● SAVJET REDAKCIJE: Jo- broj 114

sip Adaković, Ljudevit Bauer,

prof. dr. ADOLF DRAGIĆE-
VIĆ (predsjedavajući), Vesna
Gazdag, Igor Golik, Ana Hra-
stović, Marija Jurela, Želimir
Koščević, Milivoj Pašiček,
Nada Šoljan, Ismet Voljevica.
● GLAVNI I ODGOVORNI
UREDNIK: MILIVOJ
PAŠIČEK.
● SIRIUS – biblioteka znan-
stvene fantastike, izlazi sva-
kog petog u mjesecu – Iz-
davač: RO Novinsko-izda-
vačka djelatnost SOUR-a
»Vjesnik« n.sol.o. – OOUR
Informativno-revijalna izdanja Prosinac 1985.
n.sub.o. Redakcija »Romani i GODINE 1980. I 1984. SIRIUS JE
stripovi«, 41000 Zagreb, Av- PROGLAŠEN ZA NAJBOLJI
enija bratstva i jedinstva 4 –
Stručni savjet »Siriusa«: Klub EVROPSKI ČASOPIS ZNANSTVENE
prijatelja znanstvene fantasti- FANTASTIKE
ke i fantastike Sfera Zavoda
za kulturu i obrazovanje, Za-
greb, Ivanićgradska 42a – SADRŽAJ: str.
Adresa uredništva: »Sirius«,
Redakcija »Romani i stripo- William Gibson:
vi«, 41000 Zagreb, Avenija
bratstva i jedinstva 4, telefon: KAKO SMO POPALILI KROMU.............3
(041) 515-555 i 519-555 – Neven Antičević:
Tisak: RO Štamparska ČAROBNJAK CYBERLANDA...............22
djelat-nost »Vjesnik« n.sol.o. Vasilij Golovačov:
– OOUR-i Novinska rotacija
n.sub.o. i TM n.sub. o., 410- DRVO...................................................26
00 Zagreb, Avenija bratstva i Ray Bradbury:
jedinstva 4. GLASNIK..............................................33
● UREDNIK: Milivoj Pašiček. Marcel Schneider:
– Realizacija broja: Igor Man-
dić, (inozemne priče), Ana ARMINIUSOV GROB...........................41
Hrastović (domaće priče) Re- L. Ron Hubbard:
cenzenti: Darije Đokić, Žiga SJENE NAD ZEMLJOM........................53
Leskovšek (priče na sloven-
skom). – Grafička oprema: George R. R. Martin:
Berislav Grabušnik – Lektor: SUMAGLICA STIŽE S JUTROM..........65
Đuro Šnajder Slobodan Petrovski:
● Naslovna stranica: Igor MOST...................................................81
Kordej.
Bojan Bošković:
KOZMIČKI IMBECIL.............................92
Zoran Ljubinković:
HERIJAS..............................................95

SIRIUS 1
Riječ urednika
Dragi čitatelji!
 U SIRIUSU broj 111 izašla je
prva naslovna stranica, koju smo
Vam obećali pokloniti. Njen je
autor mladi zagrebački umjetnik
Igor Kordej. Unatoč tome što su
neki bili i nezadovoljni jer je kupon
po njima bio otisnut na »krivom«
mjestu, u redakciju je pristigao
velik broj dopisnica. U petak, 15.
studenog, obavili smo u redakciji i
izvlačenje. Prva će se radovati naša
čitateljica prof. ŽELJKA BAČlĆ iz
Osijeka. Čestitamo od srca, a dru-
garicu Bačić molimo da se javi
redakciji kako bismo dogovorili
gdje će i kako podići umjetničku
ilustraciju Igora Kordeja objavljenu
u SIRIUSU broj 111.
 Nekoliko naših čitatelja pita nas
zašto u SIRIUSU objavljujemo
izdvojeno strane i domaće priče.
Neki među njima misle da objav-
ljujući domaće autore iza inozem-
nih na neki način podcjenjujemo
domaće stvaralaštvo. Naravno, ne
pada nam na pamet podcijeniti bilo
koga. Samim tim što je nešto
objavljeno priznajemo i da je
kvalitetno, a te što je jedna priča na
petoj, a druga na devedesetoj stra-
nici uistinu ništa ne znači. Pa, sve
su one u SIRIUSU, zar ne? Jedno-
stavno, dogovorili smo se u redak-
ciji za takav redoslijed. Ali, to
nikako ne znači da i priča iz pera
nekog domaćeg autora ne može biti
na prvom mjestu u SIRIUSU. Vid-
jeli ste, zacijelo, da već nekoliko
brojeva naslovna stranica prati
glavnu priču u časopisu. Bude li
svojom kvalitetom i domaća priča
to zavrijedila, i ona će biti ilustri-
rana te objavljena u čelu časopisa.
 Javio nam se i naš suradnik
Slobodan Čurčić, ljut što su neki
čitatelji (SIRIUS br. 112) posum-
njali u njegovo autorstvo. Naime,
Čurčić je, kako nas obavještava u
pismu, u SIRIUSU objavio priču
»Bedel«, a u jednom izdanju izvan
kuće »Vjesnik« priču »Dželatova
ucjena« pod pseudonimom Bob
Hoper. Priča veoma nalikuje jedna
drugoj, pa su zbog toga čitatelji bili
ljuti. No, eto i konkretnog razmiš-
ljanja autora Slobodana Čurčića:
»Autor sam obe priče, a ideja je
prerađena u krimi i sf-verziji. To
što su obe verzije objavljene može
da govori samo o kvaliteti priča.
Mislim da se slažete ako tvrdim da
svoje delo mogu da obradim u
onoliko verzija koliko ja, kao autor,
mogu da postignem.«
 Druže Čurčiću, u redakciji ne
mislimo da ste u pravu. Naime, kad
ste priču »Bedel« poslali SIRIUSU
i dobili potvrdan odgovor o njenom
objavljivanju, smatrali smo da je-
dino mi imamo pravo objavljivanja,
a ne da, kako vi mislite, ta priča
može kolati uokolo u nekoliko
različitih verzija. Možda je i Vaše
pravo da, kako kažete, sa svojim
djelom radite onoliko verzija, koli-
ko možete, ali tada to SIRIUS neće
objaviti. SIRIUS mora voditi bitku
za to da prvi nešto objavljuje, da
jedini nešto objavljuje i tome slič-
no. Zanimaju nas originali, a ne
nikakve kopije, verzije ... Inače,
nemamo osjećaj da bismo željeli
bilo koga uvrijediti i da su Vam
zatvorena vrata za suradnju. Ali,
morate voditi računa o našim
SIRIUS 2
zahtjevima.? MILIVOJ PAŠIČEK
William Gibson

Burning Chrome
Preveo Goran Pavelić

Kako smo
popalili Kromu
Te je noći kad smo popalili Kromu bilo vruće. Na šetalištima i
trgovima mušice su samoubilački saljetale neonska svjetla, ali u
Bobbyjevu potkrovlju jedini odsjaj dolazio je s monitora i od zelenih
i crvenih svjetlećih dioda na površini simulatora matrica. Znao sam
napamet svaki čip u Bobbyjevu simulatoru; izgledao je kao obični
Ono-Sendai VII, »Kibersvemir sedam«, ali toliko sam ga puta
preradio da bi teško pronašli i četvorni milimetar tvorničkih sklopova
u svom tom siliciju.
Sekali smo jedan kraj drugog pred konzolom simulatora, pazeći
na pokazivač vremena u lijevom donjem kutu ekrana.
— Kreni — rekao sam kada je kucnuo trenutak, ali je Bobby već
bio tamo, nagnut, ubacujući ruski program u prorez udarcem dlana.
To je izveo s odlučnom elegancijom klinca koji ubacuje sitniš u
video uređaj, uvjeren u pobjedu i spreman da postigne niz slobodnih
igara.
Srebrna plima fosfena zatitrala mi je pred očima kad se matrica
počela vrtjeti u mojoj glavi, trodimenzionalna šahovska ploča,
beskrajna i savršeno prozirna. Ruski program kao da je pojurio kada
smo ušli u iskrižanu kartu. Ako bi netko bio ubačen u taj dio matrice,
vidio bi valove titravih sjenki kako se valjaju iz male žute piramide
što je predstavljala naš kompjuter. Naš program je bio prikriveno
oružje, načinjen da poprimi lokalnu boju i predstavi se kao hitan,

SIRIUS 3
prioritetan ulaz u bilo kojem kontekstu.
— Čestitke — čuo sam Bobbyja. — Upravo smo postali inspek-
cijska sonda Komisije istočne kompanije za fiziju...— To je značilo
da smo jurili kroz optička vlakna s kibernetskim ekvivalentom požar-
ne uzbune, ali u simulatoru matrica činilo se kao da jurimo ravno u
središte banke Krommih podataka. Još nisam mogao vidjeti, ali sam
znao da nas čekaju zidovi. Zidovi od sjene, zidovi od leda.
Kroma: njezino ljepuškasto dječje lice, uglačano poput čelika, s
očima kao sa dna kakve Atlantske brazde, s hladnim sivim očima što
su živjele pod nekim strahovitim pritiskom. Pričalo se da sama stvara
posebne vrste raka za one ljude koji su joj se suprotstavili, maštovite,
unikatne vrste što ubijaju godinama. O Kromi se mnogo toga pričalo,
malo toga lijepog.
I zato sam je izbrisao slikom Rikki. Rikki koja kleči u mlazu
prašnjava sunčeva svjetla što se probija u potkrovlje kroz čelik i
staklo; komandosice, sandale od ružičaste prozirne plastike,
prekrasna crta leđa dok prekapa po svojoj najlonskoj naprtnjači.
Podiže glavu i ispravno plavi uvojak škaklja joj nos. Smije se,
zakopčava preko grudi staru Bobbyjevu svijetlosmeđu košulju od
izlizanog pamuka.
Smiješi se.
— Uu... ti boga — reče Bobby — upravo smo priopćili Kromi
da smo zahtjev Poreznog ureda za pregled računa i tri sudska poziva
Vrhovnog suda... Čuvaj dupe, Jack...
Zbogom, Rikki. Možda te više nikad neću vidjeti.
Tako je tamno u hodnicima od Kromina leda.
• • •
Bobby je bio kauboj, a led je bio njegova igra, led kao LED,
Logički Elektronski Detektor. Matrica je apstraktni prikaz odnosa
između različitih sistema podataka. Legalni programeri se
ukopčavaju u pojedina područja svojih poslodavaca i nađu se
okruženi svijetlim oblicima koji predstavljaju podatke korporacija.
Tornjevi i polja podataka pružaju se u bezbrojnom ne-prostoru
matrice, sve je to dogovorena elektronska halucinacija koja olakšava
baratanje i izmjenu golemih količina podataka. Legalni programeri
nikada ne vide zidove leda iza kojih rade, sjenovite zidove što
skrivaju njihove operacije od drugih, od umjetnika industrijske
špijunaže i muljatora kao što je Bobby Quine.
Bobby je bio kauboj. Bobby je bio provalnik, lopov koji ispituje
produženi elektronski živčani sustav čovječanstva, šumeće podatke i

SIRIUS 4
brojke u naseljenoj, jednobojnoj, neprostornoj matrici gdje su jedine
zvijezde guste nakupine informacija, a daleko gore svijetle
korporacijske galaksije i hladni spiralni krakovi vojnih sistema.
Bobby je bio jedan od onih mlado-starih faca koje vidite kako
piju u »Otmjenom gubitniku«, šminka kafiću za kompjuterske
kauboje, kibernetske dilere i muljatore. Nas dvojica smo bili
kompići.
Bobby Quine i Automatik Jack. Bobby je mršav, blijed frajer s
tamnim naočalama, a Jack je tip opasna izgleda s mioelektričnom
rukom. Bobby je za software, Jack je za hardware; Bobby kucka po
tastaturi, a Jack se bavi stvarčicama koje mogu pomoći. Tako bi vam
rekli kibici iz »Otmjenog gubitnika« prije nego se Boby odlučio
popaliti Kromu. Ali mogli su vam i reći da je Bobby počeo gubiti na
brzini i da loše stoji sa živcima. Bobbyju je bilo dvadeset i osam, a to
je prilično za kauboja kiberlanda.
Obojica smo bili dobri u onome što smo radili, ali nikako da
ubodemo onaj pravi glavni zgoditak. Ja sam znao gdje se može naći
prava oprema, a Bobby je kužio svoj posao. Sjedio bi s bijelom
frotirnom trakom oko čela i lupao po tipkama brže no što oko može
vidjeti, probijao kroz neke od najluđih ledova u poslu, ali to se
događalo kada bi ga nešto potpuno zaokupilo, to jest, prilično rijetko.
Bobby baš nije bio motiviran, a ja sam bio kit koji je zadovoljan što
može platiti stanarinu i imati čistu košulju.
A Bobby, on je padao na ženske, kao da su one njegov osobni
tarot ili tako nešto; padao je na njih kao nitko drugi. Nikada nismo o
tome pričali, ali kad je postalo očito da je toga ljeta počeo gubiti na
svojoj vještini, sve je više vremena provodio u »Otmjenom
gubitniku«. Sjedio bi za stolom kraj otvorenih vrata i promatrao rulju
kako klizi, u noćima kad su mušice napadale neon, a zrak bio pun
parfema i mirisa hrane na brzaka. Mogli ste mu vidjeti tamne naočale
kako prelaze po licima u prolazu, i onda je odlučio da je Riki ta koju
je čekao, divlja karta koja će donijeti sreću. Nova karta.
Otišao sam u New York da provjerim tržište, da vidim kakvog
vrućeg softwarea ima.
Finnova trgovina ima pokvaren hologram u izlogu. METRO
HOLOGRAFIX, natpis nad crknutim muhama obloženim sivom
prašinom. Unutra su otpaci u visini koljena, naslagani uz zidove što
se jedva vide od smeća, uleknutih polica natrpanih pornićima i starim
brojevima »National Geographica«.
— Treba ti pljuca — reče Finn. On izgleda kao genetski projekt

SIRIUS 5
kojem je cilj da stvori ljude specijalizirane za kopanje jazbina. —
Sretan si. Imam novi Smith and Wesson, 403 taktički. Ima ksenonski
projektor ispod cijevi, kužiš, baterije u dršci, baca svjetlosni mlaz
širine dvanaest cola na pedeset metara. Izvor svjetla je tako uzak da
ga je nemoguće spaziti. Čarolija u noći.
Pustio sam da mi ruka padne na tezgu i počeo lupkati prstima;
servo-motori u ruci počeli su zujati kao umorni komarči. Znao sam
da Finn ne podnosi taj zvuk.
— Hoćeš je založiti? — dodirnuo je duraluminijsko zapešće
vrhom sažvakane olovke. — Možda ti treba nešto tiše?
Držao sam se mirno.
— Ne trebam pištolj, Finn.
— U redu — reče — dobro — i ja prestadoh lupkati. — Imam
jednu stvarčicu, a pojma nemam što je. — Doimao se neveselo. —
Dobio sam je od klinaca iz pothodnika u Jerseyju prošloga tjedna.
— Finn, kada si ti nešto kupio, a da nisi znao što je?
— Pametnjakoviću. — Dodao mi je prozirnu kovertu u kojoj je
bilo nešto nalik na audio-kazetu, koliko se moglo vidjeti kroz
mjehuriće plastike. — Imali su pasoš — reče — i kreditne kartice i
džepni sat. I ovo.
— Hoćeš reći da su imali sadržaj nečijih džepova.
On kimne.
— Pasoš je bio belgijski. Izgledao mi je krivotvoren, pa sam ga
bacio u peć.. Skupa s karticama. Sat je bio dobar, Porsche, fina stvar.
Bio je to očito neki vojni program. Izvađena iz koverte stvar je
nalikovala na šaržer za malu automatsku pušku, obložena
nereflektirajućom crnom plastikom. Na rubovima i uglovima se
svjetlucao metal; stvar je već duže vremena bila u upotrebi.
— Dat ću ti jeftino, Jack. Za ljubav starih vremena.
Na to sam se morao nasmijati. Dobiti nešto jeftino od Finna
slično je situaciji u kojoj moraš nositi teški kovčeg deset blokova do
aerodroma, a Bog ti ukine zakon gravitacije.
— Izgleda mi ruski — rekoh. — Vjerojatno neka hitna kontrola
kanalizacije u lenjingradskom predgrađu. Baš mi to treba.
— Znaš — reče Finn — imam par cipela starijih od tebe.
Ponekad mislim da imaš isto toliko stila kao i oni divljaci iz Jerseyja.
Što hoćeš da ti kažem, da je to ključ za Kremlj? Tvoja je stvar da
skužiš što je to. A ja samo prodajem robu.
Kupio sam stvar.
• • •

SIRIUS 6
 Bestjelesni, zaokrećemo u Kromin dvorac od leda. I brzi smo,
brzi. Kao da surfamo na vrhu nadirućeg programa, visoko iznad
zakipjelih sistema za otkrivanje pogreški, koje se stalno mijenjaju.
Mi smo osjetilne krpice ulja što jure kroz sjenovite tunele.
Negdje vrlo daleko, u potkrovlju pretrpanom čelikom i staklom,
mi imamo tijela. Negdje imamo mikrosekunde, možda dovoljno
vremena da se izvučemo.
Probili smo njezina vrata maskirani u naloge i pozive, ali joj je
obrana posebno uštimana da uoči takve vrste službenih upada. Njezin
najsavršeniji led složen je tako da odbija sve zahtjeve, naloge,
potraživanja. Kada smo probili prva vrata, najveći dio podataka
nestao je u srcu leda, iza zidova koje vidimo kao milje hodnika,
labirinte od sjena. Pet posebnih obrambenih pojasa izbacivali su SOS
advokatskim firmama, ali je virus već načeo rubni led. Sistemi za
pogreške gutaju pozive za pomoć, a naš oponašajući potprogram
pregledava sve što nije opozvano centralnom naredbom.
Ruski program našao je broj u Tokiju, broj koji se ne nalazi na
listama, birajući učestalost poziva, prosječnu dužinu poziva,
kontrolirajući brzinu kojom Kroma uzvraća pozive.
— U redu je, mi smo ulazni kodirani signal od njezina prijatelja
iz Japana. To će nam pomoći.
Jaši, kauboju.
• • •
Bobby je u ženskama čitao svoju budućnost; njegove cure bile
su znaci promjena vremena i znao je prosjediti cijele noći u
»Otmjenom gubitniku«, čekajući da godišnje doba položi novo lice
pred njega kao kartu.
Jedne sam noći do kasno radio u potkrovlju, prčkao sam po
jednom čipu, ruka mi je bila skinuta, precizna alatka utaknuta
direktno u batrljak.
Bobby je došao s curom koju prije nisam vidio i obično se
nelagodno osjećam ako me netko nepoznati vidi kako radim s
kablovima priključenim na tvrde karbonske pločice što vire iz
batrljka. Odmah je prišla i pogledala uvećanu sliku na ekranu i tek
tada spazila moju alatku kako se miče pod vakuumski zatvorenim
plastičnim pokrovom. Nije ništa rekla, samo je gledala. Već mi se
dopadala, tako je to neki put.
— Automatik Jack, moj poslovni partner.
Nasmijao se, stavio joj ruku oko pasa, a nešto u njegovu glasu
mi je reklo da ću noć provesti u prljavoj hotelskoj sobi.

SIRIUS 7
 — Bok — reče ona. Visoka, devetnaest ili dvadeset godina, i
definitivno dobro opremljena. Nekoliko pjegica preko korijena nosa,
oči boje između tamnog jantara i bijele kave. Uske, crne traperice
zavrnute do pola lista i uzak plastični pojas, u skladu s ružičastim
sandalama.
Ali sada, kada je vidim u noćima u kojima san dolazi teško,
vidim je negdje na rubu velikog grada, u dimu, kao da je hologram
zamrznut u mojim očima, u svijetloj haljini koju je nekoč nosila dok
sam je poznavao, u haljini koja je jedva dosezala koljena. Gole noge,
dugačke i ravne. Smeđa kosa prošarana plavim pramenovima
zaklanja joj lice, vjetar puše odnekud, i vidim je kako mi maše
zbogom.
Bobby je izvodio šou prekapajući po hrpi audio-kazeta.
— Već sam krenuo, kauboju — rekoh otkopčavajući alatku.
Pažljivo je gledala dok sam stavljao ruku.
— Možeš li popravljati stvari? — pitala je.
— Što god treba, Automatik Jack će popraviti — pucnuo sam
duraluminijskim prstima.
Izvadila je mali simstim uređaj iza pojasa i pokazala mi
pokidanu šarku na oklopu kazete.
— Sutra — rekoh.
Bože, bože, rekoh sam sebi dok me san tjerao šest katova niže,
na ulicu, kakva će Bobbyjeva sreća biti s ovakvim kolačićem? Kad bi
Bobbvjevi sistemi radili, uskoro bismo se obogatili. Na ulici sam se
nasmiješio, zijevnuo i pozvao taksi.
Kromin se dvorac raspada, blokovi sjenovita leda svjetlucaju i
tamne, proždirani sistemima programerskih grešaka Što jure iz
ruskog programa, kotrljaju se od udara našeg centralnog logičkog
potiska što razara i sam led. Sistemi programerskih pogrešaka
analogni su kibernetskom virusu, samorazmnožavajući i proždrljivi.
Stalno je mijenjaju, usklađeni, rušeći i upijajući Krominu obranu.
Da li smo je već paralizirali ili negdje zvoni zvono, crveno
svjetlo treperi? Zna li ona?
• • •
Frajerica Rikki, tako ju je zvao Bobby, i tih prvih nekoliko
tjedana zacijelo joj se činilo da je sve njezino, da sva ta uzmućkana
paleta, jasna i svijetla pod neonom, čeka nju. Tek se pojavila na
pozornici i milje šetališta i trgova postali su njezini, za šuljanje, sve
su trgovine i klubovi bili njezini, a Bobby je bio tu da je uvede u
divlji, noćni život, u zeznute finese mračnog postojanja, da joj

SIRIUS 8
objasni sve igrače, njihova imena i štosove. Uz njega se osjećala kao
da je kod kuće.
— Što ti se dogodilo s rukom? — upitala me jedne noći u
»Otmjenom gubitniku« dok smo sve troje pili za malim, stolom u
kutu.
— Zmajarenje — rekoh — nesretni slučaj.
— Zmajario je iznad žitnog polja — reče Bobby — iznad mjesta
po imenu Kijev. I tako visi Jack u mraku, pod noćnim zmajčekom, s
pedeset kila radarske opreme među koljenima, a onda mu neki ruski
tupan slučajno otfikari ruku laserom.
Ne sjećam se kako sam promijenio temu razgovora, ali jesam.
Još sam umišljao da me ne brine Rikki, nego to što joj Bobby radi.
Znao sam ga već dugo, od svršetka rata, i znao sam da se koristio
ženskama kao žetonima u igri protiv vremena i gradskih noći; Bobby
Quine protiv sreće. A Rikki se pojavila upravo kada mu je trebalo
nešto da ga pokrene, kada mu je trebao cilj. I zato se nafurao na nju,
kao na simbol za sve što je uvijek želio, a nije mogao imati, za sve
što je imao i nije mogao sačuvati.
Nije mi se dopadalo slušati ga dok govori koliko je voli, a to što
sam znao da on u to vjeruje još je samo pogoršavalo stvari. Bio je
pravi majstor u brzom padanju i brzom oporavku, i tu sam stvar vidio
već sto puta prije. Baš si je mogao naštampati na cvireke znak
SLIJEDEĆA i to zelenim svjetlećim slovima, spreman da ga opali u
prvo zanimjivo lice koje prozuji među stolovima »Otmjenog
gubitnika«.
Znao sam što im radi. Pretvarao ih je u ambleme, znakove na
karti svojeg muljatorskog života, svjetionike koje je mogao slijediti
kroz kavanske noći i neon. Što mu je drugo moglo poslužiti za
orijentaciju? Lovu nije obožavao zbog love same, bar ne toliko da
plazi za njom. Nije ga zanimalo da radi zbog moći i dominira
drugima; mrzio je odgovornost koju donosi moć. U svojoj je vještini
imao nešto bazičnog ponosa, ali to nije bilo dovoljno da ga fura.
Zato su ga furale ženske.
Kad se Rikki pojavila, bilo je to u trenutku kada mu je ženska
bila najpotrebnija. Sve su ga manje šljivili, a lova u igri je šaptala da
se s njim više ne isplati. Trebao mu je jedan veliki pogodak, i to brzo,
jer nije znao ni jedan drugi način života, cio mu je život bio u
muljanju, proračunat na rizik i adrenalin i na tu nadnaravnu jutarnju
hladnoću što stiže kad se svaki pokret pokaže točnim, i kada slatka
hrpica nečije love curi na tvoj račun.

SIRIUS 9
 Došlo je vrijeme da nešto zgrne i nestane; zato mu se Rikki
učinila višom i daljom nego ijedna prije, bez obzira što je bila tu,
živa, potpuno stvarna, čovječna, gladna, podatna, prekrasna,
uzbuđena, možda joj je bilo i dosadno, bila je svakakva — a ja sam
želio urlati na njega ...
Jednog poslijepodneva, otprilike tjedan dana prije nego što sam
otišao u New York da vidim Finna, izišao je. Izišao i ostavio nas u
potkrovlju da čekamo prolom oblaka. Pola neba bilo je zasjenjeno
kupolom koja nikad nije dovršena, pola neba bilo je crno i plavo od
oblaka. Stajao sam kraj radnog stola, gledao u nebo, glupo od vrućeg
poslijepodneva i vlage u zraku, a ona me dotakla, dotakla mi je rame
i centimetar zategnutog ružičastog ožiljka koji ne pokriva moja ruka.
Da me bilo tko drugi tu dodirnuo, završio bi sa slomljenim ramenom
ili vratom ...
Njoj to nisam uradio. Nokti su joj bili crno lakirani, nisu bili
zašiljeni, već oblo podrezani, a lak je bio samo za nijansu tamniji od
karbonske obloge na mojoj ruci. Ruka joj se spustila po mojoj, crni
su nokti klizili po zavarenim slojevima, sve do anodiziranog zgloba
lakta, do zapešća, njezina meka ruka, dječji prsti obuhvatili su moje,
dlan je pritisnula na izbušeni duraluminij.
Drugim je dlanom prešla preko feedback pločica, a cijelo je
poslijepodne kišilo, kapi su bubnjale po čeliku i čađavom staklu
iznad Bobbyjeva kreveta.
• • •
Zidovi leda gube se poput nadzvučnih leptira načinjenih od
sjene. Iza njih je matrica, iluzija beskrajnog prostora. Kao da gledaš
snimku gradnje neke kuće — samo što se snimka vrti unatrag i još je
ubrzana, a ti su zidovi razderana krila.
Pokušavam se sjetiti da su ovo mjesto i ovaj tok samo predstave
nečeg, da nismo »unutra«, u Krominu kompjuteru, da smo samo
povezani s njim, i da simulator matrica u Bobbyjevu potkrovlju
proizvodi tu iluziju... Centralni podaci se pojavljuju, izloženi i
ranjivi... Ovo je druga strana leda, matrica kakvu nikad nisam vidio,
to je ono što petnaest milijuna legalnih operatera vide svakodnevno i
ne misle o tome.
Centralni podaci se dižu nad nama poput okomitih teretnih
vlakova, kodirani bojama za ulaz. Sjajni prioriteti, nemoguće sjajni u
tom proizrnom ništavilu, povezani bezbrojnim horizontalama, dječje
plavim i ružičastim.
Ali led još sakriva nešto u samom centru: to je srce svog

SIRIUS 10
Kromina bogatstva, čisto srce ...
Bilo je kasno poslijepodne kad sam se vratio iz njujorške
kupovine. Nebo nije bilo baš svijetlo, ali na Bobbyjevu monitoru je
svjetlucao dvodimenzionalni prikaz nečijih kompjuterskih obrana,
neonske crte istkane poput secesijskog saga. Isključio sam konzolu i
monitor je potamnio.
Rikkine stvari bile su razbacane po radnom stolu, iz najlonskih
torbi ispadala je odjeća i šminka, bio je tu par crvenih kaubojskih
čizama, audio-kazete, bili su tu japanski časopisi o simstim
zvijezdama. Sve sam to hitnuo pod stol, skinuo ruku, zaboravljajući
da mi je program što sam ga donio od Finna u desnom džepu od
jakne, pa sam morao petljati lijevom rukom dok ga nisam izvadio i
stavio u urarski škripac.
Moja alatka doima se poput ručice na gramofonu, onom koji
svira na starinske ploče, a osnova mu je pod prozirnim zaštitnikom.
Ono što bi bila zvučnica na tim starim gramofonima kod mene je dio
dugačak otprilike centimetar. Ali to me ne zanima dok prikapčam
kablove na batrljak — zanima me povećanje, jer crno-na-bijelo, eto
moje ručice četrdeset puta veće.
Prekontrolirao sam alatku i uzeo laser. Bio mi je malo težak, pa
sam smanjio svoj senzor težine na otprilike četvrtinu kilograma za
gram i prionuo na posao. Pod povećanjem od četrdesetak puta rub
kazete s programom doimao se kao bok teškog kamiona.
Trebalo mi je osam sati da ga provalim; tri sata s ručicom,
laserom i stotinjak paralelnih programa, dva sata telefoniranja vezi u
Coloradu, tri sata da provrtim disk koji mi je mogao prevesti osam
godina stari ruski tehnički jezik.
Ćirilički alfanumerici počeli su se kotrljati niz monitor, na pol
puta se pretvarajući u engleski. Bilo je dosta praznina, ondje gdje je
rječnik naletio na specijalizirane vojne akronime koje sam kupio od
svoje veze u Coloradu, ali stekao sam neki dojam o tome što sam
kupio od Finna.
Osjećao sam se kao klinac koji je otišao kupiti britvu, a došao
kući s neutronskom bombom.
Opet sam popušio, mislio sam. Kog će mi boga neutronska
bomba za uličnu šoru? Stvarčica pod zaštitnikom nije bila baš za
mene. Nisam čak znao ni gdje da je se otarasim, gdje da potražim
kupca. Netko je to znao, ali taj je bio mrtav, netko a Porsche satom i
lažnim belgijskim pasošem, no, u takvim se krugovima nikad nisam
muvao. Finnove lopuže iz provincije puknuli su nekog tko je imao

SIRIUS 11
vrlo tajnovite veze.
Program u urarskom škripcu bio je ruski vojni ledolomac,
program virus-ubojica.
• • •
U zoru se Bobby vratio sam. Ja sam zaspao s vrećicom sendviča
u krilu.
— O'š klopat? — upitao sam ga, još sanjiv, pružajući mu
sendviče. Sanjao sam o programu, o valovima gladnih programskih
grešaka i oponašajućih potprograma; u snu, to je nalikovalo na neku
životinju, bezobličnu i lebdeću.
Gurnuo je sendviče u stranu dok je prilazio konzoli; ukopčao je
kompjuter. Na ekranu je zasvijetlila komplicirana slika koju sam
vidio tog poslijepodneva. Lijevom sam rukom istrljao san iz očiju,
jer to je jedna od stvari koju ne mogu uraditi desnicom. Bio sam
zaspao pokušavajući se odlučiti da li da mu kažem o programu.
Možda bih ga trebao prodati sam, zadržati novac, poći na kakvo
mjesto, pitati Rikki da krene sa mnom.
— Čije je to? — upitao sam.
Stajao je u crnom pamučnom dresu, stara kožna jakna bila mu je
prebačena preko ramena poput pelerine. Nije se brijao nekoliko dana
i izgledao je mršaviji nego inače.
— Kromino — reče on.
Ruka mi se zgrčila, počela kuckati, strah je prošao kroz
mioelektrične veze i karbonske pločice. Ispustio sam sendviče, uvelo
povrće i svijetložute odreske mlječnog proizvoda na nepometeni
drveni pod.
— Potpuno si lud — rekoh.
— Ne — reče on — misliš da je skužila? Nije. Inače bi već bili
mrtvi. Ufurao sam se u njezin sistem preko trostruko sigurnog
sistema za iznajmljivanje u Mombasi i preko alžirskog komsata.
Znala je da netko virka, ali nije mogla slijediti trag.
Ako je Kroma slijedila Bobbyjev upad u njezin led, bilo bi bolje
da smo mrtvi. No, vjerojatno je imao pravo, inače bi me već bilo po
cijelom New Yorku.
— Zašto nju, Boby? Reci mi bar jedan razlog ...
Kroma. Vidio sam je možda desetak puta u »Otmjenom gu-
bitniku«. Možda je posjećivala siromašnu četvrt ili provjeravala
stanje čovječanstva, stanje kojem nije baš težila. Slatko, malo
srcoliko lice s parom najzločestijih očiju koje možete zamisliti.
Doimala se kao četrnaestogodišnjakinja otkako je ljudi znaju,

SIRIUS 12
potpuno izvan normalnog metabolizma, na nekom teškom programu
seruma i hormona. Bila je gadna mustra kakvu ulica nije nikad više
stvorila, ali ona ionako više nije pripadala ulici. Bila je jedna iz
klape, član s dobrim položajem u lokalnoj mafiji. Pričalo se da je
počela kao dilerica, u doba kada su sintetički pituitarni hormoni bili
zabranjeni. Ali nije morala prodavati hormone dugo vremena. Sada
je bila vlasnik »Kuće plavih svjetala«.
— Quine, stopostotno si lud. Reci mi jedan normalan razlog da
imamo tu stvar na ekranu. Trebao bi se je otarasiti i to sada...
— Razgovarao sam u »Gubitniku« — reče on skidajući jaknu —
s Crnim Myronom i Vranom Jane. Jane zna sve o seksu, veli da je u
tome poslu sva lova. Svađala se s Myronom da Kroma kontrolira
prihode u »Plavim svjetlima«, a ne da figurira za Klapu.
— Bobby, Klapa — rekoh — ta se riječ koristi. Možeš li to
shvatiti? Nema zezancije s momcima Klape, sjećaš se? Zato još
hodamo na dvije noge.
— Zato smo i ostali siromašni, kompa. — Nagnuo se u po-
kretnoj stolici nad konzolu, otkopčao dres i počešao se po mršavim
bijelim prsima. — Ali možda još ne zadugo.
— A ja mislim da je naše partnerstvo zauvijek raskinuto.
Onda mi se nasmiješio. Bio je to uistinu luđački smiješak, divlji i
usredotočen, i tog sam trenutka znao da mu se živo fućkalo za
umiranje.
— Slušaj — rekoh — imam nešto novca. Zašto ga ne uzmeš i
Odeš podzemnom do Miamija, uhvatiš let za Montego Bay? Treba ti
odmor, čovječe. Moraš se malo srediti,
— Jack — reče on, kucajući po tastaturi — sređeniji sam nego
ikad prije.
Neonski sag na ekranu zadrhti i probudi se kako je u njega ušao
animacijski program, linije leda plele su se hipnotičkom
frekvencijom poput žive mandale. Bobby je i dalje lupkao i kretanje
se uspori; oblik se rastoči, postade manje kompliciran i pretvori se u
alternaciju između dva jasna oblika. Prvoklasan posao, a ja sam
mislio da više nije tako dobar.
— Evo — reče — vidiš? Čekaj. Evo ga. Evo ga opet. Teško ga
je opaziti. To je to. Pojavljuje se svaki sat i dvadeset minuta, kao
trenutni prijenos do njihova komsata. Mogli bismo godinama živjeti
od onoga što im ona plaća tjedno u negativnim kamatama.
— Čiji je to komsat?
— Ciriški. Njezinih bankara. To je njezina štedna knjižica, Jack.

SIRIUS 13
Tamo odlazi novac. Vrana Jane je imala pravo.
I dalje sam stajao. Ruka mi je prestala kuckati.
— Pa, što si obavio u New Yorku, kompiću? Imaš li nešto što bi
mi pomoglo da srežem njezin led. Trebat će nam što god možemo
nabaviti.
Gledao sam ga u oči, suzdržavajući se da ne pogledam ručicu i
urarski škripac. Pod poklopcem je bio ruski program.
Divlje karte, promjenljiva sreća.
— Gdje je Rikki? — pitao sam ga, prilazeći konzoli, pre-
tvarajući se da proučavam oblike na ekranu.
— S prijateljima — slegne ramenima — klinci, svi su ufurani u
simstim. — Odsutno se nasmiješio. — Napravit ću to zbog nje.
— Razmislit ću o ovome, Bobby. Ako hoćeš da se vratim, ne
diraj ništa.
— Radim to zbog nje — rekao je dok su se vrata zatvarala za
mnom. — Znaš da je tako.
• • •
Dolje, dolje, program je tobogan kroz blijedi labirint sjenovitih
zidova, sivih katedralskih prostora između svijetlih tornjeva. Punom
brzinom.
Crni led. Ne misli o njemu. Crni led.
Puno se priča u »Otmjenom gubitniku«; crni led je dio
mitologije. Led koji ubija. Ilegalan, ali zar nismo svi mi? Neka vrst
povratnog neurološkog oružja, a s takvim se povežeš samo jednom.
Poput neke odurne Riječi koja izjeda um iznutra. Poput epileptičkog
grča koji traje i traje dok više ništa ne ostane...
A mi krećemo u dubinu Kromina dvorca.
Pokušavam se sabrati, jer mi naglo nestaje daha, osjećam
mučninu, živci mi popuštaju. Strah me je hladne Riječi koja čeka
tamo dolje u mraku.
• • •
Izišao sam i potražio Rikki; našao sam je u kafiću s dečkom koji
je imao »Sendai« oči, napol zacijeljeni šavovi širili su mu se kao
ožiljci iz očnih duplji. Ona je imala na stolu otvoreni svjetlucavi
katalog, iz kojeg se s tuceta fotografija osmjehivala Tally Isham,
djevojka sa »Zeiss Ikon« očima.
Njezin mali simstim uređaj bila je jedna od stvari koje sam
turnuo pod radni stol prošle noći, a popravio sam ga dan nakon što
sam je upoznao. Provodila je sate uključena u njega, s kontaktnom
trakom oko čela poput sive plastične tijare. Tally Isham bila je

SIRIUS 14
njezina omlijena zvijezda i s kontaknom trakom na čelu ona je
nestala negdje u snimljenim osjećajima najveće zvijezde simstima.
Stimulirani stimulusi: svijet — ili barem njegovi zanimljivi dijelovi
— kako ih doživljava Tally Isham. Tally je jurila u crnom Fokker
avionu preko pustara Arizone. Tally je ronila u rezervatu otoka Tuk.
Tally se kretala po tulumima sa superbogatašima na privatnim
grčkim otocima, gdje su male bijele luke kičasto jasne u zoru.
Zapravo, dosta je nalikovala na Tally, isti ten i jagodice. Meni se
činilo da Rikki ima jača usta. Ona nije željela biti Tally Isham, ali je
čeznula za njezinim poslom. To joj je bila ambicija, da uđe u
simstim. Bobby se na to samo smijao. Zato je meni pričala o tome.
— Kako bih izgledala s parom ovakvih? — pitala bi, držeći stranicu
s fotografijom Tally Isham i njezinim plavim »Zeiss Ikon« očima do
svojih žuto-smeđih očiju. Već je dvaput operirala rožnice, ali to nije
bilo dovoljno. Htjela je Ikonke. Marka zvijezda. Vrlo skupe.
— Još tražiš oči? — upitao sam je dok sam sjedao.
— Tigar ih je upravo dobio — reče ona. Djelovala mi je umorno.
Tigar je bio toliko zadovoljan svojim Sendaikama da se morao
smiješiti, ali sumnjam da bi se inače smiješio. Izgledao je uobičajeno
dobro, kao svatko nakon sedmog posjeta kirurškom butiku;
vjerojatno će provesti ostatak života doimajući se otprilike kao
medijska zvijezda pojedine sezone — ne baš kopija, ali ne i nešto
originalno.
— »Sendai«, je li? — nasmiješio sam se i ja njemu.
On kimne. Promatrao sam ga dok me pokušavao odmjeriti kako
je mislio da profesionalne simstim zvijezde promatraju. Pretvarao se
da snima. Činilo mi se da predugo gleda moju ruku. — Bit će izvrsne
za periferno gledanje kad mišići zacijele — reče on, a ja spazih kako
pažljivo posiže za šalicom duplog espressa. »Sendai« oči su poznate
po greškama u percepciji dubine i neprilikama s garancijom, između
ostalog.
— Tigar sutra odlazi u Hollywood.
— A onda možda u Chiba City, zar ne? — nasmiješio sam mu
se. Nije mi odvratio smiješak. — Imaš ponudu, Tigre? Poznaš kojeg
agenta?
— Samo provjeravam — reče on tiho. Tada ustade i ode. Na
brzinu se oprostio s Rikki, ali ne i sa mnom.
— Ovom ce se klincu vidni živci početi kvariti možda već za
šest mjeseci. Znaš to, Rikki? Te Sendaike su zabranjene u Engleskoj,
Danskoj, u mnogim zemljama. Ne možeš nadomjestiti živce.

