● SAVJET REDAKCIJE: Jo- broj 113

sip Adaković, Ljudevit Bauer,

prof. dr. ADOLF DRAGIĆE-
VIĆ (predsjedavajući), Vesna
Gazdag, Igor Golik, Ana Hra-
stović, Marija Jurela, Želimir
Koščević, Milivoj Pašiček,
Nada Šoljan, Ismet Voljevica.
● GLAVNI I ODGOVORNI
UREDNIK: MILIVOJ
PAŠIČEK.
● SIRIUS – biblioteka znan-
stvene fantastike, izlazi sva-
kog petog u mjesecu – Iz-
davač: RO Novinsko-izda-
vačka djelatnost SOUR-a
»Vjesnik« n.sol.o. – OOUR
Informativno-revijalna izdanja Studeni 1985.
n.sub.o. Redakcija »Romani i GODINE 1980. I 1984. SIRIUS JE
stripovi«, 41000 Zagreb, Av- PROGLAŠEN ZA NAJBOLJI
enija bratstva i jedinstva 4 –
Stručni savjet »Siriusa«: Klub EVROPSKI ČASOPIS ZNANSTVENE
prijatelja znanstvene fantasti- FANTASTIKE
ke i fantastike Sfera Zavoda
za kulturu i obrazovanje, Za-
greb, Ivanićgradska 42a –
Adresa uredništva: »Sirius«,
Redakcija »Romani i stripo-
vi«, 41000 Zagreb, Avenija SADRŽAJ: str.
bratstva i jedinstva 4, telefon:
(041) 515-555 i 519-555 – John Wyndham:
Tisak: RO Štamparska KINESKA ZAGONETKA........................3
djelat-nost »Vjesnik« n.sol.o.
– OOUR-i Novinska rotacija Dmitrij Bilenkim:
n.sub.o. i TM n.sub. o., 410- DVOJICA I ZNAK.................................23
00 Zagreb, Avenija bratstva i
jedinstva 4. Isaac Asimov:
● UREDNIK: Milivoj Pašiček. MAJMUNOV PRST..............................40
– Realizacija broja: Igor Man-
dić, (inozemne priče), Ana Poul Anderson:
Hrastović (domaće priče) Re- FENOMEN DIPTEROIDA.....................51
cenzenti: Darije Đokić, Žiga
Leskovšek (priče na sloven- Miha Remec:
skom). – Grafička oprema: STUPOVI KOJI GOVORE....................84
Berislav Grabušnik – Lektor:
Đuro Šnajder Borivoj Jurković:
● Naslovna stranica: Igor ČOVJEK IZ ISKOPINE.........................94
Kordej.
Branislav M. Trajković:
ČELIČNI MOMAK..............................106

SIRIUS 1
Riječ urednika
Dragi čitatelji!
 Kako je drevna igra šah opet u
središtu zbivanja, jer traje borba za
naslov svjetskog prvaka između
Karpova i Kasparova, odlučili smo
se i mi za šahovsku temu. Ona je,
naime, sadržana u priči »Čovjek iz
iskopina«, čiji je autor dugogodišnji
urednik SIRIUSA Borivoj Jurko-
vić.
 Još nam pristižu pisma u koji-
ma nas pitate kako da pišete SF-
priče i u kojima se tužite na pre-
oštre kriterije u ocjenjivanju Vaših
pokušaja i slično. Stoga smo i od-
lučili da naš dugogodišnji recenzent
domaćih priča Darije Đokić pokuša
još jednom objasniti kako valja i
kako ne valja pisati. Očekujemo i
vaša razmišljanja o njegovim
gledištima i nove prijedloge
 Natječaj u kojem Vam pokla-
njamo originalnu naslovnu stranicu
SIRIUSA naišao je na veliko zani-
manje. Svjedoče o tome mnoga
Vaša pisma, kao i velik broj kupona
koje ste nam poslali. Čini se da smo
se konačno složili u tome gdje valja
KUPON ZA NATJEČAJ OBJAVLJEN JE NA 126. STRANICI
objavljivati kupon natječaja, jer
više nema prigovora. Neki nam još
zamjeraju što ćemo im pokloniti
umjetničko djelo uz uvjet da ga
posude autoru kad je riječ o nekoj
izlozbi. I dalje vjerujemo da je to
lijep gest prema onima koji pokla-
njaju i da posudba neće umanjiti
nečiji »posjedovni« interes. Kad
smo već kod natječaja, recimo i to
da ćemo prvog dobitnika, dakle
dobitnika ilustracije objavljene na
naslovnoj stranici SIRIUSA broj
111, objaviti u broju 114.
 U ovom broju nudimo još jedno
grafičko osvježenje. Odlučili smo
se za vinjete. Ponudio nam ih je
zaljubljenik u znanstvenu fantastiku
Živko Prodanović. Zanima nas što
o tome mislite.
 Obećali smo kako ćemo u
SIRIUSU na priče objavljivati i
neke najosnovnije podatke o
autorima, posebno onima o kojima
mala znate. Eto, započeli smo s
plodnim domaćim autorom Mihom
Remecom i odsad će nam to biti
stalna zadaća. Slažete li se?
MILIVOJ PAŠIČEK
SIRIUS 2
 John Wyndham

Chinese Puzzle
Preveo Damir Žugec

Kineska
zagonetka

Kad se Hwyl vratio kući s posla, naprije je ugledao paket što je

izazovno čekao na kuhinjskom ormaru za posuđe.
— Šalje Dai, je li? - priupitao je svoju ženu.
— Da, odista. Japanske jesu marke — rekla mu je.
Prišao je paketu da ga pomnije ispita. Bio je oblikovan poput
neke malene kutije za šešir, širok i visok oko dvadeset pet centi-
metara. Adresa je glasila: G. & Gđa. Hwyl Hughes, Ty Derwen,
Llynllawn, Llangolwgcoch, Brecknockshire, Južni Wales. Slova su
bila pažljivo ispisana da bi stranci bez teškoća mogli razumjeti ad-
resu. Dobro je bila čitljiva i druga naljepnica, također ispisana ru-
kom, ali u crvenoj boji. Na njoj je pisalo: JAJA — Lomljivo. —
Rukovati s najvećim OPREZOM.
— Čudno jest da jaja tako daleko šalje — reče Hwyl. —
Dovoljno mi imamo jaja. Možda čokoladna to su jaja, što kažeš?
— Dođi ti čaj svoj popit', čovječe — reče mu Bronwen. —
Cijelog dana gledam ja taj paket, i još malo može sada pričekat'.
Hwyl sjedne za stol i počne večerati. Ipak, s vremena na vrijeme
pogled bi mu opet odlutao prema paketu.

SIRIUS 3
 —Ako to prava jaja jesu, na oprezu treba bit’ — napomenuo je.
— Jednom u knjizi nekoj ja pročitah da u Kini godinama jaja čuvaju.
U zemlju njih zakopaju, da ukusna budu. Čudna ti je to stvar.
Neobični ljudi u Kini jesu, i baš nimalo k'o u Walesu.
Bronwen se zadovoljila time što je rekla da vjerojatno ni u
Japanu ljudi nisu baš isti kao u Kini.
Kad su dogotovili večeru i maknuli posuđe, prenijeli su paket na
stol. Hwyl je prerezeao uzicu i odmotao papir. Unutra je bila limena
kutija. Kad su skinuli ljepljivu vrpcu što je pridržavala poklopac,
pokazalo se da je kutija do vrha napunjena piljevinom. Gospođa
Hughes dohvatila je list novinskog papira i zbog opreza prostrla ga
preko stola. Hwyl ukopa svoje prste u piljevinu.
— Unutra nešto jest— proglasi.
— Ti baš glup jesi. Dakako, unutra nešto jest — reče Bronwen,
te ga pljesne po ruci da je makne s puta.
Izvadila je nešto piljevine na novinski papir, a zatim gurnula ruku
u unutrašnjost kutije. Što god to bilo, doimalo se zaista preveliko za
jaje. Odgrnula ga je još nešto piljevine, te opipala ponovo. Ovaj put,
prsti su naišli na komad papira. Izvukla ga je van i prostrla na stol.
Bilo je to pismo napisano Dafyddo-vim rukopisom. Zatim je još
jednom gurnula šaku u kutiju, podmetnula prste pod predmet u njoj, i
oprezno ga izvadila.
—No, odista! Pogledaj ti to! Vidje li ikad tako nešto? —
uskliknula je. —Jaja, je li, reče on?
Oboje su začuđeno promatrali nekoliko trenutaka.
— Tako veliko jest. A i čudno — napokon reče Hwyl.
— Kakva bi ptica takvo jaje snijela? — zapita Bronwen.
— Noj, možda? — predloži Hwyl.
No, Bronwen odmahne glavom. Jednom je u muzeju vidjela
nojevo jaje, i dovoljno ga dobro upamtila da bi joj ostalo u sjećanju
kako s ovim nema gotovo nikakve sličnosti. Nojevo jaje bilo je nešto
manje, ljuske žućkastomutne, sa sitnim jamičicama. Ovo je bilo
glatko i blistavo, i nipošto nije imalo onaj isti beživotni izgled: bilo je
u njemu živahnog sjaja, nekakve sedefaste ljepote.
— Može li to biser biti? — pitala je zadivljenim glasom.
— Ti baš šašava jesi — reče joj muž. — Od školjke velike kao
vijećnica Llangolwgcocha, zar misliš?
Opet je stao prekapati po limenci, no činilo se da je natpis »jaja«

SIRIUS 4
bio samo fraza: nije bilo više ni jednoga, a ni mjesta za još jedno.
Bronwen uspe nešto piljevine u jedan od svojih ponajboljih
tanjura za povrće i pažljivo smjesti jaje povrh toga. Zatim su sjeli za
stol da pročitaju pismo svog sina:
S. S. Tudor Maid
Kobe.
Dragi mama i tata,
Vjerujem da ćete se iznenaditi kad vidite što je tu i ja sam se
iznenadio. Čudno izgleda ova stvar valjda u Kini ima čudnih ptica
napokon imaju pande pa zašto ne. Našli smo malenu brodicu oko sto
pedeset kilometara daleko od kineske obale što joj je bio slomljen
jarbol i nije bilo nikakve šanse da se probiju do mora. Svi osim
dvojice su bili mrtvi sad su svi mrtvi. Ali jedan od onih što tad nisu
bili mrtvi držao je tu stvar što izgleda kao jaje zamotanu u
podstavljeni kaput kao da je to neka beba samo što ja nisam znao da
je to jaje sve do malo kasnije. Jedan od njih je umro kad se uspinjao
na palubu ali ovaj drugi izdržao je dva dana duže usprkos tome što
sam dao sve od sebe a uradio sam najbolje što sam mogao. Bilo mi
je žao što nitko nije govorio kineski jer je to bio jedan dragi mali tip
i vrlo usamIjen i znao je da će umrijeti ali što se može. A kad je vidio
da mu je vrijeme već na izmaku dao mi je ovo jaje i pričao vrla tihim
glasom ali ja ipak nisam ništa mogao shvatiti. Sve što sam mogao
bilo je da prihvatim jaje i držim ga isto toko pažljivo kao i on te da
mu velim da ću se pobrinuti za jaje što on isto tako nije mogao
shvatiti. Zatim je rekao nešto drugo izgledajući vrlo ozbiljno i umro
jadni čovjek.
I tako evo ga tu. Znam da je to zaista jaje jer sam mu jednom dao
kuhano jaje i on je pokazao oba ali nitko na brodu ne zna kakvo je to
jaje. Budući da sam mu obećao da ću ga čuvati na sigurnom šaljem
vam jaje da mi ga čuvate jer ovaj brod nije nikakvo mjesto da nešto
bude na sigurnom i nadam se da neće prsnuti na putu.
U nadi da vas ovo pismo zatiče žive i zdrave kao što odlazi od
mene šaljem mnogo pozdrava svima a osobito vama.
Dai
— No, eto ti sad, baš čudno — reče gospoda Hughes pročitavši
pismo. — A kao jaje i izgleda, odista — oblikom — priznala je —
Ali, bojama ne. Lijepe boje jesu. Kao nafta kad je vidiš na cesti kad
kiša pada. Ali nikad jaje takvo u životu ja nisam vidjela. Mutna boja
na jajima jest, a ne da blista.

SIRIUS 5
 Hwyl zamišljeno nastavi promatrati jaje.
— Da. Lijepo jest — složio se — ali kakve koristi od njeg'?
— Koristi kakve, odista! — reče njegova žena; — Povjereno je
nama, i sveto, također. Na samrti jedan čovjek bijaše, i naš mu Dai
dade svoju riječ. Razmišljam ja kako čuvat' ćemo mi njeg' na
sigurnom, dok Dai se ne vrati.
Neko su vrijeme oboje duboko razmišljali o jajetu.
—Vrlo daleko Kina jest — mračno napomene Bronwen. Ipak,
prošlo je još nekoliko dana prije nego što su maknuli jaje s dobro
vidljivog mjesta na ormaru za posuđe. Glasina o njemu brzo je obišla
okolnu dolinu i posjetitelji bi se osjećali uskraćenima da ga nisu
mogli vidjeti. Bronwen je smatrala da bi bilo opasnije neprestano ga
vaditi iz ormara i ponovo ga vraćati unutra, nego ostaviti ga
izloženoga.
Prizor jajeta zadovoljavao je gotovo svačija očekivanja. Idris
Bowen, koji je živio tri kuće dalje, bio je praktički jedini čije se
mišljenje razilazilo s mišljenjima ostalih.
— Oblik jajeta to ima — priznao je. — No, oprezni trebate biti,
gospodo Hughes. Simbol plodnosti to jest, mislim ja, i to ukraden,
lako moguće.
— Gospodine Bowen — počne razočarano.
— O, ukrali su ga ljudi iz one lađe, gospođo Hughes. Izdajica
kineskog naroda. I bježali jesu sa svim sto nosit' su mogli, prije nego
što ih slavna vojska radnika i seljaka uhvatit' može. Uvijek na isti
način to zbiva se, k'o što vidjet ćete kad revolucija u Wales stigne.
— Jao meni, jao meni! Vi baš smiješni jeste, gospodine Bowen.
Propagandu načinit ćete iz stare cipele, čini mi se — reče Bronwen,
Idris Bowen se namršti.
— Smiješan ja nisam, gospođo Hughes. A propagande i u pošte-
noj cipeli ima — napomenuo joj je odlazeći dostojanstveno.
Pri kraju tjedna praktički svi ljudi u selu već su vidjeli jaje te
doznali da gospođa Hughes ne zna kakvo ga je stvorenje snijelo, I
došlo je vrijeme da ga uskladište na nekomu sigurnome mjestu do
Dafyddova povratka. U kući nije bilo mnogo mjesta u koja bi se
Bronwen pouzdala kao u sigurna skloništa za jaje. Kad je malo bolje
razmotrila, polica za prozračivanje činila se sasvim prikladna, pa je
jaje stavila opet na piljevinu što je ostala u limenci i odložila ga na
tomu mjestu.

SIRIUS 6
 Ostalo je ondje mjesec dana, izvan dohvata pogleda, i poprilično
izvan dohvata misli, sve do dana kad je Hwyl, vraćajući se s posla,
otkrio svoju ženu kako sjedi za stolom s neutješenim izrazom na licu
i zavojem na prstu. Kad ga je ugledala, na izgled joj je laknulo.
— Izleglo se jest — počela je.
Tupost Hwylova pogieda bila je nepodnošljiva za osobu kojoj je
cijelog dana na pameti bila samo jedna misao.
— Daijevo jaje — objasnila je. — Izleglo se jest, kažem ti.
— No, eto dobrih novosti! — reče Hwyl. — Lijepo malo pile, je
li?
— Pile to nije, nikako. Čudovište, odista, i ugrizlo me jest,
također.
Ispružila je previjeni prst.
Objasnila mu je kako je tog jutra otišla do police za prozračivanje
da uzme iz nje čist ručnik. Kad je gurnula unutra ruku, nešto ju je
bolno ujelo za prst. U prvomu je trenutku pomislila da je to možda
štakor što je nekako dospio onamo iz dvorišta, no zatim je opazila da
je s limene kutije skinut poklopac i da je ljuska jajeta sva razbijena
na komadiće.
— Kako izgleda? — zapita Hwyl.
Bronwen prizna da ga nije dobro vidjela. Krajičkom oka zapazila
je dugačak zelenkastoplavi rep što je virio od iza gomile plahti, a
zatim ju je to biće pogledalo preko vrha te gomile, dok mu crvene oči
svjetlucale prema njoj. Tad joj se učinilo da je to više posao za
muškarca, pa je zalupila vrata i otišla previti prt.
— Još i sad ondje, dakle, to jest? — reče Hwyl.
Kimnula je.
— Dobro onda. Pogledat njega mi sad ćemo poći — rekao je
odlučno.
Krenuo je iz sobe, no, promislivši bolje, vratio se natrag da uzme
par čvrstih radničkih rukavica. Bronwen nije ponudila da mu pođe
praviti društvo.
Nakon nekog vremena čuo se topot njegovih nogu, pokoji uzvik,
te njegove brzanje niza stubište. Ušao je u sobu i nogom zatvorio
vrata za sobom. Spustio je na stol stvorenje što ga je donio i sljedećih
nekoliko sekundi ono se šćućurilo ondje žmirkajući, ali inače sasvim
nepokretno.
— Preplašen bio jest, mislim ja — opazi Hwyl.

SIRIUS 7
 Po tjelesnoj građi stvorenje je donekle podsjećalo na guštera — i
to na velikog guštera, dugačkoga gotovo pola metra. Ipak, ljuske na
koži bile su mnogo veće nego u guštera, a neke su se svijale i stršile
tu i tamo poput peraja. A glava mu je bila sasvim drukčija od
gušterske, mnogo zaobljenija, sa širokim ustima, proširenim
nosnicama i, iznad svega, plitkim udubljenjem u kojemu je bio
postavljen par okruglih crvenih očiju. Oko vrata, a takoder i niz leđa,
poput neke grive, bili su neobični dodaci nalik na zastavice, što su
podsjećali na trajno ondulirane kovrče kose. Bio je uglavnom zelen,
prošaran plavim, nekakvoga metalnoga sjaja., ali oko glave i na
donjim dijelovima »kovrča« bile su jarkocrvene mrlje. Crvenoga je
bilo i na mjestima gdje su se noge spajale s tijelom, i na stopalima,
gdje su nožni prsti završavali oštrim žutim kandžama. Sve u svemu,
bilo je to začuđujuće živopisno i egzotično biće.
Za trenutak je promatralo Bronwen Hughes, uputilo zloćudan
pogled Hwylu i zatim počelo trčati po stolnoj ploči tražeći nekakav
izlaz. Hughesovi su ga promatrali koji trenutak, a zatim se zgledali.
— No, ovo odista gadno jest — opazi Bronwen.
— Gadno može biti. Ali, lijepo jest, također, gledaj — reče
Hwyl.
— Ružno staro lice ima — napomene Bronwen.
— Da, odista. Ali i lijepe boje, gle. Veličanstveno one izgledaju,
kao tehnikolor, rekao bih — doda Hwyl.
Činilo se da je stvorenje napola odlučilo da skoči sa stola, Hwyl
se nagne i uhvati ga. Biće se koprcalo i pokušavalo okrenuti glavu da
ga ugrize, no otkrilo je da ga Hwyl drži previše blizu vrata. Prestalo
se otimati. Zatim je odjednom frknulo. Dva mlaza plamena i oblak
dima suknuli su mu iz nozdrva. Hwyl ga naglo odbaci, dijelom zbog
straha,.no više zbog iznenađenja. Bronwen zacvili i brže—bolje
popne se na stolac.
I to se stvorenje doimalo pomalo zapanjeno. Nekoliko je sekundi
ostalo na mjestu, okrećući glavu i mašući krivudavim repom
dugačkim koliko i tijelo. Zatim je brzo otrčalo do saga pred kaminom
i skvrčilo se ispred vatre.
— Tako mi svega! Ovo je nešto zapanjujuće bilo! — uzvikne
Hwyl promatrajući ga pomalo nervozno. — Vatra to bila je kod
njega, rekao bih. To rado bih razumio.
— Vatra, odista, a i dim — složi se Bronwen. — Pravi šok to bio
je, i nimalo prirodno.

SIRIUS 8
 Nesigurno je pogledala stvorenje. Bilo je toliko očito da se
spremilo na spavanje da se usudila sići sa stolca. No, držala ga je na
oku, spremna da opet skoči ako se biće pomakne. Potom reče:
— Nikad ja pomislila ne bih da ću vidjet' jednoga od tih
stvorova. I sigurna baš nisam da dobro je njeg' u kući držat' — reče.
— Što misliš time reć'? — zbunjeno zapita Hwol.
— Ma, zmaj, jasno — odgovori mu Bronwen. Hwyl se zabulji u
nju.
— Zmaj! — uzvikne. — Ti bas budalasta... — zatim je zastao.
Opet je pogledao stvorenje, a zatim mjesto na kojemu je vatra
oprljila njegovu rukavicu. — Ne, tako mi svega! — reče. — Pravo ti
imaš. Zmaj to jest, rekao bih.
Oboje su ga promatrali nekom zebnjom.
— Drago je meni što u Kini ne živim — napomene.
Oni koji su sljedećih dan—dva imali privilegij da vide stvorenje,
gotovo su svi podržali teoriju kako je to zmaj. Utvrđivali su to što su
gurkali štapove kroz žičanu mrežu od koje je Hwyl načinio kavez za
biće, sve dotle dok nije ispustilo ljutit mlaz plamena. Čak i gospodin
Jones, župnik, nije sumnjao u njegovu autentičnost, premda je
mišljenje o zmajevoj prisutnosti u njegovoj župi za sad radije čuvao
za sebe.
Ipak, nakon kraćeg vremena Bronwen Hughes je stala na kraj
običaju da ga se draži. Najprije, osjećala se odgovornom prema
svome sinu da zmaj ostane u dobrom stanju; drugo, počeo je stjecati
neugodnu sklonost da pušta plamen bez razloga; i, treće, unatoč tomu
što gospodin Jones još nije odlučio može li se to smatrati božjim
stvorenjem ili ne može, osjećala je da u međuvremenu zaslužuje
jednaka prava kao i ostale glupe životinje. Stoga je na kavez stavila
natpis MOLIMO NE DRAŽlTI i veći je dio dana provodila ondje
kako bi se pobrinula da se ljudi toga drže.
Gotovo je cijeli Llynllawn, i velik dio stanovnika Llangol-
wgcocha, došao vidjeti biće. Ponekad bi prostajali sat vremena, pa i
više, u nadi da će ga vidjeti kako ispušta plamen. Ako ga je ispustio,
otišli bi zadovoljni što se tiče toga je li to zmaj. Ako je ostajao
raspoložen, bez vatrenog disanja, otišli bi i rekli svojim susjedima da
to zapravo nije ništa više nego malo stariji gušter, premda velik,
pazite.
Idris Bowen bio je izuzetak za obje kategorije. Tek ga je pri
trećem posjetu vidio kako frkće, ali čak je i onda ostao neuvjeren.

SIRIUS 9
 — Neobično to jest, svakako — priznao je. — Ali, zmaj to nije.
Pogledajte vi zmaja od Walesa, ili zmaja svetog Jurja. Da pušta
vatru, to nešto jest, ja priznajem, ali krila također zmaj imati mora, ili
zmaj to nije.
No, to je bilo zanovijetanje kakvo se od Idrisa moglo i očekivati,
pa i zanemariti.
Ipak, pošto su desetak dana svake večeri dolazile gomile ljudi,
zanimanje je splasnulo. Kad bi netko jednom vidio zmaja i s
čuđenjem uzviknuo nad njegovim jarkim bojama, bilo je malo toga
da se pridoda, osim što je svima bilo drago da su u kući Hughesovih
umjesto u vlastitoj, i što bi se zapitali koliko će eventualno izrasti
velik. Jer, zapravo, i nije baš mnogo toga radio osim što je sjedio i
žmirkao, te, ako ste bili sretni, ispustio pokoji mlaz plamena. I tako
je dom Hughesovih opet postao njihov vlastiti
A zmaj je, kad su mu posjetitelji prestali dodijavati, pokazao
umjereniju naviku da frkće. Nikad nije puštao vatru na Bronwen, a
rijetko na Hwyla. Bronwenini prvobitni osjećaj netrpljivosti brzo je
prošao i otkrila je kako mu postaje privržena. Hranila ga je i brinula
se za nj, te otkrila da raste zapanjujućom brzinom na dijeti što se
sastojala uglavnom od sjeckane konjetine i psećih biskvita. Veći dio
vremena puštala ga je da slobodno trčkara po sobi. Da smiri bojazni
posjetitelja, objasnila bi:
— Miroljubiv on jest, i dobre navike ima, ako nitko ga ne draži,
Žao je meni njega; također, jer loše je biti jedino dijete, a, siročić još
gore. A on još manje od siročića jest, vidite. Nikoga od svoje vrste
on ne zna, a ni sličnih njemu. Stog' vrlo usamljen on mora biti,
jadničak, rekla bih.
No, neizbježivo, došla je večer kad je Hwyl rekao zamišljeno
promatrajući zmaja:
— Van, ti hajde, sine. Prevelik ti za kuću ovu postaješ, shvaćaš.
Bronwen se iznenadila otkrivši koliko joj ta odluka nije po volji.
— Vrlo dobar i tih on jest ;— napomenula je. — I pametan on
jest da rep svoj pod sebe zatakne, da ljude njime ne obara. I čist u
kući on jest, također, i nikakve s njim brige nema. Uvijek je vani na
dvorištu kad tamo biti freba. Točan poput sata.
— Ponaša on se dobro, odista — sioži se Hwyl. — Ali, sad tako
brzo raste. Više mjesta on trebat će, shvaćaš. Lijep kavez u dvorištu,
da trčat' tamo može.
Da je to razborita ideja, pokazalo se nakon tjedan dana kad je

SIRIUS 10
Bronwen jednog jutra sišla iz sobe i otkrila da ie dio drvenog kaveza
uništen vatrom; tepih i prostirka su linjali, a zmaj se udobno skvrčio
u Hwylovu naslonjaču.
— Sređeno to jest, i sretni smo odista da u krevetu izgorjeli
nismo. Van s tobom — reče Hwyl zmaju. — Krasna mi je to stvar,
čovjeku da kuću spališ, i zahvalna baš nimalo. Ti srami se, kažem ti.
Agent osiguranja koji je došao pregledati štetu mislio je
podjednako tako.
— Prijavit' vi trebali ste njega — rekao je Bronweni. — Opasnost
od požara od predstavlja, razumijete.
Bronwen se pobunila da zmajevi nisu spomenut.i u polici
osiguranja.
— Ne, odista — prizna čovjek. — Ali, uobičajena opasnost on
nije, također. Priupitat ću kod glavnog ureda kako stvari stoje. Ali,
bolje da vi van njeg' smjestite, prije no što još nevolje bude, i
zahvalni mi budite.
I tako je nakon dva dana zmaj zauzeo veći kavez u dvorištu,
sklepan od azbestnih ploča. Ispred njega bio je prostor za trčanje
ograđen žičanom mrežom, ali veći dio vremena Bronwen je
otključavala vrata i ostavljala zadnja kućna vrata otvorena, tako da
može dolazili i odlaziti po volji. Ujutro bi utrčkarao u kuhinju i
pomogao Bronweni tako da bi plamenim mlazom raspirio kuhinjsku
vatru, no naučio jc da osim toga ne frkće u kući. Jedine su se
neprilike događale noću kad bi zapalio svoju slamu, pa bi susjedi
ustajali da vide nije li se zapalila kuća i drugoga đana bili pomalo
namrgođeni zbog toga.
Hwyl je pažljivo bilježio koliko je izdavao za prehranu zmaja i
nadao se da ukupna svota neće postati tako velika da je Dai neće
moći isplatiti. Osim te, jedine njegove brige bile su to što nije mogao
pronaći jeftiniji nezapaljivi matrijal na kojemu bi zmaj ležao i
spekulacije o tome koliko će zmaj izrasti velik prije nego što se Dai
vrati i skine mu ga s vrata. Lako je moguće kako bi se sve glatko
odvijalo do tog vremena, da nije bilo neugodnosti s Idrisom
Bowenom.
Zapravo je Idris otkrio nevolju što se iznenadno stvorila jedne
večeri. Hwyl je dovršio večeru i u miru uživao u svršetku dana pred
svojim vratima. Tad je slučajno naišao Idris vodeći svoga malog
jazavčara na uzici,
— O, zdrav bio, Idris — pozdravi ga Hwyl prijateljski,

SIRIUS 11
 — Zdrav bio, Hwyl — reče Idris. — A kako onaj vaš tobožnji
zmaj?
— Tobožnji on jest, kažeš ti? — ponovi Hwyl ogorčeno.
— Krila zmaj treba imat’ da bi bio zmaj — čvrsto je Idris
ostajao pri svome.
— Krila, do vraga, čovječe! Dođi ti pa ga pogledaj' sad, pa mi
reci, molim te, što on jest ako zmaj nije.
Mahnuo je Idrisu da uđe u kuću i poveo ga kroz nju u đvorište.
Zmaj je počivao u svome ograđenom zabranu. Otvorio je jedno oko
da ih promotri te ga opet zatvorio.
Idris ga nije vidio otkako se zmaj tek bio izlegao. Veličina ga se
dojmila.
— Velik on sad jest — priznao je. — Lijepe su boje njeg've, i
raskošne, također. Ali, još on nema krila, stoga zmaj on nije.
— Što onda on jest? — htio je znati Hwyl. — To mi reci.
Kako bi mu Idris odgovorio na to zamršeno pitanje, ostala je
vječna tajna. U tom trenutku jazavčar je otrgnuo uzicu iz ruke i
zaletio se lajući prema žičanoj mreži. Zmaj se prenuo iz drijemeža.
Naglo je sjeo i iznenadeno frknuo. Pas je zaštektao i skočio u zrak, te
se potom dao u trk oko dvorišta, tuleći iz sve snage. Napokon ga je
Idris uspio stjerati u kut i uhvatiti ga. Po cijeloj desnoj strani dlaka
mu je bila spaljena, zbog čega je pas izgledao vrlo neobično. Idrisove
se obrve skupiše.
— Ti nevolju tražiš, je li? Nevolju ćeš ti i imat', tako mi svega!
— reče.
Spustio je jazavičara na zemlju i počeo skidati kaput.
Nije bilo jasno kome se obratio i s kim se namjeravao boriti, s
Hwylom ili zmajem, no što je god namjeravao spriječila ga je u tome
gospoda Hughes, koja je došla ispitati kakvo je to štektanje.
— O! Zadirkuješ zrnaja, je li? I — rekla je. — Sram nek' te bude,
odista. Pravo jagnje taj zmaj jest, kao što svi ljudi dobro znaju. Ali,
da ga se draži, to ne dopušta. Zao ti jesi, Idris Bowen, i da tučeš
ružno je od tebe. Idi ti odavde.
Idris je zaustio u znak protesta, no Bronwen je odmahnula
glavom i energično stisnula usta.
— Ne slušam ja tebe. Hrabar mi je to čovjek što nemoćnog zmaja
draži. Tjednima već zmaj nije vatru pustio. Stog idi sad, i to brzo.
Idris se namrgodi. Neko je vrijeme oklijevao, a zatim opet odje-

SIRIUS 12
nuo kaput. Pokupio je jazavčara i obgrlio ga rukama. Nakon konač-
noga omalovažavajućega pogleda, okrenuo se.
— Preko zakona ja pravdu ću od vas istjerat' — zlosutno je
proglasio pri odlasku.
Ipak, ništa se više nije čulo o zakonskom postupku. Činilo se
kako se Idris predomislio ili dobio savjet da se okani toga i kako će
cijela ta stvar pasti u zaborav. No, nakon tri tjedna, jedne se večeri
održao sastanak sindikalnog ogranka.
Bio je to dosadan sastanak, posvećen uglavnom prihvaćanju
nekih odluka što su ih bile predložile vođe, i to je bilo obavljeno kao
razumljivo po sebi. Zatim, baš negdje pri kraju, kad su svi mislili da
nema više nikakva posla, ustao je Idris Bowen.
— Čekajte vi! — reče predsjedavajući onima koji su se pripre-
mali otići i pozvao Idrisa da govori.
Idris je pričekao da se smire osobe koje su već bile napola
navukle kapute, a zatim počeo:
— Drugovi...
Istoga je trenutka nastao metež. Kroz odobravanje izmješano s
povicima »reda« i »nek' se povuče«, predsjedavajući je snažno
zalupao čekićem dok opet nije zavladala tišina.
— Pristrano takvo obraćanje jest — ukorio je Idrisa, — Molim
da govori se po volji većine i po utvrđenom redu.
— Kolege radnici — poče Idris iznova. — Odista je meni žao što
ispričat' vam moram o tome što otkrih. Izdajnička je to stvar, kažem
vam: veliko izdajstvo prema dobrim prijateljima i dru... i kolegama
radnicima.
Zastao je, te nastavio:
— Svako znade od vas za zmaja Hwyla Hughesa, zar ne? Da ga i
sami viđjeli jeste, lako je moguće. Ja njeg' vidio jesam i rekao da to
zmaj nije. Ipak, kažem vam, krivo imah odista krivo. Zmaj on jest, i
to bez sumnje, premda krila nema
U enciklopediji ja pročitah, u javnoj knjižnici Merthyra, da dvije
vrste zmaja postoje. Evropski zmaj krila ima, odista. Ali, orijentalni
zmaj krila nema. Stog' ispričavam se sad gospodinu Hughesu, i žao
mi jest.
Komešanje što se počelo javljati među slušateljima smirila je
promjena u njegovu tonu:
— Ali… — nastavio je — ali još jednu stvar ja tamo pročitah, i

SIRIUS 13
nemir me zbog nje obuze. Ispričat ću vam. Pogledaste li vi stopala
tog zmaja? Kandže tamo ima, i to gadne. No, koliko, pitam ja vas?
Pet ih ima, kažem ja vama. Pet na stopalu svakom. — Načinio je
dramatičnu stanku, i odmahnuo glavom.
— Loše je to, odista loše. Jer, pazite, kineski zmaj pet prstiju
ima, to da, no petoprsti nije republički zmaj, petoprsti nije radnički
zmaj; petoprsti je imperijalistički zmaj. Simbol je on ugnjetavanja
kineskih radnika i seljaka. I strašno je za pomislit' da mi u našem selu
takav znak čuvamo. Što kazat će slobodan kineski narod kad to
dočuje, pitam ja vas? Što pomislit će o Južnom Walesu i ovomu
imperijalističkom zmaju...? — pričao je dalje kad je razlika u
mišljenju među publikom potisnula njegov glas.
Još je jednom predsjedavajući uspostavio red i pružio Hwylu
priliku da odgovori na to. Pošto je situacija na brzinu bila objašnjena,
zmaja su javnim glasanjem oslobodili od svih političkih implikacija
svi osim Idrisovi istomišljenici, i sastanak je bio okončan.
Kad se Hwyl vratio kući, ispričao je Bronwen o tome.
— To ništa čudno nije — rekla je. — Kaže mi poštar Jones da
Idris telegram je poslao.
— Telegram? — priupita Hwyl.
— Da, odista. Pitanje je poslao Radničkom listu u Londonu o
tome što partijska linija o imperijalističkom zmaju kaže. No,
nikakvog još odgovora nema.
Jednog jutra, nekoliko dana nakon toga, Hughesove je probudilo
lupanje po njihovim vratima. Hwyl pride prozoru i ugleda dolje
Idrisa. Upitao ga je što se dogodilo.
— Dolje ti, amo, dođi, i ja ću ti pokazat' — pozove ga Idris.
Nakon kratke prepirke, Hhyl je sišao. Idris ga povede u dvorište
vlastite kuće i pokaže prstom.
— Gle ti sad ovo — reče.
Vrata Idrisova kokošinjca visjela su na jednoj šarci. Nedaleko od
toga ležali su ostaci dvije kokoši. Po dvorištu je bila raspršena velika
količina perja.
Hwyl pažljivije pogleda kokošinjac. Nekoliko dubokih brazdi
bjelasalo se na impregniranom drvetu. Na drugim mjestima vidjele
su se tamne mrlje gdje je drvo bilo na izgled pougljenjeno. Idris u
tišini pokaže na tlo. Vidjeli su se tragovi oštrih kandži, ali nije bilo
otisaka cijelog stopala.

SIRIUS 14
 — Loše je to. Lisice, je li? — priupita Hwyl.
Idris se malo zagrcne.
— Lisice, ti kažeš? Lisice, odista! Što bilo bi to nego tvoj zmaj?
A i policija to doznat će također.
Hwyl odmahne glavom.
— Ne — reče.
— O! — reče Idris. — Zar lažljivac ja jesam? Odrat ću ja kožu
tvoju, Hwyl Hughes, i to sa zadovoljstvom.
— Lakomisleno govoriš, čovječe — reče mu Hwyl. — Ta kako
onda zmaj još je u kavezu svom, pitam ja tebe? Sa mnom ti dođi, pa
vidi.
Otišli su natrag do Hwylove kuće. Zmaj je bez ikakve sumnje bio
u kavezu, a vrata učvršćena klinom. Nadalje, upozorio je Hwyl, čak
da su vrata i bila otvorena preko noći,, zmaj nije mogao doći do
Idrisova dvorišta da putem ne ostavi tragove i ogrebotine, a nije se
moglo naći nijedne.
Naposljetku su se razišli u stanju primirja. Idris nipošto nije bio
uvjeren, ali nije mogao zaobići činjenice. A baš nikakav dojam na nj
nije ostavila Hwylova pretpostavka da je neki šaljivac mogao to
izvesti na Idrisovu kokošinjcu uz pomoć čavala i letlampe.
Hwyl se vratio na gornji kat da dovrši s odijevanjem.
— Čudno to ipak jest — napomenuo je. — Ne vidje to Idris, no
klin pougljenjen bijaše s vanjske strane kaveza. A kako to se moglo
dogoditi, pitam se...
— Četiri puta frknuo je ove noći zmaj, a možda i pet — reče
Bronwen. — I režao je on, i lupao po kavezu. Nikad prije on takav
nije bio.
— Čudno to jest — Hwyl će mršteći se. — Ali iz kaveza on
izišao nije, i u to zakleti se mogu.
Dvije noći nakon toga Bronwen je probudila Hwyla tresući ga za
rame.
— Slušaj ti sad ovo — reče mu.
— Frkće on, čuješ li? — doda Bronwen taez ikakve potrebe.
Začuo se tresak kad se nešto silovito stropoštalo, a nakon toga
začulo se susjedovo psovanje. Hwyl i protiv volje odluči da pođe u
istragu.
Sve je u dvorištu izgledalo kao i obično, osim što je ovdje bila i

SIRIUS 15
nekakva golema kanta koja je sasvim očito bila onaj bačeni predmet.
Osjećao se i snažan miris paljevine i čulo nekakvo muklo lupanje,
prepoznatljivo kao zvuk koji zmaj proizvodi kad trčkara po kavezu
da gaženjem ugasi slamu što se opet zapalila. Hwyl pride vratima i
otvori ih. Izbacio je slamu što je tinjala, dohvatio nešto svježe slame i
ubacio je unutra.
— Tiše, ti jedan — reče zmaju. — S tim nastavi, i kožu ću s tebe
odrat', i to polako i bolno. U krevet sad idi i spavaj.
U krevet je otišao on sam, no činilo se da je tek spustio glavu na
jastuk kad je svanulo, a Idris Bowen opet je lupao na vrata.
Idris je djelovao poprilično nesuvislo, no Hwyl je zaključio da se
u njegovoj kući zbilo nešto novo, pa je navukao hlače i kaput te
sišao. Idris ga je poveo pokraj vlastite kuće i otvorio dvorišna vrata
šepureći se poput kakvog čarobnjaka. Hwyl je nekoliko trenutaka
buljio bez riječi.
Ispred Idrisova kokošinjca stajala.je neka vrsta klopke, grubo
sklepana od kutnog željeza i žičane mreže. U njoj je, okruženo
pilećim perjem, sjedilo nekakvo stvorenje, cijelo crveno poput krvi, i
razjareno buljilo u njih očima što su izgledale poput živinih topaza.
— Eto, ovo je pravi zmaj, odista — reče Idris. — Nisu po njemu
boje kao na cirkuskom vrtuljku. Ozbiljan je to zmaj, i po propisu… i
krila također ima, vidiš li?
Hwyl je nastavio bez ijedne riječi promatrati zmaja. Krila su
trenutno bila sklopljena, a kavez im nije dopuštao da se protegnu.
Crvena je boja, kako je sad opazio, bila tamnija na leđima, a
blistavija odozdo, što je stvaralo zlokoban dojam da biće odozdo gori
poput visoke peći. Zacijelo je djelovalo nešto praktičnije nego njegov
vlastiti zmaj, i imalo je sve u svemu opasniji izgled. Približio se još
jedan korak da ga ispita pobliže.
— Oprezno, čovječe — upozori ga Idris položivši mu ruku na
rame.
Zmaj zadigne usne i frkne. Iz nosnica mu jurnuse dva plamena
mlaza gotovo metar dugačka. Bio je to mnogo bolji rezuitat no što ga
je ikad postigao onaj drugi zmaj. Uzduh se ispuni jakim mirisom
spaljenog perja.
— Dobar je to zmaj — ponovi Idris. — Pravi ti je to velški
zmaj. Ljutit. je, kako vidiš, a to čudno nije. Strah ulijeva on u kosti
imperijalističkom zmaju. Da ga izbaci iz ove zemlje, stigao je, i
mljeveno meso načinit će od tvoga sladunjavog dvorskog zmaja.

