JAMES CLAVELL

OTMJENA KUĆA
IZ HONG KONGA

Svezak drugi
SRIJEDA
 27

05.45

Dva trkaća konja velikom su brzinom ušla u posljednji krug. Bijaše rana zora, na zapadu je nebo još
bilo tamno, a trkalište u Sretnoj dolini vrvjelo je od ljudi koji su došli na jutarnji trening.
Dunross je jahao Buccaneera, svog krupnog dorata, tik uz Noble Star na kojoj je jahao njegov
glavni džokej, Tom Leung. Noble Star je letjela. Oba su konja dobro napredovala iako još nisu
davala sve od sebe. Uto Dunross pred sobom vidje cilj i obuzme ga iznenadna želja da podbode
dorata i nadmaši Noble Star. Glavni džokej nasluti opasnost pa ga pogleda. No, obojica su znala da
su samo na uvježbavanju a ne na utrci. Moraju zavarati konkurenciju. Tako je Dunross potisnuo silnu
želju da stigne prvi.
Oba su konja spustila uši, slabine su im se oznojile. Jahači su ih dobro pritegnuli. A sada na
kraju staze, uzbuđeno su jurili prema cilju. Pješčana je dionica usporavala gibanje, za razliku od
okolne trave, pa su se morali više trsiti. Oba su jahača ponosno sjedila i prilegla uz konja,
pritegnuvši uzde.
Noble Star je imala lakšeg jahača. Počela je odmicati. Dunross automatski podbode i opsuje
Buccaneera koji ubrza. Razdaljina se smanjivala. Bio je zanesen. Ovakvim galopom prijeći će samo
pola kruga pa se smatrao sigurnim. Niti jedan takmac neće moći točno prosuditi njihovu brzinu pa je
jače mamuznuo konja i trka se nastavi. Oba su to konja razumjela pa produže korak. Noble Star bila
je za dužinu glave ispred, ali kad je osjetila da se primiče Buccaneer, ubrzala je, propela se, jurnula
punom snagom i potukla Dunrossa za pola dužine.
Jahači uspore i nehajno nastave oko divnog trkališta. Zelenilo bijaše okruženo nagomilanim
kućama i nizovima nebodera na pristrancima. Kad je Dunross kratkim galopom obišao posljednji
krug, prekinuo je vježbu, zauzdao konja na mjestu gdje je inače bio cilj i sjahao. Nježno je potapšao
ždrebicu po vratu i bacio uzde konjušaru, koji se vine u sedlo i nastavi trenirati konja.
Dunross se protegne. Srce mu je ubrzano kucalo, u ustima je osjećao okus krvi. Izvrsno se
osjećao, a razgibani mišići ugodno su ga boljeli. Čitavog je života jahao. U Hong Kongu su konjske
trke još službeno bile amaterske. Kao mladić se dvije godine natjecao, a i nastavio bi da ga nije
povukao otac, tadašnji taj-pan i predsjednik uprave hipodroma, a kasnije i Alastair Struan, koji je
naslijedio njegova oca na oba položaja, naredivši mu da se prestane utrkivati ili će odmah dobiti
otkaz iz kompanije. Tako je prekinuo s treningom, ali je i dalje iz hobija jahao na konjima iz
»Struanovih« staja. A utrkivao se u zoru, kad bi mu se prohtjelo.
To ustajanje u doba kad većina ostalih ljudi spava, galopiranje u polutami, razgibavanje i
uzbuđenje, brzina i opasnost – sve mu je to razbistrivalo misli.
Dunross ispljune, s onim slatkokiselim osjećajem trkača koji izgubi utrku. Bolje je ovako,
zaključio je. Mogao sam danas pobijediti Noble Star, ali ne na stazi nego na zaklonjenom području.
Drugi su konji trčali po pješčanoj stazi. Neki su tek dolazili u krug, a neki ga već napuštali.
Skupine vlasnika, trenera i džokeja su se dogovarale, a konjušari, (na kineskom ma-fu), vodili su
konje u obore. Kraj njega kratkim galopom projuri divna kobila Richarda Kwanga, Butterscotch Lass,
s bijelom zvijezdom na čelu i potkresanih čuperaka dlake iznad kopita. Džokej ju je čvrsto držao i
sjajno je izgledala. Na suprotnom je kraju Gorntov nagrađeni pastuh Pilot Fish počeo sitno galopirati
za Struanovom mladom i neuvježbanom kobilom Impatience koju su nedavno kupili, početkom ove
sezone, na prvim ponudama. Dunross ju je kritički mjerkao i ustvrdio da joj nedostaje odvažnost. Još
godinu-dvije pa ćemo vidjeti što ćemo s njom, odlučio je. Pilot Fish ju je prešao. Impatience se na
tren zaplaši jer je Pilot Fish jurnuo naprijed. Tad se baci za pastuhom sve dok joj džokej nije
pritegnuo uzde jer je htio da ona galopira po njegovoj želji, a ne po svojoj.
– Dakle, taj-pane! – javi se trener, preplanuo i krepak ruski emigrant, sedamdesetogodišnjak
sijede kose koji je već treću godinu radio u »Struanovoj« konjušnici.
– Dakle, Alekseju?
– Vrag je, dakle, ušao u vas, podboli ste dorata... Jeste li vidjeli kako je Noble Star jurnula?
– Sjajna je, svatko znade da je Noble Star sjajna – mirno odvrati Dunross.
– Da, ali draže bi mi bilo da smo to danas zapazili samo vi i ja, a ne... – čovječuljak uperi
žuljevit palac prema gledaocima te se široko nasmiješi. – A ne svaki azijski vib-ljadok.
– Imaš prevelik dar zapažanja – osmjehne se Dunross.
– Plaćen sam zato da imam prevelik dar zapažanja.
Aleksej Travkin mogao je i one koji su dvostruko mlađi od njega nadmašiti u jahanju, piću,
uvježbavanju i izdržljivosti. Bijaše osamljena pojava među trenerima. Tokom godina pričao je
različite priče o svojoj prošlosti, kao i većina ljudi zahvaćenih velikim vrenjima u revolucionarnoj
Rusiji i Kini, a sad odbačenih na periferiju Azije, u potrazi za mirom koji nikako da nađu.
Aleksej Travkin je 1919. godine prebjegao iz Rusije u Mandžuriju, u Harbin, odakle se probijao
na jug, u međunarodno naselje Šangaja. Tako je počeo uvježbavati grla koja su odnosila pobjede.
Uskoro je postao trener jer je bio izuzetno sposoban, a o konjima je znao više nego većina ljudi o
sebi. Kad je 1949. opet pobjegao, pošao je još dalje na jug, ovaj put u Hong Kong, u kojemu je ostao
nekoliko godina, pa ponovno otputovao na jug, u Australiju, na nova trkališta. Međutim, Azija ga je
mamila pa se vratio. U to vrijeme Dunross je ostao bez trenera pa mu je ponudio zaposlenje u staji
»Otmjene tvrtke«.
»Prihvaćam, taj-pane!«, odmah je odgovorio.
»Nismo se dogovorili o plaći«, primijeti Dunross.
»Džentlmen ste, kao i ja. Platit ćete me najbolje, da ne izgubite obraz, a i zbog toga što sam
zaista najbolji!«
»A jesi li?«
»Zbog čega biste mi inače ponudili mjesto trenera? Ni vi ne volite gubiti!«
Lani su bili vrlo uspješni, preklani – prve godine – ne osobito, a obojica su znala da je ova –
treća – godina iskušenja.
Pored njih prođe Noble Star, posve smirena.
– Što će biti u subotu? – zapita Dunross Alekseja.
– Ona je glavni favorit.
 – A Butterscotch Lass?
– I ona je favorit. A i Pilot Fish. Kao i svi ostali konji, u svih osam utrka. Ovo je neobična utrka.
Morat ćemo veoma pažljivo motriti svoje kandidate.
Dunross klimne glavom. Vidje kako Gornt pored cilja razgovara sa Sirom Dunstanom Barreom.
– Užasno ću se naljutiti ako me porazi Pilot Fish.
Aleksej se nasmije pa suho odgovori:
– U tom će slučaju možda biti najpametnije da sami jašete Noble Star, taj-pane. Tako da na
zaokretu satjerate Pilot Fisha uz ogradu ako bude djelovao prijeteći, ili da bičem ošinete njegova
džokeja među oči, a? – Starac podigne pogled prema njemu. – Ne biste li i danas to učinili s Noble
Star da je ovo prava utrka?
Dunross mu uzvrati smiješak.
– Ovo nije bila utrka, pa se ništa ne zna, zar ne?
Priđe im jedan ma-fu i pozdravi Travkina. Pruži mu ceduljicu.
– Poruka, gospodine. Gospodin Čoj vas moli da pogledate Chardistanove vezove, kad uhvatite
vremena.
– Evo me odmah! Reci mu neka danas i sutra daje Buccaneeru više mekinja nego inače! –
Travkin pogleda Dunrossa koji je pažljivo mjerkao Noble Star. Starac se namršti.
– Nećete valjda vi jahati u subotu?
– Ne dolazi u obzir!
– Ne bih vam ni savjetovao!
– Znam – nasmije se Dunross. – Do viđenja sutra, Alekseju! Sutra ću jahati na Impatience! –
Prijateljski ga je potapšao po ramenu i otišao.
Aleksej Travkin gledao je za njim. Pogled mu skrene na konje koje je trenirao i na takmace koje
je vidio. Znao je da će ovo biti teška subota i da će morati dobro pripaziti na Noble Star. Smješkao
se, zadovoljan što sudjeluje u igri s ovoliko visokim ulozima.
Otvori ceduljicu koju je držao u ruci. Bila je kratka, na ruskom: »Pozdrav iz Kurgana, Vaša
visosti. Imam vijesti od Nestorove...« Aleksej uzdahne. Krv mu se povuče iz lica. Krvi mi Kristove,
htjedne povikati. Nitko u Aziji ne zna da je moj zavičaj Kurgan, u nizini rijeke Tobol, niti da mi je
otac bio knez Kurgana i Tobola, a niti da je moja mila Nestorova, moja žena-djevojčica od prije
tisuću života ljudskih, nestala u revoluciji, dok sam ja sa svojom pukovnijom... Bože, kunem ti se da
nikad nikom nisam spomenuo njezino ime, pa ni sebi samome...
Zgranuto je ponovno pročitao ceduljicu. Je li ovo opet neka smicalica Sovjeta, tih neprijatelja
svih Rusa? Ili mi je ovo napisao prijatelj? Oh, Kriste, daj da mi se javio prijatelj!
Nakon riječi »Nestorova« na ceduljici je još pisalo: »Molio bih vas da se sastanemo u restoranu
‘Zeleni zmaj’ u uličici odmah uz Nathan Road broj 189, u stražnjoj prostoriji, danas u tri popodne!«
Potpisa nije bilo.

U ograđenom prostoru uz trkalište gdje se pred trku skupljaju konji, Richard Kwang je već krenuo
prema svojem treneru koji je stigao na cilj, kadli spazi svog šestog Rođaka, Nasmiješenog Činga,
predsjednika goleme banke »Čing Prosperity«, kako s tribina upire pogled u Pilot Fish.
 – Jutro, Šesti Rođače! – ljubazno mu je dobacio na kantonskom. – Jesi li danas jeo rižu?
Prepredeni je starac odmah postao oprezan.
– Od mene nećeš izvući novaca – muklo će on. Usne su mu bile nadignute s isturenih zuba pa se
činilo da se Čing stalno smješka.
– Zašto ne? – odbrusi mu Richard Kwang. – Pozajmio sam ti sedamnaest jebenih milijuna i...
– Da, ali vraćam ti ih tek za devedeset dana, a to ti je dobro uložen novac, jer uvijek plaćamo
četrdeset posto kamata – zareži starac.
– Ti ogavna stara pseća kosti, pomogao sam ti kad ti je bio potreban novac! Došlo je vrijeme da
mi se odužiš.
– A na čemu da ti se odužim? – Nasmiješeni Čing pljune. – Tokom ovih godina u kamatama sam
ti platio pravo bogatstvo. Ja sam riskirao, a ti zgrnuo dobit. Ova se nesreća nije mogla dogoditi u
nezgodnije vrijeme! Svu sam gotovinu uložio, do posljednjeg bakrenjaka! Nisam ja kao drugi bankari,
ja uvijek pametno ulažem svoj novac.
Pričalo se da su taj pametno uložen novac – droge. Naravno, Richard Kwang nikad se nije za to
raspitivao, a nitko i nije bio siguran u to, ali svi su smatrali da je banka Nasmiješenog Činga tajni
centar trgovine drogom koju su pretežno dobivali iz Bangkoka.
– Čuj, rođače, misli na našu obitelj – započne Richard Kwang. – Ovo je samo prolazni problem.
Napadaju nas jebeni »strani vragovi«. U takvim slučajevima civilizirani ljudi moraju biti složni!
– Slažem se, ali ti si uzrokom navale na »Ho-Pak«. Samo ti! Navaljuju kod tebe, a ne na moju
banku. U vrijedio si neke od tih ševaca! Progone te! Zar ne čitaš novine? Da, a čujem da si svu
gotovinu uložio u neke vrlo nepovoljne poslove. Ti si, rođače, glavu svoju uvalio u škripac. Izvuci
novce od onog opakog sina malezijske kurve, od svog ortaka mješanca. On ima milijarde! Ili pak od
Škrca... – Odjednom se starac zasmijulji. – Dat ću ti deset dolara za svaki dolar koji ti pozajmi taj
stari ševac!
– Ako odem k vragu, banka »Čing Prosperity« poći će odmah za mnom!
– Nemoj mi prijetiti! – bijesno će starac. U uglu usana neprestano mu je bila pljuvačka. Usne je
navukao na zube pa ih ponovno povukao u uobičajenu nasmiješenu grimasu. – Neću ja biti kriv ako
propadneš! Zašto na obitelj navlačiš svoj zao džos! Ništa nisam učinio da ti naudim. Zašto nastojiš na
mene svaliti svoj zli džos? Ako se danas... ajiija, ako se danas proširi tvoj zao džos i oni klijenti, te
pseće kosti, navale i na mene, neću se održati niti jedan dan!
Uto Richard Kwang shvati da je podjednako ugroženo i Čingovo carstvo. Dobro, vrlo dobro.
Njegovi poslovi došli bi mi kao naručeni, a pogotovo poslovnica u Bangkoku. Uto pogleda na veliki
sat iznad semafora i uzdahne. Prošlo je šest sati, a u deset se otvaraju banke i burza. Iako se nagodio s
bankama »Blacs«, »Victorijom «i »Bombayem i istočnim Kowloonom «da založi vrijednosnice
kojima će sve pokriti, ipak je bio uzrujan. I bijesan. Morao je sklopiti veoma nepovoljne poslove, a
nije ih želio poštivati.
– Daj rođače, samo pedeset milijuna na deset dana... Ja ti onih sedamnaest milijuna produžujem
još na dvije godine, a za trideset dana dobit ćeš od mene još dvadeset milijuna.
– Pedeset milijuna na tri dana, po kamatnoj stopi od deset posto po danu, a jamstvo mi je ovaj
zajam koji si mi odobrio, a dodatno jamstvo tvoja zgrada u centru!
– Jebi uho svoje matere! Ta moja banka vrijedi četverostruko!
 Nasmiješeni Čing slegne ramenima i ponovno uperi dalekozor u Pilot Fisha.
– Hoće li taj krupni vranac potući tvoju Butterscotch Lass?
Richard Kwang ljutito odmjeri Gorntova pastuha.
– Jedino ako se moj blesavi brbljavi trener i džokej ne udruže da je unište ili dopinguju!
– Ogavni lupeži, niti jednom od njih ne možemo vjerovati! Moj konj nikad ništa nije zaradio.
Nikada! Niti treće mjesto. Odurno!
– Pedeset milijuna na sedam dana, uz dva posto po danu?
– Pet posto. I tvoja zgrada u centru...
– Ni govora!
– Primam i pedeset posto te zgrade kao jamstvo.
– Šest posto – odbrusi Richard Kwang.
Nasmiješeni Čing odmjeri rizik i eventualnu zaradu. Zarada će biti velika ako... ako »Ho-Pak«
ne padne pod stečaj. Pa i ako padne, zgrada će obilato pokriti zajam. Da, zarada će biti golema, pod
uvjetom da ne navale na moju banku! Možda bih mogao riskirati, založiti neke buduće pošiljke i tako
prikupiti pedeset milijuna.
– Petnaest posto i ovo je moja posljednja ponuda – reče znajući da se u podne, kad vidi stanje
na burzi, može povući ili predomisliti. I ako vidi hoće li štediše navaliti i na njega, pa će i dalje
špekulirati dionicama »Ho-Paka« uz veliku zaradu. – A založi mi i Butterscotch Lass!
Richard Kwang sočno opsuje. Još su se cjenkali i natezali i na kraju utanačili da će tih pedeset
milijuna biti isplaćeno u dva sata, u gotovini. Za jamstvo će Kwang Nasmiješenom Čingu dati 39
posto svoje zgrade u centru i četvrtinu svoje kobile. Butterscotch Lass je velik adut.
– A što će biti u subotu?
– Eh? – zapita Richard Kwang. Gadila mu se Čingova nasmiješena grimasa i iskeženi zubi.
– Naš konj trči u petoj utrci! Heja? Čuj, šesti Rođače, a da se nagodimo s džokejem Pilot Fisha?
Kladit ćemo se za našu kobilu, koja se favorit, ali ćemo podržati Pilot Fisha i Noble Star, za svaki
slučaj!
– Dobra zamisao. Odlučit ćemo u subotu ujutro.
– Bolje da onesposobimo i Golden Lady, a?
– To predlaže i trener Johna Čena.
– Iiiii, budala, kako je dopustio da ga otmu? Očekujem od tebe iskrenu uputu o tome tko će
pobijediti. I pobjednika! – Nasmiješeni Čing se nakašlje i pljune.
– Seru svi bogovi, pa to sve nas zanima! Te svinje od trenera i džokeja! Kako ogavno
zavitlavaju nas, vlasnike konja. Tko ih plaća, heja?
– »Konjički klub«, vlasnici konja, ali najviše kladioci koji nemaju pojma, čujem da si sinoć bio
u starom »Vicu «i jeo hranu »stranih vragova«.
Richard Kwang sav zablista. Njegova večera s Venerom Pun izazvala je silan odjek. Obukla je
novu haljinu do koljena koju joj je kupio, model Christiana Diora, a ispod te crne pripijene haljine
nosila je prozirno rublje. Kad ju je vidio kako izlazi iz njegova »rolls roycea« i penje se stubama
starog »Vica«, srce mu je ustreptalo, a »tajna vrećica« se stresla.
 Sva se pretvorila u smiješak videći kakav je dojam svojom pojavom ostavila na sve u
predvorju. Blještale su njezine debele zlatne narukvice i čvrsto je odlučila da se popne uza veliko
stubište, a ne da odu liftom. Prsa su mu se stezala od zatomljenog likovanja i užasa. Prošli su pored
ukočenih, dobro odjevenih gostiju, bijelih i žutih. Mnogi su od njih bili svečano odjeveni. Muževi i
žene, turisti i domaći, muškarci na poslovnim večerama, ljubavnici i nazoviljubavnici svih dobnih
skupina i narodnosti. Obukao je novo tamno odijelo, model iz Savile Row, izrađeno od najskuplje
lagane kašmirske vunice. Dok su išli prema stolu na izvrsnom mjestu za koji je platio crvendaća –
stotinu dolara – mahnuo je mnogim prijateljima, a u sebi četiri puta uzdahnuo kad je spazio četiri
svoja prisna kolege, Kineza, sa suprugama, podbuhlim i pretjerano nakinđurenim. Žene su im se
nemilice u njega zabuljile.
Richard Kwang protrne, žene su prave aždaje a sve su jednake, pomislio je. Oh, oh, oh! I prije
nego im slažeš, shvate da ćeš lagati. Nije još bio kod kuće i nije se suočio s Maj-ling, ali njoj su
barem tri jako dobre prijateljice već rekle da su ga vidjele s Venerom Pun. Pustit će je neka vrišti,
ciči, plače i čupa kosu, neka iz nje iziđe zloduh, pa će joj reći da su joj neprijateljice napunile uši
zlobnim klevetama – kako uopće može slušati tako opake babe? – a onda će joj umiljato saopćiti da
joj je prije tri tjedna naručio dugi kaput od nerca i danas će joj ga podići kako bi u njemu mogla u
subotu poći na utrke. I zavladat će mir u kući – do slijedeće prilike.
Smijuckao se: baš je bio lukav kad je naručio to krzno. Nimalo ga nije smetalo što ga je naručio
za Veneru Pun i što joj ga je jutros, prije svega sat vremena, u toplini njezina zagrljaja, obećao za
večeras, da bi ga mogla imati za subotnje utrke. Ionako je predobar za onu drocu, pomislio je. Ogrtač
je platio četrdeset tisuća hongkonških dolara. Njoj ću nabaviti drugi! Ah, možda pronađem neki
rabljen i...
Vidje kako mu se Nasmiješeni Čing cereka.
– Što si rekao?
– Znači, bio si s Venerom Pun, heja?
– Namjeravam se baciti u proizvodnju filmova, a od nje ću stvoriti zvijezdu – oholo će on,
ponosan pričom koju je izmislio da bi ženi zamazao oči.
Nasmiješeni Čing mu se zadivi.
– Iiiii, filmovi su velik rizik, heja?
– Da, ali rizik se može... može i osigurati! – Znalački mu je namignuo.
– Ajiija, misliš golišavi film ? Oh, javi mi kad počneš snimati, jer bih i ja sudjelovao. Venus
Pun, gola! Ajiija, čitava bi Azija platila da je vidi! Kako mala jastuči?
– Izvrsno! Ja sam je naučio. Bila je djevica kad je sa mnom prvi put...
– Kakav džos! – klikne Nasmiješeni Čing i nadoda: – Koliko si puta zajahao bedeme?
– Noćas? Triput! Svaki put sve to žešće! – Richard Kwang nagne se prema naprijed. – Njezino
je »cvjetno srce« najljepše koje sam ikad vidio. Da, a tek njezin trokut! Divne svilaste dlačice, a
unutrašnje su joj usne ružičaste i nježne. Iiiii, a njezina »dverca od žada«... njezina su »dverca od
žada« zaista srcolika, njezinih »šest i pol kvadratnih centimetara« savršeno su jajoliki, ružičasti i
mirisavi... a i »biser na stubama« joj je ružičast... – Richard Kwang se počeo preznojavati kad se
sjetio kako se Venera opružila na sofi pa mu pružila veliko povećalo. »Evo !«, ponosno mu je rekla.
»Pogledaj božicu koja će upravo obožavati tvoj ‘ćelavi redovnik’!«. A on ju je pregledavao. Vrlo
potanko. – Nikad me ni jedna nije onako dobro jastučila! – oduševljeno nastavi Richard Kwang,
preuveličavajući. – Kanim joj kupiti velik dijamantni prsten. Jadna mala medenousta plakala je jutros
kad sam odlazio iz stana što sam joj ga poklonio. Klela se da će se ubiti jer me toliko lov - lov... voli!
– Opet se poslužio engleskom riječju love.
– Iiii, sretan si ti čovjek! – Nasmiješeni Čing nije govorio engleski, ali znao je sve engleske
ljubavne riječi. Osjetio je kako ga netko otraga promatra pa se osvrnuo. Na susjednoj tribini,
pedesetak metara od njih, nešto iznad njega, stajaše strani policijski vrag. Veliko Brdo Govana,
omraženi vođa Odjela za krivična istraživanja poluotoka Kowloona. Hladne riblje oči zurile su u
njega, a policajac je na prsima držao dogled. Ajiija, progunđa Čing, a misli su mu skakutale preko
raznoraznih čekova, zamki i lukavstava kojima je osigurao svoj glavni izvor prihoda.
– Eh, što je? Što ti je, Nasmiješeni Čing?
– Ništa, samo moram pišati. Ako želiš moj novac, u dva pošalji spise. – Kiselo se okrenuo i
krenuo u zahod, pitajući se zna li policija da uskoro dolazi »strani vrag« iz Zlatne planine, Vrhunski
Tigar »bijelog praha«, Vincenzo Banastasio.
Nakašljao se i glasno pljunuo. Ako znaju – džos. A ako ne znaju, opet džos! Meni ništa ne mogu,
jer sam samo bankar!