SIRIUS 15
 — Hej, Jack, nemoj mi držati predavanje. — Uzela je jednu od
mojih kifli i grickala je s kraja.
— Mislio sam da sam tvoj savjetnik, mala.
— Daa. Pa, Tigar nije baš bistar, ali svi znaju za Sendaike.
Jedino si njih može priuštiti. Riskira. Ako dobije posao, može ih
zamijeniti.
— Ovima? — pokazao sam na »Zeiss Ikonov« katalog. — To
stoji, Rikki. Dovoljno si pametna da se ne upustiš u takav rizik.
Ona kimne.
— Hoću Ikonice.
— Ako ideš Bobbyju, reci mu da se smiri dok se ne čujemo.
— U redu. Posao?
— Posao — rekoh. Ali bilo je to ludilo.
Popio sam kavu, i ona je pojela moje pecivo. Tada sam je
otpratio do Bobbyjeva potkrovlja. Telefonirao sam petnaest puta,
svaki put iz druge govornice.
Posao. Čisto ludilo.
Jednom riječi, trebalo nam je šest tjedana da pripremimo
provalu, šest tjedana tokom kojih mi je Bobby pričao koliko je voli.
Radio sam što sam više mogao, samo da to ne slušam.
Većina posla sastojala se od telefonskih razgovora. Svaki od
mojih prvih petnaest neizravnih razgovora stvorio je novih petnaest.
Tražio sam posebnu uslugu, za koju smo Bobby i ja mislili da nužno
spada u tajnu svjetsku ekonomiju i koja nema više od pet mušterija
odjednom. Takva se usluga nikad ne reklamira.
Tražili smo nešto najteže, praonicu novca sposobnu da očisti
superlovu u gotovini, prenese je i onda zaboravi o tome.
Nijedan od razgovora nije koristio, jer naposljetku me je Finn
uputio na ono što nam je trebalo. Otišao sam u New York potražiti
određenu spravicu, jer bismo inače bankrotirali plaćajući sve one
pozive.
Izložio sam mu problem što sam mogao uvijenije.
— Macao — reče on.
— Macao?
— Obitelj Long Hura. Burzovni mešetari.
Imao je i njihov broj. — Ako ti treba paravan, pitaj nekog tko je
već paravan.
Obitelj Long Hum bila je tako podmukla da je moj suptilni prilaz
problemu izgledao kao taktički atomski rat. Bobby je dvaput morao
letjeti u Hong Kong da dogovori posao. Brzo nam je nestajalo novca.

SIRIUS 16
Još ne znam zašto sam pristao na sve to; bojao sam se Krome, a
nikada nisam bio baš toliko željan da se obogatim.
Pokušavao sam si reći da je dobra ideja popaliti »Kuću plavih
svjetala«, jer to je mjesto uistinu bilo jezovito — no, nije mi
uspijevalo. Nisu mi se dopadala »Plava svjetla«; tamo sam proveo
jednu nevjerojatno depresivnu večer, ali to nije isprika za ono što
smo htjeli uraditi Kromi. Zapravo, napol sam sumnjao da ćemo
poginuti prilikom pokušaja. Čak i s tim ubojitim programom, šanse
nisu bile na našoj strani.
Bobby je bio udubljen u pisanje serije komandi koje ćemo
ubaciti u sami centar Kromina kompjutera. To će biti moj posao, jer
Bobbyjeve će ruke biti pune dok bude pokušavao obuzdati ruski
program, da ovaj ne krene ravno u ubijanje. Bio je prekompliciran za
nas da ga preradimo, pa će ga on pokušati zadržati one dvije sekunde
koje su meni potrebne.
Dogovorio sam posao s uličnim štemerom, imenom Miles. On će
pratiti Rikki te noći kada budemo radili, držat će je na oku i
telefonirati mi u određeno vrijeme. Ako me nema, ili ako mu ne
odgovorim na određen način, rekao sam mu, neka je zgrabi i stavi na
prvi vlak iz grada. Dao sam mu omotnicu s novcem i porukom za
nju.
Bobby nije o tome mislio kako će se stvari odvijati ako
zeznemo. Stalno je govorio da je voli, kamo će poslije ići, kako će
trošiti novac.
— Prvo joj kupi par Ikonica, čovječe, ona ih želi. Ozbiljno je
ufurana u simstim.
— Hej — reče on, dižući oči s tastature — neće morati raditi.
Uspjet ćemo, Jack. Ona mi donosi sreću. Više nikada neće morati
raditi.
— Donosi ti sreću — rekoh. — Ja nisam bio sretan. Ne sjećam
se kada sam bio sretan. Jesi li vidio svoju sreću nedavno?
Nije, a nisam ni ja. Obojica smo bili prezaposleni.
Nedostajala mi je. To me podsjetilo na onu noć u »Kući plavih
svjetala«, jer tada mi je nedostajala neka druga. Prvo sam se napio, a
onda sam žestoko udario po vazopresinskirn inhalatorima. Ako se
ženska do koje ti je stvarno stalo odluči da te ostavi, cuga i
vazopresin su vrhunska stvar u mazohističkoj farmakologiji; cuga te
rasplače, a vazopresin te tjera na sjećanje, i to se stvarno sjećaš
svega. Klinički, ta se stvar koristi protiv staračke amnezije, ali na
ulici se koristi za druge stvari. I tako sam dobio ultrajki

SIRIUS 17
ponovnidoživljaj loše stvari; neprilika je u tome što loše dobiješ
zajedno s dobrim. Sjećao sam se svega — životinjske ekstaze, što je
ona rekla na to i kako je otišla i nije se okrenula.
Ne sjećam se kako sam odlučio da odem u »Plava svjetla«, ni
kako sam stigao donde, u kuću tihih hodnika, bio je ondje i slap, ili je
to bio samo hologram slapa. Imao sam puno novca te noći: netko je
Bobbyju dobro platio da na tri sekunde otvori nečiji led.
Čini mi se da se nisam sviđao tipovima na ulazu, ali im je lova
izgledala u redu. Morao sam još dosta popiti prije nego napravim ono
zbog čega sam došao. Onda sam barmenu prodao neki štos o
prikrivenim nekrofilima, pa ni to nije upalilo. Onda me neki golemi
tip uporno zvao »ratnim herojem«, a to mi se nije dopalo. Čini mi se
da sam mu pokazao nekoliko štosova s rukom prije nego su se svjetla
ugasila i probudio sam se dva dana kasnije u spavaćem modulu na
nekom drugom mjestu. I sjedio sam na uskom pjenastom madracu i
plakao.
Ima i gorih stvari od usamljenosti. Ali stvar koju prodaju u
»Plavim svjetlima« toliko je popularna da je gotovo legalna.
U samom srcu tame, u samom centru, sistemi pogrešaka paraju
tminu virovima svjetla, prozirne oštrice odlaze od nas, vrteći se;
lebdimo u središtu nijeme usporene eksplozije, komadići leda
otpadaju zauvijek, a Bobbyjev glas stiže kroz svjetlosne godine
elektronske iluzije bezdana.
— Spali tog gada. Ne mogu zadržavati...
Ruski program se diže između tornjeva podataka i briše bojice.
A ja uključujem Bobbyjev kućni program u središte Kromina
hladnog srca. Trenutni prijenos se uključuje, puls zbijene informacije
šiba ravno, pokraj zgusnutih tornjeva tame, to je ruski program, a
Bobby se bori da kontrolira tu ključnu sekundu. Još neoblikovana
sjenovita ruka posiže iz tamnog tornja, ali prekasno. Uspjeli smo.
Matrica se sklapa oko mene poput origamija.
A potkrovlje smrdi na znoj i izgorene spojeve.
Učinilo mi se da čujem Kromu kako vrišti sirovim metalnim
krikom, ali to je nemoguće.
• • •
Bobby se smijao suznih očiju. Mjerač vremena u kutu monitora
pokazivao je da je prošlo 07:24:05. Trebalo nam je manje od osam
minuta da je popalimo.
Opazio sam da se ruski program rastopio u proreze.
Najveću hrpu s Kromina ciriškog računa poslali smo tucetu

SIRIUS 18
dobrotvornih organizacija na svijetu. Bilo je tamo previše novca da
ga sami popalimo i znali smo da je moramo slomiti, uništiti ili će
nam sjesti za vrat. Uzeli smo manje od deset posto i poslali ravno
Long Hum u Macao. Od toga, oni su uzeli šezdeset posto, a ostatak
nam poslali preko zamumuljenog dijela hongkonške burze. Prošlo je
sat vremena prije nego je novac počeo stizati na dva računa koja smo
otvorili u Zürichu.
Gledao sam kako se ništice gomilaju iza besmislene brojke na
monitoru. Bio sam bogat.
A tada je zazvonio telefon. Javio se Miles. Gotovo sam
zaboravio lozinku.
— Hej, Jack, čovječe, ne kužiš... U čemu je stvar? S tom tvojom
curom, mislim? Ima nečeg čudnog ...
— Što? Reci mi.
— Slijedio sam je, kao što si rekao, uvijek iza nje, a da me ne
vidi. Otišla je do »Gubitnika«, malo ostala, a zatim na podzemnu.
Otišla je u »Plava svjetla« ...
— Kamo je otišla?
— Na pokrajna vrata. Samo za zaposlene. Ni u snu ne bih mogao
proći kraj njihovih stražara.
— I sada je ondje?
— Nije, čovječe, izgubio sam je. Ovdje je ludnica, čini se da su
zatvorili »Plava svjetla«, i to zauvijek, sto alarma tule, svi trče,
pajkani su u teškoj opremi... Svašta se događa, razni tipovi u
odijelima, advokati, automobili sa službenim tablicama...
— Miles, kamo je otišla?
— Izgubio sam je, Jack.
— Slušaj, Miles, zadrži lovu iz koverte, kužiš?
— Ozbiljno? Čuj, stvarno mi je žao, ja ... Spustio sam slušalicu.
— Ćekaj dok joj kažemo — govorio je Bobby trljajući se
ručnikom po prsima.
— Reci joj sam, kauboju. Ja idem prošetati.
Izišao sam u noć i neon, pustio sam da me gomila ponese, bio
sam slijep, htio sam biti samo djelić velikog organizma, još samo
jedan od plutajućih komadića svijesti pod nebom. Nisam mislio,
samo sam stavljao nogu pred nogu, ali uskoro sam počeo misliti i sve
mi je postalo jasno. Trebao joj je novac.
Mislio sam i o Kromi. Kako smo je uništili, ukokali, kao da smo
joj prerezali grlo. Noć koja je mene nosila preko trgova i šetališta nju
će loviti, a nije se imala gdje sakriti. Koliko li je njezinih neprijatelja

SIRIUS 19
samo u ovoj gomili? Koliko će njih krenuti, sada kada ih više ne
sputava strah od njezina novca? Popalili smo joj sve što je imala.
Našla se ponovo na ulici. Sumnjao sam da će preživjeti do zore.
Napokon sam se sjetio kafića, onog u kojem sam vidio Tigra.
Njezine su tamne naočale govorile sve, velika tamna stakla s
umrljanim tragom od ruža u kutu jednog stakla. — Hej, Rikki —
rekoh, spreman kada ih je skinula.
Plave. Tally Isham plave. Jasno se vidio natpis po kojemu su
poznate, svaka je zjenica bila okružena malim slovima ZEISS IKON,
poput zlatnih točkica.
— Prekrasne su — rekoh. Šminka je prekrivala ogrebotine. U
tako dobrom poslu nema ožiljaka. — Zaradila si lovu.
— Jesam. — Onda je zadrhtala. — Ali više neću, bar ne na taj
način.
— Mislim da to mjesto više ne radi.
— Oh. — Lice joj je bilo potpuno mirno. Nove plave oči bile su
vrlo mirne i duboke.
— Nema veze. Bobby te čeka. Upravo smo potegnuli dobru
lovu.
— Ne. Moram ići. Znam da on to neće razumjeti, ali moram ići.
Kimnuo sam, gledajući svoju ruku kako se diže da primi njezinu;
ta ruka kao da nije bila dio mene, ali ona se držala za nju kao da jest.
— Imam kartu do Hollywooda. Tigar zna neke ljude d kojih
mogu ostati. Možda ću otići u Chiba City.
Imala je pravo za Bobbyja. Vratio sam se s njom. Nije razumio.
Ali već je poslužila svojoj svrsi, što se Bobbyja tiče, i želio sam joj
reći neka ne žali za njim, jer sam vidio da joj je žao. Nije čak ni
izišao u hodnik pošto je spremila stvari. Odnio sam joj torbe i
poljubio je, pokvario joj šminku nešto se u meni podiglo, poput
ubojitog programa kada se dignuo iznad Krominih podataka. Na
trenutak sam izgubio dah i nisam nalazio riječi. A ona je morala na
avion.
Bobby je bio sklupčan u stolici pred monitorom, zureći u svoj
niz ništica. Imao je naočale na očima i znao sam da će večeras biti u
»Otmjenom gubitniku«, provjeravati situaciju, željan da ugleda znak,
čekajući nekog da mu kaže kakav će mu novi život biti. Po meni,
neće mu biti mnogo drukčiji. Možda ugodniji, ali on će uvijek čekati
novu kartu.
Pokušavao sam ne zamisliti je u »Kući plavih svjetala«, kako
radi u trosatnim smjenama, u stanju sličnom dubokom snu, dok joj se

SIRIUS 20
tijelo i uvjetovani refleksi brinu o poslu. Mušterije se nikada ne žale
da se pretvara, jer to su bili stvarni orgazmi. Ali ona ih je osjećala,
ako ih je uopće osjećala, kao slabe srebrne plamičke negdje na rubu
sna. Da, to je toliko popularna stvar da je skoro legalna. Mušterije su
razapete između želje za nekim i želje da budu sami, a tako se ta
stvar zvala i prije nego što je neuroelektronika omogućila da dobiju
oboje.
Uzeo sam telefon i nazvao njezinu avio-kompaniju. Rekao sam
njezino pravo ime i broj leta. — Zamjenjuje ga — rekoh — letom za
Chiba City, Da, tako je, Japan. — Gurnuo sam svoju kreditnu karticu
u prorez i otipkao broj svoje legitimacije. — Prvim razredom. —
Čulo se udaljeno zujanje dok su provjeravali stanje mog računa. —
Povratnu kartu, molim vas.
Vjerojatno je povratnu turu podigla u novcu ili je nije ni trebala,
jer nikad se nije vratila. I ponekad, kasno noću, prolazim pokraj
izloga s posterima najnovijih simstim zvijezda koje zure u mene
prekrasnim, identičnim očima na tim skoro jednakim licima, i
ponekad su oči njezine, ali nikada, nikada nijedno lice nije kao
njezino, i vidim je na rubu tog uskomešanog grada, u noći i ona mi
maše zbogom.
Objavljeno posredstvom G. P. A. München

SIRIUS 21
 Neven Antičević

ČAROBNJAK
CYBERLANDA
(Portret W. Gibsona, uz naslovnu priču)

Ovogodišnji dobitnik nagrade Nebula za najbolji roman objav-

ljen u 1984. jest William Gibson. Dodijeljena mu je za njegov prvi
roman »Neuromancer«. To je već druga godina uzastopce da Ame-
ričko udruženje pisaca znanstvene fantastike svoju godišnju nagradu
daju mlađim piscima (lani ju je dobio David Brin za svoj drugi
roman »Zvjezdana plima raste«).
»Neuromancer« je objavljen srpnja 1984. u novopokrenutoj
ediciji »Ace SF Special«, koju uređuje Terry Carr, uz Davida
Hartwella zacijelo najbolji američki urednik znanstvene fantastike.
Carr je od 1968. do 1971. bio i urednik prve »Aceove« serije i za to
vrijeme objavio niz romana koji su poslije postali klasici žanra
(»Lijeva ruka tame« Le Gui-nove, »Obred inicijacije« Panshina,
»Godina tihog sunca« W. Tuckera itd). Novom serijom publici je
predstavio nekoliko mladih autora (Gibson, Robinson, Shepard,
Walldrop), čiji su prvi romani zauzeli četiri od pet prvih mjesta na
»Locusovoj« listi najboljih prošlogodišnjih debitantskih ostvarenja.
Već svojom prvom pripovjetkom William Gibson je nagovijestio
da će svoj literarni izraz tražiti u spoju ljudskih osjećaja i hladne
tehnologije sutrašnjice. Vignjeta »Fragmenti hologramske ruže«
objavljena je u kolovozu 1977. kao naslovna priča u trećem broju
malo poznatog poluprofesionalnog magazina »Unearth«. Taj
tromjesečnik, koji je izdržao samo dvije godine, imao je častan
zadatak da objavljuje samo prve radove mladih pisaca i prve prodane
pripovijetke poznatih autora SF-a, tako da su osim Gibsona u njemu
svoje prve radove objavili od njega danas mnogo poznatiji pisci kao
Rudy Rucker i Somtow Suchartikul.
Mjesto među SF-piscima Gibson je međutim stekao tek
objavljivanjem serije priča u magazinu »Omni« u posljednjih pet

SIRIUS 22
godina. U tom razdoblju objavljene su njegove najbolje pripovijetke
»Johnnv Mnemonic« (Omni 5/81). »Hinterlands« (10/81), »New
Rose Hotel« (7/84) i »Burning Chrome(7/82), koja je te godine bila
predložena za Nebulu i uvrštena u kolekciju najboljih SF-priča
objavljenih u SAD. Tom pričom »Sirius« prvi put predstavlja
Williama Gibsona domaćoj publici.
Ime prvog Gibsonova romana »Neuromancer« spoj je riječi
neuron (živac) i nekromancer (čarobnjak koji se bavi magijom
mrtvih), a ujedno je i naziv jedne od dviju umjetnih inteligencija,
vrlo pametnih samostalnih kompjutora koji su spirutus movens ovog
romana, iako se ista sintagma može s jednakim opravdanjem dati u
glavnom junaku. Henry Dorsett Case je »jahač« Cyberlanda, svijeta
mikročipova i baza podataka u kojem mladi ljudi posebnih
sposobnosti, uz ostalo, čine i razna zakonom zabranjena djela, poput
provale u industrijske datoteke ili preusmjeravanja značajnih svota
novca s jednog računa na drugi, po mogućnosti vlastiti, i slično. U
tomu ih obično sprečavaju specijalni kompjutorski programi nazvani
LED — logički elektronski detektori, koje »jahači« pokušavaju
razoriti takozvanim »virusima«, posebno izrađenim programima za
razbijanje odbrambenih funkcija u kompjutorima. U takvom malom
tajnom ratu između »jahača« i kompjutora katkad ima i mrtvih.
Naime, postoji i ilegalni crni LED, program koji ubija svakoga tko je
dovoljno glup i radoznao da ga aktivira. LED-ovi uzrokuju strujni
udar izravno u mozak, kroz kranijalnu utičnicu na koju se jahači
priključuju uz svoje simultatore kompjutorske matrice. Taj je udar
dovoljan da prouzroči smrt. Jedan od rijetkih »jahača« koji su
preživjeli susret s crnim LED-om jest pokojni Caseov učitelj McCoy
Pauley poznatiji pod nadimkom Dixie »Ravnalo« (aluzija na signal
koji se javlja na monitoru pri prestanku rada mozga). Uz pomoć
kompju-torski rekonstruirane matrice Pauleyjeve ličnosti Case mora
probiti jedan od najjačih LED-ova inteligentnog kompjutora
tajanstvene tvrtke Tessier Ashpool S. A., koja je vlasnik mondenog
odmarališta u orbiti oko Zemlje.
Da bi uopće počeo svoj zadatak, Case prvo mora biti Izliječen od
teške bolesti živčanog sustava kojom su ga zarazili bivši poslodavci
kad ih je pokušao prevariti. Da bi uspio izvršiti zadatak, Caseu
pomažu djevojka Molly, prelijepi kibernetizirani stroj za ubijanje i
istovremeno Caseova ljubavnica tokom zajedničkog posla; Riviera,
holoprojektor na dvije noge, patološki izdajica; Finn, sveznajući
vlasnik tvrtke Metro Holografix; čopor kompjutorskih terorista,

SIRIUS 23
članova udruženja Panther Moderns; grupa rastafarijanaca u orbiti;
kineski vojni »virus« Kuang Grade Mark 11; par turista u lovu na
egzotična iskustva i tajanstveni entitet koji se naziva »Wintermute«.
Treba još dodati da je direktni Caseov nalogodavac bivši komandos o
kojem se zna da je dio života proveo kao neizlječivo lud u
francuskom sanatoriju i da se vlasnici tvrtke Tessier Ashpool
kloniraju.
Gibson vodi radnju vratolomnim tempom, tako da čitalac hvata
njezine niti tako reći u trku, jureći s glavnim junacima s kraja na kraj
svijeta (i šire!). Njegov je način izražavanja nabijen, sažet, s
mnoštvom tehnoloških kovanica, te djeluje poput kaskade
nebrušenog dragog kamenja. Gibson je očito još daleko od
majstorstva u literarnom pogledu, ali njegova sirova snaga koja izbija
iz svakog retka, njegova kontrolirano usmjerena mašta koja anticipira
svijet kompjutorske sutrašnjice s početka slijedećeg stoljeća i
furiozno spletena radnja osnovne su kvalitete koje su ovom romanu
uz Nebulu donijele i »Dickovu memorijalnu nagradu« za najbolji
roman objavljen u džepnom izdanju u 1984. godini.
Gibsonove su priče međusobno povezane istim okvirom,
događaju se u istom prostoru i vremenu, već u prvoj priči spominje
se Sendai kompjutor, a događaji u Cyberlandu i odiozni LED-ovi
prominentni su faktori u »povijesti budućnosti« ovoga autora. Finn,
jedan od sporednih glavnih likova u »Neuromanceru«, pojavljuje se i
u priči »Burning Chrome«, Caseova djevojka Molly glavna je
junakinja priče »Johnny Mnemonic« itd.
Tridesetšestogodišnji Gibson živi i radi u Vancouveru, iako je
rođeni Amerikanac. Pokušao je izbjeći vojnu obavezu izdajući se za
teškog narkomana, a kad su ga usprkos tomu regrutirali, odselio se u
Kanadu. Za Gibsonov izostanak s vijetnamskog ratišta najzaslužniji
je Robert Heinlein i njegov roman »Starship troopers« (»Svemirski
komandosi«). Pročitavši roman, kao četrnaestogodišnji dječak,
Gibson je mudro zaključio da »tu nešto smrdi« i taj je stav zadržao
do danas. Za one koji ne znaju, spomenuti je Heinleinov roman jedno
od najmilitantnijih djela u povijesti SF-žanra.
Trenutačno Gibson dovršava roman »The Log of Mustang
Sally« (za koji kaže da je space opera u stilu Josepha Conrada), te
nastavak »Neuromancera« s naslovom »Count Zero«.

SIRIUS 24
SCAN i OCR: Sekundica
Ispravka: elite
Prelom: MasterYoda
www.sftim.com

Vasilij Golovačov

SIRIUS 25
 Derevo
Prevela Irena Lukšić

Drvo
Gigantska oštrica eksplozije razrezala je ekran, rasjekla pult, raz-
bacala uokolo ljude, udarila u zid kabine i razbila je u krivudavoj
liniji.
Brzo su se osvijestili: prvi Diego Virt, zatim Grehov, pa Mišin.
Jedino se Saša Leh, s nadimkom Palčić, nije micao, raširivši preko
razbijenog pulta velike ruke.
Diego se izvukao ispod postolja, uzletio prema stropu kabine —
nastalo je bestežinsko stanje — došao do pulta i nagnuo se nad Sašu.
Za nekoliko dugih sekundi okrenuo je blijedo lice i prošaptao samo
usnama:
— Mrtav!
Nitko od njih nije znao uzrok katastrofe, čak niti Mišin, jedini
teoretičar i praktičar trenutne TF-veze među posadom: tek nedavno
zaposlio se u Spasilačkoj službi. Prvi njegov let u sastavu spasilačke
patrole počeo je katastrofom u kojoj je stradao sam spasilački brod.
Mišin je vjerovao da je prijem TF-stanica na neki neobičan način
ispala iz rezonance i da je to uzrok kvara, no takva se pretpostavka
nije mogla dokazati, pa je šutio.
Njihov mali brodić bio je oštećen gotovo potpuno: koordinator
nije radio, navigacijski sistemi također. Već za sat, možda dva
pregledali su bočne ekrane koji su ostali cijeli, ali nisu dobili više
informacija o stanju. S lijeve je strane po pramcu broda mutno
svijetlila runasta slika tamnocrvenih zvijezda. S desne strane sasvim
blizu plamtjelo je kosmato narančasto sunce. Bez obzira na svoje
iskustvo, ni Diego Virt ni Grehov nisu mogli odrediti kamo ih je
izbacio njihov poludjeli TF-kanal.
»Netipična situacija!« — mislio je Grehov, s gorčinom spozna-

SIRIUS 26
jući svoju nemoć. »Kvar na spasilačkom modulu! Kakva ironija
sudbine! Stanica nas nije uspjela odvesti do mjesta poziva, pa smo se
našli ovdje... ne zna se gdje, razbijeni. Kako se izvući iz te
situacije?«
Tada se centralni ekran ozario pepeljastom svjetlošću, i iz
njegove su dubine izronila leđa obližnjeg planeta.
Brod je padao nekoliko sati.
Od razbijenih blokova pulta Grehov je zajedno s Mišinom uspio
sastaviti loš sistem ručnog upravljanja, i tada se pojavila nejasna
nada u spas.
Za to vrijeme razgledali su planet: da je on mogao postati i
njihovom grobnicom nije im umanjivalo zanimanje. Planet se činio
mrtav. Nema sumnje, taj je prvi dojam bio odveć emocionalan: biljni
svijet — otkrili su stene i Šume — život! No ljudi su u tihim
prostorima stepa i nehotice tražili nagovještaje razumnih bića.
Brod je završavao drugi i posljednji krug.
Mišin je pokušao uključiti sistem ekspres-analize, ali nije uspio.
U isto je vrijeme otkrio neobičan detalj na površini planeta. Iz
početka je Diego Virt u šali rekao da je pred njima kraj rotacijske osi
planeta. Zatim mu se učinilo da je to umjetna tvorevina, toranj. No
tek kad se spustio do zabranjene orbite, na kojoj više nisu uspjeli
spasiti brod stvarnog pada, ljudima je postalo jasno da vide golemo
drvo — visoko oko tri kilometra!
— Bogami, drvo! — promrmljao je Mišin. — Pogledajte, drvo!
— Kakvo čudo — drvo... — prezrivo reče Diego Virt. — Bolje
bi bilo da je antena daljinske veze.
— Što vam je, djeco? To je ono drvo! Sjećate li se priče o
»Oštrici sunca«?
— Bajke! — odvrati Diego, pokušavajući da po običaju ne
očajava u najtežim situacijama. — Gotovo?
Grehov je kimnuo glavom, nastavljajući petljati oko razbijenog
pulta. A nekoliko minuta kasnije kad se činilo da se više nema što
čekati, Mišin se odjednom namrštio i, stideći se svojega
oduševljenja, pružio Virtu tvrd taman dlan. Gotovo u isti mah
Grehov je zaviknuo:
— Drž'te se!
Trzaj uključenog motora bacio je ljude duboko u naslonjač.
Najprije je Diego izvukao mlitavo Mišinovo tijelo, krećući se teško u

SIRIUS 27
razbijenoj, izobličenoj kabini. Nakon kraće stanke ponovo se uvukao
u brod. Iznio je Grehova i nekoliko minuta čekao da prođe bol u
grudima. Zatim se vratio do mrtvog pilota, već automatski — Saši
Lehu sada je svejedno gdje leži.
Iako se brodom gotovo i nije moglo upravljati i prilikom
spuštanja je nekoliko stotina metara rovao pramcem, ostali su čitavi,
provukavši se s udarcima i ogrebotinama.
»Slava tvojim graditeljima!« — pomisli Diego i pogladi nježno
hrapavi bok broda. »Rezerva snage zapanjuje, gotovo kao u
čovjeka!«
Legao je na leđa i promatrao »drvo« koje su otkrili na orbiti,
uživajući u tišini i osjećaju prolazećeg bola; čudnim slučajem pali su
samo pola kilometra od tog optičkog, a možda i materijalnog (u što
bi se teško moglo vjerovati) fenomena.
Grehov je zateturao, pridigao se, opirući se šakama o tlo.
Okrenuo se prema modulu i tiho šmrcnuo. Rekao je:
— Izuzetna čvrstoća, zar ne? Kao u čovjeka. — Pogledavši
zadihanog Mišina, također je počeo promatrati »drvo«.
— Loše nam se piše — reče Diego ravnodušno.
— Ne paničari prije vremena — odvrati Grehov nerazgovijetno.
Diego se nasmiješi, slegne ramenima i pogleda Mišina. Ovaj je
napokon došao k sebi i sjeo, teško dišući i hropćući. Kroz opnasti se
skafander vidjelo njegovo izmučeno, tmurno lice
— To uopće nisu bajke — prozbori Mišin kao da nastavlja spor
prekinuti na orbiti. — Možete se smijati i podsmjehivati, ali ovo je
drvo koje ispunjava želje. O njemu stalno pripovijedaju piloti
galaktičkih transportera i daljinskih patrola. Jedno vrijeme su ga čak
pokušavali naći.
— Folklor — promrmljao je Grehov i smrknuo se: jezik među
zubima smetao mu je pri govorenju, — Mit stoljeća. Sala nekog
pilota koja se pretvorila u legendu.
— Povratak »Oštrice sunca« nije legenda — usprotivi se Mišin i
s naporom ustane. — Otišao im je TF-generator i ako ne bi drvo...
Sjetite se njihova izvještaja. Opis se slaže u detalje.
Dugo je gledao drvo — ono je najviše nalikovalo divovskom
maslačku, te rekao:
— Idem pogledati izbliza, ipak je zanimljivo. — I ne dočekavši
odgovora, popeo se na uzvisinu što je skrivala donji dio stabla.

SIRIUS 28
 Diego je pričekao da zamakne, a onda je uključio radio-vezu, te
je, približivši se kacigom prema Grehovljevoj glavi, tiho upitao:
— Što misliš da li on zna da smo osuđeni?
— Ne znam — isto tako tiho odgovori Grehov. — Nešto mi nije
jasno. Zar se nisi pomirio sa situacijom?
— A ti?
— Ja nisam. Iako... teško da treba ozbiljno vjerovati u postojanje
»drveta želja«.
— O tom sam drvetu dosta čuo i od ozbiljnih ljudi. I evo ga pred
našim očima.
— Pa, vidim drvo, a što se tiče ispunjenja naših želja... Znaš ja
sam naučen da se uzdajem u prvom redu u vlastite snage.
— Nešto mi nije jasno — Diego je oponašao komandira. —
Oslanjati se na vlastite snage u našoj situaciji baš nije lako.
— U djetinjstvu sam često maštao o čarobnom štapiću koji
ispunjava svaku želju.
— I ja — sa smiješkom je priznao Diego.
U isto vrijeme pogledali su nepokretno tijelo Saše Leha.
Kakav jedan sat, pošto je obišao omodul Od krme do pramčanih
zaštitnih komora, morao je konstatirati da popravak broda vlastitim
snagama neće uspjeti.
— Dobro poznajem navigacijske uređaje — reče umorno — no
gotovo se ništa ne razumijem u predajnik i motor. Čini se da niti ti?
— Ja? — nasmiješi se Diego Virt. — Čuj, motori i predajnik
nisu u kompetenciji liječnika. Ali Mišin se zacijelo nešto razumije u
TF-aparaturu, pa i u predajnik.
»Da je Saša živ!«, pomisli Grehov. »Da je on živ i motori bi
proradili.«
— Da, a gdje je Mihail?
— Opet je otišao do svog drveta.
— Čuj, hajdemo i mi, da vidimo izbliza. Iako ćemo malo prijeći,
izvidit ćemo. Imamo sreću da je planet tako miran
Polako su se popeli na brežuljak, hodajući po kratkoj, vrlo
tvrdoj, tamnoj travi. Stali su na golom vrhu uzvisine, gledajući
usamljenu ljudsku figuru okamenjenu uz goleme obrise drveta. U
obojici je bljesnula ista misao, no obojica su je i potisnuli: jedan kao
očitu glupost, drugi kao uzaludnu nadu. Spustivši se u nizu, šutke su

SIRIUS 29
stali kraj Mišina.
Površina drveta doista je nalikovala na koru — debela je,
naborana, crno-smeđa, svjetlija u napuklinama. Stablo se uzdizalo
nad njima kao divovski prst zataknut u nebo, dok se krošnja gotovo i
nije vidjela, laki srebrnasti oblačić od lišća ili paperja.
— Trebao bi biti i korijen! — promrmlja Diego kojemu je
postalo neugodno.
Grehov ne odgovori jer se misao koju je malo prije prognao
ponovo vratila.
— Miša — reče, lagano dodirujući Mišino rame. — A kako drvo
ispunjava želje? Kakva je procedura?
— Što? — trgnuo se Mišin. — A-a, vrlo jednostavno. — Živnuo
je. — Prema legendi, svaki čovjek treba nešto zaželjeti, ali ne smije
izgovoriti glasno želju, i ako su želje u svih iste, onda se ta
zajednička želja i ostvari.
— Prema legendi! — frkne Diego. — A stvarno? Kako se, na
primjer, spasila posada »Oštrice sunca«?
— Išli su iznad Tubana, alfom Drakona. Bez generatora bi do
Sunca putovali oko trista godina. Naišli su na drvo, sumnjali,
diskutirali. Zatim su se složili i... brod je uzletio iznad Urana.
— Kod njih je jednostavno proradio generator — reče Diego i
podrugljivo se nasmiješi. — Kvaziživi mehanizmi ponekad štrajkaju.
— A što ako pokušamo? — reče iznenada Grehov.
— Ti to ozbiljno?! — zapanji se Diego.
— Hajdemo zaista pokušati — reče Mišin. — Ništa nas ne stoji.
— Neka to poslije bude povod da se rugamo jedan drugome?
— Pusti! — reče Grehov oštro. — Možeš se sada smijati, ali
doći će čas kad će ti biti žao.
Stajali su šutke nekoliko minuta, nastojeći ne gledati jedan
drugoga. Na koncu Grehov tiho prozbori:
— Hoćemo li?
Diego malo podigne obrvu.
— A kako?
— Kao što je Mihail predlagao: misliti na ono što želimo.
— Ali želja treba biti vrlo jaka — zaleti se Mišin, htio je nešto
dodati, ali je zastao.
— Bit će bolje da sjednemo — predloži Diego. — Teško je

SIRIUS 30
toliko stajati. A i tko zna koliko treba čekati.
Trojica su sjedila na nevelik brežuljak i okrenula lice prema
drvetu. Sjedili su tako minutu, dvije, pet minuta. U Grehovu se borila
sumnja u mogućnost čuda s očekivanjem čuda. Čudesa se, kao što je
poznato, ne događaju, a i situacija je suviše daleko od bajke. »No ako
je to ipak sumnjivo 'drvo želja'? I ako može učiniti ono što držimo
čudom? Čovjekov let bez poznatih uređaja također se jednom činio
kao čudo. Zar smo spoznali sve zakone prirode? Ako je tako, sada je
najhitnije da se ne pogriješi.«
»Sve je to vraški teško!«, mislio je Virt, trudeći se da se ne miče.
»Potrebna je disciplina misli. Hoćemo li uspjeti? Točnije, hoću li
uspjeti?! Moram.«
»Koliko se može?«, Mišinu su se tako snažno tresle usne da ih je
morao zagristi do boli. »Ništa neće biti! Zar sve nije dokona
izmišljotina, bajka za odraslu djecu? Ili se naše želje ne slažu?!«,
posljednja je misao bila neizdrživa.
Sjedili su i čekali, iznemogli od borbe u sebi, od slabosti i
neobuzdane nade. A kad je Grehov bio spreman da se preda, da se
povuče, skoči na noge i pošalje taj tko zna od koga isprovocirani
spektakl k vragu, ostraga se začuo šum koraka. Dobro poznatih,
nekako tajnovitih koraka
Grehov se trgne.
Na golom vrhu brežuljka, na udaljenosti od dvadesetak koraka,
stajao je živ i zdrav Saša Leh — u skafandru, s pilotskom značkom
na grudima — i promatrao ih s nevjericom i zapanjenošću.
— Tá gdje ste?! Što se tu događa? Brod je razbijen, ja razbijam
glavu gdje je posada, a oni na pikniku! Što se desilo, komandire?
Jesam li spavao? Kako smo dospjeli ovdje? Ničeg se ne sjećam!
— Naravno — promrmlja Grehov, osjećajući neobičnu sladost u
cijelom tijelu.
Virt iskrivi usne:
— Već sam se štipao — ne spavam! Ali ne vjerujem! Ničeg
ovog nema, ja sam kod kuće, na Zemlji, i sanjam glupo, zato što
bismo u realnoj situaciji znali da uskrsnu.. . m-m, pojava Palčića
ništa ne mijenja. Brod je razbijen i svi smo osuđeni. Imam li pravo?
Grehov kimne. Da, svi su željeli da pilot bude živ. Što su još
mogli željeti? Zamoliti drvo novi brod? Ili predajnik? Ili da se odmah
nađu na Zemlji? Najjednostavniji oblici spasa. No to su varijante

SIRIUS 31
njihova spasa! Sebe bi mogli spasiti, ali Sašu ne bi izvukla nikakva
zemaljska medicina. Sad su opet četvorica, spasilački odred u punom
sastavu, tu su zbog sebe samih!
— Izlaz će se naći — reče konačno Grehov. — Drago mi je da
smo dobro odlučili. Bilo je trenutaka kad sam počeo sumnjati
— Misliš li da ja nisam sumnjao? — oglasi se Mišin. — Još
kako sam sumnjao!
Tada Grehov ustane i reče:
— Hajdemo popraviti modul. Dosta je bilo uživanja!
S vrha brežuljka Grehov se osvrne... i jaukne! Drvo se neobično
rasplinulo, zatim je zasvijetlio plameni jezik, a u ognju svjetlucale su
figure, konstrukcije. Potom su se pojavile slike ljudi, njih četvorice, i
sve se rastopilo. Prašnjavi se vihor propeo prema nebu, raspao se i
vjetar ga je raznio preko travnatih ravnica.
— Zaboravili smo mu reći hvala — promrmlja Mišin. »Tko si
ti?«, mislio je Grehov promatrajući prazno nebo. »Biće ili automat?
Ili brod spasilačke ekipe drugog razuma? Onda je u pitanju etička
služba, koja operacije počinje provjeravanjem moralnih osobina
ugroženih. Tko ste vi, koji ste preuzeli odgovornost za cijelu
galaksiju? Drvo je viđeno na raznim mjestima Mliječnog puta . ..
Jednom ćemo i mi prihvatiti od vas štafetnu palicu. A sada... hvala!
Ako je misija drveta gotova, naš je spas, znači — upita Grehov tiho
— da je vrijeme da razmislimo o zadatku? Jer našu pomoć čekaju ...