SIRIUS 16
 — Bolje bi mu bilo da to ne pokuša — reče Hwyl, jači na jeziku
nego u srcu.
— I još jedna stvar. Crven je ovaj zmaj, i strog' pravi narodni
zmaj,
— Hajde, hajde. Opet propaganda sa zmajevima, je li? Dv'je
tisuće godina velški je zmaj crven bio, a također i borac. Ali, borac
za Wales, pazi, a ne samo brbljivac o borbi za mir Ako je to dobar
crveni velški zmaj, iz jaja se nije izlegao što tvoj ga je ujak Joe snio, i
sreća je to, rekao bih — reče mu Hwyl. — I, pazi — doda prisjetivši
se jos nečega — ovaj ti zmaj kokoši krade, a ipak je moj.
— O, nek' uzme on te kokoši, i drago će mi biti — reče Idris —
Ovamo je stigao da progna stranoga i imperijalističkog zmaja s
posjeda svoga zakonitog, i dobra je to stvar. Ne želimo mi u
Llynllawnu nikakve tvoje izbjegličke zmajeve, i ni u cijelom Južnom
Walesu.
— Idi ti do vraga, čovječe — reče mu Hwyl. — Dobre navike
moj zmaj ima, nije nikom na smetnju, i ne pljačka kokošinjce. Ako
nevolje ikakve budu, zakonom ja ću pravdu istjerat' zbog remećenja
mira, od tebe i tvog zmaja. To ja tebi kažem. I zbogom sad.
Izmijenio je još jedan pogled s ljutitim topaznim očima crvenog
zmaja, a zatim se vratio kući.
Te večeri, baš dok je Hwyl sjedao za stol da večera, netko je
pokucao na ulazna vrata. Bronwen je pošla otvoriti i vratila se.
— Ivor Thomas i Dafydd Ellis te traže. Sa sindikatom ima veze
— reče mu.
Otišao je vidjeti što žele. Imali su dugačku i zamršenu priču o
dugovima koje navodno nije podmirio na vrijeme. Hwyl je bio
siguran da je isplatio sve dugove do tog dana, ali nije ih uzmogao
uvjeriti. Prepirka se nastavila još neko vrijeme prije nego što su oni
privoljeli da odu, uz odmahivanje glavom i preko volje. Hwyl se
vrati u kuhinju. Bronwen je stojeći čekala pokraj stola.
— Zmaja su oni odvukli — reče bezbojno.
Hwyl ze zabulji u nju. Odjednom mu je sinuo razlog zašto su ga
zadržavali kod vrata u besmislenoj prepirci. Prišao je prozoru i
pogledao van. Stražnja ograda bila je sravnjena sa zemljom, a gomila
ljudi što je na ramenima nosila kavez već je bila stotinjak metara iza
nje. Okrenuvši se, spazio je Bronwen kako odlučno stoji pokraj
stražnjih vrata.

SIRIUS 17
 — Ukrali ga jesu, a ti me pozvala nisi — reče Hwyl optužujući.
— Udarili bi te oni, i isto tako zmaja uzeli — reče Bronwen.—
To Idris Bowen i njegovi ljudi bijahu.
Hwyl opet pogleda kroz prozor.
— Što će uraditi s njim? — zapita.
— Borba zmajeva održat će se — reče mu Bronwen. — Kladili
se bijahu. Pet prema jedan za velškog zmaja, i prilično su sigurni oni
u to bili.
Hwyl odmahne glavom.
— Nije to ni čudno. Nimalo pošteno. Krila velški zmaj ima, pa
zračne napade vršit može. Sportski to nije i stid ih može biti.
Opet je pogledao kroz prozor. Još se više ljudi pridruživalo onoj
gomili dok su svi prenosili teret preko golog polja prema gomili
troske. Uzdahnuo je.
— Žao je meni zmaja našeg. Ubojstvo će to biti, rekao bih. Ali,
ići tamo i gledati hoću. Stog' nikakvih trikova od onog Idrisa da
prljavu borbu još prljavijom stvori.
Bronwen je oklijevala.
— Ti tuć' se nećeš? Obećaješ mi? — reče.
— Zar ja budala sam, curo, da protiv pedeset ljudi, i više, se
borim? Malo mi pameti priznaj, molit ću te lijepo.
Sumnjičavo mu se maknula s puta i dopustila mu da otvori vrata.
Zatim je dohvatila rubac i potrčala za njim, vežući ga preko glave
dok je trčala.
U svjetini što se skupljala na komadiću ravnog terena uz podnož-
je gomile troske već je bilo stotinu ljudi prije nego pedeset, a još su
se mnogi žurili da se pridruže. Nekoliko samozvanih redara
odguravalo je ljude natrag, da oslobode duguljastu čistinu. Na
jednom kraju čistine bio je kavez u kojemu se šćućurio crveni zmaj,
doimajući se vrlo narogušeno. Na drugomu je kraju kavez od azbesta
bio spušten na zemlju, a njegovi su se nosači povukli. Kad su Hawyl
i Bronwen pristigli, opazi ih Idris.
— A koliko stavljate na svojeg zmaja? — priupita uz cerekanje.
— Podlo je to — reče Bronwen prije nego što je Hwyl dospio
odgovoriti — i stid nek te bude, Idris Bowen. Svom zmaju krila
odreži da borba bude poštena, pa ćemo vidjet'. No, kladit' se protiv
potkove u rukavici mi ne želimo.
Potom je odvukla Hwyla dalje.

SIRIUS 18
 Svuda oko ovalne čistine nastavile su se oklade, pri čemu je
velški zmaj neprestano dobivao bolje ocjene. Napokon, Idris Bowen
stao je na čistinu i podigao ruke da utiša prisutne.
— Zabave evo vam večeras. Superkolosalne atrakcije, kako na
filmovima kažu, i lako je moguće da tog' nikad više neće biti. Stog'
položite sad svoj novac. Kad dočuje engleski zakon za ovo, neće više
borbi zmajeva bit', k'o što nema više borbi pijetlova.
Začuli su se usklici negodovanja, pomiješani sa smijehom onih
koji su znali pokoju stvar o borbama pijetlova, što je engleski zakon
nije znao. Idris nastavi:
— Stog sam zmajski šampionat vam pružam, Meni zdesna, crve-
ni velški zmaj na domaćem terenu. Narodni zmaj, vidite. Jer nije to
tek koincidencija da se boja velškog zmaja... — glas mu je za
nekoliko trenutaka bio izgubljen
—... meni slijeva, dekadentni zmaj Imperijalističkih
eksploatatora napaćenog kineskog naroda koji je, u svojoj slavnoj
borbi za mir, pod berojskim vodstvom…
Ali, ostatak njegova uvoda bio je takoder izgubljen zbog
zvižđanja i povika odobravanja što su se još orili kad je Idris
namignuo poslužiteljima da priđu s rubova člstine, i povukao se.
Dva čovjeka, uz pomoć motke na kraju joj je bila kuka, podigii
su napravu što je opkoljavala crvenog zmaja. Na udaljenom kraju
jedan je čovjek izbio klin s azbestnih vrata, širom ih otvorio, naglo se
povukao iza kaveza i otrčao ništa sporije, što dalje od nevolje.
Crveni zmaj nesigurno se ogledao oko sebe. lskušao je može li
raširiti krila. Otkrivši da je to moguće, podignuo se na stražnje noge
održavajući ravnotežu repom i energično zamahnuo krilima, kao da
želi poravnati nabore na njima.
Drugi se zmaj iskobeljao iz svog kaveza, prešao nekoliko koraka
i zastao trepčući. Na ovome golom tlu, pokraj gomile troske, doimao
se još živopisnije nego inače. Široko je zijevnuo dobro pokazujući
očnjake, zirnuo očima amo-tamo, a zatim opazio crvenog zmaja.
Istoga je trenutka crveni zmaj ugledao ovoga drugoga. Prestao je
zamahivati krilima i spustio se na sve četiri noge. Zagledali su se
jedan u drugoga. Svjetina utihne. Oba su zmaja ostala nepomična,
osim što su im se neznatno njihali vršci repova.
Orijentalni zmaj okrene malo glavu na jednu stranu. Lagano je
frknuo, smežuravši neš'to korova..

SIRIUS 19
 Crveni se zmaj ukoči. Odjednom je zauzeo dostojanstven stav,
podigavši jednu nogu s isukanim kandžama, podignutih krila. Snažno
je frknuo isparivši pri tom jednu lokvu i na trenutak nestao u oblaku
pare. Iz svjetine se začuje preuranjeno mrmljanje.
Crveni zmaj počne trčati kružeći oko onoga drugoga, tu i tamo
neznatno zamahnuvši krilima.
Svjetina je netremice promatrala. Isto tako i drugi zmaj. Nije se
micao sa svog mjesta, nego se okretao kako je crveni zmaj kružio,
neprestano ga prateći glavom i pogledom.
Kad je krug bio gotovo dovršen, crveni zmaj zastane. Širom je
rastvorio krila i zarikao punim grlom. Istodobno, šiknuo je dva
plamena mlaza i izrigao oblačić crnog dima. Najbliži dio svjetine
razborito se povuče.
U tome napetom trenutku Bronwen Hughes odjednom se počne
smijati. Hwyl je uhvati za ruku i prodrma.
— Tiše, ti jedna! Smiješno to nije, baš nimalo — reče, no ona
nije odmah prestala.
Orijentalni zmaj za trenutak ništa nije uradio. Činilo se da je za nj
stvar završena. Zatim se brzo okrenuo i počeo trčati. Svjetina iza
njega udari u podrugljiv smijeh; oni ispred njega pokušaše ga
mahanjem ruku stjerati natrag. No, mahanje rukama nije izazvalo
nikakav dojam na zmaja. Nastavio je trčati, s povremenim kraćim
plamičcima koje je puštao iz nosnica. Ljudi su se pokolebali, a zatim
razbježali s puta. Šest ljudi počelo ga je goniti štapovima, no uskoro
su odustali. Zmaj je jurio dvaput brže nego što su oni mogli trčati.
Crveni zmaj ričući sune u zrak i pojuri preko polja, bljujući vatru
poput borbenog aviona. Svjetina se još brže razbježi, dok su ljudi
posrtali jedan preko drugoga pokušavajući se probiti.
Zmaj koji je trčao nestane iza podnožja gomile troske, dok je
drugi lepršao iznad njega. Iz svjetine se začuju razočarani povici, a
veliki ih dio potrči, da budu prisutni prilikom prizora smrti.
No, za koji trenutak trčeći zmaj opet se pojavi nadomak pogleda.
Dobrim je tempom trčao uz obronak planine, dok je crveni zmaj i
dalje lepršao malo iza njega. Svi su zaostali i gledali kako krivuda
sve više i više, sve dok naposljetku nije zamaknuo iza jednog
prijevoja. Crveni se zmaj za trenutak još mogao vidjeti kao crna
sjenka nasuprot nebu, a zatim je, uz konačan mlaz plamena, i on
nestao — a među ljudima počele su prepirke oko toga tko kome treba
platiti.

SIRIUS 20
 Idris napusti gužvu te pride Hughesovima.
— Dakle, kukavica vaš imperijalistički zmaj jest. I ni jednom da
dobro frkne ni da ga ugrize — reče.
Bronwen ga pogleda i nasmiješi se.
— Budalast ti jesi, Idris Bowen, s glavom svojom punom
propagande i borbe. I drugih stvari osim borbe ima, pa i kod zmajeva
čak. Takvu je hrabru predstavu tvoj zmaj izveo, o, da… i vrlo sličnu
paunu, rekla bih. Vrlo slično kao momci u nedjeljnoj odjeći u
Glavnoj ulaci Llangolwgcocha… svi odjeveni da ubiju, ali ne da se
bore.
Idris je buljio u nju.
— A i naš zmaj — nastavila je. — Ni to baš novi štos nije. I
sama ja nešto slično već uradih. — Bronwen uputi Hwylu pogled sa
strane.
Idrisu počne svitati.
— Ali… ali vi uvijek svom zmaju govorili ste on — pobunio se.
Bronwen slegne.
— O, da, doista. Ali, kako se to kod zmajeva može znat'? —
zapita.
Okrenula se i pogledala prema planini.
— Usamljen, usamljen crveni je zmaj zacijelo bih tih dv'jetisuće
godina, stog' ne gnjavi se on sad mnogo s tvojom politikom. Druge
stvari na mislima mu jesu. I zanimljivo bit' će mnogo malih zmajića
u Walesu imat’, i to uskoro rekla bih.

Objavljeno posredstvom GPA München

SIRIUS 21
SCAN i obrada: BDS grupa
OCR i ispravka: Dan555
Prelom: MasterYoda
www.sftim.com

Dmitrij Bilenkin

Dvoe i znak
SIRIUS 22
 Preveo Andrija Lavrek

Dvojica i znak

Apekov je u ovom kraju radio već nedjelju dana, i skoro svaki

put kad je polazio u pećine, susretao je Sašu. Prvo bi mu put pres-
jeklo stado što je lijeno preživalo, a onda bi se pojavljivao i on sam, s
bičem preko jednog ramena i tranzistorom preko drugog, podvikujući
nejakim basom na svoje podanike. Nehajno nakrivljeni šešir široka
oboda, jeftin džins i visoke čizme s preklopima činili su da se
izdaleka doima kao kauboj, no izbliza, ovaj utisak se gubio pri
pogledu na plave kovrče koje su padale do ramena i na kojima bi
mnoge djevojke pozavidjele, na čisto plavetnilo očiju, na blago
rumenilo ispod preplanulosti otvorenog i pažljivog lica, — odista,
svaki slikar mogao bi ga samo poželjeti kao model za portret i
idiličnog pastira, nesterovskog dječaka,* krotkog Ljeta.** Istina,
prije toga moralo bi ga se ne samo preodjenuti u lanenu odjeću i
opanke nego i skinuti mu lančić sa navrtkom, a također ublažiti
izraženost mišića, koje su, kad bi se napele, njegovoj na prvi pogled
krhkoj pojavi davale izgled muževne temeljitosti.
Svi ti susreti teško da su bili slučajni. Istina, valja priznati da
čovjek koji se skita po brdima, traži nešto u stijenama i zavlači se u
sve prljave rupe i procijepe, ne može a da ne izazove znatiželju.
Prvih dana Saša se tek pozdravljao s njim izdaleka, no ubrzo je
zatražio vatre da pripali cigaretu, i, riječ po riječ, zapodjenuo se
razgovor. Samo pa sebi došlo je i očekivano pitanje. Očaran pitomim
sjajem mladićevih očiju, Apekov se zanio i počeo pravo predavanje o
pećinskom slikarstvu i značenju svakog novog otkrića, all uskoro je
uvidio da njegove riječi ulaze u svijest sugovornika kao čavli u vatu.
Arheolog nije odmah opazio tu promjenu, jer Saša je zadržao intere-
sovanje, samo što se ono okrenulo prema unutra, kao da se u nevid-
ljivim vratima okrenuo ključ. Naoko, ništa se nije izmijenilo, ali
vrata su već zaključana i uzaludno je kucati na njih. Kada je

SIRIUS 23
uvrijeđeni Apekov zlovoljno i na brzinu završio svoje objašnjavanje,
Saša je samo trepnuo i rekao: — Nauka. Točnije, ne rekao, nego
konstatirao. Kiša. Sunce. Šuma. Stado. Nauka.
Ovo je dobraja naljutilo Apekova. Ali razmislivši, zaključio je da
su za momka iz šumske zabiti nauka i sve što je s njom u vezi
otprilike isto što i zvijezde na nebu: ne možeš da ih ne zapažaš, ali
koristi od njih gotovo nikakve. Tako i sad — običan danak
radoznalosti.
Oni se oprostiše, i Apekov ostade uvjeren da više neće biti nam-
jernih susreta. Prevario se. Stado mu je i dalje presijecalo put, prem-
da je bilo neshvatljivo, kako je to Saši uspijevalo. Kras je ovdje bio
malo razvijen, predio je mogao opravdati očekivanja, ali zasad nije
bilo nikakvih nagovještaja uspjeha, i Apekov je često mijenjao mar-
šute. Poznato je da krave ne lete. Pa ipak je Apekov, polazeći u
novom pravcu, već znao da će se najvjerojatnije ispred njega uskoro
začuti krckanje granja u šipražju, dahtanje, hrskanje trave, a zatim će
se u zraci sunca ukazati gladak, s crno-bijelim šarama, kravlji bok i
na kraju pojavit će se i sam Saša.
Dan ili dva poslije prvog razgovora Saša se zainteresirao koliko
Apekov zarađuje. Apekov je odgovorio. Saša je zamišljeno skrenuo
pogled na krave.
— Jasno… Ja dobivam stotinu više. O-o, gaduro, kud si navalila!
Opet konstatiranje činjenice kao neke očiglednosti. On, Saša,
brine se za utovljenost krava i količinu mlijeka, pa i zarađuje više
nego učenjak koji se bavi nečim bez čega se može. Sve je pravedno,
drukčije ne bi ni moglo biti,
— I što namjeravaš? — oštro, s nekakvom razdraženošću upita
Apekov. — Cijelog života ćeš ovako čuvati krave?
Plavetnilo Sašinih očiju potamni u nedoumici, kao da se pitao:
učen čovjek — zar doista ne shvaća?
— Ne... — objasni on poslije male pauze. — Uskoro moram u
armiju. Tražit ću da idem u pilote. Zdrav sam, primit će me. A potom
ću vidjeti; možda se prebacim u kozmonaute.
Iznad uha, divlje zujeći, muhe su letjele po nekim svojim
orbitama, malo dalje krave su smjerno pasle travu. Dvije stotine vrsta
do najbližeg grada! Izbečivši oči na Sašu, Apekov sjede na kamen
hrapav i topao od sunca, Vidi ti čobančeta, seoskog momka!... Ali,
ima on pravo. Pamet, volja i zdravlje — to je sve što mu treba da bi
ostvario svoju zamisao. Ta ni Gagarin nije počinjao od akademije...

SIRIUS 24
 Pa ipak, Apekov se nije mogao osloboditi osjećaja nerealnosti.
Jer, tko je tu u pitanju? Pastir. Isti takvi kao što je on, i što je još
važnije, na isti način kao on čuvali su stada još u neolitu, prije deset
tisuća godina! Još ni piramida nije bilo, kad su oni isto ovako
pucketali bičem i vikali »0-0, kud si navalila«. I isto ovako su oko
njih zujale muhe. Ništa se od tog vremena nije izmijenilo. Toliko je
sve ostalo isto, da bi ta profesija, kad ne bi bila svakidašnja i u
dvadesetom vijeku, zacijelo privukla pažnju istraživača daleke
prošlosti. Pravi relikt, zanimanje drevnog neolita! I eto ti ga sad: od
biča — za pult đavo bi ga znao kakve tehnike, i ovaj plavooki
čobančić govori o tome, kao o nečem posve prirodnom
— Da-a — najzad reče Apekov. — Lijepo si ti to zamislio,
samo… Treba učiti.
— Naučit ću, jasno. A nego kako! Znate kakvu tehniku ima
danas armija? Htio ne htio, morat ću da naučim.
Opet točno. Zašto hodati uzbrdo ondje, gdje postoji eskalator?
— Samo, šanse... — mršteći se, reče Apekov. — Tisuće njih
pokušavaju postati kozmonauti, a uspijevaju samo pojedinci.
— Ipak uspijevaju... Nego, recite mi nešto. Neće li tada, za
petnaestak godina, biti mnogo kozmonauta?
— Mnogo? Pojma nemam... A zašto to tebe zanima?
— Pa, tako. Neće biti interesantno. Ovdje sam ja jedint pastir,
nikog drugog i ne možeš naći, i mene tu cijene. A kada je mnogo —
pih.
— U tome je, znači, stvar?!
— Pa i u tome.
Apekov prekasno otjera s obraza obada, pa ljutito pretrlja
ubodeno mjesto. Zanimljivog li momka... Običan fenomenalan
momak… Dobra zarada — to za njega nije problem. Obrazovanje u
slučaju nečeg ne da će mu dati — nametnut će mu ga.
Lijepo. Svijetli u zabiti plavi ekran televizora i zove, opčinjava,
mami... I evo, poštovani, pred vama je naraštaj mlad i nepoznat —
teledjeca. Izvolite im dati ono što ste obećali.
— Još treba naći dobar posao — oprezno će Apekov.
— Meni je i moj posao dobar.
— Krave?
— Krave. Karakterne su. Maška — to je ona tamo bez rogova —
pronalazi mi gljive. Kad mukne u šumici, znači da je našla vrganj ili

SIRIUS 25
bijelu. Tako sam je naučio.
— I kako si uspio?
— Malo po Pavlovu, a malo sam. Imaju životinje i više nego
reflekse.
— Trebalo bi da učiš za zoopsihologa kad ti se to tako dopada.
Saša zagrize u travku i kao da se opet okrenuo nevidljivi ključ.
On je bio tu, sjedio je kao i prije s istim otvorenim, prostodušnim
licem — i bio daleko, zatvoren u sebe. Kao da je istodobno i postojao
i nije postojao, samo je njegov lik bio ovdje. »I što ću mu ja?« —
pomalo razdraženo pomisli Apekov. — »Trebalo bi...«
— Povedite me sutra sa sobom— iznenada reče Saša.
— Baš sutra?
U pitanju se jasno osjetila ironija, koja je bila prijekor na ne samo
energičnu nego upravo kategoričnu mladićevu molbu, i aluzija na to
da naučni rad opće nije isto što i izletnička šetnja. Ali cio ovaj
podtekst, koji bi bio jasan gotovo svakom gradskom mladiću, ostade
sada potpuno neshvaćen.
— Teško mi je da nađem zamjenu, a eto za sutra sam se
dogovorio — objasni Saša bezazleno.
— Apekov je oklijevao s odgovorom. Da odbije, to nije htio, jer
je prosvjećivanje obaveza svakog kulturnog čovjeka, a i Saša ga je
zanimao sve više; ali radoznalci u pećinama, gdje se svašta može
dogoditi, uopće nisu poželjni.
Čini se da je Saša odmah shvatio ovu sumnju. Njegove oči obasja
zbunjen osmijeh.
— Tamo na jednom mjestu, Kamo sam još kao dječak išao, ima
nekakvih crteža — objasni on, kao da se osmijehom izvinjava za to
što mora toliko pričati. — Htio sam da vam ih pokažem.
— Pa što mi to nisi odmah rekao?!
— Rekao sam.
— Kad?!
— Pa kad sam tražio da me povedete. — Apekov napravi takvo
lice, da je Saša morao žurno dodati: — Kad nešto govorim ili tražim,
znači da imam razloga; to svi, koga god da upitate, znaju.
Pa naravno. Na selu se svi poznaju toliko dobro, da mogu
nazdraviti prije nego što uspiješ kihnuti, a ako je način konverzacije
koji odatle proizlazi strancu neshvatljiv, tko je tome kriv? Pa ipak je
Saša bio toliko delikatan, da objasni i nešto drugo.

SIRIUS 26
 — Htio bih i da se bolje upoznam s vašom naukom, inače
televizija malo to prikazuje.
Lakonskije je mogao reći samo matematičar, riječima
»Očigledno, da...« izostavljajući čitav niz sudova.
Ništa se nije promijenilo oko njih, i dalje je bilo ugodno toplo, i
dalje je sanjivo mirisala trava, ali u Apekova je lice ohladnjelo. Kao
da je neki vjetar dunuo u njega, kao da mu je netko šapnuo: to je bilo
upozorenje.
Upozorenje? Na što? Na to da je prod njim, možda, novi
Lomonosov? Ali to je nemogućnost: i vrijeme je drugo, i spoznaja
kao takva Sašu, čini se, ne privlači. Drugačija su u njega htijenja,
nešto drugo on traži, njemu samom nejasno a možda i nepostojeće.
Apsurd, reče u sebi Apekov. I tu ga obuze sumnja. Što ako ovdje
nisu u pitanju mladićka maštanja, ne socijalno gotovanstvo i ne
pragmatizam zdravog i samoživog čovjeka, već nešto drugo, što ni
imena nema, ali radi čega se ispitivački promatraju svi duhovni
horizonti svijeta?
Apekov je stresao glavom, pogledao na Sašu koji se bezbrižno
igrao bičem, i priviđenje je iščezlo. Sve je bilo mnogo jednostavnije:
prije je seljački sin promišljeno, pazeći da ne pogriješi, odabirao na
tržnici konja. Sada je ulogu konja preuzela profesija, a tržnica se
raširila na sve strane svijeta. I to je sve, u principu ničeg novog tu
nema.
— Dobro, dođi.
Izgovarajući te riječi, Apekov je već prestao vjerovati u »crteže«.
Uspio je da zatomi nadu — i zato, što se navikao skepticizmom
braniti od razočarenja, i zato, što je dobro znao kako lako se može
prevariti oko laika (priroda također »crta«, i to još kako!). Ali
smatrao je svojom dužnošću da to provjeri, a i Saša ga je
zainteresirao, mada je u njegovom vladanju bilo nešto neugodno za
Apekova, razđražujuće.
Saša se pojavio tek što je svanulo: arheolog još nije izišao iz svog
šatora kada se začuo poznati zvuk čizama što se taru jedna o drugu.
— Čizme — to ne valja — reče Apekov spremajući se na
brzinu. — Pod zemljom trebaju patike. Evo ti, probaj moje rezervne.
— A ća? — u Sašin govor uglačan radiom i televizijom prvi put
se probila strana riječ, baš kao da se Saša sada osjetio kod kuće, a ne
pred svijetom. — Bos ću.

SIRIUS 27
 — Ozlijedit ćeš noge.
Saša samo slegnu ramenima, pokazujući time da je ono što ga
čeka i njegova stvar. Uopće, u njegovim pokretima i glasu pojavilo
se nešto zapovjedničko, muževno; opremu Apekova je promotrio
tako, kao da on, Saša, preuzima odgovornost za njega. Apekov
ponizno pomisli da je i on sam, vjerojatno prošao takvu provjeru.
Neka mu, nek' se zabavlja…
Od potoka, gdje se nalazio šator, Saša odmah skrenu u
močvaricu. Pet-šest minuta gazili su po panjevima i stvrdnutom
blatu, a zatim se stadoše probijati kroz šipražje, koje je bilo toliko
gusto da se moglo ići samo sagnuvši se do zemlje vlažne i mrke kao
u podrumu. Malo-pomalo stade se formirati stjenovita uzbrdica,
Nalik na lisičju jamu, ukazao se tijesan otvor tek kad je do njega
ostalo dva koraka. »Eto kako« — mrzovoljno pomisli Apekov. —
»Pod nosom mi je, a da sam tražio, ni za godinu dana ne bih našao.«
Zagrljaj vlažnih stijena, strujanje hladna zraka, svjetlost iz
svjetiljke koja kao da se s naporom probijala kroz tamu, — sve mu je
to bilo dobro poznato. Gdje-gdje se uzani prolaz pretvarao u pravu
živodernicu. Apekov se sam sebi začudi kada shvati da se ponadao
kako je jednom možda ovamo vodio neki drugi put.
Prolaz se nekako odjednom proširio i sada je vijugao, ukrštajući
se s drugim isto tako širokim hodnicima. Saša je samouvjereno
ignorirao jedne krake i isto tako samouvjereno ulazio u druge, koji su
ponekad izgledali kao ćorsokak.
— I ti si sve pećine oko sela ovako obišao?
— Ne sve. Samo ovu.
— Zašto baš ovu?
— Biila mi je interesantna.
— A druge nisu?
— Do drugih se lako dolazi, poznate su.
— Zbilja? U nekim, koliko sam vidio, nitko nije bio, nema
tragova
— Tko ide iz dokolice...
— Ti, na primjer.
— Ja sam se to provjeravao. U drugim pećinama, ako mi se što
desi, naći će me — a ovdje nema šale. Tako je interesantnije
— Lijepe !i provjere! I, jesi li se samo ovako »provjeravao«?
— Ne... Pa recite i sami: automobil se provjerava svakako, a

SIRIUS 28
čovjek ne. Zar je to u redu? Zato on ponekad i radi loše.
— Pa, bratac... Prvo i prvo, čovjeka se i ne umije kako treba
provjeriti, a drugo, čovjek nije stroj. Što bi ti htio: svakog na uređaj
za ispitivanje?
Svjetlost iz svjetiljke je s naporom razgonila tamu. Vijugavi
hodnik bio je tako turobno jednoličan, da je Apekov čak kriknuo u
sebi kada se iza jedne krivine iznenada pojavila malena špilja čiji je
svod, kako mu se učinilo, bio prekriven leptirima. Najmanji pomak
svjetlosne zrake izazvao je trepet poluprozračnih krila, kao da su se
leptiri spremali da odjednom zajedno prhnu i ispune pećinu bljeskom
nečujnog polijetanja, Apekov jednostavno nije mogao povjerovati da
je u pitanju samo beživotno treperenje svjetlosti na tankim listovima
vapnenca, toliko je živ bio taj prizor
— I ti mi nisi ništa rekao! — otkide se Apekovu.
— A što da vam pričam? — tiho odgovori Saša. —Nije vas to,
zanimalo.
— Ti… ti đavole jedan... — Apekov nije nalazio riječi. — Pa
dobro, zar ovo nije ostavilo nikakav dojam na tebe? Zar te nije
uzbudilo? Evo, to.
Lakim pokretom svjetiljke on opet izazva trepet svjetlucavih
krila.
— Zar nije lijepo?
— Lijepo je — složio se Saša. — Ali zašto bih se uzbuđivao?
Sve je kako treba. Na televiziji pokazuju i ljepše stvari, također iz
pećina, pa još i objašnjavaju.
— Ali ne radi se o tome!
— Nego o čemu?
— Televizor — to nisu vlastite, to su tuđe, pozajmljene oči, zar
se to može usporedivati! I uopće... Zalazak sunca promatraš stotinu
puta, i svaki put je drukčiji, i ponekad je takav da sve zoveš da ga
pogledaju.
— Ali to je zalazak sunca. Makar sve pozvao, ništa mu od toga
neće biti.
— To jest?
— Krhki su — Saša pokaže glavora na »leptire«. — Razbrbljaš
se o tome, pa će ih još budale polomiti.
»Eto ti« — pomisli Apekov. — »I sad hajde ti dokuči ovo dijete
vijeka, budi mu učitelj... A možda je njemu svijet postao nezanimljiv,

SIRIUS 29
nalik na prazno vime? I što će iz toga ispasti?«
— Idemo.
Špilja ih je ispratila trepetavim svjetlucanjem krila, koja su već
stotine, možda i tisuće godina stojeći u mjestu letjela kroz vrijeme:
možda im se divio još i pećinski čovjek?
Reklo bi se da bi sve nesumnjivija Sašina sigurnost i točnost
njegova pamćenja trebali snažno pokolebati nevjericu Apekova u
crteže. Ali desilo se suprotno. Ne priznajući to samome sebi, Apekov
je želio da Saša pogriješi, jer je momak svojim vladanjem ne samo
onemogućavao svaki pokroviteljski odnos nego i budio u starijem
mutno nezadovoljstvo sobom. Pa i to što je otkriće do kojeg
godinama i tako često pokušava doći stručnjak, tako upravo uzgred
načinio ovaj momak, nehotično je vrijeđalo osjećaj pravednosti u
Apekova, mada zavisti doista nije osjećao.
— Tu smo — reče Saša zaustavljajući se.
Apekov se ogleda. Sve je bilo upravo onako, kako je očekivao.
Svjetlosne zrake klizile su po starim naslagama gline i gubile se u
najudaljenijim kutovima pećine, ne nalazeći ništa, što bi ukazivalo na
prisutnost čovjeka.
— I gdje su ti »crteži«?
— Pa evo ih...
Isprva Apekov nije vidio ništa osim tragova gline i mreže sitnih
pukotina na površini glatkoj kao tabla. A onda njegovo uvježbano
oko opazi slabe konture…
Od tog časa sve je drugo za Apekova prestalo postojati. Izletjelo
je iz glave. Prišao je što je mogao bliže, upio se pogledom u
požutjelu stijenu i tada se, kao na mutnom razvijaču, crta za crtom
stao pojavljivati prizor antilope u trku.
Saša je, primaknuvši se, šutke gledao na uzbuđeno arheologovo
lice. Ovaj je, ne skidajući pogled s crteža, pipajući pronašao spužvu,
smočio je vodom iz čuture i pažljivim pokretima obrisao površinu
stijene.
Crtež kao da je oživio. Oker boja postade jasnija, crtež, nalik na
dječji, pokazivao je sada ne samo izlomljene linije tijela utrku, već i
strijelu koja ga sustiže. Apekov je i dalje preciznim i nježnim
pokretima smivao vjekovima taloženu prljavštinu. Ukazala se još
jedna silueta... Dalje je crtež bio prekriven nanosom gline pod kojim
je nestajala glava krajnje antilope.

SIRIUS 30
 Saša je samo stizao dodavati čuturu. Oko njih je vladala ledena
tišina, za leđima im se lelujala tama. Sve je bilo kao i onda, kada je
ovdje stajao nepoznati umjetnik, s tom samo razlikom, što je tada
lelujanje tame izazivala svjetlost dimljive baklje, a ne drhtava
svjetlosna zraka. Ispod tisućugodišnje naslage polako se ukazivala
tamnocrvena, zasad neprepoznatljiva mrlja. Novim naporima
oslobođena je glava antilope, jasnije se ocrtalo ono nešto
tamnocrvene — krvave boje! — što joj je pregradilo put. Još dva-tri
zamaha spužvom, i nestalo je svake sumnje: otisak ruke bez
kažiprsta.
Ovog puta zapanjen je bio Saša.
— To je…
Apekov je do te mjere zaboravio na Sašinu prisutnost, da se
trgnuo na zvuk njegova glasa.
— A, to! Pa, to je čest motiv... Znak. Kako bih ti objasnio...
— Oni su tu... Krvlju?!
— Ma ne! Obična cinober boja. A to otkud toliko ovih otisaka, i
zašto su tako često odsječeni prsti… Vjerojatno nekakav ritualni
obred. Vidiš, zaustavio je antilopu u bijegu. Pa sad nagađaj, da li je
to slučajno, ili se u tome krije nekakav smisao. A inače, ovo otkriće
ući će u anale... Junačina si ti, bit će još tvoje ime u monografijama!
Radost, koja je tek sada obuzela Apekova, došla je tako naglo i
silovito, da je skoro osjetio vrtoglavicu i bio spreman da zapjeva i
obaspe poljupcima tog namrgodenog momka što stoji uz njega.
— Nije to — odjednom reče Saša.
— Pa otisak... Slučajno ni krava ne muče. Ako je otisnuo svoj
osakaćeni dlan pored crteža životinje, onda to mora imati nekakav
smisao. Zašto je to učinio? Pa evo: desna ruka — pa bez prsta. Znači,
moralo mu je biti teško da napinje luk, te je kao lovac morao biti loš
— a kome takav treba? To je kao hromi pastir... Ali on se snašao,
dokazao je da i bez prsta nije gori od drugih. Zato je i ostavio znak:
osakaćen sam, u lovu ću nadmašiti svakoga…
Apekov se nakašlje.
— Pa, bratac, imaš ti mašte, nema šta! Otisci normalnih ruku
također su česti.
— Ali kod njih je, možda pozlijeđena noga, ili oko...
— Možda, možda — sa sumnjom će Apekov — Hipoteza ti nije
gora od drugih, no pomoću »možda« nećeš doći do istine. Daj da

SIRIUS 31
speremo naslagu dokraja.
Pokazalo se da to nije lako, pošto je na najdebljem dijelu sloj
gline zasićen vapnencom bio kao utrostručiti opreznost: mineralne
boje su praktično neisperive, ali ako se pod spužvom kotrljaju zrnca
pijeska, onda se sve može obrisati,
Juvelirski precizna operacija toliko je zaokupiia pažnju Apekova,
da on nije čak ni zapažao kakve se to crte i linije pojavljuju na
očišćenom dijelu, da li one tvore crtež ili ne, glavno je bilo, ne
izbrisati je, očistiti ovu mrljicu, ovu liniju onu krivinu. I tek kada ja
završio, Apekov se odmakao da bi sve ocijenio jednim pogledom
U prvi mah Apekov ništa nije shvatio. Zatim mu je smisao
viđenog došao do svijesti, i mada je taj smisao bio jasan, kao munja u
noći, on je jedan trenutak tupo gledao, i njegovo je srce udaralo
normalno.
Ali već narednog časa ono stade pomamno da kuca. A imalo je i
zašto! Apekov je zažmurio... Zatim je otvorio oči. I ponovo je vidio
isto; nije nestalo, nije mu se pričinilo — desno od otiska dlana istom
krvavocrvenom bojom bilo je napisano:
mc 2
E

Einsteinova formula promatrala ga je iz paleolita! Štoviše, nije to
bila ni Einsteinova formula…
Pometenu svijest mogao je spasiti samo neodložan dokaz da je
sve ovo halucinacija. Zamirući od užasa, Apekov se okrenuo ka Saši,
ali mladićevo nevjerojatno raširene oči uvjerile su ga da nema
pogreške.
Tuđa zapanjenost kao da je umirila Apekova. No lice mu je bilo
obliveno hladnim znojem, a noge nisu držale, pa sjede uz Sašu.
Obojica su šutjeli.
Mada je to bio savršen apsurd, jer je naslaga očito postojala već
vjekovima, Apekovu se javi umirujuća misao, da je to, zapravo,
formulu napisao neki šaljivdžija našeg vremena. U njemu se čak
podiže gnjev na tog podmetača. Logika je odbacila ovu misao, ali je
razum ipak odbijao da povjeruje. Bilo je to nemoguće, nešto tu nije
bilo kako treba!
Formulu je napisala ruka naviknuta na matematičke zapise. Ali
učinjeno je to na brzinu, kao da je zapisivač žurio, kao da se u strahu
ogledao preko ramena. Čega se bojao? To je sada nevažno. Važno je

SIRIUS 32
samo to, da je ovdje, u svetištu pećinskih ljudi, njegov, Apekovljev
suvremenik prije nekoliko tisuća godina zapisao formulu
međusobnog odnosa mase i energije…
Ali ne, to nije mogao biti suvremenik, jer odakle mu to? Nitko
danas ne piše ovu jednadžbu razlomkom, to bi bilo sasvim
besmisleno.
Međutim, ako je napisano, onda nije besmisleno. Naprotiv, mora
da je i te kako »smisleno«... Vraga, takva riječ i ne postoji. A
neshvatljiva formula postoji? A čovjek iz...
U tome i jeste stvar…
Ta formula nije iz našeg vremena. Možda, iz dvadeset prvog
vijeka, a možda iz sto dvadeset prvog. I čovjek je otuda dospio u
mlađi paleolit. Tek tako. A možda, upravo zahvaljujući toj formuli
odnosa… Čega? Mase-energije-vremena?
Jednostavno uzeo i premjestio se iz svog stoljeća u paleolit, kao
da je skoknuo iz Evrope u Australiju. Malo putovanje kroz vrijeme,
ništa osobito. I sve zato da bi se narugao nekakvom jadniku iz
dvadesetog vijeka koji sad izbečenih očiju blene u njegov šaljivi
autograf?!
Naravno da ne. Pa dobro, o čemu je onda riječ? Neki neozbiljni
aspirantčić provozao se do paleolita radi prikupljanja materijala za
disertaciju i tamo se našalio? Ne. Ne.
Da li je onaj otisak ruke pored formule njegov? Ah, ne radi se o
tome.
— Zašto šutiš? — Apekov nije mogao prepoznati svoj glas.
— A što da kažem? — promuklo se odazva Saša. — Hrabar
momak, nije izgubio prisebnost... Napisao je poruku svojima.
— Svojima?
— A kome drugom? Nije valjda nama. Kad je došlo do
nezgode, odmah je poslao vijest. Ovdje sam, šaljite pomoć! Shvatio
je da će se provjeriti sva mjesta sa starim crtežima, i napisao
formulu, označio mjesto gdje se nalazi.
— Ali to je nemoguće! Prošle su tisuće godina, otkako je on...
Apekov se zaustavi, kao gromom pogoden. »Bilo je«, »jeste«, i
»bitće« izmiješali su mu se u. glavi tek što je stao da razmišlja o
njima. Evo ova ovdje formula — u kojem se vremenu ona nalazi? U
prošlosti, zato što je zapisana u paleolitu. U sadašnjosti, zato što je on
sada promatra? U budućnosti, zato što je tek moraju izmisliti. Pa gdje

SIRIUS 33
onda? I gdje je on sam?
Apekov se zimogrožljivo naježio. Kako je sve bilo jasno prije
samo nekoliko minuta! Vrijeme — to je nit, po kojoj život juri kao
plamičak po fitilju: ostraga je pepeo, naprijed posljednji bljesak. A
što sada da misli? Čovjek iz budućnosti vratio se kroz vrijeme... Pa
za njega su svi umrli — živi?! Dok je on bio u svom sto dvadeset i
prvom vijeku, ja, Apekov, bio sam za njega mrtav. Sada, kada je on u
paleolitu, ja se za njega još nisam ni rodio! Ali ja sam živ... I za njega
sam također živ... Mrtav, još nerođen... i živ!! Sve ođjednom!
Istodobno! Ali kako to može biti istodobno? E pa može. Našavši se u
paleolitu, on šalje vijest onima kojih još nema, i do sto dvadeset
prvog vijeka ta vijest dolazi trenutno,
Trenutno, premda proći kroz stotinu vjekova. I ova formula, i ove
antilope u trku putuju kroz vrijeme, kao… što radio-valovi putuju
kroz prostor. Oni već postoje u paleolilu isto tako postoje i ovog
časa. a i u sto dvadeset prvom vijeku za njih će reći isto — oni
postoje! I što odatle izlazi? Da je mrtva, izgubljena prošlost prisutna
u budućnosti?
Ali naravno. Zar on, arheolog, nije to znao i prije? Prošlosti više
nema, pa ipak ona postoji. A budućnost? Budućnost tim više ne
postoji, ali i to nepostojanje govori o sebi, inače bi svaka prognoza
bila nemoguća...
Apsurd, apsurd! Treba samo da izbrišem ovu formulu. Ili da nas
zatrpa odron... Sadašnjost može na bezbroj načina izmijeniti
budućnost! Ona je čist list, koji se tako lako može uništiti nekom
bombom... Mada će Mjesec i tada pedantno kao i uvijek, pomračivati
Sunce. Da, no i po Mjesecu se može i te kako raspaliti... Znači, što je
civilizacija moćnija — budućnost je neodređenija?! A kada ljudi
ovladaju vremenom, i prošlost će postati promjenljiva? Ali to je
sasvim nemoguće, to je najbesmislenija besmislica!
A formula je tu, pred njegovim očima... To je da poludiš!
— Da poludiš... — izgubljeno je prošaputao Apekov. — To je....
— A zašto? — Saša nije shvaćao. — Sve je kako treba. Mi gleda-
mo prošlost, a oni već i odlaze tamo. Kao što je bilo s planetima...
Upravo tako.
Apekov jedva zadrža živčani smijeh.
— Ne — reče iskašljavši se. — Dvadeset i prvi vijek ne dolazi u
obzir
— Ali zašto?

