.

SADRŽAJ
.

U rukama nemate Sirius.

Harlan Ellison: ČOVJEČULJAK, BAŠ ZANIMLJIVO
Eric James Stone: LEVIJATAN, KOJEG TI STVORI
Paolo Bacigalupi: PUMPA ŠEST
Rachel Swirsky: DAMA KOJA JE UBRALA CRVENO CVIJEĆE
POD KRALJIČINIM PROZOROM
Tim Pratt: NEMOGUĆI SNOVI
Eugie Foster: GREŠNIK, PEKAR, PISAC, SVEĆENIK; CRVENA
MASKA, CRNA MASKA, GOSPODIN, ZVIJER
.
 U rukama nemate Sirius.
IAKO ni sam još nisam svjestan da se takvo nešto ostvaruje, i u
što sam se to točno uvalio, osjećam strahopoštovanje prema imenu
časopisa koji smo parafrazirali i projektu koji je bio, da se okoristim
već izlizanom frazetinom - najsvjetlija zvijezda na nebu (tadašnje]
domaće znanstvene fantastike. Nema ljubitelja žanra koji nije čitao
Sirius, a gotovo da nema onih koji za Sirius nisu čuli, ili ga barem
nekom zgodom prelistali. Čitali su ga (ili čitaju] čak i klinci koji su se
rodili nakon što je prestao izlaziti, vjerojatno jer u opticaju postoji još
brdo komada To ne čudi, jer pazite ovo - u posljednjem je broju
Siriusa (164- 165] iz 1989. godine, gl. urednik Hrvoje Prčić napisao
<citat> Trinaest i pol tisuća prodane naklade, uz triput toliko čitalaca,
ne donosi dovoljno profita (ne donosi ga uopće) da bi surovi zakoni
opstanka bili sentimentalni, a, možda, je i SF nezanimljiv mlađoj
generaciji. <- citat>. Više od trinaest somova prodane naklade, a VPA
gasi Sirius jer ne donosi pare. Sic! Iz današnjeg rakursa čovjek bi
pomislio da nisu bili normalni. Ipak, bila su to druga vremena i ono što
je nama sadašnjost, njima bi bio SF (vjerojatno loš], nama je to doba
gotovo fantasy, a njima je bilo sasvim normalno. Danas su izvrsne
naklade tek desetina brojke koja je ugasila Sirius. Hej, pa nama treba
samo petstotinjak pretplatnika (sada smo vrlo blizu 200], da komotno
radimo Sirius B. Tko bi rekao da se budućnost zadovoljava s (puno]
manje nego prošlost. Što se tiče tvrdnje da ‘SF možda nije zanimljiv
mladima', ostavljam za neku drugu raspravu.
Ali, bih volio da mislite kako u ruci držite ideju Siriusa. Moram vam
zato razbiti nostalgičarske iluzije i reći da Sirius B nije nastavak
Siriusa - da je, onda bi krenuli od broja 166. Ne, Sirius B nije, niti
može biti nastavak Siriusa ništa više nego je, recimo, Fu tura nastavak
Siriusa. Možemo jedino biti nastavak dobre tradicije kvalitetnog sf
časopisa iz čije sjene provirujemo. Negdje je rečeno ili zapisano, da
znanstvena fantastika svoje najveće vrhunce dostiže upravo u kratkoj
formi; da je priča temelj i vrh sf literature, creme de la creme. Sirius je u
trinaest i pol godina objavljivo izvrstan sf materijal, ali je bio i zdrav
poligon za stvaranje domaće spisateljske konurbacije. Kada bih
kreirao top-listu najboljih priča iz Siriusa, među prvih deset, polovicu bi
činile one balkanskog porijekla. Prijevodi recentnih autora, svjetski
klasici žanra i domaća produkcija, sve to na 176 stranica s lijepim
coverom za male pare - eto ideja Siriusa B upakirana u jeftini reklamni
slogan. koji je smisao Siriusa B?
Iskreno, uz sav bulšit koji bi mogao nadrobiti, najiskreniji (bulšit] bi
bio ovaj koji sam pronašao u jednom postu na forumu. Na moje
pitanje treba li nam (još jedan] sf časopis, odgovor je bio: Treba, samo
štampaj miško (ili tako nekako]. Dakle, smisao Siriusa B je da nama
treba. Pa, meni treba. Želim sf priče u domaćem paketu, želim neke
nove klince da pišu, heck, hoću i one matore da pošalju svoje uratke;
hoću i one zaboravljene. Da bude jasno, hoću da svakome tko napiše
nešto žanrovsko na ovim prostorima budem na prvome mjestu za
objavljivanje. Želim da želite objaviti priču baš u Siriusu B. Želim
prevesti svaku priču za koju mislim da je vrijedna objavljivanja, bila
nova, stara, američka, korejska ili albanska. Dobro, tu negdje se
skriva i mala željica da zaradim za plaću, da ‘pošteno’ platimo
prevoditelje, lektoricu, podmirimo sva prava i ostale 'financijske
obveze’, a i da u CV-u za sljedeći posao napišem da sam uređivao
Sirius, makar bio i B.
Što vi točno želite, javite mi na mejl; tako mi svega, ispunjavam
gotovo svaku muzičku želju ako to znači kvalitetan domaći i strani sf
za sve nas. I nemojte me štediti. Ako ne valjam, hračnite me izravno u
lice; bez prenemaganja kritizirajte sve što ne valja. Sve što od vas
tražim je malo vremena da to i ispravim.
I na kraju, početak; nadam se početak jednog divnog, dugog
prijateljstva (fight!].
 Harlan Ellison: ČOVJEČULJAK, BAŠ
ZANIMLJIVO
Koji je lik taj Ellison - kaže, previše je slavan da hi mu trebala biografija. Doista, tko nije čuo za
Harlana ima opravdanje samo ako se jučer probudio iz tisućljetne hibernacije. Možemo o
njemu misliti štošta; da je nerijetko svadljiv tip, hipersenzualac ili idiot zbog neukusne
predstave na dodjeli Huga, ali ne može mu se poreći vrhunska umješnost pisanja i žanrovska
genijalnost. Zapravo, nema boljeg autora kojim bi otvorili prvi broj Siriusa B, jer Ellison je
majstor kratke forme. Navalite na Čovječuljka koji je podijelio Nebulu s Ponijima Kij Johnson i
otkrijte narav ljudske prirode.
How Interesting: A Tiny Man (2010.)

Stvorio sam čovječuljka. Bio je to težak posao. Trebalo mi je puno

vremena. Ali, odradio sam ga: bio je visok trinaest centimetara. Sitan, bio je
vrlo sitan. Stvarati; stvoriti ga, činilo se tada stvarno dobrom idejom.

Ne sjećam se zašto sam to htio učiniti; ne u početku, kada mi je prvi puta

palo napamet da stvorim neobičnog čovječuljka. Znam da sam imao izniman
razlog, ili barem izvrsnu zamisao, ali neka sam proklet ako se sada, u ovom
trenutku, mogu sjetiti koja je to bila. Sada je, naravno, prošlo dosta vremena
od začeća.

Koliko se sjećam bio je to vrlo dobar razlog. Tada.

Kada sam ga pokazao svima u labu Eleanor Roosevelt Techa, mislili su

da je zanimljiv. - Baš zanimljivo - rekli su neki. Pomislio sam kako je to
ispravan način gledanja na njega, gledanja na čovječuljka koji nije radio ništa
drugo do stajao te očarano i u čudu gledao sve te velike stvari uokolo i iznad
sebe.

Nije radio probleme. Sašiti odjeću po njegovoj mjeri nije bio problem.
Otišao sam na sat modnog dizajna. Upoznao sam mladu ženu, vrlo
simpatičnu mladu ženu, imenom Jennifer Cuffee. Izašli smo nekoliko puta,
ništa posebno se nije dogodilo - mislim da si nismo odgovarali - ali bili smo
usputni prijatelji. Pitao sam je bi li mogla sašiti nekoliko različitih komada
odjeće za čovječuljka.

- Hm, previsok je da bi stao u gotove stvari, recimo, u odjeću Barbikinog

dečka Kena. A odjeća figura akcijskih junaka bila bi previše slatkasta.
Mislim, mogu ti sklepati nekoliko komada; neće biti ‘po mjeri', ali izgledat će
dovoljno dobro. Kakav si izgled imao na umu?

- Pomislio sam na odijela - rekoh. - Vjerojatno neće puno putovati, ili

baviti se sportom ... da, zašto se ne bismo samo držali odijela. Lijepe košulje,
možda kravatu ili dvije.

Ispalo je odlično. Izgledao je uglađeno, profinjeno, bodro, no vrlo

ozbiljno. Ne napuhano, kao odvjetnik sav pun sebe, već skromno i
dostojanstveno. Zapravo, moj odvjetnik Charles je rekao za njega: - Odiše
uobičajenom elegancijom. Držao se jednostavno, obično, s jednom rukom u
džepu, zakopčanog sakoa, kravate koja pristajalo strši iz ovratnika, zureći s
užitkom u sve oko sebe. Ponekad, kada bih ga vodio van da vidi više svijeta,
nagnuo bi se naprijed, radoznalo gledajući iz džepa mojeg sakoa, ruku
prebačenih preko šava da ne sklizne u stranu i pjevušio čudnim tenorom.

Nije imao ime. Ne mogu se sjetiti zašto. Ime se činilo previše slatkim za
nekoga tko je tako jedinstven. Recimo da sam ga nazvao Charles, kao što se
zove moj odvjetnik. U konačnici netko bi ga nazvao 'Charlie' ili ‘Chuck', a
nadimci obično nastanu skraćivanjem imena. A nadimci bi za njega bili
neopisivo neukusni. Ne mislite li tako?

Govorio je, naravno. Bio je u potpunosti razvijen čovječuljak. Trebalo mu

je nekoliko sati nakon što sam ga stvorio da govori tečno i jasno. Obavili smo
to dugotrajnom izloženošću (više od dva sata) leksikonima, enciklopedijama,
rječnicima, etimologijama i sličnim referencama. Kad god bi naletjeli na
problem, izgovarao bih riječi zajedno s njim. Koristili smo samo knjige, ništa
na zaslonu. Mislim da nije puno mario za te elektroničke nadomjeske.
Jednom prilikom je rekao da mu je najdraža fraza vade mecum, pa sam se
potrudio ne izlagati ga računalima, televiziji ili nekom od minijaturnih
odvratnosti.

Imao je izvrsno pamćenje, posebno za jezike. Primjerice, vade mecum,

što je općepoznat latinski izraz za mali koristan priručnik za svaku priliku.
Doslovno znači 'ići sa mnom'. Dakle, čuo je izraz, pročitao i potom ga u
potpunosti točno upotrebljavao. Pa kada je rekao 'odvratnost', nije mislio
ništa blago. (Priznajem, s vremena na vrijeme, kada mi se mozak smrzne u
pokušaju da se sjetim određene riječi koja se zavukla pod koprenu zaborava,
mogu lagano nagnuti glavu i moj džepni mali čovjek postaje moj ‘vade
mecum'. Funkcija slijedi formu.)

Gdje god išli, utisak koji je prevladavao bio je ‘Baš zanimljivo,

čovječuljak. Ah, ignorantia legis neminem excusat. Trebao sam bolje
razumjeti ljudsku prirodu. Trebao sam znati da svaka ta ljupka arkada ima
kotlovnicu u kojoj vladaju štakori, crvi, gliste i tama.

Pozvan sam, zajedno s čovječuljkom kojeg sam stvorio, u nekakvu

nedjeljnu televizijsku emisiju s puno intelektualnog razgovora. Nećkao sam
se jer nije bio sklon medijima; no, uvjerili su me da će kamere biti omotane
crnim prekrivačima, a monitori okrenuti od njega. Tako je to, u srži, bio samo
još jedan skup zanimljivih duhova koji pokušavaju shvatiti etičku strukturu
univerzuma. Čovječuljak je uživao u takvim zabavama.

Bio je to ugodan izlet.

Ništa oporo.

Svi su nam se zahvalili, otišli smo i nitko - pogotovo ne ja - nije o tome

više razmišljao.

Trebalo je manje od dvanaest sati.

Kada je u pitanju ljudska priroda, trebao sam znati. Ali nisam, a

ignorantia legis neminem excusat, ako uopće postoje 'zakoni' ljudske prirode.
Štakori, gliste, crvi i neumoljiva tama duše. Veliki filozof prezimenom
Isabella jednom je naglasio: "Pakao ne poznaje takav bijes kao onaj
neupućenih". U manje od dvanaest sati, kao proboden u srce, spoznao sam,
kao i on, važnost tog aforizma.

Sve je započela žena koju nisam poznavao. Nije mi bilo jasno zašto bi to
učinila. Ništa oko čovječuljka nije imalo veze s njom. Možda je bila zlobna
kao i ostatak njezine podmukle publike. Zvala se Franco. Nešto Franco. Bila
je vrlo mršava, kao da ne može zadržati hranu. Kosa joj je bila svijetlo plava.
Imala je zgodno lice, ali nešto surovo u izrazu, podmuklog osmjeha i nadasve
hladnih očiju.

Nazvala ga je nakazom. Drugim riječima, za neke nisam prije čuo:

protuprirodnost, izopačenost, ogavno ruglo onoga što je Bog prvo stvorio,
odvratan zločin neprirodne znanosti. Rečeno mi je da je rekla: - Od tog stvora
Isusu bi bilo zlo!

Potom su se pojavili komentatori, izvještaji, male kamere, stalci i tele-

objektivi. Pojavili su se nepočešljani i neobrijani likovi koji su pronalazili
gotovo herojske načine da dođu do nas. Pojavile su se očajne novine koje je
moguće kupiti uz igraće karte i različite žvakaće gume na blagajni Rite Aida
gdje sam mu kupovao vodu za ispiranje očiju.

Bilo je puno govora o Bogu i ‘prirodnom’ ovom i 'neprirodnom' onom,

većinom, činilo mi se, prilično bedasto. Ali, ta žena Franco nikako da se
zaustavi. Pojavljivala se svugdje i govorila kako je to očigledan pokušaj
bezbožnih ateista i ljudi koje je nazvala kulturnom elitom i 'liberalima s
limuzinama' da izopače Božju volju i Božji način. Prozvan sam "Dr.
Frankenstein" i ljudi s jogunastim frizurama i osjenčanim bradama našli su
način da uđu u laboratorij Eleanor Roosvelt Techa, tražeći električne
sabirnice, galvanske zavojnice i Van de Graafove generatore. Ali, naravno,
takvih stvari nije bilo u laboratoriju. Čak ni jaslica u kojima sam kreirao
čovječuljka.

Bilo je sve gore i gore.

U hodnicima nitko nije htio razgovarati sa mnom. I Jennifer Cuffee je bila

uplašena i protiv mene i njega. Tražila je da vratim njegovu odjeću. Učinio
sam to, iz sigurnosti, ali pomislio sam da je, kako je to čovječuljak rekao: -
Kukavički za nekoga tko je bio tako drag.

Bilo je prijetnji. Jako puno prijetnji. Neke od njih s neobičnim

pravopisnim greškama - toje umjesto to je - i sličnim. Jednom je netko bacio
u moj prozor stara vrata telefonske govornice. Čovječuljak se prikrio, ali nije
bio odveć uplašen iznenadnim prekretom nekoć ljubaznog svijeta. Ljudi koji
nisu imali nikakve veze sa mnom, mojim poslom ili čovječuljkom, postali su
glasni, puni prijetnji i toliko gorljivi da se činilo kako iz njih izlazi para. Ako
je i postojala srodnost između čovječuljka i ljudske rase, svaka sličnost je
nestala. U usporedbi, činio se gotovo, recimo, božanski.

Potom mi je rečeno da mora otići.

- Kuda? - upitao sam ih.

- Nije nas briga - procijedili su kroz zube.

Protivio sam se. Stvorio sam tog čovječuljka i morao sam ga zaštiti.
Postoji nešto što se zove osobna odgovornost. To je narav veličine u nama.
Poreći je, značilo bi postati zvijer. Nema šanse. Ne ja.

I tako, čovječuljak i ja - koji je bio omotan uglavnom u papirnate

maramice, ali koji je odlično napredovao s urdu, kečuanskim jezikom i
vezenjem - otišli smo u brda. Kao što su studenti s Eleanor Roosevelt rekli: -
Odnio nas je vjetar.

Znam voziti i posjedujem automobil. Iako ima onih koji me nazivaju

starkelja i pitaju koristim li papirnate čaše i uzicu da bi nazvao prijatelje, kao
da je moja privrženost Stravinskom i Ginasteri u suprotnosti s mojim
poštivanjem Black Sabbatha i Kanyeja Westa, ja jesam suvremeni čovjek. Na
isti način na koji doživljavam osobnu odgovornost, kao i onu za vlastita djela,
odnosim se i prema ukupnosti svijeta. Odabirem i odbacujem. To je, iskreno i
doista vjerujem, način na koji se ponaša odgovorna osoba.

I tako, imam automobil. Koristim smeđi šećer umjesto sladila, hlače mi

nisu naborane iznad cipela i vozim krajnje funkcionalan automobil. Za
raspravu nisu važni marka i godina proizvodnje. Sudbina čovječuljka jest.

Odlepršali smo, "nošeni vjetrom".

No, kao što Isabela reče, “Pakao ne poznaje takav bijes kao onaj
neupućenih”, i gdje god bi otišli, u jednom trenutku bi me prepoznao prosjak
u Wal-Martu ili blagajnik u Taco Bellu i potom bi se pojavili (najmanje] neka
plavuša pasjeg lica s mikrofonom ili neki mladac kuštrave kose i izgleda
nekog tko nije vidio britve ujutro, ili čak policajac. Nisam učinio ništa, moj
dobri prijatelj čovječuljak nije učinio ništa, ali svi su nam rekli, na ovaj ili
onaj način, nešto što mislim da je rekao Alan Ladd Leeju Van Cleefu: -
Nemoj da te uhvati zalazak sunca u ovom gradu, dečko.

Pokušali smo u Zapadnoj Virdžiniji. Bilo je neugodno.

Oklahoma. Svijet je tamo suh, ali ljudi su se oznojili u našem prisustvu.

Čak i gradovi koji su odumirali, Detroit, Cleveland, Las Vegas, nisu nas
htjeli ni na trenutak.

I tada, sve zahvaljujući toj groznoj plavuši Franco, koja je imala viška
vremena i gnjeva, izdana je za nama tjeralica. Savezna tjeralica. Pokušali smo
se sakriti, ali obojica smo trebali jesti. I niti jedan od nas, koliko god on
pametan postao, a ja žustar, nije bio "vješt u izmicanju”. I u motelu Super 8 u
Aberdeenu, Južna Dakota, savezni murjaci su nas okružili.

Čovječuljak je zadovoljno stajao na stolu i iskreno smo se zagledali jedan

u drugoga. Znao je, kao što sam i ja znao. Osjećao sam se pomalo kao Bog.
Stvorio sam tog čovječuljka, koji nikoga nije povrijedio, koji na svom
vrhuncu nije izazvao ništa više od, "Čovječuljak, baš zanimljivo".

No, nisam poznavao zakone ljudske prirode, i oboje znamo da je to bila

moja odgovornost. Na početku, tijekom pothvata i sada, na kraju.

PRVI KRAJ

Držao sam telefonski imenik Aberdeena, Južna Dakota, iznad svoje glave
i u trenu prije nego što sam ga divlje zgnječio čovječuljak me pogledao
sjetno, odvažno, i rekao: - Majko.

DRUGI KRAJ

Ustao sam, jedva ga gledajući kroz suze. Digao je pogled prema meni,
pun suosjećanja i razumjevanja i rekao: - Da, ionako bi do ovoga došlo - i
potom, s obzirom da je bog, uništio bi, osim nas dvojice, cijeli svijet. Zatim
će, zato što je sućutno božanstvo, uništiti i mene, još manjeg čovječuljka.
 Eric James Stone: LEVIJATAN, KOJEG TI
STVORI
Kad se čovjek susretne s prvom inteligentnom vrstom na svom putu osvajanja svemira, što će
se dogoditi? ZF je ponudila različitih odgovora vjerojatno onoliko koliko ima zrnaca pijeska u
pustinji. Hoćemo li je prihvatiti, sukobiti se s njom ili joj prodavati bliješteću bižuteriju? Nisam
siguran, zato i volim čitati sci-fi da vidim što drugi misle o tome. Recimo, što se može dogoditi
kad se drevna civilizacija sretne s religijskim kanonom koji je nastao milijune godina kasnije,
otkriva Stone u priči koja je osvojila Nebulu.
That Leviathan, Whom Thou Hast Made (2010.)

Središnja sunčeva stanica lebdjela je usred fuzije vodika sunčeve jezgre,

650 tisuća kilometara ispod površine sunca, zaštićena samo tankim slojem
energetskog štita. No, to nije bio razlog zbog kojeg su mi znojni dlanovi
klizili po plastičnoj govornici više - vjerske kapelice. S obzirom na to da sam
cijelog života mormon, govorio sam u crkvi otkako sam bio dijete pa ni zbog
toga nisam bio nervozan. No, ovo mi je bio prvi put da propovijedam kad su
neljudi u slušateljstvu.

Solarni ogranak Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana imao je samo
šest članova koji su bili ljudi, uključujući mene i dva misionara, no bijaše
ondje četrdeset i šest članova skitova. Kao bića od plazme, jasno, skitovi nisu
mogli osobno dolaziti na misu u kapelicu, ali trometarski zaslon smješten na
stražnjem zidu prikazivao je obrise njihovih magnetnih polja u lažnim
bojama, grupiranih u plavoj i crvenoj boji na žutoj pozadini koja je
predstavljala solarno okruženje. Zaslon nije pružao istinski osjećaj veličine,
ali sa svojih šezdeset metara duljine čak je i najmanji skit bio dva puta dulji
od plavetnog kita. Prema onome što sam čuo, najveći mormonski skit, sestra
Emma, protezala se gotovo 152 metra - ali nije bila ni blizu 38 kilometara
kolika je bila duljina najvećeg skita u našem suncu.

- Draga braćo i sestre - rekao sam automatski i zastao s nelagodom.

Tradicionalni pozdrav nije se odnosio na sve skitovske članove jer su oni
imali tri spola. - I neuteri - dodao sam. Nadao sam se da će moja stanka proći
neprimijećena u prijenosu. Bila bi katastrofa da u svojem prvom govoru kao
predsjednik ogranka uvrijedim trećinu populacije skitova.

Nakon nekoliko minuta mojega govora na temu oprosta zastao sam jer je
kroz vrata ušla žena u pripijenom odijelu i prošetala prolazom između klupa.
Odijelo joj je bilo vrlo moderno i skrojeno po mjeri. Nije bilo standardno
izdanje svemirske stanice; bilo je puno aktivnih boja koje su prikazivale
bijele nabrekle oblačiće kako plutaju nebeskim plavetnilom po njezinim
grudima, a valovi su udarali o pješčanu plažu na njezinim bokovima. Sjela je
u drugi red i svojim se tamnim smeđim očima zagledala gore prema meni.

Na prstu lijeve ruke nije bilo prstena.

Natjerao sam se da skrenem pogled i vratim se bilješkama govora. Dok

sam pokušavao pronaći gdje sam stao, nisam si mogao pomoći, a da ne
pomislim kako je ta žena možda odgovor na moje molitve. Jedina žena,
navedena u registrima članova ogranka imala je šezdeset i četiri godine i bila
je udana. Koliko sam znao, u radiju su od 145 milijuna kilometara nije bilo
niti jedne neudane ljudske mormonke, što je drastično ograničavalo moj izbor
za udvaranje.

Možda je ta žena bila mormonka, ali još nije upisana u registar članova
jer je, kao i ja, nedavno pristigla na Središnju sunčevu stanicu. To je bilo
malo vjerojatno jer bi se kao članica odjenula prikladnije za dolazak u crkvu.
Možda nije bila članica, ali je zainteresirana za učlanjenje.

Čistom snagom volje uspio sam se dovoljno usredotočiti na svoj govor

kako bih ga suvislo dovršio. Nakon završnog hvalospjeva i molitve, popravio
sam kravatu i zakoračio s podija ne bi li se predstavio.

- Zdravo - kazao sam pružajući ruku. - Ja sam Harry Malan.

Uhvatio sam dašak njezina parfema koji me podsjetio na jagode.

Ruka joj bijaše suha i hladna pa sam zažalio što svoj dlan nisam obrisao o
odijelo.

- Dr. Juanita Merced - rekla je. - Vi ste novi vođa ove kongregacije?

Bio je to žalac razočaranja. Član bi zapitao jesam li predsjednik ogranka.

 - Jesam. Kako vam mogu pomoći?

- Možete se prestati uplitati u moja istraživanja. - Njezin je ton bio

činjeničan, no pogled koji mi je uputila bio je prkosan.

- Oprostite - rekao sam. - Bojim se da nemam pojma tko ste i u kakva bih
vam se istraživanja mogao uplitati.

- Ja sam solcetologinja. - Vjerojatno sam joj uputio prazan pogled jer je

dodala. - Proučavam solcetaceane - skitove.

- Oh. - Znao sam da postoje znanstvenici koji se protive onom za što

vjeruju da je uplitanje u kulturu skitova. Mislio sam da je ta kontroverza
riješena, s obzirom na to da je obraćanje skitova legalizirano prije dvije
godine. Očigledno sam bio u krivu. - Žao mi je što mislite da su vaša
istraživanja kompromitirana, dr. Merced, ali skitovi su inteligentna bića
slobodne volje i vjerujem da imaju pravo odabrati svoja religijska uvjerenja. ’

- Unosite nestabilnost u kulturu koja postoji dulje od ljudske civilizacije -

rekla je podižući glas. - Putovali su među zvijezdama barem stotinu tisuća
godina prije nego što je Krist rođen. Učite ih ljudskim mitovima koji nemaju
nikakve primjene u njihovom društvu.

Prišla su nam dva misionara, odrješiti mladi muškarci u tamnim odjelima

s kravatama. - Ima li problema? - upitao je starješina Beckworth.

- Ne - rekoh. - Dr. Merced, slobodno kažite skitovima ono što ste rekli
meni: da mislite kako su naša učenja pogrešna. No, skitovi koji su se
pridružili našoj crkvi, učinili su to zato što vjeruju u ono što propovijedamo,
pa vas molim da ih poštujete i dopustite im da sami odluče.

Zurila je u mene svojim krasnim očima. - Hoćete reći da ih ja ne

poštujem? Ja nisam ta koja im govori da su grešna bića kojima su potrebni
ljudi da bi bili spašeni.

- Nisam ovdje da bih se svađao - rekao sam. - A sada će nam početi

vjeronauk, pa se bojim da ću vas morati zamoliti da odete.
 Okrenula se na peti i izjurila van. Promatrao sam je kako odlazi, ne
mogavši zanijekati da moje tijelo žudi za njezinim, unatoč našim razlikama.
Štoviše, inteligencija je za mene privlačan faktor, pa sam bio tužan što se ne
slaže sa mnom na intelektualnoj razini.

Nisam je mogao dodati svojem izboru za udvaranje. Sumnjao sam da bi je

ta činjenica ožalostila.

Starješina Beckworth držao je vjeronauk, a tema je bila čednost. Osjećao

sam se nelagodno kad je govorio o Kristovom učenju da „tko s požudom
pogleda ženu, već je s njom učinio preljub u srcu".

Budući da Mormonska crkva ima neplaćeno, dobrovoljno svećenstvo,

moje zvanje predsjednika ogranka bilo je posljedica toga što sam poslan na
Središnju sunčevu stanicu, a ne razlog tome. Radio sam kao fond-menadžer
za CitiAmerica-u. Biti stacioniran ovdje pružalo mi je osam i pol minuta
prednosti nad fond-menadžerima sa Zemlje kada je trebalo djelovati u skladu
s vijestima pristiglim iz drugih zvjezdanih sustava kroz međuzvjezdani portal
smješten u srcu Sunca. ( gro.zeraWorC )

Koliko sam razumio, energija potrebna za otvaranje portala bila je toliko

zapanjujuće visoka da se mogla postići jedino unutar zvijezde. I premda su
skitovi stvarali portale toliko dugo da se činilo kako više ne znaju gdje im je
matična zvijezda, Središnja sunčeva stanica bila je međuzvjezdana poveznica
ljudske civilizacije i ja sam bio oduševljen boravkom na njoj, unatoč
ograničenim mogućnostima udvaranja.

U ponedjeljak, dan nakon mojeg prvog boravka u crkvi, bio sam usred
revidiranja jednog arbitražnog posla koji je uključivao prijevoz između dva
kolonijalna sustava, kad sam primio telefonski poziv.

- Harry Malan - javio sam se.

- Predsjednik Malan? - upitao je melodiozan alt. - Ovdje neuter Kimball,

iz vašeg ogranka.

S obzirom na to da su stvarna imena skitova nizovi magnetskih pulseva,

kad bi komunicirali s nama uzimali su ljudska imena. Kod pristupanja Crkvi,
skitovi mormoni često bi uzimali imena iz mormonske povijesti. Neuter
Kimball se očigledno nazvao po crkvenom proroku iz dvadesetog stoljeća.

- Što mogu učiniti za vas, neuteru Kimballe?

Nakon stanke koja se protegnula na nekoliko sekundi, Kimball reče: -

Moram ispovjediti grijeh.

Toga sam se najviše užasavao kad sam postao predsjednik ogranka -

preuzimanja odgovornosti u pomaganju članova da pokaju svoje grijehe.
Samo je najozbiljnije grijehe trebalo priznati duhovnom vođi, pa sam se
emocionalno pripremio i izrekao brzu molitvu kako bih bio inspiriran da
pomognem neuteru Kimballu u procesu kajanja. Utonuvši u svoj naslonjač,
rekoh: - Samo naprijed neuteru Kimballe, slušam.

- Jedna je ženka spojila sa mnom svoje reproduktivne obrasce. - Iako su

mnogi skitovi uspjeli naučiti kako sintetizirati i prenositi ljudski govor,
njihovo razumijevanje vokabulara i gramatike nije se uvijek podudaralo sa
shvaćanjem emocionalnog naglaska. Često su zvučali jednako bez obzira na
to o kojoj su temi govorili.

Čekao sam, ali neuter Kimball nije objašnjavao.

Za reprodukciju su potrebna tri skita: mužjak, ženka i jedan neuter.

Neuter je služio samo kao prijenosnik, a za razliku od muških i ženskih,
njegovi reproduktivni obrasci nisu se prenosili na potomka. Prilikom
primjene zakona o čednosti na skitove, crkvena doktrina kaže da je
reproduktivna aktivnost dozvoljena samo oženjenim skitovima, a dopušten je
isključivo brak troje skitova međusobno različitih spolova.

- Niste oženjeni za tu ženku, zar ne?

-Ne.

- Bili ste samo vi i ženka? - upitao sam. - Bez mužjaka?

 - Da i da.

Oslanjajući se na svoje ograničeno znanje o biologiji skitova, zaključili da

iz takve radnje nije mogao proizaći potomak. Pa ipak, ljudi su savršeno
sposobni za upuštanje u seksualni grijeh koji ne uključuje mogućnost
reprodukcije. Zaključio sam da se ovdje radilo o tome.

- Zašto ste to učinili? - upitao sam.

- Ona je to učinila meni.

- Učinila vam je? Želite li reći, prisilila vas je? Vi se niste složili?

- Da, da i ne.

- Tada to nije grijeh - rekoh, istodobno užasnut zbog seksualnog napada i

rasterećen jer neuter Kimball nije počinio grijeh. - Ako vas netko prisili na
seksualni čin, to nije vaša greška. Niste počinili grijeh.

- Jeste li sigurni?

- Sasvim - rekao sam. - Ali, možda biste željeli prijaviti vlastima skita
koji vam je to učinio kako to ne bi napravila nekom drugom.

- Zašto ne bi napravila nekom drugom? - upitao je neuter Kimball.

- Zato što bi je kaznili.

- Takav je ljudski zakon - rekao je.

Ostao sam osupnut. - Hoćete reći da to nije zakon i kod skitova?

- Nema takvog zakona u mojem narodu.

Skitovi su navodno bili civilizirani dulje od ljudske povijesti, a ipak

nemaju zakon koji priječi silovanje? - To je strašno - rekoh. - No, najvažnija
stvar je da vi niste učinili ništa pogrešno.

- Čak i ako sam uživao?

- Hmm. Upitao sam se zašto sam pozvan da služim ovdje, a ne kao neki
vrhovni autoritet Crkve s boljim poznavanjem doktrine. Pomalo sam sumnjao
da je to zato da me se Crkva može odreći ako učinim neku grubu grešku.
Skitovi su bili jedini izvanzemaljci koje je čovječanstvo do sada otkrilo - i
činilo se da ni oni ne znaju za neke druge - tako da je Crkvena politika u
odnosu na neljude još uvijek bila u povojima.

Zanemario sam te misli i usredotočio se na pitanje neutera Kimballa. - Da

biste počinili grijeh, morate imati namjeru. Ako niste namjeravali sudjelovati
u seksualnom činu i bili ste na njega prisiljeni, mislim da nije važno jeste li
uživali ili ne.

Nakon još malo razuvjeravanja, činilo mi se da je neuter Kimball

zadovoljan što nije sagriješio, pa je okončao razgovor.

Trebalo mi je deset minuta da se smirim od stresa prouzrokovanog

savjetovanjem. Ipak, još uvijek sam osjećao poriv da nešto učinim pa sam
potražio broj telefona dr. Merced.

Sastali smo se u njezinom uredu. Zaslon na zidu, sličan onome u kapelici,

prikazivao je jata skitova kako se kreću kroz solarne struje.

Sjeo sam u stolicu nasuprot njezinog stola i pokušao ne gledati pokretne

galaksije koje su se sudarale na poprsju njezinog odijela. - Hvala vam što ste
se pristali sastati sa mnom - rekao sam. - Jučer se baš nismo rastali u
prijateljskom ozračju.

Slegnula je ramenima. - Znatiželjna sam. Vaši prethodnici me nikada nisu

kontaktirali. Mogu li vas ponuditi šalicom kave?

- Ne pijem kavu.

- Čaj?
 Opazio sam svjetlucanje u njezinim očima i shvatio da me zafrkava,
nudeći mi pića koja mi vjera brani. - Ne, hvala, ali ako se vama pije, samo
naprijed. Zabrane iz Riječi mudrosti odnose se samo na članove Crkve.

Podigla je šalicu kave i otpila dugi gutljaj. - Mmmm. Tako je dobra.

Samo sam se osmjehnuo.

- Okej - rekla je. - Kava je ovdje zapravo užasna. Pijem je samo zbog
kofeina. Zašto ste vi ovdje?

- Jedan je član moje crkve bio silovan - rekao sam.

Oči su joj se raširile. - Što? Čekajte, ne mislite valjda na solcetaceana?

- Mislim.

- Solcetaceani nemaju predodžbu o tome što je to silovanje - kazala je.

- Imaju li predodžbu ili ne - rekoh - jedna se ženka skita upustila u

seksualnu aktivnost s jednim mojim neuterskim članom bez njegova
dopuštenja. Meni to zvuči kao silovanje ili barem kao seksualni napad.

Otpila je gutljaj iz šalice. - Možda tako zvuči, ali solcetaceani nisu ljudi.
Njihova je kultura drukčija.

- To ne opravdava čin.

- I njihova je fiziologija drugačija. Recite mi, je li član vaše crkve

ozlijeđen ili mu je nanesena bol?

- Ne. Ali se bojao da je počinio grijeh.

Pokazala je na mene. - To je vaša greška, to što ih učite da je seksualno

ponašanje grešno. Jer, fiziološki, seksualni kontakt solcetaceana uvijek pruža
zadovoljstvo svim sudionicima. A s obzirom na to da do reprodukcije može
doći samo ako se sva tri spola dobrovoljno upuste u seks s tom namjerom,
usputni seks nikada ne može rezultirati trudnoćom. Stoga solcetaceani nikada
nisu, za razliku od ljudi, razvili tabue oko seksualnog ponašanja.

Potvrdno sam kimnuo. - Znači, da mi ljudi nismo razvili tabue oko seksa i
da nema šanse da ostanete trudni, ne biste imali ništa protiv da vas prisilim na
orgazam.

Bila je dovoljno pristojna da se zarumeni. - Nisam to rekla. Samo kažem

da ne možete suditi o ponašanju solcetaceana prema normama ljudske
kulture. Na kraju krajeva, čak je i vaša crkva morala prilagoditi svoje
doktrine kako bi uzela u obzir tri spola. I da ne spominjem činjenicu da
solcetaceane ne možete uroniti u vodu da bi ih krstili.

- Samo onaj tko se rodi iz vode i Duha može ući u kraljevstvo Nebesko -
citirao sam. - Skitovi nisu ljudi, kao što ste naglasili. Oko toga nema
kontradikcije. No, izbjegavate temu, a to je da svatko, skit ili čovjek, ima
pravo biti slobodan od neželjenog seksa. Ako skitovi to još nisu shvatili,
vrijeme je da im na to ukažemo.

Ustala se iz stolice, zaobišla stol i stala nasuprot ekrana na zidu. Zumirala

je na određenog skita. Bio je označen kao Levijatan (klasa 10), a pod
'veličina' je pisalo 38.400 metara. Bio je stotinu puta veći od neutera
Kimballa, čak i sestre Emme.

- Solcetaceani rastu tijekom cijeloga života - rekla je leđima okrenuta

prema meni. - Veza između veličine i starosti nije točno utvrđena; u principu
- što su veći, to su stariji. Neki od najstarijih već su u vrijeme gradnje
piramida bili stari. Svi solcetaceanski članovi vaše crkve veoma su mladi i
imaju malo utjecaja unutar zajednice. Poštuju one drevne, poput Levijatana.
Zar doista mislite da možete uvjeriti stvorenje starije od ljudske civilizacije
da se promijeni samo zato što jedan čovjek misli da nešto nije u redu? Vaš
životni vijek njoj je tek treptaj, ako uopće ima oči kojima bi treptala.

Odagnao sam strahopoštovanje koje sam osjetio zbog same veličine

Levijatana. - Možda ste u pravu. Ali ja vjerujem u Boga koji je stariji od toga,
koji je stvorio i ljude i skitove. Moram pokušati.
 Okrenula se i pogledala me u oči. Gledali smo se u oči dok nije uzdahnula
i rekla: - Nikad se nisam mogla oduprijeti čovjeku punom odlučnosti. Prišla
je svojem stolu, napisala nešto na papirić i dodala mi ga. Na njemu je pisala
anonimna adresa s privatnim pristupnim kodom.

- Polaskan sam - rekoh - i ne mislim da niste atraktivni, ali...

- Okrenula je očima. - To je Levijatanin privatni broj.

Lice mi se zažarilo. - Uh, hvala vam. Razgovarat ću s njom.

- Nemojte na to računati. Nije se udostojila razgovarati ni sa kim od nas

već nekoliko godina. No, nitko nije pokušao s njom razgovarati o religiji,
stoga ...

- Dat’ ću sve od sebe. Nakon toga sam se žurno udaljio kako bi se u

samoći oporavio od sramote.

- Pokušajte je ne uvrijediti - viknula je za mnom.

~
Moj mejl, u vezi s nastalom situacijom, predsjedniku misije, koji je bio
stacioniran na koloniji L5, ali je bio nadležan za moj mali ogranak Crkve,
izazvao je samo kratak odgovor ‘vodite se za vlastitim razumom, slijedite
Duh'.

Nakon nekoliko dana, koje sam poslije posla proveo proučavajući skitove
i njihovu kulturu te pripremao argumente oko prava mormonskih skitova na
kontrolu vlastitih tijela, nisam se osjećao spremnim kontaktirati Levijatanu.
No, osjećao sam snažnu potrebu da nešto učinim.

Sjedeći za stolom u svojoj prostoriji, utipkao sam adresu koju mi je dala

dr. Mercedj pričekao povezivanje. Zazvonilo je nekoliko puta prije nego što
se javio sintetički glas nekog neutera koji je rekao: - Osoba koju ste pokušali
dobiti trenutno je nedostupna. Molim vas ostavite poruku nakon -
 Poklopio sam prije signala. Nisam bio spreman ostaviti poruku, ali trebao
sam znati da to što imam privatni pristupni kod Levijatane, ne znači da će mi
se ona i javiti. Stoga sam proveo dobrih deset minuta pišući poruku koju ću
ostaviti na sekretarici.

Zadovoljan što sam uspio izraziti svoj stav, čvrsto, no ipak s

poštovanjem, ponovno sam utipkao broj.

Nakon dva zvona javio mi se duboki glas: - Tko si ti?

Iznenađen jer sam ponovno očekivao sekretaricu, zamucao sam: - Ja ...

ovdje predsjednik Malan iz Crkve ... iz sunčevog ogranka Crkve Isusa Krista
svetaca posljednjih dana. Dr. Merced mi je dala ovu adresu kako bih mogao
razgovarati s vama o jednom mojem ... o jednom skitskom članu mojeg
ogranka. - Nesiguran, jer mi se duboki glas nije činio ženskim, dodao sam: -
Vi ste Levijatan?

- Religije me ne zanimaju. Njezin sintetički glas bio je dovoljno dobar da

mogu prepoznati odbojnost u njezinom glasu.

- Jeste li općenito zainteresirani za prava skitova? - upitao sam.

- Ne. Oni manji me ne zanimaju.

Mogao sam osjetiti kako mi svi moji, pažljivo, složeni argumenti klize
kroz prste. Kako sam uopće zamislio da se mogu poistovjetiti s bićem koje ne
uzima u obzir prava manje vrijednih članova svoje vlastite vrste?

Prije nego što sam uspio razmisliti o odgovoru, izvalio sam: - Tiču li vas
se oni veći?

Tijekom nekoliko dugih sekundi tišine pomislio sam da sam uvrijedio

Levijatanu te da će prekinuti komunikaciju. Dr. Merced neće biti sretna.

Kad se nanovo začuo njezin glas, gotovo je zagrmio kroz zvučnike: - Tko
je veći od mene?
 Ovo nisam planirao, ali ako ništa, i dalje je razgovarala sa mnom. Ako je
uspijem pridobiti da razumije kako ne voli da njome manipulira čovjek -
odnosno skit - ili veći skit, možda bih je mogao uvjeriti u potrebu da poštuje
prava manjih skitova.

- Koliko sam shvatio, skitovi sa starošću postaju veći - rekoh. - Ne bi li to

značilo da su vaši roditelji veći od vas?

- Ja nemam roditelja. Nitko nije stariji od mene; nitko nije veći, nitko
silniji. Ja sam izvor svih ostalih.

Zapanjen, zašutio sam nakratko. Potom sam je upitao: - Vi ste izvorni

skit? - S obzirom na to da nisu umirali od starosti, možda je to bila istina.

- Ja sam izvorni život. Prije nego što je na ikojem planetu bilo života, ja
sam bila ondje. Nakon eona provedenih u samoći, izrasla sam u skita i dala
život drugima. Gdje je bio vaš Bog kad sam ih ja stvarala?

Stih iz knjige o Jobu pao mi je na pamet: Gdje si bio kad zemlju

utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno.

Ništa od mojeg istraživanja nije me pripremilo za ovo. Nagađanja u vezi

evolucije skitova obično su se temeljila na pretpostavkama da su skitovi
potekli od manje kompleksnih bića od plazme u nekoj drugoj zvijezdi jer u
Suncu nisu bili pronađeni nikakvi jednostavniji oblici. No, ako je istina ovo
što je tvrdila Levijatan, jednostavnijih bića nije bilo - ona je evoluirala kao
jedinstveno biće.

Zaglibio sam preduboko pa sam prodrmao glavu da razbistrim misli. Sve

je to sada bilo bespredmetno. - Ono što je bitno jest to da neuter - zauzdao
sam se prije nego što sam izdao povjerenje - jedan od mojih članova Crkve
vjeruje u Boga koji brani seksualnu aktivnost izvan braka. Naprosto nije u
redu da veći skitovi prisiljavaju manje na seks. Obraćam se vama kao prvom
i najvećem od svih skitova: zabranite svojem narodu prisilu na seks.

Sekunde tišine su otkucavale.

 - Dođi k meni - rekla je. - Ti i tvoj skit, član Crkve.

Veza se prekinula.

~
- Dođi k meni? - glas dr. Merced bio je pun nevjerice.

- Bila je to više-manje zapovijed - rekao sam sjedajući u stolicu nasuprot

njezinom stolu. - Pretpostavljam da je skitovima lako, ali ja nemam pristup
solarnom šatlu. - Solcetolozi su imali, pa sam se nadao da ću je nagovoriti da
mi dogovori prijevoz.

- Početnička sreća - ton joj je bio ozlojeđen. - Ovdje sam već pet godina i
nikad nisam imala priliku izbliza vidjeti solcetaceana klase 10. - Uzdahnula
je. - Istina, ne možemo ih izravno proučavati, no ima nešto u tome da čovjek
bude tamo, a ne da očitavanja dobiva s udaljenosti.

- Evo vam prilike - rekao sam. - Odvedite me Levijatani.

- Nije to tako Iako. Naš istraživački šatl je zauzet projektima mjesecima

unaprijed.

- Oh. - I tako je propala moja zamisao. - Kako bih trebao -

- Je li Levijatan rekla zašto želi da dođete k njoj?

- Ne. Samo mi je naredila da dođem i prekinula.

Napućila je usne i rekla: - To je vrlo neobično. Nema uistinu ničeg što ti

Levijatan ne bi mogla reći preko komunikacijske veze.

- Razmišljao sam o tome, ali mislim da je stvar u veličini. Možda misli da

će član moje crkve odustati od mormonizma kad vidi koliko sam beznačajan
u usporedbi s Levijatanom.

- To je zapravo dobra teorija. Dr. Merced me promatrala s, očigledno,

novootkrivenim poštovanjem.

- Veličina nije važna solcetaceanima. Vaš član je među najmlađima,

najslabijima i zato će od strahopoštovanja biti primoran poslušati veću
jedinku. Vjerojatno nema veće od Levijatane.

- Prema njezinim riječima, ona je najveća.

Nagnuvši se naprijed, dr. Merced me zapita: - Ona vam je to rekla?

- I ne samo to. Tvrdi, ne samo to da je izvorni skit, već i da je originalni

oblik života od plazme. Rekla je da je postala skit.

S prizvukom zapanjenosti dr. Merced je zazvala ime Gospodnje uzalud.

Posegnula je za svojim komunikacijskim uređajem i utipkala adresu. Kad joj
se javio neki čovjek, ona reče: - Taro, mislim da bi ovo trebao čuti. -
Pogledavši u mene, reče: - Dr. Shsaki se specijalizirao za evolucijsku teoriju
solcetaceana.

Dr. Sasakiju, sjedokosom japanskom gospodinu, ispričao sam što mi je

Levijatan rekla o svojoj povijesti. Kad sam završio, reče: - Nemoguće.
Oduvijek sam sumnjao da klasa 10 zna više o svom podrijetlu nego što nam
se udostojala reći. No, oprostite mi, g. Malan, kako znamo da vam je
Levijatan uistinu rekla da je ona izvorni oblik života? Zašto bi odlučila reći
vama, a ne nekome od nas? Pokazao je na sebe i dr. Merced.

Odlučio sam prijeći preko implikacije da lažem. - Ne mogu reći da znam

zašto Levijatan išta čini, ali ... znanstvenici, vi koji proučavate skitove, imate
stroga pravila oko uplitanja u njihovu kulturu i izbjegavate ih uvrijediti. Meni
to smrdi na snishodljivost - pretpostavljate kako je kultura skitova slaba i da
ne može izdržati vanjske utjecaje. Pa, možda skitovi misle isto o ljudskoj
kulturi te izbjegavaju uplitanje i pokušavaju nas ne uvrijediti.