Prevedeno iz sovjetskog časopisa;

»Znanie — sila«, Moskva, LX1985, br. 3

Ray Bradbury

SIRIUS 32
 The Emissary
Prevela Ingrid Jurela

Glasnik
Martin je znao da je ponovo jesen, jer je Pas utrčao u kuću
donoseći sa sobom vjetar i mraz i miris jabuka što se polako
pretvaraju u jabukovaču. U svojoj tamnoj dlaci Pas je donosio
cvjetove zlačanog pritičnjaka, prašinu odlazećeg ljeta, ljuske žira,
dlaku vjeverice, perce crvendaća koji je već bio odletio na jug,
piljevinu nedavno ispiljenih cjepanica i lišće poput drvenog ugljena
stresenog s javorova drveta. Pas skoči. Kiša tanahne paprati, vino od
kupina, trava iz močvara, sve je to letjelo oko kreveta na kojem je
vikao Martin. Nije bilo sumnje, uopće nije bilo sumnje, ova nevje-
rojatna zvijer bio je listopad.
— Dođi, mali dođi!
I Pas se smjesti pokraj Martina grijajući mu tijelo kresovima i
finim vatricama godišnjeg doba, kako bi ispunio sobu nježnim ili
teškim, vlažnim ili suhim mirisima dalekih lutanja. U proljeće je
mirisao na ljiljane, irise, pokošenu travu; u ljeto na sladoled u
brkovima, dolazio je razdražen praskavicama, rimskom svijećom,
malim vjetrenjačama na štapićima kojima su se igrala djeca, opaljen
suncem. Ali u jesen! Jesen!
— Kako je vani?
I ležeći tu, Pas mu je pričao kao što je to uvijek činio. Ležeći,
Martin je doživljavao jesen baš kao i danima prije no što ga je bolest
prikovala za krevet. Tu je bio njegov prijenosnik, njegov donosilac,
onaj dio njega samog koji se brzo kretao i kojeg je povikom mogao
poslati i dozvati, poslati da kruži i njuši, da sakuplja i donosi vrijeme
i materiju svjetova u gradu, izvan njega, blizu potoka, rijeke, jezera,
dolje u podrumu ili gore u potkrovlju, u ormaru ili kantici za ugljen.
Desecima puta dnevno bio je nagrađivan sjemenkama suncokreta,

SIRIUS 33
šljakom, mlječikom, divljim kestenom ili punim, plamenim mirisom
bundeva. Kroz nejasne obrise svemira Pas je trčarao amo-tamo kao
tkalački čun na tkalačkom razboju ,a uzorak je bio sakriven u
njegovoj dlaci.
— A kamo si jutros išao?
Nije morao čuti a da bi znao gdje je Pas švrljao niz brežuljke na
kojima je jesen ležala u zrelim žitaricama, gdje su se djeca valjala u
pogrebnim lomačama, u šuškavim gomilicama, pokopana lišćem ali
budna, dok su Pas i svijet tuda hujali. Martin je drhtavim prstima
pretraživao gustu dlaku, čitao o dugom putovanju. Kroz straništa,
preko blistavog potoka u guduri, pa dalje, preko mramorom
popločana groblja, u šume. U prekrasnom godišnjem dobu mirođija i
rijetkih mirisa tamjana, sad je Martin prebirao po svom glasniku,
posvuda uokolo, a zatim se vraćao kući.
Vrata spavaće sobe se otvoriše.
— Taj tvoj pas je ponovo u neprilici — reče majka unoseći
poslužavnik s voćnom salatom, kakaom i prepečencem, a plave oči
su joj ljutito sijevale.
— Majko...
— Uvijek nešto kopa. Jutros je iskopao rupu u vrtu gospođe
Tarkin. Potpuno je pobješnjela. To je četvrta rupa koju je ovaj tjedan
tamo iskopao.
— Možda nešto traži.
— Gluposti. Samo je bezobrazno znatiželjan. Ako se ne bude
pristojno ponašao, zatvorit ćemo ga.
Martin pogleda ženu kao da je neki stranac.
— Oh, pa ti to ne bi nikad učinila! Kako bih onda doznavao što
se vani događa? Kako bih išta znao da mi to Pas ne govori?
— Znači... — majčin glas postane nešto tiši — ... o tome se radi.
Pas to govori?
— Kad je vani, ide svukud i vrati se kući, nema te stvari o kojoj
ja ne doznam. Ne postoji ništa što ne mogu od njega doznati!
Oboje su sjedili i promatrali Psa i njegovo mjesto za spavanje
prekrito suhom crnicom i sjemenkama.
— Pa, kad bi samo prestao kopati ondje gdje ne smije, onda bi
mogao trčati kud god želi — reče majka.
— Dođi, mali, dođi! — reče Martin i dohvati limenu pločicu
koja je visjela na uzici oko psećeg vrata, a na kojoj je pisalo: »Moj

SIRIUS 34
vlasnik je Martin Smith — deset mu je godina — bolešću vezan za
krevet — posjetioci su dobrodošli.-«
Pas zalaja. Majka otvori vrata i pusti ga van.
Martin je sjedio, osluškujući.
Padala je tiha jesenja kiša kroz koju se duge moglo čuti kuda se
Pas kreće. Mogao si čuti kako njegovo veselo lajanje polako nestaje,
ponovo se jače čuje, i onda opet nestaje niz ulicu, preko travnjaka, da
bi mu donio gospodina Hollowayja i metalnouljeni miris minijatur-
nih djelića satova koje je popravljao u svojoj maloj trgovini. Ili će,
možda, dovesti Jacobsa, trgovca mješovitom robom, čija je odjeća
bila bogata salatom, celerom, rajčicama i tajanstvenim, skritim miri-
som crvenih demona otisnutih na limenkama jako začinjene šunke.
Jacobs i njegovi nevidljivi vragovi ružičasta mesa su mu često
mahali iz dvorišta. Ili bi Pas dovodio gospodina Jacksona, gospođu
Gillespie, gospodina Smitha, gospođu Holmes, bilo kojeg prijatelja
ili poznanika, najprije ga susrećući, zatim opkoljavajući, moleći
zabrinuto, da bi ga napokon poput psa goniča dovodio na ručak ili čaj
s kolačićima.
Sada, osluškujući, Martin je dolje čuo Psa i njegove korake na
kiši koja je rominjala. Zvono na vratima zazvoni, majka otvori; čulo
se mrmljanje visokih glasova. Martin se uspravi a lice mu se ozari.
Stepenice su pucketale. Začuje tihi smijeh mlade žene. Naravno, to je
gospođica Haight, njegova učiteljica!
Vrata spavaće sobe se naglo otvore.
Martin je dobio društvo.
Jutro, poslijepodne, večer, svitanje i sumrak, sunce i mjesec, sve
je to kružilo sa Psom koji je vjerno donosio izvještaje o temperaturi
travnjaka i zraka o boji zemlje i drveća o gustoći magle i kiše, ali što
je najvažnije od svega, uvijek je iznova dovodio gospođicu Haight.
Subotom, nedjeljom i ponedjeljkom je za Martina pekla kolače
od naranče i iz knjižnice donosila knjige o dinosaurima i pećinskim
ljudima. Utorkom, srijedom i četvrtkom mu je nekako uspijevalo da
je pobijedi u igri domina, nekako bi gubila u igri dame, a onda bi
uskliknula jer bi je glatko pobijedio u Šahu. Petkom, subotom i
nedjeljom bi razgovarali i ne bi prestajali, a ona je bila tako mlada i
nasmijana i zgodna, kosa joj je bila meka, blistavosmeđa baš kao i
godišnja doba iza prozora, koračala je čvrstim i brzim koracima, bila
je topao otkucaj srca tog gorkog poslijepodneva kad ju je začuo. A
što je najvažnije, poznavala je tajnu znakova, mogla je čitati i

SIRIUS 35
tumačiti Psa i simbole koje je svojim čudesnim prstima tražila i
nalazila u njegovu prekrivaču. Zatvorenih očiju, nježno se smijući,
ciganskim bi glasom gatala o svijetu, prebirući blaga u svojim
rukama.
A onda je u ponedjeljak poslije podne gospođica Haight bila
mrtva.
Martin se polako uspravi u krevetu.
— Mrtva? — prošapće.
Da, mrtva je, rekla je majka, mrtva, usmrćena u automobilskoj
nesreći koja se dogodila oko kilometar i pol izvan grada. Mrtva, da,
mrtva, a to je Martinu značilo hladnoću, tišinu, bjelinu, a zima je
došla mnogo ranije. Mrtvo, tiho, hladno, bijelo. Misli su mu kružile,
nemirno strujale i onda se u tišini smirile.
Martin je zamišljen držao Psa; lica okrenuta zidu. Učiteljica koja
je imala kosu jesenje boje. Učiteljica čiji je smijeh bio vrlo blag i
nikad nije ismijavao, čije su oči uvijek vrlo pažljivo gledale tvoja
usta kako joj ništa od onog što bi rekao ne bi promaklo. Ona je bila
druga polovica gospođice — jesen koja bi mu pričala o onome što je
Pas ostavio nedorečenim, o svijetu. Bila je udarac srca mirnog
središta sivog poslijepodneva. Udarac srca koji je nestajao...
— Mama, a što oni rade tamo na groblju, pod zemljom? Ležu
tamo?
— Leže — ispravi ga majka.
— Leže. Je li to sve što ondje rade? To ne zvuči baš zabavno.
— Zašto ne iskoče i s vremena na vrijeme protrče ukokolo ako
se umore ležeći? Baš je to glupo ...
— Martine!
— Pa zašto se s ljudima ne bi bolje postupalo nego tako da im se
zapovjedi da zauvijek leže? To nije moguće. Nitko to ne može
izdržati! I ja sam to jednom pokušao. I Pas pokušava. Ja mu kažem:
»Budi mrtav!«, i on neko vrijeme glumi da je mrtav, onda se zamori i
zamahne repom ili otvori jedno oko i pogleda me pogledom punim
dosade. Ali kladim se da i mrtvaci ponekad isto učine, je li tako Psu?
Pas zalaje.
— Ne govori tako! — oštro će majka.
Martinov pogled odluta.
— Kladim se da se baš tako ponašaju — zaključi.
Jesen je ogoljela drveće, a Pas je i dalje trčao uokolo, gazeći

SIRIUS 36
preko potoka, šunjajući se preko groblja kao što je i prije običavao, te
se vraćao u sumrak uz veselo prevrtanje i lajanje koje je potresalo
prozore svuda kuda je prolazio.
Kasnih, posljednjih dana listopada, Pas se poče vladati kao da se
vjetar promijenio i kao da je počeo puhati iz neke nepoznate zemlje.
Stajao je na trijemu ispred kuće i drhturio. Cvilio je, očiju čvrsto
uperenih u nenastanjenu zemlju podno grada. Nije dovodio
posjetioce Martinu. Svakog bi dana satima tu stajao kao da je vezan,
zatim bi pojurio u jednom pravcu kao da ga je netko dozivao. Svake
noći bi se sve kasnije vraćao, a nitko nije dolazio s njim. Svake je
noći Martin sve dublje uranjao u svoj jastuk.
— Znaš, ljudi imaju posla — govorila bi mu majka. — Nemaju
vremena da opaze pločicu koju nosi Pas. Ili namjeravaju svratiti da te
posjete, no poslije zaborave.
Ali radilo se o nečem sasvim drugom. U očima Psa bio je
nekakav grozničav sjaj, a noću je u svom nekom sasvim osobnom
snu cvilio i trzao se. U tami ispod kreveta bi se tresao. Ponekad bi
skoro pola noći prostajao, gledajući Martina, kao da skriva nekakvu
veliku nevjerojatnu tajnu i ne zna kako da mu je saopći, osim da
divlje udara repom ili da se beskrajno dugo okreće u krugovima,
nikad ne zastajući da legne, samo se okrećući, okrećući.
Tridesetog listopada Pas je istrčao iz kuće i uopće se više nije
vratio, čak ni kad je nakon večere Martin začuo kako ga njegovi
roditelji dugo dozivaju. Bivalo je sve kasnije, ulice i pločnici su bili
prazni, hladni zrak je strujao oko kuće i nije bilo ničeg, ničeg.
Dugo nakon ponoći Martin je ležao promatrajući svijet iza
hladnog, bistrog prozorskog okna. Sad čak i nije bilo jeseni, jer nije
bilo ni Psa da je unese. Neće biti ni zime, jer tko će mu donijeti
snijeg da mu se otopi u rukama? Otac, majka? Ne, nije to isto. Oni se
ne bi mogli igrati na posebni tajni način i po posebnim pravilima,
zvukovima i pantomimama. Neće više biti godišnjih doba. Neće biti
vremena. Posrednik, glasnik, bio je izgubljen za divlju jurnjavu
civilizacije, otrovan, ukraden, udaren automobilom, ostavljen negdje
u jarku pokraj puta...
Jecajući, Martin okrene lice jastuku. Svijet je bio slika ispod
stakla, nedodirljiv. Svijet je umro.
Martin se okretao na krevetu, a za tri dana su i posljednje
bundeve trunule u kantama za smeće, lubanje od papirmašea i
vještice izgorile su, duhovi su bili složeni na police s ostalom

SIRIUS 37
posteljinom do iduće godine.
Za Martina večer trideset i prvog listopada, uoči Dana mrtvih,
nije bila ništa drugo do večeri kad su limene trube trubile prema
hladnim jesenjim zvijezdama, djeca su letjela poput vilenjaka uzduž
ledenih šetališta, vrteći glavama, ili kupusovim glavicama, prema
trijemovima, ispisujući sapunom imena ili neke slične magične
simbole po ledenim prozorima. Sve je to bilo tako daleko,
nedokučivo, ispunjeno morom baš kao i lutkarska predstava gledana
sa razdaljine od nekoliko milja, tako da se ništa nije čulo ni
razumjelo.
Tri dana u studenome Martin je promatrao kako se na stropu
njegove sobe izmjenjuju svjetlo i sjena. Vatrena povorka zauvijek je
prestala; jesen je ležala u hladnom pepelu. Martin je tonuo sve dublje
i dublje u bijele mramorne naslage na krevetu, nepokretno,
osluškujući, neprestane osluškujući ...
U petak navečer, njegovi ga roditelji poljubiše za laku noć i
izađoše iz kuće. Otišli su u kino. Gospođica Tarkin iz susjedstva
ostala je dolje u dnevnoj sobi sve dok joj Martin nije viknuo da je
pospan, a onda je pokupila svoje pletivo i krenula kući
U tišini Martin je ležao i pratio kretanje zvijezda na bistrom
mjesečinom osvjetljenom nebu, sjećajući se noći kao što je ova, kad
bi sa Psom, koji je čas bio ispred njega, čas iza, a čas opet svuda
uokolo, prelazio gradom, idući zelenoplišanom gudurom, preskačući
dremljive brzake koji bi nalikovali mlijeku pod punim mjesecom,
preskačući preko nadgrobnih spomenika i šapćući mramorna imena;
naprijed, brže, brže, preko pokošenih livada gdje je jedini pokret bio
žmirkanje zvijezda, pa do ulica gdje ti se sjene nisu uklanjale već bi
nahrupile na pločnike, kilometre i kilometre. Trči, trči sada! Lovi,
nek' te lovi oštar dim, magla, vjetar, duh uma, strah, sjećanja, dom,
sigurnost, ugodna toplina, san ...
Devet sati.
Udar zvona. Uspavani sat dolje na stubištu. Udar zvona.
Psu, vrati se kući i trčeći donesi sa sobom svijet. Psu, donesi
čičak s injem na njemu, ili ne donesi ništa drugo do vjetar. Psu, gdje
si? Oh, slušaj, ja te zovem.
Martin zadrži dah.
Negdje daleko — zvuk.
Martin se podigne, drhteći

SIRIUS 38
 Još jednom — zvuk.
Jedva čujan zvuk, kao da negdje, miljama daleko, netko oštrom
iglom dodiruje nebo.
Sanjiva jeka psa — koji laje.
Zvuk psa koji prelazi polja i farme, prašnjave ceste i zečje staze,
trčeći, lajući i izdišući oblačiće pare, kidajući noć. Zvuk psa koji je
kružio, dolazio je i odlazio, dizao se i nestajao, otvarao i zatvarao,
kretao naprijed, a zatim unatrag, kao da netko drži životinju na
fantastično dugom lancu. Kao da je pas trčao, a netko je pod
kestenom zazviždao, u sjeni crnice, sjeni katrana, sjeni mjeseca,
šetajući, tako da je pas kretao ukrug i ponovo dolazio prema kući.
Psu! Martin je razmišljao, oh Psu, vrati se kući, mali! Slušaj, ah,
slušaj, gdje si? Dođi, mali, pronađi trag!
Pet, deset, petnaest minuta; blizu, vrlo blizu, lavež, zvuk. Martin
uzviknu, gurne noge iz kreveta, nasloni se na prozor. Psu! Slušaj,
mali! Psu! Stalno je to ponavljao. Psu! Psu! Zločesti Psu, pobjegao si
mi i nije te bilo svih ovih dana! Zloćko jedan, dobar Pas, dom, mali,
požuri, i donesi što možeš!
Sve bliže, bliže, uz ulicu, lavež, bučno obaranje dasaka s
vanjskih oplata na kućama, vrtnja limenih pijetlova na krovovima na
mjesečini, cijela paljba voleja — Pas! sad je pred kućnim vratima ...
Martin zadrhta.
Ne bi li trebao potrčati, pustiti Psa u kuću, ili da pričeka majku i
oca? Pričekati? Ali što ako bi Pas opet otišao? Ne, sići će, širom
otvoriti vrata, zgrabiti Psa i ugurati ga u kući, i brzo otrčati uz
stepenice, smijući se, vičući, čvrsto držeći, tako ..«
Pas prestade lajati.
Hej! Martin umalo razbije prozor gurajući se da što bolje vidi.
Tišina. Kao da je netko rekao Psu da utihne, bude sasvim tih, tih.
Prošla je cijela minuta, Martin je stisnuo pesnice.
Dolje se začulo slabo cviljenje.
Tada se polako otvoriše prednja vrata kuće. Netko je bio tako
ljubazan da Psu otvori vrata. Naravno! Pas je doveo gospodina
Jacobsa ili gospodina Gillespieja ili gospođicu Tarkin ili...
Dolje se vrata zatvoriše.
Pas potrča uz stepenice, cvileći, baci se na postelju.
— Psu, Psu, gdje si bio? Što si radio?

SIRIUS 39
 I pritiskao je Psa uza se čvrsto i dugo, plačući..
Psu, Psu. Smijao se i vikao. Psu! Ali trenutak kasnije odjednom
se prestade smijati i plakati.
Odmaknu se. Držao je životinju i gledao je širom otvorenih
očiju.
Miris koji je dolazio od Psa bio je drukčiji.
Bio je to miris nepoznate zemlje. Bio je to miris noći u noći,
miris kopanja duboko u sjeni, kroz zemlju što je ležala obraz uz
obraz sa već odavno skrivenim stvarima koje su se raspadale.
Smrdljiva i užežena zemlja padala je u grudama sa pseće njuške i
šapa i raspadala se. Duboko je kopao. Zaista je vrlo duboko kopao.
To je bilo, je li? Je li?
Koju je to poruku nosio Pas? Što je mogla značiti ovakva
poruka? Smrad — zrela i odvratna zemlja s groblja.
Pas je bio zločest; kopao je ondje gdje nije smio.
Pas je bio dobar pas, uvijek se s nekim sprijateljavao. Pas je
volio ljude. Pas ih je dovodio kući.
Sad, uspinjući se tamnim stepenicama u hodniku, s vremena na
vrijeme, čuo bi se zvuk nogu, jedna se noga povlačila za drugom,
bolno, polako, polako, polako.
Pas se strese. Kiša čudne noćne zemlje pade na krevet.
Pas se okrene.
Vrata sobe se tiho otvore.
Martin je dobio društvo.
Objavljeno posredstvom G. P. A. München

Marcel Schneider

Le Tombeau d’Arminius

SIRIUS 40
 Prevela Jadranka Supić

Arminiusov
grob
Često je dolazio do vrtače o kojoj se pričalo da njome luta
Arminiusov duh. U udubini jedne strme litice, gomila stijena je bila
grob. Germanski vođa se katkad ovdje pojavljivao ogavna okrvav-
ljenoga tijela obasjana svjetlošću mačeva. Jedan jedini put između
provalija i ponora na boku planine vodio je na to visoko mjesto. Prije
nego se stigne, trebalo, je proći kroz jelovu šumu u kojoj je drveće
bilo tako gusto, da nikada nije dopiralo danje svjetlo. Nesnosna tišina
vladala je u granama na kojima nije bilo ni insekata ni povijuša.
Jeleni i vukovi, ispunjeni tjeskobom, obilazili su to mjesto. Jedino su
se jazavci i kune usudili ondje loviti. Uzdignute stijene bile su poput
ulaznih vrata. Ulazilo se kroz neku vrst bedema od tamnih zidova
napuklih od mraza, a ratnici iz prethistorije su ih vjerojatno ondje
nagomilali da bi se zaštitili od bogova. Iza tog skrovišta planinski su
se lanci nizali sve do snježnih vrhova do kojih su dolazili samo
najsmjeliji. Oni koji su se odatle vratili pričali su o demonima od
kristala i leda koji vladaju u zemlji s plavičastom svjetlošću Pitali su
se kakva se drama zbiva u tom prostranom svijetu. Ljudi su ih
smatrali ludima, a oni su, uostalom, vrlo brzo i poludjeli.
Zidovi te prirodne tvrđave dizali su se uspravni do neba, kao da
su divovske sjekire isklesale masu i izduble taj gotovo savršeni
ovalni jarak. Surov, svjetlucav kamen podsjećao je na granit i
mramor. Rijetko grmlje uspjelo se održati, a kržljave su mu grane još
više isticale ubitačnu prevlast minerala. Činilo se da je nebo uvijek
puno oblaka i da je neprijateljski raspoloženo spremno galvanizirati
svakoga. Nepredvidljive, neobuzdane oluje su od tog dvora stvarale
pravo jezero koje su vrtlozi vjetra burkali u svim pravcima. Valovi su
se razbijali o zidine, voda je ključala u pećini izbacujući čudovišta od
pjene među kojima se Arminiusov grob pojavljivao kao greben.

SIRIUS 41
Dvije brzice pobjegle su kroz vrata, potresavši njihovu nestabilnu
građu, nasrnule među jele i u prolaznim slapovima pale u ponore.
Unutar bedema rastao je samo jelenjak kojemu je bilo dovoljno
nekoliko zrnca zemlje i uvijek je preživio ta okrutna potapanja. Kad
se voda povukla, a vjetar raznio i osušio, pjenu, pećina je ponovo bila
grubo ogoljela i golema. Nakupljene stijene blistale su u polutami.
Na skici srušene velike piramide jedan je kamen, plosnatiji od
ostalih, služio kao nadgrobna ploča na kojoj je umjesto natpisa bila
vidljiva samo hrapavost i neravnine u kamenu. Toliko znakova borbi
koje traju od početka svijeta.
»Evo mog groba«, govorio je sam sebi Arminius i gestom koja
je odražavala poštovanje i izazov pružao velike ruke prema
odabranom mjestu Njegov je pas skakao kraj njega. Čak i kad nije
režao, stalno je pokazivao svoje očnjake, a strašno približavanje
svetištu dovodilo ga je do mahnitosti. Arminius ga nije nastojao
obuzdati nego je još raspirivao njegovu žestinu.
— LOVI, LOVI, Armen! — dovikivao mu je.
Prepeličar je progonio zamišljenu divljač i divlje se vrtio u tom
dvorištu. Njegovi su se krikovi odbijali od zidova, a gusti zrak bio je
ispunjen bukom. Jednim skokom Armen je bio na vrhu groba, a
radost mu je graničila s delirijem. Okretao se oko sebe grizući vlastiti
rep, mašući glavom kao lud. Zatim bi pao na tlo i vrebao. Njegov
gospodar je tada legao na ploču, a ruke su mu visile niz stijenu kao
ruke premorenog ratnika Oči je uperio u svod pećine da bi ondje
otkrio plamena slova. Armen je ispuštao oštre, turobne krikove, a
oživljen grob počivao je u praznini.
Dok je Arminius uvijek u pratnji svoga psa lutao planinom,
Minna se dosađivala, a njezina ju je usamljena kuća u planini plašila.
Ipak je na početku braka voljela te debele zidove i samoću. Ta je
kuća bilo sve što je ostalo od jedne opatije: stražareva kućica ili je to
možda bila klijet. Minna je vješala rublje između okrnjenih pilastara
crkvene lađe i vrta samostana koji je služio kao povrtnjak. Sadila je i
cvijeće, ali zbog oštre klime i nedovoljno svjetla nije često cvalo.
Nedaleko od kuće počinjale su padine na kojima su rasle mračne i
hladne jele i hrastovi. Iako je živjela na svježem zraku, lice joj nije
bilo opaljeno: morile su je brige. Radila je po kući poput automata.
Ruke su joj bile zaposlene, ali joj je duh, žrtva melankolije, bio
drugdje. Zimi naslonjena na peć, a ljeti sjedeći ispred kuće na
prevrnutom stupu umjesto klupe pjevala je izgubljena pogleda tužne

SIRIUS 42
balade i ponekad su joj jecaji prekidali pjesmu.
Arminius je svakog dana odlazio u lov i ostavljao je samu da se
bavi kućanskim poslovima. Ponekad se navečer ne bi vratio; nije ga
bilo dva-tri dana, a kad bi se pojavio bio je izmoren. Minna se gotovo
obamrla od straha nije usudila žaliti. Spremala mu je jelo, a ruke su
joj se tako tresle da se događalo da joj ispadnu vrč ili tava. On ju je,
ništa ne shvaćajući, gledao.
— Što si jeo? — napokon ga je pitala.
— Bobice, korijenje, ništa.
Samo je jedanput rekao:
— Ptičju, još toplu krv.
Kriknula je i klekla u kut za molitvu. Pred raspelom i drvenim
svecima, koje je sama napravila, pred vazama u koje je umjesto
cvijeća stavljala borove grančice, molila je žustro, kao nikad u
životu.
— Moj bože, molim te, smiluj mu se! Uzmi moju dušu umjesto
njegove, spasi njega umjesto mene!
Jedan je trenutak ponovo nad svojom glavom vidjela kopca koji
je poremetio njezino vjenčanje. Za obreda ušao je kroz napuknutu
vitražu, zalepršao ispod svodova, te promuklo kričeći udario kljunom
u svjetiljku svetog sakramenta i razbio je. Minna je problijedila pod
vijencem od mirte i ruža, a prisutni su rukama pokrili oči. Jedino je
Arminius gledao oskrvnuće i ne trepnuvši, kao da je bio u dogovoru s
pticom. Kad je priviđenje kopca iščezlo, Minna je podigla oči prema
svetim slikama, naslikanim na staklu, jedinim predmetima koje je
ponijela iz očeve kuće
— Zaštitite me sveci na nebu!
Arminius nije nipošto bio loš muž, ništa joj nije nedostajalo: u
škrinji su bile haljine, košulje, ogrtači, a zalihe hrane su se stalno
obnavljale. Njegovi prihodi od prodaje divljači i koža omogućavali
su to blagostanje. Arminius je u redovnim razmacima trebao svog
gospodara opskrbljavati divljači. Kad bi to namirio, mogao je loviti i
prodavati kako mu se prohtije i trgovati kožom. Znao je dobro
obraditi krzno lisice, kune, samura. Bio bi se obogatio da zbog
lijenosti ili nemarnosti nije više volio samu opijenost lovom. Krzna
su se gomilala u spremištu gdje su trunula, a dlaka im ispadala.
Trebalo ih je spaliti, a njiho smrad ispunjavao je dolinu.
Minna je vrlo rijetko odlazila u selo, a ljudi su za njom šaputali.

SIRIUS 43
Komentirali su njezinu bljedoću, divlji izgled i nalazili zlurado
zadovoljstvo misleći da je Arminius zlostavlja.
— Dobila je ono što je zaslužila! — govorila je Minnina majka
susjedama koje su je žalile. — Nije ju bilo stid, nije poštovala
roditelje, niti se pokorila božjoj volji. Kao kuja slijedila je jednog
psa.
— Možda vuka . .
— Kako je mogla . .
— Udati se za vuka! Oh, jadna Minna!
Sve su se sjećale priča o Arminiusovu rođenju. Pričalo se da je
njegovu majku u vrijeme kad je opasno da žene same idu u šumu jer
ih jeleni u doba parenja mogu napasti, a katkad i unakaziti, bacila na
tlo pobješnjela životinja, a ona se od straha onesvijestila. Kad se
osvjestila, životinja se upravo bila zadovoljila. Neki su govorili o
lovačkom psu, drugi o jelenu, a neki čak o vuku. Brazgotine koje je
Arminiusova majka imala na licu i prsima bile su nejasne te se nije
moglo znati tko ju je napao. Neki nisu sumnjali u napad — jadna
žena je još nosila tragove — ali su sumnjali da je bila silovana i da
sparivanje životinje i žene može biti plodno. Ipak Arminius nije bio
sličan svojoj braći. Imao je kao i oni sive oči, taman ten i gustu plavu
kosu koja mu je u neposlušnim pramenovima padala na čelo. Ovdje
je prestajala svaka sličnost. Ružna vilica ga je nagrđivala, i kad je
jeo. vidjeli su se sjajni, oštri zubi. Bio je kršan kao đavo. Imao je
suviše duge ruke, jake članke, golema, čudno ispupčana prsa. Kroz
ovratnik je virilo kovrčavo runo. Toliko dlaka odbijalo je djevojke,
tolika snaga plašila je mladiće i svi su ga se klonili.
Njegova su braća bili zanatlije, a najstariji, najmarljiviji postao
je čak pisar. On je promijenio ime Hermann u Arminius zbog divlje
djetetove naravi i svi su prihvatili to čudno, zvučno ime. Arminius
nije želio naučiti čitati i danima je tražio utočište u šumi. Ubrzo su
odustali od pokušaja da ga poučavaju, čak i da ga prisile da radi na
polju. Oduševljavao ga je samo lov, a donosio je toliko divljači
svojoj majci da joj je dosadilo da čerupa jarebice i priprema zečeve,
pa ih je bacala psima. Uskoro je naučio vrebati, slijediti divlje zvijeri,
napadati jelene i vukove. Kad mu je bilo dvadeset godina, na
ramenima je donio prilično velikog medvjeda. Kad su u selu govorili
o njemu, nisu ga više zvali Arminius nego Lovac.
Minna je živjela sa svojom porodicom i vrijeme joj je prolazilo u
kući, polju i crkvi. Znala je čitati, šiti, pjevati. Jednog je dana

SIRIUS 44
Arminnius prošao pored voćnjaka u kojem je brala jabuke, uzeo je za
ruku i poslije oženio. Opčinile su je njegova životinjska grubost i
veselo divljaštvo. Nitko od mladića koje je poznavala nije bio sličan
Lovcu. Pored njega osjećala je senzualno veselje, dječju sreću, burnu
i pomalo ludu, koju su u selu osuđivali. Minna se znala obraniti pred
gospodarom koji je urazumio njezine roditelje, uzeo Arminiusa u
službu i smjestio mladi par u samotnu kućicu koja mu je nekad
služila kao lovačka kuća. Minna nije zamišljala kakav će život ondje
imati. Lovčeva ljubav joj je bila dovoljna. Vjerovala je da je grub i
nježan. Bio je vatren i potpuno nehajan, a njegovi su česti zagrljaji
bili bez ikakve strasti, tako da je Minna bila gladna nježnosti.
Na planini lijepo vrijeme nije trajalo dugo. Poslije 15. kolovoza
više nije bilo ljeta. Od rujna su životinje koje su se tada parile
pretvarale tihu šumu u žestoko bojno polje, puno buke i krvi. Krici su
dopirali iza svakog debla, svake šikare. Jeleni su se dozivali da se
međusobno pobiju, borili su se čak i ispred kuće, i Minna je vidjela
krvave tragove na lišću, mahovini, kamenju.
Zatim su stizali vjetrovi i kiše i trebalo se zatvoriti među četiri
zida Nikada nije bilo dovoljno drva i bila je prava muka otići po njih
u drvarnicu. Minna je na leđima prebacila plašt, stavljala kukuljicu
na glavu i hodala uzduž zidova kuće
— Što radi Arminius? — vikala je u pomračinu.
Kad su pali prvi snjegovi, vukovi su, predosjećajući nevolju,
lutali planinom, kao da su ta besmislena lutanja mogla odgoditi
opasnost. Katkad su opkolili kuću i urlali. Minni se činilo da joj tlo
pod nogama drhti i da ta opsada nikada neće prestati. Vukovi su
urlikali od straha pred nadolazećim snijegom, zimom i gladi, a
Minna je vikala uplašena njihovim zavijanjem. Kad su se razišli,
Arminius je postavljao baklje oko usamljene kuće, a vukovi se zbog
te treperave svjetlosti nisu više usuđivali približiti.
Trebalo je da kuća bude opkoljena snijegom pa da Arminius
odustane od svoje namjere da iziđe. Tada se brinuo o svome oružju,
kopljima, zamkama i usavršavao naprave pomoću kojih je oponašao
glasanje životinja. Imao je jedan savijen rog kojim je mogao stvoriti
riku jelena u doba parenja i još jedan kojim je oponašao stenjanje
košuta i srna. Jedan metalni cilindar grubog piska služio je za
oponašanje vučjih urlika. Slušajući u toj antiktnoj dvorani krikove
koji su parali uši, Minna je sva izvan sebe tražila sklonište u kutu za
molitvu i ispred raspela palila svijeću. Kad je Arminius puhao u rog,

SIRIUS 45
činilo joj se da postaje jelen, pas, vuk, da je doista bio u tijelu tih
životinja i da će se baciti na nju. Istovremeno ga je sažaljevala i
molila se za njega jer je vjerovala da će se jednog dana te životinje
osvetiti. Krvnik ne može nekažnjeno uzeti lik i oponašati krik žrtve.
Kad na njega dođe red, i on će podleći u istim mukama kao što su
muke kojima podvrgava svoje žrtve.
— Prestani, prestani — molila ga je.
Arminius je uživao u njezinu strahu, pojačavao je te zvukove,
zatim se grohotom smijao i tražio piti.
Kopnjenje je odagnalo njene strahove, proljeće je učinilo svoje i
Minna se ponovo nadala. Prva zima joj je bila takva kušnja da je
mislila kako tako nešto još jedanput ne bi izdržala. Kad je prošla i
treća zima, vjerovala je da se navikla. Počelo je drugo mučenje.
Zašto nema djece?, pitali su se ljudi u selu. Zbog toga je bivala
mannje ponosna i obraze bi joj prelilo rumenilo. Njezina majka,
sestra, šurjakinje nisu je poštedjele poruga i poniženja. Minna je još
više prorijedila svoje rijetke pohode jer joj je smetala njihova zloća i
pakost. Strašno je patila što nema djece, i strah da ih možda ne može
imati katkad ju je budio noću. Zar ju je bog želio kazniti? Da li je
prokleo njen brak? Kakvo je zlo učinila? Voljela je Lovca. Roditelji
su se dugo tome opirali, ali su napokon popustili, a župnik je
blagoslovio njihovo prstenje. Nije se ogriješila o moral ni o vjeru.
Čemu ta božja srdžba? Zbog čega prezir ljudi? Minna je osjećala
osudu svoje porodice, cijelog sela i to je nije žalostilo, ali božanska
osveta? ... Da li zbog Arminiusove surovosti?
Minna ga je voljela kao i prvih dana braka. Oči su joj sjale kao
nekad čim bi ugledala muža kako se pomalja između drveća s
košutom na ramenima, a ogrlica od ptica mu je ukrašavala grudi.
Trčala bi mu u susret; sve je moglo ponovo početi, možda će joj
pobjeći jedan trenutak sreće. Arminius se nije smiješio. Njegove su
je sive oči s tragovima pijanstva od klanja gledale ne videći je.
Pružao joj je ruku, a ona bi je požudno uhvatila i trljala tople obraze
dlanom na kojem su još bili tragovi mirisa i krvi.
— Djevojčice! — rekao bi napokon, kao da se probudio.
Jednoga se dana Arminius vratio noseći živu košutu. Bila je pala
u jarak s mužjakom koji je uspio pobjeći kad se Arminius nagnuo da
mu stavi okove. Minna je milovala košutu koja ju je gledala vlažnim,
uplašenim očima.
— Pusti je, Arminius! Vidi kako nas gleda!

SIRIUS 46
 — Neću. Gospodar želi jedan par u svome parku. Sad mi još
treba mužjak.
Stavio je košutu u prostor ograđen ruševnim zidovima, drvećem
i kupinom: jelen će je zacijelo pronaći. Došao je. Cijelu noć su hodali
uzduž ograde, odijeljeni kamenjem i trnjem. Zemlja ie bila
izbrazdana od kopita, a nastali puteljak govorio je koliko su
povezani.
— Pusti je, Arminius, — molila je pononvo Minna. — Što ti još
više treba. Zar u ovome ne vidiš znamenje? Svetogrđe je dirati te
životinje.
— Ne — odgovori Arminius — treba mi mužjak. On će ponovo
doći noćas, dolazit će svake noći.
Postavio je stupice, prokopao jarke, pokrio ih granjem, ali je
jelen nadmudrio njegovo lukavstvo. Prvi put se jedna životinja
usudila prkositi Lovcu. Arminius je bio bijesan. Kad je noć postala
manje mračna, puhao je u rog u pravilnim razmacima. Zabrinut,
zbunjen, jelen je tražio svog protivnika. Prevaren tim mračnim,
prodornim krikovima, zaboravio je na opasnost i nastavio kružiti oko
ograde dok se njegova, također zabrinuta ženka vrtjela kao vjerna
sjena. Kad je u zoru Arminim mogao vidjeti svoju žrtvu odapeo je
strelicu u bok buntovne životinje, i obuzet srdžbom gurnuo je u
ogradu, a košutu ubio nožem. Sav uprljan krvlju, zgrabio ju je za
noge i vrtio se s njom da posljednji put obavi svoju ljubavnu šetnju.
Puteljak koji su napravili svojim strpljivim kopitima poškropio je
krvlju što je prskala iz vena, zatim je ušao u kuću i bacio leš Minni
pred noge. Promatrala ga je bez riječi, a on je izdržao njezin pogled,
okrenuo se i izišao. Nije ga bilo sedam dana. Kad se vratio, pratio ga
je, lajući jedan pas.
— Evo druga kojeg mi je dao gospodar — reče Arminius. Ime
mu je Armen.
— Ne izgleda dobar — odgovori Minna.
Bio je to njemački prepeličar, teška i ružna tijela, ali tište
pasmine iz nekog gospodskog legla. Narav mu se slagala s naravi
njegova gospodara: bio je ponosan, nezavisan i volio je ubijanje.
Zbog prezirnog načina na koji je okretao glavu i hodao, slijedeći
samo njemu poznat rog, osjećalo se da je, osim Arminiusa, prezirao
sve ostale ljude, kao i pse. Druge su životinje postojale samo da mu
budu plijen.
Već na prvi pogled Minna nije imala povjerenja u novog

SIRIUS 47
pratioca svoga muža: lukav je i okrutan, mislila je. Odbojnost je
prerasla u mržnju kad je shvatila da da je mužu važan jedino Armen.
Koliko god je njezina uloga žene bila mala, osjetila se uvrijeđenom
kad joj ga je Armen ukrao. Kad bi ugledala bijelo tijelo sa smeđim
pjegama kako izlazi iz šikare grlo joj se stezalo, stiskala je zube. Od
straha da muž to ne opazi, svladavala je svoj bijes i lijepo se ophodila
sa psom. Ali on je to osjetio i pogledi što su ih upućivali jedan
drugom dovoljno su govorili da poznaju svoje uzajamne osjećaje.
Armen je odmjeravao Minnu, omalovažavao je i odjednom odlučio
da ona više ne postoji. On je bio najdraži, ljubimac, on je odlazio u
lov, prolazio planinom. Ona je bila dobra samo da kod kuće sprema i
kuha.
Armen je živio kako mu se dopadalo. Zbog svoje visine mogao
je doseći zasun na vratima, a Arminius mu je pokazao kako ga može
pokrenuti svojom njuškom. Danju i noću ulazio je i izlazio, već
prema raspoloženju. Spavao je kraj kreveta, a nekad bi se ispružio uz
Arminiusa gurajući Minnu prema zidu. Hranu je primao samo ođ
svog gospodara od kojeg je očekivao i radost i bol.
»Nalik je na mene«, mislila je Minna kad je opazila da Armen
željno vreba Arminiusov pogled, unaprijed otkriva njegove želje,
pokorava se njegovim mislima. Vladao se kao rob koji je zadovoljan
svojim ropstvom. Pas je bio sretniji od supruge jer mu je ponekad
bila upućena lijepa riječ, milovanje ... Ti znakovi pažnje ogorčili su
Minnu. U njoj se budila ljubomora utoliko veća ukoliko ju je
smatrala bezumnom, beznadnom.
Ljubomora ju je učinila pažljivijom, pronicavijom. Opazila je da
se Arminius, umjesto da zapovijeda, pokoravao svome psu kao
nekom zlom duhu. Arminius se sada bez ikakvih stega predavao
radosti da oduzima i ubija, što je nekada Minna uspijevala ublažiti.
Čim bi oborio jelena ili srndaća, Armen ga je poticao da nastavi.
Namještao je svoj luk, odapinjao strelicu i nastavljao ubijati kao
sumanut.
Minna je sva zgranuta pomišljala na te životinje koje je
iznenadio na njihovu putu, u letu, uhvatio u stupicu, ugušio,
bezrazložno ubio — samo zbog užitka. Arminius je obarao ptice i
ostavljao ih da istrunu na mjestu gdje su i pale, a zečeve, srndaće
koje nije jeo niti prodavao, zakapao je na groblju redovnika, ili ih je
zimi spaljivao na žeravicama. To ubijanje vapilo je za osvetom;
cijela će se priroda osvetiti. Minna se iz dana u dan sve više bojala i
još češće i usrdnije molila klečeći u kutu.

