1

R. Scott Bakker
Tama koja prethodi: Princ Niega, knjiga prva

Za Sharron
Prije tebe, nikada se nisam usudio nadati.

ZAHVALE
Biti pisac samotan je posao, a upravo zbog toga, paradoksalno, toliko dugujemo drugima. Kada niti ima malo, one
trebaju biti jake. U tom svjetlu elim zahvaliti:
Mojoj partnerici Sharron O'Brien, jer je uinila ovu knjigu najboljom to moe biti i jer me u inila boljim ovjekom nego
to sam bio.
Mojem bratu Bryanu Bakkeru, jer je vjerovao u moj rad prije nego li je uope postojao bilo kakav rad u koji bi mogao
vjerovati.
Mojem prijatelju Rogeru Eichornu za njegove iscrpne kritike, njegove duboke uvide i za njegovo pisanje kojim me uvijek
podsjea kako to treba izgledati.
Mojem agentu Chrisu Lottsu, caru kung fua.
Michaelu Schellenbergu, jer je uvidio mogunosti u katastrofi, to tolerira moju prljavu jezi inu i to govori "neka ti
bude" koliko god loi bili moji argumenti. Htio bih zahvaliti i Tracy Carns to je vidjela isto to i ja, i svima u Overlooku na
ljubaznosti i predanosti.
Nancy Procter za predivan i nezamjenjivi dnevnik reakcija itatelja.
Caitlin Sweet za prijateljstvo i savjete.
Nicku Smithu koji mi je otvorio vrata i Kyungu Chou koji me kroz njih poveo.
R. Scott Bakker
Htio bih zahvaliti i svima koji su recenzirali moja poglavljajia starom DROWW-u', kao i Savjetu za drutvene znanosti i
humanistika istraivanja Kanade stoje klincu iz radni ke klase omoguio obrazovanje koje si inae nikada ne bi mogao
priutiti.
Kad smo ve kod toga, moram zahvaliti i svojem uitelju u sedmom razredu, gospodinu Allenu, to me probudio.
Otada nisam oka sklopio.
Oni koji ele dalje istraivati Tromorje neka svakako posjete Wilovu i Jack-ovu oglasnu plo u na www.three-seas.com ili
www.princeofnothing.com.
Del Rey Online Writer's Workshop - Del Reyeva intemetska radionica za pisce.
Nikada mi nee dosaditi ponavljati jednu malu saetu injenicu koju su ovi praznovjerni ljudi tako neskloni priznati naime, da misao nadolazi kada 'ona' eli, a ne kada ja' elim...
Friedrich Nietzsche, "S onu stranu dobra i zla"

rolog: Kuniurske pustare

Ako razumijeti ono to je bilo prije moemo samo kasnije, tada ne razumijemo nita. Stoga emo duu definirati ovako:
to je ono to prethodi svemu.
AJENCIS, TREA ANALITIKA UUDI
2147. godina Kljove, Demuansko gorje
Nije mogue podii zidine protiv neega to je zaboravljeno.
Ishualska tvrava pala je u jeku Apokalipse. No nikakva vojska Srankova nije se uspela na njezine bedeme. Nikakav zmaj
srca vruega poput pei nije sruio njezine mone dveri. Ishual bijae tajno utoite kuniiirskih Visokih Kraljeva, a nitko,
2

ak ni Ne-Bog, ne moe opkoliti tajnu. Mjesecima ranije, Anasiirimbor Ganrelka II., Visoki Kralj Kuniiira, sklonio se u
Ishualu s preostalim lanovima obitelji i podanicima. Sa zidina su njegovi straari zamiljeno zurili dolje prema mra nim
umama, potreseni sjeanjima na gorue gradove i jecaje svjetine. Kada bi zavijao vjetar, hvatali su se za hladni ishualski
kamen, prisjeajui se zvuka srankovskih rogova. Me usobno bi se tiho umirivali. Ta nisu li izbjegli svojim
progoniteljima? Nisu li ishualske zidine jake? Gdje bi drugdje ovjek preivio kraj svijeta?
Kuga je prvo pokosila Visokoga Kralja, kako je moda i dolikovalo: Ganrelka je samo plakao u Ishualu, bjesnjevi kako
samo Car niega moe bjesnjeti. Sljedee noi njegovi su podanici odnijeli mrtvaka nosila dolje u ume. Vidjeli su oi
vukova obasjane njegovom lomaom. Nisu pjevali nikakve naricaljke, intonirali su tek poneku nijemu molitvu.
Prije no to su jutarnji vjetrovi stigli raznijeti njegov pepeo prema nebu, kuga je uzela jo dvije rtve: Ganrelkinu
konkubinu i njezinu ker. Kao da progoni njegovu lozu do posljednjega traka. Straara na bedemima bivalo je sve
manje, i iako su jo uvijek promatrali brdovito obzorje nisu mnogo vidjeli. Jecaji umiruih ispunjali su im misli prevelikom
stravom.
Ubrzo nije vie bilo ni straara. Petorica vitezova Tryse koji bijahu spasili Ganrelku nakon katastrofe na Eleneotskim
poljanama leali su nepomino u krevetima. Veliki vezir, zlatne halje umrljane krvlju vlastite utrobe, leao je ispruen
preko svojih arobnjakih tekstova. Ganrelkin ujak, koji bijae predvodio tragi ni napad na dveri Golgotteratha u ranim
danima Apokalipse, visio je na uetu u svojim odajama, lagano se njiu i na propuhu. Kraljica je beskrajno zurila u
trunue plahte.
Od svih koji se bijahu sklonili u Ishualu, samo su Ganrelkin nezakoniti sin i Bardski sve enik preivjeli.
Prestravljen Bardovim neobinim ponaanjem i jednim bijelim okom, djeak se krio. Odvaio bi se izai tek kad bi glad
postala nesnoljiva. Stari ga je Bard neprestano traio, pjevajui drevne pjesme o ljubavi i ratovanju, no svetogrdno
mumljajui rijei. "Zato se ne pokae, dijete?" vikao bi teturajui hodnicima. "Daj da ti pjevam. Da te zavodim tajnim
pjesmama. Daj da ti priam o slavi koja bijae neko!"
Jedne je noi Bard uhvatio djeaka. Milovao ga je po obrazu, a zatim po bedru. "Oprosti mi", mrmljao je stalno iznova,
no suze su mu kapale samo iz slijepoga oka. "Zlo ini ne postoje", promumlja kasnije, "kada nitko nije ostao iv."
No djeak je ivio. Pet noi kasnije, namamio je Bardskoga sveenika na strme ishualske zidine. Kada se omamljeni starac
dogegao, djeak ga je gurnuo s visina. Dugo je uao na rubu ponora, zure i kroz polumrak u polomljeno Bardovo tijelo.
Od drugih se razlikovalo, zakljuio je, samo po tome to je jo uvijek bilo mokro. Ako nitko nije ostao iv, je li to
umorstvo?
Zima je donijela i studen praznini Ishuala. Nalak eno na krunite bedema, dijete je slualo zavijanje i svae vukova po
mranim umama. Izvukao bi ruke iz rukava i obgrlio se da se ugrije, mumljaju i pjesme svoje pokojne majke i uivajui u
ugrizima vjetra po licu. Letio bi po dvoritima, odgovaraju i vukovima kiiniijrskim ratnim pokli ima, vitlajui orujima ija
ga je teina osupnula. A s vremena na vrijeme, oiju punih nade i praznovjernoga straha, gurkao bi mrtvace oevim
maem.
S dolaskom snijega, povici su ga izmamili na ulazne dveri Ishuala. kilje i kroz mrane pukarnice, ugledao je skupinu
izgladnjelih mukaraca i ena - izbjeglice Apokalipse. Spazivi njegovu sjenu, po eli su moliti za hranu, utoite, bilo to,
no djeak je bio previe uplaen da bi odgovorio. Zbog svojih su neda a izgledali zastraujue - divlje, poput Ijudi-vukova.
Kada su se krenuli uspinjati po zidinama, dje ak je pobjegao u hodnike. Poput Bardskoga sve enika, traili su ga i
dozivali, obeavajui mu sigurnost. Jedan od njih kona no ga je pronaao kako uzmi e iza bave sardina. Glasom niti
njenim niti grubim, rekao mu je: "Mi smo Dunyanjani, dijete. Zbog ega nas se boji?"
No djeak je stezao oev ma, plaui: "Dokle god postoje ljudi, postoje i zlo ini!"
U mukarevim oima pojavi se uenje. "Ne, dijete", ree. "Samo dokle god su ljudi obmanuti."
Na trenutak je mladi Anasurimbor samo gledao u njega. Zatim je sve ano odloio oev ma i primio stranevu ruku. "Bio
sam princ", promrmljao je.
Stranac ga je odveo k ostalima i zajedno su slavili svoju neobinu sreu. Klicali su - ne Bogovima kojih se bijahu odrekli,
ve jedni drugima - da je ovdje na djelu velika svrhovitost. Na ovome je mjestu mogu e njegovati najsvetiju svjesnost. U
Ishualu su pronali utoite od kraja svijeta.
Jo uvijek izgladnjeli, ali odjeveni u kraljevska krzna, Diinyanjani su ostrugali uklesane arobne rune iz zidova i spalili
knjige Velikoga vezira. Dragulje, kalcedone, svilu i zlatne tkanine pokopali su skupa s truplima dinastije.
I svijet ih je zaboravio na dvije tisue godina.
Neljudi, Srankovi i Ljudi:
Prvi zaboravlja,
Trei se kaje,
A drugi se jedini zabavlja.
DREVNA KUNIURSKA DJEJA PJESMICA

Ovo je povijest velikoga i traginoga svetoga rata, pripovijest o monim frakcijama koje htjedoe njime ovladati i zloupotrijebiti ga te o sinu u potrazi za ocem. Ba kao i u svakoj povijesti, mi preivjeli smo ti koji piu zaklju ak.
DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJPRVOGA SVETOGA RA TA
Kasna jesen, 4109. godina Kljove, Demuansko gorje
Ponovno su se vratili snovi.
Nepregledni krajolici, povijesti, nadmetanja vjere i kulture, sve je dolazilo u bujicama detalja. Konji koji proklizavaju po
zemlji. ake koje se grabe za mulj. Mrtvi ratrkani po obali toploga mora. I, kao i uvijek, drevni grad koji se uzdie na
mrkim brdima, suh poput krede na suncu. Sveti grad Shimeh.
A potom glas, sitan kao da dolazi iz grla guje, kae: ''Poaljite mi moga sina."
Spavai se probude kao jedno, duboko diu i, pokuavajui iupati neki smisao iz nemogunosti. Potujui protokol
dogovoren nakon prvih snova, sastali su se u neosvijetljenim dubinama Tisu e tisua dvorana.
Takvo oskvrnue, odluili su, ne moe se vie tolerirati.
Uspinjui se neravnim planinskim putovima, Anasurimbor Kellhus naslonio se na koljeno i pogledao nazad prema
samostanskoj tvravi. Ishualski bedemi uzdizali su se iz zaklona smreke i aria, ali sitni u usporedbi s izbrazdanim
planinskim obroncima u pozadini.
Jesi li i ti vidio isto, Oe? Jesi li se okrenuo i uputio posljednji pogled?
Udaljene figure u redovima su se pojavljivale izmeu krunita bedema pa nestajale iza kamena - stariji Dunyanjani
odlazili su s nonoga bdijenja. Kellhus je znao da e se spustiti golemim zavojitim stubitima i jedan po jedan ulaziti u
tminu Tisue tisua dvorana, veliki Labirint koji se u krugovima protezao u dubinama pod Ishualom. Tamo e umrijeti,
kako je i odlueno. Svi oni koje je njegov otac okaljao.
Sam sam. Moja misija je sve to ostaje.
Okrenuo je lea Ishualu i nastavio se uspinjati kroz umu. Planinski povjetarac bijae gorak od mirisa slomljenoga bora.
Do kasnoga poslijepodneva preao je visinsku granicu do koje se protezala uma, a poslije dva dana penjanja uz ledene
strmine stigao je do vrha Demuanskoga gorja. Na udaljenome kraju ravnice, pod jure im oblacima protezale su se ume
podruja koje se neko zvalo Kuniiiri. Koliko e ovakvih vidika morati proi, mislio je, prije nego pronae oca? Koliko e
gudurama ispresijecanih obzorja morati promijeniti prije no to stigne u Shimeh?
Shimeh e mi biti dom. ivjet u u kui svoga oca.
Sputajui se niz granitne padine, zaao je u divljinu.
Lutao je kroz tminu unutranjosti ume, kroz dvorane me u stupovima golemih sekvoja, utihnule od predugoga
odsustva ljudi. Vukao je svoj plat kroz gutike i svladavao silovita strujanja planinskih brzaca.
Iako su ume podno Ishuala bile manje-vie jednake, Kellhus je iz nekoga razloga postao nemirnim. Zastao je, nastoje i
se pribrati i pomou drevnih tehnika nametnuti disciplinu vlastitome umu. uma bijae tiha i pitoma, ispunjena pjevom
ptica. A ipak, zauo je grmljavinu...
Neto se dogaa sa mnom. Je li to tvoj prvi ispit, Oe?
Naiao je na potok proaran blistavim zrakama sunca i kleknuo uz njegov rub. Voda koju je prinio ustima bila je
osvjeavajua i slaa od bilo koje vode koju je ikada okusio. No kako voda moe biti slatka? Kako sun eve zrake
izlomljene na povrini brzajue vode mogu biti tako prekrasnel
Ono to prethodi, odreuje ono to dolazi poslije. Dunyainski redovnici provodili su itave ivote udubljeni u
prouavanje toga naela, osvjetljavajui neopipljive mree uzroka i posljedica koje odreuju svaku sluajnu okolnost i
svode na minimum sve ono divlje i nepredvidivo. Zahvaljujui tome, dogaaji su se u Ishualu uvijek zbivali s granitnom
sigurnou. U veini sluajeva znali bi kojom e lelujavom putanjom list letjeti kroz terasaste umarke. U veini sluajeva
znali bi to e druga osoba rei prije nego to izusti. Shvatiti ono to prethodi, zna ilo je znati to e uslijediti. A znati to
slijedi bila je umirujua ljepota, posveena zajednica uma i okolnosti - dar Logosa.
Ova je misija, ako zanemarimo razdoblje formiranja u djetinjstvu, bilo prvo iznena enje za Kellhusa. Sve do tada njegov
je ivot bio unaprijed promiljeni ritual prouavanja, uvjetovanja i razumijevanja. Sve je bilo obuhvaeno. Sve je bilo
shvaeno. No sada, dok je hodao umama nestaloga Kuniiirija, inilo mu se da se svijet sunovratio, a on stoji na mjestu.
Poput zemlje u jureem brzacu, bivao je izudaran beskrajnim nizom iznena enja: piskutavim cvrkutom nepoznate ptice;
nepoznata korova na svome platu, zmijom koja vijuga osun anom istinom u potrazi za nepoznatim plijenom.
Jednolini lepet krilima proao bi mu nad glavom i on bi zastao, promijenivi ritam. Komarac bi mu sletio na obraz i on bi
ga pljesnuo, dok bi mu istovremeno pogled privukao drugaiji raspored stabala. Njegovo okruenje ga je ispunjavalo,
obuzimalo, sve dok nije postao ganut svime odjednom - kripanjem grana, beskrajnim permutacijama vode preko
kamenja. Takve stvari preplavljivale su ga snagom morskih mijena.
Poslijepodne sedamnaestoga dana, granica mu se zavukla izmeu sandala i stopala. Podigao ju je prema nebu punom
4

olujnih oblaka i prouavao, izgubio se u njezinu obliku, u njezinoj putanji prema nebu - tankim mii avim grananjima
koja zauzee toliko praznine neba. Je li jednostavno dobila takav oblik ili je bila oblikovana u kalupu; odljev oslobo en iz
voska? Pogledao je prema gore i ugledao jedno nebo isprepleteno bezbrojnim ravanjima grana. Zar ne postoji samo
jedan nain da se pojmi nebo? Bio je nesvjestan koliko je tamo stajao, ali ve je bio mrak kada je ispustio gran icu.
Ujutro dvadeset i devetoga dana, unuo je na stijene zelene od mahovine i promatrao losose kako se bacakaju i padaju
natrag u jureu rijeku. Sunce je izalo i zalo tri puta prije nego li je uspio izbaciti iz glave taj neobjanjivi rat izme u ribe i
voda.
U najgorim trenucima ruke bi mu bile nejasne poput sjena u sjeni, a ritam njegova hoda penjao bi se daleko ispred
njega. Njegova misija bio je posljednji traak onoga to je neko bio. Inae je bio slobodan od uma, nesvjestan
dunyainskih principa. Poput lista pergamenta izloenoga prirodnim silama, svakoga dana nedostajalo mu je sve vie
rijei - sve dok nije preostao samo jedan imperativ: Shimeh... Moram pronai svoga oca u Shimehu.
Nastavio je lutati prema jugu, kroz podnoje Demue. Njegovo se otu enje produbljivalo, sve dok nije prestao
podmazivati ma kada bi ga smoila kia, sve dok nije prestao spavati i jesti. Postojala je samo divljina, hodanje i dani
koji prolaze. Nou bi nalazio animalnu utjehu u mraku i hladno i.
Shimeh. Molim te, Oe.
etrdeset i treega dana pregazio je plitku rijeku i uzverao se na obalu crnu od pepela. Samo je korov izbijao po
pougljenjenome tlu, nita drugo. Poput pocrnjelih kopalja, mrtvo se drvee iljilo prema nebu. Odabrao je put meu
krem, uskoro pun opekotina na mjestima gdje su ga koprive uspjele o eati po goloj koi. Napokon se domogao vrha
grebena.
Prostranstvo doline ispod ostavilo je Kellhusa bez daha. Iza izgorjele pustoi, tamo gdje je uma jo bila mra na i gusta,
drevne utvrde izdizale su se nad drveem formirajui veliki prsten pred jesenskim daljinama. Promatrao je ptice kako
krue iznad i uokolo bliih bedema, iznenada se pojavljuju i pred plohama proaranoga kamena, pa uranjaju u kronje.
Ruevne zidine. Tako hladne i tako zaboravljene, onako kako uma nikada ne moe biti.
Ruevine bijahu prestare da bi jasno odskakale od ume. Bijahu zaboravljene, istroene i nakoene od tisu ljetnoga
tereta. Zatiene jamama prekrivenim mahovinom, zidina ukopanih u zemljane humke, a onda naglo prekinutih, kao da
ih obuzdava brljan koji ih je sapinjao poput velikih ila preko kosti.
Ipak, bilo je neega u njima, neega nesadanjeg, to je u Kellhusu budilo njemu nepoznate strasti. Kada bi pomilovao
rukom kamen, znao je da dodiruje dah i trud Ljudi - trag unitenoga naroda.
Zemlja se poela odronjavati. Nagnuo se naprijed i naslonio obraz na kamen. Osjeti hrapavost i hladno u gole zemlje.
Iznad njega, suneva je svjetlost bila isprekidana mreom kvrgavih grana. Ljudi... Ovdje u kamenu. Stari i netaknuti
strogou Dunyanjana. Nekako su se opirali snu, i podigli plod vlastitih ruku ovdje u divljini.
Tko li je ovo izgradio?
Kellhus je lutao humcima, osjeajui ruevine zakopane ispod njih. Jeo je tedljivo iz zaboravljenoga ranca - suene
hostije i ireve. Oistio je lie s povrine maloga bazena kinice, pio, zatim piljio sa zanimanjem u tamni odraz vlastitoga
lica, u plavu kosu i bradu.
Jesam li to ja ?
Promatrao je vjeverice i ptice koje je uspio razabrati u mranim nepreglednim kronjama. Jednom je na trenutak
ugledao lisicu koja je mugnula kroz grmlje.
Ja nisam tek jo jedna ivotinja.
Um mu su se razmahao, pronaao uporite i razumijevao. Osjetio je neobuzdan uzrok kako leti oko njega u statisti kim
mijenama. Dirne ga, pa ostavi netaknutim.
Ja sam ovjek. Razlikujem se od ovih stvari.
Kako je veer odmicala, poela je kia. Kroz grane je promatrao kako se nakupljaju hladni i sivi oblaci. Prvi put nakon
nekoliko tjedana traio je utoite.
Krenuo je prema malenome jarku, gdje je erozija odvahla komad zemlje i razotkrila kameno proelje neke graevine.
Uspeo se uz liem posuto tlo u mraan i dubok otvor. Unutra je slomio vrat divljemu psu koji ga je napao.
Naviknuo se na tamu. Svjetlost bijae zabranjena u dubinama Labirinta. No u sku enoj tami koju je pronaao nije bilo
matematike pravilnosti, tek nepravilna zbrka zemljanih zidova. Anasiirimbor Kellhus ispruio se i zaspao.
Kada se probudio, uma je bila tiha pod snijegom.
Diinyanjanin nije imao pojma koliko je tono udaljen Shimeh. Opskrbili su ga s onoliko zaliha hrane koliko je mogao
nositi. Ranac mu je svakim danom bivao sve tanji. Kellhus je mogao samo bespomo no promatrati kako mu glad i
izloenost hladnoi unitavaju tijelo.
Ako divljina i ne ovlada njime, ubit e ga.
Ponestalo mu je hrane, a on je nastavio hodati. Sve - iskustvo, analiza - postalo je misteriozno lucidno. Palo je jo snijega
i zapuhali su hladni otri vjetrovi. Nastavio je hodati sve dok vie nije mogao.
5

Put je preuzak, Oe. Shimeh je predaleko.

Psi upregnuti u saonice lovca na krzna zalajali su i krenuli njukati po snijegu. On ih odvu e i zavee orme za deblo
zakrljaloga bora. Zaprepaten, otresao je snijeg s udova zgr enih u snijegu. Prva mu je pomisao bila nahraniti tim
ovjekom pse. Inae bi ga ionako pojeli vukovi, a mesa nikada dosta na naputenome sjeveru.
Skinuo je rukavice i poloio vrhove prstiju na bradato lice. Koa mu je bila siva, a bio je siguran da e lice biti hladno kao i
snijeg u kojemu je bio napola ukopan. Nije bilo. Uzviknuo je, a psi mu uzvratie zbornim zavijanjem. Opsova pa se
suprotstavi znakom Husyelta, Mranoga Lovca. ovjekovi udovi bijahu oputeni kad ga je podigao iz snijega. Vunena
odjea i kosa bijahu mu smrznuti na vjetru.
Svijet je krznaru oduvijek bio prepun znakova, no sada je postao zastrauju . Trei dok su psi vukli saonice, bjeao je
pred bijesom nadolazee meave.
"Leweth", ree ovjek, stavivi ruku na gola prsa. Podrezana mu je kosa bila srebrna s natruhama bronce i daleko
premekana za njegove grube crte lica. Obrve mu bijahu u visokome luku, kao da se stalno udi, a nemirne mu oi bijahu
sklone izlikama, uvijek hinei zanimanje za nebitne detalje kako bi izbjegle pomni pogled ovjeka kojeg je njegovao.
Tek kasnije, kada je savladao osnove Lewethova jezika, Kellhus je saznao kako je dospio pod krznarevu skrb. Prvo ega se
sjeao bijahu znojna krzna i tinjaju e vatre. ivotinjska krzna u snopovima su visjela s niskoga stropa. Kutevi jedine
prostorije bili su zatrpani vreama i bavama. Miris dima, masti i trulei prenapuio je ono malo prostora to je
preostalo. Kellhus e kasnije shvatiti da je kaotina unutranjost kolibe zapravo izraz, i to bolno zna ajan, mnogih
krznarevih, praznovjernih strahova. Svaki je predmet imao svoje mjesto, rekao je Kellhusu, a stvari koje nisu na svome
mjestu donose nesreu.
Ognjite je bilo dovoljno veliko da cijelu prostoriju, ukljuujui i Kellhusa, obgrli zlatnom toplinom. Izvan zidova, zima je
zavijala kroz nemjerljiva prostranstva ume, uglavnom ih ignorirajui, no povremeno bi se koliba zatresla toliko da bi se
krzna zanjihala na kukama. Zemlja se zvala Sobel, pri ao mu je Leweth, i bijae najsjevernija provincija drevnoga grada
Atrithaua - iako ve generacijama naputena. Njemu je bilo drae ivjeti daleko od neda a drugih ljudi, govorio bi.
Iako je Leweth bio krupan ovjek srednjih godina, za Kellhusa je on bio tek neto vie od djeteta. Fina muskulatura
njegova lica bila je sasvim neizvjebana, povezana kao uzicama za njegove strasti. to je god pokretalo Lewethovu duu,
pokretalo je i njegove izraze lica, pa je nakon nekoga vremena Kellhusu bilo dovoljno da ga pogleda kako bi saznao to
misli. Sposobnost da mu predvi a misli, da rekonstruira kretanja Lewethove due kao da je njegova vlastita, do i e
kasnije.
U meuvremenu su razvili rutinu. U zoru bi Leweth upregnuo pse i otiao provjeriti svoje rute. Onih dana kada bi se
vratio rano, zaduio bi Kellhusa da popravlja klopke, tavi koe, skuha jo jedan lonac gulaa od kuni a - 'da zaradi svoj
kruh', kako je to on znao rei. Nou bi Kellhus ivao sebi kaput i gamae kako ga je Leweth nauio. On bi ga promatrao s
druge strane vatre, dok bi mu ruke vodile vlastiti tajanstveni ivot, rezbare i, ivajui ili se samo upinjui jedna o drugu sitni poslii koji su ga zaudo inili smirenijim, ak i dostojanstvenim.
Kellhus je vidio Lewethove ruke na miru jedino kad je ovaj spavao ili kada je bio naroito pijan. Pie je vie od svega
obiljeavalo lovca na krzna.
Tijekom jutra Leweth nikada ne bi gledao Kellhusa u oi, tek bi ga nervozno iskosa pogledavao. Neobina ga je
polovinost umrtvljivala, kao da mu je mislima nedostajalo zanosa da se premetnu u govor. Ako bi uope govorio, glas
mu je bio napet, zauzdan strahom. Do popodneva bi se zarumenio u licu. O i bi mu sjajile pune izlomljenih sunevih
zraka. Smijeio bi se i smijao. No do mraka bi se razbahatio i postao iskrivljena parodija onoga to je bio samo nekoliko
sati ranije. Govorio bi na silu, a svladavali bi ga naleti bijesa i loega raspoloenja.
Kellhus je mnogo nauio iz Lewethovih piem preuvelianih strasti, no u jednome trenutku vie nije htio gubiti vrijeme
na prouavanje karikatura. Jedne je noi otkotrljao bave viskija u umu i ispraznio ih na smrznutome tlu. Tijekom muka
koje su uslijedile, on je nastavio sa svakodnevnim poslovima.
Sjedili su jedan nasuprot drugome za ognjitem, naslonjeni na udobne hrpe ivotinjskih krzna. Lica iscrtanoga svjetlo u
vatre Leweth je priao potaknut iskrenom ispraznou dijeljenja svoje ivotne prie s nekime tko je bio ogranien
injenicama onakvima, kakvima ih je on opisao. Stare patnje vratile su se s pri om.
"Nisam imao izbora, morao sam oti i iz Atrithaua", Leweth je priznao, priajui ponovno o svojoj pokojnoj eni.
Kellhus se tuno nasmijei. Odmjerio je suptilnu meuigru miia pod mukarevim izrazom. Pravi se da tuguje da bih ga
ja alio.
"Atrithau te podsjeao da nje nema?" U tu la on sam sebe uvjerava.
Leweth kimnu, oiju istovremeno punih suza i iekivanja. "Atrithau je bio poput grobnice nakon njezine smrti. Jednoga
jutra pozvali su na okupljanje narodne vojske te nas postrojili uza zidine, i sjeam se kako sam gledao daleko prema
sjeveru. inilo mi se da ume... Da me nekako dozivaju. Strah iz djetinjstva postao mi je uto ite! Svi u gradu, ak i moja
braa i zemljaci iz okrune kohorte, kao da su potajno likovali zbog njezine smrti - zbog moga o aja! Morao sam... Bio
sam prisiljen..."
Osvetiti se.
Leweth spusti pogled prema vatri. "Pobjei", ree.
6

Zato se tako zavarava?

"Niti jedna dua ne ide sama kroz svijet, Lewethe. Svaka naa misao potje e od misli drugih. Svaka naa rije tek je
ponavljanje rijei koje su ve izgovorene. Svaki put kada sluamo, doputamo kretanjima druge due da ponesu nau."
Zastao je, srezavi odgovor kako bi zbunio ovjeka. Uvid ima mnogo snaniji uinak kada razjanjava nejasnoe. "Zato si,
u stvari, pobjegao u Sobel, Lewethe."
Na trenutak su se Lewethove oi ukoile od straha. "Ja ne razumijem..."
Od svega to bih mu mogao rei najvie se boji istina koje ve zna, ali ih ne eli prihvatiti. Jesu li svi ljudi na svijetu ovako
slabi?
"Ma, razumije. Razmisli, Lewethe. Ako nismo nita doli nae misli i strasti, a nae misli i strasti nisu nita doli kretanja
naih dua, tada nismo nita drugo nego oni koji nas pokre u. Ono to si neko bio, Lewethe, prestalo je postojati onoga
trenutka kada ti je umrla ena."
"I zato sam pobjegao!" Leweth uzvikne, oiju istovremeno preklinjuih i razdraenih. "Nisam to mogao podnijeti.
Pobjegao sam da zaboravimV
Puls mu naglo ubrza. Oklijevanje u napinjanju finih mii a oko oiju. Zna da je to la.
"Ne, Lewethe. Pobjegao si da zapamti. Pobjegao si da o uva sve naine na koje je tvoja ena utjecala na tebe, da
zatiti bol to si je izgubio od utjecaja drugih. Pobjegao si da se zabarikadira u svoju patnju."
Suze su tekle krznarevim objeenim obrazima. "Okrutnih li rijei, Kellhuse! Zato mi to govori?"
Da te bolje posjedujem.
"Zato jer si dovoljno dugo patio. Proveo si godine i godine sam uz ovu vatru, opsjednut gubitkom, uvijek iznova ispituju i
pse da li te vole. Nakuplja patnju, jer to vie pati, to je svijet besmisleniji i okrutniji. Tuguje jer je tugovanje postalo
dokaz. 'Eto to ste mi napravili!' uzvikuje. Vodi su enja svake noi, osuujui okolnosti koje su osudile tebe, ponovno
proivljavajui svoju tjeskobu. Mui sam sebe, Lewethe, kako bi krivnju za svoje muke svalio na svijet."
Ponovno e poricati
"Pa to onda? Svijetje^? besmislen, Kellhuse. Besmisleni"
"Moda jest", odgovori Kellhus glasom punim aljenja i kajanja, "ali svijet je odavno prestao biti izvorom tvojih tjeskoba.
Koliko si puta samo zavapio istim tim rijeima? I svaki put su bile pune istoga oaja, oaja ovjeka koji treba vjerovati u
neto za to zna da je pogreno. Zastani na trenutak, Lewethe, ne idi putem koji su takve misli u tebi utabale. Zastani i
vidjet e."
uvi vlastite misli iz tuih usta, Leweth je oklijevao, zaprepaten i objeena lica.
Razumije, ali nema hrabrosti priznati.
"Zapitaj se", Kellhus je navaljivao, "emu taj oaj?"
"Nema oaja", tupo odgovori Leweth.
Vidi mjesto koje sam mu otvorio, shvaa da je svako laganje u mojoj prisutnosti uzaludno, ak i ako lae samomu sebi.
"Zato nastavlja s laima?"
"Zato to... to..."
Kroz pucketanje vatre Kellhus je uo kako Lewethu grozniavo lupa srce, kao ivotinji u zamci. Sav je podrhtavao od
jecaja. Podigao je ruke kako bi u njih zaronio lice, ali je zastao. Potom je podigao pogled prema Kellhusu i zaplakao kao
dijete pred majkom. Boli! Krik mu se ogledao na licu. Toliko boli!
"Znam da boli, Lewethe. Spas od patnje moemo nai jedino kroz jo patnje." Toliko nalik djetetu...
"to da radim?" plakao je krznar. "Kellhuse... Reci mi, molim te!"
Trideset godina, Oe. Kakvu li tek mo ti ima nad ljudima poput ovoga.
Kellhusovo bradato lice obasjano vatrom inilo se toplim i punim suosjeanja. Odgovori mu: "Niija dua ne moe se
pokretati sama, Lewethe. Kada jedna ljubav umre, treba nau iti voljeti nekoga drugoga."
Ubrzo je vatra na ognjitu oslabjela, a njih dvojica nastavili su sjediti u tiini sluaju i zavijanje jo jedne nadolazee oluje.
Vjetar je zvuao kao da golemi pokrivai udaraju o zidove. Napolju je uma je ala i zvidala pod mranim trbuhom
meave.
"Pla moda zamrlja lice", ree Leweth, prekinuvi utnju starom poslovicom, "ali zato proiava srce."
Kellhus mu odgovori osmijehom, s izrazom odsutnoga prepoznavanja na licu. emu ograniavati strasti rijeima, pitali su
se drevni Diinyanjani, kada su ve progovorile izrazima lica? Legija lica boravila je u njemu i mogao je skakati s jednoga
na drugo s jednakom lakoom kojom bi oblikovao rijei. U srcu njegova radosnoga osmijeha, njegova suosjeajnoga
smijeha, skrivala se hladnoa kojom je pomno ispitivao.
"Ali ti ba i ne vjeruje u to", ree Kellhus.
Leweth slegnu ramenima. "Zato, Kellhuse? Zato bi te Bogovi poslali k meni?"
Kellhus je znao da je za Lewetha svijet bio prepun bogova, duhova, ak i demona. Bio je proet njihovim urotama, krcat
kobnim znakovima i znamenjem njihovih nepredvidivih muica. Poput nekoga drugog obzora, njihovi planovi okruuju
sve ljudske napore - prikriveni, okrutni i, na koncu, uvijek kobni.
To to ga je pronaao pod snjenim nanosima usred Sobela za Lewetha nije bila sluajnost.
7

"Zanima te zato sam doao?" "Zato si doao?"

Dosad je Kellhus izbjegao bilo kakav razgovor o svojoj misiji, a Leweth ga, izbezumljen brzinom kojom se oporavio i
nauio njegov jezik, nije nita pitao. No prouavanje je napredovalo.
"Traim svoga oca, Moenghusa", ree Kellhus. "Anasurimbora Moenghusa."
"Zar se izgubio?" upita Leweth, neizmjerno poaen ovim priznanjem.
"Ne. Davno je napustio moj narod, dok sam bio jo dijete."
"Zato ga onda trai?"
"Jer me pozvao. Traio je da doputujem k njemu."
Leweth kimnu, kao da se svi sinovi jednom moraju vratiti svome ocu. "A gdje je?"
Kellhus na tren zastane, oiju naizgled uprtih u Lewetha, a zapravo fiksiranih u praznu to ku ispred njega. Kao to bi se
promrzao ovjek sklupao i obgrlio to jae moe, kako bi to manje bio izloen svijetu, Kellhus je povukao svu svoju
vanjtinu iz prostorije i sklonio se u svome umu, nedirnut od pritisaka izvanjskih doga aja. Unutarnje legije bijahu
upregnute, varijable izolirane i proirene, a kaos eventualnih posljedica koje bi mogle uslijediti ako iskreno odgovori na
Lewethovo pitanje okupirao mu je duu. Trans vjerojatnosti.
Ustao je, trepui od svjetlosti vatre. Kao to je bio sluaj s tolikim pitanjima vezanima uz njegovu misiju, odgovor bijae
nepredvidiv.
"U Shiraehu", Kellhus izgovori nakon nekog vremena. "U gradu na dalekome jugu po imenu Shimeh."
"Pozvao te iz Shimeha? Pa kako je to mogue?"
Kellhusovo lice poprimi zbunjeni izraz, gotovo pa iskren. "Snovima. Pozvao me snovima."
"Vraanje..."
Uvijek neka mjeavina strahopotovanja i jeze kada bi Leweth izgovorio tu rije . Postojale su vjetice, Leweth mu bijae
rekao, koje bijednom zapovijedi mogle upregnuti divlje sile koje se kriju u tlu, ivotinjama i stablima. Postojali su
sveenici ije molitve odzvanjaju Onostranim, pokreu Bogove koji, pak, pokreu svijet da bi olakali ljudima. I postojali
su arobnjaci iji su zahtjevi zakon, ije rijei vie odreuju nego opisuju kakav svijet treba biti.
Praznovjerje. Posvuda i u svemu, Leweth je brkao ono to dolazi poslije s onime to prethodi, zamijenio bi uzrok
posljedicom. Ljudi su doli kasnije pa ih je stavio ispred i nazvao ih 'bogovima' ili 'demonima'. Rije i su dole kasnije pa ih
je stavio prije i nazvao 'svetim pismima' ili 'arolijama'. Ogranien na posljedice dogaaja, a nesposoban uvidjeti uzroke
koji su mu prethodili, on se drao samo propadanja, ljudi i njihovih djela, kao modela onoga to je prethodilo.
No Dijnyanjani su spoznali da je ono to je prethodilo, u stvari, neljudsko.
Mora postojati neko drugo objanjenje. Nema vraanja.
"to zna o Shimehu?" upita Kellhus.
Zidovi su podrhtavali od silovitoga niza zapuha, a plamen poskakivao iznenadnim bljeskovima. Objeena krzna njihala su
se amo-tamo. Leweth se ogleda oko sebe, nabranih vje a, kao da pokuava nekoga uti.
"Dalek je put do tamo, Kellhuse, kroz opasne zemlje."
"Shimeh ti nije... Svet?"
Leweth se nasmijei. Ba kao ni mjesta koja su blizu, ni ona vrlo daleka ne mogu biti sveta. " uo sam za njega tek
nekoliko puta dosad", ree. "Srankovi vladaju Sjeverom. Ono malo Ljudi to je preostalo neprekidno su pod opsadom,
ogranieni na gradove Atrithau i Sakarpus. Ne znamo mnogo o Tromorju."
"Tromorju?"
"Narodi Juga", odgovori Leweth, zauena pogleda. Njegovo je neznanje, Kellhus je znao, smatrao boanstvenim. "eli
rei da nikad nisi uo za Tromorje?"
"Koliko god tvoj narod bio izoliran, moj je daleko vie."
Leweth mudro kimne. Napokon je i na njega doao red da govori o dubokoumnim stvarima. "Tromorje jo bijae mlado
kada je Sjever unitio Ne-Bog i njegov Savjet. Sada kad smo mi tek sjena, tamo je sjedite mo i Ljudi." Zastane, razoaran
to mu je tako brzo ponestalo znanja. "To je manje-vie sve to znam - osim nekoliko imena."
"Kako si onda uo za Shimeh?"
"Jednom sam prodao hermelina ovjeku iz karavana. Crnoputome mukarcu. Ketyaaninu. Nikad prije nisam vidio
crnoputoga ovjeka."
"Karavane?" Kellhus nikad nije uo tu rije, ali ju je izgovorio kao da ga zanima na koju je karavanu lovac na krzna mislio.
"Svake godine karavana s juga dolazi u Atrithau - ako preivi Srankove, naravno. Putuje iz zemlje po imenu Galeoth
preko Sakarpusa, donosi zaine, svile - udesne stvari, moj Kellhuse! Jesi li ikada okusio papar?"
"to ti je taj crnoputi ovjek rekao o Shimehu?"
"Ne mnogo, zapravo. Uglavnom je priao o svojoj vjeri. Rekao je da je Inrit, sljedbenik Kasnijega Proroka, Inrija" - na
trenutak spoji obrve - "tako neto. Zamisli ti to! Kasniji Prorok?" Leweth zastane, zamagljena pogleda, pokuavajui
smisliti nain da taj dogaaj pretoi u rijei. "Stalno je ponavljao kako sam proklet ako se ne podam tome proroku i
otvorim srce Tisui hramova - nikada neu zaboraviti to ime."
"Znai, tome je ovjeku Shimeh bio svet?"
8

"Najsvetiji od svega. Neko davno bio je to grad njegova proroka. Ali mislim da je postojao neki problem. Neto vezano
uz ratove i pogane koji su ga oteli Inritima..." Leweth zauti, kao da se sjetio ne ega neobino vanog. "U Tromorju Ljudi
ratuju protiv Ljudi, Kellhuse, i nije ih briga za Srankove. Moe li to zamisliti?"
"Znai, Shimeh je sveti grad u rukama poganoga naroda?"
"I bolje da je tako, ako mene pita", Leweth odvrati, odjednom ogor en. "Gad je i mene uporno nazivao poganinom."
Nastavie priati o dalekim zemljama do dugo u no . Vjetar je zavijao i udarao u vrste zidove njihove kolibe. A u mraku
sve slabije vatre, Anasurimbor Kellhus polako je povla io Lewetha ka svojim vlastitim smirenijim ritmovima - sporijem
dahu, snenim oima. Jednom kada je lovac na krzna bio sasvim op injen, izvukao je iz njega i posljednje tajne, lovei ga
sve dok vie nije imao kamo pobjei.
Sam, Kellhus je na krpljama hodao kroz smrznute ume smreke prema najvioj od uzvisina koje su okruivale krznarevu
kolibu. Snjeni nanosi vrtloili su se oko mranih debala. Zrak je mirisao na zimski muk.
Kellhus se promijenio tijekom posljednjih nekoliko tjedana. uma vie nije bila zapanjuju a zbrka zvukova kao ranije.
Sobel bijae zemlja sobova, sobola, dabrova i kuna. Jantar je spavao u njezinu tlu. Goli kamen leao je ist pod njezinim
nebom, a jezera joj bijahu srebrna od mnotva riba. Nije bilo ni ega vie, niega vrijednog strahopotovanja ili straha.
Pred njim, hrpa snijega pade s niske litice. Kellhus pogleda gore, trae i stazu kojom bi najlake svladao visine. Po eo se
uspinjati.
Osim nekoliko zakrljalih i golih glogova, vrh bijae ist. Na sredini se nalazio drevni spomenik - kameni stup nagnut
daleko. Rune i maleni ugravirani likovi resili su sve etiri strane. Ono to je Kellhusa stalno iznova vuklo tamo nije bio tek
jezik uklesanoga teksta - koji je, ako izuzmemo stil, bio identi an njegovu vlastitu - ve ime autora.
Poinjao je:
I ja, Anasurimbor Celmomas II., gledam s mjesta ovoga i slavi svojim rukama stvorenoj nazoim...
I nastavljao s opisom velike bitke izmeu odavno mrtvih kraljeva. Prema Lewethu, ova zemlja neko je bila granica dvaju
naroda: Kiiniura i Eamno-ra, oba istrijebljena tisu ljeima ranije u mitskim bitkama protiv onoga to je Leweth nazivao
'Ne-Bog'. Kao i iz mnogih drugih Lewethovih pria, Kellhus je u cijelosti ispustio dio o Apokalipsi. No ime Anasurimbora
uklesano u drevnome dioritu nije mogao tek tako otpisati. Svijet je, sada je shva ao, mnogo stariji od Dunyanjana. A ako
se njegova loza protezala sve do ovoga mrtvoga Visokoga Kralja, protezao se i on.
No takva razmiljanja bila su sasvim nebitna za njegovu misiju. Njegovo promatranje Lewetha bliilo se kraju. Uskoro e
morati krenuti prema jugu i Atrithauu, gdje je Leweth tupio kako bi se trebao opskrbiti za nastavak puta prema Shimehu.
S uzvisine Kellhus je gledao prema snjenim umama na jugu. Ishual mu je bio za le ima, zaklonjen zaleenim
planinama. Pred njim je lealo hodoae kroz svijet ljudi vezanih proizvoljnim obiajima, beskonanim ponavljanjima
plemenskih lai. Doi e k njima kao onaj koji je budan. Na i e zaklon u prazninama njihova neznanja i pomo u istine ih
uiniti svojim instrumentima. On je Dunyanjanin, jedan od Uvjetovanih, i on e posjedovati sve narode, sve okolnosti. On
e prethoditi.
No oekivao ga je jo jedan Diinyanjanin, jedan koji je prouavao divljinu daleko due: Moenghus. Koliko je velika tvoja
mo, Oe?
Okrenuvi lea divljini, primijetio je neto neobino. S druge strane spomenika ugledao je tragove u snijegu. Nakratko ih
je promotrio prije nego li je odluio pitati krznara o njima. Onaj koji ih je napravio hodao je uspravno, ali nije bio ljudsko
bie.
"Izgledaju ovako", ree Kellhus. Golim prstom napravi repliku traga u snijegu.
Leweth ga je promatrao, sav ozbiljan. Kellhusu je bio dovoljan kratak pogled da bi uoio stravu koju je ovaj pokuao
prikriti. Psi su lajali u pozadini, iscrtavaju i krugove i trkarajui na kraju konih povodaca.
"Gdje?" upita Leweth, zurei napeto u neobian trag.
"Kod starog kiiniurkog spomenika. Kre u se u tangenti na kolibu, prema sjeverozapadu."
Bradato lice okrene se prema njemu. "I ti ne zna kakvi su to tragovi?"
Znaenje toga pitanja bilo je jasno. Sa sjevera si, a ne zna to je ovo? A potom Kellhus shvati.
"Srank", ree.
Krznar je gledao negdje iza njega, paljivo promatrajui okolni zid stabala. Redovnik zapazi treperenje u mukarevoj
utrobi, ubrzavanje pulsa i litaniju u mislima, prebrzu da bi bila pitanje: ta-da-radim-ta--da-radim...
"Trebali bi slijediti tragove", kae Kellhus. "Uvjeriti se da ne sijeku tvoje rute. Ako da..."
"Teka im je ova zima", ree Leweth. Bilo mu je potrebno izvui neki smisao iz vlastite prestravljenosti. "Doli su na jug u
potrazi za hranom... Love hranu. Tako je, hranu."
"to ako nije tako?"
Leweth ga pogleda, divljih oiju. "Za Srankove, mi Ljudi smo okrepa druge vrste. Nas love kako bi smirili bijes u srcima."
Zakoraio je meu pse, pritiui im njuke u snijeg i veoma ih je ustro ekao po glavi. Rukama je skretao posvuda i bez
nekoga reda, svima podjednako iskazujui privrenost.
"Kellhuse, moe li mi donijeti brnjice?"
Put bijae uzak i siv u nanosima snijega. Nebo se smrailo. Zimske veeri unosile su neobian mir u unutranjost ume,
9

osjeaj da dolazi kraj neemu vanijem od dnevne svjetlosti. Trali su daleko na krpljama i sada su stali.
Stajae pod golim granama hrasta.
"Ne bismo se trebali vraati", ree Kellhus.
"Ali ne moemo ostaviti pse."
Redovnik je promatrao Lewetha nekoliko trenutaka. Izdasi su im se parili na otrome zraku. Znao je da bi vrlo lako
mogao odvratiti krznara da se i po bilo to vra a. to god ih slijedilo, znalo je za njihovu rutu, a moda ak i za kolibu. No
tragovi u snijegu - prazni otisci - bijahu preslabi da bi mu bili od koristi. Za Kellhusa je prijetnja bila vidljiva samo u
krznarevu strahu. uma je jo uvijek pripadala njemu.
Kellhus se okrene i oni skupa krenu prema kolibi, trei nespretno na krpljama. No malo dalje Kellhus zaustavi mukarca,
stavivi mu teku ruku na rame.
"to..." krznar ga zausti pitati, ali ga zvukovi uutkaju.
Zbor priguena zavijanja i vriskova parao je muk. Jedan kratak lave prolomi se dolinama, pa uslijedi sablasna ledena
tiina.
Leweth se ukopao poput mranih stabala oko njega. "Zato, Kellhuse?" Glas mu je pucao.
"Nema vremena za pitanja. Moramo bjeati."
Kellhus je sjedio u blijedoj sjeni, promatrajui kako se rumeni prsti zore probijaju kroz guste grane i tamne borove.
Leweth je jo spavao.
Brzo smo trali, Oe, no jesmo li trali dovoljno brzo?
Neto je ugledao. Kretnju smjesta zaklonjenu dubinama ume.
"Lewethe", ree.
Krznar se prene. "to?" odvrati on kaljui. "Jo uvijek je mrak."
Jo jedna silueta. Jo dalje lijevo. Pribliava se.
Kellhus ostade nepomian, oiju uprtih daleko u umu. "Dolaze", ree.
Leweth se uspravi pod smrznutim prekrivaima, smrtno blijed. Izbezumljen, slijedio je Kellhusov pogled u tami oko njih.
"Ne vidim nita."
"Kreu se vrlo oprezno."
Leweth pone drhtati.
"Tri", zausti Kellhus.
Leweth ga zaprepateno pogleda. "Da trim? Srankovi dostignu svakoga, Kellhuse. Njima je nemogu e pobjei. Prebrzi
su!"
"Znam", Kellhus odgovori. "Ja u ostati ovdje. Usporit u ih."
Leweth je samo nastavio zuriti u njega. Nije se mogao pomaknuti. Stabla su tutnjala oko njega. Nebo se vuklo, prazno. A
zatim mu strijela probije rame i on se srui na koljena, zablenuvi se u crveni vrak koji mu je strao iz prsa.
"Keeeelhuusse!" protisne.
No Kellhusa vie nije bilo. Leweth se vrtio u snijegu traei ga, potom ga ugleda kako tr i kroz oblinje drvee, drei
ma. Prvi Srank osta bez glave, a redovnik se nastavi kretati kroz nanose poput blijede utvare. Jo jedan pade, mau i
uzaludno noem kroz zrak. Ostali opkolie Kellhusa poput konatih sjena.
"Kellhuse!" povika Leweth, moda od straha, a moda u pokuaju da ih odvu e od njega prema onome koji ve bijae
mrtav. Umro bih za tebe.
No likovi padae, grei se u snijegu, a sablasni krik se prolomi me u drveem. Jo ih pade, sve dok jedino visoki
redovnik nije ostao na nogama.
Negdje daleko, lovcu na krzna uini se da uje lave svojih pasa.
Kellhus ga je vukao za sobom. Hrpice snijega zasjale bi pod zrakama izlazeega sunca prije nego bi se raspale meu
granama. Leweth se sav zgrio od boli u ramenu, no redovnik bijae nepopustljiv, vukui ga brzinom koju bi jedva podnio
i da nije ozlijeen. Spoticali su se kroz nanose, oko drve a, napola proklizavali u gudure pa se izvla ili van.
Redovnik i njegove ruke bijahu stalno tu negdje, poput eljezne sprave za muenje koja bi ga uvijek iznova podupirala.
Jo uvijek mu se inilo da uje pse.
Moji psi...
Napokon ga je ispustio kod nekog stabla. Stablo iza njega inilo mu se poput kamenoga stupa, potpornja na koji je
naslonjen da umre. Jedva je uspio Kellhusa, brade i kapulja e zgrudanih od leda, razluiti od svoda golih grana.
"Lewethe", Kellhus je govorio, "mora razmislitiV
Okrutnih li rijei! Zgrabie ga k svijesti, suoie ga s vlastitom boli. "Moji psi", jecao je. "ujem... Ih."
Plave oi nisu reagirale.
"Dolazi jo Srankova", Kellhus procijedi teko diu i. "Moramo pronai neko utoite. Mjesto na kojemu emo se sakriti."
Leweth zabaci glavu, proguta osjetivi bol u dnu grla, pokua se pribrati. "Iz kojega... Iz kojega smjera s-smo d-doli?"
"S juga. Cijelo vrijeme s juga."
Leweth se odgurne od drveta i obgrli redovnikova ramena. Obuzee ga nekontrolirani drhtaji. Zakaljao je i zagledao se
10

kroz drvee. "Koliko p-potoka?" - usie zrak - "Potoka smo p-preli?"

Osjetio je toplinu Kellhusova daha.
"Pet."
"Zzzapad!" procijedi. Nasloni se natrag da bi pogledao redovnika u lice, jo uvijek ga vrsto drei. Nije se sramio. S ovim
ovjekom nije bilo srama. "M-moramo n-na zapad", nastavio je, naslonivi elo na redovnikove usne. "Ruevine.
Ruevine N-Neljudi. Mnogo mjesta za s-s-skloniti s-se." Stenjao je. Svijet se okretao oko njega. "M-moe ih v-vidjeti
nedaleko o-odavde."
Leweth osjeti kako mu u tijelo udara snjeno tlo. Zaprepaten, uspio se jedino sklup ati meu koljena. Kroz drvee
ugleda Kellhusovu siluetu, izoblienu njegovim suzama, kako odmie u umu.
Ne-ne-ne.
Jecao je. "Kellhuse? Keeellhuuuse!"
to se to dogaa ?
"Neee!'' zacvili.
Visoka figura je nestala.
Obronak bijae nesiguran. Kellhus se podigao hvataju i se za grane i pazio kuda staje da ne naleti na zamku pod
snijegom. Crnogorina stabla nisu ostavila nikakvu prohodnu stazu na nagnutome terenu. Zrakasta vjeala grana
posezala su za njim. Okoli bijae neobino taman u usporedbi s uobi ajenom zimskom bjelinom.
Kada se napokon uspeo dovoljno visoko da se oslobodi ume, redovnik se namrti prema nebu te se osjeti umirenim tim
prizorom. Pokriveno snijegom, tlo se uzdizalo u konturama izgladnjeloga psa. Ruevne dveri i zid izdizali su se nad
oblinjim obroncima. U pozadini se mrtvi hrast enormnih proporcija upirao o nebo.
Iz tmurnih oblaka koji su se uvijali nad vrhom uzvisine, padala je kia i ledila mu se na ogrta u.
Kellhus je bio opinjen velikim kamenjem dveri. Mnogi od njih imali su opseg vei od onoga hrasta koji su zaklanjali. Na
nadvratniku bijae isklesano lice pogleda uprtoga u nebo - bezizraajnih o iju, strpljivih poput neba. Proao je ispod. Tlo
se donekle poravnalo. Iza njega, prostranstva ume mraila su se pred nadolazeom kiom. No buka je bivala sve
glasnija.
Stablo bijae ve odavno mrtvo. S njegovih divovskih tetiva bila je oguljena kora, a grane su se pruale prema nebu
poput uvinutih kljova. Tako ogoljenom, vjetar i kia su prolazili kroza nj s lako om.
Okrenuo se u trenutku kad su Srankovi izletjeli iz grmlja, zavijajui u trku kroz snijeg.
Tako je isto ovo mjesto. Strijele su prozujale pokraj njega. Uhvatio je jednu u zraku i promotrio je. Topla, kao da je bila
prislonjena uz kou. Ma mu se naao u ruci i blistao je kroz prostor oko njega, obuhvaajui ga poput grana drveta.
Stigli su - mrana navala - a on je bio tamo pred njima, smiren u jednome trenutku koji nisu predvidjeli. Kaligrafija
krikova. Mukli udarac iznenaenoga mesa. Iskopao je ushienje iz neljudskih im lica, zakoraio je meu njih i smlavio im
lupajua srca.
Nisu mogli uvidjeti da su okolnosti svete. Samo su gladovali. On je, s druge strane, bio jedan od Uvjetovanih,
Dunyanjanin, i svi su se dogaaji predavali njemu.
Popadali su i zavijanje utihne. Na trenutak su se bili nagomilali oko njega - uskih ramena i pse ih prsa, sa smrdljivim
koama i ogrlicama od ljudskih zubiju. Strpljivo je stajao pred njihovom prijetnjom. Miran.
Pobjegoe.
Sagnuo se prema jednome koji mu se jo uvijek vrpoljio pod nogama i podigao ga drei ga za vrat. Lijepo lice izobliilo
se od bijesa.
"Kuz'inirishka dazu daha gurankas..."
Pljunulo je u njega. Zakucao ga je u stablo maem. Zakorakne unazad. Vritalo je i mlataralo.
Kakva su to stvorenja?
Konj zanjite iza njega, topui po snijegu i ledu. Kellhus izvue ma nazad i zavitla.
Kroz susnjeicu, konj i jaha bijahu tek sivi obrisi. Kellhus je promatrao kako se polagano primi u i nije uzmaknuo, kose
upave i smrznute u obliku malih kljova koje su klaparale na vjetru. Konj je bio velik, nekih osamnaest dlanova, i crn.
Jaha bijae ogrnut dugim sivim platom opivenim jedva vidljivim uzorcima - apstraktnim licima. Imao je kacigu bez
perjanice, koja mu je zasjenjivala lice. Snaan glas zagrmi na kuniiirkom:
"Vidim da tebi nije vrijeme da pogine."
Kellhus je utio. Oprezan. Kia je zvuala poput pijeska noenoga vjetrom.
Lik sjae, ali ostane na opreznoj udaljenosti. Promatrao je nepomi na tijela ispruena oko njih.
"Izvanredno", kae stranac pa pogleda prema njemu. Kellhus je vidio kako mu oi sjaje pod rubom kacige. "Sigurno si
neki glaveina."
"Anasurimbor Kellhus", odvrati redovnik.
Muk. Kellhusu se inilo da je dolo do neke zabune, udne zabune.
"Ono govori jezikom", promrmlja mukarac nakon nekoga vremena. Zakorai blie, zagledavi se u Kellhusa. "Da", ree.
"Da... Nije da mi se samo ruga. Vidim na tvome licu da si njegove krvi."
11

Kellhus je i dalje utio.

"Posjeduje i strpljivost Anasurimbora."
Kellhus ga je prouavao, primijetivi da mu plat nije bio opiven stiliziranim prikazima lica, ve pravim licima, crta
izoblienih jer bijahu izravnata. Ispod plata, mukarac bijae snane grae, dobro naoruan i, sudei po stavu, nimalo
uplaen.
"Vidim da si uenik. Znanje je mo, ha?"
Ovaj nije bio poput Lewetha. Ni priblino.
Jo uvijek se ula susnjeica koja je strpljivo vukla mrtva tijela pod hladni snijeg.
"Ne bi li me se trebao bojati, smrtnice, znajui to sam? I strah je mo. Mo preivljavanja." Lik je poeo kruiti oko
njega, paljivo gazei izmeu srankovskih udova. "To je ono to takve poput tebe dijeli od ovakvih poput mene. Strah.
Grebanje, izvlaenje, impuls za preivljavanjem. Za nas, ivot je uvijek... odluka. Za vas... Pa, recimo samo da on
odluuje."
Konano Kellhus progovori: "Odluka je onda, ini se, na tebi."
Lik zastane. "Aa, izrugivanje", ree on alosno. "To nam je zajednika toka."
Kellhusova provokacija bila je namjerna, ali nije mnogo postigla - ili se barem tako inilo isprva. Stranac iznenada spusti
zasjenjeno lice, okrene glavom amo-tamo oko vrha brade mrmljajui: ''Ono me izaziva! Smrtnik me izaziva... Podsjea
me, podsjea..." Pone prtljati po platu i zgrabi izobli eno lice. "Na ovoga! Ah, drznik - kakav je on uitak bio! Da,
sjeam se..." Digne pogled prema Kellhusu i prosikta: "Sjeam se!"
I Kellhus shvati prva naela ovoga susreta. Neovjek. Jo se jedan od Lewethovih mitova ostvario.
S dostojanstvenom sporou lik izvue svoj iroki ma. Neprirodno je svijetlio u tami, kao da reflektira sunce nekoga
drugoga svijeta. No okrenuo se prema jednomu od mrtvih Srankova i obrnuo ga na le a plotinom otrice. Bijela mu je
koa poela tamnjeti.
"Ovaj ovdje Srank - ne bi mu mogao izgovoriti ime - bio je na elju... naa 'knjiga', tvojim jezikom. Uistinu odana ivotinja.
Bit u izgubljen bez njega - barem neko vrijeme." Pregledao je ostala tijela. "Gadna, pokvarena stvorenja, u stvari." Vrati
pogled na Kellhusa. "Ali tako... Upeatljiva."
Uvodne rijei. Kellhus odlui istraiti. Odvrati: "Tako oslabljen. Postao si tako jadan."
"ali me? Pseto me se usuuje aliti?" Neovjek se hrapavo nasmije. 'Anasurimbor me ali! I treba...
Ka'cunuroisoukki'eljii, soukhusjihla." Pljune, pa maem pokae na leeve oko njih. "Ovi... Ovi Srankovi sada su naa djeca.
Ali ranije! Ranije ste naa djeca bili vi. Srce nam je iupano pa smo njegovali vaa. Sudruzi 'velikim' norsirkim
kraljevima."
Neovjek zakorai blie.
"Ali vie ne", nastavi. "Kako su prolazili vjekovi, neki od nas poeljeli su pamtiti neto vie od vaih djetinjastih
prepucavanja. Nekima od nas bila je potrebna profinjenija brutalnost nego to bi nam vae sva ice ikada pruile. Veliko
prokletstvo moje vrste - zna li to? Naravno da zna! Koji se rob ne raduje ponienju svoga gospodara, haaa?"
Vjetar ga je zavio u snijegom posuti plat. Napravi jo jedan korak.
"Ali smiljam isprike kao ovjek. Gubitak je upisan u samu zemlju. Mi smo tek njegov najdramati niji podsjetnik."
Neovjek podigne vrh maa prema Kellhusu, koji je zauzeo borbeni poloaj, dre i vlastiti zakrivljeni ma mirno iznad
glave.
Ponovno tiina, ovaj put smrtna.
"Ja sam ratnik vjekova, Anasurimbore... Vjekova. Zario sam svoj nimil u tisuu srdaca. Jahao sam i protiv i za Ne-Boga u
velikim ratovima koji su stvorili ovu divljinu. Uspeo sam se na bedeme Golgotteratha, gledao srca Visokih Kraljeva kako
pucaju od bijesa."
"Zato onda", Kellhus upita, "sada podie ma na osamljenog ovjeka?"
Smijeh. Slobodnom rukom pokae na mrtvog Sranka. "Sitni, slaem se, ali ipak bi bilo upeatljivo."
Kellhus udari prvi, no ma mu se odbije od oklopa pod Ne ovjekovim platom. Sagne se, izbjegne snani protuudar,
pokosi liku noge odozdo. Ne ovjek se srui unazad, ali se uspije bez problema vratiti na noge. Smijeh se zaori pod
kacigom.
"Vrlo upeatljivo!" povika, bacivi se na redovnika.
Kellhus se osjeti stijenjen. Kia snanih udaraca stjera ga unazad, dalje od mrtvoga stabla. Zvonjava dunyanskog elika i
neovjejegn/mZ/fl odjekivala je vjetrovitim visovima. No Kellhus je mogao osjetiti trenutak - iako bijahu daleko, daleko
krai nego protiv Srankova.
Uvukao se u taj sitni razmak i nezemaljska otrica krene udarati sve dalje i dalje od cilja, no sve dublje u prazan zrak.
Kellhusov ma urezivao se u mranu figuru, kreui i ubadajui oklop, derui mu mrani plat. No nikako da pote e krv.
"to si ti?" povika Neovjek, pun bijesa.
Prostor meu njima bijae jedan, no s mnotvom prijelaza...
Kellhus zaree u Neovjekovu izloenu bradu. Krv, crna u mraku, razlije mu se po prsima. Drugi udar odbaci tajanstvenu
otricu, koja nastavi odskakivati po snijegu i ledu.
12

Kako je Kellhus skoio, Neovjek zatetura unazad i padne. Vrak Kellhusova maa, zaustavljen nad otvorom njegove
kacige ga umiri.
Na ledenoj kii redovnik je jednoliko disao, zagledan u oborenu figuru. Pro e nekoliko trenutaka. Dolo je vrijeme za
ispitivanje.
"Odgovarat e na moja pitanja", Kellhus mu naredi tonom lienim strasti.
Neovjek se mrano nasmija.
"Ali ti si, Anasurimbore, pitanje."
A onda nastupi rije, rije koja, uavi u uho, nekako iskrivi um.
Gnjevni ar. Poput latice otpuhnute s dlana, Kellhus odleti unazad. Zakotrlja se po snijegu i zaprepaten se jedva osovi na
noge. Nijemo je promatrao kako se Neovjek uzdie uvis, kao da visi na uetu. Blijeda vodenkasta svjetlost oblikovala je
sferu oko njega. Ledena kia prtala je i cvrala u dodiru s njom. Iza njega se uzdizalo golemo stablo.
arolija? Ali kako je to mogue?
Kellhus udri u bijeg, jurei preko mrtvih oblika u snijegu. Posklizne se na led i odsklie na drugu stranu uzvisine,
kotrljajui se kroz nakrivljene grane stabala. Ponovno ustane i sav se izgrebe probijajui se kroz otro raslinje. Neto
nalik prasku groma podrhtavalo je zrakom, a silne vatre sijevale su kroz smreke za njim. Zapuhne ga vruina pa potri jo
bre, toliko da je nizine svladavao skokom, a mrana uma mu postala val jureega kaosa.
"ANASURIMBORE!" nezemaljski glas je grmio, parajui zimski muk.
"TRI, ANASURIMBORE!" orilo se. "JA U UPAMTITi"
Smijeh odjekne poput grmljavine, a uma iza njega sijevala je jo jaim plamenovima. Lomili su mrak oko njega i Kellhus
je mogao vidjeti vlastitu jureu sjenu kako treperi pred njim.
Hladan zrak probijao mu je plu a, ali je nastavio trati - daleko bre nego to su ga Srankovi natjerali.
Magija? Je li to jedna od lekcija koje moram nauiti, Oe? Spustila se hladna no . Negdje u tami zavijali su vukovi.
Shimeh, inilo se da govore, je predaleko.

13

dio prvi:
arobnjak

14

OGLAVLJE PRVO
Carythusal
Na svijetu postoje tri i samo tri vrste ljudi: cinici, fanatici i Uenjaci Mandata.
ONTILLAS, O LJUDSKOJ GLUPOSTI
Autor je esto napominjao da u stvaranju velikih dogaaja ljudi obino nemaju pojma to njihovi postupci navijetaju. Ovaj problem
nije, kao to bi se moglo pretpostaviti, rezultat njihove nesposobnosti da uvide posljedice svojih postupaka. Prije bi to bio rezultat
ludoga naina na koji se strahotno premetne u beznaajno kada se ciljevi jednoga ovjeka sukobe s ciljevima drugoga. Postoji jedna
stara izreka Uenjaka Grimiznih Tornjeva: "Kada ovjek lovi zeca, on i ulovi zeca. No kada mnotvo ljudi lovi zeca, naletjet e na
zmaja." U sukobu oprenih ljudskih interesa ishod je uvijek nepoznat, a preesto i zastrauju.
DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJPRVOGA SVETOGA RATA
Sredinom zime, 4110. godina Kljove, Carythusal
Svi pijuni previe razmiljaju o svojim dounicima. To im je poput igre u trenucima prije spavanja iliak u neugodnim pauzama
usred razgovora. pijun bi se zagledao u dounika, ba kao Achamian sada u Geshrunnija i zapitao se.Koliko zapravo zna?

Poput mnogih drugih krmi na rubu Crva, velike sirotinjske etvrti Carythusala, Sveti Gubavac bijae raskoan i troan
istovremeno. Pod bijae poploan keramikom koje se ne bi posramila ni palaa Dvorskoga Guvernera, dok su zidovi bili
od obojene zemljane opeke, a strop toliko nizak da bi se malo vii ljudi morali saginjati pod mjedenim svjetiljkama koje
pak bijahu, jednom je Achamian uo vlasnika kako se hvali, vjerna imitacija onih iz Hrama Exoriette. U kr mi je uvijek bila
guva, sve puno sumnjivih i katkad opasnih ljudi, no vino i hai bili su taman toliko skupi da odvrate one koji si ne mogu
priutiti kupanje od mijeanja s onima koji mogu.
Prije no to je poeo zalaziti u Svetog Gubavca, Achamian nije volio Ainonjane, posebno ne one iz Carythusa]a, Poput
veine u Tromorju, smatrao ih je tatima i enskastima: previe nauljenih brada, previe sklonima ironiji i kozmetici,
isuvie nemarnima glede spolnih navika. No njegov se stav promijenio nakon sati i sati koje je proveo u i ekivanju
Geshrunnijeva dolaska. Profinjenost karaktera i ukusa koja je u drugim narodima resila samo vie kaste, shvatio je, ovdje
je stvarno uzela maha, opinivi ak i slobodne pripadnike niih kasta i robove. Visoki Ainon uvijek je smatrao nacijom
libertinaca i sitnih spletkaroa; nije ni sanjao da bi ih to moglo initi narodom srodna duha.
Moda ba zato nije odmah uoio opasnost kad mu je Geshrunni rekao: "Znam te."
Taman i pod svjetlom svjetiljke, Geshrunni spusti ruke koje bijahu prekriene preko bijeloga svilenoga prsluka i nagne se
sjedei na stolici. Bijae on impozantna figura, s orlovskim vojni kim licem, brade ispletene poput crnih konih traka i
krupnih ruku, toliko tamnih da je bilo mogu e tek nazrijeti, no ne i raspoznati obrise ainonskih piktograma tetoviranih od
ramena do zapea.
Achamian se pokua ljubazno nasmijeiti. "Ti i moje ene", re e strusivi jo jedan krag vina. Duboko izdahne i cmokne
usnicama. Geshrunni je uvijek bio ograni en ovjek, barem je Achamian tako mislio, jedan od onih kojima su misli i rije i
tekle malobrojnim i duboko utabanim putevima. Veina vojnika je takva, naroito kada su pritom i robovi.
No ova njegova izjava nije bila nimalo ograniena.
Geshrunni ga je paljivo promatrao, sa sumnjom u oima i pomalo zauen. S gnuanjem odmahne glavom. "Trebao
sam rei, 'Znam tko si."'
ovjek se zamiljeno nasloni, na nain toliko nesvojstven nekom vojniku da se Achamian sav najeio od straha. Buka
krme nestade u pozadini, zajedno s nejasnim likovima i bljeskovima zlatne svjetlosti lanterni.
"Onda to zapii", ree Achamian, hinei dosadu, "i pokai mi kad se otrijeznim." Skrene pogled, onako kako to ljudi
obino uine kad im je dosadno, i zamijeti da je izlaz iz kr me prazan.
"Znam da nema ena."
"Ma, nemoj. A kako ti to zna?" Achamian nakratko pogleda iza njega, ugleda kurvu kako se smije pritiskuju i sjajni
srebrni ensolarii na znojne grudi. Razuzdana gomila oko nje zagrmi: ''Jedan!"
15

"Prilino je dobra u tome, zna. Upotrebljava med."

Geshrunni se nije dao smesti. "Tvojoj vrsti nije doputeno imati ene."
"Mojoj vrsti, ha? A koja je to moja vrsta?" Ponovno baci pogled prema izlazu.
"Ti si arobnjak. Uenjak."
Achamian se nasmija, svjestan da bi ga i najkra e oklijevanje odalo. No imao je dovoljno razloga nastaviti s glumatanjem.
U najmanju ruku to e mu priskrbiti nekoliko dodatnih sekundi. Vrijeme dovoljno da preivi.
"Tako mi jebenog Kasnijeg Proroka, prijatelju", Achamian vikne, bacivi jo jedan pogled prema vratima, "tvoje optube
bih mogao mjeriti na krage. Za to si me ono juer optuio? Da sam kurvin sin?"
Meu veselim glasovima prolomi se gromoglasan uzvik: ''Dva!"
Iz Geshrunnijeva kreveljenja Achamian nije uspijevao mnogo izvui - svaki je njegov izraz lica nalikovao na neku grimasu,
naroito njegov osmijeh. Ruka koja se iznenada pojavila i zgrabila ga za zape e, naprotiv, rekla mu je sve.
Gotov sam. Oni znaju.
Malo toga stranije je od 'njih', naroito u Carythusalu. 'Oni' bijahu Grimizni Tornjevi, najmonija kola u Tromorju, i
skriveni gospodari Visokoga Ainona u sjeni. Geshrunni je bio Zapovjednik Javreha, ratnika-robova Grimiznih Tornjeva,
zbog ega ga je Achamian i pokuavao zavesti posljednjih nekoliko tjedana. Upravo to i jest zadatak pijuna: snubiti
robove svojih suparnika.
Geshrunni je nemilosrdno zurio u njegove oi, izvrui mu dlan prema van. "Postoji nain da potvrdim svoje sumnje",
kae on blago.
'Tri!" odzvanjalo je od zemljane opeke i izgrebanoga mahagonija.
Achamian ustuknu, dijelom zbog vojnikova vrstoga stiska, a dijelom jer je znao o kojem to 'nainu' Geshrunni govori. Ne
ovako.
"Geshrunni, molim te. Pijan si, prijatelju. Koja bi se kola usudila riskirati gnjev Grimiznih Tornjeva?"
Geshrunni slegnu ramenima. "Mysunsai, moda. Ili, recimo. Carski Saik. Cishaurim. Mnogo ih je tvoje proklete vrste. Ali
kad bih se morao kladiti, rekao bih Mandat. Rekao bih da si Uenjak Mandata."
Prepredenog li roba! Koliko je dugo znao?
Nemogue rijei visjele su u zraku, vrebale u Achamianovim mislima, rijei dovoljno mone da oslijepe ili zapeku
mjehure na koi. Ne ostavlja mi izbor. Nastat e mete. Izbit e vika i isukati se maevi, ali nitko nee uiniti nita osim
zbrisati mu s puta. Vie od ikoga u Tromorju, Ainonjani su se bojali arolija.
Nema izbora.
No Geshrunni ve bijae posegnuo pod izvezeni mu prsluk. aka mu se zgr ila pod tkaninom. Kesio se poput nacerenoga
akala.
Prekasno...
"Izgleda", Geshrunni izgovori s prijeteom mirnoom, "kao da eli neto rei."
ovjek izvue ruku i izvadi Chorae. Trepne, pa zastraujue naglo strgne zlatni lanac na kojemu mu je visila oko vrata.
Achamian ju je osjetio jo za njihova prvoga susreta, zapravo, po njezinome je prijete emu umu ustanovio
Geshrunnijevo zanimanje. Sad e je Geshrunni upotrijebiti da identificira njega.
"to je sad to?" upita Achamian. Trnci ivotinjskoga straha pro oe mu kroz zarobljenu ruku.
"Mislim da zna, Akka. Mislim da zna mnogo bolje od mene."
Chorae. Uenjaci ih nazivaju Drangulijama. Obina imena esto rese stravine stvari. No drugi ljudi, oni koji se slau s
Tisuu hramova u osudi arobnjatva kao svetogra, nazivaju ih Suzama Bojim. Ipak, Bog nije imao prste u njihovoj
izradi. Chorae bijahu relikvije s Drevnoga Sjevera, toliko vrijedne da ih je jedino brakom prijestolonasljednika, ubojstvom
ili dankom u obliku itavih naroda mogue kupiti. Vrijedile su svoju cijenu: Chorae su osiguravale imunitet na arolije
onima koji ih nose i smrt svakome arobnjaku koji ih ima nesre u taknuti.
Drei bez ikakva truda Achamianovu ruku imobiliziranu, Geshrunni podigne Chorae palcem i kaiprstom. Izgledala je
sasvim jednostavno: malena eljezna kuglica, otprilike veliine masline, ali prekrivena kosim pismom Neljudi. Achamian
je osjeao kako mu povlai utrobu, kao da Geshrunni dri nitavih, a ne predmet, malenu rupu u samome tkivu svijeta.
Srce mu je nabijalo u uima. Sjetio se noa ukori enoga ispod svoje tunike.
"etiri!" Razuzdani grohot.
Mekoljio se pokuavajui izvui zarobljenu ruku. Uzalud.
"Geshrunni..."
"Svaki Zapovjednik Javreha dobije jednu ovakvu", ree Geshrunni, tonom istovremeno zamiljenim i ponosnim. "No to
ve, naravno, zna."
Cijelo vrijeme pravi budalu od mene! Kako li mi je to samo promaklo?
"Gospodari su ti velikoduni", re e Achamian, prikovan strahotom koja mu je lebdjela nad dlanom.
"Velikoduni?" Geshrunni pljunu. "Grimizni Tornjevi nisu velikoduni. Nemilosrdni su. Okrutni prema onima koji im se
suprotstave."
Prvi put Achamian ugleda traak patnje koja ga pokree, strah u njegovim oima. to se to dogaa ovdje? Odvaio se na
16

pitanje: "A prema onima koji im slue?"

"Oni ne prave razliku."
Oni ne znaju! Samo Geshrunni...
"Pet!" odjekivalo je pod niskim stropovima.
Achamian oblie usnice. "to eli, Geshrunni?"
Ratnik-rob spusti pogled prema Achamianovom dr uemu dlanu, zatim spusti Dranguliju poput djeteta koje zanima to
e se dogoditi. Achamianu se vrtjelo od samoga zurenja u to, neka gor ina navrla mu je u grlo. Chorae. Suza skupljena sa
samoga lica Bojega. Smrt. Smrt svim bogohulnicima.
"to eli?" Achamian prosikta.
"Ono to svi ljudi ele, Akka. Istinu."
Sve to je Achamian ikada vidio, sve kunje koje je preivio leale su zbijene u tome uskome prostoru izmeu njegova
sjajnoga dlana i nauljenoga komada eljeza. Drangulija. Smrt koja visi me u ogrubjelim prstima roba. No Achamian
bijae Uenjak, a za Uenjake nita, ni sam ivot, ne vrijedi koliko i Istina. Oni bijahu njezini ponizni uvari, a ratovali su
po svim sjenovitim spiljama Tromorja da bi je posjedovali. Bolje je umrijeti nego predati istinu Mandata Grimiznim
Tornjevima.
No nije to bilo sve. Geshrunni je bio sam - Achamian je bio siguran ^ to. arobnjaci mogu vidjeti druge arobnjake, vidjeti
oiljak njihovih zloina, a u Svetome Gubavcu nije bilo nikakvih arobnjaka, nikakvih Grimiznih Uenjaka, samo pijandure
koje se klade s kurvama. Geshrunni je igrao na svoju ruku.
Ali iz kojega ludog razloga?
Reci mu to eli. Ionako ve zna.
"Ja sam Uenjak Mandata", Achamian proapta brzo. Zatim doda: "pijun."
Opasne rijei. Ali to je drugo mogao?
Geshrunni ga je bez daha promatrao jedan trenutak, a zatim je skupio Chorae u aku. Pustio je Achamianovu ruku.
Uslijedio je trenutak neugodne utnje, prekinut tek zveketom srebrnoga ensolariija o drvo. Nastade grohot i promukli
glas zaurla: "Izgubila si, kurvol"
Ipak, Achamian je znao da to nije istina. Nekako je uspio pobijediti no as, a pobijedio je onako kako kurve uvijek
pobjeuju - bez razumijevanja.
Na kraju krajeva, pijuni se ne razlikuju mnogo od kurvi. arobnjaci jo i manje.
Premda je kao djeak sanjao da bude arobnjak, mogunost da bi mogao biti pijun Drusasu Achamianu nije bila ni na
kraj pameti. Rije 'pijun' nije bila dio rjenika s kojim su odrastala djeca u nronskim ribarskim selima. Tromorje je za
njega u djetinjstvu sadravalo samo dvije dimenzije: postojala su mjesta daleka i ona u blizini, i ljudi visoka i niska
stalea. Sluajui prie starih ribarskih ena dok je s ostalom djecom Ijutio kamenice, ubrzo je nau io da je on jedan od
onih niega stalea, a da moni ljudi ive daleko. Misteriozna imena nizala su se jedno za drugim iz starih usta - Srijah od
Tisue Hramova, zlonamjerni pogani iz Kiana, neunitivi osvaja i Scylvendiji, smutljivi arobnjaci Grimiznih Tornjeva i
tako unedogled - imena koja obiljeie dimenzije njegova svijeta, natopie ga zastraujuom magijom i preobrazie u
arenu djela nevjerojatno traginih i junakih. Tonuo bi u san osjeajui se malenim.
Moglo bi se oekivati da e pijunski posao dodati novu dimenziju jednostavnome dje jemu svijetu, no dogodilo se
upravo suprotno. Svakako, kako je sazrijevao, Achamianov je svijet postajao sve sloenijim. Nauio je da postoje stvari
svete i nesvete, da Bogovi i Onostrano posjeduju vlastite dimenzije i da nisu tek ljudi koji seu vrlo visoko i ive vrlo
daleko. Nauio je i da postoje i vremena nedavna i drevna, da 'neko davno' nije neto poput drugoga mjesta, nego vie
neka udna vrsta duha koji opsjeda sva mjesta.
No kada postane pijun, svijet se na sasvim neobi an nain spljoti u jednu jedinu dimenziju. Ljudi ro eni u visokim
staleima, ak i Carevi i Kraljevi, najednom se ine obinima i beznaajnima, koliko i veina priprostih ribara. Daleki
narodi iz Conriye, Visokoga Ainona, Ce Tydonna ili Kiana vie nisu egzoti ni ili arobni, ve prljavi i ofucani ba kao neko
nronsko ribarsko selo. Svete stvari poput Kljove, Tisue Hramova ili ak Kasnijeg Proroka postaju tek puke verzije stvari
nesvetih, poput Fanima, Cishaurima ili arobnjakih kola, kao da su rije i 'sveto' i 'nesveto' zamjenjive bezbolno kao i
mjesta za igraim stolom. A nedavno postaje tek bezvrijedno ponavljanje drevnoga.
Kao Uenjak i pijun istovremeno, Achamian je proao Tromorje uzdu i poprijeko, vidio mnogo toga zbog ega mu je
utroba neko treperila od nadnaravne jeze i postao svjestan da su dje je prie uvijek bolje. Otkad su ga u mladosti
prepoznali kao jednoga od Rijetkih i odveli ga u Atyersus na obuku u kolu Mandata, pou avao je prineve, vrijeao
vrhovne vladare i do bjesnila dovodio rijalske sveenike. I znao je da se udesnost iz svijeta sasvim sigurno iscrpljuje
znanjem i putovanjima, da kada se oduzmu misteriji, njegove dimenzije ne cvjetaju, ve se stropotaju. Naravno, svijet
mu se sada inio mnogo profinjenijim mjestom nego kada bijae dijete, ali i mnogo jednostavnijim. Posvuda ljudi samo
grabe i grabe, kao da su titule 'kralja', 'rijaha' i 'vrhovnoga vladara' tek puke maske pod kojima se krije uvijek ista
izgladnjela zvijer. Pohlepa, inilo mu se, bijae jedina dimenzija svijeta.
Achamian bijae arobnjak i pijun srednjih godina i oba zanimanja su mu ve pomalo dozlogrdjela. Iako bi to nevoljko
priznao, klonuo je duhom. Kao to bi stare ribarice rekle, izvukao je jednu praznu mreu previe.
17

Uzrujan i izbezumljen, Achamian ostavi Geshrunnija u Svetome Gubavcu i pouri kui - ako se to uope moe tako
nazvati - sjenovitim putevima Crva. Proteui se od sjeverne obale rijeke Sayut do uvenih Surmantskih dveri. Crv bijae
pravi labirint ruevnih straara, bordela ' osiromaenih kultskih hramova. Achamian je naziv oduvijek smatrao prikladnim
za takvo mjesto. Vlaan i ispresijecan stijenjenim uli icama. Crv je zaista nalikovao neemu to bi se moglo pronai
ispod kamena.
S obzirom na svoju misiju, Achamian uistinu nije imao razloga o ajavati. Zapravo, upravo obrnuto. Nakon onoga ludoga
incidenta s Choraeom, Geshrunni mu je ispriao tajne, mone tajne. Ispostavilo se da Geshrunni nije bio sretan rob.
Mrzio je Grimizne Mudrace estinom koja bijae gotovo zastrauju a jednom kada je izala na vidjelo.
"Nisam ti iskazao prijateljstvo kako bih doao do tvoga zlata", bijae rekao Zapovjednik Javreha. " emu? Da otkupim
slobodu od svojih gospodara? Grimizni Tornjevi ne odri u se niega to im je vrijedno. Ne, postao sam ti prijatelj jer sam
znao da e mi biti koristan."
"Koristan? Za to?"
"Osvetu. Ponizit u Grimizne Tornjeve."
"Znai, znao si... Cijelo si vrijeme znao da nisam nikakav trgovac."
Podrugljiv smijeh. "Naravno. Previe si se rasipao ensolariijima. Sjedni za stol s trgovcem i s prosjakom; uvijek e ti
prosjak prvi platiti pi e."
Kakav si ti to pijun?
Achamian se namrti njegovim rijeima, namrti vlastitoj prozirnosti. No koliko god ga je zabrinjavala injenica da ga je
Geshrunni provalio, jo ga je vie izbezumljivalo to u kolikoj je mjeri on njega krivo procijenio. Geshrunni je bio ratnik i
rob - ima li bolje formule za glupost? Pa ipak, Achamian je pretpostavljao, robovi imaju razloga skrivati vlastitu
inteligenciju. Mudar rob moda zasluuje tovanje, kao robovi-uenjaci u starome Cenejskom Carstvu. Lukavoga roba
treba se bojati, ukloniti ga.
No bijae to slaba utjeha. Kad me on uspio tako lako prevariti...
Achamian je uspio iupati veliku tajnu iz mraka Carythusala i Grimiznih Tornjeva - moda najve u u dugo vremena. No
na tome nije mogao zahvaliti vlastitoj sposobnosti, koju godinama nije dovodio u pitanje - ve nesposobnosti. Kao
posljedica toga, saznao je dvije tajne -jednu dovoljno stranu, pretpostavio je, za sudbinu cijeloga Tromorja; drugu
stranu u okviru njegova ivota.
Nisam vie, shvatio je, to sam neko bio.
Geshrunnijeva pria bila je uznemirujua sama po sebi, ako nita drugo, jer je demonstrirala sposobnost Grimiznih
Tornjeva da uvaju tajne. Grimizni Tornjevi bijahu u ratu, rekao je Geshrunni, i to ve vie od deset godina, u stvari.
Achamiana to nije impresioniralo, barem ne isprva. arobnjake kole, poput svih Velikih frakcija, neprestano se
prepucavaju pijunima, smaknuima, trgovakim sankcijama i delegacijama razbjesnjelih izaslanika. Me utim, Geshrunni
ga je uvjerio, ovaj rat bio je daleko znaajniji od pukoga arkanja.
"Prije deset godina", rekao je Geshrunni, "na je prethodni Vrhovni vladar, Sasheoka, smaknut."
"Sasheoka?" Achamian nije bio sklon postavljanju glupih pitanja, ali ideja da bi Vrhovni vladar Grimiznih Tornjeva mogao
biti smaknut bila je naprosto nebulozna. Kako se takvo to moglo dogoditi? "Smaknut?"
"I to u unutarnjim svetitima samih Tornjeva."
Drugim rijeima, pokraj najboljega sustava straa u Tromorju. Ne samo da se Mandat nikada ne bi usudio na takav in,
nije ni postojao nain da uspiju, ak niti uz blistave Apstrakcije Gnose. Tko bi to u inio?
"Tko ga je smaknuo?" upitao je Achamian, gotovo bez daha.
Geshrunnijeve oi svijetlile su na crvenoj svjetlosti svjetiljki. "Pogani", ree. "Cishaurim."
Achamian je bio istovremeno zbunjen i zadovoljan tim otkri em. Cishaurim -jedina poganska kola. To je barem
objanjavalo Sasheokino smaknu e.
Postojala je narodna izreka u Tromorju: "Samo Rijetki moe vidjeti Rijetke." arobnjatvo bijae silovito. Izgovaranje
arolije rezalo bi svijet jednako sigurno kao i no. No samo su Rijetki - arobnjaci - mogli vidjeti to sakaenje i jedino su
oni usto mogli vidjeti krv na rukama po initelja - takozvani 'znamen'. Samo pripadnici Rijetkih mogli su vidjeti jedni
druge i svoje zloine. A kada bi se susreli, prepoznali bi jedni druge s jednakom sigurno u s kojom obini ljudi
prepoznaju kriminalce po odsjeenome nosu.
To nije bio sluaj s Cishaurimom. Nitko nije znao zato i kako, no oni su bili u stanju uzrokovati doga aje jednako
spektakularne i jednako razorne poput bilo koje druge arolije, a da ne ostave nikakva traga na svijetu i ostanu bez
ikakva znamena svojih zloina. Samo je jednom Achamian prisustvovao aroliji Cishaurima, koju nazivaju Psukhe -jedne
davne noi u dalekome Shimehu. Gnosom, arobnjatvom Drevnoga Sjevera, unitio je svoje napadae u tamnoutim
ogrtaima, no sklonivi se iza svoga tita inilo mu se da promatra bljeskove neujne munje. Bez grmljavine. Bez
znamena.
Samo Rijetki vidi Rijetke, ali nitko - barem ne Uenjaci - ne moe raspoznati Cishaurim i njihova djela od obi nih ljudi i
obinoga svijeta. To im je, Achamian je slutio, omoguilo da smaknu Sasheoku. Grimizni Tornjevi imali su titove protiv
arobnjaka, robove-vojnike poput Geshrunnija za ljude koji su nosili Chorae, no nisu imali nita to bi ih zatitilo od
18

arobnjaka koji se ne razlikuju od obinih ljudi i arobnjatva koje se ne razlikuje od Bojeg svijeta. Geshrunni mu je
rekao da sada hodnicima Grimiznih Tornjeva naokolo tre psi obueni da prepoznaju miris afrana i kane kojima
Cishaurimi boje ogrtae.
Ali zato? to li je navelo Cishaurim da otvoreno zarati s Grimiznim Tornjevima? Koliko god njihova metafizika bila
strana, nisu imali anse dobiti taj rat. Grimizni Tornjevi bili su jednostavno previe mo ni.
Kad je Achamian to pitao Geshrunnija, rob-vojnik samo je slegnuo ramenima.
"Prolo je deset godina, a jo uvijek ne znaju."
Bijae to barem sitan izvor utjehe. Neznalice nita ne cijene vie od neznanja drugih.
Drusas Achamian hodao je sve dublje u unutranjost Crva, prema raspadnutoj nastambi u kojoj je unajmio sobu, boje i
se vie sebe samoga nego svoje budunosti.
Geshrunni se cerio teturajui iz krme. Uspostavio je ravnoteu na zemljanome podu uliice.
"Gotovo", promrmlja, pa zahihoe kako se nikada ne bi usudio pred drugima. Podigne pogled prema uskoj traci neba,
obrubljenoga i zaklonjenoga zidovima od zemljane cigle i dronjavim platnenim tendama. Vidio je tek pokoju zvijezdu.
Odjednom mu se njegova izdaja uini jadnom. Jedinu pravu tajnu koju je znao odao je neprijatelju svojih gospodara.
Sada vie nije ostalo nita. Nikakva izdaja kojom bi utiao mrnju u svome srcu.
A mrnja bijae gorka. Vie od i ega, Geshrunni bijae ponosan ovjek. Kako se netko poput njega mogao roditi kao rob,
biti gonjen eljama plaljivih, enskastih ljudi... Gonjen arobnjacima! U nekom drugom ivotu, znao je, bio bi osvaja .
Krio bi neprijatelja za neprijateljem snagom vlastitih ruku. Ali u ovome prokletome ivotu mogao se jedino kukavno kriti
i traati uokolo s ostalim enskastim mukarcima.
Ima li osvete u trau?
Oteturao je malo niz uliicu kada primijeti da ga netko slijedi. Iste sekunde pala mu je na pamet mogu nost da su njegovi
gospodari otkrili malu izdaju, ali nije mu se to inilo vjerojatnim. Crv je bio pun razbojnika, o ajnih tipova koji su ili od
mete do mete u potrazi za nekim tko je dovoljno pijan da ga mogu sigurno oplja kati. Geshrunni je jednom ak i ubio
jednoga takvoga, prije nekoliko godina: nekoga jadnoga glupana koji je radije riskirao da bude ubijen, nego da se proda
u roblje, kao to se prodao Geshrunnijev nepoznati otac. Nastavio je hodati, budno paze i, koliko god mu je to vino
doputalo, dok mu se pijanim mislima vrtio jedan krvavi scenarij za drugim. Ovo bi bila dobra no za ubiti nekoga,
pomislio je.
Tek kada je proao kroz impozantno proelje hrama koji su Cary-thuani nazivali Usta Crva, Geshrunni se uznemirio.
Ljude su esto znali slijediti u Crv, ali rijetko bi ih slijedili van. Iznad guve krovova, uspio je ak nazrijeti najvii od
Tornjeva, grimizan pod poljem zvijezda. Tko bi ga se usudio pratiti ovako daleko? Osim ako nije...
Okrenuo se i ugledao proelavoga, bucmastoga mukarca, unato vruini odjevena u bogato ureeni svileni kaput koji je
mogao biti bilo koje kombinacije boja, ali je u mraku izgledao plavo-crno.
"Ti si jedan od onih budala s kurvom", kae Geshrunni, pokuavaju i otresti zbunjenost uzrokovanu pi em.
"Da", odvrati ovjek, a cijelo mu se lice cerilo s usnama. "Bila je vrlo... Zamamna. No iskreno govore i, vie me zanimalo
to ti ima rei Uenjaku Mandata."
Geshrunni je kiljio s pijanim uenjem. Znai, znaju.
Opasnost bi ga uvijek otrijeznila. Instinktivno je posegnuo u dep, zgrabivi prstima Chorae. Bacio ju je silovito prema
Uenjaku.
Ili u nekoga za koga je mislio da je Grimizni U enjak. Stranac uhvati Dranguliju u letu kao da mu ju je prijateljski dobacio
da je proui. Nakratko je promotri, kao neodluan mjenja novca olovni novi. Podigne pogled i ponovno se nasmijei,
trepui velikim tupim oima. "Veoma dragocjen poklon", ree. "Hvala ti, ali bojim se da to nije potena zamjena za ono
to elim."
Nije arobnjak! Geshrunni je jednom vidio kako to izgleda kad Chorae takne arobnjaka, uareno raspadanje mesa i
kostiju. Pa to je onda taj ovjek?
"Tko si ti?" upita Geshrunni.
"Nita to bi ti mogao razumjeti, robe."
Zapovjednik Javreha se nasmijei. Moda je samo neka budala. Obuzme ga neka opasna, pijana ljubaznost. Pri e
mukarcu i stavi mu ogrubjelu ruku na podstavljeno rame. Osjeti miris jasmina. Tele e ga oi ponovno pogledaju.
"Ajme meni", proape stranac, "odvana si ti budala, zar ne?"
Zato ga nije strah? Prisjetivi se lakoe kojom je mukarac uhvatio Chorae, Geshrunni se odjednom osjeti strano
izloenim. No bio je odluan.
"Tko si ti?" Geshrunni procijedi. "Koliko dugo me ve prati?"
"Pratim tebe?" Debeljko gotovo zahihoe. "Takvo utvaranje ne dolikuje jednome robu."
Promatra Achamiana? to je ovo? Geshrunni je bio vojni asnik, nauen zastraivati ljude tako to bi im se prijetei, ali
prisno unio u lice. S ovime to nije ilo. Bio on blag ili ne, ovaj je bio potpuno bezbrian. Geshrunni je to osjetio. A da nije
19

pio nerazrijeeno vino, bio bi potpuno prestravljen.

Zario je prste duboko u salo na mukar evu ramenu.
"Rekao sam ti da mi kae, budalo debela", prosiktao je kroz stisnute zube, "ili u obrisati pod tvojim crijevima."
Slobodnom rukom zavitlao je noem. "Tko si?"
Nimalo uznemiren, debeli se naceri s iznenadnom okrutno u. "Nema nita alosnije od roba koji odbija priznati gdje mu
je mjesto."
Zaprepaten, Geshrunni pogleda svoju ruku koju nije vie osjeao, promatrajui kako mu no pada u prainu. uo je
jedino prasak straneva rukava.
"K nozi, robe", ree debeli.
"to si rekao?"
Opee ga pljuska i izmami mu suze na oi.
"Rekao sam, k nozi."
Jo jedna pljuska, dovoljno snana da mu rasklima zube. Geshrunni zatetura nekoliko koraka unazad, podigavi
nespretnu ruku. Kako je to mogue?
"Kakav li smo si to zadatak postavili", ree stranac alosno, slijedei ga, "kada su ak i njihovi robovi toliko ponosni."
Uspanien, Geshrunni grozniavo posegne za drkom maa.
Debeljko zastane, bljesnuvi pogledom prema kugli na drci maa.
"Izvuci ga", kae glasom nevjerojatno hladnim - neljudskim.
Razrogaenih oiju, Geshrunni se ukoi, hipnotiziran siluetom koja se nadvila nad njim.
"Izvuci ga, rekao sam!"
Geshrunni je oklijevao.
Sljedea pljuska oborila ga je na koljena.
"to si ti?" Geshrunni zacvili kroz okrvavljene usne.
Kako ga je sjena debelog ovjeka prekrila, Geshrunni je promatrao kako mu se okruglo lice oputa, zatim savija gr evito
poput prosjakove ruke oko bakrenjaka. arolija! Ali kako je to mogue? Dri Chorae...
"Neto nevjerojatno drevno", ree utvara blago. "Toliko prekrasno da se ne moe ni zamisliti."
Jedan ovjek, ve dugo mrtav, gledao je kroz oi mnogih Uenjaka Mandata: Seswatha, veliki neprijatelj Ne-Boga i
osniva posljednje kole Gnose - njihove kole. Pod danjim svjetlom bijae on maglovit, nesiguran poput sjeanja iz
djetinjstva, ali nou bi ih obuzimao, a njegova ivotna tragedija tiranizirala im snove.
Magloviti snovi. Snovi isukani iz korica.
Achamian je gledao kako Anasiirimbor Celmomas, posljednji Visoki Kralj Kiiniura, pada pokoen maljem laju ega
srankovskoga poglavice. Iako je Achamian kriknuo, na neki udan nain karakteristian za snove, znao je da je najslavniji
kralj dinastije Anasurimbora ve mrtav - bijae mrtav ve vie od dvije tisue godina. A znao je, tovie, i da nije on bio
taj koji je kriknuo, ve mnogo vei ovjek od njega. Seswatha.
Rijei su mu navirale na usta. Srankovski poglavica mlatarao je kroz goruu vatru, sruio se u hrpu dronjaka i pepela. Jo
je Srankova proletjelo vrhom brda i jo ih je pomrlo, pokoeni nadnaravnim svjetlima koja je on pozvao pjesmom. U
pozadini je ugledao zmaja negdje daleko, poput bron ane figure na zalazeem suncu, kako lebdi nad bojnim poljima
Srankova i Ljudi pa pomisli: Posljednji Kralj Anasurimbora je pao. Kunitirije izgubljen.
Zazivajui ime svoga kralja, visoki vitezovi Tryse sjatie se oko njega, gazei u trku preko tjelesa Srankova koje je spalio i
zatim kao ludi nasrnu na divlju gomilu pred sobom. Zajedno s vitezom kojega nije znao, Achamian je vukao
Anasiirimbora Celmomasa kroz mahnite uzvike njegovih vazala i roaka, kroz miris krvi, iznutrica i zagorenoga mesa. Na
maloj istini poloio je slomljeno tijelo Kralja sebi u krilo.
Celmomasove plave oi, inae tako hladne, zaklinjale su ga. "Ostavi me", uzdahnu sjedobradi kralj.
"Ne", Achamian odvrati. "Ako ti umre, Celmomase, sve je izgubljeno."
Visoki Kralj smijao se unato ranjenim usnama. "Vidi li sunce? Vidi li kako gori, Sesvvatha?"
"Sunce zalazi", odgovori Achamian.
"Da! Da. Tama Ne-Boga nije sveobuhvatna. Bogovi nas ipak vide, prijatelju moj dragi. Daleko su, ali ujem ih kako
galopiraju nebom. ujem ih kako me dozivaju."
"Ne smije umrijeti, Celmomase! Ne smije umrijeti!"
Visoki Kralj klimne glavom, umirivi ga blagim oima. "Dozivaju me. Kau da moj kraj nije i kraj svijeta. Taj je teret, kau,
tvoj. Tvoj, Seswatha."
"Ne", Achamian proapta.
"Sunce! Vidi li sunce? Osjea li ga na obrazima? Takva se otkria kriju u tako malim stvarima. Vidim! Vidim tako jasno
kakva sam ogorena, tvrdoglava budala bio... I prema tebi sam, najvie prema tebi, bio nepravedan. Moe li oprostiti
starcu? Moe li oprostiti budalastome starcu?"
"Nemam ti to oprostiti, Celmomase. Mnogo si izgubio, mnogo propatio."
"Moj sin... Misli li da e biti tamo, Seswatha? Misli li da e me pozdraviti kao oca?"
20

"Hoe... Kao svoga oca i svoga kralja."

"Jesam li ti ikada rekao", ree Celmomas dok mu je glas pucao od pogubnoga ponosa, "da se moj sin jednom iskrao u
najdublje ponore Golgotteratha?"
"Jesi." Achamian se nasmijei kroz suze. "Mnogo puta, prijatelju stari."
"Kako mi nedostaje, Sesvvatha! Kako eznem za time da ponovno stanem pokraj njega."
Stari kralj nakratko zaplae. Potom mu se oi rairie. "Vidim ga posve jasno. Osedlao je sunce i sada jae s nama. Vidim
ga! Galopira srcima mojih ljudi, budei u njima divljenje i bijes!"
"Psssst... uvaj snagu, moj Kralju. Vidari stiu."
"Govori... Tako divne stvari da me utjei. Kae da e se jedan moj potomak vratiti, Seswatha - Anasurimbor e se
vratiti..." Drhtaji prostrujae starcem, protjeravi mu dah i slinu kroz zube.
"Na kraju svijeta."
Bistre oi Anasurimbora Celmomasa Drugog, Bijeloga Gospodara Tryse, Visokoga Kralja Kuniiirija, ostadoe prazne. A
zajedno s njima uzmakne i sunce, zaronivi bronano oklopljenu slavu Norsiraca u suton.
"Na kralj!" Achamian povika potresenim mukarcima oko sebe. "Na kralj je mrtav!"
No, sve je bilo tama. Nitko nije stajao oko njega i nikakav kralj mu nije leao u krilu. Samo znojni pokrivai i velika
zujajua praznina, gdje neko bijahu velike ratne pripreme. Njegova soba. Leao je sam u svojoj bijednoj sobi.
Achamian snano obgrli ramena. Jo jedan san isukan iz korica.
Primaknuo je ruke licu i nakratko zaplakao za odavno pokojnim kuniiirskim Kraljem, a snanije i dulje zbog drugih, manje
jasnih stvari. U daljini, uini mu se da uje zavijanje. Psa ili ovjeka.
Nakaza je vukla Geshrunnija kroz smrdljive uliice. Vidio je crno nebo kroz rupe u poruenim zidovima. Udovi su mu
mlatarali po vlastitoj volji; prsti su grabili vlanu ciglu. Kroz naviru u krv osjetio je miris rijeke.
Moje lice...
"Zato?" pokuao je izrei, ali govoriti je bilo gotovo nemogue bez usana. Pa sve sam ti rekao!
Koraanje izama kroz vodenkasto blato. Negdje iznad zauje hihot.
"Ako te oko neprijatelja uvrijedi, robe, iskopa ga, zar ne?"
"'olib te... Bilost. 'olib... Biloooost."
"Milost?" stvar se nasmija. "Milost je luksuz dokonih, budalo. Mandat ima mnogo o iju i eka nas mnogo kopanja." Gdje
mi je lice? Besteinsko stanje, zatim prasak hladne, potapljaju e vode.
Achamian se probudi ba prije nego se po elo daniti, u glavi mu je zujalo kao podsjetnik na pi e i nove none more.
Ponovno snovi o Apokalipsi. Kaljui otetura od slamnatoga kreveta do jedinoga prozora u sobi. Povue drhtavim
rukama prelakirani prozorski kapak u stranu. Hladan zrak. Sivilo. Pala e i hramovi Carythusala rasli su meu gustim,
manjim zdanjima. Gusta magla prekrivala je rijeku Sayut, gmiui kroz uliice 1 avenije donjega grada kao voda kroz
rovove. Usamljeno i malo poput nokta, zdanje Grimiznih Tornjeva lebdjelo je u nebeskim prostranstvima, strei poput
mrtvih tornjeva u bijelim dinama pustinje.
Achamianu se stegne grlo. Suznih je oiju treptao. Nema vatre. Niti zbora jecaja. Sve je mirno. ak su i Tornjevi odisali
tihim, monumentalnim spokojem.
Ovaj svijet, pomislio je, ne smije propasti.
Okrene se od prizora prema jedinome stolu u sobi i baci se na stolac, ili ne emu to je sluilo kao stolac - izgledalo je kao
neto izvueno iz olupine broda. Namoi pero i odmota maleni svitak preko razbacanih listova pergamenta, piui:
Pliine Tywanrae. Isto.
Gorua Biblioteka u Saugliu. Drugaije. Moj odraz, a ne 'S' u zrcalu.

Zaudna nedosljednost. to bi to moglo zna iti? Na trenutak se zamisli koliko je alosno besmisleno to pitanje. Zatim se
prisjeti buenja usred noi. Zastane pa doda:
Smrt i Proroanstvo AnasHrimbora Celmomasa. Isto.

No je li bilo isto? U detaljima, svakako, ali sanje sadravao i neki osje aj uznemirujue neposrednosti - dovoljno jak da ga
probudi. Prekrii 'Isto' i napie:
Drugaije. Snanije.

ekajui da se tinta posui, pregledavao je ranije natuknice, slijedio ih sve do unutranjeg zavijutka svitka. Bujica slika i
emocija pratila je svaku natuknicu, transformiraju i nijemu tintu u razlomljene svjetove. Tijela koja se strmoglavljuju u
uzburkanu vodu na dnu vodopada. Ljubavnik koji grglja krv kroz stisnute zube. Vatra koja se poput razuzdane plesa ice
uvija oko kamenih tornjeva.
Pritisne oi palcem i kaiprstom. Zato je tako opsjednut ovim zabiljekama? Drugi ljudi, i daleko ve i od njega, znali su
poludjeti pokuavajui deifrirati sumanuti niz i permutacije Sesvvathinih Snova. Znao je to dovoljno dobro da bude
svjestan kako nee nikada pronai odgovor. Je li to onda neka bolesna igra? Neka poput onih koje je njegova majka znala
igrati kad bi se otac vratio pijan s broda, kvocaju i i provocirajui.
Zahtijevajui razlog kojega nije bilo, ustuknuvi svaki put kada bi otac zamahnuo rukom, vritei kada bi je neizbjeno
udario?
21

emu kvocati i provocirati kada je samo proivljavanje Seswathina ivota nudilo dovoljno batina?
Neto hladno posegne mu kroz prsnu kost i zgrabi mu srce. Dobro poznati drhtaj zatrese mu ruke i svitak se smota
nazad, jo uvijek mokre tinte. Prestani... Zavijanje srankovskih rogova zagrmi mu kroz prozor. uuri se od straha pod
potresom zmajevih krila. Ljuljao se na stolcu, dok mu se cijelo tijelo treslo.
"Prestani!"
Nekoliko trenutaka pokuavao je doi do daha. uo je zvonjavu kovaeva ekia negdje daleko, prepiranje vrana po
krovovima.
To si htio, Seswatha? Ovako bi to trebalo izgledati?
No, kao i na tolika pitanja koja si je postavljao, ve je znao odgovor.
Seswatha je preivio Ne-Boga i Apokalipsu, ali je znao da to nije kraj sukobu. Scylvendiji su se vratili na svoje panjake,
Srankovi su se rasprili kako bi se sva ali nad plijenom unitenoga svijeta, ali Golgotterath je ostao netaknut. S crnih
bedema sluge Ne-Boje, oni koji se nazivaju Savjetom, oni jo uvijek motre, puni strpljenja mnogo veega od
postojanosti Ljudi, strpljivosti koju nikakav niz epskih stihova i nikakva upozorenja iz svetih napisa ne mogu nadmaiti.
Tinta moda jest besmrtna, ali znaenje nije. Sa svakom novom generacijom, Seswatha je znao, vrat sjeanja bi se sve
vie lomio - ak e i Apokalipsa pasti u zaborav. Zato njegovo u enje nije proizlazilo iz njegovih sljedbenika, nego je
ivjelo u njima. Proivljavajui iznova njegov mukama proeti ivot u svojim snovima, arobnjakovo naslijee pretvorilo
se u vjeni poziv u boj.
Tako je i bilo zamiljeno da osjetim patnju, pomisli Achamian.
Prisilivi se suoiti s nadolazeim danom, nauljio je kosu i otro mrlje od blata s bijeloga veza kojim mu bijae obrubljena
plava tunika. Stojei uz prozor, umirio je eludac sirom i starim kruhom, promatrajui pritom kako suneva svjetlost topi
maglu s crnih lea rijeke Sayut. Zatim je pripremio Inkantaciju dozivanja i obavijestio svoje nadre ene u Atyersusu,
tvravi kole Mandata, o svemu to mu je Geshrunni ispriao prole noi.
Nije bio iznenaen njihovom relativnom nezainteresiranou. Tajni rat izmeu Grimiznih Tornjeva i Cishaurima zapravo
nije imao nita s njima. Ali poziv da se vrati ku i ga je iznenadio. Kada je pitao zato rekli su samo da ima veze s Tisu u
Hramova - jo jednom frakcijom, jo jednim ratom koji ih se nije ticao.
Spremajui ono malo svojih stvari, razmiljao je, jo jedna besmislena misija.
Kako da ne bude cinian?
U Tromorju, sve su Velike frakcije ratovale protiv opipljivih neprijatelja iz opipljivih razloga, samo je Mandat ratovao
protiv neprijatelja kojega nitko nije vidio niti vjerovao da postoji. Po tome su U enjaci Mandata bili izopeni ne samo kao
arobnjaci, nego i kao luaci. Naravno, vladari Tromorja, i Ketyaani i Norsirci, znali su i za Savjet i za prijetnju Druge
Apokalipse - kako su i mogli ne znati, kad su im to poslanici Mandata stolje ima uporno tupili? - samo nisu vjerovali.
Nakon stoljea prepucavanja s Mandatom, Savjet je jednostavno nestao. Ispario. Nitko nije znao ni zato ni kako, iako je
postojalo bezbroj nagaanja. Jesu li ih unitile neke nepoznate sile? Jesu li razorili sami sebe iznutra? Ili su jednostavno
nali nain da izbjegnu oima Mandata? Prola su tri stoljea otkad se Mandat posljednji put susreo sa Savjetom. Ve tri
stoljea ratovali su bez protivnika.
Uenjaci Mandata pretresli su Tromorje lovei neprijatelja kojega nisu mogli pronai i u kojega nitko nije vjerovao. Koliko
god da su im zavidjeli na posjedovanju Gnose, arobnjatva Drevnoga Sjevera, smatrali su ih gomilom arlatana i bijahu
ope ruglo na dvorovima svih Velikih frakcija. A ipak ih je Sesvvatha svake noi posjeivao. Svakoga jutra budili bi se iz
uasa i mislili, Savjet je meu nama.
Achamian se pokuavao prisjetiti je li ikada postojalo vrijeme kada nije osje ao tu stravu u sebi? Neku vrtoglavu upljinu
u dubini srca, kao da katastrofa visi o niti ne ega to je on zaboravio? Dolazila bi kao apat bez daha. Mora neto
poduzeti... No nitko u Mandatu nije znao to bi to trebali poduzeti, i sve dok ne saznaju, svi e njihovi postupci biti prazni
poput pantomime.
Slali bi ih u Carythusal da vrbuju visokopozicionirane robove poput Geshrunnija. Ili u Tisu u Hramova, da naprave tko
zna to.
Tisuu Hramova. to bi Mandat mogao imati s Tisu u Hramova? to god to bilo, zna ilo je da mora napustiti Geshrunnija
- prvoga pravoga dounika u Grimiznim Tornjevima u posljednjih nekoliko desetljea. to je vie razmiljao o tome,
Achamianu se to inilo sve udnijim.
Moda e ova misija biti drukija.
Pomisao na Geshrunnija iznenada ga uznemiri. Koliko god da je ovaj bio pla enik, riskirao je mnogo vie od vlastitoga
ivota da bi Mandatu odao veliku tajnu. Osim toga, bio je istovremeno inteligentan i pun mrnje - idealan dounik. Ne bi
ga smjeli izgubiti.
Otpakiravi tintu i pergament, Achamian se nagne nad stol i nakraba kratku poruku:
Moram otii. No znaj da tvoje usluge nisu zaboravljene i da si pronaao prijatelje koji dijele tvoje ciljeve. Ne govori ni s kime, a mi
emo se pobrinuti da bude siguran. A.

Achamian je sredio raun za sobu s kozi avim vlasnikom pa krenuo pretraivati ulice. U oblinjoj uli ici pronaao je
usnuloga Chikija, siroe kojega je angairao da mu obavlja razne poslie. Djeak je bio sklupan u jutenoj vrei iza hrpe
22

iznutrica oko koje su se rojile muhe. Izuzevi made u obliku ipka koji mu je nagr ivao lice, bio je lijep, maslinaste koe
potpuno glatke unato prljavtini, a crta lica finih poput kakve palatinove k eri. Achamian se zgrozi od pomisli kako
djeak zarauje za ivot osim ovakvim nedostatnim transakcijama. Tjedan ranije, Achamianu je pristupio pijanac,
aristokratske minke napola obrisane s lica i nateu i meunoje upitao gaje li vidio njegova slatkoga "Sipka".
Achamian probudi usnulo dijete vrhom papu e kakvu nose trgovci. Djeak je upravo skoio na noge.
"Sjea li se to sam te nauio, Chiki?"
Djeak je zurio u njega lanom budno u upravo probuenoga. "Da, gospodaru. Ja sam va kurir."
"A to kuriri rade?"
"Dostavljaju poruke, gospodaru. Tajne poruke."
"Dobro", ree Achamian, pruajui djeaku smotani pergament. "Odnesi ovo ovjeku po imenu Geshrunni. Upamti to:
Geshrunni. Ne moe ga promaiti. On je Zapovjednik Javreha i visi u Svetome Gubavcu. Zna li gdje je Sveti Gubavac?"
"Znam, gospodaru."
Achamian izvue srebrni ensolarii iz novanika i ne uspije suspregnuti osmijeh ugledavi dje akovo zapanjeno lice. Chiki
zgrabi novi s njegova dlana kao iz zamke. Iz nekoga razloga, dodir njegove malene ruice pobudi u arobnjaku
potitenost.

OGLAVLJE DRUGO
A TYERSUS
Piem da vas izvijestim da me tijekom posljednje moje audijencije Car Nansura, ni ime izazvan, javno nazvao "ludom".
Vas se to, pretpostavljam, nee dojmiti. Postalo je to ve uobiajeno. Savjet nam izmie vie no ikada. ujemo ih jedino u
tajnama drugih. Ugledati ih uspijemo jedino u oima onih koji poriu i samo njihovo postojanje. to se dublje Savjet
skriva unutar Velikih frakcija, to im lue zvue naa teatralna izlaganja. Mi smo, kako bi prokleti Nansurci rekli, "lovac u
guStiku" - onaj koji samim time to lovi, unitava svaku nadu da e uloviti svoj plijen.
ANONIMNI UENJAK MANDATA, PISMO POSLANO UATVERSUS
Kasna zima, 4110. godina Kljove, Atyersus
Pozvan natrag doma, razmiljao je Achamian pogoen ironijom rijei 'dom'. Mogao je zamisliti vrlo malo mjesta na
svijetu - Golgotterath, svakako, Grimizni Tornjevi, moda - koja bijahu bezdunija od Atyersusa.
Malen i usamljen usred dvorane za audijencije, Achamian se trudio ostati smirenim. lanovi Kvoruma, vladajuega vijea
kole Mandata, stajali su u malim grupicama, ratrkani po sjenama, pomno ga prou avajui. Vidjeli su, znao je,
nabijenoga ovjeka u jednostavnom smeem putnom ogrtau kojeg je navlaio preko glave, etvrtasto podiane brade
proarane sijedim pramenovima. Ostavit e snaan dojam nekoga tko je proveo godine i godine putujui: slobodnoga
dranja, preplanule ogrubjele koe radnika iz nie kaste. Ne e izgledati nimalo poput arobnjaka.
Ipak, pijun ne bi ni trebao tako izgledati.
Iznerviran njihovim promatranjem, Achamian jedva obuzda elju da ih upita ele li mu poput sitniavoga robovlasnika
provjeriti zube.
Napokon doma.
Atyersus, tvrava Uenjaka Mandata bijae mu dom, uvijek e mu i biti dom, ali to ga je mjesto inilo sitnim na
neobjanjive naine. Nije to bilo samo zbog sumorne arhitekture: Atyersus bijae izgra en u stilu Drevnoga Sjevera, iji
arhitekti nisu znali za kupole ili lukove. Unutranji hodnici bijahu ume debelih stupova, a stropovi zaklonjeni
baldahinima mraka i dima. Stilizirani reljefi koji bijahu omotani oko svakoga stupa sadravali su previe detalja da bi ih
eravnici uspjeli dovoljno osvijetliti, ili se barem Achamianu tako inilo. Sa svakim treperenjem inilo se da se pomie i
samo tlo.
23

Konano mu se obrati netko iz Kvoruma: "Ne moemo vie ignorirati Tisu u Hramova, Achamiane, barem ne otkako se
taj Maithanet doepao Trona i proglasio se Srijahom." Neminovno, tiinu je prekinuo Nautzera. Posljednji ovjek kojega
bi Achamian elio uti, uvijek bi progovorio prvi.
"uo sam samo glasine", odgovori mu odmjerenim tonom - tonom uobi ajenim kada bi se Nautzera nekomu obraao.
"Vjeruj mi", ree Nautzera kiselo, "glasine mu nisu ni do koljena."
"Pa koliko dugo moe opstati?" Razumljivo pitanje. Mnogi Srijasi su se hvatali kormila Tisu e Hramova pa ubrzo
ustanovili da, poput svakoga velikoga broda, kola odbija skrenuti.
"O, ovaj e opstati", ree Nautzera. "Zapravo buja. Svi Kultovi su doli k njemu u umnu. Svi su mu poljubili koljeno. I to
bez ikakvih politikih manevriranja obaveznih u takvim promjenama vlasti. Bez sitnih bojkota. ak bez ijednoga
suzdranoga glasa." Zastane, davi Achamianu vremena da uvai znaaj njegovih rijei. "Neto je pokrenuo" - veliki stari
arobnjak nakubi usta, kao da sljede e rijei puta s lanca poput opasna psa - "neto novo... I to ne samo unutar Tisue
Hramova."
"Ali ve smo viali takve poput njega", Achamian pokua. "Fanatike koji bi nudili otkupljenje jednom rukom da bi odvukli
panju od bia u drugoj. Prije ili kasnije, svi primijete bi."
'Ne. Ovu vrstu jo nismo susreli. Nitko se nije uspeo tako brzo ili s takvom lukavou. Maithanet nije tek entuzijast.
Unutar prva tri tjedna njegove vladavine otkrivene su dvije urote da ga se otruje - i to, pazi sad
- otkrio ih je sam Maithanet. ak sedam Carevih agenata razotkriveno je i pogubljeno u umni. Ovaj nije samo
otrouman. On je daleko vie od toga."
Achamian kimne i suzi oi. Sad mu je bilo jasno zato su ga tako hitno pozvali. Vie od svega moni ljudi preziru
promjene. Velike frakcije pripremile su mjesto za Tisuu Hramova i njihovoga Srijaha. Ali ovaj Maithanet se, kao to bi
Nronjani rekli, popiao u travaricu. No jo je vie uznemiravalo to je to napravio inteligentno.
"Doi e do Svetoga rata, Achamiane."
Zaprepaten, Achamian je traio potvrdu u mranim siluetama ostalih lanova Kvoruma. "Mora da se ali."
Nautzera iskorai iz sjene i zaustavi se tek kad je bio dovoljno blizu da se nadvije nad njega. Achamian se suzdra da ne
zakorai unazad. Prastari arobnjak uvijek je imao zbunjuju nastup: zastrauju zbog svoje visine, a opet jadan zbog
svoje starosti. Koa mu je bila prava uvreda svilama u koje bijae umotan.
"To nije ala, uvjeravam te."
"Protiv koga onda? Fanima?" Kroz povijest, Tromorje je svjedoilo dvama prethodnim Svetim ratovima, oba protiv kola,
a ne protiv pogana. Posljednji, takozvani Skolasti ki ratovi, bili su kobni za obje strane. I sam Atyersus bio je pod
opsadom sedam godina.
"To ne znamo. Do sada je Maithanet objavio samo da e zapoeti Sveti rat. Nije se udostojio nikome rei protiv koga.
Kao to rekoh, rije je o vraki lukavome ovjeku."
"Znai bojite se jo jednog Skolastikog rata." Achamian nije mogao vjerovati da vodi ovaj razgovor. Mogu nost da bi
moglo doi do novog Skolastikog rata trebala bi ga prestraviti, znao je to, ali umjesto toga, srce mu je nabijalo od
radosti. Zar je dotle dolo? Toliko mu je ve dojadila uzaludna misija Mandata da se sad veseli mogu nosti rata protiv
Inrita, kao nekom nakaznom obliku olakanja?
"Upravo se toga bojimo. Kultski sveenici nas ponovno otvoreno optuuju, nazivaju nas Ne istima."
Neisti. Kronika Kljove, koju Tisua Hramova smatra rijei bojom, ih je tako nazvala - one Rijetke koji posjeduju znanje i
unutarnju sposobnost prakticirati arolije. "Odreite im jezike", sveto pismo je glasilo, "jer bogohulnitvo njihovo
opaina je nad opainama..." Achamianov otac - koji je poput mnogih drugih Nronjana prezirao tiraniju Atyersusa nad
Nronom - batinama mu je to utuvio u glavu. Vjera moda i moe umrijeti, ali njezini nazori ostaju vje no.
"Ali ja nisam uo ni glasa o svemu ovome."
Starac se sagne prema njemu. Obojana brada bila mu je etvrtasto podiana, ba kao i Achamianova, ali paljivo
ispletena u pletenice u istonoketyakom stilu. Achamianu se inio napadnim nesklad izmeu starih lica i tamnih vlasi.
"Pa nisi ni mogao, zar ne, Achamiane? Bio si u Visokom Ainonu. Koji bi se sve enik usudio osuivati arobnjatvo u zemlji
kojom vladaju Grimizni Tornjevi, hmm?"
Achamian je bijesno zurio u starog arobnjaka.
"Ali to se moe oekivati, zar ne?" Odjednom mu se cijela ta ideja uini nebuloznom. Ovakve se stvari dogaaju drugim
ljudima, u neko drugo vrijeme. "Kae da je taj Maithanet lukav. Ima li boljeg naina da si osigura vlast nego da potakne
mrnju prema onima koje osuuje Kljova?"
"U pravu si, naravno." Nautzera je imao krajnje iritantan obi aj da prisvoji prigovore drugih. "Meutim, postoji jo vie
uznemiruju razlog zbog kojega vjerujemo kako e se izjasniti protiv nas, a ne Fanima..."
"A koji je to razlog?"
"Zato, Achamiane", glas koji nije bio Nautzerin odgovori, "jer nema anse da Sveti rat protiv Fanima uspije."
Achamian se zapilji u mrak izmeu stupova. Bio je to Simas, s kiselim osmijehom u snjenobijeloj bradi. Imao je sivo
sveano ruho preko plave svilene halje. ak i izgledom bio je poput vode nasuprot Nautzerinoj vatri.
"Kako ti je proao put?" Simas upita.
24

"Snovi su bili posebno gadni", Achamian odvrati, pomalo smeten naglim prijelazom s tekih pekulacija na neformalno
askanje. U doba koje mu se sad inilo poput drugog ivota, Simas je bio njegov u itelj, onaj koji je pokopao nevinost
sina nronskog ribara u suluda otkrivenja Mandata. Nisu izravno razgovarali ve godinama - Achamian je dugo bio daleko
od kue - no oputenost i mogunost razgovora bez zaobilaznih puteva jnana ostali su prisutni. "Kako to misli, Simas?
Zato Sveti rat ne bi mogao uspjeti protiv Fanima?"
"Zbog Cishaurima."
Ponovno Cishaurim.
"Bojim se da ne razumijem, stari uitelju. Sigurno bi Inritima bilo lake ratovati protiv Kiana, naroda sa samo jednom
kolom - ako se Cishaurim moe tako nazvati - nego ratovati protiv svih kola."
Simas kimne. "Moda naizgled. No razmisli, Achamiane. Naa je procjena da samo Tisu u Hramova ima etiri do pet
tisua Chorae, to znai da bi mogli okupiti barem jednaki broj ljudi imunih na koju god aroliju mi pozovemo. Dodaj
tome sve inritske plemie koji takoer nose Drangulije, i Maithanet bi mogao zapovijedati vojskom od moda deset
tisua ljudi potpuno imunih na nas."
U Tromorju, Chorae su bile kljuna varijabla u jednadbama rata. Na toliko mnogo na ina Rijetki su u usporedbi s
masama bili poput Bogova. Samo su Chorae spreavale potpunu dominaciju kola u Tromorju.
"Svakako," odvrati Achamian, "ali Maithanet isto tako moe okupiti sve te ljude protiv Cishaurima. Koliko god da su
drukiji, Cishaurimi su barem, ini se, jednako ranjivi."
"Moe li?"
"Zato ne bi mogao?"
"Zato jer bi izmeu njegovih ljudi i Cishaurima stajala itava sila naoruanih Kianjana. Cishaurim nije kola, prijatelju moj.
Oni se ne izdvajaju od vjere i ljudi svoga naroda kao mi. Dok bi se Sveti rat trsio svladati pogane velmoe Kiana,
Cishaurim bi ih zgromio." Simas spusti bradu, kao da je eli promotriti naslonjenu na prsa. "Razumije li?"
Achamian je razumio. Sanjao je ve takvu bitku - Pliine Tywanrae, gdje su vojske drevne Akssersije gorjele u vatrama
Savjeta. Na samu pomisao o toj stravi noj bitki, slike su mu letjele pred oima, magloviti ljudi kako se bacakaju u vodi,
nestaju u plamteim lomaama... Koliko ih je palo na Pliinama?
"Kao na Tywanraeu", Achamian proapta.
"Kao na Tywanraeu", odvrati Simas ozbiljnim i tihim glasom. Svi su dijelili tu no nu moru. Uenjaci Mandata dijelili su
svaku nonu moru.
Cijeli tijek razgovora Nautzera ih je otro promatrao. Njegova osuda bila je o ita kao i ona Proroka Kljove - osim to je
tamo gdje bi proroci vidjeli grenike, on vidio budale. "I kao to rekoh", starac primijeti, "taj Maithanet je otrouman,
inteligentan. Sigurno zna da ne moe dobiti Sveti rat protiv Fanima."
Achamian je bezizraajno buljio u arobnjaka. Radost koju je ranije osjetio nestala je, a zamijenio ju je hladan i neugodan
strah. Jo jedan Skolastiki rat... Pomisao na Tywanrae pokazala mu je sve zastrauju e dimenzije takvoga razvoja
dogaaja.
"Zato ste me pozvali iz Visokoga Ainona? Da se pripremim na Sveti rat tog novog rijaha?"
"Ne", odvrati Nautzera odluno. "Samo smo ti iznijeli razloge zbog kojih se bojimo da bi Maithanet mogao objaviti Sveti
rat protiv nas. Na kraju krajeva, ne znamo koji su mu planovi."
"Zaista", doda Simas. "Izmeu kola i Fanima, Fanim je nesumnjivo najvea prijetnja Tisui Hramova. Shimeh je ve
stoljeima u rukama pogana, a Carstvo je tek blijeda sjena onoga to je neko bilo, dok je Kian postao najmonija sila
Tromorja. Ne. Bilo bi mnogo razumnije da rijah objavi Sveti rat Fanimu..."
"Meutim", Nautzera ga prekine, "svi znamo da vjera i razum ne idu ruku pod ruku. Razlika izme u racionalnog i
iracionalnog ne znai mnogo kada je rije o Tisui Hramova."
"aljete me u umnu", kae Achamian. "Da otkrijem Maithanetovu pravu namjeru."
Zloesti osmijeh rastvori Nautzerinu obojenu bradu. "Da."
"Ali kakva korist od mene? Ve godinama nisam bio u umni. Nemam vie kontakata." To i jest i nije bilo istinito, ovisno
o definiciji 'kontakta'. U umni je bila ena koju je poznavao - Esmenet. No to je bilo davno.
A postojao je i - Achamian se ukoi. Je li mogue da znaju?
"Ali to nije istina", Nautzera odgovori. "U stvari, Simas nas je obavijestio o onom tvom ueniku koji je" - zastane, kao da
pokuava nai izraz za pojam previe straan za pristojan razgovor - "prebjegao."
Simas? Pogleda svog starog uitelja. Zato si im rekao?
Achamian oprezno progovori. "Govori o Inrauu."
"Tako je", Nautzera odgovori. "A taj Inrau je postao, barem sam tako uo" - opet pogled prema Simasu - "rijalski
sveenik." Glas mu bijae mukao od osude. Tvoj uenik, Achamiane. Tvoja izdaja.
"Prestrog si kao i uvijek, Nautzera. Inrau je bio proklet: roen s osjetljivou Rijetkih, a s osjeajima Sveenika. Na nain
ivota bi ga dotukao."
"Ah, da... Osjeaji", staro lice odgovori. "No reci nam, ako moe, naravno, svoju procjenu tog biveg uenika. Je li spalio
mostove, ili bi ga Mandat mogao vratiti?"
25

"Bi li mogao biti na pijun? To me pita?"

Inrau kao pijun? Oito je Simas pogorao svoju izdaju ne rekavi im nita o Inrauu.
"Mislio sam da je to jasno", Nautzera kae.
Achamian zastane, pogledavi Simasa, ije je lice postalo obeshrabrujue ozbiljno.
"Odgovori mu, Akka", ree mu stari uitelj.
"Ne", odgovori Achamian vraajui pogled prema Nautzeri. Odjednom postane hladnokrvan. "Ne. Inrau je roen s druge
strane mosta. Nee se vratiti."
Hladan podsmijeh - tako gorak na tako starom licu. "Ah, Achamiane, ali ja mislim da ho e."
Achamian je znao to zahtijevaju: arolije, i izdaju koju povlae za sobom. Bio je blizak s Inrauom, obe ao ga je zatititi.
Bili su... bliski.
"Ne", odgovori. "Odbijam. Inrau je krhka duha. Nije dovoljno odvaan da u ini to to traite. Trebamo nekog drugog."
"Ne postoji nitko drugi."
"Svejedno," odgovori, tek poevi nasluivati posljedice vlastite nepromiljenosti, "odbijam."
"Odbija?" Nautzera e bijesno. "Zato jer je taj sveenik mimoza? Achamiane, trebao bi biti u stanju uguiti vlastitu
majku u"
"Achamian to govori iz odanosti prema njemu, Nautzera", Simas ga prekine. "Nemoj brkati."
"Odanost?" odbrusi Nautzera. "Ali u tome jest poanta cijele prie, Simas! Ono to mi prolazimo zajedno neshvatljivo je
ostalim ljudima. Kao jedno mi zapomaemo u snu. Uz takvu povezanost - kao u kripu! - kako odanost nekome drugom
moe biti ita doli pobuna?"
"Pobuna?" Achamian uzviknu, znaju i da mora nastaviti oprezno. Takve su rijei poput bave vina: jednom otepljene,
stvari bi samo odlazile u nepovrat. "Krivo ste me shvatili - obojica. Odbijam iz odanosti Mandatu. Inrau je preslab.
Riskiramo udaljavanje Tisue"
"Kakva jadna la", Nautzera proguna. Zatim se nasmije kao da je shvatio da je od samog po etka trebao oekivati
ovakvu drskost. "kole pijuniraju, Achamiane. Udaljeni smo unaprijed. I ti to dobro zna." Stari arobnjak se okrene od
njega i krene grijati ruke nad arom oblinjeg eravnika. Naran asta svjetlost ureavala je njegovu veliku figuru, ocrtavala njegove uske obrise na kolosalnom kamenu. "Reci mi, Achamiane, ako je taj Maithanet i njegova prijetnja Svetim
ratom protiv kola djelo naeg blago reeno neuhvatljivog neprijatelja, ne bi li Inrauov delikatan ivot, pa ak i
Mandatov dobar ugled, bili vrijedni rtvovanja?"
"Ako jest, Nautzera," odgovori neodreeno, "onda svakako."
"Ah, da. Zaboravih da se ti ubraja u skeptike. to si ono rekao? Da gonimo duhove." Zadrao je rije u ustima, kao da je
komadi sumnjive hrane. "Pretpostavljam da bi onda rekao i da je mogunost da svjedoimo prvim znakovima Ne-Bojeg
povratka manje vana od stvarnosti, ivota jednog prebjega - kockanje apokalipsom vrijedno je pulsa jedne budale."
Da, upravo se tako osjeao. No kako da to prizna?
"Spreman sam biti kanjen", pokuao je rei jednolino. Ali njegov glas! Grub. Povrijeen. "Ja nisam slab."
Nautzera mu je promatrao lice. "Skeptici", otpuhne. "Svi vi radite istu greku. Mijeate nas s ostalim kolama. No
natjeemo li se mi za mo? Trkaramo li po pala ama, stavljajui titove i njukajui arolije poput pasa? Kukamo li u
uho Careva ili Kraljeva? U odsustvu Savjeta, brka nae postupke s postupcima onih koji ne tee niemu osim moi i
njezinim djetinjastim uicima. Brka nas s kurvama."
Je li to mogue? Ne. Promislio je to ve mnogo puta. Za razliku od ostalih, poput Nautzere, on je mogao raspoznati svoje
doba od onoga koje je sanjao svake noi. Vidio je razliku. Mandat nije lebdio samo izme u epoha - lebdio je i izmeu
snova i jave. Skeptici, oni koji su smatrali da je Savjet napustio Tromorje, u Mandatu nisu vidjeli kolu kompromitiranu
svjetovnim ambicijama, ve upravo suprotno: kolu koja je potpuno izvan ovoga svijeta. 'Mandat', koji je naposlijetku
bio historijski mandat, nije uklju ivao voenje mrtvih ratova niti posveivanje odavno mrtvog arobnjaka zaluenog
ratnim strahotama, ve uenje ~ ivjeti od povijesti, ne u njoj.
"Zar bi se uputao u filozofske rasprave sa mnom, Nautzera?" upita, pariraju i mu razjarenim pogledom. "Nekada si bio
prestrog, ali sada si samo previe glup."
Nautzera trepne u udu.
Simas se urno umijea. "Razumijem tvoje oklijevanje, prijatelju stari. Imam i ja svojih sumnji - zna to." Pogleda otro
prema Nautzeri, koji je i dalje u nevjerici buljio u Achamiana.
'Postoji snaga u skepticizmu", Simas nastavi. "Oni koji lakoumno Vjeruju u opasna vremena prvi umru. No ovo jesu
opasna vremena, Achamiane. Vie nego u posljednjih mnogo, mnogo godina. Moda dovoljno opasna da postanemo
skeptini i oko vlastitog skepticizma, hmm?"
Achamian se okrene prema njemu, potaknut neim u njegovom tonu.
Simasov pogled popusti. Sitno naprezanje smrkne mu lice. Nastavio je.
"Primijetio si koliko su intenzivni Snovi postali. Vidim ti to u o ima. Svi smo postali pomalo izbezumljeni u zadnje
vrijeme... Neto..." Zastane, zamaglivi pogled kao da si broji otkucaje srca. Achamian se nakostrijeio. Nikad nije vidio
Simasa ovakvog. Neodlunog. Uplaenog, ak.
26

"Zapitaj se, Achamiane," ree on konano, "kad bi na neprijatelj Savjet kanio preuzeti vlast nad Tromorjem, koje bi
sredstvo bilo efikasnije od Tisue Hramova? Gdje se bolje sakriti od nas, a opet imati nevjerojatnu mo? I ima li boljeg
naina za unitenje Mandata, posljednjeg sje anja na Apokalipsu, od proglaavanja Svetog rata protiv Rijetkih? Zamisli
Ljude kako ratuju protiv Ne-Boga bez naeg vodstva i zatite."
Bez Seswathe.
Achamian je buljio u svog starog uitelja jedan dugi trenutak. Njegova je sumnja zasigurno bila oita svima. Unato
tome, prisjetio se slika iz Snova - kapanje sitnih uasa. Seswathino zato enitvo na Dagliashu. Razapinjanje na kri.
Odbljesak sunca u bronanim avlima probijenim kroz njegove podlaktice. Mekeritrigove usne kako recitiraju Inkantaciju
agonije. Svoje krikove... Svoje? U tome je bila stvar: Ta sjeanja nisu bila njegova! Pripadala su drugome, Seswathi, ije
patnje moraju prebroditi da bi mogli krenuti dalje.
A ipak ga je Simas tako udno gledao, oiju znatieljnih zbog vlastite neodlunosti. Neto se jest promijenilo. Snovi su
postali intenzivniji. Nemilosrdni. I to u tolikoj mjeri da bi svaki pad koncentracije pomeo sadanjost i zamijenio je nekom
traumom iz prolosti, ponekad dovoljno stravi nom da od nje drhte ruke, a usta se razvuku u ne ujni krik. Mogunost da
se takve strahote ponove. Je li vrijedna rtvovanja Inraua, njegove ljubavi? Djeaka koji je toliko smirivao njegovo
umorno srce. Koji ga je nauio da okusi zrak koji die... Prokletstvo! Taj Mandat je bio prokletstvo! Lien Boga. Lien ak i
sadanjosti. Samo razdiru i, guei strah da bi budunost mogla nalikovati prolosti. "Simas" zapo ne on, ali zapne.
Htio je popustiti, ali ga je sama injenica da Nautzera stoji u blizini uutkala.
Zar sam postao tako sitniav?
Burna vremena, svakako. Novi rijah, Inriti u groznici obnovljene vjere, mogu nost da bi Skolastiki ratovi mogli oivjeti,
iznenadna okrutnost Snova...
U tim vremenima ivim. Sve se to dogaa sada.
inilo se nemoguim.
"Razumije ozbiljnost naeg imperativa jednako dobro kao i bilo tko od nas", Simas re e tiho. "I uloge. Inrau je bio s
nama neko vrijeme. Moda ga je mogue uvjeriti - moda i bez Inkantacija."
"Osim toga," Nautzera doda, "ako odbije poi, samo nas prisiljava da poaljemo nekoga - kako da se izrazim? - ne
toliko sentimentalnog."
Achamian je stajao sam na parapetu. ak i ovdje, na tornjiima s pogledom na tjesnac, bio je deprimiran kamenim
zidovima Atyersusa, tako stlaen kiklopskim zidinama. More je prualo slabanu kompenzaciju.
Stvari su se odvijale tako brzo, kao da su ga divovske ruke zgrabile, provaljale me u dlanovima, a zatim bacile u nekom
drugom smjeru. Drugaije, ali uvijek isto. Drusas Achamian bijae proao mnogim putevima diljem Tromorja, istroio
mnogo sandala, a nikad, ba nijednom, nije ugledao ni tra ak onoga to je navodno lovio. Odsustvo - uvijek isto
odsustvo.
Razgovor se bio nastavio. Valjda je bilo obvezno da se svaka audijencija kod Kvoruma odulji, optereena ritualima i
nepodnoljivom ozbiljnou. Moda je takva ozbiljnost i pristajala Mandatu, Achamian je pretpostavljao, imajui na umu
prirodu rata - ako se tapkanje u mraku uop e moe tako nazvati.
ak i nakon to je Achamian kapitulirao i pristao unova iti Inraua svim moguim sredstvima, Nautzera je i dalje smatrao
neophodnim kanjavati ga zbog oklijevanja.
"Kako si mogao zaboraviti, Achamiane?" stari arobnjak je zaklinjao, lica istovremeno mrzovoljnog i mole ivog. "Stara
Imena jo uvijek motre sa tornjeva Golgotteratha - i kamo gledaju? Prema Sjeveru? Na Sjeveru je divljina, Achamiane.
Srankovi i ruevine. Ne. Oni gledaju prema jugu - prema nama! - i kuju planove strpljivo u koja nadilazi svaki intelekt.
Jedino je Mandat jo toliko strpljiv. Jedino se Mandat sjea."
"Moda se Mandat", Achamian je odgovorio, "sjea previe toga."
No sada mu se jedino motalo po glavi, Jesam li zaboravio?
Uenjaci Mandata nikad ne bi mogli zaboraviti to se dogodilo - silovitost Seswathinih Snova bi se za to pobrinula.
Civilizacija Tromorja bila je u najmanju ruku uporna. Tisuu Hramova, Grimizni Tornjevi, sve Velike frakcije u
beskonanost su ratovale po Tromorju. U takvom labirintu, zna aj prolosti vrlo je lako mogao pasti u zaborav. to se
vie briga nakupljalo u sadanjosti, to je tee postajalo uvidjeti na ine na koje prolost nagovjeta budu nost.
Je li ga briga za Inraua, uenika koji mu je bio poput sina, navela da zaboravi sve to?
Achamian je u potpunosti razumio geometriju Nautzerina svijeta. Neko je to bio i njegov svijet. Za Nautzeru nije
postojala sadanjost, samo vapaji potresne prolosti i prijetnja iste takve budu nosti. Za Nautzeru, prolost se svela na
jednu toku i postala nesigurno uporite poluge kojom povijest pokree sudbinu.
A kako i ne bi? Strahote Starih ratova bijahu neopisive. Gotovo svi veliki gradovi Drevnog Sjevera pali su u ruke Ne-Boga i
Savjeta. Velika biblioteka u Saugliu bila je opljakana. Tryse, sveta Kolijevka svih gradova, potpuno je opustoena.
Tornjevi Myclaija sravnjeni su sa zemljom. Dagliash, Kelmeol... itavi su narodi poubijani.
Za Nautzeru, Maithanet je bio zna ajan ne zato jer je bio Srijah, ve zato jer bi mogao pripadati tome svijetu bez
prolosti, tom svijetu kojem je jedini referentni okvir bila prola tragedija. Zato jer bi mogao biti pokreta em Druge
Apokalipse.
27

Sveti rat protiv kola? Srijah koji je agent Savjeta?

Kako ne bi drhtio pri pomisli na to?
Unato toplome vjetru, Achamian se tresao. Ispod njega, more se dizalo i sputalo u tjesnacu. Golemi mrani valovi
ratovali su jedan protiv drugoga, sudarali se nezemaljskom snagom, kao da sami Bogovi ratuju tamo dolje.
Inrau... Achamianu je makar i pomisao na njegovo ime zna ila trenutak mira. Imao je toliko malo mira u ivotu. A sad je
bio prisiljen vagati taj mir sa strahom. Mora rtvovati Inraua kako bi pronaao odgovore na sva ta pitanja.
Inrau je bio dugonjav mladi kad je prvi put doao k Achamianu, dje ak jo uvijek na ulazu u svijet mukaraca. Iako nije
bio nita naroito ni izgledom ni intelektom, Achamian je odmah prepoznao da je po ne emu drugaiji - moda jer ga je
podsjeao na prvog uenika kojeg je volio, Nersei Proyasa. No dok je Proyas postao ponosan, prezasien svjeu da e
jednom postati Kralj, Inrau je ostao... Inrau.
Uitelji bi nalazili mnogo sebinih razloga zbog kojih su voljeli svoje uenike. Vie od iega, voljeli su ih jer su ih sluali.
No Achamian nije volio Inraua kao u enika. Shvatio je da je Inrau dobar. Ne dobar na blazirani na in Mandata, koji je
lovio u mutnom ba kao i svi ostali ljudi. Ne. Dobrota koju je vidio u Inrauu nije imala nita s Ijubazno u ili
hvalevrijednim svrhama; bilo je to neto priroeno. Inrau nije imao tajni, nikakvu sumnjivu potrebu skrivati vlastite
mane ili potrebu da drugi imaju dobro miljenje o njemu. Bio je otvoren na na in na koji su to djeca ili lu aci, i
posjedovao je odreenu naivnost, nevinost s primjesom mudrosti prije nego neznanja.
Nevinost. Ako je Achamian ita zaboravio, bila je to nevinost.
Kako se ne bi zaljubio u takvog djeaka? Sjeao se kako je stajao s njim na istom tom mjestu, promatrajui srebrnu
svjetlost sunca kako se prelijeva po vrhovima valova. "Sunce!" Inrau povikne. Kad ga je Achamian upitao to je time
mislio, Inrau se samo nasmijao i rekao: "Zar ne vidite? Zar ne vidite sunce?"
I onda je Achamian ugledao: linije teku e suneve svjetlosti kako bljeskaju na puini - neiscrpno bljetavilo.
Ljepota. To je bio Inrauov dar. On nikad nije prestao vidjeti ljepotu i zbog toga bi uvijek razumio, uvijek ignorirao i
opratao brojne mane drugih ljudi. Kod Inraua, pratanje je prethodilo pogrekama umjesto da slijedi nakon njih. Radi
to te volja, njegove su oi govorile, jer ve ti je oproteno.
Inrauova odluka da napusti Mandat i pridrui se Tisu i Hramova Achamiana je ispunila o ajem i olakanjem
istovremeno. Bio je oajan jer je znao da je izgubio Inraua i rastere enje koje mu je druenje s njim donosilo. Meutim,
osjetio je olakanje jer je znao da bi Mandat izbrisao svaki trag Inrauove nevinosti kad bi ostao. Achamian nikad ne e
moi zaboraviti no kada je on sam prvi put dotaknuo Seswathino Srce. Ribarev sin tog je trenutka umro; o i su mu se
udvostruile, a sam svijet se transformirao, postavi prostranijim za tragi nu povijest. Inrau bi nmro na isti na in.
Doticanjem Seswathinog Srca spalio bi svoje. Kako bi takva nevinost, bilo kakva nevinost, preivjela uase Seswathinih
Snova? Kako pronai utjehu u obinim sunevim zrakama kada se prijetnja Ne-Boga nadvijala nad svakim obzorom?
Ljepota je uskraena rtvama Apokalipse.
Meutim, Mandat nije tolerirao prebjegavanje. Gnosa je bila predragocjena da bi je povjeravali nezadovoljnicima. Tu je
misao sadravala Nautzerina neizgovorena prijetnja tijekom cijelog njihovog razgovora: ^'Momak je prebjeg, Achamiane.
Bilo kako bilo, trebao bi umrijeti." Koliko je dugo Kvorum znao da je njegova pria o Inrauovom utapljanju la? Od
samoga poetka? Ili ga je Simas zbilja izdao?
Od bezbroj postupaka koje je Achamian tijekom svog ivota po inio, osiguravanje Inrauovog bijega smatrao je svojim
najveim postignuem, jedinim postupkom koji je bio dobar sam po sebi, pa makar se zato morao odre i vlastite kole.
Achamian je zatitio nevinost, omoguio joj bijeg na sigurnije mjesto. Kako bi itko mogao osuditi tako neto?
Ipak, svaki je postupak mogue osuditi. Jednako kao to je sve loze mogue pratiti do nekog odavno mrtvog kralja, tako
je i sve postupke mogue pratiti do neke potencijalne katastrofe. Samo je potrebno grane slijediti dovoljno daleko. Kada
bi se Inraua dokopala neka od ostalih kola i prisilila ga da oda ono malo tajni to zna, Gnosa bi na koncu bila izgubljena,
a Mandat osuen na ulogu bespomone i skrovite Manje kole. Moda bi ak bio i uniten.
Je li ispravno postupio? Ili se jednostavno kockao?
Je li otkucaj srca dobra ovjeka vrijedan kockanja Apokalipsom?
Nautzera je tvrdio da nije, Achamian se sloio.
Snovi. Ono to se ve zbilo ne moe se dogoditi opet. Ovaj svijet ne smije propasti. Tisu e nevinih - tisue tisua! - nisu
bili vrijedni mogunosti da doe do Druge Apokalipse. Achamian se sloio s Nautzerom. Izdat e Inraua iz razloga zbog
kojeg se nevini uvijek izdaju: iz straha. Naslonio se na kamen i zapiljio se dolje preko uskomeanog tjesnaca,
pokuavajui se prisjetiti kako je taj prizor izgledao onog sun anog dana s Inrauom. Nije mogao.
Maithanet i Sveti rat. Uskoro e Achamian napustiti Atyersus i oti i u nansurski grad umnu, najsvetiji grad za Inrite,
sjedite Tisue Hramova i Kljove. Samo je Shimeh, rodni grad Kasnijeg Proroka, bio jednako svet.
Koliko je godina prolo otkad je posljednji put posjetio umnu? Pet? Sedam? Pitao se uzalud ho e li tamo nai Esmenet i
je li jo iva. Ona bi ga uvijek znala na neki na in umiriti.
A bilo bi lijepo vidjeti i Inraua, unato okolnostima. U najmanju ruku, momka je trebalo upozoriti. Oni znaju, dragi
mome. Iznevjerio sam te
28

Tako je malo utjehe bilo u moru. Obuzet munom usamljenou, Achamian je gledao preko tjesnaca prema dalekoj
Sumni. udio je za time da jo jednom ugleda to dvoje ljudi, onoga kojeg je volio pa izgubio u korist Tisu e Hramova i
onu koju je mislio da bi mogao voljeti...
Kad bi samo bio ovjek, a ne arobnjak i pijun.
Isprativi pogledom Achamianovu usamljenu figuru vijugavim putevima u cedrovu umu, Nautzera je ostao na parapetu,
uivajui u neobinom bljeskanju sunca i prouavajui grupu olujnih oblaka koja je parala nebo na sjeveru. U ovo doba
godine, Achamianov put prema Sumni nesumnjivo e biti ispresijecan olujnim vremenom. Preivjet e put, Nautzera je
znao - pomou Gnose, bude li potrebno - no ho e li preivjeti mnogo veu oluju koja ga je ekala? Hoe li preivjeti
Maithaneta?
Naa je zadaa tako vana, pomisli, a sredstva tako krhka.
Stresao se iz sanjarenja - loa navika koja se samo pogoravala sa starou - i pourio golemim kolonadama, ignorirajui
jednako sebi ravne kao i one nieg ranga koji su prolazili pored njega. Nakon nekog vremena naao se u tmini papirusa u
biblioteci, a stare su ga kosti boljele od naprezanja. Kao to je i o ekivao, pronaao je Simasa pogrbljenog nad nekim
rukopisom. Svjetlost fenjera blistala je preko tanke linije prolivene tinte, za koju Nautzera na trenutak pomisli da je krv.
Kratko je promatrao nesvjesnog ovjeka, uznemiren nenadanim plamsajem ljutnje. Zato je toliko zavidio Simasu?
Moda zato jer njega njegove oi jo nisu izdale, dok je Nautzera poput mnogih drugih morao ovisiti o u enicima koji bi
mu itali?
"Osvjetljenje u skriptoriju je bolje", ree Nautzera, uplaivi starog arobnjaka.
Prijateljsko lice trgne se prema njemu, zagledavi se u mrak. "Je li? No drutvo nije bolje, pretpostavljam."
Uvijek neki zajedljiva dosjetka. Simas je, na kraju krajeva, bio predvidljiv ovjek. Ili je i to moda bio privid, ba kao i
nain na koji je jedva primjetno teturao s elegancijom kojom je razoruavao uenike?
"Trebali smo mu rei, Simas."
Starac se namrtio i odsutno poekao bradu. "to smo mu trebali re i. Da je Maithanet ve sazvao pravovjernike da im
objavi cilj Svetog rata? Da je polovica njegove misije samo izlika? Achamian e to vrlo brzo otkriti."
"Ne." To su mu morali preutjeti, ako nita drugo, da mu ideju izdaje vlastitog u enika uine barem malo podnoljivijom.
Simas kimne i duboko uzdahne. "Onda te brine ono drugo, zna i. Ako nas je Savjet iemu nauio, nauio nas je da je
neznanje mono oruje."
"Ba kao i znanje. Bismo li mu uskratili oruje koje mu je potrebno? to ako bude neoprezan? Ljudi znaju postati
neoprezni u nedostatku neke opipljive prijetnje."
Simas energino odmahne glavom. "Ali on putuje u umnu, Nautzera. Ili si zaboravio? Bit e oprezan. Koji arobnjak ne
bi bio oprezan u brlogu Tisue Hramova, ha? Posebno u ovakvim vremenima."
Nautzera stisne usne i nastavi utjeti.
Simas se odmakne od rukopisa, kao da eli rasteretiti koncentraciju. Pomno je prou avao Nautzeru. "uo si nove
izvjetaje", ree on nakon nekoga vremena. "Jo je netko mrtav."
Simas je uvijek imao nevjerojatnu mo da pogodi uzroke njegovih raznih raspoloenja.
"Jo gore", ree Nautzera. "Nestao. Jutros nas je Parthelsus izvijestio da je njegov glavni dounik na dvoru Tydonna
netragom nestao. Nae agente netko lovi, Simas."
"Sigurno su to oni."
Oni. Nautzera slegne ramenima. "Ili Grimizni Tornjevi. Ili ak Tisuu Hramova. Carevi pijuni su doivjeli slinu sudbinu u
umni, sjeti se samo... Bilo kako bilo, trebali smo re i Achamianu."
"Uvijek si takav istunac, Nautzera. Ne. Tko god da nas napada preplaljiv je ili premudar da bi to u inio izravno. Umjesto
da napadaju nae visoko rangirane arobnjake, okomili su se na dounike, na nae o i i ui u Tromorju. Koji god bio
razlog, ele nas uiniti gluhonijemima."
Iako je razumio stravine implikacije tih dogaanja, Nautzera nije uspio vidjeti vezu. "Pa?"
"Pa, Drusas Achamian je dugo godina bio moj u enik. Poznajem ga. On iskoritava ljude, kao to pijuni i trebaju, ali nije
se s time nikad pomirio - kao to bi pijun morao. Po prirodi je nekarakteristi no... otvoren ovjek. Slab."
Achamian jest bio slab, barem je Nautzera uvijek tako mislio, no kakve je to imalo veze s njihovim obavezama prema
njemu? "Preumoran sam za tvoje zagonetke, Simas. Govori jasno."
Simasove oi iznervirano bijesnu. "Zagonetke? Mislio sam da sam dovoljno jasan."
Napokon vidimo pravog tebe, "prijatelju stari".
"Sve se svodi na sljedee", Simas nastavi. "Achamian se sprijatelji s ljudima koje koristi, Nautzera. Kad bi znao da su mu
dounici moda neija lovina, on bi oklijevao. I to je moda jo vanije, kad bi znao da se neprijatelj infiltrirao i u sam
Atyersus, mogao bi cenzurirati informacije koje nam prosljeuje u namjeri da zatiti svoje veze. Upamti da nam je lagao,
Nautzera, riskirao je i samu Gnosu da bi zatitio svog uenika izdajnika."
Nautzera poasti starca jednim od svojih rijetkih osmijeha, koji se, premda je izgledao zlo na njegovom licu, inio izrazito
opravdanim. "Slaem se. Tako neto bilo bi nedopustivo. No ve dugo na uspjeh ovisi o davanju autonomije naim
agentima na terenu, Simas. Uvijek smo vjerovali da oni koji najbolje poznaju situaciju donose najbolje odluke. A sada
29

smo, na tvoje inzistiranje, uskratili jednom naem bratu znanje koje mu je potrebno. Znanje koje bi mu moglo spasiti
ivot."
Simas iznenada ustane i pri e mu u sjenu. Unato njegovom sitnom stasu i vanjtini djedice, Nautzera se sav najeio dok
se ovaj pribliavao.
"Ipak, stvari nikad nisu tako jednostavne, zar ne, stari prijatelju? Za nae je odluke odgovoran sklad znanja i neznanja.
Vjeruj mi da smo s Achamianom pogodili pravi omjer. Jesam li pogrijeio kad sam ti rekao da bi se Inrauov bijeg jednog
dana mogao pokazati korisnim?"
"Nisi", prizna Nautzera, sjetivi se une rasprave od prije dvije godine. Bio se brinuo da Simas samo pokuava zatititi
svog dragog uenika - tada. No ako je ita Nautzera nau io o Polchiasu Simasu tijekom godina, bila je to injenica da je
ovjek otrouman koliko i bezosjeajan.
"Onda mi vjeruj i sad", Simas je bio uporan, prijateljski stavivi tintom umrljanu ruku na njegovo rame. "Do i, prijatelju
moj stari. Imamo mi i vlastitih munih zadaa."
Zadovoljan, Nautzera kimne. Mune zadae, zaista. Tko god da je lovio njihove dounike inio je to s uznemirujuom
lakoom, a to moe znaiti samo jedno: unato proivljavanju Seswathinih muka iz no i u no, jedan je Uenjak Mandata
postao izdajica.