Dr. Sasaki mi se namršti. - Ne slažem se s vašom interpretacijom naših

motiva za miješanje u kulturu solcetaceana. I ne vidim zašto je to relevantno.

- Ja sam očigledno uvrijedio Levijatanu. - Pogledao sam dr. Merced i

kazao: - Žao mi je, ali nisam znao da će je moja izjava, kako postoje skitovi
veći od nje, uvrijediti. Kazala mi je da griješim, da ne može biti većeg skita i
rekla mi da je ona prva. Možda je Levijatan reagirala zato što sam je naljutio
- napravio nešto što vi izbjegavate zahvaljujući pravilima - ne brinući hoće li
me uvrijediti ili se uplesti u ljudsku kulturu.

- Kako bi ta informacija djelovala na ljudsku kulturu? - upitala je dr.

Merced.

- Na Zemlji su se već pojavili neki kultovi obožavanja skitova - rekoh. -

Pitam se samo što bi se dogodilo kad bi procurila vijest prema kojoj Levijatan
tvrdi da je ona izvorni oblik života u svemiru.

Sumnjičavog pogleda, Dr. Sasaki reče: - Vijest koju ćete, siguran sam, vi
s mnogo veselja proširiti. Samo je jedan Levijatan, a Harry Malan njezin
prorok.

Moja se vilica objesila. - Što?

- To vodi k tome, zar ne? - upitao je. - Ići ćete razgovarati s Levijatanom,
potom se vratiti s nekim 'otkrivenjem' od -

- Ne! - Ustao sam. - Apsolutno ne. Vjerujem u vlastitu religiju i nemam

namjeru postati Levijatanin prorok. Sve što želim jest da skitovi u mojem
ogranku ne budu maltretirani. Naprosto ste ljubomorni što mi je dana
informacija o kojoj trabunjate i ne znate ništa.

Skočio je na noge, ali prije nego što je išta uspio reći umiješa se dr.
Merced : - Stanite, obojica.

Dr. Sasaki i ja stajali smo šutke, namrgođeno zureći jedan u drugoga.

- Taro - rekla je dr. Merced - mislim da nisi pravedan prema g. Malanu.

Istinski vjerujem da on samo pokušava učiniti ono što je najbolje za njegovu
kongregaciju.

Uputio sam joj zahvalan pogled.

 - Čak i ako je u krivu - dodala je. - Što se tiče vas, g. Malan, nema razloga
da vrijeđate dr. Sasakija.

Pokunjene sam glave rekao: - Ispričavam se dr. Sasaki.

- Isprika prihvaćena - rekao je.

Meni nije upućena isprika, ali trenutak kasnije više nije bilo važno, jer je
dr. Merced rekla: - Sada kada smo svi opet prijatelji... Taro, hoćeš li nam
ustupiti svoju sljedeću misiju šatlom da možemo otići razgovarati s
Levijatanom?

~
Let šatlom bio je dogovoren za sljedeći dan i ja sam se vratio u svoje
prostorije razraditi detalje. Moj menadžer u CitiAmerica-i, stacioniran na
Zemlji, odobrio mi je zahtjev za dva slobodna dana.

Zatim sam nazvao neutera Kimballa.

- Zdravo, predsjedniče Malan - rekao je.

- Zdravo, neutere Kimball. Sjećaš li se našeg razgovora prije nekoliko

dana o tome treba li skitovima dopustiti da provode prisilni seks jedni nad
drugima?

- Naravno.

- Pa, razgovarao sam o tome s Levijatanom i ona je zatražila da je

dođemo vidjeti.

Neuter Kimball nije ništa odgovorio.

- Jesi li još uvijek na liniji? - upitao sam.

- Vi ... rekli ste Levijatani za mene? pitao je. Možda je stvar bila samo u
sintetičkom glasu, ali činilo mi se da sam osjetio strah u njegovu tonu.
 - Nisam te spomenuo poimence - rekoh, sretan što se nisam odao. - Ali,
zatražila je da te dovedem k njoj. Mislim da je ovo prilika da se skita sa
stvarnim autoritetom uvjeri da treba nešto učiniti da se zaustave seksualni
napadi. ,

Nakon kratke stanke, neuter Kimball upita: - Zašto kažete da je Levijatan

stvarni autoritet?

- Kazala mi je kako je prvi i najveći od svih skitova. Nije li to istina? -

upitao sam, odjednom zabrinut nije li me obmanuo skit prevarant.

- To vam je rekla? - reče neuter Kimball. - Ne bismo o tome smjeli

razgovarati s ljudima, ali ako je sama odlučila otkriti da je božanstvo, onda je
to njezin izbor.

- Božanstvo? Levijatan nije bog. Ona je samo ... - Zastao sam. Što sam
želio reći: drevno, besmrtno stvorenje koje je stvorilo čitavu rasu
inteligentnih bića? Ako to nije odgovaralo definiciji boga, onda je bilo veoma
blizu. - Neutere Kimballu, ako vjeruješ da je Levijatan božanstvo, zašto si se
pridružio Crkvi?

- Zato što je ne želim za svoju božicu.

- Zašto ne?

Još jedna duga stanka. - Vjerojatno ne bih smio ništa govoriti o njoj.

Odlazak Levijatani kako bi se zauzeo za slučaj neutera Kimballa činio se

kao velika prilika. Nisam više bio tako siguran. - Ako misliš da ćeš biti u
kakvoj opasnosti, ne moraš ići.

- Vjerujete li da je Bog veći od Levijatana? - upitao je plačnim altom.

- Da, vjerujem - odgovorih.

- Tada ću imati vjere u Boga i poći s vama.

 Za razliku od mnogo većeg solarnog šatla kojim sam stigao na Središnju
sunčevu stanicu, istraživački šatl je imao mjesta samo za dvoje. Vezao sam se
u kopilotsko sjedalo pokraj dr. Merced. Oboje smo bili samo putnici, jer je
šatlom upravljalo računalo. (CroWarez.org )

Nakon što nam je kontrola leta izdala odobrenje, računalo je pokrenulo

supravodljive magnete Heimovog pogona i napustili smo stanicu.

Na zaslonu sam promatrao računalno generiranu sliku našeg šatla koji se

približavao energetskom štitu koji nas je štitio od 15 milijuna stupnjeva
Celzijusa i tlaka od 340 milijardi atmosfera. Zadržao sam dah kad se štit
rastegnuo tvoreći izbočinu oko šatla. Uskoro smo se našli u mjehuru koji je i
dalje bio spojen tankom cijevi sa štitom stanice. Potom je cijev pukla i naš je
mjehur zadrhtao prije nego što se umirio u oblik sfere.

- Možete ponovo udahnuti - rekla je dr. Merced uz iskrivljen smiješak.

To sam i učinio. - Zar je bilo tako očigledno?

Nasmijavši se reče: - Energetski štit neće zatajiti. Radi na principu

samoodržavajuće reakcije napajane energijom sunčeve plazme koja ga
okružuje.

- Da, ali na stanici obično mogu izbjeći razmišljanje o tome što bi se

dogodilo da iz nekog razloga zataji.

- Dobre vijesti su da, ako zataji, ne biste ni primijetili.

- Postoji pomoćni sustav? - upitao sam.

- Ne. - Nacerila se. - Bili biste mrtvi prije nego što biste imali vremena
zamijetiti.

- Hvala vam na nevjerojatno utješnom uvidu, dr. Merced - rekoh.

- Slušajte, nekoliko ćemo idućih dana biti suputnici, pa zašto ne biste

odbacili to dr. Merced i zvali me Juanita?
 Kimnuo sam. - Hvala vam Juanita. A vi mene možete zvati ... Vaša
ekselencija.

Juanita otpuhne. - Već vidim da će ovo biti dugo putovanje. Oh, čini se da
je stigla naša pratnja.

Na zaslonu se pojavio skit dvaput veći od našeg štita, doplutavši u blizinu

energetskog mjehura. Pisalo je Kimball (klasa 1, neuter).

- Prikažimo ga preko cijelog ekrana - rekla je i pritisnula nekoliko tipki.

Ostao sam bez daha kad nas je potpuno okružio holografski prikaz, kao
da putujemo u staklenoj kugli. Nasuprot žute pozadine sunca, divovski
narančasto-crveni vrtlog plivao je uz nas.

Velikim tamnozelenim slovima pisalo je 'Kimball’.

- Mogu li razgovarati s njim? - upitao sam.

- Računalo, otvori kanal s Kimballom - rekla je Juanita.

- Kanal otvoren - reklo je računalo.

- Zdravo, neutere Kimballe - rekoh. - Lijepo je što sam te napokon

upoznao.

- I meni je drago, predsjedniče Malan. Nadam se da ćete mi oprostiti što

vam neću stisnuti ruku.

Nasmiješio sam se. - Oprošteno ti je. - Iznova sam ostao iznenađen koliko
skitovi znaju o našim običajima i kulturi, a koliko malo mi znamo o
njihovima. - Ovdje sam s dr. Merced koja je znanstvenica -

Juanita se nasmijala. - Poznaje me mnogo dulje nego vas.

- Zdravo Juanita - reče neuter Kimball. - Drago mi je da si s nama.

 - Ubrzo nakon što sam započela sa svojim radom - reče Juanita - ono je
bilo prvi solcetacean kojeg sam osobno proučavala. Tada se odazivalo na
ljudsko ime Pemberly.

- Jedan mi je skit poslao Ponos i predrasude, nakon čega sam odlučio

potražiti ljude i vidjeti kakvi su - reče neuter Kimball. - Fascinantna ste rasa.

Pala mi je na pamet misao kako i između mene i Juanite postoji određena

količina ponosa i predrasuda - možda iz razloga što je skit koji joj je bio
izrazito drag postao mormon. No, možda bismo mogli poraditi na našim
razlikama i - odbacio sam tu misao.

- Skitovi su također fascinantni. Nadam se da ću te jednom razumjeti

onoliko koliko i ti nas.

- Kimballe, naš šatl je usmjeren prema Levijatani pa nas možeš pratiti -

rekla je Juanita. - Ali drži se na udaljenosti od barem pedeset metara.

- Držat ću se podalje - reklo je neuter Kimball.

Zacijelo sam izgledao zbunjeno jer je Juanita stisnula tipku kako bi

prekinula vezu i rekla: - Solcetaceani i energetski štitovi ne idu najbolje jedni
s drugima. Prije nekoliko godina, skit klase 1 - otprilike Kimballove veličine
- pravio se važan pred nekoliko promatrača i dotaknuo šatlov energetski štit
koji mu je otrgnuo velik komad i trebalo mu je nekoliko mjeseci da zacijeli.

- Što je bilo sa šatlom? S ljudima u njemu? - Povremeno sam imao

osjećaj da je marila više za skitove nego za ljude.

Trenutak kasnije, Juanita reče: - Ovo je zamjenski šatl.

- Što se dogodilo?

- Štit nije kolabirao, ali je dio solcetaceana prodro unutra - vjerojatno zato
što štit djeluje na sličan način na koji se tijelo solcetaceana drži zajedno, i
tako se na neki način štit stopio s kožom solcetaceana. Kad su šatl vratili na
stanicu, otkrili su da je plazma spržila jedan dio, uključujući odjeljak s
posadom.

- Pretpostavljam da je dobro što za to nisam čuo prije odlaska - rekoh.

- Ne brinite - ovaj šatl je konstruiran s ablativnim oklopom posebno

proizvedenim za takvu vrstu nezgode - rekla je više zabrinuta za to što bi se
dogodilo Kimballu da se zaleti u nas.

- Ili Levijatan?

- Levijatan je toliko velika da možda ne bi ni primijetila.

~
Veći dio šesnaestosatnog putovanja proveo sam u brušenju i poliranju
onoga što ću reći Levijatani kako bih je uvjerio da zabrani prisilne seksualne
aktivnosti. U srednjoj školi i na koledžu bio sam član debatnog kluba pa sam
smatrao da znam iznijeti uvjerljive argumente. No, na kraju sam došao do
točke shvaćanja da moj pripremljeni govor činim sve lošijim umjesto da ga
poboljšavam.

- Približavamo se odredištu - reklo je računalo.

Trepnuo sam nekoliko puta ne bi li razbistrio oči, uspravio se i počeo se

osvrtati uokolo. Narančasti i crveni oblik neutera Kimballa u tišini se kretao
kraj nas. Potražio sam na holografskom prikazu još narančaste i crvene, ali je
nisam našao.

- Ondje - rekla je Juanita, pokazujući ispred nas. Stisnula je tipku i tamno

zelena slova su iskočila: Levijatan (klasa 10, ženka).

S mukom sam se zagledao i ugledao žarku točku iznad slova. Dok smo se
približavali, mogao sam razaznati bijelu, ljubičastu i plavu boju kako se
vrtlože.

- Ona nije niti narančasta niti crvena.

 - To su ionako lažne boje - kazala je juanita. - Sustav za prikazivanje,
različitim bojama označava razine energije. Levijatan je zapravo toplija od
solarne plazme koja je okružuje. Mislimo da u sebi postiže vlastitu fuziju.

Levijatan je rasla pred našim pogledom, protežući se toliko da je gotovo

ispunila holografski zaslon. Zamršeni ples ljubičaste i plave usred bijele bio
je hipnotizirajuć. Na kraju je sjala toliko jako da sam morao stisnuti oči kako
bih smanjio bljesak. - Nismo li preblizu? - upitao sam.

- Udaljeni smo tri kilometra - rekla je Juanita i dodala: - računalo, zadrži

relativan položaj u odnosu na Levijatanu.

- Neutere Kimballu, jesi li spremno? - pitao sam.

- Osjećam se pomalo kao Abinadi koji dolazi pred kralja Nou - kazalo je.

Donekle sam se složio, ali sam rekao: - Pokušaj umjesto toga zamisliti da
si Amon pred kraljem Lamonom.

- To bi bilo bolje - kazalo je neuter Kimball. - No, u svakom slučaju sam

spremno.

Juanita isključi zvuk. - Što je to bilo?

- Iz Mormonove knjige. Abinadi je bio spaljen na lomači nakon što je

propovijedao kralju Noi, no kralj Lamoni se preobratio nakon Amonove
propovijedi.

Samo je odmahnula glavom, mrmljajući nešto o bajkama i potom rekla: -

Računalo, otvori kanal s Levijatanom.

- Kanal otvoren - odvratilo je računalo.

- Levijatano, ovdje predsjednik Malan - rekoh. - Došao sam sa svojim

članom crkve, neuterom Kimballom, kao što ste tražili. Apeliramo na vas da
kažete svojem narodu -
 - Tišina, čovječe! - zagrmio je glas iz zvučnika. - Još nije vrijeme da
govoriš.

Ušutio sam.

- Poći ćeš sa mnom - reče Levijatan. Njezin se oblik zažario. Nastao je

zasljepljujući bljesak; holografski sustav je kompenzirao i smanjio jačinu
svjetlosti.

Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što se slika razbistrila, a ja mogao

razaznati oblike. Levijatan se i dalje uzdizala ispred, a neuter Kimball se
držao uz nas.

- Uh-oh - rekla je Juanita.

- Što? - snažno sam trepnuo, pokušavajući razbistriti sliku. Sunce u

pozadini činilo se plavim umjesto žutim.

- Mislim da više nismo u Kanzasu. - Juanita nešto utipka. - Levijatan nas

je prebacila u drugu zvijezdu - neku čija je jezgra mnogo toplija od Sunčeve.
Čini se da štit za sada drži. - Zazvala je ime Božje uzalud - ili je to možda
bila iskrena molitva za pomoć - i dodala: - Zapeli smo ovdje, ako nas ne
odvede natrag.

- Što je s neuterom Kimballom? - upitao sam.

- Samo klasa 6 ili viša može samostalno otvoriti portal.

Na zaslonu su počela iskakati zelena slova. Nepoznat (klasa 10, mužjak).

Nepoznat (klasa 9, ženka). Nepoznat (klasa 10, neuter). Nepoznat (klasa 8,
mužjak). Oči su mi se dovoljno prilagodile da vidim njihove oblike.
Okruživalo nas je desetak skitova, svi označeni kao ‘klasa 8’ ili viša.

- U što ste nas to uvalili? - upitala je juanita.

Pomolio sam se u sebi i nadao najboljem. - Ovo je velika prilika za oboje.

Pomislite što ćete sve otkriti.
 Duboko je uzdahnula. - U pravu ste. No, ja sam se spremila za
proučavanje Levijatane, ne na šezdeset jedinki klase 8 i viših. Nitko još nije
vidio više od tri ili četiri takva diva zajedno.

- Je li Levijatan ovdje najveća?

Nakon što je provjerila očitavanja, Juanita reče: - Najveća je, ali nije
mnogo veća. Pokazala je na jedinku skita nama s lijeva. - Onaj mužjak je oko
2 posto manji.

- Znači, u vezi s time nije lagala.

Kimnula je složivši se, pa rekla: - Zašto ste rekli da je to velika

mogućnost za vas?

Pokazao sam rukom na zaslon. - Ovo su zacijelo najprestižniji skitovi,

vođe. Ako mogu razgovarati s njima, uvjeriti ih da donesu zakon protiv
seksualnog zlostavljanja, tada će ga prihvatiti i manji skitovi. To je sigurno
razlog zašto je Levijatan mene i neutera Kimballa dovela ovamo.

- U krivu ste - kazalo je neuter Kimball. Juanita je vjerojatno u nekom

trenutku slučajno uključila zvuk.

- Zašto to kažeš?

- Ovo je vijeće za osuđene na smrt - rekao je neuter Kimball. - Ovdje su

da bi gledali kako umirem ne bi li kasnije mogli reći svim skitovima da je
moja smrt bila zaslužena.

- Što? - upitah. - Što si učinio?

- Siguran sam da će Levijatan -

Levijatanov glas prekine neutera Kimballa. - Ovaj maleni me napustio

zbog ljudskog boga. Takvu pogrešku bih mogla oprostiti. No, u njegovo ime,
ovaj nam sićušni čovjek želi nametnuti svoja moralna načela. Ljudski um je
neznatan u usporedbi s našim. Ljudski život je kratak, kao i povijest njihove
rase. Beznačajniji su od nas, a ipak žele zagospodariti nama.

- Ne želim zagospodariti - započeo sam.

- Tišina! - zagrmjela je Levijatan. - Ovaj čovjek mora uvidjeti svoje

pogreške. Kimballe!

- Da, Levijatano?

Tvoj život je izgubljen. No, pružit ću ti oprost ako se odrekneš ljudske

vjere i vratiš se pod moje okrilje.

Cijeli svoj život čitao sam o mučeništvu u povijesnim spisima Crkve.

Međutim, u današnje vrijeme bi to trebala biti samo akademska vježba u
kojoj preispituješ svoju vjeru da vidiš je li dovoljno snažna da umreš za pravu
istinu o Kristu. Doslovna ubijanja iz vjerskih uvjerenja nisu se više trebala
događati.

I otkrio sam slabost u svojoj vjeri jer sam se ponadao da je i vjera neutera
Kimballa dovoljno slaba, te da će je zanijekati i živjeti umjesto da bude
ubijen.

- Na koncu ću ipak biti Abinadi, predsjedniče Malan - kazao je neuter

Kimball. - Odabrao sam živjeti kao mormon pa ću tako i umrijeti, ako je to
Božja volja.

- To je moja volja - kazala je Levijatan - i ja sam jedini bog koji bi ti

trebao biti važan.

Pipci bijele plazme pružiše se k neuteru Kimballu.

- Ja sam najveća od svih - kazala je Levijatan. - Budite svjedoci mojem

sudu.

Stisnuo sam tipku za gašenje zvuka i rekao: - Moram ovo zaustaviti. Ja

sam za ovo kriv.
 Juanitine se oči zasuziše. - Upozorila sam vas da se ne uplićete. No, sada
je prekasno da bi se išta učinilo.

- Nije - rekoh. - Ako ste voljni zabiti ovu spravu u Levijatanove pipke,
mogli biste dati neuteru Kimballu priliku za bijeg.

Zagledala se u mene. - Šatl je konstruiran da preživi lagani udar. Izravni

pogodak poput ovog - mogli bismo poginuti.

Pipci su se sklopili oko neutera Kimballa.

- Znam, zato vas i molim. Ne mogu vas natjerati da riskirate svoj život
zbog nekog drugog. - Nadao sam se da sam bio u pravu oko toga koliko je
njoj stalo do skitova, a posebno do neutera Kimballa.

Nakon što je pogledala prema neuteru Kimballu, a potom u mene, rekla

je: - Računalo, prebaci u na ručno upravljanje. Dohvatila je kontrole i
usmjerila nas prema bijelim trakama koje su povezivale Levijatana i neutera
Kimballa.

Uključio sam zvuk. - Levijatano, tvrdiš da si najveća. Sudeći prema

veličini vjerojatno jesi.

Bjelina je ispunila prizor ispred nas.

- Ali ne i u ljubavi - rekoh, govoreći brzo jer nisam znao koliko imam
vremena. - Isus je rekao: ‘Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj
položi za svoje prijatelje.’ Bio je spreman umrijeti za najbjednije od nas, dok
si ti spremna ubiti najslab-

Prekinuli su me bljesak sjajne svjetlosti i vrućina koja je pržila. Osjetio

sam iznenadni udarac.

Potom tama.

I mučnina. Nakon nekoliko trenutaka shvatio sam da mučnina vjerojatno

znači da sam još živ.
 - Juanita?

- Ovdje sam - odvratila je.

Tama bijaše posvemašnja, a ja bez težine. Možda sam bio mrtav - iako
nisam ovako zamišljao zagrobni život.

- Što se dogodilo? - upitao sam.

- Reći ću vam što se nije dogodilo: energetski štit nije popustio.

Ablativni oklop nas nije izdao. Nismo poginuli.

- Što se dogodilo?

Juanita ispusti dug, polagani izdah. - Moja najbolja pretpostavka jest ova:
elektromagnetski puls uništio je svu elektroniku. Stroj je mrtav, umjetne
gravitacije nema, sustava za održavanje života nema, komunikacijski sustav
ne radi, sve je uništeno.

- Ima li kakve šanse -

- Nema - odgovorila je.

- Niste mi dopustili da završim -

- Nema nikakve šanse nizašto. Ne može se popraviti, a čak i da se može ja

nemam blage veze kako bih išta od toga popravila čak i da ovdje nije potpuni
mrak. A vi?

-Ne.

- Pomoć neće stići ni iz Središnje stanice jer, ne samo da ne znaju da smo

u nevolji, nego smo i u nekoj zvijezdi koja je možda na drugoj strani
galaksije. Kad nestane zraka, umrijet ćemo. Jednostavno je.
 - Oh. - Shvatio sam da je u pravu. - Mislite li da smo uspjeli osloboditi
neutera Kimballa?

- Možda. No, nije baš izgledalo kao da se Kimball jako trudi pobjeći.

- Pa - rekoh - možda je mislilo na to kako je Abinadijevo mučeništvo

navelo jednog od zlih kraljevih svećenika da se pokaje i postane glasoviti
prorok. Možda je neuter Kimball vjerovalo da će se nešto slično dogoditi
jednom od većih skitova koji -

- Što god neuter Kimball vjerovalo - rekla je otrovnim glasom - bilo je

zbog vas i vaše crkve koja mu je napunila um bajkama o mučenicima.

Zadržao sam u sebi ljutiti odgovor. Dio mene je osjećao da je u pravu. Na

kraju, činilo se daje neuter Kimball prigrlio ulogu mučenika. Bi li tako učinio
da u spisima nije bilo priča o mučeništvu?

Ja sam bio voljan riskirati vlastiti život, no sada kad trebam umrijeti,
shvatio sam da se bojim.

Činilo se da Juaniti nije potreban moj odgovor. - Uostalom, koja je uopće

svrha mučenika? Istinski moćan bog trebao bi spasiti svoje sljedbenike, a ne
ih pustiti da umru. Gdje je Bog sada kad ga doista trebate? Kakva korist od
svega toga?

- Slušajte, žao mi je - rekoh. - Da nije bilo mene, vi biste bili kod kuće na
sigurnom, a neuter Kimball bilo bi živo. Napravio sam pravu zbrku.

-Da.

Prolazili su sati - plutajući u tami bilo je teško reći koliko. Iskoristio sam
ih za preispitivanje samoga sebe i molitvu, zalazeći u detalje svojih grijeha
koji su me doveli ovamo. Najveći od svih bio je ponos: ideja da ću ja, Harry
Malan - samom snagom volje i lijepim govorima - izmijeniti kulturu koja
postoji već milijardama godina. Prisjetio sam se onog što mi je bilo rečeno
dok sam služio kao devetnaestogodišnji misionar na Marsu: ti ne preobraćaš
ljude; Duh Gospodnji to čini, ali samo onda kad su voljni preobratiti se.
 Juanita progovori. - Pokušali ste učiniti ono za što ste mislili da je
ispravno. I pokušali ste zaštititi prava manjih skitova. Stoga vam opraštam.

- Hvala - rekoh.

Šatl poskoči.

- Što je to bilo - upitao sam. Tijelo mi je potonulo u sjedalo.

- Zazvučalo je -

Parajući zvuk s desne strane šatla ugušio je ostatak njezina odgovora.

Okrenuo sam se i ugledao kako iz zida lete iskre.

Zatim je komad oplate pao i unutra je prodrlo svjetlo, privremeno me

oslijepivši.

- Još uvijek su živi - reče neki čovjek. - Recite Kimballu da su još uvijek
živi.

~
Sve što smo saznali od bolničara bilo je da je neki ogromni skit ostavio
naš šatl i neutera Kimballa na obodu energetskog štita Središnje sunčeve
stanice. Neuter Kimball je nazvalo stanicu i šatl su doteglili na dok gdje su
razrezali oplatu i spasili nas.

Tek kad smo Juanita i ja sjedili u bolničkoj sobi, gdje je roboliječnik

liječio naše radijacijske opekline , uspjeli smo razgovarati s neuterom
Kimballom.

- Levijatan vas je dovela ovamo - reklo je.

Bio sam zapanjen. - Ali zašto? Zašto te nije ubila?

- Kad je shvatila da ste spremni umrijeti kako bi me spasili, iako nisam

vaše vrste, postala je znatiželjna. Upitala me zašto ste učinili tako nešto, pa
sam joj poslao Bibliju i Mormonovu knjigu. Potom nas je prebacila ovamo, u
slučaju da ste živi.

- A ti nisi ozlijeđeno onim što ti je učinila? - upitao sam.

- Oporavit ću se - kazalo je neuter Kimball. - Prije nego što je otišla,

Levijatan je izjavila da od sada, mormonski skitovi ne smiju biti prisiljavani
na seksualne aktivnosti.

- To su dobre vijesti. - Pobijedio sam. Ne - ispravio sam se - pobjeda nije

bila moja. Hvala Tebi, Gospode, zahvalio sam se u sebi.

- Levijatan, također, ima osobnu poruku za vas, predsjedniče Ma- lan.

Rekla je da vas podsjetim što je kralj Agripa rekao Pavlu.

Kimnuo sam. - Razumijem. Hvala ti što si mi prenio.

Po završetku razgovora, Juanita me upita: - Kakva je to poruka? još neka

priča iz Mormonove knjige?

- Ne, ova je iz Biblije. Sveti Pavao je propovijedao kralju Agripi, a

njegov je odgovor: Zamalo pa me uvjeri te kršćaninom postah. Stoga, iako
Levijatan nije postala mormon, Bog je smekšao njezino srce pa nije ubila
neutera Kimballa. Niti nas, kad smo već kod toga. Tamo, u šatlu, bili ste
sigurni da ćemo umrijeti. Pitali ste gdje je Bog kad ga doista trebam. Pa, Bog
se ukazao.

Juanita otpuhne ozlojeđeno: - Tipično.

- Što pod time mislite? - upitao sam kad nam je roboliječnik signalizirao
da je tretman dovršen.

- U jednoj priči propovjednik preobraća kralja. U drugoj kralj ubija

propovjednika, a u trećoj se ne dogodi ništa. To nije dokaz o uplitanju Boga.
Pokazala je prema meni. - Ja to vidim ovako, vi ste se upleli. Spominjući,
nekakvu 'veću ljubav’, pogodili ste Levijatana tamo gdje je najviše boli:
njezin je ponos najveći.
 Odmahnuo sam glavom. - Neću preuzeti zasluge za to.

Nakon što smo odšetali iz bolnice, čvrsto me zagrlila podsjećajući me

koliko me privlači. No, znao sam da naš odnos ne bi funkcionirao - naši
pogledi na svijet bili su suviše različiti.

Tako sam ja i dalje mormon samac, bez nade za spoj u radijusu od 145
milijuna kilometara.

~
I ne, nikakva zgodna i slobodna mormonka nije stigla sa sljedećim
solarnim šatlom. Koji bi bio smisao života kad bi Bog riješio sve moje
probleme?

Kako su brojna tvoja djela, o Jahve! Sve si to mudro učinio: puna je

zemlja stvorenja tvojih. Eno mora, velika i široka, u njemu vrve gmazovi bez
broja, životinje male i velike. Onud prolaze nemani, Levijatan kojeg stvori da
se igra u njemu.

Psalam 104:24-26
 Paolo Bacigalupi: PUMPA ŠEST
Za Bacigalupija sam prvi put čuo kada je dobio Nebulu za prvijenac The Windup Girl (dobio je
i Huga, Compton Crooka, Locusa ...). Kupio i pročitao u jednoj noći; sljedeći dan sam otkrio
da ima i zbirku priča Pump six and other stories, i pitao se kako mi je uopće taj autor
neobičnog prezimena, promaknuo. Pumpa šest je osvojila Locusa za priču o svijetu u kojem
se zamašnjak civilizacije još uvijek okreće - ali očigledno samo od inercije - a jedan čovjek
pokušava shvatiti što se događa i doslovno spasiti svoj oronuli grad od davljenja u govnima
(nije tako površno kako zvuči).
Pump Six (2008.)

Prva stvar koju sam ugledao u utorak ujutro kada sam ušetao u kuhinju,
bila je Maggijina guza kako strši u zraku. Doista dobar način da se razbudiš.
Ima dobro tijelo, vježba, pa je puni jutarnji pogled na njenu zgodnu stražnjicu
napetu u crnoj mrežastoj spavaćici, općenito, pozitivan početak dana.

Osim što joj je glava bila u pećnici, a cijela je kuhinja smrdila po plinu.
Držala je upaljač s plavim plamenom visokim petnaestak cenimetara, mašući
unutar pećnice kao da je na koncertu Tickle Moneya.

- Isuse Kriste, Maggie! Koji to vrag radiš?

Skočio sam u kuhinju, zgrabio šakama spavačicu i snažno trgnuo. Opalila

se glavom izvlačeći se iz pećnice. Tavice na vrhu peći su zaklepetale, a njoj
je ispao upaljač. Otkotrljao se po linoleumu i završio u kutu. - Auuu! -
primila se za glavu. - Auuuuuuuu!

Okrenula se i ošamarila me. - Jebote, zašto si to učinio? Zagrebala je

noktima moj obraz i zatim napala oči. Odgurnuo sam je. Zabila se u zid i
okrenula, spremna za novi napad. - Što je s tobom!? - viknula je. - Nadrkan si
jer ti se nije dignuo noćas? Zato me sada hoćeš prebiti? Zgrabila je tavicu od
ljevanog željeza s peći, razbacujući NiftyFreeze slaninu po plamenicima. -
Hoćeš pokušati ponovo, mali trogu? Ha? Hoćeš? Prijeteći je mahala tavom i
krenula prema meni. - Hajde, onda!

Poskočio sam unazad, trljajući obraz gdje me izdubila. - Luda si! Spasio
sam te da se ne digneš u zrak, a ti bi me opalila po glavi?
 - Pripremala sam ti prokleti doručak! Protjerala je prste kroz svoju
zapetljanu kosu i pokazala mi krv. - Razbio si mi jebenu glavu!

- Spasio sam ti glupo dupe, to sam učinio. Okrenuo sam se i gurajući

počeo otvarati prozor, puštajući da izađe plin. Nekoliko prozora bili su samo
kartonski zastori koje je bilo lako otvoriti, ali jedan od preostalih čitavih
prozora, baš je zapeo.

- Kurvin sine!

Okrenuo sam se taman na vrijeme da izbjegnem tavicu. Istrgnuo sam joj

je iz ruku i gurnuo je u stranu, jako, a potom nastavio otvarati prozore.
Vratila se, pokušavajući doći ispred mene dok sam gurao prozor. Nokti su joj
bili po cijelome mojem licu, grebući i razdirući. Ponovo sam je odgurao i
razmahao se tavicom kad je iznova krenula na mene. - Jel’ hoćeš da
upotrijebim ovo?

Povukla se gledajući u tavicu. Kružila je. - To je sve što mi imaš reći?

‘Spasio sam ti glupo dupe’? Bila je crvena od bijesa. - A recimo 'Hvala ti
Maggie što si pokušala popraviti peć' ili ‘Hvala ti Maggie što se brineš da
pojedem pristojan doručak prije posla.’ Šmrknula je i pljunula. Promašila me
i pogodila zid, pa mi pokazala prst. - Napravi si sam jebeni doručak. Vidjet
ćeš kad ću ti ja ponovo pomoći.

Buljio sam u nju. - Gluplja si od hrpe tragova, jel' znaš? Tavicom sam
mahnuo prema peći. - Provjeravati curenje plina s upaljačem? Gdje ti je
mozak? Halo? Halo?

- Ne razgovaraj tako sa mnom. Ti si trogčina. - Zagrcnula se usred

rečenice i iznenada sjela, kao da ju je u glavu pogodio komad betonske kiše.
Samo je pljusnula na žuti linoleum, potpuno omamljena.

- Oh. - Pogledala me raširenih očiju. - Oprosti, Trav. Uopće nisam o tome

razmišljala. - Gledala je u upaljač u kutu. - Sranje. Aaa. - Zabila je glavu u
ruke. - Oh ... Aaa.

Počela je štucati, potom plakati. Kada je ponovo digla pogled prema

meni, njezine velike smeđe oči bile su pune suza. - Tako mi je žao. Zaista mi
je jako, jako žao. - Suze su joj krenule teći, klizeći ni obraze. - Nisam imala
pojma. Nisam mislila. Ja ...

I dalje sam bio spreman na svađu, ali gledajući je kako sjedi na podu,
usamljeno, izgubljeno, pomirljivo, prošlo me je.

- Zaboravi. - Bacio sam tavu na peć i vratio se otvaranju prozora. Osjetio

se dašak povjetarca i smrad plina je počeo nestajati. Kada je zrak konačno
pristojno cirkulirao, pomaknuo sam peć od zida. Slanina je bila razbacana po
plamenicima, mlitava i razlijepljena, izvađena iz NiftyFreeze pakiranja.
Trake svinjetine ležale su posvuda, sjajeći se od masnoće; Maggijina ideja
domaćeg doručka. Moj bi je djed volio. Jako je vjerovao u doručak, osim u
NiftyFreeze. Mrzio je ta pakiranja.

Maggie me vidjela kako blejim u slaninu. - Možeš li popraviti peć?

- Ne sad. Moram na posao.

Dlanom je obrisala oči. - Šteta slanine - rekla je. - Oprosti.

- Nema veze.

- Morala sam proći šest različitih dućana da bih je pronašla. To je bilo

zadnje pakiranje i nisu znali kada će je ponovo imati.

Nisam imao što za dodati. Pronašao sam ventil plina i zatvorio ga.
Pomirisao sam, a potom onjušio sve oko peći i u cijeloj kuhinji.

Miris plina je gotovo nestao.

Tek sada sam primijetio da mi se tresu ruke. Pokušao sam izvaditi

tetrapak kave iz ormara i ispao mi je. Pogodio je šank i čuo se zvuk kao da je
pao vodeni balon. Spustio sam ruke na šank i jako se oslonio na njih
pokušavajući ih umiriti. Umjesto toga , počeli su mi se tresti laktovi. Ne
događa se svakog jutra da se zamalo digneš u zrak.
 Kada malo boje razmislim, bilo je gotovo smiješno. Polovicu vremena
plina uopće nije bilo. I na dan kada ga je bilo, Maggie se odlučila igrati
serviserke. Morao sam suspregnuti smijuljenje.

Maggie je i dalje sjedila na podu, šmrcajući. - Zaista mi je žao - rekla je

ponovo.

- U redu je. Zaboravi. - Maknuo sam ruke sa šanka. Nisu se više tresle.
Barem nešto. Rasporio sam tetrapak i kavu glasno progutao u nekoliko
gutljaja. Nakon cijelog jutra, kava je bila smirujuća.

- Ne, jako mi je žao. Mogla sam nas oboje ubiti.

Htio sam reći nešto ružno, ali nije imalo smisla. Bilo bi okrutno.

- Nisi, pa je sve u redu. - Izvukao sam stolicu, sjeo i pogledao kroz

prozor. Nebo iznad grada se od žutog smoga zore mijenjalo u sivo-plavi
jutarnji smog. Ljudi su na ulici započinjali dan. Njihova se buka probila do
gore: klinci koji se deru na putu do škole, kolica na guranje koja kloparaju u
isporuku, struganje motora kamiona, lupetanje i cviljenje i crni oblak ispuha
stigli su kroz prozor zajedno s ljetnom vučinom. Nespretno sam posegnuo za
inhalatorom i udahnuo jednom i potom se osmjehnuo Maggie. - Slično kao i
kada si pokušala očistiti električnu utičnicu vilicom. Moraš samo zapamtiti da
ne provjeravaš upaljačem curi li plin. To nije dobra ideja.

Krive riječi, pretpostavljam, ili krivi ton.

Meggijina poplava se ponovo pokrenula: ne samo šmrcanje i suze, već

cičanje i drečanje uz vodu koja joj se slijevala niz lice. Iz nosa joj je curilo, a
njezino ponavljanje: - Žao mi je, žao mi je, žao mi je - sličilo je Ya Luovu
audio uzorku, ali bez podzvučnog ritma s kojim bi ga bilo zabavno slušati.

Zurio sam u zid neko vrijeme čekajući. Pomislo sam da uzmem svoju
slušnu bubu i poslušam Ya Lua, ali nisam htio trošiti baterije jer dobre nije
bilo lako naći. Osim toga, nije se činilo ispravnim išuIjati se dok je cendrala.
I tako sam i dalje sjedio dok je ona plakala. Konačno, duboko sam udahnuo,
ustao se, sjeo pokraj nje i držao je u naručju dok je nije prošlo.
 Konačno je prestala plakati i počela brisati suze. - Žao mi je. Zapamtit ću.

Vjerojatno je vidjela moj izraz jer je postala upornija. - Zaista hoću. -

Iskoristila je rukav spavaćice za brisanje nosa. - Vjerojatno izgledam očajno.

Izgledala je natečeno, crvenih očiju i slinavo. Rekao sam: - Izgledaš

dobro. Odlično, izgledaš odlično.

- Lažljivče. - Nasmijala se i protresla glavom. - Nisam se htjela tako

rastočiti. A tavica ... - kimnula je ponovo glavom. - Vjerojatno imam PMS.

- Uzela si Gynoloft?

- Ne želim se zafrkavati s hormonima. Znaš, za svaki slučaj ... - Ponovo je

kimnula glavom. - I dalje mislim da bih možda ovaj put, ali ... - Slegnula je. -
Zaboravi. Totalni sam kaos. - Naslonila se ponovo na mene i utihnula. Mogao
sam osjetiti kako diše. - I dalje se nadam - rekla je na kraju.

Pomilovao sam je po kosi. - Ako je suđeno da se dogodi, i hoće. Moramo

biti optimistični.

- Naravno, ovisi o Bogu. Znam to. Samo, i dalje se nadam.

- Miku i Gabeu je trebalo tri godine. Mi pokušavamo, koliko, šest

mjeseci?

- Bit će godinu dana za dva mjeseca. - Utihnula je i potom rekla: - Lizzi i

Pearl su imali samo spontane pobačaje.

- Imamo mi još puno toga prije brige o spontanom pobačaju. - Odmrsio

sam se i krenuo u lov po ormarima na još jedan tetrapak s kavom. Ovaj sam
čak i protresao prije. Zagrijao se, razdrapao sam ga i sipnuo. Nije bila tako
dobra kao ona koju bi Maggie skuhala u džezvi koju sam joj kupio na tržnici,
ali prokleto bolje nego biti raznesen u komade.

Maggie se sredila, ustala s poda i počela užurbano vrtjeti uokolo. Iako sva
otečena i dalje je izgledala dobro u toj mrežastoj spavaćici: puno otkriva,
puno zanimljivih sjena.

Uhvatila me kako je gledam. - Zašto se osmjehuješ?

Slegnuo sam ramenima. - Izgledaš lijepo u toj spavaćici.

- Kupila sam je na rasprodaji one žene dolje. Jedva je nošena.

Pohotno sam je gledao. - Sviđa mi se.

Nasmijala se. - Sada? Nisi mogao sinoć ni preksinoć, ali sada hoćeš?

Slegnuo sam ramenima.

- I ovako ćeš zakasniti. - Okrenula se i počela prekapati po ormarima. -

Hoćeš čokoladicu? Našla sam ih hrpu kada sam kupovala slaninu.
Pretpostavljam da proizvodnja toga još radi. - Bacila mi je jednu prije nego
što sam odgovorio. Uhvatio sam je, rastrgao foliju i čitao sastojke dok sam
jeo. Smokva i lješnjak, i brdo hranjivih tvari kao dekstro-formal-buterolhid.
Ne tako ukusne kemikalije kao one u NiftyFreeze pakiranjima, ali dovraga,
sve je to hranjivo, zar ne?

Maggie se okrenula i proučavala pomaknutu peć . Uz topli jutarnji zrak

koji je strujao kroz prozore, slanina je svake sekunde bila sve mlitavija i
masnija. Pomislio sam da je odnesem dolje i pržim na pločniku. Ako ništa
drugo, mogao bih hraniti trogove. Maggie je grizla usnicu. Očekivao sam da
će reći nešto u vezi peći ili bačene slanine, ali rekla je: - Idemo večeras na
cugu s Norom. Želi ići u Wicky.

- Gnojnom curom?

- Nije smiješno.

Ugurao sam ostatak čokoladice u usta. - Meni je. Obje sam vas upozorio.
Voda nije sigurna nizašto.

Napravila je facu. - Pa meni se ništa nije dogodilo, pametnjakoviću. Svi

smo je pogledali i nije bila žuta niti sluzava ili—

- Pa ste skočili i zaplivali. I sada ona po sebi ima sve te smiješne prišteve.
Baš neobično. - Popio sam drugu kavu pa tetrapak i omot od čokoladice
bacio i pustio vodu da ih odnese. Za nekih pola sata zakovitlat će se i
razgraditi u želucu Pumpe dva. - Ne možeš misliti da je nešto čisto samo zato
što izgleda bistro. Imala si sreće. - Obrisao sam ruke i primaknuo joj se.
Prešao sam rukama po njezinim bokovima. - Da, sreće. Još uvijek se nije
uhvatilo.

Odgurnula mi je ruke. - Sada si i doktor?

- Specijalist za kreme za kožu ...

- Ne budi odvratan. Rekla sam Nori da se vidimo u osam. Možemo ići u

Wicky?

Slegnuo sam. - Sumnjam. Prilično je ekskluzivan.

- Ali Max ti je dužan - stala je uhvativši me kako je ponovo pohotno

gledam. - Aaa, u redu.

- Što kažeš?

Kimnula je glavom i nasmiješila se. - Trebalo bi mi biti drago nakon

nekoliko proteklih noći.

- - Točno. - Nagnuo sam se i poljubio je.

Kada se odmakla, pogledala me tim velikm smeđim očima i sve loše od

jutra je nestalo. - Zakasnit ćeš - rekla je.

Tijelo joj je bilo uz mene i više nije odgurivala moje ruke sa sebe.

~
Ljeto u New Yorku jedno je od meni najomraženijih doba. Vrućina leži
između zgrada gušeći sve, a zrak jednostavno ... stane. Možeš omirisati sve:
plastiku koja se topi na vrućem asfaltu, paljevinu smeća, staru mokraću koja
ispari kad netko prolije vodu u odvod, neprivlačan miris tolike količine ljudi
nagurane u zajednički život. Kao da su svi neboderi znojni alkoholičari nakon
pijanke, isparavajući i cijedeći se, dokazuju što su sve prošli. Od toga moja
astma poludi. Nekim danima uzmem i tri doze iz inhalatora samo da bih
došao na posao.

Vjerojatno jedina dobra stvar ljeti jest što nije proljeće i što nema leđne
betonske kiše da nam pada po glavama.

Presjekao sam kroz park da odmorim pluća od izlučevina i smrada, ali

nije baš pomoglo. Iako je jutarnja vrućina još bila u porastu, stabla su s
malaksalim lišćem izgledala prašnjavo i umorno. Velike smeđe krpe su, kao
mjesta bez dlake na starome psu, prekrivale livadu gdje se zelenilo predalo
ljetu.

Trogova je bila sva sila. Ležali su u travi, valjali se u prašini i na suncu,

uživajući u još jednom ljetnom danu nemajući što raditi. Vrijeme ih izvlači na
vidjelo. Zastao sam i gledao ih kako se zabavljaju - dlakavi, napaljeni i
potpuno bezbrižni.

Prije nekog vremena netko je pokrenuo peticiju da ih se potamani, ili

barem uškopi, ali je gradonačelnik izjavio da i oni imaju neka prava.
Napokon, i oni su bili nečija djeca, iako ih nitko ne priznaje. Čak im je pružio
policijsku zaštitu protiv mlaćenja zbog čega su tabloidi poludjeli. U svima je
pisalo da ima dijete troga, skrivenog negdje u Connecticutu. No, nakon
nekoliko godina ljudi su se navikli na njih. i tabloidi su ostali bez posla, pa
gradonačelnika više nije bilo briga što govore o njegovoj ljubljenoj djeci.

Danas su trogovi dio pozadine, cijeli je park pun majmunolikih ljudi

zbrčkanih lica koji se povlače uokolo; svijetlih žutih očiju i velikih ružičastih
jezika i nedovoljno krzna da bi preživjeli u divljini. Kada zima dođe,
smrzavaju se u hrpama ili migriraju u toplije krajeve. No, svakog ih je ljeta
sve više.

Kada smo Maggie i ja započeli s pokušajima da zatrudni, imao sam noćne

more da će roditi troga. Držala ga je u naručju i smiješila mu se, sva znojna i
nabrekla nakon poroda, i rekla: - Nije li prekrasan? Nije li prelijep? - i potom
mi predala malog sisavca. I najstrašnije nije bilo to što je bio trog; strašno je
bilo pronaći način kako da svima na poslu objasnim da ćemo ga zadržati.
Zato što sam zavolio tog malog stvora zgnječenog lica. Pretpostavljam da to
znači biti roditelj.

Od tog sna nije mi se dizao čitav mjesec. Maggie me zbog toga

zadirkivala.

Trog mi je prilazio. Ono - on ili ona ili kako god nazvali hermafroditskog
stvora sa sisama i velikom kobasicom - slalo mi je poljupce. Samo sam se
nasmiješio i kimnuo. Zaključio sam da je muško zbog dlakavih leđa i
kobasice umjesto sitne olovčice koju su imali drugi. Trog je odbijanje
prihvatio pristojno. Samo se osmjehnuo i slegnuo ramenima. To je bilo dobro
kod njih: možda su bili gluplji od hrčaka, ali su imali ugodnu narav. Zapravo,
ugodniju od većine ljudi s kojima sam radio. Puno ugodniju od ljudi koje
susrećeš u podzemnoj.

Trog se udaljio, dirajući se i rokćući, a ja sam nastavio hodati kroz park. S

druge strane, prošetao sam se nekoliko blokova do Freedom Streeta i spustio
se niz stepenice do nadzorne postaje.

Chee me je dočekao kada sam otključao vrata i ušao.

- Alvarez! Kasniš, čovječe.