SIRIUS 48
 — Moj bože, oslobodi ga Armena! On je njegov zloduh! Taj
prokleti pas će ga odvesti u pakao. Preklinjem te, moj Arminius nije
čudovište. Odvoji ga, pravedni, milostivi bože od zla!
Njezino zaklinjanje ostao je bez rezultata. Armen i njegov
gospodar još su više uništavali divljač i ptice po planini. Uvečer je
Arminius postajao još veseliji, a kako je Minna zabrinuto šutjela,
obraćao se svome psu. Armen je odgovarao na svoj način; njegovo je
lajanje nalikovalo na provale pomamnog smijeha. Više mrtva nego
živa, Minna se uvlačila u krevet gdje se muž trudio da je oživi.
Uzimao ju je i zloupotrebljavao koliko je želio, a katkad bi zaspao
dok im se tijela još nisu ni odvojila. Minnu je pritiskala njegova
težina. Ukočeno tijelo ju je boljelo, ali se nije pokušavala osloboditi.
Bila je žrtva zaspale prilike kojoj je pružala blagost i nježnost. U
mislima je razgovarala s njim, nastojala mu reći svoja sanjarenja,
uliti mu želju za nevinošću koju možda nikada nije poznavao. Kad je
ukočenost postala nepodnošljiva, oči su joj se napunile suzama, ali
nije budila Arminiusa; bila je skoro sretna. Tada je strašni prepeličar
skakao na krevet, lizao potiljak svoga gospodara, budio ga i Minna
je, oslobođena, bila prepuštena samoći.
— Arminius, želim dijete! — molila ga je. On bi se sama
nasmijao i ponovo zaspao. Pas bi izišao iz kuće, a vjetar je udarao
vratima.
U jutro se Arminius prao u dvorištu kraj zdenca. Minna se
sakrivena iza prozora divila snazi njegovih neumornih nogu, uskim
bokovima, tamnom trbuhu čiju je strast vrebala, torzu, ispupčenom
kao u demona i rukama stvorenim da obuhvate divove. Sve vrijeme
dok se Arminius prao, Armen je kao lud trčao oko svog gospodara i
lajao. Arminius mu je prskao vodom njušku, a to zadirkivanje još je
više pojačala bučnu radost životinje. Ponekad se dizao na zadnje šape
i hodao krupnim koracima, ne kao dresirani pas akrobata, nego
gotovo ljudski. Tada bi stavio šape na Arminiusova ramena i kotrljao
se s njim po travi. Dva zapletena, jednako snažna tijela, stvarala su
čudovišne figure. Bila je to mješavina šapa, bedara, ruku, njuški. Pas
je grickao čovjeka ne ranjavajući ga, ali su mu očnjaci ostavljali
crvene tragove na Arminiusovoj koži, koji se dizao istetoviran više
od nekog divljaka. Minna je uplašena, zgranuta i s gađenjem
promatrala taj prizor.
— To će loše završiti — govorila je križajući se.
Jedne noći dok je pod težinom usnulog Arminiusa osjećala

SIRIUS 49
bockanje, probadanje, trnce imala je moru ili priviđenje jer nije
spavala. Vidjela je sebe u kosturnici ukočenu od zime, ali još živu,
ispruženu na mrtvačkim kostima. To nisu bili ljudski nego životinjski
ostaci. Njezini ukočeni prsti prepoznali su jelenske rogove, vučje
čeljusti, kosture i kosture, mnogo lubanja. Minna se nije morala
zapitati tko je ubio sve te životinje. Stavili su na nju jedan leš.
Osjetila je da je to3ljudsko mrtvo tijelo, Arminiusov leš. Otvorila je
oči i dobro promotrila dok su ugašene i ispale oči njezina muža
kružile kao planeti.
Kad se sutradan spremao u lov, Minna mu se baci u naručje.
— Ne idi danas! — poviče.
Gledao ju je zaprepašteno. Nikada nešto takvo nije rekla.
Dirnula ga je njezina očajnička žestina. Osjetila je da on oklijeva i
još jače se privila uza nj jecajući.
— Ne idi danas, molim te. Ne idi od kuće!
Nije se usudila govoriti o priviđenju. Nadala se da će njezine
suze i nemir biti dovoljno rječiti. Već ga je bila uvjerila kad Armen
uvuče svoju njušku između njin i jakim udarcem glave ih odvoji.
Arminius se počne smijati.
— Luda si, Minna, luda. Skoro si me uplašila!
Htio ju je poljubiti, ali ona pobježe plačući. Armen gurne svoga
gospodara prema vratima. Lov je počeo: opasna gonjenja, divlje trke,
odabrana divljač. Kao da je želio zaboraviti neumjesni prizor na
odlasku, pas je povećao svoju skrb prema gospodaru. Nije dopuštao
lovcu nimalo da predahne, a ovaj kao da je u pogledu svoga psa crpio
uvijek novu snagu. Još nikada nije vrebao jelene s toliko strpljive
žestine. A kad bi Armenovi očnjaci dokrajčili ranjene srne, još
nikada nije osjećao takvo okrutno veselje. Glas mu je postao
promukao, obrazi upali, ali nije tome pridavao nikakvu važnost. Više
nije znao da li je dan ili noć. Kad bi suviše dugo zastao, Armen bi
svoj pogled uronio u njegov, grickao mu ruke i Lovac je ponovo
kretao. Zaboravio je imena planina kojima su prolazili, te imena
klanaca i gorskih potoka. Noge su ga nasumce nosile na nepoznate
putove, na neiskrčene staze. Nehajnim je korakom prolazio kroz
trnovito žbunje, paprat, preko livada, močvara i pustara. Kamenje mu
se lomilo pod nogama dok se verao po stijenama, a kožnato mu se
odijelo paralo. Ispijen i poderan nastavljao je svoj put praćen
Armenovim lajanjem.
Pas je neprestano kružio oko gospodara. Opisivao je lukove,

SIRIUS 50
spirale, labirinte linija u kojima se Lovac gubio. Kad je Arminius,
izmučen, prinio ruku očima i želio se nasloniti na jedno drvo, Armen
ga prezrivo pogleda i nestane. Lovac je mucao besmislene riječi da
ga zadrži, a zatim ga krenuo tražiti. Sa naporom je dizao noge,
posrtao preko panjeva i pijeska. Nije bio svjestan onoga što ga
okružuje, ali je ipak opazio neobično klizanje. Činilo mu se kao da
gomila gmazova psiče na mahovini, začuo je stenjanje iz zemlje
istrgnutog, savijenog i zamršenog korijenja koje je za sobom
povlačilo šljunak, grumene zemlje, koru, grančice i male životinje.
Bilo je to nejasno brujanje kao oluja što se približava i kao pad
brzice, nešto strašno i zaglušujuće, strahota koja opija i smiruje.
Šuma se stezala oko Arminiusa koji je hodao nesigurnim koracima,
ruku ispruženih kao slijepac, a drveće ga je slijedilo. Jele iza kojih su
se vukle najniže grane odvajale su ga od ostalog svijeta. Najstarije,
koje su ondje bile od početka svijeta, trebalo da budu krvnici.
Njihove zapletene grane stvoriše bedem koji nijedna vojska ne bi
mogla razbiti. Spojena debla i lišće slijepljeno jedno uz drugo
stvaralo je nemilosrdnu prepreku. Pod prvim granama, sve biljke s
bodljama, božikovina i kupine su bile ondje, uperivši prema
Arminiusu svoje otrovno trnje. Stisnuto u stavu mirno drveće se
prestalo micati. Rasporedilo se u polukrug i onemogućilo svaki izlaz.
Arminius je tada prepoznao mjesto, bio je pred svojim grobom.
Svalio se na stijene.
Najhladniji planinski vjetrovi okomiše se tada na taj prostor i na
grob položiše ledenu ploču. Arminiusovim je tijelom prošla neka vrst
munje, goruće hladnoće, ledeni noževi. Članci mu se zgrčiše, nokti
zabiše u kožu čizama, a grčevi mu ukočiše prsa i udove. Imao je
osjećaj da prodire u stijenu jer ga je grčenje pritiskalo uz kamen.
Jedino su se na tom ukočenom tijelu, već nalik na lešinu, micale
ruke, goleme, natečene, bestidne, varave koje su se tresle.
Hladnoća se širila po zidovima opkopa. Katkad je zbog
smrzavanja poskočio djelić stijene, a lomljenje se nastavljalo kao
grmljavina što se gubi u olujnom oblaku. Kamenje je klizilo niz
padinu, odbijalo se od vrhova drveća i dokotrljalo do Arminiusovih
nogu. Drveće je nepomično u svome ledenom oklopu vrebalo na
svoju žrtvu. Muka zbog gladi i hladnoće što ju je podnosio Arminius,
odgovarala je žestinom i pomamom, za koje je jedino priroda
sposobna svim mukama kojima je podvrgavao životinje. Svaka rana
od strelice, svaki ubod nožem, prsti na grlu koji guše, sada su bili
lagana agonija, gubitak razuma, trzaji, hropci, gušenje, život koji

SIRIUS 51
nestaje sa svakom kapljicom krvi, probodeno oko, iščupan jezik,
ispucano, rasparano, izgorjelo meso. Sad je na Arminiusa došao red
da izdrži ispružen na svom ledenom grobu. Katkad mu se činilo da
mu se udovi nadimlju, postaju mlohavi i trunu, a ponekad da ih grči
mraz i da će kao izdanci, grančice, pepeo odletjeti s najmanjim
daškom. Vilice koje je do iznemoglosti stezao odvojile su se od
lubanje, a u njegovu praznom mozgu odzvanjali su oštri i tužni
Armenovi krici. Prsti su mu se odvojili od dlanova, a nos koji je bio
samo pukotina i ispale oči iscurili su iz svojih rupa. Tijelo mu se
napokon rastočilo, kosti su probole kožu i prelomile se. Tada su se
jele pokrenule i svojim granama, prelazeći preko onog što je bio
Lovac Arminius, pomele njegov pepeo.

(Iz knjige »Le Cardinal de Virginie«, Albin Michel, Pariz, 1961)

L. Ron Hubbard

When Shadows Fall

Preveo Božidar Stančić

SIRIUS 52
 Sjene nad
Zemljom
Došao je čas kad je i Zemlja počela umirati, jer i planeti umiru
Oko nje se vukla sjena atmosfere. Rđa i oblaci dima izjeli su njezinu
jezgru, beskrajne su ravnice poprimile crvenu boju, od planina do
planina, od pola do pola nije bilo ni traga zelenilu.
Zemlja je umirala, crvena kao Mars, ili gotovo tako, s mnogo
gradova u ruševinama, u koje su se zalijetali samo gušteri i vjetar, a
astroluka, koja je od Zemlje stvorila svemirsku silu, sad je bila
pougljena i neprepoznatljiva.
Tako je mislio Lutalica Lars sjedeći kraj prozora u trijemu
Velikog vijeća, gledajući s visoka na crvene ravnice. I njemu se
činilo da je ostario. U snazi svoje mladosti putovao je daleko
opasnim stazama da bi donio bogatstvo, ali sad se nije micao.
Znanost je produžila život njegova srca na gotovo 1000 godina, ali
sad je bio star i ukočen, a soba Vijeća bila je hladna.
Iza njega tanki glasovi, kao poseban eho u ovoj zvučnoj
grobnici. Ovdje su bila mjesta za svakog člana Vijeća od 600 planeta.
Sad su sjedala bila prazna, a na glas sekretara nitko se nije odazivao.
Predsjednik Konfederativnog sustava Mankin, slomljen
godinama, zauzeo je mjesto na podiju prema uobičajenoj ceremoniji.
— Capella!
Ništa.
— Rigel Centauri!
Tišina.
— Deneb, Mizar, Betelgeuse!
Tišina. I tako kod svih 600 imena. Sad su narodi tih planeta bili
moćni, a Zemlja stara. U krugu od deset tisuća svjetlosnih godina u
svemiru oni su napredovali, a izvorni planet nije imao goriva. Iscrpili
su naftu iz izvora, ugljen iz rudnika, disali su njezin zrak, kovali
njezino željezo, a zatim otišli s blagom, ne opterećujući se

SIRIUS 53
sjećanjima.
Zemlja je izgubila moć koja je donosila novac. Sad više nije
imala dobara, ni trgovine, ni flote. Najbolji predstavnici mlade
generacije otišli su već odavna. A nemoćni, osakaćeni i slijepi su
tumarali. Ovdje nije bilo nikoga.
Nitko nije zauzeo mjesta u Vijeću.
Lars je stresao svoju odjeću i skinuo ceremonijalnu svemirsku
kacigu, pa pošao prema podiju i naklonio se. On bi, po običaju,
mogao raportirati da je flota pripravna, s jakim naoružanjem i da kao
zapovjednik svemirske flote može zajamčiti mir u svemiru.
Ali iznenada je shvatio stanje stvari i ništa nije rekao. Bio je
ovdje Greto, nekadašnji financijski čarobnjak. Sjedio je u svom
naslonjaču prislonivši bradu na prsa. Bio je ovdje Smit, nekadašnji
srčani borac. Bio je ovdje Mankin, sitan u svojoj odjeći, zgrčen od
godina i briga.
U jednom je trenutku pred Larsovim očima prošla u vrtlogu
nekadašnja vesela ekipa prošlih stoljeća — ekipa mladih čije je srce
izabralo pijanstvo velikih rizika, u njegovim ušima odzvanjale su
komande... a zatim je pogledao četvoricu prisutnih, svijet gotovo
mrtav, pa je prekinuo ceremoniju.
— Flote nema, a armija je raspršena. Nema goriva da se zagriju
kuće, a još manje da se nahrane topovi. Ne mogu vas više smatrati
gospodarima svemira ...
Svi su došli ovamo s nejasnom slutnjom da se nešto skršilo. I
bilo je tako. Ustao je Greto. Iz njegova iscrpljena tijela još je zračila
snaga. Okrenuo se prema podiju.
— I ja mogu reći isto. Mogao sam to reći i prije petnaest godina.
Sad moram priznati da zemlje više i nema.
Smit se, uspravan polako približavao stisnutih šaka, gledajući
strogo Larsa.
— Imamo mi flotu i topove. Tko može reći da ih nemamo čime
napuniti? Mogli bismo naći rješenje!
Mankinova su se ramena opustila. Otvorio je ladicu i izvadio
pilulu. U ruci je držao čašu s vodom i pogledavao četiri muškarca
prestrašeno. Morao se brinuti za mnoge poslove u toku dana.
Pregledavao je izvještaje. Sve isto: mnogo staraca, malo djece, hrane
gotovo i nema, a zima će biti hladna.
Pročistio je grlo i s nadom pogledao Smita.

SIRIUS 54
 — Htio sam preporučiti da se poduzmu mjere kako bi se
nekoliko tisuća stanovnika što su još ovdje prevezlo na neki planet
gdje još ima hrane i energije. Možda me možete posavjetovati.
— Ne možete nikoga prevesti — primijeti Greto zabivši ruke u
džepove. — Nema dovoljno goriva da sa Zemlje uzleti više od deset
lađa. Možda je stvar očajna, ali ja još nisam obeshrabren. Na zemlji
se više ne da živjeti kao nekoć. Predlažem da dugoročnim zajmom
kupimo materijal za oporavljanje atmosfere i za druge potrebne
stvari.
— Kredite! — reče Smit. — Kakve kredite? Ako je to hitno, ja
im mogu zaprijetiti da ćemo pripremiti moćne topove. Što oni moraju
znati?
Mankin ih je gledao. Počeo se ohrabrivati. Opet je u njima vidio
ljude iz legende. Okrenuo se Larsu.
— Što o tome misli general armije i admiral flote?
Lutalica Lars stavio je kacigu na stol, izvadio lulu i napunio je
pa pripalio. Pogledavao je Mankina, pa Greta.
— Toliko je vremena prošlo otkako je uzletjela neka moja
letjelica da više i ne znam postoji li rezerva goriva, ali znam da su
mehaničari i oficiri upotrebljavali nuklearno gorivo za proizvodnju
struje u gradu i u nekoliko preostalih tvornica. U najboljem slučaju,
nisam siguran da bismo na pet kontinenata mogli sabrati dovoljno
goriva za dvjesta-trista svjetlosnih godina putovanja. I to za razarač
male tonaže. O velikim letjelicama da i ne govorim. Ipak, mislim da
su u staroj svemirskoj bazi u Chicagu u prilično dobrom stanju četiri
razarača. Mogli bismo ih osposobiti dijelovima s ostalih brodova.
Imamo i šačicu tehničara koji još znaju svoj posao. Mogli bismo
izmoljakati dovoljno hrane za posadu. Možda ja samo sanjarim,
možda smo mi samo starci što pod ovim suncem cjepidlačimo o
stvarima koje bi bilo bolje prepustiti mlađim snagama. Ali, ja bih
volio pokušati. Kad sam danas šetao gradskim ulicama, vidio sam u
mislima sam sebe kao povratnika u mladosti s Capelle. Pločnici su
bili prepuni svijeta, neokrnjeni pločnici, dječaci i djevojčice trčkarali
su i vriskali od radosti. Sjetio sam se Zemlje onako velike i jake. A
zatim je vizije nestalo i vidio sam napukline na pločnicima, trnje
umjesto ruža i jednu staricu što je molila komad kruha. Prolazio sam
ulicom dugo, ali sam vidio samo jedno dijete, a i ono je bilo bolesno.
Pa ... starac je starac, njemu ostaju samo sjećanja. Na mladosti je da
pravi planove, da pokuša i da uspije. Postoji, gospodo, slabašna nada,

SIRIUS 55
no, ne mogu stajati skrštenih ruku znajući da Zemlja umire, da će
nestati i da je nitko neće oplakivati.
Sjeo je i nekoliko ih trenutaka promatrao potežući dimove iz
lule, ali kao da ih nije vidio, bio je zadubljen u sjećanja.
Smit je opet skočio.
— Pričamo o snovima! Ne znam mnogo o snovima, ali neka
nam naš prijatelj objasni zašto bismo moljakali za našu hranu? Zar
mi nismo vlada? Zar moramo moljakati da bismo organizirali
ekspediciju, zar moramo čeprkati po smeću da bismo našli gorivo?
Prvo je pravo vlasti da podloži narod svojoj volji. Ja se zalažem za
ekspediciju, tražim da mi se povjeri jedno područje i da dobijem sva
ovlaštenja i odredbe pa da prijeđem na njihovo ostvarivanje.
Mankin je djelovao nervozno. Opet je uzeo pilulu i progutao je.
Već je prošlo trista godina otkako u ovoj prostoriji nije odlučivano ni
o jednoj ekspediciji. Sve velike ekspedicije organizirane su sad na
Centauri, gdje je bilo hrane, goriva i ljudi. Oholi Smitov ton zbunio
je Mankina. Pogledao je Greta. Greto je nervozno maknuo nogom i
neodlučno rekao:
— Slažem se s ekspedicijom, premda se ne nadam da će uspjeti
jer će biti teško osigurati njezino financiranje. Naše su monetarne
rezerve u jadnom stanju, naš novac ne vrijedi. Mogli bismo poslati
dvije ekspedicije, možda i četiri. Prihvaćam rado komandu jedne od
njih. Ali kako da to financiramo? Ne vidim rješenje. Jedan zemaljski
dolar ne vrijedi ni tisući dio centa Capelle. Morao bih, znači, naći
milijune. — I palcem je protrljao kažiprst. — Oni na okolnim
planetima vole novac.
— Pa naštampajte novčanice — predloži Smit. — Tko će vidjeti
razliku? I ako vi kanite voditi jednu od ekspedicija, savjetujem vam
da naštampate dovoljno novca.
Mankin se nakašljao, pogledao tri muškarca i ustanovio da se
čeka njegova odluka. U njemu je rasla iskra nade, naježio se pri
pomisli kako za Zemlju ima nade da opet procvate, da se ponovo
razgrana njezina trgovina, da prodaje svoje proizvode i kupuje
izvana. Žestina koja je izbijala iz Smitova glasa ulijevala mu je
povjerenje.
— Gospodo — rekao je — dali ste mi snage. Ako nitko nema
ništa protiv, ja izjavljujem da se slažem da se opreme tri broda za tu
misiju, da prošaraju svemirom i da se vrate noseći pomoć ili
prijedloge. Ako donesete i nekoliko stotina kilograma elementa 173,

SIRIUS 56
i to će vrijediti truda. Gospodo, mora postojati neka mogućnost.
Lutalica Lars ustane.
— Naredit ću da opreme tri razarača i da poduzmu sve što je
moguće da dođu do namirnica i energije. Ako se slažete, ja bih stao
na čelo jednoga, a druga dva vodili bi Smit i Greto. — Lars se okrene
i uputi prema vratima. Ondje se okrene. — Jedva mogu vjerovati da
smo se složili da poduzmemo energičnu akciju. Tko zna što ćemo iz
toga izvući. — Izišao je.
Glas o tome pronio se cijelim planetom i Zemljani, obuzeti
nadom i uznemireni, gledali su u noćno nebo na kojem su svijetlile
sjajne zvijezde. Malobrojne radio-stanice trošile su svoje posljednje
rezerve energije da bi objavile odlazak ekspedicija.
Nekoliko novina na sjajnom papiru, kao u stara vremena u
Velikoj Evropi, posvetilo je svoje stupce istraživačima. Najviše su
izgleda davale komandantu Smitu, objavljujući njegovo razmetanje u
astroluci prije uzlijetanja.
Tjedan dana poslije Smita stupci su bili posvećeni le-gendarnom
Gretu, čiji je financijski ugled bio poznat još od eksploatacije
Capelle. Propustili su napomenuti da su ga tadašnje špekulacije
prilično uništile. Velike su se nade polagale u to da će nasamariti ili
uvjeriti financijske mogule velikih imperija.
Kad je uzletio Lars, vijesti takve vrste više nisu bile senzacija.
Lars nije imao bogzna što reći na polasku s astro-luke. Ipak, u luku
su došli neki nekadašnji oficiri. Netko mu je dao nacrt, netko nešto
novca. Ti ljudi, koji su prošli svemir i imali iskustva, nisu htjeli
propustiti da mu požele mnogo sreće i sretan put preko zvijezda, kraj
kometa i nova. Zatim je Lars krenuo.
Zemlja je to sad već napol zaboravila, čekala je i slabila. Došla
je zima. Zbog pomanjkanja energije ekspedicijski brodovi nisu slali
nikakvih poruka. Monkin je čekao.
Sve više je Zemljanim ravnicama haralo crvenilo, i razrijeđeni
vjetar, oštar i hladan jaukao je oko visokih vladinih zgrada. Pijesak je
zameo piste astroluke. A onda je stiglo proljeće, pa ljeto, pa su i oni
prošli i na trup Zemlje oborila se nova ledena i prašnjava zima.
I jednoga hladnog jutra na pistu vladine astroluke spustio se
oronuo i zarđao »Mercy« komandanta Greta. Čim se pročula novost,
svjetina je opsjela vrata prostorije Vijeća da zaželi Gretu
dobrodošlicu.
No, nije to bio naduti hvalisavac punih ruku blaga već iscrpljeni

SIRIUS 57
Greto, na klimavim nogama, oslabljen od gladi i napora. Nije morao
otjerati svjetinu. Sama se povukla kad ga je vidjela.
Ušao je. Mankin se spremao da se popne na podij kad je vidio
Greta i ukočio se, suze su blisnule. Raširenih se ruku približio.
— Oh, prijatelju moj! — I brzo ga je posjeo u naslonjač i donio
mu vina. — Gdje su oficiri i posada? — zapitao je. Greto nije ni
morao odgovoriti. Buljio je u pod.
— Glad i bolest... stidim se, Mankine, stidim se što sam ovdje.
Mankin je sjeo na stolac i ruke prekrižio na koljenima.
— Uvjeren sam, Greto, da ste učinili što ste mogli. Ne možete
zamisliti koliko mi je žao. Možda i njima na drugim planetima ne ide
dobro.
Greto je zadrhtao od iznenadne ljutnje, podigao glavu upalih
obraza i blistava pogleda okrenuo glavu prema zvijezdama koje se
kroz strop nisu mogle vidjeti.
— Idu njima dobro poslovi, debeli su i bogati. — Uhvatio je
Mankina za ruku. — Mrze nas. Mrze nas zbog poreza koji smo im
nekoć nametnuli, mrze nas zbog ratova u koje smo ih uvalili, mrze
nas zbog stoljeća u toku kojih smo potiskivali njihov novac a jačali
svoj. Na Pluteronu su pucali od smijeha kad sam došao. Histerično su
se smijali i kad sam otišao. Nije to bio velikodušan smijeh, bio je to
smijeh od zadovoljstva. Oni nas mrze, Mankine, i ništa nećemo dobti
od njih. Na Cythara Betelgeuse poslali su nekoliko oficira da
brodovima okruže naše sunce dok nismo otišli. Posvuda sam bio
ispraćen smijehom i prezirom
Sjedio je nekoliko trenutaka.
— Pomozite mi da dođem kući, Mankine, bojim se da neću više
dugo živjeti.
Tek je dolazak Smita bacio planet u očaj. Smit se nije vratio ni
izglednio i iscrpljen, ali je iz njega zračila mržnja čim bi otvorio usta.
Raskoračivši se, svima je govorio o nezahvalnosti Zemljine djece u
svemiru. Svi su podrhtavali od bijesa.
Prešao je svemir uzduž i poprijeko, sletjevši svuda gdje je
smatrao korisnim, ali je posvuda nailazio na grubost i oprez.
Nekoliko puta se mimoišao s Gretom. Bio je pričao, pri posjetima, o
planu stabilizacije valute planeta tako što bi se na Zemlji stvorilo
središnje bankarsko tijelo, ali je taj plan posvuda bio odbačen.
Objašnjavao je kako je Greto tražio zajam da bi se podigla Zemlja,

SIRIUS 58
zajam s visokim kamatama i kako su ga ondje primali.
Ipak, Smitovo ogorčenje imalo je i drugih razloga. On je govorio
o svemirskoj floti naoružanoj strahovitim oružjima ... Odbijali su mu
gorivo, namirnice i medicinsku njegu za njegove ljude, rugali su mu
se, svuda samo uvrede... uvrede i odbijanje, s prezirnim porukama za
Zemlju, tako da još i sad puca od jada kad se sjeti.
I po povratku je imao nevolja. Potreba za gorivom natjerala ga je
da opljačka vladino skladište na Kalraku. Smit je propagirao rat,
propovijedao ga je starcima, zarđalim strojevima i trošnim zidovima.
Mankin je stavio vladin radio Smitu na raspolaganje i Smit se
uzalud trudio četiri dana da regrutira tehničare i znanstvenike da bi
rekonstruirali oružje potrebno za rat. Pošto je preko radio-valova
pokušao potaknuti interes za staru opremu za biološki rat, već
odavno izvan upotrebe, neki ga je oficir presreo dok je izlazio iz
radio-stanice. Smit je bio u starom, iznošenom odijelu, i zaprepastio
se kad je vidio čistu sivu uniformu.
— Hoćete li mi reći što radite ovdje? — zapitao je. — Naredio
sam da se svi oni koji žele sudjelovati u kampanji saberu u vojnom
arsenalu.
Stari se oficir nasmiješio. Nije ga impresionirala Smitova
grubost
— Nemam nikakve pogodne ideje, generale — odvratio je — a i
sumnjam da biste me saslušali kad bih i imao. No, bio sam danas u
skladištu i sumnjam da bismo uspjeli u bilo čemu bez goriva, bez
oružja i bez ičega čime bismo to mogli proizvesti. Nisam došao da
vas odvratim od vašeg plana. On će se srušiti sam od sebe. Došao
sam da saznam ima li novosti o Larsu.
Smit je vidio kako mu Mankin i još neki idu u susret.
— Da — reče imam novosti o Larsu. Na tri mjesta bio je prije
mene. Ništa nije govorio, ništa nije učinio.
Činilo se da stari oficir ne vjeruje.
— Ja ne pripadam vašim ljudima, generale, i ne bih htio
raspravljati o vama, ali čini mi se da se olako poigravate ugledom
čovjeka koji je uvijek uspijevao posvuda kamo je došao.
Smit je bio iznenađen.
— Jest, dakako, svuda su ga saslušali, ali koliko ja znam, pomoć
nije primio.
— Jeste li saznali nešto o njemu? — zapita Mankin.

SIRIUS 59
 — Znam samo da sam, došavši poslije njega, bio hladno
primljen. Moj je zahtjev odbijen, smijali su se traženjima i vrijeđali.
Mislim da nemate što očekivati od Larsa.
Stari se oficir okrenuo i otišao. Stekao se dojam da se kradom
smiješio.
Više od dva mjeseca Smitova je kampanja bjesnjela bez rezultata
na zapuštenoj površini zemaljske kugle. Nije stvorena armija, a u
skladištu su rđali kosturi nekadašnjeg oružja. Prestali su i napori
tehničara i znanstvenika. Zemlja je opet pala u apatiju i nitko više
nije noću pogledavao u zvijezde.
Prvih dana proljeća s astroluke su doprli neki zvukovi. Kad su se
ljudi približili, ustanovili su da je sletio neki brod u dobrom stanju, s
posadom na broju. Komandant je izišao. Jedan se oficir odvoji od
mnoštva i priđe putniku pruživši mu ruku.
— Lars! — Nakon toga su ljudi okružili povratnika. Ostali su
otišli. Dvije ekspedicije su već došle, a san se raspršio i nade
splasnule.
— Ima li novosti? — zapitao je stari oficir, a Lars umorno
slegne ramenima. Ostario je.
— Ne osobitih, prijatelju — odgovorio je. — Oni su svi zauzeti
svojim poslovima, ali bar sam donio nešto namirnica. — Naredio je
kaplaru da razdijeli poklone, i kad je to bilo gotovo, Lars pođe u
grad.
Mankin je doznao da se Lars vratio, ali se nije potrudio da mu
pođe u susret, jer su već prva dva razočaranja bila dovoljna. Sjedio je
u ledenoj dvorani Vijeća kad mu je sekretar javio vijest i najavio
Larsa. Kimnuo je glavom.
Lars je ušao u dvoranu, ukočio se i zadrhtao, a tada spazio
Mankina.
— Dugo ste putovali, Lars — primijetio je Mankin.
— Ima li novosti o Smitu i Gretu?
— Obojica su se vratila. Bojim se da je Greto na samrti, više od
nanesenih uvreda nego od bolesti Smit je već izgubio razum, luta
naokolo, ni s kim rie razgovara i živi od hrane koju mu netko baci.
Potpuno je poražen, Lars. Ova je ekspedicija osuđena na propast.
Bolje bi bilo da smo umrli, ali sačuvali dostojanstvo, nego što smo
moljakali mrvice i postali predmet rugla Ova je ekspedicija ugasila i
posljednju iskru energije u onih koji su se vratili prije vas. Nismo

SIRIUS 60
izabrali dobro vrijeme, Lars.
Lars je htio nešto reći, ali je Mankin digao ruku.
— Nemojte govoriti. Vi i vaši ljudi ste se vratili, dovezli ste i
brod, dobili ste kao milostinju i malo goriva i nešto hrane, ali nemate
ništa što bi moglo spasiti Zemlju.
Lars je polako kimnuo glavom.
— Jest, Mankine, ništa nisam donio, a nisam ništa ni očekivao,
jer ništa nisam ni tražio i nisam prijetio. Ponegdje sam čuo nešto o
Gretovu planu. Mrze ga jer mrze financijsku kontrolu koju je Zemlja
nametnula planetima dok je bila moćna Nitko ne bi dao ni mrvice
ako bi to značilo oživljavanje monetarne tiranije koju je nekoć
nametnuo naš planet.
— Znam — Mankin će sjetno. — Previše smo se nadali.
Lars je odmahnuo glavom.
— Ne, Mankine, bili smo previše pohlepni. Možda sam doživio
neuspjeh, tko zna?
— Što ste im rekli da mislite da bi mogli učiniti nešto za nas?
— Ništa osobito. Razmišljao sam čime bih mogao steći njihovo
povjerenje. Nisam ih htio potkupiti niti moljakati prostački. Bojim
se, Mankine, da sam se samo zabavljao.
Nekadašnji se predsjednik zabezeknuo i ustao.
— Objasnite mi to, Lars!
— Jeo sam s njima — reče Lars — divio sam se njihovoj floti,
gledao njihove plesačice, vidio sam njihovu žetvu, a pokazali su mi i
svoja dramska povijesna djela. Zatim sam im ja pripovijedao stare
legende i priče, a oni su se nakon toga prisjećali drugih priča i
legendi. Nisam ništa tražio, Mankine, pa nisam ništa ni očekivao.
Žao mi je što vas moram obavijestiti o tome.
— Bolje će biti da odete — reče Mankin mirno.
Mjesec dana je Lars živio kao izopćenik na brodogradilištu u
svojem brodu. Ondje je primao svoje ratne drugove i dijelio im
mršave zalihe namirnica. Kad bi šetao ulicama, nitko mu ne bi
upućivao nijedne riječi. Pokazivali bi ga prstom: »To je čovjek koji
nije čak ni pokušao.«
Zatim je jednoga dana grad protreslo strašno brundanje. Ljudi,
misleći da je došao dan osvete, brzo su ustali i bili iznenađeni kad su
opazili šest blistavih brodova u astroluci. Brodovi su bili veći od bilo
kojih koje su Zemljani dosad vidjeli. Iz brodova su se iskrcali mladi i

SIRIUS 61
nasmiješeni ljudi.
Nitko se nije usudio progovoriti ni riječi s došljacima. Ljudi su
imali neugodan dojam da će uskoro biti odvedeni u ropstvo i
opljačkani, pa su počeli bježati iz grada.
Radio-vijest iz Azije govorila je da se iskrcalo četrnaest
neidentificiranih brodova s trupama. Velika je Evropa iz te vijesti
saznala da će biti okupirana, ali se nije spominjao nikakav akt nasilja.
Ipak je sve bilo pripravno da se narod evakuira u slučaju
bombardiranja.
Mankin je bio preneražen kad je u dvorani Vijeća saznao novost.
Pozvao je sve članove kabineta, pazeći da ne bi došao Lars. I šest
sati, između straha i nemoći, raspravljalo se o mjerama. Neprijatelj
nije poslao nikakvu poruku i Mankin je bio uvjeren da je bolje da se
on preda pa da spasi ljudske živote.
Kad je zajedno sa svojim suradnicima izišao iz zgrade, us-
tanovio je da je sletjelo još 19 novih brodova i da je već podignut
vojnički logor.
Prilazeći astroluci, sreo je četiri mlada uglačana oficira, svaki s
drugog planeta. Čini se da su po ozbiljnim licima oficiri mogli
zaključiti da je Mankin jedan od važnih predstavnika vlasti, pa se
jedan oficir okrenuo drugome, nešto rekao i ovaj je požurio prema
najbližem svemirskom brodu.
Mankin je pokušao zadržati hrabrost. Nikad nije volio razmišljati
o danu kad bi morao predati Zemlju neprijatelju. Sad, kad se sva
nada ugasila, mogao je to učiniti bar dostojanstveno.
Bio je zainteresiran postupkom mladih oficira, koji mu nisu,
doduše, uputili nijedne riječi, ali su stajali i kao da su čekali neko
važno naređenje iz broda.
Uskoro je iz broda izišao neki čovjek visoka stasa, srednjih
godina, oblačeći brzo kabanicu. Prišao je Mankinu i zaustavio se
nekoliko koraka od njega. Spazio je predsjedničku vrpcu i odijelo.
— Vi ste predsjednik Mankin? — zapitao je pristojno.
— Jest — odvrati Mankin. — S kim imam čast?
— General Collingsby — oficir se ukočeno naklonio i pružio
ruku Mankinu. — Počašćen sam što sam vas upoznao. Žao mi je
zbog neugodnosti što se morali doći čak ovamo. Morao sam vas
odmah posjetiti, ali i komandant ima svojih obaveza. Morao sam
nadzirati konvoje, slijetanje, iskrcavanje. Oprostite, gospodine ... —

SIRIUS 62
zakašljao se — ali ovdje je atmosfera tako razrijeđena, moj krvni
pritisak ... dopustite da vas pozovem u svoju kabinu, ondje će nam
biti lakše.
Mankin se ukočio.
— Znam, gospodine, da želite biti pristojni. Nadam se samo da
ćete poštovati ratna pravila da da ćete nam nanijeti što manje zla.
Činilo se da je general Collingsby zaprepašten, a zatim se
osjetilo da je zbunjen.
— Ne shvaćam vas, dragi gospodine. Zar vam naš guverner
Voxperius nije radiom javio da dolazimo?
— Generale — primijeti Mankin — ionizirajuće zrake za
komunikaciju između Zemlje i njezinih nekadašnjih kolonija
prekinute su već sedamdesetak godina. Moram priznati da nemamo
dovoljno energije da ih održavamo u radu.
Collingsby je iznenađeno pogledao oficire oko sebe, a zatim
Mankina. Zatim je nekoga spazio i lice mu se razvedrilo.
— Možda bi ovaj čovjek mogao razjasniti situaciju.
Mankin se okrenuo i opazio Larsa, koji se približavao sa
skupinom oficira. Collingsby je živahno uhvatio Larsa za rukav.
— Dragi prijatelju, hoćete li predsjedniku objasniti pravo stanje?
Nisam slutio da bi to moglo izgledati kao invazija! Tako sam
zbunjen, Lars! Kakva je panika morala nastati! A ja sam bio siguran
da je moja vlada poslala poruke Zemlji.
Mankin je bio zbunjen. Sad je tek shvatio što se događa. Opazio
je goleme strojeve koje su istovarivali, vidio je ljude koji su se bavili
oko njih. Posvuda su strojevi injicirali u tlo plin. Mankin je shvatio
da su to reoksigeneratori, koji regeneriraju humus injicirajući pod tlo
toplinu. Gotovo da nije povjerovao u ono što vidi. Nije se usudio
nadati. Lars se okrene prema njemu.
— Nisam vam mogao reći. Nisam vam mogao obećati, ali,
iskreno rečeno, ja nisam ništa učinio.
Collingsby ga živo prekine.
— Da, zbilja nije učinio ništa. Pjevao nam je stare balade i
pričao povijesne legende o Zemlji. Otkrivao nam je baštinu koju smo
naslijedili od Zemlje i što joj još dugujemo, podsjetio nas je na
oceane i planine gdje su živjeli naši očevi. Zatim je rekao da toga
više nema i otputovao. Posvuda je tako pričao, i posvuda na
planetima davali su se prilozi po školama, skupljali se potpisi,

SIRIUS 63
učenjaci su tražili rješenja. Mislim da sad shvaćate, predsjedniče
Mankin. Zemlja je majka svih planeta. Svaki čovjek nosi u svom srcu
nostalgiju za kolijevkom roda iz kojeg je potekao. Zemlja je prisutna
posvuda u našoj povijesti i ime joj se spominje u svim pričama, u
svim uspjesima koje smo postigli. Pa zar je smijemo ostaviti da
umre? Okupili smo se i došli ovamo da pomognemo da opet nikne
trava, da oživimo vaše oceane, da popravimo atmosferu, da poteku
rijeke, da ih napunimo ribama, da šume napunimo divljači. Učinit
ćemo od ovog planeta neutralno tlo kamo će moći do-laziti
međuplanetarna vijeća da riješe svoje sporove, ovdje ćemo se naći
vezani zajedničkim porijeklom. Ovdje ćemo pronaći odgovore za
naše teškoće, jer je istina da se problemi i njihova rješenja ne
mijenjaju. Bitni su se problemi nametnuli na Zemlji i bili su riješeni,
pa će opet biti tako. Imamo još oko tjedan dana vremena da to sve
učinimo. — Okrenuo se jrema Larsu. — Za tjedan dana je 4. srpnja,
zar ne? To je godišnjica prve ekspedicije na Mjesec, ako se ne
varam?
Lars kimne glavom.
— Pođimo u moju kabinu — predloži Collingsby. — Moći temo
biti na suncu kad se livade opet zazelene.
Pogledali su Larsa. On se smiješio. Mankin je bio uzbuđen.
— Lars — rekao je — zašto mi niste rekli da ste spasili Zemlju
pjesmama i legendama?
Objavljeno posredstvom G.P.A. München

George R. R. Martin

With Morning Comes Mistfall

Preveo Goran Pavelić

Sumaglica stiže
SIRIUS 64
 s jutrom

Prvog dana nakon dolaska vidio sam Sandersa na balkonu na

kojem se služio doručak. Stajao je sam i promatrao planine i maglu.
Prišao sam mu, promrmljavši pozdrav. Nije se potrudio niti da
mi odzdravi. — Lijepo je, zar ne? — rekao je ne okrećući se.
Bilo je lijepo.
Nekoliko metara ispod balkona skupljala se magla. Činilo se kao
da šalje sablasne valove što se razbijaju o kamenje Sandersova
zamka. Gust bijeli pokrivač širio se prema horizontu, pokrivajući
sve. Jedino smo vidjeli Crveni Duh, čiji vrh kao da je probadao nebo.
Druge planine mirovale su ispod maglene površine.
Nalazili smo se iznad magle. Sanders je sagradio svoj hotel na
najvišem vrhu planine. Činilo se kao da smo usred bijelog oceana.
Oblakov zamak. Tako ga je nazvao Sanders. Shvaćao sam zašto.
— Da li je uvijek ovako — zapitao sam Sandersa, im-
presioniran ljepotom pejzaža.
— Da, za svake sumaglice — odgovorio je i okrenuo se prema
meni s osmijehom punim čežnje. Bio je debeo, dobroćudna crvena
lica.
Rukom je pokazao prema istoku gdje je sunce Svijeta utvara
izranjalo, stvarajući grimizno-narančasti spektakl iznad magle.
— Sunce — rekao je — kako se diže, toplina tjera maglu u
doline, prisiljava je da izruči planine koje je osvojila noću. Dok
magla tone, ukazuje se vrh za vrhom. Do podneva sav gorski lanac
vidljiv je nadaleko. Tako nešto ne postoji na Zemlji, a niti bilo gdje
drugdje.
Ponovo se nasmiješio i poveo me do praznog stola. — Zatim,
kad sunce počne zalaziti, sve je obratno. Morate to vidjeti večeras.
Sjeli smo, i stolice su automatski registrirale našu prisutnost.
Robot—konobar dokotrljao se da nas posluži. Sanders ga je

SIRIUS 65
ignorirao. — To je pravi rat — nastavio je. — Vječan rat između
sunca i magle. Magla zaposjeda veći dio dolina, ravnica i morske
obale. Sunce zaposjeda samo nekoliko planinskih vrhova, i to danju.
Okrenuo se robotu—konobaru i naručio kavu za obojicu. Tako
ćemo skratiti vrijeme dok čekamo društvo. Bit ćemo sacijelo
posluženi pravom kavom. Sanders na svojem planetu nije podnosio
instant-kavu.
— Vi volite ovaj svijet — pitao sam ga dok smo čekali kavu.
Nasmijao se. — Kako da ga ne volim? U Oblakovu zamku
imamo sve. Dobru kavu, zabavu, kockarnicu i sve ostale udobnosti
koje čine boravak u zamku ugodnim. K tome dodajmo i ovaj planet.
Dobivam najbolje od oba svijeta, zar ne?
— Pretpostavljam da je tako, ali mnogo ljudi ne gleda na stvari
kao vi. Nitko ne dolazi u Svijet utvara da bi se kockao ili uživao u
dobrom jelu.
Kimnuo je glavom, potvrđujući moje riječi. — Imate pravo.
Među gostima su i lovci na planinske mačke i čudovišta iz ravnica.
Ponekad netko dođe da razgleda ruševine.
— Naravno — odgovorih — oni su izuzeci koji ukazuju na
činjenicu da vam gosti dolaze samo zbog jednog jedinog razloga.
— Imate pravo — nacerio se — dolaze zbog utvara.
— Utvare — jeknuo sam. — Usprkos svim prirodnim ljepotama,
lovu, ribolovu i planinarenju, turisti posjećuju vaš zamak samo radi
utvara!
Robot—konobar donio je dva velika vrča puna kave i dva vrča
šlaga. Kava je bila jaka, vruća i vrlo ukusna. To je bilo pravo
osvježenje nakon tjedana provedenih u svemirskom brodu. Sanders
je pažljivo srkao kavu i gledao me pažljivo. Odložio je vrč s kavom
zamišljeno i upitao me. — Zar ste i vi došli samo zbog utvara?
Slegnuh ramenima. — Naravno, moje čitaoce ne zanima
krajolik, bez obzira na to kako veličanstven bio. Dubowski i njegova
ekipa stigli su da bi pronašli utvare, a ja sam ovdje da pratim
istraživanje.
Sanders se spremao da mi odgovori kad ga prekine oštar, jasan
glas. — Naravno, ako uopće ima utvara.
Okrenuli smo se prema glasu. Dr Charles Dubowski, šef Ekipe
za istraživanje Svijeta utvara, stajao je na dovratku. Uspio se
osloboditi asistenata koji su ga pratili na svakom koraku.