Robert Armstrong je opazio kako Nasmiješeni Čing razgovara s bankarom Kwangom pa je bio
uvjeren da njih dvojica ne spremaju ništa dobro. Policija je čula kako se šapće da se iza Činga i
njegove banke »Prosperity« krije trgovina narkoticima, ali dosad nije bilo dokaza koji bi osumnjičili
njega ili njegovu banku, niti je bilo dovoljno putokaza koji bi omogućili da šefa zatvore, preslušaju i
na brzinu deportiraju.
Jednom će mu se potkrasti omaška, mirno pomisli Robert Armstrong pa ponovno skrene dogled
na Pilot Fish. Pa na Noble Star, na Butterscotch Lass, pa na kobilu Johna Čena – Golden Lady. Koji
je konj u najboljoj formi?
Zijevnuo je i umorno se protegnuo. Opet je proveo besanu noć. Nije ni legao. Baš kad je sinoć
odlazio iz policijske stanice na Kowloonu, digla se uzbuna jer je neka anonimna osoba telefonirala
da je John Čen viđen na Novim teritorijima, u ribarskom seocetu Ša Tau Kwok, koje je presijecalo
istočni vrh granice.
Armstrong je s ekipom odjurio u to seoce i sve pretražio, kućerak po kućerak. Morao je vrlo
oprezno tragati jer je čitavo pogranično područje bilo krajnje osjetljivo, a pogotovo to selo gdje se
nalazio jedan od ukupno tri pogranična prijelaza. Seljani su bili tvrdoglavi, opori, ratoborni i nisu
surađivali. Samo su htjeli da im daju mira. A pogotovo policija »stranih vragova«. Ispostavilo se da
je i to bila lažna uzbuna, ali su pronašli dvije nedopuštene destilerije, malenu tvornicu heroina u
kojoj se sirovi opijum pretvarao u morfij pa zatim u heroin, i provalili u šest zabranjenih igračnica.
Kad se Armstrong vratio u glavnu kaulunsku stanicu, ponovno im je netko telefonirao u vezi s
Johnom Čenom, ovaj put iz Hong Konga, iz Vančaja, negdje kod Rta Glessing, blizu luke. Navodno je
John Čen viđen vezan u stambenoj zgradi, a preko desnog uha imao je prljav zavoj. Ovaj je put
čovjek koji je zvao naveo ime i broj svoje vozačke dozvole, kako bi dobio nagradu od pedeset tisuća
hongkonških dolara, koliko je ponudila »Struanova tvrtka« i Čen iz »Otmjene tvrtke«. Armstrong je
ponovno poveo ekipe, opkolio to područje i temeljito pretraživao. Tek u pet ujutro odustao je od
traganja i pustio ljude.
»Briane, jedva čekam krevet!«, reče. »Propade mi još jedna fang-pi (jebena) noć!«
 Zijevao je i Brian Kwok.
»Da, ali kad smo već ovdje, kako bi bilo da doručkujemo u ’Para’ pa da zatim pogledamo
jutarnji trening?«
Odjednom Roberta Armstronga prođe gotovo sav umor.
»Sjajna zamisao!«
»Para« bijaše restoran na Vančaj Roadu, blizu trkališta Sretna dolina, a stalno je radio. Hrana je
bila izvrsna i je fina. »Para« je slovio kao sastajalište trijada i njihovih djevojaka. Kad su dvojica
policajaca stupila u veliku, bučnu, pretrpanu prostoriju ispunjenu zveketom tanjura, odjednom
zavlada tišina. Do njih došepa vlasnik, Jednonogi Ko, pa ih sa smiješkom odvede za najbolji stol.
» I tebi dju neh loh moh, prijatelju stari!«, mrgodno će Armstrong i nadoda još neke sočne
psovke na grlenom kantonskom narječju, netremice gledajući najbližu skupinu dokonih mladih
siledžija koji uzrujano skrenu poglede. Jednonogi Ko se nasmije otkrivajući pokvarene zube.
»Ah, gospodo, počastili ste moj skromni lokal. Dim sum ?«
»Zašto ne?«
Dim sum na kineskom znači »sitan zalogaj« ili sitna hrana. Bili su to uštipci koji se jedu u
jednom zalogaju, nadjeveni usitnjenim račićima, povrćem ili raznim vrstama mesa, pa skuhani na pari
ili uronjeni u vrelo ulje. Dim sum se jede uz malo sojina umaka, pileće pohance i druge vrste mesa u
različitim umacima ili tjesteninama.
»Vaše uzoritosti idu na trkalište?«
Brian Kwok kimne. Pijuckao je jasminov čaj i očima prelazio po gostima od kojih su se mnogi i
uznemirili.
»Tko će pobijediti u petoj utrci?«, zapitao je.
Gostioničar je oklijevao, ali je znao da je najpametnije da im kaže istinu. Oprezno je odgovorio
na kantonskom:
»Kažu: ni Golden Lady, ni Noble Star, ni Pilot Fish ni Butterscotch Lass još... još nisu pokazali
izrazite prednosti!« Osjeti na sebi Brianov hladni crno-smeđi pogled i pokuša suspregnuti drhtavicu.
»Tako mi svih bogova, samo to kažu!«
»Dobro. Navratit ću ti u subotu ujutro. Ili ću ti poslati svog narednika. U uho mu možeš šapnuti
ako se sprema neka podvala. Da! A ako se ispostavi da je neki konj dopingovan ili ozlijeđen, a ja to
ne doznam do subote ujutro... možda će tvoje juhe pedeset godina pokvarene stajati bez gostiju!«
Jednonogi se uzrujano smješkao.
»Da, gospodaru. Da se pobrinem za vaš obrok... «
»Prije nego što odeš, što je nova o Johnu Čenu?«
»Ništa ne znam, ama baš ništa, dični gospodaru!«, reče Jednonogi kojemu je nad gornjom usnom
izbijao znoj. »Mirisna luka ne poznaje ništa o njemu, kao što djevičansko blago ne poznaje nijednog
muškarca. Ništa, gospodaru! Ni glaska, čak ni kao pseći prdež, iako svi tragamo. Čujem da nude još
jednu veliku nagradu.«
»Zar? Koliko?«
»Još sto tisuća dolara ako se nađe u roku od tri dana... «
 Obojica policajaca zviznu.
»A tko to nudi?«, zapita Armstrong.
Jednonogi slegne ramenima, mrka pogleda.
»Nitko ne zna, gospodaru. Kažu, jedan Zmaj, ili svi Zmajevi. Sto tisuća i unapređenje ako se u
roku od tri dana... ako se pronađe živ. Molim vas, dopustite da vas podvorim !«
Gledali su za njim.
»Zašto si se okomio na Jednonogog?«, upita Armstrong.
»Dosta mi je njegova slatkorječivog licemjerja i svih ovih usranih, sitnih siledžija. Probleme s
našim trijadama riješio bi samo bič zvan mačka s devet repova!«
Armstrong naruči pivo.
»Kad sam pritisnuo narednika Tang-poa, nisam očekivao ovako brzu reakciju. Sto tisuća je velik
novac! Ovo sigurno nije obična otmica. Isuse Kriste, velika je to nagrada! Taj John sigurno zna nešto
posebno.«
»Da, ako je vijest o nagradi istinita.«
No, nisu ništa otkrili. Kad su došli na hipodrom, Brian Kwok je pošao da se javi u štab pa je
sad Armstrong bio sam. Uperi dogled u kobilu. Butterscotch Lass je odlazila sa staze pa se penjala
prema stajama. Sjajna je, pomisli Armstrong. Svi su sjajni. Kvragu, na koga bih se kladio?
– Roberte?
– Oh, dobro jutro, Peter,
Peter Marlowe mu se nasmiješi.
– Jesi li ranoranilac ili kasno liježeš?
– Kasno liježem.
– Jesi li opazio da je Noble Star pojurila, a njezin džokej uopće je nije tjerao?
– Imaš oko sokolovo.
Petar Marlowe se nasmiješi i zatrese glavom. Pokaza skupinu muškaraca okupljenu oko konja.
– To mi reče Donald McBride.
– Ah! – McBride je bio veoma glasovit konjički stručnjak, Eurazijac, investitor koji je u Hong
Kong stigao godine 1949. iz Šangaja. – Je li ti rekao i pobjednika? Ako itko zna, on je taj!
– Nije, ali u subotu me pozvao u svoju ložu. Natječeš li se?
– Ma kakvi! Vidjet ću te u uglednoj loži. Ja se ne družim s uglednicima!
Neko su vrijeme obojica promatrala konje.
– Dobro izgleda Golden Lady – primijeti Peter.
– Svi oni dobro izgledaju.
– Još ništa o Johnu Čenu?
– Ništa! – Armstrongov dogled uhvati Dunrossa koji je razgovarao s članovima uprave
»Konjičkog kluba«. Nedaleko se nalazio čuvar iz tajne službe kojega mu je dodijelio Crosse. Samo
da stigne taj petak, pomisli policajac, što prije dobijemo ADG-ove spise, to bolje! Malčice mu je
pozlilo, a nije znao je li to zbog strepnje povodom tih spisa, ili zbog »Sevrina«, ili samo od umora.
Posegnuo je za cigaretom i zastao. Nije mi potrebna cigareta, uvjeravao je samoga sebe. – Morao bi
prestati pušiti, Peter! To je veoma štetno.
– Da, stvarno bih morao. Kako se ti držiš?
– Problema nema. Da, baš sam se sjetio, Peter, stari je odobrio tvoj izlet preko granice.
Prekosutra, u petak u šest ujutro, polazimo iz kaulunske stanice. Odgovara li ti?
Zaigra srce Petera Marlowea. Konačno će vidjeti i pravu Kinu, nepoznatu zemlju. U čitavom
pograničnom području Novih teritorija turisti su mogli gledati Kinu samo s jedne promatračnice, ali
kineski su brežuljci bili toliko daleki da se nije mnogo vidjelo. Pa ni dalekozorom.
– Sjajno! – zaneseno će on. Na Armstrongov prijedlog pismeno je zamolio odobrenje šefa
policije. Pogranična je cesta krivudala od jedne do druge obale. Promet je po njoj bio zabranjen, a
po nekim područjima mogli su se kretati ljudi, doduše, samo mještani. Cesta je prolazila prostranim
pojasom ničije zemlje između krunske kolonije i Kine. Jednom dnevno tuda je prolazila stroga
patrola. Hongkonška se vlada nije željela zamjerati Narodnoj Republici Kini.
– Pod jednim uvjetom, Peter. Da to ne spominješ ili da o tom progovoriš tek za otprilike godinu
dana.
– Časna riječ!
Armstrong potisne zijevanje.
– Bit ćeš jedini Jenki koji je tuda prolazio, i dosad, a možda i ubuduće.
– Divota! Hvala ti.
– Zašto si uzeo američko državljanstvo?
– Ja sam književnik – odgovori Peter Marlowe razmislivši. – U Sjedinjenim Državama
zarađujem pisanjem... sve, gotovo sve što imam. Ljudi počinju čitati moje knjige. Možda želim steći
pravo da ih kritiziram!
– Jesi li ikad bio u ijednoj istočnoj zemlji?
– Da, sad u lipnju bio sam na filmskom festivalu u Moskvi. Ameriku je predstavljao jedan film
snimljen po mojem scenariju. Zašto pitaš?
– Tako – odgovori Armstrong sjetivši se da su i Bartlett i Casey bili u Moskvi. Nasmiješio se. –
Bez razloga!
– Usluga za uslugu. Čuo sam nešto o Bartlettovu oružju.
– Oh? – Armstrong odjednom naćuli uši. Peter Marlowe bijaše izuzetna osoba u Hong Kongu jer
se kretao u mnogim društvenim slojevima, a mnoge – inače uzajamno neprijateljske – skupine njega
su prijateljski prihvaćale.
– Vjerojatno su to tek nagađanja, ali neki moji prijatelji... smatraju da...
– Tvoji kineski prijatelji?
– Da. Smatraju da je ova pošiljka oružja ogledna, a namijenjena je jednom našem građaninu,
Kinezu i gusaru, odnosno, čovjeku koji se navodno bavio krijumčarenjem, a on će ih poslati jednoj
skupini gerilaca koja operira u Vijetnamu a zove se Vijetkong.
– To je pretjerano, Peter! – progunđa Armstrong. – Nije Hong Kong tranzitno mjesto za oružje!
– Da, ali ovo je naročita pošiljka, prva pošiljka, a na brzinu je i zatražena i poslana. Čuo si za
»Delta Force«?
– Ne – odvrati Armstrong, zapanjen što Robert Marlowe već zna ono što im je Rosemont iz
CIA-e povjerio kao najveću tajnu. »Delta Force« bila je nadasve tajna vojna operacija.
– Razabrao sam da su to posebno uvježbani američki vojnici, Roberte. Posebne jedinice koje u
Vijetnamu operiraju u manjim skupinama, na čelu s Američkom tehničkom grupom, a to ti je drugo
ime za CIA. Čini se da su toliko uspješni da je Vijetkongu hitno potrebno suvremeno oružje, i to u
velikim količinama, a spremni su bogato platiti. Zbog toga je ta pošiljka na brzinu poslana
Bartlettovim avionom.
– Je li on u to umiješan?
– Moji prijatelji misle da nije – izjavi Marlowe razmislivši. – To je oružje američke vojske,
Roberte, zar ne? Kad bi se ova pošiljka prihvatila, lako bi bilo masovno isporučivati istu robu.
– A kako?
– Oružje će im slati Sjedinjene Američke Države.
– Što?
– Jasno! – Lice Petera Marlowea bilo je posve mirno. – Veoma jednostavno. Ako gerilci
Vijetkonga unaprijed znaju točan datum kad će Amerikanci isporučiti oružje, točno odredište,
količinu i tip oružja, od sitnog oružja do raketa... kad to oružje stiže u Vijetnam!
– Isuse Kriste!
– Da. Poznaješ Aziju. Tu i tamo malo heung jaua i zračno gusarstvo lako je ostvariti!
– Oni bi tako lako došli do pravog arsenala oružja, što je njima i slično! – reče Armstrong,
zapanjen. – Kako bi plaćali oružje? Preko neke ovdašnje banke?
Peter Marlowe ga pogleda.
– Opijumom koji bi ovamo isporučivali. Financira jedna ovdašnja banka.
Policajac uzdahne. Sve se logično podudaralo.
– Bez greške! – izjavi on.
– Da, neki prokleti izdajica iz Sjedinjenih Država dojavljuje im raspored isporuka oružja, a
neprijatelj tako dolazi do potrebnog oružja i municije da ubija naše vojnike! Neprijatelj oružje plaća
otrovom koji dobiva badava. Valjda je to jedina prodajna vrijednost koju imaju u velikim
količinama, a lako do opijuma dolaze. Kineski krijumčar prebacuje opijum koji se ovdje pretvara u
heroin jer ovdje ima mnogo stručnjaka. Izdajice iz Sjedinjenih Država u dogovoru su s mafijom koja
uz velike zarade prodaje heroin omladini, pa tako izopačuje i uništava naš najvažniji adut: mladež.
– Rekoh, bez greške! Svašta gadovi rade za novac! – Armstrong ponovno uzdahne i opusti
ramena. Trenutak je razmišljao. Ovakvo razmatranje sve je niti lijepo povezivalo. – Znači li ti nešto
prezime Banastasio?
– Zvuči mi talijansko! – Peter Marlowe imao je bezazleno lice. Podatke je dobio od dvojice
portugalskih novinara, Eurazijaca koji su mrzili policiju. Kad ih je zapitao smije li njihove
pretpostavke dalje prenositi, da Vega mu je rekao: »Naravno, ali policija u to ne bi nikad
povjerovala. Nemoj nas navoditi i ne spominji im nikakva imena, ni Četveroprstog Vua, ni
Krijumčara Paa, ni Čing Prosperity, ni Banastasija, nikoga!...
– Što si još čuo? – zapita Armstrong nakon stanke.
 – Mnogo toga, ali za danas bi bilo dosta! Na meni je danas red da djecu izvučem iz kreveta,
pripremim doručak te ih otpratim u školu. – Peter Marlowe zapali cigaretu, a Armstrong ponovno
bolno osjeti kako mu pluća vape za dimom. – Samo još ovo, Roberte. Jedan moj prijatelj zamolio me
da ti kažem da će se uskoro u Makau održati veliki sastanak o drogi.
– Kad? – Plave Armstrongove oči se skupe.
– Ne znam.
– Kakav sastanak?
– Glavešine. Snabdjevači, uvoznici, izvoznici, rasturivači... tako mi je on rekao.
– A gdje u Makau?
– Nije mi rekao.
– Imena?
– Nikakva. Još mi reče i to da će sjednici prisustvovati jedan glavonja iz Sjedinjenih Država.
– Bartlett?
– Kriste, Roberte, ja to ne znam, a nije mi rekao. Čini mi se da je Linc Bartlett simpatičan
momak, čist kao sunce. Smatram da su to sve samo glasine i jal, jer ga netko želi usositi.
Armstrong se kiselo nasmiješi.
– Ja sam najobičniji sumnjičavi policajac. I na najvišim mjestima, kao i u jazbinama, ima
kriminalaca. Peter, staro momče, poruči svom prijatelju novinaru: ako mi štogod želi javiti, neka me
izravno nazove!
– On se tebe boji, kao i ja!
– Da ne bi! – Armstrong mu se nasmiješi. Peter Marlowe bio mu je simpatičan, a njegovi podaci
su ga razvedrili. Ovaj pisac je siguran posrednik koji zna držati jezik za zubima. – Peter, zapitaj ga
gdje je to u Makau, i kad, i tko, i... – Odjednom Armstrongu padne nešto na um pa odluči ispitati
teren. – Peter, da moraš izabrati najpogodnije mjesto u koloniji za krijumčarenje, u zemlju i izvan, što
bi izabrao?
– Aberdeen ili zaljev Mirs. To zna svaka budala. Ta su mjesta upotrebljavali još ispočetka,
otkako postoji Hong Kong.
– Slažem se! – uzdahne Armstrong. Aberdeen, pomislio je. Koji aberdinski krijumčar? Bilo koji
od postojeće dvije stotine. Najprije bih se odlučio za Četveroprstog Vua. Četveroprstog koji se vozi
u velikom crnom »rolls royceu« sa sretnim brojem osam, s odvratnim siledžijom Kljukastim Tokom i
sa svojim mladim nećakom, onim koji ima američki pasoš, a diplomirao je na sveučilištu Yale. Je li
na Yaleu? Najprije bih se odlučio za Četveroprstog. Zatim za Vedrog Puna, za Krijumčara Paa, Ta
Sap-Foka, Ribara Poka... Kriste, spisak je beskonačan, a to su samo oni za koje znamo. A u zaljevu
Mirs, na sjeveroistoku, u blizini Novih teritorija? Braća Pa, Brbljavi Fang i još njih tisuću... – Pa! –
reče on, presretan zbog te vijesti. Nešto mu je ukazivalo na Četveroprstog Vua, iako se nikad nije
čulo da se starac bavi trgovinom heroina. – Usluga za uslugu! Reci svom prijatelju novinaru da danas
iz Pekinga stiže trgovačka delegacija sastavljena od članova parlamenta... Što ti je sad?
– Ništa! – odgovori Peter Marlowe, nastojeći da mu lice ostane smireno. – Što kažeš?
Armstrong ga prodorno odmjeri pa nastavi:
– Delegacija stiže poslijepodnevnim vlakom iz Kantona. Na granicu će stići u 16.32 i tada će
presjesti u naš vlak. Tek smo sinoć doznali da je plan promijenjen pa će možda tako tvoj prijatelj
dobiti ekskluzivni intervju. Čujemo da su izvrsno prošli u Pekingu!
– Zahvaljujem u ime svog prijatelja. Da, hvala ti. Odmah ću mu javiti. Pa, idem...
Prema njima je žurno išao Brian Kwok.
– Dobro jutro, Petere! – Teško je disao. – Roberte, oprosti, ali Crosse nas smjesta zove.
– Prokletstvo! – umorno će Armstrong. – Rekao sam ti da mu se ne moraš tako brzo javiti. Taj
gad nikad ne spava! – Protrljao je lice da se razbudi. Oči su mu bile crvene. – Pođi po kola, Briane.
Naći ćemo se pred glavnim ulazom!
– Dobro! – Brian Kwok žurno ode.
Armstrong je oneraspoloženo gledao za njim.
– Zar gori gradska vijećnica? – našali se Peter Marlowe.
– U ovom našem poslu uvijek gori neka gradska vijećnica, momče! – Policajac je mjerkao
Petera Marlowea. – Prije nego što odem, Peteru, zanimalo bi me što ti je toliko važno u toj
trgovačkoj delegaciji.
– Jednog člana delegacije poznavao sam za vrijeme rata – odgovori književnik nakon stanke.
Promijeni mu se izraz očiju. – Poručnika Robina Greya. Posljednje je dvije godine bio nadglednik u
Čangiju. – Glas mu je postao turoban, turobniji i ledeniji nego što je Armstrong ikad mogao zamisliti.
– Mrzio sam ga, a i on mene! Nadam se da ga neću ovdje sresti! Samo to!
Gornt je iz pobjedničkog kruga motrio dogledom Armstronga koji je hitao za Brianom Kwokom.
Zatim zamišljeno svrne dogled na Petera Marlowea koji je išao prema skupini trenera i džokeja.
– Ogavno njuškalo! – promrsi Gornt.
– Ah? Tko? Oh, Marlowe? – Sir Dunstan Barre se zasmijulji. – Nije on njuškalo, samo što ga
zanima sve o Hong Kongu. Zanima ga tvoja tamna prošlost, staro momče, i tvoja i taj-panova
prošlost.
– Zar ti nemaš nikakvih obiteljskih tajni, Dunstane – blago zapita Gornt. – Veliš da ste ti i tvoji
ljiljanski bijeli?
– Bože sačuvaj! – Barre odjednom postane ljubazan, u želji da Gorntovu iznenadnu gorčinu
pretvori u med. – Bože mili, nikako! Zagrebeš li svakog Engleza, naći ćeš gusara... Svi smo mi
sumnjivi! Takav je život, zar ne?
Gornt je šutio. Mrzio je Barrea, ali on mu je bio potreban.
– U nedjelju priređujem zabavu na jahti, Dunstane. Bi li i ti došao? Bit će ti zanimljivo!
– Oh? Tko je počasni gost?
– Zamislio sam to kao muški izlet... bez supruga, a?
– Tvoj sam! – razvedri se Barre. – Smijem li dovesti prijateljicu?
– I dvije, ako hoćeš, staro momče, što nas je više, bit će veselije. Bit će to malena, probrana,
pouzdana skupina. Plumm, koji je zgodan čovjek, a njegova je prijateljica baš duhovita. – Gornt vidje
kako Marlowe mijenja smjer jer su ga zovnuli u krug konjičkih glavešina među kojima se isticao
Donald McBride. Odjednom se nečega sjetio i kazao: – Mislim da ću pozvati i Marlowea.
– Zašto, ako ga smatraš njuškalom?
 – Možda ga zanimaju istinite priče o Struanovima? O gusarima koji su nas osnovali i o
sadašnjim gusarima! – Gornt se nasmiješi, ali samo usnama, a Barre se zapita što li mu je na umu.
Rumeni je Barre brisao znoj s čela.
– Kriste, kad bi pala kiša! Jesi li znao da je Marlowe letio na »Hurricanima«? Srušio je tri
prokleta Švabe u bitki za Britaniju, prije nego ga poslaše u Singapur, u onu vražju kašu. Nikad neću
oprostiti prokletim Japancima što su uradili našim momcima ondje, ovdje, i u Kini.
– Ni ja – mračno se složi Gornt. – Znaš da je moj stari godine 1937. bio u Nankingu, za vrijeme
nankingškog pokolja?
– Nisam znao! Kriste, kako se izvukao?
– Neki naši ljudi skrivali su ga danima... tamo već naraštajima imamo ortake. Onda je
Japancima tvrdio da je prijateljski dopisnik londonskog Timesa pa se uspio vratiti u Šangaj. Još dan-
danas sanja grozne snove o tome.
– Kad govorimo o groznim snovima, jesi li preksinoć pokušao Ianu zadati grozne snove kad si
navratio na njegov prijem?
– Misliš da mi se osvetio tako što mi je udesio auto?
– Eh? – zgrane se Barre. – Bože blagi! Misliš da ti je netko udesio auto?
– Glavni cilindar bio je smrskan udarcem. Mehaničar tvrdi da su ga mogli razbiti i kamenom.
Barre se zagleda u njega i odmahne glavom.
– Nije Ian glup. Divljak je, ali nije glupan, tako da bi pokušao ubojstvo.
– Ne bi mu bilo prvi put.
– Na tvom mjestu ne bih javno govorio takve stvari, staro momče.
– Nisi ti javnost, staro momče. Ili možda jesi?
– Nisam. Naravno...
– Dobro – Gornt ga mračno pogleda. – U ovakvim vremenima prijatelji moraju biti složni.
– Oh? – Barre smjesta postane oprezan.
– Da, burza je veoma uznemirena! Ova gužva s »Ho-Pakom« mogla bi nam pomutiti sve
planove!
– Moja »Farma Hong Kong i Lan Tao« čvrsta je kao Peak.
– Da, ukoliko ti švicarski bankari odobre nove zajmove!
– Eh? – Barreovo je rumeno lice problijedjelo.
– Bez njihovih zajmova nećeš moći preuzeti »Hongkonška pristaništa i brodogradilišta« ni
»Kraljevsko hongkonško i malezijsko osiguranje«... Nećeš moći proširiti poslove na Singapur niti
završiti niz drugih sumnjivih poslića koji su ti na spisku... tebi i tvom novom prijatelju Masonu Loftu,
čudu od djeteta iz Threadneedle Streeta. Je li tako?
Barre ga je promatrao a hladan mu se znoj cijedio niz leđa. Zgranuo se što Gornt poznaje
njegove tajne.
– Gdje si to čuo?
– Imam prijatelje na visokim položajima, staro momče – nasmije se Gornt. – Bez brige, tvoja
Ahilova peta kod mene je sigurna.
– Nismo... nismo u opasnosti.
– Jasno da niste! – Gornt ponovno uperi dalekozor u svoga konja. – Uzgred da ti kažem,
Dunstane, možda će mi na slijedećem bankarskom sastanku biti potreban tvoj glas.
– Povodom čega?
– Još ne znam! – Gornt ga svisoka pogleda. – Samo toliko da znam mogu li na tebe računati.
– Da, da, naravno! – Barre se uzrujano pitao što Gornt kani i tko ga je odao Gorntu. – Uvijek mi
je milo kad ti mogu učiniti uslugu, staro momče.
– Hvala. Masovno prodaješ dionice »Ho-Paka«?
– Naravno! Jučer sam, Bogu hvala, izvukao sav novac. Zašto?
– Čujem da Dunross neće surađivati s »Par-Conom«. Razmišljam ne bih li i Struana masovno
prodao.
– Oh? Neće surađivati s »Par-Conom«? Zašto?
Gornt se podrugljivo nasmiješio.
– Zato, Dunstane, jer...
– Dobro jutro, Quillane i Dunstane, oprostite što vas prekidam – poviče Donald McBride koji je
s dvojicom ljudi jurio prema njima. – Ovo je gospodin Charles Biltzmann, potpredsjednik tvrtke
»American Superfoods«. On će provesti novu fuziju »General Storesa« i »Superfoodsa«, a odsad će
živjeti u ovoj koloniji. Ovo su gospodin Gornt i Sir Dunstan Barre.
Visoki Amerikanac imao je kosu boje pijeska, sivo odijelo i kravatu i naočale bez okvira.
Ljubazno pruži ruku.
– Drago mi je. Imate, bogme, lijepo maleno trkalište!
Gornt mu nimalo oduševljeno stisne ruku. Uz Biltzmanna je stajao Richard Hamilton Pugmire,
sadašnji taj-pan »Hongkonškog General Storesa« i član uprave »Konjičkog kluba«, nizak osion
pedesetogodišnjak koji je neprestano izazivao svojim sitnim rastom.
– Dobro jutro, vas dvojica. Dakle, tko će pobijediti u petoj utrci?
– Reći ću ti nakon utrke! – uznese se Gornt nad njega.
– Ma nemoj tako, Quillane, znaš da je sve to namješteno još prije nego konji uopće prođu u
paradi.
– Ako to možeš dokazati, svima bi nam bilo milo. Ja bih to rado čuo, zar ne, Donalde?
– Richard se sigurno samo šalio – odgovori Donald McBride, šezdesetogodišnjak naočita
eurazijska lica koji je sve osvojio toplinom osmijeha. Nadodao je Biltzmannu: – Uvijek se govorka
da su utrke namještene, ali radimo što možemo, a ako nekoga u lovimo... ode mu glava! Zapravo,
barem ga izbacimo iz utrke.
– K vragu, i u Sjedinjenim Državama namještaju utrke, ali je ovdje vjerojatno mnogo lakše jer je
sve na amaterskoj osnovi, i sve je vrlo otvoreno – vedro će Biltzmann. – Ovaj vaš pastuh, Quillane,
je australski rasni, s pedigreom. Je li?
– Da – otrese se Gornt, bijesan što ga zove poimence.
– Don mi je objašnjavao neke propise vaše utrke. Bilo bi mi drago da uđem u vašu konjičku
bratovštinu, a nadam se i da ću dobiti glasačko pravo.
Konjički je klub bio veoma ekskluzivan i užasno strogo kontroliran. Imao je dvije stotine
članova s glasačkim pravom i četiri tisuće članova bez prava glasa. Ložu su dobijali samo članovi
koji su imali glasačko pravo. Samo su ti članovi mogli imati konje i godišnje predložiti dva nova
člana, ali bi ta dvojica bila, bez prava glasa. O tome je odlučivao upravni odbor. Odobrenje ili
odbijanje bilo bi konačno. Glasalo se tajno. A samo je član koji ima glasačko pravo mogao ući u
upravni odbor.
– Da – ponovi Biltzmann. – To bi bilo predivno!
– To se sigurno može ostvariti – nasmiješi se McBride. – Klub uvijek traži novu krv... i nove
konje.
– Kanite li ostati u Hong Kongu, gospodine Biltzmann? – zapita ga Gornt.
– Zovite me Chuck, ovdje trajno ostajem – odgovori Amerikanac. – čini se da sam postao novi
taj-pan »Azijskog Superfooda«. To krasno zvuči, je li?
– Divno! – kiselo će Barre.
– Ja sam obredna žrtva našeg upravnog odbora u New Yorku! – zaneseno nastavi Biltzmann koji
još nije bio naučio što je to britanska podrugljivost. – Ovdje je stao bik, kao što bi rekao onaj iz
Missourija. – Nasmiješio se, ali nitko osim njega. – Ovdje ću ostati barem dvije godine, a veselim se
svakoj minuti. Spremni smo da odmah uselimo. Sutra stiže moja nevjesta, a mi...
– Upravo ste se vjenčali, gospodine Biltzmann?
– Oh, nisam, samo... tako se to kaže u Americi. Nevjesta! U braku smo već dvadeset godina. Čim
uredimo svoj novi stan po njezinom ukusu, bilo bi nam drago da nam dođete na večeru. Možda na
roštilj? Pobrinuli smo se da nam izvrsne odreske bez kostiju, ravno iz New Yorka, šalju jedanput
mjesečno. I krumpire iz Idahoa! – ponosno je nadodao.
– Drago mi je da dobivate krumpire – izusti Gornt, a ostali su samo čekali što će biti jer su znali
da Gornt ne podnosi američku kuhinju, a pogotovo odreske na roštilju, kosane popečke i umjetne
krumpire pečene u ljusci, kako je on zvao krumpir iz Idahoa. – Kad ćete se konačno fuzionirati?
– Potkraj mjeseca. Naši uvjeti su prihvaćeni, sve je dogovoreno. Nadam se da će se naša
američka stručnost dobro uklopiti u ovaj veliki-mali otok!
– Vjerojatno ćete sagraditi dvorac?
– Ne, gospodine, jer naš Dickie – nastavi Biltzmann, a svi se zgroze zbog tolike prisnosti –
Dickie nam je našao krovni apartman u kompanijskoj stambenoj zgradi u Blore Streetu, pa ćemo
stanovati u najstrožem centru.
– Vrlo zgodno – dobaci Gornt. Ostali suzdrže smijeh. Najstarija i najglasovitija kuća »lagane
krijeposti« u krunskoj koloniji uvijek se nalazila na broju jedan u Blore Street. Tu kuću u Blore Street
broj jedan osnovala je jedna »mlada dama« gospođe Fotheringill, Nellie Blore, godine 1860.
Govorilo se da joj je novac dao Culum Struan, a bordel je još uvijek radio po iskonskim propisima: u
njemu su bile samo Evropljanke ili Australijanke, a stranci ni domaći Kinezi nisu imali pristupa nego
samo gospoda iz kolonije. – Vrlo zgodno – ponovi Gornt. – Samo, sumnjam je li to za vas!
– Kako mislite?
– Ništa! Uvjeren sam da je Blore Street idealan za vas.
– Divan pogled, ali vodovodne instalacije ništa ne vrijede – uzdahne Biltzmann. – Moja će
nevjesta uskoro to srediti.
– Zar je ona vodoinstalater? – zapita Gornt.
– Nije, do vraga! – nasmije se Amerikanac. – Ali je veoma spretna što se tiče kućanskih
poslova.
– Oprostite, moram poći svom treneru. – Gornt im kimne i okrene se od njih rekavši: – Donalde,
imaš li malo vremena? Da se dogovorimo za subotu!
– Naravno! Odmah se vraćam k vama, gospodine Biltzmanne.
– Dobro. No, zovite me Chuck. Dobru zabavu!
McBride stigne Gornta. Ostavši sami, Gornt kaza:
– Valjda ne misliš ozbiljno da on postane član s punim pravom glasa?
– Najozbiljnije! – McBrideu je bilo neugodno. – Sad je jedna značajna američka kompanija po
prvi put došla u Hong Kong. On će nam biti veoma važan!
– To nije razlog da mu dajete tolike ustupke! Neka bude član kluba, ali bez prava glasa. Tako će
dobiti pravo na tribinu, a ako ga želiš pozvati u svoju ložu, to je tvoja stvar. Ali, da mu date pravo
glasa? Za miloga Boga, njegovi će džokeji na majici sigurno nositi natpis »Superfoods«!
– Nov je i nespretan, Quillane. Sigurno će naučiti... Pošten je to čovjek, iako šeprtlja. Veoma je
imućan i...
– Otkad je novac postao »Sezame, otvori se!« u »Konjičkom klubu«? Za miloga Boga, Donalde,
da je tako, preplavili bi nas svi oni kineski skorojevići koji su špekulirali s nekretninama ili na burzi
pa se preko noći obogatili! Ne bismo imali mjesta ni da prdnemo!
– Ne slažem se! Odgovor je možda: povećati broj članova koji imaju pravo glasa!
– Ne, ni govora! Jasno, upravni odbor uslišit će ti želju ali savjetujem ti da razmisliš! – Gornt je
imao pravo glasa ali nije bio član upravnog odbora. Svake je godine dvije stotine članova koji su
imali pravo glasa – tajnim glasanjem biralo dvanaest članova upravnog odbora. Gorntovo je ime
svake godine bilo na otvorenom spisku kandidata za članove upravnog odbora, ali nikad nije prikupio
dovoljno glasova. Većinu članova birali su svake godine automatski iz redova članstva, sve dok se
sami ne bi povukli, ali povremeno je dolazilo i do namještaljki.
– Vrlo dobro – izjavi McBride – kad ga predlože za člana, spomenut ću im da si protiv toga!
– Baš zato će ga i izabrati! – kiselo se nasmiješi Gornt.
– Sumnjam, Quillane, ovaj put sumnjam! – zasmijulji se McBride. – Pug me zamolio da ga
upoznam s uglednim ljudima. Priznajem, svaki put pogriješi. Upoznao sam ga s Paulom Havergillom,
a Biltzmann je odmah počeo uspoređivati ovdašnje bankarstvo s američkim, i to ne u za nas
najpohvalnijem smislu. A kad je upoznao taj-pana... – McBride uzvine prosijedim obrvama. –...
Rekao je da mu je veoma drago što ga je upoznao jer bi ga baš zanimalo da čuje nešto više o Hag
Struan, Dirku Struanu i svim ostalim gusarima i krijumčarima iz njegove prošlosti! – Uzdahnuo je. –
Ian i Paul sigurno će ga slistiti umjesto tebe pa mislim da nemaš razloga da se zabrinjavaš. Ne
shvaćam zašto im je Pug prodao svoju kompaniju?
– Zato što nije kao otac. Nakon smrti starog Sira Thomasa, »General Stores« se raspada. Ovako
će Pug osobno dobiti šest milijuna američkih dolara i petogodišnji neopoziv ugovor, pa je tako obrao
sve vrhnje, briga se oslobodio i osigurao svoju obitelj. Želi se povući u Englesku pa ići na utrke u
Ascot, i tome slično!
– Ah, vrlo povoljan posao za starog Puga – McBride se uozbilji. – Quillane, peta utrka sve
najviše zanima. Bojim se namještaljke! Pojačat ćemo nadzor nad svim konjima. Govorka se da...
– Da ima dopinga?
– Tako je.
– To se uvijek govorka, a netko uvijek pokušava. Smatram da članovi upravnog odbora čestito
obavljaju posao.
– Sinoć je upravni odbor odlučio da usvoji nov propis. Ubuduće ćemo prije i poslije svake
utrke obavezno provesti kemijske analize, kao na svim velikim trkalištima Engleske i Amerike.
– Hoće li stići to srediti do subote? A kako?
– Policijski liječnik dr Meng pristao je da to preuzme na sebe, dok ne nađemo nekog stručnjaka.
– Dobra zamisao! – reče Gornt.
– Da – uzdahne McBride – ali Mjesna Zmija ne može se ogledati s Moćnim Zmajem! – Okrene
se i udalji.
Gornt je oklijevao, a onda prišao svom treneru koji je s još jednim Australijancem, Blueyjem
Whiteom, stajao kraj Pilot Fisha. Službeno je Bluey White bio upravitelj jedne Gorntove
prijevozničke kompanije, kako bi mogao zadržati amaterski status.
– Dobro jutro, gospodine Gornt – rekoše.
Džokej se uhvati za pramen na čelu.
– Dobro jutro! – Gornt ih je trenutak gledao pa mirno kazao: – Bluey, ako pobijediš, dobit ćeš
pet tisuća za nagradu. Ako Noble Star stigne prije tebe, otpušten si!
Prekaljeni čovječuljak problijedi.
– Razumijem, šefe!
– A sad se presvuci! – reče Gornt rastajući se od njega.
– Pilot Fish je u sjajnoj formi, gospodine Gornt! – nevoljko se javi trener. – On će pokušati...
– Ako pobijedi Noble Star, otpušteni ste. Ako Noble Star stigne prije Pilot Fisha, otpušteni ste!
– Duše mi, gospodine Gornt – čovjek obriše znoj koji mu je odjednom izbio po čelu – ne
namještam ja tko će...
– Ništa ti ja ne govorim, samo kažem što će s vama biti!
Gornt samozadovoljno kimne i ode.
Pošao je u klupski restoran odakle se pružao lijep pogled na trkalište pa naručio doručak koji je
najviše volio: Benediktin jaja s posebnim nizozemskim umakom što su ga čuvali samo za njega. I
javansku kavu, kojom ih je također on snabdijevao.
Kad je pio treću šalicu kave, priđe mu konobar.
– Oprostite, gospodine, zovu vas na telefon!
Otišao je do telefona.
– Ovdje Gornt.
– Halo, gospodine Gornt, ovdje Paul Čoj... nećak gospodina Vua... Nadam se da vam ne
smetam!
Gornt je jedva prikrio iznenađenje.
– Zovete me prilično rano, gospodine Čoj!
– Da, gospodine, ali prvog dana želio sam rano započeti – žustro će mladić. – Ja sam ovdje bio
jedini kad je prije nekoliko minuta zazvonio telefon. Javio mi se gospodin Bartlett. Linc Bartlett, onaj
milijuner koji je dovezao prokrijumčareno oružje.
– Bartlett? – zgrane se Gornt.
– Da, gospodine. Rekao je da vas mora pronaći, isticao da je hitno i da vas je pokušavao zvati
kući. Razmišljao sam i zaključio da ste možda na trkalištu pa sam vas nazvao. Nadam se da vas nisam
omeo!
– Niste, što vam je rekao? – zapita Gornt.
– Samo da želi s vama razgovarati. Pitao je jeste li u gradu. Rekao sam da ne znam, ali da ću se
raspitati, ostaviti vam poruku i ponovno ga nazvati!
– Odakle me zvao?
– Iz »Vica i Alberta«. Poluotok Kowloon, 662233, kućni 773. To je kućni njegova ureda, a ne
njegova apartmana!
– Zatvorena usta ne hvataju muhe, gospodine Čoj! – ubaci Gornt, silno zadovoljan.
– Isuse, gospodine Gornt, ne bojte se za to! – žustro će Paul Čoj. – Stari ujak Vu dobro nam je to
utuvio u glavu.
– Dobro. Hvala, gospodine Čoj. Do skora viđenja!
– Da, gospodine!
Gornt spusti slušalicu. Razmislio je i nazvao hotel.
– Molim kućni 773.
– Ovdje Linc Bartlett.
– Dobro jutro, gospodine Bartlett, ovdje Gornt. Izvolite?
– Hvala što ste mi se javili. Primio sam loše vijesti koje se nadovezuju na onaj naš razgovor.
– Oh?
– Da. Znači li vama nešto brodogradilište Toda?
Gornt se zagrijao za stvar.
– Brodogradilište Toda je veliki japanski koncern brodogradilišta, čeličana i teške industrije.
Struan je kod njih naručio dva velika broda, mislim za prijevoz tereta. Zašto?
– Čini se da »Struanova kompanija« mora Todi isplatiti šest milijuna američkih dolara, u tri
rate, i to prvog, jedanaestog i petnaestog slijedećeg mjeseca. I daljnjih šest milijuna nakon tri
mjeseca! Osmog rujna mora isplatiti još 6,8 milijuna na račun »Orlin International Bank«. Poznajete
li ih?
Gornt je jedva savladao svoj glas. Želio je da mu bude miran.
– Pa... pa, čuo sam za njih! – odgovori, zapanjen što su Amerikancu tako potanko poznati ti
dugovi. – Dakle? – zapita ga.
 – Čujem, dakle, da »Struanova kompanija« ima samo 1,3 milijima gotovine, a nema dovoljno
tekućih sredstava da im vrati dugove. Ne očekuju značajnije prihode. Jedino sedamnaest milijuna,
kao svoj udio u nekim nekretninskim poslovima kompanije »Kowloon Investments«, a to će dobiti tek
u mjesecu studenom. »Victoria Bank« već im je prije odobrila zajam za dvadeset posto veći od
mogućeg.
– Pa, vaši... vaši podaci su vrlo podrobni! – dahne Gornt. Srce mu je lupalo, okovratnik ga je
stezao. Znao je za to prekoračenje od dvadeset posto. To mu je rekao Plumm. Taj podatak znaju svi
članovi bankina upravnog odbora, ali ne znaju i potankosti o »Struanovoj« gotovini i o tekućim
sredstvima.
– Zašto mi ovo govorite, gospodine Bartlett?
– Koliko ste vi solventni?
– Već vam rekoh: dvadeset sam puta jači nego »Struanova kompanija«! – automatski je lagao,
razmatrajući sjajne mogućnosti koje mu otvaraju ova otkrića. – Zašto?
– Ako zaključim posao sa »Struanom«, on će gotovinom koju mu smjesta isplatim podmiriti
dugove Todi i »Orlinu«... ukoliko mu njegova banka ne odobri novi kredit.
– Da.
– Hoće li ga banka »Vic« podržati?
– Dosad ga je uvijek podržavala. Zašto?
– Ako ga ne podrži, »Struan« će se naći u poteškoćama.
– »Struanova kompanija« drži velik dio bančinih dionica pa ih je banka zbog toga obavezna
podržati!
– No, već je prekoračen kredit, a Havergill mrzi Dunrossa. Zajedno s Čenovim, »Struanovim«
dionicama i onima koje drže njihovi »ljudi od slame«, imaju svega skupa dvadeset i jedan posto...
Gornt maltene ispusti slušalicu.
– Otkud vam, do vraga, taj podatak? To ne može doznati niti jedan stranac!
– Istina – mirno će Amerikanac – ali podatak je točan. Možete li se domoći preostalih 79 posto?
– Kako?
– Kad bih našao ortaka koji bi se pobrinuo da mu se banka ovaj put usprotivi a da on na drugom
mjestu ne dobije zajam... Ukratko: stvar je potrebno mudro tempirati. Dunross je užasno prezadužen,
što znači da je osjetljiv. Ako mu njegova banka ne odobri novi kredit, morat će nešto prodati, ili naći
novog zajmodavca. U svakom slučaju, moguće ga je napasti, a zreo je da ga se rasproda po sniženim
cijenama.
Gornt obrisa čelo. U mozgu mu se kovitlale misli.
– Otkud vam, do vraga, svi ti podaci?
– To ću vam kazati kasnije. Sada ne!
– Kad?
– Kad budemo utanačivali pojedinosti.
– Koliko... koliko su ti vaši podaci točni?
– Veoma. Imamo njegove bilance za ovih sedam godina.
 – Nemoguće! – dahne Gornt iako se htio suzdržati.
– Da se opkladimo?
Gornt se istinski zbunio. Mozak nikako da mu proradi. Moram biti oprezan, opominjao se.
Zaboga, savladaj se!
– Ako... ako sve to imate, ako to znate, a uz to imate i njihovu složenu korporacijsku strukturu,
ako to znate... možemo od »Struanove kompanije« raditi što nam se prohtjedne!
– To i namjeravamo! Hoćete li nam se pridružiti?
– Naravno – mirno će Gornt, iako se nikako nije uspijevao smiriti. – Naravno! Kad bismo se
mogli naći? Za ručak?
– A sad? Ali ne ovdje, niti u vašem uredu. Ovo mora biti strogo povjerljivo!
Gorntu je bolno udaralo srce. U ustima je osjećao bljutav okus dok se pitao koliko se može
vjerovati Bartlettu.
– Pos... poslat ću po vas automobil! Možemo razgovarati u kolima.
– Dobra zamisao, ali zašto se ne bismo sastali na otoku Hong Kongu? Za jedan sat, na terminalu
Golden Ferry.
– Sjajno! Imam »jaguar«, registracijske oznake 8888. Stajat ću kod taksi stanice.
Gornt spusti slušalicu. Trenutak je buljio u telefonski aparat pa se vratio za svoj stol.
– Nadam se da vijesti nisu neugodne, gospodine Gornt?
– Ma nisu... dapače! Hvala na pitanju.
– Hoćete li još svoje javanske kave? Svježa je.
– Ne, ne, hvala! Molim pola boce Taittinger Blanc de Blancs, berba 1955. – Zavalio se i
osjećao veoma neobično. Neprijatelj mu je gotovo u kliještima, ukoliko su Amerikančevi podaci
točni, i ako se Amerikancu može vjerovati. Ukoliko nije ovu smicalicu smislio zajedno s Dunrossom.
Dobio je vino, ali gotovo da ga nije ni okusio. Čitavo je njegovo biće bilo napeto, u vrenju i
pripremi.

Gornt vidje kako se kroz gomilu probija visoki Amerikanac i na trenutak mu je zavidio na vitkom,
njegovanom stasu i nemarnoj odjeći: trapericama, razdrljenoj košulji, sportskom kaputu. I na
očiglednom samopouzdanju. Vidio je nametljivi foto-aparat. Podrugljivo se nasmiješio, a onda
pogledom potražio Casey. Uvjerivši se da je Bartlett sam, Gornt se razočarao, ali razočaranje mu nije
pokvarilo slavodobitno iščekivanje u kojem je živio sve otkako je spustio slušalicu.
Gornt se nagne naprijed i otvori vrata automobila.
– Dobro došli na otok Hong Kong, gospodine Bartlett! – reče usiljeno vedro, upalivši motor.
Vozio je po Gloucester Roadu prema Rtu Glessing i »Jaht-klubu«. – Zapanjili su me vaši iscrpni
podaci!
– Nemoguće je poslovati bez špijuna!
– Moguće je, ali samo na amaterskoj osnovi. Kako gospođica Casey? Mislio sam da ćete je
dovesti.
– Nisam je u ovo uputio. Zasad još ne!
 – Oh?
– Ne, nisam je uključio u prvi napadaj. Više će mi vrijediti ako ona ništa ne zna.
– Nema pojma o ovom? Ne zna ni da ste me zvali?
– Ne, ama baš ništa ne zna.
– Mislio sam da je ona vaša financijska direktorica – izusti Gornt nakon stanke.
– Rekoste da vam je ona desna ruka.
– Točno, ali gazda u »Par-Conu« sam ja, gospodine Gornt!
Gornt pogleda Bartlettove odlučne oči i po prvi put shvati da je sve ovo istina i da ga je
pogrešno prosudio.
– Nisam ni sumnjao – reče, pun iščekivanja, napregnuvši sva osjetila. Čekao je što će biti dalje.
– Bismo li mogli parkirati? – zapita Bartlett. – Želim vam nešto pokazati!
– Naravno! – Gornt je vozio obalom po Gloucester Roada u gustom prometu. Uskoro je našao
mjesto blizu tajfunskog skloništa u zaljevu Causeway, opkoljenog masom plutajućih otoka-brodova
svih veličina.
– Izvolite! – Bartlett mu pruži korice u kojima se nalazila fotokopija podrobne »Struanove«
bilance za godinu prije nego što je kompanija postala javno dioničko društvo.
Gornt je preletio očima po brojkama.
– Kriste! – progunđa. – Znači, na Lasting Cloudu izgubili su dvanaest milijuna?
– To ih je gotovo dotuklo. Na njemu su vozili svakojaki divlji teret. Neosigurane mlazne motore
za Kinu.
– Naravno da ih nisu mogli osigurati. Zar se može osigurati roba koja se krijumčari? – Gornt je
pokušavao zapamtiti sve te zapletene podatke. Bio je zapanjen. – Da sam znao i pola ovog, prošli put
bih ih slistio. Smijem li ovo zadržati?
– Dobit ćete primjerak kad se složimo. – Bartlett uzme korice te mu pruži komad papira. –
Pogledajte ovo! – Tu je grafički bio prikazan Struanov udio u kompaniji »Kowloon Investments«.
Lijepo se vidjelo kako taj-pan »Struanove kompanije« – preko niza lažnih predstavnika – potpuno
kontrolira golemu tvrtku koja se bavila prometom nekretninama, osiguranjem i brodogradnjom, a
slovila je kao posve samostalna kompanija i kao takva istupala na burzi.
– Divota! – uzdahne Gornt zastrašen kako je sve to lijepo. – »Struan« drži samo neznatan dio
dionica, koliko je javnosti poznato... ali sve sto posto kontrolira, u vječnoj tajnosti.
– U Sjedinjenim bi Državama tvorac ovoga dospio u zatvor.
– Bogu hvala, hongkonški zakoni nisu takvi, a ovo je posve zakonito, iako malko zapetljano.
Obojica se nasmiju. Bartlett spremi spis u džep.
– Imam takve podatke i za ostale njihove tajne tvrtke.
– Otvoreno recite, što kanite, gospodine Bartlett?
– Danas počinjemo napad na »Struana«, udruženim snagama. Munjeviti rat! I sve ćemo podijeliti
napola. Vi ćete dobiti Veliku kuću na Peaku, ugled i njihovu jahtu... A i ložu na trkalištu, uključujući i
predsjednički položaj u upravi »Konjičkog kluba«!
Gornt ga oštro pogleda. Bartlett se nasmiješi.
 – Znamo da vam je do toga posebno stalo. Sve ostalo dijelimo napola!
– Osim njegovih poslova na Kaj Taku koji su mi potrebni za moju avionsku kompaniju.
– U redu, ali onda meni dajte »Kowloon Investments«.
– Ne – odvrati Gornt i odmah postane oprezan. – To dijelimo napola, kao i sve ostalo.
– Ne, vama je potreban Kaj-Tak, a meni »Kowloon Investments«! Bit će to snažna jezgra za
grananje »Par-Cona« po Aziji.
– Zašto?
– Zato što se sva velika hongkonška bogatstva zasnivaju na vlasništvu nad nekretninama.
»Kowloon Investments« bit će mi idealna osnova.
– Za daljnje napadaje?
– Jasno – nehajno će Bartlett. – Slijedeći na spisku je vaš prijatelj Jason Plumm. Lako ćemo
progutati njegovu tvrtku »Asian Properties«! Opet dijelimo napola. Je li pošteno?
Gonit je dugo vremena šutio.
– A poslije njega?
– »Hong Kong &Lan Tao Farms«!
Gorntovo srce ponovno poskoči. Oduvijek je mrzio Dunstana Barrea, a lani se ta mržnja
potrostručila jer je Barre postao vitez na kraljičin rođendan. Gornt je bio siguran da je tu čast izborio
sebi na taj način što je suknuo neka sredstva konzervativnoj stranci.
– A kako ćete ga progutati?
– Svaka je vojska, svaka zemlja i svaka kompanija u stanovito vrijeme osjetljiva. Svaki general
ili predsjednik kompanije moraju se ponekad izvrgnuti riziku kako bi napredovali na čelu. To je
potrebno kako bi se išlo naprijed! Uvijek nekakav neprijatelj za petama želi da te porazi, da ti otme
mjesto pod suncem, da se domogne tvog područja. A osjetljiv čovjek mora biti na oprezu!
– Jeste li vi sad osjetljivi?
– Ne. Prije dvije godine sam bio, sad više nisam. Sad imam snagu koja mi je potrebna... koja
nam je potrebna, ako prihvaćate igru.
Jato galebova zakriješti iznad njih i zaroni.
– Što od mene tražite?
– Vi ste izviđač, prethodnica. Ja branim odstupnicu. Kad probijete njegovu obranu, ja ću mu
zadati konačan udarac. Masovno ćemo prodati »Struanove« dionice... pretpostavljam da već
prodajete dionice »Ho-Paka« bez pokrića?
– Prodajem, u manjim količinama! – vješto slaga Gornt.
– Dobro! U Sjedinjenim Državama lako se njihove knjigovođe dade nagovoriti da podatke o
tekućim sredstvima odaju pravoj osobi. Brbljavcu koji će to uskoro razglasiti po gradu! Bi li to i
ovdje išlo?
– Vjerojatno. No, njihovi knjigovođe ne bi na to pristali.
– Niti za čestitu nagradu?
– Ne, ali možemo pustiti te glasine! – Gornt se mrko nasmiješi. – Nije lijepo što Dunross taji
dioničarima da je firma nesolventna. Da. To je moguće razglasiti. A onda?
 – Masovno ćete prodavati »Struanove« dionice čim se otvori burza, špekulacijski, bez pokrića!
Gornt je zapalio cigaretu.
– Ja masovno prodajem dionice, bez pokrića. A što ćete vi?
– Otvoreno neću ništa. To je naš tajni adut!
– Možda i jest, a ja ću se izložiti – izjavi Gornt.
– A ako vam namirim sve gubitke? Bi li vam to bio dovoljan dokaz da sam na vašoj strani?
– Kako?
– Namirujem sve gubitke i uzimam pola zarade, današnje, sutrašnje i preksutrašnje, u petak. Ako
ga do petka popodne ne stjeramo u škripac, uoči zatvaranja burze pokupujte sve dionice! Propast će
naš naum. No, ako vidimo da smo ga prikliještili, prodat ćemo njegove dionice masovno i to uoči
zatvaranja burze. On će se zbog toga preznojavati preko vikenda. U ponedjeljak ja nastupam i
započinje naš munjeviti rat. Mora nam uspjeti!
– Da, ako se vama može vjerovati.
– Do deset sati ću uložiti dva milijuna američkih dolara na svaku švicarsku banku koju mi
imenujete. To vam je deset milijuna hongkonških dolara, posve dovoljno da pokrije sve vaše gubitke
izazvane tako masovnom prodajom dionica. Dva milijuna bez ikakvih obaveza, bez ičega na papiru,
bez obećanja, a samo uz vašu riječ da će vam to pokriti sve gubitke, da ćemo, ako pobijedimo,
podijeliti zaradu. A ostalo po dogovoru: sve dijelimo napola, osim što ja dobivam cijeli »Kowloon
Investments«, vi sve »Struanove« poslove na aerodromu Kaj Taku, a Casey i ja postajemo članovi
»Konjičkog kluba« i dobivamo pravo glasa. U utorak, kad on propadne, sve ćemo staviti napismeno.
– Dajete mi dva milijuna američkih dolara, a na meni je odluka kad ću kupovati da pokrijem sve
gubitke? – s nevjericom zapita Gornt.
– Da, riskiram dva milijuna. Kako onda možete biti oštećeni? Ne možete! A budući da Dunross
zna vaš stav prema njemu, neće ni u što posumnjati ako ga vi napadnete. Moj iznenadni munjeviti
napad s boka neće očekivati!
– Sve ovisi o točnosti vaših podataka, brojeva i datuma.
– Provjerite ih! Valjda to možete! Toliko da se uvjerite.
– Čemu ta iznenadna promjena, gospodine Bartlett? Rekoste da ćete čekati do utorka. Možda i
kasnije!
– Provjeravali smo i ne volimo ove otkrivene podatke. Ništa nismo Dunrossu dužni. Bili bismo
ludi da se s njim udružimo ako je toliko slab. A ovako vam nudim velik rizik i velike mogućnosti:
»Otmjenu tvrtku« za tričava dva milijuna. Ako pobijedimo, na tome ćemo zaraditi stotine milijuna.
– A ako propadnemo?
Bartlett slegne ramenima.
– Možda se vratim kući. Možda sklopimo ugovor između »Rothwell-Gornta« i »Par-Cona«.
Ponekad pobijedimo, ali mnogo češće izgubimo. No, do napadaja dolazi u previše povoljno vrijeme
a da ne okušamo sreću. Bez vas neće uspjeti! Dovoljno poznajem Hong Kong i njegova pravila igre.
Nemam vremena da ih naučim. A i zašto bih, kad imam vas?
– Ili Dunrossa?
Bartlett se nasmije. Gorntu više nije bio sumnjiv.
 – Ništa ne riskirate, niste osjetljivi, a on jest, i to je njegova nesreća. Dakle, što kažete? Hoćemo
li napasti?
– Veoma ste uvjerljivi. Tko vam je dao te podatke i spise?
– Kazat ću vam u utorak. Kad »Struanova tvrtka« propadne.
– Ah, znači, morate platiti gospodina X?
– Uvijek moramo nekome platiti. To ide od zarade, ali samo pet posto. Uostalom, isplatit će mu
se od mog dijela.
– U petak u dva, gospodine Bartlett? Tada ću odlučiti hoću li dionice opet kupiti i možda
izgubiti vaša dva milijuna... ili ćemo se urotiti i nastaviti napadaj!
– Petak u dva sata!
– Ako nastavimo preko vikenda, hoćete li daljnje rizike i dalje pokrivati svojim sredstvima?
– Neću! Više vam neće biti potrebno. Dva milijuna su moja najviša ponuda. Do petka popodne
će njegove dionice užasno pasti pa ćemo ga zastrašiti... ili ništa od toga! Nije ovo dugoročni, brižno
pripremljeni napadaj. Ovo je jedinstven i jedini pokušaj da svladamo protivnika! – Bartlett se vedro
nasmiješi. – Riskiram dva tričava milijuna za igru koja će ući u povijest. U nepunih tjedan dana slistit
ćemo »Otmjenu azijsku tvrtku«!
Gornt zdvojno kimne. Koliko da ti vjerujem, ukleti Bartlettu Otimaču, koji mi nudiš ključ vražjeg
Dunrossa? Pogledao je kroz prozor i vidio kako jedna djevojčica vozi čamac između džunka, a more
joj je bilo isto tako dobro poznato kao i kopno.
– Razmislit ću o tome što ste kazali.
– Dokad?
– Oprostite, ovo je napadaj, a ne običan poslovni dogovor. Sad ili nikad!
– Zašto?
– Imamo mnogo posla, gospodine Gornt. Hoću da ovo sredimo, sad ili nikad!
Gornt pogleda na sat. Ima mnogo vremena! Dovoljno je da telefonira pravim kineskim
novinama, a što on kaže, za sat vremena dospjet će u vijesti. Turobno se nasmiješio samom sebi.
Njegov je potajni adut Havergill. Sve se izvrsno poklapa.
Galeb zakriješti i poleti prema kopnu, na uzlaznim zračnim strujama, prema Peaku. Promatrao ga
je. Uto spazi Veliku kuću na vrhu, koja se bjelasala na zelenim pristrancima.
– Vrijedi – reče i pruži ruku.
Bartlett se s njim rukovao.
– Sjajno. Znači, ovo je strogo između nas!
– Da!
– Kamo da vam doznačimo ta dva milijuna?
– Na cirišku banku »Švicarska i Zürich«, na račun broj 181819. – Gornt stavi ruku u džep i
opazi da mu prsti dršću. – Zapisat ću vam!
– Nije potrebno. Glasi li račun na vaše ime?
– Ne, za miloga Boga! To je račun tvrtke »Canberra Limited«.
 – »Canberra Limited« je za dva milijuna bogatija! A bude li sreće, za tri dana postat ćete taj-pan
»Otmjene tvrtke«. Što na to kažete? – Bartlett otvori vrata i iziđe. – Do viđenja!
– Čekajte – zamucketa zapanjeni Gornt. – Odbacit ću...
– Ne, hvala, moram na telefon, a onda u 09.15 imam intervju s vašom prijateljicom Orlandom,
gospođicom Ramos... Smatram da mi to ne može naškoditi. Možda ću nakon toga snimati grad!
Veselo mu je mahnuo pa se udaljio.
Gornt obriše znoj s ruku. Prije odlaska iz kluba telefonirao je Orlandi da se javi Bartlettu i da
mu zakaže sastanak. Vrlo dobro, pomislio je, još uvijek zapanjen. Ana će ga držati na oku kad postanu
ljubavnici, a to će oni postati, bez obzira na Casey. Orlanda time može previše toga dobiti!
Gledao je za Bartlettom i zavidio mu. Amerikanac se uskoro utopi u svjetini Vančaja.
Iznenada se osjećao umornim. Sve je ovo previše zgodno, prelijepo, prelagano, pomislio je. Pa
ipak... ipak! Drhtavom je rukom zapalio cigaretu. Otkud Bartlettu svi oni podaci? Pogled mu je
ponovno neodoljivo privukla Velika kuća na Peaku. Opsjedala ga je ta kuća i mržnja koja bijaše
toliko velika da mu je u sjećanje prizvala njegove pretke. Sira Morgana Brocka kojega su upropastili
Struanovi, Gortha Brocka kojega je ubio Dirk Struan, Tylera Brocka kojega je izdala rođena kći. I
nehotice je obnovio osvetničku zakletvu koju je položio svom ocu, a njegov otac ranije svom... i tako
sve unatrag do Sira Morgana Brocka koji je, ostavši bez pare, kad ga je upropastila rođena sestra
Hag Struan – uzet, olupina od čovjeka – zazivao duhove da se osvete u ime svih Brockovih koje su
uništili taj-pani »Otmjene tvrtke«, da se osvete svim potomcima najopakijeg čovjeka koji je ikada
živio.
Oh, bogovi, dajte mi snagu, molio se Quillan Gornt. Dajte da Amerikanac govori istinu. Moram
se osvetiti!
 28