OGLAVLJE TREE
UMNA
Ako je svijet igra ija pravila bijae napisao Bog, a arobnjaci su ti koji uporno varaju, tko lije onda napisao pravila
arobnjatva?
ZARATHINIUS, OBRANA TAJANSTVENIH VJETINA
Rano proljee, 4110. godina Kljove, na putu za umnu
Na Meneanorskome moru zadesi ih oluja.
Achamian se probudi iz jo jednog sna, obgrljen. Davni ratovi iz njegova sna kao da su se isprepleli s mrakom njegove
kabine, podom koji se silovito ljuljao i zborom gromovite vodurine. Leao je sklup an, drhturei dok je pokuavao
razabrati stvarnost od sna. Lica su ga salijetala iz mraka, zgr ena od iznenaenja i straha. Likovi u bron anim oklopima
borili su se u pozadini. Dim je mrljao obzor na kojem se, kvrgav poput crnih eljeznih grana, uzdizao zmaj, Skafra...
Prasak groma.
Na palubi, miia napetih u borbi protiv lijevajue kie, nronski su mornari kukali, zaklinju i se Momasu, Bogu oluje i
mora. I Bogu kocke.
Nronski trgovaki brod usidrio se u zaljevu umne, drevnog sredita inritske vjere. Naslonjen na vremenom istroenu
ogradu, Achamian je
Promatrao kako luki peljar vesla prema njima kroz valove. Veliki grad bio je nejasan u pozadini, no mogao je razlu iti
obrise Hagerne, ogromnog kompleksa hramova, itnica i baraka koji je inio administrativno sredite Tisue Hramova. U
samom centru uzdizali su se legendarni bastioni Junriiime, veliko svetite Kljove.
Mogao je zamisliti privlanost njihove velianstvenosti, ali iz daljine su se inili tihima, nijemima. Samo jo kamena. Za
Inrite je to bilo mjesto gdje raj obitava na zemlji. umna, Hagerna i Junriiima bijahu mnogo vie od znamenitih
graevina; bijahu proete samim smislom povijesti. Bila je to prekretnica sudbine.
No za Achamiana to bijahu puke kamene ljuske. Hagerna je pozivala ljude nimalo nalik njemu, ljude koji ne mogu izbje i
teretu svoga vremena, pretpostavljao je. Ljude poput njegovog nekadanjeg uenika Inraua.
Kad god bi Inrau priao o Hagerni, govorio bi kao da je sam Bog postavio kobilicu njegovih rije i. Achamian bi se osjeao
nemalo otuen u takvom razgovoru, kao to je to esto bio sluaj kad bi se susretao s neijim pretjeranim
entuzijazmom. Postojao je neki zanos u Inrauovom tonu, neka luda sigurnost zbog koje bi bio u stanju pobiti itave
gradove, pa ak i narode, kao da se tom njegovom pravedni kom ushitu moe pripisati koje god djelo ludila. I tu je leao
razlog zbog kojeg bi Maithanet trebao biti tako duboko zabrinut: posjedovati takav zanos bilo je dovoljna bolest samo za
sebe, ali biti prijenosnik... Tu bi se ve trebao zamisliti.
30

Maithanet je bio prijenosnik poasti iji je prvi simptom bila sigurnost. Kako je mogue poistovjeivati Boga s odsustvom
neodlunosti, Achamianu nikad nije bilo jasno. Na koncu, to je Bog zapravo ako ne zagonetka koja ih je sve mu ila? I to
je neodlunost ako ne bavljenje tom zagonetkom?
Moda sam ja onda zapravo najpoboniji od svih, pomisli, smijeei se u sebi. Bijae on ovjek koji nije tedio na lanoj
samohvali. Previe se bavio mozganjem.
"Maithanet", promrmljao je ispod glasa, no ime je tako er bilo prazno. Niti je moglo obuzdati grandiozne glasine koje su
leprale oko njega, niti osigurati dovoljno motiva za zlo ine koje se spremao poiniti.
Kao da je obuzet nekim polushvaenim osjeajem obveze prema svom jedinom putniku, kapetan trgovakog broda
pridruio mu se u meditativnoj utnji, stojei na udaljenosti neto manjoj nego to je propisano jnanom - esta greka
nie kaste. Bijae on kran ovjek, sagraen, inilo se, od istog drva kao i njegov brod. Sa solju i suncem u podlakticama i
morem u neurednoj kosi i bradi.
"Ovaj grad", napokon ree, "nije ba dobro mjesto za nekoga poput vas."
Nekoga poput mene... arobnjak u svetom gradu. Nije bilo znakova osude niti u njegovom glasu ni u njegovom tonu.
Nronjani su se ve navikli na Mandat, Mandatove darove i Mandatove zahtjeve. No svejedno su bili Inriti, pravovjernici.
Odreena bezizraajnost bila je njihov odgovor na takvo protuslovlje. Uvijek su izbjegavali spominjanje njihove hereze,
moda u nadi da e, ako je ne spomenu na glas, nekako uspjeti izvu i vlastitu vjeru netaknutu.
"Nikad nas ne mogu prepoznati", Achamian kae. "To je grozno kod nas grenika. Nemogu e nas je razlikovati od
pravednika."
"Da, tako sam uo", odgovori ovjek, izbjegavajui njegov pogled. "Samo Rijetki vide jedni druge." Bilo je neeg
uznemirujueg u njegovom tonu, kao da pokuava izvui detalje o nekom nedoputenom spolnom inu.
emu razgovarati o tome? Zar se blesan pokuavao ulagivati?
Achamianu nadoe slika: on sam kad je bio dje ak penje se na visoke stijene, one na kojima je njegov otac suio mree,
zastajkujui svakih nekoliko sekundi bez daha, samo se ogledavajui oko sebe. Neto se bilo dogodilo. Bilo je to kao da je
podigao neke druge kapke, neke ispod onih koje je inae otvarao svakoga jutra. Sve je bilo tako bolno zategnuto, kao da
je tkivo svijeta bilo sasueno napeto preko praznina izme u kostiju: ribarska mrea preko kamena, mrea sjenki preko
udubina, kapljice vode nakupljene me u pregibima tetiva na njegovim rukama - tako jasno! A u toj zategnutosti osje aj
unutarnjeg procvata, uruavanje gledanja u bivanje, kao da su mu oi iscijeene u samo sredite stvari. Na povrini
kamena vidio je sebe, tamno dijete koje se nadvija pred sunevim kolutom.
Samo tkivo postojanja. Onta. On je to 'iskusio'- i jo uvijek nije bio u stanju primjereno opisati to iskustvo. Za razliku od
veine drugih, on je odmah znao da je jedan od Rijetkih, znao je s tvrdoglavom sigurno u djeteta. "Atyersus!" sjeao se
da je povikao, osjeajui vrtoglavicu ivota koji vie nee biti odreen njegovom kastom, njegovim ocem ili prolou.
One prigode kad je Mandat bio prolazio kroz njegovo ribarsko selo duboko su ga se dojmile kao dje aka. Prvo udaranje
inela pa figure u ogrtaima, zatiene suncobranima i noene robovima, uronjene u eroti nu auru tajanstvenosti. Tako
daleki! Hladnih lica, dotaknutih samo najfinijim pomodama, i sa pravilnim jnanskim prezirom prema ribarima iz nie
kaste i njihovim sinovima. Samo ljudi mitske veli ine mogli su se skrivati iza takvih lica - bio je siguran u to. Ljudi oja ani
slavom Saga. Ubojice zmajeva i ubojice kraljeva. Proroci i monstrumi.
Tek su mjeseci obuke u Atyersusu izblijedili takva djetinjasta razmiljanja. Blaziran, pompozan i pun samozavaravanja Atyersus se razlikovao samo obimom.
Jesam li toliko razliit od ovog ovjeka ? Achamian se zapita, promatrajui kapetana pored sebe. Ba i ne, pomisli,
ignorirajui ga svejedno, i okrene se opet prema umni, mutnoj pred tamnim brdima.
A ipak je bio razliit. Toliko briga, a toliko mala pla a. Razliit po tome to bi njegovi izljevi bijesa mogli pomesti gradske
dveri, pretvoriti meso u prah, a kosti lomiti kao od ale. Tolika mo , a opet iste tatine, isti strahovi i mnogo mraniji
hirovi. Oekivao je da e ga ono mitsko uzdii, uzvisiti svaki njegov in, a umjesto toga je samo ostao preputen
prilikama... Suzdranost nikoga nije prosvijetlila. Mogao bi pretvoriti ovaj brod u plamte u buktinju pa odetati
neokrznut povrinom vode, a opet nikad ne e moi biti... siguran.
Skoro je to proaptao naglas.
Kapetan je otiao istoga trenutka, vidno pun olakanja kada su ga pozvali lanovi posade. Peljar je pristao uz ljuljajui
brod.
Zato su mi oni toliko daleki? Ta ga je pomisao zapekla pa pogne glavu, gledajui u dubine tamne poput vina. Koga
prezirem?
Samo postavljanje tog pitanja bilo je ujedno i odgovor. Kako se ne osje ati samotno, izdvojeno, otcijepljeno, kada na
tvoje rijei odgovara sama egzistencija? Gdje je vrsto tlo na koje bi mogao stati, kada puke rije i mogu pomesti sve? U
Tromorju je postalo otrcana fraza uspore ivati arobnjake s pjesnicima, usporedba koju je Achamian oduvijek smatrao
apsurdnom. Nije mogao zamisliti dva poziva koji bi bili vie razli iti. Osim iz straha ili zbog politi kih spletkarenja, niti
jedan arobnjak nije nita stvarao rijeima. Njihova mo, u obliku blistavih vrtloga svjetlosti, kretala se u neodoljivom
smjeru, i to pogrenom: u smjeru unitenja. Kao da su ljudi u stanju tek oponaati jezik Boji, samo pokvariti i osuroviti
njegovu pjesmu. Kad arobnjaci pjevaju, glasila je izreka, ljudi umiru.
31

Kad arobnjaci pjevaju. A opet, ak i meu svojima, on je bio izopen. Ostale kole nee nikad oprostiti Mandatu
njegovo nasljee, njihovo posjedovanje Gnose, znanja Drevnog Sjevera. Prije nego su izumrle, Velike kole Sjevera
bijahu posjedovale dobroinitelje, pilote koji su fijima upravljali kroz skrivene opasnosti koje ljudski um ni zamisliti ne
moe. Gnosa neljudskih Magova, Quya, oplemenjivala se i kroz sljede ih tisuu godina ljudske mudrosti.
Na toliko je naina bio bog za ove jadnike. Uvijek se treba toga prisjetiti - ne samo zato jer mu laska, ve i stoga to su ti
isti jadnici oni koji ne mogu zaboraviti. Oni su ti koji se boje i zbog toga neizbjeno mrze - toliko da bi riskirali sve u
Svetom ratu protiv kola. arobnjak koji zaboravi njihovu mrnju zaboravio je kako preivjeti.
Stojei pred zamagljenim beskrajem umne, Achamian je sluao prepirke mornara u pozadini i stenjanje broda u ritmu
valova. Razmiljao je o plamteim Bijelim brodovima u Neleostu prije tisuu godina. Jo uvijek je osjetio okus ustajalog
dima, vidio bljeskanje udesa u veernjim vodama, drhtanje svog drugog tijela na hladno i.
Achamian se zapita kamo je sve to nestalo, kamo je prolost nestala i zato ga, ako je ve nestala, zbog nje srce toliko
boli.
U zakrenim ulicama dalje od dokova, Achamian, koji bi se esto u guvi zadubio u razmiljanja, ponovno je osjetio
apsurdnost svog prisustva ovdje. Bilo je pravo udo to su iz Tisue Hramova uope doputali kolama da nastave s
misijama u umnu. U Inritima je postojao osjeaj da umna nije samo srce njihove vjere i sveenstva, ve i samo srce
Boje. Doslovno.
Kronika Kljove bila je najstariji i samim time najgromoglasniji glas prolosti, tako drevan da nije bila poznata ni njezina
tona povijest - "nevina", kao to veliki cenejski pisac komentara Gaeterius bijae napisao. Proarana likovima. Kljova je
biljeila velika migracijska osvajanja koja su obiljeila uspon Ljudi u Eanvi. Iz nekog razloga. Kljova je uvijek bila u rukama
jednog plemena, Ketyai, a od najranijih dana Shigeka, jo prije uspona Kyranejaca, smjetena je u umni - ili tako barem
ouvani zapisi sugeriraju. Kao posljedica, umna i Kljova postale su nerazdvojne u mislima Ljudi; hodo aa u umnu i
hodoaa Kljovi bila su jedna te ista stvar, kao da je mjesto postalo artefakt, a artefakt mjesto. Hodati kroz umnu
znailo je hodati kroz sveto pismo.
Nije ni udo da se osjeao uljezom.
Naao se zguran iza manje povorke mazgi. Ruke, ramena, namrgo ena lica i povici. Kretanje malom ulicom naletilo je na
zastoj. Nikada jo nije vidio grad ovako izluujue krcat. Okrenuo se prema jednom ovjeku koji ga je gurao - Conriyanin,
po izgledu sudei - ozbiljnom, irokih ramena i guste brade, lanu ratnike kaste.
"Reci mi," Achamian ga upita na sheyikom, "to se to ovdje dogaa?" Odustao je od jnana, nestrpljiv: na kraju krajeva,
razmjenjivali su znoj.
ovjek ga je procjenjivao tamnim oima, sa znatieljnim pogledom na licu.
"eli rei da ne zna?" upita ga, povisivi glas da nadglasa galamu.
"Ne znam to?" Achamian odvrati, osjetivi lagane trnce u kraljenici.
"Maithanet je pozvao pravovjernike u umnu", rekao je, sumnjiav zbog Achamianova neznanja. "Objavit e cilj Svetog
rata."
Achamian je bio zaprepaten. Promotrio je lica nagurana oko njih, naglo shvativi koliko je njih imalo tvrdokoran ratni ki
izraz. Gotovo svi bili su oito naoruani. Prva polovica njegove misije, otkriti koji je cilj Maithanetovog Svetog rata, izvrit
e se uskoro sama od sebe.
Nautzera i ostali sigurno su znali. Ali zato mi nisu rekli?
Jer su htjeli da doe u umnu. Znali su da e se opirati vrbovanju Inraua pa su prikupili sve to bi ga moglo uvjeriti da to
mora uiniti. La izostavljanja - moda ne tako veliki grijeh - ali se svejedno zahvaljuju i njoj povinovao njihovim
namjerama.
Manipulacija za manipulacijom. ak je i Kvorum igrao igrice s vlastitim figurama. Bila je to stara povreda, ali je ipak svaki
put zaboljela.
ovjek je prestao govoriti, oiju iznenada punih ara: "Moli se da ratujemo protiv kola, prijatelju, a ne protiv Fanima.
arobnjaci su daleko vei tumor."
Achamian se gotovo sloio.
Achamian posegne u namjeri da povue prst udubinom po sredini Esmenetinih le a, no predomisli se i umjesto toga
akom stegne okaljani pokriva. Soba bijae mrana, zaguljiva od njihovog sjedinjenja. Kroz sjene, vidio je mrvice i
smee ratrkano po podu. Zasljepljuju a bijela pukotina na prozorskom kapku bila je jedini izvor svjetlosti. Tutnjava s
ceste tandrkala je kroz tanke zidove.
"Nita vie?" ree on, pomalo okiran drhtanjem vlastitog glasa.
"Kako to misli, 'nita vie'?" U glasu joj bijae trag stare i ustrajne rane.
Krivo ga je shvatila, ali prije nego je stigao objasniti, spopade ga iznenadan osje aj munine i guee topline. Odgurne se
od kreveta. ustane i iznenada osjeti da bi se mogao sruiti na koljena. Noge mu zaklecaju, a on se pijano nasloni na
stranice kreveta. marci su mu klizili po dlakama na rukama, po glavi i po leima.
"Akka?" ree ona.
"Dobro sam", odgovori. "Vruina." Nekako se uspravio pa bacio natrag na madrac koji se pritom zakrenuo. Njeno tijelo
32

bilo je poput goruih jegulja uz njegovo. Takve vruine tako rano u proljee! Kao da je i sam svijet postao grozniav pred
mogunou Maithanetovog Svetog rata.
"Ve su te ranije muile Groznice", ree ona zabrinutim glasom. Groznice nisu zarazne - svi su to znali.
"Da", kae on hrapavo, drei se za elo. Ti si sigurna. "Opsjedale su me pred est godina, kad sam bio u misiji u
Cingulatu... Skoro sam umro."
"Pred est godina", ponovi ona. "Moja k i umrla je iste godine." Gorina.
On se zatekne kako joj zamjera lakou kojom je njegova bol postala njezina. Nadoe mu slika njezine keri kako bi mogla
izgledati: jaka, ali finih kostiju, tamne beivotne kose, kratko otrigane po obi aju niih kasti, obraza savreno oblih da
stanu u dlan. No u stvari zamiljao je Esmi. Nju kao dijete.
Dugo su utjeli. Misli su mu se primirile. Vruina je postala balzamirajua, a trpka nota njihovih napora nestala je. Krivo
je shvatila ono to joj je ranije rekao, bilo mu je jasno, sjetivi se povrije enosti u njenome glasu. Samo je htio znati jesu
li glasine sadravale jo neto.
Na neki je nain uvijek znao da e se vratiti ovdje, ne samo u umnu, ve na ovo mjesto meu rukama i nogama ove
umorne ene. Esmenet. udno, staromodno ime za enu njenoga karaktera, a istovremeno nekako neobino prikladno
za prostitutku.
Esmenet. Kako ga se ime moglo toliko dojmiti?
Usukala se u ove etiri godine otkako ga nije bilo u umni. Bila je ispijenija, raspoloenja badarenog nakupljenim sitnim
ranama. Bez oklijevanja ju je potraio im se probio kroz guvu u luci, iznena en vlastitom nestrpljivou. Bilo je udno
vidjeti je kako sjedi na prozoru, mjeavina osje aja gubitka i tatine, kao da je prepoznao suparnika iz djetinjstva u
nagrizenom licu gubavca ili prosjaka.
"Jo uvijek trkara za tapovima koje ti bacaju, vidim", ree ona, zaudo bez traga iznenaenja u pogledu.
Nekako joj se pootrio i smisao za humor.
Postupno ga je izvukla iz njegovih briga i uvukla u vlastiti zamreni svijet anegdota i satire. Trenuci su ga neumoljivo
doveli u tu sobu i Achamian je vodio ljubav s njom s takvom hitno u da je i njega samog iznenadila, kao da je naao
nemogue olakanje u animalnoj prirodi tog ina - olakanje od kaosa vlastite misije.
Achamian je doao u umnu iz dvaju razloga: da ustanovi planira li taj novi rijah zapo eti Sveti rat protiv kola i saznati
ima li Savjet svoje prste u tim nevjerojatnim dogaanjima. Prvi je bio konkretan cilj, neto ime bi mogao racionalizirati
svoju izdaju Inraua. A drugi... sablastan, sa grozni avim, aneminim isprikama nedovoljnim da bi mu osigurale
odrjeenje. Kako bi pomou Mandatovog rata protiv Savjeta mogao racionalizirati izdaju kada se i sam rat inio tako
iracionalnim?
Kako drugaije opisati rat bez neprijatelja?
"Sutra moram pronai Inraua", kae on, vie mraku nego Esmenet.
"Jo uvijek ga namjerava... preobratiti?"
"Ne znam. Vraki malo toga jo znam."
"Kako to moe rei, Akka? Ponekad se pitam postoji li uop e ita to ti ne zna."
Uvijek je bila savrena kurva, njegujui prvo njegove slabine, a onda i srce. Ne znam mogu li to ponovno podnijeti.
"Proveo sam itav ivot meu ljudima koji me smatraju ludim, Esmi."
Ona se nasmije na to. Iako se rodila u kastu sluga i nikad se nije obrazovala - barem ne formalno - Esmenet je oduvijek
imala britki smisao za ironiju. Bila je to jedna od mnogih stvari u kojima se toliko razlikovala od ostalih ena, ostalih
prostitutki.
"Ja sam provela itav svoj ivot meu ljudima koji me smatraju bludnicom, Akka."
Achamian se nasmijeio u tami. "Nije to isto. Ti jesi bludnica." to, znai nisi lud?" Zahihota na ovo, a Achamian postane
mrzovoljan. Ovakvo djetinjasto ponaanje bilo je isto glumatanje - ili je bar tako uvijek mislio - neto smiljeno za
njezine mukarce. Podsjealo bi ga da je samo muterija, da nisu stvarno ljubavnici.
Upravo je u tome stvar, Esmi. Jesam li lud ili nisam ovisi o tome postoji li moj neprijatelj." Oklijevao je, kao da su ga te
rijei dovele na rub ponora. "Esmenet... Ti mi vjeruje, zar ne?"
"Da vjerujem nekome okorjelom poput tebe? Nemoj me, molim te, vrijeati." Bljesak ljutnje kojeg je istog trena poalio.
"Ne. Ozbiljno..."
Zastala je prije nego je odgovorila. "Vjerujem li da Savjet postoji?"
Ne vjeruje. Ljudi koji ponavljaju pitanja, znao je Achamian, boje se na njih odgovoriti.
Njene prekrasne smee oi prouavale su ga u mraku. "Recimo samo da vjerujem da pitanje Savjeta postoji, Akka."
Bilo je neeg zaklinjueg u njenom pogledu. Ponovno je osjetio marce.
"Zar to nije dovoljno?" upita ona.
ak je i za njega Savjet prestao biti uasna injenica i postao neukorijenjena tjeskoba prepuna pitanja. Je li, oplakuju i
nedostatak odgovora, zaboravio na vanost pitanja?
"Moram sutra pronai Inraua", ree on.
Njeni prsti rovali su mu po bradi, ekali ga. Podigao je glavu poput ma ke.
33

"Ba smo otuan par", ree ona, kao da daje usputnu primjedbu.
"Zato to kae?"
"arobnjak i bludnica... Ima neto otuno u tome."
Uhvati je za ruku i poljubi joj vrhove prstiju.
"U svakom paru ima neto otuno", kae on.
U svom snu, Inrau je hodao kroz kanjone spaljene opeke, kroz lica i figure osvijetljene krpama svjetlosti baklji. I za u glas
ni od kuda koji mu se derao kroz kosti, kroz svaki centimetar koe, izgovaraju i rijei poput sjenovitih aka koje ga
udaraju tik uz rub o iju. Rijei koje su mlatile i ono malo volje to mu je ostalo. Rijei koje su hodale s njegovim udovima.
Ugleda trusee proelje krme, zatim priprosti mrano-zlatni okvir dima, stolova i krovnih greda. Ulaz ga je opkolio. Tlo
ga je poput vala poguralo naprijed, uputilo ga prema zlobnoj tmini u udaljenom kutu prostorije. I tmina ga je opkolila jo jedan ulaz. Sve se sjurilo prema bradatom mukarcu, glave naslonjene na ispucalu tukaturu, lica lijeno uzdignutog,
no zategnutog nekom zabranjenom ekstazom - svjetlost se prelijevala iz pomiuih usta. Pahulje sunca sjale su mu u
oima.
Achamian...
Zatim nemogua tutnjava prijee u amor gostiju. Tmurna unutranjost kr me postane stalna i svakodnevna. Kutevi iz
none more ispravie se. Igra svjetla i sjene postade jasna.
"to ti radi ovdje?" Inrau e srdito, pokuavajui proistiti misli. "Zna li to se dogaa?" Promotrio je unutranjost
krme i kroz suneve zrake i dim ugleda stol za kojim su sjedili Srijalski vitezovi. Jo ga nisu primijetili.
Achamian ga mrko pogleda. "I meni je drago to vidim tebe, mome."
Inrau se namrti. "Ne zovi me 'mome'."
Achamian se naceri. "A kako bi druga ije" - namigne - "ujak trebao zvati svog dragog neaka? Je li, mome?"
Inrau duboko izdahne i nasloni se natrag u stolicu. "Drago mi je da te vidim... Uja e Akka." Nije lagao. Unato bolnim
okolnostima, bilo mu je drago vidjeti ga. Ve je neko vrijeme alio to je napustio svog starog uitelja. umna i Tisua
Hramova nisu bili mjesta, utoita, kakvim ih je zamiljao - barem ne prije nego li je Maithanet izabran na Tron.
"Jesi mi nedostajao", Inrau nastavi, "ali umna"
"Nije ba najbolje mjesto za nekog poput mene - znam."
"Zato si onda doao? Sigurno si uo glasine."
"Nisam jednostavno 'doao', Inrau..." Achamian zastane, najednom zabrinutog izraza. "Poslali su me."
Inrauu se digne kosa na glavi. "O ne, Achamiane. Molim te reci mi..."
^ "Moramo znati to je s tim Maithanetom", Achamian e usiljeno. "to je sa Svetim ratom. Sigurno ti je jasno."
Achamian iskapi kr ag vina. Na trenutak je izgledao slomljeno. No iznenadno saaljenje koje je Inrau osjetio prema
njemu, ovjeku koji mu je na toliko naina postao poput oca, pokleknule je pred bezglavim osjeajem da gubi tlo pod
nogama. "Ali obeao si, Akka. Obeao si."
Suze su blistale u Uenjakovim oima. Mudre suze, no ipak pune aljenja.
'Svijetu je postala navika", ree Achamian, "lomiti kimu mojim obeanjima."
Iko se Achamian nadao predstaviti Inrauu lice u itelja koji svoga enika napokon priznaje sebi ravnim, i dalje ga je mu ilo
neizreeno pitanje: to to radim.?
Promatrajui mladia, osjetio je prema njemu probadajuu naklonost. Lice mu je izgledalo neobi no orlovski, ovako
obrijano u nansurskorn stilu. No glas mu bijae poznat - postaju i sve vie i vie zapetljan idejama koje bi se meusobno
natjecale. I njegove oi: razigrane, velike i staklasto smee, vjeno na rubu iskrene sumnje u samoga sebe. Inrau je vie
od ostalih bio proklet darom Rijetkih, Achamian je razmiljao. Temperamentom je bio idealan za sveenika Tisue
Hramova. S crtom nesebine iskrenosti, gorljive strasti - svega toga bi ga Mandat liio.
"Ali Maithanet je mnogo vie nego to ti moe shvatiti", Inrau je govorio. inilo se kao da je cijelo mladievo tijelo
ustuknulo pred kovitlajuim zrakom krme. "Neki ga gotovo oboavaju, iako njega to ljuti. Njemu se treba pokoravati, ne
ga oboavati. Zato je uzeo ime"
"Ime?" Achamianu do tada nije palo na pamet da bi njegovo ime moglo neto zna iti. Ve ga je i to uznemirilo. Srijalska
tradicija nalagala je uzimanje novog imena. Kako su mu tako osnovne stvari mogle promai?
"Da", Inrau odgovori. "Od mai'tathana."
Achamianu nije bila poznata ta rije . Prije nego ga je stigao pitati, Inrau nastavi objanjavati prkosnim tonom, kao da je
bivi uenik tek sad, napokon izvan dosega Mandata, bio u mogu nosti iskaliti stare frustracije.
"Znaenje te rijei vjerojatno ti je nepoznato. Mai'tathana na thoti-eannorejskom, jeziku Kljove, znai 'pouavanje'."
koja je lekcija?
"I nita te u svemu tome ne brine?" upita Achamian.
"U emu 'tome'?"
"U injenici da je Maithanet tako jednostavno osigurao Tron. Da je bio u stanju u samo nekoliko tjedana oistiti rijalske
Aparate od svih Carevih pijuna."
"Brine me?" Inrau uzvikne u nevjerici. "Moje se srce raduje zbog toga. Nema pojma koliko sam duboko oajan bio kad
34

sam tek stigao u umnu. Kad sam prvi put uvidio koliko su lakomi i korumpirani u Tisu i Hramova postali - kad sam
shvatio da je i sam Srijah tek jedan od Carevih potrkala. A onda je doao Maithanet. Poput oluje! Poput jedne od onih
ljetnih oluja koje potpuno poiste sve pred sobom. Brine li me lakoa kojom je oistio umnu? Akka, ja sam se veselio.'"
"A to je onda s ovim Svetim ratom? Raduje li se tvoje srce i na tu pomisao? Na pomisao jo jednog Skolasti kog rata?"
Inrau je oklijevao, kao da je okiran to je njegov raniji zamah tako brzo zaustavljen.
"Nitko ne zna cilj njegovog Svetog rata", ree ukoeno. Koliko god Inrau prezirao Mandat, Achamian je znao da ga je
pomisao na njegovo unitenje uasavala. Dio njega jo uvijek je uz nas.
"A ako Maithanet zaista proglasi rat kolama, to e onda misliti o njemu?"
"Nee, Akka. Siguran sam u to."
"No nisam te to pitao, zar ne?" Achamiana je zapekla okrutnost u njegovom tonu. "Ako se Maithanet izjasni protiv kola,
to onda?"
Inrau proe rukama preko lica - imao je njene ruke za mukarca, Achamian je uvijek mislio. "Ne znam, Akka. Postavio
sam si to pitanje tisuu puta i jo uvijek ne znam."
"Pa kako to? Ti si sada rijalski sve enik, Inrau, apostol Boga kojeg su objavili Kasniji Prorok i Kljova. Ne zahtijeva li Kljova
da svi arobnjaci budu spaljeni?"
"Da, ali..."
"Ali Mandat je drukiji? Iznimka?"
"Da. Jest drukiji."
"Zato? Zato jer je stara budala koju si neko volio jedan od njih?"
"Stiaj se malo", Inrau prosikta, pogledavi zabrinuto prema stolu rijalskih vitezova. "Zna ti dobro zato, Akka. Jer te
volim kao oca i prijatelja, svakako, ali i zato jer... potujem misiju Mandata."
"A ako Maithanet proglasi rat protiv kola, to bi mislio?"
"Bio bih alostan."
"alostan? Ne bih rekao, Inrau. Mislio bi da je on u krivu. Koliko god genijalan i svet Maithanet bio, ti bi mislio, 'On nije
vidio ono to ja jesam!'"
Inrau odsutno kimne.
"Tisuu Hramova", nastavi Achamian blaim tonom, "uvijek su bili najmo nija od Velikih frakcija, ali im je mo ve
stoljeima zatupljena, ako ne i slomljena korupcijom. Maithanet je prvi rijah koji ponovno zahtijeva povrat te nadmo i.
A sada se na tajnim vijeima svake Frakcije nemilosrdni ljudi pitaju to e Maithanet uiniti s tom moi. Koga eli nauiti
pameti svojim Svetim ratom? Fanimljane i njihove Cishaurimske sveenike? Ili e udariti po onima koje osu uje Kljova,
po kolama? Nikada u umni nije bilo toliko pijuna kao sada. Krue Svetom etvrti poput leinara oko skoranjega
mrtvaca. Kua Ikurei i Grimizni Tornjevi pokuat e skovati naine da Maithanetove planove spoje sa svojima. Kianjani i
Cishaurim oprezno e motriti svaki njegov potez, u strahu da je lekcija namijenjena njima. Umanjiti ili iskoristiti, Inrau svi su oni tu iz jednog od ta dva razloga. Jedino Mandat stoji izvan tog kruga lakomosti."
Stara taktika, djelotvorna zahvaljujui oajnikoj razboritosti. Pri vrbovanju pijuna potrebno je osigurati prostor pomo u
rijei, stvoriti privid da nije rije o izdaji, ve dodatnoj, jo zahtjevnijoj vjernosti. Okviri - treba im dati ire okvire u kojima
e sagledati izdajnitvo vlastitih postupaka. Prije svega, pijun koji vrbuje pijune mora biti vrhunski pripovjeda .
"Znam to", kaza Inrau, zurei u dlan svoje desne ruke. "Stvarno to znam."
"A ako postoji ijedno mjesto gdje bi bilo mogue pronai skrivenu Frakciju", ree Achamian, "onda je to ovdje. Zbog
svega toga Mandat mora imati oi u Tisui Hramova. Ako je igdje mogue pronai Savjet, Inrau, pronai emo ga ovdje."
Na neki nain, Achamian je samo iznio niz neospornih izjava, no pri a koju je doarao Inrauu bila je jasna, ak i ako se
mladiu ne uini takvom. Od svih Srijalskih sveenika u Hagerni jedini je Inrau sposoban vidjeti iri okvir, jedini koji je u
stanju postupati u skladu s interesima koji nisu provincijalni i samoobmanjuju i. Tisua Hramova je dobro mjesto, ali
nesretno. Potrebno ga je zatititi od vlastite nevinosti.
"Ali Savjet", ree Inrau, fiksirajui Achamiana bolnim izrazom. "to ako jesu izumrli? Ako uinim ono to trai od mene
uzalud, Akka, bit u proklet." Kao da se boji trenutne odmazde, nervozno se osvrne preko ramena.
"Ali pitanje je, Inrau, to ako..."
Achamian zastane, uutkan prestravljenim izrazom mladog sveenika. "to je bilo?"
"Vidjeli su me." Ukoeno gutne. "rijalski vitezovi iza mene... tebi s lijeva."
Achamian je primijetio Vitezove koji su uli netom nakon njegova dolaska, no osim to se uvjerio da nisu me u
Rijetkima, nije na njih obraao preveliku pozornost. A zato i bi? U ovakvim misijama upadljivost je obi no prednost.
Pozornost privlae oni koji se uljaju, a ne razmetljivci.
Riskirao je pogled prema maloj pilji svjetla svjetiljke gdje su sjedili Vitezovi. Jedan od njih, nabijeni mukarac vunaste
kose, jo uvijek je nosio oklop od veriga, dok su ostala dva bila u zlatno obrubljenoj bjelini Tisu e Hramova, ba kao i
Inrau, iako su se njihove halje sastojale od udne mjeavine ratne uniforme i sveenike odore tipine za Srijalske
vitezove. Oklopljeni je ovjek pileom kosti crtao krugove po zraku, oduevljeno neto opisuju i - enu ili bitku, moda svome drugu s druge strane stola. Mukarac meu njima, lica izraene arogancije vie kaste, sretne Achamianov pogled i
35

kimne.
Bez rijei svojim kolegama, vitez ustane i krene hodati prema njihovom stolu.
"Jedan od njih dolazi", Achamian re e, toei si jo jedan krag vina. "Budi prestraen, smiren, svejedno, samo pusti
mene da govorim. Jasno?"
Ovaj kimne bez daha.
rijalski vitez svladavao je stolove i goste koji su mu se nali na putu na vrlo otresit nain, jednom zastavi da bi grubo
odgurnuo teturajueg koijaa s puta. Bio je mrav i plemiki visok, glatko izbrijan i kratke kose crne kao ugljen. Bjelina
njegove raskone tunike kao da je razgrtala svaku sjenku, no njegovo lice iz nekog razloga nije. Stigao je s mirisom
jasmina i mirisne smole.
Inrau podigne pogled.
"I uinilo mi se da sam te prepoznao", ree rijalski vitez. "Inrau, zar ne?"
"D-da, lorde Sarcelluse."
Lord Sarcellus? Ime je Achamianu bilo nepoznato, ali Inrauov ok mogao je zna iti samo da je rije o nekom monom premonom da bi se zamarao sitnim hramovskim slubenicima. Zapovjednik Vitezova... Achamian baci pogled iza
njegova trupa i primijeti da ostala dva Viteza gledaju. Onaj u oklopu naslonio se postrance i promrmljao neto na to se
drugi nasmije. Ovo je nekakva ala. Neto da zabavi prijatelje.
"A tko je ovo?" Sarcellus upita okrenuvi se prema Achamianu. "Gnjavi li te?"
Achamian je iskapio vino i zabuljio se bijesno u nekom smjeru daleko od Zapovjednika Vitezova - pijani pripadnik starijeg
narataja koji nije podnosio upadice. "Momak mi je sestrin mali", zarei, "i do grla je u govnima." Zatim kao da se tek
sjetio doda, "Gospodaru."
"A je li? A zbog ega, molim te?"
Kopajui po depovima kao da trai zametnuti nov i, Achamian strese glavom s hinjenim gnuanjem, jo uvijek
odbijajui pogledati svog ispitivaa. "Zato jer se glupira, ta drugo? Moe on nositi bijelo-zlatno koliko god ho e, ali je
svejedno uobraeni idiot."
"Tko si ti da kori rijalskog sve enika, ha?"
"Tko? Ja kanjavam Inraua?" Achamian usklikne, imitiraju i pijano sarkasti ni strah. "to se mene tie, momak je sunce.
Samo prenosim sestrinu poruku."
"Aha, znai tako. A tko je pak ona?"
Achamian slegne ramenima i naceri se, zaalivi u sekundi to ima sve zube. "Moja sestra? Moja sestra je krmaa koja se
tjera."
Sarcellus trepne.
"Hmm. A to si onda ti?"
"Krmain brat!" Achamian povikne, konano pogledavi ovjeka ravno u lice. "Nije ni udo da je mali u govnima, jel' da?"
Sarcellus se nasmijei, ali mu crne oi ostadoe zauuje mrtve. Okrene se natrag prema Inrauu.
"Srijah zahtijeva nau revnost, mladi apostole, vie nego ikad prije. Uskoro e objaviti cilj naeg Svetog rata. Jesi li
siguran da je pijanevanje s lakrdijaima - makar ti bili u krvnom srodstvu - mudro uo i neeg tako vanog?"
"A to je s tobom?" Achamian progunda, poseu i za jo vina. "Dri se ti svog ujaka, mome. Napuhane pompozne hulje
poput"
Sarcellusova stranja strana dlana zvekne ga postrance u glavu, tako jako da mu je stolica ostala klecati na dvije noge, a
zatim ga strovalila na kamenom poplo ani pod.
Krma se zaori uzvicima i grohotom.
Sarcellus utne stolicu u stranu pa se poput vjetog tragaa koji ispituje trag une nad njim. Achamian sakrije lice iza
tita zgrenih ruku. Nekako se pantomimi ar u njemu uspio zaderati, "Ubojstvo!"
elina aka zgrabi ga za iju i povu e ga prema naprijed, podiui njegovo uho prema Sarcellusovim ustima.
"Kako sam to elio uiniti, svinjo", ovjek proapta.
Zatim je nestao. Bolni pod. Naas opazi kako odlazi natrag. Achamian se pokua podi i. Proklete noge! Gdje li su? Glava
se zavali natrag. Bijela suza svjetlosti fenjera svjetlila je preko viseeg mjeda, svjetlee zrake i strop, paukove mree i
mumificirane muhe. Zatim Inrau iza njega, gunao je dok ga je podizao na noge, aptao neto ne ujno dok ga je
usmjeravao prema sjedalu.
Podboen u stolici, odgurne Inrauove brine ruke. "Dobro sam", grakne. "Treba mi samo trenutak. Da uhvatim dah."
Achamian je usisavao zrak kroz nosnice, pritisne dlanom lice i provu e skvrene prste kroz bradu. Inrau se vratio na svoje
mjesto i zabrinuto ga gledao kako posee za vinom.
"Malo d-dramatinije nego sam zamislio", Achamian ree ivahno kao da je dobre volje. Kad je drhturavim rukama prolio
malo vina, Inrau posegne i otme mu njeno bocu.
"Akka..."
Proklete ruke! Uvijek se tresu.
Achamian ga je gledao kako toi vino u krag. Mirno. Kako je momak mogao biti tako miran?
36

"Malo predramatino, a-ali efikasno... Svejedno efikasno. To je jedino vano."

Palcem i kaiprstom obrie suze iz oiju. Otkud su se one stvorile? Pee. Tako je, zato jer pee.
"Isprovocirao sam ga, mome." Nasmije se kroz nos. "Jesi li vidio kako sam to izveo?"
"Vidio sam."
"Dobro", izjavi on, iskapivi krag i glasno izdahnuvi. "Gledaj i ui. Gledaj i ui."
Inrau mu u tiini natoi jo jedan. Achamianovo lice i eljust, neko gorui i ukoeni, poeli su boljeti.
Spopadne ga neobjanjiv bijes. "Kakav sam samo bijes mogao pokrenuti!" re e on estoko, dovoljno tiho da bude
siguran da ga nitko ne e uti. to ako se vrati? Baci pogled nabrzaka prema Sarcellusu i drugoj dvojici Srijalskih vitezova.
Neemu su se smijali. Nekoj ali ili neemu. Neemu.
'Kakve sve rijei znam!" zarei. ''Mogao sam mu spriti srce u grudima!"
Jo jedan ispranjeni krag, poput kipuega ulja u hladnoj mu utrobi. Ve sam to prije uinio." Jesam li to bio ja? Akka",
ree Inrau, "bojim se."
Nikada jo Achamian nije vidio toliko mnotvo na jednome mjestu. ak ni u Seswathinim Snovima.
Veliki sredinji trg Hagerne bio je more ovjeanstva. U daljini, okupane suncem, strme zidine Junriiime uzdizale su se
nad masama. Od svih oblinjih gra evina, jedino su se one inile neokupiranima mnotvom. Ostale zgrade, projektirane
u kasnijim i otmjenijim danima Cenejskoga Carstva, bile su preplavljene naviruim guvama ratnika, ena, robova i
trgovaca. Objeene ruke i nejasna lica zaguivala su balkone i duge kolonade administrativnih kompleksa. Na desetine
mladih visili su poredani po rogovima i butinama triju Agoglijanskih bikova koji su ina e dominirali sreditem trga. ak su
i iroke avenije namijenjene procesijskim povorkama, koje su vijugale sve do maglovitih periferija umne, bile pretrpane
i usporene gomilama ljudi - onih koji su stizali kasno u nadi da e se uspjeti probiti blie, blie Maithanetu i njegovoj
objavi.
Achamianu nije trebalo dugo da poali to se progurao tako blizu Junriiimi. Znoj ga je pekao u o ima. Sa svih su se strana
tijela i udovi naguravali oko njega. Napokon je Maithanet trebao objaviti cilj svog Svetoga rata, i kao voda u lavor,
vjernici su se slijevali u bujicama.
Achamian bi se s vremena na vrijeme naao uklijeten plimom kretanja. Bilo je nemogu e stajati mirno. Pritisak iza njega
nabujao bi, a on bi se naao zbijen na le a onih ispred njega. Gotovo je bio sklon povjerovati da se nita ne mi e osim tla
pod njihovim nogama, da ih potee neka skrivena vojska sveenika eljna da ih sve pogui.
U jednom je trenutku sve prokleo; nepodnoljivo sunce, Tisu u Hramova, podlakticu koja mu se zabila me u ramena,
Maithaneta. Ali najee je trenutke uvao za Nautzeru i svoju vlastitu prokletu znatielju. inilo se da ga je kombinacija
toga dvoje smjestila u ovu poziciju.
Zatim je shvatio: Ako Maithanet objavi rat kolama...
Meu tolikim mnotvom, koje su bile anse da prepoznaju njega kao arobnjaka, kao pijuna? Ve je naletio na nekoliko
ljudi s vrtoglavom aurom Drangulije. Bio je obiaj da pripadnici vladaju ih kasti nose Chorae otvoreno oko vrata. Mase
su bile naikane siunim iljcima koji su nasluivali smrt.
Ja... prva rtva novih Skalastikih ratova.
Sama ironija te misli bila mu je dovoljna da napravi grimasu. Slike su letjele pred o ima njegove due: fanatici kako
pokazuju na njega i vrite, 'Bogohulnik! Bogohulnik!'; njegovo polomljeno tijelo bacakano po povrini razularene gomile.
Kako sam mogao biti tako glup?
Strah, vruina i smrad udarili su ga mu ninom. Lice i eljust ponovno su poeli pulsirati. Vidio je druge - sa
sljepoonicama proaranim sjajnim venama, oiju snenih od bunila i gotovo onesvije ene - kako ih podiu iznad gomile
i prosljeuju pod suncem na valovima podignutih ruku. Gledaju i ih, Achamian se umirio, pun uenja i oaja iako nije
znao zato.
Pogledao je prema silnoj Junriiimi, Svodu Kljove, koja se propinjala nad gomilom u kamenoj tiini. Grupice sve enika i
ostalih dostojanstvenika motale su se u visinama, naginju i se preko krunita bedema. Vidio je figuru kako prosipa
koaru neega to je izgledalo kao bijele i ute latice. Lelujale su niz granitne strmine prije nego bi se naglo odmakle i
odletjele nad redove rijalskih vitezova koji su zabarikadirali terase u podnoju. Utvrda koliko i ograeni hram Junriuma,
imala je monolitnu narav namijenjenu odbijanju vojski - to je i uspjela toliko puta kroz povijest. Jedini ustupak vjeri bilo
je nadsvoeno udubljenje prednjih dveri. Podboene dvama kyranejskim stupovima, dveri su bile toliko goleme da je
svaki ovjek koji bi stao ispod njih bio malen poput mrava. Achamian se nadao da e Maithanet biti iznimka.
Posljednjih nekoliko dana, pogotovo nakon uznemiruju eg susreta sa Zapovjednikom Vitezova, novi mu je Srijah izdubio
duboku rupu u glavi, rupu koju je Achamian elio popuniti snagom ovjekove prisutnosti.
Je li vrijedan tvoje odanosti, Inrau? Je li Maithanet vrijedan tvog ivota?
Sazivljui rogovi, iji je beskrajni ton toliko nalikovao drevnim bojnim rogovima Srankova, oglasio se negdje iza njega. Na
stotine njih odjekivalo je velikim prostranstvima neba. Posvuda oko Achamiana ljudi su po eli uzvikivati u ekstazi,
proizvevi riku koja je postepeno dostigla, a zatim 1 nadja ala oceansko zavijanje Sazivljuih rogova. Rogovi su utihnuli, a
rika je rasla, sve dok nije izgledalo kao da e ak i zidine Junriiime popucati i sruiti se.
Parada elave djece odjevene u grimiz razlila se kroz dveri Svoda, skakutali su bosonogi niz monumentalno stepenite i
37

terase, maui palminim granama po zraku. Galama se stiala dovoljno da razlu i pojedine povike iz valova uboreih
ljudi. Zapoinjali bi fragmenti himni, da bi ubrzo zatim posustali i izgubili se. Mase su postale poput nemirnoga tla,
polako utianoga u i ekivanju koraka koji e njime gaziti.
Svi smo tu zbog tebe, Maithanete. Kakav li je to negdje osjeaj...
Unato onome to je Inrau rekao, Achamian je znao da mladi Jest na svoj nain oboavao toga novoga rijaha - ta mu je
spoznaja povrijedila tatinu. Achamian je uvijek cijenio kad bi mu se u enici divili a ponajvie je to bio slu aj s Inrauom.
Sada je stari uitelj bio istisnut. Kako bi se mogao mjeriti s ovjekom koji je sposoban upravljati ovakvim doga anjima?
Ipak, nekako je uspio. Nekako je priskrbio Mandatu o i i ui u Tisui Hramova. Je li njegova lukavost uvjerila Inraua ili je
to uinilo ponienje koje mu je Sarcellus priutio? Ili saaljenje?
Je li jo jednom pobijedio pomou neuspjeha?
Geshrunnijeva slika pojavi mu se u mislima.
injenica da je uspio bez Inkantacija ublaavala je osjeaj srama - donekle. Bio bi ih upotrijebio da je Inrau odbio.
Achamian se nije zavaravao. Da nije uspio ispuniti misiju, Kvorum bi ubio Inraua. Za ljude poput Nautzere, Inrau je bio
prebjeg, a svi prebjezi moraju umrijeti - vrlo jednostavno. Gnosa, ak i ono malo temeljnih osnova to je Inrau znao, bila
je daleko vrednija od bilo kojega pojedinanoga ivota.
Meutim, da je upotrijebio Inkantacije prinude, prije ili kasnije Luthymae, Kolegij redovnika i sve enika koji su upravljali
velikom mreom pijuna Tisue Hramova, prepoznao bi znak arobnjatva na Inrauu. Ne postaju svi pripadnici Rijetkih
arobnjaci. Mnogi se slue tim 'darom' kako bi ratovali protiv kola. A Kolegij Lutymaea, Achamian nije nimalo sumnjao,
ubio bi Inraua jer nosi znak arobnjatva. Ve je gubio agente zbog njih.
U najboljemu sluaju. Prinuda bi uspjela kupiti vrijeme - i slomila bi mu srce.
Moda je zato Inrau pristao postati pijun. Moda je uvidio dimenzije zamke koju su mu sudbina i Achamian postavili.
Moda se nije bojao onoga to bi mu se moglo dogoditi ako odbije, ve onoga to bi se moglo dogoditi njegovu staromu
uitelju. Achamian bi upotrijebio Inkantacije, pretvorio bi Inraua u za aranoga lutka, a on sam bi poludio.
Sveenici u bijelim ogrtaima sa zlatnim rubom i sa zlatnim replikama Kljove miljeli su u nizovima po etiri kroz
kyranejske stupove. Kljove su svjetlucale na suncu. Promukli uzvici prolomili su se iz utiane galame gomila, nekoliko njih
pretvorilo se u mnotvo glasova. Poput mokrih dlanova, tijela rulje natisnula su se vre oko Achamiana. Lea su mu se
uvinula od navale mase koja je hrlila naprijed. Stopala su mu posrtala prema naprijed zajedno s njima. Zabacio je glavu
unatrag i duboko udahnuo. Zrak je imao okus. Kutevi neba po eli su se gubiti, drao je usta otvorenima u nadi da e naii
hladniji zrak, kao da negdje ba iznad njega postoji povrina gdje dah tisu a nestaje, a poinje nebo. Glasovi su bili poput
grmljavine. Spusti pogled, i Junriuma mu ispuni o i. Kroz olia uzdignutih ruku gledao je kako se pojavljuje lik Maithaneta.
Kovi je rijah bio snana figura, visok kao bilo koji Norsirac, odjeven u bljetavo bijelu halju i s gustom crnom bradom. Uz
njega su sveenici koji su ga okruivali izgledali poput ena. Achamian osjeti iznenadnu elju da mu vidi o i, no ovako
izdaleka one bijahu skrivene u sjeni njegovih vjea.
Maithanet bijae s dalekog juga, rekao mu je Inrau, iz Cingulata ili Nilnamea, gdje je utjecaj Tisue Hramova bio
nesiguran. Iao je pjeice, usamljeni Inrit kroz poganske zemlje Kiana. Nije tek doao u umnu, zgrabio ju je. Me u
blaziranim administratorima Tisu e Hramova njegovo je tajanstveno porijeklo bilo samo prednost. Biti slubenik Tisu e
Hramova samo po sebi je nosilo zadah korupcije, ljagu koju nikakva istoa uvjerenja ili uzvienost duha ne bi mogle
sprati.
Tisua Hramova zazvala je Maithaneta i Maithanet je doao.
Je li Savjet mogao uoiti tu prazninu? Oblikovati te da je popuni?
Sama pomisao na to ime - Savjet, umirila je Achamiana. Nebrojene no ne more izreetale su ga tolikom mrnjom,
tolikim strahom, da je ono postalo uto ite njegovom biu koliko i njegovo vlastito ime.
Misli su mu bile nadvladane vlanim odjekivanjima gomile. Nekoliko trenutaka zrak je vibrirao od njihovih uzvika. Osjetio
je kako mu se rubovi zacrnjuju, a hladno a se nakuplja u grudima i licu. Buka gomile stiala se i nestala. uo je neto
nerazgovjetno, no bio je siguran da je to bio Maithanetov glas. Jo grmljavine. Ljudi su se napinjali da dotaknu njegov
udaljeni lik prstima. Zateturao je u vlanom stisku ljudi oko njega, osjetio trzaje u grlu, peckanje bljuvotine.
Groznice...
A onda su ruke bile posvuda po njemu i stranci ga podigoe na povrinu gomile. Dlanovi i prsti, dodiri tako mnogobrojni i
lagani, prisutni na trenutak prije nego nestanu. Osjetio je kako mu sunce pri crninu brade, vlanu sol na obrazima.
Promatrao je poseue pukotine natopljenih tkanina, kose i koe - tlo lica koja promatraju njegovu sjenu kako prolazi. ^
nebu iza poluzatvorenih oiju, sunce bijae slijepljeno suzama, i on zauje glas jasan i topao poput jesenskoga
poslijepodneva.
Samo po sebi", rijah je izvikivao, "Fanimstvo je uvreda Bogu. No injenica da pravovjernici, Inriti, doputaju takvo
svetogre dovoljna je da gnjev Boji rasplamsa protiv nas!"
Tijela ispruenoga preko ruku pod suncem, Achamian se stao kretati prema zvuku ovjekova glasa. Kakav glas! Glas
namijenjen strastima i mislima vie nego uima, savreno intoniran da huka, da razbjesni.
"Taj narod, ti Kianjani, ogavna su rasa, sljedbenici Lanoga Proroka. Lanog Proroka, djeco moja! Kljova nam govori da
38

nema gore gadosti od Lanoga Proroka. Nitko nije tako zao, tako pokvaren, kao onaj tko se ruga glasu Bojemu. A ipak
mi sklapamo ugovore s Fanimom; kupujemo svilu i tirkiz koji su proli kroz njihove okaljane ruke. Mijenjamo zlato za
konje i robove uzgojene u njihovim pohlepnim stajama. Ne e vie pravovjerni bludjeti s kurvinskim narodima! Nee vie
pravovjerni obuzdavati svoje ogorenje u razmjenu za trice iz poganskih zemalja! Ne, djeco moja, pokazat emo im svoj
bijes! Poslat emo na njih osvetu Boga samoga!"
Achamian se koprcao usred grmljavine gomile, bacakan dlanovima koji bi se radije stisnuli u ake, rukama koje bi radije
ruile nego dizale.
"Ne! Vie neemo trgovati s poganima. Od sada nadalje mi emo grabiti] Nikada vie nee Inriti pomagati takve
bestidnosti! Mi emo proklinjati ono to je prokleto! MI! IDEMO! U RAT!"
I glas se pribliavao, kao da bezbrojne ruke koje su nosile Achamiana nisu mogle nita drugo nego ga dostaviti izvoritu
tih odjekujuih rijei - rijei koje su razgrnule veo budunosti stravinim obeanjem.
Sveti rat.
"Shimeh!" Maithanet zaurla, kao da to ime lei u korjenu svih jadi. "Grad Kasnijega Proroka lei sklupan u poganom
dlanu. U neistim, bogohulnim rukama! Sveto tlo Shimeha postalo je samo ognjite gnusnog zla. Cishaurima] Cishaurimi
su od Juteruma - svetih visina! - napravili jazbinu neizrecivih ceremonija, tenaru gadnih, pokvarenih rituala! Amoteu,
Sveta zemlja Kasnijega Proroka, Shimeh, Sveti grad Inrija Sejenusa i Juterum, sveto mjesto Uzaa a, sva su ta mjesta
postala dom oskvrnuu za oskvrnuem. Grijehu za gnusnim grijehom! Mi emo vratitita sveta imena! Mi emo oistiti ta
sveta tla! Mi emo upregnuti svoje ruke u krvavi podvig rata! Mi emo pokositi poganina bridom otrog ma a. Mi emo
ga probosti iljkom dugog koplja. Mi emo ga spriti agonijom svetog ognja! Mi idemo u rat i ratovat emo dok SHIMEH
NE BUDE SLOBODAN!"
Mase su erumpirale, a kroz putovanje iz no ne more, u neobinom stanju lucidnosti na rubu nesvjesti, Achamian se
pitao zato Fanim kada su kole bile rak me u njima? Zato ubijati nekog drugog kada je
potrebno zacijeliti vlastito tijelo? I zato zapoinjati Sveti rat kojeg je nemogue dobiti?
Nevjerojatno dalekosena povrina kamena zaklonila mu je sunce _ Junriiima, utvrda Kljove - i ljudi ga spuste na
sjenovito stepenite. Voda mu se razlije po licu, curi meu usne. Podigne glavu, ugleda zid povika, zajapurena lica i
podignute ruke.
ele Shimeh... Shimeh. kole nikad nisu bile u opasnosti.
Svaka je sekunda bila proeta razdraganom grmljavinom okupljene mase, no iz nekog razloga meu onima na
stepenicama postojala je odreena prisnost. Achamian je promotrio druge - one koji su poput njega bili uzdignuti nad
gomilu, drhtave i mokre od iscrpljenosti - no svi oni bijahu paralizirani ne im na stepenitu iznad njega. On pogleda gore,
prepadne se iznoene izme za irinu dlana udaljene od svog ela. Kroz umu udova ugleda dijelove ovjeka koji je
kleao uz koljeno drugoga. ovjek je plakao, trepui uklonio suze i onda ga ugledao. Zaprepaten, Achamian je gledao
kako se mukarevo lice iri od prepoznavanja, a zatim napinje monolitskim bijesom - arobnjak... Ovdje.
Proyas.
Bijae to Princ Nersei Proyas od Conriye... Jo jedan uenik kojega je volio. etiri godine Achamian ga je pouavao
nearobnjakim vjetinama.
No prije nego to je bilo tko uspio progovoriti, ruke su odvukle jo uvijek zamiljenoga Princa koji je zurio u jednu stranu,
a Achamianov se pogled nae na ozbiljnome i iznenaujue mladolikome Maithanetovu licu.
Mnotvo se orilo, no meu njima dvojicom vladao je sablasan muk.
Srijahovo lice se smrknu, no njegove plave oi bile su sjajne od... Od...
Progovori njeno, kao da govori bliskome prijatelju: "Tvoja vrsta nije dobrodola ovdje, prijatelju. Bjei."
I Achamian je pobjegao. Bi li vrana zaratila s lavom? I kroz prignje eno ludilo probijanja kroz mnotva Inrita, bio je
paraliziran jednom jedinom misli:
On moe vidjeti Rijetke.
Samo Rijetki mogu vidjeti Rijetke.
Maithanet je vrsto zgrabio Proyasa za nadlakticu, pa dovoljno glasno da prodre kroz tutnjavu laskaju e gomile
proapta: "Mnogo toga trebam raspraviti s vama, moj Prin e."
Dok mu je u glavi jo zujalo od bijesa i oka to je vidio svoga staroga uitelja, Proyas obrie suze koje su mu tekle
obrazima i nijemo kimne.
Maithanet mu naloi da slijedi Gotiana, slavnog Vrhovnog zapovjednika Srijalskih vitezova, koji ga je odveo iz bljetave
rijalske procesije i uveo duboko u hodnike Junriiime koji su izgledali poput grobnica. Gotian je riskirao nekoliko
prijateljskih opaski, nesumnjivo ga pokuavajui uvui u razgovor, ali Proyas je samo razmiljao: "Achamiane! Bezobrazni
gade! Kako si mogao poiniti takvu besramnu uvredu?"
Koliko je ve godina prolo otkako ga je posljednji put vidio? etiri? Moda ak pet? Toliko je vremena potroio
pokuavajui oistiti srce od njegova utjecaja. Toliko je vremena vodilo onome pretposljednjemu asu, kleao je pod
nogama Svetoga Oca, osjetio je kako ga njegova slava oblijeva zlatnom groznicom, poljubio mu koljeno u trenutku iste,
potpune predanosti Bogu...
39

Sve to da bi ugledao Drusasa Achamiana kako drhturi na stepenici nie od njega! Nepokajani bogohulnik naguran u sjeni
najvelianstvenije due na licu zemlje u posljednjih tisuu godina. Maithanet. Veliki Srijah koji e osloboditi Shimeh, koji
e zbaciti jaram careva i pogana sa vjere Kasnijega Proroka.
Achamiane. Volio sam te neko, dragi uitelju, ali ovo! Ovo je izvan svake mjere!
"Izgledate zabrinuto, moj Prine", ree Gotian napokon, vodei ga kroz jo jedan hodnik. Miomirisi mjeavine mirisnih
drva parili su kroz otvorene prostore, stvarajui aureole nad svjetlima fenjera. Negdje je neki zbor uvjebavao himne.
"Ispriavam se, lorde Gotiane", odgovori on. "Bio je to zaista nevjerojatan dan."
"Uistinu jest, moj Prine", ree srebrnokosi Vrhovni zapovjednik, s mudrim osmijehom na licu. "A postaje jo i
nevjerojatniji."
Prije nego ga je Proyas uspio upitati to time misli, hodnik kolonade doao je do kraja i proirio se u ogromnu odaju
poduprtu divovskim stupovima... barem je mislio da je to odaja, prije nego li je ustanovio da stoji usred atrija. Sun eva
svjetlost slijevala se kroz udaljeni strop: paraju i tamu kosim zrakama i ispruenim prstima svjetlosti izmeu zapadnih
stupova. Proyas trepne i zabulji se preko uleknutoga mozaikoga poda...
Je li mogue?
Padne na koljena.
Kljova.
Veliki zavijeni rog od bjelokosti, napola na suncu, a napola u sjeni, objeen na lance koji su se vinuli u zrak i gubili u
kontrastu vedroga neba i stupovima omeenoga mraka.
Kljova. Svetinja nad svetinjama.
Sjajna od ulja i rebrasta od napisa, poput istetoviranih udova neke Gierrine sveenice.
Prvi stihovi Bogova. Prvo pismo. Ovdje, pred njegovim oima!
Ovdje.
Nakon nekoliko trenutaka bez daha, Proyas osjeti Gotianovu utjenu ruku na svome ramenu. Trep ui, uplakan, pogleda
Vrhovnoga zapovjednika.
"Hvala vam", ree on, glasa priguenoga prostranstvom koje ga je okruivalo. "Hvala vam to ste me doveli na ovo
mjesto."
Gotian kimne pa ga ostavi da se na miru moli.
Trijumfi i razoaranja ravnopravno su mu se motali po glavi: pobjeda nad Tydoncima u Bitki kod Paremtija; rije i mrnje
koje je izrekao starijem bratu tjedan dana prije nego je ovaj umro. inilo se da su skrivene mree ovdje napokon
izvuene na povrinu, kako bi se svi ti doga aji mogli sakupiti na palubi ovog trenutka. ak su i godine koje je proveo uz
Achamiana kao djeak, bunei se protiv neprekidnih obuka, smiju i se njegovim umjerenim alama, imale svoje mjesto u
pripremi za ovaj trenutak. Sada. Pred Kljovom.
Predajem se Rijei Tvojoj, Boe. Stavljam duu svoju u slubu velike zadae koju si stavio preda me. Od ratita u nainiti
hram.
Zvuk ptica koje izvode vragolije pod visokom strehom. Miris sandalovme razrije en nebeski istim zrakom. Trake
strujee suneve svjetlosti. KJjova koja lebdi u kontrastu sa sjenama mo nih kyranejskih stupova. Nepomi na. Neujna.
Dirljivo je, zar ne", snaan glas iza njega ree, "prvi put ugledati Kljovu?"
''oyas se okrene i, iako je dugo za sebe mislio da je nadiao laskanje mogao prestati zuriti u ovjeka pogledom punim
oboavanja.
Maithanet. Novi nepotkupljivi rijah od Tisu e Hramova. ovjek koji e donijeti mir narodima Tromorja nudei im Sveti
rat.
Novi uitelj.
"Od samoga je poetka s nama", Maithanet nastavi, gledajui u Kljovu pun potovanja, "na vodi , na savjetnik i na
sudac. To je jedina stvar koja svjedoi nama, upravo u asu kad mi nju promatramo."
"Da", ree Proyas. "Osjeam to."
"Zadri taj osjeaj, Proyase. vrsto ga dri u grudima i nikada ne zaboravi. Jer, u danima koji slijede bit e opkoljen
mnogim ljudima koji su zaboravili."
"Vaa Milosti?"
Maithanet doeta do njega. Zamijenio je ureene, zlatom optoene ogrtae jednostavnom bijelom haljom. Svaki njegov
pokret, svaki stav, izraavali su dojam neizbjenosti, inilo se Proyasu, kao da su zapisi o njegovim djelima ve napisani.
"Govorim o Svetome ratu, Proyase, velikome malju Kasnijega Proroka. Mnogi e ga pokuati izopaiti."
"uo sam ve glasine da Car..."
"A bit e i drugih", ree Maithanet, istovremeno tuno i otro. "Ljudi iz kola..."
Proyas se osjeti posramljenim. Samo ga se njegov otac, Kralj, usudio prekidati, i to samo kada bi izrekao neto
nerazborito. "kole, Vaa Milosti?"
rijah okrene svoj snani bradati profil prema njemu i Proyasa zaprepasti svjee plavetnilo njegovih o iju. "Reci mi,
Nersei Proyase", upita Maithanet zapovjednim glasom. "Tko je bio onaj ovjek, onaj arobnjak, koji se usudio okaljati
40

moju prisutnost?"

OGLAVLJE ETVRTO
SUMNA
Biti u neznanju i biti prevaren dvije su razliite stvari. Biti u neznanju znai biti robom svijetu. Biti prevaren, pak, znai biti robom
drugome ovjeku. Uvijek e ostati pitanje: Ako su svi ljudi u neznanju i ve samim time robovi, zato nas ovo drugo ropstvo toliko
boli?
AJENCIS, POSLANICE
No unato priama o fanimskome zvjerstvu, injenica je da su Kianjani, bili oni pogani ili ne, bili iznenaujue tolerantni prema
hodoaima Inrita u Shimeh - prije Svetoga rata, naime. Zato bi narod posveen unitenju Kljove inio takve ustupke
'idolopoklonicima'? Mogue je da su djelomino bili motivirani mogunou trgovine, kao to su neki pretpostavljali. Meutim,
osnovni motiv lei u njihovu pustinjskome nasljeu. Klanska rije za sveto mjesto glasi si'ihkhalis, to doslovno znai 'velika oaza'. U
otvorenoj pustinji njihov je strogi obiaj nikada ne uskratiti putnicima vodu, pa bili oni i neprijatelji.
DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDU PRVOGA SVETOGA RATA
Sveti rat Inrita protiv Fanima proglasio je Maithanet, 116. rijah od Tisue Hramova, u Jutro Uzaaa 4110. godine Kljove. Dan bijae
neuobiajeno vru za to doba godine, kao da je sam Bog blagoslovio sveti rat nagovjetajem ljeta. Zaista, Tromorje je vrvjelo
glasinama o predskazanjima i vizijama, a sve su svjedoile svetosti zadae koja je leala pred Inritima.

Vijest se proirila. U svakom narodu, sveenici rijalskih i Kultskih hramova proklinjali su zvjerstva i pokvarenost Fanima.
Kako se Inriti mogu nazivati vjernicima, pitali su, kada je grad Kasnijega Proroka zarobljen? Kroz pogrdne i strastvene
govore apstraktni grijesi egzotinog naroda priblieni su inritskim kongregacijama i transformirani u njihove vlastite.
Tolerirati pokvarenost, reeno im je, znailo je njegovati zlobu. Ako ne plijevimo vrt, ne znai li to da uzgajamo korov?
Inritima se inilo da su probueni iz trgovake inercije, da su patili od neobjanjive lijenosti duha. Koliko e dugo Bogovi
trpjeti narod koji je podvodio vlastita srca, koji je dozvolio sebi da bude umrtvljen podmitljivom dokono u? Koliko dugo
prije nego ih Bogovi napuste ili se, jo gore, okrenu protiv njih plamte om srdbom?
Po ulicama velikih gradova trgovci su obasipali kupce glasinama o ovom ili onom mo niku koji se izjasnio u korist Kljove.
Po krmama su veterani raspravljali usporeujui pobonosti svojih gospodara. Pozvana k ognjitu, djeca bi razroga enih
oiju, puna divljenja i straha, sluala pri e oeva o tome kako su Fanimljani, podmukao i pokvaren narod, okaljali istou
nevjerojatno udesnog mjesta, Shimeha. Budili bi se vritei usred noi, baljezgajui o bezokim Cishaurimima koji gledaju
kroz oi zmija. Danju, dok bi se natjeravali ulicama ili poljima, mla a braa bila bi prisiljena glumiti pogane da bi ih
njihova starija braa i sestre mogli izmlatiti maolikim tapovima. A po mraku bi muevi enama govorili najnovije vijesti
o Svetome ratu i sveano aputali o slavnoj zada i koju im je Srijah zadao. A ene bi plakale - tiho, jer vjera osnauje znajui da e ih vrlo skoro muevi napustiti.
Shimeh. Mukarci bi krgutali zubima pri pomisli na to sveto ime. I inilo im se da Shimeh mora biti neko uutkano
mjesto, tlo koje je dralo dah kroz tjeskobna stoljea ekajui da se uspavani sljedbenici Kasnijega Proroka napokon
probude iz drijemea i isprave prastar i ogavan zlo in. Oni e doi i maem i noem oistiti to tlo. A jednom kad
Fanimljani budu pobijeni, kleknut e i poljubiti slatku zemlju koja je iznjedrila Kasnijega Proroka.
Pridruit e se Svetome ratu.
Iz Tisue Hramova izdali su proglase u kojima stoji da e svima onima koji profitiraju od odsutnosti bilo kojega velikoga
plemia koji se bori za Kljovu biti sueno zbog hereze na crkvenim sudovima, a zatim e po kratkome postupku biti
pogubljeni. S tako osiguranim naslje enim pravima, prinevi, grofovi, palatini i lordovi svih naroda proglaavali su se
Ljudima od Kljove. Beznaajni ratovi pali su u zaborav. Posjedi su bivali zaloeni. Plaenike vitezove sazivali su njihovi
feudalci i baruni.
Ugovorom vezani sluge naoruani su i smjeteni u provizornim barakama. Velike flote brodova angairane su za plovidbu
morem prema Momemnu, mjestu na kojem je rijah naloio da se Sveti rat okupi.
Maithanet je pozvao, a cijelo se Tromorje odazvalo. Ki ma pogana bit e slomljena. Sveti Shimeh bit e oien.
Sredina proljea, 4110. godina Kljove, umna
41

Esmenet se inilo da joj je ki neprestano na pameti. Bilo je neobi no kako ju je bilo to, ak i najbeznaajniji splet
okolnosti, mogao podsjetiti na nju. Ovaj put bio je to Achamian i njegova osebujna navika da onjui svaku suhu ljivu
prije nego li je stavi u usta.
Jednom je njezina ki pomirisala jabuku na trnici. Bila je to beivotna uspomena, blijeda, kao da je sva boja isprana iz
nje uasnom injenicom kako je ona umrla. Preslatka malena djevojica, vedra u sjenama prolaznika, ravne crne kose,
bucmastoga i njenoga lica te oiju poput neprekidne nade.
"Mama, mirie kao..." rekla je, zastavi jer se nije mogla sjetiti, "mirie kao voda i cvijee" Zabljesne majku pobjednikim
osmijehom.
Esmenet digne pogled prema namrtenome trgovcu koji pokae glavom prema isprepletenim zmijama tetoviranim na
gornjoj strani njezina desnoga dlana. Poruka je bila jasna: Ne prodajem takvima poput tebe.
"Ba udno, duo. Meni mirie preskupo."
"Ali, mama...'' reklo je njezino zlato.
Esmenet trepne da zaustavi suze. Achamian joj je neto govorio.
"T eko mi je ovo", ree on kao da se ispovijeda.
Trebala sam kupiti jabuku negdje drugdje.
Oboje su sjedili na niskim stolicama u njezinoj sobi, za otrcanim niskim stoli em. Prozorski kapci bili su otvoreni i hladni
proljetni zrak kao da je preuveliavao zvukove sa ulice. Achamian si je prebacio vunenu deku preko ramena, no Esmenet
je godilo drhturiti.
Koliko je dugo ve Achamian bio s njom? Dovoljno dugo da im ne bude neugodno dosa ivati se jedno s drugime,
pretpostavljala je. Gotovo kao da su u braku. pijun poput Achamiana, shvatila je, netko iiji je posao vrbovati i upravljati
onima koji ustvari imaju pristup znanju, provodio bi ve inu vremena ekajui da se neto dogodi. A Achamian je ekao
ovdje, u njezinoj sirotinjskoj sobi, u prastaroj zgradi u kojoj je ivjelo na desetke drugih kurvi poput nje.
U poetku je bilo tako udno. Mnoga je jutra provela leei budna, sluajui odvratne zvukove koje je on proizvodio
prljajui njezinu nonu posudu. Zakopala bi glavu u plahte, inzistiraju i da posjeti lijenika ili sveenika - samo napola u
ali, jer je zbilja bilo odvratno. Poeo je to nazivati svojom 'jutarnjom apokalipsom' nakon to je ona jednom zacviljela,
vie u srdbi nego u ali, "To to ti preivljava Apokalipsu svake no i, Akka, ne znai da to mora podijeliti ujutro sa
mnom!" Achamian bi se smijuljio perui se, promrmljao neto o prednostima estokoga opijanja i praznih crijeva. A
Esmenet bi pronala jednako utjehe, koliko i veselja u prizoru arobnjaka koji si vodom polijeva guzicu.
Ustala bi, otvorila prozorske kapke i sjedila polugola na klupici kao uvijek, naizmjence zure i iznad dimom ovijenoga
amora umne i motrei paljivo ulicu u potrazi za potencijalnom muterijom. Njih dvoje pojeli bi skromni doru ak koji
se sastojao od beskvasnog kruha, ukiseljenog sira ili ne eg slinog, priajui usput o raznim stvarima: posljednjim
glasinama o Maithanetu, korumpiranim licemjernim sveenicima, koijaima koji psuju tako estoko da se ak i vojnici
zarumene, i tako u nedogled.
Esmenet se inilo da su sretni, da na neki udan nain pripadaju na ovo mjesto i u ovo vrijeme.
Meutim, prije ili kasnije, netko bi je zazvao s ulice ili bi netko od redovitih muterija pokucao na vrata, i sve bi se
pokvarilo. Achamian bi se smrknuo, zgrabio ogrta i ranac i obavezno se otiao napiti u neku prljavu kr mu. Obino bi ga
opazila s prozora kada se vraao, kako hoda sam kroz beskrajne guve ljudi; ostario, pomalo zaobljen mukarac, koji se
doimao kao da je izgubio sve na kocki. Svaki put, bez iznimke, on bi ve nju promatrao, kada bi ga spazila. Neodluno bi
joj mahnuo i pokuao se nasmijeiti, a nju bi probola tuga, katkad toliko snano da bi glasno uzdahnula.
to je to osjeala? Mnogo toga, inilo se. Zalila ga je, svakako. Usred gomile stranaca, Achamian je uvijek izgledao tako
usamljeno, tako neshvaeno. Nitko ga ne poznaje kao ja, pomislila bi esto. Bilo je tu i olakanje to se vratio - vratio
njoj, iako je imao dovoljno zlata da kupi mnogo mla e kurve. To je bila sebina tuga. I posramljenost. Posramljenost jer
je znala daje voli i da mu svaki put kad primi muteriju slomi srce.
No to je drugo mogla?
Ne bi nikad doao gore u njihovu sobu ako je ne bi ugledao na prozoru. Jednom prilikom, nakon to ju je pretukao neki
monstrum koji je tvrdio da je kova, samo se uvukla u krevet i plakala dok nije zaspala. Probudila se prije zore i pohitala
na prozor im je ustanovila da se Achamian nije vratio. Sklup ala se tamo i ekala ga satima, promatrajui kako sunce
rumeni more pa se probija kroz magloviti grad. Prva lon arska kola zatutnjala su u susjednoj ulici, a prvi tragovi pe i za
opeku i dima od kuhanja zavijugali su nad krovovima u sve plavije nebo. Tiho je plakala. No ak je i onda pustila da joj
jedna dojka izviri iz deke kao da doji i ispruila jednu dugu bijelu nogu da visi uz hladnu ciglu, da bi oni koji podignu
pogled mogli vidjeti traak sjenovitoga obeanja meu njezinim koljenima.
A onda je napokon, kada joj je sunce po elo grijati lice i golo rame, zaula kucanje na vratima. Preletjela je preko sobe,
naglo ih otvorila i ugledala razbaruenoga arobnjaka. "Akka!" zajecala je punih oiju suza.
Pogledao je nju pa prazan krevet, a zatim joj objasnio kako je zaspao pred njezinim vratima. U tome trenutku znala je da
ga zbilja voli.
Njihov je brak, ako bi se to moglo tako nazvati, bio udan. Brak izopenika posveen neizgovorenim zavjetima. arobnjak
42

i kurva. Moda u takvim savezima treba oekivati odreenu koliinu oaja, kao da ta udna rije 'ljubav' postaje dublja
proporcionalno stupnju do kojega neku osobu drugi preziru.
Esmenet obgrli ramena. Prouavala je Achamiana i nestrpljivo uzdahnula. "to?" upita ona umorno. "to ti je teko,
Akka?"
Achamian odvrati povrijeeni pogled i ne ree nita.
Kada je saznao to joj je kova uinio, potpuno se razbjesnio. Doslovno JU je vukao od kova nice do kovanice
zahtijevajui da joj pokae tog ovjeka. I iako se bunila i tvrdila da su takvi napadi jednostavno dio navike koju je stekla
na ulici, potajno je bila oduevljena i dio nje se nadao da e spaliti gada do pepela. Moda je tada prvi put shvatila da Di
Achamian to mogao uiniti i da je to ve inio ranije.
Meutim, ovjeka nisu nikad pronali.
Sumnjala je da je Achamian nastavio vrebati kova nice u potrazi ^s nekim tko bi odgovarao njezinom opisu tog tipa. I
nije sumnjala da bi ga Achamian bio ubio da ga je pronaao. Nastavio ga je spominjati jo dugo nakon nemilog doga aja,
pravei se galantan, dok je zapravo, arem je tako Esmenet sumnjala, dio njega elio poubijati sve njezine muterije.
"Zato ostaje ovdje, Achamiane?" pitala ga je s neprijateljskim prizvukom u glasu.
Ljutito ju je pogledao s oitim pitanjem: Zato ti jo uvijek spava s njima, Esmi? Zato uporno eli ostati kurva dok sam
ja s tobom?
Zato jer e me prije ili poslije ostaviti, Akka... A mukarci koji me hrane do tada e ve pronai neke druge kurve.
No prije nego li je stigao prozboriti, netko je srameljivo pokucao na vrata.
"Odlazim", ree Achamian ustajui.
Val straha prostruji kroz nju. "Kad e se vratiti?" upita, pokuavajui ne zvuati oajno.
"Poslije", ree. "Poslije..."
Pruio joj je deku i ona je zgrenim prstima uzme. Sve je stiskala neobino silovito u zadnje vrijeme, kao da izaziva sitnice
neka se usude biti od stakla. Promatrala ga je kako otvara vrata.
"Inrau", rekao je Achamian. "to ti radi ovdje?"
"Saznao sam neto vano", kae mladi bez daha.
"Ui, ui", Achamian kae i ponudi mu da se smjesti na njegovu stolicu.
"Bojim se da nisam bio ba previe oprezan", Inrau kae, izbjegavajui njihove poglede. "Moda su me slijedili."
Achamian ga je na trenutak promotrio, a zatim slegnuo ramenima. "Nema veze i ako su te slijedili. Sve enici imaju
sklonost posjeivanju prostitutki."
"Je li to tono, Esmenet?" Inrau upita nervozno se smjeei. Njezino prisustvo priinjalo mu je nelagodu, Esmenet je to
znala. I poput mnogih ljubaznih ljudi, pokuavao je prikriti tu nelagodu usiljenim humorom.
"U tome su vrlo slini arobnjacima", rekla je cinino.
Achamian je prostrijeli pogledom punim hinjenoga zgraanja, a Inrau se nervozno nasmije.
"No reci nam", Achamian kae, dok su mu oi odavale da se ipak smijei. "to si saznao?"
Pogled djeteta koje se pokuava usredotoiti proe Inrauovim licem. Bijae on tamnokos i vitak, glatko izbrijane brade,
velikih smeih oiju i enskih usana. Esmenet se inilo kako posjeduje privlanu ranjivost mladia u sjeni gorkih maljeva
svijeta. Kurve su visoko cijenile takve mukarce, i to ne samo zato jer bi plaali koliko za pruene uitke, toliko i
poinjenu tetu. Nudili su oni i druga iju vrstu kompenzacije. Takve je mukarce bilo sigurno voljeti - onako kako majke
vole njene sinove.
Razumijem zato se toliko boji za njega, Akka.
Doavi do daha, Inrau izgovori: "Grimizni Tornjevi pristali su se pridruiti Svetome ratu."
Achamian se namrti. "To je glasina koju si uo?"
"Pretpostavljam." Zastane. "No uo sam to od Govornika iz Kolegija Luthymaea. Pretpostavljam da je Maithanet dao
ponudu prije nekoga vremena. Da bi pokazao da nije neozbiljan, poslao je ak est Drangulija u Carythusal - kao znak
dobre volje. Budui da Luthymae ima veliki utjecaj u raspodjeli Choraea, Maithanet je bio primoran dati im objanjenje."
"Znai, istina je?"
"Istina je." Inrau ga pogleda kao to bi izgladnjeli ovjek koji je upravo naao strani nov i promatrao mjenjaa novca.
Koliko to vrijedi?
"Izvrsno, izvrsno. To zaista jesu vane novosti."
Inrauov ushit bio je zarazan i Esmenet primijeti kako se smijei skupa s njim.
"Dobro si uinio, Inrau", ree ona.
"Zaista", Achamian doda. "Grimizni Tornjevi su najmonija kola u Tromorju, Esmi. Vladari Visokoga Ainona jo od
Skolastikog rata..." Meutim, previe mu se pitanja rojilo u glavi da bi nastavio. Achamian je uvijek bio sklon davanju
blesavih objanjenja - dobro je znao da ona zna za Grimizne Tornjeve. No Esmenet mu to nije zamjerala. Na neki su na in
njegova objanjenja bila pokazatelj njegove elje da je ukljui u svoj ivot. Na toliko je naina Achamian bio potpuno
razliit od ostalih mukaraca.
"est Drangulija", bubne. "Nevjerojatan dar! Neprocjenjiv!"
43

Je li ga zato voljela? Svijet se inio tako malim - tako bijednim - kada je bila sama. A kad bi se on vratio, inilo se kao da
na leima nosi itavo iromorje. Njezin je ivot bio bijedan, ivot zakopan u siromatvu i neznanju. A onda bi stigao ovaj
suosjeajan, dostojanstven ovjek; ovjek koji je jo i manje izgledao kao pijun nego kao arobnjak, i na neko bi vrijeme
krov njezina ivota bio iupan, a sunce i svijet bi se slijevali unutra.
Volim te, Drusase Achamiane.
"Drangulije, Esmi! Za Tisuu Hramova to su same Suze Boje. Dati est njih koli bogohulnika! Nevjerojatno." eljao si je
bradu dok je razmiljao, traei uvijek iznova prstima onih pet srebrnih vlasi.
Drangulije. To podsjeti Esmenet da je unato udovitosti, Achamianov svijet bio izuzetno smrtonosan. Crkveni zakon
nalagao je da se prostitutke, kao i preljubnice, kanjavaju kamenovanjem. Isto je vrijedilo i za arobnjake, razmiljala je,
samo to je postojala samo jedna vrsta kamena koja im je mogla nanijeti bol, a trebala ih je taknuti samo jednom. Na svu
sreu, postojalo je malo Drangulija. Svijet je pak, s druge strane, bio prepun kamenja za bludnice.
"Ali zato?" upita Inrau s dozom alosti u glasu. "Zato bi Maithanet okaljao Sveti rat pozvavi kolu?"
Kako njemu to mora biti teko, pomisli Esmenet, biti razapet izmeu ljudi kao to su Achamian i Maithanet.
"Zato jer mora", Achamian odgovori. "Inae bi Sveti rat bio osuen na propast. Sjeti se da Cishaurim obitava u Shimehu."
"Ali Chorae su smrtonosne i za njih, ba kao i za arobnjake."
"Moda... Ali to nije toliko vano u ratu kao to je ovaj. Prije nego bi Sveti rat uspio uperiti Chorae u Cishaurim, morao bi
svladati vojske Kianjana. Ne, Maithanet treba kolu."
Kakav rat! Esmenet pomisli. Kad je bila mlada, srce bi joj se ozarilo kad bi sluala pri e o ratovima. ak je i sada vojnike
koje je zadovoljavala redovito obasipala pitanjima o ratnim podvizima. Na trenutak je gotovo mogla vidjeti mete i
bljesak maeva u svjetlu zaaranih vatri.
"I to Grimizni Tornjevi", nastavi Achamian. "Nije mogao nai bolju kolu za..."
"Grozniju kolu", Inrau se pobuni.
Esmenet je znala da je Mandat gajio posebnu mrnju prema Grimiznim Tornjevima. Achamian joj je jednom rekao da niti
jedna druga kola nije u tolikoj mjeri zavidjela Mandatu na posjedovanju Gnose.
"Kljova ne pravi razlike meu stvarima kojih se gnua", Achamian odvrati. "O ito je Maithanet izaao s tom ponudom iz
stratekih razloga. Kolaju prie da Car ve kuje planove kako iskoristiti Sveti rat da bi povratio posjede. Ako se udrui sa
Grimiznim Tornjevima, Maithanet nee morati ovisiti o Carevoj koli, Carskome Saiku. Zamisli to bi Ku a Ikurei napravila
od njegova Svetoga rata."
Car. Iz nekoga je razloga spomen njegova imena usmjerio Esmenetine o i na dva bakrena talenta na stolu, jedan
naheren preko drugoga, s minijaturnim profilom Ikurei Xeriusa III., Cara Nansura. Njezina Cara. Poput ostalih stanovnika
umne, ni ona ga nije stvarno smatrala svojim vladarom, iako su joj njegovi vojnici osiguravali gotovo jednako posla
koliko i rijalski sveenici. rijah je bio preblizu, pretpostavljala. No s druge strane, ni rijah joj nije mnogo zna io. Ja sam
presitna riba, pomisli.
Zatim joj padne na pamet pitanje.
"Zar ne bi..." Esmenet pone, ali zastane kad su je njih dvojica udno pogledali. "Zar ne bi pitanje trebalo biti, Zato su
Grimizni Tornjevi prihvatili Maithanetovu ponudu? to je moglo navesti kolu da se pridrui Svetome ratu? Pohrlili su
prema udnim saveznicima, ne ini ti se? Ne tako davno strahovao si da e Sveti rat biti objavljen kolama, Akka."
Nastupi trenutak tiine, Inrau se nasmijeio kao da ga zabavlja vlastita glupost. Esmenet je shvatila da e je od toga
trenutka Inrau u ovakvim razgovorima smatrati sebi ravnom. Achamian e, naprotiv, ostati na distanci kao sudac u svim
pitanjima. to je vjerojatno bilo i dolino, imajui na umu njegov poziv.
"Postoji nekoliko razloga, zapravo", rekao je Achamian nakon nekog vremena. "Prije nego sam napustio Carythusal,
saznao sam da su Grimizni Tornjevi u ratu - tajnom - protiv arobnjaka-sveenika iz Fanima, protiv Cishaurima. Ratuju
ve deset ljutih godina." Istoga se trenutka ugrize za usnu. "Iz nekog razloga, Cishaurim je smaknuo Sasheoku koji je bio
Vrhovni vladar Grimiznih Tornjeva. Eleazaras - Sasheokin uenik - bio je Vrhovni vladar sada. Pri alo se da je bio blizak sa
Sasheokom, blizak na nain ainonskih mukaraca..."
Inrau ree: "Pa se Grimizni Tornjevi..."
"Nadaju da e se osvetiti", Achamian kae, zavrivi misao svoga ti enika, "i tako okonati svoj tajni rat. No to nije sve.
Niti jedna od kola ne razumije metafiziku Cishaurima, zvanu Psiikhe. Sve one, ak i kola Mandata, prestravljene su
time to ju je nemogue vidjeti kao arobnjatvo."
"Zato vas toliko prestravljuje to ne moete vidjeti?" Esmenet upita. Bilo je to tek jedno od sitnih pitanja koja se nikad
nije usudila postaviti.
"Zato?" Achamian ponovi, odjednom vrlo ozbiljan. "Pita to, Esmeniet, zato jer nema pojma kolikom moi mi
raspolaemo. Nema pojma u koliko ogromnom nesrazmjeru je ona s krhko u naih tijela. Sasheoka je ubijen upravo
zato jer nije mogao raspoznati djelo Cishaurima od djela Bojih."
Esmenet se namrti. Okrene se prema Inrauu. "Radi li to i tebi?"
"Misli, zamjera pitanju vie nego odgovoru?" Inrau ree cinino "Uvijek."
No Achamianovo se lice smrkne. "Sluajte. Sluajte me paljivo Ovo nije igra. Bilo tko od nas - naro ito ti, Inrau - mogao
44

bi zavriti s glavom skuhanom u soli, namazanom katranom i nabijenom na kolac pred Svodom Kljove. I jo je mnogo
toga osim naih ivota na kocki. Jako mnogo."
Esmenet utihne, pomalo zapanjena ovim prijekorom. Katkad bi zaboravila, shvatila je, koliko je dubok Drusas Achamian.
Koliko ga je puta drala u naruju kad bi se probudio iz jednoga od svojih snova? Koliko ga je puta ula kako mrmlja
nepoznate jezike u snu? Pogledala ga je i vidjela kako je ljutnju u njegovim oima zamijenila bol.
"Ne oekujem od vas dvoje da shvatite to je sve na kocki. Sam sam sebi ve dojadio svojim trkeljanjem o Savjetu. No
neto je drukije ovaj put. Znam da ti je muno misliti o tome, Inrau, ali tvoj Maithanet..."
"Nije on moj Maithanet. On ne pripada nikome, i upravo je to"
- Inrau je oklijevao, kao da ga brine vlastiti ar - "to je ono to ga ini vrijednim moje privrenosti. Moda ne razumijem u
potpunosti to je na kocki, kako ti kae, ali znam vie od ve ine. I brinem se, Akka. Iskreno se brinem da je ovo samo jo
jedan uzaludan trud."
Rekavi to, Inrau baci pogled - nesvjesno, Esmenet je pretpostavila
- na zmije istetovirane na njezinoj ruci, oznaku kurvi. Sakrije ake pod prekriene ruke.
Onda joj je nenadano sinula prava misterija iza ovih dogaanja. Pogledala je jednoga pa drugoga razrogaenih oiju.
Inrau spusti pogled. Achamian ju je, meutim, pomno promatrao.
On zna, pomisli Esmenet. On zna da mi idu takve stvari.
"to je, Esmi?"
"Kae da je Mandat tek sada saznao za rat izmeu Grimiznih Tornjeva i Cishaurima?"
"Da."
Ona se nesvjesno nagne naprijed, kao da je ove rijei najbolje izrei aptom. "Ako su Grimizni Tornjevi u stanju deset
godina drati takvu tajnu podalje od Mandata, Akka, kako to da onda taj Maithanet, ovjek koji je tek nedavno postao
rijah, zna?"
"Kako to misli?" upita Inrau uznemireno.
"Ne", ree Achamian zamiljeno. "U pravu je. Nema anse da bi Maithanet uop e priao Grimiznim Tornjevima da nije
znao da kola ratuje protiv Cishaurima. Ina e bi to bilo preapsurdno. Najponosnija kola u Tromorju da se priklju i
Svetome ratu? Razmisli malo. Kako je mogao znati?"
"Moda je", pokua Inrau, "Tisu a Hramova sluajno naletjela na tu informaciju - kao ti, samo ranije."
"Moda", Achamian ponovi. "Ali nije ba vjerojatno. U najmanju ruku ovo zahtijeva da ga paljivije motrimo."
Esmenet ponovno zadrhti, no ovaj put od uzbu enja. Svijet se vrti oko ljudi poput njih dvojice, a ja sam im se upravo
pridruila. Zrak mirie na vodu i cvijee, pomisli ona.
Inrau nakratko pogleda u Esmenet prije nego je vratio tugaljive o i na svoga mentora. "Ne mogu uiniti to to trai... Ne
mogu."
"Mora se pribliiti Maithanetu, Inrau. Sve u svemu, tvoj je rijah previe lukav."
"to?" upita mladi sveenik s malodunim sarkazmom. "Previe lukav da bi bio ovjek od vjere?"
"Nipoto, prijatelju moj. Previe lukav da bi bio takav kakvim se ini."
Kasno proljee, 4110. godina Kljove, umna
Kia. Ako je grad star, uistinu star, jarci i lokve uvijek se sjaje crno, natopljeni krem vjekova. umna je bila drevna,
njezine vode poput smole.
Obgrlivi se. Paro Inrau paljivo je promatrao mrano dvorite, posvuda je uo zvuk vode: jednolinu tutnjavu kie, ubor
u strehama i pljuskanje u olucima. Kroz pljusak je uo zavijanje molitve. Razapeta boli i tugom, njihova je pjesma
odzvanjala od mokrog kamena i ovila mu misli u rastegnute note. Himne patnje. Dva glasa: jedan visok i tugaljiv, pitao je
zato moramo patiti, uvijek zato; drugi dubok, ispunjen mra nim mislima i uzvienou Tisue Hramova, iznosio je
bolnu istinu - da su ljudi jedno s patnjom i unitenjem, da su suze jedina sveta voda.
Moj ivot, razmiljao je. Moj ivot.
Inrau pognu lice, pokuavaju i grimasama otjerati pla. Da bar moe zaboraviti. Dabar...
Srijah. Ali kako je to mogue?
Tako usamljen. Oko njega, cenejski su se kameni zidovi prijetei nadvijali, penjali se daleko u mrana prostranstva
Hagerne. Spustio se u uanj i ljuljao nad mokrim kamenom. Obuzme ga strah da se iz ovog okruenja nema kamo
pobjei. Moe jedino potonuti unutra, pokuati se plakanjem utopiti u nitavilu.
Achamiane, dragi uitelju... to si mi to uinio?
Kada je razmiljao o godinama provedenim u Atyersusu i u enju pod budnim okom Drusasa Achamiana, sjetio bi se
vremena kad je iao s ocem i stricem bacati mree daleko od obale Nrona; onih dana kad bi se oblaci smra ili, a njegov
se otac vadei srebrnu ribu iz mora odbio vratiti u selo.
"Pogledaj ti taj ulov!" povikao bi, oiju zaluenih sreom oajnika. "Momas nas voli, de ki! Bog nas voli!"
Atyersus ga je podsjeao na ta opasna vremena ne zato jer je Achamian nalikovao njegovom ocu - ne, njegov je otac bio
snaan, nogu posveenih palubi, duha kojeg pobjesnjelo more ne moe ukrotiti - ve zato jer su, ba poput riba,
bogatstva iz naruja arobnjatva steena pod prijetnjom propasti. Inrauu je Atyersus izgledao poput podivljale oluje
45

smrznute u visokim stupovima i crnim zavjesama kamena, a Achamian je sliio njegovu stricu; iako pokoren srdbom
njegova oca, upinjao se jae no ikada da ulovi koliko im treba i tako spasi i svog brata i bratovog sina. Dugovao je svoj
ivot Drusasu Achamianu - Inrau je bio siguran u to. U enjaci Mandata nikad se ne vraaju na obalu, i ubiju svakoga tko
napusti njihove mree da bi se vratio.
Kako vratiti takav dug? Ako duguje novac, ovjek jednostavno vrati novac koji je posudio uvean za lihvarovu kamatu.
Ono to je dobiveno jednako je vraenome. No je li razmjena tako jednostavna kada jedan ovjek duguje svoj ivot
drugome? Je li, zato to ga je vratio na obalu, Inrau dugovao Achamianu jedno posljednje putovanje na olujno more
Mandata? Oduiti se Achamianu u istoj valuti inilo mu se nekako pogrenim, kao da je stari u itelj jednostavno opozvao
uslugu umjesto da zatrai protuuslugu.
Inrau je obavio mnogo razmjena u ivotu. Napustivi Mandat u korist Tisu e Hramova, zamijenio je Sesvvathino
slomljeno srce za traginu ljepotu Inrija Sejenusa, strah od Savjeta za mrnju prema Cishaurimu, i omalovaavajue
odricanje od vjere za pobonu osudu arobnjatva. I pitao se tih ranih dana to je zapravo dobio tom promjenom poziva.
Sve. Dobio je sve. Vjeru umjesto znanja, mudrost umjesto lukavstva, umjesto uma - nije bilo mjernih jedinica za to, samo
osoba i njihovih znobojnih sklonosti. Inrau je bio ro en za Tisuu Hramova, i dopustivi mu da napusti Mandat,
Achamian mu je dao sve. I zbog toga je Inrauova zahvalnost prema svom starom uitelju bila nemjerljiva i neopisiva. Bilo
koja cijena, razmiljao je dok je tumarao Hagernom, opijen olakanjem i veseljem. Bilo koja cijena.
A sada je stigla oluja. Osjeao se malenim, poput djeaka ostavljenoga mranome, podivljalome moru.
Molim te! Daj da zaboravim ovo!
Na trenutak mu se uini da uje topot izama kako odjekuje u jednome od prolaza, no onda se oglasie Sazivlju i rogovi nevjerojatno duboki, poput razbijanja valova kroz kamene zidine. Pourio se preko dvorita prema golemim vratima
hrama, vukui ogrta kroz pljusak. Vrata Irreiime zakripala su i otvorila se, bacaju i iroku traku svjetlosti preko
kamenih oblutaka po kojima je prtala kia. Paze i da ne privue znatieljne poglede, gurao se kroz iznenadne gomile
sveenika i redovnika koji su izlazili iz hrama u redovima. Potrao je uz iroke stube pa izmeu bronanih zmija koje su
krasile ulaz.
Vratari su se mrtili dok je ulazio. Isprva je ustuknuo, ali je onda shvatio da je ostavio trag vode i pijeska po njihovom
podu. Ignorirao ih je. Pred njim, dva su reda stupova formirala iroku lau nasumino osvijetljenu viseim eravnicima.
Stupovi su se uzdizali visoko podupiru i najvii dio hrama, uzdignuti sredinji dio krovita, toliko visok da ga svjetlost nije
dohvaala. Sa svake strane sredinje lae bila su po dva reda manjih stupova koji su razdvajali mala svetita raznih
kultskih boanstava. Sve se inilo kao da posee i posee.
Odsutno je poloio ruku na vapnenac. Hladan. Spokojan. Bez naznake kakav ogromni teret nosi. U tome je bila prednost
neivih stvari. Daj mi snage, Boginjo. Daj da budem poput stupa.
Inrau napravi krug oko stupa i u e u sjenu njezinog svetita, utjeen njenim hladnim kamenom. Onkis... ljubljena.
Bog ima tisuu tisua lica," Sejenus je bio rekao, "ali ljudi imaju samo jedno srce." Svaka velika vjera je labirint ispunjen
bezbrojnim malim spiljama, polutajnim mjestima u kojima je nestajala apstrakcija i gdje su predmeti oboavanja bili
dovoljno mali da daju utjehu od svakodnevnih tjeskoba, dovoljno poznati da se pred njima otvoreno pla e zbog sitnica.
nrau je naao svoju spilju u svetitu boginje Onkis, Pjeva ice u Mraku, one koja je boravila u srcu svih ljudi i pokretala ih
da uvijek uzimaju vie nego to mogu drati.
Klekne. Podrhtavao je od jecaja.
Da je barem mogao zaboraviti... zaboraviti to ga je Mandat nau io Da je uspio zaboraviti, onda mu ovo posljednje bolno
otkrie ne bi nita znailo. Da bar Achamian nije doao. Cijena je bila previsoka.
Onkis. Moe li mu ona oprostiti to se vratio Mandatu?
Idol bijae izraen od bijelog mramora, oiju zatvorenih i klonula izgleda umrlih. Na prvi je pogled izgledala kao
odrubljena enska glava postavljena na kolac, lijepa, ali nedefinirano obi na. Iole pomniji pogled otkrio bi, meutim, da
je kolac ustvari minijaturno stablo, poput onih kakva su uzgajali drevni Norsirci, ali od bronce. Grane su joj virile kroz
razdvojene usne i miljele licem - priroda nanovo roena kroz ljudske usne. Ostale grane sterale su se otraga da bi izbile
kroz njenu smrznutu kosu. Njezina slika ba bi svaki put uspjela uskomeati neto u njemu, i zato joj se uvijek vra ao:
ona je bila to komeanje, mrano mjesto sa kojeg su se uzdizali rojevi njegovih misli. Ona mu je prethodila.
Trgnuo se kad je zauo glasove iz smjera ulaza u hram. Vratari. Sigurno su to oni. Zatim je za eprkao po ogrtau i izvukao
maleni zaveljaj hrane: suene marelice, datulje, bademi i malo usoljene ribe. Pribliio se dovoljno da ona osjeti toplinu
njegova daha i drhtavim rukama poloio hranu u malo korito izdubljeno u postolju. Sva je hrana imala svoju esenciju,
duu - ono to su bogohulnici nazivali onta. Sve baca sjenu na Onostrano, gdje se kre u Bogovi. Drhtavim je rukama
izvukao skroman popis svojih predaka i aputao imena, zastajui da zatrai svog pradjeda da se zauzme za njega.
"Snage", mrmljao je. "Molim te, snage..."
Maleni svitak lupio je o pod. Tiina bijae potpuna, nesnosna. Srce ga je titilo, toliko je toga bilo na kocki. O ovim je
dogaajima ovisio svijet. Za Boginju dovoljno.
"Molim te... Obrati mi se."
46

Nita.
Suze su mu se granale po licu. Podigao je ruke i drao ih irom otvorene sve dok ga nisu zapekla ramena. "Bilo to!"
zazvao je. Bjei, apnule su mu misli. Bjei. Kakva kukavica! Kako moe biti takva kukavica?
Neto iza njega. Lepranje krila! Poput lepeta platna meu visokim stupovima.
Okrene lice prema sjenovitu svodu, oslukujui. Jo jedan lepet. Negdje gore u sredinjoj lai. Sav se najeio.
Jesi li to ti?
Ne.
Uvijek sumnjiav. Zato je uvijek sumnjao? Posrnuvi ustane i pouri iz svetita. Vrata hrama bijahu zatvorena, a vratara
nije bilo na vidiku. U nekoliko trenutaka pronaao je usko stubite koje je vodilo kroz zid prema balkonima sredinje
lae. Na pola puta prema gore nastane mrkli mrak. Zastane na trenutak i duboko udahne. Zrak je mirisao po praini.
Nesigurnost, uvijek tako snana u njemu, utrnula je.
Ti si!
Dok je stigao do vrha stubita, glava mu je zujala od ushi enja. Vrata balkona bila su odkrinuta. Sivkasto svjetlo
prodiralo je kroz otvor. Napokon - nakon sve njegove ljubavi, svog njegovog vremena - Onkis e pjevati njemu umjesto
kroz njega. Nesigurno je iskoraio na balkon. Oblizao je usnice, dok mu je eludac vibrirao od uzbu enja.
uo je zvuk kie kroz kamene zidove. Prvo je iz tame uspio razabrati kapitele stupova, a zatim i svod koji se uzdizao nad
njim. inilo mu se neprirodnim da toliki teret visi toliko visoko. Tijela stupova postajala su sve svjetlija izlazei iz
vidokruga. Svjetlost odozdo bila je daleka i rasprena, priguena koliko i istroeni rubovi kamena.
Ograda balkona izazivala je u njemu vrtoglavicu pa se prislonio leima na zid. Zidna konstrukcija izgledala je krhko,
ispucano i prastaro u tami. Freske sa zidova popadale su u krpama. Strop bijae pokriven stotinama glinenih gnijezda
strljenova, to ga podsjeti na kobilice brodova obrasle koljkama, nasukane na pje anoj plai.
"Gdje si?" proapta.
Onda ga ugleda i prestravi se.
Stajalo je na ogradi nedaleko od njega i gledalo ga sjajnim plavim o ima. Imalo je tijelo vrane, ali glava mu bijae malena,
elava i ljudska ~ otprilike veliine djeje ake. Rastegne tanke usnice preko siunih, savrenih zuba i nasmijei se.
Sveti-Sejenuse-o-Boe-nije-mogue-nije-mogue!
Parodija iznenaenja bljesne na minijaturnome licu. "Ti zna to sam ja", reklo je tankim glasom. "Kako?"
Nije-mogue-ne-moe-biti-Savjet-ovdje-ne-ne-ne!
"Zato", drugi glas odgovori, "jer je neko bio jedan od Achamianovih u enika." Osoba koja je to rekla bila je skrivena u
sjenama nie u sredinjoj lai. Tada iskorai u prigueno svjetlo.
Cutias Sarcellus nasmijeio se u pozdrav. "Zar ne, Inrau?"
Zapovjednik Vitezova u sprezi sa Sintezom Savjeta?
Akka-Akka-spasi-me!
Muna strava i nevjerica, bez zraka, panika u mislima. Pod se zaljulja. Od zvuka struganja eljeza o kamen on vrisne.
Okrene se i ugleda jo jednog Srijalskog viteza kako prilazi iz mraka. I njega je poznavao; Mujonish, koji je zajedno s njim
neko ubirao desetinu. Mukarac pri e, oprezna stava i rairenih ruku, kao da pokuava stjerati opasnog bika u stado.
to se to dogaa? Onkis?
"Kao to vidi," Sinteza s tijelom vrane ree, "nema kamo pobjei."
"Tko?" Inrau uspije protisnuti. Sada je mogao vidjeti trag arobnjatva, oiljak od Inkantacije kojom je njegova dua
zbijena u odvratnu posudu pred njim. Kako mu je to promaklo?
"On zna da je ovo oblije samo ljutura," ree Sinteza Sarcellusu, "ali ja ne vidim Chigru u njemu." Oi veliine zrna
graka - sitne perlice nebeski plavog stakla - okrenu se ka Inrauu. "Ha, djeae? Ne sanja San poput ostalih, je li? Da
sanja, prepoznao bi me. Chigra me svaki put prepozna."
Onkis ? Podmukla-boginjo-kujo!
Unato stravi, preplavila ga je nevjerojatna sigurnost. Otkrivenje. Molitva je postala utjelovljenje. Ispod osjeti i druge
rijei, mone rijei.
"to eli?" Inrau upita, ovoga puta sigurnijim glasom "to radi ovdje?" Nije ga zanimao odgovor, elio je samo dobiti na
vremenu.
Molim-te-sjeti-se-molim-te-sjeti-se...
"to radim? Pa, ono to moja vrsta uvijek radi: nadgledam na ulog u ovim zbivanjima." Napu i usne preko siunih
zuba, ali kiselo, kao da mu se ne svi a njihov okus. "Nita vie, pretpostavljam, nego to si ti radio u Srijahovim odajama,
hmm?"
Disanje je postalo bolno. Nije mogao govoriti.
Da-da-da-tako-je-to-je-to-ali-kako-ide-dalje-to-slijedi?
"Ali joj" Sarcellus ree primiui se. "Bojim se da sam djelomino kriv Stari Oe. Prije nekoliko sam tjedana ponukao
mladog apostola da bude poduzetniji."
"Znaile' ti kriv", ree Sinteza s minijaturnim oponaanjem mrtenja. Zakljocao je par puta niz pre ku, slijedei Inraua
47

koji je uzmicao. "Bez usmjerenja, jednostavno je usmjerio ar u krivi poziv. pijunirao je Boga umjesto da Mu se moli."
Sitno frkne, kao da je maka kihnula. "Eto vidi, Inrau. Nema se apsolutno ega bojati. Zapovjednik Vitezova preuzima
odgovornost."
To-je-to-to-je-to-to-je-to!
Inrau osjeti kako se Mujonish uzdie iza njega. Molitva mu preplavi jezik. Blasfemija mu se sru i kroz usne.
Okrenuvi se maginom brzinom, zabije dva prsta kroz Mujonishev oklop od lanca, slomi mu prsnu kost i zgrabi srce.
Trznuvi oslobodi ruku, povukavi strunu sjajne krvi kroz zrak. Jo nemoguih rijei. Krv plane uarenim bijelim
plamenom, slijedei zamah njegove ruke prema Sintezi. Kriknuvi, spodoba se obrui sa ograde u bezdan. Zasljepljuju e
kapljice krvi rasprsnu goli kamen.
Okrenuo bi se prema Sarcellusu, ali se ukoio vidjevi Mujonisha. rijalski vitez pao je na koljena, briu i krvave ruke u
ogrta. Onda mu se, kao da je spuznulo s mjehura, lice jednostavno raspalo, ispalo, otpustivi se...
Nema traga. Ni najmanje naznake arolije. Ali kako?
Neto ga je snano udarilo po glavi i on se srui. Po ne puzati. Udarac u trbuh ga zakotrlja. Ugledao je na as Sarcellusov
sjenoviti obris kako plee oko njega. Protisne jo rijei - rijei zaklona. Sablasni titovi skakali su oko njega.
No bijahu beskorisni. Posegnuvi kroz svjetlucave ploe kao da su od dima. Zapovjednik Vitezova ga zgrabi za grlo i
podigne u zrak. Drugom rukom podigne Chorae i okrzne njome Inrauov obraz.
Nepodnoljiva agonija. Kameni pod tresne Inraua u lice. Uhvati se za bolno mjesto. Koa mu se Ijutila pod prstima,
pretvorena u sol dodirom ^-horae. Ogoljelo meso je gorjelo. Ponovno vrisne.
'Popustit e!" zauje uzvik Sinteze.
Nikada.
Prkosno gledajui mrsko bie, Inrau nastavi svoju bogohulnu pjesmu. Jgledao je sunev sjaj kroz prozore njegova lica.
Prekasno.
Svjetla poput tisue udica polete iz Sintezinih usta. Inrauovi titovi popucaju i razlete se zasljepljuju im praskom. Tada
mu se pjesma ugui na usnama. Zrak ga je guio gust poput vode. Odlebdio je s poda la e. Mlazovi srebrnih mjehuria
izletjeli su mu kroz otvorena usta i razbili se o svod. Teina oceana zdrobila ga je smrtonosnom akom.
Isprva je bio miran. Promatrao je Sintezu kako slijee na Vitezovo rame i gleda ga siunim plavim staklenim oima. Divio
se njezinom crnom perju, proaranom glatkim naznakama ljubi aste. Sjetio se Achamiana nesretnog i nesvjesnog
pogibelji.
O, Akka! Gore je nego to moe i zamisliti!
No nita se nije moglo uiniti.
Dok mu se grlo stezalo, Inrauove misli vrate se Boginji, njezinim i svojim nevjerama. No srce mu je tjeralo sve vei
pritisak u lubanju, sve dok mu se usne nisu iskrivile i otvorile. Zatim je po eo nekontrolirano mlatarati, glupo uvjeren da
negdje mora postojati neka povrina koju moe probiti, neki prolaz do zraka. Neki sirov, neodoljiv refleks otvori mu
plua. Grevi su mu zaepili usta, voda ga je guila poput arape u grlu koje se trzalo u magli bijelih mjehuria...
Pa tvrdi pod, kaljanje, plamtei, zaguujui zrak.
Sarcellus ga je vukui za kosu podigao na koljena, zakrenuo mu lice prema nejasnoj, zamagljenoj Sintezi. Inrau je
povraao iskaljavajui jo vatre iz plua.
"Ja sam Staro Ime", ree sitno lice. "ak i u ovoj ljuturi mogu ti pokazati Agonije, Mandatova budalo."
"Zah..." Inrau gutne. Zajeca. "Zato?"
Opet uzak, siuni osmijeh. "Ti oboava patnju. to misli zato?"
Ispuni ga silan bijes. Nije razumio! Nije razumiol Zarei kaljui i zatetura naprijed, naglo trznuvi i poupavi si kosu s
tjemena. Sinteza kao da mu je leprala s puta, ali nije je kanio ubiti. Koja god cijena, stari uitelju. Kamena ograda tresne
ga u bokove i razmrvi se poput kola a. Ponovno je lebdio, ali toliko druga ije - zrak ga je ibao po licu, ispiru i mu tijelo. S
jednom rukom ispruenom, Paro Inrau slijedio je stup u zemlju.

48

dio drugi:
Car

49

OGLAVLJE PETO
MOMEMN
Razlika izmeu monoga i slaboga cara samo je u ovome: prvi uini svijet svojom arenom, drugi ga uini svojim haremom.
CASIDAS, CENEJSKI ANALI
Ljudi od Kljove nikada nisu shvatili injenicu da su Nansurci i Kianjani stari neprijatelji. Kada se dva civilizirana naroda nadu u ratu
koji traje stoljeima, bezbroj zajednikih interesa izrodit e se usred njihova velikog antagonizma. Batinjeni neprijatelji imaju mnogo
toga zajednikog: uzajamno potovanje, zajedniku povijest, trijumf u zatiju i pregrt neizjavljenih primirja. Ljudi od Kljove bijahu
uljezi, sasvim nevezana poplava koja je prijetila otplavljivanjem dugo odravanih kanala daleko starijeg neprijateljstva.
DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJ PRVOGA SVETOGA RATA
Rano ljeto, 4110. godina Kljove, Momemn
Konstruirana da uhvati zalazee sunce. Carska dvorana za audijencije nije imala zida iza Carevoga uzdignutog podija. Zrake sunca
prodirale su u nadsvoenu unutranjost, obasjavajui mramorne stupove sredinje dvorane i pozlaujui tapiserije objeene izmeu
njih. Povjetarac je vrtloio dim iz kadionika poredanih oko podija, mijeajui miris aromatinih bilja s mirisom neba i mora.

"Ima li glasa od mog neaka?" Ikurei Xerius III. upita Skeaosa, svoga Prvoga savjetnika. "Ita od Conphasa?"
"Ne, Boe Meu Ljudima", odgovori starac. "No sve je u redu Siguran sam u to."
Xerius napui usne, trudei se svim silama izgledati spokojno. "Slobodno nastavi, Skeaose."
utei svilenim ogrtaima, smeurani se Savjetnik okrene ostalim slubenicima okupljenim oko podija. Dokle god mu
pamenje see, Xerius je uvijek bio okruen vojnicima, veleposlanicima, robovima, pijunima i astrolozima... Dokle god
mu pamenje see, on bijae u sreditu ove uzmiue gomile, klina o kojem je visio dronjavi plat Carstva. Odjednom mu
je sinulo da nikada nikoga od njih nije pogledao u o i - niti jednom. Uzvratiti Carev pogled bilo je zabranjeno svima koji
nisu carske krvi. Ta ga je misao uasnula.
Osim Skeaosa, nikoga od ovih ljudi ne znam.
Prvi savjetnik im se obrati. "Ova audijencija nee biti nimalo nalik ikojoj na kojoj ste ve bili. Kao to znate, stigao je prvi
od velikih inritskih gospodara. Mi smo portal kroz koji on i njemu sli ni moraju proi prije nego se pridrue Svetom ratu.
Ne moemo im zabraniti ili naplatiti prolazak, ali moemo utjecati na njih, ukazati im na to da su nai interesi pravedni i
ispravni. Tijekom audijencije budite tiho. Nemojte se mekoljiti. Nemojte se micati. Izgledajte strogo i suosjeajno. Ako
budale potpiu Povelju, onda i samo onda moemo zanemariti protokol. Moete se druiti s njegovom svitom, posluiti
se jelom i piem koje sluge budu posluivale. Samo budite odmjereni na rije ima. Nemojte nita otkriti. Nita. Moda
mislite da stojite izvan kruga dogaaja, ali to nije tako. Vi jeste taj krug. Nemojte pogrijeiti, prijatelji, samo je Carstvo u
neizvjesnosti."
Prvi savjetnik pogleda prema Xeriusu koji kimne.
"Vrijeme je", Skeaos pozove, pokazujui prema udaljenome kraju Carske dvorane za audijencije.
Golema kamena vrata, kyranejska relikvija spaena iz ruevina Meht-sonca, tekom mukom se otvore.
"Njegova Eminencija", glas povika, "Lord Nersei Calmemunis, Palatin od Kanampureje."
Osjeajui se neobino zadivljen, Xerius je promatrao svoje carske lakeje kako dovode conryansku svitu niz sredinju
dvoranu. Unato svojoj ranijoj odluci da ostane nepomian - ljudi koji izgledaju poput statua, bio je uvjeren, zrae
mudrou - sada je navlaio rese svog lanenoga kilta.
U svojih etrdeset i pet godina primio je nebrojeno mnogo posjetitelja, izaslanstva rata i mira sa svih strana Tromorja, no
kao to je Skeaos rekao, nikada nije bio domain ovakvoj audijenciji.
Samo Carstvo...
Proli su mjeseci otkad je Maithanet proglasio Sveti rat protiv pogana iz Kiana. Poput nafte, fanatikov je poziv zapalio
srca ljudi svih inritskih naroda - pobone, krvoedne i pohlepne podjednako. ak su i sada gajevi i vinogradi pod
zidinama Momemna vrvjeli tisuama tih takozvanih Ljudi od Kljove. No sve do dolaska Calmemunisa bila je to tek
razularena gomila: slobodni ljudi niih kasta, prosjaci, nenasljedni Kultski sve enici, pa ak i, Xeriusu je reeno, bande
gubavaca - ljudi s malo nade osim Maithanetova obe anja i jo manje razumijevanja strane zadae koju im je rijah
namijenio. Takvi ljudi nisu vrijedili Careve pljuvake, a kamoli njegove brige.
Nersei Calmemunis bio je, pak, neto sasvim drugo. Od svih velikih inritskih plemi a koji su, navodno, zaloili svoja
nasljeena prava za Sveti rat, on je prvi dosegnuo obale Carstva. Njegov je dolazak izazvao mete me u pukom
Momemna. Glinene blagoslovljene ploice, kupljene u hramovima za bakreni talenat po komadu, nanizane su po
50

ulicama. Na plamenim oltarima diljem Cmirala gorjeli su beskrajni nizovi rtvi prinesenih u njegovo ime. Svima je bilo
jasno da e ljudi poput Calmemunisa, zajedno sa svojim unajmljenim barunima i vitezovima, biti kobilica i kormilo Svetog
rata.
No tko e biti kapetan? Ja.
Uzdrman trenutnom panikom, Xerius skrene pogled s primiuih Conriyanaca na lepranje krila iznad. Kao i uvijek, vrapci
su kruili i prepirali se pod mranim svodom. Na trenutak se zapitao to vrapcima predstavlja jedan car. Tek jo jednog
ovjeka?
Nije mu se to inilo vjerojatnim.
Kad je spustio pogled, Conriyanci su kle ali po podu ispred njega. Nekoliko njih, primijetio je Xerius s gnuanjem, imalo
je siune cvjetne latice u kosi i nauljene kovre u bradi - znakove ulagivanja Momemnu. Ustali su istovremeno, neki
trepui, neki zaklanjajui oi od sunca.
Ja sam za njih tama uokvirena suncem i nebom.
'Uvijek je lijepo", ree on iznenaujue odluno, "ugostiti roaka ^se rase s druge strane mora. Kako ide, lorde
Calmemunise?"
Palatin od Kanampureje iskoraio je iz svoje svite i zastao pred monumentalnim stubama, nepromiljeno iskoristivi
Xeriusovu sjenu kako bi se zaklonio od sunca. Visok i irokih ramena, mukarac je bio impozantna figura. Mala usta
napuena u bradi ukazivala su na neku nasljednu greku, no na raskonoj rui asto-plavoj odjei pozavidio bi mu i Car.
Conriyanci moda jesu izgledali surovo sa svojim bradama posebno meu golobradom elegancijom Carskoga
nansurskoga dvora no odjea im je bila besprijekorna.
"Dobro. Kako napreduje rat, Ujae?"
Xerius je zamalo skoio sa sjedala. Netko zaprepateno udahne.
"Nije vas htio uvrijediti. Boe Meu Ljudima", Skeaos mu nabrzinu promumlja u uho. "Conriyanski plemi i esto se
obraaju sebi nadreenima s 'ujae'. Takav im je obiaj."
Da, razmiljao je Xerius, ali zato spominje rat? Pokuava li me izazvati?
"Na koji to rat misli? Sveti rat?"
Calmemunis je kiljio u ono to je njemu vjerojatno izgledalo kao zid silueta nad njim. " uo sam da tvoj neak, Ikurei
Conphas, ide u boj protiv Scylvendija na sjeveru."
"A. To nije rat. To je kaznena ekspedicija. Tek prepad, zapravo, u usporedbi s velikim ratom koji je na pomolu. Scylvendiji
nisu nita. Fanimljani iz Kiana jedini su predmet moje brige. Na kraju krajeva, oni su, a ne Scylvendiji, oskvrnuli Sveti
Shimeh."
uju li kruljenje u njegovu elucu?
Calmemunis se namrti. "A ja sam uo da su Scylvendiji opasan narod, da nikada nisu bili poraeni na bojnome polju."
"U zabludi si... No reci mi, Lorde Palatine, vae putovanje iz Conriye prolo je, pretpostavljam, bez izgreda."
"Nita vrijedno spomena. Momas nas je blagoslovio dobrim morem."
"Njegovom milou putujemo... Reci mi, jesi li imao priliku posavjetovati se s Proyasom prije nego si napustio
A6knyssus?" Mogao je doslovno uti kako se Skeaos pored njega uko io. Pred manje od tri sata Prvi ga je savjetnik
obavijestio da se Calmemunis zavadio sa svojim slavnim brati em. Prema njihovim izvorima iz Conriye, Proyas je naredio
da se Calmemunisa izbiuje zbog bezbonosti u bitci kod Paremtija prole godine.
"SProyasom?"
Xerius se nasmijei. "Da. Tvojim roakom. Prijestolonasljednikom."
Lice s malim ustima se smrknu. "Ne, nismo se posavjetovali."
"Ali mislio sam da je Maithanet njega zaduio da upravlja svim Conriyanima u Svetome ratu."
"Bili ste u zabludi."
Xerius prigui smijeh. ovjek je bio glup, zakljui. esto se pitao nije li to stvarna funkcija jnana: brzo odvajanje ita od
kukolja. Palatin od Kanampureje, znao je, bio je kukolj.
"Ne", ree Xerius. "Ne bih rekao."
Nekoliko lanova Calmemunisove svite namrtilo se na ovo - nabijeni slubenik njemu s desna ak je i zinuo iz protesta no drali su jezik za zubima. Znali su, pretpostavio je Xerius, da im nije ba pametno sugerirati da je njihovu Palatinu u
stvari neto promaklo.
"Proyas i ja ne..." Calmemunis zastane, kao da je usred re enice shvatio kako je ionako rekao previe. Mala usta
zbunjeno zinu.
O, ovaj je urnebesan! Budala nad budalama.
Mahnuo je odrino rukom i promatrao kako njezina sjena lepra preko Palatinovih ljudi. Sunce je bilo toplo na njegovim
prstima. "No dosta o Proyasu."
"Stvarno", Calmemunis se otrese.
Kasnije, Xerius nije sumnjao, Skeaos e pronai neki ponizan nain da ga ukori zbog spominjanja Proyasa. injenica da je
Calmemunis prvi uvrijedio njega bit e potpuno nebitna. to se Skeaosa ticalo, trebali su zavoditi, a ne se prepucavati.
51

Stari nezahvalnik, Xerius je bio uvjeren u to, postajao je gnjave poput njegove majke. Nije bitno. On je bio Car.
"Zalihe..." Skeaos apne.
"Ti i tvoj kontingent bit ete opskrbljeni zalihama hrane, naravno", ^erius nastavi. "A da budem siguran da ste smjeteni
na nain dostojan tvog statusa, pribavio sam za vas oblinju vilu." Okrenuo se Prvome savjetniku. "Skeaose, pokai,
molim te, Palatinu nau Povelju."
Skeaos pucne prstima i golemi eunuh doklipsa iza zavjese na udaljenom desnom kraju podija, nose i bronani stalak.
Slijedio ga je drugi, sa dugim svitkom pergamenta poput relikvije u njegovim morevskim ruKama. Calmemunis
iznenaeno ustukne od stepenica kad je prvi eunuh stavio stalak pred njega. Drugi je malo prtljao sa svitkom
neopreznost koja nee proi nekanjeno - pa ga glatko razmotao preko nakoene bronce. Obojica su se povukla na
diskretnu udaljenost.
Conriyanski Palatin kiljio je upitno u Xeriusa pa se pognuo da prou i teki dokument.
Prolo je nekoliko trenutaka. Konano Xerius upita: "Zna li itati sheyiki?"
Calmemunis ga bijesno pogleda.
Moram biti oprezniji, Xerius shvati. Rijetko je to bilo toliko nepredvidivo kao ljudi koji su istovremeno glupi i osjetljivi.
"Znam itati sheyiki. Ali ne razumijem."
"Nee to tako ii", Xerius ree, nagnuvi se na svome prijestolju. "Ti si prvi pravi plemi, lorde Calmemunise, koji je
svojom prisutnou poastio Sveti rat u okupljanju. Presudno je da se u potpunosti razumijemo, ne?"
"Svakako", Palatin odgovori hladnim tonom i izrazom lica nekoga tko pokuava zadrati dostojanstvo unato
zbunjenosti.
Xerius se nasmijei. "Dobro. Nansursko Carstvo, kao to zna, ratuje protiv Fanima jo otkad su prva klanska plemena
dojahala zavijajui iz pustinja. Ve generacijama vodimo bitke s njima na jugu, ratujui istovremeno protiv Scylvendija na
sjeveru, gubei provinciju za provincijom pred njihovim fanati nim arom. Eumarna, Xerash, ak i Shigek - gubici pla eni
rtvovanjem tisua i tisua sinova nansurskih. Sve ono to se sada zove Kian pripadalo je neko mojim carskim precima,
Palatine. Budui da je ovo to sam ja sad, Ikurei Xerius III., tek lice jednoga boanskoga Cara, sve ono to je sada Kian,
neko je pripadalo meni."
Xerius zastane, dirnut vlastitim rijeima i oduevljen odzvanjanjem vlastitog glasa od povrina ulatenog mramora. Kako
bi mogli porei mo njegova govornitva?
"Povelja pred tobom, lorde Calmemunise, samo te obavezuje, kao to svi ljudi trebaju biti obavezani, istini. A istina neporeciva istina -jest da su svi dominioni Kiana u stvari provincije Nansurskoga Carstva. Potpisuju i ovu Povelju ti
prisee da e ponititi davnu nepravdu. Prisee da e sve zemlje osloboene Svetim ratom vratiti njihovom
zakonitom vlasniku."
"to je ovo?" Calmemunis upita. Gotovo je drhtao od sumnje. Nije dobar znak.
"Kao to rekoh, to je povelja kojom se obvezuje..."
"uo sam te i prvi put", Calmemunis se otrese. "Nije mi reeno nita tome! Je li rijah to odobrio? Je li to Maithanet
zapovijedio?"
Slaboumna budala drznula se prekinuti njega'! Ikurei Xeriusa III., Cara koji e obnoviti Nansurij? Koji skandal!
"Moji generali kau da si doveo nekih petnaest tisu a ljudi sa sobom, Palatine. Zasigurno ne o ekuje da u ugostiti i
hraniti toliko mnotvo zabadava, je li?" Rije 'hraniti' zagolica mu matu i nije mogao odoljeti, a da ne doda, "Carstvo
ima ogranien broj duda, moj conriyanski prijatelju."
"Ja-ja nisam uo nita o tome", Calmemunis promuca. "Ja bih trebao prise i da u se odrei svih poganskih zemalja koje
pokorim? Dati ih vama!
Nabijeni slubenik pored njega nije mogao vie izdrati. "Nemojte nita potpisati. Lorde Palatine! Kladim se da ni rijah
nema pojma o ovome."
"A tko si pak ti?" Xerius pukne.
"Krijates Xinemus", odgovori on odrjeito, "Lord maral od Attrempusa."
"Attrempus... Attrempus. Skeaose, reci mi otkud mi je tako poznato to ime?"
"Svakako, Boe Meu Ljudima. Attrempus je sestrinska tvrava Atyersusa, utvrda koju kola Mandata iznajmljuje Ku i
Nersei. Lord Xinemus ovdje blizak je prijatelj Nersei Proyasa" - stari Savjetnik napravi sasvim kratku pauzu, nesumnjivo
kako bi dao svome Caru vremena da upije zna enje te izjave - "njegov instruktor maevanja iz djetinjstva, ako se ne
varam."
Naravno. Proyas ne bi bio toliko nepromiljen da prepusti imbecilu, pogotovo tako mo nom kao to je Calmemunis, da
sam pregovara s Kuom Ikurei. Poslao je dojilju. Ajme, Majko, pomisli, cijelo Tromorje ^na kakav nas glas prati.
'Lorde marale," kae Xerius, "zaboravlja gdje ti je mjesto. Nije li te moj Metar protokola uputio da bude tiho?"
Xinemus se nasmija i alosno odmahne glavom. Okrenuvi se Calme-'^unisu, ree: "Upozoreni smo da bi se ovo moglo
dogoditi. Lorde."
Upozoreni da bi se to moglo dogoditi. Marale?" Xerius povika. Ovo bijae izvan svake mjere!
*Da e Kua Ikurei igrati igrice s onime to je sveto."
52

"Igrice?" Calmemunis uzvikne, okrenuvi se da se sueli s Xeriusom "Igrice sa Svetim ratom? Doao sam k vama otvorena
srca. Care, kao jedan ovjek od Kljove drugome, a vi igrate igrice?"
Pogrebna tiina. Car Nansura upravo je optuen.
"Pitao sam te" Xerius zastane, pokuavajui se rijeiti skvianja iz glasa. "Pitao sam te - sasvim uljudno, Palatine! hoe li potpisati moju Povelju. Ili e je potpisati, ili ti i tvoji ljudi skapavajte od gladi. Vrlo jednostavno."
"Znai, uskratio bi nam zalihe?" Calmemunis povika. "Izgladnio bi Ljude od Kljove da iskrivi Sveti rat u svoju korist?"
Ljudi od Kljove. Od tog je izraza Xeriusu bilo muka, a ova ju je blebetava budala izgovarala kao da je tajno ime Boje. Jo
dosadnog fanatizma. Skeaos ga je i na to upozorio.
"Ja govorim jedino o onome to zahtijeva istina, Lorde Palatine. Ako istina slui mojim ciljevima, to je zato jer ja sluim
ciljevima istine." Nansurski Car nije mogao odoljeti zloesto se naceriti." Hoe li tvoji ljudi skapavati od gladi ili ne, tvoja
je odluka, lorde Calmemunise. Tvoja"
Neto toplo i ljepljivo pogodi mu obraz. Zapanjen, pljusne se po licu pa promotri ne ist na prstima. Spopadne ga
predosjeaj propasti, isisavi iz njega sav dah. to je to? Nekakav koban predznak?
Pogleda gore prema rascvrkutanim vrapcima, "Gaenkelti!" zavriti on.
Kapetan Eotske strae pohita k njemu, u oblaku mirisa balzama i koe.
"Potamani te ptice!" Xerius protisne.
"Sada, Boe Meu Ljudima?"
Umjesto odgovora, zgrabi Gaenkeltijev grimizni plat, kojega je ovaj po nansurskom obi aju prebacio preko lijevog
ramena i zakvaio za desni bok. Njime je obrisao pti je govno s lica i prstiju.
Jedna od njegovih ptica ga je okaljala... to bi to moglo zna iti? Sve je riskirao. Sve!
"Strijelci!" Gaenkelti povika prema galerijama gdje bijahu skriveni Eotski strijelci s lukovima. "Ubijte vrapce!"
Kratka tiina, pa brujanje skrivenih lukova odozgo.
"Umrite!" Xerius je grmio. "Podmukli nezahvalnici!"
Unato svojoj srdbi, cerio se gledajui Calmemunisa i njegovu pratnju kako trkaraju izbjegavajui padajue strijele.
Strijele su klopotale po podu diljem Carske dvorane za audijencije. Veina ih je promaila metu,
nekoliko ih je dovijugalo na pod poput javorovih sjemenki, nose i malene koprcajue sjenke. Uskoro je sredinja dvorana
bila zakrena borenim vrapcima; neki od njih jo su klaparali poput ribe na koplju, a drugi bijahu beivotni.
Strijelci posustanu. Lamatanje krila prekidalo je tiinu.
Probodeni vrabac pljusnuo je na stepenice, negdje na pola puta izme u njega i Palatina od Kanampureje. Potaknut
iznenadnim hirom, Xerius ustane iz prijestolja i otklipsa niz stepenice. Sagne se, podigne strijelu i lepraju u poruku na
njoj. Na trenutak je promatrao pticu, gledao kako se gr i i drhturi. Jesi li to bio ti, maleni? Tko ti je naloio da to uini?
Tko?
Obina ptica ne bi se nikad usudila uvrijediti cara.
Pogleda u Calmemunisa i obuzme ga jo jedan hir, ovaj put daleko mraniji. Drei strijelu i vrapca na njoj, on prie
zabezeknutom Palatinu.
"Primi ovo", Xerius e mirno, "kao znak mog potovanja."
Meusobno su se izvrijeali, a zatim su Calmemunis, Xinemus i njihova pratnja izjurili iz Carske dvorane za audijencije,
ostavivi Xeriusa samog sa svojim nabijajuim srcem.
Poeao se po mjestu gdje bijae ptije govno na njegovom obrazu. kiljei u sunce, pogleda prema svojem prijestolju, u
sjajne siluete svojih slugu. Nejasno je uo svog Velikog majordoma, Ngaraua, kako nareuje da mu se donese lavor tople
vode. Trebalo je oistiti Cara.
"to to znai?" upita Xerius ukoeno.
"Nita, Boe Meu Ljudima", Skeaos odvrati. "I oekivali smo da e isprva odbiti Povelju. Poput svih plodova, i na plan
treba vremena da sazre."
Na plan, Skeaose? Misli moj plan.
Pokuao se zapiljiti u drsku budalu, ali ga je sunce sprije ilo. "Niti govorim tebi, niti o Povelji, glupane stari." Da bi jo
jae naglasio poantu, utne nogom bron ani stalak. Povelja se zanjihala u zraku poput klatna Prije nego se stropotala na
pod. Zatim je pokazao na probodenu pticu pod svojim nogama. "to ovo znai?"
"Donosi sreu", oglasi se Arithmeas, njegov najdrai vidovnjak i astrolog. "Me u niim kastama, biti... hm, posran od
ptice znak je za veliko slavlje."
Xerius se elio nasmijati, ali nije mogao. "Ali biti posran je jedina sre a koju oni poznaju, zar ne?"
"Svejedno, iza tog vjerovanja stoji velika mudrost, Boe Meu Ljudima. Male nezgode poput ove, oni vjeruju,
nagovjetaju dobre stvari. Neka simbolina teta uvijek mora pratiti trijumf da nas podsjeti na nae slabosti."
Obraz mu zatitra, kao da je i on prepoznao istinu u vidovnjakovim rije ima. Bio je to znak! I jo k tome dobar. Osjetio je
to.
53

Jo jednom me Bogovi dodirnue!

Odjednom ivne i popne se stepenicama, oduevljeno sluaju i nastavak Arithmeasove prie o tome kako se ova zgoda
poklopila s njegovom zvijezdom koja je upravo ula na horizont Anagke, Kurve Sudbine, i sada stoji u dvjema nenadanim
osovinama sa avlom Nebeskim. "Izvrsna konjunkcija", pozamani vidovnjak usklikne. "Zaista izvrsna konjunkcija!"
Umjesto da se smjesti na svoje mjesto na uzdignutom prijestolju, Xerius pro e pored njega, molei Arithmeasa da mu se
pridrui. Praen malim stadom slubenika, proao je izmeu velikih stupova od ruiastog mramora koji su stajali na
mjestu nepostojeeg zida i iziao na terasu u produetku.
Poput ogromne freske nacrtane kredom u priguenim bojama, Momemn se prostirao poda njim, rastezao se prema
zalazeem suncu. Njegova palaa, Andiaminski visovi, zauzimala je etvrtinu grada okrenutu prema moru, kako bi mogao
prema elji gledati Momemn u njegovoj labirintskoj cjelovitosti pukim okretanjem glave od jedne strane do druge:
etvrtaste kule na vrhu Eotskog garnizona na sjeveru, monumentalna etalita i graevine kompleksa hramova Cmirala
ravno na zapadu i prenapueni kaos luke na obalama rijeke Phayus na jugu.
Jo uvijek sluajui Arithmeasa, piljio je preko udaljenih zidina prema gajevima i poljima okolnih krajolika, izbijeljenih
sunevim trbuhom. Tamo, u grupicama rasprenim irom krajobraza poput plijesni na kruhu, vidio je atore i paviljone
Svetog rata. Zasad ne mnogo, ali u sljede ih nekoliko mjeseci, Xerius je znao, mogli bi obuhvatiti itavi horizont.
"A Sveti rat, Arithmease... Znai li sve to da e Sveti rat biti moj?"
Carski vidovnjak prekriio je debele prste i zaklimao potvrdno vilicom. "No putevi Sudbine su uski, Boe Meu Ljudima.
Mnogo je toga to moramo uiniti."
Bio je toliko zaokupljen vidovnjakovim dijagnozama i receptima, koji su uklju ivali i detaljne upute o klanju deset bikova,
da isprva nije ni primijetio dolazak svoje majke. No bila je tamo, uska sjena u kutu njegova oka, jasna poput smrti.
"Onda pripremi rtve, Arithmease", rekao je odluno. "To e biti dovoljno za sada."
Dok je prorok odlazio, Xerius ugleda robove koji su nosili lavor vode zatraen ranije.
"Arithmeas?"
"Da, Boe Meu Ljudima?"
"Moj obraz... Da ga operem?"
Mukarac komino odmahne rukom. "Ne! D-definitivno nemojte. Boe Meu Ljudima. Od presudne je vanosti da
priekate barem tri dana. Presudne!"
Palo mu je na pamet jo nekoliko pitanja, ali se pribliila njegova majka u pratnji gegajue mrge od svog eunuha. Kretala
se gipkom gracioznou petnaestogodinje djevice, unato svojih ezdeset kurvinskih godina. Maui lepezom od
plavoga muslina i svile, okrenula mu je profil, prou avajui grad kao to je on maloprije. Sun eve zrake bljeskale su na
ljuskama njezinog pokrivala za glavu izraenog od nefrita.
"O sine," rekla je suho, "tako napeto slua rijei brbljave, blebetave lude. Kakva li melema za majino srce."
Neto mu se uini udnim u njezinu ponaanju, neto zatomljeno. No opet, svi su izgledali neobino ukoeno u njegovoj
prisutnosti u posljednje vrijeme - nesumnjivo, Xerius je pretpostavljao, zato to su napokon ugledali tra ak boanstva u
njemu, sad kada su se dva velianstvena roga njegovog plana pokrenula.
"Ovo su vremena iskuenja. Majko. Previe opasna da bi zanemarivali budunost."
Ona se okrene i promotri ga na nain koji bijae istovremeno koketan i muevan. Sunce joj je produbljivalo bore i
povuklo sjenu nosa preko 'Poraza. Stari ljudi su runi, i tijelom i duhom, Xerius je uvijek smatrao. Godine nepovratno
promijene nadu u ogorenost. Ono to je poletno i ambiciozno u mladim, postane nemo no i zavidno u starim oima.
Odvratna si mi, Majko. I izgledom i ponaanjem.
Ljepota njegove majke neko je bila legendarna. Dok je njegov otac jo bio iv, ona je bila najcjenjenija imovina Carstva.
Ikurei Istiya, Carica Nansura, iji je miraz bilo spaljivanje Carskog harema.
"Promatrala sam tvoju audijenciju s Calmemunisom", rekla je blago. "Katastrofa. Ba kao to rekoh, hmm, moj boanski
sine?" Smijeak joj je proarao minku oko usana sitnim pukotinama. udnja da poljubi te usne pogodi Xeriusa fizi kom
snagom.
"Pretpostavljam da je tako, Majko."
"Zato onda ustraje s tim glupostima?"
I sada taj najnoviji bizarni preokret. Njegova majka okrenula se protiv zdravog razuma.
"Gluposti, Majko? Povelja e opet obnoviti Carstvo."
"Ali ako ne moe namamiti budalu kao to je Calmemunis da je potpie, kakve onda izglede ima ta tvoja Povelja, hmm?
Ne, Xeriuse, najbolje e sluiti Carstvu sluei Svetom ratu."
"Zar je Maithanet i tebe zaarao. Majko? Kako je mogue zaarati vjeticu?"
Smijeh. "Ponudom da uniti njene neprijatelje, kako druk ije?"
"Ali tebi je cijeli svijet neprijatelj. Majko. Ili moda grijeim?"
"Cijeli svijet je svakom ovjeku neprijatelj, Xeriuse. Bilo bi dobro da to upamti."
Krajikom oka primijetio je uvara koji se pribliio Skeaosu i neto mu apnuo na uho. Njegovi su mu vidovnjaci jednom
rekli da je sklad oku ugodan. Zahtijevao je da se ovjek prilagodi nijansama svake okolnosti. Xerius bijae ovjek koji nije
54

trebao gledati da bi vidio. Imao je istan ani smisao za sumnjiavost.

Stari Savjetnik je kimnuo pa nakratko pogledao svog Cara zabrinutim o ima.
Kuju li spletke? Je li to izdaja? No odbaci takve primisli; preesto su se pojavljivale da bi im vjerovao.
Kao da nasluuje izvor njegove rastresenosti, Istriya se okrene prema starome Savjetniku. "to ti kae, Skeaose, hmm?
to ti misH o djetinjastoj lakomosti moga sina?"
"Lakomosti?" Xerius povika. Zato ga ovako provocira? ''Djetinjastoj?"
"Nego to? Uludo trati darove Kurve. Prvo ti Sudba donese tog Maithaneta, a ti ga protivno mom savjetu pokua
smaknuti. Zato? Zato jer ga ne posjeduje. Zatim ti dade Sveti rat, malj kojim e zgromiti neprijatelja iz pradavnina. A
samo zato jer ga ne posjeduje, ti pokuava unititi i njega. To su isti napadaji bijesa jednog djeteta, a ne spletke
lukavog Cara."
"Vjeruj mi. Majko, elim preuzeti Sveti rat, a ne ga unititi. Strana pseta potpisat e moju Povelju."
"Tvojom krvlju! Zar si zaboravio to se doga a kada se zdrue prazni trbusi i fanati na srca? Ovo su ratoborni ljudi,
Xeriuse. Ljudi omamljeni vlastitom vjerom. Ljudi koji reagiraju suoeni s poniavanjem! Zar zbilja oekuje da e trpjeti
tvoje iznude? Ugroava Carstvo, Xeriuse!"
Ugroava Carstvo? Ne. Na sjeverozapadu je malo Nansuraca ivjelo u sjeni planina, toliki bijae njihov strah od
Scylvendija, a na jugu su sve 'stare provincije' koje su pripadale Nansuriju na vrhuncu njegove moi sada leale pod
opsadom poganih Kianjana. Fanimski bubnjevi sada odjekuju njegovim davno osvojenim zemljama, pozivaju i ljude na
tovanje Lanog Proroka, Fanea. Sada se utvrda Asgilioch, koju su stari Kyranejci podigli u obranu od Shigeka, ponovno
nalazila na granici. Nije ugroavao Carstvo, samo privid Carstva. Carstvo je bilo nagrada, a ne ulog.
"Sreom tvoj sin nije toliko blesav. Majko. Ljudi od Kljove ne e skapavati. Jest e iz moje zdjele, ali dan po dan. Ne kanim
im uskratiti zalihe koje su im potrebne za ivot, samo zalihe koje su im potrebne za kretanje u boj."
"A to s Maithanetom? to ako ti naredi da ih opskrbi?"
U pitanjima Svetog rata Car je ustavom iz pradavnina bio obvezan Srljahu. Xerius je imao obvezu opskrbljivati Sveti rat
pod prijetnjom rijalskog prijekora.
"E vidi. Majko, to ne moe napraviti. On jednako dobro kao mi zna da su ti Ljudi od Kljove budale, da vjeruju da je sam
Bog odredio zbacivanje pogana. Ako dam Calmemunisu sve to od mene zatrai, on bi krenuo u boj za dva tjedna,
uvjeren da je u stanju unititi Fanim samo sa svojom bijednom gardom. Maithanet e glumiti bijes, naravno, ali e
potajno odobravati moj postupak, znaju i da time kupuje vrijeme potrebno da se Sveti rat okupi. to misli, zato bi
inae naredio okupljanje oko Momemna, a ne oko umne? Osim to muze moja sredstva, on je znao da u to uiniti."
Ona zastane, oiju najednom suenih i procjenjivakih. Nijedna dua toliko zmijska kao njezina ne bi mogla ne cijeniti
domiljatost takvog poteza.
"No znai li to da ti iskoritava Maithaneta, ili da Maithanet iskoritava tebe?"
Proteklih je mjeseci Xerius podcjenjivao novog rijaha, mogao je to sada priznati. No ne e opet podcijeniti neprijatelja.
Ne u ovome.
Maithanet je shvatio da je Nansurij na rubu propasti, Xerius je to ustanovio. Posljednjih stolje e i pol, svi u Nansuru koji
su imali znanje ili mo oekivali su katastrofu, vijest da su se scylvendska plemena ujedinila kao nekada i da hrle prema
obalama. Tako su pali Kyranejci pred dvije tisu e godina i tako je palo Cenejsko Carstvo vie od tisu u godina nakon toga.
I tako e, Xerius bijae siguran, pasti i Nansurij. No zapravo ga je kombinacija te neminovnosti i Kiana, poganskog naroda
koji se uzdizao usporedno s propadanjem Nansura, najvie prestravljivala. Kada se Scylvendiji povuku, a uvijek su se
povlaili, tko e zaustaviti klanske pogane da ne do u njuiti blatnu krv Kyranejaca, da ne sasijeku Tri Srca Boja: umnu,
Tisuu Hramova i Kljovu?
Da, ovaj je rijah bio otrouman. Xerius vie nije alio zbog neuspjelih pokuaja smaknu a. Maithanet mu je pruio malj
nad maljevima - Sveti rat.
"Na novi rijah", ree on," "je znatno precijenjen."
Neka on misli da iskoritava mene.
"Ali emu sve to, Xeriuse? Sve i da velikani Svetog rata pristanu na tvoje zahtjeve, ne misli valjda stvarno da e
prolijevati svoju krv za uspon Carskog Sunca? ak i potpisana, tvoja Povelja je bezvrijedna."
"Nije bezvrijedna, Majko. ak i ako prekre zakletvu. Povelja nije bezvrijedna."
"emu onda, Xeriuse? emu svi ti ludi rizici?"
"Hajde, Majko. Zar si toliko ostarjela?" Na trenutak je imao neuobiajeni uvid u to kakvom se njoj situacija ini:
trgovaki, i samim time neobian, zahtjev da svi plemii u Svetome ratu potpiu njegovu Povelju; slanje najvee
nansurske vojske okupljene u itavom narataju ne protiv klanskih pogana, ve protiv daleko starijeg i
temperamentnijeg protivnika, Scylvendija. Koliko su je negdje samo te dvije stvari muile! U planovima tako
velianstvenim kao to su bili njegovi, logika je uvijek skrivena.
Xerius nije bio tako glup da bi se smatrao jednakim svojim precima u vojnoj snazi i snazi duha. Ikurei Xerius III. nije bio
glup. Sadanje je doba bilo druga ije i drugaije su snage potrebne. Dananji je ovjek nalazio oruje u drugim ljudima i u
mudrom proraunavanju dogaaja. Xerius je sada posjedovao oboje: svog naprednog neaka, Conphasa, i Sveti rat ovog
55

ludog rijaha. Pomou tih dvaju sredstava on e ponovno osvojiti Carstvo.