SIRIUS 66
 Dubowski je načas zastao, zatim krenuo prema našem stolu,
povukao stolicu i sjeo. Robot-konobar mu je prišao.
Sanders je promatrao mršavog učenjaka s neskrivenim
gnušanjem. — Zašto mislite da nema utvara, doktore? — zapitao ga
je. Dubowski se nasmiješio. — Osjećam da nema dovoljno čvrstih
dokaza koji bi me u to uvjerili — odgovorio je. — Ali ne brinite. Ne
dopuštam da me osjećaji zavedu. Želim samo istinu, kao i svi ostali,
zato krećem u istraživanja bez predrasuda. Ako se vaše utvare
stvarno ondje nalaze, pronaći ću ih.
— Ili će one pronaći vas — Odgovorio je Sanders svečanim
glasom. — A to bi moglo biti vrlo neugodno. Dubowskl se nasmijao.
— Ali, Sanderse. Zato što živite u zamku na morate se vladati
melodramatično.
— Nemojte se smijati, doktore. Utvare su prije ubijale ljude.
Tako da znate.
— Nema dokaza koji bi to potvrdili — odgovorio je Dubowski.
— Nema nikakvih dokaza. Kao što ne postoje ni dokazi o postojanju
utvara. No, mi smo baš zato došli. Da pronađemo dokaz ili da
poreknemo cijelu priču. Dosta o tome. Umirem od gladi. — Okrenuo
se prema robotu koji je stajao nepomično kraj stola. Dubowski i ja
naručili smo odrezak od planinske mačke i košaricu punu vrućih
svježe pečenih biskvita. Sanders je naručio šunku sa svježim, tek
donesenim jajima sa Zemlje. Odrezak od planinske mačka bio je
izvrsna okusa, meso je mnogo ukusnije nego meso koje jedemo na
Zemlji. Tako mi je prijao da sam pojeo cijeli odrezak. Međutim,
Dubowski je bio previše zauzet razgovorom, i nije uopće mario za
jelo.
— Ne smijete samo tako nijekati postojanje utvara — rekao je
Sanders. — Ima dovoljno dokaza da postoje. Dvadeset i dva smrtna
slučaja dogodila su se od otkrića planeta. Više desetaka ljudi vidjelo
je utvare.
— Istina — nastavio je Dubowski. — Ali ja ne bih to nazvao
pravim dokazom. Smrtni slučajevi? Da. Većina smrtnih slučajeva
jednostavno su nestanci. Ljudi su pali u provalije, ili su ih pojele
planinske mačke, ili slično. Ne mogu se uvijek pronaći tijela
unesrećenih u magli. Na Zemlji, također, mnogi ljudi nestaju
svakodnevno, i u tome nema ničeg nadnaravnog. Ali ovdje, kadgod
netko nestane, ljudi tvrde da su ga odnijele utvare. Žao mi je, ali te
tvrdnje nisu dovoljan dokaz.

SIRIUS 67
 — Doktore, pronašli smo tijela — tiho doda Sanders. — Jezo-
vito izmasakrirana. Tako ne izgledaju oni koji padnu u ponor, a ni
oni koje ubiju planinske mačke.
Pomislio sam da je vrijeme da se uključim u razgovor. — Koliko
ja znam, otkrivena su samo četiri mrtvaca. Ja sam se zaista potrudio
da temeljito proučim sve što je napisao o utvarama.
Sanders se namrštio. — U redu — složio se sa mnom. — Ali što
sa ta četiri mrtvaca? Ako mene pitate, prilično uvjerljiv dokaz.
Jelo je stiglo, a Sanders je i dalje govorio dok smo mi jeli. — Na
primjer, krenimo od prvog slučaja; Gregorova ekspedicija — slučaj
koji nikad nije bio objašnjen na zadovoljavajući način.
Kimnuo sam glavom. Dave Gregor bio je kapetan broda koji je
otkrio planet Svijet utvara prije dvadeset i pet godina. Ispitao je
maglu i brodom sletio na obalni dio planeta. Tada je poslao ekipe da
istraže planet. U svakoj ekipi bila su dva dobro naoružana čovjeka.
Svi su se vratili osim jednog. Njegov drug s kojim je zajedno
istraživao vratio se sam, prilično rastrojen. Magla ga je razdvojila od
njegova partnera i odjednom je začuo urlik koji ledi krv u žilama.
Kad je pronašao prijatelja, ovaj je bio gotovo mrtav, a nešto je stajalo
iznad njegova tijela. Preživjeli je tvrdio da je ubojica sličan čovjeku.
Tvrdio je da je pucao na to stvorenje, ali metak je samo prošao kroz
njega. Tada je to stvorenje zateturalo i iščezlo u magli.
Gregor je poslao drugu ekipu da potraži to stvorenje. Pronašli su
tijelo, i to je bilo sve. Bilo je teško u toj gustoj magli dvaput pronaći
isto mjesto, bez posebnih instrumenata.
Tako se ta priča nikada nije mogla potvrditi. Ipak je i Gregorova
priča izazvala senzaciju kad se vratio na Zemlju. Zatim su poslali
drugi brod da još detaljnije istraži teren pod maglom. Nisu otkrili
ništa, međutim, jedan je član nestao bez traga. Tako je nastala
legenda o utvarama.
Počeli su dolaziti i drugi brodovi u Svijet utvara, koji su dovozili
i odvozili kolonizatore. I Paul Sanders stigao je jednim takvim
brodom i podigao Oblakov zamak tako da turisti mogu sigurno
boraviti na misterioznom planetu utvara.
Nove neobjašnjive smrti, nestanci bez traga i dalje su se
događali. Mnogo je ljudni tvrdilo da je izbliza vidjelo utvare kako
tumaraju maglom. Onda su otkrili i ruševine. Danas je to samo
gomila isprevrtanih blokova. Ljudi su pričali da su tu nekad boravile
utvare.

SIRIUS 68
 Ipak, mislim da dokaza za takve priče nije bilo. Međutim, neke
se stvari nisu mogle zanijekati.
Dubowski se energično protivio takvom vjerovanju.
— Doživljaji Gregorove ekspedicije ništa ne dokazuju. Znate
kao i ja da ovaj planet nikada nije bio potpuno istražen. Naročito
nizinski dio na koji je sletio Gregorov brod. Možda je neka
nepoznata životinja ubila onog člana posade. Neka rijetka životinja
koja živi na tom području.
— A što je s iskazom njegova partnera? — upitao je Sanders.
— Bila je to jednostavno rastrojenost i umor.
— A ostali svjedoci koji su vidjeli utvare. Nisu svi svjedoci
uvijek bili rastrojeni.
— To također ništa ne potvrđuje. — Dubowski je nijekao. — Na
Zemlji još mnogo ljudi tvrdi da vidi duhove i leteće tanjure. A ovdje,
sa cijelom tom prokletom magluštinom, pogreške i halucinacije
prirodnije su nego na Zemlji.
Nožem je mahao prema Sandersu.
— Ova magla sve izvrće. Mit o utvarama odavno bi zamro da
nje nema. Do danas nitko nije imao potrebnu opremu ni dovoljno
novca da krene u pravo istraživanje. Ali mi hoćemo i krećemo.
Jednom zasvagda čut će se istina.
Sanders je iskrivio lice. — Ako vas prije ne ubiju. Utvarama se
možda neće svidjeti vaše istraživanje.
— Ne razumijem vas, Sanderse, — rekao je Dubowski. — Ako
se toliko bojite utvara i ako ste toliko uvjereni da one tumaraju
maglom, zašto živite ovdje tako dugo?
— Oblakov zamak je građen tako da je potpuno osiguran. Naši
prospekti to detaijno opisuju. Nitko ovdje nije ni u kakvoj opasnosti.
I, zapamtite, utvare nikada ne napuštaju zaštitu magle, a Oblakov
zamak je obasjan suncem skoro cijeli dan. Potpuno je drukčije u
dolinama.
— To su praznovjerne gluposti. Ja bih rekao da te vaše utvare
nisu ništa drugo do duhovi preseljeni sa Zemlje. Fantomi nečije
mašte. Ali ja ne želim nagađati — pričekat ću dok ne dobijem
konkretne dokaze. Tada ćemo vidjeti. Ako su utvare, siguran sam da
se neće moći sakriti.
Sanders me je pogledao. — Što vi kažete? Da li se slažete s
njim?

SIRIUS 69
 — Ja sam novinar — počeo sam oprezno. — Došao sam da
opišem događaje. Utvare su poznate i zanimaju moje čitaoce. Moje
mišljenje nije važno.
Sanders se bacio na šunku s jajima. Dubowski je nastavio
opisivati vrlo detaljno kako je isplanirao istraživanje. Ostatak večeri
proveli smo slušajući o zamkama koje priprema kako bi uhvatio
utvare, o drugim njegovim planovima, o tome kakvim će se robotima
koristiti. Pažljivo sam pratio njegovo izlaganje i pamtio sve detalje
da ih upotrijebim za uvodni članak.
Sanders ga je također pažljivo slušao, a njegovo lice otkrivalo je
da uopće nije zadovoljan s onim što čuje. Ništa se značajno nije više
dogodilo toga dana.
Dubowski je ostatak dana proveo na sletištu svemirskih brodova
koje je bilo sagrađeno na malom platou podno zamka i nadzirao
istovar robe i opreme za istraživanje. Ja sam na-pisao uvodni članak
o njegovoj ekspediciji i poslao ga na Zemlju. A Sanders se posvetio
ostalim gostima u svom zamku.
Otišao sam na balkon da promatram zalazak sunca i uzdizanje
magle. To je zaista bio pravi rat, kako ga je nazvao Sanders. U
sumaglici jutra gledao sam sunce kako, u dnevnoj bitci slavi pobjedu.
Sada, u sutonu, sukob je bio obnovljen.
Kako je temperatura zraka padala, magla je prodirala dižući se u
visinu. Čuperci sijedo-bijelih vitica tiho su se iskradali iz dolina i
savijali oko nazupčanih planinskih vrhova, kao nestvarni prsti
duhova. Zatim su prsti postajali gušći i snažniji i nakon nekoliko
trenutaka povukli su maglu za sobom.
Jedan za drugim, snažne, vjetrom izrezbarene vrhove planina,
ponovo je progutala magla. Crveni Duh, gigant sjevera, bio je
posljednja planina što je nestala i potonula u bijeli ocean magle. Tek
tada je magla stigla do ruba vidikovca. Počela se prelijevati preko
grede, okruživši cijeli Oblakov zamak.
Vratio sam se u hotel. Sanders je stajao kod vrata i promatrao
me.
— Imali ste pravo — rekao sam. — Prizor je veličanstven.
Kimnuo je glavom potvrdno. — Uvjeren sam da taj prizor nije
interesantan Dubowskom.
— Vjerojatno je zauzet poslom.
Sanders je uzdahnuo. — Previše je zauzet. Hajdemo! Častim vas

SIRIUS 70
pićem.
Bilo je tiho i mračno u hotelskom baru. Što sam više upoznavao
Sandersov zamak, sve mi se više dopadao. Imali smo sličan ukus.
Sjeli smo za stol u najtamnijem i naj zabačenijem dijela bara i
naručili piće.
— Niste presretni što je Dubowski ovdje — pitao sam ga, pošto
je piće stiglo. Zašto niste? Zbog njega vam je hotel pun.
Sanders me pogledao preko ruba svoje čaše i nasmijao se. —
Istina je, sada smo izvan glavne sezone. Ja jedino ne volim ono što
on namjerava učiniti.
— Vi ga, dakle, želite prestrašiti kako bi odustao?
Sandersov osmijeh je iščezao. — Zar je to bilo tako očigledno.
Kimnuh glavom.
Uzdahnuo je. — Ne smatram da bih uspio. Zamišljeno je
pijuckao svoje piće. — Moram svakako nešto učiniti.
— Zašto?
— Ako mu dopustim, uništit će ovaj svijet. Dok on i ljudi poput
njega zadovolje svoju znatiželju, na svijetu više neće biti tajni.
— Ali on samo pokušava pronaći odgovore na pitanja: Da li
utvare postoje? Čiji su ostaci ruševina? Tko ih je sagradio? Zar
nikada niste željeli to saznati, Sanderse?
Ispio je svoje piće i pogledom naručio od konobara joi jedno. U
baru nije bilo robota-konobara, već su posluživali ljudi.
— Svakako — odgovorio je tek posto je dobio piće. — Svatko
priželjkuje odgovore na ta pitanja, i to je razlog zašto toliko ljudi
dolazi na Svijet utvara, u Oblakov zamak. Svaki čovjek koji stupi na
ovo tlo duboko u sebi priželjkuje da ugleda utvare i da sam pronađe
odgovore na ta pitanja. Ali ne pronalazi ih. Lunja šumom okruženom
maglom nekoliko dana ili nekoliko tjedana i ne pronalazi ništa. Pa
što? Može se ponovo vratiti i ponovo istraživati. I san i romantika i
tajna još su prisutni. I tko zna, možda će lutajući kroz šumu ugledati
utvaru kako se šulja maglom. Možda ugleda nešto u što će vjerovati
da je utvara. Tada će se vratiti kući sretan jer je i sam postao dio
legende.
Utihnuo je i mrzovoljno buljio u svoju čašu. Napokon, nakon
duge pauze, nastavio je. — Dubowski, bah! Nervira me. Stigao je
brodom krcatim lakejima, s milijunskom opremom u namjeri da lovi
utvare. Naravno, uhvatit će ih. A toga se i bojim. Ili će dokazati da ne

SIRIUS 71
postoje ili će ih uloviti. Ako ih uhvati, vjerojatno ćemo ustanoviti da
nisu bića već poluljudi ili neka nama nepoznata vrsta životinja.
Ljutito je ispio svoje piće. — A to će ih potpuno uništiti.
Uništiti, čujete li me? Pomoću svoje specijalne opreme odgovorit će
na sva pitanja i neće ostaviti ni jedno bez odgovora, a to nije pošteno.
Sjedio sam mirno i lagano pijuckao svoje piće. Nisam mu
odgovarao. Sanders je naručio još jedno piće. Pogana misao motala
mi se glavom. Napokon sam je glasno izrekao.
— Ako Dubowski odgovori na sva pitanja, više nitko neće
dolaziti u vaš zamak. A vi ćete ostati bez posla. Da li ste sigurni da je
to najvažnija stvar o kojoj brinete?
Sanders je buljio u mene, i za trenutak sam pomislio da će me
udariti. Ali nije. — Mislio sam da ste drukčiji. Gledali ste sumaglicu
i uživali. Pomislio sam da ste shvatili. No sada znam da sam
pogriješio. — Glavom je pokazao prema vratima. — Ostavite me
samog — rekao je. Digao sam se. — U redu — odgovorio sam. —
Žao mi je, Sanderse. Ali moj je posao da postavljam nezgodna
pitanja.
Ignorirao me je, i ja sam ustao. Kad sam došao do vrata, okrenuo
sam se i još jednim pogledom obuhvatio hotelski bar. Sanders je
buljio u svoju čašu, i sam sa sobom glasno razgovarao. — Odgovori
— rekao je. Glas mu je zvučao jadno. — Odgovori. Uvijek moraju
dobiti odgovore. A pitanja su mnogo suptilnija. Zašto ih ne ostave na
miru?
Tada sam ga ostavio. Samog s njegovim mislima i pićem.
Sljedećih nekoliko tjedana bili su kaotični za sve članove
ekspedicije i za mene. Dubowski je sve detaljno proučio. Izuzetno
precizno isplanirao je napad na Svijet utvara. Prvo je proučio karte.
Zbog magle, karte kojima se služio bile su zastarjele. Zbog toga je
Dubowski poslao cijelu flotu robota-istraživača koji su, nadlijećući
maglu, svojim izuzetno osjetljivim senzorima otkrivali njezine tajne.
Dobio je mnogo podataka koji su mu pomogli da napravi preciznu
topografsku kartu terena. Zajedno sa svojim pomoćnicima označio je
sve točke gdje su se od otkrića planeta pojavljivale utvare. Prije nego
što smo napustili Zemlju, većina je podataka sakupljena i analizirana.
Podatke koji su nedostajali da bi karta bila detaljna pronašli smo u
knjigama u knjižnici Oblakova zamka. Kao što se moglo i očekivati,
utvare su se najčešće pojavljivale u dolinama oko hotela, jedinog
stalnog prebivališta ljudi na planetu. Kada je napravljen plan urote,

SIRIUS 72
Dubowski je postavio zamke na mjestima gdje su se najčešće
pojavljivale utvare. Nekoliko zamki postavio je i na mjestima gdje se
utvare do tada nisu pojavljivale, uključujući i obalni pojas na koji je
sletio Gregorov brod. Zamke su bile u obliku stošca, načinjene od
neprobojne slitine. Bile su posljednja riječ tehnike na tom području,
opremljene najmodernijim i najosjetljivijim senzorima koji su
istovremeno i memorirali podatke. Magla nije smetala zamkama.
Zamke će svojim senzorima registrirati sve što se pojavi na tom
području. U međuvremenu, opet su programirali robote-istraživače, i
poslali ih ponovo u istraživanje. Bili su tako programirani da su
poznavali cijelu topografiju terena i mogli su se kretati u donjim
slojevima magle bez straha da će naletjeti na prepreku.
S obzirom na to da su se roboti mogli kretati bez obzira na
prepreke, bilo je moguće istražiti tisuće četvornih milja svakoga
dana. Dok su roboti istraživali udaljeni dio planeta, Dubowski i
njegova ekipa istraživali su šume prekrivene maglom. Svaki član
ekipe nosio je instrumente za otkrivanje utvara. Ljudi su postali
pokretljiviji, a nosili su osjetljivu opremu od robota. Svakog dana
marljivo su istraživali drugi dio terena. Pratio sam ih nekoliko puta,
opremljen kao i oni. Ništa nisu pronašli. A ja sam se zaljubio u te
maglovite šume.
Turistički prospekti nazivali su ih — sablasne maglovite šume
progonjenog Svijeta utvara. Ali one uopće nisu bile sablasne. U
njima je bila neka čudna ljepota za onog koji ju je znao doživjeti.
Stabla su bila tanka i vrlo visoka, bijele ispucale kore i svijetlosivog
lišća. Međutim, u šumi je bilo i drugih boja. Paraziti, i neobična
viseća mahovina što je padala s grana poput slapova, bila je
tamnozelena i crvena, a stijene, biljke penjačice i nisko žbunje bilo je
prekriveno crvenim plodovima neobična oblika. Naravno, sunca nije
bilo. Magla je sve skrivala, milovala je nevidljivim rukama, prianjala
uz noge obavijala se oko tijela prolaznika.
Ponekad, magla se igrala sa slučajnim prolaznicima. Uglavnom
je bila tako gusta da se nije vidjelo kuda se ide. Dešavalo se da se
sudarim sa stablom. Mjestimice, u šumi su bile rupe gdje uopće nije
bilo magle. Tada bi se na čistini ukazala šuma u svojoj grotesknoj
ljepoti. To bi bio kratak pogled na nikad viđenu zemlju. Takvi
trenuci, dojmljivi i rijetki, bili su kratki, ali su se pamtili dugo. U tim
prvim tjednima nisam imao dovoljno vremena da uživam u šumi,
osim kad sam bio sa istraživačima. Uglavnom sam bio zauzet
pisanjem. Pisao sam seriju članaka o povijesti planeta nadahnut

SIRIUS 73
pričama o najpoznatijim viđenjima utvara. Oslikao sam neke od
najvažnijih članova ekspedicije. Pisao sam o Sandersu, o problemima
koja je svladao gradeći Oblakov zamak. Opisao sam šumu i planine i
ruševine, lov na planinske mačke, uspinjanja na planine i opasne
guštere koji žive u močvarama.
I, naravno, pisao sam vrlo iscrpno o Dubowskom i njegovu
istraživanju.
Istraživanje je postalo dosadno i rutinirano. A ja sam iscrpio
druge teme koje je nudio Svijet utvara.
Tada sam stvarno počeo uživati u Svijetu utvara. Svakog dana
sam šetao zalazeći sve dublje i dublje u šumu. Obišao sam ruševine i
prešao pola kontinenta da izbliza vidim guštere u močvarama. Susreo
sam skupine lovaca koji su išli u lov na planinske mačke, a i sam sam
ustrijelio jednu. Pošao sam s drugom skupinom lovaca do zapadne
obale, i na povratku gotovo sam poginuo od čudovišta koje živi u
nizinama.
Sve to vrijeme Sanders je ignorirao i mene i Dubowskog i cijelu
njegovu ekipu.
Ako je uopće razgovarao s nama, činio je to nevoljko, provodeći
sve svoje slobodno vrijeme s drugim gostima.
Nakon našeg razgovora u baru bojao sam se što bi Sanders
mogao učiniti. Zamišljao sam da bi mogao nekoga ubiti u magli tako
da izgleda da je to učinila utvara. Ili da bi možda sabotirao zamke.
No, bio sam siguran da će pokušati nekako prestrašiti Dubowskog, ili
da će na neki drugi način onemogućiti ekspediciju. To je
najverojatnije bila posljedica prečestog gledanja filmova strave i
užasa. Sanders nije ništa slično učinio.
Uglavnom je bio mrzovoljan, gledajući nas u hodnicima zamka,
ne pomažući nam. Nakon nekog vremena postao je pristojniji jedino
prema meni. Vjerujem da je to bilo zbog mojih šetnji šumom.
Dubowski nikad nije zašao u maglu, osim ako je to morao, a tada
samo nakratko. Njegovi ljudi vladali su se poput njega. Sanders je
uočio razliku između nas i počeo je ponovo razgovarati sa mnom.
Jednog dana pozvao me na piće. Skoro dva mjeseca proveo sam sa
članovima ekspedicije. Zima je stizala u Svijet utvara i Oblakov
zamak, i zrak je postajao hladan i oštar. Dubowski i ja još smo
objedovali na balkonu uživajući u kavi nakon dobra jela. Sanders je
sjedio za obližnjim stolom i razgovarao s turistima. Ne sjećam se o
če-mu smo pričali Dubowski i ja kada me iznenada prekinuo dršćući.

SIRIUS 74
— Zahladilo je. Preselimo se unutra. — Nikada nije volio jesti na
balkonu. Namrštio sam se. — Nije tako hladno. Uskoro će zalazak
sunca. To je jedan od najljepših dijelova dana.
Dubovski je ponovo zadrhtao. — Kako želite —Rekao je. — Ja
idem unutra. Ne bih se želio prehladiti, a vi možete još jednom
promatrati sumaglicu.
Krenuo je, ali nije učinio ni tri koraka kad je Sanders skočio sa
svoje stolice, ričući poput ranjene planinske mačke. — Sumaglica!
— zavikao je. — Sumaglica! — U navali bijesa sipao je psovke.
Nikada nisam vidio Sandersa ljutog, čak ni onda kad me izbacio iz
bara. Stajao je dršćući od bijesa. Sa čvrsto stisnutim šakama, crven u
licu, prijetio je u pravcu Dubowskog.
Naglo sam ustao i postavio se između njih. Dubowski se
okrenuo prema meni i gledao me zbunjeno i prestrašeno.
— Što... — započeo je. — Ulazite — prekinuo sam ga. — Idite
u svoju sobu, u predvorje, bilo kamo prije nego vas ubije. — Što, što
nije u redu? Što se dogodilo? Ja ne znam. — Sumaglica je ujutro —
odgovorio sam. — Navečer kad sunce zalazi, magla se diže. Odlazite
sada.
— Zar je to sve? Zar se zbog toga tako...
— Idite! — Dubowski je stresao glavom, pokazujući da ništa ne
shvaća. Ipak je otišao. Okrenuo sam se Sandersu. — Smirite se.
Smirite se. — Prestao se tresti, ali pogledom je i dalje ubijao
Dubowskog. — Sumaglica. Ovo kopile je već dva mjeseca ovdje, a
još ne shvaća razliku između sumaglice i disanja magle.
— Nikad mu nije bilo važno da to promatra. Takve stvari njega
ne zanimaju. Time samo on gubi. Nema razloga da se vi zbog toga
uzrujavate. — Pogledao me je, mršteći se. Kimnuo je i rekao. — U
redu. Možda imate pravo. Ali, sumaglica. — Zavladala je tišina. —
Moram nešto popiti. Hoćete li mi se pridružiti. — Pristao sam. Sjeli
smo za isti stol, kao i prve večeri. Čini se da je to bilo Sandersovo
omiljeno mjesto. Ispio je tri pića prije nego sam ja popio jedno.
Pričali smo o sumaglici, o šumi, o ruševinama, o utvarama i Sanders
mi je s mnogo ljubavi pričao o velikim viđenjima utvara. Sve te priče
sam znao, ali Sander im je dao nov oblik.
Nakon te večeri Sanders i ja smo se zbližili, tako da me sa
zadovoljstvom vodio po Svijetu utvara, otkrivajući mi znalački ono
što sam propustio.
Nastavio sam pisati o Dubowskom i njegovu lovu na utvare, ali

SIRIUS 75
ništa se novo i interesanto nije desilo.
Moja serija članaka o Svijetu utvara postigla je fantastičan
uspjeh na Zemlji i u većini kolonijalnih svjetova. Bio sam na planetu
Svijet utvara više od tri mjeseca kad me je moje Udruženje opozvalo.
Građanski rat izbio je na planetu Novo utočište. Htjeli su da o tome
izvještavam. Ništa novo se nije dešavalo u Svijetu utvara, a potrebno
je najmanje godinu dana istraživanja da bi se došlo do nekih
rezultata.
Iako sam zavolio Svijet utavara, morao sam se prebaciti na nov
posao. Moje priče počele su se ponavljati i trebao sam nove ideje
koje sam mogao naći na drugom mjestu. Tako sam se pozdravio sa
Sandersom i Dubowskim i Zamkom oblaka i posljednji put prošetao
kroz maglovite šume. Odletio sam sljedećim brodom.
Na planetu Novo utočište uopće nije bilo građanskog rata. Izbile
su nesuglasice između kolonizatora, vjerskih fanatika i domorodaca,
krivovjernika, a svaka strana optuživala je suprotnu za herezu.
Atmosfera je bila slična atmosferi koja vlada u podzemlju Marsa.
Pobjegao sam odatle što sam prije mogao, leteći od planeta do
planeta punih šest mjeseci.
Nakon povratka na Zemlju izbori su bili u toku tako da sam
imao mnogo novog materijala i pisao sam dobre članke. Cijelo to
vrijeme ipak sam pratio povremene šture novosti što su stizale sa
Svijeta utvara. Konačno, kao što sam i očekivao, Dubowski je sazvao
konferenciju za štampu. Kao čovjeka koji je najviše znao o utvarama,
Udruženje je odlučilo da pošalje mene. Tako sam se našao u
najbržem brodu koji me nosio prema Svijetu utvara. Stigao sam prije
svih ostalih novinara, tjedan dana prije konferencije. Javio sam se
Sandersu prije nego sam krenuo, i on me dočekao na sletištu. Sjedili
smo na balkonu kao i prije, i pili. — Dakle, vi zacijelo znate što će
Dubowski objaviti.
Sanders je bio neraspoložen. — Pretpostavljam. Opozvao je sve
svoje robote i istraživače još prije mjesec dana, i od tada, pomoću
kompjutora, provjerava sve dobivene podatke. Nekoliko puta, od
vašeg odlaska, vidjeli smo utvare. Nakon svake pojave Dubowski je
sate i sate istraživao teren sa specijalnim ekipama. Ništa.
Jednostavno ništa. Vjerujem da će to objaviti. Ništa. — Kimnuo sam
glavom. — Zar nema baš nikakvih novosti? Gregor nije ništa
pronašao.
— Nije to isto — odgovorio je Sanders. — Gregor nije

SIRIUS 76
istraživao kako to čini Dubowski. A ljudi će vjerovati Dubowskom,
bez obzira na to što kaže.
Nisam bio u to potpuno siguran, i gotovo sam mu to rekao. U taj
trenutak došao je Dubowski. Netko mu je rekao da sam stigao.
Ravno preko balkona uputio se prema meni, smiješeći se. Kao da je
bio zadovoljan što me vidi.
Upitao sam ga za rezultate istraživanja. — Bez komentara. Zato
sam i sazvao konferenciju za štampu — odgovorio je. — Ma, hajde
— rekao sam. — Mjesecima sam pisao o vama kad su svi ostali
negirali ekspediciju. Zacijelo ćete mi dati prednost, što imate reći? —
Oklijevao je. — Dobro, u redu — rekao je sumnjičavo. — Ali ne
otkrivajte to još zasad. Možete objaviti nekoliko sati prije
konferencije. To će vam biti dovoljna prednost pred drugima.
Kimnuo sam glavom u znak pristanka. — Utvare — odgovorio
je. — Uhvatio sam utvare. One ne postoje. Imam dovoljno dokza.
Nema sumnje. — Nasmiješio se. — Samo zato što ništa niste
pronašli. Možda su vas izbjegavale. Možda su za vas premudre.
Možda vaše senzori nisu dovoljno osjetljivi da ih otkriju.
— Ma hajde — rekao je Dubowski. — Vi sami u to ne vjerujete.
Naše zamke posjeduju senzore koji su posljednja riječ tehnike. Da
utvare postoje, ostavile bi neki trag. Ali one ne postoje. Postavili smo
zamke na tri mjesta gdje su se, prema riječima troje očevidaca koje je
Sanders doveo, utvare pojavljivale. Ništa. Apsolutno ništa. Uvjerljiv
dokaz da se tim ljudima priviđalo. Priviđenja, samo priviđenja.
— A kako objašnjavate sve one smrti i nestajanja? — upitah. —
Kako objašnjavate ubojstva članova Gregorove ekspedicije i druge
već klasične slučajeve?
Osmijeh mu se raširio licem. — Ne mogu zanijekati sva
ubojstva. Roboti-istraživači i članovi moje ekspedicije otkrili su
četiri kostura. — Podigao je četiri prsta uvis. — Dvoje je poginulo
pri odronu stijena, a jednog je usmrtila planinska mačka. Tragovi
kandži još su vidljivi na kosturu.
— A četvrti?
— Ubojstvo. Tijelo je zakopano u plitkom grobu koji je očito
iskopao čovjek. Bujica ga je razrovala. Žrtva je bila na popisu
nestalih. Uvjeren sam da bismo otkrili i ostatke ostalih žrtava kad
bismo i dalje nastavili tragati. Uzrok smrti sigurno bi bio prirodan
kod svih.
Sanders je podigao pogled sa svoje čaše. Pogled mu je bio pun

SIRIUS 77
gorčine. — Slučaj Gregor — rekao je tvrdoglavo. — Slučaj Gregor i
svi ostali klasični slučajevi. — Dubowski se počeo smijuljiti. — Oh,
da. Taj smo predio potpuno pretražili. Moja teorija bila je ispravna.
U blizini otkrili smo čopor vrlo surovih majmuna. Izgledaju poput
velikih babuna s prljavobijelim krznom. Čopor nije velik i ta vrsta
izumire. Očito je to bilo ono što je ugledao član Gregorove posade.
Vjerojatno je preuveličao cijelu priču.
Zavladala je šutnja. Sanders ju je prekinuo, progovorivši
utučenim glasom. — Samo jedno pitanje — rekao je tiho. — Čemu
sve to? — To je Dubowskog trglo i osmijeh mu je nestao s lica.
— Vi to nikada niste razumjeli, zar ne, Sanderse? — rekao je. —
To se moralo učiniti u ime istine. U ime istine morao se ovaj planet
očistiti od neznanja i praznovjerja.
— Očistiti Svijet utvara? — upitao je Sanders. — Zar je on bio
porobljen?
— Da — odgovorio je Dubowski. — Porobljen glupim mitom, i
strahom. Sada će ovaj planet biti oslobođen i otvoren. Sada možemo
otkriti istinu o ruševinama bez primjesa sumornih legendi o
utvarama-poluljudima. Mi sad možemo otvoriti ovaj planet
kolonizaciji. Ljudi neće strahovati, dolazit će, živjeti i obrađivati
zemlju. Mi smo pobijedili strah.
— Svijet otvoren kolonizaciji? Ovdje? — Sandersa je to
zabavljalo. — Zar ćete donijeti goleme fenove koji će rastjerivati
maglu, ili nešto drugo? Kolonizatori su već prije dolazili i odlazili.
Zemlja nije pogodna za obrađivanje. Ne postoji način obrađivanja
koji bi donio korist u uzgoju bilo čega u Svijetu utvara. Ionako
postoje stotine koloniziranih planeta gdje nema dovoljno ljudi. Zar
vam je toliko potreban još jedan takav planet? Zar Svijet utvara mora
postati još jedna Zemlja? — Sanders je tužno stresao glavom, ispio
svoje piće i nastavio. — Doktore, vi ste taj koji ne razumije ništa. Ne
zavaravajte se. Vi niste oslobodili Svijet utvara. Vi ste ga uništili.
Ukrali ste njegove utvare i ostavili ga praznog.
Dubowski je stresao glavom. — Mislim da nemate pravo.
Kolonizatori će pronaći dovoljno dobrih i unosnih načina
eksploatacije planeta. Ali, ako ipak imate pravo, to nije dobro. Zna-
nje je jedino što vrijedi kod ljudi. Ljudi kao vi od pamtivijeka
pokušavaju zaustaviti napredak. Ali nisu uspjeli, a niste ni vi. Ljudi
to treba da znaju.
— Možda — rekao je Sanders. — No, da li čovjek samo to

SIRIUS 78
treba? Ne mislim tako. Držim da čovjek također treba imati tajne,
poeziju i ljubav. Držim da su mu potrebne i zagonetke o kojima bi
razmišljao i na koje bi tražio odgovore.
Dubowski se namrštio i naglo ustao. — Sanderse, ovaj razgovor
je bespredmetan kao i vaše razmišljanje. U mojem svijetu nema
mjesta zagonetkama na koje se ne zna odgovor.
— Tada je, doktore, vaš svijet vrlo monoton.
— A vi, Sanderse, živite u smradu svog neznanja. Ako treba,
pronađite neke nove sablasti. Ali pokušajte da me ne obmanjujete
vašim pričama i legendama. Ne želim gubiti vrijeme na utvare. —
Pogledao me je i rekao. — Vidjet ćemo se na konferenciji za štampu.
Sanders ga je bez riječi promatrao, zatim se udobnije namjestio u
stolici, gledajući prema planinama. — Magla se diže — rekao je.
Vrijeme je pokazalo da Sanders nije imao pravo u vezi s
kolonizatorima. Došli su, osnovali kolonije, ali nisu imali previše
uspjeha. Nekoliko velikih kompanija poslalo je više tisuća ljudi,
otvorili su tvornice i uzgajali vinovu lozu. Pokazalo se da
poljoprivreda ne donosi dobitak, ali s jednim izuzetkom — grožđe
koje je samoniklo uspijevalo na planeti s bobama sive boje veličine
limuna. To je bio jedini proizvod koji se izvozio s planeta Svijet
utvara — maglovito bijelo vino slatkasta okusa.
Naravno, nazvali su ga — maglovito vino. Kroz mnoge godine
zavolio sam ga. Njegov okus podsjećao me na maglu i navodio me
na maštanja. To je vjerojatno bilo u meni, a ne u vinu. Većina ljudi
nije marila za to vino.
Planet je ostvario prihod kao redovna stanica svih svemirskih
brodova.
Turista već odavno nema. Što se toga tiče, Sanders je imao
pravo. Oni su dolazili samo zbog utvara.
Sanders je već odavno otišao. Bio je previše tvrdoglav i
nepraktičan da se uključi u proizvodnju maglovitog vina, iako je
imao priliku. Tako je ostao iza bedema svog Zamka oblaka sve do
kraja. Ne znam što se s njim dogodilo kad je hotel prestao raditi.
Zamak je još ondje. Prije nekoliko godina vidio sam ga kad sam se
zaustavio na putu prema planetu Novo utočište. Zamak polako
postaje ruševina. Preskup je za održavanje. Za nekoliko godina neće
ga se moći razlikovati od ostalih ruševina na planetu. Sam planet nije
se mnogo promijenio. Magla se diže kad sunce zalazi, i pada u zoru.
Crveni Duh još postojano stoji u ljepoti zore. Šume su još ondje, a

SIRIUS 79
planinske mačke još vrebaju.
Samo nema više utvara.
Nema ih više.
Objavljeno posredstvom G. P. A. München

Slobodan Petrovski

Most
Često su nazivi mjesta samo sjećanja na daleku prošlost od koje
je ostao zapravo samo taj naziv mjesta pun izgubljenog značenja.
Pusti planet Most dobio je ime po Mostu: kada su ga otkrili u
sazvježđu Labuda, nitko više nije živio na njemu da bi se sjetio
njegova pravog imena.
Ništa se ne zna o civilizaciji koja je živjela na »planetu Most«
jer ništa od njega nije ostalo. Ostao je samo Most, a po njemu je bilo
teško suditi o narodu koji ga je gradio.
Stijene ne govore, one čuvaju svoje tajne, sve tajne svemira s
kojima su i nastale. Golemi kameni blokovi od kojih je Most
sagrađen nisu sačuvali nikakav natpis, nikakav trag ruku koje su ih

SIRIUS 80
klesale i slagale u tu fantastičnu građevinu.
Nitko nije znao šta predstavlja ta građevina, nazivali su je Most
jer je najviše na to podsjećala: na jedan obični, stari, kameni most,
bar djelomično, jer Most nije bio dovršen, i nije ništa premošćivao.
Dugački, kosi zid s tek započetim lukom na svojem kraju iznad ravne
kamene pustinje nad kojom se dizao i koja nikad nije bila rijeka ili
more. Most nikamo nije vodio, da li se uopće mogu graditi mostovi
ili putovi koji nikamo ne vode?
Bio je golem, golem kos zid s na kraju jedva naznačenim,
započetim lukom, koji se činilo da završava negdje u zvijezdama.
Nekome je čak palo na pamet da ga komad po komad prebaci na
Zemlju i ondje rekonstruira, ali to je bila samo jedna suluda ideja:
Most je bio dugački zid od petsto kilometara, a započeti luk na
njegovu kraju uzdizao se na 10.000 metara. Postao je samo
zanimljivost za one koji su toliko skretali s uobičajenih svemirskih
putova da svrate i u taj pusti dio Labudova sazvježđa.
• • •
Kao komandant turističke svemirske jahte, Joe Burns je vidio
Most više od stotinu puta, ali se začudo ni jednom nije spustio na
planet, ni na jednom od tih putovanja u toku deset godina. Ne zato
što ga Most nije interesirao, naprotiv: Most ga je opčinjavao, već i
zato što je držao da je vrijeme posjeta prekratko da bi se Most
pregledao i nešto o njemu shvatilo. Više je volio provoditi ta dva
sata, koliko je trajao posjet, u samoći pilotske panoramske
promatračnice dok je brod mirovao u stratofserskoj orbiti, a putnici
se udaljavali na letjelicama za razgledanje.
Bilo je nešto bezumno, neljudsko u toj konstrukciji, i da je ona
mogla biti proizvod bića bez razuma pomislio bi da su je gradili neki
golemi mravi prisiljeni apsurdnim kvarom genetskog koda ili
ludilom instinkta, neobjašnjivog instinkta gradnje.
Joe Burns je mislio da tajna Mosta i nije neka tajna, već da je
dovoljno samo malo razmisliti, i da će se očiglednost njegove
izgradnje i njegova postojanja sama otkriti. Ono u čemu je Joe Burns
bio najoriginalniji, bilo je zapravo mišljenje da je Most kao takav
završena građevina, i da su njegovi graditelji prekinuli izgradnju ne
zato što im je ponestalo materijala, ili zbog toga jer su i sami nestali
u nekoj priprodnoj katastrofi već zato što je posao bio obavljen,
projekt dovršen, cilj postignut.
Joe Burns je vjerovao da je Most put i namjeravao je poći njime.