Chee je bio mali, živčani, mršavi lik s tregerima i crvenom zalizanom

kosom preko ćelavog mjesta. Uvijek je imao kiseli zadah zbog steroida koje
je koristio za ćelavost. Zbog toga mu je neko vrijeme rasla kosa na tome
mjestu, ali bi je onda kompulzivno prebirao pa bi otpala i potom bi opet
koristio steroide. U međuvremenu bi smrdio kao Hudson. I što god taj gel
bio, od njega mu je ćela bila uglancana kao kugla za kuglanje. Govorili smo
mu da prestane to koristiti, ali bi od toga pobjesnio i počeo gristi ako bi
ustrajali.

- Kasniš - ponovio je. Češao se po glavi kao epileptični majmun koje se

pokušavao timariti.

- Da? Pa što? Izvadio sam radnu jaknu iz ormarića i navukao je. Neonke
su treptale i bile prigušene, ali je klima radila pa je u prostoriji bilo
podnošljivo.

- Pumpa šest je u kvaru.

- Što ne radi?

Chee je slegnuo. - Ne znam. Ne radi.

- Jel’ proizvodi neku buku? je li u potpunosti stala? Radi li usporeno? je li

poplavljena? Daj, pomozi malo.

Chee me je blijedo gledao. Čak je i na trenutak prestao prčkati po kosi.

- Jesi li pogledao registre za rješavanje problema? - upitao sam.

Chee je slegnuo. - Nisam se sjetio.

- Koliko sam ti puta rekao da je to prvo što trebaš učiniti. Koliko dugo je
izvan pogona?

- Od ponoći? - Napravio je facu, razmišljajući. - Ne, od deset.

- Jesi li prebacio protok na druge?

Lupio se dlanom o čelo. - Zaboravih.

Potrčao sam. - Cijeli Upper West Side nije imao u funkciji pročišćavanje
otpadnih voda od SINOĆ? Zašto me nisi nazvao?

Chee je hopsao za mnom i bio mi za petama dok smo trčali kroz labirint
postrojenja do kontrolne sobe. - Nisi bio na dužnosti.
 - Pa si jednostavno sve zanemario?

Nije lako slegnuti ramenima dok si u punom trku, ali Cheeu je to uspjelo.
- Stvari se kvare cijelo vrijeme. Nisam mislio da je nešto strašno. Znaš,
krepala je žarulja u tunelu tri, pa se onda začepio zahod, pa je prestala raditi
fontana za piće, ponovo. Ti ostaviš da se stvari same srede. Zaključio sam da
ću te pustiti da spavaš.

Nisam se zamarao pokušajima da mu objasnim razliku. - Ako se opet

dogodi, zapamti, ako pumpe, bilo koja od njih, krepaju, nazovi me. Nije
važno gdje sam, neću biti ljut. Samo me nazovi. Ako dozvolimo da te pumpe
stanu, nemamo pojma koliko bi se ljudi moglo zbog toga razboljeti. Postoje
loše tvari u toj vodi i zato moramo uvijek biti spremni. U protivnom, vratit će
se u odvode i potom u zrak i ljudi će se razboljeti. Razumiješ?

Gurnuo sam vrata kontrolne sobe i stao.

Pod je bio prekriven rolama i rolama toalet-papira, razmotanog i

razbacanog cijelom kontrolnom sobom. Kao da je neki striptiz mumije otišao
k vragu. Vjerojatno je bilo stotinjak odrolanih rola na podu. - Koji je to vrag?

- Ovo? Bacio je pogled uokolo, češući se po kosi.

- Papir, Chee.

- Aaa, okej. Imali smo sinoć tučnjavu toalet-papirom. Iz nekog razloga

stigla je triput veća pošiljka. Nismo imali dovoljno mjesta u ostavi. Mislim,
nismo imali guzobrisa dva mjeseca i odjednom smo dobili hrpe i hrpe -

- Pa ste imali tučnjavu toalet-papirom, a Pumpa šest je u kvaru.

Nešto od mojih riječi se konačno probilo. Savio je kičmu. - Hej, nemoj

me tako gledati. Pokupit ću ih. Isuse, ne brini. Gori si od Mercatija. Osim
toga, nisam ja bio kriv. Taman sam se pripremio ponovo napuniti razdjelnike
kada su Suze i Zoo sišle i započele bitku - slegnuo je. - Bilo je to samo nešto
za ispuniti vrijeme, to je sve. I Suze je, ionako, započela.
 Još jednom sam ga ružno pogledao, a potom krenuo prema kontrolnoj
konzoli šutajući nakupine tp-a.

Chee je viknuo zamnom: - Hej, kako ću ih ponovo namotati kad ih tako

šutaš?

Počeo sam okretati prekidače na konzoli, pokrećući dijagnostiku.

Pokušao sam dignuti bazu s rješenjima problema, ali sam dobio grešku u
povezivanju. Veliko iznenađenje. Pogledao sam na police gdje stoje tiskani
priručnici za održavanje i rukovanje, ali nisu bili tamo. Pogledao sam Cheea.
- Znaš li gdje su priručnici?

- Gdje su što?

Pokazao sam na prazne police.

- Aaa. U zahodu su.

Pogledao sam ga. Uzvratio mi je pogled. Nisam se mogao natjerati upitati

ga. Vratio sam se konzolama. - Donesi ih, moram prokljuviti što znače svi
ovi indikatori. - Cijela je ploča žmirkala, sve u vezi Pumpe šest.

Chee je pobjegao iz sobe vukući tp za sobom. Čuo sam da su se otvorila

vrata Promatračnice: Suze, silazi niz stepenice. Još problema. Zašuštala je
prolazeći kroz trake tp-a i prišla mi blizu, iza leđa. Osjetio sam kako mi diše
za vratom.

-Pumpa nije u funkciji gotovo dvanaest sati - rekla je. - Mogla bih te
kazniti. -Jako me lupila po leđima. - Mogla bih te kazniti, druškane. - Ponovo
me odalamila, jače. Bam.

Pomislio sam da joj vratim, ali nisam joj htio dati još jedan razlog da mi
skreše plaću. Osim toga, veća je od mene. I ima više mišića od orangutana. I
dlakavija je. Umjesto toga sam rekao: - Pomoglo bi da me je netko nazvao.

- Jel' ti to meni odgovaraš? - Pljesnula me još jednom i unijela mi se u

lice. Gledala me stisnutih očiju. - Dvanaest sati - ponovila je. - To je dovoljno
da te kaznim. Piše u priručniku. Mogu to učiniti.

- Ozbiljno? Pročitala si? Bez pomoći?

- Nisi ti jedini koji zna čitati, Alvarezu. - Okrenula se i odjurila po

stepenicama u svoj ured.

Chee se vratio noseći priručnike za održavanje. - Ne znam kako ti

uspijeva - puhnuo je i predao ih. - Meni su ti priručnici potpuno nerazumljivi.

- Nadarenost.

Uzeo sam plastične sveske i bacio pogled prema Suzinom uredu. Samo je
stajala gore i kroz staklo me gledala, gledala kao da će istog trena sići i zabiti
mi glavu u priručnike. Glupača puna sebe kojoj se posrećilo kada je prethodni
šef otišao u mirovinu.

Nije imala pojma što je posao upravitelja pa je većinu vremena provodila

koreći nas, obrađujući papire koje nije znala ispuniti ili dosađujući svojoj
tajnici. Sigurnost zaposlenja je bila dobra za osobe poput mene, ali sada
vidim zašto bi netko nekoga htio otpustiti; jedini način na koji bi Suze mogla
otići je ako padne niz stepenice iz promatračnice i slomi vrat.

Upiljila se u mene pokušavajući me natjerati da skrenem pogled.

Dozvolio sam joj da pobjedi. Ili će me kazniti ili neće. Čak i da to učini,
moguće je da će joj nešto odvrati pažnju i da će zaboraviti napisati kaznu.
Kako god, ne može me otpustiti. U zajedničkom smo škripcu kao par mačaka
u zavezanoj vreći.

Krenuo sam listati plastične stranice priručnika, prolazeći naprijed-nazad

kroz indekse povezujući ih s bljeskanjem. Ponovo sam pogledao konzolu.
Bilo ih je mnogo. Možda i više nego što sam ih do sada vidio.

Chee je čučnuo kraj mene i gledao. Ponovo je prčkao po kosi. Mislim da

ga je to smirivalo, ali od toga ti se ježi koža dok se ne privikneš. Pomišljaš na
uši.
 - Brzo ti to ide - rekao je. - Kako to da nisi išao na koledž?

- Šališ se?

- Ne, čovječe. Ti si najpametniji lik kojeg znam. Baš si trebao ići na

koledž.

Pogledao sam ga i pokušao odgonetnuti jel' me zajebava. Gledao me

potpuno iskreno, kao pas koji očekuje kolačić. Vratio sam se priručniku. -
Bez ambicije sam, pretpostavljam.

Istina je bila da nisam završio srednju školu. Napustio sam javnu školu
br. 105 i nisam se obazirao ili, pretpostavljam, gledao u budućnost. Sjećam se
da sam sjedio na početnom predavanju iz algebre i gledao učiteljeve usnice
kako se miču, a da nisam razumio niti jedne riječi. Predavao sam zadaće i
dobivao dvojke svaki put, čak i kad sam ih ispravio. Nitko se, doduše, od
druge djece nije bunio. Smijali su mi se jer sam stalno tražio da mi objasni
razliku između kvadriranja i množenja s dva. Ne trebaš biti Einstein da bi
shvatio gdje ne pripadaš.

Pomalo sam hvatao značenja problemskih dijagrama. Nema nagovještaja

začepljenja. Idi na Dijagnostiku mehanike, Treći tom.

Uzeo sam sljedeći svezak i počeo listati. - U svakom slučaju, imaš loš
referentni okvir. Nismo mi ovdje neka hrpa dobitnika Nobelove nagrade. -
Bacio sam pogled prema Suzinom uredu. - Pametni ljudi ne rade u rupama
poput ove. - Suze me je odozgo ponovo prijekorno gledala. Mahnuo sam joj.
- Vidiš?

Chee je slegnuo ramenima. - Niš' ne znam. Barem dvadesetak puta sam

na zahodu pokušao čitati taj priručnik i dalje ništa ne shvaćam. Da nije tebe,
pola bi grada sada plivalo u govnima.

Još je jedan indikator na konzoli zabljesnuo: žuto, žuto, crveno ... ostalo
je crveno.

- Za nekoliko minuta plivat će u mnogo gorem od toga. Vjeruj mi,

prijatelju, postoje gore stvari od govana. Mercati mi je jednom prije
umirovljenja pokazao popis. Sve to što ovuda prolazi, a što pumpe
pročišćuju: poliklorirane bifenile, bisfenol A, estrogen, ftalate, heptaklor...

- Dobio sam naljepnicu 'Super Čist’ za sve to. - Podigao je majicu i

pokazao mi je naljepnicu koju je zalijepio za kožu, odmah ispod rebara.
Naljepnica sa žutim smileyjem sličila je onoj koju bih obično dobio od djeda
kada je bio darežljiv. Na smileyjevu čelu Pisalo je SUPER ČIST.

- Kupuješ ih?

- Da. Sedam za sedam dolara. Uzmem ih svaki tjedan. Sada mogu piti
vodu bez provjere. Čak sam pio i vodu iz Hudsona. - Ponovo je počeo sa
češkanjem po glavi.

Na trenutak sam ga gledao dok se češka, prisjećajući se kako je prišt-

djevojka Nora pokušala nekoliko prodati Maggie prije nego što su išle na
plivanje. - Pa, drago mi je da je tebi okej. Okrenuo sam se i počeo utipkavati
sekvence za ponovno uključenje pumpi. - Idemo vidjeti možemo li ponovo
pokrenuti ovu kantu i zaštititi susjede koji ne kupuju naljepnice da ne dobiju
leglo tragova. Pripremi se za ponovno pokretanje na moj znak.

Chee je izbrisao linije informacija i položio ruke na poluge za ponovno

pokretanje. - Ne znam u čemu je razlika. Prošao sam kroz park neki dan i
znaš što sam vidio? Mamu troga i pet malih bebica trogova. Čemu trud da se
dobrim ljudima ne rode trogovi, kad imaš sve one u parku koji stvaraju čitava
legla?

Pogledao sam Cheea u želji da mu nešto odgovorim, ali bio je donekle u

pravu. Sa završenim sekvencama za ponovno pokretanje, indikatori Pumpe
šest pokazali su spremnost sustava. - Tri... dva ... jedan ... spremni - rekao
sam. - Kreni, kreni, kreni.

Chee je povukao poluge i konzole su se zazelenjele i negdje duboko pod

nama započelo je ispumpavanje odvoda .

~
 Penjali smo se po obodu Kuševićevog centra, penjući se u nebo, penjući
se prema Wickyju. Maggie i Nora, Wu i ja, hodali smo prema gore, zavijajući
na svakom podestu, verući se preko krša, šutajući i razbacujući omote od
kondoma i paketiće efija kao jesensko lišće.

Sintetizirani ksilofoni i japanski timpani iz Wickyja monotono su

odzvanjali, potičući nas da idemo više. Trogovi i jadni partijaneri koji nisu
imali veze kao ja ljubomorno su nas gledali dok smo se penjali. Gledali su i
šaputali dok smo prolazili. Svi su znali da mi je Max dužan usluge i usluge i
usluge i da idemo preko reda zato što mu zbog mene rade svi zahodi.

Klub je smješten na samome vrhu Kuševića. Hrpa starih brokerskih

ureda. Max je srušio staklene pregrade i skinuo stare digitalne zidne zaslone
koji su služili za praćenje stanja na njujorškoj burzi i dobio otvoren prostor.
Nažalost, klub više nije bio dobar zimi jer smo se raspojasali jedne noći i
izbili prozore. Pa, iako je bilo previše jebeno vjetrovito polovicu godine,
gledati te prozore kako padaju bio je vrhunac događanja u klubu. I nakon
nekoliko godina ljudi i dalje o tome pričaju, a ja se još uvijek sjećam kako su
sporo izlazili iz okvira, prebacili se i odjedrili kroz zrak. I kad su pali,
rasprsnuli su se na ulici kao ogromne kante vode.

Barem je otvorenost dobro funkcionirala ljeti, sa svim tim prekidima

struje koji su gasili klimatizaciju.

Šutnuo sam se jednim efijem kad smo prošli kroz vrata. Klub je jahao na
valovima iskonskog mesa; plemensko okupljanje znojnih majmuna koji
skaču u napola razderanim odijelima. Svi ludujemo razrogačenih očiju sve
dok nam lica nisu blijeda i nabrekla kao ribama koje se valjaju na dnu mora.

Maggie mi se smiješila dok smo plesali i cijela svađa oko pećnice je pala
u zaborav. Bilo mi je drago zato što se nakon svađe oko vilice- u utučnici,
ponašala cijeli tjedan kao da je sve moja krivnja, čak i nakon što je rekla da
mi oprašta. Ali sada, u plesnom tutnjanju Wickyja, ponovo sam bio njezin
vitez na bijelom konju, i bilo mi je drago da sam s njom, makar to značilo
vući Noru s nama.

Dok smo se penjali pokušao sam ne buljiti u Norinu kožu punu ožiljaka
od prišteva ili se ne zafrkavati na račun njezine natečene face, ali znala je što
mislim jer me pogledala poprijeko svaki put kada bih je upozorio da zaobiđe
mjesta gdje se stubište drobilo. Toliko o gluposti. Bistra je k'o žabokrečina.
Zbog posla s kanalizacijom neću niti piti niti plivati u vodi iz okolice. . Znam
previše o stvarima koje ulaze i izlaze iz sustava. Ljudi kao Nora stave Kali-
Marija krunicu između sisa ili si zalijepe Super Čistog smileya na guz i
nadaju se najboljem. Pijem samo flaširanu vodu i kupam se samo s dodatnim
filterom na tušu. I tako me prožimaju trnci. No, nema gnojnog osipa.

Timpani su bubnjali unutar mojih očnih jabučica. Na podiju je Nora

plesala s Wuom i sada kad me je efi izbacio u orbitu, vidim njezine pozitivne
osobine: plesala je brzo i žestoko ... kosa joj je bila duga i crna... prištevi su
joj bili veličine sisa.

Izgledale su sočno.

Prišao sam joj i pokušao se ispričati za loše mišljenje o njoj, ali između
buke i mojeg slinavljenja po njezinoj koži, vjerujem da se nisam efektno
izrazio. Otrčala je prije nego što sam završio, pa sam ostao sam u ritmičnoj
gužvi Wickyjeve timpanske maternice dok je rulja uokolo ulazila i izlazila.
Efi je stvorio ocean udaraca koji su plovili od mojih očiju do prepona i nazad,
odbacujući me sve više, više i više...

Djevojka u rastrganim dokoljenkama i opatičkom habitu je cvilila u

zahodu kada nas je Maggie pronašla i rastavila. Krenula me trošit na podu, a
ljudi su nas zaobilazili pokušavajući koristiti pisoare od nerđajućeg čelika.
Max me je u jednom trenutku zgrabio i nisam znao jesmo li to radili na šanku
i je li to bio problem ili to što sam pišao na krivom mjestu. Max se samo žalio
u vezi s mjehurićima u svom džinu i neredu, neredu, NEREDU s kojim će se
suočiti ako svi ovi efijem uro kani trikovi ne dobiju svoju cugu. Gurnuo me
pod šank gdje su iz bačvi s džinom i tonikom izlazile cijevi i bilo je kao da
plutam u crijevima hobotnice na valovima udaraca timpana koji tutnje iznad
mene.

Htio sam zaspati dolje, možda loviti opatičine crvene gaćice, ali je Max
stalno dolazio s efijem i govorio da moramo riješiti problem, mjehurasti
problem, problem s mjehurićima, uzmi malo ovog, to će ti razbistriti jebenu
glavu, pronađi otkuda dolaze mjehurići, gdje ulaze u džin. Ne, ne, ne! Tonik,
tonik, tonik! Nema mjehurića u toniku. Nađi tonik. Zaustavi pobunu prije
nego što stignu redari sa suzavcem i zatvore nas i prokletstvo što to šmrćeš
dolje?

Plivam ispod šanka ... ronim sporo i duboko ... raširenih očiju ...
pretpovijesna ribica među divovskim, mahovinom obraslim jajima,
zapletenih u korijenje poput čipke, zakopanih pod maglama močvare, dolje s
krpama i izgubljenim žličicama i ljepljivom šećernom sluzi, i ta velika
srebrena mrtva jaja koja leže pod korijenjem, nakupljaju mahovinu i plijesan i
ništa više, ne izlazi žumancasti tonik iz tih grdosija, potpuno su isisana, do
kraja su ih isisali žedni dinosauri i to je, naravno, problem . Nema tonika.
Nema. Ni kapi.

Još jaja! Još jaja! Trebamo još jaja! Još velikih srebrnih jaja pod tlakom
koja klepeću na rudlama i kotrljaju se preko pipničarevih leđa u bijelim
sakoima i leptir-mašnama. U još jaja treba zabiti pipac iz dugih zelenih cijevi
korijenja i onda ćemo moći sisasti tonik iz njih, i Max će moći raditi dž-i-t, i
ja sam heroj, hej, hej, hej heroj, jebena zvijezda jer znam puno o srebrnim
jajima i kako spojiti cijevi ispravno i nije li zbog toga Maggie uvijek ljuta na
mene jer moja cijev nikada nije spremna da ju utaknem u njezina jajašca, ili
možda nema jajašca i sto posto ne idemo doktoru da bi saznali da nema
jajašca, niti zamjene, nema niti jednog jedinog koje stiže na rudlama i nije li
zbog toga među ruljom, pokazuje mi prst i skakuće u crnom korzetu s likom
koji joj liže stopala?

I nije li to razlog zbog kojih će biti NEREDA, sada kada razbijem tom
trogu glavu s ovom šipkom koju će mi Max posuditi... samo što sam
preduboko pod vodom da bih razbio lizača čizama. I male praskaste nakupine
efija cvjetaju na podu, i svi ih beremo i grlimo jer sam ja jebeni heroj, heroj,
heroj, popravljač svih popravljača, i svi mi se klanjaju, naguravaju i pružaju
mi efi jer neće biti NEREDA i neće nas zatvoriti sa suzavcem i nećemo
puzati do ulice povraćajući niz stubište.

I zatim me Max gurnuo nazad na plesni podij s još šuteva efija za

Maggie, s velikim starim poslužavnikom zaborava, i zaborav stiže lagodno
kada hodamo po stropu najvećeg i najstarijeg nebodera na nebu.
 ~
Plavi timpani i izbuljene opatice. Prištevi i večere. Dolje niz stepenice i
van na ulicu.

Kad smo se iskoprcali iz Wickyja, konačno sam se izvukao iz nabora

efija, ali Maggie je još uvijek letjela, mazila me, dodirivala, govorila mi što
će mi sve raditi kada stignemo kući. Nora i Wu su trebali biti s nama, ali smo
se uspjeli razdvojiti. Maggie nije htjela čekati pa smo krenuli prema centru ,
vukući se između starih gradskih tornjeva, zaobilazeći smrdljive oglase za
Diabolo i Possession, izbjegavajući štandove s hobotnicom na štapiću.

Noć je konačno bila ugodna, u slatkom trenutku između ponoćne sparine

i početka jutarnje žege. Prekrivao nas je sloj vlage, vlažan i zavodljiv nakon
kluba. Bez padalina ili smrzotina, gotovo da nisam morao paziti na betonsku
kišu. Maggie me je milovala po ruci dok smo hodali, povremeno se naginjući
da me poljubi u obraz i gricne mi uho. - Max kaže da si sjajan. Spasio si
situaciju.

Slegnuo sam. - Nije to ništa.

Cijela situacija sa šankom mi je bila maglovita, ishlapjela od silnog efija

koji sam uzeo. Koža mi je i dalje pjevala o tome. Još sam osjećao toplinu u
preponama i mutno gledao niz mračnu uličicu i duge nizove svijeća u
prozorima tornjeva, ali mi je Maggiena ruka godila. Izgledala je dobro i imao
sam neke planove kada se vratimo u stan i zato sam znao da se spuštam
polako i ugodno, kao da padam u topli pernati krevet pun helija i jezika.

- Bilo tko je mogao shvatiti da je nestalo tonika da nismo bili toliko

jebeno ušlagirani. - Stao sam kraj izloga s automatima. Tri su bila prazna,
jedan je bio razbijen, no u zadnjem je još bilo nekoliko flaša. Ubacio sam
novac i odabrao bocu Blue Vitalityja za nju i Sweatshine za sebe. Ugodno
sam se iznenadio kada je automat izbacio boce.

- Opa! - dobacila mi je Maggie.

Nacerio sam se i izronio njezinu bocu. - Sretna noć, pretpostavljam: prvo

šank, a sada ovo.
 - Ne vjerujem da je ono sa šankom bila sreća. Ja se toga ne bih sjetila. -
Ispila je Blue Vitality u dva duga gutljaja i zahihotala se. - A ti si to učinio
dok su ti oči bile velike kao riblje. Radio si stoj na šanku.

Toga se nisam sjećao. Šećera i crvenih čipkastih grudnjaka jesam, ali ne i

stoja na rukama. - Ne kužim kako Max uopće radi kada se ne sjeti obnoviti
zalihe.

Maggie se očeše o mene. - Wicky je puno bolji od većine klubova. Osim

toga, zato ima tebe. Živog heroja. - Ponovo se zahihotala. Drago mi je da se
nismo morali probijati kroz još jedne nerede. Mrzim to.

Neki tragovi su se ševili u uličici. Nagurana tijela, hermafroditi, penju se

jedni na druge i seksaju, uzdišu .otvorenih usta, nasmiješeni. Bacio sam
pogled i nastavio hodati, a Maggie me zgrabila za ruku i trgnula.

Tragovi su se baš zanijeli, naguravaju se. Troje u hrpi kože koja im je

sjajila od klizavog znoja i sline. Pogledali su nas svojim žutim očima bez
trunke srama. Nasmiješili su se i uhvatili uzdišući ritam.

- Ne mogu vjerovati koliko to puno RADE - prošapće Maggie.

Uhvatila mi je ruku i stisnula se uz mene. - Kao psi su.

- Toliko su otprilike i pametni.

Promijenili su položaje, jedan se nagnuo kao da ga Maggijine riječi

nadahnjuju. Drugi su se popeli na njega ... ili nju. Maggijina ruka je kliznula
na prednju stranu mojih hlača, petljaja je po zatvaraču i zavukla je unutra. -
Oni su... o, Bože. Privukla me i počela prtljati po remenu, gotovo ga trgajući.

- Koji vrag? - pokušao sam je odgurnuti, ali bila je na meni, ruke gurajući
u moje hlače, dirajući me od čega sam otvrdnuo. Bilo je sigurno da je efi još
uvijek lupa.

- 'Ajmo i mi. Ovdje. Hoću te.

 - Jesi luda?

- Njih nije briga. Hajde. Možda će se ovog puta uhvatiti. Povali me. -
Dirala me, oči je razrogačila od moje iznenadne veličine. - Nikada nisi bio
ovakav. - Ponovo me dirala. - O, Bože. Molim te. - Pritisnula se uz mene
gledajući trogove. - Onako, baš onako. Skinula je svoju svjetlucavu svilenu
bluzu, pokazujući crni korzet i blijedu kožu svojih grudi.

Zurio sam u njezinu kožu i obline. To prekrasno tijelo kojim me cijelu

večer zadirkivala. Iznenada, nije me bilo briga za trogove ili nekolicinu ljudi
koji su prolazili ulicom. Oboje smo potegnuli moj remen i hlače su mi pale na
gležnjeve. Nabili smo se na zid uličice, pritisnuvši se na stari beton i gledali u
oči. Uvukla me u sebe i njezine su usne bile na mojem uhu, grizući, dahčući i
šaputajući dok smo se gibali.

Tragovi su se samo cerili i cerili i gledali nas i sebe međusobno svojim

velikim žutim očima dok smo dijelili uličicu.

~
U pet jutro, Chee me je nazvao.Njegov glas mi je ušao direktno u glavu
kroz moju ušnu bubu. Od cijelog uzbuđenja i efija zaboravio sam je izvaditi.
Pumpa šest je opet u kvaru. - Rekao si da te nazovem - zacvilio je.

Uzdahnuo sam i izvukao se iz kreveta. - Da, da, rekao sam. Ne brini.

Dobro si napravio. Dolazim.

Maggie se okrenula. - Kuda ideš?

Navukao sam hlače i dao joj brzi poljubac. - Moram ići spašavati svijet.

- Tjeraju te da radiš previše. Mislim da ne trebaš ići.

- I da pustim Cheea da rješava? Šališ se. Do večere bi bili do vrata u

glibu.

- Moj heroju. - Nasmiješila se pospano. - Vidi jel’ možeš naći nekoliko

krafni na povratku. Osjećam se trudno.

Izgledala je tako sretno, srdačno i nejasno, da sam se zamalo vratio u

krevet do nje. Zauzdao sam želju i samo je još jednom poljubio.

- Hoću.

Vani je svjetlo tek razbijalo nebo - sporo žutilo smoga. Ulice su bile
gotovo tihe u rani sat. Nije bilo lako ne biti ogorčen kad si na nogama u ovo
bezbožno, mamurno vrijeme ali bilo je bolje nego da se moram uhvatiti u
koštac s kanalizacijom da Chee nije nazvao. Uputio sam se u centar i kupio
pecivo od lika sa ženskastom facom koji nije znao vratiti ostatak.

Pecivo je bilo zamotano u nekakav plastični film koji se rastopio kada

sam ga zagrizao. Nije bilo loše, ali me živciralo što se mali s pecivima zbunio
oko naplate pa sam morao sam izbrojati ostatak iz njegovog novčanika.

Čini se da uvijek ja nekoga iz nečega izvlačim. Čak i tupave prodavače

peciva. Maggie kaže da sam kompulzivan kao i Chee. Ona bi samo stajala i
čekala da mali s pecivima sam skuži, makar trajalo čitav dan. Mene muči kad
vidim nekog troga kako samo baca lovu po pločniku. Neki put je
jednostavnije izvući se iz kaše i sve napraviti sam.

Chee me je dočekao, doslovce skačući. Pet pumpi je sada bilo u kvaru.

- Bila je samo jedna kad sam te nazvao, ali sada ih je pet. Samo se
isključuju.

Otišao sam do kontrolne sobe. Baza s rješenjima problema i dalje je bila

nedostupna pa sam se ponovo dohvatio tiskanih priručnika. Čudno kako se
pumpe samo tako isključuju. Kontrolna soba, obično ispunjena brujanjem
strojeva bila je tiha jer ih polovica nije radila. U gradu su se otpadni kanali
punili jer nismo uspijevali preusmjeriti otpad u pročistač, a pumpe tretiranu
vodu u rijeku.

Pomislio sam na Noru i njezin osip koji je dobila kupanjem u prljavštini.

Od toga možeš biti nervozan. Izgleda čisto, dobiješ osip. A mi smo na ušću
rijeke. Nisu samo naša govna u njoj. Već i sva uzvodno. Naši pročistači
obrade vodu iz podzemlja ili cjevovodima dovučenu iz jezera na sjeveru.
Barem je tako u teoriji. Ne mogu mi to prodati. Znam kolika količina vode
prođe ovuda i nije moguće da sve dolazi iz jezera. U stvarnosti, nešto više od
20 milijuna ljudi pije vodu za koju ne znamo od kuda dolazi i što ima u njoj.
Kao što rekoh, pijem flaširanu vodu makar propješačio cijeli grad da je
nađem. Ili mineralnu. Ili... čak i tonik.

Zažmirio sam, pokušavajući sve povezati. Sve te prazne kanistre tonika

ispod šanka. Travis Alvarez spašava svijet dok lebdi prema Mjesecu na efiju i
dva puta se jučer seksa. ’

O, da.

Chee i ja smo uključivali PreassureDynese jedan po jedan. Svi su se

uključili osim Pumpe šest. Bila je tvrdoglava. Resetirali smo je. Uključili.
Ponovo resetirali. Ništa.

Suze se spustila iza nas, vukući Zoo, svoju tajnicu, za sobom. Suze je bila
potpuno ušlagirana. Bluza joj je bila na pola vani i imala je velike riblje oči,
efi oči crvene gotovo kao i indikatori na konzoli. - Kako to da su gotovo sve
te pumpe u kvaru? Tvoj je posao da ih održavaš.

Samo sam je gledao. Dekoncentrirana u šest ujutro, ludujući uokolo sa

svojom tajnicom-djevojkom dok pokušava oplesti bičem po nama. E da, to je
rukovođenje. Iznenada sam pomislio da je vrijeme za novi posao. Ili za
lizanje velikih hrpa efija prije nego što dođem na posao. Sve da mogu izdržati
Suze.

- Ako hoćeš da ih popravim, trebate otići da se mogu koncentrirati.

Suze me pogledala kao da liže limun. - Bolje ti je da ih popraviš. Ubola

me debelim prstom u prsa. - Ako ne uspiješ, postavit ću ti Cheea za šefa. -
Pogledala je Zoo. - Ti si sada na kauču. Idemo. - Odvukle su se.

Chee ih je gledao kako odlaze. Počeo se češati po kosi. - One ništa ne

rade - rekao je.
 Još jedna lampica na konzoli se zažutjela. Listao sam priručnik tražeći
razlog. - A tko radi? U poslu kao što je ovaj gdje nikoga ne otpuste?

- Da, ali morao bi postojati način da je se riješimo. Neki dan je preselila

sav svoj kućni namještaj u ured. Uopće ne odlazi kući. Kaže da joj ovdje
odgovara klima.

- Ne bi se trebao žaliti. Ti si jučer razbacivao to posvuda.

Pogledao me začuđeno. - Pa?

- Zaboravi. Ne brini se za Suze. Mi smo na dnu lanca, Chee. Navikni se

na to. Ajmo je pokušati ponovo uključiti.

Nije uspjelo.

Vratio sam se priručniku. Do sada je vjerojatno mulj izašao iz stotinjak

tisuća zahoda širom grada. Čudno kako su se pumpe baš ovako isključivale:
jedinica, dvojka, trojka, četvorka. Zatvorio sam oči i razmislio. Nešto od
moje efijevske terevnke i dalje mi je golicalo zatiljak. Efi flešbekovi, sigurno.
I stalno se vraćaju: velika stara jaja, velika stara srebrna jaja koja su isisali
dinosauri gutači jaja. Opa. To je bila neka čudna pijanka. Opatice i jaja od
nerđajućeg čelika. Pisoari i Maggie ... trepnuo sam. Sve se sklopilo. Dijelovi
slagalice su se posložili. Kozmička efi konvergencija: Ispražnjena srebrna
jaja. Max zaboravlja obnoviti zalihe.

Pogledao sam Cheea, potom u priručnike, pa opet Cheea. - Koliko dugo

rade te pumpe?

- Kako to misliš?

- Kada su ugrađene?

Chee je buljio u strop, češkajući zamišljeno kosu. - Jebi me ako znam.

Prije nego što sam počeo raditi, to je sigurno.

- I prije mene. Ja sam ovdje devet godina. Imamo Ii računalo koje nam
može to otkriti? Fakturu? Bilo što? - Prebacio sam na naslovnicu priručnika u
svojim rukama. - PressureDyne: Visokokapacitetna, samopročistiva,
multiplatformska pumpa. Model 13-44474-888. - Frknuo sam. - Ovaj
priručnik je tiskan 2020.

Chee je fućnuo i nagnuo se prstima prelazeći preko plastificiranih

stranica. - To je bilo prokleto davno.

- Proizvedeno da traje, zar ne? Ljudi su tada proizvodili stvari da traju.

- Više od sto godina? - slegnuo je. - Imao sam davno takav auto. Zaista
solidan. Motor jedva da je imao hrđe po sebi. I imao je oba prednja svjetla.
Ali baš jebeno star. - Iščeprkao je nešto iz svog skalpa i proučavao to
sekundu prije nego što je bacio na pod. - Nitko više ne radi na automobilima.
Ne sjećam se kada sam zadnji puta vidio na ulici taksi koji vozi.

Pogledao sam ga pokušavajući odlučiti hoću li mu išta reći oko bacanja

skalpa na pod, ali sam odustao. Listao sam priručnik ponovo dok nisam
pronašao dio koji sam tražio: - Individualni moduli izvještavanja: Daljinski
pristup, specifikacije spajanja i prikupljanje podataka.

Sljedeći naputke iz priručnika, otvorio sam novi set dijagnostičkih

prozora kojima se zaobilaze opći izvještaji PressureDynea za upravitelje
pumpnih stanica i spojio se direktno u izvještaj sa sirovim podacima o pumpi.
Dobio sam: Nije pronađen izvor podataka.

Veliko iznenađenje.

Ostatak teksta koji opisuje grešku savjetovao je da provjerim konektore

izvještajnog modula za daljinsko spajanje, što god to značilo. Zaklopio sam
priručnik i stavio ga pod ruku. - Idemo. Mislim da znam što ne valja. - Poveo
sam Cheea izvan kontrolne sobe, dolje u tunele i utrobu postrojenja . Dizalo
je bilo pokvareno pa smo krenuli pristupnim stubištem.

Kako smo išli sve dublje i dublje, tama nas je sve više okruživala.
Šljunak, pijesak i prašina bili su posvuda. Štakori su bježali od nas. LED-ice
su jedva osvjetljavale put. Prašine, sjene i štakori su bili sve što se moglo
vidjeti pod žućkastim svjetlom. Na kraju su i LED-ice zamrle. Chee je
pronašao lampu za nuždu u niši u zidu, prekrivenu sivim oblačićima prašine,
ali s punim napajanjem. Astma me je grebala i pritiskala mi pluća od silne
prljavštine u zraku. Udahnuo sam jednom iz inhalatora pa smo krenuli dalje.
Konačno smo stigli do kraja.

Svjetlo Cheeijeve lampe plesalo je i nestajalo u tami spilje. Metal Presure

Dynesa je prigušeno sjajio. Chee je kihnuo. Od pokreta se lampa zanjihala.
Sjene su se divljački micale dok nisam rukom uhvatio lampu i smirio je. -
Jebote, jedva se išta vidi ovdje dolje - promrmljao je.

- Začepi, razmišljam.

- Nikada nisam bio ovdje dolje.

- Ja sam jednom bio. Kada sam počeo raditi, još dok je Mercati bio živ.

- Nije ni čudo da se ponašaš kao on. On te obučavao?

- Da. - Tražio sam prekidač za svjetlo u nuždi.

Mercati mi je pokazao gdje su prekidači kada me je doveo dolje, prije

gotovo desetljeće, i rekao mi za pumpe. Već je tada bio star, ali je još uvijek
radio, i bio mi je drag. Imao je svoj način pristupanja problemu. Bio je
fokusiran. Ne kao većina ljudi koji jedva da kažu 'bok’, a već gledaju na sat
ili planiraju partijanje ili se žale na svoj kožni osip.

Imao je običaj reći da moji učitelji nisu imali nikakvog pojma o algebri i
da sam trebao ostati u školi. Iako sam znao da me samo uspoređuje sa Suze,
mislio sam da je jako lijepo to što je rekao.

Nitko nije poznavao sustav pumpi kao on, pa i kada se razbolio, a ja

preuzeo njegov posao, znao sam se ušuljati u bolnicu da bih ga nešto pitao.
Bio je moje tajno oružje prije nego što ga je rak konačno uzeo.

Pronašao sam prekidače i stisnuo ih. Neonska rasvjeta je zatreperila,

oživjela i potom zazujala. Neke lampe se nisu upalile, ali svjetla je bilo
dovoljno.

Chee je jedva izgovorio: - Ogromne su.

Katedrala inženjerstva. Nad nama su se cijevi previjale kroz maglovitost

spilje, svjetlucajući pod prigušenim neonskim svjetlom. Međusobno
povezane mreže željeza i sjena spajale su se u kompleksne rozete oko uredno
posloženih redova pumpi.

Dizale su se u vis iznad nas, mutnog sjaja, visoke tri kata, kao čelični
dinosauri. Bile su zaogrnute prašinom. Hrđa je cvjetala po njihovoj oplati u
višeslojnoj kompleksnosti zbog čega se činilo kao da su ogrnute u orijentalne
sagove. Peterostrani vijci veliki kao moja šaka držali su metalni oklop i
povezivali ogromne segmente cjevovoda koji su se širili u tamu i protezali
dolje niz mračne tunele na sve strane svijeta zahvaćajući svaki dio grada.
Dragulji vlage svjetlucali su i kapali s prastarih spojeva. Pumpe su se
monotono glasale, savršeno dizajnirane, zaboravljene od svih u gradu. Zvijeri
koje rade bez prigovora, odane iako napuštene.

Osim što je jedna utihnula.

Prigušio sam poriv da se bacim na koljena i ispričam za nemar, za nevjeru

prema tim odanim strojevima koji rade dulje od stoljeća.

Otišao sam do nadzorne ploče Pumpe šest i pogladio dinosaurov ogromni

trbuh koji me je nadvisivao. Nadzorna ploča bila je u potpunosti prekrivena
prašinom, ali je zasjala kada sam preko nje prešao rukom. Žućkaste lampice i
zelenkasti tekst autoritativno su svjetlili, govoreći mi što ne valja, govoreći
mi i govoreći mi i ne žaleći se što nisam slušao.

Neobrađeni podaci prestali su stizati u kontrolnu sobu u jednom trenutku i

umjesto toga ostali su u tami, čekajući da netko dođe dolje i primjeti ih. I
neobrađeni podaci su bili odgovor na sva moja pitanja. Na vrhu popisa:
Model 13-44474-888, zahtjeva redovito održavanje. Završeno 946.080.000
ciklusa.

Prošao sam dijagnostiku pumpe:

 Prsten ventila, dio # 12-33939, planirana zamjena.

Klipovi, dijelovi # 232-2, 222-5, 222-6, 222-4-1, planirana zamijena.

Spremnik izljeva, dio # 37-37-375-77, oštećen, zamijeniti.

Preklopni ležaj za hitno ispuštanje, dio # 810-9, oštećen, zamijeniti.

Sklop ventila, dio # 437834-13, oštećen, zamijeniti.

Regulator glavnog pogona , dio # 39-23-9834959-5, oštećen, zamijeniti.

Prioritetno održavanje:

Senzori kompresije, dio# 49-4, dio # 7777-302, dio # 403-74698

Glavna komora, dio # 010303-0

Preklopnik pokretne trake, dio # 9-0-2 ...

Popis se nastavljao. Potražio sam prijašnja održavanja. Pojavio se popis

koji je ukazivao još na vrijeme vladavine Mercatija, čak i prije. Desetine
okidača za održavanje i zahtjeva za planirane radove - svi su žmirkali u ovoj
tami i svi su bili ignorirani. Dvadeset i pet godina zanemarivanja.

- Hej! - Chee me pozvao. - Vidi ovo! Ostavili su časopise ovdje!

Bacio sam pogled. Pronašao je hrpu smeća koje je netko nagurao ispod
jedne od pumpi. Bio je na koljenima, gurao ruku ispod i izvlačio: časopise,
nešto što je izgledalo kao stari omot od hrane. Krenuo sam mu reći da
prestane prtljati s tim, ali sam se zaustavio. Barem ništa nije lomio. Protrljao
sam oči i vratio se dijagnostici pumpe.

U šest godina, koliko sam ja bio odgovoran, bilo je prikazano više od

desetak kvarova, ali su PressureDyne nastavile raditi, brekčući dok su
komadići i dijelovi otklepetali niz sustav. I sada je jedna u potpunosti
utihnula, raspadajući se po šavovima, marljivo radeći dok više nije mogla, a
sustav za održavanje konačno je isključio. Otišao sam pogledati i zapise
ostalih devet pumpi.

Svaka od njih bila je protkana nemarom: upozorenja, dnevnici puni

korekcija grešaka, alarmi.

Vratio sam se do Pumpe šest i ponovo pogledao izvještaje. Ljudi koji su

proizveli strojeve, izgradili su ih da traju. No, čak i tanki nožić može ubiti
starog velikog dinosaura, a ovaj je bio više nego mrtav.

- Moramo nazvati PressureDyne, - rekao sam. - Ovoj stvari treba više

pomoći nego što joj mi možemo dati.

Chee je dignuo pogled s magazina čiju je naslovnicu krasio sjajni žuti

automobil. - Postoje li oni još uopće?

- Bilo bi bolje.«- Zgrabio sam priručnik i pogledao postoji li broj

Pumpa šest podrške korisnicima. Čak nije bio istog formata kao naši
brojevi. Bez ijednog slova u prokletom broju.

~
Ne samo da PressureDyne nije postojao već je bankrotirao prije više od
četrdeset godina kao žrtva isuviše dobro dizajniranih pumpi. Ubili su vlastito
tržište. Jedina svjetla točka bila je činjenica da je njihova tehnologija završila
kao javno dobro, a mreža je opet radila pa sam mogao skinuti
PressureDyneove nacrte. Bilo je tone informacija samo što nisam znao
nikoga tko ih razumije. Ja sigurno ne.

Naslonio sam se u svoju uredsku stolicu, zureći u sve te informacije koje

mi nisu koristile. Kao da gledam u egipatske hijeroglife. Nečega je tu bilo, ali
me ubijalo što nisam znao što bih s time trebao učiniti. Usmjerio sam tokove
Pumpe šest na preostale pumpe i dobro su podnosile nov teret, ali me mučilo
kad sam razmišljao o svim onim upozorenjima za održavanje koja su svjetlila
dolje u mraku: Brtva živinog kompozita, dio # 5974-30, oštećen, zamijeniti ...
što god to značilo. Skinuo sam sve o PressureDyneu na svoju telefonsku bubu
i ne znam kome da sve odnesem, ali sam prokleto siguran da mi ovdje nitko
ne može pomoći.

- Što to radiš s tim?

Trznuo sam se i pogledao oko sebe. Suze mi se prikrala.

Slegnuo sam. - Nemam pojma. A valjda idem vidjeti mogu li naći nekoga
da mi pomogne.

- To je vlasništvo. Ne možeš ponijeti te sheme sa sobom. Izbriši ih.

- Ti si luda. To je u javnoj domeni. - Ustao sam i ugurao svoj telefon-

slušalicu u uho. Zamahnula je prema meni, ali sam se uspio sagnuti i zatim
krenuti prema vratima.

Ganjala me zla hrpa mišića. - Mogla bih te otpustiti, znaš!

- Ne ako ja prije dam otkaz. - Povukao sam vrata kontrolne sobe i izvukao
se van.

- Hej! Vraćaj se ovamo! Ja sam tvoja šefica! - Njezin me glas slijedio niz
hodnik, bivajući sve slabiji. - Ja sam ovdje glavna, jebemu. Mogu te otpustiti!
Piše u priručniku! Našla sam! Nisi ti jedini koji zna čitati! Našla sam! Mogu
te otpustiti! Hoću! - Kao malo dijete koje ima nastup. I dalje je vikala kada su
je, konačno, vrata kontrolne sobe ušutkala.

~
Vani na suncu završio sam lutajući kroz park, gledajući trogove i pitajući
se što sam to učinio da sam razljutio Boga i zaglavio s luđakinjom kakva je
Suze. Pomislio sam da nazovem Maggie da mi se pridruži, ali nisam bio
raspoložen govoriti joj o poslu - većinu vremena kada sam joj pokušavao
objasniti, padale su joj samo loše ideje za popravak ili nije mislila da je to
nešto važno - i ako je nazovem u pola dana, pitat će zašto sam otišao tako
rano i što se događa. A kad sazna da nisam poslušao njezin savjet u vezi
Suze, samo će biti nervozna.
 Stalno sam prolazio trogove koji se ševe i smiju. Mahali su mi pozivajući
me da im se pridužim u igri. Samo sam im odmahnuo. Jedan od njih je bio
djevojka, jer je očigledno bila trudna, skačući uokolo sa svojim prijateljima.
Bilo mi je drago što Maggie nije sa mnom. Imala je dovoljno inhibicija oko
vlastite trudnoće da gleda trogove kako se razmnožavaju.

Ali, ne bi mi smetalo baciti Suze trogovima. Glupa je kao i oni. Isuse, bio
sam okružen tupanima. Trebam novi posao. Neki koji privlači pametnije
ljude nego rad s kanalizacijom. Pitam se koliko je Suze bila ozbiljna u vezi
otkaza. Ako stvarno postoji nešto u priručnicima oko zapošljavanja i
dijeljenja otkaza. A i pitam se koliko sam bio ozbiljan u davanju otkaza.
Sigurno je da sam mrzio Suze. Ali kako možeš dobiti bolji posao kada nisi
završio srednju školu, a kamoli koledž?

Naglo sam stao. Iznenadno prosvjetljenje: koledž. Columbia. Oni bi

mogli pomoći. Sigurno imaju nekog pametnog tko bi mogao razumjeti
PressureDyneove podatke. Odjel strojarstva ili tako nešto. I oni ovise o
Pumpi šest. E, to je prednost.

Uputio sam se izvan centra grada podzemnom punom nadrkanih, režećih

putnika koji su se poprijeko gledali i ponašali se kao da im uzimaš zemlju
ako sjedneš kraj njih. Na kraju sam visio s ručke i gledao dvojicu staraca
kako sikću jedan na drugoga dok se kompozicija nije pokvarila kod 86. ulice
i svi mi završili hodajući.

Prolazio sam kraj grupe trogova koji su ljenčarili na nogostupu. Nekoliko

pametnijih su prosili, ali većina ih se samo ševilo. Nerviralo bi me da se
moram probijati kroz orgiju. Kao da sam ljubomoran. Stalno se pitam koji
kurac radim ovdje vani, u znojnom ljetnom smogu inhalirajući se, dok Suze,
Chee i Zoo ne rade gotovo ništa i uživaju u klimatiziranom komforu.