"to smjera, Xeriuse? Mora mi rei!"
"Boli, zar ne, Majko? Stajati u srcu Carstva, a ne uti njegove otkucaje _ i to nakon to si mu cijeli ivot nabijala ritam!"
Umjesto da se razbijesni, oi joj se razrogae u iznenadnom prosvijetljenju. "Povelja je samo izlika", rekla je bez daha.
"Neto to e te zatititi od rijalskog prijekora kada bude..."
"Kad budem to. Majko?" Xerius se nervozno ogleda po maloj grupici oko njih. Ovo nije bilo mjesto za takav razgovor.
"Jesi li zato poslao mog unuka u smrt?" usklikne ona.
Napokon je doao red i na njezin pravi motiv ovog buntovnog ispitivanja. Njezin ljubljeni unuk, jadni mali Conphas, koji
je upravo u ovom trenutku juriao negdje po Jiiinatskim Stepama u potrazi za stranim Scylvendima. To je bila Istrya koju
je Xerius poznavao i prezirao: liena religijskih osje aja, ali opsjednuta vlastitim potomcima, sudbinom Ku e Ikurei.
Conphas je trebao biti Obnovitelj, zar ne. Majko? Nisi mislila da sam ja sposoban za takvu slavu, zar ne, kujo jedna stara?
"Ide predaleko, Xeriuse! Pokuava zagrabiti previe!"
"Oh, a na trenutak sam pomislio da razumije." Izgovorio je to s neusiljenom sigurno u, ali dobar dio njega joj je
vjerovao, i to dovoljno da mu bude potrebno etvrt galona istog vina da bi uope mogao zaspati. Noas i vie, pomisli,
nakon onog incidenta s pticama...
"Sasvim dobro razumijem", Istriya prasne. "Tvoje vode nisu toliko duboke da ova starica ne bi mogla plivati u njima,
Xeriuse. Nada se da e iznuditi potpise za Povelju, ne zato jer oekuje da e se itko od Ljudi od Kljove odrei osvojenih
teritorija, ve zato jer namjerava zaraditi protiv njih kasnije. Imajui Povelju, nee biti u opasnosti od rijalskog
prijekora kada krene pokoriti sitna lenska dobra s premalo ljudi koja e se zasigurno pojaviti nakon Svetog rata. I zato si
poslao Conphasa u svoju takozvanu kaznenu ekspediciju protiv Scylvendija. Tvoj plan zahtijeva snagu u ljudstvu koju
nema dokle god treba braniti sjeverne provincije."
Strava mu je uskomeala utrobu.
"Da," ree ona zlobno, "jedno je iskuavati svoje planove u tmini vlastite due, a sasvim neto drugo uti ih iz tuih usta,
zar ne, moj blesavi djeae? Kao da slua glumca kako oponaa tvoj glas. Zvu i li ti sada bedasto, Xeriuse? Zvui li ludo"
"Ne, Majko," uspio je zadrati barem privid samopouzdanja. "Samo smiono."
''Smiono?" povikala je, kao da je ta rije oslobodila neto poremeeno u njoj. "Tako mi Bogova, alim to te nisam
uguila u kolijevci! Glupog li sina! Osudio si nas na propast, Xeriuse. Zar ne vidi? Nitko, niti jedan Visoki Kralj Kyranejaca,
niti jedno Utjelovljenje Cenejskog Cara, nikada nije porazio Scylvendije na njihovom terenu. Oni su Narod ratnika
Xeriuse! Conphasje mrtav! Cvijet tvoje vojske je mrtav! Xeriuse!Xenie.' Donio si nam katastrofu svima!"
"Majko, ne! Conphas me uvjerio da to moe! Prouio je Scylvendije kao nitko dosad! On zna njihove slabosti"
"Xeriuse. Sirota draga budalo, zar ne vidi da je Conphas jo dijete? Genijalan, neustraiv, boanski lijep, ali jo uvijek
samo dijete..." Uhvatila se za obraze i poela grebati. "Ubio si mi dijete!" cviljela je.
Njezina logika, ili moda njezin strah, prostrujali su kroz njega snagom vodopada. U panici, Xerius pogleda ostale na
balkonu, ugleda majin strah na svim njihovim licima i shvati da je bio ondje cijelo vrijeme. Nisu se bojali Ikurei Xeriusa
III., bojali su se onoga to je u inio!
Jesam li sve unitio?
Zateturao je. Koate su ga ruke smirile. Skeaos. Skeaos! On je razumio njegove postupke. On je ugledao traak slave!
Genijalnost!
Okrene se, zgrabi starog Savjetnika za naborani ogrta i protrese ga tako snano da mu se bro, zlatno oko sa zjenicom
od oniksa, otkvaio i zazveketao po podu.
"Reci mi da razumije!" Xerius je urlao. "Reci mi!"
Drei vrsto svoj ogrta kako se ne bi razgrnuo, starac je pokorno buljio u pod. "S-stavili ste ulog, Boe Meu Ljudima.
Tek kad budu ba eni tapii s brojevima moemo znati."
Da! To je bilo to!
Tek kad budu baeni tapii s brojevima...
Suze su mu potekle na oi. Zgrabio je starog Savjetnika za obraze i okirao se koliko mu je koa gruba. Njegova mu majka
nije rekla nita novo. On je oduvijek znao da je uloio sve. Koliko je samo sati kovao planove s Conphasom? Koliko se
puta divio genijalnosti svoga neaka u ratnim pitanjima? Nikada Carstvo nije imalo Uzvienog Generala poput Ikurei
Conphasa. Nikada!
Porazit e Scylvendije! Ponizit e Narod ratnika! I Xeriusu se inilo da zna s nemoguom sigurnou. Moja zvijezda ulazi u
Kurvu, povezana dvama predznacima s avlom Nebeskim...
Ptica se posra na me!
Spusti ruke na Skeaosova ramena pa ga dirne velikodunost njegova ina. Sigurno me jako voli. Pogleda Gaenkeltija,
Ngaraua i ostale, i odjednom mu postane posve jasan uzrok njihove sumnje i straha. Okrene se prema majci koja bijae
pala na koljena.
"Yj _ svi vi - mislite da gledate ovjeka koji se okladio. Ali ljudi su krhki. Majko. Ljudi mogu pogrijeiti."
Zapiljila se u njega, aave boje oko oiju razmuljane suzama. "A zar carevi nisu ljudi, Xeriuse?"
56

"Sveenici, vidovnjaci i mudraci ue nas da je ono to vidimo samo dim. ovjek koji jesam tek je dim. Majko. Sin kojeg si
rodila samo je moja maska, samo jo jedna krinka koju sam uzeo za ovu zamornu gozbu krvi i sjemena koju nazivate
ivotom. Ja sam ono to si mi rekla da u postati! Car. Boanski. Ne dim, ve vatra."
Nato Gaenkelti pade na koljena. Nakon sekunde oklijevanja, ostali u inie isto.
No Istriya zgrabi svog eunuha pod ruku i ustane, cijelo vrijeme zurei u njega. "A ako Conphas umre u dimu, ha, Xeriuse?
Ako Scylvendiji izjau iz dima i ugase tvoju 'vatru', to onda?"
Svim se silama trudio obuzdati bijes. "Pribliava se tvoj kraj, i gr evito se dri dima jer se boji da je dim jedino to
postoji. Boji se jer si stara. Majko, a nita ne izbezumljuje vie od straha."
Istriya ga pogleda bahato. "Moja dob je moja stvar. Ne trebaju mi budale da me na to podsjeaju."
"Ne. Pretpostavljam da ti tvoje sise ne daju da zaboravi." Istriya vrisne, poleti na njega kao to je to inila u njegovom
djetinjstvu. No njezin je divovski eunuh Pisathulas zadri uhvativi je za podlaktice, koje su izgledale jo sitnije u
njegovim ogromnim akama. Trzao je "Obrijanom glavom, prestraen i zapanjen.
Trebala sam te ubiti!" vritala je. "Zadaviti te tvojom vlastitom pupkovinom!"
Neobjanjivo, Xerius se pone smijati. Stara i prestraena! Prvi je put izgledala dosadno, daleko od neslomljivog,
sveznajueg matrijarha kaKvim se oduvijek inila. Njegova je majka izgledala jadno!
Taj je prizor bio gotovo vrijedan gubitka Carstva.
"Odvedi je u njene odaje", ree on njenom divu. "Neka se moji doktori pobrinu za nju."
Frfljajui i vritei, fiziki je odnesena s balkona. Prostranstva Andi-aminskih visova progutala su njezine nepodnoljive
krikove.
Raskone boje zalaska sunca izblijedile su u boje sumraka. Sunce bijae napola zalo, ogrnuto ljubi astim ogrtaem
oblaka. Nekoliko je trenutaka Xerius samo stajao, duboko diui i lomei prste da umiri drhtaje. Njegovi ljudi promatrali
su ga nervozno krajikom oiju. Stado.
Konano Gaenkelti, koji je zbog svog norsirskog porijekla bio otvoreniji nego to je doli no, prekine tiinu. "Boe Meu
Ljudima, smijem li vam se obratiti?"
Xerius uzrujano mahne u znak pristanka.
"Carica, Boe Meu Ljudima... Ono to je rekla"
"Njezini su strahovi opravdani, Gaenkelti. Samo je rekla istinu koja se nalazi u srcima svih vas."
"Ali prijetila je da e vas ubiti!"
Xerius pljusne mukarca ravno u lice. Plavokosi mukarac stisne ake na trenutak, a zatim ih otpusti. Bijesno je zurio u
Xeriusova stopala. "Ispriavam se, Boe Meu Ljudima. Samo me bilo strah za"
"Ni za ta", Xerius ree otro. "Carica stari, Gaenkelti. Plime su je odvukle daleko od obale. Jednostavno je izgubila
orijentaciju."
Gaenkelti padne niice i prisloni usne vrsto uz Xeriusovo desno koljeno. "Dosta", Xerius ree, podiui Kapetana na
noge. Zadrao je prste na prekrasnim plavim tetovaama isprepletenima po njegovim podlakticama. O i su mu
plamtjele. Boljela ga je glava. No osjeao se nevjerojatno mirno.
Okrene se Skeaosu. "Netko ti je donio poruku, stari prijatelju. Jesu li to vijesti o Conphasu?" Ludo pitanje, ali je zvu alo
zauujue nevano kad ga je uputio bez daha.
Budui da je Savjetnik oklijevao, on se ponovno po ne tresti.
Molim te... Sejenuse, molim te.
"Ne, Boe Meu Ljudima."
Omamljujue olakanje. Xerius gotovo zatetura.
"No, dakle? to je bilo?"
"Fanimljani su poslali izaslanika kao odgovor na va zahtjev za pregovorima."
"Dobro... dobro!"
"Ali ne bilo kakvog izaslanika, Boe Meu Ljudima." Skeaos oblizne tanke starake usne. "Cishaurima. Fanimljani su
poslali Cishaurima." Sunce je zapalo, a sa njim, inilo se, i sve nade.
Poput otrcane krpe na vjetru, eravnici su treperili u malome atriju kojeg je Gaenkelti odredio za mjesto sastanka.
Okruen patuljastim stablima trenja i alosne boikovine, Xerius je vrsto stezao svoje Chorae, sve dok mu zglobovi nisu
skoro popucali. Provjeravao je tamu okolnih trijema, nesvjesno brojei svoje zasjenjene ljude. Okrenuo se mravom
arobnjaku sebi s desna: Cememketriju, Vrhovnom vladaru Carskog Saika.
"Imate li dovoljno?"
"Vie nego dovoljno", odvrati Cememketri, srditim glasom.
"Pazi na svoj ton. Vrhovni vladaru", Skeaos se otrese s Xeriusove lijeve strane. "Na Car te neto pitao."
Cememketri ukoeno pogne glavu, kao protiv svoje volje. Dvije vatre odbljesnule su u njegovim velikim vlanim o ima.
"Troje nas je ovdje. Boe Meu Ljudima, i dvanaestero strijelaca, svi sa Choraeama."
Xerius se lecne. "Tri? Samo ti i jo dvojica ostajete?"
"Nema nam druge. Boe Meu Ljudima."
57

"Naravno." Xerius se sjeti Chorae u svojoj desnoj ruci. Mogao bi upristojiti pompoznog maga jednim dodirom, no onda bi
ostala samo dvojica. Kako je prezirao arobnjake! Gotovo jednako koliko je prezirao to to su mu potrebni.
"Stiu", Skeaos proapta. Xerius je stisnuo Chorae toliko jako da mu se napis sa njih poput iga utisnuo u dlan.
Dva Eotska straara ula su u dvorite, nose i svjetiljke umjesto oruja. Smjestili su se svaki sa svoje strane bronanih
vrata, i Gaenkelti, jo uvijek u sveanom oklopu, proe izmeu njih u pratnji siluete ogrnute crnim lanenim plastom i s
kukuljicom na glavi. Kapetan je odveo izaslanika do predvi ene pozicije, mjesta na kojem su se spajale sfere svjetlosti iz
etiri eravnika. Unato rasvjeti, Xerius je vidio samo djelove ovjekovih Usana i lijevog obraza ispod kukuljice.
Cishaurim. Jedino ime koje su Nansurci mrzili vie od toga bilo je ^cylvendi. Nansurska djeca - ak i djeca Careva - od
malih su nogu odgajana na pri ama o poganskim arobnjacima-sveenicima, o njihovim seksualnim ritualima i
nedokuivim moima. I samo je spominjanje njihova imena izazivalo stravu u nansurskim grudima.
Xerius je jedva disao. Zato su poslali Cishaurima? Da me ubije?
Izaslanik je skinuo kukuljicu, rairivi je preko ramena. Zatim je spustio ruke pa mu se plat sru io na pod, otkrivajui
tamnoutu sutanu koju je nosio ispod. elavo mu tjeme bijae bijelo, i to grozno bijelo, a licem su mu dominirale crne
duplje pod vjeama. Lica bez oiju uvijek su uznemiravala Xeriusa, uvijek bi ga podsjeala na mrtvu lubanju koja se krije
iza lica svakog ovjeka, no injenica da ovaj ovjek svejedno vidi probudila mu je peckanje u grlu kojeg je bilo nemogue
utiati gutanjem. Ba kao to su njegovi uitelji iz djetinjstva tvrdili, zmija bijae ovijena oko Cishaurimovog vrata shigeka guja slanica, crna i sjajna kao da je nauljena, s palucaju im jezikom i zamjenskim oima smjetenim do
arobnjakovog desnog uha. Slijepe jame cijelo su vrijeme bile uperene u Xeriusa, no gujina se glava njihala i okretala,
polako promatrajui cijelu irinu dvorita, sustavno kuajui zrak.
"Vidi li ga, Cememketri?" Xerius sikne ispod glasa. "Vidi li trag magije?"
"Nema ga", ree arobnjak, glasa napetog u strahu da ga ne uju.
Zmijine oi zadrale su se nakratko na mranim trijemovima s bonih strana atrija, kao da procjenjuje kolika se prijetnja
skriva u sjenama. Zatim se kao drak kormila na podmazanoj arki okrene prema Xeriusu.
"Ja sam Mallahet," Cishaurim ree na tenom sheyikom, "posvojeni sin Kisme, iz plemena Indara-Kishauri."
"Vi ste Mallahet?" Cememketri uskliknu. Jo jedna nesmotrenost: Xerius mu nije dao dozvolu da govori.
"A vi ste Cememketri." Bezoko lice se pokloni, ali zmijino lice ostane ukoeno. "Potovanje starom neprijatelju."
Xerius osjeti kako se Vrhovni vladar pored njega uko io. "Care," arobnjak promrsi, "morate smjesta otii. Ako je ovo
uistinu Mallahet, u smrtnoj ste opasnosti. Svi smo!"
Mallahet... uo je ve to ime, u jednom od Skeaosovih izvjea. Onaj ije su ruke pune oiljaka poput Scylvendija.
"Znai trojica nisu dovoljna", Xerius odvrati, neobjanjivo osokoljen strahom Vrhovnog vladara.
"Mallahet je u Cishaurimu rangom nii jedino od Seoktija. I to samo zato jer njihov Proro anski zakon prijei
nekianjanima stupanje na funkciju Herezijarha. ak i Cishaurimi strepe pred njegovom moi!"
"Istina je to Vrhovni vladar govori, Boe Meu Ljudima", Skeaos doda tiho. "Morate oti i smjesta. Pustite mene da
pregovaram u vae ime.-No Xerius ih je ignorirao. Kako mogu biti tako preplaeni kada su sami Bogovi osigurali ovu raspravu? "Dobro nam doao,
Mallahet", ree on iznenaen mirnoom vlastita glasa.
Nakon kratke pauze Gaenkelti zarei: "Stojite u prisutnosti Ikurei Keriusa III-, Cara Nansura. Kleknut ete, Mallahet."
Cishaurim mahne prstom, a guja se zanjie skupa s njim kao da se ruga. "Fanimljani kle e samo pred Jednim, pred
Bogom Koji je Jedini."
Ili refleksno ili iz istog neznanja, Gaenkelti podigne aku da udari ovjeka. Xerius ga zaustavi ispruenim dlanom.
"Zanemarit emo Protokol ovaj put, Kapetane", rekao je. "Pogani e ionako uskoro kle ati preda mnom." Skupio je aku
drei Chorae u drugoj, ponukan nejasnim nagonom da je sakrije od zmijskih o iju. "Doli ste pregovarati?" upita on
Cishaurima.
"Ne."
Cememketri promumlja vojniku psovku.
"Nego zato ste onda doli?" Xerius upita.
"Doao sam, Care, da biste mogli pregovarati s nekim drugim."
Xerius trepne. "S kim?"
Na trenutak se inilo da je avao Nebeski sijevnuo iz Cishaurimovih vjea. uo se povik iz tame trijema i Xerius podigne
ruke ispred sebe.
Cememketri je intonirao neto nerazumljivo, nekako omamljujue. Kugla sastavljena samo od prozranih tragova plave
vatre pojavi se oko njih.
Meutim, nita se nije dogodilo. Cishaurim je stajao, nepomi an kao i prije. Gujine oi sjajile su poput jantarnih komada
ugljena u svjetlosti vatre.
Onda je Skeaos bez daha izgovorio, "Njegovo lice!" Prevueno preko Mallahetovog lubanjolikog lica poput prozirne
maske nalazilo se lice nekog drugog, sijedog kianenskog ratnika, u ijim orlovskim crtama jo uvijek bijahu vidljivi tragovi
pustinje. Procjenjivake oci zurile su iz Cishaurimovih praznih duplji, a fantomska kozja bradica visila mu je s brade,
58

ispletena u stilu klanskih visokih uglednika.

"Skauras", Xerius ree. Nikad prije nije vidio tog ovjeka, ali nekak je znao da gleda u Sapatiaha-Guvernera Shigeka,
poganskog gada protiv kojeg su se June kolone borile vie od etiri stoljea.
Sablasne usne su se micale, ali Xerius je uo samo udaljeni glas koi' govori u Ijuljaju im ritmovima klanskog. Onda su se
pomaknule prave usne od ispod, govorei, "Izvrstan pogodak, Ikurei. Tebe prepoznajem s vaih novia."
"Pa to je ovo? Padirada mi je poslao jednog od svojih sapatiahovskih nitarija da vije a sa mnom?"
Ponovno uznemiruju raskorak izmeu usana i glasova. "Ti nisi dostojan Padirade, Ikurei. Ja bih sam mogao prelomiti
tvoje Carstvo preko koljena. Budi zahvalan to je Padirada poboan ovjek i to potuje svoje ugovore."
"Svi su nai ugovori nevani, Skauras, sad kada je Maithanet rijah."
"Jo jedan razlog da te Padirada s prezirom odbije. A i ti si postao nevaan."
Skeaos se sagne i apne mu u uho. "Pitajte ga emu takva teatralnost ako ste vi postali nebitni. Pogani su u strahu. Boe
Meu Ljudima. To je jedini razlog to su doli k vama ovako."
Xerius se nasmijei, uvjeren da je njegov stari Savjetnik samo potvrdio ono to je i sam ve znao. "Ako sam ja postao
nevaan, emu onda ove izvanredne mjere, ha? Zato poslati osobu sebi nadmo nu kao dostavljaa?"
"Zbog Svetog rata kojega ete ti i tvoja idolopoklonika braa zapodjenuti protiv nas. Zbog ega bi drugog?"
"I zato jer znate da je Sveti rat moje oruje."
Lice utvare se smijeilo, a Xerius zauje udaljeni smijeh. "Oteo bi Sveti rat Maithanetu, zar ne? Napravio od njega veliku
polugu koju bi upotrijebio da ispravi stoljea poraza? Znamo mi za tvoje bijedne planove da obvee idolopoklonike
svojom Poveljom. A znamo i za vojsku koju si poslao na Scylvendije. Sve su to trikovi budale!"
"Conphas je obeao popikati kolce s glavama Scylvendija itavim putem od Stepe do mog praga."
"Conphas je osuen na propast. Nitko nije dovoljno lukav niti mo an da nadvlada Scylvendije. ak ni tvoj neak. Tvoja
vojska i tvoj nasljednik su mrtvi. Care. Hrpa strvina. Da se nije toliko Inrita okupilo na tvojim obalama, istog bih asa
dojahao k tebi i napojio te svojim maem."
Xeruis stegne Chorae vre da utia drhtaje. Slika Conphasa koji ri pod nekim divljim scylvendskim razbojnikom
bljesnula mu je pred 'ma due i on je uivao u njoj, unato njenim uasnim implikacijama. Tada bi Majka imala samo
mene...
Ponovno zauje Skeaosov glas u uhu. "Lae da vas uplai. Dobili smo poruku od Conphasa ovog jutra i sve je bilo u redu.
Sjetite se, Boe Meu Ljudima, Scylvendiji su zgromili Kianjane pred samo osam godina. Skauras je izgubio tri sina u toj
ekspediciji, ukljuujui najstarijeg Hasiinneta. Provocirajte ga, Xeriuse. Provocirajte! Ljudi grijee kad su ljuti."
Naravno, on se toga ve bio sjetio.
"Laska si, Skaurase, ako misli da je Conphas budalast poput Hasjinneta."
Nezemaljske oi trepnule su pred praznim dupljama. "Bitka kod Zirkirte bila je za nas velika nesrea, da. Ali uskoro e tu
nesreu i ti iskusiti. Pokuava me povrijediti, Ikurei, ali samo prori e svoju vlastitu propast."
"Nansurij je otrpio i vee gubitke pa je preivio", ree Xerius.
Ali Conphas ne moe izgubiti! Predskazanja!
"Onda dobro, Ikurei. Priznat u ti tu sitnicu. Jedini Bog zna da ste vi Nansurci tvrdoglav narod. Priznat u ak i da bi
Conphas mogao uspjeti gdje je moj vlastiti sin pokleknuo. Ne u podcjenjivati tog krotitelja zmija. Bio je moj taoc etiri
godine, sjea se? No nita od ovoga ne ini Maithanetov Sveti rat tvojim orujem. Ne dri nam nikakav malj nad
glavom."
"Bome drim, Skaurase. Ljudi od Kljove ne znaju nita o tvome narodu - ak i manje nego Maithanet. Jednom kad shvate
da ne ratuju samo protiv vas, nego i protiv vaeg Cishaurima, vo e Svetog rata potpisat e moju Povelju. Sveti rat treba
kolu, a ta e kola sluajno biti moja."
Bestjelesne usne cerile su se preko mrke linije Mallahetovih usta.
Ponovno onaj sablastan daleki glas. "Hesha? Ejoni Saika? Matanati jeskuti kah~"
"to? Carski Saik? Misli da e va rijah prepustiti Sveti rat tebi preko Carskog Saika? Maithanet7'e iskopao tvoje oi iz
Tisue Hramova, nije li? Vidi li, Ikurei? Vidi li napokon kako se brzo ivi pijesak otvara pod tobom?"
"Kako to misli?"
"ak i mi znamo vie o planovima tvog prokletog rijaha nego ti."
Xerius baci pogled na Skeaosovo lice, ugleda da mu je lice izbrazdano vie nemirom nego kalkulacijama. to se to
dogaa?
Skeaose... Reci mi to da kaem! to eli rei?
"Ostao si bez teksta, Ikurei?" Mallahetov zamjenski glas se podsmjehnu. "Dobro, bacit u ti kost: Maithanet je zapeatio
pakt s Grimiznim Tornjevima. Grimizni Magi ve se sada spremaju pridruiti Svetom ratu Maithanet ve ima svoju kolu, i
to znatno brojniju i moniju od tvog Carskog Saika. Kao to rekoh, ti si nebitan."
"Nemogue!" Skeaos ree bijesno.
Xerius naglo okrene glavu prema starom Savjetniku, zaprepaten njegovom drskou.
"to je sad ovo, Ikurei? Doputa psima da zavijaju za tvojim stolom?"
59

Xerius je znao da bi trebao biti bijesan, ali takav ispad od Skeaosa bio je... nezapamen.
"Ali on lae, Boe Meu Ljudima!" Skeaos povikne. "Ovo je poganski trik kojim eli iznuditi ustupke"
"Zato bi lagali?" Cememketri prasne, oito u elji da ponizi starog dvorskog neprijatelja. "Zar ne misli da bi pogani htjeli
da mi upravljamo Svetim ratom? Ili misli da bi radije imali posla s Maithanetoml"
Zar su zaboravili na prisutnost svog Cara? Govorili su kao da je on neka izmiljotina koja je prestala biti korisna. Misle da
sam nevaan?
"Ne", odgovori Skeaos. "Znaju da je Sveti rat na, ali bi htjeli da mi mislimo da nije!"
Hladan se bijes razmotao u Xeriusu. Bit e mnogo vritanja veeras.
Ova dvojica su se ili sjetila gdje im je mjesto ili osjetila Xeriusovo raspoloenje, jer su naglo utihnuli. Pred dvije godine
Xeriusov dvor bio je zabavljao Zeumi s dresiranim tigrovima. Nakon to ke, Xerius ga je upitao kako uspijeva takvim
opasnim zvijerima zapovijedati samo pogledima. "Zato", rekao je visoki crnoputi mukarac, "jer vide svoju budu nost u
mojim oima."
"Morate oprostiti mojim gorljivim slugama", Xerius ree utvari smjetenoj na Cishaurimovom licu. "Budite sigurni da ja
neu."
Skaurasovo lice zatreperi pa se opet pojavi, kao da klimaju i nestaje u nekoj nevidljivoj frekvenciji svjetlosti pa se vraa
nazad. Kako se stari razbojnik sigurno smije. Xerius ga je skoro mogao vidjeti kako zabavlja Padiradu opisima kaosa na
Carskom dvoru.
"U tom u ih sluaju oplakivati", ree Sapatiah.
"Sauvaj naricaljke za svoje ljude, poganinu. Bez obzira tko upravlja Svetim ratom, osu eni ste na propast."
Fanimljani^'e^u bili osueni na propast. Bez obzira na besramnu drskost, ono to je Cememketri rekao bilo je istina.
Padirada je htio da on upravlja Svetim ratom. Sa fanaticima nema cjenkanja.
"Otrih li rijei! Napokon imam ast govoriti s Nansurskim carem. Reci mi onda, Ikurei Xeriuse III., sada kad si shvatio da
obojica pregovaramo s pozicije slabosti, to predlae?"
Xerius zastane, obuzet proraunatom hladnoom. Uvijek je bio najpromuurniji kad je bio srdit. Razne alternative jurile
su mu duom, veina ih se izjalovila zahvaljujui prepredenom Maithanetu i njegovoj demonskoj lukavosti. Sjetio se
Calmemunisa i njegove mrnje prema svom roaku Nersei Proyasu, nasljedniku conriyanskog prijestolja...
A onda mu je sinulo.
"Ljudima od Kljove ti i tvoj narod ste tek neto vie od obrednih rtava, Sapatisahu. Govore i ponaaju se kao da je njihov
trijumf ve zapisan u svetim zapisima. Moda e vas s vremenom cijeniti kao to vas mi cijenimo."
"Shmi laksara kah."
"Misli, bojati se."
Sve je sada ovisilo o njegovom neaku daleko na sjeveru. Vie nego ikada. Predskazanja...
"Kao to rekoh - cijeniti."

OGLAVLJE ESTO
JIUNARSKA STEPA
Izreka glasi: ovjek se raa od majke i hrani se od majke. Onda se hrani od zemlje, i zemlja prolazi njime, uzimljui i
dajui svaki put prstohvat praha, sve dok ovjek vie ne bude od svoje majke, ve od zemlje.
SCVLVENDSKA POSLOVICA
... a na starosheyikom, jeziku vladajuih i vjerskih kasta Nansurija, skilvenas znai 'katastrofa' ili 'apokalipsa', kao da su
Scylvendiji nekako nadili ulogu naroda kroz povijest i postali naelo.
DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJPRVOGA SVETOGA RA TA
Rano proljee, 4110. godina Kljove, Jiunatska stepa
Cnaiiir urs Skiotha naao je Kralja Plemena i ostale kako sjede na grebenu s kojega su imali izvrstan pogled na
Hethantsko gorje i nansursku vojsku koja se dolje utaborila. Zaustavivi svog sivca, promatrao ih je s udaljenosti, dok mu
60

je srce nabijalo kao da mu je krv postala pregusta. Na trenutak se osjeao kao djeak kojeg su starija braa i sestre i
njihovi bahati prijatelji izostavili iz igre. Napola je o ekivao uti izrugivanje noeno vjetrom.
Zato su me ovako osramotili?
No on nije bio dijete. Bijae on Poglavica Utemota krvlju mnogih obliven, iskusan scylvendski ratnik od preko etrdeset i
pet ljeta. Posjedovao je osam ena, dvadeset i tri roba i preko tristo grla stoke. Bio je otac trideset i sedmorice sinova, od
koji devetnaestorica bijahu iste krvi. Ruke mu bijahu isprugane swazondima, ritualnim trofejnim oiljcima, od preko
dvije stotine mrtvih neprijatelja. On bijae Cnaiiir, krotitelj konja i ljudi.
Mogao bih ubiti bilo kojeg od njih - umlatiti ih do krvavog kraja! - a ipak mi ovako prkose? to sam im skrivio?
No kao svaki ubojica, znao je odgovor. Nije ga toliko povrijedila sramota koju su mu nanijeli, koliko njihova uvjerenost da
znaju.
Bljetei meu snijegom pokrivenim vrhovima, sunce je kupalo okupljene poglavice svijetlim jutarnjim zlatom. Izgledali
su kao ratnici iz drugih naroda i drugih vijekova, unato bodljikavim klanskim kacigama koje su nosili veterani Bitke kod
Zirkirte. Neki su nosili starinske Ijuskaste prsne oklope, ostali i ane oklope od veriga i prsne oklope razliite izrade plijen davno umrlih inritskih prineva i plemia. Samo su njihove oiljcima pokrivene ruke, kamena lica i duga crna kosa
odavali da su pripadnici Naroda - Scylvendiji.
Xunnurit, njihov izabrani Kralj Plemena, sjedio je u sredini, lijevom rukom bahato podbo en na bedro, a desnom
podignutom prema daljinama. Kao da slijedi njegove upute, jaha do njega podignuo je uplji polumjesec svog luka.
Cnaiiir je promatrao brezovu strijelu kako plovi nebom, vidio je kad je nestala u travi na putu prema rijeci. Mjerili su
udaljenosti, shvatio je, to je znailo da planiraju napad.
Bez mene. Je li mogue da su jednostavno zaboravili?
Psujui, Cnaiiir se pouri uspinjati prema njima. Lice je drao okrenuto prema istoku da se potedi njihovih
podsmjehujuih pogleda. Rijeka Kiyuth vijugala je kroz dolinu, crna osim na mjestima gdje bijae izbijeljena plitkim
brzacima. ak je i iz ovolike udaljenosti mogao vidjeti kako se nansurska vojska slijeva po obalama, cijepa preostale
jablane i odvlai ih konjskim zapregama. Utvren zemljanim nasipima i ogradom od kolaca, carski je tabor leao otprilike
milju dalje, veliki pravokutnik nebrojenih atora i kola podno planine koju su Svjetoznanci nazivali Sakthuta, 'Dva bika'.
Pred tri dana bio je zapanjen i zadivljen istim tim prizorom. Samo neovlateno stupanje Nansuraca na njihovo tlo bio je
dovoljan bezobrazluk, ali zabijati k tome jo i kolce i podizati zidine?
Sada je, meutim, bio ispunjen samo zlim slutnjama.
Iskesivi zube, sjurio se meu svoju brau poglavice.
"Xunnurit!" zaurlaoje. "Zato ja nisam pozvan?" Kralj Plemena opsova i zakrene svog arca da se suoi s njim. Jutarnji
povjetarac mrekao je rub od lisijeg krzna na njegovoj klanskoj bojnoj kacigi. Pogledao je Cnaiiira s neskrivenim
prezirom i rekao, "Pozvan si kao i ostali, Utemote."
Cnaiiir je sreo Kralja Plemena samo pet dana ranije, tek to je stigao sa svojim utemotskim ratnicima. Antipatija je bila
obostrana i trenutna kao da su udvara i istoj ljepotici. Xunnuritov prezir, u to Cnaiiir nije sumnjao, bio je ukorijenjen u
skandaloznim glasinama o smrti njegova oca prije mnogo vremena. Razlozi zbog kojih on nije podnosio njega bili su mu
neshvatljivi. Moda je jednostavno na prezir odgovorio prezirom. Moda je to bilo zbog svilenog ruba na Xunnuritovoj
tunici od runske vune ili tatine urasle u njegovom osmijehu. Za mrnju nisu potrebni razlozi, ako nita drugo zato jer ih
je toliko mnogo i lako ih je gajiti.
"Ne bismo trebali napasti", Cnaiiir ree otvoreno. "To bi bila djetinjasta budalatina."
Neodobravanje je visilo u jutarnjem zraku poput mirisa mousa. Ostali poglavice paljivo su ga promatrali suzdranih
lica. Usprkos glasinama koje su nesumnjivo uli, Cnaiiirove ruke pune oiljaka zahtijevale su potovanje, makar i
nevoljko. Niti jedan od njih, Cnaiiir je znao, nije pobio ni upola kao on.
Xunnurit se nagne naprijed i pljune u travu - iskaz nepotivanja. "Budalatina? Nansurci seru, piaju i nabijaju se u guzice
na naem svetom tlu, Utemote. to bi ti htio da uinim? Pregovaram? Kapituliram i poaljem Conphasu darove?"
Cnaiiir se premiljao da li da osudi ovjeka ili da osudi njegov plan. "Ne", odgovori on, odabravi mudrost umjesto
uvreda. "Ja bih da pri ekamo. Imamo Ikurei Conphasa" - podigao je ogromnu ruku i stisnuo je u aku - "u zamci. Njegovi
konji trebaju bogatu ispau, nai ne trebaju. Njegovi ljudi nau eni su na krovove, jastuke, vino i uivanje u lakim enama,
dok nai spavaju u sedlu i trebaju samo krv svojih konja da preive. Pazi to ti kaem, kako dani budu prolazili, srne e im
trati u srcima, a akali u trbusima. Bit e uplaeni i bit e gladni. Njihove utvrde od zemlje i drva imat e okus po
zatoenitvu vie nego po sigurnosti. I uskoro e ih oaj dovesti na na teren!"
Tutnjava tihih glasova razlomila se meu okupljenim poglavicama, a Cnaiiir je gledao od jednog istroenog lica do
drugog. Neki su bili mladi i eljni prolijevanja krvi, no veina ih je posjedovala nepokolebivu mudrost mnogih bitaka starija lica, poput njegovog. Bijahu to ljudi koji su preivjeli mnoge mladalake nestrpljivosti, a jo uvijek bijahu u naponu
snage; mogli su prepoznati mudrost njegovih rije i.
Meutim, Xunnurit nije izgledao impresioniran. "Uvijek taktizira, je li Utemote? Reci mi, Cnaiiir urs Skiotha, da u e u
svoj jak i zatekne ljude kako ti siluju ene, koju bi onda taktiku iskoristio? Bi li ekao vani u zasjedi? Bi li ekao da zavre
s obeaivanjem i srca i utrobe?"
61

Cnaiiir se podrugljivo nasmije primijetivi prvi put da Xunnuritu nedostaju dva prsta lijeve ruke. Zna li budala uop e
nategnuti luk? "Podnoje Hethante sasvim je drugaija stvar od mog jaka, Xunnurite."
"Je li? Je li to ono emu nas Svjetoznanci ue?"
Cnaiiira ne iznenadi toliko njegova prepredenost koliko spoznaja da ga je podcijenio.
Xunnuritove oi pobjedniki bijesnu. "Ne. Svjetoznanci kau da je bitka nae ognjite, zemlja naa utroba, a nebo na
jak. Oskvrnuti smo jednako koliko bi bili da nam je Conphas oplodio ene ili polomio ognjite. Oskvrnuti. Obe aeni.
Nadili smo mjerenje taktikih prednosti, Utemote."
"A to s naom pobjedom nad Fanimom kod Zirkirte?" Cnaiiir upita. Ve ina prisutnih bila je kod Zirkirte prije osam
godina, gdje je on sam pokosio Hasjinneta, klanskog generala.
"to s njom?"
"Koliko dugo su plemena uzmicala pred Kianjanima? Koliko dugo su krvarili prije nego smo im slomili ki mu?" Poastio je
Xunnurita sablasnim osmijehom, onim koji je tako esto nagonio njegove ene na pla. Kralj Plemena se ukoio.
"Ali to"
"To je drugaija stvar, Xunnurite? Kako bitka moe biti kao jak, a ne biti poput druge bitke? Kod Zirkirte smo igrali na
strpljenje. ekali smo, i tako unitili mo nog neprijatelja."
"Ali nije stvar samo u ekanju, Cnaiiire", trei glas se oglasi. Bio je to Oknai Jednooki, poglavica mo nih munuatskih
plemena iz unutranjosti. 'Pitanje je koliko dugo moramo ekati. Uskoro e nastupiti sue, i mi iz srca Stepe moramo
goniti stada na ljetne panjake."
Brojni povici slijedili su njegovu primjedbu, kao da je je napokon netko rekao neto pametno.
"Tako je", Xunnurit ree, ponesen ovom neoekivanom podrkom.
Conphas je doao dobrano natovaren, s povorkom prtljage ve om od same vojske. Koliko bi ti da mi ekamo srne i
akale da im ponu izjedati
srca i trbuhe? Mjesec dana? Dva? est, ak?" Okrenuo se ostalima i bio nagraen brujanjem grlenog odobravanja.
Cnaiur provue ruku preko tjemena, razvrstavajui neprijateljska lica oko sebe. Razumio je njihove brige jer su i njega
morile iste. Predugo odsustvo nosilo je mnoge opasnosti. Zaputena stada zna ila su vukove, poasti, pa i glad. Ako se
tomu pridodaju i prijetnje od pobune robova, svojeglavost ena, a za plemena na sjevernoj granici Stepe kao to je
njegovo i Srankovi, inicijativa za urnim povratkom postajala je neodoljiva.
Okrene se Xunnuritu, shvativi da odluka o napadu nije neto to je on nametnuo ostalima. I iako su znali da je urba
neprijatelj mudrosti eljeli su ovaj rat dovesti brzom svretku, mnogo vie nego to je to bio slu aj kod Zirkirte. No zato?
Sve su oi bile uperene u njega. "No?" Xunnurit upita.
Je li to Ikurei Conphas predvidio? Bilo bi prili no jednostavno nauiti kakve su obveze godinja doba donosila za Narod,
pretpostavljao je. Je li Conphas namjerno odabrao tjedne prije ljetne sue?
Cnaiiiru se zavrti u glavi od moguih implikacija koje je ta ideja nosila. Odjednom je sve emu je svjedoio i to je uo
otkad se pridruio hordi imalo drugaije znaenje: silovanje njihovih scylvendskih zatoenika, podrugljivi izaslanici, ak i
smjetaj zahoda - sve je to osmiljeno da isprovocira napad Naroda.
"Zato?" Cnaiur iznenada upita. "Zato bi Conphas ponio tolike zalihe?"
Xunnurit prezirno otpuhne. "Zato jer je ovo Stepa. Ovdje nema gdje nai hranu i mjesta za ispau."
"Ne. Zato jer oekuje rat strpljivosti."
"Upravo tako!" Xunnurit usklikne. "Namjerava ekati da glad natjera plemena da se razi u. Upravo zato trebamo odmah
napasti!"
"Raziu?" Cnaiur povikne, obeshrabren jer je njegov uvid tako jednostavno izokrenut. "Ne! Namjerava ekati da glad ili
ponos natjeraju plemena da napadnu."
Smionost njegove tvrdnje izazvala je uzvike promatraa. Xunnurit se nasmijao alosno poput nekoga tko je zamijenio
naivnost za mudrost. "Vi Utemoti ivite daleko od Carstva", rekao je kao da ini uslugu budali, "pa je moda tvoje
nepoznavanje carske politike bilo za o ekivati. Kako bi mogao znati da status Ikurei Conphasa raste, dok je status
njegova trica, Cara, na sve klimavijim nogama? Govori kao da je Ikurei Conphas poslan ovamo da nas pokori, a u stvari
je poslan u smrt!"
"ali li se?" Cnaiiir zaurla razdraeno. "Jesi li vidio njegovu vojsku? Tu je njihova elitna konjica, norsirske pomone
trupe, gotovo svaka kolona Carske vojske, ak i Careva vlastita Eotska straa! Ispraznio je cijelo Carstvo da bi okupio
ovakvu vojsku. Sigurno su potpisani razni ugovori, hrpe zlata obe ane i potroene. Ovo je vojska za osvajanja, a ne
pogrebna povorka za"
"Pitaj Svjetoznance!" Xunnurit se otrese. "Drugi carevi rtvovali su isto toliko, ako ne i vie. Xerius bi morao zavarati
Conphasa, zar ne?"
"Pih! I ti mi kae da Utemoti ne znaju nita o Carstvu! Nansurij je opkoljen. Ne moe si priutiti gubitak niti djeli a
ovakve vojske!"
Xunnurit se nagne u sedlu i prijetei podigne aku. Obrve su mu se nabrale nad prkosnim o ima. Iz nosnica mu se dimilo.
"Nije li ve to dovoljan razlog da ih razvalimo odmah? Nakon toga emo pomesti sve skroz do Velikog mora kao nai
62

oevi iz davnina! Sruit emo njihove hramove, oploditi im keri, sasjei sinove!"
Na Cnaivirovo zaprepatenje, povici odobravanja ispunili su jutarnji zrak. Utiao ih je pogledom koji ubija. "Zar ste svi vi
naivne pijanice? Zar nije to dobar razlog da pustimo Nansurce da ame! to mislite da bi Conphas napravio da je ovdje
meu nama? to"
"upao moj ma iz svog dupeta!" netko vikne, izazvavi salve iskrenog smijeha.
Cnaiiir je mogao osjetiti njihovo tipino veselo drugarstvo, koje se svodilo manje-vie samo na udrueno izrugivanje
uvijek jednog te istog ovjeka. Usne mu se razvuku u grimasu. Uvijek jedno te isto, bez obzira koliko se dokazivao
maem ili pameu. Procijenili su ga pred mnogo godina - i zakljuili da je nedorastao.
Ali procjenjivanje ne prestaje...
"Ne!" Cnaiiir zagrmi. "Smijao bi vam se ovako kako se vi smijete meni! Rekao bi da psa treba poznavati da bi ga se moglo
dresirati, a ja znam te pse! Bolje nego oni sami sebe poznaju!" Tugaljiv ton uvukao mu se u glas i izraz lica; trudio ga se
uguiti. "Sluajte. Morate sluati! Conphas je stavio okladu na ovu ovdje sjednicu - na nau aroganciju, lae... uobi ajene
nakane. Uinio je sve to je mogao da nas isprovocira! zar ne vidite? Mi odluujemo o njegovom geniju na bojnom polju.
Samo mi moemo napraviti budalu od njega. I to ako u inimo upravo ono to ga plai, upravo ono to je svim silama
pokuao sprijeiti. Moramo ekati! ekati da on doe k nama!"
Xunnurit ga je napeto gledao, oiju punih zluradog podsmjeha. Sada se smijeio podrugljivo. "Zovu te Cnaiur Koji Ubija
Ljude, pria se o tvojem junatvu na bojnom polju, o tvojoj neutaivoj gladi za posvemanjim pokoljem. Ali sada" zatrese glavom prijekorno - "gdje je nestala ta glad, Utemote? Da te odsad zovemo Cnaiiir Koji Ubija Vrijeme?"
Nove salve srcedrapajueg smijeha, glasnog i grubog, istovremeno iskrenog poput smijeha priprostih ljudi, a opet
proaranog neugodnim veseljem; zvuk beznaajnih ljudi koji se raduju ponienju znamenitog ovjeka. Cnaiiiru je zujalo u
uima. Zemlja i nebo smanjivali su se dok cijeli svijet nije postao gomila utozubih lica koja se smiju. Osjetio je kako se u
njemu budi njegova druga dua, ona koja je zatamnjivala sunce i bojila zemlju krvlju. Njihov je smijeh pokleknuo pred
njegovom prijetnjom. Njegov je pogled obrisao ak i glupavo smijuljenje s njihovih lica.
"Sutra", navijesti Xunnurit, nervozno navlaei svog arca prema udaljenom nansurskom taboru, " emo rtvovati cijeli
narod Bogu Mrtvih. Sutra emo staviti Carstvo pod no!"
Njiui se tiho u drvenim sedlima, bezbrojni konjanici tjerali su svoje konje da gaze travu hladnu i sivu od jutarnje rose.
Gotovo je osam godina prolo od Bitke kod Zirkirte, osam godina otkad je Cnaiiir posljednji put svjedo io ovakvom
okupljanju Naroda. Ogromne skupine ljudi slijedile su svoje poglavice, opkoljavajui padine i uzvisine udaljene gotovo
jednu milju. Zaklonjene umom podignutih kopalja, stotine zastava strale su iz masa, ozna avajui plemena i federacije
s podruja cijele Stepe.
Toliko njih!
Je li Ikurei Conphas bio svjestan to je uinio? Scylvendiji po prirodi bijahu svadljivi, a osim ritualnih plja kakih pohoda
po granicama Nansurija, veinu su vremena provodili ubijajui se meusobno. Ta sklonost svaanju i ratovanju do
istrebljenja bila je zadnji obrambeni bedem Carstva protiv njihovog naroda, vii ak i od Hethanti koje su parale nebo.
Prodorom u Stepe, Conphas je ujedinio Narod i tako suo io Carstvo s najveom opasnou u desetljeima.
to je moglo potaknuti takav rizik? Bez nekog o itog razloga, Ikurei Xerius III. je uloio cijelo Carstvo na svog
obeavajueg neaka. to mu je Conphas obe ao? Koje su ga okolnosti nagnale na sve to?
Isije sve bilo onakvo kakvim se inilo, Cnaiiir bijae siguran u to. A opet, gledaju i preko polja oklopljenih konjanika, nije
se mogao ne pokajati zbog svojih ranijih bojazni. Gdje god pogledao, vidio je mrke, ratoborne jaha e, s krznima
pribijenim na okrugle titove, konjima pokrivenim ukrasnim platevima koji bijahu opiveni oplja kanim nansurskim i
klanskim noviima. Bezbrojne tisue Scylvendija, koje su okrutna godinja doba i neprestani ratovi u inili stranima.
Kakve je nade Conphas uop e mogao imati?
Nansurski rogovi zatretali su podnojem gorja, tjeraju i strah u kosti ljudi i konja. Svi pogledi bijahu upereni u iroki
greben koji je zaklanjao dolinu. Cnaiiirov sivac zabrektao je i propeo se, ibajui skalpovima koji su mu resili uzde.
"Uskoro", promrmljao je, vrstom rukom umirujui podivljalu glavu svoga konja. "Uskoro e se prolomiti ludilo."
Cnaiiir je uvijek pamtio sate pred bitku kao nepodnoljive, i zato bi ga uvijek iznova iznenadilo kad bi ih uspio istrpjeti.
Bilo je trenutaka kad bi ga veliina nadolazeih zbivanja obuzela i ostavila ga osupnutog poput nekoga tko je upravo
izbjegao smrtonosan pad. No takvi su trenuci bili kratkotrajni. Uglavnom su sati prolazili kao i svi drugi, moda malo
tjeskobno i isprekidano provalama zajednike mrnje i strahopotovanja, ali inae nesnosno kao i uvijek. Uglavnom se
trebao podsjeati na ludilo koje slijedi.
Cnaiiir je prvi od svojih suplemenika dosegnuo vrh grebena. Tinjaju i izmeu dvije planine u obliku sjekuti a, sunce ih je
zasljepljivalo, i Cnaiiiru je trebalo nekoliko trenutaka da uspije razabrati udaljene redove Carske vojske. Falange
pjeatva formirale su veliku razdijeljenu traku preko otvorenog terena izmeu rijeke i utvrenog nansurskog tabora.
Carkai na konjima rairili su se po isprekidanim padinama pred njima, raspore eni da napadnu svakog Scylvendija koji
pokua prijei Kiyuth. Kao da pozdravljaju starog neprijatelja, nansurski rogovi zaore se jo jednom, podrhtavajui kroz
hladan jutarnji zrak. Moan uzvik zagrmio je iz redova vojske, popraen muklim bubnjanjem maeva o oklope.
Dok su se druga plemena sabirala na liniji grebena, Cnaiiir je prou avao Nansurce, dlana podignutog da ga zakloni od
63

sunca. To to su se razmjestili po sredini terena, a ne uz isto nu obalu rijeke nije ga iznenadilo, iako je pretpostavljao da
su se Xunnurit i ostali upravo uriH promijeniti planove. Pokuao je brojati redove - formacije su mu se inile izvanredno
duboke - ali nije se uspijevao usredoto iti. Apsurdna vanost okolnosti u kojima se nalazio pritiskale su ga poput ne eg
opipljivog Kako se ovako neto moe dogoditi? Kako mogu itavi narodi
Pognuo je glavu, protrljao stranji dio vrata, ponavljajui litaniju predbacivanja samome sebi kojom bi uvijek zavravao
takve sramne misli. Oima due vidio je svoga oca, Skiothu, lica sve crnijeg dok se guio u blatu.
Podigavi pogled, misli su mu bile prazne koliko i izraz lica. Conphas. Ikurei Conphas bio je sredite onoga to e se ovdje
odvijati, a ne Cnaiiir urs Skiotha.
Prenuo ga je glas: bijae to Bannut, brat njegovog pokojnog oca.
"Zato su se grupirali tako blizu svog tabora?" Stari ratnik pro isti grlo - zvuk kao kad konj re iz dubine prsa. " ovjek bi
pomislio da e iskoristiti rijeku da nam uskrate prostor za juri."
Cnaiiir je nastavio prouavati Carsku vojsku. Vrtoglavica zbog predstojeeg krvoprolia strujala mu je udovima. "Zato jer
Conphas treba odluujuu bitku. eli privui nae redove na svoju stranu rijeke. Uskratiti nam manevarski prostor i
prisiliti nas na sueljavanje na sve ili nita."
"Zar je poludio?"
Bannut je bio u pravu. Conphas je bio lud ako je mislio da e njegovi ljudi pobijediti u bitki prsa o prsa. U o aju su isto
pokuali i Kianjani kod Zirkirte pred osam godina; samo su si navukli katastrofu na vrat. Narod je nemogu e slomiti.
Smijeh se zauje iz amora njegovih suplemenika. Cnaiiir je trgnuo glavom oko sebe. Njemu? Smije li se to netko njemu?
"Ne", odgovori odsutno, promatrajui profile preko Bannutovih ramena. "Ikurei Conphas nije lud."
Bannut pljune; gesta bijae namijenjena, bar je Cnaiiir pretpostavio, nansurskom Uzvienom Generalu. "Govori kao da
ga poznaje."
Cnaiiir se zagleda izravno u starca pokuavaju i razabrati gaenje u njegovu tonu. On jest poznavao Conphasa na neki
nain. Harajui Carstvom prole jeseni zarobio je nekoliko nansurskih vojnika, ljude koji su blebetali o Uzvienom
Generalu s tolikim divljenjem da su pobudili Cnaiiirovu znatielju. Vru im ugljenom i otrim ispitivanjem saznao je
mnogo o Ikurei Conphasu, o njegovoj genijalnosti u Galeotskim ratovima, o njegovim smjelim taktikama i inovativnom
reimu obuke - dovoljno da zna da je ovaj drugaiji od svih s kojima se ikad susreo na bojnom polju. No takvo bi znanje
bilo uzalud protraeno na stare zmije poput Bannuta, koji mu nikad nije oprostio umorstvo njegova oca.
"Odjai do Xunnurita", Cnaiur zapovijedi, znaju i dobro da Kralj Plemena nee htjeti imati posla s utemotskim glasnikom.
"Saznaj to namjerava."
Bannut nije nasjeo. "Povest u Yursalku sa sobom", ree promuklo. "On je oenio jednu od Xunnuritovih keri, onu
deformiranu, ba prolog proljea. Moda se Kralj Plemena sjeti te velikodunosti." Bannut posljednji put pljune, kao da
eli zapeatiti svoje rijei, pa se sjuri meu okolne Utemote.
Dugo je vremena Cnaiur sjedio osamljen na svome konju, nijemo promatrajui bumbare kako izranjaju izmeu njiuih
glava ljubiaste djeteline pred njim. Nansurci su i dalje nabijali po svojim titovima negdje u daljini. Sunce je polako
stezalo dolinu u svoj vrui zagrljaj. Konji su nestrpljivo toptali.
Opet meuprostorom zaorie rogovi i Nansurci prestadoe s bukom. Graja meu njegovim suplemenicima jenjala je, a
rasplamsani bijes istisne mu alost iz grudi. Uvijek su razgovarali me usobno, nikad s njim; kao da je mrtvac me u njima.
Sjetio se svih onih koje je poubijao prvih par godina nakon o eve smrti, svih onih Utemota koji su htjeli istrgnuti Bijeli
jak poglavice od njegovog sramotnog imena. Sedmorice roaka, jednog ujaka i dva brata. Tvrdoglava mrnja kipjela je u
njemu, mrnja koja je jamila da nee posustati, koliko god ponienja natovarili na njega, koliko god apata i suzdranih
pogleda. Prije e poubijati sve i svakoga, kako neprijatelje tako i suplemenike, nego se predati.
Upro je pogled na naikani pejza Conphasove vojske.
Hou li te danas ubiti, Uzvieni Generale? Vjerujem da hou.
Iznenadni uzvici privukoe mu panju nalijevo. Kroz guvu vojske i konjanika ugledao je Xunnuritovu zastavu kako se
vijori prema nebu. Obojeni konjski repovi ibali su gore-dolje, prenosei naredbu za polagano kretanje naprijed. Daleko
na sjeveru, gomile Scylvendija ve su se poele slijevati niz padinu. Povikavi svojim suplemenicima, Cnaiiir podbode
svog konja i zaleti se prema rijeci, gazei djetelinu i rasprujui pele. Rosa je ve isparila i travke su ibale po konjskim
goljenicama. Zrak je mirisao na zagrijanu zemlju.
Horda Scylvendija postupno je okruivala istonu dolinu. Jurei kroz ikaru poplavljene nizine, Cnaiur ugleda Bannuta i
Yursalku kako hitaju prema njemu otvorenim terenom, s lukovima objeenim na bokove i titovima koji su poskakivali na
konjskim pozadinama. Preskoie neku ikaru, a Bannut umalo pade dosko ivi u plitku guduru na daljoj strani. U
nekoliko su se trenutaka na svojim konjima nali uz bok s Cnaiiirom.
Iz nekog su razloga izgledali jo neugodniji nego ina e. Nakon to je uputio urotni ki pogled Bannutu, Yursalka se zapilji u
Cnaiiira bezizraajnim pogledom. "Plan je da krenemo preko najjunijeg gaza i smjestimo se nasuprot Nasueretskoj
koloni na njihovom lijevom boku Ako Conphas napadne prije nego ponovno zauzmemo formaciju, trebamo se povu i
prema jugu i napadati s boka."
"Xunnurit vam je to sam rekao?"
64

Yursulka oprezno kimne. Bannut je zurio, starih o iju sjajnih od zlobne samodopadnosti.
Njiui se u ritmu koraka svoga konja, Cnaiiir se zagleda preko Kiyutha, paljivo ispitujui grimizne zastave na lijevoj
strani Carske vojske. Brzo je pronaao zastavu Nasueretske kolone: Crno sunce nansursko presjeeno napola orlovskim
krilom, sa zlatnim izvezenim sheyikim simbolom broja devet na dnu.
Bannut ponovno proisti grlo. "Deveta kolona", kae on s odobravanjem. "Na Kralj Plemena nam je iskazao
potovanje." Iako tradicionalno stacionirani na granici Carstva s Klanom, ljudi iz Nasuereta bili su na cijeni kao jedni od
najboljih u Carskoj vojsci.
"Ili to ili nas alje u smrt", ispravi ga Cnaiiir. Moda se Xunnurit nadao da e grube rijei koje su izmijenili dan ranije imati
teke posljedice.
Svi prieljkuju moju smrt.
Yursalka promrsi neto nerazumljivo, pa odjuri, Cnaiiir pretpostavi, u potrazi za nekim asnijim drutvom. Bannut je
nastavio jahati uz Cnaiiira bez rijei.
Kada je Kiyuth bio dovoljno blizu da se moglo raspoznati njegovo ledenja ko porijeklo, nekoliko se ogranaka odvojilo iz
scylvendskih redova i krenulo se probijati kroz mnoge ph ine rijeke. Cnaiiir je zabrinuto promatrao te kohorte, svjestan
da e njihovi poetni rezultati otkriti mnogo o Conphasovim namjerama. Nansurski arkai na drugoj strani rijeke povukli
su se pred njima, razdvojili se pa razbjeali, zasuti pljuskom strijela. Scylvendiji su ih progonili prema glavnini Carske
vojske, a onda galopirajui zaokrenuli paralelno s nansurskim linijama, ispaljuju i oblake strijela noeni svojim brzim
konjima. Sve vei broj kohorti im se pridruivao, usmjeravaju i konje samo podbadanjem, uzvicima i koljenima. Ubrzo su
se tisue slijevale prema carskim redovima.
Cnaiiir i njegovi Utemoti preli su Kiyuth u zaklonu tih napada a, ostavljajui za sobom vodene zavjese dok su se uspinjali
na drugu obalu, a zatim jurnuli na svoju novu poziciju nasuprot Nasuere anima. Cnaiiir je znao da e prelazak rijeke i
ponovno razmjetanje biti kritino razdoblje, cijelim je putem oekivao da rog najavi napad Nansuraca. Ali Uzvieni
general drao je svoje kolone na uzdi, dozvoljavajui Scylvendijima da okupe u irokom polumjesecu uz rijeku.
to to Conphas izvodi?
irom terena i trava nejednakih poput brade nekog mladia ekala ih je Carska vojska. Cnaiiir je promatrao red za redom
figura sa titovima, nakrcanih oklopima i insignijama, u crvenim konim suknjama i oklopima sa eljeznim trakama i
obrubom od pletene ice. Bezbrojni i bezimeni, uskoro e pomrijet! jer su stupili na njihovu zemlju.
Rogovi zatrubie. Tisue maeva udarahu kao jedan. A svejedno se inilo da se neka sablasna tiina nadvila nad poljem,
kao zajedniko uzimanje zraka.
Povjetarac je strujao dolinom, povlaei za sobom miris konja, znojne koe i neopranih ljudi. Trljanje i zveketanje korica
o oklope, podsjetilo je Cnaiiira na njegov vlastiti oklop. Ruku laganih poput zrakom punjenog mjehura provjerio je
remenje bijelo obojane kacige, trofej iz pobjede nad Hasjinnetom kod Zirkirte, a zatim i uzice brigandine sa eljeznim
prstenovima. Sjedei u sedlu, okretao se u struku da istegne miie i smanji napetost. aptao je rekvijem za Mrtvog
Boga.
Signali konjskim strunama izmjenjivali su se meu nagomilanim plemenima, i Cnaiiir je izvikivao zapovijedi svojem rodu.
Prvi val kopljanika formirao se rame o rame s njim. titovi im bijahu objeeni oko vrata.
Osjetivi da ga Bannut pomno promatra, Cnaiiir se okrene prema njemu i njegov ga izgled uznemiri.
"Tebe", rekao je stari ratnik, "e procjenjivati po dananjem danu, Cnaiiire urs Skiotha. Procjenjivanje ne prestaje."
Cnaiiir se zapiljio u njega, svladan ljutnjom i zaprepatenjem. "Ovo nije mjesto za otvaranje starih rana, Strie."
"Nema boljeg mjesta od ovog."
Brige, sumnje i predosjeaji ga opkolie, ali nije bilo vremena za to. Carkai su se povlaili. U daljini, redovi konjanika
odvajali su se od glavnine horde laganim korakom prema falangama Carske vojske. Hodo ae je zavrilo; stiglo je
vrijeme za bogotovlje.
Jednim uzvikom poveo je Utemote kasom naprijed. Zgrabilo ga je neto sli no strahu, osjeaj poniranja kao s vrha litice.
U nekoliko trenutaka nali su se u dosegu nansurskih strijelaca. On povika, i njegovi kopljanici pojure u galopu, dre i
vrsto titove izmeu ramena i vrha sedala. Projurie kroz ipraje zakrljale rujevine. Prve strijele zazujahu meu njima,
parajui zrak poput platna, muklo udaraju i u titove, zemlju meso. Jedna mu okrzne rame, druga se za duinu prsta
zabije u njegov tit, nainjen od mnogo slojeva koe.
Tutnjali su ravnim prostranstvom ledine, uzimajui smrtonosan zalet ula se vriska konja, tropot strijela, a onda samo
goli topot tisua kopita po ledini. Pognute glave, Cnaiiir je promatrao pjeatvo Nasueretske kolone kako se priprema.
Koplja im bijahu sputena, najdua koplja koja je ikada vidio. Zastade mu dah u oklijevanju. No podbode konja da poleti
jo bre, spusti koplje za napad, i zatuli utemotski bojni pokli . Njegovi suplemenici mu se pridruie, i zrak je
podrhtavao, ''Boj i bogosluje!" Buseni trave i divljeg cvijea ruili su se pod njim. Zid kopalja i titova i vojnika hrho je
sve blie. Njegovo je pleme jahalo s njim, raireno poput dviju golemih ruku.
Pogoen u prsa, njegov konj se prevrnuo, ukopavi se u stepsku travu. On tresne o ledinu i goljenice, uganuvi rame i
vrat. Na trenutak je bio zarobljen pod konjskim udovima. Zabio se pod veliku teku sjenu, no nita nije naletilo na njega i
on se tekom mukom oslobodi, odbaci tit i isu e ma, pokuavajui razabrati neki smisao iz zbrke oko sebe. Na dohvat
65

ruke, konj bez jahaa toptao je mahnito u krug, ritajui se meu Nansurcima. Raskomadae ga nasmrt ljudi zbijeni tako
gusto kao da su zakucani zajedno avlima.
Nansurski redovi bijahu velikim dijelom netaknuti, i borili su se s juna kom profesionalnou. Utemoti su se najednom
inili divljima i jadnima u odnosu na njih, siromanima u svojim nebojanim konim i zaplijenjenim oklopima. Na objema
stranama njegovi su suplemenici bivali pokoeni. Vidio je kako su Okkiiira, njegovog brati a, kukama skinuli s konja i
zatukli ga na podu. Ugledao je kraji kom oka svog neaka Malutija kako se batrga pod zamahom ma eva, jo uvijek
uzvikujui utemotski bojni pokli. Zar su toliki ve pali?
Baci pogled prema prostranstvima iza sebe, oekujui da e vidjeti drugi val utemotskih kopljanika. Osim usamljenog
konja koji je epao prema rijeci, teren bijae prazan. Vidio je lanove svoga plemena u daljini kako se motaju na
poetnim pozicijama, promatrali su umjesto da jau. to se to dogaa?
Izdaja?
Izdaja! Ogledavao se oko sebe da pronae Bannuta, i pronaao ga je skvrenog u oblinjem bunju, kako prtlja po svom
trbuhu kao da je igraka. Neki Nansurac koji je doteturao iz oblinjeg okraja, izvukao kratki ma iz rtve i zario ga
Bannutu u grlo. Cnaiiir podigne teko koplje s poda i baci ga. Vojnik ga je ugledao i nepromiljeno podigao tit. Koplje je
probilo gornji ugao i povuklo tit dolje svojom teinom. Cnaiiir sko i prema njemu, zgrabi koplje i silovito povu e tit i
ovjeka prema naprijed. Vojnik posrne na ruke i koljena, po ne puzati pred Cnaiiirovim uzdignutim irokim ma em, pa se
skljoka na pod, bez glave.
Cnaiiir zgrabi Bannuta za oklop i odvu e ga iz gungule. Stari je vojnik grgljao, s mjehuriima krvi meu usnama. "Xunnurit
se dobro sjeao usluge koju mu je Yursalka u inio!" zaustio je.
Cnaiiir je zurio u njega uasnut. "to ste to uinili?"
"Ubili smo te! Ubili smo ubojicu vlastitog roda! Cendravog pedera koji nam je poglavica!"
Rogovi su zavijali kroz galamu. Meu otkucajima srca, Cnaiiir je ugledao svoga oca u Bannutovom nacerenom licu. Ali
Skiotha nije umro ovako.
"Gledao sam te one noi!" Bannut je hripao, glasa sve vie muenog agonijom. "Vidio sam to se uistinu" tijelo mu se
trzalo u grevima kalja - "to se zbilo tada pred trideset godina. Svima sam rekao tu istinu! Sada e Utemot biti
osloboen od tlake tvoje sramote!"
"Ne zna ti nita!" Cnaiiir povika.
"Znam sve! Vidio sam kako ga gleda. Znam da ti je bio ljubavnik!"
Ljubavnik?
Bannutove oi poele su se mutiti, kao da gledaju u neto to nema dna. "Tvoje ime nosi naa sramota", protisnuo je.
"Ako Mrtvi Bog da, vidjet u je izbrisanu!"
Cnaiiir se osjeao kao da mu je krv od pijeska. Okrenuo se u stranu i treptao da zaustavi suze.
Plaljivac.
Kroz gomilu figura u aru borbe ugledao je Sakkerutha, svog prijatelja IZ djetinjstva, kako pada s konja. Sjetio se kako su
skupa kopljima lovili nbe pod prostranim ljetnim nebom. Sjetio se...
Ne.
Peder. Zar su to mislili?
"Ne!" zarei okrenuvi se nazad Bannutu. Stari neslomljivi bijes ga je napokon pronaao. "Ja sam Cnaiiir urs Skiotha,
krotitelj konja i ljudi." 'zapikne ma u ledinu i zgrabi zauenog mukarca za vrat. "Nitko nije pobio toliko mnogo ljudi!
Nitko ne nosi toliko svetih oiljaka! Ja sam mjera sramote i asti. Ja procijenjujem tebe!" Njegov stric se guio i
zamlatarao krvlju zamrljanim rukama. Zatim je klonuo. Zadavljen Onako kako su davili ensku djecu robova.
Izvukavi svoj iroki ma Cnaiiir je oteturao od trupla svoga strica i ogledao se odsutno oko sebe. Trupla konja i ljudi
resila su tlo pred njim Sada tek hrpice ratnika bez konja, njegovi su se Utemoti povla ili pred osokoljenim zidom
pjeatva. Nekoliko njih vikali su na svoje udaljene suplemenike, shvativi da su naputeni. Besramna a ica dala se u
bijeg Ostali se okupie oko Cnaiiira.
Carski asnici urlali su kroz galamu. Nansurski redovi su napredovali. Ispruivi lijevu ruku pred sobom Cnaiiir zauzme
stav, visoko podigavi ma, sve dok sunce nije zabljesnulo zamrljanom otricom. Pjeatvo je naviralo obilazei leeve, sa
titovima ureenim Crnim suncima i sa mrkim izrazima slavlja na licima. Cnaiiir je vidio jednoga kako probada Bannutovo
tijelo. Novi se uzvici prolome meu asnicima, promuklo nadglasavaju i zavijanje udaljenih rogova. Iznenada tri prednja
reda krenu u napad.
Cnaiiir une, zasjee po oklopljenim goljenicama prvoga koji je krenuo na njega. Budala pade. Mlatne mu nogom tit
prema gore i zari otricu meu remenje oklopa tik ispod pazuha. Ushi enje. Iupa nazad ma, zamahne i zasjee
drugoga, slomivi mu kljunu kost kroz koni oklop. Cnaiiir zaurla i i podigne ruke prepune oiljaka, silnih znamena
njegove krvave prolosti.
''Tko?" grmio je njihovim enskastim jezikom. "Tko e mi od vas prinijeti no rukama?"
Pade i trei rigajui krv, no ostali ga opkolie u gomilama, vodeni asnikom kamenog pogleda koji je urlao, "Umri!" sa
svakim zamahom maa. Cnaiiir mu udovolji, odsjekavi mu dio eljusti zajedno s donjim zubima. Ne posustajui, ostali
66

nahrupie na njega s kopljima i titovima, tjeraju i ga unazad. Jo jedan asnik nasrne na njega, mladi plemi sa motivom
Kue Biaxi na titu. Cnaiiir mu ugleda stravu u o ima, spoznaju da je ogromni Scylvendi pred njim vie od obi nog
ovjeka. Cnaiiir mu izbije kratki ma iz njenih ruku, divlje ga udari nogom i ubode. Momak se strovali unazad, vrite i,
pljeskajui se po krvi koja mu je ikljala iz prepona kao da je vatra.
Naguravali su se pred njim, sada ve jednako eljni izbjei ga kao i dohvatiti. "Gdje su vai moni ratnici?" Cnaiiir je urlao.
"Dajte mi mone ratnike!" Udovi su mu gorjeli od posvemanje mrnje, sjekao ih je sve, i slabe i jake jednako, borei se
kao netko lud od slomljena srca, mlatei titove sve dok ruke ne bi pukle, udaraju i figure dok ne bi posrnule trcajui
perjanice krvi.
Nadolazei redovi su ih opkoljavali, no Cnaiiir i njegovi Utemoti su ubijali i ubijali, sve dok ledina pod njihovim nogama
nije postala krvava kaljua, klimava od posijanih tjelesa. Nansurci popustie, povukoe se nekoliko koraka zure i u udu
u utemotskog poglavicu. Stavivi ma u korice, Cnaiiir preskoi hrpu leeva pred sobom. Zgrabi ranjenog zaostalog
vojnika za vrat i zgnjei mu dunik. Urlajui podigne koprcajueg mukarca iznad glave.
"Ja sam otimai" vikao je. "Mjera svih ljudi!" Bacio je tijelo njima pod noge. "Zar nema ni jedan mukarac meu vama?"
Pljunuo je pa se nasmijao njihovoj zapanjenoj utnji. "Sve pi ke, znai." Otresao je krv s raupane kose pa ponovno
podignuo ma.
Panini uzvici razlomie se meu Nansurcima. Nekoliko ih se bacilo na one iza sebe, o ajniki pokuavajui pobjei od
njegovog poremeenog izdanja. Zatim topot kopita prekine graju e e borbe koja bi uslijedila i sve se glave okrenue.
Novi utemotski konjanici nahrupe meu njih nabadajui pokojeg Nansurca na koplje, a pokojeg gazei. Nastade kratak
trenutak sveopeg krkljanca, i Cnaiiir zakuca jo dvojicu. Ma mu ve bijae tup poput plosnate eljezne ipke. Tada se
ljudi iz Nasueretske kolone dadoe u bijeg, bacaju i oruje i titove u trku.
Cnaiiir i njegovo pleme naoe se sami; prsa su im se nadimala, a krv tekla iz otvorenih rana. "Ajaaah!" urlali su dok je
kohorta za kohortom galopirala pored njih. "Boj i bogosluje!"
No Cnaiiir ih je ignorirao, otravi radije na vrh niskog breuljka. Dolina se rasprostrla pred njim, u kaosu praine, dima i
bezbrojnih tisua zaraenih ljudi. Nakratko ga je nevjerojatan opseg tog prizora ostavio bez daha. Daleko na sjeveru vidio
je divizije scylvendskih konjanika, mrane kroz oblake praine, kako zaokreu i napadaju, inilo se, naputenu nansursku
kolonu. Slijedei zastavu od konjske koe plemena Munuati, ete konjanika slijevale su se prema istoku izme u izolirane
kolone 1 centra, sustiui ljude u bijegu. Isprva je pomislio da hitaju prema nansurskom taboru, ali jednim pogledom
uvjerio se da nije tako. Tabor je ve bio u plamenu, i Cnaiiir ugleda nansurske robove, sve enike i majstore kako vise i
padaju s ograde od kolaca. Netko je ve podigao zastavu Pulita, najsjevernijeg od scylvendskih plemena, iznad glavnih
drvenih dveri. Tako brzo...
Promatrao je ludilo u sredini. Netko bijae zapalio travu izmeu, i ^roz dim je ugledao Xunnuritovo pleme Akkunihor
zbijeno na blistavu povrinu voda Kiyutha, sa svih strana opkoljene Eotskom straom i dijelovima kolone koju nije uspio
raspoznati. Trupla konja i ljudi bijahu razbacana po velikom prostranstvo! izme u njegove pozicije i Xunnuri-tovog
oajnikog poloaja. Gdje su Kuoti? A Alkussi? Cnaiur se okrene prema zapadu i drugoj strani rijeke - pogrenoj strani - i
spazi zahuktalu bitku na naboranom vrhu doline. Prepoznao je Kidruhil, elitnu Carsku teku konjicu, kako unitava
rasprenu kohortu Scylvendija. Vidio je Nymbrikanske konjanike. Careve norsirske pomone trupe, kako nestaju iza
grebena dalje na sjeveru i savrene falange na ijem su elu, inilo se, marirale dvije netaknute kolone, od kojih je jedna
nosila nasueretske zastave.
No kako je to bilo mogue? Njegovi su Utemoti upravo zgromili Nasueret. Nisu li? I nije li Kidruhil bio smjeten na
krajnjem desnom boku Nansura, na po asnom mjestu meu Ketyaanima? Na poziciji nasuprot Pulitima...
uo je kako ga njegovi ljudi dozivaju, ali ih je ignorirao. to to Conphas radi?
Ruka ga zgrabi za rame. Bijae to Balait, najstariji brat njegove druge ene, ovjek kojeg je oduvijek cijenio. Prsni mu
oklop bijae rasjeen i sada je visio s jednog ramena. Jo uvijek je imao bodljikavu kacigu, ali mu se krv slijevala niz lijevu
sljepoonicu, iscrtvajui liniju kroz rasprene mrlje.
"Hodi, Cnaiilre", rekao je bez daha. "Othkut nam je doveo konje. Poljem vlada kaos; moramo se okupiti da bi napali."
"Neto tu ne valja, Bala", Cnaiiir odvrati.
"Ali Nansurci su gotovi... Tabor im ve gori."
"A ipak vladaju sredinom."
"Jo bolje! Bokovi su nai, a ono to je ostalo od njihove vojske dovu eno je na otvoreni teren. Ve sada Oknai Jednooki
vodi svoje Munuatije u pomo Xunnuritu! Obujmit emo ih poput ake!"
"Ne", Cnaiiir ree tupo, promatrajui kako se Kidruhil probija preko grebena iza njih. "Neto tu ne valja! Conphas nam je
prepustio bokove da bi sam mogao zgrabiti sredinu..." To bi objasnilo kako su Puliti uspjeli tako brzo osvojiti tabor.
Conphas je povukao Kidruhil na po etku bitke da bi ih poslao protiv scylvendskog centra. I dao je kolonama krive zastave
s namjerom da ih navede na krivi zaklju ak da je svoje najjae snage razmjestio po bokovima. Uzvieni General elio je
sredinu.
"Moda je mislio da e pokoravanjem Kralja Plemena izazvati pomutnju u naim redovima", pokuao je Balait.
"Ne. Nije tako blesav... Gledaj. Bacio je sve svoje konje u centar... Kao da netonaganja." Cnaiiir je upinjao eljust, zurei
67

u panoramu, paljivo ispitujui svaki pojedini daleki prizor nasilja. estoko mlaenje maevima. Krvoedno nadimanje i
krvavi malj rata. I pod ljepotom tog prizora neto nedokuivo, kao da je cijelo polje postalo ivi znak, piktogram poput
onih kojima su tuinci zaleivali tragove u kamenu i pergamentu.
to li je znaio?
Balait se ukljui u njegova promiljanja. "Osuen je na propast", rekao je, odmahujui glavom. "ak ga ni njegovi Bogovi
ne mogu spasiti!"
Onda Cnaiiiru sine. Dah mu se smrznuo u grudima. Kipte i bijes raspiren prolijevanjem krvi napustio mu je udove; osjetio
je jedino bol od ozljeda i neopisivu prazninu koju bijahu izdubile Bannutove rije i.
"Moramo bjeati."
Balait je zurio u njega zapanjen i pun prezira. "Moramo to?"
"Strijelci s Choraema - Conphas zna da ih drimo iza sredinjice. Ili ih je razorio ili ih je otjerao s bojnog polja. Bilo kako
bilo, mi"
Tada spazi prve bljeskove nesvete svjetlosti. Prekasno.
"kola, Bala! Conphas je doveo kolu!"
Blizu srca doline, kroz falange pjeadije koje bijahu na brzinu poredane da se suprotstave Oknaiju Jednookom i njegovim
Munuatima, najmanje dvadesetak se figura obavljenih crnim ogrta ima polako izdizalo iznad polja i prema nebu.
Uenjaci. arobnjaci Carskog Saika. Nekoliko ih se raspri iznad doline. Oni preostali ve su pjevali svoj nezemaljski pjev,
prei zemlju i Scylvendije treperavim ognjem. Munuatski napad rasipao se u lavinu plamteih konja i ljudi.
Jedan beskrajni trenutak Cnaiiir se nije mogao pomaknuti. Promatrao je lebde e siluete kako se obruavaju u srcu
zlatnih kresova. Gledao je kako ljude poput mrvica razbacuju uareni cvjetovi. Gledao je sunca kojima je izmakao
horizont pa su se razmrskavala po guruoj zemlji, ^rak je odjekivao potresima magine grmljavine.
"Stupica", promrmlja. "Cijela je bitka pokuaj da nas lie naih Choraea!"
No Cnaiur je posjedovao svoju vlastitu Chorae - naslijedio ju je od svog pokojnog oca. Uko enih prstiju, ruku nesigurnih
od umora, izvukao je eljeznu kuglu ispod brigan ine i vrsto je stisnuo.
Kao da hoda po povrini uzburkanog dima i praine, U enjak je lebdio prema njima. Usporio je, plutajui iznad njih u
visini vrhova stabala. Njegov je crni ogrta kljuao na planinskom povjetarcu, sa zlatnim rubom koji se talasao poput
zmija u vodi. Bijela svjetlost isijavala mu je iz oiju i usta. Rojevi strijela bljeskali su, pretvoreni u pepeo na dodir s
njegovim sfernim titovima. Duh zmajeve glave zamiljeno se vinuo iz njegovih ruku. Cnaiiir ugleda staklaste ljuske i o i
poput kugala punih zakrvavljene vode.
Velianstvena se glava nakloni.
On se okrene Balaitu, viknuvi, "Bjei!"
Rogato se drijelo razjapi i izriga zasljepljujuu vatru.
Zubi prasnue. Koa se mjehurila i samo skliznula. Ali Cnaiiir nije osjetio nita, samo toplinu Balaitove goru e sjene. Zaori
se trenutaan krik, zvuk eksplozije kostiju i utroba.
I tada nestade vatrene pjene blistave poput sunca. Izbezumljen, Cnaiiir se nae u sreditu spaljenih ostataka. Balait i
ostali Utemoti jo uvijek bijahu gorili, cvrei poput svinje na ranju. Zrak je mirisao na pepeo i svinjetinu.
Svi mrtvi...
Silan uzvik pojaa dojam kakofonije, i kroz zavjese dima i bjeeih Scylvendija ugleda zakrvavljenu plimu nansurske
pjeadije kako navire prema njemu preko obronaka.
Strani glas proapta, ''Procjenjivanje ne prestaje..."
Cnaiiir je bjeao, preskaui trupla, hitajui kao i ostali prema tamnoj liniji rijeke. Popiknuo se preko strijele zabodene u
ledinu i tresnuo naglavce u mrtvog konja. Pribravi se uz suncem zagrijane butine, podigao se na klimave noge i posr ui
potrao svom snagom. Proletio je uz mladoga ratnika koji je epao sa strijelom zabodenom u bedro, pa pored drugoga
koji je kleao u travi, pljujui krv. Zatim grupica njegovih Utemota protutnji na konjima predvo ena Yursalkom. Cnaiiir
zazove njegovo ime, i iako ga je ovaj nakratko pogledao, oni samo produie. Psujui, on ubrza trk. U uima mu je
grmjelo. Pljuvao je slinu nakon svakog mukom usisanog udaha. Pred sobom je vidio gomile zbijene po obalama; neki su
mahnito upali oklope da bi mogli plivati, ostali jurili prema jugu i brzacima koji su obe avali pliine. Yursalka i njegova
utemotska kohorta grabili su kroz budue plivae i survali se u vodu. Mnogi su konji potonuli u brzim strujama, no neki
su uspjeli prevesti svoje jahae na udaljene obale. Tlo je postajalo strmije, i Cnaiiir je grabio udaljenosti dugim lebdeim
koracima. Preskoio je jo jednog mrtvog konja, pa prozujao kroz ikaru zlatnica koje su lelujale na vjetru. Desno ugleda
etu Carskih Kidruhila kako se poput lepeza ire po breuljcima i galopiraju silovito prema bjeguncima. Posrtao je uskim
podrujem uz vodu pa konano nabasao meu svoje uspaniene zemljake. Nateui ljude u stranu, laktario se prema
blatu i ugaenom raslinju obale rijeke.
Vidio je Yursalku kako se probija kroz rogoz i goni svog potpuno mokrog konja da se popne uz drugu obalu. Do ekalo ga
je desetak Utemota, s konjima koji su toptali napola u panici.
"Utemot!" zagrmio je, i nekako su ga uli kroz graju. Dvojica su pokazala u njegovom smjeru.
No Yursalka je vikao na njih, mlatei zrak otvorenim dlanom. Bezizraajnih lica, okrenuli su konje i gonjeni Yursalkom
68

odgalopirali prema jugozapadu.

Cnaiiir pljune prema njihovim odmiuim siluetama. Zgrabio je no i poeo piliti brigandinu. Dvaput je umalo zguran u
vodu. Uzbunjujui povici prostrijelili su zrak, a sve jaa im je grmljavina kopita dala jo veu ozbiljnost. uo je lomljenje
kopalja i vrisku konja. Poeo je mahnito sjei ilave vezice brigandine. Tijela su se zabijala u njega i on posrne. Ugleda
kidruhilskog jahaa, koji se uzdizao kao crna sjena pred bljeskom sunca. Strgnuo je brigandinu i zavitlao je u Kiyuth.
Neto mu prasne o glavu. Vrela krv mu je guila oi. Pade na koljena. Izbrazdano tlo tresne ga u lice.
Krikovi, zavijanje, pljusak tijela bacanih u brzaju u planinsku vodu.
Ba poput mog oca, pomislio je, a onda ga obuze tama.
Promukli iscrpljeni glasovi, omotani udaljenijim i pijanijim zborom pjevaa. Bol kao da mu je glava zakucana u zemlju.
Tijelo mu teko, nepokretno poput blata na dnu rijeke. Teko mu razmiljati.
"to, zar se napuhnu odmah im umru?"
Iznenadna strava. Glas mu je dolazio s lea, vrlo blizu. Pljakai?
"Jo jedan prsten?" drugi glas usklikne. "Samo otpili prokleti prst!"
Cnaiiir zauje primiue korake, neije noge u sandalama kako glavinjaju kroz travu. Polako, jer nagli pokreti privla e
panju, isprobao je prste i zape a. Mogao ih je micati. Paljivo je opipavao ispod opasa a, stegnuo utrnule prste oko
Chorae, izvukao je i utisnuo je u blato.
"Gadljiv je", primijeti trei glas. "Uvijek je bio."
"Nisam! Samo... samo..."
"Samo to?"
"To je oskvrnue, samo to. Pljakanje mrtvih je jedno. Oskvrnjivanje je neto sasvim drugo."
"Trebam li te podsjeati", trei glas ree, "da su ovi tu mrtvi Scylvendiji. Teko je oskvrnuti nekoga tko je ionako proklet Heej! Jo jedan ivi ovdje."
Zvuk otrice kako strue iz korica punih pijeska, mukli udarac, pa gue i uzdah. Unato nabijanju u glavi, Cnaiiir je
razmrljao blato po licu i zagrabio ustima koliko god mu je stalo unutra.
"Jo uvijek ne mogu skinuti taj prokleti prsten..."
"Samo cvakni taj jebeni prst ve jednom!" povika drugi glas, sada tako blizu da se Cnaiiiru najeio vrat. "Tako mi jebenog
Kasnijeg Proroka! Mulac jedini ima sree pronai zlato na ovim smrdljivim divljacima, a njega mui savjest! Oho. Koga to
imamo ovdje? Velika zvjerka. Sveti Sejenuse, koliko oiljaka tip ima!"
"Kau da Conphas ionako eli da sakupimo sve njihove glave", trei glas kae. "Kakve veze onda ima jedan prst?"
"Eto ga. Malo sline. Misli li da bi ovo mogli biti rubini?"
Gruba ruka zgrabi Cnaiiirovo rame i odlijepi ga od blata. Oi mu napola otvorene prema zalazeem suncu. Noge i ruke
napeti da bi izgledali poput mrtva ke ukoenosti. Zemljom napunjena usta podrugljivo su se cerila. Bez daha.
"Ozbiljno vam kaem", sjena nad njim kae. "Pogledajte koje oiljke ovaj gad ima! Pobio je stotine!"
"Trebali bi dijeliti nagrade za takve poput njega. Zamisli, jedan na zemljak na svaki oiljak."
Ruke su mu deparile po tijelu, tapajui i kopajui. Bez daha. Ukoen i nepomian.
"Moda bi ga trebali odnijeti Gavarusu", predloi prvi glas. "Moda e ga htjeti objesiti ili neto."
"Super ti je ta ideja", ree sjena zajedljivo. "Ti e ga nositi?"
Smijeh. "Nije vie tako super, jel' da?" ree drugi glas. "Ima li ta kod tebe, Naff?"
"Ni jedna jebena sitnica", sjena ree, bacivi Cnaiurovo tijelo natrag na pod. "Sljede i prsten kojeg nae moj je, ti mali
gade. Inae u otpilit' tvoje prste!"
Udarac nogom iz tame. Bol kakvu jo nikad nije iskusio. Svijet je zatutnjao. Naprezao se da ne povra a.
"Naravno", ree prvi glas ljubazno. "Kome treba zlato nakon ovakvog dana? Zamisli slavlje kad se vratimo! Zamisli
pjesme! Scylvendiji uniteni na vlastitom terenu. Scylvendiji! Kada budemo stari, bit e dovoljno spomenuti da smo
sluili s Conphasom na Kiyuthu i svi e nas gledati s divljenjem i strahopotovanjem."
"Slava ti nee donijeti dobre koke, mome. Zlato, stari moj. Sve ti je u zlatu."
Jutro. Cnaiiir se probudi drhturei. uo je samo duboko vrtloenje rijeke Kiyuth.
Snana nepokolebljiva bol irila mu se iz potiljka i neko je vrijeme ostao leati nepomi no, smlavljen njenim pritiskom.
Grevi su ga potresali, i on izbljuje u u otisak stopala pred svojim licem. Zakalje. Jezikom opipa meku slanu prazninu
meu zubima.
Iz nekog razloga, prva jasna misao koja mu se javila u svem tom jadu bila je Chorae. Zagrebao je prstima kroz bljuvotinu i
pjeskovito blato, i ubrzo je pronaao. Zataknuo ju je za pojas od eljeznih plo a.
Moja. Moja nagrada.
Bol ga je pritiskala kao potkovano kopito na potiljku lubanje, no uspio se pridignuti na ruke i koljena. Trava bijae
obijeljena blatom i otra poput sitnih noeva me u njegovim prstima. Odvukao se dalje od strujanja rijeke.
Tlo nasipa bilo je toliko izgaeno da se pretvorilo u blato, a sada stvrdnuto kao krhki zapis ranijeg pokolja. Trupla su
izgledala kao da su urasla u tlo, meso im konato pod muhama, krv im zgruana poput zgnje enih vianja. Osjeao se kao
da je ispuzao iz jednog od onih kamenih reljefa kojima bijahu poplo ani nansurski hramovi, na kojima su ljudi u borbi
69

okamenjeni u groznim prikazima. No ovo nije bio prikaz.

Na vrhu uzvisine pred njim, mrtvi se konj uzdizao poput zaobljenog planinskog lanca, sa trbuhom u sjeni i blistavim
vrhom sunca koje se uzdizalo iza njega. Svi mrtvi konji uvijek izgledaju jednako, smijeno ukoeni, kao drvene skulpture
prevaljene na bok. Odgurnuo se na njega i bolno se zakotrljao preko. Uz njegov obraz bio je hladan poput ilova e s dna
rijeke.
Osim avki, strvinara i leina, bojno polje bijae naputeno. Gledao je niz postepenu kosinu kojom je bjeao.
Bjeao... vrsto sklopi oi. Trao je neprekidno, a plavo mu se nebo stisnulo od hu anja iza njega.
Potueni su do nogu.
Poraeni. Ponizio ih je tisuljetni neprijatelj.
Dugo vremena nije osjeao nita. Sjetio se kako se u mladosti ujutro znao, iz kojeg god razloga, ustati prije zore. Iskrao bi
se iz jaka i uljao taborom u potrazi za uzvisinom s koje bi mogao promatrati kako sunce obujmljuje zemlju. Vjetar bi
zvidao kroz travu. uee sunce ustalo bi i penjalo se. A on bi mislio. Ja sam posljednji. Ja sam jedini.
Kao sada.
Jedan suludi trenutak osjeao je udnovati ushit nekoga tko je predvidio vlastitu propast. Rekao je on Xunnuritu, toj
budali s osam prstiju. Mislili su da je baba, prelja nerazumnih strahova. Gdje je sada taj njihov smijeh?
Mrtvi, shvatio je. Svi su mrtvi. Svi! Horda je obuhvaala itavo obzorje svojim mnotvom, tresla i sam Svod Nebeski
tutnjavom svojih napada, a sad je vie nije bilo, uniteni su, mrtvi. S mjesta na kojem je leao mogao je vidjeti ogromna
prostranstva spaljenog travnjaka, spaljene olupine nekadanijih arogantnih tisu a. Vie nego uniteni - masakrirani.
I to od Nansural Cnaiiir se borio u previe pograninih okraja da ih ne bi cijenio kao ratnike, ali je u kona nici prezirao
Nansurce onako kako su ih svi Scylvendiji prezirali: kao rasu mjeanaca, neku vrstu ljudskih nametnika koje treba loviti
do istrebljenja, ako je to mogue. Za Scylvendije je spomen Carstva iza Planina prizivao bezbrojne slike izopa enosti:
sveenici zlobna pogleda koji puu pred svojom nesvetom Kljovom; arobnjaci utegnuti u svoje kurvinske halje, koji
izriu nezemaljske bestidnosti dok naminkani dvorani, mekih tijela napudranih i namirisanih, po injavaju zemaljske. Ti
su ih isti ljudi pokorili. Ora i zemlje i pisci rijei. Mukarci koji ope s mukarcima.
Dah mu je zapeo u bolnom grlu.
Pomisli na Bannuta, na izdajnitvo svoga plemena. Zgrabio je travu bolnim rukama - sidrima - kao da je toliko slab, toliko
prazan da bi u sekundi mogao biti otpuhan u isprazno nebo. Bespomo an krik razmotao mu se u grudima, ali ga je
stisnutim zubima priguio u pitanje. Jedva je udahnuo, tulio, kotrljao glavu iz jedne strane u drugu usprkos agoniji. Ne!
Onda je poeo jecati. Plakati.
Plaljivac...
Bannut koji grglja, iskaljava mlijenu krv.
"Vidio sam kako ga gleda. Znam da ste bili ljubavnici!"
"Ne!" Cnaiiir povika, no njegova ga je mrnja izdala.
Sve ove godine - razbijao si je glavu njihovom utnjom, razmiljao uporno o neizreenom prijekoru u njihovim oima,
mislio je da je lud to je toliko sumnjiav, podcjenjivao sam sebe zbog svojih strahova, a i dalje nastavio razmiljati o
njihovim skrivenim mislima. Koliko se kleveta mrmljalo u njegovom odsustvu? Koliko je puta privuen njihovim
smijehom uao u jak da bi zatekao samo stisnute usne i drske poglede? Cijelo to vrijeme oni su... Uhvatio se za prsa.
Ne!
Istisnuo je suze iz oiju, mlatio izranjavanim rukama o ledinu sve ja e i jae, kao da loi pe. Lice od prije trideset godina
lebdjelo mu je pred oima due, obuzeto demonskim mirom.
"Optereuje me!" protisnuo je ispod daha. "Gomila teret na ter"
Plamsaj iznenadne strave ga uutka. Zvuk glasova noen vjetrom.
Leei mirno, oiju otvorenih tek toliko da su mu trepavice mutile vid, oslukivao je. Govorili su sheyi ki, no njihove su
rijei bile nerazgovjetne.
Zar su pljakai jo uvijek harali bojnim poljem?
Kukavni bijednie! Ustani i umri!
Vjetar je jenjavao i zvukovi se pojaae. uo je konjska kopita i povremeno ukanje opreme. Barem dva ovjeka, na
konjima. Aristokratska infleksija u njihovom govoru ukazivala je da su asnici. Pribliavali su se, ali iz kojeg smjera?
Uguio je ludi nagon da sjedne i ogleda se oko sebe. "Jo od dana Kyraneasa Scylvendiji bijahu ovdje," profinjeniji je glas
govorio, "nepopustljivi i strpljivi poput oceana. I nepromijenjeni! Narodi su se uzdizali i narodi propadali, itave rase i
nacije bijahu izbrisane, a Scylvendiji su ostali. I ja sam ih prou avao, Martemuse! Marljivo sam izuavao svaki izvjetaj o
njima koji sam uspio prona i, 1 One prastare i one nedavne. ak sam naredio svojim agentima da provale u Biblioteku
Sareota! Da, u lothiahu! - iako nisu pronali nita. J^animljani su je ostavili da propadne. No stvar je u ovome: svaki je
prikaz o Scylvendijima, bez obzira na starost, mogao isto tako biti napisan ju er, tisuama godina, Martemuse,
Scylvendiji su ostali nepromijenjeni.
Ako im oduzme stremene i eljezo, nemogue bi ih bilo razluiti od onih koji unitie Mehtsonc pred dvije tisu e godina
ili onih koji opustoie Cenei tisuu godina nakon toga! Scylvendiji su upravo onakvi kakvima ih je filozof Ajencis opisao:
70

narod bez povijesti."

"Ali takvi su svi nepismeni narodi, nisu li?" onaj drugi, Martemus odgovori.
"ak se i nepismeni narodi mijenjaju kroz stoljea, Martemuse. Sele se. Zaboravljaju stare bogove i otkrivaju nove. ak
im se i jezici mijenjaju. Ali ne i Scylvendiji. Oni su opsjednuti obi ajima. Dok mi podiemo ogromna kamena zdanja da
obuzdamo prolazak godina, oni prave spomenike od svojih postupaka, hramove od svojih ratova."
Taj je opis pobudio znatielju u Cnaiiirovom srcu. Tko su bili ti ljudi? Onaj jedan sigurno je iz neke od Ku a.
"Zanimljivo, pretpostavljem," ree Martemus, "no to ne objanjava kako ste znali da ete ih poraziti."
"Nemoj biti dosadan. Prezirem dosadne asnike. Prvo postavlja drska pitanja, onda odbija priznati moje odgovore kao
takve."
"Ispriavam se, gospodine Uzvieni Generale. Nisam vas htio uvrijediti. Vi me sami hvalite i kudite zbog moje otvorene
"
"O, Martemuse... uvijek ista pria. Smjerni general iz neke provincije, bez ikakve ambicije osim da slui. No ja te
poznajem bolje nego to misli. Vidio sam kako ti zanimanje raste im spomenem dravnika pitanja. Ba kao to ti sada
vidim pohlepu za slavom u oima."
Cnaiiiru se inilo kao da mu je netko odvalio veliki kamen s grudiju. Nije mogao disati. Bio je to on. On! Ikurei Conphas!
"Neu to poricati. No kunem se da nisam mislio ispitivati vas. Samo to... to..."
S tim se rijeima dvojica mukaraca zaustavie. Cnaiiir ih je sad mogao vidjeti, sjene jaha a kroz maglu trepavica. Plitko
je disao.
"to, Martemuse?"
"Tijekom cijelog ovog pohoda drao sam jezik za zubima. Nai su mi se postupci inili ludima, i to toliko..."
"Koliko?"
"Toliko da je u jednom trenutku moja vjera u vas bila poljuljana." "A ipak nisi rekao nita, nisi nita pitao... Zato?" Cnaiiir
se pokua dii s poda, ali nije mogao. U uima su mu glasovi bez tijela zvonili kao da oponaaju grmljavinu. Treba ga
ubiti. Mora!
"Zbog straha, gospodine Uzvieni Generale. Nije se mogue uzdii sa dna kao to sam ja to u inio bez spoznaje o
pogubnosti sumnjanja u sebi pretpostavljene... pogotovo kada su o ajni."
Smijeh. "Znai, sada, u ovakvom okruenju" - Conphasova sjena pokae prema polju pokoenih mrtvaca - "pretpostavlja
da vie nisam oajan; misli da je sada sigurno postavljati mi ta tvoja otrovna pitanja."
Cnaiiir iznenada postane svjestan sebe i svog okruenja. Bilo je to kao da gleda sam sebe izdaleka, uurenog mukarca
stisnutog uz strvinu konja, okruenog beskrajnim krugovima mrtvaca. ak su i te slike potakle optube. Kakve su to
misli? Zato uvijek mora pomisliti jednu misao previe? Zato mora stalno razmiljati?
Ubij ga!
"Upravo tako", Martemus odgovori.
Zaleti se na njih. Svei im konje. Prerei im grkljane u pomutnji!
"Da ti udovoljim?" Conphas nastavi. "Da ti dozvolim jo jedan korak prema vrhu, Martemuse?"
"Moja odanost i diskrecija pripadaju vama, gospodine Uzvieni Generale, bezrezervno."
"To sam ve i pretpostavio, ali zahvaljujem ti na potvrdi... to bi rekao da ti kaem da je bitka koju smo upravo vodili,
velianstvena pobjeda koju smo upravo izvojevali, tek prvi okraj u Svetom ratu?"
"Svetom ratu? rijahovom Svetom ratu?"
"To je li Sveti rat rijahov ili nije upravo je sr pitanja."
Pokreni se! Osveti se! Svoj narod!
"Ali to je s"
"Mislim da bi bilo neodgovorno s moje strane da ti otkrijem vie od toga, Martemuse. Uskoro, moda, ali ne sad. Moj
trijumf ovdje, koliko god velianstven i koliko god boanski bio, bit e tek mrvice u usporedbi s onim to slijedi. Uskoro
e cijelo Tromorje slaviti moje ime, a onda... No, ti si vie vojnik nego asnik. Jasno ti je da je esto zapovjednicima
potrebno neznanje njima podreenih jednako koliko i znanje."
"Jasno mi je. Vjerojatno sam to trebao i oekivati."
"Oekivati to?"
"Da e vai odgovori vie potpiriti nego ugasiti moju znatielju!"
Smijeh. "Avaj, Martemuse, kad bih ti rekao i sve to znam, jo uvijek bi bio u jednakom manjku. Odgovori su kao opijum:
to vie upija, to ti je vie potrebno. Upravo zato trijezan ovjek nalazi utjehu u misterijima."
"Moete mi barem objasniti - meni tupavom - kako ste mogli znati da emo pobijediti."
"Kao to rekoh, Scylvendi su opsjednuti obi ajima. To znai da seponavljaju, Martemuse. Oboavaju rat, ali ne razumiju
to je on uistinu."
"A to je onda rat uistinu?"
"Intelekt, Martemuse. Rat je intelekt."
Conphas potjera konja naprijed, ostavivi svog podreenog da se hrva sa smislom onoga to je upravo izrekao. Cnaiiir je
71

promatrao kako Martemus skida kacigu s perjanicom i provla i ruku kroz kratko podrezanu kosu. Jedan napeti trenutak
inilo se kao da zuri ravno u njega, kao da uje nabijanje njegova srca. A onda je naglo pojurio za svojim Uzvienim
Generalom.
Dok ga je Martemus sustizao, Conphas uzvikne: "Poslijepodne, kad se nai ljudi oporave od slavlja, po injemo sakupljati
scylvendske glave. Napravit u put trofeja, Martemuse, odavde do nae zaraene prijestolnice Momemna. Zamisli tu
divotu!"
Glasovi im izblijedie, i ostade samo strujanje hladnih voda nasuprot zujaju oj tiini i blagom mirisu pokoenog
travnjaka.
Tako hladno. Tlo bijae tako hladno. Kamo da ide?
Pobjegao je od djetinjstva i sakrio se iza asnog imena svoga oca, Skiothe, Poglavice Utemota. Nakon o eve sramotne
smrti, pobjegao je i sakrio se iza imena svog naroda, Scylvendija, koji bijahu bijes Lokungov, vie osveta nego kost ili
meso. Sada su i oni pomrli sramotno. Vie mu ni tlo nije ostalo.
Leao je nigdje, meu mrtvima.
Neki nas dogaaji obiljee tako duboko da postanu ivlji kasnije nego onda kada su se zbivali. Trenuci su to koji previe
izjedaju da bi postali prolost, i tako ostaju suvremenici naih srdaca dokle god ona kucaju. Neki se doga aji ne pamte oni se ponovno proivljavaju.
Smrt Cnaiiirova oca Skiothe bila je jedan takav trenutak.
Cnaiiir sjedi u tami Poglaviinog velikog jaka, onakvog kakav je bio pred dvadeset i devet godina. Vatra je jaala u
njegovom sreditu, prebljetava da bi u nju gledao, ali osvjetljavala je slabo. Ogrnut krznima. njegov otac govori ostalim
plemenskim uglednicima o drskosti njihovih kuotskih suplemenika na jugu. U sjenama okrutnih mukaraca robovi se
nervozno klatili nosei mjehove fermentiranoga kobiljega mlijeka. Kad bi neka ruka puna oiljaka podigla rog, oni bi ga
ponovno napunili. Zatvoreni prostor bazdio je po dimu i kiselkastom alkoholu.
Bijeli je Jak svjedoio mnogim takvim prizorima, no ovaj je put jedan od robova, norsirski mukarac, napustio sjenu i
zakoraio u svjetlost vatre. Podigne lice i obrati se zapanjenim lanovima plemena na savrenom scvlvendskom - kao da
je i sam njihov zemljak.
"Ponudit u ti okladu, Poglavice Utemota."
Cnaiiirov je otac osupnut, i tom njegovom drskou i takvom preobrazbom. ovjek koji je dosada bio slomljen postao je
uzvien poput nekog Kralja. Samo Cnaiiir nije iznenaen.
Ostali mukarci na granici mraka potpuno su utihnuli.
S druge strane vatre njegov otac odgovori: "Ve si povukao poetni potez, robe. I izgubio si."
Rob se podrugljivo nasmijei, poput vladara meu neiskusnim narodom.
"Ja bih se okladio u svoj ivot s tobom, Skiotha."
Rob izgovara ime. Koliko izvre stare obiaje, okree naglavce osnovni poredak!
Skiotha je ispipavao tu besmislicu i kona no se nasmijao. Smijeh poniava, a ovaj ispad valja poniziti. Bijes bi bio
priznanje dubine ovog izazova, uinio bi njega sudionikom. A opet, rob to nekako zna.
I rob nastavlja: "Promatrao sam te, Skiotha, pitao se kolika je tvoja snaga. Mnogi se ovdje to pitaju... Jesi li to znao?"
Smijeh njegova oca uslijedi. Vatra hripa tiho.
Zatim Skiotha, bojei se pogledati lica svojih suplemenika, kae, "Ja ve jesam procijenjen, robe."
Kao potpirena tim rijeima, vatra zatreperi sjajno i rairi se dublje u mrane depove izmeu okupljenih ljudi. Njezina
obnovljena toplina grize Cnaiiirovu kou.
"Ali mjera", rob odgovori, "nije neto to se jednom postigne pa zaboravi, Skiotha. Stara je mjera samo temelj za novu.
Procjenjivanje ne prestaje."
Suuesnitvo uzrokuje nemogunost zaborava, urezuje prizore s nepodnoljivom jasnoom, kao da je razmjer osude
mogue raspoznati u preciznosti detalja. Vatra tako vrua da je mogla biti i u njegovo krilu. Hladno a zemlje pod
njegovim bedrima i stranjicom. Zubi su mu stisnuti, kao da drobi pijesak. A blijedo lice norsirskog roba okrenut je prema
njemu, plavih oiju bistrih i obuhvatnijih od neba. Oi koe prizivaju! Oi koje ujarmljuju, i koje govore:
Sjea li se svoje uloge?
Cnaiiir je dobio scenarij za ovaj trenutak.
Izmeu posjednutih ljudi, on kae, "Zar se boji. Oe?" Lude rijei! Izdajnike i lude!
Probadajui pogled njegova oca. Cnaiiir pogne pogled. Skiotha se okrene robu i upita s nategnutom nezainteresirano u,
"to je onda ta tvoja oklada?"
I Cnaiiira preplavi strah da bi mogao umrijeti.
Strah da bi rob, Anastirimbor Moenghus, mogao umrijeti!
Ne njegov otac - Moenghus...
Kasnije, kad je njegov otac leao mrtav, plakao je pred oima svog plemena. Plakao od olakanja.
Napokon je Moenghus, onaj koji je sebe nazivao Diinyanjaninom, bio slobodan.
Neka nas imena obiljee tako duboko. Trideset godina, stotinu i dvadeset godinjih doba - mnogo vremena u ivotu
72

jednog ovjeka.
A nije znailo nita.
Neki nas dogaaji toliko duboko obiljee.
Cnaiiir je pobjegao. Kad je pao mrak, skrivao se izmeu sjajnih vatri nansurskih ophodnji. Ogromna prazna zdjela no i
inila se poput neega u to bi mogao pasti, toliki je bio prijekor zemlje. Njegovim vlastitim nogama, mrtvi su ga
progonili.

OGLAVLJE SEDMO
MOMEMN
Svijet je krug koji ima toliko sredita koliko ima i ljudi.
AJENCIS, TREA ANALITIKAUUDI
Rana Jesen, 4110. godina Kljove, Momemn
Cijeli je Momemn gromoglasno slavio.
Promrzao u hladovini, Ikurei Conphas sjae pod golemim Xatantijskim slavolukom. Pogled mu na trenutak zastane na
uklesanim prizorima, pratei plou za ploom punu zarobljenika i plijena. Okrenuo se generalu Martemusu s namjerom
da ga podsjeti da niti Xatantius nije uspio obuzdati scylvendska plemena. Uinio sam to niti jedan ovjek nikada nije.
Nisam li zbog toga vie od ovjeka?
Conphas je ve prestao brojati koliko mu se puta javila ta zapanjuju a niisao, i iako to ne bi nikada priznao, eznuo je za
tim da je uje iz usta drugih - pogotovo Martemusa. Da barem moe izmamiti te rijei iz njega! Martemus je posjedovao
prirodnu iskrenost roenog vieg asnika. Laskanje mu bijae ispod asti. Kad bi on neto rekao, Conphas je znao, to bi
bila istina.
No sada nije bilo vrijeme za to. Martemus je stajao zapanjen, zurei u ^anipus Scuari, prostor za odravanje parada u
Carskoj etvrti. Postrojene pod zastavama svake kolone Carske vojske, falange pjeatva u sve anim odorama
ispunjavale su prostranstvo Scuarija. Stotine crveno-crnih caskih barjaka vijorile su se na povjetarcu iznad formacija,
oslikane blatnim molitvama. Izmeu falangi protezala se iroka avenija prema visokom proelju Allosijanskog foruma.
Vrtovi, kompleksi i kolonade Andiaminskih visova uzdizali su se visoko u maglu.
Conphas je vidio da ih njegov stric o ekuje, udaljena figura uokvirena mo nim stupovima Foruma. Unato carskoj pompi,
izgledao je maleno poput pustinjaka koji kilji na ulazu svoje pe ine.
"Je li to tvoja prva Carska dravna audijencija?" upita Conphas Martemusa.
General kimne i okrene se prema njemu pomalo drhtav. "Prvi put sam u Carskoj etvrti."
Conphas se naceri. "Dobrodoao u bordel."
Konjuari su preuzeli njihove konje. U skladu s obi ajem, nasljedni sveenici Gilgaola donesoe lavore s vodom. Kao to
je Conphas oekivao, razmrljali su mu lavlju krv po rukama i nogama pa mu, mrmljaju i molitve, istili simboline rane.
rijalski sveenici koji su doli nakon njih su ga, me utim, iznenadili. Pomazali su ga uljima i mrmljanjem, pa zavrili
umakanjem prstiju u palmino vino i risanjem znaka Kljove na njegovom elu. Tek kad su zaklju ili ritual uzvikivanjem
njegove nove titule Zatitnika Kljove, shvatio je zato ih je njegov stric ukljuio u ceremoniju. Scylvendiji su bili pogani
jednako kao i Kianjani, pa zato ne uklopiti u sve to sveprisutni ar Svetog rata?
Bio je to, Conphas shvati s gaenjem, genijalan potez, to je vjerojatno znailo da Skeaos stoji iza svega. Koliko je
Conphas znao, njegov je stric ve iscrpio sav svoj genij - pogotovo u vezi Svetog rata.
Sveti rat... Od same te pomisli Conphasu je dolo da pljune kao Scylvendi, a tek je dan ranije stigao u Momemn.
Nikada u ivotu Conphas nije osjetio nita niti blizu ushi enju koje je osjetio u Bitki na Kiyuthu. Okruen napola
uspaniarenim osobljem, gledao je na neizvjesno bojite i nekako, na neki neobjanjiv nain, znao - znao sa sigurnou
od koje su mu se vlastite kosti inile eljeznima. Ja posjedujem ovo mjesto. Ja sam vie... Osjeaj je bio slian ushitu
religijske ekstaze. Bilo je to, shvatio je kasnije, pravo otkrivenje, trenutak boanskog uvida u nemjerljivu mo njegove
ruke.
Nije bilo drugog objanjenja.
No tko bi rekao da se otkrivenja, poput mesa, kvare kako dani odmi u?
73

Isprva je sve ilo iznimno dobro. Nakon bitke, preivjeli Scylvendiji povukli su se duboko u Stepu. Nekoliko ratrkanih
bandi nastavilo je pratiti vojsku, no one nisu mogle nita vie nego napasti pokoju patrolu. Ne mogavi odolijeti
zavrnom okretanju noa, Connphas je sredio da desetak zatoenika 'sluajno nauje' kako njegovi asnici slave plemena
koja su izdala hordu - zato enike koji su, ne vlastitom odvanou i domiljatou, kasnije uspjeli u udesnom pokuaju
bijega. Ne samo da e Scvlvendiji povjerovati njihovim optubama o izdaji, Conphas je znao, oni e biti zadovoljni.
Mnogo je bolje da je Narod pobijedio Narod, nego da su to u inili Nansurci. O, blaeni razdor. Proi e mnogo vremena
prije nego se Scylvendiji ponovno ujedine na bojnom polju.
Da je barem razdor jednako lako prekinuti. Mjesecima ranije Conphas je obe ao svom stricu da e svoj povratniki mar
sa fronte obiljeiti scyl-vendskim glavama nabodenim na kolce. U to ime, naredio je da se glave svih Scylvendija ubijenih
na Kiyuthu sakupe, premazu katranom i nakrcaju u kola. No im je Carska vojska prela granicu, kartografi i matemati ari
poeli su se svaati o odgovarajuem razmaku izmeu sablasnih trofeja. Kako sva i nije bilo kraja, umijeali su se
arobnjaci Carskog Saika, koji su se poput svih arobnjaka smatrali boljim kartografima od kartografa i boljim
matematiarima od matematiara. Uslijedio je birokratski rat dostojan dvora njegovog strica, a koji je nekako, slijede i
suludu alkemiju povrijeenog ponosa i inata, doveo do ubojstva Erathiusa, najlajavijeg od carskih kartografa.
Kada vojna istraga nije uspjela razrijeiti niti slu aj ubojstva niti razmiricu, Conphas je po kratkom postupku dao uhititi
najglasnije pripadnike svake frakcije i, iskoristivi oskudnost lanaka Vojnikog kodeksa, dao ih sve javno izbi evati. Ne
zaudo, sve su nesuglasice rijeene sljedeeg dana.
No ako je taj iritantni sluaj okaljao njegovo ushi enje, povratak u Momemn gaje gotovo potpuno unitio. Prijestolnicu
je zatekao okruenu taborima Svetog rata, koji su postali nepregledna prljava zaputena naselja atora i baraka oko
vanjskih gradskih zidina. Koliko god prizor bio uznemiruju , Conphas se svejedno nadao da e ga pozdraviti mase pune
oboavanja. Umjesto toga, neuredne gomile Inrita dobacivale su uvrede, bacale kamenje, a jednom ak i zapaljenu vreu
punu ljudskog izmeta. Kad je poslao Kidruhil da raskr i put, uslijedila je prava bitka prsa o prsa. "Oni vide samo Carevog
neaka," objasnio je asnik kojeg je njegov stric poslao, "a ne ovjeka koji je pokorio Scylvendije."
'Zar toliko mrze mog strica?"
asnik je slegnuo ramenima. "Sve dok njihovi gospodari ne prihvate Njegovu Povelju, daje im samo toliko ita koliko im
treba da preive."
ovjek mu je objasnio da se Sveti rat svakoga dana pove ava za stotine iako su navodno glavni kontingenti iz Galeotha,
Ce Tydonna, Conrive i Visokog Ainona bili mjesecima daleko. Do sada su se samo tri velika lorda pridruila Ljudima od
Kljove: Calmemunis, palatin conriyanske provincije Kanampureje; Tharschilka, grof neke neugledne galeotske krajine; i
Kumrezzer, palatin-guverner ainonskog okruga Kutapileth. Sva trojica burno su odbili Carev zahtjev da potpiu Povelju.
Pregovori su se otada srozali na ogoreno nadmetanje volja; inritski lordovi osveivali su se izazivajui nerede koliko god
su mogli a da se ne izvrgnu rijahovom bijesu, dok je Ikurei Xerius III. izdavao proglas za proglasom u namjeri da ih
stegne i jo vie zauzda.
"Car se u potpunosti veseli vaem dolasku, gospodine Uzvieni Generale."
Conphas se nato umalo po eo naglas cerekati. Povratak rivala ne veseli niti jednog cara, ali se zato svaki car veseli
povratku svoje vojske, pogotovo ako je bio opkoljen. A upravo je to bio sluaj. Conphas je bio prisiljen ui u Momemn
brodom.
A sada je njegov toliko oekivani trijumf, toliko vano priznanje njegovog postignua, bilo zasjenjeno vanijim
dogaanjima. Svet rat priguio je njegovu slavu, umanjio ak i propast Scylvendija. Ljudi e ga slaviti, da, ali onako kako
slave religijske festivale u doba gladi: apati no, previe obuzeti navalom zbivanja da bi zaista razumjeli to ili koga slave.
Kako ne bi mrzio Sveti rat?
Cinele su udarale. Oglasie se rogovi. Zavrivi s ceremonijom, Srijalski sveenici naklonili su se i povukli, ostavivi ga
natopljenog prodornim mirisom palminog vina. Pojavie se sluge u zlatom izvezenim kiltovima i Conphas, s
Martemusom uz sebe i svitom koju je teglio sa sobom, poe za njima kroz utihnulu guvu Scuarija. itava polja pjeatva
u crvenim suknjama padala su na koljena dok su prolazili, pa su poput vjetra u itu pratili povorku prema udaljenom
dijelu Kampusa. Conphas osjeti kratkotrajno uzbu enje. Nije li to bilo njegovo otkrivenje? Izvor njegovog ushienja na
obalama rijeke Kiyuth?
Dokle god mi pogled see, oni odgovaraju meni, mojoj ruci. Dokle god mi pogled see, i dalje...
Dalje. Misao koja ostavlja bez daha. Neobuzdana.
Pogled preko ramena uvjerio ga je da se njegove ranije upute potuju. Dvojica njegovih osobnih tjelesnih uvara bila su
odmah iza njega i vukla meu sobom zatoenika, dok ih je jo dvanaest marljivo oznaavalo mjesto prolaska posljednjim
odrubljenim scylvendskim glavama.
Za razliku od prijanjih Uzvienih Generala, on nije imao paradu robova ; oplja kanog plijena za svog cara, ali je zato
prizor katranom namazanih plava izdignutih iznad Kampusa, bio je uvjeren, imao jedinstveni efekt. Iako nije vidio svoju
baku medu gomilom oko svog strica pred Forumom, znao je da je tamo i da je zadovoljna. "Daj im spektakl", rado bi
govorila, "i oni e tebi dati mo."
Gdje se mo primijeti, mo se i daje. Cijelog svog ivota Conphas je bio okruen u iteljima. No njegova je baka, vatrena
74

Istriya, bila ta koja je uinila najvie da ga pripremi za njegovu roenjem steenu ulogu. Suprotno eljama njegovog oca,
ona je inzistirala da provede rano djetinjstvo okruen pompom i doga anjima na Carskom dvoru. I tamo ga je odgajala
kao da je njeno vlastito dijete, pouavala ga povijesti njihove dinastije, a kroz nju i svim nepisanim tajnama dravni kog
umijea. Conphas je ak sumnjao da je imala svoje prste u izmiljenim optubama koje su dovele do smaknu a njegovog
oca, samo da bi se pobrinula da se ovaj ne isprije i u nasljedstvu ako njezin drugi sin, Ikurei Xerius III., neo ekivano zavri
na mrtvakim nosilima. No vie od svega, ona je osigurala, ak i nametnula, shvaanje da je on i samo on o iti nasljednik.
Jo dok je bio tek djeak ona je radila spektakl od njega, kao da je svaki njegov dah trijumf za Carstvo. Sad se vie ni
njegov stric ne bi usudio usprotiviti tom shvaanju, sve da je i uspio dobiti sina koji ne bi slinio i nosio pelene u odrasloj
dobi.
Uinila je za njega toliko da ju je gotovo volio.
Conphas jo jednom promotri svog strica. Sad mu je bio blie, i to toliko da je mogao razabrati detalje njegove odje e.
Rog od bijelog filca koji se uzdizao s njegove zlatne krune iznenadio je Uzvienog Generala. Niti jedan Nansurski Car nije
nosio krunu Shigeka odkad je ta provincija izgubljena u korist Fanima tri stolje a ranije. Njegova smjelost bila je
skandalozna! to li ga je potaklo na takav ispad? Zar je mislio da e mu gomilanje ispraznih ornamenata osigurati slavu?
On zna... Zna da sam ga nadiao!
Tijekom svog povratka s Jiiinatske stepe, Conphas je toliko razmiljao o svom stricu da je ve bio na rubu opsesije. Pravo
je pitanje bilo, Conphas je shvatio, ho e li njegov stric biti skloniji tome da ga upotrijebi kao oru e za budue svrhe ili e
ga likvidirati jer predstavlja prijetnju. injenica ^^ ga je Xerius poslao da uniti Scylvendije nije nimalo umanjivala
"mogunost likvidacije. Ironija ubijanja nekoga jer je uspjeno izvrio 'Njegovu naredbu Xeriusu ne bi nita zna ila. Takve
'nepravde', kako bi to nazvali filozofi, bijahu kruh i pivo carske politike.
Ne. Da se radi samo o tome, Shvatio je Conphas, njegov stric bi ga sigurno pokuao ubiti. Problem je jednostavno bio u
tome da je on porazio Scylvendije. ak i kad se njegov trijumf ne bi pretvorio u mo da zbaci svog strica, Conphas se
bojao da bi Xerius, koji je sumnjao na urotu kad god bi dvojica slugu prdnula, jednostavno pretpostavio da on ima takvu
mo. Da se radi samo o tome, Conphas bi se trebao vratiti u Momemn s ultimatumima i opsadnim tornjevima.
Ali nije se radilo samo o tome. Bitka na Kiyuthu bila je tek prvi korak u ve em planu da preotme Sveti rat iz
Maithanetovih ruku, a Sveti je rat bio kljuan za san njegovog strica o Obnovljenom Carstvu. Kad bi bilo mogu e zgromiti
Kian i ponovno osvojiti sve stare provincije, Ikurei Xerius III. bio bi zapam en ne kao car-ratnik poput Xatantiusa ili
Triamisa, ve kao car-dravnik poput Caphrianasa Mlaeg. To je bio njegov san. Dokle god se Xerius dri svog sna,
Conphas je shvatio, uinit e sve to je u njegovoj moi da zadri svog boanskog ne aka. Porazivi Scylvendije, Conphas
je postao vie koristan nego opasan.
Zahvaljujui Svetom ratu. Sve se vraalo na prokleti Sveti rat.
Svakim Conphasovim korakom Forum je zauzimao sve vie i vie neba. Njegov stric, koji je izgledao jo smjenije sad kad
je Conphas znao to ima na sebi, bio je sve blie. Iako se njegovo obojano lice izdaleka inilo ravnodunim, Conphas je
vidio, ili mu se uinilo da vidi, kako su mu ruke sa strane nakratko zgrabile grimiznu halju. Nervozna kretnja? Uzvieni
General zamalo se nasmijao. Rijetko ga je to zabavljalo vie od stri eve tjeskobe. Crvi se i trebaju migoljiti.
Oduvijek je mrzio svog strica - ak i kad je bio dijete. No unato svom preziru prema njemu, davno je nauio da ga ne
valja podcjenjivati. Njegov je stric bio poput onih neuobi ajenih pijanaca koji bi mumljali i teturali iz dana u dan, a ipak
bili smrtno oprezni kad bi se nali suo eni s opasnou.
Je li sad osjeao opasnost? Odjednom mu je Ikurei Xerius III. bio velika zagonetka - nedokuiv. O emu razmilja, Strie?
Pitanje je toliko svrbjelo da ga je bio prisiljen poeati miljenjem nekog drugog.
"Reci mi, Martemuse," rekao je tiho, "kad bi trebao nagaati, o emu misli da moj stric razmilja?"
Martemus je bio saet. Moda je razgovor u ovakvom trenutku smatrao nedolinim. "Poznajete ga mnogo bolje nego ja,
gospodine Uzvieni Generale."
"Vrlo diplomatski odgovor." Conphas zastane, pogoen predosjeajem [da uzrok Martemusove tjeskobe see mnogo
dublje od skoranjeg susreta sa svojim Carem po prvi put. Kada je on bio pun strahopotovanja prema svojim
nadreenima?
Nikada.
"Trebam li strahovati, Martemuse?"
Generalove oi ostale su prikovane na udaljenom Caru. Nije ni trepnuo.
"Trebate strahovati, da."
Ne hajui to bi promatrai mogli pomisliti, Conphas je prou avao njegov profil, ponovno primijetivi klasi an nansurski
oblik eljusti i slomljeni nos. "A zato tako misli?"
Martemus je marirao u tiini, inilo se jako dugo. U trenutku srdbe, Conphas ga je poelio tresnuti. Zato toliko
razmilja o odgovorima kad je odluka uvijek ista? Martemus je uvijek govorio samo istinu.
"Znam samo ovo," General napokon odgovori, "da sam ja Car, a vi moj Uzvieni General, ja bih se vas bojao."
Conphas tiho otpuhne. "A koga se Car boji. Car i ubije. Vidim da ak i vi iz provincije imate dojam o tome kakav je on
zaista. A ipak, mene se moj stric boji otkad sam ga jedne veeri prvi put pobijedio u benjuki. Imao sam osam godina. Dao
75

bi me zadaviti - i svalio svu krivicu na svojeglavu bobicu gro a - da nije bilo moje bake."
"Ne vidim"
"Moj se stric boji svega i svakoga, Martemuse. Predobro poznaje nau dinastiju da se ne bi bojao. Zahvaljuju i tome,
samo ga novi strahovi potiu na ubojstvo. Jedva da primje uje stare strahove poput mene."
General neprimjetno slegne ramenima. "No nije li on..." Utihnuo je, kao da se iznenadio vlastitom zlobom.
"Dao pogubiti moga oca? Naravno da jest. No mog se oca nije bojao od po etka. Tek kasnije, kad... kad mu je frakcija
Biaxijevih zatrovala srce glasinama."
Martemus ga pogleda krajikom oka. "Ali to to ste vi uspjeliposf/a, gospodine Uzvieni Generale... Razmislite! Na vau
zapovijed svaki bi vojnik ovdje - svi do jednoga! - poloio svoj ivot za vas. Car to zasigurno zna! Zasigurno je to novi
strah!"
Conphas je smatrao da ga Martemus nije sposoban iznenaditi, no bio je zaprepaten i zna enjem i estinom njegova
odgovora. Je li predlagao pobunu? Ovdje? Sada?
Iznenada se vidio kako se uspinje stepenicama Foruma, pozdravlja strica, a zatim se okre e tisuama vojnika
okupljenima irom Scuari kampusa i zaziva ih i moli... ne, zapovijeda im da napadnu Forum i Andiaminske visove. Vidio je
svog strica rasjeenog u krvave dronjke.
Prizor ga je ostavio bez daha. Bi li to mogla biti neka vrsta otkrivenja? Kratkotrajna vizija njegove budu nosti? Bi li
trebao.,.? Ma to je ista besmislica! Martemus samo nije vidio veliki plan.
Pa ipak, sve - redovi vojnika koji padaju na koljena oko njega, nauljena le a slugu pred njim, stric koji ga eka kao na
kraju pogubno strmog tunela - postalo je iskrivljeno kao u no noj mori. Odjednom je bio ogoren na Martemusa i
njegove bezrazlone strahove. Ovo je trebalo biti njegovo vrijeme! Njegov trenutak ushita.
"A to sa Svetim ratom?" prasne on.
Martemus se namrtio, ali je i dalje gledao prema uzdiu em Forumu. "Ne razumijem."
Preplavljem iznenadnim valom gnjeva, Conphas je bijesno zurio u njega. Zato im je bilo tako teko razumjeti? Jesu li se
Bogovi ovako osjeali kad ih je muila nemogunost ljudi da shvate velianstveni znaaj njihovih nauma? Je li oekivao
previe od svojih sljedbenika? Bogovi sigurno jesu.
No moda je upravo u tome bila poanta. Ima li boljeg naina da ih natjera da se trude?
"Vi smatrate", Martemus nastavi, "da je Car vie pohlepan nego plaljiv? Da njegova glad za obnavljanjem Carstva
nadilazi strah od vas?"
Conphas se nasmijei. Bog je umiren. "To smatram. Potreban sam mu, Martemuse."
"Pa se kockate."
Sluge stigoe do monumentalnih stepenica koje su vodile do Foruma i sad su se povukli svaki u svoju stranu, naklonjeni.
Car je bio gotovo tu.
"I na koga bi se ti kladio, Martemuse?"
Prvi je put General pogledao ravno u njega, sjajnih smeih oiju punih neuobiajenog oboavanja. "Na vas, gospodine
Uzvieni Generale. I na Carstvo."
Zastali su na dnu monumentalnog stepenita. Pogledavi otro Martemusa, Conphas pokae tjelesnim uvarima da ih
slijede sa zatoenikom, na se krene uspinjati po stepenicama. Njegov stric ekao ga je na najvioj terasi. Conphas je
opazio da Skeaos stoji pored njega. Na desetke drugih dvorskih slubenika muvalo se me u stupovima Foruma.
Svi su promatrali ozbiljnih lica. Ni im izazvane, Martemusove mu se rijei vratie.
"Na vau zapovijed svaki bi vojnik ovdje poloio svoj ivot za vas."
Conphas je bio vojnik, i kao takav vjerovao je u obuku, zalihe, pripremu. Ali je posjedovao, kao to svi veliki voe moraju,
otro oko za one plodove koji sazriju izvan sezone. Dobro je znao kolika je vanost dobro izabranog trenutka. to bi se
dogodilo da napadne sada? to bi - i tu je leao problem - svi ti okupljeni u inili? Koliko bi ih se okladilo na njega?
"Na vas... Ja bih se okladio na vas."
Unato svim svojim nedostacima, njegov je stric vrlo otroumno procijenjivao ljude. inilo se da budala instinktivno zna
iznai ravnoteu izmeu mrkve i batine, da zna kada treba udariti, a kada tjeiti. Iznenada Conphas shvati da nema
pojma koju e stranu odabrati mnogi od onih koji zapravo bijahu najvaniji. Svakako e Gaenkelti, Uzvieni Kapetan
Eotske strae, stati uz svoga Cara - do smrti, ako treba. Ali Cememketri? Bi li Carskom Saiku bio drai mo an car od
slabog? I to s Ngarauom, koji je upravljao uvijek nezaobilaznim riznicama?
Toliko nesigurnosti!
Topli zapuh vjetra zakotrljao mu je po putu lie doneseno iz nekog nevidljivog luga. Zaustavio se na terasi ispod svog
strica i salutirao mu.
Ikurei Xerius III. ostao je miran poput oslikane skulpture. Smeurani Skeaos mu, me utim, mahne da prie. Uz zujanje u
uima, Conphas se uspeo preostalim stepenicama. Razmiljao je o svojem ceremonijalnom bodeu, pitao se je li
dovoljno tvrd da probije svilu, damast, kou i kost.
Posluit e.
Tada je stao pred svog strica. Izraz lica i udovi ukoie mu se od prkosa. Iako je Skeaos buljio u njega s neskrivenim
76

nemirom, njegov se stric pravio da ne primjeuje.

"Tako silna pobjeda, Neae!" iznenada usklikne. "Donio si slavu Kui Ikurei kao nitko drugi!"
"Preljubazni ste, Strie", ree Conphas glatko. Lice njegova strica na sekundu se namrti. Conphas nije kleknuo i poljubio
njegovo koljeno
Oi im se sretoe, i Conphas se na trenutak zapanji. Zaboravio je koliko Xerius lii njegovom ocu.
Jo i bolje. Zgrabit e ga za iju kao da ga eli poljubiti, a onda mu zabiti no u prsnu kost. Zakretat e otricu i raspoloviti
mu srce. Smaknue e biti brzo i, Conphas shvati, nevjerojatno lieno zlobe. Zatim bi povikao svojim ljudima dolje,
zapovijedio im da osiguraju Carsku etvrt. U nekoliko otkucaja srca Carstvo bi bilo njegovo.
Podigao je ruku na poljubac, no njegov ujak odmahne i progura se pored njega, o ito privuen neime nie niz stepenice.
"A to je ovo?" uzvikne, oito mislei na zatoenika.
Conphas preleti pogledom preko promatra a, ugleda Gaenkeltija i jo nekolicinu kako ga oprezno odmjeravaju. S lanim
smijekom okrenuo se i poao pridruiti Caru. "Naalost, Stri e, to je jedini zatoenik kojeg imam za vas. Ope je poznato
da su Scylvendiji oajni robovi."
"A tko je on?"
ovjeka su sruili na koljena, i sad je bio pognut nad svojom golotinjom, ruku punih oiljaka svezanih na le ima lancem.
Jedan od uvara zgrabi njegov crni rep i trzajem mu uperi lice prema Caru. Iako su mu tragovi prezira jo uvijek bili
vidljivi na licu, sive mu oi bijahu prazne, uperene u neto izvan ovoga svijeta.
"Xunnurit," kae Conphas, "njihov Kralj Plemena." "uo sam da je zarobljen, no nisam se usudio vjerovati glasinama!
Conphase! Conphase! Scy\vcnd?k.\ Kralj Plemena u zatoenitvu! Uinio si nau Kuu besmrtnom na ovaj dan! Dat u da
ga oslijepe, lie mukosti i priveu na podnoje mog prijestolja, ba kao drevni Visoki Kraljevi Kyraneasa."
"Izvrsna ideja, Strie." Conphas baci pogled nadesno i napokon ugleda svoju baku. Nosila je zelenu svilenu haljinu
pripijenu uz tijelo izkrianom plavom vrpcom. Kao i uvijek, izgledala je poput ostarjele kurve koja glumi namiguu.
Meutim, bilo je neto u njenom izrazu lica. Ovaj put inila se nekako drugaijom.
"Conphase..." rekla je bez daha, s uenjem u oima. "Ostavio si nas kao prijestolonasljednik Carstva, a vratio nam se
kao bogV
Kolektivni zaprepateni uzdah uslijedi nakon njezinih rije i. Izdaja - ili barem neto to e Car zasigurno tako protuma iti.
"Preljubazni ste, Bako", Conphas ree urno. "Vraam se kao sluga ponizni koji jednostavno uini to mu je njegov
gospodar naloio."
u pravu je! Nije li?
Nekako je skliznuo s ruba odluke da ubije svog strica do banalnog pokrivanja bakinih gafova. Odlu nost. Mora ostati
usredotoen!
"Naravno, dragi moj djeae, govorila sam figurativno..." Na nain neobino opscen za nekog tako starog, doepurila se
do njega i primila ga pod ruku u kojoj je drao no. "Stid te bilo, Conphase. Jasno mi je da stado" - pogleda bijesno
ministre svog sina - "vidi skandal u mojim rije ima, ali ti?"
"Mora li uvijek toliko sliniti po njemu. Majko?" Xerius re e. Poeo je bockati svoj trofej kao da mu provjerava tonus
miia.
Sasvim sluajno, Conphas susretne Martemusov pogled; ovjek je jo strpljivo kleao, dotad jo uvijek u potpunosti
nezamijeen. General opasno kimne.
Dobro poznata mirnoa tad obuzme Conphasa, mirno a koja mu je doputala da misli i djeluje promiljeno dok bi ostali
uspanieno trkarali. Pogledao je naizgled beskrajne redove vojnika pod sobom.
"Na vau zapovijed svaki vojnik..."
Odvojio se od bake. "Sluajte," ree on, "moram znati neke stvari."
"Ili to?" upita njegov stric. Oito je zaboravio na Kralja Plemena. Ili je njegovo zanimanje bilo varka?
Nimalo zastraen, Conphas se intenzivno zapiljio u stri eve naminkane oi, i cerio se njegovoj blesavoj shigekoj kruni.
"Ili emo se ubrzo nai u ratu protiv Ljudi od Kljove. Jeste li znali da su izazivali nerede kad sam pokuao u i u Momemn?
Da su mi ubili dvadesetoricu Kidruhila?" Conphas primijeti da su mu o i odlutale na striev meki, napudrani vrat. Moda
bi to bilo bolje mjesto za ubosti.
"Ah, da", Xerius ree nezainteresirano. "Zbilja nesretan incident. Calmemunis i Tharschilka nisu nahukali samo vlastite
ljude. No uvjeravam te, problem je rijeen."
"Kako to mislite, 'rijeen'?" Prvi put u ivotu Conphasu nije bilo stalo do toga to e njegov stric misliti o njegovom tonu.
"Sutra," Xerius izjavi kao da je rije o proglasu, "ti i tvoja baka po i ete sa mnom uz rijeku promatrati dopremanje mog
najnovijeg spomenika. Znam da si ti, Neae, nemirna duha, da si pobornik odlu nih akcija, no mora biti strpljiv. Ovo
nije Kiyuth, a mi nismo Scylvendi... Stvari nisu onakve kakvima se ine, Conphase."
Conphas je bio osupnut. "Ovo nije Kiyuth, a mi nismo Scylvendi." to mu je to trebalo znaiti?
Kao da je sve zakljueno, Xerius nastavi: "Je li to taj general kojeg toliko hvali? Martemus, zar ne? Toliko mi je drago da
je ovdje. Nisam mogao brodom prevesti dovoljno tvojih ljudi u grad da bih napunio Kampus, pa sam morao upotrijebiti
svoju Eotsku strau i koju stotinu Gradskih straara."
77

Iako zaprepaten, Conphas odgovori bez oklijevanja, "I odjenuli ste ih kao moje... kao redovne trupe?"
"Naravno. Ceremonija je jednako njihova koliko i tvoja, nije li?" Dok mu je srce nabijalo kao ludo, Conphas klekne i
poljubi strievo koljeno.
Harmonija... Tako divna. Tome je Ikurei Xerius III. mislio da tei.
Cememketri, Vrhovni vladar Carskog Saika, uvjerio ga je da je krug najii od svih geometrijskih oblika, onaj koji najvie
pridonosi obnovi duha. Nije dobro ivjeti pravocrtno, rekao je. No krugovima konopca veu se vorovi, a krugovima
sumnje kuju spletke. Sam oblik harmonije bijae proklet!
"Koliko jo moramo ekati, Xeriuse?" majka ga upita odozada, glasa promuklog od starosti i uzrujanosti.
Sunce je vrue, nije li, ti kujo od majke?
"Jo malo." Ree on prema rijeci.
Sa pramca svoje goleme galije, Xerius je buljio preko smeih voda rijeke Phayus. Iza njega je sjedila njegova majka.
Carica Istriya, i njegov neak, Conphas, pun sebe nakon veli anstvenog unitenja scylvendskih plemena na Kiyuthu.
Doveo ih je ovdje da bi toboe svjedoili dopremanju njegovog najnovijeg spomenika iz bazaltnih kamenoloma Osbeusa
nizvodno u Momemn. No kao i obi no, drugi su razlozi leali iza svakog okupljanja Carske Obitelji. Znao je da e malo
ismijavati njegov spomenik
- njegova majka otvoreno, neak u sebi. No sigurno ne e - nee moi
- odbaciti objavu koju e uskoro izrei. Sami e spomen Svetog rata biti dovoljan da izazove njihovo potovanje.
Barem na kratko, u svakom sluaju.
Otkad su napustili kameno pristanite Momemna, njegova se majka ulagivala svome unuku. "Zapalila sam preko dvjesto
zlatnih zavjeta za tebe," govorila je, "po jedan za svaki dan koji si proveo na bojitu.
I dala sam trideset i osam pasa Gilgaolskim sveenicima, da ih zakolju u tvoje"
"ak ih je zainila i lavom", Xerius dobaci preko ramena. "Albino lavom kojeg je Pisathulas kupio od onog nepodnoljivog
kutnarmskog trgovca, zar ne. Majko?"
Iako je nije mogao vidjeti, osjeao je kako mu bui lea pogledom. "To je trebalo biti iznenaenje, Xeriuse", rekla je s
kiselom Ijubaznou. "Ili si zaboravio?"
"Ispriavam se. Majko, potpuno sam"
"Dala sam ga preparirati", rekla je Conphasu, kao da Xerius nije uop e govorio. "Prikladan dar za Lava iz Kiyutha, nije li?"
Smijuljila se svojoj vlastitoj zavjerenikoj lukavosti.
Xerius vrsto zgrabi ogradu od mahagonija.
"Laav!" Conphas usklikne. "I to ni vie ni manje nego albino! Nije ni udo da su me Bogovi mazili. Bako."
"Mito", odgovori ona kao da to nije nita. "Bila sam spremna na sve da mi se vrati u jednom komadu. Luda od o aja. No
sad kad si mi rekao kako si porazio te divljake, osje am se budalasto. Pokuavati podmititi Bogove da paze jednoga od
svojih! Carstvo nikada nije vidjelo nikoga poput tebe, moj dragi, slatki Conphase. Nikada!"
"Svu mudrost koju posjedujem, Bako, dugujem vama."
Istriya je gotovo hihotala. Laskanje, naroito Conphasovo, uvijek joj je bilo omiljeni narkotik. "Bila sam prili no strog
uitelj, koliko se sjeam."
"Najstroi."
"No ti si stalno bio spor, Conphase. ekanje uvijek budi najgore u meni. Mogla bih iskopati nekome o i."
Xerius je krgutao zubima. Zna da sluam. Izaziva me.
Conphas se nasmije. "Bojim se da sam otkrio enske ari grozno rano. Bako. Morao sam posvetiti panju i drugim
uiteljima."
Istriya je bila vragolasta - koketna ak. Kurvinska stara baba. "I lekcijama izvuenim iz iste knjige, pretpostavljam."
"Sve se ionako svodi na jebanje, zar ne?"
Njihov smijeh zaguio je utajuu pjesmu vesala galije. Xerius prigui vrisak.
"A sada jo i Sveti rat, moj dragi Conphase! Bit e vie, mnogo vie od najveeg Uzvienog Generala u naoj povijesti!"
to to pokuava izvesti? Istriya ga je oduvijek podbadala, ali nikad jo njezino zadirkivanje nije bilo toliko blizu pobune.
Znala je da je Conphasa pobjeda nad Scylvendijima pretvorila iz njegove igra ke u prijetnju. Pogotovo nakon one farse
na Forumu dan ranije. Xerius je samo trebao pogledati ne aka u lice da bi se uvjerio da je Skeaos bio u pravu. Postojalo
je ubojstvo u Conphasovim oima. Da nema Svetog rata, Xerius bi ga dao sasjei istog trenutka.
Istriya je bila tamo. Znala je sve to, a svejedno je navaljivala i navaljivala. Zar je...
Zar je htjela da Conphas bude smaknut?
Conphas je bio vidno smeten. "Moji ljudi bi to nazvali brojanjem mrtvih prije nego je krv prolivena. Bako."
No je li mu zbilja bilo nelagodno? Bi li to mogla biti predstava? Neto to su njih dvoje zajedno smutili da ga skrenu s
traga? Zapiljio se duljinom galije u potrazi za Skeaosom. Pronaao ga je u drutvu Arithmeasa, dozvao ga bijesnim
pogledom, a onda prokleo sam sebe. to e mu ta stara budala? Njegova majka igra igrice. Ona uvijek igra igrice.
Ignoriraj ih.
Skeaos je dojurio do njega - taj ovjek je hodao kao rak - no Xerius ga je ignorirao. Duboko, jednolino diui, radije je
78

prouavao rijeni promet. S lijenom gracioznou, rijeni su brodovi sporo prolazili jedni pored drugih, veina natovareni
robom. Vidio je strvine svinja i stoke, urne s uljem i bave vina; vidio je penicu i kukuruz, lomljeni kamen, pa ak i neto
to je zakljuio da mora biti plesna trupa; sve je to sjeklo iroku povrinu rijeke na putu prema Momemnu. Bilo je dobro
to je Momemn na Phayusu. Bijae to veliko ue sa kojeg su se irile ogromne mree Nansurija. Trgovina i industrija ljudi,
sve pod blagoslovom njegove slike.
Zlato koje nose u rukama, mislio je, nosi moje lice.
Zapiljio se u nebo. Oi mu zastanu na galebu koji je tajanstveno lebdio u srcu udaljenog olujnog oblaka. Na trenutak mu
se uinilo da osjea lagani dodir harmonije, da bi mogao zaboraviti klepetanje svoje majke i ne aka u pozadini.
A onda se galija zaljuljala, zadrhtala i stala. Xerius se zanjihao preko pramca na trenutak, pa se uhvatio. Odgurnuo se u
uspravan poloaj i pogledom divlje traio kapetana galije meu malom skupinom slubenika u sredini broda. Za uo je
vikanje prigueno drvom, pa pucanje bi eva. Slike su mu navirale nepozvane. Slike prostora skuenih mranih poput
ume. Pokvareni zubi vrsto su se stisnuli u agoniji. Slatka i probadaju a bol.
"to se dogodilo?" uo je svoju majku kad je upitala.
"Pjeani prud, Bako", Conphas objasni. "Jo jedan zastoj, ini se." Ton mu bijae napet od nestrpljivosti - sloboda
izraavanja koju se ne bi usudio pokazati nekoliko mjeseci ranije, ali bezna ajna u usporedbi s izgredom prethodnog
dana.
Uzvici su odzvanjali poploanom palubom. Vesla su uzburkivala vodu uokolo, ali uzalud. S izrazom lica koji je ve molio
za milost, kapetan im je priao i potvrdio da su se nasukali. Xerius je grdio budalu, osje ajui cijelo vrijeme da ga majka
paljivo motri. Kad ju je pogledao, ugledao je oi previe prodorne da bi pripadale majci koja promatra svog sina. Pored
nje, Conphas se izvalio na divanu, smijulje i se kao da promatra namjetenu borbu pijetlova.
Iznerviran njihovim promatranjem, Xerius je odmahnuo glavom na kapetanova tugaljiva objanjenja. "Zato bi veslai
eli ono to si ti posijao?" povikao je. Ogor en ovjekovim djetinjastim blebetanjem, okrenuo mu je lea i naredio svojim
uvarima da ga odvuku pod palubu. Njegovo zavijanje koje je uslijedilo samo je raspirilo njegov bijes. Zato je toliko malo
ljudi u stanju podnijeti posljedice svojih postupaka?
"Presuda dostojna Kasnijeg Proroka", ree njegova majka hladno.
"ekat emo ovdje", Xerius se otrese ni na koga odreenog.
Ubrzo su zvui bia i krikova jenjali. Vesla su utihnula. Nastupio je rijedak trenutak tiine na palubi. Zavijanje psa
odjekivalo je preko rijeke. Djeca su se naganjala po junoj obali, saginjala se pod stablima biberovca i vritala. No ulo se
jo neto.
"ujete li ih?" Conphas upita.
"ujem", odvrati Istriya, krivei vrat da bi pogledala uz rijeku.
I Xerius ih je uo: tihi zbor uzvika preko vode. kilje i se zagledao u daljinu, prema mjestu gdje se Phayus uvijao i migoljio
izmeu tamnih padina, u potrazi za nekim vidljivim tragom teglenjaka koji je prevozio njegov novi spomenik. Nije vidio
nita.
"Moda", apne mu Skeaos na uho, "bismo trebali i ekivati va posljednji ponos na krmi galije, Boe Me u Ljudima."
Ve je krenuo izgrditi Prvog savjetnika to ga prekida takvim besmislicama, no onda se zaustavi. "Nastavi", progun ao je,
prouavajui starca. Skeaosovo bi ga lice esto podsjetilo na smeuranu jabuku udubljenu Sjajnim crnim o ima. Izgledao
je poput prastare bebe.
"S ovog mjesta, Boe Meu Ljudima, va e se boanski spomenik otkrivati malo po malo, to e vaoj majci i neaku
omoguiti..." izraz lica mu bijae povrijeen.
Xerius se namrti, pogleda iskosa u svoju majku. "Nitko se ne usu uje podrugivati Caru, Skeaose."
"Naravno, Boe Meu Ljudima. Nikako. No ako emo ekati na krmi, va e se obelisk razotkriti u jednom
velianstvenom naletu kad teglja proe uz nas."
"I sam sam to ve razmotrio..."
"Svakako."
Xerius se okrene prema Carici i Uzvienom Generalu. "Hoite, Majko," ree on, "povucimo se sa sunca. Malo hlada e
vam laskati."
Istriya se namrti na njegovu uvredu, no ina e se inilo da joj je vidno laknulo. Sunce je bilo visoko na nebu i
neuobiajeno vrue za to doba godine. Ustala je s uko enom gracioznou i nevoljko prihvatila sinovljevu pruenu ruku.
Conphas se zakotrljao na noge nakon nje i krenuo za njima. Formacije namirisanih robova i slubenika rasprivale su im
se s puta. Skeaos je ekao na diskretnoj udaljenosti, a njih troje su se zaustavili kod stolova naki enih poslasticama.
Xerius se razveselio kad je njegova majka pohvalila robove iz njegove kuhinje. Hvaljenje njegove posluge uvijek je bio
njezin nain da se pokaje zbog ranije netakti nosti - njezina isprika. Moda e danas biti obzirna prema njemu, Xerius
pomisli.
Napokon su se smjestili pod baldahinom na krmi galije, izvaljeni na nilnamekim sofama. Skeaos je stajao Xeriusu s
desna, na svojoj uobiajenoj poziciji. Xeriusu bijae umirujua njegova prisutnost: poput prejakog vina, njegovu je obitelj
bilo potrebno razrijediti.
79

"A kako je moja polusestra?" Conphas ga upita. Zapoeo je jnan.

"Zadovoljavajua supruga."
"A ipak joj je utroba i dalje zatvorena", Istriya primijeti.
"Imam svog nasljednika", Xerius leerno odvrati, znaju i dobro da se stara babuskara veseli njegovoj neplodnosti.
Snano sjeme sili utrobu. Ona ga je nazvala slabim.
Istriyine tamne oi bijesnu. "Da... Nasljednik bez nasljea."
Takva izravnost! Moda su godine napokon dostigle besmrtnu Istriyu. Moda je vrijeme bio jedini otrov kojem ne moe
pobjei.
"Budi oprezna, Majko." Moda - ta misao ispuni Xeriusa vriteoin radou - moda uskoro umre. Prokleta stara
kurvetina.
Conphas se umijea. "Mislim da Baka ima na umu Ljude od Kljove, boanski Stri e... Primio sam jutros vijest da su napali
i opljakali Jaruthu. Nadili smo pobune i rijalske molbe, Stri e. Na rubu smo otvorenog rata."
Tako brzo u sredite problema. Bilo je to neukusno. Surovo.
"to namjerava poduzeti, Xeriuse?" Istriya upita. "Nije samo tvoja aoropadna, ponekad nerazborita majka zabrinuta
zbog tih zloslutnih zbivanja. ak su i neke od pouzdanijih Ku a Kongregacije uzbunjene. Bilo kako bilo, moramo
djelovati."
"Nikad nisam primijetio da si nerazborita, Majko... Samo da se pravi takvom."
"Odgovori mi, Xeriuse. to namjerava poduzeti?"
Xerius glasno uzdahne. "To vie nije pitanje namjere. Majko. Akcija je ve obavljena. Ono conriyansko pseto,
Calmemunis, poslao je izaslanike. Potpisat e Povelju sutra poslijepodne. On mi osobno jami da pobune i plja ka
prestaju s dananjim danom."
"Calmemunis!" njegova majka sikne, kao u iznena enju. Vrlo vjerojatno je to znala i prije samog Xeriusa. Nakon svih tih
godina koje je provela spletkarei za mueve i sinove i protiv njih, njezina se mrea pijuna protezala Nansurijem do
same sri. A to je s ostalim Velikim Imenima? to je s onim Ainonjanom - kako se ono zove? - Kumrezzerom?"
"Znam samo da Calmemunis vijea danas s njim, Tharschilkom i jo nekima."
Poput proroka koji se dosauje, Conphas kae, "Potpisat e i on."
"A zato si tako siguran u to?" Istriya upita.
Conphas podigne kr ag, i jedan od sveprisutnih robova ga pohita napuniti. "Svi ovi rano pridoli e potpisati. Trebao sam
to shvatiti ranije, no sad kad malo bolje razmislim, ini se oitim da se te budale vie od iega boje dolaska ostalih.
Smatraju se nepobjedivima. Ako im kae da su Fanimljani jednako strani u ratu kao i Scylvendiji, oni e se samo
nasmijati i rei da uz njih jae i Bog sam."
"to eli rei?" Istriya upita.
Bez razmiljanja, Xerius se nagne prema naprijed u svojoj sofi. "Da, Ne ae. to eli rei?"
Conphas gucne iz svog kraga i slegne ramenima. "Smatraju da im je trijumf zajamen, pa zato bi ga onda dijelili? Ili jo
gore, u potpunosti ga prepustili onima koji su nezaslueno vie rangirani od njih? Razmislite. Kad stigne Nersei Proyas,
Calmemunis e biti tek neto vie od jednog od njegovih porunika. Isto vrijedi i za Tharschilku i Kumrezzera. Kad stignu
glavni kontingenti iz Galeotha i Visokog Ainona, sasvim e sigurno izgubiti svoju vodeu poziciju. Od ovog je trenutka
Sveti rat njihov i oni ele vladati"
"Onda mora odugovlaiti s isporukom zaliha, Xeriuse", Istriya se umijea. "Sprijeiti ih da krenu u mar."
"Moda", Skeaos doda, "bi im mogli rei da smo nali ike u itnicama."
Xerius je buljio u majku i neaka pokuavajui izbrisati podsmjeh s lica. Tu je bio kraj njihovog znanja i po etak njegova
genija. ak ga ni Conphas, prepredena zmija, nije mogao pretei u tome. "Ne", ree on. "Kreu u mar."
Istriya se zapiljila u njega, lica zaprepatenog koliko god joj je njena smeurana koa to doputala.
"Moda", Conphas ree, "bismo trebali raspustiti robove."
Jednim pljeskom Xerius poalje trkom nauljena tijela s palube.
"to sve to znai, Xeriuse?" Istriya upita. Glas joj je podrhtavao, kao da je ostala bez daha od oka.
Conphas ga je promatrao, usana razvuenih u blagi smijeak. "Mislim da znam. Bako. Je li moda, Stri e, Padirada
zatraio neku... gestuT
Nijem od zaprepatenja, Xerius se zapilji u neaka. Kako li je mogao znati? Previe je otrouman, i svakako previe
lagodan u ophoenju. Na neki nain, Xerius se uvijek bojao Conphasa. I to ne samo zbog njegove pameti. Postojalo je
neto mrtvo u njegovom neaku. Ne, ne samo mrtvo - neto prijetvorno. S ostalima, ak i s njegovom majkom - iako se i
ona inila tako udaljenom u posljednje vrijeme - odvijala se uvijek ista razmjena neizgovorenih oekivanja, malih ljudskih
potreba koje su parale i spajale svaki razgovor, ak i utnje. Njegovog neaka nikad se ne bi dojmili drugi ljudi. Conphasa
bi se dojmio Conphas, ak i kad bi se koji put pretvarao da su ga se dojmili drugi. On bijae ovjek kojem je sve bilo hir.
Savren ovjek.
Ali nadvladati takvog ovjeka! A nadvladati ga mora.
"Laskajte mu", rekao je jednom Skeaos Xeriusu, "i pretvorite se u dio velianstvene prie koju on vidi kao svoj ivot." Ali
80

on to nije mogao. Laskati drugome znailo je poniziti sebe.

