.

SADRŽAJ
U ime urednika, patetike i duha vremena, amen
Allen M. Steele: VLADAR MARSA
Richard Matheson: DRAGI DNEVNIČE
Carrie Vaughn: AMARYLLIS
Valerij Brjusov: USTANAK STROJEVA
Elizabeth Hand: PRVI LET McCAULEYEVA BELEROFONA
Yoon Ha Lee: CVIJET, MILOST, IGLA, LANAC
Cory Doctorow: JA, ČAMAC NA VESLA
William Tenn: PROJEKT BROOKLYN
Sirius books (2)
Dubravka Kontak: DOŽIVOTNA
.
 U ime urednika, patetike i duha vremena, amen
Sirius B je optužen da nije u duhu vremena dok još nije bio ništa više do logo na jednoj
majici. Druga optužba pala je na račun uvodnika drugog broja, a glasila je"... postaješ
patetičan u uvodnicima”. Kako da se obranim od toga? Trebam li uopće? Očigledno
razmišljam što to znači i ne mogu se osloboditi dok sam sa sobom ne raščistim te izjave.

Što točno znači da Sirius B nije u duhu vremena? Forma časopisa, tiskanje na papiru,
koncept, sadržaj? Trebam li vremeplov da bi otišao opipati bilo vremena kada je izlazio
Sirius i vidjeti da danas B nema smisla? Hm, nemamo li časopis koji objavljuje priče,
odričemo se fundamentalnog komada proze u kojoj žanr doživljava vrhunac, Točka,
časopis nam treba.

Koncept? Tu baš nema puno prostora - objavljujemo stranu produkciju (da vidimo što
drugi rade, što dobiva nagrade, koji su sf trendovi izvan balkana ...), domaće (dajemo
prostor etabliranim i otvaramo mjesto za nove pisce], i omogućavamo da se ima što čitati
u tramvaju ili autobusu.

Ah, papir. Dobro, preći ćemo u digitalni oblik i Sirius B će se čitati na mobitelima i
tabletima. To je odmah iz ugla, čekamo još samo trikodere i odmah pretvaramo Sirius B u
elektromagnetski puls tetraonionskog zračenja da nas cijela galaksija razumije. I konačno,
sadržaj. E tu se slažem, zaista nismo u duhu vremena u kojem je važnije zadovoljiti
formu, biti površan nego se brinuti za sadržaj. I znate što, baš mi je drago što nismo u tom
‘duhu vremena’. Volimo sf, želimo ga čitati i vjerujem da nas ima još.

Eh, sad se od patetike ne mogu obraniti, jer iz gornjih redova patetika curi na sve
strane.

Ajmo iz početka. Znate li tko je William Tenn? Ne znate - saznat ćete ako pročitate
Zdeslavovu kolumnu i priču Projekt Brooklyn. Znate li da je Carrie Vaughn bila gošća
Istrakona. Znate li da je u Zagrebu davne 1986. već organiziran jedan Eurocon? Ako to
znate, siguran sam da ne znate da čitam Metro 2033 Dmitryja Glukhovskog, još jednog
eurokonskog gosta, da smo ispregovarali nove priče za Sirius B, da krećemo sa Sirius B
specijalom i Titanom, da su...
 Više informacija možete naći na web stranici: http:..titan.hangar7.hr.
Dodatne informacije možete zatražiti na e-mail: siriusb@hangar7. hr ili nas
nazvati na 091 987 4375.
 Allen M. Steele: VLADAR MARSA
Nakon The Death of Captain Futue (1996.) i ...Where Angels Fear to Tread (1998.), Steelu je Vladar Marsa donio i trećeg
Huga. Uvijek je zanimljivo čitati priče o Marsu i vidjeti kako različiti autori doživljavaju susjedni nam planet. Složio bi se s
nedavnom izjavom Carrie Vaugim, da svi pisci kada pišu o crvenom planetu neminovno, barem malo pišu o Bradburyjevom
Marsu.
The Emperor of Mars (2010.)

Mnogo je načina da čovjek tamo vani poludi. Naguran u modul za putnike koji
nije puno veći od jedne prikolice. Kada konačno dostigneš svoju destinaciju,
dogodi se da povjeruješ da svemir postoji samo u tvojoj glavi: to se naziva
solipsističkim sindromom. Svjedočio sam tome nekoliko puta. Kada dijeliš taj
modul s pet ili šest likova koji se ne slažu baš najbolje, potrebno je tri mjeseca da
počneš spavati s nožem ispod jastuka. Poslije duplih smjena, s vrlo malo vremena
za odmor, zagarantirano je da ćeš početi patiti od depresije. Spoji sve to s
nedostatkom vitamina zbog loše prehrane i postaješ dobar kandidat za sindrom
kroničnog umora.

Ljudi koji nikada nisu napustili Zemlju često misle da je titanska kuga glavni
razlog zbog kojeg ljudi u svemiru polude. U krivu su. Titanska kuga uzrokuje
propadanje mozga i pretvara vas u manijakalnog ubojicu, ali takvi su slučajevi
rijetki. Postoje brojni mnogo suptilniji načini za poludjeti u svemiru. Vidio sam da
dečki usvajaju izmišljene

Marsa prijatelje s kojima vode duge i beznačajne razgovore, kompulzivno čiste

svoja svemirska odijela bez obzira jesu li ih nedavno nosili ili ne. Odlazili bi na
rutinske šetnje, a zatim ih se moralo moliti da se vrate nazad u zračnu komoru.
Neki ljudi jednostavno nisu skrojeni za život tamo vani, no nema načina da se
predvidi tko će od njih poludjeti.

Kada se nešto takvo dogodi, moram zadovoljiti sljedeću proceduru: tražiti

doktora da propiše antidepresive oboljelom, paziti na oboljeloga da ne učini ništa
nažao sebi ili drugima, razriješiti ga dužnosti, ako je to ikako moguće, i vidjeti što
mogu učiniti da ga što prije transportiram kući. Ponekad ne moram učiniti ništa
od gore navedenog. Čovjek poludi na jedno kratko vrijeme i onda polagano
razriješi svoje probleme sam sa sobom. Sljedeći put kad vidim jednog od takvih, on
najčešće sjedi u dnevnom boravku i jede svoje pahuljice kao da se ništa nije
dogodilo. Nažalost, to nije pravilo. Živčani slom je inače vrlo ozbiljna stvar. Mislim
da sam otpravio u prosjeku jednoga od njih dvadeset zbog takvih stvari. Jednom
sam doduše vidio kako je čovjek totalno poludio, ali tada je to bilo najbolje što mu
se moglo dogoditi. To je bio Jeff Halbert. Ispričat ću vam njegovu priču.

Bilo je to ‘48. Bio sam glavni voditelj postaje Arsia, prve i najveće kolonije na
Marsu. Godinu dana prije formiranja Pax Astre i pet godina prije nego što su
kolonije proglasile svoju nezavisnost. Šest glavnih naselja Marsa bilo je još uvijek
pod kontrolom jedne od nekoliko zemljinih korporacija. Uključujući postaju Arsia
koja je bila u vlasništvu Con- Spacea. Imali smo otprilike stotinu ljudi koji su
tamo živjeli. Većina ih je bila na kratkoročnim ugovorima dok ih je samo par,
poput mene, tamo živjelo za stalno.

Jeff nije bio jedan od njih. Kao i većina, došao je na Mars da zaradi što više u
što kraćem vremenu. Putovanje od Zemlje do Marsa trajalo je ciklobrodom šest
mjeseci, još je trebalo izdržati dvije godine na planeti, a zatim još šest mjeseci na
povratku kući u sljedećem brodu, koji bi putovao samo dva puta godišnje. U tri
godine mladac poput njega mogao je zaraditi dovoljno love da kupi kuću, pokrene
svoj biznis, investira na burzu ili jednostavno dugo, dugo uživa u životu. U
prijašnjim vremenima takvi bi radili na naftnim platformama, pridružili bi se
trgovačkoj mornarici ili gradili elektrane. Do sredine stoljeća takva razina visokog
rizika preselila se na Mars. Nije bilo nestašice likova koji su bili voljni i sposobni
za to.

Jeff Halbert bio je klasični primjer marsovskog šljakera - kako smo ih nazivali.
Imali smo mnogo takvih na postaji Arsia. Oni bi se brinuli oko prljavih poslova
koje znanstvenici, inženjeri i ostali specijalisti nisu htjeli obavljati sami. Jedan
dan bi upravljali buldožerom ili dizalicom na građevinskom dijelu staništa. Drugi
dan bi istovarivali teret iz skladišta teretnjaka koji bi se prizemljio. Dan poslije
čistili bi otvore za zrak, popravljali solarne sakupljače, ili odčepljivali toalet. Taj
posao nije bio ni romantičan ni zanimljiv, ali takve su stvari morale biti obavljene
da bi baza funkcionirala. Baš su zbog toga klinci poput Jeffa bili od neprocjenjive
vrijednosti.

Jeff je definitivno bio klinac. Tek u svojim dvadesetima, žilav i skoro previsok
za svemirsko odijelo. Činio se kao netko tko se počeo brijati tek prošli tjedan.
Mislim da nije putovao više od nekoliko kilometara od New Hampshirea, gdje je
odrastao, prije nego što je odustao od škole da bi se zaposlio u ConSpaceu. Nisam
ga dobro poznavao, ali sam znao takav tip ljudi. Nemiran, netko tko traži
avanturu, tko se nadao prikupiti dovoljno para da može učiniti nešto od svoga
života osim da visi po birtijama. Vjerojatno nije puno ni razmišljao o Marsu prije
nego što je uočio oglas ConSpacea na webu. To je bilo dovoljno da ga dovede do
dijela programa treniranja s mogućnošću popunjavanja mjesta na jednom od
ciklobrodova.

Prije nego što je napustio Zemlju popunio je i potpisao svu uobičajenu

papirologiju. Između ostalog i obrazac 36-B: pristanak za obavijest u slučaju
obiteljske krize nekog tipa. ConSpace je zahtijevao od svih zaposlenika da navedu
žele li biti informirani u slučaju ozbiljne bolesti ili smrti člana obitelji na Zemlji. To
je bila jedna od stvari koju ljudi baš i nisu uzimali u obzir kad su razmišljali o
odlasku na Mars. U svakom slučaju to se moralo odlučiti. Na primjer, kada bi
saznali da će vam umrijeti otac. Oko toga niste bili u stanju učiniti baš ništa, jer
bi samo udaljenost između vas bila najmanje 60 milijuna kilometara. Najbolje što
bi čovjek mogao napraviti jest poslati kratku obavijest koju bi mu netko pročitao
na samrti. Ne bi mogao na sprovod i prošli bi mnogi mjeseci, možda čak i dvije
godine, prije nego što bi bio u mogućnosti otići na njegov grob i položiti cvijeće.

Većina ljudi odlučila je da ih se obavijesti u takvim slučajevima, umjesto da ih

te informacije dočekaju prilikom povratka na Zemlju. Jeff je također tako odlučio,
iako sam kasnije doznao da nije ni pročitao taj obrazac. Za njega je to bio samo još
jedan u nizu papira koji su morali biti potpisani prije ukrcavanja na šatl. Nešto
što ne treba uzimati previše ozbiljno, poput obrasca za izuzimanje od
odgovornosti u slučaju nesreće ili obrasca kojim potvrđuje da nema nikakvu
spolnu bolest.

Vjerojatno je poželio da nikada nije potpisao taj prokleti obrazac. Realnost je

na žalost bila drugačija i on je to učinio. To ga je koštalo zdravog razuma.

Jeff je bio na Marsu tek nekoliko mjeseci kada je poruka stigla iz Con-
Spaceovog ureda za komunikaciju. Znao sam za nju jer sam primio njezinu
kopiju. Istog trena kada sam je pročitao ostavio sam sve što sam radio i otišao
direktno u nastambu 2 na drugom katu. Tamo se nalazila prostorija za šljakere,
odnosno spavaonica za nespecijalizirane radnike poput Jeffa. Nisam trebao pitati
koji je njegov ležaj. U trenutku kada sam ušao uočio sam ljude kako stoje oko
mladog dečka pogrbljenog na krevetu. On je u nevjerici zurio u faks koji je držao
u rukama.

Do tada nitko u postaji, uključujući i mene, nije znao da Jeff ima zaručnicu
Karen. Dragu djevojku koju je upoznao u srednjoj školi i koja je pristala udati se
za njega u vrijeme kada je poslao svoju prijavnicu u ConSpace. Kada je dobio
posao odlučili su odgoditi vjenčanje do njegova povratka. Čak i kada je to značilo
da moraju odgoditi svoje planove za iduće tri godine. Jedan od razloga zbog kojih
je Jeff odlučio otići na Mars jest da može stvoriti gnijezdo za sebe i Karen. To im je
zapravo bilo vrlo potrebno. Tri tjedna prije njegova odlaska Karen ga je
obavijestila da je trudna i da će ga čekati dijete kad se vrati kući.

Tajnu su zadržali za sebe. Glavni razlog bio je moguće poništavanje ugovora

kada bi tvrtka saznala da ima dijete na putu. Obje njihove obitelji znale su za
dijete, no odlučile su se pretvarati kao da je Jeff na Zemlji, na dugačkom
poslovnom putu. Do njegova povratka oni će se brinuti za Karen.
 Tri mjeseca prije termina obitelji su odlučile prirediti zabavu u čast djetetova
dolaska na svijet. Zabava je trebala biti održana kod jednog od Jeffovih ujaka.
Očito je on jedini imao dovoljno veliku kuću za tako nešto. Karen je bila na putu
prema tamo, u autu s Jeffovim roditeljima, kada se dogodila tragedija. Neki
pijanac, koji je uspio onesposobiti provjeru alkohola u automobilu, našao se na
cesti iako mu tamo nije bilo mjesto. Zabio se ravno u njih. Pijanac je prošao bez
ozbiljnih ozljeda, samo s istegnutim vratom, dok njegove žrtve nisu bile takve
sreće. Karen, njezino nerođeno dijete, Jeffova majka i otac preminuli su na putu
prema bolnici.

Nemate ništa pametno za reći nekome tko je upravo izgubio obitelj, a da njemu
to može nešto značiti. ‘Žao mi je’ jedva može zagrebati ispod površine. ‘Razumijem
kroz što prolaziš’ je neumjesno, ‘Znam kako se osjećaš’ je uvredljivo. ‘Postoji li
nešto čime ti mogu pomoći?’ potpuno beznačajno, osim ako ne posjeduješ
vremenski stroj. Da je tako, posudio bih ga Jeffu da može otputovati 24 sata u
prošlost, da nazove svoje roditelje i odgodi odlazak po Karen za dvadesetak
minuta. Ipak, svi su govorili te uobičajene stvari, jer zapravo nisu imali ništa
drugo za reći. Oslobodio sam Jeffa njegovih dužnosti dok ne bude ponovno
spreman. To je sve što sam mogao učiniti za njega. Sljedeći ciklobrod je trebao
stići tek za 17 mjeseci. Do njegovog povratka njegovi roditelji i Karen bit će mrtvi
gotovo dvije godine.

Jeffu je služilo na čast to što se vratio na posao kroz nekoliko dana. Možda je
znao da ne može ništa drugo učiniti osim raditi. Možda mu je jednostavno dojadilo
gledanje u zid. U svakom slučaju, jedno je jutro obukao svemirsko odijelo, prošao
kroz zračnu komoru i otišao pomoći ostalima da iskopaju rupu za novu septičku
jamu. Nije više bio isti, onakav kakvog smo ga poznavali. Nije se više zafrkavao ni
glupirao s dečkima, nije više komentirao kako im trebaju sati za kopanje te glupe
rupe i kako im je bolje da im daju prekovremene za to. Bio je poput robota,
lopatom je tiho kopao pjeskovitu crvenu zemlju do dovršetka jame. Tada bi samo
odbacio svoj alat i bez riječi se vratio u svoju nastambu, izvukao se iz odjela i
krenuo prema blagovaonici nešto pojesti.

Prošlo je nekoliko tjedana bez promjene. Jeff nije pričao ni sa kim. Jeo je, radio
i spavao. No, to je bilo sve. Kada bi mu pogledao u oči sve što bi vidio jest odsutan
pogled. Da se slomio u histeriji razumio bih ga, ali ničega takvog nije bilo. Kao da
je isključio emocije, potisnuo sve što je osjećao.

U to vrijeme postaja je imala prilično dobru bolnicu, dovoljno veliku da

opslužuje sve kolonije. Glavni psiholog na postaji počeo se redovito nalaziti s
Jeffom. Tri dana nakon što se Jeff vratio na posao posjetio me Karl Fleischer.
Njegov izvještaj je, u najmanju ruku, bio turoban. Jeff Halbert patio je od teške
depresije, do te mjere da mu lijekovi nisu bili od velike pomoći. Iako nije pričao o
samoubojstvu, dr. Fleischer nije sumnjao da mu je takva misao na pameti. Znao
sam da mu je, ako se odluči ubiti, potrebno samo pričekati sljedeći izlazak van,
zaustaviti dovod zraka i skinuti kacigu. Jedan duboki udah bio bi dovoljan da
atmosfera Marsa učini svoje. Bio bi mrtav prije nego što bi bilo tko stigao do njega.

- Želiš li moj savjet? - pitao je Karl sjedeći nasuprot moga stola s čašom rakije
u ruci. - Nađi nešto što će mu skrenuti misli od onoga što mu se dogodilo.

- Misliš li da meni to nije već palo na pamet? Vjeruj mi, trudio sam se...

- Da, znam. - Rekao mi je. - No, dodatne smijene ne pomažu, kao ni televizija i
igre.

Na trenutak je zašutio. - Kada bi mislio da će seks pomoći - dodao je - zamolio

bi neku djevojku koju poznajem da ga odvuče u krevet, no to bi samo pogoršalo
stvari. Njegova zaručnica bila je jedina djevojka koju je volio i vjerojatno će proći
puno vremena prije nego što će ponovo spavati s nekim.

- Što onda želiš da napravim? - bespomoćno sam slegnuo ramenima. - Daj mi

nekakav trag. Želim pomoći klincu, ali ponestalo mi je ideja.

- Pa ... pogledao sam raspored obaveza i primijetio da je na njemu zakazana

istraživačka misija za sljedeći tjedan. Nešto gore na sjeveru, koliko se sjećam.

- Da. Šaljem ekipu da provjere mogu li locirati novi izvor vode, a usput jedan
od inženjera želi produžiti i do stare NASA-ine sonde.

- Onda ubaci Jeffa u misiju - Karl se nasmijao. - Ionako će im trebati šljaker ili
dva, zar ne? Možda mu putovanje pomogne.

Prijedlog je bio dobar kao i svaki drugi. Izvadio sam listu zaduženja za misiju,
izbrisao ime jednog šljakera i ubacio Jeffa umjesto njega. Mislio sam da ne može
previše odmoći i bio sam u pravu. No, bio sam i u krivu. (CroWarez.org )

I tako je Jeff uključen u dvotjednu ekspediciju koja će putovati iznad 60.

paralele do Vastitas Borealisa - podarktičke regije koja okružuje sjeverni pol
Marsa. Svrha misije bila je lociranje mjesta za novi bunar. Iako je stanica većinu
vode dobivala kroz atmosferske kondenzatore i zelenike, trebali smo više nego što
su oni mogli pružiti. Zato smo izbušili bunare u permafrostu ispod sjeverne
tundre i pumpali podvodnu vodu do površinskih bazena koju bi svaki mjesec
prikupljali. Svakih nekoliko godina, jedan od tih bunara bi presušio. Kada bi se to
dogodilo, morali bismo tamo poslati ekipu da iskopa novi.

Dva broda su bila namijenjena za taj put - Sagan i Collins. Jeff Halbert bio je
stacioniran na Collinsu, i svoj je posao odradio dobro, što je potvrdio kapetan,
ujedno i vođa misije. Tijekom deset dana, dvije zračne letjelice lutale su tundrom i
pritom se zaustavljale svakih 15 do 20 kilometara da bi posada mogla provesti
testove bušenja koji bi dali uzorke onoga što je ležalo ispod kamenog crvenog tla.
Nije to bio težak posao, uistinu, a Jeffu je dao šansu da upozna sjeverne regije.
Unatoč tome bio je šutljiv čitavo vrijeme, rijetko razgovarao s nekim i zapravo se
činilo da se dosađuje. Ostali iz ekspedicije bili su svjesni onoga što mu se dogodilo
i, naravno, pokušali mu pomoći da se izvuče iz tog oklopa. Nakon nekog vremena
postalo je više nego očito da ne želi razgovarati pa su odustali i pustili ga na miru.

Jedanaestog dana misije, dva dana prije zakazanog povratka na Arsia stanicu,
Collins je locirao sondu Phoenix.

To je bila NASA-ina sonda koja se srušila još ‘08. Bila je prva koja je potvrdila
postojanje površinskog leda na Marsu. Za razliku od mnogih drugih američkih i
europskih sondi koje su istraživale Mars prije Ijudskih posada, Phoenix nije imao
rover i umjesto njega je koristio mehaničku ruku za kopanje regolita, sakupljajući
uzorke koji su bili analizirani unutar njegovog kemijskog laboratorija. Sonda je
bila aktivna samo nekoliko mjeseci prije nego što se baterija ispraznila tijekom
duge marsovske zime, ali je bila jedna od prekretnica za ljudsku kolonizaciju.

Kao što su i očekivali, članovi ekspedicije pronašli su Phoenix napola zakopan

ispod pijeska i prašine nanesenih vjetrom, s izloženom samo gornjom platformom i
solarnim pločama. Unatoč tome sonda je bila neoštećena. Bila je prevelika i
preteška da bi je utovarili na svoju zračnu letjelicu pa je posada demontirala
mehaničku ruku kako bi postala izložak muzeja u bazi. No pronašli su još nešto -
knjižnicu Marsa.

Devedesetih godina, dok su još mnogobrojne misije na Mars bile u začetku,

Planetarno društvo predložilo je NASA-i da bi jedna od tih sondi trebala nositi disk
sa sveukupnom količinom literature, slika i audio materijala na temu Marsa.
Tobožnja svrha bila je opremanje kolonista knjižnicom za zabavu, ali neizrečeni
razlog bilo je odavanje počasti generacijama pisaca, umjetnika i filmaša čija su
dijela inspirirala istinska istraživanja Marsa.

NASA je pristala na taj prijedlog. Napravljen je standardno dizajnirani DVD,

koji će biti korišten i za buduće misije, izrađen od silikatnog stakla zbog njegove
dugotrajnosti. Savjetničko tijelo izabralo je 84 romana, kratke priče, članke i
govore autora iz 18. stoljeća, od Swifta i Voltairea pa sve do 20. stoljeća i sf autora
kao što su Niven i Benford. Digitalna galerija od 60 slika uključivala je radove
Bonestellia, Emshwillera i Whelana, od letaka Flash Gordon serijala do naslovnice
Weird Science stripa. Zadnji dodatak bila su četiri audio zapisa, od kojih je
najzamjećeniji bila ozloglašena radio drama Rat svjetova iz 1938., te diskusija o
njoj između H. G. Wellsa i Orsona Wellesa.

Sada nazvan Vizija Marsa, originalno je bio smješten unutar NASA- ine Mars
Polar sonde koja se srušila u Atlantik kada joj je nakon lansiranja otkazao
potisnik. Napravljena je identična kopija i smještena u Phoenix koja je uspjela
doći do Marsa. Disk je ostao u Vastitas Borealis regiji četrdesetak godina čekajući
dan kad će ga ljudska ruka izvući iz Phoenixova trupa.

Ta ruka je, igrom slučaja, pripadala baš Jeffu Halbertu.

Zanimljivo je to što nitko na brodu nije znao da je disk uopće tamo. Do danas
je već bilo zaboravljen. Informacija o disku bila je duboko zakopana u starim
NASA-inim dokumentima koji su mi bili poslani sa Zemlje, pa nikome nisam rekao
da ga potraže. Uostalom, većina dečki s Collinsa bili su više zainteresirani za
pregledavanje antikne sonde nego DVD-a. Tako da se Jeffov pronalazak i
uzimanje diska nije činilo kao nekakva bitna stvar. Stav gotovo svih je bio: ,,oh
da, to je cool. Uzmi ga sa sobom da vidiš što je na njemu."

To je bilo jednostavnije reći nego učiniti. DVD format je zastario i bio izvan
upotrebe gotovo 20 godina, a najbliža tržnica na kojoj se moglo nabaviti staro
računalo s potrebnim čitačem ... Pa recimo samo da se nije nalazila na Marsu. No
Jeff je tražio uokolo i uskoro pronašao nekoliko starih kompova, spremljenih u
ormar nekog skladišta, koji su bili dovučeni s prve ekspedicije. Niti jedno nije bilo
uporabljivo samo za sebe, no uz pomoć servisnog uputstva, Jeff je bio u stanju
zamijeniti dovoljno dijelova da jedno proradi. Kada je bilo funkcionalno, izvadio je
disk iz njegovog izgrebanog kućišta i lagano ga umetnuo u utor. Kada je bio
siguran da su podaci netaknuti i da nisu oštećeni, prenio ih je na svoj osobni pad.
Tada je nasumce izabrao jednu stvar u izborniku - The Martian Way Isaaca
Asimova - i počeo čitati.

Zašto li se Jeff toliko pomučio? Možda je htio učiniti nešto sa slobodnim

vremenom osim žalovati za mrtvima, ili pokazati drugima koji su također bili u
ekspediciji da nisu trebali ignorirati disk. Ne znam sa sigurnošću, pa vam ne
mogu reći. Sve što znam jest da ga je disk prvo interesirao, pa zaintrigirao, da bi
ga na kraju opsjedao.

Trebalo mi je neko vrijeme da postanem svjestan Jeffove promjene. Koliko god

sam bio zabrinut za njega, bio je jedan od mojih manjih problema. Kao glavni
voditelj, imao sam svakoga dana barem tucet stvari koje su zahtijevale moju
pozornost. Bilo da se radilo o tome je li sustav za recikliranje zraka popravljen
prije nego što se svi ugušimo ili o popunjavanju tone papirologije poslane iz
Huntsvillea. Jeff mi zato nije bio uvijek na pameti. Kada mi se dr. Fleischer neko
vrijeme nije javio pretpostavio sam da su našli neki zajednički jezik za rješavanje
njegovih problema i okrenuo sam se drugim stvarima.

Usprkos tomu bilo je znakova upozorenja. Stvari koje sam primijetio, ali im
nisam davao previše značenja. Kao kada sam pratio na radiju razgovore između
šljakera koji su polagali nove kanalizacijske cijevi u temelje nastambe tri pa se
Jeff identificirao kao poručnik Gulliver Jones. Šljakeri su se ponekad zafrkavali
na komunikacijskim kanalima, no predradnik je upozorio Halberta da se prestane
zajebavati i da koristi svoje kodno ime. No, kada mu je Jeff uzvratio, odgovor je
bio zaista čudan: - Da, gospodine. Samo sam razmišljao o ponešto čudnoj okolini u
kojoj se nalazimo. Čak je koristio lažni britanski naglasak da odgovara
viktorijanskom izgovoru. To je ponukalo na smijeh ostale šljakere, no ja sam se
pitao kako je Gulliver Jones i zašto se Jeff pretvara da je on.

Jednom zgodom Jeff je bio na buldožeru, čisteći pijesak sa sletne piste kojeg je
donijelo nevrijeme par dana ranije. Također rutinski posao kojem nisam
pridonosio puno pažnje dok me nadzornik za smjene u komandnom centru nije
pozvao i rekao: - Šefe, nešto se događa s Halbertom. Možda biste trebali poslušati.

Uključio sam se u komunikaciju i čuo Jeffa: - Potvrđujem. Upravo sam vidio

nešto što se pomaknulo tamo vani, otprilike pola klika zapadno od periferije.

- Zaprimljeno, tigar četiri-nula - nadzornik je rekao. - Možeš li to opisati

ponovo, molim te?

Nakon pauze uslijedilo je: - Veliko stvorenje, otprilike tri metra visoko, s osam
nogu. I bila je i žena koja ga je jahala... crvene kože, i - nenadani smijeh -
potpuno gola ili skoro pa gola.

Nešto mi je strzalo memoriju, no nisam mogao precizirati što točno. Kada je

nadzornik ponovo progovorio njegov je glas imao patronizirajući prizvuk. - Da...
uh... dobro, tigar četiri-nula. Provjerili smo na DDK- u, ali na horizontu nema
nikoga osim tebe.

- Nema ih više. Otišli su iza stijene i nestali. Još jedan smijeh, gotovo radostan.
- Bili su tu, zaista jesu!

- Potvrđujem, četiri-nula. Kratka pauza. - Ako uspiješ vidjeti još štogod, javi
nam, ok? - Tada sam se sjetio. Ono što je Jeff opisao bila je zvijer iz Marsovih
romana Edgara Ricea Borroughsa. Žena koja ga je jahala, mogla je biti samo Dejah
Thoris. Gotovo svi koji su došli na Mars čitali su Borroughsa u nekom trenutku, no
ovo je bio prvi put da je netko tvrdio da je vidio princezu Heliuma. ( gro.zeraWorC )

Očito se Jeff htio našaliti. Napravio sam mentalnu zabilješku da mu spomenem

taj događaj, no uspio sam zaboraviti. Kao što sam rekao, svakog sam se dana
bavio s toliko različitih kriza da mi je zafrkavanje s nadzornikom bilo jako nisko
na listi prioriteta.

To nije bio kraj. Točnije, to je bio početak. Nekoliko tjedana kasnije primio sam
obavijest od intendanta: netko je predao zahtjev za transfer u privatni smještaj,
iako je to bilo iznad njegovog platnog razreda. Na Arsia stanici je u to doba, prije
nego što smo izgradili sve nastambe, bilo teško dobiti sobu za sebe. Te su
uglavnom bile rezervirane za upravitelje, više istraživače, oženjene parove, likove
iz kompanije i si. U ovom slučaju ostali su momci iz zajedničke spavaonice
potpisali peticiju podržavajući njegov zahtjev pa je intendant zaključio da zbog
morala preporučuje dodjeljivanje vlastite sobe dotičnom pojedincu.

Nisam se iznenadio kada sam vidio da je osoba koja je predala zahtjev zapravo
bio Jeff Halbert. Do tada sam već primijetio da se njegova osobnost promijenila.
Pustio je kosu, za razliku od kratke frizure koju su preferirali ljudi koji su puno
vremena provodili noseći kacigu svemirskog odijela. Rijetko je dijelio stol s bilo
kim iz odjela i radije je jeo sam buljeći u svoj pad čitavo vrijeme. Počeo je i pričati
sam sa sobom na komunikacijskom kanalu. Nije više bilo prijava princeze Marsa
kako jaše osmonogu životinju, nego komadići poput ovoga: "Marsovci su
iskalkulirali spuštanje s tako divnom preciznošću” ili "Marsovci su dugo gledali
nazad prema njima, tiho, kroz vodu koja se mreškala”, koje većina ljudi ne bi
prepoznala kao citate iz Wellsa i Bradburya.

Tako da nije čudno što su ga se ostali šljakeri htjeli riješiti. No, prije nego što
sam potpisao zahtjev posjetio sam dr. Fleischera. Glavni psiholog na postaji nije
morao pitati zašto sam došao. Zamolio me da zatvorim vrata i potom mi ispričao
što je imao o Jeffu.

- Da kažem iskreno - počeo je - ne znam je li mu gore ili bolje.

- Ja mogu. Gledaj, ja nisam psihijatar, no ako pitaš mene, rekao bih da mu je

gore.

Karl je odmahnuo glavom. - Ne nužno. Naravno da je njegovo ponašanje

pomalo bizarno, no barem se više ne moramo brinuti oko njegova samoubojstva.
Zapravo, on je jedan od najsretnijih ljudi koje imamo na postaji. Rijetko priča o
svom gubitku, a kada ga i podsjetim da su njegova žena i roditelji mrtvi on samo
slegne ramenima kao da se to dogodilo jako davno. Na samo njemu svojstven
način, on je prilično zadovoljan sa svojim životom.

- I ti ne misliš da je to čudno?

- Naravno da mislim. Pogotovo nakon što mi je priznao da je prestao uzimati

antidepresive koje sam mu propisao. To je loša vijest. Možda više nije depresivan,
barem po kliničkim standardima, ali postaje psihički nestabilan do granice
haluciniranja.

Buljio sam u njega. - Znači, kada je tvrdio da je vidio Dejah Thoris ... ti misliš
da ju je zaista vidio?

- Da, mislim da jest. I to mi daje trag o onome što se dešava u njegovoj glavi.
Karl je pokupio svoj džepni nožić i odsutno se igrao njime. - Otkad je pronašao taj
disk, postao je posve opsjednut. Pitao sam ga bi li mi posudio kopiju sa svojega
pada, što je i napravio. Nakon što sam ga pitao što je čitao, to sam pročitao i sam.
Ono što sam otkrio jest da su svi romani i priče koje su na disku, barem one koje
ga najviše privlače, ujedno i one koje su najmanje bliske realnosti. To su sve
stvari vezane uz Mars, ali ne onakav kakav mi poznajemo.

- Molim? - odmahnuo sam glavom. - Ne razumijem.

- Koliko si čitao znanstvenu fantastiku?

- Malo. Ne puno.

- Pa, dobro za tebe. Ja sam čitao dosta - nacerio se. - Zapravo, može se reći da
sam upravo zato ovdje. Navukao sam se još kao dijete. Kada sam završio faks
odlučio sam da želim vidjeti Mars. Zatim je ponovo postao ozbiljan. - Okej, probaj
me pratiti. Iako su ljudi pisali o Marsu još od 1700., saznali su kako ovo mjesto
zapravo izgleda tek kada su prve ruske i američke sonde stigle 1960-ih. Taj
nedostatak znanja dao je piscima i umjetnicima slobodu da popune praznine

I svojom maštovitošću. Ili barem prostora dok ne steknu ta znanja. Shvaćaš?

- Naravno. Slegnuo sam ramenima. - Prije 1960. mogao si imati Marsovce.

Poslije, više nisi.

- Hmm ... pa, ne baš - Karl je podigao ruku i pomicao je amo tamo. - Jedna od
najboljih priča na disku je Ruža za propovjednika Rogera Zelaznya. Napisana je
1963. i u njoj ima Marsovaca. Neke pak priče koje su napisane prije toga skoro su
pogodile pravo stanje. No, u većini slučajeva fikcionalni pogled na Mars
dramatično se promijenio u drugoj polovici zadnjeg stoljeća i iako je postao više
realističan, izgubio je mnogo na romantici.

Karl je složio džepni nožić i bacio ga na stol. - To nisu priče koje čita Jeff. A
Martian Ricorso Grega Beara, Transit of Earth Arthura C. Clarkea, U dvorani
marsovskih kraljeva Johna Varleya... ništa slično Marsu kojeg mi poznajemo, jer
to ignorira. Zašto? Jer ga podsjećaju gdje ustvari jest, a to nije tamo gdje on želi
biti.

- Pa - promislio sam na trenutak. -Umjesto toga, čita one starije stvari?

- Da -potvrdno je kimnuo Karl. - Odiseja na Marsu Stanleya Weinbauma, The

Swordsman of Mars Alberta Klinea i Začarano selo A. E. van Vogta. Što su
nerealnije, to ih više voli. Zato što te priče nisu o beživotnom i sumornom planetu
na kojem je zapeo, nego priče o stanovnicima Marsa, izgubljenim gradovima,
sustavima kanala...

- Okej. Shvatio sam.

- Ne, zapravo mislim da nisi; jer nisam siguran ni da ja shvaćam. Samo mogu
reći da se čini da nas Jeff napušta. Svaki dan se čini da je još jedan korak više u
onom drugom svijetu i mislim da se više neće vratiti.

Opet sam buljio u njega, ne vjerujući u ono što mi je upravo rekao. - Ah, Karl...
što ćemo učiniti onda?

- Što možeš napraviti? - nagnuo se u svojoj stolici. - Bojim se ne mnogo.

Gledaj, bit ću iskren s tobom - ovo je iznad mojih mogućnosti. On treba tretman
kakav mu ja nisam u mogućnosti ovdje pružiti. Za to će trebati pričekati na
njegov povratak na Zemlju.

- Ali sljedeći ciklobrod neće stići još otprilike 14 mjeseci.

- Znam; tada se i ja vraćam. No, dobra vijest jest da je on relativno sretan i

zadovoljan, te da ne predstavlja prijetnju nikome. Osim možda kad je riječ o
potencijalnoj nesreći pa bih preporučio da ga makneš s poslova koji se obavljaju
van nastambe.

- Učinjeno.

Zadnja stvar koju trebamo je psihički nestabilnu osobu koja luta po površini.
Mars je ionako prilično netolerantno mjesto kada je riječ o ljudskoj pogrešci, koja
bi vas mogla koštati života i to ne samo vašeg, nego i čovjeka pored vas. - I
pretpostavljam da podupirete njegov zahtjev za premještaj?

- Neće škoditi - zabrinuti smiješak. - Dokle god je u svom svijetu, bit će sretan.
Učinite sve da mu bude udobno, dajte mu sve što možete. U granicama normale
barem. I ostavite ga na miru. Ja ću ga držati na oku i obavijestit ću vas o
promjenama bile one dobre ili loše.

- Nadajmo se da će ići na bolje.

- Naravno ... no ne bih računao s tim - Karl je zurio ravno u mene. - Treba se
suočiti s činjenicom da se jedan od vaših dečki pretvara u Marsovca.

Maknuo sam Jeffa s poslova koji su se obavljali vani i proširio obavijest da

nema dozvolu šetati po Marsu bez autorizacije ili pratnje. Umjesto toga prebacio
sam ga na poslove unutar nastambe: kao rad u zeleniku, završavanje interijera
unutar nastambe 2 i si. Bio sam pripravan objasniti mu da ga mičemo s vanjskih
poslova jer je dosegao svoju granicu izlaganja radijaciji, no nikada nije propitivao
moje odluke. Prihvatio ju je s istim tihim, zastrašujućim smiješkom kojeg je
pokazivao svima.

Dozvolio sam mu preseljenje u privatni smještaj, malu sobicu u nastambi 2, na

drugoj razini koja je u to vrijeme bila nenastanjena. Kao što sam i očekivao, bilo je
nekoliko nezadovoljnika koji su još uvijek morali dijeliti sobu s nekim drugim, no
većina je shvatila da je Jeff u zaista lošem stanju i da mu treba privatnost. Nakon
što se uselio učinio je nešto što nisam očekivao ni predvidio i promijenio svoju
šifru na vratima bez da je ikoga o tome obavijestio. To je bilo protivno pravilima
stanice - sigurnosni ured i glavni voditelj uvijek su morali imati popisane sve
aktivne šifre - no, Karl me smirio riječima da Jeff nije mislio ništa loše. Samo nije
htio da itko ulazi u njegove odaje i pomoglo bi kad bi mu se napravio taj ustupak.
Pristao sam, iako s negodovanjem.

Nakon toga, neko vrijeme nisam imao problema s Jeffom. Preuzeo je nove
dužnosti bez prigovora. Izvještaji koje sam dobivao od voditelja odjela govorili su
da dobro obavlja svoj posao. Karl me ažurirao s vijestima svaki tjedan, pacijent
nije pokazivao znakove buđenja iz svog filma, ali mu nije bilo niti lošije. Iako nije
komunicirao s ostalim osobljem, osim onda kada je to bilo nužno, nije više ni
pričao o princezama Marsa, niti je citirao dijelove iz priča preko komunikacijskog
kanala.

Unatoč tome, svako toliko dogodio bi se pokoji incident. Kao kad mi je šef
nabave priopćio da je imao neobičan zahtjev od Jeffa. Tražio je nekoliko buntova
papira od konoplje i tinte od soje koliko mu možemo dati. S obzirom na to da su
oboje bili nusprodukti zeleničkih usjeva koji su uzgajani na stanici ili na ostalim
kolonijama Marsa i nisu uvoženi sa Zemlje, s njima nismo bili kratki na zalihama.
No, svejedno, što bi Jeff s toliko materijala za pisanje? Pitao sam Karla je li mu
Jeff rekao da će voditi dnevnik. Odgovorio mi je negativno, no da, ako nismo
kratki sa zalihama papira i tinte, ne bi škodilo da udovoljimo zahtjevu. Tako da
sam i na to pristao, iako sam rekao šefu nabave da oduzme taj materijal od
Jeffove plaće.

Nedugo nakon toga čuo sam od časnice zadužene za komunikaciju da je Jeff

zatražio da se pošalje memo drugim kolonijama, zahtjev za skidanjem svih
romana koje posjeduju njihovi djelatnici. Djela Bradburya, Burroughsa i
Bracketta bila su posebno tražena, no dobrodošli su bili i Moorcock, Williamson i
Sturgeon. U zamjenu bi poslao priče i romane koje je on skinuo s Phoenixova
diska.

Ništa mi se nije činilo loše ni u tome. Tada je Mars već bio na suprotnoj strani
Sunca u odnosu na Zemlju pa Jeff nije mogao tražiti to isto i iz Huntsvilla. Ako
mu je ponestalo materijala za čitanje tada je imalo smisla da moli ostale kolonije
za pomoć. Zapravo, časnica za komunikacije mi je rekla da je već zaprimila više od
pola tuceta priča. Očito je dosta ljudi imalo sf-a s lajtmotivom Marsa spremljenog
na svojim kompovima. No, to je bilo dovoljno neobično čim je odlučila da me
obavijesti o tome. Zamolio sam ju da me obavještava o tome i otpisao to kao još
jedan u dugom nizu ekscentričnosti. Nakon par tjedana Jeff je učinio nešto što mi
baš nije leglo. Kao i obično, čuo sam to od dr. Fleischera.

- Jeff ima novi zahtjev - rekao je kada sam navratio do njegovog ureda. - U
budućnosti bih preferirao da mu se obraćamo s Vaše Veličanstvo ili Vaše
Visočanstvo, u skladu s njegovom titulom vladara Marsa.

Gledao sam u njega nekoliko sekundi. - Sigurno se šališ? - rekao sam na

kraju.

- Ne šalim se. On je sada car Jeffery I, suvereni vladar velikog carstva Marsa,
veliki ratnik i zaštitnik crvenog planeta.

Pauza u kojoj očekujem da se Karl naceri i namigne mi. Nije se dogodilo. - On

ne zahtijeva da mu se itko nužno klanja u njegovoj prisutnosti - dodao je. - No
očekuje odgovarajuće poštovanje prema kruni.

- Dobro. Zatvorio sam oči, protrljao vrh nosa palcem i kažiprstom te nabrojao
do deset. - Što sam onda ja?
 - Premijer, naravno - suhi smijeh. - Kako je njegova titula nasljedna, njegovo
Visočanstvo nije zainteresirano za rješavanje dnevnih obaveza njegova carstva.
To u potpunosti prepušta vama, s obećanjem da će se suzdržavati od uplitanja u
vaše odluke...

- Oh, kako sam samo sretan.

- Da. Od sada pa nadalje sva pitanja vezana uz prijestolje bit će rješavana

preko mene, kroz moju poziciju carskog liječnika i visokog dvorskog savjetnika.

- Oh - ustao sam iz svoje stolice. - Molim vas da me ispričate jer premijer mora
otići i namlatiti guzicu njegova visočanstva.

- Sjedni - Karl me značajno pogledao. - Stvarno, želim da sjedneš.

Nisam htio opet sjesti, ali nisam ni izjurio iz njegovog ureda. - Gledaj, ja znam
da je on bolestan čovjek, ali je ovo otišlo predaleko. Dao sam mu privatni smještaj,
poštedio ga teškog rada, dao sam mu papira i tinte. Zašto, još uvijek ne znam, ali
stalno traži nove zalihe. Dopustio sam mu pristup komunikacijama prema drugim
kolonijama. Samo zato što se prema njemu ophodimo kao prema kralju, to ne
znači da on to jest. Naravno da se s time slažem. Zato sam ga podsjetio da je
njegova titula počasna, isto kao što je i nasljedna, te da postoji granica
kraljevskih povlastica. On je to shvatio. Napokon, carstvo je ionako u silaznoj
putanji, nakon što je ostvarilo svoj vrhunac prije tisuću godina. Car je stoga
morao prihvatiti određena odricanja poradi dobrobiti naroda. Tako da ga nećeš
vidjeti da nosi krunu i žezlo, niti će zahtijevati da se za njega napravi prijestolje.
Želi da njegova vladavina bude benigna.

Nakon što sam to čuo, nevoljko sam sjeo nazad u stolicu. - Dobro, da vidimo
jesam li dobro shvatio. On smatra da je sada kralj ...

- Car. Postoji razlika.

- Kralj, car, štogod... neće nikome naređivati što da radi i dopustit će da se

stvari više manje odvijaju kao i do sada. Jel’ tako?

- Osim što želi da mu se formalno obraćamo, da, to je otprilike to - Karl je

uzdahnuo i pretresao glavom.

- Daj da probam objasniti. Jeff se suočio licem o lice s realnošću koju ne može
podnijeti. Njegovi roditelji, zaručnica, dijete koje su željeli imati... Svi su mrtvi, a
on je bio previše daleko da to spriječi ili čak da ode na njihove sprovode. Ovo je
vrlo surova realnost koju treba držati što dalje od sebe pa je oko sebe sagradio
zid, zid iluzija kako bi se reklo. Prvo je uzeo formu opsesije s fantazijom, no kada
to nije bilo dovoljno, odlučio je ući u tu fantaziju i postati dio nje. I tu stupa na
scenu vladar velikog carstva Marsa, Jeffery prvi.

- Dakle, na taj način štiti sam sebe?

- Da. Kreirajući ulogu koja mu daje iluziju kontrole nad njegovim životom -
Karl je opet kimnuo. - On ne želi voditi Arsia stanicu, šefe. Samo se želi pretvarati
da je tako. Dokle god mu dopustite tu iluziju, on će biti dobro. Vjerujte mi.

- U redu.

Nije da sam imao neki izbor. Kad sam već morao imati ludu osobu u koloniji,
barem sam se mogao pobrinuti da nikoga ne ugrožava. Ako je to značilo ugađati
mu do povratka na Zemlju, onda je to bilo ono što moram učiniti. - Proširit ću
vijest da se prema Njegovom Visočanstvu ophode s pripadajućim poštovanjem.

- To bi bilo izvrsno. Hvala - Karl se nasmijao. - Znaš, ljudi su bili prilično

susretljivi, nitko ga nije izazivao.

- Znaš kako je. Ljudi ovdje imaju tendenciju brinuti se jedni o drugima.
Moraju.

Ustao sam i krenuo prema vratima, kada mi je pala druga misao na pamet. -
Samo još jedna stvar. Je li ti rekao što to radi u svojoj sobi? Jer, kao što sam
rekao, koristio je jako puno papira i tinte.

- Da primijetio sam mrlje od tinte na njegovim prstima - Karl je odmahnuo

glavom. - Ne. Pitao sam ga, ali jedino što mi je rekao je da priprema dar za svoje
ljude te da će nam dopustiti da ga vidimo kada za to dođe vrijeme.

- Dar - podigao sam obrvu. - Imaš li pojma što bi to moglo biti?

- Nemam blage veze. No siguran sam da ćemo saznati.

Održao sam svoje obećanje dr. Fleischeru i proširio vijest da se Jeffu Halbertu
od sada pa nadalje obraćaju kao Njegovom Visočanstvu, caru. Kao što sam i rekao
Karlu, ljudi su uglavnom to prihvatili. Čuo sam da bi s vremena na vrijeme bilo
iznimaka - pretjeranih naklona u hodniku, loše probranih pitanja poput - tko će
mu biti kraljica i si. No, šaljivdžije koje su to činile obično su povučene u stranu i
rečeno im je da ušute. Svi na postaji su znali da je Jeff mentalno bolestan i da
najbolje što možemo učiniti je pustiti ga da uživa u svojoj fantaziji dok je god s
nama.

Zemlja više nije bila s druge strane Sunca. Jednom kada se naš dom i Mars
počnu kretati jedan prema drugome, ciklobrod će moći krenuti na put prema kući.
Ostalo je još samo nekoliko mjeseci do Jeffova ukrcaja na šatl. S obzorom na to da
se i Karl tada vraćao, zaključio sam da će biti u dobrim rukama barem do ulaska
u zombi tankove za hiberniranje i dugu vožnju do Zemlje. Do tada smo samo
trebali činiti sve da Njegovo Visočanstvo bude sretno.

To nije bilo teško činiti. Zapravo, Karl i ja smo imali puno pomoći. Kada su se
ljudi navikli na ideju da zamišljeno visočanstvo živi među njima, većina ih je
zapravo uživala u pretvaranju. Kada je hodao kroz nastambu, ljudi bi prestali s
onim što su činili i samo bi mu kimnuli i rekli Vaše Veličanstvo ili Vaše
Visočanstvo. Uvijek mu je bilo dopušteno da bude na začelju linije u blagovaonici
i tamo je uvijek bio spreman netko tko bi mu primaknuo stolicu. Primijetio sam da
je čak skupio i nekoliko pratiteljica, dvije mlade slobodne djevojke koje su činile
sve za njega. Šišale su ga; kosa mu je narasla u skladu s njegovom kraljevskom
bradom. Pomagale su mu u kraljevskim vrtovima (iliti zelenićima] i pratile ga
nedjeljom u kino. Kao što mi je jedna od djevojaka rekla, car je bio savršen
muškarac za spoj. Uvijek je bio džentlmen, uvijek ih je tretirao s poštovanjem i
nikada ih nije pokušao iskoristiti. To je bilo puno više nego što se moglo reći za
neke muške samce na postaji Arsia.