Što je meni? Zašto ja uvijek moram pokušati popraviti stvari? Mercati je

bio takav, uvijek se primao posla i radio sve upornije i sve više dok ga rak
nije pojeo iznutra. Na kraju je toliko naporno radio da mu je možda bilo
drago da odlazi, da se konačno odmori.

Maggie je stalno govorila da radim previše, i dok sam vukao svoju guzicu
po Broadwayu, pomislio sam da je u pravu. A opet, kad bih ostavio sve
Cheeu i Suze, plivao bih u rijeci Broadway u čušpajzu govana i kemikalija
umjesto da hodam ulicom. Maggie bi rekla da je to nečiji tuđi problem, ali to
misli samo zato što kad povuče vodu u zahodu i dalje radi. Na kraju, čini se
da su neki ljudi zapeli da rade s govnima, a drugi da se snađu kako da im
bude dobro.

Nakon pola sata, prekriven prljavštinom i znojan, s napola praznom

flašicom osvježavajućeg Sweatshinea kojega sam uzeo neopreznom trogu,
prošao sam kroz vrata Columbije. Ušao sam u glavno, kvadratično dvorište i
odmah naletio na probleme.

Slijedio sam putokaze za zgradu tehničkog odjela, ali sam se samo vrtio u
krug. Pitao bih za smjer - nisam od onih koji to ne mogu - ali bilo bi mi
prokleto neugodno što ne mogu slijediti jednostavne znakove, pa sam
nastavio.

Osim toga, koga bih pitao? Dvorište je bilo puno klinaca koji su se valjali,
gotovo goli, i izgledali su kao da stvaraju vlastitu trogovsku koloniju, pa mi
se s njima nije razgovaralo. Nisam neki snob, ali negdje moraš povući
granicu.

Na kraju sam izgubljen lutao uokolo od jedne do druge zgrade. Vukao

sam noge između zbrke velikih zgrada u starorimskom stilu i u stilu Bena
Franklina: puno stupova, cigle i nejednakih zelenih kvadrata - sve je
izgledalo kao da će s njih početi padati betonska kiša - i pokušavao shvatiti
zašto ne razumijem putokaze.

Konačno sam progutao ponos i upitao nekolicinu polugolih klinaca za

smjer. ‘

Ono što me izbaci iz takta u vezi akademskih tipova jest to da se uvijek

prave pametnijima. Predškolska su bogataška djeca koja dobivaju sve bez
muke najgora. Pitao sam najbolje i najpametnije za pravac, pokušavajći ih
uvjeriti da me odvedu do odjela strojarstva, ili zgrade, ili što god već, a oni su
me samo odmjeravah i mrmljah mi nešto kao majmuni, smijuljeći mi se
ušlagirani efijem. Potom bismo otišli. Neki bi samo slegnuli ramenima i rekli
‘nemam pojma' i to je bilo najbolje što sam dobio.

Odustao sam od putokaza i nastavio tumarati. Ne znam koliko dugo sam

besciljno lutao. Konačno sam pronašao veliku staru zgradu u jednom od
dvorišta, veliku kvadratičnu grdosiju sa stupovima kao na Partenonu.
Nekoliko klinaca se izležavalo na stepenicama, upijajući sunce, ali ovo je bio
jedan od najtiših dijelova kampusa.

Prva i druga vrata bila su zatvorena lancima, ali sam našao jedna na
kojima su dva teška lanca samo visjela s otvorenim lokotom na jednom kraju.
Klinci na stepenicama su me ignorirali, pa sam samo ušao.

Unutra je bilo tiho i prašnjavo. Veliki stari lusteri visjeli su sa stropa

svjetlucajući pod narančastim svjetlom koje se probijalo kroz prljave prozore.
Ugođaj je bio kao na kraju dana, kada sunce zalazi, iako je bilo tek nešto
poslije podne. Gusti prekrivač prašine pokrivao je sve; podove, stolove,
stolice, računala, sve je imalo sivi debeli sloj na sebi.

- Ima li koga?

Nitko nije odgovorio. Moj glas je odzvanjao i zamro, kao da je zgrada

progutala zvuk. Krenuo sam lunjati, otvarati usputno vrata: prostorije za
čitanje, privatne sobe za proučavanje, još mrtvih računala, ali najviše od
svega, knjige. Prolazi i prolazi s punim policama. Prostorija za prostorijom,
sve natrpane knjigama prekrivenim debelim slojevima prašine.

Knjižnica. Cijela jebena knjižnica u središtu sveučilišta i nitko u njoj.

Bilo je tragova na podu, smeća od pakiranja efija, omoti od kondoma, boce
alkohola. Sve dokazi da su tu nekad bili ljudi, ali i to je imalo fini sloj
prašine.

U nekim su prostorijama knjige bile razbacane kao da je police poharao

tornado. U nekima je od njih netko napravio lomaču. Ležale su u velikoj
gomili, potpuno spaljene. Hrpa pepela, stranica, korica, naslage fosila od
crnog pepela koji su se smrvili kada sam se sagnuo i dotaknuo ih. Naglo sam
ustao i obrisao dlanove o hlače. Kao da sam dotaknuo nečije kosti.
 Nastavio sam lutati, povlačeći prste po policama i gledajući kako se
prašina preljeva poput sićušnih vodopada betonske kiše. Uzeo sam nasumice
jednu knjigu. Još je prašine izletjelo i oblak mi je završio u licu. Zakašljao
sam. Prsa su mi se zgrčila, pa sam udahnuo jednom iz inhalatora. U
prigušenom svjetlu jedva sam mogao razaznati naslov: Postliberalna
Amerika, suvremeni pogled. Kad sam je otvorio, hrbat je puknuo.

- Što radiš ovdje?

Poskočio sam i ispustio knjigu. Oko mene je nastao oblak prašine. Starija
žena, pogrbljena i vještičjeg izgleda stajala je na kraju prolaza. Šepajući je
krenula naprijed. Oštrim glasom je ponovila: -Što radiš ovdje?

- Izgubio sam se. Pokušavam pronaći tehnički odjel.

Bila je to ružna stara gospođa; staračke pjege i žile su joj prekrivale lice.
Koža joj je visjela s kostiju u obješenim krpama. Izgledala je kao da ima
tisuću godina, i ne mislim to na mudar, pametan način, već na ostarjeli,
moljcima izjeden način. Imala je nešto srebrno i ravno u ruci. Pištolj.

Koraknuo sam unazad.

Podigla je pištolj. - Ne tim putem. Izađi onuda kuda si ušao. - Pokazala

mi je pištoljem. - Odlazi.

Oklijevao sam.

Malo se nasmiješila pokazujući rupe gdje nedostaju zubi. - Neću pucati

ako me ne natjeraš. - Ponovo je mahnula pištoljem. - Odlazi. Ne bi trebao biti
ovdje. - Tjerala me je oštrim autoritetom kroz knjižnicu nazad do glavnih
vrata. Otvorila ih je i mahnula pištoljem prema meni. - Idi, odlazi.

- Čekajte, molim vas. Možete li mi barem reći gdje je odjel tehnike?

- Ugašen prije tko zna koliko godina. Odlazi sada.

- Ali mora postojati!

 - Ne više. Hajde idi. Izlazi. - Ponovo je prijetila pištoljem. - Odlazi.

Primio sam se za vrata. - Ali morate znati nekoga tko mi može pomoći. -
Pričao sam brzo, u želji da kažem sve prije nego što upotrijebi pištolj. -
Radim s pumpama gradskog sustava otpadnih voda. Kvare se, a ja ne znam
kako ih popraviti. Trebam nekoga tko ima inženjerskog iskustva.

Kimala je glavom i mahala pištoljem. Ponovo sam pokušao. - Molim vas!

Morate mi pomoći. Nitko neće sa mnom razgovarati, a vi ćete svi plivati u
govnima ako ne pronađem pomoć. Pumpa šest opslužuje i sveučilište, a ja ne
znam kako je popraviti.

Zastala je. Nagnula je glavu na jednu, pa na drugu stranu. - Nastavi.

Ukratko sam joj objasnio probleme s PreassureDyneom. Kada sam

završio, kimnula je i okrenula se. - Gubio si vrijeme. Nemamo strojarski odjel
već više od dvadeset godina. - Odšetala je do jednog stola i u nekoliko poteza
očistila ga od prašine. Izvukla je stolicu i učinila isto. Sjela je, stavila pištolj
na stol i mahnula mi da joj se pridružim.

Pažljivo sam otresao svoju stolicu. Nasmijala se mojem fiksiranom

pogledu na pištolj. Uzela ga je i gurnula u džep svoje moljcima izgrižene
veste. - Ne brini, neću te upucati. Imam ga sa sobom u slučaju da djeca
postanu ratoborna. Iako nisu danas često, ali nikad ne znaš ... - Glas joj
utihnuo dok je gledala prema dvorištu.

- Kako je moguće da nemate odjel tehnike?

Pogled je okrenula prema meni. - Iz istog razloga zbog kojeg sam

zatvorila knjižnicu. - Nasmijala se. - Ne možemo dozvoliti da studenti jurcaju
uokolo, zar ne? - Zamišljeno je obratila pozornost na mene. - Iznenadilo me
da si ušao. Starim, tako zaboravim zaključati.

- Uvijek zaključavate? Mislio sam da vi knjižničari -

- Nisam ja knjižničarka - prekinula me. - Nemamo knjižničara još od kada

je umro Herman Hsu. - Nasmijala se. - Ja sam samo stara supruga jednog od
predavača. Moj je muž predavao organsku kemiju prije smrti.

- Ali vi ste stavili lance na vrata?

- Nije bilo nikoga drugog. Vidjela sam da studenti ovdje partijaju i

shvatila da moram nešto učiniti prije nego što spale cijelo prokleto mjesto. -
Lupnula je koščatim prstima po stolu i digla oblačiće prašine, procjenjujući
me. Na kraju je rekla: - Ako ti dam ključeve od knjižnice, možeš li naučiti što
trebaš? O tim pumpama? Naučiti kako rade? Možda ih i popraviti?

- Sumnjam. Zato sam i došao ovdje. - Izvadio sam ušnu bubu. - Imam
nacrte ovdje. Samo trebam nekoga da ih pregleda za mene.

- Ovdje nema nikoga tko ti može pomoći. - Nasmiješila se škrto. - Ja sam

završila socijalnu psihologiju, ne strojarstvo. I stvarno, nema nikoga drugog.
Osim ako njih ne računaš. - Mahnula je prema studentima vani koji se ševe u
dvorištu. - Misliš li da bilo tko od njih može protumačiti tvoje nacrte?

Kroz zamrljana staklena vrata vidio sam klince na stepenicama knjižnice.

Bili su potpuno razodjeveni. Ševili su se, cerili i dobro provodili. Jedna od
djevojaka me je vidjela kroz staklo i mahnula mi da joj se pridružim. Kad
sam odmahnuo glavom, slegnula je ramenima i nastavila se ševi ti.

Stara žena me gledala kao lešinar. - Vidiš što mislim?

Djevojka je uhvatila ritam. Kesila mi se dok sam je gledao i ponovo mi

mahnula da se dođem igrati. Nedostajale su joj samo velike žute oči da bude
savršeni trog.

Zažmirio sam i ponovo otvorio oči. Ništa se nije promijenilo. Djevojka je

i dalje bila zabavljena sa svojim prijateljima u igri. Svi zajedno su se ludirali i
dobro provodili.

- Najbolji i najinteligentniji - promrmljala je starica.

U središtu dvorišta još se studenata počelo svlačiti. Nisu marili što je dan,
tko ih gleda i što može tko pomisliti. Nekoliko stotina djece i niti jedno od
njih sa sobom nije imalo knjigu, bilježnicu, olovke, papir ili računalo.

Starica se nasmijala. - Nemoj biti tako iznenađen. Ne možeš reći da netko

tvog kalibra nije primijetio. - Zastala je, pričekala, potom se nepovjerljivo
zapiljila. - Trogovi? Betonska kiša? Reproduktivni poremećaji? Nisi se nikad
zapitao? - Otresla je glavom. - Gluplji si nego što sam mislila.

- Ali... - pročistio sam grlo. - Kako je... mislim ... - glas mi je zamro.

- Kemija je bilo područje mojega muža. Poprijeko je pogledala klince koji

se ševe na stepenicama i mrse u travi. Potom je odmahnula glavom i slegnula
ramenima. - Postoje brojne knjige na tu temu. Neko vrijeme pisalo se i po
časopisima. 'Zašto dojenje nije najbolje'. Takve stvari. - Odmahnula je
nervozno rukom. - Rohit i ja nismo puno o tome razmišljali dok studenti nisu
počeli biti sve gluplji iz godine u godinu. - Glasno se nasmijala. - I zatim ih je
testirao, i bio je u pravu.

- Nemoguće da se svi pretvaramo u tragove. - Podigao sam bocu

Sweatshinea. - Kako mogu kupiti ovu bocu, ili svoju telefonsku bubu ili
slaninu, ili bilo što drugo? Netko mora proizvoditi te stvari.

- Našao si slaninu? Gdje? - Nagnula se naprijed, zainteresirana.

- Moja žena je. Zadnje pakiranje.

Naslonila se natrag s uzdahom. - Nije važno. Ionako ne mogu žvakati. -

Proučavala je moju bocu Sweatshinea. - Tko zna? Možda si u pravu. Možda
nije tako loše, ali ovo je najdulji razgovor koji sam vodila otkako je Rohit
preminuo; kao da se većina ljudi ne može više koncentrirati na stvari kao
prije. - Pogledala me. - Možda tvoja boca Sweatshinea znači da postoji
negdje tvornica koja je dobra kao što su tvoje pumpe bile. I sve dok se ne
dogodi nešto komplicirano, mi ćemo ga piti.

- Nije tako strašno.

- Možda nije. - Slegnula je. - Meni je nevažno. Ja ću uskoro odapeti.

Nakon toga, to je tvoj problem.
 ~
Pala je noć kada sam izašao iz kampusa. Imao sam punu vreću knjiga i
nitko nije znao da sam ih uzeo. Starici nije bilo važno hoću li ih vratiti ili ne.
Samo mi je odmahnula da uzmem koliko god hoću i potom mi dala ključeve
da zaključam kad odlazim.

Sve su knjige bile pune jednadžbi i dijagrama. Birao sam ih jednu po

jednu, svaku malo čitao prije nego što bi odustao i započeo sljedeću. Sve su
bile više-manje pune trtljarija. Kao da pokušavate čitati prije nego što znate
abecedu. Mercati je bio u pravu. Trebao sam ostati u školi. Ne bih bio ništa
lošiji od klinaca s Columbije.

Polovica zgrada u ulici je bilo u mraku. Nekakva redukcija koja se

protezala niz Brodwayevu. Jedna strana ulice je imala struje, osvjetljena i
vesela. Druga je imala svijeće koje su sjale u prozorima stanova, duhovi koji
su treperili u strašnom ambijentu.

Padanje betonske kiše odzvanjalo je s udaljenosti od nekoliko blokova.

Nisam se mogao prestati tresti. Sve je postalo jezivo. Osjećao sam kao da mi
se stara žena naginje preko ramena i pokazuje pokvarene stvari. Prazni
automati. Automobili koji se nisu pomakli godinama. Pukotine u nogostupu.
Pišalina u kanalima.

Kako bi trebalo izgledati da je normalno?

Natjerao sam se pogledati dobru stranu. Ljudi su i dalje ovdje i ondje,

odlaze u plesne klubove, izlaze na večere, šeću u centar ili na periferiju u
posjet roditeljima. Klinci se skejtaju uokolo i trogovi se ševe u uličici.
Nekoliko automata bilo je puno zapakiranih peciva, zajedno s bocama
Sweatshinea koje su svjetlile zeleno pod rasvjetom, spremni za prodaju. Puno
stvari još je funkcioniralo. Wicky je i dalje bio odličan klub, iako je Maxu
trebala mala pomoć da se sjeti obnoviti zalihe. I Miku i Gabe koji su dobili
dijete iako im je trebalo tri godine. Nisam mogao ne pomisliti da bi to dijete
moglo biti kao i oni klinci s koledža u dvorištu. Nije sve bilo pokvareno.

Kao dokaz tome, podzemna je vozila bez kvara Sve do moje stanice.
Negdje na trasi, mora de je bilo nekoliko ljudi poput mene, ljudi koji još
uvijek znaju čitati nacrte i znaju doći na posao i ne razbacivati toaletni papir
po kontrolnim sobama. Pitam se tko su ti ljudi. A pitam se i jesu li primijetili
koliko je teško nešto napraviti. (CroWarez.org )

Kada sam stigao kući, Maggie je već bila u krevetu. Poljubio sam je i
malo se razbudila. Maknula je kosu s lica. - Ostavila sam ti
samozagrijavajuće pakiranje burita. Pećnica i dalje ne radi.

- Oprosti, zaboravio sam. Sad ću je popraviti.

- Ne brini. - Okrenula se od mene i navukla plahte sve do vrata. Na

trenutak sam pomislio da je zakunjala, ali je tada rekla: - Trav?

- Da?

- Dobila sam menstruaciju.

Sjeo sam pokraj nje i počeo joj masirati leđa. - Kako se držiš?

- Okej. Možda sljedeći put. - Već je tonula u san. - Treba samo biti
optimističan, zar ne?

- Tako je, mala. - nastavio sam joj masirati leđa. - Tako je.

Kada je zaspala otišao sam u kuhinju. Pronašao sam pakiranje burita,

protresao ga i otvorio, držeći ga vrhovima prstiju da se ne opečeni. Zagrizao
sam komad i zaključio da buritoi još uvijek dobro funkcioniraju. Bacio sam
knjige na kuhinjski stol i gledao ih pokušavajući odlučiti otkuda da počnem.

Kroz otvoren sam prozor u kuhinji čuo još jedno udaranje betonske kiše
iz pravca parka. Pogledao sam u tamu osvjetljenu treperenjem svijeća. Ne
tako daleko, duboku u tlu, devet je pumpi monotono tutnjalo; njihove lampice
palile su se i gasile s greškama, njihovi izvještaji za održavanje prikazivali su
zahtjeve za servise i sve su više radile sada kada je Pumpa šest bila u kvaru.
Ali i dalje su radile. Ljudi koji su ih proizveli odradili su dobar posao. Uz
malo sreće radit će još dugo.
Uzeo sam nasumce jednu knjigu i počeo čitati.
 Rachel Swirsky: DAMA KOJA JE
UBRALA CRVENO CVIJEĆE POD
KRALJIČINIM PROZOROM
Pročitao sam na netu da je Dama koja je... kao Vječni rat da ga je napisala Joanna Russ.
Nategnuto, iako se priča proteže kroz eone. Feministička je to novela koja se hvata u koštac s
brojnim problemima odnosa među spolovima i povlaštenim znanjima u svjetovima
isprepletenima magijom. Rachel Swirsky je za novelu koja se proteže preko ruba vremena
bila (samoj nominirana za Huga, ali je Nebulu osvojila. Solidna utjeha, ako mene pitate.
The Lady Who Plucked Red Flowers Beneath the Oueen's Window (2010.)

Moja je priča mogla završiti u trenutku moje smrti. No, tada je tek počela.

Sunce mi je tuklo u leđa dok sam jahala kroz Planine gdje se odmara
sunce. Kopita mog konja odzvanjala su naizmjence s kopitima magarca koji
je kasao u našoj sjeni. Kraljičin patuljak Kyan okrenuo se prema meni, a niz
čelo obojeno crveno-plavim zaštitama kapao mu je znoj.

- Zar ne bismo ... trebali... stati? - izgovorio je uzdišući.

Sunce je sjalo crvenim sjajem preko krševitih vapnenih litica. Jak istočni
vjetar nosio je miris planinskog cvijeća. Pokazala sam prstom prema dva
velika kamena nagnuta preko uske stijene.

- Tamo - rekla sam, podbovši svog konja da ubrza prije nego Kyan uspije
odgovoriti. Progunđao je i prokleo svog magarca jer su zaostajali.

Mrzila sam Kyana i on je mrzio mene. Ali, kraljica Rayneh naredila nam
je da zajedno idemo u izvidnicu i, iz ljubavi prema njoj i Zemlji Cvjetnih
Brežuljaka, poslušali smo je.

Sjašili smo na mjestu koje sam bila pokazala. Među vrhovima planina
mogli smo promatrati neprijateljske snage u dolini bez da budemo opaženi.
Napadači su se raširili po livadi kao mravi po bogatom objedu. Kamp
njihovih žena, smješten iza glavnih snaga, izgledao je poput male tamne
mrlje. Čak je i dim njihovih vatri bio stidljiv. Namrštila sam se.
 - Prođi između kamenja - uputila sam Kyana. - Približi se rubu koliko god
možeš.

Kyan je napravio podrugljivu gestu poniznosti. - Dakako, Velika Damo -

nakesio se, zbacujući svoje deformirane noge s magarca. Na gležnjevima su
mu kloparali šamanovi zavežljaji puni kamenja i sjemenki.

Nisam dopustila da me uznemiri njegovo prenemaganje. - Promatraj

dolinu - uputila sam ga. - Ja ću sliku njihovog kampa iz tvog uma prenijeti u
kraljičin bazen vidovitosti. Nemoj se micati.

Patuljak se primakao kamenju. Micao je očima lijevo-desno, kao da

napadače očekuje ovdje u planinama, na Kraljičinom teritoriju. Bilo mi je
istovremeno i zabavno i odvratno koliko je malo bilo potrebno da se otkrije
njegova prava kukavička narav. Kod kuće, u Kraljičinom dvorcu, naduto i
ulizivački se šepirio uokolo. Bio je kao i drugi koji su rođeni deformirani,
arogantan u ograničenoj magiji koju su mu priuštile njegove deformacije.
Kružile su glasine da se smatra dovoljno vrijednim da bude zaljubljen u
kraljicu. Pitala sam se što misli o onim ljudima dolje. Sanjari li o njihovom
osvajanju Zemlje? Misli li da će ga oni učiniti moćnim, da će staviti oružje u
njegove deformirane ruke i pustiti ga da se šepiri među njihovim redovima?

- Vidiš li dobro? - pitala sam.

- Vidim.

Sklopila sam oči i vidjela što i on, panoramu doline. Zadržala sam tu sliku
u glavi i okrenula se prema istočnom vjetru koji nosi savršen izraz magije -
let - svojim nevidljivim vrtlozima. Zamislila sam bojno polje kako se
razmotava ispred mene, kao svitak preko mramornog poda. S dubokim,
disonantnim notama pokazala sam slici kako da se preobrazi za moje potrebe.
Naučila sam je kako da bude duljina i širina bez dubine i kako da bude
refleksija boje i svjetla u vodi. Kad je to znala, upjevala sam sliku u vodu
kraljičinog bunara vidovitosti.

Najednom - prerano - vizija je nestala ispred mog unutarnjeg oka. Nešto

je prozujalo zrakom. Okrenula sam se. Bol je pogodila moja prsa kao grom.
 Vrisnula sam. Kyanovi zveckajući zavežljaji našli su se nada mnom.
Vidno polje prekrila mi je crvena mrlja. Zašto je patuljak bio pored mene?
Trebao je biti na stijenama.

- Izdajico! - viknula sam. - Kako su nas našli?

Previjala sam se od boli na tlu, pokušavajući uhvatiti Kyanove noge.

Zgrabio mi je ruke. Slaba od boli, nisam se mogla osloboditi.

- Smiri se - rekao je. - Ugurat ćeš strijelu još dublje.

- Pusti me, kukavico.

- Nisam ja izdajica. Ovo je ženska magija. Opipaj štap strijele.

Podigao mi je ruku do strijele ubodene u moja prsa. Uz bol sam osjetila

mekoću pera kraljičinog roka. Pero dugo kao moja ruka, bilo je iznimno
rijetko i vrijedno.

Tijelo mi se kao krpa rasprostrlo na kamenu. - Ženska magija - ponovila

sam tiho. - Kraljica je izdana. Zemlja je izdana.

- Netko je sigurno izdan - reče Kyan naslađujućim tonom.

- Moraš se vratiti do dvorca i upozoriti kraljicu.

Kyan mi se bliže se nagnuo. Njegov dah, težak od dima i začina, izlio se

po mojem vratu.

- Ne, Naeva. Ti još uvijek možeš pomoći kraljici. Dala mi je ključ čarolije
- komad čistog leucita, dovoljno snažan da trgne duh iz mirovanja. Ako u
tebe upuhnem njegovu moć, tvoj duh neće utonuti u san. Samo će mirovati,
čekajući njen poziv.

Krv mi se nakupila u ustima. - Neću ti dati da me vežeš ...

Njegov je glas došao još bliže, a usne na mojim ušima izgovorile su: -
Kraljica te treba, Naeva. Zar je ne voliš?

Voliš - riječ me uhvatila kao kupina konac. Da, voljela sam kraljicu.
Volja mi je popustila i otkoturala sam se iz svog tijela. Hladni me kristal
usisao kao velika usta.

~
Bila sam bijesna. Htjela sam omotati dlanove oko prvog vrata kojeg
vidim i čvrsto ih stisnuti. Ali, ruke su mi bile sitne, upola manje nego što ih
se sjećam. Moji kratki, krhki prsti su se tresli. Težak mošus pržio mi je
nosnice. Osjećala sam toplinu mirisnih svijeća pod nogama, čula pucketanje
plamena dok je fitilj izgarao. Pohitala sam naprijed i naglo stala. Crveni i crni
čvorovi označavali su granicu koju nisam mogla prijeći.

- O, Velika damo Naeva - čuo se glas. - Tražimo vašu mudrost u ime

kraljice Rayneh i Zemlje Cvjetnih Brežuljaka.

Žamor se pronio dvoranom. Kroz mutne oči razaznala sam lukove na

stropu i freske na zidu. Čula sam ljude, ali mogla sam razaznati jedino mrlje
veličine žena - mogle su biti prosjakinje, aristokratkinje, ratnice, pa čak i
muškarci ili mlađarija.

Pokušala sam zarežati, ali glas mi se, poput zarobljenog vjetra, raspao u
mukli zvuk. Glas starice.

- Velika damo Naeva, hoćete li mi odgovoriti?

Okrenula sam se prema visokom, uljuđenom glasu. Ugledala sam lice

plavih očiju, koje su me gledale ispod kapuljače. Preko brade su se protezale
tamne crte: tetovaže šaptačica smrti.

Moj je bijes na trenutak prožeo čisti užas. - Mrtva sam?

- Dozvolite meni. - Drugi glas, ovoga puta poznat. Smiren, autoritativan,

tih: glas nekoga tko nikada nije morao vikati da bi bio saslušan. Naginjala
sam glavu amo-tamo pokušavajući vidjeti kraljicu Rayneh.
 - Čuj me, Damo koja je ubrala Crveno Cvijeće pod Mojim Prozorom. To
sam ja, tvoja kraljica.

Koja formalnost! Obratila mi se naslovom umjesto imenom? Gorjela sam

od bijesa.

Kad je nastavila, glas joj je bio opušteniji, nježan i ulagujući. - Slušaj me,
Naeva. Zatražila sam od šaptačica smrti da dozovu tvoj duh iz mrtvih.
Nastanjuješ tijelo jedne od starijih članica njihova reda. Pogledaj dolje i
uvjeri se sama.

Pogledala sam dolje i vidjela zečiće utkane u tirkiznu tkaninu kako skaču
preko poruba. Duge, koščate noge stršale su podno svile. Bile su umotane u
debele obloge koje su liječnici propisivali starcima koji nisu mogli stajati.

To nisu bile moje noge. Nisam živjela dovoljno dugo da bih imala takve
noge.

- Pogodila me začarana strijela ... - prisjetila sam se. - Patuljak je rekao da

ćeš me možda još trebati...

- I bio je u pravu, zar ne? Bila si mrtva samo tri godine i već te trebamo.

Odvratna samodopadnost tog glasa odražavala je čvrsto uvjerenje Rayneh

da će, štogod se dogodilo, smrt ili sramota, srca njenih ljudi uvijek biti odana.

- Zarobio me - rekla sam gorko. - Iskoristio je moju ljubav prema tebi.

- Ah, Damo koja je ubrala Crveno Cvijeće pod Mojim Prozorom, uvijek
sam znala da me voliš.

O da, voljela sam je. Kad je htjela nasljednike, ja sam stavila ruku na njen
trbuh i magijom izvukla njeno sjeme; ja sam hranila duše njenog sjemena s
oplođivačem odabranog muškarca; ja sam ih usadila u utrobu plodne rodilje.
Tri puta su Rayneh, rodilje koje sam ja oplodila, donijele na svijet kćeri. Još
nisam začela svoje vlastite kćeri, ali uvijek je postojao sporazum da će
Rayneh biti ta koja će stajati s mojom čarobnicom dok se sjeme bude
izvlačilo iz mene, pomiješalo s muškarcem i usadilo u rodilju.

Zaprepastilo me da je više ne volim. Sjećala sam se emocije, ali strast je

bila umrla s mojim tijelom.

- Želim te vidjeti - rekla sam.

Šaptačica smrti zabrinuto se okrenula prema kraljičinu glasu. Nos joj je

stršao kao kljun preko ruba kapuljače. - Može Vas vidjeti ako stanete na moje
mjesto - kazala je. - Ali, ako čarolija pođe krivo, neću moći -

- U redu je, Lakitri. Nek' me vidi.

Šuškanje, koraci. Rayneh je ušla u vidokrug. Zamućeni vid mi je

pokazao, osim njenog mjesečastog lica, frustrirajuće malo. Oči su joj
svjetlucale crno u odnosu na glatku, glinenu kožu. Dragulji od jantara i
opsidijana, čarobno usađeni, sjali su s njenog čela u trokutastoj formaciji koja
je simbolizirala Zemlju Cvjetnih Brežuljaka. Željela sam vidjeti njen ljupki
trbuh, mišićave listove koje sam voljela gladiti - ali, ispod njene brade sve je
izblijedilo u sivilo.

- Što želiš? - upitala sam. - jesu li vam razbojnici opet za petama?

- Potisnuli smo razbojnike u bitki za čije ostvarenje si umrla. Potukli smo

ih do nogu. Zahvaljujući tebi.

Smiješak je obasjao njezino lice. Bio je to smiješak kakav sam pamtila.

Govorio je Dobro si služila svojoj Zemlji i Kraljici. Možeš biti ponosna.
Prečesto sam spavala na kraljičinoj svili s uzorkom listova i jela za njenim
jutarnjim stolom da bi me zavarale tako plitke manipulacije.

Rayneh je nastavila - Otimačica - žena odgajana na našem vlastitom žitu i

medu - sagradila je vojsku automata da bi nas napala. Dala je svakom od njih
srce kolibrića za brzinu, ždralovo perje za ljepotu i vranin mozak za mudrost.
Krenuli su s Jezera gdje su žene plakale i marširali preko polja do Doline
Tonhinog sjećanja. Kreću se brže od naših najsposobnijih boraca. Zavode
naše seljake iz polja. Moramo ih uništiti.
 - Otimačica? - rekla sam.

- Ona koja nas je izdala koristeći naše vlastite uroke.

Kraljica mi je uputila dugi, uski pogled izazivajući me svojim ne-

izrečenim implikacijama.

- Žena koja bi rokovim perom pogodila kraljičinu čarobnicu? - bila sam

uporna.

Odvratila je pogled. - Možda.

Čak i uz izazovan miris osvete koji je strujao oko mene, mislila sam
odbiti molbu Rayneh. Zašto bih joj oprostila što me vezala u svoju službu?
Ona i njene neupućene šaptačice smrti možda su mogle prizvati moju dušu,
ali neka samo probaju zazvati mi glas protiv moje volje.

Ali ne - čak i bez ljubavi koja me stjerala u kut nisam se mogla odreći
Rayneh. Pomogla bih joj kao što sam joj uvijek pomagala, još od vremena
kad smo kao djevojčice zajedno jahale kroz polja moje bake. Kada bi pala,
zaustavila bih se, povila njene rane i pomogla joj nazad u sedlo. Čak i tada
sam znala da ona ne bi isto učinila za mene.

- Dajte mi nešto za ubiti - rekla sam.

- Molim?

- Želim ubiti. Dajte mi nešto. Ili da ubijem tvoje šaptačice smrti?

Rayneh se okrenula prema ženama. - Donesite krmaču! - naredila je.

Žamor je odjekivao visokom dvoranom, a ubrzo su se pojavili užurbani

koraci. Nemirne su ruke ušle u moj vidokrug, vukući debelu točkastu priliku.
Pogledala sam prema mjestu otkud se čuo žamor šaptačica smrti. Nisam bila
sigurna koliko opasno mogu izgledati kao udovica s podvezanim nogama, ali
svejedno sam zarežala na njih. Nagradile su me šuštanjem haljina po podu
dok su se udaljavale od mene.
 Približila sam se krmači. Stopala su mi udarila u nevidljivu granicu kruga
prizivanja. - Približite je - naredila sam.

Ruke su pogurale krmaču prema meni. Stvorenje je zaroktalo od

iznenađenja i straha. Kleknula sam i opipala njeno čekinjasto krzno koje je
mirisalo na sasušeno blato, ali nisam mogla vidjeti njenu ukočenu masu.

Omotala sam svoje koščate ruke oko njenog vrata i zakrenula ga. Snaga
mog duha nadvladala je slabost tijela. Glava životinje otkinula se u mojim
rukama. Krv je zalila skačuće zečiće na mojem porubu.

Gurnula sam krmačinu glavu prema Rayneh. Otkoturala se van kruga

prizivanja udarajući po mramornom podu. Rayneh se sagnula i povratila.

Gomila je zadrhtala i uzviknula. Nadvikujući galamu, izdiktirala sam

metodu za poraz stvorenja. - Izmiješajte gorušicu i med da biste usporili
njihove varljive jezike. Dodajte rasol da bi uništili njihovu ljepotu. Umiješajte
smrvljeni mak da usporite njihova ubrzana srca. Ispustite mješavinu u jak
vjetar i neka otpuše njihovo uništenje. Samo ih jedno zrno treba dotaknuti.
Manje od zrna - samo jedno zrno treba dotaći komarca koji će sletjeti na
cvijet pored kojeg prođu na svom maršu. I past će.

- Slušajte! Zapamtite! - viknula je Rayneh šaptačicama. Svila je zašuštala.

Rayneh me ravno pogledala - To je sve što moramo učiniti?

- Pozovite Lakitri - odgovorila sam. - Želim joj postaviti pitanje.

Nervozan je glas prozborio izvan mog vidokruga: - Ovdje sam,

Velika Damo.

- Što će biti s ovim tijelom kad ga moja duša napusti?

- Ja da će umrijeti, Velika Damo. Vaša je duša otjerala njenu.

Osjećala sam iskrivljenost Jadinih pogrbljenih leđa i štipanje obloga na

njenim nogama. Ja nikad ne bih željela imati takva leđa i takve noge. Bar će
netko umrijeti zbog remećenja mojega mira.

~
Kad sam se probudila bijes je u meni samo krčkao, tamo gdje je prije
ključao. Prigušila sam režanje i opustila stisnute šake. Vid mi je bio jasniji:
Mogla sam razlučiti obris šatora punog tamnih oblika sličnih jastucima i
krznima. U blizini sam otkrila svoje granice, označene drvenim kolcima,
obojanim trakama bijele i boje cimeta.

- Cijenjena teta Naeva?

Vid mi je zatreperio. Oblik: mišićavi bicepsi, čvrsta bedra, odora

nasljedničko zelene boje. Trebao mi je trenutak da prepoznam najstariju kćer
kraljice Rayneh, onu kojoj sam ja udahnula život. U vrijeme kad sam umrla,
još je bila ravnoprso trčkaralo koje je tek učilo jahati.

- Tryce? - pitala sam. Crna pomisao: - Zašto si ovdje? Je li otimačica

zauzela palaču? Je li Kraljica mrtva?

Tryce se nasmijala. - Krivo ste razumjeli, cijenjena teto. Ja sam

otimačica.

- Ti? - narugala sam se. - Što će djevojci žensko prijestolje?

- Želim ono što mi pripada - ispravila se Tryce. Imala je majčina usta,

stroga i zapovjednička. - Ako mi ne vjerujete, pogledajte tijelo koje nosite.

Pogledala sam dolje. Moje su ruke bile prave veličine, ali bile su obojane
Raynehinom plavom i ukrašene zlatnim i srebrnim prstenjem. Trake
preplanule ljudske kože krasile su moja prsa. Podigla sam ruku prema
ključnoj kosti i opipala uzdignute rubove žiga za kojeg sam znala da će biti
tamo. Ožiljci su formirali trokut koji je predstavljao Zemlju Cvjetajućih
Brežuljaka.

- Jedna od pripadnica privatne garde tvoje majke - promrmljala sam. -

Koja?
 - Okilanu.

Nasmijala sam se. - Tu kučku nikad nisam voljela.

Znate da govorim istinu. Privatna je garda prevrijedna za žrtvovanje bilo

kome osim otimačici. Ovaj sastanak održavam časno, cijenjena teto. Sama
sam se sastala s Vama, sa samo jednim automatom da me čuva. Doušnici su
mi rekli da se moja majka okužila čarobnicama kako bi Vas prisilila na
suradnju. Ja Vas više poštujem.

- Što hoćeš?

- Pomoć u osvajanju prijestolja koje mi pripada.

- Zašto bih izdala svoju ljubavnicu i svoju Zemlju za dijete s

pretenzijama?

- Zato jer joj nemate razloga biti odani. Zato jer želim učiniti ono što je
najbolje za Zemlju i znam kako to postići. Zato jer su to bili moji automate
koje ste razorili, a bili su dobre, prekrasne duše, iako su bili stvoreni iz blata i
sline. Gudrin je posljednji od njih.

Tryce je pružila ruku. U vidno mi je polje ušla ruka koja ju je prihvatila:

tanka, skladnih prstiju od blata i grančica te dijelova gnijezda. Od njezine su
me ljepote prošli trnci.

- Velika Damo, morate poslušati Stvoriteljicu Mene i Mojih - zapjevalo je

stvorenje.

Glas mu je bio poput cvrkuta ptice. Od gađenja sam se namrštila. -

Napravila si muške automate?

- Samo jednog - reče Tryce.- Zato je i preživio Vašu čaroliju.

- Da - rekoh zamišljeno. - Nikad mi nije palo na pamet da bi netko mogao

napraviti muška stvorenja.
 - Hoćete li me saslušati, cijenjena teto? - upita Tryce.

- Morate poslušati, Velika Damo - ponovio je automata. Glas mu je bio

melodičan kao pjesma deprimiranom srcu. Velika je snaga u ždralovom perju
i vraninom mozgu.

- U redu - rekoh.

Tryce je podigla ruke da mi pokaže da govori istinu. Vidjela sam sjenu

lica njene majke sakrivenu u raširenim očima i širokom, okruglom čelu.

- Prošle jeseni, dok se vjetar crvenio od otpalog lišća, majka me protjerala

iz dvorca. Bacila je moje stvari u rijeku, a moje sluškinje je pretukla i dala
izbaciti. Rekla mi je da moram naučiti živjeti kao ptica, seleći se iz mjesta u
mjesto jer je zabranila da me itko pusti u kuću. Rekla je da više nisam njena
nasljednica i da će odjenuti Darnishu ili Peni u nasljedničko zelenu. O,
cijenjena teto! Kako bi ijedna od njih mogla preuzeti prijestolje?

Ignorirala sam njen izljev emocija. Istina, Tryce je uvijek bila

odgovornija od svojih sestara, ali bila je rođena s teretom nasljedništva.
Živjela sam dovoljno dugo da vidim kako se vrapci Darnisha i Peni
pretvaraju u orlove.

- Izostavila si nešto važno - rekla sam. - Zašto te majka izbacila,

Nepromišljeno Dijete?

- Zbog ovoga.

Automata je pridržavao Tryce dok se uspela na hrpu jastuka i time

podigla svoje tijelo u razinu mojih očiju tako da mogu vidjeti njen ogroman
trbuh, zreo kao napuhnuto grlo žabe.

- Udebljala si se, Tryce.

- Nisam - rekla je.

Shvatila sam: nije.

 - Trudna si? Nosiš dijete kao rodilja? Pa što je s tobom, dijete? Nisam
znala da si takva razvratnica! Još i gore od toga! Čak i najniže stvorenje zna
da da nakon naguravanja s muškarcem mora prožvakati gljive!

- Nisam razvratnica! Ljubiteljica sam žena. Prirodna sam poput

povjetarca! Ali smatram da ne smijemo prepoloviti svoju populaciju dijeleći
svoje članice na žene i rodilje. Razbojnici su nam za petama. Da, divlji su i
slabi - sada, ali jačaju i njihov se broj toliko brzo povećava da su nam već
ravni. Kad ih bude trostruko više od nas, ili peterostruko, ili osmerostruko,
preplavit će nas kao val praznu plažu. Vrijeme je da žene počnu stvarati djecu
u sebi, kao što to rade rodilje. Trebamo više kćeri!

Nasmijala sam se. - Razbojnici drže svoje žene kao krave iz istog razloga
iz kojeg mi držimo krave kao krave - da bi potakli proizvodnju teladi. Što
misliš što će se dogoditi ako naši muškarci vide velike žene nabrekle od
trudnoće koje doje djecu? Izgledat ćemo im slabe i pobunit će se, a rodilje će
ih podržati za tričarije i slatkiše.

- Rodilje nam nisu prijetnja - reče Tryce. - Dresirane su da slušaju i to će

činiti.

Tryce je sišla s hrpe jastuka i otpustila automatu. Dok je stvorenje

odlazilo, osjetila sam žubor tuge.

- Nije na tebi da se baviš politikom, Nepromišljeno Dijete - rekoh. -

Trebala si zadržati ravan trbuh.

- Ističe nam vrijeme! Čekaju li razbojnici? Hoće li oni žvakati koru kraj
vatre dok ja čekam da majka umre?

- Zar je ovo bolje? Podijeliti našu zemlju u frakcije i ratovati među

sobom?

- Zaklela sam se da ću spasiti Zemlju Cvjetnih Brežuljaka - reče Tryce - i

učinit ću to, s majkom ili njoj usprkos.

Približila mi se, tako da sam na njenim obrazima mogla vidjeti po tri

ožiljka na mjestima gdje su nekad stajali dragulji koji su označavali
nasljedstvo. Njihovo su mjesto zauzeli ljuti crveni trokuti. Trycin dah bio je
vruć, a oči sjajne kao ulje.

- Čak i bez automata imam dovoljno sredstava da ovladam palačom -

nastavila je - osim jednoga.

Čekala sam da nastavi.

- Trebam Vas da mi kažete kako da uklonim zaštite koje ste postavili na

tlo palače i odaje moje majke.

- Opet se vraćamo na početak. Zašto bih ti pomogla?

Tryce je zaklopila oči i duboko udahnula. U njenom se stasu mogla očitati

doza stidljivosti. Nije me mogla pogledati u lice.

Rekla je: - Bila sam mlada kada ste umrli. Dovoljno mlada da vjerujem u
nepobjedivost naše snage. Bitke nakon vaše smrti razbile su tu iluziju, jedva
smo pobijedili, uz gubitak mnogih života. Shvatila sam da trebamo više snage
i mislila sam da nam je mogu pružiti tako što sam postala čarobnica, da
zamjenim vas. - Zastala je. - Kroz učenje sam istražila Vaša magična djela,
velika i mala. Neizbježno, naišla sam na čarolije kojima ste, prije svoje smrti,
poslali sliku razbojničkog kampa u bunar vidovitosti. ( gro.zeraWorC )

U tom sam trenutku znala što slijedi. Voljela bih reći da mi je srce bilo
nepomično kao planina, da sam oduvijek znala da trebam sumnjati u
kraljičinu ljubav. Ali, srce mi je udaralo, a usta su mi se osušila i osjećala
sam se kao da padam.

- Neki majčini savjetnici uvjerili su je da kujete zavjeru protiv nje. Nisu

imali dokaza, ali čim je ideja uhvatila korijena u majčinoj glavi, postala je
opsjednuta. Oskvrnula je svetost ženske magije naučivši Kyana da prizove
pero roka koje će probiti vaše srce. Naredila mu je da čeka dok ne pošaljete
sliku bojnog polja, a onda da vas ubije i kazni vaše izdajstvo vežući vašu
dušu tako da vječno luta bez sna.
 Željela sam joj se usprotiviti, ali čemu? Sad kad me Tryce nagnala da
sagledam svoju smrt očima promatrača, uvidjela sam podudarnosti koje su
potvrdile njezinu priču. Kako me drugačije mogla ubiti strijela koja, ne samo
da je bila oblikovana ženskom magijom, nego i sačinjena od perja kraljičinog
roka? Zašto bi inače crv poput Kyana imao kod sebe komad leucita snažniji
od ičega što sam vidjela?

Stisnula sam Okilanine šake. - Nikad nisam kovala zavjeru protiv

Rayneh.

- Naravno da niste. Ona je to s vremenom shvatila i pogubila žene koje su

šaputale protiv vas. Ali, imala je vašu magiju i vaš nemiran duh vezan uz
sebe i vjerovala je da je to sve što joj treba.

Dugo se moja tuga borila sa srdžbom. Kad je bitka završila, moja je

odlučnost očvrsnula kao koplje kaljeno vatrom.

Podigla sam dlanove u znak iskrenosti. - Da bi uklonila zaštite na tlu

palače moraš leći licem na zemlju, tako da te prepozna. Moraš joj reći 'Dama
koja je ubrala Crveno Cvijeće pod Kraljičinim Prozorom voli kraljicu od
trena do vječnosti, od čežnje do žaljenja.’ I onda moraš poljubiti zemlju kao
skute svoje ljubavnice. Čekaj dok se zemlja pod tobom ne pokrene i zaštite će
nestati.

Tryce je nagnula glavu na stranu. - Učinit ću to.

Nastavila sam: - Kad završiš, moraš oderati traku svoje kože i samljeti je
u fini prah. Zakopaj je u namotaju svile ispod kraljičinog prozora. Zakopaj je
brzo. Ako i jedno zrno pobjegne, zaštite njenih odaja će ostati.

- Napravit ću i to - reče Tryce. Počela je govoriti dalje, ali podigla sam

prst da je zaustavim.

- Postoji još jedan skup zaštita za koje ne znaš. Postavila sam ih na tvoju
majku. Može ih razbiti samo svježa, živa krv nečeg što voliš. Baci krv na
kraljicu uz riječi, 'Dama koja je ubrala Crveno Cvijeće pod Kraljičinim
Prozorom te izdala’.
 - Živu krv? Mislite, moram ubiti -

- Možda automatu.

Trycino lice prekrila je patnja. - Gudrin je posljednji! Možda dijete.

Mogla bih ponovno začeti -

- Ako možeš predložiti dijete, znači da ga ne voliš dovoljno. Mora biti

Gudrin.

Tryce je zatvorila usta. - Onda Gudrin - složila se, ali nije me mogla
pogledati u oči.

Sklopila sam ruke preko Okilaninih ravnih grudi. - Dala sam ti što si
htjela. Sada učini nešto za mene, Nepromišljeno Dijete koje bi postalo
Kraljicom. Kada ubiješ Rayneh, želim biti prisutna.

Tryce je podigla glavu kao kraljica kojom je željela postati. - Pozvat ću te

kad bude vrijeme, cijenjena teto. - Okrenula se prema Gudrinu u sjeni. -
Rastavi povezujuće oblike - naredila je.

Prvi sam put promotrila Gudrina u cijelosti. Stvorenje je bilo visoko kao
drvo i tanko kao štap, a kretalo se zapanjujućom gipkošću. - Hvala vam u ime
Stvoriteljice Mene i Mojih - crvkutao je prekrasnim glasom i pomislila sam
kako je žalosno što će, kad ga sljedeći put vidim, biti mrtav.