SIRIUS 34
 — Zato što je fantasfika. fantastika! Nenaučno, nopojmljivo.
— Pa što ako je fantastika? Fantastične stvari se neprestano deša-
vaju... Kozmos, pa holografija… A ovdje nam je još i znak dat:
dođite, ne bojte se… Dvadeset i prvi vijek, upravo tako! A možda i
prije? Eh, vidjet ćemo...
Apekov se zagleda u Sašu, pokušavajući pronaći na njemu ako ne
tragove one tjeskobe i drhtavice koja je obuzimala njega, ono bar
malu zabezeknutost pred strašnim obilježjem drugih vremena. Ali
ničeg takvog nije bilo. Iznenađenje je prošlo, i Sašino lice je sađa
plamtjelo dječačkim zanosom, a u pogledu, koji se svaki čas vraćao
na formulu, bilo je onog poduzetnog škiljenja kojim spretni dječarac
znatiželjno i oduševljeno proučava neko remekdjelo zanatstva što mu
je dospjelo u ruke. Sad će pljunuti u šake i... Kakve sumnje, kakvi
strahovi! Sve je ostvarljivo, sve je »kako treba«... Ova smirena
poduzetnost dotukla je Apekova. »Eh, dijete, dijete« — pomislio je s
tugom i sažaljenjem
— »umišljeno dijete vijeka… Nije te još šibao život, kao nas
budućnost te zasad nije obmanjivala i ekološki brzaci što grme ispred
nas — a da li samo oni? — za tebe kao da ne postoje... Slijepac si ti
još…«
— Dobro — prekide Saša njegova razmišljanja. — U Vihrevo
ćemo stići do zatvaranja pošte, a ako i ne stignemo — upravnika ću
izvući iz postelje. Što vi mislite, hoće li akademici brzo razjasniti
formulu? Da li će im biti dovoljno godinu dana?
— Ne — neočekivano, s trijumfom u glasu koji je i njega saniog
iznenadio, odiječe Apekov. — To se neće desiti ni za godinu dana, ni
kasnije. Nitko je neće razjasniti, zato što je nitko neće ni početi
razjašnjavati. Shvaćaš?
Saša, očito, ništa nije shvatio, samo je trepnuo, i gledajući u te
sada široko otvorene začuđene oči, Apekov je dodao:
— To je neizbježno. Svi znanstvenici — svi do jednog, razumi-
ješ? — niječu mogućnost putovanja kroz vrijeme, jer ono narušava
osnovni zakon uzročno-posljedične veze, Vodi k apsurdu! Čovjek
dospijeva u prošlost i recimo, slučajno ubija svog djeda. Ta to je
glupost, besmislica, katastrofa! I svi misle tako i kako sam rekao,
svi! I to je glavno. A to, što mi znamo istinu, ništa ne mijenja. Ništa!
Tko će nam povjerovati? Formula... Nerazumljiva formula... ah, nije
u tome stvar! Ja sam u to povjerovao samo zato što sam je sam,
svojim rukama otkrio... A sada, ako dovedem ovamo bilo kojeg —

SIRIUS 35
da, bilo kojeg! — stručnjaka, on će pogledati i reći: »S1ušajte, pa s
vama se netko glupo našalio. Napisao tu nekakvu abrakadabru,
premazao je glinom, a vi...« Tako će to biti, tako će reći. Jer, nema
nikakvih dokaza da ovo nije napisano jučer. Nikakvih, ni najmanjih!
I to je sve... Tko će nam povjerovati u nešto što je nemoguće? U
najboljem slučaju smatrat će nas naivnim budalama, u najgorem —
varalicama!!
Apekov je govorio kao da se oslobađa nečega, govorio je brzo, s
bijesom čak, i dok je on tako govorio, Sašino začuđeno lice postalo
je izraz koji mu nimalo nije odgovarao, da je na kraju djelovao
upravo priglupo. I dok se to događalo, Apekov je sve više stjecao
samouvjerenost hirurga, koji mora dovršiti bolnu amputaciju ma
koliko to njega stajalo.
— I taj iz budućnosti je sigurno ovo uzeo u obzir — završio je on
u nekakvom bolnom zanosu samoodricanja. — Znao je ako se desi
da netko prije vremena otkrije poruku, da njemu neće povjerovati, i
zato je to tako otvoreno napisao. Oni tamo su dobri psiholozi!
— All kako to! — povika Saša. — Pa vas znaju, i mene znaju, i
kako onda da nam ne povjeruju?! To nije pošteno, nije pošteno!
— Naprotiv, to je i te kako pošteno i pravilno — i dalje u
zanosu samoponištavanja, Apekov se usprotivi tonom koji nije
dopuštao pogovora. — Kad bi nauka vjerovala zaklinjanjima, odavno
bi morala priznati đavola, anđele i boga, jer se stotine vjernika mogu
zakleti da su ih vidjeli svojim očima. Ne-e, u potrazi za istinom
nauka mora biti neumoljiva, to je njezina moć i dužnost. Dužnost!
— Znači, mi… ja…
Saša zastade. Možda je tek sada shvatio koga bi na prvom mjestu
osumnjičili, za prijevaru. Zanijemivši, gledao je Apekova, gledao ga
tako, kao da nije ni kriv ni dužan dobio šamar na koji ne može ni
odgovoriti, jer ispada da onaj što ga je udario ima potpuno pravo, a
uz to je još i bestjelesan, kao i svako drugo ljudsko mišljenje.
Ali ovaj mučan osjećaj trajao je kratko. Saša se pribrao, oči su
mu zablistale hladnim i tvrdim sjajem.
— Jasno — reče on prigušeno. — Jasno. Zaboravit ćemo.
Apekov skrenu pogled u stranu.
Obojica pogledaše ondje, gdje su se na mrkom kamenu crvenjeli
simboli drugog vremena, i to u tako neobičnom i nesvojstvenom — a
možda i tragičnom? — u susjedstvu s otiskom ruke bez prsta,
antilopama u trku i strijelom u letu. Čija je to bila ruka? Zašto je

SIRIUS 36
formula napisana tako žurno? Čega se bojao onaj što ju je pisao? Da
li se on vratio u svoje vrijeme, skončao u paleolitu ili je ni ovdje ni
ondje? Što je dala ljudima pobjeda nad vremenom? Strašne vizije
prošlosti i proročanske budućnosti, neizmjernu moć i golemu
odgovornost. Pitanja su uzaludna kao i odgovori, čovjek zna samo
ono, što zna za njegovo vrijeme, a ono što ljudi tog vremena ne
znaju, što nisu spremni prihvatiti, to i ne postoji, pa makar
ispunjavalo cijeli svijet, kao što ga ispunjava bliska i ujedno
beskonačno daleka budućnost.
Osjećajući se iscrpljeno i ispražnjeno, Apekov je ustao, uzeo
grudu gline i pomno je razmazao povrh formule. Sloj za slojem, on
nastavi premazivati to mjesto, i činilo mu se, kao da čuje unutarnji
Sašin krik. On je i sam drhtao, no nastavljao je savjesno premazivati
ono, što nije bilo namijenjeno njegovu vremenu, nije se poklapalo s
njim, već bi same moglo izazvati nevjericu. i podsmijeh. Napokon,
nije riječ o mooj ili Sašinoj budućnosti, razmišljao je Apekov već
umirivši se ne činim ovo zbog nas, čak ni zbog povijesti, čiji hod ne
može poremetiti ni ovakav ni onakav znak, činim to zbog onoga koji
je kroz vrijeme poslao ovaj poziv za pomoć, i drugog izbora nemam.
Jer rastrubimo li mi sad o ovoj formuli, ostavimo li je ovako, među
onima koji će pohrliti ovamo žudeći za senzacijom,. posve lako može
se naći i takav ološ koji će sve ovo izobličiti, uništiti — ta i na gore
stvari ljudi su sposobni.
Kada je debeo sloj gline sakrio formulu, pokreti Apekova se
usporiše. Sada je isto to trebalo učiniti sa crtežima, Tako da ovdje ni
za koga ne ostane ništa primamljivo. Kako formula, tako i ove
antilope moraju biti aklonjene, premazane, ali ruka je odjednom
prestala da se pokorava. Apekov je odjednom otkrio u sebi nadu da
se još može sačuvati ovo njegovo dugoočekivano, pravo otkriće! Još
je živjela ta nada, kao da se poslije svega što je rekao i učinio, crtež i
formula mogu promatrati odvojeno .
Iako je u pećini bilo studeno, Apekova iznenada obli znoj kao u
groznici: a možda će ipak proći, možda da ipak ostavi?
Ali nije moglo proći nikako, jer bi se prvi stručnjak koji bi došao
ovamo začudio, zašto glina nije uklonjena dokraja, dovršio bi
započeto, otkrio formulu — i kakve bi se onda pojavile sumnje!
Brzim, očajničkim pokretima Apekov premaza crtež, i nasla-
gama, što je bolje mogao, dade prirodni izgled. I sve što se nedavno
desilo, što je ispunilo dušu zaprepašćenjem, užasom i zanosom —

SIRIUS 37
crteži ljudi, koji su kroz svoje tvorevine oživjeli tisuće godina poslije
smrti, i formula, napisana od čovjeka koji tek treba da bude rođen,
sve što se dogodilo, sve obično i sve nevjerojatno je nestalo, kao da
ničega nije ni bilo.
Nestala je i prošlost i budućnost.
Apekovu klonuše ruke. Više ništa nije osjećao— ni žaljenje, ni
strah, ni olakšanje, sve je sagorjelo u njemu. On se nehotice okrenu
ka Saši, i — ne prepoznade ga. Ugledao je hladno i zamišljeno lice
čovjeka, koji je, činilo se, spoznao gorku cijenu svega, i sada,
usporedujući maglovite daljine svog života s onim što mu je otkrila
budućnost, ustrajno i brižljivo, kao stupove mosta, postavlja u njemu
svoje nove oslonce i orijentire. Postavlja ih duboko, promišljeno,
zauvijek
U obamrloj duši Apekova kao da je nešto kriknulo. Ništa još nije
gotovo! Ništa nije nestalo, sve dok je ovaj momak živ i sposoban da
vrati formulu svijetu. Treba je ili bez oklijevanja sasvim uništiti, ili ..
No nikakvih »ili« već nije moglo biti. Formula je značila da
budućnost čovječanstva postoji, bez obzira na sve opasnosti koje mu
sada prijete. Sakrivši ovaj znak u svojoj malodušnosti i bezumlju, on,
Apekov, opustošio je jedino samoga sebe. Ali ne i Sašu, ne i
budućnost, koja se mogla ostvariti s njim, i koja se sada ustaljivala u
njemu.
Prevedeno iz sovjetskog časopisa
»Znanjije — sila« br. 5 1985.

SIRIUS 38
 SCAN i obrada: BDS grupa
OCR i ispravka: Dan555
Prelom: MasterYoda
www.sftim.com

Isaac Asimov

The Monkey's Finger

Prevela Vesna Mahečić

Majmunov prst

— Da. Da. Da. Da. Da. Da. Da. Da. Da. Da. Da. Da. Da. Da. Da.
Da — reče Marmie Tallinn sa šesnaest različitih uzlaza i silaza, dok

SIRIUS 39
mu je Adamova jabučica na dugačkom vratu grčevito skakutala.
Tallinnje bio pisac znanstvene fantastike.
— Ne — reče Lemuel Hoskins zureći okamenjeno kroz svoje
naočale uokvirene metalom. On je bio urednik znanstvene fantastike.
— Znači da ne prihvaćaš znanstveni pokus. Nećeš ni da me
saslušaš. Nadglasan sam, je li? — Marmie se digne na nožne prste,
zatim se naglo spusti, onda ponovi istu kretnju nekoliko puta, dišući
pri tom teško. Tamna kosa bila mu je raščupana u čupercima, gdje su
se lovili prsti.
— Jedan prema šesnaest — reče Hoskins.
— Slušaj — reče mu Marmie — kako to da ti uvijek imaš
pravo, a ja nikad?
— Marmie, shvati to! Svaki od nas prosuđen je na svoj način.
Kad bi naklada časopisa pala, ja bih propao. Našao bih se na dupetu.
Predsjednik Svemirskih izdavača ne bi ništa pitao, vjeruj mi. On bi
samo pogledao brojke. Međutim, naklada ne pada ona raste. I zato
sam ja dobar urednik. A što se tebe tiče, kad te urednici prihvate, ti si
talent. Ako te odbace, propao si. U ovom trenutku, ti si propalica.
— Ima i drugih urednika, znaš. Nisi ti jedini. — Marmie je
ispružio ruke, raširivši prste. — Znaš li brojati? Evo, toliko je
znanstveno- fantastičkih časopisa na tržištu koji će rado uzeti
Tallinnovu priču da je i ne pogledaju.
— Nevjerojatno — odvrati Hoskins.
— Gledaj — Marmiejev glas postade blaži — tražio si da
promijenim priču na dva mjesta, je li tako? Želio si uvodni prizor s
bitkom u svemiru. Dobro, ja sam to učinio. Evo je, tu unutra. —
Mahnuo je rukopisom ispred Hoskinsova nosa, a Hoskins se
odmaknuo kao da rukopis strašno zaudara. — Međutim, ti si želio i
prizor na trupu svemirskog broda, rasječenog bljeskom duboko u
unutrašnjosti — nastavi Marmie.
— A to ne možeš dobiti. Unesem li tu promjenu, upropaštavam
kraj, koji, ovakav kakav jest, ima i patosa, i dubine, i osjećaja.
Urednik Hoskins se zavalio u stolici i obratio svojoj tajnici, koja
je sve vrijeme šutke tipkala, Bila je naviknuta na ovakve prizore.
Hoskins reče:
— Čujete li vi to, gospodice Kane? On priča o patosu, u dubini,
osjećaju. Što pisac zna o tome? Ako ubaciš taj bljesak, pojačavaš
napetost, učvršćuješ priču i time ona postaje vrednija.
— Kako to postaje vrednija? — uzviknu Marmie očajno.

SIRIUS 40
 — Po tvome, ako imaš nekoliko momaka u svemirskom brodu,
koji raspravljaju o politici i sociologiji u trenutku kad će vjerojatno
odletjeti u zrak, priča postaje vrednija?
— Ništa drugo ne možoš učiniti. Ako čekaš dok prođe vrhunac, i
onda tek počneš raspravljati o politici i sociologiji, čitalac će zaspati.
— Ali ja ti pokušavam reći da nemaš pravo, a mogu ti to i
dokazati, Kakva korist od pričanja kad sam dogovorio jedan
znanstveni pokus...
— Kakav znanstveni pokus? — Hoskins se ponovo obratio
svojoj tajnici: — Kako vam se ovo svida, gospodice Kane? On
zamišlja da je jedan od vlastitih likova.
— Slučajno poznam jednog znanstvenika.
— Koga?
— Doktora Arndta Torgessona, profesora psihodinamike u
Kolumbiji.
— Nikad čuo za njega.
— To baš mnogo znači — reče Marmie s prezirom. — Ti nisi
nikad čuo za njega. Nikad nisi čuo ni za Einsteina, sve dok ga tvoji
pisci nisu počeli spominjati u pričama.
— Vrlo duhovito. Što je s tim Torgessonom?
— On je razradio sistem znanstvenog vrednovanja pisanog djela.
To je veličanstveno djelo. To je... to je...
— To je tajna?
— Svakako da je tajna. On nije pisac znanstvene fantastike. Kad
u znanstvenoj fantastici čovjek nešto izmisli, on to odmah i objavi. U
stvarnom životu to se ne radi. Znanstvenik utroši godine u
eksperimentiranje prije nego što to da u tisak. Objavljivanje je
ozbiljna stvar.
— Pa kako si to ti saznao? Samo pitam...
— Slučajno je doktor Torgesson moj obožavalac. Slučajno mu
se sviđaju moje priče. Slučajno sam po njegovu mišljenju najbolji
pisac znanstvene fantastike.
— I on tebi pokazuje svoj rad?
— Tako je. Računao sam na to da ćeš biti tvrdoglav u vezi s
ovom pričom, i zamolio sam ga da za nas obavi taj pokus. Rekao je
da će to učiniti, ako ne budemo dalje pričali o tome. Rekao je da bi to
bio zanimljiv pokus. Rekao je...
— Što je u tome tako tajnovito?
— Pa... — Marmie je oklijevao. — Recimo da ti kažem da ima
majmuna, koji iz glave mogu otipkati »Hamleta«.

SIRIUS 41
 Hoskins je zapanjeno buljio u Marrnieja.
— Ti se šališ na tuđi račun? — Okrene se prema gospođici Kane.
— Kad pisac deset godina piše znanstvenu fantastiku, opasno je da
se šeće okolo bez osobne krletke.
Kane je držala ujednačenu brzinu tipkanja. Marmie reče:
— Čuo si me; običnog majmuna, koji čak djeluje smješnije od
prosječnog urednika. Dogovorio sam sastanak za danas poslije
podne. Hoćeš li sa mnom?
— Naravno da neću. Zar misliš da ću ostaviti takvu hrpu
rukopisa — i on pokaza na svoj grkljan presjecajućom kretnjom ruke
— zbog tvojih glupih šala? Misliš li da ću za tebe glumiti naivčinu?
— Ako je to šala u bilo kojem smislu, počastit ću te večerom u
kojem god restoranu zaželiš. Gospođica Kane je svjedok.
Hoskins se zavali u svojoj stolici.
— Ti ćeš mi platiti večeru? Ti, Marmaduke Tallinn, najpoznatija
njujorška trakavica—kreditnih—kartica, izvući ćeš ček?
Marmie je trepnuo, ne na spominjanje sposobnosti da previdi
račun, već na spominjanje svoga imena u punoj dužini. Rekao je:
— Ponavljam: večera na moj račun, gdje god želiš. Odresci,
gljive, kokošja prsa, marsovski krokodil, bilo što.
Hoskins ustade i skide svoj šešir s vrha ormarića za kartoteku.
— Za mogućnost — rekao je — da te vidim kako odmotavaš
neke starinske, velike dolarske novčanice, što ih čuvaš u šupljoj peti
svoje lijeve cipele od tisuću devetsto dvadeset osme, išao bih pješke
do Bostona...
* * *
Doktor Torgesson bio je počaščen. Srdačno je stresao
Hoskinsovu ruku i rekao:
— Čitam »Svemirske priče« otkad sam došao u ovu zemlju,
Hoskinse. To je izvrstan časopis. Naročito mi se svidaju Tallinnove
priče.
— Čuješ li? upitao je Marmie.
— Čujem. Marmie kaže da imate nadarenog majmuna,
profesore.
— Da — reče Torgesson — ali ovo mora ostati povjerljivo.
Nisam spreman da to objavim, a preuranjeni publicitet mogao bi me
profesionalno uništiti.
— Ovo ostaje strogo ispod uredničkog šešira, protesore.

SIRIUS 42
 — Dobro, dobro. Sjednice, sjednice. — On je koračao ispred
njih. — Što ste rekli uredniku Hoskinsu o mome radu, Marmie?
— Baš ništa, protesore.
— Tako? Pa, kao urednika znanstveno-fantastičnog časopisa ne
moram vas ni pitati da li znate nešto o kibernetici.
Hoskins je pustio da letimični pogled koncentriranog intelekta
klizne mimo njegovih naočala uokvirenih metalom. Rekao je:
— Ah, da. Kompjuterski strojevi Norbert Weiner... — mrmljao
je još nešto.
— Da. Da. — Torgesson je brže koračao. — Onda morate znati
i to da su kompjuteri za igranje šaha bili konstruirani na principima
kibernetike. Pravila šahovske igre i objekt igre ugradeni su u strujne
krugove. Za bilo koju poziciju na šahovskoj ploči stroj će dati sve
moguće poteze zajedno s njihovim posljedicama i izabrati one koje
pružaju najveću vjerojatnost pobjede u igri. Štoviše, to može uraditi i
tako da uzme u obzir i temperament protivnika.
— Ah, da — reče Hoskins intenzivno gladeći svoju bradu.
— Sada zamislite — nastavi Torgesson — sličnu situaciju, u
kojoj će kompjuteru biti dan ulomak literarnog djela, kojemu on
treba da doda riječi iz svoje zalihe cijeloga svoga rječnika, tako da se
dobiju najveće literarne vrijednosti. Naravno, stroj mora biti podučen
o značenju različitih tipki na pisaćem stroju. Takav bi kompjuter
morao biti mnogo, mnogo kompleksniji od bilo kojeg igrača šaha,
dakako. Hoskins se nemirno promeškoljio:
— Majmun, profesore! Marmie je spominjao majmuna.
— Upravo dolazim na to — odvrati Torgesson. — Razumije se,
nijedan stroj nije dovoljno kompleksan. Ali ljudski mozak... ah!
Ljudski mozak je sam po sebi kompjuterski stroj. Naravno, ja se ne
bih mogao poslužiti ljudskim mozgom. Zakon mi, na žalost, to ne
dopušta. Međutim, čak i majmunski mozak, pravilno upravljan, može
učiniti vise nego bilo koji stroj što ga je konstruirao čovjek...
Čekajte! Idem dovesti malog Rolloa.
On izađe iz sobe. Hoskins je cekao trenutak, a onda oprezno
pogledao Marmieja:
— Oh, prijatelju!
— Što je? — Marmie upita.
— Što je? Čovjek je lažac! Reci mi, Marmie, gdje si unajmio tu
varalicu?

SIRIUS 43
 Marmie se razbjesnio:
— Varalicu? Ovo je istinski profesorski ured u Fayer-Weather
Hallu u Kolumbiji. Ti priznaješ Kolumbiju, nadam se. Vidio si kip
Alma Mater na 116. ulici? Ja sam ti pokazao Eisenhowerov ured.
— Svakako, ali…
— A ovo je ured profesora Torgessona. Vidi prašinu, —
Otpuhnuo je u bilježnicu i uskovitlao oblake prašine. — Sama
prašina dokazuje da je sve to istina. A vidi naslov knjige:
»Psihodinamika ljudskog ponašanja«, od profesora Arndta Rolfa
Torgessona.
— Garantirano, Marmie, garantirano! Postoji Torgesson, a ovo
je njegov ured. Kako si saznao da je onaj pravi Torgesson na
odmoru, i kako si uspio da koristiš njegov ured, to ne znam. Ali, zar
mi pokušavaš reći da je taj komičar, sa svojim majmunima i
kompjuterima, onaj pravi? Ha?
— Uz tako sumnjičavu narav kakva je tvoja, mogu samo
pretpostaviti da si imao bijedno djetinjstvo odbačena djeteta.
— To je samo rezultat vlastitog iskustva s piscima, Marmie. Ja
sam već izabrao sebi restoran i ovo će te prilično stajati.
Marmie je frknuo:
— Mene to neće stajati ni najjadnijeg penija što si mi ga ti dao…
Tiho, vraća se!
Ovješen o profesorov vrat, pojavio se vrlo melankoličan majmun
kapucin.
— Ovo je — reče Torgesson — mali Rollo. Reci, zdravo, Rollo.
Majmun je čupkao svoj čuperak na čelu. Profesor reče:
— Plašim se da je malo umoran. Evo ovdje imam jedan njegov
rukopis.
On spusti majmuna, puštajući ga da se drži za njegov prst, dok je
iz džepa izvukao dva lista papira i dodao ih Hoskinsu. Ovaj pročita:
»Biti il' ne biti, pitanje je sad; je l’ dičnije duhu udarce i ubode zle
sreće podnosit', il' latit' se oružja i vojsci jada učinit' kraj? Usnut',
umrijet' i ništa vise: i snivajuć' možda...« Podigne pogled:
— Mali Rollo je ovo otipkao?
— Ne sasvim tako. Ovo je kopija onog što je otipkao.
— Oh, kopija! No, mali Rollo ne zna svoga Shakespearea.
Treba ovako: »... latit' se oružja i moru jada učinit' kraj«.
Torgesson kimnu:
— Sasvim ispravno. Shakespeare je doista napisao »moru«.

SIRIUS 44
Međutim, to je mješovita metafora. More ne možete suzbiti oružjem.
Oružjem se borite protiv vojske ili armije. Rollo je odabrao kraću
riječ i otkucao »vojsci«. To je jedna od Shakespearovih rijetkih
pogrešaka.
Hoskins reče:
— Da ga vidimo kako tipka!
— Svakako. — Profesor je dokotrljao pisaći stroj na malom
stoliću. Iza njega vukla se žica. Objasnio je: — On se služi
električnim pisaćim strojem, jer bi inače fizički napor bio prevelik.
Također, treba žicom povezati maloga Rolla s ovim pretvaračem.
Torgesson je to učinio, koristeći kao vodiče dvije elektrode što su
stršale kroz krzno na lubanji malenog stvorenja.
— Rollo je — reče — bio podvrgnut vrlo delikatnoj operaciji
mozga, pri kojoj je skup žica bio povezan s različitim područjima
mozga. Možemo skratiti njegove voljne aktivnosti, i kao posljedica
toga, koristiti se njegovim mozgom kao kompjuterom. Bojim se da bi
pojedinosti bile…
— Da vidimo kako tipka — reče Hoskins.
— Što biste voljeli?
Hoskins je brzo razmišljao.
— Zna li on Chestertonov »Lepanto«.
— On ništa ne zna napamet. Njegovo je pisanje čist kompju-
terski rad. Dakle, vi jednostavno recitirajte mali dio djela tako da on
može procijeniti ugođaj te kompjuterski izvesti posljedice prvih
nekoliko riječi.
Hoskins kimnu, uvuče prsa i zagrmi: »Bijeli slapovi padaju u
dvorima sunca, a Soldan Bizantski se smiješi dok oni jure. Smijeh
nalik na vodoskok pršti s tog lica, kojeg se svi ljudi plaše; to muti
šumsku tamu, tamu njegove brade; to uvija krvavo crvene zavoje,
zavoje njegovih usana; jer najskrovitija mora cijelog svijeta potresaju
njegovi brodovi...«
— To je dovoljno — reče Torgesson.
Šutjeli su i čekali. Majmun je svečano gledao u pisaći stroj.
Torgesson reće:
— Naravno, proces traži vremena. Mali Rollo mora uzeti u obzir
romantičnost poeme, pomalo arhaični ukus, snažni raspjevani ritam i
tome slično,
I tada se crni, mali prst ispruži i dodirnu tipku. Bilo je to slovo
»o«.
On ne piše velika slova — reče znanstvenik — niti stavlja točku,

SIRIUS 45
a ne ubacuje ni razmake sasvim pouzdano. Zato ja obično prekucam
njegov rad kad ga završi.
Zatim mali Rollo dodirne jedan n pa jedan i. Onda nakon poduže
pauze udari povlaku.
— Oni — reče Hoskins.
Riječi su se sad same otkucavale: »oni izazvaše bijelu repuku
nakapi italije, oni pojuriše lava najad ranskom moru; a papab aci
svoje ruke u stranu, zbog patnje i gubit ka i pozva kraljeve kršćanstva
na oružje za križ.«
— Zaboga! — reče Hoskins.
— Znači, djelo tako teče dalje? — upita Torgesson.
— Za boga! — ponovi Hoskins.
— Ako jest, onda je Chesterton obavio dobar, sustavan posao.
— Sveta Marijo! — reče Hoskins.
— Vidiš — reče Marmie masirajući Hoskinsovo rame — vidiš,
vidiš, vidiš. Vidiš.
— Neka me đavo nosi — reče Hoskins.
— Gledaj sad — reče Marmie, češući se po kosi dok nije bila
raščupana kao kakaduova prsa. — Prijeđimo na posao. Prihvatimo se
sad moje priče.
— Da, ali...
— To neće biti iznad mogućnosti malog Rolla — uvjeravao ga
je Torgesson. — Često malom Rollu čitam ulomke iz bolje
znanstvene fantastike, uključivši i neke Marmiejeve price.
Zapanjujuće je kolike su neke priče poboljšne.
— Nije to u pitanju — reče Hoskins. — Bilo koji majmun može
pisati bolje od nekih piskarala. Međutim, Tallinnova priča ima
trinaest tisuća riječi. Trajalo bi vječnost da ih majmun napiše.
— Ni govora, ni govora. Ja ću mu čitati priču i u prijelomnom
trenutku pustit ćemo da on nastavi.
Hoskins prekriži ruke:
— Onda raspalite, ja sam spreman.
— Ja sam — reče Marmie — više nego spreman. — I on
prekriži svoje ruke.
* * *
Rolla je sjedio kao mali krzneni smotuljak obamrle bijede dok se
meki glas doklora Torgessona dizao i spuštao u skladu s bitkom
svemirskih brodova i sljedećih bitaka zarobljenih Zemljana u

SIRIUS 46
pokušajima da vrate svoj izgubljeni brod.
Jedan od likova probio se van na trup broda, i doklor Torgesson
je pratio iskićene događaje blagim zanosom. Čitao je:
»... Slainy se sledio u tišini vječnih zvijezda. Bolno mu je koljeno
paralo po svijesti dok je čekao da čudovišta začuju tutnjavu i...«
Marmie je očajnički potezao rukav duktora Torgessona.
Torgesson podignu pogled i isključi Rolla.
— Tako, tu smo — reče Marmie. -Vidite, profesore, to je baš ono
mjesto, gdje je Hoskins pustio svoje ljepljive, male prste da se pletu.
Ja nastavljam scenu izvan svemirskog broda sve dok Stalny ne počne
pobjeđivati i brod se ne nađe ponovo u rukama Zemljana. Onda ja
ulazim u objašnjavanja. Hoskins traži da prekinem tu vanjsku scenu,
vratim se unutra, zaustavim radnju za dvije tisuće riječi. zatim se
ponovo vratim van. Jeste li ikad čuli za nešto gore?
— Pustimo da presudi majmun, reče Hoskins.
Doktor Torgesson uključi malog Rolla, i crni, smežurani prst
oklijevajući posegnu prema pisaćem stroju. Hoskins i Marmie se
istodobno nagnuše naprijed, tako da su im se glave meko sastale
iznad mozgajućeg tijela malog Rolla. Pisaći štroj otkuca slovb »p«.
— P — hrabrio je Marmie kimajući,
— P — složio seHoskins,
Stroj napisa »o«, a onda nastavi bržim tempom: »počnu akciju
stalny čekaše u bez nad nom užasu da seotvore zračne komore ida se
po jave...«
— Od riječi do riječi — sa zanosom će Marmie.
— Svakako ima tvoj ljepljivo sentimentalni stil.
— Čitaocima se sviđa.
— Ne bi im se sviđao kad im prosječna mentalna dob ne bi
bila... — Hoskins se prekinu.
— Samo nastavi! — reče Marmie. — Kaži! Reci to! Reci da im
je kvocijent inteligencije kao u dvanaestogodišnjeg djeteta i ja ću te
citirati u svakom znan-fan časopisu u cijeloj zemlji.
— Gospodo — reče Torgesson — gospodo, uznemirit cele
maloga Rolla.
Oni se okrenuše prema pisaćem stroju, što je i dalje ujednačeno
tipkao; »...zvijede se kotrljahu u prostr anim puta njama doksu
stalnyjeva osjetila ravnanaka zemlji uporno tvrdila da rotirajući brod
stoji na mjestu.«
Salinci pisaćeg stroja skočiše prema natrag za početak novog

SIRIUS 47
reda. Marmie zaustavi dah:
— Ovdje, ako igdje, bi dosla...
A mali se prst pokrene i udari zvjezdicu. Hoskins povika:
— Zvjezdica! Marmie promrmlja:
— Zvjezdica! Torgesson upita:
— Zvjezdica?
Slijedio je red od još devet zvjezdica.
— To je sve — reče Hoskins i brzo objasni Torgessonu koji se
zablenuo: — Marmie ima naviku da se posluži redom zvjezdica kad
želi ukazati na radikalnu promjenu scene. A upravo sam radikalnu
promjenu scene i ja želio.
Pisaći stroj započe nov odlomak; »unutar broda…«
— Isključite ga, profesore — reče Marmie. Hoskins protrlja
riike:
— Kada dobivam reviziju, Marmie? Marmie će hladno:
— Kakvu reviziju?
— Rekao si: majmunovu verziju.
— Svakako da jesam. Zato sam te i doveo ovamo, da vidiš. To
da je mali Rollo-stroj; hladni; brutalni, logički stroj.
— Pa?
— Stvar je u tome da dobar pisac nije stroj. On ne piše svojim
umom nego srcem, Svojim srcem — Marmie se udari po prsima.
Hoskins zaječi:
— Što radiš sa mnom, Marmie? Ako mi budeš tu nabacivao priču
o srcu-i-duši-jednog-pisca, pozlit će mi ovoga trena. Ostanimo i dalje
na onom uobičajenom pisat-ću-bilo-što-za-novac.
Marmie reče:
— Samo me saslušaj, bar za trenutak. Mali Rollo korigirao je
Shakespearea. Sam si to bio istaknuo. Mali je Rollo htio da
Shakespeare kaže »vojska muka«, i bio je u pravu sa stajališta jednog
stroja. »More muka« je u ovim okolnostima mješovita metafora. Ali
zar ne misliš da je to Shakespeare znao? Samo, Shakespeare je znao
kada će kršiti pravila, u tome je sve. Mali Rollo je stroj, koji ne može
kršiti pravila, ali dobar pisac može i mora. »More muka« je doj-
mljivije; to nosi valjanje i snagu. K vragu i mješovite metafore.
— No, kad mi kažeš da premjestim scenu, ti slijediš mehanička
pravila podržavanja napetosti, i stoga se, naravno, mali Rollo slaže s
tobom. Ali ja znam da moram kršiti pravila da bih održao dubinski
emotivni dojam završetka onako kako ga ja vidim. Inače imam

SIRIUS 48
mehanički proizvod, što ga može izbaciti jedan kompjuter.
Hoskins poče:
— Ali...
— Samo hajde — reče Marmie. — Glasaj za mehaniku. Reci da
je mali Rollo bolji urednik nego što ćeš ti ikada biti.
Hoskins reče uzdrhtalim glasom:
— U redu, Marmie, uzet ću priču kakva jest. Ne, nemoj mi je
odmah dati: pošalji je poštom. Ja moram pronaći bar, ako nemaš
nista protiv.
Nabivši šešir na glavu, on se okrenu da ode. Torgesson povika za
njim:
— Ne govorite nikome o malom Rollu, molim vas!
Odgovor na rastanku doletio im je preko zalupljenih vrata:
— Zar mislite da sam lud?
Marmie uzbuđeno protrlja ruke kad je bio siguran da je Hoskins
otišao.
— Pamet, to je bilo u pitanju — rekao je tiskajući jednim prstom
svoju sljepoočicu koliko je jače mogao. — U ovoj sam prodaji doista
uživao. Ova prodaja, profesore, vrijedi kao sve zajedno što sam ih
dosad obavio. — On se radosno sruči u najbližu stolicu.
Torgesson podiže malog Rolla na rame i reče blago:
— Ali, Marmaduke, što biste učinili da je Rollo bio umjesto ovog
otkucao vašu verziju?
Preko Marmiejeva lica na trenutak preleti žalostan izraz.
— No, prokletstvo — reče — pa mislio sam da će baš to učiniti...