SIRIUS 81
Godinama je proučavao sve što je bilo zabilježeno o planetu Most i o
samom Mostu. Znao je da mu nikakva opasnost ne prijeti od
planetarnih uvjeta. A ako i postoji nekakva opasnost, ona je jedino u
njemu samom, u samoći i napuštenosti u kojima će živjeti, ali toga se
nije plašio. Plan mu je bio jednostavan: priključit će se nekoj
turističkoj jahti kao putnik sa svojom osobnom letjelicom i ostati na
planetu sve dok se ne zbliži s Mostom i otkrije njegovu tajnu, a
poslije će se opet lako vratiti s jednim od brodova koji redovno
posjećuju planet.
No, kad se poslije odlaska turista, našao sam na planetu, Joe se
na trenutak pokolebao u svojim osjećajima prema Mostu. Sat prije
bio je opkoljen stotinama bučnih, zadivljenih ljudi, a sada je ostao
sam. Znao je da će sljedeći posjetioci stići tek za 15 dana.
Povukao se sa svojom letjelicom ispod Mosta. Osnova Mosta
bila je puna tunela i prostorija koje su služile u neke nepoznate svrhe
graditeljima. Radilo se o cijelom jednom gradu utkanom u biće
Mosta, nepotpuno istraženom, od čijeg se istraživanja odustalo jer
godine lutanja po tim pustim tunelima ostale su bez ikakvih rezultata
za mnoge ekipe učenjaka.
Kad je završio useljenje, bio je zadovoljan i prilično umoran, i
bez razmišljanja je pošao na počinak. Prvi put u posljednje dvije
godine nisu mu trebale tablete za spavanje. Zaspao je skoro odmah
sretnim snom. Sutra ga je čekala avantura, čekao ga je Most.
Probudila ga je tišina, osjećao se odmornim, mnogo je sanjao, ali
se nije sjećao svojih snova. Popio je neku vrst okrepljujućeg čaja s
Korta i dao se odmah na posao. Most je namjeravao prijeći pješice, a
petsto kilometara se ne prelazi tako lako, naročito ne onaj koji nije
naviknut na hodanje. Duž tog puta trebalo je postaviti nekoliko
pomoćnih skloništa, jer je izračunao da mu je potrebno oko dva
mjeseca da u malim etapama prijeđe cijelu dužinu Mosta.
Trebalo mu je skoro tjedan dana da instalira sve pomoćne baze.
Istovremeno je svakog dana pomalo trenirao hodanje kako mu prvi
dani putovanja ne bi bili prenaporni.
Posao s pomoćnim bazama bio je završen, ali se nikako nije
mogao odlučiti da krene. Nejasno je osjećao da mu je nešto izmaklo,
nešto važno, taj ga osjećaj danima nije napuštao.
U međuvremenu, stigla je nova tura posjetilaca, istrčao je iz
svog skloništa da vidi ljude sa čudom primjećujući da je željan s
nekim porazgovarati. U posljednjem trenutku odustao je od te

SIRIUS 82
namjere, shvativši napokon zašto već nije krenuo: kada bi ga neki od
tih turista upitao zašto zapravo želi otkriti tajnu Mosta, ne bi mu znao
odgovoriti. Ni sam to nije znao!
Otišli su. Ponovo je ostao sam. Ostalo mu je to pitanje na koje je
morao naći odgovor, i sve je sada zavisilo od toga kakav će odgovor
naći. Imao je 15 dana da razmisli, sve do sljedeće ture posjetilaca s
kojom će se možda vratiti ako ne nađe odgovor.
Vratio se u tunel, nije mogao više podnositi tužnu svjetlost što je
obasipala pustu platformu Mosta. Razmišljao je i pitao se: zašto je
uopće krenuo na taj put, ali su mu misli previše lutale, nije se mogao
koncentrirati, ponovo je morao uzeti pilule da bi zaspao. U trenutku
kad se već prepuštao snu, bijesnu utješna misao: ako je postajao neki
odgovor na njegova pitanja, on će ga naći na Mostu. I došao je zato
da dobije odgovor od Mosta, da nešto nauči od njega, da traži, a
predosjećao je da Most može biti samo posrednik u tom traženju.
Sutradan je krenuo, odredio pravac prvog signala i pošao na dugi
put. Učinilo mu se da korača prema zvijezdama ... Da nije bilo tog
signala prve pomoćne baze pred njim, osjećao bi se izgubljenim na
toj prevelikoj početnoj platformi Mosta što se potpuno stapala s
kamenom pustinjom.
Na tom prostoru moglo je stati nebrojeno mnogo ljudi, a on je
bio sam. Kročio je sam na jednu građevinu koja je bila namijenjena
milijunima. Skoro da je tražio gomilu oko sebe kao neko opravdanje
za Most, za svoje putovanje, ali gomile nije bilo, bio je sam na Mostu
i žurio je prema tom signalu u daljini kao prema nekom životnom
cilju, iako je signal označavao samo jednu etapu puta ...
Zbog žurbe je uskoro ostao bez daha. Kako je to glupo, pomisli,
žurio se kao da bježi od nečega, a ne kao da korača na jednom dugo
planiranom putovanju. Usporio je korak.
Ići prema nekom skrivenom cilju možda je isto što i bježati
ispred neke nepoznate opasnosti, mislio je. Možda je otkrivanje isto
tako bitno kao i bježanje? Otkriti život — spasiti život, kretati se u
pravcu života, biti. Odredio si je pola sata odmora. Sjedeći na
kamenom tlu Mosta, pomalo ljutito osjetio je da je umoran i da
možda toga dana neće prijeći određenu dionicu puta.
To planiranje po etapama koliko god bilo potrebno, bilo je i
glupo jer se sada morao držati plana. Sve je postalo nekako
natjecateljski, kao da se borio protiv vremena, ili kao da je išao u
osvajanje nekog planinskog vrha. Nije došao na Most da sam sebi

SIRIUS 83
dokazuje svoje fizičke sposobnosti, nikada to putovanje nije
zamišljao kao neko tragično vraćanje prirodi, uostalom šta je bilo
udaljenije od prirode nego taj pusti planet i taj Most! Nije došao da
se dokazuje ili vraća prirodi već da traži. Naravno, nije znao šta traži,
ali put je bio tu, trebalo je njime ići. Nastavio je hodati još tri sata
poslije tog kratkog odmora.
Dok je hodao, osjećao se potpuno praznim i nije znao da li da taj
osjećaj pripiše pustom ambijentu Mosta ili umoru. Kad je naišao na
prvu pogodnu pećinu u utrobi Mosta, zaustavio se da prenoći.
Odmah je zaspao i spavao je neprekidno deset sati. To mu se još
nikada nije desilo. Deset sati nemirna sna.
Opet je hodao upravljajući se prema signalu. Hodao je već
nekoliko sati kad odjednom zasta kao da je naletio na neku nevidljivu
prepreku. Došao je do jednog otkrića koje ga je šokiralo: iako je već
dugo proveo na planetu do tog trenutka nije opazio da pod tim
slabim, hladnim osvjetljenjem on uopće nema sjenku kao da je guta
neka primjetna magla.
Nastavio je hodati, ali se osjećao uvrijeđenim, kao da mu je
nešto bilo oduzeto, kao da je njegova moguća sjenka bila dio njega
samog.
Pitao se što će još izgubiti, a što naći duž tog puta. Išao je
naprijed pokušavajući održati ujednačen korak.
Brojao je korake, brojao i zaobravljao koliko ih je izbrojao,
brojao je kamene ploče Mosta koje je prelazio, jeo je kada je bio
gladan, spavao je kada mu se spavalo, i onda se pomalo u čudu našao
u prvoj pomoćnoj bazi poslije osam dana putovanja.
Uzeo je obilniji obrok čvrste hrane, okupao se pod mikrotušem i
promijenio kombinezon, a zatim je odspavao na zračnom jastuku.
Ostavio je za sutradan razmišljanja i inventare.
Poslije buđenja i doručka pokušao je sumirati iskustva proteklog
tjedna, te je zaključio da nema šta analizirati, osim svog
napredovanja u umijeću hodanja i osjećaja sve veće praznine u sebi.
Tako je možda bilo i bolje, tako se možda treba osjećati putnik
na svom putu: ne zna otkud je pošao i kuda ide i ne želi više nigdje
stići, ide putem jer je put tu, prazni se sebe i na kraju, možda ostaje
samo put, samo stvarnost puta; možda su sva putovanja bez kraja,
sva traženja ...
Krenuo je za novim signalom. Polako je gubio osjećaj vremena,
samo je išao Mostom. Kada su se na nebu ponovo pojavili turistički

SIRIUS 84
brodovi, pomisli u čudu kako je već 15 dana na putu.
Više nije osjećao potrebu za društvom: sakrio se u jednu
pukotinu Mosta gdje je ostao sve dok nije bio siguran da su
posjetioci otišli.
Sada mu je čak smetalo da netko može doći na Most tek tako, na
dva sata, da ga razgleda, da se slika na njemu, i da onda ode negdje
daleko, negdje drugdje, da nekom drugom priča kako je bilo na
Mostu.
Novi signal i Most ubeskraj ispred i iza njega, oko njega, jer
iako se postepeno sužava prema vrhu, Most je na tom mjestu bio još
dovoljno širok da mu se ne vide granice, i Joe se još osjećao kao da
se nalazi na nekom velikom planinskom platou. Jedino su ga rukom
izrađene velike kamene ploče od kojih je Most bio sastavljen
podsjećale da hoda po nekom putu, da ide nekamo, da se ipak kreće u
određenom pravcu i s nekom namjerom koliko god taj cilj bio
nedefiniran i namjera nejasna.
Hodao je, pratio signal, odmarao se, jeo, dan za danom. Ipak je
bilo nečeg utješnog u tome što je Most bio tako velik i nedovršen:
tako beskrajan davao je iluziju putovanja, a ne osjećaj prelaženja
preko neke obične prepreke; tako nedovršen postavljao je pitanje
vlastite svrsishodnosti.
Bio je tako velik da se od puta moglo bez skrupula i odustati, a
zar njegova nedovršenost nije činila apsurdom i samu ideju polaska?
Osjećao je kako njegov otpor prema Mostu raste u posljednje
vrijeme. Sam po sebi, Most je bio indiferentan kao da živi zasebnim,
nedokučivim životom i kao da su moguća stvorenja na njemu samo
neprimjetni, sićušni paraziti koji uopće ne sudjeluju u njegovu
životu. Njemu nije trebala svjetlost dalekog sunca, njemu noć nije
značila ništa, njegova masivnost bila je svrha samoj sebi, njegova
vlastita svjetlost i tama. Ako je postojao život zasnovan samo na
masivnosti, Most je bio savršeni primjer takva života. Možda je
rastao sam od sebe, sporo, sporije od lijenih stalagmita, sporije od
vremena kroz milijarde godina od nastanka svemira. Možda je bio tu
i prije planeta, možda je nekad stvarno premošćivao nešto što se
izgubilo u vremenu, možda vrijeme samo nastanka i nestanka, možda
mu je drugi kraj bio u ništavilu konačnosti.
Što je više koračao po Mostu Joe je sve manje osjećao stvarnost
oko sebe, pa i sebe samog, sve su mu čudnije misli prolazile glavom,
sve je veća praznina nastajala u njemu. Hodao je, jeo i spavao kao

SIRIUS 85
neki automat. Više mu nije trebalo ni indikator signala, nalazio je
skloništa i baze kao da ih je njušio. Nije opažao ni kada su se spuštali
i odlazili brodovi, do njega već odavno nije dopirala graja turista
daleko nošena čudnovatom akustikom Mosta kao da su i zvuci sami,
govor, htjeli prijeći Most do njegova kraja.
Halucinirao je, čudne halucinacije bez predstave, halucinirao je,
ako je to moguće, prazninu samu i išao je svom snagom naprijed,
iscrpljivao se u bezumnim marševima i onda padao nepokretan, da bi
odmah zaspao dugim snom bez snova.
• • •
Jednog dana kad više nije znao koliko dugo je na putu, naišao je
na nešto što ga je zaustavilo, nešto što si nije mogao protumačiti i
zbog čega nije mogao nastaviti putovanje: u pukotini koju je taj put
izabrao za sklonište našao je kostur. Po kombinezonu zaključio je da
je tu najviše stotinjak godina jer se taj model počeo tada nositi. Pored
ostataka čovjeka našao je i instrumente suvremene izrade kao
specijalni odašiljač kojim se i sam služio i kristalni registrator što je
još bio u općoj upotrebi, iako su ga sve više zamjenjivale
molekularne trake. Taj ga je iznenadni susret s ostacima preminulog
u trenu povratio, kao da se probudio iz ružnog sna da bi upao u neki
drugi, još strašniji.
Pitao se šta taj kostur tu radi i kako to da ga još nitko nije otkrio.
Pokuša uključiti registrator, radio je. Čuo se glas pokojnika, ali samo
poslije nekoliko rečenica isključio je aparat jer mu je cijela ta
situacija postala jeziva. Taj cereći skelet ispred njega i taj mirni glas
iz registratora stvarali su neku stravičnu kombinaciju života i smrti
koju nije mogao podnijeti. Morao je istrčati iz pukotine i pored sveg
umora potražio neko drugo utočište. Na sreću, Most je obilovao
pukotinama i uskoro se smjestio u jednu novu. Najprije se okrijepio,
a onda je ponovo uključio registrator.
Mirni glas nastavljao je svoju priču i što je priča tekla dalje, to je
Joe bio uznemireniji i potišteniji: da je i sam namjeravao snimiti
komentare o vlastitom putovanju, oni se ne bi mnogo razlikovali od
materijala koji je upravo slušao, ista obrazloženja, isti osjećaji, iste
teškoće.
Jedina je razlika bila u organizaciji putovanja. Čovjek koji mu je
prethodio bio je siguran da će moći prijeći Most između dvaju
dolazaka turističkih brodova i ponio je sa sobom samo striktno
potrebno za tako dugu ekspediciju. Previše siguran u sebe nije ni

SIRIUS 86
želio predvidjeti ono što mu se desilo: pao je, slomivši nogu, a u
padu mu se pokvario i odašiljač, tako da nije mogao pozvati pomoć.
Ostao je u pukotini gdje je Joe pronašao njegove ostatke sve do smrti
koja je ubrzo uslijedila snimajući u potpunosti vlastitu agoniju do
trenutka kad u bunilu nije mogao više držati kristalni registrator, niti
govoriti.
Joe je bio izluđen tom ispoviješću. Previše toga bilo je čudno u
toj priči, ali Joe je bio toliko umoran da više nije mogao o tome
razmišljati. Utonuo je u san dok je kristalni registrator uzaludno
ponavljao iskaz nesrtengo putnika.
Sutradan je ponovo saslušao početak i kraj priče. Znači nije bio
jedini kojem je palo na pamet da pođe na taj put. Most je inspirirao i
druge, bar tog mrtvog jadnika prije njega. Bio je malo razočaran, no
tješio se da će on stići do kraja jer je bolje isplanirao etape i zato što
je bio manje samouvjeren, a oprezniji od nesretnika. Joe je sada imao
ono što nesretnik nije: jedno upozorenje: Most može biti i opasan za
nepažljive.
Ni sam nije znao zašto, završetak snimljene ispovijesti ostavljao
ga je u nedoumici: bilo je u objašnjenju pada i kvara odašiljača nešto
u što je teško mogao vjerovati. Pored sve odbojnosti koju je osjećao,
odlučio je da se vrati do kostura da bi ga još jednom pogledao, ne bi
li razagnao vlastite sumnje.
Kada je već krenuo prema kosturu, zaprepasti ga jedna druga
misao: prvi put se vraćao, udaljavao se, umjesto da se približava
cilju. Da li je to smio, da li je to dopuštala logika putovanja, logika
napredovanja, da li će Most dopustiti da nešto bude važnije od njega
samog, od puta, od cilja?
Ali nije mogao ni poći naprijed sa sumnjama koje su ga obuzele.
Znao je da, želi li stvarno naprijed, ništa ne smije ostavljati iza sebe,
nikakve sumnje.
Ipak se vratio nesretniku. Rasjekao je kombinezon i pažljivo
pregledao sve kosti, no nigdje nije mogao opaziti nikakav lom. Zatim
je pregledao odašiljač pokojnika: bio je potpuno ispravan.
Tek sada mu više ništa nije bilo jasno. Preko snimke nesretnik je
jasno opisao otvoreni prijelom koljenice, u očaju je progovorio o
svojoj zgranutosti kad je uočio da mu ne radi odašiljač. Kostur nije
pokazivao nikakve lomove, a odašiljač je bio ispravan.
Jedino je objašnjenje bilo da je nesretnik halucinirao, zamislivši
pad i frakturu, te kvar odašiljača, ili pak iz nekog nepoznatog razloga

SIRIUS 87
nije mogao ili želio nastaviti put već je ostao da umre u pukotini gdje
ga je pronašao Joe. Ili je sve to, i kostur i priča samo njegova vlastita
halucinacija, upozorenje podsvijesti da ne ide dalje.
Na pamet mu pade čak i suluda misao da je pronađeni kostur
njegov vlastiti iz nekog drugog vremena ili prostora. U svakom
slučaju zagonetka je ostala, a u bunilu ili ne, on je i dalje bio odlučan
da nastavi putovanje, i to odmah, bez osvrtanja i bez nepotrebnih
zaustavljanja. Sada je bio blizu cilja, zaključivao je to po tome što je
mogao vidjeti granice Mosta. Preostalo mu je još nekoliko dana
hoda, možda dan-dva, nije znao točno, no jedno je bilo sigurno: nije
više bilo signala ispred njega. Ispred njega je sada bio samo Most.
Onda je osjetio kako ga ponovo počinje obuzimati nekakva
panika: bio je tako dugo na putu, tako blizu cilja, a još nije otkrio
nikakvu tajnu, štoviše imao je dodatnu zagonetku pro-nađenog
kostura. No, bio je previše iscrpljen, previše ispražnjen tim dugim
putovanjem da bi sada želio bilo što drugo nego da to putovanje
dovrši bez obzira na rezultat.
Ipak se plašio da će stići do kraja Mosta, a da ništa neće otkriti.
Previše je uložio u to putovanje, zapravo cijelog sebe, i bilo bi
strašno kad svi ti napori ne bi urodili plodom, a i tragično, ako bi od
njegovih nadanja ostala samo razočaranja.
Sada je pokušao riješiti pitanje: da li je bolje spoznati istinu ma
kakva ona bila, ili zadržati iluzije ma koliko bile lažne jer iluzije
produžavaju nadu u mogućnost drugih putovanja i putovanja?
Kad je pošao na put, želio je ići dokraja puta. Sada je shvaćao da
čovjek može ići samo dokraja samog sebe, da je sam sebi neprelazna
granica sa svim svojim ograničenjima i mogućnostima. Plašio se
spoznaje da kraj Mosta nije možda ništa drugo do kraj njega samog...
Put i Most su se tako odjednom pretvorili u sudbinu, a on više
nije znao da li je spreman da je prihvati toliko daleko od onih
shvaćanja i prihvaćanja sebe kojim se razum uvijek nada u
traženjima.
Zaustavila ga je ta nova nedoumica. Morao se odlučiti, ovdje, pri
samom kraju, da li će nastaviti ili pozvati letjelicu da ga vrati
određenosti poznatih stvari i u sigurnost. Poigravao se s odašiljačem,
tapkao prstom po pozivnom dugmetu koje je moglo sve razriješiti.
No, ujedno je shvaćao da ga put nije potpuno ispraznio, da je još
previše toga nosio sobom.
Misao o pozivanju spasonosne letjelice opsjela ga je toliko, da je

SIRIUS 88
bio uvjeren da neće izdržati iskušenje ako i dalje bude imao odašiljač
uza se. Spustio ga je na Most i udaljio se trčeći. Trčao je dok nije
izgubio dah. Sada je bio siguran da je kraj putovanja blizu, možda još
nekoliko sati hoda. Most je na tom mjestu postajao uzak, svega
nekoliko stotina metara, i ono što je vidio u daljini nije više bila
samo iluzija perspektive već stvarno kraj Mosta, kraj putovanja.
Sada se osjećao potpuno miran, opušten. Vratila mu se bi-strina,
pa je mogao ravnodušno razmatrati situaciju. Istina, i dalje je njime
odjekivala neka čudna praznina, ali sada se mogao promatrati sasvim
objektivno, kao da promatra nekog drugog, nepoznatog, i pita se šta
taj radi na Mostu, a taj netko kojeg je promatrao i koji je ujedno bio
on sam, hodao je odmjerena koraka i bio je sve bliži kraju Mosta...
Most je postajao sve uži.
Nije se okretao, nije se mogao okrenuti, ali ono drugo u njemu
znalo je stvarnost Mosta iza njega: pusti, izgubljeni horizont koji se
nastavljao pravilno stotinama prijeđenih kilometara koji su mu se
sada vraćali u sjećanje, jednolična slika pustoši.
Još nekoliko koraka. Još korak. Na kraju Mosta bilo je mjesta
samo za jednog čovjeka: mala kamena platforma, a onda ništa...
Koliko je sada bio daleko od početnog platoa, ondje gdje se
Most spajao s planetom kao da raste iz njega. Sada se nalazio deset
kilometara iznad tla, tako visoko da planet nije ni vidio, smo je
naslućivao neke tamne obrise reljefa pod onim istim hladnim
svjetlom dalekog sunca. Stigao je nakraj svog puta, nakraj Mosta,
prešao je petsto kilometara, saživio se s Mostom, skoro postao dio
njega, i sada se našao otcijepljen od svega, nije više bilo Mosta
ispred njega, ispred njega nije više bilo ničega...
• • •
Jedan turistički brod pojavio se u blizini planeta, ali ga on nije
opazio. Ništa više nije zapažao, samo je buljio u tu prazninu ispred
sebe osjećajući kako raste nekakav bijes, nekakvo ludilo u njemu.
Zaurlao je u tu prazninu, očekujući možda neki eho iz tame, ali mu
ništa nije odgovorilo.
Nije bilo moguće, nije bilo pravedno da se Most završava tek
tako, da nema nikakve tajne Mosta, da nije otkrio ništa osim praznine
u sebi, osim pustoši i tog ponora nad kojim se završava Most. Ne, to
nije bilo moguće poslije toliko napora, nadanja, vjere.
Vjere? Da li je uopće bilo vjere u njemu? Uložio je mnogo
napora da udovolji svojoj znatiželji, i nadao se nekom otkriću. No, da

SIRIUS 89
li je uopće vjerovao u sve to, u taj svoj neodređeni cilj, u tajnu
Mosta, u put, u traženje? Da nije bilo vjere u njemu, ne bi pošao na
put. Tajna mora postojati, sad joj je blizu, ako vjeruje mora ići dalje.
Put se nastavlja, nekamo vodi. Most vodi od poznatog k nepoznatom.
Možda je dovoljno napraviti još samo jedan mali korak, imati još
malo vjere.
Sav se tresao kao u groznici, nemoćan pred tako jednostavnim
problemom kao što je taj korak više, korak uprazno, korak uvjerenja.
Ako se Most nastavlja u nepoznato, otkrit će tajnu, ako Most nema
tajne past će s visine od deset kilometara i imat će vremena da
razmišlja o svojoj zabludi dok bude padao...
Stigao je do kraja Mosta s nadom i vjerom, i ako se sada vrati,
neće biti isti čovjek, u njemu će biti ubijena sva nada i vjera, tek tada
će biti potpuno prazan, to je naučio od Mosta. Vrijedi li živjeti jedan
takav život, život praznog vraćanja. Ako je to pouka Mosta, onda je
Most samo podrugljivi osmijeh apsurda. Treba li pobijediti most, ne
njegovu dužinu već njegovu nedovršenost? Most je bio ipak samo
građevina, produkt nekoga sličnog čovjeku, produkt nadanja i vjere.
Mostovi uvijek nekamo vode!
Nisu ni tako rijetke situacije kad se čovjek mora odlučiti između
dva rješenja od kojih ni jedno nije bolje od drugog, a oba su
definitivna. (Joe je tek sada shvaćao da ono »ići do kraja sebe
samog« znači više nego ići do kraja puta). U nedoumici, čovjek se
uvijek odlučuje za ono rješenje koje mu daje bar utjehu njegove
veličine, humane veličine. Indiferentnosti svemira suprotstavlja svoju
želju za toplinom za savršenstvom i svoju vjeru u budućnost, on ide
dalje od kraja puta jer on pravi putove, i praznina ga ne plaši jer nad
njom uvijek gradi neki davno započeti Most. Joe je znao da može
donijeti samo jednu odluku, da je samo jedno rješenje ispravno.
Svaki njegov korak na Mostu imao je smisla, morao ga je imati i ovaj
koji je namjeravao napraviti uprazno!
Koraknuo je ...

SIRIUS 90
 SCAN i OCR: Sekundica
Ispravka: elite
Prelom: MasterYoda
www.sftim.com

Bojan Bošković

Kozmički imbecil
Slepo oko univerzuma sija tamu.
Nagoveštaji bledila kroz svoju nevidninu propuštaju prostor.
Prostor poput slapa — strmgolavljuje se.
Čudesno prava, kriva putanje transportera — umiruje. Gam-
Gog, lagano i trošno, nategnuto i skladno, poseže rukom ka čestici
letilice. U pola kretnje se zaboravi — klone nedogledno telo.
Misao velika i zaslepljujući mila, ona misao koja nema imena
utrnu mi u mozgu.
Dva parseka visok, udišem snažno.
Moji se gresi troše u ovakvim ciklusima. Tada razabirem svoje

SIRIUS 91
primicanje kraju.
Sledeći transporter promiče. Idiotska nedovršena kretnja Gam-
Gog a. Bljesak supernove točim kroz zenicu. Samo ponekad, sasvim
kratko, bol jasnog sećanja premosti vreme i onda svoju zaboravljenu
prirodu osetim sa jezom.
Najčešće vidim sebe u laboratoriju Matičnog Kruga kako u
poluokretu sa treće police uzimam preparat i pod prstima ga mrvim...
Moja tadašnja slava fizičara koji je pronašao način crpljenja energije
iz Zemljine revolucije, nepojmljivo je rasla i stoga su mi opraštali
mnoge sumanutosti prilikom poslednjih pokusa. Otkrića na polju
pomeranja graničnih vrednosti atomskih rastojanja zainteresovala su
odgovorne u vojsci, pa sam dobio neograničenu financijsku podršku.
Naime, povećao sam rastojanje između atoma čvrste strukture
na skoro dvanaest milimetara, na nemogućih dvanaest milimetara, a
da je pri tom atomska rešetka ostala netaknuta i proporcionalna onoj
prvotnoj. Recimo — sporo nevidljivi, mikroskopski, kristal soli,
posle podvrgavanja mom postupku, imao je prečnik od dva metra.
Jasno, bio je nevidljiv, ali opipljiv; atomi su bili rasuti na tom
prostoru i čvrsto su bili spojeni — kristal je ostao kompaktan i
mogao se prenositi. Sve je to nalikovalo na školske modele atomskih
rešetki: plastične kuglice raznih boja spojene drvenim prečkama od
šest santimetara. Masa uvećanog kristala bila je samo malo veća od
prvotnog, ali je zato energija bila enormna. Sve to je izvedeno
dodavanjem ogromnih, laserom usmerenih količina energije
elektronima na pojedinim orbitama na koje deluje jako magnetno
polje, te povećanjem mase jezgra pomoću megatrona. Utvrdio sam
da za sve organske i neorganske materije vredi taj princip — malo
sam se ugušio kad je snop uređaja promenio vazduh u mom kabinetu,
načinivši molekule kiseonika veličine fudbalske lopte — oni su imali
prvotnu masu i bili su neupotrebljivi.
Zamračenja svesti, posle naročito snažnih zamaha, dovlače u
svom povlačenju u sinapse ove slike:
Laserski transmiter energije usmeren ka Suncu. Pod zvonom, sa-
peta pogledima i elektrodama — mačka. Rukom čvrstom i odsudnom
povlačim ručicu. Grmljavina i kovitlac. Sunce tamni — ja uhvaćen u
snop energije gledam istopljenu komandnu tablu krajičkom svesti.
Povećati rastojanje atoma u rešetki nisam uspio — a bilo bi
sjajno, recimo, da je razmak povećan na dva, tri metra — mačka
veličine Sunčevog sistema — neopipljiva — skoro nepostojeća —
kroz želudac joj prolaze planeti — takva mačka, ali sa svim svojim

SIRIUS 92
prirodnim funkcijama. Sve mi je to prošlo glavom kad mi se svest
vratila i...
Posle prvih primisli shvatih: nisam u stanju da receptiram
svetlost. Kad su mi se oči navikle na mrak, počeo sam da razaznajem
sitne površine bledila. Udove sam osećao i pokretao, mada tromo, ali
ruku prinesenu oku nisam video, i kad sam pokušao da dotaknem
čelo, ona mi je lako prošla kroz glavu. Strah koji sam tada osetio već
je iščezao iz moje napaćene sive mase — koja to više nije, ali
izvesna nelagodnost mi ponekad zaviri u utrobu.
Zatim — transporter. Svetla čestica primorala je moje zenice da
se do krajnosti skupe. Raspoznao sam kosmičku letilicu očigledno
natovarenu nekim mineralom. Platforma je bila krcata nekom vrstom
rude, pričvršćene verovatno magnetnim poljem. Sićušnost letilice
nije omogućavala da joj se sagledaju detalji, ali mi je pružila sliku
mog udesa.
Istina je zviznula vakuumom. Transformisanu energiju primilo
je moje telo — Sunce se ulilo u moje nebrojene elektronske orbitale;
magnetno polje uređaja kalkulisalo je sa atomskim jezgrima u telu —
nije isključeno da je to sudbina celog planeta — atomi moga tela
razmakli su se na nezamislivo rastojanje, ali su ostali spojeni u
kompaktnu celinu moga bića.
Moja masa je i dalje osamdesetak kilograma, ali sam rasprostrt
na stotinu kilometara u prostoru. Moje kasnije sretanje sa kosmičkim
imbecilom Gam-Gogom otkrilo mi je poraznu činjenicu: visina mi
iznosi oko sedam svetlostih godina, a sudeći po tome što sve manje
nazirem transportere i što se Gam-Gog na očigled smanjuje — ja se
povećavam.
U biti postojim — realno ne postojim.
Izvan forme jesam li i dalje čovjek? Ljudska priroda ovim je
dimenzijama otuđena od mene.
Razmišljanje o postojanju i ništavilu donelo mi je šizofrene
trzaje i čudovišne košmare iz kojih se u zadnje vreme sve rede
vadim.
Kontradikcija moje ranije »sićušnosti« i sadašnje nesa-gledivosti
ozbiljno mi je narušila stabilnost duha. Teško mentalno otuđenje
vodi me polako ka totalnom ludilu.
Ponekad me zabavi misao o nemogućoj veličini, za ljudske
pojmove, transportera — velikih kao zvezđani sistemi — a koje
nesrazmera mojih čula doživljava kao jedva vidljivo svetiucanje. To
je samo novo zaranjanje u mrak.

SIRIUS 93
 Gde su moje granice?
Hoću li svojim rastom sustići širenje kosmosa? Koliko još
ovakvih bića pluta. sterilnim prostorom univerzuma? Ona se
verovatno prožimaju — gde je početak jednog, a kraj drugog?
• • •
Ha, koliko li galaksija prolazi na svome putu moždani impuls da
bi se realizovala moja misao? A motorni nadražaj koji pokreće ruku
ili nogu?
• • •
Do vraga, moja očna jabučica ima zapreminu nekoliko hiljada
galaksija. Može li vasiona da stane u zenicu? Ko sam ja: prostor, biće
ili ništavilo? Osećam udove, pokrećem ih, ali to je relativno sa
ovakvom prostornošću.
Odavno ne razaznajem Gam-Goga. On je mrlja u dubini sećanja.
Ali ja sam dubina, širina, visina — moja dimenzija ne postoji —
kosmos je moje sećanje — moji atomi: svaki u drugoj galaksiji. Ja
mislim kosmos — kosmos misli mene. Setim se straha da će se veze
između atoma ugasiti — uglavnom mi je svejedno. Um mi je mutan i
pulsira željom da se pročisti.
Znam da je unutar moje moždane opne pohranjen svemir.
Moja misao je svemir.
Ja sam samozaborav.
Ja sam kosmos.
Zoran Ljubinković

Herijas
Ustajao je obično oko šest ujutru. Posle pravog paradajz džusa
silazio je u vežbaonicu i vežbao do deset. Tada je i Haira već
završavala doručak, pa bi požurio da se istušira i izađe u šetnju.
Šetnje sa Hairom su uvek bili mirni i lepi trenuci. Ovaj put je bilo
drukčije. Upravo su bili kod zabavnog parka, inače njihovog
omiljenog mesta, kada ga Haira povuče za ruku.
— Herijase, želela bih da razgovaramo — njene zelenkaste dečje
oči gledale su ga ozbiljno. — Ali ovaj put bez svađe.