~
Namirisala sam željezno-vlažan miris krvi. Moj je pogled dolazio ukoso
odozdo, kao da sam na koljenima. Ženska su tijela beživotno ležala po
raskošnim svilenim tepisima, prožetim dubokim crvenim tragovima koji su
okaljali izvezeno lišće i cvijeće. Dovoljno sam često bila u ovoj prostoriji da
je mogu prepoznati, čak i mrtva. Bila je to odaja kraljice Rayneh.

Tada mi je sinulo: moja perspektiva nije pripadala klečećoj ženi. Bila je

to perspektiva djeteta. Ili patuljka.
 Ispružila sam ruke i opipala dlakava koljena i zavežljaje na gležnjevima. -
A, Kyan...

- - Mislila sam da će Vam se svidjeti - reče Tryce. Ovo su ispred mene

vjerojatno bile njene noge, obavijene labavim hlačama od zelene svile,
zavezanim ispod koljena lancima od bakrenih kuglica. - Malo ironije za Vaše
zadovoljstvo. On je vezao Vašu dušu, a sada ćete Vi protjerati njegovu.

Posegnula sam u korice na njegovim leđima i izvukla njegovu

najupotrebljiviju obrednu oštricu. Uživat ću u deranju njegove izdajničke
kože.

- Bolje nemojte - reče Tryce. - Samo ćete vi osjetiti bol.

Vratila sam nož u korice. - Preuzela si dvorac?

- Bez imalo napora. - Zastala je. - Lažem. Nije bilo tako lako. - Odvezala
je desnu nogavicu i zavrnula svilu. Krv je natopila zavoj na pažljivo
podvezanoj rani. - Vaše su zaštite bile jake.

- Da. Bile su.

Popravila je nogavicu i nastavila. - Dama s Kosom od Lišaja pokušala nas

je zaustaviti pri ulasku. - Udarila je nogom jedan od leševa. - Ubili smo je.

- Jeste li.

- Zar Vas nije briga? Bila je Vaša prijateljica.

- Je li njoj bilo stalo kad sam ja umrla?

Tryce je napravila pokret kao da sliježe donjim dijelom tijela. - Donijela

sam vam još jedan dar. - Na pod je ispustila odrubljenu glavu. Otkoturala se
prema meni, opuštenog jezika nasred krvavog lica. Trebao mi je koji trenutak
dok nisam prepoznala visoke jagodice i uske oči.

- Šaptačica smrti? Zašto si ubila Lakitri?

 - Sviđala ti se smrt Jade i Okilanu, nije li?

- Jedina smrt do koje mi je sada stalo je ona tvoje majke. Gdje je ona?

- Dovedi moju majku! - naredila je.

Jedna od Trycinih sluškinja - ruku označenih zelenom bojom odanosti

nasljednici - dovukla je Rayneh u odaje. Kraljičina poderana, krvava odora
sakrila je većinu rana, ali nije mogla sakriti crne i ljubičaste modrice koje su
cvale po njenim rukama i nogama. Pogledi su nam se sreli i, unatoč stanju u
kojem je bila, tračak kraljevskog smiješka obasjao je njene usne.

Glas joj je bio slab. - To si ti? Dama koja je ubrala Crveno Cvijeće pod
Mojim Prozorom?

- Ja sam.

Podigla je krvavu drhtavu ruku do medaljona koji je nosila i otvorila ga.

Suhe latice rasule su se po tepisima, ostaci crvenih cvjetova koje sam ubrala
da je zaštitim. Dok je bila začarana, cvjetovi su bili čitavi i svježi. Sada su
suhi i raspadnuti kao i ono što je bilo između nas - kao ljubav.

- Ako ikad nađeš mir, ledeni će ti gušter svojom čeljusti slomiti dušu jer
si ubila svoju kraljicu - reče.

- Nisam te ubila.

- Potaknula si moju smrt.

- Samo sam vraćala uslugu.

Opet nagovještaj smješka na njezinim usnama. Mirisala je na dim

gorućeg drveta, bogat i taman. Željela sam je bolje vidjeti, ali slab mi je vid
pomiješao crvenilo njenih rana s bojom njene kože tako da je cijela izgledala
kao sirova zamućena zemlja.

- Pretpostavljam da će nam se duše smrznuti zajedno - zastala je. - To bi

moglo biti ugodno.

Negdje ispred nas, izgubljene u sjeni, čula sam Tryce i njene sluškinje
kako pretresaju kraljičine odaje. Koraci, oštri glasovi, pucketanje drveta.

- Nekad sam uživala u hladnim jutrima - reče Rayneh. - Kad smo bile
djevojke. Voljela sam ležati s tobom i razmaknuti zavjese da možemo gledati
snijeg kako pada.

- I poslati sluge na hladnoću da nam ga donesu.

- A onda! Kad se mojoj rodilji omaklo da se dva gola tijela pod plahtom
mogu bolje ugrijati? Sjećaš li se toga? - Glasno se nasmijala, a onda zastala.
Kad je ponovno progovorila, glas joj je bio tiši. - Čudno je sjetiti se kako smo
se zajedno grijale, a onda te vidjeti u ovom tijelu. Moja prekrasna Naeva,
preobražena u crva. Zaslužila sam to. Kako sam mogla poslati crva da ubije
ljubav mog života? -

Okrenula je lice kao da više ne može govoriti. Koji prizor prisne,

nekraljevske osjećajnosti! Sjećam se vremena kada me mogla izmanipulirati
povjerivši mi koji bolni drhtaj ili navodno slučajnu suzu. Kako je moj
cinizam rastao, shvatila sam da njena kraljevska krinka nije nestajala kada mi
je uputila sjetan pogled. To su bile proračunate ranjivosti, smišljene da me
vežu uz nju pod krinkom prisnosti i povjerenja. Koristila ih je s mnogim
damama na dvoru, s onima koje su je voljele.

Nije ovo bio prvi put da me iskazom slabosti pokušala vezati uz sebe, ali
je prvi put da ja pritom nisam bila očarana ljubavlju.

Rayneh je nastavila, šapćući: - Žao mi je, Naeva. Kad se Kyan vratio i

kad sam vidjela tvoje hladno i beživotno tijelo, odmah sam shvatila da sam
pogriješila. Plakala sam danima. Još uvijek plačem, u srcu. Ali, slušaj - glas
joj je otvrdnuo - ne radi se samo o nama. Naša Zemlja je u pitanju. Znaš li što
će Tryce napraviti? Sve će nas uništiti! Moraš mi pomoći da je zaustavim -

- Tryce! - povikala sam. - Vrijeme je za njenu smrt.

 Koraci su udarali po svilenim tepisima. Tryce je izvukla nož s drškom od
kosti i kleknula nad majku, kao seljak koji je krenuo priklati svinju. - Gudrin!
- zazvala je. - Otvori vrata! Neka nas svi vide!

Uske, blatnjave noge prošle su pored nas. Grančice utkane u kožu

automate jalovo su ležale kad sam ga vidjela po zimi, a sada su gorjele u slavi
smaragdnog lišća i grimiznih cvatova.

- Glupačo! - povikala sam na Tryce. - Što si učinila?! Ostavila si ga na

životu!

Trycin je pogled bio prikovan za majčin vrat. - Žrtvovala sam dijete.

Glasovi i koraci okupili su se u odaji dok su Trycini vojnici dopratili

dvorane kraljice Rayneh.

- Žrtvovala si dijete - ponovila sam. - Što misliš, što je vlast? Misliš da

kraljice uvijek dobiju što žele? Ne možeš zapovijedati magiji, Nepromišljeno
Dijete.

- Tiho! - ljutnja je stanjila Trycin glas. - Zahvalna sam Vam na pomoći,

Velika Damo, ali ne smijete tako razgovarati sa svojom kraljicom.

Odmahnula sam glavom. Neka glupavo dijete radi što hoće. Pripremila
sam se za neizbježan povratni udarac magije.

Tryce je podigla nož. - Neka svi okupljeni vide da je ovo kraljica Rayneh,
Kraljica koja je naređivala Kćeri! Ja sam njezina nasljednica, Tryce Hrabrog
Koraka. Čujte me! Ovo činim za Zemlju Cvjetnih Brežuljaka, za našu čast i
našu snagu. Ali činim to i sa žaljenjem. Majko, nadam se da ćeš biti slobodna
u smrti. Neka tvoj duh leti na slatkim povjetarcima s velikom pticom sunca!

Nož je poletio prema dolje. Grimiz je potekao niz tijelo Rayneh, niz
tepihe, niz Trycine noge. Na trenutak sam pomislila da sam bila u krivu u
vezi s djetetom - možda ga je dovoljno voljela - ali kad je krv potekla preko
osušenih latica rasutih po podu, žarko je svjetlo bljesnulo u prostoriji. Tryce
se naglo odmaknula kao da ju je nešto pogodilo. *
 Kraljičina rana je nestala. Gledala me s iznenađenim, veselim očima. -
Nisi me izdala!

- O, jesam - rekoh. - Samo je tvoja kći nesposobna.

Vidjela sam samo jedno rješenje problema koji je Tryce stvorila - živa
krv nekoga kog sam voljela još je uvijek prožimala tepihe i nakupljala se na
kamenu.

Magija je pomalo živa. Ponekad više voli pjesničku istinu od one

doslovne. Umočila sam prste u kraljičinu prolivenu krv i izgovorila: - Dama
koja je ubrala Crveno Cvijeće pod Tvojim Prozorom te izdala.

Bacila sam prikupljenu krv na Rayneh. Osušene su se latice raspale.

Kraljica je vrištala dok su se moje magične zaštite povlačile.

Tryce se odmah stvorila pored svoje majke. Rayneh me pogledala netom

prije nego što je Tryce zarila nož u njena prsa. Mislila sam da će mi možda,
makar jednom, pokazati dio proračunate ranjivosti. Ali ovaj put nije bilo ni
traga ranjivosti, ni boli, ni izdaje, čak niti umora, samo savršena kraljevska
staloženost.

Tryce je probola majčino srce. Pustila je da joj tijelo padne na tepih.

- Pogledajte moju pobjedu! - izjavila je Tryce. Čvrstog stava okrenula se

prema svojim podanicima. Stopala su joj bila čvrsto na zemlji, spremna za
napad ili obranu. Sudeći po njenoj donjoj polovici, bit će odlična kraljica.

U meni su se izmiješali osjećaji oprosta, ugode, žaljenja i zadovoljstva.

Pomaknula sam se prema granicama svog pritvora, licem prema Rayneh na
izdisaju.

- Budi hrabra - rekla sam joj - uskoro ćemo obje biti slobodne.

Njene usne micale su se polako, a jezik joj se pleo. - Zašto misliš... ?

- Umrijet ćeš - rekoh - a kad napustim ovo tijelo i Kyan će umrijeti. Bez
vas dvoje ništa neće moći zadržati čaroliju.

Rayneh je ispustila zvuk za koji sam pretpostavila da je smijeh. - O, ne,

draga moja Naevo ... nije tako jednostavno ...

Od panike mi se stislo grlo. - Tryce! Moraš naći onaj komad leucita -

.- .. snažnije od kamena. Samo smrt može uspavati tvoj duh ... a već si
mrtva...

Opet se osmjehnula.

- Tryce! - povikah. - Tryce!

Djevojka se okrenula. Na trenutak mi je vid postao jasan kao za života.

Vidjela sam kraljicu Nepromišljeno Dijete s rukama automate oko njenog
struka, oboje rumeni od sreće i uspjeha. Tryce se okrenula kako bi poljubila
čvor u drvetu koji je predstavljao njegova usta i moj se vid ponovno zamutio.

Trenutak nakon toga Rayneh je umrla.

A trenutak nakon toga, Tryce me otpustila.

~
Ako moja priča nije mogla završiti mojom smrću, trebala je završiti tamo,
u kraljičinim odajama, kada sam se osvetila.

Nije završila.

~
Tryce me često tražila za savjet u prvim godinama njene vladavine.
Upoznala sam se s nejasnim obrisima slika u njenim odajama, škiljeći kako
bih promotila umirujuće scene ptica koje su se gnijezdile na sniježnim
grančicama, kupale u planinskim potočićima, letjele kroz sunčana neba.

- Zar nemaš savjetnike za ovo? - odbrusila sam joj jednog dana.

 Tryce je zastala preda mnom, zaklanjajući mi pogled na carića kojeg je
naslikao Umjetnik bez Milosti.

- Razumijete li kako mi je? Dvor me još uvijek zove Nepromišljeno

Dijete koje bi postalo Kraljicom, zbog Vas!

Gudrin ju je krenuo utješiti. Držala ga je blizu, maženog i razmaženog,

kao mačku na uzici. Naslonila je glavu na njegovo rame dok joj je gladio
ruke. Izgledalo je to previše uobičajeno. Tko zna koliko se često upuštala u
takve vrtloge osjećaja.

- Ženama može biti teško primati naredbe mlađih od sebe - rekoh.

- Rodila sam dvije zdrave kćeri - rekla je mrzovoljno. - Kada razgovaram

s drugim ženama o porodu kažu mi da ne mogu, da 'tijela žena nisu
napravljena za porod'. E pa ako žene ne mogu roditi, što sam onda ja?

Prešutjela sam odgovor.

- Okupiraju me svojim sitničavim raspravama o pravima ispaše i razdiobe

žita. Kako da planiram rat kad mi odvlače pažnju cjepidlačenjem? Razbojnici
su nam još uvijek pred nosom, a lude babe ne žele pristati na ono čime ih
možemo pobijediti!

Automata je suosjećajno brujao. Tryce ga je odgurnula i nastavila

nervozno koračati.

- Barem imam Vas, cijenjena teto.

- Za sada. Sigurno ti ponestaje domaćina. - Podigla sam ruke da bih

proučila mlade, nepoznate prste. Sasušeno blato je prekrivalo raspucale
nokte. - Tko je to? Netko koga poznajem?

- Šaptačice smrti mi ne dozvoljavaju da koristim njihova tijela. Kakva su

ovo vremena kad umiruće starice ne žele otići koji dan ranije za dobrobit
Zemlje?!
 - Tko je to? - ponovila sam.

- Morala sam Vas prizvati u tijelo običnog lopova. Do toga je došlo.

- Što si očekivala? Da će vjetar poslati stotinu pjevica da cvrkuću

hvalospjeve na tvojoj krunidbi? Da će s neba padati ušećerene naranče, a na
smrznutim peteljkama cvasti cvijeće?

Tryce je ljutito zurila u mene. - Ne možete sa mnom tako razgovarati!

Možda sam Nepromišljeno Dijete, ali još sam uvijek kraljica! - Stala je na
trenutak kako bi se sabrala. - Dosta brbljanja. Dajte mi čaroliju koju sam
tražila.

Tryce me prizivala na službena događanja da posvjedočim iz tijela

neželjene sluškinje ili istrošene rodilje. Prisustvovala sam svakoj od četiri
ceremonije tijekom kojih je Tryce odjevena u kraljevsko plavu predstavila
svoje novorođene kćeri: četiri mala, zelena svežnja, svaki izašao iz Kraljičina
vlastita tijela. Gadilo mi se, ali sam šutjela.

Također me prizvala na dvorsku svečanost u čast dodjele službene titule

Gudrinu, smišljene kako bi mu dala značaj u kraljevskim krugovima.
Poštovani Zefir ili neka takva glupost. Svečanost je održana u jesen, dok je
crveno i žuto lišće prekrivalo Gudrinova ramena poput plašta. Tryce se
pravila da ne čuje nezadovoljna gunđanja, ali postajala su sve glasnija.

Kad sam posljednji puta vidjela Tryce, prizvala me u panici. Stajala je u

nepoznatoj sobi golih kamenih zidova i uskih prozora kroz koje je škripao
oštar vjetar. Njene su halje bile okaljane tuđom krvlju. - Sestre su me izdale! -
rekla je. - Rekle su ženama iz doline da sam ih htjela pretvoriti u rodilje i
povele ih u pobunu protiv dvorca. Tisuću žena u maršu! Morala sam ih sve
pobiti. Sumnjala sam na Darnishu cijelo ovo vrijeme, ali Peni me naizgled
slijedila. Prošle je jeseni sama rodila dijete. Crva, doduše, ali slijedeće je
moglo biti kći. Rekla je da želi pokušati!

- To je njihova krv?•

Ispružila je krvave ruke i žalosno se zagledala u njih, kao da nisu dio nje.-
Gudrin im je pomagao. Morala sam ga razlomiti na grančice. Mora da su ga
začarale. Ne mogu zamisliti...

Glas joj je posrnuo. Dala sam joj vremena da obuzda svoj

nedostojanstveni ispad.

- Izgleda da si ovladala situacijom - rekoh. - Ponekad se kraljica mora

suočiti s takvim događajima. Važno je ne pokazati slabost pred svojim
dvoranima.

- Ne razumijete! To nije sve. Dok smo se mi borile među sobom,

razbojnici su napali Polja koja uživaju pod otvorenim nebom. Zauzeli su pola
Zemlje! Pružamo otpor u Dvorcu gdje nestaje nade, ali ne možemo ih
zadržavati vječno. Nekoliko tjedana, u najboljem slučaju.

Rekla sam im da će se ovo dogoditi! Trebamo više kćeri da nas brane!

Ali, nisu me htjele slušati!

Rayneh bi znala kako iskazati svoj gnjev uz kraljevsku hrabrost, ali Tryce
je bila nagla i nepromišljena. Nosila je svoje osjećaje kao parfem. - Smiri se -
opomenula sam je. - Moraš se usredotočiti.

- Razbojnici su poslali poruku u kojoj su opisali što će napraviti meni i

mojim kćerima kad osvoje dvorac. Uhvatila sam glasnika, spalila mu jezik i
dala ga rodiljama. A, kad su one završile s njim, uzela sam ono što je od
njega ostalo i katapultirala ga nazad u razbojnički kamp. Mogla bih to isto
napraviti svakome od njih, a još uvijek ne bi bilo dovoljno da mi nadoknadi
to što moram slušati njihove podle, kukavičke prijetnje.

Prekinula sam njenu tiradu. - Dvorac gdje nestaje nade nalazi se na

uzvišenom tlu, ali ako si već izgubila istočna polja, bit će ga teško obraniti.
Povedi svoje žene u Vrhove izdaje, gdje pastiri hrane svoja stada. Tamo
nećeš moći uspostaviti tradicionalnu obranu, ali niti oni neće moći lako
napasti. Morat ćete se sukobljavati u malim skupinama, gdje bi vam ženska
magija trebala dati prednost.

- Moja je zapovjednica predložila isto - reče Tryce. - Ima ih previše. To je

kao da pokušavamo zaustaviti rijeku branom od svile.

- Bolje to, nego ostati ovdje.

- Čak i da uspijemo doći do pat pozicije u Vrhovima izdaje, razbojnici će

imati naša polja za uzgajanje hrane i naše rodilje za rađanje djece. Ako nas ne
mogu osvojiti ove godine, uništit će nas u sljedećih deset. Trebamo nešto
drugo.

- Ne postoji ništa drugo.

- Smislite nešto!

Razmislila sam.

Prisjetila sam se svojih dana obuke. Sjetila sam se zaključane sobe u

majčinskom domu gdje je sluškinjama uvijek bio zabranjen ulaz, a koju smo
moje rođakinje i ja svakodnevno ribale kako bismo naučile biti postojane i
rigorozne.

Sjetila sam se stola od cedrovine za kojim me teta Finiš naučila slikati

ptice. Isprva s najsitnijim detaljima koji su se mogli postići uljanim bojama, a
zatim sve većim, smanjivanjem broja pokreta kistom, sve dok nisam mogla
prizvati srž ptice bez kista.

Sjetila sam se crvenih ormara s puno ladica gdje smo čuvali listovku i
zimočaj, prah trnjike i esenciju urlike. Sjetila sam se svoje rođakinje Alne,
koja je uvijek voljela šefovati, kako panično leti kroz hodnike nakon što je
provalila u ladicu i pomiješala dvije trave koje nisu smjele doći u dodir.
Njena uplašena grimasa pretvorila se u kljun koji ju je zauvijek ušutkao.

Sjetila sam se godine koju sam provela putujući kako bih upoznala
magiju drugih zemalja. Bila sam užasnuta ritualima na koje sam naišla, u
kojima su žene mokrile na svoje pragove kako bi otjerale duhove i počupale
si svu kosu kada su im najstarije kćeri postale punoljetne. Hodala sam s
odaslanicama i pletiljama i šaptačicama i naučila tajne magije, koje je moj
narod stoljećima krivo shvaćao. Sjetila sam se tri užasne noći koje sam
provela u drevnim ruševinama Pustinje koje nije trebalo biti, molivši duhove
koji su je opsjedali da predaju tajne svoga prokletog grada, jedan po jedan,
moji su pratioci umirali, tako da sam provela dane u pustinji kopajući
grobove za one koje su duhovi smatrali nedostojnima. Treće su me zore
pričestili i poslali kući obdarenu mudrošću.

Sjetila sam se povratka u Zemlju Cvjetnih Brežuljaka i svog doprinosa

znanju sadržanom u majčinim zaključanim sobama. Sjetila sam se svega, ali
se nisam mogla sjetiti ničega što bi pomoglo Tryce.

Sve dok jedno sjećanje nije doskakutalo iz neočekivanog mjesta - čarolija

koju sam naučila putujući s pastirima, a ne čarobnicama. Bila je to stara
magija koju su seljaci koristili kad su htjeli ukloniti neželjenu sortu.

- Moraš izazvati pošast - rekla sam.

Zagledala se u mene. U očima sam joj vidjela nadu i shvatila kako je

očekivala da ću je i ja iznevjeriti.

- Nađi bolesno dijete i prekini njegovo liječenje. Nahrani ga utrobama

komaraca, iznutricama i prljavom vodom da se razboli još više. Napravi mu
rane i pusti da se zagnoje. Kad mu čelo bude toliko vruće da peče na dodir,
ubij ga i njegov dah posveti suncu. Sljedećeg jutra kad izađe sunce, njegove
će zrake proširiti pošast.

- I ubit će razbojnike?

- Veliki broj. Ako stvoriš istinski zarazan soj, možda pobije većinu. A
djecu će im sasjeći kao kosa žito.

Tryce je zapljeskala krvavim rukama. - Odlično!

- Moram te upozoriti - i tvoja će djeca nastradati.

- Molim?!

- Pošast začeta u čedu pobit će svu djecu. Tako to ide.

 - Nedopustivo! Tražim Vas pomoć, a Vi me pošaljete da ubijem svoje
kćeri?

- Već si ubila jednu, zar ne? Da spasiš automatu?

- Ludi ste kao one dvorske babe! Treba nam više kćeri, ne manje!

- Nadaj se da možeš nagovoriti žene da rađaju, tako da obnovite

populaciju brže nego razbojnici svoju.

Tryce je izgledala kao da me želi tisuću puta prokleti, ali zadržala je jezik
za zubima. Oči su joj bile uske i tamne. Tihim, ljutim glasom rekla je: -
Učinit ću to.

Bile su to iste riječi koje je izgovorila kada je obećala žrtvovati Gudrina.

Toga sam je puta uspjela spasiti unatoč njenoj gluposti. Ovoga puta možda
neću uspjeti.

~
Kad me sljedeći put pozvala, nisam ništa vidjela. U svijet me dopratilo
udaljeno mukanje i smrad naguranih životinja.

Zabrinut je glas probio buku: - Je li uspjelo? Jeste li ovdje? Laverna, jesi

li to ti?

Dezorijentirano sam opipala svoj okoliš. Ruke su mi se susrele s

granicom prizivanja.

- Laverna, to više nisi ti, jel' da?

Grlo me peklo od mirisa gnojiva. Nakašljala sam se. - Ja sam Naeva.

- Za ime dana, uspjelo je! Molim vas, Vječno Budna, trebamo Vašu
pomoć. Muškarci su vani. Ne znam koliko ih dugo možemo zadržavati.

- Što se dogodilo? Je li Kraljica Tryce mrtva?

 - Kraljica Tryce?

- Nije bacila pošast, zar ne? Sebično derište. Gdje su razbojnici? Jeste li u
Vrhovima izdaje?

- Vječno Budna, usporite. Ne pratim vas.

- Gdje ste? Što su sve razbojnici zauzeli?

- Ovdje nema razbojnika, samo vojska kralja Adrika. Njihovi su vojnici

bili sretni dok smo god plaćali poreze i klanjali se povorkama. Sada žele da
budemo kao oni, da štujemo njihove bogove i pustimo da nam muškarci
naređuju. Nekolicina nas se pobunila i stala pred guvernerovo kazalište i sad
je na nas poslao čarobnjake. Spalili su nam grad magičnom vatrom. Borimo
se zadnjim snagama u prenoćištu van grada. Štalu smo ostavili za prizivanje.

- Ženo, ti si poludjela! Muškarci ne vladaju takvom magijom!

- Ovi vladaju.

Obližnji je magarac počeo njakati i novi je miris ispunio zrak. Izvana je

dopirao zvuk gorenja i povici muškaraca i djece.

- Izgleda da smo zašli u slijepu ulicu. Nisi nikad čula za Zemlju Cvjetnih
Brežuljaka?

- Nikada.

Dovoljno sam hodala kroz Pustinju koje nije trebalo biti da razumijem
kako civilizacije mogu propasti. Žene i vrijeme otišli su dalje, nemilosrdni i
ravnodušni kao pijesak.

- Tako dakle.

- Žao mi je. Nisam baš dobra u ovome. Ovo je moje prvo prizivanje. Prije
je to radila teta Hetta, ali su je zaklali kao svinju i pustili da joj tijelo izgori.
Bardus kaže da prže tijela i jedu ih, ali ne vjerujem da to itko može napraviti.
Može li? Hetta mi je sto puta pokazala kako se to radi, ali nisam nikad sama
probala. Ona bi to bolje učinila.

- Sad mi je jasno zašto ništa ne vidim.

- Ne, to je dijete, Laverna. Slijepa je. Ona samo priča. Njena blizanka,
Nammi vidi, ali je nijema.

- Blizanka?

- Nammi je ovdje. Pruži ruku svojoj sestri, Nammi. Dobra curica.

Mala je ručica uhvatila moju. Bila je ljepljiva od znoja. Stisnula sam je.

- Nije pošteno tako joj oduzeti sestru - rekoh.

- Zašto bi je itko oduzeo?

- Umrijet će kad napustim ovo tijelo.

- Neće. Nammina će je duša dozvati nazad. Zar vi niste koristili blizance?

- Ne. Naši su domaćini umirali.

- Vaš je narod bio okrutan.

Opet tišina. Imala je pravo, iako nikad nisam na taj način razmišljala. Bili
smo pravedan narod. Bili smo nepokolebljiv narod.

- Želite moju pomoć u borbi protiv šamana? - upitah.

- Teta Hetta je rekla da Vječno Budne nekad mogu treptajem ugasiti

magiju sedam milja uokolo. Ili mahnuti rukom i pomesti vod muškaraca kao
uragan.

- E pa ja ne mogu.
 Utihnula je. Razmislila sam o njezinoj situaciji.

- Imate li ovdje stoke? - upitala sam.

- Sve što nije stalo u štalu ugurano je u prenoćište. Tamo je još gore, ako
to možete zamisliti.

- Možete li uhvatiti jednog vojnika?

- Dok smo bježali zarobili smo neke. Jednog smo morali ubiti, ali ostali
su vezani u dvorištu.

- U redu. Ubijte ih i pomiješajte njihovu krv sa žitom iz ostave pa iz toga

ispecite kruh. Tim kruhom nahranite životinje. Napunit će ih ratničkim
bijesom pa će krenuti u lov na vaše neprijatelje.

Oklijevala je. Čula sam kako joj se noge miču po sijenom pokrivenom
podu.

- Ako to napravimo nećemo imati niti žita niti stoke. Kako ćemo
preživjeti?

- Ionako bi morali napustiti ostavu kada bi Crv koji Glumi Kraljicu

poslao pojačanje. Kada bude dovoljno sigurno da odete, neka vas slijepo
dijete povede do Mjesta gdje je sunce radosno. Smjer koji ona odabere bit će
najsigurniji.

- Hvala - reče žena. Glas joj je bio napet i umoran. Bilo je jasno da je
tražila lakši način, ali bila je dovoljno mudra da prihvati ono što je dobila. -
Pred nama je divlji put koji ćemo morati ukrotiti.

-Da.

Žena je iskoračila. Njen je korak uzburkao miris suhog sijena. - Niste

znali za svoju zemlju?

- Nisam.
 - Žao mi je. Sigurno vam je -

Nijemo je dijete zacvililo. Vani su se uzvici pojačali.

- Moram ići - reče žena.

- Sretno - rekla sam iskreno.

Osjetila sam Lavernu kako me okrznula kad sam potonula nazad u svoj
nemiran san. Njena je duša zasvijetlila kao novčić ostavljen na suncu.

Više nikad nisam vidjela tu ženu niti njen narod. Volim misliti da su
preživjeli.

~
Nije mi se svidjelo u što se svijet pretvorio kad je nestala Zemlja Cvjetnih
Brežuljaka. Dugo su me vremena prizivali samo muškarci. Mnogi su bili
nezdravo blijedi oštrih, uskih crta lica i neprirodno svijetle kose. Čarobnjaci s
bradicama bahatih su se svojim tričavim znanjem pokušavajući me zapanjiti
pirotehnikom. Naredili su mi da otkrijem magične tajne koje je njihov narod
zaboravio. Ponekad sam šutjela. Ponekad sam ih navela na krivi put. Jednom
mi je pogrbljeni divljak s pletenom bradom naredio da mu otkrijem tajnu leta.
Rekla sam mu da otrči prema najjačem vjetru i moli Ljubavnicu Neba za
uslugu. Kad ga je rok dohvatio, osjetila sam divljačku radost. Bar su se ptice
još sjećale kako kazniti crve koji pokušavaju ukrasti žensku magiju.

Patila sam zbog svoje male pobjede. Nije me imao tko otpustiti; bila sam
zarobljena na malom travnjaku obrubljenom zečjim glavama koje su činile
krug prizivanja. Tresla sam se kroz vjetrovitu noć, dok se nisam dosjetila
odgurnuti jednu od glava. Otkoturala se po travi, a moj je duh potonuo u
zemlju.

Muškarci su me drugačije tretirali od žena. Bila sam naviknuta da me

prizivaju kraljice i zapovjednice iščekujući moj savjet o započetim bitkama.
Muškarci su izbjegavali moje mišljenje, oni su htjeli moje moći. Jedan me
prizvao u kutiju, misleći me zarobiti kao nižeg demona kojeg se može
natjerati da ispunjava želje. Izgovorila sam rimu koja mu je opekla prste. Kad
je povukao ruku, poklopac se zatvorio i bila sam slobodna.

Naša se magija temeljila na pticama i vjetru. Ovi su novi čarobnjaci kao

kućne ljubimce držali stvorenja zle krvi i oštrih zuba: vukove, medvjede i
jaguare. Mi smo prikazivale sunčevu ljepotu i sjaj, sa crvenim perjem žarkog
svjetla istkanim u krila koja su ga nosila preko neba. Njihovo je sunce bilo
sirovo i nazubljeno - zlatni krug okružen šiljcima koji su se izvijali poput
kičastih noževa koje sam kao mlada znala viđati u stranim gradovima.

Muškarci su me zvali Kraljica Kučka. Tvrdili su da toliko mrzim svoju

utrobu da sam htjela prokleti sve muškarce neplodnošću, ali da mi se urok
osvetio i usmrtio me. Navodno sam se objesila. Ili, da sam htjela rasporiti
svakog muškarca na dan hoda od granica moje zemlje. Ili da sam začarala
cijelo kraljevstvo u žive leševe kako ne bih nikada zatrudnjela. Navodno, sve
sam to napravila i iz osvete što sam ostala trudna. Izbjegavala sam muškarce i
oplođivala žene magijom. Udala sam se za tisuću muževa i sve ih pobila.
Ubila sam kralja, svog muža, a njegovu glavu nabila na kolac ispred dvorca i
onda natjerala sve uplakane žene da to isto učine svojim muževima. Poludjela
sam kad sam saznala da su mi muž i sin umrli i naredila da se pogube svi
muškarci u kraljevini, kako nitko ne bi mogao imati ono što je meni
uskraćeno. Bila sam rođena kao dječak, ali me očev suparnik kastrirao pa
sam mrzila sve prave muškarce. Naredila sam da svakoj ženi koja doji odrežu
grudi. Naredila sam da mom ljubavniku odrežu genitalije i prišiju ih na mene.
Naredila sam da mi zašiju rodnicu kako nikad ne bih mogla roditi. Naredila
sam svima u mom kraljevstvu da me zovu muškarcem.

Pretpostavili su da moja magija proizlazi iz mojih genitalija. Bili su

iznenađeni kad su vidjeli da se nisam skinula kako bih izmiješala sastojke u
svojoj rodnici ili koristila menstrualnu krv da bacim čini. Također su se
začudili kad sam se naljutila kad bi me pitali takve stvari.

Najgori među njima vjerovao je da mi može ukrasti magiju silovanjem.

Prizvao me u bezvrijednu mršavu djevojku, onakvu kakvu bismo u Zemlji
Cvjetnih Brežuljaka proglasili preslabom da bude žena i prekrhkom da bude
rodilja. Da bi svoj plan proveo u djelo, morao je krug prizivanja napraviti
dovoljno velikim da u njega stane krevet. Kad se popeo na mene, otkinula
sam mu glavu.
 Najbolji među njima prizvao me ubrzo nakon toga. Bio je to nervozan
mladić drhtavih prstiju koji je pronašao način da moj duh prizove u svoje
vlastito tijelo. Knjige i svici bili su razbacani po njegovoj sitnoj, mračnoj
sobi, površina umrljanih voskom zaboravljenih svijeća. Bilo je čudno
razgovarati s njim kroz ista usta, gledati istim očima.

Nije nam trebalo dugo da shvatimo da nam ne trebaju riječi. Znanje i

iskustvo pretakalo se iz jedne duše u drugu kao dvije boje koje se miješaju.
Gledao me kao djevojku dok sam jahala s Rayneh i osjetio sunce na mojim
leđima koje me peklo dok sam kopala grobove u Pustinji koje nije trebalo
biti. Trgnuo se kad je vidio crva koji me pokušao silovati. Ja sam ga vidjela s
petero braće, bez roditelja i krova nad glavom, kako skupljaju otpatke da bi
se prehranili. Vidjela sam kako je naučio čitati pod vodstvom putujućeg
pisara koji je nosio knjige iz grada u grad. Osjetila sam nelagodnu mješavinu
ljubavi, poštovanja i straha prema učitelju koji ga je naučio pisarstvu i
jednostavnoj magiji u zamjenu za seks i ropstvo. Nisam znala da je takav
osjećaj, rekla sam mu. Ni ja, odgovorio je. Zurili smo jedno u drugo kroz iste,
zelene oči.

Pasha je trebao naći načina da zaustavi obližnji vulkan prije no što uništi
njegovo sitno kraljevstvo. Podrhtavanje je već uzdrmalo zgrade
navještavajući katastrofu.

Možda mu nisam trebala pokazati kako, ali nije to bila duboka ženska
čarolija. Osim toga, sve je izgledalo drukčije unutar njegova uma. Nikad
nisam s nekim bila tako bliska.

Krenuli smo zajedno provesti čaroliju. Dok smo prikupljali pepeo

određenih obitelji iz svakog od dvanaest gradova kraljevine, pitala sam ga -
Zašto me nisi otpustio? Zar ti ne bi ovo bilo lakše učiniti sam?

Umrijet ću kad me napusti tvoj duh - odgovorio je i tada sam mogla

vidjeti istinu koju je krio od mene.

Nisam željela da umre. - Onda ću ostati - rekla sam. Neću ti se miješati u

život. Povući ću se kolikogod mogu.
 Ne mogu dugo zadržati čaroliju- rekao je. Osjetila sam njegovu tugu i
odlučnost. Ispod njih, osjetila sam još dublju tugu radi neostvarenih planova.
Želio je najmlađeg brata naučiti čitati i pisati tako da mogu zajedno otići iz
ovog sela i otvoriti pisarsku radnju u gradu, možda čak i zaraditi dovoljno
novaca da prehrane preostalu braću.

Sjetila sam se Laverne i Nammi i pokušala uvjeriti Pashu da možemo

prilagoditi magiju blizanaca njemu i njegovom bratu. Rekao mi je da imamo
vremena samo za zaustavljanje vulkana. Kraljevstvo je važnije od mene -
kazao je.

Iskopali smo rupu podno vulkana i u nju usipali prikupljeni pepeo.

Miješali smo ga perom feniksa dok se nije zapalio i tako priuštili vulkanu
simbolično spaljivanje gradskih peći. Gusti oblak dima uzdigao se iz prijeteće
planine, a onda se sve smirilo.

Gotovo je - ustanovio je Pasha - iscrpljen i pun olakšanja.-Uspjeli smo.

Sjedili smo zajedno do sumraka kada je njegova snaga počela kopnjeti.

Moram te pustiti - rekao je.

Nemoj - molila sam ga - Pričekaj. Vratimo se u grad. Možemo pronaći

tvog brata. Naći ćemo načina da te spasimo.

Ali magija u njemu počela se odmotavati. Podsjetila me na drevne

tapiserije u Dvorcu gdje posustaje nada, predugo izložene moljcima i
vremenu. Pasha je izgubio kontrolu nad stopalima i prstima. Misli su mu
počele lutati. Dolazile su sporo i u velikim razmacima. Dah mu je zastajao u
plućima. Prije nego što ga je život potpuno napustio moj se duh izgubio,
ostavivši ga da umre sam.

Nakon toga nisam imala dovoljno hrabrosti da se odazovem prizivanjima.

Kad bi me muškarci prizvali, odgurnula bih predmete kojima su me vezivali i
nestala. S vremenom su prizivanja prestala.

Nikad prije nisam bila svjesna vremena koje sam provela pod zemljom,
ali kako su se godine između prizivanja protezale, počela sam osjećati
naznake: sivo bijele uzorke i tihu, nedefiniranu bol.

Kad su me ponovno prizvali, skoro sam osjetila olakšanje. Kad sam

shvatila da me prizvala žena, doista sam bila iznenađena.

~
- Nisam mislila da ću uspjeti - reče žena, kože boje breskve i okrugla lica
s podbratkom koji je njenoj vilici davao mekoću. Nosila je velike naočale s
brušenim zelenim lećama koje su joj davale izgled kukca. Bodlje kao u
dikobraza činile su tanku liniju od vrha njenog nosa sve do tjemena gdje su se
širile u grivu. U zraku se osjećala jetka aroma dima - ženin osobni miris ili
ostatak neke čarolije.

Osjećala sam kako me istovremeno privlači živost stvarnog svijeta i

odbija pomisao na boravak u njemu. Ostala sam mirna uživajući u mirisima,
prizorima i zvukovima.

- Ne moraš se praviti da te nema - reče žena. - Slamnati obično ne trepću

sami. Niti ne dišu.

Spustila sam pogled i vidjela jednostavno tijelo sačinjeno od slame,

zglobova povezanih nečime što je ličilo na konop. Podignula sam slamnatu
ruku i ispružila svaki prst, zapanjena zglobovima koji su se naborali, ali nisu
popucali. - Što je ovo? - Glas mi je zvučao suho i ispucalo, ali nisam znala je
li to zbog slame ili zbog nedostatka upotrebe.

- Ne čudi me da ti je to novo. Slamnati su tek nedavno izmišljeni.

Uklonili su mnogo neugodnosti blizancima i svima ostalima koji su imali
nezahvalan zadatak pustiti Besane da im preotmu tijelo. Olin Spretni - to je
čovjek koji ih je izumio -završio je naučničku školu iste godine kad i ja.
Dvadeset godina kasnije? Promijenio je cijelu struku. A ja se tu motam po
knjižnici. Ali, valjda netko mora naučiti studente kako razlikovati Pinderov
dah od Ljetne dvocvjetke.

Žena je posegnula u moj krug prizivanja i povukla me za uho. Slama je

pucketala.
 - To je pozdrav - rekla je. - Povuci i ti moje.

Nevoljko sam ispružila ruku, očekujući da moju gestu osujeti nevidljiva

granica. Međutim, prsti su mi prošli bez ikakvoga otpora i uhvatili ženino
uho.

Nasmijala se sa zadovoljstvom koje me podsjetilo na zadovoljstvo mojih

teta dok su mi pokazivale nove čarolije. - Ja sam naučnica Misa Pedantna. -
Podigla je kristalnu kuglu i zagledala se u nju. Pojavile su se čarobne gravure,
ispisujući riječi nepoznatim pismom. - A ti si Velika Dama Naeva koja je
brala Ružice kod Kraljičine Odaje, iz Kraljevstva u kojem vladaju Žene?

Namrštila sam se. Odnosno, pokušala sam - ne znam koliko se vidjelo na

mojem slamnatom licu: - Zemlje Cvjetnih Brežuljaka.

- Oh. - Ispravila je gravuru pomoću dugog oštrog alata. - Naši najstariji

podaci su bili krivi. To se događa češće nego što misliš. Činjenice se
pomiješaju s glasinama. Glasine postanu legende. Ubrzo se više nitko ne
sjeća što je povijest, a što priča za malu djecu. Na primjer, tvoj narod sigurno
nije imao žene nižeg ranga koje su držane u stadima zbog rađanja djece.

- Zvali smo ih rodilje.

- Zvali ste ih - njene su oči raširiše od užasa. No, jednakom brzinom

kojom se pokazao, šok je nestao s njenog lica. Zafrknula je nosom iskreno
zabavljena. - Morat ću pozvati nekog povjesničara. Za ovo bi dali desnu
ruku.

-Jeli?

Postajalo je sve jasnije da me ova žena doživljava kao relikviju.

Ogorčenje je ključalo u meni; ja nisam urna zametena pustinjskim pijeskom.
Ipak, u neku ruku i jesam.

- Ja sam samo naučnica koja voli njuškati - nastavila je. - Nalazim Besane
s kojima još nismo razgovarali. Nekad traženje po spisima i sklapanje
dijelova starih čarolija traje godinama. Tebe sam tražila tri godine. Spavala si
mračnim snom.

- Ne dovoljno mračnim.

Posegnula je u krug prizivanja da bi me potapšala po ramenu. - Vječnost

je pusta - rekla je. - Čak je i akademija pusta, a mi samo proučavamo
vječnost. Hajde, idemo prošetati. Pokazat ću ti knjižnicu.

Slamnate su oči zašuštale trepnuvši od iznenađenja. - Prošetati?

Misa se nasmijala: - Probaj.

Opet se nasmijala kad sam napravila oprezan korak naprijed pa onda još
jedan. Zglobovi slamnatog tijela škripali su svakim ukočenim pokretom.
Osjećala sam se nelagodno i nedostojanstveno, ali nisam mogla poreći
zadovoljstvo koje mi je donijelo kretanje.

Hajde - ponovila je, požurujući me.

Povela me niz hodnik od bijelog svjetlucavog mramora. Zidove su

ocrtavali tajanstveni simboli. Ostaci čarolija obojili su zrak mirisom cimeta i
spaljenih trava, pomiješanih s hladnim strujama iz spuštenog stropa. Pod pod
našim nogama bio je izlizan od brojnih koraka, ali u hodniku nije bilo nikoga
osim Mise i mene. Pitala sam se kako je zgrada napravljena za toliko ljudi
mogla biti prazna, osim učitelja nižeg ranga i pokojnice prizvane u lutku.

Odgovor sam dobila uskoro, kada smo se susreli sa skupinom studenata iz

susjednog prolaza. Zastali su kad su nas vidjeli i nijemo se zagledali u nas.
Misa se namrštila. - Što ste stali?! - rekla je i odmahnula im da odu. Kao da
su odahnuli kad su se okrenuli i pobjegli niz hodnik.

Obrijane glave i bezlične odore nisu mi rekle puno o studentima, ali bilo
mi je jasno da sam vidjela nešto što nisam trebala.

- Ovdje podučavate muškarce - ustanovila sam.

- Muškarce, žene, bespolce - reče Misa. - Tko god dođe. Naravno, ako
zadovoljava.

Osjetila sam šum razočaranja: još jedna grešna, degradirana kultura.

Nisam se trebala ni nadati. - Tako, dakle - rekoh, ne uspijevajući sakriti
ogorčenost.

Misa ga nije primijetila. - Mnoge su kulture uspostavile zasebne sustave

magije za žene i muškarce. Vaša je kultura bila ekstremna u tome, ali ne i
jedina. Muškarci vladaju iscjeliteljskom magijom, a žene vremenskom
magijom, ili obrnuto. Sve je to vrlo kruto i neznanstveno. Jeste li ikad
pokušali naučiti muškarca da nariče za ponoćnu kišu? Možda i jeste, ali to je
onda bio samo jedan muškarac, a njegov je duh sigurno bio više ženstven
nego muževan. Takvi ostaju zapamćeni kao iznimke, a ne kao proturječje
pravilu. Sjeti se Locasa Followa s cvrčcima, ili Petrina od Atscheka, ili na
primjer, sa ženske strane, kraljice Urte. Naravno, ako muškarac kojeg
postavite da pjeva ljubavne pjesme uraganima ne može raspiriti ni povjetarac,
to je odličan dokaz. Muškarci ne mogu ispjevati vrijeme. Čak ni ako neki
drugi muškarac može. Strogost, to je najvažnije. Dok nemaš dokaza, sve
može biti krivo. Sada znamo da nema razlike između magičnih sposobnosti
spolova, a znali bismo i ranije da su se postavljala prava pitanja. Jesi li znala
da u sjevernoj pustoši postoji mjesto gdje vjeruju da samo ljudi koji
posjeduju i muške i ženske genitalije mogu vladati magijom?

- Budale.

Misa je slegnula ramenima.

- Svi kad-tad ispadnu budale. Volim se igrati sa svojim studentima -

pogađamo što će se sljedeće pokazati netočnim. Zavidim ti na sposobnosti da
živiš vječno i saznaš.

- Ne bi trebala - rekoh, iznenađena vlastitom ogorčenošću. - Ljudi iz

budućnosti mogu jednako tako uništiti vaše istine kao i otkriti vaše pogreške.

Okrenula se prema meni, licem prekrivenim empatijom. - Možda si u

pravu.
 Ušli smo u prostranu sobu obloženu mahagonijem, dovoljno veliku za
smjestiti roka. Zakrivljeni tornjevi polica gradili su složeni labirint. Misa me
brzom preciznošću povela kroz uske prolaze.

Na policama su bile izložene prizme raznih veličina i oblika. Kristalne

piramide stajale su pored metalnih valjaka i kugli od opsidijana. Bilo je i
čudnijih stvari, poput oblika ispletenih od čeličnih niti ili očvrsnute lave koje
nisam znala opisati riječima.

Iznad nas, prozirna je kupola otkrivala noćno nebo posipano zvijezdama.

Među svjetlucavim točkicama nisam mogla raspoznati niti jedno zviježđe;
kao da je sve zvijezde koje sam poznala sakupila neka divovska ruka i onda
ih nemarno razbacala po nebu.

Misa je cijelim putem pričala. - Ovo je akademska knjižnica. Samo u

ovom krilu nalazi se preko tri stotine čarolija, a već smo skoro popunili i
drugo. Moji se studenti već klade kad će započeti gradnja trećega. Klade se i
oko toga čiji će kip biti na ulazu. I, tko bi rekao, Olin Spretni je favorit.

Prošli smo brojne odijeljene stolove na kojima su ležali zemljovidi

nepoznatih rijeka i crvenih pustinja. Futrole sa zemljovidima, označene
nepoznatim jezikom, popunjavale su uske rupe između stolova.

- Tjeramo studente prve godine da memoriraju svjetske zemljovide - reče

Misa. - Naučnik mora razumjeti koliko toga treba naučiti.