Objavljeno prema dogovoru s GPA München

SIRIUS 49
 Poul Anderson

The Dipteroid Phenomenon

Preveo Goran Pavelić

Fenomen
dipteroida

SIRIUS 50
 Mora je razumio što je oružje. Ta visoki su stranci svojim
vodičima pokazali što te stvari, koje su nosili o bokovima, mogu
učiniti u jednom jedinom plamenom blijesku. Ali nije znao da su
mali predmeti što su ih stranci često držali u rukama i govorili u njih
svojim jezikom audiovizuelni odašiljači. Vjerojatno je mislio da su to
fetiši.
I tako, kad je ubio Donlija Sarina, učinio je to pred očima
Donlijeve žene.
Bila je to slučajnost. Osim u određeno vrijeme ujutro i navečer
biolog je na tom planetu (gdje je dan trajao dvadeset i osam sati), kao
i njegovi drugovi, slao sve podatke u kompjuter. Ali Evalyth i Donli
su bili dugo u braku i bili su beskrajno sretni, tako da je ona primala
njegove poruke kad god je mogla ostaviti svoje poslove.
Činjenica što se uključila u prijenos u tom trenutku nije bila
slučajna. Imala je malo posla. Kao vojni tehničar ekspedicije — jer
ona je bila iz napol barbarskog dijela Krakena, gdje oba spola imaju
jednake mogućnosti naučiti kako da se bore protiv primitivne okoline
— pregledala je zgrade u logoru i rutinski je stražarila budnog oka.
Ipak, stanovnici Lokona surađivali su s posjetiocima s neba koliko
im je to dopuštala obostrana začuđenost. Svi njezini instinkti i
iskustvo uvjeravali su je da njihova šutljivost i uzdržanost ne kriju
ništa osim strahopoštovanja i možda malo želje za prijateljstvom.
Kapetan Jonafer slagao se s time. Tako je njezin položaj postao
služba bez posla i ona je pokušavala naučiti nešto o Donlijevu poslu
da bi mu bila koristan pomoćnik kad se vrati iz nizina. Osim toga,
liječnička su ispitivanja pokazala da je trudna. Odlučila je da mu to
ne kaže, ne još, ne preko tih stotinu kilometara, nego kad opet budu
ležali zajedno. U međuvremenu, od spoznaje da su začeli nov život
postao joj je još dražim.
Toga poslijepodneva njegove smrti ušla je u bio-laboratorij
zviždeći. Vani je udaralo sunce jakim i bakrenastim sjajem a prašno
tlo, na barake stisnute oko broda koji je donio sve i sva iz orbite, gdje
je kružila Nova zora, na manje letjelice i gravitere kojima su se ljudi
kretali po tom velikom otoku, jedinom nastanjenom kopnu na ovom
planetu, na muškarce i žene. Iza ograde i raščupanih krošanja
nazirale su se zgrade od opeka, čulo se mrmorenje glasova i šum
koraka, osjećao se zapah gorkog dima, vidio se grad od nekoliko

SIRIUS 51
tisuća ljudi, što se protezao između logora i jezera Zelo.
Bio-laboratorij zauzimao je više od polovice prostora u kojem su
živjeli Sairnovi. Udobnost nije bila velika, jer su brodovi nekolicine
kultura što su se mukom vraćale u civilizaciju putovali ruševinama
nekadašnjeg Carstva. Za Evalylh je bilo dovoljno da je to njihov
dom. Ona je ionako bila navikla na jednostavnost. Jedna od stvari
koja ju je odmah privukla Donliju bila je veselost kojom je prihvaćao
život u njezinoj mrkoj i neprijaznoj zemlji, on, čovjek s Atheie; za
koju se pretpostavljalo da je zadržala ili preuzela većinu prednosti
stare Zemlje na vrhuncu njene slave.
Gravitacija je ovdje iznosila 0,77 od standardne, dvije trećine
manje od one u koje je odrasla. Njezin hod kroz gomilu naprava bio
je lagan. Bila je mlada, velika žena, skladna tijela, možda malo
prejakih crta lica za ukus većine ljudi izvan njezina naroda. Imala je
svijetlu kosu i zamršene tetovirane crteže na nogama i podlakticama;
blaser o pasu bio je star nekoliko goneracija. Inače je potpuno
odbacila krakensku odjeću i zamijenila je jednostavnim odijelom
člana ekspedicije
Kako je baraka bila mračna i hladna! Uzdahnula je od
zadovoljstva, sjela i uključila prijemnik. Dok se trodimenzionalna
slika stvarala u zraku, a Donlijev glas govorio, srce joj zakuca brže.
»Čini se da potječe od djeteline.«
Vidjele su se biljke zelenih tropskih listova, rasute nisko u
crvenkastoj pseudo travi. Slika se uvećala kako je Donli približio
odašiljač, tako da bi kompjuter mogao prikupiti podatke za kasniju
analizu. Evalyth se namršti, pokušavajući se sjetiti što... oh, da.
Djetelina je jedan od životnih oblika što ih je čovjek davno prenio sa
Stare Zemlje na više planeta nego što se itko može sjetiti, prije no što
je pala Duga noć. Često su ti oblici bili gotovo neprepoznatljivi —
kroz tisuće godina su se evolucijom prilagodili na drugačije uvjete,
ili su mutacije i genetski pomaci djelovali na prve donesene oblike
potpuno nasumce. Nitko na Krakenu nije ni znao da su galebovi,
borovi i rizobakterije bili izmijenjeni došljaci dok nije stigla
Donlijeva grupa i prepoznala ih. To nije značilo da je on, ili bilo tko
drugi iz ovog dijela galaksije posjetio materinski svijet. Ali su
atheianske banke podataka bile pune informacija. pa i Donlijeva
čupava glava.
Vidjela se njegova ruka, golema u vidnom polju, kako skuplja
primjerke. Željela je poljubiti tu ruku. Strpljenja, strpljenja, podsjeti

SIRIUS 52
oficir u njoj ženu. Ovdje smo zbog posla. Otkrili smo još jednu
izgubljenu koloniju, dosad najzaostaliju, utonulu u krajnji
primitivizam. Naša je dužnost da savjetujemo Vijeće da li je
civilizacijska misija ovdje opravdana ili je slaba pamoć što je mogu
dati Ujedinjene planete poželjnija na nekom drugom mjestu, a ove
ljude da ostavimo u bijedi još dvije ili tri stotine godina. Da bismo
načinili istinit izvještaj, moramo proučiti njihovu kulturu, njihov
svijet. Zato se nalazim kod barbara, dok je on dolje, među
divljacima. Budi brzo gotov dragi.
Čula je Donlija kako govori nizinskim dijalektom. Bio je to
iskrivljeni oblik lokonskog, koji je pak davno nastao od anglijskog.
Lingvisti ekspedicije odgonetnuli su jezik za nekoliko tjedana
marljiva rada. Tada su svi članovi naučili jezik, primajući lekcije
izravno u mozak. Ipak, divila se kako je njen čovjek tečno naučio
dijalekt stanovnika šume nakon svega nekoliko dana razgovora.
— Hoćemo li stići na to mjesto, Moru? Rekao si da je ta stvar
blizu našeg logora.
— Još samo malo, čovječe iz oblaka.
Evalyth kao da se malo uznemirila. Što se dogada? Nije valjda
ostavio svoje drugove i otišao sam s domorocem? Jedan od Lokona
upozorio ih je na izdaju u tim krajevima. All da budemo načistu,
jučer su vodiči spasili Haimie Fiella kad je pao u rijeku... i pri tom se
i sami izložili opasnosti... Slika se micala kako se odašiljač ljuljao u
Donlijevoj ruci Od toga se Evalyth malo vrtjelo u glavi. S vremena
na vrijeme uhvatila bi pogledom i šire prostore. Šuma se nadvijala
nad stazu kojom je prolazila divljač, lišća boje rđe, smeđih stabala i
grana; u pozadini nazirale su se sjene i čuo se povremeni krik nečeg
nevidljivog. Gotovo da je mogla osjetiti vrućinu i težinu vlažnog
zraka, mirisati neugodne zadahe. Ovaj svijet (koji više nije imao
imena, jednostavno Svijet, jer su njegovi stanovnici zaboravili što su
to zvijezde) bio je nepogodan za kolonizaciju. Život koji se na njemu
razvio često je bio otrovan, ili preslab za prehranu. Uz pomoć vrsta
što ih je donio, čovjek je tek marginalno opstojao. Prvi su doseljenici
bez sumnje pokušali poboljšati situaciju. Ali tada se dogodio slom:
postojali su dokazi da je njihov jedini grad bio uništen projektilima, a
s njim i većina ljudi, a nedostajalo je građe da se ponovo sagradi. No
bilo je čudno da ništa ljudskog, osim kostiju, nije ostalo,
— Evo ovdje, čovječe iz oblaka.
Njihanje se pojača. Tišina je brujala od prašume do baraka.

SIRIUS 53
 — Ne vidim ništa — reče napokon Donli
— Slijedi me. Pokazat ću ti.
Donli stavi odašiljač u rašlje na drvetu. Vidjelo se kako Moru i
on kreću preko livade. Vodič se doimao kao dijete kraj svemirskog
istraživača, jedva mu je dosizao do ramena: staro dijete, gotovo
golog tijela išaranog ožiljcima, šepavo na desnu nogu od nekakve
ozljede iz prošlosti, naborano lice u crnom grmu kose i brade. On,
nije mogao ozbiljnije loviti mogao je jedino hvatati ribu i divljač na
zamke i tako opskrbljivati svoju obitelj, i zato je bio bjedniji od
svojih zemljaka. Mora da je stvarno bio sretan kad se letjelica
spustila kraj njihovog sela, i kad su stranci ponudili nevjerojatne
stvari u zamjenu za tjedan ili dva pokazivanja okoline. Donli je bio
prenio sliku Moruove slamnate kolibe do Evalyth, zatim nekoliko
beznačajnih stvari, sliku žene istrošene teškim radom, dva preživjela
sina od sedam ili osam godina, što je iznosilo dvanaest ili trinaest
standardnih godina, i koji su nalikovali na smežurane patuljke.
Roger je izgleda izjavio — lokonski jezik još nije bio potpuno
razumljiv — da stanovnici nizina ne bi bili tako siromašni da nisu
opaka gomila, stalno zaraćena plemena. Ali, mislila je Evalytk, kakvo
zlo mogu oni nanijeti?
Moruova odjeća sastojala se od pregače oko slabih, užeta oko
tijela što mu je služilo za pravljenje zamki, noža od obsidijana i
torbice tako isprepletene i umašćene da se u nju mogla spremiti i
tekućina. Drugi iz njegova plemena, koji su bili sposobni loviti i
zadobiti dio plijena iz bitaka, izgledali su mnogo bolje nego on. Ne
toliko svojim likom, no ipak. Bez prostora za širenje, stanovništvo
otoka vjerojatno se često križalo međusobno
Patuljasti čovjek čučne, šireći grmlje rukama.
— Ovdje — promrmlja i ustane.
Evalyth je znala što to traži Donli. On se okrene, nasmije prema
odašiljaču i reče na atheianskom:
— Možda ovo gledaš draga. Volio bih podijeliti ovaj trenutak s
tobom. Ovo je možda ptičje gnijezdo.
Sjetila se da bi prisustvo ptica bila ekološki važna činjenica. Ono
što je bilo važno bile su riječi što ih je upravo rekao. »Oh, da, oh,
da!«, željela je povikati. Ali njegova grupa imala je samo dva
prijemnika, a on nijednog nije imao kod sebe.
Vidjela ga je kako je kleknuo u bilje bolesne boje. Vidjela ga je
kako posiže s nježnošću, koju je takoder poznavala, u grm, kako

SIRIUS 54
povija grane u stranu, zadržavajući dah da... Vidjela je kako mu je
Moru skočio na leda. Domorodac je obavio noge oko Donlijeva
trbuha. Lijevom rukom zgrabio ga je za, kosu i povukao mu glavu u
natrag. U desnici zasvjetlucao je nož.
Krv pokulja ispod Donlijeve vilice. Presječena grla nije mogao
vikati, ali se čulo hrapavo krkljanje dok je Moru proširivao ranu.
Slijepom kretnjom Donli posegne za oružjem. Moru baci nož i zgrabi
mu ruke i obojica se otkotrljaju stisnuti. Donli se bacakao i tresao u
mlazu vlastite krvi. Moru se objesio o njega, grmlje se oko njih
ispreplelo i sakrilo ih dok Moru nije ustao crven od krvi što je kapala
s njega, teško dišući, a Evalyth je vrištala u odašiljač i u prostor, i
vrištala je i dalje i odupirala im se kad su je pokušali maknuti da ne
vidi sliku na livadi, gdje je Moru nastavljao svoj mesarski posao. A
onda ju je nešto ubolo hladnoćom i ona se srušila na dno svemira u
kojem su zvijezde zauvijek prestale sjati.
Haimie Fiell progovori kroz stisnute usne:
— Ne, naravno da nismo znali dok nas ti nisi upozorio. On i to
stvorenje bili su nekoliko kilometara od logora. Zašto nas nisi pustio
da odmah pođemo za njim?
— Zbog onog što sam vidio — odgovori kapetan Jonafer. —
Sairn je bio mrtav. A vi ste mogli upasti u zasjedu. Dočekale bi vas
strijele u leđa ili tako nešto, da ste se pokušali probijati onim uskim
stazama. Bolje da ste ostali na svome mjestu, čuvajući se dok ne
nabavimo vozilo za vas.
Fiell pogleda kraj velikog čovjeka sive kose kroz vrata komandne
barake do ograde i nesmiljenog podnevnog neba.
— Ali što je to malo čudovište u međuvremenu napravilo — on
naglo zatvori usta.
— Rekao si mi da su drugi vodiči pobjegli čim su osjetili vaš
bijes. Upravo sam dobio izvještaj od Kallamana. Njegova je ekipa
odletjela do sela. Napušteno je. Cijelo je pleme umaklo. Očito je da
se boje vaše osvete. Nije se teško preseliti kad sve svoje stvari možeš
prenijeti na leđima, a novu kuću možeš isplesti za jedan dan.
Evalyth se nagne naprijed.
— Prestani se izmotavati — reče. — Što je to Moru učinio s
Donlijem, što ste to mogli spriječiti da ste stigli na vrijeme?
Fiell je i dalje gledao kraj nje. Kapljice znoja svjetlucale su mu
na čelu.

SIRIUS 55
 — Zapravo ništa — promrmlja. — Ništa važno... kada je
ubojstvo već bilo učinjeno.
— Želio sam vas pitati kakvu vrst pokopa želite, poručniče
Sairn? — reče Jonafer. — Da li da pepeo zakopamo ovdje, ili da ga
prospemo po svemiru na putu odavdje, ili da ga ponesemo kući?
Evalyth ga pogleda.
— Nisam dala odobrenje da ga kremirate, kapetane — reče
polako.
— Niste, ali... no, budimo realni. Prvo ste bili anestezirani,
zatim pod teškim sedativima kad smo prenijeli tijelo. Vrijeme je
prošlo. Nismo imali mogućnosti za, hm, kozmetičke prepravke, ni
slobodnog hladnog prostora, a u ovoj vrućini...
Otkako su je otpustili iz ambulante, Evalyth se nalazila u nekom
mrtvilu. Još nije mogla potpuno shvatiti da Donlija nema. Činilo se
kao da će svakog trena otvoriti ona vrata, i njegova pojava ispuniti
prostor, sa suncem preko ramena, i on će je pozvati, smijući se i
tješeći je zbog besmislene noćne more što ju je sanjala. Znala je da je
to djelovanje psihodroga i proklinjala je liječnikovu dobronam-
jernost.
Bila je gotovo sretna kada je osjetila kako se u njoj polako rađa
ljutnja, što je značilo da su droge skoro istrošene. Uvečer će moći
plakati.
— Kapetane — reče — vidjela sam kako je ubijen. I prije sam
vidjela smrti, isto tako prljave. Mi na Krakenu ne skrivamo istinu.
Oduzeli ste mi pravo da pokopam svoga čovjeka i zatvorim mu oči.
Ne možete mi oduzeti i pravo da. udovoljim pravdi. Želim točno
znati što se dogodilo.
Jonafer stisne pesnice, položivši ih na stol.
— Jedva da vam to mogu reći.
— Ali učinit ćete to, kapetane.
— U redu! U redu! — poviče Jonafer. Riječi su letjele poput
metaka. — Vidjeli smo sve onako kaka je prenio odašiljač. Moru je
skinuo Donlija i objesio ga na drvo za pete, pustio da krv kaplje u
torbicu. Odrezao je genitalije i bacio ih u krv. Rasparao je tijelo i
izvadio srce, pluća, jetru, bubrege, tiroidu, prostatu, slezenu i sve to
spremio, te pobjegao u šumu. Čudiš se što te nismo pustili da vidiš
ono što je ostalo?
— Lokonci su nas upozorili na te divljake u šumi — tmurno reče

SIRIUS 56
Fiell. — Trebali smo ih slušati. No ovi su se doimali kao patetični
patuljci. I spasili su me iz rijeke. Kad je Donli pitao za ptice, opisao
ih i pitao da li znaju išta o tome, Moru je rekao da zna, samo da su
rijetke i plašljive. Gomila ljudi bi ih uplašila ali da pođe samo jedan
čovjek, mogao bi naći gnijezdo i možda vidjeti pticu. »Kuću«, rekao
je, ali je Donli smatrao da misli na gnijezdo. Tako nam je bar rekao.
Razgovarao je nasamo s Moruom, mogli smo ih vidjeti, ali ne i čuti.
Možda nas je to trebalo uzbuniti, možda smo trebali pitati druge
domoroce. Ali, činilo nam se da nema razloga za to. Donli je bio
veći, jači, naoružan blasterom, i koji bi ga se divljak usudio napasti, a
domoroci su bili prijateljski raspoloženi. Kad su savladali prvi strah
pokazali su i volju za suradnjom i svatko na Lokonu i... — njegov se
glas utiša.
— Da li je ukrao kakav pribor ili oružje? — upita Evalyth.
— Nije — reče Jonafer. Spremio sam sve što je vaš muž nosio
da vam predam.
— Ne mislim da je to Moru učinio iz mržnje. Zacijelo je imao
kakav praznovjerni razlog — reče Fiell.
Jonafer kimne glavom. — Ne možemo o njima suditi prema
svojim mjerilima.
— A prema čijim možemo? — odvrati Evalyth. Bez obzira na
superfrankvilizer, bila je iznenađena mirnoćom svoga glasa. — Znate
da sam ja s Krakena. Neću dopustiti da se Donlijevo dijete rodi i
odraste znajući da mu je otac bio ubijen, a da to nitko nije pokušao
ispraviti.
— Ne možeš se osvetiti cijelom plemenu — reče Jonafer.
— To i ne mislim. Ali, kapetane, posada ove ekspedicije sastav-
ljena je od ljudi s nekoliko različitih planeta od kojih svaki ima svoja
karakteristična društva. Zakoni posebno obavezuju da će moralni
osjećaji svakog člana biti poštovani. Želim da me oslobodiš dužnosti
dok ne pronadem ubojicu svoga muža i učinim ono što držim
pravednim.
Jonafer sagne glavu. — To ti moram odobriti — reče tiho.
Evalyth ustane. — Hvala vam gospodo, — reče — a sada me
ispričajte. Počet ću svoju istragu odmah... — dok je još bila stroj,
prije nego popusti djelovanje droga.
U sušnijim, hladnijim visinskim krajevima poljoprivreda se
održala, iako je civilizacija bila izgubljena. Polja i voćnjaci mučno
obrađivani neolitskim oruđem opskrbljivali su rasuta sela i glavni

SIRIUS 57
glad Lokon.
Ljudi su ovdje nalikovali stanovnicima šume. Nekolicina je
doseljenika mogla preživjeti, bili su to preci ovih ljudi. Ali stanovnici
u višim predjelima bili su bolje uhranjeni, viši, uspravniji. Nosili su
svijetlo obojene tunike i sandale. Imućniji su se kitili zlatnim ili
srebrnim nakitom. Kosu su upletali i brijali su brade. Hodali su
sigurno, bez stalnog straha divljaka od zasjede, i govorili su živo.
Takvi su zapravo bili samo slobodnjaci. Kad su antropolozi s
Nove zore započeli istraživanje njihove kulture, odprve je bilo očito
da su Lokonci držali mnogo robova. Neki su bili ponizni kućni sluge.
Većina ih je gola radila pokorno i teško na poljima, u kamenolomima
i rudnicima, i to pod bičevima nadglednika i vojničkom stražom, čiji
su vrhovi kopalja i mačevi bili izrađeni od drevnog carskog metala.
Ali nitko od svemirskih istraživača nije bio previše šokiran. Na
drugim su mjestima vidjeli i gore stvari. Povijesni podaci govorili su
o mjestima u davnašnjim vremenima što su se zvala Atena, Indija,
Amerika. Evalyth je koračala niz krivudave, prašne ulice, između
šareno obojenih zidova kockastih kuća, bez prozora, načinjenih od
nepečene opeke. Puk što se kretao za svojim poslovima pozdravljao
ju je s poštovanjem. Više se nitko nije bojao da će stranci učiniti
neko zlo. Evalyth je bila viša od najvećeg domoroca, kosa joj je bila
metalne boje, oči poput neba, a o boku je nosila munju i tko zna
kakve još božanske moći.
Danas su joj se vojnici i plemići klanjali, a robovi su skrivali lica.
Gdje god bi se pojavila, prestajao je žamor i svakodnevni razgovori.
Posao na tržnici prestajao je kada je prolazila kraj stolova. Djeca bi
se prestala igrati i pobjegla su. Kretala se u tišini sličnoj onoj što je
vladala u njezinoj duši. Pod suncem i snježnim vrhom planine Burus
ležao je strah. Jer Lokonci su već bili čuli da je jednog došljaka sa
zvijezda zaklao divljak iz nizina. Što će se dogoditi?
Glas mora da je već prije dopro do Rogara, jer je čekao u svojoj
kući kraj jezera Zelo blizu Svetog mjesta. On nije bio ni kralj, ni
vrhovni savjetodavac, ni visoki svećenik, već od svega pomalo, a bio
je i taj koji je najčešće kontaktirao sa strancima.
Njegova je nastamba bila obična, nešto veća nego što je
uobičajeno, no činila se manjom zbog zidova što su je okruživali.
Zidovi su zatvarali veliku površinu, ispunjenu zgradama, u koje
nijednom strancu nije bio dopušten ulaz. Stražari u jarko crvenoj
odjeći i sa čudno izrezbarenim kacigama stražarili su neprekidno na

SIRIUS 58
ulazima u te zgrade. Danas im je broj bio podvostručen dok su drugi
stražarili kraj Rogarovih vrata. Jezero je svjetlucalo poput uglačanog
metala na njihovim leđima. Stabla uz obalu doimala su se jednako
ukočeno.
Rogarov glavni sluga, postariji debeli rob, ispriječi se pred
ulazom kad se približila Evalyth.
— Ako se ona koja je rođena na nebu želi udostojiti da slijedi
mene ništavog. Klev Rogar je unutra.
Stražari spustiše koplja pred njom. Oči su im bile raširene i
uplašene.
Poput drugih kuća i ova je bila ljepša iznutra nego izvana. Rogar
je sjedio na uzdignutom sjedalu u sobi što se otvarala prema dvorištu.
Unutra kao da je bilo mnogo hladnije i tamnije nego vani. Jedva je
mogla vidjeti freske na zidovima ili šare na sagu, primjere grube
umjetnosti. Pažnju usredotoči na Rogara. Nije ustao, no to ovdje nije
ni bio znak poštovanja. Umjesto toga, sagne prosijedu glavu nad
sklopljene ruke. Glavni joj sluga ponudi klupu, a Rogarova glavna
žena stavi pred nju posudu sa čajem od trava i nestane u ženskim
prostorijama.
— Budi pozdravljen, Kleve, — reče ona formalno.
— Budi pozdravljena, ti koja si rođena na nebu.
Sami, zaštićeni hladom od okrutnog sunca, čekali su u vremenu
ritualne tišine. Napokon: — Ovo što se dogodilo je strašno, rođena
na nebu — rekao je Rogar. — Možda ne znaš da su moja bijela
odjeća i bose noge znak da žalim za nekim od svoje krvi.
— To si dobro učinio — reče Evalyth. — Sjećat ćemo se toga.
Čovjekovo dostojanstvo bilo je pokolebano. — Tebi je jasno da
nitko od nas nema veze s tim zlom, zar ne? Divljaci su i naši
neprijatelji. Oni su pošast. Naši su preci neke ulovili i učinili ih
robovima, no oni ionako nisu dobri nizašto. Upozorio sam tvoje
prijatelje da ne silaze među one koje nismo pripitomili.
— Njihova je želja bila da tako urade — odgovori Evalyth, —
A moja je želja da se osvetim za svog čovjeka. — Nije znala postoji
li u ovom jeziku riječ pravda. Nije važno. Zbog droga, što su
povećavale logičke sposobnosti i prigušivale osjećaje, govorila je
lokonski sasvim dobro za svoje namjere.
— Možemo skupiti vojnike i pomoći ti da ih ubiješ koliko želiš
— ponudio je Rogar.

SIRIUS 59
 — Nije potrebno. Ovim oružjem, što mi je o boku, sama mogu
uništiti više nego što bi to mogla tvoja vojska. Želim tvoj savjet i
tvoju pomoć na drugi način. Kako da nađem onog koji je ubio mog
čovjeka?
Rogar se namršti. — Divljaci mogu nestati u neprohodnim
prašumama, rođena na nebu.
— Mogu li se sakriti i od drugih divljaka?
— Ah! Oštra zamisao, rođena na nebu. Ta su plemena u
neprestanoj zavadi. Ako stupimo u dodir s jednim, njegovi će lovci
uskoro saznati kamo se uputilo pleme ubojice. — On se još jače
namršti. — Ali on je možda, napustio svoje pleme da bi se sakrio sve
dok ti ne odeš iz naše zemlje. Jednoga čovjeka nemoguće je pronaći.
Ljudi iz nizine dobro se skrivaju, zbog potrebe.
— Što znači ta potreba?
Rogar je bio iznenađen jer ona nije shvaćala ono što je njemu
bilo očito. — Znaš, razmisli o čovjeku koji je u lovu — reče. — On
ne može ići sa suplemenicima za bilo kojom divljači jer bi je miris i
buka uplašili. Tako je on često sam u prašumi. Netko iz drugog
plemena može se namjeriti na njega. Čovjek uhvaćen i ubijen
jednako je vrijedan kao i onaj ubijen u otvorenom ratu.
— Zašto ta neprestana borba?
Rogarovo čuđenje još više poraste. — Kako će inače doći do
ljudskog mesa?
— Ali ne žive valjda od toga?
— Ne žive, naravno, osim kad je to potrebno. Ali ta se potreba
često javlja, znaš to. Ratovi su im glavni način nabavljanja ljudi.
Plijen također dobro dođe, ali to nije glavni razlog za borbu. Onaj
koji ubije postaje vlasnik tijela i dijeli ga najbližima. Nije svatko
sretne ruke u bici, pa oni koji nisu imali prilike da ubiju u borbi
odlaze dvojica ili trojica zajedno, nadajući se da će uhvatiti nekog
osamljenog čovjeka iz drugog plemena. I zato čovjek iz nizine mora
biti vješt u skrivanju.
Evalyth se nije ni pomakla niti je išta rekla. Rogar duboko
uzdahne i nastavi, pokušavajući joj objasniti:
— Rodena na nebu, kad sam čuo loše vijesti, dugo sam razgo-
varao s ljudima iz tvog društva. Ispričali su mi što su vidjeli iz
daljine preko one čudesne naprave, pa mi je jasno što se dogodilo.
Onaj vodič, kako mu je ono ime, da, Moru, on je bogalj. Nije imao

SIRIUS 60
nikakve šanse da ubije čovjeka za sebe, osim ako se ne posluži
izdajom. Čim mu se ukazala prilika, iskoristio ju je. — On se osmjeli
i osmjehne. — To se ovdje nikad ne bi dogodilo. Ne ratujemo, osim
kad smo napadnuti, a niti lovimo druge ljude kao da su životinje.
Kao i tvoja, i naša je vrsta civilizirana
On razvuče usne, pokazujući sjajne, bijele zube.
— Ali tebi je, koja si rođena na nebu, čovjek zaklan. Predlažem ti
da se osvetimo, ne samo ubojici nego i cijelom njegovom plemenu
koje možemo pronaći, kako si ti predložila.
Poslije možemo podijeliti meso, pola tvojima ljudima, pola
mojima.
Evalyth je mogla osjetiti samo intelektualno čuđenje. Ipak,
osjećala se kao da je koraknula sa stijene. Gledala je kroz sjene u
ozbiljno, staro lice i nakon dugo vremena začu svoj šapat:
— Vi... također... ovdje... jedete ljude?
— Robove — reče Rogar. — Ne više nego što je potrebno.
Jedan rob dovoljan je za četvoricu dječaka.
Ruka joj se spusti do blastera. Rogar skoči uzbuđen.
— Gospodarice neba — uzviknu on — rekao sam ti da smo
civilizirani! Ne boj se da ćemo te napasti! Mi... — mi...
Ona takoder ustane, nadvisujući ga. Da li je u njezinu pogledu
naslućivao presudu? Hoće li ta strahota snaći i cijeli njegov narod, a
ne samo njega? On ustukne znojeći se i drhteći.
— Rođena na nebu, vjeruj mi, nisi u svađi s Lokonom, ne, do-
pusti da ti pokažem, da te povedom na Sveto mjesto, čak ako i nisi
uvedena u obred... jer zasigurno si bliska bogovima, bogovi se neće
uvrijediti. Dođi da ti pokažem, dopusti da ti dokažem da ne želimo
biti tvoji neprijatelji...
Rogar otvori vrata u masivnom zidu. Stražari su bili šokirani i
čula su se glasna obećanja da bi se udobrovoljile Moći. Kameni pod,
vruć, šuplje je odzvanjao pod nogama. Oko središnjeg hrama cerili
su se idoli. Bila je tu i kućica za crkvene sluge koji su se sklanjali u
strahu kad su vidjeli svoga gospodara kako vodi strankinju. Bile su
ovdje i barake za robove.
— Vidiš, rođena na nebu, zar ne postupamo dobro s njima? Mo-
ramo im zgnječiti ruke i noge kad ih kao djecu izaberemo za ovu
službu. Pomisli kako bi inače bili opasni svi ti mladi ljudi unutra.
Dobro postupamo s njima, osim ako se vladaju loše. Zar nisu debeli?

SIRIUS 61
Njihova je Sveta hrana divna, tijela ljudi svih staleža koji su umrli u
punoj snazi. Učimo ih da će živjeti u tijelima onih za koje ih
koljemo. Većina ih je time zadovoljna, vjeruj mi, rođena na nebu.
Pitaj ih sama, no zapamti, postaju tupi, iz godine u godinu nemaju što
da rade. Ubijamo ih brzo, čisto, na početku svakog ljeta — ne više
nego što nam je potrebno za godišnje prohtjeve dječaka koji ulaze u
muževnost, jedan rob za četiri dječaka, ne više. I to je najljepši ritual
danima poslije toga slavimo i veselimo se. Razumiješ li me sada,
rođena na nebu? Ne moraš nas se bojati. Mi nismo divljaci koji ratuju
i progone i skrivaju se da bi došli do mesa. Mi smo civilizirani, no
nismo nalik bogovima, kao vi, to se ne usuđujem reći, ne ljuti se —
ali smo civilizirani — zasigurno vrijedni vašeg prijateljstva. Nismo
li, rođena na nebu?
Chena Darnard, koja je vodila ekipu kulturnih antropologa,
potražila je preko kompjutera pohranjene podatke. Poput ostalih i taj
je kompjuter bio prenosiv, a njegova je memorija bila smještena u
Novom Darwinu. Ovog je trenutka brod bio iznad suprotne hemisfere
i prošlo bi dosta vremena dok su poruke putovale amo-tamo preko
lanca relejnih satelita.
Chena se nagne unatrag i preko stola promotri Evalyth. Djevojka
s Krakena sjedila je tako tiho, neprirodno bez obzira na droge u
njezinom krvotoku što su još djelovale. Evalyth je bila potomak
aristokratske obitelji u ratničkom društvu. Štoviše, psihološke
nasljedne osobine i fiziološke razlike postoje na ražličitim
svjetovima, O tome se nije znalo mnogo, osim izuzetnih slučajeva
poput Gwydiona (ili ovog planeta?). Bez obzira na sve to, Chena je
mislila da bi bilo bolje kad bi se Ivelyth prepustila jednostavno šoku i
žaljenju.
— Jesi li potpuno uvjerena u činjenice, draga? — pitala je
Chena što je mogla mirnije. — Mislim, ovaj otok je jedini nastanjen,
slabo prohodan, veze su primitivne, a moja je ekipa vec identificirala
nekoliko različitih kultura.
— Ispitivala sam Rogara više od četiri sata — odgovori Evalyth
ravnodušnim glasom. — Poznate su mi tehnike ispitivanja, a on je
bio prilično smušen. Govorio je. Sami Lokonci nisu toliko zaostali
koliko je to njihova tehnologija. Već stoljećima žive s divljacima na
granicama. To ih je prisililo da razviju dobru obavještajnu mrežu.
Rogar mi je ispričao detaljno kako ona radi. Dobro su obaviješteni o
svemu što se dogada. I dok su plemenski običaji različiti,
kanibalizam je zajednički. Zbog toga nijedan Lokonac nije ni

SIRIUS 62
pomislio da nam to spomene. Uzeli su zdravo za gotovo da mi
imamo naše posebne načine dobavljanja ljudskog mesa.
— Oni to čine na različite načine?
— Oh, da. Ovdje uzgajaju robove. Ali većina plemena iz nizina
imaju preslabu ekonomiju za tako nešto. Neki se koriste ratom i
ubojstvom. Također ljudi koji su doživjeli određene godine određuju
kockom tko će umrijeti. Zatim, unutar plemena to sređuju godišnjim
borbama. Činjenica je da svugdje u ovoj zemlji, u kojem god obliku,
dječaci prolaze kroz pubertetski ritual koji uključuje i jedenje jednog
odraslog muškarca,
Ghena se ugrize za usne.
— Za ime kaosa, što je moglo biti tome uzrok…? Kompjuteru,
imaš li podatke?
— Imam — reče glas stroja iz kutije na stolu. — Podaci o
kanibalizmu prilično su oskudni, jer je ta pojava rijetka. Na svim
planetima što smo ih dosad otkrili kanibalizam je zabranjen, iako se
negdje oprašta kao krajnja mjera nema li drugog načina da se održi
život. Vrlo ograničeni oblici ceremonijalnog kanibalizma, na primjer
ispijanje malih količina krvi u stvaranju bratstva, mogu se naći kod
Falkonia s Lochlanna...
— Ostavi sad to — reče Chena. Od napetosti u grlu glas joj
postao dublji. — Čini se da su ovdje toliko degenerirali da..... Da li je
to degeneracija? Ili obratno? A što je sa starom Zemljom?
— Informacija je djelomična. Ne samo zato što je mnogo toga
izgubljeno za vrijeme Duge noći već i zato što su posljednja
primitivna plemena nestala prije nego su počeli međuzvjezdani
letovi. Ali ostali su neki podaci što su ih pokupili drevni povjesničari
i učenjaci. Kanibalizam je povremeno bio dio ljudskog žrtvovanja.
Najčešće žrtve nisti bile pojedene. Ali u manjem broju religija tijela
ili odredene dijelove tijela jeli su ili posebni staleži ili pak cijela
zajednica. Ta je pojava općenito poznata pod nazivom teofagija.
Tako su Asteci iz Meksika svake godine prinosili tisuće ljudi svojim
bogovima, pa su zbog toga mnogo ratovali i gušili pobune, što je
olakšalo Evropljanima da ih pokore, stječući saveznike medu
plemenima koja su bile žrtve. Većina zarobljenika bila je jedno-
stavno klana i njihova su srca predavana idolima. Ali u najmanje
jednom kultu tijelo se dijelilo među poklonicima. Kanibalizam može
biti i oblik magije. Jedući neku osobu, čovijek navodno stjeće njezine
vrline. Bio je to glavni princip kanibalizma u Africi i Polineziji.

SIRIUS 63
Ondašnji su promatrači zabilježili da se u jelu uživalo, ali to je lako
razumljivo, naročito ako je riječ o krajevima u kojima nema dovoljno
proteinske hrane. Jedini zabilježeni slučaj sistematskog, necere-
monijalnog kanibalizma otkriven je kod karipskih Indijanaca u
Americi. Jeli su ljude zato jer su im najviše prijali. Naročito su im
prijala dojenčad, te su hvatali žene iz drugih plemena i koristili se
njima za uzgoj djece. Mušku djecu robinja kastrirali su da bi bila
pokorna i poslušna. Bio je to glavni razlog što su Evropljani, gadeći
se tih običaja, istrijebili karipske Indijance do posljednjeg čovjeka:
— Izvještaj završi. Chena napravs grimasu.
— Slažem se s Evropljanima. — reče.
Evalyth je možda i podigla obrve, ali joj je lice ostalo hladno, kao
i njezine riječi. — Ne bih li trebala biti objektivni znanstvenik?
— Ipak, postoji nešto što se zove procjena vrijednosti. A oni su
ubili Donlija.
— Nisu oni. Jedan od njih. Naći ću ga.
— On nije ništa nego stvorenje svoje kulture, draga, bolesno
kao i ta kultura.
Chena duboko uzdahne, pokušavajući zadržati mir.
— Očito je da je ta bolest postala temelj ponašanja — reče. —
Usuđujem se reći da je počela u Lokonu. Širenje kulture praktički
uvijek počinje od naprednijih naroda. A na izoliranom otoku, poslije
stoljeća, ni pleme nije izbjeglo infekciju. Lokonci su poslije usavršili
i racionalizirali taj običaj. Kod divljaka je običaj ostao okrutno
jednostavan. Ali bez obzira jesu li iz viših ili nižih krajeva, njihov se
način života temelji na tom žrtvovanju ljudi.
— Može li ih se naučiti drugome? — upita Evalyth bez stvarnog
zanimanja.
— Može s vremenom. Teoretski. Ali... ipak, dosta znam o tome
što se događalo na staroj Zemlji kada su razvijena društva pokušala
reformirati primitivna. Cijela je struktura bila uništena. Morala je
biti. Pomisli što bi se dogodilo kad bismo rekli ovim ljudima da
ukinu ritual puberteta. Ne bi uopće slušali. Ne bi mogli slušati. Oni
moraju imati unuke. Oni znaju da dječak neće postati muškaiac ako
ne pojede dio čovjeka. Morali bismo ih pokoriti, većinu ubiti, a ostali
bi postali mrzovljni zarobljenici. I kad bi iduća generacija dječaka
sazrela bez čarobne hrane... što onda? Možeš li zamisliti to
obeshrabrenje, osjećaj potpune inferiornosti, gubitak tradicije koja je
srž svakog identiteta? Bilo bi milosrdnije da otok bombardiranjem

SIRIUS 64
učinimo sterilnim.
Chena zavrti glavom. — To ne — reče promuklo — jedini poš-
teni način da nastavimo jest postupnost. Mogli bismo poslati misi-
onare. Prema njihovim uputama i primjeru domoroci bi bili potaknuti
da se ostave običaja nakon dvije ili tri generacije... A ne možemo si
priuštiti taj pokušaj. I to još dugo. Ne možemo zbog mnogih drugih
svjetova u galaksiji kojima je naša mala pomoć više potrebna.
Predložit ću da čim prije pođemo odavde. A kada se vratimo,
preporučit ću da se ovaj planet ostavi na miru.
Eyalyth ju je promatrala prije nego je progovorila
— Nije li razlog tome tvoja vlastita reakcija?
— Jest — prizna Chena. — Ne mogu se otresti gađenja. A kako
si ti istakla, profesionalno ja bih trebala biti široka duha. Čak ako
Savjet i pokuša naći misionare, sumnjam u uspjeh. — Oklijevala je.
— A ti, Evalyth... Žena sa Krakena ustane.
— Moji osjećaji nisu važni — reče. — Ali moja dužnost jest.
Hvala ti na pomoći.
Okrene se na peti i vojničkim korakom iziđe iz prostorije.

* * *
Kemijske zapreke su se rušile. Evalyth je na trenutak zastala pred
malom zgradom, što je bila njezin i Donlijev dom, bojeći se ući.
Sunce je bilo nisko, logor je bio pun sjena. Neko stvorenje, zmijoliko
kožnatih krila, bez zvuka lebdjelo je na nebu. S druge strane ograde
dopirali su zvuci koraka, stranih glasova i plačljivi zvuk drvene frule.
Zrak je bio hladniji. Ona zadrhti. Njihov će dom biti previše pust.
Netko se približi. Krajičkom oka prepozna osobu, Alsabethu
Mondain s Nuevamerike. Slušati njezino dobronamjerno glupo
tješenje gore je nego ući unutra. Evalyth prijeđe posljednja tri koraka
i zatvori za sobom vrata. Donli više neće biti ovdje. Nlkada.
Ali on je još bio tu. I previše. Stolica u kojoj je sjedio, čitajući
one stare knjige pjesama koje ona nije mogla razumjeti i zbog toga
ga je zadirkivala, stol preko kojeg joj je nazdravljao i bacao joj
poljupce, ormarić gdje su visila njegova odjela, otrcane papuče, taj
krevet koji je vikao za njim.
Evalyth brzo uđe u laboratorijski odjel i povuče zavjesu
odvajajući ga tako od stambenog dijela Prstenovi na motki
zazvečaše. U sumraku buka je bila nepodnošljiva.