"Kako si to znao?" Xerius prasne. Strah mu je porastao. "Moram li te poslati u Ziek da bih saznao?" Ziek-kula - tko u
Nansuru ne bi zadrhtio kad bi je ugledao kako se uzdie iz guve Momemna? O i njegovog neaka ukoile su se na
trenutak. Bio je pod dojmom - a zato i ne bi? Priietnja je bila upu ena Conphasu.
Xerius se nasmije.
Istriyin povieni glas prekine njegovo veselje. "Kako se moe aliti s takvim stvarima, Xeriuse?"
Zar se alio? Moda i jest. "Oprosti mojem neotesanom humoru. Majko, no Conphas je pogodio; pogodio je tajnu koja je
toliko opasna da bi nas mogla unititi, unititi sve nas..." Zastane i okrene se natrag Conphasu. "Zato moram znati kako si
to naslutio."
Conphas je sad bio oprezan. "Zato jer bih ja tako postupio. Skauras... ne, Kian mora znati da mi nismo fanatici."
Skauras. Skauras orlovskog lica. Bijae to staro ime. Lukavi klanski Sapatiah-Guverner od Shigeka i prva ilava prepreka
koju Sveti rat mora savladati. Koliko su malo Ljudi od Kljove razumjeli teren koji se prostirao izme u rijeka Phayus i
Sempis! Nansur i Kian bijahu u isprekidanom ratu ve stoljeima. Poznavali su se intimno, peatili bezbrojna primirja
manje vrijednim kerima. Koliko pijuna, otkupnina, ak i taoca
Xerius poleti naprijed, pomno promatraju i svog neaka. Slika Skaurasovog sablasnog lica pred licem izaslanika
Cishaurima lebdjela mu je pred oima due. "Tko ti je rekao?" upita s nenadanom estinom. Kao mladi , Conphas je
proveo etiri godine kao taoc Kianjana. Na Skaurasovom dvoru, ni vie ni manje!
Conphas je gledao u cvjetni uzorak mozaika pod svojim sandalama. "Skauras osobno", re e napokon, gledajui izravno u
Xeriusa. Bilo je razigranosti u njegovom stavu, ali igre koju igra sam. "Nikad nisam prekinuo kontakt s njegovim dvorom.
No to su ti tvoji pijuni sigurno ve rekli."
A Xerius se brinuo o majinim izvorima!
"Mora biti oprezan s tim stvarima, Conphase", Istriya re e majinski. "Skauras je jedan od starih Kianjana. ovjek
pustinje. Jednako nemilosrdan koliko i pametan. Iskoristio bi te da posije razdor me u nama kad bi mogao. Uvijek se
sjeti da je Dinastija najvanija. Kua Ikurei."
Te rijei! Xeriusu zadrhte ruke. Sklopi ih skupa. Pokua sabrati misli. Skrene pogled s njihovih prepredenih lica. Pred
toliko mnogo godina! Prtljajui s malom crnom boicom veliine djejeg prsta, ulijevala je otrov u oevo uho. Njegovog
oca! A majin... ne, Istriyin glas grmio mu je u mislima: Dinastija, Keriuse! Dinastija!
Njezin mu, odluila je, nije imao ni pande ni o njake kojima bi odrao dinastiju na ivotu.
to se to dogaalo? to su to izvodili? Spletkarilli?
Baci pogled na staru preljubni ku vjeticu; htio ju je htjeti dati ubiti No otkad je pamtio, ona je bila totem, sveti feti koji
je odravao suludu maineriju moi u funkciji. Stara, nezasitna Carica bila je jedina neophodna. Onih dana, u njegovoj
mladosti, kada bi ga probudila usred no i, milujui mu kurac, muei ga uitkom, gugutajui mu u jezikom navlaeno
uho: "Care Keriuse... Osjea li to, moj dragi boanski sine?" Bila je tako lijepa onda.
Po njezinoj je ruci prvi put svrio, i ona je uzela njegovo sjeme i naredila mu da kua. "Budunost", rekla je, "ima okus
soli... I pee, Keriuse, moje divno dijete..." Onaj topli smijeh koji je omotao hladni mramor utjehom. "Okusi kako pee..."
"Vidi li?" Istriya je govorila. "Vidi li koliko ga to mui? Tome se Skauras nada."
Conphas ga je paljivo promatrao. "Nisam budala. Bako. I niti jedan poganin na svijetu ne moe praviti budalu od mene.
Pogotovo ne Skauras. No svejedno se ispriavam, Strie. Trebao sam vam to rei ranije."
Xerius ravnoduno pogleda oboje. Vani sunce bijae nemilosrdno, dovoljno sjajno da utisne uzorke kojima je crveni
baldahin bio izvezen irom interijera: ivotinje isprepletene u krugovima oko pe ata Crnog sunca nansurskog. Posvuda diljem rumene hladovine baldahina, preko namjetaja, poda i udova - Sunce Carstva okrueno incestuoznim zvijerima.
Tisuu sunaca, razmiljao je, osjeajui se smirenim. Preko svih starih provincija, tisuu sunaca! Naa drevna uporita bit
e ponovno osvojena. Carstvo e biti obnovljeno!
"Saberi se, sine moj", Istriya je govorila. "Znam da nisi tako blesav da bi tvrdio da Calmemunis i ostali kre u u napad
protiv Kianjana, ili da je rtvovanje svih dosad okupljenih Ljudi od Kljove 'gesta" o kojoj moj unuk pri a. To bi bilo suludo,
a Car Nansura nije lud. Zar ne, Xeriuse?"
Cijelo to vrijeme, uzvici koje su uli ranije pribliavali su se. Xerius ustane i proeta do ograde na desnoj strani broda.
Nagnuvi se, ugledao je prvi od amaca koji su vukli teglenjak kako se vue iz zaklona udaljenih obala. Vidio je vesla e,
poput hrbata stonoge. Lea su im bljeskala na suncu.
Uskoro...
Okrenuo se majci i neaku, zatim pogledao Skeaosa, koji je bio uko en poput nekog sluajnog uljeza. "Carstvo ezne za
onim to je izgubilo", Xerius ree umorno. "Nita vie. I rtvovat e bilo to, ak i Sveti rat da stekne to za im ezne."
Tako lako reeno! Takve rijei bijahu svijet u malom.
"Ti jesi lud!" Istriya povika. "Pa e poslati te prve strance u smrt, prepoloviti Sveti rat, samo da bi pokazao triput
prokletom Skaurasu da nisi religiozni luak? Rasipa bogatstvo, Xeriuse, izaziva beskrajnu srdbu Bogova!"
Silovitost njezina odgovora ga je zaprepastila. No bilo je nebitno to ona misli o njegovim planovima. Trebao je
81

Conphasa... Xerius ga je promatrao.

Nakon ozbiljnog trenutka razmiljanja, Conphas polagano kimne i kae: "Razumijem."
"Ti razumije gdje je razum u ovome?" Istriya prosikta.
Conphas pogleda Xeriusa procjenjivaki. "Razmisli, Bako. Daleko vie ljudi tek treba sti i nego to ih se dosad okupilo zaista Velika Imena kao to su Saubon, Proyas, ak i Chepheramunni, Kralj-Regent Visokog Ainona! No to je jo vanije,
ini se da su se vulgarne mase prve odazvale Maithanetovom pozivu, oni nepripremljeni, potaknuti osje ajima vie nego
trezvenim ratnikim duhom. Rijeiti se te bagre ilo bi nam u korist na nebrojeno mnogo na ina: bilo bi to manje
eludaca za hraniti, kohezivnija vojska na terenu..." Zastao je i okrenuo se prema Xeriusu s ne im to bi se moglo nazvati
samo uenjem u oima - ili neto slino tome. "I nauilo bi to Srijaha i one koji e doi kasnije da se boje Fanima.
Njihova ovisnost o nama, onima koji ve potuju pogane, rast e skupa s njihovim strahom."
''Ludilo!" Istriya odbrusi, nepokolebana unukovom izdajom. "to? Zar onda ratujemo protiv Kianjana pod uvjetima nekog
tajnog sporazuma? Zato bismo im sada ita dali kad smo napokon u poziciji da grabimo? Da slomimo omraenog
neprijatelja! A ti bi pregovarao s njima? Rekao, 'Cvaknut u taj i taj ud, ali ni jedan drugi'? Ludilo!"
"No jesmo li mi u takvoj poziciji. Bako?" Conphas odgovori, sada bez sinovske poslunosti u glasu. "Razmisli! Tko je ovdje
'mi'? Svakako ne Kua Ikurei. 'Mi' su Tisua Hramova. Maithanet zamahuje maljem - ili si zaboravila? - dok se mi samo
otimamo za komadie. Maithanet nas baca na prosja ki tap. Bako! Dosada je u inio sve to je bilo u njegovoj moi da
nas ukopi. Zato je pozvao Grimizne Tornjeve, nije li? Da bi izbjegao plaanje cijene koju bismo traili za Carski Saik?"
"Potedi me svojih objanjenja kao iz slikovnice, Conphase. Jo uvijek nisam takva stara, drhtava budala." Okrene se
Xeriusu i zapilji se u njega prezirnim pogledom. Mora da je bilo sasvim oito koliko ga to sve zabavlja. "Dakle,
Calmemunis, Tharschilka, bezbrojne tisu e ostalih su uniteni. Stado je probrano. to onda, Xeriuse?"
Xerius nije mogao odolijeti a da se ne smijei. Kakav plan! ak je i veliki Ikurei Conphas bio zadivljen! A Maithanet... Od
te se pomisli Xerius poeli smijuljiti kao imbecil.
"to onda? Na se Srijah nau i strahu. Potovanju. Svo njegovo glumatanje - sve rtve, molitve i ulagivanje - bit e
uzalud. Kao to si rekla ranije. Majko, Bogove ne moe podmititi."
"Ali moe."
Xerius se nasmija. "Naravno da mogu. Ako Maithanet zapovijedi Velikim Imenima da potpiu moju Povelju, da prisegnu
da e vratiti sve stare provincije Carstvu, ja u njima dati" - okrene se prema svom neaku i pogne glavu - "Lava iz
Kiyutha."
"Izvanredno!" usklikne Conphas. "Zato ja to nisam uvidio? Zveknuti ih jednom rukom da bismo ih mogli tjeiti drugom.
Genijalno, Strie! Sveti e rat biti na! Carstvo e biti obnovljeno!"
Carica je sumnjiavo gledala svoje potomke.
"to kae, Majko?"
No Istriyin je pogled odlutao prema Prvom savjetniku. "Bio si neobi no tih, Skeaose."
"Nije na m-meni da govorim, Carice."
"Ne? Ali ovaj suludi plan je tvoj, nije li?"
"Moj je. Majko", Xerius prasne, razbjenjen njenim zaklju kom. "Bijednik me tjednima pokuavao odgovoriti." Iako je
udahnuo ivot tim rijeima, znao je da je zabrljao.
"A je li? A zato, Skeaose? Koliko god prezirala tebe i tvoj pretjerani utjecaj na mog sina, uvijek sam te smatrala
razumnim. Kakve uvide ima za prosuti?"
Skeaos je bespomono buljio u nju i utio.
"Boji se za svoj ivot, zar ne, Skeaose?" Istriya ree blago. "I treba. Pravednost moga sina je otra i u potpunosti liena
dosljednosti. No ja se ne bojim, Skeaose. Stare ene lake se mire sa smr u nego stari mukarci. Donosei ivot na svijet,
poinjemo se smatrati dunicama. Ono to je dano se oduzima." Okrene se svom sinu, usana napu enih u grabeljivi
osmijeh. "to me dovodi do poante. Sudei po onome to je Conphas rekao, Xeriuse, daje Fanimu malo, ili ak nita,
poklanjajui im prvu polovicu Svetog rata."
Suzdravajui bijes, Xerius odgovori, "Svakako stotina tisu a ivota nije 'malo'. Majko."
"Oh, ja govorim o praktinim stvarima, Xeriuse. Conphas kae da su ti ljudi otpad, vie prepreka nego prednost. Budu i
da to i Skauras nesumnjivo zna, pitam te, dragi moj mili sine, to je traio zauzvrat? Znam to uzima, pa mi reci to si
dao?"
Xerius je zamiljeno zurio u nju. Sjeanja na njegov sastanak sa Cishaurimom, Mallahetom, i tajanstvenim pregovorima
sa Skaurasom bljesnula su mu pred oima due. Kako se hladnom sada inila ta ljetna no! Hladnom i paklenskom...
Carstvo e biti obnovljeno... Pod svaku cijenu.
"Dopusti mi", nastavi Istriya, "da ti pojednostavim, moe? Reci mi gdje je granica, Xeriuse. Reci mi gdje e druga, korisna
polovica Svetog rata, neizbjeno zapeti."
Xeriusov pogled susreo se s Conphasovim. Ugledao je mrski, sveznajui podsmjeh koji nije bio vidljiv nigdje na samom
licu, ali je ondje naiao na slaganje - na jedinom mjestu gdje ga je zbilja trebao. to je Shimeh u usporedbi s Carstvom?
to je vjera u usporedbi s carskom moi? Conphas je stao uz Carstvo - uz njega. Odjednom mu se zrak inio zaguenim
82

majinim ponienjem. Uivao je u tome.

"Ovo je rat. Majko. Kao u igri sa tapiima s brojevima, tko zna kakvi trijumfi - ili katastrofe - lee u budu nosti?"
Slavna Carica dugo je buljila u njega, lica iznena ujue bezizraajnog pod slojem kozmetike.
"Shimeh", rekla je napokon mrtvim glasom. "Sveti rat propast e pred Shimehom."
Xerius se nasmijei pa slegne ramenima. Okrenuo se natrag prema rijeci. Uzvici veslaa sada su ve parali nebo i prvi je
od tegleih amaca prolazio pored njih. Vukui za sobom dugaku uad od konoplje, teglili su veliki, glomazni teglenjak,
toliko ogroman da se inilo da uvija sjajnu povrinu rijeke. Ugledao je crni spomenik obloen drvenim gredama, koji
polegnut bijae dugaak koliko su dveri Momemna bile visoke: silni obelisk za kompleks hramova Cmiral u Momemnu.
Dok je plovio pred njim, inilo mu se da osjea erotinu toplinu bazalta na suncu kako isijava iz ogromnih ploha i
masivnog profila njegova lica, strane fizionomije Ikureia Xeriusa III., na vrhu obeliska. Osjetio je kako mu je srce
preplavljeno emocijama i prave suze curile su mu niz obraze. Zamislio je podizanje spomenika u srcu Cmirala i tisu e
zauenih oiju j svoje carsko lice zauvijek upereno prema bijelom suncu. Svetite. Misli mu se ozarie. Bit u besmrtan...
Vratio se u svoju sofu i zavalio se, svjesno uivaju i u bljeskovima'' nade i ponosa. O, divna boanska tatino!
"Izgleda kao ogromni sarkofag", ree njegova majka. Guja koja uvijek govori istinu.

OGLAVLJE OSMO
MOMEMN
Kraljevi nikad ne lau. Oni zahtijevaju da je svijet u krivu.
CONRTVANSKA POSLOVICA
Kada uistinu pojmimo Bogove, nilnameki mudraci kau, prepoznajemo ih ne kao kraljeve, ve kao lopove. Jedno je to od
najmudrijih huljenja, jer mi uvijek vidimo kralja koji nas vara, nikada lopova.
OLEKAROS, ZAVJETI
Jesen, 4111. godina Kljove, sj'ever Jiiinatske stepe
Yursalka od Utemota prenuo se iz sna.
Nekakva buka...
Vatra se bila ugasila. Sve je bilo crno. Kia je bubnjala po konim zidovima njegovog jaka. Jedna od njegovih ena
stenjala je i vrpoljila se pod pokrivaima.
Onda je to ponovno zauo. Kuckanje o kou na ulazu. "Ogatha?" prosaptao je promuklo. Jedan od njegovih mladih
sinova odlutao je prethodnog poslijepodneva i nije se vratio. Pretpostavili su da je dje aka uhvatila kia, da e se vratiti
kad prestane. Ogathi to ne bi bio prvi put. Unato svemu, Yursalka se brinuo.
Uvijek tumara, taj djeak.
"Oggie?"
Nita.
Jo jedno tapkanje.
Vie znatieljan nego uzbunjen, nogama zbaci pokriva , i odulja se nag po svoj iroki ma . Bio je siguran da se to Oggie
zafrkava, no teka su vremena stigla za Utemot. ovjek nikad nije mogao biti siguran.
Ugledao je bljesak munje kroz avove na stoastom stropu. Na trenutak je voda koja je kapala kroz njega izgledala poput
ive. Grom koji je uslijedio nastavio mu je zvoniti u uima.
Onda jo jedno tapkanje. Postao je napet. Paljivo je gazio izmeu svoje djece i ena, i zastao pred ulazom u jak. Djeak
je bio vragolast zbog ega ga je Yursalka toliko i oboavao, ali zato bi bacao kamenje u oev jak usred noi? Je li i to bila
vragolija?
Ili zloba?
Gladio je rukom kuglu na vrhu ma a. Drhtio je. Vani je hladna jesenska kia padala i padala. Novo beumno sijevanje,
praeno praskom groma.
Odvezao je poklopac, pa ga polako povukao u stranu ma em. Nije vidio nita. inilo se kao da cijeli svijet cvri od
83

mekanog udaranja kie po blatu i lokvama. Grmljavina ga je podsjeala na Kiyuth.

Pognuo se i iziao u zavjesu kie, stisnuvi zube da ne bi cvokotali. Nonim prstima nagazio je na jedan od kamenja u
blatu. Kleknuo je, primio ga u ruku, no nije vidio gotovo nita. Nije to bio kamen, shvatio je, ve komad suene govedine,
ili moda ak divlje paroge
Jo jedan bljesak munje.
Na trenutak je mogao samo treptati dok ne prestane bljetanje. Gnosa je dola s grmljavinom.
Dio djejeg prsta... Drao je odsjeeni djeji prst. Oggie?
Opsovavi, bacio je prst i divlje zurio kroz okolni mrak. Bijes, tugu i strah nadvladala je nevjerica.
Ovo nije stvarnost.
Uarena bjelina rasparala je nebo, i na trenutak je vidio cijeli svijet: pusti horizont, prostranstva dalekih panjaka, okolne
jakeve svojih suplemenika i usamljenu figuru koja je stajala desetak metara od njega i promatrala...
"Ubojice", Yursalka ree tupo. "Ubojice!"
uo je ljapkanje koraka kroz blato.
"pronaao sam tvog sina kako luta Stepom", re e omraeni glas. "Pa sam ga vratio tebi."
Neto, kupus, pogodilo ga je u prsa. Obuzela ga je neuobi ajena panika.
"-iv si", promuca. "Pao mi je k-kamen sa srca. Svima e nam toliko 1-laknuti!"
Jo jednom sjevne, i Yursalka ga ugleda, nalik na golemu utvaru, divljeg i elementarnog poput groma i kie.
"Neke stvari kada puknu", glas je kripao iz tame, "nije mogu e popraviti."
Yursalka zaurla i poleti naprijed, zamahnuvi ma em u irokom luku. No eljezni udovi zgrabie ga u mraku. Neto mu
prasne posred lica. Ma mu sklizne iz odumrlih prstiju. Ruka ga je guila, a on je nabijao po kamenoj podlaktici. Osjetio je
kako mu noni prsti prave utore kroz blato. Bedrima mu je tekao vru i mlaz, sablastan osjeaj da je potpuno izdubljen.
Klizio je i pljusnuo u blato, zgr en oko vlastitih iznutrica.
Mrtav sam.
Kratki trepet bijele svjetlosti, i Yursalka ga ugleda kako ui nad njim, ugleda poremeene oi i izgladnjeli kes. Onda se
sve zacrnilo.
"Tko sam ja?" tmina ga upita.
"Nnn-Cnaiiir", jedva protisne. "Ub-bojica Ljudi... N-najokrutniji od s-svih ljudi..."
amar, otvorenim dlanom kao da je rob.
"Ne. Ja sam tvoj kraj. Pred tvojim u oima pod no staviti tvoje sjeme. Raetvorit u tvoje truplo i njime nahraniti pse.
Tvoje kosti u samljeti u prah i baciti vjetrovima. Sasjei u one koji spomenu tvoje ime ili imena tvojih oeva, sve dok
ime 'Yursalka' ne postane besmisleno poput djejeg gugutanja. Izbrisat u te, istrijebiti svaki tvoj trag! Staza tvog ivota
stigla je do mene i dalje vie ne ide. Ja sam tvoj kraj, tvoje potpuno unitenje!"
Tada svjetlost baklji i strka poplavie tamu. Njegovo ranije zapomaganje ipak je netko uo! Vidio je stopala bosa i u
izmama kako gaze kroz blato, uo mukarce kako psuju i gunaju. Promatrao je svog mlaeg brata golih prsa kako
piruetom zavrava u blatu, gledao posljednjeg preivjelog brati a kako posr e na koljena pa se prevaljuje u lokvu poput
pijanice.
"Ja sam va poglavica!" Cnaiiir je zaurlao. "Su elite mi se ili svjedoite mojoj pravdi! Bilo kako bilo, pravda e biti
zadovoljena!"
Neobino ukoen, Yursalka je okrenuo glavu kroz blato i vidio kako se sve vie i vie Utemota okuplja oko njih. Baklje su
prtale i cvrale na kii, a njihovu su naran astu svjetlost izbjeljivali povremeni bljeskovi munja. Ugledao je jednu od
svojih ena, umotanu samo u medvjee krzno koje joj je njegov otac poklonio, kako prestravljeno zuri u mjesto gdje je
leao. Zateturala je prema njemu, bezizraajnog lica. Cnaiiir ju je udario snano, kao to bi netko udario mukarca.
Sruila se iz krzna, i pala nepomi na i gola pred noge svojem poglavici. Izgledala je promrzlo.
"Ovaj ovjek", Cnaiiir je grmio, "izdao je svoje pleme na bojnome polju!"
"Da nas oslobodim!" Vursalka je uspio uzviknuti. "Da izbavim Utemot iz tvojeg jarma, tvoje izopa enosti!"
"uli ste njegovo priznanje! Njegov ivot i ivoti njegove imovine izgubljeni su njegovom krivnjom!"
"Ne..." Jursalka se zakalje, no ukoenost se vraala. Gdje je tu pravda? Izdao je svog poglavicu, da, ali iz asti. Cnaiiir je
izdao svoga poglavicu, svog oca, zbog ljubavi prema drugom mukarcu! Prema strancu koji je govorio ubojite rijei! Gdje
je tu pravda?
Cnaiiir je ispruio ruke kao da eli zgrabiti gromovito nebo. "Ja sam Cnaiiir urs Skiotha, krotitelj konja i ljudi. Poglavica
Utemota, i vratio sam se iz mrtvih! Tko se usudi osporiti moju presudu?"
Kia je nastavila padati vijugajui. Osim pogledima punim strahopotovanja i strave, nitko se nije usudio prigovarati
luaku. A onda je ena, polunorsirska mjeanka koju je Cnaiiir uzeo za enu, izletjela iz mnotva i bacila se na njega,
nekontrolirano plaui. Nemono je udarala o njegova prsa, cvilei neto nerazumljivo. Na trenutak ju je Cnaiiir vrsto
uhvatio, a zatim ju je kruto primio za le a.
"To sam ja, Anissi", rekao je sramotno njeno. " itav sam." Zatim se okrenuo od nje prema Yursalki, poput demona u
svjetlosti baklji, poput utvare kad bi sijevalo.
84

Yursalkine ene i djeca okupili su se oko svog gospodara, zavijaju i. Yursalka osjeti meka bedra pod glavom, treperenje
toplih dlanova po licu i prsima. No mogao je gledati jedino izgladnjeli lik svoga poglavice. Gledao je kako grabi njegovu
najmlau ki za kosu, gui njezino cviljenje otrim eljezom. Jedan jezoviti trenutak ostala je visiti na njegovoj otrici, i on
je otrese poput probodene lutke. Yursalkine ene vritale su uurile se. Nadvivi se nad njih, utemotski je poglavica
sjekao, ponovno ponovno, sve dok nisu puzale i drhturile u blatu. Samo je Omiri, hroma |,ri Xunnuritova koju je Yursalka
oenio prolog proljea ostala, plaui grabei svog mua. Cnaiiir ju je zgrabio slobodnom rukom i podigao za iju.
Zijevala je poput ribe oko nijemog krika.
"Je li ovo Xunnuritova nakazna kuja?" zareao je.
"Da", Yursalka procijedi.
Cnaiiir je odbaci u blato kao krpu. "ivjet e da gleda kako se zabavljamo. Onda e ispatati za grijehe svoga oca."
Okruen svojom mrtvom i umiruom obitelji, Yursalka je gledao Cnaiiira kako vee njegova crijeva oko izrezanih ruku
poput ueta. Gledao je beutne oi svojih suplemenika, znajui da nee uiniti nita.
Ne zato jer su se bojali svog poludjelog poglavice, ve zato jer je tako nalagao obiaj.
Kasna jesen, 4111. godina Kljove, Momemn
Otkad je Maithanet godinu i pol ranije objavio Sveti rat, nebrojene tisu e okupile su se oko zidina Momemna. U visokim
krugovima Tisue Hramova kolale su glasine o rijahovom oaju. Nije oekivao, prialo se, toliko brojan odziv na svoj
poziv. Konkretno, nije oekivao da e se toliki mukarci i ene iz niih kasta posvetiti Kljovi. Pri e o slobodnim ljudima
koji su prodavali svoje ene i djecu u roblje da bi imali ime platiti prijevoz do Momemna postale su sasvim uobi ajene.
Jedan obudovjeli valja sukna iz grada Meigeirija, prialo se, radije je utopio dvojicu svojih sinova nego da ih proda
trgovcima robljem. Kad su ga odvukli lokalnom crkvenom sucu, navodno je tvrdio da ih je "poslao naprijed" prema
Shimehu.
Sline su prie zainjavale svaki izvjetaj koji je stizao u umnu, i to u tolikoj mjeri da su se Srijalskim upravlja ima vie
gadile nego to su ih uzbunjivale. Ono to ih je zabrinjavalo bile su pri e, isprva rijetke, o zvjerstvima poinjenih od
strane Ljudi od Kljove ili protiv njih. Uz obalu Conriye, u sitnoj je oluji poginulo preko devet stotina hodo asnika iz nie
kaste kojima je bilo obeano putovanje, ali brodovima nepodobnim za plovidbu. Na sjeveru je kohorta galeotskih
razbojnika pod zastavom Kljove unitila barem sedamnaest sela mariraju i prema jugu. Nisu ostavili svjedoke, a
otkriveni su tek kad su pokuali prodati imovinu Arnyalse, slavnog sve enika misionara, na trnici u umni.
Po Maithanetovoj zapovijedi, rijalski vitezovi opkolili su njihov tabor i sve ih pobili.
Bila je tu i pria o Nrezzi Barisullasu, Kralju Cironja i moda najbogatijem ovjeku u Tromorju. Kada je nekoliko tisu a
Tydonaca od njega naruilo brodove, a nisu ih imali ime otplatiti, poslao ih je na otok Pharixas, staro gusarsko uto ite
Kralja Rauschanga od Thunyerusa zahtijevaju i da poharaju otok u zamjenu za novac koji su mu dugovali. To su i u inili, i
to vrlo revno. Tisue nevinih su poginule. Nevinih Inrita.
Prialo se da je Maithanet plakao kad je uo vijest. Odmah je stavio Kuu Nrezza pod rijalski prijekor, kojim je dokinuo
sve obveze, trgovake i ostale, prema Baristullasu, njegovim sinovima i zastupnicima. Prijekor je, me utim, ubrzo
opozvan im je postalo jasno da e se okupljanje Svetog rata oduljiti za nekoliko mjeseci bez cironjanskih brodova. Prije
nego je cijeli fijasko zakljuen, Barisullas je ak uspio od Tisu e Hramova izvui odtetu u obliku rijalskih trgova kih
koncesija. Kruile su glasine da je Nansurski Car poslao osobne estitke lukavom Cironjanskom Kralju.
No niti jedan od ovih incidenata nije izazvao ni priblino toliku galamu kao mar takozvanog Divljeg svetog rata. Kada je
u umnu stigla vijest da su prva pristigla Velika Imena kapitulirala Ikurei Xeriusu III. i potpisala njegovu Povelju, javila se
ozbiljna zabrinutost da bi moglo doi do neeljenih posljedica. No bez luksuza arobnjaka, Maithanetove usrdne molbe,
kojima je veliao prednosti strpljenja i mrano aludirao na posljedice neposluha, stigle su u Momemn tek kad su
Calmemunis, Tharschilka, Kumrezzer i nepregledne gomile ve bili danima daleko.
Maithanet je bio srdit. U lukama diljem Tromorja, ogromni kontingenti pod pokroviteljstvom drave kona no su se
spremali na ukrcaj. Gothyelk, Grof od Agansanora, ve je isplovio sa stotinama tydonskih velikaa i njihovim slugama preko pedeset tisua obuenih i discipliniranih ljudi. Prema procjenama Srijahovih savjetnika, do zavretka okupljanja
Svetog rata ostalo je tek nekoliko mjeseci. Sve u svemu, rekli su. Ljudi od Kljove bit e preko tristo tisua, taman
dovoljno da osiguraju potpuno unitenje pogana. Prerani mar onih ve okupljenih bio je totalna katastrofa, i unato
tome to bijahu uglavnom rulja.
Poslane su bijesne poruke, kojima se umoljavalo lordove da priekaju ostale, no Calmemunis pogotovo bijae tvrdoglav
ovjek. Kad ga je Gotian, Vrhovni zapovjednik rijalskih vitezova, presreo sjeverno od Gielgatha s Maithanetovim
pozivom, Palatin od Kanampureje navodno je rekao, "alosno je to kad i sam rijah sumnja."
Zbrka i tragedija obiljeile su umjesto fanfara polazak Divljeg svetog rta iz Momemna. Budui da je samo manji dio
okupljenih bio u dodiru s nekim od Velikih Imena, vojska nije imala jasno vodstvo - samim time ni nikakvu organizaciju.
Kao posljedica toga, nekoliko je pobuna izbilo kad su nansurski vojnici po eli dijeliti zalihe, a negdje izmeu etiri i pet
stotina pravovjernih je poginulo.
Calmemunisu na ast ide injenica da je djelovao brzo, i uz pomo Tharschilkinih Galeoana, njegovi su Conriyani uspjeli
nametnuti red gomih. Careve zalihe rasporeene su bar malo poteno. Ono malo preostalih sva a rijeeno je maem, i
85

Divlji se sveti rat uskoro naao spreman za mariranje.

Graani Momemna preplavili su gradske zidine da bi promatrali polazak Ljudi od Kljove. Mnogi su podrugljivo dovikivali
hodoasnicima, koji su jo odavno navukli na sebe prezir svojih doma ina. Veina je, meutim, bila tiha, promatrajui
bezbrojna polja ljudstva kako se vuku prema junom obzoru. Gledali su bezbrojna kola natovarena imovinom, ene i
djecu tupih pogleda kako hodaju kroz prainu, pse kako poskakuju oko bezbrojnih nogu, i beskrajne tisu e osiromaenih
mukaraca niih kasti, okrutnih lica ali naoruanih samo maljevima, pijucima i motikama. I sam je Car promatrao paradu
s ocakljenih visina junih dveri. Navodno je netko uo kako je izjavio da mu od prizora tolikih pustinjaka, prosjaka i kurvi
doe da povraa, no da je "vulgarnom smeu ve dao svoju veeru".
Iako vojska nije mogla putovati vie od deset milja na dan. Velika Imena bila su op enito zadovoljna njihovim
napredovanjem. Ve i samom svojom brojnou Divlji sveti rat izazvao je pustoenje du obala. Robovi po poljima
primijetili bi neobine ljude kako prolaze poljem u redovima, no bezazlenu a icu ubrzo bi slijedile tisue. itavi usjevi
bili bi pregaeni, vonjaci i gajevi ogoljeni. No s Carevom hranom u elucima. Ljudi od Kljove bijahu disciplinirani koliko
se moglo i oekivati. Sluajevi silovanja, ubojstva i pljake bili su dovoljno rijetki da su Velika Imena jo uvijek mogla
dijeliti pravdu - i to je jo vanije, pretvarati se da vode vojsku.
Meutim, do trenutka kad su preli u grani nu provinciju Ansercu, hodoasnici su se ve potpuno okrenuli razbojstvima.
Skupine hodoasnika harale su ansercanskim selima, uglavnom ograniavajui svoje pohode na stoku, no ponekad bi
pribjegli i pljakanju i pokolju. Grad Nabathra, poznat po svojim trnicama vune, potpuno je oplja kan. Kad su nansurske
jedinice pod vodstvom Generala Martemusa, kojem je bilo naloeno da prati Divlji sveti rat, pokuale obuzdati Ljude od
Kljove, izbilo je nekoliko otvorenih bitaka. Isprva se inilo da bi General, iako je imao samo dvije kolone na raspolaganju,
mogao dovesti situaciju pod kontrolu No broj ana nadmo i surovost Tharschilkinih Galeoana prisilili su ga da se
povue na sjever i konano skloni unutar zidina Gielgatha.
Calmemunis je izdao deklaraciju u kojoj je optuio Cara, tvrdei da je Xerius III. izdavao proglase u kojima je traio da se
Ljudima od Kljove uskrate zalihe, ime je izravno krio prijanje zakletve. U stvarnosti je Maithanet bio taj koji je izdao
proglase, u nadi da e time uspjeti zavlaiti mar horde prema jugu i tako kupiti dovoljno vremena da ih nagovori da se
vrate u Momemn.
Kad su Ljudi od Kljove bili usporeni potrebom da trae hranu, Maithanet je izdao daljnje proglase; jedan kojim je ukinuo
rijalski oprost koji je prethodno vrijedio za sve one koji su se opredijelili za Kljovu, drugi kojim kanjava Calmemunisa,
Tharschilku i Kumrezzera rijalskim prijekorom, i tre i kojim prijeti svima koji nastave dalje pod vodstvom tih istih Velikih
Imena. Ove novosti, u kombinaciji s odmazdom za krvoproli e od prethodnog dana, uspjele su zaustaviti Divlji sveti rat.
Neko se ak vrijeme Tharschilka kolebao oko odluke, i inilo se sigurnim da e se jezgra Divljeg svetog rata u najmanju
ruku okrenuti i krenuti natrag prema Momemnu. No onda je Calmemunis primio vijest da je carska povorka sa zalihama,
oito na putu prema pograninoj utvrdi Asgilioch, na udesan nain dospjela u ruke njegovih ljudi. Uvjeren da je to znak
od Boga, sazvao je sve lordove i improvizirane voe Divljeg svetog rata i probudio ih potpirujuim rijeima. Rekao im je
da zastanu i sami prosude o pravednosti svog poduhvata. Podsjetio ih je da je Srijah ovjek, koji kao i svi ljudi s vremena
na vrijeme grijei u prosudbama. "ar je iscrpljen iz srca naeg blaenog Srijaha", rekao je. "Zaboravio je sveto
blaenstvo naeg poduhvata. No pazite to vam kaem, brao moja, kada provalimo kroz vrata Shimeha, kad mu
dostavimo Padiradinu glavu u vrei, sjetit e se! Slavit e nas to smo ostali odluni i onda kad se njegovo srce
kolebalo!"
Premda nekoliko tisua jest prebjeglo i konano pomalo krenulo prema carskom gradu, glavnina Divljeg svetog rata
nastavila je dalje, sada u potpunosti imuna na stroge opomene svog rijaha. Bande plja kaa rasprile su se po provinciji,
dok je glavni dio nastavio prema jugu. Vile lokalnih kastinskih plemi a opljakane su. Nebrojena sela spaljena, ljudi
masakrirani, ene silovane. Gradovi opasani zidinama koji su odbili otvoriti vrata, opustoeni su.
Na koncu su se Ljudi od Kljove nali podno gorja Unaras, koje je toliko dugo bilo juni branik gradovima Kyranejske
nizine. Nekako se uspjeli okupiti i reorganizirati pod zidinama Asgiliocha, drevne Icvranejske utvrde koju su Nansurci
nazivali 'Stijene' jer je uspjela razbiti tri prethodne fanimske invazije.
Dva su dana dveri utvrde ostale zatvorene pred njima. Onda je Prop-hilas, zapovjednik carskog garnizona, uputio poziv
na veeru Velikim Imenima i ostalim kastinskim plemiima. Calmemunis je zahtijevao taoce, i jednom kad ih je dobio,
prihvatio je poziv. U Asgilioch je uao sa Tharschilkom, Kumrezzerom i nekoliko niih plemi a i odmah potom svi su
zarobljeni. Prophilas je izvukao rijalsku potjernicu i uljudno ih obavijestio da e ih drati u zatoenitvu do daljnjega
osim ako ne zapovijede rasputanje Divljeg svetog rata i njihov povratak u Momemn. Kada su to odbili, pokuao ih je
uvjeriti, uvjeravajui ih da nemaju izgleda svladati Kianjane, koji bijahu, inzistirao je, jednako podmukli i nemilosrdni na
bojnom polju kao i Scylvendiji. "Sve kad biste i kretali u napad na elu prave vojske," rekao im je, "ne bih se okladio na
vas. Kako stvari stoje, vi vodite seobu ena, djece i povodljivih mukaraca. Preklinjem vas, popustite!"
Calmemunis je, meutim, odgovorio smijehom. Priznao je da kad bi se uspore ivale snage i oruje, Divlji sveti rat ne bi
bio dorastao Padiradinim vojskama. No to, tvrdio je, nije bilo vano, budui da je Kasniji Prorok pokazao da je krhkost
proeta pravednou nepobjediva. "Ostavili smo umnu i Srijaha za sobom", rekao je. "Svakim smo korakom sve blie
Svetom Shimehu. Svakim smo korakom sve blie Raju! Nastavi s oprezom, Prophilase, jer sam Inri Sejenus kae, 'Jao
86

onome koji ometa Put!'"

Prophilas je oslobodio Calmemunisa i ostala Velika Imena prije sumraka.
Sljedeeg dana, tisue i tisue okupile su se u dolini podno kula Asgiliocha. Lagana se kia spustila na njih. Stotine
rtvenih ognjeva je zapaljeno; strvine rtava gomilale su se u nebo. Drhtaoci su se tresli prekrivi gola tijela blatom i
mumljali svoje nerazumljive pjesme. ene su tiho pjevale himne dok su njihovi muevi otrih oruje - pijuke, kose, stare
maeve i buzdovane - kakvo god su uspjeli pronai. Djeca su naganjala pse kroz guvu. Mnogi od vojnika meu njima Conriyani, Galeoani i Ainonjani koji su marirali s Velikim Imenima - promatrali su s oajem kako se skupina gubavaca
uspinje planinskim klancima, u namjeri da budu prvi koji e stupiti na pogansko tlo. Gorje Unaras nije oilo golemo, vie je
to bila zbrka strmina i golih kamenih obronaka nego pravi planinski lanac. No iza njih su bubnjevi dozivali ljude ma jih
oiju na tovanje Fanea. Iza njih su Inritima vadili utrobe i vjeali ih na stabla. Za pravovjerne, Unaras bijae kraj svijeta.
Kia je prestala. Suneva koplja probijala su oblake. Pjevaju i himne oiju suznih od radosti, prvi su Ljudi od Kljove u
redovima krenuli u planine. Sveti Shimeh, inilo im se, sigurno je odmah iza horizonta Uvijek odmah iza.
Kada je vijest o prelasku Divljeg svetog rata u poganske zemlje stigla do umne, Maithanet je raspustio dvor i povukao se
u svoje odaje Njegovi sluge odbijali su sve posjetitelje s rijeima da Sveti rijah mol] i posti, i da e tako nastaviti sve dok
ne sazna sudbinu prve samovoljne polovine svog Svetog rata.
Naklonivi se onoliko nisko koliko je to nalagao jnan, Skeaos re e: "Car me zamolio da vas informiram na putu prema
Krunskim odajama, gospodine Uzvieni Generale. Ainonjani su stigli."
Conphas digne pogled sa svog rukopisa ispusti pero u rog s tintom.
"Zar ve? Rekli su da e doi sutra."
"Stari trik, moj Gospodaru. I Grimizni Tornjevi su skloni starim trikovima."
Grimizni Tornjevi. Conphas je umalo zazvidao na tu pomisao. Najmonija kola u Tromorju preuzet e rezidenciju u
Svetom ratu... Conphas je oduvijek gajio potovanje jednog poznavaoca prema velikim nedosljednostima ivota.
Apsurdnosti poput ove njemu bijahu prave poslastice.
Prolog je jutra ugledao stotine stranih galija i karaka usidrenih u u u rijeke Phayus. Grimizni Tornjevi, kuanstvo KraljaRegenta i preko dvanaest palatina-guvernera, skupa s legijama pjeadije iz niih kasti jo su se od onda iskrcavali. inilo
se da se cijeli Visoki Ainon doao pridruiti Svetom ratu.
Car je bio u slavljenikom raspoloenju. Otkad je Divlji sveti rat pred nekoliko tjedana krenuo, stiglo je preko deset tisu a
Thunyerana pod vodstvom Princa Skaiyelta, sina zloglasnog Kralja Rauschanga, i barem etiri puta toliko Tydonaca pod
vodstvom Gothyelka, ratobornog Grofa od Agansanora. Naalost, obojica su se pokazala imunima na arm njegovog
strica - i to silovito. Kad mu je predstavljena Povelja, Princ Skaiyelt je prostrijelio carski dvor onim svojim uznemirujue
plavim oima pa bez rijei izmarirao iz palae. Starije Gothyelk nogom utnuo stalak i nazvao njegovog strica ili
'ukopljenim poganinom' ili 'pokvarenom Herinom' - ovisno o tome kojeg prevoditelja se pita. Arogancija P rbara,
naroito onih norsirskih, bila je nedokuiva.
No njegov je stric oekivao vie od Ainonjana. Oni bijahu Ketyaani, ba kao i Nansurci, i bijahu stari trgova ki narod, ba
kao i Nansurci. Ainonjani bijahu civilizirani, unato staromodnoj odanosti svojim bradama.
Conphas je prouavao Skeaosa. "Misli da to rade namjerno? Da nas uhvate nepripremljene?" Mahao je svojim
pergamentom po zraku da se posui, a zatim naredio da ga se urno poalje - bile su to naredbe [Vlartemusu da se vrati
patroliranju juno od Momemna.
"To bih ja uinio", Skeaos odgovori iskreno. "Ako se nagomila mnogo sitnih prednosti..."
Conphas kimne. Prvi savjetnik parafrazirao je slavan odlomak iz Trgovine duama, Ajencisove klasine filozofske rasprave
o politici. Na trenutak se Conphasu u ini udnim da on i Skeaos toliko preziru jedan drugoga. Kad nije bilo njegovog
strica, nekako su se neobino razumjeli, kao da su, poput dvojice sinova koji se nadme u za panju nasilnog oca, u stanju
s vremena na vrijeme ostaviti po strani suparnitvo i priznati da dijele istu sudbinu obi nim razgovorom.
Ustao je i pogledao dolje prema smeuranom ovjeku. "Vodi, stari oe."
Ne marei za finese birokratskog prestia, Conphas je smjestio sebe i svoje zapovjednitvo na najniu razinu
Andiaminskih visova, s pogledom na Forum i kampus Scuari. Planinarenje do Krunskih odaja na vrhu bilo je dugotrajno, i
on se dokono pitao moe li to stari Savjetnik izdrati. Tijekom godina, vie je carskih viih inovnika umrlo od 'stiska',
kako su to stanovnici pala e nazivali. Prema njegovoj baki, proli su carevi zaista koristili taj uspon da bi se rijeili
ostarjelih i svadljivih slubenika, dajui im poruke toboe previe vane da bi ih povjerili robovima, a onda zahtjevajui
da se smjesta vrate. Andiaminski visovi nisu bili naklonjeni ljudima slaba srca - niti doslovno niti ikako druk ije.
Potaknut vie znatieljom nego zlobom, Conphas je natjerao starca na estok tempo. Jo nikada nije vidio nekoga kako
umire od stiska. Zaudo, Skeaos se nije bunio, i osim to je mahao rukama poput ostarjelog majmuna, nije pokazivao
znakove naprezanja. Mirnoga daha, po eo je izvjetavati Conphasa o detaljima nagodbe sklopljene izme u Grimiznih
Tornjeva i Tisue Hramova - onoliko koliko je o njima bilo poznato. im Je postalo jasno da Skeaos ima ne samo izgled
ve i izdrljivost starog majmuna, Conphasu je postalo dosadno.
Nakon to su se uspeli uz nekoliko stepenica, proli su pored Hape tinskih vrtova. Kao i uvijek, Conphas je bacio pogled
na mjesto gdje je Ikurei Anphairas, njegov ukundjed, smaknut pred vie od stotinu godina Andiaminski visovi imali su na
87

stotine takvih pilja, mjesta na kojima su odavno umrli vladari po inih ili trpili ovaj ili onaj skandalozni in Conphas je
znao da se njegov stric svim silama trsio izbjegavati takva mjesta - osim ako je bio vrlo pijan. Xeriusu je pala a naprosto
brujala uspomenama na mrtve careve.
No Conphasu su Andiaminski visovi bili vie pozornica nego mauzolej ak su i sada skriveni zborovi ispunjali dvorane
himnama. Ponekad bi oblaci mirisnog tamjana maglili hodnike i pravili aureole iznad fenjera, pa bi se ovjeku inilo da se
ne uspinje na vrh brda, nego prema samim vratima nebeskim. Da je bio samo posjetitelj, a ne i stanar, Conphas je znao
da bi mu ropkinje golih grudiju posluivale vina poja ana nilnamekim narkoticima. Vitki eunusi dijelili bi mu mirisna ulja
i ceremonijalna oruja na dar. Sve bi bilo prora unato u svrhu gomilanja sitnih prednosti, kako bi to Skeaos rekao, da
odvrati panju, da se dodvori, i zastrai.
Jo uvijek neuspuhan, Skeaos je nastavio izbacivati po svemu sude i beskrajan niz injenica i upozorenja. Conphas ga je
napola sluao, ekajui da mu stara budala kae neto to ve nije znao. Onda je Prvi savjetnik preao na temu
Eleazarasa, Vrhovnog vladara Grimiznih Tornjeva.
"Nai agenti u Carythusalu kau da daleko nadmauje svoj ionako impresivan ugled. Bio je tek neto vie od obi nog
subdidakta kada je njegov uitelj Sasheoka umro od nepoznatog uzroka pred nekih deset godina. Unutar dvije godine
postao je Vrhovni vladar najvee kole u Tromorju. To mnogo govori o njegovoj zastrauju oj inteligenciji i vjetinama.
Morate"
"I gladi", Conphas ga prekine. "Nitko ne moe posti i toliko mnogo u tako malo vremena bez gladi."
"Pretpostavljam da vi to jako dobro znate."
Conphas se zasmijulji. "To je taj Skeaos kojeg znam i volim! Osoran. Prepun nedoputenog ponosa. Ve sam se bio
zabrinuo, stare."
Prvi savjetnik nastavio je kao da ovaj nije nita rekao. "Morate biti vrlo oprezni kada razgovarate s njim. Va stric vas je u
poetku namjeravao izostaviti s tog sastanka - naime, dok Eleazaras nije osobno zatraio vau prisutnost."
"to je moj stric?" ak i dok se dosa ivao, Conphas je imao uho osjetljivo na uvrede.
"Namjeravao vas izostaviti. Strahovao je da bi Vrhovni vladar mogao koristiti vae neiskustvo u tim pitanjima"
"Iskljuiti? Mene?" Conphas kivno pogleda starca, iz nekog razloga nesklon vjerovati mu. Igra li neku igricu? Potpiruje
plamen mrnje?
Moda je to bila jo jedna od strievih kunji...
"No kao to rekoh," Skeaos nastavi, "to se promijenilo - zato vas sad i izvjetavam o svemu."
"Dobro", Conphas odvrati skepti no. to li smjera ta stara budala? "Reci mi, Skeaose, koji je smisao ovog sastanka?"
"Smisao? Bojim se da ne razumijem, gospodine Uzvieni Generale."
"Smisao. Svrha. to moj stric eli izvui od Eleazarasa i Ainonjana?"
Skeaos se namrtio, kao da je odgovor toliko o it da njegovo pitanje jednostavno mora biti uvod u izrugivanje. "Smisao
je osigurati potporu Ainonjana Povelji."
"A to ako se Eleazaras pokae tvrdoglav poput, recimo. Grofa od Agansanora, to onda?"
"Oprostite, moj gospodaru, ali iskreno sumnjam"
"Ako, Skeaose, to onda?" Conphas je bio vii asnik od svoje petnaeste godine. Kad bi mu se prohtjelo, mogao bi svojim
tonom natjerati ljude da skoe u zrak.
Stari Savjetnik proisti grlo. Conphas je znao da Skeaos posjeduje i previe administrativne hrabrosti, ali nije imao ni
trunku odvanosti u sueljavanjima licem u lice.
Nije ni udo da ga njegov stric toliko voli.
"Ako Eleazaras prezirno odbije Povelju?" starac ponovi. "Onda e mu Car uskratiti zalihe, kao i ostalima."
"A ako Srijah zapovijedi stricu da ih opskrbi?"
"Do tada e Divlji sveti rat biti uniten - ili bar... pretpostavljamo. Vodstvo e, a ne zalihe, biti rijahova glavna briga."
"A tko e taj voa biti?" Conphas je sipao pitanja estoko na rep svakog odgovora, kao to bi to neki istraiva inio.
Starac je poinjao izgledati zbunjeno.
"V-vi. Lav iz Kivutha."
"A koja e mi biti cijena?"
"P-povelja, p-potpisana zakletva da e sve stare provincije biti vraene."
"Znai ja sam kljuni dio strievog plana, nisam li?" "D-da, gospodine Uzvieni Generale."
"Pa reci mi onda, dragi stari Skeaose, zato bi me stric elio iskljuiti - mene! - iz svojih pregovora s Grimiznim
Tornjevima?"
Prvi savjetnik uspori korak. Pogleda u cvijetne vjence izvezane po sagovima pod njihovim nogama. Umjesto da
progovori, skrio je ruke
Conphas se divlje naceri. "Upravo si mi slagao, nisi li, Skeaose? Nikad nije bilo upitno ho u li ili ne prisustvovati sastanku,
zar ne?"
Kada ovjek nije odgovorio, Conphas ga zgrabi za ramena i zapilji se u njega. "Trebam li pitati svog strica?"
Skeaos ga pogleda na sekundu, pa spusti pogled. "Ne", re e. "Nije potrebno."
88

Conphas popusti stisak. Znojnim dlanovima poravna prednju stranu star evih svilenih halja.
"Kakvu to igru igra, Skeaose? Zar si mislio da e me, ako mi povrijedi tatinu, izazvati da djelujem protiv svog strica?
Protiv svog Cara? Pokuava li me navesti na pobunu?"
Starac je izgledao potpuno isprepadano. "Ne. Ne! Ja sam stara budala, znam, no moji dani na zemlji su odbrojani.
Uivam u ivotu kojeg su mi bogovi pruili. Radujem se zbog slatkih plodova koje sam jeo, zbog velikih ljudi koje sam
upoznao. ak se - i znam da mi to neete vjerovati - veselim to sam poivio dovoljno dugo da gledam vas kako ulazite u
dane svoje slave! No ovaj plan vaeg strica - odvesti Sveti rat u propast! Sveti rat! Strahujem za svoju duu, Ikurei
Conphase. Za svoju duu!"
Conphas je ostao zapanjen, i to toliko da je potpuno zaboravio na svoj bijes. Pretpostavio je da su Skeaosove insinuacije
tek jo jedna od strievih kunji i ponaao se u skladu s tim. Mogu nost da budala djeluje na svoju ruku nije mu bila ni na
kraj pameti. Toliko su se godina Skeaos i njegov stric inili razliitim utjelovljenjima iste volje.
"Tako mi bogova, Skeaose... Zar je Maithanet i tebe opinio?"
Prvi savjetnik odmahne glavom. "Ne. Nije mi stalo do Maithaneta - niti do Shimeha, zapravo... Mladi ste. Ne biste mogli
razumjeti moje motive. Mladi nikada nisu u stanju vidjeti ivot onakvim kakav jest: otrica noa, krhak kao i udasi koji ga
odbrojavaju. Nisu sjeanja ono to mu daje dubinu. Imam sje anja dovoljno za desetoricu, a ipak su mi dani krhki i
sjenoviti poput zamaenog platna kakva siromani rasteu preko prozora. Ne, ono to ivotu daje dubinu je budunost.
Bez budunosti, bez horizonta obeanja ili prijetnje, nai ivoti nemaju smisao. Samo je budunost stvarna, Conphase, i
ako se ne iskupim pred bogovima, ja vie nemam budunost."
Conphas otpuhne. "Razumijem ja i predobro, Skeaose. Govori kao oravi Ikurei. Kako je to sroio pjesnik Girgalla? 'Svaka
ljubav poinje od vlastite koe' - ili due, u ovom sluaju. No opet, meni je to dvoje uvijek bilo jedno te isto."
"Razumijete li? Moete li razumjeti?"
On jest razumio, i bolje nego je Skeaos mislio. Njegova baka. Skeaos se udruio s njegovom bakom. Mogao je ak uti
njezin glas: "Mora ih namamiti obojicu, Skeaose. Zatruj ih jednog protiv drugoga. Conphasova zalu enost ludilom moga
sina ubrzo e izblijedjeti. Samo ekaj i vidjet e. Dojurit e nazad k nama, i zajedno emo prisiliti Xeriusa da odustane od
svog ludog plana!"
Pitao se je li stara drolja uzela Skeaosa za ljubavnika. Lako mogu e, zakljuio je, i lecnuo se od slike koja je to popratila.
Kao da suha ljiva jebe granicu, pomisli.
"Ti i moja baka", rekao je, "nadate se spasiti Sveti rat od mog strica. Poduhvat za svaku pohvalu, osim to grani i s
izdajom. Svoju baku mogu shvatiti - ona ga je op inila - ali ti, Skeaose? Ti kao malo tko drugi zna to je sve Ikurei Xerius
III. sposoban uiniti kad mu se probude sumnje. Malo je nesmotreno, ne misli li, pokuati me suprotstaviti njemu na
ovakav nain?"
"Ali on vas slua! I to je jo vanije, treba vas!"
"Moda me i treba... No bilo kako bilo, to je nebitno. Moda je vaim prastarim elucima njegova hrana nedovoljno
kuhana, no moj je stric napravio gozbu, Skeaose, i ja to prvi ne kanim pore i."
Koliko god prezirao svog strica, Conphas je morao priznati da je opskrbljivanje Calmemunisa i bagre koja ga je slijedila
bio potez jednako genijalan kao bilo koji kojeg bi sam poduzeo na bojnom polju. Divlji sveti rat potpuno e skriti pogani,
i samo jednim e udarcem zastraiti tog Srijaha, moda ga navesti da naredi preostalim Ljudima od Kljove da potpiu
Carsku Povelju i demonstrirati Fanimu da se Ku a Ikurei nagodila s potenim namjerama. Povelja e osigurati zakonitost
svake vojne akcije koju bi Carstvo moglo poduzeti protiv Ljudi od Kljove u namjeri da povrati stare provincije, a dogovor
s poganima osigurat e da takav vojni poduhvat naie na slab otpor - kada za to doe vrijeme.
Kakav plan! A nije ga skovao Skeaos, ve njegov stric. Koliko god ta spoznaja ljutila Conphasa, zaklju io je da starog
Savjetnika sigurno ljuti jo vie.
"Nije gozba ono to osporavamo," Skeaos odgovori, "ve cijenal Sigurno to razumijete!"
Conphas je promatrao Prvog savjetnika nekoliko dugih trenutaka. Bilo je neeg neobino bijednog, razmiljao je, u ideji
ovjeka koji spletkari s njegovom bakom, poput dvojice prosjaka koji se podrugljivo smiju onima koji su previe
siromani da bi im udijelili vie od bakrenjaka.
"Za Carstvo? Obnovljeno?" ree on hladno. "Rekao bih da je tvoja dua prava sitnica, Skeaose."
Skeaos je otvorio krezuba usta u namjeri da odgovori, no onda ih je zatvorio.
Careva Krunska odaja bila je stroga prostorija, okrugla, okruena crnim mramornim stupovima i okolnom galerijom koja
je sluila za one rijetke prigode kad bi Kue Kongregacije bile pozvane da gledaju Cara kako upisuje proglase u zakon.
Malo stado ministara i robova muvalo se po sreditu sobe okupljeno oko ela stola od mahagonija. Conphas je ugledao
odraz svog strica kako pluta pod latilom na stolu, poput lea u bo atoj vodi. Nije bilo traga Grimiznim U enjacima.
Uzvieni General klatario se u blizini ulaznih vrata nekoliko trenutaka, prouavajui bjelokosne spomen-ploe
postavljene u zidove: prikazi velikih zakonodavaca iz pradavnina i Kljove, od proroka Angeshraela do filozofa
Poripharusa. Pitao se besmisleno koje je od njegovih mrtvih ro aka majstor koristio za modeliranje njihovih lica.
Poziv koji mu je uputio stric prepao ga je.
"Doi. Imamo samo nekoliko trenutaka, Neae."
89

Ostali su se povukli, i samo su Skeaos i Cememketri ostali uz njegovog strica. Okolne galerije, Conphas nije mogao ne
primijetiti, bile su pune Eotskih straara i Carskog Saika.
Conphas sjedne na stolicu koju mu je stric pokazao. "I Skeaos i Cememketri slau se", Xerius je govorio, "da je Eleazaras
strahovito pametan i opasan ovjek. Kako bi ga ti namamio u stupicu, Ne ae?' Njegov stric je pokuavao zvuati veselo,
to je znailo da se boji, kao to je moda i trebao: nitko jo nije znao zato su se Grimizni Tornjevi udostojali pridruiti
Svetom ratu, to je pak znailo da nitko ne zna to kola smjera. Za ljude poput Skaiyelta i Gothyelka razlog je bio
jednostavan: iskupljenje ili osvajanje. Ali za Eleazarasa? Tko bi mogao znati to motivira bilo koju od kola?
Conphas slegne ramenima. "Stupice ne dolaze u obzir. Potrebno je znati vie od svog protivnika da bi ga se moglo
namamiti u stupicu, a kako stvari stoje, mi ne znamo nita. Ne znamo nita o njegovom dogovoru s Maithanetom. Ne
znamo ak ni zato bi se toliko unizio da ponudi takav dogovor - i da toliko riskira! kola koja svojevoljno ulazi u Sveti
rat... Sveti rat! Da budem iskren, Strie, nisam siguran da bi osiguravanje njegove potpore Povelji uop e trebao biti na
prioritet u ovom trenutku."
"to eli rei? Da ga jednostavno ispipavamo za detalje? Plaam svojim pijunima mnogo zlata za takve sitnice,
Neae."
Sitnice? Conphas se trudio ostati miran. Iako je njegov stric imao prekurvinsko srce za religiozna uvjerenja, zavidio je
njegovoj neukosti kao neki fanatik. Ako injenice ne bi bile u skladu s njegovim nakanama, nisu ni postojale.
"Jednom si me pitao kako sam pobijedio na Kiyuthu, Stri e. Sjea li se to sam ti rekao?"
"Rekao?" Car gotovo pljune. "Stalno mi neto 'govori', Conphase. Kako misli da u razvrstati jednu bedastou od
druge?" Bilo je to moda najjadnije, ali najee koriteno oruje iz arsenala njegovog strica: prijetnja da bi savjet mogao
protumaiti kao pokuaj zapovijedanja. Prijetnja se nadvijala nad svakom njihovim raspravom: Ti bi se drznuo
zapovjedati Caru?
Conphas poasti strica pomirljivim osmijehom. "Koliko sam uo od Skeaosa," rekao je mirno, "mislim da bi se trebali
jednostavno pogaati bez skrivenih namjera - koliko god moemo, u svakom slu aju. Znamo premalo da bi ga mamili u
stupice." Zakoraiti do ruba pa se vratiti korak nazad i praviti se da koraka nije ni bilo - to je oduvijek bio na in
ophoenja u njihovoj obitelji, barem do ovih bakinih budalatina u posljednje vrijeme.
"Upravo tako i ja mislim", Xerius ree. Barem se jo sjeao pravila.
Upravo u tom trenutku, komornik je najavio skoranji dolazak Eleazarasa i njegove svite. Xerius je naloio Skeaosu da mu
privee Chorae za ruku, to je Skeaos i uinio, dok ih je Cememketri promatrao s gnuanjem. Bila je to svojevrsna mala
obiteljska tradicija, preuzeta pred ^'se od stoljea, a koja se odravala svaki put kad bi se lanovi Carske Obitelji sastajali
s arobnjacima izvana.
Chepheramunni, Kralj-Regent i nominalni vladar Visokog Ainona najavljen je prvi, no kad je mala ainonska svita stupila u
odaju, slijedio je Eleazarasa poput psa. Ulazak Vrhovnog vladara bio je ustar i, Conphas je mislio, razo aravaju. Svojim
dranjem vie je nalikovao bankaru nego arobnjaku: bez razumijevanja za spektakl i gladan knjige poslovanja Naklonio
se Xeriusu, no ne nie nego to bi to uinio rijah. Rob mu je privukao stolicu i on s lako om sjedne, unato dugakim
grimiznim haljama. Narumenjenih obraza i zaudarajui na parfem, Chepheramunni sjedne do njega, s izbijeljenim
izrazom straha i ogorenja na licu.
Nastupila je obavezna razmjena izraza potovanja, uvoda i komplimenata. Kad je najavljen Cememketri, Eleazarasov
pandan u Carskom Saiku, Vrhovni vladar se prezirno nasmijeio i slegnuo ramenima, kao da nije ba siguran u njegov
poloaj. Conphasu su objasnili da su U enjaci esto nepodnoljivo bahati u drutvu drugih U enjaka. Cememketri se
zarumenio od bijesa, no nije uzvratio istom mjerom.
Nakon tih jnanskih uvoda, Vrhovni se vladar obratio Conphasu. "Napokon", rekao je na te nom sheyikom, "imam
priliku upoznati slavnog Ikurei Conphasa."
Conphas zine da mu odgovori, ali je prvo progovorio njegov stric.
"Uistinu je osobit, nije li? Malo je vladara koji imaju takav instrument koji e provoditi njihovu volju... No sigurno niste
prevalili toliki put samo da biste upoznali mog neaka?"
Iako Conphas nije mogao biti siguran u to, u inilo mu se da mu je Eleazaras namignuo prije nego li se okrenuo njegovom
stricu, kao da eli rei, "Moramo strpljivo podnositi ovakve budale, zar ne?"
"Naravno da nismo", Eleaazaras odvrati osu ujue kratko.
Xerius se inio potpuno nesvjesnim toga. "Smijem li onda upitati zato su se Grimizni Tornjevi ukljuili u Sveti rat?"
Eleazaras je prouavao njegove nenalakirane nokte. "Vrlo je jednostavno, u stvari. Kupljeni smo."
"Kupljeni?"
"Tako je."
"Zaista neobina transakcija! Koji su detalji vaeg dogovora?"
Vrhovni vladar se nasmijeio. "Naalost, bojim se da je tajnovitost sastavni dio dogovora. ao mi je, ali nisam u
mogunosti iznositi nikakve detalje."
Conphas nije bio sklon povjerovati toj pri i. ak niti Tisua Hramova nije bila dovoljno bogata da 'unajmi' Grimizne
Tornjeve. Bili su tu iz razloga koji nadmauju zlato i rijalske trgovake koncesije - bio je siguran u to.
90

Mijenjajui smjerove glatko kao morski pas u vodi. Vrhovni vladar nastavi, "Vas, naravno, brine kako e se nae namjere
odraziti na vau Povelju."
Nastane neugodna stanka. Onda Xerius odgovori, "Naravno." Njegov je stric tee od veine ljudi podnosio da ga netko
preduhitri.
"Grimiznim Tornjevima", Eleazaras kae staloeno, "nije nimalo stalo kome e pripasti podruja osvojena Svetim ratom.
U skladu s time, Chepheramunni e potpisati vau Povelju - sa zadovoljstvom. Nije li tako, Chepheramunni?"
Obojeni mukarac kimne, ali ne ree nita. Dobro su izdresirali tog psa.
"No," Eleazaras nastavi, "prethodno emo morati svjedoiti ispunjenju nekoliko uvjeta."
Conphas je to i oekivao. Civilizirani ljudi se cjenkaju.
Xerius se pobunio. "Uvjeti? Ali ve stoljeima su zemlje odavde do Nenciphona pod"
"uo sam ve sve argumente", prekine ga Eleazaras. "Besmislice. iste besmislice. I vi i ja dobro znamo o emu je u stvari
rije. Care... Zar ne?"
Xerius je zurio u njega, nijem od zaprepatenja. Nije navikao na prekidanja, no opet, nije bio naviknut niti na
pregovaranje s ljudima koji su bili vaniji od njega. Visoki Ainon je bio bogat, gusto naseljen narod. Od svih vladara i
despota irom Tromorja, samo je Padirada od Kiana imao veu trgovaku i vojnu mo od Vrhovnog vladara Grimiznih
Tornjeva.
"Ako ve vi ne znate," nastavi Eleazaras kad Xerius nije nita odgovorio, "siguran sam da va genijalni neak zna. Je li,
mladi Conphase? Zna li o emu je rije?"
Conphasu se odgovor inio oitim. "Mo", rekao je slegnuvi ramenima. Nekakva je udna povezanost sada postojala
izmeu njega i ovog arobnjaka, shvatio je. Od samog po etka Vrhovni je vladar njemu namijenio status mozga u
obitelji.
ak i stranci znaju da si budala, Strie.
"Upravo tako, Conphase. Upravo tako! Povijest je samo izlika za mo, i^ije li? Ono to je vano..." Bijelokosi arobnjak
ubaci kratki smijeak, kao da se sjetio djelotvornijeg na ina da iznese svoju tvrdnju. "Recite mi," ree on Xeriusu, "zato
ste opskrbili Calmemunisa, Kumrezzera i ostale? Zato ste im dali sredstva potrebna da krenu u mar?"
Njegov se stric odluio za uvjebani odgovor. "Da prekinemo njihovo pustoenje. Koji bi bio drugi razlog?"
"Ne bih rekao", Eleazaras se otrese. "Prije bih rekao da ste opskrbili Divlji sveti rat da ga unitite."
Nastade neugodna utnja.
"Ma to je ludost", Xerius napokon odgovori. "Ako izuzmemo prokletstvo, to bismo mi time dobili?"
"Dobili?" Eleazaras ponovi s cini nim osmjehom. "Pa Sveti rat, naravno... Na sporazum s Maithanetom oduzeo vam je
sav utjecaj koji ste imali preko Carskog Saika, pa vam je trebalo neto drugo za trampu. Ako Divlji sveti rat bude uniten,
bit e vam lake uvjeriti Maithaneta da vas Sveti rat treba - ili da budem precizniji, treba sad ve legendarnu
otroumnost ovog vaeg neaka na bojnom polju. Vaa Povelja bit e njegova cijena, a Povelja e vam i efektivno
prepustiti sve dobitke Svetog rata... Moram priznati, plan vam je izvrstan."
Ovo lagano laskanje bilo je Xeriusova propast. Na trenutak su mu oi bljesnule veselom umiljenou. Glupi ljudi,
Conphas je zakljuio, skloni su biti pretjerano ponosni na svoje rijetke trenutke genija.
Eleazaras se nasmijeio.
Poigrava se s tobom, Strie, a nisi toga ni svjestan.
Vrhovni vladar nagnuo se naprijed kao da je svjestan nelagode koju izaziva svojom blizinom. Eleazaras bijae izvrstan u
prakticiranju jnana, Conphas je shvatio.
"Za sada", ree on hladno, "ne znamo detalje te igre koju igrate, Care. No budite uvjereni u ovo: ako ona ukljuuje izdaju
Svetog rata, onda ukljuuje i izdaju Grimiznih Tornjeva. Znate li to to znai? to povlai za sobom? Ako izdate nas,
Ikurei, nitko" - pogleda mrko prema Cememketriju - "niti va Carski Saik, ne e vas moi spasiti od nae srdbe. Mi smo
Grimizni Tornjevi, Care... Razmislite o tome."
"Vi to meni prijetite?" Xerius je doslovno protisnuo.
"Osiguranje, Care. Svi dogovori zahtijevaju osiguranje."
Xerius trgne glavom u stranu, zaokupljen Skeaosom koji mu je neumorno aptao u uho. Cememketri se, me utim, nije
mogao vie suzdrati.
"Malo si pretjerao, Eli. Ponaa se kao da mi sjedimo u Carythusalu, zapravo ti sjedi u Momemnu. Dva mora Tromorja
lee izmeu tebe i tvog doma. Predaleko si od njega da bi prijetio!"
Eleazaras se namrtio pa prezirno otpuhnuo, okrenuvi se Conphasu kao da Vrhovni vladar Carskog Saika ne postoji. "U
Carythusalu te zovu Lav iz Kiyutha", ree on nonalantno. Oi mu bijahu sitne, tamne i ivahne. Paljivo su ga promatrale
ispod upavih bijelih vjea.
"Ma nemojte?" Conphas upita, iskreno iznena en to je nadimak koji mu je baka nadjenula tako brzo stigao tako daleko.
Iznenaen i zadovoljan - vrlo zadovoljan.
"Moji arhivari kau mi da si ti prvi koji je uspio pobijediti Scylvendije u bitki prsa o prsa. Moji pijuni mi pak kau da te
tvoji vojnici oboavaju kao neko boanstvo. Je li to tono?"
91

Conphas se nasmijei, zakljuivi da bi mu se Vrhovni vladar ulizivao u beskona nost, kad bi imao priliku. Unato svoj
svojoj otroumnosti, Eleazaras ga je krivo procijenio.
Bilo je vrijeme da mu objasni kako stvari stoje. "Ono to je Cememketri upravo rekao je istina, znate. Bez obzira na va
dogovor s Maithanetom, doveli ste svoju kolu u najve u opasnost od Skolasti kih ratova. I ne samo zbog Cishaurima.
Bit ete mala bogohulna enklava usred velikog plemena fanatika. Trebat e vam svaki prijatelj kojeg uspijete nai." Prvi
je put neto slino pravoj ljutnji izronilo u Eleazarasovim oima, poput uarenih ugljena u dimu vatre. "Mi moemo
zapaliti svijet svojom pjesmom, mladi Conphase. Ne trebamo mi nikoga."
Unato gafovima svoga strica, Conphas je napustio pregovore uvjeren da je Ku a Ikurei osigurala daleko vie nego to je
predala. Primjerice, bio je gotovo siguran da zna zato su Grimizni Tornjevi prihvatili Maithanetovu ponudu da se
pridrue Svetom ratu.
Rijetko to u veoj mjeri odaje suparnikove prave namjere od procesa pregovaranja. Tijekom njihovog cjenkanja postalo
je oito da sredite Eleazarasove zabrinutosti lei u Cishaurimu. U zamjenu za Chepheramunuljev potpis na Povelji,
zahtijevao je da Cememketri i Carski Saik predaju sve obavjetajne podatke koje su sakupili o fanimskim sve enicimaarobnjacima tijekom stoljea ratovanja protiv njih. Naravno, '0 je bilo za o ekivati: Grimizni Tornjevi uloili su sam svoj
opstanak za sposobnost da svladaju Cishaurim. No Vrhovni je vladar njihovo ime izgovarao s neporecivom estinom.
Eleazaras je izgovarao rije
'Cishaurim' na jednak nain na koji su Nansurci izgovarali 'Scylvendi' - nain na koji se imenuje samo stari i mrski
neprijatelj.
Za Conphasa je to moglo zna iti samo jedno: Grimizni su Tornjevi ratovali protiv Cishaurima davno prije nego je
Maithanet objavio Sveti rat. Poput Kue Ikurei, i Grimizni Tornjevi su se upleli u Sveti rat kako bi ga iskoristili. Za
Grimizne Tornjeve Sveti je rat bio sredstvo osvete.
Kad mu je Conphas spomenuo svoje sumnje, njegov stric podrugljivo se nasmijao - barem isprva. Inzistirao je na tome da
je Eleazaras previe sklon trgovanju da bi riskirao toliko zbog takve sitnice kao to je osveta. Kad su, me utim, Skeaos i
Cememketri podrali njegovu teoriju. Car je ustanovio da je i sam cijelo vrijeme gajio iste sumnje. Bio je to slubeni
zakljuak: Grimizni Tornjevi pridruili su se Svetom ratu da skon aju s nekim otprije postojeim ratom protiv Cishaurima.
Nagaanje je samo po sebi bilo utjeno. Znailo je da se plan Grimiznih Tornjeva ne e kositi s njihovima do samog kraja kada vie nee biti bitno. Eleazarasu e biti teko ostvariti svoju prijetnju jednom kad on i njegova kola budu mrtvi. No
Conphasa je muilo pitanje to je Maithaneta potaknulo da se uop e obrati Grimiznim Tornjevima. Svakako, od svih
kola ova je jedina bila sposobna unititi Cishaurim u otvorenom su eljavanju. No na prvi pogled, Conphasu nije padala
na pamet niti jedna kola za koju bi bilo manje vjerojatno da se pridrui Svetom ratu. A koliko je Conphas znao, rijah se
nije obratio ni jednoj drugoj koli - ak ni Carskom Saiku, koji je bio tradicionalni branik protiv Cishaurima za vrijeme
Dihada. Samo Grimiznim Tornjevima.
Zato?
Osim ako Maithanet nije nekako saznao za njihov rat. No ovaj je odgovor zabrinjavao i vie od pitanja. Sad kad su gotovo
svi carski pijuni u umni bili mrtvi, imali su ionako sasvim dovoljno razloga da budu oprezni zbog Maithanetove
lukavnosti. Ali ovo! rijah koji je doku io kole? I to ni vie ni manje nego Grimizne Tornjeve.
Ne po prvi put, Conphas je posumnjao da je Maithanet, a ne Ku a Ikurei zapravo u sreditu mree Svetog rata. No nije se
usudio podijeliti svoje sumnje sa stricem, koji je obi no bio jo gluplji kada se bojao. Umjesto toga, tim se strahom bavio
sam. Vie se nije naslaivao buduim uspjesima u mranim satima prije spavanja. Umjesto toga izjedale su ga implikacije
koje nije mogao niti podnijeti niti provjeriti.
Maithanet. Kakvu je to igru igrao? Zapravo, tko je on uope?
Vijesti su stigle nekoliko dana kasnije. Divlji sveti rat je uniten.
Izvjetaji isprva bijahu povrni. Hitne poruke iz Asgiliocha izvjetavale o stravinim navodima dvanaestak Galeoana koji
su uspjeli pobjei oreko izdanka Unarasa. Divlji sveti rat u potpunosti je nadvladan na Mengedskoj poljani. Ubrzo nakon
toga, stigla su dva glasnika iz Kiana, od kojih je jedan nosio odrubljene glave Calmemunisa, Tharschilke i ovjeka koji je
moda bio Kumrezzer, a moda ne; drugi je nosio tajnu poruku od Skaurasa glavom, i prema uputama Sapatiaha
dostavio je svojem negdanjem taocu i tieniku Ikurei Conphasu. Glasila je jednostavno ovako:
Nemogue je pobrojati trupla vae bogohulne brae, toliko ih je pokoeno bijesom nae pravedne ruke. Slava budi Bogu
Koji je Jedini. Kua Ikurei je sasluana.
Nakon to je raspustio glasnika, Conphas je nekoliko sati razmiljao o poruci u svojim odajama. Rije i su odjekivale same
od sebe.
... toliko ih je pokoeno...
Nemogue je pobrojati...
Iako je imao samo dvadeset i sedam godina, Ikurei Conphas je svjedo io mnogim pokoljima na mnogim bojitima dovoljno da je mogao gotovo vidjeti gomile Inrita ispruene i isprepletene po Mengedskim poljanama, njihove mrtve
riblje oi kako bulje u zemlju ili u beskrajno nebo. No nije krivnja nagnala njegovu duu na razmiljanje - a na neki udan
nain ak i tugovanje - bili su to sami razmjeri tog prvog ostvarenog ina. Bilo je to kao da su mu dosad razmjeri stri eva
92

plana bili preapstraktni da bi ih zaista shvatio. Ikurei Conphas bio je pun strahopotovanja prema onome to su on i
njegov stric uinili.
Kua Ikurei je sasluana.
rtvovanje itave vojske ljudi. Samo su se Bogovi usudili na takva djela.
Sasluani smo.
Conphas je shvatio da e mnogi sumnjati da je Kua Ikurei bila ta koja je progovorila, no nitko nee znati. Obuze ga
neobian ponos, tajni ponos nepovezan s procjenama drugih ljudi. U analima velikih doga anja
bit e mnogo svjedoenja o tom prvom traginom dogaaju Svetog rata.
odgovornost za tu katastrofu bit e svaljena na Calmemunisa i ostala
Velika Imena. Na obiteljskim stablima njihovih potomaka, oni e biti imena sramote i rugla.
Ikurei Conphas nee biti ni spomenut.
Na trenutak, Conphas se osje ao poput lopova, skrivenog autora velikog poraza. A uzbu enje koje je pritom osjetio
imalo je gotovo seksualni intenzitet. Sada mu je bilo jasno zato toliko voli takvu vrstu ratovanja. Na bojnom polju, svaki
njegov postupak bio je izloen paljivom promatranju ostalih. Sada je pak bio izvan promatranja, upravljao je sudbinom s
mjesta koje je nadilazilo procjene ili osude. Leao je skriven u utrobi zbivanja.
Poput Boga.

93

dio Trei:
Bludnica

94

OGLAVLJE DEVETO
UMNA
Te rijei koje peku Kralj Neljudi viknu: "Ovoga mi morate priznat asa, Jer nad glavom vam smrt visi." I Emisar mu uvijek
oprezni odvrati: "Mi strasna smo rasa, Mi pravi smo ljubavnici."
"BALADA OINCHOROIMA ", DREVNA KUNliJRSKA NARODNA PJESMA
Rana zima, 4110. godina Kljove, umna
"Hoe li doi sljedei tjedan?" Esmenet upita Psammatusa, promatrajui ga kako navlai bijelu svilenu tuniku preko
glave pa preko trbuha i jo uvijek sjajnog falusa. Sjedila je gola na svom krevetu, s plahtama omotanim oko koljena.
Psammatus zastane, odsutno poravnavajui nabore. Pogledao ju je pun saaljenja. "Bojim se da mi je ovo posljednji
posjet, Esmi."
Esmenet kimne. "Naao si neku drugu. Neku mladu."
"ao mi je, Esmi."
"Ne. Ne treba ti biti ao. Kurve nisu lude da se dure kao ene."
Psammatus se nasmijeio, ali nije odgovorio. Esmenet ga je promatrala kako odijeva halju i raskono zlatno-bijelo ruho.
Nain na koji se odijevao bio je nekako dirljiv i pun potovanja. ak je zastao da poljubi zlatne kljove izvezene po svakom
od svojih lepravih rukava. Nedostajat e joj Psammatus, njegova svilenkasta srebrna kosa i oinsko lice. Nedostajat e
joj ak i njenost s kojom bi se sparivali. Postajem tam^kurva, pomisli Jo jedan razlog vie da meAkka napusti.
Inrau je bio mrtav, a Achamian je napustio umnu kao slomljen ovjek. Nakon toliko dana, jo uvijek je hvatala dah kad
bi se sjetila njegovog odlaska. Preklinjala ga je da je povede sa sobom. Na kraju je ak i plakala i pala na koljena: "Molim
te, Akka! Trebam te!" No znala je da je to bila la, a zbunjena ogor enost u njegovim oima znaila je da je znao i on.
Ona je prostitutka, a prostitutke nau e postati otporne na mukarce, sve mukarce, iz nude. Ne. Koliko god se bojala da
e izgubiti Achamiana, jo se vie bojala mogunosti da bi se mogla vratiti svom starom ivotu, beskrajnom nizu gladi,
uznemirenih pogleda i prolivenog sjemena. eljela je kole! Velike frakcije! eljela je Achamiana, istina, ali je jo vie
eljela njegov ivot.
Bila je to ironija koja ju je ostavljala bez daha. Jer ak ni kad je uivala taj novi ivot kroz Achamiana, nije se bila u stanju
odrei starog. "Kae da me voli," Achamian je bio jadikovao, "a svejedno prima muterije. Reci mi zato, Esmi?
Zato?"
Jer sam znala da e me ostaviti. Svi me vi ostavljate... svi koje volim.
"Esmi", Psammatus je govorio. "Esmi. Molim te, nemoj plakati, duo. Vratit u se sljedei tjedan. Obeajem."
Odmahnula je glavom i obrisala suze iz oiju. Nije rekla nita.
Plaem zbog mukarca! Ja sam jaa od ovoga!
Psammatus sjedne pored nje da svee sandale. Izgledao je zamiljen, prestraen ak. Mukarci poput Psammatosa, znala
je, posjeivali su kurve da pobjegnu od neugodnih strasti, ne samo da ih zadovolje.
"Jesi li uo za mladog sveenika po imenu Inrau?" upita ga, nadaju i se da e uspjeti istovremeno umiriti njega i nastaviti
s bijednim ostatkom svog suivota s Achamianom.
"Jesam, zapravo", Psammatus odvrati, iji profil bijae istovremeno zbunjen i pun olakanja. "To je onaj za kojeg tvrde da
je poinio samoubojstvo."
Isto to i svi drugi kau. Vijest o Inrauovoj smrti izazvala je veliki skandal u Hagerni. "Samoubojstvo? Siguran si u to?" to
ako je to istina? to e onda, Akka?
"Siguran sam da to kau." Okrenuo se i pogledao je sjetno, proavi joj prstom niz obraz. Onda je ustao i prebacio preko
ruke plavi ogrta - onaj kojim je skrivao svoje ruho.
"Ostavi vrata otvorena, molim te", Esmenet ree.
Kimne glavom. "Bilo mi je drago, Esmi."
"I meni."
U sve mranijim sjenama veeri, Esmenet se ispruila naga meu plahtama i nakratko zadrijemala, dok joj se po mislima
vrtila nedaa za nedaom. Inrauova smrt. Achamianov odlazak. I kao uvijek, njezina k i.-- Kad je otvorila oi trepui,
neka se figura mraila na vratima. Netko je ekao.
95

"Tko si ti?" upita oprezno. Proistila je grlo. Bez rijei, mukarac doeta pored kreveta. Bio je visok, kao isklesan, ogrnut
poput ugljena crnim kaputom preko srebrne brigandine i crne tunike od izguvanog damasta. Nova muterija, pomislila
je, gledajui u njegovo lice s nevinou tek probuene. / to lijepa.
"Dvanaest talenata", rekla je, podigavi se izmeu pokrivaa. "Ili pola srebrnjaka ako"
Pljusnuo ju je -jako. Esmenetina glava odleti unatrag i u stranu. Sruila se ni ice s kreveta.
Mukarac se zasmijuljio. "Ti nisi kurva za dvanaest talenata. Definitivno nisi."
Sa zvonjavom u uima, Esmenet je puzala na sve etiri i naslonila se leima na zid.
Mukarac sjedne na rub njenog priprostog kreveta i krene skidati kone rukavice prst po prst. "Po bontonu nije pristojno
zapoeti poznanstvo laima, kurvo. Laima se postavlja nesretan presedan."
"Mi poinjemo poznanstvo?" upita ona bez daha. itava lijeva strana lica joj je utrnula.
"Poznajemo se preko zajednikog poznanika, o da." Oi su mu se nakratko zadrale na njezinim grudima prije negoli su
joj skliznule meu noge. Esmenet pusti da joj se koljena jo mal ice razdvoje, kao da je to posljedica umora.
"A tko bi to bio?" upita, dok joj je srce nabijalo u grudima.
Mukarac joj se zapiljio ispod pupka besramno u robovlasnika. Stanoviti U enjak Mandata" - podigne pogled kao iz
sanjarenja - "po imenu Drusas Achamian."
Akka. Znao si da e se ovo dogoditi.
"Znam ga", rekla je oprezno, odolijevajui porivu da ga ponovno upita tko je.
Nee postavljaj pitanja. Neznanje je ivot.
Umjesto toga rekla je: "to te zanima?" Jo je malo rairila koljena.
Budi kurva...
"Sve", odgovori mukarac, koji se cerio suzivi oi. "elim znati sve i svakoga koga je on znao."
"Kotat e te", rekla je, pokuavajui umiriti glas. "Oboje e kotati."
Mora mu prodati.
"Zato me to ne udi? Ah taj posao. ini sve tako izravnim, zar ne?" Mumljao je ispod glasa dok je kopao po kesi. "Evo...
Jedanaest bakrenih talenata. est da mi poda svoje tijelo, i pet da izda U enjaka." Divlje se naceri. "Potena procjena
odnosa vrijednosti, ne misli li tako?"
"Barem pola srebrnjaka", rekla je. "Svako."
Pogaaj se... Budi kurva.
"Kakva tatina!" odvrati on, zaronivi unato tome dva blijeda prsta natrag u kesu. "A to kae na jedan ovaj?"
Pogledala je u blistavi zlatnik s oitom enjom.
"Bit e u redu", rekla je suhih usta.
Mukarac se naceri. "I mislio sam da ho e."
Novi nestane i on se krene razodijevati, promatrajui je s divljom iskrenou dok se urila zapaliti svijee u veernjem
polumraku.
Kad je stiglo vrijeme, njegova je blizina bila nekako ivotinjska; miris ili vru ina koja se obraala izravno njezinom tijelu.
Obuhvatio je njezinu lijevu dojku tekom ogrubjelom rukom, i svaka iluzija da bi njegovu poudu mogla iskoristiti kao
oruje isparila je. Njegova je pojava bila nadmo na. Dok ju je sputao u krevet, bilo ju je strah da e se onesvijestiti.
Budi usluna...
Klekne pred nju i bez imalo truda povue njene uzdignute bokove i rairi ih preko svojih bedara. A ona shvati da udi za
trenutkom kojeg se pribojavala. A onda se naao u njoj. Ona zajei. to mi to radi? to to radi?
Poeo se kretati. Vladao je njezinim tijelom potpuno neljudski. Jedan se uzdiu i trenutak brzo prelijevao u drugi. Dok ju
je milovao, koa joj se razlijevala poput vode, iva od drhtaja koji su uborili njome, kroza nju. Po ela se uvijati, trljajui
se o njega oajno, stenjui kroz stisnute zube, opijena ekstazom kao iz no nih mora. Kroz bolne oi inio joj se njezinim
uarenim sreditem, maglivi se u nju, preplavljujui je ekstazom, nabijajui neprestano. Mnogo ju je puta doveo na sami
rub vrhunca, da bi onda zastao i postavljao joj pitanja, beskrajna pitanja...
"I to je tono rekao Inrau o Maithanetu?"
"Nemoj stati... Molim tee!"
"to je rekao?"
Reci istinu.
Sjetila se kako mu je pokuala povu i lice dolje prema svome, dahui, "Poljubi me... Poljubi me."
Sjeala se kako su njegova snana prsa upirala o njezine grudi, i drhtanja i raspadanja pod njim kao da je od pijeska.
Sjeala se kako je leala mirna i znojna od njega, jedva diui, i osjeala udaranje njegova srca kroz njegov ud, dok su
njegovi najmanji pokreti bili poput grmljavine meu njenim bedrima, bolan ushit od kojega je htjela plakati i stenjati u
divljem zanosu.
I sjeala se kako je odgovarala na pitanja hitnou sudarajuih bokova. Bilo to! Dala bih ti bilo to!
Kad je posljednji put doivjela vrhunac, osje ala se kao da je baena s klisure, i ula je vlastite promukle vriskove kao
izdaleka, prodorne kroz grmljavinu njegove zmajevske rike.
96

Onda se povukao, a ona se osjeala opljakano, podrhtavajuih udova, koe umrtvljene i hladne od znoja. Dvije od
svijea bijahu izdubljene plamenom, ali soba je bila osvijetljena svijetlo sivo. Koliko dugo?
Stajao je nad njom, a boansko mu je tijelo blistalo u sjaju preostale svije e. "Jutro stie", rekao je.
Zlatni novi treperio mu je na dlanu, opinjujui je svojim sjajem. Drao ga je nad njom i pustio ga da mu propadne kroz
prste. Pljusnuo je na ljepljive lokve na njezinom trbuhu. Ona pogleda dolje i zine u uasu.
Njegovo sjeme bilo je crno.
"Pssst!" rekao je skupljajui ruho. "Da nisi nikome nita rekla o ovome. Razumije li, kurvo?"
"Razumijem", uspjela je protisnuti, dok su joj suze ve tekle u mlatovima. to sam to uinila?
Zurila je u novi i Carev profil na njemu, dalek i zlatan prema pahuljastim stidnim dlakama i obroncima gole koe - koe
proarane Umrljane svjetlucavom smolom. Gorina joj je natopila grlo. Soba je postala svjetlija. Otvara prozorske
kapke. No kad je podigne-pogled, njega vie nije bilo. ula je jednolian lepet krila kako odmie u zoru.
Hladan jutarnji zrak nagrnuo je u sobu, ispiru i smrad neljudskog parenja. Ali mirisao je na mirhu.
Esmenet se prevrnula i povraala po podu.
Prolo je neko vrijeme prije nego se uspjela oprati, odjenuti i napustiti sobu. Kad je zateturala na ulicu, znala je da se
nee vie nikada vratiti. Prebrodila je estoku navalu ostalih - obrtni ka etvrt graniila je s uvijek krcatom trnicom
Ecosium - osjeajui se neobino svjesnom prizora i zvukova svoga grada: kovanja kovaa; vike jednookog ovjeka koji je
izvjetavao o ljekovitim moima svojih sumpornih proizvoda; lajanja pasa; uporne pronje ovjeka bez nogu; mesara
kako izvikuje imena najboljih komada mesa; promukle povike goni a mazgi, koji su bievali svoje zaprege dok ne bi
poele skviati. Beskrajni zvukovi. I kovitlac mirisa: suhi ljetni kamen, tamjan, primamljiv miris pe enoga mesa; izmet i
dim - posvuda miris dima.
Razigrana jutarnja ivahnost proimala je trnicu, a ona je prolazila kroz mnotvo poput umorne sjene. Tijelo ju je boljelo
do same sri i hodanje joj bijae bolno. vrsto je stiskala zlatni novi, povremeno izmjenjujui ruke da bi obrisala znoj s
dlanova. Tupo je zurila u predmete i ljude: u napuknutu amforu iz koje je ulje curilo po prodava evoj prostirci; u mlade
galeotske ropkinje kako se sputenih oiju i s pletenim koarama ita na glavama cjenkaju s mnotvom; u izmodenog
psa koji je oprezno zurio kroz gomilu hodajuih nogu; u maglovite obrise Junriiime koja se uzdizala u daljini. Zurila je i
pomislila, umna.
Voljela je svoj grad, no morala je pobjei.
Achamian joj je rekao da bi se to moglo dogoditi, da bi, ako je Inrau zapravo ubijen, mogli do i k njoj u potrazi za njime.
"Ako se to desi, Esmi, ni u kom slu aju ne postavljaj pitanja. Ne eli znati nita o njima, razumije? Neznanje je ivot...
Budi usluna. Budi kurva do kraja. Poga aj se, kao to se pogaaju kurve. A pogotovo mora prodati mene, Esmi. Mora
im rei sve to zna. I reci im istinu, jer ionako vjerojatno znaju ve inu. Uini tako, i preivjet e."
"Ali zato?"
"Jer pijuni iznad svega cijene slabu i trgovini sklonu duu, Esmi. Potedit e te za sluaj da bi se mogla pokazati
korisnom. Sakrij svoju snagu i preivjet e."
"Ali to e biti s tobom, Akka? to ako saznaju neto ime bi ti mogli nakoditi?"
"Ja sam Uenjak, Esmi", odgovorio je. "Uenjak Mandata."
Konano kroz zaslon ljudi u prolazu ugleda malenu djevoj icu koja je stajala bosonoga u pranjavoj svjetlosti sunca. Ona
e posluiti. Velikim smeim oima djevojica je promatrala Esmenet kako se pribliava. Stisnula je tap na prsa izlizane
vreaste haljinice.
Preivjela sam, Akka. I nisam preivjela.
Esmenet se sagnula pred djetetom i zadivila je zlatnim talentom.
"Izvoli", rekla je stavivi ga u mali dlan.
Toliko nalik mojoj keri.
Sam, jaui na mazgi, Achamian se spustio u dolinu Sudica. Krenuo je tim putem juno od umne prema Momemnu iz
hira, barem je to mislio, nadaju i se jedino da e uspjeti izbjei obraena zemljita blie obaU. Sudica nije bila naseljena
ve jako dugo. Bio je to dom jedino pastirima, njihovim stadima ovaca i ruevinama.
Dan je bio vedar i iznenaujue topao. Nansur nije bio suha zemlja, no Achamianu je karakterom tako izgledala.
Stanovnitvo bijae gusto zbijeno uz rijeke i obalu, dok su velika prostranstva zemlje ostala pusta samo zbog izloenosti
Scylvendijima.
Sudica je bilo takvo mjesto. U doba Kyraneasa, Achamian je proitao, bila je to jedna od velikih provincija, rodno mjesto
generala i vladajuih dinastija. Sada su tu bile samo ovce i poluukopano kamenje. U kojoj god se zemlji Achamian naao,
uvijek bi nekako ispalo da trai ovakva mjesta, uspavana mjesta koja sanjaju o pradavninama. Tu su naviku imali mnogi u
Mandatu, duboku opsesiju razorenim spomenicima u obliku rije i ili kamena - toliko duboku da bi se esto nali meu
unitenim hramovima ili bi zalutali u biblioteku nekog uenog domaina, a ne sjeajui se zato. Te su ih navike uinile
kroniarima Tromorja. Njima je lutanje meu unitenim zidovima i oborenim stupovima, ili po rije ima prastare
rasprave, na neki nain bilo putovanje u miru s drugim uspomenama, na in da budu jedan ovjek umjesto dva.
Najpoznatiji spomenik Sudice bila je utvrda-hram Batathenta. Achamianu je trebalo neko vrijeme savladavanja obronaka
97

i prelaenja preko ikarom obraslih terena da bi stigao u njezinu sjenu. Goleme okrhane zidine rasipale su se kao ljunak.
Oito to mjesto bijae mnogo puta opljakano zbog granita i svijetlog vapnenca. Sve to je preostalo od hrama iznutra
bili su redovi masivnih stupova, znatno preglomaznih Achamian je pretpostavio, da bi ih sruili i odvukli na obalu.
Batathent je bilo jedno od rijetkih uporita koje je preivjelo propast Kyraneasa tijekom Prve Apokalipse, uto ite za one
koji su bjeali pred proganjajuim skupinama Scylvendija i Srankova. Zatitni ka aka skupljena oko krhke svjetlosti
civilizacije.
Achamian je lutao lokacijom, zadivljen susretom starog kamena i vlastitih u enja. Vratio se svojoj mazgi tek kad se
poelo mraiti pa se zabrinuo kako e pronai put.
Te je noi rairio prostirku i spavao pod stupovima, naavi utjehu u sun evoj toplini koja se zadrala u hladnom
zimskom kamenu.
Usnuo je i sanjao o onom danu kada su se sva djeca ra ala mrtva, onom danu kada je Savjet, kojeg su Neljudi i drevni
Norsirci odbili nazad iza crnih bedema Golgotteratha, donio svijetu prazninu, posvemanju i stravi nu: Mog-Pharaua,
Ne-Boga. U snu je Achamian promatrao kako sjaj za sjajem lepra iz Seswathinih tjeskobnih o iju. I onda se probudio
onako kako se uvijek budio, kao svjedok kraja svijeta.
Oprao je kosu i bradu u oblinjem potoku pa se vratio svom skromnom taboru. Shvatio je da tuguje ne samo za Inrauom,
ve i zbog gubitka samopouzdanja. Brojne su ga istrage vodile kroz labirintske urede Tisue Hramova - nikamo. Rasprave
s raznoraznim rijalskim inovnicima poprimale su veliku vanost u njegovim mislima, a u tim sje anjima sveenici su se
uvijek inili jo viima i tankima poput ibe. Mnogi ljudi bili su neugodno otri, kao i tvrdoglavo predani slubenom
objanjenju Inrauove smrti: samoubojstvu. Njegova je kona na glupost, Achamian je toga bio svjestan, bilo nu enje
zlata za istinu. Koji mu je bio vrag? Bilo je vie zlata u kupama iz kojih pijuckaju anpoi nego to bi on ikada uspio skupiti.
On je bio poput prosjaka u odnosu na bogatstvo Tisu e Hramova. U odnosu na Maithanetovu mo.
Otkad je saznao za Inrauovu smrt, Achamian se kretao kao u magli, obuzet jednakim unutarnjim smanjivanjem kakvo je
osjetio kao dijete, kad bi mu otac naredio da prona e staro ue kojim ga je ibao. ''Pronai ue", glas bi mu kripao, i
ceremonija bi zapoela: usnice bi mu se podrhtavale, a ruke tresle dok bi hvatale okrutnu konoplju...pa je Inrau zapravo
poinio samoubojstvo, Achamian bi bio njegov ubojicaNai ue, Akka. Pronai ga odmah.
Osjetio je olakanje kad mu je Mandat naloio da otputuje u Mo-memn i pridrui se Svetom ratu. S gubitkom Inraua,
Nautzera i ostali lanovi Kvoruma napustili su ionako slabu nadu da e prodrijeti u Tisuu Hramova. Sada su htjeli da
motri Grimizne Tornjeve - ponovno. Koliko god ga je boljela ironija u svemu tome, nije se bunio. Stiglo je vrijeme da
krene dalje. umna je samo potvrdila zaklju ak kojeg nije mogao podnijeti. ak ga je i Esmenet poela ivcirati. Njezine
izrugujue oi i jeftina minka. Beskrajno ekanje dok ona zadovoljava druge mukarce. Koliko god lako njezin jezik
uzbuivao njegovo tijelo, toliko je ostavljao njegove misli hladnima svojom kolebljivom slinom. A ipak je bilo bolno
misliti o njoj - o okusu njene koe, gorke od parfema.
arobnjaci nisu navikli na ene. Misteriji ena bili su nie vrste, prezreni u krugu u enih ljudi. Meutim, misterij ove
ene, sumanske bludnice, u njemu je poticao strah, a ne prezir. Strah i enju. Ali zato? Nakon Inrauove smrti najvie je
od svega trebao neto da mu odvrati panju, a ona je uporno odbijala biti to neto. Upravo suprotno. Ispitivala bi ga
detaljno kako je proveo dan, raspravljajui - vie sama sa sobom nego s njim - o zna enjima svake beznaajne sitnice
koju je saznao. Njezine su zavjere bile nametljive koliko i besmislene.
Jedne joj je noi to i rekao, u nadi da e je uutkati barem nakratko. Utihnula je, no kad je progovorila, bilo je to s
umorom koji je daleko nadilazio njegov, s tonom nekoga do iskrenosti povrije enog uskogrud-nou drugoga. "To se ja
samo pretvaram, Achamiane... Ima istine u pretvaranju." Leao je u tami, razdiran unutarnjim previranjima, i osje ao da
bi se raspao kad bi mogao razotkriti svoje patnje kao ona, rasipao se u prah. Ovo nije igra. Inrau je mrtav. Mrtav!
Zato nije mogla... biti ono to je trebao od nje? Zato nije mogla prestati lijegati s drugim mukarcima? Ta nema li on
dovoljno zlata da je uzdrava?
"Nemoj i ti, Drusase Achamiane", povikala je jednom kad joj je ponudio novac. "Ne u se igrati kurve s tobom!" te su ga
rijei istovremeno ushitile i bacile u oaj.
Jednom kad se vratio u zgradu, a nje nije bilo na prozoru, usudio se popesti do njenih vrata, potaknut nekom sramotnom
radoznalou. Kakva je s drugima? Je li ista kao i sa mnom? uo ju je kako uzdie pod nekim stenju im tijelom, dok joj je
krevet kripao u ritmu zabijajuih prepona. I uinilo mu se da mu je srce stalo. Vlane koz645a zvonjavom u uima.
Prislonio je umrtvljene vrhove prstiju na vrata. Ondje, s druge strane. Tamo je ona, njegova Esmi, s nogama ovijenim oko
drugog mukarca grudi sjajnih od njegovog znoja. Sjetio se kako se lecnuo kada je doivjela vrhunac i pomislio: Taj je
uzvik moj! Moj!
No nije mu pripadalo nita od nje. Moda je to po prvi put bio shvatio A ipak je razmiljao: Inrauje mrtav, Esmi. Ti si sve
to mi ostaje.
uo je kad je mukarac spuznuo s nje. "Mmmmmm", Esmi je stenjala. "Oh, Callustrase, vrlo si obdaren za jednog starog
vojnika. to bih ja bez tog tvog debelog kurca, hmm?"
Muevan glas je odgovorio, "Siguran sam da ih nalazi sasvim dovoljno da nahrani svoju mi u, draga."
98

"Samo mrvice. Ti, ti si moja gozba."

"Reci mi, Esmi, tko je bio onaj mukarac koji je bio tu kad sam proli put doao? Jo jedna mrvica?"
Achamian je naslonio mokri obraz na vrata. Hladna tjeskoba oduzela mu je dah.
Ona se nasmijala. "Bio je tu kad si uao! Tako mi Bogova, nadam se da nije."
Achamian je gotovo mogao uti mukarca kako se smijei i odmahuje glavom.
"Blesaste li kurve", rekao je. "Sasvim sam ozbiljan. Kako me pogledao dok je prolazio kroz vrata... Napola sam oekivao
da e zaskoiti iz zasjede kad se budem vraao prema barakama."
"Razgovarat u s njim o tome. Zna biti... ljubomoran."
"Ljubomoran na kurvu?"
"Callustrase, ta tvoja kesa je tako puna... Jesi li siguran da ne eli potroiti jo malo?"
"Bojim se da sam se istroio na druge naine... No moda ako mi malo protrese kesu neto ispadne."
Trenutak napete tiine. Tihi zvuk pljuskanja.
Esmi je proaptala neto jedva ujno, no Achamian je bio siguran da je uo: "Zanemari kesu, Callustrase. Samo mi uini
to ponovno..."
Tada je pobjegao na ulicu, dok ga je njezin prozor titio odozgo, a mislima mu zujale slike o ubojstvu pomo u magije, i
Esmi kako se uvija slomljena pod teinom vojnikovih prsa. "Uini mi to ponovno.
osjeao se okaljano, kao da je promatranje opscene radnje uinilo njega opscenim.
Ona samo glumi kurvu, pokuao se podsjetiti, ba kao to ja glumim 'niiuna. Jedina je razlika bila u tome to je njoj to
mnogo bolje ilo. Toboe plahi humor, potkupljiva iskrenost, neprikrivena pouda - sve ono to umrtvljuje sram
mukaraca zbog izbacivanja sjemena za novac. Bila je nadarena.
"Parim se s njima na sve mogue naine", priznala mu je jednom. "Starim, Akka, a ne postoji nita jadnije od stare,
izgladnjele kurve." U glasu joj je stvarno bio strah.
Achamian je lijegao s mnogim kurvama u mnogim gradovima tijekom godina, pa po emu je Esmenet bila tako posebna?
Prvi je put doao k njoj zbog njenih predivnih dje akih bedara i savreno glatke koe. Vratio se jer je bila tako dobra, jer
se alila i bila poudna kao i s Callustrasom - tko god on bio. No nakon nekog je vremena upoznao enu iza rairenih
nogu. to je to spoznao? U koga se zaljubio?
U Esmenet, Kurvu od Sumne.
esto je u oima njegove due bila neobjanjivo tanka i divlja, izubijana kiom i vjetrovima, zaklonjena njihanjem
granama ume. Ova ena koja je jednom podigla ruku prema suncu, drei je tako da joj njegova svjetlost lei u dlanu za
njega, i govori mu da je istina zrak, nebo, i da je ljudski udovi i prsti mogu samo traiti, a nikada dotaknuti. Nije joj mogao
rei koliko duboko su ga se njezina promiljanja dojmila, da su se bacakala poput ivih bi a u bunarima njegove due i
nakupljala kamenje oko njih.
Vrapci provalie iz starog hrasta u oblinjoj guduri, i on se prene.
aljenje, pomislio je, prisjetivi se stare shiradske poslovice,/pretvara srceugubavca.
arobnom rijei zapalio si je vatru i pristavio vodu za jutarnji aj. Dok je ekao da voda prokljua, prouavao je svoju
okolinu: oblinje stupove Batathenta koji su se vinuli visoko u zrak; usamljena stabla, iTira na nad bujnom ikarom i
mrtvim travama. Oslukivao je prigueno cvranje i pucketanje svoje vatrice. Kad je posegnuo da uzme zakljualu vodu,
primijetio je da mu se ruke tresu kao oduzete. Je li to bilo od hladno e?
to mi se dogodilo?
Okolnosti, ree sam sebi. Bio je preplavljen okolnostima. S iznenadnom odlu nou ostavio je vodu postrani i po eo
kopati po svojoj oskudnoj prtljazi. Izvukao je tintu, pero i jedan list pergamenta. Sjeo je prekrienih nogu na prostirku i
namoio pero.
Usred lijeve margine nakrabao je,
MAITHANET
Bez ikakve sumnje, sredite tajne. Srijah koji vidi Rijetke. Inrauov ubojica - moda. Desno od toga napie,
SVETI RAT
Maithanetov malj i Achamianovo sljedee odredite. Ispod toga, blizu dna stranice napie,
SHIMEH
Cilj Maithanetovog Svetog rata. Je li mogue da je toliko jednostavno? Osloboditi grad Kasnijeg Proroka iz Jarama
Fanima? Ciljevi koje lukavi ljudi proglaavaju rijetko su njihovi pravi ciljevi.
Povue liniju od 'Shimeha' prema desno i napie,
CISHAURIM
Nesretna rtva Maithanetovog Svetog rata? Ili su i oni na neki nain umijeani?
Povukao je jo jednu liniju od toga prema 'Svetom ratu' u sredini, sa stankom gdje je napisao,
GRIMIZNI TORNJEVI
Barem je kolin motiv bio jasan: unitenje Cishaurima. No kao to je Esmenet istaknula, kako je Maithanet znao za taj
tajni rat protiv Cishaurima?
99

Razmiljao je nad rukopisom na trenutak, promatraju i kako se tinta spljouje kako se sui. Popravi sliku dodaju i,
CAR
'Sveti rat'. U umni su maha uzele glasine o Carevom nastojanju da kompromitira Sveti rat i pretvori ga u sredstvo carske
obnove teritorija.
Iako Achamianu nije stalo do toga ho e li dinastija Ikurei uspjeti ili propasti, bit e to nesumnjivo vana varijabla u
jednadbi ovih dogaanja.
A onda u osami gornjeg desnog ugla, napie,
SAVJET
Ime poput prstohvata soli u bistroj vodi. Znailo je toliko mnogo stvari: Apokalipsu, zabavu i prezir s kojima su se Velike
frakcije odnosile prema Mandatu. Gdje li su? Imaju li uop e mjesta na ovoj stranici?
Promatrao je mapu na trenutak, kuaju i aj kroz oblak pare. Bio mu je vru u elucu, obgrlio ga je u zatitu od jutarnje
hladnoe. Neto mu je promaklo, shvati. Zaboravio je...
Ruka mu je drhtala dok je pisao,
INRAU
ispod 'Maithaneta'. Je li te on ubio, dragi djeae? Ili sam ja?
Achamian otrese te misli. Nije iskazivao Inrauu nikakvo potovanje alei za njim, a jo manje utapajui se u
samosaaljenju. Nije nita osvetio. Ako je postojala ikakva zadovoljtina, ona je leala ovdje, na ovoj stranici. Ja nisam
njegov otac, moram biti ono to jesam: pijun.
Achamian je esto pravio ovakve mape - ne zato jer se brinuo da bi neto mogao zaboraviti, ve iz brige da bi mu neto
moglo promaknuti. Ustanovio je da vizualiziranje veza uvijek sugerira daljnje mogu e veze. tovie, ova jednostavna
vjeba pokazala se korisnim vodi em u njegovim prolim istragama. Kljuna je razlika ovaj put, meutim, u tome da je
umjesto imenovanja pojedinaca i njihovih veza s nekim nebitnim namjerama, ova mapa imenovala Velike frakcije i
njihove povezanosti sa Svetim ratom. Razmjeri ovog misterija, ulozi, daleko su nadmaivali oilo to s ime se ikada
susreo... osim u snovima.
Zastao mu je dah.
Uvod u Drugu Apokalipsu? Je li mogue?
Achamianov se pogled vrati na 'Savjet' usamljen u uglu, shvativi da je njegova mapa ve poluila prvi uspjeh. Ako se
Savjet jo uvijek muvao Tromorjem, onda su morali biti nekako povezani. Nikako nisu mogli biti na distanci u ovakvim
povijesnim vremenimaGdje bi se onda mogli skrivati?
Pogled mu se neminovno vrati na
MAITHANET
Achamian otpije jo gutljaj aja. Tko si ti, prijatelju? Kako da otkrijem tko si ti?
Moda bi se trebao vratiti u umnu. Moda bi mogao izgladiti situaciju s Esmenet, vidjeti moe li ona oprostiti
budalastom arobnjaku njegov krhki ponos. Ako nita drugo, barem bi se mogao pobrinuti da ona
Achamian urno spusti svoju otrcanu alicu, zgrabi pero i nakraba,
PROYAS
izmeu 'Maithaneta' i 'Svetog rata'. Zato se toga nije prije sjetio?
Nakon to je susreo Proyasa na stepenicama ispred Srijaha, Achamian je saznao da je Princ postao jedan od rijetkih
osoba od Maithanetovog povjerenja. To ga uope nije iznenadilo. U godinama nakon Achamia-novog podu avanja,
Proyas je postao nepopustljiv u svojoj pobonosti. Za razliku od Inraua koji se predao Tisu i Hramova da bi mogao bolje
sluiti, Proyas je prigrlio Kljovu i Kasnijeg Proroka da bi mogao bolje suditi - barem je Achamian tako mislio. Sje anje na
Proyasovo posljednje pismo, ono koje je bacilo njihovo ionako slabano dopisivanje na loma u, jo uvijek je bilo bolno.
"Znate li to me najvie mui kad pomislim na vas, stari uitelju? Ne injenica da ste bogohulnik, ve pomisao da sam
neko volio bogohulnika."
Kako da se ovjek vrati natrag nakon tako grubih rije i? No morao je, Achamian je znao, i to iz razloga koji bijahu
istovremeno najbolji i najgori mogui. Morao je prebroditi rascjep meu njima, ne zato jer je jo uvijek volio Proyasa izvanredni ljudi esto sile na takvu ljubav - ve zato jer je trebao neki put prema Maithanetu. Trebao je odgovore, i da
utia vlastito srce i da, moda, spasi svijet.
Kako bi se Proyas smijao da mu to kae... nije ni udo da cijelo Tromorje smatra Mandat ludima!
Achamian ustane i izlije ostatak aja u pucketajuu vatru. Posljednji J^ put pogledao svoju mapu veza i razmiljao o
irokim praznim podrujima irom pergamenta, uzalud se pitajui kako bi se one mogle popuniti.
Spremio se za odlazak, natovario mazgu i nastavio svoje samotno putovanje. Sudica je prola bez ikakvih meda - jo
breuljaka, jo kamenite zemlje.
Esmenet je hodala kroz tminu s ostalima, dok joj je srce nabijalo. Mogla ie osjetiti klimavu masivnost Dveri hitaca, kao da
je malj Sudbine visio nepomian tisuama godina u iekivanju njezina bijega. Preletjela je pogledom lica oko sebe, no
vidjela je samo umor i dosadu. Njima se odlazak iz grada nije inio uzbudljivim. Ovi ljudi, mogla je zamisUti, bjeali su iz
umne svaki dan.
100

U jednom suludom trenutku shvatila je da se boji svog vlastitog straha. Ako bijeg iz Sumne ne predstavlja nita, zna i li
to da je cijeli svijet zatvor?
A onda je odjednom treptala suze na suncu. Zastala je pogledavi u kastosmde tornjeve, ogromne nad njom. Zatim se
ogledala oko sebe, duboko diui, ne obazirui se na psovke onih iza sebe. Vojnici su lijeno stajali s obje strane
ogromnog drijela dveri, promatrajui one koji su ulazili u grad, ali ne postavljajui pitanja. Pjeaci, ljudi na kolima i ljudi
na konjima vrvjeli su oko nje. Sa svake strane ceste, kolonade trgovaca galamile su pokuavaju i prodati svoje proizvode,
u nadi da e zaraditi na lutajuim eljama.
Onda je ugledala neto to joj se prije inilo samo maglovitim pojasom na obzoru, koji je tu i tamo izranjao iznad
pretrpanog kruga sumanskih zidina: krajolik, zimsko blijed i razvu en u daljine. I ugledala je sunce, kasno popodnevno
sunce, kako se prelijeva krajem kao da je voda.
Koija pucne biem pored njenog uha, i ona uzmakne u stranu. Kola prohujaju pored nje, vu ena iscrpljenim volovima.
Voza je zabljesne krezubim osmijehom.
Ona baci pogled na zelenkastu tetovau na svojoj lijevoj nadlanici. Oznaka njenog plemena. Znak Gierre, premda ona
nije bila nikakva sveenica. Srijalski inovnici inzistirali su da se sve bludnice tetoviraju loim imitacijama svetih tetovaa
kakve nose hramske prostitutke. Nitko nije znao zato. Da lake zavaraju sami sebe da su Bogovi nasamareni, tsmenet je
pretpostavljala. Ovdje je to izgledalo sasvim drugaije, izvan zidina, bez prijetnje rijalskog zakona.
Razmiljala je moda vikati za koijaom, no kako se on otkotrljao, iijezm je pogled privukla cesta, koja se protezala
savreno ravnom linijom kroz neravni krajolik, poput buke izmeu ispucanih cigli.
Gierro sveta, to ja to radim?
Otvorena cesta. Achamian joj je jednom rekao da mu je to poput om e oko vrata, da ga gui ako je ne prati. Gotovo je
eljela sada se tako osjeati. Mogla je razumjeti kako je to kad je vue prema nekom odreditu. Meutim sada se
osjeala kao da je pred njom dugi pad, i jo k tome strm. ak je i samo buljenje niz cestu u njoj izazivalo vrtoglavicu.
Koja budala! Pa to je samo cesta!
Prola je svoj plan tisuu puta. Zato se sada boji?
Ona nije bila neija ena. Svoju kesu ona nosi meu nogama. Prodavat e unku, kako bi to njeni vojnici rekli, na putu
prema Momemnu. Mukarci moda jesu na pola puta izmeu ena i Bogova, no gladni su poput zvijeri.
Cesta e biti dobra prema njoj. S vremenom e pronai Sveti rat. A u Svetom ratu pronai e Achamiana. Dodirnut e mu
obraz i poljubiti ga, napokon kao suputnica.
Onda e mu ispriati to se dogodilo, o opasnosti.
Duboko udahne. Okusila je prainu i hladno u.
Poela je hodati, udova tako laganih da je gotovo plesala.
Uskoro e mrak.

OGLAVLJE DESETO
SUMNA
Kako da ovjek opie strahovitu uzvienost Svetog rata? Cak i onda, dok krv jo ne bijae prolivena, bio je on podjednako zastrauju i
udestan za promatraa, poput ogromne zvijeri iji udovi bijahu sastavljeni od itavih nacija - Galeotha, Thunyemsa, Ce Tydonna,
Conriye, Visokog Ainona iNan-surija - i s Grimiznim Tomjevima kao zmajskim drijelom, ni vie ni manje. Jo od dana Cenejskog
Carstva ili Drevnog Sjevera nije svijet svjedoio takvom okupljanju. ak i zagaen politikom, bijae to prizor vrijedan
strahopotovanja.
DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJPRVOGA SVETOGA RATA
Sredina zime, 4111. godina Kljove, umna

I nakon to je pala no , Esmenet je nastavila hodati, opijena samom nevjerojatno u toga. Nekoliko se puta ak zaletila u
mrana polja, ibajui stopalima kroz smrznutu travu, ruku ispruenih dok se vrtjela pod avlom Nebeskim.
Hladnoa bijae teka poput eljeza, prostori beskrajni. Tama bijae svjea, kao da ju je otrica zime ostrugala od vida i
mirisa. Toliko drugaija od vlane tmine umne, gdje se inilo da je sve umrljano tintom. Ovdje, u hladno i i mraku,
pergament svijeta bijae prazan. Ovdje je, inilo se, poetak.
Istovremeno je uivala i zadrhtala od te pomisli. Achamian joj je jednom rekao da Savjet vjeruje manje-vie u isto to.
101

S vremenom, kako je no napredovala, ona se otrijeznila. Prisjetila se napornih dana koji su pred njom, strane svrhe
koja ju je vodila.
Achamiana motre.
Svaki put kad bi to pomislila, nije se mogla ne sjetiti one no i sa strancem. Ponekad ju je hvatala munina, i svaki put kad
bi trepnula vidjela bi jamu punu njegova sjemena. A ponekad bi joj postalo uasno hladno, dok je ponovno proivljavala i
analizirala hladno om sakupljaa poreza svaku izgovorenu rije, svaki bolni vrhunac. Nije mogla vjerovati da je ona bila
ta droljasta ena, izdajnika, preljubnika...
No bila je.
Nije je vlastita izdaja posramila. Znala je da joj Achamian ne bi zamjerio. Ne, posramilo ju je ono to je osjeala, ne ono
to je uinila.
Neke prostitutke toliko preziru ono ime se bave da trae bol i kaznu svaki put kad s nekim op e. Esmenet je sebe,
meutim, ubrajala meu one koje su se u stanju s vremena na vrijeme smijati to im pla aju da ih zadovoljavaju. Njezin
je uitak bio samo njezin, neovisno o tome tko je miluje.
No ne i te noi. Uitak je bio intenzivniji od svih koje je ikad iskusila. Osjetila ga je. Stenjala od njega. Podrhtavala od
njega. No nije pripadao njoj. Tijelo joj je bilo zarezano te noi. I to ju je posramilo toliko da je bila bijesna.
esto bi se ovlaila na pomisao njegovog trbuha na svom. Ponekad bi se zarumenjela i napela prisjetivi se svojih
vrhunaca. Tko god bio, to god bio, zato io joj je tijelo, zgrabio ono to je bilo njeno i preoblikovao ne na svoju vlastitu
sliku, nego u sliku onoga to je trebao od nje. Neizmjerno spremna primati. Neizmjerno posluna. Neizmjerno
zadovoljena.
No dok je njeno tijelo posezalo, umje razumijevao. Ubrzo je shvatila da ako stranac zna za nju, znao je i za Inraua. A ako
je znao za Inraua, njegova smrt nikako nije mogla biti samoubojstvo. Zato je morala prona i Achamiana. Mogunost da
je Inrau poinio samoubojstvo gotovo ga je slomila.
"to ako je to istina, Esmi? to ako se ubio?"
"Nije. Dosta o tome, Akka. Molim te."
"Je!... O Bogovi sveti, osjeam to! Stjerao sam ga u poziciju u kojoj nije mogao nita drugo nego izdati. Mene ili
Maithaneta. Zar ne vidi, Esmi? Ja sam ga natjerao da bira izmeu dvije ljubavi!"
"Pijan si, Akka. Strahovi uvijek ovladaju tobom kad si pijan."
"Dragi Bogovi... Ubio sam ga."
Koliko je prazno bilo njeno umirivanje: ukoene recitacije nastale iz
malaksale strpljivosti, koja je pak nastala iz neobjanjive sumnje da on saaljevaa sam sebe samo da bi pridobio njeno
saaljenje. Zato je bila tako hladna? Tako sebina? U jednom se trenutku zatekla kako zamjera Inrauu, svaljujui na
njega krivnju za Achamianov odlazak. Kako je mogla misliti tako neto?
No to e se promijeniti. Mnoge e se stvari promijeniti.
Na neki nemogui nain i ona je sudjelovala u tome to god da se doga alo. Ona e biti ravnopravna svemu.
Nisi ga ti ubio, ljubavi moja. Znam to!
A ona je znala i tko je ubojica. Pretpostavljala je da se stranac mogao sru iti iz bilo koje kole, ali nekako je znala da nije.
Ono s im se susrela nadilazilo je Tromorje.
Savjet. Oni su ubili Inraua, i oni su obe astili nju.
Savjet.
Koliko god taj predosjeaj bio zastrauju, toliko ju je i razveselio. Nitko, ak ni Achamian, nije vidio Savjet ve
stoljeima. A ipak, ona... No nije previe o tome razmiljala, jer kad je razmiljala, po ela bi se osjeati... sretnom. A to
nije mogla podnijeti.
Stoga je uvjerila samu sebe da putuje zbog Achamiana. A u trenucima nepanje, zamiljala bi sebe kao lika iz Saga, poput
Ginsil ili Ysilke, ene doivotno zarobljene muevim spletkama. inilo bi joj se da cesta pred njom pjeva s tajnovitim
arom, kao da skriveni svjedoci njezina junatva motre svaki njen korak.
Drhtjela je umotana ogrtaem. Dah joj se nakupljao pred njom. Hodala je razmiljajui o osjeaju promrzlog iekivanja
koje je pratilo mnoga jutra. Svjetlost zore sporo je stizala.
Sredinom jutra stigla je do svratita uz cestu, gdje je zastala u nadi da e se prikrpati maloj skupini putnika koji su se
okupili u dvoritu. Dva postarija ovjeka, lea pogrbljenih pod teretom suenog voa, ekala su s njom. Po njihovim
namrtenim licima Esmenet je pretpostavila da su primijetili tetovau na njezinoj lijevoj ruci. Svi su, ini se, znali da
umna igoe svoje kurve.
Kad se skupina napokon nala na cesti, slijedila ih je nenametljivo koliko je mogla. Omanji kadar sve enika plave koe,
posveenika Jukana, oio je na elu skupine, pjevajui tihe himne i zveckajui malim inelicama privrenim za prste.
aica drugih pridruila im se u^pjesmi, no ve in-se drala za sebe, vukui se i tiho mrmljajui. Esmenet je vidjela kako
jedan od staraca govori neto koijau. Koija se okrenuo i uputio joj tuni pogled kakvih se nagledala u ivotu: pogled
ovjeka koji udi za neim ega bi se morao gnuati. Odvratio je pogled kad mu se nasmijeila. Prije ili kasnije, znala je,
izmislit e neku sluajnu priliku da joj se obrati. Tada e morati donijeti odluku.
102

Meutim, onda joj je pukao remeni na lijevoj sandali. Uspjela je svezati krajeve da je moe dalje nositi, ali ju je tipala i
grebla kou kroz vunene arape. Izbili su joj uljevi i ubrzo je po ela epati. Proklinjala je koijaa to se ne pouri.
Zduno je proklinjala i propis prema kojem je enama zabranjeno u Nansuriju nositi izme. Onda je vor popustio i koliko
god se trudila, nije ga mogla popraviti.
Grupa je odmicala sve dalje i dalje niz cestu.
Stavila je sandalu u ranac i po ela hodati bez nje. Stopalo joj se gotovo istog trena umrtvilo. Nakon dvadeset koraka
napravila joj se prva rupa u arapi. Ubrzo nakon toga, od arape joj je ostalo tek neznatno vie od suknjice oko glenja.
Vie je skakutala nego hodala, zastajkujui esto da bi utrljala malo topline u taban. Nije vie vidjela ni traga ostalih. Iza
sebe ugleda skupinu mukaraca u daljini. inilo se da vode natovarene ivotinje... ili bojne konje.
Nadala se da je ono prvo.
Cesta kojom je putovala bila je Karianski put - ostatak iz Cenejskog Carstva, no Car ju je odravao u dobrom stanju.
Protezala se ravno kroz provinciju Massentiju, koju su ljeti zvali Zlatnom zbog nepreglednih polja ita. Nevolja s
Karianskim putem bila je u tome to je sijekao duboko u Kyranejsku nizinu umjesto da ide izravno prema Momemnu.
Pred vie od tisuu godina taj je put povezivao Svetu umnu s drevnim Ceneijom. Danas su ga odravali samo onoliko
koliko je sluio Massentiji; zavravao je u panjaku, nakon krianja sa znatno vanijim Ponskim putem, koji jest vodio u
Momemn.
Unato tome to je to zaobilazni put kroz unutranjost, Esmenet je odabrala Karianski put nakon dosta paljivog
promiljanja. Iako si nije mogla priutiti mapu, niti bije znala pro itati, i iako nikad nije ni mrdnula iz umne, temeljito je
poznavala tu i mnoge druge ceste.
Sve prostitutke razvrstavaju svoje muterije prema vlastitom ukusu. Neke vole krupne mukarce, druge sitne. Nekima su
drai sveenici sa svojim oklijevajuim, njenim rukama, dok su drugima drai vojnici i njihovo grubo samopouzdanje. No
Esmenet je oduvijek cijenila iskustvo koji su patili, koji su pobje ivali, koji su vidjeli daleke i zapanjuju e stvari - takve je
mukarce cijenila. Kad je bila mlaa, opila bi s takvim mukarcima i razmiljala: Sada m ja dio onoga to su vidjeli. Sada
sam vie nego to sam bila prije. Kad bi ih kasnije davila pitanjima, inila je to i da naui detalje svog bogaenja, a ne
samo iz znatielje. Odlazili su olakani za srebrnjake i sieme, no ona je samu sebe uvjerila da su sa sobom odnosili dio
nje, da se nekako rasprostirala, da ona, Esmenet, opsjeda o i koje promatraju i ratuju svijetom. Nekoliko ju je ljudi
izlijeilo od tog uvjerenja. Bila je tu stara kurva, Pirasha, koja bi umrla od gladi da nije bilo Esmenetine velikodunosti.
"Ne, duice", rekla joj je jednom. "Kada ena uroni svoju alicu u mukarca, izvu e samo ono to je bilo oteto." Zatim je
tu bio naoiti konjanik Kidruhila, ovjek kojeg je mislila da voli, koji je doao drugi put bez ikakva sje anja na prvi.
"Sigurno se vara", uskliknuo je. "Zapamtio bih ljepoticu poput tebe!"
Onda je rodila ker.
Sjeala se kako je nedugo nakon ro enja keri pomislila da porod ozna ava kraj njezinih zabluda. Sada je, me utim,
znala da je time samo bio obiljeen prijelaz iz jednog skupa samozavaravanja u drugi. Smrt djeteta: to je ozna ilo kraj
zabluda. Skupljanje malene odjee na hrpu i poklanjanje budu oj majci na katu nie, uz ljubazne rijei kojima je htjela
olakati njezinu - njezinu! - nelagodu...
Mnogo je gluposti umrlo s njenom kerkom, a mnogo se gorine rodilo. No Esmenet nije bila sklona inatu poput nekih.
Iako je znala da je to umanjuje, nastavila je zadovoljavati svoju glad za pri ama o svijetu, i nastavila je nagraivati
najbolje pripovjedae. Ovijala bi noge oko njih - sa zadovoljstvom. Pretvarala se da se uzdie s njihovim arom, a
ponekad, s obzirom na neobian nain na koji pretvaranje preraste u stvarnost, ona i jest rasla. Kasnije, kad bi se njihove
misli vratile u mrani svijet iz kojeg su doli, postali bi nepristupa ni. ak su se i ljubaznije muterije inile opasnima.
Toliko je mukaraca uvalo nekakvu prazninu, spoznala je, mjesto razumljivo samo drugim mukarcima.
A onda bi poelo pravo zavoenje. "Reci mi," rekla bi ponekad medenim glasom, "to si sve vidio, zbog ega si vie... vie
od ostalih mukaraca?" Veinu je to pitanje zabavljalo. Drugi bi bili zbunjeni, ozlovoljeni, ravnoduni ili ak bijesni.
Rijetkoj aici, i Achamianu meu njima, to bi se pitanje uinilo fascinantnim. Ipak, ba svaki od njih bi odgovorio.
Mukarcima je potrebno da budu neto vie. Zbog toga, zakljuila je, toliko njih kocka: zbog novaca, svakako, ali i zato jer
ude za dokazivanjem, znakom da ih je svijet. Bogovi, budttenost - netko - x\u neki nain izdvojio.
Zato su joj priali prie - na tisue njih tijekom godina. Smijeili su se vlastitim prikazima, misle i da su je zadivili, kao to
je to bio sluaj kad je bila mlada, spoznajom s kime je to legla. A uz jednu iznimku, nitko od njih nije shvatio da nju uop e
nije briga to njihove prie govore o njima samima, ve da je zanima samo ono to njihove pri e govore o svijetu
Achamian je razumio.
"Radi li to sa svim svojim muterijama?" jednom ju je upitao bez upozorenja. Nije ju to zaprepastilo. I drugi bi je to
pitali. "Tjei me spoznaja da su moji mukarci vie od kuraca."
Polu-istina. No drei se forme, Achamian je bio skeptian. Namrtio se i rekao, "Ba teta."
To ju je zaboljelo iako nije znala na to misli. "to je teta?"
"to nisi mukarac", odgovorio je. "Da si mukarac, ne bi trebala pretvarati u u itelje sve one koji su te iskoristili."
Plakala mu je u naruju te noi.
Nastavila je svejedno svoja prouavanja, lutajui daleko kroz oi drugih.
103

Tako je znala da je Massentia sigurna, da je, unato veoj udaljenosti, usamljenoj eni mnogo bolje po i Karianskim i
Ponskim putem nego izravnijim putevima uz obalu. Tako je znala i da je bolje hodati s drugim putnicima kako bi drugi
prolaznici jednostavno pretpostavili da je s njima.
A zato ju je i potrgana sandala toliko plaila. Ranije, dok je bila omamljena prostranstvima i samim izazovom, njezina je
samoa nije optereivala. Sada ju je titila. Osjeala se izloenom, kao da u svakoj grupici stabala lee skriveni strijelci,
koji ekaju na njezinu tetovirana ruku, proaptanu rije ili neki drugi neizbjeni mig.
Cesta se uspinjala, i ona je epala najbolje to je mogla. Naviru i osjeaj oajanja samo je uinio njezinu bosu nogu jo
bolnijom. Kako e hodati ovako sve do Momemna? Koliko je puta ula da je dobra priprema uvijek osnova sigurnog
putovanja? Svaki bolni korak bio je poput prijekora.
Karianski put postepeno se sputao pred njom, poravnavao se preko plitke rijene doline, pa prelazio rijeku koja je
izgledala kao neka pritoka, prije nego bi se zabio u mra na brda koja su opasavala horizont. Stre i iznad gutika golih
stabala, uniteni cenejski akvedukt sjeckao je neko daleke daljine, izmrvljen u mala polja kra na mjestima gdje su lokalni
stanovnici krali kamenje. Blatne staze vijugale su dalje u uzvisine, hrubljujui preorana polja, i nestajale u uspinjuim
povrinama ume.
No Esmenetinu nadu i panju pobudile su seoske ku e nakupljene oko mosta: nekakvo selo isputalo je linije dima u sivo
nebo.
Imala je neto novaca. Vie nego dovoljno da popravi sandalu.
Korila je samu sebe zbog zlih slutnji dok se pribliavala selu. ula je da je jedna od stvari karakteristi nih za Massentiju
bilo to da se tamo nalazi samo mali broj velikih plantaa koje su ina e dominirale velikim dijelom Carstva. Massentia
bijae zemlja slobodnih maloposjednika i obrtnika. Otvorenih. Iskrenih. Potenih. Barem je tako ula.
No onda se sjetila kako se takvi ljudi smrknu kad je ugledaju kako visi na prozoru u umni. "Mukarci koji su vlasnici
vlastitog crnenja", stara joj je Pirasha jednom rekla, "misle da su vlasnici i Istine." A Istina nije dobrostiva prema
kurvama.
Esmenet je proklela samu sebe to se brine. Svi su rekli da je Massentia sigurna.
Doepala je na utabanu zemlju koja je trebala predstavljati skromni trg, pregledavaju i okolne straare i proelja u
potrazi za postolarom. Kada ga nije pronala, njuila je zrak u potrazi za mirisom ribljeg ulja kojim tavioci mlate svoje
koe. Trebala joj je zapravo samo kona traka. Prola je pored tope ih brda gline, a zatim uz etiri spojene lonareve
kolibe. U jednoj je starac radio na lon arskom kolu unato hladnoi, izmamljujui prstima obline u glini. Otvor pei ario
se iza njega. Prepao ju je kaljem koji je zvuao poput grgljanja blata.
Uzalud se zapita je li selo poharano epidemijom.
Grupica od petorice djeaka muvala se oko ulaza u staju i buljila. Najstariji, ili barem najvii, promatrao ju je s iskrenim
divljenjem. Bio bi zgodan da su mu o i bile u istoj ravnini.
Sjetila se kako joj je jedan od muterija rekao da je u selima poput ovoga teko na i lijepu djecu, jer su takvu esto
prodavali imunim putnicima. Esmenet se zapitala je li ikad tko dao ponudu za ovog dje aka.
Nasmijeila se dok se gegao prema njoj. Moda on
"Jesi li ti kurva?" upita bez uvijanja.
Esmenet je samo ostala zuriti zapanjena i puna bijesa.
"Je! Je!" drugi djeak povie. "Iz umne! Zato skriva ruku!"
Gomila vojnikih psovki padne joj na pamet. "Odi si akat' dimnjak," odbrusila je, "ti jebeni mali popianac."
Djeak se nacerio, i Esmenet je istog trenutka shvatila da je on jedan od onih: od mukaraca koji vie cijene lave psa
nego rijei ene.
"Daj da ti vidim ruku."
Neto ju je u njegovom glasu uznemirilo.
"Zar ne mora premetati gnoj?" Robe, ton joj se podrugljivo smijao.
Oputena zloba u njegovom stavu otvrdnula je u neto drugo. Kad je posegnuo za njenom rukom, udarila ga je u lice.
Posrnuo je unazad iznenaen.
Pribravi se, sagnuo se prema tlu. "Ona je kurva", rekao je svojim zemljacima ozbiljnim tonom, kao da nesretne istine
zahtijevaju nesretne posljedice. Uspravio se vrtei prljavi kamen meu prstima. "Preljubnika kurva."
Trenutak nervoze proe. etvorka je oklijevala. Nalazili su se na nekoj vrsti praga, i znali su to, mada nisu nimalo
razumjeli znaenje. Umjesto da ih potakne rijeima, onaj zgodni zavitla kamen.
Esmenet se sagne i izbjegne ga. No ostali su unuli i skupljali vlastite projektile.
Poeli su je silovito gaati. Psovala je podignuvi ruke. Debela vuna ogrtaa sauvala ju je od ikakvih pravih ozljeda.
"Gadovi!" povikala je. Zastali su, istovremeno zastraeni i zabavljeni njezinom surovou. Jedan od djeaka, debeli,
grohotom se nasmijao kad se sagnula da prikupi vlastito kamenje. Njega je prvog pogodila, tik iznad lijeve obrve,
poderavi mu kou, i on pade na koljena jaukaju i. Ostali su ostali zuriti, zapanjeni. Potekla je krv.
Podigla je jo jedan kamen desnom rukom u nadi da e posustati i pobjei. Kao dijete, prije nego ju je tijelo odvelo u
druga zanimanja, radila je po pristanitima, i zara ivala svoj kruh ili etvrtine bakrenjaka bacajui kamenje na prodrljive
104

galebove. Bila je vrlo dobra u tome.

No visoki je pogodio prvi, bacivi joj aku praine u lice. Vei dio je promaio cilj - glupan je gaao kao da su mu ruke od
ueta - no neto pijeska ju je na trenutak zaslijepilo. Zatim je od praska u uho zateturala. Jo jedan kamen okrzne joj
prste...
to se to dogaa?
"Dosta! Dosta!" promukli glas zagrmi. "to to radite, momci?"
Debeli je jo uvijek zavijao. Esmenet je mirkala od boli, i ugledala starca u zamrljanoj rijalskoj odori meu djeacima
kako mae akom veliine zgloba bedrene kosti.
"Kamenujemo je!" javi se poluzgodni huka. "Ona je kurva!" Ostali su ga zduno poduprli.
Stari se sveenik nakratko mrtio na njih, a onda se okrenuo njoj. Sada ga je jasno vidjela, sa stara kim pjegama, kako se
jadno zgrbio poput nekoga tko je vritao u nebrojeno mnogo lica. Usne mu bijahu ljubi aste od hladnoe.
"Je li to istina?"
Zgrabio je njenu ruku u svoju, koja bijae iznenaujue snana, i promotrio tetovau. Zapiljio joj se u lice.
"Jesi li ti sveenica?" zarei. "Gierrina sveenica?"
Znala je da zna odgovor, da je pita samo iz neke izopaene potrebe za poniavanjem i propovijedanjem. Buljei u
njegove mutne oi, odjednom joj postane jasno u kakvoj je opasnosti.
Sveti Sejenuse...
"D-da", promuca.
"Lae! Ovo je oznaka kurve", povie on, izvijajui joj ruku prema licu kao da joj pokuava nagurati hranu u usta. "Znak
kurveV
"Nisam vie kurva", pobunila se.
"Lae! Lae!"
Obuzme je iznenadna hladnoa. Poasti ga lanim osmijehom, pa iupa ruku iz njegove. Laprdaju a stara budala
otetura unazad. Ona nakratko baci pogled na gomilu koja se okupila, oine pogledom dje ake pa se okrene natrag
prema cesti.
"Da se nisi usudila oti i od mene!" stari sveenik je urlao. "Da se nisi usudila oti i od mene!"
Nastavila je hodati koliko god je dostojanstveno mogla.
"Ne dopusti kurvi da ivi," stari je sveenik recitirao, "jer ona pravi bezdan od utrobe svoje!"
Esmenet stane.
"Ne dopusti kurvi da die," sveenik je nastavio, sada veselim tonom, jer ona se ruga sjemenu pravednika! Kamenuj je
tako da ruka tvoja u napast ne do"
Esmenet se naglo okrene. "DostaF' prasne ona.
Zaprepatena tiina.
"Ja sam prokleta" povie. "Zar ne vidite? Ja sam ve mrtva! Zar to nije dovoljno?"
Previe je oiju bilo upereno u nju. Okrenula se i nastavila epati prema Karianskom putu.
"Kurvo!" netko povie.
Neto joj prasne o pozadinu lubanje. Ona padne na koljena. Jo jedan kamen okrzne joj rame. Podigne ruke u tit,
zatetura na noge i pokua brzo hodati naprijed. No mladi i su opet poskakivali oko nje, ga ajui je malim rijenim
oblucima. Zatim je uoila onog visokog krajikom oka; podizao je neto veli ine svog dlana. Skutrila se. Od potresa su joj
se zubi sklopili, zaljuljala se i sruila. Vrtila se u hladnom blatu, podigla se na sve etiri, uzdigla jedno koljeno s poda.
Maleni kamen pljusnuo ju je u obraz, izmamivi joj suze iz lijevog oka, a zatim se ustala i hodala najbolje to je mogla.
Cijelo to vrijeme sve joj se inilo stvarnim kao u nonoj mori. Trebala je pobjei to je bre mogla. Kamenje nije bilo nita
vie od udara kie i vjetra, bezlinih prepreka.
Sada je ve nekontrolirano plakala. "Prestanite!" vrisnula je. "Ostavite me na miru!"
"Kurvo!" sveenik zagrmi.
Sada se oko nje okupila mnogo ve a gomila, podrugljivo dovikujui i grabei ljunkovito blato pod nogama.
Umrtvljujui mukli udarac pogodi je blizu kraljenice. Ramena joj se trgnu unazad. Ruka joj automatski posegne. Prasak u
sljepoonici. Pa onda ponovno tlo. Pljuvanje pijeska.
Prestanite! Mooolim vas!
Je li to bio njezin glas?
Malo, otro u elo. Ruke gore. Skvrila se kao pas.
Molim vas. Netko.
Zvuk groma. Onda ogromna sjena zamrlja nebo. Kroz suze i prste podigne pogled, ugleda venama proarani trbuh konja i
na njemu jahaa koji je gledao u nju odozgo. Pravilnih crta lica i punih usana. Velikih sme ih oiju u isto vrijeme bijesnih i
zabrinutih.
Srijalski vitez.
Kamenje se zaustavilo. Esmenet je tulila u blatnjave ruke.
105

"Tko je ovo zapoeo?" glas zagrmi.

"Gledaj ovamo!" sveenik se zadere. "Ove stva"
rijalski vitez nagne se naprijed i opali ga oklopljenom akom.
"Podignite ga!" zapovijedi ostalima. "Odmah."
Trojica mukaraca pohita da podigne sve enika na noge. Slina i krv curile su mu niz drhtave usne. Ispustio je jedan
kaljui jecaj i ogledao se oko sebe s oamuenim strahom.
"N-nema ovlasti!" povika on.
"Ovlasti?" nasmije se. "Ti bi elio raspravljati o ovlastima?"
Dok je rijalski vitez zastraivao sveenika, Esmenet se tekom mukom podigla na noge. Obrisala je krv i suze s lica pa
otresla skoreno blato s ruba svog vunenog ogrta a. Srce joj je nabijalo u uima, i dvaput je pomislila da e se onesvijestiti
od nedostatka zraka. Gotovo ju je obuzeo poriv da zavriti, ne od straha ili boli, ve od nevjerice i istog bijesa. Kako je
dolo do ovoga? to se to dogodilo?
Ugledala je kako rijalski vitez jo jednom udara sveenika, i proklela samu sebe to se lecnula. Zato bi alila tog
odvratnog nezahvalnika? Disala je duboko. Obrisala nove bolne suze. Smirila se.
Ruku zgrenih pred sobom, okrenula se prema mladiu koji je sve to zapoeo. Gledala je u njega sa svom mrnjom koju
je uspjela sabrati, a zatim je spustila mali prst da visi ispod ostalih i mahala njime kao sitnim falusom. Pogledala je dolje
da bude sigurna da je primijetio, a onda mu se zlobno nasmijeila. Dje ak je problijedio.
Pogledao je u rijalskog viteza pun straha i bojazni, pa prema prijateljima, koji su tako er uoili Esmenetinu podrugljivu
pozornost. Dvojica su se cerila i ne htijui, a jedan, obuzet sablasnom i uznemiruju om sposobnou mladih da se urote s
nekime koga su muili samo sekundu ranije, povikne, "Istina je!"
"Doi", kae joj rijalski vitez, pruajui dolje ruku. "Dosta mi je ve ovih provincijskih budala."
"Tko si ti?" proguna ona, ponovno preplavljena suzama.
"Cutias Sarcellus," ree on toplo, "Prvi zapovjednik rijalskih vitezova."
Prui ruke prema njemu, i on je primi za tetoviranu ruku.
Ljudi od Kljove hitali su kroz tamu - visoke figure, uglavnom u sjeni osim ponekog bljeska eljeza. Vode i svoju mazgu,
Achamian je urio meu njima. Njihove sjajne oi ukazivale su mu samo prblazno zanimanje Achamian je pretpostavio
da su se ve navikli na neznance.
Putovanje je zabrinjavalo Achamiana. Nikada se prije nije probijao kroz ovakav tabor. Svaka se vatra koju je zaobiao
inila poput svijeta punog vlastitog veselja ili o ajanja. uo bi djelie razgovora noene vjetrom, gledao ratoborna lica
obasjana vatrom. Kretao se izmeu tih depova, pripadnik sjenovite povorke. Dvaput se popeo na brda dovoljno visoka
da sa njih ugleda rijeku Phayus i njezine prenapuene naplavljene nizine. Svaki je put bio preplavljen strahopotovanjem.
Sjajne vatre bijahu posipane daljinama - one u blizini buile su tamu prizorima atora i ratobornih ljudi, one udaljene
formirale zvijea koja su sjajila po breuljcima. Godinama ranije gledao je ainonsku dramu u amfiteatru u blizini
Carythusala, i dojmio ga se kontrast mranih gledatelja i osvijetljenih izvoaa na pozornici. Ovdje se inilo kao da
postoji na tisue takvih drama. Toliko mnogo ljudi, tako daleko od svojih domova. Ovdje je mogao oslukivati pravu
mjeru Maithanetove snage.
Toliko mnotvo. Kako bismo mogli ne uspjeti? Razmiljao je neko vrijeme o toj misli, 'mi'.
Na zapadu je mogao razabrati vijugavi obujam zidina Momemna, udovine tornjeve okrunjene sjajem baklji. Skrenuo je
prema njima, i to su se blie izdizali, tlo je postajalo sve golije i utabanije. Izazvavi svjetlost nekoliko conriyanskih vatri,
upitao je gdje bi mogao pronai kontingent iz Attrempusa. Preao je kripavim mostiem preko ustajale vode kanala.
Konano je pronaao tabor svog starog prijatelja Krijatesa Xinemusa, Marala od Attrempusa.
Iako je Achamian odmah prepoznao Xinemusa, oklijevao je u mraku izvan dosega svjetlosti vatre i promatrao ga. Proyas
mu je jednom rekao da su on i Xinemus nevjerojatno slini, poput, kako se on to izrazio, 'snanog i slabog brata'.
Naravno, Proyasu nikad nije palo na um da bi takvom usporedbom mogao uvrijediti svog starog u itelja. Poput mnogih
bahatih ljudi, Proyas je svoje uvrede smatrao produetkom iskrenosti. Obgrlivi kr ag vina, Xinemus je sjedio pored
skromne vatre raspravljajui neto tihim glasom sa trojicom svojih viih asnika. ak je i u rumenoj svjetlosti izgledao
umorno, kao da govori o nekom problemu koji je daleko izvan njihovih mo i. Odsutno se poeao po mrtvoj koi za koju
je Achamian znao da mu uvijek iznova opsjeda ui, a zatim se neobjanjivo okrenuo i zapiljio u tamu - u Achamiana.
Maral od Attrempusa se namrgodi. "Pokai se, prijatelju", zazove.
Iz nekog razloga, Achamian je zanijemio.
Sada su i ostali buljili u njega. uo je jednoga od njih, Dinchasesa, kako ie promrmljao neto o utvarama. ovjek njemu s
desna, Zenkappa, naini znak Kljove.
NiJe to nikakva utvara", Xinemus ree ustajui. Pognuo je glavu kao da pilji kroz maglu. "Achamian?"
"Da nisi ovdje," trei asnik, Iryssas, ree Xinemusu, "zakleo bih se da si to ti..."
Pogledavi Iryssasa, Xinemus iznenada krene prema Achamianu s izrazom zbunjene radosti. "Drusase Achamianu?
Akka?"
Achamian napokon uhvati dah. "Zdravo, Zin."
106

"Akka!" Maral povika, obgrlivi ga rukama kao vreu.