10.50

Sunce je kroz laganu naoblaku pržilo Aberdeen. Zrak bijaše ustajao, trideset tri stupnjeva, s
devedeset posto vlažnosti. Oseka. Zapah trule morske trave, otpadaka i presahlog blata u pličinama
samo su pojačavali taj ubitačno sparan dan.
Preko pet stotina namrgođenih nestrpljivih ljudi tiskalo se i pokušavalo prodrijeti kroz usko grlo
pregrada koje je policija podigla ispred ove poslovnice »Ho-Paka«. Kroz prolaz je mogla proći
samo po jedna osoba. Muškarci i žene svih dobi, a neki i s nejakom dječicom, neprekidno su se
gurali. Nitko nije htio čekati u redu, svatko se nastojao probiti što bliže čelu repa.
– Gle, vražjih budala – kaza glavni inspektor Donald C. C. Smyth. – Kad bi se odmaknuli i
prestali tiskati, sve bi se brže odvijalo. Mogli bismo ostaviti samo jednog policajca da održava red,
a mi ostali mogli bismo na ručak. Ne bismo morali dozivati ekipu za gašenje pobune. Pozovite ih!
– Razumijem, gospodine – uljudno će narednik Mok. Ajiija, razmišljao je približavajući se
patrolnim kolima, ovaj jadni glupan još ne shvaća da mi Kinezi nismo glupi »strani vragovi« a ni
vragovi s Istočnog mora. Ne možemo mi kao oni satima strpljivo čekati u repu. Oh, ni govora, mi smo
civilizirani ljudi, znamo što je život i držimo se onoga: svatko za se travu pase. Uključio je radio-
prijemnik. – Ovdje narednik Mok! Glavni inspektor hitno saziva ekipu za gušenje pobune. Parkirajte
iza ribarnice, ali morate biti s nama u vezi.
– Razumijem!
Mok uzdahne i zapali cigaretu. Preko ulice podigoše pregrade i pred aberdinskim podružnicama
banaka »Blacs« i »Victoria«, a nove i ispred banke »Čing Prosperity« iza ugla. Nosio je kaki
uniformu s uglačanim crtama, a ispod pazuha se oznojio. Užasno se zabrinuo. Ova je svjetina veoma
opasna, a nije htio da se ponovi ono jučerašnje. Svjetina će srušiti banku ako zatvori prije tri sata.
Znao je on: da imam novaca u banci, prvi bih provalio vrata da dođem do svog novca. Ajiija,
pomislio je zahvalno što je – zaslugom Zmije i njegova ugleda – jutros dobio svoj novac do
posljednjeg novčića. Kao i svi njegovi kolege.
– Pišam na sve banke! – neodređeno promrmlja Mok, ne obraćajući se nikome. – Oj, vi bogovi,
dajte da »Ho-Pak« danas isplati sve svoje klijente! Sutra neka propadne. Sutra imam slobodan dan pa
neka banka sutra propadne! – Zgnječi cigaretu.
– Naredniče?
– Izvolite!
– Pogledajte tamo! – reče mladi žustri detektiv u civilu, hitajući prema njemu. Nosio je naočale,
a moglo mu je biti tek nešto više od dvadeset godina. – Pored banke »Victoria«. Ona starica! Ona
stara ama.
– Gdje? Oh da, vidim je. – Mok ju je neko vrijeme motrio, ali nije zapazio ništa sumnjiva. Uto
opazi kako se starica probija kroz mnoštvo te nešto šapuće mladom siledžiji u trapericama koji se
naslanjao na ogradu. Pokazala mu je starca koji je upravo izišao iz banke. Mladi siledžija odmah
skokne za njim, a stara se ama tiskala, probijala i psovala do pregrade jer je samo odatle vidjela tko
u banku ulazi i izlazi.
– Ovo je već treći put, gospodine – objasni mladi detektiv. – Stara ama pokazuje siledžiji
svakoga klijenta koji je upravo izišao iz banke, momak odlazi i doskora se vraća. Već treći put!
Siguran sam da joj je naočigled nešto tutnuo. Vjerojatno novac!
– Dobro! Veoma dobro, Cvikerašu Vu. To je sigurno trijada. Stara vještica mu je po svoj prilici
majka. Ti slijedi mladog hulju, a ja ću ga s druge strane uhvatiti! Čuvaj se!
Narednik Mok nestane iza ugla, prometnom ulicom prepunom štandova, uličnih prodavača i
prodavaonica pod vedrim nebom. Oprezno je prolazio kroz gomilu. Skrenuo je u drugu ulicu upravo
na vrijeme da vidi kako starac daje mladom siledžiji novac. Pričeka da Vu blokira drugi kraj ulice pa
teškim korakom krene naprijed.
– Što se ovdje događa?
– Što? Eh? Ništa, ama baš ništa! – uzrujano će starac kojemu je znoj tekao niz lice. – U čemu je
stvar? Nisam ništa učinio!
– Zašto si ovom mladiću dao novaca, heja? Vidio sam kako mu daješ novac! – Mladić drsko
pogleda Moka, nezaplašeno, svjestan toga da je on Kozičavi Kin, jedan od Vukodlaka kojih se boji
čitavi Hong Kong. – Salijeće te? Nastoji te ucijeniti? Meni se čini da je on od trijade!
– Oh! Bio... bio sam mu dužan pet stotina dolara. Upravo sam dignuo novac s banke pa mu
vratio. – Vidjelo se da je starac užasnut, ali je promucao: – On mi je rođak!
Okupila se svjetina. Netko se nakašlje i pljune.
– Zbog čega se ovoliko znojiš?
– Neka svi bogovi poševe sve prasce! Svi se znoje, svi!
– Istina, jebem ti – uzvikne netko.
Mok se okrene mladiću koji je narogušeno čekao.
– Kako se zoveš?
– Šesti Sin Vong!
– Lažljivče! Izvrni džepove!
– Ništa nisam učinio! Poznajem zakone. Nikoga ne smijete pretresati ako nemate nalog za...
Mok željeznom pesnicom iskrene mladićevu ruku. Siledžija zajauče. Svjetina se nasmije. Rulja
umukne kad se odjednom pojavio Cvikeraš Vu da ga pretraži. Mok je držao u škripcu Kozičavog
Kina. Među promatračima nastane nelagodne komešanje kad su vidjeli svežnjeve novca.
– Otkud ti ovo? – zareži Mok.
– Moje je, ja... ja sam pozajmljivač i skupljam...
– Gdje je tvoje stalno mjesto?
– Nala... nalazi se u Trećoj ulici, uz Aberdeen Road.
– Dođi, idemo pogledati!
Mok pusti mladića koji ga neustrašivo prostrijeli.
– Najprije mi daj novac! – Okrenuo se svjetini te ih pozvao u pomoć. – Vidjeli ste kad mi je
uzeo! Ja sam čestit pozajmljivač novca! Ovo su sluge »stranih vragova«, a vi ih poznajete! Zakon
»stranih vragova« zabranjuje da pretresate poštene građane!!
– Vrati mu njegov jebeni novac! – prodere se netko.
– Ako je on pozajmljivao... – Svjetina se uplela u zadjevicu, a uto Kozičavi Kin spazi u mnoštvu
uzak prolaz pa poleti u tom pravcu. Svjetina ga propusti i on poleti uličicom i nestane u prometu. Kad
se Cvikeraš Vu bacio za njim u potjeru, svjetina se spoji i odgurne ga, nimalo nježno. Mok ga zovne
neka se vrati. Starac je u gužvi nestao.
– Neka ode taj gad koji majke nema! – umorno će Mok. – On je trijada... Još jedan gad iz trijada
koji ugrožava građane koji se drže reda!
– Što ćeš s njegovim jebenim novcem? – poviče netko otraga iz gomile.
– Poklonit ću ga staračkom domu za žene! – odbrusi Mok podjednako grubo. – Pođi pa seri
svojoj baki u uho!
Netko se nasmije. Svjetina se počne razilaziti i svatko pođe za svojim poslom. Za tren oka su
Mok i Cvikeraš Vu bili kao kamenje u vodi: svjetina ih je samo obilazila. Kad su se vratili u glavnu
ulicu, Mok obrisa čelo.
– Dju neh loh moh!
– Da. Zašto su takvi, naredniče? – zapita mladi detektiv. – Samo smo im htjeli pomoći. Zašto
starac nije lijepo priznao da ga je onaj gad iz trijade ucjenjivao?
– U školskim knjigama ništa nećeš naučiti o rulji – ljubazno će Mok koji je znao da ovaj mladić
svim silama želi uspjeti. Cvikeraš Vu bijaše novajlija, jedan od netom diplomiranih agenata u
policiji. Nije bio član Mokove jedinice.
– Strpi se! Nisu htjeli imati posla s nama jer smo policajci, a još su i sad uvjereni da nećemo
pomoći njima nego samo sebi. Tako ti je to u Kini otkako se pojaviše prvi čuvari reda.
– Ali ovo je Hong Kong – ponosno će mladić. – Mi smo nešto drugo! Mi smo britanska policija.
– Da! – Mok odjednom protrne. Nije htio ubiti momka u pojam. I ja sam nekoć bio odan, odan
kraljici i zastavi kvaj loha. Naučio sam da tako ne valja! Nisu me zaštitili kad mi je zatrebala pomoć
i zaštita. Nikako! Nekoć su Britanci bili bogati i moćni, ali izgubiše rat protiv onih »vragova s
Istočnog mora«! Rat im je istrošio sav obraz, ponizio ih, a veliki taj-pani dospješe u zatvor Stanley,
kao lupeži, pa i taj-pani »Otmjene kuće«, »Velike banke«, čak i sam svijetli guverner! Strpaše ih u
Stanley kao najobičnije zločince, s djecom i ženama. Postupali su prema njima kao prema govnima!
A poslije rata, iako su ponizili »istočne vragove«, Britanci nikad više nisu povratili svoju moć
ni obraz.
Sada ni Hong Kong ni cijela Azija nisu više kao prije. Niti će ikada biti! Britanci su svakom
godinom sve siromašniji i nemoćniji, a kako da mene i moju obitelj zaštite od zločinaca ako nisu
bogati i moćni? Ništa mi ne plaćaju, a postupaju prema meni kao prema psećem mesu! Novac mi je
sad jedina zaštita, i to novac u zlatu, da možemo pobjeći ako zatreba... ili novac uložen u zemljišta i
kuće ako ne budemo morali pobjeći. Kako bih bez novca mogao odgajati sinove u Engleskoj ili
Americi? Hoće li mi platiti zahvalni guverner? Ni jebenog bakrenjaka, a moram stalno izlagati svoj
život kako bih očistio ulice od jebenih trijada, džepara i buntovnih, gubavih gadova od govana!
Mok protrne. Kao i uvijek, mojoj obitelji jedina su sigurnost moje ruke. Oh, kako su mudra
učenja naših predaka! Je li šef policije bio pošten prema meni kad mi je ustrebalo novaca, barem za
početak, kako bi mi se sin mogao školovati u Americi? Nije. A li Zmija je bio čestit. Pozajmio mi je
deset tisuća dolara uz samo deset posto kamata pa je moj sin odletio kao mandarin, avionom
kompanije Pan American, i dobio trogodišnju školarinu, a sad je diplomirani arhitekt, ima zeleni
karton i slijedeći će mjesec dobiti američki pasoš. Tada se smije vratiti ovamo i nitko mu ništa neće
moći. Može mi pomoći da zaštitim svoju djecu, a sam će zaštićivati svoje sinove i sinove svojih
sinova!
Da, Zmija mi je dao novac, a ja sam mu ga odavno vratio, zajedno s kamatama, novcem koji mi
je pomogao zaraditi. Bit ću pošten prema Zmiji – sve dok ne skine košuljicu. A jednog će je dana
skinuti, kao i sve zmije, ali sad sam ja Vrhovni Zmaj pa ni bogovi, ni vragovi, ni sam Zmija, ne mogu
nauditi mojoj obitelji ni mojim bankovnim računima u Švicarskoj i Kanadi.
– Idemo, vratimo se, mladi Cvikerašu Vu! – ljubazno će on. Kad su se vratili do pregrada,
ispričao je glavnom inspektoru Zmiji što se dogodilo.
– Novac uloži u naš fond, naredniče – odluči Zmija. – Večeras pripremi veliku svečanost za
naše momke.
– Razumijem!
– S tobom je bio detektiv Vu? Onaj koji želi stupiti u tajnu službu?
– Da, gospodine. Cvikeraš je veoma oštrouman.
Smyth je pozvao Vua pa ga pohvalio.
– A gdje je ona stara ama?
Vu mu je pokaza. Vidješe kako pogledava prema uglu iza kojeg je nestao siledžija. Nestrpljivo
je čekala. Uskoro se izvukla iz gomile i othramala, sočno psujući.
– Za njom, Vu! – naredi Smyth. – Nemoj da te opazi! Ona će te odvesti do onog malog
pokvarenjaka koji je pobjegao. Budi oprezan, a kad te dovede do svog stana, telefoniraj naredniku.
– Razumijem, gospodine!
– Ne nagli... možda pohvatamo čitavu bandu. To je sigurno banda!
– Da, gospodine!
– Idi! – Gledali su za njim. – Valjan mladić, ali nije on za nas, zar ne, naredniče?
– Nije, gospodine!
– Preporučit ću ga za tajnu službu. Možda...
Odjednom nastupi zloslutna tišina. Zatim povici i bijesna vika. Dva policajca nagrnu iza ugla.
Dok njih nije bilo, svjetina je odmaknula neke pregrade, savladala četiri policajca i počela nadirati u
banku. Upravitelj Sung i njegov pomoćnik uzalud su pokušavali zatvoriti vrata pred tom bujicom ljudi
koji su vrištali i psovali. Pregrada je popustila.
– Pozovite odred za suzbijanje pobune!
Mok pojuri prema patrolnim kolima. Smyth je s megafonom neustrašivo nagrnuo prema čelu
repa. U gužvi se izgubila njegova naredba da se prestanu tući. Ulicom je dolazilo pojačanje, pa brzo i
spretno priskočilo Smythu u pomoć, ali rulja je ojačala. Sung i blagajnice zalupe vratima, ali rulja ih
opet otvori. Uto netko iz svjetine baci opeku koja smrska jedna staklena vrata. Svjetina zadovoljno
rikne. Oni sprijeda pokušaju se ukloniti, a oni straga gurali su se na vrata. Neki ponovno hitnu opeke
na zgradu, a zatim i drvene komade koje su skupili s obližnjeg gradilišta. Još jedan kamen probije
staklo i potpuno ga smrska. Svjetina zariče i nadre. Jedna mlada žena padne, svjetina je zgazi.
– Ovamo! – klikne Smyth. – Pomozite! – Zgrabio je pregradu pa je, s još četiri policajca, kao
štit zavitlao na početak repa i prisilio svjetinu da ustukne. Nadglasao je njihovu dreku, vikao da se
bore i da potisnu pobješnjelu svjetinu. Ostali se policajci za njim povedu. Na banku padnu nove
opeke, a zatim se zaori povik:
– Ubijte jebene bankovne kradljivce, ubijte ih, ukrali su naš novac...
– Ubijte ševce... Dajte mi moj novac...
– Ubijte »strane vragove«...
Smyth vidje kako se mijenja raspoloženje gomile koja ga je opkoljavala. Srce mu je zastalo kad
su prihvatili povik, zaboravili banku pa krenuli prema njemu. Već je on to doživio i znao je da je
mrtav čovjek. Bijaše to za vrijeme pobune 1956. godine, kad je dvije stotine tisuća Kineza odjednom
počelo divljati na Kowloonu. Poginuo bi da nije imao pušku. Ubio je četvoricu i probio se na sigurno
mjesto. Sad više nije imao pušku, a borio se za goli život. Strgnu mu kapu. Netko ga pograbi za
ogrtač, jedna ga pesnica pogodi u prepone, druga u lice, a nokti mu se zariju u oči. Mok i ostali
neustrašivo navale u uzbibanu gomilu da ga spase. Netko opekom zamahne na Moka, a drugi mu
drvetom rasiječe obraz. Smyth bijaše opkoljen, očajnički je mlatarao rukama i nogama da zaštiti
glavu. Uto se iza ugla pojavi »crna marica« odreda za suzbijanje pobune. Užasno je tulila. Deset ljudi
nemilice navali na gomilu i izvuče Smytha. Iz usta mu je tekla krv, a lijeva mu je ruka nemoćno
visjela.
– Jeste li čitavi, gospodine?
– Jesam! Boga vam vašega, podignite ove proklete pregrade! Udaljite te gadove od banke,
uperite u njih šmrkove!
No, šmrkovi im nisu bili potrebni. Na prvi snažan nalet odreda za suzbijanje pobuna popuste oni
u prvim redovima. Sad su se i ostali povukli na sigurnu udaljenost te mrko gledali, neki glasno
psovali. Smyth zgrabi megafon pa vikne na Kantonskom.
– Tko god mi se primakne bliže od dvadeset metara, bit će uhapšen i deportiran! – Pokušavao je
doći do daha. – Ako netko želi ući u »Ho-Pak«, neka stane u red, sto metara od zgrade.
Namrgođena je gomila oklijevala, ali kad su Mok i odred za suzbijanje pobune žustro prišli,
svjetina se žurno povuče i raziđe, gazeći jedan preko drugog.
– Pa oni su mi iščašili rame – izjavi Smyth i opsuje.
– Što ćemo s ovim huljama, gospodine? – zapita Mok sav nagruvan. Jedva je disao, ozljeda na
obrazu mu je krvarila, a uniforma mu bijaše poderana.
Smyth pridrži ruku da smanji sve jaču bol te se preko ulice zagleda u mrku, bučnu gomilu.
– Zadržite ovdje odred za suzbijanje pobune. Zovnite i drugi odred iz Zapadnog Aberdeena i
obavijestite centar. Gdje je, k vragu, moja kapa? Ako uhvatim onu hulju koja...
– Gospodine! – klikne jedan njegov čovjek koji je klečao pored zgažene djevojke. Bila je to
barska dama ili cura iz plesnjaka. Lice joj je bilo tužno, umiljato a opet nekako oporo i starmalo. Iz
usta joj je curila krv, isprekidano je disala. – Zaboga, zovite hitnu pomoć!
Dok ju je Smyth bespomoćno gledao, djevojka se ugušila u vlastitoj krvi i umrla.
Urednik Guardiana, Christian Toxe, črčkao je bilješke, priljubivši telefon na uho.
– Kako se zvala, Dane? – zapitao je u bučnom uredništvu.
– Ne znam točno, u jednoj štednoj knjižici piše Su Ci Jen – reče mu reporter Dan Jap koji se
javljao iz Aberdeena. – Na toj je knjižici držala 4.360 dolara, a druga glasi na ime... Trenutak,
upravo odlaze kola hitne pomoći. Čuješ li me dobro? Chris, ovdje je užasno prometno!
– Čujem, nastavi! A druga štedna knjižica?
– Druga glasi na ime Tak H’eung Fah. Na njoj je imala točno tri tisuće.
Ime Tak H’eung Fah zvučalo mu je nekako poznato.
– Znači li ti nešto ijedno to ime? – zapita Toxe, visok i razbarušen, u vječno neurednoj
uredničkoj sobici.
– Ne, osim što prvo ime znači Visterija Su, a drugo: Mirisni cvijet Tak. Bila je zgodna, Chris.
Možda Eurazijka...
Toxe odjednom osjeti ledene iglice u želucu kad se sjetio svojih triju kćeri – imale su šest,
sedam i osam godina – i svoje ljupke žene, Kineskinje. Taj vječni križ potiskivao je iz svojih misli,
potajnu brigu je li ispravno miješati Istok i Zapad, i što sprema budućnost, za ta slatka bića, na ovom
ušljivom, podmuklom, neiskrenom svijetu?
Napregnuo se i ponovno skoncentrirao.
– Velik novac za curu iz plesnjaka, zar ne?
– Da, sigurno je imala zaštitnika. Zanimljivost: u torbici joj je nađena zgužvana omotnica s
datumom od prije dva tjedna, a u njoj glupo ljubavno pismo. Upućeno je na... čekajte ... na Tak
H’eung Fah, stan broj 14, Peta ulica, Cung-pan Street, Aberdeen. U tom sladunjavom pismu netko joj
se kune na vječnu ljubav. Rukopis odaje obrazovanu osobu.
– Na engleskom? – iznenađeno zapita Toxe, žurno zapisujući.
– Ne, na ideogramima. Nekakav poseban rukopis... možda neki kvaj loh.
– Imaš li primjerak?
– Policija mi nije dopusti...
– Nabavi fotokopiju. Ukradi, isprosi ili pozajmi fotokopiju, da je objavimo u popodnevnom
izdanju. Ako ti to uspije, nagrađujem te u iznosu tjedne plaće!
– Ovo popodne, u gotovini?
– U redu!
– Prihvaćam.
– Ima li potpisa?
– »Tvoja jedina love«. Riječ love na engleskom!
– Gospodine Toxe, na liniji dva je izdavačeva supruga! – poviče kroz otvorena vrata tajnica,
Engleskinja. Stol joj se nalazio odmah iza staklene pregrade.
– Oh, Kriste, naz... nazvat ću je odmah! Reci da upravo pripremam posebnu reportažu! – Zatim
će ponovno u slušalicu: – Dane, radi na toj stvari, drž’ se policije, idi s njima u stan poginule
djevojke... ako je to njezin stan. Otkrij kome taj stan pripada... tko je njezina obitelj i gdje stanuje.
Javi mi se! – Toxe spusti slušalicu pa zovne svog pomoćnika. – Čuj, Mac!
 Mršav i ozbiljan sijedi čovjek ustane sa svog stola pa mu priđe.
– Izvoli?
– Mogli bismo objaviti novu reportažu pod naslovom... – črčkao je na papiriću. – »Svjetina
ubila Mirisni cvijet«!
– A da bude »Svjetina zgazila Mirisni cvijet«?
– Ili »Prva žrtva u Aberdeenu« ?
– Bolje zvuči »Svjetina zgazila... «
– Onda neka tako bude, Martine! – zovne Toxe. Martin Haply digne pogled sa stola te mu priđe.
Toxe je prelazio prstima kroz kosu dok im je pričao što je čuo od Dana Japa. – Martine, ti postavi
značajna pitanja: »Prekrasnu djevojku zgazila je svjetina, ali tko je pravi ubojica? Možda nesposobna
vlada koja nikako da regulira naš zastarjeli bankovni sistem? Ili su ubojice oni koji su pustili glasine?
Je li navala na ‘Ho-Pak’ tako jednostavna kao što zvuči?...« I tako dalje!
– Razumijem! – Haply se široko nasmiješi pa se vrati za svoj pisaći stol u uredništvu. Iz
plastične čaše ispije hladnu kavu pa počne tipkati. Stol mu je bio pretrpan priručnicima, kineskim
novinama i izvještajima s burze. U pozadini su zujali teleprinteri. Gomila šutljivih šegrta i
pripravnika donosila je i odnosila telekse.
– Čuj, Martine, što je nova na burzi?
Martin Haply zavrti jedan broj i ne gledajući u telefon.
Onda dozove urednika.
– »Ho-Pak« je pao na 24.60. Od jučer gubi četiri boda. »Struanove dionice« su pale za jedan
bod, iako se s druge strane masovno kupuju. »Hong Kong-Lan Tao« porastao je za tri boda, to je
upravo potvrđeno. Dunstan Barre im je jučer povukao svoj novac!
– Zaista? Znači da si opet bio u pravu? U govna!
– »Victoria« je izgubila pola boda. Sve su banke u krizi, a kupaca nema. Govorka se da se
stvaraju repovi i ispred glavnih poslovnica »Blacsa« i »Victorije« u centru!
Obojica su teško disala.
– Pošalji nekoga da vidi što je s »Vicom «! – Mac pohrli van. Isukrste, pomisli Toxe, a u želucu
mu se komešalo. Isukrste, ako počne navala štediša na »Vic«, onda će propasti čitav ovaj jebeni otok,
a s njim i moja jebena ušteđevina!
Zavalio se u svoj stari naslonjač i dignuo noge na stol. Volio je taj svoj posao, neprestanu
napetost i hitnost.
– Da je nazovem? – zapita njegova tajnica. Bila je obla i hladnokrvna.
– Tko? Oh, u govna, Peg, zaboravio sam. Da, zovni aždaju!
Aždaja bijaše supruga izdavača Mong Pa-toka, glave brojne porodice Mongovih, vlasnika ovih i
još triju kineskih novina i pet časopisa. Preci su im ovdje živjeli od davnine. Navodno su Mongovi
potomci prvog nakladnika i vlasnika novina, Morleyja Skinnera. Priča se da je Dirk Struan dao
Skinneru taj list zbog toga što mu je Skinner pomogao u borbi protiv Tylera Brocka i njegova sina
Gortha, zataškavši da je u Makauu ubijen Gorth. Dvoboj je navodno izazvao Dirk Struan. Obojica su
se poslužila borilačkim lancima. Toxe je prije nekoliko godina čuo kako jednom stara Sarah Čen
priča uz šalicu čaja, da Brockovi nisu prepoznali Gortha kad su došli po njegovo tijelo. Starica je
nadovezala da je njezin otac, Sir Gordon Čen, morao mobilizirati gotovo čitavu Kinesku četvrt kako
Brockovi ne bi zapalili Struanova skladišta. Umjesto toga je Tyler Brock zapalio Taj-ping šan... Da
te večeri nije zapuhao snažan tajfun, čitav bi grad izgorio. Onaj isti tajfun koji je uništio Veliku kuću
Dirka Struana, a ujedno i njega i njegovu ženu Mejmej, Kineskinju s kojom se tajno vjenčao.
– Evo vam je, na liniji dva.
– Eh? Oh! U redu, Peg! – Toxe uzdahne.
– Ah, gospodine Toxe, čekala sam da mi se javite. Heja?
– Čime mogu služiti vama ili gospodinu Mongu?
– Jučer i danas pisali ste o »Ho-Paku«... da su nepovoljne glasine o »Ho-Paku« netočne, a
pustili su ih taj-pani i neka druga velika banka. Danas vidim, još više o tome pišete!
– Da! Haply je u to posve siguran.
– Muž i ja čujemo da to nije istina. Niti jedan taj-pan i ni jedna banka ne šire takve glasine, niti
su ih širili! Možda bi vam bilo pametno da odustanete od tih kleveta.
– Nisu to klevete, gospođo Mong, nego naša gledišta. Znate koliko su Kinezi osjetljivi na
glasine. »Ho-Pak« je čvrsta kao i svaka druga banka u ovoj našoj krunskoj koloniji. Posve smo
sigurni da je začetnik tih glasina jedna...
– Ni jedan taj-pan, ni jedna velika banka. Muž i ja ne volimo takva gledišta. Molim vas,
promijenite stav! – reče ona, a on osjeti da joj je glas tvrd kao granit.
– To je stvar uredništva, a ja sam glavni urednik – bijesno će on.
– Mi smo nakladnici, ovo su naše novine. Naređujemo vam da prestanete pa ćete i prestati.
– Naređujete mi da prestanemo?
– Jasno da naređujemo.
– Vrlo dobro. Kad naređujete, prestat ću!
– Dobro! – Veza se prekine.
Christian Toxe slomi olovku, baci je u zid i počne psovati. Tajnica uzdahne i tiho zatvori vrata.
Kad se ispsovao, Toxe otvori vrata.
– Peg, da nam donesete kavicu? Mac! Martine!
Toxe se zavali za pisaći stol, u stolac koji zaškripi. Obrisao je znoj s obraza, upalio cigaretu i
duboko udahnuo.
– Izvoli, Chris? – zapita ga Haply.
– Martine, prekriži ono što sam ti govorio i piši o hongkonškom bankarstvu i o potrebi
osiguranja banaka...
Obojica suradnika samo su u nj buljila.
– Našem se nakladniku ne sviđa što pišemo o glasinama.
– Jebeš ga! – pocrveni Martin Haply. – Pa čuli ste što kažu oni tipovi na taj-panovom prijemu!
– To ništa ne dokazuje. Nemaš dokaze! Prestat ćemo pisati o glasinama. Nisu dokazane, pa kako
da zauzmem stav?
– Ma slušajte...
 – Dosta, do vraga! – drekne Toxe, a šija mu se zajapuri. – Jasno?
Haply zausti da nešto kaže, ali se predomisli. Od bijesa je izgubio moć govora. Okrenuo se i
otišao. Prođe velikom prostorijom, nogom otvori vrata i zalupi ih.
– Momak je vraški raspaljiv! – uzdahne Christian Toxe. Zgnječi cigaretu i zapali novu. – Kriste,
previše pušim! – Još je vrio od bijesa kad je svojim smeđim očima odmjerio pomoćnika koji je od
njega bio stariji. – Sigurno ju je netko nazvao, Mac. Što bi tražili kao protuuslugu da si na mjestu
gospođe Aždaje Mong?
Odjednom Macovo lice ozari širok smiješak.
– Članstvo u »Konjičkom klubu«, s pravom glasa!
– Odlično, Mac!
Uđe reporter Singh, Indijac, i donese pola metra teleprintera.
– Možda će vam ovo koristiti za posebno izdanje, Chris.
Bio je to niz Reuterovih vijesti s Bliskog istoka.
»Teheran, 08.32 sata: iz najpouzdanijih iranskih diplomatskih izvora doznajemo da su masovni
sovjetski vojni manevri započeli blizu njihove sjeverne granice, uz naftna polja Azerbejdžana gdje je
došlo do nereda. Navodno je Washington zatražio smije li u to područje poslati svoje promatrače... «
U slijedećem je odjeljku pisalo: »Tel Aviv 06.00 sati. Sinoć kasno Kneset je potvrdio golemi
plan navodnjavanja kako bi se vode rijeke Jordana skrenule u južnu pustinju Negev. Odmah je
uslijedila nepovoljna i neprijateljska reakcija Jordana, Egipta i Sirije.«
– Negev? Zar se izraelska najnovija atomska centrala ne nalazi u Negevu? – zapitao je Toxe.
– Da, evo još jedne sjajne dodatne točke za stolove mirovnih konferencija. Možda im voda služi
za atomsku centralu.
– Ne znam, Mac, ali zbog ovoga će sigurno presahnuti mnoga jordanska i palestinska grla. Voda,
posvuda voda, ali nama ni kapi za tuširanje. Kriste, samo da nam padne kiša! Singh, pročisti ove
vijesti pa ćemo ih objaviti na posljednjoj stranici. Ovakvim vijestima nećemo prodati niti jedan
primjerak novina! Za prvu stranicu pripremi nastavak o Vukodlacima: »Policija je izvukla veliku
mrežu, ali otmičari gospodina Johna Čena još im izmiču. Prema vijestima koje doznajemo iz obitelji
njegova oca, kompradora ‘Struanove tvrtke’, još nisu primili pismo u kojemu se traži ucjena, ali
uskoro ga očekuju. China Guardian umoljava sve svoje čitatelje da pomognu da se uhvate ti
nitkovi... «Nešto u tom smislu!

Cvikeraš Vu u Aberdeenu vidje kako starica izlazi iz stambene zgrade, noseći u ruci košaru te uranja
u bučnu gomilu u tijesnoj uličici. Oprezno ju je slijedio. Bio je prezadovoljan. Očekujući da se
starica ponovno pojavi, stupio je u razgovor s uličnim prodavačem koji je robu izložio na kolicima, a
stalno mu je mjesto bilo na suprotnom pločniku. Prodavao je čaj i zdjelice rižine kaše, zvane kondži.
Vu naruči zdjelicu kaše, a dok je jeo, prodavač mu je pričao o staroj Ah Tam koja već godinu dana tu
stanuje. U krunsku je koloniju stigla iz seoceta blizu Kantona, u onim golemim doseljeničkim
valovima koji su prošlog ljeta prešli granicu. Nema nikakve obitelji, a ljudi kod kojih služi nemaju
dvadesetogodišnjeg sina iako ju je jutros rano vidio s jednim mladićem.
– Rekla je da se njezino selo zove Ning-tok...
 Tad Vu osjeti da mu se nasmiješila sreća. I njegovi su roditelji došli iz seoceta Ning-tok pa je
znao to narječje.
Od nje ga je dijelilo dvadeset koraka. Gledao je kako se majstorski cjenka za povrće i bira
samo najbolji luk i zelenje ubrano prije svega nekoliko sati na poljima u Novim teritorijima. Veoma
je malo kupovala pa je shvatio da služi kod siromašne obitelji. Zatim je zastala ispred tezge za perad,
sa slojevima mršavih poluuginulih kokoši, bespomoćno natisnutih u sanduke, vezanih nogu. Debeli
peradar se s njom natezao, a obje su strane uživale u prostim riječima i uvredama, birajući čas ovu
čas onu, pa sad opet treću kokoš, gurkajući ih i odbacujući dok nije sklopljena pogodba. Budući da je
bila vješta i bistra u cjenjkanju, peradar se odrekao svoje zarade. Onda je vično zaklao kokoš, posve
automatski, i dobacio je svojoj petogodišnjoj kćeri koja je čučala na gomili perja i smeća i stalno
perušala i čistila kokoši.
– Slušajte, peradaru – javi se Vu – i ja bih kokoš po istoj cijeni! Ovu! – Pokazao je lijepu koku,
ne osvrćući se na peradarevo gunđanje. – Starija seko – uljudno se obratio starici – vidite, uštedjeli
ste mi mnogo novaca. Biste li popili šalicu čaja dok nam ne očiste kokoši?
– Ah, hvala ti, rado, umorne su ove stare kosti. Idemo onamo! – Kvrgavim je prstom pokazala
suprotnu tezgu. – Tako ćemo moći gledati! Da vidimo hoće li nam dati ono što smo platili. – Peradar
ih opsuje, a oni se nasmiju.
Gurala se ulicom, sjela na klupu, naručila čaj i kolač. Uskoro je rekla Vuu koliko mrzi Hong
Kong i život među strancima. Lako ju je smekšao ubacujući u govor neke neobične riječi svojstvene
samo narječju seoceta Ning-toka. Zatim se pravio da je iznenađen kad je prešla na to narječje te mu
rekla da je i ona iz tog sela i kako je presretna što je našla zemljaka nakon svih ovih mjeseci života
među strancima! Od sedme godine služila je u jednoj te istoj obitelji u Ning-toku. Samo što je, na
žalost, prije tri godine umrla njezina gospodarica, djevojčica koju je ona odgajala, a tada starica kao
i ona.
– Ostala sam u toj kući, ali došla su teška vremena. A lani je vladala glad. Mnogi su mještani
odlučili da dođu ovamo. Ljudima predsjednika Maa to nije bilo krivo. Oni su nas i poticali, govoreći
nam da smo »beskorisna usta«. Nekako smo se odvojili i uspjela sam prijeći granicu i doći ovamo,
bez novaca, gladna, bez obitelji, bez prijatelja. Nisam imala kome da se obratim. Konačno sam našla
posao. Sada sam kuharica i ama za obitelj Čung, oni su smetlari. Te pseće kosti ništa mi ne plaćaju
osim hrane i krova nad glavom, a glavna žena gazde Čunga prava je škrta vještica, ali uskoro ću se
svih njih otarasiti! Kažeš da je tvoj otac prije deset godina došao ovamo s obitelju?
– Da! Imali smo polje pored bambusova pristranka uz rijeku. Otac mi se zvao Vu Čo-tam i...
– Ah, mislim da se sjećam te obitelji. Da, mislim da ih se sjećam. Da, a poznajem i tu zemlju.
Radila sam kod obitelji Vu Ting-top koja je držala ljekarnu na raskršću, preko stotinu godina.
– Ah, dična ljekarna Vu? O, pa naravno! – Cvikeraš Vu dobro se sjećao te obitelji. Ljekarna Vu
oduvijek je bila sklona Mau. Jednom se ljekarnik krio pred nacionalistima. U tom selu od tisuću duša
bio je obljubljen i svi su mu vjerovali pa je nastojao da život u tom mjestu ostane što mirniji i koliko
je god mogao, štitio ih je od uljeza.
– Znači, ti si jedan od sinova Vu Čo-tama, mlađi brate? – zapita Ah Tam. – Iiiii, nekoć je bilo
divno u Ning-toku, ali posljednjih godina... užasno!
– Da, bili smo sretni. Naše je polje bilo plodno i obrađivali smo ga, kadli nakon nekoliko
godina stigoše došljaci te optuže sve zemljoposjednike... kao da smo mi ikoga iskorištavali! Samo
smo obrađivali svoje polje. Pa ipak su povremeno odvodili zemljoposjednike i strijeljali ih. Tako je
jedne noći, prije deset godina, tata s nama pobjegao. Umro je, ali ja živim u blizini, s majkom.
– Isprva je bilo mnogo izbjeglica i gladi. Čujem da je sad bolje. Jesi li to i ti čuo? Došli su
stranci. Došli i otišli. Nije više slabo u selu, mlađi brate, nipošto! Došljaci su nas ostavili na miru.
Gospodaricu i nas ostavili su na miru jer je Otac bio vrlo utjecajan, jedan od pristaša predsjednika
Maa od samog početka. Gospodarica mi se zvala Fang-ling, umrla je. U blizini našeg sela nema
zadruga pa je život kod nas kao i prije, iako svi moramo proučavati crvenu knjižicu predsjednika
Maa. Nije loše u selu, tamo su svi moji prijatelji... Hong Kong je užasan grad, selo je moj zavičaj. Ne
valja živjeti bez obitelji. Ali sada... – Starica snizi glas pa se grleno nasmije. – Sad su mi se bogovi
nasmiješili. Za koji mjesec vraćam se kući, zauvijek kući. Imat ću dovoljno novaca da živim u miru,
kupit ću kućicu na kraju naše ulice, a možda i malo zemlje i...
– U mirovinu? – zadirkivao ju je Vu. – Tko bi imao toliko novaca, starija sestro? Rekla si da ti
gazda ništa ne plaća nego...
– Ah – odgovori pecnuta starica. – Imam utjecajnog prijatelja.
– Kakva prijatelja?
– Vrlo važnog poslovnog čovjeka kojemu je potrebna moja pomoć! Bila sam mu korisna pa mi
je obećao velik novac...
– Sve si to izmislila, starija sestro – odbrusi on. – Zar sam ja ludi »strani vrag« da...?
– Moj je prijatelj toliko važan da je strah i trepet čitavog ovog otoka!
– Ne postoji nitko takav!
– Kako da ne! – Snizila je glas i promuklo šapnula: – A Vukodlaci?
– Kako? – zabulji se u nju Cvikeraš Vu.
Ponovno se zasmijuljila, oduševljena djelovanjem svog otkrića.
– Da!
Mladić pokuša složiti sve podatke koje je čuo. Ako je to istina, dobit će nagradu, unapređenje, a
možda i poziv da uđe u tajnu službu.
– Ovo si izmislila!
– Zar bih lagala svom zemljaku? Kažem ti, moj je prijatelj Vukodlak. A i broj 489. Njegova će
bratovština postati najbogatija u Hong Kongu.
– Iiiii, što si ti sretna, starija sestro. A kad ga ponovno vidiš, molim te, zapitaj ga bi li mu možda
mogao koristiti momak kao što sam ja, profesionalni ulični rvač. Šteta što je moja trijada siromašna,
a vođa glupi stranac. Je li i on iz Ning-toka?
– Nije. On je... on mi je nećak – odgovori ona, a mladić je odmah shvatio da laže. – Kasnije ću
se s njim sastati. Da, navratit će kasnije. Dužan mi je novaca.
– Iiiii, dobro je to, ali ne stavljaj novac na banku, a pogotovo ne u »Ho-Pak«, ili ćeš...
– »Ho-Pak«? – sumnjičavo će ona, a sitne joj se oči još više suze u naborima lica. – Zašto si mi
spomenuo »Ho-Pak« ? Kakve veze ima sa mnom »Ho-Pak«?
– Nikakve, starija seko – odvrati Vu, proklinjući samoga sebe zbog te omaške, znajući da je ona
sad na oprezu. – Jutros sam vidio repove i to je sve.
 Kimnula je glavom, ali nije se baš uvjerila. Videći da joj je kokoš očerupana i očišćena,
zahvalila mu je na čaju i slatkišu pa se odgegala, mrseći nešto kroza zube. Slijedio ju je veoma
oprezno. Povremeno se osvrtala, ali ga nije opazila. Smirena je pošla kući.

Predstavnik agencije CIA iziđe iz automobila pa žurno uđe u policijsku stanicu.

– Dobar dan, gospodine Rosemont! – pozdravi ga uniformirani narednik na šalteru za
informacije.
– Imam dogovor s gospodinom Crosseom.
– Znam, gospodine. On vas očekuje.
Rosemont namršten pođe prema liftu. Dolazi mi da se poserem na čitav ovaj jebeni popišani
otok, i na sve Britance!
– Zdravo, Stanley! – javi mu se Armstrong. – Što ovdje radiš?
– Zdravo, Roberte. Imam sastanak s tvojim šefom.
– Danas sam već jednom imao to »zadovoljstvo«. Točno u 07.01. – Otvori se lift. Uđe
Rosemont, a za njim Armstrong.
– Nadam se da Crosseu donosiš dobre vijesti – zijevne Armstrong. – Vraški se ljuti.
– Oh? I ti ideš na taj sastanak?
– Na žalost!
– U govna! – zajapuri se Rosemont. – Rekao sam mu da naš sastanak mora biti tajan.
– Upućen sam u sve tajne.
– Jesi, Roberte. I Brian, i svi ostali. Ali jedan gad nije povjerljiv.
– Oh? – Armstrongova je vedrina splasnula.
– Nije! – Rosemont je samo to rekao. Znao je da je uvrijedio Engleza, ali bilo mu je svejedno.
Istina je, s gorčinom je pomislio. Što ovi vražji Englezi prije otvore svoje vražje oči, bit će bolje!
Lift se zaustavi. Pođu hodnikom, a Brian Kwok ih uvede u Crosseovu sobu. Rosemont začuje
kako se za njim zatvara zasun. Kako je ovo užasno glupo, beskorisno i nepotrebno, pomislio je. Ovaj
je čovjek blesavac!
– Molio sam te da sastanak bude povjerljiv, Rog.
– Povjerljiv je! Robert je veoma pouzdan. I Brian! Izvoli, Stanley? – Crosse bijaše uljudan, ali
hladan.
– Pa, Rog, danas sam ti pripremio dugačak spisak. Kao prvo, osobno si se sto posto usosio. Kao
i ja i čitav moj odsjek, sve do vrhovnog šefa u Washingtonu. Rečeno mi je da ti poručim – među
ostalim – da je ovaj put tvoj špijun sama sebe nadmašio.
– Oh?
– Kao za početak – resko će Rosemont – upravo smo čuli od jednog našeg kineskog agenta iz
Kantona da su noćas pohvatani Fong-Fong i svi ostali vaši momci. Provaljeno je njihovo sklonište,
rastjerani su. – Armstrong i Brian Kwok su se zgranuli. Crosse je netremice gledao Rosemonta, a na
licu mu se ništa nije vidjelo. – Sigurno je to tvoj špijun, Rog. Odao ih je na osnovi AMG-ovih spisa
koje drži taj-pan.
 Crosse se zagleda u Briana Kwoka.
– Upotrijebi hitnu bežičnu šifru. Provjeri!
Kad je Brian Kwok odbrzao, Rosemont nastavi:
– Rastjerani su, jadni momci!
– Ipak ćemo to provjeriti. I?
– Zatim: gotovo sve što je pisalo u AMG-ovim spisima upućenim taj-panu, prodrlo je do
londonske obavještajne mreže, ali na krivu stranu – kiselo se nasmiješi Rosemont.
– Bože, proklete sve izdajice! – promrsi Armstrong.
– I ja tako mislim, Roberte. Nadalje, još jedan dragulj. AMG nije poginuo nesretnim slučajem.
– Kako?
– Nitko ne zna tko ga je dokačio, ali znamo kako je poginuo. Njegov je motocikl prevrnuo jedan
automobil, ne znamo marku, ni registracijski broj. Svjedoka nema, još ništa nema, ali on je ubijen, a
naravno, odavde je otkucan.
– Zašto me onda Izvor nije obavijestio? Zašto od tebe moram ovo čuti? – zapita Crosse.
– Upravo sam razgovarao s Londonom – nastavi Rosemont sve to oštrije. – Tamo je prošlo pet
sati pa ti možda tvoji kane to javiti nakon pauzice u kojoj jedu prženu šunku s jajima i piju vražju
šalicu čaja!
Armstrong na brzinu pogleda Crossea i protrne kad mu je ugledao lice.
– Dobro... dobro si obaviješten Stanley! – odvrati Crosse. – I?
– Što je dalje bilo s fotografijama koje smo vam dali o tipovima koji su ukokali Voranskog?
– Njihovu kuću držimo na oku. Ona dvojica se više nisu pojavila pa sam u zoru pretresao kuću.
Pročešljali smo cijelu stambenu zgradu, prostoriju po prostoriju, ali nismo pronašli nikoga nalik na
lica s fotografija. Dva sata smo tragali, a nismo naišli ni na kakva tajna vrata ili slično. Nije ih tamo
bilo. Možda se vaš čovjek prevario...?
– Ovaj put nije! Marty Povitz je čvrsto uvjeren. Mi smo promatrali onu kuću čim smo
odgonetnuli adresu, ali neko vrijeme zgrada nije bila pod punim nadzorom, i sprijeda i straga. Mislim
da su bili obaviješteni... opet tvoj špijun!
Rosemont izvadi teleks te mu ga pruži. Crosse pročita, pocrveni pa preda teleks Armstrongu.

Dešifrirano: od direktora iz Washingtona za Rosemonta, zamjenika direktora u stanici Hong Kong:

Sinders iz MI-6 nosi naredbe iz londonskog Izvora da ćeš u petak poći s njim kao svjedok
primopredaje spisa od kojih ćeš odmah dobiti fotokopiju.
– Današnjom ćeš poštom dobiti svoj primjerak. Rog – zaključi Amerikanac.
– Smijem li ovo zadržati? – zapita Crosse.
– Naravno. Znaš, slijedimo i Dunrossa...
– Budite ljubazni pa se ne miješajte u naše poslove! – bijesno će Crosse.
– Rekoh ti da je sve usrano, Rog! – Rosemont svisoka položi na stol drugi brzojav.
Rosemontu u Hong Kongu. Ovaj brzojav predaj šefu tajne službe osobno. Rosemont je do daljnjega
ovlašten da nezavisno postupa kako zaželi, u svrhu razotkrivanja neprijatelja. Međutim, neka se
drži zakona i osobno vas obavještava o svem u što radi. Izvor 8-98/3.

Rosemont vidje kako Crosse jedva suzdržava bijes.