SIRIUS 65
 Zatvorila je oči, stisnula šake i stajala je tako duboko dišući.
Neću popustiti, odlučila je. Uvijek si govorio da me voliš zbog moje
čvrstin (između mnogih drugih poželjnih osobina, dodao bi s
laganim smiješkom, ali toga se još neću sjećati) i ne pada mi na
pamet da izgubim išta što si volio.
Moram djelovati, reče Donlijevu djetetu. Komanda ekspedicije
zacijelo će poslušati Chertino požurivanje i ubrzati utovarivanje.
Nemamo previše dana da osvetimo tvog oca.
Naglo otvori oči. Što to radim, pomisli zapanjeno, razgovaram s
mrtvim čovjekom i embriom?
Upalila je svjetlo i prišla kompjuteru. Nije se razlikovao od
drugih prijenosnih kompjutera. Donli se njime često koristio. Nije
morala gledati u poznate ogrebotine i udubljenja na toj pravokutnoj
kutiji, ali nije mogla pobjeći od njegovih mikroskopskih
kemoanalizatora, tragača kromozoma, bioloških uzoraka… Sjela je.
Piće bi joj dobro došlo, ali treba sačuvati bistrinu.
— Aktiviraj se! — naredi ona.
Dugme zasvijetli. Evalyth protrlja bradu tražeći riječi.
— Zadatak je — reče napokon — pronaći stanovnika nizina koji
je pojeo nekoliko kilograma mesa i krvi jednog od članova eks-
pedicije i zatim nestao u prašumi. Ubojstvo se dogodilo prije ot-
prilike šezdeset sati. Kako ga se može pronaći?
Odgovori joj tiho zujanje. Zamislila je veze: do uredaja u brodu,
preko mnogih prijenosnih uređaja oko planeta, pokraj čudovišnog
sunca i neljudskih zvijezda, sve dok signali ne stignu do malenog
broda: zatim do neživog mozga koji šalje pitanje u odgovarajuće
banke podataka: zatim do skanera, čije titrajuće energije lete od jedne
do druge molekule, prepoznajuci više bitova informacija nego što se
brojem može izraziti, podatke sakupljene sa stotina ili tisuća
svjetova, podatke sačuvane nakon propasti Carstva i tamnih vjekova
što su slijedili, podatke koji možda potječu čak sa stare Zemlje koja
više ne postoji. Zadrhta od te pomisli i zaželi da je ponovo na starom,
dobrom Krakenu. Otići ćemo onamo, obeća Donlijevu djetetu. Živjet
ćeš podalje od previše strojeva i odrasti kako su bogovi to naumili.
— Pitanje — progovori umjetni glas. — Kojeg je porijekla bila
žrtva napada?
Evalyth je morala ovlažiti usne prije odgovora.
— Atheianskog. Bio je to Donli Sairn, tvoj gospodar.

SIRIUS 66
 — U tom slučaju, postoji mogućnost da se pronađe traženi
domorodac. Sada ćemo je izračunati. Da li u međuvremenu želite
čuti osnovu mogućnosti?
— Želim
— Atheianska biokemija razvila se prilično slično zemaljskoj —
reče glas — i prvi kolonisti nisu imali nikakvih teškoća u uvođenju
zemaljskih vrsta. Tako su uživali u prijateljskom okolišu, a
stanovništvo se uskoro povećalo i izbjeglo opasnost rasne promjene
mutacijom ili genetskim pomakom. Uz to, nikakav selekcijski
pritisak nije ni nametao promjenu. Zbog toga se suvremeni čovjek s
Ahtere malo razlikuje od svojih zemaljskih predaka, tako da su
njegova fiziologija i biokemija poznatee detaljno.
Tako se najčešće zbilo i na većini koloniziranih planeta za koje
postoje podaci Ako su se negdje pojavile drukčije vrste ljudi, to jo
zbog toga jar su prvi doseljenici bili strogo izabrane skupine.
Slučajnost i evolucijska prilagodljivost novim uv|etima rijetko
stvaraju radikalne promjene u biotipu. Na primjer, čvrsta građa
prosječnog Krakenca odgovor je na prilično visoku gravitaciju,
veličina mu pomaže da se odupre hladnoći, blijeda put korisna je pod
suncem siromašnim ultraljubičastim zrakama. No, preci su mu već
imali prirodne sposobnosti za taj svijet. Njegovi otkloni od njihove
norme nisu ekstremni. Oni ne sprečavuju da živi na planetima više
nalik na Zemlju niti da se spolno miješa sa stanovnicima tih planeta.
Ipak, ponekad se pojavljuju veće varijacije. Čini se da su im
uzrok malobrojnost prvog stanovništa ili nezemaljski uvjeti ili oboje.
Stanovništvo je možda bilo malobrojno jer ih na planetu nije ni
moglo biti više, ili se populacija smanjila kao posljedica
neprijateljstva kad je propalo Carstvo. U prvom slučaju, genetski
poremećaji mogli su biti značajni; u drugom, radijacija je uzrokovala
velik broj rođenih mutanata medu preživjelima. Varijacije se rjeđe
pojavljuju u građi, a češće u finim endokrinim i encimskim
kvalitetama koje opet utječu na fiziologiju i psihologiju. Poznati su
slučajevi reakcije Gwydionica na nikotin i potreba Ifrijanaca za
malim količinama olova. Ponekad su stanovnici dvaju planeta
intersterilni zbog razlika.
Iako je ovaj svijet do sada vrlo malo istražen — Evalyth se trgne
iz maštanja u koje ju je odvelo ovo predavanje — određene činjenice
znamo. Svega nekoliko zemaljskih vrsta je uspjelo; nema sumnje da
su i druge postojale, ali su nestale pošto je nestala i tehnologija

SIRIUS 67
potrebna da ih se održi na životu Tako je čovjek bio prisiljen da što
se tiče hrane ovisi uglavnom o autohtonom živom svijetu. Taj živi
svijet. nema različitih elemenata potrebnih za ljudsku ishranu. Na
primier, vitamin C pojavljuje se samo u doseljenih biljaka; Sajrn je
uočio da domoroci uzimaju velike količine trave i lišća tih vrsta i da
im je to znatno promijenilo probavni trakt, sudeći prema
fluoroskopskim snimkama. Nitko nije za uzorak htio dat.i djelić
kože, krv, pljuvačku, čak ni od leševa. Boje se čarolija, tmurno je
mislila Evalyth, da, vrailii su se na to.
Ali opsežna analiza uobičajenih životinja kojima se hrane
pokazuje vrlo slabe tragove tri bitne aminokiseline, tako da je ljudska
prilagodba tome morala izazvati znatne promjene na staničnom i
pod-staničnom nivou. Vjerojatni tip i opseg takvih promjena može se
izračunati.
— Proračuni su završeni.
Evalyth je stegla naslon stolice i prestala disati.
— Iako je moguća pogreška zbog nepotpunih podataka, postoji
znatna mogućnost uspjeha. Atheiansko meso ovdje je strano. Može
ga se metabolizlrati, ali će koža i dah ovdašnjeg konzumenta dobiti
poseban miris, kao i mokraća i izmet. Dobre su šanse da će otkriti
neo-Freeholderovom tehnikom na udaljenosti od nekoliko kilometara
poslije šezdeset ili sedamdeset sati. No kako se spomenute molekule
stalno razgrađuju i rasipaju, preporučuje se brzo djelovanje. Naći ću
Donlijevog ubojicu. Tama je urlala oko Evalyth.
— Da li da naručim potrebne organizme i izdam program za
potragu — upita glas. — Mogu stići kroz otprilike tri sata.
— Učini to — promuca ona. — Oh, molim te... imaš li… još
kakav savjet?
— Čovjeka ne treba ubiti odmah, nego ga dovesti ovdje radi
ispitivanja; ako zbog ničeg drugog ono zbog završetka znanstvenih
istraživanja.
To govorl stroj, zaplače Evalyth. Stvoren je da pomogne. Ništa
više. Ali bio je njegov. A odgovor stroja bio je toliko Donlijev da više
nije mogla suzdržavati suze.
* * *
Jedini mjesec, gotovo pun, dizao se nakon zalaska sunca.
Prigušio je većinu zvijezda; dolje je prašuma bila posipana srebrom i
poprskana tamom; snježni vrhunac planine Burus nestvarno je lebdio

SIRIUS 68
na nevidljivom kraju svijeta. Vjetar je plesao oko Evalyth dok je
čučala u svome vozilu; bio je pun vlažnih, jetkih mirisa, hladan i
smijao joj se iza leda. Negdje je nešto vrištalo svakih nekoliko
minuta, a kao odgovor čulo se graktanje.
Namrštila se na indikatore koji su svjetlili na kotrolnoj ploči. K
vragu, Moru je sigurno na ovom području! Nije mogao pobjeći
pješice iz doline za ovo vrijeme, a traženje je obuhvatilo gotovo
cijelo područje. Ako ostane bez kukaca prije nego ga nađe, znači li to
da je mrtav? Bez obzira, trebalo bi da nađe njegov leš, zar ne? Osim
ako je duboko zakopan. — Ovdje. Zaustavila je vozilo da lebdi,
uzela drugu cjevčicu sa stalka i ustala da je otvori. Mnogo je kukaca
sitnih izletjelo, poput dima na mjesečini. Kružili su u oblaku i počeli
se razdvajati. Evalyth osjeti slabost. Još jedan promašaj?
Ne! Stani! Nisu li ono kukci što su se malo vratili i zatim nestali
prema dolje u traci jedva vidljivoj na mjesečini? Dok joj je srce
lupalo, okrenula se prema indikatoru. Njegova neurodetektorska
antena više se nije okretala besciljno, nego je pokazivala ravno
prema zapadu-sjeverozapadu, nagnuta trideset i dva stupnja ispod
horizontale. Samo je koncentracija kukaca može natjerati na to.
Samo određena mješavina molekula na koju su kukci već
programirani može ih natjerati da krenu prema izvoru.
— Haaa! — nije mogla izbjeći, a da ne ispusti poklič sokola. Ali
onda se ugrize za usne i dok joj je krv neopaženo tekla niz bradu
vozila je u tišini.
Udaljenost je bila svega nekoliko kilometara. Stala je nad
čistinom u šumi. Lokve blatne vode sjale su među biljem. Drveće
kao da je činilo čvrst zid unaokolo. Evalyth spusti noćne naočale s
kacige na oči. Primitivni zaklon postade vidljiv. Bio je na brzinu
ispleten od loze i bršljanja, naslonjen na dva veća stabla čije su ga
grane skrivale. Tu su ulazili kukci.
Evalyth spuati letjelicu na metar iznad tla i ustane, Pištolj za
omamljivanje klizne iz futrole u njezinu desnicu. Ljevica joj je bila
na blasteru.
Moruova dva sina ispuzaše iz zaklona. Kukci su zujali oko njih
poput maglice što im je skrivala obrise. Naravno, shvati Evalyth,
šokirana i s još većom mržnjom, mogla sam to znati, oni su ga
zapravo pojeli. Više nego ikad nalikovali su na gnome — tanki
udovi, velike glave, napuhnuti trbusi kao posljedica neishranjenosti.
Dječaci s Krakena, njihovi vršnjaci, bili bi dvostruko veći i na putu

SIRIUS 69
da postanu muškarci. Ova gola tijela pripadala su djeci, ali su
nalikovala staračkim.
Roditelji, za koje se kukci nisu zanimali, slijedili su ih. Majka je
zapomagala. Evalyth razazna nekoliko riječi; »Što je ovo, kakve su
ovo stvari, oh, u pomoć —«. ali je gledala samo Morua.
Šepesajući iz skloništa, pognuvši se da izađe, nalikovao joj je na
velikog žohara koji puže s hrpe smeća. Ali prepoznala bi tu čupavu
glavu makar gubila pamet. Nosio je kameni nož kojim je zacijelo
zaklao Donlija. Uzet ću mu ga, zajedno s rukom, plakala je Evalyth.
Držat ću ga na životu dok ga budem sakatila vlastitim rukama, a u
međuvremenu može gledati kako gulim kožu s njegovog odurnog
nakota.
Žena zavrišti. Vidjela je metalnu stvar i divovsku priliku što je
stajala na platformi, dok su joj glava i oči svjetlucale na mjesečini.
— Došla sam po tebe, koji si ubio mog muškarca — reče
Evalyth.
Majka je ponovo zavrištala i stala pred dječaka. Otac je pokušao
zaobići i stati ispred nje, ali mu se hroma noga savila i on padne u
lokvu. Dok se koprcao n blatu, Evalyth ustrijeli ženu. Nikakav se
zvuk nije čuo; presavila se i ležala bez pokreta.
— Trčite! — poviče Moru. Pokušao je nasrnuti na letjelicu.
Evalyth povuče kontrolnu palicu. Vozilo napravi krug i presiječe
put dječacima. Ustrijelila ih je odozgo, gdje je Moru nije mogao
dohvatlti.
Kleknuo je do najbližeg, uzeo tijelo u ruke i pogledao prema
gore. Mjesečina je neumoljivo sjala na njemu.
— Što mi sad možeš učiniti? — poviče.
Omamila je i njega, spustila se, sišla i brzo zavezala četvero ljudi.
Ukrcavajući ih, otkrila je da su lakši nego što je očekivala.
Naglo se oznojila i odijelo joj se prilijepi uz kožu. Počela je
drhtati kao da ima groznicu. U ušima joj je zujalo.
— Trebala sam te ubiti — reče. Glas joj se učini dalek i
nepoznat. Još se više čudila sto razgovara s onesviještenim čovjekom
na svom jeziku.
— Bila bih zadovoljna da si postupio drukčije. To me podsjeća
što je rekao kompjuter, da te Donlijevi prijatelji žele proučiti. Poslije
onog što si uradio, imamo prava po savezničkim zakonima da te
zarobimo, a nitko od njegovih prijatelja neće se sažaliti nad tvojim

SIRIUS 70
osjećajima.
Oh, neće biti nehumani. Nekoliko uzoraka stanica, puno testova,
anestezija ondje gdje je potrebna, ništa osim kliničkog ispitivanja u
granicama mogućnosti. Bez sumnje ćeš biti hranjen bolje nego ikad
prije, a liječnici će te zacijelo izliječiti od nekoliko bolesti, Moru, i
oslobodit će tvoju ženu i djecu.
Gledala je u njegovo odurno lice.
— Zadovoljna sam — reče — da će tebi, koji nećeš razumjeti što
se događa, to biti loše iskustvo. A kada oni završe, Moru, nastojat ću
da te dobijem. To mi ne mogu zabraniti. Pa i tvoje vlastito pleme te
prognalo, zar ne? Moje kolege dopustit će mi samo da te ubijem,
bojim se, ali na tome ću inzistirati. .
Pokrenula je motor i krenula prema Lokonu brzo koliko je mogla,
da bi stigla dok je još zadovoljna s ovom svojom odlukom.
Dani bez njega, dani bez njega.
Noći su dobrodošle. Ako nije radila do iscrpljenosti, uzela bi
tabletu. Rijetko joj se vraćao u snovima. Ali morala je proći kroz
svaki dan, a nije ga željela zatomiti drogama.
Srećom, bilo je dosta posla s pripremama za odlazak, jer
ekspedicija nije imala dovoljno ljudi, a rok za napuštanje bio je
kratak. Oprema se mora rastaviti, upakirati, prenijeti na brod i
uskladištiti. Nova zona mora biti spremna, brojni sistemi preispitani i
testirani. Njezino vojno-tehničko znanje bila je kvalifikacija da može
raditi i kao mehaničar, pomoćni pilot ili šef ekipe za utovar. Uz to,
rutinski je obavljala poslove vezane uz obranu logora.
Kapetan Jonafer mlako je prosvjedovao.
— Čemu trud, poručniče? Stanovnici nas se i onako boje. Čuli
su što si uradila — letenje po nebu, roboti i teška mašinerija u
pogonu, svjetla poslije zalaska — imam problema da ih uvjerim da
ne napuste svoj grad!
— Neka idu — odbrusi ona. — Koga je briga?
— Nismo došli ovdje da ih upropastimo, poručniče.
— Nismo, iako ja mislim, kapetane, da bi oni bili sretni da
upropaste nas, ako im damo i najmanju priliku. Zamislite samo
kakve posebne vrijednosti ima vaše tijelo.
Jonafer uzdahne i odustane. Ali kad je idući put odbila primiti
Rogara, naredio joj je da to učini i da bude ljubazna.
Klev je ušao u bio-laboratorijski odio — nije ga željela primiti u

SIRIUS 71
svojim privatnim prostorijama — držeći dar u obje ruke — mač od
carske kovine. Ona slegne ramenima; bez sumnje će neki muzej biti
zadovoljan da dobije taj predmet.
— Položi ga na pod — reče mu.
Kako je ona sjedila na jedinoj stolici, on je stajao. U svojoj odori
izgledao je star i malen.
— Došao sam — prošapta — da kažem kako se mi iz Lokona
radujemo što je rodena na nebu postigla svoju osvelu
— Tek je ostvaruje — ispravi ga ona.
Nije ju mogao pogledati u oči. Ona je zamišljeno gledala njegovu
blijedu kosu.
— Kako je rođena na nebu mogla... lako... pronaći one koje je
htjela... ona zna i istinu u srcima nas iz Lokona, da nikad nismo
željeli zlo njezinu narodu.
Na ovo nije trebalo odgovora.
Prsti mu se isprepletoše.
— Zašto nas onda zaboravljaš? — nastavi on. — Kada si došla
prvi put, kada smo te upoznali i kada si progovorila našim jezikom,
rekla si da ćeš ostati mnogo mjeseci i da će poslije tebe doći drugi da
trguju i da nas uče. Srca su nam se radovala. Ne samo zbog robe koju
bi nam jednog dana ponudili na prodaju, ne zbog toga jer su vaši
mudri ljudi govorili kako ćcmo se osloboditi gladi, bolesti, opasnosti
i tuge. Ne, mi smo se radovali i bili vam zahvalni zbog čuda koja ste
ostvarili. Odjednom je svijet postao velik, a bio je tako malen. I sada
odlazite. Pitao sam, kada sam se usudio, i oni tvoji ljudi koji žele
govoriti sa mnom rekli su mi da se nitko od njih neće vratiti. Čime
smo vas uvrijedili i kako možemo to ispraviti, rođena na nebu?
— Da prestanete postupati s drugim ljudima kao sa životinjama
— procjedi kroz zube Evalyth.
— Načuo sam.... nešto... da vi sa zvijezda kažete da nije dobro
ono što se događa na Svetom mjestu. Ali mi to radimo samo jednom
u životu, rođena na nebu, i to zato što moramo.
— Ali to vam nije potrebno.
Rogar se spusti pred njom na ruke i koljena.
— Možda su rođeni na nebu takvi — prosvjedovao je — ali mi
smo samo ljudi, Ako nasi sinovi ne dobiju muškost, nikad neće začeti
vlastitu djecu i posljednji od nas umrijet će u svijetu smrti i neće biti
nikoga da mu razbije lubanju i pusti dušu van — usudio se podignuti

SIRIUS 72
pogled. Ono što je vidio natjeralo ga je da zadrhti i otpuzi unatraške
na sunce.
Kasnije, Chena Darnard potražila je Evalyth. Popile su piće,
razgovarale, dok antropolog nije naglo upitala:
— Bila si prilično oštra sa starim poglavicom?
— Kako si — oh. — žena s Krakena se sjetila da je intervju
snimljen, što se činilo kad god je to bilo moguće zbog naknadnog
proučavanja.
— A što sam trebala uraditi, poljubiti ga u ljudožderska usta?
— Ne — Chena se namršti — pretpostavljam da ne.
— Tvoj potpis je prvi na službenoj preporuci da napustimo ovaj
planet.
— Točno. Ali sada — ne znam. Prije mi je sve bilo odvratno. I
sada mi je. Ipak, promatrala sam liječničku ekipu kako proučava one
tvoje zarobljenike. A ti?
— Nisam.
— Trebala bi. Kako se samo grče i vrište i pokušavaju se
dodirnuti, zavezani u laboraloriju, kako se drže zajedno u ćeliji.
— Ne trpe bol, ne muče ih, zar ne?
— Naravno da ih ne muče. Ali mogu li vjerovati oni u ono što
im kažu oni koji su ih zarobili. Ne mogu im se dati trankvilizeri dok
ih se proučava želimo li valjane rezultate. Njihov strah od potpuno
nepoznatog — pa, Evalyth, morala sam prekinuti promatranje. Nisam
više mogla izdržati. — Chena joj uputi dug pogled. — Ali ti bi
mogla.
Evalyth zatrese glavom. — Ne uživam u tome. Ustrijelit ću
ubojicu jer to zahtijeva moja obiteljska čast. Ostali mogu slobodno
otići. Čak i dječaci, bez obzira što su jeli.
Natočila je piće i iskapila ga u jednom gutljaju. Piće joj je palilo
grlo.
— Voljela bih da to ne učiniš — reče Chena,. — Donliju se to ne
bi dopalo. Koristio se jednom poslovicom za koju je tvrdio da je vrlo
stara… On je bio iz moga grada, ne zaboravi, i ja sam ga znala...
poznavala sam ga duže nego ti, draga moja — čula sam ga dva-tri
puta kako kaže: Zar ne uništavam svoje neprijatelje tako što ih
pretvaram u prijatelje?
— Zamisli otrovnog kukca — odgovori Evalyth. — S njim se
ne sprijateljuješ. Zgnječiš ga petom.

SIRIUS 73
 — Ali čovjek čini ono što čini zbog toga kakav je, kakvim ga je
učinilo društvo.
Chena se uzbudi; nagnula se i uhvatila Evalyth za ruku, ali joj
ona ne uzvrati stisak.
— Što je jedan čovjek, jedan ljudski život prema svima onima
koji žive oko njega i koji su živjeli prije njega? Kanibalizam ne bi
poslojao svugdje na ovora otoku, u svakom plemenu, kulturno
potpuno različitima ako to ne bi bio i najdublje usađen kulturni
imperativ te vrste.
Evalyth se nasmiješi kroz ljutnju što se povećavala.
— A kakva je ta vrsta da je to naučila? I što je s tim da se meni
dopusti izražavanje mojih kulturnih imperativa? Na putu sam kući,
da odgojim Donlijovo dijete daleko od vaše kukavičke civilizacije.
Neće odrasti osramoćen jer — je majka bila suviše slaba da pravedno
osveti smrt njegova oca. A sada me ispričaj, moram rano ustati,
ukrcati još jedan tovar na brod.
To je trajalo dosta vremena. Evalyth se vratila sa zalaskom sunca
idućeg dana. Osjećala se umornijom nego inače i smirenijom.
Najteže rane onog što se dogodilo su se zaliječile. Proleti joj misao,
apstraktna, ali ne šokantna ili nevjernička. Mlada sam. Jedne godine
doći će drugi muškarac. Neću te ništa nianje voljeli.
Pod čizmama dizala se prašina. Logor je napol bio prazan i
određeni broj ljudi već je spavao na brodu. Večer je lagano stigla pod
žutim nebom. Još samo nekoliko članova ekspedicije motalo se među
strojevima i preostalim barakama. Lokon je ležao tih, kakav je
odnevana postao. Ugodno su zaškripale njezine čizme na
stepenicama u Jonaferov ured.
Sjedio je, čekajući je, velik i nepokretan iza svog stola.
— Zadatak je obavljen bez problema — raportirala je.
— Sjedni — reče on.
Poslušala ga je. Tišina je rasla. On napokon progovori kamena
lica.
— Klinička ekipa završila je s tvojim zarobljenicima.
Bio je to kao šok za nju. Evalyth je tražila riječi.
— Nije li prerano, mislim, nemamo dovoljno opreme i samo se
nekoliko ljudi može koristiti modernim uređajima bez Donlija,
stručnjaka za zemaljsku biologiju. Zar dobro proučavanje ne bi
trebalo obuhvatiti kromozoroski nivo, pa i više — nešto što bi

SIRIUS 74
poslužilo antropolozima — zar ne bi trebalo više vremena?
— Točno — reče Jonafer. — Ništa značajnog nije pronađeno.
Možda bi nečeg i bilo kada bi Udenova ekipa znala što da traži. Da je
tako, postavili bi hipoteze, ispitali ih u kontekstu cijelog organizma i
došli do nekih spoznaja o predmetima svojih ispitivanja kao o
funkcionirajućim bićima. Imaš pravo, Donli Sairn je imao tu vrst
profesionalne intuicije koja bi ih vodila. Bez toga, bez posebnih
smjernica i bez suradnje tih nesvjesnih, uplašenih divljaka, morali su
napipavati i istraživati nasumice. Ustanovili su neke probavne
specifičnosti — ništa što se nije moglo predvidjeti i na temelju
ambijentalne ekologije.
— Zašto su onda prestali? Nećemo otići još najmanje tjedan
dana.
— Učinili su to po mom naredenju, pošto mi je Uden pokazao
što se događa i rekao da će prekinuti bez obzira što ja želim.
— Što? Oh. — Evalyth podigne preziran pogled. — Misliš na
psihičko mučenje.
— Da, vidio sam tu neishranjenu ženu zavezanu za stol. Glava i
tijelo bili su joj pokriveni žicama što su vodile do mjernih aparata
nagomilanih oko nje, koji su kuckali, zujali i svjetlucali. Nije me
vidjela; oči su joj bile slijepe od straha. Vjerojatno je zamišljala da
joj vadimo dušu. Ili nešto još strašmje od toga, što nije mogla ni
zamisliti. Vidio sam djecu u ćeliji kako se drže za ruke. Ništa drugo
nije im ostalo za što da se uhvate u cijelom njihovu svemiru. Upravo
su u pubertetu — što li će to značiti za njihov psihoseksualni razvoj?
Vidio sam njihova oca kako drogiran leži kraj njih, pošto je glavom
pokušao probiti zid. Uden i njegovi asistenti pokušali su se
sprijateljiti s njima, ali nisu uspjeli. Jer, naravno, zatvorenici znaju da
su u vlasti onih koji ih mrze mržnjom jačom i od smrti.
Jonafer zastane.
— Postoje neke granice za sve, poručniče — završi on. —
ukijučujući i kaznu. Posebno kada je šansa da se nešto otkrije
posebno mala. Naredio sam da se prekinu istraživanja. Dječaci i
njihova majka bit će sutra prevezeni na njihovo područje i pušteni.
— Zašto ne danas? — upita Evalyth, predvidajući odgovor.
— Nadao sam se — reče Jonafer — da ćeš se složiti s time da
pustimo i muškarca s njima.
— Ne prihvaćam.

SIRIUS 75
 — Za ime božje...
— Tvojeg boga. — Evalyth odvrati pogled. — Neću uživati u
tome, kapetane. Počinjem žaliti zbog toga. Ali Donli nije bio ubijen u
časnom ratu ili borbi — bio je zaklan poput svinje. To je zlo u
kanibalizmu — čovjeka čini običnom životinjom za hranu. Neću ga
vratiti, ali ću nekako izravnati stvari svodeći ljudoždera na opasnu
životinju koju treba ustrijeliti.
— Shvaćam.
Jonafer je također gledao kroz prozor. U svijetlu zalaska njegovo
se lice doimalo kao brončana maska.
— Dobro — reče napokon hladno — po Savezničkoj povelji i
zakonima ove ekspedicije, nemam izbora. Ali ne želimo nikakve
sablasne ceremonije i nećeš zahtijevati kako to želiš uraditi.
Zatvorenik će biti doveden k tebi, sam, u noći. Riješit ćeš ga se
odmah i prisustvovat ćeš kremiranju ostataka
Evalythini dlanovi se ovlažiše. Nikad nisam ubila bespomoćnog
čovjeka!
Ali on je to učinio, čula je glas.
— Razumijem, kapetane — reče ona.
— Vrlo dobro, poručniče. Možete se oprati i pridružiti nam se u
kantini na večeri. Nikome ni slova. Posao ćete obaviti u — Jonafer
pogleda na sat namješten na lokalnu rotaciju — 26,00 sati.
Evalyth se osušilo grlo.
— Nije li to prilično kasno?
— Namjerno — odgovori kapetan. — Hoću da svi u logoru
spavaju. — Njegov pogled je presiječe. — I želim da još razmisliš.
— Nemam što. — Ona ustane i uputi se prema vratima.
Njegov glas ju je slijedio. — Donli bi tako želio.
Noć je stigla i ispunila sobu. Evalyth nije ustala da upali svjetlo.
Kao da je ova stolica, koja je Donliju bila najdraža, nije puštala.
Napokon se sjetila psihodroga. Imala je još nekoliko tableta.
Jedna od njih olakšat će joj izvršenje kazne. Bez sumnje će Jonafer
narediti da Morua omame prije nego ga dovedu ovamo. Pa zašto se i
ona ne bi smirila?
To ne bi bilo u redu.
Zašto ne?
Ne znam. Više ništa ne razumijem.

SIRIUS 76
 A tko razumije. Samo Moru. On zna zašto je ubio i raskomadao
čovjeka koji mu je vjerovao. Evalyth se uhvati kako se slabašno
smiješi u tami. Ima praznovjerje za svog vodiča. Vidio je da mu
djeca pokazuju znake zrelostl. To će ga malo utješiti.
Čudno da žljezdane promjene u adolescenata počinju pod teškim
stresom. Čovjek bi očekivao zakašnjenje. Istina, zarobljenici su bili
uravnoteženo hranjeni, bolje nego inače, a i lijekovi su vjerojatno
otklonili razne kronične, manje opasne infekcije. Ipak, to je bila
čudna činjenica. Osim toga, normalna djeca pod normalnim
okolnostima ne bi razvila vanjska obilježja u tako kratko vrijeme.
Donlija bi problem zaokupio. Gotovo ga je mogla vidjeti kako trlja
čelo, nasmiješenog nad problemom.
— Sam ću se pozabaviti ovim — čula ga je kako govori Udenu
pijući pivo i pušeći. — Možda pronađem nešto.
— Kako? — odgovorio bi doktor. — Ti si biolog. Bez uvrede,
ali detaljna ljudska fiziologija nije tvoje područje.
— Hmmm... da i ne. Moj je glavni posao proučavanje vrste
zemaljskog porijekla i načina njihove adaptacije na novim planetima.
Čudnom koincidencijom, tu spada i čovjek.
Ali Donlija više nije bilo i nitko drugi nije bio mjerodavan da
obavi njegov posao — niti da ga imalo zamijeni, ali od te je misli
bježala kao i od onog što će morati obaviti. Mislila je samo na to
kako nitko iz Udenove ekipe nije pokušao primijeniti Donlijevo
znanje. Kao što je Jonafer primijetio, Donli bi imao nekakvu ideju,
neortodoksnu i mislenu, koja bi dovela do otkrića onog što treba
otkriti, ako to uopće postoji. Uden i njegovi asistenti bili su rutineri.
Nisu se čak ni sjetili pregledati banku podataka Donlijevog
kompjutera ne bi li došli do kakve važne informacije. Zašto i bi kad
su svoj problem shvaćali samo medicinski? I zacijelo nisu bili
okrutni. Bol koji su nanosili spriječila ih je da dođu do ideje koja bi
zahtijevala dalje istraživanje. Donli bi od početka cijeloj stvari prišao
drukčije.
Odjednom je tama postala gušća. Evalyth se borila za dah. Ovdje
je bilo prevruće i pretiho; čekanje je bilo predugo; mora učiniti nešto
ili će je volja napustiti i neće moći povući obarač.
Ustala je i otišla u laboratorij. Kad je upalila fluorescentna
svjetla, na trenutak je ostala zaslijepljena. Prišla je Donlijevu
kompjuteru i rekla:
— Aktiviraj se.

SIRIUS 77
 Ništa osim kontrolnog svjetla nije joj odgovorilo. Prozori su bili
potpuno crni. Oblaci su prekrili mjesec i zvijezde.
— Koja... — glas joj je bio čudno kreketav. Ali to je smiri:
Saberi se, brbljava budalo, inače nisi sposobna biti majka djetetu
koje nosiš. Sada je mogla postaviti pitanja.
— Koja se biološka objašnjenja mogu dati za ponašanje ljudi na
ovom planetu?
— Problemi prirode najbolje se mogu objasniti pojmovima iz
psihologije i kulturne antropologije — reče glas.
— Možda — reče Evalyth. — A možda i ne. — Malo je sredila
uskomešane misli.
— Stanovnici mogu biti na neki način degenerirani, ne pravi
ljudi.
Želim da Moru bude takav.
— Potraži svaki zabilježeni podatak o njima, uključujući i
detaljne kliničke pretrage obavljene na njih četvero u posljednjih
nekoliko dana. Usporedi to s osnovnim zemaljskim podacima. Daj
mi svaku razumnu hipotezu.
Oklijevala je.
— Ispravak. Mislim na moguće hipoteze — sve što otvoreno ne
proturječi ustanovljenim činjenicama. Razumne ideje već smo
upotrijebili.
Stroj je zazujao. Evalyth zatvori oči i uhvati se za rub stola.
Donli, molim te, pomozi mi. S druge strane vječnosti čula je glas.
— Jedini bihejvioralni element koji se izgleda ne može lako
objasniti postulatima okoline i slučajnostima povijesnog razvoja jest
kanibalistički ritual u pubertetu. Prema antropološkom kompjuteru to
se moglo razviti iz oblika ljudskog žrtvovanja. Ali taj kompjuter
zapaža određene nelogičnosti u ovoj ideji, i to ovim redom:
Na staroj Zemlji religiozno žrtvovanje obično je povezano sa
zemljoradničkim društvima koja su više od lovačkih zavisila od
stalne plodnosti i dobrog vremena. Čak se i za njih žrtvovanje ljudi
na duge staze pokazalo nepraktičnim. To nam najbolje pokazuje
primjer Asteka. Lokonci su taj običaj racionalizirali, učinili ga
dijelom robovlasničkog sistema i tako je utjecaj na većinu
stanovništva smanjen. Ali za ljude iz nizina to je veliko zlo, izvor
stalne opasnosti, trošenje snage i resursa koji su prijeko potrebni za
opstanak. Nije vjerojatno da bi običaj, ako je preuzet od Lokonaca,

SIRIUS 78
preživio među bilo kojim od tih plemena. Ali ipak je tako. Zbog toga
zacijelo ima nekakvu važnost i problem je pronaći kakvu.
Načini dobavljanja žrtava su različiti, ali čini se da su potrebe
uvijek iste. Prema Lokoncima, jedno tijelo odraslog niuškarca
potrebno je i dovoljno za sazrijevanje četiriju dječaka. Ubojica Donli
Sairna nije mogao nositi cijelo tijelo. Ono što je uzeo od ubijenog
daje nam ključ. Otuda se možda pojavljuje problem dipteroida u ljudi
na ovom planetu. To je drugdje, nepoznata stvar među višim
životinjama, ali se može zamisliti. Modifikacija Y kromozoma može
ga stvoriti. Test te modifikacije, prema tome i hipoteze, mogu se lako
postaviti.
Glas zašuti. Evalyth je osjetila kako joj krv brže struji žilama.
— O čemu to govoriš?
— Taj se fenomen pojavljuje u nižih životinja na manje
razvijenim svjetovima — odgovori kompjuter. — Nije tipičan i zbog
toga nije šire poznat. Ime potječe od »diplera«, vrste mušica na staroj
Zemlji.
Svjetlo zatreperi.
— Mušica, dobro. Dalje.
Stroj nastavi tumačiti.
Jonafer je došao s Moruom, Domoročeve ruke bile su svezane na
leđima i svemirski letač nadvio se nad njim. Usprkos tome i brojnim
ogrebotinama koje si je nanio, postojano je hramao. Oblaci su se
kidali i mjesec je sjao ledeno bijel.
S mjesta na kojem je čekala Evalyth je vidjela goli logor do
nazubljene ograde i dizalicu što se uzdizala poput vješala. Zrak je bio
sve hladniji — planet je ulazio u jesen — i lagani vjetar podigao je
male vrtloge prašine koji su jurili preko tla. Jonaferovi koraci glasno
su odzvanjali.
Spazio ju je i stao. Moru učini isto.
— Što su saznali? — upita ona. Kapetan kimne.
— Uden se prihvatio posla čim si mu javila — reče. — Test je
kompliciraniji nego što je tvoj kompjuter rekao, ali to je ionako
trebalo služiti Donlijevu znanju, a ne Udenovu. On se toga nikad ne
bi sjetio sam. Da, prijedlog je bio točan,
— Kako?
Moru je čekao, slušajući nepoznat jezik.
— Nisam medicinar — Jonaferov glas bio je gotovo bezbojan.

SIRIUS 79
— lz onog što mi je Uden rekao, zbog kromozomskog oštećenja,
muške gonade ne mogu sazreti spontano. Treba im dodatna opskrba
hormonima — spomenuo je testeron i androsteron, neke sam
zaboravio — da bi počela serija promjena koje dovode do puberteta.
Ako toga nema, pojavljuje se eunuhizam. Uden misli da je preživjela
populacija poslije bombardiranja bila mala i tako siromašna da su
prva i druga generacija pribjegle kanibalizmu zbog samog opstanka.
Pod tim okolnostima mutacija koja bi nestala sama od sebe, učvrstila
se i prenijela na potomstvo.
— Razumijem — kimne Evalyth.
— Jasno ti je što to znaci, pretpostavljam — reče Jonafer.
— Neće biti problema da se iskorijeni taj obićaj. Jednostavno
ćemo im reći da imamo novu i bolju svetu hranu i dokazat ćemo im
to s nekoliko pilula. Životinje za ishranu možemo uvesti poslije i
opskibili ih onim što im je potrebno. Na kraju, naši genetičari mogu
bez sumnje popraviti taj oštećeni Y kromozom.
Više nije mogao ostati smiren. Otvorio je usta i rekao:
— Trebao bih ti zahvaliti sto si spasila cio narod. Ne mogu.
Obavi svoj posao, hoćeš li?
Evalyth krene i stane pred Morua. Drhtao je, ali joj uzvrati
pogled. Zapanjena, ona reče:
— Nisi ga omamio.
— Nisam — reče Jonafer. — Nisam ti želio pomoćt. — Pljunuo
je.
— Pa, drago mi je. — Obratila se Moruu na njegovu jeziku:
— Ubio si mog muža. Da li je pravo da ja tebe ubijem?
— Pravo je — odgovori on istim tonom. — Zahvaljujem ti što
si oslobodila moju ženu i sinove. — Šutio je nekoliko trenutaka. —
Čuo sam da tvoj narod može godinama sačuvali hranu od kvarenja.
Bio bih sretan da sačuvaš moje tijelo i daš ga svojim sinovima.
Tjeskoba se začuje u njegovu glasu.
— Znaš li zašto sam ubio tvog muža? Bio je dobar prema meni,
poput boga. Ali ja sam hrom. Nisam vidio drukčijeg načina da
dođem do onoga što je potrebno mojim sinovima. I to im je trebalo
brzo, inače bi bilo prekasno da postanu muškarci,
— On me naučio — reče Evalyth — što to znači biti čovjek.
Okrenula se Jonaferu koji je stajao napet i zbunjen.
— Izvršila sam svoju osvetu — reče na Donlijevu jeziku.

SIRIUS 80
 — Što? — zbunjeno upita on.
— Pošto sam saznala za fenomen dipteroida — reče — trebalo
je samo da šutim. Moru, njegova djeca i cijela njegova vrsta bili bi
plijen stoljećima, možda i zauvijek. Sjedila sam pola sata
izvršavajući svoju osvjetu.
— I onda? — upita Jonafer.
— Bila sam zadovoljna mogla sam početi misliti o pravdi —
reče Evalyth.
Izvukla je nož. Moru se uspravi. Stala je iza njega i prerezala uže.
— Idi kući — reče. — Sjećaj ga se.
Objavljeno prema dogovoru s GPA München

SCAN i obrada: BDS grupa

OCR i ispravka: Dan555
Prelom: MasterYoda
www.sftim.com

SIRIUS 81
 Miha
Remec

Književnik Miha Remec rodio se 1928. u Ptuju, a od 1959. živi i

radi u Ljubljani. Remec je po zanimanju novinar, a književne teksto-
ve piše već dugi niz godina.
Elementi znanstvene fantastike mogu se otkriti već 1962. u drami
Srečni zmaji (Sretni zmajevi), a novije razdoblje stvaralaštva gotovo
je u cjelini posvetio znanstvenoj fantastici. Prvi SF-roman napisao je
1972., Votlina (Spilja), no taj je roman malo poznat. Daleko bolji je
njegov slijedeći SF-roman Prepoznavanje, izdan 1980. koji je dobio
nagradu SFera, koju dodeljuje zagrebačko društvo Sfera.
Jedva godinu dana poslije Prepoznavanja, Remec je izdao još
jedan izvrstan SF-roman Iksion čija radnja se zbiva u doba kad na
Zemlji život nije više moguć zbog oblaka prašine u koji je zašao naš
planet, pa su se ljudi morali povući pod površinu. To izvanredno
uspješno djelo odlikuje bogat filozofski sadržaj i sveopće jezično,
stilističko i sadržajno bogatstvo.