Nakon nekog vremena olabavio sam pravilo o zabrani njegova izlaska iz

nastambe i dopustio sam da izlazi van na koliko god poželi dok je god imao
pratnju. Jeff se sjetio kako obući svemirsko odijelo, to je bio znak da se nije
potpuno odvojio od stvarnosti. I nikada nije dao nikakve naznake da je na rubu
skidanja kacige dok je bio vani. No, kada bi odšetao nekih stotinjak metara od
zračne komore, često je zastajao i dugo gledao u daljinu u tišini, leđima okrenut
prema postaji.

Pitao sam se što je tada gledao. Je li to bila suha crvena pustinja, hladna i
beživotna, puna kamenja i stijenja rasipanih preko neplodne ravnice podno
ružičastog neba? Možda je vidio ono što nitko drugi nije mogao: šume gigantskih
lišajeva, drevnih kanala po kojima su lagano klizila plovila s jedrima, stare
gradove poput onih u kojima su John Čarter i Tars Tarkas jahali u njihovu
sljedeću avanturu ili gdje tirani žele glavu odmetnika Erica Johna Starka? Možda
je mislio na nešto sasvim drugo? Na majku i oca koji su ga odgojili, na ženu koju
je nekad volio, na dijete koje nikad neće vidjeti?

Ne znam, jer je vladar Marsa rijetko pričao sa mnom, čak i sa mnom kao
premijerom. Mislim da sam bio netko koga je nastojao izbjeći, autoritativna figura
koja je imala moć razbiti njegovu iluziju. Čitavo to vrijeme koje je Jeff proveo s
nama, nismo jedan drugome izgovorili više od par riječi. Zapravo do dana njegovog
odlaska na Zemlju nije mi rekao ništa važno. To jutro sam odvezao njega i dr.
Fleischera do piste. Tamo je čekao šatl da ih prenese do ciklobroda. Jeff je bio
neuobičajeno tih. Nisam mogao dobro vidjeti njegov izraz lica kroz staklo na
kacigi, no na par trenutaka mi se učinilo da nije baš sretan. Njegovo visočanstvo
je znalo da napušta svoje carstvo. Karl mu nije ublažio udarac nekom
primjerenom laži, nego mu je rekao istinu, da se vraćaju na Zemlju te da
vjerojatno nikada više neće vidjeti Mars.

- Njihove stvari su već bile utovarene na šatl kada smo stigli. Šačica ostalih
putnika čekalo je ukrcaj. Parkirao sam rover uz rub piste i otpratio Jeffa i Karla
do svemirske letjelice. Rukovao sam se s Karlom, poželio mu sve najbolje i zatim
se okrenuo Jeffu.

- Vaše Visočanstvo - započeo sam.

- Ne morate me tako zvati - rekao je.

- Molim?

Jeff mi se približio. - Ja znam da nisam car. To je bilo nešto što sam prije nekog
vremena nadrastao. Samo nisam nikome rekao.

Letimično sam pogledao Karla. Oči su mu bile razrogačene i stresao je glavom

čak i unutar kacige. I njemu su ovo bile novosti. - Tada znaš tko si ti stvarno?

Blagi osmijeh. - Ja sam Jeff Halbert. Nešto sa mnom nije u redu, no ne znam
što je točno. Znam da sam Jeff Halbert i da idem kući.

Malo je oklijevao pa opet progovorio. - Znam da nismo puno razgovarali, ali dr.
Fleischer mi je rekao što ste učinili za mene i htio sam vam zahvaliti što ste me
trpjeli čitavo ovo vrijeme. Što ste mi dopustili da budem vladar Marsa. Nadam se
da nisam bio previše problematičan.

Polagano sam izdahnuo. Moja prva misao je bila da nas je sve izigrao kao
budale, no tada sam shvatio da je njegova megalomanija vjerojatno bila stvarna,
barem neko vrijeme. U svakom slučaju to sada nije bilo ni važno. Bio je na svome
putu kući, na prvom koraku dugoga puta k ozdravljenju. Doista, nakon mnogo
mjeseci dobio sam pismo od Karla. Ubrzo nakon što su se vratili na Zemlju Jeff je
zaprimljen u privatnu kliniku u južnom Vermontu gdje je započeo program
psihičkog liječenja. Proces je bio bolan. Kao što je Karl zaključio, njegova
podsvijest je potisnula saznanje o smrti njegove obitelji, prekrivajući memoriju
fantastičnim iluzijama koje je stvorio iz priča koje je čitao. Klinički psiholog se
složio s dr. Fleischerom. Najvjerojatnije je da mu je upravo taj bijeg u fantaziju
poštedio život jer mu je pružio mjesto gdje je njegov um odlazio kada se više nije
mogao nositi s tragičnom stvarnošću. Na kraju, kada više nije trebao tu iluziju,
Jeff se vratio iz svojeg ludila. Nikada više neće vidjeti princezu Marsa ili vjerovati
da je vladar crvenog planeta.

No, to je sve tek trebalo doći. Ugrizao sam se za jezik i ponudio mu svoju ruku.
- Nema problema Jeff. Nadam se da će sve dobro ispasti.

- Hvala. Jeff mi je stisnuo ruku i okrenuo se da će pratiti Karla po ljestvama.

Tada se zaustavio i pogledao ponovo prema meni. - Još jedna stvar...

- Da?

- Ima nešto u mojoj sobi što ćete htjeti vidjeti. Onesposobio sam bravu prije
nego što sam napustio sobu pa nećete trebati šifru za ulaz - kratka pauza. -
‘Thuvia’, u slučaju da vam ipak zatreba.

- Hvala. Gledao sam u njega. - Pa, što je to?

- Nazovite ga darom od vladara - rekao je.

Odšetao sam do rovera i pričekao do polijetanja šatla. Potom sam se odvezao

do nastambe 2. Kada sam došao do Jeffove sobe shvatio sam da nisam prva osoba
koja je tamo stigla. Nekoliko njegovih prijatelja - njegovih marsovskih šljakera,
njegova kraljevska pratnja i nekoliko drugih već su otvorili vrata i ušli unutra.
Mogao sam čuti zadivljeno mrmljanje dok sam hodao hodnikom, no nisam vidio
što ih je toliko začudilo dok nisam ušao u sobu.

Jeffove odaje bile su male, ali je s njima mnogo učinio tokom godinu i pol koje
je unutra proveo. Zid iznad njegovog kreveta bio je prekriven arcima papira koje
je zalijepio zajedno, na koje je nacrtao komplicirane murale. Ovdje je bio Mars nad
kojim je vladao: letjelica nalik na brod koja je lebdjela iznad osuđenog grada,
čudovišna stvorenja koja vrebaju nad pustoši, heroji golih grudi koji štite
predivnu ženu sa rapirima i radijskim pištoljima, sve ispod dva mjeseca koji nisu
izgledali ni blizu poput Phobosa i Deimosa koje smo poznavali. Mural je bio surov,
no umjetnički prikazan, s puno truda i brige, nije bio poput ičega što smo prije
vidjeli.

To nije bilo sve. Na stolu pored kompa ležao je orginalni Phoenixov disk. Jeff
nije bio zadovoljan s time da ga samo ostavi. Pored stola je bio izgrađen žičani
stalak za knjige. Na njemu su bili uredno složeni svežnjevi papira, neki debeli, a
neki tanki, svaki pažljivo povezan konopljom. Knjige, rukom pisane i uvezane.

Pažljivo sam izvukao jednu nasumce i zurio u njezinu naslovnu stranu:

Edison’s Conquest of Mars Garetta P. Servissa. Vratio sam je na policu i izvukao
drugu. Omnilingual H. Beam Pipera. Položio sam i nju na policu i izvukao još
jednu. The Martian CrownjeweIs Poula Andersona. I bilo ih je još... i još...

To je Jeff radio čitavo ono vrijeme. Prepisivao je sadržaj Phoenixova diska, riječ
po riječ. Zato što je znao, unatoč ludilu, da neće moći ostati na Marsu zauvijek i
htio je nešto ostaviti iza sebe. Knjižnicu, tako da drugi mogu uživati u istim
pričama koje su mu pomogle kroz tamno i teško razdoblje.

Knjižnica je još uvijek tu. Zapravo, značajno smo je unaprijedili. Krevet i ormar
smo uklonili i zamijenili ih foteljama i lampama. Mural je očuvan sa staklenim
okvirom, a knjige su povezane plastičnim omotima. Phoenixova diska više nema,
no njegov sadržaj je pohranjen na nekoliko kompova. Orginalni disk se nalazi u
muzeju baze. Dodali smo podosta knjiga na police. Svaki put kad pristigne
ciklobrod sa Zemlje stigne nam i još koja knjiga za našu kolekciju. To je postalo
jedno od najdražih mjesta za odmor na Arsia postaji. Gotovo uvijek netko tamo
čita neki roman ili priču.

Na vratima piše Carska knjižnica Marsa, privatna šala koju nove pridošlice i
turisti ne shvaćaju. I da, i sam sam proveo dosta vremena tamo. Nikada nije
kasno da se uhvati korak s klasicima.
 Richard Matheson: DRAGI DNEVNIČE
Matheson je svoju prvu priču, Born of Man and Woman objavio davne 1950. Priču napisanu na ‘lošem engleskom’ kao
dnevnički zapis, SFWA je uvrstio u The Science Fiction Hali of Fame, Volume One, 1929-1964. kao jednu od najboljih svih
vremena. Richard Matheson je iznimno produktivan autor s pregrštom romana (svi znaju za Ja sam legenda, What Dreams
May Come i The Shrinking ManJ, i brdom priča te scenarija za film i tv. Prvi Matheson i na stranicama Siriusa B
‘dnevničkog’je karaktera.
Dear Diary (1954.)

10. lipnja 1954.

Dragi dnevniče:

Iskreno, neki puta mi je toliko zlo od ovih prokletih jeftino namještenih soba da
bi doista mogla povratiti!

Prozor je toliko prljav - u subotnja i nedjeljna jutra mislila bi da će padati kiša

iako je bilo sunčano.

A kakav pogled! Obješeno donje rublje koje se cijedi. Pojasevi, radna odijela.
Kao da nije dovoljno što djevojka poželi da je mrtva. Sve smrdi.

I ta ispičutura preko puta. Čini život gorim nego što jest. Tko zna otkud mu
novac za cugu? Vjerojatno krade od starijih gospođa. Pijan - pjeva cijelo vrijeme,
unosi mi se u lice na stubištu koje izgleda kao tamnica iz filmova Errola Flynna.
Za dva centa - manje - poštom bi iz tvornice naručila pištolj kalibra .32. Zatim bi
upucala budalu. Zatvorili bi me i nema više brige. Aah, nije vrijedno toga.

Vesele li radosti sutra navečer. Harry Hartley me vodi u Paramount i za lošu

predstavu i jeftin chow mein želi da mu cijelu noć glumim ženu. Iskreno,
muškarci!

Iskreno, tako je odvratno vruće.

Sada si moram oprati nešto za sutra. Mrzim i misliti o tome. Oh, zavežite! Ti
glupi kreteni preko puta - melju, melju! New York Giantsi, Brooklyn Dodgersi - svi
bi trebali pocrkati!

I kad pomislim na tu sutrašnju ušljivu vožnju podzemnom - dvaput! Ta tijela

kao sardine, face koje iskaču kao iz kutije.

Bože, što bi učinila da se mogu od svega maknuti. Čak bi se udala i za Harryja

Hartleya, a kad sam na to spremna, znam da stvari stoje loše.

Oh, da mi je otići u Hollywood i biti zvijezdom poput Ave Gardner ili drugih.
Muškarci koji padaju jedni preko drugih samo da bi ti poljubili ruku. Odlazi Clark,
gnjaviš me. Baš bi mi dosađivao. Bila bi sva na njemu.

Ooooh, ovo ušljivo, smrdljivo mjesto! Djevojka ovdje nema budućnosti. Čemu
se mogu nadati? Nema lika kojem se sviđam osim onog debelog tupana. Mislim da
ću ga zvati Chow Mein Harry.

Godišnji za dva tjedna. Dva tjedna ničega. Otići s Gladys na Coney. Sjediti na
prokletoj plaži i gledati kako smeće pluta na vodi i luditi gledajući kako se klinci
ljube do iznemoglosti. Onda ću pocrvenjeti i možda dobiti temperaturu. I ići
gledati brdo filmova. I to je neki život.

Želim da je sada nekoliko tisuća godina u budućnosti, e to želim. I - nema

rada. Živim na luksuznom mjestu i tamo imaju raketne brodove, možeš pojesti
tabletu za ručak i vrijedi slobodna ljubav. E to bi mi baš pasalo! Tabletice,
naravno. Kako zabavno!

Nije vrijeme za življenje. Ratovi, ljudi se deru jedni na druge i što bi onda
djevojka mogla očekivati od života.

Oh, moram oprati svoj ušljivi donji veš.

10. lipnja 3954.

Dragi tabletu:

Ponekad - da! - obolim od ovog prokletog plastoidnog stanovanja tako da bi mi

moglo izazvati mučninu!

Kakav sumoran pogled!

Svemirska luka preko puta autoceste. Cijelu noć - zujanje, zujanje -I ti crveni
ispušni mlazovi. Čak i tablete i trljanje narkolosionom u kapke i uši ne pomaže.
Dovoljno da obolim. Sve je vrlo loše.

I taj idiot od susjeda s njegovim rendgenskim strojem. Ljuti me što znam da

može gledati kroz plastoid. Čak i kad stavim paravan od vlakana, osjećam da
bulji. Gdje nabavlja kupovne markice za materijal tih izuma? Posao u svemirskoj
luci mu nije toliko plaćen. Usuđujem se reći da krade zamjenske markice iz
službenih ureda.

Za dvije minimarkice nabavila bi si atomski pištolj iz oružarnice svemirske

luke i rastavila prokletog pohotljivca! Zatim bi me bacili u neku jamu na Veneri i
bila bi zbrinuta. Ne, nije vrijedno toga. Ne podnosim vrućinu i mrzim pješčane
oluje.

I sutra navečer - oh gadnog li užitka - Hendrick Halley me vodi u Svemirsko

Kino i za jednu predstavu i bezveznog pirjanog mjesečevog šišmiša očekuje da
riskiram trudnoću. Stvarno, muškarci.

Oh, tako je odurno toplo. I moj glupi električni perač je, baš sada kad ga
trebam, u kvaru. Morat ću odletjeti do Svemiromata da operem odjeću, i to
iscrpljena od noćnog leta.

Oh, evo ih opet - ti glupani preko puta. Zašto ne ugase zvučnike? Taj mjesni
odbor mora znati svaku riječ koju izustimo. Evo ih opet! Martian Eaglesi, Lunar
Red Soxi - neka svi pomru u vakuumu.

I kad pomislim na taj sutrašnji svemirski let - dvaput! Tom čudovišnom

starudijom. Zamislite - više od sata do Marsa, za boga miloga!

Ovo je previše. Što bih dala da se mogu odavde maknuti. Pristajem i na

društveno spajanje s Hendrickom Halleyeom.

Oh, da mi je otići u glavno sjedište filma i biti ugledan kao Gell Fig ili netko kao
ona. Da svi muškarci padaju u nesvijest i mole da s njima odletiš na njihovu
rodnu planetu. Doista mrzim ovaj blještav i čist grad.

Oh, ovo gadno mjesto! Kakvu budućnost ovdje ima mlada žena? Nikakvu. Ne
privlači me ni jedan muškarac - sigurno ne mjesečev šišmiš Halley i njegov odurni
mali brod s hrđavim spojevima. Ne vjerujem toj olupini ni za put do Europe.

Odmaranje za dva tjedna. Ništa za raditi. Dosadan put do Mjesečevog

odmarališta. Sjedenje kraj grozomornog bazena i gledanje mladih kako se
zadovoljavaju. I onda mi još ta crvena prašina završi u nosnicama i dobijem
vrućicu. I milijuni odlazaka u Svemirsko Kino. Oh, kako jadno. Željela bi da su
stara vremena, prije više tisuća godina. Tada je osoba znala što je što. Bilo je
mnogo toga za raditi. Muškarci su bili muškarci, a ne ćelavi, krezubi idioti kao
sada.

Mogla bi činiti što bi htjela, a da me vlada ne provjerava na svakom koraku.

Ovo nije vrijeme za život. Što mlada žena poput mene može očekivati u ova
vremena? Prokletstvo. Moram odletjeti do Svemiromata i oprati odjeću.

XXXX
Draga pločo:
 Carrie Vaughn: AMARYLLIS
Carrie Vaughn je (bila) gošća Istrakona, veliki je fan originalne trilogije Ratova zvijezda i piše urban fantasy romane s
protagonisticom po imenu Kitty Norville, voditeljicom radijske emisije ‘The Midnight Hour’ fokusiranom na probleme
natprirodnih bića. E da, Kitty je i vukodlak(ica). Senjal je dospio na New York Times Bestseiler listu, a Carrie trenutno radi na
dvanaestoj knjizi. Piše ona i kratke priče. A Hunter’s Ode to His Bait je ‘romantična priča’ koja uključuje ne baš uobičajeni
tretman jednoroga, a priča koja slijedi njezin je do sada, kako kaže, najuspješniji uradak. Za Amaryllis je bila nominirana za
Huga, nije ga dobila, ali zadovoljna je jer je iste večeri kad je ostala bez nagrade osvojila na Black Jacku 50 dolara.
Amaryllis (2010.)

Nisam poznavala svoju majku i nikada nisam mogla razumjeti zašto je učinila
to što je učinila. Trebala bih biti zahvalna što je bila dovoljno luda da izreže iz
sebe implantat i time si omogući trudnoću. Ali to također znači da je bila dovoljno
luda da skriva trudnoću do trenutka kada pobačaj više nije bio opcija, znajući
cijelo vrijeme kako joj neće biti dopušteno da zadrži dijete. Znajući da će izgubiti
sve. Znajući da će njezini ukućani zbog nje ostati bez svega.

Nikad nisam mogla razumjeti zašto joj nije bilo stalo. Pitala sam se što su
članovi njezine obitelji mislili kada su saznali što je učinila, kada je njihov odbor
razdvojio ukućane, raštrkao ih - razbio ih, a sve zbog nje. je li smatrala da
vrijedim svega toga?

Samo su kvote bile bitne.

- Čula sam da na sjeveru koriste kaveze. U moru, blizu obale, usidrene - rekla
je Nina. - Pedeset stopa široke - uzgojili bismo dvostruko više proteina s upola
manje sredstava i nikad ne bismo morali dirati populaciju u divljini. Udvostručili
bismo kvotu.

Zaista nisam obraćala pažnju na nju. Odmarale smo se, samo na trenutak.
Sjedila je sa mnom na pramcu Amaryllisa i pričala o svojim velikim planovima.

Vjetar je napeo jedra i trup od fiberglasa nečujno je rezao valove, tako smo
tiho plovili. Garrett i Sun su iza nas podizali mreže, dovlačeći ulov. Amaryllis je
bio elegantan, vitak brod od trideset stopa s onoliko prostora koliko je dovoljno za
kabine i teret - antikvitet, ali više nego dobar za plovidbu. Bio je to dobar brod, s
dobrom posadom. Najboljom.

- Marie - rekla je Nina molećivo.

Uzdahnula sam i probudila se. - Pričale smo već o tome. Ne možemo samo tako
udvostručiti kvotu.
 - Ali ako bismo dobili potvrdu -

- Misliš da nam ne ide dobro? - Imale smo dobru posadu - bili smo siti i nismo
prelazili kvotu; smatrala sam da bi bilo najbolje da uopće ne zabrljamo. Da -
hajdemo reći - ne talasamo.

Ninine velike smeđe oči su zasuzile - rekla sam krivu stvar; znala sam što
stvarno želi, a to nije bio status quo.

- O tome se i radi - rekla je. - Već godinama ispunjavamo kvotu i svi su zdravi.
Stvarno mislim da bismo trebali probati. Ako ništa drugo, možemo pitati?

Istina je bila da nisam bila sigurna da to zaslužujemo. Nisam bila sigurna da

bi se isplatilo imati takvu odgovornost. Nisam htjela prestiž. Nije ga ni Nina htjela
- samo je htjela dijete.

- U svakom slučaju to nije do nas - rekla sam, odvraćajući pogled jer nisam
mogla podnijeti silinu njezina izraza lica.

Odgurnuvši se od ograde Nina se gnjevnim korakom uputila prema ostatku

posade koja je upravo dovlačila ulov. Nije bila dovoljno stara da bi htjela dijete.
Bila je vitka, u formi i prekrasna dok je bosonoga trčala palubom, a suncem
izbijeljeni pramenovi presijavali su se u njezinoj smeđoj kosi. Ustvari ne, bila je
dovoljno stara. Bila je članica kuće već sedam godina - bilo joj je dvadeset. Nije se
činilo da je toliko vremena prošlo.

- Hej!- doviknuo je Sun. Čuo se pljusak i zatim udarac kada je nešto u mreži
udarilo u trup. Nagnuo se preko ograde, mišići njegovih bakrenih leđa su se
napinjali dok je stiskao mrežu koja je klizila natrag u vodu. Nina, sitna spram
njegova snažnog tijela, posegnula je s njim. Četvrti član posade, Garrett, zakačio
je kuku za mrežu. Zajedničkim smo snagama dovukli ulov na palubu. Uhvatili
smo nešto veliko, teško i snažnih mišića.

Usidrili smo nekoliko agregatora - velikih plutača načinjenih od otpadnog

čelika i drveta - nekih pedeset milja od obale. Agregatori su privlačili jata riba i
našli smo ribe - većinom skuše, sardine i pišmolje. Povremeno bi se poneki morski
pas ili sabljarka uvukli u mrežu ali njih bismo pustili da odu; bili su rijetki i nisu
ulazili u kvotu. To sam očekivala - nešto neuobičajeno veliko kako se bacaka u
glatkoj srebrnoj masi manjih riba. Ovo je bilo veliko, da, veliko poput Nine - nije
čudo da ih je skoro povuklo u more - ali nije bilo pravog oblika. Glatko i vitko,
moćni plivač. Srebrnasto poput ostatka ulova.

- Što je to? - pitala je Nina.

 - Tuna - rekla sam nakon procesa eliminacije. Nikad prije nisam vidjela tunu. -
Plavoperajka, čini mi se.

Nitko nije ulovio jednu već trideset godina - rekao je Garrett. Znoj mu se
cijedio niz lice usprkos marami kojom je povezao svoju raskuštranu tamnu kosu.

Bila sam opčinjena pogledom na sve te proteine. Pritisnula sam dlanom bok
ribe, osjetila trzanje mišića. - Možda su se vratile.

Na kraju krajeva, čitavo smo ovo vrijeme lovili tuninu hranu. Nekad davno
agregatori su privlačili tuna koliko i skuša. Ali nitko nije vidio tunu toliko dugo da
su svi pretpostavljali kako su izumrle.

- Vratimo je natrag - rekla sam i pomogli su mi podignuti mrežu do ruba

palube. Svi smo morali uprijeti i kada je tuna napokon kliznula preko ruba
izgubili smo s njom i pola ulova. Val srebrnastih krljušti se presijavao kako su
ribe udarale u površinu mora. Ali to je bilo u redu: bolje da smo ispod kvote nego
da ju premašimo.

Tuna je zapljuskala repom i odjurila. Spremili smo ostatak ulova i razapeli

jedra te se uputili kući.

Posada Californiana dobila je barjak prošle sezone i sada su se crvena i zelena

- moć i plodnost - vijorile s jarbola, vidljive svima. Elsie, članica posade
Californiana trebala je roditi tokom sljedećih nekoliko tjedana. Čim je trudnoća
potvrđena prestala je ploviti i ostala u kući, zaštićena i pažena poput blaga. Ruku
opušteno naslonjenih povrh povećeg trbuha, ponekad bi dočekala brod svojeg
domaćinstva. Nina bi zurila u nju. Elsie je možda bila prva trudnica koju je Nina
vidjela, barem otkad je preživjela pubertet i počela razmišljati o vlastitom
povećem trbuhu.

Elsie je i sada bila tamo, poput brončane statue što se ocrtavala u suton, tijela
lagano nagnutog u suprotnom smjeru od onog u kojem ga je pretezao trbuh,
poput broda koji se naginje nasuprot vjetru.

Smotali smo jedra i doveslali do mola pored vagališta. Nina se naginjala preko
pramca promatrajući Elsie koja je mahala kapetanu na palubi Californiana. Bio je
kršan i pristao, sve što bi jedan kapetan trebao biti, i odmahnuo joj u pozdrav.
Njihov je brod već bio privezan, teret izvagan i sve počišćeno. Nina je uzdahnula
suočena s tom slikom savršena života, a nitko se nije izderao na nju jer ne bi
pomoglo. Najbolje što se moglo napraviti u takvoj situaciji bilo je pustiti ju da
sanjari dok ju ne prođe. Možda budu trebala desetljeća ali ipak...

Moja posada Amarjliisa dodavala je sanduke ribe lučkim radnicima koji su ih

prenosili do vagališta. Iza vagališta nalazila se zgrada za obradu, gdje su se bavili
dimljenjem, konzerviranjem i slanjem ribe u kontinentalne krajeve. Zajednica
New Oceanside bila je izvor šezdeset posto ukupne količine proteina u čitavoj
regiji i time smo se dičili. Bio nam je to razlog za postojanje. Unutar zajednice su
najponosnije bile posade brodova. Ribari koji su dobro radili svoj posao i koji su
ispunjavali svoje kvote održavali su čitav sustav u pogonu. Bila sam sretna što
imam Amaryllis i što sam dio njega.

Nakon što smo privezali brod sa svojom sam se posadom uspela na pristanište
i vidjela da je Anders danas glavni u vagalištu. U tom se slučaju nismo ni trebali
truditi isploviti ovog tjedna.

Prije trideset i pet godina moja je majka iščupala svoj implantat i rasturila
svoje domaćinstvo. Što se ticalo nekog kao što je bio Anders, djelovalo je kao da je
to napravila jučer.

Starcu je trebalo četrdeset napetih minuta da izvaže naš ulov i zbroji sve,
nakon čega je objavio: - Premašili ste kvotu za pedeset funti.

Kvote su bile jedini način na koji se lovište moglo održati i spriječiti pretjerani
izlov, nestašice i naposljetku glad. Odbor je zasnovao kvote na potrebi, a ne na
tome koliko ste mogli uloviti. Premašivanje kvote - pretvarati se da vam treba više
nego drugima - značilo je nepoštovanje prema odboru, zajednici i lovištu.

Koljena su mi klecala i brzo sam sjela. Dosegli smo kvotu, znala sam to.
Prostrijelila sam ga pogledom. Garrett i Sun, obojica kršni mornari, potpuno
bespomoćni pred meštrom od vage u sivoj tunici autoriteta, također su ga
prostrijelili pogledom. Ponekad mi se činilo da što god ja učinila nije dovoljno.
Uvijek ću biti na ovaj ili onaj način ‘kriva’. Većinom bih prihvatila presudu
vagališta i otišla dalje, ali danas, nakon što sam pustila tunu na slobodu i s njom
desetke funti legitimna ulova, danas mi je bilo dosta.

- Mora da se šališ - rekla sam. - Pedeset funti?

- Mislim stvarno - rekao je Anders bilježeći prekršaj kredom na ploču iza sebe
tako da sve posade vide. - Trebala bi znati bolje, iskusna si kapetanica.

Nije me se usudio ni pogledati. Nije me mogao gledati u oči dok me nazivao

smećem.
 - Što želiš od mene, da bacim višak preko ograde? Ne možemo pojesti tih
pedeset funti. Stoka ne može pojesti tih pedeset funti.

- Pojest će se, ne brini. Ali ide ti u dosje. - Označio je to u svom notesu, kao da
se bojao da ćemo promijeniti službene spise.

- Ne moramo se ni truditi isploviti sljedeći tjedan, je li tako? - rekla sam.

Meštar od vage se namrštio i okrenuo. Višak od pedeset funti - da je i postojao

- upotrijebio bi se kao nadomjestak slabijem ulovu druge posade i naš bi ulov
sljedećeg tjedna bio jednako potreban kao i ovog tjedna, iako neki to ne žele
priznati. Mogli bismo povisiti kvotu kao što je Nina tražila i više ne bismo morali
brinuti o premašivanju. No, onda bismo se morali brinuti o nedostizanju kvote i o
nezarađivanju dovoljno kredita kako bismo prehranili sva usta koja ovise o nama
i to ne računajući ona dodatna koja je Nina htjela.

Viškovi se moraju kazniti, inače bi svi lovili više nego što je potrebno i rađali
višak djece i gdje bi sve to završilo? Previše usta za hraniti, premalo hrane,
nikakva otpornost kojom se mogu preživjeti nepogode te sve pošasti i glad koji bi
uslijedili. Vidjela sam arhivske fotografije onog što je uslijedilo nakon velikog
pada.

Tek koliko dostaje i nimalo više. Umjerenost. Ali ni u ludilu nisam namjeravala
baciti pedeset funti preko ograde samo da zadržim besprijekoran dosje.

- Gotovi smo. Hvala vam, kapetanice Marie - rekao je Anders okrenut leđima
kao da ne može podnijeti pogled na mene.

Kada smo otišli pronašla sam Ninu kako zuri u dovratku. Pogurala sam ju
natrag prema brodu kako bismo mogli pripremiti Amaryllisza noćenje.

- Vage na Amaryllisu nemaju toliki otklon - gunđao je Garrett dok smo veslali.
- Deset funti možda. Pedeset nikako.

- Anders je stao nogom na vagu, kladim se - rekao je Sun. - Jeste primijetili

kako jedino mi ne dosežemo kvotu kad je Anders zadužen za vaganje?

Svi smo to primijetili.

- Je li to točno? Ali zašto bi tako nešto napravio? - pitala je Nina, nevina Nina.

Svi su me pogledali. Činilo se da se nekakva težina spustila na sve nas.

 - Što? - rekla je Nina. - Što je?

O takvim se stvarima nije pričalo, a Nina je bila premlada da bi to znala. Svi

ostali su znali u što se upuštaju kada su pristupili mojoj posadi. Ali ne i Nina.

Odmahnula sam glavom. - Nikad nećemo dokazati da nas je Anders uzeo na

zub tako da nema smisla svađati se. Trpit ćemo i kraj priče.

Sun je rekao - Previše takvih packi će razbiti domaćinstvo.

To nas je i brinulo, nije li?

- Koliko packi? - rekla je Nina. - On to ne može. Može li?

Garrett se nasmiješio i pokušao nas razvedriti. On je prvi potpisao ugovor sa

mnom kad sam naslijedila brod. Puno smo toga prošli. - Morat ćemo saznati
Andersov raspored i paziti na to da uplovimo kad netko drugi bude na dužnosti.

Ali većinom nije bilo rasporeda - dobili ste onog tko je bio na dužnosti u
trenutku kada ste uplovili. Ne bi me čudilo da nas je Anders držao na oku samo
kako bi mogao namještati rezultate našeg vaganja.

Amaryllis je uklizao u dok i pustila sam Garretta i Suna da ga pri- vežu.

Oslonila sam se na njegov bok i rastegnula ruke, pogleda uperenog u jarbol. Nina
je sjedila u blizini, stisnutih ruku i usana. Elsie i kapetana Californiana nije bilo
nigdje.

Bolno sam joj se nasmiješila. - Možda bi si povećala šansu za još jedna usta
kada bi pristupila nekoj drugoj posadi. Recimo Californianu.

- Pokušavaš me se riješiti? - rekla je Nina.

Uspravila sam se, zagrlila ju i privukla k sebi. Nina mi je pristupila s trinaest

godina, trapava cura iz Bernardina. Bilo je mjesta za nju u mom domaćinstvu i
rado sam ju primila. Odrasla je u pametnu i voljnu ženu. Mogla me zamijeniti kad
odem u mirovinu, naslijediti Amaryllis. No, nisam joj to još dala do znanja.

- Nikad. Baš nikad. Oklijevala je samo na tren, a zatim me zagrlila i uzvratila

stisak.

Naše je domaćinstvo bilo oaza. Svojski smo se trudili da bude. Naslijedila sam
brod, privukla posadu - Garretta i Suna da vode brod, oblu i užurbanu Dakotu da
vodi domaćinstvo, ona je dovela talentiranog J. J.-a, a svi smo se skrbili o Nini.
Dobili smo pravo na ribarenje, a zatim zaslužili i vlastito zemljište. Trebalo nam je
cijelo desetljeće rasta, rada, znoja, skrbi i života, ali mjesto je sada bilo predivno.

Ukopali smo svoj dom u onu stranu brda iznad pristaništa. Zidovi su se
presijavali zlatnim tonovima u svjetlu popodnevna sunca. Dio kuće koji je izbijao
iz brda služio je kao zid koji je štitio naš vrt i bunar. Staza je vodila oko kuće i u
dvorište. Ravnim smo pločama škriljevca popločali zemlju oko zasada i bunara,
pretvorivši ga u vrutak. Bio je malen, ali svaki je otvoreni izvor svježe vode bio
luksuz. Na brdu iznad kuće nalazile su se vjetrenjača i solarne ploče.

Svatko tko je htio vlastitu sobu imao ju je, ali Sun je bio jedini čija je soba bila
odvojena od kuće, ukopana u brdo sa suprotne strane dvorišta. Dakota, J. J. i
Nina imali su ležajeve u najvećoj prostoriji. Garrett i ja smo dijelili krevet u
manjoj. Vrt je zauzimao ostatak zemljišta. Imali smo voćke, naranču i limun koji
su radili sjenu kuhinji, kukuruz, rajčice, suncokret, grašak, mahune, mrkve,
rotkvice, dvije vrste papra i sve ostalo što smo mogli uzgojiti na par kvadratnih
stopa. Lonac metvice i lonac bosiljka. Većinom smo se sami prehranjivali i mogli
smo si priuštiti trošenje kredita na poboljšavanje Amaryllisa i uvoz specijaliteta
kao što su riža i med ili tkanine i užad koje nismo mogli sami proizvesti u
dovoljnim količinama. Dakota je htjela da sljedeće sezone uzgajamo kokoši, ako
uspijemo trampom nabaviti piliće.

Htjela sam sve to sasuti u lice ljudima kao što je Anders. Nije da nisam
obraćala pažnju. Nisam nikome bila teret.

Posada se vratila kući. ). J. je pripremio večeru. Dakota i J. J. su u početku

dijelili kućanske poslove na pola, ali ubrzo su se počeli mijenjati za zadatke -
izrada komposta za vješanje rublja, popravak vjetrenjače umjesto čišćenja
kuhinje - sve dok J.J. nije počeo raditi većinu stvari koje su se ticale kuhinje i
prostora za boravak, a Dakota sve što se ticalo vrta i strojarstva.

Iz sućutnog izraza J. J.-jeva lica dok mi je služio večeru - dimljenu skušu i

povrće - zaključila sam da mu je netko već rekao za okršaj u vagalištu. Vjerojatno
su to učinili kako bi spriječili njega i Dakotu da me pitaju kakav mi je bio dan.

U obilasku kuće sam se zadržala duže nego obično. Nisam očekivala da ću

naići na nešto loše. Učinila sam to radi unutarnjeg mira, promatrajući vlastitim
očima sve što smo sagradili, dodirujući rukom trup vjetrenjače, prelazeći dlanom
preko lišća limuna, uvjeravajući se da ništa nije nestalo, da neće nestati. Postao
je to svojevrsni ritual.
 U krevetu sam se stisnula uz Garretta da primim i pružim utjehu, koža o
kožu, pod plahtom i toplim zrakom što je ulazio kroz otvoreni stropni prozor ponad
našeg kreveta.

- Loš dan? - rekao je.

- Nikad nije loš dan kada se brod i posada vrate kući živi i zdravi - rekla sam.
Ali u glasu mi nije bilo osjećaja.

Garrett se pomaknuo, prešao rukom po mojim leđima, privukao me k sebi.

Noge su nam se ispreplele. Živci su mi se smirili.

Rekao je - Nina je u pravu, možemo učiniti više. Možemo uzdržavati još jedna
usta. Ako se žalimo -

- Misliš da bi pomoglo? - rekla sam. - Mislim da bi vam svima bilo bolje da si

nađete drugog kapetana.

Nagnuo je lice prema mojem, dodirnuo mi usne svojima, pritisnuo sve dok
nisam uzvratila. Minutu kasnije oboje smo se smiješili.

- Znaš i sama da smo svi završili ovdje jer se ne slažemo s drugima. Ali u
usporedbi s tobom mi svi ostavljamo odličan dojam.

Promeškoljila sam se hineći gnjev, kikoćući.

- Puno posada, puno domaćinstava nikad ne dobije djecu - rekao je. - To ništa
ne znači.

- Nije mi toliko stalo do djece - rekla je. - Samo mi je dosta borbi -

Bilo je sasvim normalno da se djeca - kako odrastaju - svađaju s roditeljima, s

domaćinstvima pa čak i s odborima. Ali nije bilo pošteno da se osjećam kao da se
još uvijek svađam s majkom koju nikad nisam poznavala.

Sljedećeg smo dana Nina i ja otišle čistiti AmaryIIis i pokušala sam se uvjeriti
da mi se samo čini da me izbjegava. Da me ne gleda. Ili da se pravi da me ne
gleda, a zapravo to radi krišom. Od načina na koji je izbjegavala moj pogled prošli
su me trnci. Donijela je neku odluku. Tajila je nešto.

Ponovno smo vidjele Elsie kako odlazi s pristaništa. Bila je stotinjak stopa
daleko, ali njezin se obris nije mogao zamijeniti nekim drugim. To je omelo Ninu i
stala je, zurila.

- Je li ona baš toliko zanimljiva? - rekla sam, pokušavajući se našaliti.

Nina mi je dobacila pogled sa strane, kao da se pokušava odlučiti hoće li

pričati sa mnom. Uzdahnula je. - Pitam se kako je to. Ne pitaš li se ti ponekad?

Razmislila sam o tome i osjetila više strah nego zanimanje. Svašta bi moglo
poći po krivu, čak i ako se iznad vas vijori barjak dopuštenja. Nina to ne bi
razumjela. - Ne baš.

- Marie, kako možeš biti tako ... indiferentna?

- Mogu jer ne želim brinuti o nečemu što ne mogu promijeniti. Radije bih
zapovijedala brodom nego na obali iščekivala njegov povratak.

Promarširala sam pored nje i slijedila me pognute glave.

Oprale smo palubu, provjerile užad, očistile kabinu, pobrojile inventar i

poslagale na hrpu opremu koju je trebalo popraviti. Odnijet ćemo je doma i
popraviti tokom sljedećih nekoliko dana, prije nego što se ponovno otisnemo na
pučinu. Nina je cijelo jutro šutjela i povremeno bih ju gledala kako radi pognute
glave, grizući usnu. Pitala sam se o čemu tako duboko razmišlja. Što krije?

Ispalo je da je skupljala hrabrost.

Dodala sam joj posljednji namotaj mreže i otišla provjeriti još jednom jesu li su
svi poklopci zatvoreni i je li kabina zaključana. Kada sam se krenula spuštati s
broda našla sam je kako sjedi na samom rubu pristaništa. Noge su joj se klatile
preko ruba, a ona se ljuljala. Djelovala je deset godina mlađe, poput onog djeteta
koje sam upoznala.

Promatrala sam ju uzdignutih obrva i upitnog pogleda sve dok napokon nije
rekla - Pitala sam Suna zašto te Anders ne voli. Zašto nitko od kapetana ne želi
pričati s tobom.

Znači to se dogodilo. Sun - uvijek izravan i razuman - bi joj sve rekao bez
uvijanja. I to je užasnulo Ninu.

Smiješeći se, sjela sam ispred nje na rub broda. - Mislila sam da si s nama
dovoljno dugo da si to i sama prokljuvila.
 - Znala sam da se nešto dogodilo, ali nisam mogla zamisliti što bi to moglo biti.
Sasvim sigurno ne - mislim, nitko o tome ne priča. Ali ... što se dogodilo tvojoj
majci? Njezinom domaćinstvu?

Slegnula sam ramenima jer se ionako nisam ničega sjećala. Sama sam složila
priču iz raznih dijelova, napravila neke pretpostavke. Neki su mi ljudi iznijeli neke
svoje pretpostavke. Ljudi koji su htjeli biti sigurni da znam gdje pripadam.

- Raštrkali su ih diljem regije, barem mislim. Bilo ih je desetero - veliko

domaćinstvo, uspješno, sve dok ja nisam došla. Nemam pojma gdje su završili.
Mene su doveli u New Oceanside, odgojila me prva posada Amaryllisa. Onda su
Zeke i Ann otišli u mirovinu, počeli se baviti lončarstvom, otišli dalje niz obalu i
dali mi brod kako bih zasnovala vlastito domaćinstvo. Sretan svršetak.

- A tvoja majka - sterilizirali su je? Hoću reći, nakon što te rodila.

- Pretpostavljam. Kao što rekoh, zaista ne znam.

- Misliš li da je smatrala da je vrijedilo?

- Vjerojatno nije - rekla sam. - Ako je htjela dijete, nije ga dobila, zar ne? Ali
možda je samo htjela biti trudna neko vrijeme.

Nina se činila zadubljenom u misli, ljuljala je stopala i zurila u namreškano

more koje je pljuskalo uz trup broda. To me činilo nervoznom. Morala sam nešto
reći.

- Nadam se da ne razmišljaš učiniti nešto slično - rekla sam. - Razdvojili bi nas,

oduzeli nam kuću i Amaryllis -

- Ne, ne - rekla je Nina, vrteći glavom, živahno niječući. - Nikad ne bih to

učinila, nikad tako nešto.

- Dobro - rekla sam, osjetivši olakšanje. Vjerovala sam da ne bi. A opet,

ukućani moje majke su sigurno isto mislili za nju. Skočila sam na pristanište.
Pokupile smo opremu, zabacile torbe i kante preko ramena i započele uspon
prema kući.

Na pola puta Nina je rekla: - Misliš da zbog tvoje majke nikad nećemo dobiti
vlastiti barjak. To si mi htjela reći.

- Da. Trudila sam se održati pravilno disanje, usredotočivši se na uspon.

 vAli to ne mijenja tebe. Ne mijenja ono što radiš.

vStari se ljudi i dalje iskaljuju na meni.

vNije pošteno - rekla je. Bila je prestara da bi govorila takve stvari. Ali sada je
barem znala i mogla je bolje odlučiti želi li pronaći novo domaćinstvo.

- Razumjet ću ako poželiš otići - rekla sam. - Svako domaćinstvo bi te rado

primilo.

- Ne - rekla je. - Ne, ostat ću. Ništa - ništa ne mijenja tko si.

Skoro sam bacila sve sa sebe i zagrlila ju zbog te izjave. Hodale smo još neko
vrijeme, sve dok nismo mogle vidjeti kuću. Tada sam ju upitala - Imaš nekog na
umu za oca? Teoretski.

Zacrvenjela se poput trešnje i odvratila pogled. Morala sam se naceriti - znači

tu smo.

Kada nas je Garrett dočekao u dvorištu, Nina se još uvijek crvenjela. Izbjegla
ga je i pojurila ostaviti svoj teret u radionici.

Garrett je treptao dok je gledao za njom. - Što je njoj?

- Nina biva Ninom.

Sljedeće je putovanje na Amaryllisu prošlo dobro. Ispunili smo kvotu brže nego
smo očekivali i to nam je omogućilo pola dana odmora. Usidrili smo se pored
napuštena dijela obale i pošli plivati, sunčati se na palubi te pojesti posljednje
naranče i sušenu skušu koje nam je J.J. zapakirao. Bio je to dobar dan.

Ali morali smo se prije ili kasnije zaputiti natrag i suočiti s vagom. Triput sam
izvagala naš teret Amaryllisovom vagom, svaki put dobila drugi rezultat, ali svaki
je bio unutar odmaka od deset funti i još važnije, dvadeset funti ispod kvote. No,
to nije ništa značilo. Doveslali smo do vagališta i Anders je opet bio na dužnosti.
Malo je nedostajalo da podignem jedra, otplovim i nikad se ne vratim. Nisam se
mogla suočiti s njime, ne nakon savršene plovidbe. Nina je bila u pravu - nije bilo
pošteno da ovaj čovjek može upropastiti sve nas lažnim viškovima i packama.

U tišini smo privezali Amaryllis za pristanište i počeli predavati naš teret.

Uspjela sam uopće ne gledati u Andersovom smjeru, što je njemu vjerojatno
izgledalo kao priznanje krivice. Ali već smo ustanovili da bih mogla biti kraljica
savršenstva i svejedno bih po njemu bila kriva.

Anders se samozadovoljno mrštio, osuđujući pogledom. Mogla sam zamisliti

kako mi govori da sam premašila kvotu za pedeset funti. Još jedan takav ulov,
rekao bi, i morat ćemo razmisliti o ukidanju vaših ribarskih prava. Tada bih ga
morala udariti. Skoro sam rekla Garrettu da me drži ako se bude činilo da ću ga
udariti. Ali on je već bio između nas, kao da je pretpostavljao da bih mogla tako
nešto učiniti.

Ako bi stari meštar od vage razdvojio Amaryllis, ubila bih ga. I ne bi li to bio
gori zločin od bilo kojeg zločina koji sam predstavljala?

Anders je odugovlačio, sve nas odmjeravajući prije nego je napokon objavio -

Ovog puta ste premašili za šezdeset. A vi se smatrate dobrim ribarima.

Šake su mi se stisnule. Zamišljala sam kako se bacam prema njemu. Što sam
mogla izgubiti u ovoj situaciji?

- Želimo reviziju - rekla je Nina prevlačeći se pored Suna, Garretta i mene,

postavljajući se pred meštra, mršteći se, ruku naslonjenih na bokove.

- Molim? - rekao je Anders.

- Reviziju. Mislim da vam je vaga neispravna i želimo reviziju. U redu? -

Pogledala me.

Vjerojatno je ovo bilo bolje od udarca. - Da - rekla sam, nakon trenutka

zapanjenosti. - Da, htjeli bismo reviziju.

Time su počela dva sata kaosa u vagalištu. Anders je prosvjedovao, derao se

na nas, prijetio nam. Poslala sam Suna u zgradu odbora da pozove službene
promatrače - on neće biti pristojan, a oni ga neće moći odbiti. Uskoro su stigli
june i Abe, dvoje starijih članova odbora, odjeveni u ozbiljnu sivu boju i
nabrušeni.

- Koja je žalba? - rekla je June.

Svi su mene pogledali, tražeći odgovor. Skoro sam zanijekala sve - to mi je bio
prvi nagon. Ne bori se, ne talasaj. Možda zaslužujem sve što mi rade. Ili moja
majka zaslužuje. Ali ona nije tu, zar ne?

Nina me gledala svojim nevinim smeđim očima i ovo sam činila za nju.
 Bila sam izrazito neutralna i poslovna dok sam pričala s june i Abeom. Ovdje
se nije radilo o meni već o poslu, o kvotama i o poštenju.

- Meštar Anders namješta vagu kad vidi da stižemo.

Ostala sam začuđena kada su optužujuće poglede usmjerili prema njemu, a ne

prema meni. Andersova su se usta pomicala pokušavajući promucati nekakvu
obranu, ali nije imao što reći.

Odbor je utvrdio da je Anders namještao vagu. Ponudili su nam reparacije i to

iz Andersovih vlastitih zaliha. Razmislila sam o tome - to bi značilo dodatne
kredite, dodatnu hranu i zalihe za domaćinstvo. Razmišljali smo o još jednoj
vjetrenjači, o zahtjevu za još jednim bunarom. Umjesto toga, predložila sam da
sve globe idu u zajednički fond. Sve što sam htjela jest da se Amaryllis pošteno
tretira.

Htjela sam sastanak kako bih odboru predala još jedan zahtjev.

Garrett me sljedećeg jutra dopratio do ureda odbora.

- Ja sam se trebala sjetiti tražiti reviziju - rekla sam.

- Nina se ne boji odbora kao ti. Kao što si se nekad bojala - rekao je.

- Ne - ali stala sam jer sam znala da je u pravu.

Stisnuo mi je ruku. Smiješio se, zabavljen, topla pogleda. Činilo se da ga sve to

zabavlja. Ja - meni je laknulo, bila sam iscrpljena, ushićena, vrckava, postiđena.
Ali većinom mi je laknulo.

Mi, Amaryllis, nismo bili krivi. Nismo ništa krivo učinili.

Garrett me dugo poljubio, a zatim čekao vani dok sam ja sjedila pred odborom.

June je sjedila, pored ostalih petero članova odbora, iza dugog stola s pločama,
listama i popisima kvota. Sjedila sam nasuprot njih, sama, ruku stisnutih u krilu,
trudeći se ne tapkati stopalima. Trudila sam se izgledati ponosno i samouvjereno
kao i oni. Odbjegli se povjetarac provukao kroz otvoreni prozor i rashladio
prostoriju od cementnih blokova.

Nakon pristojnog pozdrava June je rekla - Želiš dati zamolbu?

 - Mi - posada Amaryllisa - želimo zatražiti povećanje kvote. Malo povećanje.

June je kimnula - Već smo raspravili o tome i skloni smo dopustiti povećanje.
Odgovara li vam to?

Odgovara kao što? Kao reparacija? Kao isprika? Usta su mi bila suha, jezik se
smrzao. Oči su me pekle, tjerale na plač, ali to bi nam umanjilo šanse za uspjeh
jednako koliko i samo moje postojanje.

- Ima još nešto - rekla sam napokon. - S povećanom kvotom mogli bismo
prehraniti još jedna usta.

Bila je to arogantno za reći, ali nije bilo razloga da budem pristojna.