– Na što si još ovlašten? – zapita ga Crosse.
– Zasad ni na što drugo. Nadalje, u petak dolazimo u banku...
– Znate kamo je Dunross stavio spise?
– O tome govori čitav grad i svi naši. Kažem ti ja, tvoj špijun radi prekovremeno. – Odjednom
se Rosemont ražesti. – Boga ti tvoga, Rog, znaš, čim se nešto važno kaže nekome u Londonu, o tome
će brujati čitav grad! Svi imamo problema sa sigurnošću, ali kod tebe je najgore! – Amerikanac se s
teškom mukom primirio. – Mogao si mi biti iskren s onom Dunrossovom smicalicom, to bi nam
poštedjelo mnogo briga i mnogo obraza.
Crosse pripali cigaretu.
– Možda da, a možda ne. Pokušavao sam sačuvati tajnu.
– Zapamti, ja sam na tvojoj strani.
– Zar zaista?
– Poljubi me u guzicu! – plane Rosemont. – Da je po meni, do zalaska sunca bih pootvarao sve
sefove, bez obzira na posljedice!
– Bogu hvala da to ne možeš provesti.
– Krista ti Boga, ovo je rat, a samo Bog zna što je u onim drugim spisima. Možda iz njih
otkrijemo tvog jebenog špijuna pa ćemo tog gada uhvatiti i dati mu što zaslužuje!
– Da – izusti Crosse otrovno. – A možda u tim spisima i nema ničega!
– Kako misliš?
– Dunross je pristao da u petak preda Sindersu spise. A ako u njima ničega nema? Ili ako je on
spalio stranice, a nama dade same korice? Što ćemo u tom slučaju?
– Isuse! – zine Rosemont. – Zar je i to moguće?
– Naravno da je moguće! Mudar je Dunross. Možda tamo uopće nisu spisi, ili su spisi u
trezorskom prostoru krivotvoreni ili uopće ne postoje. Ne znamo je li ih tamo stavio, samo nam on
tvrdi da ih je stavio. Isukrste, imamo stotinu mogućnosti! Vi iz agencije CIA-e ste toliko lukavi pa mi
kažite u kojem je to sefu i osobno ću vam ga otvoriti.
– Od guvernera nabavi ključ pa meni i mojim momcima daj pet sati vremena da...
– Isključeno! – zareži Crosse. Odjednom je pocrvenio u licu.
Armstronga zapanji tolika silina. Jadni Stanley, danas si mu ti na tapetu. Samo što se nije naježio
pri pomisli koliko je puta morao trpjeti Crosseov gnjev. Uskoro je naučio da je najpametnije odmah
Crosseu reći istinu, jer kad bi ga Crosse zaozbiljno preslušavao, znao je da će ga nesumnjivo slomiti.
Bogu hvala, još nikad nije imao razloga da to pokuša, zadovoljno je pomislio pa pogledao
Rosemonta koji se zajapurio od bijesa. Tko to obavještava Rosemonta? Kako može biti ovako
siguran da su uklonjeni Fong-Fong i njegova ekipa?
 – Isključeno! – ponovi Crosse.
– Kog vraga da radimo? Zar da do petka samo sjedimo na guzici?
– Da, čekat ćemo, kao što su nam naredili. Pa i da je Dunross istrgnuo stranice ili odlomke, ili
uništio sve spise, ne možemo ga strpati u zatvor, niti ga prisiliti da nam išta kaže.
– Ako direktor ili Izvor odluče da ga preslušamo, ima i za to načina. Neprijatelj bi to učinio.
Crosse i Armstrong zabulje se u Rosemonta.
– Ne bi bilo u redu – hladno izjavi Armstrong.
– A ni pogrešno. Zatim: samo za tvoje uši, Rog.
Armstrong odmah ustane, ali mu Crosse dade znak da ostane.
– Robert je moje uho!
Armstrong samo što se ne nasmije začuvši tu smiješnu izjavu.
– Žao mi je, Rog, ne može tako. Naređeno mi je. Tako žele i tvoji i moji šefovi.
Armstrong vidje kako Crosse savršeno glumi neodlučnost.
– Roberte, pričekaj ispred sobe. Dođi na moj znak zujalicom. Pogledaj što je s Brianom.
– Razumijem! – Armstrong iziđe i zatvori vrata, nezadovoljan što ne može čuti najvažnije
vijesti.
– Dakle?
Amerikanac ponovno pripali cigaretu.
– Strogo povjerljivo, jutros je u 04.00 čitava Devedeset i druga zračno-desantna jedinica
iskočila u Azerbejdžan, uz podršku snažnih jedinica Delta Force pa su pročešljali sve uz iransko-
sovjetsku granicu.
Crosse razrogači oči.
– Na izravni šahov zahtjev, kao odgovor na sovjetske masovne vojne pripreme s onu stranu
granice i na uobičajene pobune po cijelom Iranu, iza kojih stoji Sovjetski Savez. Boga ti, Rog, zašto
ovdje ne uvedeš klimatizaciju? – Rosemont obriše čelo. – Sad je nad čitavim Iranom sigurnosni
pokrivač. U 06.00 pomoćne su se jedinice spustile na teheranski aerodrom. Naša Sedma flota plovi
prema Perzijskom zaljevu, a Šesta, sredozemna, već je zauzela borbene položaje ispred Izraela.
Druga – atlantska – flota kreće na Baltik. Upozoren je NORAD, upozoren je NATO, a svi
»Posejdoni« samo što nisu na »crvenom«!
– Isuse Kriste, što se to događa?
– Hruščov ponovno pokušava prodrijeti u Iran koji je idealan cilj za SSSR, zar ne? Smatra da
ima prednost. To im je odmah uz granicu i njihove su veze tu jake, a naše užasno osamljene. Jučer su
ljudi, pripadnici šahove službe sigurnosti, otkrili »demokratsko-socijalistički« ustanak, koji je za koji
dan imao buknuti u Azerbejdžanu. Pentagon je izvan sebe od bijesa. Propadne li im Iran, propada i
čitav Perzijski zaljev i Saudijska Arabija, a to je kraj evropskoj nafti i kraj Evropi!
– Šah je i prije bio u gužvi. Možda ste prejako reagirali?
– Hruščov se povukao s Kube – namrgođeno će Amerikanac – a tad se SSSR po prvi put
povukao. Zato što Kennedy nije blefirao, a komunisti razumiju jedino silu. Veliku, masovnu, vražju
silu! Najpametnije je da se Nikita Hruščov i sad povuče, ili ode mu glava!
 – I srljate u opasnost da raznesete čitav ovaj jadni svijet zbog nekolicine nepismenih, fanatičnih
ustaničkih budala koji možda ipak imaju opravdane zahtjeve?
– Ne zanima me politika, Rog, nego samo pobjeda. Iranska nafta, nafta iz Perzijskog zaljeva,
saudijska nafta... to su žile-kucavice Zapadne Evrope. Nećemo dopustiti da ih se dočepa neprijatelj!
– Ako žele, oni će se nafte dokopati.
– Ovaj put neće! Ova se operacija zove »vojne vježbe«. Sastoji se u snažom naletu, tako da im
utjeramo strah u kosti, pa da uzmaknu, a onda se naglo povlačimo, posve tiho, tako da nitko ništa ne
osjeti nego neprijatelj, a pogotovo nikakav vražji liberalni »suputnik« ili novinar. Pentagon je
uvjeren da Rusi ne očekuju našu ovako brzu reakciju, ovako masovnu, a s tolike daljine... pa će se
Rusi preplašiti, pojuriti u zaklone i sve obustaviti... do slijedeće zgode!
Nadvila se mučna tišina. Crosse je bubnjao prstima.
– Što da radim? Zbog čega mi sve ovo pričaš
– Po naređenju odozgo, šefovi žele da ovo doznaju šefovi tajnih služi svih savezničkih snaga jer
ako se bune prošire, buknut će posvuda sliče bune. Po običaju, izvrsno usklađeni masovni ustanci
plaćenika, pa morate biti spremni. AMG-ovi spisi nam govore da odavde djeluje »Sevrin«, možda je
to i veza. Osim toga, vrlo ste nam važni vi u Hong Kongu. Vi ste vrata u Kinu, vrata Vladivostoka i
cijele Istočne Rusije. I naš najbrži put do njihovih pomorskih baza i stanica atomskih podmornica na
Pacifiku. – Rosemont ponovno uzme cigaretu, a prsti su mu drhtali. – Čuj, Rog! – nastavi, nastojeći
savladati gnjev. – Zaboravimo sva naša prepucavanja! Možda možemo pomoći jedan drugome.
– Kakve atomske podmornice? – upadljivo se podsmjehne Crosse, mameći ga u stupicu. –
Nemaju još oni atomskih pod...
– Isuse Kriste! – plane Rosemont. – Glave su vam na guzici, a nećete nas slušati! Frazirate o
detantu i pokušavate nas ušutkati, a oni se od smijeha hvataju za trbuh. Po čitavom Ohotskom moru
imaju atomske podmornice, raketne rampe i pomorske baze! – Rosemont ustane, priđe golemoj
zemljopisnoj karti Kine i Azije koja je zaposjedala čitav zid pa upre prstom u poluotok Kamčatku
sjeverno od Japana. – ... Petropavlovsk, Vladivostok, duž čitave sibirske obale odvijaju se velike
operacije, ovdje u Komsomolsku, na ušću rijeke Amur i na Sahalinu. A najviše u Petropavlovsku. Do
deset godina to će biti najveća azijska ratna luka, s vojnim aerodromima, protuatomskim skloništima,
pistama za protuatomsku obranu i silosa za rakete. Odatle prijete čitavoj Aziji, Japanu, Koreji, Kini,
Filipinima, da ne zaboravimo Havaje i našu Zapadnu obalu.
– Amerika je snažnija, i uvijek će biti. Previše ste ovo napuhali!
– Kažu da sam jastreb, pristalica ratovanja – smrkne se Rosemont. – Nije istina! Samo sam
realan. Oni su na ratnoj stazi. Naši »Mide III «otkrili su svakojaka sranja, naš i... – Umuknuo je i
umalo se uštipnuo što se toliko razbrbljao. – Pa, znamo mnogo toga što oni sad rade. K vragu, ne
proizvode isključivo plugove!
– Mislim da se varaš. Ne žele rat, kao ni mi.
– Tražiš dokaze? Dobit ćeš ih sutra, čim mi dadu zeleno svjetlo! – obrecne se Amerikanac. –
Ako ti to dokažem hoćemo li onda uspješnije surađivati?
– Pa i sad dobro surađujemo...
– Hoćemo li bolje?
– Kako želiš. Traži li Izvor da postupam na neki određeni način?
 – Ne, samo budi spreman. Ovo će ti sve danas dojaviti!
– Da! – Crosse odjednom postane umiljat. – Što te zapravo muči, Stanley?
Rosemonta prođe narogušenost.
– Sinoć smo izgubili jednu od naših najboljih skupina u Istočnom Berlinu, mnoštvo valjanih
momaka. Moj je prijatelj pogođen kad je prelazio na našu stranu, a ja sam siguran da je to u vezi s
AMG-om.
– Baš mi je žao. Nije valjda Tom Owen?
– Ne, on je prošlog mjeseca otišao iz Berlina. Stradao je Frank O’Connell.
– Mislim da ga nisam upoznao. Tužno!
– Čuj, Rog, usrano je ovo sa špijunom! – Ustane i priđe zemljopisnoj karti. Dugo je u nju buljio.
– Znaš za Iman?
– Kako?
Rosemont upre na kartu svojim kratkim prstom. Grad Iman nalazi se tri stotine kilometara
sjeverno od Vladivostoka, na željezničkom čvorištu.
– Industrijsko središte, željeznice i mnogo tvornica.
– I? – zapita Crosse.
– Znaš da je tamo vojni aerodrom?
– Kakav aerodrom?
– Sav ispod zemlje, jebem ti, odmah izvan grada, izgrađen u divovskom labirintu prirodnih
pećina. Zacijelo jedno svjetsko čudo! Protuatomska zaštita, Rog. Čitavu je tu bazu sagradila japanska
i nacistička robovska radna snaga od 1945. do 1947. Navodno, sto tisuća ljudi. Sve ispod zemlje,
Rog, a ima mjesta za 2500 aviona, zračne posade i pomoćno zemaljsko osoblje. Sigurno je od bomba,
pa i od atomske bombe, a ima osamdeset pista koje vode do gigantske piste okružene s osamnaest
brežuljaka. Jedan se naš momak onuda vozio devet sati, a to je bilo još 1946... a kako li je tek sad?
– Usavršenije... ako uopće postoji.
– Sad već radi. Nekolicina naših i vaših obavještajaca, pa i neki bolji novinari, znali su za to još
1946. A zbog čega sad šute? Sama ta baza užasna je prijetnja svima nama a o njoj nitko ni da pisne.
Pa ni Kina, a ona sigurno zna za to u Imanu, u to budi uvjeren!
– Ne bih ti znao odgovoriti na to.
– Ja znam! Mislim da se taj podatak namjerno zataškava, kao i mnoge druge stvari. –
Amerikanac ustane te se protegne. – Isuse, raspada se čitav svijet, a mene boli kičma. Poznaješ li
dobra hiropraktikanta?
– Je si li bio kod Doca Thomasa u Pedder Streetu? Ja sam mu stalni pacijent.
– Nesnosan mi je. Moram čekati na red jer ne želi zakazati sastanak. Bogu hvala što imamo
hiropraktikante! Pokušat ću da mi sin pođe u hiropraktikante. Bolje to nego pravi liječnik.
Zazvoni telefon. Javi se Crosse.
– Izvoli, Briane? – Rosemont je promatrao Crossea koji je slušao. – Trenutak, Briane! Stanley,
je li gotovo?
– Jasno. Samo još neke posve rutinske stvari.
 – U redu! Briane, čim stigneš, uđi s Robertom. – Crosse spusti slušalicu. – Nismo uspjeli dobiti
Fong-Fonga. Vjerojatno si rekao istinu. Za četrdeset osam sati ti momci će biti NVM ili NVZ.
– Ne razumijem!
– Nestao, vjerojatno mrtav... ili Nestao, vjerojatno zarobljen.
– Grozno! Žao mi je što ti donosim ružne vijesti.
– Džos!
– S obzirom na akciju »vojne vježbe« i AMG-a, kako bi bilo da zatvoriš Dunrossa?
– Ni govora!
– Na temelju Zakona o državnim tajnama!
– Ni govora!
– Zalagat ću se za to. I da znaš, FBI-jevci Eda Langana povezali su Banastasija i Bartletta. On je
utjecajan dioničar »Par-Cona«. Navodno je pljucnuo lovu za najnoviju fuziju koja je »Par-Con«
izbacila u prvi plan.
– Nešto o moskovskom boravku Bartletta i Tcholokove?
– Otkrili smo samo da su tamo bili kao turisti. Možda je to istina, a možda obična kamuflaža.
– Što je s oružjem? – Armstrong je jutros iznio Crosseu teoriju Petera Marlowea pa je šef
naredio da se odmah uhodi Četveroprsti Vu i ponudio veliku nagradu svakom tko nešto otkrije.
– FBI je uvjeren da je oružje ukrcano u L. A. Posve lako, je hangar »Par-Cona« nema službu
osiguranja. Provjerili su i sve brojeve koje ste nam dali. Sve su to puške iz pošiljke koja je
»zalutala« na putu iz tvornice u logor Pendleton, mornaričku bazu u Južnoj Kaliforniji. Možda smo
ušli u trag masovnom krijumčarenju oružja? U ovih pola godine »zalutalo« je preko sedam stotina M-
14. Kad je već riječ o tome... – Umuknuo je jer se začulo lagano kucanje. Vidje da Crosse stavlja
ruku na dugme. Otvore se vrata i uđu Brian Kwok i Armstrong. Crosse im dade znak da sjednu. – Kad
je već riječ o tome, sjećaš li se slučaja CARE?
– Smatramo da je tu u Hong Kongu izvršena prijevara.
– Točno! Možda imamo za vas putokaz.
– Dobro! Roberte, ti si se svojevremeno time bavio.
– Da, gospodine! – Robert Armstrong uzdahne. Prije tri mjeseca je vicekonzul iz američkog
konzulata zatražio da Odjel za krivična istraživanja ispita kako se postupa s dobrotvornim prilozima
jer možda neki činovnik-dugoprstić prisvaja stanovita sredstva. Istraga i preslušavanja još su trajali.
– Što si otkrio, Stanley?
Rosemont je čačkao po džepovima pa izvukao otipkanu bilješku na kojoj su bila ispisana tri
imena i adresa: Thomas K. K. Lim (Stranac Lim), gospodin Tak Čou-lan (Rukati Tak), gospodin Lo
Tup-lin (Zubati Lo), soba 720, »Princes Building«, centar.
– Thomas K. K. Lim je bogati Amerikanac, a ima izvrsne veze i poznanstva u Washingtonu,
Vijetnamu i Južnoj Americi. Surađuje s dvojicom preostalih gadova koji rade na toj adresi. Javljeno
nam je da je umiješan u neke mutne poslove s AID-om, a Dugoruki Tak usosio se u slučaju CARE.
Nismo za to nadležni pa sve prepuštamo vama. – Rosemont slegne ramenima i ponovno se protegne. –
Možda je to dobar trag. Čitav svijet gori, ali uvijek ima varalica! Luda stvar! Javljat ću vam se. Žao
mi je što ste izgubili Fong-Fonga i ljude.
 I ode.
Crosse ukratko prenese Armstrongu i Brianu Kwoku ono što mu je Rosemont povjerio o
operaciji »vojne vježbe«.
– Jednog će dana neki ludi Amerikanac pogriješiti – kiselo će Brian Kwok. – Glupo je ubacivati
atomsko oružje u tako delikatne sukobe.
Crosse ih pogleda, a oni se odmah uvuku u sebe.
– Želim tog špijuna! Prije nego što ga otkrije CIA. Ako ga ščepaju prije nas... – Vidjelo se da je
taj čovjek tanka lica veoma ljutit. – Briane, pođi Dunrossu. Reci mu da AMG nije poginuo nesretnim
slučajem. Neka se nikuda ne kreće ako u blizini nisu naši ljudi! Ni po koju cijenu! Reci da bi mi bilo
milije da nam te spise preda ranije, u povjerenju. U tom se slučaju više nema čega bojati.
– Razumijem! – Brian Kwok je znao da će Dunross postupiti po svojemu, ali je šutio.
– Naša normalna zaštita od ustanka bit će dovoljna da uguši sve eventualne odjeke iranskih
ustanaka, i akcije »vojne vježbe«. Međutim, ipak opomenite Odjel za krivična istraživanja i... –
Umuknuo je. Robert Armstrong namrgodio se nad papirićem što mu ga je dao Rosemont. – Što je,
Roberte?
– Nije li i Cu-jen imao ured u »Princes Buildingu«?
– Briane?
– Onamo smo ga nekoliko puta slijedili, gospodine. Išao je poslovnom znancu... – Brian Kwok
se prisjećao. – Prijevozniku, po imenu Ng! Vee Cee Ng, zvan Fotograf Ng. Soba 721. Provjeravali
smo ga, ali sve je u redu. Vee Cee Ng ima tvrtku »Asian and China Shipping« i rukovodi s još
pedesetak manjih srodnih poslovnica. Zašto?
– Naša je adresa soba 720. Mogao bi se Cu-jen uklopiti u Johna Čena, oružje, Banastasija,
Bartletta... pa i Vukodlake – izjavi Armstrong.
Crosse prihvati papirić i kaza razmislivši:
– Roberte, povedi ljude pa odmah pretraži te sobe broj 720 i 721.
– Nije u mom sektoru, gospodine.
– Kako si mudar! – posprdno će Crosse. – Da, znam, ti vodiš kaulunski Odjel za krivična
istraživanja, a ne onaj u centru. Ipak, ja te ovlašćujem za pretragu. Idi onamo. Sad!
– Razumijem, gospodine! – Armstrong iziđe, crven u licu.
Zavlada tišina.
Brian Kwok je čekao, stoički promatrajući stol. Crosse brižno uzme cigaretu, zapali je pa se
zavali u naslonjač.
– Briane... mislim da je Robert onaj špijun!
 29

13.38

Robert Armstrong i uniformirani narednik izađu iz patrolnog automobila pa krenu kroz svjetinu u
košnicu »Princes arkade«, punu trgovina zanimljivosti i draguljarnica, prodavaonica foto-aparata i
bijele tehnike, prekrcanih najnovijim elektronskim čudima, a sve se to nalazilo u prizemlju starinskog
nebodera, poslovnog tornja u centru. Progurali su se prema nizu liftova i umiješali u roj ljudi koji su
čekali. Napokon su se i on i narednik utrpali u lift. Zrak bijaše težak, smrdljiv, uzrujan. Kinezi koji su
se vozili liftom, promatrali su ih ispod oka, neljubazno.
Armstrong i narednik iziđu na sedmom katu. Hodnik bijaše prljav i uzak, a sa svake strane
neugledna vrata kancelarija. Armstrong se trenutak zagleda u natpis. Na vratima sobe 720 pisalo je
»Nekretnine Ping-sing Wah«, a na 721 – »Asian and China Shipping«. Odlučno je krenuo hodnikom,
a uz njega narednik Jat.
Kad su zašli za ugao, iz sobe 720 iziđe sredovječni Kinez u bijeloj košulji i tamnim hlačama.
Ugledao ih je, problijedio i povukao se u sobu. Došavši do vrata, Armstrong je očekivao da će ih
naći zaključana, ali nisu bila. Otvorio ih je i vidio kako muškarac u bijeloj košulji nestaje kroz
stražnja vrata, a s njim se gotovo sudari čovjek, kojemu se podjednako žurilo da pobjegne. Stražnja
vrata zalupe.
Armstrong uzdahne. U toj otužnoj, nečistoj kancelariji koja se sastojala od tri pretrpane sobe,
dvije olinjale tajnice zabulje se u njega. Jednoj su štapići ostali u zraku iznad zdjelice pileće juhe i
knedla. Knedle joj kliznu iz štapića i ponovno utonu u juhu.
– Dobar dan! – pozdravi ih Armstrong.
Zabuljile su se u nj, pa pogledale narednika, a onda opet njega.
– Molim vas, gdje su gospodin Lim, Tak i Lo?
Jedna slegne ramenima, a druga bezbrižno nastavi jesti, mljackajući. Kancelarija bijaše
neuredna i prljava. Dva telefona, razbacani papiri, plastične šalice, prljavi tanjuri i zdjele,
upotrijebljeni štapići. Čajnik i šalice čaja, košare prepune otpadaka.
Armstrong izvadi nalog za pretres pa im ga pokaže.
Obje su se zagledale u njega.
– Znate li engleski? – bijesno zareži Armstrong.
– Da, gospodine! – obje se trgnu i odgovore u koru.
– Dobro, recite naredniku kako se zovete i odgovarajte na njegova pitanja... – Uto se ponovno
otvore stražnja vrata, a dvojica odlučnih, uniformiranih policajaca koji su čekali u zasjedi, uguraju u
prostoriju onu dvojicu bjegunaca.
– Ah, dobro, čestitam! Hvala, kaplaru! Kamo biste vas dvojica?
Obojica ih počnu na kantonskom uvjeravati da su nedužni.
 – Umuknite! – prodera se Armstrong. Poslušaju ga. – Kako se zovete? – Samo su u nj zurili. –
Kako se zovete? – zapitao ih je na kantonskom. – I pazite, nemojte lagati, ili ću se jebeno razljutiti.
– On se zove Tak Čou-lan! – izjavi onaj zubati pokazujući svog druga.
– A ti?
– Ovaj... Lo Tup-sop, gospodaru, ali nisam ništa učin...
– Lo Tup-sop? A ne Lo Tup-lin?
– Ni govora, gospodine komesaru, on mi je brat.
– Gdje je on?
Zubati muškarac slegne ramenima.
– Ne znam! Molim vas, što se ovo sad događa...?
– Kamo si toliko žurio, Zubati Lo?
– Zaboravio sam poći na sastanak, gospodaru. Oh, bilo je vrlo važno. Hitno je i izgubit ću
bogatstvo, gospodine, ako odmah ne pođem. Molim vas, ako bih sad mogao poći, dični gospodaru...
– Ne! Tu je nalog za pretres, pretražit ćemo i odnijeti sve spise koji...
Odmah se obojica žestoko usprotive. Armstrong ih prekine.
– Želite da vas odmah sprovedemo na granicu? – Obojica problijede i odmahnu glavom. – Onda
dobro! Gdje se nalazi Thomas K. K. Lim? – Niti jedan nije odgovorio pa Armstrong upre prstom u
mlađeg. – Ti, Zubati Lo! Gdje je Thomas K. K. Lim?
– U Južnoj Americi, gospodaru – uzrujano će Lo.
– Gdje?
– Ne znam, gospodine, s njim samo dijelim isti ured. Ovo je njegov jebeni stol! – Zubati Lo
uzrujano mahne prema drugoj strani prostorije gdje se nalazio neuredan stol, ormar i telefon. – Ništa
nisam skrivio, gospodaru! Stranac Lim je došljak, iz Zlatne planine. Moj četvrti Rođak Tak samo mu
je iznajmio ovaj prostor, gospodaru. Stranac Lim kreće se kako ga je volja, a sa mnom nema veze.
Zar je pokvareni kriminalac? Ako je išta skrivio, ja pojma nemam!
– A što znate o potkradanju sredstava dobrotvornog programa »CARE«?
– Kako? – obojica zinu u Armstronga.
– Doušnici su nam podnijeli dokaze da prisvajate te milosrdne novčane priloge za gladne žene i
djecu!
Odmah obojica poviču da su nedužni.
– Dosta! Odlučit će sudac! Poći ćete na policijsku stanicu i dati iskaz! – Zatim prijeđe na
engleski. – Naredniče vodi ih na stanicu. Kaplaru, idemo...
– Dični gospodaru – uzrujano promuca Zubati Lo na engleskom. – Ako možemo govoriti, u
uredu, molim? – Pokaže središnju, isto tako neurednu i pretrpanu, prostoriju.
– U redu!
Armstrong pođe za sićušnim Loom koji uzrujano zatvori vrata i prijeđe na kantonski, brzo i vrlo
mirno:
– Ne znam ni za što krivično, gospodaru! Ako nešto nije u redu, kriva su ona druga dva ševca, ja
sam čestiti trgovac koji želi zaraditi da djecu pošalje na studij u Ameriku i...
– Da, naravno! Što si mi htio kazati u četiri oka prije nego što te sprovedu na policijsku stanicu?
Čovjek se nelagodno nasmiješi, dođe do stola i počne otključavati pretinac.
– Ako je itko kriv, ja nisam, gospodaru! Ništa ja ne znam! – Otvorio je ladicu punu olinjalih
novčanica po sto dolara, u svežnjevima po tisuću dolara. – Ako me pustite, gospodaru... – Dignuo je
glavu prema njemu i široko se smješkao premećući po novčanicama.
Armstrong zamahne nogom i zalupi ladicu koja pričepi Lou prste. Kinez bolno jaukne, a
zdravom rukom ponovno otvori pretinac.
– Oh, oh, oh, moji jebeni prs...
Armstrong se unese licem u lice skamenjenom Lou.
– Čuj, ti govno od psećeg mesa, protuzakonito je pokušati da podmitiš policajca, a ako kažeš da
ti je grubi policajac ozlijedio ruku, osobno ću tvoje »tajne vrećice« usitniti kao kosano meso!
Naslonio se na stol, ustreptala srca, s bljutavim okusom u grlu, bijesan što ga je Lo pokušao
podmititi, bijesan što vidi toliki novac. Kako bi lako bilo uzeti taj novac, platiti dugove, a još bi mu
preostalo i više nego dovoljno da igra na burzi i da se kladi na utrkama, pa da se skloni iz Hong
Konga prije nego što bude kasno.
To je tako lako. Koliko je lakše uzeti novac nego odoljeti iskušenju... i ovaj put kao i u
prijašnjih tisuću prigoda. Samo u ovom pretincu nalazi se bar trideset-četrdeset tisuća. A ako je jedna
ladica puna, zacijelo su i druge, a ako prikliještim ovog kučkina sina, pljucnut će još desetorostruko.
Osorno je pružio ruku pa zgrabio Loa za šaku. Lo opet vrisne. Jedan mu je vrh prsta bio
zgnječen. Lo će izgubiti nekoliko nokata, pomisli Armstrong, i jako će ga boljeti, ali to je sve.
Bjesnio je na samog sebe što se raspalio, ali bio je umoran, a znao je da nije tako postupao samo
zbog umora.
– Što znaš o Cu-jenu?
– Kako? Ja? Ništa! Koji Cu-jen?
Armstrong ga ščepa i prodrma.
– Cu-jen! Cu-jen, krijumčar oružja!
– Ništa ne znam, gospodaru!
– Lažeš! Onaj Cu-jen koji dolazi tvom susjedu Ngu!
– Cu-jen? A, on! Krijumčar oružja? Nisam znao da je krijumčar oružja. Uvijek sam mislio da je
poslovan čovjek. I on je sa sjevera, kao fotograf Ng...
– Tko?
– Fotograf Ng, gospodaru. Vee Cee Ng, iz susjednog ureda. On i Cu-jen nikad nisu k nama
navraćali, ni razgovarali s nama... Oh, moram poći liječniku... oh, moja ruka...
– Gdje je sad Cu-jen?
– Ne znam, gospodaru... Oh, moja jebena ruka, oh, oh, oh! Tako mi svih bogova, ne poznajem
ga... oh, oh, oh...
Armstrong ga bijesno gurne na stolac i nogom otvori vrata. Tri policajca i dvije tajnice šutke su
ga motrili.
 – Naredniče, vodi ovog gada na policiju i optuži ga zbog pokušaja podmićivanja policajca.
Pogledaj ovo... – Mahne mu da dođe u sobu i pokaza pretinac.
– Dju neh loh moh! – razrogači oči narednik Jat.
– Izbroj, ali neka obojica potpišu da je to točan iznos. Odnesi novac na policiju pa ga predaj kad
njih sprovedeš.
– Da, gospodine!
– Kaplaru, pregledaj kartoteku. Idem u susjedstvo. Odmah se vraćam!
– Razumijem, gospodine!
Armstrong iziđe. Znao je da će taj novac biti brzo izbrojen, kao i sav novac u uredu. Ako je pun
ovaj pretinac, bit će puni i drugi! Nakon toga će se glavni akteri – narednik Jat, Lo i Tak – brzo
sporazumjeti koliko da novca predaju na stanicu, a ostatak će međusobno podijeliti. Lo i Tak će
smatrati da je Armstrong pobrao lavlji dio, a kad bi znali da ništa nije uzeo, mislili bi da je lud.
Nema veze. Bilo mu je svejedno. Novac je ionako ukraden, narednik Jat i njegovi svi su odreda dobri
policajci, a premalo su plaćeni za toliku odgovornost. Malo heung jaua neće im škoditi, dobro će im
doći.
Nije li tako?
U Kini moramo biti praktični, pomisli natmureno dok je kucao na vrata 721 i ušao. Zgodna
tajnica diže pogled sa zdjelice bijele riže, komadića pečene svinjetine i tamnozelene prokulice.
Njezin ručak prijatno je mirisao, još topao.
– Dobar dan! – Armstrong joj tutne svoju legitimaciju. – Molio bih gospodina Vee Cee Nga.
– Oprostite, gospodine – odgovorila je na tečnom engleskom. Imala je bezizražajne oči. – Izišao
je na ručak.
– Kamo?
– Mislim, u svoj klub. Vra... vraća se tek u pet sati.
– U koji klub?
Rekla mu je. Nikad čuo, ali ništa zato. Znao je da ima na stotine nepoznatih kineskih restorana ili
klubova za mah-džong.
– Kako se zovete?
– Virginia Tong, gospodine – dodala je neodlučno.
– Smijem li malo pogledati? – Vidio je da joj oči uzrujano blistaju. – Imam nalog za pretres.
Uzela ga je i pročitala. Sjajna si, curo, pomislio je.
– Biste li mogli pričekati... pričekati do pet sati? – zapitala ga je.
– Sad ću letimično pogledati.
Slegnula je ramenima, ustala i otvorila središnju prostoriju. Ured bijaše malen i prazan. Tu su
bili samo neuredni stolovi, telefoni, ormari, plakati o prijevozu i vozni redovi brodova. Bila su dvoja
pobočna vrata i jedna izlazna. Otvori vrata koja su gledala prema kancelariji 720, ali to je bio prljavi
smrdljivi zahod i zamazani umivaonik. Izlazna su vrata bila zatvorena zasunom. Povukao je zasun i
našao se na prljavom stepenišnom odmorištu koje je služilo kao požarne stube i mogući izlaz.
Povukao je zasun, a Virginia Tong stalno ga je motrila. Posljednja, najudaljenija vrata, bijahu
zaključana.
– Molim vas, biste li mi otvorili?
– Ključ ima samo gospodin Vee Cee, gospodaru.
– Imam nalog za pretres, gospođice Tong! – uzdahne Armstrong – Što znači da po potrebi
smijem provaliti vrata.
Netremice ga je gledala. Slegnuo je ramenima i pomakao se od vrata, spreman da udari nogom.
Istinski.
– Samo... samo trenutak, gospodine! – promucala je. – Pogle... pogledat ću je li... je li ostavio
ključ prije nego što je izišao.
– Dobro, hvala! – Armstrong ju je promatrao dok je otvara pretinac stola i pravila se da traži.
Zatim i drugi i treći pretinac, a onda je osjećajući da je on sve nestrpljiviji, »pronašla« ključ ispod
škrinjice s novcem.
– Ah, tu je! – rekla je kao da se dogodilo čudo.
Opazio je da se oznojila. Dobro, pomislio je. Otključala je vrata i odmaknula se. Ova su vrata
vodila odmah do drugih vrata. Armstrong ih otvori i nehotice zvizne. Nađe se u velikoj raskošnoj
prostoriji: debeli sagovi, elegantni kauči presvučeni kožom, namještaj od ružina drveta i lijepe slike.
Ušao je unutra. S praga ga je motrila Virginia Tong. Skupo starinsko pokućstvo od ruže i kožom
presvučeni stol bijahu čisti, besprijekorno obrisani, a na stolu posuda sa cvijećem i neke uokvirene
fotografije. Na svakoj se vidio nasmiješeni Kinez koji vodi ovjenčanog trkaćeg konja. Na jednoj se
slici taj isti Kinez, u smokingu, rukovao s guvernerom, a u blizini je stajao Dunross.
– Je li to gospodin Ng?
– Da, gospodine!
Na jednoj strani nalazila se muzička linija i gramofon vrhunske vjernosti. I bife za koktele. Jedna
su vrata vodila iz sobe. Gurne poluotvorena vrata. Elegantna, veoma ženstvena spavaća soba i golemi
razbacani krevet, zrcalni strop, a iza sobice divna kupaonica puna parfema, vodica »za poslije
brijanja«, blistavih modernih instalacija i mnogo kanti vode.
– Zanimljivo – reče pa je pogleda.
Šutjela je i čekala.
Armstrong opazi da na nogama ima najlonke i da je veoma njegovana, lakiranih prstiju i
dotjerane kose. Kladim se da je ona aždaja, i to skupa! Okrenuo se od nje i zamišljeno gledao
unaokolo. Ovaj samostalni stančić očigledno je izdvojen od susjednog kancelarijskog prostora. Pa,
pomisli pomalo zavidno, kad je netko bogat, a želi imati izdvojeni tajni stančić za poslijepodnevnu
ševu, odmah iza svoje kancelarije... ni jedan mu zakon to ne brani. Niti mu zakon brani da drži zgodnu
tajnicu. Sretni gad! Ne bi mi bilo krivo da imam ovakav stančić.
Rastreseno je otvorio pretinac stola. Prazan! Svi su pretinci bili prazni. Zatim pretraži pretince u
spavaćoj sobi, ali nije našao ništa zanimljivo. U jednom je kredencu našao skupi foto-aparat i nosivu
opremu za rasvjetu, sredstva za čišćenje, ali ništa sumnjiva.
Vratio se u glavnu prostoriju, zadovoljan, jer mu ništa nije promaklo. Još ga je motrila, i iako je
nastojala prikriti uzrujanost, osjećao je da je sva napeta.
Razumljivo, pomisli on. Da sam na njezinu mjestu, da mi je šef izišao, a pojavio se neki ušljivi
kvaj loh da njuška, i ja bih se uzrujao. Nije zabranjeno imati ovakve tajne stanove, imaju ih mnogi
hongkonški bogataši. Pogled mu zapne za koktel-bife od ružina drveta. Mamio ga je ključ u bravi.
Okrenuo ga je. Ništa osim uobičajenih stvari! Tada njegovo oštro, uvježbano oko opazi da su vrata
nenormalno debela.
Trenutak je gledao pa otvorio lažna vrata. I zine od čuda. Prostrane stijenke bifea bile su
prekrivene desecima »dveraca od žada« u svom njihovu sjaju. Svaka je slika bila lijepo uokvirena,
obilježena otipkanim imenom i datumom. I nehotice se zbunjeno nasmijao i osvrnuo. Nestala je
Virginia Tong. Brzo je čitao imena. Njezino bijaše treće od kraja.
Jedva je suzdržao novi val smijeha. Bespomoćno je zakimao glavom. Svašta neki tipovi rade iz
zabave... a neke dame vjerojatno za novac! Mislio sam da sam vidio sve i sva, ali ovo... Dakle,
Fotograf Ng? Znači, otud mu taj nadimak.
Prošlo je prvo čuđenje pa je proučavao fotografije. Sve snimljene istom lećom, s iste
udaljenosti.
Bože mili, pomislio je nakon stanovitog vremena, zapanjen, zaista postoji velika razlika
između... Ako čovjek zaboravi što gleda i ako samo bulji, zapazit će nevjerojatne razlike u obliku,
veličini i svemu, u položaju i izbočenosti »bisera na stubama«, u kakvoći i količini bruca i... Ajiija,
ova je bat đem gaj, obrijana. Pogleda ime. Mona Leung... gdje li sam već čuo to ime? Neobično,
Kinezi obično smatraju da brijanje stidnih dlaka navlači nesreću. A zašto?... Bože! Zabuljio se u
slijedeći natpis da se uvjeri. Bez greške! Venera Pun. Ajiija, zaneseno je pomislio, znači takva joj je,
ovako ona izgleda, ta miljenica televizijskih ekrana koja nas svakodnevno toliko raskošno obasipa
svojim milim, djevičanski nedužnim licem!
Pažljivo ju je promatrao, napregnuvši osjetila. Pa, ako ovu njezinu usporedimo s... recimo,
Virginijom Tong, ipak se zapaža veća nježnost. Da, ali da me netko pita za mišljenje, radije bih da je
sve ovo ostala tajna i da nisam vidio ni jednu.
Dokono je išao od imena do imena.
– K vragu! – promrsi on prepoznavši jedno ime. Elizabeth Mithy, negdašnja tajnica »Struanove
tvrtke«, jedna od onih lutalica iz gradića Australije i Novog Zelanda, od onih djevojaka koje su u
Hong Kongu besciljno osvanule da bi ostale nekoliko tjedana, a usidrile su se tu mjesecima, a možda
i godinama, obavljajući sporedne poslove dok se ne bi udale ili zauvijek nestale. Prokletstvo! Liz
Mithy!
Armstrong je nastojao biti nepristran, ali ipak je uspoređivao bjelkinju s Kineskinjama i nije
opazio razlike. Bogu hvala, pomislio je smijuljeći se. Pa ipak je bio sretan što su fotografije crno-
bijele, a ne u koloru.
– Pa lijepo! – glasno će on, još veoma zbunjen. – Ni jedan zakon ne zabranjuje fotografiranje,
koliko je meni poznato. I ne zabranjuje da se slike pohranjuju u bifeu! Mlade dame zacijelo su
surađivale... – Promrmljao je, vedro, a istodobno s gađenjem: – K vragu, nikad neću shvatiti Kineze!
– Liz Mithy! – promrmljao je. Površno ju je poznavao dok je boravila u Hong Kongu i znao da je
neobuzdana, ali što joj bi da je pozirala Ngu? Da to zna njezin stari, udarila bi ga kap. Bogu hvala što
Mary i ja nemamo djece! Budi iskren, sve bi dao da imaš sina i kćer, ali ih ne možeš imati. Zapravo
ih ne može imati Mary, kažu liječnici, pa ni ti.
Armstrong s naporom zatomi tu vječnu psovku, ponovno zaključa ormar te iziđe, zatvorivši za
sobom vrata.
Virginia Tong je u prvoj sobi lakirala nokte, očigledno kipeći od bijesa.
 – Biste li mogli telefonirati gospodinu Ngu, molim?
– Tek u četiri – mrko će ona, ne gledajući ga.
– Onda bih vas molio da nazovete gospodina Cu-jena – predloži Armstrong tražeći naslijepo.
Nazvala je napamet, ne gledajući broj u adresaru. Nestrpljivo je čekala, trenutak grleno brbljala
kantonski pa zalupila slušalicom. – Nema ga! Otišao je iz grada, a njegovi iz ureda ne znaju gdje je.
– Kad ste ga vidjeli posljednji put?
– Prije tri-četiri dana! – Bijesno je otvorila kalendar i provjerila. – U petak!
– Smijem li vam to pogledati?
Oklijevala je pa slegnula ramenima i pružila mu kalendar. Zatim nastavi lakirati nokte.
Brzo je prelazio tjedne i mjesece. Mnogo poznatih imena: Richard Kwang, Jason Plumm,
Dunross – nekoliko puta Dunross. Thomas K. K. Lim, tajanstveni Kinez s američkim državljanstvom
iz susjednog ureda, Johnjohn iz banke »Victoria«, Donald McBride. Nekoliko puta Lando Mata. Koji
Mata? zapita se on jer još nikad nije čuo to ime. Spremao joj je vratiti kalendar kadli obrne stranicu
naprijed. »Subota u deset ujutro, V. Banastasio«. Srce mu ustrepta. To je u ovu subotu!
Šutke je vratio kalendar na njezin stol i zamišljeno se naslonio na ormar. Nije se na nj osvrtala.
Otvore se vrata.
– Oprostite, gospodine, zovu vas na telefon! – reče narednik Jat. Bio je vedar pa Armstrong
zaključi da je vjerojatno sklopio unosan posao. Zanimalo ga je koliko je Jat dobio novaca, ali onda bi
mogao izgubiti obraz i morao bi nešto poduzeti u tom smislu.
– U redu, naredniče, ostani ovdje dok se ne vratim! – reče. Želio se uvjeriti da Virginia Tong ni
s kim neće razgovarati telefonski za vrijeme njegove odsutnosti. Nije digla glavu kad je izišao.
Zubati je Lo u susjednom uredu još stenjao i zavijao ruku, a Rukati Tak izigravao je ležernost.
Pregledavao je neke spise i glasno kudio nesposobnu tajnicu. Kad ja ušao Armstrong, obojica počnu
vikati da su nedužni, a Lo jače jaukne.
– Tišina! Zašto si gurnuo prste u pretinac? – zapita Armstrong i nadoda, ne čekajući odgovora: –
Svatko tko pokuša podmititi čestita policajca, zaslužuje da ga smjesta deportiramo! – U sablasnoj je
tišini podigao slušalicu. – Ovdje Armstrong!
– Halo, Roberte, ovdje Don. Don Smyth iz Istočnog Aberdeena...
– Oh, halo! – zapanji se Armstrong jer nije očekivao da će mu se Zmija javiti. Nastojao je da mu
glas ostane uljudan, iako je mrzio i Zmiju i način na koji se on navodno ponašao na svom području.
Jedno je kad Kinezi, oficiri i niži policajci, nastoje zaokružiti svoju plaću nezakonitim igračnicama...
a posve je drugo kad britanski inspektor prodaje svoj utjecaj i ucjenjuje kao nekoć mandarini. No,
iako su gotovo svi bili uvjereni da Smyth prima mito, dokaza nije bilo, nikad ga nisu uhvatili, a nikad
o tom nije provedena istraga, šuškalo se da ga štite neki glavonje koji su s njim čvrsto povezani jer i
sami primaju mito. – Što se dogodilo? – zapita Armstrong.
– Mislim da imamo sreću. Ti vodiš otmicu Johna Čena?
– Da! – Armstrongu ovo postane zanimljivo. Smythova podmitljivost nije imala nikakve veze s
uspješnošću njegovih policijskih poslova. Kriminalitet u Istočnom Aberdeenu bijaše najniži u cijeloj
krunskoj koloniji. – Da! Što si otkrio?
Smyth mu ispriča o staroj ami i što se dogodilo naredniku Moku i Cvikerašu Vuu, a zatim
nadoda:
– Vu je bistar momak, Roberte, preporučio bih ga u tajnu službu, ako bi ti to proslijedio. Vu je
slijedio staru do njezine prljave jazbine pa nas je pozvao. A on sluša naredbe, što je danas rijetkost.
Posve sam mu slučajno nabacio da čeka i da je slijedi kad iziđe iz kuće. Što misliš?
– Putokaz vrijedan dvadeset i četiri karata!
– Što bi htio? Hoćeš li čekati ili ćeš je uhapsiti i istinski saslušati?
– Čekat ću! Kladim se da se Vukodlak više neće pojaviti, ali isplati se da čekamo do sutra.
Držite kuću na oku i javljajte mi se!
– Dobro. Oh, veoma dobro!
Armstrong začuje kako se Smyth smijulji, ali nije shvaćao zbog čega je toliko zadovoljan. Uto se
sjeti velike nagrade koju su ponudili Vrhovni Zmajevi.
– Kako ti ruka?
– Nije ruka nego rame. Vražje rame je iščašeno, a izgubio sam svoju najdražu jebenu kapu!
Inače je sve u redu. Narednik Mok pregledava slike svih naših nasilnika, a jedan moj momak izrađuje
foto-robot onog mladića. Možda sam i ja vidio gada! Lice mu je kozičavo. Ako ga nađemo u
kartoteci, uhvatit ćemo ga do zalaska sunca!
– Izvrsno! Kako je kod vas?
– Sve držimo pod kontrolom, ali loše je. »Ho-Pak« još isplaćuje štedišama, ali presporo. Svi
znaju da odugovlače. Čujem da je tako po čitavoj krunskoj koloniji. Gotovi su, Roberte! Repovi će
trajati sve dok im se ne isplati posljednji cent. Ovdje je navala i na »Vica«, a gužva se ne smanjuje...
– I na »Vica« ? – dahne Armstrong.
– Da, izdaju čitave torbe novaca, a nitko ništa ne ulaže, Tu se roje trijade... zacijelo gadno
zarađuju. Uhapsili smo osam džepara i obustavili dvadesetak tučnjava. Baš je ozbiljno!
– Valjda je »Vic« u redu?
– U Aberdeenu nije, staro momče. Ja sam solventan. Zaključio sam sve svoje račune. Izvukao
sam i posljednji cent. Dobro mi je. Da sam na tvome mjestu, postupio bih jednako.
Armstrongu se smuči. Svu je ušteđevinu držao u »Victoriji«.
– »Vic« će valjda izdržati. U njoj su sva vladina sredstva!
– Imaš pravo! Ali ustav ti ne jamči ušteđevinu. Pa, moram opet na posao!
– Da, hvala na obavijesti. Žao mi je što si iščašio rame.
– Mislio sam, ode mi glava! Gadovi su počeli izvikivati onu staru krilaticu: ubijte kvaj loha!
Mislio sam da sam gotov.
Armstrong i nehotice protrne. Sve od 1956. godine neprestano mu se u ružnim snovima vraćala
ona izbezumljena bučna gomila. Bilo je to na Kowloonu. Svjetina je upravo prevrnula automobil u
kojemu su se nalazili švicarski konzul i njegova supruga. Zapališe kola, a Armstrong se s još jednim
policajcem probijao kroz svjetinu da ih spasi. Kad stigoše do automobila, Švicarac je već umro, a
mlada je žena zadobila teške opekotine. Kad su je izvukli, sva joj je odjeća izgorjela, a koža joj se
ljuštila kao ljuska. A muškarci, žene i djeca unaokolo su drečali: ubijte kvaj loh!...
Ponovno protrne, a u nosnicama kao da je još osjećao smrad spaljena mesa.
 – Kriste, kakvi gadovi!
– Da, ali sve u rok službe. Javljat ću ti se. Ako se onaj vražji Vukodlak vrati u Aberdeen, upast
će u mrežu tjesniju od komarčeva šupka!
 30