SIRIUS 82
 Najnoviji njegov roman je Mana (Tehnička založba i Pomurska
založba, 1985.), pripovijest o prvom susretu izmedu čovjeka i
stranog bića utjelovljenoga u tajanstvenoj djevojci Mani (detaljnije o
romanu pročitat ćete u recenziji koju donosimo),
Na kraju možemo reći da je stvarno šteta što sve dosad nije
preveden nijedan roman toga izvanrednog pisca znanstvene
beletristike, jer Miha Remec, bez sumnje ubraja se u vrh
jugoslavenske SF i svakako bi ga moralo upoznati više čitatelja.

Miha Remec

Govoreči stebri
Sa slovenskog preveo Borivoj Jurković

Stupovi koji
govore

Majka Pelin pokopala je svoga muža, posadila na njegovu grobu

zeleniku i otišla na spavanje. Unatoč umoru, još dugo u noć nije
zatvorila oči. Oko kuće od kamena pokrivene šindrom zavijao je
vjetar i tulio pas koji je osjetio da nema više gospodara. Majka Pelin
prevrtala je u mislima uspomone na život s Jernejem Pelinom, težak i
samotnjački pastirski život na visoravni. Pomagali su jedno drugome
u nevolji, a sad je ostala sama. Tko će joj iskopati grob kad i ona
umre? Duboko je uzdahnula i odlučila da ujutro ode u dolinu i
potraži kćer Polonu.
Nakon kratkoga i nemirnog sna, u toku kojega je cijelo vrijeme
visjela nad njom mračna i tjeskobna sjenka, probudile su je ptice.
Ustala je, odjenula crninu, stavila u košaricu kolut sira i hljebac

SIRIUS 83
kruha i otišla od kuće.
Uz put je pustila psa, koji ju je tužno gledao i cvilio, ovcama
otvorila tor i ušla u vrt da nabere kadifice. Polona je od svega cvijeća
najviše voljela kadifice.
Zatim se zaputila po strmoj stazi u začađenu dolinu. Zasniježene
ovršine planina kupale su se u jutarnjem suncu, jesensko je nebo bilo
bez oblaka, a nad visoravni je kružio mišar.
Sa zebnjom u srcu napustala je svijet kojemu se divila i koji je
voljela. Nije nikad bila u dolini, iako su svi pastiri otišli onamo.
Bojala se doline, jer iz toga mraka nitko se nije vraćao da bi
pripovijedao kako je ondje. Nije bilo ni Polone, iako je svečano
obećala da će se vratiti. Kao da je dolina gutala ljude. Još kao dijete
majka Pelin slušala je priče o tome da su ondje dolje čudni stupovi
koji se oglašavaju ljudskim govorom i da ljudi žive zajedno s tim
stupovima.
Što se dalje spuštala u dolinu, više se bojala. Kad su je obavili
prvi pramenovi magle, najradije bi se bila okrenula i vratila. Samo
čvrsta želja da nađe kćerku pomogla joj je da svlada strah i sišla je u
zamagljenu dolinu.
Gotovo je cio dan hodala po pustome kraju. Ovdje dolje nije se
znalo je li jutro, podne ili večer: sve je bilo tmurno, turobno,
zastrašujuće.
Podvečer je ispred nje izronio iz magle prvi stup. Bio je viši od
čovjeka, crn, oblih rubova, a u njemu je nešto mrmorilo. Na vrhu su
se palile raznobojne svjetiljke, dolje je imao nekakve tipke.
— Ready. Read — progovorio je muklim glasom.
— Ne razumijem te, časni stupe — drhtavim je glasom rekla
majka Pelin. — Dolazim s visoravni, sa sunčane visoravni gdje
pasem ovce; teška me je nevolja natjerala u dolinu, Tražim kćer
Polonu.
Dok je govorila, na stupu se upalila prava bakljada svjetiljaka.
— Gosub. Return — naposljetku je rekao.
— Ne znam što hoćeš, čudnim govorom govoriš, odviše umnim
za mene. Želim samo vidjeti svoju kćerku Polonu, ništa drugo. Mogu
ovdje pričekati da je pozoveš, časni stupe. Ne zanima me naseobina.
Odmah ću se vratiti, samo moram nešto reći Poloni.
— Input — rekao je stup nakon žmirkanja svjetiljkama i os-
vijetlio tastaturu na svome donjem dijelu.

SIRIUS 84
 Žena se s poštovanjem približila stupu i pogledala slova. Znala ih
je, majka ju je bila naučlla slova pa je više puta čitala knjižicu koju
joj je majka ostavila kao talisman. Na knjižici je pisalo »molitvenik«,
a sadržavala je prastaro, njoj nepoznato obredno pojmovlje.
»P-O-L-O-N-A«, natipkala je polako.
Stup se zasvijetlio, zamrmorio i nekoliko puta zapištao.
— P-O-L-O-N-A — ponovio je.
— Polona! — razveselila se ženica. — Polonu tražim.
— Renum — rekao je stup.
Sad je majku Pelin obuzeo očaj. Dok je stup kao opsjednut
ponavljao svoje naređenje, ona je šmugnula medu čudne kockaste
građevine obojene žarkim bojama. Opazila je da nemaju ni prozore
ni vrata i da su medusobno povezane rovovima, kao krtičnjaci na
ledini. Uzaludno je tražila ulaz u naselje. Ispred svake zgrade bio je
stup koji govori i svaki je počeo svjetlucati čim bi mu se ona
priblizila.
— Stop! — odjednom je začula oštar glas iza sebe. Srce joj je
zamalo stalo. Ukočila se i dugo je potrajalo dok se osvrnula. Onda je
duboko odahnula: iza nje je stajao čovjek, a ne stup. Na sav bi se
glas bila nasmijala da nije bila tako prestrašena. Muškarac je imao na
glavi šarenu kapu s golemim sjenilom, te vrlo široke crvene hlače i
mrežasti pulover-prsluk boje jagorčike. Na nogama su mu bile
klompe, a oko vrata ovješena mala crna škrinjica.
— Oh, hvala vječnome bogul — odahnula je. — Neka sam
samo srela čovjeka. Stupovi me ne razumiju; došla sam s gora, još
nisam nikad bila u naseobini. Dobri čovječe, odvedi me mojoj
Poloni.
— Goto basic — rekao je čovjek.
— Zar i ti govoriš stupovski? — razočarala se ženica.
— Kako da ti onda rastumačim zašto sam došla?
Hlačonja se pozabavio crnom škrinjicom: nešto je promrmljao u
nju, a onda počeo lomiti jezik:
— Rom kaže, govoriš arhaik. Pođi na osnovik.
— Ne znam kamo da idem — uzdahnula je. — Moja —
pokazala je prstom na sebe — moja je kći ovdje — pokazala je
naselje. — Polona.
— Number. Arhaik: obrojči.
Odmahnula je glavom i nijemo zurila u čovjeka kojega nije

SIRIUS 85
razumjela. Iz zaplakanih očiju kapale su joj suze. Muškarac ju je
promatrao začuđeno, kao da još nikad nije vidio suze. Zatim mu se u
očima odrazila sućut, Nešto je rekao crnoj škrinjici pod bradom,
uhvatio majku Pelin pod ruku i poveo je prema ulazu u naseobinu.
— Peek. List. Arhaik: tražiti Polonu — rekao je.
— Hvala, dobri čovječe — odahnula je ženica i krajičkom rupca
obrisala suze. — Tražimo Polonu. Otišla je prije mnogo godina, bila
je djevojka mlada kao rosa. Gore na visoravni nije bilo više mladića,
pa se zaputila u dolinu. Upozoravala sam je, zaklinjala, no nije
pomoglo. Otišla je i nije se vratila, iako je obećala. Tko zna, može li
se uopće vratiti?
— Save — rekao je u neprilici pratilac i kuckao po svojoj
škrinjici.
Vodio je majku Pelin kroz ulaz i po hodniku, gdje su susretali
šutljive ljude, jednoga čudnije odjevenoga od drugoga. Svi su
muškarci nosili široke hlače, a žene duge, svjetlucajuće haljine. Svi
su, međusobno, izgovarali pokoju riječ na nerazumljivome
stupovskom jeziku i razmjenjivali crne škrinjice. Neki su nestajali u
vratima sa strane iznad kojih su žmirkali manji stupovi što govore,
drugi su dolazili na hodnik.
— Kamo idu? Kamo ide cijelo to mnoštvo ljudi? — čudila se
ženica. — A na visoravni nema više nikoga...
— For next step — rekao je muškarac i prstom upisao krug.
— Aha — kimnula je majka Pelin — hodaju naokolo. Samo,
zašto kruže?
Pratilac nije odgovorio. Popravio je kapu na koju je očito bio vrlo
ponosan. Zaustao se ispred većega stupa, pred ulazom u neku
kutijastu zgradu. Natipkao je nešto na škrinjicu. Stup se zasvijetlio na
cijeloj prednjoj strani i rekao:
— Line. Input.
Zatim su na svjetlećoj plohi počela promicati različita imena,
koja su nestajala i opet se pojavljivala. Polako se promicanje
zaustavilo i na stupu je bilo sedam puta ispisano Polona, samo što je
pokraj svakoga imena bilo još neko slovo i brojka.
— Left — rekao je pratilac i pokazao prvo ime. — To? Majka
Pelin bila je ponovo u škripcu. Skrušeno je slegla ramenima.
Muškarac je uzdahnuo i ugasio stup.
— Goto step Polona — rekao je. — Arhaik: izabrati Polonu.

SIRIUS 86
 Zatim su hodali po naselju i tražili. Vodio ju je iz prostorije u
prostoriju, gdje su se ljudi bavili čudnim poslovima. Prva Polona,
koja nije bila njezina kćerka, prebirala je kuglice živih boja i po
bojama ih spremala u kutije. Druga je Polona upravo jela i majka
Pelin s užasom je opazila kako u zdjelici miješa guste sive preljeve iz
tube. Treća Polona, koju su našli u sljedećoj zgradi, gimnasticirala je
bez odjeće, uz zvuke poskočnice. Majku Pelin oblilo je rumenilo dok
se djevojka protezala i pri tom besramno pokazivala svoje stidno
mjesto. No pratilac nije bio iznenaden.
— No? — upitao je.
Odmahnula je glavom i pošli su dalje. Ženici se vrtjelo u glavi od
blijedoga svjetla što je sjalo kroz zidove i od osjećaja zatvorenoga
prostora, na koji nije bila navikla. Plašilo ju je i mnoštvo ljudi.
Četvrta je Polona u jaslicama dojila dojenče; imala je divovske
dojke što su sezale do pasa. Nije bila prava.
Majka Pelin već je počela očajavati. Tko zna je li njezina kćerka
uopće u toj naseobini? Možda u dolini ima i drugih gradova.
Najradije bi se vratila, no pratilac ju je uhvatio za lakat i odveo
dalje, u prostorije gdje su žene sjedile u ljušturastim ćelijama, sa
čudnim oglavima koji su bill spojeni s glavnim vodom. Najprije je
pomislila da suše kosu, no one su staklenih pogleda zurile u prazno i
potresno stenjale. Majka Pelin se naježila; učinilo joj se da ih tko zna
zašto polako muče. Htjela je upitati hlačonju što se zbiva ovdje, no
ugledala je Polonu. Sjedila je u kutu, u posljednjoj ljuski u nizu.
Majka ju je prepoznala po crnoj, kovrčastoj kosi i zelenknstim
očima, koje su piljile u zid
— Polona! — povikala je i sunula prema ljušturi, no ova je bila
zatvorena. Stoga je šakama udarala po plastičnim prozorima i vikala:
— Što čine s tobom, dijete moje? Javi se, Polona!
Pratilac ju je povukao u stranu i pomirljivo rekao:
— Rem. Not poke. Not call. Arhaik: ne smetati.
— Pusti me k njoj! — otimala se ženica. — Što ste to učinili s
mojim djetetom u toj prokletoj kutiji?
— Polona dobro. Uživa — lomio je jezik arhaikom.
— Nije istina, čovječe božji! Poznajem je i znam kakva je bila
kad je uživala: na paši, dok je sjalo sunce, kad je zaravan prekrio
snijeg a ona se po njemu prevrtala preko glave. Tada je uživala, a ne
sada. Donosim joj kadifice... Vidiš, uživala je i kad su cvale kadifice.

SIRIUS 87
 Gurnula je stručak cvijeća pratiocu pod nos. On se iskreveljio, jer
ono je imalo oštar vonj, i rekao:
— Yellow. Orange.
Tada se Polona u ljušturi prenula. Skinula je oglav i otvorila
zaklopac ljušture. Činilo se kao da se probudila iz dubokoga sna.
Majka je pohitala prema kćeri.
— Polona, zlato moje — govorila je milujući je po kosi.
— Što to čine s tobom? Reci mi, dijete moje!
Djevojka je neko vrijeme buljila u nju, kao da uopće ne poznaje
majku.
— Goto error — naposljetku je šapnula.
— Moj bože — prestrašila se Pelinovka. — Zar i ti govoriš tom
čudnom stupovštinom? Zar si zaboravila jezik kojemu sam te
naučila? Reci nešto, Polona, ne gledaj ma tako…
— Goto arhaik — rekao je pratilac Poloni.
— Meni dobro, mama — nesigurno je rekla.
— Već sam bila pomislila da me više ne poznaješ — promuklo
je, s mukom, istisnula majka i suznih očiju pružala joj kadifice. —
Pogledaj, donijela sam ti kadifice, toliko si ih voljela. Ovdje je i
hljebac kruha, i sir... čini mi se da ovdje jedete samo nekakav sivi
talog.
— Meni dobro, mama — ponovila je djevojka.
— Je li ti zaista dobro? A ja ti donosim žalosnu vijest s visoravni.
Jučer sam pokopala tvoga oca i ostala sam sama. Nikoga više nema
gore i pomislila sam: idem Poloni, reći ću joj što je i kako je i ona će
se možda vratiti kući...
— Gosub return — tupo je rekla kći.
— O čemu govoriš, Polona? — odvažila se majka, a njezino je
milovanje po kćerinoj kosi prestalo. — Mislila sam da ćeš bar pustiti
suzu za ocem; bio je čvrst, karakteran čovjek, ustrajao je do kraja.
Sad ga više nema.
— Žao mi je, mama — rekla je djevojka i pogledala u stranu.
— Probudi se, dijete moje! — uskliknula je majka Pelin. — Ta
nisi stup koji govori! Nekoć si nam tepala kao nedorasli ptić,
izmišljala si sebi nove riječi; tko te je to pretvorio u nijemu djevojku,
Polona, tko ti je izbrisao iz sjećanja materinski jezik? Probudi se;
otac ti je mrtav, ostala sam sama i potreban mi je netko tko će mi

SIRIUS 88
iskopati grob, jer će uskoro kucnuti i moj čas. Pođi sa mnom, dijete
moje! Ne mogu ostati sama s vjetrom i psom..,
— Ovdje dobro, mama — rekla je Polona.
Majka Pelin ustuknula je za korak i zapanjeno gledala u kćer, dok
se ova lagodno protezala u ljušturi. Bila je odjevena u razdrljenu
halju i nije skrivala baš ništa od svoga skladnoga tijela. Odjednom je
odnekle dolutala neka zamamna žena, skinula crnu škrinjicu s vrata i
ponudila je Poloni. Nešto su razgovarale na stupovskome, a onda
razmijenile škrinjice. Polona je prepustila ženi ljušturu i polako se
uputila prema izlazu. Nije se ni osvrnula na skršenu majku, koja je
nemoćno gledala za njom.
— Polona! — naposljetku je majka zazvala, s gorčinom u glasu.
— Uzmi bar kadifice...
Pohitala je za kćeri i drhtavom joj rukom ponudila kiticu.
— Yellow — jednoličnim je glasom ustanovila Polona. —
Orange. Meni dobro, mama.
I otišla je. Majka Pelin s gorkom je grudom u utrobi gledala kako
odlazi njezina jedina kćerka: poput mjesečarke umiješala se među
mnoštvo koje je odlazilo u susjednu prostoriju.
Ženica bi i dalje stajala kao okamenjena da je nije uhvatio za
lakat pratilac koji je cijelo vrijeme pomno pratio razgovor.
— Goto return — rekao je, i odmah se ispravio: — Vratiti se.
— Vi... vi ste mi je uzeli! — ljutito je rekla ženica i bacila kiticu
kadifica pratiocu pod noge. — Vi, stupovi koji govore, vi, mutavci,
nijemci!
— Ja ne stup. Ja basicman; arhaik: osnovik — prigovorio je
čovjek i pokazao na svoju suludu kapu, svu šareno izvezenu
nekakvim nerazumljivim znamenjima.
— Osnovik! — prezrivo je rekla majka Pelin. — Odvedi me iz
te Sodome i Gomore, osnoviče! — O Sodomi i Gomori znala je iz
one relikvije, molitvenika.
Odveo ju je bez riječi. Prošli su kroz prostoriju gdje su parovi
plesali do iznemoglosti, kroz spavaonice gdje su ljudi čekali u
prozirnim ljuskama, poput nekakvih ličinki, te izišli na zaravan
pokraj stapa što govori, koji je nešto gunđao i žmirkao.
Vani, majka Pelin je odahnula. Omotala se crnim šalom i brzo
grabila po putu. Kod posljednjeg stupa koji govori opazila je da je
smiješni hlačonja slijedi.

SIRIUS 89
 — Što hoćeš? — upitala ga je.
— Majko, pošao bih s vama — iznenada je progovorio ljudskim
jezikom. — Učit ćeš me jeziku pastira. Zatim ću basic zamijeniti
ljudskim govorom.
— Ako je tako, pođi sa mnom, čovječe. Barem će me netko
pokopati — rekla je majka Pelin i zabrzala po stazi što vodi iz
naseobine.
A onda je začula strogi glas stupa koji govori:
— Stop. End.
Osvrnula se i vidjela kako se hlačonja spotiče i nespretno korača
za njom. Očito nije bio vičan hodanju po ledini. Vidjela je i to kako
je iz stupa zviznula plavičasta strijela, koja je čovjeka pretvorila u
dim i hrpu pepela.
Prestrašena, majka je potrčala. Jurila je cijelu noć i sva se
zadihana zaustavila tek u zoru, kad se dolinski smog raspršio;
ugledala je zasniježene vrhunce obasjane prvim osvitom, zelenu
tratinu, ovce, psa, koji je cupkao njoj u susret, i mišara koji je
dostojanstveno kružio pod nebeskim svodom.

SF-roman
MANA
Sredinom ove godine pojavio se na knjižarskim policama novi
SF roman Mihe Remeca pod naslovom MANA. Roman su izdale
Tehniška založba Slovenije i Pomurska založba.
Novi roman Mihe Remeca postavljen je u naš prostor i vrijeme i
pripovijeda o životnoj nevolji novinara Jurija Jereba koji u jesen
svoga života traži izlaz iz labirinta licemjerja, a u nj su ga natjerali
promašeni brak i neuspjeh u profesiji. Novinar, kojemu su u dugim
godinama promašenoga braka gotovo zamrli svi osjećaji a godine
ropskoga službovanja u novinskoj kući urodile uvjerenošću u vlastitu
nemoć, prihvaća se jeftine reportaže o izvanzemaljskim bićima
opaženima u blizini Kamnika, što ga dovodi do životnoga raspuća.
Unatoč ponižavajućem zadatku, koji je snažno odjeknuo među
njegovim suradnicima i u obitelji novinar se odlučuje da pošteno i
ozbiljno pristupi inače lakoj ljetnoj reportaži.

SIRIUS 90
 Poruga suradnika i životne družice potakla je u Juriju Jerebu
otpor protiv licemjernoga i bešćutnog životarenja. On se sve više
povlači pred zajedljivosti kolega s posla i preti prezirom vlastite
žene, a onda, u toku prikupljanja podataka o kamničkim
čovječuljcima, doživljava niz nevjerojatnih doživljaja. Susret s
djevojkom Manom, koja se pojavljuje i iščezava u neobjašnjenim
okolnostima, budi u njemu gotovo zaboravljene osjećaje. Manino
neobjašnjeno postojanje sve ga više uvjerava u njezino nezemaljsko
porijeklo i tako ga sve više udaljuje od pravila razmisljanja i
obrazaca objektivne stvarnosti.
Razvoj ličnosti novinara Jerena, koji spoznaje da znanost ne nudi
konačne odgovore, odražava njegovo uvjerenje o postojanju pojava
koje ljudska nesavršena osjetila ne mogu poimati, a s time i o
relativnoj stvarnosti njegovoga života. Potpuni slom na radnome
mjestu i u bračnoj zajednici logična jc posljedica sve većega
otuđivanja od svijeta u kojemu živi. Društveni aparat — koji mu
terapeutski nameće ustaljene društvene norme, navike i način
mišljenja — nalazi se u slijepoj ulici, jer Jereb je posve neosjetljiv na
najrazličitije metode psihijatrijske nauke te ontološkom različitošću
shvaćanja materijalnoga svijeta dograđuje objektivnu stvarnost i širi
neznane dimenzije prostora i vremena.
MANA ili VREMENSKI ZAPISI NOVINARA JURIJA JEREBA
izvanredno je uspjelo književno djelo. Odlikuje ga izuzetno bogat
jezički izraz, kojim pisac pokazuje put širenja bogatijem poimanju
stvarnosti. U MANI je autor izvanrednom umjetinčkom uvjerlji-
vošću prikazao sudbinu protagonista, gdje se osobito ističe karakte-
rizacija glavnog junaka, koja je praktički savršena. No autor je
stvorio i mnoge druge likove koji se stapaju odražavajući svijet u
kojemu postoje. Nameće se samo pomisao da je prijelaz glavnoga
junaka u nematerijalnu sferu (neposredno prije kraja romana) ipak
donekle preuranjen i da taj junak previše otvoreno ovladava
novootkrivenim sposobnostima duha, što šteti postupnosti
razotkrivanja nadgradnje objektivne stvarnosti, vrhunac koje je
njegovo neobjašnjeno iščeznuće, što je zapravo trijumf volje, nade i
ljudskoga duha.
Piščeva je poruka očito ovaj rad i stremljenja ljudskoga duha ne
mogu se zatrti ni planskom dehumanizacijom, koja je karakteristična
za suvremeno drustvo, ni najdomišljatijim dostignućima suvremene
znanosti. Elementi koji će čovjeku ostati zauvijek nedokučivi i uz

SIRIUS 91
pomoć kojih će dovijeka čuvati svoju ljudskost — to su ljubav i
umjetnost, u koje znanost ne može a i ne smije zahvaćati.
Nema sumnje u to da će neki kritičari taj roman uvrstiti u glavni
tok književnosti a protagonistove spoznaje označiti kao bulažnjenja,
no njegova je pripadnost SF žanru nepobitna. SF komponente su
bitan sastavni dio romana i one se funkcionalno uklapaju u strukturu
romana.
Možda je upravo u tome romanu Miha Remec najizrazitije
pokazao do koje se mjere u književnom djelu mogu povezati jezik,
razmišljanje i spoznaja, jer baš svaka od tih komponenata ima bitnu
ulogu u razumijevanju i doživljavanju te književne umjetnine.
ŽIGA LESKOVŠEK

SIRIUS 92
 Borivoj Jurković

Čovjek
iz iskopine
SIRIUS 93
 Teško je opisati što je Vladimir osjećao dok je promatrao Alminu
kako spretno ubacuje mikro-vrpce u tri međusobno povezana
kompjutora i zatim istodobno prati zbivanja na sva tri kompjuterska
monitora, nešto bilježi u svoj džepni perforator te usmeno sve to
komentira u mikrofon što joj se, poput nekakva ukrasa, presijava
ispod podbratka pričvršćen širokom, tamnom vrpcom oko vitka,
bijela vrata.
Možda je »zavist« riječ najbliža Vladimirovim osjećajima,
možda je to »ljubomora«, no posve je sigurno da se ti osjećaji i bilo
koja riječ što ih označuje odnose na Tribeja, člana Vijeća Itake,
kojega je kompjuter odabrao da s Alminom začne 39. generaciju.
Nikakvu lažnu nadu nije mu ulijevao ni poneki topao pogled što
bi mu ga uputila Almina u predahu posla, ni njezine blage riječi
kojima mu je ponekad tumačila ono što je i sam znao: da kompjuteri
odabiru parove na dobrobit svih Itačana, da spajaju provjereno i
prirodno najidealnije parove i da nema nikakve sumnje u to kako će
ona biti sretna s Tribejem, kao i on s Eurom, koja je također član
Vijeća i koju je kompjutor odabrao za njega — ili njega za nju, kako
god želi to protumačiti.
I Vladimir, i Almina, i Eura, i Tribej — svi su oni pripadali 38.
generaciji.
Trideset osam generacija — to bi bilo nešto kao osam stoljeća na
staroj, dobroj Zemlji. Naime, na Itaci su ljudi navikli računati
vrijeme brojeći generacije, jer brza vrtnja tog planeta oko svoje osi i
njegovo puževsko okretanje oko tople, narančaste zvijezde—sunca u
tko zna kojemu zviježđu tko zna kojega svemira nisu u razmjeru s
davno zaboravljenim zemaljskim računanjem vremena. Drugim
riječima, godine su na Itaci duže od zemaljskih a dani kraći, pa je
brojenje generacija bilo jedno od rijetkih bioritmički opravdanih
sjećanja na planet s kojega potječe današnjih osamsto milijuna
stanovnika Itake.
Kao stručnjaci za kompjutere, Vladimir i Almina znali su o tomu
nešto više od prosječnih Itačana. Itačka su djeca učila u školama
kako su im preci bili kolonisti s nekoga dalekoga i izgubljenog
planeta, a svijet na kojemu su se naselili nazvali su imenom broda
»Ithaca« kojim su doplovili. Ah, Vladimiru, Almini i njihovim

SIRIUS 94
kolegama bili su dostupni podrobniji podaci što objašnjavaju kako su
to ljudi dospjeli na Itaku:
»Ithaca«, sa 1200 odabranih kolonista obaju spolova, bila je
jedna od četrdeset pet istovjetnih letjelica koje su kretale sa Zemlje u
svemir, u smjeru četrdeset pet planeta što su ih sonde bez posade
otkrile kao nebeska tijela na kojima je moguć ljudski život. Nitko s
»Ithake« nije znao što se događalo s kolonistima s ostalih brodova;
znali su samo što se dogodilo njima samima: na svojoj putanji, makar
unaprijed i pomno izračunanoj, doživjeli su iznenađenje: privukla ih
je neka nepredviđena sila, vjerojatno crna rupa, prebacila ih u tko zna
koji svemir u tko zna koje razdoblje i spustila ih zajedno s »Ithacom«
na »rezervni« planet koji su — kao »nebesko tijelo sa životnim
uvjetima približno jednakima onima na Zemlji« — otkrili senzori na
letjelici, posebno programirani za slučaj da se brod nađe u opasnosti
ili da zaluta.
Uglavnom, automatski su uređaji odabrali planet i spustili
»Ithacu« na njega: pri tom se dogodila havanja, gotovo je dvjesta
kolonista poginulo, brod se uvelike oštetio, no zapovjednik Divjanov
i gotovo sav oficirski kadar ostali su na sreću živi i mogli su tisući
kolonista organizirati kakav-takav život na planetu — nepoznatomu,
bez ikakve mogućnosti za vezu sa Zemljom i bez ikakve nade da bi
ikad itko s Itake mogao pronaći Zemlju u tko zna kojem svemiru.
Igor Divjanov i njegovi oficiri postupili su prema pravilima što
su ih imali u posebno zapečaćenoj omotnici za slučaj prisilnog
spuštanja na nepoznat i neprovjeren planet. Uspjeli su, u to nema
sumnje: od preživjelih s broda »Ithaca« razvilo se u toku nekoliko
stoljeća novo čovječanstvo na Itaki.
* * *
»Slava Itake« bio je golemi kompleks tla, zaštićen posebnim
zakonima: bilo je to mjesto na kojemu se prije toliko stoljeća spustio
(i razbio) brod »Ithaca«. Bilo je to nešto poput zaštićenoga
nacionalnog spomen-parka, hodočastilište i svetilište Itačana — ali
ne u smislu religije, koju su Itačani prevladali još dok su bili
Zemljani, nego u smislu poštovanja predaka od kojih su potekli.
Omotnica s uputama i »Slava Itake« osobito su zanimale
Vladimira. Naime, nikad i nigdje nije naišao ni na kakav dokument o
sadržaju omotnice, a da se njezina tajna morala kriti negdje u »Slavi
Itake«, jamčila je upravo neoskvrnjivost, sakrosantnost toga
područja.

SIRIUS 95
 — Opet sanjariš o arheologiji... jesi li tako nazvao znanost koju si
izmislio, Vladimire? — prekinuo ga je baršunast Alminin glas dok je
razmišljao o tome kako bi trebalo istražiti područje »Slave« i možda
pronaći ondje neke dotad nepoznate ostatke »Ithake«, što bi moglo
pripomoći da se razjasne nepoznanice o počecma života ljudi na
Itaki... počecima koji su prouzročili posljedice što se nimalo nisu
svidjele Vladimiru, no o tome se nikad nije usudio ni s kim
porazgovarati. — Zar ne znaš, Vladimire, da sve što otkriješ moraš
prijaviti Uredu NK?
Znao je to. Ured NK, nešto poput patentnog ureda, ali mnogo
širih ovlasti, štitio je društvo od možebitnoga nezdravog utjecaja
konkurencije, dosjete li se slučajno istome više ljudi istodobno: NK
bi sve one koji kasne upozoravao kako je zamisao već registrirana,
no to mu je ujedno omogućavalo da nadzire cjelokupnu intelektualnu
djelatnost itačkoga pučanstva. Nešto slično — razmišljao je Vladimir
— kao njegovi osjećaji prema Almini: registrirani su bili samo
Tribejevi osjećaji prema njoj, i za njegove više nije bilo mjesta. Nije
bilo pomoći; Tribej je bio Alminin i Vladimir ni na koji način nije
mogao utjecati na taj »izbor«. Znao je za sebe da je inteligentniji,
obrazovaniji, pa čak i ljepši i mlađi od Tribeja, no odgoj i urođeni
moral priječili su mu da te argumente bilo kako upotrijebi kod
Almine, protiv Tribeja, u svoju korist: njemu je, prema njegovim
sposobnostima, pripadala samo Eura…
Žućkastonarančasto svjetlo u prostoriji s kompjuterima počelo se
blago pretvarati u zeleno. To je pretapanje bilo znak Vladimiru i
Almini da im dolazi smjena za večernji odmor. Nakon kratkoga
noćnog odmora nastavit će rad sve do modre svjellosti koja će značiti
da mogu poći na trodnevni odmor.
— Pođimo u bazen, Vladimire — rekla je Almina. — Već mi je
dosadilo svaki put ići na trkaću stazu ili u šetnju kroz onu prašumu
ljubičasta i crna lišća...
Znao je da krši sve zakone predaka, no ipak je pošao s Alminom.
Zapravo, Eura je bila mnogo uglednija od Almine, mnogo
obrazovanija, mnogo ženstvenija... no Vladimir nije mogao sebi
pomoći: Alminino mu je društvo bilo ugodnije. I tome je sad
popustio prvi put...
Iz pretinca u kostimu-oklopu izvadio je sićušni digitalni ekran,
pritisnuo nekoliko tipki i pokazao to Almini.
— Pogledaj, Almina, Ured mi je odobrio istraživanja na području

SIRIUS 96
»Slave Itake« — rekao je dok su skidali odjeću pred bazenom. —
Almina, pridruži mi se na tom poslu...
U djevojčinu pogledu — zakleo bi se da je bio istodobno tužan,
strog i topao — kao da je čitao, slovo po slovo: T-R-I-B-E-J...
Razgolićeni kao od majke rođeni — takav je bio propis za ulazak
u bazen, kao uostalom i za druge vrsti rekreacije — čekali su
signalna svjetla koja će označiti da su im se oslobodile staze za
plivanje. Čim su se upalila, skočili su u istom trenu u narančastu
tekućinu — posebnu kemikaliju stvorenu za plivačke vježbe.
Da, vježbe, a ne natjecanje. Jer na Itaki pojam natjecanje nije
postojao. Ne, nije bilo zabranjeno natjecanje, nipošto! Ono
jednostavno nije bilo ugrađeno u moralne osjećaje Itačana.
Nezamislivo bi, na primjer, bilo da se Vladimir — vojim
sposobnostima — počne natjecati s Tribejem za Almininu naklonost,
ili da se Eura svojim dražima stane nadmetati s Alminom kako bi
zadržala Vladimira. Posljednja — je i prva — riječ bila riječ
kompjutera.
Nezamislivo je na Itaki bilo i ikakvo sportsko natjecanje. Svi su
Itačani provodili slobodno vrijeme na terenima za rekreaciju, no
svakome se pojedincu posebnim uređajima naređivao ritam trčanja ili
domet bacanja lopti, obruča i jajolikih zrakopraznih bacaljki. Svatko
je naime morao — premda posve razodjeven — imati uza se vlastitu
kompjutersku karticu ako se želio rekreirati; na kartici su bili šiframa
otisnuti idealni rasponi njegovih fizičko-sportskih rezultata, već
prema njegovoj psiho-tjelesnoj građi. Svaki premašaj ili podbačaj tih
»normi« unosio bi mu se u njegov kompjuterski dosije u obliku
određenog broja minusa. A zna se što je donosio pojedini kvantum
negativnih bodova: od kaznene promjene društvenog statusa do
različitih kazni — uključujući i smrtnu...
Trideset prva generacija bila je posljednja u kojoj je zabilježen
»prekoračaj sportskih rezultata u svrhu osobnog isticanja«, to jest
takav koji povlači za sobom smrtnu kaznu. Predzadnja generacija —
računajući od Vladimirove — u kojoj je uopće netko bio kažnjen na
trkalištu, plivalištu, letjelištu ili klizalištu bila je (dakako, trideset
šesta) posljednja zapamćena po sportskim prijestupima, a i ti su
vjerojatno bili više slučajni nego namjerni.
Nezamislivo je bilo na Itaci ikakvo natjecanje u smislu posla,
sposobnosti, karijere. I ovdje je svatko imao svoju kompjutersku
karticu u kojoj su bili točno označeni svi njegovi dometi u radnome i

SIRIUS 97
intelektualnom smislu i nisu bila dopuštena nikakva odstupanja od
toga. Ne samo da nisu bila dopuštena, nego nisu bila ni u skladu s
općevrijedećim društvenim konvencijama na planetu.
Nezamislivo je bilo i natjecanje za naklonost osobe drugoga ili
(istoga) spola. Ne može se reći da se smatralo kako je takva
naklonost predodređena i da zbog toga ne smije biti natjecanja za
nju. Nije bila sudbinski predodređena, ali bila je kompjuterski
unaprijed određena iz podataka na kartici svakoga pojedinca. Na
primjer, elektronika je nepogrešivo odredila da je Vladimiru idealna
bračna, seksualna i ljubavna partnerica izmedu svih 400,000.000
Itačanki upravo Eura, jer kartica i kompjuter uzimaju u obzir sve:
inteligenciju, obrazovnu razinu, sklad vanjština i tjelesnih osobina,
seksualnih sklonosti, prohtjeva i mogućnosti, društvene i obiteljske
obaveze, idejno usmjerenje (tj. stupanj odanosti regulama kojima se
Vijeće ravna upravljajući Itakom i Itačanima).
Izlazeći iz bazena, Almina je kriomice stegla Vladimirovu ruku.
Ta njezina kretnja — koliko mu je god godila — nije ulijevala
nikakvu nadu, ali dala mu je snagu da prvi slobodni trodan doista
utroši za proučavanje tla na kojemu je prije osamdeset i nekoliko
desetljeća havarirao brod »Ithaca«.
Razumije se, nije očekivao — koliko se god istraživanje bude
oteglo — da će naći okamenjenu omotnicu i u njoj sačuvane čitke
upute. Mogao je tek pretpostaviti da je ona sadržavala unaprijed
pripremljen recept kako da se izbjegne panika medu preživjehma i
kako da se organizira s njima stvaralački rad da bi se održali na
životu, premda nisu na Zemlji.
Vladimir je posve logično zaključio da svaki takav dokument već
u zaglavlju mora imati krupnim slovima ispisanu napomenu:
»Uništiti čim se uputa izvrši, i u svakom slučaju opasnosti da ona
dospije u neovlaštene ruke«.
Vladimir dakle nije zapravo ni znao što traži. Jednostavno je
osjećao da je negdje na mjestu havarije »Ithake« ostalo nešto dotad
neotkriveno, i to nešto što bi moglo riješiti njegove osobne dileme —
dileme koje su bile istodobno i neizrečene dileme cijele itačke
civilizacije. Na primjer, osobna dilema u njegovoj 38-generacijskoj
duši bilo je duboko neslaganje s kompjuterskom odlukom da mu
životna družica bude upravo Eura, makar je ona po općem mišljenju
bila najsimpatičnija i najmudrija živuća Itačanka. (To je »opće
mišljenje« potajno, na kompjuterima, provjerila Almina: na svoju

SIRIUS 98
žalost dobila je upravo doslovno jednak odgovor).
* * *
Spomenik Igoru Divjanovu, načinjen od tamnomodre kovine,
označavao je mjesto slijetanja »Ithake«. Kilometrima unaokolo, na
mjestima gdje su bill pronađeni, bili su konzervirani dijelovi
svemirskoga broda. Iza spomenlka, također uliven u jantarsko-
silikonsku tvar izuzetne prozirnosti i još veće čvrstoće, uzdizao se
ostatak trupa golema broda »Ithaca«.
Vladimir nije bio nimalo pod dojmom sjenka prošlosti. Razumije
se, razmišljao je, ne može prodirati ni u trup »Ithake« ni u zaštićene
krhotine na području »Slave«. Uostalom, to mu ne bi ni pomoglo, jer
i brod i svaka krhotina bili su vjerojatno pretraženi do posljednje
praške u toku onih nekoliko stoljeća dok se nije odlučilo da ih se
zalije silikonom
Almina nije pošla s njim. Nije joj to zamjerio: ni on ne bi pošao
nekamo kamo ga ne bi uputile kompjuterske kartice. Ipak, nije bio
sam dobio je mali tim djevojaka i mladića koji će mu pomoći u
istraživanjima.
Bila je prava ludost da očekuje nekakav senzacionalan nalaz
nakon toliko stoljeća, da se nada kako će naći nešto što tako dugo
nije našao niko prije njega. Ali Vladimirovi su pomoćnici bili iz
kompjuterske klase IVa (one koja odgovara kvalitetama s
Vladimirove kartice) i vrlo su se zdušno bacili na istražlvanje
golemog prostora između pojedinih krhotina spomenika. Dakako,
nisu to radili prema nekakvim arheološkim pravilima i načelima, jer
ta je znanost bila dotad jednostavno nepoznata na Itaki: planet je bio
nenastanjen u doba kad su ga ljudi prisilno nastanili, a uređaji s
»Ithake« nisu otkrili prisutnost bilo kakvih inteligentnih bića bilo u
kojem razdoblju njegove prošlosti. Mogli su se dakle tražiti samo
dotad neistraženi i nepronađeni ostaci broda »Ithaca«, a time se nitko
nije bavio nakon konzerviranja dotad poznatih dijelova broda.
Iskopavanja su trajala cijelo dugo itačko ljeto, dakle gotovo
dvadesetinu jedne generacije. Vladimir je sudjelovao u njima u toku
svih svojih slobodnih trodana, u međuvremenu je radila njegova
ekipa IVa. Otkrivali su mnoge sitnice, djeliće opreme broda ili
poginulih (ili čak preživjelih?) kolonista, no sve je to bilo
beznačajno. Prekapajući po nagorjelim dijelovima električnih
kablova s »Ithake«, zupcima s patentnih zatvarača nečije odjeće,
kotačićima tko zna kakvih strojeva ili aparata, Vladimir je u svome