Zastala sam kraj jednog od posljednjih stolova. Površina karte bila je

uzdignuta kako bi pokazala uzvisine. Pokušala sam zamisliti kako bi zemlja
koju je prikazivala izgledala odozgo, s rokovih leđa. Bi li Planine gdje se
odmara sunce mogle biti skrivene među tim nazubljenim vrhovima?

Misa je stala iza mene. - Skoro smo došli do mjesta koje sam ti htjela
pokazati - reče. Kad smo nastavile hodati, nije više govorila.

Stigle smo do mjesta gdje mramorne stube vode u spušteni prostor. Sišle
smo i ušle u sasvim drugu prostoriju iz koje su se lukovi polica s glavne
razine nazirali kao krug drevnih stabala.
 Svuda oko nas, odozgo nevidljivi, stajali su kipovi muškaraca i žena. U
izrezbarenim rukama držali su kugle čarolija.

- Ovo je Krug Besanih - reče Misa. - Ovdje je prikazan svaki Besani.

Barem oni koje smo našli.

Među pogrbljenim staricama i bradatim muškarcima divljih očiju, vidjela

sam čudne stvari. Duge oklopne bodlje stršale su iz kralježaka jedne žene.
Jedan je muškarac izgledao kao da nosi kacigu u obliku ovčje glave, sve dok
nisam vidjela da mu se uši savijaju iza glave i postaju ovnovi rogovi. Dijete
otvorenih usta pokazivalo mi je krug igličastih zubi poput pijavice.

- To nisu ljudi - rekoh.

- Jesu - reče Misa. - Ili su bili. - Pokazala mi je prazno mjesto između

bezubog čovjeka i vojnika čije je lice zaklanjala izrezbarena kaciga. - Tvoj će
kip biti ovdje. Kipar će htjeti razgovarati s tobom. Ili, ako ne želiš pričati s
njime, njegova pomoćnica može napraviti skicu.

Užasnuto sam gledala gomilu kamenih lica. - Ovo - zbog ovog si me

probudila? Zbog ove grupe spomenika?

Misine oči sjale su od uzbuđenja. - Kip je samo dio. Želimo znati što više
o tebi i Kraljevstvu u kojem Vladaju Žene. Oprosti, Zemlji Cvjetnih
Brežuljaka. Želimo učiti od tebe i naučiti te. Želimo da ostaneš!

Morala sam se nasmijati, uvredljivo i tužno. Bi li ova žena pitala komad

drevnog kamenog zida želi li biti izložen u muzeju? Čak si ni crvi koji su mi
pokušali oteti čarolije nisu toliko dozvolili.

- Žao mi je - rekla je. - Nisam se smjela tako izbrbljati. Dobra sam u

kopanju. Užasna sam s ljudima. Obično pronađem Velike i onda ih drugi
prizovu i dovedu ih u knjižnicu. Vijeće me molilo da ja to napravim zato što
sam prije akademije živjela u ženskoj koloniji. Ja sam, kako kažu, usmjerena
na žene. Mislili su da ćemo imati nešto zajedničko.

- Ljubav prema ženama je temeljna. Prirodna je poput vjetra. To nije neka

zajednička razbibriga.

- Ipak. To je više nego što bi dobila od Olina Spretnog.

Zastala je, ugrizavši se za usnu. Još je bila očito uzbuđena, iako je

razgovor pošao loše.

- Hoćeš li ostati bar malo? - pitala je. - Spavala si tisućljećima. Neće ti

škoditi malo svjetla.

Podrugljivo sam se nasmijala i počela tražiti da me protjera nazad u tamu,

ali njeno uzbuđenje uzburkalo je jezero za koje sam vjerovala da se zauvijek
umirilo.

Ono što sam naučila iz neprepoznatljivih karata i rasutih zviježđa jest da

je zaborav naknada za vječnost. Bila sam usamljena, bolno usamljena. Osim
toga, zavoljela sam Misino nespretno čavrljanje. Ponovno mi je pokazala
svjetlost i dodir i, čini se, čuđenje.

~
Kada bih ostala- rekla sam Misi- morala bi razumjeti da mi je bilo dosta
crva i njihovih pokušaja magije. Nisam željela da mi zagorčaju boravak na
svjetlu.

Kutevi Misinih usta prijekorno su se spustili, ali odgovorila je: -

Akademija nas stavlja na raskrižje mnoštva vjerovanja. Ponekad moramo
ostaviti svoja po strani. - Ispružila je ruku da me dodirne. - Svojim ostankom
daruješ nam veliki dar. Uvijek ćemo to cijeniti.

Misa i ja tijesno smo surađivale mojih prvih dana na Akademiji. Svađale

smo se oko svega. Naše su se uloge brzo i stalno izmjenjivale iz učitelja u
učenika i obratno. Počela bi mi postavljati pitanja i, dok bih joj pričala što
sam naučila u majčinim zaključanim sobama, prekinula bi me da mi kaže da
sam u krivu, da su njeni ljudi eksperimentirali s takvim stvarima i nikad nisu
dobivali dosljedne rezultate. Koji trenutak kasnije vikale smo jedna na drugu
svađajući se o tome što je magija, koje je njeno značenje i što želi - jer jedino
u čemu smo se slagale jest da je magija donekle živa.
 Misa je prekinula svoj učiteljski rad dok je radila sa mnom, tako da smo
imali čitave dane u velikom salonu u kojem je inače predavala. Magija
njenog naroda bila je i više nego površinski drukčija od moje. Oni su gradili
svoje čarolije u fizičke geometrije iscrtavajući zamršene jednadžbe koje su
određivale njihov oblik i sastav. Čak je i gradnja Akademije odražavala
magične namjere, iako mi je Misa rekla da su njeni učinci slabi i rasipani.

- Magija je kao arhitektura - govorila je. - Moraš sagraditi pravu posudu u

kojoj magija može rasti. Pravi dom za njeno srce.

- Zanemaruješ njenu poeziju - odgovorila bih joj. - Ona voli biti

zadirkivana slikama, privoljena ironijom. Želi se nadmudrivati.

- Tvoje čarolije su nasumične! - pobunila bi se. - Čak ni ti ne razumiješ

kako djeluju. Priznala si to. Učinci su promjenjivi, nepredvidivi. Nedostaje
joj strogoća!

- I postiže veličanstvene stvari - rekla bih joj. - Koliko mi je tvojih

naučnika ravno?

Uskoro sam saznala da Misa nije, kao što je tvrdila, nevažan naučnik.
Dogovorile smo se da njene učenice mogu povremeno ući u salon radi
konzultacija. Mlade žene koje su u širokim bijelim haljama izgledale
iznenađujuće mlado, prilazile su Misi sa strahopoštovanjem. Jedna je mlada
djevojka, jedva izašla iz puberteta, završila razgovor dubokim naklonom i
ljubljenjem Misine ruke. Zatim se zacrvenila i pobjegla iz salona.

Misa je odmahnula glavom dok su odjeci djevojčinih koraka nestajali u

daljini - Bilo bi joj draže da može pričati s Olinom Spretnim.

- Zašto ustraješ u toj obmani? - upitala sam. - Imaš jednak broj čarolija u
knjižnici kao on. Tebe su, a ne njega, pozvali u akademiju.

Uputila mi je sumnjičav pogled. - Razgovarala si s nekim?

- Slušala sam.
 - Već sam dugo ovdje - rekla je. - Trebaju nekoga poput mene da se bavi
sitnicama tako da se veliki umovi poput Olina Spretnog ne moraju zamarati.

Njene su riječi očito bile lažne. Svi naučnici na akademiji, od onih

najpoznatijih do najneiskusnijih, slali su studente Misi na konzultacije.
Prihvaćala ih je dobrog raspoloženja i lažnom poniznošću, a potom se
nalazila s njihovim učiteljima, ostavljajući me u salonu gdje sam mogla učiti
ili razmišljati.

U Zemlji Cvjetnih Brežuljaka postojala je poznata naučnica zvana Žena

koja Pita Vjetar Zašto i Zbog Čega. Misa je bila takva žena, nemilosrdno
nepraktična, uvijek napola zaokupljena svojim proučavanjima. Jele smo
zajedno, pričale zajedno, spavale zajedno u njenim odajama, a nikad je nisam
vidjela potpuno usredotočenu na nešto, osim kad bi se zadubila u pretvaranje
svojih apstraktnih teorija o magiji u kompleksne, predivne, opipljive,
predmete.

Ponekad bih zastala da razmotrim koliko je Misa drugačija od moje prve

ljubavi. Misina raštrkana, neupadljiva potraga za znanjem nije bila nimalo
nalik na dostojanstvenu upotrebu snage kraljice Rayneh. Rayneh je bila kao
statua, oblikovana u prelijepu, ali vječnu statičnost, koja nikad nije učila niti
se mijenjala. Misa se kotrljala posvuda kao znatiželjni vjetar, pokušavajući
shvatiti, promijeniti i surađivati, ali nikad ovladati.

Prvih smo dana Misa i ja podijelile bogatstvo bolnih, spornih, strašnih

noviteta. Razdvajale su nas kulture i stoljeća, ali smo se međusobno još više
privlačile zbog čudnovatosti koju smo jedna drugoj unijele u život.

~
Akademiju je kontroliralo rotirajuće vijeće naučnika koji su se svake
godine birali ždrijebom. Donosili su odluke konsenzusom i provodili
kontrolu nad pitanjima, velikim i malim, uključujući odabir novih čarobnjaka
koje su pozivali da se pridruže Akademiji kao naučnici i time uđu u krug
ljudi koji bi je jednog dana mogli kontrolirati.

- Zahvalna sam svake godine kad ne izvuku moje ime - reče Misa.
 Sjedile smo u njenom salonu kasno poslijepodne, uživajući zavaljene u
sjedalicama pijući toplo slatko piće iz porculanskih šalica. S nama je sjedila
jedna od Misinih učenica, djevojka zaprepaštenih očiju koja je svoju obrijanu
glavu održavala glatkom i napudranom. Misa ju je smatrala obećavajućom.
Piće je mirisalo na naranče i cimet; uživala sam u njemu, vječno zadivljena
mogućnostima mog neobičnog slamnatog tijela.

Pogledala sam Misu. - Zašto?

Zadrhtala je. - Biti dio vijeća bilo bi... strašno.

- Zašto? - ponovila sam, ali ona je samo glasnije rekla isto, sve više
iznervirana mojim propitkivanjem.

Kasnije, kada je Misa otišla raspraviti čaroliju s jednim od naučnika,

njena mi je učenica objasnila. - Misa ne želi biti uzdignuta iznad ostalih. To
je za njen narod veliki tabu.

- Izbjegavanje moći je sebično - rekoh. - Netko je mora preuzeti. Bolje je

da to bude netko jak.

Misina se učenica nelagodno uzvrpoljila. - Njen narod to tako ne vidi.

Ispila sam gutljaj čaja. - Onda su budale.

Misina studentica nije mi odgovorila. Ispila je čaj, ispričala se, i napustila

salon.

Vijeće je zatražilo moju prisutnost nakon godinu dana mog boravka na

Akademiji. Željeli su formalizirati uvjete mog ostanka. Od Besanih koji su
odlučili ostati očekivalo se da drže nastavu i doprinesu kolektivnom znanju
Akademije.

- Podučavat ću - rekoh Misi - ali samo žene.

- Zašto! - zahtijevala je Misa. - Zašto se toliko držiš za tu nelogičnu

predrasudu?
 - Neću oskrvnuti žensku magiju pokazujući je muškarcima.

- Zašto bi je oskrvnula?

- Ženska je magija namijenjena ženama. Ponižavajuće je dati je u ruke

muškaraca.

- Ali zašto!

Naša se svađa pooštrila. Obuzeo me bijes. Muškarci nisu dostojni ženske

magije. Oni su maloumni životinjski puzavci. Ne bi bilo u redu! Zašto, zašto,
zašto? inzistirala je Misa, nizajući citate iz filozofskih dijaloga i opisujući
eksperimente koji su navodno dokazali da nema razlike između muške i
ženske magije. Kružile smo jedna oko druge i probadale se argumentima kao
životinje koje se natječu za teritorij. Zaplele smo rogove i puštale krv iz
beznačajnih rana, ali nikako da jedna uspije zadati završni udarac.

- Dosta! - povikala sam. - Uvijek si mi govorila da akademija cijeni

vjerovanja drugih kultura. Ovo su moja.

- Ali, nemaju smisla!

- To su moji uvjeti. Protjerajte me u mrak! Meni je svejedno.

Naravno, nije mi bilo svejedno. Previše sam se naviknula na kaos i buku.

I Misu. Ali, nisam to htjela priznati.

Na kraju je Misa pristala obraniti moje namjere pred vijećem. Izraz

njezina lica pretakao se naizmjence iz bijesa u jad. - Neće pristati - rekla je. -
Kako i bi? Ali napravit ću što mogu.

Sljedećeg se dana Misa premazala gustim cvjetnim mastima i ukrasila

prste tajanstvenim prstenjem. Bodlje su joj drhtale od nervoze.

Okrugla soba u kojoj se vijeće sastajalo sjala je prigušenim magičnim

svjetlom. Hladan se zrak u tragovima dima i trava miješao s muškatnim
parfemima visoko rangiranih učenjaka. U svakom od četiri smjera protezali
su se nadsvođeni prolazi. Misa nas je povela istočnim prolazom, za koji je
objasnila da se koristi za pregovore, prema središtu mozaika koji je prekrivao
pod.

Članovi vijeća sjedili su na uzdignutim sjedištima, posloženim u krug

prostorije. Iznad svakog vijećnika treperila je baklja, obasipajući ih crveno-
zlatnim sjajem, koji ih je izdvajao iz tame. Ugledala sam čovjeka odjevenog u
slojeve crvene i žute tkanine, nad čijom se glavom uzdizao mesingani obruč
sa svjetlucavim lampicama koje su se palile i gasile kao namigujuće zvijezde.
Pored njega je sjedila visoka žena s kosom od mahovine i kožom poput kore
drveta, a do nje muškarac s dvije glave i tijelom na jednom paru nogu. Jedna
od žena podigla je ruku u znak pozdrava Misi, a iz nje je potekao vodopad
koji se padajući pretvorio u maglu, koja je isparila prije no što je dotaknula
pod.

Misa mi je jednom rekla da je starije naučnike često preobrazila tuđa

magija. Da je oblikovala njihova tijela jednako kao što je oblikovala njihove
čarolije. Do tada nisam znala na što misli.

U središtu pažnje bio je visok, mršav čovjek, kože prekrivene finim

osjetilnim dlačicama. Treperile su prema nama kao da nas opipavaju. - Što
predlažete? - upitao je. - Hoćemo li osnovati isključivo žensku knjižnicu?
Hoćemo li provjeravati genitalije naših studenata da nam ne promaknu
ženomuški ili muškožene?

- Pusti sad to - javio se glas iza naših leđa. Okrenula sam se prema
debeljuškastoj ženi odjevenoj u teške metalne ploče. - Bespotrebno je
protiviti se na osnovi pragmatičnosti. Zahtjev je diskriminirajući.

- Još gore - dodala je žena s vodopadom. - Nemoralan je.

Vijećnici su se složili kimanjem glavama. Dva identična muškarca u

kožnim kapuljačama mahali su rukama u znak suglasnosti.

Misa je svakog od njih redom pogledala. - Imate pravo. Diskriminirajuće

je i nemoralno. Ali, molim vas da razmotrite dubinu pitanja. Ako odbijemo
Naevine zahtjeve, sve što ona zna bit će izgubljeno. Nije li bolje da bar
nekome prenese znanja?

- Nije li zadrtost prevelika cijena za očuvanje tog znanja? - upitao je

čovjek s osjetilnim dlačicama, a ostali su se zagledali u Misu.

Nastavili su raspravljati još neko vrijeme, ali zaključak je bio donesen

čim je Misa(progovorila. Naučnicima ništa nije bilo važnije od znanja.

~
- Je li ti neobično? - upitala sam Misu. - Provoditi toliko vremena s nekim
tko je zatočen u tijelu lutke?

Bile smo same u sićušnom zakrčenom sobičku u kojem je spavala. Bila je

to grubo isklesana rupa u tlu čiji su jedini ulaz i izlaz bile ljestve. Misa je
priznala da akademija nudi i bolji smještaj, ali da ona preferira ovakav.

- Zatočena si u tijelu lutke? Nisam primijetila! - glumila je iznenađenje.

Cerila mi se. Nagradila sam je smijehom.

- Naviknula sam na slamnate - dodala je ozbiljnijim tonom. - Dok

razgovaramo, razmišljam o čarolijama i stvarima koje si vidjela. Ne o slami.

Ipak, slama je ostala neizbježno nezgrapna. Misa je predlagala igre i

čarolije i naprave, ali odbijala sam predmete koji bi otuđili našu intimu. Po
noći bismo ležale zajedno i izmjenjivale riječi, a njene bi joj ruke pružale
zadovoljstvo dok bih ja gledala i šaputala. Potom bismo ležale jedna do
druge, ali nisam je mogla grijati tijelom koje nisam imala.

Jedne sam se noći probudila nakon vođenja ljubavi ustanovivši da nije

pored mene. Pronašla sam je u salonu, a njene su se jednadžbe uvijale oko
niza kristalnih kugli. Lutka je visila sa zida pored nje, nespretno obješena za
potiljak. Koža joj je bila topla i nježna i obojena istom nijansom koja je
krasila moju kožu prije toliko eona. Podignula sam joj lice i vidjela iste crte
koje je kiparova pomoćnica skicirala tijekom naših sastanaka.
 Misa je podignula pogled i sramežljivo se nasmijala.

- Trebala sam pretpostaviti da običan prepravak neće funkcionirati - rekla

je. - Inače bi Olin Spretni već davno odbacio slamu. Ali, mislila sam, ako
pronađem način ...

Stala sam iza nje i promatrala niz kristalnih kugli prekrivenih

jednadžbama kao paukovim mrežama. Ispod njih je ležala napola sastavljena
čarolija od sjajnog drveta i krhotina peridota.

Misina je bodljikava griva zatreperila. - Kasno je - rekla je, uzevši mi

ruku. - Bolje da se vratimo u krevet.

~
Misa je često svoje projekte ostavljala nedovršene i razbacane. Volim
vjerovati da bi lutka bila drugačija. Da bi je dovršila.

Međutim, zaokupio ju je vrtlog događaja izvan Akademije. Počela me

ostavljati u svojoj sobici i provoditi sate i sate u salonu, a kratke periode kad
bi mi se vraćala, mjesečarila je prije nego što bi se nemirno probudila usred
noći i napustila me.

Vlastitim sam izborom sam ostala u mraku u vezi s vanjskom

kataklizmom. Nisam željela biti dublje uvučena u politiku akademije.

Predavanja mi nisu previše odvraćala pažnju. Studentice su bile jednako

zaokupljene kao Misa. - Nije sad vrijeme za teoriju! - požalila se jedna od
njih kad sam ih pokušala uvući u raspravu o sklonostima magije. Sljedećeg se
jutra nije vratila. S vremenom su svi prestali dolaziti.

Usamljenost me odvela gdje znatiželja nije mogla i počela sam slijediti

Misu u salon. Budući da sam joj odbijala pomoći s čarolijama, moje je
prisustvo priznavala samo povremenim pogledima, prije no što bi se vratila
poslu. Zakinuta za njenu pažnju, učila sam i nervozno koračala. jednom,
nakon što je na par sati nestala iz salona, Misa se vratila s uskomešanim
naučnicima oba spola u odorama živih boja i jakih glasova. Kad su me
vidjeli, naglo su zastali.
 - Zaboravila sam da si ovdje - rekla je bez mnogo kajanja.

Ukočila sam se, ljuta i otuđena, ali nevoljna pokazati svoj bijes pred
crvima. Kroz stisnute usne odgovorila sam - Vratit ću se u tvoje odaje.

Nastavili su vikati i prije nego što sam napustila prostoriju. Glasovi im

nisu zvučali kao u raspravama, njihove su riječi bile oštre i ljute. Bojali su se.

Te sam noći konačno molila Misu da mi objasni. Pošast, rekla je. Bolest
od koje su ljudi krvarili iz kože i očiju, a onda bi im jezik toliko natekao da
su se ugušili.

Nije bilo lijeka. Zaliječili bi jedan simptom, a drugi bi se pogoršali.

Pacijenti su umirali, a nakon njih i oni koji su ih liječili.

Izjavila sam da je bolest sigurno čarolija. Misa se zagledala u mene

neočekivanom ljutnjom i odgovorila da nije! To nije magija! Da je magija,
mogli bismo je izliječiti. Ovo je bilo nešto gadno, smrtonosno i prirodno.

Do tada je već znatno smršavila, a jastučići na njenoj bradi i na trbuhu su

nestali, a rebra iskočila. Kad bi ustala jastuk bi joj bio prekriven bodljama bez
sjaja koje su otpale tijekom noći.

Više nisam trošila vrijeme na razgovor, magiju ili seks. Imala sam samo
povučenu i odsutnu Misu. Svijet mi se počeo oblikovati oko nje - oko ljubavi
prema njoj, oko brige za nju, oko straha da neće naći lijek i oko strepnje od
toga što ću učiniti ako ga ne nađe. Bila je slaba i zbog toga sam i ja slabila.
Mozak mi je skicirao uzorke koje nisam htjela zamisliti. Čula sam duhove iz
Pustinje koje nije trebalo biti kako šapuću o smrti civilizacija i izboru između
časti i ljubavi.

Misa je prestala spavati. Po noći bi sjedila u krevetu u mraku i zabrinuto

buljila u sjene.

- Nema lijeka - mrmljala je.

Ležala sam iza nje, promatrajući njen obris.

 - Naravno da ima.

- Da, naravno - odbrusila je. - Samo smo mi neuki pa ga ne vidimo!

Bijes joj je bio iracionalan. Nikad nisam naučila kako uzvratiti ljubavnici
koju bi tako lako zavele emocije.

- Nisam rekla da ste neuki.

- Glavno da to nisi rekla.

Podigla se na noge i počela nervozno hodati amo-tamo, lupajući nogama

po naslaganim tepisima.

Shvatila sam da u brizi za nju nisam pomislila da je pošast možda

poharala mjesta gdje je Misa živjela i voljela. Moj narod ne bi dozvolio da
tako nešto utječe na nas. To se smatralo slabošću.

- Možda jeste neuki - rekoh. - Možda ne možete izliječiti ovu kugu

gradnjom kutijica. Jeste li pomislili na to?

Očekivala sam srdžbu, ali umjesto toga dočekao me pogled pun

strahopoštovanja. - Možda je to rješenje - rekla je polako. - Možda trebamo
tvoju vrstu magije. Možda trebamo poeziju.

Po prvi puta otkad se pojavila pošast, napetost se počela otapati s Misinog

lica. Voljela sam je. Željela sam da bude mirna i znatiželjna, da ponovno
bude žena koja se divila novim stvarima i koja je spavala pored mene.

Zato sam napravila ono što nisam trebala. Provela sam sljedećih nekoliko
sati slušajući kako mi opisuje nevolju. Počela je u močvari daleko na istoku-
rekla je - u vlažnom spletu korijenja i grana gdje je vrebalo tisuću oštrih i
zubatih stvorenja. Doputovala je s ljetnom vrućinom zahvaćajući prvo djecu i
starce, a onda se proširila na mlade i zdrave. Djeca i starci su se katkad
oporavili, mladi i zdravi nikada.

Pomislila sam na sve bolesti koje sam poznavala u mladosti. Prisjetila

sam se drugačije bolesti, uroka koji je buduća otimačica bacila kad sam bila
djevojka. Stigla je u Zemlju Cvjetnih Brežuljaka zimskim vjetrom i
zamrznula svoje žrtve u neslomive statue koje se nisu otapale pod suncem.
Godinama nakon što je Raynehlna majka ubila otimačicu i zaustavila
boleštinu, Zemlju Cvjetnih Brežuljaka opsjedali su sablasni ledeni ostaci
voljenih. Kraljičine su ih čarobnice sve pronašle i otopile sjećanjima strasti.
Pričalo se da su preživjeli, jer su zavoljeli sveprisutne ledene spomenike,
plakali i proklinjali dok su se njihovi voljeni otapali.

Ta bolest ni po čemu nije bila nalik na onu koja je zahvatila Misin narod,
osim po jednome - i ona je poštedjela slabe i uzela jake.

Rekla sam Misi: - Ovo je pošast koja ljudima krade snagu i koristi je da bi
ih dokrajčila.

Svaki joj je udah bio spor i težak. - Da - rekla je. - Upravo se to događa.

- Žrtve moraju svoju snagu ukrasti natrag od pošasti. Moraju sami izvršiti
svoje čarolije.

- Moraju upotrijebiti tvoju vrstu čarolija. Poetske čarolije.

- Da - rekla sam. - Poetske čarolije.

Misa je zaklopila oči kao da želi zaplakati od olakšanja. Izgledala je tako

umorno i krhko. Htjela sam je polegnuti na krevet i gladiti joj lice dok ne
zaspi.

Ramena su joj se zatresla, ali nije plakala. Umjesto toga, poravnala je

naočale i popravila odjeću.

- S malo topline i ... kako bi se opsidijan preveo u poeziju?... - razmišljala

je naglas. Krenula je prema ljestvama, a onda zastala i okrenula se. - Hoćeš li
mi pomoći, Naevo?

Morala je znati što ću odgovoriti.

 - Hoću - rekoh tiho - ali ovo je ženska magija. Nije za muškarce.

Ono što je slijedilo bilo je neizbježno: jeza koja je prostrujala kroz

Misu i sa sobom odnijela sav optimizam. - Ne. Naeva ne bi pustila ljude

da umru.

Bih, i ona je to trebala znati. Ako me imalo poznavala.

~
Iznijela je prijedlog pred vijeće. Rekla je da se tako donose odluke-
raspravom - zajedničkom odlukom.

Ušle smo kroz zapadni prolaz, prolaz sukoba. Naučnici nanizani po

uzdignutim sjedalima izgledali su jednako bijedno kao i Misa. Neka su
sjedala bila prazna, neka su zauzela lica koja nisam do sada vidjela.

- Zašto od toga uopće radimo problem? - upitala je jedna od novih

vijećnica, starija žena čije su lice i prsa bila posuta sitnim zubatim ustima. -
Pokažite čaroliju ženama. Neka je one bace na muškarce.

- Žrtve ih moraju izreći same - reče Misa.

Starica se narugala. - Otkad je čaroliju briga tko je izgovara?

- To je stara magija - reče Misa. - Poetska magija.

- Kakva je to magija? - upitao je glas straga.

Okrenuli smo se prema mršavku s osjetilnim dlačicama, koji je na mom

prethodnom saslušanju postavio pitanje Vrijedi li moje znanje zadrtosti koju
nosi sa sobom’. Spustio je pogled na moje lice, a dlačice su mu se, talasajući i
tražeći, ispružile prema meni.

- Neki od nas nisu je imali prilike upoznati - dodao je.

 Nadala sam da će Misa uskočiti s objašnjenjem, ali nije me htjela ni
pogledati. Usne su joj bile stisnute u tanku liniju.

Muškarac je ponovno progovorio. - Osim ako misliš da bi i sam razgovor

o toj temi u mojoj prisutnosti prekršio tvoju etiku.

- Ne bi. - Zastala sam da odaberem riječi. - Koliko sam shvatila, vaša

magija zatvara čarolije u mudre konstrukcije. Mijenjajući oblik i teksturu
kućišta mijenjate oblik čarolije.

U prostoriji se čuo žamor neslaganja.

- Shvaćam da je to pojednostavljen opis - rekoh. - Ipak, bit će dovoljan da

naglasim bit. Moj je narod čarolije pokušavao zavesti poezijom, slikama i
simbolima te aluzijama. Vi magiji dajete boravište. Moji su je zavodili
kratkom romansom.

- Kakve to - prekinula me žena s mnogo usta - ima veze s tim da žrtve

izgovaraju vlastite čarolije?

Prije no što sam uspjela odgovoriti, mršavko je izjavio: - To je dio poezije

- simetrija, ako hoćete. Tijelo i bolest bore se za snagu. Tijelo je to koje mora
dobiti bitku.

- Je li to točno? - pogledala me žena, zahtijevajući odgovor.

Nagnula sam glavu u znak suglasnosti.

Žena odjevena u grimiznu kosu uputila je pogled Misi. - Sigurna si da će

ovo upaliti?

Misin je glas bio usiljen i tih: - Jesam.

Ista me žena pomno promotrila, a grimizni su joj pramenovi na prsima

napravili razdjeljak i time otkrili kožu kao u žabe koja se vlažno presijavala. -
Nećeš posustati? Nećeš predati čaroliju?
 Odgovorila sam: - Ne.

- Čak ni ako obećamo dati je samo ženama i pustiti muškarce da umru?

Pogledala sam Misu. Znala sam u što njen narod vjeruje. Vijeće bi možda
popustilo kad se radi o znanju, ali sigurno ne kad se radi o životima.

- Ne vjerujem da bi održali takvo obećanje.

Žena sa žabljom kožom se nasmijala. Iz njenih je usta dopirao sjaj kao iz

pećine prekrivene draguljima. - U pravu si. Ne bismo. - Pogledala je ostale
vijećnike. - Ne vidim drugog izlaza. Predlažem Obavezu.

- Ne - reče Misa.

- Slažem se sa Jian - reče debeli naučnik u crvenom i žutom. - Obaveza.

- Ne možete je zlostaviti! - pobunila se Misa. - Akademija je temeljena na

časti!

Žena žablje kože podigla je obrve. - Što nam vrijedi čast ako tisuće
prepustimo smrti?

Misa me primila za ruke. - Naeva, nemoj im to dozvoliti. Molim te,

Naeva. - Približila mi se, a njen je dah žario toplinom dok su joj oči bile pune
očaja. - Znaš kakvi muškarci mogu biti. Znaš da ne moraju biti neuki crvi ili
pohlepne zvijeri. Znaš da mogu biti pametni i plemeniti! Sjeti se Pashe.
Njemu si dala čaroliju. Zašto nećeš pomoći i nama?

Pasha - moj srodni um, bliži od moje vlastite kože. Izgledalo je drugačije
unutar njegova uma, ali sada sam stajala na vlastitim nogama, gledala svojim
očima i znala ono što znam.

Suočena s neizbježnim uništenjem našeg naroda, Tryce se pretvorila u

rodilju. Odabrala je poniziti sebe i svoje kćeri u ime preživljavanja. U što bi
se pretvorila Zemlja Cvjetnih Brežuljaka da je uspjela? Što bi se dogodilo
čvrstom i ponosnom narodu koji je vladao svetom moći vjetra i sunca?
 Nisam htjela oskvrnuti naše znanje dajući ga u ruke životinjama. Nije se
radilo samo o jednom čovjeku koji bi od tog znanja preminuo. Bilo bi to kao
da sam otključala vrata majčinih tajnih soba i otvorila sve one silne ladice.
Sve najsvetije bih izložila kvarenju.

Istrgnula sam se iz Misinih ruku. - Ništa vam neću odati!

Vijeće je odluku donijelo odmah, jednoglasno i bez premišljanja.

Mršavko je ispleo čaroliju koristeći samo ruke. Misa mi je bila rekla da je to
moguće, ali vrlo rijetko i da to čine samo veliki čarobnjaci. Kad su mu se
prsti posložili u ispravan položaj, puhnuo je u njihov kavez.

Obaveza.

Osjećala sam kao da padam kroz crnu prazninu. Borila sam se za oslonac,
beznadno se pokušavajući uspeti u svoje tijelo.

Usta su mi se otvorila, ali nisam ja progovorila.

- Donesite im vode iz močvare i natopite im čela sve dok ne osjete

vlažnost mjesta gdje je pošast rođena. Njen će duh potražiti svoje korijene,
kao svako živo stvorenje. Recite žrtvama da dušama potraže duh bolesti i
suoče se s njim. Svakome će od njih izgledati drugačije, prozračno i zlo ili
lukavo i oštro, ali prepoznat će ga. Recite im da otvore usta svojih duša i
progutaju bolest tako da njen duh bude unutar njihovih duša. Ovoga će puta
oni biti osvajači. Kada se probude, bit će snažniji nego ikad prije.

Moje riječi su odzvanjale prostorijom. Misa je zadrhtala i počela

povraćati. Žena žablje kože otkinula je pramen svoje kose i s kuglom u koju
su bile urezane moje riječi dala ga najbržem glasniku. Volja mi se vratila u
tijelo kao kroz srušenu branu. Napuhnula sam se od povraćene snage.

Magija je pomalo živa. Voli ironiju i voli strast. Svim bijesom svoje
mrtve Zemlje, slamnatim sam rukama počela čerupati vlastito slamnato tijelo.
Lutkina je utroba pucketajući pala na mramorni pod.

Mršavko je jedini među vijećnicima pročitao moje namjere. Skočio je na

noge i među prstima na brzinu ispleo čaroliju zaštite. Zaživjela je prije no što
sam mogla dovršiti vlastitu čaroliju, ali gorjela sam od strasti i poezije i znala
sam da ću pobijediti. (CroWarez.org )

Vatra moje srdžbe iskočila je iz mojih očiju i jezika i zahvatila slamu koja
me zatočila. Vatra. Magija. Bijes. Akademija se pretvorila u pakao.

~
Prizvali su me u isklesan kamen koji je mogao vidjeti, čuti i govoriti, ali
se nije mogao micati. Iznijeli su ga kroz južni prolaz, prolaz odmazde.

Mršavko mi se obratio. Njegove su fine osjetilne dlačice izgorjele,

ostavivši ga jadno ćelavim.

- Opasna si - rekao je. - Vijeće se složilo da ne možeš ostati.

Vijećnica je bila uništena. Smrad dima visio je u zraku kao gusta magla
preko ruševina. Misa je sjedila na jednom od preostalih sjedala, očiju
okrenutih od mene, tijela prekrivenog dubokim ružnim ožiljcima. Desnu je
ruku držala u krilu, a prsti su joj se stopili u jedan.

Željela sam zagrliti Misinu osakaćenu ruku, poljubiti je i utješiti. Bila je

to bezvrijedna želja. Nisam imala namjeru odati se žaljenju.

- Uništila si Akademiju, kučko jedna! - zarežala je žena s moje lijeve

strane. Sjetila sam se da je jednom stvarala vodopade, a sada su joj od ruku
ostali batrljci. - Knjižnice, studenti, čarolije ... - glas joj je pukao.

- Vijeće razumije tešku nepravdu Obaveze - nastavio je mršavko, kao da

ga nije prekinula. - Ne shvaćamo olako zarobljavanje duše, osobito ako time
kršimo obećano povjerenje. Iako vjerujemo da smo ispravno postupili,
priznajemo da smo ti nanijeli tešku nepravdu. Zbog toga se duboko kajemo.

- Ipak - nastavio je - odluka je vijeća da ti ne možemo dozvoliti da

ostaneš. Naša je dužnost da te pošaljemo nazad u tamu i tamo te vežemo da te
više nitko ne može prizvati.
 Nasmijala sam se škripavim glasom. - Ispunit ćete mi najslađu želju.

Nagnuo je glavu. - Uvijek je dobro kad se ciljevi poklope.

Posegnuo je prema ženama do sebe i uhvatio ih za ruke. Pridružili su im

se preostali članovi vijeća, savijajući tijela dok nisu poprimila oblik čarolije.
Misa je krenula prema njima, a njeni su sjajni ožiljci savršeno hvatah svjetlo.
Iz njenih sam predavanja znala da će tekstura njene kože utjecati na čaroliju.
Uvidjela sam koliko su genijalni jer su toliko dobro poznavali magiju da su je
mogli prilagoditi vlastitom tijelu.

Kad se i posljednji naučnik postavio na mjesto, na trenutak sam razumjela

neobičnu, izobličenu formu koju su složili. Presjeklo me shvaćanje da sam
konačno počela shvaćati njihovu magiju. A onda sam potonula u posljednji,
trajni mrak.

~
Sjećala sam se.

Sjećala sam se Mise. Sjećala sam se Pashe. Sjećala sam se vremena kada
su me muškarci prizivali u nepoznate krajeve.

Uvijek i neizbježno, misli su mi se vraćale u Zemlju Cvjetnih Brežuljaka,

mjesto s kojeg sam najduže izbivala, ali najbolje ga poznavala.

Misa i Rayneh. Jednu sam izdala, a druga je izdala mene. Dvije ljubavi
okončane tragedijom. Možda je tako sa svim ljubavima.

Sjećala sam se zaključane sobe u majčinoj kući i sićušnih lakiranih ladica

punih čuda. Tetina je ruka mahala nad njima kao blijedi leptir, dok sam se ja
pitala koju će otvoriti. Koju će divotu otkriti iz svijeta toliko širokog da ga
nikad neću moći razumjeti?

- Da bi naslikala pticu, moraš kistu pokazati kako da leti - govorila mi je,

držeći mi ruku oko kista dok sam se trudila oponašati savršenstvo pera. Kist
je drhtao. Malo tinte, nagib i pritisak. Dlačice su se raširile. Tinta je potekla
po svitku i - eto! Jedan ženstven potez koji teži prema letu!
 Što može žena učiniti kada su ljubav i vrijeme i istina međusobni
protivnici, sudarajući se i vrišteći, naričući i plačući, moleći te da uđeš u
svjetove kakve nikad nisi vidjela i spasiš ove ljude i ove ljude i ove ljude od
kraljeve vojske i prijetećih vulkana i pošasti? Što može žena učiniti kada se
uvjerenja koja su nekad izgledala čvrsta poput stijene pretvore u suho lišće
otpuhano jesenjim vjetrom? Za što se žena može uhvatiti kada mora izdati
svoje ljubavnice ili sebe samu?

Žena nije ptica. Ženi treba tlo.

Sve se moje tete sastaju u krugu oko zimske vatre kako bi razmijenile
vijesti i tračeve, nadglasavajući se umirujućim, nerazgovijetnim zvukovima.
Vjetar nalazi put kroz pukotine i mi mu želimo dobrodošlicu. Puše kroz
mene, noseći mirise borova i snijega. Trčim preko škripućeg poda do tetinih
koljena koja su visoka kao ja, a ruke mi se obavijaju oko mekih nogu, jedne
za drugom, dok se krećem u krug poput vjetra, nalazeći obećanu utjehu u
svakom novom zagrljaju.

~
Svjetlo se vratilo i zagrnulo me sivilom.

Stajala sam na postolju pod mračnom kupolom, a sve oko mene progutala
je sjena. Ruke su mi dotaknule odjeću od svile. Dotaknule i su se međusobno
i osjetila sam meso. Podignula sam ih pred lice i vidjela vlastite ruke, smeđe,
kratke i spretne, noktiju nazubljenih tamo gdje su zapeli na kamenju kad sam
s Kyanom izviđala u Planinama gdje se odmara sunce.

Oko mene je bilo još postolja poredanih u krug, a na njima čudni oblici
koje nisam mogla raspoznati od sjene. Kako su mi se oči prilagođavale,
razaznala sam vojnika s licem zaklonjenim rogatom kacigom i ženu
oklopljenu bodljama. Pored mene stajalo je dijete koje je mirisalo na ustajalu
vodu i pokvarenu ribu. Okrenulo je oči prema meni i u njima sam vidjela
neočekivanu starost i umor. Otvorio je usta da bi zijevnuo, a u njima sam
razabrala obruč oštrih zuba.

Val prepoznavanja preplavio je moje tijelo. To su sve bili Besani iz

Misine knjižnice, svi živi u vlastitom tijelu, osim što nas je bilo više, bezbroj
više, i svi smo čekali.

Magija je pomalo živa. To sam prvo pomislila kad se stvorenje odmotalo

pred nama, tijela sačinjenog od tame poput neublaženog crnila među
zvijezdama. Bilo je ukrašeno prozorima i vratima koja su sjala srebrnim
zvjezdanim sjajem. Otvarala su se i zatvarala poput usporenih treptaja nudeći
nam prolaz u drugu tamu koja je nagoviještala nešto više.

Stvorenje nije bilo nimalo nalik bićima koja sam očekivala u jezgri
vječnosti. Nije bilo ni ledeni gušter koji izdajnike slama ledenim čeljustima,
ni vatreno sunce koje prima radosne duše kao perje u svoja krila. Ipak,
nekako sam znala da je ovo stvorenje najdublja srž svemira - ta čudna
prisutnost koja je treperila kao srce među zvijezdama.

Glas mu je bio čudan, zboran, kao da više glasova govori odjednom.

Istovremeno, nije uopće zvučao kao glas. Reklo je - Vi ste dosegli kraj
vremena. Svjedoci ste završetku ovog svemira.

Dok je govorilo, stvorenje se širilo u svim smjerovima. Zubato dijete

oteturalo je unazad, bježeći od tame koja se primicala. Pogledalo me sa
strahom u očima, a onda se tama proširila oko mene i okružila me sjena i
izljevi svjetla.

Stvorenje je reklo: - Iz smrti ovog svemira proizaći će rođenje drugoga.

To se dogodilo već nebrojeno puta- nedokučivi svemiri pretapali su se jedan
u drugoga, izvan vremena. Jedini kontinuitet leži u srži koja se prenosi među
njima.

Glas mu je izblijedio. Ispružila sam ruke u meku tamu. - Želiš da se

ponovno rodimo? - upitala sam.

Nisam bila sigurna može li me u svojoj prostranosti uopće čuti, ali

progovorilo je.

- Novi svemir neće biti nimalo nalik na ovaj. Biti će stranost. Neće biti
'rođenja,' neće biti 'vas.' O novom se svemiru ne može govoriti. On je jeziku
nepoznat. O njemu se ne može ni razmišljati.

Iznad mene otvorio se prozor koji nije bio prozor nego dio toga bića.
Smirujući srebren sjaj tekao je iz njega kao vodopad. Prelio se po meni,
peckajući me kao hladna proljetna jutra i svježe udahnuti zrak.

Osjetila sam njegovo iščekivanje oko sebe. Kako su se drugi Besani

odlučivali otvorilo se još prozora.

Tada sam pomislila na sve - sve o čemu sam razmišljala tisućljećima u

kojima sam bila vezana i sve o čemu sam trebala razmišljati kada za to nisam
imala hrabrosti. Vidjela sam svoj život iz desetak raspucanih gledišta.
Raynehinu osudu zbog pomoći njenoj kćeri u otimanju prijestolja,
odbacivanje svakog mog daljnjeg postupka kao kukavičluka. Trycin
podsmijeh zbog mojeg nedostatka volje dok me gledala kako propuštam
stotinu prilika za otimanje vlasti tijekom stoljeća prizivanja. Misu i njene oči
spuštene od neprocjenjivog razočaranja, moleći me da napustim sve što sam
bila i postanem poput nje.

Svi su bili u pravu. Svi su bili u krivu. Srce mi se rasulo u milijun

grijehova.

Sjetila sam se Pashe kojeg nisam trebala spasiti. Sjetila sam se kako me
htio poštedjeti boli svoje smrti, trošeći posljednju snagu na utjehu prije nego
što je umro sam.

Tisuću sam godina tražila zaborav i on mi je bio uskraćen. Sada, kad mi

je pružena prilika da se napokon raspršim, sada sam počela shvaćati želju za
nečim neizrecivo, nezamislivo novim.

Posegnula sam za prozorom. Stvorenje me skupilo svojim masivnim

crnilom i podignulo me u visine. Postala sam žena oslikana svjetlom
zvijezda, sa sve manje i manje poteza, sve dok nisam bila samo srebrnkast
sjaj koji je nekad bio žena, sada spremna za let. Sjala sam kao zvijezde nad
Pustinjom koje nije trebalo biti, kao vječni svjedok zaboravljenih stvari.
Tama iza prozora me vukla. Skočila sam prema njoj, istegnula se i
promijenila.
 Tim Pratt: NEMOGUĆI SNOVI
Zona sumraka je za mene uvijek bila nešto više od otkrivanja koja i kakva čudovišta se
skrivaju u ormaru (pročitao sam negdje da je nekima upravo to, pa sam morao iskazati svoje
neslaganje). Sjetite se samo čovjeka sa štopericom ili onog koji skuplja stvari iz smeća za
besmislenu konstrukciju kojom održava svijet u ravnoteži i spašava ga od kataklizmi. Prattova,
Hugom ovjenčana priča o ljubavi prema filmu i jednom paralelnom svijetu, u sebi nosi upravo
esenciju moje zone sumraka. Ja bih zaista volio vidjeti Ja, robota prema scenariju Harlana
EIlisona, Lynchov Povratak Jedija, Burtonov Smrt Supermana ili Kubrickov A. I., iako ne bi
htio gledati O.J. Simpsona kao terminatora ...
Impossible Dreams (2006.)

Pete se vraćao kući iz kinoteke, gdje je pogledao noćnu projekciju Imati

ili nemati. Tada je prvi put nabasao na tu videoteku Zaustavio se na pločniku
i nagnuo glavu. Čudio se uskom dućanu smještenom između kičaste poklon-
galerije i pekare. Napravio je korak prema vratima, provirio unutra i vidio
stare kino-postere na zidovima, redove DVD-a i VHS kazeta te veliki TV
ekran na zidu. Na vratima je pisalo: Videoteka Nemogući snovi. Mrlje na
staklu odavale su dojam da je poslovala dulje vrijeme.

No, to nije bilo moguće. Pete je poznavao svaku videoteku u okrugu, od

velikih lanaca pa sve do najmanjih videoteka koje su zapošljavale studente.
Poznavao je čak i mali porno dućan koji je ponekad prodavao klasične
talijanske horore i azijske bootlege. Nikada nije čuo za ovo mjesto, a često je
ovuda prolazio; barem dva puta tjedno.

Pete je vjerovao u filmove kao što neki vjeruju u Boga. Stoga nije mogao
povjerovati da ne zna za ovaj dućan koji se nalazio svega tri bloka od
njegovog stana. Gurnuo je vrata i začulo se zvono. Dućan je bio malen, samo
tri prolaza s DVD policama i jedan zid pun VHS kazeta. Nije bilo kupaca u
videoteci. Prevladavala su fluorescentna svijetla, a zid je bio prekriven
prethistorijskim plavim tapetama. Prodavačica je rekla: - Recite mi ako mogu
biti od pomoći.

Kimnuo joj je u znak razumijevanja. Jedva ju je primijetio, osim toga da

je bila žensko, u tridesetima ili malo manje te da je imala kratku svijetlu kosu
meku kao u djeteta.

Uputio se prema klasicima. Bio je filmski svejed, no videoteku si mogao

suditi po kvaliteti naslova na polici klasika jednako kao što se moglo suditi
civilizaciji po stanju njezinih zatvora. Pregledavao je poznate naslove i zastao
kod DVD-a okrenutog naličjem, s naljepnicom 'novo izdanje'.

Uzeo ga je drhtećim rukama. Kutija je ukazivala na to da je riječ o

redateljskoj verziji Veličanstvenih Ambersona Orsona Wellesa.

- Je li ovo šala? - gotovo Ijutito je pitao, držeći kutiju u ruci.

- Što? - upitala je prodavačica.

Prišao joj je i dalje nervozno premećući kutiju u ruci. Već je tada po

njezinim obrvama i po načinu držanja mogao primijetiti da je shvatila da će
on biti problematična mušterija. Rekao joj je: - Oprosti, ali ovdje piše
Veličanstveni Ambersoni - redateljska verzija, s ubačenim scenama koje su
bile izgubljene?

- Da - rekla je. - Izašla je prije nekoliko tjedana. Nisi znao? Prije je bila
dostupna samo kino-verzija, ona koju je studio izmrcvario.

- Jasno mi je, ali redateljska verzija znači da sadrži i snimke koje su se

smatrale uništenima. Jedini zapis o zadnjih pedeset minuta filma bile su
produkcijske zabilješke.

Namrštila se i rekla: - Imaš pravo, ali snimke su pronađene. Svi su

pretpostavili da su izbačene scene uništene, ali pronađene su u zapećku nekog
skladišta.