14.20

Phillip Čen prestane pregledavati poštu. Lice mu odjednom postane pepeljasto. Na omotnici je
pisalo: »Na ruke gospodina Phillipa Čena.«
– Što je? – zapita ga žena.
– Ovo mi oni šalju! – Drhtavom joj rukom pokaza pismo. – Vukodlaci!
– Oh! – Sjedili su za ručkom. Stol bijaše navrat-nanos postavljen u uglu dnevnog boravka
njihove kuće na brdu pored Struanove promatračnice. Uzrujano je odložila šalicu kave.
– Otvori, Phillipe!... Ali, uzmi rupčić da... da sačuvaš otiske prstiju! – nelagodno je nadovezala.
– Pa da, naravno, Dianne, baš sam bio glup! – Phillip Čen izgledao je užasno star. Kaput je
prebacio preko stolice, a košulja mu se navlažila. Kroz otvoren prozor iza njega puhao je lagani
povjetarac, ali dan bijaše vruć i vlažan, a nad otok se spustila učmala poslijepodnevna magla. Brižno
otvori pismo nožem od bjelokosti pa razmota papir. – Da, to je... to je od Vukodlaka. Riječ je... riječ
je o otkupnini!
– Pročitaj!
– U redu. »Phillipu Čenu, kompradoru ‘Otmjene tvrtke’, pozdrav! Izvolio bih vas obavijestiti
kako da isplatite otkupninu. Vama je pola milijuna nevažno, kao praseće roktanje u klaonici, ali nama,
siromašnim ratarima, to je pravo nasljedstvo za našu gladnu...«
– Lažljivci! – prosikće Dianne, a divna ogrlica od zlata i žada zasja joj na zraci prigušena sunca.
– Kao da bi ratari uhvatili Johna Čena i onako ga osakatili! Odvratne, smradne trijade! Nastavi,
Phillipe!
– »... to je pravo nasljedstvo za našu gladnu unučad. Već ste javili policiji, ali mislimo da je to
kao da pišate u ocean. Više im se nemojte obraćati. Ne! Čuvajte tajnu ili ćete ugroziti sigurnost svoga
sina. On vam se neće vratiti i sami ćete skriviti zlo koje se dogodi. Čuvajte se, naše su oči posvuda.
Ako nas pokušate prevariti, dogodit će se ono najgore, a za sve ćete vi biti krivi. Telefonirat ću vam
u šest navečer. Nikome nemojte reći, pa ni supruzi. U međuvremenu...«
– Odurne trijade! Odvratni kučkini sinovi pokušavaju posijati razdor između muža i žene! –
bijesno će Dianne.
– »U međuvremenu pripremite otkupninu, u starim novčanicama po sto dolara...« – John Čen
razdraženo pogleda na sat. – Nemam mnogo vremena da pođem na banku. Moram...
– Pročitaj pismo do kraja!
– U redu, strpi se, draga – pomirljivo će on. Prenapeto srce mu je preskočilo kad je čuo njezin
razdraženi glas. – Gdje sam ono stao? Ah, tu! »...u novčanicama po sto dolara. Ako postupite točno
po mojim uputama, navečer će sin biti s vama... «Oh, Bože, nadam se! – izustio je i nastavio čitati: –
»Ne obraćajte se policiji i ne pokušavajte nas uloviti u klopku. Naše vas oči i sad promatraju. Potpis:
Vukodlak.« –
Skinuo je naočale. Oči su mu bile crvene i umorne, čelo mu se oznojilo. – »Naše vas oči i sad
promatraju«... Možda za njih radi netko od naše posluge... ili šofer?
– Ne, jasno da ne rade. Godinama rade za nas.
Obrisao je znoj. Očajno se osjećao, htio je da se John vrati, da bude izvan opasnosti. Htio ga je
zadaviti.
– To ništa ne znači. Ja ću... nazvat ću policiju!
– Njih prekriži! Prekriži ih dok ne odlučimo što ćemo. Pođi na banku. Digni samo dvjesta
tisuća... Toliko im daj! Ako digneš više, možeš se naći u iskušenju da im sve večeras predaš... ako
misle ozbiljno.
– Da, veoma mudro, ako se nagodimo za dvjesta... – Oklijevao je. – A taj-pan? Da kažem taj-
panu, Dianne? Mogao... mogao bi mi pomoći.
– Pih! – prezirno će ona. – Kako bi nam on mogao pomoći? Imamo posla s psećim kostima,
trijadama, a ne s kriminalcima, »stranim vragovima«. Ako nam je potrebna pomoć, držimo se naših
ljudi! – Svrdlala ga je pogledom. – A sada mi iskreno reci u čemu je stvar, zašto si se preksinoć
onoliko naljutio i zbog čega se sve otada ponašaš kao prkosan mačak koji ima punu guzicu trnja? Ni
poslovima se ne baviš!
– Bavim se poslovima – branio se on.
– Koliko si dionica kupio? Eh? »Struanovih« dionica? Jesi li iskoristio taj-panovo upozorenje
da se sprema konjunktura? Sjećaš li se proročanstva Starog Slijepca Tunga?
– Jasno, jasno da se sjećam! – mucao je. – Potajno... potajno sam udvostručio paket naših
dionica, a raznim mešetarima naredio sam da mi pokupuju još upola toliko.
Kompjutorski mozak Dianne Čen se ozari pri pomisli na tu veliku zaradu i na dobit koju će sama
ostvariti na dionicama koje je kupila za svoj račun i na koje je potrošila svu gotovinu. No, zadržala je
hladno lice i leden glas.
– Pošto si plaćao?
– U prosjeku 28.90.
– Pih! Novine pišu da su danas dionice »Otmjene tvrtke« započele s 28.80! – reče i
nezadovoljno šmrkne, bijesna što je on platio pet centi manje po dionici nego ona. – Morao si odmah
ujutro na burzu umjesto što si se vucarao ovuda i uzalud tratio vrijeme!
– Slabo sam se osjećao, draga.
– Vratimo na ono preksinoć. Zbog čega si se onako nevjerojatno razljutio? Heja?
– Ni za što! – Ustao je, u nadi da će pobjeći. – Ni...
– Sjedni! Ni za što si se derao na mene, svoju vjernu suprugu, pred poslugom? Ni za što si me
otjerao u moju vlastitu blagovaonicu, kao najgoru kurvu? Heja? – Povisila je glas i prepustila se
gnjevu, jer joj je nagon prišapnuo da je sad najpogodnije vrijeme, sad kad su sami u kući. Znala je da
je bespomoćan pa će ga lako prikliještiti. – Misliš da je sitnica to što vrijeđaš mene, koja sam ti
poklonila najbolje godine života? A radim i crnčim i čuvam te pune dvadeset i tri, godine!? Mene,
Diannu Mejvej T’Čung, u čijim žilama teče krv velikog Dirka Struana koju si dobio kao djevicu, uz
njezine zemljoposjede u Vančaju, Sjevernom Rtu, pa čak i na Lan Tau, koja ti je donijela
vrijednosnice, dionice i išla u najbolje engleske škole? Mene koja ti nikad ne prigovaram što hrčeš,
kurvaš se, ni zbog onog derišta koje imaš s onom curom iz plesnjaka, a koje si poslao da studira u
Americi!
– Kako?
– Oh, sve ja znam o tebi, i njoj, i o drugim ženskama, i o svim tvojim svinjarijama. I to da me
nisi nikad volio nego si samo želio moju imovinu, i ukras svom otužnom životu...
Phillip Čen pokuša začepiti uši, ali nije uspio. Srce mu je lupalo. Mrzio je kućne svađe i mrzio
je njezin ciktavi glas od kojega bi mu ponekad zacvokotali zubi, pomutio se mozak, a želudac
preokretao. Pokušao ju je ušutkati, ali ona je navalila, mrcvarila ga, optužujući ga za svakojaka
ljubakanja, greške i tajne poslove... zapanjio se što sve ona zna.
– A tek tvoj klub!
– Ma kakav klub?
– Tajni kineski klub-restoran 74, koji ima četrdeset i tri člana, odmah uz Pedder Street. Imate
izvrsnog šangajskog kuhara, konobarice između trinaeste i osamnaeste godine, spavaće sobe, saune i
naprave potrebne razuzdanim starcima da im se nadigne njihova »neusporediva batina«! Eh?
– Nema to veze s istinom – promuca Phillip Čen, zapanjen što ona sve zna. – To je...
– Nemoj mi lagati! Ti si za osnivanje tog kluba platio 87.000 američkih zelembaća, kao i Shitee
T’ Čung i ona tvoja dva slakorječiva prijatelja, a još plaćaš i članarinu od četiri tisuće hongkonških
dolara na mjesec. Članarinu za što? Bolje bi ti bilo... Kamo ćeš?
Ponizno je ponovno sjeo.
– Ja bih... pošao bih na WC.
– Ha, kad god se zakvačimo, ti bi na WC! Osjećaš se postiđenim što tako prema meni postupaš, i
krivim... – A tada, videći da je spreman da opet na nju plane, naglo promijeni ton i umiljato nastavi:
– Jadni Phillipe! Jadniče moj! Zašto si se toliko naljutio? Tko te uvrijedio?
Rekao joj je, a čim joj se počeo povjeravati, laknulo mu je. Strepnja, strah i bijes počeše
kopniti. Žene su mudre i domišljate u ovakvim slučajevima, pomislio je pun pouzdanja. Reče joj da
je otvorio Johnov bankovni sef i našao pisma Lincu Bartlettu i kopiju ključa sefa koji drže u svojoj
spavaćoj sobi.
– Donio sam sva ta pisma – reče joj gotovo sav u suzama – gore su, možeš ih pročitati. Moj
rođeni sin! Izdao nas je!
– Bože, Phillipe – dahne ona – kad bi taj-pan doznao da ste ti i tata Čen-Čen to čuvali... kad bi
to znao, uništio bi nas!
– Da, znam, znam! Zbog toga se toliko uzrujavam! Prema propisima iz Dirkove ostavštine, taj-
pan ima na to i pravo i sredstva. Uništio bi nas! Ali... ali to još nije sve. John je znao gdje je u
perivoju zakopan naš tajni sef i...
– Kako?
– Da, otkopao ga je! – Ispriča joj o novčiću.
– Ajiija! – zgranuto se zabuljila u njega, napola zabezeknuta, a napola zanesena, jer sad, vratio
se John ili ne, odsjekao je granu na kojoj sjedi. John više neće biti očev nasljednik! Sad je prvi sin
postao moj Kevin, i on je budući komprador »Otmjene tvrtke«! Nato joj strah suzbije uzbuđenje pa je
prestravljeno progunđala: – Ako još bude postojala kuća Čenovih.
– Kako? Što si rekla?
– Ništa, nije važno! Čekaj, Phillipe, da razmislim. Oh, pokvareni dečko! Kako je to John mogao
učiniti nama koji smo ga čitavog života mazili? Idi... idi u banku. Podigni trista tisuća... ukoliko se
budeš morao više cjenkati. Po svaku cijenu moramo iskupiti Johna. Je li novčić kod njega, oko vrata,
ili u njegovu drugom sefu?
– Vjerojatno u sefu, ili sakriven u njegovu stanu u »Sinclairovu tornju«.
Lice joj se smrknulo.
– Kako da mu pretražimo stan kad je tamo ona? Ona njegova žena! Ona kučka Barbara! Ako
posumnja da nešto tražimo... – Uto se nečega sjetila. – Phillipe, znači li to da svatko tko donese
novčić može dobiti sve što zaželi?
– Da!
– Iiiiii! Kolika moć!
– Da.
Sad joj se mozak potpuno razbistrio.
– Phillipe! – rekla je, savladavši se i zaboravivši na sve ostalo. – Moramo naći svaku moguću
pomoć. Telefoniraj svom rođaku, Četveroprstom... – Zapanjeno ju je pogledao pa se nasmiješio. –
Neka te neki njegovi ulični borci potajno slijede i neka te štite kad budeš isplaćivao otkupninu, a
zatim neka slijede Vukodlaka do njegove jazbine i neka po svaku cijenu izbave Johna. Nipošto mu ne
spominji novčić... Reci da ti je pomoć potrebna samo zato da spasiš jadnog Johna. Toliko! Po svaku
cijenu moramo izbaviti jadnog Johna.
– Da – odgovori on, mnogo raspoloženiji. – Četveroprsti je kao stvoren za to. Duguje nam neke
usluge. Znam gdje ga danas popodne možemo naći.
– Dobro! Idi u banku, ali daj mi ključ sefa. Javit ću frizeru da ne mogu doći pa ću odmah
pročitati Johnove spise.
– Vrlo dobro! – Odmah je ustao. – Ključ je gore! – lagao joj je i pohitao iz dnevnog boravka jer
nije htio da mu ona prekapa po sefu. U njemu su se nalazile mnoge stvari za koje bolje da ona ne zna!
Najbolje će biti da ih sakrijem na drugo mjesto, pomislio je uzrujano, za svaki slučaj. Nestane
njegove vedrine, a vrati se stravična strepnja. Oh, jadni moj sine, pomisli na granici suza. Što te
spopalo? Bio sam ti dobar otac, i uvijek ćeš biti moj nasljednik. Volio sam te kao što sam volio tvoju
majku. Jadna Jennifer, jadna mala, umrla mi je prigodom poroda našeg prvijenca. O, bogovi,
pomozite da izbavim iz opasnosti svog jadnog sina bez obzira na ono što je učinio! Spasimo se iz
njegove ludosti pa ću svima vama podignuti nov hram!
Sef se nalazio iza mjedenog krevetnog uzglavlja. Izvukao ga je iz zida i otvorio. Izvadio je
Johnove spise, a svoje najskrovitije zemljišne isprave, pisma i obveznice strpao u džep kaputa pa
opet sišao.
– Tu su Johnova pisma – reče. – Poštedio sam te muke da pomičeš krevet.
Opazila je da mu je džep na kaputu pretrpan, ali ništa nije rekla.
– Vratit ću se točno u 17.30.
– Dobro. Oprezno vozi! – rastreseno će ona. Potpuno se posvetila samo jednom problemu: kako
da se novčića domognu ona i Kevin. Potajno.
Zazvoni telefon. Phillip Čen zastane na ulaznim vratima, a Dianne podigne slušalicu.
– Vejjj? – Oči joj bijesnu. – Dobar dan, taj-pane, kako je?
Phillip Čen problijedi.
– Dobro, hvala! – odgovori Dunross. – Je li tu Phillip?
– Da, samo trenutak! – U slušalici je osim Dunrossova čula još niz drugih glasova, a učini joj se
da naslućuje nekakvu suzdržanu hitnost pa se još više prestrašila. – Phillipe, na telefon! – zovnula je,
nastojeći da joj glas ne zvuči uzrujano. – Taj-pan!
Pružila mu je slušalicu i tiho dala znak da je drži malo dalje od uha tako da i ona sve čuje.
– Izvoli, taj-pane?
– Dobar dan, Phillipe. Što namjeravaš sad popodne?
– Ništa osobito. Baš se spremam u banku. Zašto?
– Prije toga svrati na burzu. Sve je podivljalo. Navala na »Ho-Pak« sad se ponavlja po čitavu
Hong Kongu, a dionice se drmaju iako ih Richard svim silama podupire. Svakog trenutka može pasti
pod stečaj. Navala se proširila i na mnoge druge banke, čujem, na »Čing Prosperity«, pa čak i na
»Vic«... – Phillip Čen i supruga se zgranuto pogledaju. – Čujem da »Vic« ima tegoba u Aberdeenu i u
centru. Sve su naše najsnažnije dionice pale: »V i A«, »Kowloon Investments«, »Hong Kong Power«,
»Rothwell-Gornt«, »Asian Properties«, »H. K. L. F.«, »Zong Securites«, »Solomon Textiles«... mi...
svi!
– Koliko smo bodova izgubili?
– Od jutros? Tri boda!
– Što? – procijedi Phillip Čen i umalo spusti slušalicu.
– Da – umiljato potvrdi Dunross. – Netko nas je počeo ogovarati. Svi na burzi šuškaju da smo u
škripcu, da nećemo moći slijedećeg tjedna isplatiti brodogradilištu Toda, a ni onu ratu »Orlinu«.
Mislim da svi špekuliraju i prodaju naše dionice.
 31

14.45

Gornt je sjedio pored svog agenta Josepha Sterna i očarano gledao veliku ploču burzanskih
vrijednosti. U velikoj, krcatoj i bučnoj prostoriji bilo je toplo i veoma vlažno, zvrndali su telefoni,
preznojavali se mešetari, kineski podvornici i trhonoše. Inače je razmjena uvijek bila mirna i
opuštena. Danas ne. Svi bijahu napeti i skoncentrirani. I uzrujani. Mnogi su skinuli kapute.
Gorntove su dionice pale za jedan bod, ali to ga nije nimalo brinulo. »Struan« je pao već za
3.50, a »Ho-Pak« strmoglavo. »Struanovoj kompaniji« je odzvonilo, pomisli Gornt, sve je izvrsno
započelo. U roku od jednog sata Bartlett je položio novac na njegovu švicarsku banku, bez poteškoća,
samo su dva milijuna prebačena s nekog nepoznatog računa na njegov. Gornt je nazvao sedam osoba i
proširio glasine protiv Dunrossa. Telefonirao je u Japan i potvrdiše mu da »Struanovoj kompaniji«
stvarno dospijevaju obaveze. Da, pomisli on, napad je započeo.
Pogleda »Ho-Pakov« odjeljak na ploči: mešetar je ispisivao nove ponude za prodaju dionica.
Nije se pojavio niti jedan neposredan kupac.
Počeo je potajno prodavati »Ho-Pak« bez pokrića još u ponedjeljak, neposredno uoči zatvaranja
burze u tri sata, mnogo prije nego što je počela istinska navala na banku, pa je već zaradio milijune.
U ponedjeljak je prodao dionice za 28.60, a danas, i uza svu podršku Richarda Kwanga, pale su na
24.30. Još od bankina osnutka, prije jedanaest godina, nikad nisu vrijednosti njezinih dionica toliko
pale.
Razlika od 4,30 puta pola milijuna... iznosi 2,150.000, vedro pomisli Gornt, sve to u vrijednim
hongkonškim dolarima, kad bih sad zaželio da kupim natrag sve prodane dionice. Nije to loša zarada
za ovih četrdeset i osam sati! Ali još neću kupovati natrag dionice, ni govora! Još neću! Sada sam
siguran da će »Ho-Pak« pasti pod stečaj, ako ne danas, a ono sutra, u četvrtak. Ako ne u četvrtak onda
u petak, a najkasnije u ponedjeljak, jer nema te banke na svijetu koja bi izdržala ovakvu navalu. A
kad banka propadne, pokupovat ću dionice, plaćajući umjesto dolara svega nekoliko centi i ostvarit
ću zaradu od dvadeset puta pola milijuna!
– Prodaj 200.000 – reče. Sad je počeo otvoreno prodavati masu dionica. Ostale je dionice
brižno prodavao putem svojih »ljudi od slame«.
– Za miloga Boga, gospodine Gornt – jekne njegov agent. – »Ho-Pak« će morati platiti gotovo
pet milijuna da otkupi te dionice. To će uzdrmati cijelo tržište!
– Da – razdragano će Gornt.
– Jedva ćemo uspjeti namaknuti toliko dionica.
– Nabavi ih!
Agent nevoljko ustane. Kad je htio otići, zazvoni jedan telefon.
– Izvolite? Oh, halo, Dnevni Čang – nadoda Stern na podnošljivom kantonskom. – Što bih za vas
mogao učiniti?
– Nadam se da ćete spasiti sav moj novac, dični posredniče. Pošto se prodaje »Otmjena
tvrtka«?
– Po 25.30.
Začuje se žalostan vrisak.
– Jao, jao, jao, a do završetka radnog dana preostaje još samo pola sata, pseće mi kosti, jao jao,
jao! Molim vas, prodajte! Molim vas, prodajte sve moje dionice »Otmjene tvrtke«, i to odmah!
»Otmjenu tvrtku«, »Good Luck Properties«, a i »Golden Ferry«... Pošto se prodaje »Druga Velika
Tvrtka« ?
– Po 23.30.
– Ajiija, od jutros je izgubila bod! Svi su bogovi svjedoci lošeg džosa! Prodajte! Molim vas,
odmah sve prodajte!
– Dnevni Čangu, burza je posve čvrsta i...
– Odmah! Zar niste čuli glasine? »Otmjena tvrtka« će propasti! Iiiii, prodajte, ne gubite ni
trenutka! Pričekajte, i moja prijateljica Fung-tat želi s vama razgovarati.
– Izvolite, Treća Pospremačice Fung?
– Isto kao i Dnevni Čang, dični posredniče! Prodajte! Prije nego što propadnem! Prodajte i
javite nam koju ste cijenu postigli, oh, oh, oh! Molim vas, požurite!
Spustio je slušalicu. Već ga je danas nazvalo pet starih mušterija koje je uhvatila panika. Sternu
se to nije nimalo sviđalo. Glupo je paničariti, pomislio je, pogledavši u svoju mešetarsku knjižicu.
Dnevni čang i Treća Pospremačica Fung uložili su preko četrdeset tisuća hongkonških dolara u razne
dionice. Ako im danas proda, dobro će oni zaraditi, a izgubit će jedino na »Struanu« i to će im
potkresati gotovo svu zaradu.
Joseph Stern bijaše glava tvrtke »Stern i Jones« koja se u Hong Kongu nalazila već pedeset
godina. Tek poslije rata pođoše u burzovne agente. Prije toga su uzajmljivali novac, mijenjali stranu
valutu i snabdijevali brodove. Bijaše to sitan proćelav šezdesetogodišnjak tamne kose, a mnogi su
smatrali da već generacijama u žilama Sternovih teče malo kineske krvi.
Došao je pred ploču i zastao ispred stupca na kojem su bile dionice »Golden Ferryja«. U
rubriku »prodaje se« zapisao je ponudu Dnevnog Čanga i Pospremačice Fung. Neznatna ponuda.
– Kupujem trideset centi ispod cijene – javi se jedan agent.
– Pa »Golden Ferry« nitko ne ugrožava – oštro će Stern.
– Ne, ali i to je »Struanova kompanija«. Da ili ne?
– Dobro znate da je zarada »Golden Ferryja« porasla u ovom kvartalu.
– Malčice! Isuse, što je užasno vruće! Zar ne bismo mogli na burzu uvesti klimatizaciju? Da ili
ne, staro momče?
Joseph Stern trenutak razmisli. Nije želio da pojača uzrujanost. »Golden Ferry« je samo jučer
narastao za čitav dolar jer je sav poslovni svijet znao da se slijedećeg tjedna održava njihova
godišnja skupština, ove su godine dobro poslovali i šuškalo se da će povećati broj dionica u prometu.
No, znao je najvažnije pravilo svake burze: jučerašnjica i današnjica nemaju veze. Klijent mu je
naredio da proda dionice.
 – Onda, dvadeset centi ispod cijene? – zapitao je.
– Trideset, i to je moja posljednja ponuda, što te briga, plaćat će ti jednako. Onda, trideset centi
ispod cijene?
– U redu! – Stern je prodavao na ploči i bez po muke gotovo sve prodao, ali je svaki put morao
popuštati na cijeni. Jedva je namaknuo dionice »Ho-Paka« za koje ga je zamolio Gornt. Zastao je kod
stupca banke »Ho-Pak«. Bilo je mnogo naloga za prodaju, uglavnom sitnijih ponuda. Na dnu je u
rubriku »prodaje se« napisao: 200.000. Sobom prođe zgranuti val. Nije se na to osvrtao već samo
pogleda Forsythea, agenta Richarda Kwanga. Danas je jedino on kupovao »Ho-Pak«.
– Zar Quillan hoće pokopati »Ho-Pak«? – zapita neki agent.
– Već je pokopan. Kupuješ li te dionice?
– Ni za živu glavu! Špekulacijski prodaješ i »Struana«?
– Ne prodajem!
– Isuse, ovo mi se nimalo ne sviđa.
– Smiri se, Harry – javi se treći agent. – Burza je konačno živnula, a to je najvažnije.
– Divan dan! – reče mu četvrti. – Zar se sprema rasulo? Potpuno sam čist, jutros sam sve
prodao. Sve će se raspasti.
– Ne znam.
– Sve nas je zapanjila vijest o Struanovoj tvrtki«!
– Zar vjeruješ glasinama?
– Jasno da ne vjerujem. Znaš onu uzrečicu: mudrom je i jedna riječ dovoljna.
– U to ne vjerujem.
– Struan je izgubio 3,50 samo danas pa znači da mnogi u to vjeruju – javi se peti agent. – Jutros
sam prodao sve »Struanove« dionice. Hoće li Richard izdržati navalu?
– To je u rukama... – Joseph Stern htjede nadodati »božjim«, ali znao je da je budućnost
Richarda Kwanga u rukama njegovih štediša koji su već odlučili. – Džos! – tužno će on.
– Da! Bogu hvala, mi u svakom slučaju ubiremo proviziju, bez obzira na zaradu ili gubitak. Baš
zgodno, je li?
– Baš zgodno! – ponovi Stern koji je zazirao od tog umišljenog, samouvjerenog, otmjenog
britanskog naglaska koji odaje školovanje u probranim engleskim privatnim školama, a on, budući da
je Židov, nikad nije mogao ići u te škole. Vidio je kako Forsythe spušta slušalicu i gleda ploču.
Ponovio je svoju ponudu. Forsythe mu mahne. Stern prođe kroz gomilu, a mnogo je očiju bilo uprto u
njega. – Kupuješ li, Forsythe?
– Sve u svoje vrijeme, Joseph, staro momče! – Forsythe tiho nadoveže: – U povjerenju te pitam,
ne bi li nam skinuo Quillana s vrata? Imam razloga da povjerujem da se udružio s onim gadom
Southerbyjem.
– Je li to javna optužba?
– Ma daj, to je moje mišljenje, zaboga! Nisi čitao Haplyjev članak? Kako glasine šire taj-pani i
jedna velika banka? Znaš da je Richard čvrst. Richard je čvrst... čvrst kao Rothschild! Znaš da
Richard ima rezerve od preko milijarde...
 – Doživio sam slom burze 1929, staro momče. Postojali su trilijuni rezervi, pa opet su svi
propali. U pitanju je gotovina, kredit i solventnost. I povjerenje! Hoćeš li kupiti našu ponudu ili
nećeš?
– Vjerojatno hoću!
– Dokle ćeš ovo izdržati?
– Vječito! – Forsythe ga pogleda. – Ja sam običan agent, samo slušam naredbe. Za kupnju i
prodaju ubirem proviziju od 0.25%.
– Ako klijent plati.
– Mora! Imamo njegove dionice i imamo propise. No, kad smo već na to došli, nosi se! U
pakao!
– Ja sam Britanac – nasmije se Stern. – Ja idem u raj. Zar to nisi znao? – Nelagodno se vrati za
svoj stol. – Mislim da će on otkupiti dionice prije završetka današnjeg poslovnog dana.
Još petnaest minuta do tri sata.
– Dobro – odgovori Gornt. – A sada bih želio...
Prekinuo se. Osvrnuše se jer je prostorijom prošao žagor. Dunross je vodio Casey i Linca
Bartletta prema stolu Alana Holdbrooka – »Struanova« internog meštara – s onu stranu prostorije.
– Mislio sam da danas neće doći – podrugljivo će Gornt.
– Taj-pan nikad ne uzmiče pred opasnošću, nije on takav čovjek! – Stern ih je zamišljeno
motrio. – Izgledaju mi vrlo prisni. Možda su one glasine netoč... Ian će sklopiti sporazum s »Par-
Conom« i isplatiti sve dugove!
– Ne može, taj sporazum pada u vodu – odvrati Gornt. – Nije Bartlett glupan! Bio bi lud da se
udruži s tim uzdrmanim carstvom!
– Tek sam prije nekoliko sati doznao da je »Struanova tvrtka« dužna »Orlinovoj banci«. I to da
za koji tjedan dospijevaju njihove obveze prema brodogradilištu Toda... I ona, još besmislenija
glasina, da »Vic« neće podržati »Otmjenu kuću«. Brdo gluposti! Nazvao sam Havergilla i on mi je
rekao baš to!
– I što je još rekao?
– Čudno je to da su se baš danas doznale sve te novosti – izjavi Stern razmislivši.
– Veoma čudno! Prodaj 200.000 »Struanovih« dionica!
Stern razrogači oči i čupne se za guste obrve.
– Gospodine Gornt, zar ne mislite da...?
– Ne! Molim te, učini što sam ti rekao.
– Mislim da ovaj put griješite. Taj-pan je previše lukav. Dobit će potrebnu podršku, a vi ćete
izvisiti!
– Vremena se mijenjaju, a ljudi s njima. Ako je Struanova kompanija prezadužena i ne može
platiti... Znaš, dragi moj, ovo je Hong Kong i nadam se da će gadovi propasti. Ponudi 300.000
»Struanovih« dionica.
– Pošto da ih prodam, gospodine Gornt?
– Po tržnoj cijeni.
 – Treba mi vremena da namaknem toliko dionica. Morat ću prodavati u mnogo manjim
količinama. Morat ću...
– Znači li to da mi ne vjeruješ ili da ne možeš obavljati normalne mešetarske poslove?
– Ne, jasno da nije tako! – odgovori Stern, ne želeći uvrijediti svoju najvažniju mušteriju.
– Dobro, onda masovno prodaj »Struana«. Sada!
Gornt je gledao za Sternom, a srce mu je razdragano kucalo. Stern je prišao Siru Luisu Basiliju
iz stare mešetarske tvrtke »Basilio i sinovi«, koji je imao mnogo »Struanovih« dionica osobno, a
imali su ih i mnogi njegovi važni klijenti. Stern pozajmi dionice, priđe ploči pa u rubriku »prodaje
se« upiše golemu ponudu. Kreda je škripala. Malo po malo u prostoriji zavlada tišina. Svi pogledi
padnu na Dunrossa, Alana Holdbrooka i dvoje Amerikanaca, pa na Gornta i opet na Dunrossa. Gornt
zapazi da ga motre Linc Bartlett i Casey. Veselio se što je i ona došla. Casey je imala žutu svilenu
suknju i bluzu i izgledala kao prava kalifornijska djevojka, a zelenim je rupcem zabacila unatrag
svoju zlatnu kosu. Zašto je toliko poželjna, rastreseno pomisli Gornt. Možda zato što je još niti jedan
muškarac nije zadovoljio?
Nasmiješio joj se i lagano kimnuo glavom. Nevoljko mu je uzvratila smiješak i učini mu se da
joj je licem prošla sjena. Uljudno je pozdravio Bartletta koji mu je isto tako uljudno odgovorio.
Pogled mu se zaustavi na Dunrossu. Netremice su se odmjeravali.
Tišina se pojača. Netko uzrujano zakašlje. Svima je bilo jasno koliko je velika ta ponuda i što
sve to znači.
Stern ponovi ponudu. Holdbrook se nagne naprijed te se dogovori s Dunrossom koji slegne
ramenima i odmahne glavom, a zatim mirno nastavi razgovor s Bartlettom i Casey.
Joseph Stern je čekao. Uto se netko javi da će kupiti jedan dio »Struanovih« dionica pa su se
cjenkali. Uskoro je 50.000 dionica promijenilo vlasnika, a nova tržišna cijena pala je na 24.90. Stern
izbriše 300.000 i napiše 250.000, a onda je ponovno čekao. Prodao je još nešto, ali glavnina je
ostala. A budući da više nije bilo kupaca, vratio se na svoje mjesto, sav oznojen.
– Ako ponuda na ploči ostane preko noći, gadno će se provesti »Struanova kompanija«!
– Da! – Gornt je još mjerkao Casey koja je pažljivo slušala Dunrossa. Zavalio se na sjedište i
razmišljao. – Prodaj još 100.000 »Ho-Paka« i još 200.000 »Struana«!
– Zaboga, gospodine Gornt, propadne li Struan, uzdrmat će se burza, a izgubit će i vaša
kompanija.
– Naravno, nastupit će promjene. Niz promjena!
– Pravo krvoproliće! Propadne li »Struanova«, propast će i ostale kompanije, na tisuće
dioničara bit će zbrisano i...
– Nije mi potrebno predavanje o hongkonškoj privredi, gospodine Stern! – hladno će Gornt. –
Ako nećeš postupati po mojim uputama, povjerit ću poslove drugoj osobi!
– Naj... najprije moram smoći toliko dionica – zajapuri se Stern. – Tolika količina... da je se
dokopam...
– Molio bih da požuriš jer želim da to još danas osvane na ploči! – Gornt je prezadovoljno
gledao za Sternom. Drsko kopile, zaključi on. Burzovni agenti su najobičniji paraziti, svi do jednoga!
Osjećao se posve siguran. Bartlettov je novac stigao na njegov račun. Već sad bi mogao pokupovati
»Ho-Pak« i »Struana«, i ostvariti milijunsku zaradu. Vedro je svrnuo pogled na Casey. Promatrala ga
je, ali na licu joj nije mogao ništa pročitati.
Joseph Stern tiskao se među agentima. Ponovno je zastao za Basilijevim stolom. Sir Luis Basilio
skrene pogled s ploče pa mu se nasmiješi.
– Znači, Joseph, da ti pozajmim još dionica »Otmjene tvrtke« ?
– Da, molim lijepo.
– Za Quillana? – zapita Sir Luis, otmjen sićušan starac, elegantan i veoma mršav. Moglo mu je
biti sedamdesetak godina, a ove je godine predsjedavao odborom koji je vodio burzu.
– Da!
– Daj, sjedni, razgovarajmo, stari prijatelju. Koliko sad tražiš?
– 200.000!
– Upravo si ponudio na ploču 300.000, a tražiš još 200.000? – namršti se Sir Luis. – Je li ovo
opći napadaj ?
– Nije... nije mi rekao, ali mislim da jest.
– Da!
Starac Basilio razmisli pa nadoda još spokojnije:
– Pitam se da li da prestanem obavljati promet dionicama »Ho-Paka«? A nakon ručka, kanim to
učiniti i s dionicama »Otmjene tvrtke«. Užasno sam zabrinut! Sad bi rasulo »Ho-Paka« uz
istovremeno rasulo »Otmjene tvrtke«, moglo poremetiti čitavu burzu! Madonna, nezamislivo je da bi
propala »Otmjena kuća«, jer bi sa sobom povukla i stotine nas, a možda i cijeli Hong Kong!
Nezamislivo...
– Možda je »Otmjenoj« potrebna promjena. Hoćeš li mi pozajmiti 200.000 njihovih dionica?
– Najprije mi odgovori na pitanje, s »Da« ili »Ne«. Ako je »Da«, reci i kad. Da prekinemo
promet dionicama »Ho-Paka« i »Struana«? Pitao sam sve članove burzina odbora osim tebe.
Mišljenja su podvojena!
– Niti jedna od tih kompanija nije dosad povlačila svoje dionice iz prometa. Zlo bi bilo
obustaviti promet tim dionicama. Ovo je slobodno društvo... mislim u pravom smislu riječi. Neka se
stvari raščiste, neka se oni nagode, Struanovi, Gorntovi i svi ostali, pa neka najbolji isplivaju na
površinu, a najgori... – Stern umorno odmahne glavom. – Ah, lako je meni govoriti, Luis, nisam velik
investitor ni jedne kompanije.
– U što ulažeš novac?
– U dijamante. Svim su Židovima potrebne sitne stvari koje se lako prenose i sakriju. Stvari
koje se lako zamijene.
– Ne moraš se ovdje bojati, Josephe. Koliko je već godina ovdje tvoja obitelj i kako lijepo
napreduje? Pogledaj Solomona! On i njegova obitelj zacijelo su najbogatiji u Aziji.
– Židovima su strah i omraženost način života!
– Ah, taj svijet! – ponovno uzdahne starac. – Taj divni svijet, kako bi mogao biti divan! –
Zazvoni telefon i on oprezno digne slušalicu. Imao je sićušne ruke, a portugalski je Sternu zvučao
umilno i tečno iako nije razumio ni riječi. Samo je razaznao kako Luis nekoliko puta ponavlja dvije
riječi »Senhor Mata«, ali mu to ime ništa nije govorilo. Uskoro Sir Luis zamišljeno spusti slušalicu. –
Neposredno nakon ručka javio mi se poslovni tajnik, a jako je zabrinut. Stigla nam je parlamentarna
delegacija, pa bi bilo vrlo ružno da baš sad jedna banka padne pod stečaj! – izjavi on. Neodređeno
se smješkao. – Predložio sam mu da se uvedu propisi o guvernerovu potpisu koji bi rukovodio
bankama, kao u Engleskoj, a jadnik je zamalo dobio slom živaca! Ne smijem ga toliko zadirkivati! –
Stern mu se smješkao. – Kao da nam je ovdje potrebno petljanje vlade! – Pogled mu se smrkne. –
Znači, Joseph, puštaš li da stvari idu svojim tokom, ili glasaš da prekinemo promet jednih, ili i jednih
i drugih dionica, a u tom slučaju... kad?
Stern pogleda na sat. Ako sad pođe na ploču, imat će dovoljno vremena da ispiše obje ponude
za prodaju, i još će stići izazvati Forsythea. Ugodno se osjećao što u svojim rukama drži sudbinu
obiju kuća, makar i privremeno.
– Možda bi to bilo sjajno, a možda i kobno. Kako je dosad odlučeno?
– Rekoh: mišljenja su podijeljena.
Ponovno uzbuđeni žagor. Obojica dignu pogled. Još su neke »Struanove« dionice promijenile
vlasnika. Sad im je tržišna cijena pala na 24,70. Na Holdbrookov stol naslonio se Phillip Čen.
– Jadni Phillip, baš slabo izgleda – sažalno će Sir Luis.
– Da. Jadni John! Bio mi je drag. A što je s Vukodlacima? Mislite li da novine pretjeruju?
– Ne pretjeruju! – Starčeve oči bijesnu. – Nimalo više ne pretjeruju nego sad ti, Josephe!
– Kako?
– Odlučio si ići do kraja. Želiš da ih danas dotučeš, je li? To ti želiš, je li?
– Zar postoji bolje rješenje?
– Da nisam ovoliko star, složio bih se s tobom. A budući da sam ovako star i ne znam što mi
sprema sutrašnjica, ni hoću li uopće doživjeti sutrašnji dan, draže mi je današnje stanje. Vrlo dobro!
Ovaj put odustajem od tvoga glasa, a budući da je mišljenje odbora podvojeno, odlučit ću sam, na što
sam i ovlašten. Uzajmit ću ti 200.000 dionica »Otmjene kuće« do petka. Do petka u dva sata! Onda ću
ih možda zatražiti natrag! Moram misliti i na svoju tvrtku, zar ne? – Oštre dobroćudne oči na
naboranom licu prisile Sterna da ustane. – A što ćeš sad, prijatelju?
– Ja sam burzovni agent – tužno se nasmiješi Joseph Stern.
Priđe ploči te odlučno ispiše ponudu »prodaje se« u rubriku »Ho-Paka« . U tišini koja je
zavladala pristupio je Struanovom stupcu i jasno ispisao brojku, svjestan da je sad u središtu pažnje.
Osjećao je opću mržnju i jal. Sad je bilo ponuđeno preko pola milijuna dionica »Otmjene tvrtke« .
Više nego ikada u povijesti burze! Čekao je da sat otkuca tri. Poveća se zanimanje kad je jedan dio
tih dionica otkupio indijski Pars Soorjani, ali znalo se da je on predstavnik mnogih pristaša porodica
Struanovih i Dunrossovih. Iako je kupio 150.000, to nije osobito smanjilo užasnu Gorntovu ponudu.
Tišina je bila mučna. Još minut do tri sata.
– Kupujemo! – zaori se tišinom taj-panov glas.
– Sve moje dionice? – promuklo zapita Stern, a srce mu zalupa.
– Da, vaše i sve ostale. Po tečaju!
– Čime? – zapita Gornt podrugljivo, osovivši se na noge. – To je gotovo devet milijuna u
gotovu.
I Dunross ustane, a na licu mu zatitra posprdan smiješak.
– »Otmjena tvrtka« toliko vrijedi, i još mnogo milijuna. Zar je u to itko ikad posumnjao?
 – Sumnjam u to... i sutra vas masovno prodajem!
Uto zacilinka zvonce najavivši završetak radnog vremena. Popusti napetost i odjekne žamor
odobravanja.
– Kriste, kakav dan...
– Dobri stari taj-pan...
– Ne bih više mogao ovo izdržati...
– Hoće li ga Gornt ovaj put poraziti...?
– Možda su sve one glasine neosnovane...
– Kriste, koliko sam se obogatio na provizijama...
– Čini mi se da je Ian zastrašen...
– Ne zaboravi, ima rok od pet dana da plati te dionice...
– Sutra neće moći ovako kupovati...
– Kriste, sutra! Što li će tek sutra biti?
Casey se meškoljila na stolici, a srce joj je lupalo. Svrnula je pogled s Gornta i Dunrossa i
gledala Bartletta koji je buljio u ploču i tiho zviznuo. Zapanjila se. Zapanjila i pomalo prestrašila.
Uoči polaska ovamo, na sastanak s Dunrossom, Linc Bartlett iznio joj je svoj naum, telefonski
razgovor s Gorntom i zatim njihov sastanak.
»Sad sve znaš, Casey!« , blago joj je kazao uz širok smiješak. »Obojica su u klopci, a mi
kontroliramo bojno polje. A sve za dva milijuna! Sad će jedem drugom skočiti za vrat, nastojat će
prerezati žilu-kucavicu. Jedan je spreman da proždere drugoga... Mi čekamo! Ponedjeljak je veliki
dan! Ako pobijedi Gornt, pobijedit ćemo i mi. A pobijedi li Dunross, opet ćemo mi pobijediti. U
svakom ćemo slučaju mi postati ’Otmjena tvrtka’!«
 32

15.03

Aleksej Travkin, trener trkaćih konja »Otmjene tvrtke« , prođe prometnom uličicom koja se odvaja
od Nathan Roada na poluotoku Kowloonu. Uđe u restoran »Zelenog zmaja« . Ispod lijevog pazuha
nosio je maleni kalibar 0,38 a kretao se začudno lagano za svoje godine.
Bijaše to omanji, priprosti otužni restoran, a ni na jednom od desetak stolova nije bilo stolnjaka.
Za jednim su stolom četiri Kineza srkala juhu s knedlima, a čim je ušao, mlitavi konobar koji je
stajao pored blagajne, digne pogled s konjske kladionice i ustane da mu pruži jelovnik. Travkin
odmahne glavom pa prođe ispod arkade koja je vodila u stražnju prostoriju. U toj su sobici bila četiri
stola. Tri prazna, a za četvrtim je sjedio jedan čovjek.
– Zdravstvujte! – lijeno će Suslov. Na sebi je imao lagano, dobro sašiveno odijelo.
– Zdravstvujte! – odvrati Travkin, a njegove se slavenske oči još više stisnu. Još na ruskom
zapita: – Tko ste vi?
– Prijatelj, Vaše blagorođe.
– Molim vas, nemojte me tako zvati. Nisam ja nikakvo blagorođe. Tko ste vi?
– Prijatelj! Nekoć ste bili knez. Hoćete li mi se pridružiti? – Suslov mu uljudno pokaže stolac.
Pred njim je na stolu bila otvorena boca votke i dvije čaše. – Knez vam je bio i otac, Nikolaj
Petrovič, kao i njegov otac, i još mnogi drugi u prošlosti. Knez Kurgana i Tobola!
– Govoriš u zagonetkama, prijatelju – izjavi Travkin. Sjedne nasuprot njemu, držeći se
ravnodušno. Kalibar 0,38 ispod pazuha malko ga je smirio. – Po naglasku razabirem da si
Moskovljanin, iz Gruzije.
– Kakvo uho, kneže kurganski! – nasmije se Suslov. – Da, iz Moskve sam, rođen u Gruziji. Nije
važno moje ime, ali ja sam prijatelj koji...
– Moj prijatelj... prijatelj Rusije ili Sovjeta?
– I jedno, i drugo, i treće! Votku? – zapita Suslov i podigne bocu.
– Zašto ne? – Travkin je gledao kako Suslov toči u dvije čaše. Bez oklijevanja uzme čašu ispred
Suslova, a ne onu ispred sebe pa je podigne. – Živjeli!
Suslov hladnokrvno pograbi drugu čašu. Kucnu se, iskape i ponovno natoče.
– U zdravlje!
– Vi ste mi pisali?
– Nosim vam vijesti od supruge.
– Nemam suprugu, što hoćete od mene, prijatelju?– Travkin je posljednju riječ izgovorio
uvredljivo. Suslov digne pogled s čaše, prostrijeli ga pogledom i ponovno napuni čaše.
– Ovaj put vam opraštam bezobraštinu, Alekseju Ivanoviču – dostojanstveno će Suslov. – Nema
razloga da prema meni budete grubi. Zaista nema! Jesam li vas uvrijedio?
– Tko ste vi?
– Supruga vam se zove Nestorova Mihail, a otac joj je knez Anatolij Sergejev, vlasnik imanja uz
Karagandu, nedaleko od vaših obiteljskih imanja, istočno od Urala. Bio je kazak, zar ne, veliki knez
kazački... a neki njih zovu i kozacima!
Travkinove su čvornate ruke mirovale, izraz ostao ravnodušan, ali lice mu problijedi. Ispruži
ruku i ponovno natoči. Boca je još bila napola puna. Srkne žestoko piće.
– Dobra votka, a ne kao ona pišalina u Hong Kongu! Odakle vam?
– Iz Vladivostoka je.
– Ah, jednom sam ondje bio. Odvratan ravničarski grad, ali votka je dobra. Kako se zapravo
zovete i što želite?
– Dobro poznajete Iana Dunrossa?
– Treniram mu konje... – zgranuto će Travkin. – Već... već tri godine radim za njega. Zašto?
– Želite li vidjeti kneginju Nestoro...?
– Boga vam miloga, tko ste da ste, rekoh da nemam žene. Posljednji put: što od mene tražite?
Suslov napuni čašu, a glas mu postane još ljubazniji.
– Alekseju Ivanoviču Travkine, vaša supruga, kneginja, sad ima šezdeset i tri godine. Stanuje u
Jakutsku na...
– Na rijeci Leni? U Sibiru? – Travkinu srce samo što nije prepuklo. – Kakav je to gulag, gade?
Na trenutak se pomoli konobar iz prve prostorije koja je sad bila prazna. Zijevne i nastavi čitati.
– Nije to gulag, a i zašto bi bio gulag? – mrzovoljno zapita Suslov. – Kneginja je onamo
svojevoljno otišla. Ondje živi otkako je otišla iz Kurgana. Njezina... – Suslov tutne ruku u džep i
izvadi lisnicu. – Ovo je njezina dača u Jakutsku – reče spustivši na stol fotografiju. – Mislim da je
pripadala njezinoj obitelji.
Snijegom zametena kućica u lijepom šumarku, njegovane ograde, a iz dimnjaka je sukljao
gostoljubivi dim. Sićušna zabrađena ženica veselo je mahala s fotografije, ali bila je predaleko da joj
se razazna lice.
– Ovo je moja žena? – potmulo zapita Travkin.
– Da.
– Ne vjerujem!
Suslov spusti na stol drugu fotografiju. Portret. Sijeda žena pedesetih ili šezdesetih godina, iako
obilježena svim nevoljama ovog svijeta, imala je još otmjeno patricijsko lice. Njezin topli smiješak
ga je ganuo i slomio.
– Ti... kagebeovsko govno! – potmulo će on, čvrsto uvjeren da je prepoznaje. – Ogavni gade
koji bi i majku svoju prožderao!
– Zato što sam je našao? – srdito će Suslov. – Pobrinuo se da joj bude dobro, da je ostave na
miru i ne gnjave, i ne pošalju u... popravne domove koje zaslužuje ona i svi pripadnici njezine klase!
– Razdraženo je ponovno natočio. – Ja sam Rus i time se ponosim. Vi ste emigrant, ostavili ste
Rusiju. Moj otac i njegov otac pripadali su jednom iz vaše klase. Oca su mi 1916. ubili na
barikadama, a i majku... a prije smrti umirali su od gladi. Oni... – S naporom je ušutio. Nadoda
promijenjenim glasom: – Slažem se, obje strane moraju mnogo toga oprostiti i zaboraviti, sve to sad
pripada prošlosti, ali kažem vam, nismo svi mi Sovjeti životinje. Nismo svi! Nismo svi kao vražji
Berija i onaj ubojica Staljin... Ne svi! – Našao je kutiju cigareta. – Pušite li?
– Ne! Jeste li iz KGB-a ili GRU-a? – KGB je kratica za Komitet gospodarstvenoj bezopasnosti
(državne sigurnosti), a GRU je Državna obavještajna uprava. Nisu Travkina ni dosad ostavili na miru
njihovi agenti. Samo, dosad ih je uvijek skidao s vrata otrcanim, nevažnim pričicama. No, sad je
upao u klopku. Ovaj previše zna o njemu, previše istine... Tko si, nitkove? I što zapravo hoćeš? pitao
se gledajući kako Suslov pripaljuje cigaretu.
– Vaša supruga zna da ste živi.
– Nemoguće! Umrla je. Ubila ju je svjetina koja je našu palaču... našu kuću u Kurganu
opljačkala, spalila i srušila, bio je to najljepši i najnezaštićeniji dvorac na stotine kilometara!
– Mase su imale pravo da...
– To nisu bili mještani... Predvodili su ih došljaci, trockisti, koji su zatim poklali tisuće mojih
seljana... dok i njih nisu raščistili njihovi istomišljenici!
– Možda da, a možda ne – hladno će Suslov. – Pa ipak, kneže od Kurgana i Tobola, pobjegla je
s jednim starim slugom i pošla na istok, u nadi da će vas naći i da će za vama preko Sibira prebjeći u
Mandžuriju. Taj je sluga bio porijeklom Austrijanac, po imenu Pavchen.
Travkin ostane bez daha.
– Laž! – izusti, iako nije vjerovao da su to laži. Razgalio se gledajući njezin divan smiješak. –
Moja je žena mrtva. Ne bi se uspjela probiti toliko na sjever!
– Ipak je uspjela. Vlak kojim je bježala skrenut je na sjever. Bijaše jesen. Već je pao prvi snijeg
pa je odlučila prezimiti u Jakutsku. Morala je... – Suslov izvadi i treću sliku. – Bila je noseća. Vaš
sin i njegova obitelj. Snimljeno je lani! – Bijaše to zgodan četrdesetogodišnjak u uniformi majora
sovjetske avijacije. Nesigurno se smješkao, obrglivši lijepu tridesetogodišnjakinju i troje vesele
djece, malu bebu, vedru sedmogodišnju djevojčicu koja je mijenjala prednje zube i desetogodišnjeg
dječaka koji se nastojao ozbiljno držati.
– Vaša mu je supruga dala ime Pjotr Ivanovič, po vašem djedu.
Travkin nije taknuo sliku. Samo je u nju buljio, a lice mu je bilo kao kreda. Skrene pogled i
natoči sebi a onda Suslovu.
– Sve... sve ste to divno sročili – odgovori, nastojeći da mu glas zvuči uvjerljivo. – Sjajno!
– Djetence je Viktorija, djevojčica se po vašoj baki zove Nikola, a dječak Aleksej. Major
Ivanovič je pilot bombardera.
Travkin je šutio. Pogled mu ponovno padne na sliku lijepe starice. Došao je na granicu suza, ali
još je vladao svojim glasom.
– Dakle, zna da sam živ?
– Doznala je.
– Kad?
– Prije otprilike tri mjeseca. Rekao joj je jedan naš...
– Tko su oni?
 – Želite li je vidjeti?
– Zašto tek prije tri mjeseca? Zašto ne prije godinu dana? Prije tri godine?
– Tek prije pola godine otkrili smo tko ste!
– Kako ste to otkrili?
– Zar ste mislili zauvijek ostati anonimni?
– Da je doznala da sam živ... da joj je to rekao jedan vaš čovjek, pisala bi mi... Da! Zatražili bi
od nje da mi piše, ako... – Travkinov je glas postao neobičan. Osjećao se kao da sniva grozan san,
dok je pokušavao razbistriti misli. – Napisala bi mi pismo!
– I napisala je... Dobit ćete ga od mene ovih dana. Želite li je vidjeti?
Travkin potisne bol, pokaže obiteljski portret.
– A zna li... zna li i on da sam živ?
– Ne, nitko od njih ne zna. Mi smo tako htjeli, Alekseju Ivanoviču. Vaša žena je to predložila.
Sigurno je sigurno, smatrala je da će tako zaštititi sina! Kao da mi kažnjavamo sinove za grijehe
njihovih otaca! Dvije je zime čekala u Jakutsku. U Rusiji je zavladao mir pa je ondje i ostala.
Pretpostavljala je da ste umrli, iako se nadala da ste još živi! Dječak smatra da ste mrtvi i ništa ne
zna o vama. Ni sada! Kao što vidite, on je vaša dika. Bio je najbolji đak u školi, pa je pošao na
fakultet, što je sad omogućeno svoj darovitoj djeci... Znate li vi, Alekseju Ivanoviču, da sam ja
svojedobno bio prvi mladić iz svog kraja koji je pošao na fakultet? Najprije ja, prvi seljački sin.
Danas smo u Rusiji pravedni.
– Preko koliko ste leševa prešli da postanete što ste sada?
– Mnogo – mrko će Suslov. – Preko svih kriminalaca ili neprijatelja Rusije!
– Pričajte mi o njima!
– Hoću! Jednog dana.
– Jeste li se borili u ovom ratu ili ste bili komesar?
– Šesnaesta tenkovska, četrdeset peta armija, bio sam kod Sevastopolja... i u Berlinu. Komandir
tenkista! Želite li vidjeti svoju ženu?
– Više nego što volim svoj život... ako je ona uistinu moja žena i ako je živa.
– Sve je to istina. Ja ću vam to srediti.
– Gdje?
– U Vladivostoku.
– Ne! Ovdje, u Hong Kongu.
– Na žalost, nije moguće.
– Naravno! – Travkin se preko volje nasmiješi. – Naravno, prijatelju! Pićence? – Natoči
posljednje kapljice votke pravedno ih podijelivši. – Na zdravlje!
Suslov se zabulji u njega pa pogleda staričin portret i sliku avijacijskog majora s obitelju.
Zamišljeno ih digne sa stola. Zavlada tišina. Počeše se po bradi pa odlučno kaza:
– U redu! Ovdje, u Hong Kongu.
– A za protuuslugu? – Travkinu ustrepta srce.
 Suslov zgnječi cigaretu.
– Informacije i suradnja!
– Kako?
– Zanima me sve što znate o taj-panu »Otmjene kuće« ... i sve što ste radili u Kini, koga
poznajete, koga ste upoznali.
– A suradnja?
– Kasnije ću vam reći.
– Vi ćete mi zauzvrat dovesti ženu u Hong Kong?
– Da!
– Kad?
– Za Božić.
– Kako da vam vjerujem?
– Nikako, ali budete li surađivali, za Božić će ona biti ovdje. – Travkin je gledao dvije
fotografije s kojima se Suslov poigravao, a onda mu spazi oči i želudac mu se preokrene.
– U svakom slučaju, morate biti iskreni prema meni. Bez vaše žene ili s njom, kneže kurganski,
preostaju nam vaš sin i unučad... kao taoci.
Travkin je pijuckao posljednju čašicu votke.
– Sad vjerujem da ste ono što jeste. Odakle da počnem?
– Od taj-pana, ali najprije bih pišao! – Suslov ustane.
Zapita konobara gdje je zahod i iziđe kroz kuhinju.
Kad je Travkin ostao sam, obuzme ga očaj. Zgrabi fotografiju vile koja je ostala na stolu te se
zabulji. Oči mu se ispune suzama. Obriše ih, pod pazuhom osjeti revolver, ali to ga sad nije smirilo.
Čvrsto je odlučio da bude razuman i da Suslovu ne povjeruje, ali u dnu srca je znao da je vidio
njezinu sliku i da će učiniti sve, da će sve staviti na kocku, samo da je vidi.
Godinama je izbjegavao ove progonitelje, a znao je da su mu stalno za petama. Vodio je bijele
iz svog kraja transsibirskom željeznicom i pobio mnogo crvenih. Ubijanje ga je zamorilo pa je 1919.
došao u Šangaj gdje je našao novi dom dok nije došla japanska okupacija. Pobjegao je pred
Japancima i pridružio se kineskim partizanima, probijao se jugozapadno u Čonking gdje se pridružio
drugim pljačkašima, Englezima, Francuzima, Australcima, Kinezima – svakome spremnom da plati –
dok konačno Japanci nisu bezuvjetno kapitulirali. Opet se vratio u Šangaj, ali je uskoro ponovno
pobjegao. Uvijek bježim, pomislio je.
Krvi mu Kristove, draga moja, znam da si mrtva. Znam! Rekao mi je to netko tko je vidio kako
je svjetina opljačkala našu palaču, vidio kako se na tebe bacaju...
A sada?
Zar si živa?
Travkin se s mržnjom zagleda u kuhinjska vrata, znajući da će se smiriti tek kad raščisti što je s
njom.
»Tko je onaj govnožder?« , zapitao se. »Kako su me našli?«
Potišteno je čekao i čekao, a onda ga je odjednom obuzela panika pa ga je pošao potražiti.
Zahod je bio prazan. Sjurio se na ulicu, ali bila je puna drugih ljudi. Onaj čovjek kao da je u zemlju
propao!
Travkin je u ustima osjetio ogavan okus. Pozlilo mu je od strepnje. Boga mu, što li onaj čovjek
namjerava s taj-panom?
 33