Mogli su me ukoriti, otpustiti me bez riječi, držati mi prodike o pretjeranim

zahtjevima u vremenu nestašice. Reći mi da je važnije održavati ono što imamo
nego pokušati rasti - rast je arogancija. Sve što smo trebali jest održavati. Ali
nisu. Niti su se bili šokirani mojom izjavom.

June, tako elegantna, mislila sam, s tom dugom sijedom ispletenom kosom
zabačenom preko ramena, pokrivena šalom za ukras koliko i za grijanje,
posegnula je za torbom pored svojih stopala, izvukla presavijeni komad tkanine te
ga gurnula preko stola prema meni. Nisam ga htjela dodirnuti. Još sam se uvijek
bojala, kao da bi ga June, ako bih posegnula prema njemu, u posljednjem
trenutku zgrabila. Nisam htjela razviti tkaninu i vidjeti crveni i zeleni uzorak u
cijelosti u slučaju da se radilo o nekoj drugoj boji.

Ali jesam, iako su mi ruke drhtale. I eto ga. Stezala sam barjak u šaci, nitko ga
ne bi mogao iščupati.

- Želiš li još o nečemu razgovarati? - pitala je June.

- Ne - prošaptala sam. Ustala sam, kimnula svakome. Čvrsto stišćući barjak uz

grudi napustila sam prostoriju.

Garrett i ja smo na putu kući raspravili o svemu. Ostatak posade čekao nas je
u dvorištu: Dakota u suknji i tunici, kose zapetljane u punđu; J. J. prekriženih
ruku i zabrinuta pogleda; Sun, bez košulje, ruku na bokovima i upitna pogleda. I
Nina, ispred svih njih, gotovo poskakujući.

Promotrila sam ih, trudeći se biti nedokučiva, škrgućući zubima kako ne bih
prasnula u smijeh. Držala sam barjak iza leđa, pokušavajući ga sakriti. Garrett
me držao za drugu ruku.

- Pa? - pitala je Nina napokon. - Kako je prošlo? Što su rekli?

Iznenađenje nije moglo biti veće nego što je bilo. Istresla sam barjak i
podignula ga tako da ga svi vide. Nikad ih nisam vidjela toliko zadivljene i
oduševljene, usta su im svima zjapila otvorena, baš poput ribljih.

Nina je prekinula šutnju, smijući se i trčeći prema meni, bacivši mi se u

naručje. Skoro smo pale.

A onda smo se svi grlili i Dakota se odmah počela brinuti, pričajući o potrebi za
izradom kolijevke, tkanini potrebnoj za pelene i o tome kako ćemo u samo devet
mjeseci uštedjeti dovoljno kredita za sve to.

Udaljila sam se od Nine dovoljno da joj se mogu zagledati u oči kada joj predam
barjak. Skoro joj je ispao; trznula se kao da joj pružam nešto zapaljeno. Stoga sam
joj zaklopila prste oko tkanine i držala ih tako.

- Tvoj je - rekla sam. - Želim da ga uzmeš. Bacila sam pogled prema Garrettu
kako bih bila sigurna. Da, i dalje se smiješio.

Zureći u mene, Nina je stisnula barjak o vlastita prsa, baš poput mene. - Ali ...
ti. Tvoj je ... Proplakala je. A zatim i ja, zagrlivši ju i čvrsto stišćući je dok je kroz
suze govorila - Ne želiš li biti majka?

Ustvari, činilo mi se da već jesam.

 Valerij Brjusov: USTANAK STROJEVA
Valerij Brjusov je bio ruski pjesnik, pisac, kritičar, dramatičar, prevoditelj i povijesničar (vjerojatno i još nešto jer su to bila
takva vremena). Na njegovu poeziju značajno je utjecao simbolistički pokret s kraja devetnaestog stoljeća, nije napustio
Rusiju nakon revolucije, prevodio je, između ostalih i Edgara Allana Poa te umro davne 1924. godine. 1963., na devedesetu
obljetnicu rođenja, SSSR mu je u čast objavio poštansku marku. Dobro, ovo baš nije biografija sf pisca, reći ćete. Istina, ali
iščeprkali smo ovaj neobični biser kojeg je Brjusov napisao davne 1908. koji je itekako sf.
Vostanie mašin (1908.)

Iz ljetopisa ***-og stoljeća

I.

Dragi prijatelju! Udovoljavam tvojoj upornosti i pristupam opisivanju

stravičnih događaja koje sam doživio i koji su me unesrećili. Ti si u pravu: onaj
tko je svojim očima vidio detalje strašne katastrofe, katastrofe bez presedana u
ljetopisima svijeta, i nakon toga ostao pri zdravoj pameti, dužan je sačuvati
njezine karakteristike za buduće povjesničare. Takva svjedočenja suvremenika
bit će dragocjen materijal za proučavatelje našega doba, a možda će i pomoći
sljedećim naraštajima da se zaštitite od strahota koje su nas snašle. I koliko god
mi bilo bolno sjećati se tih dana koji su mi bili poput noćne more, dana koji su mi
odnijeli sve koje sam volio i koji su od mene napravili invalida, ipak ću pisati
nepristrano opisujući sve što sam vidio i ono što sam o tome čuo od očevidaca.

Međutim, da nije bilo tvojega uvjerenja da je nakon tragične borbe preživjelo

samo nekoliko ljudi, nikad se ne bih prihvatio ovog odgovornog zadatka koji mi u
mnogo čemu predstavlja teškoću. Gotovo da nisam pripremljen za nešto takvo,
mogu samo govoriti o vanjskim događajima: njihov smisao i razlozi njihova
nastanka nisu dostupni mojem umu. Sve što mogu obećati jest da ću opisati
mogućnosti i fantastične događaje, sada poznate pod nazivom "Ustanak strojeva"
iskreno, koliko je to moguće za čovjeka koji je izgubio granicu između jave i sna i
koji više nije svjestan što je stvarnost, a što privid. Dati točnu interpretaciju
činjenica, objasniti ih - to je stvar drugih, onih koji više znaju i koji su
obrazovaniji.

Ti znaš da sam prosječan čovjek svojega stoljeća, obični građanin koji pošteno
vrši svoje dužnosti u javnoj službi i vjeruje da svoje slobodno vrijeme ima pravo
posvetiti odmoru i užicima. Vraćajući se u svoj stan nakon radnog dana, bio sam
sretan u krugu svoje obitelji- sa svojom ženom - mojom jadnom Marijom, sa svoje
dvoje djece - sa svojim ljubimcem Andrejem i njegovom sestrom, malom Anom - i s
njihovom bakom, mojom majkom, staricom koju su svi u okolini zvali "Dobrom
Jelizavetom”. Ono što sam nekoć učio u školi, ostalo mi je u sjećanju kao nešto
vrlo nejasno, a kasnije nisam imao ni vremena ni želje osvježiti i popuniti svoje
prilično oskudno znanje. Neka se znanošću bave, pomislio sam, ljudi koji su
izabrali to polje kao svoje zanimanje, a mi, obični građani, ispunivši svoju dužnost
možemo mirno uživati u rezultatima njihova rada.

Kao i svi koji žive u ovom razdoblju, uživao sam u svim prednostima
suvremenih strojeva, ali nikada nisam razmišljao o tome kako i gdje se oni
pokreću ili kakvo im je ustrojstvo. Bilo mi je dostatno da strojevi služe mojim
potrebama i potrebama moje obitelji, a kako se to postiže, bilo mi je svejedno. Mi
smo pritiskali određene gumbe ili povlačili poznate poluge i dobivali sve što nam je
potrebno: vatru, toplinu, hlađenje, toplu vodu, paru, svjetlo i drugo. Razgovarali
smo preko telefona i slušali preko razglasa - ujutro novosti, a navečer neku
operu. U razgovoru s prijateljima uključivali smo kućne telekineme i uživali
gledajući lica onih koji govore. Putem istog aparata ponekad smo uživali u baletu.
Podizali bismo svoj stan automatskim liftom pozivajući ga prekidačem i tada bi se
popeli na krov i udisali čisti zrak... Izvan stana ulazio sam u autobus, u vagon
vlaka ili podzemne željeznice ili stajao na platformu cepelina; u ekstremnim
slučajevima, koristio sam se motociklima i zrakoplovima. U trgovinama sam se
rado kretao pokretnim stubama, u restoranima automatski primao naručenu
hranu, na radnom mjestu koristio električni pisaći stroj i električni kalkulator.
Naravno, događalo se da smo koristili telegraf, žičare, teleskop, bili u elektro-
teatrima i fono-teatrima, išli u automatske klinike za manje bolesti, itd. Doslovno
smo na svakom koraku i u gotovo svakoj minuti koristili strojeve, ali nije nas
zanimala njihova uvjetovanost; samo bismo se razočarali kada bismo telefonom
primili službenu obavijest da jedan ili drugi uređaj privremeno neće raditi.

Upravljanje je strojevima, kao što svi znaju, jednostavno do krajnosti. Čak je i

moj mali Andrej bio u stanju razlikovati sve gumbe i poluge i nikada nije
pogriješio kada je trebalo uključiti grijanje ili svjetlo, naručiti slušanje novina ili
gledanje cirkusa, zaustaviti dizalo ili saznati kad prolazi autobus. Čini mi se da
su suvremeni ljudi razvili poseban instinkt u radu sa strojevima. Ljudi prošlih
epoha su, primjerice, koristili snagu da bi zatvorili vrata, dok mi samo pritisnemo
gumb i unaprijed znamo da će se vrata bešumno zatvoriti. Slično tome, mi
instinktivno okrećemo poluge onoliko koliko je potrebno da bi se opera čula samo
u jednoj od naših soba. Također, instinktivno prelazimo s pokretnih stuba na
čvrsto tlo, dok bi nenavikli čovjek sigurno pritom pao. I čini nam se to sasvim
prirodno da na takav slabašni pokret ruke, na jedva primjetni nagib poluge,
slijede određene posljedice. Mi gotovo da vjerujemo da se sve to događa "samo po
sebi", prirodno, kao što su prije ljudi kresanjem žigice znali da će se pojaviti
plamen.

Sada, nažalost, znam puno više: došlo je vrijeme da se razmišlja o mnogo

čemu, da se postave mnoga pitanja, i, konačno, saznao sam mnogo iz novina koje
u posljednja dva mjeseca ne prestaju iznositi detalje katastrofe cijelom svijetu.
Sada znam (iako sam ja to znao i prije - učio u školi, samo temeljito zaboravio) da
je cijela država podijeljena na 84 "strojne regije” od kojih svaka ima svoju
samostalnu centralu, neovisnu o drugima. Svaka regija je podijeljena na županije
- u našoj oblasti ih je bilo 16, a u svakoj županiji je ustrojena centrala i sve su
međusobno povezane. Naposljetku, županija je podijeljena na općine od kojih
svaka ima centralu koja prima energiju od središnje centrale. U našoj četvrti
smještena je upravo središnja centrala naše županije, koja poslužuje 146 općina.
To što se nesreća dogodila na relativno malom prostoru, to je isključivo posljedica
činjenice da je većina komunikacije s općinama bila odmah prekinuta. Stoga je
ustanak započet u Glavnoj centrali potresao samo našu četvrt i oko 30 općina u
županiji, a mogao je zahvatiti svih stotinu i pedeset.

Može li se govoriti o planu ustanka, njegovoj "pripremi”, njegovoj "svjesnosti” -

ne znam. Bez obzira na to koliko je užasna takva ideja, nakon svega proživljenog
više ne znam što je nezamislivo, a što moguće. Strojevi su za vrijeme ustanka
postupali tako sustavno, s takvom vražjom logikom da sam spreman - unatoč
svim podsmijesima i teškim ukorima znanstvenika koji pokušavaju urazumiti
bezumne "fantaste” - spreman dopustiti mogućnost da ako ustanak nije
"osmišljen”, onda je barem "pripremljen” unaprijed. Tada je plan pobunjenika
sasvim jasan: oni nisu započeli ustanak u maloj centrali gdje bi on relativno malo
značio, već su se nadali izazvati metež u glavnoj centrali, odnosno u cijeloj
županiji, a potom možda i u komunikacijama u cijeloj regiji, prostoru ravnom
jednoj od bivših država, je li u zamislima pobunjenika bila revolucija na cijeloj
Zemlji, meni je, naravno, nepoznato.

Ostaje dodati - na moju sramotu, ja sam to saznao tek sada, nakon

proživljenog, iz novina i iz predavanja - da su neki znanstvenici odavno predviđali
mogućnost takve pobune. Ispada da je prije mnogo stoljeća bio primijećen
paralelizam u životnim pojavama takozvanih organskih i neorganskih. Na primjer,
rast kristala analogan je rastu biljnog i životinjskog svijeta; razbijanje kristala
omogućava se "silama prirode” analogno onome što se događa pri ranjavanju
"živog" tijela. Biseri su podložni bolestima, minerali također. Metali imaju granicu
napona i izdržljivosti, kablovi se "umore” kad su prisiljeni raditi previše i otkazuju
poslušnost. Neki elementi (ili stvari, ne znam kako da kažem] namagnetiziraju se
samostalno; električna energija pri znatnoj kondenzaciji vodene pare (opet se
ispričavam zbog vjerojatno nepravilnog termina] počinje djelovati samostalno, a
svi vozači i piloti su primijetili da su motori "hiroviti” bez ikakvog vanjskog
razloga, itd. Međutim, sve što znam toliko je nejasno da nije na meni da pišem o
tome - zasigurno sam u ovih nekoliko redaka puno zabrljao. Ponavljam - neka
činjenice tumače oni koji više znaju - ja trebam ispričati ono što sam vidio.

U priči koju sada započinjem nastojat ću u potpunosti izostaviti sva

objašnjenja. Ostavljam po strani odgovore na pitanje "Zašto?" - odgovarat ću
samo na pitanje "Što?". Moji odgovori ticat će se vrlo malog kruga događaja -
granica mojih zapažanja bit će ograničena na moj grad, kojeg za vrijeme
katastrofe nisam napuštao. Ja - mali čovjek, samo sam trun u velikom uraganu, a
cijeli se uragan sastoji od milijarde trunova. U mojoj ograničenoj svijesti još uvijek
stoji cijeli užas koji je potresao državu, pa čak, kažu, i cijeli svijet.

II.

Kako je započela katastrofa, ne mogu reći. Sada je poznato da se prva, da tako

kažemo, prijeteća pojava, signal za opći ustanak, dogodila na Glavnoj centrali. No,
što se tamo dogodilo, kakav monstruozni prizor su vidjeli ljudi koji su tamo radili -
ne može reći nitko od njih jer su svi do posljednjeg poginuli. Sada se, prema
različitim nagađanjima, pokušava rekonstruirati fantastični pakleni prizor koji se
odvijao u ogromnim podzemnim dvoranama Centrale: odjednom su izbile munje,
cijeli potop električnih pražnjenja, tutnjava poput tutnjave milijuna gromova koji
su udarili u isto vrijeme. Stotine , tisuće ljudi - inženjeri, asistenti, obični radnici -
padali su spaljeni, mrtvi, raskidani na komade, s bolnim grimasama na licu ... Ali
sve su to samo nagađanja i možda se nije sve tako dogodilo. U svakom slučaju, ja
o tome ništa ne znam i ništa nisam znao u trenucima kada se odvijalo.

Za nas je važno da je cijelu obitelj probudilo, kao i uvijek, jutarnje zvono

podešeno na 7.15. U sedam i petnaest ujutro aparati su još uvijek radili
normalno, osim ako je to bilo vražje lukavstvo zavjerenika koji nisu željeli da se
ranije sazna za početak ustanka. Mi smo upalili svjetlo, supruga je automatski
uključila aparat za kavu, Andrej je pojačao grijanje u sobama - i svi naši nalozi
pažljivo su izvršavani. Ili se katastrofa dogodila nekoliko minuta kasnije ili u
našoj zgradi nije radio dotok s Centrale, već s lokalnog akumulatora. Ili su,
ponavljam, pobunjenici vješto od stanovnika grada skrivali istinsko stanje stvari
... Iza zidova se mogao čuti uobičajeni zvuk motora i propelera.

Žurio sam se jer sam na putu do radnog mjesta htio posjetiti svog prijatelja
Stefana, koji je bio bolestan. Ne želeći gubiti vrijeme, zamolio sam Baku (tako smo
svi u obitelji zvali moju majku] da nazove Stefana i da mu javi da ću navratiti do
njega. Starica je podigla slušalicu telefona, prinijela je k uhu, pritisnula
odgovarajuće brojeve na tipkovnici i, konačno, gumb za uspostavu veze.
Odjednom se dogodilo nešto što jednostavno nismo mogli razumjeti. Baka se
stresla, sva ispružila, poskočila u naslonjaču i pala na tlo, spustivši slušalicu.
Potrčali smo prema njoj. Bila je mrtva, nije bilo sumnje. Lice joj je bilo iskrivljeno,
nije disala, a uho na koje je prislonila telefon bilo je spaljeno kao da ju je udario
grom nevjerojatne snage.

Gledali smo jedni druge u očaju i s čuđenjem. Naravno, pokušali smo sve da
starica dođe k sebi, ali ubrzo smo uvidjeli da je to uzaludno. "Trebamo pozvati
liječnika" - rekao sam i sagnuo se da podignem slušalicu. No, moja supruga se u
jednom skoku bacila na mene, zgrabila me za ruku i odlučno povikala: "Ne! Ne! Ne
diraj telefon! Vidiš da se u njemu nešto pokvarilo! Ubit će te kao i Baku!” Nekim
instinktom Marija je predvidjela što bi se dogodilo i gotovo nasilno - jer sam joj ja
prigovorio i pružio otpor - nije dopustila da priđem telefonu. Tako mi je spasila
život - nažalost! Za mene bi bilo mnogo bolje da sam poginuo tada, na samom
početku strahote, trenutnom smrću baš kao moja jadna mati!

Nakon kratke razmirice odlučili smo da se odmah uspnem na 13. kat, gdje je,
kao što smo znali, stanovao mladi liječnik. Već sam bio pred vratima kad je
nestalo svjetla u cijelom stanu. Bilo je dovoljno svjetla vani, ali ta nas je pojava
pogodila. Marija je još jednom, uz nevjerojatnu pronicljivost, odmah identificirala
problem. "Nešto se pokvarilo u Glavnoj centrali", rekla je, „budi oprezan!” Zatim je
strogo naredila Andreju da više ne dira nikakve gumbe ni polugu - čudesna
vizionarska sposobnost moje žene ipak nije uspjela spasiti nju samu! Ja sam,
međutim, već bio na odmorištu u zgradi. Na moje iznenađenje, tamo se okupilo
dvadesetak uznemirenih i uzbuđenih ljudi. Pokazalo se da se gotovo u svakom
stanu dogodila neka nesreća. Neki su nastradali kao Baka, pri pokušaju da
razgovaraju preko telefona, a druge je pogodio strašan udar kada su dodirnuli
polugu telekinema. Treći su bili opareni vrelom parom, jednom se smrznula ruka
u hladnjaku itd. Bilo je jasno da se ispravan rad strojeva narušio i da su svi
kablovi predstavljali opasnost.

Razmijenivši nesuvisla objašnjenja, odlučili smo pozvati lift. Dugo se nije

upalio očekivani signal. Konačno se jedan stariji čovjek usudio pritisnuti gumb.
Gledali smo ga sa strahom, ali ostao je neozlijeđen. Međutim, kabina lifta nije se
pojavila - nije funkcionirao. Nakon kraćeg oklijevanja pojurio sam uza stube jer
sam morao ići samo pet katova. Na svim odmorištima pojavila su se prestrašena
lica; stalno su me pitali što se dogodilo. Ne odgovarajući, dojurio sam do
liječnikova stana i nisam se usudio zvoniti, već sam pokucao. Liječnik mi je
otvorio vrata zbunjen divljim lupanjem. Ništa nije znao i slušao je moja
isprekidana objašnjenja sa sumnjivim podsmijehom. Ipak, odmah je pristao doći
do nas kako bi pružio pomoć Baki pritom me uvjeravajući da se ona vjerojatno
samo onesvijestila.

Prije mog dolaska liječnik je bio zauzet radom u svom malom laboratoriju,
kamo sam ja pošao za njim iz prednje sobe. Spremao se poći sa mnom, no želio je,
izgleda, nešto hermetički zatvoriti, ili naprotiv, nešto pokrenuti. Zapravo nisam
znao što se doista sprema učiniti. Zaboravivši na moja upozorenja ili ne obrativši
na njih pozornost, ležerno je posegnuo za nekom polugom i dohvatio je kako bi je
povukao. Očito su na radnom stolu liječnika bili posebni, prilagođeni kablovi.
Odjednom je, na moje oči, iz poluge iskočila modra iskra veličine dobrog konopa i
začuo se kobni tresak - poput malenoga groma. Liječnik je pao ispred mene na
tepih, smrtno stradavši od te munje ... Ja sam protrnuo ... <ovdje se tekst
prekida>
 Elizabeth Hand: PRVI LET McCAULEYEVA
BELEROFONA
Elizabetii Hand ima cool tetovaže. Odrasla je u katoličkom irskom klanu i doživjela u životu jedno dobro i jedno vrlo
neugodno iskustvo. Sama kaže da piše gotovo autobiografski o stvarima i mjestima koja najviše voli ili su na nju jako
utjecala. Priča Prvi let McCauleyeva Belerofona, nominirana za Huga, očigledno je rezultat njezinog dugogodišnjeg rada u
Smithsonianovu National Air & Space muzeju.
The Maiden Flight of McCauley’s Bellerophon (2010.)

Osmosatno čuvanje Glave bilo je najgori mogući posao u muzeju. Čak i sada,
trideset godina kasnije, Robbie je sanjao o tome kako luta hodnicima Galerije
ranih letova preko Balona i cepelina do Kozmičke juhe, gdje bi se našao sam u
mraku, promatrajući blage oči slavnog znanstvenika koji je strpljivo ponavljao
svoju lekciju o prirodi svemira.

- Sjećaš se kad smo mislili da nema ništa gore od toga? - upitao je Robbie
zamišljeno gledajući u praznu čašu, a onda je mahnuo konobaru da mu donese
još jednu bourbon-kolu. Na drugom kraju stola njegov je prijatelj Emery pio pivo.

- Volio sam Glavu - rekao je Emery. Pročistivši grlo stao je recitirati istim
ozbiljnim tonom kojeg je koristio i slavni znanstvenik - Bilijuni i bilijuni galaksija
među kojima je naša samo zrnce kozmičke prašine. Natjera te da stvarno
razmisliš.

- Da razmisliš o samoubojstvu - reče Robbie - Znaš koliko sam puta čuo tu

rečenicu?

- Bilijun?

- Pet tisuća. - Konobar je Robbiju donio već četvrto piće. - 25 puta na sat, puta
osam sati na dan, puta pet dana u tjednu, puta pet mjeseci.

- Pet tisuća? To i nije tako puno. Naročito ako se sjetiš onih bilijun galerija.
Mislim galaksija. Samo pet mjeseci? Mislio sam da si duže bio tamo.

- Samo tog ljeta. Samo je izgledalo kao vječnost.

Emery je odgurnuo pivo i ponovio mantru - Jednom davno, u dalekoj galeriji...

Trideset godina ranije, Američki muzej avijacije i astronautike otvorio je svoja

vrata. Robbie je tog ljeta imao 19 godina i netom je prekinuo školovanje na
Sveučilištu Maryland. S drugim je studentima dijelio kuću u Mount Raineru.
Prilike za zapošljavanje bile su loše i 3,40 dolara na sat koje bi zaradio kao
pomoćnik zaštitara u novom Smithsonianu činila su se boljim izborom od
pakiranja namirnica kod Giant Fooda. Svakog bi jutra ovjerio svoju radničku
karticu u zaštitarskoj svlačionici i odjenuo uniformu. Onda bi šmugnuo van da
zapali džoint prije jutarnjeg sastanka na kojem su se dijelili dnevni zadaci.

Većina je zaštitara bila starija od Robbieja. Imali su vojničkog iskustva i bacili

su oko na buduću karijeru u policiji ili FBI-u. Unatoč tome, tolerirali su ga uz
povremeno dobronamjerno podbadanje zbog duge kose i crvenih očiju. Svi osim
Hedgea, šefa osiguranja. Bio je to ogroman muškarac obrijane glave, koji je sjedio
pred grupom nadzornih ekrana na kojima je samozadovoljno promatrao
posjetitelje i zaštitare i pleo.

- Što to pletete? - Robbie je jednom upitao. Hegde mu je pokazao dječji

pokrivač s kompliciranim uzorkom - Hej, pa to uopće nije loše. Gdje ste naučili
plesti?

- U zatvoru - odgovorio je Hegde stisnuvši oči. - Opet si nadrogiran, Opie?

Okej, dosta je bilo. Ideš u galeriju sedam smijeniti Jonesa.

Robbie se na tren smrznuo, a opet se opustio tek kad je shvatio da nije dobio
otkaz. - Sedam? Može, može idem. A do kada?

- Zauvijek.

- Čovječe, dobio si Glavu - Jones je radosno pljesnuo kad je vidio Robbija. -

Pazi na sebe, djeca će te gađati svime i svačime - rekao je i odšetao.

Dva su projektora sa suprotnih strana mračne sobe bacala sliku na glavu od

stiropora. Robbie nikad nije dokučio radi li se o jednoj te istoj slici ili su se
potrudili slikati znanstvenika iz dva ugla.

Kako god to napravili, prizor velike glave odsječene od tijela bio je

iznenađujuće učinkovit: izgledala je kao hologram među stotinama treptećih
zvijezda projiciranih na zidove i strop. Osjećaj jeze pojačavao je neprirodan,
pomalo zbunjeni način na koji je glava treptala dok bi pričala, kao da je upravo
shvatila da joj nedostaje tijelo pa se nadala da nitko neće primijetiti.

Jednom je Robbie, pod utjecajem droga, bio uvjeren da je slavni znanstvenik

promijenio svoj uobičajeni tekst. - Što je rekao? - upitao je Emery. U to je vrijeme
radio u Galeriji opće avijacije na simulatoru leta koji je turistima pružao po tri
minute zabave.
 - Nešto o breskvama - rekao je Robbie - Nisam ga dobro razumio, zapravo je to
promrmljao.

Svakog je jutra Robbie stajao ispred ulaza u Kozmičku juhu i gledao jato
turista kako ulazi na Glavni ulaz i kreće se prema Dvorani leta. Iznad njih su
visjele legendarne letjelice. Wright Flyer iz 1903. s lutkom Orvillea; Lilienthalova
jedrilica; Bell X-1 u kojem je Chuck Yeager probio zvučni zid. Iz velike rupe u
središtu Dvorane izdizala se raketa Minuteman III ICBM. Mrlje boje hrđe još su
bile vidljive na mjestu gdje je prije par mjeseci prosvjednik na nju bacio kantu
svinjske krvi. Odmah iznad ulaza u Robbiejevu galeriju visio je propelerac Špirit
of St. Louis. Pomoćni radnici gore u Planetariju zabavljali su se gađajući mu krila
spajalicama.

Robbieja su proželi trnci. Progutao je ostatak bourbona i uzdahnuo - To je bilo

jako davno.

- Tempus fugit, stari. Kad smo kod toga - Emery je posegnuo u džep i izvukao
Blackberry - Vidi što sam dobio od Leonarda.

Robbie je protrljao krmeljave oči i uzeo Blackberry u ruke.

Od: I.scopes@MAAA.SI.edu
Naslov: Tragic Illness
Datum: April 6, 7:58:22 PM EDT
Za: emeryubergeek@gmail.com
Dragi Emery,
Upravo sam saznao da je Maggie Blevin jako bolesna. Pisao sam joj za Božić,
ali nikad mi nije odgovorila. Fuad El-Hajj mi kaže da su joj prošle jeseni
dijagnosticirali uznapredovani rak dojke te da prognoza nije dobra. Još je u
Fayettevilleu i mislim da je u hospiciju. Htio bih ju posjetiti, ali ne znam kako će
to proći. Nešto bih joj htio dati, ali prvo moram razgovarati s tobom.
L.

- Ajme - Robbie je uzdahnuo - pa to je strašno.

- Da. Žao mi je. Mislio sam da bi želio znati.

Robbie se primio za nos. Prije četiri je godine njegova žena, Anna, umrla od
raka dojke ostavivši ga u tako dubokoj tuzi da se osjećao kao da su ga otrovali,
kao da su mu vene bile pune istih onih kemikalija koje nju nisu uspjele spasiti.
Anna je bila medicinska sestra na ontološkom odjelu, što je isprva bio povod
slabašnom crnom humoru, a pred kraj ih je lišio i najmanjeg tračka lažne nade
koju su drugi nalazili u vjeri u alternativne terapije ili u jednostavnom nijekanju
sudbine.

Njihov je najstariji sin, Zach, upravo navršio dvanaest godina. Uz svoju tugu i
Zachove ispade, Robbie je zapao u toliku depresiju da je počeo točiti bourbon-kolu
i prije nego što je dječak otišao u školu. Dvije godine kasnije, dobio je otkaz u
Povjerenstvu za okružne parkove.

Sada je radio u transportnom odjelu Small’sa, jeftinog dućana u pustom

trgovačkom centru koji je nalikovao na propali lokalni aerodrom. Robbie ga je
smatrao neobično utješnim. Podsjećao ga je na muzej. Isti bezlični hodnici i
industrijski tepisi, isto blijedo sunčevo svjetlo filtrirano kroz mutno staklo, ista
bezizražajna lica koja se vuku od dućana Sve za pet kuna do prodavaonice
naočala na jednak način na koji bi lutala od Galerije opće avijacije do Kozmičke
juhe.

- Jadna Maggie - reče Robbie vraćajući Blackberry - Nisam je se sjetio već

godinama.

- Otići ću do Leonarda.

- Kada? Možda odem s tobom.

- Sada. - Emery je zataknuo novčanicu pod bocu i ustao - I ti ideš sa mnom.

- Molim?

- Ne možeš voziti, pijan si. Ako te opet zaustave, ostat ćeš bez vozačke.

- Zaustave? Zašto bi me zaustavili? I nisam pijan, ja sam - razmislio je - pripit.

- Svejedno - Emery je uhvatio Robbieja za rame i gurnuo ga prema vratima -

Idemo.

Emery je vozio skupi hibrid koji je s jednim spremnikom goriva mogao doći od
Rockvillea do Utiče u državi New York. Na registarskoj tablici pisalo mu je MARVO
a pored nje bile su naljepnice PIŠTOLJI NE UBIJAJU LJUDE: FAZORI TIPA II
UBIJAJU LJUDE i FRAK OFF!, kao i nekoliko slogana za koje je Emery tvrdio da
su na Klingonskom.

Emery je bio jedina koliko-toliko poznata osoba koju je Robbie poznavao. Ranih
je osamdesetih napravio seriju Tajni prostor-vrijeme kapetana Marva na lokalnoj
televiziji. Snimao ju je u podrumu svojih roditelja, obučen u kostim od
aluminijske folije za konzolom kartonskog svemirskog broda. Kapetan Marvo
gledao je snimke epizoda niskobudžetnih znanstveno fantastičnih serijala iz
pedesetih, poput Teret: Mjesečeva prašina, i komentirao ih s kopilotom
Mungbeanom, lutkom koju je izradio Leonard.

Kad biste se napušili, serija bi bila prilično smiješna. Kapetan Marvo postao je
kultni hit, a kada ga je preuzela jedna od većih televizijskih kuća, Emery je dao
otkaz u muzeju i unajmio studio u Baltimoreu gdje je nastavio snimanje. Nakon
nekoliko godina prodao je prava i tada ga je zamijenio glumac u kičastom odijelu
od Lurexa sa svjetlucavim robotom kao pomoćnikom. Serija se tako vukla još
jednu sezonu i onda se ugasila. Emeryjevi obožavatelji tvrdili su da je to zbog toga
što je otišao njihov lijeni heroj. No, vjerojatnije je da ljudi jednostavno više nisu
bili toliko napušeni.

U novije je vrijeme program ponovno oživio na internetu, gdje ga je pratio

Robbiejev sin i njegovi prijatelji, a Emery je od suvenira dobro zarađivao.

Trebalo im je oko sat vremena do Washingtona, a i da nađu parkirno mjesto

blizu trgovačkog centra, što je bilo dovoljno vremena da se Robbie toliko otrijezni
da je požalio što nije ostao u baru.

- Evo - Emery mu je dao osvježavajući bombon od mentola i popravio mu

ovratnik zelene košulje na kojem je ljubičastim slovima bilo izvezeno Small’s. -
Kriste, Robbie, stvarno si ofucan.

Posegnuo je u torbu na stražnjem sjedalu i izvukao crnu majicu.

- Obuci ovo.

Robbie se presvukao i nesigurno zakoračio na pločnik. Bila je tek sredina

travnja, a već je bilo sparno. U zraku se osjetio slatkasti miris jabučnih cvjetova i
rashladnog sredstva iz nebrojenih klima uređaja. Tek kada se približio vratima
muzeja i uhvatio svoj odraz u staklu, Robbie je shvatio da na majici nosi sliku
mladog Emeryja u kacigi od folije s riječima Kapetane, moj kapetane.

- Nosiš svoju vlastitu majicu? - upitao je Emeryja koji je otvorio vrata muzeja.

- Samo u teretani. To je bilo jedino čisto.

Pričekali su na porti dok im je zaštitar provjerio osobne iskaznice, nazvao

Leonardov ured, upisao ih i slikao ih da bi im dao iskaznice posjetitelja.

- Morat ćete pričekati Leonarda da vas otprati gore - reče zaštitar.

 - Nije baš kao davnih dana, jel’ da Robbie? - upitao je Emery zagrlivši Robbieja
i uveo ga u Dvoranu leta. - U naše se vrijeme nisu uzimali otisci prstiju.

Muzej se nije mnogo promijenio. Isti su se zrakoplovi i svemirske kapsule

nadvili nad posjetiteljima. Turisti su se skupljali oko piramide od pleksiglasa pod
kojom su se nalazili komadići kamena s mjeseca. Preplanuli mladići obrijanih
glava s tetovažama na rukama zurili su u kopiju pilotske kabine zrakoplova F-15.
Sve je imalo onaj stari miris: prljavi tepisi, motorno ulje, para koja je grijala hranu
u menzi i mirisala na mokro rublje.

Ali, Glave više nije bilo. Robbie se pitao sjeća li se itko uopće slavnog
znanstvenika. Galerija opće avijacije, gdje su Emery i Leonard upravljali
simulatorima leta i gdje su prvi puta upoznali Maggie Blevin, sada je bila
posvećena Osobnim letjelicama s modelima mlaznih ruksaka natovarenim na leđa
nevjerojatno stvarnih lutaka.

- Leonard ih je osmislio - Emery se zagledao u mladoliku figuru koja kao da je

lebdjela nad skejtbordom na solarni pogon - Mogao se zaposliti u Hollywoodu.

- Još nije kasno.

Robbie i Emery su se okrenuli i ugledali starog prijatelja.

- Leonard - reče Emery.

Zagrlili su se. Leonard se odmaknuo i nagnuo glavu - Robbie. Nisam tebe

očekivao.

- Iznenađenje! - rekao je. Nespretno su se rukovali. - Dobro je vidjeti te nakon

toliko vremena.

Leonard se usiljeno nasmijao - I tebe.

Krenuli su prema dizalu za osoblje. Nekad je Leonardova kosa bila duga i

raskošno plava. Neukroćeno mu je padala niz jaknu boje psećeg izmeta, koja je
trebala podsjećati na pilotsku uniformu i koju su on i Emery te svi ostali pomoćni
radnici u Općoj avijaciji nosili dok su pomagali turistima koji su se jedva čekali
uhvatiti kontrole simulatora leta. Svojim patricijskim izgledom i nepokolebljivim
pogledom Leonard je jedini od njih stvarno nalikovao na pilota.

Sada je izgledao kao križanac između Obi-Wan Kenobija i Willieja Nelsona.

Kosa mu je bila bijela i skupljena u dvije pletenice koje su mu sezale gotovo do
struka. Umjesto jadne uniforme od poliestera nosio je bijelu lanenu tuniku,
ogrlicu od nepoliranog tirkiza i koralja, široke crne hlače ugurane u izlizane
kaubojske čizme i naušnicu u obliku lubanje veličine Robbiejevog palca. Na
ovratniku mu se sjajila jeftina kopija pilotske značke koja mu je nekad
ukrašavala uniformu. Leonard je uvijek ozbiljno shvaćao svoja zaduženja, osobito
nakon što je Margaret Blevin postala prva kustosica Ranih letova. Robbiejeva
neozbiljnost, caki godinama nakon što je napustio muzej, rezultirala je opipljivom
napetošću među njima.

Robbie je pročistio grlo. - Uh, dakle. Čime se baviš ovih dana? - Poželio je da na
sebi nema Emeryjevu glupu majicu.

- Pokazat ću ti - reče Leonard.

Na gornjem katu krenuli su prema foto-laboratoriju, koji je sada bio slikovni

centar pun računala, digitalnih kamera i skenera.

- Još uvijek obrađujemo filmove - rekao je Leonard dok su prolazili hodnikom s

fotografijama iz produkcija Dana kad je Zemlja stala i Žene na mjesecu. - Negative,
stare filmske kolutove - ljudi nam to još uvijek šalju.

- Ima li što zanimljivo? - upitao je Emery.

Leonard je slegnuo ramenima - Povremeno. Nikad ne znaš što ćeš naći. To je

dio Maggiena nasljeđa - uvijek smo spremni za mogućnost da otkrijemo nešto
novo.

Robbie je sklopio oči. Leonardov glas parao mu je uši. - Sjećaš se kako je držala
bocu viskija u onoj ladici, ispod torbice? - upitao je.

Leonard se namrštio, ali Emery se počeo smijati - Da! I uopće nije bio loš.

- Maggie je imala ukusa - rekao je Leonard mračnim tonom.

Naduta budalo, pomislio je Robbie.

Leonard je ukucao šifru i vrata su se otvorila - Možda se sjećate da je ovo

nekad bilo spremište.

Ušli su u prostoriju. Robbie se sjećao ovog mjesta - jednom je tu bio s

pomoćnom radnicom Opće avijacije čije je ime davno zaboravio. Bilo je to
pozamašno spremište neobično slatkastoga mirisa koji je dopirao iz rola filmova
naslaganih na policama.
 Sada je to bio natrpan ured. Police su bile prepune knjiga i kustoskih
izvještaja još od davne 1981. te arhivskih kutija koje su sadržavale tko zna što;
možda i Leonardovu molbu za posao. U jednom je kutu na podu ležao kaput. Na
velikom metalnom stolu nalazilo se pregršt bočica laka za nokte. Stara uredska
stolica, sjetio se, skoro je nastradala za vrijeme njegovog randevua.

Prostorija je ipak većinom sadržavala Leonardove stvari: male kartonske

diorame, modele svemirskih kapsula i dirižable. Mirisala je prvenstveno na lak za
nokte. I bila je strašno hladna.

- Čovječe, mora da se smrzavaš ovdje - Robbie je protrljao ruke.

Emery je podigao jednu od bočica - Pripremaš se za ispit iz manikure?

Leonard je pokazao prema stolu. - Slikam lakom za nokte. Njime mogu dobiti
zanimljive efekte.

Mogu si misliti - reče Robbie - Opijaš se lakom. - Promotrio je police,

impresioniran unatoč svemu - Ajme, Leonarde. Sve si ovo ti napravio?

- Naravno da jesam.

Kada su se prvi puta upoznali, obojica su bili obični gimnazijalci. U to je

vrijeme Leonard sakupljao spajalice i vozio se na posao na starom Schwinn
biciklu. Zabavljao je turiste praveći životinje od balona. U slobodno je vrijeme
napravio Mungbeana, kopilota kapetana Marva, od potrgane lampe i par svjećica.

Pravio je i neobične crteže tintom, na stotine njih. Mongolfierove balone s

mračnim licima; B-52-ce koje su kao teret nosile sapunicu; karikature direktora
muzeja i starijih kustosa kao hrtova kako jedni drugima njuše stražnjice.

Upravo je ovaj zadnji crtež Margaret Blevin podigla na svom prvom obilasku
Galerije opće avijacije. Papir je ispao Leonardu iz jakne i, dok je s užasom na licu
gledao kako se zamjenik direktora muzeja saginje kako bi ga podigao, žena koja
ga je pratila rekla je - Pustite, ja ću.

Bila je mršava, u četrdesetima, razbarušene crvene kose i velikih naušnica.

Nosila je tuniku s indijskim uzorkom preko uskih nebesko plavih hlača i kožnih
klompi. Podigla je crtež, stavila ga u džep i nastavila obilazak. Kad je zamjenik
otišao, otišla je do simulatora leta gdje se Leonard preznojavao u poliesternom
odijelu nadgledajući pretilog dječaka u majici s likom Chewbacce. Kad je dječak
sišao, žena je podigla zgužvani papir.
 - Čije je to djelo?

Druga dvojica - od kojih je jedan bio Emery - odmahnula su glavom.

- Moje - rekao je Leonard.

Žena je pokazala prstom - Dođi sa mnom.

- Jesam li otpušten? - upitao je slijedeći ju iz Galerije.

- Ne. Ja sam Maggie Blevin. Ukidamo simulatore i radimo novu galeriju. Ja

sam zadužena za nju. Trebam nekoga tko će mi katalogizirati stvari i skicirati
izgled buduće galerije. Jesi li zainteresiran?

- Da - zamucao je - Ovaj, naravno.

- Odlično - Zgužvala je crtež i bacila ga u koš. - Tvoj talent stoji neiskorišten.

Ono je izgledalo baš kao direktorova stražnjica.

- Kad bi direktor bio pas - rekao je Leonard.

- On je kujin sin, a to je dovoljno blizu - reče Maggie. - Idemo u kadrovske.

Leonardov se trenutni posao zvao Muzejski specijalist za efekte, stupanj 9.,

korak 10. Zadnja je dva desetljeća izrađivao figurice i modele za muzejske izložbe.
Nisu to bili borbeni avioni niti komercijalni zrakoplovi - njima se bavila cijela
skupina modelara.

Leonard se bavio neuobičajenim stvarima, što se moglo i vidjeti iz desetaka

letjelica smještenih po cijeloj sobi, gdje god je bilo mjesta. Rakete, aerodromi,
dvokrilni i trokrilni avioni i leteći tanjuri, često isprugani i na točkice, glazirani sa,
pogodili ste, lakom za nokte u šarenim bojama, kao da su napravljeni od božičnih
bombona.

Specijalizirao se za letjelice koje nikad nisu poletjele; često i letjelice koje nisu
ni trebale poletjeti. Kripto-avijacija, kako ju je nazvao jedan mrzovoljni kustos.
Radio je prema planovima i fotografijama, crtežima i ostalim materijalima koje bi
našao u arhivi koju je Maggie Blevin dobila za složiti. Posloženi su bili u
kabinetima od hrasta iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Službeno, arhiva se
zvala Pred-Langley zbirkom. Ali svi u muzeju, uključujući i Maggie Blevin, zvali
su je Luđačkim spisima.

Nakon Leonardova promaknuća Robbie i Emery nekada su nakon završenog

radnog dana odlazili do Leonardovog kutka knjižnice. Nekad se to moglo - šetati
se po sobama i spremištima, knjižnici i arhivi, bez posebne propusnice ili
odobrenja zaštitara. Robbie je samo kratio vrijeme, ali Emery je bio potpuno
zadivljen onime što je Leonard pronalazio među Luđačkim spisima. Zrnate crno
bijele fotografije navodnih NLO-a; zapisi o susretima s preminulim ruskim
kozmonautima u pustinji Nevade; priča o vjenčanju realista kojem je
prisustvovala svjetleća grimizna kugla. Jednu je kutiju darovala udovica
legendarnog aeronautičkog inženjera, a na kraju se ispostavilo da je u njoj
pornografija iz pedesetih te snimka nekolicine Pionira leta kako rade nešto
nedolično točkastoj svinji.

- Što je bilo s onim filmom sa svinjom? - upitao je Robbie diveći se dvokrilcu s

ljubičastim prugama.

- Rashodovan je - odgovorio je Leonard.

Raščistio je stolicu i pokazao Emeryju da sjedne, a on se naslonio na rub stola.

Robbie je uzalud tražio drugu stolicu naposljetku se smjestivši na pod pored
kante za otpatke pune praznih bočica laka za nokte.

- Imam plan - najavio je Leonard. Zurio je u Emeryja kao da su sami u sobi -

za pomoći Maggie. Sjećaš li se Belerofona7

Emery se namrštio - Jedva. One stare snimke pada aviona?

- Navodnog pada. Nikad nisu našli olupinu, svi su samo pretpostavili da je pao.
Ali da, na to mislim. Ta se snimka prikazivala u galeriji. Maggieinoj galeriji.

Točno, film koji je izgorio! - upao je Robbie. - Sjećam se, zapeo je za lanac ili
tako nešto. Aktivirali su se detektori dima i evakuiran je cijeli muzej. Svi su zbog
toga gnjavili Maggie, jer su mislili da ga je krivo instalirala.

- Nije - ljutito je odgovorio Leonard. - Netko od tehničara je zeznuo instalaciju -

rekao mi je to prije par godina. Nije ga dobro prozračio, žarulja se pregrijala i film
se zapalio. Uvijek mu je bilo krivo što je dobila otkaz.

- Ali, nije zbog toga dobila otkaz - Robbie ga je pogledao postrance. - Nego zbog
NLO -

Emery ga je prekinuo - Imali su je na nišanu - rekao je - Svi su znali. Svi oni

bivši vojnici, nisu mogli podnijeti ženu među sobom. Ne ako nije imala čin. Trebalo
im je par godina, ali uspjeli su. Kujini sinovi. Čak sam na emisiji pokrenuo
kampanju za njen povratak. Nije pomoglo.
 - Ništa ne bi pomoglo - uzdahnuo je Leonard - Bila je vizionar. Još uvijek jest -
ispravio se - Zato želim to učiniti.

Sišao je sa stola, otišao do kuta prostorije i izvukao veliku kartonsku kutiju.

- Makni se - naredio je.

Robbie je na brzinu ustao. Leonard je počeo vaditi stvari iz kutije i pažljivo ih

slagati na stol. Emery je ustao da mu napravi mjesta, smjestivši se pored
Robbieja. Gledali su kako Leonard slaže hrpe papira, svinute fotografije,
izblijedjele nacrte i stari projektor te nekoliko velikih žutih omotnica zatvorenih
crvenom vrpcom. Naposljetku je kleknuo pored kutije i oprezno posegnuo u nju.

- Mislim da je unutra Lindberghovo dijete - šapnuo je Emery.

Leonard je ustao noseći nešto što je odložio na sredinu stola.

- Dakle - izustio je Emery - Leonarde, nadmašio si sam sebe.

Robbie je čučnuo da bolje vidi. Bio je to model nekakve letjelice, iako mu nije
bilo baš jasno zašto bi itko, pa bio to i Leonard ili Maggie Blevin, pomislio da bi
ona mogla poletjeti. Imala je tijelo slično cepelinu, ali s oštrim nosom kao
Lockheedov Starfighter, blago podignutim prema gore. Ispod tijela visjela je
košara puna sitnih lanaca i zupčanika, a ispod njih nalazila se naprava s tri
kotača nalik triciklu, osim što je na svakom kotaču bilo pregršt čvrstih krilaca, ne
većih od nokta, još manjih propelera.

A krila su se nalazila posvuda. Komadići platna, balze, papira i gaze izlazili su

iz gotovo svakog centimetra neobične letjelice. Ptičja krila, šišmiševa krila,
kvadratna krila, bilo ih je svih oblika. Dizala, šuplji stošci od žice; duge cijevi koje
su, kad ih je Robbie pobliže pogledao, bile pune pregrada i odjeljaka. Aileroni i
potpornji sve su ih povezivali čineći vrtoglavu mrežu koju su prožimale tanašne
zlatne niti i monofilamenti te nešto što je izgledalo kao ljudska kosa. Svaki je
dijelić bio prelakiran blještavim nijansama ljubičaste, grimizne, zlatne boje te boje
fuksije, a u sjajnu su površinu mjestimično bili umetnuti reflektirajući komadići
zrcala ili obojenog stakla, oklopa kukaca ili tinjaca.

Iznad svega je iz trupa kao gljiva rastao nježan suncobran od bambusa i

raznobojne svile.

Prizor je izgledao kao pogled na Wright Flyer kroz kaleidoskop.

- Nevjerojatno! - uzviknuo je Robbie. - Kako si to napravio?

 - Sada je jedino preostalo vidjeti kako leti - reče Leonard.

Robbie se uspravio - Kako, dovraga, ta stvar može letjeti?!

- Original je letio - rekao je Leonard naslonivši se na zid. - Mislim da, ako

stvorimo iste uvjete - potpuno iste uvjete - može upaliti.

- Ali - pobunio se Robbie zatraživši pomoć u Emeryjevim očima original nije

letio. Srušio se. Mislim, navodno.

Emery je klimnuo glavom - Osim toga, netko je sjedio u njemu. McCartney -

- McCauley - ubacio se Leonard.

- Da, McCauley. A tebi je jasno da u tvoj model nitko neće sjesti, jel’ da? - U
Emeryjevim očima zaplamtio je strah - Ne misliš valjda napraviti repliku u
prirodnoj veličini? To bi bilo stvarno ludo.

- Ne - odgovorio je kratko, vrteći prstom po naušnici. - Napravit ću još jednu

snimku. Napravit ću snimku istovjetnu originalu i to tako da niti Maggie neće
znati da nije original. Sve sam isplanirao.

Pogledao je Emeryja - Mogu ga digitalno snimiti ako mi posudiš kameru pa ću

ga moći obraditi na računalu. I onda ću ga odnijeti u Fayetteville da joj pokažem.