SIRIUS 99
kabinetu zamišljeno premetao među prstima komadić zlatnosmeđe
vrpce kojemu nipošto nije mogao otkriti pravo značenje.
— Možda je to nekakav ženski ukras — pokušavala mu je
pomoći Almina, premda je dobro znala do u najmanju pojedinost
kako su bile odjevene kolonistice na »Ithaki«: o tome je čak bila
sačuvana video-vrpca i arhivirana u njezin kompjuter.
Nije mnogo pomoglo ni eksperimentiranje s arhipjutorem,
kompjuterom zastarjela sustava koji je bio načinjen kao kopija
kompjutera s »Ithake«: Vladimirova je vrpca doduše u arhipjuteru
dala nekakvo rješenje, no ono je bilo posve nerazumljivo i nečitko.
Pretočeno u slova i brojke glasilo je:
»1. c4, e5, 2. d4, ed; 3. Sf3, c5...« i tako dalje.
Naoko jednostavna rečenica, no Vladimir je nipošto nije mogao
shvatiti. Kao i ostale iskopine, Vladimir je i zlaćanu vrpcu prijavio
Uredu NK, no ni odatle nije bilo nikakve reakcije na njegov nalaz.
To je Vladimir smatrao znakom da o rezultatu što ga je dao
arhipjuter smije porazgovarati s Alminom, a ona nije smatrala ničim
nemoralnim da u tom razgovoru sudjeluje, jer sve je bilo uredno
prijavljeno Uredu.
— Očito je to nekakav kod — značajno je Almina porekla svoju
modnu izjavu kad joj je Vladimir prvi put ispisao na servoekranu
tajanstvenu rečenicu s iskopana komada vrpce. — Možda je vrlo
jednostavno, pokušajmo ga riješiti bez pomoći kompjutera.
Vladimir je bio na rubu odluke da tu gotovo hereticku Almininu
rečenicu prijavi Vijeću, no tad se sjetio da bi o tome odlučivali Eura i
Tribej, pa je odustao da to učini. Uostalom, bio bi obvezan da sve
prijavi tek ako bi Almina svoju nakanu provela u djelo — to je bilo
pravilo vladanja kojemu su ga učili otkad zna za sebe.
Ipak su prepustili kompjuteru da rješava šifru tajanstvene
slovčano-brojčane rečenice. Prolazili su dani i tjedni — itački,
dakako — a kompjuteri su neprestano izbacivali besmislene
prijevode tajanstvene rečenice.
Napokon je Vladimir jedne slobodne noći usporedio tri
kompjuterska »rješenja« i počeo nazrijevati da je svako od njih
zapravo ispravno, ali nepotpuno. Kombinirao je tri kompjuterska
prijevoda i tako otkrio da bi zapravo tajanstvena rečenica mogla biti
neka vrsta igre u kojoj mala slova označuju redove, velika nekakve
predmete, a brojke nizove. A kad je programirao kompjuter za
mogućnost takva rješenja, zapanjio ga je odgovor što ga je bio dobio

SIRIUS 100
skoro u trenu: vrpca s odgovorom tekla je iz kompjutera gotovo
unedogled, a na njoj su bila ispisana cjelokupna pravila drevne
zemaljske šahovske igre.
Prošlo je još jedno dugo itačko ljeto, crno i rumenoljubičasto
lišće u vrtu kompjuterskoga središta počelo je dobivati modrozelenu
jesensku boju dok su Vladimir i Almina temeljito proučili pravila
neobične igre što ih je dešifrirao kompjuter. Načinili su ploču sa 64
polja, kako je to preporučivala kompjuterska vrpca, te 32 stauete u
šest različitih oblika i dvije boje. I umjesto da slobodne noći provode
na atletskoj stazi, u bazenu ili na uvijek zasniježenoj padini
umjetnoga skijališta, Vladimir i Almina uvježbavali su Igru.
Vladimir je bio ne samo zapanjen nego i zastrašen kad je shvatio
njenu bit: Igra se sastojala u NATJECANJU izmedu igrača, uspore-
đivanju njihovih osobnih sposobnosti koje im nijedan kompjuter ne
bi mogao zapisati na karticu, jer su jednostavno nemjerljive, a cilj toj
neobičnoj igri nije bio da se igrač podredi kompjuterskoj prognozi
svojih sposobnosti, nego da POBIJEDI drugog igrača! Dva pojma
posve nepoznata Itačanima!
Vladimirov je mozak grozničavo radio dok je Almina razmišljala
o svome idućem potezu. Pokušavao je, u skladu s vidicima što mu ih
je otvorila Igra, u mislima rekonstruirati sadržaj one tajanstvene i
zacijelo zauvijek nestale omotnice, kojim su kapetani »Ithake«
udarili temelje itačkoj civilizaciji.
»...a kako biste stekli apsolutnu vlast nad preživjelim kolo-
nistima, kako biste ih prisilili na posvemašnju disciplinu nužnu da se
tako mala skupina održi na životu u najnepovoljnijim životnim
uvjetima, morate im smjesta početi zatirati svaki nagon za
natjecanjem, za međusobnim uspoređivanjem sposobnosti i osobina,
pa prema tome i svaku želju za pobjedom. I ne samo želju nego i
svaku pomisao na taj pojam koji — želite li zadržati konce u svojim
rukama — mora posve nestati iz njihove svijesti...«
Bio je to prvi zaključak kojemu se domislio jedan Itačanin a nije
ga prijavio Uredu. Bila je to i prva rečenica u protivnosti s itačkim
moralnim shvaćanjima koju je jedna Itačanka čula a nije ju prijavila
Uredu...
Vladimir je, naime, ocijenio da je došao trenutak kad se može
posve povjeriti Almini.
— Trideset osam generacija kompjuteri drže cijelu Itaku u
zabludi i mraku — srdito je tumačio djevojci — krijući od naroda

SIRIUS 101
pojmove »natječanje« i »pobjeda« samo zato da bi nekakvi Tribeji,
Eure i njima slični mogli vladati…
— Ne budi nepravedan prema kompjuterima, Vladimire —
umirivala ga je Almina. — Oni čine ono što ljudi traže od njih. I to
čine točno, nepogrešivo. Savjesno, upotrijebimo li ljudski izraz...
Svjetlosni signal koji je označio završetak stanke prekinuo im je
ovaj razgovor, a za idućeg odmora nastavili su ga, uz Igru, dobro
rezmislivši o svemu.
— Almina, ovo što smo otkrili...
— Što si TI otkrio, Vladimire! — prekinula ga je.
— ... što smo otkrili — prečuo je njezinu napomenu — neće
imati nikakve vrijednosti prijavimo li otkriće Uredu: izgubit ćemo
oboje glave, zlatna će vrpca završiti u dezintegratoru i nitko na Itaci
neće doznati da na svijetu postoje Natjecanja i Pobjede... Otkrijemo
li sve našim kolegama ovdje, stanemo li širiti to što smo otkrili, naći
će se savjesnih moralista koji će sve prijaviti Uredu ili Vijeću, i opet
smo na istome...
Almina je shvatila kako je Vladimir na rubu očaja, kako je
shvatio svu veličinu njihova otkrića ali i svoju nemoć da ga iskoristi
na dobrobit Itačana.
— Vladimire, a što bi bilo da iskoristimo kompjutere? —
upitala je pomalo nesigurnim glasom. Gotovo se uplašila njegova
zapanjenog pogleda, no odmah se uvjerila da joj je strah bio
bezrazložan.
— Almina, ti si genij! — govorio je Vladimir, a ona je
začudeno slušala vlastite misli iz njegovih usta: — Kako se toga
nisam sjetio! Kompjuterske su kartice ipak nepogrešive... to si htjela
reći, je li? Drugim riječima, jedini kojima se možemo posve
pouzdano povjeriti samo su Eura i Tribej, njihove su kartice sukladne
s našima...
Već nakon nekoliko dana Almina je provodila noćne odmore u
Igri s Tribejem, a Vladimir s Eurom. A nakon još nekoliko dana
Tribej i Eura, u stankama između sjednica Vijeća, potajno su
uvježbavali Igru u Eurinu kabinetu.
Nije prošlo mnogo vremena i Igra se počela širiti Itakom javno.
Eura i Tribej, shvativši njezinu bit, iskoristili su svoje ovlasti članova
Vijeća i dopustili da se objave pravila Igre.
Široke su je mase prihvatile odmah. Itačane je tako zahvatio

SIRIUS 102
gotovo preko noći davno zabranjeni i zaboravljeni natjecateljski duh,
a u iskonu potisnuta želja za pobjedom opet je isplivala uvrh ljudskih
htijenja.
Ali ne i htijenja većine članova Vijeća Itake, osoba kojima su
njihove kompjuterske kartice jamčile ne samo najviši stupanj
inteligencije i obrazovanja nego i privrženosti moralnim postavkama
što su temelj vladajućeg sistema na Itaci.
Tako su članovi Vijeća, čim su doznali za Igru, odmah shvatili
svu njezinu opasnost za itački društveni sistem utemeljen na Riječi
Upute — kako je to sad, nakon trideset osam generacija, napokon
priznao na sjednici Vijeća njegov Šef. Riječ Upute, koja se od
generacije do generacije prenosila od jednoga Šefa Vijeća na
drugoga usmenom predajom.
Razumije se, Euru i Tribaja nije spasilo njihovo članstvo u
Vijeću: u smislu Riječi Upute osuđeni su na smrt.
Ali sve je to bilo prekasno. Igra se sve više širila među širokim
slojevima pučanstva, natjecateljski je duh obuzeo Itačane, ne samo
dok su je igrali, nego i na poslu: poceli su se nadmetati tko će prije
obaviti neki posao, tko će ga bolje obaviti, tko će prije preskijati
padinu (ne osvrćući se na moguće minus bodove, jer i same brojače
zahvatila je natjecateljska groznica), tko će pred voljenom djevojkom
ostaviti bolji dojam, tko će pred simpatičnim mladićem biti ljepše
ukrašen.
Vijeće, koje je vjerovalo u stoljećima učvršćivan sistem
neoborive vlasti, odjednom se našlo u manjini: nije čak dospjelo
provesti smrtne kazne nad »pobunjenim« Tribejem i Eurom.
Kompjuteri su, naime, nahranjeni novim podacima — za što su se
pobrinuli ne samo Vladimir i Almina, nego i bezbroj drugih
kompjuterista i programera širom Itake — počeli iskazivati kao
pozitivne bodove i priznavanje vrijednosti Natjecanju i Pobjedi, pa je
velik dio članova Vijeća na svojim kompjuterskim karticama dobio
premalo bodova za ponovan izbor u Vijeće.
A Itačani, u čijim je genima potaknut natjecateljski duh i njime
želja za pobjedom, prestali su biti poslušna rulja.

* * *
— Vladimire — šaptala je Almina porušivši statuete usred Igre
tako što se nagnula preko stola da zagrli svoga partnera — znaš, ja
vjerujem kompjuteru...

SIRIUS 103
 — Znam, Almina, da mu nisi vjerovala, ne bismo postigli sve
to...
— Ne, nisam to htjela reći. Htjela sam reći da mi se, točno
prema kompjuterskoj kartici, Tribej doista sviđa... presretna sam što
je spasio život... no makar pogriješila prema ocjeni kompjutera, ja
bih uvijek izabrala tebe, a ne Tribeja...
— Shvaćam te, draga, isto osjećam i ja prema tebi...
Cjelov, topliji, strasniji, seksualniji od svih onih što su ih dotad
bili izmijenili Vladimir i Eura ili Almina i Tribej, nije poštovao
promjenu boje svjetla iz »odmora« u »rad«, dovodio je u trans dvoje
ljubavnika koji su tek sad osjetili slobodu da shvate da su ljubavnici.

* * *
Sutradan je za novog Šefa Vijeća izabrana Eura, na temelju
najviše bodova na njezinoj kompjuterskoj kartici. Bila je prvi Šef
Itake koja je javno odbila da sasluša usmenu predaju Riječi Upute.
— Umjesto vjerojatno preživjele Riječi Upute — rekla je u
svome nastupnom govoru — Razum i Iskustvo jamče mi da su
natjecateljski duh i želja za pobjedom, što su u toku moje generacije
preplavili Itaku, elementi koji čovjeka čine čovjekom i koji će Itaci
donijeti dobrobit...
Itačani, oslobođeni nevidljive i neraspoznatljive stege koja ih je
trapila od rođenja naslijeđem trideset osam generacija, pozdravili su
Eurine riječi kao izraz vlastitih htijenja.
U znak zahvalnosti, oni najodvažniji, najjači i najoduševljeniji
stali su se natjecati tko će prije srušiti tamnomodri kip Igora
Divjanova da bi na njegovo mjesto postavili statuu Eure Očovje-
čiteljice, vitke, nage i poželjne, onakve kakvu je svake druge kratke
noći, za stanke u radu Vijeća, odnedavna svi mogu vidjeti u bazenu
kako skače u vodu i natječe se s ostalim djevojkama: koja će prije
preplivati do suprotnoga ruba bazena ispunjenog narančastom
tekućinom.

SIRIUS 104
 Branislav M. Trajković

Čelični momak

SIRIUS 105
 Stajao je ispred velikog ogledala u sali za trening i narcisoidno
posmatrao svoje nago telo koje kao da je bilo isklesano u granitu.
Nije znao čemu da se više divi: širokim ramenima, snažnim rukama,
trbušnoj muskulaturi, uskim kukovima ili moćnim nogama.
— Ogledalce, ogledalce — samozadovoljno je počeo da pevuši.
Imao je i zašto. Upravo je odbranio titulu u apsolutnoj kategoriji u
boksu, nokautiravši izazivača dvadesetak sekundi prve runde meča.
— Bilo je ipak prekratko, zar ne, Šorti? — obratio se svom
menadžeru.
— Nije stvar u tome, Bili — slegnu Šorti ramenima —
jednostavno, ti si isuviše dobar. Trenutno ne postoji niko ko bi protiv
tebe mogao da izdrži više od jedne runde. Nego, imam za tebe
supervest. Maligan u tvoju čast večeras priređuje koktel — partiju. A
samo zbog tebe dolazi Anita.
— Anita? — gotovo se zagrcnu Bili. — Ne misliš valjda na
Anitu Li?
— Upravo na nju. Na najlepšu ženu sveta. Ne znam, zaista, šta
bih dao da sam na tvom mestu. Ali. nešto me brine..
— Znam šta misliš! — prasnu Bili gnevno. — Plašiš se da ne
bude sedma koja je izvršila samoubistvo.
— Bili, shvati me. Ima nešto čudno u vezi sa tobom. Čak ni
policijskim ekspertima nije ništa jasno. Šest izuzetno lepih mačaka
skočilo je kroz prozor... u smrt. Nisi imao motiv da ih gurneš...
slavan si, bogat... imaš sve što poželiš. Ali, Anita je nešto posebno.
Gospode, a i ona zna za te ptice bez krila. Prokleta ženska
radoznalost. Nikada mi nije bilo jasno šta su našle u tebi. Obećaj
mi...
— Ne budi idiot, Šorti! Pa ja nisam peško. Daću joj da me ima.
Čovjek njezinog života... Poetično, zar ne?
Šorti ga je rezignirano posmatrao. Bili Stounz je zračio nečim što
je malo koju ženu moglo da ostavi ravnodušnom, Životinjska
privlačnost mužjaka, to je to. Pa ipak... šta je primoralo šest golubica
da sviju gnezdo na betonu? Da li će Anita biti sedma? Sa crnim
mislima posmatrao je Stounza koji je obukao blistavo odelo od
listera. Stajalo mu je kao saliveno i beli su mu zubi blesnuli kada se
zadovoljno nasmešio. Bio je spreman za susret sa Anitom a to je
shvatio i Šorti koji je sa žaljenjem kotistatovao da mu ni ona neće
moći odoleti.
Kad su ušli, zabava je bila na vrhuncu. Zaista, Finč Maligan je

SIRIUS 106
znao kako se to radi. Uostalom, sa njegovom inventivnošću za te
stvari džepom koji se vukao po podu... to i nije bilo tako teško.
Ostavivši Šortija iza sebe, Slounz je potražio najveću skupinu.
Pretpostavljao je da se u njenom središtu nalazi Anita. Kad ju je
ugledao, kao da ga je konjsko kopito svom silinom ošinulo po licu.
Viđao je njene slike tu i tamo, ali to su bile samo slike. Kada ga je
pogledala, obuzelo ga je čudno osećanje... tonuo je u dubini njezinog
pogleda. Nervozno se obazreo oko sebe. Nervirali su ga ti pohotni
puzavci oko nje. Osim toga, kao da mu je svraka popila mozak... ako
ga je ikada i imao. Tražio je reči grozničavo, kao vodu u pustinji. Na
njegovu sreću orkestar je započeo neku laganu melodiju za igru u
dvoje.
— Da igramo? — predloži joj glasom koji je prvi put čuo u
životu. Sada je konačno znao šta znači doživeti nokaut na nogama.
Kada je stavila ruku na njegovu mišicu, u neverici je zastala.
— Slušaula sam o ovome, ali nisam verovala. Pa ti si živa
skulptura. Jesi li baš svuda tako čvrst?
Zbunjeno je Stounz posmatrao njezino nasmešeno lice dok mu
konačno nije sinulo. Nije on došao da nju odvede, nego ona njega.
Uostalom, njoj je bilo dovoljno da samo podigne mali prst, pa da je
odmah okruži krdo obožavalaca. A on je taj koji je večeras izabran. E
pa, iznenadiće se, zaista će se iznenaditi.
Šorti je upaničen posmatrao kako dobro raspoloženi Bili sa
Anitom napušta prijem. Moraće odmah da obavesti ispektora Rida sa
kojim se sprijateljio kada su sarađivali protiv reketa za lažiranje boks
mečeva.
— Kene ovde Šorti. Čuj, nemamo mnogo vremena. Slounz je
izišao sa Anitom. Ti znaš šta to znači. Moraš ga zaustaviti.
— Zašto, Šorti? Anita je punoletna i svojevoljno je otišla sa
njim.
— Da li sam te dobro čuo? Zašto? A ako ona bude sedma? Ni vi
se nećete dobro provesti. Znam i sam na šta mislim. Ono u
novinama, kako smo svi jednaki, osim onih koji su jednaki u našem
demokratskom društvu.
— Dobro, imam ideju. Ostani tu, obavestiću te o svemu. Šorti je
polako spustio slušalicu. Učinio je sve šta je u njegovoj moći, a za
ostalo...
Nije joj se svidela Stounzova šutljivost dok su se vozili. Primakla
se bliže i šapnula mu u uvo:
— Dajem novčić da mi kažeš na šta misliš?

SIRIUS 107
 Stounz se sumorno osmehnuo. Novčić! Toliko za njen život.
Zaista ne bi joj se nimalo svidelo kada bi znala o čemu je razmišljao.
Vratio se u mislima na početak... kraja. Njegova prva devojka u
životu. Zajedno su otišli na vikend, u neki šumarak nedaleko od puta,
gde je trebalo da on izgubi nevinost. To se i dogodilo, samo što je i
ona izgubila nešto... svoj život. Njegova tajna ostala je ipak samo
njegova, kada se ona, vrišteći, iznenada pojavila na putu pred
zahuktalim automobilom. Za drugu, pobrinuo se da to bude pored
reke. Onako uspaničena, nije ni opazila da umesto vazduha ima posla
sa vodom. Kod treće teško je pogrešio. Nije bilo ni puta, ni vode, ni
ambisa... Ipak, imao je sreću. Poremećenog razuma, kao da i nije blla
živa. Trgao se od boli jer ga je ugrizla za uvo.
— Oprosti mi. Još ne mogu da verujem da je ovo stvarnost.
— Misliš da sam glupa koliko sam lepa — podrugljivo se
nasmejala. — Bio si daleko godinama i kilometrima odavde.
— Neću da te lažem. Ali uskoro ćemo biti bliže nego što možeš
to i da zamisliš. Vidi, već smo stigli!
Liftom su ubrzo stigli na deseti sprat gdje se nalazio njegov
apartman. Polako se ogledala po raskošno opremljenim prostorijama,
ali joj se pogled ipak prikovao za prozor.
— Čudno mesto ga se izađe — tvrdo je rekla — i to šest puta. Ne
misliš tako?
Najnevinije što je mogao, nasmešio se šireći ruke.
— Medena, zaista ne znam šta se događalo u njihovim glavi-
cama. Veruj mi, nisam učinio ništa da bih im naudio.
Zaćutao je, toplo je posmatrajući. U njezinim očima pojavio se
prvi znak nedoumice. Delovao je tako iskreno. Ipak, i dalje je ostala
nepomična, prepuštajući mu prvi korak. Skinuo je sako i počeo da
otkopčava dugmad košulje. Zaista radikalno. Kada je stao nag pred
nju, mogla je samo da konstatuje da nikad nije videla tako savršeno
građeno telo koje je spajalo u sebi snagu nosoroga i gracioznost crne
pantere. Rešila je da učini što i on, pa šta bude. Konačno, on je
ispustio neki šištavi zvuk iz grudi i krenuo ka njoj. Moćne ruke su je
dohvatile za struk i podigle uvis. Osećao je njezinu kožu na svom
licu, meku kao baršun, glatku kao alabastar. Uzdrhtala je od
zadovoljstva, zakratko, jer joj je strasnim poljupcem prekinuo dovod
kiseonika.. Noseći je lako, ušao je u spavaću sobu. »Ring slobodan«,
pomislio je i bacio se na nju. Sedela je na njegovom stomaku, uprtih
ruku o njegove grudi i lagano se pomicala unazad. Kada se konačno
smestila, telom mu je prošao snažan drhtaj, toliko različit od onih na

SIRIUS 108
koje je naučila. Polako je otvorila oči. Njegovo telo, izuzetno
definisano, kao da je postalo zaobljenije. Zatreptala je, ne shvatajući
u čemu je stvar. Kada mu je drugi snažan drhtaj protresao telo,
sledila se od užasa. Lice mu se pretvorilo u bezobličnu masu, dok je
ljigava sluz iz očnih duplji polako cirila na jastuk. Oslonjena na
njegove grudi osetila je kako joj nestaje čvrsto uporište i kakojoj ruke
prolaze kroz meku, želatinsku masu dok se nisu zaustavile na
dušeku. Polako se razlevao po krevetu, u čijem je središtu ostala
nepomična, nemajući snage da se pomeri. Konačno je strahovito
vrisnula i ne razmišljajući, pojurila ka otvorenom prozoru. Dok je
padala, bila je očišćena od svih misli. Nije stigla ni da pomislila da je
već sedma koja je to isto učinila. Međutim, umesto da se razbije o
beton, uletela je u ogromni naduvani dušek koji su postavili
vatrogasci. Rid ju je zaštitnički zagrlio.
— On, on… — drhtala je. — OH, užas, nestao je… Ta sluz…
— Hoćemo li gore? — zapitao je obližnji policajac.

* * *
Anitin prodorni vrisak zaustavio je Stounzov proces metamorfoze
koja je sada počela da se odvija obrnutim pravcem. Amorfna
hladetinasta masa postepeno se uobličavala, obrisi ljudskog tela
postajali su sve izraženiji i čvršći. Na već formiranom telu bledele su
arterije pred kožom koja ga je polako prekrivala. Ležao je nepomično
u krevetu još nekoliko trenutaka. Čuo je kucanje na vratima. Obukao
je svileni kimono i otvorio vrata. Susreo se sa hladnim i prodornim
Ridovim pogledom.
— Inspektore — znao je šta treba da kaže — jednostavno, ona…
— Nema potrebe da se pravdate — prekinuo ga je Rid. — Živa
je. — Opuštene vilice tupo je Stounz zurio u Rida. —Živa, ali
iskidanih nerava. S vremenom, zaboraviće… možda. Daću vam
savet. Dobar savet. Znamo da ih niste bacali kroz prozor, ali ubuduće
zbog toga stanujte u prizemnoj kući. Inače... shvatate me dobro, zar
ne?
Kad je Rid otišao, Slounz se sručio u fotelju. Sumorno je
razmišljao. Kako je život bio surov prema njemu. Milioni muškaraca
su mu se divili i zavideli mu, ali su mogli ono što je njemu bilo
nedostupno. Zašto je uvek svaki put za koitusa morao u tolikoj men
da omekša? Kakva ironija sudbine! Zvali su ga čeličnim momkom.
Nisu znali da je trenirao do totalne iznemoglosti, do besvesti, samo

SIRIUS 109
da bi očvrsnuo zaustavio ili usporio početak tragične metamorfoze.
Nije u tome uspeo. Sačuvao je tajnu do ove kobne noći. Kad-tad...
ona će progovoriti. O tome kako je delovala na čeličnog momka,
kako ga je naterala da se...
Ustao je i krenuo ka otvorenom prozoru.

* * *
Kada je Rid izišao na ulicu, bila je još veća gužva nego kad je
ušao. Probio se kroz gomilu i ugledao nago Stounzovo telo na
pločniku. Zaprepašćen, gledao je njegovo spokojno lice koje je
izgledalo kao da spava. Pomislio je i nehotice ono što je jedan
zadivljen posmatrač rekao:
— Kakvo snažno telo! Kao da i nije pao sa tolike visine. Zaista
je bio najčvršći momak koji je ikad postojao!

Bob Leman:

Miniportret
— Komentar uz priču »UPUTE«, »SIRIUS« br. 112

Iako je američki SF-pisac Bob Le- filozofsku poantu paranoje kozmič-

man objavio svoju prvu priču
(»Bait«, Mamac), već u siječnju
1967, trebalo je čekati cijelo
desetljeće da se u revijalnoj SF-
štampi pojavi njegova druga priča.
Zvala se »Industrijalac Complex« i
na duhovit je i originalan način
prikazala neke aspekte paranoje. To
je priča o ostarjelom poduzetniku
koji u izgradnji novog industrijskog
kompleksa prepoznaje nejasnu pri-
jetnju neslućenih dimenzija. Zaplet
je priče odličan jer protagonist, ko-
jeg muči paranoja, uviđa kako se
sve njegove bojazni potvrđuju i na-
posljetku kristaliziraju u katastrofu
svjetskih razmjera, a zatim autor
briljantno preobraća misaoni tok u
kih dimenzija i s izuzetnom nepos-
rednošću predočuje osjećaj bezna-
čajnosti ljudske rase i njena mjesta
u univerzumu. U stvari je to tipičan
filozofski podton Lemanove proze
koji ćemo ponovno otkriti u pomalo
humorističnoj novell »Change of
Adress« (1979). Leman je na šaljiv
i duhovit način prikazao život
ostarjelog knjigovođe kojem se uz
pomoć stranog bića što se naseljuje
u njegovoj svijesti ponovno vraća
volja za žlvot. Iako se to ne vidi na
prvi pogled, priča se bavi mnogo
širom tematikom. Protagonistova
svijest živi u simbiozi sa sviješću
stranog bića, a u trenu teškog
emotivnog stresa oslobadaju se i