Pete je bio iznenađen; nije mu bilo jasno kako mu je ta novost promakla.

Forumi koje je svakodnevno posjećivao trebali su biti preplavljeni tom
viješću. - Kako su pronašli snimku?

- To je zapravo zanimljiva priča. Welles to čak i komentira u dodacima.

Malo je sve skupa nejasno, no, što očekivati od čovjeka u devedesetima, zar
ne? On -

- Griješiš - rekao je Pete. Osim ako Welles ne priča iz groba. Umro je još
u osamdesetima.

Otvorila je usta kao da će nešto reći i zatim odustala. Umjesto toga, samo
se nasmiješila. Pete je gotovo mogao čuti kako u sebi ponavlja mantru kupac
je uvijek u pravu. Konačno je to i izgovorila.

- Naravno, kako ti kažeš. Želiš li posuditi DVD ili... ?

- Da - rekao je. - No, nisam još učlanjen kod Vas.

- Živiš tu, u kvartu? U slučaju da živiš ovdje trebam samo broj telefona,
osobnu i dokaz o mjestu stanovanja.

- Mislim da imam zadnji odrezak od režija kod sebe - rekao je Pete

pregledavajući svoj novčanik i vadeći pritom sve što mu je potrebno. Dala
mu je formular koji je trebalo ispuniti i krenula upisivati sve informacije u
računalo. Dok je ona to radila, odlučio joj je objasniti zašto je bio tako
naporan.

- Gledaj, nisam htio ispasti budala. Samo, ja poznajem filmove, i to jako

dobro.

- Ne moraš mi vjerovati -rekla je dok je lupkala prstima po omotu DVD-

a. Cijena je 3,18 dolara.

Ponovo je izvadio novčanik. Bio je natrpan nesortiranim potvrdama o

plaćanju i raznoraznim vlastitim posjetnicima, no nije bilo novaca. - Primate
li kartice?

Napravila je grimasu i rekla: - Za plaćanje karticom minimum je pet

dolara - pravila videoteke. ,

- Posudit ću još koji film - rekao je Pete.

Pogledala je na sat na zidu. Bilo je gotovo 22 sata.

Primijetio je to i rekao: - Znam da se spremaš zatvoriti. Požurit ću se, bez

brige.

Slegnula je ramenima i rekla: - U redu.

Otišao je do police sa SF-om - i doživio još jedan šok. ja robot', ali ne

onaj, lako zaboravljiv akcijski filmić s Will Smithom - nego nešto starije,
nešto što je napisao Harlan Ellison. Ellisonova adaptacija Asimovljeve
knjige, međutim, nikad nije producirana, iako je, očito, ukoričena. Vjerojatno
neka studentska produkcija, promrmljao je samome sebi. Nije čak prepoznao
ime produkcijske kuće. Još više ga je iznenadilo što je na kutiji pisalo
'dobitnik Oscara za najbolje adaptiran scenarij’. Jedino objašnjenje bilo je to
da se radi o nekoj šali, u suprotnom ovaj film može biti samo iz neke
alternativne realnosti. No, zaključio je da je film u svakom slučaju vrijedan
gledanja i nastavio se čuditi činjenici da za njega nikada nije čuo. Možda ga
je snimila neka domaća ekipa. Odnio je film na pult i ponudio svoju kreditnu
karticu za plaćanje.

Pogledala je zbunjeno u karticu. - Visa? Žao mi je, ali primamo samo

Weber&Foster karticu.

Pete je prvo zurio u nju, a zatim uzeo svoju karticu. Pa ovo je u cijelom
svijetu priznata kreditna kartica. Nastavio je govoriti vrlo polako, kao da
priča djetetu. Nisam čuo za -

Slegnuvši ramenima opet je pogledala na sat, ovoga puta upadljivije, i

rekla: - Žao mi je, ali takva su pravila.

Morao je pogledati te filmove. Kad je film u pitanju - i to novi, čudan

film - nije imao puno strpljenja, iako je u ostalim segmentima života bio
‘lagan za održavanje'. Filmovi su bili nešto najvažnije u njegovom životu. -
Molim te, živim ovdje, iza ugla. Bih li mogao otići po novac i vratiti se za
desetak minuta?

Stisnula je usnice; mogla se vidjeti njezina nevoljkost. Pokazao je na film

Veličanstveni Ambersoni i rekao: - Samo ga želim pogledati u verziji u kojoj
ga se trebalo gledati. Ti si isto filmofil - razumiješ me, zar ne?
 Izraz lica i usnice su joj omekšali. - Dobro. Deset minuta, ali to je sve. I ja
želim ići kući.

Pete joj je zahvalio i gotovo istrčao iz videoteke. Čim je izašao, počeo je

trčati uzbrdo kroz tri bloka ulica sve do svog stana u dvojnoj kući. Prtljao je
po ključevima i psovao i konačno stigao do ladica s čarapama gdje je držao
malu rolu gotovine za hitne slučajeve. Trčao je nazad do videoteke; teško je
disao i osjećao je svaki izdisaj koji je pekao kao sam vrag. Pete nije trčao, ali
zaista trčao, od srednje škole koju je pohađao prije gotovo desetljeće.

Stigao je do pekare i poklon galerije, ali nigdje ni traga videoteci koja je

bila između njih. Ovi dućani sada su stajali jedan do drugoga - nije bilo
ničega između njih; čak ni ulice koja bi ih razdvajala.

Stavio je ruku na cigleni zid. Pokušao se uvjeriti da je u krivoj četvrti, da

je negdje krivo skrenuo dok je trčao. Bilo je uzalud, jer znao je da je na
pravom mjestu. Kući se vratio hodajući vrlo polako. Ušao je u dnevnu sobu i
gledao metalnu policu ispunjenu DVD-ima koja se prostirala od poda do
stropa. Uzeo je jedan disk i stavio ga u svoj skupi player. Uzeo je daljinski
upravljač u ruke i uključio ogromnu plazmu. Zvučnici su oživjeli i Pete je
utonuo u udoban kožni naslonjač smješten na sredini sobe.

Pete je bio vlasnik hrđave Honde s četirima vratima i s tristo tisuća

prijeđenih kilometara. Živio je uglavnom na jeftinim makaronima sa sirom.
Štedio je novac na toalet papiru jer ga je povremeno uzimao iz zahoda na
sveučilištu gdje je radio u prijemnom uredu. Živio je skromno u gotovo
svakom pogledu, samo kako bi mogao živjeti ekstravagantno kad je riječ o
filmu.

Stisnuo je play. Imao je kompletnu seriju Zona sumraka na DVD-u. Iz

zvučnika se mogao čuti glas naratora koji predstavlja čovjeka koji je
pronašao mali prašnjavi dućančić prepun različitih čudesa.

Dok je gledao, Pete je počeo kimati glavom i promrmljao ‘da.’

Ujutro je provjerio. Za vrijeme ručka je provjerio. Provjerio je čak i kada

se navečer vraćao s posla. Videoteke 'Nemogući snovi'i dalje nije bilo.
Večerao je u malom sendvič-baru i zatim hodao gore-dolje niz nekoliko
blokova prometnih ulica nedaleko od svojega stana. U 20 i 30 se naslonio na
stup i gledao u mjesto na kojemu je jučer bila videoteka. U koliko je ono
sinoć došao, u 21:30? No tko je znao ima li vrijeme ikakve veze s
pojavljivanjem čudesne videoteke. Što ako je to bilo samo jednom?

Oko 20:45 vrata su opet bila tamo. Pete je samo na tren zatvorio oči i
ponovo ih otvorio. Između otvaranja i zatvaranja njegovih kapaka videoteka
se pojavila. Pete je drhtao. Prožimao ga je čudan osjećaj i pitao se osjećaju li
se ovako ljudi koji su bili svjedoci nekog čuda, kao što je kip koji krvari.
Duboko je udahnuo i ušao u videoteku.

Za pultom je bila ista žena. Značajno ga je pogledala i rekla: - Čekala sam

te sinoć.

- Žao mi je - rekao je Pete i nastojao ne zuriti u nju. Je li ona znala da je

ovo čudesna videoteka? U svakom slučaju, nije se tako ponašala. Za nju i ne
bi bila čudesna, jer Veličanstveni Ambersoni u redateljskoj verziji, za nju i
nisu bili nešto neobično. - Nisam mogao pronaći ništa gotovine sinoć, ali sam
zato večeras donio više nego dovoljno.

- Pričuvala sam ti filmove - rekla je. Zaista moraš pogledati Wellesa,

promijenit će ti cjelokupno mišljenje koje si imao o njemu.

- Zaista lijepo od tebe. Malo ću pogledati po policama i možda još nešto

posuditi.

- Uzmi si vremena. Ovo je bila loša večer, čak i za utorak. Gotovo nikoga
nije bilo u videoteci cijeli dan.

Pete je bio jako znatiželjan. Vodio je bitku sa samim sobom. Nije više
znao što želi; saznati nešto o prodavačici ovog magičnog dućana ili se što
prije upoznati sa sadržajem videoteke. - Radiš li uvijek sama?

- Uglavnom, osim vikendima. Ovdje bi zaista trebalo raditi dvoje

zaposlenika. No, moj šef gubi previše novca u ovoj videoteci. Danas svi
većinom skidaju filmove s neta, posuđuju u Online videotekama i to. -
Kimnula je glavom i Pete joj je uzvratio.

I on je znao tako dolaziti do filmova, ali ništa ne pruža takvo zadovoljstvo

kao posuđivanje filma u pravoj videoteci, bez čekanja na odgovor ili
strpljenja da se film skine na disk. - Žao mi je što to čujem. Ovo mi se čini
kao odlična videoteka. Ovdje si svaku večer?

Naslonila se na pult i uzdahnula. - A, gotovo uvijek. Radim koliko god

mogu, neki puta i duple smjene. Potreban mi je novac. U zadnje vrijeme
nemam novaca ni za jelo. Uglavnom se snalazim s jabukom za ručak i
rezancima za večeru. Cimer me ostavio na cjedilu. Sada moram plaćati
stanarinu za oboje dok ne pronađem nekog umjesto njega. Samo sam - joj,
oprosti. Nisam te imala namjeru zamarati s time.

- U redu je - rekao je Pete. Dok su razgovarali primijetio je da je, uz to što

je bila svojevrsni vodič za čudesnu videoteku, bila i lijepa. Nije bila baš
njegov tip, ali voljela je filmove skoro kao i on.

- Samo ti pogledaj - rekla je i otvorila veliku knjigu i počela čitati.

Nije mu trebalo više poticaja od toga. Prošlu je noć razvio teoriju. Sve do
sada išlo joj je u prilog. Vjerovao je da dućan pripada nekom paralelnom
svemiru; svijetu vrlo sličnom našem, s vrlo malim razlikama, poput imena
poznatih kreditnih kartica. No, i male su razlike mogle dovesti do svega i
svačega kad je u pitanju bila filmska industrija. Svaki je film ovisio o
mnoštvu varijabli poput hira redatelja, vjere određenog studija u scenarij,
dostupnosti određenih glumaca s A liste, te o tome s kojom je starletom
producent u to vrijeme spavao. Svaka od tih varijabli je mogla bitno
izmijeniti pravac filma. Holivudska povijest prepuna je propalih filmova koji
su ‘zamalo’ bili snimljeni. Ovdje, u svijetu koji se nalazio unutar dućana,
neki od takvih filmova zaista su i snimljeni. Pete je bio spreman na to da ne
spava tjednima i pogleda ih što više.

Police su otkrivale jedno čudo za drugim. Ovdje se nalazila Smrt

Supermena redatelja Tima Burtona, s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi. U
svijetu u kojem je Pete živio, Burton i Cage su odustali od projekta još u
ranoj fazi. Potpuni opoziv je u ovoj realnosti napisao i režirao David
Cronenberg, a ne Paul Verhoven; Terminatoru kojem je glavnu ulogu imao 0.
J.Simson, a Arnold Schwarzenegger je utjelovio lik Kylea Reesea. Naišao je
na Otimače izgubljenog kovčega u kojem je glavnu ulogu tumačio Tom
Selleck, a ne Harrison Ford. Nastavci Indiane Jonesa nisu postojali, što je
bilo jako tužno. Pete je u rukama već držao pregršt filmova. Jedva je s njima
manevrirao dok je skidao nove s polica i stavljao ih na hrpu u rukama.
Pronašao je Casablancu u kojoj je glumio George Raft umjesto Bogarta. Ta
je verzija možda imala i drugačiji kraj!? Ovdje je postojao i ratni film iz
Drugog svjetskog rata s Johnom Wayneom za kojeg Pete nije niti čuo. Na
kutiji je pisalo da se radi o invaziji na japanske otoke, a nazvali su ga
povijesnom dramom od koje se teško odvojiti koliko je dobra. Brzim
pregledom polica otkrio je da nema Kubrickovog filma Dr. Strangelove. Te
dvije stvari govorile su u prilog činjenici da u ovom svijetu atomska bomba
nije bačena na Japan. Implikacije toga bile su potencijalno velike ... no, Pete
je uskoro zaboravio sve spekulacije koje je zamislio jer mu je novi film zapeo
za oko. U ovom svijetu, Kubrick je završio Umjetnu inteligenciju. Taj film
##je Pete morao pogledati; bez Spielbergova sentimenta koji je film pretvorio
u modernog Pinokija.

- Filmove možeš zadržati tri dana - rekla je prodavačica očigledno

zabavljena. Pete joj je namignuo i pritom se osjećao kao čovjek u snovima. -
Hoćeš li imati dovoljno vremena da ih sve pogledaš?

- Priredit ću si mali filmski festival - rekao je Pete. Svakako ga je mislio

održati. Planirao je javiti na posao da je bolestan, pogledati sve filmove i
prekopirati ih ako je moguće. Tko zna kakve su neobične zaštitne tehnologije
postojale u ovom svijetu?

- Znaš, šef mi neće dopustiti da iznajmim dvadesetak filmova novom

članu, nadam se da to shvaćaš? Možeš li smanjiti na četiri ili pet, da me
poštediš objašnjavanja? Živiš negdje u blizini, zar ne? Uvijek ih možeš vratiti
čim ih pogledaš i posuditi nove.

- Naravno - rekao je Pete. Nije mu se svidjelo, ali bojao se da će inzistirati

ako je nastavi gnjaviti. Odabrao je četiri filma - Veličanstvene Ambersone;
Smrt Supermena; Ja, robot i Casablancu, a ostale je odložio sa strane. Nadao
se da će mu nakon par posudbi ipak dopustiti da uzme desetak ili dvadesetak
filmova. Morat će provjeriti koliko dugo može biti na bolovanju. Ovo je bilo
dobro vrijeme da ga uhvati neki virus i da nekoliko tjedana izostane s posla.

Prodavačica je skenirala kutije, upisala ih u računalo i rekla mu iznos:

12,72 dolara. Dao joj je dvije novčanice od pet i jednu od jednog dolara te
ostatak u kovanicama - ovaj je put ponio dovoljno gotovine.

Pogledala je novac na pultu, a zatim njega s izrazom lica između čuđenja

i opreza. Potapkala je novčanice i rekla: - Znam da nisi krivotvoritelj jer bi se
barem pobrinuo da budu slične pravima. Što je onda ovo, je li to iz neke igre
ili... ? Na njima su naši predsjednici pa vidim da nije strana valuta,
osim*ovog čovjeka na deset centi kojeg ne prepoznajem.

Pete je suspregnuo jecaj. Novac je bio drukčiji, a to mu uopće nije palo na

pamet. U mislima mu je zaiskrila ideja oružane pljačke.

- Samo malo, nešto sitnog se pomiješalo s lažnim novcem - rekla je i

stavila ga postrance. - Sada mi duguješ još 12,62.

- Osjećam se zaista glupo - rekao je Pete. - Da, to je novac iz igre koju

sam jučer igrao. Pokupio sam ga zabunom - rekao je i potom spremio novac.

- Čudan si ti lik, Pete. Nadam se da te ne smeta ta moja izjava.

Kimajući glavom izvukao je punu šaku sitnoga novca iz džepa. - Izgleda

da jesam. Imao je mnogo kovanica od 5 centi koje su bile 'prave', odnosno,
dovoljno slične onima u ovom svijetu. Na pultu je uspio izbrojati 3,35 dolara,
što je bilo dovoljno za posudbu jednog filma. Sutra će otići u banku i
zamijeniti gotovinu za vreću sitnog novca od 5 centi. Uzet će koliko god
može nositi i posuđivati filmove kovanicama od 5 centi. Naravno da je
mogao ukrasti filmove i pobjeći, no tada se ne bi mogao vratiti, a videoteka je
bila prepuna filmova koje je želio gledati. Noćas će se, međutim, morati
zadovoljiti Veličanstvenim Ambersonima. - Ovaj - pokazao je. Prodavačica je
uzela sitniš i kimala glavom. Odavala je dojam da se dobro zabavlja nastalom
situacijom. Dodala mu je kutiju i ostatak novca koji je Peteu izgledao vrlo
čudno.
 - Ove ću pospremiti, gospodine Sitniš - rekla je i uzela ostale filmove
koje je donio na pult. - Uživaj, reći ćeš mi što misliš o filmu.

Pete je promrmljao pristojan pozdrav i požurio se izaći iz videoteke. Disk

je čvrsto stisnuo uza se te naizmjence hodao i trčao do svoga stana. Čim je
ušao, upalio je sve svoje A- V komponente i otvorio ladicu na DVD playeru.
Otvorio je plastičnu kutiju, izvadio disk - bio je crn sa srebrnim slovima u
sredini - i stavio ga u ladicu DVD-a. Disk je bio nešto manji, ali činilo se da
će ipak odgovarati uređaju. Disk se zavrtio i oglasio, a displej je par puta
zasvijetlio prije nego što se konačno ugasio. Na zaslonu televizora pisalo je
da u uređaju nema diska. Pete je opsovao i pokušao još jednom, ali nije uspio.
Sjeo je u svoj kožni naslonjač i stavio glavu u ruke. Novac nije bio jedina
stvar koja je bila drugačija, bila je i DVD enkripcija. Njegov player bez
regionalne zaštite koji je inače čitao sve diskove, nije uspio pročitati ovu
verziju Veličanstvenih Ambersona. Video kazete isto ne bi funkcionirale;
vidio ih je u dućanu i primijetio da su drugačije. Bile su čudnog formata, koji
nije postojao u ovom svijetu, manje od VHS-a, no veće od Bete. No, nije još
sve izgubljeno. Pete je izašao van noseći disk sa sobom jer se nije mogao
odvojiti od njega. Požurio se natrag do videoteke. - Posuđujete li DVD
playere? - jedva je izgovorio jer nije mogao doći do daha. - Moj je pokvaren.

Da, dajemo ih na posudbu Pete - rekla je - no mora se ostaviti polog od

300 dolara. Planiraš li i to platiti u sitnome?

- Naravno da ne - rekao je. - Uzeo sam pravi novac sa sobom. Mogu li

vidjeti uređaj?

Više neće biti razuman, ukrast će player, ako treba i pobjeći s njim. Imala
je njegovu adresu, ali ovo nije njezin svijet. Za svega nekoliko minuta
trgovina će i tako ponovo nestati. Mogao bi se vratiti iduću večer s lažnim
pištoljem i ukrasti onoliko DVD-a koliko može nositi. Ponijet će kovčeg u
koji će ih utrpati.

Stavila je uređaj sa smotanim kabelom na pult. Konektori na utikaču bili

su neobično razmješteni, okomito jedan prema drugome. Sjetio se da su u
Europi drugačiji standardi u odnosu na Ameriku pa je bilo glupo očekivati da
će u drugom svijetu biti isti kao u njegovom. Sumnjao je da može kupiti
odgovarajući nastavak, a čak i da uspije nešto složiti, mogao bi imati problem
s jačinom struje. Mogla bi mu uništiti sve uređaje, baš kao što se znalo
dogoditi kod uključivanja američkih kompova u europske utičnice.

- Nije važno - rekao je poraženo. Napravio je malu predstavu od tapkanja

po džepovima i rekao: - Zaboravio sam novčanik.

- Jesi li dobro, Pete? - upitala je.

- Ma jesam. Samo sam zaista bio uzbuđen zbog filma.

Očekivao je neki odgovor u stilu 'To je samo film’, kakvih se često

naslušao od svojih prijatelja i rodbine tijekom života.

Umjesto toga rekla je: - Shvaćam. Bez brige, imat ćemo ih za posudbu
kada popraviš player. Orson se ne posuđuje puno ovih dana.

- Naravno - rekao je Pete. Gurnuo je disk koji je otklizao po pultu.

- Želiš li da ti vratim novac? Imao si disk svega dvadesetak minuta.

- Zadrži ga - rekao je Pete. Ostao je preko puta gledajući kako

prodavačica zatvara videoteku. U 22 i 10, kada je trepnuo, dućan je nestao.
Zatim se jedva dovukao kući.

~
Te je noći gledao svoj DVD Veličanstvenih Ambersona. U svoj njegovoj
veličini izmrcvarenog scenarija, u kojem je studio zahtijevao sretan kraj filma
da ne bi deprimirao publiku u vrijeme rata. Poslije nije mogao spavati,
razmišljao je o tome što je mogao vidjeti u drugoj verziji.

Pete nije mislio da bi se videoteka Nemogući snovi mogla ponovo

pojaviti. I nije, sve do 21 sat. Pitao se smanjuje li se prostor za manevar?
Hoće li se dućan pojavljivati svaku večer sve kasnije i kasnije do trenutka
kada se više neće pojavljivati. Pete je otvorio vrata gurajući ih, s velikom
plastičnom vrećicom u ruci. Prodavačica se naslonila na pult. Jela je krekere
iz malih plastičnih pakiranja, upravo onakve kakvi dolaze s juhama u
restoranima. - Bok.

- Gospodine Sitniš - rekla je. - Ti si jedina mušterija koju imam nakon

21sat u posljednje vrijeme.

- Rekla si... ah ... da već neko vrijeme nemaš novaca za večeru, pa sam se
htio ispričati za svoje ponašanje ovih dana. Bio sam malo naporan ... u
svakom slučaju, donio sam malo hrane, ako si raspoložena.

Čitav se dan dvoumio što da joj donese. Brza hrana bila je isključena - jer
što ako njezin svijet nije imao McDonald's, što bi rekla na ta pakiranja?
Brinuo se i za ostale stvari - da li donijeti govedinu; što ako se kravlje ludilo
još uvijek širilo u njezinom svijetu; što ako je ptičja gripa učinila piliće
rijetkom delikatesom; što ako je njezina civilizacija isključivo
vegetarijanska? Na kraju se odlučio za vegetarijanske rolice od jaja, rižine
rezance i kiselo-ljutu juhu. Primjetio je u dućanu hongkonške akcijske
filmove pa je bio siguran da kineska kultura postoji u njezinom svijetu. U
svakom slučaju, kladio bi se da je barem hrana podjednaka u oba svijeta.

- Ti si bog Pete - rekla je dok je otvarala papirnate posudice i rukovala

štapićima poput profesionalaca. - Znaš li što sam danas ručala? Krušku, a još
sam je morala i ukrasti sa susjedovog drveta. Krekere sam uzela s
poslužavnika u menzi. Spasio si mi život.

- Nije vrijedno spomena. Žao mi je što sam bio naporan zadnjih nekoliko
večeri.

Mahnula je rukom, ne uvažavajući njegovu tvrdnju. Usta su joj bila puna

rolica od jaja i tu, u njezinoj neposrednoj prisusnosti, Pete je shvatio da je
njegov plan zapravo nemoguć. Nadao se da će joj se umiliti, da će je uspjeti
uvijeriti da se zadrži u dućanu kako bi poslije zatvaranja mogao poput
slijepog putnika otputovati u njezin svijet. Tamo bi pogledao sve filmove,
možda čak i postao novi cimer prodavačici. Sve je to imalo smisla noć ranije
u tri ujutro. Čitav dan je razmišljao o tome, no sada, kada je plan bio
pokrenut, činio mu se više teatralan nego realan. Možda bi i upalio da je ovo
film, no u stvarnosti nije znao ni prodavačičino ime. Ona ga sigurno ne bi
primila u svoj život raširenih ruku, a kada bi se nekim čudom to i dogodilo,
što bi on radio u njezinom svijetu? Provodio je dane kao administrator na
računalu, ali što bi radio u njezinome svijetu? Što ako se tamo radi sa sasvim
drukčijim aplikacijama? Što bi radio za plaću kada bi njegova zamišljena
vreća sitnih novaca od pet centi nestala?

- Nisam se prije sjetio pitati kako ti je ime? Žao mi je zbog toga - rekao
je.

- Zovem se Ally - rekla je. - Pojedi bar jednu rolicu od jaja jer se ovako
osjećam kao svinja.

Pete je pristao, a Ally je došla s druge strane. - Imam nešto za tebe.

Otišla je do televizora s velikom dijagonalom i uključila ga. - Nemamo

vremena pogledati ga u cijelosti, no imamo dovoljno za zadnjih pedeset
minuta prije nego što moram zatvoriti.

Uključila je DVD player i Veličanstveni Ambersoni su počeli.

- Hvala ti Ally - rekao je.

- Tvoj DVD je pokvaren, a ovo bi zaista trebao vidjeti.

Sljedećih pedeset minuta Pete je gledao film. Glumačka postava bila je

vrlo slična, s jednom iznimkom, koliko je on mogao primijetiti. Činilo se da
se sve što je pročitao o izgubljenim snimkama slaže s onim što je upravo
gledao. Wellesova genijalnost bila je očita čak i u izmrcvarenoj verziji filma,
a ovdje je bila potpuna i neosporna. Čistoća njegove vizije bila je nadmoćna.
Ova verzija bila je izrazito tužna priča o slavi i neizbježnosti kraja.

Kada je film završio, Pete je bio psihički iscrpljen, ali nevjerojatno sretan.

- Vrijeme je zatvaranja, Pete - rekla je Ally. - Hvala još jednom za večeru.

Zaista volim kinesku kuhinju. - Lagano ga je gurala prema vratima dok joj je
on iznova zahvaljivao. - Drago mi je da ti se svidjelo - rekla je. - Razgovarat
ćemo o tome sutra. - Zatvorila je i zaključala vrata. Pete je s druge strane
ulice gledao u dućan koji je nestao par minuta nakon 22 sata. Prostor za
manevar je nestajao, dućan se pojavljivao svaki put na sve manje vremena.

Morat će uživati u njemu koliko god će trajati. Ne možeš od čuda tražiti

više nego što ti je ono spremno dati.

Slijedeću noć donio je piletinu 'kung pao' i pitao je koji su joj filmovi
najdraži. Odvela ga je do police s filmovima koje su odabrali zaposlenici i
pokazala mu svoj izbor. - Dosta je nostalgičan, no zaista volim Lunch Bunch,
nastavak Breakfast Cluba snimljen deset godina kasnije. Molly Ringwad je
sjajna u njemu. Zatim je tu PovratakJedija. Znam da ga mnogo ljudi ne voli,
no to je jedan od najboljih filmova koji je režirao David Lynch. Dinu je malo
zbrljao, ali je zato pogodio ravno u sridu kad je riječ o Star Wars svemiru.
Mnogo je mračniji od filma Imperij uzvraća udarac. Jazon i argonauti od
Orsona naravno, to je na svačijoj listi...

Pete se uhvatio kako je promatra dok je govorila. Umjesto kutija filmova,

njega je oduševljavala ona. Htio ih je sve pogledati, sve njih, no to nije
mogao. Razgovarao je sa ženom iz drugoga svijeta. To je samo po sebi bilo
dovoljno čudesno, takvo što nije nikada vidio na filmu. Bila je pametna,
duhovita i poznavala je filmove gotovo kao i on. Nikada nije mnogo izlazio -
puno se bolje osjećao u mraku ispred TV zaslona nego nasuprot žene u
restoranu. Njegove veze rijetko su trajale dulje od nekoliko spojeva, onoliko
koliko je ženama trebalo da shvate da su filmovi njegova glavna rekreacija i
zabava. No, s Ally je bilo drugačije. S njom je mogao pričati. Povezivala ih je
zajednička opsesija.

S druge strane, možda je samo nastojao pretvoriti ovo čudo u neku vrstu
teatralne romanse.

- Izgledaš vrlo lijepo kada govoriš o filmovima - rekao je.

- Vrlo si drag, gospodine Sitnišu.

~
 Pete je dolazio sljedeće tri noći, svaki put nešto kasnije s obzirom na to da
se videoteka pojavljivala na sve kraće vrijeme. Ally je pričala o filmovima s
nevjericom zbog njegovih bizarnih rupa u znanju. - Nisi čuo za Saru Hansen?
Pa ona je jedna od najboljih redateljica svih vremena! - Pete se pitao nije li
možda u njegovom svijetu umrla mlada ili se nije niti rodila. Ally su bili jako
dragi trash SF filmovi, pogotovo uratci Eda Wooda u kojima je glumio Bela
Lugosi. On je živio par godina dulje u Allynom svijetu, dok je ovdje umro za
vrijeme snimanja Plana 9 iz dubokog svemira. Voljela je i dobre SF filmove,
poput Enderove igre Rona Howarda. Peteu je bilo žao što nikada nije
pogledao te filmove, osim komadića koje mu je pokazala da ilustrira svoje
tvrdnje. Još mu je više bilo žao što uskoro neće vidjeti ni Ally, što se činilo
neizbježnim kada se dućan prestane pojavljivati.

Ona je razumjela razvoj uloge, uporabu boja, podcijenjene vještine

glumaca u nijemim filmovima, bizarnu smjelost filmova prije primjene
Hayesova koda, opasnosti sinkronizacije, oduševljenje jednim kontinuiranim
kadrom. Shvaćala je zašto je animacija Raya Harryhausena na toliko načina
bolja i od najboljih CGI efekata. Ona je bila njegova vrsta ljudi.

- Zašto toliko voliš filmove? - pitao je treću noć dok su na pultu jeli
'szechwan' škampe.

Žvakala je i razmišljala o odgovoru. - Netko je doživljaj čitanja izvrsne

fikcije opisao kao da si uhvaćen u živom, neprekidnom snu. Ja mislim da
filmovi to čine još bolje. Neki ljudi misle da najbolji filmovi nisu jednako
dobri kao najbolje knjige. Ja mislim da ne gledaju prave filmove ili ih, u
najmanju ruku, ne gledaju na pravi način. Ponekad moj život nema previše
smisla. Gladna sam, usamljena i često mi je hladno. Roditelji su mi živa
katastrofa. Ne mogu si priuštiti školarinu za sljedeći semestar i ne znam što
želim od života nakon što diplomiram. No, kad pogledam izvrstan film čini
mi se da malo bolje poznajem život. Čak mi i filmovi koji nisu toliko dobri
pomažu da zaboravim svoje probleme barem na nekoliko sati. Filmovi su me
naučili da budem hrabra, da budem romantična, da se zauzmem za sebe i da
se brinem za svoje prijatelje. Nisam imala crkvu niti roditelje pune ljubavi, ali
imala sam filmove, jeftine matineje kada sam markirala, videokazete kada
sam skupila dovoljno novaca da kupim TV i rekorder. Nisam imala mentora,
ali sam imala Obija-Wan Kenobija, Jimmyja Stewarta u Divnom životu.
Naravno da filmovi mogu biti način da se sakrijemo od života, no ponekad
nam to i treba, da vidimo bolji život na velikom platnu, da vidimo kako život
može biti bolji nego što jest ili da vidimo kako život može biti težak i da
naučimo cijeniti koliko nam je dobro. Filmovi su me naučili da se ne
zadovoljavam bilo čime. - Uzela je gutljaj vode i rekla: - Zato ja volim
filmove.

- Opa - rekao je Pete. - To je... huuu.

- Nego - rekla je gledajući ga malo čudno. - Zašto se ti pretvaraš da voliš

filmove?

Pete se namrštio. - Molim? Ja da se pretvaram?

- Hej, sve je u redu. Došao si i rekao da si veliki filmski obožavatelj, a ne

znaš ni tko je Sara Hansen, nikada nisi pogledao Jazona i argonaute, pričaš o
glumcima kao da su glumili u filmovima u kojima nikada nisu imali ulogu ...
Zaključila sam da sam ti se svidjela, a nisi znao kako drugačije da mi
pristupiš. Sviđaš mi se, ako me želiš pozvati van slobodno to i napravi. Ne
moraš biti filmski trivijalni stručnjak da bi me impresionirao.

- Istina je da mi se sviđaš - rekao je Pete. - Samo, volim i filmove. Zaista

ih volim.

- Pete ... mislio si da Clark Gable glumi u Prohujalo s vihorom - slegnula

je ramenima. - Trebam li reći išta više.

Pete je pogledao na sat. Imao je petnaestak minuta. - Pričekaj me ovdje -

rekao je. - Želim ti nešto pokazati.

Trčao je kući. Svaki put je postajalo sve lakše, već se priviknuo. Možda
vježbati svaki dan i nije bila tako loša ideja. Napunio je ruksak knjigama kao
što su Enciklopedija SF-a, AFI-jev filmski vodič, prošlogodišnji video i DVD
vodič ... Zatim je otrčao nazad. Hvatajući zrak odložio je ruksak na pult. -
Knjige - jedva je izgovorio. - Čitaj - teški udisaj - vidimo se - teški izdisaj -
sutra.
 - U redu Pete - rekla je Ally i podigla obrvu na njoj svojstven način. -
Kako god ti kažeš.

Pete je izletio iz dućana. Još uvijek je teško disao. Kad se okrenuo,

dućana više nije bilo. Još nisu bila niti 22 sata. Ponestajalo je vremena, lako
će Ally uskoro napustiti njegov život, nije mogao dopustiti da misli da nema
pojma o filmovima. Knjige možda nisu dovoljne da je uvjere u suprotno.
Sutra će joj pokazati još nešto.

Pete je ušao u dućan čim se pojavio, oko 21 i 30. Ally nije gubila vrijeme.
Lupila je po njegovoj verziji AFI vodiča i rekla: - Što se k vragu događa?

Pete je skinuo torbu s ramena, otvorio je i izvukao tanki srebrni laptop

zajedno s boxom punim DVD-a. - Prohujalo s vihorom - rekao je i stavio
disk u prijenosnik. Zatim je premotao na dio s Clarkom.

Ally je zurila u ekran, dok je Pete gledao kako se boje reflektiraju na

njezinu licu. Gableov glas je, iako iz malih zvučnika na laptopu, zvučao
rezonantno kao i uvijek.

Pete je polagano zatvorio laptop. - Ja poznajem filmove - rekao je. - Samo

možda ne poznajem iste kao i ti.

- Ovo, te knjige, ti... ti si iz drugog svijeta. To je kao ... kao...

- Kao iz Zone sumraka, znam. U stvari ti si iz drugoga svijeta. Svaku noć

se tvoja videoteka pojavi na sat vremena, ili na manje u zadnje vrijeme.

- Zašto? Ne razumijem.

- Dođi - rekao je i pružio joj ruku. Primila ga je dok ju je on vodio van. -

Pogledaj - rekao je. Pokazao joj je između kojih dućana se nalazi njezina
videoteka.

Ally se naslonila na vrata, povlačeći se nazad u videoteku. - Ovo nije

kako treba. Ti dućani ne pripadaju tamo.
 - Vrati se nazad - rekao je. - Videoteka se pojavljuje sve kasnije i nestaje
sve ranije. Ne bih htio da ostaneš zarobljena ovdje.

- Zašto se to događa? - pitala je Ally, još uvijek držeći njegovu ruku.

- Ne znam - rekao je Pete. - Možda ne postoji razlog. U filmu bi ga

možda bilo, ali ovako...

- Neki nas filmovi umiruju sintagmom ‘život ima smisla’ - rekla je Ally. -
Neki nas pak podsjećaju da život ne mora uvijek imati smisla. - Snažno je
izdahnula. - S druge strane, neke stvari nemaju nikakve veze s filmovima.

- Jezik pregrizla - rekao je Pete. - Poslušaj me, zadrži laptop. Baterija bi

trebala izdržati nekoliko sati. Imaš i rezervnu u torbi. Potpuno je napunjena i
trajat će nekoliko sati. Gledanje filmova i nije baš nešto kada ovisiš o tome
koliko imaš struje, ali tako je kako je. Ne znam hoćeš li u svom svijetu moći
nabaviti adapter da ih napuniš jer su standardi drugačiji. U svakom slučaju,
imaš struje za pogledati barem nekoliko filmova. Ostavio sam ti svoje
najdraže naslove. Izvrsne stvari, Hayao Miyazaki, Beat Takeshi, Wes
Anderson i neki klasici... sama izaberi.

- Pete...

Nagnuo se prema njoj i poljubio je u obraz. - Bilo je prekrasno pričati s

tobom zadnjih par večeri.

Pokušavao je smisliti što bi rekao da je ovo zadnja scena u filmu, njegov

Casablanca oproštajni trenutak. Palo mu je na pamet nekoliko prikladnih
citata, no odustao je od svih. - Nedostajat ćeš mi Ally.

- Hvala ti Pete - rekla je i ušla nevoljko u videoteku 'Nemogući snovi’.

Gledala ga je s druge strane stakla, a kad je dignuo ruku da joj mahne, vrata
su nestala.

Nije htio doći iduću večer. Iskušenje je bilo preveliko. Što ako se ovaj put
pojavi samo na desetak minuta. Nakon sati koračanja uzduž i poprijeko
dnevne sobe, ipak je izišao poslije 22 sata i odšetao do mjesta gdje se
videoteka pojavljivala. Nadao se da je možda ostavila poruku. Htio je nekako
zatvoriti to poglavlje života, ruža na stepenicama... bilo što.

Nije bilo ničega, ni vrata, ni poruke, ni ruže. Sjeo je na pločnik. Žalio je

što se nije sjetio fotografirati je. Razmišljao je o tome koje je filmove
odabrala i što je mislila o njemu.

- Hej, gospodine Sitnišu.

Pete je pogledao gore. Pored njega je stajala Ally. Nosila je crveni kaput,
a s ramena joj je visjela njegova torba s laptopom. Sjela je pored njega. -
Nisam mislila da ćeš se pojaviti, a nije mi se baš milila ideja noćnog lutanja u
stranom gradu s nešto sitnog novca u džepu. Neke od ulica imaju iste nazive
kao i u mojem svijetu, no nedovoljno da bih skužila gdje živiš.

- Ally! Pa što ti radiš ovdje?

- Pa dao si mi one knjige - rekla je. U svakoj piše da je Građanin Kane

promijenio poimanje filma -nježno ga je udarila - ali nisi mi dao taj DVD.

- Ali... svatko je gledao Građanina Kanea.

- Ne u mojem svijetu. Vrpca je uništena. Hearst je znao da je film o

njemu pa se nagodio sa studijem. Stražari su gledali u drugu stranu i netko je
uništio film. Welles je krenuo ispočetka, ali je umjesto Kanea snimio Jazona
i argonaute. Vi imate Građanina Kanea, pa kako onda da ne dođem i
pogledam ga.

- Ally... možda se nećeš moći vratiti.

Nasmijala se i naslonila na njegovo rame. - Povratak mi i nije u planu.

Tamo nema ništa za mene.

Pete je osjetio panični napadaj. - Ovo nije film - rekao je.

- Ne - rekla je Ally. - Bolje je od toga, ovo je moj život.

 - Samo ne znam -

Lagano ga je lupila po nozi. - Opusti se Pete. Ne tražim te da me primiš k

sebi. Za razliku od Blanche Dubois koju je tamo od kuda sam ja igrala Jessica
Tandy, a ne Vivian Leigh. Ja ne ovisim o ljubaznosti stranaca. Pobjegla sam
od kuće kad sam imala petnaest godina i nikada nisam gledala unatrag. Već
sam jednom krenula od nule, bez prijatelja, bez puno izgleda za dobar život.
Mogu ponovo.

- Ne počinješ od nule - govorio je Pete dok je stavljao svoju ruku oko nje.
- Definitivno ne počinješ od nule.

Svjetla se nisu trebala upaliti, zastor se nije trebao spustiti i ovo nije bio
kraj filma. Po prvi put u životu, Pete je volio svoj život više nego neprekidan,
živi san velikoga platna.

- Idemo pogledati Građanina Kanea.

Hodali su zajedno. - Znatiželje radi - upitao je - koje si filmove pogledala

na laptopu?

- Ah, niti jednog. Mislila sam da će biti zabavnije ako ih pogledam s

tobom.

Pete se nasmijao. - Ally, mislim da bi ovo mogao biti početak divnog

prijateljstva.

Uzdignula je glavu i podignula obrvu. - Zvučiš kao na nešto citiraš - rekla

je. - Samo ne znam što.

- Imamo mnogo toga za pogledati - rekao je.

- Imam puno toga za raditi - odgovorila je Ally.

Eugie Foster: GREŠNIK, PEKAR, PISAC,
SVEĆENIK; CRVENA MASKA, CRNA
MASKA, GOSPODIN, ZVIJER
Svi mi nosimo maske, no zamislite društvo u kojem svaki dan nosite drukčiju (fizičku) masku
koja vas u potpunosti mijenja - izgled, emocije, doživljaje, čak i spol. Čini se onoliko
oslobađajuće koliko i totalitarno. Pod svom silinom svakodnevnih maski, nestaje izvorna
osobnost pa je očigledno da takvo društvo autorica ipak smatra diktaturom. Eugie je za svoj
neobičan svijet na granici sf-a i fantasyja dobila Nebulu 2009. godine.
Sinner, Baker, Fablist, Priest; Red Mask, Black Mask, Gentleman, Beast (2009.)

Svako jutro predstavlja donošenje odluke. Hoću li staviti smeđu ili plavu
masku? Hoću li danas biti trgovac ili ubojica?

Jasno, ono sam što od mene zahtijeva moja kraljica. No, toliko me često
zanemaruje da moram sam otkriti tko ću biti.

Deseci i deseci lica između kojih moram odabrati.

I. Neven je za umorstvo

Žuta me maska privlači, ona načinjena od krzna neke nijeme životinje bez
očnjaka ili kandži - radnicima je lakše skinuti joj kožu. Može samo mrko
promatrati svoje čuvare kroz žice kaveza, a kad noževi zarežu i derači joj
oderu kožu, nikome ne smetaju njezini krici.

Vezao sam žutosmeđe trakice ispod svoje brade. Maska je tako lagana,
gotovo bez težine. No, kad sam udahnuo, mrtvački smrad koji je mirisao na
javni zahod, rasporenu utrobu i sasušenu krv preplavio mi je nosnice.

~
Maska moje žene tako je slatka, usne ružičaste kao cvjetić, a grimizne
trepavice trepere poput pera dok govori. Međutim, njezino je tijelo mekano
kao tijesto, meso na njezinim bedrima prošarano je crnim venama i
naboranom masnoćom.

Pa ipak, ja je želim.
 - Dušo, žao mi je - rekoh. - Nisu imali vrstu koju si željela. Kupio sam što
su imali. £vo Citrusnog Nektara, Jolitne Bronce i Kremaste Iluzije.

- Isto tako si mi mogao donijeti i gnoj u posudici - odbrusila je. - Jesi li

pogledao na svim policama?

- N-ne. Ali prodavačica je rekla da im je ponestalo.

- Kučka ga je vjerojatno sačuvala za sebe. Zar ne znaš da ga sve one

kradu. Otvore ćup i ukradu žličicu ovdje, žličicu ondje. Pa ga same koriste ili
ih trpaju u jeftine urne koje kasnije prodaju na sajmovima.

- Prodavačica je djelovala prilično pošteno.

Njezina maska bijaše od izrezbarenog oniksa s malo zlatnog na

sljepoočnicama i bradi. Bila je vitka, njezino tijelo bilo je napeto, koža joj
bijaše besprijekorna i zlaćana, dok je na mojoj ženi sve visjelo. Kretala se s
dražesnom nježnošću, ne nalikujući nimalo zdepastoj ženi preda mnom.

- Djelovala je pošteno? - Oči moje žene okrenu se u rupama maske. - Kao

da bi ti mogao raspoznati Kraljičin Med od govna.

- Ljubavi moja, znam da si razočarana, ali zašto ne probaš jedan od ovih

drugih? Za mene? - Izvukao sam iz vreće posudicu s Jolitnom Broncom i
odvrnuo poklopac.

Iako iz nje izvire neprijateljstvo - njezin miris, njezina poza, pogled pun
bijesa iz rupa na masci - umočio sam prst u otopinu. Istina je da nema istu
čvrstoću i miris; više podsjeća na mošus nego na med, ali nota je ista.

Sa svojim Jolitno Brončanim prstom posegnuo sam prema rascjepu

između njezinih butina poput tijesta.

- Ne dodiruj me tim smećem - zarežala je ustuknuvši.

Kad barem ne bi bila toliko tvrdoglava. Namočio sam sve prste na ruci u
Jolitnu Broncu. Mošusni miris me uzbudio brže od Kraljičina Meda.
 - Miči se!

Zgrabio sam je za međunožje, hvatajući je skliskim prstima. Bio sam

toliko usredotočen da nisam primijetio oštricu koja je sjajila u njezinoj šaci.
Kad su moji prsti uronili u nju, ona je svoje oružje zarila u moja prsa i ja sam
pao.

Ležeći u lokvi vlastite krvi, dok je miris Jolitne Bronce postajao smrdljiv,
promatrao sam oštricu kako se podiže i spušta jer me ona ubadala iznova i
iznova.

Njezina maska bijaše tako slatka.

II Plava je za djevice

Sljedećeg jutra oklijevao sam nad svojim odabirom, dodirujući sad jedno,
sad drugo prelijepo lice. Ondje je prazno mjesto gdje je nekad stajala žuta
maska, no imam ih još mnogo.

Naposlijetku sam se odlučio za jednu boje safira. Čelo je sašiveno od

satena glatkog poput vode. Spleo sam baršunaste trake u kosu, i rese su mi
šuškale oko ušiju kao šapat tajni.

- Mislim da se nikada neću udati - rekoh. - Zašto bih?

Djevojka do mene zahihoće, raširivši tanke prste preko usta. Njezina

maska je izdubljena iz zelenog drva otvrdnutog vatrom u kojoj se nalazilo tri
dana. Nakon rezbarenja i završavanja, drvo je poprimilo bistrinu poput stakla,
a uresi od žila boje sepije bijahu nalik na gustu filigransku čipku.

- Pazi što ti kažem - rekla je. - Svo ovo koketiranje će te jednom sustići.
Neki će ti muškarac zarobiti srce, i ti ćeš pojuriti k meni po pomoć oko
vjenčanja.

Nasmijala sam se. - Malo vjerojatno. Momci koje poznajem razmišljaju

samo o Kraljičinom Medu i o tome kako da me dobiju nasamo. Prije bih se
udala za Izrađivača Maski nego za ijednog ovog tupoglavog mišićavca.
 - Auu, to je bolesno. Moja prijateljica zaciči i pokaže. - Gledaj! Nova
isporuka. Nisam li ti rekla da dostavni kamioni prolaze najprije ovom
ulicom?

Stojimo s maskama pritisnutim o izlog dućana, diveći se izloženim

bočicama.

- Egzotika, Bijele Želje Pod Crnim Mjesecom. Moja prijateljica recitira

imena ispod svakog izloška tiskana elegantnim pismom. - Metalik Vragolija,
Poklonstvo Manifestu - što misliš, kakav je taj? - Talisman od Terakote i
Slatki Otrov. Sviđa mi se naziv ovog posljednjeg.

- Ni ne sumnjam.

- Oh, šuti. Hajdemo ih isprobati.

- Ovaj je dućan strašno monden. Misliš da će nam dopustiti isprobavanje

bez kupovine?

- Dakako, da hoće. Mi smo mušterije, zar ne? Neće nas izbaciti.

- Možda i hoće.