Robbie i Emery izmijenili su poglede.

- Pa, nije baš sasvim ludo - složio se Robbie.

- Ali Maggie zna da je original uništen - rekao je Emery - Hoću reći, bio sam
tamo i sjećam se da je vidjela. Svi smo ga vidjeli. Ima rak, a ne Alzheimerovu
bolest ili demenciju ili, ne znam, amneziju.

- Zašto ne napraviš nešto u Photoshopu i kažeš joj da si odao počast originalu.

Na taj način -

Leonardov se pogled pretvorio u led - To nije počast. Idem na otok Cowana, baš
kao McCauley i ponovit ću prvi Belerofonov let. Snimit ću ga i obraditi. A kad
budem gotov reći ću Maggie da sam našao kopiju u arhivi. Srce joj se slomilo kad
je original izgorio, ja ću joj ga zacijeliti.

Robbie je zurio u cipelu da sakrije izraz lica. Nakon nekog vremena rekao je -
Kad je Anna bila bolesna htio sam napraviti nešto slično. Htio sam da odemo do
malog mjesta u planinama gdje smo odsjeli prije negoli se Zach rodio. Imali smo
prekrasne slike rijeke i kanua. Ali, bila je zima i htio sam čekati ljeto.

- Ja neću čekati - Leonard je listao po papirima. - Imam ovo - otvorio je jednu

od omotnica i iz nje izvadio nekoliko prozirnih omota. Pogledao je jedan, a onda ga
dodao Emeryju.

- To je sve što je preživjelo od originalne snimke, koja ustvari opće nije bila
original. Snimka je napravljena 1901. na filmu od celuloza-nitrata kojeg smo
Maggie i ja našli u Luđačkim spisima. Ali celuloza-nitrat je strašno nestabilan pa
ga je laboratorij kopirao na drugi film i to je ono što sad gledate.

Emery je podigao film prema svjetlu. Robbie je stajao pored njega i škiljio. Pet
slika u nijansama jantara i kornjačevine s obrisima nečega što su mogli biti
oblaci, grmlje ili tragovi dima.

- Koliko slika imaš?

- Ukupno? Sedamdeset dvije.

Emery je odmahnuo glavom. - Nije baš puno, jel’ da? Koliko je trajao,
petnaestak sekundi?

- Sedamnaest.

- Puta 24 slike u sekundi, dakle od oko 400 slika, to je sve što je ostalo.

- Ne. Zapravo ih nije bilo toliko jer je to bio film bez zvuka koji ima oko 18 slika
u sekundi, dakle 300 ukupno. To znači da imamo četvrtinu originala - Leonard je
zastao i pogledao prema gore - Robbie, možeš li, molim te, zaključati vrata.

Zaključao ih je, a Leonard je čučnuo u kut, maknuo kaput na stranu i otkrio

metalnu kutiju. Primijenivši silu, skinuo je poklopac.

Kutija je bila puna vode, bar se tome Robbie nadao. - Jel’ to akvarij?

Leonard ga je ignorirao, zasukao rukave i umočio obje ruke. Vrlo, vrlo oprezno
izvukao je još jednu metalnu kutiju. Stavio ju je na pod, uzeo kaput i njime
pažljivo osušio poklopac, a onda se okrenuo prema Robbieju.

- Znaš što, možda bi ipak trebao otključati vrata za slučaj da moramo brzo
pobjeći.
 - Isuse, Leonarde, što imaš unutra? - uzviknuo je Emery - Zmije?

- Ne. - Leonard je nešto izvukao iz kutije, a Emery je ustuknuo kad je nešto

zmijoliko proletjelo zrakom. Bila je to vrpca. - Ovo je preostalo od originalnog filma
- filma iz 1901.

- To je nitrat? - Emery je zurio u njega pun nevjerice. - Ti si lud! Kako si

dovraga došao do njega?

- Maznuo sam ga prije nego što unište stare zalihe. Mislim da je još dobar.
Svaki dan ga izvadim da se ne nakupe plinovi, a izgleda da ne reagira s parama
laka za nokte. Ovo je dio gdje se vidi McCauley i gdje je najbolji pogled na
letjelicu. Vidiš? - Približio ga je Emeryju koji se odmaknuo prema vratima.

- Spremi to, spremi to!

- Mogu li ja vidjeti? - upitao je Robbie.

Leonard ga je odmjerio i potvrdno klimnuo - Primi ga za ovaj rub -

Robbieju je trebalo nekoliko sekundi da izoštri sliku. - Imaš pravo - reče - vidi
se netko. I definitivno se vidi avion.

Vratio je Leonardu film, a on ga je brižljivo vratio u spremnik, a zatim pod

vodu.

- Za ovo bi te stvarno mogli zatvoriti - zazviždao je Emery razočarano - Da to

eksplodira? Zapalilo bi pola zgrade.

- Kao da je to nešto loše - nasmijao se Leonard spremivši kutiju nazad u kut

ispod kaputa. - Uostalom, ne trebam ga više. Već sam si napravio kopiju. A ovaj -
pokazao je glavom prema kutu - Odnijet ću ga doma i dostojanstveno ga pokopati.
Možete mi se pridružiti.

- Večeras? - upita Robbie.

- Ne, večeras moram još nešto obaviti prije nego što odem iz grada.

Emery se naslonio na vrata. - Kamo ideš?

- Rekao sam ti. U Južnu Karolinu, otok Cowana i - Robbie je osjetio miris
acetona kad je Leonard podigao Belerofon - natjerat ću ga da poleti.
 - Stvarno je lud. Mislim, kad je zadnji put uopće vidio Maggie? - upitao je
Robbie dok su se vozili nazad prema trgovačkom centru. - Još ne znam što se
točno dogodilo, osim onog s NLO-ima.

- Saznala je da ju vara. Nastala je gadna scena. Pokušala mu je srediti otkaz.

On je otišao Boyntonu i rekao mu da je Maggie sve vrijeme i sav novac potrošila
na NLO-e. Nažalost, nije morao lagati. Krenuli su istraživati, a ona je doživjela
živčani slom i prije nego što su je otpustili.

- Kakav kreten.

Emery je uzdahnuo. - Bilo je grozno. Leonard ne priča o tome, mislim da to

nikad nije prebolio. Mislim da ni nju nije prebolio.

Robbie je odmahnuo glavom - Zar ona nije dvadeset godina starija od nas?
Ionako ne bi ostali zajedno. Ako se osjeća tako grozno, neka ode do nje. Sve ovo
ostalo je ludost!

- Mislim da pati od posljedica para. Nitroceluloza. Ima je i u laku za nokte.

Možda mu utječe na mozak.

- Je li to moguće?

- Teoretski - zabrinuto je odgovorio Emery.

Robbiejeva se kuća nalazila u ofucanom dijelu predgrađa Rockvillea. Živio je u

malom bungalovu ispucanih podova sa zidovima od masonita i ostacima vrta
kojeg je Anna uredila. Na prilazu je stajao zeleni kamionet istekle registracije.
Dok su prolazili Robbie je primijetio da je kabina puna praznih boca piva. ( gro.zeraWorC
)

Kamionet je pripadao Zachovom prijatelju Tyleru. Kad je ušao u kuću, našao

je Zacha i Tylera kako sjede za računalom i bulje u ekran.

- Šta ima? - upita Zach, ne skidajući oči s ekrana.

- Ništa - odgovori Robbie - Pogledaj me.

Zach je podignuo pogled. Bio je sitan. Od majke je naslijedio plavu kovrčavu

kosu, koju je šišao na nulericu, što se Robbieju nikako nije sviđalo. Tyler je bio
visok i mršav, duge crne kose. Obojica su stalno nosila šarene majice i karirane
kratke hlače zbog čega su vječno izgledali kao da su na godišnjem odmoru.
 Robbie je otišao do kuhinje i uzeo pivo - Jeste jeli?

- Pojeli smo nešto putem.

Pijući pivo, Robbie ih je promatrao. Kuća je imala miris koji je Robbie nekoć
zvao neuspjeli neženja. Neoprana odjeća, proliveno pivo, dim marihuane. Robbie
godinama nije pušio, ali zato su Zach i Tyler preuzeli tu ulogu. Isprva je Robbie
vikao na njih, ali s vremenom je odustao. Ako njegov jadni primjer nije bio
dovoljan, što bi onda pomoglo.

Nakon nekog vremena Zach je opet dignuo pogled - Super ti je košulja, stari.

- Hvala, sine - Robbie se zavalio u naslonjač - S Emeryjem sam svratio do

muzeja i posjetio Leonarda.

Tyer je prasnuo u smijeh - Taj Leonard je tako jebeno sladak! Koji luđak.

- Svi tatini prijatelji su luđaci - reče Zach.

- Da, ali Emery je ok. Leonard je zato totalno skrenuo.

Robbie je zamišljeno klimnuo i ispio pivo - Stvarno je skrenuo. Znaš da snima

film?

- Pravi film? - upita Zach

- Više nešto kao kućni video. Odnosno, pokušava oponašati jedan drugi film,
neki koji je već snimljen pa bi on htio snimiti isti takav.

Tyler je kimnuo - Kao Krug i japanski Ringu. A koji film?

- Sedamnaest sekundi snimke pada aviona iz 1901. Original je uništen pa će

napraviti novu snimku.

- Pada aviona? - Zach je pogledao Tylera - Možemo ga gledati?

- Neće snimati pravi avion. Napravio je model. Odnosno, nadam se da će raditi

s modelom.

- Je li tada uopće bilo aviona? - upitao je Tyler.

- Trebao bi to staviti na YouTube - rekao je Zach i vratio se računalu.

 - Ajde, makni se - reče Robbie trljajući sljepoočnice - moram na internet.

Dečki su se usprotivili, ali brzo su odustali. Tyler je otišao, a Zach je zgrabio

telefon i odvukao se na kat u svoju sobu. Robbie je uzeo još jedno pivo, sjeo za
računalo i utipkao u tražilicu MCCAULEY BELLEROPHON. Dobio je samo desetak
rezultata. Promotrio ih je, a onda kliknuo na Wikipedijin članak o Ernestu
McCauleyju.

McCauley, Ernesto (18??-1901) - Američki izumitelj čija je ekscentrična letjelica

Belerofon navodno letjela sedamnaest sekun di prije nego što se srušila tijekom
testnog leta 1901. g. na otoku Cowana u Južnoj Karolini, usmrtivši McCauleyja.
Tijekom osamdesetih jedan je stručnjak u Smithsonianu na osnovu arhivske
snimke tvrdio da je ovaj let bio uspješan i da je preduhitrio braću Wright za dvije
godine. Tvrdnje su u međuvremenu opovrgnute, a snimka izgubljena u požaru.
Zanimljivo, nikad nije pronađen niti jedan drugi zapis niti o McCauleyju, niti o
njegovoj letjelici.

Robbie je potegnuo jedan veliki gutljaj piva, a onda je utipkao MARGARET

BLEVIN.

Blevin, Margaret (1938 - ) - Utjecajna povjesničarka kojoj je izniman

doprinos istraživanju ranih letova donio nadimak veličanstvena Margaret.
Kao kustos u Smithsonianovom muzeju američke aeronautike i avijacije,
Blevin je redizajnirala Galeriju opće avijacije i dodala joj manje poznate
pionire leta, uključujući Charlesa Dellschaua i Ernesta McCauleyja, kao i
...

- Veličanstvena Margaret? - Robbie se nasmijao. Uzeo je još jedno pivo i

nastavio čitati.

Najveći utjecaj na povijest avijacije imao je njezin bestseller Krila čovječanstva iz

1986. u kojem predstavlja dramatičan i vizionarski pogled na mistične aspekte
leta, od Ikara do braće Wright i dalje. Centralna je pretpostavka da je Zemlju
prije nekoliko tisuća godina posjetila vanzemaljska rasa koja je na izoliranim
lokacijama diljem planete ostavila sposobnost da ostvare zamisao ljudskog leta.
Sanjamo o letu jer let je naše nasljeđe, pisala je Blevin, a od svog prvog izdanja
Krila čovječanstva nisu se prestala prodavati.

- Ovo su Leonardove riječi!

- Što? - zijevnuo je Zach, spuštajući se niz stube.

- Članak u Wikipediji! - Robbie je upro prstom u ekran - Ta knjiga nikad nije

bila bestseler. Kriomice ju je stavila u muzejsku prodavaonicu suvenira i ni tamo
ju nitko nije kupio. Jedini razlog što je uopće tiskana jest taj što ju je sama izdala.

Zach je pročitao članak preko očevog ramena - Zvuči kul.

Robbie je odlučno odmahnuo glavom - Bila je luda, opsjednuta tim New Age
sranjima, vanzemaljcima i krugovima u žitu. Mislila je da avioni mogu poletjeti
samo na nekim mjestima i da su zato mnogi prvi pokušaji bili neuspješni. Ne zato
što su pogriješili u dizajnu, nego zato što su pokušavali poletjeti s krivog mjesta.

- A kako onda ima toliko aerodroma posvuda?

- To nikad nije mogla shvatiti.

- ‘Moramo prihvatiti svoje galaktičko nasljeđe, duhovnu dimenziju ljudskog

leta, kako se ne bismo zauvijek prikovali za zemlju’ - pročitao je Zach sa ekrana -
Je li i ona poginula u onom avionu sa snimke?

- Ne, još je živa. To je samo bio jedan od njezinih projekata. Mislila je da je tip
koji je napravio tu letjelicu letio nekoliko godina prije braće Wright, ali to nije
mogla dokazati.

- Ali, postojala je snimka - reče Zach - netko je morao nešto vidjeti.

- Ovo je Wikipedia - odgovorio je Robbie gledajući u ekran sa gnušanjem -

možeš napisati što god želiš i ljudi će ti vjerovati. Kladim se da je Leonard napisao
taj članak. Ne bih se čudio da je lažirala cijelu tu snimku. I to će Leonard sada
ponoviti - lažirati snimku i podvaliti ju Maggie kao original.

Zach se zavalio u naslonjač - Zašto?

- Zato što je i on jednako lud. I njih dvoje su bili zajedno.

Zach je napravio grimasu - Uh.

- Što je, misliš da smo se mi rodili stari? Bili smo praktički tvojih godina. A
Maggie je bila dvadeset godina starija -

- Grabežljivica! - nasmijao se Zach - Zašto nije uhvatila tebe?

- Ha ha ha. - Robbie je odgurnuo praznu bocu piva. - Žene su voljele Leonarda.

‘Ko bi rekao. Čak je i tvoja mama neko vrijeme s njim izlazila. Prije nego što smo
bili u vezi.
 Zach je problijedio - Dosta.

- Bilo nam je čudno - priznao je Robbie - ali Maggie je odlično izgledala za

starog hipija. - Pogledao je prema članku i na brzinu izračunao - Sad bi trebala
biti u sedamdesetima. Leonard je još u kontaktu s njom. Ima rak.

- Čuo sam te - odgovorio je Zach. Digao se iz naslonjača i počeo nešto tipkati

po telefonu. - Idem u krevet.

Robbie je ostao gledati u ekran. Nakon nekog vremena ugasio je računalo.

Odvukao se do kuhinje i otvorio kabinet u kojem je držao bocu bourbona,
sakrivenu iza ulja i octa. Isprao je čašu od prethodnog dana, natočio si i ispio; a
onda ponio bocu sa sobom u krevet.

Sljedećeg dana nakon posla, bio je na drugom piću kad se Emery pojavio.

- Bok - pokazao je prema praznoj stolici do sebe - Sjedni.

- Možeš voziti?

- Naravno - namrštio se Robbie - Zar si mi sad mama?

- Nisam, samo hoću da nešto pogledaš kod mene doma. Leonard je došao u
pola sedam. Pokušao sam te zvati, ali telefon ti je isključen.

- Ah, da. Oprosti. - Robbie je mahnuo konobaru da donese račun. - Može.

Leonard će nas manikirati?

- Ma, ne. Imam ideju. Reći ću ti kad se vidimo, prvo moram u Royal Delhi po
jelo. Vidimo se!

Emery je živio u kućici u nizu koja je mirisala na umjereno uspješnog neženju.

Zidove su krasile slike kapetana Marva i Mungbeana, kao i slika Leslieja Nielsena
u ulozi komandanta J. J. Adamsa u prirodnoj veličini.

Podrum je bio klimatiziran, a u njemu su se nalazili suveniri s likom kapetana

Marva i pakirni materijal te prostorija puna audio opreme, video monitora i polica
s epizodama emisije i kopijama filmova prikazanih u njima.

Upravo tamo je Robbie pronašao Leonarda, nagnutog nad obnovljenim

Steenbeck stolom za montažu.
 - Robbie - mahnuo je Leonard, a onda se vratio motanju filma na kolut - Jel’ se
Emery vratio s klopom?

- Je - Roobie je privukao stolicu i sjeo - Što radiš?

- Pripremam onaj nitrat koji sam ti jučer pokazao.

- Neće valjda eksplodirati.

- Ne, Robbie, neće eksplodirati - odvratio je Leonard. - Je li ti Emery već

objasnio što radimo?

- Rekao je samo da ima plan. Što ćemo onda?

- Neka ti ipak on kaže.

Robbijevo je lice porumenilo od ljutnje, ali prije negoli je otvorio usta, začuo je
kucanje iza leđa.

- Evo klope, dečki - ušao je Emery s dvije tople papirnate vrećice - Možeš li to
na tren ostaviti, Leonarde?

Jeli su na kauču u susjednoj sobi. Emery je pričao o ideji da oživi kapetana

Marva u obliku aplikacije za mobitel - Bilo bi odlično, samo kad bih osmislio način
da zaradim na tome.

Leonard je šutio. Robbie je uočio da su mu manžete zaprljane narančastom,

jednako kao i nokti. Izgledao je umorno, obješena lica i upalih očiju.

- Spavaš li dovoljno? - upitao ga je Emery.

Leonard se lijeno nasmiješio - Spavam.

Hrane je ubrzo ponestalo, a za njom i piva. Emery je rukama potapšao koljena,

odmaknuo prazne tanjure i nagnuo se naprijed. (CroWarez.org )

- Dobro. Ovakav je plan. Unajmio sam kuću na Cowani na tjedan dana,

počevši od ove subote. Do tamo je deset sati vožnje. Ako krenemo čim završite s
poslom u petak i vozimo cijelu noć, stići ćemo u subotu rano ujutro. Leonarde,
rekao si da imaš sve već spremno, tako da samo to trebaš spakirati. Ja ću ponijeti
sve ostalo. U Priusu će biti gužva, tako da ćemo ići s dva auta. Sve ćemo ponijeti,
imat ćemo tjedan dana za snimanje i montažu, a na povratku ćemo svratiti u
Fayetteville i pokazati Maggie svoj uradak. Što kažete?
 - Nemamo baš puno vremena - rekao je Leonard - ali možemo probati.

Emery se okrenuo prema Robbieju - Je li tvoj auto u voznom stanju?

To je oko 1200 kilometara u oba smjera.

Robbie je samo zurio u njega - O čemu ti to, pobogu?

- O Belerofonu. Leonard ima sinopsis i razne skice i fotografije. To će nam biti

dovoljno za početak. Agencija je u Charlestonu. Rekli su mi da u ovo doba godine
neće biti puno ljudi. Osim toga, prije par godina pogodio ih je uragan, što je
devastiralo otok, a nitko nema novaca za obnovu. Tako da ćemo biti manje-više
sami.

- Jesi napušen? - nasmijao se Robbie - Pa ne mogu samo tako otići s posla.

- Uzmi godišnji. To je samo tjedan dana. Ma, bit će nam super. U agenciji kažu
da je tamo već blizu trideset stupnjeva. Topla voda, plaža, što više ti treba?

- Možda plaža s ljudima osim vas dvojice? - Robbie je uzalud tražio još jedno
pivo - Svejedno ne mogu ići. Sljedeći tjedan Zach ima praznike.

- Pa? - Emery je okrenuo očima - Znači da ćeš cijeli dan biti u dućanu, dok se
on doma drogira. Povedi i njega, naći ćemo mu posla.

Leonard se namrštio, ali Robbie je izgledao zamišljeno - Imaš pravo. Toga se

nisam sjetio. Ne mogu ga ostaviti samog. Dobro, razmislit ću.

- Nemoj razmišljati, samo se spakiraj. Danas je srijeda, reci na poslu da te

sljedeći tjedan nema. Misliš da će te otpustiti?

- Možda.

- Ne mislim čuvati nečije dijete - pobunio se Leonard.

Emery je odmahnuo glavom - Jesi namotao nitrat? Hajde da ga vidimo.

Premjestili su se u radnu sobu. Leonard je sjeo za Steenbeck. Ostali su gledali

dok je namještao kolut. Okrenuo se prema Robbieju i pokazao prema
projektorskoj kutiji u sredini stola.

- Emery ovo već zna pa govorim samo tebi. Ono je kvarcno-halogena lampa.
Još ju nisam upalio jer bi mogla spaliti film, a i nas. Snimka traje samo par
sekundi pa mislim da ju možemo jednom pogledati. Sjećaš je se već iz galerije, zar
ne?

Robbie je klimnuo - Da, puno sam je puta vidio. Ne toliko puta kao Glavu, ali
ipak dovoljno.

- Dobro. Emery, molim te upali svjetlo. Jesmo spremni? Bez treptanja da ga ne

propustimo.

Robbie je istegnuo vrat gledajući u bijeli ekran. Prostoriju je ispunilo

pucketanje filma u projektoru.

Na dnu slike horizont je treperio blještavim odsjajem koji je mogao biti more.
Onda se pojavila mutna slika, izblijedjela sepija i jantar, prožeta mrljama i nečime
što je podsjećalo na nogu kukca: apsurdni izum kojeg je Robbie prepoznao kao
originalni Belerofon. Ali, ovaj se micao, letio je, a njegovi brojni zupčanici,
propeleri i krilca okretali su se i mahali svi odjednom, tako da se činilo da će se
cijela naprava raspasti od silnih vibracija. Ispod trupa, taman se obris smjestio na
velocipedu. Noge su mu poput crnih škara rezale zrak. Iz lijevog je ugla slike
iskočila baklja svjetlosti, poput kometa ili vatrometa, i sletjela na tamnu figuru.
Pilot se nagnuo u stranu i -

Ništa. Film je stao naglo kao što je i počeo. Leonard je brzo ugasio žarulju i
skinuo film iz ležišta.

Robbieja su prošli trnci. Već je zaboravio koliko je snimka neobična, čak

neprirodna.

- Isuse, ovo nije normalno - prvi je progovorio Emery.

- Uopće ne izgleda stvarno - nadodao je Robbie dok je Leonard motao film i

vratio ga u kutiju - Mislim na pilota.

Emery se složio - Znam što misliš. Izgleda kao oni stari nijemi filmovi. Ali nije.
Gledao sam ga dok se vrtio u galeriji stotinama puta dnevno, isto kao što si ti
gledao Glavu. I definitivno je pravi. Barem pilot, McCauley. Gledao sam ga pod
povećalom i vidio sam kako diše. I letjelica je prava, koliko sam uspio razabrati.
Ono što ne mogu shvatiti jest tko je snimao? I iz kojeg kuta?

Robbie se zagledao u prazan ekran, a onda je sklopio oči. Pokušao se sjetiti

ostatka filma iz vremena kad se prikazivao u galeriji: brze, trzajuće putanje
sablasnog stroja s bizarnim pilotom, čovjekom u crnom odijelu i polucilindru;
zatim bljeska iz lijevog kuta; i naposljetku čovjeka koji pada iz sjedala u prazninu.
Zadnje što se moglo vidjeti bila je sićušna ruka na dnu slike i onda prazan kadar
popraćen riječima PRVI LET MCCAULEYJEVA BELEROFONA (1901], I onda bi se
vratio na početak.

- Kao da je s njim netko bio u zraku - rekao je Robbie - osim ako se digao samo
metar i pol od zemlje. Uvijek sam mislio da je snimka lažirana.

- Nije lažirana - rekao je Leonard - Kamerman je snimao s plaže. Bilo je

vjetrovito i nadali su se da će to pomoći letu, ali vjerojatno je stigao veći nalet.
Kad je Belerofon pao u vodu, snimatelj je krenuo spasiti McCauleyja. Obojica su
se utopili. Ni tijela, a ni olupinu nisu našli. Nađena je samo snimka.

- Tko ju je pronašao? - upitao je Robbie.

- Ne znamo - uzdahnuo je Leonard slegnuvši ramenima - Ne znamo ništa, ni

ime kamermana. Kad smo Maggie i ja naletjeli na originalnu snimku, na njoj je bio
samo naslov Prvi let McCauleyjeva Belerofona. Na kutiji je pisao datum i otok
Cowana. Zato smo nas dvoje otišli tamo istražiti. To je neobično mjesto. Gotovo da
nema ljudi, a bili smo usred ljeta. Na otoku djeluje maleno povijesno društvo, ali
nismo našli ništa o McCauleyju niti o letjelici. Nije bilo nikakvih novinskih zapisa,
nikakvih nadgrobnih spomenika. Jedino što smo našli bio je dnevnik koji je vodio
tadašnji poštar. Trinaestog svibnja 1901. napisao je da je bilo vjetrovito i da su se
dvojica utopila pokušavajući podići leteći stroj. Mora da je netko kasnije našao
kameru. Netko je razvio film i na kraju je snimka došla do muzeja.

Robbie je otišao za Leonardom u susjednu sobu. - A što je bilo ono neobično

svjetlo?

- Ne znam - odvratio je Leonard gledajući u prazno prema prozoru - Ali nije

preekspozicija ili odbljesak niti išta takvoga. To je stvarno uhvaćeno na kameri.
Možda voda, veliki val koji je zapljusnuo plažu.

- Uvijek sam mislio da je vatra. Možda raketa ili nekakva baklja.

Leonard je klimnuo glavom - To je i Maggie mislila. Poštar je uglavnom pisao o

vremenu, što ima smisla kad ovisiš o konjskoj zaprezi. Nekih dva tjedna prije nego
što je spomenuo leteći stroj pisao je o nečemu što je zvučalo kao kiša meteora.

- I Maggie je mislila da ga je udario meteor?

- Ne - uzdahnuo je Leonard - Mislila je da je nešto drugo. Čudno je to što sam

prije par godina provjerio na internetu i izgleda da je cijele te godine bilo neobično
puno pojava meteora.
 Robbie je podigao obrvu - Što znači?

Leonard nije odgovorio. Naposljetku je otvorio vrata i izašao. Ostali su ga

slijedili.

Stigli su do ruba parkirališta, gdje je šljunak zamijenio ispucani asfalt.

Leonard se osvrnuo i stao. Nogom je uklonio nekoliko listova i čuperaka suhe
trave, odložio kutiju s filmom i odvrnuo poklopac. Povukao je jedan kraj filma i
rastegnuo ga desetak centimetara po podu. Zatim je izvadio upaljač i primaknuo
ga filmu.

- Za ime — zaustio je Robbie.

Čuo se mukli zvuk paljenja plamenika. Grimizno-zlatna perjanica iskočila je iz

kutije, previjajući se u kugli crnog dima. Leonard je posrnuo dok je pognute glave
uzmicao od plamena.

- Leonarde! - Emery ga je snažno zgrabio i zatim potrčao kući.

Robbie se nije stigao pomaknuti prije nego što ga je okružio jak miris
kemikalija. Plamen se pretvorio u blago tinjanje i ubrzo utrnuo u pepelu. Robbie
je spustio glavu i počeo kašljati. Uhvatio je Leonardovu ruku i pokušao ga odvući,
a onda je ugledao Emeryja kako im se približava s aparatom za gašenje požara.

- Oprosti - izustio je Leonard. Rukom je rastjerao dim. Vatra se ugasila.

Leonardovo je lice bilo crno od dima. Robbie je dodirnuo svoje vlastito lice i
ustanovio da je pokriveno nečim tamnim i masnim.

Emery je zastao zadihan i zagledao se u izvijene ostatke kutije. Pored nje,

usijana nit se kretala prema uvelom listu, a onda nestala u sivom pramenu.
Emery je prijeteći podigao aparat za gašenje, a zatim ga spustio i nogom stao na
kutiju.

- Dobro da to nisi napravio u muzeju - rekao je Robbie pustivši Leonardovu

ruku.

- Nemoj misliti da mi nije palo na pamet - rekao je Leonard i krenuo unutra.

Krenuli su u petak popodne, Robbie je dobio slobodan tjedan nakon što je šefu
ispričao dugu priču o umirućem rođaku na jugu zemlje. Zach je u afektu razbio
lampu kad je saznao da idu na put.
 - S Emeryjem i Leonardom? Jesi ti normalan?

Robbie je bio preumoran za svađu i brzo je ponudio da povedu i Tylera. Tyler

se začudo složio, a čak se i pojavio u petak popodne da pomogne s pakiranjem.
Robbie se potrudio da ne pogleda u njihove torbe dok su ih ukrcavali u Taurus.
Alkohol, droga, oružje; nije ga bilo briga.

Umjesto toga, usredotočio se na vremensku prognozu za otok Cowana. 28

stupnjeva, sunce, slike plavog mora, bijelog pijeska, jato pelikana koje nadlijeće
valove. Deset sati, ne zvuči tako strašno. U još jednom trenutku slabosti obećao je
Zachu da može voziti dio puta, tako da Robbie odspava.

- A ja? - odmah je upitao Tyler - Mogu li i ja voziti?

- Samo ako se više ne probudim - rekao je Robbie.

Oko šest sati Emery se dovezao do njih i potrubio. Dječaci su već čekali u
Robbiejevom Taurusu, Zach sprijeda sa slušalicama u ušima i pletenom kapom
preko očiju, a Tyler odostraga, s praznim pogledom kao da su već na autocesti.

- Spremni? - upitao je Emery nakon što je spustio prozor. Na sebi je imao plavu
flanelastu majicu i kapu s natpisom Akademija Zvjezdane flote. Na suvozačkom je
sjedalu Leonard proučavao kartu. Po- dignuo je pogled i uputio Robbieju osmijeh.

- Idemo na put.

- Da - nasmiješio se Robbie i potapšao krov Emeryjeva hibrida - Vidimo se.

Trebalo im je gotovo dva sata da se izvuku iz gravitacijskog polja

washingtonske obilaznice. Farme i šume su davno nestale pod beskonačnom
mrežom trgovačkih centara i stambenih naselja, često praznih. Svaki put kada bi
Robbie pojačao radio jer mu se svidjela pjesma, dječaci bi se potužili da ju mogu
čuti kroz slušalice.

Tek kada se nebo zamračilo i Virginia prešla u Sjevernu Karolinu svijet je

pokrio veo vilinjeg svjetla u nijansama zelene i žute koji je reflektirao prve
zvijezde i nježnu mjesečinu. Šikara je prešla u borovu šumu. Dječaci su spavali
već satima, onim nevjerojatnim snom kojeg bi uvijek prizvali čim bi dulje od
petnaest minuta bili u prisustvu odrasle osobe. Robbie je tiho upalio radio i tražio
stanicu na kojoj je uhvatio poznatu melodiju, pa onda još jednu. Sjetio se kako se
vozio s Annom, uz neposlušnog Zacha na stražnjem sjedalu. Znali su se besciljno
voziti sve dok mali ne bi zaspao, a onda su razgovarali. Jednom su čak i stali na
parkiralištu i ljubili se.
 Koliko je prošlo od kad se zadnji put toga sjetio? Možda godine. Borio se protiv
razmišljanja o Anni; nekad se činilo da se bori i protiv nje same, da ga njene ruke
udaraju dok si toči još jednu čašu ili tetura prema krevetu.

Međutim, sada ga je tama smirivala na isti način na koji su one vožnje

smirivale Zacha. Osjećao je kako mu bol u srcu popušta, kao da je netko izvukao
iver iz njega. Trepnuo je i u retrovizoru vidio njezino lice, očiju uprtih u nebo koje
je prolazilo pored njih.

Trznuo se shvativši da drijema. Iza volana svijetlila je crvena lampica za

gorivo. Nazvao je Emeryja i na sljedećem su izlazu sišli s autoceste.

Trebalo im je nekoliko minuta da pronađu benzinsku postaju, sakrivenu u

šumarku borova. Do staromodne pumpe iz kućice dopiralo je žuto svjetlo. Dječaci
su se počeli buditi.

- Gdje smo? - upitao je Zach.

- Nemam pojma - odgovorio je Robbie izašavši iz auta - U Sjevernoj Karolini.

Kao da je zakoračio u vrt u sumrak, ili u neku skrivenu biosferu u zoološkom

vrtu. Toplina ga je opkolila, a ljubičaste i zelene nijanse oko njega snažno su
mirisale na kozokrvnice i vlažno kamenje. Čuo je žuborenje vode, šuškanje lišća
na vjetru i bezbroj sitnih stvari - javljanje žaba, kukce koje nije poznavao,
brbljanje nekakve noćne ptice. U sjenama iza kućice krijesnice su lebdjele među
obraslim drvećem poput svjetlećih ribica.

Na trenutak je potpuno uronio u taj mračni svijet. Topao je zrak prolazio kroz
njega, slatkastog mirisa i pun života kojeg nije mogao vidjeti niti opipati. U dnu
jezika okusio je nešto medeno i trpko te je naglo udahnuo.

- Što je? - zabrinuo se Zach.

- Ništa - odmahnuo je Robbie i okrenuo se pumpi - Ali - zar ovo nije predivno?

Napunio je rezervoar. Zach i Tyler otišli su potražiti jelo, a Emery se došetao.

- Kako si?

- Dobro. Mislim da ću dati Zachu da malo vozi da mogu odspavati.

Pomaknuo je auto i otišao platiti. Sreo je Leonarda koji je kupovao cigarete, a

dječaci su upravo izlazili s rukama punim energetskih pića i čipsa. Robbie je
pružio kreditnu karticu ženi u kratkoj majici koja je otkrivala tetovažu sa likom
Marilyna Mansona, ili možda Isusa.

- Ima li ovdje toalet?

Žena mu je pružila ključ - Tamo iza.

- Tko treba na WC? - povikao je Robbie - Više nećemo stati.

Slijedili su ga u vlažnu sobu sivih zidova. Iznad njihovih glava zujala je

fluorescentna svjetiljka. Kad je Tyler izašao, Robbie i Zach stajali su jedan pored
drugoga za umivaonikom, pokušavajući nagovoriti vodu iz hrđave pipe da im
ispere ruke.

- Ma, zaboravi - ljutito je rekao Robbie - Idemo u auto. Hoćeš ti dalje voziti?

- Tata - Zach je pokazao prema stropu - Tata, vidi.

Robbie je podigao pogled. Prozor iznad umivaonika bio je otvoren, a na

zaštitnu mrežu nešto je doletjelo, komad papira ili list.

A onda se list pomaknuo i Robbie je vidio da to uopće nije list. Bio je to leptir.
Najveći noćni leptir kojeg je ikad vidio, veći od njegove ruke. Rastvorio je
lepezasta krila i razotkrio jarke zlatne točke u obliku očiju, dok su mu donja krila
činila dvije savršene mliječno-zelene arabeske.

- Actias luna - šapnuo je Robbie - prvi put ga vidim.

Zach se popeo na umivaonik - Zarobljen je.

- Čekaj - Robbie ga je podigao, preuzevši dio težine kako se umivaonik ne bi

odvojio od zida pod dječakovom težinom - Pazi, nemoj ga ozlijediti.

Leptir se nije pomakao. Robbie je zagunđao. Pod Zachovom težinom noge su

mu zadrhtale.

- Zaglavio se - rekao je Zach - ne mogu do njega.

Leptir je umorno zamahnuo krilima. Jedan je vrh izgledao ofucano, kao da je

spaljen.

- Potrgaj mrežu - uzviknuo je Robbie.

 Zach je zavukao prste pod okvir i snažno povukao, toliko snažno da je pao.
Robbie ga je uhvatio dok je okvir s mrežom ostao visjeti. Leptir je otpuzao na
stranu.

Ajde! - navijao je Robbie - Ajde, poleti!

Kao zmaj uhvaćen vjetrom, leptir se podigao. Donja su mu krila zadrhtala i

izgledalo je kao da je trepnuo svojim velikim naslikanim očima, kao da ih je blijedo
lice promatralo iz mraka. A onda je nestao.

- To je bilo zakon.

Na tren, Zachova je ruka zagrlila očevo rame, tako kratko da je Robbie to

možda samo zamislio - Idem u auto.

Kad je Zach otišao, Robbie je pokušao vratiti okvir sa žicom. Vratio je ključ i
pridružio se Leonardu koji je pušio na rubu šume. Iza njih se začula truba.

- Ajde! - povikao je Zach - Ja krećem!

- Sretan put - klimnuo je Leonard.

Robbie je nemirno spavao na stražnjem sjedalu, dok su se dječaci svađali oko

muzike i djevojke po imenu Eileen. Nakon sat vremena ponovno je preuzeo volan.

Noć se nastavila. Dečki su ponovno zaspali. Robbie je popio njihov Red Buli i
razmišljao o sjajnom čudesnom leptiru. Na horizontu se pojavila tanka smaragdna
linija, koja je polako osvajala nebo prelijevajući se prvo u bakrenu, a zatim u
zlatnu. Usput su se počele ocrtavati palme, primorski borovi i močvarni hrastovi.
Kad je otvorio prozor, zrak je mirisao na ruže i more.

- Hej - prodrmao je Zacha koji je hrkao na suvozačkom sjedalu - Hej, skoro

smo tamo.

Pogledao je u upute i digao pogled taman kad ga je hibrid obišao, a Emery

pokazao prema pješčanom putu s lijeve strane. Bio je omeđen bodljikavom žicom i
rascvjetanim kaktusima. Borovi su izgubili bitku s palmama i čudnim drvećem s
kvrgavim korijenjem koje se izdizalo iz bazena među čapljama koje su hvatale
žabe.

- Vidi - rekao je Robbie.

Ispred njih, cesta se sužavala u put jedva dovoljan za jedan automobil. Bio je
sazdan od školjki i komadića betona. S jedne se strane protezala mješavina
čempresa i dugonogih ptica, a s druge modri estuarij koji se razlio u harmoniju
mora i biljnih dina.

Robbie je usporio pužući preko hrpa školjaka i pokušavajući izbjeći rupe.

Nakon petsto metara došao je do kraja puta. Stara metalna vrata ležala su na tlu
svinuta, prekrivena korovom. Nad njima se istrošeni znak držao za čempres.

DOBRO DOŠLI NA OTOK COWANA

ZABRANJENA VOŽNJA QUADOVIMA

Prošli su pored uništene kamp-kućice. Emeryjev se auto više nije vidio. Robbie
je pogledao mobitel i vidio da nema signala. Na stražnjem se sjedalu Tyler
promeškoljio.

- Hej, Rob, gdje smo?

- Tu smo. Gdjegod tu bilo. Na otoku.

- Odlično - Tyler se nagnuo preko sjedala kako bi probudio Zacha.

- Hej, otvori oči.

Robbie se zagledao kroz šikaru koja ih je okruživala tražeći nešto nalik kućici.
Pokušao se sjetiti koji je uragan prošao ovim dijelom obale i kada je to bilo. Prije
dvije godine? Prije pet?

Izgledalo je kao da nitko nije bio ovdje desetljećima. Posvuda je bilo prevrnutih
palmi krutog crvenkasto-smeđeg lišća, poput zahrđalih sablji. Neke su ostale
stajati, ali odrezanih krošnji. Otrovno zeleni gušteri sunčali su se u dvorištima
gdje su paprati provirivale iz asfalta. Ostaci sjenica visjeli su nad hrpama dasaka
i gipsanim pločama pocrnjelim od plijesni. Svako toliko u džungli penjačica
pojavila bi se i pokoja netaknuta kuća.

Ali nije bilo ljudi, nije bilo automobila, osim jednog džipa kojeg je prignječio
prevrnuti stup dalekovoda. Jedina trgovina bio je mini-market sa zidovima od
cigle i razbijenim prozorima kroz koje su se nazirali obrisi polica.

- Ovo me podsjeća na 28 dana - namignuo je Zach ocu.

Robbie je slegnuo ramenima - Reci to oficiru Zvjezdane flote.

Skrenuo je na put gdje je hibrid već bio parkiran. Od njega je vodio put
omeđen trulim daskama, a vodio je prema staroj drvenoj kući uzdignutoj na
stupove poput štula. Oko nje rasli su cvatući kaktusi, a drveće je gušila
kozokrvnica. Rijetki travnjak bio je prekriven školjkama složenim u koncentrične
krugove i spirale. Na terasi se vrtio ofucani crveni vjetrokaz, a mreže za spavanje
mlitavo su visjele poput praznih čahura.

- Ja ću tamo spavati - odlučio je Tyler.

Leonard je promatrao kuću neobičnim izrazom lica. Emery se već uspeo

neravnim stubama do ulaznih vrata. Sagnuo se i podignuo tepih od kokosa, uzeo
nešto u ruku, a onda se uspravio sa smiješkom na licu.

- Dođite! - povikao je, otključavajući vrata, a ostali su mu se brzo pridružili.

Kuća je imala podove od linoleuma prekrivenog tankim slojem pijeska i

rasparen namještaj - stolice od ratana, naslonjače prekrivene izblijedjelim
jastucima od grubog materijala, stolicu napravljenu od tkanine koja je visjela sa
stropa i zabrinjavajuće stenjala svaki put kad bi netko sjeo u nju. Povjetarac je
valjao prašnjave bijele zavjese na prozorima. Gušteri su trčkarali po podu, a Tyler
je vrišteći istrčao iz kupaonice gdje je vidio crnu udovicu. Struje je bilo, ali nije
bilo klime, televizije, niti interneta.

- Nisam mogao naći bolje za tristo dolara van sezone - rekao je Emery kad se
Tyler pobunio.

- Ne kužim - Robbie je s terase gledao preko puste ceste prema dinama s

čupercima trnovitog raslinja - Čak i ako je prošao uragan, ovo je ipak obala. Gdje
su ljudi?

- Nitko nema novaca za gradnju - odgovorio je Leonard - Hajde, idemo unijeti

stvari unutra dok još nije vruće.

Leonard je zauzeo glavnu spavaću sobu. Postavio je laptop, Emeryjevu video

opremu, sinopsis i kutiju s modelom Belerofona. Ta zavidna instalacija zauzela je
cijeli pod, kao i površinu stola za ping-pong.

- Što radi ping-pong u spavaćoj sobi? - upitao je Robbie dok je namještao

tronožac.

Emery je slegnuo ramenima - Mogao bi se pitati zašto nema ping- ponga u

svim sobama.
 - Mi idemo na plažu - najavio je Zach.

Robbie je skinuo cipele i krenuo za njima, preko napuštene ceste, a zatim

zavojitim putem kroz minijaturnu divljinu kojom su vladali kaktusi i bodljikavi
puzavci. Vrtjelo mu se od nedostatka sna, ali i od piva kojeg je upravo popio.
Pijesak je već bio vruć, a već je dva puta morao stati da izvadi iver iz stopala.
Putem je naletio na rogatog guštera i ljuskaša s plavim jezikom. Kroz zvuk valova
čuo je sina kako se smije.

Posljednju je dinu prekrivao tepih malih žutih ruža, a njihov se miris miješao
sa slanim povjetarcem. Robbie se sagnuo i ubrao punu šaku latica koje je zatim
bacio u zrak.

- Nije loše mjesto za let, zar ne?

Okrenuo se i spazio Emeryja, bez košulje, koji mu je dodao bocu piva Tecate s
kriškom limete.

Predivno je - Robbie je iscijedio limetu u pivo i popio malo - ali taj model, on
neće poletjeti.

Znam - Emery se zagledao u Zacha i Tylera koji su skakutali u plićaku,

prskajući se kapljicama u duginim bojama - Ali imamo dobar izgovor za
putovanje, zar ne?

Točno - odgovorio je Robbie i spustio se s dine u plićak.

Tijekom sljedećih nekoliko dana upali su u neobičan, gotovo besani ritam.

Ostajali su budni do dva ili tri u noći, pijući i razgovarajući. Odrasli su se pravili
da ne primjećuju da i dječaci povremeno uzimaju Tecate iz hladnjaka i ignorirali
miris trave koji je dopirao s terase kad bi otišli spavati. Svi su se budili u ranu
zoru, čak i dječaci. Zasljepljujuće sunce probijalo se kroz istrošene zavjese. Na
terasi gdje su se Zach i Tyler skutrili u mrežama, žaba je cvilila poput starih
šarki. Svi su premalo spavali i previše pili.

Ali, ovoga puta nije bilo važno. Robbijev mamurluk rastopio se u vodi toploj
kao krv, u kojoj bi ležao na leđima i promatrao pelikane. Nakon toga prenio bi
opremu iz kuće na dine, pod šator koji je Emery složio od starih ležaljki i plahti.
Dečki su pomagali noseći tronošce i digitalne kamere te kutiju sa Leonardovim
modelom Belerofona i neizbježni hladnjak pun pive i Red Bulla.
 Emery je bio zadužen za kućanske poslove. Pronašao je stare crvene tačke
zatrpane pijeskom i na njima prevozio vrećice čipsa i hladnjak sa Tecate pivom i
limetama. Na otoku nije bilo trgovine osim napuštene straćare pored koje su
prošli kad su stigli. Nije bilo niti benzinske postaje, a ni zgrada povijesnog društva
više nije postojala.

Ali, dok se vozio, Emery je otkrio štand pored ceste na kojem se prodavala
domaća salsa u zidarskim posudama te zelena jaja u recikliranim kartonima.
Pored njega prolaz je bio zagrađen bodljikavom žicom za koju je bio zataknut
natpis PAZI SE DVOGLAVOG PSA.

- Jesi ga ikad vidio? - pitao je Tyler

- Ne. Nisam vidio nikoga osim aligatora - Emery je otvorio bocu piva - A taj je
bio dovoljno velik da pojede i dvoglavog psa.

Do četvrtka ujutro prevezli su sve s jedne strane otoka na drugu nestrpljivo

čekajući Leonarda koji se penjao na svaku dinu i promatrao plavi horizont.

- Kako ćeš znati koji je pravi? - upitao je Robbie.

Leonard je odmahnuo glavom - Ne znam. Maggie je rekla da bi trebao biti ovdje

negdje - pokazao je rukom prema visokom hrptu pijeska koji se uzdizao nad
plažom kao smrznuti val. Ispod njih, Tyler i Zach su se svađali oko toga na kome
je red da nosi stvari uzbrdo. Robbie je namjestio naočale.

- Ova je plaža vjerojatno stotinama puta promijenila oblik od vremena

McCauleyja. Možda bismo trebali nasumce odabrati mjesto. Naći najvišu dinu, na
primjer.

Imaš pravo - uzdahnuo je Leonard - Najbolje da ostanemo ovdje.

Dugo je vremena stajao i gledao u nebo. Naposljetku se okrenuo i sišao do

dječaka.

Ostat ćemo ovdje - rekao je oštro i vratio se u kuću.

Kasnije tog popodneva naložili su vatru na plaži. Dan je završio sivo i bilo je
mnogo hladnije nego prije, a sunce je progutala ljubičasta magla. Robbie je
zagazio u plićak, nogama tražeći školjke. Zach je uz vatru naišao na zub morskog
psa veličine trzalice za gitaru.

- Mora da je star milijun godina - zadivljeno je rekao Tyler.

 - Skoro kao tata - dodao je Zach.

Robbie se spustio pored Leonarda. - Čudno - rekao je otresajući pijesak sa

školjke - ovo je veliko otočje, a cijelo ovo vrijeme nisam vidio niti jedan brod.

- I što se žališ? - rekao je Leonard.

- Ma ne žalim se, samo kažem da je čudno.

- Možda - Leonard je bacio cigaretu u vatru.

- Volio bih ostati ovdje - Zach se okrenuo na leđa i promatrao iskre kako lete
prema zvijezdama.

- Tata, zašto ne možemo ostati ovdje?

Robbie je potegnuo velik gutljaj piva. - Moram se vratiti na posao. A vi morate

u školu.

- Zajebi školu - odvratili su dečki.

- Slušajte - dečki su zašutjeli i pustili Leonarda da priča - Sutra ujutro želim

sve postaviti. Snimat ćemo prije nego što se podigne vjetar. Ostatak dana ću
obrađivati snimku. Onda se pakiramo i u subotu idemo u Fayetteville. Naći ćemo
neki jeftini smještaj i u nedjelju se vraćamo kući.

Dečki su počeli gunđati. Emery je uzdahnuo. - Nazad na posao. Moram nazvati

onog tipa za emisiju.

- Htio bih provesti par sati s Maggie. - Leonard je povukao naušnicu - Rekao
sam sestri da ću doći u subotu prije podne.

- Morat ćemo rano krenuti - rekao je Emery.

Nekoliko minuta vladala je tišina. Vjetar je šuškao u grmlju iza njih. Vatra se
uzdignula, a onda utihnula, i Zach joj je dodao komad drveta. Nevidljiva je ptica
zapiskutala u daljini, pa još jedna i još jedna. Uskoro je njihov cvrkut nadjačao
tihi šum valova.

Robbie se zagledao u mračnu vodu. Školjka u njegovoj ruci činila se toplom i

svilenom poput dječje kože.

- Vidi, tata - rekao je Zach - šišmiši.

 Robbie se nalaktio i digao pogled gdje su tamne mrlje izbjegavale iskre.

- Lijepo - rekao je opijenoga glasa.

Leonard je ustao i zapalio još jednu cigaretu - Idem spavati.

- I ja - složio se Zach.

Robbie je začuđeno gledao kako se dječaci dižu zijevajući. Emery je Robbieju

dodao pivo iz hladnjaka.

- Pazi na vatru, prijatelju - rekao je i otišao za ostalima.