"Gospodine Marale."
"Smrdi kao magarea guzica, prijatelju moj", Xinemus se smijao, gurnuvi ga unazad. "Kao smrad smrada!"
"Dani bijahu teki", arobnjak ree.
"Ne brini. Postat e jo tei."
Uz tvrdnju da je poslao robove na spavanje, Xinemus mu pomogne oko prtljage, pobrinuo se za njegovu mazgu, pa mu
pomogao postaviti otrcani ator. Prole su godine otkad je Achamian zadnji put vidio Marala od Attrempusa, i premda
je mislio da je njihovo prijateljstvo imuno na prolazak vremena, razgovor im je isprva bio nespretan. Uglavnom su
raspravljali o nebitnim stvarima: vremenu, temperamentu njegove mazge. Kad god bi jedan od njih spomenuo neto
konkretnije, neobjanjiva opreznost nagnala bi drugoga da odgovori suzdrano.
"I, kako si ti?" Xinemus napokon upita.
"Dobro koliko se moe oekivati."
Achamianu se sve inilo uasno nestvarnim, i to toliko da je napola o ekivao da ga Xinemus nazove Sesvvathom.
Njegovo prijateljstvo sa ^inemusom rodilo se na dalekom conriyanskom dvoru. Bilo mu je neugodno sresti ovjeka
ovdje dok je na zadatku, poput nekoga tko je shva en, ne ba u lai, ali u okolnostima koje ga e uz dovoljno vremena
^Sigurno nagnati na la. Achamian se zatekao kako napree duu, pitaju i se sto je Xinemusu govorio o prolim
zadacima, je li bio iskren? Ili je podlegao djetinjastom porivu da se pravi vanijim nego to jest.
Jesam li mu rekao da sam slomljena budala ?
"Oh, s tobom se, Akka, nikad ne zna to o ekivati."
"Znai, ostali su s tobom?" upitao je iako je znao odgovor. "Zenkappa? Dinchasses?"
Obuze ga jo jedan strah. Xinemus bijae poboan ovjek, jedan od najpobonijih ljudi koje je Achamian poznavao. U
Conriyi je Achamian bio uitelj koji je usto sluajno bio i Uenjak. No ovdje je bio Uenjak od glave do pete. Ovdje
njegovom svetogru nee progledati kroz prste
- usred Svetog rata, ni vie ni manje! Koliko e Xinemus biti snoljiv? Moda je ovo bila pogreka, pomisli Achamian.
Moda bi se trebao utaboriti negdje drugdje - sam.
"Ne zadugo", Xinemus odvrati. "Poslat u ih dalje."
"Nema potrebe..."
Xinemus podigne kvrgavi tap na priguenu svjetlost. "A Snovi?"
"to s njima?"
"Rekao si mi jednom da jaaju i slabe, da se ponekad detalji u njima mijenjaju, i da si ih odlu io biljeiti u nadi da e ih
uspjeti odgonetnuti."
injenica da se Xinemus toga sjea uznemirila ga je.
"Reci mi," ree on u nespretnom pokuaju da promijeni temu, "gdje su Grimizni Tornjevi?"
Xinemus se naceri. "Ba sam se pitao kad e pitati... Negdje juno odavde, u jednoj od Carevih vila - barem sam tako
uo." Bubnjao je po drvenom tapu i opsovao kad se udario u palac. "Brinu li te oni?"
"Bio bih lud kad me ne bi brinuli."
"Zar toliko ude za vaim znanjem?"
"Da. Gnosa je eljezo u usporedbi s njihovom broncom... Iako sumnjam da e ita pokuati usred Svetog rata." To to
kola bogohulnika sudjeluje u Svetom ratu ve je samo po sebi bilo neshvatljivo Inritima. Jo kad bi se drznuli izgovarati
svoje huljenje u pokuaju da ostvare neke svoje nezemaljske ciljeve bilo bi izvan svake tolerancije.
"Jesu li te zato... poslali?"
Xinemus je rijetko spominjao Mandat imenom. Uvijek su bili 'oni
"Da drim Grimizne Tornjeve na oku? Djelomino i zbog togai pretpostavljam. No, naravno tu je" - Inrauova slike bljesne
mu u mislim^ - "jo neto... Uvijek ima jo neto."
Tko te ubio?
Nekako mu je Xinemus i u tami uspio zarobiti pogled. "to ne valja, ^ka? to se dogodilo?"
Achamian pogleda u svoje ruke. elio je rei Xinemusu, ispriati sve o svojim smijenim sumnjama o rijahu, objasniti
poremeene okolnosti oko Inrauove smrti. Svakako je vjerovao tom ovjeku vie nego kome drugome, i unutar i izvan
Mandata. No pria mu se jednostavno inila predugom, previe krivudavom i previe zagaenom njegovim vlastitim
neuspjesima i slabostima da bi je podijelio. Mogao je re i Esmenet, no ona je ipak bila kurva. Bez srama.
"Posluit e, pretpostavljam", Achamian ree bezbrino, povlaei uad. "Bar e me ouvati od kie, ako nita drugo."
Xinemus ga je promatrao jedan trenutak ne govorei nita. Na svu sreu, nije dalje forsirao tu temu.
Pridruili su se preostaloj trojici mukaraca oko Kinemusove vatre. Dvojica bijahu zapovjednici garnizona Attrempusa,
okorjeli suvremenici svog Marala. Vii asnik, Dinchases - ili Krvavi Dench, kako su ga zvali - bio je sa Xinemusom otkad
je Achamian poznavao Marala. Mali, Zenkappa, bio je nilnameki rob kojeg je Xinemus naslijedio od svoga oca i kasnije
oslobodio zbog njegovog junatva na bojnom polju. Trei mukarac, Iryssas, bijae najmlai sin Xinemusovog jedinog
preivjelog strica i, ako se Achamian dobro sjeao, majordomus Kue Krijates.
107

Meutim, niti jedan od njih nije ni im pokazao da je primijetio njihov dolazak. Bili su ili prepijani ili previe udubljeni u
raspravu. Dinchases je, inilo se, priao priu.
"... onaj veliki, Thunyeranin"
"Sjeate li se vi pijane budale uope Achamiana?" Xinemus vikne. "Drusasa Achamiana?"
Briui oi i priguujui smijeh trojica mukaraca okrenu se prema njemu da ga proue. Zenkappa se nasmijei i podigne
krag. Dinchases ga je, meutim, promatrao otro, a Iryssas s otvorenim neprijateljstvom.
Dinchases ugleda kako se Xinemus namrtio, pa i on nevoljko podigne SVOJ krag. I on i Zenkappa naklone glavu i proliju
malo vina u slavu bogova. "Dobrodoao, Achamiane", Zenkappa ree s iskrenom toplinom.
Achamian je pretpostavio da mu kao osloboenom robu manje smetaju prezreni i odbaeni ljudi. Dinchases i Iryssas, s
druge strane, bijahu istinski plemii - Iryssas ak i ugledan.
Vidim da si postavio ator", primijeti Iryssas leerno. Imao je oprezan, isPitiva ki izgled opasne pijanice.
Achamian nije rekao nita.
"Pa pretpostavljam da bih se trebao pomiriti s tvojom prisutno u ha, Achamiane?"
Achamian mu izravno susretne pogled i prokle sam sebe to je gutnuo "Rekao bih da treba."
Xinemus je otro promatrao svog mladog roaka. "Grimizni Tornjevi su inae dio Svetog rata, Iryssase. Trebao bi
pozdraviti Achamianovu prisutnost. Ja je svakako pozdravljam."
Achamian je svjedoio bezbrojnim ovakvim raspravama. Pravovjernici pokuavaju racionalizirati svoje druenje sa
arobnjacima. Opravdanje je uvijek bilo isto: Oni su korisni...
"Moda si u pravu, Roae. Neprijatelji naih neprijatelja, ha?" Conriyani su ljubomorno uvali svoje mrnje. Nakon
stoljea prepucavanja s Visokim Ainonom i Grimiznim Tornjevima, po eli su, ma koliko nevoljko, uvaavati Mandat. I
previe, sveenici bi rekli. No od svih kola samo je Mandat, ogrezao u Gnosi Drevnog Sjevera, mogao parirati Grimiznim
Tornjevima.
Iryssas podigne pokal pa ga isprazni u prainu pod svojim nogama. "Neka Bogovi dobrano otpiju, Drusase Achamianu.
Neka slave onoga koji je proklet"
Psujui, Xinemus lupi nogom kroz vatru. Oblak iskri i pepela preplavi Iryssasa. Padne unatrag uz povik, instinktivno
tapkajui po kosi i bradi. Xinemus skoi za njim i zaurla: ''to si rekao? to si rekao?"
Iako slabije grae od Iryssasa, Xinemus ga je povukao na koljena kao da je dijete, grdei ga psovkama i pljuskama.
Dinchases pogleda Achamiana pomirljivo. "Ne dijelimo njegovo miljenje", rekao je potiho. "Samo smo mrtvi pijani."
Zenkappi je to bilo previe urnebesno da bi ostao sjediti. Valjao se po tlu u sjeni iza svoje klade, zavijaju i od smijeha.
ak se i Iryssas smijao, iako na usiljeni na in mua papuara. "Dosta! povikao je Xinemusu. "Ispriat u se! Ispriat u
se!"
Zaprepaten i Iryssasovom drskou i silovitou Xinemusove reakcije, Achamian je samo promatrao razjapljenih usta. A
onda mu je sinulo da nikad jo zapravo nije vidio Xinemusa me u njegovim vojnicima.
Iryssas odgmie do svog mjesta, razbaruene kose i crne brade pro' arane pepelom. Smijeei se i mrtei istovremeno,
nagnuo se u svojoj stolici na rasklapanje naprijed prema Achamianu. On se naklanjao, Achamian shvati, ali je bio prelijen
da bi dignuo dupe sa stolice. ''Stvarno se ispriavam", rekao je, gledajui Achamiana sa smetenom iskrenou. "T stvarno
si mi drag, Achamiane, iako si" - nabrzaka pogledavi svog gospodara i ro aka - "prokleti arobnjak."
Zenkappa pone ponovno zavijati. I nesvjesno, Achamian se nasmijei i nakloni i on njemu.
Shvatio je da je Iryssas jedan od onih ljudi ije su mrnje previe hirovite da bi postale stalna toka opsesije. Bio je u
stanju prezirati i grliti u bezazlenim prevratima. Takvi ljudi, Achamian je spoznao, neizbjeno odraavaju potenje ili
izopaenost svojih gospodara.
"Pijana budalo!" Xinemus se izdere na Iryssasa. "Pogledaj si o i! Stisnutije su od magareeg upka!"
Uslijedile su nove provale smijeha. Ovaj put Achamian nije mogao odoljeti njihovom veselju.
No on se smijao mnogo dulje od ostalih, zavijajui kao da ga opsjeda neki demon. Suze olakanja slijevale su mu se niz
obraze. Koliko je ve vremena prolo?
Ostali su utihnuli i promatrali kako se pokuava pribrati.
"Prolo je previe vremena", Achamian napokon prozbori. Dah mu je podrhtavao dok je izdisao. Suze su ga najednom
pekle.
"Puno previe, Akka", ree Xinemus, stavivi mu prijateljski ruku na rame. "No sad si se vratio i na neko si vrijeme
slobodan od trikova licemjernih ljudi. No as moe mirno piti."
Spavao je isprekidano te noi. Iz nekog su razloga velike koliine pia istovremeno intenzivirale i umrtvljivale Snove.
Stapali su se jedan u drugi pa su se inili manje neposrednima, vie poput snova, no muke koje su ih pratile... Povremeno
su bile u najmanju ruku nepodnoljive. Uz pi e, postajale su luake od jada.
Bio je ve budan kad je Paata, jedan od Xinemusovih robova, stigao s lavorom svjee vode. Dok se on prao, Xinemus je
gurnuo nacereno lice kroz otvor atora i izazvao ga na partiju benjuke.
Nedugo potom, Achamian je sjedio prekrienih nogu na slamnatoj Prostirci preko puta Xinemusa prou avajui
pozlaenu plou benjuke meu njima. Objeena tenda zaklanjala ih je od sunca koje je arilo tako jako da se tabor oko
108

njih inio poput pustinjskog bazara unato hladnoi. Jedino to je nedostajalo, Achamian pomisli, bile su deve. Iako ^
veina prolaznika bili Conriyani iz Xinemusovog ku anstva, vidio je svakakve Inrite: Galeoane, gole do pasa i oslikane za
nekakav festival koji je oito pobrkao zimu za ljeto; Thunyerane, odjevene u crne eljezne oklope od veriga, koje valjda
nikada ne skidaju sa sebe; ak i ainonske plemie, ije su raskone halje izgledale potpuno smijeno usred kaosa masnih
atora, kola i razbacanih pregrada za konje.
"Teko za povjerovati, nije li?" Xinemus ree, oito mislei na toliku brojnost Inrita.
Achamian slegne ramenima. "I je i nije... Bio sam u Hagerni kad je Maithanet proglasio Sveti rat. Ponekad se pitam je li
Maithanet zazvao Tromorje ili je Tromorje zazvalo Maithaneta."
"Bio si u Hagerni?" Xinemus upita. Lice mu se smrknulo.
"Da." ak sam i upoznao tvog Srijaha...
Xinemus otpuhne na glupavi nain kojim je esto izraavao negodovanje. "Ti si na potezu, Akka."
Achamian promotri Xinemusovo lice, no Maral se inio potpuno udubljenim u geometriju figure i mogu nosti na tabli.
Achamian je pristao na igru znajui da e to odvratiti ostale i dati mu mogunost da ispria Xinemusu to se dogodilo u
umni. No smetnuo je s uma kako benjuka zna izmamiti ono najgore iz njih. Svaki put kad bi igrali benjuku, prepirali bi se
poput haremskih eunuha.
Benjuka bijae relikvija koja je preivjela kraj svijeta. Igrala se na dvorovima Tryse, Atrithaua i Mehtsonca prije
Apokalipse, ba kao to je prouavaju i u vrtovima Carythusala, Nenciphona i Momemna danas. No ono po emu je
benjuka bila posebna nije bila njezina starost. Op enito, postojala je zastraujua slinost izmeu igara i ivota, a nigdje
ta slinost nije toliko uznemirujua kao u benjuki.
Kao i u ivotu, igrama upravljaju pravila. No za razliku od ivota, igre su u potpunosti odre ene tim pravilima. Pravila jesu
igra, pa ako bi netko igrao po drugaijim pravilima, jednostavno je igrao drugu igru. Budui da je strogo odreeni sustav
pravila odreivao znaenje svakog poteza kao takvog, igre su posjedovale jasnou u usporedbi s kojom se stvarni ivot
inio pijanom gungulom. Ispravnosti bijahu nedvojbene, permutacije sigurne; samo je ishod bio neizvjestan.
Lukavost benjuke leala je u odsustvu tog utvrenog sustava. Umjesto da pruaju nepromjenjivu osnovu, pravila benjuke
bijahu tek jo jedan potez unutar igre, jo jedna figura kojom treba igrati. I upravo je to inilo benjuku pravom slikom
ivota, igrom zbunjujuih zavrzlama i gotovo pjesnikih tanina. Ostale je igre mogue biljeiti kao pomicanje poreda
figura i rezultate tapia s brojevima, ali benjuka je dovodila , promjena/?ovit/e5ri, a to god vlada povije u, vlada
samom strukturom svijeta. Govorilo se da su se mnogi pognuli nad plo om benjuke, a uzdignuli glave kao proroci.
Achamian nije bio jedan od njih.
Zadubio se u plou, trljajui ruke da ih ugrije. Xinemus ga je zadirkivao zlobnim smijuljenjem.
"Uvijek si tako mrk kad igra benjuku."
"Prokleta je to igra."
"Kae to samo zato jer se previe trudi."
"Ne. Kaem to zato jer gubim."
No Xinemus je bio u pravu. Abenjukala, klasini tekst o benjuki iz doba Ceneija po injala je, "Dok igre mjere granice uma,
benjuka mjeri granice due." Zamrenost benjuke tolika je da igra nikada ne moe intelektualno nadvladati plo om i
tako prisiliti drugoga na predaju. Benjuka bijae, kako je to nepoznati autor sro io, poput ljubavi. Nije mogue nikada
natjerati nekoga da voli. to je vie pokuavate zgrabiti, to je ona vie neuhvatljiva. Benjuka isto tako kanjava srce koje
grabi. Dok druge igre zahtijevaju poduzetnu otroumnost, benjuka trai neto vie. Mudrost, moda.
Lagano ozlovoljen, Achamian pomakne jedini kamen me u svojim srebrnim figurama - zamjena za figuru koju mu je
ukrao, prema Xinemusovoj tvrdnji, jedan od njegovih robova. Jo jedna stvar koja ga je ozlovoljila. Iako figure nisu nita
vie nego nain na koji se koriste, kamen je nekako osiromaivao njegovu igru, kvario jadnu aroliju cjelovitog kompleta.
Zato sam ja dobio kamen ?
"Da si pijan," Xinemus ree, odluno odgovorivi na njegov potez, 'moda bih razumio zato si tako odigrao."
Kako je mogao zbijati ale? Achamian je zurio u uzorke irom plo e, shvativi da su se pravila jo jednom pomaknula ovaj put katastrofalno. Traio je opcije, ali nije pronaao ni jednu.
Xinemus se pobjedniki smijeio i poeo rezati nokte noem. "I Proyas ^s e se tako osjeati", rekao je, "kad napokon
stigne." Neto u njegovom tonu natjera Achamiana da podigne pogled.
"Kako to misli?"
"uo si za nedavnu katastrofu."
"Koju katastrofu?"
"Divlji sveti rat je uniten."
"to?" Achamian je uo prie o Divljem svetom ratu prije nego je napustio Sumnu. Nekoliko tjedana ranije, prije dolaska
glavnine Svetog rata, nekolicina velikih gospodara iz Galeotha, Conriye i Visokog Ainona odlu ili su krenuti u boj protiv
pogana na svoju ruku. Naziv 'divlji' dobili su zbog mnotva bez gospodara koje ih je slijedilo. Achamianu nikad nije sinulo
da upita kako su proli. Poelo je. Krvoprolie je poelo.
"Na Mengedskoj poljani", Xinemus nastavi. "Pogani Sapatiah, Skau-ras, poslao je katranom premazane glave
109

Tharschilke, Kumrezzera i Calmemunisa Caru kao upozorenje."

"Calmemunis? Misli na Proyasovog brati a?"
"Bahata, tvrdoglava budala! Preklinjao sam ga da ne ide u mar, Akka. Uvjeravao sam ga, urlao na njega, ak sam puzao
pred njim -ponizio se kao zadnja budala! - no pseto me nije htjelo sluati."
Achamian je Calmemunisa sreo jednom, na dvoru Proyasova oca. Nevjerojatna tatina spojena s glupo u - dovoljno da
se Achamian lecne. "Osim to misli da ga je sam Bog potaknuo, to misli, zato je krenuo u mar?"
"Zato jer je znao da e kad stigne Proyas on biti tek ponizni psi . Nikada nije oprostio Proyasu za incident na Paremtiju."
"Bitka kod Paremtija? to se dogodilo?"
"Zar ne zna? Zaboravio sam da je toliko vremena prolo, prijatelju moj stari. Imam dosta tra eva za ispriati."
"Kasnije", kae Achamian. "Ispriaj mi to je bilo na Paremtiju."
"Proyas je dao izbievati Calmemunisa."
"Izbievati?" To je duboko zabrinulo Achamiana. Zar se njegov negdanji u enik toliko promijenio? "Zbog kukavi luka?"
Kao da je dijelio Achamianovu zabrinutost, Xinemusovo se lice smrkne. "Ne. Zbog bezbonosti."
"ali se. Proyas je dao izbi evati plemia zbog bezbonosti? Koliko je daleko otiao njegov fanatizam. Zine?"
"Predaleko", Xinemus ree brzo, kao da je posramljen zbog svog gospodara. "No samo nakratko. Bio sam duboko
razoaran njime, Akk^. Srca slomljena to je boansko dijete koje smo ti i ja podu avali izraslo u ovjeka takvih...
ekstrema."
proyas je bio boansko dijete. U etiri godine koje je proveo kao dvorski uitelj u conriyanskoj prijestolnici Aoknyssussu,
Achamian se zaljubio u djeaka - ak i vie nego u njegovu legendarnu majku. Slatke uspomene. Tumaranje osunanim
predvorjima i tamnim vrtnim stazama, ponavljanje o povijesti, logici i matematici, odgovaranje na beskrajne bujice
pitanja...
"Uitelju Achamian? Kamo su nestali svi zmajevi?"
"Zmajevi su u nama, mladi Proyase. U tebi."
Skupljene vjee. Ruke stisnute od razoaranja. Jo jedan zaobilazni odgovor njegovog u itelja.
"Znai, na svijetu vie nema zmajeva. Uitelju Achamian?"
"Ti si na svijetu, Proyase, nisi li?"
Xinemus je bio Proyasov uitelj maevanja u isto vrijeme, i kroz svoje su se povremene svae oko djeaka poeli
meusobno potivati. Koliko god da je Achamian volio dje aka, Xinemus - koji je gajio odanost koja e mu biti potrebna
da slui djetetu kao kralju - volio je Proyasa jo vie. I to u tolikoj mjeri da je Xinemus, kad je spazio snagu u itelja u
ueniku, pozvao Achamiana u svoju vilu na Meneanorskom moru.
"Uinio si dijete mudrim", Xinemus je rekao, pokuavaju i objasniti svoj neuobiajeni poziv. Vrlo su rijetko kastinski
plemii pozivali arobnjake u goste.
"A ti si ga uinio opasnim", Achamian je odgovorio.
Njihovo se prijateljstvo rodilo negdje u smijehu koji je uslijedio.
"Fanatik na neko vrijeme?" Achamian je sada upitao. "Zna i li to da je doao k sebi?"
Xinemus napravi grimasu, odsutno eui nos sa strane. "Donekle. Sveti rat i poznanstvo s Maithanetom ponovno su
zapalili stari ar, ali je sada mudriji. Strpljiviji. Snoljiviji prema slabostima."
"Tvoja lekcija, pretpostavljam. to si uinio?"
"Mlatio sam ga dok nije bio sav krvav."
Achamian se nasmije.
"Potpuno sam ozbiljan, Akka. Nakon Paremtija napustio sam dvor sav ogor en. Prezimio sam u Attrempusu. Doao je k
meni, sam" "Moliti za oprost?"
Xinemus se namrti. "ovjek bi se ponadao, ali ne. Proputovao je 'toliki put samo da bi me izgrdio." Maral zatrese
glavom i nasmijei se. Achamian je znao zato: ak i kao dijete, Proyas je bio sklon simpati nim ispadima. Putovati sam
dvije stotine milja samo da bi dostavio ukor bilo je neto to bi samo Proyas bio u stanju u initi.
"Optuio me da sam ga ostavio kad me najvie trebao. Calmemu-nis i njegovo drutvo tuili su ga i crkvenom sudu i
Kralju, i neko su vrijeme stvari ile nizbrdo, iako ni u jednom trenutku nije bio u pravoj opasnosti."
"Naravno, zna da je samo traio tvoje odobravanje, Zine", re e Achamian potiskujui ubod zavisti. "Oduvijek te
oboavao, zna - na svoj nain... I to si napravio?"
"Sluao sam njegove govorancije strpljivo koliko god sam mogao. Onda sam ga odveo u skroviti vrt i dobacio mu ma za
vjebanje. 'eli me kazniti,' rekao sam mu, 'onda me kazni.'" Xinemus se nasmijeio kad se Achamian po eo
gromoglasno smijati.
"Bio je uporan kao balavac, Akka, ali sad je apsolutno nepopustljiv. Nije se htio predati. Oborio bih ga u nesvijest, a on bi
se nekako podigao, natopljen krvlju i snijegom. Svaki put bih mu rekao: 'Obuio sam te najbolje to sam mogao, moj
Prine. Svejedno jo uvijek gubi.' Onda bi se opet zaletio na mene urlaju i kao manijak.
Sljedeeg jutra nije govorio, izbjegavao me kao kugu. No poslijepodne me potraio, lica natuenog poput jabuke.
'Razumijem', rekao je. Upitao sam ga, 'to to razumije?' A on mi je odvratio: 'Da sam zaboravio kako u iti. Da je ivot
110

Boja lekcija, i da ak i ako se upustimo u podu avanje bezbonika, moramo biti spremni u iti i mi od njih.'"
Achamian je zurio u svog prijatelja s iskrenim divljenjem. "Je li to ono emu si ga htio poduiti?"
Xinemus se namrtio i zatresao glavom. "Ne. Samo sam htio isprebijati bahatog gada kao vola u kupusu. No zvu alo mi je
dobro pa sam samo rekao, 'Tako je, moj Gospodine Prin e, tako je', pa mudro klimao kao to ti to radi kad se slae s
nekim koga smatra manje pametnim od sebe."
Achamian se nasmije i kimne mudro.
Xinemus je reao od smijeha. "Bilo kako bilo, Proyas se otada suzdrava od ponavljanja Paremtija. A kad se vratio u
A6knyssus, ponudio je Calmemunisu da mu uzvrati udarcem za svaki udarac, na dvoru njegova oca."
"I Calmemunis je pristao? Sigurno nije ba tako glup."
"O, mulac je pristao, izbievao je Nersei Proyasa pred oima Kralja i cijelog dvora. I to je pravi razlog zato Calmemunis
nikada nije oprostio provasu. Bievanjem je izgubio i zadnje trunke svoje asti. Kad je to shvatio, tvrdio je da ga je Proyas
nasamario."
"I ti misli da je zato Calmemunis inzistirao voditi Divlji sveti rat?" Xinemus alosno kimne. "Zato su on i sto tisu a drugih
sada mrtvi." Velike katastrofe esto izazivaju takve sitnice. Nesnoljivost princa i glupost arogantnog plemia. No gdje su
sad te injenice? Lee li negdje
meu dalekim poljima mrtvaca? Stotinu tisua mrtvih... Achamian spusti pogled na plo u benjuke. Iz nekog razloga, istog
je asa ugledao - svoj potez. Kao da je iznenaen to Achamian jo uvijek eli igrati, Xinemus je promatrao dok je ovaj
premjetao naizgled nevanu figuru.
Stotinu tisua mrtvih -je li i to bio nekakav potez?
"Lukavi vrae", Xinemus protisne, promatrajui plou. Nakon trenutka oklijevanja, on napravi protupotez.
Pogreka, Achamian shvati. U jednom nepromiljenom trenutku, Xinemus je potpuno ponitio svoju dotadanju
prednost. Zato mi je to sada toliko jasno?
Benjuka. Dva ovjeka. Dva razliita cilja. Jedan ishod. Tko odreuje taj ishod? Pobjednik? Ali prave su pobjede tako
rijetke -jednako rijetke na ploi benjuke kao i u stvarnom ivotu. Mnogo ee rezultat bi bio neugodan kompromis. No
tko oblikuje taj kompromis? Nitko?
Vrlo skoro, Achamian je shvatio, pravi e Sveti rat krenuti iz Momemna, proi plodnu provinciju Ansercu, pa prije i u
neprijateljske zemlje. Cijelo ovo vrijeme mogunost ratnog pohoda inila mu se apstraktnom, tek jednim potezom kojem
se ne moe jo parirati. Meutim, ovo nije igra. Sveti rat e krenuti u pohod, i to god se desilo, tisue i tisue e poginuti.
Toliki ljudi. Toliko konkurentskih ciljeva. A samo jedan ishod. Koji e to ishod biti? I tko e ga oblikovati?
Nitko?
Ta je misao prestravila Achamiana. Sveti rat se odjednom inio suludom okladom, bacanjem tapi a s brojevima protiv
potpuno mrane budunosti. ivoti nebrojenih tisua - ukljuujui i Achamianov - za daleki Shimeh. Kako ikakva nagrada
moe biti vrijedna tolikog uloga?
"Sto tisua mrtvih", Xinemus nastavi, oito nesvjestan ozbiljnosti vlastite pozicije na ploi. "Meu njima i nekoliko njih
koje sam poznavao.
A da stvari budu jo gore, Car se pourio iskoristiti nM-o aj. Poziva nas da uimo na greki Divljeg svetog rata."
"A to je?" Achamian upita, jo uvijek usredotoen na plou.
"Ludost kretanja u napad bez Ikurei Conphasa."
Achamian podigne pogled. "Ali ja sam mislio da je Car opskrbio Calmemunisa i ostale, da im je on zapravo i omogu io da
krenu u napad."
"Tako je. Meutim, obeao je opskrbiti sve koji potpiu njegovu prokletu Povelju."
"Znai Calmemunis i ostali jesu potpisali..." U umni nisu bili sigurni oko toga.
"Zato ne? Ljudi poput njega ne dre do svoje rijei. Zato ne obeati da e vratiti sve osvojene zemlje Carstvu kad ti
obeanje ne predstavlja nita?"
"No sigurno su", Achamian je bio uporan, "Calmemunis i ostali prozreli Carev plan. Ikurei Xerius jako dobro zna da mu
Velika Imena nee prepustiti nita. Povelja je samo izlika, neto ime e sprijeiti rijalski prijekor kad zapovijedi
Conphasu da ponovno osvoji teritorije ste ene Svetim ratom."
"Da, ali zaboravlja zato je Calmemunis zapravo krenuo u napad, Akka. Nije on krenuo u mar zbog rijalskog oprosta ili
u slavu Kasnijeg Proroka - ak niti da izbori vlastito kraljevstvo za sebe, zapravo. Ne. Calmemunis je imao srce lopova. On
je krenuo u mar samo da bi uskratio Proyasu bilo kakvu slavu."
Obuzet iznenadnom idejom, Achamian zastane da prou i svog prijatelja. "Ali ti. Zine... Ti stvarno ide u boj za Kasnijeg
Proroka. Kako se osjea zbog svih tih osveta i skrivenih namjera?"
Nakratko se Xinemus inio iznenaenim. "U pravu si, naravno", rekao je polako. ''Trebao bih biti bijesan. No valjda sam
oekivao da e do toga svega doi. Iskreno, vie se bojim to e Proyas misliti."
"Kako to?"
"Sigurno e ga vijesti o katastrofi zgranuti. No sva ta sreivanja rauna i politike igrice..." Xinemus je oklijevao, kao da
111

nijemo uvjebava neto o emu je dugo razmiljao, ali nikad nije izgovorio. "Me u prvima sam stigao ovamo, Akka,
Proyas me poslao da koordiniram svim onim Conriyanima koji e doi kasnije. Sudjelujem u Svetom ratu otkad je prvi
paviljon postavljen pred zidinama Momemna. Znam da su veina onih koji se muvaju ovuda poboni ljudi. Dobri ljudi bez obzira na to iz koje
zemlje dolaze. I svi su oni uli za Nersei Proyasa i koliko ga Maithanet cijeni. Svi oni, ak i Velika Imena poput Gothyelka
ili Saubona, spremni su slijediti njegovo vodstvo. Toliko e toga u ovoj igri s Carem ovisiti o tome kako e Proyas
reagirati..."
"A Proyas je esto nepraktian", Achamian zakljui. "Boji se da e ova igra s Carem izazvati Proyasa Suca, a ne Proyasa
Taktiara."
"Upravo tako. Kako sada stvari stoje. Sveti rat je Carev taoc. Odbija nas snabdijevati vie nego to nam je potrebno za
preivljavanje ako ne potpiemo njegovu Povelju. Naravno, Maithanet mu je naredio da opskrbi Sveti rat pod prijetnjom
rijalskog prijekora, no sad se ini da ak ion oklijeva. Propast Divljeg svetog rata uvjerila ga je da smo propali ako u
napad ne krenemo s Ikurei Conphasom. Kianjani su pokazali zube, i vjera sama po sebi, ini se, nee biti dovoljna da ih
svladamo. A tko e nas bolje voditi kroz te skrivene opasnosti od sjajnog Uzvienog Generala koji je zgromio Scylvendijel
No ak ni rijah tako moan poput Maithaneta ne moe prisiliti Cara da poalje svog jedinog nasljednika u boj protiv
pogana. A Car pak naravno ne e poslati Conphasa osim ako Velika Imena ne potpiu njegovu Povelju."
"Podsjeti me" ree Achamian cinino, "da se nikad ne isprije im Caru na put."
"On je neman", Xinemus e bijesno. "Lukava neman. I osim ako ga Proyas ne uspije nadmudriti, svi emo mi prolijevati
krv za Ikurei Xeriusa III. umjesto za Inrija Sejenusa."
Iz nekog razloga, ime Kasnijeg Proroka podsjetilo je Achamiana na hladno u. Buljio je nijemo u geometrijske uzorke
srebra i oniksa ploe benjuke. Nagnuo se naprijed, primio maleni morem oblikovani kamen kojim je zamijenio izgubljenu
figuru i bacio ga kroz bljetavu prainu pod tendom. Igra mu se odjednom inila djetinjastom.
"Znai, predaje se?" Xineraus upita. Zvuao je razoarano; jo uvijek je mislio da e pobijediti.
"Nemam vie nade", Achamian odgovori, ne mislei na benjuku, ve na Proyasa. Princ e stii opsjedan sa svih strana, a
Achamian e ga morati dodatno gnjaviti, rei mu da ak i njegov zlatni rijah igra neku mra nu igru.
Unato zimskoj tmini, u paviljonu bijae toplo. Esmenet sjedne obgrlivi ikoljena rukama. Tko bi mislio da od jahanja
toliko bole noge?
"Misli na nekog drugog", Sarcellus ree.
Glas mu je bio toliko drukiji, mislila je. Tako pun samopouzdanja
"Da", ree ona.
"Na Uenjaka Mandata, pretpostavljam."
Zaprepatenje. No onda se sjeti da mu je ispri ala...
"Pa to onda?" upita ona.
On se nasmijei, a ona se kao i uvijek na e istovremeno uzbuena i uznemirena. Neto s njegovim zubima moda? Ili
usnicama?
"Upravo tako", ree on. "Uenjaci Mandata su budale. Svi u Tromorju to znaju... Zna li to Nilnameani kau o enama
koje vole budale?"
Okrenula je lice prema njemu, i uputila mu apati nan pogled. "Ne. to Nilnameani kau?"
"Da kada spavaju, ne sanjaju."
Njeno ju je spustio na svoj jastuk.

OGLAVLJE JEDANAESTO
MOMEMN
Razum je, Ajencis pie, sposobnost savladavanja nevjerojatnih prepreka da bi se udovoljilo udnjama. Ono po emu se
ovjek razlikuje od zvijeri jest ovjekova sposobnost da svlada beskrajno mnogo prepreka pomou razuma.
No Ajencis je pobrkao sluajnost za nunost. Sposobnosti savladavanja beskrajnih prepreka prethodi sposobnost da se s
njima suoimo. Ono to odreuje ovjeka nije to to razumno misli, ve to to se moli.
EKVANNUS I., 44 POSLANICE
Kasna zima, 4111. godina Kljove, Momemn
112

Princ Nersei Proyas od Conriye posrnuo je pa se vratio u ravnoteu dok su njegovi ljudi veslali kroz ogromne valove.
Odluio je stii na plae Nansurija stojeki, ali mu je Meneanor, koji je odluio udarati o obale sve dok ne pretvori cijeli
svijet u more, oteavao posao. Ve su ga dvaput zapjenjeni valovi gotovo prevalili u more i sad se ve pitao koliko mu je
mudra bila ta odluka. Promotrio je obalu, zapazio da je jedino zastava Attrempusa na samoj plai i odlu io da je mnogo
bolje stii suh i sjedeki, nego napola utopljen.
Napokon Sveti rat!
No koliko god duboko ga je ta misao dirnula, bila je popra ena odreenom bojazni. Bio je prvi koji je poljubio
Maithanetovo koljeno u umni, a sada e, bio je siguran u to, biti posljednji od Velikih Imena koji e se pridruiti Svetom
ratu.
Politika, pomisli ogoreno. Ona nije, kao to je filozof Ajencis napisao pregovaranje za nadmo unutar ljudskih zajednica;
vie je to apsurdna aukcija nego vjebanje govornitva. Principi i pobonost mijenjaju se da bi se postiglo ono to je za
principe i pobonost potrebno. Ljudi se kaljaju da bi se o istili.
Proyas je poljubio Maithaneta, posvetio se putu kojeg su mu vjera i principi nalagali. Sam je Bog posvetio taj put! No od
samog je poetka zaglibio u blatu politike: beskrajna prepucavanja s Kraljem, njegovim ocem; krajnje iritantna otezanja
prilikom okupljanja flote; nebrojene koncesije, ugovori, preventivni napadi, odmazde, laskanja i prijetnje. Dua se, ini
se, prodaje da bi se spasila.
Je li to tvoj test? Jesi li zakljuio da sam nedorastao?
ak je i putovanje morem bilo kunja. Uvijek hirovit, Meneanor je naroito olujan zimi. Zadesila ih je oluja uz obale
Cironja i sasvim ih odvukla iz Meneanora. Tjerani nepovoljnim vjetrom bili su prisiljeni opasno se pribliiti poganskim
obalama - u jednom su trenutku bili tek nekoliko dana udaljeni od samog Shimeha, ili mu je barem glupi navigator tako
rekao, kao da e ga ta ironija odueviti, a ne razljutiti. Zatim je uslijedila i druga oluja dok su revno hvatali vjetar prema
sjeveru, ona koja je rasprila flotu i odnijela pet stotina ivota. inilo se da ih iza svakog ugla eka neka nevolja. Ako ne
ljudi, onda sile prirode; ako ne sile prirode, onda ljudi. ak su ga i snovi muili: da je Sveti rat krenuo u mar; da e on
stii, popiti krag vina s Carem, a zatim e ga poslati kui.
Moda je to trebao i oekivati. Moda je susret s Achamianom u Sumni - i to ni vie ni manje nego dok je kle ao pred
Maithanetom! - bio neto vie od neuvene sluajnosti. Moda je to bio koban znak, podsjetnik da se bogovi esto smiju
dok ljudi krguu zubima.
Ba u tom trenutku divovski je kotrljajui val nagnuo brod prema naprijed i natopio putnike zapjenjenom bhstavom
vodom. Poput ira na svili, kobilica je proklizala postrance stranjim dijelom vala. Nekoliko je veslaa zajaukalo. Na
trenutak se inilo sigurnim da e potonuti. Jedno od vesala je izgubljeno. A onda je amac zastrugao na nepokretni
pijesak i preko njega, i nali su se nasukani usred jednoga od nekoliko bazena nastalih zbog oseke. Proyas je isko io
zajedno sa svojim ljudima i, unato njihovim protestima, pomogao im vui brod dalje na plau bijelu poput kosti.
Promotrio je svoju flotu rasprenu po bistrom moru. inilo se nemoguim. Tu su. Stigli su.
Dok su ostali skupljali opremu, Proyas je napravio nekoliko koraka prema unutranjosti i pao na koljena. Pijesak mu je
ario kou. Vjetar mu je ibao kratku kosu crnu kao ugljen. Zrak je mirisao po soli, ribi i iarenom kamenu - ne mnogo
drukije od mirisa udaljene conriyanske obale, pomislio je.
Poelo je, Proroe dragi... Sveti rat je poeo. Daj da budem vrelo tvog pravednikog bijesa. Daj da moja ruka bude ruka
koja e osloboditi tvoje ognjite iz zla. Daj da budem tvoj malj!
Zatien okolnom grmljavinom valova inilo mu se sigurnim zaplakati. Treptao je suze iz o iju.
Krajikom oka ugledao je ljude koji su ga bili ekali kako mu prilaze preko bijelih padina. Pro istio je grlo, stajao dok su se
pribliavali, odsutno istei pijesak s tunike. Pod vijoreom zastavom Attrempusa pali su na koljena i sa dlanovima na
bedrima okrenutima prema unutra naklonili mu se. Uokvireni kosinom nasipa i iza njega velikom sivom mrljom preko
neba - Momemnom, Proyas je pretpostavio, i njegovim bezbrojnim vatrama.
"ak si mi i nedostajao, Xinemuse", Proyas ree. "to kae na to?"
Krupan ovjek guste brade na elu ustane. Ne prvi put Proyas se zaudi koliko nalikuje Achamianu.
"Bojim se, moj gospodaru Prine", Xinemus odvrati, "da e vae emocije biti kratkoga daha..." Oklijevao je. "Naime,
nakon to ujete novosti koje nosim."
Ve poinje.
Mjesecima ranije, prije nego se vratio u Conriyu da okupi vojsku, Maithanet ga je upozorio da bi Ku a Ikurei vrlo
vjerojatno mogla uzrokovati mnogo nevolja Svetom ratu. No Xinemusovo dranje govorilo niu je da se neto daleko
dramatinije od politikanskih spletki dogodilo u njegovom odsustvu.
"Nikad nisam bio od onih koji zamjeraju glasniku, Xinemuse. Zna to." Nakratko prou i lica Maralove pratnje. "Gdje je
onaj mulac Calmemunis?"
Strava u Xinemusovim oima nije se mogla prikriti. "Mrtav je, moj gospodaru Prin e."
Mrtav?" upita on otro. Molim te, nemoj mi rei da je ovako poelo! Napuio je usne i upitao jednolinijim glasom, "to
se dogodilo?"
Calmemunis je krenuo u mar"
113

''Mar? Ali zadnje to sam uo, nije imao zalihe hrane. Poslao sam pismo samome Caru u kojem ga molim da uskrati
Calmemunisu bilo to to bi mu trebalo za mar."
Molim te! Ne ovako!
"Kad ga je Car odbio opskrbiti, Calmemunis i ostali po eli su izazivati nerede, ak su i opljakali nekoliko sela. Htjeli su
krenuti u mar protiv pogana sami da bi pokupili svu slavu. Zamalo sam se i potukao s prokletim"
"Calmemunis je krenuo u mar?" Proyas se osjeao omamljeno. "Car ga je opskrbio zalihama?"
"Meni se ini, moj gospodaru Prine, da je Calmemunis Caru ostavio vrlo malo izbora. Uvijek je znao kako potaknuti
ljude, taj Calmemunis. Bila je to odluka ili dati zalihe i rijeiti se njega ili riskirati otvoreni rat."
"Sveti Srljah bi intervenirao prije nego bi do toga dolo", Proyas se otrese, nesklon odrijeiti ikoga za taj zlo in.
"Calmemunis je krenuo u mar i sad je mrtav? eli mi rei da"
"Da, moj gospodaru Prine", Xinemus ree ozbiljno. On se ve pomirio s tim injenicama. "Prva bitka Svetog rata zavrila
je katastrofalno. Svi su mrtvi - Istratmenni, Gedapharus - sve barune hodoasnike od Kanampureje, zajedno s
bezbrojnim tisuama drugih, unitili su pogani na mjestu zvanom Mengedska poljana. Koliko ja znam, samo je nekih
tridesetak Galeoana iz Tharschilkinog kontingenta preivjelo."
Kako je moglo doi do toga? Sveti rat nadvladan u bitki?
"Samo trideset? Koliko ih je krenulo u mar?"
"Preko stotinu tisua - prvi Galeoani koji su stigli i prvi Ainonjani, zajedno sa gomilama rulje koje su se sjatile u
Momemn nedugo nakon Srijahovog poziva."
Tutnjava razbijanja i uma valova ispunila je tiinu. Sveti rat, ili barem njegov znatni dio, je poklan. Jesmo li osueni na
propast? Je li mogue da su pogani toliko jaki?
"to Sriah kae?" upitao je u nadi da e utiati te zle slutnje.
"Sriah je utihnuo. Gotian kae da oplakuje due izgubljene na Mengeddi. No krue glasine da se po eo pribojavati da
Sveti rat nee uspjeti nadvladati pogane, da eka znak od Boga, a znak ne dolazi."
"A Car? to on kae?"
"Car je cijelo vrijeme tvrdio da Ljudi od Kljove podcjenjuju surovost pogana. Oplakuje gubitak Divljeg svetog rata"
"Gubitak ega?"
"Tako su ga nazvali... Zbog rulje."
Sramno olakanje popratilo je ovo objanjenje. Kad je postalo izvjesno da e se marginalci - starci, ene, ak i siroii odazvati Srijahovom pozivu, Proyas se stvarno zabrinuo da e cijela kampanja biti vie migracija nego vojska.
"Car javno aluje," Xinemus je nastavio, "ali privatno uporno isti e da nikakav rat protiv pogana, bio svet ili ne, ne moe
uspjeti bez vodstva njegovog neaka, Conphasa. Bio on Car ili ne, ovjek je plaenike pseto."
Proyas kimne, uviajui konano obrise dogaaja s kojima se suoio. "A pretpostavljam da je cijena koju trai za velikog
Ikurei Conphasa nita drugo nego njegova Povelja, je li? Onaj nesretnik Calmemunis nas je sve prodao."
"Pokuao sam, moj gospodaru... Pokuao sam obuzdati Palatina. No nisam bio niti dovoljno visoko rangiran niti dovoljno
mudar da ga zadrim!"
"Nitko nije dovoljno mudar da urazumi budalu. Zine. A i nisi ti kriv za svoj rang. Calmemunis je bio arogantan, nagao
ovjek. U odsustvu sebi nadreenih zasigurno je postao opijen moi. Sam je sebe prokleo. Zine. I to je sve."
Ali Proyas je znao da nije tako jednostavno. Car je imao svoje prste u tome. U to je bio siguran.
"Svejedno," Xinemus ree, "ne mogu si pomoi, ali i dalje mislim da sam mogao u initi vie."
Proyas slegne ramenima. "Izjava 'Mogao sam uiniti vie', ono je to ini ovjeka ovjekom, a ne Bogom, Zine."
Otpuhnuo je potiteno. "Zapravo, to sam uo od Achamiana."
Xinemus se slabano nasmijei. "I ja sam... Iznimno mudra luda, taj Achamian."
I pokvaren... bogohulnih. Kad bi barem to upamtio, Zine.
"Mudra luda, zaista."
Vidjevi da je njihov princ sretno stigao, ostatak conriyanske vojske po eo se iskrcavati s brodova. Pogledavi prema
Meneanoru, Proyas je Ugledao jo amaca koje su nemilosrdni valovi nasukali na kopno.
Uskoro e ove plae biti krcate ljudima, njegovim ljudima, a moda su svi osu eni na propast. Zato, Boe? Zato si nas
opteretio kada elimo Tvoju volju provesti u djelo?
Neko je vrijeme reetao Xinemusa o detaljima Calmemunisovog poraza. Da, Calmemunis je svakako bio mrtav:
Fanimljani su poslali njegovu odrubljenu glavu kao poruku. Ne, nitko nije sa sigurno u znao kako su ih pogani unitili.
Oni koji su preivjeli, Xinemus je rekao izvijestili su da pogane nije bilo mogu e ni izbrojati, da su imali barem po dva
ovjeka na svakog Inrita. No Proyas je znao da su oni koji preive velike poraze skloni takvim priama. Proyasa su muila
beskrajna pitanja, svako toliko nestrpljivo da izae iz njega da je esto prekidao Xinemusa usred odgovora. I muio ga je,
k tome, neobian osjeaj da je prevaren, kao da je cijelo vrijeme koje je proveo u Conriyi i na moru bilo plod tuih
spletki.
Nije bio svjestan da mu se pribliava carska svita sve dok nije bila gotovo pred njim.
"Conphas glavom", ree Xinemus mrko, pokazavi glavom preko plae, "vas je doao snubiti, moj Prin e."
114

Iako ga nikad nije upoznao, Proyas je odmah prepoznao Ikurei Conphasa. Njegovo je dranje isijavalo opipljivi duh
nansurske carske tradicije: boanska staloenost njegova lica, ratnika prisnost u nainu na koji je drao posrebrenu
kacigu pod desnom rukom. ovjek je ak bio u stanju hodati kroz pijesak graciozno u make.
Conphas se nasmijeio kad su im se pogledi susreli: smijeak junaka koji su se dotad poznavali jedino kroz glasine i
reputaciju. Zatim je stao pred njega, gotovo mitski mukarac koji je pokorio Scylvendije. Proyasu je bilo teko ne biti
zadivljen, ak i pun strahopotovanja, u njegovoj prisutnosti.
Naklonivi se lagano u struku i ispruivi ruku za vojni ki stisak, Conphas ree, "U ime Ikurei Xeriusa III., Cara Nansura,
elim vam izraziti dobrodolicu, Prine Nersei Proyase, na nae obale i u Sveti rat."
Vae obale... Kad bi barem i Sveti rat bio va.
Proyas se nije niti naklonio niti prihvatio pruenu ruku.
Umjesto zaprepatenja ili uvrijeenosti, u Conphasove oima pojavila se ironija i procjenjivaki pogled.
"Bojim se", nastavio je mirno, "da nam je zbog nedavnih doga anja teko vjerovati jedan drugome."
"Gdje je Gotian?" Proyas upita.
"Vrhovni zapovjednik Srijalskih vitezova eka vas na nasipu. Ne voli pijesak u izmama."
"A vi?"
"Bio sam dovoljno mudar da obujem sandale."
Nato uslijedi smijeh - dovoljno da Proyas zakrguta zubima.
Kad Proyas nije nita rekao, Conphas nastavi: "Calmemunis je, koliko znam, bio va ovjek. Nije ni udo da traite krivnju
u drugima radije nego u svojima. No uvjeravam vas, Palatin od Kanampureje poginuo je zbog vlastite gluposti."
"U to nimalo ne sumnjam, Uzvieni Generale."
"Onda ete prihvatiti Carev poziv da mu se pridruite na Andiaminskim visovima?"
"Da porazgovaramo o njegovoj Povelji?"
"Izmeu ostalog."
"Prvo elim govoriti s Gotianom."
"Neka vam bude, moj Prine. No moda da vam utedim vrijeme i kaem to e vam Vrhovni zapovjednik rei. Gotian e
vam rei da Presveti Srijah dri vaeg ovjeka, Calmemunisa, jedinim krivcem za katastrofu na Mengedskoj poljani. I rei
e vam da je Srijah duboko dirnut tom katastrofom i sada ozbiljno razmatra Carev jedini i izrazito opravdani zahtjev. A
uvjeravam vas, on jest opravdan. Na obiteljskim stablima svake vanije obitelji Carstva nai ete na desetke imena onih
koji su pali ratujui za iste ove zemlje koje e Sveti rat ponovno osvojiti."
"Mogue je, Ikurei, ali mi smo ti koji polaemo svoje ivote ovaj put."
"Car to razumije i cijeni, zato je i ponudio dodijeliti naslov izgubljenim provincijama - pod okriljem Carstva, jasno."
"To nije dovoljno."
"Ne, pretpostavljam da nikad nije dovoljno, zar ne? Priznajem, moj Prine, da smo se nali u neobi no neugodnoj
poziciji. Za razliku od vas. Ku a Ikurei nije ba poznata po svojoj pobonosti, i sada kad se napokon borimo za pravu
stvar, napadaju nas zbog prijanjih djela. No klevetanje svjedoka ne utje e na istinitost ili netonost njegovih
argumenata. Nije li nam to sam Ajencis rekao? Molim vas, Prine, da zanemarite nae mane i paljivo razmislite o naem
zahtjevu u blagom svjetlu razuma."
"A ako mi razum govori drugaije?"
"Onda moete slijediti primjer Calmemunisa, zar ne? Koliko god vam bilo bolno priznati, Sveti rat nas treba."
Proyas ponovno ne odgovori.
Conphas nastavi smijeei se poluzatvorenih oiju: "Dakle, vidite Nersei Proyase, i razum i okolnosti na naoj su strani."
Kada Proyas i dalje nije nita odgovorio. Uzvieni General se naklonio pa okrenuo s nemarnim prezirom. U pratnji svoje
bljetave svite udaljavao se plaom. Valovi su grmjeli s obnovljenim bijesom, a vjetar je ibao sitnim kapljicama po
Proyasu i njegovim ljudima. Bio je hladan.
Proyas se svim silama trudio prikriti da mu se tresu ruke. U bitki za Sveti rat dolo je do okraja, i Ikurei Conphas ga je
pobijedio pred njegovim vlastitim ljudima - i to s lakoom! Sve dosadanje nevolje, Proyas je znao, bit e tek sitnice u
usporedbi s Uzvienim Generalom i njegovim prokletim stricem.
"Doi, Xinemuse," ree on odsutno, "moramo se pobrinuti da se flota uredno iskrca."
"Ima jo neto, moj Prine... Neto to sam zaboravio spomenuti."
Proyas duboko uzdahne, zabrinut ujnim drhtajem koji se pritom javio. "to je sad. Zine?"
"Drusas Achamian je ovdje."
Achamian je sjedio sam pored vatre ekajui da se Xinemus vrati. Osim aice robova i Ljudi od Kljove u prolazu, tabor
oko njega bijae pust. Maralovi ljudi su jo uvijek bili na plai, Achamian je znao, i pomagali su svom Princu i njegovim
ljudima da se iskrcaju. Muio ga je osjeaj okolnih platnenih praznina. Mra ni i tamni atori. Hladna ognjita.
Tako e to izgledati, shvati on, ako Maral i njegovi ljudi budu poraeni na bojnom polju. Naputena imovina. Mjesta na
kojima su rijei i pogledi neko inili atmosferu toplijom. Odsustvo.
Achamian zadrhti.
115

Prvih nekoliko dana nakon to se pridruio Xinemusu i Svetom ratu Achamian se udubio u pitanja Grimiznih Tornjeva.
Postavio je nizove titova oko svog atora, diskretno kako ne bi uvrijedio osje aje Inrita. Pronaao je nekog lokalnog
stanovnika koji mu je pokazao put prem vili u kojoj su se smjestili Grimizni U enjaci. Pravio je mape, popise imena ak je
unajmio trojicu brae, adolescente, djecu nenasljednog shigec^^o roba u vlasnitvu tydonskog velikaa, da motre stazu
koja vodi do vi
izvjetavaju ga o znaajnim dolascima i odlascima. Nije mogao u initi mnogo vie od toga. Jedini pokuaj da se dodvori
lokalnom magnatu koiee su Tornjevi unajmili da ih opskrbljuje neslavno je proao. Kad je Achamian ustrajao, ovaj ga je
doslovno pokuao probosti licom - ne iz nekog osje aja odanosti Grimiznim Tornjevima, ve od straha.
inilo se da Nansurci brzo ue: Grimiznim Uenjacima svaki je razlog za sumnju, bila to kaplja znoja ili bliskost sa
strancem, bio ravan izdaji. A nitko ne izdaje Grimizne Tornjeve.
sve su te zadae bile tek rutina. Cijelo je vrijeme Achamian mislio, Makon ovoga, Inrau, posvetit u se tebi...
Onda je stiglo i 'nakon'. Nije imao koga ispitivati. Nikoga za motriti. Nikoga osim Maithaneta na koga bi mogao
posumnjati.
Mogao je samo ekati.
Naravno, prema izvjetajima koje je poslao svojim nadreenima u Mandatu u Atyersusu, agresivno je slijedio ovaj trag ili
onu aluziju. No to je bio samo dio pantomime koju su izvodili svi, ak i fanatici poput Nautzere. Bili su poput izgladnjelih
ljudi koji jedu travu. Kada ve gladuje, zato ne gajiti iluziju probave?
Ipak, ovaj je put iluzija bila muna umjesto da izaziva utjehu. Razlog tome bio je dovoljno oit: Inrau. Padajui u rupu
Savjeta, Inrau je zaglibio preduboko da bi se izvukao.
i tako je Achamian poeo traiti naine da umrtvi srce ili barem izgura dio optubi iz glave. Kad stigne Proyas, rekao bi
svom mrtvom ueniku. Posvetit u ti se kad stigne Proyas.
Bacio se na estoko pijanevanje: uglavnom isto vino; ponekad anpoi kad bi Xinemus bio posebno dobre volje; i yursu,
groznu esticu koju Galeoani prave od trulih krumpira. Puio je makovo ulje i hai, no ostavio se prvoga kad je nestala
granica izmeu transova i Snova.
Poeo je ponovno itati klasike koje je Xinemus ponio sa sobom.
Smijao se nad Ajencisovom Treom i etvrtom analitikom, prvi put uviajui suptilnost filozofovog smisla za humor.
Mrtio se nad Pro^athisovim stihovima, koje je sad smatrao otrcanima, iako mu se pred dvadeset godina inilo da
govore jezikom njegove due. I zapoeo je
^''ge, kao mnogo puta do sada, da bi ih odloio nakon nekoliko sati. Ili su ga kiaste netonosti toliko razbjesnile da bi
poeo Ijutito uzdisati i tresti rukama, ili bi ga njihove istine natjerale u pla . Bila je to, ini se, Akcija koju je morao iznova
proi svakih nekoliko godina: nakon to je vidio Apokalipsu, bilo je nemogu e itati zapise o njoj.
Onih dana kad je bio prenemiran da bi itao, lutao bi taborom, n labirinte i niz sporedne putove toliko odvojene od
glavnine Svetog rata da su ga Norsirci otvoreno nazivali 'mrljom' zbog njegove koe. Jednom su ga petorica Tydonaca
noevima tjerala iz svog bijednog lena, sipajui uvrede i optube. Drugih bi dana lutao kroz glinene kanjone Momemna
po raznim agorama, drevnim kompleksima hramova Cmirala, a jednom i do dveri na ulazu u Carsku etvrt. Neminovno bi
se naao u drutvu kurvi, iako se nije sje ao da ih je krenuo traiti. Zaboravljao je lica ignorirao imena. Uivao je u
nadimanju stenjuih tijela, u masnoi koe koja se trlja o neopranu kou. Zatim bi odlunjao natrag ku i, ispranjen od
svega osim sjemena.
Jako se trudio ne misliti na Esmi.
Obino bi se Xinemus vratio uveer, i nali bi vremena za nekoliko poteza u teku oj igri benjuke. Onda bi sjedili uz
Maralovu vatru, dijelili estoki krag pia kojeg su Conriyani nazivaliperrapta i tvrdili da proiava nepce za veeru, no
Achamianu se inilo da od njega sve ima okus po ribi. Zatim bi ve erali to god bi Xinemusovi robovi uspjeli pribaviti.
Poneku veer pridruili bi im se Maralovi asnici, obino Dinchases, Zenkappa i Iryssas, pa bi provodili vrijeme uz
prostake ale i nemilosrdne traeve. Ostalih bi veeri njih dvojica bili sami i raspravljali o dubljim i bolnijim stvarima.
Ponekad, kao veeras, Achamian bi se naao sam.
Glas o Conriyanskoj floti stigla je pred zoru. Xinemus je otiao ubrzo nakon toga da bi pripremio sve za dolazak Princa
prestolonasljednika. Bio je razdraljiv, Achamian je bio siguran, jer je se bojao izvjestiti Proyasa o Calmemunisu i Divljem
svetom ratu. Kada mu je Achamian predloio da ide s njim do ekati Proyasa, Xinemus se samo zabuljio u njega u
nevjerici i otresao se, "Ionako e me objesiti!"
Meutim, prije nego je krenuo, dojahao je do jutarnje vatre i obe ao Achamianu da e obavijestiti Proyasa o njegovoj
prisutnosti i eljama.
Dan je bio produen nadom i strepnjom.
Proyas je bio Maithanetov prijatelj i osoba od povjerenja. Ako itko moe izvui informacije iz Svetog rijaha onda je to
on. A zato i ne bi? Za toliki dio njegove osobnosti, onoga zbog ega ga drugi nazivaju Princem--Suncem, bio je zasluan
njegov stari uitelj - Drusas Achamian.
Ne brini, Inrau... Duguje mi.
116

Onda je sunce zapalo bez glasa od Xinemusa. Obuzele su ga sumnje a obuzelo ga je i pi e. Strah je izdubio njegove
neizreene izjave, a on ih je ispunio ljutnjom i inatom.
Ja sam ga stvorio! Ja sam zasluan za to to je sada! Ne bi se usudio!
Pokajao se za te otre misli i navrla su mu sjeanja. Sjetio se Proyasa dok je bio djeak, kako je plakao, kako mu je ljuljao
ruku, trao kroz ^j-ak umarka oraha, kroz koplja sunevih zraka. "Popni se u knjige, ludo!" zavikao je. "Njihove grane
nikad ne pucaju." Sjetio se kako je neopazice zatekao Inraua u skriptoriju kako crta, na na in uobiajen pubertetlije koji
se dosauju, red falusa na praznom listu papira. "Vjeba slova, je li?"
"Moji sinovi", promumljao je vatri. "Moji prekrasni sinovi."
Konano zau konjanike kako se slijevaju mranim stazama. Ugledao je Xinemusa na elu male skupine conriyanskih
vitezova. Maral je sjahao u sjeni, pa dograbio do vatre, trljajui stranji dio vrata. Oi su mu bile umorne kao nekome
kome je preostao jo jedan teak zadatak.
"Ne eli te vidjeti."
"Sigurno je strano zauzet", Achamian bubne, "i iscrpljen! Koja sam ja budala. Moda sutra..."
Xinemus teko izdahne. "Ne, Akka. Ne eli te vidjeti."
Blizu sredita slavne Kamposejske agore u Momemnu Achamian je zastao kod tanda s broncom. Ne obazirui se na
mrtenje trgovca, podignuo je veliki ulateni tanjur i pravio se da trai nesavrenosti. Zakretao ga je iz jedne strane u
drugu, buljei u zamrljani odraz gomila koje su prolazile iza njega. Onda je ponovno ugledao tog mukarca, koji se pravio
da se cjenka s prodavaem kobasica. Glatko izbrijan. Crna kosa nemarno podiana kao u robova. Nosio je plavu lanenu
tuniku, a ispod prugasti ogrta po nilnamekoj modi. Achamian je vidio razmjenu bakrenjaka u sjeni tanda. Mukar ev
odraz okrenuo se prema suncu, drei kobasicu prignjeenu u kruhu. Njegove su oi pune dosade zujale po krcatoj
trnici, zastajui na ovome ili onome. Malo je zagrizao pa pogledao u Achamianova le a. Tko si ti?
'to je sad ovo?" povie trgovac broncom. "Provjerava ima li papra "meu zubima?"
'Boginje", Achamian e mrko. "Bojim se da moda imam boginje." Nije ni trebao pogledati ovjeka da bi znao koju su
stravu te rijei izazvale, ena koja se nagnula nad bocama vina brzo je mugnula u gomilu.
Achamian je promatrao lik u odrazu kako lunja dalje od tanda Iako nije sumnjao da je u ikakvoj izravnoj opasnosti,
injenica da ga slijede nije bila za zanemariti. Vjerojatno su ovjeka poslali Grimizni Tornjevi, koji bi bili zainteresirani za
njega iz vie razloga, ili moda ak Car, koji je pijunirao sve i svakoga tek toliko da bi pijunirao. No uvijek je postojala
mogunost da pripada Kolegiju Luthymaea. Ako je Tisua Hramova ubila Inraua, vjerojatno su znali da je on ovdje. A ako
je tako, Achamian je morao saznati to ovaj ovjek zna.
Nasmijeen, Achamian prui tanjur prodavau koji je ustuknuo kao da je rije o uarenom ugljenu. Achamian ga onda
baci na hrpu sjajnih izloaka i pritom privu e poglede prolaznika treskom. Neka misli da se svaam.
Ipak, kad bi se trebao suo iti s ovjekom, pitanje je bilo gdje, a ne kako. Kamposea zasigurno nije bila dobro mjesto.
Neka uliica, moda.
Iza agore, Achamian je ugledao kohortu ptica kako krui nad velikim kupolama hrama Xothei, iji su se obrisi izdizali
iznad nastambi koje su ograivale sjeverni kraj trnice. Istono od hrama stajale su visoke skele, mreom uadi
privrene uz nagnuti obelisk - Carev najnoviji dar kompleksu hramova Cmiral. Achamian je primijetio da je neto manji
od obelisaka koji su se izdizali u dimu u pozadini.
Probijao se prema sjeveru kroz tutnjajue mnotvo i uzvike trgovaca, u potrazi za razmacima meu zgradama koji bi
mogli oznaavati neki rijetko koriteni izlaz s trnice. Vjerovao je da ga ovjek jo uvijek prati. Gotovo se popiknuo na
pauna sa irokom lepezom punom ljutih crvenih o iju u punom sjaju. Nansurci su smatrali paune svetim ivotinjama i
putali ih da slobodno lutaju gradovima. Zatim je spazio enu koja je sjedila na prozoru jedne od bliih zgrada i istog se
trenutka sjetio Esmenet.
Ako znaju za mene, znaju i za nju...
Jo jedan razlog vie da zgrabi budalu koja ga je slijedila.
Na sjevernom kraju trnice proao je izmeu ograenih tratina natrpanih ovcama i svinjama. Vidio je ak i ogromnog
bika koji je dahtao. Obredne rtve koje e prodati Kultskim sveenicima iz Cmirala, Achamian je pretpostavio. Onda je
naao svoju uliicu: uski prorez meu glinenim zidovima. Proao je pored slijepca koji je sjedio pred prostirkom krcatom
raznoraznim drangulijama i pourio u vlanu tamu.
Zujanje muha ispunjalo mu je ui. Ugledao je gomile pepela i prljavi" iznutrica me u isuenim kostima i mrtvom ribom.
Smrad je bio ispunjen trulei, no on se povukao do mjesta na kojem je bio siguran da ga ovjek nee odmah spaziti.
I ekao je.
Smrad ga je nagnao na kaalj.
Trudio se usredotoiti, vjebajui iskrivljene rijei Inkantacije koje e upotrijebiti da namami svog progonitelja. Teina
misli u pozadini Inkantacija obeshrabrila ga je, kao to je to esto bio sluaj. Uvijek je bio pomalo skeptian prema
vlastitoj sposobnosti da prakticira magiju, naro ito kada danima ne bi izgovarao neku zna ajniju Inkantaciju - kao sada.
No u trideset i devet godina koje je proveo u Mandatu, njegove ga sposobnosti - barem u tom pogledu - nisu nikad
117

iznevjerile.
Ja sam Uenjak.
Promatrao je suncem obasjane figure kako prolaze amo-tamo s one strane prolaza. ovjeka jo nije bilo.
Blato mu se uljalo preko ruba sandale i sad mu je kliznulo me u none prste. Primijetio je da je riba meu njegovim
stopalima zadrhtala. Ugledao je crva kako se kotrlja iz prazne one duplje.
Ovo je suludo! Nitko nije toliko glup da slijedi nekoga ovamo.
Izjurio je iz uliice, titei se rukom od sunca da bi promotrio svoj kut trnice.
ovjeka nije bilo nigdje na vidiku.
Ja sam glup... Je li me uope slijedio?
Gnjevan, Achamian je odustao od potrage i pourio se kupiti one stvari zbog kojih je i doao u Momemn.
Nije saznao nita o Grimiznim Tornjevima, jo manje o Maithanetu i Tisui Hramova, a Proyas ga je jo uvijek odbijao
susresti. Budui da nije mogao nai nikakve nove knjige koje bi itao, a Xinemus ga je poeo grditi zbog pijanevanja,
Achamian se odluio ponovno prihvatiti svoje stare strasti. Posvetit e se kuhanju. Svi su arobnjaci barem donekle
prouavali alkemiju, a svi alkemiari, ili barem oni koji bar neto valjaju, znaju kuhati.
Xinemus je smatrao da se time poniava, da je kuhanje za ene i robove, ali Achamian je znao da to nije istina. Xinemus i
njegovi asnici izrugivat e mu se dok ne kuaju, a onda e mu tiho odati poast, kao to bi odali po ast i bilo kojem
drugom strunjaku neke drevne vjetine, 'konano e Achamian biti neto vie od bogohulnog prosjaka za njihovim
stolom. Moda e im due biti u opasnosti, ali barem e im apetiti biti zadovoljeni.
No patka, poriluk, curry i vlasac zaboravljeni su kad je ponovo spazio, onog mukarca, ovaj put pod bedemima Gilgalskih
dveri, u guvi prema izlazu iz grada. Vidio je njegov profil samo na trenutak, ali bio je to taj ovjek. Ista otrigana kosa.
Isti izlizani ogrta.
Bez razmiljanja, Achamian je ispustio kupljene namirnice.
Sad je red na meni da slijedim tebe.
Pomislio je na Esmi. Jesu li znali da je bio kod nje u umni?
Ne mogu riskirati da mi pobjegne, bez obzira na svjedoke.
Bio je to nepromiljeni postupak kakve je Achamian ina e prezirao. No tijekom godina spoznao je da okolnosti nemaju
razumijevanja za razraene planove i da se uglavnom sve ionako svede na ovakve brzoplete postupke.
"Hej, ti!" povikao je nadglasavi graju, pa jo jednom prokleo sam sebe zbog vlastite gluposti. to bi bilo da je pobjegao?
Oito zna da ga je Achamian primijetio. Zato ga ina e ne bi slijedio u uliicu?
No na sreu, ovjek ga nije uo. Achamian se uporno probijao prema njemu, pilje i cijelo vrijeme u njegov potiljak.
Psovao je, ak je nekoliko puta estoko zamahnuo laktom dok se probijao kroz znojne proreze meu ljudima. Njegov se
potiljak pribliavao.
"Sveti Sejenuse, ovjee!" namirisani Ainonjanin u kraji ku Achamianova oka povika. "U ini to jo jednom i izbost u te
jebenim noem!"
Jo blie. Inkantacije prinude klju ale su mu u mislima. I ostali e uti, znao je. Huljenje.
to bude, bit e. Moram uhvatiti toga ovjeka!
Blie. Dovoljno blizu...
Posegnuo je, zgrabio ga za rame i naglo ga okrenuo. Jedan asak bio je u stanju tek nijemo zuriti. Stranac se namrtio i
odgurnuo Achamianovu ruku.
"to bi ovo trebalo znaiti?" upitao je bijesno.
"Ja... ispriavam se", Achamian ree brzopleto, ne mogavi skrenuti pogled s njegova lica. "Mislio sam da ste netko
drugi." No bio je to on, zar ne?
Da je vidio oiljak od magije mislio bi da je trik, ali nije bilo ni ega, samo svadljivo lice. Jednostavno je pogrijeio.
Ali kako?
Mukarac ga je promatrao s prezirom na trenutak, a zatim odmahnuo glavom. "Pijana budala."
Jedan trenutak iz none more Achamian je samo teturao noen Tiilom. Proklinjao je samoga sebe to je ispustio hranu.
Nema veze. Kuhanje je ionako za robove.
Esmenet je sjedila sama uz Sarcellusovu vatru i drhturila.
Ponovno se osjeala kao da je izbaena izvan granica mogueg. Putovala je da nae arobnjaka, da bi je onda spasio
vitez. A sada je pak gledala u bezbrojne logorske vatre Svetog rata. Kada bi zakiljila gledajui prema Momemnu, mogla
je ak vidjeti i Carevu palau, Andiaminske visove, kako se uzdie iznad mra nog mora. Od tog je prizora zaplakala, ne
samo zato jer je napokon svjedo ila svijetu za kojim je eznula tako dugo, ve i zato jer ju je podsjetio na bajke koje je
priala svojoj kerkici, one koje je Esmenet nastavila priati i dugo nakon to je mala zaspala.
Po tome je uvijek bila loa. Davanju sebinih darova.
Logor rijalskih vitezova smjestio se na uzvisinama sjeverno od Momemna i iznad Svetog rata, uzdu terasastih obronaka
koji su nekada bili obra eni. Budui da je Sarcellus bio Prvi zapovjednik Vitezova, podre en jedino Incheiri Gotianu,
njegov je paviljon bio znatno vei od atora njegovih ljudi. Na njegovu zapovijed bio je postavljen na rubu terase da bi se
118

Esmenet mogla diviti prizorima koje joj je on omoguio.

Dvije plavokose djevojke, ropkinje, sjedile su na oblinjoj slamnatoj prostirci i tiho jele riu, mrmljaju i jedna drugoj
neto na materinskome jeziku. Esmenet ih je ve uhvatila kako nervozno pogledavaju prema njoj, kao da se boje da
skriva neku glad koju one nisu zasitile. Okupale su je, umasirale joj fina ulja u kou i odjenule je u plave halje od muslina i
svile.
Shvatila je da ih mrzi jer je se plae, a opet, u isto ih vrijeme i voli.
Jo uvijek je osjeala okus fazana u papru kojeg su joj pripremile za veeru.
Sanjam li?
Osjeala se kao prevarant, kurva koja je usto i pantomimiar, i stoga dvostruko prokleta, dvostruko poniena, no
osjeala je i naduti ponos, zastrauju zbog svog poremeenog utvaranja. Ovo sam ja! neto je u njoj viknulo. Ja kakva
stvarno jesam!
Sarcellus joj je rekao da e tako biti. Koliko joj se puta ispri ao za neugodnosti na putu? Putovao je skromno, nose i
vane vijesti Incheiri Gotianu, Vrhovnome zapovjedniku rijalskih vitezova. No uporno je ponavljao da e se to
promijeniti kad stignu u Sveti rat, gdje je obeao da e je opremiti onako kako njezinoj ljepoti i pameti dolikuje.
"Bit e to poput svjetlosti nakon dugoga razdoblja mraka", rekao je "Osvjetljivat e i zasljepljivati."
Prola je drhtavim dlanom po protkanoj svili koja joj se slijevala u krilu U svjetlosti vatre nije mogla vidjeti tetovau na
nadlanici lijeve ruke. Svia mi se ovaj san.
Bez daha, prinijela je zapee usnicama i okusila gorinu mirisnih ulja.
Prevrtljiva kurvo! Sjeti se zato si ovdje!
Okrenula je lijevu ruku prema vatri, polagano, kao da je eli posuiti od znoja ili rose, i promatrala tetovau kako izranja
iz sjena izmeu tetiva.
Ovo... ovo sam ja.
Ostarjela kurva.
A svi znaju to se dogaa sa starim kurvama.
Bez upozorenja Sarcellus zakorai iz tame. Esmenet je zakljuila da ima neku uznemirujuu sklonost noi, kao da hoda s
njom, a ne kroz nju. I to unato bijeloj rijalskoj odori.
Zastao je, zagledavi se u nju bez rijei. "On te ne voli, zna. Ne zapravo."
Zadrala je njegov pogled nad vatrom, diui teko. "Jesi li ga pronaao?"
"Da. Ulogorio se s Conriyanima... Kao to si i rekla." Dijelu nje njegovo se oklijevanje inilo draesnim. "Ali gdje,
Sarcelluse?"
"U blizini Ancillinskih dveri."
Kimnula je, nervozno odvrativi pogled.
"Jesi li se zapitala zato, Esmi? Ako mi bilo to duguje, duguje mi odgovor na to pitanje..."
Zato on? Zato Achamian?
Rekla mu je mnogo toga o Akki, shvatila je. Previe.
Niti jedan mukarac kojeg je ikada upoznala nije postavljao toliko pitanja kao Sarcellus - ak ni Achamian. Njegovo
zanimanje za nju bilo je upravo pohlepno, kao da mu je njezin bijedni ivot jednako egzoti an koliko i njoj njegov. A zato
i ne? Kua Cutias bila je jedna od veih Kua Kongregacije. Nekome poput Sarcellusa, tko je sisao med i meso ' koga su
ljuljali robovi, iskustva poput njezinog bila su jednako daleka kao i daleki Zeum.
"Otkad pamtim", bio joj se povjerio, "privlaili su me priprosti, siromani - oni koji osiguravaju loj u kojem moja vrsta
ivi." Zasmijuljio se "Otac me znao batinati kad sam bacao tapi e s brojevima zajedno s robovima u polju ili kad bih se
krio u praonici posua, pokuavajui proviriti pod koju suknju..."
Pljusnula ga je zaigrano. "Mukarci su pseta. Jedina je razlika to oni njukaju guzice oima."
Nasmijao se uzviknuvi: "Zato! Zato toliko cijenim tvoje drutvo! Jedna je stvar ivjeti ivot poput tvojega, ali biti u stanju
govoriti o njemu, podijeliti ga, sasvim je druga stvar. Zato sam tvoj oboavatelj, Esmi. Tvoj u enik."
Kako je ne bi oborio s nogu? Kad bi se zagledala u njegove prekrasne oi, sa arenicama smeim poput plodne zemlje i
bjeloonicama poput vlanih bisera, vidjela bi odraz sebe kakav se nikad nije usudila ni zamisliti. Ugledala bi nekoga
izvanrednog, nekog uzvienog, a ne ponienog patnjama.
No sada, promatrajui ga kako stee ake u svjetlosti vatre, vidjela je sebe okrutnu.
"Rekla sam ti", rekla je paljivo. "Volim ga."
Ne tebe... Njega.
Esmenet se nije mogla sjetiti dvojice ljudi koji bi bili razliitiji meusobno nego to su to Achamian i Sarcellus. U nekim su
pogledima razlike bile oite. Zapovjednik Vitezova bio je nemilosrdan, nestrpljiv, nesnoljiv. Prosudbe su mu bile
trenutne i konane, kao da je stvari inio ispravnim samim time to ih je proglasio ispravnima. Za malo im je alio, i
nikada kobno.
U drugim su pogledima, meutim, razlike bile suptilnije - i dojmljivije.
Prvih dana nakon to ju je spasio, Sarcellus joj se inio potpuno nedokuivim. Iako je ljutnju izraavao nasilno, sa arom
119

djejeg hira i uvjerenjem osude proroka, nikad nije zamjerao onima koji su ga razljutili. Iako je svakoj prepreci prilazio
kao neemu to treba zgromiti, ak i nevanim zaprekama koje su ispunjavale njegov svakodnevni administrativni ivot,
njegove su metode bile vie elegantne nego grube. Iako njegova arogancija nije ba bila naglaena, nikad se nije osje ao
ugroenim kritikama i bio je sposobniji od ve ine smijati se vlastitoj gluposti.
ovjek se inio hodajuim paradoksom, istovremeno prijekoran " o aravaju. No onda je shvatila: on je kjineta, kastinski
plemi. Dok suthenti, radnika kasta poput nje i Achamiana, strahuju od ostalih samih sebe, godinjih doba, gladi i tako
dalje, Sarcellus se bojao samo pojedinih stvari: da bi taj i taj mogao re i to i to, da bi zbog kie mogao biti odgo en lov. A
to, shvatila je, mijenja sve. Achamian je moda jednako temperamentan kao i Sarcellus, no strah njegovu ljutnju ini
gorkom, podlonom inatu i ogor enosti. I on je znao biti arogantan, ali se zbog straha njegova arogancija inila
prodornom umjesto utjenom i svakako nije podnosila osporavanje.
Zatien vlastitom kastom, Sarcellus nije uinio strah sredinjicom svojih strasti, kao to to siromani moraju. Kao
posljedica toga, bio je nepokolebljivo siguran u sebe. Osje ao je. Djelovao. Prosuivao. Strah da bi mogao biti u krivu koji
je toliko obiljeavao Achamiana u Cutias Sarcellusu jednostavno nije postojao. Gdje Achamian nije znao odgovore,
Sarcellus nije znao pitanja. Niti jedna sigurnost, Esmenet je pomislila, ne moe biti ve a.
No Esmenet nije raunala na posljedice svoje procjene. Zabrinjavaju i osjeaj bliskosti uslijedio je nakon njezinih uvida.
Kada joj je svojim pitanjima, alama, ak i voenjem ljubavi jasno pokazao da svoj put prema Momemnu eli zasladiti i
neime drugim osim unkom, zatekla se kako ga potajice promatra dok je sa svojim ljudima, sanjari, pita se...
Naravno, na njemu je nala i mnoge stvari koje su joj bile nepodnoljive. Njegovu sklonost omalovaavanju. Sposobnost
da bude okrutan. Unato svojoj galantnosti, esto joj se obraao na nain na koji pastir koristi svoj tap, stalno bi je
ispravljao i usmjeravao kad bi joj misli zalutale. No jednom kad je shvatila porijeklo tih sklonosti, po ela ih je shvaati
vie znaajkama njegove kaste nego nedostacima. Lav kada ubije, pomislila je, ne poini umorstvo. A ono to plemii
uzimaju, ne kradu.
Shvatila je da osjea neto to nije u stanju opisati - barem ne isprva. Neto to nikada prije nije osjetila. A osje ala je to
u njegovom naruju vie no igdje drugdje.
Proli su dani prije nego je shvatila.
Osjeala se sigurnom.
Nije to bilo nebitno otkrie. Prije nego je shvatila, plaila se da se zaljubljuje u Sarcellusa. I u tome kratkome razdoblju,
ljubav prema Achamianu joj se zapravo inila lanom, zaluenou samotne djevojke iskusnim ovjekom. Dok se divila
utjesi koju je osjeala u Sarcellusovom zagrljaju, nala se u razmiljanjima o o aju svojih osjeaja prema Acha-mianu.
Prvo se inilo ispravnim, drugo pogrenim. Ne bi li se ljubav trebala osje ati ispravnom?
Ne, shvatila je. Bogovi kanjavaju takvu ljubav uasima.
Mrtvim kerkama.
No nije to mogla rei Sarcellusu. On to nikada ne bi shvatio - za razliku od Achamiana.
"Voli ga", ponovio je Zapovjednik Vitezova tupo. "To ti vjerujem, Esmi. To prihvaam... No voli li on tebe? Moe li te
voljeti?"
Ona se namrti. "Zato ne bi mogao?"
"Zato jer je arobnjak. Uenjak, za Sejenusa miloga!"
"Misli da me briga to je proklet?"
"Ne. Naravno da ne", odgovori blago, kao da joj pokuava njeno priop iti nemilosrdnu istinu. "elim rei, Esmi, da
Uenjaci nisu u stanju voljeti - Uenjaci Mandata ponajmanje."
"Dosta, Sarcelluse. Nema pojma o emu govori."
"Stvarno?" rekao je, s povrijeenim podsmjehom u glasu. "Reci mi, kakvu ulogu ti igra u njegovim samozavaravanjima,
je li?"
"Kako to misli?"
"Ti si mu sidro, Esmenet. Privezan je za tebe jer ga ti dri u dodiru sa stvarno u. No ako ti ode k njemu, odbaci svoj
ivot i ode k njemu, bit e tek jedan od dva broda na pu ini. Uskoro, vrlo skoro, vie ne e vidjeti obalu. Njegovo e te
ludilo preplaviti. Probudit e se s njegovim prstima oko vrata, dok e ti ime nekog odavno mrtvog odzvanjati u"
"Rekla sam dosta, Sarcelluse!"
Zabuljio se u nju. "Ti mu vjeruje, zar ne?"
"Vjerujem to?"
"Sva ta ludila o kojima trabunjaju. U Savjet. Drugu Apokalipsu."
Esmenet napui usne i ne ree nita. Odakle se stvorio taj sram?
On polagano kimne. "Tako zna i... Nema veze. Neu ti to zamjeriti. Provela si s njim previe vremena. No elim ti
skrenuti panju na jo neto."
Oi su je pekle dok je treptala. "to?"
"Zna da su ene, pa ak i ljubavnice, zabranjene Uenjacima Mandata."
Obuzela ju je hladnoa, bol kao da joj je netko prislonio ledeno eljezo na srce. Pro istila je grlo. "Da."
120

"Onda zna" - obliznuo je usne - "zna da je najvie to mu ikada moe biti..."

Pogledala ga je puna mrnje. "Njegova kurva, Sarcelluse?"
A to sam onda tebi?
Kleknuo je pred nju i obuhvatio njene ake svojim dlanovima. Njeno ih je povukao. "Prije ili kasnije e ga pozvati natrag,
Esmi. Morat e te ostaviti za sobom."
Gledala je u vatru. Suze su joj iscrtavale gorue crte po obrazima.
"Znam."
Kleei, Zapovjednik Vitezova ugledao je suzu na njezinoj gornjoj usni. Minijaturna replika vatre blistala je u njoj.
Trepnuo je i ugledao sebe kako jebe usta na njezinoj odrubljenoj glavi.
Stvor imenom Sarcellus se nasmijei.
"Navaljivao sam", ree. "Oprosti mi, Esmi. Samo bih htio da... shvati. Ne da pati."
"Nije vano", ree ona blago, izbjegavajui njegov pogled. No njezine ruke stegle su se oko njegovih.
Oslobodio je prste i njeno joj zgrabio koljena. Razmiljao je o njezinoj pici, vrsto stisnutoj i sonoj meu njenim
nogama, i zadrhtio od udnje. Samo biti tamo gdje je Arhitekt bio! Gurati tamo gdje je on gurao. To ga je istovremeno
inilo skromnim i pohlepnim. Sko iti u pe koju je potpalio Stari Otac!
Podigao se na noge. "Doi", rekao je, okrenuvi se prema paviljonu.
Vidio je krv i stenjui prasak.
"Ne, Sarcelluse", rekla je. "Moram razmisliti."
Slegnuo je ramenima i usiljeno se nasmijeio. "Onda kad bude htjela."
Pogledao je Eritgu i Hansu, svoje ropkinje, i jednim im pokretom naloio da je motre. Onda je ostavio Esmenet i
zakoraio kroz prorez paviljona Zapovjednika Vitezova. Smijuljio se ispod glasa, razmiljajui to bi joj sve radio. Ukrutio
se u hlaama; lice mu je drhtalo od uitka. i kakvu bi poeziju urezao u nju!
Lanterne su slabano gorjele, bacaju i naranasti odsjaj radnom sobom paviljona. Spustio se na jastuke smjetene pred
niskim stolom prekrivenim svicima. Proao je zapeem niz ravni trbuh i zgrabio bolnu duinu svog kurca... Uskoro.
Uskoro.
"Ah, da", sitni glasi ree. "Iekivanje olakanja." Uzdah kao kroz slamku. "Jedan sam od tvojih stvoritelja, ali genijalnost
tvoje izrade jo uvijek u meni budi nevjericu."
"Arhitektu?" stvor imenom Sarcellus izgovori bez daha. "Oe? Riskirao bi to? to ako netko vidi tvoj trag?"
"Jedan se oiljak u mnotvu ne vidi." Zauje se lepet krilima i suho kuckanje kad je vrana sletjela na stol. elava ljudska
glava vrtila joj se na vratu kao da izravnava vijugu. "Svi koji me osjete", lice veli ine dlana objasni, "zanemarit e moj
trag. Grimizni Uenjaci su posvuda."
"Je li vrijeme?" stvor imenom Sarcellus upita. "Je li kucnuo as?"
Smijeak, ne vei od vrha nokta. "Uskoro, Maengi. Uskoro."
Krilo se ispruilo i posegnulo, iscrtavajui liniju Sarcellusovim prsima. Sarcellusova glava trne u stranu; udovi mu se
naglo ukrute. Od prepona do ekstremiteta, ekstaza mu je galopirala koom. Uarena ekstaza.
"Znai, ona ostaje?" Sinteza upita. "Nee otrati k njemu?" Vrh krila nastavio ga je lijeno milovati.
Stvor imenom Sarcellus izdahne. "Za sada..."
"Je li spomenula no koju je provela sa mnom? Je li ti ita rekla?"
"Ne. Nita."
"A ipak se ponaa... otvoreno, kao da ti govori sve?"
"Daaa, Stari Oe."
"Kao to sam i sumnjao..." Sitno se lice namrti. "Mnogo je vie od obi ne kurve kakvom sam je smatrao, Maengi. Ona je
uenik u ovoj igri." Mrtenje prijee u osmijeh. "Ipak jest kurva za dvanaest talenata..."
"Da je" Maengi osjeti dubinsko pulsiranje izmeu rektuma i korijena falusa. Tako blizu. "D-da je ubijem?" Uvio se oko
bolnoga vrka krila. Molim te! Oe molim te!
"Ne. Nije otrala Drusasu Achamianu, a to neto zna i... ivot joj je bio preteak da ne bi vagala odanost i prednosti.
Moda se jo pokae korisnom."
Vrak krila se povukao i presavio u sjajno crno perje. Maleni kapci zatvorili su se i otvorili nad staklenim perlicama o iju.
Maengi udahne drhtei. Bez razmiljanja uhvati falus desnom rukom i po ne trljati glavi palcem. "A to s Atyersusom",
upitao je bez daha "Sumnjaju li ita?"
"Mandat nita ne zna. Samo su poslali budalu na jalovi zadatak."
Opustio je stisak, i progutao. "Nisam vie toliko siguran da je Drusas Achamian budala. Stari O e."
"Zato?"
"Nakon to sam dostavio Srijahovu poruku Gotianu, naao sam se s Gaorthom"
Malo lice napravi grimasu. "Naao si se s njim? Jesam li to sankcionirao?"
"N-ne. Ali kurva me zamolila da joj pronaem Achamiana, a znao sam da je Gaortha zaduen da ga motri."
Malena se glava uvijala iz jedne strane u drugu.
121

"Bojim se da gubim strpljenje, Maengi."

Stvor imenom Sarcellus potegne znojnim dlanovima niz odoru. "Drusas Achamian je primijetio da ga Gaortha slijedi."
"Molim?"
"Na trnici Kamposea... No budala nita ne zna, Stari O e! Nita. Gaortha je uspio promijeniti kou."
Sinteza je skoila na rub stola od mahagonija. Iako je izgledala lagano kao uplje kosti i smotani papirus, imala je
nagovjetaj neeg golemog, kao da se levijatan kotrlja morem pod kutevima koji vode posvuda. Svjetlost joj je krvarila iz
oiju.
KAKO
Grmjelo je kroz ono to bi trebalo biti Maengijeva dua.
MRZIM
Rasprivalo sve misli, sve strasti koje bi mogao nazvati svojima.
OVAJ SVIJET.
Zgromilo ak i nezasitnu glad, sveobuhvatnu bol...
Oi poput dva avla Nebeska. Smijeh, divlji od tisue godina ludila.
POKAI MI, MAENGI...
Krila su mahala pred njim, izbrisujui lanterne, dok nije ostalo jedino maleno bijelo lice pred crnilom, krhki predstavnik
neeg stranog, golemog.
POKAI MI SVOJE PRAVO LICE.
Stvor imenom Sarcellus osjeti kako mu se lice poput ake olabavljuje, a zatim razdvaja...
Poput Esmenetinih nogu.
Bilo je proljee i ponovno su mree polja i umaraka oko Momemna bila krcata Inritima, mnogo bolje naoruanima i
daleko opasnijima od onih koji poginue u Gedeji. Vijesti o pokolju na Mengedskoj poljani nadvijale su se nad Svetim
ratom danima. "Kako se to moglo dogoditi?" pitali su se. No zabrinutost su ubrzo priguile glasine o Calmemunisovoj
bahatosti, izvjetaji da je odbio potivati Maithanetov poziv. Prkositi Maithanetu! udili su se takvoj gluposti, a sveenici
su ih podsjeali na teinu puta, na kunje koje e ih slomiti ako zastrane.
A mnogo se prialo i o Carevom bezbonikom nadmedanju s Velikim Imenima. Osim Ainonjana, sva su Velika Imena
odbila potpisati Povelju, a oko ve ernjih vatri mnogo se pijanih rasprava vodilo o tome to bi njihovi vo e trebali uiniti.
Nesumnjivo je veina proklinjala Cara, a nekoliko ih je ak predloilo da bi Sveti rat trebao poharati Momemn i oteti
zalihe koje su im potrebne za mar. No neki su stali i na Carevu stranu. to je ta Povelja uope, pitali su se, nego obini
komad papira? A pogledajte, rekli su, koje dividende dolaze uz potpis. Ne samo da bi se Ljudi od Kljove bezbolno
opskrbili, bilo bi im osigurano i vodstvo Ikurei Conphasa, najve eg vojnog genija u posljednjih nekoliko stoljea. A ako
unitenje Divljeg svetog rata nije dovoljan dokaz, to je onda sa rijahom, koji nije elio niti narediti Caru da opskrbi Sveti
rat zalihama niti natjerati Velika Imena da potpiu njegovu Povelju? Zato bi Maithanet toliko oklijevao ako se ne boji i
on snage pogana?
No kako bi se uop e mogli bojati kada se i sama nebesa tresu pred njihovom mo i? Kakav skup! Tko je mogao i zamisliti
da bi se takvi monici opredijelili za Kljovu? I daleko vie od toga, zapravo. Sveenici, * to ne samo iz Tisue Hramova ve
iz svakog Kulta, predstavnici svakog Aspekta Bojeg, uzverali su se sa plaa i dovijugali s planina da bi zauzeli svoje
mjesto u Svetom ratu, pjevajui himne, udarajui inelama, zagoravajui zrak tamjanom i bukom ulagivanja. Idole su
mazali mirisnim uljima i ruinim mirisima, a sveenice Gierre vodile su ljubav s ogrubjelim ratnicima. Narkotike su s
potovanjem prosljeivali i pijuckali, a sektai Drhtaoci urlali su u ekstazi valjajui se u praini. Istjerivali su demone
Proiavanje Svetog rata poelo je.
Ljudi od Kljove okupljali bi se nakon obreda, razmjenjivali sulude glasine ili mozgali o izopa enosti pogana. alili bi se da
je ak i Skaiyeltova ena muevnija od Chepheramunnija, ili da su Nansurci naprosto stvoreni da dobivaju jedan od
drugoga u dupe i da zato uvijek stupaju u tako zbijenim formacijama. Maltretirali bi lijene robove ili zavijali za enama
koje su nosile koare s rubljem sa rijeke Phayus. I iz iste navike mrtili bi se na neobine skupine stranaca koje su se
beskrajno muvale logorom.
Toliko mnotvo... Tolika slava.

122

dio etvrti:
Ratnik

123

OGLAVLJE DVANAESTO
JIUNATSKA STEPA
Objasnih kako je Maithanet upregnuo beskrajne resurse Tisue Hramova kako bi osigurao odrivost Svetog rata. Opisao sam, u
kratkim crtama, prve korake koje je Car poduzeo da povee Sveti rat uz svoje carske ambicije. Pokuao sam rekonstruirati poetnu
reakciju Cishaurima u Shimehu iz njihovih pisama Padiradi u Nenciphonu. A spomenuo sam i mrski nam Savjet, o kojem napokon
mogu priati bez straha da u biti ismijan. Priao sam, drugim rijeima, gotovo iskljuivo o monim frakcijama i njihovim nesebinim
ciljevima. to je s osvetom? to s nadom? U okviru sukobljenih naroda i zaraenih vjera, kako su te sitne strasti uspjele ovladati
Svetim ratom?
DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJ PRVOGA SVETOGA RATA
... iako opi s mukarcem, enom i djetetom, iako lijee sa zvijerima i pravi ruglo od vlastitog sjemena, nikada on nee biti toliko
razvratan koliko je filozof, koji lijee sa svim stvarima koje je zamisliti mogue.
INRI SEJENUS, UENJACI, 36, 21, TRAKTAT
Rano proljee, 4111. godina Kljove, sjeverna Jiiinatska stepa
Ostavivi utemotski tabor za sobom, Cnaiiir je jahao prema sjeveru golim travnjacima. Proao je uz stada stoke, mahnuvi nevoljko
pastirima u daljini - tek naoruanoj djeci - koji su ih uvali. Utemoti su postali prorijeen narod, ne previe razliiti od

lutajuih plemena na sjeveroistoku koja su s vremena na vrijeme protjerivali. Katastrofa na Kiyuthu uzela je veu cijenu
od njih nego od mnogih drugih plemena, i sada su im njihovi ro aci s juga, Kuoti i Ennutili, napadali panjake kad bi im
puhnulo. Iako je Cnaiiir s malo toga mnogo postigao to se ti e malog plemenskog rata znao je da su Utemoti na rubu
istrebljenja. Neto tako jednostavno kao to je jo jedna ljetna sua moglo bi biti njihova propast.
Penjao se na vrhove ogoljelih brda, gonio konja kroz bunje i potoke nabujale u prolje e. Sunce bijae bijelo i daleko i
inilo se da uope ne baca sjenke. Zrak je mirisao na zimu u odlasku, na vlanu zemlju pod gustom travom. Stepa se
prostrla pred njim, proarana srebrnim valovima koje je iscrtavao vjetar. Na pola puta prema horizontu humci njegovih
predaka nadimali su se iz travnjaka. Cnaiiirov je otac ondje pokopan, ba kao i svi oci iz njegove loze, sve od samog
poetka.
Zato je doao ovamo? Koji bi mogao biti smisao takvog hodo aa? Nije ni udo da ga vlastito pleme smatra ludim.
Bijae on ovjek koji se radije savjetuje s mrtvima nego s mudrima.
Kutrava silueta leinara uzdigla se izmeu grobnih humaka, lebdjela poput zmaja, zatim ponovno zaronila izvan
vidokruga. Prolo je nekoliko trenutaka prije nego je Cnaiiir shvatio da je to neto neuobi ajeno. Neto je umrlo ovdje nedavno. Neto to nije ni pokopano ni spaljeno.
Potjerao je konja u oprezan kas, gledajui izmeu humaka. Vjetar mu je umrtvio lice i vijorio kosom kao vrpcama.
Prvog je mrtvaca pronaao blizu najblieg humka. Dvije crne strijele, ispaljene iz dovoljne blizine da probiju i ane
ploice njegove brigandine, strale su mu iz lea. Cnaiiir sjae i promotri okolnu travu, razmiui travke dlanom i
prstima. Pronaao je tragove.
Srankovi. Srankovi su ubili ovog ovjeka. Promotrio je jo jednom humke, pretraujui travu. Oslukivao. uo je samo
vjetar i, s vremena na vrijeme, svadljive krikove udaljenih leinara.
Mrtvac nije bio unakaen. Srankovi nisu dovrili posao.
Prevrnuo je truplo izmom; strijele su pukle s dva suha praska. Sivo je lice buljilo prema nebu, svijeno unazad od
ukoenosti, ali plave mu oi nisu klonule. Mukarac bijae Norsirac - toliko je mogao zaklju iti iz plave kose. No tko je on
bio? Dio bande pljakaa, koju su Srankovi broj ano nadjaali i naganjali prema jugu? Znalo se to ve dogoditi.
Cnaiur zgrabi uzde svog konja i povue ga dolje u travu. Isukao je ma pa se, drei se nisko, zatrao preko ledine. Ubrzo
se naao meu humcima... Gdje je naao drugog mrtvaca. Ovaj je umro licem u lice sa svojim neprijateljem. Slomljena
strijela strala mu je iz stranje strane lijevog bedra. Ranjen, prisiljen napustiti borbu, a zatim ubijen na na in tipian
Srankove: izvadili su mu utrobu, a onda ga udavili vlastitim crijevima. osim izdubljenog trbuha, Cnaiiir nije vidio druge
rane. Kleknuo je i uhvatio jednu od hladnih ruku tijela. Utipnuo je jagodice prstiju. Premekane. Ipak nisu plja kai.
Barem ne svi. Tko su ti ljudi? Kakvi bi to glupi stranci -jo k tome iz grada - riskirali Srankove da bi doputovali u zemlju
Scylvendi}a7
Promjena vjetra otkrila mu je koliko je blizu doao leinarima. Zaletio se brzo ulijevo da bi se mogao pribliiti vjerojatno
124

najveoj koncentraciji mrtvaca iza jednog od najveih humaka. Na pola puta prema vrhu, naiao je na prvo truplo
Sranka, s napola odrubljenom glavom. Kao i svi mrtvi Srankovi, bio je krut poput kamena, koe ispucane i Ijubi astocrne.
Leao je sklupan poput psa, jo uvijek vrsto drei kotani luk. Po njegovom poloaju i oteenoj travi, Cnaiur je znao
da je pogoen na vrhu humka, dovoljno jako da se ubrzo skotrlja do podnoja.
Oruje kojim je ubijen naao je malo iznad. Bila je to eljezna sjekira, crna, sa prstenom ljudskih zubi smjetenom na
ruki od stavljene ljudske koe. Srank ubijen srankovskim orujem...
to se to ovdje zbilo?
Cnaiiir odjednom postane ivo svjestan da ui pored grobnog humka, usred svojih mrtvih predaka. Dijelom je bio
bijesan zbog takvog oskvrnua, no bio je daleko vie preplaen. to je to moglo zna iti?
Daha otrog ispod prsne kosti, uljao se prema vrhu.
Leinari su se okupili oko baze susjednog humka, pogrbljeni nad svojim plijenom, le a proaranih vjetrom. aica avki
prepirala se meu njima, skaui od lica do lica. Njihov plijen prekrivao je tlo: trupla Srankova, izvaljena i nagomilana
jedno na drugo, prekrivajui okolicu humka, na Mjestima nabacana na hrpu, s glavama koje vise sa slomljenih vratova,
lica ugnjeenih izmeu nepokretnih ruku i nogu. Toliko njih! Samo Vrhunac humka bijae gol.
Posljednje uporite osamljenog ovjeka. Nemogue uporite.
Preivjeli je sjedio prekrienih nogu na vrhu humka, podlaktica smjetenih na koljenima, glave pognute pod uarenim
sunevim kolutom Uokvirivale su ga blijede linije Stepe.
Niti jedna ivotinja nije imala toliko otra osjetila kao leinari; u nekoliko su trenutaka po eli graktati za uzbunu, grabei
zrak velikim kutravim krilima. Preivjeli je podigao glavu, promatrajui ih kako polijeu. Zatim se, kao da su mu osjetila
jednako otra kao i leinarima okrenuo prema Cnaiiiru.
Cnaiiir je uspio razabrati vrlo malo od njegova lica. Duguljasto snanih crta, ali orlovsko. Plavih o iju, moda, no to je
zakljuio samo po plavoj kosi.
Ipak, prepun uasa, Cnaiur pomisli. Znam tog ovjeka...
Ustao je i krenuo prema mjestu pokolja, udova laganih od nevjerice. Lik ga ravnoduno pogleda. Znam tog ovjeka!
Probijao se izmeu mrtvih Srankova, shvativi tupo da je svaki od njih poginuo od jednog jedinog nepogreivog udarca.
A^e... Ne moe biti. Nije mogue.
Nagib tla inio se strmijim nego to je zapravo bio. Srank u podnoju kao da je nijemo zavijao, upozoravajui ga,
zaklinjui, kao da je mukarac na vrhu dovoljno stravi an da se zbog njega premosti jaz izmeu njihovih rasa.
Zastao je nekoliko koraka ispod stranca. Oprezno je podigao oev ma pred sobom, ruku punih oiljaka ispruenih.
Napokon se usudio izravno pogledati mukarca koji je sjedio, dok mu je srce nabijalo ne im to je nadilazilo i strah i
bijes...
Bio je to on.
Okrvavljen i blijed, ali to jest bio on. Utjelovljena nona mora.
"Ti..." Cnair proapta.
ovjek se nije pomaknuo, ve ga je promatrao hladno. Cnaiiir je ugledao kako mu krv poput smole izvire iz skrivene rane,
zacrnjujui mu sivu tuniku.
Sa poremeenom sigurnou nekoga tko je sanjao o ovom trenutku tisu u puta, Cnaiiir se uspeo jo pet koraka i stavio
ulateni vrh otrice ovjeku pod bradu. Njome podigne ravnoduno lice prema suncu. Usnice...
Nije on! Gotovo da je...
"Ti si Dunyanjanin", ree on dubokim i hladnim glasom.
plave ga oi pogledae, no u njegovom izrazu nije bilo ba ni ega ni straha, ni olakanja, niti prepoznavanja niti
neprepoznavanja. Tada, poput cvijeta koji klone na ozlijeenoj stabljici, ovjek se skljoka unazad u travu.
Cnaiiirovo srce poelo je nabijati.
to to sad znai?
Izbezumljen, utemotski Poglavica pogleda preko rasprostrtih trupala Srankova prema grobnim humcima svoje loze,
drevnog zemljanog zapisa svoje krvi. Tada, vrativi pogled na onesvijeteni lik pred sobom, odjednom osjeti kosti u
humku pod vlastitim nogama - sklup ane poput fetusa, zakopane duboko. I onda shvati...
Stajao je na vrhu humka svoga oca.
Anissi. ena koju je najvie volio. U tami, bila je poput sjenke, tanka i hladna u odnosu na njegovo suncem opreno tijelo.
Kosa joj je u kovrama leala na njegovim prsima u uzorcima koji su ga podsjeali na udna pisma koja je toliko puta
vidio u Nansuru. Kroz kou jaka, nona je kia zvuala poput beskrajnog daha.
Pomaknula se, povukla lice od njegovog ramena do ruke. Bio je iznena en. Mislio je da spava. Anissi... Kako volim ovaj
mir meu nama.
Glas joj bijae omamljen i mlad. "Pitala sam ga..."
Njega. Cnaiiira je muilo to su njegove ene govorile o strancu na takav nain - njegov nain - kao da su mu nekako
prodrle u glavu i okrale ga. Njega. Moenghusovog sina. Diinyanjanina. Kroz kiu i kone zidove, Cnaiiira je uljala njegova
prisutnost na drugoj strani mranog tabora - strava s onu stranu obzora.
125

"I to je rekao?"
"Rekao je da su mrtvi ljudi koje si pronaao iz Atrithaua."
Cnaiiir je to i sam ve zakljuio. Uz Sakarpus, Atrithau bijae jedini grad sjeverno od Stepe - jedini grad u kojem ive Ljudi,
u svakom sluaju.
"Dobro, ali tko su oni?" "Nazvao ih je svojim sljedbenicima."
Iskra tjeskobe zgrabi mu srce. Sljedbenici. Isti je... Posjeduje ljude 'kao to je njegov otac neko posjedovao
"Zar je vano", upita Anissi, "tko su bili ti mrtvi ljudi?" "Vano je." Sve je vano kad je rije o Dunyanjaninu. Otkad je
pronaao Anasurimbora Kellhusa, samo je jedna misa proganjala Cnaiiirovu duu, Iskoristi sina da pronae oca. Ako je \
ovjek slijedio Moenghusa, onda je znao gdje ga prona i.
Jo je i sad Cnaiiir vidio vlastitog oca, Skiothu, kako se bacaka i trza u zale enom blatu pod Moenghusovim nogama.
Zdrobljenoga grla Poglavica kojeg je ubio nenaoruani rob. Godine su pretvorile tu sliku u narkotik, neto emu se Cnaiiir
opsesivno vraao. No iz nekog razloga nikada nije bila sasvim ista. Detalji su se mijenjali. Ponekad, umjesto da pljune u
umirue oevo lice, Cnaiiir bi ga primio u naruje. Ponekad bi, umjesto Skiothe pod nogama Moenghusa, Moenghus
umirao pod nogama Cnaiiira, Skiothinog sina.
ivot za ivot. Otac za oca. Osveta. Ne bi li to ublailo neravnoteu koja mu je rastrojila srce?
Iskoristi sina da pronae oca. No je li u stanju riskirati tako neto? to ako se ponovi ista pri a?
Na trenutak je Cnaiiir zaboravio disati.
Imao je samo esnaest ljeta one godine kad je njegov roak Okyati dojahao u logor s Anasurimborom Moenghusom.
Okyati i njegova druina oteli su ga od bande Srankova na putu preko Suskare. Ve je i to samo po sebi bilo dovoljno da
uini stranca zanimljivim: rijetko je tko preivio takvo zato enitvo. Okyati ga je odvukao do Skiothinog jaka i grubo se
smijui rekao, "Dopao je u blae ruke."
Skiotha je uzeo Moenghusa kao svoj danak i dao ga svojoj prvoj eni, Cnaiiirovoj ro enoj majci, na dar. "Za sinove koje si
mi rodila", Skiotha je rekao. A Cnaiiir je pomislio. Za mene.
Tijekom cijele transakcije, Moenghus je samo promatrao, plavim oima sjajnim na izubijanom licu. Kad mu je pogled
nakratko zastao na Skiothinom sinu, Cnaiiir mu se nacerio s mladena kim prezirom. Mukarac bijae tek hrpa dronjaka,
blijede koe, blata i zgruane krvi - tek jo jedan slomljeni stranac, manje od ivotinje.
No Cnaiiir je sada znao da je on i elio da njegovi zarobljiva i misle upravo to. Dunyanjaninu je ak i ponienje mono
oruje - moda i najmonije.
Kasnije je Cnaiiir viao novog roba s vremena na vrijeme, kako izvlai tetive u ice, sui koe, nosi vree balege za vatru, i
slino. Mukarac je jurcao uokolo ba kao i ostali, kretao se istom lakonogom urbomAko ga je Cnaiiir uope primjeivao, bilo je to zbog njegovog porijekla, g .. eno onoga koji je preivio Srankove. Cnaiiir bi
se zagledao u eea na sekundu prije nego bi nastavio dalje. No koliko su ga te mra ne oi promatrale nakon to bi otiao?
Prolo je nekoliko tjedana prije nego mu se Moenghus i obratio. Dobro je odabrao trenutak: u no i Cnaiiirovog povratka
iz proljetnog rituala vukova. Onemoao od gubitka krvi, Cnaiiir je doteturao kui u mraku, vujom glavom privezanom za
pojas. Sruio se pred ulazom u maj in iak bljuvajui slinu po goloj zemlji. Moenghus ga je prvi pronaao, prvi mu je
zaustavio krvarenje iz pulsirajuih rana.
"Ubio si vuka", stranac je rekao podiu i ga iz praine. Sjenoviti je logor lebdio oko Moenghusovog lica, a ipak su se
njegove blistave oi inile stalnima i nepominima poput avla Nebeskog. U svojim mukama, Cnaiiir je pronaao sramno
olakanje u tim stranim oima - utoite.
Odgurnuvi njegove ruke od sebe, zagraktao je, "Ali nije ilo kako treba."
Moenghus je kimnuo. "Ubio si vuka." Ubio si vuka.
Te rijei. Te zavodnike rijei! Moenghus je vidio njegove patnje i izrekao jedine rijei koje su mu mogle utjeiti srce.
Nita nije ilo kako treba, a ipak je ishod bio povoljan. On jest ubio vuka.
Sljedeeg dana, dok se Cnaiiir oporavljao u konatoj polutami maj inog jaka, Moenghus mu je donio gula od divljeg
luka i zeetine. Kad mu je pruio zdjelu koja se puila, slomljeni je ovjek podigao pogled i uzdigao lice iz pogrbljenih
ramena. Svaki trag ropstva - plaha pogrbljenost, plitko disanje, preplaene oi - nestao je. Preobrazba je bila toliko nagla,
toliko potpuna da je Cnaiiir nekoliko trenutaka bio u stanju samo buljiti u njega zabezeknut i pun uenja.
Bila je teka povreda da rob pogleda ratnika u o i, pa je Cnaiiir uzeo batinu i po eo ga mlatiti. Plave oi nisu odavale
iznenaenje i ostale su uprte u njega cijelo vrijeme vukui u svoju stranu, kao da mu oprataju na njegovom... neznanju.
Cnaiiir ga nije bio u stanju kazniti kako spada, ba kao to mu je uzmanjkalo i gnjeva koji je trebao upravljati batinom.
Drugi put kad ga se Moenghus usudio pogledati, Cnaiiir ga je estoko izbatinao - toliko estoko da ga je majka kasnije
kaznila, optuivi ga - da je namjerno otetio njezino vlasnitvo. Ovaj je bio drzak, Cnaiiir joj je rekao, ali mu je srce bilo
puno krivnje. ak je i tada znao da mu je rukom upravljao oaj, a ne savjesni bijes. ak je i tada znao da mu je Moenghus
zarobio srce.
Tek e godinama kasnije shvatiti da su ga te batine povezale sa strancem. Nasilje me u ljudima stvara neobjanjivu
bliskost - Cnaiijr je preivio dovoljno bitaka da bi to mogao razumjeti. Kanjavaju i Moenghusa iz oaja, Cnaiiir je
pokazao svoje potrebe. Mora biti moj rob. Mora pripadati meni! A pokazavi potrebe otvorio je svoje srce i omoguio
126

guji da se u njega uvue.

Trei put kad ga je Moenghus pogledao, Cnaiiir nije posegnuo za batinom. Umjesto toga ga je upitao: "Zato? Zato me
izaziva?"
"Zato jer si ti, Cnaiiire urs Skiotha, vie od svojih suplemenika. Zato jer jedino ti moe razumjeti ono to imam za re i."
Jedino ti.
Nove zavodnike rijei. Koji mladi nije frustriran u sjeni starijih? Koji mladi ne gaji tajnu ogorenost i megalomanska
oekivanja?
"Govori."
Moenghus je govorio o mnogoemu u mjesecima koji su uslijedili, o tome kako Ljudi spavaju, o tome kako je Logos, put
uma, jedino to ih moe probuditi. No sve je to sada Cnaiiiru bilo u magli. Od svih njihovih tajnih rasprava, samo se prve
sjeao donekle jasno. No prvi grijesi uvijek gore najsjajnije. Poput krijesova.
"Kada ratnici idu napadati Carstvo s onu stranu planina," Moenghus je rekao, "oni uvijek idu istim putevima, zar ne?"
"Da. Naravno."
"Ali zato?"
Cnaiiir je slegnuo ramenima. "Jer su putevi planinski klanci. Nema drugog na ina da se prijee u Carstvo."
"A kad se ratnici okupe za napad na susjedne panjake, uvijek idu istim putevima, zar ne?"
"Ne."
"Zato ne?"
"Zato jer jau otvorenim prostranstvom. Ima bezbroj naina da se prijee Stepa."
"Upravo tako!" Moenghus usklikne. "A nije li svaka zadaa poput putovanja? Svaki uspjeh odredite? Svaka glad mjesto
polaska?"
"Pretpostavljam... Svjetoznanci tako kau."
"Onda su Svjetoznanci mudri."
"Prijei na bit, robe."
Uslijedi smijeh, s besprijekornim hrapavim scylvendskim ritmom smijeh velikog ratnika. ak je i tada Moenghus znao
koje stavove zauzeti. "Vidi? Postao si nestrpljiv jer smatra da je put kojim sam ja krenuo previe zamren. ak su i rijei
poput putovanja!"
"Pa?"
"Pa ako je sve to ljudi rade putovanje, pitam te zato su putevi Scylvendija, obiaji koji odreuju postupke ljudi, poput
planinskih klanaca? Zato uvijek iznova jau istim stazama kada su putevi prema njihovom odreditu bezbrojni?"
Iz nekog je razloga to pitanje zaintrigiralo Cnaiiira. Te su rijei bile toliko smione da se osjeao hrabrim to ih uope
slua, i toliko snane da je bio istovremeno uzbu en i zgranut, kao da je dotaknuo mjesto koje je udjelo biti taknuto tim
vie to bijae zabranjeno.
Putevi Naroda, reeno mu je, bijahu nepromjenjivi i sveti, dok su putevi tu inaca prevrtljivi i iskvareni. No zato? Nisu li
ti putevi tek razliite staze kojima se stie na slina odredita? Po emu je to scylvendski nain jedini put, jedina staza
kojom bi poten ovjek krenuo? I kako je to mogue kada Stepa bez staza, kao to rekoe Svjetoznanci, ivi u svim
stvarima scylvendskim?
Prvi je put Cnaiiir vidio svoj narod oima stranca. Kako se sve inilo neobinim! Koji su smijeh boje za kou spravljene od
menstrualne krvi. Besmisao zabrane lijeganja s djevicama bez svjedoka, zabrane klanja stoke desnom rukom, zabrane
vrenja nude u prisustvu konja. ak i ritualni oiljci po rukama, njihovi svvazondi, inili su se otrcanima i udnima, vie
suludom tatinom nego posveenim znakom.
Prvi se put uistinu upitao zato. Kao dijete bio je sklon ispitivanju, i to u tolikoj mjeri da je svako pitanje koje bi postavio
majci, ma koliko praktino, nailazilo na prigovore i ukore - izraze, znao je, stare maj inske zamjerke iritantno drskom
djetetu. No djeja su pitanja tek sluajno dubokoumna. Djeca ispituju i da budu odbijena, ne samo da dobiju odgovor, a
to i moraju da bi nauila koja su pitanja dozvoljena, a koja ne. Uistinu upitati zato, me utim, znailo je nadii ono to je
dozvoljeno.
Propitivati sve. Jahati Stepom bez staza.
Gdje staze ne postoje," Moenghus je nastavio, "ovjek moe zalutati samo ako promai odredite. Nema zlo ina, nema
prijestupa, nema Smijeha osim gluposti ili nesposobnosti, i nema opscenosti osim tiranije "icaja. No ti to ve zna... Ti se
izdvaja iz svog plemena."
Moenghusova je ruka posegnula uhvatiti njegovu. Bilo je ne eg ig. targinog, neeg mutnog i nadimljueg u njegovom
tonu. Oi mu bijahu blage, tugaljive, vlane kao i njegove usne.
"Je li grijeh da te ovako taknem? Zato? S kojeg smo planinskog klanca zalutali?"
"Niti jednog..." Bez daha.
"Zato?"
"Jer jaemo Stepom."^ nema nieg svetijeg od toga.
Osmijeh, poput onog oca ili ljubavnika koji je odjednom spoznao silinu svog oboavanja. "Mi Diinyanjani, Cnaiiire, vodi i
127

smo i tragai, uenici Logosa, Najkraeg puta. Na cijelom svijetu samo smo mi probueni iz stranog sna obiaja. Samo
mi."
Privukao je Cnaiiirovu mladu ruku u svoje krilo. Palcem je pipao razmake izmeu uljeva.
Kako srea moe toliko boljeti?
"Reci mi, poglaviin sine, to eli najvie od svega? Koje okolnosti? Reci meni, onome koji je probuen, i pokazat u ti
stazu kojom treba krenuti."
Cnaiiir ovlai usne i slae, "Postati Veliki poglavica Naroda."
Te rijei! Te bolne rijei!
Moenghus je kimnuo znakovito poput Svjetoznanca zadovoljnog uvjerljivim predznacima. "Dobro. Jahat emo
otvorenom Stepom skupa, ti i ja. Pokazat u ti stazu kakve nema."
Mjesecima kasnije, Skiotha je bio mrtav, a Cnaiur postao Poglavica Utemota. Stekao je ono za im se pretvarao da udi.
Bijeli jak - svoje odredite.
Iako su mu suplemenici zamjerali na putu kojim je putovao, obiaj ih je vezivao uz njega. Hodao je zabranjenim stazama,
a njegovi roaci, ogranieni dubokim tragovima gluposti i slijepe navike, mogli su se samo mrtiti i mrmljati mu iza le a.
Kako je bio ponosan! No bio je to udan ponos, blijed, poput samotnog osje aja povlatenosti i izuzea od svake kazne
kojeg je osjeao kao djeak dok je promatrao brau i sestre kako spavaju obasjani vatrom i razmiljao, Mogu napraviti
bilo to.
Bilo to. A oni ne bi imali pojma.
A onda, dva godinja doba kasnije, druge su ene udavile njegovu majku jer je rodila plavokosu djevoj icu. Dok su
podizale njeno truplo na stupove za leinare, po eo je shvaati to se zapravo dogodilo. Smrt njegove majke, znao je,
bila je odredite, ishod putovanja. A Moenghus bijae putnik.
Isprva je bio zbunjen. Dunyanjanin je zaveo i oplodio njegovu majku, to je bilo sigurno. Ali emu? Koje je bilo sljedee
odredite?
I onda je shvatio: da osigura pristup njenom sinu - Cnaiiiru urs Skiothi.
Tako je poelo njegovo opsesivno prolaenje kroz dogaanja koja su ga dovela do Bijelog jaka. Korak po korak,
rekonstruirao je klizanje sitnih, djetinjastih izdaja u provaliju ocoubojstva. Ubrzo je slabani osje aj zadovoljstva to je
nadmudrio monije od sebe splasnuo. Ubrzo je njegovo ushi eno slavlje to je unitio nekog nesretnog prela u zapanjujuu nevjericu, neutjeno zaprepatenje. Ponosio se to je nadiao svoje suplemenike, to je vie od njih, i veselio
se to e im pokazati da ih je nadiao. Pronaao je najkra i put. Doepao se Bijelog jaka. Nije li to znak njegove
nadmoi? Tako mu je Moenghus rekao prije nego li je napustio Utemote. Tako je on mislio.
Sada mu je bilo jasno: nije u inio nita osim to je izdao vlastitog oca. Ba kao i njegova majka, bio je zaveden.
Moj otac je mrtav. Ja bijah no.
A Anasiirimbor Moenghus je njime rukovao.
To je otkrie bilo jednako zapanjujue koliko i bolno. Jednom, dok je Cnaiiir jo bio dijete, pijavica je protutnjala
utemotskim logorom, s ramenima u oblacima, dok su se jakevi, stoka i ivoti poput suknje vrtili oko njezinih nogu.
Promatrao ju je izdaleka i tulio obgrlivi oev vrsti struk. Onda je nestala kao to se pijesak slegne u vodi. Sje ao se kako
je njegov otac trao kroz tuu da bi pomogao svojim suplemenicima. Sjeao se da je krenuo za njim, a zatim naglo zastao
skamenjen prizorom pred svojim oima, kao da je mu razmjer preobrazbe potpuno umanjio sposobnost da vjeruje
vlastitim oima. Velika nepravilna mrea puteva, torova i jakeva bila je nanovo nacrtana, kao da je neko dijete veliko
poput planine crtalo velike krugove tapom. Strava je zamijenila ono poznato, aU je red zamijenio red.
Poput pijavice, njegovo je otkrie glede Moenghusa praskom stvorilo drugaiji, daleko vie zastraujui red od onog
kojeg je poznavao. Trijumf je postao ponienje. Ponos je preao u kajanje. Moenghus vie nije bio ^sci otac u njegovom
srcu. Umjesto toga postao je nepodnoljivi tiranin, robovlasnik preruen u roba. Rije i koje su ga uzdigle, koje su mu
otkrile istinu i ushienje sada su bile rijei koje su ga ponizile, koje su ga besramno iskoristile. Izrazi koji su ga bili utjeili
sada su bili tek ulozi u nekoj suludoj igri. Sve - izgled, dodir, simpati ne afektacije - pijavica je podigla i ponovno silovito
ispisala.
Neko se vrijeme zaista smatrao probuenim, jedinim koji ne posre i ne tapka kroz snove koje su Scylvendijima podvalili
obiaji njihovih predaka. Njima je Stepa bila tlo ne samo za stopala i trbuhe, ve i za njihove due. A ipak je on, Cnaiiir
urs Skiotha, znao i ivio istinu Stepe On je jedini bio budan. Dok su ostali kroili umiljenim kanjonima njegova je dua
lutala prostranstvima bez staza. On je jedini uistinu pripadao zemlji.
Jedino on. Zato se tolika mo skrivala u injenici da se ne istie iz svog plemena nego mu prethodi?
Meutim, vijavica je odnijela i to. Sjeao se kako je njegova majka plakala nakon smrti njegova oca, no je li plakala za
Skiothom kojeg joj je uzela smrt ili, kao Cnaiiir, za Moenghusom kojeg joj je uzeo horizont? Cnaiiir je znao da je
Moenghusu zavoenje Skiothine prve ene bila tek usputna stanica, polazna to ka za zavoenje Skiothinog prvoroenog
sina. Kakve joj je lai aputao dok ju je probadao u mraku? U to da je lagao Cnaiiir je bio siguran, jer nikada nije govorio o
njoj niti je volio. A ako je lagao njoj, onda...
Sve to se dogodilo bilo je kunja, ba kao to je Moenghus rekao. ak su i kretanja dua - miljenje, udnja, ljubav 128

putovanja neim bez staza. Cnaiiir je sebe smatrao polazitem, porijeklom svih svojih dalekosenih misli. A zapravo je bio
tek blatni trag, staza kojom se netko drugi posluio da stigne na svoje odredite. Sve misli koje je nazivao svojima
pripadale su nekom drugome. Njegova je probuenost bila tek jo jedan san u dubokom drijemeu. Nekom
nezemaljskom lukavstinom namamljen je u jednu opscenost za drugom, u jedno ponienje za drugim, i plakao je od
zahvalnosti.
I shvatio je da su to ostali iz njegovog plemena znali, pa makar i na nejasan na in na koji vukovi njue slabost. Prezir i
smijeh budala nije znaio nita kada stanuje u istini. No kada si prevaren...
Plaljivac.
Kakvo muenje!
Trideset je godina Cnaiiir ivio s tom vijavicom, pojaavajui njenu tutnjavu daljnjim uvidima i beskrajnim optuivanjima.
Na nju su se nagomilala i brojna godinja doba prepuna tjeskobe.
Dok je bio budan, kretala se njime bez daha, sumorno kao to je sumorno obavljanje nekog zadatka s praznim plu ima.
Meutim, dok je spavao... Muili su ga mnogi snovi.
i Moenghusovo lice uzdie se iz dubine jezera, blijedo kroz zelenkasti odsjaj vode. Posvuda kroz okolnu tamu preplitale
su se pilje, poput tankih tuneli a kakve je mogue pronai ispod velikog kamena u travi. Ispod same povrine, blijedi
Diinyanjanin zastane kao da ga je povuklo i zauzdalo neto iz dubina, nasmijei se i podigne usta. Prestravljen, Cnaiiir
promatra kako mu gujavica izbija kroz nasmijeene usne i probija povrinu vode. Opipava zrak kao slijepi prst.
Vodenkasta i odvratna, bljedunjava rui asta iz skrivenih mjesta. I uvijek njegova vlastita nejasna ruka lebdi iznad jezera
i, u jednom tihom trenutku ludila, dodiruje to.
No sada je Cnaiiir bio budan, a lice se vratilo. Pronaao ga je na svom hodo au grobnim humcima svojih predaka. Stiglo
je sa sjevernih pustara, iscrpljeno vremenskim uvjetima, izreetano srankovskim ranama. Anasurimbor Kellhus, sin
Anasurimbora Moenghusa. No to li je drugi dolazak zna io? Hoe li pruiti odgovor na vijavicu ili e samo udvostruiti
njegov gnjev?
Usuuje li se iskoristiti sina da prona e oca? Usuuje li se prijei Stepu bez staza?
Anissi je podigla glavu s njegovih grudi i promotrila mu lice. Njezine su mu grudi ovla dotakle udubinu trbuha. O i su joj
blistale u mraku. Bila je, Cnaiiir pomisli, previe lijepa da bi pripadala njemu.
"Jo uvijek nisi govorio s njim", rekla je, spustivi glavu u slap svoje kose, pa spusti usnice i poljubi mu ruku. "Zato?"
"Rekao sam ti... Vrlo je moan."
Osjetio je da ona razmilja. Moda zato jer su joj usne bile toliko blizu njegovoj koi. "Slaem se s tvojim... bojaznima",
ree ona. "No ponekad nisam sigurna koga me vie strah, tebe ili njega."
Ljutnja se probudila u njemu, spora, opasna ljutnja osobe iji je autoritet neupitan i apsolutan. "Boji se mene? Zato?"
"Bojim se njega zato jer ve govori naim jezikom jednako dobro kao bilo koji rob koji je tu ve deset godina. Bojim ga se
jer njegove oi... inii se da ne trepe. Ve me uspio i nasmijati i rasplakati."
Tiina. Prizori su mu prolazili kroz glavu, niz izlomljenih i bolnih prizora. Uko io se na prostirci, zategnuo udove uz nju
mekanu.
"Bojim se tebe", nastavila je, "jer si mi rekao da e se to dogoditi, poznaje tog ovjeka, iako nisi nikada razgovarao s
njim."
Grlo ga je boljelo. Plakala si samo kad sam te ja udario.
Poljubila mu je ruku i dotaknula usne prstom. "Ju er me upitao 'Zato on eka?'"
Otkad je pronaao tog ovjeka, sve se odvijalo s takvom sigurnou kao da su i najmanji doga aji natopljeni sudbinom i
predznacima. Vea bliskost izmeu njega i tog ovjeka nije ni mogla postojati. Golim ga je rukama guio do smrti san za
snom.
"Nisi me niti jednom spomenula?" upitao je - i zapovjedio.
"Ne. Nisam. A opet ga poznaje. I on poznaje tebe."
"Preko tebe. Vidi me kroz tebe." Na trenutak se zapitao to to stranac vidi, kakva bi slika njega mogla isijavati iz
prekrasnog Anissinog lica. Dobar dio istine, zaklju i.
Od svih njegovih ena, jedino je Anissi bila dovoljno hrabra da ga zagrli kad bi vrisnuo u snu. Samo bi mu ona aputala
kad bi se probudio uplakan. Druge bi ostale uko ene, mrtve, pravei se da spavaju. Tako i treba. Druge bi izudarao,
izudarao jer su se usudile svjedo iti takvoj njegovoj slabosti.
U mraku je Anissi zgrabila njegovo rame i povukla, kao da ga eli izvu i iz neke strane opasnosti. "Gospodaru, ovo je
svetogre. On je vjetac. arobnjak."
"Nije. On je manje od toga. I vie."
"Kako? Kako zna?" Nestao je oprez iz njezinog glasa. Bila je uporna. Zatvorio je oi. Bannutovo nacereno lice bljesnulo
je iz tame okrueno mahnitou Kiyutha. Cendravi peder... "Spavaj, Anissi." Usuuje li se iskoristiti sina da prona e oca?
Dan bijae sunan, toplina je navijetala neminovan dolazak ljeta. Cnaiur je zastao pred irokim stocern jaka, pratei
uzorak ava po njegovom konom licu. Bio je to jedan od onih dana kad se posljednji tragovi zime sue iz koe i drvenih
pukotina jaka, kada miris trulei zamjenjuje miris praine.
129

unuo je pred preklop na ulazu i spustio dva prsta na zemlju, pa ih prinio usnama kao to je bio obi aj. Nalazio je utjehu
u tom inu, iako su razlozi za to bili odavno mrtvi. Zakva io je preklop i mugnuo u mra nu unutranjost, gdje je zatim
sjeo leima prema ulazu.
Trudio se razabrati lancima sputanu osobu iz mraka. Srce mu je divlje udaralo.
"ene mi kau da si nauio na jezik, i to... suludom brzinom."
Blijeda je svjetlost probijala iza njega. Vidio je gole udove, sive poput mrtvih grana. Smrad urina i izmeta zaguivala je
zrak. Mukarac je izgledao i bazdio kao da je krhak i bolestan. To, Cnaiiir je znao, nije bilo nimalo slu ajno.
"Brzo uim, da." Sjenovita se glava pognula, kao da ponire...
Cnaiiir zaustavi drhtaj. Toliko slian.
"Moje ene kau da si vjetac."
"Nisam." Otegnuti uzdah. "No ti to ve zna."
"Mislim da znam." Izvukao je Chorae iz male kesice privrene uz pojas, i bacio je u niskom luku. Lanci zazvonie.
Stranac zgrabi kuglu u zraku kao da je muha.
Nita se ne dogodi.
"to je ovo?"
"Dar mome narodu jo iz pradavnina. Dar od naega Boga. Ubija vjetice."
"A rune koje su gore ispisane?"
"Ne znae nita. Vie ne."
"Ne vjeruje mi. Boji me se."
"Ja se niega ne bojim."
Bez odgovora. Pauza za razmatranje loeg izbora rijei.
"Ne", Dijnyanjanin konano ree. "Boji se mnogih stvari."
Cnaiiir stisne zube. Opet. Opet se dogaalo isto! Rijei su ga poput poluga gurale unazad stazom punom provalija. Gnjev
ga je preplavljivao poput vatre koja divlja pretrpanim hodnicima. Poast.
"Ti," procijedio je, "znaj da sam druga iji od drugih. Osjetio si moju prisutnost kroz moje ene zahvaljuju i mom znanju.
Znaj da u postupati suprotno od mnogo ega to kae, jednostavno zato jer si ti taj koji govori. Znaj da u svake noi
prema zejim iznutricama odluivati nou li te ostaviti na ivotu. Znam tko si, Anasurimbore. Znam da si Dunyanjanin."
Ako je mukarac i bio zaprepaten, niime to nije pokazao. Samo je rekao, "Odgovorit u na tvoja pitanja."
"Ispriat e mi sve to si zakljuio o okolnostima u kojima se sad nalazi. Objasnit e zato si doao ovamo. Ako ja ne
budem zadovoljan tvojim iskazom, poslat u te u smrt - smjesta."
Prijetnja je bila snana, rijei pune sigurnosti. Drugi bi ljudi pomno razmiljali o njima, vagali ih u tiini da bi dobro
odmjerili svoj odgovor No Diinyanjanin nije. Odgovorio je odmah, kao da ga ne bi iznenadilo nita to bi Cnaiiir mogao
rei ili uiniti.
"Jo sam na ivotu jer je moj otac proao tvojim zemljama dok si bio mlad i po inio neki zloin za koji eli poravnati
raune. Ne vjerujem da me moe ubiti iako bi to elio. Previe si inteligentan da bi se zadovoljio zamjenom. Razumije
kakvu prijetnju predstavljam, a ipak se nada da e me iskoristiti kao sredstvo za postizanje vieg cilja. Moje su
okolnosti dakle, usklaene s tvojim namjerama."
Nastupi kratka tiina. Cnaiiirove su se misli rojile i u zaprepatenju i u znak potvrde, a onda se sabrao iznenada
sumnjiav. Ovaj ovjek je intelekt... Ratuj.
"Zabrinut si", glas ree. "Predvidio si ovakvu procjenu, ali ne i da u je izgovoriti, i zato jer sam je izgovorio boji se da
samo udovoljavam tvojim oekivanjima kako bih te prevario na neki dublji nain." Zastane. "Poput mog oca,
Moenghusa."
Cnaiiir pljune. "Tvojoj su vrsti rijei noevi! No oni ne sijeku uvijek, zar ne? Zamalo si umro prelaze i Suskaru. Moda bih
trebao razmiljati kao Srank."
Stranac je zaustio da e odgovoriti, ali je Cnaiiir ve iziao pognut na svjei stepski zrak, trae i pomo. Promatrao je
ravnoduno dok su njegovi ljudi izvla ili Norsirca iz jaka, a onda vezivali njegovo nago tijelo za stup blizu sredita logora.
Satima je mukarac jecao i zavijao, vritei molio za milost dok su ga obra ivali po starim obiajima. ak su mu i crijeva
popustila u kolikoj je agoniji bio.
Cnaiiir je udario Anissi kad je po ela plakati. Nije uope povjerovao u sve to.
Te se noi Cnaiiir vratio znajui, ili nadajui se, da e ga tama zatititi.
Zrak je jo uvijek zaudarao pod koama. Stranac je bio tih poput mjese ine.
"A sada," Cnaiiir ree, "tvoje namjere... I nemoj misliti da se zavaravam mislei da sam te slomio. Tvoju vrstu nije
mogue slomiti."
Neto je zaukalo u tami. "U pravu si." Glas mu u mraku bijae oao. "Za moju vrstu postoji jedino misija. Doao sam po
svoga oca, Anasurimbora Moenghusa. Doao sam ga ubiti."
Tiina, osim laganog junog vjetra.
Stranac nastavi: "Sada je dilema potpuno na tebi, Scylvendi. ini se da su nam misije jednake. Znam gdje i, to je jo
130

vanije, kako pronai Anasurimbora Moenghusa. Nudim ti upravo onu alicu koju eli. Je li u njoj otrov ili ne?"
Usuuje li se iskoristiti sina?
"Uvijek je unutra otrov", Cnaiiir promrsi, "kada si edan."
Poglaviine ene dvorile su Kellhusa, ispirale mu ispucalu kou mastima koje su spravile starice iz plemena. Povremeno
bi im govorio dok su to inile, smirivao njihove preplaene poglede njenim rijeima, mamio im osmijehe na lice.
Kad je kucnuo as da njihov mu i Norsirac krenu, okupile su se na hladnom tlu pred Bijelim jakem i sve ano promatrale
kako mukarci pripremaju konje. Osjetile su monolitsku mrnju jednoga i boansku ravnodunost drugoga. A kad su dvije
figure odmakle u travu u daljini, nisu znale za kim pla u - za mukarcem koji ih je pokorio ili za mukarcem koji ih je
poznavao.
Samo je Anissi znala izvor svojih suza.
Cnaiiir i Kellhus jahali su prema jugoistoku, preavi iz utemotskih podru ja u zemlju Kuota. Blizu june granice kuotskih
panjaka sustiglo ih je nekoliko jaha a s ulatenim vujim lubanjama na vrhu sedala i perjanicama na njihovom
stranjem oluku. Cnaiiir je nakratko porazgovarao s njima, podsjetio ih na Putove, a onda su odjahali - jedva ekajui,
pretpostavio je, da jave svom poglavici da su Utemoti napokon bez Cnaiiira urs Skiothe, krotitelja konja i najnasilnijeg
ovjeka od svih.
Kad su ostali sami, Dunyanjanin ga je ponovno pokuao uvu i u razgovor.
"Ne moe zauvijek utjeti", rekao je.
Cnaiiir ga je promotrio. Lice obraslo plavom bradom izgledalo je sivo pred prostranstvima u pozadini. Nosio je oklop bez
rukava uobiajen meu Scylvendijima, a blijede su mu podlaktice virile iz krznenog ogrta a koji mu je visio s ramena.
Svievi repovi koji su resili ogrta njihali su se u ritmu kojim je hodao njegov konj. Mogao bi pro i za Scylvendiia da nije
bilo njegove svijetle kose i ruku bez oiljaka - oboje ga je inilo nalik enama.
"to te zanima?" Cnaiiir ga upita sumnjiavo oklijevajui. inilo mu se dobrim da mu panju odvla i sjevernjakov
besprijekorni scylvendski Bio mu je to podsjetnik. Jednom kad ga sjevernjak prestane uznemiravati znao je, bit e
izgubljen. Zbog toga je toliko esto odbijao razgovarati s tim gadom, zbog toga su ve danima jahali u tiini. Navika je
ovdje bila jednako opasna kao i njegova lukavost. im ga njegova prisutnost prestane muiti, im se pomiri sa
situacijom, Cnaiiir je znao da e se ovaj nekako nai ispred njega u tijeku dogaaja i da e ga voditi nepredvidivim
putevima.
U logoru je Cnaiiir koristio svoje ene kao posrednice kako bi se izolirao od Kellhusa. To je bila tek jedna od mjera
predostronosti koju je poduzeo. ak je spavao s noem u ruci, znaju i da se taj ovjek ne treba osloboditi lanaca da bi
ga posjetio. Mogao bi doi kao netko drugi - ak i Anissi - kao to je Moenghus doao njegovom ocu pred mnogo godina
s licem njegova najstarijeg sina.
No sada Cnaiiir nije imao posrednika koji bi mu uvali glavu. Nije se mogao osloniti niti na utnju, kao to se u po etku
nadao. Budui da se pribliavaju Nansuriju, trebat e raspraviti planove. ak i vukovi trebaju dogovore da opstanu u
zemlji pasa.
Sada je bio sam s Diinyanjaninom i nije mogao zamisliti ve u opasnost.
"Oni ljudi", ree Kellhus. "Zato su ti dozvolili prolaz?"
Cnaiiir ga prostrijeli opreznim pogledom. Poinje sa sitnicama kako bi mi se neopazice uvukao u srce.
"Takav nam je obiaj. Sva plemena idu u sezonske napade na Carstvo."
"Zato?"
"Iz vie razloga. Zbog robova. Zbog pljake. No najvie od svega> zbog bogotovlja."
"Bogotovlja?"
"Mi smo Narod Rata. Na je Bog mrtav, ubili su ga narodi Tromor-ja. Na nama je da ga osvetimo." Cnaiiir poali zbog
ovog odgovora. Na povrini se inio dovoljno bezazlenim, no po prvi put je shvati koliko mnogo ta izjava govori o
Narodu, a samim time i o njemu. Za ovjeka ne postoje sitnice. Svaki je detalj, svaka rije, no u rukama ovog stranca.
"Ali kako je mogue", Dunyanjanin je bio uporan, "oboavati ono to je mrtvo?"
Nemoj nita rei, pomislio je, ali ve je bio govorio.
"Smrt je vea od ovjeka. Treba je oboavati."
"Ali smrt je"
"Ja u postavljati pitanja", Cnaiiir eksplodira. "Zato su te poslali da ubije svog oca?"
"To si me trebao pitati prije nego si prihvatio moju pogodbu", re e Kellhus zajedljivo.
Cnaiiir zatomi nagon da se nasmije, znaju i da je takvu reakciju Dunyanjanin elio izazvati.
"A zato?" uzvrati on. "Ne postoji nain da bez mene proe Stepu iv. Sve do Hethantskog gorja si moj. Do tad imam
vremena odluiti."
"Ali ako je strancima nemogue prijei Stepu bez pratnje, kako je moj otac uspio pobjei?"
Cnaiiiru se najeie ruke, no pomisli: Dobro pitanje. Podsjea me na podmuklost tvoje rase.
"Moenghus je bio lukav. Potajno si je pravio oiljke po rukama i skrivao ih. Nakon to je ubio mog oca, a Utemoti bijahu
obvezani au ne maltretirati ga, obrijao je lice i obojio kosu u crno. Budu i da je mogao govoriti kao da je pripadnik
131

Naroda, jednostavno je preao Stepu kao to to mi inimo, kao Utemot koji odlazi tovati svog Boga. O i su mu bile
gotovo dovoljno svijetle..." Zatim Cnaiiir doda, "to misli zato sam ti zabranio odje u dok si bio u zato enitvu?"
"Tko mu je dao boju za kosu?"
Cnaiiiru gotovo zastane srce. "Ja."
Diinyanjanin samo kimne i odvrati pogled prema turobnom horizontu. Cnaiiir je slijedio njegov pogled.
'Bio sam opsjednut!" zareao je. "Opsjeo me demon!"
Zaista", Kellhus odvrati, okrenuvi se opet prema njemu. Imao je ^ucutan pogled, no glas mu je bio strog, kao da je
Scylvendi. "Moj te otac zaposjeo."
I Cnaiiir shvati da eli uti to e ovjek rei. Ti mi moe pomoi. ^ti si mudar...
Opet! Vjetac je to opet inio! Preusmjeravao njegov razgovor. POkoravao kretanja njegove due. Bio je poput zmije koja
iskuava otvor za otvorom. Slabost za slabou. Gubi se iz moga srca!
"Zato su te poslali da ubije svog oca?" Cnaiiir je bio uporan, uhvativi se tog neodgovorenog pitanja kao dokaza o
neljudskim razmjerima ovog nadmetanja. A to jest bilo nadmetanje, Cnaiiir shvati. On nije razgovarao s tim ovjekom; on
je ratovao protiv njega. Sudjelovat u u razmjeni noeva.
Diinyanjanin ga je radoznalo pogledao, kao da ga zamara njegova besmislena sumnjiavost. Jo jedan trik.
"Zato jer me otac pozvao", odgovorio je zagonetno.
"I to je razlog za umorstvo?"
"Diinyanjani se skrivaju od svijeta ve dva tisuljea, i ostali bi skriveni, kad bi mogli, za vijeke vjekova. Me utim pred
trideset i jednu godinu, dok sam jo bio dijete, otkrila nas je skupina Srankova. Srankove smo s lako om unitili, ali je za
svaki sluaj moj otac poslan u divljinu da se uvjeri u razmjere nae izloenosti. Kada se vratio nekoliko mjeseci kasnije,
odlueno je da mora biti prognan. Bio je okaljan, postao je prijetnja naoj misiji. Prola su tri desetlje a i pretpostavljali
smo da je poginuo."
Diinyanjanin se namrtio. "No onda nam se vratio, vratio na dotad nezabiljeen na in. Poslao nam je snove."
"Magija", Cnaiiir ree.
Dijnyanjanin kimne. "Da. Iako to tada nismo znali. Znali smo samo da je istoa nae izolacije okaljana, i da izvor toga
treba pronai i ukloniti."
Cnaiiir je promatrao njegov profil, koji se lagano ljuljao u ritmu hoda njegova konja. "Zna i ti si krvnik."
"Da."
Budui da Cnaiiir nije nita rekao, Kellhus nastavi, "Ne vjeruje mi.
Kako bi i mogao? Kako bi vjerovao nekome tko nikada nije zaista govorio, ve samo usmjeravao i manevrirao,
manevrirao i usmjeravao, bez kraja i konca?
"Ne vjerujem ti."
Kellhus se okrenuo okolnim prostranstvima sivozelene ravnice. ProsH su breuljkaste kuotske panjake i sada su prelazili
velike visoravni unutranjosti Jiiinatske stepe. Osim malog potoka pred njima i prorije ene grade od ikare i jablana uz
njegove potopljene obale, prostranstva biahu jednolina poput oceana. Samo je nebo prepuno oblaka nalik plove im
planinama imalo dubinu.
"Dunyanjani", kae Kellhus nakon nekog vremena, "su se predali . Qsu, onome to bi ti nazvao razumom i intelektom.
Mi teimo potpunoj svijesti, misli koja samu sebe pokre e. Misli svih ljudi izviru iz tame. Ako ti jesi kretanje svoje due, a
svrha tog kretanja ti prethodi, kako onda svoje misli ikada moe nazvati svojima? Kako moe biti ita doli robom tame
koja prethodi? Jedino nam Logos moe ublaiti to ropstvo. Jedino nam poznavanje izvora misli i postupaka omogu ava
da posjedujemo vlastite misli i postupke, da zbacimo jaram okolnosti. A samo Dunyanjani posjeduju to znanje, ovjee
ravnice. Svijet spava u okovima vlastitog neznanja. Samo Dijnyanjani su budni. Moenghus, moj otac, to ugroava."
Misli izviru iz tame? Moda vie od ikoga, Cnaiiir je znao da je to istina. Mu ile su ga misli koje nisu mogle biti njegove.
Koliko je puta, nakon to bi udario neku od svojih ena, pogledao u are i dlan i pomislio: Tko me naveo da to uinim?
Tko?
No to je bilo nevano.
"Nije to razlog to ti ne vjerujem", Cnaiiir ree zamiljeno. On to ve zna. Diinyanjanin ga je itao, znao je to, s lakoom
kojom pripadnik plemena ita raspoloenja svojih stada.
Kao da mu ita misli, Kellhus ree, "Ne vjeruje da bi sin mogao biti krvnik svome ocu."
"Tako je."
ovjek kimne. "Osjeaji, poput sinovljeve ljubavi prema ocu, nas jednostavno odvode u tamu, ine nas robovima obiaja
i pouda..." Sjajne plave oi prikovale su Cnaiiirove, nevjerojatno mirne. "Ne volim svog oca, ovjee ravnice. Ja ne volim.
Ako to umorstvo omogui mojoj brai da nastave sa svojom misijom, onda u ga i ubiti."
Cnaiiir je zurio u njega, dok mu je glava brujala od iscrpljenosti. Moe " povjerovati u to? Ono to je rekao imalo je
neporecivog smisla, no opet, cnaiiir je pretpostavljao da bi on mogao bilo to u initi uvjerljivim.
"Osim toga," Anasiariombor Kellhus nastavi, "ti sigurno zna poneto o tim stvarima."
"Kojim stvarima?"
132

'Sinovima koji ubijaju oeve."

Umjesto da odgovori, Cnaiiir ga je prostrijelio trenutanim, povrijeenim pogledom, a onda pljunuo.
Zadravi izraz ravnodunog i ekivanja, Kellhus ga je skupio u dlan svojih osjetila. Stepa, primi ui potok, itava se
pozadina povukla. Cnaiiir urs Skiotha je postao sve. Ubrzani ritam njegova disanja. Razmjetaj mii a oko njegovih oiju.
Njegovo bilo koje mu je poput gujavice migoljilo izmeu tetiva na vratu. Postao je zbor znakova, ivo pismo, a Kellhus e
ga proitati. Ako ve misli vladati okolnostima, mora procijeniti ba sve.
Otkad je napustio lovca na krzna i pobjegao prema jugu kroz sjeverne pustare, Kellhus je susreo mnoge ljude, pogotovo
u gradu Atrithauu. Tamo je ustanovio da Leweth, krznar koji ga bijae spasio, nije nikakva iznimka. Svjetovni su ljudi bili
jednako naivni i obmanuti kao to je krznar bio. Kellhus je samo trebao izgovoriti nekoliko temeljnih istina i oni bi ostali u
udu. Trebao je samo sabrati te istine u ugrubo sloene propovijedi, i predali bi mu imovinu, ljubavnike i ljubavnice, ak i
djecu. etrdeset i sedmoro ljudi pratilo ga je kad je izjahao na june dveri Atrithaua, nazivaju i se adunyanjanima,
'malim Dunyanjanima'. Niti jedan nije preivio put preko Suskare. Iz ljubavi su rtvovali sve, zauzvrat trae i samo rijei.
Kao privid smisla.
No ovaj je Scylvendi bio drugaiji.
Kellhus se ve bio susreo sa sumnji avou i nepovjerenjem, i ustanovio da ih moe okrenuti u svoju korist. Otkrio je da
se sumnjiavi ljudi predaju vie od veine jednom kad konano pridobije njihovo povjerenje. Ne vjerujui nita ispoetka,
odjednom bi povjerovali sve, bilo da se okaju za svoje poetno oklijevanje, bilo da jednostavno ne ponove istu
'pogreku'. Mnogi od njegovih najfanati nijih sljedbenika bili su sumnji avci - u poetku.
No nepovjerenje koje je gajio Cnaiur urs Skiotha razlikovalo se od iega s im se do tada susreo, i svojim razmjerima i
vrstom. Za razliku od ostalih, ovaj ga je ovjek poznavao.
Kada ga je Scylvendi, lica istovremeno objeenog od zaprepatenja i ukoenog od mrnje, pronaao na vrhu humka,
Kellhus je pomislio Oe... napokon sam te pronaao... Obojica su ugledala Anasurimbora Moenghusa u licu onog drugog.
Nikada se nisu sreli, a ipak su se blisko poznavali.
U poetku se ta povezanost pokazala nevjerojatno povoljnom za Kellhusovu misiju. Spasila mu je ivot i obeavala
siguran prelazak preko Stepe. No istovremeno je okolnosti inila nepredvidivima.
Scylvendi je nastavio odbijati svaki njegov pokuaj da ga obuzme. Nije bio zadivljen uvidima koje mu je Kellhus nudio.
Nisu ga tjeile njegove racionalizacije niti su mu laskale njegove neizravne pohvale. A kada bi mu misli brzale
zaintrigirane neim to je Kellhus rekao, istoga bi se trenutka pokajao, sjetivi se doga aja koji ve desetljeima bijahu
mrtvi. Do sada mu je ovjek predao jedino nevoljko izgovorene rijei i pljuvaku.
Nekako je, nakon trideset godina opsjednutosti Moenghusom, naletio na nekoliko klju nih istina vezanih uz Dunyanjane.
Znao je za njihovu sposobnost itanja misli preko lica. Znao je za njihovu umnost. Znao je za njihovu apsolutnu
predanost misiji. I znao je da ne govore da bi razmjenjivali gledita ili prenosili istine, ve da bi prethodili - da bi ovladali
duama i okolnostima.
Znao je previe.
Kellhus ga je prouavao krajikom oka, promatrao kako se naginje unazad dok se tlo sputalo prema potoku; izrezbarena
ramena bila su mu nepomina, a kukovi se njihali kako je konj hodao.
Jesi li to planirao, Oe? Je li on prepreka koju si mi postavio na put? Ilije on sluajno tu?
Vjerojatnije ovo drugo, Kellhus odlui. Unato primitivnoj tradiciji njegovog naroda, ovaj bijae neuobi ajeno
inteligentan. Misli zaista inteligentnih ljudi rijetko idu istim stazama. One se granaju, a misli Cnaiiira urs Skiothe
razgranate su daleko, slijedei Moenghusa na mjesta gdje se niti jedan svjetovni ovjek ne bi usudio poi.
Nekako te prozreo, Oe, a sada eprozreti i mene. U emu si pogrijeio? Moe li se to ispraviti?
Kellhus trepne i u tom djeliu sekunde odvoji se od padine, neba 1 vjetra, i usnu stotinu paralelnih snova o postupcima i
posljedicama, slijedei tragove vjerojatnosti. Onda je ugledao.
Do sada je pokuavao zaobi i Scylvendijevu sumnjiavost, a zapravo ju je trebao upregnuti da radi njemu u korist.
Pogledao je ovjeka iz Stepe ^ novom svjetlu, spazivi odmah tugu i gnjev kojima se hrani njegovo nepopustljivo
nepovjerenje, a zatim spoznao stazu rijei, tona i izraza "Ca kojima e ga stjerati u kut iz kojeg nee moi pobjei, u
kojem e 'Njegova sumnjiavost prepustiti mjesto novoroenom povjerenju.
Kellhus je ugledao Najkrai put. Logos.
"Ispriavam se" rekao je oklijevajui. "Nisam ono trebao rei."
Scylvendi otpuhne.
Zna da ne govorim iskreno... Dobro.
Cnaiiir ga pogleda izravno u lice, duboko usaenih oiju punih prkosa.
"Reci mi, Diinyanjanine, kako se upravlja mislima na nain kojim drugi ljudi upravljaju konjima?"
"Kako to misli?" Kellhus upita otro, kao da se premilja bi li se trebao uvrijediti. Tonalni znakovi u scylvendskom jeziku
bijahu mnogobrojni suptilni i drasti no su se razlikovali meu mukarcima i enama. Iako to stepski ovjek nije uvidio,
uskratio je Kellhusu mona oruja ograniivi ga na komunikaciju sa svojim enama.
"ak i sada", Cnaiiir se otrese, "pokuava upravljati kretanjima moje due!"
133

Slabano bubnjanje njegova srca. Gustoa krvi u ispucanoj koi. Jo uvijek je nesiguran.
"Ti misli da ti je to moj otac inio."
"Tvoj otac mi jest to" Cnaiiir zastane, a oi mu se uzbunjeno rairie. "No govori to da bi me skrenuo s puta! Da
izbjegne moje pitanje!"
Dosad je Kellhus uspjeno predvidio svako ravanje Scylvendijevih misli. Cnaiiirovi su odgovori slijedili jasni obrazac:
zaletio bi se niz stazu koju mu je Kellhus otvorio, a onda bi ustuknuo natrag. Dokle god njihovi razgovori nalikuju tom
uzorku, Kellhus je znao, Scylvendi e se osjeati sigurnim.
Meutim, kako nastaviti?
Nita ne zavarava tako uspjeno kao istina.
"Svakog ovjeka kojeg sretnem," ree on konano, "razumijem bolje nego to on sam sebe razumije."
Pogled mu ustukne kad mu je strah potvren. "No kako je to mogue?"
"Zato jer sam tako odgojen. Zato jer su me uvjebali. Zato jer sam jedan od Uvjetovanih. Ja sam Dunyanjanin."
Konji su projurili kroz i preko plitkog potoka. Cnaiiir se nagnuo postrance i pljunuo u vodu. "Jo jedan odgovor koji uop e
nije odgovor , odbrusio je.
Moe li mu rei istinu? Ne sve, u svakom sluaju.
Kellhus pone, hinei oklijevanje: "Svi vi - pripadnici tvog plemena, tvoje ene, djeca, ak i tvoji neprijatelji s druge strane
planina - nesposobni ste vidjeti prave izvore svojih misli i djela. Ili pretpostavljate da ste vi izvor ili mislite da on lei
negdje izvan svijeta - u Onostranom, kao to sam uo da to zovete. Ono to vam prethodi, ono to zaista odreuje vae
misli i djela, vi ili uope ne zamjeujete ili pripisujete demonima i bogovima."
Bezizraajan pogled i stisnuti zubi kazivali su da ga tite neeljena sje anja. Moj mu je otac to ve rekao...
"Ono to prethodi odreuje ono to e uslijediti", Kellhus nastavi. "Dunyanjanima je to najvie naelo."
"A to to tono prethodi?" Cnaiiir upita, pokuavaju i se prezirno naceriti.
"Ljudima? Povijest. Jezik. Strasti. Obiaji. Sve to odreuje ono to ljudi govore, misle i ine. To su skriveni konci na kojima
svi ljudi vise poput lutaka."
Plitko disanje. Lice optereeno neeljenim uvidima. "A kada konci postanu vidljivi..."
"Mogue ih je zgrabiti."
Samo za sebe, to je priznanje bilo bezopasno: na neki na in svi ljudi ele ovladati drugima. Samo bi u kombinaciji sa
znanjem o njegovim sposobnostima moglo postati opasno.
Da samo zna koliko duboko vidim...
Kako bi ih prestravilo, svjetovne ljude, vidjeti sebe kroz oi Diinyanjana. Zablude i gluposti. Izopa enost.
Kellhus nije vidio lica, on bi vidio etrdeset i etiri miia preko kostiju 1 tisue ekspresivnih permutacija koje iz njih izviru
- druga usta jednako lajava kao i prva, i daleko iskrenija. On nije uo ljude dok priaju, on bi uo zavijanje ivotinje koja
se skriva unutra, cmizdrenje udarenog djeteta, zbor prethodnih generacija. On nije vidio ljude, on je viao primjere i
posljedice, obmanute potomke otaca, plemena i civilizacija.
On nije vidio ono to dolazi poslije. Vidio je ono to prethodi.
Jahali su meu mladim stablima na drugoj obali potoka, izbjegavajui Brane prekrivene ranoproljetnim zelenilom.
'Ludost", Cnaiiir ree. "Ne vjerujem ti..."
Kellhus ne ree nita, usmjeravajui konja izmeu drvea i mlateih grana. Znao je puteve Scylvendijevih misli, zakljuke
koje e donijeti - ako uspije zaboraviti svoj gnjev.
"Ako su svi ljudi nesvjesni porijekla vlastitih misli..." Cnaiiir re e. Nestrpljivi da se oslobode ikare, konji su galopirali
nekoliko posljednjih duina do otvorenog, beskrajnog prostranstva.
"Onda su svi ljudi u zabludi."
Kellhus mu je zarobio pogled jedan kljuan trenutak. "Postupaju iz razloga koji nisu njihovi."
Hoe li uvidjeti?
"Poput robova..." Cnaiur po ne, zapanjeno se mrtei. Onda se prisjetio u koga gleda. "Ali ti to kae samo da bi
odrijeio sebe! Kakve ima veze ako porobljava robove, je li, Dunyanjanine?"
"Sve dok je ono to prethodi prikriveno, sve dok su ljudi ionako u zabludi, kakve ima veze?"
"Zato jer je to obmana. Varka kakvima se slue ene. Zloin na tetu asti!"
"A ti nikada nisi obmanjivao protivnike na bojnom polju? Nikada nisi porobio drugoga?"
Cnaiiir pljune. "Moje neprijatelje. Moje protivnike. One koji bi isto to u inili meni kad bi mogli. Takvu pogodbu sklapaju
svi ratnici, i to je asna pogodba. Ali to to ti radi, Dunyanjanine, ini sve ljude tvojim neprijateljima."
Kakva otroumnost!
"Je li? Ili ih ini mojom djecom? Koji otac ne vlada svojim jakem?"
Isprva je Kellhus strahovao da je bio previe nejasan, no onda je Cnaiiir rekao: "Znai to smo mi tebi? Djeca?"
"Nije li moj otac vladao tobom kao svojim orujem?"
"Odgovori mi na pitanje!"
"Djeca u odnosu na nas? Naravno da jeste. Kako bi te ina e moj otac tako jednostavno iskoristio?"
134

"Obmanom! Obmanom!"
"Zato me se onda toliko boji, Scylvendi?"
"Dosta!"
"Bio si slabano dijete, nisi li? Stalno si plakao. Ustuknuo bi svaki put kad je tvoj otac podigao ruku... Reci mi, Scylvendi,
otkud ja to znam.'
"Zato jer su sva djeca takva!"
"Cijeni Anissi vie od drugih ena, ne zato jer je ljepa, ve zato jer samO ona trpi tvoje muenje i svejedno voli. Jer
samo ona"
"Ona ti je to rekla! Kurva ti je to rekla!"
"udi za nedozvoljenim openjem, za"
"Rekao sam dostal"
Tisuama su godina Dunyanjani odgajani da ograni avaju svoja osjetila, uvjebavani da ogole ono to prethodi. U
njihovom prisustvu nije bilo tajni. Niti lai.
Od koliko je slabosti duha Scylvendi patio? Koliko je puta povrijedio ne ije srce ili tijelo? Sve neizrecivo. Sve uutkano
gnjevom i beskrajnim prebacivanjima krivnje, skriveno od njega samoga.
Ako Cnaiiir urs Skiotha sumnja u Kellhusa, onda e Kellhus platiti cijenu njegove sumnje. Istinu. Neizrecivu istinu. Ili e
Scylvendi ouvati svoje samozavaravanje i odbaciti sumnjiavost, smatrajui Kellhusa obinim arlatanom kojeg se ne
treba bojati, ili e prigrliti istinu i podijeliti ono neizrecivo sa Moenghusovim sinom. U svakom slu aju Kellhusova je
misija na dobitku. U svakom e sluaju s vremenom pridobiti Cnaiiirovo povjerenje, bilo to povjerenje iz prezira ili
povjerenje iz ljubavi.
Cnaiiir je praktiki zinuo u njega, oiju prikovanih u izbezumljujuem strahu. Kellhus je pogledao kroz taj izraz, ugledavi
pokrete lica, ton i rijei kojima e ga umiriti, ponovno ga uiniti nedokuivim, ili ugasiti svaki trag pribranosti koji mu je
jo preostao.
"Jesu li svi ratnici, krvlju mnogih obliveni, ovakvi? Ustuknu li svi pred istinom?"
Meutim, neto je polo po krivu. Iz nekog je razloga rije 'istina' izbila silovitost iz Cnaiiirove srdbe, i on je postao
sneno miran, poput drijebeta kada mu putaju krv.
"Istinom? Sve to zine pretvori u la, Dianyanjanine. Ti ne govori kao drugi ljudi."
Opet njegovo znanje... No jo uvijek nije prekasno.
"A kako to drugi ljudi priaju?"
"Rijei koje ljudi izgovaraju ne... pripadaju njima. Oni ne slijede tragove njihova nastajanja."
Pokai mu glupost. Uvidjet e.
"Prostranstva kojim ljudi govore nemaju staza, Scylvendi... Ba kao ni Stepa."
Kellhus je iste sekunde prepoznao svoju greku. Bijes je zaiskrio u mukarevim oima, a njegovo porijeklo bilo je
nemogue promaiti
"Stepa", Cnaiiir je promrsio, "je bez staza, je li, Diinyanjanine?"
Jesi li tim putem poao, Oe?
Nije bilo dvojbe. Moenghus je upotrijebio Stepu, sredinji lik scyl-vendskih vjerovanja, kao svoje glavno sredstvo.
Iskoristivi metaforiku nedosljednost izmeu Stepe koja nema staza i duboko utabane puteve scylvendskih obi aja, bio
je u stanju usmjeriti Cnaiiira prema postupcima koji bi mu ina e bili nezamislivi. Da bi bio vjeran Stepi, mora se odre i
obiaja. A u odsustvu obi ajnih zabrana, bilo koji in, ak i ubojstvo vlastitog oca, postaje shvatljiv.
Jednostavna i uinkovita lukavtina. No u kona nici, bila je prejednostavna i prelagana za odgonetnuti u njegovom
odsustvu. Omoguila je Cnaiiiru daleko previe uvida u Dijnyanjane.
"Opet pijavica!" ovjek povie neobjanjivo. Poludio je.
"Sve ovo!" bjesnio je. "Svaka je rije udarac biem!" Kellhus je vidio samo ubojstvo i pobunu na njegovom licu. Blistavu
osvetu u njegovim oima.
Do kraja Stepe. Trebam ga da proem scylvendske zemlje, nita vie. Ako ne popusti prije nego stignemo do planina, ubit
u ga.
Te su noi sakupili slamu i ispleli je u grube snopove. Kad su nakupili omaleni stog, Cnaiiir ih je zapalio. Sjedili su blizu
maloj vatri, gloui zalihe hrane u tiini.
"to misli, zato te Moenghus pozvao?" Cnaiiir zapita, shvativi kako je neobi no izgovarati to ime. Moenghus...
Diinyanjanin je vakao, pogleda izgubljenog negdje u zlatnim naborima vatre. "Ne znam."
"Sigurno zna bar neto. Poslao ti je snove."
Obasjane vatrom, neumoljive plave oi traile su njegove. Motrenja poinje, Cnaiiir pomisli, no onda shvati da je
motrenje poelo odavno, s njegovim enama u jaku, i nikada nije prestalo.
Procjenjivanje ne prestaje.
"Snovi bijahu samo slike", Kellhus kae. "Slike Shimeha. I silovitog nadmetanja me u narodima. Snovi o povijesti upravo onome to Dunyanjani smatraju prokletstvom."
135

ovjek je to uporno izvodio, Cnaiiir je shvatio, uporno je za injavao odgovore opaskama koje su same po sebi vapile za
odgovorom ili pitanjem. Povijest kao prokletstvo za Dunyanjane? No to mu je i bila namjera: odvratiti kretanja Cnaiiirove
due od vanijih pitanja. Tako izluujua domiljatost!
"A ipak, pozvao te", Cnaiiir je bio uporan. "Kako bi te pozvao ne pruivi ti razloge?" Osim ako zna da e pozvani biti
prisiljen doi.
"Moj me otac treba. To je sve to znam."
"Treba te? Za to?" T o. To je pitanje.
"Moj otac je u ratu, stepski ovjee. Koji otac ne bi pozvao sina u vrijeme rata?"
"Onaj kojemu je vlastiti sin jedan od neprijatelja." Ima tu jo neto... Neto mi je promaklo.
Pogledao je u Norsirca s druge strane vatre i nekako znao da je on vidio u njemu to otkrie. Kako da pobijedi u ovakvom
ratu? Kako da nadvlada nekoga tko moe nanjuiti njegove misli iz si unih promjena njegovog izraza lica? Moje lice...
Moram skrivati lice.
"Protiv koga ratuje?" Cnaiiir upita.
"Ne znam", Kellhus odvrati, i na sekundu je izgledao gotovo izgubljeno, poput ovjeka koji je stavio sve na kocku u osvit
katastrofe.
Saaljenje? Pokuava izmamiti saaljenje od Scylvendija? Na trenutak se Cnaiiir zamalo nasmijao. Moda sam ga
precijenio - No jo su ga jednom njegovi instinkti spasili.
Svojim sjajnim noem Cnaiiir je otpilio jo jedan komad amicuta, trake suene govedine, divljih trava i bobica, koji bijahu
glavnina njihovih zaliha hrane. Buljio je ravnoduno u Diinyanjanina vaui.
eli da ga smatram slabim.