Moja zabrinutost nije pokolebala njezin entuzijazam i ja sam joj dopustila

da me odvuče kroz kristalna vrata. Izmiješani mirisi u trgovini preplavili su
nas. Moja me prijateljica ostavila, žureći se pridružiti gomili koja se
naguravala oko nove robe. Dok je mješavina osjećajnih isparavanja činila
moju prijateljicu budalastom i uzbuđenom, mene je svladavala. Naslonila
sam se na pult kratko dišući.

- Izgledaš izgubljeno. Muškarčeva maska je od matiranog kositra, metalni

pokrov je toliko tanak da mogu vidjeti poteze umjetnikova kista. Uzorak
vatre vrtložio se na oba obraza u raznim nijansama grimiza.

- Samo čekam prijateljicu. Pokazala sam u smjeru gomile. Sve što mogu
vidjeti od nje je povremeni odbljesak napola prozirne zelene boje.
 - Ne zanima te isprobavanje novih proizvoda?

- Ne baš. Više volim tradicionalne destilate. Pretpostavljam da me to čini

staromodnom.

Čovjek se konspirativno nagne bliže. - Ali jučer si kupila ta tri nova.

Pokušao sam te upozoriti na Jolitnu Broncu. Uopće nije prava zamjena za
Kraljičin Med.

Ispuniše me sjećanja na požudu i nasilje, mošus i uzbuđenje, bol i krv.

No, u krivu je. Danas sam netko drugi. Odmahnula sam glavom.

- Ne znam o čemu govorite. Potražila sam trag zelenog stakla ili čipke u
boji sepije. - Gdje je ona? Nikada ne bih nekome dopustila da na meni
upotrijebi Jolitnu Broncu.

- Nisi li, kad sam ti je prodao, rekla da je to poklon?

-Što?

- Ja sam bio prodavačica u maski boje oniksa.

Od šoka sam ostala bez riječi, bez odgovora. To je najveći tabu u našem
društvu, toliko vulgaran i opscen da ni ne postoji u zakonicima. Ne
raspravljamo o događajima i susretima naših drugih maski. To se ne radi. Što
bi se dogodilo kad bi ljudi počeli kriviti jedno lice za nešto što je učinilo
drugo, samo zato što je oba nosio isti građanin?

Trenutak nijeme paralize je završio i ja sam pobjegla. Proletjela sam kroz

svjetlucava vrata, ne mareći za to što sam za sobom ostavila svoju najbolju
prijateljicu i bježala sam, bježala, bježala, sve dok se nisam vratila u zgradu
spavaonica u Središnjem prolazu. Šćućurila sam se u dizalu koje me odvelo
do mojih odaja. Na krevetu sam zajecala, suze su močile unutrašnjost moje
maske. Dio mene brine da ću umrljati saten, ali to je samo jedan nevažni dio.

Kad su suze presušile bilo mi je dosta ovog dana, ove maske. No, vrijeme
za demaskiranje bilo je još daleko. Da sam barem danas navukla smeđu
masku sa smeđom oplatom i obilno ukrašenu perlicama, tada ne bih pobjegla
od nastranog vlasnika maske od kositra. Udarila bih ga u zlaćano meso
njegove utrobe ili bih ga odvukla kraljičinim žandarima na procjenu.

Tada sam shvatila o čemu razmišljam, što želim - drugu masku, ali ne
tijekom jutarnjeg odabira, ne za vrijeme demaskiranja - nego dok još uvijek
nosim današnju.

I bojim se.

III Crna je za seks

Ujutro, stojeći nepokrivena lica među svojim maskama, gledajući svuda

samo ne u onu smeđu, primio sam kraljičin poziv. Kao i uvijek, dostavio ga
je žandar maskiran u tanko iskovano srebro. Pozvonio mi je te čekao dok mu
se ne javim preko interkoma.

Žandari su jedini građani koji ustaju rano ujutro, u vrijeme dok mi ostali
biramo svoje dnevne maske. Jedini su koji patroliraju državnim cestama
nakon što prođe sat predviđen za demaskiranje, skupljaju umirovljene maske
i dijele nove.

- Dobro jutro, žandaru - rekoh.

- Dobro jutro, građanine. Pozvan si danas kako bi izvršio svoju građansku

dužnost.

- Ovdje sam da služim. Četvrtasti komad papira uleti kroz moj otvor za
ubacivanje pisama i spusti se u pladanj za pozive donoseći sa sobom varljivu
slatkoću. Kraljičini dopisi uvijek mirišu po medu nazvanom po njoj, iako
naglašeniji i istančaniji od onoga što kruži po sajmištima.

Između poslaganih maski, uzdignuta nad ostalima, nalazi se maska boje

samurovine - iskovani čelik obojen tekućom ebanovinom. To je maska
pratioca, nosi se samo kako bi se odala počast kraljičinom pozivu. Prozirna je
i svjetluca srebrnkasto kroz boju. Oči su ocrtane tamnim ugljenom;
zamaskirana maska.
 Zakopčavam fine lančiće s istim takvim kopčicama oko svoje glave. Na
trenutak sam dezorijentiran lećama preko očiju. Potrebno mi je duže da se
prilagodim izobličenom pogledu nego osjećaju i težini same maske.

~
Glazba treperi oko nas jasno i bogato, a ja se usredotočujem na korake. U
svojoj masci nalik zvijezdama, kraljica se okreće i klizi plesnom dvoranom u
mojim rukama. Očaran njenom ljepotom i svojim nastojanjima, propustio
sam njezine riječi.

- Oprostite mi, moja kraljice. Što ste rekli?

Njezina se maska nakrivi prema gore i pikantni miris njezinog osmjeha

ispuni mi osjetila. - Pitala sam uživate li u plesu i sviđaju li vam se hrana i
piće.

- Nisam isprobao švedski stol, ali djeluje raskošno. Što se tiče plesa,
bojim se da vas moja nespretnost vrijeđa i da ću pogriješiti u koracima.

- Nikada nisam s vama plesala? To objašnjava vašu ukočenost.

- Nisam imao tu čast. Žao mi je.

- Neka vam ne bude. To je samo hir. Ja ne plešem s mnogima. Vjerojatno

više nećete plesati sa mnom. Kraljica da znak i glazba prestane. Odvedi me
do svojeg kauča - crvene plahte i jastučići kao alabaster. Više sam upoznat s
ovakvom vrstom plesa, ali ona još nije spremna za mene. Njezin miris,
premda opojan, govori mi da još nije vrijeme za općenje, iako će uskoro biti.

Zbunjuje me to čekanje. Zašto sam ovdje, ako ne kako bih ispunio svoju
dužnost?

Spustila se na kauč, ali ne u položaj za parenje.

- Razgovarajte sa mnom - kazala je.

 - O čemu biste voljeli razgovarati, moja kraljice?

- Imate li omiljenu masku?

Neobično je to pitanje, gazeći granicom neuljudnosti.

- Ne, moja kraljice. Sve su mi jednako dragocjene.

- Zar ne bi želio da možeš neke maske odbaciti, možda onu s kojom patiš,
i nositi samo one koje ti donose ugodu?

Testira li me? - Sve su mi jednako dragocjene - rekoh iznova. - Svaka na

svoj prekrasan, različit način. Nikada se ne bih ogriješio o zakon.

- Ni malo? Neki građani nose samo nekoliko maski, a ostale stavljaju

samo onoliko često koliko moraju, da ne bi privukli pažnju žandara.

- Ali to je kriminalan čin.

- Tehnički gledano, u skladu je s zakonom iako se kosi sa samom srži

zakonika. Uglavnom, broj maski po njihovom odabiru dovoljno je velik pa
niti jedna maska ne dominira. Čini li vam se takva ideja privlačnom?

Dominantna maska? Koja je svrha ograničavanja nečijeg izbora maski?

Njezine riječi nisu imale smisla.

- Ne.

Moj joj se odgovor svidio. Miris se pojačao, a s njime i moje uzbuđenje i

sada više ne mogu bistro razmišljati. Kraljica je oličenje želje i zadovoljstva -
izvorni parfem Kraljičinog Meda među njenim nogama, njezina potreba,
moja - ništa ne postoji osim nužnosti parenja. Ona zasjenjuje puko općenje
kao što sunce sjajem nadmašuje zvijezde. Uranjam u plimu požude i
ispunjenja, žudnja nanovo raste, opet i opet, sve do vremena demaskiranja.

Ujutro sam se, bosonog i bolnih udova, javio u radionicu Izrađivača

Maski. Izbjegavam pogledati u njihova ružna, meka lica. Djelomično je stvar
u instinktivnoj nelagodi kada me gledaju bez maske, ali i u tome što su me
Izrađivači Maski oduvijek činili nervoznim. Žao mi ih je, lica su im tako
bezbojna i dosadna. Ironija je u tome da baš oni nose te nezanimljive i obične
boje, dok s druge strane za nas stvaraju takva divna lica, od kojih je svako
jedinstveno u svojoj briljantnosti. Žalim ih, ali i drago mi je što nisam rođen
u njihovoj kasti.

Predajem svoj pisani poziv i uzimam svoju najnoviju masku, dar od

kraljice. Sjajna je i žuta kao šafran sa žicama za vezivanje koje strše. Nema
otvora za usta, ali ne čini se kao da nedostaje. Kao i svako lice koje izrade i
ono je umjetničko djelo.

IV Narančasta je za agoniju

Prislanjam žutu masku na lice i omatam žičane vrpce oko glave. Kratak
dodir mojih prstiju po obojenom metalu govori mi o dubokim brazdama koje
su urezane u površinu. Njihova nejednolikost čini je neudobnom. Samo na
trenutak.

~
Žičana mreža pritišće odozgo i odozdo. Ako legnem, mogu malo ispružiti
vrat. No, tada se mreža urezuje u moje noge, podlaktice, prsa. Ustanem,
sjednem, nekoliko koraka naprijed-natrag. No, koračanje me samo podsjeća
na to koliko je moja ćelija mala. Osim toga, oni ne vole da koračamo. Vježba
stanjuje masnoću između mišića i kože čineći žetvu težom.

Moj susjed nosi masku istočkanu kobaltno plavim šljokicama. Urinira, i

mokraća me pljuska kroz žicu. Sikćem od bijesa, stiješnjen mirisom njegova
tijela pa mu uzvraćam istom mjerom.

Veselim se kad radnici dolaze po njega i promatram kako ga hvataju

svojim omčama. Pokušava se oduprijeti, ali nema kod sebe ništa oštro ili
tvrdo čime bi zamahnuo. Njihove strašne alatke, obrubljene plavom
svjetlošću, paraju ga od grla prema utrobi. Jedva je imao vremena prokrvariti
kad su načinili okomite rezove, trake pomoću kojih će ga lakše oguliti u
jednom potezu.
 Njegove su se oči izbuljile kad su mu oderali kožu, a to je i jedini pokret
koji je u stanju izvesti. Nijem je, jer na njegovoj maski nema usta; nijem je
kao i ja.

Kad su gotovi, ostavljaju ga da se migolji u tekućinama vlastitog tijela na

podu od metalne mreže. Uzimaju sa sobom teški ogrtač od njegove kože.

Potom je moj red. Crvenkasto žute udoline na maski mojega susjeda

okreću se prema meni kako bih mogao promatrati.

Nema mjesta kamo bih mogao pobjeći u svojoj sićušnoj ćeliji, i njihove
me omče sputavaju. Kad su mi počeli skidati kožu, bijaše to najstravičnija bol
koju sam ikada spoznao. .

Njihove su maske žute poput limuna, bljeđe žute kao u narcisa i tamnije
žute kao karamela. Lijepe i žute, kao sunčeva svjetlost.

V Jaspis je za prijevaru

Sljedećeg jutra odabir je teži nego inače. Uzmaknuo sam od žute maske i
dugo zurio u smećkastu. Međutim, čini se nekako neprikladno izabrati je.

Nalik dašku prolazne iskvarenosti, kroz misli mi proleti zamisao da danas

budem bez maske, da jednostavno ostanem u svojim odajama i ne odaberem
je. Takvo što je previše skandalozno i zamišljati,; osjećam krivnju samo zbog
toga što sam na to pomislio.

Bez gledanja, posegnuo sam među redove praznih lica i zgrabio prvu koju
sam dotaknuo. Ustajale je zelene boje, poput mirne vode u jezeru koje nikada
nije vidjelo sunce. Brada i nos su ukrašeni tamnim baršunom, usne su sjajne,
jasno srebrne i rukom naslikane na svili. Pritegnuo sam ispletene uzice oko
glave. ( gro.zeraWorC )

~
Muvao sam se pod prozorom svoje ljubavnice koje je nosila nebesko
plavu masku s detaljima u svili. Naslonila se na balkon i zavodnička pjesma
joj je klizila preko mekih usana. Udahnuo sam nježan tjelesni miris koji
njezina sluškinja razmahuje lepezom: zavođenje i iskušenje, nevinost i
obećanje.

- Voliš li me? - dovikuje moja draga.

- Cijelom svojom dušom. Ti si meni sve.

- Ne vjerujem ti - smije se. - Kako si ti drugačiji od ostalih muškaraca

koji samo čekaju priliku da me natope Kraljičinim Medom?

- Kako to možeš reći? Pitao sam te da se udaš za mene.

- Što to dokazuje? To može svaki mišićavko bez mozga koji ima jezik. A
uostalom, ja se uopće ne želim udati. Brak je žalosno stanje koje vodi k
svađama i tuzi. Zbog nje gestama izražavam pretjerano razočaranje. - Što
mogu učiniti ne bih li te uvjerio u svoju iskrenost? Traži od mene bilo što i ja
ću ti to dati.

- Imaš li posudicu Kraljičinog Meda?

Oklijevao sam. Ako odgovorim istinito, mogla bi me opet optužiti da sam

raskalašen. No, to je istovremeno i moj udvarački dar. Osjetit će se
omalovaženo ako joj nemam što ponuditi.

Uzdahnuo sam i odabrao manje od dva zla. - Skroman darak u čast tvoje
ljupkosti.

- Dobro.

Kad nisam bio pokuđen, usudio sam se ponadati.

- Šaljem dolje svoju djevojku. Daj joj Kraljičin Med, a onda ćemo svi
zaigrati jednu igru. Ona će zapečatiti posudicu tako da se sadržaj ne može
upotrijebiti bez da se razbije pečat i probuši poklopac te time oslobodi miris.
Ako uspiješ provesti poslijepodne sa mnom i mojom sluškinjom u
zatvorenom budoaru i suzdržiš se od otvaranja posudice, vjerovat ću da me
voliš, a ne da si samo željan zadovoljstva općenja. No, ako izgubiš kontrolu i
otvoriš posudice, možeš se olakšati s njom, ali mene više nikada nećeš
pomirisati ili obratiti mi se.

- A što ću, molim te, dobiti ako se suzdržim?

Njezin smijeh je poput podrugljivog vjetrića. - Ako uspiješ zauzdati svoju

požudu do večeri, otjerat ću djevojku i sama otvoriti posudicu.

Istovremeno sam uzbuđen i obeshrabren iščekivanjem njezine 'igre'. Moja

ljubavnica će se pobrinuti da naše vrijeme ne provedemo u kreposnim
razbibrigama ili ozbiljnim razgovorima. Sebe i sluškinju dovest će u sve
moguće položaje u kojima će se naslućivati općenje. I vjerojatno je već
natopljena nekim pomodnim mirisom - Žudnja Bez Sumnje ili Egzotika ili
Citrusni Nektar - kako bi me još više izludila. Pa ipak, nagrada će biti slatka.
A u krajnjoj liniji (moja draga me nije sasvim krivo ocijenila], barem ću
dobiti sluškinju.

Moja moguća utješna nagrada otvorila mi je vrata. Maska joj je zelena

poput kadulje te daje naslutiti prozirnost, oči su joj obrubljene čipkom boje
karamele. Iz ruke mi je istrgnula Kraljičin Med, ali tu završava predviđeni
scenarij. Odvrnula je poklopac i zagrabila sadržaj. Bez stida ili bojažljivosti
utrljala ga je sebi među noge. Zurio sam zbunjeno dok je i po meni razmazala
sjajni sadržaj. Istog sam trena bio nadražen i spreman.

- Želiš li me? - prošaptala je.

- Da. Tijelo o tijelo, Kraljičin Med ne podnosi odbijanje.

- Onda me ulovi. Otrčala je.

Kolebao sam se samo na tren. Odozgo me moja draga molećivo doziva,

pitajući se što je razlog našem kašnjenju. No, žudnja je prostrujala kroz mene
i sve za što sam mario bila je sluškinja.

Jurio sam za njom kroz spavaći blok dok je ona krivudala kroz gomilu i
preko prepreka - kipova, trgovina, novih gradilišta. Katkad bi se muškarci
okrenuli, mirišući Kraljičin Med pomiješan s njezinim sokovima dok je ona
hitala.

Ja sam očaran. Ona ispunjava svaki dah koji udahnem. Trčim sve dok
nisam postao nekakvo vatreno biće - goruća pluća i užareni udovi. No, to je
samo začin mojoj pohlepi. Uhvatit ću je, a onda ćemo se pariti.

Vodi me pokraj dijela s tržnicama, pokraj izloga trgovina ispunjenih

građanima pa u ruralno predgrađe gdje strojevi žanju našu hranu i radnici
skupljaju ezoterične materijala za ceh Izrađivača Maski.

U sjeni šumarka zelene šume, ona pada na koljena. Navalio sam na nju ne
čekajući niti da zauzme pravilan položaj. Otvara mi se i ja žurim ne bih li
spojio naša tijela.

Veličanstveno je, jasno, a olakšanje još više ispunjeno zadovoljstvom

zbog potjere. No, i tijekom svojeg vrhunca, zamjećujem da nešto nije kako
treba. Djevojka ne čini uobičajene pokrete i njezin je miris čudan, iako
očaravajući. Ispod Kraljičinog Meda ona je nestrpljiva kad bi trebala biti
strastvena. Čim sam bio gotov, ona je uzmaknula i po prvi puta nakon
općenja nisam sretan i malaksao, preplavljen endorfinima seksa. Osjećam se
neobično.

Prije nego što sam uspio išta reći, djevojka strgne svoju masku. Užas
zbog njezinog demaskiranja paralizirao me; nisam spreman na njezin sljedeći
potez. Skočila je, pokidala spone moje maske i strgnula je s mene.

Obnažena sam lica.

Nije vrijeme za demaskiranje, niti je vrijeme za prazninu i san. Bez svoje

maske ne znam kako da se ponašam, što da osjećam, niti što da kažem. Ne
znam ni mogu li govoriti jer to nisam nikad činio bez maske. Ja sam
izgubljen, ja sam nitko. Srž moje osobnosti i inteligencije je prazna; djevojka
ju je ukrala.

VI Bijela je za poslušnost

Dok ja skamenjeno klečim, djevojka skine moju masku puštajući je da

padne u visoku travu na mjestu gdje smo se voljeli. Nemam čak ni dovoljno
snage, a ni volje da posegnem za njom.

Proučavala je unutrašnjost svoje maske. S beskrajnom pažnjom ogulila je

tanku opnu. Nalik je velu od gaze ili šifona, no ovaj veo ima oblik. Tu su nos,
obrazi i brada.

Jest maska, ali nije nalik ijednoj koju sam dosada vidio. Materijal je
neurešen i prozirno bijel, kao rijetka magla ili mirna voda, ali bezbojan. Ne
skriva ono preko čega je položen, samo prekriva.

Uzima tu avetinjsku masku i stavlja je preko mojega lica. Bez trake ili
lanca, sama se pričvršćuje, prianja uz moje lice. Takvo je olakšanje čim sam
pokriven, pa osjećam zahvalnost umjesto bijesa koji bih trebao osjećati.

Čekam masku da mi kaže tko sam i što mi je činiti.

I čekam.

- U njoj nema mnogo zamjenske duše - govori djevojka. Bez maske, crte
njezina lica su previše živahne, čak sramotno. Skrećem pogled, pitajući se
otkriva li avetska maska moje izraze na sličan, nedoličan način.

- Ovo je prijelazna maska, koja će ti pomoći nadvladati napad panike -

nastavlja ona. - Ne posjeduje nikakvu osobnost ili usađene scenarije
međusobnih odnosa, u njoj nema gotovo nikakvih osjećaja.

Ne sviđa mi se praznina avetske maske. No, sada barem mogu razmišljati,

te mi pada na pamet da probam dograbiti svoju masku.

- Stani - rekla je.

Ne mogu se pomaknuti. Prsti su mi okrznuli tamno zelenu masku sa

srebrnkastim odsjajem koja leži u travi, ali ne mogu je podignuti.

- Bojim se da prijelazna maska ima utisnut osjećaj za poslušnost.

 Žao mi je zbog toga, no to je nužno. Ionako ne bi bio sposoban pristupiti
zamjenskoj duši u svojoj maski. Ova prijelazna stvara barijeru u koju otisak
maske ne može prodrijeti, a ti je nećeš moći skinuti. Hajde, znam da to želiš.
Pokušaj je skinuti.

Uhvatio sam se za lice, za glavu tražeći nešto što bih razvezao. Nema
ničega što sam mogao raspetljati, otpustiti ili otkopčati. Otkrio sam rub
avetske maske, prijelazne, no prianjala je uz kožu. Sjećanje na jučer - na žutu
masku boje šafrana, kad su me živog oderali - dovoljno je da me odvrati od
bilo čega drastičnog.

- Što si mi učinila? - upitao sam. - I zašto?

- Dobro, ispituješ. Znala sam da ćeš se brzo prilagoditi.

Miris nadjačava moj strah. Zadovoljna je. Osim što oštrina mirisa nije
ispravna. Nije ženski, ali ni muški. Nema maske koja bi mi rekla je li ona
muškarac ili žena. Bih li trebao nastaviti o njoj razmišljati kao o djevojci?
Uostalom, zamjenska maska nije ni meni odredila spol. Jesam li muškarac ili
žena, ili srednjeg roda, ili sam možda neka vrst hermafrodita?

Osjećam se ošamućeno i bolesno. - Ako je ovo nekakva izopačena igra -

rekoh - nije mi smiješno. Prijavit ću to žandarmeriji. Konfiscirat će sve tvoje
maske zbog ovakvog zločina, i ... - Izgubio sam se. Njezino nago lice
svjedoči ravnodušnosti koju osjeća prema najstrožoj kazni u našem društvu.

- Zašto mi to činiš? - zacvilio sam.

- Jesi li se ikada zapitao tko si ti ispod svojih maski? - zapitala je. - Kad
kažeš, ja, tko je to?

Začuvši kako njezin glas postavlja pitanje koje mi u zadnje vrijeme

uznemiruje jutra i dugo nakon vremena demaskiranja, osjećam oslobađanje.
Nisam jedini građanin koji ima takve misli; nisam sam u svojoj muci. No,
krivnja ostaje, zajedno s pridodanom tjeskobom. Zar je stvar u razotkrivanju
mojeg zločina? Je li ovo kazna?
 - Ne boj se - rekla je, - Neću te predati žandarima ili nešto tako.

Moje se disanje ubrzalo. - Zar čuješ moje misli?

- Ne, samo promatram tvoje lice.

- Moje lice?

- Odaje osjećaje. To je poput mirisa tuđe zbunjenosti ili spoznaje da je

netko ljut jer ima zgrčena ramena, samo su ovdje u pitanju mišići lica. Ubrzo
ćeš ih i ti moći instinktivno pročitati kao što to činiš s mirisom i položajem
tijela.

- Kažeš to kao da očekuješ moje zadovoljstvo.

Usta joj se iskrive i razdvoje, otkrivajući bjelinu zuba. Svjedočiti tako

intimnoj sceni istovremeno je odbojno i fascinantno.

- Znam da sada tako ne misliš - kazala je - no, dobio si dar koji rijetko tko
primi. Ustala je. - Prošeći sa mnom.

Ne želim ići nigdje s njom, ali zamjenska maska me tjera da poslušam.

Zašli smo dublje u divljinu, ostavljajući moju masku u travi. Nelagodan je to
osjećaj, to što moja volja upravlja mojim tijelom.

- Neko sam te vrijeme motrila, kako bih se uvjerila da si ti onaj pravi -

rekla je.

- Promatrala si me? - Djelići zbunjenosti spojili su se u shvaćanje. - Ti si

prodavačica koja mi je prodala Jolitnu Broncu i nastrani čovjek s kositrenom
maskom.

- I prije toga kupac u pekarnici koji je od tebe kupio tucet pita od jaja.

- Žena u ružičastoj masci koja je tražila recept?

- Da. A prije toga, nosio si svoju crvenkasto sivu željeznu masku, a ja

sam bila sam u publici kad si recitirao svoju novu pjesmu. I dan prije toga,
podigla sam s tobom plavo ljubičastu tkaninu za Izrađivače Maski.

Izbili smo na čistinu. Na njoj je ukošena, urušena koliba, gotovo skrivena

u razraslom zelenilu. Njezina maska boje kadulje i karamele i dalje joj visi s
prstiju. Prešla je njenim rubom preko kvake i vrata se širom otvore.

- Drago mi je što sam te konačno upoznala - rekla je. - Možeš me zvati

Pena.

Unutrašnjost je mračna, osvijetljena samo sunčevim zrakama koje su

zalutale kroz rupe na trošnim zidovima.

- Pena? - Riječ je besmislena. - Zašto?

- To je moje ime, riječ koja znači da sam to ja bez obzira na to koju

masku nosila.

Otpuhnuo sam. - Zašto bi svaki građanin imao svoje ime? Zašto onda ne
imenovati svaki crijep ili opeku koju graditelji koriste ili svako drvo ili vlat
trave?

- Svaka ulica ima ime - kazala je Pena. - I svaka trgovina.

- Kako bismo ih mogli razlikovati. Inače ne bismo mogli reći gdje se

nešto nalazi ili načiniti razliku između trgovine s hranom ili nečim drugim.

- Upravo tako. Prešla je prstima preko daske na podu i začuo se 'klik'. U

udaljenom kutu ognjišta razmaknule su se kamene ploče i razotkrile
stepenice.

- Što je dolje? - upitao sam.

- Odgovori. Dođi.

Spustili smo se i ploče su se uz tutnjavu zatvorile iznad nas. Unutarnje

svjetlo nas oplahne - mutno i crveno, bacajući krvave sjene.
 Nalazimo se u tunelu s grubim, kamenim zidovima. Svjetlo se pruža deset
koraka ispred nas; iza toga je tama. Pena krene prema toj granici, a ja sam
osuđen na to da je pratim. Kad smo se našli na korak od kraja svjetla,
pojavilo se novo crvenilo otkrivajući sljedeći komad prolaza. Našavši se
unutar tog novog područja, svjetlo iza nas se gasi.

I tako smo hodali.

- Zašto bi građani trebali imena? - upitao sam. - Svaki dan mijenjamo

maske, za razliku od trgovina i ulica koje ostaju iste. Što ako otkrijem da je
moj liječnik isti onaj građanin kao i moj ubojica? Ili da je neki građanin u
jednoj maski moja ljubavnica, a u drugoj neprijatelj? Kad bih zvao tog
građanina imenom, to bi bilo kao da se ponašam prema svim identitetima te
maske kao da je ista osoba.

- U tome i jest stvar - rekla je. - To nam omogućuje da budemo ono što
doista jesmo, pod našim maskama.

Odmahnuo sam glavom. - Bez maski mi smo ništa.

- Postojalo je vrijeme prije maski.

- A mi smo bili prazna, primitivna stvorenja bez volje i smisla, sve dok
Prva Kraljica nije načinila Prvu Masku i izradila lica za građane i -

- I Ona je imenovala Ceh Izrađivača Maski i predala im izradu maski u

svetu dužnost kako bi svi bili prožeti dušama, bla, bla, bla. Poznate su mi te
laži.

Njezina hereza je istovremeno uznemirujuća i zanimljiva. - Što ti onda

vjeruješ?

- To je ono što ću ti pokazati.

- Zašto meni?

- Postoji skupina nas s imenima. Tražimo druge koji skrivaju iste sumnje i
mržnju kao i mi, te ih oslobađamo.

- Ja ne želim biti oslobođen.

- Ne želiš li? Nisi li htio biti slobodan od svakodnevne rutine odabira? Ili
se bunio protiv maske, želeći da vrijeme demaskiranja dođe što prije? Ne
oklijevaš li neodlučno pokoje jutro, ne zato što je odabir toliko težak, nego
zato što te niti jedan ne privlači? Pitaš li se tko bi mogao biti kad bi smio sam
odlučiti?

Spašen sam od potrebe da odgovorim kada se, aktivacijom idućih

svjetala, pojavilo nešto novo: vrata.

VII Crvena je za otkrivenje

- Gdje smo?

- Ispod palače ceha Izrađivača Maski.

Prevukla je svoju masku po vratima. Kao i u kolibi, otvorila su se.

Ustuknuo sam. - Ne. Apsolutno ne. Zabranjeno je.

Proučavala me. - Mogu te natjerati, ali neću. Odluka je tvoja.

Otvorio sam usta kako bih ponovio svoj odgovor.

- No, najprije me saslušaj.

Izdahnuo sam. - Ako moram. Ali to neće promijeniti moje mišljenje.

- Znaš da sam uz tebe otkako si zamijenio maske. Bila sam uz tebe i kad
si nosio žutu masku kod žetelaca kože.

Sjećanje je još uvijek svježe. - Pa?

 - Znaš li tko sam bila?

- Pretpostavljam jedna od derača kože.

- Ja sam bila tvoj susjed u kavezu do.

Unatoč svemu, ja sam obeshrabren. - Zar nisi znala što će učiniti tebi,
nama?

- Znala sam.

- Pa ipak si im svojevoljno dopustila. Zašto, u ime Prve Kraljice?

- Zato što sam, da bih bila s tobom, mogla ozlijediti tebe ili sebe, a ja sam
odabrala da ne povrijedim tebe.

- Jesam li ti ja netko? Jesmo li bili ljubavnici, bračni drugovi ili prijatelji?

- Ne, koliko ja znam.

- Zašto onda?

- Zato što ja znam tko sam i moja djela su odraz mene. Ja ne gulim
ljudima kožu na živo.

Njezina zadnja rečenica nosi uvjerenje, sigurnost na koju sam

ljubomoran.

- Što bi učinio kad bi mogao birati - rekla je - da se tvoje odluke odnose i

na nešto više osim na to koju ćeš masku odabrati svakoga dana? Bi li
svojevoljno nanio toliko boli nekom drugom?

- Ja bih ... ne znam.

- Zar ne želiš znati?

 Shvatio sam da želim.

Vrata su se otvorila prema spremištu natrpanom redovima polica. Bale

raznobojnih tkanina, role trakica i čipke, staklenke s otopinama, bojama i
lakovima naguranima bez nekakvog reda. Još bala s tekstilom samo što ne
ispadnu iz niša i ormara natrpanih u prostoriju.

- Ovo je njihovo skladište u koje spremaju viškove- kazala je Pena. -

Pljačkamo ga za svoje zalihe za izrađivanje maski. Umjetnici s imenima
mogu stvoriti gotovo savršene replike cehovskih maski, ali, jasno, bez
zamjenskih duša.

- I s dodanim osobinama koje mogu otključavati vrata.

Opet je pokazala zube. Jedan dio mene naučio je izjednačiti taj oblik lica
s pozitivnim osjećajem, čak i prije nego udahnem miris njezina odobravanja.

- Zamijetio si. Vrlo dobro.

- Kako to čine?

Provela me kroz nered. - Teško je objasniti. Sve funkcije naših maski,

uključujući i prijelaznu kakvu ti nosiš, zasnivaju se na nacrtima Izrađivača
Maski. Nanose se djelići i komadići, šivaju, lijepe ili ugrađuju u sve maske
koje stimuliraju misli, potiču osjećaje, dodjeljuju određene osobine ...
Umjetnici s imenima rastavljali su i sastavljali te djeliće, podešavali ih i
mijenjali sve dok nisu shvatili kako rade. Tijekom tog procesa, otkrili su da ti
sastavni dijelovi mogu mnogo više od mijenjanja duša, kao što je to
otključavanje i zaključavanje vrata. A ima još mnogo toga što zasad ne
znamo.

Iz spremišta se izlazi u mračan hodnik koji, kako se mi približimo,

osvjetljava crveno svjetlo. Međutim, za razliku od onog u kolibi, krug svjetla
sad otkriva brojna skretanja koja se račvaju u raznim smjerovima.

- Zvuči kao da ste vi imenovani već dulje u tome - rekao sam.

 -Jesmo. Uputila se u jedan tunel koji je zavijao. - Ponekad žandari
saznaju za naše aktivnosti, pa stoga radimo isključivo u parovima - jedan
mentor, jedan novak. Na taj način, svaki imenovani poznaje još najviše
dvojicu, svojeg mentora koji te unovačio i svojeg novaka kad postaneš
spreman uvesti nekog novog. Širimo informacije i zahtjeve pomoću kodova i
na određenim mjestima. Sporo je, ali sigurnije.

Izgubio sam pojam o tome koliko smo puta skrenuli ovamo ili onamo. -
Zacijelo novačite uz prilično mnogo biranja, budući da svaki mentor može
uzeti samo jednog učenika. ’

- Mentori mogu uzeti drugog novaka ako prijašnjeg uhvati žandarmerija.

Svjetla usijecaju duboke sjene na udolinama njezina lica, i na trenutak se
činilo kao da nosi grimiznu masku. Protrljala je prstima oči, koje su se
navlažile.

- Što se događa kad te uhvate žandari?

- Ubiju te.

Slegnuo sam ramenima. - I to je sve? Izgubiš jedan dan. Ujutro -

- Ne. Ubiju nas. To nije nalik smiješnim smrtima kojima se igraju

građani. Nema buđenja nakon smrti koju zadaju žandari.

Posrnuo sam šokiran. - To je - to je čudovišno. Kako je to moguće? Kako

to zakon može dopustiti?

-I sam si rekao; bez maski mi smo ništa. Kad žandari smaknu nekog od
nas, oni preraspodijele sve dijelove te imenovane osobe na široku populaciju.
Zamjenske duše nastavljaju, i nema nevolja među građanima. Mislim da
žandari više tuguju kad moraju uništiti masku koja je bila ubijena, nego kad
ubiju nekog od nas.

Pena skrene za ugao gdje se nalazio zid. Gladak je kao krema, kao da su
tesari proveli mnogo mučnih sati dok su ih uglačali do takve savršene
glatkoće.
 - Jesi li krivo skrenula? - upitao sam.

- Bojiš se da ćeš se izgubiti? - Njezin je ton šaljiv. - Ne brini. Čak i da

krivo skrenem, moja maska poznaje tajne labirinta. No, nisam se izgubila.

Napola sam očekivao da će mahnuti maskom prema zidu i da će se vrata

nekim čudom pojaviti. Nije. Umjesto toga, Pena digne ruku do usta i zagrize
u nju zubima. Tamna je krv potekla i ona kapljice razmaže po zidu.

Nečujno, zid se podigne i nestane u stropu. Upali se bijelo, a ne crveno

svjetlo, osljepljujući nas nakon polumraka. Pena me povuče naprijed dok sam
još uvijek treptao. Škiljio sam, očiju suznih i mutnih, u maloj sobi u koju smo
ušli. Zidovi koji nas okružuju su od uglačanog metala, uvinutog prema gore
pa se čini kao da se nalazimo unutar cilindra. Poklopljenog. Dok su mi se oči
prilagođavale, vrata su se sama zatvorila.

U središtu prostorije nalazi se kićena stolica od srebra i zlata. Na

njezinom sjedalu je maska. Prepoznajem je, jer je okosnica legende. Izrađena
je iz jednog jedinog dijamanta s milijunima i milijunima faceta, svaka
predstavlja jednu buduću masku, Prvu Kraljičinu Masku, onu koju je Ona
stvorila vlastitim rukama kako bi nam svima donijela prosvjetljenje.

VII Dijamantna je za smrt

Pena dodiruje moje lice i prijelazna maska sklizne dolje. Uznemirenost

zbog obnaženog lica zaboravljena je zahvaljujući čuđenju nad Prvom
Maskom.

- Istina, tvoji odgovori, sve je u zamjenskoj duši ove maske - rekla je. -
Sve što trebaš učiniti jest staviti je na sebe.

- Što ako to ne učinim?

- Tada ćemo se vratiti i sutra ujutro ćeš odabrati koju ćeš masku nositi,
kao i svakog drugog jutra, a mene nikad više nećeš vidjeti.

- Mogao bih te predati žandarima.

 Njezine su se usne rastvorile i otkrile zube. - Što ćeš im reći? Da te neki
građanin oteo i napunio ti glavu istinom? Kako bi me našao? I kako znaš da
te žandari ne bi ubili samo zato što već toliko znaš?

Dakako, u pravu je. - Ali ne moram staviti Prvu Masku?

- Što ćeš učini, ovisi o tebi. Sada i nadalje.

Na tren sam oklijevao prije nego što sam pohitao do stolice i zgrabio Prvu
Masku. Tako je lagana. Očekivao sam da će biti teža. Držeći je u zraku,
shvatio sam da su u rupama za oči uglavljene gotovo prozirne leće, kao na
mojoj maski pratioca, osim što je na mjestu stakla dijamant.

- Možda bi htio sjesti prije nego što je staviš - rekla je Pena. - Ja nisam, pa
sam završila ravno na leđima.

Zasjeo sam na zlatno srebrnu stolicu i stavio masku preko lica. Na njoj su
izvučeni dijelovi dijamanta koji se omataju oko moje glave i pričvršćuju
svjetlucavim dijamantnim bravicama. Leće iskrivljuju moj pogled,
dezorijentirajući me. Ali samo na trenutak.

~
Vrhunac trijumfa.

Rat je završen! Moj zadnji neprijatelj i njezina djeca su mrtvi i ja vladam

uz potpunu suverenost

Djeco moja, tako sam ponosna na vas. Ovo je zora novoga doba, slavnog
i raskošnog.

~
Moji znanstvenici savladali su našeg jedinog preostalog neprijatelja:
vrijeme. Otkrili su ključ za otključavanje okova starosti i ozljeda, savladali su
i zadnju bolest. Više nisam zarobljena obavezom neprestanog rađanja.
Godine mojega carevanja bit će poput veličanstvene rijeke, mreškajući se iz
eona u eon, snažne i beskonačne.
 Međutim, strahujem da će moji vojnici to odbiti. Oni su najpriprostiji od
sve moje djece i razumiju samo stroge propise i fizička natjecanja. Možda bih
trebala stvoriti novu vojsku, elitnu. Mogli bi se međusobno nadmetati u
lažnim borbama za čast ulaska u moju žandarmeriju.

~
Rijeka godina je mutna i duboka i ja ne vidim kuda će nas odvesti.
Stiješnjena sam u neočekivani ugao: od svojih pratilaca. Najuzvišenijih od
moje djece, gotovo meni ravnih - pametnih i znatiželjnih, neovisnih i
maštovitih - trebala sam znati da će se osjetiti zanemarenima i napuštenima
kad ih prestanem pozivati na parenje. Oni su stvorenja puna velike strasti,
kao i ja, i sada se međusobno svađaju, smišljaju zavjere i bave se osvetama.

Ponovno sam im počela davati svoje tijelo, ali zamolit ću znanstvenike da

razviju sintetički feromon kako bi mogli općiti međusobno.

~
Očajna sam.

Danas je jedan građanin ubio drugoga, a ni moji znanstvenici to nisu

uspjeli popraviti. Moram prihvatiti istinu; mi smo agresivan narod, nije nam
suđen mir, a sve što sam pokušala izgraditi sad je u ruševinama.

Kad bi barem postojao način da moji pratioci bezopasno troše svoju

strast.

Moram se savjetovati sa svojim znanstvenicima.

~
Napokon! Pronašla sam način da privedem kraju kaos koji uništava moje
građanstvo. Moji znanstvenici razvili su način utiskivanja sjećanja i
izvlačenja osjećaja koji se mogu međusobno razmjenjivati, izmjenjivati i
dodavati u naizgled beskonačnoj raznolikosti. Moji pratioci mogu se
međusobno suprotstavljati i promiskuitetno pariti, sve bez sakaćenja
protivnika ili krvavih feuda.
 Odaslala sam svoje znanstvenike da razviju te maske zamjenskih duša u
velikim količinama i čudesnoj raznolikosti.

Ovo mora uspjeti.

~
Sve je dobro. Djela moje djece opet su u skladu s mojim željama i rijeka
vječnosti konačno ne donosi nesigurnost.

Postojala je manja dvojba, ali riješila sam i to. Čini se da ni ja nisam

imuna da djelovanje maski. Mislila sa da će moja kraljevska volja čuvati moj
identitet, ali to postaje naporno, razlučivati stvarno od nestvarnog.

Naručila sam jednu masku. Ona će postojano bilježiti sve patnje s kojima
sam se suočila i moja nastojanja da sve popravim. Ova maska će biti
zapečaćena ispod moje palače u odaji osiguranoj čelikom i moja krv će biti
jedini ključ koji će je moći otključati.

~
Skinuo sam dijamantnu masku. Pena me promatra razmaknutih usana.

Skotrljao sam se iz stolice i pao na koljena. - Tvoj sam sluga, Prva

Kraljice.

Penine se oči razrogačiše i ona se nasmije: - Oh, ne, ne. Uz mene je i

podiže me. - Nisam ja Prva Kraljica.

- Ali tvoja je krv otvorila vrata.

- Zar ne shvaćaš? Svi imamo njezinu krv, svatko od nas je potomak Prve
Kraljice. To je prava šala na njezin račun, zar ne?

Šutio sam.

- Hajde - reče ona. - Moramo se vratiti prije vremena za demaskiranje.

Ako nas nakon toga vide na ulici, žandari će nas privesti.
 Zaostao sam za njom izgubljen u mislima. Ne pokušavam zapamtiti
crveno osvijetljene hodnike i obratio sam pozornost tek kad smo se našli
među materijalima i bojama u skladištu.

- Šššš - gestikulira Pena.

- Što je?

Bez upozorenja me gurne i ja upadnem u ormar - nišu. Na mene su pale

bale baršuna i pusta. Baca na mene veliku bočicu jasminovog ulja,
obavijajući me u zagušljivu slatkoću.

Tada je nastala zbrka. Crvena svjetla su se ugasila i snopovi bijele

svjetlosti bljesnuli su u tami hvatajući odbljesak od bijelog metala -
svjetlucave oči, sjajna čela - srebrne maske žandara.

Skrivenoga u sobičku, prikrivenog mirisa kao i tijela, nisu me pronašli.

Okomili su se prema jednom mjestu, Peni, skutrenoj između polica.

- Po kraljičinoj naredbi, optužena si i osuđena zbog izdaje - rekao je jedan

žandar.

Ne mogu namirisati ništa od mučnog mirisa jasmina, ali mogu vidjeti

užas na njezinom licu. Nakratko me pogledala, oči su joj molećivo ispunjene
pitanjem, no skrenula ih je prije nego što sam je razumio.

- Kazna za izdaju je smrt, građanko - reče žandar, možda čak onaj isti. -
Želiš li se pokajati? Razotkrij svoje suučesnike i možda ćemo ti dopustiti da
se vratiš načinu života pod maskom.

Pena digne glavu. - Nikada.

Ne pitaju ponovno. Aktivirali su svoje omče, što me podsjetilo na onaj

dan pod žutom maskom. Stidim se sreće koju sam onda osjetio.

Nisu je oderali, no ovo je isto toliko stravično, mada brže. Jedan je žandar
kleknuo iznad nje prikliještivši je na leđa plavim trakama. Skupivši snagu,
udario ju je šakom u lice. Želio sam skrenuti pogled. Ovo je opsceno
divljaštvo, perverzno oskvrnuće kojim se ondje naudilo građaninu -
podvrgnuti ga nasilju kojim bi se mogla oštetiti maska. No, Pena ne nosi
masku i ja ne skrećem pogled.

Udarao je iznova i iznova, sve dok na prednjoj strani njezine glave više
nije bilo ničega osim smrvljenih kostiju i vlažne, kašaste mase.

Posljednja maska

Žandari su učinkoviti u Peninom umorstvu, kao i kad se treba riješiti

njezina tijela.. Kad su otišli, upalila su se crvena svjetla i ja sam se usudio
išuljati van. Otpetljao sam se iz baršuna boje vina, a ruka mi se spustila na
nepogrešivi oblik - Peninu zeleno smećkastu masku. Pogled na nju me, tako
brzo nakon užasa njezina smaknuća, obeznanio. Počeo sam plakati i nisam se
mogao zaustaviti. Ali nema veze, jer njezina će maska sakriti moje suze.

Nekako sam se dovukao do Središnjeg prolaza i poznatih zidova mojih

prostorija. U sigurnost.

Ali, nisam na sigurnom. Ne mogu zaboraviti sjećanja Prve Kraljice zbog

kojih bi me žandari zasigurno ubili, i k tome, ne mogu izbrisati iz pamćenja
preklinjući pogled pun pitanja u Peninim očima.

Trgam njezinu masku. Još nije vrijeme demaskiranja, ali ne marim za to.
Umoran sam od maski, čak i ove nedužne bez zamjenske duše. Penina smrt
opterećuje me sramom i krivnjom - kao da mi je opet oderana koža, ali s boli
iznutra.

Okružen sam maskama. Svaka od njih je igrač u nekom izmišljenom

kazalištu - umjetnik, žrtva, razvratnik, poduzetnik, ljubavnik, muž, prijatelj.
Niti jedan nije stvaran, ali ja ih mogu odjenuti i pobjeći ovim osjećajima.

Ali neću.

Jednu za drugom, uništavam svoje maske. One koje se mogu razbiti su

najlakše. Bacam ih o pod i krhotine se rasipaju po pločicama. One koje mogu
izgorjeti, bacam u vatru. Oko metalnih se, međutim, moram potruditi, udaram
ih jedne u drugu sve dok nisu postale neprepoznatljivo izobličene.

Za kraj ostavljam tamno smeđu masku, iz pristojnosti. Iako je od metala,

neobično je krhka pa se mrvi pod mojim rukama. Leće ispadaju iz rupa za oči
i kotrljaju se među slomljene komade keramike i stakla na podu.

Stojim usred tih krhotina koje su predstavljale moj život i stavljam jedinu
masku koju sam sačuvao, Peninu zelenu i boje karamele.

Moja ljubavnica me pogleda kroz svoju svilenu nebesko plavu masku i

pušta me unutra. Misli da sam ja njezina služavka.

- Gdje si otišla? - želi znati. - Znaš Ii koliko te dugo čekam? I gdje je moj
udvarač?

Njezine su odaje veoma nalik mojima, kao u svih građana. Tu je soba za

maskiranje, kuhinja i spavaonica. Prolazim mimo nje i ona me slijedi
nastavljajući me kuditi dok ulazimo u njezinu kuhinju. U jednoj od ladica
nalazim što mi treba: bat za meso, težak i solidan. Čak i kad sam se okrenuo s
njim podignutim u ruci, ona ne posustaje.

- Ne slušaš me, kučko? - viče ona. - Kako se usuđuješ!

Tek kad sam joj strgnuo masku s lica počela se bojati, ali tada je već bilo
prekasno.

Udario sam je batom u lice. Zateturala je, a ja sam je udarao dok je

padala, zabijajući metalnu alatku u njezino lice iznova i iznova. Kosti i meso
samljeli su se u kašu, no ja sam i dalje lupao. Moram biti temeljit.

Pena nije imala vremena poučiti me tajnama svoje legije imenovanih. No,
uz nju sam dovoljno naučio. Vidio sam kako žandari ubijaju. Nemam njihove
omče ili njihovu snagu, ali znam ubiti tako da se moje žrtve ne probude.

Pena me, također, naučila spoznaji samoga sebe.

 Ja sam kaos u ovom uređenom društvu, pogreška u pažljivo iskovanom
planu. Ja sam vrtlog u kraljičinoj vječnoj rijeci.