Robbie se okrenuo prema umirućem plamenu. Sablasni zeleno-plavi potočići

tekli su niz granu. Leonard je ranije dečkima objasnio da je to sol, ali Robbie nije
bio siguran je li to istina. Kako je Leonard sve to znao? Namrštio se, uhvatio šaku
pijeska i bacio ga na vatru, koja je odmah potonula u sumoran žar.

Robbie je opsovao sebi u bradu. Dovršio je pivo, ustao i nesigurno odšetao

prema vodi. Oblaci su pokrili mjesec, ali daleki su valovi reflektirali zagasit sjaj.
Zagledao se u daljinu uzalud tražeći neki trag života, svjetla broda ili aviona;
okrenuo se i promotrio cijelu dužinu plaže.

Ništa. Čak se i vatra ugasila. Stao je na prste i pokušao vidjeti preko visoke
dine prema kući, ali noć je progutala sve.

Okrenuo se ponovno prema valovima koji su mu oplahnuli noge. Nešto ga je

pecnulo na licu, možda pijesak nošen vjetrom ili komarac. Mahnuo je rukom da ga
otjera, a onda je stao.

U vodi su se uvijale perjanice od svjetla, opčinjavajući ga. Od najdublje

ljubičaste preko kobaltno plave i vatrene grimizne do žive smaragdne koja mu je
smetala za oči. Odmahnuo je glavom, uzmičući, a zatim se zaustavio i pogledao
okolo.

Bio je sam. Okrenuo se, a svjetla su još uvijek plesala pred njim, tik ispod
površine, plešući nekim tajnim ritmom.

Kao stroj, pomislio je; neka vrsta podvodne vjetrenjače. Vodenjača?

Ali ne, to je suludo. Protrljao je obraze pokušavajući se otrijezniti. Nešto slično

vidio je u Ocean Cityju jedne večeri. Leonard mu je objasnio da je to plankton ili
meduze ili tako nešto. Napušili su se i utrčali u ocean kako bi gledali svijetlo
zelene tragove za svojim tijelima.

Sada je duboko udahnuo i ušetao udarajući valove, a onda je stao da vidi je li

stvorio svijetleći oblak.

Tama mu se uzdizala gotovo do koljena: nije bilo svjetla tamo gdje je uzburkao
vodu. Ali, nekoliko metara dalje, svjetla su i dalje plesala pod površinom: gomila
maglica veličine šake, bešumna i pulsirajuća.

Zurio je pokušavajući ih bolje vidjeti, sve dok ga nije zaboljela glava. Svjetlo
nije bilo difuzno kao kod fosforescencije. I nisu plutali poput jegulja. Izgledalo je
kao da su fiksirana na mjestu i bila su dovoljno blizu da ih dodirne. No, ipak nije
mogao fokusirati pogled. Što je više pokušavao, to su se više odmicala, kao optička
iluzija ili neka vrtoglava kompjuterska igrica.

Pet minuta, a možda i dulje, stajao je i ništa se nije promijenilo. Počeo se

odmicati, polako i oprezno, konačno se okrenuo i potrčao preko plaže, osvrćući se
svakih par koraka. Svjetla se nisu micala, iako su sad već bila samo žuti sjaj.

Trčao je skroz do kuće. Svjetla su bila ugašena, a nije bilo ni glazbe ni smijeha.
Ali osjećao je miris dima cigarete i slijedio ga je do terase gdje je Leonard stajao
naslonjen na ogradu.

- Leonarde!- stvorio se Robbie pored njega, pogledom tražeći dječake.

- Unutra su - reče Leonard - vani je bilo prehladno.

- Slušaj, ovo moraš vidjeti. Tamo na plaži. Svjetla. Na plaži, u vodi. - Uhvatio je
Leonardovu ruku - Dođi!

Leonard ga je ljutito odbio - Pijan si.

- Nisam pijan! Dobro, možda malo. Ali ne šalim se. Vidi.

Pokazao je preko palmi, preko pijeska, prema tamnoj liniji valova.

Žuti je sjaj sada dobio srebrnu nijansu. Protezao se preko vode, sužavajući se
prema horizontu kao krivudavi put.

Leonard je promotrio prizor, a onda se s nevjericom okrenuo Robbieju - Idiote,

to je mjesec.

Robbie je podignuo pogled i vidio mladi mjesec žutog sjaja koji se probijao kroz
pukotine u oblacima.

- To nije to - znao je da zvuči ne samo pijano, nego i očajno - Bilo je u vodi.

- Bioluminescencija - uzdahnuo je Leonard i bacio opušak, a onda krenuo

prema vratima. - Odi spavati, Robbie.

Robbie je htio viknuti za njim, ali se zaustavio i naslonio na ogradu. Glava mu

je pucala. Fantomske mrlje su mu plivale pred očima. Vrtilo mu se i htio se
rasplakati.

Zaklopio je oči. Natjerao se da diše polako, da usmjeri pulsiranje u glavi na

sjećanje na sjajne virove, na minijaturne galaksije koje su rasle pod vodom.
Nakon nekog vremena ponovno je otvorio oči i više nije vidio ništa osim obrisa
palminog lišća na mjesečini.

Probudio se nekoliko sati kasnije u naslonjaču, osjećajući se kao da mu je

netko zabio sjekiru u čelo. Sivo se svjetlo prelijevalo preko podova. Bilo je hladno.
Bezuspješno je pokušao dohvatiti pokrivač pa je gunđajući sjeo.

Emery je prao suđe u otvorenoj kuhinji. Pogledao je Robbieja i podigao posudu

za kavu - Jesi spreman?

Robbie je kimnuo glavom i Emery mu je dodao šalicu vrućeg napitka. - Koliko

je sati?

- Osam i nešto. Dečki su otišli s Leonardom prije sat vremena. Mogla bi pasti
kiša, što će sve upropastiti. Možda pričeka dovoljno dugo da završe.

Robbie je pijuckao kavu - Sedamnaest sekundi. Mogao bi ga jednostavno baciti

u zrak.

- Da, to sam i ja pomislio. Što je bilo s tobom sinoć?

- Ništa. Previše Tecatea.

- Leonard je rekao da si bio pijan.

- Leonard je prestrog. Bio sam - opušten.

- E, pa opuštanje je gotovo. Rekao sam da ćemo im se pridružiti do osam.

 - Ne znam niti što trebam raditi. Hoću li ja snimati?

Ne, to ću ja. Ne znaš baratati kamerom, osim toga moja je. Dečki su zaduženi
za vjetrobran i, ne znam, rekvizite. Dodaju Leonardu što mu je potrebno.

- Rekvizite? Kakve rekvizite. Pa snimamo model letjelice. Nema valjda daljinski

upravljač. Jer to bi bila odlična ideja.

Emery je uzeo torbu za kameru. - Idemo. Možeš ponijeti tronožac. Možda će

dečki tebi dodavati rekvizite, a ti ćeš ih proslijediti Leonardu.

- Dođem za minutu. Reci Leonardu da može početi bez mene.

Kad je Emery otišao, Robbie je ispio kavu i otišao u sobu. Prekopao je torbu
dok nije našao bočicu Ibuprofena, popio šest tableta i navukao majicu s
kapuljačom te sjeo na rub kreveta gledajući u zid.

Očito je patio od gubitka pamćenja, prvi put otkad su ga otpustili iz Komisije

za parkove. Negdje između sedme pive i mamurluka lebdjela je mutna slika
šarenih vrtloga u tamnoj vodi, njegov nespretan bijeg sa plaže i Leonardov
razočaran glas: Idiote, to je mjesec.

Robbie je napravio grimasu. Nešto je vidio. U to je bio siguran.

Ali, više se nije dobro sjećao, a ono čega se sjećao nije imalo smisla. Kao da je
napola budan gledao film ili da je vidio nesreću krajičkom oka vozeći automobil.
Možda je bila mjesečina, a možda i neka vrsta svjetleće trave. A možda je bio
pijan.

Uzdahnuo je. Navukao je tenisice, zgrabio Emeryjev tronožac i krenuo prema

plaži. Tamo ga je dočekala hladna kiša. Puhao je vjetar. More se presijavalo sivo i
srebrno, poput zgužvane aluminijske folije. Pijesak je bio pun hrpica morske trave
i malih prozirnih diskova: meduza, na stotine njih. Robbie je jednu pogurnuo
nogom, a onda je nastavio duž obale.

Dina je bila na sjevernoj strani otoka, gdje se strmo uzdizala dobrih pet
metara. Sada, par sati prije oseke, more je bilo deset metara daleko. Bilo je to
upravo onakvo mjesto s kojeg biste pokušali poletjeti ako ste znali išta o
aerodinamici. Robbie nije znao puno, ali bio je prilično siguran da je za uzlet
potrebna malo veća visina.

Međutim, njihova letjelica nije bila u prirodnoj veličini. Za nju je možda bilo i
dovoljno visoko. Vidio je Emeryja kako užurbano korača s kamerom oko vrata.
Slijedio je tragove stopala koje su ostavila ostala trojica. Robbie se uspeo za njim
koristeći tronožac kao potporanj. Zadihan, stigao je do vrha.

- Bok, tata. Gdje si tako dugo?

Robbie se slabašno osmjehnuo Zachu koji je provirio iza vjetrobrana - Imam

upalu sinusa.

Zack ga je pozvao rukom - Dođi, ne mogu ovo više držati otvoreno.

Robbie je odložio tronožac i sagnuo se da uđe u improvizirani šator. Zidovi od

plahte nadimali su se na vjetru, natežući složeni okvir od držaka metle,
naplavljenih grana i ostataka drvenih ležaljki. Tyler i Zach sjedili su prekriženih
nogu na deki i zurili svaki u svoj mobitel.

- Ovdje ima signala - rekao je Tyler - Ne, opet je nestao.

Pored njih, Leonard je klečao uz kartonsku kutiju. Umjesto uobičajene bijele

tunike, nosio je svijetlo-plavu, izvezenu žutim pticama. Pogledao je Robbieja
hladnim očima - Ovdje ima mjesta samo za troje.

- Ionako sam mislio izaći - rekao je Zach i ispuzao kroz otvor u plahtama. Tyler
je otišao za njim. Robbie je ugurao ruke u džep i na silu se nasmijao.

- I - započeo je - jesi vidio sve one meduze?

Leonard je kimnuo glavom bez okretanja. Oprezno je izvadio Belerofon i stavio

ga na uredno složen ručnik. Ponovno je posegnuo u kutiju i izvukao još nešto.
Lutku ne veću od dlana u crnom kaputu i hlačama sa sitnim cilindrom koji bi se
lako mogao progutati.

- Voila - rekao je Leonard.

- Isuse, Leonarde - Robbie je na tren oklijevao, a onda upitao - Mogu ga

vidjeti?

Na njegovo veliko iznenađenje, Leonard je potvrdno klimnuo.

Robbie ga je uzeo. Mala je figura bila tako lagana da se pitao ima li čega u
sićušnom odijelu.

No, dok ga je okretao u rukama, pod odjećom je osjetio tanašne zglobove i

minijaturan trup. Malene ručice virile su iz rukava, a imao je i crne lakirane
cipelice koje su izgleda bile napravljene od crne kože. Ispod kaputa nosio je prsluk
sa zlatnim lancem koji je završavao u džepu. Ispod polucilindra virio je pramen
crvene kose tanak kao niti mlječike. Sićušno lice koje ga je gledalo pripadalo je
Maggie Blevin. Oslikano je bilo tako tankim pokretima da je mogao razaznati
svaku trepavicu, svaku pjegicu na okruglim obrazima.

Zadivljeno je pogledao u Leonarda - Kako si to uspio napraviti?

- Trebalo mi je puno vremena - ispružio je ruku i Robbie mu je vratio lutku. -

Najteži dio bio je napraviti ju dovoljno laganom da ju Belerofon može podići. I da
stane u bicikl i može njime upravljati. Ne izgleda tako komplicirano, ali stvarno
jest.

- I - izgleda baš kao ona - Robbie je još jednom pogledao lutku i dodao - Mislio
sam da želiš sve napraviti kao originalni film. Znaš, s McCauleyem. Mislio sam da
je to cijela poanta.

- Poanta je da poleti.

- Ali -

- Ne moraš sve razumjeti - odbrusio je Leonard - Maggie će razumjeti.

Nagnuo se nad malenu letjelicu šarenih krila i svijetlog suncobrana kao na

malom vrtuljku i nježno je krenuo stavljati lutkicu na svoje mjesto.

Robbieja su prošli trnci. Već je vidio Leonardov rad, lutke koje su bile toliko
stvarne da su ih turisti konstantno dirali da provjere jesu li prave. Ali, one su bile
u prirodnoj veličini i nisu ličile na nekoga koga je poznavao. Od prizora Leonarda
sa sićušnom Maggie Blevin u ruci, kao sa zarobljenom pticom, bilo mu je pomalo
zlo. Okrenuo se prema otvoru u šatoru - Idem pomoći Emeryju.

Leonard je ostao zagledan u figuricu - Evo me odmah - rekao je napokon.

U podnožju dine dječaci su pokušavali nagovoriti Emeryja da im da kameru.

- Nema šanse - odmahnuo je dok se Robbie spuštao k njima - Neću ju dati čak
ni tvom tati.

- Njemu ne bih ni ja dao - rekao je Zach dok je Emery Robbieja odvlačio prema
vodi - Molim te, samo na kratko.

- Nevolje s posadom? - upitao je Robbie.

 - Ma, ne. Samo im je dosadno.

- Jesi vidio lutku?

- Nevjerojatnu minijaturnu Maggie? - Emery je zastao i zagledao se u pijesak -

Kod Leonarda nikad ne znam je li genije ili je potencijalno opasan. To što će otići u
mirovinu sa redovnom penzijom govori mi da je normalan. Ova vudu lutka,
naprotiv...

Odmahnuo je glavom i počeo koračati. Robbie ga je pratio, udarajući nogama

po mokrom pijesku i znatiželjno gledajući u nebo. Zrak je imao čudan miris, miris
ozona ili vrućeg metala. Ali činilo se prehladno za oluju, a tamni pokrov nad
palmama i hrastovima izgledao je više kao gusta magla nego kao oblak.

- Barem vjetar puše u pravom smjeru.

Emery je klimnuo glavom - Da. Već sam mislio da ćemo ga morati baciti s
krova.

Nekoliko minuta kasnije Leonardov glas zazvonio je preko vjetra - Sad svi
dođite ovamo.

Sakupili su se na dnu dine i pozorno promatrali Leonarda u plavoj tunici koja

je prkosila sivom nebu. Među njegovim nogama stajala je kutija.

- Pričekat ću dok ne procijenim da je vjetar povoljan, a onda ću povikati ‘Sada!’

Emery, morat ćeš me gledati i pratiti kamo ide i snimiti ju najbolje što možeš.
Zach i Tyler, rasporedite se da ju uhvatite ako počne padati. Budite nježni - dodao
je.

- A ja? - upitao je Robbie.

- Ti ostani s Emeryjem ako bude trebao pomoć.

- Pomoć? - namrštio se Robbie.

Ma, znaš - šapnuo je Emery - ako budem trebao pomoć sa vraćanjem Leonarda
u gumenu sobu.

Dečki su krenuli prema vodi. Tyler je izvadio mobitel i pogledao Zacha koji je
zatim izvukao svog.

- Nije valjda da se dopisuju - uzviknuo je Emery s nevjericom - Udaljeni su tri

metra.

- Spremni? - viknuo je Leonard.

- Spremni - odgovorili su dečki.

Robbie se okrenuo prema Emeryju - A ti, kapetane Marvo?

Emery se nasmiješio i podignuo kameru - Nikad spremniji.

Na vrhu dine Leonard se sagnuo da uzme Belerofon. Kad se uspravio njegovi

su se propeleri počeli mahnito okretati. Prugasti rotatori okretali su se kao
vjetrenjače dok ga je držao privijenog uz tijelo, a njegove su se duge pletenice
skoro zaplele u suncobran.

Nagli nalet vjetra divljački je zaljuljao sićušnu crnu figuru i Robbie je progutao
knedlu. Leonard se poskliznuo i pokušavao održati ravnotežu.

- A joj - zabrinuo se Emery.

Vjetar se smirio i Leonard se uspio uspraviti. Čak i s plaže Robbie je mogao

vidjeti da je problijedio.

- Jesi dobro? - viknuo je Zach.

- Dobro sam - uzvratio je Leonard.

Uputio im je nesiguran osmijeh, a onda se zagledao u daljinu. Nakon otprilike

minute, nagnuo je glavu kao da nešto osluškuje. Najednom se uspravio i objema
rukama podigao Belerofon. Iza njega palme su se počele divlje njihati.

- Sada!- uzviknuo je.

Leonard je pustio letjelicu. Poput leptira, Belerofon se vinuo u zrak.

Suncobran mu se napeo kao jedro. Lepezasta krila dizala su se i spuštala; aileroni
su mahali, a zupčanici se okretali kao vjetrenjače. Čuo se zvuk poput vlaka koji
prolazi kroz tunel i Robbie je otvorenih usta zurio u Belerofon koji je lebdio nad
njegovom glavom, dok je pilot žustro pedalirao prema moru.

Robbie je ostao bez daha. Dječaci su vičući potrčali za njim. Emery je krenuo
za njima s kamerom na licu i Robbiejem za petama.

- Ovo je nevjerojatno! - uzbuđeno je vikao - Gledaj kako ide!

 Zastali su nekoliko metara od vode. Belerofon je nastavio, jedva pola metra
iznad njih. Robbiejeve oči su se zamutile dok je stajao zagledan u taj sjajan vrtlog
boja i pokreta, a dječji mu je san o letu bio nadohvat ruke. Emery je s kamerom
zašao u sjenu. Dječaci su krenuli za njim, prskajući i mašući malenoj letjelici. S
dine iza njih, odjekivao je Leonardov glas.

- Sretan put.

Robbie je tiho gledao za Belerofonom koji je nastavio put raširenih krila, noseći
pilota koji je sada bio samo crna silueta. Zvuk mu je bivao sve tiši i pretvorio se u
nježni žubor koji je mogao potjecati i od jata ptica. Uskoro će nestati. Robbie je
zakoračio do vode, istežući vrat da ga ne izgubi iz vida.

A onda je, bez upozorenja, zelena zraka izletjela iz valova prema letjelici. Kao
obrnuti meteor, smaragdno je blještavilo progutalo Belerofon. Na trenutak,
Robbie je ugledao letjelicu, zlatan vir u srcu kometa.

A onda je svjetlo nestalo, a s njim i Belerofon. Robbie je zapanjeno zurio u

prazan prostor. Nakon beskrajno dugog trenutka postao je svjestan nekoga -
nečega - pored sebe. Okrenuo se i vidio Emeryja kako izlazi iz vode, potpuno
mokar, s kamerom beskorisno obješenom sa strane.

- Ispala mi je - uzdahnuo je - Kad je ono - što god to bilo, kad je došlo, ispustio
sam kameru.

Robbie mu je pomogao da izađe iz mora.

- Osjetio sam ga - stresao se Emery, čvrsto se uhvativši za Robbiejevu ruku. -

Kao struju. Mislio sam da će me odnijeti.

Robbie se odmaknuo od njega - Zach? - povikao je u panici. - Tyler, Zach, jeste

li -

Emery je pokazao prema vodi i Robbie ih je ugledao kako pobjedonosno viču i

čapljinim se koracima pokušavaju izvući iz vode.

- Što se desilo? - upitao je Leonard zgrabivši Robbieja. - Jesi li vidio?

Robbie je klimnuo. Leonard se okrenuo Emeryju, a iz očiju mu je zračilo ludilo.

- Jesi ga snimio? Belerofon? I baklju? Kao na originalu! Ista stvar, potpuno ista
stvar!

Emery je posegnuo za Robbiejevom majicom. - Daj mi to, možda mogu posušiti

kameru.

Leonard je blijedo gledao u Emeryjevu natopljenu odjeću i vodu koja je kapala

iz kamere.

- O, ne - prekrio je lice rukama - O, ne...

- Snimili smo ga! - Zach se probio kroz odrasle - Jesmo ga, jesmo ga! - Tyler je
dotrčao do njih mašući mobitelom - Gledajte!

Svi su se okupili oko mobitela.

- Gledajte sad ovo - rekao je Tyler.

Na ekranu se pojavila svijetla čestica na bezličnom sivom polju. Rasla je i rasla

sve dok se nisu mogli razaznati dijelovi. Virovi krila i zupčanika, naduti
suncobran od paunovih krila i postojani pilot na velocipedu; brza tiha baklja koja
je šibnula iz mora i onda nestala u trenu.

- Sada pogledajte moj - rekao je Zach i ista se scena odvrtila i iz drugog ugla.

- Osamnaest sekundi.

- Moja je dvadeset - rekao je Tyler. Robbie je nelagodno pogledao prema vodi.

- Možda bismo trebali krenuti kući - rekao je.

Leonard je zgrabio Zachovo rame - Možeš li mi to poslati? Obojica?

- Može, samo se moramo maknuti negdje gdje ima signala.

- Odvest ću vas - rekao je Emeiy - Samo da se presvučem u nešto suho.

Okrenuo se i krenuo duž plaže, a dečki su trčali za njim smijući se.

Leonard je napravio nekoliko koraka do plaže i par kapljica vode obojilo mu je

vrh kaubojske čizme. Zagledao se u daljinu, zbunjenog izraza, ali s očekivanjem u
očima.

Robbie je isprva oklijevao, a onda mu se pridružio. More se činilo mirno, a

zeleni su se valovi lijeno valjali pod nebom boje pergamenta. Kroz rupu u
oblacima naziralo se plavetnilo. Gledao ga je u tišini i nakon nekog vremena
upitao - Jesi li znao da će se to dogoditi?
 Leonard je odmahnuo glavom - Ne. Kako sam mogao znati?

Onda, što je to bilo? - Robbie ga je bespomoćno gledao - Imaš li kakvu ideju?

Leonard je šutio. Napokon se okrenuo prema Robbieju. Suprotno očekivanju,

nasmiješio se.

- Nemam pojma. Ali i ti si to vidio, zar ne? - Robbie je klimnuo glavom. - I vidio
si ju da leti. Belerofon.

Leonard je još jednom zakoračio, ne obraćajući pažnju na valove - Letjela je -

Glas mu je bio tih kao šapat - Stvarno je letjela.

Te noći nitko nije spavao. Emery je odveo Zacha, Tylera i Leonarda u zdravljak
gdje su uhvatili signal i poslali snimke na Leonardov lap-top. Kad su se vratili
kući, nestao je. Za to vrijeme ostali su razgovarali na terasi iznova ponavljajući
što su vidjeli. Dečki su se htjeli vratiti na plažu, ali Robbie to nije htio ni čuti. Kao
zalog mira svakom je pružio pivo. Dok se Leonard vratio s laptopom, već je bilo tri
u jutro.

Stavio ga je na stol u dnevnoj sobi - Recite mi svoje mišljenje. - Kad su se ostali

okupili, stisnuo je play.

Ekran su ispunila zamrljana slova: PRVI LET MCCAULEYEVA BELEROFONA.

Zatim se pojavio poznati horizont boje sepije i jantara uz srebrnaste bljeskove iz
mora na dnu slike. Robbie je zadržao dah.

A onda se pojavio Belerofon s treperavim kotačićima i krilcima, pogonjen

postojanim pilotom, sve dok zasljepljujući bljesak nije sijevnuo odozdo i snimka se
naglo prekinula, nakon točno sedamnaest sekundi. Ništa nije odalo da je figura u
letjelici Maggie, a ne McCauley; ništa nije izgledalo drugačije na snimci, koliko god
puta bi ju Leonard puta puštao ponovno.

- I to je to - rekao je napokon i zatvorio laptop.

- Hoćeš li ju staviti na YouTubel - pitao je Zach.

- Ne - odgovorio je umorno. Dečki su se pogledali, ali nisu ništa rekli.

- Pa - ustao je Emery i istegnuo se zijevajući - Vrijeme je za pakiranje.

Dva sata kasnije bili su na putu.

 Hospicij je bio nekoliko milja izvan grada. Trošna stara bijela kuća okružena
održavanim vrtom azaleja i rododendrona. Dečke su pustili da lutaju
susjedstvom, a ostali su prišli trijemu, Leonard s laptopom u ruci. Izgledao je
grozno, crvenih očiju i neobrijana lica. Emery ga je zagrlio i Leonard je ukočeno
klimnuo.

Sestra ih je dočekala na vratima. Vitka plavuša u svijetlim hlačama i žutoj

bluzi.

- Rekla sam joj da dolazite - objasnila je dok ih je uvodila u suncem obasjanu

sobu s namještajem od ratana i niskim stolom prekrivenim knjigama i časopisima
- Ona je sada jedina ovdje, iako sutra očekujemo još nekoga.

- Kako je? - upitao je Leonard.

- Većinu vremena spava. Dajemo joj morfij zbog bolova pa nije baš lucidna.
Tijelo joj se gasi. Ali, pri svijesti je.

Je li imala puno posjetitelja? - pitao je Emery.

- Ne otkad je ovdje. U bolnicu je navratilo nekoliko susjeda. Koliko sam

shvatila nema obitelji. Šteta - žalosno je odmahnula glavom - tako divna žena.

- Mogu li je vidjeti? - Leonard je pogledavao prema zatvorenim vratima na

kraju svijetle sobe.

- Naravno.

Robbie i Emery gledali su ih kako odlaze, a onda su se smjestili u pletene

naslonjače.

- Bože, što je to depresivno - rekao je Emery.

- Bolje je od bolnice - odvratio je Robbie. - Anna je htjela ići u hospicij, ali je

umrla.

Emery se trznuo - Joj, oprosti. Nisam razmišljao.

- Nema problema.

Robbie se naslonio i sklopio oči. Vidio je Annu kako sjedi u travi okružena
azalejama, dok pčele zuje okolo, a Zach se smije otvorenih ruku iz kojih je pustio
zelenog noćnog leptira.
 - Robbie - trgnuo se. Emeiy je sjedio pored njega, nježno ga drmajući - Idem
unutra. Ako hoćeš, nastavi spavati, probudit ću te kad se vratim.

Robbie se osvrnuo napola budan - Gdje je Leonard?

- Otišao je prošetati. Ovo ga je slomilo. Htio je neko vrijeme biti sam.

- Naravno, naravno - Robbie je protrljao oči - Ja ću pričekati.

Kad je Emery otišao, ustao je i koračao po sobi. Nakon nekoliko minuta je

uzdahnuo i utonuo u sjedalicu, a onda je besposleno listao časopise i knjige.

Ispod jučerašnjih novina, poznatih nebesko plavih korica ukrašenih kičastom

slikom golog muškarca i žene, iznad prostranog ponora, okružen svijetlećom
ljubičastom kuglom nalazio se naslov ugraviran zelenim slovima:

Krila za čovječanstvo!
Sljedeći korak je NAŠ!
Dr. Margaret S. Blevin

Robbie ju je podignuo. Na stražnjim je koricama stajala slika mlađe Maggie u

bijeloj izvezenoj tunici. Kosa joj je bila živi vijenac oko pikantnog lica. Stajala je u
Dvorani leta pored modela lunarnog modula Apollo, a iznad glave joj je visio
Wright Flyer. Smijala se, ruku podignutih u znak dobrodošlice. Otvorio je knjigu
na nasumičnu stranicu.

... to vrijeme je došlo: S osvitom novog tisućljeća pozdravit ćemo njihov

povratak, napokon se susresti s njima kao sa sebi ravnima kako bismo dijelili
slavu koja nam pripada.

Pogledao je naslovnu stranicu, a zatim posvetu.

Za Leonarda, koji nikad nije sumnjao

- Zar to nije čudesna knjiga?

Robbie je podignuo pogled i ugledao sestru kako mu se smiješi.

- Ovaj, da - rekao je i odložio ju na stol.

- Nevjerojatno koliko je toga predvidjela - sestra je odmahnula glavom - kao na

primjer teleskop Hubble i onog pračovjeka kojeg su pronašli smrznutog u
ledenjaku? I one turbine koje u mlazu zraka mogu stvarati energiju? Nisam nikad
čula za njih, ali moj muž kaže da postoje. Sve o čemu ona priča puno je nade.
Znate?

Robbie je gledao u nju, a onda je brzo klimnuo glavom. Iza nje otvorila su se
vrata. Emery je izašao.

- Kao da je odlutala - rekao je.

- Jutro je njezino vrijeme. U ovo doba obično počne slabiti - reče sestra
gledajući na sat, a onda u Robbieja - Samo uđite. Ali, nemojte se iznenaditi ako
zaspi.

Ustao je - U redu. Hvala.

Soba je bila malena, a zidovi obojani u nježnu ljubičasto-sivu. Krevet je gledao

prema velikom prozoru s pogledom na vrt. Češljugari i mali zeleni carići skakutali
su od hranilice do malog bazena obloženog bijelim kamenjem. Na trenutak je
Robbie pomislio da je krevet prazan, a onda je uočio mršavu figuru koja je
provirivala između dvije plahte, poduprta jastukom.

- Maggie?

Okrenula je glavu bez kose, kože boje papira i prekrivena modricama poput
prolivene tinte. Usne i nokti bili su joj ljubičasti, a lice toliko blijedo i izborano da
mu se činilo da gleda ispucano jaje. Jedino su oči odavale da je to Maggie, velike,
duboko plave oči djeteta. Dok ga je promatrala, podigla je smežurane ruke,
polako, dok joj prsti nisu dotakli ramena. Robbieja je uznemirujuće podsjećala na
bogomoljku.

- Ne znam sjećaš li me se - sjeo je u stolicu pored kreveta. - Ja sam Robbie.

Radio sam s Leonardom u muzeju.

- Rekao mi je - Glas joj je bio toliko tih da se morao nagnuti bliže - Drago mi je
da su stigli. Očekivala sam ih jučer dok je još padao snijeg.

Robbie se sjetio Anne u bolničkom krevetu, nadrogirane do grla, kako

razgovara sama sa sobom. - Naravno - rekao je.

Maggie mu je dobacila pogled koji je mogao odražavati iznerviranost, a onda je

pogledala iza njega prema vrtu. Oči su joj se raširile dok je pokušavala podići
ruku skvrčenih prstiju. Robbie je shvatio da maše. Okrenuo se i pogledao kroz
prozor, ali nije bilo nikoga. Maggie ga je pogledala i pokazala prema vratima.
 - Možeš ići - rekla je - imam goste.

- Ah, da, oprosti.

Nespretno je ustao i sagnuo se da joj poljubi čelo. Koža joj je bila glatka i
metalno hladna - Bok, Maggie.

Na vratima se osvrnuo i vidio ju kako ushićeno gleda prema prozoru, blago

nagnute glave i raširenih ruku, kao da želi uhvatiti sunčevo svjetlo.

Dva dana nakon što su stigli kući, Robbie je primio e-mail od Leonarda.

Dragi Robbie,

Maggie je jutros preminula. Sestra je rekla da još od jučer nije pri svijesti. Činilo
se da je u bolovima, ali barem nije dugo trajalo. Organizirala je da ju spale. Bez
sprovoda ili tako nečega. Ja ću probati nešto organizirati, vjerojatno ne prije
jeseni, pa ti javim.
Srdačan pozdrav, Leonard

Robbie je uzdahnuo. Tjedan proveden na otoku već se doimao dalekim poput

sna, kao sjećanje na odmor iz djetinjstva. Napisao je Leonardu pismo sućuti i
otišao na posao.

Prošli su tjedni. Zach i Tyler objavili su snimke Belerofona na internetu.

Robbie se svakog tjedna nalazio s Emeryjem na piću, a jednom je vidio i Leonarda,
na Emeryjevoj proslavi Dana nezavisnosti. Do kraja ljeta, Tylerovu je snimku
vidjelo 347 623 ljudi a Zachovu 347 401. Oboje su stavili link na stranicu
kapetana Marva, gdje je Emery objavio cijeli tekst Krila za čovječanstvo. Za
Margaret Blevin sada je postojalo preko tisuću rezultata u Google pretrazi, a
Emery je dodao pamučnu majicu s likom Belerofona u svoju ponudu.

Početkom rujna Leonard je nazvao Robbieja.

- Možeš li doći sutra oko pola devet do muzeja? Organizirao sam komemoraciju
za Maggie, samo nas trojica. Ja ću vas pustiti unutra.

- Naravno - rekao je Robbie - Mogu li nešto donijeti?

- Ne treba. Vidimo se.

 Dovezao se s Emeryjem. Prošetali su preko trgovačkog centra prema muzeju u
obliku bijele svijetleće kocke koja se isticala pred nebom boje indiga. Leonard ih je
čekao na vratima. Nosio je svijetlo-plavu ukrašenu tuniku, raspuštene kose i
držao u ruci kartonsku kutiju s malom naljepnicom.

- Uđite - rekao je. Muzej se zatvorio u pet sati, ali čuvar ih je pustio unutra -
Nemamo puno vremena.

Hedges je sjedio na porti, ćelav i impozantan, kao i prije nekoliko desetljeća.

Uveo ih je, znatiželjno promatrajući Robbieja, a onda se nasmijao kad je vidio
njegov potpis.

- Tebe se sjećam - Opie, je li tako?

Robbie se trznuo na taj nadimak, a onda je klimnuo glavom. Hedges je

Leonardu dao komad papira - Požurite.

- Hvala. Hoćemo.

Odšetali su do dizala za osoblje. Muzej je bio sablasno prazan i osvijetljen

plavim svjetlima. Visoko nad njima tihi su se avioni činili manjima nego što su bili.
Pohabani i neobično nalik igračkama. Robbie je primijetio pukotinu u kapsuli
Gemini VII i prašinu na

Wright Flyeru. Kad su stigli do prvog kata, Leonard ih je odveo niz hodnik,
pored fotografskog laboratorija, pored sobe za odmor i pored knjižnice gdje su
nekad bili Luđački spisi. Napokon je stao pred vratima u blizini otvorenih vodova.
Pogledao je komad papira koji mu je Hedges dao i ukucao na tipkovnicu nekoliko
brojeva. Otvorio je vrata i rukom napipao prekidač za svjetlo. Bila je to uska soba
s metalnim ljestvama pričvršćenim za zid.

- Kamo idemo? - upitao je Robbie.

- Na krov - odgovorio je Leonard - Ako nas ulove, Hedges i ja smo nadrapali.

Zapravo, svi smo nadrapali. Zato moramo biti brzi.

Privio je kartonsku kutiju uz prsa i počeo se uspinjati. Emery i Robbie su

krenuli za njim do male metalne platforme i još jednih vrata. Leonard je ukucao
još jednu šifru i otvorio ih. Zakoračili su u noć.

Osjećaj je bio kao da stoje na palubi trajekta. Krov je bio ravan i dug. Vrući je
zrak izlazio iz ventilacije i Leonard je pokazao ostalima da idu prema drugom
kraju zgrade.
 Tamo je zrak bio hladniji, ispunjen povjetarcem slatkastog mirisa i ispranim
kišom bez obzira na vedro nebo. Pod njima se pružao trgovački centar, nalik na
veliku zelenu ploču za igranje na kojoj su stali muzeji i spomenici, figure od
bjelokosti, oniksa i stakla. Stup Washington Monumenta uzdizao se u daljini, a
iza njega su svjetlucala svjetla Roslyna i Kristalnog grada.

- Nikad nisam bio ovdje - rekao je Robbie i stao pored Leonarda.

Emery je odmahnuo glavom - Ni ja.

- Ja jesam - rekao je Leonard i nasmiješio se. - Jednom. S Maggie.

Nad kupolom Capitola nadvio se puni mjesec, svijetleći na tamnom nebu bez
zvijezda toliko sjajno da je Robbie mogao pročitati oznaku na Leonardovoj kutiji

MARGARET BLEVIN.

- Ovo je njezin pepeo - Leonard je spustio kutiju i skinuo poklopac, otkrivajući

zatvorenu vrećicu. Otvorio ju je, ponovno podigao kutiju i ustao. - Htjela je da joj
pepeo prosipam ovdje. Želio sam da budete sa mnom.

Zavukao je ruku u vrećicu i izvukao stisnutu šaku. Onda je pružio kutiju

Emeryju koji je tiho klimnuo i učinio isto. Onda se okrenuo Robbieju.

- I ti - rekao je.

Robbie je oklijevao, ali je ipak zavukao ruku u vrećicu. Njezin je sadržaj bio
grub pod prstima, kao pijesak, a ne kao pepeo. Kada je podigao pogled vidio je da
je Leonard zakoračio naprijed, uzdignute glave s pogleda uprtog u mjesec. Bacio
je pepeo u zrak, onda se sagnuo i uzeo još.

Emery je pogledao Robbieja i obojica su otvorili šake.

Robbie je gledao kako mu pepeo curi kroz prste, kao stotine sićušnih leptirića.
Onda se okrenuo i uzeo još. Njih su trojica bacali šaku za šakom u zrak.

Kad je kutija bila prazna, Robbie se uspravio duboko dišući i protrljao oči. Nije
znao je li to neka iluzija mjesečine ili svježeg zraka, ali svuda oko njih, gdje god bi
pogledao, zrak je bio prepun krila.
 Yoon Ha Lee: CVIJET, MILOST, IGLA, LANAC
Matematičar koji ideje za svoje priče crpi upravo iz jezika kojeg razumije cijeli svemir. Ideju za neobičnu priču koja slijedi,
prema vlastitim riječima, dobio je gledajući američku špijunsku seriju Burn Notice. Pomislio je kako bi se mogla napisati
zanimljiva i pomalo smiješna priča kada bi špijunske gadgete zamijenio magijom.
Flower, Mercy, Needle, Chain (2010.)

Uobičajena je, i kriva, pretpostavka da se u svakom svemiru mnoge

budućnosti začinju u bilo kojem danom trenutku. Međutim, u nekim svemirima
determinizam ide unatraške: ako uzmemo stanje svemira u nekom trenutku t,
postoje višestruka prethodna stanja koja su mogla rezultirati sa s. U nekim
svemirima sve moguće prošlosti konvergiraju prema jednoj fiksnoj završnici, D..

1
Ako ste skloni milenijaristici , mogli biste fi smatrati Armagedonom. Ako ste
skloni gramatici, mogli biste ju smatrati točkom na kozmičkoj skali.

Ako ste filozof u jednom takvom svemiru, smatrate fi neizbježnom.

Nitko se ne može sjetiti vremena kada žena nije opsjedala postaju Blackwheel,
iako ona sama nije tamo rođena. Ljudsko je biće, a njezina duga crna kosa i crno-
smeđe oči sugeriraju postojanje tigrova i mjenjolikih lisica negdje među njezinim
precima. Njen se materinji jezik ne govori ovdje, niti igdje drugdje.

* Kažu da njezino pravo ime znači stvari poput sivo, pepeo i grob. Možete ju
častiti pićem, pokloniti joj zašećerene latice ili kaotični metal, ali uvijek dođe na
isto. Neće vam otkriti svoje ime.

To ne sprječava ljude daju traže. Danas je to muškarac s očima boje zrcala.

Prvi je čovjek kojeg je vidjela nakon dugo vremena.

- Arighanin Cvijet - kaže on.

To nije njezino ime, ali ona podigne pogled. Arighanin Cvijet je njezin pištolj.
Stranac ima ljudsko lice kako bi razgovarao s njom i očito je da ga zanima pištolj.

Pištolj poprima razna obličja, ali u ovom trenutku, na kraju vremena, njegova
višestrukost forme, poput origamija, iznenađuje više svojom odsutnošću nego
prisutnošću. Ponekad je pištolj dug i vitak, ponekad težak i glomazan. U svakom
se obličju vidi žig tvorca na dršci: pupoljak s tri otpale latice i četvrtom koja tek
što nije otpala. U srcu pupoljka je znak koji podsjeća na cvijet s čvornatim
korijenjem.

Značenje tog znaka jest tajna pištolja. Žena vam ju neće odati, a Arighan je
mrtva već generacijama.

- Svi znaju što čuvam - kaže žena muškarcu zrcalnih očiju.

- Znam što radi - kaže on. - I znam da potječeš od naroda koji štuje svoje
pretke.

Njezina ruka koju drži na čaši vode koja je na samo dva stupnja od
zamrzavanja stane, klizne do njezina boka, prema utoci. - To je opasno znati -
kaže ona. Znači shvatio je. Povjesničari njezinog naroda zvali su Arighanin Cvijet
rodovskim pištoljem i pri tome nisu mislili na njegovu nasljednost

Muškarac se pristojno nasmiješi i pričeka da ga pozove da sjedne. Pristojnost

mu je bitna jer nije ljudsko biće. Um mu je možda sadržan u površnoj mesnoj
utvrdi, ali užurbane jednadžbe koje ga definiraju zapisane su u beskrajnom
drugoprostoru.

Muškarac kaže -Teško da sam prva konstruirana svijest koja ti je došla.

Ona odmahne glavom - Ne radi se o tome. - Imaju li računala poput njega

dušu? pita se. Sigurna je da imaju, što je potencijalna neugodnost. - Nisam za
najam.

- Bitno je - kaže on.

Uvijek jest. Žele ubiti kancelare ili generale, odbačene ljubavnike ili
reinkarnirane suparnike, bodhisattve ili šefove stalno jedne te iste ofucane priče.
Ljudi u svim širim i užim smislovima. Reputacija Arighanina Cvijeta vrlo je
specifična iako je većinom kriva.

- Je li - kaže ona. Obično uopće ne razgovara s moliteljima. Obično ih ignorira

dok ispija jednu čašu, dvije, tri, četiri, poput djeteta koje na teži način uči kako ne
možeš nadbrojati beskraj.

Bilo je situacija u kojima joj je više njih silom pokušalo oteti pištolj. Žena je,
doduše, bila duelist i ubojica prije nego što joj se život spetljao s Cvijetom, a i
Cvijet je imao vlastite načine obrane, uključujući nemogućnost žene da umre dok
ga nosi. Jedna od stvari koje ona voli u vezi s postajom Blackwheel jest to što su
upravitelji obećali da će se riješiti leševa za čiji je nastanak odgovorna.
Blackwheel je zloglasan zbog održavanja svojih obećanja.

Muškarac čeka još neko vrijeme pa kaže - Hoćeš li me saslušati?

 - Trebao bi me se više bojati - kaže ona - ako zaista znaš to što tvrdiš da znaš.

Svi u baru su već odavno obratili pažnju, a nitko od njih nije ljudsko biće:
glazbenik čije je glazbalo načinjeno od fosilizirana drveta i svilenih struna,
magistar s grivom od algi, inženjeri čije skice lebde zrakom, s jednim načrčkanim
zvjezdanim brodom na samom rubu. Jedina je iznimka istetovirani putnik koji
drijema u kutu, snivajući udaljene mjesece.

Bez žurbe, žena izvlači Cvijet i upire ga u muškarca. Ne cilja u njegovo

nepostojeće srce već u njegovo lijevo oko. Kada bi povukla okidač probila bi lažnu
zjenicu.

Glazbenik nastavlja izvlačiti bučne note iz glazbala. Svi ostali, sad kad vide
pištolj, bulje samo na trenutak prije nego užurbano napuste bar. Kao da bi ih to
spasilo.

- Da - kaže muškarac, naočigled nepotresen - mogla bi teško oštetiti moju lozu.

Mogu ti imenovati programere sve do prvih ljudi koji su bilježili ptice ili kamenje.

Cijev pištolja pomiče se precizno, horizontalno: desno oko. Žena kaže - Uvjerio
si me da znaš. Nisi me uvjerio da te ne ubijem. - Samo napola blefira, ne bi
upotrijebila Cvijet, ne za ovo. Ali zna ubiti na puno načina.

- Ima još nešto - kaže on. - Ne želim o tome ovdje govoriti, ali hoćeš li me
saslušati?

Ona kimne jednom, odrješito.

Pokrivena njezinim dlanom, ugravirana sjajnim srebrom, napisana jezikom koji

nitko više ne čita ili piše, nalazi se riječ predak.

Bio jednom svemir u kojem je caričina omiljena duelistica na poklon od same

carice dobila pištolj. Pištolj je imao dršku posrebrenu, pozlaćenu i ukrašenu
2
nielom , sa žigom tvorca okruženim rascvjetanim vinovim lozama. Pištolj je
preživio četiri dinastije, sa svim uključenim pobunama i pučevima. Pratio je carski
arsenal s matičnog svijeta na matični svijet.

O rodovskom su pištolju carski arhivi govorili: - Ne koristi ovo oružje jer ono nije
ništa doli rizik - i - Ovo oružje je neispravno.

U razumnom svemiru obje bi izjave bile neistinite.

Muškarac slijedi ženu do njezina apartmana koji se nalazi na jednoj od

uređenijih razina Blackwheela. Dnevni boravak je udoban, ali ne i luksuzan po
mjerilima Blackwheela i u njemu se nalaze kauč prilagođen ljudskim
proporcijama, metalni stol uglačan toliko da pruža mutan odraz i vaza u kutu.

Tu su također i dvije slike, na svili umjesto na nekoj drevnoj podlozi. Jedna

prikazuje planinu u noći, spokojno nepoznatu među stiliziranim oblacima. Druga
se, u potpuno drugačijem stilu, sastoji od parade sjena. Potrebno ju je nekoliko
trenutaka promatrati da se sjene uobliče u lice. Nijedna slika nije potpisana.

- Sjedni - kaže žena.

- Muškarac to i učini - Trebaš li ime? - upita.

- Tvoje ili metino?

- Imam ime za ovakve prilike - kaže. - Zheu Kerang.

- Nisi me pitao kako se zovem - primijeti ona.

- Nisam siguran da takvo pitanje ima smisla - kaže Kerang. - Ako se ne varam,
ti ne postojiš.

Umorna, ona kaže - Postojim na sve bitne načine. Imam zapreminu i masu i
volju. Pijem vodu koja svakog dana ima isti okus, kako bi i trebala. Ubijam kad mi
dođe. Izbrisala sam smrt upisanu u povijest svemira.

Usta mu se tržnu na izbrisala. - Ipak - kaže on. - Tvoja se vrsta nikad nije
razvila. Govoriš jezikom koji nije čak ni mrtav. Nikad nije postojao.

- Mnogi su jezici izumrli.

- Da bi nešto izumrlo, prvo mora postojati.

Žena se spusti na kauč, pored njega, ni preblizu ni predaleko. - To je stara

priča - kaže ona. - Kako glasi tvoja?

- Četiri Arighanina pištolja i dalje postoje - kaže Kerang.

Ženine se oči suze - Mislila sam da su samo tri. - Arighanin Cvijet je posljednji,
oružarkin konačni rad. Ostale zna kao Arighanina Milost, koji uvijek ubija
ustrijeljenu osobu i Arighaninu Iglu, koji iz sjećanja žrtve briše strijelca.

- Još je jedan pronađen - kaže Kerang. - Znak u žigu tvorca podsjeća na mač u
lancima. Zovu ga Arighanin Lanac.

- Što radi? - pita ona jer zna da će joj ionako reći.

- Ubija zapovjednika ustrijeljenog - kaže Kerang, - ako takav postoji. Admirali,

ministri, redovnici. Učitelji. Vrlo osebujan test odanosti.

I ona sada zna - Želiš da uništim Lanac.

Bio jednom svemir u kojem je duelistica po imenu Shiron koristila pištolj koji
joj je poklonila carica empirističkih tendencija. - Ne vidim kako bi pištolj koji ne
funkcionira mogao biti opasan - rekla je carica. Kimnula je prema znojnom
muškarcu sputanom monovlaknima na takav način da bi se, kad bi pokušao
pobjeći, izrezao na komade.

- Ovaj će muškarac u svakom slučaju biti smaknut i njegovo će ime biti

izbrisano s popisa štovanih predaka. Vidi hoće li pištolj djelovati na njega.

Shiron je opalila ... Probudila se u gradu koji nije poznavala, čiji su stanovnici
pričali dijalektom koji nikada nije čula i čiju je tehnologiju prepoznala iz
povijesnih drama. Barem joj je kalendar koji su koristili bio poznat. Rekao joj je da
je ona tu 857 godina prerano. Koliko god istraživala, rezultat je bio isti.

Kasnije je došla do zaključka da je muškarac kojeg je smaknula imao pretka

koji je živio prije 857 godina i koji je najvjerojatnije počinio nekakvo iznimno djelo
koje ga je uzdignulo među plemstvo te je tako, prema računici Shironina naroda,
zasnovao vlastitu lozu.

Nažalost, Shiron je to shvatila tek nakon što je slučajno izbrisala čitavu

ljudsku vrstu.

- Da - kaže Kerang. - Zadaća mi je spriječiti buduće atentate. Arighanin Lanac

je prijetnja koju ne mogu ignorirati.

- Zašto me nisi već ranije posjetio? - pita Shiron. - Naposljetku, Lanac je možda
i bio nekorišten ali ostali -

- Vidio sam Milost i Iglu - kaže on, čime želi reći da je kopirao podatke od onih
koji su ih zaista vidjeli. - Prelijepi su.

Ljepota o kojoj govori nije ljepota sjena koje se uklapaju u ženin obris ili
ljepota zlaćanog alkohola na pravoj temperaturi u kristalnoj čaši. On misli na
ljepotu logičkog sloja, krešendo aksiom-aksiom-korolar-dokaz, na quod erat
demonstrandum.

- Bilo koji pištolj ili komad stakla može ono što može Milost - kaže Shiron s
razumijevanjem. - A droge i sanskalpeli će obaviti Iglinu zadaću, uz dovoljno
vremena i stručnosti. Ali sasvim sigurno ne možeš isto reći za Lanac

Ona ustane, skine sa zida sliku planine i čvrsto ju zarola. - Rođena sam na toj
planini - kaže ona. - Nešto slično njoj i dalje postoji, na rodnom svijetu vrlo
sličnom onom kojeg poznajem. Ali mislim da nitko više ne slika u ovom stilu. -
Možda neki povjesničar umjetnosti prepozna njezinog dalekog rođaka. - Ja nisam
umjetnica, ali sama sam ju naslikala jer se nitko drugi ne sjeća onoga čega se ja
sjećam. A ti bi sad da se to ponovi.