OGLAVLJE TRINAESTO
HERHANTSKO GORJE
ak i okrutni izbjegavaju toplinu oajnika. Jerkrijesovi slabih lome mnogi kamen.
CONRIVANSKA POSLOVICA
/ tko bijahu junaci i kukavice Svetoga rata? Ve postoji dovoljno pjesama koje bi na to pitanje odgovorile. Suvino je i
spomenuti da je Sveti rat pruio mnogo silovitih dokaza staroj poslovici Ajencisovoj, "Iako su svi ljudi jednako krhki pred
licem svijeta, razlike meu njima zastraujue su. '
DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJPRVOGA SVETOGA RA TA
Proljee, 4111. godina Kljove, sredinja Jiilnatska stepa
Nikada prije Cnaiiir nije prolazio kroz takvu kunju.
Putovali su prema jugoistoku, uglavnom nezamjeeno i nesmetano. Prije katastrofe na Kiyuthu, Cnaiiir i njegovo pleme
nisu mogli putovati vie od jednog dana, a da ne susretnu skupine Munuatija, Akkunihora ili drugih scylvendskih
plemena. Sada bi prolo obi no tri ili etiri dana prije nego bi netko presreo njega i Kellhusa. Neke su plemenske
teritorije proli bez ikakvog zaustavljanja.
Isprva je Cnaiiir strahovao kad bi ugledao konjanike u galopu. Obi aj je titio sve scylvendske ratnike na hodoau u
Carstvo, i u boljim su danima takvi susreti bili prilika za razmjenjivanje glasina i prisnih pozdrava. Vrijeme da se odloi
no. Nije, meutim, bilo uobiajeno da mijeni scylvendski ratnik putuje u drutvu roba, a ovo nisu bila dobra vremena. U
vremenima nedaa, Cnaiiir je znao, ljudi ljubomorno tede najvie na toleranciji. Mnogo su stroi u tumaenju obiaja i
manje obzirni prema neuobiajenim stvarima.
No veina se skupina na koje su naili sastojala od goljavih dje aka s djevojakim licima. Ako ih prizor Cnaiiirovih
oiljaka ne bi zadivio i natjerao ih da zamuckuju od strahopotovanja, pravili bi se vani kako to ve mladii znaju,
ponosni kad oponaaju rije i i nastup svojih mrtvih otaca. Kimali bi mudro na Cnaiiirovo objanjenje i mrtili se na one
koji bi postavljali djetinjasta pitanja. Rijetki su od njih vidjeli Carstvo, na im je ono bilo egzoti no. Svi su ga u nekom
trenutku traili da osveti njihovu poginulu rodbinu.
Ubrzo je Cnaiiir ustanovio da ezne za takvim susretima - za bijegom koji su nudili.
Stepa se rasprostirala pred Cnaiiirom i Kellhusom, ve inom jednolina. Ne hajui za otuenost izmeu njih dvojice,
panjaci su postajali sve gui i zeleni. Ljubiasti cvjetovi, ne vei od Cnaiiirovog nokta, njihali su se na vjetru, koji je
136

eljao travke i pravio od njih valove irom prostranstva. Cnaiiirovu mrnju otupila je dosada, i on je promatrao sjenke
oblaka kako plove sumorno prema horizontu. I iako je znao da jau srcem Jiiinatske stepe, inilo mu se da putuje nekom
stranom zemljom.
Devetog dana svoga putovanja, probudili su se pod vunastim nebom. Po elo je kiiti.
U Stepi se kia inila beskonanom. Sivilo je okupiralo svaki kutak, i inilo se da putuju kroz bezdan. Sjevernjak se
okrenuo prema njemu, s oima izgubljenim u upljinama ispod vje a. Pramenovi mokre kose zapetljali su mu se u bradu,
uokvirujui mu usko lice. "Priaj mi", Kellhus ree, "o Shimehu."
Navaljuje. Uvijek navaljuje.
Shimeh... ivi li Moenghus zaista ondje?
'Inritima je to svet grad," Cnaiiir odvrati, glave pognute da se zatiti od kie, "no zaposjeli su ga Fanimljani." Nije se
trudio nadglasati jednolino hukanje: znao je da e ga on uti.
"Kako je dolo do toga?"
Cnaiiir je paljivo odvagnuo te rijei, kao da kua jesu li otrovne, odlu io je da e paziti to govori Diinyanjaninu o
Tromorju, a to ne. tko Zna kakva bi sve oruja mogao od toga proizvesti?
"Fanimljani", oprezno odgovori, "su si zadali cilj da unite Kljovu u Sumni. Ve godinama ratuju protiv Carstva. Shimeh je
tek dio ratno plijena."
"Poznaje li dobro te Fanimljane?"
"Prilino dobro. Pred osam godina bio sam na elu Utemota u borbi protiv njih kod Zirkirte, daleko na jugu odavde."
Dunyanjanin kimne. "Tvoje ene rekle su mi da si neporaen na bojnom polju."
Anissi? Jesi li mu ti to rekla? Mogao je zamisliti nebrojeno mnogo naina na koje ga je mogla izdati, mislei da govori
njemu u korist. Cnaiiir odvrati pogled, promatraju i kako se travke oslobaaju iz sivila. Takvi su komentari bili tek
podilaenje njegovoj tatini. Vie nije reagirao ni na to makar imalo intimno.
Kellhus se vratio na prijanju putanju. "Kae da Fanimljani ele unititi Kljovu. to je Kljova?"
Pitanje je zaprepastilo Cnaiiira. ak su i najvee neznalice iz njegova plemena znali za Kljovu. Moda je samo htio
usporediti njegov odgovor s odgovorima drugih.
"Prvo sveto pismo Ljudi", ree on u kiu. "Neko davno, prije roenja Lokunga, ak je i Narod tovao Kljovu."
"Va Bog se rodio?"
"Da. Vrlo davno. Na je Bog bio taj koji je opustoio sjeverne zemlje i prepustio ih Srankovima." Nagnuo je glavu unazad i
nekoliko trenutaka uivao u slijevanju hladne vode po elu i licu. Bila je slatka na njegovim usnama. Osjetio je
Dijnyanjaninov pogled kako promatra njegov profil, eto vidi?
"A to s Fanimljanima?" upita Kellhus.
"to s njima?"
"Hoe li nam zabraniti prolaz kroz svoju zemlju?"
Cnaiiir potisne elju da ga pogleda. Bilo namjerno ili nehotice, Kellhus se dotaknuo pitanja koje je njega mu ilo jo otkad
su se odluili na ovaj poduhvat. Onoga dana - koji se sada inio toliko davnim - dok se skrivao meu truplima na Kiyuthu,
Cnaiiir je uo kako Ikurei Conphas spominje inritski Sveti rat. No Sveti rat protiv koga? Protiv kola ili protiv Fanima?
Cnaiiir je paljivo birao put kojim e ii. Namjeravao je preko Hethantskog gorja prijei u Carstvo, iako usamljeni
Scylvendi nije ba mogao oekivati da e poivjeti dugo meu Nansurcima. Bilo bi bolje u potpunosti izbje i Carstvo,
putovati prema jugu do gornjeg toka rijeke j, j^pis, koju bi onda mogli slijediti ravno u Shigek, najsjeverniju guberniju
Kiana. Odande bi jednostavno mogli poi tradicionalnim hodoasnikim putevima za Shimeh. Prialo se da su Fanimljani
zauujue tolerantni prema hodoasnicima. No ako su Inriti zapo eli Sveti rat protiv Kiana, taj bi se put pokazao
katastrofalnim izborom. Pogotovo za Kellhusa, s tom njegovom svijetlom kosom i blijedom koom...
Ne. Mora saznati neto vie o tom Svetom ratu prije nego zaista krenu prema jugu, a to blie Carstvu putuju, ve e su
mogunosti da naiu na takve informacije. Ako Inriti nisu objavili Sveti rat Fanimljanima, mogli bi se kretati rubovima
Carstva i dosei fanimske zemlje neokrznuti. Ako je pak Sveti rat objavljen, vjerojatno e biti prisiljeni proi kroz Nansurij
-bijae to mogunost koje se Cnaiiir uasavao.
"Fanimljani su ratoboran narod", ree Cnaiiir konano, koristei kiu kao slabanu izliku da ne gleda u njega. "No uo
sam da su tolerantni prema hodoasnicima."
Pazio je da ne gleda u Kellhusa i ne obraa mu se jo neko vrijeme nakon toga, iako se neto duboko u njemu cijelo
vrijeme mrtilo. to je vie izbjegavao gledati ga, to je ovaj postajao strasniji. Boanskiji.
to vidi?
Cnaiiir je pokuavao izbiti Bannutovo lice iz glave.
Kia je padala jo jedan dan, a onda je nastavila sipiti, ovivi udaljene obronke plahtama magle. Jo je jedan dan proao
prije nego im se vunena i kona odjea posuila.
Nedugo potom, Cnaiiir je postao opsjednut milju da ubije Duinyanjanina na spavanju. Razgovarali su o arobnjatvu,
daleko najeoj temi njihovih rijetkih razgovora. Dijnyanjanin se stalno vraao na tu temu, ak je i ispriao Cnaiiiru o
porazu koji je pretrpio od Neljudskog maga-ratnika daleko na sjeveru. Isprva je Cnaiiir pretpostavio da ta zaokupljenost
137

izvire iz nekog njegovog straha, kao da je arobnjatvo jedino to njegova dogma ne moe pojmiti. No onda mu je sinulo
da Kellhus zna da moe bezbolno razgovarati o arobnjatvu i da to koristi kako bi prekinuo utnju, nadaju i da e se ga
uspjeti usmjeriti prema korisnijim temama, ^ak je i pria o Neovjeku, Cnaiiir shvati, vrlo vjerojatno jo jedna la ~ lana
ispovijed kojom ga je elio namamiti u razmjenu ispovijedi.
Kad je spoznao taj posljednji podmukli trik, neobjanjivo je pomislio: '^da zaspi... Ubit u ga noas kad zaspi.
I nastavio je to misliti, iako je znao da ga ne bi mogao ubiti. Znao je samo da je Moenghus pozvao Kellhusa u Shimeh nita vie. Nije bilo vjerojatno da e ga ikada pronai bez Kellhusa.
Unato tome, sljedee je noi spuznuo ispod pokriva a i uljao se preko hladne ledine sa svojim irokim maem. Zastao
je kod eravice gdje ranije bijae vatra, zurei u njegovu nepominu siluetu. ak i dah Lice mu bijae jednako mirno no u
koliko je bilo ravnoduno danju. Je li bio budan?
Kakav si ti to ovjek?
Kao dijete koje se dosauje, Cnaiiir je eljao vrhove okolne trave otricom maa, promatrajui na mjeseini kako se
stabljike uvijaju pa skau uspravno.
Scenariji su mu se vrtili mislima: njegov udarac Kellhus zaustavlja golim rukama; njegov udarac zaustavljen vlastitim
izdajnikim rukama, Kellhusove se oi naglo otvore, i glas niotkuda govori, 'Znam te, Scyl-vendi... bolje od ikoje
ljubavnice, bolje od ikojeg Boga.'
uao je mirno nad njim, inilo mu se nevjerojatno dugo. Zatim je, opsjednut navalom gnjeva i sumnje u samoga sebe,
otpuzao natrag pod pokriva e. Dugo je drhtio kao da mu je hladno.
U sljedea dva tjedna velika se visoravan jiunatske unutranjosti postepeno transformirala u zbrkanu gomilu uzvisina.
Tlo je postalo ilovasto, a trava je toliko narasla da je eala bokove njihovih konja. Pele su vijugale neposrednim
daljinama, a ogromni su ih oblaci komaraca napali dok su ljapkali preko staja ih voda. Svakim se danom, meutim,
inilo da sezona prolazi, tlo je postajalo sve kamenitije, trava kra a i bljea, a kukci tromiji.
"Uspinjemo se", Kellhus primijeti.
Iako je Cnaiiira teren upozoravao da se im pribliava, Kellhus je prvi spazio Hethantsko gorje na horizontu. Kao i uvijek
kad bi ugledao gorje, Cnaiiir je osjeao Carstvo s druge strane, labirint raskonih vrtova, rasprostranjenih polja i drevnih,
ostarjelih gradova. U prolosti je Nansurij bio odredite sezonskih hodo aa njegovog plemena, mjesto na kojem
mukarci urlaju, vile bukte, a ene vrite. Mjesto odmazde i bogotovlja. No ovaj e put, Cnaiiir shvati. Carstvo biti
prepreka - moda nepremostiva. Nisu naili ni na koga tko bi znao ita o Svetom ratu, i inilo se da e morati prijei
Hethante i zai u Carstvo.
Kad je spazio prvi jak u daljini, razveselio se i vie no to prili i jednom mukarcu. Koliko je on znao, jahali su kroz zemlju
Akkunihora. Ako je tko znao je li Carstvo objavilo Sveti rat Kianu, onda su to Akkunihori, koji bijahu sito kroz koje su
mnoga hodoaa prolazila. Bez rijei natjerao je konja prema logoru.
Kellhus je prvi primijetio da neto nije u redu.
"Ovaj logor je mrtav", rekao je bezbojno.
Dianyanjanin je bio u pravu, Cnaiiir shvati. Vidio je nekoliko desetaka jakeva, ali ne i ljude niti, to je jo znakovitije,
stoku. Panjak kojim su jahali nije bio obrten. A sam je logor izgledao prazno i isueno, prepun naputenih stvari.
Njegovo je veselje splasnulo u zgraanje. Nita od obinih ljudi. Nita od otvorenog razgovora. Nita od bijega.
"to se dogodilo?" Kellhus upita.
Cnaiiir pljune u travu. Znao je to se dogodilo. Nakon katastrofe na Kiyuthu, Nansurci su patrolirali cijelim ovim
podrujem. Neki je odred naiao na ovaj logor i poklao ili porobio sve u njemu. Akkunihore. Kunnurit je bio Akkunihor.
Moda je cijelo njegovo pleme izbrisano s lica zemlje.
"Ikurei Conphas", Cnaiiir ree, blago iznenaen koliko mu je nebitno to ime postalo. "Carev neak je to uinio."
"Zato si tako siguran?" Kellhus upita. "Moda stanovnicima vie nije trebalo ovo mjesto."
Cnaiiir slegne ramenima, znajui da to ovdje nije sluaj. Iako je bilo mogue odbaciti neko mjesto u Stepi, stvari ne bi
odbacili - barem ne Narod. Sve je bilo potrebno.
A onda je s neobjanjivom sigurno u shvatio da e ga Kellhus ubiti.
Planine su bile tu, a Stepa se prostirala iza njih. Iza njih. Moenghusov ga sin vie nije trebao.
Ubit e me na spavanju.
Ne. Takvo neto se ne moe dogoditi. Ne nakon tako dalekoga puta, nakon tolikog truda! Mora iskoristiti sina da ubije
oca. To je jedini nain!
"Moramo prijei Hethante", izjavio je, pravei se da istrauje naputeni jak.
"Izgledaju zastraujue", Kellhus odvrati. "I jesu... Ali ja znam najkra i put."
Te su se noi utaborili meu naputenim jakevima. Cnaiiir je odbija(^ svaki Kellhusov pokuaj da zapo ne razgovor,
sluajui radije zavijanje planinskih vukova noeno vjetrom i trzajui glavom na svako kljocanjp i kripanje praznih
jakeva oko njih.
Sklopio je pogodbu s Dunyanjaninom: sloboda i siguran prelazak Stepe u zamjenu za ivot njegova oca. Sada kad je Stepa
bila ve gotovo iza njih, inilo mu se da je oduvijek znao da je ta nagodba prevara. Kako je mogla ne biti? Nije li Kellhus
138

sin Moenghusov?
I zato je odluio prijei planine? Je li to uinio stvarno zato da bi otkrio je li Carstvo upleteno u Sveti rat, ili zato da
izvue na povrinu la koju je gonio?
Iskoristiti sina. Iskoristiti Dijnyanjanina...
Koja budala!
Te noi nije spavao. A nisu ni vukovi. Pred zoru se uuljao u mrkli mrak jaka i sklup ao se meu korovom. Pronaao je
lubanju novoroeneta i plakao, derao se na poveze, na drvo, na kone povrine; udarao je akama u izdajniku zemlju
pod sobom.
Vukovi su se smijali i zavijali prezira vrijedna imena. Mrska imena.
Kasnije je prislonio usne na zemlju i disao. Osjeao je da ga on negdje vani slua. Osjeao je da zna.
to je vidio?
Nije bilo vano. Vatra je gorjela i trebalo ju je nahraniti.
I laima, ako treba.
Jer vatra gori istinito. Jedino vatra.
Tako hladna u njegovim nateenim oima. Stepa. Stepa bez staza.
Otili su iz naputenog logora u zoru, kasaju i kroz travu tu i tamo pokrivenu zakrpama trule koe ili kosti. Obojica su
utjela.
Hethante su se uspinjale prema nebu na istoku. Obronci su postajali sve strmiji, pa su slijedili vijugave vrhove da bi
tedili konje. Do podneva su se nali duboko u podnoju planine. Kao i uvijek, Cnaiiira je uznemi-ravala promjena terena,
kao da su mu godine urezale ravne horizonte i ogromnu zdjelu neba u srce. U brdima se moglo skrivati bilo to ili BILO
tko. U brdima je potrebno nai vrhove da bi se vidjelo.
Dunyanska zemlja, pomislio je.
Kao da potvruju njegova promiljanja, visine sljedeeg vrha otkrile Su nekih dvadesetak konjanika u daljini kako se
slijevaju istom stazom kojom su se oni uspinjali u planine.
"Jo Scylvendija", Kellhus primijeti.
"Da. Vraaju se s hodoaa." Bili mogli znati ita o Svetom ratu?
"Koje pleme?" upita Kellhus.
Njegovo pitanje pobudi Cnaiiirovu sumnju. Bilo je tako... scylvendsko za jednog stranca.
"Vidjet emo."
Tko god ti jahai bili, bijahu jednako uznemireni iznenadnom pojavom stranaca kao i on. a ica je iznenada galopom
krenula prema njima, dok su ostali, ini se, gonili na okupu skupinu zato enika. Prouavao ih je dok su se pribliavali,
pokuavajui pronai izdajnike znakove po kojima bi prepoznao iz kojeg su plemena. Ubrzo je ustanovio da su to
mukarci, a ne djeaci, no nitko od njih nije nosio klanske kacige, to je zna ilo da su bili premladi da bi se borili protiv
Fanimljana kod Zirkirte. Onda je ugledao bijelu boju kojom im bijae proarana kosa. Bili su to Munuati.
Slike s Kiyutha preplavile su mu misli: tisue Munuata kako jure u arobne vatre Carskog Saika. Ovi su ljudi nekako
preivjeli.
Samo je jedan pogled na njihovog vou Cnaiiiru bio dovoljan da bude siguran da mu se ovaj ne e svidjeti. ak i izdaleka,
ovjek je isijavao neumoljivu aroganciju.
Naravno, Dunyanjanin je vidio isto to i mnogo vie. "Onaj na elu", upozorio je, "vidi u nama priliku da se dokae."
"Znam. Ne govori nita."
Stranci su naprasno stali pred njima. Cnaiiir zamijeti nekoliko nedavno urezanih swazonda po njihovim rukama.
"Ja sam Panteruth urs Mutkius iz plemena Munuati", izjavi vo a. Tko ste vi?" estorica njegovih suplemenika vrpoljili su
se iza njega i promatrali, jedva obuzdavajui svoju razbojniku narav.
"Cnaiiir urs Skiotha"
"Iz plemena Utemot?" Panteruth ih je prouavao, sumnjiavo pogledavajui Cnaiiirove svvazondima izbrazdane ruke, pa
zatim Kellhusa. ^'june na scylvendski nain. "Tko je ovo? Tvoj rob?"
"Da, to je moj rob."
'Doputa mu da nosi oruje?"
"Roen je u mome plemenu. inilo mi se to razboritim. Stepa je postala opasna."
"To je istina", Panteruth odbrusi. "to ti kae, robe? Ro en si meu Utemotima?"
Njegova drskost zaprepasti Cnaiiira. "Sumnja mojim rije ima?"
"Stepa je postala opasna, kao to ti veli, Utemote. A pri a se o nekim pijunima..."
Cnaiiir otpuhne. "pijunima?"
"Kako bi nas inae Nansurci nadvladali?"
"Pameu. Nadmoi u oruju. Prijevarom. Bio sam na Kiyuthu, uto-kljune. Ono to se dogodilo nije imalo nikakve veze
s"
"I ja sam bio na Kiyuthu! Ono to sam vidio mogu opisati jedino kao izdaju!"
139

Nije bilo nikakve dvojbe o njegovom tonu: svojeglava uvrijeenost osobe eljne krvoprolia. Cnaiiirovim udovima
prolazili su trnci. Pogledao je Kellhusa, znaju i da e on shvatiti sve to treba iz njegovog izraza lica. Onda se okrenuo
prema Munuatiju.
"Znate li vi tko sam ja?" rekao je Panteruthu i njegovim ljudima.
Time je oito iznenadio mladog ratnika. No ovaj se ubrzo pribrao. " uli smo prie. Ne postoji ovjek u cijeloj Stepi koji Se
nije smijao imenu Cnaiiira urs Skiothe."
Cnaiiir ga snano pljusne po cijeloj jednoj strani glave.
Nastupi trenutak ludila, a onda strka nasilja.
Cnaiiir se zaletio u Panterutha i udario ga jo jednom akom, oborivi ga iz sedla. Zatim trne konja udesno, dalje od
njegovih zapanjenih drugova, i isu e ma. Kad su se ostali zaletili prema njemu, posegavi za vlastitim orujem, potjera
konja ravno meu njih i sasijee dvojicu prije nego su izvukh otrice. Sagne se i izbjegne zamah treega pa zabode,
probivi mu brigandinu, prsnu kost i raspolovi srce.
Okrenuo se traei Dunyanjanina. Kellhus je stajao nedaleko od njega, njegov konj toptao mu je za leima, a tri
nepomina tijela leala mu pod nogama. Na trenutak im se pogledi sretoe.
"Stiu ostali", Kellhus ree. Cnaiiir se okrene, ugleda ostatak Panteru-thove skupine kako se ire padinom, jau i brzo
prema njima. Munuatski bojni pokli i prolomili su se zrakom.
Spremivi ma u korice i zgrabivi luk, Cnaiiir sjae. Sklonivi se iza svog konja, zatakne strijelu, zategne strunu i pogodi
jednog jahaa strijelom u oko. Jo jedna strijela i drugi se jaha zgri u sedlu, steui krvavu ruku. Strijele, poput noeva
koji paraju tkaninu, zujale su zrakom oko njega. Iznenada njegov konj zavriti i po ne kasati i ritati se; Cnaiiir zatetura
unazad, popikavajui se na poginule. Onda kroz noge svojeg cupkajueg konja ugleda Dunyanjanina.
Iza Kellhusa nadolazili su konjanici rairivi se poput ruke, osmero njih u dlanu, usko zbijeni, odlu ni da ga dostignu, dok
su mu petorica prilazili s boka i izbliza ispaljivali strijele. Strijele su treperile nad travom. One neprecizne bubnjale bi o
tratinu, dok su ostale naprosto ratrkane sa svojih putanja - bilo je to djelo Dijnyanjanina.
Kellhus une, podigne malenu sjekiru sa sedla mrtvog konja i baci je u savrenom luku preko kosine. Kao po koncu,
usjekla se u lice najblieg galopiraju eg strijelca. ovjek pade, a tijelo mu se zakotrlja poput tekog klupka ueta me u
noge konja na kojem je jahao sljedei strijelac. Drugi konj posrne, ukopa se u zemlju i stropota na tlo.
Prsti su se rasprili, no dlan je tutnjao uzbrdo. Na trenutak je Dunyanjanin stajao nepomi no, ispruivi svoj zakrivljeni
ma, dok je navala topuih konja izranjala sve blie pred njim...
Gotov je, Cnaiiir pomisli, skoivi na noge. Konjanici su i njega skoro dosegli.
Dunyanjanin nestane; gutali su ga sjenoviti razmaci me u jahaima. Cnaiiir ugleda bljeskove elika.
Tri konja ravno ispred Cnaiiir a zastala su usred koraka, mlatarala po zraku, pa se zaletila u tratinu. Cnaiiir sko i, ugleda
uznemirena torza i zdrobljene ljude. Mlatarajue kopito ritnulo ga je u bedro i on se srui naglavce u travu daleko na
drugoj strani. Napravi bolnu grimasu i uhvati se za ozlije enu nogu, dok se drugom odgurnuo na bok. Zum. Strijela se
zabila u ledinu pored njega. Zum. Jo jedna.
Ostali munuatski bojni konji progrmili su uz njega, skreui od svojih poginulih suplemenika. Sada su radili krug po padini
i kretali u novi napad.
Uz psovke, Cnaiiir posrui ustane - zum - zgrabi okrugli tit s poda 1 da se u trk prema munuatskom strijelcu. U trku je
izvukao svoj ma. Prasak i drmanje. eljezni vrak strelice probio mu je slojevitu kou tita, druga ga je pogodila u bok,
odzvonivi od eljeznih ploica njegovog pojasa. Gdje li je trea? uo je divlje povike munuatskih konjanika iza sebe.
Slina gusta i kisela u ustima. Zvuk kora anja. Strijelac se pribliava zakree konja da bi se naao licem u lice s njim,
odapinje jo jednu strijelu shvaa besmisao, mahnito posee preko ramena prema ma u... Cnaifir skoi, zaurla divlje i
zabije ma u dlakavu mrlju mukareva pazuha Munuati zastenje i padne prema naprijed, obgrlivi se. Zgrabivi ga za
upavu kosu, Cnaiiir ga povue iz sedla. Drugi strijelac na konju dolazio je prema njemu, sada ve s isukanim maem.
Cnaiiir stavi stopalo u stremen, odgurne se u zrak pa odsko i sa sedla u zrak. Zabije se u zapanjenog Munuatija i obori ga
na tlo. Iako uspuhan mukarac se hrvao s njim, trae i nespretno no. Cnaiiir ga udari u lice, osjeti kako mu se koa
razderala ispod ruba kacige. On je svoju kacigu negdje izgubio. Ponovno ga udari i osjeti kako mu nos puca ispod ela.
Munuati izvue no, i Cnaiiir ga uhvati za zape e. Siktali su diui. Otri pogledi i stisnuti zubi. kripanje koe i oklopa.
"Ja sam jai", Cnaiiir protisne, udarivi ga jo jednom u lice.
U mukarevim oima nije bilo straha - samo tvrdoglavi gnjev.
Vai!"
Pritisnuo je drhtavu ruku uz tratinu, stiskao zape e dok no mu nije ispao iz onemo alih prstiju. Jo jednom ga udari.
Trne nogom prema gore.
Zum! Trei strijelac.
Munuati pod njim grgljao je, a zatim se opustio. Strijela mu je zakucala grlo u zemlju. Cnaiiir za uje galopiranje konja,
zamijeti sjenu koja se nadvila nad njim.
Naglo se bacio, zauo mukli udarac maa.
Zakotrljao se u uanj, ugledao Munuatija kako zaustavlja konja tako naglo da je komad travnjaka odletio, a zatim goni
140

konja u jo jedan napad. Trepui krv iz oiju, Cnaiiir je pretraivao tlo. Gdje li mu je ma? Konj i jaha jurili su prema
njemu.
Bez razmiljanja, Cnaiiir zgrabi njiue uzde. Golom snagom naglo zakrene konja, izbezumivi ga tako da je zavritao i
pao. Zaprepateni Munuati zakotrljao se da ne zaglavi pod njim. Cnaiiir je sustavno udarao nogom kroz travu i napokon
pronaao ma u hrpi korova. Pokupio ga je i zadrao Munuatijev prvi udarac uz gromoglasnu zvonjavu.
Mukarev je ma iscrtavao sjajne lukove po nebu. Napad bijae silovit, ali u nekoliko trenutaka, Cnaiiir ga je odbijao
nazad, izbacivi ga iz ravnotee istom snagom. ovjek posrne.
I bio je to kraj. Munuati se tupavo zabuljio u Cnaiiira i sagnuo da podigne oruje.
I usput izgubio glavu.
Ja sam jai.
Jedva diui, Cnaiiir je paljivo pogledom pregledavao malo bojno polje, odjednom zabrinut da bi Kellhus mogao biti
mrtav. Meutim, pronaao je Diinyanjanina gotovo istog asa: stajao je sam usred isprepletenih tjelesa s ma em u zraku
kao i ranije, i ekao navalu osamljenog munuatskog kopljanika.
Priljubivi se uz koplje, konjanik je zatulio, utjelovljujui glas stepskog bijesa i nadglasavi topot galopirajuih kopita. On
zna, Cnaiiir pomisli. Zna da e umrijeti.
Promatrajui, Dunyanjanin je zahvatio eljezni vrak njegovog koplja maem i usmjerio ga u zemlju. Koplje pukne i trne
Munuatija nazad u stranji obluk sedla, a Dunyanjanin sko i, nevjerojatno zabaci nogu u sandali iznad konjske glave i
udari jahaa ravno u lice. Mukarac se stropotao u travu gdje je njegovo ilavo koprcanje zaustavio Dunyanjaninov ma.
Kakav ovjek... ?
Anasurimbor Kellhus je zastao nad truplom kao da ga pokuava urezati u pam enje. Onda se okrenuo prema Cnaiiiru.
Ispod vjetrom razbaruene kose, krvave su mu pruge iscrtavale lice pa se na trenutak inilo da ima neki izraz na licu. Iza
njega, mrani su se obronci Hethanti gomilali prema nebu.
Hodajui mjestom pokolja, Cnaiur je uutkavao ranjene.
S vremenom je naletio i na Panterutha koji je puzao prema vrhu brda. Lansirao je uz zvonjavu njegov o ajniki ma u
travu, pa zakopao svoj u travu. Divljaki ga je udario nogom, pa ga naglo podigao na noge kao da je lutka. Pljunuo mu je
u izubijano lice i zabuljio se u mutne, krvave oi.
''Vidi, Munuati?" povikao je. "Vidi li kako je lako ponititi Narod Rata? pijuni!" pljune. "enska izlika!" Otvorenim ga
dlanom pljusne ' ovaj pade. Ponovno ga je udario nogom, udarao ga iz mra nog bijesa koji mu je zagluivao srce. Udarao
ga je dok nije vritao, plakao.
"to? Plae?" Cnaiiir je urlao. "Ti koji si mene nazvao izdajicom Zemlje!" Stegnuo mu je vrat svojom snanom akom.
"Ugui se!" vikao je. "Ugui!" Mukarac se davio i bacakao. Sama je zemlja grmjela od Cnaiiirovog gnjeva. Samo je nebo
ustuknulo.
Ispustio je slomljenog mukarca na tlo.
Sramotna smrt. Prikladna smrt. Panteruth urs Mutkius ne e se vratiti zemlji.
Iz daljine je Kellhus promatrao Cnaiiira kako ponovno uzima ma. Stepski je ovjek hodao prema njemu, neobino
paljivo pazei kuda staje meu tijelima. Oi mu bijahu divlje, sjajne pod obla nim nebom.
On je lud.
"Ima ih jo", Kellhus ree. "Lancima okovanih zajedno nie na stazi. ene."
"Naa nagrada", Cnaiur kae, izbjegavajui redovnikov pomni pogled. Proao je uz Kellhusa i prema jaucima.
Stojei s lancima okovanim rukama pred sobom, Serwe je zavapila prema liku koji im se pribliavao. "Molim tee!"
Ostale su vritale kad su shvatile da je taj kojim se pribliava Scylvendi, drugaiji Scylvendi - okrutniji, mraan kroz suzne
oi. uurile su se iza Senve, najdalje to su im lanci doputali.
"Molim teeee!" Servve je ponovno zavapila dok se velika uzdiu a figura pribliavala, natopljena krvlju svojih
suplemenika. "Mora nas spasiti!"
No onda je spazila njegove nemilosrdne oi.
Scylvendi je pljusne i obori na tlo.
"to e napraviti s njom?" Kellhus upita, gledaju i u enu koja se uurila s druge strane vatre.
"Zadrat u je", Cnaiur ree, trgajui jo jedan zalogaj konjskog mesa s rebra koje je drao u ruci. "Obavili smo krvavi
posao", nastavio je vaui. "I sada je ona moja nagrada."
Nije to sve. Boji se... Boji se putovati sam sa mnom.
Iznenada ovjek ravnice ustane, baci sjajno rebro u vatru, pa ode do ene i une. "Kakva ljepotica", ree on gotovo
odsutno. ena je ustuknula pred njegovom ispruenom rukom. Lanci joj zazveketae. uhvatio ju je, razmazavi joj mast
po obrazu.
Podsjea ga na nekoga. Jednu od njegovih ena...
Anissi, jedinu koju se usuuje voljeti.
Kellhus je gledao kako je Cnaiiir jo jednom hvata. Dok je ona tiho cviljela, prigueno plakala, inilo mu se kao da se tlo
pod njim polagano vrti, kao da su zvijezde prestale kruiti, a zemlja se po ela okretati umjesto njih. Postojalo je neto...
141

neto ovdje, to je osjetio. Neto ogoreno.

Iz koje je tame to stiglo?
Neto se dogaa sa mnom, Oe.
Kasnije, Scylvendi ju je povukao na koljena pred sebe. Obuhvatio je njezino lijepo lice dlanom i okrenuo ga prema
svjetlosti vatre. Prolazio joj je krupnim prstima kroz zlatnu kosu. Mumljao joj je neto na nekom nerazumljivom jeziku.
Kellhus je promatrao kako podie nateene oi prema Scylvendiju, prestraene jer ga je razumjela. Progunao je jo
neto, i ona se trne pod rukom kojom ju je drao. "Kufa... Kufa", protisnula je. Poela je ponovno plakati.
Postavljao joj je jo grubih pitanja, na koja je odgovarala sa srameljivo u osobe koja je dobila batine, pogledavaju i
okrutno lice pa ponovno sputaju i pogled. Kellhus je gledao kroz njezino lice i ravno u duu.
Mnogo je pretrpjela, shvatio je, toliko mnogo da je odavno nau ila skrivati mrnju i odlunost duboko ispod bijednog
straha. Oi su joj pronale njegove, tek naas, a onda sijevnule mrakom oko njega. eli se uvjeriti da smo samo dvojica.
Scylvendi stisne njezinu glavu izmeu svoje dvije izbrazdane ruke. Jo nerazumljivih rijei izgovorenih dubokim glasom
punim prijetnje. Pustio ju je i ona kimne. Njezine plave o i blistale su od sjajne vatre. Scylvendi izvue maleni noi iz
gamaa i pone akati po mekom eljezu njezinih okova. Nakon nekoliko trenutaka, lanci su zveketom udarili o tlo.
Trljala je ozlijeena zapea. Ponovno pogleda u Kellhusa.
Je li dovoljno hrabra ?
Scylvendi ju je napustio i vratio se na svoje mjesto uz vatru - pored Kellhusa. Ve neko vrijeme nije sjedio nasuprot
njemu: elio je izbjei da mu ita lice, Kellhus je znao.
"Oslobodio si je, znai?" Kellhus upita, znajui da nije tako.
"Ne. Sada nosi drugaije okove." Nakon trenutka doda, "ene je lako slomiti."
Ne vjeruje on u to.
"Kojim si jezikom govorio?" Iskreno pitanje.
"Sheyikim. Jezikom Carstva. Bila je nansurska konkubina prije nego su je Munuati oteli."
"to si je pitao?"
Scylvendi ga otro pogleda. Kellhus je promatrao previranje u njegovom izrazu - nalet zna enja. Prisjetio se mrnje, ali se
prisjetio i ranije odluke. Cnaiiir je ve odluio kako e se nositi u ovome trenutku.
"Pitao sam je o Nansuriju", ree on konano. "Velika se previranja zbivaju u Carstvu - u itavom Tromorju. Novi Srijah
upravlja Tisuom Hramova. Doi e do Svetog rata."
Nije mu to rekla; samo je potvrdila. Znao je to otprije.
"Sveti rat... Protiv koga?"
Scylvendi ga je pokuao procijeniti, ispitati znatieljnu masku koju je nosio umjesto lica. Kellhus je postajao sve vie i vie
zabrinut otroumnou Scylvendijevih neizgovorenih pretpostavki. Znao je ak i da ga namjerava ubiti...
A onda se neto udno pojavi u Cnaiiirovom izrazu. Nekakva spoznaja koju je popratio nadnaravni strah, a iji su razlozi
Kellhusu bili nedostini.
"Inriti se okupljaju da kazne Fanimljane", Cnaiur re e. "Da bi ponovno osvojili izgubljene svete zemlje." Blago se
gnuanje naziralo u njegovom glasu. Kao da mjesto moe biti sveto. "Osvojili Shimeh."
Shimeh... Dom mojega oca.
Jo jedan lijeb. Jo jedno poklapanje svrha. Implikacije ove misije rascvjetale su mu se u glavi. Jesi li me zato pozvao,
Oe? Zbog Svetog rata?
Scylvendi se okrenuo, okrenuo da baci pogled na enu s druge strane vatre.
"Kako se zove?" Kellhus upita.
"Nisam je pitao", Cnaiiir odvrati i posegne za jo konjetine.
Udova ocrtanih uarenom hrpicom ugljena, Senve je primila no kojim je ovjek rezao konja. Tiho se uzverala do siluete
usnulog Scylvendija-Spavao je, diui jednoliko. Podigla je no prema mjesecu, a ruke su joj se tresle. Oklijevala je...
prisjetila se njegovog stiska, njegovog pogleda one lude oi buljile su kroz nju kao da je od stakla, prozirna pred
njegovom gladi. i njegov glas! Prodoran, osnovne rijei: "Ako ode, gonit u te.Z. Sigurno poput zemlje, nai u te... Patit
e kao to nikada nisi patila".
Servve vrsto zaklopi oi. Zarij-zanj-zanj-zan}!
Otrica je zaronila... Zaustavila ju je ogrubjela ruka. Druga joj je ruka prekrila usta i priguila vrisak. Kroz suze je ugledala
obrise drugog mukarca, onog s bradom. Nor-sirca Glava se polagano vrtila iz jedne strane u drugu.
Osjeti tipanje i no joj padne iz umrtvljenih prstiju, i on ga ulovi prije nego padne na Scylvendija. Osjetila je kako je die i
nosi na udaljenu stranu tinjaju eg ognjita.
Na svjetlu je mogla razluiti njegove crte lica. Tune, ak i njene. Jo jednom je zatresao glavom, mranih oiju prepunih
brige... ak i ranjivosti. Polako je maknuo ruku s njezinih usta, i zatim je stavio na svoja prsa.
''Kellhus", proaptao je, zatim kimnuo.
Ona sklopi ruke i zagleda se u njega bez rijei. "Senve", napokon odvrati, jednako tiho kao i on. Plamte e suze slijevale su
joj se niz obraze.
142

-Seme" ponovi - njeno. Ispruio je ruku da je dotakne, ali je oklijevao i spustio je'natrag u krilo. Nakratko je prtljao neto
u mraku iza sebe, i konano izvukao vunenu deku jo toplu od vatre.
Zapanjena, uzme je od njega, zadrana slabanim sjajem mjeseine u njegovim oima. Okrenuo se na drugu stranu i
ispruio na svojoj prostirci.
Usred tihih, bolnih jecaja, ona utone u san.
Strava.
Tiranizirala ju je danju. Uhodila u snu. Od strave su joj misli letjele, leprale od jednog uasa do drugog; od nje joj je
utroba drhtjela, ruke joj se neprestano tresle, a lice joj bijae potpuno objeeno od straha da bi jedan zgr eni mii
mogao uzrokovati propast.
Prvo s Munuatima, a sad s ovim mnogo mra nijim, daleko vie prijeteim Scylvendijem, s udovima poput korijenja
prepletenih oko kamena rijeima poput grmljavine, oima poput polaganog ubojstva. Trenutana poslunost, ak i u
onim hirovima koje nije izgovorio. Bolna odmazda i za ono to nije u inila. Kanjavanje to die, za njenu krv, za njenu
ljepotu, ni za to.
Kanjavanje za kanjavanje.
Bila je bespomona. Potpuno sama. ak su je i Bogovi napustili.
Strava.
Senve je stajala na jutarnjoj hladnoi, otupljena, iscrpljena na na ine koje nikada nee shvatiti. Scylvendi i udni Norsirac
u njegovoj pratnji natovarili su i posljednje zaplijenjene zalihe na preivjele munuatske konje. Promatrala je Scylvendija
kako grabi prema mjestu gdje je privezao ostalih dvanaest zatoenih ena iz kuanstva Gaunum. vrsto su primile lance
za utjehu i privinule se skupa u potpunom strahu. Vidjela ih je, poznavala ih je, ali bile su joj neprepoznatljive.
Ondje je Barastasova ena, koja ju je mrzila gotovo koliko i Peristusova ena. A ondje je Ysanna, koja joj je pomagala u
vrtovima prije nego je Patridomos zakljuio da je prelijepa. Serwe ih je sve poznavala. No tko su one?
ula ih je kako plau, mole, ne za milost - prele su planine, i znale su da su izvan svake milosti - ve za zdrav razum. Koji
bi razuman ovjek unitio koristan alat? Ova zna kuhati, s onom bi mogao op iti, a za ovu bi dobio otkupninu od tisu u
robova, kad bi je samo ostavio na ivotu...
Mlada Ysanna, lijevog oka nate enog od Munuatijevog udarca, zazivala ju je.
"Senve, Senve! Reci mu da ne izgledam inae ovako! Reci mu da sam prekrasna! Senve, molim teee!"
Senve je odvratila pogled. Pravila se da ne uje.
Bila je previe prestravljena.
Nije se mogla sjetiti kad je prestala osjeati suze. Sada ih je, iz nekog razloga, trebala okusiti da bi shvatila da pla e.
Scylvendi je, ne hajui za njihove vapaje, dograbio ravno meu njih, mlatnuo one koje su ga zgrabile i razrijeio dva
zakrivljena iljka izvanredno osmiljenog kolca kojim je Scylvendi usidrio zatoenice za zemlju. Iupao je jedan kolac pa
drugi iz zemlje, i ispustio ih uz zveket. ene su cviljele i uurile se oko njega. Kad je izvukao no, neke su po ele vritati.
Zgrabio je lanac jedne koja je vritala, Orre, bucmaste ropkinje koja je pomagala u kuhinji, i povukao je uz trzaj prema
sebi. Prestala je vritati. No onda je, umjesto da je ubije, poeo akati po svitljivom eljezu okova, ba kao i Senve ve er
ranije.
Izbezumljena, Serwe pogleda Norsirca - kako se ono zvao? Kellhus? pogledao ju je na as ozbiljno, ali i nekako
ohrabrujue, pa odvratio pogled.
Orra bijae slobodna, samo je zapanjeno sjedila i trljala zape a. Scylvendi je krenuo oslobaati drugu.
Iznenada je Orra potrala uzbrdo, nekako smijena s golemim trbuhom koji se tresao i onako oajna. Kada nitko nije
krenuo za njom, stala je, s tjeskobnim izrazom na licu. unula je, divlje zvjerajui uokolo, i Senve podsjeti na
Patridomosovu maku koja je bila previe plaljiva da odluta daleko od zdjelice s hranom, koliko god je djeca
maltretirala. Jo ih se osmero pridruilo Orri u njezinom opreznom bdijenju, uklju ujui i Ysannu i Barastasovu enu.
Samo ih je etiri nastavilo trati.
Zbog neega u svemu tome bilo joj je teko disati.
Scylvendi je ostavio lance i kolce tamo gdje su bili i vratio se k Senve i Kellhusu.
Norsirac ga je upitao neto nerazumljivo. Scylvendi je slegnuo ramenima i kimnuo prema Serwe.
"Drugi e ih pronai, iskoristiti", rekao je leerno. Njoj je to rekao, Senve je znala, jer onaj po imenu Kellhus nije govorio
sheyiki. Popeo se na konja i prouavao osmero preostalih ena. "Ako krenete za nama," rekao je ravnoduno, "izbit u
vam oi strijelama."
Onda su ponovno poele zavijati kao lude i preklinjati ga da ne ode. Barastasova je ena ak plakala za lancima. No
Scylvendi kao da ih nije uo. Rekao je Serwe neka se popne na konja.
I bilo joj je drago. Od srca drago! Ostale su bile ljubomorne.
"Ovamo, Serwe!" ula je kako Barastasova ena vriti. "Vra aj se ovamo, ti prljava rasplodna krma o! Ti si moje
vlasnitvo! Moje! Prokleta kurvetino! Vraaj se ovamo!"
Svaka je rije pogodila Servve poput ake i prola ravno kroz nju, ni ne taknuvi je. Vidjela je Barastasovu enu kako
stupa prema njihovim konjima i mlatara rukama poreme eno gestikulirajui. Scylvendi zakrene konja i izvue luk iz
143

tobolca. Zataknuo je i odapeo strijelu jednim lakim potezom.

Strijela pogodi plemkinju u usta, razmrska joj zube i zapikne se u vlanu upljinu grla. Pala je unaprijed kao lutka,
stropotala se u travu i zlatnice. Scylvendi veselo zaguna i nastavi ih voditi u planine.
Servve okusi suze.
Ovo se ne dogaa za stvarno, pomisli. Nitko ovoliko ne pati. Ne uistinu.
Bilo ju je strah da e povraati od straha.
Hethente su se gomilale iznad njih. Uspinjali su se strmim granitnim obroncima, oprezno traili put kroz uske gudure,
ispod sedimentnih stijena naikanih neobinim fosilima. Veim je dijelom put slijedio usku rijeku obrubljenu smrekama
i zakrljalim, nakrivljenim borovima. Uspinjali su se sve vie, prema sve hladnijem zraku, sve dok za sobom nisu ostavili i
mahovinu. Nisu vie imali od ega potpaliti vatru. Noi su postale otro hladne. Dvaput su se probudili prekriveni
snijegom.
Danju je Scylvendi jahao na svome poniju daleko ispred, sam, i rijetko im se obra ao. Kellhus je iao iza Servve. Znala bi
mu govoriti neto, potaknuta neim u njegovom dranju. inilo se kao da njegova prisutnost zra i bliskou,
povjerenjem. Njegove su je oi obuzimale, kao da njegov pogled nekako popravlja raspuknuto tlo pod njezinim nogama.
Priala mu je o svom ivotu konkubine u Nansuru, o svome ocu, Nymbrikancu koji ju je prodao Ku i Gaunum kad je
navrila etrnaest godina. Opisivala mu je ljubomoru ena u toj Kui, kako su joj slagale o njezinom prvom djetetu,
rekavi joj da je roeno mrtvo, a Griasa, stara shigeka ropkinja, ih je vidjela da su ga zadavili u kuhinji. "Plave bebe",
starica joj je apnula u uho, glasa slomljenog od grozote gotovo premu ne da bije izgovorila. "Samo e njih raati,
dijete moje." Senve je objasnila Kellhusu da je to postala morbidna ala meu lanovima kuanstva, naroito meu onim
konkubinama i osobnim slugama koji su bili dovoljno sretni da ih posje uju njihovi gospodari. Raamo im plave bebe...
Plave poput sveenika Jukana.
Prvo mu je priala kao to je priala i oevom konju kao dijete - nepromiljene prie nekoga koga uju, ali ne razumiju.
No ubrzo je shvatila da je on razumije. Nakon tri dana poeo joj je postavljati pitanja na sheyikom, koji je bio teak jezik
- ona ga je savladala tek nakon godina zatoenitva u Nansuru. Pitanja su je nekako dirnula, ispunila je eljom da na njih
odgovori kako spada. A tek njegov glas! Dubok, mra an poput mora. I nain na koji je izgovarao njeno ime. Kao da je
zavidan
-, to kako zvui. Serwe - poput arolije. U nekoliko je dana oprezna privrenost prerasla u strahopotovanje.
Nou je, meutim, pripadala Scylvendiju.
Nije mogla dokuiti odnos izmeu te dvojice mukaraca, iako je esto razmiljala o tome, svjesna da njezina sudbina lei
izmeu njih. U poetku je pretpostavila da je Kellhus Scylvendijev rob, no nije bio. S vremenom je shvatila da Scylvendi
mrzi Norsirca, ak ga se i boji. Ponaao se kao netko tko eli izbjei ritualno oskvrnue.
Isprva ju je taj uvid oduevio. Ti se boji! vikala bi neujno Scylvendiju iza lea. Nisi nimalo drukiji od mene! Nisi nita
bolji od mene!
No onda ju je to poelo muiti - duboko. Boji ga se Scylvendi'! Kakav je to ovjek kojega se boji Scylvendi?
Upitala je njega osobno.
"Zato jer sam doao", Kellhus je odgovorio, "obaviti uasan posao."
Povjerovala mu je. Kako ne bi povjerovala takvom ovjeku? No bilo je i drugih, bolnijih pitanja. Pitanja koja se nije
usudila izrei, iako ih je svake noi postavljala oima.
Zato me ne uzme? Uini me svojom nagradom? Boji te se!
No znala je odgovor. Ona je bila Serwe. Bila je nitko i nita.
Spoznaja vlastite nitavnosti bila je lekcija koju je nau ila na teak nain. Djetinjstvo joj je bilo sretno - toliko sretno da je
sada plakala svaki put kad bi ga se sjetila. Brala je poljsko cvije e po prerijama Cepalora. Praakala se poput vidre u rijeci
sa svojom braom. Veselo skakutala oko pononih krijesova. Otac joj je bio popustljiv, ako ve ne blag; majka ju je
obasipala oboavanjem. "Serchaa, mila Serchaa," govorila bi, "ti mi nosi sre u, ljepotice, ti si moj bedem protiv
slomljenog srca." Serwe se smatrala posebnom tada. Voljenom. Cijenjenom vie od svoje brae. Neizmjerno sretna kao
to ve jesu djeca koja nemaju nikakvih pravih patnji da ih stave u vagu.
ula je mnoge prie o patnjama, dakako, ali su nevolje o kojima je bilo rijei uvijek oplemenjivale, uvijek su nosile pouku
i sadrale lekciju koju je ona ve savladala. Osim toga, ak i kad bi je sudbina izdala, a bila je sigurna da ne e, ona bi bila
nepokolebljiva i hrabra, izvor hrabrosti za klonule due oko sebe.
A onda ju je otac prodao Patridomosu iz Kue Gaunum.
Prve noi u vlasnitvu Kue Gaunum izbili su joj mnogo gluposti iz glave. Vrlo je brzo shvatila da ne postoji nita - niti
zloba niti izopaenost - to ne bi poinila da primiri mukarce i njihove teke ruke. Kao konkubina Kue Gaunum, stalno
je ivjela s tjeskobom, razapeta izmeu mrnje gaunumskih ena i hirovite poude gaunumskih mukaraca. Rekli su joj
da je ona nita. Nita. Samo jo jedna norsirska koka. Umalo im je povjerovala.
Uskoro je poela vrebati ovog ili onog Patridomosovog sina da je do e posjetiti - ak i one okrutne. Oijukala je s njima.
Zavodila ih. Bila je omiljena poslastica njihovim gostima. Osim da se ponosi njihovim arom uiva u njihovom uitku, to
joj je drugo preostalo?
144

U ogromnoj vili Kue Gaunum bilo je jedno svetite prepuno idola predaka Ku e. Kleala je u tom svetitu i molila se vie
puta nego je mogla i izbrojati, i svaki je put molila za milost. Osje ala je mrtve Gaunuma u svakome kutku svetita,
aptali su zlobne stvari i usaivali joj stravine slutnje. No ona je uporno molila za milost.
A onda joj je, kao da su joj molitve usliane, u vrtovima priao sam Patridomos, koji joj se oduvijek inio poput dalekog,
srebrnokosog boga. Uhvatio ju je za bradu i uskliknuo: "Tako mi svih Bogova! Ti si vrijedna i samog Cara, djevojko...
Noas. Oekuj me noas." Kako joj je srce plesalo toga dana! Vrijedna Cara! Kako se briljivo brijala i pomijeala najfinije
parfeme u iekivanju njegova posjeta. Vrijedna Cara! Kako je plakala kad se nije pojavio. "Nemoj plakati, Serchaa",
ostale su joj djevojke govorile. "On vie voli djeake."
Sljedeih nekoliko dana mrzila je djeake.
I nastavila se moliti idolima, iako su sada njihova mala zdepasta lica izgledala kao da joj se smiju. Ona, Senve, morala je
neto znaiti, zar ne? Samo je eljela nekakav znak, neto... Puzala je pred njima.
Onda ju je jedan od Patridomosovih sinova, Peristus, pozvao u krevet skupa s njegovom enom. Senve je isprva alila
enu, djevojku s licem mukarca koju su udah za Gaunum Peristusa da bi sklopili savez meu Kuama. No budui da ju je
Peristus koristio da bi prikupio sjeme kojim e oploditi utrobu svoje ene, Senve je osjetila koliko je ena mrzi, kao da
dijele krevet s malom vatrom. Samo da napakosti utogljenoj enetini, zavapila je, raspirila Peristusovu poudu
kurvinskim rijeima i djelima, i ukrala sjeme za sebe.
Runa enica je plakala, bjesnjela poput lu akinje i, koliko god puta je Peristus udario, nije htjela prestati. Premda
zabrinuta radou koju je taj dogaaj u njoj pobudio, Senve je pojurila u svetite zahvaliti precima Gaunuma. A ubrzo
potom, kad je shvatila da nosi Peristusovo dijete, ukrala je jednog od konjuarevih golubova i rtvovala ga njima.
U estom mjesecu njene trudnoe, Peristusova je ena apnula, "Tri mjeseca do sprovoda, je li, Serchaa?"
Prestraena, Serwe je otila samom Peristusu, koji ju je pljusnuo i potjerao. Ona mu nije predstavljala nita. Vratila se
idolima Gaunuma. ponudila je bilo to, sve. No njezino je dijete ro eno plavo, rekli su joj. plavo poput sveenika Jukana.
ak je i onda Serwe nastavila moliti - sada za osvetu. Molila se Gaunumima za unitenje Gaunuma.
Godinu kasnije, Patridomos je izjahao iz vile sa svim mukarcima. Sveti rat u okupljanju postao je neposluan i Caru su
ustrebali njegovi generali. Tada su stigli Scylvendiji. Panteruth i njegovi Munuati.
Barbari su je zatekli kako vriti u svetitu i razbija kamene idole o pod.
Vila je gorjela, i gotovo sve rune ene Gaunuma i njihova runa djeca Gaunuma su poklani. Barastasova ena, mla e
konkubine i ljepe ropkinje stjerane su kroz vrata. Senve je vritala kao i ostale, kukala za svojim spaljenim domom.
Domom koji je mrzila.
Jad kao iz none more. Okrutnost. Gore od iega to je dotad pretrpjela. Svaka od njih bila je privezana za sedlo jednog
munuatskog ratnika, koji ih je gonio da tr e i tre, sve do Hethanti. Nou bi se uurile i plakale i vritale kada bi
Munuati dolazili po njih, falusa nama enih ivotinjskom mau. A Senve se sjetila rijei, sheyike rijei koja nije
postojala u njezinom materinjem nymbrikanskom... Rijei pune ogorenja.
Pravda.
Unato svoj njezinoj tatini i svim njenim sitnim grijesima, ona je neto znaila. Ona je bila netko. Bila je Servve, ker
Ingaerina, i zasluila je mnogo vie nego to je dobila. Bit e dostojanstvena i umrijet e puna mrnje.
Meutim, njezina se hrabrost probudila u krivi as. Trudila se ne plakati. Trudila se biti jaka. ak je i pljunula u lice
Panteruthu, Scylvendiju koji ju je uzeo kao svoju nagradu. No Scylvendiji nisu ba bili humani. Na sve su strance gledali
kao s vrha neke bezbone planine, rezerviraniji 1 od najbrutalnijeg Patridomosovog sina. Oni su bili Scylvendiji, krotitelji
konja i ljudi, a ona je bila Senve.
Ipak, drala se rijei - nekako. I dok je promatrala kako Munuati pogibaju od ruke ove dvojice mukaraca, usudila se
veseliti, usudila se vjerovati da e je spasiti. Napokon pravda!
"Molim te!" povikala je Cnaiiiru koji se pribliavao. "Mora nas spasiti!"
Bezvrijedna, Gaunumi su joj rekli. Samo jo jedna norsirska koka Povjerovala im je, ali se nastavila moliti. Preklinjati.
Pokaite im! Molim vas! Pokaite im da neto znaim...
A onda je preklinjala za milost poreme enog Scylvendija. Zahtijevala pravdu.
Bezvrijedna budala! Otkad je Cnaiiir navalio svojim krvlju poprskanim tijelom na nju, sve joj je bilo jasno. Postojali su
samo hirovi. Postojalo je samo potinjavanje. Postojali su samo patnja, smrt i strah.
Pravda je bila tek jedan od izdajnikih gaunumskih idola.
Njezin otac, koji ju je izvukao polugolu ispod pokrivaa i gurnuo je u ogrubjele ruke stranca. "Sada pripada ovim
ljudima, Senve. Neka te nai Bogovi uvaju."
Peristus, koji je podigao pogled sa svojih svitaka, namrtio se podsmjeljivo. "Moda si zaboravila tko si, Senve. Daj mi
ruku, dijete moje."
Idoli Gaunuma, koji joj se cere kamenim licima. Prezriva tiina.
Panteruth, koji je obrisao njezinu pljuvaku s lica i izvukao no. "Staza kojom kro i je uska, kujo, a ti to ne zna...
Pokazat u ti."
Cnaiiir koji joj je stiskao zapea vre od ikakvih okova. "Pokori se mojoj volji, djevojko. Potpuno. Nita drugo ne u
145

tolerirati. Iskorijenit u svaki djeli tebe koji se ne pokori."

Zato su svi tako okrutni prema njoj? Zato je svi mrze? Zato je kanjavaju? Zato joj nanose bol? Zato?
Zato to je Senve, a ona je nitko i nita. Uvijek e biti nitko i nita.
Zato ju je Kellhus naputao svake veeri.
U jednom su trenutku preli hrbat Hethanti, i staza se po ela sputati. Scylvendi im je zabranio da pale vatre, ali su no i
bivale sve toplije. Pred njima se prostirala Kyranejska nizina, mra na u sjajnim daljinama, poput koe prezrele ljive.
Kellhus se zaustavio na rubu predgorja i promatrao razbacane gudure i prastare ume. Kiiniuri je izgledao manje-vie isto
s krova Demue, pretpostavio je, no za razliku od Kuniiirija koji bijae mrtav, ova zemlja bila je iva. Tromorje. Posljednja
velika civilizacija Ljudi. Napokon je stigao.
Sve sam blie, Oe.
"Ne moemo dalje ovako", Scylvendi se javio iza njegovih lea.
Odluio je da to mora uiniti sad. Kellhus je oekivao ovaj trenutak otkako su raspremili tabor nekoliko sati ranije.
"Kako to misli, Scylvendi?"
"Nema anse da dvojica mukaraca kao to smo mi prou fanimske zemlje usred Svetog rata. Zaklali bi nas kao pijune
mnogo prije nego bismo stigli do Shimeha."
"Ali zato smo preli planine, zar ne? Da bi umjesto toga putovali kroz Carstvo..."
"Ne", ree Scylvendi mrzovoljno. "Mi ne moemo putovati kroz Carstvo... Doveo sam te ovamo da te ubijem."
"Ili", Kellhus odvrati, jo uvijek okrenut prema panorami, "da ja ubijem tebe."
Kellhus okrene lea Carstvu, okrene se prema Cnaiiiru. Povrine stijena, visokih i okupanih suncem, uokvirivale su
ratnika. Serwe je stajala u blizini. Imala je krvi pod noktima, primijetio je.
"To si mislio, nisi li?"
Scylvendi ovlai usne. "Reci ti meni."
Kellhus je obuhvatio Scylvendija motrei ga kao to bi dijete zarobilo pticu svojim toplim dlanovima - svjestan svakog
drhtaja, pulsiranja srca veliine graka, siune topline usplahirenog disanja.
Bi li mu trebao natuknuti, pokazati mu koliko je zapravo proziran? Ve je danima, otkad je od Servve saznao istinu o
Svetom ratu, Cnaiiir odbijao razgovarati o tom ratu i svojim planovima. No njegove su namjere bile jasne: odveo ih je u
Hethante da bi dobio na vremenu, onako kako je Kellhus mnogo puta vidio da drugi ine kad su preslabi da bi se odrekli
svojih opsesija. Cnaiiir je trebao nastaviti loviti Moenghusa, iako je znao da je taj lov farsa.
No sad su trebali ui u Carstvo, zemlju gdje Scylvendije deru ive. Prije, dok su se pribliavali Hethantama, Cnaiiir se
jednostavno bojao da e ga Kellhus ubiti. Sada kad je bio siguran da e sama njegova prisutnost postati smrtonosna
prijetnja, bio je siguran u to. Kellhus je primijetio njegovu odlu nost tijekom jutra, u njegovim rijeima i opreznim
pogledima. Ako ve ne moe iskoristiti sina da ubije oca, Cnaiiir urs Skiotha e ubiti sina.
Iako je znao da je to nemogue.
Kakvo muenje.
Mrnja, poput morskih mijena po snazi i razmjerima, dovoljna da ubije bezbrojne tisu e, dovoljna i da ubije samog sebe
ili ak istinu Najmonije oruje.
"to eli da ti kaem?" Kellhus upita. "Da te, sad kad smo doli do Carstva, vie ne trebam? Da te, sad kad te vie ne
trebam, kanim ubiti? Na kraju krajeva. Carstvo se ne prelazi u drutvu Scylvendija."
"Sam si to rekao, Dunyanjanine. Onda dok si bio zarobljen u mom jaku. Za tvoju vrstu postoji samo misija."
Kakva otroumnost. Mrnja, ali isprepletena s gotovo nadnaravnim lukavstvom. Cnaiiir urs Skiotha bio je opasan... Zato
bi trpio njegovo drutvo?
Zato jer Cnaiiir ipak poznaje ovaj svijet bolje od njega. I to je jo vanije, poznavao je rat. Za to je odgojen.
Jo uvijek mi je koristan.
Ako su hodoasniki putevi do Shimeha zatvoreni, Kellhusov je jedini izbor pridruiti se Svetom ratu u okupljanju. Ipak,
mogunost rata otvarala je gotovo nepremostivu dilemu. Proveo je sate u transu vjerojatnosti, pokuavaju i skicirati
modele rata, no nije imao potrebna naela. Varijabli je bilo previe i bile su previe prevrtljive. Rat... Postoje li uope
okolnosti koje bi bile hirovitije? Opasnije?
Je li to staza koju si mi namijenio, Oe? Je li ovo tvoj ispit? "A koja je moja misija, Scylvendi?" "Pogubljenje.
Ocoubojstvo."
"A kakvu mo misli da moj otac, Dijnyanjanin sa svim moima koje i ja imam, posjeduje nakon trideset godina meu
svjetovnim ljudima?"
Scylvendi je izgledao zaprepaten. "Nisam mislio"
"Ja jesam. Misli da mi nije potreban Cnaiiir urs Skiotha, krvlju mnogih obliven? Krotitelj konja i ljudi? ovjek koji je u
stanju pokositi trojicu u jednako toliko otkucaja srca? ovjek koji je imun na moje metode, i samim time na metode
moga oca? Tko god moj otac bio, bit e moan. Daleko previe moan da bi ga ijedan ovjek ubio sam."
Kellhus je uo Cnaiurovo srce kako mu udara u grudima, vidio kako mu se uznemirene misli roje, i nanjuio uko enost
koja mu je obuzimala udove. Zaudo, Cnaiiir je na trenutak zaklinju i pogledao u Senve, koja se poela tresti od straha.
146

"Govori to da me prevari", Cnaiiir promrmlja. "Da me uljuljka.-Ponovno zid nepovjerenja, iskren i tvrdoglav.
Moram mu pokazati.
Kellhus izvue otricu i nasrne naprijed.
Scilvendi je reagirao istog trenutka, iako pomalo uko eno, kao da su mu refleksi otupjeli od nevjerice. Prvi je udarac
odbio s lakoom, ali je uzmaknuo pred odzvanjajuom kombinacijom koja je uslijedila. Sa svakim je udarcem Kellhus
vidio kako njegova ljutnja jaa, osjetio je kako se budi i obuzima mu udove. Ubrzo je Scylvendi uzvra ao zasljepljujuom
brzinom i snagom koja je drmala kosti. Samo je jednom Kellhus vidio scylvendsku djecu kako uvjebavaju bagarattu,
'pometanje' u scylvendskom nainu maevanja. Tada mu se uinilo pretjerano kienim, prepunim nejasnih zamaha.
Nije mu se tako inilo u kombinaciji sa snagom. Dvaput su ga zamalo Cnaiiirovi zamasi pomeli s nogu. Kellhus se povu e,
glumei umor, podvaljujui mu nagovjetaj da bi ga uskoro mogao ubiti.
uo je Senve kako vriti.
"Ubij ga, Kellhuse! Ubij ga!"
Gunajui, barbarin udvostrui svoj gnjev. Kellhus je odbijao silovitu tuu udaraca, hinei oaj. Isprui ruku, zgrabi
Cnaiiirovo desno zapee i naglo ga potegne prema naprijed. Na neki nemogu nain Cnaiiir uspije podi i slobodnu ruku,
naizgled kroz Kellhusovu ruku u kojoj je drao ma. Opali dlanom Kellhusa u lice.
Kellhus padne unazad, udarivi pritom Cnaiiira dvaput nogom u rebra. Zaokrene se u stoj na rukama i s lako om se vrati
u stav. Okusio je vlastitu krv. Kako? Scylvendi zatetura, drei se za bok.
Krivo je procijenio Scylvendijeve reflekse, Kellhus shvati, kao i mnoge druge stvari.
Kellhus odbaci ma i krene prema njemu. Cnaiiir zaurla, zaleti se i napadne. Kellhus je promatrao vrh otrice kako pravi
luk bljetei na suncu, preko strmih stijena i plove im oblacima. Uhvatio ju je dlanovima, kao to bi uhvatio lice
ljubavnice ili muhu. Zakrene otricu i istrgne drak |z Cnaiiirove ruke. Zakorai unutar njegova dosega i udari ga u lice.
Dok ]s ovaj lamatao unazad, uletio mu je nisko i pokosio mu noge.
Umjesto da pobjegne izvan njegova dosega, Cnaiiir se zakotrlja na noge i skoi na njega. Kellhus se nagne unazad, zgrabi
Scylvendija za stranji kraj pojasa i za vrat, i baci ga natrag otkud je doao, blie rubu grebena. Kad je Cnaiiir pokuao
ustati, Kellhus ga udari i on odleti jo dalje unazad.
Nastavio ga je udarati sve dok Scylvendi nije izgledao vie kao bijesna zvijer nego ljudsko bi e, usisavajui drhtave udahe,
maui rukama koje su kanjene gubitkom osjeta. Kellhus ga snano udari i on padne mlitavo prasnuvi lubanjom o rub
grebena.
Kellhus ga podigne u zrak i gurne ga preko ruba ponora i jednom ga rukom uhvati tako da je visio nad Carstvom daleko
ispod. Vjetar mu je vijorio crnom kosom nad bezdanom.
"Hajde!" Cnaiur protisne kroz mrklje i slinu. O i su mu se njihale nad nitavilom. Toliko mrnje. "Ali govorio sam istinu,
Cnaiiire. Zaista te trebam."
Scylvendijeve oi razrogaile su se od uasa. Pusti me, njegov je izraz govorio. Jer ondje lei mir.
I Kellhus shvati da je jo jednom pogreno procijenio Scylvendija. Smatrao ga je imunim na traume izazvane fizi kim
nasiljem, a nije bio. Kellhus ga je prebio kao to mu tu e enu ili otac svoje dijete. Ovaj e trenutak ostati zauvijek u
njemu, u vidu sjeanja, kao i nesvjesne uslunosti. Bit e to novo ponienje koje e potpaljivati vatru u njemu.
Kellhus ga podigne na sigurno i ispusti ga. Jo jedna povreda granica.
Senve je uala pored svog konja i plakala - ne zato jer je spasio Scylvendija, ve zato jer ga nije ubio. "Iglitha sun
tamatha!" tulila je na jeziku svog oca. "Iglitha sun tamatheaaa!"
Da me voli.
"Vjeruje li mi?" pitao je Scylvendija.
Scylvendi je buljio u njega, otupio od oka, kao da je zapanjen odsustvom vlastite srdbe. Podigao se na klimave noge.
"Zaepi", rekao je Senve, iako nije mogao odvratiti pogled od KelIhusa.
Senve je nastavila tuliti i zazivati Kellhusa.
Cnaiiirove oi skoe s Kellhusa prema njegovoj nagradi. Dograbio je do nje i uutkao je amarom. "Rekao sam zaepi"
"Vjeruje li mi?" Kellhus ponovno upita.
Senve je tiho plakala, pokuavaju i progutati jecaje.
Toliko tuge.
"Vjerujem ti", Cnaiiir kae, nakratko ne mogavi susresti njegov pogled. Umjesto toga, buljio je u Serwe.
Kellhus je ve znao da e tako odgovoriti, no postojala je velika razlika izme u nasluenog priznanja i onog iznu enog.
Meutim, kad ga je Scylvendi konano pogledao, stari mu je bijes tinjao u o ima, gorio gotovo ivotinjskom estinom.
Ako je to prije pretpostavljao, sada je znao s potpunom sigurnou: Scylvendi je bio lud.
"Vjerujem da misli da me treba, Dunyanjanine. Zasad."
"Kako to misli?" Kellhus upita, iskreno zbunjen. Postaje sve vie nepredvidiv.
"Namjerava se pridruiti tom Svetom ratu. eli ga iskoristiti da se doepa Shimeha."
"Ne vidim drugi nain."
147

"No u cijeloj svojoj prii kako me treba, zaboravio si da sam ja poganin u oima Inrita," Cnaiiir ree, "nita bolji od
Fanimljana koje se nadaju poklati."
"Onda vie nisi poganin."
"Obraenik?" Cnaiiir otpuhne skeptino.
"Ne. ovjek koji se probudio iz svojeg divljatva. Preivjeli s Kiyutha koji je izgubio vjeru u obi aje svog plemena. Upamti,
kao i svi narodi, Inriti smatraju da su oni izabrani narod, vrhunac onoga to poteni ljudi uop e mogu postati. Ljudi
rijetko sumnjaju u lai koje im laskaju."
Razmjeri njegova znanja, Kellhusu je bilo oito, plaili su Scylvendija. On sije pokuavao osigurati poloaj dre i ga u
neznanju glede Tromorja. Kellhus je pokuao pratiti zaklju ke koji su ga natjerali na mrtenje, gledao ga kako pogledava
Serwe... No bilo je vanijih pitanja.
"Nansurce nee biti briga za takve prie", Cnaiiir ree. "Jedino to e vidjeti bit e oiljci po mojim rukama."
Kellhus nije uspio shvatiti razloge njegovog otpora. Zar je elio ne uspjeti pronai i ubiti Moenghusa?
Kako mu jo uvijek uspijeva biti tako neshvatljiv?
Kellhus kimne, ali tako kao da istovremeno odbija i uvaava primjedbe. Servve kae da se u Carstvu okupljaju ljudi sa svih
strana Tromorja. Pridruit emo im se i izbjei Nansurce."
"Moda..." ree Cnaiur polako. "Ako uspijemo do i do Momemna, a da nas nitko ne zaustavi." No onda je zatresao
glavom. "Ne. Scylvendiji ne lutaju uokolo. Privui u previe pitanja, previe bijesa. Nema pojma koliko nas preziru,
Dunyanjanine."
Oaj je svakako bio tu. Jednim je dijelom, Kellhus shvati, on napustio svaku nadu da e nai Moenghusa. Kako mu je to
moglo promai?
No vanije je bilo pitanje govori li Scylvendi istinu. Zar bi bilo nemogu e proi kroz Carstvo s Cnaiiirom? Ako je tako,
morat e
Ne. Sve ovisi o vladanju okolnostima. Nee se pridruiti Svetom ratu zgrabit e ga i upotrijebiti ga kao svoje sredstvo.
Meutim, kao za svako novo oruje, trebat e upute, obuku. A vjerojatnost da prona e nekoga s toliko iskustva i uvida
koliko ima Cnaiiir urs Skiotha bila je zanemariva. Nazivaju ga najokrutnijim od svih ljudi.
Ako je on i znao previe, Kellhus nije znao dovoljno - barem ne jo. Koliko god bilo opasno prolaziti kroz Carstvo, vrijedilo
je pokuati. Ako se tekoe pokau nesavladivima, ponovno e razmotriti opcije.
"Kada budu pitali," Kellhus odgovori, "ti e govoriti o katastrofi na Kiyuthu. Ono malo Utemota koji su preivjeli svladali
su njihovi vlastiti susjedi. Ti e biti posljednji pripadnik svog plemena. Izvlaten ovjek, kojeg su jad i zla srea protjerali
iz vlastite zemlje."
"A tko e ti biti, Dunyanjanine?" Kellhus je proveo sate mozgajui o tom pitanju. , "Ja u biti razlog zbog kojeg ti
pristupa Svetom ratu. Bit u princ kojeg si susreo putujui prema jugu svojim izgubljenim zemljama. Princ koji je sanjao
Shimeh na drugom kraju svijeta. Ljudi Tromorja znaju malo o Atrithauu, osim da je preivio mitsku Apokalipsu. Doi
emo im iz tame, Scylvendi. Bit emo tko god kaemo da jesmo."
"Princ..." Cnaiiir ponovi sumnjiavo. "Odakle?"
"Princ Atrithaua na kojeg si naiao putujui sjevernim pustarama."
Iako je Cnaiiir sada shvaao, ak i uvaavao stazu koju mu je namijenio, Kellhus je znao da njihova rasprava jo uvijek
bjesni u njemu. Koliko je spreman pretrpjeti da bi osvetio smrt svoga oca?
Utemotski poglavica obrie usta i nos golom podlakticom. Ispljune krv. "Princ ni ega", ree.
U jutarnjem svjetlu Kellhus je promatrao Scylvendija kako jae do kolca. Nasaena visoko na njemu bila je lubanja, jo
uvijek s koom na licu i uokvirena tamnom, sablasnom, vunastom kosom. Scylvendskoni kosom. Na odreenoj
udaljenosti u oba smjera nalazilo se jo kolaca , jo scylvendskih glava, zasa enih na udaljenostima koje su odredili
(;;onphasovi matematiari. Toliko milja, toliko scylvendskih glava.
Kellhus se okrene u sedlu prema Serwe koja ga je prodorno promatrala.
"Ubit e ga ako nas otkriju", rekla je. "Zar on to ne zna?" Njezin ton je govorio: Ne trebamo ga, ljubavi. Moe ga ubiti.
Kellhus je vidio scenarije koji su navirali iza njenog pogleda. Prodorni vrisak koji je oblikovala posljednjih dana, potisnut
prilikom njihovog prvog susreta s nansurskim kolcima.
"Ne smije nas izdati, Serwe", Kellhus odgovori strogo, kao to bi nymbrikanski otac odgovorio k eri.
Lijepo se lice objesilo, zaprepateno. ''Tebe ne bih nikada izdala, Kellhuse", ona lane. "Mora znati"
"Znam da se pita to me to vee za Scylvendija, Servve. Nije na tebi da to razumije. Znaj samo da ako izda njega,
izdaje mene."
"Kellhuse, ja..." Zaprepatenje preraste u povrijeenost, u suze.
''Mora ga podnositi, Serwe."
Odvratila je pogled od njegovih stranih oiju i poela plakati. "Za tebe ogoreno otpuhne.
"Ja sam jedina nada."
"Nada?" vikne ona. "ija nada?"
No Cnaiiir se vratio, jaui oko njih u njihovu malu karavanu konja. Kiselo se nasmijeio kad je primijetio da Servve pla e.
148

"Dobro upamti ovaj trenutak, eno", ree on na sheyikom. "Bit e ti to jedina mjera tog ovjeka." Grubo se nasmijao.
Nagnuo se s ponija i po eo kopati po jednom od zaveljaja. Izvukao je zamrljanu vunenu koulju i svukao se do pasa.
Koulja nije ba prekrila njegovo brutalno nasljee, ali je zaklonila oiljke. Nansurci ne bi bili oduevljeni takvim zapisima.
ovjek Stepe pokae prema tankom redu kolaca. Slijedili su obrise zemlje, neki nagnuti, neki ravni, sputali su se prema
obzorju i odmicali od Hethanti. Njihov je mra ni teret bio okrenut od njih, prema dalekom nioru. Beskrajno motrenje
mrtvih.
"To je put prema Momemnu", rekao je i pljunuo u utabanu travu.

OGLAVLJE ETRNAESTO
KYRANEJSKA NIZINA
Neki kau da ljudi neprestano ratuju protiv okolnosti, noja tvrdim da neprestano bjee. to li su djela ljudska ako ne
trenutni predah, utoite koje e svakoga asa otkriti katastrofa? ivot je beskrajni bijeg pred lovcem kojeg nazivamo
svijetom.
EKVANNUS VIII, 111AFORIZAMA
Proljee, 4111. godina Kljove, Nansursko Carstvo
Cvrkut usamljene umske eve, poput arije prema naletu vjetra kroz kronje ume. Poslijepodne je, pomislila je. Ptice
uvijek drijemaju poslijepodne.
Senve zatrepe i otvori oi. Prvi put nakon dugo vremena osjeala se smireno.
Pod njezinim licem, Kellhusova su se prsa dizala i sputala u ritmu njegovog sna. Ve mu se prije pokuala pridruiti na
njegovoj prostirci, ali uvijek se protivio - da udovolji Scylvendiju, pretpostavljala je. No jutros, nakon to su cijele mra ne
noi putovali, popustio je. I sad je uivala u stisku njegovog vrstog tijela o njezino, omamljanom osjeaju utoita u
njegovom zatitnikom naruju sigurna. Kellhuse, zna li ti koliko te volim?
Nikada nije upoznala takvog mukarca. Mukarca koji JE poznaje, a svejedno voli.
Jedan dokoni trenutak pogledom je slijedila grede goleme vrbe pod kojom su spavali. Grane su se u luku irile u dubinu
drugih grana, razdvajale se poput nogu ene pa onda opet razdvajale, vijugajui u velike suknje od lia koje su se njihale
i sagibale pod sunanim vjetrom. Osjeala je duu velikog stabla, zamiljenu, tunu i beskrajno mudru; ukorijenjenog
svjedoka bezbrojnim suncima.
Senve zauje pljuskanje.
Scylvendi je bez koulje uao na rubu rijeke, grabio vodu lijevim dlanom i paljivo ispirao ranu na podlaktici. Promatrala
ga je kroz maglu trepavica, glumei da spava. Oiljci su spajali i nabirali njegova iroka lea, poput drugog znamenja
izjednaenog s oiljcima koji su mu obavijali ruke.
Kao da je svjesna da ga promatra, uma je utihnula, a njezin je muk obojan nepokolebljivom uzvieno u stabala. ak je i
samotna ptica utihnula, uzmaknuvi pred srkanjem i kapanjem dok se Cnaiiir kupao.
Moda prvi put nije se uope bojala Scylvendija. Izgledao je usamljeno, pomislila je, ak i njeno. Pognuo je glavu i poeo
ispirati dugu crnu kosu. Opnasta povrina rijeke polako je prolazila pored njega, nose i granice i pahuljice. Blizu
suprotne obale ugledala je krugove vodenog kukca koji je klizio staklastom povrinom rijeke.
Onda je spazila djeaka na udaljenoj strani.
Isprva je ugledala samo njegovo lice, napola skriveno u pregibu sruenog drve a i grmlja. Onda je ugledala i krhke udove,
mirne poput grana koje su ih zaklanjale.
Ima li majku? pomisli, no kad je shvatila da on promatra Scylvendija, odjednom se prestravila.
Odlazi odavde! Bjei!
"Stepski ovjee", Kellhus kae tiho. Scylvendi se trgne i okrene prema njemu.
"Tus'afaro to gringmut t'yagga", ree Kellhus. Serwe osjeti kako joj je kimnuvi oeao tjeme.
Scylvendi je pratio njegov pogled i zagledao se u sjenovita skrovita na drugoj strani. Jedan neizvjestan trenutak, dje ak
je gledao nazad u ovjeka stepe.
"Doi ovamo, dijete", ree Cnaiiir preko mirne vode. "Htio bih ti neto pokazati."
Djeak je oklijevao, istovremeno oprezan i znatieljan.
149

Ne! Mora pobjei... Bjei!

"Doi", Cnaiiir ree i podigne ruku i domahne mu. "Siguran si."
Djeak ustane iz zaklona otpalih grana, ukoen, nesiguran
"Bjei!" Serwe zaurla.
Djeak odlepra u umu, bljeskajui izmeu bijelog sunca i duboke zelene sjene.
"Prokleta djevojuro!" Cnaiiir zarei. Poletio je preko rijeke s izvuenim noem. U istom trenutku i Kellhus je nestao,
skoivi na noge i pojurivi Scylvendijevim stopama.
"Kellhuse!" povikala je, promatrajui ga kako juri pod udaljenim kronjama. "Ne daj mu da ga ubije!"
No iznenadna strava oduzela joj je dah, neobjanjiva sigurnost da i Kellhus takoer namjerava nauditi djetetu.
Mora ga podnositi, Senve.
Tijela jo uvijek mamurnog, zateturala je na noge i skoila u mranu vodu. Bose su joj se noge sklizale po skliskom
kamenju, no bacila se naprijed i pala tik do druge obale. Onda je ustala, natopljena hladno om, trala po ljunku,
pojurila kroz grmlje u suncem proarani mrak.
Trala je kao neto divlje, skakala po blatnom li u, preskakivala paprat i otpale grane, slijedei njihove sjenke koje su se
svako malo gubile sve dublje kroz zaslone mranog drvea. Noge su joj se inile sasvim lagane, a plua kao da nemaju
dna. Bila je dah i neobuzdana brzina - nita vie.
"Bas'tushri!" odjekivalo je kroz praznine ume. "Bas'tu^hri!" Scylvendi , je dozivao Kellhusa. Ali odakle?
Uhvatila se za deblo mladog jasena. Ogledala se oko sebe, ula je daleke umove nekoga tko juri kroz bunje, ali nije
vidjela nita. Prvi je put nakon mnogo tjedana bila sama.
Ubit e djeaka ako ga uhvate, znala je, da ga sprije e da ikome ispria to je vidio. Putovali su Carstvom u tajnosti,
bjegunci zbog oiljaka na Scylvendijevim rukama. No ona nije bila bjegunac, shvati. Carstvo je \ njezina zemlja - ili barem
zemlja u koju ju je otac prodao...
Doma sam. Ne moram ga podnositi.
Odgurnula se od drveta i, praznih o iju i nestrpljiva srca, krenula hodati pod pravim kutem na svoj raniji put. Hodala je
neko vrijeme, jednom je zaula tihe uzvike kroz um okolnog li a na vjetru. Doma sam, pomislila je. No onda bije
obuzele misli o Kellhusu, neobino zamrljane u prizore Scylvendijeve okrutnosti. Kellhusove oi dok je govorila, pune
briga ili potisnutih osmijeha. Uzbu enje koje je osjetila kad je svojom rukom uhvatio njezinu, kao da to skromno
iskazivanje intimnosti odaje nemogue obeanje. I sve ono to je rekao, rijei koje su odzvanjale do dubine njene due,
koje su njezin bijedan ivot prikazale kao portret ljepote koja slama srca.
Kellhus me voli. On je prvi koji me voli.
Onda je drhtavom rukom opipala svoj trbuh kroz potpuno mokru haljinu.
Poela je drhtjeti. Ostali - ene koje su zajedno s njom prvobitno oteli Munuati - bile su mrtve, pretpostavljala je. Nije
alila za njima. Mali zlobni dio nje zapravo je slavio smrt gaunumskih ena, onih koje su zadavile njezinu bebu - njezinu
plavu bebu. No kamo god u Carstvu otila, uvijek e biti drugih gaunumskih ena.
Senve je oduvijek bila potpuno svjesna svoje ljepote, i neko ju je vrijeme, dok je jo bila meu svojim nymbrikanskim
roacima, smatrala velikim darom od Bogova, osiguranjem da e njezin budui mu biti mukarac s mnogo stoke. No
ovdje u Carstvu, ljepota joj je osiguravala samo da e je tetoiti kao konkubinu, da e je prezirati neke od Patridomosovih ena i da e biti osuena raati plave bebe.
Trbuh joj je bio ravan, no osjeala je to. Osjeala je bebu.
Navrle su joj slike Scylvendijeve poudne estine; svejedno je pomislila: Kellhusovo dijete. Naa beba.
Okrenula se i krenula istim putem nazad.
Ubrzo je Senve ustanovila da je izgubljena i opet je bila prestravljena. Pogledala je u bijelo bljetavilo sunca kroz pokrov
nadsvoenih grana i dalekog lia, pokuavajui odrediti gdje je sjever. No nije se mogla sjetiti iz kojeg je smjera dola.
Gdje si? pomislila je, previe uplaena da bi ga zazvala.
Kellhuse... Pronai me, molim te.
Iznenadan se krik prolomio pod kronjama. Dje ak? Jesu li pronali dje aka? No shvatila je da to nije mogu e: krik je
ispustio mukarac.
to se dogaa ?
Topot kopita s druge strane blage uzvisine njoj s desna ju je razveselio.
Evo ga! Kad je shvatio da sam se izgubila, otiao je po konje da bi me lake
Kad su na vrhu izronila dva jahaa, koa joj se najeila od uasa. Ga lopirali su niz plitku padinu, podiu i lie i zemlju, a
onda, zaprepaten' njezinim ukazanjem, zauzdali konje i naglo stali.
Odmah ih je prepoznala po oklopu i insignijama: obi ni asnici Kidru-hila, elitne konjice Carske vojske. Dvojica od
gaunumskih sinova bili su u Kidruhilu.
Onaj mlai i zgodniji izgledao je gotovo jednako preplaeno koliko i ona; na inio je bablji tit protiv duhova nad grivom
svoga konja. No stariji se cerio poput zlobne pijanice. Oiljak u obliku kose protezao mu se elom, oko duboke one
duplje i zatim mu rastavljao obraz.
150

Kidruhil ovdje? Znai li to da su oni mrtvi? U mislima je vidjela djeaka kako viri iza tamnih grana. Je li preivio? Je li
upozorio... ? Jesam li ja kriva za sve?
Ta ju je misao paralizirala vie nego strah od dvojice mukaraca. Glasno je disala od straha, a brada joj se podigla sama
od sebe, kao da eli ogoljeti vrat pred njihovim ukori enim otricama. Suze su joj iscrtavale lice. Bjei! mahnito pomisli,
ali se nije mogla pomaknuti.
"Ona je s njima", ovjek s oiljkom ree, jo uvijek obuzdavajui svog zapjenjenog konja.
"Tko bi znao?" drugi nervozno odvrati.
"S njima je. Ovakve koke ne lutaju same umom. Nije jedna od naih, a bome nije ni neka pastireva k i. Pogledaj je!"
Meutim, drugi je blejao u nju cijelo vrijeme. U njene gole noge, u izbo ine njezinih grudi pod haljinom, ali najvie u
njezino lice, kao da se boji da e nestati ako skrene pogled. "Ali nemamo vremena", rekao je neuvjerljivo.
"Jebe ti to", prvi pljune. "Uvijek imamo vremena naguziti ovakvo neto." Sjahao je za uujue elegantno, zagledavi se
u svog druga kao da ga izaziva da naprave zlobnu psinu. Samo me slijedi, oi su mu govorile, i vidjet e.
Zastraen neim neshvatljivim, mlai je slijedio vodstvo svog osornog sudruga. Jo uvijek je piljio u Senve, pogledom
istovremeno nekako srameljivim i zlim.
Obojica su prtljali sa svojim eljezno-konim suknjama, onaj s oiljkom joj se pribliavao, dok je mlai ostao uz konje. Ve
je oajniki natezao svoj mlitavi ud. "Dobro," rekao je udnim glasom, "onda u samo gledati."
Mrtvi su, pomislila je. Ja sam ih ubila.
"Samo pazi gdje e ispalit' svoje mrklje", ree drugi, smijui se, oiju istovremeno gladnih i bezvoljnih.
Zasluuje to.
Nepromiljeno tedei na vremenu, stariji je mukarac izvukao bode, zgrabio njenu haljinu i rasporio je od vrata do
trbuha. Izbjegavajui njezin pogled, vrkom bodea razmaknuo je tkaninu i razotkrio njenu desnu dojku.
"Ajme", rekao je, uzdahnuvi muklo. Bazdio je po luku, pokvarenim zubima i ukiseljenom vinu. Kona no ju je pogledao u
preplaene oi. Podignuo je ruku do njenog lica. Nokat na palcu bio mu je ljubi ast.
"Pusti me na miru", proaptala je tankim glasom, uplaena njegovim plamte im oima i uzdrhtalim usnama. Nemona
molba djeteta kojeg mue druga djeca.
"Pssst", rekao je blago. Njeno ju je spustio na koljena.
"Nemoj biti zao prema meni", promrmljala je kroz suze.
"Nikada", ree on pogoenim glasom, kao s potovanjem.
Uz kripu koe, on klekne na jedno koljeno i odloi bode na umsko tlo. Teko je disao. "Sveti Sejenuse", protisnuo je.
Izgledao je prestravljeno.
Ustuknula je pred drhtavom rukom koju joj je zavukao ispod dojke. Potresali su je prvi jecaji.
molim-te-molim-te-molim-te...
Jedan od konja se prepao. Zau se zvuk kao kad sjekira raskoli natopljeno trijee. Ona pogleda mlaeg jahaa, ugleda
njegovu glavu kako se ljulja na batrljku koji mu je ostao od vrata, a iz torza u padu ikljala je krv. Onda je ugledala
Scylvendija, ija su se prsa mahnito nadimala, udova sjajnih od znoja.
ovjek s oiljkom zavapi, nabrzaka se ustao i istrugao ma iz korica. No Scylvendi nije izgledao previe zainteresiran za
njega. Njegov ubojiti pogled potraio je nju.
"Je li te gad povrijedio?" izderao se vie nego pitao.
Senve odmahne glavom, tupo poravnavajui odjeu. Spazila je drku noa usaenog pod hrpom lia.
"Sluaj me, divljae", Kidruhil e nepromiljeno. Drhtaji su mu prolazili maem. "Nisam imao pojma da je tvoja... Nisam
imao pojma."
Cnaiiir ga je fiksirao ledenim oima, s udnim poloajem vilice, kao da se ali. Pljunuo je na truplo njegovog druga i
nacerio se poput zvijeri.
asnik se odmaknuo od Serwe, kao da se eli ograditi od svog zlodjela "VL-hajde,,prijatelju, smiri se. Ha? U-uzmi konje.
Samo d-daj"
Serwe se inilo da je je odlebdjela na noge, da je poletjela na mukarca s oiljkom i da se no jednostavno pojavio sa
strane u njegovom vratu Tek ju je njegov mahniti amar nadlanicom spustio na zemlju.
Promatrala ga je kako pada na koljena, kako izbezumljenim rukama prtlja po vratu. Izbacio je ruku unazad kao da eli
ublaiti pad, ali se stropotao, podigao le a i kukove od tla, mlatarajui po liu jednom nogom. Okrenuo se prema njoj,
bljujui krv, oiju izbuljenih i sjajnih Preklinjao ju je...
"Guh.. .g-guh..."
Scylvendi je unuo nad njega i leerno iupao no iz njegovog vrata. Zatim je ustao, po svemu sude i nesvjestan krvi
koja je ikljala - poput posljednjih trcaja dje aka koji piki, ona pomisli tupo - prvo po trbuhu i oko pasa, zatim po
preplanulim koljenima i goljenicama. ovjek na samrti jo uvijek ju je gledao kroz Scylvendijeve noge, a oi su mu
postajale staklaste, s izrazom letargine panike.
Cnaiiir se nadvio nad njom, irokih ramena i uskih bokova. Dugih isklesanih ruku opasanih oiljcima i venama. Vu ja koa
visila mu je meu znojnim bedrima. Na trenutak su je strah i mrnja napustili. Spasio ju je od ponienja, moda ak i
151

smrti.
No nije mogla priguiti sjeanja na njegove okrutnosti. Divlji sjaj njegovog tijela postajao je neto izgladnjelo,
nadnaravno poremeeno.
A on joj nee dati da to zaboravi.
Zgrabio ju je lijevom rukom za vrat, naglo podigao s poda guei ju i bacio je u drvo. Desnom je zamahnuo noem,
podigao ga prijetei pred njeno lice, i zadrao taman dovoljno dugo da ona stigne ugledati vlastiti odraz izobli en na
krvlju zamrljanoj otrici. Onda joj je prislonio vrak otrice uz sljepoo nicu. Jo uvijek je bila topla. Ustuknula je od
uboda, osjetila kako joj se krv slijeva u uho.
Gledao ju je tako intenzivno da je po ela jecati. Njegove oi! Bijelo--plave u bijelom, hladne od potpunog odsustva
milosti, sjajne od prastarih mrnji svoje rase...
"M-molim te... Nemoj me ubiti, molim teee!"
"Onaj balavac kojeg si upozorila gotovo nas je kotao ivota, kujo', zareao je. "Uini jo jednom neto takvo i stvarno u
te ubiti. Jo jednom probaj pobjei i obeajem ti, pobit u pola svijeta dok te ne prona em!"
Nikad vie! Nikad... Obeajem. Podnosit u te! Hou!
Pustio joj je grlo i zgrabio joj desnu ruku, i ona se na trenutak uurila plakala, o ekujui udarac. Kada se to nije
dogodilo, zatulila je glasno, guei se vlastitim drhtavim disanjem. Sama je uma, s kopljima sun evih zraka koja prolaze
kroz ralje grana i stablima poput stupova nekog hrama, grmjela od njegovog gnjeva. Obeajem.
Scylvendi se okrenuo prema ovjeku s oiljkom, koji se jo uvijek grio tupo po podu ume.
"Ubila si ga", ree on, s tekim naglaskom. "Zna to?"
"D-da", ree ona tupo, pokuavajui se pribrati. Boe, to sad?
Noem je zarezao poprenu liniju preko njezine podlaktice. Bol je bila otra i brza, ali je zagrizla usnicu radije nego da
jaukne. "Swazond'\ rekao je otrim scylvendskim tonom. "ovjek kojeg si ubila napustio je ovaj svijet, Serwe. Postoji
jedino ovdje, u oiljku na tvojoj ruci. To je znak njegove odsutnosti, svih putova kojima se njegova dua ne e kretati, i
svih djela koja nee poiniti. Znak tereta koji sada nosi." Razmrljao je ranu dlanom i primio je za ruku.
"Ne razumijem", Senve je zacvilila, jednako zbunjena koliko i prestraena. Zato je to napravio? Je li to kazna? Zato joj
se obratio imenom'!
Mora ga podnositi...
"Ti si moja nagrada, Senve. Moje pleme."
Kad su pronali Kellhusa u logoru, Senve je skoila s konja koji je ranije pripadao mukarcu s oiljkom jer se bojao prei
rijeku i krenula kroz vodu prema njemu. I onda se nala u njegovom naru ju, drei ga silovito.
Snani prsti prolazili su joj kroz kosu. Njegovo srce poput ekia joj je nabijalo u uhu. Mirisao je na li e osueno na
suncu i vrstu zemlju. Kroz suze je zaula: "Psst, moje dijete. Sad si na sigurnom. Sa mnom si na sigurnom." Glas toliko
slian glasu njenog oca!
Scylvendi je prejahao rijeku, vodei njezinog konja. Glasno je otpuhnuo dok im se pribliavao.
Senve nije nita rekla, samo ga je gledala oima punim mrnje. Kellhus je bio ovdje. Bilo je sigurno ponovno ga mrziti.
Kellhus ree, "Breng'ato gingis, kutmulta tosphuira." Iako nije znala nimalo scylvendskog, bila je sigurna da je rekao,
"Nije vie tvoja, pusti je na miru."
Cnaiiir se samo nasmijao i odgovorio na sheyi kom: "Nemamo vremena za ovo. Kidruhilske patrole obino broje preko
pedeset vojnika Mi smo ubili samo desetak."
"Kellhus je odmaknuo Servve i drao je vrsto za ramena. Prvi je put primijetila krvave lukove rasprene po njegovoj
tunici i bradi. "U pravu je, Senve. U velikoj smo opasnosti. Sad e nas goniti."
Senve kimne i nove joj suze preplave oi. "Za sve sam ja kriva Kellhuse!" protisnula je. "Tako mi je ao... Ali on je bio
samo dijete. Nisam mogla dopustiti da umre!"
Cnaiiir jo jednom otpuhne. "Balavac nije nikoga upozorio, curo. Kao da bi obi an djeak pobjegao DunyanjaninuV'
Strava je pogodi poput groma.
"Kako to misli?" upitala je Kellhusa, ali sada su njegove oi bile pune suza. Ne! U mislima je vidjela dijete, malenih udova
naherenih negdje duboko u umi, slijepih oiju u potrazi za nebom. Ja sam to uinila... Jo jedna odsutnost tamo gdje se
trebala kretati dua. Kakva bi djela bezimeni djeak postigao? Kakav je junak mogao postati?
Kellhus se okrenuo od nje, shrvan tugom. Kao da pronalazi utjehu u uurbanom radu, po eo je motati prostirku pod
velikom vrbom. Zastao je i, ne pogledavi je, rekao povrijeenim glasom: "Mora to zaboraviti, Serwe. Nemamo
vremena."
Stid, kao da joj je unutranjost postala hladna voda.
Ja sam ga prisilila na taj zloin, pomislila je promatrajui Kellhusa dok je vezao njihovu opremu za svoje sedlo. Jo
jednom joj se ruka nala na trbuhu. Moj prvi grijeh protiv tvog oca.
"Kidruhilske konje", ree Scylvendi. "Prvo emo njih jahati dok ne umru."
Prva dva dana su s relativnom lako om izmakli svojim progoniteljima' uzdajui se da e ih ouvati praume koje su
prekrivale gornji tok rijeke Phayus i Scylvendijeva ratnika otroumnost. Usprkos tome, bijeg je uzeo velik danak na
152

Serwe. Jahanje danju i nou, svladavanje strmih gudura, galopiranje kamenitim padinama i izvrgavanje bezbrojnim
pritokama Phayusa za nju je zamalo bilo previe. Jo je prije prve no i poela lelujati u sedlu, muila se i s ukoenim
rukama i nogama i oima koje su odbijale ostati otvorene, dok su Cnaiiir i Kellhus vodili pjeice. Izgledali su nepobjedivi, i
nju je ljutilo to je ona toliko slaba.
Do kraja drugog dana, Cnaiiir im je dozvolio da se utabore, jer je pretpostavio da su se rijeili svih eventualnih
progonitelja. Dvije su stvari, rekao je, ile njima u korist: to to putuju prema istoku, dok bi se svaka scvlvendska
pljakaka skupina zasigurno povukla u Hethante nakon susreta s Kidruhilom, i to to su on i Kellhus uspjeli pobiti toliko
mnogo njih nakon one nevjerojatne nesree da naiu na njih u lovu na dje aka. Servve je bila previe iscrpljena da bi
spomenula onoga kojeg je ona ubila, pa je umjesto toga trljala zgruanu krv na podlaktici, iznena ena osjeajem ponosa
koji je njome kolao.
"Kidruhili su arogantne budale", Cnaiiir nastavi. "Jedanaestero mrtvih uvjerit e ih da je skupina pljakaa morala biti
velika. To znai da e biti oprezni u potrazi i da e poslati po pojaanje. To znai i da e, kad naiu na na trag prema
istoku, pomisliti da je to varka i slijediti ga prema zapadu i planinama, u nadi da e naii na trag glavne skupine."
Te su noi jeli sirovu ribu kopljem ulovljenu u oblinjem potoku, i unato svojoj mrnji, Serwe se divila ljubavi izmeu tog
ovjeka i otvorene divljine. Za njega je to bilo mjesto nebrojenih tragova i sitnih posli a. Mogao je naslutiti nadolaze i
teren po odreenim pticama i njihovom pjevu, i znao je olakati napetost konja brane i ih kolaima od gljivica
ostruganih sa zemlje. U njemu je bilo mnogo vie toga od zlostavljanja i ubijanja, shvatila je.
Dok se Servve udila to uspijeva uivati u hrani od koje bi joj se povra alo u njenom prijanjem ivotu, Cnaiiir im je
priao dogodovtine iz svojih brojnih pohoda na Carstvo. Zapadne provincije Carstva, rekao je, bile su im jedina nada da
se oslobode progonitelja: bijahu dugo naputene zbog haranja njegovih suplemenika. Bit e u mnogo veoj opasnosti
kada prijeu u velika podruja obraene zemlje uz donji tok Phayusa.
I ne prvi put, Senve se zapita zbog ega bi se ova dvojica odvaili na takvo putovanje.
Nastavili su svoj put danju, s namjerom da nastave putovati i do dugo u no . Rano ujutro, Cnaiiir je ulovio mladu srnu, i
Serwe je to smatrala dobrim znakom, osim to joj se nije svidjela ideja da srnetinu jede sirovu. Ustanovila je da je stalno
gladna, ali je prestala o tome govoriti jer se Scylvendi mrtio. Oko podneva je, me utim, Kellhus dojahao paralelno njoj i
rekao, "Opet si gladna, zar ne, Serwe?"
"Kako ti zna takve stvari?" upitala ga je. Uvijek ju je iznova odu.evljavalo kad bi joj Kellhus pogodio misli, i onaj dio nje
koji mu se potovanjem divio nalazio bi novu potvrdu.
"Koliko ve ima, Serwe?"
"to koliko ve ima?" upita, iznenada uplaena.
"Otkad si u drugom stanju."
Ali to je tvoje dijete, Kellhuse! Tvoje!
"Ali mi jo nismo opili", ree on blago.
Serwe se odjednom nae zbunjenom, nije bila sigurna to je elio rei, i jo manje sigurna je li bila govorila naglas. Pa
naravno da su opili. Bila je u drugom stanju, nije li? Tko bi drugi mogao biti otac?
Suze su joj navrle na oi. Kellhuse... Zar me eli povrijediti?
"Ne, ne", odgovori on. "Oprosti, draga Serwe. Uskoro emo stati i jesti."
Zurila je u njegova iroka lea dok je jahao naprijed da bi se pridruio Cnaiiiru. Navikla je gledati njihove kratke
razgovore i crpila je prezira vrijedno zadovoljstvo iz trenutaka oklijevanja, pa ak i tjeskobe, koji bi slomili Cnaiiirov
vremenskim uvjetima izmuen izraz lica.
No ovaj je put osjeala potrebu promatrati Kellhusa, primijetiti kako mu sunce sjaji kroz plavu kosu, prou avati liniju
njegovih punih usana i sjaj u njegovim sveznaju im oima. I izgledao je gotovo bolno lijep, poput neeg previe sjajnog
za hladne rijeke, goli kamen i kvrgavo drvee. Izgledao je
Serwe zadri dah. Na trenutak je pomislila da e se onesvijestiti.
Nisam govorila, a on je ipak znao.
"Ja sam nada", Kellhus je bio rekao nad dugim putem scylvendskih lubanja.
Naa nada, proaptala je djetetu u sebi. Na Bog.
No je li to mogue? Senve je ula bezbrojne prie u kojima se Bogovi u ljudskom obliju drue s Ljudima davno u vrijeme
Kljove. Bilo je to u Svetom pismu. Bila je to istina! Nemogue je bilo jedino da bi Bog hodao sada, da bi se Bog mogao
zaljubiti u nju, u Serwe, k er prodanu Kui Gaunum. No moda je to bio smisao njezine ljepote, razlog to je podnosila
potkupljivu pohlepu mukaraca i mukaraca. I ona je bila previe lijepa za ovaj svijet, ona koja i ekuje dolazak svog
zarunika.
Anasurimbora Kellhusa.
Smijeila se i suze su joj tekle od posvemanje radosti. Sada ga je vidjela onakvim kakav je zaista bio, kako zra i
nezemaljskom svjetlou, c aureolama poput zlatnih koluta oko njegovih ruku. Vidjela ga je!
Kasnije dok su vakali trake sirove srnetine u vjetrovitoj umi jablana, okrenuo se prema njoj i i rekao joj na njenom
materinjem nymbrikanskom, "Ti razumije."
153

Nasmijeila se, ali se nije iznenadila to zna jezik njezina oca. Mnogo ju je puta traio da joj govori njime - ne da bi
nauio, sada je znala, nego da bi sluao njezin tajni glas, onaj koji je bio zati en od Scylvendijeve srdbe.
"Da... razumijem. Ja u ti biti ena." Treptala je suze iz oiju.
Nasmijeio se s boanskom samilou i njeno je pomilovao po obrazu. "Uskoro, Servve. Vrlo skoro."
Tog su poslijepodneva preli iroku dolinu, i kad su se popeli na vrh udaljenih breuljaka, prvi su put spazili svoje
progonitelje. Serwe ih isprva nije vidjela, samo vanjski pojas osun anih stabala uzdu dalekog kamenog zaslona. Onda je
spazila sjene konja u pozadini, korake njihovih tankih nogu u tami, i njihove jaha e pogrbljene da izbjegnu nevidljive
grane. Iznenada, jedan se pojavio na rubu; sunce mu je zamrljalo kacigu i oklop sjajnom bjelinom. Servve se povukla u
sjenu.
"Izgledaju zbunjeni", rekla je.
"Izgubili su na trag na kamenom tlu", Cnaiiir e mrko. "Trae put kojim smo se spustili."
Nakon toga je Cnaiiir ubrzao tempo kojim su se kretali. U povorci konja u nizu, grmjeli su kroz umu, a Scylvendi ih je
vodio niz valovite padine sve dok nisu doli do plitkog, ljunkovitog potoka. Onda su promijenili smjer i nastavili jahati
nizvodno po blatnim obalama, a povremeno i kroz sami potok, sve dok nisu doli do njegovog u a u mnogo veu rijeku.
Zrak je postajao hladniji, a sive veernje sjene gotovo su progutale otvorena prostranstva.
Nekoliko se puta Servve uinilo da uje uzvike Kidruhila u umi iza njih, no zbog sveprisutnog uma vode nije bilo
mogue ustvrditi to sa sigurnou. Unato tome, zaudo je nije bilo strah. Iako je ushi enje koje je osjeala vei dio dana
iezlo, osjeaj neminovnosti nije. Kellhus je jahao uz nju, i njegove bi je o i pronale ba svaki put kad bi joj srce
posustalo.
Nema se ega bojati, pomislila bi. Tvoj otac jae s nama.
"Ove ume", Scylvendi ree, povisivi glas da nadjaa rijeku, "nastavljaju se jo malo, a onda postepeno prelaze u
panjake. Jahat emo koliko moemo u mraku, a da ne ugrozimo konje ili vlastite glave. Ovi ljudi koji nas slijede nisu
poput ostalih. Odluni su. Cijeli ivot naganjaju i bore se s mojim narodom po ovim umama. Ne e stati dok nas ne
dostignu No jednom kad se oslobodimo ume, naa prednost lei u rezervnim konjima. Natjeravat emo ih dok ne umru.
Jedina nam je nada juriti uz Phayus daleko ispred vijesti o naem dolasku i dose i Sveti rat."
S njim na elu, jahali su niz rijeku sve dok mjeseina nije postala vrpca ive preko plavog kamena i prijeteeg mraka
okolne ume. Nakon nekog vremena mjesec se spustio, a konji su po eli posrtati i zastranjivati sa staze. Opsovavi,
Scylvendi im naredi da stanu. Bez rijei je poeo skidati opremu s konja i bacati je u rijeku.
Preumorna da bi priala, Senve sjae, protegne se na nonoj hladnoi i zagleda se nakratko u avao Nebeski koji je sjajio
u maglici bljeih zvijezda. Baci pogled prema smjeru iz kojeg su doli i panju joj privue mnogo drugaiji sjaj: valovita
linija svjetala koja je polako primicala niz rijeku.
"Kellhuse?" rekla je glasom hrapavim od nekoritenja.
"Ve sam ih vidio", Cnaiiir odvrati, zavitlavi sedlo daleko u jure u vodu. "Prednost progonitelja: imaju baklje po no i."
Ton mu je bio drugaiji, Senve shvati, neka smirenost koju dosad nije ula. Smirenost radnika u svom elementu.
"Sustiu nas," Kellhus primijeti, "kreu se prebrzo da bi pratili na trag. Samo slijede rijeku. Moda bismo to mogli
okrenuti u svoju korist."
"Nema iskustva u takvim stvarima, Dunyanj^nine."
"Trebao bi ga sluati", Serwe ree, gorljivije nego to je namjeravala.
Cnaiiir se okrene prema njoj, i premda od mraka nije mogla vidjeti njegov izraz, naslutila je da je bijesan. Mukarci
plemena Scylvendi nisu savladali svadljive ene.
"Jedini nain na koji bismo to mogli okrenuti u svoju korist", odgovorio je jedva obuzdavi bijes, "jest da presije emo
kroz umu. Nastavit e ii naprijed, moda potpuno izgubiti na trag, no do svitanja e shvatiti svoju pogreku. Onda e
biti prisiljeni vratiti se istim putem - ali to nee uiniti svi. Znaju da nam je cilj putovati prema istoku, i znat e da su sad
ispred nas. Poslat e naprijed vijest o naem dolasku, i onda smo gotovi-Jedina nam je nada da budemo bri od njih,
jasno?"
"Shvatila je, stepski ovjee", Kellhus odgovori.
Vodei konje pjeice, nastavili su dalje. Kellhils je sad bio na elu i iskoritavao je svaki potez otvorenog prostora, tako
da je Serwe povremeno trala. Nekoliko je puta pala, popiknuvi se na neto to nije vidjela u mraku, no ipak se svaki put
uspjela pribrati prije nego bi je Scylvendi stigao izgrditi. Stalno je bila uspuhana, plu a su joj gorjela, a gr bi je s vremena
na vrijeme probadao po boku. Bila je natu ena, izgrebana i toliko iscrpljena da su joj se noge klimale svaki put kad bi
stala. No nije bilo govora o zaustavljanju, ne dok je pruga baklji tinjala u daljini.
S vremenom je rijeka zakrenula, sputajui se niz slijed kamenih stepenica. Pod svjetlom zvijezda, Serwe ugleda veliku
masu vode pred njima.
"Rijeka Phayus", Cnaiiir ree. "Ubrzo emo zajahati, Serwe."
Umjesto da slijede pritoku Phayusa, skrenuli su nadesno i zaletjeli se u tminu unutranjosti ume. Prvo vrijeme Serwe
nije vidjela gotovo nita, i inilo joj se da slijedi kolonu zvukova kroz neki tunel iz no nih mora u kojem se mrak sudarao s
mrakom. Pucketanje granica. Brektanje konja. Povremeni topot kopita. No postupno je blijedi suton po eo iscrtavati
154

detalje iz mraka: vitka debla, slomljena stabla i grmlje, mozaik li a na tlu ume. Scylvendi je govorio istinu, shvatila je.
uma je postajala sve rjea.
Kad se zora poela promaljati na istonom obzoru, Cnaiiir ih pozva da stanu. Obuhva en korjenom prevrnutog stabla,
veliki se kolut zemlje propinjao nad njim. "Sada emo zajahati", rekao je. "Jahat emo estoko."
Napokon vie nije bila na nogama, no olakanje bijae kratkoga vijeka. S Cnaiiirom na elu i Kellhusom na kraju, jurili su
kroz ikaru. Kako se uma prorjedivala, isprepletena zbrka kronji se sniavala, sve dok se nije inilo da jau kroz njih,
ibani brojnim granama. Kroz isprekidani topot kopita za ula je sve glasniji jutarnji pjev ptica.
Izbili su iz nesnosne ikare na panjake i dali se u galop. Serwe je uzvikivala i smijala se na sav glas, uzbu ena
iznenadnom jurnjavom kroz otvorena prostranstva. Hladan joj je zrak umrtvio bolno lice i eljao kosu u leprajue
pramenove. Pred njima je crvena kugla sunca izbijala na horizont, oblijevajui ljubiaste daljine naranastom i grimiznoIjubiastom.
Panjaci su postupno uzmicali pred obraenim povrinama, sve dok daljine nisu postale poploane poljima mlade
penice, jema i prosa. Jahali su rubovima malih zemljoradni kih sela i prostranim plantaama koje su pripadale Kuama
Kongregacije. Kao konkubina pod ugovorom s Kuom Gaunum, Senve je bila izolirana u slinim vilama, i dok je
promatrala razbacane komplekse, krovove poplo ene crvenom opekom i redove kopljastih borovica, zabrinula se to joj
je neto jednom tako poznato postalo tako prijetee i udno.
Robovi bi podizali pogled s polja i promatrali ih kako galopiraju pranim sporednim putovima. Ko ijai bi ih proklinjali
kad bi protut-njali pored njih. ene bi isputale teret i povla ile zaprepatenu djecu s opasnog puta. to li su ti ljudi
mislili? Serwe se pitala, misli pijanih od umora. to li vide?
Odvane bjegunce, odluila je. Mukarca ije ih je grubo lice podsjealo na scylvendska teroriziranja. Drugog ovjeka, ije
su ih plave oi uspjele dokuiti jednim uurbanim pogledom. I prelijepu enu, ija je duga plava kosa vijorila na vjetru nagrada koju e ova dvojica uskratiti svojim jo nevienim progoniteljima.
Do kasnog poslijepodneva, potjerali su zapjenjene konje na vrh kamenitog brda, gdje im je Scylvendi konano dozvolio
kratki predah. Senve se gotovo sruila iz sedla. Bacila se na ledinu i ispruila u travi; u uima joj je zvonilo, a tlo se polako
vrtilo ispod nje. Neko vrijeme je bila u stanju samo disati. Onda je za ula Scylvendija kako psuje.
"ilavi gadovi", pljune on. "Tko god vodio te ljude prepreden je koliko i tvrdoglav."
"to emo sad?" Kellhus upita, i to je pitanje nekako razoara.
Zna to. Uvijek sve zna. Zato mu tako podilazi?
Tekom je mukom ustala, zauena kako su joj se udovi tako brzo ukoili, i slijedila njihov pogled prema horizontu. Pod
ruiastim suncem ugledala je maleni oblak praine kako se vu e prema rijeci, ali nita vie od toga.
"Koliko ih je?" Cnaiiir upita Kellhusa.
"Isto kao i prije... ezdeset i osam. Iako sad jau druge konje."
"Druge konje", Cnaiiir ponovi suho, kao da je jednako bijesan zbog zna enja te injenice kao i Kellhusove sposobnosti da
izvlai takve zakljuke. "Sigurno su ih pokupili negdje putem."
"Nisi to predvidio?"
"ezdeset i osam", Cnaiiir ree, ignorirajui njegovo pitanje. "Previe?" upita, gledajui intenzivno Kellhusa. "Previe."
"ak i ako napadnemo usred noi?"
Kellhus kimne, oiju neuobiajeno neusredotoenih. "Moda," odvrati nakon nekog vremena, "ali samo ako nam
propadnu sve druge opcije."
"Kakve opcije?" Cnaiiir upita. "to... da radimo?"
Senve je zamijetila neobinu tjeskobu u njegovom izrazu. Zato ga to toliko mui? Zar ne vidi da je na nama da
slijedimo?
"Uspjeli smo im malo odmaknuti", Kellhus e odluno. "Nastavljamo jahati."
S Kellhusom na elu, skrenuli su u sjenu brda i polako dobivali na brzini. Ratrkali su malo stado ovaca, a onda potjerali
svoje ve odavno napaene konje jae nego ikada.
Jurei preko panjaka, Senve je osjeala kako joj se bol slijeva iz trzajuih udova. Izili su iz sjene brda, a veernje sunce
grijalo im je lea. Potjerala je konja jo bre, dojahala pored Kellhusa i divlje mu se nacerila. Nasmijao ju je smijenim
izrazom lica: oiju iznenaenih njezinom drskou, vjea nadignutih ogorenim bijesom. Sa Scylvendijem za leima,
galopirali su bok uz bok, smijali se svojim nesretnim progoniteljima, sve dok predveerje nije preraslo u suton, i dok iz
dalekih polja nisu isprane sve boje osim sive. Pretekli su, pomislila je, ak i sunce.
Iznenada je njezin konj - njena nagrada za ubijenog ovjeka s oiljkom - pokleknuo u pola koraka i zabacio glavu uz
gunajui krik. Gotovo je osjetila kako mu se srce rasprsnulo... Zatim snaan udarac tla, trava i praina me u zubima, i
pulsirajua tiina.
Zvuk primiuih kopita.
"Ostavi je!" zaula je Scylvendijevo rezanje. "ele nas, ne nju. Njima je ona ukradena imovina, zgodna sitnica."
"Neu."
"To nije nalik tebi, Dunyanjanine... Nimalo nalik tebi."
155

"Moda", zaula je Kellhusa, glas mu je sad ve bio vrlo blizu i vrlo blag. Rukama joj obujmi lice.
Kellhuse... Nema vie plavih beba.
Nema vie plavih beba, Senve. Nae e dijete biti ruiasto i ivo.
"Ali bit e sigurnija"
Tama, i snovi o velikoj, sjenovitoj jurnjavi poganskim zemljama.
Pluta. Gdje je no?
Senve se probudi hvatajui zrak, dok je cijeli svijet jurio i ritao se pod njom. Kosa joj je ibala i leprala po licu, ila joj u
oi. Osjeala je miris bljuvotine.
"Ovuda!" ula je Scylvendija kako se zaderao nadglasavi udaranje kopita, nestrpljivim, ak prijekim glasom. "Na vrh
onog brda!"
Mukareva snana lea i ramena bijahu zbijena uz njezine grudi i lice. Ruke su joj bile svezane nevjerojatno vrsto oko
njegovog torza, a ake... Nije osjeala ake! Ali je zato osjeala ue koje joj se urezale u zapea. Bila je svezana!
Privezana uz lea mukarca. Uz Kellhusa.
to se dogaalo?
Podigla je glavu, osjeala je otro probadanje iza oiju. Bezglavi stupovi bljeskali su pored nje, i rasplesana linija
odrezanog zida. Nekakve ruevine, a iza njih mrane avenije maslenika. Maslenici? Zar su ve dospjeli tako daleko?
Pogledala je unazad i iznenadila se to nema konja bez jaha a. Tada je, kroz tanke oblake praine ugledala veliku kohortu
jahaa koji su se crnili nedaleko iza njih. Kidruhili, ozbiljnih lica zaokupljenih potjerom, s ma evima koji su mahali i
bljeskali pod suncem.
Razmiljili su se okolo i kroz porueni hram.
Osjeti vrtoglav osjeaj besteinskog stanja, a zatim bubne u Kellhusova le a. Konj poleti uzbrdo strmom kosinom. Ona
ugleda kredaste ostatke zida iza njih.
"Kvragu!" ula je Scylvendija kad je zagrmio. Zatim: "Kellhuse! Vidi ih?"
Kellhus ne ree nita, no lea mu se zaoblie, a, desna mu ruka trne gore kad je povukao konja u drugom smjeru.
Ugledala je njegov bradati profil kad je bacio pogled nalijevo.
"Tko su oni?" viknuo je.
I Senve ugleda drugi val jahaa, udaljenijih, ali su jurili za njima istom uzbrdicom. Kellhusov ih je konj trznuo tangentom
na uzbrdicu, podiui ljunak i pijesak.
Pogledala je natrag dolje prema Kidruhilima i promatrala ih kako preskakuju srueni zid u razmaknutim redovima. Onda
je ugledala drugu skupinu, tri jaha a koja su izronila izmeu stabala i skrenula da ih presretnu na putu uzbrdo.
"KelUlhuuss!" povikala je, migoljei se meu uadi da privue njegovu pozornost.
"Mirno, Senve! Sjedi mirno!"
Jedan od Kidruhila sruio se s konja, sti ui strijelu koja mu je strala iz prsa. Scylvendi, zaklju i Senve sjetivi se srne
koju je bio ubio. Bez zastajkivanja, meutim, druga dvojica su projurila pored svojeg palog druga.
Pm je dojahao paralelno s njima i podignuo koplje. Kosina se izravnala i konji ubrzae. Kidruhil baci koplje iznad
proarane magle tla i trave.
Serwe se lecne.
No Kellhus je nekako posegnuo i zgrabio ga u zraku - kao da je ljiva koja visi na grani. U jednom pokretu, zakrenuo je
koplje i bacio ga nazad, gdje se ono zapikne u mukar evo zaueno lice. Jedan sablasni trenutak Senve je promatrala
mukarca kako se njie u sjedalu, a onda se skljokao na jure e tlo.
Njegovo mjesto jednostavno je preuzeo drugi, dojahao blie kao da se namjerava zabiti u njih, s ma em podignutim za
napad. Na trenutak su se Serwine o i susrele s njegovim, sjajnim na pranjavom licu, ludim od ubojite odlu nosti.
Ogolivi stisnute zube, on napadne
Kellhusov udarac prasnuo je njegovim tijelom poput tetive nekog katapulta. Njegov ma treperio je prostorom izmeu
njih. Ispustivi oruje, Kidruhil pogleda dolje. Crijeva i krvava teku ina slijevali su mu se po sedlu i po bedrima. Konj mu
skrene u stranu, uspori u kas i stane.
Onda su jurili niz stranju stranu brda, i tlo nestane.
Konj im je zavritao, posrnuo i naglo zaustavio iza Cnaiiirovog konja podiui ljunak. Pred njima je zijevao strmi ponor,
gotovo triput vii od stabala u njegovom podnoju. Nije bio okomit, ali je bio daleko prestrm za konje. arenilo tamnih
umaraka i polja protezalo se u maglovite daljine.
"Du grebena", Scylvendi promrsi, i zakrene konja. No zastao je kad je Kellhusov konj ponovno zavritao. Prije nego je
Serwe shvatila to se dogaa, ruke su joj bile osloboene, a Kellhus je skoio na tlo. Podignuo ju je iz sedla i pridravao
dok je ona pokuala ustanoviti gdje su joj noge. "Otklizit emo dolje, Senve. Hoe li moi?"
Mislila je da e povraati. "Ali ne osjetim ru"
Upravo se onda prvi Kidruhil pojavio na vrhu.
"Hajde!" Kellhus povika i prakti ki je gurne preko zaobljenog ruba. Pranjava zemlja propala joj je pod nogama i ona
pone dolje, no njezin je vrisak nadglasao krik. Konj se kotrljao i udarao u lavin, praine pored nje. Grabe i se i grebui
156

prstima koje je jedva osjeala uspjela se zaustaviti. Konj je nastavio padati.

"Hajde, enetino, krei se!" Scylvendi je povikao odozgo. Promatrala ga je kako napola tr kara, napola klizi pored nje,
slijedei trag praine u vrtoglavu prazninu pod njima. Odvaila se na nesiguran korak, i onda je ponovno padala.
Naprezala se, pokuavajui zadrati noge vrsto pod sobom i leda okrenuta padini, no udarila je u nosio jako i odbila se
dalje od brda u eksploziji pijeska, mlatarajui praznim zrakom. Nekako se doekala na ruke i koljena i na trenutak joj se
inilo da e uspjeti prikoiti sputanje, meutim, jo jedna stijena joj zahvati lijevo stopalo, trne joj koljeno na prsa i ona
se sunovrati, izudara i izgrebe, kotrljaju i se naglavce kroz oblak.
Usred tropota padajueg kamenja, ona se zaustavila, a Scylvendi joj obgrlio glavu. Zabrinutost u njegovom pogledu
potpuno ju je zbunila. "Moe li ustati?" upitao ju je.
"Ne znam", protisnula je.
Gdje je Kellhus?
Pomogao joj je da sjedne, no njegova je panja ve bila negdje drugdje.
"Ostani tu", ree on kratko. "Ne mii se." Izvlaio je ma dok je ustajao.
Pogledala je gore uz padinu i istog joj se trena po elo vrtjeti. Ugledala je oblak praine kako se kotrlja prema dolje i
shvatila da to Kellhus ubrzava silazak velikim klize im skokovima. Tada je probode bol u boku, neto otro od ega joj je
svaki udah bio muan.
"Koliko?" Cnaiiir upita Kellhusa dok se klizei zaustavljao.
"Dovoljno", rekao je, naizgled neuspuhano. "Ne e nas slijediti ovim putem. Ii e okolo."
"Kao i drugi."
"Koji drugi?"
"Ona pseta koja su nas iznenadila kad smo tek krenuli prema vrhu. Sigurno su krenuli dolje im smo mi zakrenuli od njih,
jer sam vidio samo zaostale - tamo, desno..."
Jo dok je Cnaiiir to govorio, Senve je zaula udaranje kopita kroz bjelogorinu umu.
Ali nemamo konje! Nemamo kako pobjei!
"to to znai?" uskliknula je, hvatajui dah od plamtee boli koja ju je kanjavala.
Kellhus klekne do nje, zaklonivi sunce svojim nebeskim licem. Jo je ednom ugledala njegovu aureolu, bljetavo zlato
koje ga je izdvajalo od ostalih ljudi. On e nas spasiti. Ne brini, duo moja, znam da hoe!
No on je rekao, "Senve, kada dou, elim da zatvori oi."
"Ali ti si nada", rekla je jecajui.
Kellhus je pomiluje po obrazu, a onda se bez rije i povue i zauzme mjesto pored Scylvendija. Ugledala je bljeskova
pokreta iza njih, ula rzanje i brektanje bijesnih bojnih konja.
Tada prvi pastusi ureeni icanim skutima izjurie iz sjene na sunce, nose i jahae u bijelo-plavim ogrtaima i tekim
oklopima od veriga. Dok su se konjanici pribliavali u nazubljenom polukrugu, Servve shvati da su im lica srebrna, hladna
poput lica Bogova. I znala je da su poslani - poslani da ga zatite! Da prue zaklon nadi.
Jedan prie blie nego ostali i skine kacigu s upave guste crne kose. Povukao je dvije trake i skinuo srebrnu masku sa
zdepastog lica. Bio je iznenaujue mlad, i imao etvrtastu bradu, uobiajenu meu mukarcima Istonog Tromorja.
Ainonjanin moda, ili Conriyanin.
"Ja sam Krijates Iryssas", mladi ree na sheyikom s vrlo snanim akcentom. "Ovi poboni, ali kiseli momci su Vitezovi
od Attrempusa i Ljudi od Kljove... Jeste li vidjeli kakve odbjegle kriminalce u blizini?"
Zapanjena tiina. Konano Cnaiiir upita, "Zato pitate?"
Vitez pogleda iskosa svoje drugove pa se nagne u sedlu prema naprijed. O i su mu sjajile. "Jer udim za nedostatkom
iskrenog razgovora."
Scylvendi se nasmijei.

157

dio peti:
Sveti rat

158

OGLAVLJE PETNAESTO
MOMEMN
Mnogi su osuivali one koji su se pridruili Svetom ratu iz plaenikih razloga, a dospije li ova skromna povijest u njihove biblioteke,
nesumnjivo e prokleti i mene. Dodue, moji razlozi za pristupanje Svetom ratu bijahu 'plaeniki', ako se pod tim podrazumijeva da
sam pristupio da bih postigao ciljeve koji ne spadaju u unitenje pogana i osloboenje Shimeha. No bilo je vrlo mnogo plaenika
poput mene, i ba poput mene i oni su nehotice unaprjeivali Sveti ratpobivi svoj dio pogana. Neuspjeh Svetog rata nije imao veze s
nama.
Jesam li rekao 'neuspjeh'? Moda bi bolji izraz bio 'preobrazba '.
DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJ PRVOGA SVETOGA RATA
Vjera je istina strasti. Budui da ne postoji strast koja bi bila istinitija od neke druge strasti, vjera je istina ni od ega.
AJENCIS, ETVRTA ANALITIKA UUDI
Proljee, 4111. Godina Kljove, Momemn
"Upamti to sam ti rekao", Xinemus promrmlja Achamianu dok ih je ostarjeli rob uvodio u Proyasov ogromni paviljon. "Budi sluben.
Budi oprezan... Pristao je susresti se s tobom samo da bi uutkao mene, nita vie."

Achamian se namrti. "Kako su se vremena promijenila, je li Zine?"

"Imao si previe utjecaja na njega kad je bio dijete, Akka, ostavio si predubok trag. Gorljivi ljudi esto brkaju istou s
nesnoljivou pogotovo kad su mladi."
Iako je Achamian slutio da bi situacija mogla biti znatno zamrenija rekao je samo, "Opet si po eo itati, zar ne?"
Slijedili su roba kroz niz izvezenih preklopa, skrenuli lijevo, pa desno pa opet lijevo. Iako je Proyas stigao nekoliko tjedana
ranije, administrativne odaje bile su nemarno ureene, a u nekim sluajevima stvari su bile samo napola raspremljene.
Achamiana je to zabrinulo. Ina e je Proyas bio i pretjerano pedantan.
"Previranja i krize", Xinemus ree objanjavajui. "Otkad je stigao... Vie od pola njegovog osoblja vani je na terenu i
broji kokoi."
Brojanje kokoi, Achamian se sjetio, bio je conriyanski izraz za uzaludne pothvate.
"Toliko je loe?"
"I gore. Gubi u ovoj igri koju Car igra, Akka. I to bi bilo dobro da upamti."
"Moda bih trebao pri ekati, priekati dok" Achamian je zaustio, no bilo je prekasno.
Stari je rob zastao na ulazu u mnogo ve u pregradu, vijugavo mahnuo rukom otkrivi sjenoviti pazuh. Ulazite na vlastitu
odgovornost, njegov je izraz govorio.
Soba bijae hladnija, mranija. Kadionici su maglili unutranjost aromom mirisnog drva. Tepisi su leali ratrkani oko
sredinje vatre, od ega je pod izgledao poput udobne zbrke ainonskih piktograma i stiliziranih prizora iz conriyanskih
legendi. Zavaljen meu jastucima. Princ ih je gledao s druge strane sjajnog ognjita. Achamian je odmah pao na koljena i
naklonio se. Spazio je nit dima koja je vijugala iz malenog ugljena kojeg je vatra izbacila.
"Ustani, Uenjae", Proyas ree. "Sjedni na jastuk pored moga ognjita. Ne traim da mi poljubi koljeno."
Princ prestolonasljednik od Conriye imao je na sebi samo laneni kilt izvezen insignijama svoje dinastije i naroda. Lice mu
je ocrtavala kratko podrezana brada, moderna meu mladim plemiima u Conriyi. Lice mu bijae bezizraajno, kao da se
trudi obuzdati osudu. Velike mu o i bijahu neprijateljske, ali ne i ispunjene mrnjom.
Ne traim da mi poljubi koljeno... Nije ba poetak koji mnogo obeava.
Achamian duboko udahne.
"Iskazali ste mi neizmjernu poast, moj Prine, pristavi na ovu audijenciju."
"Moda i veu nego to misli, Achamiane. Nikada u mom ivotu nije toliko ljudi zahtijevalo moju pozornost."
"Vezano uz Sveti rat?"
"to drugo?"
Achamian se lecnuo u sebi. Na trenutak je ostao bez teksta. "Je li istina da plja kate dolinu?"
"I ire... Ako si me mislio grditi zbog moje taktike, zaboravi, Achamiane."
"to arobnjaci znaju o taktikama, moj Prin e?"
159

"I previe, ako mene pita. Svi ivi su strunjaci za taktike u zadnje vrijeme, zar ne. Marale?"
Xinemus pogleda Achamiana kao da se ispri ava. "Vae taktike su besprijekorne, Proyase. Mene mui njihova dolinost."
"A to bismo po tebi trebali jesti? Molitvene prostirke?"
"Car je zatvorio itnice tek kad ste ih vi i ostala Velika Imena po eli pljakati."
"Ali ono to nam je davao bilo je milostinja. Zine! Dovoljno da sprije i pobune. Dovoljno da nas dri pod kontrolom! Ni
zrna vie."
"Svejedno, pljakati Inrite"
Proyas se namrtio i odmahnuo rukom. "Dosta! Ti kae jedno, ja kaem drugo, i tako u beskona nost. Htio bih jednom
za promjenu uti to Achamian ima za rei! Jesi li uo, Zine? Toliko si me naivcirao..."
Po Xinemusovom ozbiljnom licu, Achamian je shvatio da se Proyas ne ali.
Toliko se promijenio... to mu se dogodilo? No jo dok se to pitao, Achamian je razabrao odgovor. Proyas je, kao i mnogi
ljudi velikih nakana, bio prisiljen na beskrajna rtvovanja principa zbog koristi. Nema trijumfa bez kajanja. Nema predaha
bez opsade. Jedan muan kompromis za drugim, sve dok se itav ivot ne pone initi porazom. Bila je to bolest koju su
Uenjaci Mandata dobro znali.
"Achamiane..." Proyas ree kad njegov bivi uitelj nije odmah poeo govoriti, "Imam naciju migranata koju moram
nahraniti, vojsku razbojnika za obuzdati i Cara kojeg valja nadmudriti. Presko imo stoga finese jnana. Samo mi reci to
eli."
Proyasovo je lice bilo bojite izmeu iekivanja i nestrpljivosti. elio je vidjeti svog starog uitelja, Achamian je
pretpostavljao, ali nije to htio eljeti. Ovo je pogreka.
Nehotice je uzeo zrak. "Pitam se sjea li se moj Princ to sam ga nauio onda pred mnogo godina."
"Ta su sjeanja, bojim se, jedini razlog to si ovdje."
Achamian kimne. "Sjea li se to to znai razmiljati u kategorijama mogunosti?"
Nestrpljivost je ovladala Proyasovim izrazom lica. "Misli, razmiljati 'kao da'?"
"Da, moj Prine."
"Kad sam bio dijete bile su mi naporne tvoje igre, Achamiane. Sada kad sam odrastao, jednostavno nemam vremena za
njih."
"Ovo nije igra."
"Zar nije? Zato si onda ovdje, od svih mjesta, Achamiane? Kakvog bi posla Mandat mogao imati sa Svetim ratom?"
To je bilo pravo pitanje. U ratu protiv neopipljivog, komplikacija obavezno ima u obilju. Svaka misija bez svrhe, ili sa
svrhom koja je ishlapila i postala apstraktna, neminovno brka sredstva za cilj, po inje vlastite tenje smatrati upravo
onim za ime tei. Mandat je ovdje, Achamian je shvatio, da bi odredio treba li biti ovdje. A to je bilo onoliko zna ajno
koliko Mandat ova misija uop e moe biti, budui da se svaka Mandatova misija sada na to svodila. No nije mogao to
rei Proyasu. Ne, mora uiniti ono to bi svaki agent Mandata u inio: nastaniti nepoznato drevnim prijetnjama i zasijati
budunost prolim katastrofama. U svijetu koji je ve ionako straan. Mandat je postao kola prodavaa straha.
"Kakvog posla? Otkriti istinu."
"Znai, predavao bi mi o istini, a ne mogu nostima... Bojim se da su ta vremena prola, Drusase Achamiane."
Neko si me zvao Akka.
"Ne. Moji dani predavanja su gotovi. Najvie to sada mogu je, ini se, podsjeati ljude na ono to su nekada znali."
"Mnogo je toga to sam nekada tvrdio da znam, a da mi do toga vie nije stalo. Mora biti precizniji."
"Samo bih vas podsjetio, moj Prine, da onda kad smo najsigurniji, naisigurnije je da emo biti obmanuti."
Proyas se prijetei nasmijeio. "Aha... ti bi kritizirao moju vjeru."
"Ne kritizirao - samo propitivao."
"Onda propitivao. Ti bi htio da si postavljam nova pitanja, razmatram zabrinjavaju e 'mogunosti'. A koje su, molim te,
te zabrinjavajue mogunosti?" Sarkazam je sada bio otvoren, i pekao je. "Reci mi, Achamiane, koliko sam glup postao?"
Tog je asa Achamian spoznao u kojim je razmjerima Mandat onesposobljen. Ne samo da su postali apsurdni, postali su
istroeni, stvar rutine. Kako spasiti vjerodostojnost iz takvog ponora?
"Sveti rat moda nije onakav kakvim se ini", Achamian ree.
"Nije onakav kakvim se ini?" Proyas vikne hinei iznenaenje - prijekor uitelju koji je kobno posrnuo. "Caru je Sveti rat
sredstvo da zadovolji pohlepu i obnovi svoje Carstvo. Mnogim meni ravnim plemiima on je tek potkupljivo sredstvo za
ostvarivanje osvajakih pohoda i slave. Eleazarasu i Grimiznim Tornjevima on je sredstvo za neko tajanstveno tko-znato. A tolikom mnotvu ostalih rat je tek jeftini nain da se iskupe za protra eni ivot. Sveti rat nije onakav kakvim se
ini? Nije prola no, Achamiane, a da se nisam molio da si upravu"
Princ prestolonasljednik nagnuo se naprijed i nato io si krag vina. Nije ponudio Achamiana i Xinemusa.
"No molitve", nastavi Proyas, "nikada nisu dovoljne, zar ne? Neto e se dogoditi, neka izdaja ili nebitna grozota, i moje
e srce zavapiti, 'Sramota! Prokleti bili svi!' I uiniti tko zna to, Achamiane? Mogunost je ono to me spaava, ono to
me tjera da nastavim. to ako? pitam se. to ako je taj Sveti rat stvarno boanski, dobar sam po sebiT'
Njegov je dah ostao visiti na tim zadnjim rijeima, kao da nikakav dah ne moe uslijediti nakon njih.
160

to ako...
"Zar je to tako teko povjerovati? Zar je to toliko nemogue - da bi unato ljudima i njihovim utabanim ambicijama, ova
jedna stvar, ovaj Sveti rat, mogao biti dobar sam po sebi? Ako je to nemogu e, Achamiane, Onda je moj ivot jednako
besmislen kao i tvoj..."
"Ne," ree Achamian ne mogavi suspregnuti bijes, "nije nemogue."
Tugaljivi gnjev u Proyasovim oima oslabi, i one postanu sjajne od kajanja. "Ispri avam se, stari uitelju. Nisam htio..."
Prekinuo se jo jednim gutljajem vina. "Moda sada nije dobar as za traenje vremena na tvoje mogunosti,
Achamiane. Bojim se da me Bog iskuava."
"Zato? to se dogodilo?"
Proyas pogleda Xinemusa. Zabrinut pogled.
"Dolo je do masakra nevinih", rekao je. "Galeotske trupe pod vodstvom Coithus Saubona pokosile su stanovnitvo
itavog jednog sela u blizini Pasne." Pasna bijae grad nekih etrdesetak milja uz Phayus Achamian se sjetio, poznat po
svojim maslenicima.
"Zna li Maithanet za to?"
Proyas se namrti. "Saznat e."
Iznenada Achamian shvati.
"Prkosi mu", ree. "Maithanet je zabranio te pljake!" Achamian je jedva prikrivao svoje veselje. Ako Proyas prkosi
svom Srijahu...
"Ne svia mi se tvoje ponaanje", Proyas prasne. "to tebe briga" Uutio je kao da je i on doao do neke svoje
spoznaje. "Je li to ta mogunost koju eli da razmotrim?" upita tonom punim uenja i bijesa. "Da Maithanet..."
Iznenadan mrani smijeh. "Da se Maithanet urotio sa Savjetom?"
"Kao to rekoh," Achamian odgovori jednolino, "mogunost."
"Achamiane, neu te vrijeati. Znam koja je Mandatova misija. Znam za samotne uase tvojih snova. Ti i takvi poput
tebe proivljavate mitove koje mi ostali naputamo zajedno s djetinjstvom. Kako to ne potivati? No nemoj brkati moja
eventualna neslaganja glede Maithaneta s mojim dubokim potovanjem i odano u Svetom Srijahu. Ono to govori 'mogunost' koju bi htio da razmotrim - je svetogre. Razumije li?"
"Da. I predobro."
"Ima li ondayo5^ neto? Neto osim nonih mora?"
Achamian je imao jo neto, jo neto jer je imao toliko manje. Imao je Inraua. Ovlaio je usne. "U Sumni je na agent" proguta - "moj agent, ubijen."
"Agent zaduen nesumnjivo da pijunira Maithaneta..." Proyas uzdahne pa odmahne alosno glavom, kao da se
priprema izrei iskrene i moda okrutne rijei. "Reci mi, Achamiane, koja je kazna za pijuniranje u Tisui Hramova?"
arobnjak trepne. "Smrt."
"To?" Proyas eksplodira. "To ti ima za mene? Jedan od tvojih pijuni pogubljen je - zbog pijuniranju! - a ti sumnja da
se Maithanet najvei srijah tisuljea! - urotio sa Savjetom? To su tvoji razlozi? Vjeruj mi, U enjae, kada nesrea
zadesi agenta Mandata, to ne mora"
"Ima jo!" Achamian se pobuni.
"O, ovo moramo uti! to? Da nije neki pijanac apnuo neku sablasnu pri u'.
"Onoga dana u Sumni, kad sam te ugledao kako ljubi Maithanetovo koljeno"
"O da, svakako, hajdemo pri ati o tome\ Shvaa li ti kako je besramno"
"Vidio me, Proyase! Znao je da sam arobnjak!"
Time je izazvao stanku, ali ne mnogo vie od toga. "I ti misli da ja to ne znam? Bio sam tamo, Akka! On, kao i drugi veliki
rijasi prije njega, ima dar da moe vidjeti Rijetke. Pa to?"
Achamian je bio zapanjen.
"Pa to?" Proyas ponovi. "to to znai osim da je on, za razliku od tebe, odabrao put pravednosti?"
"Ali"
"to ali
"Snovi... Tako su snani u zadnje vrijeme."
"Aha, opet smo na nonim morama..."
"Neto se dogaa, Proyase. Znam to. Osjeam to!"
Proyas otpuhne. "I to nas onda dovodi do kvake, zar ne, Achamiane?"
Achamian je bio u stanju samo zbunjeno buljiti. Postojalo je jo neto, neto to je zaboravio... Kad je postao takva stara
budala?
"Kvaka?" uspio je upitati. "Kakva kvaka?"
"Razlika izmeu znanja i osjeanja. Izmeu znanja i vjere." Proyas primi krag i iskapi ga kao da kanjava vino. "Zna,
sjeam se kad sam te jednom upitao za Boga, prije mnogo godina. Sjea li se to si mi odgovorio?"
Achamian odmahne glavom.
161

"'uo sam mnoge glasine,' rekao si, 'ali nikad nisam vidio tog tipa.' Sje a li se? Sjea li se kako sam skakutao i smijao
se?"
Achamian kimne, blijedo se smijeei. "Ponavljao si to neprestano tjednima. Tvoja majka je bila bijesna. Otpustili bi me
da Zin nije"
"Uvijek tvoj prokleti advokat, taj Xinemus", Proyas kae, cerei se ^maralu. "Zna da bi bio bez prijatelja da nema
njega?"
Iznenadno grebanje u Achamianovom grlu nije mu dalo da odgovori Trepnuo je goru im oima.
Molim te, nemoj tu.
I Maral i Princ zurili su u njega, istovremeno posramljeni i zabrinuti.
"Uglavnom," Proyas nastavi nesigurno, "htio sam re i sljedee; ono to si rekao za mog Boga, mora re i i za svoj Savjet.
Sve to ima su glasine, Achamiane. Vjera. Nema pojma o emu govori."
"to eli rei?"
Glas mu otvrdne. "Vjera je istina strasti, Achamiane, i ne postoji strast koja bi bila istinitija od neke druge strasti. A to
znai da ne postoji mogunost o kojoj bi mi ti mogao govoriti, a koju bih ja razmotrio, ne postoji strah na koji bi se
mogao pozvati, a koji bi bio istinitiji od mojeg oboavanja. Nas dvojica nemamo o emu raspravljati."
"Onda se ispriavam... Vie neemo o tome govoriti! Nisam te htio uvrijediti"
"Znao sam da e te to zaboljeti," Proyas ga prekine, "no morao sam to izre i. Ti si bogohulnik, Achamiane. Poganin.
Sama tvoja prisutnost je grijeh protiv Njega. Besramnost. I koliko god da sam te neko volio, svog Boga volim vie.
Daleko vie."
Xinemus vie nije mogao izdrati. "Ali zasigurno" Proyas uutka Marala podignutom rukom. O i su mu odraavale
gorljivost i estinu. "Zinova dua njegovo je vlasnitvo. Moe raditi s njom to god eli. Me utim Achamiane, mora
potivati ovu moju elju: ne elim te vie vidjeti. Nikada. Razumije li?"
Achamian prvo pogleda Kinemusa, pa onda opet Nersei Proyasa.
Ne mora biti ovako...
"Neka ti bude", rekao je.
Naglo je ustao, trudei se ukoiti lice da ne pokae povrijeenost. Vatrom ugrijani nabori njegovih ogrtaa pekli su ga
tamo gdje ih je pritisnuo uz kou. "Samo jedno te molim", rekao je kratko. "Ti poznaje Maithaneta. Moda jedino tebi
vjeruje. Samo ga pitaj za mladog sveenika. Paro Inraua, koji se sunovratio u smrt u Hagerni prije nekoliko tjedana. Pitaj
ga jesu li ga njegovi ljudi ubili. Pitaj ga jesu li znali da je deko pijun."
Proyas je zurio u njega prazno poput nekoga tko se sprema na mrnju. "Zato bih uinio neto takvo, Achamiane?"
"Zato jer si me neko volio."
Bez rijei, Drusas Achamian se okrenuo i napustio dvojicu inritskih plemi a koji su ostali nijemo sjediti uz vatru.
Vani je noni zrak bio vlaan od tisu a neopranih ljudi. Svetog rata.
Mrtvi, pomisli Achamian. Svi su moji uenici mrtvi.
"Ne slae se sa mnom", Proyas ree Maralu. "to ovaj put ne valja? Taktika ili doli nost?"
"Niti jedno", Xinemus odvrati hladno.
"Znai tako."
"Zapitaj se, Proyase - barem jednom ostavi sveta pisma po strani i iskreno se zapitaj -je li osjeaj u tvojim grudima - sada,
ovoga trenutka - lo ili ispravan."
Ozbiljna stanka.
"Ali ja ne osjeam nita."
Te je noi Achamian sanjao Esmenet, ustru i divlju na sebi, a zatim Inraua koji je zavapio iz Velike Tmine: "Ovdje su, stari
uitelju! Na naine koje ne moe vidjeti!''
No neminovno, u pozadini su se kuhali drugi snovi, drevna no na mora koja je uvijek postavila svoj strani okvir,
odbacivala koprenu manjih, nedavnijih enji. I onda se Achamian naao na Eleneotskim poljanama, Sdje je vukao tijelo
slavnog Visokog Kralja iz kaosa rata.
Celmomasove su ga plave oi zaklinjale. "Ostavi me", uzdahnu sje-dobradi kralj.
"Ne... Ako ti umre, Celmomase, sve je izgubljeno."
No Visoki se Kralj nasmijei ranjenim usnama. "Vidi li sunce? Vidi i kako gori, Sesvvatha?"
"Sunce zalazi", odgovori Achamian, dok su mu se suze slijevale po obrazima.
"Da! Da... Tama Ne-Boga nije sveobuhvatna. Bogovi nas ipak vide prijatelju moj dragi. Daleko su, ali ujem ih kako
galopiraju nebom ujem ih kako me dozivaju."
"Ne smije umrijeti, Celmomase! Ne smije umrijeti!"
Visoki Kralj klimne glavom, umirivi ga blagim oima. "Dozivaju me. Kau da moj kraj nije i kraj svijeta. Taj je teret, kau,
tvoj... Tvoj Seswatha."
162

"Ne", Achamian proapta.