SIRIUS 94
 Herijas se okrene prema klupi ispod pravog bora, bez reči ode do
nje i sede. Pažljivo je pratio pogledom dok Haira nije stigla do klupe,
potom je uhvati za opuštenu ruku i posadi pored sebe.
— Slušaj, Haira, ako je o mom poslu, onda znaj da ja neću ...
Pritisla mu je vrhove prstiju na usne.
— Herijase, slušaj me, molim te. Prvo me saslušaj a onda se ljuti
— pomerila je plave šiške koje su joj padale na oči. — Neću te
ubeđivati jer znam šta nam donosi tvoj posao. O tome smo već
razgovarali, ali ne bih želela da se ti ikad pojaviš u areni. Razumeš li
me, Herijase... nikad!
Bio je zbunjen. Poslednjih dana otkako je čuo šuškanje o
mogućiosti da se ljudi pojave u areni, malo je o tome razmišljao ....
ali ipak?
Digoše se sa klupe i bez reči krenuše prema kući. Šetnja za taj
dan im je propala. Ona je bila malo ljuta njegovim ćutanjem, ali i
donekle zadovoljna jer joj nije odgovorio da mu se ne meša u posao.
Čim su ušli u kuću, popeo se stepenicama u radnu sobu. Haira će
se ljutiti još koji sat, a za to vreme će ubediti sebe da ipak on ima
pravo, i da bi bez njegovog posla sada verovatno bili van kupole, kao
niži slojevi, izloženi direktno delovanju zagađene, ozračene i
presiromašne prirode Zemlje. Sedeo je u fotelji i posmatrao sobu.
Pogled mu je polako prelazio preko pulta sa ekranom, police sa
disketama do još dve kožnate fotelje. Bezvoljnim pokretom podiže se
sa fotelje i uključi ekran-projektor. Na sredini prostorije prvo se
zamuti, a potom pojavi slika. Dva krupna momka opremljena
štitnicima od glave do pete borila su se na kružnom podijumu
okruženom konopcima. Tek ponekad bi zastali i razdvojili se kako bi
zauzeli nov položaj, da bi potom nastavili borbu. Bilo mu je jasno da
momak u plavom nastoji da pokaže maksimalno umeće, dok je borac
u crvenom samo unapred izvršavao određen program. Nasmeši se,
sutra će reći Edvardu da momak može da prođe, ali neka zamene
probača jer se ne trudi dovoljno. Momak će verovatno biti presretan i
ne sanjajući da je prošao samo deseti deo testa. Herijas je znao da će
potom doći medicinski pa »K« test i tek ako ih prođe, momak će
imati čast da dade ćelije za prvog klona. Prvi klon obično završi u
jednoj od onih masovnih predspektakularnih borbi, ali pokaže
maksimalne mogućnosti i uslovne reflekse nasljedne od svog
davaoca. Kloni su od davaoca nasljedjivali uslovne reflekse i neka
sećenja, mahom ona ustaljena, što je omogućavalo da se za nepunih

SIRIUS 95
mesec dana obuke dobije borac koji bi se inače stvarao godinama,
razume se pod uslovom da je davalac bio vrhunski borac. Kloni stari
mesec dana bili su dosta nedefinisani. Kompanije nisu želele da
stvaraju klone koji u areni neće pokazati maksimalnu agresivnost,
zato su ih uslovljavali na apsolutnu poslušnost i borbu do smrti —
kada ona započne. Istina je da se dosta toga gubilo kod psihološkog
uslovljavanja, ali gledano sve ima svoju cenu.
U razmišljanju ga prekide zvuk interfona. Haira je javljala da je
došao Denings. Denings otvori vrata i uđe sa smeškom na usnama.
On je uvek odavao utisak savršene lakoće i kontrole, tako da je
ljudima bilo prijatno u njegovom društvu.
— Herija, dečko moj, došao sam da gledamo prenos zajedno i
malo popričamo.
Stisak Deningsove ruke bio je čvrst. Herijas se okrenu i isključi
ekran. Sedajući u fotelju, razvuče lice u osmeh.
— Pridruži mi se, Deni. Čim se Haira malo ohladi, zatražiću piće
za nas
Denings se spusti u fotelju i promeškolji. Herijasu je bilo jasno
da Denings nije došao samo u običnu posetu, on jednostavno nije
imao vremena za tako nešto. Razgovarajući o običnim temama,
Denings konačno pređe na stvar.
— Herijase, problem je u tome da su neki naši ljudi u svetskoj
vladi javili da će borba čoveka i klona možda biti dozvoljena.
Herijesa odmahnu rukom.
— To bi se kosilo sa Suvarovim zakonom. On zabranjuje borbu
između čovjeka i čovjeka radi tuđeg zadovoljstva. — Za trenutak
zastavši, Herijas se počeša po obrazu.— Zapravo, kako mi je neki
stručnjak za svetske zakone objasnio, on brani borbu ljudi u kojoj bi
neko mogao da pogine ili da bude trajno povređen.
Denings zavrte glavom.
— Prošlo je četrdeset i devet godina od donošenja Suvarovog
zakona. Mnogo toga se menja ili se izmenilo, uostalom i zakon o
natalitetu krši osnove Suvarovog zakona. Pravo na jedno dete u
porodici je u suprotnosti s pravom da svako sam odlučuje o sebi i
porodici — Denings nervozno ukrsti prste.
Haira ih prekinu svojim ulaskom. Nosila je poslužavnik sa
pićem, koji grubo i bez reči spusti između njih na tepih. Izlazeći,
Haira se nasmeši, podrugljivo se klanjajući.

SIRIUS 96
 Denings zapali cigaretu i nali piće.
— Herijase, oni do sada nisu dopuštali da se zakon tumači tako
da omogući pojavljivanje čoveka u areni, međutim sada ima razloga
da dopuste takvo tumačenje, a kompanija mora spremno da dočeka
promenu.
— U redu, Deningse, zacelo nisi došao da pričamo o pro-
blemima kompanije, reci šta hoćeš od mene?
Denings se prijatno nasmeši
— Slušaj, ako dopuste zakon . .. tačnije takvo tumačenje zakona,
tada moramo imati novog klona spremnog za borbu sa čovekom
Herijas prvi puta nali sebi piće.
— Ako se čovek pojavi u areni, kloni ... bar dosadašnji, imaju
vrlo malo šanse da pobede. Dosadašnji postupci im ne omogućuju da
nauče mnogo za života. Oni žive samo tri meseca, Deningse, ne
možeš ih naučiti svim trikovima za tako kratko vreme. Na kraju, ako
nešto i nauče, čeka ih sukob sa iskusnim čovekom koji je imao bar
nekoliko stotina mečeva..
— Shvati, Herijase, klon je uslovljen za borbu na život i smrt.
Čovek koji mu se suprotstavi borio se u štitnicima, pa nije osećao
mnogo bola, ni strepeo da će mu se nešto desiti. Moram ti reći da su
psiholozi kompanije uveli nov postupak za uslovljavanje, nov
redosled obuke, i čim zakon bude izglasan, želimo da ubacimo klona
sposobnog da se suprostavi svakom čoveku — Denings se okrenu
prema Herijasu. — želimo da to bude tvoj klon, najpopularniji si kod
publike, a i medicinski si najbolji.
Herijas je dugo čutao i posmatrao tečnost u čaši. Tada progovori
hrapavim tihim glasom.
— Moram da razmislim. Ako Herijas XII danas pobedi, on ima
još mesec dana života. Da biste počeli da pravite novog klona, on
mora da bude mrtav, takav je zakon.
Denings odmahnu glavom što zatalasa njegovu prosedu kosu.
— Slušaj, mali, ja sam u ovom poslu menedžer već petnaest
godina i znam sve. Oni će ga jednostavno predati vladi sa neke
eksperimente, a ti nemaš pravo da se mešaš, po ugovoru. Oni će ti
otkazati ugovor ako dobiješ, na šta, razume se, imaju pravo. —
Denings ustane, potapša Herijasa po ramenu i na vratima zastade. —
Oni traže odgovor sutra, a ako ne bude pozitivan mogu ti otkazati
dalji ugovor. Gubiš pravo na kupolu za povlašćene, a nemaš ni

SIRIUS 97
četvrtinu para za dugoprugaša da bi otišao na kolonije. Možeš samo
da zakupiš mesto u nekoj od kupola i to dok vam novac ne bude
trajao ... a posle — zna se — idete van kupole u obične zaštićene
zgrade i povremenu upotrebu zaštitnih odela kada naiđe talas sa
ozračenim česticama. Svakako da nećete umreti, ali lako vam se
može desiti da Haira počne da rađa male mutante.
Herijas je sedeo zamišljen u fotelji. Čuo je Deningsove sve tiše
korake na stepenicama. Bezvoljnost mu se uvlačila u svaku ćeliju
tela. Nadao se da će i klon, koji nastane od njegovih ćelija, također
biti toliko mrzovoljan da će smožditi nekoga od glavnih koji će
verovatno doći da ga pogledaju. Nikada nije voleo ovaj posao, ali on
mu je bio jedina šansa da živi u blagodati kupole. Otac i majka su mu
poginuli vrlo rano prilikom eksplozije nekog rezervoara na
podvodnim farmama školjki. Živeo je sa dedom sve dok starac nije
umro. Morao je da prizna da ga je deda voleo, iako je bio strog.
Onako star radio je kao ronilac odgajivač algi. Nemilice i bez ikakvih
obzira švercovao je sa polja sve što bi stigao. Jeo je bolje od svojih
vršnjaka i s vremenom postao bolji borac od njih, zahvaljujući
šverceru dedi.
Iz razmišljanja ga trže signal programatora. Posle prodornog
zujanja ekran se sam uključi i trodimenzionalna slika zatreperi na
sredini sobe. Finalni meč još nije počeo, očito zbog dužeg trajanja
uvodnih borbi.
Arena je bila kružnog oblika, prečnika osam metara, a
natkrivena providnom kupolom. Tlo je pokrivao pesak koji je upijao
krv i tako sprečavao da podloga postane klizava. Redari konačno
zatrpaše krv sa prethodnih borbi i teren ponovo postane čist i ravan
Uskoro se začu himna »Večiti borac« i publika se zatalasa. Za
vreme sviranja himne borci su ulazili u arenu, tako da su svi
poustajali da ih bolje vide. Pazitelji i kloni ušli su sa suprotnih
krajeva arene i stali odmah pored zida kupole.
Herijas XII stajao je opušten pored pazitelja. Visok i žilav nije
nalikovao na svog protivnika, klona nekog Japanca. Jahua VI je bio
nizak i nabijen. Ovaj je meč trebalo da omogući maksimalni doživljaj
publici oko arene i svim gledaocima oko dimenziovizora. Sudija
meča je brzo pregledao opremu boraca. Pažljivo je zagledao kožnate
rukavice, potom je prešao na štitnike prepona i patike. Očito je sve
bilo u redu. Zadovoljno kimnuvši glavom, sudija nestade iz arene.
Himna se više nije čula i pazitelji rekoše klonima uslovne šifre.

SIRIUS 98
Kloni su delovali ukočeno i napeto. Bilo je jasno da je psihološki
efekat potpun. Radi provere, Herijasov pazitelj blago nasloni prst na
širom otvoreno oko klona. Nije bilo nikakvog treptaja i pazitelj
nestade kroz otvor na zidu kupole, koji se odmah zatvori. Japanski je
klon također ostao sam. Napetost u publici je rasla. Spiker preko
dimenziovizije povećavao je napetost, zaključivši da su borbi
približno jednakih sposobnosti i da je rezultat meča neizvestan.
Druga polovina Herijasove duše se zgrči, a šta... ako ne pobedi. Ako
Herijas XII ovoga puta izgubi, koliko će to umanjiti njegovu
popularnost?
Borba u areni poče skoro istovremeno kada je do njega dopro
uzviku »borba«. Šifra za borbu očito je opustila maksimalnu napetost
klona jer je prvi sudar bio strahovit. Mada je video mnogo mečeva i
znao da većina udaraca nije krajnje opasna, Herijas se naježi
slušajući mukle udarce rukavica u meso. U jednom trenutku
Herijasov klon pokuša da zada viši udarac nogom, gađajući u predeo
stomaka. Jedna jaka blokada podlakticom u karate stilu preseče taj
napad. Herijasov klon poče malo da hramlje, no još je uspevao da
vesto odbija napade. Sedeći u fotelji, Herijas poče da se plaši. Kad je
kao dečak u obračunima između zgrada pogrešno upotrebio udarac
nogom, znao je koliko blokada podlakticom može da bude bolna. A
borac je tada gubio i brzinu kretanja. Japančev klon pojačao je
pritisak koristeći se osnovnim kom-binacijama napadačke tehnike.
Iznenada, Herijas XII blokira protivnikov visoki udarac nogom;
blokada je izvedena upotrebom obe ruke... sledio je preklop ruku i
uvrtanje noge. Sve je bilo izvedeno munjevito, no kontrolni
kompjuter režiser usporavao je snimak kod kritičnih situacija.
Kompjuter prebaci na normalan tok u trenutku kada je Herijas XII
zamahivao nogom prema protivniku koji je pokušavao da se digne.
Udarac je bio jednostavan kao kada čovek udari nogom plastičnu
loptu... Jahuda VI odlete nekoliko metara preko arene i pade svom
dužinom, ukovitlavši malo peska. Centralna gornja kamera uveća
snimak. Niz usne oborenog klona tekla je krv... grudna kost je očito
bila slomljena. Zatim je slika usporeno prikazivala Herijasa XII u
letu sve dok mu noge ne udariše u grudi i stomak protivnika koji je
sada ležao. Publika je urlala u transu, žedna krvi koja se dole
prolivala.
Herijas isključi ekran. Prvi put nije znao da li da se raduje
pobedi svog klona ili ne? Sedeo je dugo... ne misleći ni na šta.
— Mogao bi da pojedeš nešto!

SIRIUS 99
 Trže se, Haira je stajala na vratima. Upita se koliko li je samo
razmišljao? Silazeći niz stepenice, pogleda na sat i ustanovi da je
mozgao tri sata.
U kuhinji je jeo jaja sa šunkom bez apetita. Pre je i sama
pomisao da ne može svako sebi da priušti prava jaja i pravu šunku
delovala tako da učas isprazni tanjur. Ovaj put odgurnu tanjur i nali
kafu. Haira odloži tavu, koju je upravo oprala, sede pored njega i
stavi nežno ruku na njegovu.
— Herijase, oprosti mi. Znam da te ponekad mučim, ali u meni
se bore dve struje.
On je nežno potapša po ruci.
— Ne ljutim se, Haira, samo razmišljam. — Slobodnom rukom
je podigao šolju i otpio gutljaj. — Vidiš, uvek kad gledam prenos,
uveravam sebe da kloni ne znaju i ne mogu da nauče mnogo. Istina je
drukčija — ispio je kafu do kraja — oni mogu mnogo mnogo da
nauče, samo kratko žive.
Nervozno je spustio solju na poslužavnik.
— Uvek me boli to što ginu samo radi zabave, a da se niko nije
ni zapitao šta osećaju.
— Znam to, Herijase. No tebe muči nešto drugo, a ne sudbina
klona — stisak njene ruke se povećao. — Muči te što ti lično na
izvestan način učestvuješ u ubijanju radi zabave.
Herijas odmahnu glavom.
— Ne znaš sve, Haira. Sećaš se kada je napravljen prvi
dugoprugaš i kada je otkrio planete slične Zemlji.
Haira kimnu glavom.
— Sećam se, predsednik svetske vlade govorio je preko
dimenziovizije. Prikazivani su snimci... bilo je opšte slavlje!
— Tada smo se svi još nadali nečemu. Povjerovali smo u bolji
život, zapravo mogućnost da se možda bolje proživi. Bio sam tada
opijen srećom kao da ćemo svi — koliko sutra — da sednemo u
dugoprugaše i odemo na te nove svetove. Svi su zaboravili da treba
dosta vremena da se sagradi jedan dugoprugaš, da je tehnologija
nadsvetlosne brzine isuviše iscrpljujuća za našu dotrajalu
tehnologiju... a potom tu je i lardijum, gorivo za dugoprugaše —
ćutao je nekoliko trenutaka, prelazeći prstom po ivici šolje. — Malo
goriva, malo brodova, zato kolonizacija i teče tako sporo, a ovde je
sve gore i gore. Ukratko, do željenih kolonija otići će samo neki.

SIRIUS 100
Kada su ljudi to shvatili, pali su u depresiju, a zatim su izbili i neredi.
Haira dohvati solju ispred njega i odnese je do sudopere.
— Vlada je da bi smirila nerede napravila kompromis. Trećina
mesta na dugoprugašu je njen izbor... učenjaci i slični. Ostala mesta
mogu da se dobiju na lutriji — preslišaao se Herijas.
— Vraga se trudiš, Herijase — reče Haira prilazeći stolu. — Sve
te to muči jer nemaš sreće. Nisi nikad ništa dobio na lutriji... čak ni
ulog na običnoj, a kamoli pravo na kupolu. — Sede i ponovo ga
uhvati za ruku. — Sada te muči to što nikada nećeš dospeti na
kolonije, a to ti je životna želja.
Herijas nervozno oslobodi ruku i ukrsti prste.
— Da, to mi je životna želja, želim da moja deca imaju zdrav
planet pod nogama. Jednostavno držim da moram da uradim bilo
šta ... ali jedno sigurno neću... neću izići u arenu da se borim za
masu!
— Znam. Znam i to da su te borbe u areni i način da se ljudi
donekle isprazne. Borbe su uvedene posle velikih nereda. Osim
borbi, postoji i šansa da se na lutriji dobije mesto na dugoprugašu. To
je sistem, Herijase; i mi moramo da živimo sa tim!
Te večeri nisu vodili ljubav. Ležali su u mraku dok nisu zaspali.
• • •
Sledećeg dana potpisao je da dopušta da se iz njegovih ćelija
stvori klon Herijas XIII koga kompanija može da upotrebi u borbi
protiv bilo kog čoveka pod uslovom da je borba legalna.
Denings je cvetao posle potpisivanja ugovora. Delovao je kao da
mu je pao kamen sa srca. A bilo je i veliko iznenađenje to što je
pozvao Henjasa da zaliju ugovor na njegov račun.
Restoran je bio izuzetno tih u prepodnevne sate. U početku je
Denings evocirao uspomene iz perioda kad ga je otkrio dole u
vežbaonicama borilačkih veština naselja Kontii-tauk. Posle sedme
ture naže se prema njemu.
— Znaš šta, Herijase, čini se da hvatamo poslednji voz — oči su
mu caklile. — Onima u kolonijama je dosadilo da nam šalju brodove
hrane nizašta, ili za »mrvice« tehnologije koje im dajemo. Znaju da
ta hrana samo poboljšava ishranu višim slojevima. Sa druge strane,
njih je onde dva miliona, a mi brodovima možemo da pošaljemo
samo šačicu vojnika. Možemo da im dunemo pod rep!
Otpio je viski u jednom gutljaju i mahnuo po novi.

SIRIUS 101
 — Ovi iz svetske će verovatno dopustiti borbu čoveka i klona da
malo zamažu oči masi. To će samo smanjiti gužve kada oni sa
kolonija postave svoje uslove. — Servo-robot postavi viski pred
Deningsa. — Shvati da mi treba da namlatimo pare i odemo dok to
još nije previše komplikovano!
Herijas se diže od stola. Mutilo mu se u glavi.
— Deningse, ja neću u arenu, ako si na to ciljao, čak ni za pare
kojima bih platio odlazak na kolonije. To dugujem sebi, ne želim da
lično prljam ruke da bi ljudi uživali.
Denings ga uhvati za ruku i povuče u stolicu.
— Slušaj, oni na kolonijama uskoro će imati svoje brodove.
Jedan od »prijatelja« u svetskoj tvrdi da će im morati ustupiti dva
broda na ličnu upotrebu. Posle toga, ako nas pritisnu, jednostavno će
diktirati uslove za useljavanje. Naši ne mogu da im prete, čak ni
bombardovanjem jer bi to ovde izazvalo nerede. — Denings malo
nesiguran sede pored He-rijasa i zagrli ga. — Radićeš najbolje što
možeš, dečko. I to zato da što pre izvučemo lovu za dugoprugaša. Ti
si najbolji, Herijase, najbolji. Vrlo ćemo brzo dobiti lovu za karte i
tada brišemo.
Denings skloni ruku sa Herijasovog ramena.
— Kompanijski moćnici ne brinu za sebe. Imaju oni lovu, mogu
i da nađu drugog umesto tebe. Te ljude interesuje samo novac koji
mogu da izbiju iz tvoje popularnosti, a ona je prolazna.
Herijas se diže. Bez reči iziđe. Nakupilo se mnogo toga u njemu.
Dok je silazio pokretnim stepenicama, odluči da promeni sredinu.
Mali luksuz, kao skijanje, mnogo bi mu značio. Polako je išao
ulicom posmatrajući svodove kupole obojene u plavo. Zeleo je kartu
za dugoprugaša, tada bi uvek imao plavo nebo i čistu atmosferu.
• • •
Otišli su u Alpe, u onaj deo gde se još moglo živeti. Iako su
skijali na prljavom snegu sa zaštitnim odelima, osećali su se
slobodno i razuzdano. Uvečer bi Haira i on sedeli u baru zaštićenog
hotela i ispijali čaše martinija uz izvorne melodije ovog kraja. Ma
koliko se trudio da se opusti, Herijasa je mučila neizvesnost. Znao je
da će popustiti. Kompanija se vešto koristi njegovom popularnošću.
Prvo će se boriti njegov klon. Stresao se pri pomisli da sada iz
njegovih ćelija nastaje novo biće koje će biti istog lika kao on, iste
visine, istih uslovnih refleksa ... možda i delića sećanja koje on nosi
u sebi. Taj Herijas će izići u arenu da ubija. Sam je godinama vežbao

SIRIUS 102
borilačke veštine, mahom neke škole kung-fua. Znao je da će klonu
trebati neuporedivo manje vremena da postigne istu sposobnost kao i
on, tačnije gotovo istu. Ako taj drugi Herijas ubije čoveka, koliko on
sam učestvuje u tome? Ako iziđe u arenu i ubije klona, ubija li
delomično i čoveka?
Sa skijanja vratili su se pre nego što su planirali.
• • •
Prvih nekoliko dana nakon povratka prošlo je mirno. Nije imao
volje da odlazi u vežbaonice kompanije i ocenjuje mlade talente.
Osećalo se zatišje pred buru. Povremeno su se čule vesti o nekim
sitnim nesuglasicama sa kolonijalnim vlastima, mada je sve bilo u
senci rasprave oko pojave čoveka u areni. Mnogi su postavljali
pitanje: koja je razlika između klona i čoveka u areni. Agitacija da su
kloni samo delić ljudskog mentaliteta i na mnogo nižem nivou od
čoveka, dobila je maksimalne razmere.
Denings mu je telefonirao da je Herijas XIII gotov i da će preći
na fazu uslovljavanja čim se oporavi klon. Vešto je pričao ne
pominjući prethodnog klona. Herijas je odbio da vidi XIII-og jer još
nije bio za to spreman. Odahnuo je kada je razgovor bio završen.
Približavala se još jedna godišnjica formiranja svetske vlade.
Pod kupolama je trebalo da se organizuje maskerada u svim
zabavnim parkovima istovremeno.
Ujutro je izišao da nabavi kostime za sebe i Hairu. Vraćajući se,
susreo je mnoštvo kostimiranih šetača na ulicama. Požele da što pre
obuče svoj kostim i tako umakne novinarima koji su uporno tražili
njegovo mišljenje o novom zakonu i mogućnosti da se sam pojavi u
areni.
Spustila se večer. Krovni deo kupole propuštao je sve manje i
manje svetlosti. Istovremeno su crvene i plave svetiljke dobivale u
sjaju.
Haira je probala haljinu, poput onih iz XVI-og veka i crnu
masku. Oboje se trgoše na zvuk videofona. Herijas se bezvoljno
podiže iz fotelje i uključi ekran. Trže se, jer Denings — uvek
samouveren i nasmejan — sada je delovao uplašeno i zbunjeno.
— Herijase, dođi odmah u centralu agencije, hitno je!
— Do vraga, Deningse, zar ni večeras ne mogu da se opustim.
Denings odmahnu glavom.
— Molim te, hitno je — malo je oklevao. — To je naređenje

SIRIUS 103
šestorice vodećih.
— Dobro, stižem za petnaest minuta.
Uzeo je na brzinu kožnatu jaknu. Haira mu priđe, delovala je
uplašeno. Herijas je zagrli i poljubi.
• • •
Denings ga je primio u kancelariji, i nervozno šetkajući, pustio
da živi malo u neizvesnosti. Iznenada ga uhvati za nadlakticu.
— On je pobegao, Herijase!
Znao je odgovor istog trenutka kada je refleksno postavio
pitanje.
— KO?
Denings mu nervozno trže ruku.
— Tvoj klon, Herijas XIII.
Oslobodi ruku i krene ka stolici. Denings ga bez reči pusti da
sedne.
— Vodili smo ga na uslovijavanje — nervozrno je odmahnuo
rukom. — Pre smo ih prvo uslovljavali na poslušnost, pa potom slali
na obuku da usavrše nasleđene reflekse i malo upotpune znanje o
tehnikama koje si vežbao. Ovaj je morao da bude bolji od prijašnjih,
pa smo rešli da mu sećanja uništimo što manje. Najpre smo ga deset
dana obučavali, a potom uslovljavali. Danas je bio drugi dan
uslovljavanja ... upotrebljavali smo blaže metode, da što više zadrži u
sebi. I dok je išao sa pratiocima prema sali, okrenuo se i udario
nogom onog sa leve strane. Horas je skočio na njega, no dobio je
udarac u jabučicu i pao. Tek kad se osvestio, podigao je uzbunu.
Znali smo da nije u zgradi čim smo našli stražara na izlazu. Jedva je
ostao živ.
Herijas podiže pogled prema Deningsu.
— Zašto ne obavestite nadležne o njegovom bekstvu i zatražite
od redara da ga uhvate?
Denings se trže.
— Ne budi lud. Odmah bi se postavilo pitanje koliko smo u
stanju da čuvamo klone koje pravimo? Shvati da su oni mašine za
borbu i zbog ovog bekstva lako bi nam mogli oduzeti dozvolu za rad.
Osećao je šta hoće od njega, ali nije želeo da prvi to kaže.
— Možda već negde ubija. Bolje da pošalješ čuvare, oni su
uvežbani, a klon se mnogo razlikuje od okoline. Uostalom, tu su i

SIRIUS 104
psihogoniči da im pomognu.
Denings nervozno odmahnu glavom.
— Njegovi pratioci su najbolji stražari, a sredio ih je začas.
Trebalo bi nam bar desetak ljudi da ga sredimo. Ti znaš da ispod
kupole niko osim nadležnih redara ne sme da nosi oružje. Niko neće
rizikovati da bude osuđen na smrt zbog upotrebe oružja. Jedan hitac i
senzori će ga registrovati, za dve sekunde redari su tu. — Nervozno
priđe Herijasu i uhvati ga za rame. — Herijase, to mora biti jedan
čovek i mora ga srediti brzo, tako da ne bude mnogo uočljivo.
— Ne znam da li bih to mogao, Deningse!
Denings izvadi plastičnu pločicu i pruži je. Dok je uzimao,
Herijas oseti kako mu udara srce. Sa pločice ga je gledao Hairin i
sopstveni lik. Shvatio je samo suštinu dok je preleteo pogledom
preko znakova. U rukama je držao kartu za dugoprugaša. Denings
dohvati pločicu iz njegove ruke, jedva se odupro želji da je zadrži
Polako podigavši pogled, susrete smešak.
— Sredi ga, Herijase, i tvoja je. Brod kreće sutra — sklonio je
pločicu u džep. — Čim ga središ, kompjuterski je potvrđujemo.
• • •
Herijas baci pogled na sat. VEĆ dva sata je napolju. Iako je u
početku verovao da će ići lako, išlo je loše. Mnogi su se maskirali u
klone u borbenoj opremi, pa je begunac bio potpuno neupadljiv.
Objektivno gledajući, upadljiviji je bio on u crnoj jakni i crnim
kožnatim pantalonama uvučenim u čizme. Sreća je što je slavlje
odmaklo, pa je retko ko obraćao pažnju na psihogoniča koji mu je
zujao iznad glave. Psihogonič je trebao da oseti moždane impulse
klona i obavesti ga o tome, no radijus psihogoniča je bio samo
nekoliko stotina snetara.
Seo je na prvu klupu u mračnijem delu zabavnog parka. Morao
je da se odmori i sabere. Podiže glavu i ugleda goniča kako lebdi dva
metra iznad njega. Metalni disk promera pola metra bešumno je
čekao da Harijas krene. Spusti glavu i osloni čelo na dlanove. Rekli
su mu da je klon nasledio i dosta sećanja, te da će ga najlakše naći
ako obiđe ona mesta pod kupolom gde je najradije boravio. Do sada
je obišao gotovo sva mesta, ostalo je još jedno. Namerno ga je
ostavio za kraj. Podiže glavu i pogleda preko čistine prema borovima
pored piste za brzinske kugle. Tu se upoznao sa Hairom pre tri
godine, i ovde su često dolazili sve dok pista za kugle sa krilcima
stabilizatorima nije bila postavljena. Herijas je znao da je unutra

SIRIUS 105
verovatno dvoje koji uživaju u nagiim ubrzanjima i usporavanjima
kugle dok se čvrsto privezani za sedišta okreću oko centra kugle i na
ekranu posmatraju imaginarnu kosmičku bitku.
Polako se diže i krenu prema pisti. Nije želeo da nađe klona na
tom mestu. Haira je pripadala samo njemu i nije želeo da je na bilo
koji način deli. Zastao je pored piste, bila je sa metar širokim
osnovama i šinom po kojoj se kretala kugla. Na svaki metar nalazio
se po jedan stup od poluelastične plastike, koji je trebao da osigura
zaustavljanje kugle ako bi slučajno sklizla sa šine.
Jedna kugla prolete pored njega. Smetala mu je slaba
osvetljenost, no psihogonič je imao reflektor. Polako je išao pored
piste dok je iz daljine dopirala muzika. Nervozno obrisa dlanove o
pantalone. Bio je dobar, od detinjstva je vežbao i usavršavao se, sada
je trebalo da to i pokaže.
Shvati da čuje udarce svoga srca: Korak — udarac, korak udarac
— udarac. Muzika je postala sve glasnija. Zažele da se nasloni na
stup i odmori. Tog trenutka gonič bijesnu crveno i odlete ka
borovima. Crveni snop osvetli osam metara u prečniku. Herijas iz
hoda pređe u trk, te spazi da se njegov protivnik polako diže. Bio je
vrlo blizu . .. još malo ... Skoči u leteći udarac nogom, no u trenutku
shvati da je pogrešio. Klon brzo skoči u stranu i ispruži ruku. Udarac
ga skrenu i on tresnu. Nije uspeo da ublaži pad. Čim je dodirnuo tlo,
poče da se kotrlja. Naglo se odbaci rukama i uspra-vi. Udarac nogom
ga pogodi u rame. Odbacio je udarac rukom i uzvratio. Serija udaraca
dekoncentrisa protivnika. Pokuša da zada jači udarac rukom,
koristeći se inercijom tela. Oseti da ga klon hvata za ruku. Druga
ruka klona ga steže za vrat. Imao je utisak da ga stežu klješta.
Zatetura unazad i udari leđima o stup. Klon je držao nogu tako da
nije mogao da ga udari kolenom u prepone, ruka kojom ga je držao
za vrat bila je savijena u laktu i sprečavala udarac u glavu. Gubio je
dah i mahinalno tražio tačku na nadlaktici, mali nervni čvor negde
iznad lakta. Podsvesno shvati da gleda u sopstveno iskrvareno lice.
Udari po ko zna koji put odozdo u nadlakticu i stisak popusti. Podiže
koleno sve dok mu ne udari u grudi, potom naglo nasloni stopalo na
stomak klona i gurnu. Klon odlete pravo pred brzinsku kuglu. Kugla
se zatetura i produži odbacivši izlomljeno telo.
Herijas klonu na zemlju. Kroz magličasti pogled shvati da mu
pritrčavaju ljudi. Oseti tečnost u ustima i po licu. Hladan sunđer mu
se spusti na glavu... grč je polako popuštao. Pogled mu se razbistri i
ugleda Deningsa iznad sebe. Shvati da mu Denings drži nadkolenicu

SIRIUS 106
i ruku oko ramena.
— Polako, mali, doktor će ti dati serum da dođeš k sebi i smiriš
se.
Oseti blago peckanje na mišici. Uskoro grč popusti i on dopusti
Deningsu da mu pomogne dok se dizao. Tek kada se uspravio, spazio
je mnoštvo ljudi. Denings se povuče. U ljudima prepozna radnike,
čuvare i snimatelje kompanije. Neko dobaci:
— Odlična borba, Herijase. Snimak je potpun i vredi milione!
Polako se okrenu ka Deningsu.
— Ovo je... Ti si me prešao. Sve je bilo namešteno! Denings
zbunjeno mahnu rukom.
— Polako, razmisli. Imaš prednost jer si prvi čovek koji se borio.
Potpisao si ugovor jedan sat pošto je zakon stupio na snagu.
Herijas polako zakorači unazad i oseti stup iza leđa. Spusti se niz
njega i obuhvati rukama noge, naslonivši čelo na kolena. Oseti da mu
neko prilazi. Podigavši glavu, ugleda Deningsa. Denings se saže i
gurnu mu nešto u ruku. Stegavši prste, oseti dobro poznati oblik
pločice — karte za dugoprugaša. Pre nego što se okrenuo i otišao,
Denings pomirljivo kimnu glavom.
— Izvini, Herijase, ali ti u normalnim uslovima ne bi pristao da
izađeš u arenu Ovako je bolje. Momci će pomoći tebi i Hairi da se
spakujete i prevesti vas do kosmodroma.
Posmatrao je visokog prosedog čoveka kako se udaljava dok se
muzika sve glasnije čula iz zabavnog dela parka.

ideju da ljubiteljima dobrih postera

Udruženje za propagiranje svih
oblika znanstvene fantastike, iz
Ljubljane — došlo je na odličnu
s temama iz SF-a ponudi radove iz
suradnje sa stranim autorima, uz
pristupačne cijene (4 komada u
kompletu 1500 d, ili pojedinačno
400 i 590 d) i u različitim
formatima (356x x466 i 440x596
mm). Zasad nudi crno-bijele, a
uskoro će ih biti i u boji.
Terra pruža mogućnost suradnje i
domaćim autorima postera. Više o
tom, uz prikaz postera, pisat ćemo

SIRIUS 107
u idućim brojevima SIRIUSA.

USPON ZNANSTVENE
FANTASTIKE

Povijest i razumijevanje naučne fantastike tijesno sa povezani sa

shvaćanjem osnovnih komponenata prostora i vremena koje se
razvojem ljudskog roda i izgradnjom civilizacije neprekidno
dopunjavalo. Postanak naučne fantastike kao književne vrste dosiže u
XIX stoljeće i reakcija je mašte na sve brže promjene u društvu koje
od renesanse pokreće gotovo neslućen tehnološki razvoj. Nauka i
tehnika ostvarile su društvene promjene, a svijest o njihovoj sve
većoj dinamici stvorila je naučnu fantastiku koju mnogi s pravom
nazivaju književnošću promjena.
Začetke SF-a, kako u povijesnom razvoju misli, tako i u razvoju
književne vrste, valja, dakle, tražiti u doba renesanse. U
srednjovjekovnoj Evropi je ljudski život i način mišljenja, kao i
sudbinu, određivala kršćanska ideologija. Bez obzira koji je
društveni položaj zauzimao, pojedinac je živio a sjeni religije.

SIRIUS 108
Njegovi pogledi bili su uvjetovani religioznim elementima kao što su
posljednji sud, odrješenje od grijeha, besmrtnost duše i vječnost
njezina postojanja u paklu ili na nebu. Robovanje tako krutim
dogmama ograničavalo je čovjeka i sprečavalo ga u istraživanju
vlastita postojanja i okolnog svijeta i odvraćalo od istraživanja dru-
štvenih promjena bilo u alternativnim društvima ili u svijetu
budućnosti. S renesansom se sve to izmijenilo.
Što se tiče razvoja naučne fantastike značajno je da je novo doba
isticalo značenje istraživanja i proučavanja stvarnog svijeta.
Srednjovjekovna književnost nudila je pogodne pripovjedačke okvire
koje su pisci prilagođavali svojim potrebama. Iako je većina
srednjovjekovnih djela bila vrlo didaktična i u prvom redu posvećena
životu prema određenim vjerskim načelima i odrješenju od grijeha,
postojala su i putopisna djela svjetskih putnika koja su omogućavala
da se naslute čuda na drugim kontinentima. Putopisna djela su s
vremenom stekla neke dodatne karakteristike i pretvorila se u
izmišljena putovanja. Takav pripovjedački okvir ostao je jedan od
osnovnih književnih modela naučne fantastike sve do danas bez
obzira gdje se nalazio zamišljeni cilj putovanja.
Svoj doprinos širenju geografskog i intelektualnog horizonta
dala je, osim istraživalačkog duha brojnih moreplovaca, afirmacija
eksperimentalne nauke. Veliki renesansni mislioci potvrdili su
hipotezu starih Grka o heliocentrizmu i ljudi su se zagledali u
nebeski svod s novim spoznajama o beskonačnim udaljenostima
nebeskih tijela i o beznačajnosti Zemlje, koju su donedavno smatrali
središtem svemira, što je do temelja razorilo poglede na mjesto
čovjeka u univerzumu.
U književnosti počela su se pojavljivati djela koja su isticala
značenje nauke, opjevavala naučno istraživanje i čak ekstrapolirala
njen napredak, što se odrazilo u nastanku utopističkih romana. U
XIX stoljeću kad se naučna fantastika oblikovala u književni žanr,
američki su pisci uglavnom pisali o napretku nauke i tehnike u kojoj
su vidjeli prve zametke zemaljskog raja i utopije, a u Evropi su
engleski pisci ocjenjivali tehniku s više nepovjerenja. Na prijelomu
stoljeća i na početku XX stoljeća u SAD i u Zapadnoj Evropi
uglavnom je završen proces urbanizacije i industrijalizacije. Temelji
suvremenog društva bili su položeni, a oduševljenje tehničkim
dostignućima polako je slabilo dijelom i zbog problema koje je
stvarala suvremena nauka. Pesimizam se sve više širio i kao
neposredna reakcija na dva svjetska rata, u Evropi i u SAD vidno se

SIRIUS 109
počela afirmirati antiutopija koja je do krajnosti isticala
protutehnološke težnje tog vremena.
Naučna fantastika se razvila kao specifičan odgovor na nove
okolnosti društvenog razvoja. Književni žanrovi su i povijesna i
društvena pojava. Njihov nastanak povezan je s kompliciranim
kulturnim, povijesnim i književnim okolnostima i moramo ih
ocjenjivati kao društvenu pojavu. Kod naučne fantastike je važno to
da je apstraktna, da ne presnimava i ne prikazuje realnost u pravom
smislu te riječi nego je analitički mijenja u apstraktno-logične misli i
ima drukčiju spoznajnu i kognitivnu funkciju negoli je to literarno
proživljavanje djela suvremene književnosti. Umjet-nička djela koja
nas navode na proživljavanje empiričkih doživljaja kakvih u
objektivnoj stvarnosti ne možemo doživjeti, nisu vrijedna samo zbog
estetskog i moralnog vrednovanja književnog doživljaja nego zbog
nadgradnje empiričkih iskustava, a time i dubljeg razumijevanja
života i spoznavanja samog sebe. Ali dok druge vrste književnosti
omogućuju da upoznamo svijet u kojem živimo dublje i detaljnije,
povećavaju moć zapažanja i razumijevanje, naučna fantastika širi kut
gledanja, mijenja način mišljenja. Smisao naučne fantastike nije u
opisivanju razvoja naučnih dostignuća nego u ekstrapolaciji tokova
društvenog razvoja kojem pak u velikoj mjeri pogoduje upravo
razvoj tehnike.
Osnovni cilj nauke u naučnoj fantastici, dakle, nije širenje
nauke, niti prikazivanje tehničkih čuda sa strogo determinističkog
gledanja futurologije. Bitnu komponentu unutrašnje strukture svakog
naučno-fantastičnog djela predstavlja naučni pristup obrađenoj
problematici, koji se ispoljava u dosljednom poštovanju međusobnih
interakcija fantastičnih i stvarnih elemenata svjetova Mašte.
Uvođenje fantastičnih elemenata u poznatu društveni, geografsku i
vremensku sredinu bitno mijenja međusobne odnose ljudi i zbivanja
u toj sredini. Vanjska struktura naučne fantastike koja diktira
oblikovanje fantastičnih svjetova ljudske mašte, a time i različitost
realnog i opisanog svijeta, dovodi nas u proturječje s ustaljenim
načinima mišljenja i ponašanja. Odnos prema proturječnosti, koju
izaziva konfliktnost ideje i iskustva, jedan je od osnovnih kriterija
kulture uma. Konfliktnost dane situacije mora, dakle, razdvojiti na
dva dijela i odvratiti ga od razmišljanja na bazi tipiziranog rješenja.
Naučna fantastika ne potiče razmišljanje po nekim ustaljenim
misaonim šablonama nego potiče divergentno mišljenje koja vodi
različitim rješenjima. Jedan od najznačajnijih faktora takva mišljenja

SIRIUS 110
jest i originalnost za koju je značajna spo-sobnost povezivanja
dalekih asocijacija, te neuobičajeno I duhovito rješenje postavljenih
problema. Jedan od osnovnih zahtjeva naučne fantastike je
originalnost, tako da te ideje i zakonitosti možemo prenijeti na život,
testirati ih razmišljanjem o moralnim i etičkim pitanjima, ukratko,
razmišljanjem o svijetu u kojem živimo. Ima mnogo istine u tome da
nam nijedan planet nije više tuđ negoli naša Zemlja, da nam nijedan
stranac iz svemira nije više stran negoli čovjek i da smo mi sami
najveća nepoznanica. Kroz sva razdoblja ljudske povijesti jesmo i
dalje ćemo tražiti sami sebe i uvijek iznova pokušavat ćemo
definirati svoj odnos prema stvarnosti. Upravo je paradoksalno da je
cilj proučavanja književnosti, koja stavlja zbivanja u druge prostorne
i vremenske kontinuume, baš realan svijet i čovjek u njemu.
Dok su pioniri naučne fantastike gradili svoje ideje na tehničkim
dostignućima svog vremena i predviđali njihov razvoj u budućnosti,
četrdesetih se godina težište počelo premještati od naučnih
dostignuća, svemirskih katastrofa i para-psiholoških fenomena na
čovjeka i njegovo doživljavanje svijeta. Prikazivanje naučnih čuda
nije više bio cilj nego sredstvo kojim su pisci provjeravali stare i
nove istine, a junaci naučno-fantastičnih djela počeli su doživljavati
preobrazbe koje se prije nije moglo ni naslućivati. Postali su ljudske
ličnosti, a ne samo privjesci strojeva i naučnih čuda. Naučnoj
fantastici su se otvorile nove dimenzije istraživanja ljudskog duha.
Naučna fantastika ne potiče samo na razmišljanje o odnosima u
svijetu koji nas okružuje nego nagoni na donošenje sudova o
čovjekovu doživljavanju objektivne stvarnosti u širim okvirima i na
način koji se razlikuje od čovjekovih ustaljenih navika i društvenih
normi. Mašta, bez koje ne možemo ni zamisliti naučnu fantastiku,
oblik je mišljenja za koji je karakteristično da pojedinac slaže od
iskustava nove kombinacije koje u svom cjelokupnom obliku još nisu
bile doživljene. Mašta je jedna od najplemenitijih operacija mozga
dostupna samo čovjeku i ona mu je svojom specifičnošću, traženjem
novih kombinacija i odnosa između činjenica koje stvarno postoje,
omogućila da nadvlada uske okvire svog postojanja. Produktivna
mašta je usmjeren proces i, za razliku od običnog asociranja, uvijek
je motivirana i usmjerena prema određenim ciljevima, iako su ti
ciljevi često podsvjesni. Naučna fantastika nudi rješenja problema do
kojih ne bismo mogli doći obradom stvarno postojećih odnosa i
stupnja tehničkog razvoja. Naučna fantastika, dakle, ne potiče samo
na razmišljanje nego i razvija samo mišljenje. Naučna fantastika