17.50

– Zdravo, Iane! – pozdravi ga Penelope. – Uranio si! Kakav ti je danas bio dan?
– Dobar, dobar – rastreseno će Dunross. Uza sve moguće nevolje Brian Kwok ga je nazvao uoči
završetka radnog vremena te mu, među ostalim, saopćio da je AMG vjerojatno ubijen i opomenuo ga
neka se ozbiljno pričuva.
– Oh, znači, gadan dan, je li? – zapitala je. – Jesi li za piće? što kažeš na šampanjac?
– Dobra zamisao! – Opazio je da mu se nasmiješila pa joj je uzvratio osmijehom i mnogo se
bolje osjećao. – Penn, pa ti čitaš moje misli!
Bacio je aktovku na bife te za njom pošao u jedan od salona u Velikoj kući. U posudi se već
hladio šampanjac, načet. Dvije su čaše bile dopola pune, a treća ga je čekala na ledu.
– Gore je Kathy, čita Glenni priču za laku noć – reče Penelope, natočivši mu šampanjac. –
Upravo... upravo mi je rekla za... za svoju bolest!
– Oh! – Uzeo je čašu koju mu je pružala. – Hvala. Kako je to primio Andrew? Danas mi još nije
ništa spominjao.
– Kazat će mu večeras, šampanjac je zato da je ohrabri! – Penelope ga sa zebnjom pogleda. –
Ozdravit će ona, je li, Iane?
– Nadam se! Dugo sam razgovarao s doktorom Tooleyjem. Ohrabrio me i naveo tri vrhunska
stručnjaka u Engleskoj, i još trojicu u Americi. Brzojavno sam ugovorio nastanak s onom trojicom
Engleza. Doktor Ferguson će im avionski poslati povijest bolesti tako da će sve tamo već biti kad vas
dvije stignete.
Pijuckala je šampanjac. Lagani lahor osvježio je taj sparni dan. Velika ostakljena vrata prema
vrtu bijahu otvorena. Bilo je maltene šest sati.
– Misliš da odmah moramo otputovati? Zar nekoliko dana prije ili kasnije išta znači?
– Mislim da ne znači.
– Ipak, moramo otputovati.
– Da se o tebi radi, Penn, ukrcali bismo se u prvi avion čim bismo doznali...
– Da! Kad bih ti to rekla!
– Ti bi mi to rekla.
– Da, rekla bih ti! Rezervirala sam mjesta za sutra. I Kathy kaže da je to pametno. Avion
kompanije BOAC.
– Claudia mi to nije rekla! – zapanjeno će on.
– Sama sam rezervirala mjesta – nasmiješi se ona. – Nisam nesposobna! Rezervirala sam za
Glennu, sebe i Kathy. Možemo sa sobom ponijeti povijest bolesti. Bolje da Kathy ode bez djece. Bit
će im sasvim dobro s njihovim amama!
– Da, tako je najbolje! Doktor Tooley se ljuti jer ona to olako shvaća. Kaže da je najbitnije da
se mnogo odmara. – Dunross joj se nasmiješi. – Hvala, Penn!
Gledala je kondenzirane kapljice s vanjske strane boce i na kantici za hlađenje.
– Užasno je to, zar ne?
– A što je najgore, Penn, tome nema lijeka. Liječnik smatra... smatra da liječenje može samo
zaustaviti napredovanje bolesti. – Iskapio je čašu te natočio i njoj i sebi. – Ima li kakvih poruka za
mene?
– Oprosti, zaboravila sam. Ima, na bifeu su ti. Malo prije nas je zvao Marseille.
– Susanne?
– Ne, nego neki gospodin Deland.
– On je naš tamošnji predstavnik.
– Jadni momak... Borge!
– Da! – Dunross preleti poruke. Johnjohn iz banke, Holdbrook, Phillip Čen i nezaobilazan
zaključak »Claudia moli da joj se javiš« . Uzdahnuo je. Otišao je iz ureda prije nepunih pola sata, a
ionako joj se kanio javiti. Prokletnici nikad nemaju odmora, pomisli on i nasmiješi se samom sebi.
Naslađivao se na burzi kad je prkosio Gorntu. Nije se brinuo što trenutačno nema novaca da
podmiri obaveze. Imam rok od pet dana, pomislio je. Sve će biti u redu – uz malo džosa. Ah, da,
malo džosa!
Kad ga je jutros, odmah nakon deset sati, nazvao usplahireni burzovni mešetar i javio mu što se
šuška na burzi i kako im pada vrijednost dionica, počeo se braniti od tog iznenadnog, neočekivanog
napadaja. Phillip Čen, Holdbrook, Gavallan i de Ville pomagali su mu da nađe sve bitne dioničare
do kojih su mogli doći. Uvjeravali su ih da su neosnovane glasine da »Struanova kompanija« ne može
udovoljiti obavezama i zamolili ih da ne ustupaju Gorntu velike pakete »Struanovih« dionica. Neka
se Gornt muči i tek tu i tamo dođe do pokoje njihove dionice. Probranima je kao najveću tajnu
saopćio da je potpisao sporazum s »Par-Conom« . Zapečatili su sporazum i samo da još udari svoj
pečatnjak, a evo zgode da jednom zauvijek slisti »Rothwell-Gornta« !
»Ako Gornt bez pokrića prodaje naše dionice, neka ga! Pravit ćemo se da smo pogođeni, ali
ćemo otkupljivati dionice. U petak ćemo objaviti da je sklopljen sporazum s ‘Par-Conom’, naše će
dionice skočiti, a on će izgubiti i košulju, i kravatu, i hlače!« , rekao je svima. »Domoći ćemo se i
naše i njegove zračne kompanije, a udruživši njegove brodove s našima, zagospodarit ćemo svim
zračnim i pomorskim trgovačkim putovima u Aziju, i iz Azije!«
Ako uspijemo smlaviti Gornta, naraštajima će vladati mir, vatreno je pomislio. A mogli bismo,
uz pomoć džosa, »Par-Cona« i još malo džosa. Samo, bit će veoma teško, Isuse!
Čitav je dan oko sebe širio pouzdanje, a uopće nije osjećao pouzdanje. Mnogi njegovi važni
dioničari uzrujano su ga nazvali, ali ih je sve umirio. I Škrtac Tung i Četveroprsti držali su najveći
dio njegovih dionica preko svojih brojnih posrednika. Obojici je popodne telefonirao kako bi mu
obećali da slijedećih sedam dana neće pozajmljivati ni prodavati velike blokove dionica. Obojica su
se s time složila, ali jedva ih je nagovorio.
Sve u svemu, odbio sam prvi nasrtaj, zaključi Dunross. Sutra će se doznati istina. Ili u petak! Je
li mi Bartlett neprijatelj, prijatelj ili Juda?
 Uskipi mu bijes, ali ga je zatomio. Smiri se i mirno rasuđuj, naredi samom sebi. I hoću, ali
veoma je neobično da je sve ono što mi je Bartlett rekao za dvadesetogodišnjicu braka – svi oni
nadasve tajnoviti podaci koje je onako spremno i odjednom pronašao da me zbuni – danas nekim
čudom kao tajfun prošlo burzom! Tko je špijun? Tko ga je uputio u tajne podatke? Je li opet
»Sevrinov« špijun? No, zasad je sve u redu, nije važno. Nadam se!
Dunross pođe na telefon. Zamoli centralu neka mu nazove gospodina Delanda i neka mu se jave
čim dobiju vezu.
– Je li Susanne već mogla tamo stići? – upita Penelope.
– Mislim da je stigla, ako avion nije kasnio. U Marseilleu je sad jedanaest sati pa nije nezgodno
zvati, šteta jadnog Borgea! Bio mi je drag.
– A što će Avril?
– Oporavit će se. Vratit će se ovamo da odgaja sina i uskoro će sresti novog plavog princa.
Njezin će sin raditi u »Struanovoj kompaniji« , a ona će biti zaštićena i voljena.
– Vjeruješ li u to, Iane? U novog plavog princa?
– Da – odlučno će on. – Vjerujem da će sve biti u redu, Bit će, Penn. Bit će dobro i njoj, i
Kathy... svima!
– Ne možeš sve nas ponijeti na svojim leđima, Iane.
– Znam, ali nikome u našoj obitelji neće ništa nedostajati dok sam ja živ, a to će vječno
potrajati!
Žena ga pogleda pa se sjeti prve zgode kad ga je vidjela: mladić lijep kao bog sjedi u oštećenom
lovcu koji se imao srušiti, ali nekim čudom se izvukao. Ian je najprije nepomično sjedio, pa sišao i
savladao užas. U njegovim je očima po prvi put vidjela što znači smrt, ali se svladao, prišao joj i
uzeo šalicu čaja rekavši: »Oh, baš lijepo, hvala vam. Vi ste ovdje novi, je li?« , svojim neodoljivim
patricijskim naglaskom koji je toliko odudarao od njezine sredine.
Kako je to bilo davno! Prije tisuću godina, u nekom drugom životu, pomislila je. Oni čarobni,
užasni, stravični, lijepi dani puni strepnje: hoće li danas poginuti ili će se živ vratiti? Hoću li ja
danas poginuti, u jutarnjem ili večernjem bombardiranju? Gdje su tata i mama? I je li telefon
isključen po običaju, zbog bombardiranja, ili je ona bijedna kućica ravna krova u Streathamu
zbrisana, kao tisuće drugih kućica?
Jednog je dana ta kućica zbrisana i Penn je ostala bez prošlosti. Ništa osim Iana, njegova
zagrljaja, snage i pouzdanja. Preplašila se da će njega izgubiti kao i sve ostalo. To mi je bilo najteže,
sjetila se. Ono čekanje, iščekivanje i spoznaja da smo svi mi smrtni, i te kako! Bože, koliko smo tada
morali brzo sazrijevati!
– Nadam se... vječno – kazala je hladno i tiho, u želji da sakrije svu snagu svoje ljubavi. – Da.
Želim da budeš besmrtan!
Široko joj se nasmiješio. Bila mu je toliko draga!
– Ja i jesam besmrtan, Penn. I nakon smrti još ću čuvati tebe, Glennu, Duncana, Adryon, i sve
ostale!
Netremice ga je pogledala.
– Kao i Dirk Struan?
 – Ne! – Sad je bio ozbiljan. – S njim se nikada neću moći usporediti. On je vječan... a ja
prolazan! – Pogledao ju je u oči. – Danas si prilično ozbiljna, zar ne?
– Danas si prilično ozbiljan, zar ne?
I nasmiju se.
– Baš razmišljam kako je život prolazan, okrutan, neočekivan, nemilosrdan – kazala je. –
Najprije John Čen, a sad Borge, Kathy... – Protrnula je jer se, kao i uvijek, prestrašila da ga ne
izgubi. – Tko je sad na redu?
– Bilo tko od nas! U međuvremenu, ponašaj se kao Kineskinja. Zapamti: sve su vrane pod
nebom crne. Život je lijep! Bogovi griješe i idu na spavanje, pa dajmo sve od sebe i nikada nemojmo
vjerovati nijednom kvaj lohu!
Nasmijala se. Ponovno se smirila.
– Ponekad si mi, Iane Struane Dunrossu, toliko mio. Što misliš...? – Zazvrnda telefon. Penn ušuti
i pomisli: proklet bio ovaj vražji telefon! Da sam svemoćna, zabranila bih da telefoni zvone poslije
šest navečer, ali u tom bi slučaju jadni Ian poludio, propala bi prokleta »Otmjena tvrtka« , a ona je
jadnom Ianu sav život. Ja sam tek na drugom mjestu, a i djeca, a možda tako i mora biti.
– Halo, Lando! – javi se Dunross. – Što je nova?
– Nadam se da ne smetam, taj-pane?
– Ni govora – odgovori prikupivši sve snage. – Upravo sam stigao kući. Izvoli?
– Oprosti, ali povlačim onu podršku od petnaest milijuna koju sam ti za sutra obećao.
Privremeno! Uzrujava me burza.
– Nema razloga! – odvrati Dunross, a želudac mu se preokrene. – Opet Gornt i njegove
smicalice. Samo to!
– Uistinu sam zabrinut, ne samo zbog Gornta, nego zbog »Ho-Paka« i općeg stanja na burzi –
reče Mata. – Navala na banku proširila se na »Čing Prosperity« , pa i na »Vic« ... Svi su znakovi
toliko nepovoljni da bih želio malo pričekati.
– Sutra je značajan dan, Lando, sutra! Računao sam s tobom.
– Jesi li utrostručio našu slijedeću zlatnu pošiljku, kao što sam zatražio?
– Jesam, to sam osobno obavio. Iz Züricha mi je stigao teleks u kojemu je sve potvrđeno,
uobičajenom šifrom.
– Izvrsno, izvrsno!
– Sutra će mi biti potrebno tvoje kreditno pismo.
– Naravno! Ako mi sad u kuću pošalješ kurira, dat ću ti ček na puni iznos!
– Zar ček? – zapanji se Dunross. – Na koju banku, Lando?
– »Victoria« .
– Kriste, velik je to novac da ga baš sad izvučeš!
– Ja ne podižem novac nego samo plaćam zlato. Bit će mi draže da ovih nekoliko dana držim
svoje zlato izvan Hong Konga, a sad je idealan trenutak. Neka odmah sutra ujutro pošalju teleks!
Odmah ujutro! Da, i ne dižem novac nego samo plaćam zlato. Da sam na tvom mjestu, pokušao bih
izvući gotovinu.
 Dunrossu se ponovno obrne želudac.
– Što si čuo? – zapita suzdržavajući glas.
– Poznaješ me, oprezniji sam od tebe, taj-pane. Mene moj novac preskupo stoji.
– Nije skuplji od mog!
– Da! Sutra ćemo se dogovoriti pa ćemo vidjeti. Samo, ne računaj s naših petnaest milijima, žao
mi je!
– Nešto si načuo, predobro te poznajem. Što? Či pao pu ču uo! – Doslovce je to značilo:
papirom ne možeš zamotati vatru, odnosno: tajnu nitko ne može vječno sačuvati.
Nastupi duga šutnja, a tada će Mata tiše:
– U povjerenju, Iane, stari Škrtac masovno prodaje. Spreman je rasprodati sve dionice koje ima.
Doduše, stari vrag je na samrti, ali nos mu je osjetljiv na gubitak novaca, kao i uvijek, a koliko sam
se uvjerio, nikad nije pogriješio.
– Sve svoje dionice? – zabrinuto zapita Dunross. – Kad si s njim razgovarao?
– Cijeli dan se dogovaramo. Zašto?
– Našao sam ga poslije ručka i obećao mi je da neće prodati ni pozajmiti ni jednu »Struanovu«
dionicu. Zar se predomislio?
– Ne, sigurno nije, jer ne može. Više nema niti jednu »Struanovu« dionicu!
– Pa ima 400.000 naših dionica!
– Imao je, taj-pane, ali točan podatak glasi: 600.000! Sir Luis imao je veoma malo vlastitih
dionica, on je samo jedan u nizu Škrčevih posrednika! Otarasio se svih 600.000. Danas!
– Oh? – Dunross zatomi psovku.
– Čuj me, mladi prijatelju, sve ti je ovo strogo povjerljivo, ali želim te pripremiti, Škrtac je
jutros, čim su se pročule glasine, naredio Sir Luisu da proda ili pozajmi sve njegove dionice
»Otmjene tvrtke« . Putem mešetara je raspačao i odmah prodao 100.000, a ostalo... Pola milijuna
dionica koje si otkupio od Gornta pripadale su Škrcu. Čim se utvrdilo da je »Otmjena« opasno
napadnuta i da Gornt masovno prodaje vaše dionice, bez pokrića, Škrtac je ovlastio Sir Luisa neka
sve pozajmi, osim simboličnih tisuću dionica koje je zadržao. Radi obraza, i to tvoga! Kad je burza
zatvorila, Škrtac je likovao. Samo je danas zaradio maltene dva milijuna!
Dunross je bio kao gromom pogođen, čuo je da mu je glas i dalje prirodan, odlučan i suzdržan, i
to ga je veselilo, ali se zgranuo. Ako je prodao Škrtac, prodat će i činovi i desetak drugih prijatelja, i
nastat će kaos.
– Stara hulja! – povikao je, ali bez kivnosti. Sam je bio kriv za to jer nije na vrijeme telefonirao
Škrcu. – Lando, a što je s tvojih 300.000, a možda i više dionica?
Opazio je da Portugalac oklijeva pa mu se ponovno preokrenuo želudac.
– Još ih imam! Kupio sam ih po šesnaest dolara kad ste postali dioničko društvo pa se još ne
brinem. Možda je Alastair Struan imao pravo kad je savjetovao da ne postanete javno dioničko
društvo. »Otmjena kuća« samo je zbog te promjene sad toliko osjetljiva!
– Razvijamo se pet puta brže nego Gornt, a da nismo postali dioničko društvo, ne bih se mogao
otarasiti nevolja koje sam naslijedio! »Victoria« nas podupire. Još uvijek imamo dionice te banke i
većinu glasova u upravnom odboru, pa nas moraju poduprijeti. Zaista smo snažni, a kad prebrodimo
ovu privremenu nedaću, postat ćemo najveći azijski koncern.
– Možda! Ali možda bi ti bilo pametnije da prihvatiš naš prijedlog. Ovako si neprestano izložen
riziku preuzimanja firme ili burzovnim katastrofama!
– Nisam mogao ni onda, a ne mogu ni sad, ništa se nije promijenilo! – Dunross se turobno
nasmiješi. Lando Mata, Škrtac Tung i Kockar čin ponudiše mu dvadeset posto prihoda njihove
»Zlatne kockarske kompanije« , a zauzvrat su zatražili pedeset posto dionica »Struanove tvrtke« ...
pod uvjetom da ona i nadalje ostane potpuno privatna, a ne javna.
– Ma urazumi se, taj-pane! Škrtac i ja dajemo ti danas sto milijuna u gotovu za pedeset posto
»Struanove tvrtke« . I to u američkim dolarima! Nećemo zadirati u tvoj položaj taj-pana, postat ćeš
rukovodilac novog zlatnog sindikata i upravljač naših kockarnica, tajno ili javno, a ubrat ćeš deset
posto ukupne dobiti kao osobnu plaću.
– A tko će imenovati slijedećeg taj-pana?
– Ti, u dogovoru s nama.
– Evo, vidiš! Nije to moguće. Pedeset posto dionica omogućilo bi vam da zavladate
»Struanovom tvrtkom« , a ja to ne smijem dopustiti. Pregazio bih Dirkovu ostavštinu, prekršio
zakletvu i izgubio posvemašnju vlast. Žalim, ali nije moguće.
– Zbog toga što si položio zakletvu nepoznatom i nespoznajnom bogu u kojega ne vjeruješ... u
ime gusara-ubojice koji je umro prije više od stotinu godina?
– Bilo kako bilo, odgovor je: »Ne, hvala!« ...
– Možeš izgubiti i čitavu kompaniju.
– Ne! Mi Struanovi i Dunrossovi imamo šezdeset posto glasova, a ja sam glasam o cjelokupnom
bloku dionica. Ovako bih izgubio svu našu imovinu i prestali bismo postojati kao »Otmjena tvrtka« ,
a tako mi gospodina Boga, ni jedno ni drugo neće se dogoditi!
Nastupi duga šutnja, a nato će Mata, ljubazno kao i uvijek:
– Naša ponuda vrijedi dva tjedna. Ako ti džos ne bude sklon i propadneš, vrijedi naša ponuda
da postaneš vođa našeg novog udruženja. Kad tvoje dionice padnu na dvadeset jedan, prodat ću ih ili
pozajmiti.
– Ispod dvadeset, a ne kad budu na 21!
– Zar će tako nisko pasti?
– Neće! To je samo moja navika. Više volim 20 nego 21!
– Da, u redu. Pa, da vidimo što nam nosi sutrašnjica, želim ti dobar džos! Laku noć, taj-pane.
Dunross spusti slušalicu pa otpije šampanjac do dna. Našao se u nebranom grožđu. Onaj stari
gad Škrtac! ponovno je pomislio, zadivljen njegovom mudrošću. Onako je nevoljko obećao da
»Struanove« dionice neće ni prodati ni uzajmljivati, a već je znao da mu je preostalo samo tisuću
»Struanovih « , a znao je da mu je gotovo sigurna zarada od ostalih, maltene 600.000 tisuća... Taj je
stari gad veliki trgovac. I Lando i Škrtac veliki su mudrijaši što su mi iznijeli nov prijedlog, baš sada.
Sto milijuna! Isuse Kriste, to bi Gornta naučilo da ne prdi u crkvi! Dobro bi mi došla ta gotovina da
ga slistim, pa da zatim preuzmem »Asian Properties« , a Dunstana pošaljem u prijevremenu mirovinu.
Onda bih »Otmjenu tvrtku« u izvrsnom stanju mogao predati Jacquesu ili Andrewu i...
I što onda? Što bih tada radio? Povukao se u škotske močvare pa ubijao lještarke? Priređivao
blještave zabave u Londonu? Ili postao član parlamenta pa drijemao u stražnjim klupama dok vražji
socijalisti predaju Englesku komunistima? Kriste, smrtno bih se dosađivao! Ja bih...
– Kako? – trgne se. – Oprosti, Penn, što si ono rekla?
– Rekoh da mi se sve čini da su to ružne vijesti!
– Da, pogodila si. – Dunross se nasmiješi i zaboravi tjeskobu. – Džos! Ja sam taj-pan! – sretno
će on. – Mogao sam to i očekivati! – Uzme bocu. Bijaše prazna. – Mislim da smo zaslužili još
jednu... Ne, dušo, ja ću je donijeti.
Došao je do skrivenog hladnjaka, ugrađenog u veliki stari kineski grimizno lakirani bife.
– Kako izlaziš s tim na kraj, Iane? – zapitala ga je. – Uvijek mi se čini da te snalaze nesreće,
otkako si došao na položaj... uvijek neka katastrofa, svaki telefonski poziv. Neprestano radiš, nikad
ne ideš na odmor... sve otkako smo se vratili u Hong Kong. Najprije tvoj otac, pa Alastair, pa... Zar
nikad neće prestati zlokobni pljusak?
– Jasno da neće... takav je moj posao.
– Je li to toga vrijedno?
Svu je pažnju usmjerio na čep, znajući da ovaj razgovor nema budućnosti.
– Naravno!
Tebi je to vrijedno, Iane, pomislila je, ali meni nije.
– Znači, smijem otići? – zapitala je nakon stanke.
– Pa, naravno. Pazit ću na Adryon, a za Duncana ne brini. Samo se lijepo zabavi i vrati se što
prije!
– U nedjelju ćeš na automobilističke utrke po brdima?
– Da, a nakon njih u Tajpej, vraćam se u utorak. Povest ću Bartletta!
Mislila je na Tajpej. Ima li tamo neku djevojku, pitala se ona, neku osebujnu djevojku,
Kineskinju, dvostruko mlađu od mene, koja ima divnu nježnu kožu i toplinu. Nije mnogo toplija od
mene, ni nježnija, ni dotjeranija, samo dvostruko mlađa, podatljiva osmijeha... Nju nisu pogurile duge
godine borbe za opstanak... teške godine djetinjstva, lijepe i užasne ratne godine, godine trudnoće i
godine odgajanja djece. Nije zamorena bračnom svakidašnjicom, pa makar muž bio i najbolji
muškarac!
Ne znam, ne znam, ne znam. Da sam muško... ovdje ima toliko lijepih djevojaka željnih da se
dopadnu, a tako su radodajne. Kad bih povjerovala desetini onog što se priča...
Gledala ga je kako toči šampanjac... Divni su ono mjehurići i pjena! Lice mu je bilo odlučno,
snažno i naočito. Uspije li ijedna žena zadržati muškarca dulje od godinu dana? pitala se.
– Što? – zapitao ju je.
– Ništa – odgovori ona. Bio joj je užasno drag. Kucnula se s njim. – Pripazi se na utrkama po
brdima!
– Naravno!
– Kako izlaziš na kraj s položajem taj-pana, Iane?
– Kako ti izlaziš na kraj s kućanstvom, odgojem djece, ustajanjem u rano jutro, iz godine u
godinu, s očuvanjem mira... i svim ostalim stvarima koje si morala činiti? Ja za to nisam sposoban,
niti sam ikad bio. Odavno sam od toga odustao. To je samo dijelom navika, za to se mora čovjek
roditi!
– Zar je ženi mjesto kod kuće?
– Za druge ne znam, Penn, ali sve dok si ti u mojoj kući, čitav svijet mi je lijep! – Pažljivo je
začepio bocu.
– Hvala ti, dragi! – rekla je sa smiješkom. Zatim se namrštila. – Na žalost, nemam drugog
izbora, niti sam ga ikad imala. Naravno, sad je drukčije i mladi su naraštaji sretni, oni će promijeniti
stvari, izokrenuti ih i muškarcima dati priliku da se okušaju i na drugim područjima.
– Oh? – zapita on, posve zaokupljen Landom Matom, sutrašnjim danom, i kako da se domogne
njihovih sto milijuna a da im ne prepusti vlast u »Otmjenoj tvrtki« .
– Naravno. Nove generacije djevojaka neće se zadovoljiti onim dosadnim »ženino je mjesto u
kuhinji« ! Bože, što mrzim kućanske poslove, koliko svaka žena mrzi kućne poslove! Naše će kćeri
sve promijeniti! Na primjer, Adryon. Bože, ne bih željela biti u koži njezina muža!
– Svaka generacija smatra da će promijeniti svijet – reče Dunross nalijevajući šampanjac. –
Izvrstan šampanjac! Sjećaš li se nas? Sjećaš li se kako smo prigovarali roditeljima, pa i dan-danas?
– Da, ali naše kćeri imaju pilulu, a to je drugi par cipela i...
– Kako? – Dunross se zgranuto zablene u nju. – Misliš reći da Adryon uzima pilulu? Isuse
Kriste, otkad?... Misliš reći da ona...?
– Smiri se, Iane, i slušaj me. Ona mala pilula zauvijek je žene oslobodila straha... a i muškarce,
na stanovit način. Mislim da rijetko tko shvaća koliku će golemu društvenu revoluciju izazvati pilula!
Sad sve žene mogu voditi ljubav, bez straha da dobiju dijete. Svoje tijelo mogu koristiti kao
muškarci, za nasladu, zadovoljstvo, i bez stida! – Prodorno ga je pogledala. – A Adryon od
sedamnaeste godine zna za pilulu,
– Kako?
– Naravno! Zar bi ti bilo draže da dobije dijete?
– Isuse Kriste, Penn, jasno da mi ne bi bilo draže – promrsi Dunross. – Ali, boga ti, tko?
Misliš... misliš da ona ima nekoga... da je imala nekog i li...?
– Poslala sam je dru Tooleyju. Mislila sam da je on najpouzdaniji.
– Kako?
– Da! Kad je imala sedamnaest godina, pitala me što će jer većina njezinih prijateljica već je
uzimala pilulu. Budući da postoje mnoge vrste, željela sam da čuje stručno mišljenje. Dr Too... Zbog
čega si toliko pocrvenio, Iane? Adryon ima devetnaest godina, u desetom mjesecu imat će dvadeset,
to je posve normalno!
– Bogme nije! To nije normalno!
– Normalno je, momčino! – oponašala je otegnut škotski naglasak bakice Dunross koju je Ian
obožavao. – A ja tvrdim da današnje djevojke moraju znati što je to, i da se nisi usudio kazati našoj
Adryon da sam ti rekla, ili ću ti isprašiti tur!
Samo je buljio u nju.
– U zdravlje! – Ljupko je digla čašu. – Jesi li pročitao poslijepodnevno izvanredno izdanje
Guardiana?
 – Ne mijenjaj temu, Penn. Misliš da bih morao s njom razgovarati?
– Ma, ni govora! To je... vrlo osjetljiva stvar. Njezino je to tijelo i njezin život, i bez obzira na
tvoje mišljenje, Iane, ona ima pravo da od svog života radi što zaželi, a sve ono što joj kažeš nimalo
neće promijeniti stvari. Samo će vama oboma biti vrlo neugodno. U pitanju je obraz! – nadodala je,
ponosna svojom mudrošću. – Jasno, Adryon će te saslušati i primiti srcu ono što joj kažeš, ali budi
zreo i suvremen, i radi sebe i radi nje!
Odjednom mu na licu izbiju crvene mrlje.
– Što ti je? – zapitala je.
– Mislio sam o... samo sam mislio!
– Tko joj je bio ljubavnik, i tko je sad, i tko je možda?
– Da!
– Iane! – uzdahne Penelope Dunross. – Bolje ti je, nemoj! Vrlo je razumna, prešla je
devetnaestu... da, baš je razumna. Zapravo je danas čitav dan nisam vidjela. Mala je gadura odjurila i
digla moj novi rubac, prije nego sam je stigla ščepati. Sjećaš li se svečane bluze koju sam joj
posudila? Našla sam je zgužvanu na podu u njezinoj kupaonici! Bit ću presretna kad se ona otisne u
samostalan život i počne živjeti u vlastitom stanu!
– Premlada je još!
– Ne bih rekla, dragi. Kao što rekoh, napredak ne možemo zaustaviti, a pilula je čarobni, divni,
nevjerojatan skok naprijed. Moraš biti razboritiji. Molim te!
– Samo što... samo što je ovo prenaglo, zaboga!
– Da govorimo o Glenni – iskreno se nasmijala – još bih te i shvatila... Oh, zaboga, Iane, samo
se šalim! Nikad nisam pomislila da ti u našoj Adryon gledaš nešto drugo osim veoma zdrave i
prilagodljive, iako često naprasite, raspaljive i veoma ogorčene mlade djevojke... A najogorčenija je
kad mora podilaziti našim preživjelim shvaćanjima!
– Imaš pravo! – Nastojao je da mu glas zvuči uvjereno ali nije uspio. – Ipak imaš pravo! –
kiselo će on. – Imaš pravo.
– Momčino, a da skokneš do našeg stabla-drekavca? – zapitala ga je s osmijehom.
U staroj domovini, Škotskoj, postojao je drevni plemenski običaj da se blizu doma najstarije
žene u veleposjedničkoj obitelji nalazi »stablo-drekavac« . U Ianovoj je mladosti bakica Dunross
bila najstarija, a kuća joj se nalazila u gaju između brda iza Kilmarnocka u Ayrshireu gdje su
Struanovi imali posjede. Bijaše to veliki hrast. Na to su stablo išli uvijek ako bi »nečastivi« ... kao
što je govorila bakica Dunross, ako bi nekoga obuzeo nečastivi. U potpunoj samoći uzvikivali su
najstrašnije psovke.
»A nakon toga, djevojčurak moj!« , kazala je ta divna starica Penelopi već prve večeri. »Nakon
toga, djevojčurak ti moj... u kući vlada mir i nitko ne psuje ni muža, ni ženu, ni ljubavnika, ni djecu!
Da, to ti je stablo-drekavac, a stablo podnosi i najgore psovke, koje je izmislio sam nečastivi...«
Penelope se prisjećala kako ju je bakica Dunross od prvog trenutka primila u svoje srce i u svoj
klan. Bijaše to neposredno nakon Ianova i njezina vjenčanja, kad su bakicu posjetili drugi put. Ian je
bio na bolovanju i još hodao na štakama, noge su mu bile užasno ispečene, ali se oporavljao, a svi
drugi dijelovi tijela ostadoše mu neozlijeđeni kad se njegov zapaljeni avion srušio. Jedino se užasno
grizao i žestio što više nikad neće moći letjeti, a ona je potajice bila presretna i hvalila Boga što ju je
uslišio.
»Da znaš, curičak ti moj!« , nadodala je bakica Dunross i smijuljila se, one noći kad su
pustopoljinom zavijali zimski vjetrovi i padala susnježica, a oni su se užagreni grijali ispred divnog
kamina, zaštićeni od bombardiranja, siti i bezbrižni, jedino brinući hoće li se Ian brzo oporaviti. »...
jednom, kad je ovom Dunrossu bilo šest godina, a da znaš, već je tada bio užasno naprasit, a tata
Colin bio je, kao i uvijek, u onim poganim zemljama, pa je ovaj Dunross kad bi njegov internat imao
praznike, dolazio ovamo u Ayr. I tako je on ponekad mene posjećivao, ja sam mu pričala plemensku
predaju, o djedu i pradjedu, ali taj put nikako da ga oslobodim nečastivog koji ga je spopao. Bila je
ovakva noć, a ja sam njega, sitno dijete malo, poslala do stabla-drekavca...« Starica se smijuljila i
smijuljila, srkala viski i nastavila: »I mali je vražičak izišao, osion, sav užagren, i psovao na stablo.
Sigurno su se sve šumske životinjice razbježale pred njegovim gnjevom... a onda se vratio.«
»’Jesi li dobro izdevetao stablo?’, zapitah ja njega.
’Da!’, slabašno je odgovorio. ’Da, bakice, dobro sam ga izdevetao, bolje nisam ni mogao!’
’Dobro!’ rekoh. ‘Znači, smirio si se!’
’Pa nisam još, bako, ali sam se umorio!’«
»I zamisli, curičak ti moj, u tom času odjekne silovit tresak, zatresla se cijela kuća i pomislih da
je smak svijeta, a to sitno dijete odjuri da vidi što se dogodilo, a kad tamo... grom raskolio stablo-
drekavca.«
»’Vidiš, bakice!’, procvrkutao je kad se vratio, razrogačenih očica. ‘Zaista nisam bolje mogao.
Smijem li ponovno?’«
Mladoženja Ian se tomu nasmijao.
»Sve su to priče, uopće se toga ne sjećam. Izmišljaš, bako!«
»Da ne bi! Imao si pet-šest godina, a sutradan smo pošli u šumicu i izabrali novo stablo, a sutra
ćeš ga vidjeti, curičak ti moj, i blagoslovili smo ga u ime klana, a malom sam Ianu kazala da drugi put
pripazi!«
Zajedno su se smijali. Ona se noću probudila i ustanovila da nema ni Iana ni njegovih štaka.
Bdjela je i čekala. Vratio se pokisao, ali umoran i smiren. Pravila se da spava. Tek kad je legao,
okrenula se prema njemu i pružila mu svu svoju toplinu.
»Zapamti, curičak ti moj!« rekla joj je u četiri oka bakica Dunross onog dana kad su otputovali.
»Ako želiš da ti u braku bude lijepo, pobrini se da ovaj Dunross uvijek u blizini ima stablo-drekavca.
I ne boj se! Izaberi stablo-drekavca izaberi ga uvijek, kamo god ideš! Ovom je Dunrossu potrebno
stablo-drekavac, iako ti on to nikad ne bi priznao, a upotrebljavat će ga rijetko. On je kao Dirk.
Previše je snažan...«
I tako su uvijek imali svoje stablo-drekavca, kamo god išli. Penelopa je ustrajala pri tome.
Jednom u Čonkingu, kamo su Dunrossa poslali kao savezničkog oficira za vezu, nakon što se
oporavio od opekotina, proglasila je stablom-drekavcem jedan bambus. U Hong Kongu im je
drekavac bilo divovsko stablo jakarande koje se uzdizalo nad svim ostalim drvećem u perivoju.
– Što misliš, da malo obiđeš našu jakarandu? – Ona mu je o stablu uvijek govorila kao u
ženskom rodu, a za nju je »drekavac« bio muškog roda. Svatko bi morao imati svoje stablo-drekavca,
zaključi Penelope. Svatko!
– Hvala – javi se Ian. – Sad sam se ohladio.
 – Kako je bakica Dunross mogla biti toliko razumna i divna, nakon što je toliko pretrpjela u
životu?
– Ne znam! Možda su tadašnje žene bile čvršće.
– Nedostaje mi! – Bakica Dunross umrla je u osamdeset petoj. Djevojačko joj je ime bilo Agnes
Struan, a udala se za svog rođaka Dirka Dunrossa. Dirka McClouda Dunrossa, kojemu je mati
Winifred, jedinica Dirka Struana, nadjenula ime Dirk kao uspomenu na svog oca. Dirk Dunross bijaše
četvrti taj-pan, a poginuo je na pučini, na brodu Sunset Cloud, na povratku kući. Bile su mu tek
četrdeset i dvije godine, a njoj trideset jedna. Nije se više udavala. U braku su imali tri sina i kćer.
Dva su joj sina poginula u prvom svjetskom ratu, najstariji kod Galipolja kad je imao dvadeset i
jednu godinu, a drugoga je zagušio plin kod Ypresa u Flandriji kad je imao devetnaest godina.
Njezina kćerka Anne udala se za Gastona de Villea, Jacquesova oca. Anne je poginula u
bombardiranju Londona, kamo su se sklonili svi de Villeovi, osim Jacquesa koji je ostao u
Francuskoj pa se u pokretu otpora borio protiv nacista. I njezin je najmlađi sin Colin, Ianov otac,
imao tri sina i kćer, Kathren. I njemu su dva sina poginula, ali u drugom svjetskom ratu. Kathrenin
prvi muž, vođa Ianove eskadrile, poginuo je u bitki za Britaniju, – Tolike smrti, naprasne smrti! –
žalosno će Penelope. – A ona ih je sve vidjela kako se rađaju, a onda su poginuli... užasno! Jadna
bakica! A kad je umrla, bila je tako smirena, s onim svojim vječnim divnim osmijehom.
– Možda je to bio njezin džos. Ali i sve ostale snašao je njihov džos. Samo su obavljali svoju
dužnost, Penn. Na koncu konca, u tome je povijest naše obitelji posve normalna. Britanci smo, a
ratovanje nam je stoljećima život. Pogledaj samo svoju obitelj! Jedan ti je ujak poginuo na moru jer
je u prvom svjetskom ratu služio u mornarici, drugi ti je ujak ubijen u drugom svjetskom ratu kod El
Alameina, roditelji su ti stradali u bombardiranju Londona... posve normalno! – Glas mu otvrdne. –
Nije to lako objasniti strancu, zar ne?
– Nije... svi smo morali tako brzo odrasti, zar ne, Iane? – Kimnuo je glavom. Ona pošuti pa
kaza: – Obuci se za večeru, dragi, inače ćeš zakasniti.
– Zaboga, Penn, pa tebi treba pun sat više nego meni... Samo ćemo skoknuti i otići odmah nakon
zakuske, kad... – Zazvoni telefon i on digne slušalicu. – Izvolite? Halo, gospodine Delande.
– Dobra večer, taj-pane. Javljam vam se u vezi s kćerkom gospođe de Ville, i zetom,
gospodinom Escaryjem.
– Samo nastavite!
– Teško mi je što vam javljam tako tužne vijesti. Do nesreće je došlo kad se automobil... kako
da kažem... zanio na gornjem auto-putu, Corniche, odmah nakon Ezea. Vozač drugih kola bijaše pijan.
Bila su otprilike dva poslije ponoći, a kad je stigla policija, gospodin Escary već je bio mrtav, a
njegova žena u nesvijesti. Liječnik tvrdi da će se brzo oporaviti, ali boji se da će njezini unutrašnji
organi, porođajni organi, zauvijek biti oštećeni. Možda će je trebati i operirati. On...
– Zna li ona to?
– Non, monsieur! Još ne zna, ali Madame de Ville zna, rekao joj je liječnik. Dočekao sam je,
kao što ste mi naredili i za sve sam se pobrinuo. Pozvao sam iz Pariza stručnjaka za te stvari ,i on će
popodne stići da se savjetuje s osobljem bolnice u Cannesu.
– Ima li ona još ozljeda?
– Vanjskih nema. Slomljen ručni zglob, nekoliko ogrebotina i to je sve. Ali... jadnica je očajna.
Bio sam sretan... sretan kad joj je stigla majka jer to joj pomaže. Odsjela je u apartmanu hotela
»Metropole« , a dočekao sam je na aerodromu. Jasno, neprestano ću vam se javljati!
– Tko je vozio?
– Madame Escary!
– A onaj drugi vozač?
Predstavnik »Otmjene tvrtke« Deland je oklijevao.
– Zove se Charles Sessonne, pekar iz Ezea, a vraćao se kući nakon kartanja i večere s
prijateljima. Policija je... Madame Escary se kune da je vozio njezinom trakom. Pekar se ne sjeća.
Naravno, užasno mu je žao, a policija ga je optužila da je vozio u pijanom stanju i...
– Je li mu ovo prvi put?
– Non, non! Već je prije zaustavljan i oglobljen.
– Što će mu se dogoditi prema francuskim zakonima?
– Sudit će mu i... Ne znam, Monsieur. Drugih svjedoka nije bilo. Možda globa, možda zatvor, ne
znam! Možda će se on sjetiti da je vozio ispravnom desnom stranom, tko zna? Žao mi je!
Dunross je neko vrijeme razmišljao.
– Gdje stanuje taj čovjek?
– Rue de Verte 14, Eze.
Dunross se dobro sjećao toga gradića nedaleko on Monte Carla, visoko iznad mora. Iz njega se
pruža vidik na Ažurnu obalu, pa iza Monte Carla u Italiju, a iza Cap Ferrata na Nizzu.
– Hvala, gospodine Deland. Teleksom sam vam poslao deset tisuća američkih dolara na ime
troškova za Madame de Ville i za sve ostalo. Molim vas, učinite sve što je potrebno. Odmah mi se
javite ukoliko se nešto... Da, a specijalista zamolite neka mi se odmah javi čim pregleda Madame
Escary. Jeste li razgovarali s gospodinom Jacquesom de Villeom?
– Nisam, taj-pane, niste mi to kazali. Da telefoniram?
– Ne, ja ću mu javiti. Još jednom zahvaljujem!
Dunross spusti slušalicu i sve prenese Penelopi. Prešutio joj je samo ono o unutrašnjim
ozljedama.
– Baš užasno! Baš... besmisleno!
Dunross je promatrao zalazak sunca. On je mladom bračnom paru predložio da otputuju u Nizzu
i Monte Carlo jer se on tamo divno zabavljao s Penelopom, uz divnu hranu, vrsna vina i poneku
posjetu igračnicama. Džos, zaključi on i nadoda: Isukrste svemogući, boga ti!
Nazvao je Jacquesa de Villea kod kuće, ali nije ga našao. Ostavio je poruku neka mu se Jacques
javi čim stigne.
– Vidjet ću ga večeras na prijemu – reče, a šampanjac mu je sad postao bljutav. – Pa, idemo se
obući!
– Ne idem, dragi!
– Oh, pa ti si...
– Imam mnogo posla da sutra bude sve spremno. Opravdaj me, jer ti ćeš, naravno poći, moraš.
Imam mnogo posla. Glennine školske stvari. U ponedjeljak se vraća Duncan pa moram i njega
spremiti. Ukrcaj ga u avion, provjeri ima li uza se pasoš... Večeras ćeš me lako opravdati jer
putujem.
– Naravno, Penn – slabašno se nasmiješio. – A pravi razlog?
– Veliko mi je to iskušenje. Ondje će sigurno biti Robin.
– Parlamentarna delegacija vraća se tek sutra!
– Ne, izvanredno izdanje Guardiana javlja da je cijela delegacija stigla danas popodne.
Sigurno će biti pozvani! – Banket je priređivao multimilijuner i investitor, Sir Ši-teh T’ Čung,
djelomice zato da proslavi što je netom postao vitez, ali najviše da svima objavi svoju najnoviju
dobrotvornu akciju kojom će bolnica »Elizabeth Hospital« dobiti novo krilo. – Zaista mi se ne ide, a
sve će biti u redu, glavno da ti odeš. Želim rano na počinak. Molim te!
– U redu, samo da se još javim ljudima koji su me zvali, pa idem. Javit ću ti se prije odlaska! –
Dunross se popne na prvi kat i uđe u svoju sobu. Tamo ga je čekao Lim koji je stražario, u bijeloj
košulji, crnim hlačama i mekanim cipelama. – Dobra večer, Lime! – pozdravi ga Dunross na
kantonskom.
– Dobra večer, taj-pane! – Starac mu šutke pokaza prozor. Dunross vidje dvojicu Kineza kako
se vuku ulicom pred velikim zidom koji je okruživao Veliku kuću, pored visokih, otvorenih željeznih
vrata. – Već se neko vrijeme ovuda motaju, taj-pane!
Dunross ih je trenutak uznemireno motrio. Upravo je otpustio svog tjelohranitelja, a uskoro će
doći Brian Kwok, koji također ide na večerašnji banket kod Sira Ši-teba, pa će mu on biti čuvar.
– Ako ne odu do mraka, nazovi kancelariju višeg komesara Crossea! – Zapisao je telefonski broj
pa dodao na kantonskom, a glas mu odjednom postane oštar: – Baš sam se sad sjetio, Lime... ako
zaželim da se dirne u neki automobil »stranih vragova« , osobno ću to narediti!
Opazi kako ga starac mrtav-hladan gleda. Lim Ču je od svoje sedme godine služio u njihovoj
obitelji, kao i njegov otac prije njega, a još ranije i djed, prvi iz njihove loze, koji je u davna-davna
vremena, kad Hong Kong nije ni postojao, postao Sluga Broj Jedan i brinuo se za Struanov dvorac u
Makau.
– Ne razumijem, taj-pane!
– Papirom ne možeš omotati vatru! Policija je mudra, a stari Crnobradi ima jakih veza na
policiji. Kočnice će pregledati stručnjaci i donijeti raznorazne zaključke!
– Za policiju nemam pojma! – Starac slegne ramenima a lice mu se ozari. – Taj-pane, ne penjem
se na stablo da bih ulovio ribu, a ni vi! Smijem li napomenuti da te noći nisam mogao spavati pa sam
došao ovamo? Na balkonu ispred verande opazio sam sjenu. Čim sam otvorio vrata vaše radne sobe,
sjena je kliznula niz oluk za kišnicu i izgubila se u grmlju! – Starac izvuče otkinuti komad tkanine. –
Ovo sam našao na oluku!
Bijaše to posve neugledna tkanina.
Dunross je zbunjeno promatrao dronjak. Pogled mu zapne na uljenom portretu Dirka Struana
iznad kamina. Bio je na svom mjestu. Odmakne ga i ustanovi da je na šarkama sefa još uvijek ona
dlaka koju je iz opreza tamo ostavio. Zadovoljno vrati sliku na mjesto pa provjeri brave na
ostakljenim vratima balkona. Ona dva Kineza još su dolje tumarala. Dunross se po prvi put razveseli
što ga čuva tjelohranitelj iz tajne službe.
 34