"Sunce! Vidi li sunce? Osjeti li ga na obrazima? Takva se otkri a kriju u tako malim stvarima. Vidim! Vidim tako jasno
kakva sam ogorena, tvrdoglava budala bio... I prema tebi sam, najvie prema tebi, bio nepravedan. Moe li oprostiti
starcu? Moe li oprostiti budalastome starcu?"
"Nemam ti to oprostiti, Celmomase. Mnogo si izgubio, mnogo propatio."
"Moj sin... Misli li da e biti tamo, Sesvvatha? Misli li da e me pozdraviti kao oca?"
"Hoe... Kao svoga oca i svoga kralja."
"Jesam li ti ikad rekao", ree Celmomas, glas mu je pucao od pogubnog ponosa, "da se moj sin jednom iskrao u najdublje
ponore Golgotteratha?"
"Jesi." Achamian se nasmijei kroz suze. "Mnogo puta, prijatelju stari."
"Kako mi nedostaje, Seswatha! Kako eznem za time da ponovno stanem pored njega."
Stari kralj nakratko zaplae. Onda mu se oi rairie. "Vidim ga posve jasno. Osedlao je sunce i sada jae s nama. Vidim
ga! Galopira srcima mojih ljudi, budei u njima divljenje i bijes!"
"Psssst... uvaj snagu, moj Kralju. Vidari stiu."
"Govori... tako divne stvari da me utjei. Kae da e se jedan moj potomak vratiti, Sesvvatha. Anasurimbor e se vratiti
" Visoki se Kralj lecnuo i zadrhtio. Slina mu je cvr ala kroz stisnute zube.
"na kraju svijeta."
Tada bistre oi Anasurimbora Celmomasa Drugog, Bijelog Gospodara Tryse, Visokog Kralja Kuniiirija, ostadoe beivotne
i prazne. Veernje sunce zabljesne i ugasi se, a sjajna bronca norsirske vojske izblijedi u Ne-Bojem sutonu.
"Na kralj!" Achamian povika mrkim vitezima oko sebe. "Na kralj je mrtav!'
pitala se jesu li takve igre uobiajene za Kamposejsku agoru.
Bio joj je okrenut leima, ali je Esmenet osjeala njegov procjenjivaki pogled. Prola je prstima kroz objeeni snop
origana kao da provjerava je li dobro osuen. Nagnula se naprijed znaju i da e joj se bijela lanena halja, tradicionalni
hasas, nabrati po guzovima i rastvoriti na boku, pruivi strancu pogled na njezin goli kuk i desnu dojku. Hasas je bio tek
dugaka traka tkanine prerezana detaljno izvezenim ovratnikom i u struku stegnuta konim pojasom. Iako je to bila
uobiajena odjea slobodnih ena za vrue dane, bila je popularna i meu prostitutkama
- iz oitih razloga.
No ona vie nije bila prostitutka. Bila je...
Vie nije znala to je.
Sarcellusove cepaloranske ropkinje, Eritga i Hansa, takoer su uoile mukarca. Smijuljile su se nad cimetom, pravile se
da se bave duljinom tapia. Ne prvi put toga dana, Esmenet pomisli kako ih prezire, onako kako je esto znala prezirati
natjecateljski raspoloene susjede u umni
- naroito one mlade.
Gleda mene! Mene!
Bio je to izvanredno lijep mukarac: plavokos, ali glatko izbrijan, irokih lea, i odjeven samo u plavi laneni kilt sa zlatnim
resama koje su mu se zalijepile za znojna bedra. Mrea plavih tetovaa po njegovim rukama znaila je da je nekakav
asnik u Carevoj Eotskoj strai. Osim toga, Esmenet nije znala nita o njemu.
Sreli su se malo ranije - ona s Eritgom i Hansom, on sa trojicom svojih drugova. Guva ju je prignje ila uz njega. Mirisao
je na koru narane i slanu kou. Bio je visok: njezine su o i jedva dosezale njegovu kljunu kost. Neto na njemu govorilo
je da puca od zdravlja. Podigla je pogled i, ne znajui zato, nasmijeila mu se srameljivo, ali svjesno, na nain koji
istovremeno demonstrira ednost i obeava preputanje.
Kasnije je, uurbana, uzbuena i oajna, odvukla Eritgu i Hansu mirnim sporednim putem napu enim prolaznicima koji
razgledavaju i poredanim tandovima sa zainima, prepunim koara i viseih zavjesa suenog bilja. U usporedbi sa
smradom gomile, ovdanji su mirisi trebali biti dobrodolo olakanje, no Esmenet se uhvatila kako ezne za mirisom
onog neznanca.
Sada kad su mu prijatelji tajanstveno nestali, dangubio je na suncu nedaleko od njih i promatrao ih uznemiruju e
otvoreno.
Ne obraaj panju na njega, pomislila je, ne mogavi otresti sliku njegovog vrstog trbuha kako se upire u nju.
"to to radite?" izdere se na dvije djevojke.
"Nita", Eritga ree drsko, na sheyikom s jakim akcentom.
Od zvuka tapa koji je opalio po nogarima tanda sve su tri posko ile. Stari prodava zaina, ija je koa izgledala kao da
je poprimila boju njegove robe, bijesnim je oima piljio u Eritgu. Vitlao je tapom, podigavi ga do lanene tende.
"Ona ti je gospodarica!" povikao je.
Suncem opaljena djevojka se uurila. Hansa je zgrabi za ramena.
Prodava zaina se okrenuo prema Esmenet, podigao dlan do vrata i spustio desni obraz - bio je to na in na koji kastinski
trgovci iskazuju potovanje. Nasmijeio joj se s odobravanjem.
Nikada u ivotu nije bila tako ista, sita i tako dobro odjevena. S izuzetkom oiju i ruku, znala je da izgleda kao ena
163

nekog skromnog kastinskog plemi a. Sarcellus joj je dao mnotvo darova: odje u, meleme, parfeme - ali ne i nakit.
Izbjegavajui njen pogled, Eritga je bijesno izala ispod tende, ime je potvrdila ono to je Esmenet cijelo vrijeme znala:
djevojka se nije smatrala Esmenetinom slukinjom. A nije ni Hansa, to se toga ti e. Isprva je Esmenet mislila da se radi o
ljubomori; djevojke su voljele Sarcellusa, pretpostavila je, i matale, kao to ropkinje znaju, da e svojem gospodaru
postati neto vie od ljubavnice. No Esmenet je poela sumnjati da je sam Sarcellus imao svoje prste u njihovom
ponaanju. Svaka sumnja koju je moda imala rasplinula se toga jutra, kad su je djevojke odbile pustiti samu iz tabora.
"Eritga!" Esmenet povika. "Eritga!"
Djevojka je piljila u nju, sada s otvorenom mrnjom u oima. Imala je toliko svijetlu kosu da se na suncu inilo da nema
obrve.
"Idi doma!" Esmenet zapovijedi. "Obje idite doma!"
Djevojka se podrugljivo nasmijei i pljune u utabanu prainu.
Esmenet prijetei zakorai prema njoj. "Goni to svoje pjegavo dupe kui, ropkinjo, prije nego"
Jo jedan prasak tapa po nogarima. Prodava zaina izjuri sa tanda i udari Eritgu posred lica. Djevojka padne, vrite i
dok ju je prodava tukao i tukao, izvikujui psovke na nepoznatom jeziku. Hansa je odvukla Britgu na sigurno i dok je
prodava jo uvijek galamio i mahao tapom, one pobjegoe niz uli icu.
"Sada idu kui!" ovjek ree Esmenet, pucajui od ponosa i priti ui ruiasti jezik na praznine meu zubima. "Jebeni
robovi", doda i pljune preko lijevoga ramena.
No Esmenet je samo pomislila. Sama sam.
Trepnula je na rubu suza. "Hvala vam", rekla je starcu.
Kvrgavo se lice smekalo. "to e kupiti?" upita blago. "Papar? enjak? Imam odlian enjak. uvam ga po zimi na
poseban nain."
Koliko je ve prolo otkad je posljednji put bila sama? Od onog sela mjesecima ranije, shvati, kad ju je Sarcellus spasio od
kamenovanja. Zadrhtila je, odjednom tako usamljena. Sakrila je tetovau dlanom desne ruke.
Od onog dana kad ju je Sarcellus spasio, niti jednom nije bila sama. Ne zaista. Otkako je stigla u Sveti rat, Eritga i Hansa
su cijelo vrijeme bile prisutne. A i Sarcellus je nekako uspijevao provoditi mnogo vremena s njom. Zapravo, bio je
nevjerojatno paljiv, imajui na umu sebinost koja ga je inae karakterizirala u ostatku njegova ivota. Mnogo joj je puta
udovoljavao, vodio je nekoliko puta ovamo, na Kamposejsku agoru, vodio je na tovanje u Cmiral, proveo s njom cijelo
poslijepodne u Hramu Xotheija, smijao se dok se divila velikoj kupoli i sluao dok je objanjavala kako su je Cenejani
gradili u ne tako davnoj prolosti.
ak je i obilazio Carsku etvrt s njom i zadirkivao je zbog blejanja dok su hodali u svjeoj sjeni Andiaminskih visova.
No nikad je nije ostavio samu. Zato?
Zar se bojao da e potraiti Achamiana? inilo joj se to glupim strahom.
Smrznula se.
Motrili su Akku. Oni! Mora ga obavijestiti!
A opet, zato se ona skriva od njega? Zato se ona bojala pomisli da bi mogla naletiti na njega svaki put kad bi naputala
tabor? Svaki put kad bi ugledala nekoga tko mu je bio nalik, istoga bi asa odvratila pogled, u strahu da bi ako to ne u ini
mogla pretvoriti toga nekoga u 'Achamiana. Da e je ugledati i kazniti je upitnim mrtenjem. Zaustaviti joj srce
tjeskobnim pogledom...
"to e kupiti?" prodava zaina je ponavljao, sada ve zabrinuta lica.
Pogledala ga je tupo, razmiljajui. Nemam novaca. No zato je onda dola na agoru?
Onda se sjetila mukarca, Eotskog straara koji ju je promatrao. Bacila je pogled na drugu stranu uli ice i vidjela da eka,
gleda je poudno Tako prekrasan...
Grlo joj se stegne. Osjeti kako joj vruina oblijeva bedra.
Ovaj put nije skrenula pogled.
to eli?
Prodorno ju je pogledao, zastavi na trenutak kojim je otklonio svaku sumnju kome je namijenjen. Lagano je trznuo
glavom, pogledao prema udaljenome kutu trnice pa natrag.
Odvrati pogled, nervozna, a u prsima joj zatreperi.
"Hvala vam", promrmljala je prodavau zaina. S negodovanjem je pljesnuo rukama kada se okrenula. Omamljena,
pone hodati u smjeru koji je stranac pokazao.
Vidjela je krajikom oka da je slijedi kroz sjenoviti zason ljudi. Drao se na odre enoj udaljenosti, no njoj se ve inilo da
svojim znojnim prsima pritie njezina lea, svojim uskim bokovima njezine guzove, giba se, apu e joj u uho. Borila se
za dah, krenula je brim hodom kao da je netko goni.
elim to!
Nali su se meu ispranjenim torovima, okrueni mirisom rtvene stoke. Vanjske nastambe kompleksa hramova
uzdizale su se iznad njih. Nekako su se bez rijei primakli jedno drugome u tami susjedne uli ice.
Ovaj put mirisao je po suncem opaljenoj koi. Poljubac mu bijae silovit, okrutan ak. Zajecala je, gurnula mu jezik
164

duboko u usta, osjetila otar brid njegovih zubiju.

"O da", gotovo je uskliknuo. "Tako fino!" Zgrabio joj je lijevu dojku. Drugom joj je rukom prtljao po halji, klizio prema
gore unutranjou njezinih bedara.
"Ne!" uskliknula je i odgurnula ga.
"to?" Upro joj se o laktove u potrazi za ustima.
Odgurnula mu je lice. "Novii", dahne ona. Lani smijeh. "Nitko ne jede besplatno."
"O Sejenuse! Koliko?"
"Dvanaest talenata", izdahne ona. "Srebrnih talenata."
"Kurvo", protisne. "Ti si kurval"
"Ja sam dvanaest srebrnih talenata..."
Mukarac je oklijevao. "Moe."
Poeo je kopati po kesi, pa je pogleda dok je nervozno popravljala halju.
"to je ovo?" upita je otro. Pratila je njegov pogled do nadlanice svoje lijeve ruke.
"Nita."
"Stvarno? Bojim se da sam ve vidio to 'nita'. To je sprdanje s tetovaama kakve nose Gierrine sveenice, ne? Time u
umni igou svoje kurve."
"Dobro. I to onda?"
Mukarac se naceri. "Dat u ti dvanaest talenata. Bakrenih."
"Srebrnih", ree ona. Glas joj je zvuao nesigurno.
"Potroena kurva je potroena kurva, u to god je odjenuo."
"Dobro", proapta i osjeti kako joj se suze nakupljaju u o ima.
"to si rekla?"
"Dobro! Samo pouri!"
Ieprkao je novie iz kese. Esmenet ugleda kako mu je kroz prste kliznulo pola srebrnjaka. Ona zgrabi znojne
bakrenjake. On joj zadigne prednji kraj hasasa i zabije se u nju. Doivjela je vrhunac gotovo istoga asa, ispuhujui zrak
kroz stisnute zube. Udarala ga je slabano u ramena rukama u kojima je stiskala nov ie. Nastavio je gurati, polako, ali
snano. Ponovno i ponovno, stenjui svaki put malo jae.
"Sveti Sejenuse!" procijedio je, a dah mu je bio vru u njezinu uhu. Jo jednom je svrila, ovaj put uzviknuvi. Osjetila ga
je kako drhti, osjetila izdajniki ubod, dubok kao da trai samo njezino sredite.
"Moj Boe", protisne.
Povukao se, odgurnuo se iz njezina zagrljaja. inilo se da gleda kroz nju. "Moj Boe..." ponovio je, ovaj put druk ije. "to
to uinih?"
Dahui, podignula je ruku do njegova obraza, ali on posrne unazad, pokuavaju i poravnati kilt. Ugledala je trag vlanih
mrlja, sjenu njegova sve mekega falusa.
Nije je mogao gledati pa je svrnuo pogled prema svijetlome ulazu u uli icu. Poeo je hodati u tome smjeru, kao u bunilu.
Naslonila se na zid i promatrala ga kako se pokuava pribrati, ili barem verziju njega s praznim licem na suncu. On je
nestao, a ona zabacila glavu teko diu i te poravnala hasas nespretnim rukama. Proguta. Osjetila ga je kako joj klizi
unutranjom stranom bedara, prvo vru e, zatim hladno poput suze koja curi prema bradi.
Prvi je put, inilo se, osjetila smrad uliice. Ugledala je sjaj njegova polusrebrnjaka meu ostatcima riba bez oiju.
Zakrene se oko ramena po zemljanoj cigli i pogleda prema blijete oj agori. Ispustila je bakrenjake.
Stisnula je vrsto oi, ugledala crno sjeme razmrljano po svome trbuhu.
Potom je pobjegla, uistinu sama.
Hansa je bila plakala, shvati Esmenet. Lijevo joj je oko izgledalo kao da bi se ubrzo moglo zatvoriti od otekline. Eritga
podigne pogled s vatre koju je potpirivala. Crvena masnica nagrivala joj je lice - od prodavaa zaina, Esmenet je
pretpostavila - no inae je izgledala neozlijeeno. Nakesila se poput pjegavoga akala, podigla nevidljive obrve i
pogledala prema paviljonu.
Sarcellus je sjedio unutra i ekao je u mraku.
"Nedostajala si mi", Sarcellus ree.
Unato udnome tonu njegova glasa, Esmenet se nasmijei: "I ti meni."
"Gdje si bila?"
"etala sam."
"etala..." Otpuhne zrak kroz nosnice. "etala - gdje?"
"U gradu. Po trnicama. to se to tebe tie?"
Pogledao ju je radoznalo. inilo se kao da je... njui.
Skoio je, zgrabio je za zapee i naglo povukao k sebi - toliko brzo da je Esmenet glasno uzdahnula.
Gledajui u nju, posegnuo je dolje, uhvatio rub njezine halje i po eo je podizati. Ona ga zaustavi kad je doao malo iznad
koljena.
165

"to radi, Sarcelluse?"

"Nedostajala si mi. Kao to rekoh."
"Ne. Ne sada. Smrdim po..."
"Da", ree on odgurujui joj ruke. "Sada."
Podignuo je lanene nabore, nainivi tendu. unuo je s koljenima prema van poput majmuna.
Njome prostruji drhtaj, no nije znala da li od strave ili od bijesa. Spustio je njen hasas. Ustao. Zapiljio se u nju
bezizraajno. Zatim se nasmijeio.
Neto na njemu podsjetilo ju je na kosu, kao da je njegov osmijeh u stanju eti penicu.
"S kim?" upita on.
"to s kim?"
Pljusne je. Ne jako, ali se inilo da tim vie pee.
"S kim?"
Nije rekla nita; okrenula se prema spavaoj sobi.
Zgrabio ju je za ruku, divlje je okrenuo i podignuo ruku da je jo jednom udari...
Oklijevao je.
"Je li bio Achamian?" upita.
Esmenet se inilo da nikada nije vie mrzila neko lice. Osjetila je kako joj se pljuvaka nakuplja izmeu usnica i zuba.
"Da!" procijedi.
Sarcellus spusti ruku i pusti je. Na trenutak je izgledao slomljeno.
"Oprosti mi, Esmi", rekao je muklo.
Ali na emu, Sarcelluse? Na emu?
Zagrlio ju je - oajniki. Isprva je ostala ukoena, no kad je poeo jecati, neto se u njoj slomilo. Smekala se, opustila u
njegovu vrstome zagrljaju, duboko udahnula njegov miris - mirisne smole, znoj i kou. Kako ovaj ovjek, samosvjesniji
od ikoga koga je ikada znala, moe plakati jer je udario nekoga poput nje? Izdajicu. Preljubnicu. Kako je...
"Znam da ga voli", ula ga je kako ape, "Znam..."
No, Esmenet nije bila toliko sigurna.
arobnjak se pridruio Proyasu u dogovoreno vrijeme na breuljku s kojeg se pruao pogled na ogromna, prljava
prostranstva Svetog rata. Na istoku, uhva eno meu dalekim zidinama i kulama Momemna, sunce je tinjalo poput
velikoga ugljena i uzdizalo se.
Proyas je zatvorio oi i uivao u slabanoj toplini jutarnjeg sunca Na dananji dan, istovremeno je mislio i molio se, sve e
se promijeniti Ako su izvjetaji istiniti, onda e napokon stati beskrajna prepucavanja izme u pasa i vrana, vrana i pasa.
Imat e svog lava.
Okrenuo se Achamianu. "Nevjerojatno, zar ne?"
"to? Sveti rat? Ili ovaj poziv?"
Proyas se osjeao kao da ga prekorava svojim tonom i nervirao ga je njegov manjak poslunosti. Shvatio je da mu je
potreban Achamian dok se vrtio po svom poljskom krevetu nekoliko sati ranije. Isprva se njegov ponos protivio: njegove
rijei prologa tjedna bilo su kona ne koliko god to rijei mogu biti - "A^e elim te vie vidjeti. Nikada." Poaliti zbog njih
sada kad ga treba inilo mu se bijednim, plaenikim. No mora li poaliti zbog njih da bi ih prekrio?
"Pa Sveti rat, naravno", odgovorio je leerno. "Moji pisari mi kau da vie od..."
"Imam gomilu glasina koje moram provjeriti, Proyase", Uenjak ree. "Zato molim te, preskoi jnanske uvode i
jednostavno reci to treba."
Achamian je bio uobiajeno otresit ujutro. Uinak Snova, Proyas je to uvijek pretpostavljao. No u njegovu je glasu bilo
jo neega, neega previe blizu mrnji.
"Razumijem tvoju ogorenost, Akka, ali moj poloaj e potivati. Ugovor vee kolu Mandata za Kuu Nersei i ako bude
potrebno, pozvat u se na njega."
Achamian ga prodorno pogleda. "Zato, Prosha?" upita, upotrijebivi njegovo ime od milja, kao to je to inio dok mu je
bio uitelj. "Zato to ini?"
to mu je jo mogao rei a da on to ve ne zna ili bi mogao podnijeti da uje? "Nije na tebi da me ispituje, Uenjae."
"Svi ljudi, ak i prinevi, moraju odgovarati razumu. Jedne veeri mi zabrani da se ikada vie pojavim u tvojoj
prisutnosti, a onda me jedva tjedan dana kasnije slubeno pozove i ja ne smijem postavljati pitanja?"
"Nisam pozvao tebel" Proyas vikne. "Pozvao sam Uenjaka Mandata pod okriljem ugovora kojeg je moj otac potpisao s
tvojim nadreenima. Ili e potivati ugovor ili e ga prekriti. Izbor je tvoj, Drusase Achamiane."
Ne danas. Nee se uvlaiti u strku danas! Ne sada kad e se sve promijeniti... Moda.
No oito je Achamian imao svoje namjere. "Zna", rekao je, "razmiljao sam o onome to si mi rekao one veeri. Malo
ime drugim sam se bavio."
"to s tim?"
Molim te, stari uitelju, ostavi to za neki drugi dan!
166

"Postoji vjera koja raspoznaje sebe kao vjeru, Proyase, i postoji vjera koja sebe brka sa znanjem. Prva je ovijena
nesigurnou, priznaje tajanstvenost Boga. Ona uzrokuje suosje anje i snoljivost. Tko moe u potpunosti osu ivati kada
nije sasvim siguran da je u pravu? No druga, Proyase, druga je ovijena u sigurnost, a tajanstvenost boja njoj su samo
prazne rijei. Ona uzrokuje nesnoljivost, mrnju, nasilje..."
Proyas se namrtio. Zato ne eli popustiti? "I stvara, pretpostavljam, u enike koji odbacuju negdanje u itelje, je li,
Achamiane?" arobnjak kimne. "A Sveti ratovi..."
Neto je u tom odgovoru uznemirilo Proyasa, zaprijetilo da e potpiriti ionako nemirne strahove. Samo su godine
izobrazbe sprijeile da ne ostane bez teksta.
"Stanuj u meni," citirao je, "i pronai e utjehu od nesigurnosti." Fiksirao je Achamiana prezirnim pogledom. "Podaj se,
kao to se dijete ocu podaje, i sve e sumnje biti pokorene."
Uenjak mu uzvrati pogled jedan ogoreni trenutak. Onda kimne s ironi nim gnuanjem nekoga tko je cijelo vrijeme
znao na kakav e sladunjavi nain propasti. ak je i Proyas to osjeao: osjeaj da je citirajui Sveto pismo pribjegao tek
jeftinom triku. No zato? Kako je mogue da rijei samog Kasnijeg Proroka, Prva i Posljednja poruka, zvu e tako... tako...
Saaljenje koje je ugledao u oima svog starog uitelja bilo mu je nepodnoljivo.
"Usuuje me se osuivati?" Proyas procijedi.
"Zato si me pozvao, Proyase?" Achamian ga upita umorno. "to eli?"
Conriyanski Princ smiri misli duboko udahnuvi. Usprkos svojim nastojanjima da u ini suprotno, dopustio je Achamianu
da mu odvue panju neugodnostima nebitnih stvari. Nita vie od toga.
Danas je taj dan. Mora biti.
"Sino sam primio vijest od Zinovog neaka, Iryssasa. Pronaao je nekog zanimljivog."
"Koga?"
"Scylvendija."
E, to je bilo ime koje je proganjalo djeja srca.
Achamian ga je paljivo promatrao, no ina e se nije inio oduevljenim "Iryssas je otiao prije samo negdje tjedan dana.
Kako je mogao naii na Scylvendija tako blizu Momemna?"
"ini se da je taj Scylvendi bio na putu da se pridrui Svetom ratu."
Achamian je izgledao zbunjeno. Proyas se prisjeti trenutka kad ga je prvi put ugledao takvog: kad je kao mladi igrao
benjuku s njim pod brijestovima hrama u oevom vrtu. Kako se veselio.
Ovaj put je taj izraz bio kratkoga vijeka. "Je li to neka neslana ala?" Achamian upita.
"Ne znam to bih mislio, stari uitelju, zato sam te i pozvao."
"Zasigurno je u pitanju la", Achamian izjavi. "Scylvendiji se ne priklju uju inritskim Svetim ratovima. Mi smo njima tek
" Zaustavi se. "No zato si me pozvao ovdje?" upitao je kao da razmilja na glas. "Osim ako..."
Proyas se nasmijei. "Oekujem Iryssasov dolazak vrlo skoro. Njegovom se glasniku inilo da bi mogao sti i najvie
nekoliko sati nakon njega. Poslao sam Xinemusa da ih dovede ovamo."
Uenjak je krajikom oka gledao zoru - veliku grimiznu bjeloonicu oko zlatne arenice. "Putuje nou?"
"Kad su pronali ovjeka i njegove pratioce, gonili su ih Carevi Ki-druhili. O ito je Iryssas smatrao da bi bilo pametno
vratiti se to bre. ini se da je Scylvendi iznio neke vrlo provokativne tvrdnje."
Achamian isprui ruku kao da se eli ograditi od suvinih detalja. "Pratioci?"
"Mukarac i ena. Ne znam nita vie od toga, osim da nijedno od njih nije Scylvendi i da mukarac kae da je princ."
"A kakve je tono tvrdnje Scylvendi iznio?"
Proyas proguta da se oslobodi podrhtavanja koja su prijetila njegovom glasu. "Tvrdi da poznaje fanimski na in ratovanja.
Tvrdi da ih je porazio na bojnom polju. I nudi svoju mudrost Svetom ratu."
Napokon je Achamian shvatio. Uzbu enost. Nestrpljivost za njegove vlastite brige. Proyas je bio vidio ono to igrai
benjuke nazivaju kut'ma, ili 'skrivenim potezom'. Nadao se da e iskoristiti tog Scylvendija, tko god on bio, i da namami i
da porazi Cara. Ne mogavi si pomo i, Achamian se nasmijei. I nakon tolikih tekih rije i, nije mogao ne dijeliti
uzbuenje svog negdanjeg uenika.
"Znai, on tvrdi da je tvoj kut'ma", ree on.
"Je li mogue to to on tvrdi, Akka? Jesu li Scylvendiji ratovali protiv Fanima?"
"Juna plemena esto pljakaju Gedeju i Shigek. Kad sam bio u Shimehu, dolo je do"
"Bio si u Shimehu?" Proyas ispali.
Achamian se namrti. Kao i veina uitelja, mrzio je da ga se prekida. "Bio sam posvuda, Proyase."
Zbog Savjeta. Kada ne zna gdje traiti, valja traiti svugdje.
"Ispriavam se, Akka. Samo..." Proyas utihne, kao da se smeo.
Achamian je znao da je Proyas pretvorio Shimeh u vrh svete planine, odredite za koje je potrebno ratovati s tisu ama
da bi ga se doseglo. Pomisao da bi bogohulnik mogao samo iskora iti s broda...
"U ono vrijeme," Achamian nastavi, "dolo je do velikog komeanja meu Scylvendijima. Cishaurim je bio poslao
dvadeset svojih u Shigek da se pridrue kaznenoj ekspediciji koju se Padirada spremao poslati u Stepu. Nakon toga nije
167

bilo ni glasa niti od Padiradine vojske niti od Cishaurima."

"Scylvendiji su ih poklali."
Achamian kimne. "Znai, da, sasvim je mogue da je tvoj Scylvendi ratovao protiv Fanima i porazio ih. Mogu e je ak i da
posjeduje mudrost koju bi mogao podijeliti. No zato bi je dijelio s nama? S Inritima? To je pravo pitanje."
"Zar je mrnja prema nama toliko duboka?"
Achamian ugleda navalu zavijajuih scylvendskih kopljanika kako galopira u vatru i grom Sesvvathinog glasa. Prizor iz
Snova.
Trepne. "Mrzi li Momasov sveenik bika ije grlo je prerezao? Ne. Upamti, Scylvendijima je cijeli svijet rtveni oltar, a mi
smo tek ritualne rtve. Mi smo njima ispod razine prezira, zato je ovo tako nevjerojatno. Scylvendi koji se eli pridruiti
Svetom ratu? To je kao... kao""Kao ulazak u tor rtvenih ivotinja", Proyas zavri potiteno, "i sklapanje pogodbi sa
zvijerima."
"Upravo tako."
Princ prestolonasljednik napui usne, zagleda se preko tabora u potrazi, Achamian pretpostavi, za nekom naznakom
svojih unitenih nada. Nikada prije nije vidio Proyasa u ovakvom stanju - ak ni kad je bio dijete. Izgledao je tako... krhko.
Zar je situacija tako oajna? to te strah da e izgubiti?
"No naravno," doda Achamian pomirljivo, "nakon Conphasove pobjede na Kiyuthu, moda se situacija na Stepi
promijenila. Moda i drastino." Zato mu uvijek tako podilazi?
Proyas ga pogleda postrance, iskrivivi usne u cini ni osmijeh. Vrati pogled na zamreno podru je atora, paviljona, i
prolaza izmeu njih, pa kae, "Nisam jo toliko jadan, stari" Zauti i zakilji. "Eno!" usklikne, pokazuju i u nita oito
to bi Achamian vidio. "Zin stie. Za as emo saznati je li taj Scylvendi moj kut'ma ili nije."
Od oaja do gorljivosti u treptaj oka. Bit e on opasan kralj, Achamian automatski pomisli. Naime, ako preivi Sveti rat.
Achamian gutne, osjeti prainu na zubima. Navika, pogotovo u kombinaciji sa strahom, olakava ignoriranje budu nosti.
No to je bilo neto to on nije mogao. Uz toliko mnotvo ratobornih ljudi okupljeno na jednom mjestu naprosto je
morala uslijediti neka katastrofa. Bio je to zakon neumoljiv koliko i bilo koji drugi u Ajencisovoj logici. to ga se bolje
sjeao, to e biti spremniji kada se to zaista i dogodi.
Negdje, jednoga dana, tisue e tisua oko mene leati mrtve.
Pitanje koje ga je izjedalo, koje je smatrao toliko morbidnim da je grani ilo s bolesnim, a ipak ga bio primoran izgovoriti,
glasilo je. Tko? Tko e umrijeti? Netko mora.
Ja?
Konano su mu oi razabrale Xinemusa i njegovu skupinu konjanika iz zbrke tabora. ovjek je izgledao izmodeno, to se
moglo i oekivati budui da ga je Princ poslao na put u gluho doba no i. Njegovo lice s etvrtastom bradom bilo je
okrenuto prema njima. Achamian je bio siguran da je zurio u njega, a ne u Proyasa.
Hoe li ti umrijeti, prijatelju stari?
"Vidi li ga?" Proyas upita.
Isprva je Achamian pomislio da govori o Xinemusu, no onda je ugledao Scylvendija, tako er na konju, kako razgovara s
upavim Iryssasom. Smrznuo se od tog prizora.
Proyas ga je promatrao, kao da je eljan procijeniti njegovu reakciju. "to je bilo?"
"Samo je prolo" Achamianu zastane dah. "to je prolo?"
Toliko mnogo... Dvije tisue godina, tonije, otkad je posljednji put vidio Scylvendija.
"Za vrijeme Apokalipse..." poeo je, a onda utihnuo oklijevajui. Zato bi uvijek postajao tako srameljiv kad bi govorio o
tim stvarima, tim pravim stvarima? "Za vrijeme Apokalipse, Scylvendiji su stali na stranu Ne-Boga. Sravnili su Kyraneas sa
zemljom, opustoili Mehtsonc i opkolili umnu nedugo nakon to je Seswatha otamo pobjegao"
"Misli 'odavde"', Proyas ree.
Achamian ga zbunjeno pogleda.
"Nakon to je Seswatha pobjegao odavde" Proyas objasni, "gdje je neko stajao drevni Kyraneas."
"D-da... Odavde." Ovo na emu je stajao ;je bilo drevno kyranejsko tlo. Ovdje - samo zakopano ispod mnogo slojeva,
inilo se. Sesvvatha je ak jednom proao i kroz Momemn, iako se tada zvao Monemora i bio tek gradi . U tome je bio
izvor njegove tjeskobe, Achamian shvati. Inae mu nije bilo teko odjeljivati dva vijeka, sadanji i apokalipti ni. No ovaj
Scylvendi... Bilo je to kao da nosi drevne katastrofe na svome licu.
Achamian je prouavao figuru koja se pribliavala, snane ruke ovijene oiljcima, okrutno lice s o ima koje vide samo
mrtve neprijatelje. Drugi mukarac, prljav i izmoren od putovanja koliko i Scylvendi, ali plave kose i brade kao u
Norsiraca, jahao je blizu iza njega. Govorio je neto eni, takoer svijetloute kose, koja se nesigurno njihala u sedlu.
Achamian je nakratko razmiljao o njima - ena je izgledala ozlijeeno - no panju mu je neminovno opet privukao
Scylvendi.
Scylvendi. inilo se to prebizarnim da bi povjerovao. Je li u tome bilo nekog veeg znaenja? Pretrpio je tolike snove o
Anasiirimboru Celmomasu u posljednje vrijeme, a sada ovo, hodaju a vizija drevnog kraja svijeta. Scylvendi!
"Ne vjeruj mu, Proyase. Oni su okrutni, krajnje nemilosrdni. Jednako divlji kao i Srankovi i daleko lukaviji."
168

Proyas se nasmije. "Jesi li znao da Nansurci svaku zdravicu i svaku molitvu zapo inju kletvom protiv Scylvendija?"
"uo sam."
"Pa, tamo gdje ti vidi utvaru iz nonih mora, Uenjae, ja vidim neprijatelja mog neprijatelja."
Pojava barbarina, Achamian shvati, ponovno je probudila Proyasove nade.
"Ne. Ti vidi neprijatelja, jasno i glasno. On je poganin, Proyase. Prokletstvo."
Princ prestolonasljednik ga otro pogleda. "Ba kao i ti." Kakva glupa greka! Kako da mu to objasni? "Proyase, mora"
"Ne, Achamiane!" Princ zaurla. "Nita ja ne 'moram'! Barem me jednom potedi svojih tmurnih slutnji! Molim te!"
"Pozvao si me da te savjetujem!" Achamian prasne.
Proyas se zavrti. "Razdraljivost ne dolikuje tebi, stari uitelju. to ti se dogodilo? Pozvao sam te da me savjetuje, tono,
a umjesto toga sam dobio trabunjanje. Savjetnik, oito si zaboravio, prua svome Princu injenice koje su mu nune da bi
donosio trijezne prosudbe. On ne donosi svoje vlastite prosudbe pa onda grdi Princa jer se s njima ne slae." Odvrati
pogled uz prezirni smijeak. "Sada mi je jasno zato se Maral toliko boji za tebe."
Njegove rijei su pekle. Achamian je vidio po Proyasovom izrazu lica da ga je htio povrijediti, da mu je namjeravao zadati
ranu to bliu smrtonosnoj. Nersei Proyas bio je zapovjednik, onaj koji se borio protiv Cara za duu Svetog rata. Trebala
mu je odlunost, privid slonosti, i iznad svega poslunost. Scylvendi je bio gotovo pred njima.
Achamian je to znao, no rijei su svejedno pekle.
to mi se dogodilo?
Xinemus je zauzdao svog vranca i stao na dnu breuljka. Dozvao ih je, sjahavi. Achamian nije imao snage odgovoriti mu
na isti nain. to ti misli o meni, Zine? to ti vidi?
Skupina se povela za primjerom Xinemusa, i nakratko su se motali oko konja. Achamian je uo Iryssasa kako kori
Norsirca zbog njegovog izgleda, kao da mu je prijatelj rob, a ne stranac koji je doao upoznati njegovog princa. Uz
mrmljanje i umornim koracima poeli su se uspinjati na brdo. Bez konja, Scylvendi je nadvisivao Xinemusa, nadvijao se
nad svima, zapravo, uz izuzetak Norsirca. Imao je uzak struk i iroka ramena, gotovo neznatno pogrbljena. Izgledao je
izgladnjelo, ne poput prosjaka, ve poput vuka.
Proyas uputi Achamianu posljednji pogled prije nego je krenuo pozdraviti goste. Budi ono to trebam da bude, njegove
su ga oi upozorile.
"Toliko rijetko ljudi izgledaju onako kakvima ih glasine opisuju". Princ ree na sheyikom. Oi mu zastanu na divljakovim
tetivama proaranim rukama. "No ti izgleda kao da tvoja okrutnost odgovara glasinama koje prate tvoj narod,
Scylvendi."
Achamian ustanovi da zamjera Proyasu na njegovom prijateljskom tonu. Achamiana je uvijek zabrinjavala njegova
sposobnost da bez muke skae sa svaanja na pozdrave, da bude ogoren u jednome asu, a ljubazan u drugom. Takva
pokretljivost strasti, uvijek je smatrao, pokazuje zabrinjavajuu sposobnost za prevare.
Scylvendi je mrko gledao Proyasa i nastavio utjeti. Achamian se najeio. Shvatio je da ovaj ima Chorae zataknutu iza
pojasa. uo je njezin apat kao iz dubina.
Proyas se namrti. "Znam da govori sheyiki, prijatelju."
"Ako me sjeanje ne vara," Achamian ree na conriyanskom, "Scylvendiji ne podnose cinine komplimente, moj Prine.
Smatraju ih nemuevnim."
Divljakove ledenoplave oi sijevnu prema njemu. Neto u Achamianu, neto mudro u procjenjivanju fizi ke prijetnje,
zadrhti.
"Tko je ovo?" ovjek upita, s jakim akcentom.
"Drusas Achamian", Proyas ree, sada usiljenijim tonom. "arobnjak."
Scylvendi pljune, da li iz prezira ili kao tradicionalni tit protiv magije, Achamian nije znao.
"No nisi ti taj koji postavlja pitanja", Proyas nastavi. "Moji ljudi su izbavili tebe i tvoje suputnike od Nansuraca, a isto vas
tako po mojoj naredbi mogu vratiti natrag. Razumije li?"
Divljak slegne ramenima. "Pitaj to te zanima."
"Tko si ti?"
"Ja sam Cnaiiir urs Skiotha, Poglavica Utemota."
Koliko god bilo ogranieno njegovo znanje o Scylvendijima, Achamian je uo za Utemote, kao i svaki drugi Uenjak
Mandata. Prema Snovima, Sathgai, Kralj Plemena koji je vodio Scylvendije pod okriljem Ne-Boga, bio je Utemot. Je li
mogue da je to jo jedna sluajnost?
"Utemoti, moj Prine," Achamian promrmlja Proyasu, "su pleme sa krajnjeg sjevera Stepe."
Jo jednom ga divljak probode ledenim pogledom.
Proyas kimne. "Reci mi onda, Cnaiiire urs Skiotha, zato bijedan scyl-vendski vuk putovao tako daleko da bi raspravljao s
inritskim psima?"
Scylvendijev osmijeh izgledao je kao da se ceri. Imao je, Achamian je ustanovio, onu aroganciju svojstvenu barbarima,
odreenu uvjerenost da su ga teki uvjeti u njegovoj zemlji uinili daleko vrim od ostalih, civiliziranih ljudi. Mi smo za
njih glupave ene, pomisli Achamian.
169

"Doao sam", ree mukarac otvoreno, "prodati svoju mudrost i svoj ma ."
"Kao plaenik?" Proyas upita. "Ne bih rekao, prijatelju. Achamian kae da scylvendski plaenici ne postoje."
Achamian pokua izdrati Cnaiiirov pogled. Nije uspio.
"Stvari su krenule loe za moje pleme na Kiyuthu", divljak objasni. "A jo gore kad smo se vratili na panjake. Ono malo
mojih suplemenika koji su preivjeli Nansurce unitili su nai juni susjedi. Stada su nam pokrali. ene i djecu odveli u
zatoenitvo. Utemoti vie ne postoje."
"Pa to?" Proyas prasne. "Nada se da e Inriti postati tvoje pleme? Oekuje da u to povjerujem?"
utnja. Neugodan trenutak izmeu dvojice neukrotivih mukaraca.
"Moja me zemlja odbacila. Liila me ognjita i moje imovine. Zato se ja zauzvrat odriem svoje zemlje. Zar je tako teko u
to povjerovati?"
"A zato onda" Achamian pone na conriyanskom, da bi ga uutkala Proyasova ruka. Conriyanski Princ prouavao je
barbarina u tiini, procjenjivao ga na zastrauju nain kako je Achamian ve vidio da procjenjuje ljude: kao da je on
apsolutni centar svake procjene. Ako je Cnaiiiru urs Skiotha i bilo neugodno, ni ime to nije pokazivao.
Proyas glasno izdahne, kao da je doao do riskantne i samim time teke odluke. "Reci mi, Scylvendi, to zna o Kianu?"
Achamian zine u namjeri da se pobuni, ali je oklijevao kad je spazio da se Xinemus mrti. Ne zaboravi gdje ti je mjesto!
Maralov je izraz vikao.
"Puno i malo", Cnaiur odvrati.
Bili su to upravo onakvi odgovori kakve je Achamian znao da Proyas mrzi. No opet, Scylvendi je samo igrao istu igru kao i
Princ. Proyas je elio saznati to Scylvendi zna o Fanimljanima prije nego mu otkrije koliko njemu zapravo treba da zna.
Inae bi mu on mogao jednostavno rei ono to eli uti. Njegovo okolianje je, meutim, znailo da je Scylvendi to
osjetio. A to je znailo da je neobino pronicav. Achamian je klizio pogledom niz divljakove ruke pune oiljaka i
pokuavao prebrojati swazonde odoka. Nije uspio.
Vrlo mnogo njih, pomisli, podcijenilo je ovog ovjeka.
"A o ratovanju?" Proyas upita. "to zna o klanskom nainu ratovanja.'
"Mnogo."
"Kako to?"
"Pred osam godina Kianjani su napali Stepu ba kao i Nansurci, u nadi da e zaustaviti nae pljakake pohode na Gedeu.
Doekali smo ih na mjestu po imenu Zirkirta. Zgromili smo ih. Ovi ovdje" proao je zdepastim prstima po nekoliko
oiljaka nisko na desnom zape u - "su iz te bitke. Ovaj je njihov general, Hasjinnet, sin Skaurasa, Sapatiaha od
Shigeka."
U njegovom glasu nije bilo ponosa. Njemu je to naprosto bila injenica koju treba opisati - vrlo sli no, Achamian je
pretpostavio, opisivanju roenja drijebeta na njegovim panjacima.
"Ti si ubio Sapatiahovog sina?"
"S vremenom", Scylvendi kae. "Prvo sam ga natjerao da pjeva."
Nekoliko Conriyana meu onima koji su promatrali glasno se nasmijalo. I iako si je Proyas dopustio samo suzdrani
smijeak, Achamian je znao da likuje. Unato svojem sirovom vladanju, Scylvendi je govorio upravo ono to je Proyas
elio uti.
No Achamiana nije uspio uvjeriti. Kako oni mogu znati da je Utemot uniten? I to je jo vanije, kakve je to veze imalo s
riskiranjem ivota, vlastite glave i koe da bi preao Nansurij i pridruio se Svetom ratu? Achamian je nesvjesno bacio
pogled preko Scylvendijevog lijevog ramena prema Norsircu koji je bio u njegovom drutvu. Na trenutak su im se susreli
pogledi, i Achamiana je zaprepastio nagovjetaj mudrosti i tuge. I nesvjesno pomislio je: On... Odgovor lei u njemu.
No hoe li to Proyas shvatiti prije nego li ih uzme pod svoje okrilje? Conriyani su apsurdno ozbiljno shva ali pitanja
gostoljubivosti.
"Znai, poznaje klanske taktike?" Proyas je pitao.
"Poznajem. Jo sam onda bio dugogodinji poglavica. Savjetovao sam Kralja Plemena."
"Bi li mi ih mogao opisati?"
"Mogao bih..."
Princ prestolonasljednik se nacerio, kao da je napokon spoznao srodnu crtu u njemu. Achamian je mogao samo gledati s
nijemom zabrinutou. Znao je da bi svaki prekid smjesta bio odbaen.
"Oprezan si," Proyas ree, "to je dobro. Poganin u Svetom ratu i treba biti oprezan. No zbog mene se ne treba brinuti,
prijatelju."
Scylvendi otpuhne. "Zato?"
Proyas rairi ruke i pokae na ogromno vijugavo i ratrkano podruje prekriveno atorima koje se protezalo cijelim
obzorom. "Jesi li ikada svjedoio ovakvom okupljanju? Slava svih Inrita okupljena je na ovim poljima, Scylvendi. Tromorje
nikada nije bilo ovako mirno. Sva je njihova silovitost okupljena ovdje. A kada krene u napad na Fanimljane, uvjeravam
te, tvoja bitka na Kiyuthu izgledat e u usporedbi s tim kao obi na arka."
"A kada kreete u napad?"
170

"To bi ak moglo ovisiti o tebi."

Barbarin je zurio u njega, zapanjen.
"Sveti rat je paraliziran, Scylvendi. Vojska, naroito ovako velika, treba biti sita za napad. Me utim, Ikurei Xerius III. nam
unato sporazumima zapeaenim pred vie od godine dana odbija dati potrebne zalihe. Prema crkvenom zakonu rijah
ima pravo zapovjediti Caru da nas opskrbi zalihama, no ne moe mu zapovijediti da Carstvo krene u napad sa nama."
"Onda napadnite bez njih."
"Mi bismo to uinili, ali rijah oklijeva. Prije nekoliko mjeseci, neki Ljudi od Kljove osigurali su potrebne zalihe pristavi na
Careve zahtjeve"
"A to su?"
"Potpisati povelju kojom se Carstvu ustupaju sve osvojene zemlje."
"Neprihvatljivo."
"Ne i dotinim Velikim Imenima. Oni su mislili da su nepobjedivi, da e ako budu ekali da se ostali okupe ostati bez svog
dijela slave. to je znak na pergamentu u zamjenu za slavu? Pa su krenuli u napad, preli u fanimske zemlje i potpuno su
uniteni."
Scylvendi podigne zamiljeno ruku do brade - neobino razoruavajua gesta, Achamian pomisli, za nekoga tko izgleda
tako divlje. "Ikurei Conphas", rekao je odluno.
Proyas zadivljeno podigne obrve. ak je i Achamian bio impresioniran.
"Nastavi", Princ kae.
"Va se rijah boji da e bez Conphasa Sveti rat biti potpuno skren. Zato odbija narediti Caru da vas opskrbi, u strahu da
se ne ponovi ono to se dogodilo ranije."
Proyas se kiselo nasmijei. "Tako je. A Careva je cijena za Conphasa, naravno, potpisivanje njegove Povelje. Jedini nain
da Maithanet upotrijebi svoje oruje jest da ga proda, ini se."
"Da proda vas."
Proyas glasno uzdahne. "Nemoj me krivo shvatiti, Scylvendi. Ja sam poboan ovjek. Ne sumnjam u svog Srijaha, ve
samo u njegovu procjenu ovih nedavnih doga anja. Ja sam uvjeren da Car blefira, da e, ako krenemo u napad bez
potpisivanja njegove proklete Povelje, poslati Conphasa i svoje kolone da se ogrebe za to god uspije iz Svetog rata..."
Prvi je put Achamian shvatio da se Proyas zapravo boji da bi Maithanet mogao kapitulirati. A zato i ne bi? Ako moe
pogutati Grimizne Tornjeve, zar ne bi mogao progutati i Carevu Povelju?
"Ja se nadam," Proyas nastavi, "i to je samo nada, da bi Maithanet mogao prihvatiti tebe kao zamjenu za Conphasa. Ako
imamo tebe kao savjetnika. Car vie ne bi mogao tvrditi da emo propasti zbog vlastitog neznanja."
"Zamjenik Uzvienog Generala?" scylvendski poglavica ponovi. Tresao se. Od smijeha, Achamian shvati nekoliko
trenutaka kasnije.
"T ebe to zabavlja, Scylvendi?" Proyas upita, sa zbunjenim izrazom na licu.
Achamian iskoristi priliku. "Zbog Kiyutha", promrmlja nabrzaka na conriyanskom. "Zamisli koliko zasigurno mrzi
Conphasa zbog Kiyutha."
"Osveta?" Proyas mu odbrusi, takoer na conriyanskom. "Misli da je to pravi razlog zbog kojeg je doputovao ovamo?
Da se osveti Ikurei Conphasu?"
"Pitaj ga! Zato je doao ovamo, i tko su ostaliT
Proyas pogleda Achamiana, a zlovolju u njegovom pogledu nadvlada poputanje. Vlastita gorljivost gotovo ga je
nasamarila, i bio je svjestan toga. Zamalo je doveo Scylvendija na svoje ognjite - Scylvendija! - bez ikakvih otrih pitanja.
"Ne znate vi Nansurce", divljak je govorio. "Da velikog Ikurei Conpha-sa zamijeni Scylvendi? Bit e tu vie od kukanja i
kripanja zubima."
Proyas zanemari njegovu primjedbu. "Jo me jedna stvar mui Scylvendi... Jasno mi je da je tvoje pleme uniteno, da se
tvoja zemlja okrenula protiv tebe, no zato si doao ovamol Zato bi jedan Scylvendi iao prelaziti Carstvo, od svih
mjesta? Zato bi se jedan poganin pridruio Svetom ratu?"
Njegove su rijei izbile alu s lica Cnaiiira urs Skiothe, i ostade samo oprez. Achamian je promatrao kako postaje napet.
inilo se kao da je pao zasun sa vrata koja skrivaju neto strano.
Tada iza barbarina prodoran glas izjavi, "Ja sam razlog to je Cnaiiir doputovao dovde."
Sve se oi okrenue bezimenom Norsircu. Njegov stav bijae zapovjedniki unato dronjcima u koje je bio odjeven;
dranje ovjeka naviknutog na ivot apsolutnog autoriteta. No bio je nekako ublaen, kao da je za injen nedaama i
tugom. ena koja ga je obgrlila oko struka gledala je od lica do lica, kao da je istovremeno ogor ena i zbunjena njihovim
pomnim promatranjem. Kako je mogue da ne znate? njezine su oi vapile.
"A tko si zapravo ti?" Proyas upita ovjeka.
Bistre plave oi trepnu. Spokojno lice pogne se taman toliko da pozdravi sebi jednakog. "Ja sam Anasurimbor Kellhus, sin
Moenghusov", mukarac ree na sheyikom sa vrlo izraenim akcentom. "Princ sa sjevera. Princ Atrithaua."
Achamian zine, ne shvaajui. A onda ga ime, Anasurimbor, pogodi poput iznenadnog udarca u trbuh. Ostavi ga bez
daha. Nesvjesno posegne i zgrabi Proyasovu ruku.
171

Nije mogue.
Proyas ga otro pogleda, upozoravajui ga da dri jezik za zubima. Bit e kasnije vremena za tvoja zapitkivanja, Uenjae.
Oi mu skoe natrag na stranca.
"Zvuno ime."
"Nisam odgovoran za svoju krv", Norsirac odvrati.
"Jedan od mojih potomaka e se vratiti, Seswatha"
"Ne izgleda kao Princ. Trebao bih povjerovati da si meni ravan?"
"Ne mogu govoriti niti o tome to vi vjerujete ili ne. to se moga izgleda tie, mogu rei samo da je moje hodoae bilo
teko."
"Anasurimbor e se vratiti"
"Hodoae?"
"Da. U Shimeh... Doli smo umrijeti za Kljovu."
"... na kraju svijeta."
"Ali Atrithau lei daleko od granica Tromorja. Kako si uop e mogao znati za Sveti rat?"
Oklijevao je, kao da se boji i nije ba uvjeren u ono to namjerava rei. "Snovi. Netko mi je poslao snove."
Ovo nije mogue!
"Netko? Tko?"
Mukarac nije mogao odgovoriti.

OGLAVLJE ESNAESTO
MOMEMN
Mi koji smo preivjeli uvijek emo biti zbunjeni kad se budemo prisjeali njegovog dolaska. I ne samo zato jer je tada bio
toliko drugaiji. Na neki udan nain, nikada se nije promijenio. Mi smo se promijenili. Ako nam se sada ini drugaijim,
to je stoga jer on bijae taj koji je preobrazio temelje.
DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDUPRVOGA SVETOGA RA TA
Kasno proljee, 4111. godina Kljove, Momemn
Sunce je upravo bilo zalo. Mukarac koji se nazivao Anasurimbor Kellhus sjedio je prekrienih nogu u svjetlosti svoje
vatre, ispred paviljona ije platnene stranice bijahu opivene crnim izvezenim orlovima - Proyasov dar, Achamian je
pretpostavio. Po svom izgledu nije ni po emu bio impresivan na prvu loptu, osim moda po dugoj kosi boje slame, koja
je bila meka i glatka poput hermelinovog krzna i inila se kao da joj nije mjesto tu pored vatre. Kosa kojoj je mjesto na
suncu, Achamian pomisli. Mlada, ozlije ena ena koja ga je dan ranije toliko silovito grlila, sjedila je pored njega,
odjevena jednostavno, ali elegantno. Njih dvoje su se okupali i zamijenili dronjke za odje u iz Prineve vlastite raskone
garderobe. Kako se pribliavao, Achamiana je zaprepastila njezina ljepota. Ranije je izgledala ne mnogo bolje od
iscrpljene skitnice.
Oboje su ga promatrali dok se pribliavao, lica jarkih od odbljeska vatre.
"Ti si sigurno Drusas Achamian", Princ Atrithaua ree.
"Proyas vas je upozorio na mene, vidim."
Mukarac se nasmijei s razumijevanjem - mnogo vie nego samo s razumijevanjem. Bio je to osmijeh nimalo nalik
ijednom kojeg je Achamian ikada vidio. inilo se da razumije mnogo vie nego to je on elio da razumije.
Onda ga pogodi spoznaja.
Znam tog ovjeka.
No kako je mogue prepoznati ovjeka kojeg nikada niste vidjeli? Osim preko sina ili nekog drugog ro aka... Slike iz
njegovog nedavnog sna, gdje dri mrtvo lice Anasurimbora Celmomasa u krilu, prostrujae mu mislima. Sli nost je bila
nepogreiva: brazda meu obrvama, izduene upljine obraza, duboko usaene oi.
On jest Anasurimbor! Ali to je nemogue...
A opet, inilo se da su stigla vremena preplavljena nemogu im stvarima.
172

Okupljen oko turobnih zidina Momemna, Sveti rat je bio prizor jednako zapanjuju kao i bilo to u Achamianovim
nonim morama o starim ratovima - osim moda dirljivih Bitki kod Agongoreje i beznadne opsade Golgotteratha.
Dolazak Scylvendija i Princa Atrithaua samo je potvrdio apsurdne razmjere Svetog rata, kao da su ga same drevne
pripovijesti dole pomazati.
Jedan od mojih potomaka e se vratiti, Seswatha - Anasurimbor e se vratiti...
Koliko god dolazak Scylvendija bio osobit, mirisao je na slu ajnost. No Princ Anasurimbor Kellhus od Atrithaua bio je
druga pria. Anasurimbor! To je bilo ime. Dinastija Anasurimbora bila je tre a i najvelianstvenija dinastija na elu
Kuniiirija - loza za koju je Mandat mislio da je uguena tisu ama godina ranije, ako ve ne smru Celmomasa II. na
Eleneotskim poljanama, onda svakako pljakom Tryse ubrzo potom. No nije bilo tako. Krv prvog velikog rivala Ne-Bojeg
nekako je ouvana. Nemogue.
...na kraju svijeta.
"Proyas me upozorio", Kellhus ree. "Rekao mi je da vaa vrsta trpi none more mojih predaka."
Achamian se osjeao izdanim. Gotovo je mogao uti Princa: "Sumnjiit e te da si agent Savjeta... A kad to propadne,
ponadat e se da Atrithau jo uvijek ratuje protiv Savjeta i da mu nosi vijesti o njihovom neuhvatljivom
neprijatelju. Udovolji mu, ako eli. No nemoj ga pokuavati uvjeriti da Savjet ne postoji. Nikada ne e povjerovati."
"No, ja sam uvijek smatrao", nastavi Kellhus, "da prije nego krene nekoga osu ivati, treba provesti dan na njegovom
konju."
"Da ga bolje shvati?"
"Ne", mukarac odvrati slegnuvi ramenima u treptaj oka, "zato jer e onda biti udaljen od njega jedan dan i imat e
njegovog konja..."
Achamian potiteno odmahne glavom i naceri se, a trenutak kasnije svi troje prasnu u smijeh.
Svia mi se taj ovjek. to ako je stvarno onaj za koga se izdaje?
Kad je smijeh malo popustio, Kellhus ga upozna sa enom, Serwe, i zaeli mu dobrodolicu. Achamian sjedne prekrienih
nogu sa suprotne strane vatre.
Achamian je rijetko ulazio u ovakve situacije s definitivnim planom. Obi no bi doao samo s nekoliko pitanja. Udahnuvi
ivot svojoj radoznalosti, postavljao bi pitanja, a u dobivenim odgovorima traio bi neki mig, odre ene izdajnike
znakove u rijeima i izrazima lica. Nikada nije tono znao to trai, znao je samo da trai. Vjerovao je da e, kad pronae
to god to bilo, znati da je to to. Dobar pijun uvijek zna.
Neprimjerenost te metode bila je, meutim, oita od samog poetka. Nikada prije nije upoznao nikoga poput
Anasiirimbora Kellhusa.
Bio je tu njegov glas, iji je ton uvijek nekako budio nadu. Ponekad bi se Achamian zatekao kako se upinje da ga slua, ne
zato jer je ovaj mrmljao ili zato jer nije razumio njegov naglasak - govorio je nevjerojatno teno, s obzirom na svoj
nedavni dolazak - ve zato jer je njegov glas imao dubinu. Ima toga vie nego to ti govorim... Samo sluaj i vidjet e.
Bilo je tu i njegovo lice, otvorena dramatinost njegovih izraza. Bilo je nekako nevino, sa kratkotrajnim pokazivanjem
emocija na nain svojstven samo mladima - iako se Achamianu nije ni u kom slu aju inilo naivnim. Mukarac je izgledao
mudro, veselo i tuno u iskrenim naglim prevratima, kao da za uujue neposredno proivljava svoje strasti i strasti
drugih.
A bile su tu i njegove oi, koje su blago sjajile u odsjaju vatre, plave poput vode koja budi e. Bile su to oi koje su
pratile svaku Achamianovu rije, kao da svaka panja nije dostojna vanosti onoga to govori. A opet, u isto se vrijeme u
njima nalazila neobina suzdranost - ne suzdranost ljudi koji donose sudove koje se ne usu uju izgovoriti, poput
Proyasa, ve suzdranost ovjeka koji je siguran da nije na njemu da sudi.
Najvie od svega Achamian je ipak bio zadivljen onime to je ovjek govorio.
"A zato ste se vi pridruili Svetom ratu?" Achamian ga upita, pokuavaju i uvjeriti samog sebe da jo uvijek njegov
odgovor Proyasu smatra lanim.
"Mislite na snove", Kellhus odgovori.
"Da, valjda."
Nakratko ga Princ Atrithaua bratski pogleda, gotovo alosno, kao da Achamian tek treba shvatiti pravila ovog susreta.
"ivot mi bijae neprestano matanje prije snova", objasnio je. "I sam poput sna, moda... San za koji pita - San o
Svetom ratu - bio je san koji razbuuje. San koji pretvara prijanji ivot u san. to bi ovjek trebao uiniti kada sanja
takve sne?" upita. "Nastaviti spavati?"
Achamian mu uzvrati osmijeh. "Bi li mogao?"
"Nastaviti spavati? Ne. Nikada. ak ni kada bih to htio. San nikada ne dolazi zato jer to elite. Nije ga mogu e uhvatiti
kao jabuku da zadovoljite glad. San je poput neznanja ili zaboravljivosti... to ga se vie trudite dose i, to on dalje
izmie."
"Kao i ljubav", Achamian doda.
"Da, kao i ljubav", Kellhus e blago, pogledavi nakratko Senve. "A zato ste se vi, arobnjak, pridruili Svetom ratu?"
Pitanje je uhvatilo Achamiana nespremnog. Odjednom je odgovarao otvorenije nego je namjeravao.
173

"Ne znam zato... Zato jer mi je kola naredila, pretpostavljam."

Kellhus se blago nasmijei, kao da prepoznaje zajedniki problem. "No koja je vaa svrha ovdje?"
Achamian se ugrizne za usnicu, no nikako druk ije nije ustuknuo pred poniavaju om istinom. "Mi tragamo za drevnim i
neumoljivim zlom", ree polagano, s ogorenjem ovjeka kojeg su previe puta ismijali. "Zlo koje nismo uspjeli pronai
ve vie od tri stotine godina. A ipak iz no i u no mue nas snovi o strahotama koje je to zlo neko uzrokovalo."
Kellhus kimne, kao da ak i to ludo priznanje ima neki pandan u njegovom vlastitom ivotu."Teko je, zar ne, tragati za
neim to ne vidimo?"
Te rijei ispune Achamiana neobjanjivom tugom.
"Da... Vrlo teko."
"Moda, Achamiane, nismo toliko razli iti, vi i ja."
"Kako to mislite?"
No Kellhus nije odgovorio. Nije trebao. ovjek je osjetio njegovu raniju skeptinost, Achamian je shvatio, i na nju je
odgovorio pokazavi mu ironiju jednog ovjeka kojeg proganjaju snovi, a koji ne priznaje drugome njegove vlastite
muke. Iznenada Achamian shvati da vjeruje u njegovu pri u. Kako bi inae vjerovao u samoga sebe?
Unato tim trenucima suptilnog upuivanja, Achamian je shvatio po mukar evom govoru i ponaanju da ne zna
apsolutno nita o ediktu. Njihov razgovor bijae lien neopipljivog suparnitva koje je poput mirisa, ponekad slatkog no
uglavnom gorkog, obavijalo razgovore izmeu drugih ljudi. Zahvaljujui tome, njihova je rasprava karakterom nalikovala
putovanju. Povremeno bi se smijali, a ponekad bi utihnuli, primireni ozbiljno u tema. A ti su trenuci bili poput postaja,
malenih svetita po kojima se usmjerava vee hodoae.
Taj ga ovjek, Achamian je spoznao, nije htio ni u to uvjeravati. Svakako, poneto mu je elio pokazati, poneto s njim
podijeliti, no svaki je primjer ponudio u okviru me usobnog razumijevanja: Neka nas pokreu, nas dvojicu, stvari same.
Otkrivajmo jedan drugoga.
Prije nego je doao do njihove vatre, Achamian je bio spreman biti vrlo sumnji av, ak i otro kritian, prema svemu to
bi mu ovjek mogao rei. Drevni je Sjever sada bio dom bezbrojnim plemenima Srankova, a njegovi veliki gradovi - Tryse,
Saugli, Myclai, Kelmeol i ostali - izdubljene ruevine, mrtve ve dvije stotine godina. A ondje gdje haraju Srankovi, Ljudi
ne prolaze. Drevni je Sjever bio mraan za Mandat. Nedokuiv. A Atrithau je bio usamljeni svjetionik u toj tami, krhak
pred dugom, drevnom sjenom Golgotteratha. Jedino svjetlo protiv crnog srca Savjeta.
Stoljeima ranije, dok je Savjet jo otvoreno ratovao protiv Mandata, Atyersus je imao misiju u Atrithauu. No misija je
utihnula prije nekoliko stoljea, nedugo prije nego to se Savjet povukao u tamu. S vremena na vrijeme, slali su
ekspedicije na sjever da istrauju, no sve su bile mahom neuspjene. Ili su ih natrag vratili Galeo ani, koji su bili
pretjerano ljubomorno uvali svoj sjeverni karavanski put, ili su netragom nestale u bespuima Istyulskih ravnica.
Kao posljedica. Mandat je znao vrlo malo o Atrithauu, samo ono to bi uspjeli doznati od trgovaca koji su uspjeli
preivjeti dugi zaobilazni put od Atrithaua do Galeotha. I stoga je Achamian znao da e u potpunosti robovati
injenicama onakvim kakvima ih Kellhus opie. Ne e biti naina da ustanovi govori li istinu - nee moi znati ni je li on
uope princ iega.
A ipak, Anasurimbor Kellhus bio je ovjek koji pokree due onih koji ga okruuju. Razgovarajui s njim, Achamian je
primijetio da dolazi do uvida do kojih bi ina e teko doao, da pronalazi odgovore na pitanja koja se prije nije usudio
priznati - kao da je njegova vlastita dua odjednom ubrzala i otvorila se. Prema kriti arima, i filozof Ajencis je bio takav
ovjek. A kako bi netko poput Ajencisa mogao lagati? inilo se kao da je Kellhus sam ivu e otkrivenje. Pravi primjer
Istine.
Achamian mu je i nesvjesno poeo vjerovati - vjerovati, unato tisuu godina sumnje.
No je odmicala, a vatra postala opasno slabana. Senve, koja je malo govorila, zaspala je s glavom u Kellhusovom krilu.
Njezino usnulo lice pobudilo je blijedu usamljenost u Achamianu.
"Voli li je?" Achamian upita.
Kellhus se skrueno nasmijei. "Da... Trebam je."
"Ona te oboava, zna. Vidim to u nainu na koji te gleda."
No to je izgleda rastuilo Kellhusa. Lice mu se smrknulo. "Znam." Rekao je nakon nekog vremena. "Iz nekog razloga misli
da sam neto vie nego to stvarno jesam... I drugi to ine."
"Moda", Achamian ree s osmijehom koji mu se inio neobino neiskrenim, "oni znaju neto to ti ne zna."
Kellhus slegne ramenima. "Moda." Pogleda ozbiljno u Achamiana. A onda, glasom punim bola, doda, "Koja ironija, zar
ne?"
"A to to?"
"Ti, evo, posjeduje povlateno znanje, a nitko ti ne vjeruje, dok ja ne posjedujem nita, a svi inzistiraju na tome da ja
posjedujem povlateno znanje."
A Achamian je mogao misliti samo. Ali da li mi ti vjeruje?
"Kako to misli?" upitao je.
Kellhus ga zamiljeno pogleda. "Danas poslijepodne ovjek je pao na koljena preda mnom [poljubio rub moga ogrtaa."
174

Tada se nasmijao, kao da je jo uvijek zapanjen apsurdnou tog ina.

"Zbog tvog sna", ree Achamian izravno. "On misli da te pokreu Bogovi."
"Uvjeravam te da me nisu pokrenuli ni na koji drugi nain."
Achamian je sumnjao u to i na trenutak se prepao. Tko je taj ovjek?
Sjedili su u tiini neko vrijeme. Daleki uzvici oglasili su se negdje u taboru oko njih. Pijanice.
"Pseto!" netko je zaurlao. "Pseto!"
"Stvarno ti vjerujem, zna", Kellhus ree napokon.
Acamianovo srce zatreperi, no on ne ree nita.
"Vjerujem u misiju tvoje kole."
Sad je bio red na Achamianu da slegne ramenima. "Barem vas dvoje vjerujete."
Kellhus se zasmijulji. "A tko je, ako smijem pitati, moj lakovjerni kolega?"
"Jedna ena. Esmenet. Prostitutka s kojom se viam s vremena na vrijeme." Achamian nije mogao odoljeti baciti pogled
na Senve dok je to govorio. Nije lijepa poput ove ene, ali je svejedno lijepa.
Kellhus ga je paljivo promatrao. "Sigurno je lijepa."
"Prostitutka je", Achamian odvrati, ponovno ljut na sebe to je u stanju izre i ono to misli.
Achamian je krivio utnju koja je uslijedila nakon tih gorkih rije i. Poalio ih je, ali ih nije mogao povu i. Pogledao je u
Kellhusa, s isprikom u oima.
No to je pitanje ve bilo zaboravljeno i oproteno. utnja meu dvojicom mukaraca uvijek je optereena neugodnim
znaenjima - optubama, oklijevanjem, prosuivanjem tko je slab, a tko jak - no utnje s ovim mukarcem uklanjale su
umjesto da zapeauju takve stvari. utnja Anasurimbora Kellhusa govorila je, Prijeimo na neto drugo, ti i ja, a ovoga
emo se prisjetiti u nekom boljem trenutku.
"Neto bih te zamolio, Achamiane," Kellhus ree nakon nekog vremena, "ali bojim se da se ne poznajemo dovoljno
dobro."
Kakva iskrenost. Kad bih barem ja mogao tako. "Sve to moe je pitati, Kellhuse."
Mukarac se nasmijei i kimne glavom. "Ti si uitelj, a ja sam neupueni stranac u zastraujuoj zemlji... Bi li me pristao
pouavati?"
S tim njegovim rijeima, Achamianu nasrne stotinu pitanja, no uo je sebe kako govori, "Smatrao bih se sretnim,
Kellhuse, uvrstiti Anasurimbora meu svoje uenike."
Kellhus se osmjehne. "Znai, dogovoreno. Tebe, Drusase Achamianu, smatram svojim prvim prijateljem u ovom ludilu."
Ove rijei pobude udnu srameljivost u Achamianu, i on osjeti olakanje kad je Kellhus probudio Senve i rekao joj da je
vrijeme da se povuku.
Kasnije, probijajui se mranim platnenim ulicama prema svom atoru, Achamian je iskusio neobi nu euforiju. Iako je
dobiti takvih stvari nemogue mjeriti, osjeao se kao da ga je susret s Kellhusom lagano preobrazio, kao da mu je
pokazao prijeko potrebni primjer neega duboko ljudskog. Primjer kako treba izgledati stav samog ivota.
Leao je budan u svom skromnom atoru u strahu da ne zaspe. Mogu nost da bi opet mogao proivljavati none more
inila mu se nepodnoljivom. Znao je da trauma gui uvide ba kao to ih i raspiruje.
Kada ga je konano svladao san, ponovno je sanjao katastrofu na Eleneotskim poljanama, smrt Anasiirimbora
Celmomasa II pod srankov-skim maljevima. A kada se probudio hvatajui hladni zrak, glas umirueg Visokog Kralja toliko slian Kellhusovom glasu! - odzvanjao mu je duom, preplavljao ritam njegova srca vlastitim proro anskim
ritmom.
Jedan od mojih potomaka e se vratiti, Seswatha -Anasurimbor e se vratiti...
...na kraju svijeta.
No to je to znailo? Je li Anasurimbor Kellhus zapravo znak, kao to se Proyas nadao? Znak Ne-Bojeg nebeskog
blagoslova Svetom ratu, kao to je Proyas pretpostavio, ve Ne-Bojeg neminovnog povratka?
...na kraju svijeta.
Achamian je poeo drhtjeti, tresti se od strave kakvu nikada prije nije osjetio budan.
Ne-Bog se vraa ? Molim te, sveti Sejenuse, daj da umrem
Bilo je to nezamislivo! Obgrlio je ramena i njihao se u tami atora, i aptao, "Ne!" Opet i iznova. "Ne!"
Molim te... Nije mogue da se to dogaa - ne meni! Ja sam preslab. Ja sam samo obi na budala...
S one strane platna njegovog atora, posvuda je bila prozra na tiina. Bezbrojni su ljudi spavali, snivali o strahotama i
slavi protiv pogana, i nisu imali pojma o onome ega se Achamian pribojavao. Bili su neduni, poput Proyasa, ispunjeni
nehajnim zanosom svoje vjere, mislei da je mjesto, grad imenom Shimeh, sami avao oko kojeg se vrti sudbina svijeta.
No Achamian je znao da avao tek trebaju nai na daleko mranijem mjestu, mjestu daleko na sjeveru gdje zemlja plae
smolom. Na mjestu imenom Golgotterath.
Po prvi put u mnogo, mnogo godina, Achamian je molio.
Razum mu se vratio kasnije, pa se osjeao pomalo blesavo. Koliko god Kellhus bio izvanredan, zaista nita osim snova o
Celmomasu i sluajnog imena nije jamilo tako zastraujue zakljuke. Achamian je bio skeptik i time se ponosio.
175

Prouavao je drevne pisce i narode, Ajencisa i prakticirao logiku. Druga Apokalipsa bila je tek najdramati niji od sto
banalnih zakljuaka. A ako je ita obiljeavalo njegov ivot u javi, bila je to banalnost.
Unato svemu, zapalio je svijeu arobnom rijei i stao prekopavati po rancu, pa izvukao mapu koju je na inio netom
prije nego li se pridruio Svetom ratu. Pogledao je imena razbacana po pergamentu, zastavi na
MAITHANET
Dokle god postoje stara neprijateljstva izmeu njega i Proyasa, shvatio je, anse da sazna vie o Maithanetu ili unaprijedi
istragu o Inrauovoj smrti bile su slabane.
ao mije, Inrau, pomislio je, tjerajui pogled s imena svog voljenog uenika.
Zatim je prouio
SAVJET
nakrabano - mnogo urnije, sada mu se inilo - posve samo u gornjem desnom kutu, i jo uvijek izdvojeno iz tanke
mree veza koje su spajale ostale. U svjetlosti svijea, inilo se da ime podrhtava na blijedom, zamrljanom listu, kao da je
rije o neemu previe poremeenom da bi se dalo uhvatiti tintom.
Namoio je pero u rog pa paljivo narkao ANASURIMBOR KELLHUS ispod mrskog imena.
Cnaiur je hodao logorom nevoljkim koracima osobe nesigurne u svoje odredite. Ulica kojom je krenuo vijugala je kroz
zbrku uspavanih tabora. Tu i tamo jo je gorjela vatra, a odravali su ih mrmljajui ljudi, uglavnom pijani. Mirisi su ga
salijetali, nosei otar smrad hladnim suhim zrakom: stoka, pokvareno meso, i dim od zapaljenog ulja - neka je budala
palila vlano drvo.
U mislima su mu prevladavala sjeanja na nedavni susret s Proyasom. Da bi zape atio svoj plan nadmudrivanja Cara,
Princ Conriye se savjetovao s petoricom conriyanskih palatina koji su se izjasnili za Kljovu. Ponosni mukarci koji lama u
ponosnim jezicima. ak i ratoborniji palatini, kao to su Gaidekki i Ingiaban, govorili su vie da bi pobijedili nego da bi
neto rijeili. Promatrajui ih, Cnaiiir je shvatio da svi igraju djetinjastu verziju iste igre koju je i Dunyanjanin igrao. Rije i
je, kao to su ga Moenghus i Kellhus nau ili, mogue koristiti otvorenoga dlana ili skupljene ake - da bi nekoga prigrlio ili
da bi nekoga porobio. Iz nekog su razloga svi ti Inriti, koji nisu imali nita opipljivo za osvojiti ili izgubiti jedan od drugoga,
govorili sa stisnutim akama - idiotske tvrdnje, lani ustupci, tobonje pohvale, laskaju e uvrede i beskrajan niz satirinih
aluzija.
Nazivali su to jnanom. Bilo je to obiljeje kaste i obrazovanosti.
Cnaiiir je podnosio tu farsu to je najbolje znao i umio, no - neminovno, sada mu se inilo - ubrzo su i njega uhvatili u
svoje mree.
"Reci mi, Scylvendi," upitao ga je Lord Gaidekki, rumen od pi a i smionosti, "ti tvoji oiljci, predstavljaju li ovjeka ili
ovjekovu mjeru?"
"Kako to misli?"
Palatin od Anpleija se nacerio. "Pa, pretpostavljam da kad bi, recimo, ubio Lorda Ganyamu ovdje, on bi zasluio najvie
dva oiljka. Ali kad bi ubio mene?" Pogledao je ostale, uzdignutih obrva i objeenih usana, kao da govori neto to je u
skladu s njihovim strunim sudom. "Koliko? Dvadeset oiljaka? Trideset?"
"Pretpostavljam", Proyas je rekao, "da scylvendski maevi sve ine jednakima."
Lord Imrotha se prejako nasmijao tome.
"Swazondi", Cnaiiir je rekao Gaidekkiju, "mjere neprijatelje, a ne budale."
Gledao je ravnoduno u zapanjenog Palatina, a onda pljunuo u vatru.
No Gaidekki se nije dao tako lako zaplaiti. "A to sam ja?" upitao je riskantno. "Budala ili neprijatelj?"
U tom je trenutku Cnaiiir prepoznao jo jednu muku koju e morati podnositi u nadolaze im mjesecima. Opasnosti i
oskudica rata bile su nita; podnosio ih je cijeli svoj ivot. Sramota druenja s Kellhusom bila je muka drugog reda, no
neto to je bio u stanju trpjeti u ime mrnje. No ponienje sudjelovanja u svadljivim nemuevnim obi ajima Inrita iz
dana u dan bilo je neto na to nije ra unao. Koliko e morati patiti da bi proveo osvetu u djelo?
Na sreu, Proyas je vjeto preduhitrio njegov odgovor Gaidekkiju, izjavivi da je sjednica gotova. Previe zgaen da bi
podnio njihovo oprotajno maevanje, Cnaiiir je jednostavno izmarirao iz paviljona u no.
Pustio je da mu pogled vrluda dok je hodao. Mjesec je bio pun i sjajan, i mrljao je srebrnu boju po povrini jure ih
oblaka. Ponukan neobinom melankolijom, podigao je pogled prema zvijezdama. Scylvendskoj djeci su govorili da je
nebo jak, nevjerojatno golem i izbuen bezbrojnim rupicama. Sjetio se kako mu je otac jednom pokazao prema nebu.
"Vidi, Nayu," rekao je, "vidi li tisuu tisua svjetala koja vire kroz kou no i? Po njima znamo da neko vee sunce gori
izvan ovog svijeta. Po njima znamo da je, kad je no, zapravo dan, a kad je dan, zapravo je no. Po njima, Nayu, znamo
da je Svijet la."
Scylvendijima su zvijezde bile podsjetnik: samo je Narod istinit.
Cnaiiir zastane. Praina pod njegovim sandalama jo uvijek je isijavala sunevu toplinu. Kroz tamu koja ga je neposredno
okruivala, inilo se da tiina piti.
to on tu radi? Meu inritskim psima. Meu ljudima koji urezuju dah na pergament i eprkaju hranu iz zemlje. Meu
ljudima koji su prodali svoje due u ropstvo.
176

Meu stokom.
to to radi?
Podignuo je ruke vjeama, proao palcima po o ima. Stisnuo.
Onda je zauo glas Diinyanjanina kako lebdi kroz mrak.
Stisnutih oiju, osjeao se opet kao mladi , kao da stoji usred utemot-skog logora i slua Moenghusov razgovor sa
svojom majkom.
Vidio je Bannutovo krvavo lice, koje se cerilo umjesto da se gri dok ga je davio.
Plaljivac.
Proao je noktima po tjemenu pa nastavio hodati. Izme u pregrada mranih tabora ugledao je Dunyanjaninovu vatru.
Ugledao je bradatog Uenjaka, Drusasa Achamiana, koji je sjedio i nagnuo se naprijed kao da se upinje sluati. Onda je
ugledao Kellhusa i Serwe, sjajne od vatre i okruene mrakom. Serwe je spavala s glavom u Dunyanjaninovom krilu.
Pronaao je mjesto pored kola odakle je mogao promatrati. unuo je.
Cnaiiir je imao namjeru paljivo sluati to Dunyanjanin govori, u nadi da e potvrditi bilo koju od svojih nebrojenih
sumnji. No ubrzo je shvatio da se Dunyanjanin poigrava s tim arobnjakom kao i sa svima ostalima, mlati ga stisnutim
akama, goni njegovu duu stazama koje je sam proizveo. Naravno, nije tako zvualo. U usporedbi s njegovim
poigravanjem s Proyasom i njegovim palatinima, ono to je Kellhus govorio U enjaku imalo je bolnu teinu. No sve je to
bila igra, igra u kojoj istine postaju priznanice, gdje svaka pruena ruka skriva aku.
Kako uope odrediti stvarne namjere takvog ovjeka?
Cnaiiiru padne na pamet pomisao da bi dunyanski redovnici mogli biti i vie nehumani nego to je mislio. to ako ideje
poput istine i smisla njima ne znae nita? to ako oni ne rade nita osim to se u nedogled kre u, poput nekakvih
gmazova, vijugaju kroz situaciju za situacijom, prodiru jednu duu za drugom samo da bi neto prodirali? Od te mu se
pomisli najeilo tjeme.
Nazivali su se uenicima Logosa, Najkraeg puta. Ali najkraeg puta do ega?
Cnaiiira nije bilo briga za Uenjaka, no slika Senve koja spava s glavom na Kellhusovim bedrima ispunjala ga je njemu
nesvojstvenim strahom, kao da lei ovijena nekom zlom zmijom. Scenariji su mu prolazili duom: kako se iskrada s njom
u gluho doba noi; kako je grabi i zagledava joj se u o i tako duboko da uspijeva probuditi njezino sredite, a onda joj
govori istinu o Kellhusu...
No te su slike uzmaknule pred bijesom.
Kakve su to kukavne misli? Uvijek vrludaju, uvijek lutaju bez puta, slabe. Uvijek izdajnike!
Senve se namrtila i migoljila, kao da je mu i neki san. Kellhus ju je odsutno milovao po obrazu. Ne mogavi skrenuti
pogled, Cnaiiir je udarao akama u pranjavi pod.
Ona je nita.
Uenjak se ubrzo povukao. Cnaiiir je promatrao Kellhusa kako vodi Senve u njihov paviljon. Bila je toliko nalik djevoj ici
kad bi je netko probudio: klimavog tijela, pognute glave, promatrala je vlastita stopala kroz namrgo ene trepavice. Tako
nevina.
I trudna, Cnaiiir je sada ve sumnjao.
Nekoliko je trenutaka prolo prije nego se Dunyanjanin ponovno pojavio. Otiao je do vatre i po eo je gasiti, gurkajui
tapom po pepelu. Posljednji plamici vatre su zatreperili i nestali, a Kellhus postade jeziva utvara iscrtana naranastom
hrpom ugljena pod nogama. Bez upozorenja, on podigne pogled.
"Koliko dugo si namjeravao ekati?" upita on Scylvendija.
Cnaiiir ustane, otresajui prainu s hlaa. "Dok arobnjak ne ode."
Kellhus kimne. "Da. Narod mrzi vjetice."
Unato tome to mu je Diinyanjanin bio blizu, stajao je dovoljno blizu ugljenima da osjeti njihovu suhu vru inu. Jo otkad
ga je Kellhus drao nad ponorom onoga dana u planinama, borio se s udnom fizikom plaljivou kad god bi se ovaj
nadvio nad njim.
Nitko nee zastraivati mene.
"to hoe od njega?" upita on pa pljune u ugljen.
"uo si. Poduku."
"uo sam. to hoe od njega?"
Kellhus slegne ramenima. "Jesi li se uope zapitao zato me je otac pozvao u Shimeh?"
"Rekao si da ne zna." Ti tako kae.
"Ali u Shimeh..." Kellhus ga otro pogleda. "Zato ba Shimeh?"
"Zato jer tamo ivi."
Dijnyanjanin kimne. "Tako je."
Cnaiiir je bio u stanju samo buljiti. Postojalo je neto to mu je Proyas spomenuo ranije iste ve eri... On je njega bio pitao
o Grimiznim Tornjevima, koji su razlozi kole za pridruivanje Svetom ratu, a Proyas mu je odgovorio kao da je
iznenaen njegovim neznanjem. Shimeh, rekao je, bijae dom Cishaurima.
177

Rijei su mu bile ljepljive u ustima. "Ti misli da je Moenghus Cishaurim?"

"Pozvao me tako to mi je poslao snove..."
Naravno. Moenghus ga je pozvao upotrebom magije. Magija! I sam je to rekao kad mu je Kellhus prvi put spomenuo
snove. Ali zato mu je ta veza promakla? Meu Fanimljanima se samo Cishaurimi bave magijom, jvloenghus je naprosto
morao biti Cishaurim. Znao je to, ali
Cnaiiir se namrti. "Nita mi nisi rekao! Zato?"
"Nisi elio znati."
Je li u tome bila stvar? Je li izbjegavao tu spoznaju? Cijelo je vrijeme Moenghus bio tek neko maglovito odredite,
istovremeno neuhvatljivo i primamljivo, kao predmet nekog opscenog putenog poriva. A nikada zapravo nije pitao
Kellhusa nita o njemu. Zato?
Trebam znati samo mjesto.
No takve su misli bile budalaste. Djetinjaste. Velika glad ne moe odoljeti gozbi. Tako su Svjetoznanci opominjali
tvrdoglave scylvendske mladce. Tako je i sam Cnaiiir opominjao Xunnurita i ostale poglavice prije Kiyutha. A ipak ovdje,
na najpogibeljnijem hodoau u itavom svom ivotu...
Dunyanjanin ga je promatrao s izrazom iekivanja, ak i tuge, na licu. No Cnaiiir je bio dovoljno pametan da zna da ga
neto ne sasvim ljudsko promatra iza tog i previe ljudskog lica.
Paljivo motrenje, toliko temeljito, toliko nemilosrdno da ga je bilo mogu e opipati.
Vidi me, jel' da? Vidi me kako iju gledam tebe...
Onda mu je sinulo: nije pitao Kellhusa o Moenghusu jer bi ispitivanje bilo znak njegovog neznanja i potrebe. Pokazati
takve nedostatke Diinyanjaninu bilo je isto kao ogoliti vrat pred vukom. Nije pitao o Moenghusu jer je znao da je
Moenghus tu, u svome sinu.
Naravno da to nije mogao rei.
Cnaiiir pljune. "Ne znam mnogo o kolama," rekao je, "ali jedno znam: U enjaci Mandata ne otkrivaju tajne o svojim
metodama - nikome. Ako eli nauiti prakticirati magiju, gubi vrijeme s tim arobnjakom."
Govorio je kao da Moenghusa nisu ni spomenuli. Dunyanjanin se, me utim, nije trudio glumiti zbunjenost. Obojica su,
shvatio je, stajala na istom mranom mjestu, istoj sjenovitoj praznini izvan plo e benjuke.
"Znam", Kellhus odgovori. "Priao mi je o Gnosi."
Cnaiiir je utnuo prainu po ugljenu i promatrao kako se crnilo raspruje po aru u udubini. Krenuo je prema paviljonu.
"Trideset godina", Kellhus se oglasi iza njega. "Moenghus ve trideset godina ivi meu ovim ljudima. Bit e jako moan premoan da bi ijedan od nas dvojice imao ikakve nade da e ga savladati. Trebat e mi vie od magije, Cnaiiire. Trebat
e mi nacija. Cijela nacija."
Cnaiiir zastane i ponovno pogleda prema nebu. "Pa e ti posluiti ovaj Sveti rat, zar ne?"
"Uz tvoju pomo, Scylvendi. Uz tvoju pomo." Dan za no. No za dan. Lai. Sve same lai.
Cnaiiir nastavi hodati, kora ajui meu jedva vidljivom uadi prema platnenom preklopu.
Prema Serwe.
Nekoliko je trenutaka Car piljio u svog starog Savjetnika u zaprepatenoj tiini. Unato tome to je bilo kasno, jo uvijek
je imao na sebi ogrtae boje ugljena, obiljeje svog poloaja. Bez daha je uao u Xeriusove privatne odaje tek nekoliko
asaka ranije, dok su ga robovi spremali za spavanje.
"Moe li, molim te lijepo, ponoviti ono to si upravo rekao, dragi Skeaose. Bojim se da sam te krivo uo."
Sputena pogleda, starac ree, "Proyas je navodno pronaao Scylvendija koji je ve ratovao protiv pogana - nanio im
strahovit poraz, tovie - i sad je predloio Maithanetu da bi on mogao biti dostojna zamjena za Conphasa."
"Neuveno! Drsko, naduto conriyansko pseto!" Xerius je mahao rukama kroz uskomeanu guvu predpubertetskih
robova. Jedan je djeak proklizao raskreen po mramornom podu, zaplakao i titio si lice. uo se zveket prevrnutih
kristalnih boca. Xerius prekorai djeaka i nae se licem u lice sa starim Skeaosom. "Proyas! Je li ikad postojao pohlepniji
ovjek od njega? Lopovska, pakosna hulja!"
Skeaos promuca brzopleti odgovor. "Nikada, Boe Me u Ljudima. N-no to vjerojatno nee omesti nae boanske
ciljeve." Stari je Savjetnik dobro pazio da zadri pogled vrsto uperen u pod. Nitko ne smije pogledati Cara u o i. Xerius
je vjerovao da ga zato sve te budale uistinu smatraju Bogom. to je drugo Bog nego tiranska sjena u ne ijoj okolini, glas
koji nikada ne ulazi u vidokrug? Glas niotkuda.
''Nae ciljeve, Skeaose?"
Sablasna tiina, naruena jedino tihim dje jim plaem.
"D-da, Boe Meu Ljudima. ovjek je Scylvendi... Scylvendi na elu Svetog rata? To je zasigurno neka ala."
Xerius duboko udahne. Stari je u pravu, zar ne? Bio je to tek jo jedan pokuaj conriyanskog Princa da ga naivcira - kao i
pljake uz rijeku Phayus. A svejedno je bio zabrinut... Nekako se njegov Savjetnik udno ponaao.
Xerius je cijenio Skeaosa daleko vie od svih ostalih napuhanih, uliziva kih savjetnika. U Skeaosu je pronaao savrenu
kombinaciju pokornosti i intelekta, poslunosti i pronicavosti. No u zadnje je vrijeme osjetio ponos, nedoputeno
izjednaavanje savjeta i proglasa.
178

Prouavajui krhki lik, Xerius se osjeao mirno - sumnjiavo mirno. "Jesi li uo onu izreku, Skeaose? 'Make gledaju
ovjeka s visoka, psi odozdo, a samo se svinje usu uju pogledati ovjeka izravno u oi.'"
"D-da, Boe Meu Ljudima."
"Pravi se da si svinja, Skeaose."
to li e ugledati na njegovom licu kada pogleda u lice Boga? Prkos? Strah? to bi trebalo biti na njegovom licu?
Ostarjelo, glatko izbrijano lice polako se okrenulo i podiglo, naas pogledalo u Careve oi prije nego se okrenulo nazad
podu.
"Drhti, Skeaose", Xerius promrmlja. "To je dobro."
Achamian je strpljivo sjedio pred malom vatrom potpaljenom za doruak, pijuckao posljednje gutljaje aja i odsutno
sluao Xinemusa kako izvjetava Iryssasa i Dinchasesa o planovima za to jutro. Rijei mu nisu mnogo znaile.
Otkad je upoznao Anasurimbora Kellhusa, Achamian je zapao u brige opsesivnog razmiljanja. Koliko god se trudio, nije
uspijevao uklopiti Princa Atrithaua ni u kakvu smislenu cjelinu. Barem je sedam puta pripremio Inkantacije dozivanja da
obavijesti Atyersus o svojim 'otkriima'. Barem je sedam puta posustao usred stiha i utihnuo mrmljaju i.
Svakako je Mandatu trebalo javiti. Vijest da je stigao Anasurimbor izazvala bi strku me u Nautzerom, Simasom i
ostalima. Achamian je znao da e pogotovo Nautzera biti uvjeren da Kellhus ozna ava ostvarenje Celmomasovog
proroanstva - da poinje Druga Apokalipsa. Iako je svaki ovjek bio u sreditu kojeg god mjesta na kojem se naao, ljudi
poput Nautzere smatrali su da se nalaze i u sreditu svog vremena. Ja ivim sada, mislili su i ne mislivi, stoga se mora
dogoditi neto znaajno.
No Achamian nije bio jedan od njih. On je bio racionalan i samim time nuno skepti an. Biblioteke Atyersusa bile su
krcate proglasima o predstojeoj propasti, a svaka je generacija bila jednako uvjerena kao i ona prije nje da se kraj blii.
Achamianu se niti jedna zabluda nije inila toliko ustrajnom, a rijetko koje utvaranje vie vrijedno prezira.
Dolazak Anasiirimbora Kellhusa naprosto je morao biti slu ajnost. U nedostatku bilo kakvog dokaza, odlu io je, razum
mu je nalagao da prihvati takav zaklju ak.
Palac koji je nedostajao u cijeloj prii, kako bi to Ainonjani rekli, sastojao se u tome da nije mogao vjerovati da e se i
Mandat na jednaki na in suzdrati od presude. Nakon stolje a gladi za mrvicama, Achamian je znao da e pomahnitati za
ovakvim otpatkom. Pa su mu pitanja po ela kruiti duom, a on se sve vie i vie pribojavao odgovora. Kako e Nautzera
i ostali protumaiti njegove vijesti? to e uiniti? Koliko e nemilosrdni biti u potjeri za svojim strahovima?
Dao sam im Inraua... Moram li im dati i Kellhusa?
Ne. Rekao im je to e se dogoditi Inrauu. Rekao im je, a oni su odbili sluati. ak ga je i njegov negdanji uitelj, Simas,
izdao. Achamian je bio Uenjak Mandata ba kao i oni. Sanjao je San Seswathin ba kao i oni. No za razliku od Nautzere i
Simasa, on nije bio lien samilosti. Bio je pametniji. I to je jo vanije, poznavao je Anasiirimbora Kellhusa.
Ili barem donekle. Dovoljno, moda.
Achamian je spustio zdjelicu aja pa se nagnuo naprijed i laktovima se naslonio na koljena. "to misli o pridolici. Zine?"
"O Scylvendiju? Dosjetljiv je. Krvoedan. I stravino neotesan. Nikakvo omalovaavanje kod njega ne prolazi nekanjeno,
ako nita drugo, zato jer se na sve nakostrijei..." Zabacio je glavu i dodao, "Nemoj mu rei da sam to rekao."
Achamian se naceri. "Mislio sam na onog drugog. Princa Atrithaua."
Maral postane neuobiajeno ozbiljan. "Iskreno?" upita nakon trenutka oklijevanja.
Achamian se namrti. "Naravno."
"Mislim da ima neto" - slegne ramenima - "neto na njemu."
"Kako to?"
"Pa, tu je to njegovo ime, zbog kojeg sam isprva bio sumnji av. Zapravo, htio sam te pitati^"
Achamian podigne ruku. "Poslije."
Xinemus duboko udahne i odmahne glavom. Od ne ega u njegovom ponaanju Achamiana prou trnci. "Ne znam to
bih mislio", rekao je konano.
"lU to ili se boji rei to misli."
Xinemus ga bijesno pogleda. "Ti si s njim proveo itavu veer. Reci ti meni: jesi li ikada upoznao takvog ovjeka?"
"Ne", Achamian prizna.
"I to ga ini drugaijim?"
"On je... bolji. Bolji je od veine ljudi."
"Od veine ljudi? Ili si mislio od svih ljudi?"
Achamian pogleda Xinemusa otro. "Plai te."
"Svakako. Ba kao i Scylvendi, uostalom."
"Ali na drugaiji nain... Reci mi, Zine, to tono misli da Anasurimbor Kellhus jest?"
Prorok ili proroanstvo?
"Vie", Xinemus ree odluno. "Vie od obinog ovjeka."
Uslijedila je dugotrajna utnja, ispunjena jedino povicima iz nekog udaljenog komeanja.
"injenica je", Achamian se konano odvai, "da ni ti ni ja ne znamo nita"
179

"to je sad ovo?" Xinemus usklikne, bulje i preko Achamianovog ramena.

Uenjak iskrivi vrat. "to ovo?"
Na prvi pogled uinilo mu se da se pribliava gomila. Mnotvo se probijalo kroz uski prolaz dok su se grupice ljudi
prilijevale kroz okolne atore. Mukarci su gazili ognjita, upali uad za suenje rublja, obarali u stranu improvizirane
stolce i rotilje. Achamian je ak vidio kako se jedan paviljon napola uruio jer su ljudi koji su se slijevali oko njega
iupali uad.
No onda je ugledao urednu formaciju grimizno odjevenih vojnika kako se u redovima slijevaju sredinom mnotva, a
usred njih etverokut robova golih do pasa, koji su nosili nosiljku od mahagonija.
"Nekakva procesija", kae Xinemus. "Ali tko bi..."
Glas mu utihne. Oboje su je u istom asu spazili: duga ku grimiznu zastavu okrunjenu ainonskim kriptogramom za Istinu
i sa smotanom troglavom zmijom. Simbol Grimiznih Tornjeva.
Zlatni je vez blistao na suncu.
"Zato bi tako podigli zastavu?" Xinemus upita.
Dobro pitanje. Za mnoge Ljude od Kljove, arobnjaci su se od pogana razlikovali jedino po tome to je njih bilo jo
zgodnije spaljivati. Udariti svoj biljeg usred tabora bilo je naprosto suludo odvano.
Osim ako...
"Ima li svoje Chorae?" Achamian upita.
"Zna da je ne nosim kad"
"Ima li je?"
"Meu mojim stvarima je."
"Donesi je... Brzo!"
Razvili su zastavu zbog njega, Achamian je shvatio. Imali su izbor: ili riskirati gnjev gomile ili riskirati da iznenade
Uenjaka Mandata. injenica da su ovo drugo smatrali ve om prijetnjom govorila je mnogo o loim odnosima izmeu te
dvije kole.
Oito su ga Grimizni Tornjevi eljeli upoznati. Ali zato?
Zaista, buna je gomila bivala sve gua kako se procesija uporno probijala naprijed. Achamian je vidio kako se grumeni
zemlje rasprskavaju u prainu pri susretu s nosiljkom. Povici 'Gurwikka!\ uobiajeni pogrdni naziv za arobnjake meu
Norsircima, ubrzo su se prolomili nebom.
Xinemus je dojurio iz svog paviljona, urlajui usput naredbe robovima. Brigandina mu se njihala na ramenima,
neprivrena, a on je drao tok u lijevoj ruci. Mnogi njegovi ljudi su se ve okupljali oko njega. Achamian je vidio na
desetke drugih koji su se probijali iz svakog kuta u njihovoj neposrednoj blizini, ali njihov broj nije bio ni blizu bruje im
stotinama, moda ak i tisuama, koje su se pribliavale.
Otresito na sebi svojstven nain, Xinemus si je razgrnuo put kroz svoje ljude i stao pored Achamiana.
"Jesi li siguran da dolaze zbog tebe?" viknuo je da nadglasa sve veu galamu.
"Zato bi inae izloili svoj Znak? Uinivi ovo javnim, osiguravaju si svjedoke. Koliko god to udno zvualo, mislim da to
rade kako bi me umirili."
Xinemus zamiljeno kimne. "Zaboravljaju koliko ih mrze." "A tko ne?"
Maral ga udno pogleda, pa pogleda u pribliavaju u gomilu, eui bradu. "Idem postaviti obrambenu liniju. Ili barem
pokuati. Ti ostani ovdje. Ostani vidljiv. Kada te ta budala, tko god to bio, susretne, reci mu da spusti Znak i iskrade se
odavde smjesta. Smjesta. Je li jasno?"
Te su ga rijei zapekle. Svih ovih godina koliko je Achamian poznavao Krijatesa Xinemusa, ovaj mu nikada nije galamio
naredbe. Uvijek ljubazni Xinemus naglo je postao Maral od Attrempusa, ovjek sa zadatkom i brojnim ljudstvom na
raspolaganju. No Achamian shvati da nije to bilo ono to ga je zaboljelo. Situacija je na koncu konca zahtijevala
odlunost. Ono to ga je zapeklo bio je prizvuk njegove ljutnje, osjeaj da njegov prijatelj na neki nain krivi njega.
Achamian je promatrao svog prijatelja kako nervozno postrojava svoje ljude, a onda ih uz pomo Dunchasesa razmjeta
u tanki polukrug kroz okolne tabore, upotrijebivi presueni kanal koji je vijugao iza njih da im titi bokove. Ostali su
pojurili u prostore izmeu atora kako bi uguili svaki otvoreni plamen koji su uspjeli na i.
Gomila i Grimizni Tornjevi bili su gotovo pred njima.
Xinemusovi vojnici uhvatili su se za ruke, a prvi sudionici nemira po eli su se okupljati pred njima, zarumenjeni i ne ba
raspoloeni da ih se ograni ava. Isprva su samo zbunjeno miljeli uokolo, izvikuju i uvrede na mnotvu razliitih jezika. No
kako se procesija pribliavala, bilo ih je sve vie. Postajali su smjeliji. Achamian je ugledao Thuniyeranina koji je poeo
udarati, da bi ga zatim oborili na pod njegovi vlastiti drugovi. Druge su se skupine isto spojile rukama i pokuale se silom
probiti kroz redove. Xinemus je ubacio ono malo slobodnih ljudi to je imao na mjesta takvih okraja i barem je
privremeno uspio osujetiti bilo kakav upad.
Zastava Grimiznih Tornjeva kotrljala se blie, zastala, pa nastavila napredovati, pa opet zastala. Nad glavama je
Achamian spazio ulatene crne tapove kako se diu i sputaju poput velike stonoge prevaljene na le a. Tada je ugledao
Javrehe, vojnike-robove Grimiznih Tornjeva, kako mrko i odluno stupaju naprijed. Tajanstvena nosiljka kretala se prema
180

naprijed zajedno s njima.

Tko bi to mogao biti? Tko bi bio dovoljno glup
Iznenada je klin Javreha izbio na istinu i naao se licem u lice s Xinemusovim ljudima. Na trenutak zavlada strka.
Xinemus je pourio razjasniti situaciju i naao se pritom vrlo blizu. Malo dalje, nosiljka se ljuljala dok su se nosa i
probijali kroz navalu nagomilanih tijela. Troglava zmija lagano je tupkala na povjetarcu, ali je ina e bila mirna. Onda su se
iscrpljeni Javresi osipali iz linije, ozlijeeni i krvavi. Neke je ak trebalo fiziki nositi. Nosiljka je slijedila, poput broda koji
izletava kroz probijeni nasip. Xinemus je promatrao kao gromom oinut.
A onda kao da se sve rasulo po njima: ukradeni tanjuri, boce od vina pile e kosti, kamenje, pa ak i truplo make, pred
kojim se Achamian morao sagnuti.
Naizgled netaknuti, robovi su paljivo spustili svoj teret, kle ei sve nie dok im ela nisu dodirivala pranjavi pod, a
nosiljka im poivala na preplanulim leima.
Pljusak je prestao, a i povici postadoe sve rjei i rjei. Achamian se naao bez daha. Kapetan Javreha povukao je u
stranu zaslon od pletenog prua, a zatim smjesta pao na koljena. Pojavilo se stopalo u grimiznoj papu i, a za njim i
izvezeni nabori velianstvene halje.
Nastupi trenutak potpune tiine.
Bio je to Eleazaras glavom. Vrhovni vladar Grimiznih Tornjeva i neslubeni vladar Visokog Ainona.
Achamian se naao zaprepaten od nevjerice. Vrhovni vladar? Ovdje?
Neki od onih koji su se nali u gomili znali su, ini se, kako on izgleda. Meu njima se prolomio amor, koji je potrajao
nekoliko trenutaka, a onda utihnuo kad su shvatili zna enje dogaaja kojem su svjedoili. Nalazili su se u prisustvu
jednoga od najmonijih ljudi u Tromorju. Samo su rijah i Padirada imali veu mo od Vrhovnog vladara Grimiznih
Tornjeva. Bio on bogohulnik ili ne, ovjek takve moi zahtijevao je potovanje, a potovanje je zahtijevalo tiinu.
Eleazaras je ironino pogledom eljao promatrae, pa se okrenuo prema Achamianu. Bijae on visok, s dostojanstvom
svojstvenim vitkim, gracilnim mukarcima. Hodao je kao po gredi, nogu pred nogu. Ruke je drao prekriene i skrivene u
rukavima, kao to je bio formalni obi aj meu istonjakim magima. Zaustavio se na udaljenosti propisanoj jnanom i
blago se nakloni Achamianu. Achamian uo i preplanulo tjeme meu prorijeenom sijedom kosom, koja je bila smotana
u raskonu pundu tik iznad vrata.
"Morate mi oprostiti na drutvu koje me, eto, prati", rekao je, odmahnuvi rukom s dugim noktima prema zapiljenoj
gomili. "Bojim se da su spektakli uvijek narkotik."
"Ba kao i protuslovlja", Achamian odgovori spokojno. Koliko god zapanjuju a bila ova nenadana audijencija. Grimizni
Tornjevi nisu bili prijatelji Uenjacima Mandata. Nije vidio razloga da se pretvara da jesu.
"Zaista. Reeno mi je da prouavate Ajencisovu logiku. Ba ste slastan zalogaj, vi Uenjaci Mandata, jeste li znali?"
Ainonjani, pomisli Achamian mrzovoljno.
"Prisiljeni smo stalno tjerati leinare, ako ste na to mislili."
Eleazaras odmahne glavom. "Nemojte si laskati. Utvaranje i mu enitvo ne idu ruku pod ruku. Nikad nisu i nikad ne e."
"Ja sam ih uvijek smatrao jednom te istom stvari." Okolno mnotvo postajalo je sve vie nemirno, pa su bili prisiljeni
povisiti glas.
Usne Vrhovnog vladara skupile su se u kiselu crtu. "Bistar ovjek. Bistar ovjeuljak. Drusase Achamianu, kako to da ste
nakon tolikih godina jo uvijek na terenu, ha? Da niste nekoga uvrijedili? Nautzeru, moda? Ili ste zlostavljali Proyasa dok
je bio djeak? Je li vas zato Kua Nersei najurila prije toliko godina?"
Achamian je ostao bez teksta. Istraili su ga, naoruali se svim bolnim injenicama i aluzijama koje su uspjeli iskopati. A
on je mislio da on prati njih!
"Ah..." Eleazaras ree. "Niste oekivali da u biti ba toliko netaktian, zar ne? I tupi no, uvjeravam vas, ima"
''Gamad neista!" netko se zaderao uznemirujue surovo. Uslijedilo je jo povika. Achamian se ogledao oko sebe, i
primijetio da se Xinemusovi ljudi ponovno hrvaju da o uvaju poloaj. Mnogi su se Inriti naginjali preko njihovih spojenih
ruku i izvikivali prostote.
"Moda bismo se trebali povui u Maralov paviljon", Eleazaras ree.
Achamian ugleda Xinemusovo bijesno lice iza Vrhovnog vladara.
"To nije mogue."
"Znai tako."
"to elite, Eleazaras?" Xinemus je traio od Achamiana da okona ovaj sastanak prije nego i pone, ali to nije mogao
izvesti. Ne samo daje govorio s Eleazarasom, najmonijim Mistinim arobnjakom Tromorja, govorio je i s ovjekom koji
je sklopio sporazum svoje kole s Maitha-netom. Moda je Eleazaras znao kako je Maithanet saznao za njihov rat sa
Cishaurimom. Moda e htjeti zamijeniti tu informaciju za to god bilo to to ga je zanimalo.
"to elim?" Vrhovni vladar ponovi. "Pa samo vas upoznati. Rijetki su, ako niste ve primijetili, pomalo" - oi mu odlete
prema gundajuoj masi Inrita i natrag - "nepoeljni ovdje... Jnan nam nalae da se poveemo."
"Nalae nam i mrsko prikrivanje, ini se."
Vrhovni vladar se nasmijei. "Ali ne i izrugivanje. Nikada izrugivanje. Takvu pogreku ine samo polupismeni snobovi.
181

Pravi sljedbenik jnana nikada se ne smije drugome vie nego li se smije samome sebi."
Prokleti Ainonjani.
"to elite, Eleazaras?"
"Upoznati vas, kao to rekoh. Morao sam upoznati ovjeka koji je u potpunosti izokrenuo moje miljenje o Mandatu...
Kad se sjetim da sam vau kolu smatrao najblaom od svih!"
Sada je Achamian bio iskreno zbunjen. "O emu to govorite?"
"Reeno mi je da ste nedavno bili stanovnik Carythusala."
Geshrunni. Otkrili su Geshrunnija.
Jesam li i tebe ubio?
Achamian slegne ramenima. "I vaa tajna je otkrivena. U ratu ste s Cishaurimom." Kako bi mu to mogli osporiti kada su
to svima jasno obznanili svojim ulaskom u Sveti rat? Moralo je postojati jo neto.
Gnosa? Je li mu Eleazaras samo skretao panju dok su mu ostali ispipavali titove? Je li ovo bio samo smjeli uvod u
otmicu? Ve se to dogaalo.
"Naa je tajna izala na vidjelo", Eleazaras se sloi. "No izala je i vaa."
Achamian ga je fiksirao upitnim pogledom. ovjek je govorio kao da ga izaziva poznavanjem neke mra ne tajne, toliko
sramotne da nikakva aluzija, ma kako neizravna bila, ne moe ne biti jasna. A ipak on nije imao pojma o emu govori.
"Pukom smo sluajnou", Eleazaras nastavi, "pronali njegovo tijelo. Donio nam ga je ribar koji radi na u u rijeke
Sayut. No nije nas toliko muila injenica da ste ga ubili. Na kraju krajeva, u vanoj partiji benjuke, figure se esto
osvajaju rtvovanjem drugih. Ne, ono to nas je zasmetalo bio je nain."
"Ja?" Nasmijao se u nevjerici. "Mislite da sam ja ubio Geshrunnija?"
ok je bio toliko velik da su mu te rijei jednostavno izletjele. Sada je Eleazaras bio zbunjen.
"Vrlo ste vjeti u laganju". Vrhovni vladar ree nakon trenutka.
"A vi u samozavaravanju! Geshrunni je bio najbolje rangirani dounik kojeg je Mandat imao u posljednjih nekoliko
desetljea. Zato bismo ga ubili?"
Galama je postala glasnija. Buntovni likovi mekoljili su se oko Acha-miana, mahali akama, urlali uvrede i optube. No
inili su se nevjerojatno nebitni, kao da predstavljaju dim nastao iz apsurdnosti svega ovoga, njegovog prvog susreta s
Vrhovnim vladarom Grimiznih Tornjeva,
Eleazaras ga je zamiljeno promatrao jedan trenutak, a onda alosno odmahnuo glavom, kao da ga alosti upornost
okorjelog laca.
"Zato ubijaju bilo kojeg dounika, ha? Na toliko su mnogo na ina mnogi ljudi korisniji mrtvi. No kao to rekoh, na in na
koji je to uinjeno je pobudio moju, priznajem, morbidnu znatielju."
Achamian se namrgodio i pogrbio ramena u nevjerici. "Netko pravi budalu od vas, Vrhovni vladaru."
Netko se poigrava nama obojicom... Ali tko?
Eleazaras je zurio, usana napuenih kao da na zubima ima gorki dio limete. "Moj zapovjednik pijuna me upozorio na
ovo", rekao je napeto. "Pretpostavio sam da imate nekakav mrani razlog za to to ste uinili, neto povezano s vaom
prokletom Gnosom. No on me uvjeravao da ste jednostavno ludi. I rekao mi je da u to znati po nainu na koji ete
lagati. Samo luaci i povjesniari, rekao je, vjeruju u svoje lai."
"Prvo sam laac, a onda i luak?"
"Upravo tako", Eleazaras se otrese s osudom i gaenjem u glasu. "Tko bi drugi sakupljao ljudska lica?"
Upravo u tom trenutku iznad njihovih glava poleti jo kamenja.
Potiskujui potrebu da kri ruke, Eleazaras je pokuavao izbiti iz glave slike svog umalo katastrofalnog susreta s
Uenjakom Mandata dan ranije. Naroito ga je proganjalo lice jednog nepoznatog ovjeka: krnog tyonskog velikaa s
lijevim okom snjeno plavim kao posljedica nekog starog oiljka. Neka su lica zasigurno bila prikladnija za izraavanje
zlobe nego druga, naravno. Ali ovaj ovjek... Tada mu se inio samim utjelovljenjem mrnje, paklensko boanstvo u
obliju ogrubjelog tijela i uzavrele krvi.
Toliko nas preziru. A i trebaju.
Umjesto da podnose ponienje logorovanja pod zidinama Momemna, Grimizni Tornjevi su za basnoslovnu svotu
iznajmili oblinju vilu u vlasnitvu jedne od nansurskih Ku a. Po ainonskim mjerilima bila je pretura, vie tvrava nego
vila, no opet, Eleazaras je pretpostavio da Ainonjani pri gradnji nisu nikada morali imati na umu Scylvendije. I barem mu
je omoguavala odreenu dozu luksuza mira i tiine. Utaboreni Sveti rat postao je nepodnoljivo prljavo naselje, na to
ga je nedavna ekspedicija upoznavanja triput prokletog U enjaka Mandata podsjetila.
Eleazaras je otpustio sve robove i sad je sjedio sam na zasjenjenom trijemu s pogledom na jedino dvorite vile.
Promatrao Je Iyokusa, svog Zapovjednika pijuna i najblieg savjetnika, dok je napredovao blijed kroz osunane vrtove.
urio se kao da ga goni bljetina okoline. Promatrati ga kako prelazi sa sunca u sjenu bilo je isto kao i gledati zrno praine
kako blijeti pred kamenom. Iyokus je kimnuo pribliavaju i se njegovoj stolici. Sama njegova pojava esto je ostavljala
prijetei dojam na Eleazarasa - neto poput zamjeivanja prvih tragova kuge na neijem licu. Miris njegovog
staromodnog parfema nosio je, naprotiv, neobi an osjeaj utjehe.
182

"Imam novosti iz Sumne," Iyokus ree, natoivi si srebrni pokal vina sa stola, "o Kutighi."
Donedavno je Kutigha bio njihov posljednji preivjeli pijun u Tisu i Hramova - svi su ostali bili pogubljeni. Nije se javio
svojim nadreenima ve tjednima.
"Znai, misli da je mrtav?" Eleazaras upita mrzovoljno.
"Da", Iyokus odgovori.
Nakon svih tih godina, Eleazaras se naviknuo na Iyokusa, no negdje duboko u njemu uala je mala uspomena na
poetnu odbojnost. Iyokus bijae ovisan o chanvu, drogi koja je bila rasprostranjena me u veinom vladajuih kasti
Ainonjana - osim (a ta bi misao svako malo nanovo iznenadila Eleazarasa) Chepheramunnija, zadnje marionete koju su
postavili na ainonsko prijestolje. Onima koji su si mogli priutiti njezin slatki ugriz, chanv je izotravala um i produavala
ivot za razdoblja vea od stotinu godina, ali je isto tako crpila pigment iz tijela i, neki kau, volju iz due. Iyokus je
izgledao jednako sada kao i onoga dana kad se Eleazaras pridruio koli kao dje ak prije mnogo, mnogo godina. Za
razliku od ostalih ovisnika, Iyokus je odbijao koristiti minku da bi prikrio nedostatke na koi, koja je bila providnija od
masnog lana koje su siromani stavljali u prozore. Poput tamnih artriti nih crva, vene su mu se granale po licu. ak se
moglo vidjeti mrano sredite njegovih crvenih oiju kad bi zatvorio kapke. Nokti mu bijahu votani i crni od udaraca.
Dok sije Iyokus privlaio stolicu k stolu, Eleazaras se lagano zgrozio, i zatekao se kako promatra duinu vlastitih
preplanulih ruku. Koliko god bile mrave, imale su odre enu ilavu snagu, vitalnost. Unato uznemiravajuoj estetici te
ovisnosti, i sam bi se Eleazaras moda prepustio arima droge, pogotovo zato jer navodno izotrava intelekt. Moda
jedini aspekt chanva koji ga je sprijeio da se upusti u tu blijedu i za udno narcisoidnu ljubavnu vezu - ovisnici su se
rijetko vjenavali i dobivali ivu djecu - bila je uznemirujua injenica da nitko nije imao pojma odakle ona dolazi.
Eleazarasu je to bilo nepodnoljivo. Cijelim svojim opakim, strmim usponom na vrh koji je sada dosegao, uvijek je
odbijao djelovati ako ne zna klju ne injenice.
Sve do ovoga dana.
"Znai, nemamo vie izvora u Tisui Hramova?" Eleazaras upita, iako je ve znao odgovor.
"Niti jednog kojeg bi vrijedilo sluati... Veo je pao preko Sumne."
Eleazaras je gledao osunani perivoj - ljunane staze omeene kopljastim borovicama, divovsku brezu koja se objesila
nad staklastozelenim ribnjakom, straare s orlovskim licima.
"to to znai, Iyokuse?" upitao je. Doveo sam najveu kolu Tromorja u najveu opasnost ikada.
"To znai da moramo imati vjere", Iyokus ree s prizvukom flegmatinog fatalizma. "Vjere u tog Maithaneta." "Vjere u
nekoga o kome ne znamo nita?" "Zato se i zove vjera."
Odluka o pridruivanju Svetom ratu bila je najtea odluka u Eleazarasovom ivotu. U poetku, kad je tek primio
Maithanetov poziv, htio je prasnuti u smijeh. Grimizni Tornjevi? Da se pridrue Svetom ratu? Ta je mogu nost bila
previe apsurdna da bi je razmatrao i na trenutak. Moda je zato Maithanet svojem pozivu dodao est Drangulija kao
dar. Drangulije bijahu jedino to arobnjak ne bi mogao smijehom odagnati. Ova ponuda, Drangulije su govorile,
zahtijeva ozbiljno razmatranje.
Onda je Eleazaras uvidio to im Maithanet zapravo nudi. Osvetu.
"U tom sluaju moramo udvostruiti izdatke u umni, Iyokuse. Ovo je nedopustivo."
"Slaem se. Vjeraje^? nedopustiva."
Njegova deset godina stara slika zasko i Eleazarasa, izazvavi lagane drhtaje u vrcima prstiju: Iyokus koji pada pred
njega nakon ubojstva koe obasute mjehurima, proaran krvlju, usta mu njegova usta krete iste one rijei koje su
odzvanjale Eleazarasovom duom sve od tada: "Kako su to mogli u initi?"
Nevjerojatno je kako odreeni dani prkose godinama, postaju otrovni i napastuju sadanjost u obliku ju eranjeg dana
koji odbija umrijeti. ak i ovdje, daleko od Grimiznih Tornjeva i deset godina kasnije, Eleazaras je jo uvijek osjetio miris
slatkog peenog mesa - toliko nalik svinji ostavljenoj predugo na ranju. Koliko je ve prolo otkad je posljednji put bio u
stanju podnijeti svinjetinu? Koliko je puta sanjao o tome danu?
Sasheoka je bio Vrhovni vladar u to vrijeme. Sastajali su se u vijenicama duboko u hodnicima podno Grimiznih Tornjeva,
raspravljali o mogunosti da je jedan iz njihovih redova prebjegao u kolu Mysunsai. Odaja koja je bila nepovrediva,
najsigurnija od svih u Grimiznim Tor-njevima, bila je okruena titovima. Nije bilo mogu e zakoraiti niti se nasloniti na
goli kamen, a da se ne osjeti trag inskripcije ili aura inkantacija. A ipak su ubojice jednostavno zatreptali i stvorili se.
Neobina buka, nalik zujaju em lepetu ptica u mrei, i svjetlost, kao da su se naglo otvorila vrata na povrini sunca, koja
je okruivala tri lika. Tri paklenske siluete.
ok, jeza u kostima i paralizirane misli, a onda su se namjetaj i tijela razletjeli po zidovima. Zasljepljuju e trake najie
mogue bjeline sijevale su kutevima sobe. Krikovi. Strava mu je razdirala utrobu.
Zatien udubinom izmeu zida i prevrnutog stola, Eleazaras je ispuzao kroz vlastitu krv da umre - ili je barem tako
mislio. Neki od njegovih kolega jo su bili ivi. Spazio je onaj trenutak kada se Sasheoka, njegov prethodnik i u itelj,
sruio pred zasljepljujuim dodirom svojih ubojica. A Iyokus se, blijede glave zacrnjene krvlju, na koljenima njihao iza
Ijeskanja svojih titova i trudio se poja ati ih. Vodopadi svjetlosti su ga zasjenili, i Eleazaras je, nekako neprimije en od
strane uljeza, osjetio kako mu rijei kipe u ustima. Mogao je vidjeti njih - trojicu mukarca u tamnoutim ogrtaima,
183

dvojicu u unju i jednog uspravnog, okupane bijelim arom vlastitih napora. Vidio je spokojna lica s dubokim slijepim
| dupljama i energije koje su kruile iz njihovih ela kao kroz prozor u Onostrano. Zlatna sablast uzdigla se iz
Eleazarasovih ispruenih ruku - Ijuskasti vrat, silna kresta, drijelo koje se razjapljuje. Opreznom graciozno u kraljice,
zmajeva glava se sunovratila i iibala Cishaurime
vatrom. Eleazaras je plakao od bijesa. titovi im posustae. Kamen je popucao. Meso im je pometeno s kostiju. Agonija
im bijae prekratka.
A onda tiina. Razasuta tjelesa. Sasheoka je bio cvr ea ruevina. Iyokus je dahtao na tlu. Nita. Nisu nita naslutili. Onta
je bila naruena jedino njihovim vlastitim arolijama. Kao da Cishaurima nikada nije ni bilo. Iyokus je teturao prema
njemu... Kako su to uspjeli uiniti?
Cishaurimi su poeli njihov dugotrajni i tajni rat. Eleazaras e ga zavriti.
Osveta. To je bio dar kojeg im je Srijah od Tisue Hramova ponudio. Dar njihovog prastarog neprijatelja. Sveti rat.
Pogibeljan dar. Eleazarasu je sinulo da je Sveti rat simboli ki predstavljao Drangulije. Dati Chorae arobnjaku znailo je
dati neto to je nemogue uzeti, nainiti dar od njegove smrti i nemoi. Prihvativi osvetu koju mu je Maithanet pruio,
Eleazaras i Grimizni Tornjevi podali su se Svetom ratu. Time to je zgrabio, Eleazaras shvati, zapravo se predao. I sada su
Grimizni Tornjevi prvi put u svojoj velianstvenoj povijesti, ovisili o hirovima drugih.
"A to je s naim pijunima u Carskoj etvrti?" Eleazaras upita. Prezirao je strah pa je elio izbjei razgovor o Maithanetu,
ako bude mogue. "Jesu li otkrili neto vie o Carevom planu?"
"Nita... zasad", Iyokus odvrati hladno. "Pri a se, meutim, da je Ikurei Conphas primio poruku od Fanimljana nedugo
nakon unitenja Divljeg svetog rata."
"Poruku? O emu?"
"O Divljem svetom ratu, vjerojatno."
"No koji je bio njezin smisao? Je li to bilo priznanje, potvrda za dogovoreno sklapanje posla? Je li to bila opomena,
upozorenje protiv bilo kakve daljnje akcije u sklopu Svetog rata? Ili preuranjena ponuda za mirovne pregovore? to je to
bilo?"
"Moglo je biti bilo to od toga," Iyokus odgovori, "ili moda sve. Ne moemo nikako znati."
"Zato bi to poslali Ikurei Conphasu?"
"Iz milijun razloga... On je, ako se sjeate, neko vrijeme bio Sapatiahov taoc."
"Taj momak, Conphas, zbog njega trebamo biti zabrinuti." Ikurei Conphas je bio inteligentan, i previe, to je neminovno
znailo da je isto tako i beskrupulozan. Jo jedna zastrauju a misao: On e nam biti general.
Drei srebrni pokal iljastim prstima, Iyokus je izgledao kao da bulji u maleni nov i vina na njegovom dnu. "Smijem li
govoriti otvoreno. Vrhovni vladaru?" upitao je nakon nekog vremena.
"Svakako."
Emocije su se na Iyokusovom licu nakupljale kao voda u jutenoj vrei, ali ovaj put je njegova bojazan bila oita. "Grimizni
Tornjevi su ponieni svime ovime..." poeo je s nelagodom. "Postali smo potinjeni, a naa je sudbina da vladamo.
Napusti ovaj Sveti rat, Eli. Previe je tu nesigurnosti. Previe nepoznanica. Kockamo se vlastitim ivotima."
Zar i ti, Iyokuse?
Eleazaras osjeti kako mu se bijes poput zmije omotava oko srca. Cishaurimi su posadili tu zmiju u njemu onda pred deset
godina, i dobrano se ugojila od njegovog straha. Osjetio je kako se uvija u njemu, oivljava mu ruke enskastom eljom
da iskopa Iyokusove uznemirujue oi.
No rekao je samo: "Strpljenja, Iyokuse. Znanje je uvijek stvar strpljenja."
"Juer su vas zamalo ubili isti oni ljudi s kojima bismo trebali krenuti u napad, Vrhovni vladaru... Ako to ne prikazuje svu
apsurdnost nae situacije, onda nita ne prikazuje."
Govorio je o nemirima. Kakva je budala bio kad je iao stjerati Drusasa Achamiana u kut na takvom mjestu! Tamo je
svemu mogao doi kraj - stotine hodoasnika pobijene rukom Vrhovnog vladara. Grimizni Tornjevi u otvorenom ratu s
Ljudima od Kljove - da nije bilo hladne glave U enjaka Mandata. "Nemoj to initi, Eleazarase!" ovjek je povikao kad su
mase nasrnule prema njima. "Sjeti se vaega rata protiv Cishaurima!"
No i prijetnja je bila prisutna u njegovom nemarnom glasu: Neu ti dopustiti da to uini. Zaustavit u te, zna da to
mogu...
Koja izopaena ironija! Jer prijetnja je - a ne razum - zaustavila njegovu ruku. Prijetnja Gnosom! Njegovi su planovi
spaeni nedostatkom upravo onoga za ime njegova kola ve generacijama ezne.
Kako je prezirao Mandat! Sve su kole, ak i Carski Saik, priznavale nadmo Grimiznih Tornjeva - osim Mandata. A zato i
bi kada obini terenski pijun moe zastraiti njihovog Vrhovnog vladara?
"Taj incident", Eleazaras odgovori, "samo pokazuje ono to smo oduvijek znali, Iyokuse. Na poloaj u Svetom ratu jest
neizvjestan, ali svi veliki naumi zahtijevaju velike rtve. Kada situacija sazri, kada Shimeh bude spaljena ruevina, a
Cishaurimi istrebljeni. Mandat e biti jedina kola koja nas moe poniziti." Drevno carstvo - to e biti plaa za njegov
oajniki trud.
"Upravo se sjetih," Iyokus ree, "dobio sam pismo od ministra Dravnog arhiva u Carythusalu. Provjerio je sve izvjetaje
184

o mrtvima, kao to ste naredili. Bio je jo jedan, od prije nekoliko godina."

Jo jedno truplo bez lica.
"Znamo li tko je to bio? Koje su bile okolnosti?"
"Napola istrunuto. Pronali su ga u delti. Ne zna se tko je bio. Budu i da je prolo pet godina, mala je vjerojatnost da se
utvrdi njegov identitet."
Mandat. Tko bi rekao da oni igraju tako mrane igre? Ali kakva je igra u pitanju? Jo jedna nepoznanica.
"Moda je Mandat", Iyokus nastavi, "napokon odustao od svih onih besmislica o Savjetu i Ne-Bogu."
Eleazaras kimne. "Slaem se. Mandat sada igra nau igru, Iyokuse. Onaj ovjek, Drusas Achamian, uklonio je sve
sumnje..." Tako nadareni laac! Eleazaras mu je umalo povjerovao da nema pojma o Geshrunnijevoj smrti.
"Ako je Mandat dio igre," Iyokus kae, "sve se mijenja. Je li vam to jasno? Ne moemo se vie smatrati prvom kolom
Tromorja."
"Prvo trebamo zgromiti Cishaurim, Iyokuse. U meuvremenu se valja pobrinuti da Drusasa Achamiana motre."

OGLAVLJE SEDAMNAESTO
ANDIAMINSKI VISOVI
Sam je dogaaj bio dosad nezabiljeen: jo od pada Ceneija u ruke scylvendske horde nije se nalo toliko monika okupljenih na
jednom mjestu. No rijetki su znali da je samo ovjeanstvo na vagi. I tko je mogao znati da e kratka razmjena pogleda, a ne Srijahov
proglas, biti ono to je prevagnulo?
No nije li upravo to zagonetka povijesti ? Kada se zagledate dovoljno duboko, uvijek se ispostavi da se katastrofa i trijumf, pravi
predmet povjesniareva pomnog istraivanja, neizbjeno preokrenu pod utjecajem sitnica, beznaajnosti, sluajeva kao iz none
more. Kada previe razmiljam o ovome, ne strahujem da smo "pijanice na svetome plesu", kao to Protathis pie, ve da ples uope
ne postoji.
DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJPRVOGA SVETOGA RATA
Kasno proljee, 4111. godina Kljove, Momemn

U drutvu Cnaiiira, Xinemusa i petorice conriyanskih palatina koji su se zavjetovali Kljovi, Kellhus je slijedio Nersei
Proyasa kroz hodnike Andiaminskih visova. Vodio ih je jedan od Carevih eunuha, ostavljaju i za sobom uljasti miris
mousa i balzama.
Okrenuvi se iz rasprave sa Xinemusom, Proyas pozove k sebi Cnaiiira. Kellhus je paljivo biljeio hirovite prevrate
Proyasovog raspoloenja tijekom njihovog putovanja do Carske etvrti. Bio je on naizmjence ushien i zabrinut. Sada je
oito bio ushien. Pomisao je naprosto skakala iz njegovog profila: Ovo e upaliti!
"Iako nas ostale to izjeda," Proyas ree, pokuavajui zvuati neusiljeno, "na mnogo su na ina Nansurci najstariji narod
Tromorja, nasljednici Cenejana iz blie i Kyranejaca iz dalje povijesti. Oni ive svoje ivote u sjeni monumentalnih djela i
stoga osjeaju potrebu graditi spomenike" - isprui ruke prema visokim svodovima - "kao to je ovo."
Nastoji ublaiti mo kue svoga neprijatelja, Kellhus shvati. Boji se da bi ovo mjesto moglo zastraiti Scylvendija.
Cnaiiir se namrgodi i pljune na tmurne pastorale koji su im prolazili pod nogama. Eunuh ga pogleda preko debelog
ramena pa nervozno ubrza korak.
Proyas baci pogled na Scylvendija, prijekornim oima kojima je proturjeilo glupavo smijuljenje. "Inae se ne bih drznuo
ispravljati tvoje manire, Cnaiiire, ali mogli bismo bolje pro i ako se suzdri od pljuvanja."
Na to se jedan od angrizavijih palatina. Lord Ingiaban, glasno nasmijao. Cnaiiir stisne vilicu, ali ne re e nita.
Prolo je tjedan dana otkad su se pridruili Svetom ratu i osigurali gostoljubivost Nersei Proyasa. U tom je vremenu
Kellhus proveo sate i sate u transu vjerojatnosti, procjenjivao, projicirao i ponovno ocjenjivao ovaj neobi an zaokret
situacije. No Sveti rat se pokazao neura unljivim. Nita na to je dotad naiao nije se moglo usporediti s tolikim brojem
varijabli koje je rat predstavljao. Naravno, bezimene tisu e koje su sainjavale njegovu glavninu bile su uglavnom
nebitne, znaajne jedino po svojem zbroju, no a ica onih koji su bili vani, koji e u konanici odrediti sudbinu Svetog
rata, ostala mu je nedostupna.
Bilo je samo pitanje trenutka kad e se to promijeniti.
Veliko nadmetanje izmeu Cara i Velikih Imena Svetog rata doseglo je kriti nu toku. Ponudivi Cnaiiira kao zamjenu za
Ikurei Conphasa, Proyas je zatraio od Maithaneta da razrijei spor oko Careve Povelje, a Ikurei Xerius III. je u skladu s
tim pozvao sva Velika Imena da brane svoju stranu i sasluaju rijahovu presudu. Trebali su se sastati u njegovim
185

Privatnim vrtovima, skrivenim negdje u pozlaenom kompleksu Andiaminskih visova.

Bilo kako bilo. Sveti rat e uskoro krenuti u mar na daleki Shimeh. To ho e li Srijah stati na stranu Velikih Imena i
narediti Caru da opskrbi Sveti rat zalihama ili na stranu dinastije Ikurei i narediti Velikim Imenima da potpiu Carsku
povelju Kellhusu nije mnogo znailo. U svakom e sluaju, inilo se. Sveti rat imati sposobno vodstvo. Otroumnost
Ikurei Conphasa, nansurskog Uzvienog Generala, nevoljko je priznavao ak i Proyas. A inteligencija Cnaiiira, Kellhus je
znao iz prve ruke, bila je izvan svake sumnje. Bilo je vano samo da Sveti rat s vremenom nadvlada Fanimljane i dovede
ga u Shimeh.
Njegovom ocu. Njegovoj misiji.
Jesi li to elio, Oe? Hoe li ovaj rat biti moja lekcija?
"Pitam se", ree Xinemus mrzovoljno, "to e Car misliti o Scylvendiju koji pije njegovo vino i tipa njegove slukinje za
guzice?"
Princ i njegovi kolege monici umirali su od smijeha.
"Bit e previe zauzet krgutanjem zubima od bijesa", Proyas odvrati.
"Nemam strpljenja za ovakve igre", Cnaiiir ree, i iako su ostali to shvatili kao neobi no priznanje, Kellhus je znao da je to
upozorenje. Ovo e biti njegovo suenje, a meni e suditi kroz njega.
"Igre", drugi palatin, Lord Gaidekki, odgovori, "upravo zavravaju, moj divlji prijatelju."
Kao i uvijek, Cnaiiir se nakostrijeio na njihovo obraanje s visoka. ak su mu se i nosnice rairile.
Koliko e ponienja podnijeti da vidi mog oca mrtvog?
"Igra nikada nije gotova", Proyas dometne. "Igra je bez poetka i kraja."
Bez poetka i kraja...
Kellhus je bio jedanaestogodinji djeak kad je prvi put uo taj izraz. Bio je pozvan sa obuke k malom oltaru na prvoj
terasi, gdje se trebao sastati Kessriga Jeiikala. Iako je Kellhus ve proveo godine u minimaliziranju vlastitih strasti, ideja
da e upoznati Jeiikala ga je plaila: on je bio jedan od lanova Pragme, visoke brae Dijnyanjana, a susreti takvih ljudi i
djeaka obino bi zavravali u mukama za ove druge. Mukama kunje i otkrivenja.
Sunce je padalo kroz okna izmeu stupova oltara pa je kamen pod njegovim malim stopalima bio ugodno topao. Vani,
pod bedemima prve terase, planinski je vjetar eljao jablane. Kellhus se zadrao na svjetlosti, osje ao kako blaga toplina
sunca natapa njegovu halju i golo tjeme.
"Popio si svoj dio, kao to su te uputili?" Pragma upita. Bio je on starac, lica lienog izraza kao to je oltar bio lien
ukrasa. ovjek bi pomislio da gleda u kamen, a ne u dje aka, toliko mu je lice bilo bezizraajno.
"Da, Pragma."
"Logos je bez poetka i kraja, mladi Kellhuse. Razumije li to?"
Poduka je poela.
"Ne, Pragma", Kellhus odvrati. Iako je jo patio od straha i nade, davno je nadvladao potrebu da iskrivljava razmjere svog
znanja. Dijete nema mnogo izbora kada uitelji vide kroz lica.
"Tisuama godina ranije, kad su Diinyanjani tek pronali"
"Nakon drevnih ratova?" Kellhus ga nestrpljivo prekine. "Kad smo jo bili izbjeglice?"
Pragma ga udari, dovoljno silovito da ga zakotrlja po tvrdom kamenu. Kellhus dojuri na istu poziciju i obrie krv iz nosa.
No nije gotovo uope osjeao strah, a jo manje aljenje. Udarac je bio lekcija, nita vie. Meu Dunyanjanima sve je bilo
lekcija.
Pragma ga pogleda potpuno hladno. "Prekidanje je slabost, mladi Kellhuse. Ono proizlazi iz strasti, a ne iz uma. Iz tame
koja prethodi."
"Razumijem, Pragma."
Hladne su oi zurile kroz njega i vidjele da je to istina. "Kad su Dunyanjani tek pronali Ishual u ovim planinama, znali su
samo jedan princip Logosa. Koji je to princip bio, mladi Kellhuse?"
"Da ono to prethodi odreuje ono to dolazi poslije."
Pragma kimne. "Dvije tisue godina su prole, mladi Kellhuse, i mi jo uvijek taj princip smatramo istinitim. Zna i li to da
je princip prethodenja i onoga to dolazi poslije, uzroka i posljedice, zastario?"
"Ne, Pragma."
"A zato ne? Zar ljudi ne stare i ne umiru? Zar ne stare ak i planine i ne razmrve li se s vremenom?"
"Da, Pragma."
"Pa kako je onda mogue da ovaj princip nije zastario?"
"Zato", Kellhus odgovori, pokuavajui zatomiti traak ponosa, "jer princip prethodenja i onog to dolazi poslije nije
mogue pronai u krugu prije i poslije. On je temelj onoga to je 'mlado' i 'staro' pa ne moe samo po sebi biti mlado ili
staro."
"Tako je. Logos je bez poetka i kraja. A ipak ovjek, mladi Kellhuse ima poetak i kraj - kao i sve zvijeri. Zato je ovjek
drugaiji od ostalih zvijeri?"
"Zato jer ovjek kao i zvijeri stoji u krugu prije i poslije, a ipak razumije Logos. Posjeduje um."
186

"Tako je. A zato se, Kellhuse, Dunyanjani raaju za um? Zato tako neumorno obuavamo malu djecu poput tebe u
pitanjima misli, udova i lica?"
"Zbog Neprilike ovjeka."
"A to je Neprilika ovjeka?"
Pela je zujala po oltaru, a sada je iscrtavala snene, nasumi ne krugove pod svodovima.
"To da je zvijer, da mu udnje izviru iz tame vlastite due, da ga svijet obasipa proizvoljnim okolnostima, a ipak razumije
Logos."
"Upravo tako. A koje je rijeenje Neprilike ovjeka?"
"Potpuno se osloboditi ivotinjskih udnji. Potpuno upravljati razvojem okolnosti. Biti savreno oru e Logosa i tako
dosei Apsolutno."
"Tako je, mladi Kellhuse. A jesi li ti savreno orue Logosa?"
"Ne, Pragma."
"A zato nisi?"
"Zato jer me mue udnje. Ja jesam moje misli, ali me izvori mojih misli nadmauju. Ne posjedujem sebe, jer mi tama
prethodi."
"Zaista je tako, dijete. Kako ono nazivamo mrane izvore misli?"
"Legija. Nazivamo ih legija."
Pragma podigne ukoenu ruku, kao da eli obiljeiti klju nu postaju njihovog hodoaa. "Da. Mladi Kellhuse, upravo e
krenuti u najteu fazu svog Uvjetovanja: nadvladavanje unutarnje legije. Tek kad to uspije mo i e preivjeti Labirint."
"To e mi dati odgovor na pitanje Tisue tisua dvorana?"
"Ne. Ali e ti omoguiti da ga ispravno postavi."
Negdje blizu vrha Andiaminskih visova proli su kroz hodnik obloen bjelokosti i nali se u Carevom Privatnom vrtu,
trepui.
Meu poploanim stazama trava je bila meka i neokaljana, tamna u sjeni raznovrsnih stabala koja su sainjavala zrake
oko okruglog ribnjaka u sredini vrta: vodene interpretacije Carskog sunca. Hibiskus, kopneni lotosi i mirisni grmovi bujno
su rasli u gredicama uz staze. Kellhus je spazio kolibrie koji su prebirali kroz cvatove na suncu.
Dok su javna podruja Carske etvrti bila izgraena s namjerom da zastrae posjetitelje veliinom i razmetljivou.
Privatni je vrt, Kellhus shvati, bio zamiljen da pobudi osje aj prisnost, da gane gostujue uglednike darom Careva
povjerenja. Bilo je to mjesto jednostavnosti i elegancije, skromno srce koje je Car napravio od zemlje i kamena.
Okupljeni pod stablima empresa i tamarisa, inritski velikai - Galeoani, Tydonci, Ainonjani, Thunyerani, pa ak i poneki
Nansurac - stajali su u skupinama oko ne ega to je oito bila Careva klupa. Iako odjeveni u raskonu odje u i
nenaoruani, izgledali su vie kao vojnici nego kao dvorjani. Tek sazrele ropkinje leprale su meu njima, s golim
propupalim grudima i tananim nogama sjajnim od ulja, a oko bokova su im se njihali pladnjevi s vinom i raznim
delikatesama. Razlijegale su se zdravice; masne prste brisali su u fini muslin i svilu.
Gospodari Svetog rata. Svi okupljeni na jednome mjestu.
Prouavanje se produbljava, Oe.
Glave su se okretale, a glasovi utihnuli dok su se pribliavali. Nekoliko ih je klicalo Proyasu, ali je ve ina zurila u Cnaiiira,
ohrabreni otvorenim promatranjem mnotva.
Kellhus je znao da je Proyas namjerno sprijeio da itko od Velikih Imena upozna Cnaiiira kako bi bolje kontrolirao ovim
trenutkom. Izrazi na njihovim licima potvrdili su mudrost njegove odluke. ak i odjeven kao Inrit - u bijeloj lanenoj tunici
duine do ispod koljena i u sivom svilenom ogrtau - Cnaiiir je zraio divljom snagom. Njegovo borbeno lice. Njegovo
snano tijelo, eljezni udovi, i ruke koje s lako om mogu zavrnuti vratom. Njegovi swazondi. Njegove oi poput hladnih
topaza. Sve je na njemu svjedoilo o ubojitim djelima ili nagovijetalo ubojite namjere.
Veina Inrita bila je impresionirana. Kellhus je vidio strahopotovanje, zavist, ak i poudu. Napokon je stigao Scylvendi,
a njegovo je utjelovljenje, inilo se, daleko nadilazilo glasine koje su uli.
Cnaiiir je s prezirom podnosio njihovo buljenje i pogledom etao od ovjeka do ovjeka kao da ocjenjuje stoku. Proyas
promrmlja nekoliko rijei Xinemusu, pa pouri odvui u stranu i Cnaiiira i Kellhusa.
Iznenada su ih velikai po eli na veliko salijetati. Xinemus ih je odbijao, povikavi, "Ubrzo ete uti to ovjek ima za
rei."
Proyas se namrtio i promumljao, "Ovo je prolo kako se moglo i o ekivati, rekao bih."
Conriyanski Princ bio je, kako je Kellhus otkrio, poboan, ali skriveno temperamentan ovjek. Posjedovao je snagu,
moralnu sigurnost koja je na neki na in poticala druge da trae njegov blagoslov. No bio je isto tako eljan razotkrivanja
bezbonosti, sumnjiav prema istom onom ovjeku kojeg je privukla njegova sigurnost.
Kellhusa je isprva zbunjivao taj spoj sumnje i sigurnosti u njemu. No nakon ve eri provedene s Drusasom Achamianom
shvatio je da je Princ prestolonasljednik nau en biti sumnjiav. Proyas je bio oprezan iz navike. Kao i sa Scylvendijem,
Kellhus je bio primoran kretati se zaobilaznim putevima kada bi imao posla s njim. ak i nakon nekoliko dana rasprava i
temeljitih ispitivanja, on je i dalje bio rezerviran.
187

"Izgledaju nestrpljivo", kae Kellhus.

"Zato i ne bi bili?" Proyas odgovori. "Doveo sam im Princa koji tvrdi da sanja Shimeh i scylvendskog poganina koji bi im
mogao postati general." Zamiljeno prijee pogledom po svojim kolegama Ljudima od Kljove. "Ovi e ljudi biti tebi
jednaki", ree. "Vodi rauna o njima. Upoznaj ih. Svi do jednoga iznimno su ponosni, a ustanovio sam da ponosni ljudi
nisu skloni donoenju mudrih odluka..."
Smisao je bio jasan: ubrzo e njihovi ivoti ovisiti o mudrosti odluka tih ljudi.
Princ pokae na visokog Galeoanina koji je stajao ispod visee rue i zelenila tamarisa. "Ono je Princ Coithus Saubon,
sedmi sin Kralja Eryeata i voa galeotskog kontingenta. Onaj s kojim se svai je njegov neak, Athjeari, Grof od Gaenrija.
Coithus Saubon je prili no slavan u ovim krajevima: zapovijedao je vojskom koju je njegov otac poslao na Nansurij pred
nekoliko godina. Izborio je nekoliko uspjeha, bar sam tako uo, ali ga je ponizio Conphas nakon to ga je Car postavio za
Uzvienog Generala. Moda nitko na svijetu ne mrzi Ikureije vie od njega. Me utim, nije mu nimalo stalo ni do Kljove ni
do Kasnijeg Proroka."
Jo jednom je Proyas ostavio stvari nedoreene. Galeotski Princ bio je plaenik koji e ih podravati samo dokle god se
njihovi ciljevi poklapaju s njegovima.
Kellhus je ocjenjivao mukarevo lice, s jakom eljusti i pjesniki lijepo pod crvenkastoplavom upavom kosom. Pogledi
im se sretoe. Saubon kimne sa suzdranom Ijubaznou.
Jedva zamjetno ubrzavanje kucanja srca. Blago rumenilo oblije mu lice. Oi se lagano suavaju, kao da napola kilji pred
nekim nevidljivim udarcem.
Niega se ne boji vie od miljenja drugih ljudi.
Kellhus kimne natrag, s iskrenim, bezazlenim izrazom na licu. Zakljuio je da je Saubon odrastao pod ne ijim otrim
okom - okrutnog oca, moda, ili majke.
eli se dokazati u ivotu, posramiti oi koje ga procjenjuju.
"Nita ne osiromauje vie od astohleplja", ree Kellhus Proyasu.
"Tako je", Proyas se sloi, pa i on kimne galeotskom Princu.
"Onaj tamo ovjek," Princ nastavi, pokazujui na Tydonca s velikim trbuhom iza Galeoanina, "to je Hoga Gothyelk, Grof
od Agansanora i izabrani vo a kontingenta iz Ce Tydonna. Prije nego sam se ja rodio, porazio je mog oca u Maanskoj
bitki. Otac svoje epanje naziva 'Gothyel-kovim darom'." Proyas se nasmijei poput pravog privrenog sina koji se odvie
veseli oevim alama. "Glasine kau da je Gothyelk jednako poboan u hramu koliko neslomiv na bojnom polju."
Jo jedna poruka: On je jedan od nas.
Za razliku od Saubona, Gothyelk nije bio svjestan da ga promatraju: bio je previe zauzet grenjem trojice mlaih
mukaraca, vjerojatno na svom materinjem jeziku. Njegova brada, dugaka eljeznosiva griva, njihala se i tresla dok je
galamio. Nosnice su mu se irile na ionako irokom nosu. O i su mu sijevale pod zaraslim vjeama.
"Oni mukarci koje grdi?" Kellhus upita.
"To su mu sinovi - trojica od sinova, u svakom sluaju. U Conriyi ih nazivamo Hogin Nakot. Kori ih jer previe piju. Car i
eli da se napiju, kae."
No Kellhus je znao da gnjev starog Grofa nije uzrokovalo samo njihovo pijanevanje. Nekakav mu je umor opsjedao lice,
neto iji je polet posustao tijekom dugog i turbulentnog ivota. Hoga Gothyelk vie nije osje ao ljutnju, ne uistinu samo razne oblike tuge. No iz kojih razloga?
Neto je uinio... Misli da je proklet.
Da, to je bilo to: skrivena odlunost, poput oputenih vlakana u napetim naborima lica, oko o iju.
Doao je umrijeti. Umrijeti oien.
"A onaj ovjek," Proyas nastavi, dovoljno odvaan da upire prstom, "u sredini one grupe s maskama... Vidi li ga?"
Proyas je pokazivao sasvim lijevo, gdje se okupila daleko najve a skupina: palatini-guverneri Visokog Ainona. Svi do
jednoga bili su odjeveni u velianstvene halje. Ispod vlasulja s pletenicama nosili su bijele porculanske maske preko o iju
i obraza. Izgledali su kao statue s bradama.
"Onaj kojemu je kosa icama uvrena poput lepeza na leima?" Kellhus upita.
Proyas mu uputi kiseli osmijeh. "Upravo taj. To je ni vie ni manje nego Chepheramunni glavom, Kralj-Regent Visokog
Ainona i potrko Grimiznih Tornjeva... Vidi li kako prezirno odbija svu ponuenu hranu i pie? Strahuje da e ga Car
pokuati otrovati."
"Zato nose maske?"
"Ainonjani su raskalaen narod", Proyas odgovori, bacivi oprezan pogled prema onima koji su im bili najblie. "Rasa
glumaca. Pretjerano su opsjednuti suptilnostima meuljudske komunikacije. Skriveno lice smatraju mo nim orujem u
svim pitanjima vezanim uz jnan."
"Jnan", promrmlja Cnaiiir, "je bolest od koje svi vi patite."
Proyas se nasmijei, uivajui u nepopustljivom preziru ovjeka iz stepe. "Nesumnjivo je tako. Ali Ainonjani su smrtno
bolesni."
"Oprostite," Kellhus ree, "ali to je zapravo 'jnan'?"
188

Proyas ga zbunjeno pogleda. "Nikad nisam mnogo razmiljao o tome", prizna. "Sje am se da ga Byantas definira kao 'rat
rijei i osjeaja'. Ali daleko je vie od toga. Suptilnosti koje upravljaju ponaanjem me u ljudima, moglo bi se rei. To je"
- slegne ramenima - "jednostavno na obiaj."
Kellhus kimne. Tako malo znaju sami o sebi, Oe.
Nezadovoljan nedostatno u vlastitog odgovora, Proyas im preusmjeri panju na omanju grupicu mukaraca koji su
stajali oko ribnjaka, svi u jednakim bijelim odorama ureenim kljovama preko tunika.
"Ondje. Onaj sa srebrnom kosom. To je Incheiri Gotian, Vrhovni zapovjednik Srijalskih vitezova. Dobar je ovjek rijahov izaslanik. Maithanet mu je naloio da presudi na slu aj protiv Cara."
Gotian je ekao Cara u tiini, drei u rukama malenu kutiju od bjelokosti - poslanicu od Maithaneta glavom, Kellhus je
pretpostavio. Iako je Gotian izgledao samouvjereno, Kellhus je odmah vidio da je nervozan: ubrzano pulsiranje ile
kucavice pod tamnom koom vrata, napinjanje tetiva po nadlanicama, napeti poloaj muskulature oko usana...
Ne osjea se doraslim svojem teretu.
No nije samo nervoza kuhala pod njegovim izrazom lica: oi su mu odavale i neobinu enju, onu kojoj je Kellhus
svjedoio mnogo puta na mnogim licima.
ezne za tim da ga netko potakne... Da ga potakne netko poboniji od njega samoga.
"Dobar ovjek", Kellhus ponovi. Moram ga samo uvjeriti da sam ja poboniji.
"A onaj tamo," Proyas ree, pokazujui sebi desno "je Princ Skaiyelt od Thunyerusa, stoji u sjeni onoga diva - onoga kojeg
nazivaju Yalgrota."
Bilo po nekom planu ili ne, mali thunyerski kontingent smjestio se na rubu okupljenih inritskih velikaa. Od svih plemi a
okupljenih u vrtu, samo su oni bili u ratnoj spremi, sa crnim icanim oklopima ispod ogrta a s dugim rukavima i
izvezenim stiliziranim ivotinjama. Svi do jednoga imali su otre brade i dugu svilenkastu kosu. Skaiyeltovo je lice bilo
jednolino izbrazdano, kao od boginja. Neto je mrko mrmljao Yalgroti koji se nadvio nad njim, gledaju i preko glava u
Cnaiiira nepopustljivim pogledom.
"Jeste li ikad vidjeli ovakvog ovjeka?" Proyas procijedi, zurei u diva s neskrivenim divljenjem. "Nadajmo se da se
zanima za tebe iz isto znanstvenih razloga, Scylvendi."
Cnaiiir uzvrati Yalgrotin pogled ne trepnuvi. "Da," re e jednolino, "za njegovo dobro. Ljude se ne mjeri samo po
njihovoj grai."
Proyas nadigne obrve, i naceri se postrance Kellhusu.
"Misli", upita Kellhus Scylvendija, "da nije dugaak koliko je visok?"
Proyas se glasno nasmijao, ali Cnaiiirov divlji pogled prostrijeli Kellhu-sa. Poigravaj se ovim budalama ako ba mora,
Dunyanjanine, ali nemoj se poigravati mnome!
"Poinje me podsjeati na Xinemusa, moj Prine", kae Proyas.
Na ovjeka kojeg cijeni iznad svih.
Ljutiti uzvik nadjaa pozadinsku buku glasova: "Gi'irga fi hierst! Gi'irga fi hierstas da moia!" Gothyelk je opet galamio na
sinove, ovaj put s drugog kraja vrta.
"Kakvi ono privjesci vise Thunyercima izmeu bedara?" Kellhus upita Proyasa. "Izgledaju kao smeurane jabuke."
"Stisnute srankovske glave... Prave fetie od svojih neprijatelja pa moemo oekivati" - gaenje mu se prelilo u grimasu "da e vrlo skoro poeti nositi ljudske glave, jednom kad Sveti rat krene u napad. Ba sam htio re i, Thunyerani su novi u
Tromorju. Prigrlili su Tisuu Hramova i Kasnijeg Proroka tek u vrijeme mog djeda, pa su gorljivi kao i svi preobraeni
narodi. No beskrajno ratovanje sa Srankovima u inilo ih je morbidnima, potitenima... poremeenima, ak. Skaiyelt u
tome nije iznimka, koliko ja znam - ne zna ni rije sheyikog. Morat emo ga... podnositi, ali ina e ga ne treba uzimati
ozbiljno."
Ovdje je rije o nekoj velikoj igri, pomisli Kellhus, i tu nema mjesta za one koji ne znaju pravila. Svejedno je upitao: "A
zato?"
"Zato jer je sirovi, nepismeni barbarin."
Odgovor kakav je oekivao: odgovor koji e sigurno otuiti Cnaiiira.
Kao na mig, Cnaiiir otpuhne. "A to onda misli da drugi govore o meni?" upitao je otro.
Princ slegne ramenima. "Manje vie isto, pretpostavljam. No to e se ubrzo promijeniti, Scylvendi. Ja sam"
Proyas zastane usred odgovora jer mu je panju odvratio iznenadan muk me u inritskim plemiima. Tri su se osobe
pribliavale kroz sjenu okolnih kolonada. Dvojica mukaraca, Eotski straari, prema oklopu i insignijama sude i, vukli su
treega koji je nesigurno hodao. Taj je mukarac bio nag, izgladnio i optereen tekim okovima oko vrata, zapea i
glenjeva. Po oiljcima isprepletenim po rukama bilo je oito da je Scylvendi.
"Prepredene nemani", Proyas proguna ispod glasa.
Straari gurnue mukarca na sunce. Teturao je pijano, ne marei to mu je falus izloen. Podigao je bijedno lice prema
toplini sunca. Oi su mu bile iskopane.
"Tko je on?" Kellhus upita.
Cnaiiir pljune, promatrajui straara kako lancima privezuje mukarca za podnoje Careve klupe.
189

"Xunnurit", ree on trenutak kasnije. "Na Kralj Plemena iz Bitke kod Kiyutha."
"Simbol slabosti Scylvendija, nesumnjivo", ree Proyas napeto, "slabosti Cnaiiira urs Skiothe... Dokaz u tvojem
skoranjem suenju."
"Sjedit e ovdje mirno", Pragma je rekao, niti strogo niti blago, "i ponavljati ovaj pou ak: 'Jer Logos je bez poetka i
kraja.' Ponavljat e to bez prestanka, sve dok ne dobije druge upute. Razumije li?"
"Da, Pragma", Kellhus je odgovorio.
Spustio se na malu prostirku od isprepletene slame u sreditu svetita. Pragma je sjedio njemu nasuprot na sli noj
prostirci, leima okrenut suncem obasjanim jablanima i namrtenim planinskim strminama u pozadini.
"Poni", Pragma je rekao, postajui nepomian.
"Jer Logos je bez poetka i kraja. Jer Logos je bez poetka i kraja. Jer Logos je bez..."
Isprva je bio zbunjen lakoom vjebe. No rijei su ubrzo izgubile zna enje i postale ponavljajui niz nepoznatih zvukova,
vie vjeba za petljanje jezika, zublju i usana, nego govora.
"Prestani govoriti na glas". Pragma ree. "Govori u sebi."
Jer Logos je bez poetka i kraja. Jer Logos je bez poetka i kraja. Jer Logos je bez...
Ovo je bilo znatno drugaije i, ubrzo je ustanovio, mnogo tee. Izgovaranje pouka na glas nekako je prigrlilo
ponavljanje, kao da suprotstavlja misli organima govora. Sada je pouak stajao sam, lebdio u prostranstvima njegove
due, ponavljao se i ponavljao, suprotno od svih navika zakljuivanja i slobodnih asocijacija.
Jer Logos je bez poetka i kraja. Jer Logos je bez poetka i kraja. Jer Logos je bez...
Prvo to je zamijetio bilo je da mu se lice neobino opustilo, kao da je ta vjeba na neki na in odsjekla veze koju privijaju
izraz lica za strasti. Tijelo mu se sasvim umirilo, daleko vie nego to je ikada prije iskusio. Istovremeno su ga, me utim,
neobini valovi napetosti salijetali iznutra, kao da ga je ometalo neto duboko, oduzimaju i unutarnji dah njegovom
unutarnjem glasu. A ponavljanje je bilo prigueno u apat, postalo je tanka nit koja vijuga kroz silovite vrtloge
neartikuliranih, neoblikovanih misli.
Jer Logos je bez poetka i kraja. Jer Logos je bez poetka i kraja. Jer Logos je bez poetka i kraja. Jer Logos je bez...
Sunce se uspinjalo nad ra upanim planinskim obroncima i proaralo mu periferiju kontrastom tamnih padina i blistavih
praznih lica. Kellhus se naao u ratu. Nerazvijeni porivi ra ali su se iz nitavila i zahtijevali misli. Neizgovoreni glasovi
rasplitali su se iz tame i zahtijevali misli. umee slike izrugivale su se, preklinjale, prijetile - i sve su zahtijevale misli. A
kroz sve to:
Jer Logos je bez poetka i kraja. Jer Logos je bez poetka i kraja. Jer Logos je bez...
Mnogo kasnije, shvatit e da mu je ta vjeba razgraniila duu. Neprekidno ponavljanje Pragminog pou ka sukobilo ga je
sa samim sobom, pokazalo mu razmjere do kojih je sam sebi netko drugi. Prvi je put uistinu vidio tamu koja mu je
prethodila, i znao je da prije toga dana nikada nije bio zaista budan.
Kada je sunce konano zalo. Pragma je prekinuo njegov post tiine.
"Zavrio si svoj prvi dan, mladi Kellhuse, a sada e nastaviti preko noi. Kada se izlazee sunce promoli nad istonim
ledenjakom, prestat e ponavljati zadnju rije pouka i nastaviti bez nje. Svaki put kada se sunce pojavi nad ledenjakom,
prestat e ponavljati zadnju rije. Razumije li?"
"Da, Pragma." Rijei koje kao da je izgovorio netko drugi.
"Onda nastavi."
Dok je tama zakopavala svetite, borba se zaotravala. Na mahove mu je tijelo postajalo toliko udaljeno da ga je hvatala
vrtoglavica, a zamalo i guenje. U jednom bi trenutku bio utvara, pojava ovijajueg dima, toliko nestvaran da se inilo da
bi ga noni povjetarac mogao razmrljati i poslati u nitavilo. U drugom bi bio snop zgr enog mesa, a svaki se njegov osjet
izotravao sve dok ak i nona hladnoa nije poput noeva zveketala po njegovoj koi. A pouak je postao neto pijano,
neto to je posrtalo i teturalo kroz sablasni zbor komeanja, ometanja i mahnitih strasti. Zavijale su u njemu - kao neto
na samrti.
Tada se sunce promolilo nad ledenjakom, i on je ostao osupnut njegovom ljepotom. Tinjaju a naranasta na vrhu
hladnih padina i blistavi snijeg i led. I na trenutak mu je pou ak izmaknuo, a on je razmiljao samo o na inu na koji se
ledenjak propinjao, zaobljen poput lea prelijepe ene...
Pragma je skoio naprijed i udario ga, lica iskeenog u lanom bijesu. "Ponavljaj pou ak!" zaurlao je.
Kellhusu je svako od Velikih Imena predstavljalo pitanje, splet bezbrojnih permutacija. U njihovim je licima vidio djelie
drugih lica kako izranjaju na povrinu kao da su svi ljudi zapravo samo trenuci jednog ovjeka. Na trenutak lik Lewetha
proao je kao zapuh vjetra kroz Athjearijevo namrteno lice dok se sva ao sa Saubonom. Traak Serwe titrao je u nainu
na koji je Gothyelk gledao svog najmlaeg sina. Iste strasti, ali svaka drasti no razliito odmjerena. Svakog od ovih ljudi
pojedinano, zakljuio je, mogue je posjedovati jednako lako kao i Lewetha - unato njihovom nepokolebivom ponosu.
No sve zajedno bilo ih je nemogu e procijeniti.
Bili su labirint, tisuu tisua hodnika, a on je morao pro i kroz njih. Morao ih je posjedovati.
to ako ovaj Sveti rat nadilazi moje sposobnosti? to onda, Oe?
"Gosti li se, Dunyanjanine?" Cnaiiir ga upita na ogor enom scyl-vendskom. "Masti li brk licima?" Proyas ih je ostavio da
190

bi vijeao s Gotianom i naas su njih dvojica ostali sami.