SIRIUS 111
potiče kvalitativan razvoj misaonih procesa s funkcionalnošću
proznog teksta, koji je specifičan za tu književnu vrstu. Naučna
fantastika, naime, sili čitaoca da misli drukčije, da pravi misaone
skokove i utvrđuje nove tragove pamćenja. Sto želimo reći time da
valja misliti malo drukčije? To možemo zorno prikazati s pomoću
arheologa koji nastoji dešifrirati drevne natpise, ili lingvista koji se
hvata ukoštac s nepoznatim jezikom. Ilustracija kreativne mašte
dostiže vrhunac u pronalascima što usmjeravaju sam razvoj
čovječanstva. Naučna fantastika potiče misaone skokove i drukčiji
način mišljenja s najrazličitijim pristupima. Funkcionalnost naučne
fantastike jest u tome što često preskače razloge, objašnjenje zašto
dolazi do neke pojave. Često čitalac mora sam utvrditi smisao
romana ih kraće pripovijetke, mora povezati osnovne misli
književnog djela i dati mu smisao i dubinu realnosti. Time čovjek
jača i povećava umne sposobnosti, vježba svoje intelektualne
funkcije i tako poboljšava pronicavost vlastita uma. Vjerojatno baš u
toj specifičnosti naučne fantastike valja tražiti razlog gotovo
fanatične odanosti čitalaca tom književnom žanru. Baš kao što dobra
fizička kondicija zahtijeva stalnu vježbu i ljudski mozak mora biti što
zaposleniji. Kvalitativno razvijanje misaonih procesa i utvrđivanje
novih memorijskih tragova u mozgu jedna je od najzahtjevnijih
funkcija mozga. Čovjekovo mišljenje nije dar prirode nego se
kontinuirano razvija paralelno sa čovjekovim uključivanjem u
kulturnu zajednicu, društvo. Sposobnost samostalnog mišljenja
formira se postupnim individualnim svladavanjem kulture koju
čovjeku pruža razdoblje u kojem živi. Mišljenje, dakle, zapravo nije
ništa drugo nego individualizirano duhovno bogatstvo društva.
Naučna fantastika oblikuje kvalitetno novu dispoziciju skupnih
konceptualnih mehanizama mišljenja. Prilikom čitanja naučne
fantastike otkrivaju se kognitivne, odnosno intelektualne sposobnosti
ljudi i proučavanjem sintaktičkih i semantičkih zakonitosti naučne
fantastike zapravo proučavamo određene vidike konceptualnog
okvira čovjekovih misaonih procesa. Za bolje razumijevanje
kvalitativnog misaonog razvoja uzet ćemo primjer s područja
lingvistike. Među stanovnicima područja koja su određena sličnim
društveno-fizičkim karakteristikama, s vremenom se formiraju
srodna jezično-sistemska rješenja koja na taj način uvjetuju jedin-
stvenu gramatiku i bitno pridonose lakšem međusobnom spo-
razumijevanju. Funkcionalnost SF književnosti je onaj element kojim
ta književna vrsta razvija mišljenje i brine se za to da uvijek ponovo

SIRIUS 112
posižemo za znanjem koje nam je gotovo nadohvat ruke, ali moramo,
ako ga želimo, dosegnuti, razmišljati kreativno i uz pomoć
kvalitativnih misaonih skokova. Ako jezik shvaćamo kao metodu
međusobnog sporazumijevanja radi najboljeg uvida u ljudsku dušu,
tada će nam proučavanje naučne fantastike nesumnjivo široko
otvoriti vrata k razumijevanju ljudskog uma. Dodajmo još da razvoj
mišljenja i kvalitativan skok misaonih procesa daje pojedincu osjećaj
suficijencije, a oslobađanje energije je pak u osnovi ponovni izvor
gomilanja energije. Čim se više ostva-rujemo razvojem vlastitog
identiteta, to kritičnije reagiramo na utjecaj okoline, to se teže
prilagođujemo okolini, i to smo teže proturječnosti prisiljeni
rješavati. To je, dakle, u osnovi nikad zadovoljena potreba koja se
sama od sebe obnavlja. Nije čudo da bilo koji čitalac, koji se oduševi
naučnom fantastikom, postane s vremenom i njezin fanatični
pristalica jer mu zadovoljava osnovne duhovne potrebe, razvijanje
razuma.
Naučna fantastika je dakle u relativno kratkom vremenu prošla
izuzetno zanimljiv put. Za sobom je ostavila izmišljena fantastična
putovanja po našem rodnom planetu, odbacila je utopijskoili
antiutopijsko idolopoklonstvo strojevima i tehnici, našla je put do
čovjeka i njegova unutrašnjeg svijeta. Odmakla je koprenu nad
najskrivenijim zakucima ljudskog mozga i otkrila horizonte
čovjekova uma koje nismo ni naslućivali. Glavna karakteristika
naučne fantastike kao književne vrste jest da čitalac prelazi u estetski
odnos prema stvarnosti, a bitni zadatak svakog književnog
umjetničkog djela jest da taj doživljaj omogući. Naučna fantastika je
izuzetno angažirana književna vrsta koja pored estetskog doživljaja,
to jest uživanja u lijepoj formi, kontemplaciji Hkova, razvijanjem
događaja, predodžbi, psihičkih osobina, svojim specifičnim
karakteristikama nadgrađuje književno-estetski doživljaj i dodaje mu
sadržaj koji vodi i pojedinca i društvo krajniim eranieama ljudskih
spoznaja.
Žiga Leskovšek

Osvrt likovni
na jedan vikend

SIRIUS 113

Zajedničkom suradnjom Gale-
rije Studentskog centra, Tehničkog
muzeja i Ta-lijanskog kulturnog
centra u Zagrebu, te uz inicijatorski
poticaj SFere, 17 i 18. listopada ove
godine održana je mala serija
otvaranja izložbi i okruglih stolova
o ilustraciji i stripu.
Oni koji su 17. listopada popus-
tili radio-propagandi, nisu mogli
zažaliti. U Galeriji SC otvoren je
prvi dio izložbe SF i F ilustracija u
Italiji, čiji je drugi, veći dio, bio u
Tehničkom muzeju. Izloženo je
petnaestak presjeka radova većine
danas najznačajnijih talijanskih
ilustratora s polja znanstveno-
beletrističke i fantastične ilustracije
s ukupno gotovo 150 radova. Tako
veliku izložbu ovog profila još
nismo vidjeli u našoj, a što je
važnije, nisu je još vidjeli ni
Talijani, jer ova sugestivna kolek-
cija tek treba da bude prikazana u
Milanu. Gosti na otvaranju bili su
sad već stari znanac Zagreba,
Gianfranco Viviani, počasni gost
ovogodišnjeg SFerakona, i Karei
Thole, jedan od svakako najzna-
čajnijih evropskih ilustratora s
polja.SF i F-ilustracije.
Nakon otvaranja izložbe promo-
virana, je reprezen-tativna knjiga
talijanske ilustracije, milanske izda-
vačke kuće »Nord«, čiji se direktor,
Gianfranco Viviani, prihvatio
teškog posla da u njoj prikaže
presjek te vrste umjetnosti u Italiji
u posljednjih dvadesetak godina.
Ovu knjigu, i po kvaliteti, i po širini
presjeka, možemo smatrati kapital-
nim djelom te vrste u Italiji, a sada
se može nabaviti i u nas, po cijeni
od 2500 dinara.
Što reći o Karelu Tholeu, goto-
vo legendarnoj ličnosti među
evropskim SF i F-ilustratorima. Taj
vitalni sedamdesetogodišnji Nizo-
zemac, koji se prije tridesetak go-
dina preselio u Italiju, razvio je svoj
vlastiti, uvijek prepoznatljivi i
osebujni stil. Nasuprot nekim
talijanskim autorima koji se još
nisu oslobodili utjecaja drugih
velikih imena kao što su Foss ili
Frazetta, Thole je začetnik vlastite
škole likovnog izraza.
Na kraju programa toga dana
održana je mala konferencija s
istom temom, na kojoj su gosti,
Viviani i Thole, govorili o
zanimljivostima u svom radu. Tek
je nedostatak vremena prekinuo
razgovor koji se poslije zapodjenuo
s publikom.
Istoga dana je u foajeu kina SC
otvorena i mala izložba dijela
jugoslavenskih autora SF i F
ilustracije i stripa, među kojima su
bili i Kordej, Ivezić i Zimonić, naši
poznati velemajstori tog područja.
Kao što je rekao jedan od pro-
SIRIUS 114
laznika, bilo je lijepo vidjeti da naši
momci ni po čemu ne zaostaju za
vrlo dobrim Talijanima. Poznava-
oce to i ne čudi, već više godina
neki su od naših autora u samom
svjetskom vrhu.
U petak 18. listopada ot-vorena
je, također u Galeriji SC, mala
izložba talijanskog stripa, sastav-
ljena od originala ilustracija za lek-
sikonsku knjigu Giannija Brunora o
stripu u zemlji naših susjeda. Bila
su zastupljena i takva imena kao što
su Pratt, Crepax i Jacovitti. Nakon
otvaranja Gianni Brunoro je pred-
stavio svoju knjigu, a zatim je
održana i konferencija o toj temi,
na kojoj je sudjelovao i Sergio
Staino, u Italiji vrlo poznati
satiričko-politički crtač stripa.
U sve tri izložbe gosti su mogli
uživati dva tjedna, a čini nam se da
bolji početak SF i F-sezone 85/86,
koji će u Zagrebu obuhvatiti još i
SFerakon i Eurokon 86, nije mogao
biti zamišljen.
Darije Đokić
SFera javlja
POČASNI GOST NA
SFERAKONU '86 —
SAM J. LUNDWALL
Godine 1982. Gerry Webb je
bio neumorni dinamo; 1983. James
Gunn je bio akademski dosto-
janstven; 1984. Bob Shaw je došao
bolestan i premoren; 1985. Riehard
D. Nolane je bio mlad i zbunjen, a
G. Viviani poslovno dostojanstven.
Kakav će biti Sam J. Lundwall
sljedeće godine?
Red je da ga predstavimo:
Sam Jerrie Lundwall, rođen 24,
veljače 1941. u Stockholmu. U
sljedeće 44 godine uspio je u svoj
život ugurati, vjerovali ili ne, sve
ovo:
— inženjer elektronike (studirao
u Stockholmu);
— profesionalni fotograf (studi-
rao po Francuskoj);
— urednik Jules Verne Ma-
gasineta i niza knjiških edicija;
— izdavač (Delta Foerlag AB);
— romanopisac (destak romana;
Nije vrijeme za heroje objavio mu
je »Kentaur«);
— kritičar i teoretičar (Science
Fiction: What Ifs Ali About,
Science Fiction: An Illustrated
History, itd.)
— kompozitor pop-glazbe;
— tekstopisac (za sebe, za grupu
ABBA itd);
— pop-pjevač (snimao za Philips,
Knaeppupp, TV);
— TV-režiser (za crtić snimljen
po vlastitoj pop-numeri Waltz with
Karin dobio nagradu Švedskog
filmskog instituta za najbolji
švedski kratki TV-film 1967)
Usput u slobodno vrijeme, sti-
gao je sudjelovati u osnivanju
udruženja World SF (kojemu je i
predsjednik u tekućem mandatu), i
uopće, vrlo je aktivan u svijetu SF-
a. Vrlo ga se često viđa — a
pogotovo čuje! — na konvenci-
jama.
Pa hajde da ga vidimo — i
čujemo! — na našoj.
(Ako još ne znate: SF-erakon će
biti od 21. do 23. veljače 1986.
godine.)
SIRIUS 115
 Krsto A. MAŽURANIĆ
SF radio
Skopje
Nakon održavanja Jukona 7 u
Skoplju početkom listopada ove
godine, stvari oko SF-a u Make-
doniji počinju se kretati uzlaznom
linijom. Znan-fanovce će svakako
obradovati vijest da Radio-Skoplje
svakog tjedna na drugom i trećem
programu ima tematske emisije
posvećene samo znanstvenoj fanta-
stici
Sredinom studenoga drugi pro-
gram Radio-Skoplja, u sklopu emi-
sije »U potrazi za trajnom ljepo-
tom«, koja se svakog petka emitira
u 17 sati, jedan termin ustupa SF-u.
Do kraja ove godine u njoj će naći
mjesta isključivo kratke priče poz-
natih svjetskih autora, a prema
svemu sudeći, od Nove godine isti
će program u po-sebnom i stalnom
terminu svakog tjedna imati emisiju
o znanstvenoj fantastici. Osim
obrade jednog poznatog romana i
dramatizacije jednog njegova dijela
slušaoci radija mogu saznati
najnovije vijesti iz područja sf-a u
zemlji i inozemstvu. Prema zamisli
autora emisije Blagoja Jankovskog,
povremeno će u njoj gostovati
domaći sf-stvaraoci i kritičari, a
ako slušanost emisije ostvari
trenutna očekivanja, ona će se moći
čuti i ubuduće.
Treći program Radio-Skoplja od
Nove godine isto tako uvodi dva
nova termina isključivo posvećena
znanstvenoj fantastici. U prvom
tromjesečju iduće godine, svakog
drugog tjedna, emitirat će se
polsatna tematska emisija u šest
nastavaka »SF od početka do
budućnosti«. Prva obuhvaća rane
početke znanstvene fantastike,
druga sf-stvaralaštvo u SAD, treća
u Sovjetskom Savezu, a četvrta u
Evropi, s posebnim osvrtom na rad
Stanislava Lema. Peta emisija tog
tematskog ciklusa posvećena je
jugoslavenskim autorima, a šesta
sf-stvaraocima u Makedoniji. Isti
program Radio-Skoplja, koji se
emitira od 20 sati i traje do ponoći,
i uvrstio je polsatnu emisiju za
poznate sf-autore iz zemlje i
inozemstva. Prema koncepciji
autora obje emisije Blagoja
Jankovskog, u svakoj će se
predstaviti jedan sf-stvaralac sa
svojim opusom, zatim dati osvrt na
njegovo najbolje ostvarenje te
dramatizacija odabranog teksta
Emisija će, po svemu sudeći, biti
emitirana dva puta mjesečno i ako
se ocijeni da je njeno uvrštavanje
ispunilo očekivanja, nastavit će se i
dalje.
Vijesti
• Literarni pseudonimi nisu
nepoznati u SF-žanru, Asimov,
Silverberg, nedavno otkriveni King,
a i mnogi drugi, pisali su pod iz-
mišljenim imenima. Jedino ime
koje danas piše, a ne zna se kome
pripada, jest »O. Niemand«, koje
objavljuje priče u duhu starih
klasika, s jasnom aluzijom na
majstora kratke američke proze O.
Henryja (također pseudonim).
Posljednji veliki misterij oko
SIRIUS 116
identiteta nekog pisca riješen je
prije osam godina (što baš i nije
svježa vijest, ali ne škodi da se
zna), kad je otkriveno da iza serije
izvrsnih priča objavljenih pod
imenom James Tiptree Mlađi stoji
danas sedamdesetogodišnja Alice
Sheldon. Neke njene priče mogli
ste pročitati u »Monolitu«. Nakon
četiri zbirke priča njen prvi roman
kritika nije baš najbolje prihvatila i
gotovo istodobno njene su se
pripovijetke počele rjeđe poja-
vljivati u SF-časopisima. Zatišje je
trajalo nekoliko godina, i sada se
Sheldon-Tiptree vratila. Prvo je, uz
niz pozitivnih recenzija, izašao njen
novi roman »Brightness falls from
air« (»Svjetlost pada s neba«), o
listopadskom broju »Fantasy &
Science Fiction« magazina izašla je
njena novela »The only neat thing
te do«, a najavljene su čak tri njene
kolekcije priča ( »Tiptree
Omnibus«, »Byte Beautiful« i
»Tales of the Quintana Roo«).
Priče iz ove posljednje moći ćete
uskoro čitati u idućim brojevima
»Siriusa«.
• Najnoviji val kompjutorski
orijentirane znanstvene fantastike
Gardner Dozois je nazvao zajed-
ničkim imenom »Cyber punk«.
Kibernetski su pankeri, prema
Dozoisu, grupa mladih autora,
među koje se ubrajaju Gibson,
Swanwick, Ruc-ker i Shirley, čiji
stil pisanja odudara od uobičajenog,
najčešće zbog moralnih stavova
njihovih junaka, te zbog specifična
izbora tema. Dvojica najistaknutijih
autora »Cyber punka«, Gibson i
Swanwick, u lipanj skom su broju
časopisa »Omni« objavili priču
»Dogfight«, koja će najvjero-
jatnije iduće godine osvojiti neku
od nagrada. Priča govori o Dekeu,
čovjeku s dna društvene ljestvice,
koji igra kompliciranu kolo-grafsku
video-igru protiv bivšeg vojnog
pilota. Osnovni Dekeov cilj nije da
pobijedi u igri, nego da ponizi svog
protivnika, i pri tom Deke ne bira
sredstva. Tema i pristup ovoj priči
karakteristični su za »cyber
punkere«.
• Najzanimljivija rasprava na
ovogodišnjoj svjetskoj konvenciji
SF-fanova u Melbourneu vodila se
oko filma »Dune«. Svoje dojmove
o filmu u prisutnosti Franka
Herberta izrekli su neki od vodećih
autora SF-a. Osnovni je problem
filma, a s tim se složio i Herbert,
njegovo trajanje. U varijanti reži-
sera Lyncha film bi trebao trajati
pet sati i dvadeset minuta, a de
Laurentiisovim inzistiranjem skra-
ćen je na uobičajenu dužinu od dva
sata i petnaest minuta. Razrada
karaktera likova i uvjerljivost toka
radnje izgubljeni su u izrezanim
metrima filma, tako da onima koji
nisu čitali knjigu film se doima
neuvjerljivim i nejasnim, a onima
koji su je čitali osakaćenim za
najljepše dijelove. Središnji dio
knjige koji opisuje dolazak Paula
Muada Diba među fremene,
gerilsku borbu protiv Har-konnena
i njegovu ljubav s Chani, prikazan
je u insertima s glasom u pozadini
koji objašnjava radnju.
Ton radnji daju mistični re-ligiozni
rituali, a od Paulove karizma-
tičnosti vidi se vrlo malo. Herbert
je izrazio nadu da će se izgubljena
SIRIUS 117
kilometraža ipak vidjeti u kratkoj
TV-seriji. Autor je bio osobito
zaprepašten izmijenjenom ulogom
Alie i posljednjom scenom filma,
kad na Arrakisu počinje prva kiša.
»Želio sam napisati knjigu o
univerzalnom problemu: zašto ljudi
slijede karizmatske vođe«, rekao je
u razgovoru Herbert. »Želio sam
prikazati lik koji mase slijede zbog
pravednog razloga i zatim ukazati
na korupciju koja se pojavljuje
jednom kad je pobjeda izvojevana.
Ne smatram da moć sama po sebi
korumpira, već da u načelu privlači
ljude sklone korupciji. Ne slažem
se s implikacijama danim u filmu,
da je Paul zapravo božanstvo.
Nadao sam se da će film biti
prikazan u dva dijela.« Svoj udio u
stvara-nju filma Herbert opisuje u
antologiji svojih priča s na-slovom
»Eye« (»Oko«), koja je upravo
tiskana.
• I Joe Haldeman se pojavio s
novom zbirkom priča »Dealing in
Futures« (naslov ima dva značenja;
uobičajeni komercijalni naziv za
spekulativno terminsko trgovanje
ima u ovom slučaju i drugo SF-
značenje »Poslovanje s buduć-
nostima«). Haldemanov prvi roman
»The Forever War« (»Vječni rat«)
iz 1975, dobitnik Huga i Nebule,
pojavit će se u »Monolitu III«, a ne
u biblioteci »Vizija«, kako je
prvotno nagoviješteno, i ne u
izdanju »Augusta Cesarca«, kako
smo naknadno obaviješteni.
• Jack Vance, počasni gost
Američke godišnje SF-konvencije
održane u Austinu, država Texas,
najavio je novu trilogiju, koju
upravo radi za svog novog izdavača
»Tor Books«. U razvoju je i treći
dio ciklusa »Lyonesse«, koji je po
snazi i opsegu vrhunac Vanceova
stvaralaštva (iako mu nitko ne bi
zamjerio da to opovrgne novim
djelom). Ovo je prvi put da se inače
povučeni Vance pojavio kao gost
na nekoj od većih SF-konvencija,
on radije sjedi kod kuće, piše i
sluša jazz.
• Najčitanije su knjige ove jeseni
nastavci serija; u džepnim izda-
njima to je četvrti dio Asprinove
serije o nespretnom čarobnjaku
Skeeveu i njegovu učitelju Aahzu
iz čudesne dimenzije Perv. Ako se
pitate kako se zovu stanovnici
Perva, Aahz će vrlo strogo reći
Perverktnjaci, a ne Perverznjaci.
Igra riječi i totalno sulude situacije
u koje Asprin dovodi svoje junake
glavni su razlog što se ta serija
nakon dugo vremena našla na vrhu
lista bestselera. Među tvrdo
ukoričenim izdanjima vodi šesti dio
»Jantar« serije »Tramps of Doom«
(»Aduti sudbine«), dok su najbolje
prodavane knjige srednjeg formata
(takozvani »trade paper-backs«),
šesti dio »Dune« — »Chapterhouse
Dune«, i treći dio »Shannara«,
trilogije Terryja Brooksa, kojeg su
mnogi s dosta razloga obijedili da
je pokrao Tolkiena i njegova
»Gospodara Prstenova«. Brooksu
to nimalo ne smeta da se punih
šesnaest tjedana uporno drži na
»New York Timesovu« popisu
bestselera. Istovremeno je
najgledaniji film ove godine opet
SF-naslov, »Povratak a budućnost«
(»Back to the Future«) režisera
Zenieckisa, čiji je film »Potraga za
SIRIUS 118
zelenim dijamantom« (ili
»Romancing the Stone« u dva danas najtiražnija pisca Ame-
originalu) ovog ljeta igrao u našim
kinima. Ta urnebesna komedija, s
izvrsnim scenarijem, koji se može
mjeriti s najboljim ostva-renjima
Heinleina i Silverberga (u žanru
putovanja kroz vrijeme) i sa
savršenom glumom Christophera
Lloyda i Miehaela Foxa, te uz
Spielbergovu produkciju, ima i
genijalno smišljen svršetak.
»Povratak u budućnost« dostojan je
zamjenik prošlogodišnjeg hita,
»Lovaca na duhove« (»Ghost-
busters«).
• Greg Benford gotovo je umro od
slijepog crijeva. Georg Alec
Effinger također je zamalo umro od
zlobe kad je ove godine u
Melbourneu izgubio Huga za
kratku priču. Opravdano, jer mu je
priča »Svemirci koji su znali ama
baš sve« vodila u glasanju sve do
posljednjeg kruga, kad ga je za
dlaku pretekao David Brin. Sve
nagrađene priče za ovu godinu
prevedene su i moći ćete ih
pročitati u jednom od idućih
brojeva »Siriusa«.
Neven Antičević
Pročitali
smo za
vas
Stephen King i Peter Straub:
Talisman (The Talisman)
Viking Press, 1984, 766 strana
Kako to izgleda kad se udruže
rike, najistaknutiji predstavnici
novog vala romana strave i užasa, i
odluče napraviti svoj hommage
najvećem majstoru fantastike,
nenadmašnom Tolkienu? Izgleda
dobro. Ne, to nije najbolji King (za
mene je to »Christine«), to nije ni
najbolji Strub (po meni je to
»Ghost story«), niti je rezultat na
bile koji način usporediv s
Tolkienovim remek-djelom, ali sve
u svemu »Talisman« je iskustvo za
sebe. King i Straub vješto su
izbjegli sve zamke, fabula uopće ne
nalikuje »Gospodaru Prstenova«
(što je bio najčešći prigovor i
Brooksu i Donaldsenu koji su
pokušali imitacijom Tolkiena).
»Talisman« je priča o dva-
naestogodišnjem dječaku Jacku
Sawyeru koji traži amajliju što će
spasiti život njegovoj majci. U
potrazi za čarobnim talismanom
Jack mora proći čitavu Ameriku i
njen pandan, alternativni svijet
zvan Teritoriji, u kojem vlada
magija. Što se sve može dogoditi
dvanaestogodišnjem dječaku na
takvu putu (a može mnogo ružnih
stvari). King i Straub opisuju na
sebi svojstven način, lagano,
duhovito, s mnogo pronicljivih
opaski o današnjoj Americi i još
više bujne mašte o čarobnom
svijetu Teritorija. Ali to je samo
njegv stil lagan, slika koju
dočaravaju mračna je i teška, oba
su svijeta okrutna, svaki na svoj
način, i tek poneka svijetla zraka
poštenja na tren zasvijetli u ovoj
tapiseriji tmurnih tonova. King i
Straub ostvarili su što su naumili,
SIRIUS 119
uostalom kao i njihov glavni junak,
a profitirali su svi, i autori koji su
prodali više od milijun tvrdo
ukoričenih primjeraka knjige (što je
svojevrstan rekord), i čitaoci,
kojima zacijelo nijedan tren nije
bilo dosadno kad su čitali ovaj
podeblji roman. Jedina je
nepoznanica što će sada na-praviti
Spielberg, koji je ot-kupio prava na
ekranizaciju »Talismana«.
Neven Antičević
C. J. Cherryh:
Anđeo s mačem (Angel with The
Sword)
DAW books Inc., rujan 1985, 193
strane
Najnoviji roman ove izuzetno
popularne mlade spisateljice sadrži
sve one značajke koje i inače krase
njen već opsežan opus. »Anđeo s
mačem« kompleksan je roman čiju
je radnju istodobno i teško i lako
prepričati u nekoliko riječi, o čemu
svjedoči i tridesetak strana pobližeg
opisa planeta Merovina, koji je
mjesto zbiva-nja na kraju knjige.
Srž zapleta čini bitka mlade Altair
Jones za život tajanstvenog
Mondragona, čovjeka kojega želi
ubiti religio-zna sekta »Mač božji«.
Altair, koja je remek-djelo ka-
rakterizacije, bori se protiv svih,
protiv bogatih i moćnih, protiv
svojih drugova lađara u kanalima
grada Merovingena, protiv
Mondragona koji ne želi pomoć, i
na kraju protiv vlastitog zdravog
razuma koji joj kaže da netko poput
nje nema što tražiti u igri gdje ulozi
postaju veći od njene spo-sobnosti
poimanja.
Brižljivo iznijansirani kontrasti
između bogatog i siromašnog dijela
Merovingena, i čvrsta odlučnost
male hrabre djevojke da ustraje u
želji da se izvuče iz bijede u kojoj
živi, najjači su elementi ovog
romana. Cherrvhova je ponovo
pokazala da je majstor u kreiranju
svjetova i njihova društvenog
ustrojstva, da je nenadmašna u
portretiranju svojih junakinja koje
spadaju među najupečatljivije
likove stvorene u novijoj
znanstvenoj fantastici, te da u
vratolomnom vođenju radnje za nju
nema nikakvih tajni. I ovaj roman,
kao i prethodni, crpi snagu iz
pažljivo obrazložene polarizacije
spolova, u kojoj je žena uvijek na
neki način dominantna, iako se ta
dominacija nikada ne pretvara u
antagonizam. Samo taj element u
romanima Cherryhove zahtijevao bi
posebnu analizu, ali nam to ovdje
prostor ne dopušta. »Anđeo s
mačem« ujedno je i dio šireg
ciklusa romana u tzv.
»Alliance/Union« povijesti
budućnosti, i premda se čita kao
samostalan roman, dio je bogatijeg
mozaika.
Neven Antičević
KUPUJEM
— PRODAJEM
• Prodajem SIRIUSE od 1—100
(bez 19,62) za 7000.— zatim 70
knjiga probranih djela SF žanra, te
Andromede i Monolite po
pristupačnoj cijeni. Na zahtjev
šaljem popis. KREŠIMIR GAJSKI,
SIRIUS 120
Mostarska 8, 58350 Metković.
• Prodajem Orrvellov komplet od 6
knjiga, Andromedu 2,3. Monolit 1.
2 i razne knjige Kentaura. —
MIROSLAV JORDAN, P. Miškine
4/2. 55000 Slav. Brod.
• Prodajem knjige: Svijet se kaže
šuma (U. LeGvin), Božanski car
Dine (F Herbert). — MARIO BAN.
7 banijske div. 17. 43300
Koprivnica.
• Prodajem SIRIUSE od 1—100 i
Galaksiju od 80—92 — JOVAN
PEJNOVIČ, Olimpijska 9. 71000
Sarajevo.
• Prodajem SIRIUSE u kom-pletu 1
—113 (20.000), sabrana djela F
Herberta 1—6 5000), sve knjige iz
biblioteke Kentaur (po 500), starije
SF-knjige (od 200 do 400). —
BRANKO IVIC, M. Huđi 13/3,
Sremska Mitrovica
• Prodajem SIRIUSE u kompletu 1
—113. — SVETLANA LATOV,
Prva pruga 7/70, 11080 Beograd,
tel 011671-652.
• Prodajem knjige: Bog-car Dine,
1700 d, i Heretici Dine, 2000 d (F.
Herbert); Na rubu zadužbine, 1000
d (Asimov); Sastanak s Ramom,
800 d, i Odiseja 2001, 250 d
(Clarke); Čovjek naopako, 500 d
(Krival); Povratak zvijezdama, 200
d (Däniken). — NEVEN STRU-
KAN, JOSIPA PRIKRILA 3,
Jarun, Zagreb
ZA SIRIUS...
• Jedna od najboljih priča iz ovog
skupa je SIMULATOR, s odličnim
štosom, zatim priča POD STAK-
LENIM ZVONOM, koja je dobro
obrađena, pomalo i zabavna, pa
iako joj ideja nije sasvim nova, to
joj se može oprostiti.
INTERMECO ZA KONTAKT je
odlična priča, ali običan i nein-
ventivan kraj naprosto je nije
dostojan. Autor bi se mogao
potruditi i smisliti nešto bolje, jer
će se priča inače naći u rezervi, a to
je šteta. U rezervi će se naći priča
BITI DOSTOJAN sa svojim
crnohumornim vicem, kao i
MOSTOVI, koji nisu čisti SF, ali
su dosta dobri.
...nije za Sirius
• PROVINCIJALAC bi bio upo-
trebljiv kad bi ga autor skratio, što
bi pridonijelo kvaliteti i inače
dobroj atmosferi priče. ČISTAČ
nije originalan, ali bi bio prihvatljiv
kad bi se izbacio dio sa štakorima-
mutantima, to je otrcano. Treba
bolje pojasniti akcije u hodniku jer
nije sasvim jasno da je uhvatio
pravu osobu, a i čemu svaka
stranica zasebno poglavlje.
• VELIKI ED ni u ovoj verziji nije
uspio, trebalo bi smisliti nešlo bolje
i originalnije. Čemu na silu praviti
heroja od glavnog junaka i da se na
onakav način zalijeće s praznom
letjelicom kad je mogao narediti
drugoj da otvori vatru. HAGANOV
PLAVI PARADAJZ dostaje dobra
priča, ali za neki drugi, laganiji list,
e-rotski. Za SIRIUS nema dovoljno
SF-elemenata. JOMA je lijepa
priča, ali djeluje nedovršeno, a to bi
se moglo ispraviti kad bi autor
SIRIUS 121
odgovorio na neko od pitanja koja
je sam postavljao u izvještaju
Glavnoj komandi.
• USUD GRAFITA, priča je dobro
pisana i zbog toga bi joj se moglo
oprostiti što ideja nije nova, da
nema i drugih zamjeraka (trebalo bi
izbaciti dio s visokom radio-ak-
tivnošću planeta, jer toliko daleko u
budućnosti dio radioaktivnih
izotopa nastalih u toku atomskog
rata već bi se sasvim raspao, a
ostala bi samo slaba radijacija ma-
lobrojnih kratkoživućih izotopa koji
nastaju tokom atomske eksplozije).
• JEDNOG KASNOG LJETA
pismena je priča i s dobrim SF-
elementom (mutanti drveća), ali je
razvodnjena neoriginalnom ljubav-
nom pričom, dok U MRAKU ima
također dobru ideju s nuklearnom
zimom, ali nije potpuno jasno što je
autor htio reći. I treća priča istog
autora, SLUŠAJUČI VJETAR, ko-
risti se starom temom, samo nije li
pretjerano da urođenici koji jaše
rogate konje mogu likvidirati op-
remljenu vojsku Svemirske unije?
Za pohvalu je dobra pismenost
autora i šteta što se ne prihvati
boljih tema, koje bi razradio tako
dobro kao što i piše.
• AGONIJA JEDNOG SNA
obrađuje podzemni postkata-
strofični svijet s digresijom — soba
smrti — a veze nema s nastavkom
priče, osobito s krajem, u kojem
nije jasno zbog čega glavni junak
donosi pogubnu i lažnu infor-
maciju. POVRATAK OTPISA-
NIH, nejasna je veza naslova s
pričom, kao što su nejasne veze
njenih pojedinih dijelova.
Uglavnom priča je dosta nejasna a i
nije osobito pismena.
• PERIODIČNA KATAKLIZMA
je dobro pisana, ali ne spada u SF, a
i tema joj nije originalna, kao ni u
POBJEDI. ORGULJE I ŽENA I
NEBO nisu SF, već filo-zofska
pjesma u prozi, a PENELOPA, čija
tema nije nepoznata, pisana je jezi-
kom i stilom razumljivim uskom
krugu omladine, a ne čitaocima
SIRIUSA. DIJAMANT sa svojom
temom bio bi dobar štos da je pisan
prije pedeset godina, što se može
reći i za RUKE PREMA NEBU i
LITICA — sve su to olinjale teme.
USPAVANKA s planetima koji
misle spada u bajke, a DOGAĐAJ
U MALOM DVORIŠTU i BILO
JEDNOM također su za djecu.
OBIJAČ i SUSRET U NOČI ko-
rektno su pisane priče, ali na razini
srednjoškolskog lista. LANGU-
AGE je prastari štos, dok je
GREŠKA bez štosa, a SKAKA-
VAC je nelogičan i naivan (kako
netko može kupovati tako skupu
robu da ne provjeri je li ispravna?).
Slično je i s BESREČNICIMA,
konfuzni su i bez kvalitete. SPAS
ZA DVOJE osim loše pismenosti,
naracije i karakterizacije »krasi« je
i ne-dovršenost.
• A U ZAGREBU ZIMA... i
HIRERNIZIRANI. obje i priče
nisu tako loše i mogle bi se naći u
nekom drugom listu, a nisu tako
dobre da bi dobile mjesto u
SIRIUSU. PRVI I DRUGI, tema je
priče poznata, a naučno-tehnić-ko
objašnjenje je smiješno, dok
JEZIVI nemaju jasan završetak, a
doimaju se kao sinopsis za loš
horror-film.
SIRIUS 122
• SUVREMENI PSI, s idejom o je, opis embrionalnog razvoja
robotima koji žele uništiti suvišan, a život na bazi nemoguć,
čovječanstvo, nije ne-upotrebljiva, kao i mjerenje svjetlosnih godina u
ali loša izvedba upropastila je ideju. trilijunima. PROMJENA je nešto
DETE IZ EPRUVETE: tema je boljeg stila, ali cilj je nejasan. RAJ
korištena, a razina je priče za ZEMALJSKI je banalan i
srednjoškolski list. Kad bi više besmislen, dok POVRATAK ima
vježbao, autor bi možda uspio dobar štos s pilotom, ali je loša
napisati dobru i objavljivu priču. obrada, tako da se jedva može
Isti savjeti odnose se i na PRIČE shvatiti tok radnje. Isto je i s
BEZ KRAJA. pričom BOG, nepismena je i s
• BEZ BARIJERE, ideja da su ofucanom temom.
mentalno zaostali nosioci Ana Hrastović
izvanzemaljskih kontakata prastara
Edicija ZOROASTER predstavlja vam svoja najnovija izdanja:
1. JAMES BLISH: LETEĆI GRADOVI
Posle mnogo najava i napregnutih iščekivanja ovaj poznati serijal
stigao je i do nas! Sadrži četiri romana:
1. Oni će imati zvezde
2. Jedan život za zvezde
3. Zemljanine, vrati se kući
4. Sudar simbola
Svi ljubitelji »tvrdog« SF-a biće oduševljeni ovim pitkim štivom,
koje se čita u jednom dahu. Strana 450, format 14 X 26 cm. Korice
četvorobojne, plastificirane.
Cena: 2100 dinara.
2. WALTER M. MILLER jr.:
CANTICULUM ZA LAJBOVICA
Odličan prijem čitalačke publike, izuzetne reakcije kritičara te, pre
svega, vrhunski kvalitet, svrstah su ovaj kult-roman među pet
najboljih ostvarenja SF-a uopšte. U magično opisanom svetu ljudske
patnje i moralne dezintegracije nazire se — novi rat. Strana 212,
format 14 X 20 cm. Korice četvorobojne, plastificirane Cena: 800
dinara.
Knjige LETECl GRADOVI i CANTICULUM ZA LAJBOVICA
možete dobiti ako popunite narudžbenicu i pošaljete je na adresu:
BRANISLAV BRKIČ, 11070 NOVI BEOGRAD. POŠTANSKI
FAH 22. Za nekoliko dana dobićete popunjene poštanske uplatnice,
koje ćete uplatiti u roku od osam dana posle prijema. Knjige ćete

SIRIUS 123
dobiti neposredno po prispeću uplate.
------------------------------------------------
NARUDŽBENICA
Ovim naručujem ........ primeraka knjige LETECl GRADOVI (cena
2100 dinara) i ........ primeraka knjige CANTICULUM ZA
LAJBOVICA (cena 800 dinara). Uplatiću u roku od osam dana po
prispeću uplate.
Ime i prezime .......................................................................................
Poštanski broj i mesto ...........................................................................
Ulica i broj ............................................................................................
Telefon .................................................

SCAN i OCR: Sekundica

Ispravka: elite
Prelom: MasterYoda
www.sftim.com

SIRIUS 124
 ------------------------------------------------------
NATJEČAJ
Redakcija »Romani i stripovi«
(»Sirius« br. 114)
41000 ZAGREB
Avenija bratstva i jedinstva 4
---------------------------------------------------------

ŽELITE LI NA POKLON ORIGINALNU NASLOVNU STRANICU

SIRIUSA, IZREŽITE OVAJ KUPON, NALIJEPITE GA NA DOPISNICU
I POŠALJITE U REDAKCIJU NAJKASNIJE DO 20. 12. 1985.

SIRIUS 125
 Cijena pojedinom primjerku 150 dinars. PRETPLATA (uz popust)
za godinu dana 1.620 dinara, za šest mjeseci 810 dinara.
Pretplata se uplaćuje općom uplatnicom u korist računa 30101-833-
1216 SOUR »Vjesnik« Interna banka s oznakom »za SIRIUS«.
 CIJENA OGLASA crno-bijela stranica 30.000 dinara posljednja
omotna stranica 40.000 dinara.

SIRIUS 126