19.58

Bilo je vruće i vlažno u radnoj sobi Phillipa Čena. Sjedio je pored telefona i uzrujano buljio u aparat.
Naglo se otvore vrata, on se trgne. Upadne Dianne.
– Više ti nema smisla čekati, Phillipe! – ogorčeno će ona. – Idi se presvući. Onaj vražji
Vukodlak večeras neće nazvati. Zacijelo se nešto dogodilo. Dođi! – Na sebi je imala večernji čong-
sam, skrojen po najnovijoj modi, i nadasve skup. Kosa joj je bila našušurena, a okitila se kao
božićno drvce. – Da zasigurno se nešto dogodilo! Možda je policija... phi! previše bi bilo od njih
očekivati da ga ulove. Najvjerojatnije se taj fang pi vrag s nama zavitlava. Presvući se ili ćemo
zakasniti. Požuri pa...
– Ne ide mi se! – obrecne se on. – Shitee T’ Čung vraški mi je dosadan, a sad dvostruko, otkako
je postao Sir Shitee. – Još prije mnogo godina Ši-teh je među najprisnijim prijateljima stekao
nadimak Shitee. – Pa sad još nije ni osam, a večera je tek u devet i trideset. A on uvijek kasni,
njegovi banketi kasne najmanje sat vremena! A ti idi, Boga ti!
– Ajiija, moraš i ti, to je pitanje obraza! – odgovorila je podjednako osorno. – Bože, nakon ovog
danas na burzi... ako ne odemo, užasno ćemo okaljati obraz, a dionicama će još više pasti vrijednost!
Smijat će nam se cijeli Hong Kong. Jedva čekaju. Svi će govoriti da se toliko stidimo što »Otmjena
tvrtka« ne može namiriti svoje obaveze, da se ne želimo pojavljivati u javnosti! Ha! A ona Shiteejeva
nova žena, Constance ... Jedva čeka ta slatkorječiva kurva da me ponizi! –
Samo što nije vrištala. Tog je dana izgubila više od sto tisuća svojih dolara iz tajnog fonda. Kad
joj se Phillip javio s burze, neposredno nakon tri sata, pa joj kazao što se dogodilo, maltene je pala u
nesvijest. – Moraš doći ili smo propali!
Muž kukavno kimne glavom. Znao je on one alapače i zlobnice na banketu! Čitav su ga dan
obasipali pitanjima, jaucima i panikom.
– Vjerojatno imaš pravo! – Danas je izgubio gotovo milijun dolara. Ako navala nastavi i Gornt
pobijedi, znao je da će biti uništen! Oh, oh, oh, zašto sam povjerovao Dunrossu i toliko dionica
nakupovao? razmišljao je, a najradije bi u bijesu nekoga odalamio. Digao je pogled prema ženi. Srce
mu zadršće opazivši tipične znakove njezina sablasnog nezadovoljstva prema čitavom svijetu, a njim
pogotovo. Sav je protrnuo. – U redu, poslušno će on. – Evo mene odmah!
Kad je došao do vrata, zazvrnda telefon. Ponovno mu srce zastane i smuči mu se. Od šest sati
već su mu četiri puta telefonirali. Svaki put poslovni su ga prijatelji pitali kakva je zbrka na burzi i
jesu li glasine osnovane. I oh ko, Phillipe, bolje da prodam što imam! – svaki put sve to gore.
– Vejjj? – bijesno se proderao. (Halo!)
Kratka stanka pa podjednako osoran glas na kantonskom:
– Jebene si volje, tko si da si! Gdje ti je pristojnost, jebem ti?
 – Tko je? Eh, tko zove? – zapitao je kantonski.
– Ovdje Vukodlak, glavni Vukodlak, boga ti! Tko si?
– Oh! – Phillipu Čenu isteče krv iz obraza. Panično je mahnuo ženi. Dotrčala je pa se sagnula da
i ona čuje, zaboravivši, sve osim sigurnosti njihove kuće. – Ovdje... ovdje dični Čen – oprezno će on.
– Molim vas... kako... kako se zovete?
– Zar su ti uši pune smole: Rekoh: Vukodlak. Zar sam toliko glup da navedem svoje ime?
– Opros... oprostite, ali kako da znam da... da mi govorite istinu?
– Kako da ja znam tko si ti? Možda si govnožderski policajac. Tko si?
– Čen iz »Otmjene tvrtke« , kunem se!
– Dobro. Znači, tebi sam napisao pismo i javio da ću ti telefonirati danas u 18.00! Zar nisi
primio pismo?
– Primio sam... primio sam pismo! – Phillip Čen pokušavao je sakriti olakšanje, pomiješano s
bijesom, očajem i strahom. – Dajte mi na telefon mog Prvog Sina, molio bih!
– Nije moguće... Ne, nije moguće! Zar da žaba pomisli da će labuda pojesti? Sin ti je na drugom
dijelu otoka... zapravo na Novim teritorijima. Nije blizu telefona, ali je na sigurnom, Čene iz
»Otmjene tvrtke« , oh da, posve je siguran. Ništa mu ne nedostaje! Imaš li novac za otkupninu?
– Imam... zapravo, skupio sam samo sto tisuća.
– Neka su mi svi bogovi svjedoci moje jebene strpljivosti! – srdito će čovjek. – Izvrsno znaš da
smo zatražili pola milijuna! Pola milijuna ili milijun, to je tebi kao da ti s deset volova počupamo
jednu dlaku!
– Laž! – vrisne Phillip Čen. – Laži su to i glasine, a šire ih moji neprijatelji! Nisam toliko
bogat... Zar nisi čuo što je danas bilo na burzi? – Phillip Čen dohvati stolac. Srce mu je lupalo. Sjeo
je i držao slušalicu tako da i Dianne sve čuje.
– Ajiija, burza! Ne bavimo se burzom mi, siromašni seljaci! Da mu odsiječemo i drugo uho?
Phillip Čen problijedi.
– Ne, ali nagodimo se. Previše je pola milijuna! Nekako ću prikupiti 150.000!
– Da prihvatim tih 150.000, smijala bi mi se cijela Kina! Zar me optužuješ da izlažem janjeću
glavu, a prodajem pseće meso? Zar 150.000 za Prvog Sina Čena iz »Otmjene tvrtke« ? Nemoguće! U
pitanju je obraz! Valjda to uviđaš.
– Pa, lijepo – neodlučno će Phillip Čen. – Neka ti bude. Najprije da čujem kad ćete mi vratiti
sina!
– Čim platiš otkupninu! Kunem se kostima predaka svojih! Nekoliko sati nakon primopredaje
novca, ostavit ćemo ga na glavnom putu, Ša Tin Roadu.
– Zar je on sad na Ša Tinu?
– Ajiija! Nećeš me navesti na tanak led, Čene iz »Otmjene kuće« . U ovom razgovoru osjećam
govno. Sluša li me jebena policija? Je li pas srdit zato jer ga sluša gospodar? Jesi li zvao policiju?
– Nisam, kunem se! Niti sam pozvao policiju, niti te mamim na tanak led, ali molim lijepo, pruži
mi jamstva, prihvatljiva jamstva. – Phillip Čen se preznojavao. – Posve ste sigurni, imate moju riječ,
nisam pozvao policiju. A i zašto bih? Ako ih pozovem, kako da se onda nagodimo?
 Opet duga stanka, a onda će čovjek, smekšavši se:
– Slažem se, ali mi ti držimo sina, pa ako dođe do vraga, ti si kriv, a ne mi. U redu, i ja ću biti
razuman. Prihvaćam 400.000, ali moram ih dobiti večeras!
– Nemoguće! Tražiš da lovim u moru pa da upecam... tigra! Tvoje sam pismo primio kad su već
banke bile zatvorene, ali imam 100.000 u sitnim novčanicama! – Dianne ga mune u rebra i podigne
dva prsta. – Slušaj, dični Vukodlače, možda bih večeras uspio još što uzajmiti. Možda... čuj, večeras
ću ti donijeti 200.000. Sigurno ću toliko prikupiti u roku od sat vremena 200.000!
– Neka me pobiju svi bogovi ako se prodam za takvu bijedu! 350.000!
– 200.000, u roku od sat vremena!
– Za dva dana njegovo drugo uho, ili večeras 300.000!
Phillip Čen je stenjao, preklinjao, laskao, psovao i cjenkao se. Obojica su tome bili vični.
Uskoro su se obojica prepustila domišljatom napucavanju, svatko se snalazio kako je znao i, umio.
Otmičar je prijetio, a Phillip Čen podilazio, laskao i obećavao.
– Predobar si ti za mene – na kraju će Phillip Čen. – Prevješto se cjenkaš. Večeras plaćam
200.000, a daljnjih 100.000 u roku od četiri mjeseca!
– U roku od mjesec dana!
– Tri mjeseca! – Phillip Čen zgrane se začuvši sočne psovke i zapita se nije li potcijenio svog
protivnika.
– Dva mjeseca!
Dianne ga ponovno mune u znak da se slaže s tim.
– Pa lijepo! – izusti Phillip. – Slažem se. – Još 100.000 u roku od dva mjeseca!
– Dobro! – Čovjekov je glas bio zadovoljan. Zatim nadoda: – Razmislit ću o ponudi pa ponovno
nazvati.
– Čekaj malo, dični Vukodlače! Kad ću...?
– U roku od sat vremena.
– Ali... – Veza se prekine. Phillip Čen opsuje pa opet obrisa čelo. – Mislio sam da sam ga
obrlatio! Bože, proklet da je taj pas koji matere nema!
– Da! – zaneseno će Dianne. – Bio si sjajan, Phillipe! Sada samo 200.000, a daljnjih 100.000 u
roku od dva mjeseca! Savršeno! U dva mjeseca svašta se može dogoditi. Možda ih pohvata ona
vražja policija pa nećemo morati isplatiti tih 100.000! – Sva sretna izvadi rupčić i obrisa znoj s
gornje usne. Tad nestane njezina osmijeha. – A Shitee T’Čung? Moramo poći, ali ti moraš čekati.
– Ah, kad moram! Povedi Kevina, ja ću doći kasnije. Bit će dovoljno mjesta za mene, kad god
onamo stignem, če... Čekat ću da me Vukodlak ponovno nazove!
– Izvrsno, baš si ti pametan! Moramo se opet domoći svog novčića Oh, baš dobro! Možda se
promijenio naš džos, možda nastupi konjunkturno razdoblje, kao što je prorekao Stari Slijepac Tung.
Kevin se užasno brine za tebe, Phillipe. Jadni momak, toliko je jadan što su te snašle ove puste
nesreće! Jako je zabrinut za tvoje zdravlje. – Požurila je iz prostorije, zahvaljujući svim bogovima,
znajući da će prije ona doći natrag kući nego John Čen. Sjajno, zaključi Dianne. Kevin može uzeti
svoj novi bijeli smoking. Vrijeme je da se počne ponašati u skladu sa svojim novim položajem! –
Keeeevinnneee!
 Zatvori za sobom vrata. Phillip Čen uzdahne. Kad je skupio snagu, pođe do bifea i natoči brendi.
Kad su Dianne i Kevin otišli, natočio je još jedan. Telefon ponovno zazvoni četvrt sata prije devet.
– Je li to Čen iz »Otmjene tvrtke« ?
– Da... da, dični Vukodlače!
– Prihvaćamo, ali novac moramo dobiti večeras!
– Vrlo dobro – uzdahne Phillip Čen. – A gdje...?
– Namaknut ćeš sav taj novac?
– Hoću.
– U novčanicama po sto dolara, kao što sam zatražio?
– Da, imam 100.000, a daljnjih 100.000 dobit ću od jednog prijatelja...
– Imaš bogate prijatelje – sumnjičavo će čovjek. – Mandarine!
– On je kladilac – žustro će Phillip Čen, proklinjući se zbog te omaške. – Kad si prekinuo vezu,
sklo... sklopio sam tu pogodbu. Srećom mu je večeras unosan posao!
– U redu! Slušaj, uzmi taksi i...
– Imam vlastiti automobil i...
– Znam da imaš auto, jebem ti, a znam i registraciju – okosito će Vukodlak. – Znamo sve o tebi i
ako nas pokušaš otkucati policiji, nikad više nećeš vidjeti sina, a ti si slijedeći na spisku! Jasno?
– Da... da, naravno, dični Vukodlače – smirivao ga je Phillip Čen. – Da se odvezem taksijem... a
kamo?
– Do Trokutastog perivoja u Kowloon Tongu. Tamo je cesta Essex Road. Vidjet ćeš živicu i
otvor u njoj. Strelica nacrtana na pločniku bit će uperena prema toj rupi. Tutni ruku u rupu pa ćeš naći
pismo. Pročitaj ga, a onda će ti prići naši ulični rvači i kazati? ‘Tin kun či fuk’. Predaj im torbu.
– Oh, a ako predam u krive ruke?
– Nećeš! Zapamtio si lozinku i sve ostalo?
– Jesam... jesam.
– Koliko ti treba da se dovezeš onamo?
– Odmah idem! Ostatak... ostatak novaca usput ću podignuti i evo me odmah.
– Onda, odmah dođi! I to sam, da nisi nikoga poveo. Pratit ćemo te čim iziđeš iz kuće.
Phillip Čen obriše čelo.
– A moj sin? Kad ću njega...?
– Postupaj prema uputama! Čuvaj se... i dođi sam!
I opet se veza prekine. Phillip je drhtavim prstima podigao čašu i iskapio brendi. Osjetio je
ugodnu toplinu, ali strepnja nije nestala. Kad se pribrao, okrenuo je tajni broj.
– Molim Četveroprstog Vua – reče na Vuovu narječju haklu.
– Trenutak! – Prigušeno došaptavanje na haklu, a onda se javi glas na engleskom, s američkim
naglaskom: – Je li to gospodin Čen... gospodin Phillip Čen?
– Oh! – zapanjeno će on pa oprezno zapita: – Tko je?
 – Paul Čoj, gospodine Čen, Vu mi je ujak. Ujak je izišao, ali mi je rekao da čekam vaš poziv.
Sve vam je obavio. Vi ste, gospodine Čen?
– Da, ja sam.
– Sjajno! Jesu li vam se javili otmičari?
– Jesu, jesu! – Phillipu Čenu nije bilo drago što razgovara sa strancem, ali nije imao izbora.
Reče Paulu Čoju što mu je poručio Vukodlak.
– Trenutak, gospodine!
Čuo je kako ruka pokriva mikrofon, a onda ponovno neko vrijeme prigušeno, nerazgovijetno
došaptavanje na narječju haklo.
– Sve je spremno, gospodine. Poslat ćemo vam pred kuću taksi... zovete nas iz Struanove
promatračnice?
– Da... da, kod kuće sam.
– Taksist je naš čovjek. Još neki ujakovi ljudi bit će na Kowloon Tongu pa ne brinite,
neprestano će vas držati na oku. Samo predajte novac i... ovaj, oni će se za sve pobrinuti. Ujakov
glavni pomoćnik... ovaj, njegov pomoćnik kaže da ne morate brinuti, oni će pokriti čitav teren...
Gospodine Čen?
– Da, još sam ovdje. Hvala vam!
– Taksi vam stiže do dvadeset minuta!

Paul Čoj spusti slušalicu.

– Čen iz »Otmjene tvrtke« zahvaljuje vam, dični oče – umilno se obratio Četveroprstom Vuu na
haklo narječju, dršćući pod njegovim strogim pogledom. Znoj mu je oblijevao lice. Bezuspješno je
pokušavao prikriti strah. Bijaše vrelo i zagušljivo u pretrpanoj kabini starinske džunke, vječno
privezane uz podjednako star gat jednog od brojnih aberdinskih tjesnaca. – Smijem li i ja s vašim
borcima?
– Zar se zeca šalje na zmaja? – zareži Četveroprsti Vu. – Jesi li se vježbao za uličnog borca?
Zar sam glupan kao ti? Zar sam izdajica kao ti? – Žuljevitim palcem mahne Vedrom Punu. – Povedi
borce! – čovjek odjuri, a ostali za njim.
Otac i sin ostanu sami u kabini.
Starac je sjedio na prevrnutoj bačvi. Pripali novu cigaretu, duboko povuče dim, nakašlja se i
glasno pljune na palubu. Paul Čoj ga je gledao, a znoj mu se cijedio niz leđa, više od straha nego
zbog vrućine. Oko njih bijahu stari stolovi, ormari za registre, klimave stolice i dva telefona. To je
bio ured i komunikacijski centar Četveroprstog. Uglavnom je odavde slao poruke svojim flotama.
Najviše je prevozio uredne terete, ali gdje god se vijorila zastavica sa srebrnim lotosom, njegovi su
kapetani primili naredbu: prevozi bilo što, bilo kamo, bilo kad – uz poštenu nagradu.
Prekaljeni starac ponovno se nakašlje i prostrijeli sina strogim očima ispod čupavih obrva.
– Čudne su te stvari naučili u Zlatnoj planini! Heja?
Paul Čoj držao je jezik za zubima i čekao. Srce mu je lupalo, požalio je što se uopće vratio u
Hong Kong. Zašto sad nije u Sjedinjenim Državama, ili bolje, zašto se u Honoluluu ne daska na
valovima ili izležava na plaži sa svojom prijateljicom? U glavi mu se zavrti kad se nje sjetio.
 – Tamo te uče da grizeš ruku koja te hrani, heja?
– Ne, dični oče, oprostite...
– Uče te da je moj novac... tvoj novac, moj imetak... tvoj imetak, a moj pečatnjak tvoj, da se
njime po želji služiš, heja?
– Ne, dični gospodaru! Žao mi je što sam vas naljutio – promumlja Paul Čoj, izvan sebe od
straha.
Kad se jutros Gornt rano vratio sa sastanka s Bartlettom, sav razdragan, tajnice još nisu bile na
radnome mjestu pa je Paul zapitao Gornta može li mu nešto učiniti. Gornt mu je dao da telefonira
nekolicini ljudi. Ostalima se javio sam, preko svoje privatne linije. Paul Čoj nije u tome vidio ništa
sumnjiva, dok nije došlo vrijeme kad je načuo očito tajnu obavijest o »Struanovoj kompaniji« ,
došapnutu preko telefona u najvećem povjerenju. Sjetio se da je jutros rano nazvao Bartlett. Zaključio
je da su se Bartlett i Gornt negdje sastali – sudeći prema Gorntovu dobru raspoloženju ishod je bio
povoljan – a kad je ustanovio da Gornt neprestano ponavlja jedne te iste povjerljive vijesti,
radoznalost mu se pojačala. Kasnije je slučajno čuo kako Gornt kaže svom predstavniku:
»... Špekulacijska prodaja dionica, bez pokrića... Ne, bez brige, ništa se neće dogoditi sve dok
se ne osiguram, a to će biti negdje oko jedanaest sati..... Jasno, poslat ću vam nalog, sa svojim
pečatnjakom, čim... «
Zatim je Paula Čoja zamolio da nazove upravitelja banke »Švicarska i Zürich« , a Paul je
krišom prisluškivao razgovor.
»... Jutros do jedanaest sati očekujem veliku doznaku američkih dolara. Telefonirajte mi istog
trenutka kad je primite. Na moj trošak!«
Paul je postavio jednadžbu i zaključio: ako je Bartlett odjednom zaključio tajni sporazum s
Gorntom, poznatim neprijateljem »Struanove tvrtke« , kako bi započeo jedan od svojih čuvenih
prepada, znači, ako Bartlett preuzima i rizik ili glavninu rizika time što potajno šalje velike doznake
na Gorntov tajni švicarski račun, kako bi pokrio sve gubitke nastale špekulacijama s dionicama bez
pokrića – i na kraju, ako je Gornta nagovorio da juriša, a sam se drži neutralno, nastat će pakao na
burzi, a »Struanove« će dionice sigurno brzo padati.
Odmah je donio poslovnu odluku: ako brzo rasprodam »Struanove« dionice, bez pokrića, i to
prije onih glavonja, lijepo ćemo zaraditi!
Sjećao se kako je gotovo glasno zastenjao, jer nije imao ni novaca, ni kredita kod zajmodavaca,
ni dionica, a ni načina da ih pozajmi. Onda se sjetio onoga što im je u glave tulio jedan profesor
ekonomije u Harvardu: kukavica nikad neće osvojiti ljepoticu. Tako je otišao u izdvojenu sobu i
telefonirao svom novom prijatelju Ishwaru Soorjaniju, pozajmljivaču novca, i deviza. Burzovnom
mešetaru kojega je upoznao preko onog starog Euroazijca iz sudske knjižnice.
»Čujte, Ishware, brat vam je šef ‘Mešetarskih poslova Soorjani’, je li?«
»Ne, mladi gospodaru! Arjan mi je prvi rođak. Zašto?«
»Kad bih htio prodavati dionice bez pokrića, biste li me podržali?«
»Naravno, kao što vam već rekoh, podržavam vas i u kupnji i u prodaji, ako imate dovoljno
gotovine da pokrijete sve gubitke... ili nešto slično kao jamstvo. Ako nemate gotovine ili jamstva,
žalim slučaj!«
»Recimo da imam neke tajne obavijesti!«
 »Put u pakao i dužnički zatvor preplavljen je takvim tajnim obavijestima, mladi gospodaru.
Savjetovao bih vam da ne slušate takve važne obavijesti!«
»Čovječe!« žalosno će Paul Čoj. »Mogli bismo za tri sata zaraditi nekoliko stotina tisuća
dolara!«
»Oh? Biste li mi šapnuli vrijedno ime tih dionica?«
»Biste li mi uzajmili... 20.000 američkih dolara?«
»Jako žalim, mladi gospodaru, ali ja novac uzajmljujem, a ne poklanjam. To su mi zabranili
preci!«
»A 20.000 hongkonških dolara?«
»Ni deset dolara onih starih južnjačkih crvendaća!«
»Čujte Ishware, ne pomažete mi osobito.«
»Zašto se ne obratite svom dičnom ujaku? Njegov pečatnjak... i odmah vam dajem do pola
milijuna hongkonških!«
Paul Čoj je znao da se među očevom gotovinom i vrijednosnicama prebačenim iz »Ho-Paka« na
»Victoriju« , nalaze mnoge dionice i spisak paketa koje drže razni mešetari. Jedna takva potvrda
glasila je na 150.000 dionica »Struanove« tvrtke. Bože, pomislio je, ako sam u pravu, stari će
propasti. Ako Gornt prijeđe u napadaj, starac će se nasanjkati.
»Dobra zamisao, Ishware. Javit ću vam se!« Odmah je telefonirao ocu, ali nije ga mogao dobiti.
Ostavio je poruke na sve strane i čekao. Sve ga je više obuzimala zebnja. Nešto prije deset sati
začuje kako se Gorntova tajnica javlja na telefon.
»Izvolite?... Samo trenutak... Gospodine Gornt? Poziv iz Züricha, na vaš trošak... Spojila sam
vas!«
Paul je ponovno pokušavao naći oca da mu saopći važne vijesti. Tada ga je pozvao Gornt.
»Gospodine Čoj, molim vas, biste li ovo odmah predali mom predstavniku?« Pruži mu
zapečaćenu omotnicu. »Predajte mu je osobno!«
»Hoću, gospodine!«
Otišao je iz ureda, ulazio u svaku telefonsku govornicu i pokušavao dobiti oca. Zatim je osobno
uručio omotnicu i pažljivo promatrao posrednikovo lice. Opazio je da likuje.
»Imate li odgovor, gospodine?« , uljudno je zapitao.
»Poručite da će sve biti obavljeno po naređenju!«
Bijaše tek deset sati i nekoliko minuta.
Izišavši iz kancelarije, dok se spuštao liftom, Paul Čoj je odmjeravao prednosti i nedostatke,
želudac mu se prevrtao od mučnine kad je zastao kod prve govornice.
»Ishware, imam hitno naređenje svog ujaka. Želi prodati svoje »Struanove« dionice. 150.000
dionica!«
»Ah, pametno, pametno, šire se užasne glasine.«
»Predložio sam mu da ćete mu to obaviti vi i Soorjanijeva tvrtka. 150.000 dionica! Pita možete
li mu to smjesta obaviti! Možete li?«
»Kao ptičica u letu! Za uvaženog Četveroprstog jurit ćemo kao Rothschildi! Gdje su dionice?«
 »U trezoru.«
»Bit će mi odmah potreban njegov pečatnjak.«
»Odmah idem po njega, ali rekao je da odmah prodate. Prodajte u manjim količinama da ne
dignete oluju na burzi. Želi da prodate po najboljoj cijeni. Odmah ćete prodati?«
»Da, bez straha, odmah! I po najboljoj cijeni!«
»Dobro. A što je najvažnije, rekao je da to zadržite u tajnosti!«
»Hoćemo, mladi gospodaru, možete nam vjerovati. A onaj blok koji ste vi željeli prodati bez
pokrića?«
»Oh, to... morat ćemo pričekati... dok ne zaslužim vaše povjerenje! He a? «
»Pametno! Baš pametno!«
Paul Čoj protrne. Sad mu je u tišini lupalo srce. Gledao je očevu cigaretu, a ne njegovo srdito
lice, znajući da ga one hladne crne oči svrdlaju dok odlučuju o sinovoj sudbini. Sjetio se kako je
zamalo glasno kliknuo kad su gotovo odmah poslije jedanaest »Struanove« dionice počele padati;
pratio je to svaki čas, a onda je Soorjaniju naredio da sve otkupi neposredno prije zatvaranja burze i
osjećao se lepršavo i razdragano. Odmah je telefonirao svojoj djevojci, potrošivši gotovo trideset
dragocjenih američkih dolara da joj kaže koliko mu je sklon današnji dan i koliko mu ona nedostaje.
Rekla je da i on njoj užasno nedostaje i zapitala: kad se vraćaš u Honolulu? Zvala se Mika Kasunari,
a bila je sansej, Amerikanka u trećem naraštaju, ali japanskog porijekla. Njezini su ga roditelji mrzili
jer je bio Kinez, a znao je da će otac mrziti nju zato što je Japanka, ali oni su oboje Amerikanci, a
upoznali su se i zavoljeli na fakultetu.
»Vrlo brzo, dušo!« , zaneseno joj je obećao. »Do Božića svakako! Nakon ovakvog dana ujak će
me sigurno nagraditi... «
Brzo je obavio poslove koje mu je Gornt dao tog dana. Potkraj poslijepodneva javio mu se
Vedri Pun rekavši da se otac želi s njim sastati u Aberdeenu u 19.30 sati. Prije odlaska na dogovor,
Paul je uzeo Soorjanijev ček koji je glasio na njegova oca: 615.000 hongkonških dolara minus
posrednikova provizija.
Paul je sav sretan došao u Aberdeen i pružio ocu ček, a kad mu je kazao što je učinio, prestrašio
se. Toliko se otac razljutio. Njegov je ispod prekinuo telefonski poziv Phillipa Čena.
– Najiskrenije žalim što sam vas uvrijedio, dični...
– Znači, moj pečatnjak je tvoj pečatnjak, a moj imetak tvoj imetak, heja? – odjednom drekne
Četveroprsti Vu.
– Nije, dični oče! – procijedi Paul. – Ali, ta je vijest bila veoma povoljna i želio sam zaštititi
vaše dionice i zaraditi vam novaca!
– Meni, a ne sebi, heja?
– Ne, dični oče, samo vama! Da zaradite pa da vam pomognem da povratite sve što ste u mene
uložili... Dionice su bile vaše, a vaš je i novac. Pokušao sam samo...
– Jebem ti, nije to nikakvo opravdanje! Dođi sa mnom!
Paul Čoj sav uzdrhtao ustane i pođe za starcem na palubu. Četveroprsti Vu opsuje tjelohranitelja
i otjera ga, a zatim debelim prstom upre u zagađenu lučku vodu.
– Da mi nisi sin – prosikće on – da mi nisi sin, postao bi hrana ovim ribama, a noge bih ti bacio
u okove, ovog trena!
– Da, oče!
– Ako ikad više upotrijebiš moje ime, moj pečatnjak ili išta moje, bez mog odobrenja, mrtav si
čovjek!
– Da, oče! – promrmlja Paul Čoj, zgranut, shvativši da otac ima i sredstava i sklonosti i moći da
ostvari svoju prijetnju, bez straha da će mu se išta dogoditi. – Oprostite, oče, kunem se da to više
neću ponoviti!
– Dobro! Da si mi izgubio i novčića, sad bi već bio na dnu luke. Živ si samo zato jer si zaradio,
jebem ti!
– Da, oče!
Četveroprsti Vu prostrijeli sina. I dalje je krio koliko ga je oduševila tolika neočekivana zarada.
Gotovo 615.000 hongkonških dolara. Nevjerojatno! Sve to nakon nekoliko telefonskih razgovora i uz
jednu tajnu, pomisli on. To je čudo, kao kad bi deset tona opijuma skočilo na kopno preko glava
carinika! Momak je dvadeset puta preplatio troškove svojeg školovanja, a ovdje je tek tri tjedna.
Kako je mudar... i koliko opasan!
Protrnuo je pomislivši na sve one sinove koji sami donose odluke. Dju neh loh moh, onda bih
bio u njihovim rukama i dospio u zatvor zbog njihovih, a ne svojih, grešaka. Međutim, bespomoćno je
pomislio, tako posluju divljaci. Sedmi je Sin školovan kao divljaci. Bogovi, svjedoci ste mi da nisam
htio od njega stvoriti zmiju-otrovnicu!
Gledao je sina, nije ga shvaćao, odvratno mu je bilo njegovo izravno obraćanje. Tako govore
barbari, za razliku od zakučastog, neizravnog govora civiliziranih Kineza.
Pa ipak... ipak je u jednom danu zaradio preko 600.000 hongkonških dolara. Da sam se s njim
prethodno dogovarao, ne bih na to pristao pa bih izgubio toliku zaradu! Ajiija! Da, moje bi dionice
samo u jednom danu toliko izgubile!... Oh, oh, oh!
Uhvatio se za sanduk i sjeo, a srce mu se uzlupa pri toj užasnoj pomisli.
Mjerkao je sina. što ću s njim? pitao se. Osjećao je koliko ga pritišće ček u džepu, činilo mu se
nevjerojatnim da mu je sin u svega nekoliko sati uspio zaraditi toliki novac, ne mičući te dionice iz
trezora.
– Objasni mi zbog čega mi ovaj crnoobrazi strani vrag s groznim imenom duguje toliki novac?
Paul Čoj strpljivo mu je objašnjavao djelovanje burze, želeći mu ugoditi.
Starac je o tome razmišljao.
– Ako sutra tako postupim, isto toliko ću zaraditi?
– Ne, dični oče! Uzmite zaradu i sačuvajte je! Ovo danas bilo je gotovo posve sigurno.
Iznenadan juriš, na prepad. Ne znamo kako će se sutra ponašati »Otmjena tvrtka« , ne znamo
namjerava li Gornt nastaviti napadaj. Može pokupovati sve prodane dionice i još dobrano zaraditi.
Bit će opasno da sutra slijedimo Gornta, veoma opasno.
Četveroprsti Vu odbaci cigaretu.
– Što ću onda sutra raditi?
– Čekati! Burza »stranih vragova« se drma, ali je u rukama »stranih vragova« . Savjetujem da
pričekate i da vidite što će biti s »Ho-Pakom« i »Victorijom « . Smijem li se poslužiti vašim imenom
da »stranog vraga« Gornta zapitkujem za
»Ho-Pak« ?
– Kako?
Paul Čoj strpljivo podsjeti oca na juriš na »Ho-Pak« i na moguće špekulacije s dionicama te
banke.
– Ah, da, razumijem! – ponosno će starac. Paul Čoj je šutio jer je znao da tata ništa ne razumije.
– Znači, mi ćemo... znači, samo da čekam?
– Da, dični oče!
Četveroprsti s gađenjem izvadi ček.
– A ova jebena ceduljica? Što ću s njom?
– Pretvorite je u zlato, dični oče. Zlato ima stalnu cijenu. Ako želite, mogao bih razgovarati s
Ishwarom Soorjanijem. On se bavi mjenjačnicama.
– A gdje ću zlato čuvati? – Jedno je krijumčariti zlato drugima, a drugo je voditi brigu o
vlastitom zlatu.
Paul Čoj mu objasni da zlato može imati a da ga ne mora čuvati kod kuće.
– Ne vjerujem bankama! – ljutito će starac. – Ako je zlato moje, moje je, a ne bankino!
– Da, oče, ali čuvat ćeš ga u Švicarskoj, a ne u hongkonškoj banci. Tamo je potpuno sigurno!
– Jamčiš li mi svojim životom?
– Jamčim, oče!
– Dobro! – Starac izvadi pero i potpiše se na poleđini. Dao je Soorjaniju uputu da ček odmah
pretvori u zlato. Pružio je ček sinu. – Glavom mi jamčiš, sinko. A sutra neka čekamo? Sutra ništa
nećemo zaraditi?
– Možda se pruži prilika za dodatnom zaradom, ali ne bih vam mogao zajamčiti. Mogao bih
doznati oko podneva.
– U podne mi ovamo telefoniraj!
– Hoću, oče! Jasno, kad bismo imali svoju burzu, mogli bismo obrtati dionice stotina različitih
kompanija... – Paul Čoj kao slučajno nabaci tu zamisao.
– Kako?
Mladić mu počne oprezno objašnjavati kako bi oni mogli lako osnovati svoju burzu. U toj burzi
prevladavali bi Kinezi, a njima bi takva razmjena pružala neograničene mogućnosti zarade. Govorio
je sat vremena. Svakom je minutom postajao sve samouvjereniji, a objašnjavao je najjednostavnije
što je znao.
– Ako je to tako lako, sinko, zašto je nije osnovao Škrtac? Ili Galamdžija Sung? Ili Novčar Ng?
Ili onaj polubarbarin, krijumčar zlata iz Makaa? Ili bankar Kwang, ili još desetak drugih, heja?
– Možda im to nije palo na pamet, ili nemaju petlje. Možda više vole raditi u okviru postojećeg
sustava »stranih vragova« , »Konjičkog kluba« , »Kriket kluba« , viteštva i svih drugih engleskih
budalaština. Možda se boje plivati protiv struje, ili nemaju dovoljno znanja. Mi imamo znanje, i to
stručno. Da! A u Zlatnoj planini imam prijatelja, dobrog prijatelja, koji je sa mnom studirao, a mogao
bi mi...
 – Kakav je to prijatelj?
– Šangajac, pravi zmaj za burzu, sad je mešetar u New Yorku. Mogli bismo to ostvariti on i ja,
kad bismo imali financijsko zaleđe. Znam da bismo mogli.
– Ajiija! Zar sa sjevernim divljakom? – zareži Četveroprsti Vu. – Kako bi mu mogao vjerovati?
– Mislim da mu se može vjerovati, dični oče... jasno, valja staviti ograde da se ne širi korov,
tako radi svaki dobar vrtlar na burzi!
– Svu poslovnu vlast u Hong Hongu drže »strani vragovi« ! Civilizirani ljudi, ne bi mogli
održati konkurentsku burzu.
– Možda ste u pravu, dični oče – oprezno se složi Paul Čoj, nastojeći, da mu lice ili glas ne
odaju koliko je uzbuđen. – No, svi Kinezi vole hazard. A zasad još niti jedna civilizirana osoba nije
mešetar! Zašto su nas »strani vragovi« izdijelili? Zato što bismo ih nadmašili! Nama je mešetarenje
najunosniji zanat na svijetu. Kad naši Hongkonžani vide da je naša burza širom otvorena civiliziranim
osobama i njihovim kompanijama, nagrnut će k nama! »Strani vragovi« bit će prisiljeni da i nama
otvore svoju burzu! Bolji smo hazarderi od njih. Na koncu konca, dični oče... – Mahnuo je prema
obali, visokim neboderima, brodovima, džunkama i plutajućim restoranima. – Sve bi ovo moglo biti
vaše! Suvremeni čovjek je moćan zahvaljujući dionicama i burzama!
Četveroprsti se vedro smješkao.
– Koliko bi stajala tvoja burza, Sedmi Sine?
– Godinu dana priprema. Početni ulog od... ne bih znao točno! – Mladiću ustrepta srce. Osjećao
je očevu gramžljivost. A osnivanje kineske burze u ovom nereguliranom kapitalističkom društvu
moglo je uroditi tolikim posljedicama da mu se zavrtjelo u glavi. A može biti tako lako, uz malo
vremena ... i koliki ulog? – U roku od tjedan dana mogao bih točnije reći.
Četveroprsti upre u sina svoje oštre staračke oči i vidje koliko je Paul uzbuđen i pohlepan. Žudi
li moj sin za novcem ili za vlašću? zapitao se.
I za jednim i za drugim, zaključi on. Mlada budala još ne zna da su novac i moć jedno te isto.
Sjeti se moći Phillipa Čena, moći »Otmjene tvrtke« i moći one polovice novčića koju je ukrao John
Čen. Glupi su i Phillip Čen i njegova žena, pomisli Vu. Morali bi znati da s onu stranu zida uvijek
prisluškuju uši, a kad ljubomorna majka dozna za neku tajnu, to onda više nije tajna. A tajne se ne
mogu čuvati ni u hotelima, među »stranim vragovima« koji uvijek smatraju da posluga ne razumije
njihov divljački jezik, a ne znaju da hotelska čeljad ima oštar sluh i dobar vid.
Ah, sinovi, uzdahnuo je. Sinovi su očevo bogatstvo... ali ponekad i uzrok očeve smrti.
Lud je svaki otac koji vjeruje svom sinu. Ako mu potpuno vjeruje. Heja?
– Vrlo dobro, sinko – nehajno će on. – Iznesi mi svoj naum napismeno. I iznos u novcu. Pa ću
odlučiti.

Phillip Čen siđe iz taksija na Trokutnom perivoju u Kowloonu Tongu, pritišćući aktovku na prsa.
Taksist isključi taksimetar te ga pogleda. Očita 17,80 hongkonških dolara. Da je bilo po Phillipovu,
ne bi se on stalno vozio istim taksijem iz Struanove promatračnice, što je značilo da se taksi s njim
vozi i trajektom, a cijelo vrijeme se okretao taksimetar. Ne! On bi luku prešao na Golden Ferryju, za
petnaest centi, a na Kowloonu bi ponovno uzeo taksi i tako uštedio barem osam dolara. Grozan
gubitak novca, pomislio je.
 Brižno je izbrojio osamnaest dolara. U zadnji čas nadoda napojnicu od trideset centi i osjeti se
užasno darežljiv. Taksist krene i ostavi ga pored Trokutnog perivoja.
Kowloon Tong bijaše jedna od niza kaulunskih četvrti, gusti splet zgrada, kućeraka, uličica,
ljudi i prometa. Phillip nađe Essex Road koji je išao uz perivoj te krene naprijed. Činilo mu se da je
aktovka sve teža. Činilo mu se kao da svi znaju da unutra nosi 200.000 hongkonških dolara. Postajao
je sve uzrujaniji. U ovakvom se kraju čovjeka ubijalo za nekoliko stotina dolara, ako bi se naišlo na
pravog ubojicu, a za 200.000 dolara mogla se unajmiti cijela vojska. Oči su mu bile uprte u raspucani
asfalt. Gotovo je prešao cijeli trokut kad je na tlu opazio strelicu uperenu u živicu. Srce mu otešča u
prsima. Zaboljelo ga je. Ovdje je bilo veoma mračno, tek tu i tamo pokoja ulična svjetiljka. Rupa u
zidu nastala je kad je palo nekoliko opeka. U otvoru spazi nešto nalik na zgužvane novine. Žurno to
izvuče, provjeri je li još nešto unutra, a onda pođe do klupe ispod svjetiljke i sjedne. Otvorio je
novine tek kad mu se srce malko usporilo, a disanje smirilo. U novinama se nalazila omotnica, tanka.
Zebnja mu popusti. Prestrašio se da su mu možda poslali i drugo uho.
U pisamcu je pisalo: »Pođi do Waterloo Roada. Idi na sjever prema vojnom logoru, drž’ se
zapadne strane ceste, čuvaj se, mi te pratimo!«
Protrnuo je i osvrnuo se. Nije opazio da ga itko promatra. Ni prijatelj ni neprijatelj! No, osjećao
je na sebi nečiji pogled. Aktovka mu se učini teška kao olovo.
Bogovi, zaštitite me, vatreno se molio, pokušavajući skupiti snagu da nastavi put. Gdje su, do
vraga, ljudi Četveroprstog Vua?
U blizini se nalazio Waterloo Road, veoma prometno raskršće. Nije se osvrtao na svjetinu, samo
je žurio prema sjeveru, osjećajući se gol. Nije nikoga opažao. Sve su prodavaonice bile otvorene,
restorani krcati, a uličice prepune. Na obližnjem nasipu otužno je zapištao teretni vlak koji je vozio
prema sjeveru. Zvižduk se pomiješao s tuljenjem brojnih klaksona jer svi su automobili sumanuto
trubili. Noć je bila neugodna, nebo oblačno, a zrak veoma vlažan.
Umorno je prešao pola milje, prelazeći pobočne ulice i prečace. U gužvi ljudi zastao je da
propusti kamion, pa prešao drugu usku pobočnu uličicu, mičući se tamo-amo, kako su ga gurali oni
koji su dolazili iz suprotnog smjera. Odjednom se pred njim stvore dvojica, prepriječe mu put, a
jedan cikne:
– Tin kun či fuk !
– Kako?
Obojica su nabila kape na oči. Nosila su tamne naočale, a lica su im bila slična.
– Tin kun či fuk! – zlovoljno ponovi Kozičavi Kin. – Dju neh loh moh, daj mi torbu!
– Oh! – Phillip Čen mu kao začaran pruži torbu. Pograbi je Kozičavi Kin.
– Ne osvrći se, samo idi prema sjeveru!
– U redu, ali, molim vas da održite obećanje... – Phillip Čen umukne.
Dva su mladića nestala. Kao da su pred njim stajala samo djelić sekunde. Još zapanjen, prisili
se da krene naprijed, nastojeći da ureže u sjećanje ono malo što je vidio od njihovih lica. Uto ga
grubo gurne jedna žena koja je naišla iz suprotnog smjera. Opsovao je jer su mu u sjećanju
izblijedjela lica one dvojice mladića. Uto ga netko čvrsto zgrabi.
– Gdje je torba, jebem ti?
– Kako? – procijedi on, zabuljivši se u zlokobnog siledžiju, Vedrog Puna.
 – Kamo ti je nestala torba?
– Dva mladića... – Bespomoćno je pokazao unazad.
Nasilnik opsuje i promakne, probijajući se kroz gomilu. Prinese prste usnama i prodorno
zazviždi. Rijetko je tko na njega skrenuo pažnju. Okupe se i drugi siledžije kadli uto Vedri Pun spazi
dvojicu mladića, od kojih je jedan nosio aktovku, kako iz rasvijetljene glavne ulice skreću u
sporednu. Sjuri se za njima. Ostali su ga slijedili.