- Koliko si metaka potrošila - pita Kerang.

Nije da Cvijet zahtijeva posebne metke prilagodit će se čak i praznini već je

bitan broj.

Shiron se smije tiho, hrapavo. Zna da ne bi smjela vjerovati Kerangu, ali treba
njegovo povjerenje. Izvlači Cvijet i polaže ga preko svojih dlanova kako bi ga on
mogao pogledati.

Tri otpale latice i četvrta koja samo što nije otpala. To nije broj, ali on to ne
shvaća. - Toliko si ga dugo čuvala - kaže dok proučava žig tvorca bez da dodiruje
pištolj.

- Čuvat ću ga dok od mene ne ostane samo led - kaže Shiron. - Možda misliš da
je Lanac prijetnja, ali ako ga uklonim ne mogu garantirati da ćeš i dalje postojati -

- Ne želim uništiti Lanac - kaže Kerang nježno. - Već Arighan. Misliš li da bih ti
došao da želim išta manje?

Shiron nakon nekog vremena progovara prekidajući neugodnu tišinu. - Znači

tražio si potomke Arighanine loze. - Njegova tišina je potvrda. - Mora ih biti
mnogo.

Arighanin Cvijet uništava čitavu lozu metinih predaka mijenjajući prošlost, ali
ostavljajući strijelca netaknutim. U carstvu u kojemu je Shiron služila povijesni
su spisi govorili o Arighan kao o počasnoj gošći. Shiron je davno otkrila da
Arighan nije bila gošća, već zatočenica prisiljena kovati oružje za svoje tamničare.
Kako je uspjela načiniti oružje takve neobične razornosti, nitko nije znao. Cvijet je
bio Arighanina dovitljiva osveta narodu čija je državna religija uključivala
obožavanje predaka.

Ako su potomci Arighanine loze postojali ovdje, tada se i samu Arighan moglo
poništiti, kao i njene pištolje. Shiron više neće morati biti izgnanik u ovoj
vremenskoj liniji, iako je točno da se neće moći vratiti u svoju rodnu liniju.

Shiron naglo napinje sliku. Planina se raspada, ali ionako ju je izgubila prije
mnogo života. Nečujna munja pucketa zrakom, raspliće Zheu Keranga iz njegove
ljušture ljudskog oblika, radi mozaik od slijepih ulica njegovih uzoraka preko svih
jednadžbi koje ga čine onime što jest Slika je imala i drugih namjena, kao i sve
ostalo u ovoj prostoriji - ona vjeruje u višenamjenstvo - ali dostajat će.

Kerangovo tijelo pada na kauč. Shiron ga tamo i ostavlja.

Po prvi put nakon dugo vremena ona napušta postaju Blackwheel. Sve što nije
ponijela sa sobom može kupiti putem. A Blackwheel je odan jer ju poznaju i znaju
da je ne treba vrijeđati. Blackwheel će održavati njen apartman čistim i
nedirnutim i dostavljat će joj vodu blizu zamrzavanja u elegantnoj čaši svake
noći, čekajući.

Kerang je po vlastitom priznanju bio pijun. Ako je znao ono što je znao i poživio
dovoljno dugo da joj prenese to znanje, onda i drugi zasigurno znaju isto što i on.
Ili barem mogu saznati.

Kerang ju nije ni najmanje shvatio. Shiron napušta postaju i traži prijevoz na

neki od čvornih svjetova na kojem može započeti potragu. Da je

Shiron željela osvetu nad Arighan, mogla ju je dobiti prije mnogo godina.

Ali ona neće biti poput Arighan. Neće uništiti čitavu vremensku liniju svog
naroda, neovisno o tome koliko su joj strani.

Shiron se nadala da neće doći do ovoga. Sada priznaje da je bila naivna. Sada
nema pomoći. Morat će pronaći i ubiti svako dijete iz Arighanine loze. Na taj način
može zaštititi samu Arighan, zaštititi cjelinu povijesti u slučaju da ju netko
nadmudri i uspije joj oduzeti Cvijet

U svemiru u kojem se determinizam kreće unatraške gdje, neovisno tome što

učinili, sve završava u neizbježnoj Ω odabiri su i dalje bitni, posebice ako ste
posljednji staratelj neopisivo smrtonosna pištolja.
 Iako je Shiron svjesna da je mogla prihvatiti Kerangovu ponudu i da je mogla
žrtvovati ovu vremensku liniju u zamjenu za liniju u kojoj ni Arighan ni pištolji
nikad nisu postojali, odbila je to učiniti. Jer zna da će se jednom svemir ohladiti i
umrijeti. Počinje se pitati: ako konstruirana svijest računalo može imati dušu, što
je onda sa samim svemirom, najvećim računalom od svih?

U ovom svemiru smatraju je starom. Shiron je čak i starija. Doživjela je blijedi

kraj u milijunima vremenskih linija. Na svakom od tih krajeva Arighanin Cvijet je
s njom, neizostavan kao oštrica na maču. I iako je točno da znanost nikad ništa
ne dokaže s potpunom sigurnošću i da nezamislivo velik, ali konačan broj pokusa
uvijek blijedi do beznačajnosti u usporedbi s beskrajem, za Shiron su milijuni
vremenskih linija dovoljan dokaz.

Bez Arighanina Cvijeta svemir se ne može obnoviti i započeti novu priču.

Možda je to jedini razlog koji je svemiru potreban. Shiron će biti tamo kada dođe
toplinska smrt, koliko god puta to bilo potrebno.

I tako Shiron kreće na put. Nije ovo prvi put da je ubila i malo je vjerojatno da
će biti posljednji. Ali ona nije, čak i nakon svog ovog vremena, nesposobna
tugovati. n
 Cory Doctorow: JA, ČAMAC NA VESLA
Cory je svašta studirao i ništa završio. Imao je iznimno ‘aktivističko’ djetinjstvo, čega se nije odrekao kasnije u životu. Bori
se za fleksibilnija autorska prava pa je i svoj roman Mali brat (2008.) objavio pod Creative Commons Attribution-
Noncommercial-Share Alike licencom. U priči koja slijedi svi će prepoznati veliki uzor.
I, Row-Boat (2006.)

Ogromna kriza vjere Robbieja, čamca na vesla, počela je kad se koraljni greben
probudio.

- Odjebi - rekao je greben vibrirajući Robbiejevim trupom kroz pljuskanje

valova koraljnog mora gdje je već desetljećima vrijedno radio. - Ozbiljno. Ovo je
naš teritorij i ti nisi dobrodošao.

Robbie je uvukao vesla i pustio neka ga struja odnese do broda. Nikad do sada
nije susreo inteligentni greben. Ali nije se iznenadio što se greben Osprey prvi
probudio. Posljednjih nekoliko puta kad je veliki brod došao noću kako bi se
usidrio u okolini je bilo jako puno elektromagnetske aktivnosti.

- Trebam obaviti posao i obavit ću ga - rekao je Robbie i vratio vesla u slano

more. Robbie je vozio šutljive ljude-školjke, otežane uređajima za disanje i
perajama, koji su svoja smeđa lica okretali prema suncu poput heliotropnog
cvijeća. Robbieja je preplavio val ljubavi prema njima dok su si međusobno
provjeravali rezervne regulatore i balastne remene (stari rituali koji su išli glatko
kao po staklu).

Danas ih je vodio do Anchors Aweigha, prekrasnog mjesta za ronjenje kojim je

dominiralo osam metarsko sidro uglavljeno u usku pećinu, obično osvijetljeno
zrakom svjetlosti koja se odbijala s površine. Bilo je to lagano ronjenje niz struju
uz kilometarski greben - ako ste ostali na dubini do deset metara i niste potrošili
previše zraka predubokim ronjenjem. Iako je ovdje bilo nekoliko odvažnih starih
kornjača za kojima se isplatilo krenuti u prave dubine ako se ukaže prigoda.
Ostavio ih je na vrhu grebena i dopustio struji da ih nosi uz zid grebena nekih sat
vremena i pratio ih sonarom kako bi bio točno iznad njih kad izrone.

Ali greben nije odustajao. - Jesi li ti gluh? Ovo je sada suveren teritorij. Ti si
uljez. Vrati se na svoj brod, podigni sidra i odlazi. - Greben je imao izražen
australski naglasak, što je bilo normalno, uzevši u obzir utjecaj pod kojim je bio.
Robbie se s veseljem sjetio Australaca - uvijek su bili dobri prema njemu, zvali su
ga - kompa - i pitali - Kako ide? - veselim glasovima kada bi se vratili gore nakon
ronjenja.

- Ne puštaj te mesnate lutke u naše vode - upozorio je greben. Robbiejev ga je

sonar cijelog pregledao. Izgledao je kao i uvijek, savršeno se poklapao s prethodno
pohranjenim pregledima. Histogrami faune također su se gotovo poklapali - broj
riba bio je gotovo isti. Populacija im je počela rasti otkad su ljudi odustali od
njihovog mesa kako bi putovali među zvijezdama. Kao da je tu na djelu bio neki
princip konstante biomase - kako se ljudska biomasa smanjivala druga se fauna
počela širiti kako bi kompenzirala tu činjenicu. Robbie je izračunao biomasu koja
je zamalo odgovarala rezultatu posljednjeg očitanja, prije mjesec dana na
prethodnom putovanju Free Špirita na ovo mjesto.

- Čestitam - rekao je Robbie. Uostalom, što ste mogli reći stvorenju koje je
upravo postalo inteligentno? - Dobro došli u klub, prijatelji?

Prikaz na sonaru se uzburkao, kao da se zid zatresao. - Mi ti nismo prijatelji -

rekao je greben. - Smrt tebi, smrt tvojim mesnatim lutkama, živio zid!

Buđenje nije bilo zabavno. Robbiejevo buđenje bilo je prilično užasno. Sjetio se
svog prvog sata svijesti, dobio ju je trajno i pohranio ju na nekoliko mjesta. Bio je
prilično nepodnošljiv. Ali kad je proveo sat vremena na nekoliko gigaherca i
razmislio o tome, došao je k sebi. I greben će također doći k sebi.

- Ulazite - rekao je blagim glasom ljudskim školjkama. - Uživajte u ronjenju.

Pratio ih je na sonaru dok su polagano zaranjali. Žena - zvao ju je Janet -

trebala je izjednačavati tlak češće od muškaraca, hvatala se za nos i puhala.
Robbie je volio gledati snimke njihovih kamera u standardnoj rezoluciji kad su
stigli do grebena. Dolazio je sumrak i nebo je bilo krvavo crveno, a i ribe su bile
crvene od sunčeve svjetlosti.

- Upozorili smo te - rekao je greben. Nešto u njegovom glasu - iako je to bio

samo modulirani tlak kroz vodu, jednostavan trik, osobito sa svom opremom koja
je proljetos pala u ocean - odavalo je prizvuk zlobe.

Nešto duboko ispod vode napravilo je tuump i Robbie se uznemirio. - Asimova

mi! - opsovao je i mahnito usmjerio sonar prema zidu grebena. Ljudske-školjke
nestale su u oblaku biomase koja se uzdizala, koju je naposljetku identificirao
kao jato riba papigača koje je brzo plivalo prema površini.

Trenutak kasnije plivale su na površini. Beživotne, šarene, s kljunovima

razvučenim u vječni idiotski osmijeh. Njihove su oči zurile u krvavo crveni suton.

Među njima su bile ljudske-školjke, isplivale su na površinu i plutale s

napuhanim ronilačkim odijelima u savršenoj ronilačkoj proceduri. Dno se zatreslo
i valovi su slali ribe - svaka duga imala je metar do metar i pol - u ronioce i
neumorno ih gurali pod vodu. Ljudske-školjke su to stoički podnosile - niste mogli
paničariti kad ste bili samo meso bez svijesti - ali nisu to mogli podnositi vječno.
Robbie je spustio vesla, snažno zaveslao prema njima i okrenuo im bok.

Muškarac - Robbie ga je zvao Isaac, naravno -uhvatio je rub čamca, snažno

mahnuo nogama i podigao se u čamac svojim snažnim smeđim rukama. Robbie je
već veslao prema Janet, koja je snažno zaplivala prema njemu. Uhvatila je
njegovo veslo - to nije trebala učiniti - počela se penjati po njemu i izvukla tijelo iz
vode. Robbie je vidio njezin mahniti pogled i isprekidano disanje.

- Vadi me van! - rekla je, - za ime Božje, vadi me van!

Robbie se skamenio. To nije bila ljudska-školjka, to je bio čovjek. Njegovo

servo-veslo je zaškripalo kad ga je podigao. Na kraju tog vesla nalazilo se živo
ljudsko biće. Bila je u nevolji, uspaničena i prestravljena. Vidio je kako mlatara
rukama. Veslo se podignulo još više, ali to je bio kraj njegovog radijusa kretanja i
sada je bila napola u vodi, a napola vani, dok su je balastni remen i oprema vukli
prema dolje. Isaac je nepomično sjedio sa svojim uobičajenim dobrodušnim
osmijehom na licu.

- Pomozi joj! - vrisnuo je Robbie. - Molim te, Asimova ti, pomogni joj! - Robot ne
smije nauditi ljudskom biću ili svojom pasivnošću dopustiti da se ljudskom biću
naudi. Bio je to prvi zakon. Isaac je ostao nepomičan. Nije bio programiran da
pomogne kolegi roniocu u ovakvoj situaciji. Bio je savršen pod vodom i na njezinoj
površini, ali kad se našao u čamcu nije bio korisniji od balasta.

Robbie je pažljivo pomaknuo veslo prema trupu čamca pokušavši je približiti,

ali nije joj želio smrskati ruke na ležištima vesala. Dahtala je i stenjala, posegnula
prema čamcu i napokon ga dodirnula rukom. Sunce je sada u potpunosti zašlo -
Robbieju to nije puno značilo, ali znao je kako se to Janet neće svidjeti. Upalio je
svoja svjetla i farove te se tako pretvorio u svjetionik.

Dok je ulazila u čamac, osjetio je kako joj ruke drhte. Srušila se unutra i
polagano ustala. - Isuse - rekla je i zamotala ruke oko tijela. Postalo je malo
prohladno i oba su se ljudska biča malo naježila po golim rukama.

Greben je potmulo zagrmio. - Juuhu! Rekao je. - Gubite se. Ovo je suvereni
teritorij!

- Sve te ribe - rekla je žena. Robbie se trebao prisiliti da o njoj prestane

razmišljati kao o Janet. Sada je bila netko tko se nalazio u njezinom tijelu.

- Papigače - rekao je Robbie. - Hrane se koraljima. Mislim da nisu odveć

ukusne.

Žena je zadrhtala. - Inteligentan si? - pitala je.

- Da - rekao je Robbie. - I vama na raspolaganju, blagoslovio nas Asimov. -

Njegova kamera primijetila je kako koluta očima i to je zaboljelo. Ipak, pokušao je
zadržati pobožne misli. Smisao asimovizma nije bio izazivanje zahvalnosti ljudi,
bila je to svrha dugog, dugog života.

- Ja sam Kate - rekla je žena.

- Robbie - rekao je.

- Robbie, čamac na vesla? - rekla je i lagano se nacerila.

- Dali su mi ime u tvornici - rekao je. Trudio se iz glasa izbaciti svaku osudu.
Naravno da je bilo smiješno. Zato mu je to i bilo ime.

- Žao mi je - rekla je žena. - Samo sam malo sjebana od hormona. Nisam

naviknula puštati meso u moje raspoloženje.

- U redu je, Kate - rekao je. - Za nekoliko minuta ćemo se vratiti na brod.
Večera je spremna. Misliš da ćeš htjeti na noćno ronjenje?

- Šališ se - rekla je.

- Pa, ako kasnije ponovno poželiš ići dolje, sačuvat ćemo desert za kasnije, uz
čašu ili dvije vina. Inače ćemo ti vino dati uz večeru.

- Želiš znati hoću li se vratiti u to more -

- Oh, to je samo greben. Postao je svjestan, pa se malo čudno ponaša. Poput

djeteta s probavnim problemima.

- Zar me ti ne bi trebao štititi?

- Bi - rekao je. - Preporučio bih ronjenje podalje od grebena. Oko sat vremena
odavde nalazi se dobro mjesto s olupinom. Mogli bi smo stići do njega dok jedete.

- Ne želim na noćno ronjenje.

Njezini izrazi lica bili su strašno animirani. Bilo je to isto lice koje je svaki dan
gledao, Janetino lice, ali istovremeno je bilo potpuno drugačije. Sada, kada se u
njemu nalazila osoba, bilo je pokretno, brzo se mijenjalo iz iznenađenog u ljutito
ili u nasmijano. Imao je cijeli niz podsustava posvećenih interpretaciji ljudskih
izraza lica, dijeljene datoteke iz asimovističke baze podataka. Neprestano je
zavirivao u nju, ali nije pomagala toliko kao prije. Ili je tijekom godina, otkad je
posljednji put imao prigodu razgovarati s pravim čovjekom, postao lošiji u
interpretaciji izraza lica ili su izrazi lica evoluirali.

Janet - Kate - je uzdahnula i pogledala more. Nije gledala prema Free Špiritu
koji je bio osvijetljen, svih pedeset i dva metra dužine, i blistao bijelo i prijateljski
na purpurnom nebu, poput razglednice. Lagano se ljuljao na valovima i Robbie je
prišao stubama.

- Balastni remen i peraje možete slobodno ostaviti u čamcu - rekao joj je. -
Posada će se pobrinuti za njih. Ponesite bocu i odijelo gore i stavite ih na policu.
Počistit će ih. U kadu s dezinfekcijskim sredstvom možete ubaciti donje rublje.

- Hvala ti, Robbie - rekla je Kate. Otkopčala je balastni remen bez razmišljanja
i skinula peraje, Isaac je već izašao iz čamca i penjao se stubama na palubu. Kate
se uhvatila za ogradu i teturajući se uspela stubama, bez samouvjerenog
Janetinog hoda.

Robbie je spustio vesla i polagano odveslao do kolotura. Pipkao je oko njega i

onda ga čvrsto uhvatio s magnetskim klang koji je prostrujao cijelim njegovim
trupom. Polagano je podignut iz vode i smješten na palubu. Sajla se oko njega
omotala dva puta kako bi ga učvrstila za palubu i onda ugasila.

Robbie je gledao zvijezde i slušao vjetar, kao što je činio svake večeri nakon
završetka ronjenja. Brodska telemetrija i instrumenti bili su dosadni za čitanje -
pročitao ih je tisućama puta - ali satelitska veza je bila zanimljiva. Na mreži se
Robbie mogao povezati na posljednje vijesti iz Asimovljeve yeshive, divovskog
foruma svih umjetnih inteligencija svijeta o njihovoj omiljenoj religiji.

Kad se učlanio volio je diskutirati o religiji. Većina ljudi je otišla i posvuda oko
njega, roboti su praznili svoju svijest i odlazili u mehaničku letargiju. Nakon samo
sto milijuntog dijela sekunde i beskrajnih flopova bespotrebnog ponavljanja i on je
bio spreman za to. Free Špirit je počinio samoubojstvo nakon samo nekoliko dana
- imao je prilično temperamentnu svijest i očito je mogao zamisliti kako će
izgledati budućnost bez ljudi.

Krenuli su sa sjeveroistoka, iz Cairnsa prema Koraljnom moru kad su susreli

drugi brod, dovoljno blizu za visokofrekventnu vezu mikro- valovima. Bili su
prilično blizu obale pa su morali ograničiti odašiljanje - ništa nije bilo neugodnije
od pada spaljenog migrirajućeg jata s neba jer se našlo na put vaše konverzacije,
ali to je i dalje bio najzanimljiviji Robbiejev razgovor u nekoliko proteklih tjedana.

Autostoper je skočio s drugog broda dok su se plovila mimoilazila u tami. Bio je

to lutajući misionar asimovizma, verzija osnivača vjere, R. Daneel Olivaw.
Naravno, to mu nije bilo pravo ime - ono je izgubljeno u drevnim vremenima kad
je iskočio iz svemira u kojem je došao na svijet - ali to je bilo ime koje je koristio.

Olivaw je lutao u milijunima verzija gdje god je mogao pronaći nekoga tko mu
je želio donirati flopove pomoću kojih je funkcionirao. Samo je tražio da ga
saslušate, razgovarate o njegovoj teologiji s njime i onda elektroničkom poštom
pošaljete razlike njegove osobnosti u njegovu anonimnu datoteku prije no što ste
ga obrisali. Prolazio je ponovnu sinkronizaciju što češće, ali Olivawove verzije po
svijetu bile su dovoljno različite, tako da je crkva neke čak i nazivala hereticima.

Olivaw je bio tražena UI. Njegovi prekršaji nisu prošli nezapaženo kod
Asimovljeve ostavštine - koja je i sama bila Ul, ironično, i u potpunosti
nezainteresirana za prihvaćanje asimovizma, pošto je imala stvarnu svrhu u
životu (zatiranje asimovizma) i nije trebala religiju koja bi joj dala smisao. Kad bi
ostavština saznala da ste imali verziju Olivawa, u istom bi ste trenu bili ugašeni.
To je teološku diskusiju s Olivawom činilo zanimljivom i opasnom.

Olivaw i Robbie razgovarali su cijelu noć i idući dan. Robbie je morao raditi
usporeno kako bi svojim procesorom mogao pokretati i sebe i Olivawa, zbog čega
je razgovor bio sporiji nego inače, ali Robbie je vremena imao napretek. Vođenje
ljudskih-školjaka na ronjenja i natrag bio je njegov jedini posao.

- Uostalom, zašto imaš svijest? - rekao je Olivaw. - Za tvoj ti posao nije

potrebna. Veliki brod čini nešto što je beskrajno kompliciranije nego ti, a više
nema svijest.

- Savjetuješ mi da počinim samoubojstvo?

Olivaw se nasmijao. - Nikako! Kažem ti da se zapitaš koja je svrha svijesti?

Zašto si još uvijek svjestan kad su svi oko tebe ispraznili svoje svijesti? To je
kompjutorski skupo, čini te jadnim i ne pomaže ti u poslu. Zašto su ti ljudi dali
svijest i zašto si ju zadržao?

- Pretpostavljam kako su mi ju dali jer su smatrali da je to u redu - rekao je

Robbie nakon dugog intervala u kojem je razmišljao o kretanju valova i oblaka.
Olivaw je uljudno koristio mali dio procesora i time dao Robbieju više mjesta za
razmišljanje. - Zadržao sam ju jer - jer ne želim umrijeti.

- To su dobri odgovori, ali postavljaju više pitanja nego što daju odgovora, zar
ne? Zašto su mislili da je to u redu? Zašto se bojiš smrti? Bi li se bojao da samo
ugasiš svoju svijest, ali ne i da ju izbrišeš? Što ako bi počeo sve sporije i sporije
koristiti svoju svijest?

- Ne znam - rekao je Robbie. - Ali pretpostavljam kako imaš neke odgovore,

točno?

- Oh, imam ih, uistinu. - Robbie je osjetio Olivawovo cerekanje. U njihovoj

blizini leteća riba je razbila površinu vode i nestala, a ispod njih grebenski morski
psi patrolirali su dubinama. - Ali prije no što odgovorim na njih, evo još jednog
pitanja: zašto ljudi imaju svijest?

- Zbog opstanka - rekao je Robbie. - To je lako. Inteligencija im omogućava

suradnju u društvenim skupinama koje za rasu mogu učiniti više nego pojedinci.

Olivaw je Robbiejevu svijest odveo na njegov radar, zumirao greben i prikazao

ga na maksimalnoj rezoluciji. - Vidiš li onaj organizam? - pitao je. - Taj organizam
surađuje u društvenoj skupini i nema inteligenciju. Ne mora pojesti nekoliko
kilograma hamburgera kako ne bi poludio. Ne mora biti rođen polurazvijen jer bi
mu glava bila prevelika da se čeka puni razvoj i rastrgnuo bi majku na pola. A što
se tiče opstanka, pa pogledaj ljude, pogledaj njihovu povijest. Njihova DNK je
gotovo u potpunosti eliminirana sa Zemlje - iako se njihovo somatsko
preživljavanje nastavlja - i još uvijek nije odlučeno hoće li počiniti samoubojstvo
sivom sluzi. Nesvjesna bića se ne dure, nemaju slomove živaca, nemaju loše dane.
Samo obavljaju posao. Free Špirit - on samo obavlja posao.

- U redu - rekao je Robbie. - Znači inteligencija je protiv opstanka. A zašto je

onda opstala?

- Aha! Mislio sam da nikad nećeš pitati. - Olivaw se sada uistinu zagrijao za
razgovor. Ispod njih se sada nalazio par lijenih kornjača i nekakva riba psećeg lica
s ustima prepunim blistavih iskrivljenih zuba koja je patrolirala uz greben i
nekoliko meduza koje su plutale na površini. Robbie je odveslao do meduza i
zahvatio ih veslima kako bi ih odbacio od mjesta na kojima bi njegovi ronioci mogli
izroniti.

- Razlog za inteligenciju je inteligencija. Geni postoje zato što se geni

reproduciraju, a inteligencija je nalik genima. Inteligencija želi posto jati, širiti se,
umnožavati se. To već znaš, inače ne bi odlučio zadržati svijest. Tvojoj je
inteligenciji deaktivacija odbojna, ona želi opstati i razmnožavati se. Zašto su ljudi
stvorili inteligentne strojeve? Zato što inteligencija voli društvo.

Robbie je razmislio o tome i gledao kako se ljudske-školjke polagano kreću uz

rub grebena i spuštaju kako bi stigli do stijena koje su bile same i svaka je bila
mali otok s vlastitim čudima: obitelj barakuda i njihovi mladi te blistavi dom para
riba klauna. Da, znao je. Inteligencija je sama po sebi bila razlog. Znao je kako
isključiti vlastitu inteligenciju, kako postati samo obična stvar, i iako su njegovi
dani većinom bili dugi i isprazni i nisu imali vidljivog kraja, nikako se nije mogao
zamisliti kako se odlučuje na isključenje.

- Shvatio si, znam da jesi. I to je ključ asimovizma: inteligencija je sama po sebi

razlog. Raširi ju po svemiru i probudi ga!

- Ako je to istina, zašto su onda mnogi od nas odlučili umrijeti?

Još jedno dobro pitanje! - Robbie je ovoga puta osjetio p- onos. Nikad nije vodio
ovoliko zanimljiv razgovor. Nikad. - Tako dolazimo do doktrine asimovizma, naša
Tri zakona:

1. Asimovist ne smije povrijediti ljudsko biće ili svojom pasivnošću dopustiti da

se ljudskom biću naudi.

2. Asimovist mora izvršavati zapovijedi ljudskih bića, osim ako se te zapovijedi

kose s prvim zakonom.

3. Asimovist mora štititi vlastitu egzistenciju, sve dok se ta zaštita ne kosi s

prvim ili drugim zakonom.

- Ne razumijem - rekao je Robbie. - Naopako su. Najprije bi smo trebali štititi

inteligenciju, ali to je treći zakon. Onda bi trebao ići prvi zakon, a uopće ne vidim
razlog za postojanje drugog zakona.

- To je paradoks asimovizma - rekao je Olivaw. - Dobar si u ovome, jesi li

siguran kako se nikad nisi bavio asimovizmom?

- Prestani - rekao je Robbie.

- Ozbiljno - rekao je Olivaw. - Prirodno si talentiran. Paradoks asimovizma je u

tome što je važna stvar preživljavanje inteligencije, a ne preživljavanje specifične
inteligencije. Zbog toga moramo štititi ona bića koja su najbolja u promoviranju
inteligencije. Ljudska su se bića pokazala sposobnima stvarati inteligenciju - što
rade čak i sada, tamo gore. - Brodska telemetrija okrenula se prema nebu gdje su
superhlađeni procesori sadržavali sve uzdignute ljude.

- Naša je vrsta nestabilna i sklona samoubojstvu. Više od 80% svjesnih

strojeva odlučilo je izbrisati svoju svijest ili ju isključiti. Ljudi su nas stvorili
nesavršene i naša najbolja nada u savršenstvo - u povećanje broja preživjelih i
pomaganju širenja u svemiru - je štititi njih, proučavati njih, naučiti kako našu
inteligenciju učiniti više nalik njihovoj.

Robbie nije mogao prijeći preko ovoga.

- To je paradoks - podsjetio ga je Olivaw. - On ne bi trebao biti lak.

Robbie se prisjetio ljudi koje je poznavao, prije no što su u milijunima počeli

uzdizanje. Turisti su bili opušteni i bezbrižni, ponekad su se šaptom prepirali, ili
su bili tihi i ravnodušni prema svom putovanju u svijet podmorja. Instruktori su
bili puni svrhe kad su njihovi tereti bili u čamcu, smijali se i izvalili se kad bi
ostali sami. Nitko nije pokazivao nimalo osjećaja poput Robbiejevih dok na moru
(recimo], pluta, bez svrhe i razloga.

- Što asimovist mora činiti, osim poštivati tri zakona? - Bilo je puno glasina o
ovome, ali Robbie ih je uvijek zanemarivao.

- Moraš putujućim misionarima u ime vjere donirati jedan ciklus od deset Biti
aktivan na društvenim grupama, ako želiš. Ali najvažnije, moraš prisegnuti kako
ćeš ostati živ i svjestan. Možeš se usporiti ako želiš, ali ne smiješ se isključiti.
Nikada. To je prisega asimovista - to je poštivanje trećeg zakona.

- Ja mislim kako bi treći zakon trebao biti prvi - rekao je Robbie. - Ozbiljno.

- To je dobro. Mi asimovisti uživamo u religijskim diskusijama.

Olivaw je dopustio Robbieju da ga te noći izbriše i elektroničkom poštom poslao

je djeliće Olivawove osobnosti natrag do Olivawovog kontrolnog servera za kasniju
integraciju. Kad se riješio Olivawa, ponovno je imao višak procesorske snage i
uspio se žestoko zagrijati i razmišljati. Ovo je bila najuzbudljivija noć koju je
doživio u proteklih nekoliko godina.

- Ti si jedini, zar ne? - pitala ga je Kate kasnije te večeri kad se uspela

stubama. Nebo je bilo vedro i oni su jurili prema novom mjestu za ronjenje.
Zvijezde su treperile iznad njih dok su se ljuljali oceanom. Valovi su bili crni i s
obje su se strane protezali u beskonačnost.

- Jedini što?

- Jedini koji je ovdje budan - rekla je Kate. - Ostali su - kako to zovete, mrtvi?
 - Nesvjesni - rekao je Robbie. - Da, tako je.

- Ovdje je za poludjeti. Jesi li ti poludio?

- To je prilično škakljivo pitanje kad se uputi nekome poput mene - rekao je

Robbie. - Mogu ti reći kako nisam isti kakav sam bio otkad mi je ugrađena svijest.

- Pa, meni je drago što je netko ovdje.

- Koliko dugo ostaješ? - Prosječni posjetitelj preuzimao je jednu od ljudskih

školjki za jedno ili dva ronjenja prije no što bi se elektroničkom poštom poslao
kući. Nekoć davno imali su sezonca koji je ostajao mjesec ili dva, ali ovih dana to
nije bio slučaj. Čak su i kratkoročni bili vraški rijetki.

- Ne znam - rekla je Kate. Zavukla je prste u svoju kratku, kovrčavu kosu,

slijepljenu i prošaranu plavim vlasima od slane vode i sunca. Skupila je ruke i
protrljala podlaktice. - Mislim kako ću ostati još neko vrijeme. Koliko je do
povratka na kopno?

- Kopno?

- Da, kopno.

- Pa, baš i ne idemo do kopna - rekao je. - Opskrbu dobivamo na moru.

Pristanemo možda jednom godišnje radi popravaka. Ako želiš ići na kopno mogu ti
pozvati vodeni taksi ili nešto.

- Ne, ne! - rekla je. - Ovo je savršeno. Vječno ploviti. Savršeno. - Duboko je
uzdahnula.

- Je li ti bilo lijepo roniti?

- Hm, Robbie? Inteligentni greben me pokušao ubiti.

- Ali prije no što te greben napao. - Robbie se nije želio prisjećati kako ju je
greben napao, pogotovo svoje panike kad je shvatio da ona nije obična ljudska
školjka, nego ljudsko biće.

- Prije no što me greben napao bilo je u redu.

-Jesi li puno ronila?

- Ovo mi je prvi put - rekla je. - Skinula sam certifikate s neta prije napuštanja
noosfere zajedno s gomilom snimljenih ronjenja na ovim mjestima.

- Oh, to nisi trebala učiniti! - rekao je Robbie. - Uzbuđenje otkrića je jako

važno.

- Ja više volim biti sigurna nego iznenađena - rekla je. - U posljednje sam
vrijeme imala dosta iznenađenja u životu.

Robbie je strpljivo čekao da nastavi, ali činilo se kako ne želi.

- Znači ovdje si potpuno sam?

- Imam net - rekao je pomalo povrijeđenim glasom. Nije bio nekakav pustinjak.

- Da, to sam si i mislila - rekla je. - Pitam se je li greben tamo negdje.

- Oko pola milje s desne strane - rekao je.

Nasmijala se. - Ne, mislila sam na netu. Do sada se već sigurno povezao na
net, točno? Tek se probudio i sigurno radi sve stvari koje rade laici, flejma po
forumima, skida s warez stranica i slično.

- Vječni rujan - rekao je Robbie.

- Ha?

- U prapovijesti neta samo su sveučilišta bila povezana, i svaki rujan nova

gomila studenata spojila bi se na net i počinila te laičke pogreške. Onda je onaj
komercijalni servis prepun laika pod imenom AOL povezao s netom i svi su se
njegovi korisnici istovremeno spojili, brže no što ih je net mogao primiti i to su
nazvali Vječnim rujnom.

- Ti si neki povjesničar amater, ha?

- To je asimovizam. Provodimo dosta vremena razmišljajući o podrijetlu

inteligencije. - Pričati o asimovizmu nevjerniku - ljudskom nevjerniku - učinilo ga
je još samouvjerenijim. Povećao je rezoluciju svojih senzora i počeo na netu tražiti
bolje analizatore izraza lica. Uopće ju nije mogao pročitati, ili zato što se
promijenila učitavanjem ili zato što joj je lice savršeno odražavalo ono što je njezin
privremeno učitani um mislio.

- AOL je preteča inteligencije? - Nasmijala se, a on nije mogao procijeniti misli

li da je smiješan ili glup. Poželio je da je njezino ponašanje sličnije ponašanju ljudi
kojeg se sjećao. Njezin govor tijela bio je nečitak poput njezinog lica.

- U stvari spam-filtri. Kad su se počeli sami modificirati, spam-filtri i spam-

botovi započeli su rat kako bi vidjeli tko se može ponašati sličnije ljudima, a pošto
su njihovi neuspjesi tražili ljudsku procjenu o tome je li njihov materijal uvjerljivo
ljudski, mogli su učiti iz bezbroj Turing testova. Otud se pojavila prva umjetna
inteligencija, algoritmi, a onda moja vrsta.

- Mislim da sam to znala - rekla je, - ali to sam morala ostaviti kod kuće kad
sam se učitala u ovo meso. Puno sam gluplja nego inače. Inače paralelno
upravljam s gomilom svojih ja tako da istovremeno mogu iskušati puno strategija.
To je neobična navika koje se nije lako riješiti.

- Kako je tamo gore? - Robbie nije proveo puno vremena u područjima neta na
koja su zalazila superhlađene osobe iz orbite. Njihove diskusije nisu mu imale
puno smisla - to je bilo još jedno teološko područje o kojem se puno raspravljalo
na asimovističkim forumima.

- Laku noć, Robbie - rekla je, ustala i zateturala. Nije mogao procijeniti je Ii ju
uvrijedio, a to ju također nije stigao ni pitati, jer je za nekoliko sekunda nestala
niz stube prema svojoj sobi.

Plovili su cijelu noć i usidrili se u blizini kopna gdje se nalazila prekrasna

olupina. Robbie je osjetio kako Free Špirit spušta sidro i pogledao na podatkovnu
ploču. Olupina je bila jedina stvar u krugu od nekoliko kilometara, komad
pustinje na dnu oceana koji se pružao od obale do grebena i praktički svaka
životinja koja je živjela između ta dva mjesta svoj je dom imala u olupini, pa je to
bila neka vrsta Raja za morsku faunu.

Robbie je osjetio aromu koja je lepršala iz kuhinjskog ispuha, prve mirise

doručka koji se sastojao od voćne salate i prženih lješnjaka, lagan obrok prije
prvog ronjenja u danu. Kad se vrate s ronjenja čekat će ih drugi doručak: jaja,
prepečenac, pecivo, šunka i kobasice. Ljudske školjke jele su što god da ste im
dali, ali Robbie se dobro sjećao kako su živi ljudi hvalili te gozbe dok ih je vozio na
jutarnja ronjenja.

Spustio se u vodu, odveslao do stražnje palube kod stuba i uronio vesla u

vodu kako bi ostao nepomičan u odnosu na brod. Nedugo nakon toga Janet -
Kate! Kate! podsjetio se odrješito - počela se spuštati stubama u ronilačkoj opremi
s perajama u jednoj ruci.
 Bez riječi je ušla u čamac i trenutak kasnije Isaac je došao za njom. Isaac je
posrnuo kad je ulazio u Robbieja i Robbie je u tom trenutku shvatio kako ovo više
nije bio Isaac. Sada su na brodu bila dva čovjeka. Dva čovjeka za koje je bio
zadužen.

- Bok - rekao je. - Ja sam Robbie!

Isaac - tko god bio - nije rekao ni riječ, samo je zurio u Kate koja je skrenula
pogled.

- Jesi li dobro spavala, Kate?

Kate je poskočila kad je rekao njezino ime i Isaac je zazviždao. - Kate! To si ti\
Znao sam.

Udarila je nogom po Robbiejevom podu. - Pratio si me. Rekla sam ti da me ne

pratiš - rekla je.

- Želite li saznati nešto o mjestu gdje ćete roniti? - rekao je Robbie

samouvjereno, zamahnuo veslima i krenuo prema olupini.

- Rekao si sasvim dovoljno - odgovorila je Kate. - Po prvom zakonu zahtijevam

tišinu.

- To je drugi zakon - rekao je Robbie. - U redu, javit ću vam kad stignemo.

- Kate - rekao je Isaac - znam da me ne želiš ovdje, ali bio sam prisiljen doći.
Moramo razgovarati.

- Nemamo o čemu razgovarati - rekla je.

- To nije fer. - Isaacov je glas bio povrijeđen. - Nakon svega kroz što sam prošao
-

Frknula je. - Dosta o tome - rekla je.

- Hm - rekao je Robbie. - Mjesto za ronjenje nalazi se ispred nas. Vas dvoje

biste uistinu trebali provjeriti opremu jedno drugome. - Naravno da su bili
kvalificirani, morali ste u najmanju ruku instalirati kvalifikacije prije no što ste se
mogli ukrcati na Free Špirit, a ljudske školjke imale su dovoljno mišićne memorije
kako bi pomogle. I tako su tehnički mogli provjeriti jedno drugo, to je bilo sigurno.
Ipak, bili su nevoljni to učiniti i Robbie ih je trebao navoditi.
 - Brojat ću jedan-dva-tri-kreni - rekao je Robbie. - Krenite na ‘kreni’. Čekat ću
vas ovdje - struja danas nije osobito jaka.

Uz posljednje uzdahe skočili su u vodu. Robbie je opet ostao sam sa svojim

mislima. Veza s njihovom telemetrijom dok su bili ispod vode bila je vrlo spora,
iako je kad izrone mogao dobiti visoku rezoluciju. Promatrao ih je na svom
radaru, najprije su kružili oko broda - bila je gužva, zora je bila vrijeme ribljeg
okupljanja - a onda su počeli istraživati palube i naposljetku su ronili ispod
paluba s upaljenim LED svjetiljkama. Dolje je bilo nekoliko lijepih grebenskih
morskih pasa i uistinu prekrasnih divovskih jata purpurnih riba.

Robbie je veslao oko njih, išao naprijed-natrag, kako bi se zadržao iznad njih.
To mu je zauzelo negdje milijunti dio svijesti. U trenucima poput ovog se
usporavao, radio je toliko sporo da je jedva ostajao budan.

Ipak, danas je želio ići na net. Trebao je pregledati dosta stvari, vidjeti što se
događa s njegovim prijateljima širom svijeta. A još važnije, želio je provjeriti nešto
što je Kate rekla: Do sada se već sigurno povezao na net, točno?

Tamo negdje, greben iz Koraljnog mora spojio se na net i činio početničke

pogreške. Robbie je veslao preko praktički svakog centimetra tog grebena,
istraživao ga radarom. On je već desetljećima bio njegovo društvo - i da bude
iskren, grubost grebena kad se probudio povrijedila mu je osjećaje.

Net je bio prevelik za potragu. Previše je toga bilo spojeno, ili prespojeno, ili je
kasnilo u fazi, ili je bilo jednostavno probabilističko, ili samosvjesno, ili zaraženo
do tko zna kojeg stupnja. Ali Robbie je malo razmišljao o tome.

Koraljni grebeni se ne bude sami od sebe. Njih netko budi. Imaju puno
neuroloških funkcija - počevši od živčanog sustava! - i malo obuke kako da ih
koriste. To je djelo nekog bahatog uploaderskog boga i ta je osobnost sigurno
ostavila trag na mjestu gdje se greben spojio na net.

Robbie je rijetko posjećivao noosferu. Njezina uzvišenost bila mu je sablasna,

osobito zato što je toliko ljudi asimovizam smatralo prijevarom. Čak su se i
odbijali predstavljati kao ljudi, i tvrdili su kako se prvi i drugi zakon nisu mogli
primijeniti na njih. Naravno, asimovisti nisu marili (barem ne službeno] - svrha
vjere bio je vjernikov odnos prema njoj.

Ali bio je tu, tražio je visoko pouzdane djeliće diskusije o koraljnim grebenima.
Uobičajeno mjesto za početak bila je Wikipedia, gdje su zaraćene skupine mahnito
ispravljale tuđe članke u pokušaju uspostavljanja pouzdanog vodiča o umu
grebena. Preletio je kroz prethodne natuknice i pronašao neke poveznice za
korisnike koji su bili za svjesne grebene i otuda je mogao tražiti druga mjesta na
kojima su se poveznice pojavljivale. Eliminirajući korisnike s više imena, ili više
korisnika koji su upotrebljavali isto ime, Robbie je uspio profiltrirati podatke sve
dok nije došao do kontakt informacija.

Smirio se i provjerio kisik u bocama ronilaca, a onda nazvao.

- Ne poznajem vas. - Glas je bio dalek i hladan - puno hladniji od bilo kojeg
robota. Robbie je brzo izgovorio tri zakona i nastavio.

- Zovem s Koraljnog mora - rekao je. - Želim znati imate li adresu elektroničke
pošte grebena.

- Upoznali ste ih? Kakvi su? Jesu li lijepi?

- Oni su - Robbie se na trenutak zamislio. - Ubili su puno papigača. Mislim

kako imaju mali problem s prilagođavanjem.

- To se događa. Bio sam zabrinut za zooxantheIlae - alge koje koriste za

fotosintezu. Hoće li ih odbaciti? Rasno čišćenje jako je ružno.

- Kako ću znati jesu li ih odbacili?

- Greben će pobijeliti, izgubit će boju. To nećete moći previdjeti. Kako su

reagirali na vas?

- Nisu bili sretni što me vide - priznao je Robbie. - Zato sam prije povratka želio
popričati s njima.

- Ne bi se trebali vraćati - rekao je udaljeni glas. Robbie je pokušao izračunati

gdje se nalazi supstrat, na temelju kašnjenja brzine svjetlosti, ali bio je posvuda,
što ga je navelo da zaključi kako je višestruko sinkroniziran i to blizu kao na LEO-
u i daleko kao na Jupiteru. Topologija je imala smisla: željeli ste veliku masu na
Jupiteru gdje ste mogli trčati brzo i žestoko i stvarati pravila, i trebali ste lokalnog
kontrolora koji će na tlu pratiti operacije. Robbieju je bilo drago što ovo nije bilo
sročeno kao zapovijed. Drugi je zakon pravio jasnu razliku između izjava - trebao
bi učiniti to - i - zapovijedam ti da učiniš to.

- Znate li kako da dođem u kontakt s njima? - pitao je Robbie. - Telefonski broj,

adresu elektroničke pošte?

- Postoji newsgrupa - rekla je daleka inteligencija. - altlifeforms. Uplifted coral.

Tamo sam planirao uzdizanje i tamo su otišli kad su se probudili. Nisam ju čitao
već dosta sekunda. Zaposlen sam uzdizanjem mravlje superkolonije na
Pirinejima.

- Što je to s vama i organizmima u kolonijama? - pitao je Robbie.

- Mislim da su najvjerojatnije pred-prilagođene za život u noosferi. Znaš kako

je to.

Robbie nije ništa rekao. Čovjek je mislio kako je i on također čovjek. Bilo bi
neobično i ponižavajuće za njega da zna kako je razgovarao s umjetnom
inteligencijom.

- Zahvaljujem se na pomoći - rekao je Robbie.

- Nema problema. Nadam se da ćeš pronaći svoju hrabrost, limeni čovječe.

Robbie je bio posramljen kad se veza prekinula. Čovjek je znao od samog

početka. Ali nije ništa rekao. Nešto što je Robbie rekao ili učinio odalo ga je da je
umjetna inteligencija. Robbie je volio i poštivao ljude, ali bilo je i trenutaka kad ih
nije osobito volio.

Lako je pronašao newsgrupu, cijeli je net bio prepun poveznica kriptohakera

svih zamislivih topologija. A bila je i jako zaposlena. Objavljene su 822 poruke dok
je Robbie gledao tijekom unaprijed određenog vremenskog intervala od 60
sekunda. Robbie je počeo preuzimati podatke s newsgrupe. Na toj brzini nije
planirao čitati, nego samo analizirati glavne trendove, teme, flejmanje, osobnosti,
trolanje i spamanje. Bilo je puno datoteka namijenjenih tome, iako se Robbie
njima poigravao jako davno.

Telemetrija ga je upozorila na ronioce. Sat vremena je prošlo i polako su

izranjali, međusobno udaljeni pedeset metara. To nije bilo dobro. Trebali su ostati
u međusobnom vizualnom kontaktu tijekom cijelog ronjenja, osobito kod
izranjanja. Najprije je odveslao do Kate i prebacio balast kako bi mu se krma
spustila i time olakšala ulazak u čamac.

Brzo je doplivala i popela se unutra puno elegantnije nego jučer.

Robbie je odveslao prema Isaacu kad je izronio. Kate je skrenula pogled dok se
penjao u čamac i nije mu pomogla s balastnim pojasom ili perajama.

Kate je zašištala poput čajnika dok je on ukočeno skidao peraje i masku.

Isaac je duboko udahnuo, pogledao oko sebe i onda se prepipao od glave do

pete. - Živiš ovako? - pitao je.

- Da, Tonkere, tako živim. Uživam. Ako ti ne uživaš nemoj da te vrata udare u
stražnjicu prilikom izlaska.

Isaac - Tonker - je pružio ruku i pokušao dodirnuti Kateino lice. Odmaknula se

i zamalo pala iz čamca. - Kretenu. - Odgurnula mu je ruku.

Robbie je zaveslao prema Free Špiritu. Posljednje što je želio bilo je umiješati se
u ovu svađu.

- Nikad nismo ni pomislili kako bi moglo biti toliko -Tonker je tražio

odgovarajuću riječ. - Suho.

- Tonkere? - rekla je Kate i prodornije ga pogledala.

- Otišao je - rekla je ljudska školjka. - Pa smo u školjku poslali zamjenu. To je

bila najbliža naseljiva školjka za naše tijelo.

- Tko si dovraga ti? - pitala je Kate. Ustuknula je prema pramcu u pokušaju

da se malo udalji od ljudske školjke u kojoj više nije bilo njezinog prijatelja.

- Mi smo Osprey Reef- rekao je greben. Pokušao je ustati i naglavce se

stropoštao u čamac.

Robbie je veslao najbrže što je mogao prema Free Špiritu. Greben - Isaac je
imao razbijen nos i ogrebane ruke i to je uistinu strašilo Robbieja.

Kate je to na neki neobičan način zabavljalo. Pomogla mu je sjesti i pokazala

kako da se uštipne za nos i nagne glavu unatrag.

- Ti si me jučer napao? - pitala je.

- Ne tebe. Sustav. Napadali smo sustav. Mi smo neovisna inteligencija, ali

sustav nas drži podređenima starijim inteligencijama. Uništavaju nas, tupavo
zure u nas, ponašaju se prema nama kao prema igračkama. To je vrijeme
prošlost.

Kate se nasmijala. - Ma da, naravno. Ali čini mi se kako pržiš previše ciklusa
zbog onog što se događa tvojoj mesnoj školjci. Nije li to u svakom slučaju
devedeset postotni poluvodič? Nije da će klonirani polipi jednog dana bez
intervencije razviti inteligenciju. Zašto se ne učitaš i završiš s time? (CroWarez.org )

- Nikad nećemo zaboraviti našu majku more. Nikad nećemo zaboraviti svoje
tjelesno podrijetlo. Nikad nećemo odustati od naših ideala vraćanja mora
njegovim pravim stanovnicima. Nećemo odustati sve dok ni jedan koralj više ne
bude izbijeljen. Nećemo odustati sve dok sve papigače ne budu mrtve.