"Imamo zajedniku misiju, Scylvendi."
Do sada su dogaaji nadmaili i njegove najoptimistinije prognoze. Njegova tvrdnja da je kraljevske krvi osigurala mu je,
gotovo bez imalo truda, mjesto meu inritskom vladajuom kastom. Ne samo da ga je Proyas opskrbio 'potreptinama
njegovog prinevskog poloaja', dodijelio mu je i poasno mjesto za vatrom svoga vijea. Dokle god ima dranje princa,
Kellhus je otkrio, odnosit e se prema tebi kao prema princu. Gluma postaje stvarnost.
Druga njegova tvrdnja, meutim - tvrdnja da je sanjao o Shimehu i Svetom ratu - osigurala mu je sasvim drugi poloaj,
poloaj prepun opasnosti i mogu nosti. Neki su se otvoreno rugali njegovoj izjavi. Drugi, poput Proyasa i Achamiana,
gledali su na to kao na mogu e upozorenje, kao prve znake bolesti. Mnogi su je, u potrazi za svakom mrvom boanskog
blagoslova koju uspiju prona i, jednostavno prihvatili. No svi su ustupili Kellhusu jednaku poziciju.
Narodima Tromorja snovi bijahu ozbiljna stvar, ma kako obini bili. Snovi nisu, kao to su Dunyanjani mislili prije
Moenghusova poziva, tek pokusi, na ini da se dua uvjeba u razli itim mogunostima. Snovi bijahu portal, mjesto na
kojem Onostrano ulazi u Svijet, gdje ono to nadilazi ljude - bila to budu nost, ono daleko, demonsko ili boansko pronalazi nepotpuni izraaj ovdje i sada.
No nije bilo dovoljno rei da si sanjao. Ako su snovi mo ni, onda su i jeftini. Svatko sanja. Nakon to je paljivo odsluao
opise njegovih vizija, Proyas je objasnio Kellhusu da su doslovno tisu e tvrdile da su sanjale Sveti rat, neki njegov trijumf,
drugi njegovu propast. Vie nije mogue hodati deset metara niz Phayus, rekao je, a da se ne pojavi neki pustinjak koji
kreti i gestikulira o svojim snovima.
"Zato bih", upitao je sa sebi svojstvenom iskrenou, "tvoje snove smatrao imalo drugaijima?"
Snovi su ozbiljna stvar, a ozbiljne stvari zahtijevaju teka pitanja.
"Moda ne bi trebao", Kellhus mu je odgovorio. "Nisam siguran ni da ih ja smatram druga ijima."
I upravo je to, to njegovo oklijevanje da vjeruje u vlastite proroke tvrdnje, osiguralo opasnu poziciju. Kada bi nepoznati
Inriti koji su uli glasine o njemu pali pred njim na koljena, on bi se ljutio kao to se ljuti suosje ajni otac. Kada bi ga
molili da ih dotakne, kao da je milost mogu e prenijeti preko koe, dodirnuo bi ih, ali samo da ih uspravi i ukori to se
poniavaju pred nekim drugim. Tvrdei da je manje od onoga kakvim se inio, poticao je ljude, ak i uene ljude poput
Proyasa i Achamiana, da se nadaju ili strahuju da bi mogao biti vie.
Nikada to ne bi izgovorio, nikad tvrdio, ali bi proizveo okolnosti u kojima bi se to inilo istinitim. Tada bi svi oni koji su se
ubrajali u tihe promatrae, svi oni koji su uzbueno pitali 'Tko je taj ovjek?' bili zadovoljni kao nikada prije. On bi bio
njihov uvid.
Tada ne bi mogli sumnjati u njega. Sumnjati u njega zna ilo bi smatrati vlastiti uvid ispraznim. Odricanjem od njega
odrekli bi se sebe.
Kellhus bi zakoraio na uvjetovano tlo.
Toliko permutacija... Ali vidim put, Oe.
Smijeh se razlomio vrtom. Neki mladi galeotski velika, umoran od stajanja, zakljuio je da bi Careva stolica bilo zgodno
mjesto za odmor. Sjedio je nekoliko trenutaka, u potpunosti nesvjestan veselja oko sebe, naizmjence prou avajui
glaziranu svinjetinu jumyan koju je maznuo od nekog roba i nagog ovjeka lancima prikovanog za postolje. Kad je
napokon shvatio da se svi smiju njemu, zaklju io je da mu se ba svia pozornost i poeo oponaati niz carskih poza.
Ljudi od Kljove grohotom su se smijali. Nakon nekog vremena, Saubon je doao po mladca i odveo ga natrag k njegovim
sunarodnjacima koji su mu pljeskali.
Nekoliko trenutaka kasnije, red carskih Aparata odjevenih u voluminozne halje karakteristi ne za njihov poloaj, najavio
je dolazak Cara. S Conphasom uza se, Ikurei Xerius III. pojavio se ba kad je veselje splasnulo, s mjeavinom
dobrohotnosti i gnuanja na licu. Sjeo je na svoju stolicu i oivio veselje zauzevi potpuno istu pozu - lijevog dlana
okrenutog prema gore u krilu, a desnog zgrenog pred sobom - koju je mladi Galeoanin oponaao samo koju minutu
ranije. Znao je da je najbolnija od svih uvreda biti preduhitren. Na taj je na in ak i Cara mogue uiniti robom - iako,
Kellhus shvati, on nije znao zato. Kona no se Xerius smjestio u norsirskom poloaju: dlanove je podupro o koljena.
Prolo je nekoliko dugih trenutaka utnje dok nije uspio savladati svoj bijes. Za to vrijeme, Kellhus je promatrao lica
carske pratnje: oitu aroganciju Carevog neaka Conphasa; uspani enost robova, toliko usklaenu s neobuzdanim
provalama gnjeva njihovog gospodara; odluno negodovanje Carskih savjetnika poredanih u polukrug iza svoga Cara njihovog sredita. I...
Drugaije lice, meu savjetnicima... uznemirujue lice.
Ono to mu je u poetku privuklo pozornost bilo je sasvim suptilno neslaganje, neka nejasna neprimjerenost. Starac
odjeven u fine svilene halje boje ugljena, ovjek kojem se ostali oito pokoravaju i kojeg potuju. Jedan od njegovih
kolega nagnuo se prema njemu i promrmljao neto neujno u graji glasova. No Kellhus mu je vidio usne:
Skeaos...
Savjetnikovo ime.
Duboko udahnuvi, Kellhus pusti zamah vlastitih misli da uspori i stane. Ono to je bio u svakodnevnim susretima s
drugim ljudima prestalo je postojati, ogulilo se poput latica cvijeta. Tempo doga anja usporio je. Postao je mjesto,
191

prazno polje za jednu jedinu figuru: istroeni krajolik star evog lica.
Nema vidljivog refleksnog rumenjenja. Nesklad izmeu brzine otkucaja srca i o itog izraza lica
No amor okolnih glasova utihnuo je, a on se povukao, nanovo sabran. Car se spremao govoriti. Rije i koje bi mogle
zapeatiti sudbinu Svetog rata.
Prolo je pet otkucaja srca.
to je to moglo znaiti? Jedno jedino neodgonetljivo lice u gomili prozirnih izraza.
Skeaos... Jesi li ti djelo moga oca?
Jer Logos je bez poetka i. Jer Logos je bez poetka i. Jer Logos je bez poetka i. Jer Logos je bez...
Na trenutak je osjetio okus krvi na ispucalim usnicama, no osjet je ubrzo isprala nemilosrdna litanija. Unutarnji nesklad
zvukova je pokleknuo, utihnuo u smrtnu tiinu. Tijelo mu je postalo potpuni stranac, okvir kojeg je mogu e samo tako
odbaciti. I samo odmicanje vremena, tempo prije i poslije, se transformiralo.
Sjene stupova svetita jurile su golim podom. Sunce mu je padalo na lice pa odlepralo s njega. Mokrio je i praznio
crijeva, ali nije bilo neugode ni smrada. A kada bi stari Pragma ustao i lijevao mu vodu po usnama, bio je tek poput
glatkog kamena usaenog u mahovinu i ljunak pod vodopadom.
Sunce je obilazilo stupove pred njim pa se sputalo iza njega, iscrtava-ju i njegovu sjenu u Pragminom krilu, a zatim
meu osvjetljenim drveem, gdje se pridruila svojim roacima i napuhnula se u no . Opet je i iznova svjedoio izlasku i
padu sunca, trenutnom odmoru kojeg prua no , a sa svakim svitanjem pouak se sve vie rastakao. Dok je svijet
ubrzavao, kretanja njegove due su usporavala.
Sve dok nije aptao samo:
Jer Logos. Jer Logos. Jer Logos...
Bio je praznina ispunjena jekama bez ikakvog glasa koji bi ih proizveo; svaka je fraza bila besprijekorno ponavljanje
prethodne. On je bio putnik kroz bezdan galerije u kojoj su postavljena ogledala nasuprot ogledalima, a svaki njegov
korak varav kao i onaj prije njega. Samo su sunce i no obiljeavali njegov prolazak, i to samo tako to su suavali razmak
meu ogledalima do onog nemogueg mjesta gdje toka nestajanja prijeti da e poljubiti toku nestajanja - do onog
mjesta gdje e dua potpuno utihnuti.
Kada se sunce pojavilo jo jednom, misli su mu svedene na jednu jedinu rije:
Jer. Jer. Jer. Jer...
I inila mu se istovremeno besmislenim mucanjem i najdubljom od svih misli, kao da se samo u odsustvu 'Logosa' uspjela
smjestiti u ritam njegova srca koje se stezalo iz trenutka u trenutak. Misli su se prorje ivale, a danja svjetlost je projurila
kroz, preko i iza svetita, sve dok no nije probuila veo nebeski, sve dok se nebesa nisu razmotala poput beskrajnog
kotaa bojnih kola.
Jer. Jer...
Dua koja se kree lancima prikovana za rub, za izvanredni trenutak prije neega, bilo ega. Jer stablo, jer srce, jer sve se
transformiralo ni u ta ponavljanjem, beskonanim gomilanjem istog odbijanja imena.
Zlatna kruna nad visokim padinama ledenjaka.
... i onda nita.
Nikakve misli.
"Carstvo vam eli dobrodolicu", Xerius se oglasi, upinjui se da mu glas zvui blago. Proao je pogledom preko Velikih
Imena Ljudi od Kljove i zastao na trenutak na Scylvendiju pored Kellhusa. Nasmijeio se.
"Ah, da," ree on, "nae uistinu neobi no pojaanje. Scylvendi. Rekoe mi da si ti Poglavica Utemota. Je li to tono,
Scylvendi?"
"Tono je", odvrati Cnaiiir.
Car je odmjeravao njegov odgovor. Nije bio raspoloen, Kellhus je primijetio, za finese jnana. "I ja imam Scylvendija",
rekao je. Izvukao je podlakticu iz precizno ureenog rukava i zgrabio lanac koji mu je leao me u nogama. Divlje je njime
trznuo, i usukani Xunnurit podigne oslijepljeno, slomljeno lice prema promatra ima. Njegovo golo tijelo izgledalo je
poput kostura, izgladnjelo, a udovi su mu izgledali kao da vise na razli itim arkama, arkama okrenutim prema unutra i
dalje od svijeta. Dugake pruge svvazonda po njegovim rukama sada su se inile vie mjerom kostiju pod koom, nego
njegove krvave prolosti.
"Reci mi", Car ree, naavi utjehu u toj bijednoj okrutnosti. "Iz kojeg je plemena ovaj?"
Cnaiiir je izgledao nepromijenjeno. "On je bio iz plemena Akkunihor."
"Rekao si 'bio'? On je za tebe mrtav, pretpostavljam."
"Ne. Ne mrtav. On mi ne predstavlja nita."
Car se nasmijei kao da se zagrijava za malu zagonetku, prigodnu razonodu od zna ajnijih problema. No Kellhus je spazio
spletkarenje u pozadini, uvjerenost da e pokazati da je taj divljak neuka budala. Potrebu.
"Zato jer smo ga slomili, ha?" Car je navaljivao.
"Koga ste slomili?"
Ikurei Xerius zastane. "Ovo pseto ovdje. Xunnurita, Kralja Plemena. Tvoga Kralja..."
192

Cnaiiir slegne ramenima kao da ga zbunjuje sitni djeji hir. "Nita vi niste slomili."
Neki se na to nasmijae.
Car se smrknuo. Kellhus je primijetio kako je uvaavanje Cnaiiirovog uma stupilo na elo njegovih misli. Ponovno je
procjenjivao, ponovno razmatrao strategije.
Navikao se oporavljati od pogreki, Kellhus pomisli.
"Da", kae Xerius. "Slomiti jednog ovjeka ne znai nita, pretpostavljam. Prelako je slomiti jednog ovjeka. Ali slomiti
narod... To je sigurno neto, zar ne?"
Carsko lice postalo je slavljeniko kada Cnaiiir nije odgovorio.
Car nastavi: "Moj neak ovdje, Conphas, slomio je narod. Moda si uo za njih. Narod Rata."
Jo jednom Cnaiiir odbije odgovoriti. Njegov pogled je, me utim, bio ubojit.
"Tvoj narod, Scylvendi. Slomljen je na Kiyuthu. Jesi li bio na Kiyuthu, pitam se?"
"Bio sam na Kiyuthu", Cnaiiir procijedi.
"Jesi li bio slomljen?"
utnja.
"Jesi li bio slomljeni"
Sve su oi sada bile uperene u Scylvendija.
"Bio sam" - pokuavao je nai pravi izraz na sheyikom - "poduen na Kiyuthu."
"Ma nisi valjda!" Car vikne. "Mogu si zamisliti. Conphas je vrlo zahtjevan u itelj. I reci mi, koju si lekciju nauio?"
"Conphas je bio moja lekcija."
"Conphas?" Car ponovi. "Mora mi oprostiti, Scylvendi, ali malo sam zbunjen."
Cnaiiir nastavi opreznim tonom. "Na Kiyuthu sam nauio to je Conphas nau io. On je general odgojen na mnogim
bojitima. Od Galeocana je spoznao u inkovitost discipliniranih formacija kopljanika protiv napada konjanitva. Od
Kianjana je nauio o uinkovitosti usmjeravanja protivnika, o lanom povla enju, i da je mudro uvati konjanitvo u
priuvi. A od Scylvendija je nauio o vanosti gobokzoya, 'trenutka' - da treba itati neprijatelja izdaleka i napasti u
trenutku njihove neravnotee."
"Na Kiyuthu sam nauio", nastavio je, okrenuvi otre oi prema Conphasu, "da je rat intelekt."
Zaprepatenje bijae oito na licu Carskog Neaka, i Kellhus se zapitao kolika je snaga tih rije i. No previe mu se toga
dogaalo da bi se usredotoio na taj problem. Zrak je bio napet ovim natjecanjem izmeu Cara i barbarina.
Sada je bio red na Caru da ostane utjeti.
Kellhus je shvaao koji su ulozi ove razmjene. Car je morao pokazati da Scylvendi nije dovoljno kompetentan. Xeriusje
odluio da je njegova Povelja cijena Ikurei Conphasa. Kao svaki trgovac, Xerius je tu cijenu mogao opravdati jedino
blaenjem robe svojih konkurenata.
"Dosta trabunjanja!" Coithus Saubon vikne. "Velika Imena su ula dovoljno"
"Ali nisu Velika Imena ti koji odlu uju!" Car prasne.
"A nije ni Ikurei Xerius onaj koji odluuje", Proyas doda, oiju sjajnih od ara.
Prosijedi Gothyelk vikne: "Gotiane! to kae rijah? to kae Mai-thanet o Povelji naega Cara?"
"Ali jo je prerano!" Car e srdito. "Nismo ispitali ovog ovjeka - ovog poganinaV
No ostali su zahtijevali, "Gotian!"
"I to ti kae, Gotiane?" Car je urlao. "eli li da vas Poganin vodi u rat protiv pogana? eli li biti kanjen kao to je Divlji
sveti rat bio kanjen na Mengeddi? Koliko mrtvih? Koliko zarobljenih zbog Calmemunisove nepromiljene naravi?"
"Velika Imena vode!" Proyas povie. "Scylvendi e nam biti savjetnik"
"Svejedno je to neuveno!" Car je grmio. "Vojska s desetoricom generala? Kada posrnete, a hoete, jer nemate pojma
koliko su lukavi Kianjani, kome ete se onda obratiti? Jednom Scylvendiju? U trenucima krize? Koji apsurd! Zna i, ipak e
to biti poganski Sveti rat! Sveti Sejenuse, on je Scylvendi", zavapio je tugaljivo, kao da se obraa voljenoj osobi koja je
poludjela. "Zar to ne znai nita vama budalama? On je ljaga za samu zemlju! Samo njegovo ime je buljenje! Opaina
pred Bogom!"
"Ti e nama govoriti to je neuveno!" Proyas povika u odgovor. "Ti e drati predavanja o pobonosti onima koji bi
rtvovali vlastiti ivot za Kljovu? to je s tvojim nemoralom, Ikurei? to s tobom, koji bi iskoristio Sveti rat kao svoje
orue?"
"Ja elim ouvati Sveti rat! Spasiti Boje orue od vaeg neznanja!"
"Ali nismo vie neznalice, Ikurei", Saubon odgovori. " uo si to kae Scylvendi. Mi smo uli to kae."
"Ali taj e vas ovjek prodati! On je Scylvendi\ Zar me niste uli?"
"Kako te ne bi uli?" Saubon pljune. "Kreti glasnije od moje ene."
Razlomi se smijeh.
"Moj stric govori istinu", Conphas se oglasi, a plemi i utihnue. Veliki Conphas je napokon progovorio. On e biti
trezveniji glas.
"Ne znate nita o Scylvendijima", nastavio je leerno. "Oni nisu pogani poput Fanimljana. Njihova zloba nije nastala
193

iskrivljavanjem, izvrtanjem istinite vjere u opainu. Oni su narod bez bogova."

Conphas ode do Kralja Plemena pod Carevim nogama i trne slijepo lice unazad da ga svi vide. Uhvati jednu mravu
ruku.
"Ove oiljke nazivaju swazondima," ree on poput strpljiva uitelja, "to znai 'umiranja'. Nama su to tek divlji trofeji,
slini stisnutim sran-kovskim glavama koje Thunyerani priivaju na titove. Scylvendijima su oni mnogo vie. Ta umiranja
su njihova jedina svrha. Samo znaenje njihovih ivota zapisano je u tim oiljcima. Naa umiranja... Razumijete li to?"
Pogledao je u lica okupljenih Inrita, zadovoljan razumijevanjem koje je tamo naao. Pustiti poganina me u sebe bilo je
jedno; uti nabrajanje detalja njihove zlobe bilo je sasvim drugo.
"Ono to je poganin malo prije rekao nije istina", Conphas nastavi. "Ovaj ovjek nije 'nita'. On je daleko, daleko vie. On
je simbol njihovog ponienja. Ponienja Scylvendija." Neumoljivo je zurio u Xunnuritovo ravnoduno lice, u utonule,
mokre duplje. Zatim je pogledao u Cnaiiira koji je stajao uz Proyasa.
"Pogledajte ga", rekao je oputeno. "Pogledajte onoga kojeg elite imenovati svojim generalom. Zar ne mislite da udi za
osvetom? Zar ne mislite da se i sad trudi potisnuti bijes u svom srcu? Zar ste toliko naivni da vjerujete da ne planira nae
unitenje? Da mu se dua ne uvija, kao to to ine ljudske due, puna scenarija, puna slika - taenja svoje osvete i naeg
potpunog unitenja."
Conphas pogleda Proyasa.
"Pitaj ga, Proyase. Pitaj ga to mu pokree duu."
Nastala je stanka ispunjena ambijentalnim amorom plemia koji mrmljaju. Kellhus se okrene prema zagonetnom licu
koje je lebdjelo iznad Cara.
Kad je bio dijete, vidio je izraze na isti nain kao i svjetovni ljudi, kao neto to se razumije bez razumijevanja. No sada je
mogao vidjeti grede koje dre daske ljudskih lica, i zahvaljuju i tome mogao je sa zastraujuom preciznou izraunati
raspored sila sve do ovjekovih temelja.
No ovaj ga je Skeaos zbunjivao. Tamo gdje je vidio kroz ostale, na licu starca je vidio samo mimikriju dubine. Nijansirana
muskulatura koja proizvodi njegove izraze bila je neprepoznatljiva - kao da je usidrena za druga ije kosti.
Taj ovjek nije bio uvjeban poput Diinyanjana. Bolje reeno, njegovo lice nije bilo lice.
Prolazili su trenuci, protuslovlja su se gomilala, klasificirala, sklepavale se hipotetske alternative...
Udovi. Krhki udovi presavinuli su se i pritisnuli privid lica.
Kellhus trepne i njegova osjetila odskoe nazad u svoje prave dimenzije. Kako je to bilo mogu e? Magija? Ako jest, ne
pokazuje nikakav znak udnog uvijanja kakvo je iskusio kod Neovjeka s kojim se borio tako davno. Magija je bila
neobjanjivo groteskna, Kellhus je ustanovio - poput djejeg rkanja po umjetnini - premda nije znao zato. Znao je
samo da moe razlikovati magiju od svijeta i arobnjake od obi nih ljudi. Bila je to jedna od mnotva zagonetki koje su ga
nagnale da prouava Drusasa Achamiana.
Ovo lice, bio je relativno siguran, nije imalo nikakve veze s magijom. Ali kako onda?
toje ovaj ovjek?
Iznenada Skeaosove oi bijesnu prema njegovima. Ulijebljene vjee skupile su se u lani izraz mrtenja.
Kellhus kimne na srdaan i posramljeni nain nekoga koga su uhvatili kako bulji. No kraji kom oka spazio je Cara kako ga
promatra uzbunjen, a zatim se naglo okre e da promotri svog Savjetnika.
Ikurei Xerius nije znao da je to lice drugaije, Kellhus shvati. Nitko od njih nije znao.
Prouavanje se produbljava, Oe. Uvijek se produbljava.
"Dok sam bio mlad", Proyas je govorio, "poduavao me Uenjak Mandata, Conphase. On bi rekao da si prili no
optimistian glede Scylvendija."
Mnogi se otvoreno nasmijae na to - s olakanjem.
"Mandatove prie", Conphas ree jednolino, "su bezvrijedne."
"Moda," Proyas odvrati, "ali su ravne nansurskim priama."
"Ali to nije u pitanju, Proyase", stari Gothyelk ree, s akcentom tako snanim da mu je sheyiki bio jedva razumljiv.
"Pitanje je, kako moemo vjerovati tom poganinu?"
Proyas se okrene prema Scylvendiju koji je stajao uz njega, odjednom neodluan.
"to kae na to, Cnaiiire?" upita.
Tijekom cijelog razgovora Cnaiiir je utio, ne pokuavaju i prikriti prezir. Sad je pljunuo u smjeru Conphasa.
Nema misli.
Djeak se ugasio. Samo mjesto.
Ovo mjesto.
Pragma je nepomino sjedio okrenut prema njemu, bosih tabana priljubljenih jedan uz drugi, tamne halje proarane
sjenama dubokih nabora, o iju praznih poput djeteta koje je promatrao.
Mjesto bez daha i zvuka. Mjesto samo s prizorom. Mjesto bez prije i poslije... zamalo.
Jer prve su se zrake sunca sjurile nad ledenjakom, teke poput velikih grana stabala na vjetru. Sjenke su se poja avale, i
svjetlo je zasjalo Pragminom prastarom lubanjom.
194

Stareva lijeva ruka napustila je desni rukav i izvukla vlani no. I poput ueta u vodi, njegova ruka zamahne prema van;
vrcima prstiju prelazio je otricom dok je no zamahivao tromo kroz zrak, a sunce klizilo i mra no se svetite sunovratilo
niz ogledalo njegove povrine...
I mjesto gdje je neko postojao Kellhus prui otvoreni dlan - s plavim dlakama poput blistavih niti na preplanuloj koi - i
zgrabi no iz okamenjenog prostora.
Prasak drke o dlan pokrene uruavanje mjesta u dje aka. Izblijedjeli smrad njegovog tijela. Dah, zvuk i posrnule misli.
Bio sam legija...
Krajikom oka vidio je vrh sunca kako se polagano izdie iz planine. Osje ao se omamljenim od iscrpljenosti. U uzmaku
transa, inilo mu se da uje jedino granice koje se uvijaju i njiu na vjetru, a vue ih lie poput tisua jedara ne veih od
njegovog dlana. Svrha posvuda, ali medu bezbrojnim si unim dogaanja - rasprena, beskorisna.
Sada razumijem.
"elite me ispitati", Cnaiiir ree nakon nekog vremena. "Razjasniti zagonetku scylvendskog srca. Ali koristite svoja srca da
bi oznaili moje. Vidite ponienog ovjeka pred sobom, Xunnurita. ovjeka koji je sa mnom povezan krvnim srodstvom.
Kakva to uvreda mora biti, kaete. Srce mu mora vapiti za osvetom. A kaete to jer bi vae srce tako vapilo. No moje srce
nije vae srce. Zato vam je takva zagonetka.
Xunnurit nije ime sramotno za Narod. Nije ak ni ime. Onaj koji ne jae s nama nije s nama. On je netko drugi. Ali vi, koji
brkate vae srce za moje - koji vidite samo dva Scylvendija, jednog slomljenog, jednog uspravnog - smatrate da on jo
uvijek pripada meni. Vi mislite da je njegovo ponienje i moje, i da u ja to osvetiti. Conphas vas eli u to uvjeriti. Zato bi
inae Xunnurit bio meu nama? Ima li boljeg naina da se diskreditira jak ovjek nego da mu se slomljen ovjek pripie
kao dvojnik? Moda nansursko srce treba preispitati."
"Ali nae srce je inritsko", Conphas ree otro. "Ono je ve poznato."
"Da, je", Saubon ree bijesno. "Ono bi zgrabilo Sveti rat od Boga i u inilo ga svojim."
"Ne!" Conphas procijedi. "Moje srce eli spasiti Sveti rat za Boga. Spasiti ga od ovog gnjusnog pseta, i spasiti vas od vae
gluposti. Scylvendiji su prokletstvo!"
"Ba kao i Grimizni Tornjevi!" Saubon odvrati, pribliavaju i se Conphasu. "eli li da i njih izbacimo?"
"To je drukije", Conphas prasne. "Ljudi od Kljove trebaju Grimizne Tornjeve... Bez njih bi nas Cishaurimi unitili."
Saubon zastane nekoliko koraka od Uzvienog Generala. Izgledao je agresivno, poput vuka. "Inriti trebaju i ovog
Scylvendija. To nam i sam govori, Conphase. Treba nas spasiti od vlastite gluposti na bojnome polju."
"Calmemunis i tvoj roak Tharschilka su vam to rekli, budalo. Svojom smru na Mengedskoj poljani."
"Calmemunis", Saubon e bijesno. "Tharschilka... Rulja koja je krenula u napad s ruljom."
"Reci mi, Conphase", Proyas upita. "Zar nisi unaprijed znao da je Calmemunis osu en na propast? Ako jesi, zato ga je
Car opskrbio zalihama?"
"Nita od toga sada nije bitno!" Conphas vikne.
Lae, Kellhus shvati. Znali su da e Divlji sveti rat biti uniten. Htjeli su da bude uniten... Iznenada Kellhus ustanovi da je
ishod ove rasprave zapravo od najve e vanosti za njegovu misiju. Ikureiji su rtvovali itavu vojsku da bi uvrstili svoje
potraivanje Svetog rata. Kakvu e jo katastrofu biti u stanju proizvesti jednom kada im postane smetnja?
"Pitanje je," Conphas gorljivo nastavi, "moete li vjerovati jednom Scylvendiju dovoljno da vas vodi protiv Kianjana!"
"Ali nije to u pitanju", Proyas se suprotstavi. "Pitanje je moemo li vjerovati jednom Scylvendiju vie nego tebi."
"Ali kako to uope moe biti predmet rasprave?" Conphas je zaklinjao. "Vjerovati Scylvendiju vie nego meniT' Hrapavo
se nasmijao. "Ovo je ludilo!"
''Tvoje ludilo, Conphase," Saubon procijedi, "i ludilo tvog strica... Da nije bilo vaih jebenih prognoza propasti i vae
triput proklete Povelje, nita od ovoga ne bi bilo predmet rasprave!"
"Ali zemlja koju biste osvojili je naa! Krv naih predaka razmrljana je po svakoj dolini, svakom breuljku, a vi bi nam
osporavali pravo na nju?"
"To je Boja zemlja, Ikurei", kae Proyas otro. "Sama zemlja Kasnijeg Proroka. Ili ete staviti vae bijedne anale
Nansuraca ispred Traktata! Ispred naeg Gospodina, Inri Sejenusa?"
Conphas je utio neko vrijeme, odmjeravajui njegove rijei.
Ne moe se samo tako upustiti u natjecanje u pobonosti s Nersei Proyasom, shvati Kellhus.
"A tko si //, Proyase, da postavlja to pitanje?" Conphas uzvrati, sakupljaju i raniju smirenost. "Ha? Ti koji bi stavio
poganina - i to ni vie ni manje nego Scylvendija! - ispred Sejenusa."
"Svi smo mi orue Bogova, Ikurei. ak i poganin - ni vie ni manje nego Scylvendi - moe biti oru e, ako je takva volja
Boja."
"Zar emo onda nagaati o volji Bojoj? Ha, Proyase?"
"To je, Ikurei, Maithanetov zadatak." Proyas se okrene Gotianu, koji ih je prodorno promatrao cijelo to vrijeme. "to
kae Maithanet, Gotiane? Reci nam. to kae rijah?"
Ruke Vrhovnog zapovjednika bile su stisnute oko kutije od bjelokosti. Drao je odgovor, svi su znali, u svojim zgr enim
rukama. Imao je neodluan izraz na licu. / dalje je neodluan. Prezire Cara, ne vjeruje mu, ali se boji da je Proyasovo
195

rjeenje preradikalno. Uskoro e biti prisiljen intervenirati, Kellhus shvati.

"Htio bih upitati Scylvendija", Gotian ree, proistivi grlo, "zato je doao."
Cnaiiir otro pogleda rijalskog viteza, u zlatnu izvezenu Kljovu na njegovoj bijeloj odori. Rijei su u tebi, Scylvendi.
Izgovori ih.
"Doao sam", Cnaiiir odgovori nakon nekog vremena, "jer e biti rata."
"Ali to je neto to Scylvendiji jednostavno ne rade", Gotian odgovori, dok mu je sumnji avost ublaila nada. "Ne postoje
scylvendski plaenici. Barem ja nikada nisam uo za njih."
"Ja se ne prodajem, ako to mislite. Narod ne prodaje - nita. Ono to nam treba, mi ugrabimo."
"Da. On bi nas ugrabio", Conphas se ubaci.
"Pusti ovjeka da govori!" Gothyelk vikne, na rubu strpljenja.
"Nakon Kiyutha," Cnaiiir nastavi, "Utemoti su poniteni. Stepa nije onakva kakva vi mislite da jest. Narod uvijek ratuje,
ako ne protiv Sran-kova, Nansuraca ili Kianjana, onda me usobno. Nae panjake pregazili su nai konkurenti iz davnina.
Stada su nam poklana. Logori spaljeni. Postao sam poglavica ni ega."
Cnaiiir pogleda njihova usredoto ena lica. Prie, ako su prikladne, Kellhus je nau io, zahtijevaju potovanje.
"Od ovog ovjeka", nastavio je, pokazujui na Kellhusa, "nauio sam da stranci mogu biti asni. Kao rob borio se uz nas
protiv Kuota. Preko njega, preko snova koje mu je Bog poslao, saznao sam za va rat. Ostao sam bez svog plemena, pa
sam prihvatio njegovu okladu."
Mnoge su oi, Kellhus primijeti, sada bile uperene u njega. Da li da ugrabi taj trenutak? Ili da dopusti Scylvendiju da
nastavi?
"Okladu?" Gotian upita, istovremeno zbunjen i pun strahopotovanja.
"Da e ovaj rat biti drugaiji od svih dosad. Da e biti otkrivenje..."
"Jasno mi je", Gotian odvrati, oiju iznenada sjajnih od obnovljene vjere.
"Je li?" Cnaiiir upita. "Ne bih rekao. Ja sam i dalje Scylvendi." ovjek Stepe pogleda Proyasa, pa prijee pogledom po
impresivnom zboru. "Nemojte me krivo shvatiti, Inriti. Utoliko je Conphas u pravu. Meni ste svi vi teturajue pijandure.
Djeaci koji bi se igrali rata, a moraju ii doma mamici. Ne znate vi nita o ratu. Rat je mraan. Crn kao smola. Nije to
Bog. Ne smije se i ne plae. Ne nagrauje niti umijee ni hrabrost. To nije ispitivanje dua, niti mjerenje volja. Jo manje
je to orue, sredstvo za postizanje nekog enskastog cilja. To je tek mjesto gdje eljezne kosti zemlje susreu uplje kosti
ljudi i lome ih.
Ponudili ste mi rat i ja sam prihvatio. Nita vie. Ne u aliti za vaim gubicima. Neu pognuti glavu pred vaim posmrtnim
lomaama. Neu se veseliti vaim trijumfima. Ali jesam prihvatio okladu. Hou trpjeti s vama. Kosit u maem
Fanimljane, i poklati im ene i djecu. A kada budem spavao, sanjat u njihove naricaljke i biti iskreno sretan."
Nastupio je trenutak zaprepatene tiine. Onda je Gothyelk, stari Grof od Agansanora, rekao, "Jahao sam u mnogim
pohodima. Moje kosti su stare, ali svejedno jo uvijek pripadaju meni, a ne aru. I nau io sam da treba vjerovati ovjeku
koji mrzi otvoreno, i bojati se samo onoga tko mrzi potajno. Zadovoljan sam odgovorom ovog ovjeka - iako mi se ne
svia previe." Okrenuo se Conphasu, oiju stisnutih od nepovjerenja. "alosno je to kad nas jedan poganin mora u iti
potenju."
Polako su njegov pristanak poeli odjekivati i drugi.
"Ima mudrosti u poganinovim rijeima", Saubon se zadere da nadglasa amor. "Dobro bi nam dolo da ga posluamo!"
No Gotian je ostao zabrinut. Za razliku od ostalih, on je bio Nansurac, i Kellhus je vidio da dijeli mnoge zablude s Carem i
Uzvienim Generalom. Vijesti o scylvendskim zvjerstvima bile su svakodnevica u ivotu Nansuraca.
Bez upozorenja, Vrhovni zapovjednik potrai njegove oi u guvi. Kellhus je vidio scenarije katastrofe kako mu se vrte u
dui: Sveti rat uniten, a sve zbog odluke koju je on donio u ime Maithaneta.
"Sanjao sam o ovome ratu", Kellhus ree iznenada. Kad su se Inriti prepustili njegovom glasu kojeg dotad nisu uli,
okupio ih je svojim suznim pogledom. "Ne u se praviti da znam znaenje tih snova, jer ne znam." Stajao je u
posveenom krugu njihovog Boga, rekao je, ali nije si nita utvarao. Sumnjao je onako kako estiti ljudi sumnjaju i nee
trpjeti nikakve izlike u potrazi za istinom. "No znam ovo: odluka pred vama je jasna." Izjava sigurnosti utvr ena
priznavanjem nesigurnosti koja joj je prethodila. Ono malo to znam, govorio je, zaista znam.
"Dvoje ljudi trailo je od vas ustupak. Princ Nersei Proyas traio je od vas da prihvatite vodstvo scylvendskog poganina,
dok vas je Ikurei Xerius zatraio da se obveete interesima Carstva. Pitanje je jednostavno: koji je ustupak vei?"
Demonstracija mudrosti i pronicavosti putem razjanjavanja. Njihovo prepoznavanje toga u vrstit e njihovo povjerenje,
pripremiti ih na daljnja prepoznavanja i uvjeriti ih da je njegov glas glas razuma, a ne vlastitih pla enikih interesa.
"S jedne strane imamo Cara koji je spremno opskrbio Divlji sveti rat zalihama iako je znao da e gotovo sigurno biti
uniteni. S druge strane imamo Poglavicu koji je proveo cijeli svoj ivot pljakajui i ubijajui pravovjerne." Zastao je i
skrueno se nasmijeio. "U mojoj domovini to nazivamo dilemom."
Topli smijeh odjekne vrtom. Samo se Xerius i Conphas nisu nasmijeili. Kellhus je zaobiao presti Uzvienog Generala
drei se Cara, i opisao je pitanje vjerodostojnosti Cara kao jednako pitanju Scylvendija - kao to bi samo pravedan i
nepristran ovjek uinio. Zatim je zapeatio tu jednadbu blagom alom, i tako dodatno osigurao njihovo tovanje i
196

zamaglio komian uvid u uvid istine.

"Nadalje, ja mogu jamiti da je Cnaiiir urs Skiotha astan, ali tko e jamiti za mene? Pretpostavimo onda da su oba
ovjeka. Car i Poglavica, jednako nevjerodostojni. Imajui to na umu, odgovor lei u neemu to ve znate: mi obavljamo
Boji posao, ali je to svejedno mraan i krvavi posao. Ne postoji posao nasilniji od ratovanja." Prouavao im je lica,
gledajui svakoga kao da samo njemu govori. Stajali su na rubu, vidio je, na vrku zakljuka kojeg je sam razum nalagao.
ak i Xerius.
"Prihvatili mi vodstvo Cara ili Poglavice," nastavio je, "ustupamo jednako povjerenje i jednaki rad..."
Kellhus zastane i pogleda Gotiana. Vidio je zaklju ke kako se kreu njegovom duom po vlastitoj volji.
"No s Carem," Gotian ree, polako kimajui, "mi ustupamo \ plau za na rad."
amor dubokog slaganja proe Ljudima od Kljove.
"to kaete. Vrhovni zapovjednice?" Princ Saubon uzvikne. "Je li Srijah zadovoljan?"
"Ali to su obine besmislice!" Ikurei Conphas zavapi. "Kako Car inritskog naroda moe biti jednako nevjerodostojan kao i
pogani divljak?!"
Uzvieni General odmah se uhvatio osovine Kellhusovog argumenta. No njegov protest stigao je prekasno.
Bez rijei, Gotian otvori kutiju i otkrije dva mala svitka spremljena unutra. Oklijevao je, a ozbiljno mu lice bijae blijedo.
Drao je sudbinu Tromorja na svom dlanu i bio je toga svjestan. Paljivo, kao da rukuje nekom svetom relikvijom,
razmotao je svitak s crnim votanim peatom.
Okrenut Caru koji je utio. Vrhovni zapovjednik rijalskih vitezova krene itati, dok mu je glas odzvanjao poput
sveenikog. "Ikurei Xeriuse III., Care Nansura, na temelju Kljove i Traktata, i prema drevnom ustavu Hrama i Drave,
duni ste opskrbiti orue nae velike" Galama okupljenih odjekivala je Carevim vrtom. Gotianov glas tutnjao je dalje, o
Inri Sejenusu, o vjeri, o neumjesnim nakanama, ali su radosni Ljudi od Kljove ve poeli naputati vrt, toliko su bili
nestrpljivi da krenu s pripremama za mar. Conphas je stajao zapanjen stepenicu ispod Careve stolice, bijesno bulje i u
scylvendskog Kralja Plemena pod svojim nogama. Nedaleko od njega, Proyas je primao estitke svojih kolega
dostojanstvenim rijeima i slavljenikim pogledom.
No Kellhus je promatrao Cara kroz vrtlog likova. Bijesno je izricao naredbe jednom od svojih blistavih straara, naredbe
koje, Kellhus je znao, nisu imale veze sa Svetim ratom. "Povedi Skeaosa," usne su mu siktale, "a onda sazovi ostale. Stari
nesretnik skriva neku izdaju"
Kellhus je promatrao Eotskog straara kako daje znakove svojim drugovima, a zatim se pribliava Savjetniku bez lica.
Grubo su ga odveli nekamo.
to li e otkriti?
Dva su se nadmetanja odigravala u carskom vrtu.
Naoito lice Ikurei Xeriusa III. tada se okrene prema njemu, jednako prestravljeno koliko i bijesno.
On misli da sam suuesnik u izdaji njegovog Savjetnika. Htio bi me uhititi, ali se ne moe sjetiti nikakve izlike.
Kellhus se okrene Cnaiiiru, koji je strpljivo stajao i promatrao golo oblije svog sunarodnjaka prikovanog za Carevo
podnoje. "Moramo urno otii", Kellhus ree. "Previe je istine izreeno ovdje."

OGLAVLJE OSAMNAESTO
ANDIAMINSKI VISOVI
... / to je otkrie ubilo sve sto neko jesam znao. Gdje sam prije pitao Boga, "Tko si ti?" sada pitam, "Tko sam ja ?"
ANKHARLUS, PISMO BIJELOM HRAMU
inilo se da vlada konsenzus da je Car pretjerano sumnjiav ovjek. Strah dolazi u mnogim oblicima, ali nikada nijs toliko
opasan kao kad dolazi u kombinaciji s moi i stalnom nesigurnou.
DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJ PRVOGA SVETOGA RATA
Kasno proljee, 4111. godina Kljove, Momemn
197

Car Ikurei Xerius III koraao je lomei ruke. Nakon debakla u vrtu po eo se nekontrolirano tresti. Nije bio u stanju i i
dalje od svojih carskih odaja. Conphas i Gaenkelti, Kapetan njegove Eotske strae, stajali su tiho u sredini sobe i
promatrali ga. Xerius zastane kod lakiranog stola, i popije veliki gutljaj anpoija. Cmoknuo je usnicama i glasno uzdahnuo.
"Imate ga?"
"Da", Gaenkelti odgovori. "Odveli su ga u galerije."
"Moram ga vidjeti."
"Ne bih vam to savjetovao. Boe Meu Ljudima", Gaenkelti odgovori oprezno.
Xerius zastane, zurei prodorno u krupnog norsirskog Kapetana. "Ne bi? Je li u pitanju magija?"
"Carski Saik kae da nije. Ali ovjek je... obuen."
"Kako to misli 'obuen'? Potedi me zagonetki, Gaenkelti! Carstvo je danas ponieno. Ja sam ponien!"
"Bilo je... teko uhvatiti ga. Tri moja ovjeka su poginula. Jo etvorica imaju slomljene udove"
"Jamano se ali!" Conphas vikne. "Je li bio naoruan?"
"Ne. Nikada nisam vidio nita sli no. Da nismo imali dodatne uvare rasporeene u publici... Kao to rekoh, obuen je."
"eli li rei", Xerius ree potpuno prestravljen, "da je cijelo ovo vrijeme, svih ovih godina, mogao ubiti... ubiti mene?"
"Ali koliko je Skeaos star, Strie?" Conphas upita. "Kako je to mogue? Mom biti magija."
"Iz Saika se kunu da nije", Gaenkelti re e.
"Saik!" Xerius otpuhne prezirno, i posegne za jo anpoija. "Bogohulne gnjide. Cijelo vrijeme izbjegavaju svoje dunosti.
Spletkare, stalno spletkare protiv mene. Trebamo nezavisnu potvrdu." Jo jednom je duboko udahnuo pa zakaljao.
"Poalji po nekoga iz neke druge kole... Iz Mysunsaija", nastavio je umornim glasom.
"Ve jesam. Boe Meu Ljudima. No vjerujem Saiku u ovom sluaju." Gaenkelti primi malu, runama prekrivenu kuglu
koja mu je poivala na prsnom oklopu - Chorae, propast arobnjaka. "Objesio sam mu to pred licem kad su ga savladali.
Nije pokazivao strah. Nije bilo niega na tom licu."
"Skeaos!" Xerius zaurla prema izrezbarenom stropu, posegnuvi za jo anpoija. "Podli, kleti, prevrtljivi Skeaos! pijun?
Obueni ubojica? Drhtio je svaki put kad bih mu se izravno obratio - jeste li to znali? Drhtio je poput srne. A ja bih rekao
sam sebi: 'Ostali me nazivaju Bogom, ali Skeaos, o dobri Skeaos, on zna da sam boanski. Skeaos se jedini pokorio...' A
cijelo to vrijeme on mije kapao otrov u uho. Otvarao tek svojim jezikom. Bogovi prokletstva! Dat u ja njega odrati!
Iscijedit u istinu iz njegovog slomljenog tijela! Zgromiti agonijom!" Uz urlik, Xerius podigne i preokrene stol. Staklo i
zlato prasnulo je i zazvealo po mramoru.
Stajao je tiho, teko diui. Svijet je zujao oko njega, nedokuiv, pun poruge. Posvuda su sjenke galamile. Veliki planovi
se spremaju. Sami Bogovi su se pokrenuli -protiv njega.
"to s onim drugim, Boe Meu Ljudima?" Gaenkelti se odvai pitati. "Princ Atrithaua koji vas je naveo da posumnjate u
Skeaosa?"
Xerius se okrene prema svome Kapetanu, jo uvijek divljih oiju. "Princ Atrithaua", ponovio je, zadrhtjevi na spomen
njegovog pribranog izraza. pijun... i to s licem koje odaje potpunu mirno u. Takva samouvjerenost! A zato i ne, kad je
Carev vlastiti Prvi savjetnik njegov ovjek? Ali ne zadugo. Uskoro e poslati stravu i uase na njega.
"Motrite ga. Istraite ga paljivije nego ikoga drugog."
Okrenuo se Conphasu, i nakratko ga promotrio. inilo se da je ovaj put njegov boanski neak uznemiren. Sitne
zadovoljtine - njih se valja drati u no i koja dolazi.
"Ostavi nas za sad. Kapetane", ree, pribravi se. "Zadovoljan sam tvojim postupcima. Pobrini se da mi smjesta pozovu
Vrhovnog vladara Cememketrija i Tokusha. elim govoriti sa svojim arobnjacima i pijunima. I vidovnjacima... Poalji mi
i Arithmeasa."
Gaenkelti klekne, elom dotakne tepihom prekriveni pod i povu e se.
Ostavi sam sa svojim neakom, Xerius mu okrene lea i ode do otvorenog trijema na udaljenoj strani odaje. Vani je bio
sumrak, a Meneanorsko se more uzdizalo mrano pod sivim horizontom.
"Znam to me eli pitati", rekao je liku iza sebe. "Zanima te koliko sam rekao Skeaosu. Zanima te zna li on sve to ti
zna."
"Uvijek je bio uz tebe, Strie. Nije li?"
"Moda me je mogue prevariti, Neae, ali nisam budala... No to su besmislene rasprave. Saznat emo vrlo brzo sve to
Skeaos zna. Znat emo koga treba kazniti."
"A Sveti rat?" Conphas upita oprezno. "to je s naom Poveljom?"
"Vlastita kua, Neae. Prvo vlastita kua..."
Tako bi barem tvoja baka rekla.
Xerius okrene profil Conphasu, zastane zamiljeno. "Cememketri mi je rekao da se U enjak Mandata pridruio Svetom
ratu. Pozovi njega... ti osobno."
"Zato? Uenjaci Mandata su budale."
"Budalama moe vjerovati upravo zato to jesu budale. Njihove se namjere rijetko kriaju s naima. Ovo su vane stvari,
Conphase. Moramo biti sigurni."
198

Conphas ga ostavi samoga s tamnim morem. Sa vrha Andiaminskih visova vidjelo se daleko, ali nikada, inilo se, dovoljno
daleko. Izreetat e pitanjima Cememketrija, Vrhovnog vladara Carskog Saika, i Tokusha, zapovjednika pijuna. Sluat e
ih kako se prepiru meusobno i nee saznati nita od njih. A onda e sii u galerije. Vidjeti 'dobrog' Skeaosa glavom.
Udijeliti prvi dio plae za njegov prijestup.
Put od tabora do Andiaminskih visova Achamianu je nalikovao na no nu moru. No takav je bio Momemn kad padne
mrak - neka vrsta none more. Zrak je bio toliko jedak da je imao okus. Nekoliko puta je bacio pogled na visoki kameni
prst - Ziek-kula, pretpostavio je - a nakratko, dok su prolazili uz kompleks hramova Cmirala, vidio je ogromne kupole
Xotheija zaobljene poput crnih trbuha uperenih u nebo. No ina e se naao potopljen u kaoti nom labirintu avenija
obrubljenih drevnim nastambama i isprekidanih naputenim trnicama, kanalima i kultskim hramovima. Kompliciran
danju, Momemn je nou bio pravi labirint.
Vod Kidruhila s bakljama formirao je blistavu nit kroz tamu. Potkovana kopita toptala su po kamenu i blatu, i privlaila
uplaena, blijeda lica na oblinje prozore. U punom ceremonijalnom oklopu, Ikurei Conphas glavom je jahao uz njega suzdran.
Achamian bi se s vremena na vrijeme zatekao kako pogledava Uzvienog Generala. Bilo je neeg iritantnog u njegovom
fizikom savrenstvu, neto zbog ega je Achamian bio bolno svjestan vlastite krupne gra e, gotovo kao da su mu kroz
Conphasa Bogovi otkrili okrutni humor koji se krio iza nagomilanih mana obi nijih ljudi. No nije samo njegov izgled
uznemiravao. Nekako se naduto drao - nekako previe samouvjereno da bi se to moglo nazvati arogancijom. Ikurei
Conphas, Achamian je zakljuio, posjeduje ili nevjerojatnu snagu ili zastraujui nedostatak.
Conphas! Jo uvijek nije mogao povjerovati. to bi Ikureiji mogli htjeti od njega? Achamian je odustao od ideje da upita
Carskog Neaka. "Poslan sam da vas dovedem," rekao je on otvoreno, "a ne da se zafrkavam."
to god da je Car htio, bilo je dovoljno vano da pretvori Carskog Ne aka u svog potrka.
U poetku je poziv ispunio Achamiana osjeajem ozbiljne slutnje. Teko oklopljeni Kidruhili slili su se prolazima
conriyanskog tabora kao da izvode napad. Prolo je nekoliko trenutaka naguravanja i gnjevnih rijei uz vatru dok nije
postalo jasno da su Nansurci doli po njega.
"Zato bi me Car pozvao?" zapitao je Conphasa.
"Zato bi pozvao bilo kojeg arobnjaka?" odgovorio je ovaj nestrpljivo.
Taj ga je odgovor razljutio, podsjetio ga je na slubenike Tisu e Hramova koje je ispitivao o detaljima Inrauove smrti. I na
trenutak je Achamian shvaao koliko je Mandat postao nevaan u krupnom planu Tromorja. Od svih kola, Mandat je
bio pijana budala ije nadute tvrdnje postaju sve vie i vie oajnike kako no odmie. A ba kao i svaku drugu sramotu,
monici su panino izbjegavali oajavanje.
Zato ga je taj poziv toliko uznemirio. to bi jedan car mogao htjeti od o ajne budale poput Drusasa Achamiana?
Koliko je on znao, samo su dvije stvari mogle ponukati Velike frakcije kao to su Ikureiji da mu se obrate. Ili su naili na
neto to njihova vlastita kola, Carski Saik, i pla enici Mysunsaija nisu bili u stanju razrijeiti, ili su eljeli razgovarati o
Savjetu. Budui da nitko osim Mandata vie nije vjerovao u Savjet, moralo je biti ono prvo. A to moda nije bilo toliko
nevjerojatno koliko se inilo. Iako su se Velike frakcije esto smijale njihovoj misiji, ipak su cijenile njihove vjetine.
Gnosa ih je inila bogatim budalama.
Nakon nekog vremena proli su kroz visoke dveri, projahali kroz vanjske vrtove Carske etvrti i stigli podno Andiaminskih
visova. Olakanju koje je Achamian oekivao nije bilo ni traga.
"Stigli smo, arobnjae", Ikurei Conphas ree odrijeite i sjae s lakoom ovjeka odraslog meu konjima. "Slijedite me."
Conphas ga je doveo do eljezom okovanih vrata koja su se inila premalima u odnosu na vidljivi ostatak graevine.
Palaa iji su mramorni stupovi blistali pred bezbrojnim bakljama koje su okruile njihov vanjski dio, penjali su se u
vrtoglave visine nad njima. Conphas je nabijao po vratima, i njih mukom otvore dvojica Eotskih straara, razotkrivi
dugaak prolaz osvijetljen svijeama. Umjesto da se penje prema Visovima, on je, meutim, vodio u njihovo zakopano
srce.
Conphas ue, ali zastane kad je Achamian oklijevao.
"Ako se pitate", rekao je s jedva primjetnim zlobnim smijekom, "vodi li ovaj prolaz u Carevu tamnicu, vodi..."
Svjetlost svijea davala je sjaj detaljnom reljefu utisnutom u njegov prsni oklop - mnoga sunca nansurska. Ispod prsnog
oklopa nalazile su se Chorae, Achamian je znao. Mnogi visoki plemi i su ih nosili, svoje toteme protiv magije. No
Achamian nije morao zakljuivati o njezinoj prisutnosti - osjetio ju je.
"To sam i pretpostavio", rekao je stojei na pragu. "Stiglo je vrijeme, ini mi se, da mi objasnite zato sam ovdje."
"arobnjaci Mandata", Conphas e prezirno. "Kao i svi krci pretpostavljate da svi ele vae blago. to mislite,
arobnjae? Da sam tako glup da javno projurim kroz Proyasov tabor samo da bih oteo vas?"
"Pripadate Kui Ikurei. To je samo po sebi dovoljan razlog za zabrinutost, ne mislite li?"
Conphas ga je nakratko promotrio - pogledom sakuplja a poreza - i oito shvatio da Achamiana nije mogu e zastraiti
izrugivanjem ili inom. "Neka vam bude, onda", re e iznenada. "Otkrili smo pijuna u vlastitim redovima. Car vas treba
da potvrdite da nije rije ni o kakvoj magiji."
"Ne vjerujete Carskom Saiku?"
199

"Nitko ne vjeruje Carskom Saiku."

"Aha. A plaenici - Mysunsai - zato ne iskoristite njih?"
Jo jednom se ovaj nasmijeio svisoka - i vie nego svisoka. Achamian je dosada vidio mnogo takvih osmijeha, no uvijek
su mu se inili nekako prodorni, zagaeni sitnim oajavanjima. U ovom osmijehu nije bilo nieg prodornog. Njegovi
savreni zubi blistali su pod svjetlom svijea. Grabeljivi zubi. "Ovaj pijun, arobnjae, nevjerojatno je sablastan. Moda
i previe za njihove ograniene talente."
Achamian kimne. Mysunsai su bili 'ograni eni'. Plaenike due rijetko su kad nadarene. Ali da bi Car poslao po
Mandatovog arobnjaka, da ne vjeruje ne samo svojim vlastitim magima nego ni pla enicima... Prestravljeni su,
Achamian shvati. Ikureiji su prestravljeni. Achamian je paljivo promotrio Carskog Neaka u potrazi za bilo kakvim
znakom prevare. Zadovoljan, preao je prag. Lecnuo se kad je zauo kako se vrata uz kripu zatvaraju za njim.
Hodnik je jurio pored njih, gutali su ga Conphasovi dugi vojni ki koraci. Achamian je gotovo osjetio kako se Andiaminski
visovi gomilaju nad njima. Koliki su ljudi, pitao se, proli ovim hodnikom i nikada se nisu vratili?
Bez upozorenja Conphas progovori: "Vi ste prijatelj Nersei Proyasa, ne? Recite mi: to znate o Anasiirimboru Kellhusu? O
onome koji tvrdi da je Princ Atrithaua."
Pravi unutarnji potres popratio je to pitanje, i jedan se trenutak Achamian morao truditi da odri estoki tempo hoda.
Ima li Kellhus kakve veze s ovim?
to bi im trebao rei? Da se boji da bi taj ovjek mogao biti glasnik Druge Apokalipse? Nemoj mu nita rei.
"Zato pitate?"
"Nesumnjivo ste uli za ishod Carevog sastanka s Velikim Imenima. Uvelike je to rezultat lukavtine tog ovjeka."
"Njegove mudrosti, mislite."
Kratkotrajan gnjev pojavi se na licu Uzvienog Generala. Dvaput je kucnuo na prsni oklop ispod vrata, upravo tamo gdje
je Achamian znao da se skriva Chorae. Ta ga je gesta na neki na in smirila, kao da se podsjetio svih na ina na koje bi
Achamian mogao umrijeti.
"Postavio sam vam jednostavno pitanje."
Pitanje je bilo sve samo ne jednostavno, Achamian pomisli. to je uope znao o Kellhusu? Iznimno malo, osim da je bio
moda jednako zadivljen onime to taj ovjek jest koliko i prestravljen onime to bi mogao biti. Anasurimbor se vratio.
"Ima li to", Achamian upita, "ikakve veze s vaim 'sablasnim pijunom'?"
Conphas naglo stane i promotri ga. Ilije bio zapanjen nekim skrivenim idiotizmom u njegovom pitanju ili je donosio neku
odluku.
Zaista jesu prestravljeni.
Uzvieni General prezirno otpuhne, kao da se udi to se uope brinuo to bi Uenjak Mandata mogao misliti o tajnama
Carstva. "Ba nikakve." Glupavo se smijuljio. "Bolje poeljaj tu bradu, arobnjae", dodao je kad su nastavili hodati niz
prolaz. "Uskoro e upoznati Cara glavom."
Xerius se odmaknuo od Cememketrija i zagledao se otro u Skeaosovo lice. Krv mu se gruala na jednom uhu. Dugi
pramenovi bijele kose uokvirivali su mu venama proarano elo i upale obraze; izgledao je divlje.
Starac je bio gol i okovan lancima, tijela izbo enog prema van preko drvenog stola zaobljenog poput polovice slomljenog
kotaa. Drvo bijae glatko - ispolirano mnogim takvim sluajevima vezanja - i tamno u odnosu na Savjetnikovu blijedu
kou. Prostorija je imala niske nadsvodene stropove i bila je osvijetljena svjetleim eravnicima nasumce rasporeenih
po udubljenjima u zidu. Bili su u srcu Andiaminskih visova, u prostoriji koja je kroz stoljea postala poznata kao Soba
istine. Uza zidove, u metalnim spravama za muenje, nalazio se pribor za izvla enje istine.
Skeaos ga je promatrao bez straha, treptao je kao to bi treptalo dijete koje su probudili usred noi. Oi su mu blistale na
smeuranom licu, usmjerene prema figurama u pratnji svog Cara: Cememketriju i jo dvojici visokih maga u crno-zlatnim
ogrtaima Carskog Saika, arobnjaku Sunca; Gaenkeltiju i Tokushu, jo uvijek u ceremonijalnim oklopima, lica uko enih
od straha da e ih njihov Car neminovno smatrati odgovornima za ovu skandaloznu veleizdaju; Kimishu, ispitiva u, koji je
vidio toke boli umjesto ljudi; Skaleteasu, Mysunsaiju u plavom ogrta u kojeg je Gaenkelti pozvao, s oito zbunjenim
izrazom na sredovjenom licu; i naravno, dva strijelca Eotske strae prekrivena plavim tetovaama, s Choraeama
uperenim u usukana prsa Prvog savjetnika.
"Toliko drugaiji Skeaos", Car proapta, steui drhtave ruke. Tiho smijuljenje pobjegne Prvom savjetniku.
Xerius potisne stravu koja ga je preplavila, osjeti da mu je srce o vrsnulo. Bijes. Ovdje e mu trebati bijes. "to kae,
Kimish?" upita.
"Ve sam ga ispitivao, nakratko, Boe Me u Ljudima", Kimish odgovori iskreno. "U skladu s protokolom." Je li to bilo
uzbuenje u njegovom glasu? Jedino Kimishu od svih okupljenih nije nimalo stalo do toga to je na stolu Carski Savjetnik.
Njemu je stalo samo do njegovog zanata. Politika strana skandala, implikacije koje izazivaju vrtoglavicu, njemu ne e
znaiti nita, Xerius je bio siguran u to. Xeriusu se to svi alo na Kimishu, i unato tome to mu je ponekad ilo na ivce.
Bila je to prikladna osobina za jednog ispitiva a.
''I?" Xerius upita, a glas mu je gotovo pucao. Svaka njegova emocija kao da se poja avala, ovisna o mogunosti
strmoglavih preobrazbi. Zlovolje u bijes. Sitne boli u agoniju.
200

"Nije nimalo nalik ijednom ovjeku kojeg sam ikada vidio, Boe Meu Ljudima."
Ono to nije dolikovalo Kimishu kao ispitivau, Xerius zakljui, bila je sklonost dramatiziranju. Poput nekog pripovjeda a,
govorio je isprekidano, kao da je cijeli svijet njegov ansambl. Bit stvari bilo je neto to je Kimish ljubomorno uvao,
neto to dolazi po pravilima pripovjedne neizvjesnosti, a ne zato jer je to nuno.
"Pronalaenje odgovora je tvoj posao, Kimish", Xerius eksplodira. "Zato ja moram ispitivati ispitiva a?"
Kimish slegne ramenima. "Ponekad je bolje pokazati nego pri ati", rekao je i uzeo mali set klijeta sa stalae s priborom
pored Savjetnika, "Gledajte."
Kleknuo je i primio jedno Savjetnikove stopalo lijevom rukom. Polako, poput obrtnika koji se dosauje, iupao mu je
nokat.
Nije bilo nikakve reakcije. Niti krik. ak niti drhtaj starog tijela.
"Neljudski", Xerius izusti i uzmakne.
Ostali su stajali zapanjeni. Okrenuo se Cememketriju koji je odmahivao glavom, a zatim prema Skaleteasu koji je bez
uvijanja rekao, "Nema tu magije. Boe Meu Ljudima."
Xerius okrene glavu prema svom Savjetniku. "to si ti?" vikne.
Staro se lice naceri. '"Vie, Xeriuse, ja sam vie." Nije to bio Skeaosov glas, ve neto isprekidano, poput mnotva
glasova.
Tlo se vrtilo pod Xeriusovim nogama. Vratio se u ravnoteu uhvativi se za Cememketrija, koji se nehotice usukao pred
Choraeom koja mu je visila oko vrata. Xerius pogleda u arobnjakovo iskeeno lice. Carski Saik! Misli su mu zavijale.
Grile se. Tajanstveni u djelima i eljama. Samo su oni imali mogunost. Samo su oni imali sredstva...
"Lae!" zaurla on na Vrhovnog vladara. "Ovo mora biti magija! Osje am je! Osjeam njezin otrov u zraku! Ova soba
bazdi po njoj!" gurnuo je prestravljenog ovjeka na pod. "Kupio si ovog roba!" vritao je pokazujui na problijedjelog
Skaleteasa. "Je li, Cememketri? Neista, bogohulna huljo! Je li to tvoje maslo? Saik bi htio biti Grimizni Tornjevi Zapada,
jel'? Pretvorili bi svoga Cara u marionetuV
Xerius ubrzo prestane, prekine sa svojim optubama jer mu je panju privukao Conphas koji se pojavio na ulazu. U enjak
Mandata stajao je pored njega. Cememketrijevi pratioci urno podigoe Vrhovnog vladara na noge.
"T e vae optube, Strie", Conphas ree oprezno. "Moda su malo prenagljene."
"Moda", Xerius procijedi, poravnavajui svoje halje. "No kao to bi rekla tvoja baka, Conphase, boji se prvo najblieg
noa." A onda, bacivi pogled na nabijenog mukarca sa etvrtastom bradom koji je stajao pored Conphasa, upita, "Ovo
je Uenjak Mandata?"
"Da. Drusas Achamian."
Mukarac klekne neusiljeno, dotakne elom pod i promrmlja, "Boe Meu Ljudima."
"Neugodni su, zar ne Mandatov e - ti sastanci maga i kraljeva?" Gorka neugoda od prije nekoliko trenutaka pala je u
zaborav. Moda je dobro, Xerius je razmiljao, to ovjek razumije koji su ulozi u ovom postupku. Iz nekog razloga osjetio
je potrebu biti milostiv.
arobnjak ga je upitno gledao, a onda se pribrao i spustio pogled.
"Ja sam va sluga, Boe Meu Ljudima", promrmljao je. "to mogu uiniti za vas?"
Xerius ga zgrabi za ruku - nevjerojatno simpati na gesta, pomislio je. Car koji dri ruku pripadnika nie kaste - i poveo ga
izmeu ostalih do Skeaosa koji je leao niice.
"Vidi li, Skeaose", Xerius ree, "koliko smo se trudili da ti osiguramo utjehu."
Staro lice ostane ravnoduno, ali su mu oi sjajile neobinim intenzitetom.
"arobnjak Mflncfato", reklo je.
Xerius pogleda Achamiana. Njegovo je lice bilo bezizraajno. A onda je Xerius osjetio, osjetio je kako mrnja isijava iz
Skeaosovog blijedog tijela, kao da je ^idivac prepoznao Mandatovog arobnjaka. Iskrivljeno tijelo se napelo. Lanci su se
zategnuli, karika izjedala kariku. Drveni je stol zakripao.
arobnjak Mandata uzmakne - dva koraka.
"to vidi?" Xerius protisne. "Je li to magija? Je li?"
"Tko je taj ovjek?" Drusas Achamian upita, glasom oito ispunjenim stravom.
"Moj Prvi savjetnik... ve trideset godina."
"Jeste li ga... ispitali? to je rekao?" ovjek je gotovo vikao. Je li mu to bila panika u o ima?
"Odgovori mi. Mandataru!" Xerius zaurla. "Ima li tu magijelT'
"Ne."
"Lae, Mandatove. Vidim to! Vidim ti u oima."
ovjek ga pogleda izravno, izotravajui pogled kao da pokuava shvatiti Careve rije i, usredotoiti se na neto to je
iznenada postalo nebitno.
"N-ne", promucao je. "Vidite strah... Ovdje nema magije. Ili to ili je rije o nekoj posve drugoj vrsti magije. Nekoj koja
nije vidljiva Rijetkima..."
"Onako je kako sam vam rekao. Boe Meu Ljudima", Skaleteas ga prekine od iza. "Mysunsai su oduvijek bili odani. Ne
201

bismo uinili nita ime"

"Tiina!" Xerius se zadere.
Ono to je neko bilo Skeaos pone reati...
''Meta ka peruptis sun rangashra, Chigra, Mandati - Chigraa", stari Savjetnik procijedi, glasom sada ve potpuno
neljudskim. Uvijao se u okovima, a njegovo je staro tijelo napinjalo tanke i prljave mii e. Klin je izletio iz zida.
Xerius uzmakne skupa s arobnjakom. "to kae?" proaptao je.
Meutim, arobnjak je bio zapanjen.
"Lanci!" netko povika - Kimish.
"Gaenkelti... Conphase!" Xerius je tupo zazivao, posrui jo dalje unazad.
Staro je tijelo udaralo o zaobljeno drvo poput izgladnjelih jegulja zaivenih u ljudsku kou. Jo jedan klin prasne iz zida.
Gaenkelti je prvi poginuo; vrat mu je slomljen pa je Xerius vidio njegovo objeeno lice kako se ljulja na njegovim le ima
dok je padao prema naprijed. Lanac je opalio Conphasa sa strane po licu i odbacio ga u suprotni zid. Tokush je bio
slomljen poput lutke. Skeaos?
No onda su uslijedile rijeV. Gorue rijei i prostorija je preplavljena zasljepljujuim plamenovima. Xerius zavriti i
popikne se. Snani mlaz vru ine zakotrljao se nad njim. Kamen je pucao. Zrak je podrhtavao.
I uo je Mandatara kako grmi, "Ne, proklet bio! NEEE!" A zatim zavijanje, nimalo nalik iemu to je ikada uo, poput
tisua vukova koji gore ivi. Zvuk mesa koje udara o kamen.
Xerius se pridigne puzajui uza zid, ali nije nita vidio od Eotskih straara koji su ga titili. Svjetla su jenjala, i sve se inilo
mranim, vrlo mranim. arobnjak Mandata jo uvijek je vikao i psovao.
"Dosta je bilo. Mandataru!" Cememketri zagrmi.
"Pompozni jebeni nezahvalnie! Nema blage veze to si uinio!"
"Spasio sam Cara!"
AXerius pomisli. Spaen sam... Probio se silom izmeu svojih uvara, i zateturao u sredite prostorije. Dim. Miris peene
svinjetine.
arobnjak Mandata klekne nad pougljenjeno Skeaosovo tijelo, zgrabi izgorena ramena i protrese objeenu glavu.
"to si ti?" bjesnio je. "Odgovori mi!"
Skeaosove su oi blistale bijele na crnoj i spaljenoj koi. I smijale su se, smijale bijesnom arobnjaku.
"Ti si prvi, Chigra", Skeaos je hripao - okruuju e, zastraujui apat. 'T bit e posljednji..."
Ono to je uslijedilo opsjedat e Xeriusove snove do kraja njegovih odbrojanih dana. Kao da uzdie neki duboki dah,
Skeaosovo se lice razmotalo poput paukovih nogu vrsto stisnutih oko hladnog torza. Dvanaest udova s malim zlobnim
pandama na vrhu otpustile su stisak i rastvorile se, otkrivi zube bez usnica i o i bez kapaka na mjestu gdje bi trebalo
biti lice. Poput dugih enskih prstiju obgrlili su Mandatovog arobnjaka oko glave i po eli stiskati.
ovjek je vritao u agoniji.
Xerius je stajao bespomoan, skamenjen.
No onda je paklenska glava nestala, otkotrljala se poput dinje preko kamenog poda sa udovima koji su lamatali. Conphas
je zateturao za time, s krvavim maem. Zastao je nad time s maem uz bok i pogledao svog strica staklastim oima.
"Grozota", rekao je briui krv sa lica.
U meuvremenu je arobnjak Mandata zastenjao i vratio se na noge. Pogledao je okolo po zaprepatenim licima. Bez
rijei je krenuo prema izlazu. Cememketri mu zaprijei put.
Drusas Achamian pogleda natrag prema Xeriusu, sa starim intenzitetom opet u oima. Krv mu se slijevala niz obraze.
"Ja odlazim", rekao je bez uvijanja.
"Onda odi", Xerius ree i kimne Vrhovnom vladaru.
Kad je on otiao iz prostorije, Conphas upitno pogleda Xeriusa. Je li to mudro? njegov je izraz pitao.
"Drao bi nam predavanja o mitovima, Conphase. O Drevnom Sjeveru i povratku Moga. Tako to uvijek ide."
"Nakon ovoga," odgovori Conphas, "moda bismo trebali sluati."
"Luda dogaanja rijetko kad daju vjerodostojnost luacima, Conphase." Pogledao je Cememketrija i po njegovom izrazu
lica znao je da je i on donio isti zaklju ak. Bilo je Istine u ovoj prostoriji. Strah je ustuknuo pred veseljem. Preivio sam!
Intrige. Velika igra - benjuka s lupajuim srcima i duama koje se kreu. Je li ikada postojalo vrijeme kada on nije igrao?
Tijekom godina nauio je da je igrati nesvjestan protivnikovih makinacija mogu e samo neko vrijeme. Trik je bio u tome
da se stisne protivnika. Prije ili kasnije do i e trenutak, i ako dovoljno stisne protivnika, preivjet e i vie nee biti u
neznanju. Trenutak je stigao. On je preivio. I vie nije u neznanju.
I Mandatar je to sam rekao: magija neke druge vrste. Nevidljiva Rijetkima. Xerius je imao odgovor. Znao je izvor ove
sulude izdaje.
arobnjaci-sveenici Fanima. Cishaurim.
Stari neprijatelj. A u ovom mranom svijetu stari su neprijatelji dobrodoli. Me utim, nije nita rekao svom neaku,
toliko je uivao u onim rijetkim trenucima kada bi Conphasov uvid kaskao za njegovim vlastitim.
Xerius proe do mjesta pokolja, pogleda dolje prema apsurdnoj figuri Gaenkeltija. Mrtav.
202

"Cijena znanja je plaena," rekao je hladno, "a mi nismo spali na prosja ki tap."
"Moda," Conphas odgovori, namrten, "ali smo ipak u dugovima."
Ista moja Majka, Xerius pomisli.
Glavne ceste i nebulozne zaobilaznice Svetog rata bile su poplavljene uzvicima, svjetlou vatre i divljeg slavljenikog
veselja. Drei remen svoje torbe, Esmenet se probijala kroz visoke sjenovite ratnike. Vidjela je kako spaljuju carev lik.
Vidjela je dvojicu mukaraca kako mlate treeg nesretnika meu atorima. Mnogi su kleali, sami ili u skupinama, i
plakali, pjevali ili molili. Mnogi drugi plesali su uz promuklo glasanje dvostruke oboe ili tugaljivi zvon nilnamekih harfi.
Svi su pili. Vidjela je kako je visoki Thunyeranin sasjekao bika bojnom sjekirom, a onda bacio njegovu odrubljenu glavu u
improviziranu rtvenu vatru. Iz nekog razloga, o i te ivotinje podsjeale su je na Sarcellusove - tamne, s dugim
trepavicama, i neobino nestvarne, kao da su od stakla.
Sarcellus se rano povukao na spavanje, rekao je da se trebaju odmoriti za sutranji odlazak iz tabora. Leala je pored
njega, osjeajui vruinu njegovih irokih lea, i ekala da mu se disanje ustabili u plitki ritam karakteristi an za njegov
san. im se uvjerila da vrsto spava, iskrala se iz kreveta i najtie to je mogla pokupila ono malo svojih stvari.
No je bila sparna, vlani zrak podrhtavao je i od osjeaja i od zvuka oblinjih zabava. Smjeei se pred golemi znaaj
onoga to ju je oekivalo, podigla je svoje stvari i spustila se u no .
Sada se nalazila u sreditu tabora; probijala se kroz guvu i zastajkivala s vremena na vrijeme pokuavaju i locirati
Ancillinske dveri Momemna.
Prolaziti kroz sredita sveanosti pokazalo se tekim. Nekoliko ju je mukaraca zgrabilo bez upozorenja. U najmanju ruku
zavrtili bi je u zrak, smijali se, i zaboravili na nju iste sekunde kad bi je spustili na tlo, no oni smjeliji, preteno Norsirci, su
je ili drpali ili nasilno ljubili u usta. Jedan, Tydonac dje jeg lica, za cijeli dlan vii ak i od Sarcellusa, pokazao se naroito
nasrtljiv. Podizao ju je kao da je perce, i vikao "Tusfera! Tusfera!" ponovno i ponovno. Ona se migoljila i bijesno ga
gledala, no on se samo smijao i stiskao je uz svoju brigandinu. Namrtila se i iskusila uas gledanja u o i koje su gledale u
njezine, a ipak su bile potpuno nesvjesne njezinog bijesa i straha. Odgurivala se od njegovih prsa, a on se smijao kao otac
koji obuzdava ker koja cvili. "Ne!" protisnula je, osjetivi nespretnu ruku koja joj se zavla ila meu bedra. "Tusfera!"
mukarac je zagrmio veselo. Kad je osjetila da joj njegovi prsti gnjee golu kou, udarila ga je kako ju je jedan od starih
muterija bio nauio, u mjesto gdje mu se brk spaja s nosom.
Jauknuo je i ispustio je. Zateturao je unazad, o iju izbeenih od strave i zbunjenosti, kao da ga je upravo ritnuo vjerni
konj. U svjetlu vatre, krv mu je zacrnila blijede prste. ula je klicanje dok je odmicala u napu enu tamu.
Prolo je neko vrijeme dok nije prestala drhtjeti. Pronala je samotni mra ni kutak iza jednog paviljona proivenog
ainonskim piktogramima. vrsto je obgrlila koljena i ljuljala se, promatrajui vrh oblinjeg krijesa nad okolnim atorima.
Iskre su plesale poput komaraca u nonom nebu.
Nakratko je zaplakala.
Stiem, Akka.
Nastavila je put, klonei se skupina u kojima nije bilo ena ili se inilo da ima previe pia. Ancillinske dveri s tornjevima
okrunjenim bakljama ubrzo su se uzdigle ne tako daleko od nje. Odvaila se pri i mirnijoj skupini sudionika u pijanci i
pitala ih gdje se nalazi paviljon Marala od Attrempusa. Pobrinula se da sakrije tetoviranu ruku. Tromom Ijubazno u
oaranih pijanaca, dobila je barem dvanaest razli itih uputa kako do i do svog odredita. Razdraena, na kraju ih je samo
upitala u kojem je smjeru.
"Onuda," jedan ovjek je rekao na sheyikom s jakim naglaskom, "preko mrtvog kanala."
Shvatila je zato kanal nazivaju 'mrtvim' i prije nego li ga je vidjela. Vlani zrak postao je zaguen smradom trule
vegetacije, otpada i ustajale vode. Siuna uz skupinu conriyanskih viteza, hodala je preko uskog drvenog mosta. Ispod
mosta, kanal je bio crn i nepomian pod svjetlom baklji. Jedan od mukaraca nagnuo se preko ograde i gledao kako mu
pljuvaka pada u vodu; tupavo joj se nacerio.
"Yashari a'sumaporo", rekao je, moda na conriyanskom.
Esmenet nije obraala panju na njega.
Obeshrabrena vie visinom nego ponaanjem mladog plemi a, skrenula je s glavnog puta i sjenovitih gomila pijanaca, i
nastavila se probijati kroz dublji mrak. Mnogi su mislili da su kastinski plemi i visoki zbog svoje bolje krvi, no Achamian
joj je jednom rekao da je to vie bilo pitanje prehrane. Zato se, tvrdio je, Norsirci ine visokima bez obzira na kastu: jedu
vie crvenog mesa. Nju su inae privlaili visoki i snani mukarci, 'miiava stabla', kako su ih ona i njezine prijateljice
bludnice nazivale, ali ne noas, ne nakon onog susreta s Tydoncem, u svakom sluaju. Ove noi se kraj njih osjeala
sitnom, slabanom, poput igra ke - lako ju je slomiti, lako odbaciti.
Kad je nala Xinemusov paviljon, prakti ki se uljala izmeu atora. Sijekla je utihnule tabore i slijedila mrtvi kanal prema
sjeveru. Pred sobom je ugledala krije i jo sudionika u veselju. Dok je razmiljala kako bi ih bilo najbolje obi i, spazila je
zastavu Attrempusa koja je visila oputeno na dimu i svjetlu: izdueni toranj sa stiliziranim lavom sa svake strane.
Neko je vrijeme bila u stanju samo buljiti u nju. Iako nije mogla vidjeti one koji su bili okupljeni ispod, zamiljala je
Achamiana kako sjedi prekrienih nogu na prostirci, lica ivahnog od pi a i njegovog slavnog glumljenog prezira. Svako
toliko provukao bi prste kroz sjedinama proaranu bradu - zamiljena gesta, ili pak nervozna. Ona e zakoraiti na
203

svjetlo, sa svojim poznatim lukavim smijekom, a on e od iznenaenja ispustiti krag s vinom. Vidjet e kako njegova
usta oblikuju njezino ime, kako mu oi blistaju od suza...
Sama u mraku, Esmenet se smijeila.
Bit e tako lijepo osjetiti kakljanje njegove brade po uhu, osjetiti njegov trpki miris cimeta, vrsto zagrliti njegova snana
prsa...
uti kako izgovara njezino ime.
"Esmi. Esmenet. Tako staromodno ime."
"Iz Kljove. Esmenet je bila ena proroka Angeshraela."
"Aha... ime bludnice."
Obrisala je oi. Bit e presretan to je vidi, u to nije sumnjala. Ali ne e imati razumijevanja za vrijeme koje je provela sa
Sarcellusom - pogotovo kad mu ispria o onoj noi u umni i to to znai za Inraua. Bit e povrijeen, moda ak i
bijesan. Moda je ak i udari.
Ali nee je otjerati. ekat e, kao to je uvijek ekao, da ga Mandat pozove od nje.
I oprostit e. Kao to je uvijek opratao. Borila se s vlastitim licem. Tako beskorisna! Bijedna!
Proeljala je kosu prstima, poravnala hasas znojnim dlanovima. Proklela je mrak zbog kojeg nije mogla upotrijebiti
minku. Jesu li joj oi jo uvijek nateene? Jesu li zato oni Conriyanci bili tako obzirni prema njoj?
Bijedna!
uljala se uz obalu kanala, a da nije ni stala i razmislila zato to radi. Tajnovitost joj se iz nekog razloga inila kljunom.
Tama i zaklon obaveznim. Gledala je prema krijesu kroz nepravilne kuteve izmeu atora, promatrala osvijetljene
uspravne figure koje su pile i smijale se. Ogromni paviljon stao je izme u zabave i kanala, a oko njega je bilo mnotvo
manjih atora - nastambe robova i slino, Esmenet je pretpostavila. Bez daha, uuljala se iza izlizanog zaklona koji je
izravno graniio s Paviljonom. Zastala je u mraku, osjeajui se poput nakazne spodobe iz neke djeje prie, neke koja se
mora skrivati od smrtonosne svjetlosti.
Onda se odvaila proviriti iza ugla.
Tek jo jedna grupa slavljenika oko jo jedne zlatne vatre.
Traila je Achamiana, ali ga nigdje nije vidjela. Shvatila je da jedan, nabijeni ovjek u sivoj svilenoj tunici s prorezanim
rukavima, mora biti Xinemus glavom. Ponaao se kao doma in, izvikivao naredbe slugama, a bio je vrlo sli an
Achamianu, kao da mu je stariji brat. Achamian se jednom alio da ga Proyas zadirkuje jer izgleda kao Xinemusov slabiji
brat blizanac.
Znai, ti si njegov prijatelj, pomislila je promatrajui ga i zahvaljivala mu u sebi.
Uglavnom su joj svi oko vatre bili nepoznati, ali je ustanovila da mukarac ije su ilave ruke isprugane oiljcima mora biti
onaj Scylvendi o kojem svi priaju. Je li to znailo da je mukarac s plavom bradom, onaj koji je sjedio uz prekrasnu
norsirsku djevojku, njegov drug? Princ
Atrithaua koji je tvrdio da sanja o Svetom ratu? Esmenet se pitala koga jo moda promatra? Je li i sam Princ Proyas
meu njima?
Gledala je raskolaenih oiju, a osjeaj strahopotovanja joj je oduzeo dah. Shvatila je da se nalazi u samom sreditu
Svetog rata, vatrenom od zanosa, nade i svete svrhe. Ovi su mukarci bili vie nego ljudi, bili su Kahiht, Svjetske Due,
zarobljeni u velikom kolu velikih doga anja. Ideja da bi mogla zakora iti meu njih izmamila joj je vrue suze u oi. Kako
bi mogla? Nespretno zaklanjajui tetovau na nadlanici, trenutno bi bila igosana kao ono to jest njihovim dalekosenim
oima...
to je ovo? Kurva.'' Ovdje? Sigurno se alite...
Gdje joj je bila glava? ak i da je Achamian bio ovdje, samo bi ga osramotila. Gdje si?
"Ljudi!" visoki tamnokosi mukarac vikne, a Esmenet se trgne. Imao je urednu bradu i raskoni ogrta sa zamrenim
cvjetnim brokatom. Kad su i posljednji glasovi utihnuli, podignuo je kr ag prema nonom nebu.
"Sutra", rekao je, "kreemo u mar!"
Oiju blistavih od ara, nastavio je govoriti o istrpljenim kunjama i pokoravanju naroda, o poganima koje valja zgromiti i
nepravdama koje treba ispraviti. Zatim je govorio o Svetom Shimehu, svetom srcu svih mjesta. "Ratujemo za tlo," rekao
je, "ali ne ratujemo za prainu i zemlju. Ratujemo za sveto tlo. Tlo svih naih nada, svih naih uvjerenja..." Glas mu je
pucao od emocija.
"Ratujemo za Shimeh."
Proao je trenutak tiine, a onda je Xinemus intonirao molitvu Visokog hrama:
Sveti Boe svih Bogova,
koji hoda meu nama,
bezbrojna su tvoja sveta imena.
Neka kruh tvoj utia glad nau svagdanju,
neka kie tvoje potaknu zemlju nau vjenu,
neka potinjenost naa odgovor nae u suverenosti,
204

da moemo napredovati u ime tvoje.

Ne sudi nam po grijesima naim
ve prema naim kunjama,
i srui na druge
ono to oni sruie na nas,

jer ime tvoje je Snaga, i ime tvoje je Slava, jer ime tvoje je Istina, koja traje i traje, za vijeke vjekova.

"Slava Bogu", desetak glasova zaori, odzvanjajui kao da je rije o vjernicima u hramu.
Sjetna atmosfera zadrala se jedan trenutak, a zatim se ponovo zaore glasovi. Zaredale su se nove zdravice. Nove su se
kipue porcije rezale sa ranja. Esmenet je promatrala suspregnuta daha, i krv joj je usporila u venama. Ovo emu je
svjedoila inilo joj se nemogue divnim. Blistavo. Smiono. Kraljevski. Sveto, ak. Dio nje morila je sumnja da bi oni, kad
bi se oglasila i suoila ih s tajnom svoje prisutnosti, jednostavno isparili, a ona bi ostala pred hladnim ognjitem i alila
zbog vlastite drskosti.
Ovo je svijet, shvatila je. Ovdje. Pred njom.
Promatrala je kako Princ Atrithaua neto govori Xinemusu u uho, vidjela je da se Xinemus nasmijeio pa pokazao u
njenom smjeru. Poeli su hodati prema njoj. Stisnula se u mraku iza malog atora i sklup ala se kao da joj je hladno.
Ugledala je njihove sjene, bok uz bok, nalik duhovima na utabanoj zemlji i travi, a onda su dva mukarca prola pored nje
pratei treperavu liniju svjetlosti prema ustajalom kanalu. Zadrala je dah.
"Uvijek je tako mirno", visoki Princ primijeti, "u mraku izvan dosega vatre."
Dvojica mukaraca zaustavili su se na rubu kanala, podigli tunike, pa prtljali po tkanini zamotanoj oko bokova. Ubrzo su
dva luka uborila po opnastoj povrini.
"Hmmm", Xinemus ree. "Voda je topla." ak i onako prestraena, Esmenet zakoluta oima i nasmijei se.
"I duboka". Princ odvrati.
Xinemus se hihotao, na na in istovremeno zloest i simpatian. Nakon to se ponovno umotao, pljasnuo je drugog
mukarca po leima. "Upotrijebit u to", rekao je veselo, "kad u sljedei put ovdje piati s Akkom. Koliko ga znam,
sigurno e zamalo pasti u vodu."
"Bar e imati ue da mu dobaci", vii mukarac odgovori.
Jo su se smijali, ilo i toplo. Jedno je prijateljstvo upravo zapeaeno, zakljui Esmenet.
Drala je dah dok su se vraali natrag istim putem. inilo joj se da Princ Atrithaua zuri ravno u nju.
No ako ju je i vidio, nije to niime odao. Dvojac se pridruio ostalima pored vatre.
Sa srcem koje je nabijalo i duom koja je zujala od optubi, oduljala se okolo do druge strane paviljona, na poziciju gdje
nije bila u opasnosti da je otkriju mukarci koji idu piati. Naslonila se na panj nekakvog stabla, iskrivila glavu prema
ramenu i zatvorila oi, prepustivi se glasovima s oblinje vatre da je ponesu daleko.
"Prepao si me tamo, Scylvendi. Bio sam siguran..."
"Serwe, je li? Pa trebao sam znati da tako lijepo ime..."
ini se da su dobri ljudi, Esmenet pomisli, onakvi ljudi kakve bi Achamian cijenio kao prijatelje. Postojao je... prostor
meu tim ljudima, zakljuila je. Prostor za pogreke. Prostor za povrijeenost.
Sama u tami, odjednom se osjeala sigurno, kao to se osjeala sa Sarcellusom. To su bili Achamianovi prijatelji, i iako
ona za njih nije postojala, nekako e je uvati na sigurnom. Obuzeo ju je osjeaj pos-panosti. Glasovi su se Ijuljukali i
tutnjali, obasjani iskrenom dobrom voljom. Samo u pridrijemati, pomislila je. A onda je ula da netko spominje Akkino
ime.
"... znai Conphas je sam doao po Achamiana? Conphas?"
"Nije bio nimalo oduevljen. Samozadovoljni gad."
"Ali to bi Car mogao htjeti od Achamiana?"
"Zvui stvarno zabrinut za njega."
"Za koga? Za Cara ili Achamiana?"
No taj je djeli razgovora zagluen provalom drugih glasova. Esmenet je osjetila kako tone u san.
Sanjala je da je panj uz koji je spavala cijelo stablo, ali mrtvo, bez lia, granica, kore i grana, s deblom poput faline
strijele okrunjene vijugavim udovima koji su zvidali kroz vjetar kao ibe. Sanjala je da se ne moe probuditi, da ju je
stablo nekako ukorijenilo u zaguujuu zemlju.
Esmi...
Uskomeala se. Osjetila je da je neto kaklja po obrazu.
"Esmi."
Topli glas. Poznati glas.
"Esmi, to to radi?"
Zatree i otvori oi. Na trenutak je bila previe prestravljena da bi vritala.
Onda joj je stavio ruku preko usta.
"", Sarcellus je opomene. "To bi moglo biti preteko objasniti", doda, pokazavi u pravcu Xinemusove logorske
205

vatre.
Ili onome to je od nje ostalo. Preostali su jo samo maleni plami ci vatre. Osim jedne usamljene figure sklupane preko
prostirki uz vatru, svi su otili. Zastor magle razvio se nad daljinama, hladan i gol poput no nog neba.
Esmenet je usisavala zrak kroz nos. Sarcellus makne ruku i podigne je na noge da bi je mogao odvu i iza paviljona. Bilo je
mrano.
"Slijedio si me?" upita ga, istrgnuvi podlakticu iz njegovog stiska. Jo uvijek je bila previe dezorijentirana da bi se ljutila.
"Probudio sam se, a tebe nije bilo. Znao sam da u te pronai ovdje."
Gutnula je. Ruke su joj bile lagane, kao da se same od sebe spremaju tititi lice. "Ne vra am se s tobom, Sarcelluse."
Neto to Esmenet nije mogla odgonetnuti bljesne mu u oima. Trijumf? Zatim je slegnuo ramenima. Lakoa s kojom je
to uinio prestravila ju je.
"Ba dobro", ree on odsutno. "Dosta mi te je, Esmi."
Buljila je u njega. Suze su joj iscrtavale vrue crte po obrazima. Zato plae? Ta ne voli ga... Ili moda voli?
Ali on je nju volio. U to je bila sigurna... Nije li? Mahnuo je u smjeru naputenog tabora. "Idi k njemu. Meni vie nije
stalo."
Osjeala je kako joj se grlo stee od oaja. to se moglo dogoditi? Moda mu je Gotian kona no naredio da je otjera.
Sarcellus joj je jednom rekao da Zapovjednicima vitezova uglavnom oprataju preputanje uicima kao to je ona. No
zasigurno je dranje kurve usred Svetog rata potaknulo irenje traeva. Ona je u svakom sluaju istrpjela dovoljno
sablaznutih pogleda i grubog smijeha. I njegovi podre eni i oni njemu ravni znali su to je ona. A ako je ita nau ila o
svijetu kastinskih plemia, bilo je to da ih poloaj i presti mogu spaavati samo do odre ene mjere.
O tome je bila rije. Zar ne?
Sjetila se stranca na Kamposejskoj Ageri, one uli ice, znoja...
to me to bilo spopalo?
Sjetila se hladnog poljupca svile na koi, pe enog mesa, zapaprenog i kipueg, posluenog s barunastim vinom. Sjetila
se one zime u umni prije etiri godine, one koja je dola nakon ljetnih sua, kada si nije mogla priutiti ni brano
razrijeeno s kredom. Bila je tako mrava da je nitko nije htio kupiti... Bila je blizu. Vrlo blizu.
Unutarnji apat, sitni, cendravi i beskrajno razuman: Moli ga za oprost. Nemoj biti glupa! Preklinji...
Preklinji!
No bila je u stanju samo zuriti. Sarcellus joj je izgledao poput utvare, izvan svake isprike, svake molbe. Tipi ni mukarac.
Kada nije nita rekla, otpuhnuo je nestrpljivo i okrenuo se na peti. Gledala ga je sve dok njegovu uurbanu figuru nije
progutala tama.
Sarcelluse?
Zamalo je to povikala naglas, ali ju je neto okrutno naglo zaustavilo.
To si i htjela, protisnuo je glas, ne ba sasvim njezin.
Na istoku, nebo se poelo svijetliti iza daleke siluete Andiaminskih visova. Car e se uskoro probuditi, pomislila je
isprazno. Prouavala je osamljenog mukarca koji je leao pored ognjita. Nije se micao. Bezbrino je lutala po utabanom
zemljanom podu i razmiljala o tome gdje je vidjela Scylvendija, a gdje Princa Atrithaua. Natoila je vino u ljepljivi krag i
pijuckala. vakala je odbaenu koricu. Osjeala se poput djeteta koje se probudilo mnogo prije svojih roditelja, ili poput
leinara koji kradomice njuka uokolo u odsustvu bu nih ljudi. Stajala je neko vrijeme nad usnulim likom. Bio je to
Xinemus. Nasmijeila se, sjetivi se njegove ale ranije te veeri, dok je piao s norsirskim Princem. Komadi ugljena su
zveali i pucketali, a njihova zlokobna naranasta boja tonula je sve dublje u hrpu kako se zora sve vie sivila na
horizontu.
Gdje si, Akka ?
Poela je uzmicati kao da trai neto to je preveliko da bi to ugledala jednim pogledom.
Koraci su je prestraili. Zavrtila se...
I ugledala Achamiana kako se vue prema njoj.
Nije mu vidjela lice, ali je znala da je to on. Koliko je samo puta uo ila njegove krupne obrise sa svog prozora u umni?
Uoila ih i nasmijeila se.
Kako se pribliavao, spazila je pet sijedih pruga u njegovoj bradi, pa prve obrise lica, blijede kao smrt u polumraku.
Stajala je pred njim, smjeila se i plakala, ispruenih ruku.
To sam ja.
Pogledao je kroz nju, iza nje, i nastavio hodati.
Isprva je samo stajala, kao stup soli. Nije bila ni svjesna koliko je vremena provela strahujui od ovog trenutka i udei za
njim. Kako e izgledati? to e rei? Hoe li biti ponosan na njezina otkri a? Hoe li plakati kada mu kae za Inraua? Ho e
li bjesnjeti kada mu ispria o onome strancu? Hoe li joj oprostiti to je zastranila? to se sakrila u Sarcellusov krevet?
Toliko briga. Toliko nadanja. I onda?
to se dogodilo?
Pravio se da me ne vidi. Pravio se kao da... kao da...
206

Zadrhtala je. Stavila ruku na usta.

Onda je potrala, sjena meu sjenama, grabila je kroz promoeni zrak, jurila kroz usnule tabore, popikavala se preko
uadi, padala...
Teko diui, uzverala se na koljena. Zahvatila je aku zemlje, po ela upati kosu. Savladali su je jecaji. Bijes.
"Zato, Akka? Zato? D-dola sam te s-s-spasiti, rei t-ti..."
On te mrzi! Ti si samo najobinija prljava kurva! Mrlja na njegovim hlaama!
"Ne! On me voli! O-on je j-jedini k-koji me ikada s-stvarno volio!"
Nitko te ne voli. Nitko.
"M-m-moja ki... Ona m-me voljela!"
Da te barem mrzila!... Mrzila i poivjela!
"Zaepi! Zaepi!"
Muitelj je postao muenik, i ona se sklup ala, previe uznemirena da bi razmiljala, da bi disala, da bi vritala. Vrtila je
licem i ustima po zemlji. Tiho, naricajue zavijanje podrhtavalo je nonim zrakom...
Onda je poela nekontrolirano kaljati i gr iti se u praini. Pljuvati.
Dugo je vremena leala potpuno mirna.
Suze su se osuile. arenje je postalo peckanje okrueno boli, kao da joj je cijelo lice puno masnica.
Akka...
Mnoge su joj misli lebdjele glavom, sve neobino nepovezane zbog grmljavine u uima. Sjetila se Pirashe, stare bludnice
s kojom se sprijateljila i koju je izgubila godinama ranije. Izme u tiranije mnotva i tiranije pojedinca, Pirasha je govorila,
bludnice su odabrale mnotvo. "Zato smo mi bolje", rekla bi estoko. "Bolje od konkubina, bolje od sve enica, bolje od
ena, bolje ak i od nekih kraljica. Moda nas i mogu tla iti, Esmi, ali zapamti, draga djevojko, nas nikada ne posjeduju."
Njezine mutne oi postale bi otre od okrutnosti koja se inila presilovitom za njezino staro tijelo. "Mi pljujemo njihovo
sjeme natrag u njih! Mi nikada, nikada ne nosimo njegov teret!"
Esmenet se okrene na lea, i stavi podlakticu preko oiju. Suze su je jo uvijek pekle u kutevima oiju.
Nitko me ne posjeduje. Ne Sarcellus. Ne Achamian.
Kao da se budi iz mrtvila, odgurne se s poda. Uko ena. Spora.
O, Esmi, stari.
Nije to dobro za jednu kurvu.
Poela je hodati.

OGLAVLJE DEVETNAESTO
MOMEMN
... iako su pijuni lanih lica raskrinkani relativno rano u tijeku Svetog rata, veina je vjerovala da iza toga stoji Cisha-urim, a ne
Savjet. To je problem sa svim velikim otkriima: njihov znaaj tako esto nadilazi okvire naeg razumijevanja. Razumijemo tek
kasnije, mnogo kasnije. Ne samo kada je prekasno, ve upravo stoga to je prekasno.
DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJPRVOGA SVETOGA RATA
Kasno proljee, 4111. godina Kljove, Momemn

Scylvendi ju je unitavao svojom poudom, lica divljeg i izgladnjelog. Senve je osjetila njegove drhtaje kao kroz kamen, a
onda je tupo promatrala kako ga prolazi udnja i kako se otkotrljao nazad u tamu atora.
Okrenula se na drugu stranu, prema udaljenoj strani prostranog atora kojeg im je Proyas dao. U jednostavnoj sivoj
koulji, Kellhus je sjedio prekrienih nogu uz svijeu, pogrbljen nad velikim sveskom - kojeg im je takoer dao Proyas.
Zato mu doputa da me ovako iskoritava? Ja pripadam tebi!
eznula je da to zavapi na glas, ali nije mogla. Osjeala je Scylvendijev pogled na leima, a kad bi se okrenula, bila je
sigurna da bi ugledala njegove o i kako sjaje poput vujih pod svjetlom baklje.
Senve se brzo popravila u posljednja dva tjedna. Neprestana zvonjava u uima je prestala, a masnice su izblijedjele u
uto-zelenu. Jo uvijek ju je boljelo kad bi duboko disala, i epala je pri hodu, no to su bile vie smetnje nego slabost.
I jo uvijek je nosila njegovo dijete... Kellhusovo dijete. To je bilo najvanije.
Proyasov sveenik, tetovirani sveenik Akkeagnija, udio se tome i dao joj maleno molitveno zvonce da se njime zahvali
Bogu. "Da mu pokae zahvalnost", rekao je, "za snagu svoje utrobe." Ali njoj nisu trebala zvonca da je se uje u
207

Onostranome, znala je to. Onostrano je ulo u svijet, uzelo je nju, Serwe za svoju ljubavnicu.
Dan ranije osjeala se dovoljno dobro da odnese njihovo rublje do rijeke. Smjestila si je pletenu koaru na glavu kao to
je obiavala dok je jo bila u vlasnitvu svog oca i samo je epala kroz logor dok nije naila na nekog koga je mogla
slijediti do pogodnog mjesta na rijeci. Gdje god je prolazila, Ljudi od Kljove su napadno buljili u nju. Iako je navikla na
takve poglede, bila je istovremeno uzbuena, ljuta i uplaena. Toliko ratobornih mukaraca! Neki su se ak drznuli
dozivati je, esto na jezicima koje nije razumjela, i uvijek sirovim rijeima kojima bi izmamili gromoglasan smijeh od
svojih drugova - "Misli da sada epa, ha, curo?" U onim prilikama kad bi se usudila uzvratiti pogled, pomislila bi, Ja sam
posuda drugoga, mnogo monijeg i mnogo svetijeg od vas! Veinu bi smekao njezin bijesni pogled, kao da su nekako
osjetili istinitost njezinih misli, no mnogi bi nastavili izazovno zuriti dok ona ne odvrati pogled. Njihovu poudu njezin je
otpor samo raspirio umjesto da je ugui - ba kao i Scylvendijevu. Nitko se, me utim, nije usudio napastvovati je. Bila je
previe lijepa da ne bi pripadala nekome vanom. Kad bi samo znali!
Dimenzije taborita zapanjile su je jo u poetku, no tek kad se pridruila masama uz kamene obale rijeke Phayus
shvatila je koliko je zapravo Sveti rat ogroman. ene i robovi, na tisu e njih, ispunjavali su daljine, ispirali, ribali,
pridonosili beskrajnoj melodiji pljaskanja mokre tkanine o kamen. Vitke ene gacale su u smeu rijeku, grabile vodu da si
operu pazuhe. Male skupine ena i mukaraca smijale su se, tra ale ili pjevale jednostavne himne. Gola djeca jurcala su
kroz strku oko nje i vikala, "Ne ti! Ti!"
Ja pripadam ovome, pomislila je.
A sada, sutra, kreu u mar na fanimske zemlje. Senve, ki vazalnog nymbrikanskog harambae, bit e dijelom Svetog
rata protiv Kianjana!
Za Serwe su Kianjani oduvijek bili jedno od mnogih tajanstvenih, prijete ih imena - ba kao i 'Scylvendiji'. Kao konkubina,
ula je tu i tamo gaunumske sinove kako govore o njima, glasova punih prezira, ali i divljenja. Raspravljali bi o neuspjelim
izaslanstvima Padiradi u Nen-ciphonu, diplomatskim tintama, bezna ajnim uspjesima i zabrinjavajuim zastojima.
Prigovarali bi Carevoj manjkavoj 'politici prema poganima'. A ljudi i mjesta koje bi spominjali njoj su se inili zauujue
nestvarnima, kao nekakav strani i odvani produetak neke djeje bajke. Traanje s robovima i drugim konkubinama to je bilo stvarno. To da je stara Griasa dobila batine dan ranije jer je prolila limunov sok Patridomosu u krilo. Da se
Eppaltros, lijepi konjuar, uuljao u spavaonicu i vodio ljubav s Aalsom, da bi ga potom raskrinkao netko nepoznat, a on
zavrio usmren.
No taj je svijet nestao, zauvijek su ga uguili Panteroth i njegovi Munuati. Nestvarni ljudi i mjesta nahrupili su u bujicama
kroz uski krug njezinog ivota, i sada se kretala meu ljudima koji vijeaju s prinevima, carevima - ak i Bogovima.
Skoro, vrlo skoro, vidjet e velianstvene Vel-moe Klana svrstane u bojne redove, promatrati leprave zastave Kljove
kako juriaju bojitem. Gotovo je mogla vidjeti Kellhusa usred gungule, veli anstvenog i nepobjedivog, kako obara
maglovitog Padiradu.
Kellhus e biti silni junak ovog nepisanog evan elja. Znala je to. S neobjanjivom sigurno u, ona je to znala.
No sada je izgledao tako mirno, pognut nad drevnim tekstom u svjetlu svijee.
Srce joj je uurbano tuklo dok je puzala prema njemu, omotala je deku vrsto oko ramena i preko grudiju.
"to to ita?" upita ona promuklim glasom. Onda je po ela plakati, s uspomenom na Scylvendija jo uvijek tvrdom
meu nogama.
Preslaba sam! Preslaba da ga podnosim...
Podigao je blago lice sa rukopisa, nekako hladno na blijedom svjetlu.
"Oprosti to te prekidam", protisnula je kroz suze, lica napa enog djetinjom tjeskobom i poniznou; lica zadivljujueg i
bez razumijevanja.
Kamo da odem?
No Kellhus ree, "Nemoj bjeati, Senve."
Obraao joj se na nymbrikanskom, jeziku njezina oca. Bio je to dio mranog utoita koje su zajedno stvorili - mjesto koje
gnjevne Scylvendijeve oi ne mogu vidjeti. No uvi svoj materinji jezik, poeli su je potresati jecaji.
"esto", nastavio je, dotaknuvi joj obraz i obrisavi joj suze u kosu, "kada nas svijet odbija stalno iznova, kada nas
kanjava kao to je kaznio tebe, Senve, postane teko razumjeti smisao. Sve nae molbe ostaju neusliane. Svako
povjerenje bude izdano. Sve nae nade su unitene. ini se da svijetu ne znaimo nita. A kada mislimo da ne zna imo
nita, poinjemo misliti da i jesmo nita."
Pobjegne joj tihi, pjevuei jauk. Htjela je pasti naprijed, sklup ati se sve jae i jae dok od nje ne bi ostalo nita...
Ali ja to ne vidim.
"Odsustvo razumijevanja", Kellhus odgovori, "nije isto to i odsustvo. Ti neto znai, Senve. Tijesi neto. Cijeli ovaj svijet
je proet smislom. Sve, ak i tvoje patnje, imaju posveeni smisao. ak e i tvoje patnje odigrati kljunu ulogu."
Mlitavim prstima dodirnula se po vratu. Lice joj se nabora.
Ja neto znaim?
"I vie nego to moe zamisliti", proaptao je.
Pala mu je u naruje, i on ju je grlio dok je neujno vritala. Zatim je zavijala od tjeskobe, tulila kao kad je bila dijete;
208

tijelo joj se treslo, a ruke bile sklupane izmeu njih dvoje. Njihao ju je u svom naru ju. Trljao obraz u njeno tjeme.
Nakon nekog vremena ju je odgurnuo, a ona je spustila glavu od srama. Tako slaba! Tako bijedna!
Paljivo joj je obrisao suze iz oiju, i dugo je promatrao. Nije se sasvim smirila sve dok nije ugledala kako se suze slijevaju
iz njegovih oiju.
On plae zbog mene... zbog mene...
"Pripada njemu", rekao je konano. "Ti si njegova nagrada."
"Ne", graknula je prkosno. "Moje tijelo je njegova nagrada. Moje Srce pripada tebi."
Kako je dolo do toga? Kako je raskoljena na dva dijela? Toliko je toga pretrpjela. emu sada ova agonija? Sada kada
voli? No na trenutak se gotovo osjeala potpunom, dok su govorili svojim tajnim jezikom, govorili njene rijei...
Ja neto znaim.
Suze su usporile u njegovoj podrezanoj bradi, okupile se pa kapnule na otvorenu knjigu - razmrljale prastaru tintu.
"Tvoja knjigaV izdahnula je, nalazei utjehu u osjeaju krivnje za predmet njegove brige. Nagnula se iz deke, naga i bijela
poput bjelokosti, i prela prstom po otvorenim stranicama. "Je li unitena?"
"Mnogi su drugi plakali nad ovim tekstom", Kellhus odgovori blago.
Udaljenost izmeu njihovih lica bila je tako mala, vlana - iznenada napeta.
Zgrabila mu je desnu ruku i dovela je do svojih savrenih grudi.
"Kellhuse," proaptala je treperavim glasom, "htjela bih da ue... u mene."
I konano, on je popustio.
Uzdiui pod njim, pogledala je u mrani kut gdje je leao Scylvendi, znala je da vidi ekstazu na njenom licu... na njihovim
licima.
I uskliknula je kad je doivjela vrhunac - usklik mrnje.
Cnaiiir je leao mirno i siktao diu i kroz stisnute zube. Slika njezinog savrenog lica, okrenutog prema njemu u trenutku
bolne ekstaze, prekrivala je treperavo svjetlo nakoenog platna iznad njega.
Senve je hihotala poput djevojice, a Kellhus joj je neto mrmljao na onom njezinom prokletom jeziku. Lan i vuna
mugnuli su preko glatke koe, a onda je ugaena svijea. Crno kao u grobu. Proli su kroz preklop na ulazu, a
unutranjou paviljona prostruji miris svjeeg zraka.
"Jinischi dan klepet sa gesauba dana", rekla je, a njezin glas priguio je otvoreni prostor i oslabilo platno atora.
Zaulo se struganje ugljena kad je netko bacio drvo u vatru. "Ejinischina? Baussa kalwe'\ Kellhus odgovori. Senve se jo
malo smijala, ali na promukao, zauujue zreo nain koji jo nikada nije uo.
Jo neto kuja krije od mene...
Pipao je u mraku; prstima je pronaao konu drku ma a. Bila je i topla i hladna, kao ljudska koa izloena hladnom
nonom zraku.
Leao je mirno jo nekoliko trenutaka, i sluao priguen kontrast njihovih glasova kroz pucketanje i uborenje sve jaeg
plamena. Sada je vidio svjetlost vatre, blijedu naranastu mrlju kroz crno platno. Vitka sjenka proe preko nje. Serwe.
Podigao je ma. Strugnuo je iz svojih korica. Mutan naran asti sjaj.
Samo s tkaninom oko bokova na sebi, izvukao se ispod pokriva a i oduljao preko prostirki do ulaza u paviljon. Teko je
disao.
Mislima su mu letjeli prizori prethodnoga poslijepodneva; Dunyanjanina i njegova beskrajnoga ispitivanja inritskih
plemia.
Pomisao da e voditi Ljude od Kljove u bitku pobudila je neto u njemu - ponos, moda - no nije imao nikakvih iluzija o
svojemu stvarnome poloaju. On je za te ljude bio poganin, ak i za Nersei Proyasa. A kako e vrijeme odmicati, postat
e svjesni te injenice. Nee on biti nikakav general. Savjetnik za lukavtine Kianjana, moda, ali nita vie od toga.
Sveti rat. Jo uvijek bi osjetio potrebu otpuhnuti na tu pomisao. Kao da nisu svi ratovi sveti.
No sada je bio svjestan da nije pitanje to e on biti, ve to e Dunyanjanin biti. Kakvu je to stravu donio tim stranim
prinevima?
to li e on uiniti od Svetog rata ?
Hoe li ga uiniti svojom kurvom? Kao i Serwe?
No to je bio dio plana. "Trideset godina", Kellhus je bio rekao kad su tek stigli. "Moenghus je trideset godina ivio me u
ovim ljudima. Bit e jako moan. Premoan da bi ijedan od nas dvojice imao ikakve nade da e ga savladati. Trebat e mi
vie od magije, Cnaiiire. Trebat e mi nacija. Cijela nacija." Nekako e iskoristiti okolnosti, svezati uzde oko Svetog rata i
upotrijebiti ga da unite Anasurimbora Moenghusa. Kako je mogao strahovati za te Inrite, kajati se to im je doveo
Dunyanjanina, kada je to bio njihov plan?
No je li to bio plan? Ili je to bila samo jo jedna dunyanska la, jo jedan na in da pokori, prevari, porobi?
to ako Kellhus nije ubojica kojega su poslali da smakne svoga oca, kao to je tvrdio, ve pijun poslan da u ini to je
njegov otac zapovijedio? Je li bila samo slu ajnost da Kellhus putuje u Shimeh ba kad se se Sveti rat spremao u pohod
da ga osvoji?
Cnaiijr nije bio glup. Ako je Moenghus Cishaurim, bojao bi se Svetoga rata i pokuao bi na i nain da ga uniti. Je li
209

mogue da je zato pozvao svoga sina? Kellhusovo nepoznato podrijetlo omogu ilo bi mu da se infiltrira, kao to ve jest,
dok bi mu njegov odgoj ili obuka ili arolije, ili to ve omoguili da ga preotme, prevrne, moda ak okrene protiv
njegovog pokretaa. Protiv Maithaneta. No ako je Kellhus sluio ocu umjesto da ga lovi, zato ga je onda potedio u
planinama? Cnaiiir je jo uvijek osje ao nemogue vrstu ruku oko vrata, strmoglavi ponor pod sobom.
"Ali govorio sam istinu Cnaiiire. Zaista te trebam."
Je li mogue da je jo tada znao za Proyasovo nadmetanje s Carem? Ili se slu ajno dogodilo da Inriti ba trebaju
Scylvendija?
Nije ba vjerojatno, najblae reeno. Ali kako je onda Kellhus mogao znati?
Cnaiiir proguta. Osjeti okus Servve.
Je li mogue da Moenghusjo uvijek komunicira s njime?
Ta mu je pomisao isisala sav zrak iz plua. Vidio je Xunnurita, oslijepljenoga i prikovanoga za Carevo podnoje...
Jesam li ja isti?
Jo uvijek govorei onaj prokleti jezik, Kellhus je jo malo zadirkivao Servve. Cnaiiir je to znao po Senveinom smijehu,
zvuku poput vode koja ubori meu Dunyanjaninovim prijetvornim kamenim rijeima.
U mraku Cnaiiir isprui ma, turne vrh kroz prorez na ulazu i odmakne tkaninu u stranu irinom dlana. Gledao je bez
daha.
Lica naranastih od vatre, s leima u sjeni, njih dvoje su leali jedno uz drugo naslonjeni na panj masline prekriven
korom na kojem su inae sjedili. Poput ljubavnika. Cnaiiir je promatrao njihove odraze u zamrljanoj otrici maa.
Tako mi Boga mrtvih, bila je prekrasna. Toliko nalik...
Diinyanjanin se okrene i pogleda ga, sjajnih oiju. Trepnuo je.
Cnaiiir je osjetio kako mu se usne automatski krive, iznenadno pul-siranje u prsima, grlu i uima.
Ona je moja nagrada! zavapio je bez glasa. Kellhus pogleda u vatru. uo je. Nekako.
Cnaiiir pusti da se prorez zatvori, ukrade zlatnu svjetlost i ostavi samo mrak. Samotni mrak.
Moja nagrada...
Achamian se nikada nee sjeati o emu je razmiljao i kojim je putem iao u dugoj etnji od Carske etvrti do
utaborenoga Svetoga rata. Iznenada se naao kako sjedi u praini usred smea preostalog nakon slavlja. Vidio je svoj
ator, malen i usamljen, zamrljan i istroen mnogim godinjim dobima, mnogim putovanjima, i zaba en u tihoj sjeni
Xinemu-sova paviljona. Sveti rat protezao se iza njega, veliki platneni grad koji je ispreplitao daljine zbrkom krila, uadi,
zastavica i tendi.
Ugledao je Xinemusa koji je spavao uz uguenu vatru, krupnog tijela sklup anog od hladno e. Maral je bio zabrinut
zbog Carevog neotklonjivog poziva, pretpostavio je, pa je cijelu no ekao uz vatru - ekao Achamiana da se vrati doma.
Doma.
Suze su mu navrle na tu pomisao. Nikada nije imao dom, mjesto za koje bi mogao rei 'moje'. Nije bilo utoita ni
sklonita za ovjeka kao to je on. Samo prijatelji, raspreni tu i tamo, koji su ga iz nekog neobjanjivog razloga voljeli i
brinuli za njega.
Ostavio je Xinemusa da spava - danas e biti naporan dan. Veliko taborite Svetog rata rastavit e se iznutra, sputat e
atore i smotati ih vrsto oko kolaca; kola s prtljagom natovarit e opremom i zalihama hrane, a onda e otpoeti
mukotrpan ali uzbudljivi mar prema jugu, prema zemlji pogana, prema o aju i krvoproliu - moda ak i istini.
U polumraku svoga atora jo jednom je izvukao svoj pergament s mapom, ignorirajui suze koje su krapale na plahtu.
Neko je vrijeme zurio u
SAVJET
kao da se pokuava prisjetiti to to ime zna i, to predstavlja. Zatim je namoio pero pa povukao neravnu dijagonalnu
liniju od njega do rijei
CAR
Napokon je povezano. Toliko je dugo samo lebdilo u svome uglu, vie olupina tinte nego ime; nije dodirivalo nita, nije
znailo nita, poput promumljanih prijetnji kukavice kad je njegov mu itelj ve otiao. Ne vie. Gorka utvara ogoljela je
svoje lankovito meso, a strah od onoga to je bilo i to bi moglo biti postao je strah od sada.
Ovaj strah. Njegov strah.
Zato? Zato bi Sudbina nametnula to otkri e njemu? Zar je luda? Zar nije znala koliko je slab, koliko prazan postao?
Zato ja?
Sebino pitanje. Moda najsebi nije od svih pitanja. Svaki teret, ak i ovako sulud kao to je Apokalipsa, mora pasti na
neija ramena. Zato ne na njega?
Zato jer sam ja slomljen ovjek. Zato jer eznem za ljubavlju koju ne mogu imati. Zato jer...
No taj je put bio daleko prelagan. Biti krhak, patiti zbog neuzvra ene enje, bilo je upravo ono to ini ovjeka. Kada li je
samo razvio tu sklonost da se preputa samosaaljenju? Kako je dolo do toga da u ivotu koji se polako taloio po ne
sebe gledati kao svjetsku rtvu? Kada je postao takva budala?
Nakon tri stotine godina, on, Drusas Achamian, ponovno je otkrio Savjet. Nakon dvije tisu e godina, on, Drusas
210

Achamian, svjedoio je povratku Anasurimbora. Anagke, Kurva Sudbine, odabrala je njega za te terete! Nije bilo na
njemu da pita zato. Niti bi ga takva pitanja oslobodila tereta.
Morao je djelovati, odabrati trenutak i savladati - pobijediti. On je Drusas Achamian! Njegova pjesma moe spriti cijele
legije, rascijepiti zemlju, obarati vritee zmajeve sa neba.
No im se vratio prouavanju pergamenta, velika se upljina otvorila u sreditu njegove trenutne odlu nosti, poput
bonace koja naganja valie vode po povrini ribnjaka i sve vie ih razrjeuje. A kao posljedica te upljine, glasovi iz
njegovih snova, izjedajui strahovi kojih se napola sjeao, magla neodreenog aljenja...
Ponovno je otkrio Savjet, ali nije znao nita o njihovim planovima, niti kako ih opet otkriti. Nije znao ni kako ih je Car
uope otkrio. Skrivali su se na na in koji je nemogue vidjeti. Osamljena, neravna linija koja je povezivala 'Savjet' sa
'Carem' nije imala nikakvo znaenje, osim to su nekako bili povezani. A ako je Savjet uspio na Carski dvor ubaciti tog...
tog pijuna lanog lica, mogao je pretpostaviti da su se na isti na in uspjeli infiltrirati u sve Velike frakcije, itavo
Tromorje - moda ak i sami Mandat.
Lice koje se rastvorilo poput artritinih prstiju dlana bez koe. Koliko ih samo ima?
Iznenada se ime, 'Savjet', koje je bilo toliko izolirano od ostalih, inilo povezano s njima zastraujue blisko. Ne samo da
se Savjet infiltrirao u Frakcije, Achamian shvati, infiltrirali su se u pojedince, u tolikoj mjeri da su postali oni. Kako
ratovati protiv takvog neprijatelja, a da se ne ratuje protiv onoga to su postali? A da se ne zarati sa svim Velikim
frakcijama? Koliko je Achamian znao. Savjet je moda ve vladao Tromorjem i tolerirao Mandat kao nemonoga
protivnika, predmet sprdnje, samo da bi dodatno utvrdio bedem neznanja koji ih je titio.
Koliko dugo se ve smiju? Koliko je daleko njihova izopaenost otila?
Je li mogla doi sve do Srijaha? Je li mogue da je Sveti rat, u svojoj sri, proizvod Savjeta?
Lavina uznemirujuih implikacija prostruji njime, oblivi mu kou grakama znoja uasa. Nepovezani dogaaji nali su se
isprepleteni u priu mnogo mraniju od neznanja, onako kako su raskomadane ruevine povezane intuitivno u obli je
neke izgubljene utvrde ili hrama. Geshrunniju je nedostajalo lice. Je li ga Savjet ubio? Jesu li uzeli njegovo lice za
izvravanje nekog odvratnog rituala zamjene, da bi im ubrzo potom raune pomrsili Grimizni Tornjevi pronalaskom
tijela? A ako je Savjet znao za Geshrunnija, zna i li to i da znaju za tajni rat izmeu Grimiznih Tornjeva i Cishaurima? I ne
bi li to objasnilo kako je Maithanet znao za taj rat? Objasnilo Inrauovu smrt? Ako je rijah od Tisu e Hramova bio pijun
Savjeta... Ako je proroanstvo o Anasurimboru
Pogledao je jo jednom pergament, u ime
ANASURIMBOR KELLHUS
jo uvijek nepovezano, ali zabrinjavajue blizu 'Savjetu'. Podigao je pero u namjeri da povue liniju izmeu ta dva imena,
ali je oklijevao. Odloio je pero.
Taj ovjek, Kellhus, koji mu je elio biti uenik i prijatelj, bio je toliko... razli it od ostalih ljudi.
Povratak Anasiirimbora bio je nagovjetaj Druge Apokalipse - ta je istina bila bolna u Achamianovim kostima. A Sveti rat
e biti tek prvo veliko krvoprolie.
Achamianu se vrtilo u glavi, i on provu e ukoenu ruku preko lica, kroz kosu. Slike iz njegovog negdanjeg ivota - dok je
poduavao Proyasa jednadbama crtajui brojke po zemlji puteljka u vrtu, itanje Ajencisa u plahoj jutarnjoj svjetlosti na
Zinovom trijemu - umjele su mu u glavi, beznadno nevine, bolno bezbojne i naivne i potpuno unitene.
Druga Apokalipsa je ovdje. Ve je poela...
A on je stajao u samom sreditu oluje. U Svetom ratu.
Iskrivljene sjenke skakutale su i divljale po platnenim zidovima njegova atora i Achamian je znao s uasnom sigurno u
da mjere horizont, da se neki nemjerljivi okvir kriom prikrao u svijet i odredio njegov zastrauju i tijek.
Jo jedna Apokalipsa... I ve se odvija.
Ali to je ludost! To nije mogue!
Ali je tako.
Udahni. Sada izdahni -polako. Ti si dorastao ovome, Akka.
Mora biti dorastao ovome!
Progutao je.
Zapitaj se. Koje je pitanje?
Zato bi Savjet elio ovaj Sveti rat? Zato bi eljeli unititi Fanimljane? Ima li to kakve veze sa Cishaurimom?
No u olakanju to je postavio to pitanje, drugo mu se prikralo u misli, ono iji je cilj prebolno zanijekati. Misao poput
hladne otrice.
Ubili su Geshrunnija neposredno nakon to sam ja napustio Carythusal.
Sjetio se mukarca na Kamposejskoj agori, onoga za kojega je mislio da ga slijedi. Onaj, koji kao da je promijenio lice.
Znai li to da me slijede?
Je li ih on doveo do Inraua?
Achamian je zastao bez daha u priguenom svijetlu, s ukoenim pergamentom koji je podrhtavao u njegovoj lijevoj ruci.
Doveo ih je i do...
211

Prinio je dva prsta ustima, povlaio ih polagano amo-tamo du donje usne.

"Esmi..." proaptao je.
Privezane skupa, galije uitka talasale su se lagano na Meneanoru pred utvrenom lukom Momemna. Bilo je to
tradicionalno, stoljeima staro okupljanje povodom gozbe Kussapokari, kojom se obiljeavao ljetni solsticij. Ve ina
posjetitelja tih galija bili su pripadnici dviju najviih kasti: kjineta iz Ku a Kongregacije i sveeniki nahat. Mukarci iz
Kue Gaunum, Kue Daskas, Kue Ligesseras i mnogih drugi odmjeravali su se meusobno i krojili traeve u skladu s
mutnim mreama odanosti i neprijateljstva koje su drale Ku e na okupu. ak i unutar kasti postojalo je tisu u promjena
glede poloaja i ugleda. Slubeni kriteriji tih poloaja bili su vie-manje jasni - bliskost Caru, koju je bilo lako mjeriti
hijerarhijom pozicija u njegovim zamrenim ministarstvima, ih, s druge strane, povezanost s Kuom Biaxi, tradicionalnih
suparnika Kue Ikurei. No i same Kue imale su dugu povijest, i poloaj ljudi bio je neraskidivo povezan uz povijest. Tako
bi djeci i konkubinama govorili, "Onaj ovjek je Trimus Charcharius; iskazuj mu potovanje, dijete. Njegovi su preci neko
bili carevi", bez obzira na to to je Kua Trimus bila u nemilosti Cara, a Biaxiji su ih prezirali jo od pamtivijeka. Ako bi se
tome pridodale procjene bogatstva, obrazovanja i pameti, jnanski kodeks koji je proimao sve njihove odnose postajao
je jednako neodgonetljiv izvana kao to je bio zbunjuju iznutra - maglovita movara koja je brzo prodirala glupe.
No ovaj kaos skrivenih briga i brzih kalkulacija nije ih ograni avao. Bio je to jednostavno obiaj, prirodan kao to je i
kruenje zvijea. Tekua ivotna pitanja nisu bila manje potrebna zato to su tekua. Tako su se sudionici pijanki smijali
i priali kao da ih nije briga, naslanjali se na ulatene ograde, sun ali se na savrenom popodnevnom suncu, drhtjeli kad
bi ih prekrila sjena. Krazi su zvonili. Vino se nalijevalo i prolijevalo, pa su ljepljivi prsti postajali jo Ijepljiviji. Prvi bi gutljaj
pljunuli u more - za udobrovoljavanje Momasa, Boga koji im je omoguio prostor za tu proslavu. Razgovori bijahu vrtlog
ala i ozbiljnosti, poput promenade glasova od kojih se svaki natje e za pozornost, svaki ovisan o prilici da zadivi,
informira, zabavi. Konkubine, odjevene u svoje svilene culate, otjerali su grubi muki razgovori, kao to je bio i red, pa su
uivale u temama koje su im bile beskrajno zanimljive: moda, ljubomorne ene i svojeglavi robovi. Mukarci su paljivo
drali svoje ainonske rukave da gledaju prema suncu, govorili o ozbiljnim stvarima, i s veselim prezirom reagirali na sve
to je izlazilo iz okvira rata, cijena i politike. Ono malo odvanih krenja jnana se toleriralo, ak i odobravalo, ovisno o
tome tko ih je poinio. Dio jnana bilo je znati kada ga se moe prekriti. Mukarci su se estoko smijali zvukovima
obaveznog zgraanja koji bi se razlijegao medu enama koje su bile dovoljno blizu da uju.
Oko njih je voda zaljeva bila jarko plava i ravna. Nalik igrakama u daljini, galeotski brodovi sa itom, ogromne cironjske
karake i ostali brodovi bili su usidreni pred uem rijeke Phayus. Nebo nakon oluje inilo se duboko i jasno. Prema
kopnu, niski breuljci oko Momemna bili su sme i, a sami je grad izgledao staro, poput pepela od vatre. Kroz stalnu
izmaglicu dima bilo je mogue razabrati velike gradske spomenike, poput tamnijih sjenki pogrbljenih nad sivim mrljama
nastambi i kaotinih uliica. Kao i uvijek, Ziek-kula je vladala sjeveroistokom. A u srcu grada su se velike kupole Xotheija
izdizale iznad zbrkanog kompleksa hramova Cmirala. Oni otra vida iz frakcije Biaxi zaklinjali su se da me u hramovima
vide Carev Pimpek, kako su prozvali Xeriusov najnoviji spomenik. Uslijedila je polemika. Neki, oni religiozniji, bili su
zgroeni tom prostakom alom. No pokolebali su ih novi argumenti i nove koli ine vina. Bili su prisiljeni priznati da
obelisk, ipak, ima naboranu 'glavu'. Jedan od pijanica me u njima ak je izvukao no - bilo je to prvo pravo krenje
bontona - kada se netko prisjetio da je on poljubio obelisk tjedan ranije.
Izvan zidina Momemna stvari su se promijenile. Okolna polja bila su u praini, ugaena u sivilo bezbrojnim nogama i
izbrazdana suncem zapeenim tragovima kola. Zemlja je popucala pod teinom Svetoga rata. umarci su bili mrtvi.
Zahodske jame trule. Sve puno muha.
Sveti rat je krenuo u mar i mukarci iz Kua su raspravljali bez prestanka o tome, razglabali o Carevom ponienju - ne,
ponienju Carstva - zaslugom Proyasa i njegovog plaenika Scylvendija. Scylvendija! Zar e ih te nemani sad goniti i na
politikom planu? Velika Imena pro itala su Carev blef, i iako je Ikurei Xerius zaprijetio da ne e krenuti u mar sa Svetim
ratom, na kraju je priznao poraz i poslao Conphasa s njima. Pokuaj da preoblikuje Sveti rat prema nansurskim
interesima bio je odvaan poetni potez, svi su se sloili, no dokle god genijalni Conphas marira s njima. Car ima anse
uspjeti. Conphas. ovjek nalik Bogu. Pravo dijete Kyraneasa, ili ak Ceneija - stare krvi. Kako on ne bi uspio ovladati
Svetim ratom? "Zamisli samo!" povikali bi. "Staro Carstvo obnovljeno!" I podigli bi jo jednu u nizu zdravica svojemu
drevnome narodu.
Veina je dosadne mjesece proljea i ljeta provela na svojim seoskim imanjima i nije mnogo viala Ljude od Kljove. Neki
su se obogatili opskrbljujui Sveti rat, a jo vie njih poslalo je svoje dragocjene sinove s Conphasom. Nisu imali mnogo
praktinih razloga za slavlje to je Sveti rat krenuo prema jugu. No moda su njihovi razlozi bili dublji. Kada su se skakavci
spustili, obogatili su se prazne i itnice, ali su svejedno palili rtve kada je nestaica zavrila. Bogovi nita nisu prezirali
vie od bahatosti. Svijet je bio poput oslikanoga stakla - sjenke drevne, nezamislive mo i premjetale su se ispod njega.
Negdje u daljini Sveti rat je putovao cestama izmeu drevnih prijestolnica, velika migracija krnih mukaraca i oruja
koje blista na suncu. ak su i sada neki tvrdili da uju rogove tiho kroz nasmijane glasove i nepomi no more, onako kako
se tutnjava truba zna zadrati u uima. Ostali bi zastali i oslukivali, i iako nisu nita uli, zadrhtali bi i paljivo birali rije i.
Jer slava kojoj svjedoe budi u ljudima strahopotovanje, no slava koju su utvrdili, ali koju nisu vidjeli poti e ih na
pobonost i prosuivanje.
212

dodaci

213

Glosar likova i frakcija

Anasurimbor Kellhus (Anasurimbor Kelhas) - tridesettrogodinji
dunyanski redovnik Drusas Achamian (Drusas Akeimijen) - cetrdesetsedmogodinji arobnjak
Mandata Cnaiiir (Nejur) - etrdesetetverogodinji scylvendski barbarin, Poglavica
plemena Utemot
Esmenet (Ezmenet) - tridesetjednogodinja prostitutka iz umne Senve (Servei) - devetnaestogodinja nymbrikanska
konkubina Anasurimbor Moenghus (Anasurimbor Moenghas) - Kellhusov otac Skiotha (Skiouta) - Cnaiiirov pokojni otac
Dunyanjani
Skrivena redovnika sekta, iji su se lanovi odrekli povijesti i ivotinjskih potreba u nadi da e, kontrolirajui sve udnje i
okolnosti, pronai apsolutnu prosvjeenost. Dvije tisue godina pouavaju svoje lanove motorikim refleksima i
intelektualnoj otrini.
Savjet
Tajno drutvo maga i generala koje je preivjelo smrt Ne-Boga 2155. godine i odonda radi na ostvarivanju njegova
povratka, u takozvanoj Drugoj Apokalipsi. U Tromorju postoji vrlo malo onih koji vjeruju kako Savjet jo uvijek postoji.
kole
Zajedniki naziv za razne akademije arobnjaka. Prve kole, i na Drevnome Sjeveru i u Tromorju, pojavile su se kao
odgovor na osudu arobnjatva izreenu u Kljovi. kole su medu najstarijim institucijama u Tromorju, a opstaju
uglavnom zahvaljujui strahu koji izazivaju i tome to se dre podalje od svjetovnih i religijskih moi u Tromorju.
Mandat - kola Gnose koju je utemeljio Sesvvatha 2156. godine kako bi nastavio rat protiv Savjeta i zatitio Tromorje od
povratka Ne-Boga, Mog-Pharaua.
Nautzera - visoki lan Kvoruma
Simas - lan Kvoruma i Achamianov nekadanji uitelj
Seswatha - preivjeli iz Starih ratova i pradavni utemeljitelj Mandata
Grimizni Tornjevi - Mistina kola, najmonija u Tromorju, de facto vladari Visokoga Ainona od 3818. godine
Eleazaras - Vrhovni vladar Grimiznih Tornjeva
Iyokus - Eleazarasov Zapovjednik pijuna
Geshrunni - rob-vojnik i kratkotrajni pijun Mandata
Carski Saik - Mistina kola ugovorom vezana za Cara Nansura Cememketri - Vrhovni zapovjednik Carskoga Saika
Mysunsai - samoproglaena Plaenika kola koja prodaje vlastite arobnjake usluge diljem Tromorja Skalateas plaeniki arobnjak
Inritske frakcije
Kombinacija monoteistikih i politeistikih elemenata, Inritizam, dominantna vjera Tromorja; utemeljenje na
otkrivenjima Inrija Sejenusa (oko 2159.-2202.), Kasnijega Proroka. Temeljna na ela Inritizma bave se prisutnou Boga u
povijesnim dogaajima, jedinstvu individualnih kultskih boanstava u obliku bojih Aspekata koje je navijestio Kasniji
Prorok te nepogreivou Kljove kao Svetoga pisma.
Tisua Hramova - Institucija koja osigurava crkvene okvire Inritizma. Iako im se sjedite nalazi u umni, Tisu a Hramova
je sveprisutna diljem Sjeverozapadnoga i Istonoga Tromorja.
Maithanet - rijah od Tisue Hramova
Paro Inrau - rijalski sveenik i bivi uenik Achamianov
rijalski vitezovi - Redovniki vojni red pod izravnim zapovjednitvom rijalia; utemeljio ga je Ekyannus III., 'Zlatni',
godine 2511.
Incheiri Gotian - Vrhovni zapovjednik rijalskih vitezova
Sarcellus - Prvi zapovjednik rijalskih vitezova
Conriyani - Conriya je ketyaki narod Istonoga Tromorja. Osnovana nakon pada Istonoga Cenejskoga Carstva 3372.
godine, smjestila se oko A6knyssusa, drevne prijestolnice Shira.
Nersei Proyas - Princ Conriye i bivi uenik Achamianov
Krijates Xineinus - Achamianov prijatelj i Maral od Attrempusa
Nersei Calmemunis - voa Divljega svetoga rata
Nansurci - Nansursko Carstvo je ketyaki narod Zapadnoga Tromorja i samoproglaeni batinik Cenejskoga Carstva. Na
vrhuncu moi, Nansursko se Carstvo protezalo od Galeotha do Nilnamea, no znatno je smanjeno stolje ima ratovanja s
Fanimljanima iz Kiana.
Ikurei Xerius III. - Car Nansura
Ikurei Conphas - Uzvieni General Nansura i Carev neak
Ikurei Istriya - Carica Nansura i Careva majka
214

Martemus - general i Conphasov pobonik

Skeaos - Carev Prvi savjetnik
Galeoani - Galeoth je norsirski narod Tromorja, takozvani Srednji Sjever; osnovali su ga potomci izbjeglica iz doba Starih
ratova oko 3683. godine.
Coithus Saubon - Princ Galeotha i voda galeotskog kontingenta
Kussalt - Saubonov sluga
Coithus Athjeari - Saubonov neak
Tydonci - Ce Tydonn je norsirski narod Istonog Tromorja. Osnovan je nakon pada ketyakog naroda Cengemis 3742.
godine.
Hoga Gothyelk - Vojvoda od Agansanora i voa tydonskoga kontingenta
Ainonjani - Visoki Ainon je najistaknutiji ketyaki narod Isto noga Tromorja. Osnovan je nakon pada Isto noga
Cenejskoga Carstva 3372. godine, a od kraja Skolasti kih ratova 3818. godine njime upravljaju Grimizni Tornjevi.
Chepheramunni - Kralj-Regent Visokoga Ainona i voa ainonskoga kontingenta
Thunyerani - Thunyerus je norsirski narod Tromorja. Nastao je sklapanjem federacije thunyerskih plemena oko 3987.
godine, a tek se nedavno preobratio na Inritizam.
Skaiyelt - Princ Thunyerusa i voa thunyerskoga kontingenta
Yalgrota - Skaiyeltov divovski rob
Fanimske frakcije
Strogo monoteistika vjera, Fanimstvo se izrazito naglo proirilo, a osnovano je na temelju otkrivenja proroka Fanea
(3669.-3742.) i ogranieno na Jugoistono Tromorje. Temeljna naela Fanimstva bave se jedinstvom i sveprisutnou
Boga, lanou Bogova (koje Fanimljani smatraju demonima), odbijanjem Kljove kao nesvete i zabranom svakoga
prikazivanja Boga.
Kianjani - Kian je najmoniji ketyaki narod Tromorja. Protee se od june granice Nansurskoga Carstva do Nilnamea, a
osnovan je nakon Bijeloga dihada. Svetoga rata koji su Fanimljani vodili protiv Nansuraca od 3743. do 3771.
Kascamandri - Padirada od Kiana
Skauras - Sapatiah-Guverner Shigeka
Cishaurim - Sveenici-arobnjaci Fanima sa sjeditem u Shimehu. Ne zna se mnogo o metafizici cishaurimske magije ili
Psukhe, kako je Cishaurimi nazivaju, osim injenice da je Rijetki ne mogu raspoznati i da je po mnogo emu jednako
mona kao Mistina magija kola.
Seokti - Herezijarh Cishaurima
Mallahet - moan pripadnik Cishaurima

GLAVNI JEZICI I NARODI

Ljudi
Sve do Unitenja Dveri i migracije etiri Naroda iz Eanne, ljudi Earwe, koje Kronika Kljove naziva Emvvama, bili su robovi
Neljudi i govorili su iskvarenim varijantama jezika svojih gospodara. Nisu ostali nikakvi tragovi tih jezika. Tako er, nema
nikakva traga njihovu izvornome, pred-robovskome jeziku. Velika povijest Neljudi - Isuphiryas, ili 'Veliki ponor godina',
ukazuje da su Emwama izvorno govorili istim jezikom kao i njihovi ro aci s druge strane Velikoga Kayarsusa. Zbog toga
mnogi vjeruju da je thoti-eannorejski uistinu prajezik svih ljudi.
THOTI-EANNOREJSKI - Materinji jezik svih ljudi i jezik kojim je pisana
Kronika Kljove
VASNOSRI - Grupa jezika norsirsl<ih naroda
AUMRI-SAUGLA - Grupa jezika drevnih norsirskih naroda doline Aumris
UMERITSKI - Izgubljeni jezik drevnoga Umeraua U>KUNIU
KUNIURSKI - Izgubljeni jezik drevnoga KCiniiJrija DUNVANSKI - Jezik Dunyanjana
NIRSODSKI - Grupa jezika drevnih norsirskih pastoralista na prostoru izmeu Cerikog mora i Joruanskog mora
-AKKSERSIJSKI - Izgubljeni jezik drevne Akksersije i"najii"meu norsirskim jezicima
CONDSKI - Grupa jezika drevnih norsirskih pastoralista na prostoru blie lstyulske doline
- EAMNORSKI - Izgubljeni jezik drevnoga Eamnora
U-ATRITSKI - Jezik Atrithaua
SKETSKI - Grupa jezika drevnih norsirskih pastoralista na prostoru dalje lstyulske doline
-VISOKI SAKARPEJSKI - Jezik drevnoga Sakarpusa
^SAKARPSKI - Jezik Sakarpusa
-STAROMEORSKI - Izgubljeni jezik ranoga Meornskoga Carstva
^ MEORSKI - Izgubljeni jezik kasnoga Meornskoga Carstva
-GALSKI-Jezik Galeotha
-THUNVERSKI - JezikThunyerusa
-TVDONSKI - Jezik Ce Tydonna

215

CEPALORANSKI - Grupa jezika pastoralista Cepaloranskih poljana

-NVMBRIKANSKI -Jezik nymbrikanskih klanova
-KENGETSKI - Grupa jezika ketyakih naroda
KEMKARIKI - Grupa jezika drevnih ketyakih pastoralista Sjeverozapadnoga Tromorja
KVRANEJSKI - Izgubljeni jezik drevnoga Kyraneasa
VISOKI SHEVIKI - Jezik Cenejskoga Carstva
^ NISKI SHEVIKI - Jezik Nansurskoga Carstva ilingua franca
SOROPTIKI - Izgubljeni jezik drevnoga Shigeka
HAMORIKI - Grupa jezika drevnih ketyakih pastoralista Istonoga Tromorja
- HAM-KHEREMIKI - Izgubljeni jezik drevnoga Shira
SHEYO-KHEREMIK1 - Izgubljeni jezik niih kasti Istonoga Cenejskoga Carstva
-CONRIVANSKI - Jezik Conriye
-NRONSKI-Jezik Nrona
>CIRONJSK1 - Jezik Cironja
-CENGEMSKI - Jezik Cengemisa
-SANSORSKI - Jezik Sansora
-STAROAINONSKI - Jezik cenejskoga dijela Ainona
-AINONSKI-Jezik Visokoga Ainona
SHEM-VARSI - Grupa jezika drevnih pastoralista Cepaloranskih poljana Jugozapadnoga Tromorja
VAPARSI - Izgubljeni jezik drevnoga Nilnamea
VISOKI VURUMANDSKI - Jezik nilnamekih vladajuih kasti
SAPMATARI - Izgubljeni jezik nilnamekih radnikih kasti
-SHEVO-BUSKRIT - Jezik nilnamekih radnikih kasti
'GIRGAKI - Jezik Fanskoga Girgaa
'CINGULSKI - Jezik Cingulata
XERAKI - Izgubljeni jezik Xeraa iz svetih spisa SHEYO-XERAKI - Jezik Xeraa
SHEMIKI - Grupa jezika drevnih nenilnamekih pastoralista Jugozapadnog Tromorja
PROTO-CARO-SHEMIKI - Grupa jezika drevnih pastoralista
istonog dijela pustinje Carathay
CARO-SHEMIKI - Grupa jezika pastoralista svetih spisa iz pustinje Carathay
-KIANSKI-Jezik Klana
-MAMATSKI - Jezik Amoteua
' AMOTSKI - Jezik Amoteua
- EUMARNSKI - Jezik Eumarne
-SATIOTSKI - Grupa jezika satyotskih naroda
' ANKMURI - Izgubljeni jezik drevne Angke
-STAROZEUMSKI -Jezik drevnoga ZeiJma
-ZEUMSKI - Jezik ZeCimskoga Carstva
'ATKONDO-ATVOKI- Grupa jezika satyotskih pastoralista gorja Atkondras i okolnih podruja
'SKAARSKI - Grupa jezika scylvendskih naroda
U-STAROSCYL VENDSKI - Jezik drevnih scylvendskih pastoralista
U-SCYLVENDSKI - Jezik Scylvendija
'XIANGIKI - Grupa jezika xiuhanskih naroda (Izgubljeni Narod)

Neljudi (Cunuroi)
Jezici Neljudi ili Cunuroija, nesumnjivo spadaju me u najstarije u Earvvi. Neki aujski natpisi vie od pet tisu a godina su
stariji od prvoga poznatoga primjera thoti-eanorejskog, Kronike Kljove. Auja-gilcunni, koji jo uvijek nije deifriran,
mnogo je stariji i od toga.
AUJA-GILCUNNI - Izgubljeni "temeljni jezik" Neljudi
AUJSKI - Izgubljeni jezik aujanskih palaa
IHRIMSO - Jezik lnjor-Niyasa
GILCUNVA - Jezik neljudskih Quya i Spoznajnih kola
VISOKI KUNNA - Osiromaena varijanta gilcunye, rabe je Mistine kole Tromorja

Srankovi
U Isiiphiryasu se Srankovi prvo spominju kao Anyasiri, ili "Oni Koji Zavijaju Bez Jezika". ini se da se u prvim knjigama
Cuno-Inchorojskih ratova neljudski kroni ari libe pripisati Srankovima mo govora. Do trenutka kada su prvi neljudski
uenjaci poeli prouavati i biljeiti njihov govor, on se ve razgranao u bezbrojne dijalekte.
AGHURZOI - Izvorni jezik Srankova "odsjeenoga jezika"

Inchoroi
Jezik Incoroija koji Neljudi nazivaju Cincul'hisa, ili "uzdah mnogih trsaka", odupro se svakome pokuaju deifriranja.
Prema Isuphiryasu, komunikacija izmeu Cunuroija i Inchoroija nije bila mogu a sve dok se potonjima nisu "rodila usta"
te su poeli govoriti cunorojskim jezicima.
CINCOLIKI - Nedeifrirani jezik Inchoroija

Napomena: Ako vam se knjiga svidjela kupite je. Na taj nain podravate autore i izdavae i omoguujete izdavanje
novih knjiga. ibs@crostuff.net
216