SIRIUS 110
najskriveniji osjećaji i informacije,
što protagonistu omogućuje uvid u
bit problema. Negdje se u svemiru
zbog ispada jednog djelića svijesti
srušio potpuni sklad strukture
komponenata koje čine objektivnu
stvarnost. Djeluju sile koje poku-
šavaju zatvoriti pukotinu koja će
prije ili poslije uništiti sve što po-
stoji. Iako Leman zaobilazi kon-
frontaciju stranih svijesti koje su si
postavile osobne ciljeve pred sud-
binom svih svjetova, u protago-
nistovu svijest sve više prodiru
sumrak i nesigurnost, nakon čega
neizbježno slijedi spoznaja da je
samo pitanje vremena kad će
nastupiti prve promjene koje će na-
javiti kraj svega što postoji. Ili će
to, možda, biti vrijeme koje će se
početi kretatl unazad, ili će se
svjetlost pretvoriti u tekućinu, ili će
se sunce pretvoriti u hladnu že-
ljeznu kuglu? Čovječanstvo, dakle,
i ne sanja kakvi fizikalni zakoni
vladaju izvan svjetova u kojima
prebiva. Mjesto ljudske rase je
beznačajno, stvarnost nedokučiva.
U upravo briljantnoj priči »Win-
dow« (Prozor, 1980) Leman se
posvetio proučavanju izvandimen-
zionalnog prozora koji se iznenada
pojavljuje na našem svijetu. Kroz
taj se prozor moći vidjeti svijet
alternativne stvarnosti, što nas dos-
lovno opčarava svojom idiličnošću.
Kad jedan od protagonista uspijeva
ući u taj prividni raj, čini se kao da
su eksplodirale sve demonske sile
tog svijeta. Neshvatljivost stranih
bića koja u užasnoj sceni dolaze u
kontakt s mladićem punim nade
upozorava nas na relativnost evo-
lucije i postojanje beskonačnih ko-
ličina alternativnih svjetova. Možda
je upravo u toj priči, koja je čak
bila nominirana za nagradu Nebula
a objavili su je Donald Wolheim i
Terry Carr u izboru najboljih priča
godine, najviše došla do izražaja
jezovitost koju Leman tako us-
pješno daje u svojim djelima. Ve-
ćina njegovih ostvarenja prave su
priče užasa svijeta budućnosti, u
kojima ne nedostaje dirljivih opisa
jezovitih zbivanja, koja sva redom
zauzimaju funkcionalno mjesto u
toku pripovijedanja. U kratkoj priči
»Upute« (»Instructions«, v. Sirius
br. 112), koja je nesumnjivo jedna
od najboljih priča prošle godine
(1984), Leman je otišao korak da-
lje. Pored toga što je izuzetno zorno
otkrio veličinu svemira i pokazao
mjesto ljudske rase i njene civili-
zacije u sklopu struktura svemira
koje ne možemo ni shvatiti, pa
pričom provijava prilična mjera
prikrivenog cinizma i crnog hu-
mora. Izuzetno duhovito sročena
priča, koja svoj narativni tok iznosi
u obliku pisanih uputa, što omo-
gućuje distanciran i bezličan pripo-
vjedački ton, svojom neposred-
nošću nudi osobit čitalački užitak, a
istodobno daje duboku fllozofsku
poentu koja svojom egzisten-
cijalnom dirljivošću daje temeljitu
provjeru osnovnih 1judskih spoz-
naja. Zaista je šteta što je prilikom
nominacije za nagradu Nebula za
1985. godinu zaobiđena, all bez
obzira na to kako će Lemanovo
malo majstorsko djelo proći
prilikom podjele nagrada Hugo i
Locus, možemo mirno napisati da
će zauzeti časno mjesto u trezoru
SF-beletristike.
Poseban tematski segment zauzi-
maju Lemanove priče koje se bave
određenim natprirodnim pojavama:
čarobnjaštvom, indijanskom mito-
SIRIUS 111
logijom, vampirstvom. Leman je,
dakle, tematski posebno šaren
pisac, a sve te priče posebno obi-
lježava originalnost iznošenja čak i
klasičnih tema te sklonost opisi-
vanju jezovitih događaja. Iz tog
ciklusa spomenimo samo još dvije
odlične novele. Prva je »The Pilgri-
mage of Cifford« (Ciffordovo
hodočašće, 1984), koja na posebno
originalan način pristupa tematici
vampira, i odličnu novelu o
čarobnjaštvu, »Unlawful Posse-
ssion« (Nezakonit posjed, 1983),
koja doduše možda i nije tako
originalna, ali je odlikuju pripo-
vjedačke kvalitete, karakterni opisi
i moralna komponenta. Ostale su
priče malo lošije, uglavnom zbog
nefunkcionalnog toka pripovije-
danja, koje se ponekad cijepa, a po-
nekad sadrži nasilna rješenja
zbivanja koja nisu takva kakva
najvještava tok događanja.
Prije svega moramo biti svjesni da
imamo posla s piscem koji je
napisao jedva desetak SF-priča i
sva bi njegova djela mogla stati u
odeblju knjigu. Leman je, dakle,
sve samo ne plodan pisac, iako u
posljednjih nekoliko godina gotovo
redovito objavljuje dvije SF-priče
godišnje. Unatoč izuzetno oskudnu
JUKON 7
književnom opusu, jer njegovo vri-
jeme još dolazi, Bob Leman je već
sada ušao u svjetski vrh. Nomi-
nacija za Nebulu za priču »Win-
dow« dosad je njegovo najveće
priznanje, tri su priče izašle u
izboru najboljih SF-priča godine, a
tri su ušle u izbor najboljih priča
koji svake godlne objavljuje mje-
sečnik Locus i koji se stvara na
osnovi možda najbrojnijeg provje-
ravanja mišljenja čitalaca.
Iako smo možda posvetili nešto
više prostora tematskoj analizi Le-
manovih priča, moramo posebno
reći da je on savršen stilist, da se
odlikuje dotjeranom karakteriza-
cijom glavnih junaka i da je
posebna kvaliteta Lemanove proze
u njegovoj stvaralačkoj umjetničkoj
snazi, koja najviše dolazi do
izražaja pri nastajanju daljnjih
proznih tekstova, to jest novela.
Bez obzira na to što njegovo
vrijeme tek dolazi, svaka je njegova
nova priča mali događaj u svijetu
SF-a i dopuna književnom opusu,
koji je unatoč svojoj oskudnostl,
obogatio žanr literarnom kvali-
tetom, umjetničkom uvjerljivošću i
idejnom svježinom.
Žiga Leskovšek
Konvencije su specifična djelat-
nost SF fandoma, skupovi ljubitelja
najvažnije sporedne stvari na svi-
jetu, koje čine tribine, razgovori,
izložbe, filmovi, zabava i druženje.
U Jugoslaviji se konvencije održa-
vaju već zamalo deset godina. U
SIRIUS 112
prvo vrijeme domaćin jugoslaven-
skih konvencija, Jukona, bila je
SFera, najstariji klub u zemlji, a
razvojem fandoma posljednjih su
godina održani u Beogradu i Ljub-
ljani. Ove je godine Jukon 7 održan
u Skoplju od 4. do 6. listopada.
Domaćin konvencije bio je Klub
za NF i futurologija »Pulsar« pri
Domu mladih »25. maj«. Osnovan
prije nekoliko godina pri literarnom
klubu »Aco Karamanov«, ubrzo je
okupio mnogobrojne ljubitelje SF-a
u Skoplju, a i u drugim makedon-
skim gradovima, postao nosilac SF
fandoma u toj republici, počeo
izdavati svoj fanzin »Pulsar« orga-
nizirati mnoge SF manifestacije,
izlozbe, predavanja, tribine, a
njegovi članovi (Bašklm Ademi,
Samet Nuhiu, Vladimir Simoski,
Blagoja Jankovskl, Zoran Filipović,
Vladimir Hristovski, Goran Džun-
dev, Ljubomir Mihajlovski i drugi)
postali su poznati i izvan svoje
republike. Sve to rezultiralo je
povjeravanjem organizacije Jukona
7 klubu »Pulsar« koji ju je, premda
skromno i uz početničku tremu,
obavio ipak više no dobro.
Predigra Jukonu bile su redovite
filmske projekcije u Domu mladih
tjedan duna uoči konvencije. Tako
su se mogli pogledati E.T., Heavy
Metal, Invazija trećih blća, New
York 1997, Razorna moć... Kon-
vencija je otvorena u petak, 4.
listopada, točno u podne, otvara-
njem izložbe "Naučna fantastika vo
literaturata« u NUB »Klement
Ohridski«, koju je otvorio dr Ferid
Muhić i odmah nakon toga održao
zanimljivo i posjećeno predavanje
»SF vo literaturata«. Svečano otva-
ranje Jukona 7, iste večeri u Domu
mladih, popraćeno je otvaranjem
izložbe stripa u postavi Stefana
Spančevskog i tribinom »Novite
tendencii na NF strip" s gostom
Tomislavom Osmanlijem. Istu ve-
čer počele su raditi i kompjutorska
igraonica i stalni video-program u
dvije dvorane, na kojemu su se
mngli vidjeti najnoviji filmovi
svjetske produkcije. U subotu su
pristigli gosti iz Zagreba, Beograda,
Niša, održana telefonska veza s
Mihom Grandom iz liubljanske
Nove i Safetom Turalićem iz kluba
iz Tešnja Sirius 79. tako da je
mogao početi i administrativni dio
SIRIUS 113
konvencije (premda na Jukonima
on nikada nije birokratski). Navečer
je dr Ferid Muhić održao tribinu
»Utopijata vo NF«, opet vrlo za-
nimljivu, sa osamdesetak posjeti-
telja. Nakon predavanja Omla-
dinski amaterski teatar »Kameleon«
izveo je omnibus predstavu
»Nikakva određena noć nitu utro«
sa tri priče iz Bradburyjeva »Teto-
viranog čovjeka«. Privlačno i mo-
derno (možda malo previše).
Nedjelja je donijela nastavak sast-
anka predstavnika klubova te vrlo
zanimljivu tribinu »Nadminuvanje
na psihološkiot šok«, kojoj su gosti
bili GOH Krsto Mažuranić, dr
Zoran Živković i Goran Stanković.
Kraj Jukona u Domu bio je u 22
sata, iako se u obližnjoj čajani
nastavio do duboko u noć.
Sastanak predstavnika klubova
iznio je stare boljke SF klubova u
Jugoslaviji. Većina nema sredstava
za brojnije aktivnosti, a izuzetak je
»Pulsar« i makedonski fandom
pred kojim — zbog izvrsne pove-
zanosti sa SIZ-ovima, i razumije-
vanja kulturnih radnika doista stoji
lijepa budućnost. Beogradski »Ko-
marčić« oporavio se i iz kriznog
razdoblja izišao s novim snagama.
»Lira« iz Niša, premda malobrojna,
aktivno radi ostvarujući čvrsto
suradnju s »Pulsarom«. Slično je i
sa »Siriusom 79«. Slovenski klubo-
vi u laganom su zatišju, iako su
pojedinci vrlo aktivni, osobito na
međunarodnom planu. Osječka
»Gea« okuplja poprilično fanova,
makar se izvan Osijeka ne osjeća
njezin rad. I, napokon, ovdje je
»SF-era«, najstariji klub u zemlji,
koji iduće godine slavi desetu
obljetnicu, pa je i dobio organi-
zaciju Jukona 8. Tako će ovaj, još
najagilniji kub (premda je i on
prošao krizu generacijske smjene),
u Zagrebu iduće godine organizirati
Jukon, Sferakon i Eurokon. Prava
SIRIUS 114
fešta. Najznačajnija odluka na Ju-
konu 7 bila je odluka o pokretanju
zajedničkog fanzina Jusfan. Po ideji
Zorana Živkovića financirat će se
sponzorski, propagandom, na 32
stranice, tiraže 500 primjeraka. Zo-
ran Živković prihvatio se financi-
ranja prvog broja (štampanje,
honoriranje radova, distribucija) sa
4 stranice propagande za svoju
ediciju »Polaris«. Lijep Zoranov
gest koji će, nadajmo se, slijediti i
drugi pokrovitelji. Prvu redakciju
Jusfana tvorit će članovi »Pulsara«
a trebao bi se pojaviti pred idući
Jukon. Pohvaljene se i akcije
»Siriusa« u promjeni koncepcije, a
odlučeno je i da se klubovi više
organiziraju u informiranju javnosti
o svome radu preko ovoga jedinoga
SF magazina u zemlji.
Za kraj ono najvažnije na konven-
cijama, atmosfera je doista bila div-
na, prijateljska, Sfovska gužvovita.
Nećemo vam opisivati gurmanluke
u Turskoj čaršiji (gravče na tavče,
tarator, oroled)), ni ljepote Skopja,
ni orgnaiziranost Doma mladih,
nego vam darujemo priču koju su
na odmoru u čajani svatko po
rečenicu napisali sudionici iz
klubova.
KAKO NE PISATI
ZNANSTVENU FANTASTIKU
(Jer je »SIRIUS« neće objaviti)
Ovaj je članak posljedica užasa
koji je spopao odgovorne za doma-
će priče u novoj redakcijskoj posta-
vi »Siriusa« kad su vidjeli prosjek
kvalitete (nekvalitete?) tekstova što
ih naši autori šalju radi objavlji-
JUKONSKA PRIČA
Radovan je ustao od stola, platio
konobaru, potresao krilima i krenuo
prema izlazu. Na ulici je pogledao
raspored sletanja na nju i izabrao
termin. Kako nije mogao dobiti
izravnu vezu s glavnim, odlučio je
prekratiti vrijeme promatranjem
tuđih slijetanja. Kisela kiša cijedila
se niz oluke. Bacivši pogled u
stranu, kroz jedan osvijetljeni
prozor vidio je Hloygea kako ustaje
sa zahodske školjke i povlači vodu.
U tom trenutku kroz prljavo,
crveno grlo izbljuvao je sve svoje
crveno unutrašnje smeće. Sabravši
se, vidio je da je ulica sad bila
slobodna. Nagnuo se nad njom i
tad… i tad netko zakuca na vrata:
kuc, kuc, kuc! Vrata se otvoriše i
pokulja ružičasta magla i
smaragdni vjetar, a na nebu
cerekala su se dva crna sunca,
Napokon je bio sam i slobodan. U
grudima je kucalo androidsko srce.
Mozak mu je bio eksplodirajuća
smjesa dojmova. Pomislio je: Iz
ove moje ružičaste sperme rodit će
se novi svjetovi u dubini kozmosa i
napokon će zlo osvojiti vanjske
vrtove. Ha. ha, ha! Ha ha, ha!
Hrvoje PRČIĆ
vanja. Stari urednik i recenzent,
pisac ovog članka, već su bili
oguglali na to da se jedva 10 posto
priča može razmatrati, od čega
manje od pet posto nakraju bude i
objavljeno.
SIRIUS 115
 Naslov je ovog članka parafraza
kratkog eseja iz pera istog autora,
koji toplo preporučujem onima što
žele da im se umotvorine pojave na
»Siriusovim« stranicma. Pokušajte
ga nabaviti i dobro proučiti (KAKO
PISATI ZNANSTVENU FAN-
TASTIKU) — (da bi je SIRIUS
objavio — br. 74. kolovoz 1982).
Tu je već rečeno više-manje sve što
bi inteligentan pisac, početnik u
SF-u, trebao znati. Kad kažem
početnik, mislim i na one koji su
već dokazani autori na drugim
poljima, a sada se okušavaju u SF-
žanru.
Ovaj put smo odlučili da na
kratkom primjeru (autorovo smo
ime namjerno izostavili) ukažemo
na neke tipične greške koje mogu
diskvalificirati tekst. Kako ne biste
pomislili da su sve loše priče
ovakve, napominjemo da ovaj
primjer spada među najbolje priče
koje su odbijene kao neprihvatljive
za »Sirius«. One loše uistinu su
toliko grozne da je šteta papira na
kojem su napisane, a redakcija
nema sadističkih težnji pa ih je
odbacila čak i kao loš primjer.
GLASNIK
—... I nikada, ponavljam, nikada
ne smijete dozvoliti, da panika
ovlada vama. Jedan pilot prvog
reda, a vi ćete to biti za četiri
godine, kada savladate obuku, ne
podliježe panici — reče profesor
Sokolov, završavajući predavanje.
Najviše je volio ove mlade
momke, još donedavno, regrute.
Upijali su svaku njegovu riječ,
poput spužve. — Nema što —
pomisli. — Ova klasa, obećavala jc
vrstan letački kadar.
— Mnoge opasnosti vrebaju
međuzvjezdane letače. — često im
je govorio.
— A opasnost nikada ne treba
potcijeniti. Uostalom, slučaj Ryan
svima vam je poznat, da ne
ponavljam po, neznam koil puta.
— Onaj što je napravio dar-
mar po svemiru? To su u stanju
samo šašavi Amerikanci — dobaci
netko iz zadnjeg reda.
— Pa... nije baš po cijelom
svemiru, ali jednu zvijezdu je
uništio, a i to, mora se priznati,
nije tako mala stvar.
— Što je učinio? Ja neznam
ništa o tome! — mali Miška se
nagnuo preko klupe, unoseći se
profesoru u lice. Uvijek je sjedio u
prvom redu i bio je jedan od
Sokolovljevih omiljenih studenata.
— Što? — tobože se zapanji
pro-fesor. — Ti, Miška, još nisi čuo
za slučaj Ryan?! Najčešće
navođeni slučaj masovne histerije u
svemiru! Taj nesretni Ryan, postao
je sino-nim ljudske gluposti.
Neuništivi spomenik idiotizmu. To
moraš čuti.
Miška se namjesti najudobnije
što je mogao, očekujući dugu priču.
— 3664. godine, kompanija je
pos-ala konvoj od svojih četrde-
setak brodova, prema L-1 sistemu.
— poče profesor. — Ekspedicija je
bila istraživačkog karaktera. Zada-
tak je bio, istražiti mogućnosti za
stvaranje umjetne atmosfere, a sa-
mim tim i mogućnosti za
eventualnu kolonizaciju sistema. A
sistem je zaista obećavao mnogo.
Bila je to zvijezda veličine,
SIRIUS 116
otprilike, našeg Sunca sa četrnaest
planeta u orbiti. Četiri tisuće
svjetlosnih godina udaljena od
Sunčeva sustava.
— Zar su već tada ljudi letjell
brže od svjetlosti? — začuđeno
upita Miška.
— Knjigu u ruke i bubaj
povijest — prijekorno će profesor.
—Ljudi su premašili brzinu
svjetlosti još osam stotina godina
ranija. 3664. godine već su
poznavali teleport i koristili se
njime.
— Auuu! — zadivljeno će
Miška.
— Konvoj su pratila četiri
teška ratna broda, zlu ne trebalo.
Na jednom od njih nalazio se i
Ryan, prvi oficir broda. Kada je
došlo vrijeme za vremenski skok,
kom-pjuter je, izgleda, pogrešno
prora-čunao koordinate i brod se
našao negdje u sasvim desetom
dijelu svemira. Kasnije je utvrđeno
da su se obreli u blizini PROX-9
sistema, oko pet i pol tisuća godina
svjet-losti odavde. Posada je,
uspore-divši parametre, znala sa-
vim prib-ližan položaj. Ništa višse
od toga. Tada je Ryan donio
sudbonosnu odluku da se izvrši
drugi skok. Zašlo sudbonosnu?
Zato jer, nakon drugog skoka ne bi
preostalo dovoljno energije za
eventualni treći, ako bi bilo
potrebno. A bilo je potrebno.
Polazne koordinate bile su samo
približno definirane, tako da
odredište nisu mogli niti naslutiti.
Ne obazirući se na sve to, Ryan je
naredio drugi skok. Nemalo je bilo
njihovo iznenađenje, kada su
ustanovili da su stigli tamo, gdje su
i željeli, L-1 sistem bio je tu, ali
gdje su ostali brodovi flote? Bili su
sami, četiri tisuće svjetlosnih go-
dina daleko od Zemlje, bez
dovoljno energije za povratak kući.
Što se zapravo dogodilo?
Oba njihova skoka trajala su
zajedno oko 1400 dana, dakle go-
tovo pune četiri godine. Toliko su i
zakasnili.
— A brodovi koji su stigli, što
je bilo s njima? — npita Miška.
— Vratili su se nazad no
Zemlju. Šanse da se na bilo kojem
od planeta stvori umjetna
atmosfera, bile su nikakve.
Temperatura je bila iznad svih
očekivanja, proces hlađenja trajao
bi predugo. Nije im preostalo ništa
drugo do povratak na Zemlju.
Kako u brodu nije preostalo
dovoljno energije za treći skok,
Ryana je polako počela hvatati
panika. Da je ostao priseban, i
krenuo normalnim pogonom, za
700—800 dana stigao bi do nekog
od trgovačkih sjedišta, pokupio bi
ih neki teretnjak i sve bi se završilo
kao u bajci. Međutim, on se odlučio
na najgluplji mogući potez.
— Što je učinio?
— Udaljio se od sunca,
usmjerio svu energiju što je
preostala i — raznio ga.
— Raznio sunce? — s
nevjericom će Miška.
— Da. Izazvao je lančani
slijed nuklearnih eksplozija.
Bljesak je morao biti strahovit,
tako da su vjerojatno svi
momentalno oslijepili, iako su bili
na dovoljnoj udaljenosti.
— Ali... zašto? — upita
SIRIUS 117
Miška.
— Računao je ovako, — nastavi
Sokolov. — Sistem se neprestano
nadzire sa Zemlje. Ako izazove
eksploziju, to na Zemlji ne može
proći nezapaženo. Sigurno će opet
poslati brodove. Eksplozija je tre-
bala prenijeti poruku. Svjetlost je
trebala biti taj glasnik, koji će
prenijeti njihov vapaj. Međutim,
nešto je smetnuo s uma.
Glasnik je zakasnio... četiri
tisuće godina.
KRAJ
EVO TOG PRIMJERA:
Da počnemo od načina na kojem
je priča natipkana (što vi ne možete
vidjeti, a zbog čega se recenzentu
obično diže kosa na glavi). Tekst
koji pokriva cijeli papir, od jednog
ruba do drugoga i odozgo do dolje,
pokazuje da se autor nije ni
potrudio da zapamti upute koje su
već više puta objavljene. Priče se
pišu na tzv. karticama sa 60 slovnih
mjesta u retku, uključujući i
razmake između riječi i 30 redaka
na stranici. Škrtarenje na papiru
svjedoči o nedostatku osjećaja za
estetiku. Ako mislite da je to
nebitno za pisca, debelo se varate.
Zatim, priča je poslana bez
jezičkih ispravaka, tako da oni koji
imaju blage veze s gramatikom i
pravopisom mogu vidjeti da autor
nije baš bio suviše pažljiv na
satovima hrvatskog ili srpskog
jezika. Zarezi su porazbacani gdje
treba i ne treba, »je« i »ije« šepaju,
složene su rečenice sastavljene na
miješalici. Nepoznavanje vlastitog
jezika nikome ne služi na čast. I
dok se u svakodnevnom sporazum-
ijevanju može govoriti dijalektom,
s reduciranim gramatičkim pravili-
ma, u književnom se radu to ne
može dopustiti. Istina je da lektori
postoje baš zato da bi pročistili
svaki tekst, ali to ne znači da se
njima mora prepustiti da prepričaju
vašu polupismeno napisanu priču.
Preko upravo navedenih nedo-
stataka s nešto dobre volje i redak-
cijskog rada može i proći ali slje-
deći će navodi pokazati gdje su
greške koje tekst čine neupo-
trebljivim.
Iako je priča nedvosmisleno
znanstvenofantastična, čitav ton u
kojem je pisana, a posebno fraze
»mali Miška se nagnuo preko
klupe« i »Što? — tobože se zapanji
profesor« svrstavaju je u kategoriju
dječjih piča, na razinu kasne
osmoljetke i rane srednje škole.
Kako znamo »Sirius« nije časopis
za djecu. I davno je dokazano da
oni koji misle da je znanstvena
beletristika omladinska literatura
zapravo o njoj ništa ne znaju.
Dalje, iako nitko nema ništa
protiv toga da se Rusi rugaju
Amerikancima, ili obratno, glupost
nije monopol samo jedne nacije. U
ovom primjeru izbor imena za
junake priče pomalo je besmislen.
Autor je priču smjestio najmanje
1700 do 2000 godina u budućnost:
poznavajući dosadašnji razvoj
naroda na ovom planetu i više je
nego vjerojatno da tada neće biti ni
Rusa ni Amerikanaca.
Onaj koji se dohvati pera treba da
poznaje materiju o kojoj piše, ili bi
tako barem trebalo biti. Inače mogu
ispasti kojekakve gluposti. Ako u
nešto niste sigurni a lijeni ste da se
SIRIUS 118
o tomu raspitate, bolje je da to iz
priče sasvim izostavite. Onome tko
makar malo pozna oficirsku
hijerarhiju neće promaknuti slje-
deća nelogičnost: glavni lik, Ryan,
predstavljen je kao prvi oficir
broda. Prvi oficiri ne zapovijedaju
brodovima, to čine kapetani ili
komandanti, prvi oficiri su samo
njihovi zamjenici. Gdje je na tom
brodu kapetan? Ako je Ryan prvi
oficir, ne može biti zapojednik, a
ako je zapovjednik, ne može biti
prvi oficir. Ako je na brodu i
postojao neki kapetan, koji je zbog
bilo čega bio spriječen da radi svoj
posao, pa je prvi oficir preuzeo
zapovjedništvo, to se mora reći, kao
što vidimo, ovdje to nije učinjeno.
Najveća zamjerka ovoj priči
svakako je mizerna karakterizacija.
Očito, Ryan nije budala, nego idiot.
Kako je uopće moguće da takva
osoba zauzme položaj koji zauzima
u priči? Danas već i djeca znaju
osnovne naučne činjenice koje ne
poznaje osoba što zapovijeda sve-
mirskim brodom. Odgovor da se
Ryan uspaničio, pa nije mogao ra-
zumno iskoristiti svoje znanje samo
pogoršava stvar. Već danas je tre-
ning pomorskih i zrakopolovnih
oficira vojnih i civilnih takav da
mogu ispravno reagirati u sekundi,
i bez razmišljanja a kamoli kada
mogu mirno razmisliti o rješenju
problema, kako je to dano u priči.
Postavlja se i pitanje kakva je go-
mila glupana ostatak posade kad
dopušta takvu idiotu da ih upro-
pasti. Sve se to skupa protivi
zdravom razumu i Prvom recen-
zentovu zakonu »Budale ne putuju
svemirom«.
Nadovezujući se na neke ele-
mente već načete u prošlom odlom-
ku, čak ako i preskočimo nekoliko
drugih znanstvenih i metodoloških
nelogičnosti (da ne kažem gluposti)
koje se pojavljuju u priči, opća
razina naučne potke ne kojoj se
zasniva ovaj tekst tako je niska da
ne bi zadovoljila ni inteligentnog
osmoškolca, a kamoli profil čitaoca
»Siriusa«. Bez dobre nauke nema
dobre znanstvene beletristike. Ova
je zamjerka najmanje toliko teška
koliko i ona o lošoj karakterizaciji
glavnog lika.
Nadam se da će vam ovaj esejčić
pokazati kako ne treba (i obratno)
pisati znanstvenu beletristiku i
fantastiku, a isto tako malo
pojasniti način na koji recenzent
gleda priče što ih ocjenjuje. Ovdje
smo dotakli samo neke elemente
dobrog i lošeg pisanja, ali kako sam
već negdje prije napisao, da bismo
opsežno i temeljito obradili taj
problem morali bismo izdati
podebelu knjigu. I na kraju: Nulla
regula sine exceptione, rekli su stari
rimljani, nema pravila bez
izuzetaka. Varate se ako mislite da
ćemo vam objaviti priču ako je
dovoljno loša da posluži kao loš
primjer. Jedanput je bilo dovoljno.
Darije Đokić
Redakcija SIRIUSA pozdravlja
nastojanje našeg recenzenta da
na primjerima još jednom
upozori amatere na greške i
propuste u pisanju. Njegovu
napisu pridružujemo se time što
ćemo objaviti odlomke pisma
jednog našeg nezadovoljnog
autora, kao i odgovor recenzenta:
SIRIUS 119
 Poštovani druže Recenzente, …
stvarno je nezdravo kad čovjek
samog sebe ne poznaje. Kad recimo
smatra da voli nešto što se zove SF,
a kad tamo — ispostavi se da se u
njemu zakotio crv misticizma.
iracionalizma i još sijaset drugih
dijalektičkih materijalizmu opreč-
nih kerefeka.
... Srećom, ako čovek nije sam u
stanju da pravilno proceni što misli,
oseća i piše, tu su drugi da mu na to
blagovremeno skrenu pažnju!
Sve u svemu, hvala Ti, o
Recenzente, što si mi otvorio oči i
ukazao mi na put kojim treba ići!
Slanje priča SIRIUSU to sigurno
nije, bar ne dok si Ti Veliki
Recenzent i dok onako promućurno
čitaš u tim pričama ono što autoru
nije bilo ni na kraj pameti da kaže.
Poštovani druže B. T.
Svatko ima pravo da se Ijuti, pa i
vi, pogotovu ako mu priča bude
odbijena kao neodgovarajuća za
»Sirius«. Žao mi je što tek sada
SKICA ZA POVIJEST
JUGOSLAVENSKOG SF STRIPA
Godina 1935. je ne samo razd-
oblje pojave nego i nagle ekspan-
zije jugoslavenskog strip-stvara-
laštva. U Zagrebu je presudnu
ulogu u okupljanju crtača i sce-
narista, pionira hrvatskog stripa,
imao ilustrirani tjednik »Oko«. Već
u njegovim prvim brojevima
shvaćate da se Vaš i »Siriusov« put
ne podudaraju, ali priče koje pate
od Frankenstainova sindroma
teško će dobiti recenzentovu
prolaznu ocjenu, bez obzira na
literarnu kvalitetu (usput, hvala na
ono »Veliki«, takva mi idolatrija
uvijek godi).
Vama i nekolicini drugih autora,
čije su priče odbijene, a koji svoju
indignaciju nisu objavili pismenim
putem, mogu poručiti još samo
jedno: čak ni pravosuđu kole je
izmišljeno da bi utvrdilo objektivnu
istinu to ne uspijeva uvijek.
Očekivati bilo što drugo osim
subjektivne interpretacije
umjetničkog djela besmisleno je,
naravno ako niste napisali ono što
mislite da niste. Međutim, nije se
jednom autoru desilo da je napisao
nešto što nije mslio da će napisati.
Onima koji to ne mogu prihvatiti
mi otvaramo oči, dakako. Zato smo
i tu, zar ne?
Veliki (187 cm) recenzent
DARIJE ĐOKIĆ
objavljen je »Gost iz svemira«, koji
se ne uzima samo kao prvi pokušaj
kreiranja autentičnog hrvatskog
stripa, nego i kao prvi
jugoslavenski strip fantastična
sadržaja.
»Gost iz svemira« utoliko je
SIRIUS 120
autentičan što mu je radnja
i što su mu junaci naši ljudi. U
njemu prepoznajemo zagrebačke
ulice i kuće, spominju se Jela-
čićev trg, Cmrok l Prekrižje,
stripom defiliraju Zagrepčani
odjeveni po tadašnjoj modi itd.
Scenarist »Gosta iz svemira«
potpisao se pseudonimom Arić,
a iza njega se krio Božidar Ra-
šić, odgovorni urednik »Oka«.
Taj je pseudonim nastao spaja-
njem posljednja dva slova nje-
gova imena i prezimena. Strip je
likovno oživio Leontije Bjelski,
potpisujući se pseudonimom
smještena u domaće podneblje
Tomas.
Redakcija »Oka« je strip
»Gost iz svemirn« najavljivala
kao »fantastično-kriminalni ro-
man«. Koliko je imala pravo?
U Zagrebu se dogodilo neko-
liko zagonetnih ubojstava koje
policija ne može objasniti. Ubi-
jeni su bili ucjenjivani, all su
odbili platiti ucjenu. Istragu vodi
detektiv Panić. U zjenicama ubi-
jenih on je otkrio lik »čudo-
višnog zmaja«, dok su u blizini
žrtava otkriveni tragovi neobič-
nih pandži Policija poziva u
SIRIUS 121
pomoć medicinske stručnjake.
»Dešavalo se da se u zjenici
ubijenih sačuvala točna slika
ubojice, ali to nikada još nije bio
pretpovijesni zmaj« — raportira
liječnik. I dok istraga nikako da
krene s mrtve točke, razbojnici i
dalje ucjenjuju bogataše, a uboj-
stva su postala hit-tema zagre-
bačke svakodnevice. Jednog
jutra nađen je mrtav industrijalac
Bargot, koji prije toga nije htio
platiti traženu ucjenu. Isposta-
vilo se da Bargot niie ubijen, već
da je umro od infarkta, prouzro-
čenog strahom, doživljenim u
trenutku kad je ugledao zmaja.
Policija uviđa da se većina
ubojstava dogodila u blizini vile
pokojnog ekscentričnog profe-
sora Vrača. Njegova kći odbija
svaku informaciju i ne vjeruje u
postojanje zmaja. Detektiv Panić
ipak se upušta u premetačinu
vile i otkriva tragove, no upravo
kad je namjeravao uhapsiti Kla-
ru, u vili se iznenada pojavi
zmaj, ubija Panića, a Klaru od-
vodi sa sobom. Iste noći mornari
su na jednom prekooceanskom
brodu vidjeli kako »krilata ne-
man« u kandžama nosi mladu
ženu.
Mladi rentijer, zaljubljen u
Klaru, nakon njezina nestanka
poduzima istragu na svoju ruku.
U daščari vile pronalazi stroj
kojim je profesor Vrač odletio
na Mjesec. Otkriva (?) da se on
na Zemlju vratio s nekim ne-
običnim životinjama i da je
nakon slijetanja, kraj jedne
egipatske piramide, u rijeku Nil,
umro. U međuvremenu se Klara
nakon dužeg sna, probudila i
shvatila da je zarobljena u
piramidi. Mladić odlazi avionom
u Egipat i odmah kreće prema
piramidi. U njoj je lukavošću
namamio »zmajeve« (bilo ih je
više) u stroj i poslao ga natrag
na Mjesec. Klara je oslobođena,
a strip završava mladićevim
objašnjenjem slučaja policij-
skom komesaru.
Potanko ispričan sadržaj »Go-
sta iz svemira« rječito pokazuje
sve njegove dramaturške vrline i
nedostatke. U vrline ćemo ubro-
jiti hrabar pokušaj simbioze dva-
ju oprečnih žanrova, krimića i
fantastike, neuobičajenog hibri-
da u razdoblju kad je jugo-
slavenski strip činio prve kora-
ke. Zatim prilično originalnu
ideju i zanimljiv početak, koji je
nagovijestio uzbudljiv zaplet,
sve do trenutka dok strip nije
poprimio karakteristiku fictiona.
Protagonisti stripa fizičkim iz-
gledom i osobinama — uz izu-
zetak mladog rentijera koji
odgovara našoj predodžbi detek-
tiva, čak izgledom sliči na Dek-
stera, agenta X-9, junaka isto-
imenog stipa Alexa Raymonda
— svjedoče da se autori stripa
nisu previše obazirali na stane
uzore. Detektiv Panić nosi
bradu, dok Klara nije neodoljiva
ljepotica, već je bliža protopipu
»bezazlene i naivne lutkice«.
Temeljni je problem »Gosta iz
svemira« posve nebulozno raz-
rješenje, koje je, štoviše, daleko
i od stripa najfantastičnijeg sadr-
žaja. Kad dođe do kraja stripa,
čitalac jednostavno ostane razo-
čaran. To je i razlog što su na
površinu jače isplivale još neke
dramaturške manjkavosti: ne
otkriva(ju) se ucijenjivač(i) (nisu
se valjda zmajevi željeli mate-
rijalno obogatiti); detektiv Panić,
za kojega smo pretpostavili da
će biti nosilac radnje, usred
stripa biva ubijen, a njegovu
ulogu preuzima dotad nepo-
stojeći lik.
Uz to je sama priča nekako
prebrzo vođena, zbivanja se
SIRIUS 122
smjenjuju jedno za drugim, zbog
čega nije bilo mjesta za ozbilj-
niju profilaciju likova i odnosa
među njima. Čak je i love story
samo naznačena, a je li ona i
realizarana, to, čini se, znaju
samo autori.
»Gost iz svemira« izlazio je u
nastavcima u prvih pet brojeva
»Oka« od 6. srpnja do 3.
kolovoza 1935. godine. Strip
ukupno ima 16 pasica.
Očito da je bio prilagođen tje-
dnom ritmu izlaženja, a prije
svakog nastavka dan je sažetak
dotadašnje radnje. Taj je sažetak
posluživao i za pojašnjavanje
radnje, odnosno čitaocima su
davane informacije koje su bile
neophodne za daljnje razumije-
vanje stripa, a koje nisu bile pri-
kazane, ni crtežima, ni tekstom u
dotadašnjem dijelu stripa.
Iako je »Gost iz svemira« bio
za Rašića i za Bjelskog prvi
dodir sa stripom, opaža se da su
obojica već ovdje ovladala zako-
nitostima medija, prije svega
stripovskom naracijom. Rašićevi
dijalozi (smješteni u balončiće) i
popratni tekst su tečni, a nisu ni
predugački ni prekratki. Bjelski
je pak crtežima slijedio Rašićeve
zamisli, a njegova vizija »čudo-
višnog zmaja« vjerojatno je od-
govarala ukusu ondašnje publi-
ke.
Rašić, zanimanjem novinar,
napisao je još neke scenarije za
stripove Andrije Maurovića i
Leontija Bjelskog, no nikad se
više nije poslužio elementima
fantastike. Bjelski je još u prvom
godištu »Oka« nacrtao stripove
»Pentekove pustolovine« i »Tar-
zan«, a poslije se počeo baviti
upisivanjem tekstova u stripove i
titlova na filmske vrpce. Nakon
rata kraće je vrijeme radio na
animiranom filmu.
Veljko Krulčić
Za SIRIUS...
Iz ovomjesečnog skupa izdva-
jamo priču MOST, koja je ku-
dikamo bolja u prerađenoj ver-
ziji i bit će objavljena, što vrijedi
i za priču DO NOT DISTURB,
iako je na granici horrora.
Ostalih nekoliko, koje nemaju
velikih zamjerki a niti posebnih
kvaliteta, naći će se za rezervu.
To su priče ČOVJEK KOJI JE
VJEROVAO (prolazan vic),
DEZERTER (osrednji štos),
GOVNOKRADICA (zabavna
je satira, ali bez pretenzija), te
MOJ ŽIVOT U GRMLJU
DUHOVA (interesantna, o
kontaktu s drugim svjetovima,
bez uobičajenih stereotipa)
IZVADCI IZ HISTORIJE u
prerađenoj verziji nešto su
kompaktniji i uspješniji, kao i
SVJETLOST, koja je, na ža-
lost, više F nego S. MANIJAK
je mjestimično razvučen SF-
krimić s nekoliko zanimljivih
elemenata, all i dosta konven-
cionalan, bez naročite mašto-
vitosti.
...nije za
SIRIUS
IZ GLAVE U GLAVU — ideja
ove priče nije nova, ali varijacija je
dovoljno interesantna. Međutim,
konstrukcija joj nije nikakva,
segmenti su nabacani bez reda i
sistema. Trebalo bi sve to prepričati
jasnije i kompaktnije (ako već
printate, otkucajte na printeru c, z, s
i dodajte samo kvačice, da bude
čitljivije i urednije). NIŠTA NIJE
NEMOGUĆE, konstrukcija je
SIRIUS 123
nešto kompaktnija od prethodne
priče, ali i u ovoj se osjeća
rascjepaknost, a međunaslovi su
suvišni. MIT JE NASTAO
KASNIJE odlikuje se dobrom
pismenošću, dok je SF-komponenta
poznata i pomalo nategnuta, a
RECIKLIČKA FEDERACIJA
istog autora mnogo je bolja, ali ima
naučnih grešaka (spominje se deset
vremenskih ciklusa od po 5—6
milijardi godina, u kojima se
cvilizacije obnavljaju i sasvim su
slične po ustrojstvu u razvoju, što je
— nemoguće!) MALI I VELIKI
DUH vjerojatno je razumljiva samo
autoru, jer se očito zasniva na
osobnim asocijacijama. KROZ
OVE ZIDOVE, prerađena verzija,
koja je uspjelija, ali bi je trebalo
podosta kratiti (dio na brodu
izvanzemljana). ČUVAR je dobra
emotivna priča, ali je nelogična
osjećajna vezanost robota za svog
štićenika (pokušajte ga zamijeniti
androidom).
NEPOTOPIVI je zanimljiva i
uzbudljiva priča o propasti
»Titanica«, to više što se odlikuje
pismenošću, ali što se tiče SF-
elemenata, na granici su
besmislenostl. Špijunski zaplet u
RODBINSKOJ VEZI na granici
je SF-a, a i naracija joj nije sasvim
jasna, možda za neki drugi list bi
bila objavljiva. _
PROGRAM nije loš, ali ne
odgovara SIRIUSU, već laganijem
erotskom listu. OBIČNA
PJESAMA... s tehničke strane
može proći, ali joj je tema suviše
poznata, dok je KRUG BOGOVA
pun nelogičnosti (astronaute
smatraju bogovima nakon 50
godina rata).
PITANJE, BROD, JEDINI —
sve su tri priče s poznatim
štosovima, koji uz to imaju malo
veze sa SF-om. PISAC i
PLJAČKA, obje su priče loše
ispričane, treba više vježbati, što
vrijedi i za priču KRUG, dok
BABY ima interesantnu ideju, ali
upropaštenu lošom obradom.
PRVI KONTAKT, ZA
BOGOVE, DAN KADA JE
KOKOŠ, sve tri možda bi se mogle
naći u nekom drugom listu, ali ne u
ovom. JOŠ JEDAN POKUŠAJ...
koji vam je propao. LIJEK,
NIKAD SE NE ZNA, teme su
prastare, a PUTOVANJE PROF.
MULTIGRADA je besmisleno.
ŠAMPION i POSLJEDNJI
DAVALAC nemaju loše ideje, ali
ih upropaštava loša obrada, dok je
GLASNIK gomila gluposti.
A. H.
Vijesti
Frederik Pohl po drugi put je
nagrađen Campbellovom Memori-
jalnom nagradom za najbolji roman
prethodne godine. Prvi put je tu
nagradu dobio 1978. za »Kapiju«, a
ove godine za vezanu seriju pripo-
vijedaka pod zajedničkim naslovom
»Godine grada« (»The Years of the
City«), posvećenu New Yorku
budućnosti. U obrazloženju nagra-
de piše da je riječ o knjizi »koja se
bavi i snovima i košmarima današ-
njeg tehnološkog doba, pokazujući
da ljudi koji žive u tom svijetu ne
moraju nužno biti njegove žrtve«.
Knjiga je napisana tipičnim Pohlo-
vim smislom za humor, s puno
SIRIUS 124
brige za junake. Drugu nagradu
dobio je Lucius Shepard za roman
»Zelene oči« (»Green Eyes«),
Shepard je u posljednje dvije go-
dine naprosto zasuo tržište obiljem
kvalitetnih priča, neobična i vrlo
raznolika sadržaja, pisanih prepoz-
natljivim stilom, pa je prava šteta
što još nije dobio nijednu nagradu
osim one druge Campbellove nag-
rade koja se većinom glasova
publike dodjeljuje najboljem no-
vom piscu na svjetskoj SF-
konvenciji. Treće mjesto zauzeo je
Gibson s »Neuromancerom«,
ovogodišnjim trostrukim
slavljenikom (Hugo, Nebula i Dick
Award). Dok se Varleyjeva
nagrađena priča »Press Enter«
prevodi da bi se pojavila u jednom
od idućih brojeva »Siriusa«, autor
ne spava, nego piše roman koji se
temelji na priči. Treći dio njegove
popularne trilogije o umjetno
stvorenom svijetu koji ima vlastitu
inteligenciju (»Titan«, »Wizard« i
»Demon«) izaći će iz štampe u
džepnom izdanju dok vi budete
čitali ove retke. Mnogo će više
vremena proći dok budete mogli
vidjeti film snlmljen prema njegovu
romanu »Millenium«, za koji je
pisao i scenarij, kao i film za
Disneyjev studio, na čijem
scenariju Varley upravo radi.
Arthur C. CLarke završio je svoj
novi roman »Pjesme daleke
Zemlje« (»The songs of distant
Earth«) gotovo godinu i pol prije
roka, a budući da je roman za
petinu kraći nego što je bio
ugovoren, vratio je izdavaču petinu
honorara — ravno dva centa. Za taj
roman Clarke je uzeo simboličan
predujam, 10 američkih centa.
Među mnogobrojnim piscima SF-
a s akedemskim titulama malo ih je
koji se stvarno bave konkretnim
istraživačkim radom. Dr Robert L.
Forward zacijelo je najpoznatiji od
njih, ali kao znanstvenik. On je
jedan od vodećih svjetskih
stručnjaka za gravitaciju, izumitelj
gravitacijskih senzora i konstruktor
laserske gravitacijske antene, koji
se svojim ludim idejama koristi da
bi s vremena na vrijeme napisao po
koji SF-roman. U posljednjih pet
godina napisao ih je tri (»Draggon's
Egg«, »Flight of the Drangonfly« i
»Starquake«), od kojih je posljednji
upravo izašao iz štampe. U prvom
romanu opisao je bića koja žive na
neutronskoj zvijezdi (!), u drugom
dvostruki planet što kruži oko
Burnardove zvijezde i njegove
čudne stanovnike, dok se u trećem
vraća na neutronsku zvljezdu u
vijeme kad počinju potresi (?). Sva
tri romana, iako pate od ponešto
neuvjerljive karakterizacije, užitak
su za čitanje zbog mnoštva
nevjerojatnih ideja koje Forward
poput vatrometa izbacuje pred
čitaoca. Još zanimljivijim čini ih to
što čovjek koji ih piše zna dobro o
čemu piše. Tko voli »tvrdu«
znanstvenu fantastiku, neka zna da
je Forward piše »najtvrđe«.
Ako se za Forwarda može reći da
nije plodan pisac, ta tvrdnja nipošto
ne vrijedi za Piersa Anthonyja. On
se naime gotovo svaki drugi mjesec
pojavljuje s novim romanom.
Potkraj rujna, dok su se ove vijesti
pisale, Anthony je objavio šest
novih knjiga i šest obnovljenih
izdanja, radeći usporedno na četiri
serije romana (»Xant«, »Bio«,
»Incantations« i »Cluster«). Jedini
SIRIUS 125
autor koji trenutačno konkurira
Anthonyju jest Glen Cook, koji je
šokirao Anthonyja objavivši tri
romana u istom mjesecu (!), ili
ukupno deset u posljednjih dva-
deset mjeseci, a riječ je sve o
novim naslovima. Nasuprot Antho-
nyju, u kojeg se osjeća određeni
pad kvalitete (njegovi prijašnji
radovi pokazuju da on može i
bolje), Cook pošteno odrađuje svoj
posao, pišući usporedno SF 1
fantasy. Posebno treba naglasiti
izvrsne Cookove fantasy-romane u
seriji »Dread Empire«, koji na novi
način pristupaju tom žanru. Usredo-
točujući se na avanturističkoj kom-
ponenti s obiljem opisa bitaka i
ratnih lukavstava, Cook je uspio
stvoriti vrlo upečatljive likove, koji
su prije svega obični ljudi od krvi i
mesa, protiv svoje volje upleteni u
svijet magije, gdje su naizgled
potpuno nemoćni. U ovo vrijeme
masovne produkcije epigona u
žanru fantastike Glen Cook je
svakako neopravdano nepriznat
pisac, kojem njegov opsežan opus
zacijelo više šteti nego koristi,
barem što se tiče stava službene
kritike. Ursula K. LeGuin, koja je
nesumnjivo bolji pisac od Cooka,
nikada nije imala problema s
kritičarima (osim možda u
početku), pogotovu otkad se njeni
romani prihvaćaju kao literatura
koja nadilazi SF-žanr. Njen novi
roman »Uvijek dolazeći kući«
(»Always coming home«)
antropološka je studija života u
sjevernoj Kaliforniji u dalekoj
budućnosti. To je još jedno snažno
djelo iz pera ove spisateljice koje
zahtijeva dosta truda od čitaoca, ali
zato mnogo i daje. Roman se
prodaje uz kazetu s glazbom,
pisanom posebno za slušanje dok se
čita knjiga koja obuhvaća sve
pojedinosti iz života budućih
stanovnika Amerike, uključujući
čak i crteže, kuharske recepte i
tome slično.
Neven ANTIČEVIĆ

------------------------------------------------------
NATJEČAJ
Redakcija »Romani i stripovi«
(»Sirius« br. 113)
41000 ZAGREB
Avenija bratstva i jedinstva 4
---------------------------------------------------------

ŽELITE LI NA POKLON ORIGINALNU NASLOVNU STRANICU

SIRIUSA, IZREŽITE OVAJ KUPON, NALIJEPITE GA NA DOPISNICU
I POŠALJITE U REDAKCIJU NAJKASNIJE DO 20. 11. 1985.

SIRIUS 126
 VANREDNO IZDANJE BIBLIOTEKE POLARIS
lsak Asimov
ZADUŽBINA
ZADUŽBINA I CARSTVO
DRUGA ZADUŽBINA
Na zahtev velikog broja poklonika naučne fantastike biblioteka POLARIS
odlučila je da ponovo štampa prva tri dela iz znamenite tetralogije Isaka
Asimova — »Zadužbina«. Posredi su, kao što dobro znamo, romani
Zadužbina, Zadužbina i carstvo i Druga Zadužbina. Kako izgleda,
stasalo je čitavo jedno novo pokolenje ljubitelja SF-žanra koje uopše nije
došlo u priliku da se neposredno upozna sa pomenutim delima —
jednostnavno zato što njih već odavno nema na tržištu, dok istovemeno
cene na crnoj berzi dostižu astronomske visine. No evo prilike da čuvenu
trilogiju ponovo »legalno« nabavite po umerenoj ceni. Ukoliko u vašoj SF-
biblioteci nedostaju ove tri knjige, sve što treba da uradite jeste da popunite
priloženu pretplatnicu i pošaljete nam je na adresu: BIBLIOTEKA
POLARIS, Zoran Živković, 11000 Beograd, Senjačka 32. Ukoliko
sakupimo minimalan broj neophodnih pretplata, odmah ćemo vam poslati
popunjenu uputnicu, a onda će uskoro uslediti i tri toma »Zadužbine«. kao
što vidite, samo od vas zavisi kada će (i da li će) ovo izuzezno i
neponovljivo delo opet ugledati svetlost dana u prevodu na naš jezik. Stoga
ne oklevajte! Pošaljite nam pretplatnicu još danas!
---------------------------------------------------------------------------------------
PRETPLATNICA
Ovim se neopozivo pretplaćujem na.... primeraka izdanja biblioteke
POLARIS, kompleta prva tri romana iz serije »Zadužbina« Isaka Asimova
(Zadužbina, Zadužbina i carstvo i Druga Zadužbina) po povlašćenoj
pretplatnoj ceni od 2080 dinara.
Ime i prezime ……………………………………………………………..
Poštanski broj i mesto:…………………………………………………….
Ulica i broj:………………………………………………………………..
Telefon……………………………………………………………………..

SIRIUS 127
 NOVE KNJIGE U BIBLIOTECI POLARIS
Frenk Herbert
JERETICI DINE
KAPITOL-DINA
Veliki bard naučne fantastike, Frenk Herbert, iz čijeg je magičnog pera
proistekao čudesni svemir »Peščane planete«, nikako nam ne da da
predahnemo. Ali mi to i ne želimo, zar ne, kada su u pitanju novi nastavci u
seriji o »Dini«. Biblioteka POLARIS nastoji da prati frenetičan Herbertov
ritam — i to joj za sada polazi za rukom. No ako ste vi u ovom pogledu
posustali — ne očajavajte. Evo prilike da odmah sustignete zbivanja na
»Peščanoj planeti«! Upravo smo objavili 9. i 10. nastavak u ovoj seriji,
dvotomni roman Jeretici Dine, a za koji dan dajemo u štampu 11. i 12. deo
— Kapitol-Dinu. Do ova dva naslova u četiri knjige najlakše možete doći
ako običnom poštanskom uputnicom uplatite 3580 dinara na adresu:
BIBLIOTEKA POLARIS, Zoran Živković, 11000 Beograd, Senjačka 32.
Čim dobijemo vašu uplatu, poslaćemo vam Jeretike Dine (I—II), a
Kapitol-Dinu (I—II) možete očekivati krajem ove godine, kada
predviđamo njeno izlaženje iz štampe. Ne propustite priliku da uhvatite
poslednji svemirski brod za »Dinu«. (Vaše uplate važe zaključno sa 15. 11.
1985, kada završavamo pretplatu. Posle toga knjige će moći da se nabave
samo po maloprodajnoj, knjižarskoj ceni, koja će biti znatno viša.)

 Cijena pojedinom primjerku 150 dinars. PRETPLATA (uz popust)

za godinu dana 1.620 dinara, za šest mjeseci 810 dinara.
Pretplata se uplaćuje općom uplatnicom u korist računa 30101-833-
1216 SOUR »Vjesnik« Interna banka s oznakom »za SIRIUS«.
 CIJENA OGLASA crno-bijela stranica 30.000 dinara posljednja
omotna stranica 40.000 dinara.

SIRIUS 128