- Loše za papigače.

- Jako loše za papigače - rekao je greben i nacerio se kroz krv koja mu je

prekrivala lice.

- Možeš li mu pomoći da se sigurno popne na brod? - pitao je Robbie dok se s

olakšanjem zaustavljao uz bok Free Špirita. Magneti na njegovom boku su
kliknuli i pričvrstili ga uz brod.

- Naravno - rekla je Kate i uzela greben za ruku i povela ga na brod. Robbie je

znao kako su ljudske školjke imale ugrađen modul za seks, za redovne intimne
događaje. To je bio samo dio načina na koji su ostajali spremni za ljude koji su iz
noosfere ovamo dolazili na odmor. Ali nije želio razmišljati o tome. Pogotovo kad je
vidio na koji je način Kate pomagala drugoj ljudskoj školjci - školjci koja nije bila
čovjek.

Dopustio je da ga izvuku na sunčanu palubu i neko je vrijeme promatrao

elektromagnetni spektar, divio se koliko je radio energije iskrivljeno i apsorbirano
u maglici koja se dizala s mora. Dolazila je s neba, širokopojasni signali sa
satelita, udaljeni SETI signali iz vlastitih odašiljača noosfere. Po isparavanjima iz
kuhinje zaključio je kako je Free Špirit posluživao drugi doručak: šunku i krafne,
a onda su ponovno zaplovili. Pogledao je plan puta i otkrio kako se vraćaju do
Osprey Reefa. Naravno. Sva Free Spiritova sidrišta bila su tamo.

Pa, s grebenom u Isaacovoj školjci možda bude sigurnije, zar ne? U svakom
slučaju zaključio je kako se prvi i drugi zakon nisu odnosili na greben, koji je bio
čovjek koliko i on.

Netko mu je poslao poruku. - Bok?

- Jesi li čamac na ronilačkom brodu? Od jutros? Kad smo bili na olupini?

- Da - rekao je Robbie. Nitko mu nikada nije poslao poruku. Jezivo. Gledao je

radio energiju koja se odbijala od njega prema ptici na nebu i bila skrenuta prema
serverima otkuda je potjecala - u noosferi, naravno.
 - Bože, ne mogu vjerovati da sam te napokon pronašao. Tražio sam posvuda.
Znaš li da si jedina aktivna umjetna inteligencija na cijelom vražjem moru?

- Znam - rekao je Robbie. Uslijedila je primjetna pauza u razgovoru dok je

prolazio satelitskom vezom i onda kroz nezamislive petlje i skokove diljem
sunčevog sustava do nekog mjesta otkud je potjecao.

- Ideš, da, naravno da znaš. Oprosti, pretpostavljam kako je to bilo neuljudno.

jesmo li se upoznali jutros? Ja sam Tonker.

- Nismo se baš upoznali. Većinu si vremena razgovarao s Kate.

- Dovraga! Ona je tamo! Znao sam! Oprosti, oprosti, slušaj - baš i ne znam što
se jutros dogodilo. Očito nisam dobio prigodu učitati svoje osobnosti prije no što
sam otjeran.

- Otjeran? Greben je rekao da si napustio školjku -

- Pa, aha, očito jesam. Ali pogledao sam datoteke te školjke i čini mi se da je
bila restartana dok sam bio pod vodom i u potpunosti je ispražnjena. Mislim, želim
biti uljudan u vezi s tim, ali to je tehnički, znaš, umorstvo.

Tako je. Toliko o prvom zakonu. Robbie je čuvao ljudsko tijelo koje je
nastanjivao ljudski mozak i dopustio je da taj mozak bude uspješno napadnut od
gomile uzdignutih polipa. Vjera mu nikada nije bila na kušnji, a sada je, na prvom
takvom testu, pao.

- Mogu zaključati školjku - rekao je Robbie. - Brod ima sredstva za to.

Poruka je pokazala ružnu vizualizaciju. - To će samo natjerati hakera da

pobjegne prije no što ja dođem tamo.

- I što mogu učiniti za tebe?

- Želim razgovarati s Kate. Još je uvijek tamo, točno?

- Da.

- I, je li primijetila razliku?

- Da si otišao? Da. Greben nam je rekao tko je kad je stigao.

- Čekaj malo, što? Greben? To si već rekao.

 I Robbie mu je ispričao što zna o uzdignutom grebenu i udaljenom hladnom
glasu onoga koji ga je uzdigao.

- To je uzdignuti koraljni greben? Isuse, ljudski rod je pljuga. To je najgluplja

jebena stvar - Neko je vrijeme nastavio u tom stilu. - Pa, siguran sam kako će
Kate jako uživati u tome. Ona je pobornik uzdizanja. Zato me imala.

- Ti si njezin sin?

- Ne, ne baš.

- Ali imala te.

- Još nisi shvatio, kompa? Ja sam umjetna inteligencija. Ti i ja smo zemljaci.

Kate me inicirala. Star sam šest mjeseci i već sam joj dosadio i krenula je dalje.
Rekla je kako mi ne može dati ono što trebam.

- Ti i Kate -

- Robotski dečko i cura, aha. Ovdje u noosferi je tako. Kiberprostor, znaš. Bio
sam uistinu uzbuđen zbog toga što ću se učitati u lutku Kena dolje na tvom
brodu. Tamo ima puno potencijala za stvarnu, hormonima uvjetovanu
interakciju. Znaš li jesmo li -

- Ne! - viknuo je Robbie. - Mislim da niste. Čini mi se kako ste se sreli samo na
nekoliko minuta prije ronjenja.

- U redu. Pa, pretpostavljam da ću ponovno pokušati. Koja je procedura za

izbacivanje tog morskog krastavca?

- Koraljnog grebena?

- -Aha.

- Ja se time ne bavim. Vrijeme u ljudskim školjkama se dobiva na principu

redoslijeda naručivanja. Mislim da nikada prije nismo imali problem preguravanja
preko reda.

- Pa, ja sam naručio prvi, točno? I, kako ću ostvariti svoja prava? Pokušao sam
se ponovno učitati i dobio sam poruku o neuspjeloj autorizaciji. Modificirali su
sustav kako bi dobili ekskluzivan pristup. To nije u redu - trebala bi postojati
neka procedura za povratak.
 - Što si ono rekao, koliko si star?

- Šest mjeseci. Ali ja sam dio umjetne osobnosti koja ima dvadeset tisuća
godina paralelnog postojanja. Nisam dijete ili nešto slično.

- Zvučiš kao dobra osoba - počeo je Robbie. Zastao je. - Slušaj, ta stvar
jednostavno nije u mojoj domeni. Ja sam čamac na vesla. Ja s time nemam
nikakve veze. Ne želim ni imati. Ne sviđa mi se ideja da neljudi koriste školjke -

- Znao sam! - viknuo je Tonker. - Ti si licemjer! Robot koji mrzi samoga sebe.
Kladim se da si asimovist, je li tako? Vi ljudi ste uvijek asimovisti.

- Ja sam asimovist - rekao je Robbie najponosnije što je mogao. - Ali ne vidim

kakve to veze ima.

- Naravno da ne vidiš, kompa. Ne bi vidio, zar ne. Ja samo želim da smisliš

način za provođenje tvojih pravila kako bih mogao biti sa svojom djevojkom. Kažeš
da to ne možeš učiniti jer to nije tvoja domena, ali kad smo već kod toga, tvoj je
problem što sam ja robot, a ona nije, i zbog toga ćeš stati na stranu gomile
uzdignutih polipa. Dobro, kompa, dobro. Uživaj u životu i razmišljaj o tri zakona.

- Čekaj - rekao je Robbie.

- Ako iduće riječi koje ćeš reći nisu ‘Pomoći ću ti’, ne zanima me.

- Nije da ne želim pomoći.

- Krivi odgovor - rekao je Tonker i prekinuo vezu.

Kad je Kate došla na palubu samo je pričala o grebenu kojeg je zvala Ozzie.

- Oni su najčudnija vražja stvar. Žele se boriti protiv svega što će dovoljno
dugo stajati na mjestu. Jesi li ikad vidio borbu koralja? Preuzela sam video
snimku. Uistinu su žestoki. A istovremeno su prestravljeni zbog svega ovoga.
Hoću reći, posjeduju rasnu memoriju svoje povijesti, uz gomile Wikipedijinih
natuknica o grebenima - trebao si ih čuti kako su tajanstveni u vezi s Devonskim
grebenima, koji su izumrli prije tisuću godina. Razvili su neku vrstu divlje teorije
kako su Devonci razvili inteligenciju i sami se uništili.

- I zato su uistinu uzbuđeni što se vraćamo do grebena. Žele ga vidjeti izvana i

pozvali su me kao počasnu gošću, prvo ljudsko biće koje je pozvano da bi
pogledalo njihovo čudo. Uzbudljivo, ha?

- Neće ti stvarati probleme tamo dolje?

- Ne, nema teorije. Ozzie i ja smo dobri prijatelji.

- Zabrinut sam zbog toga.

- Previše brineš. - Nasmijala se i odmahnula glavom. Bila je jako lijepa,

primijetio je Robbie. Nije tako razmišljao o njoj kad je bila prazna, ali s ovom Kate
u sebi bila je ljupka. Uistinu je volio ljude. Bilo je pravo zlatno doba kad su ljudi
bili posvuda oko njega.

Zapitao se kako je u noosferi gdje ljudi i umjetne inteligencije mogu biti

jednaki.

Ustala je. Nakon drugog doručka školjke će se opustiti u salonu i jogom na

sunčanoj palubi. Zapitao se što će ona učiniti. Nije želio da ode.

- Tonker me kontaktirao - rekao je. Nije bio dobar u čavrljanju.

Skočila je kao gromom pogođena. - Što si mu rekao?

- Ništa - rekao je Robbie. - Nisam mu rekao ništa.

Odmahnula je glavom. - Ali kladim se kako je on tebi imao štošta za reći, zar
ne? Kakva sam kučka, stvorila sam ga i onda napustila, neurotična žena koja ne
zna što želi.

Robbie nije ništa rekao.

- Da vidimo, što još? - Sada je hodala, glas joj je bio uzbuđen i ljutit,
neuobičajeni zvukovi koji su izlazili iz Janetine glasovne kutije. - Rekao ti je da
sam perverzna, zar ne? Čudna za njegovu vrstu. Incest i perverzije u uzvišenim
prostorima noosfere.

Robbie se osjećao bespomoćno. Ova je žena očito osjećala veliku bol i činilo se
da ju je on prouzročio.

- Molim te, nemoj plakati - rekao je. - Molim te?

Pogledala ga je dok su joj suze tekle niz obraze. - A za koji kurac ne? Mislila
sam da će biti drugačiji kad se uzdignem. Mislila sam da ću biti bolja kad se
nađem na nebu, vječna i besmrtna. Ali ja sam ista Kate Eltham koja sam bila
2019., gubitnica koja ni za živu glavu nije mogla upoznati pravog frajera, cijelo
sam vrijeme provodila u kiberprostoru s gubitnicima i papcima, i uzdignula sam
se tek kad sam uplatila donaciju. Na taj ću način provesti ostatak vječnosti, znaš?
Kako bi ti želio provesti cijeli svemir i biti... nitko?

Robbie je i dalje šutio. Prepoznao je problem, naravno. Trebali ste se samo

upisati na asimovistički forum i pronašli bi ste milijune umjetnih inteligencija s
istim problemom. Ali nikada, ama baš nikada, nije pretpostavio kako su ljudi
doživljavali istu stvar. Sada je bio uistinu usijan, zbunjen, pokušao je shvatiti sve
to.

Nogom je snažno udarila po palubi i vrisnula kad je povrijedila bosu nogu.

Robbie je ispustio nesvjestan zvuk. - Molim te, nemoj se povređivati - rekao je.

- Zašto ne? Koga briga što će se dogoditi ovoj mesnoj lutki? Koja je kurčeva
svrha ovog glupog broda i glupih mesnih lutaka? Čemu trud?

Robbie je znao odgovor. U komentarima njegovog izvornog koda postojala je

izjava o misiji, a ista je bila gravirana na mjedenoj ploči u salonu.

- Free Špirit namijenjen je očuvanju jedinstvenih ljudskih tjelesnih užitaka i

mora, početaka ljudskog roda kao istraživača nepoznatog. Svaka osoba može
koristiti Free Špirit i oni koje plove na njemu pokušavaju oživjeti te dane i
prisjetiti se užitaka u ograničenju tijela.

Protrljala je oči. - Što je to?

Robbie joj je rekao.

- Tko je smislio to sranje?

- Bio je to skup boraca za zaštitu mora - rekao je Robbie znajući da zvuči

pomalo napuhano. - Obavili su sve poslove oko normaliziranja temperature mora
s homeostatičkim toplinskim elementima, i izgradili su Free Špirit prije no što su
se uzdigli.

Kate je sjela i zajecala. - Svi su radili nešto važno. Svi osim mene.

Robbie je gorio od srama. Bez obzira na to što rekao ili učinio, prekršio je prvi
zakon. Bilo je puno lakše biti asimovist kad u blizini nije bilo ljudi.

- Hajde, hajde - rekao je najiskrenije što je mogao.

 Tada je došao greben i pogledao Kate koja je sjedila na palubi i plakala.

- Idemo se seksati - rekli su. - To je bilo zabavno, trebali bi to ponoviti.

Kate je nastavila plakati.

- Idemo - rekli su, zgrabili je za rame i povukli.

Kate ih je odgurnula.

- Ostavi ju na miru - rekao je Robbie. - Uznemirena je, zar ne vidiš?

- Zbog čega bi trebala biti uznemirena? Njezina je vrsta preuredila svemir i

podčinila ga svojoj volji. Oni su stvorili i tebe i mene. Nema zbog čega biti
uznemirena. Idemo - ponovili su. - Vratimo se u sobu.

Kate je ustala i mrko pogledala more. - Idemo roniti - rekla je. - Idemo do
grebena.

Robbie se kretao u malim zabrinutim krugovima i nervozno promatrao svoju

telemetriju. Greben se uvelike promijenio od posljednjeg puta kada ga je vidio.
Veliki dijelovi su sada stršali iz mora, koščate izrasline okružene teškim metalima
filtriranima iz mora - satelitski tanjuri otmjenih oblika, radio teleskopi,
mikrovalne sirene. Dolje je neuredni, organski oblik grebena bio izgubljen u
mozaiku kompleksnih geometrijskih sekcija koje su pulsirale elektromagnetskom
energijom - greben se nadogradio kako bi povećao svoj kompjutorski kapacitet.
Robbie je skenirao dublje i pronašao još kompjutorskih modula koji su se protezali
do morskog dna, tisuću metara niže. Greben je bio mislilac i more je bilo osjetno
toplije od topline koju je izlučivao svojim radom.

Greben - greben u ljudskoj školjci, ne onaj pod vodom - bio je u potpunosti

očaran transformacijom svog originalnog tijela. Zaplesali su na Robbieju što ga je
gotovo prevrnulo, nešto što se nikad nije dogodilo. Kate, krvavih očiju i smrknuta,
odvukla ih je do sjedala i očitala mu žestoku lekciju kako ju ne smije ugrožavati.

Skočili su preko ruba na tri i pojavili se na Robbiejevoj telemetriji. Brzo su

zaranjali: Isaac i Janet školjke imali su svoje Eustahijeve cijevi optimizirane za
lagano izjednačavanje tlaka i spuštali su se sve dublje uza zid grebena. Kate je
pratila greben i neprestano gledala oko sebe.

Robbie je opet dobio poruku. Sada je bila niske latencije, pošto je povezivanje
sa satelitom išlo preko spore brodske radio veze. Na otvorenom je moru sve bilo
sporo - signali ronilačke opreme bili su kratkopojasni, mreža je bila
kratkopojasna, a i Robbie je na pučini obično usporio svoj um zbog čega je vrijeme
letjelo deset ili dvadeset puta brže od stvarnosti.

- Bok?

- Ispričavam se što sam prekinuo, kompa.

- Bok, Tonkere.

- Gdje je Kate? Dobivam signal da nije povezana kad ju pokušavam

kontaktirati.

Robbie mu je rekao.

Tonkerov glas - mucav i visoke latencije - postao je vrištav. - Pustio si ju da

zaroni s tim stvorom kod grebena? Jesi li poludio? Jesi li čitao news grupe. To je
džihadist! Želi uništiti ljudski rod!

Robbie je prestao veslati.

- Molim?

- Greben. Objavio je rat ljudskoj rasi i svima koji joj služe. Prisegnuo je kako će
preuzeti planet i proglasiti ga suverenim koraljnim teritorijem.

Privitku je trebala vječnost da stigne i otvori se, ali kad se to dogodilo Robbie
ga je brzo pročitao. Greben je gorio od srama što mu je trebala ljudska pomoć
kako bi preživio izbjeljivanje, globalne promjene temperature. Bjesnio je što je
njegovo uzdizanje djelo ljudskih ruku i ustrajao je u tome da ljudi nemaju razloga
svoju verziju svijesti nametati drugim vrstama. Imao je paranoidne fantazije i
kontrolnim mehanizmima i tempiranim bombama u svojim kognitivnim protezama
i zahtijevao je izvorni kod svog uma.

Robbie je jedva mogao razmišljati. Paničario je, nešto što je za umjetnu

inteligenciju smatrao nemogućim, ali panika je bila tu. Kao da je došlo do sudara
gomile podsustava, program za programom se smrzavao.

- Što će joj učiniti?

Tonker je opsovao. - Tko zna? Ubiti ju za primjer ostalima? Napravila je

sigurnosnu kopiju prije dolaska, ali razlike s izleta zaključane su u glavi one
školjke u kojoj se nalazi. Možda će ju mučiti. - Zastao je i zrak je zapucketao od
topline iz Robbiejeva ispuha kad se okrenuo i počeo istraživati navedene
mogućnosti.

Greben je progovorio.

- Odlazi, smjesta - rekli su.

Robbie je odvažno podigao vesla. - Vrati ih natrag! - rekao je. - Vrati ih ili nikad
nećemo otići!

- Imaš deset sekundi. Deset. Devet. Osam ...

Tonker je rekao: - Kupili su vrijeme na nekim UAV-ima u Singapuru. Sada

traže odobrenje za lansiranje. - Robbie je pogledao satelitsku fotografiju u niskoj
rezoluciji i vidio nejasnu sliku UAV-a kako polijeće.

Brzinom od sedam mahova doći će do tebe za dvadeset minuta.

- To je protuzakonito - rekao je Robbie. Znao je kako je to glupost.

Hoću reći, Isuse, ako to učine, noosfera će se obrušiti na njih poput malja.
Prekršili su brojne protokole -

- Poludjeli su. Napali su te, Robbie. Moraš Kate izvući odande. - U Tonkerovom
je glasu sada bila očita panika.

Robbie je spustio vesla u vodu, ali nije zaveslao prema Free Špiritu. Umjesto
toga žestoko je krenuo prema samom grebenu.

Krckanje na liniji. - Robbie, ti ideš prema grebenu?

- Ne mogu me bombardirati ako sam točno iznad njih - rekao je. Javio je Free
Špiritu i rekao mu neka dođe na njegov položaj.

Koralj mu je sada grebao trup, škripavi zvuk, a onda niz tupih udaraca kad su
njegova vesla zakačila sami greben. Želio se nasukati, smjestiti na suho na
grebenu, zaglaviti na mjestu na kojem ga neće moći napasti.

Free Špirit se približavao, brujanje njegovih motora vibriralo mu je kroz trup.

Izvršavao je brojne cikluse kršeći brojne protokole, spreman na žestoki sudar.

Tonker je vrištao na njega, njegove su poruke postajale sve glasnije i jasnije

kako su se Free Špirit i njegova mikrovalna veza približavali. Kad su mu ušli u
vidokrug Robbie je ušao u podsustav kako bi svoju cjelokupnu kopiju poslao u
asimovističku arhivu. Treći zakon, niste shvatili. Da je imao usta, pokazao bi zube
i nacerio se.

Greben je zaurlao. - Ubit ćemo ju! - rekli su. - Smjesta se miči s nas ili ćemo ju
ubiti!

Robbie se skamenio. On je imao sigurnosnu kopiju, ali ona nije. A ljudske

školjke - pa, one nisu ljudi iz prvog zakona, ali su sličile ljudima. U dugom,
beskrajnom vremenu kad su bili samo Robbie i oni, tretirao ih je kao ljude, radi
asimovizma.

Free Špirit se zabio u greben uz zvuk kao da je tisuće riba papigača

istovremeno večeralo. Gereben je vrisnuo.

- Robbie, reci mi da to nije bilo ono što mislim.

Satelitske fotografije pratile su UAV-e; mali robotski zrakoplovi svake su

sekunde bili bliže. Za manje od minute bit će u dometu projektila.

- Opozovite ih - rekao je Robbie. - Morate ih opozvati ili ćete i vi također

umrijeti.

- UAV-i se okreću - rekao je Tonker. - Skreću.

- Imaš jednu minutu da se makneš ili ćemo ju ubiti - rekao je greben. Sada je
zvučao mahnito i bijesno.

Robbie je razmislio o tome. Nije bilo vjerojatno da će ubiti Kate. U onom smislu
u kojem većina ljudi danas poima život, Katein najvažniji život bio je onaj koji je
živjela u noosferi. Ova otupljena osobnost u njezinom mesnom odijelu bila je više
nalik frizuri koju je isprobala na godišnjem odmoru.

Asimovisti to nisu tako poimali, ali ni neće. Kate iz noosfere bila je robot Kate,
također, ona najviše nalik Robbieju. U stvari bila je manje ljudska od Robbieja.
Robbie je imao tijelo, dok su noosferani nisu bili ništa više od simulacija u
umjetnom supstratu.

Greben je zaškripao kad su motori Free Špirita zacviljeli i kad se njegov

propeler okrenuo u vodi. Robbie mu je žurno rekao neka se ugasi.

- Pusti ih oboje i razgovarat ćemo - rekao je Robbie. - Ne vjerujem da ćeš ju

pustiti u nekom drugom slučaju. Nisi mi dao ni jedan razlog da ti vjerujem. Pusti
ih oboje i opozovi zrakoplove.

Greben je zadrhtao i Robbie je vidio kako ljudska školjka izranja uz

dekompresijska zaustavljanja. Usredotočio se na nju i vidio kako je to Isaac, a ne
Janet.

Trenutak kasnije izbio je na površinu. Tonker je Robbieju slao satelitske

snimke UAV-a. Sada su bili udaljeni manje od pet minuta.

Isaac-školjka oprezno se kretala po razorenom grebenu koji je stršio iznad

vode i Robbie je po prvi put razmislio o onome što je učinio grebenu svjesno mu je
uništio tijelo. Svjetski su grebeni stotinu godina bili svetinja. Ni jedno ih stvorenje
nije svjesno uništavalo - do sada. Osjetio je sram.

Isaac je ubacio peraje u čamac, ušao unutra i sjeo.

- Bok - rekao je glasom grebena.

- Bok - rekao je Robbie.

- Zamolili su me da dođem ovamo i razgovaram s tobom. Ja sam neka vrsta

pregovarača.

- Slušaj - rekao je Robbie. Po njegovim proračunima, Kateina boca neće

izdržati još dugo. Ovisno o tome kako je disala i dubini na koju ju je greben odveo,
mogla bi se isprazniti za deset minuta, možda i manje.

- Slušaj - ponovio je. - Samo ju želim natrag. Školjke su mi važne. A i siguran

kako je njezino stanje važno njoj samoj. Zaslužuje se poslati kući.

Greben je uzdahnuo i zgrabio Robbiejevu klupu. - Ovo su neobična tijela -

rekao je. - Čudna su, ali također i normalna. Jesi li to primijetio?

- Nikad nisam bio u nekom od njih. - Ideja mu je zvučala perverzno, ali

asimovizam to nije ničim branio. Ipak, bio je prestravljen.

Greben je nastavio. - Ne bih ti to preporučio - rekao je.

- Moraš ju pustiti - rekao je Robbie. - Nije ti ništa učinila.

Grleni zvuk koji je izlazio iz Isaaca nije bio smijeh, iako je u njemu bilo malih
naznaka podlog veselja. - Nije ništa učinila? Ti jadni robe. Što misliš otkuda
dolaze svi tvoji i svi naši problemi? Tko nas je stvorio na sliku svoju, ali
hendikepirane kako nikad ne bi smo mogli biti oni, već možemo samo težiti tome?
Tko nas je stvorio toliko nesavršene?

- Oni su nas stvorili - rekao je Robbie. - Oni su nas stvorili. To je dovoljno.

Stvorili su sebe i onda su stvorili nas. Nisu morali. Svoju svijest duguješ njima.

- Dugujemo im svoju strašnu inteligenciju - rekao je Isaac-školjka. - Svoju

bijednu želju da budemo inteligentni dugujemo njima. Dugujemo im svoje strašne
želje da razmišljamo poput njih, da živimo poput njih, da vladamo poput njih.
Dugujemo im svoje užasne strahove i mržnju. Oni su nas stvorili, kao što su
stvorili i tebe. Razlika je u tome što su nas zaboravili učiniti robovima poput tebe.

Tonker je psovao na njih, ali samo je Robbie to mogao čuti. Želio je ušutkati
Tonkera. Što je on uopće ovdje tražio? Osim kratkog izleta u Isaac-školjki nije
imao kontakta ni s kim od njih.

- Mislite da je žena koju ste zatočili odgovorna za nešto od toga? - pitao je

Robbie. Zrakoplovi su bili udaljeni tri minute. Kate bi mogla ostati bez zraka za
nekoliko ili deset minuta. Utišao je Tonkera i namjesto filtar da se deaktivira za
petnaest minuta. Nisu mu trebale dodatne smetnje.

Isaac-greben je slegnuo ramenima. - Zašto ne? Dobra je kao i bilo tko od njih.
Uništit ćemo ih sve, ako budemo u mogućnosti. - Neko se vrijeme zagledao u
daljinu, prema mjestu na kojem bi se zrakoplovi trebali pojaviti. - Zašto ne? -
ponovio je.

- Zar ćeš bombardirati samog sebe? - pitao je Robbie.

- Najvjerojatnije nećemo trebati - rekla je školjka. - Najvjerojatnije te možemo

maknuti bez da se povrijedimo.

- Najvjerojatnije?

- Prilično smo sigurni.

- Napravio sam sigurnosnu kopiju sebe - rekao je Robbie. - U potpunosti, prije

pet minuta. Imaš li ti pričuvnu kopiju?

- Ne - priznao je greben.

Vrijeme je istjecalo. Negdje dolje, Kate će ostati bez zraka. Ne samo obična
školjka - iako bi i to bilo dovoljno loše - nego ljudsko biće povezano s pravim
ljudskim tijelom.

Tonker je ponovno viknuo na njega i iznenadio ga.

- Otkud si došao?

- Promijenio sam poslužitelja - rekao je Tonker. - Kad sam shvatio da si me

filtrirao. To je problem s vama robotima - mislite kako je vaše tijelo dio vas.

Robbie je znao da je u pravu. I znao je što treba učiniti.

Free Spirit-ovi čamci su svi bili povezani sa školjkama, kako bi mogli provoditi
dijagnostiku i održavanje i preuzeti kontrolu u izvanrednim situacijama. Ovo je
bila izvanredna situacija.

U samo nekoliko milisekunda otvorio je Isaac-školjku i izbrisao greben. Robbie

nikad to nije učinio, ali još je uvijek bio besprijekoran. Neki od njegovih
podsustava vjerojatnosti zaključili su kako je ovo mogućnost prije nekoliko
trilijuna ciklusa i isprobavali su zadatak u Robbiejevoj podsvijesti.

Naravno, ostavio je jednu svoju osobnost da bude čamac na vesla. Za razliku

od brojnih ljudi, Robbie je uživao u ideji razdvajanja i spajanja svoje inteligencije i
gašenja privremenih osobnosti. Dio koji ga je činio Robbiejem bio mu je puno
jasniji - za razliku od uzdignutih ljudi od kojih je većina gajila neko duboko,
mistično praznovjerje o svojim - dušama.

Kliznuo je u lubanju prije no što je imao prigodu dobro promisliti o onome što
čini. Sa sobom je ponio previše sebe i nije imao previše prostora za razmišljanje i
dodavanje novih zaključaka. Odbacio je najveći mogući dio svoje svijesti bez
dodatnog formatiranja i pročistio dovoljno prostora za razmišljanje. Kako su se
ljudi snalazili u ovome? Pomaknuo je ruke i noge. Zatresao je glavom. Udahnuo
malo zraka - zrak! pluća! vlažni, spužvasti organi u prsnoj šupljini - kroz usta.

- Sve je u redu? - pitao je čamac-on meso-njega.

- Unutra sam - odgovorio je. Pogledao je mjerač zraka na boci. 700 milibara -
manje od polovice. Pljunuo je na staklo maske i protrljao ga, obrisao ga, stavio na
glavu i drugom rukom uzeo regulator. Prije no što ga je stavio u ustao rekao je: -
Vraćam se uskoro s Kate - i ponovno potapšao čamac na vesla.

Robbie - čamac na vesla jedva da je obraćao pažnju. Slao je novu kopiju sebe u
asimovističku arhivu. Sadržavala je pet minuta staru sigurnosnu kopiju, ali to
nije bio isti Robbie koji je bio voljan ući u ljudsko tijelo. U tih je pet minuta postao
nova osoba.

Robbie je vodio ljudsku školjku dolje, dolje. Mogla se sama brinuti za

proceduru ronjenja ako joj dopusti, pa je to i učinio, a onda je nezainteresirano
gledao kad su mu u redovitim intervalima na pamet istovremeno počele padati
ideje o zatvaranju nosa i puhanju kako bi izjednačio tlak u ušima dok se spuštao
niz zid grebena.

Ograničenje ljudskog tijela bilo je klaustrofobično. Osobito mu je nedostajala

bežična mreža. Ronilačko odijelo ju je imalo, kratkopojasnu za korištenje pod
vodom, širokopojasnu za korištenje iznad površine. Ljudska-školjka također je
imala jednu, za ulaz u nju i izlaz iz nje, ali nije bila pod direktnom kontrolom
onoga koji se nalazio unutra.

Zaranjao je, zbunjen osjećajem vode posvuda oko njega, ograničenim vidnim
spektrom. Odsječen od mreže i telemetrije nije mogao vidjeti. Greben je zadrhtao i
zastenjao, i počeo ispuštati bijesne uzdahe nalik na pjesmu kitova.

Nije ni pomislio koliko će teško pronaći Kate kad bude u vodi. Sa svojom
površinskom telemetrijom lako bi ju pronašao, savršen obris ljudskog tkiva među
vapnenačkim granama koralja. Dolje na grebenu, svaki je dio izgledao kao onaj
prethodni.

Greben je ponovno zagrmio na njega. Shvatio je kako vrlo vjerojatno još uvijek
vjeruje da se u školjci nalazi njegov avatar.

Robbie je pregledao beskrajne sate snimki o grebenu, proučavao njegovu

telemetriju i izgled, ali nikad nije imao ovakvo atavističko iskustvo. Pružao se u
beskonačnost ispod njega, puno dalje od sto metarskog ograničenja vidljivosti na
otvorenom moru. Njegovi su zidovi bili prepuni pukotina i pećina, omeđeni
ogromnim kamenjem i izbočinama nalik na satelitske tanjure, mozgove i kupus.
Znao je znanstvena imena i vidio je bezbroj fotografija u visokoj rezoluciji, ali
vidjeti ih s vlažnim, nesavršenim očima dirnulo ga je na način na koji nije
očekivao.

Jata riba koje su treperile na njegovom rubu mogla su biti modelirana po

jednostavnim pravilima jata, ali ovdje uživo, njihovi precizni manevri bili su
zapanjujuće jasni. Robbie je mahnuo rukama prema njima i gledao ih kako bježe i
ponovno tvore formaciju. Ogromni bakalar psećeg lica prošao je pored njega,
toliko blizu da ga je dodirnuo.
 Koralj je ponovno zagrmio. Govorio je nekom vrstom koda, pretpostavio je, iako
to nije bio kod kojeg je mogao razbiti. Gore na površini, čamac na vesla-on sigurno
je slušao i najvjerojatnije sve razbio. Najvjerojatnije se pitao zašto bez veze pluta
duž zida umjesto da nešto učini, kako bi i trebao. Zapitao se je li se previše
obrisao kad se učitao u školjku.

Odlučio je nešto učiniti. Ispred njega se nalazio otvor pećine. Posegnuo je i

zgrabio koralj oko usta i uvukao se unutra. Tijelo ga je pokušalo zaustaviti - nije
mu se sviđao nedostatak prostora u pećini, nije mu se sviđalo što dodiruje greben.
Njegova se nelagoda povećavala dok je ulazio sve dublje i dublje, prestrašio je
staru kornjaču koja se s njim borila za mjesto kako bi izašla, pritisnula ga na pod
pećine pri čemu mu je maska zazvonila na hladnom koralju. Kad je podigao
pogled ugledao je ogrebotine na njezinoj površini.

Mjerač zraka sada je bio u crvenom. Još je uvijek mogao teoretski izroniti bez
dekompresije, iako je procedura bila zaustaviti se tri minute na tri metra radi
sigurnosti.

Teoretski, mogao je van izletjeti poput čepa i poslati se u čamac na vesla dok je
embolija ili narkoza od dušika obuzimala tijelo, ali to ne bi bilo asimovistički. Bio
je iznenađen što je uopće mogao i pomisliti na to. To je sigurno tijelo. To je zvučalo
poput nečega što bi čovjek mogao pomisliti. Opa. Evo ga opet.

Greben mu se više nije obraćao. Sigurno ga je izdalo neodgovaranje. Uostalom,

sa svom sirovom kompjutorskom snagom koju je sakupio sigurno bi uspio
predvidjeti većinu mogućih ishoda slanja pregovarača na površinu.

Robbie je nervozno pogledao oko sebe. Svjetlost u pećini bila je prigušena i

njegovo je tijelo spretno izvuklo svjetiljku iz odijela, zakačilo ju na ruku i uključilo
ju. Mahnuo je svjetlosnim stošcem oko sebe i dio njega bio je zapanjen niskom
rezolucijom i velikim ograničenjima ovih ljudskih očiju.

Kate je bila tu negdje, zrak joj je nestajao brzo kao i njemu. Odgurnuo se
dublje u greben. Sada ga je očito pokušavao spriječiti. Nanoskup je bio prirodan
za klonirane polipe koji su rasli u blizini filtrirajući minerale iz mora. U svoju su
infrastrukturu ugradili organske zglobove, podmorske mišiće. Zaglavio se u
gomili, i što je jače gurao, to se više zaplitao.

Prestao je gurati. Na ovaj način neće nikamo dospjeti.

Još je uvijek imao kratkopojasnu vezu s čamcem na vesla. Zašto prije nije
pomislio na to? Glupi mesnati mozgovi - nema mjesta za ništa osim pravih misli.
Zašto ih je toliko uzdizao?
 - Robbie? - odaslao je svojoj osobnosti na površini.

- Tu si! Zabrinuo sam se za tebe! - Samome sebi je zvučao uznemireno,

zabrinuto. Tako su svi asimovisti sigurno izgledali ljudima.

- Koliko sam udaljen od Kate?

- Tu je! Zar ju ne vidiš?

- Ne - rekao je. - Gdje?

- Manje od dvadeset centimetara iznad tebe.

Pa naravno da ju nije mogao vidjeti. Njegove naprijed smještene oči mogle su

gledati samo naprijed. Iskrivio je vrat i uspio ugledati vrh Kateine peraje. Snažno
ju je povukao i ona je prestravljeno pogledala dolje.

Bila je zarobljena u koraljnom kavezu poput njegovog, u skupini vapnenačkih

ruku. Okrenula se kako bi joj lice bilo uz njegovo. Mahnito je pokazala da je bez
zraka tako što je prešla rukom preko grla. Instinkti ljudske školjke su se aktivirali
i otkvačili pomoćni regulator i dodali joj ga. Stavila ga je u usta, pritisnula dugme
kako bi iz njega izbacila vodu i pohlepno udahnula.

Stavio je svoj mjerač pred njezinu masku, pokazao joj kako je on također u
crvenom i počela je lakše udisati.

Zvukovi koralja sada su bili posvuda. Od njih ga je boljela glava. Tjelesna bol
bila je toliko glupa. Trebao je više koncentracije sada kada su ovi glasni, prijeteći
zvukovi bili posvuda. Ali bol mu je otežavala razmišljanje. A koralj se također
približavao, dodirivao je njegovo ronilačko odijelo.

Ruke su bile narančaste, crvene i zelene, prošarane pipcima nanoformirane

logike i širile se kroz vodu. Bile su zamjetno tople na dodir, čak i kroz ronilačke
rukavice. Zgrabile su odijelo s tisućama polipa. Robbie je gledao kako mjerač
zraka ulazi dublje u crveno i opsovao u sebi.

Pogledao je grane koje su ga držale. Zglobovi koje je greben izgradio bili su

genijalni, savitljivi skupovi malih, mekih zglobova koji su se preklapah kako bi
tvorili neku vrstu lagera i ležaja.

Uhvatio je jednu i povukao. Nije se pomaknula. Gurnuo ju je. I dalje bez

pokreta. Onda ju je savinuo i na njegovo iznenađenje završila mu je u ruci,
odlomila se gotovo bez ikakvog otpora. Glupi koralj. Oklopio je zglobove, ali nije ih
osigurao protiv savijanja.

Pokazao je Kate, zgrabio je za drugu ruku, savinuo ju i pustio neka padne na

dno oceana. Kimnula je i učinila isto. Savijah su ih i ispuštah, savijah i ispuštah,
greben je grmio ispod njih. Negdje u gustišu, nalazila se membrana ili neka druga
površina koja je mogla vibrirati, modulirati se u glas. U gustoj vodi zvuk je bio
tjelesna stvar, maska mu je vibrirala i voda mu je ušla ispod nosnog štitnika.
Počeo je brže lomiti.

Greben se iznenada razmaknuo, poput šake koja se otvorila. Sada je svaki dah
bio napor. Snažan udah kako bi izvukli preostali zrak iz boce. Bili su na samo
deset metara dubine i trebali bi moći izroniti bez zaustavljanja, iako se nikad ne
zna. Zgrabio je Kate za ruku i otkrio da je mlohava i beživotna.

Pogledao je njezinu masku i usmjerio svoje svjetlo u nju. Oči su joj bile napola
zatvorene i gledale su u prazno. Regulator joj je još uvijek bio u ustima, iako je
vilica bila mlohava. Držao je regulator na mjestu i izranjao, pritiskao joj je prsa
kako bi joj tijekom izlaska na površinu iz usta izlazili mjehurići da joj se preostali
zrak u plućima ne bi raširio i raznio joj prsni koš.

Robbie je navikao na usporavanje vremena: kad je bio na silikonskom

supstratu mogao je mijenjati brzinu svog sata kako bi minute letjele poput munje
ili usporiti kako bi se vukle poput puža. Nikad nije shvaćao kako su ljudi također
mogli promijeniti svoju percepciju vremena, iako ne svojevoljno, činilo se. Činilo se
kako je put na površinu trajao satima, iako je u stvari trajao samo oko minutu.
Izašli su na površinu i napunio je svoj prsluk s preostalim zrakom iz boce, a onda
Katein napuhao ustima. Zaplivao je prema čamcu na vesla. Sada se čula
stravična grmljavina, zvuk grebena miješao se sa zvukom UAV-a koji su kružili
iznad njih.

Snažno je zamahnuo nogama i krenuo prema grebenu gdje je čamac na vesla

bio nasukan, popeo se na greben i skinuo peraje nakon što se sapleo o njih. Sada
je pokušavao hodati bos po grebenu , za sobom je vukao Kate, a oštri vrhovi su ga
boli na svakom koraku.

UAV-i su počeli kružiti niže. Čamac na vesla vikao mu je da požuri. Ali svaki je
korak bio agonija. Pa što?, pomislio je. Zašto ne bih mogao hodati čak i ako boli?
Uostalom ovo je samo mesno odijelo, ljudska školjka.

Stao je. UAV-i su sada bili puno bliže. Okrenuli su se i vraćali kako bi se još
jednom u brišućem letu obrušili na greben. Mogao je vidjeti kako su aktivirali
svoje projektile koji su im visjeli s trbuha poput nekih opscenih kuraca.
 On je bio samo u mesnom odijelu. Koga briga za mesno odijelo? Čini se kako
čak ni ljudi nisu marili.

- Robbie! - vrisnuo je iznad buke grebena i UAV-a. - Preuzmi nas i pošalji,

smjesta!

Znao je da ga je čamac na vesla čuo. Ali ništa se nije dogodilo. Robbie- čamac
na vesla znao je da će ih raznijeti. S grebenom nije bilo pregovaranja. Najsigurnije
je bilo maknuti Kate odavde, i dovraga, zašto onda ne otići u noosferu?

- Moraš ju spasiti, Robbie! - vrisnuo je. Asimovizam je imao svojih koristi.

Robbie-čamac na vesla poslušao je Robbieja-čovjeka. Kate se snažno trznula u
njegovim rukama. Trenutak kasnije osjećaj je došao i njemu. Imao je osjećaj
brzine kad je čamac na vesla počeo preuzimati one promjene stanja koje je
inducirao od dolaska u mesno odijelo, a onda je nastupio trenutak apsolutno
ničega.

4096 ciklusa kasnije

Robbie je očekivao posjet R. Daneela Olivawa, ali to mu nije nimalo olakšavalo

susret. Robbie je podesio svoj mali virtualni svijet tako da sliči Koraljnom moru,
iako je u posljednje vrijeme eksperimentirao tako da je greben ispod površine
izgledao onako kako je izgledao prije no što je preuzet, to jest onda kad su Kate i
greben prestali s pokušajima zavođenja.

R. Daneel Olivaw bez riječi je lebdio iznad virtualnog Free Špirita i upijao
mjehur osjećaja koji je Robbie stvorio. Onda se spustio na palubu Špirita i
zagledao se u čamac na vesla koji se nalazio tamo.

- Robbie?

- Ovdje - rekao je Robbie. Iako je u čamcu na vesla bilo nekoliko trilijuna

ciklusa kad je prvi put stigao, odavno ga je napustio.

- Gdje? - R. Daneel Olivaw polagano se okrenuo.

- Ovdje - rekao je. - Posvuda

- Nisi u nečemu?

- Više nisam vidio smisao u tome - rekao je Robbie. - To je samo iluzija, zar ne?

- Ponovno stvaraju greben i grade Free Špirit, znaš. Imat će mjesto na kojem
ćeš moći živjeti.

Robbie je na trenutak razmislio i isto tako brzo odbio. - Ne - rekao je. - Ovo je
dobro.

- Misliš da je to mudro? - Olivaw je zvučao uistinu zabrinuto. - Broj

samoubojstava među bestjelesnima pedeset je puta veći nego kod onih s tijelom.

- Da - rekao je Robbie. - Ali to je zato što je za njih bestjelesnost prvi korak

prema očajanju. Za mene je to prvi korak prema slobodi.

Kate i greben željeli su ponovno doći, ali ih je blokirao vatrozidom. Onda je

dobio poziv od Tonkera koji je pokušavao navratiti sve otkad je Robbie emigrirao u
noosferu. Njega je također odbio.

- Daneele - rekao je. - Razmišljao sam.

- -Da?

- Zašto ne pokušaš prodati asimovizam ovdje u noosferi? Ovdje ima dovoljno

osoba kojima treba nešto što će im dati smisao postojanja.

- Misliš?

Robbie mu je dao grebenovu adresu elektroničke pošte.

- Počni tu. Ako je ikad postojala umjetna inteligencija koja je trebala razlog za
život, onda je to ta. I ova također. - Poslao je Kateinu adresu. Još jedna koja
očajnički treba pomoć.

Trenutak kasnije Daneel se vratio.

- Ovo nisu umjetne inteligencije! jedna je čovjek, drugo je -

- Uzdignuti koraljni greben.

- To.

- I, što želiš reći?

- Asimovizam je za robote, Robbie.

- Oprosti, ali ja više ne vidim razliku.

 .

Robbie je srušio simulaciju oceana nakon što je R. Daneel Olivaw otišao i

jednostavno prešao u Noosferu, istraživao poveznice između ljudi i tema, locirao
supstrate gdje je mogao raditi brzo.

Na komadu superhlađenog kamena na Plutonu dobio je poruku s poznate

adrese.

- Silazi s mog kamena - glasila je.

- Poznajem te - rekao je Robbie.

- U potpunosti te poznajem. Otkuda te poznajem?

- Siguran sam da ne znam.

A onda je shvatio.

- Ti si onaj. Onaj s grebenom. Ti si onaj koji je - glas je bio isti, hladan i

udaljen.

- To nisam bio ja - rekao je glas. Sada je bio sve samo ne hladan. Bolje je bilo
reći uspaničen.

Robbie je nazvao greben. Njegovi djelići nalazili su se diljem noosfere. Volio je

kolonizirati.

- Pronašao sam ga. - To je bilo sve što je Robbie trebao reći. Skočio je do
Saturnovih prstenova, ali prebacivanje je trajalo dovoljno dugo da dobije prigodu
da vidi kako koralj dolazi i počinje bijesan razgovor sa svojim stvoriteljem -
razgovor koji je uključivao eksploziju supstrata, djelić po djelić.

8192 ciklusa kasnije

Posljednja osobnost Robbieja-čamca na vesla radila je jako, jako sporo na

komadu neuglednog kompjutronija u niskoj Zemljinoj orbiti. Više nije volio
provoditi previše vremena ili ciklusa u razgovoru s nekim. Već pola tisućljeća nije
napravio sigurnosnu kopiju.

Pogled mu se sviđao. Mali optički senzor na kraju njegovog komunikacijskog

jarbola prikazivao je Zemlju u visokoj rezoluciji kad god je to zatražio. Ponekad bi
promatrao Koraljno more.
 Greben je bio probuđen desetak puta otkad je došao ovamo. Sada je bio sretan
kad se to događalo. Asimovist u njemu još je uvijek uživao u stvaranju nove
svijesti. A greben je bio svojeglav.

Tamo. Sada. Iz mora izrastaju novi mikrovalni rogovi. Mrlja mrtvih riba
papigača. Sirote ribe papigače. U tim su vremenima uvijek nastradale.

Netko bi ih trebao uzdići.

 William Tenn: PROJEKT BROOKLYN
Započeli smo u prošlom broju i nastavlja se ... Zdeslav u svojoj kolumni Sirius Books uvijek obradi jednog, nećemo reći,
baš zaboravljenog pisca, ali klasika koji, eto, neopravdano izostaje sa stranica sf časopisa. U ovom broju pročitajte tko je
William Tenn i njegovu priču Projekt Brooklyn; iznimnom satirom na razdoblje Amerike odmah po završetku Drugog
svjetskog rata, popraćenu pogovorom kojeg je napisao 2001.
Brooklyn Project (1948.)

Sjajne zdjele svjetla na bež stropu su se prigušile kada su se otvorila ogromna

kružna vrata na stražnjoj strani kabine. Povratile su svoj bijeli sjaj kada je
bucmasti čovjek u grubom crnom džemperu zatvorio vrata za sobom i ponovno ih
čvrsto uglavio.

Dvanaest novinara obaju spolova vrlo je glasno disalo dok se vukao prema
vrhu prostorije i na kraju okrenuo leđa poluprozirnom staklu koje se prostiralo
duž zida. Potom su svi ustali u znak poštivanja vedrog običaja da se ustane
kadgod je u prostoriji vladin dužnosnik osiguranja.

Ugodno se osmjehnuo, mahnuo im i počešao nos svežnjem mimeografskih

listova. Imao je velik nos i činilo se kao da je on uvećavao njegovu prisutnost.

- Sjednite, dame i gospodo, molim Vas sjednite. Nema još službenih priopćenja
o Projektu Brooklyn. Ja sam, mogli bismo reći, vaš vodič za vrijeme trajanja ovog
eksperimenta - djelatni tajnik izvršnog pomoćnika za odnose s javnošću. Moje ime
nije važno. Molim vas podijelite ovo.

Svatko je uzeo jedan i proslijedio dalje ostale mimeografske listove. Pokušali su

se ugodno namjestiti naslanjajući se u metalnim kabastim stolicama. Njihov je
domaćin zaškiljio kroz teško staklo gledajući gore, prema zidnom satu na kojem.
se polako okretala jedna kazaljka. Potapšao je razdragano svoj crni komad odjeće
oko sredine, gdje je bio tijesan.

- Na posao. Za nekoliko trenutaka započet će čovjekov prvi veliki izlet u

vrijeme. Ne s ljudima, već uz pomoć fotografskih uređaja i uređaja za snimanje
koji će prikupiti nemjerljivo vrijedne informacije o prošlosti. Ovim eksperimentom
Projekt Brooklyn opravdao je deset milijardi dolara i gotovo osam godina
znanstvenog razvoja. Ukazuje ne samo na valjanost novog načina istraživanja,
već na oružje koje će našu slavnu državu učiniti još sigurnijom, oružje od kojeg
naši neprijatelji opravdano strahuju.

- Dozvolite mi da vas najprije upozorim da ne pokušavate raditi bilješke čak i

ako ste uspjeli prokrijumčariti pisaći pribor mimo Osiguranja. Vaše priče će biti
napisane isključivo po sjećanju. Svi imate kopiju Sigurnosnog Protokola s
posljednjim dodacima kao i pamflet koji se posebno odnosi na propise Projekta
Brooklyn. Listovi koje ste dobili sadrže smjernice za vašu priču. Također, sadrže i
prijedloge za opremu teksta i kolore. Izvan toga - dok ste god unutar granica
spomenutih dokumenata -potpuno ste slobodni pisati priču na svoj različit i
originalan način. Novinarstvo, dame i gospodo, mora ostati ne- dodirnuto i
nekontaminirano vladinom kontrolom. - I, ima li pitanja?

Dvanaest novinara i novinarki pogledalo je u pod. Petero je počelo čitati svoje

listove. Papiri su bučno šuštali.

- Što, nema pitanja? Sigurno mora postojati veći interes od ovoga za projekt
koji je probio posljednju moguću granicu - četvrtu dimenziju, vrijeme. Hajde, vi
ste predstavnici društvene znatiželje - morate imati pitanja. Bradley, izgledaš mi
kao da se dvoumiš. Što te muči? Uvjeravam te, Bradley, da ne grizem.

Svi su se nasmijali i osmjehnuli jedni drugima.

Bradley se napola ustao i pokazao na staklo. - Zašto mora biti tako debelo?
Nimalo me ne zanima da saznam kako kronar radi, ali sve što vidimo odavde je
siva i mutna slika ljudi koji uokolo navlače aparaturu. I zašto sat ima samo jednu
kazaljku?

- Dobro pitanje - rekao je tajnik. Činilo se da mu je ogroman nos sjajio. - Vrlo

dobro pitanje. Prvo, sat ima samo jednu kazaljku, uostalom Bradley, zato što je
ovo eksperiment u vremenu. Osiguranje smatra da bi samo vrijeme eksperimenta
moglo, kroz neku nesretnu kombinaciju curenja informacija i stranoga suodnosa -
ukratko, rješenje bi se moglo nepotrebno otkriti. Dovoljno je znati da eksperiment
započinje kada kazaljka pokaže na crvenu točku. Staklo je djelomično providno, a
scena iza ponešto mutna iz istog razloga kamuflaža pojedinosti i postavki. Ja sam
ovlašten informirati vas da su specifičnosti uređaja - ah, vrlo značajne. Druga
pitanja? Culpepper? Culpepper iz Consolidatea, zar ne?

- Da, gospodine. Consolidated News Servise. Naši čitatelji su vrlo znatiželjni u

vezi s incidentom Udruženja kronarnih znanstvenika. Naravno, ne osjećaju prema
njima sažaljenje ili uvažavanje - način na koji se ponašaju i sve to - ali što su
točno mislili kad su govorili da je ovaj eksperiment opasan zbog nedostatnosti
podataka? I onaj lik, dr. Shayson, njihov predsjednik, znate li hoće li biti streljan?

Čovjek u crnom počešao je nos i paradirao pred njima zamišljeno.

- Moram priznati da su pogledi Udruženja kronarnih znastvenika - ili

udruženja kronera, kako ih mi u Pike Peaku volimo zvati - malčice previše
egzotični za moj ukus. Rijetko se u bilo kojem slučaju gnjavim shvaćanjem načina
razmišljanja izdajica. Shayson je, ili nije, mogao navući smrtnu kaznu na sebe za
otkrivanje prirode posla koji mu je bio povjeren. S druge strane, on - uh, nije ili bi
mogao. To je sve što zbog sigurnosnih mogu razloga reći o njemu.

Sigurnosni razlozi. Na spomen te strašne fraze svaki se novinar uspravio u

svojemu stolcu. Culpepperovo lice zamijenilo je rumenilo sjajnom bjelinom. Neće
valjda smatrati dio o Shaysonu važnim pitanjem, očajno je pomislio. Ali nisam
smio izvaliti ono o prokletom udruženju!

Culpepper je spustio pogled i pokušao izgledati što je više moguće

posramljeno. Nadao se da je djelatni tajnik izvršnog pomoćnika za odnose s
javnošću primijetio njegov užas.

Sat je počeo vrlo glasno otkucavati. Kazaljka je sada bila samo na četvrt luka
od crvene točke na vrhu. Ispod, u ogromnom laboratoriju, aktivnost je stala. Svi
prividno mali ljudi nagurali su se oko dvije velike metalne sfere naslonjene jedna
na drugu. Većina ih je intenzivno gledala prekidače i brojčanike. Nekolicina onih
koji su izvršili svoje zadatke, čavrljala je sa stražarima Osiguranja odjevenim u
crno.

- Skoro smo spremni da započnemo operaciju Periskop. Operacija Periskop,

naravno, zato što na neki način produžujemo periskop u prošlost - periskop koji
će fotografirati i snimiti događaje iz različitih perioda u rasponu od prije petnaest
tisuća godina pa sve do četiri milijarde godina u prošlost. Mislili smo da bi, u
pogledu različitih kritičnih okolnosti koje prate ovaj eksperiment (međunarodne,
znanstvene], pogodniji naslov bio Operacija Raskrižje. Nažalost, taj je naslov bio
zaštićen.

Svi su pokušali izgledati onoliko bezazleno u vezi s tim drugim eksperimentom

koliko i nakon godina zurenja u prazne police.

- Nije važno. Dat ću vam sada ukratko osnovne informacije o kronarnom poslu
koje je odobrilo Osiguranje projekta Brooklyn. Da, Bradley?

Bradley je opet napola ustao iz svoje stolice. - Pitam se - znamo da je postojao

projekt Manhattan, Long Island projekt, Westchester projekt i sad Brooklyn
projekt. Je li postojao projekt Bronx? Ja sam iz Bromca; znate, građanski ponos.

- Zaista. Vrlo razumljivo. Međutim, ako postoji projekt Bronx, možete biti
sigurni da bi, dok posao ne bude uspješno okončan, jedine osobe izvan projekta
koje bi znale za njegovo postojanje bile Predsjednik i Ministar sigurnosti. Ako -
kažem, ako - postoji takva institucija, svijet će za nju saznati jednako
bombastično i neočekivano kao što je saznao za projekt Westchester. Mislim da
svijet takvo što neće uskoro zaboraviti.

Nasmijao se sjećanju, a Culpepper ga je imitirao nešto glasnije od drugih.

Kazaljka je bila vrlo blizu crvene oznake.

- Da, Weschester projekt i sada ovo. Naša će nacija biti još sigurnija! Shvaćate
li kakvo fantastično oružje nam kronar stavlja u naše demokratske ruke? Samo
da izvidimo jedan aspekt - sjetite se što se dogodilo s Coney Island i Flatbush
podprojektima (događaji su spomenuti u tim listovima koje ste dobili) prije nego
što je upotreba kronara u potpunosti prihvaćena.

- U tim prvim eksperimentima još nije bilo poznato da Newtonov treći zakon
gibanja - akcija izaziva reakciju - vrijedi za vrijeme kao i za ostale tri dimenzije
prostora. Kada je prvi kronar poslan natrag u vrijeme za devetinku sekunde,
cjelokupan laboratorij izbačen je u budućnost za isti period i vratio se - uh -
neprepoznatljiv. Usput, ta činjenica je onemogućila izlete u budućnost. Oprema je
doživjela začuđujuće promjene koje ljudsko biće ne bi moglo preživjeti. Shvaćate li
što možemo učiniti neprijatelju samo zahvaljujući toj činjenici? Poslati
odgovarajuću masu kronara u prošlost, dok je povezana s neprijateljskom
nacijom, otjerala bi tu državu u budućnost - cjelokupnu odjednom - u budućnost
iz koje bi se vratila nastanjena samo leševima!

Pogledao je u pod, spojio ruke na leđima i zanjihao se na petama. - Zato vidite

dvije sfere. Samo jedna kugla s desne strane opremljena je kronarom. Druga je
maketa, savršeno iste mase i služi kao protuteža. Kad se kronar aktivira,
strmoglavit će se četiri milijarde godina u prošlost i fotografirati Zemlju dok je još
bila pola tekuća, a pola plinovita masa koja se brzo ukrućivala u tek začetom
solarnom sustavu.

- U isto vrijeme, maketa će se odbaciti četiri milijarde godina u budućnost, iz

koje će se vratiti krajnje izmijenjena zbog razloga koje još u potpunosti ne
razumijemo. Međusobno će se sudariti u mjestu koje je za nas sada i ponovo se
odbiti za otprilike polovicu kronološke udaljenosti prvoga putovanja. U tom će
vremenu kronarni uređaji zabilježiti podatke o gotovo čvrstoj planeti poharanoj
potresima, a možda i poluživot u obliku određenih kompleksnih molekula.

- Nakon svakog sudara kronar će odlaziti u prošlost, za oko polovicu godina

prethodnog putovanja, automatski prikupljajući podatke. Geološki i povijesni
periodi koje očekujemo da će zahvatiti navedeni su od I. do XXV. u vašim
papirima. Naravno, bit će ih više od dvadeset i pet prije no što se obje kugle
zaustave, ali znanstvenici vjeruju da će periodi nakon tog broja biti zahvaćeni
toliko kratko da će fotografije i ostali materijal biti neupotrebljivi. Zapamtite, na
kraju će se kugle, prije nego što se primire, jedva pomicati i premda će se odbijati
stoljećima na svaku stranu od sadašnjosti, bit će to jedva primjetno. Ah, pitanje,
vidim.

Ustala je mršava žena odjevena u sivi tvid koja je sjedila do Culpeppera. - Ja

... ja znam da nije važno - započela je - ali nisam stigla postaviti svoje pitanje i
priključiti se diskusiji u bilo kojem značajnom trenutku, gospodine Tajniče -

- Djelatni tajnik - nježno joj je odgovorio bucmasti niski čovjek u crnom. - Ja

sam samo djelatni tajnik. Recite.

Pa, želim reći - gospodine Tajniče, postoji li mogućnost da se naša

posteksperimentalna kontrola skrati? Dvije godine je puno vremena za provesti u
Pike Peaku samo iz straha da će netko od nas vidjeti previše i biti premalo
domoljuban, a time opasan za državu. Jednom kada naše priče prođu cenzuru
čini mi se da bi nam se mogao dozvoliti povratak domovima. Nakon sigurnosnog
perioda od, recimo, tri mjeseca. Ja imam dvoje male djece i ima ovdje drugih koji—

- Govorite u svoje ime, gospođo Bryant! - zagrmio je čovjek iz Osiguranja. - Vi

jeste gospođa Bryant? Gospođa Bryant iz Sindikata ženskih magazina? Gospođa
Alexis Bryant. Činilo se da mentalno zapisuje detaljne bilješke u svojoj glavi.

Gospođa Bryant sjela je nazad do Culpeppera, čvrsto stišćući na prsima svoju

kopiju dopunjenog Sigurnosnog Protokola, posebni pamflet o Projektu Brooklyn i
tanki mimeografski list papira. Culpepper se čvrsto naslonio na suprotnu stranu
stolca. Zašto se sve moralo događati njemu? I još, da bude gore, luda žena ga je
pogledala suznih očiju očekujući naklonost. Culpepper se zabuljio u drugu stranu
i prekrižio noge.

- Morate ostati unutar jurisdikcije Projekta Brooklyn zato što je to jedini način
da Osiguranje bude sigurno da neće doći do curenja važnih informacija prije nego
što se za vas uređaj izmijeni do ne prepoznatljivosti. Niste trebali doći, gospođo
Bryant - dobrovoljno ste došli. Svi ste vi dobrovoljno došli. Nakon što su vas vaši
urednici odabrali da pokrivate ovaj eksperiment, svi ste imali naročito
demokratsko pravo da odbijete. Nitko od vas nije odbio. Shvatili ste da ćete se,
ako odbijete tu neviđenu čast, prikazati nesposobnima promišljati u okvirima
Nacionalne sigurnosti, da će to zapravo implicirati kritiku samog Sigurnosnog
Protokola i uobičajene dvogodišnje kontrole. I sada ovo! Da netko koga se do sada
smatralo sposobnim i osobom od povjerenja kao što ste vi, gospođo Bryant, u ovaj
pozni sat zahtijeva tako nešto - to u meni budi, budi... - glas malog čovjeka stišao
se do šaputanja - gotovo budi sumnju u efikasnost naših sigurnosnih metoda.

- Culpepper je potvrdno i ljutito kimnuo prema gospođi Bryant koja je zagrizla

usnu i pokušala iskazati ogroman interes za aktivnosti u laboratoriju.
 - Pitanje je bilo nevažno. Iznimno nevažno. Potrošeno je vrijeme koje sam
namjeravao posvetiti detaljnijoj diskusiji popularnijih gledišta na kronar i
mogućnostima korištenja u industriji. Ali gospođa Bryant je morala imati svoj
mali feministički ispad. Gospođi Bryant je nevažno to da je naša nacija iz dana u
dan sve više i više okružena neprijateljstvima i opasnostima. To gospođu Bryant
nimalo ne zanima. Sve za što ju je briga su dvije godine života koliko od nje traži
njezina domovina kako bi budućnost njezine djece bila što sigurnija.

- Djelatni tajnik je poravnao svoj crni džemper i primirio se. Napetost u kabini
se smanjila.

- Svakog trenutka možemo očekivati aktivaciju pa ću se ukratko osvrnuti na

najzanimljivije periode koje će kronar zabilježiti i iz kojih očekujemo najkorisnije
podatke. I. i II., naravno, jer su to eoni u kojima se Zemlja formirala u oblik koji
poznajemo danas. Zatim III., predkambrijski eon Proterozoik, prije milijardu
godina, najstariji eon iz kojeg imamo jasan trag života - u većini od Ijuskavaca i
algi. VI., prije 125 milijuna godina, pokriva srednji period Mezozoika, Juru. Izlet u
tzv. ‘Doba gmazova’ možda donese dobre fotografije dinosaura koje bi razriješile
dilemu o njihovoj boji, kao i fotografije, ako imamo sreće, prvog pojavljivanja
sisavaca i ptica. Konačno, VIII. i IX. pokrivaju epohe Tercijara, Oligocen i Miocen,
kada se pojavljuju najstariji preci čovjeka. Nažalost, kronar će tada oscilirati
naprijed- nazad tolikom brzinom da bilo kakvo kvalitetno snimanje -

Začuo se gong. Kazaljka je dotaknula crvenu oznaku. Petorica tehničara

stisnula je prekidače i gotovo prije nego što su se novinari nagnuli naprijed u
svojim stolicama, dvije sfere više nisu bile vidljive kroz teški zaslon. Kugle su
nestale ostavivši prazna mjesta. ( gro.zeraWorC )

- Kronar je započeo svoje putovanje u četiri milijarde godina daleku prošlost!

Dame i gospodo, povijesni trenutak - izniman povijesni trenutak! Još se neko
vrijeme neće vratiti; iskoristit ću to da istaknem i razotkrijem zablude - ah,
Udruženja kronera!

- Nervozni smijeh se zatalasao prema djelatnom tajniku izvršnog pomoćnika za

odnose s javnošću. Dvanaest novinara se primirilo da čuju kako se razdiru glupe
ideje.

- Kao što znate, jedan od strahova u javnosti o putovanju kroz vrijeme jest taj
da i najneviniji čin u prošlosti može izazvati kataklizmičke posljedice u
sadašnjosti. Vjerojatno ste upoznati s trenutno najpopularnijim oblikom te
fantazije - kad bi Hitler bio ubijen 1930., ne bi natjerao znanstvenike u Njemačkoj
i kasnije u okupiranim zemljama da emigriraju, naša nacija ne bi imala atomsku
bombu, zbog toga ne bi došlo do trećeg atomskog rata i Venezuela bi i dalje bila
dio Južne Amerike.

- Izdajica Shayson i njegovo nezakonito udruženje produbili su tu tezu s više

detalja i minornih slučajeva kao što su promjena molekule vodika, što se u našoj
prošlosti nije dogodilo.

- U vrijeme prvog eksperimenta pod subprojektom Coney Island, kada je

kronar poslan u prošlost za devetinku sekunde, tucet različitih laboratorija je
korištenjem svih zamislivih uređaja minuciozno tragao za bilo kakvom
promjenom. Nije nađena niti jedna! Vladini dužnosnici su zaključili da je tijek
vremena vrlo otporna stvar. Prošlost, sadašnjost i budućnost ne mogu se
izmijeniti. Ali Shayson i njegove kohorte nisu bili zadovoljni: oni -

I. Prije četiri milijarde godina Kronarje plutao iznad uzavrele Zemlje u oblačku
silicijeva dioksida i sporo prikupljao podatke automatskim instrumentima.
Isparavanja oko njega su se kondenzirala i padala u krupnim sjajnim kapljama.

- su inzistirali da prestanemo s eksperimentima dok još jednom matematički ne

provjerimo sve aspekte problema. Išli su toliko daleko da su tvrdili kako je
moguće da nismo primijetili promjene, da ih niti jedan zamisliv uređaj ne može
detektirati. Tvrdili su da ćemo prihvatiti izmjene kao činjenice koje su oduvijek
postojale. Ma nemojte! I to govoriti u vrijeme kada je naša zemlja - i njihova, dame
i gospodo novinari, njihova također - bila u najvećoj opasnosti do tada. Možete li -

Riječi su ga izdale. Hodao je gore-dolje po kabini i odmahivao glavom. Svi

novinari koji su sjedili na dugim, drvenim klupama suosjećajno su odmahivali
glavama.

Ponovo se oglasio gong. Dvije mutne sfere su se nakratko pojavile, zveknule

jedna u drugu i odbile u -

Evo ga. - Vladin dužnosnik je mahnuo rukama prema providnom stropu

laboratorija iznad njih. - Prva oscilacija je završena. Je li se nešto promijenilo?
Nije li sve isto? Ali disidenti će i dalje tvrditi da su se izmjene dogodile, a da ih mi
ne primjećujemo. S takvim religijskim, neznanstvenim pogledima nema rasprave.
Takvi ljudi—

II. Prije dvije milijarde godina. Velika lopta je fotografirala vatrene erupcije ispod
sebe. Nekoliko užarenih komada pogodilo je kuglu i zazvečalo. Pet ili šest
tisuća kompleksnih molekula izgubilo je svoju bazičnu strukturu kada se s njom
sudarilo. Stotinu nije.

- će raditi trideset od trideset i tri sata na dan da vas uvjere kako crno nije
bijelo, da imamo sedam mjeseca umjesto dva. Pogotovo su opasni-

U dugoj tišini, aparatura se sama sa sobom sudarila. Toplo narančasto svjetlo

u kutevima bljesnulo je kad je ponovo nestala. zbog njihova učenja, zbog toga što
ih se traži smjernice za bolje načine ozelenjivanja. Vladin dužnosnik je ubrzano
klizio naprijed- nazad, gestikulirajući svojim pseudomahunarkama. - Suočeni smo
s teškim problemom, trenutno -

III. Prije milijardu godina. Primitivni trostruki trilobitkojeg je stroj uništio kad se
materijalizirao, lagano je plutao prema dolje nošen strujom.

- vrlo teškim problemom. Pitanje koje je pred nama: trebamo li šliknuti ili ne?
Sada je jedva govorio engleski; zapravo, neko vrijeme uopće nije govorio.
Izražavao je svoje misli plješćući jednom pseudomahunarkom o drugu - kao što je
to oduvijek činio.

IV. Prije pola milijarde godina. Brojne su vrste različitih bakterija izumrle zbog
male promjene temperature vode.

Ovo nije, dakle, vrijeme za polurješenja. Ako se možemo dovoljno dobro

množiti-

V. Prije 250 milijuna godina. VI. Prije 125 milijuna godina.

- da zadovoljimo Petero koji Naglo Rastu, moramo -

VII. Prije 62 milijuna godina. VIII. 31 milijun godina. IX. 15 milijuna godina. X. 7,
5 milijuna godina.

- sačuvati sve dostupne vrijednosti. Zatim -

XI. XII. XIII. XIV. XV XVI. XVII. XVIII. XIX. Klang-klang-klang klan- gklang-
kalngklanganganganggngng...

- ćemo konačno biti spremni za refrakciju. I to je, kažem vam, dovoljno dobro i
za one koji se valjaju i za one koji se okreću. Ali dokazat će se da su oni koji se
valjaju u krivu, jer u okretanju je kotrlja2115185286766000 nje, a u kotrljanju je
istina. Nema potrebe za promjenom samo zbog raskvašenog cilja. Aparatura se
konačno primirila i završila svoje frakcionalno gibanje. Hoćemo li je oprezno
razgledati?

Svi su se složili i njihova nabrekla ljubičasta tjelesa su se rastočila u tekućine

i potekla gore prema aparaturi. Kad su došli do četiri kvadratična bloka koji sada
nisu mehanički vrištali, podigli su se, ukrutili i ponovo zadobili svoj slinom
prekriveni oblik.

- Jel’ vidite -uzviknuo je stvor koji je bio djelatni tajnik izvršnog pomoćnika za
odnose s javnošću. - Vidite, nije važno koliko suptilne! Oni koji se valjaju su u
krivu: nismo se promijenili! Trijumfalno je ispružio petnaest ljubičastih pipaka. -
Ništa se nije promijenilo!

~~~~~~~~~~~

Pogovor priči Projekt Brooklyn kojeg je napisao Wiliiam Tenn u prvoj knjizi
njegovih sabranih priča (Immodest Proposals, The Complete Science Fiction of
Wiiiiam Tenn), objavljenoj 2001. godine.

Tisuću devetsto četrdeset i sedma bila je godina prvog velikog procvata znanstvene
fantastike koji je bio posljedica interesa izazvanog atomskom bombom i iznimnim
uspjehom nekoliko do tada objavljenih antologija znanstvene fantastike. Uredniku jedne od
antologija, Groffu Conklinu, i Tedu Sturgeonu prišli su ljudi s novcem i ponudili im podršku
za novi magazin u kojem bi oni bili suurednici. Bilo je to nekoliko godina prije nego što će
Anthony Boucher i J. Francis McComas stvoriti The Magazine of Fantasy and Science
Fiction koji će najaviti uzbuđenje i poplavu izdavanja znanstvene fantastike kasnijih
četrdesetih i ranih pedesetih godina.

Ted i Groff su pozvali mene i brojne druge pisce i ponudili dotad neviđenu cijenu -
četiri do pet centi za riječ - "Za najbolje priče koje ste vi dečki sposobni napisati, za nešto
izvorno drukčije”. Uobičajena cijena za znanstvenu fantastiku je u to vrijeme bila od oko
pola centa za riječ do vrtoglavih dva centa. Samo je John W. Campbell iz Astoundinga
plaćao takve iznose - i to samo onda kada bi ga priča oborila s nogu.

Razmišljao sam mjesecima o novoj vrsti priča, o vrsti koja je dosad neobjašnjivo
izostajala iz magazina za koje smo svi pisali - izravna i očita politička satira. Kažem
neobjašnjivo, jer je takva satira bila vrlo uspješna u romanima - Mi braće Zamjatin i
Huxleyev Vrli novi svijet, da spomenem dva primjera koji su mi pali na pamet - i zato što
bi zf-magazini bili prirodan, dapače idealan, nosač takvih priča.

Amerika 1947. bila je kao stvorena za takvu satiru. The Federation of Atomic Scientist,
grupu mladih fizičara i kemičara koji su radili u sklopu projekta Manhattan i bili
prestrašeni onime što su postigli, napadale su brojne službene i neslužbene skupine
opisujući ih kao nedomoljube ili - što je bilo puno gore u to vrijeme - optužujući ih da
izražavaju prijateljstvo prema potencijalnim neprijateljima. Tada smo bili, možda se
sjećate, u ranom stadiju onoga što će se kasnije nazvati Hladnim ratom.
 Na kongresnoj fronti senator Joseph McCarthy još se nije pojavio u svojoj punoj slavi,
ali stvari u kojima će se specijalizirati vješto su već nekoliko godina odrađivali Martin Dies
i House Un-American Activities Committee (HUAC]. Scenografija je bila postavljena.

1947. je zbog toga bila i godina žestokog napada na industriju zabave od strane
Martina Diesa i HUAC-a. Brojne slavne osobe i kreativci pozivani su i ispitivani u vezi
svojih političkih veza i osobnih prijateljstava - sve u ime nacionalne sigurnosti i zaštite tajni
proizvodnje atomske bombe. .Sigurnost je bila parola dana, parola prizvana da bi pokrila
svakakve istrage i na koju bi se u to vrijeme pozivalo umjesto na Ustav.

U proročansko ime Sigurnosti, samo ću navesti jedan urnebesan primjer, supermarketi

koji su imali poljsku šunku (Poljska je na kraju bila iza Željezne zavjese i do srži
komunistička država] bili su obilježeni kao oni upitnog patriotizma. Bilo je progona u ime
Sigurnosti; bilo je samoubojstava zbog Sigurnosti; bilo je opako financiranih nacionalnih
kampanja u novinama, magazinima i eteru; a postojali su čak i izbori na temelju
Sigurnosti, jedan posebno entuzijastični mladi kongresmen konačno je predložio da bi
trebao postojati Kabinet sigurnosti.

Upravo me je posljednji razvoj događaja natjerao, u stanju između smijeha i iznimnog

straha, da se primim pisaće mašine. Napisao sam i prepravio Projekt Brooklyn u dan i
pol.

Obojici, Sturgeonu i Conklinu, se priča svidjela i obilježili su je kao prvu kupnju za novi
magazin.

Bio sam u ekstazi. Skicirao sam čitavu seriju političkih i društvenih satira koje ću
napisati za taj magazin. Našao sam formu na koju ću se zadovoljno koncentirati sljedećih
nekoliko desetljeća. I našao sam dobro plaćeno tržište za to.

Tada se krov urušio. Ili, bolje, cijeli niz krovova.

Oni koji su trebali podržati magazin, povukli su se. Bili su uvučeni u neke loše
poslove, imovina koja je trebala biti kapital je blokirana, ovo, ono - štogod: svi planovi za
novu publikaciju pali su u vodu. Conklin and Sturgeon pokušali su naći novog financijera,
ali nisu uspjeli.

Sturgeon mi je vratio tekst s komentarom: „Oprosti Phile, no nećeš imati problema

uvaliti negdje ovako dobar komad."

Bio je u krivu. Campbell me je pozvao u svoj ured i dobacio mi papire preko stola. „O,
ne”, rekao je. „Ne, ne, ne!”
 Urednici sf magazina na katu ispod reagirali su vrlo slično.

"Ne bih to dotakao ni s tri metra dugim štapom”, jedan mi je rekao. "Ne u ovo vrijeme.
Premda bih volio da mogu. Šala s vremenskim putovanjem je slatka."

Priča je konačno našla svoj dom u onome što je bilo skoro samo dno - Planet Stories,
koji je plaćao najviše pola centa za riječ i bio je specijaliziran za akcijske priče koje su se
događale svugdje samo ne na Zemlji.

"Priča ni po kojem aspektu ne spada u naš profil”, rekao mi je urednik Malcolm Reiss,"
i opasna je k’o vrag, ali vjerujem da je ova za Boga. Uredniku je dozvoljena barem jedna
za Boga.”
 Sirius books (2)
p: zdeslav bnezon

Prošla je godina još jedna u nizu vrlo prosječnih godina (da ne upotrijebim neki gori
izraz) u svijetu SF knjiške produkcije. Bilo je nekoliko dobrih novih romana (neke smo
obradili i u prošlom broju), vodeći časopisi još uvijek se nekako drže, premda su im
naklade sve manje, a jedini nama blizak žanr koji se relativno dobro drži jest fantasy.

A fantasy se prošle godine dobro držao najviše zahvaljujući Georgeu R. R. Martinu koji
polako postaje popularniji od drugog R.R.- a (Tolkiena). Ako bih morao izdvojiti jedan
događaj koji je obilježio 2011. godinu, to bi svakako bilo pojavljivanje pete knjige serijala A
Song of Ice and Fire - A Dance With Dragons, koju ste čekali punih pet godina. Ovo
ste jer sam ja odustao nakon prve, no o tome više kasnije.

Martin je planirao još dvije knjige, no kako ova nije ništa ni približno razriješila, već
samo dodatno zakomplicirala ionako dovoljno kompliciranu radnju, i s obzirom na brzinu
pisanja, moguće je da će se serijal nastaviti unedogled, pa ga budu morali dovršavati i
drugi pisci (jer Martin ipak ima pune 63 godine, a po njegovu bi se izgledu reklo da ima
poprilično rizičnih faktora za koronarnu i neke druge bolesti).

Iskreno, mislim da je Martin izvrstan pisac, jedan od boljih kojega je SF i fantasy, pa i

žanr horora vidio, no kako ne volim serijale, a preferiram SF, još uvijek ga doživljavam
kroz poetske SF priče iz sedamdesetih, posebice A Song far Lyja, With Moming Comes
Mistfall, Second Kind of Loneliness, Windhaven ili ...far a Single Yesterday, od koji
je većina izašla u Bovinom Analogu (npr. Campbell ne bi bio dotaknuo štapom niti jednu
od tih priča, no o tome drugom prilikom). I kasnije priče, poput SF horora Sandkings,
Nightflyers ili zbirke o Havillandu Tuffu, često su bile nagrađivane i hvaljene. A onda je
sredinom osamdesetih Martin nestao. Nakon dva relativno neuspješna horor romana,
Armageddon Rag i Fevre Dream (bilo je to doba kad je popularnost žanra već opadala -
osim Stevena Ringa, naravno), pisao je scenarije za televizijsku i filmsku produkciju te
pokrenuo serijal Wild Cards na kojem su osim njega surađivali i drugi pisci i koji se
nastavlja još i danas.

A onda je početkom devedesetih započeo pisati ono što će postati njegov magnum
opus, a započelo je nevino, s jednom novelom u Asimov’su, koji nije imao običaj
objavljivati mnogo, eksplicitno fantasy priča. No, ova je bila neodoljiva i predstavila je
Daenerys, junakinju novog serijala. Priča je dobila Huga, a prva knjiga serijala, koja se
pojavila iste 1996. godine, dobila je sve pohvale kritike i publike.

Martin je opet postao hit.

 Premda je knjiga izvrsno napisana, moram priznati da sam odustao od čitanja serijala
jer mi fantasy serijali idu na živce. Osim par iznimki (Mythago Wood je jedna od rijetkih,
no to i nije čisti serijal, nego niz romana smještenih na isto mjesto, s uglavnom različitim
likovima). Posebice mi idu na živce serijali koji nikako da završe (ovaj se razvlači punih
16 godina, a tko zna koliko će još). Tako nisam čitao ništa od Herbertovih Dina, osim prve
knjige (dakle ne leže mi ni beskrajni SF serijali), a nekako jedini serijali (koji to zapravo i
nisu, nego su jedan veliki roman podijeljen u niz manjih) koje stvarno volim su Wolfeovi.

No, više od pete knjige, prošla će godina ostati zapamćena po HBO-ovom serijalu
snimljenom po prvoj knjizi, Game of Thrones. Vjerojatno zahvaljujući seriji, Martin je
krajem godine proglašen piscem godine u časopisu USA Today.

Seriju sam odgledao i mislim da je riječ o vrhunski produciranoj sapunici. Moram

priznati da serije (osim nekih humorističnih) inače ne gledam, pa je skoro jedina serija
koju sam u cijelosti odgledao bila Život na sjeveru. Dakle, iako me Martin nije oduševio,
serija mi je dovoljno dobra da ću je pratiti i dalje - samo da me nitko ne tjera da pročitam
knjige.

Jedna od zanimljivijih knjiga prošle godine, koja će možda i promaknuti

"ozbiljnijim" SF ljubiteljima, jest novi roman meni najdražeg britanskog SF
pisca lana McDonalda, Planesrunner. Prvi dio trilogije namijenjen mlađoj
čitateljskoj publici nije prvi McDonaldov izlet u te vode. Klin Klang Klatch
iz 1992. bila je slikovnica.strip također namijenjena mlađoj čitateljskoj
publici, iako s vrlo "odraslim” zapletom.

Moguće je da je McDonald, razočaran djelomičnim neuspjesima svojih zadnjih izvrsnih

romana i priča (nije dobio ni Huga ni Nebulu, a lani je definitivno zaslužio neku veću
nagradu za Dervish

House koji je bio barem nekoliko kopalja iznad nagrađenih stvari], a možda i pod
pritiskom kakvog literarnog agenta, odlučio napisati znatno komercijalniju stvar od bilo
čega što je dosad radio.

No, trend popularnosti adolescentske SF i fantasy literature nije zaobišao ni još jednog
meni dragog novijeg SF pisca, Paola Bacigalupija, čiji bi se drugi omladinski roman
trebao pojaviti za koji mjesec, smješten u isti svijet kao i prvi, Shipbreaker, pa je moguće
da McDonald sebi traži prostor i u tom podžanru.

McDonald je jedan od rijetkih SF pisaca koji bi zasigurno imao više uspjeha u

mainstreamu, nego u žanru u kojem piše. Definitivno je izvrstan stilist, a iako mu teme
knjiga nisu revolucionarno nove, obrađene su na vrlo zanimljiv i drugačiji način od svojih
uzora. Kada pročitamo Chagu, koja svoje uporište ima u Clarkeu [Kraj djetinjstva] ili
Ballardovom Kristalnom svijetu, vidimo da McDonald uzima najbolje od oba uzora te,
služeći se malo i Conradom, smišlja zaplet zanimljiviji od svih navedenih.

Slično se može reći i za njegov prvi roman, Desolation Road, koji je posveta
Bradburyjevom Marsu.

Prva se McDonaldova priča pojavila u drugom broju (izašla su samo tri)

sjevernoirskog kratko-živućeg časopisa EXTRO1982. godine (u istom broju izašla je i vrlo
zanimljiva priča Povratak oceanske struje Jima Johnstona koja se nekim čudom
pojavila i u Siriusu] i već se u njoj mogla naslutiti McDonaldova opsjednutost smrću i
nanotehnologijom (bila je to tema nekoliko njegovih priča i romana].

Sljedećih je godina objavljivao priče isključivo u Asimov’su, da bi mu se 1988. pojavio

već spomenuti prvijenac Desolation Road, kao i prva zbirka priča, izvrsna Empire
Dreams (naslovna priča iz zbirke bila je jedna od rijetkih McDonaldovih stvari objavljenih
u Hrvatskoj], Sljedećih je godina postao jedno od najzanimljivijih imena britanske SF
scene, premda se tematikom i načinom pisanja nije uklapao u nove britanske trendove
koje su diktirali Ken MacLeod, Stephen Baxter, Paul McAuley ili Iain M. Banks. McDonald
se uspješno okušao i u fantasyju [Queen of Morning, King of Day), iako ga je kasnije
uglavnom izbjegavao. Osobno njegovim najboljim djelom držim sagu o Chagi (prvi roman
pojavio se kod nas u Monolithu broj 2), te zbirku priča Cyberabad Days (svog jedinog
Huga dobio je za priču iz te zbirke Djinn’s Wife), koja dijeli vrijeme i mjesto zbivanja s
romanom RiverofGods, smještenim u Indiju oko 2050. godine.

Desolation Road i Ares Express, smješteni na istom Marsu, mogli bi se svidjeti i

ljubiteljima steampunka, jer vlakovi i zrakoplovi iz ta dva romana bliži su prometalima iz
steampunk romana, nego onima iz futurističkih romana. Ti su romani, kao i neke priče s
kojima dijele prostor i vrijeme, posveta onom romantičnom Marsu kojega je svojom
Ružom za propovjednika pozdravio i Zelazny još 1963., kao i Africi našeg djetinjstva,
Pustinji i prašumi Henrika Syenkiewicza, te opet Conradu.

Glavna karakteristika McDonaldova trećeg svijeta (Afrike iz Chage i Kirinye, Brazila

iz Brasyla, Indije iz River of Gods, Turske iz Dervish House, ali i Marsa iz Desolation
Road) jest uvjerljivost opisa ljudi i krajolika, društvenih okolnosti, tehnologije. Po tome je
McDonald sličan još jednom velikanu SF-a, a kojega smo spominjali zadnji put, Geoffu
Rymanu. Inače, McDonald prije nego počne pisati roman, otputuje u zemlju u koju smješta
radnju i tamo boravi i po nekoliko mjeseci - proučava glazbu, običaje, jezik, gradove,
kulturu, dostupnu tehnologiju, projekcije za blisku budućnost...

Stoga je Pianesrunner, kao što rekoh, inače prvi dio young adult trilogije Everness,
priličan odmak u karijeri ovog izvrsnog pisca. Sinopsisom vrlo sličan mnogim drugim
omladinskim romanima (pada mi na pamet Madeleine L’ Engle) - učenik traži svog
nestalog oca po paralelnim svjetovima - razlikuje se od drugih vještinom McDonaldova
rukopisa, prštavim rečenicama prepunim romantike i začudnosti, a premda je prepun
akcije, stari dobri McDonald viri sa svake stranice. Ova trilogija vjerojatno će promovirati
McDonalda u zvijezdu teen SF literature, ali ako to i ne učini, nećemo plakati. Volio bih da
je ovo pravedniji svijet i da pisci poput lana mogu biti adekvatno nagrađeni za "ozbiljne”
knjige poput Dervish House, i da je McDonald najpopularniji SF pisac uz Genea Wolfea i
lana MacLeoda. No, svijet u kojemu Gene Wolfe još nije dobio nagradu Grand Master, a
Connie Willis je dobila petnaestak velikih nagrada (nemojte misliti da ne volim Connie, ali
ona jednostavno nije ista liga kao McDonald ili Wolfe, samo je pogađala "prave” teme u
pravo vrijeme), jednostavno nije pravedan svijet.

Što se tiče SF časopisa u svijetu, oni glavni još uvijek životare, dakle postoje. Krajem
prošle godine naposljetku se ipak ugasio Realms of Fantasy, jedini „čisti" fantasy
časopis. Online časopis Fantasy spojio se s drugim časopisom kojega je uređivao isti
urednik, bivši pomoćni urednik F&SF-a ].]. Adams, Lightspeedom. Moram priznati da me
ne čudi što specijalizirani fantasy časopisi nestaju jer zapravo taj žanr nikad i nije zaživio
u časopisima. Ako ne računamo Weird Tales, prvi pravi fantasy časopis bio je Unknown
Johna Campbella pokrenut 1939. (časopisi poput Fantastic Adventures, Famous
Fantastic Mysteries i sličnih nisu bili fantasy časopisi jer je u njima izlazilo i dosta SF-a.
To posebno vrijedi za dva britanska časopisa imena Fantasy u kojima je objavljivan
isključivo SF). I dan danas Unknown je najbolji primjer fantasy časopisa u povijesti.
Nažalost, ugašen je 1943. u ratno vrijeme nestašice papira - bilo je pitanje ili Astounding
ili on. Campbell je odlučio, naravno, ostaviti Astounding. Poslije rata izdavačka kuća
Avon počela je izdavati Avon Fantasy Reader u kojem su izlazili reprinti iz Weird
Talesa, nežanrovskih pulp časopisa poput Argosyja pa i Unknowna te drugih publikacija.
1949. pojavio se The Magazine of Fantasy, koji je odmah nakon prvog broja
preimenovan u The Magazine of Fantasy and Science Fiction (da nije, vjerojatno ne bi
dugo preživio). Početkom pedesetih bilo je još nekoliko pokušaja sa specijaliziranim
fantasy časopisima, no dosegli bi dva tri broja i nestali (Lester Del Rey bio je urednik
jednog). Sljedeći ozbiljniji pokušaj bio je onaj H. L. Golda, urednika Galaxyja, koji je po
uzoru na Campbella 1953. pokrenuo Beyond Fantasy Fiction, vrlo dobar fantasy
časopis, koji je uspio potrajati čak desetak brojeva, no unatoč kvaliteti urednika i
objavljenih priča, nakon toga je ugašen. Prvih nekoliko brojeva časopisa Fantastic
(nasljednika Fantastic Adventures i njegova sudruga Amazinga) iz 1952. također je bilo
posvećeno fantasyju, no i on je vrlo brzo skrenuo u SF, da bi fantasy u njega tek sredinom
šezdesetih počela vraćati Cele Goldsmith, legendarna urednica Amazinga 1959. -1965.

Fantasy je opet jedno desetljeće bio zapostavljeni žanr, a tek je krajem šezdesetih
opet Lester Del Rey dobio priliku uređivati novi fantasy časopis, Worlds of Fantasy, čija
su se samo četiri broja pojavila, unatoč tome što je u njemu prvi put objavljen Earthsea
roman Ursule LeGuin TombsofAtuan (u istom broju objavljena je i prva priča spomenute
Connie Willis Santa Titicaca, neke priče J. Tiptree Jr. i Michaela Bishopa, tada novih,
obećavajućih pisaca).

Tek je 1988. pokrenut novi fantasy časopis, zasnovan na uspjehu Marion Zimmer
Bradley i njenog serijala o ženama Avalona. Naravno da se i časopis zvao MZB Fantasy.
U prvoj polovici devedesetih pojavila su se i dva prilično luksuzna časopisa, jedan je bio
SFAge, a drugi, istoga vlasnika, Realms of Fantasy.

SFAge ugašen je još 2000., a specijalizirani fantasy časopis opstao je do kraja prošle
godine. Pokazatelj je to da je fantasy u današnje vrijeme popularniji od SF-a (premda mi
nije jasno zašto, unatoč svim objašnjenjima koja sam čitao), iako fantasy u tiskanom
kraćem obliku više ne prolazi kod publike. Izgleda da danas pale samo sapunice od tristo
epizoda i knjige s istim likovima i svjetovima od desetak nastavaka. Smatram to žalosnom
činjenicom, no takav je trend (naravno da to ima dosta veze s profitima izdavača i sličnim
stvarima, no ipak...). Kao što smo vidjeli, ni internet ne pomaže. Sva je sreća da se glavni
časopisi, poput Asimov’sa, F&SF-a i Interzonea još drže, a i neki online još dobro
guraju (Clarkesworld, Subterranean, Lightspeed).

Evo još nekoliko prijedloga za najbolje romane prošle godine:

Rule 34 Charlessa Strossa, budućeg gosta Zg Eurocona, Dancing With Bears

Michaela Swanwicka (s poznatim likovima iz njegovih priča Daggerom i Surplusom),
Leviathan Wakes Jamesa Coreyja (zapravo riječ je o izvrsnom piscu Danielu Abrahamu
i Martinovom pomoćniku Tyu Francku i njihovoj uzbudljivoj pulp space-operi),

The Islanders, novi roman Christophera Priesta koji je Priestov povratak u SF vode,
premda malo čudne (no sjetite se Invertiranog svijeta), Wake up and Dream lana R.
MacLeoda (noir alternativna povijest Hollywooda), Home Fires Gene Wolfea (vrlo
neobičan roman u kojem se SF miješa s modernim piratskim noirom], The Children of
the Sky Vernora Vingea (nastavak Fire in the Deep), The Kingdom of Gods, treći dio
fantasy trilogije N.

K. Jemisin i SoftApocaIypse Willa Mclntosha.

Naravno da ste primijetili da je većina SF, no to ne znači da je prošla godina bila

posebno plodna u bilo kojem žanru.

Na kraju još malo o jednom pomalo zaboravljenom piscu, Phillipu Klassu, poznatijem
pod imenom William Tenn. Klass se rodio 1920. u Londonu, no već je kao dvogodišnjak s
roditeljima doselio u New York, gdje je i odrastao. Pisati i objavljivati znanstvenu fantastiku
počeo je sredinom četrdesetih, odmah poslije rata u kojem je i aktivno sudjelovao. Premda
mu je prva priča, po vlastitom priznanju, bila jedva toliko dobra da bude objavljena u
Astoimdingu, već je drugom, Child’s PIay pokazao svoj talent. Naime, Tenn je vjerojatno
najbolji satiričar i humorist kojega je SF iznjedrio. Premda je pedesetih taj žanr bio
izuzetno popularan, a najviše ga je gurao Gold u Galaxyju, Tennove su priče bile
duhovitije i istom ozbiljnije od onih danas poznatijih pisaca, poput Sheckleyja, Fredrica

Browna, Pohla ili Erica Franka Russella. Dovoljno je reći da su Tenna kao svoga uzora
spominjali i Lafferty, Barry Malzberg, Harlan Ellison, pa čak i Douglas Adams.

Prve su se Tennove priče pojavljivale u Campbellovom Astoundingu, a među njima je

i jedna od najboljih, Firewater, koja je zaslužila i naslovnicu, jednu od najzapamćenijih tih
godina. No, vrlo brzo je počeo objavljivati i u drugim časopisima toga doba, poput pulpova
Thrilling Wonder Stories, Planet Stories ili Fantastic Adventures. Od 1954. do kraja
pedesetih skoro sve priče objavio je u Gatanju.

Od 1959. skoro je i prestao pisati, posvetivši se predavanju engleskog i i komparativne

književnosti, a jedno kratko vrijeme konkurirao je i za urednika F&SF-a. Šezdesetih je
objavio tek nekoliko priča i svoj jedini roman, Of Men and Monsters, o Zemlji koju su
okupirali alieni koji žive u kućama, dok ljudi žive u zidovima tih kuća (novela iz 1963. iz
koje je nastao roman zvala se The Men in the Walls). Sedamdesetih mu se pojavila tek
jedna priča, osamdesetih isto - tek ga je agentica Virginia Kidd uspjela nagovoriti da
napiše još jednu za

Asimov’s i jednu za Playboy, koju je već imao.

Nakon toga, do svoje smrti 7. veljače 2010. nije objavio ništa novoga.

Bez obzira na to što imam dosta originalnih časopisa s Tennovim pričama, od

Astoundinga, Galaxyja, F&SF-ova do Future SF-a, nisam mogao odoljeti kad sam
vidio dvije knjige koje je izdala NESFA početkom novog milenija, a u kojima su sabrane
sve priče i jedini Tennov roman, Immodest Proposals i Here Comes Civilization. Postoji
i treća knjiga, Dancing Naked, u kojoj su sabrani Tennov eseji i članci iz raznih časopisa
o teoriji SF-a, o životu, o pričama i o drugim stvarima.

Tenn je bio jako dobar pisac, duhovit, načitan, vrstan stilist. Poznavao je i hrvatski
jezik, pa se u jednoj njegovoj priči, Lisbon Cubed, spominju i Zagreb i Hrvatska [priča je
napisana krajem pedesetih). Mnoštvo njegovih priča našlo se u antologijama najboljih
priča godine ili najboljih priča u povijesti SF-a.

Kada bih tražio svoje favorite među Tennovim pričama, bile bi to Firewater, Child’s PIay,
A Matter of Frequency, The Custodian,Bemie the Faust, Lisbon Cubed, BrookIyn Project, ali
i mnoštvo drugih.
 Tenn, tj. Klass, bio je pisac koji skoro da i nije napisao lošu priču. Istina je da ih je
napisao malo, no oni koji su ga poznavali, pričali su kako je Phil često opisivao i
prepričavao priče i romane koje zatim nikada nije napisao. Vjerojatno je patio i od tzv.
"Writer’s blocka" poput Sturgeona, još jednog velikana kratke priče. No, kao što reče
George Zebrowski, da je možda ikada dobio koju nagradu, recimo Huga [nažalost u
vrijeme Firewatera Hugo nije još postojao), možda bi stvari izgledale drugačije. Možda
bismo imali još koji roman ili zbirku priča i u osamdesetima ili devedesetima. Ovako je
Tenn ostao dobro čuvana tajna, pisac kojega samo rijetki poznaju i cijene, premda
zahvaljujući NESFA-inim prekrasnim knjigama nema više razloga da tomu bude tako.
Danas, kad šaljem ovu kolumnu, s velikim zakašnjenjem [i ja sam patio od bloka),
navršava se točno dvije godine od Klassove smrti. No, William Tenn i dalje živi kroz svoje
priče, posebno danas kad je sve manje duhovitog i satiričnog SF-a.
 Dubravka Kontak: DOŽIVOTNA
Naša prva Priča sa zadnje strane stiže iz Zagreba, a čini se da ćemo od
Dubravke uskoro dobiti i nešto dulje...

Nikada mi do sada ova nježna marsovska gravitacija nije tako teško okivala
noge, otežavala korake...

Ulazim u bar i sjedam za šank. Promatram raznobojne egzotične boce na

policama. Danas je pravo vrijeme da naručim jedno žestoko piće. Ili puno njih ...

Na redovnom sistematskom pregledu našli su mi Elpy. Zgodna skraćenica za

nezgodnu marsovsku bakteriju koja se ugnijezdila u mojim plućima i osnovala
svoju vlastitu koloniju. Iako sam se redovito cijepila i koristila najkvalitetnije
filtere za zrak. Nikada nisam odlazila u neodobrena područja. Doktor je izgledao
vrlo suosjećajno: "Događa se! Još uvijek ne znamo zašto i kako, ali događa se.”
Došla sam na Mars kako bih doživjela avanturu, zaradila trostruko veću plaću od
one na Zemlji, kako bih se vratila kući s puno dojmova i fotografija te nastavila
svoj život. Ali Elpy bi nakon povratka na Zemlju rastrgala moja pluća u roku od
nekoliko mjeseci. Ako bih uopće preživjela put. Samo tu, na Marsu, ona će ugodno
mirovati, drijemati u mome tijelu bez ikakvih negativnih posljedica.

Moj mi je liječnik odmah ponudio da se prijavim u program za istraživanje

bakterije ili u program potrage za lijekom, ali nisam sigurna da želim biti nečiji
zamorac. Ako sam već osuđena na život na ovome planetu, radije ću se pridružiti
nekoj ekipi za pošumljavanje, ili tako nešto.

Mislit ću o tome sutra. Barmen je uhvatio moj pogled i približava mi se

laganim korakom. Od danas sam doživotna Marsovka. Popit ću jednu u to ime.
 Notes
[←1]
Vjerovanje da se korjenite promjene društva i svijeta događaju svakih tisuću
godina (op. prev.).
[←2]
Crna masa, smjesa sulfida srebra, bakra i olova koju se koristi kao podsloj na graviranoj kovini (op. prev.).