Kozičavi Kin i njegov mlađi brat bez žurbe su išli kroz svjetinu. Uličicu su rasvjetljavale samo
žarulje na prljavim štandovima i trgovinama. Braća su se smješkala. Toliko su bili sigurni, da su
skinuli tamne naočale i kape te ih tutnuli u džep. Bijahu veoma slični, reklo bi se, gotovo blizanci.
Sad su se sve više gubili među grlatim prodavačima.
– Dju neh loh moh, onaj stari nitkov smrtno se prestrašio! – zasmijulji se Kozičavi Kin. –
Jednim korakom vinuli smo se u raj!
– Da, a kad slijedećeg tjedna njega otmemo, pljucnut će lovu tako lako kao što staro pseto prdi!
Smijali su se i na trenutak zastali pod svjetlom jednog štanda i zavirili u torbu. Uzdahnu videći
svežnjeve novčanica.
– Ajiija! Jednim korakom vinuli smo se u raj, stariji brate. Šteta što je njegov sin mrtav i
pokopan!
Kozičavi Kin slegne ramenima kad su pošli naprijed i skrenuli u omanju ulicu, pa u slijedeću,
sigurno koračajući po mračnom labirintu.
– Dični otac ima pravo! Zlu sreću pretvorili smo u dobru sreću. Nisi ti kriv što je onaj gad imao
onako mekanu glavu! Nipošto! Kad ga iskopamo i ostavimo na cesti Ša Tin Road, s ceduljicom na
njegovim jebenim prsima... – Na tren je zastao pa se odmaknu korak u stranu, u gustoj, bučnoj
svjetini, kako bi propustili natrpani trošni kamion. Dok su čekali da vozilo prođe, Kozičavi se
osvrne. Na kraju uličice spazi trojicu kako mijenjaju pravac kad su ga vidjeli i kako jure prema
njemu.
– Dju neh loh moh, izdani smo! – dahne on pa se probije kroz gomilu, trčeći iz petnih žila, a brat
odmah za njim.
Dva su mladića bila veoma brza. Od straha su dali petama vjetra dok su jurili kroz svjetinu koja
ih je psovala, izbjegavajući rupčage i malene štandove. Pomagao im je mrak. Kozičavi Kin trčao je
prvi. Šćućurio se između štandova i pojurio uskim, neosvijetljenim prolazom, čvrsto stežući aktovku.
– Ti pođi kući drugim putem, Mlađi brate! – dahne Kin.
Na slijedećem je uglu jurnuo lijevo, a brat je krenuo ravno. Podijeliše se i ona tri progonitelja, a
dvojica se zapute za njim. Sad je u tami bilo gotovo nemoguće išta vidjeti. Uličice su krivudale i
zaokretale, a nikad nije upao u slijepu ulicu. Prsa su mu se brzo dizala, dobrano je odmaknuo
progoniteljima. Pošao je prečacem i smjesta upao u natrpanu prodavaonicu koja je, kao i sve ostale
prodavaonice, ujedno bila i stan. Ne osvrćući se na obitelj okupljenu pred treštavim televizorom,
jurne mimo njih i iziđe kroz stražnja vrata pa skrene na kraju ulice. Oprezno virne iza ugla.
Nekolicina se ljudi radoznalo u nj zagleda, ali nastave put bez zaustavljanja, ne želeći se miješati u tu
– očiglednu – gužvu.
Ponadavši se da se izvukao, kliznuo je među svjetinu i mirno išao, spuštene glave. Još je uvijek
teško disao, a glava mu je pucala od najgorih psovki. Kleo se da će se osvetiti Phillipu Čenu koji ih
je izdao. Bogovi, svjedoci ste mi – bijesno je pomislio – kad ga slijedećeg tjedna otmemo, nos ću mu
odrezati prije nego što ga pustimo na slobodu! Kako se usudio da nas oda policiji? Hej, stani malo,
zar je ono bila policija?
O tome je razmišljao dok je išao u bujici prolaznika, a povremeno se oprezno osvrtao, za svaki
slučaj. Sad je bio posve siguran da ga više ne slijede. Razmišljao je o novcu, sav ozaren. Da vidimo,
što ću učiniti s pedeset tisuća? Četrdeset ću položiti za stan i odmah ga iznajmiti. Ajiija, postat ću
kućevlasnik! Kupit ću sat marke rolex, revolver i novi nož za bacanje. Ženi ću pokloniti koju
narukvicu, a dvije Bijeloj Ruži iz bordela »Tisuću naslada« . Večeras ćemo slaviti...
Zadovoljno proslijedi. Na štandu kupi jeftin kovčežić. U pokrajnjoj uličici kradomice prebaci
unutra novac. Malo zatim je na istom potezu ali u drugoj uličici prodao skupu aktovku Phillipa Čena,
nakon što se pet minuta cjenkao s kupcem, i izvukao lijepe novce. Prezadovoljan je ušao u autobus
koji je vozio u Kowloon City u kojemu je otac unajmio stančić – pod izmišljenim imenom – da bi
imali skrovište, daleko od njihove kuće u Vančaju, blizu Rta Glessing. Nije opazio kako u autobus
ulazi i Vedri Pun i dvojica njegovih ljudi. Nije opazio da njegov autobus slijedi jedan taksist.
Kowloon City bijaše kužna četvrt kućeraka, otvorene kanalizacije i jadnih stanova. Kozičavi je
Kin znao da je ondje siguran. Onamo nije dolazila policija, osim u velikom broju. Kad je Kina 1898.
godine unajmila Britaniji Nove teritorije na devedeset i devet godina, zadržala je vječni suverenitet
nad Kowloon Cityjem. Tih deset jutara zapravo su bila kinesko tlo. Britanske vlasti nisu dirale u tu
četvrt pod uvjetom da ondje vlada mir. Uzavrele pušionice opijuma, zabranjene igračnice, štabovi
trijada, zemlja obećana za kriminalce. Povremeno bi policija pročešljala taj kraj, a već sutradan u
Kowloon Cityju bilo je opet sve po starom.
Stubište koje je vodilo na peti kat stambene zgrade bijaše klimavo i prljavo, žbuka raspucana i
oguljena. Kozičavi se Kin umorio. Na vratima je otkucao tajni znak. Otvore se.
– Dobra večer, oče, dobra večer, Čene Magarećih Ušiju! – vedro će on. – Evo love! – Ugleda i
mlađeg brata. – Lijepo, i ti si im pobjegao!
– Jasno! Govnožderi policajci u civilu! Morali smo kojega ubiti zbog tolike drskosti! – Kin Pak
zamahne kalibrom 0,38. – Moramo im se osvetiti!
– Možda imaš pravo, sad kad smo dobili prvi novac – odvrati otac.
– Mislim da ne bismo smjeli ubijati policiju, jer će poludjeti – nesigurno će Čen Magarećih
Ušiju.
– Svoj policiji kažem: dju neh loh moh! – izjavi mlađi brat Kin Pak i spremi revolver u džep.
– Imamo lovu koju... – slegne ramenima Kozičavi Kin.
Uto netko provali vrata, a u sobu prodre Vedri Pun s trojicom svojih ljudi, isukanih noževa. Svi
se slede. Otac Kin naglo izvuče iz rukava nož i skokne ulijevo, ali prije nego što ga je stigao baciti,
Vedri Pun zavitla nož koji se ocu Kinu zarine u grlo. Grčevito ga je ščepao padajući nauznak. Ni Čen
Magarećih Ušiju, a ni braća Kin, nisu se pomakla. Gledali su ga kako umire. Tijelo mu se koprcalo,
mišići su se trenutak grčili, a onda se sve smirilo.
– Gdje je Prvi Čenov Sin? – zapita Vedri Pun, držeći u ruci drugi nož.
– Ne poznajemo mi nikakvog prvog...
Dva su čovjeka bace na Kozičavog Kina, tresnu mu ispružene ruke na stol i tako zadrže. Vedri
Pun nagne se naprijed pa mu odsiječe kažiprst. Kozičavi Kin posivi. Njegova dva suučesnika bijahu
nepokretna od straha.
– Gdje je Prvi Čenov Sin?
Kozičavi je Kin blijedo buljio u odsječeni prst i krv koja je liptala na stol.
– Nemoj, nemoj! – vrisne kad je Vedri Pun htio ponovno zarezati. – Mrtav je... mrtav. Zakopali
smo ga, kunem se!
– Gdje?
– Blizu Ša... Ša Tin Roada, slušaj! – očajnički je vrisnuo. – Podijelit ćemo s vama novac, mi
ćemo... – Sledio se jer mu je Vedri Pun gurnuo oštricu noža u usta.
– Odgovaraj samo na pitanja, ti govno od jebene kurve, ili ću ti odsjeći jezik! Gdje su stvari
Prvog Sina? Predmeti koje je imao uza se?
– Sve... sve smo poslali Čenu iz »Otmjene tvrtke« , sve osim novca koji je imao uza se. Kunem
se! – Cmizdrio je od bola. Odjednom mu ona dvojica pritisnu jedan lakat, a Kin vrisne: – Tako mi
svih bogova, istina je!
Vrisnuo je kad su mu slomili zglob i pao u nesvijest.
Čen magarećih Ušiju na drugoj strani prostorije stenjao je od straha. Zaplakao je, ali ga jedan
čovjek pljusne po licu, glava mu udari o zid i on padne u nesvijest.
Sad su sve oči bile uprte u Kin Paka.
– Istina je – dahne Kin Pak, zgranut tim iznenadnim događajima. – Istina je sve što vam je rekao!
Vedri Pun ga opsuje pa zapita:
– Jesi li pretražio Čena iz »Otmjene kuće« prije ukopa?
– Jesmo, gospodaru, zapravo nisam ja nego on... – Drhtavom je rukom pokazao očev leš. – On
ga je pretražio!
– Jesi li bio prisutan?
Mladić je oklijevao. Pun odmah skoči na njega. Za svoje se godine kretao začudnom brzinom.
Zarezao je nožem u obraz Kin Paka malko ispod očiju, i to namjerno, i čekao.
– Lažljivče!
– Bio sam tamo – procijedi mladić. – Upravo sam vam to htio reći, gospodaru. Bio sam tamo.
Neću vam lagati, kunem se!
– Kad mi slijedeći put počneš lagati, ode ti lijevo oko. Bio si tamo, heja?
– Da... bio sam, gospodaru!
– Je li on bio ondje? – zapita Pun pokazavši Kozičavog.
– Nije, gospodaru.
– A ovaj ?
– Da. Magareći je bio ondje!
– Jesi li mu pretražio tijelo?
– Jesam, gospodaru, jesam... pomogao sam ocu.
– Sve džepove i ostalo?
 – Da, da, sve!
– Jeste li našli spise, bilježnicu, dnevnik, nakit?
Mladić je sumanuto oklijevao, nastojeći se prisjetiti, a nož mu je neprestance bio uz obraz.
– Ništa, gospodaru, koliko se sjećam. Sve smo njegove stvari poslali Čenu iz »Otmjene kuće« ,
osim... osim novca! Novac smo zadržali. I njegov sat... sat sam zaboravio! Tu je! – I pokaza sat na
ispruženoj očevoj ruci.
Vedri Pun ponovno opsuje, Četveroprsti mu je Vu naredio da uhvati Johna Čena i da se domogne
svih njegovih stvari koje su još kod otmičara, a pogotovo novčića ili odlomljenih komadića novčića,
a zatim neka podjednako tiho ukloni otmičare. Moram mu hitno telefonirati, zaključi Pun, zbog
daljnjih uputa. Ne smijem pogriješiti!
– Što ste učinili s novcem?
– Potrošili ga, gospodaru! Imao je samo nekoliko stotina dolara i nešto sitniša. To smo potrošili.
– Mislim da ovaj laže! – javi se jedan čovjek.
– Ne lažem, gospodaru, kunem se! – Kin Pak brizne u plač. – Ne lažem, ja...
– Umukni! Da ovom prerežem grkljan? – vedro će taj čovjek, pokazujući Kozičavog Kina koji je
još u nesvijesti počivao na stolu, a lokva krvi se zgrušavala.
– Nemoj, još ne, drž’ ga ovdje! – Vedri Pun počeška se po stidnim dlakama i razmisli. – Otkopat
ćemo Prvog Čenova Sina! Da, to ćemo učiniti. A sada, malo govno, tko ga je ubio?
Kin Pak smjesta pokaza očev leš.
– On ga je ubio! Bilo je užasno. Otac nam je, a odalamio ga je lopatom... odalamio lopatom jer
je pokušao pobjeći one noći... one noći kad smo ga uhvatili. – Mladić protrne. Lice mu je bilo blijedo
kao kreda. Sablasno se bojao noža koji mu je lebdio pred očima. – Nisam... nisam ja kriv, gospodaru!
– Kako se zoveš?
– Su Tak-gaj, gospodaru – ispali Kin Tak kao iz topa, izgovorivši lažno ime koje su unaprijed
smislili.
– A on? – Prst uperi u njegova brata.
– Su Tak-tong.
– On?
– Vu-tip Sup.
– A ovaj?
Mladić pogleda očev leš.
– Zvao se Zlatnozubi Su, gospodaru. Bio je veoma opak, ali... morali smo ga slušati. Morali smo
ga slušati jer nam je otac!
– Kamo ste odveli Prvog Čenova Sina prije nego što ste ga ubili?
– U Ša Tin, gospodaru, ali nisam ga ja ubio. Uhvatili smo ga na otoku Hong Kongu, ubacili
straga u ukradeni automobil pa se odvezli do Ša Tina. Tamo je otac iznajmio straćaru odmah izvan
sela... sve je on smislio! Morali smo ga slušati.
Pun je razmišljao i kimnuo svojim ljudima.
 – Najprije ćemo ovdje pretražiti! – Odmah puste Kozičavog Kina, a onesviješteni mladić klizne
na pod, ostavljajući krvavi trag. – Poveži mu prst!
Kin Pak žurno zgrabi staru kuhinjsku krpu i umalo da nije povraćao dok je čvrsto privezivao
bratov batrljak.
Pun uzdahne. Nije znao što će prije. Onda otvori kovčežić. Svima padne pogled na brdo
novčanica. Obuzme ih pohlepa. Pun stavi nož u drugu ruku i zatvori kovčežić. Ostavi ga nasred stola i
počne pretraživati prljavi stan. Tu se nalazio stol, nekoliko stolica i staro željezno krevetno uzglavlje,
a pod njim zamrljani madrac. Papirnate su se tapete ljuštile sa zidova, a na prozorima uglavnom nisu
bila stakla nego kartoni. Prevrne madrac i presiječe ga, ali u njemu ništa nije našao. Uđe u prljavu,
gotovo praznu kuhinju, i upali svjetlo. Zatim u smrdljivi zahod. Kozičavi Kin se vraćao svijesti i
cvilio.
Vedri Pun pronađe u pretincu papire, crnilo i kistove za pisanje.
– Čemu ovo? – zapita podigavši jedan papir, na kojemu je krupnim slovima pisalo: »Ovaj Prvi
Čenov Sin bijaše toliko glup da nam je pokušao pobjeći. Nitko ne može pobjeći Vukodlacima! Neka
nas se čuva cijeli Hong Kong! Naše oči su svugdje!« čemu ovo, heja?
Kin Pak digne pogled s poda. Svim silama mu je želio ugoditi.
– Nismo ga mogli živa vratiti Čenu iz »Otmjene kuće« pa nam je otac naredio da... da noćas
iskopamo Prvog Sina, stavimo mu na prsa ovu cedulju i ostavimo ga pored ceste Ša Tin Roada.
Vedri Pun zagleda se u Kin Paka.
– Kad počneš kopati, da si ga brzo našao, od prve – prijeteći će on. – Da! Ili tvoje oči, malo
govno, više neće postojati!
 35

21.30

Orlanda Ramos penjala se širokim stubištem velikog aberdinskog plovećeg restorana »Zmaj na vodi«
. Provlačila se među bučnim, raspoloženim uzvanicima na banketu Sira Ši-teha T’ Čunga, u potrazi za
Lincom Bartlettom. I Casey.
Ona dva sata što ih je jutros provela s Lincom, tobože radi intervjua, otkriše joj mnogo toga,
pogotovo o Casey. Nagon joj je kazivao: što prije započnem bitku s neprijateljicom, to bolje. Posve
im je lako nabavila pozivnice za večeras, jer je Ši-teh bio Gorntov stari ortak i prijatelj. Gorntu se
sviđala Orlandina zamisao da ih pozove na banket.
Nalazili su se na najgornjoj palubi. Kroz velike je prozore dopirao miris mora, a noć bijaše
ugodna, iako vlažna i oblačna. Unaokolo su svijetlila svjetla nebodera i gradske četvrti Aberdeena. U
blizini, odmah do luke, bijahu živahni otoci džunka, djelomično rasvijetljeni, na kojima je čitav život
živjelo 150.000 ljudi.
Prostorija u kojoj su svetkovali, grimizne, zlatne i zelene boje, zaposjedala je pola brodske
dužine i čitavu širinu, odmah uz središnje stubište. Ukrasno drvo i gipsane nemani, jednorozi i
zmajevi, posvuda su resili tri palube restorana koji je blještao od rasvjete, prepun gostiju. U
potpalublju je u tijesnoj kuhinji bilo dvadeset i osam kuhara, čitava vojska pomoćnika i desetak
golemih kotlova, para, znoj i dim. »Zmaj na vodi« imao je osamdeset i dva konobara. Na prve dvije
palube bilo je mjesta za po četiri stotine, a na trećoj za dvije stotine uzvanika. Sir Ši-teh zakupio je
čitavu gornju palubu koja sad bijaše prepuna njegovih gostiju. Nestrpljivi su grozdovi uzvanika
stajali između okruglih stolova za kojima je bilo mjesta za dvanaest osoba.
Večeras se Orlanda osjećala dobro i veoma samouvjereno. Ponovno se pažljivo dotjerala radi
Bartletta. Jutros kad ga je »intervjuirala« , imala je na sebi laganu američku odjeću i tek se neznatno
namazala, a široka svilena bluza, koju je odabrala za sastanak s njim, nije previše isticala da ne nosi
grudnjak, samo je na to diskretno ukazivala. Ta smiona nova moda silno joj se sviđala i pojačavala
joj svijest o vlastitoj ženstvenosti. Za večeras je obukla haljinu od tanke bijele svile. Znala je da ima
savršen stas i da joj svi zavide na izrazitoj, nesvjesnoj čulnosti.
To je od mene učinio Quillan, pomislila je, ponosno uzdignuvši lijepu glavu, dok joj je lice
razvedrio tajanstveni polusmiješak. To, među toliko drugih stvari. Naučio me da znam što je to
čulnost.
Ispred nje naiđe Havergill sa suprugom i Orlanda opazi da joj bulje u prsa. U sebi se smijala,
jer je znala da je – iako to ne naglašava osobito – vjerojatno jedina gošća koja je večeras ovako
suvremena, vjerna pristalica mode koja je lani rođena u veselom Londonu.
– Dobra večer, gospodine i gospođo Havergill – uljudno će ona, zaobišavši ih u gomili. Njega
je dobro poznavala jer je bio čest gost na Gorntovoj jahti. Gornt bi se ponekad jahtom otisnuo ispred
»Jaht-kluba« na otoku Hong Kongu, a na palubi su osim nje i Quillana bili samo neki njegovi
prijatelji, pa bi se odvezli na poluotok Kowloon, do stubišta kraj trajekta Golden Ferry, a tamo su ih
čekale djevojke za zabavu, u haljini za plažu ili u kupaćem kostimu.
U početku svoje veze s Quillanom i ona je morala čekati na morskim stubama poluotoka
Kowloona, u skladu sa zlatnim pravilom krunske kolonije: diskretnost iznad svega. Tko je živio na
otoku Hong Kongu, zabavljao se na poluotoku Kowloonu i obratno, žitelji Kowloona zabavljali su se
na otoku Hong Kongu.
Kad je Quillanova žena bila vezana za postelju, a Orlanda mu postala očigledna, iako još uvijek
veoma diskretna ljubavnica, Quillan ju je sa sobom vodio u Japan, Singapur i na Tajvan, ali nikad u
Bangkok. U to je doba Orlanda nazivala Paula Havergilla jednostavno »Paule« ili »Jebežljivi« , jer
je trzao na svaku, a tako su ga prozvali najprisniji prijatelji. No i tada, kad bi ga susrela na javnom
mjestu, uvijek bi ga oslovljavala: »Gospodine Havergill« , kao i večeras. Nije on loš, pomisli
Orlanda, prisjetivši se da ga većina njegovih djevojaka, doduše, nije voljela, ali su ga hvalile jer je
bio prilično darežljiv i uvijek bi svojoj prijateljici namjestio zajam uz niske kamate u nekoj
prijateljskoj banci, ali nikada u »Victoriji« .
Mudar je on, vedro je pomislila, i čuva svoj obraz. Oh, da želim, kakvu bih knjigu mogla
napisati o svima njima! Ali neću... mislim da neću nikada. A zašto i bih? Nemam razloga. I nakon
onoga u Makau uvijek sam čuvala tajne. To je još jedna stvar koju me naučio Quillan – da budem
diskretna.
Makao. Koja šteta! Više se gotovo i ne sjećam kako je izgledao onaj mladić, znam samo da je
užasno slabo jastučio, a život mi je upropastio. Taj glupan bio je samo moj iznenadni, prolazni hir, i
to prvi. Bila sam osamljena, jer je Quillan već mjesec dana bio na putu, nikoga nisam imala, a
zaželjela sam se mladosti, mladenačkog tijela koje me privuklo. Ispostavilo se da je posve nemoćno.
Glupača! Kakva sam bila glupača!
Srce joj zatitra pri pomisli na one grozne more: Quillan ju je ulovio i poslao u Englesku, gdje je
morala uporno odbijati onog mladića, u ludoj želji da Quillanu ugodi, a onda se vratila. Quillan je
bio posve hladan i više nikad nije s njim jastučila. I onda još užasnija mora: morala se pomiriti da
živi bez njega.
Užasni dani! Ona strahovita, neutaživa žudnja. Samovanje. Izopćenost. Sve one suze i jadi, pa
oprezan pokušaj da započnemo iznova, u vječnoj nadi da će se on smekšati ako budem strpljiva. U
Hong Kongu nikoga nisam imala, u Hong Kongu sam vječito sama, ali kad bi me spopala prejaka
žudnja, odlazila sam i pokušavala, ali nikad nisam našla zadovoljenje. Oh, Quillane, kakav si ti bio
ljubavnik!
Nedavno mu je umrla žena. Kad je došao pravi trenutak, Orlanda ga je posjetila. Da ga opet
osvoji! Te je noći pomislila da je uspjela, ali samo se s njom poigravao.
»Obuci se, Orlanda, samo me zanimalo tvoje tijelo, htio sam vidjeti je li savršeno kao u moje
vrijeme. Oduševljeno ti objavljujem da si još i sad savršena, ali, žalim slučaj, više te ne želim!«
Nije se obazirao na njezin očajnički plač i moljakanja. Slušao ju je, popušio cigaretu pa je
zgnječio.
»Molim te, Orlanda, nikad mi više ne dolazi ovamo bez poziva!« , kazao joj je posve mirno.
»Sama si izabrala Makao!«
I imao je pravo, izabrala sam Makao i okaljala mu obraz. Zašto me i dalje uzdržava? zapitala se
prelazeći pogledom po gostima, u potrazi za Bartlettom. Zar moramo uvijek izgubiti stvari pa da tek
onda spoznamo koliko su vrijedile? Zar je život takav?
– Orlanda!
Zapanjeno je zastala kad joj se netko ispriječio na putu. Pogleda ga. Bijaše to Richard Hamilton
Pugmire, rastom nešto niži od nje.
– Ovo je Charles Biltzmann iz Amerike – nasmije se on, a ona se naježi u njegovoj blizini. –
Charles će pos... postat će novi taj-pan »General Storesa« . Chick, ovo je Orlanda Ramos!
– Drago mi je što sam vas upoznao, gospođo!
– I meni! – uljudno će ona, ali odmah joj je bio antipatičan. – Oprostite, ali...
– Zovite me Chuck. Vi ste Orlanda? Zaista divno ime i divna haljina! – Biltzmann joj
oduševljeno pruži posjetnicu.
– Stari kineski običaj!
Uzela ju je, ali nije mu pružila svoju posjetnicu.
– Hvala! Oprostite, gospodine Biltzmann, moram poći prijateljima i...
Prije nego što se izmakla, Pugmire je zgrabi za mišku, odvuče korak u stranu i grleno prošapće:
– Da iziđemo zajedno na večeru? Sjajno izgledaš...
Povukla je naglo ruku, nastojeći da to nitko ne opazi.
– Mani me se, Pug!
– Slušaj, Orlan...
– Sto puta sam ti uljudno kazala: mani me se! A sad, Dju neh loh moh na tebe i na tvoj rod! –
procijedi ona, a Pugmire se zajapuri. Oduvijek ga je mrzila, i u stara vremena. Uvijek ju je krišom
gledao Quillanu iza leđa, a kad joj je Quillan dao nogu, Pugmire ju je salijetao i na sve je moguće
načine pokušavao dovući u postelju. Pa i sad! – Ako mi ikad više telefoniraš, ako mi se ikad javiš,
cijelom ću Hong Kongu ispričati kakav si i kakve nastrane navike imaš?
Uljudno je kimnula Biltzmannu, neopazice bacila njegovu posjetnicu i pošla dalje. Uskoro se
Pugmire vrati k Amerikancu.
– Kakvo tijelo! – klikne Biltzmann, proždirući je pogledom.
– To je jedna... jedna od naših najglasovitijih prostitutki – podrugljivo će Pugmire. – Samo neka
požure s večerom, boga im! Umirem od gladi!
– Zar je ona kurva? – zabulji se u nj Biltzmann.
– Ovdje se nikad ne zna! – Pugmire tiho nadoda: – Iznenađen sam da ju je pozvao Shitee
T’Čung. No, valjda mu je sad svejedno, kad je platio viteštvo i dobio naslov. Prije nekoliko godina
Orlanda je bila ljubavnica mog prijatelja, ali ga je okolo varala, a on ju je ulovio i dobila je nogu.
– Kakvu nogu?
– Šupirao ju je!
Biltzmann nikako da skine očiju s Orlande.
– Isuse – promrmlja on – nisam znao da je od njega dobila nogu, ali od mene bi svakako mogla
dobiti nešto bolje!
– To je samo stvar novca, ali uvjeravam te, staro momče, nije ona toga vrijedna. Orlanda je
očajna u krevetu, ja to znam, a danas joj se više ne poznaje koliko ih je već imala! – Pugmire se
nasmije videći Amerikančevo lice. – Meni već ni nakon prvog puta nije valjala, ali ako kaniš u nju
umakati, upozorio bih te da budeš oprezan!

Dunross je upravo stigao i na pola uha slušao Richarda Kwanga koji mu se hvalio što je sve poduzeo
da obuzda navalu štediša i kako su stanoviti ljudi pokvareni kad šire takve glasine.
– Slažem se s tobom, Richarde – odvrati Dunross koji se želio pridružiti parlamentarnoj
delegaciji na suprotnom kraju dvorane. – Ima ovdje mnogo gadova. Oprostite, ali...
– Naravno, taj-pane! – Richard Kwang spusti glas, ali nije posve svladao tjeskobu: – Možda mi
zatreba pomoć!
– Sve, naravno, osim novca!
– Mogao bi me zagovarati Johnjohnu iz »Vica« , a on bi...
– Znaš da neće, Richarde! Jedini su ti spas kineski prijatelji. Što je s Nasmiješenim Čingom?
– Ah, taj stari prevarant! Ne bih ni moljakao njegov prljavi novac! – podrugljivo će Richard
Kwang. Nasmiješeni je Čing odustao od dogovora i nije mu pozajmio novac. – Ta stara varalica
zaslužila je zatvor. I kod njega su nagrnule štediše, ali to je i zaslužio! Mislim da su sve ovo započeli
komunisti, oni nas žele upropastiti! »Kineska banka« ! Jesi li čuo koliki su repovi u centru ispred
»Vica« ? A još veći ispred banaka »Blacs« . Propao je stari Trbušasti Tok sa svojom
»Istočnoazijskom i japanskom bankom« . Sutra ta banka neće više raditi.
– Isuse, jesi li siguran?
– Večeras me nazvao i zatražio dvadeset milijuna. Dju neh loh moh, taj-pane, ako nam svima
netko ne pomogne, propadne nam Hong Kong! Mi smo... – Na ulazu opazi Veneru Pun koja je držala
ispod ruke Četveroprstog Vua i srce mu poskoči. Večeras se razljutila kad joj nije donio obećani
ogrtač od nerca. Plakala je i vrištala, a njezina ama je zapomagala i nisu prihvatile njegovo
opravdanje da ga je prevario krznar. I tako su obje naricale dok nije obećao da će joj za konjske
utrke svakako donijeti obećani ogrtač.
»Odvest ćeš me Ši-tehu na banket?«
»Žena se predomislila i odlučila da ode, pa te ne bih mogao povesti, ali kasnije ćemo poći...«
»Kasnije ću biti umorna! Najprije mi dolaziš bez dara a sada me ni na banket ne vodiš? Gdje je
onaj privjesak od akvamarina što si mi obećao još prošli mjesec? Kamo je nestao moj nerc? Kladim
se, na pleća tvoje supruge! Ajiija! Moja je frizerka prijateljica njezine frizerke pa ću sve doznati. Oh,
avaj, avaj, avaj, ne voliš ti više svoju kćerku. Morat ću se ubiti ili prihvatiti poziv Četveroprstog
Vua.«
»Kako?«
Richard Kwang se prisjeti kako ga je ondje zamalo udarila kap. Bjesnio je, vrištao i derao se da
čitavo bogatstvo plaća za njezin stan, a svakog tjedna na tisuće dolara za garderobu, a i ona je
bješnjela, vrištala i derala se.
»A što je s navalom na banku! Jesi li solventan? A moja ušteđevina? Je li na sigurnom, heja?«
»Ajiija! Bijedna droljo, kakva ušteđevina? Ušteđevina koju bih ja uplatio umjesto tebe? Ha!
Jasno da je sigurna, sigurna kao ‘Engleska banka’!«
»Avaj, avaj, avaj, nemam ni prebijena novčića. Tvoja jadna osiromašena kći! Morat će se
prodati ili ubiti. Da, tako je! Otrov... to je ono pravo! Vjerojatno ću uzeti preveliku dozu... aspirina.
Ah Pu! Donesi mi preveliku dozu aspirina!«
Molio ju je i kumio pa se naposljetku smirila i dopustila mu da joj uzme te aspirine, a njoj je
obećao da će dojuriti k njoj u stan čim završi banket. Sad su mu oči maltene iskočile iz glave, jer se
na pragu pojavila Venera Pun, držeći ispod ruke Četveroprstog Vua. Oboje su blistali, on od ponosa,
a ona smjerna, kao nevinašce, u najnovijoj haljini koju joj je Kwang kupio.
– Što ti je, Richarde? – zabrinuto ga zapita Dunross.
Richard Kwang pokuša progovoriti, ali nije uspio. Samo je oteturao do svoje žene koja svrne
ubojiti pogled s Venere Pun pa se zagleda u muža.
– Zdravo, draga! – izusti on. Koljena su mu klecala.
– Zdravo, mili – slatko odvrati Maj-ling Kwang. – Koja je ona kurva?
– Koja?
– Ona tamo!
– Nije li to... kako li se zvaše... teve zvjezdica?
– Ne zovu li je Vrtiritica Pun, zvjezdica kurca?
Pravio se da se s njom smije, ali najradije bi počupao svu kosu. Hongkonška će krema odmah
zapaziti da je njegova najnovija ljubavnica došla s drugim. Svi će u tome vidjeti nepobitan dokaz da
je on u užasnoj besparici, a da je mudra djevojka napustila džunku koja tone i ukotvila se u zaštićenu
luku. A najgore je to što je došla s njegovim ujakom, Četveroprstim Vuom! To će potvrditi one
glasine da je Vu povukao iz »Ho-Paka« sve svoje bogatstvo, a da su vjerojatno isto tako postupili i
Lando Mata i »Zlatno udruženje« . Svi ugledni civilizirani ljudi bijahu uvjereni da će sad, nakon
smrti Krijumčara Moa, glavni krijumčar zlata postati Vu. Avaj, avaj, avaj! Nesreća nikad ne dolazi
sama.
– Kako? – sumorno će on. – Što si rekla?
– Pitam, hoće li nas taj-pan zagovarati u »Victoriji« ?
U blizini je bilo Engleza pa je odgovorio na kantonskom:
– Na žalost je taj kurvin sin i sam u kaši. Neće nam pomoći! U gadnom smo škripcu, a ni krivi ni
dužni! Danas je bio užasan dan! Zaradio sam jedino na tome što sam prodao sve naše dionice
»Otmjene tvrtke« .
– Izvrsno! Pošto?
– Zaradili smo 2,70 po dionici. Sve je to sad pretvoreno u zlato, u Zürichu, položio sam na naš
zajednički račun – oprezno je nadodao, iskrivljujući istinu. Neprekidno je smišljao kako bi ženu
udaljio iz dvorane pa da smije pristupiti Četveroprstom Vuu i Veneri Pun i da svi vide da je sve u
redu.
– Dobro, vrlo dobro! To je već bolje! – Maj-ling se igrala s golemim privjeskom od
akvamarina. Odjednom se slede jaja Richarda Kwanga. Taj je privjesak obećao Veneri Pun. Oh,
avaj, avaj, avaj... – Zar ti je zlo? – zapita ga Maj-ling.
– Ovaj... pojeo sam valjda pokvarenu ribu. Moram na WC.
– Idi, jer uskoro će i večera. Shitee uvijek jako kasni! – Zapazila je kako je potajice uzrujano
pogledao Veneru Pun i Vua, a oči joj ponovno postanu ubojite. – Ona je kurva uistinu zanosna.
Promatrat ću je dok se ne vratiš!
– A da pođemo zajedno? – Uzeo ju je pod ruku i poveo stubama do vrata koja su vodila u
zahode. Usput je pozdravljao prijatelje, nastojeći se držati samouvjereno, čim je Maj-ling ušla u
ženski WC, žustro se popeo u dvoranu i prišao Zeppelinu Tungu koji je stajao blizu njih. Neko je
vrijeme čavrljao, a onda odglumio da je tek opazio Četveroprstog.
– Dobra večer, dični ujače! – vedro će on. – Hvala vam što ste mi, je doveli ovamo. Dobra
večer, Mileusnice!
– Kako? – sumnjičavo će starac. – Doveo sam je radi sebe, a ne radi tebe!
– Da, i ne govori mi da sam ti Mileusnica! – prosikće Venera Pun, upadljivo uhvati starca ispod
ruke, a Richard Kwang samo što nije bljuvao krv. – Večeras sam razgovarala sa svojom frizerkom!
Moj je nerc na njezinim plećima! A nije li i moj privjesak od akvamarina onaj koji ona večeras nosi
oko vrata? Kad se samo sjetim da sam se večeras zamalo ubila, misleći da sam uvrijedila svog
dičnog oca... a on mi je samo lagao i lagao. Oh, zamalo mi dođe da se opet ubijem!
– Nemoj još, Medenousta! – tjeskobno će Četveroprsti Vu koji je svojom ponudom uspio
nadmašiti Nasmiješenog Činga. – Gubi se, nećače, mučno joj je kad te vidi! Pokvarit ćeš joj probavu!
Richard Kwang se usiljeno nasmiješi, prošapće nekoliko udvornih riječi i sav potresen ode.
Pođe prema stubištu da pričeka ženu, a netko mu dobaci:
– Vidim da je kobila otišla s livadice na sočnije pašnjake!
– Glupost! – odbrusi on. – Jasno, ja sam staroga glupana zamolio da mi je dovede jer je ovdje
moja žena. Zašto bi ona inače bila s njim? Zar onaj stari glupan izgleda kao moćni junac? Ili barem
kao pjetlić bantam? Ne! Ajiija! Niti Venera Pun, uza sve majstorije kojima sam je naučio, neće mu
uspjeti nadignuti ono što nema mišića! Samo će mu osvjetlati obraz to što glumi suprotno! Heja?
Naravno, a ona je htjela vidjeti svog starog oca, a htjela je da i nju vidi svijet!
– Iiiii, mudra ti je ta, bankaru Kwang! – odvrati taj čovjek pa se okrene i došapne svom susjedu
koji zajedljivo odbrusi: – Pih, ti bi požderao i kantu govana kad bi ti netko rekao da je to pirjana
govedina u umaku od crnog graha! Zar ne znaš da stari Četveroprsti održava svoju palicu najskupljim
pomadama, mastima i ženšenom koji se mogu nabaviti? Pa prošlog je mjeseca njegova šesta
Suložnica rodila sina! Iiiii, za nj ne brini! Prije nego on večeras obavi svoj posao, Venera Pun bit će
toliko dobro obrađena da će njezin »zlatni kanalić« na svih osam narječja zapomagati milost!...

– Ostaješ li na večeri- taj-pane? – zapita Brian Kwok došavši Dunrossu u susret. – Kad večera
stigne, i ako stigne.
– Ostajem. Zašto?
– Ja, na žalost, moram na posao. Druga će te osoba otpratiti kući!
– Zaboga, Briane, da ne pretjeruješ? – mirno će Dunross.
– Mislim da ne pretjerujemo – tiho će Brian Kwok. – Upravo sam telefonirao Crosseu da vidim
što je bilo s onom dvojicom protuha ispred tvoje kuće. Podbrusili su pete čim stigoše naši momci!
– Možda su to obične siledžije koji ne trpe policiju.
Brian Kwok odmahne glavom.
– Crosse ponovno moli da nam odmah predaš AMG-ove spise.
 – U petak!
– Poručuje ti da je u luci sovjetski špijunski brod. Već je ubijen jedan... jedan njihov agent, i to
nožem.
– Kakve to veze ima sa mnom? – zgranuto će Dunross.
– Znaš bolje nego mi! Znaš što piše u tim spisima. Vjerojatno nešto veoma ozbiljno, jer inače ne
bi bio toliko uporan ni oprezan. Crosse mi reče... Ma, ostavimo njega! Slušaj, Iane, stari smo
prijatelji. Iskreno se brinem! – Brian Kwok prijeđe na kantonski. – I mudrac može pasti u trnje...
otrovno trnje!
– Za dva dana stiže policijski mandarin. Dva dana nisu mnogo!
– Nisu, ali u ta dva dana špijun nam može gadno nauditi. Zašto iskušavaš bogove? Ja te molim!
– Ne. Žao mi je.
Brian Kwok se namršti i nastavi na engleskom:
– Naši američki prijatelji predložiše da te pritvorimo!
– Glupost!
– Nije to glupost, Iane. Poznato je da imaš fotografsko pamćenje, što prije predaš spise, bit će
bolje! I nakon toga se moraš čuvati. Zašto mi ne kažeš gdje su spisi pa ćemo sve srediti?
Dunrossovo je lice bilo podjednako mrko.
– Sve je u redu i ovako, Briane. Neka ostane kako smo se dogovorili!
Visoki Kinez uzdahne pa slegne ramenima.
– Vrlo dobro! Žao mi je, ali ne možeš reći da te nismo upozorili. Ostaju li na večeri i Gavallan i
Jacques?
– Mislim da neće. Zamolio sam ih da samo navrate. Zašto?
– Mogli bi te otpratiti kući. Molim te, neko vrijeme nikamo ne idi sam, ne nastoj pobjeći čuvaru.
A u međuvremenu, ako imaš, ovaj... neke tajne sastanke, mene pozovi.
– Zar ja tajne sastanke? Ovdje u Hong Kongu? Kakva ideja!
– Govori li ti nešto ime Jen?
Dunrossov se pogled smrkne.
– Vi gadovi znate biti prava njuškala.
– Tebi kao da ti nije jasno da si se uvalio u gadnu igru, bez zlatnih pravila markiza
Queensburyja.
– To mi je jasno, boga ti!
– Laku noć, taj-pane!
– Laku noć, Briane! – Dunross priđe članovima parlamenta koji su u uglu razgovarali s
Jacquesom de Villeom. Došla su samo četvorica, ostali su se odmarali od duga putovanja. Jacques de
Ville mu ih predstavi. Konzervativac Sir Charles Pennyworth, liberal Hugh Guthrie, laburisti Julian
Broadhurst i Robin Grey.
– Dobra večer, Robine! – pozdravi ga Dunross.
– Dobra večer, Iane. Dugo se nismo vidjeli!
 – Da.
– Oprostite, idem – zabrinuto će de Ville. – Žena mi je na putu, a moram se brinuti za unučića.
– Jesi li razgovarao sa Susannom u Francuskoj? – zapita ga Dunross.
– Jesam, taj-pane. Dobro... dobro joj je. Hvala što si javio Delandu... Vidimo se sutra! Laku
noć, gospodo!
De Ville otiđe. Dunross prostrijeli Robina Greya.
– Nisi se nimalo promijenio.
– Ni ti – odvrati Grey pa se okrene Pennyworthu. – Ian i ja upoznali smo se u Londonu prije
dosta godina, Sir Charles, neposredno poslije rata. Upravo sam postao sindikalist. – Bio je to
mršavko tankih usnica, rijetke prosijede kose i oštrih crta lica.
– Da, prije dosta godina! – uljudno će Dunross, u skladu s davnim sporazumom između Penelope
i njezina brata: obje strane pravit će se da nisu u krvnom srodstvu. – Onda, Robine, ostaješ li dugo?
– Samo nekoliko dana – odvrati Grey, a smiješak mu bijaše tanak kao i usne. – Još nikad nisam
bio u ovom radničkom raju pa želim obići neke sindikate da vidim kako živi devedeset i devet posto
radnog stanovništva.
Sir Charles Pennyworth, vođa delegacije, prasne u smijeh. Bijaše to punašan, dobro sačuvan
čovjek, bivši pukovnik Londonske škotske pukovnije, nosilac niza odličja.
– Ne mare ovi ovdje mnogo za sindikate, Robine. Je li, taj-pane?
– Naši radnici izvrsno žive i bez sindikata – odgovori Dunross.
– Iskorištavana radna snaga – izvali Grey. – To kažu neke vaše statistike, vladini statistički
podaci.
– Ne naši, nego vaši statistički podaci, Robine – odbrusi Dunross. – Naši radnici najbolje su
plaćeni u Aziji, odmah nakon Japanaca, a ovo je slobodno društvo.
– Slobodno? Ma nemoj! – podrugljivo će Grey. – Misliš, slobodno da eksploatira radnika? Bez
brige, kad na slijedećim izborima pobjede laburisti, sve ćemo mi to promijeniti!
– Ostavi se toga, Robine – javi se Sir Charles. – Laburisti nemaju nikakvih izgleda na
slijedećim izborima!
– Ne budite toliko uvjereni, Sir Charles – nasmiješi se Grey. – Engleskom je narodu neophodna
promjena. Nismo se valjda borili zato da sačuvamo truli stari poredak? Laburisti se zalažu za
društvene promjene, kako bi radnici dobili pravedan udio u zaradi koju ostvaruju.
– Oduvijek mi se čini veoma nepravednim kad socijalisti tako govore o radnicima – izjavi
Dunross – kao da radnici rade sve, a mi ništa! I mi radimo. Radimo isto toliko naporno kao i radnici,
ako ne i napornije, a svakako dulje i...
– Ah, samo što si ti taj-pan, živiš u divnoj Velikoj kući koju si naslijedio kad i vlast, a sva se ta
glavnica zasniva na znoju nekih jadnika, da i ne spominjem trgovinu opijumom koja je za sve to
zaslužna. Pravedno je da se kapital preraspodijeli i da svatko počne jednako. Bogataše bi trebalo
više oporezovati. Valja uvesti porez na kapital! Što se prije unište velika bogatstva, to bolje za sve
Engleze, zar ne, Juliane?
Julian Brodhurst bijaše visok, otmjen četrdesetogođišnjak, snažan pristalica Fabijanskog
društva, tog intelektualnog »trusta mozgova« socijalističkog pokreta.
 – Pa znaš, Robine – započne on svojim lijenim, gotovo nepovjerljivim glasom – ne zastupam
barikade kao ti, ali ipak smatram, gospodine Dunross, da bi vam ovdje u Hong Kongu dobro došao
sindikat, zajamčene minimalne nadnice, slobodni izbori, pravi sindikati i jamstva, socijalna
medicina, naknade radnicima za ozljede na radnom mjestu, i sve najsuvremenije britanske novotarije.
– Potpuno pogrešno, gospodine Broadhurst! Kina ne bi nikad pristala da se promijeni naš status
krunske kolonije, ne bi dopustili da se na njihovoj granici nalazi nekakav grad-državica. A što se
drugih novotarija tiče, tko bi za njih plaćao? – zapita Dunross. – Naš ovdašnji siromašni sistem
dvadeset je puta djelotvorniji od britanskog i...
– Plaćali biste vi, iz svojih zarada, Iane – nasmije se Robin Grey. – Plaćali biste čestite poreze,
a ne samo petnaest posto! Plaćali biste toliko koliko i mi u Engleskoj i...
– Bože sačuvaj! – poviče Dunross, nastojeći se obuzdati. – Vi se namirujete iz visokih poreza,
pa zato privredi onemogućujete zaradu...
– Zarada? – zajedljivo ga prekine posljednji član parlamentarne delegacije, liberal Hugh
Guthrie. – Posljednja je vražja laburistička vlada sravnila naše godine kad smo zarađivali, svojom
glupom politikom neograničenog trošenja, smiješnom nacionalizacijom, poklanjajući naše kolonijalno
carstvo u bescjenje, rasturivši Commonwealth i zarinuvši u blato lice jadne stare Engleske! Smiješno
je to! Atlee i sve gluposti!
– Smiri se, Hugh! – upadne Robin Grey. – Laburistička je vlada samo ispunila volju naroda,
volju masa!
– Glupost! Bijaše to volja neprijatelja, komunista! U nepunih osamnaest godina rasturili ste
najveće kolonijalno carstvo što ga je svijet ikad imao, pretvorili nas u drugorazrednu zemlju i
jebenim Sovjetima, neprijatelju, dopustili da proždere najveći dio Evrope. Vraški smiješno!
– Od srca se slažem da je komunizam stravičan, ali što se tiče »rasturivanja« našeg kolonijalnog
carstva, došla su drukčije vremena, Hugh – smirivao ga je Broadhurst. – Kolonijalizam je propadao.
Moraš biti dalekovidniji...
– Dalekovidan sam i mislim da smo u gadnoj kaši. Ima pravo Churchill, kao što je uvijek imao
pravo!
– Narod tako ne misli – oštro će Grey. – Zato ga nije ni izabrao! To je djelo oružanih snaga
kojima je Churchill dosadio. A što se kolonijalnog carstva tiče, žao mi je, Hugh, staro momče, ali to
bijaše samo opravdanje da iskorištavamo domoroce kojima tada još nije bilo spasa! – Robin Grey im
pogleda lica. Bio je naviknut da ga okružuje mržnja. On je njih mrzio još više! Poslije rata želio je
ostati u vojsci, ali su ga odbili. Bilo je onda pravo more odlikovanih kapetana koji su služili u ratu, a
on je čitav rat proveo kao zarobljenik u zatvoru Čangi. Tako se Robin, pun gnjeva i kivnosti, zaposlio
kod velikog proizvođača automobila, Crawleyja, kao mehaničar. Uskoro je postao predstavnik
radnika i sindikalist pa se probio u niže slojeve Općeg sindikata. Prije pet godina postao je
predstavnik laburista u parlamentu, što je i dan-danas bio, zajedljiv, bijesan, narogušen sporedni član
Donjeg doma i štićenik pokojnog ljevičara, socijalista Aneurina Bevana. – Da, Curchilla smo
uklonili, a kad dogodine pobijedimo na izborima, ukinut ćemo i još mnoge preživjele stare običaje
viših klasa. Nacionalizirat ćemo cjelokupnu industriju i...
– Znaš, Robine – javi se Sir Charles – ovo je banket a ne sapunska kutija za govorancije u Hyde
parku. Svi smo se složili da ćemo se na ovom putu odreći politiziranja!
– Imate pravo, Sir Charles, ali kad me zapitao taj-pan »Otmjene tvrtke« ... – Grey se okrene
prema Dunrossu. – Kako je »Otmjena tvrtka« ?
– Dobro, vrlo dobro.
– Popodnevne novine pišu o padu vaših dionica!
– Jedan naš konkurent izigrava lukavca, i to je sve.
– A navale štediša na banke? Zar ni to nije ozbiljno?
– To je ozbiljno! – Dunross je brižno birao riječi. Znao je da je u parlamentu jaka
protivhongkonška struja, i to među članovima svih triju stranaka. Mnogi su bili protiv statusa krunske
kolonije, protiv nepostojanja biračkog prava i slobodne privredne inicijative, a najveća većina
zavidjela je Hong Kongu što gotovo nema poreza. Pa ništa zato, pomisli Dunross. Od 1841. godine
izdržali smo neprijateljstvo parlamenta, požare, tajfune, pošasti, kuge, embargo, ekonomske krize,
japansku okupaciju i povremena previranja u Kini, pa ćemo valjda i ubuduće to izdržati. – Navala na
»Ho-Pak« , jednu od naših kineskih banaka – završi Dunross.
– To je najveća banka? – zapita Grey.
– Nije, ali je velika. Svi se nadamo da će »Ho-Pak« izdržati navalu.
– Ako padne pod stečaj, što je s ulozima štediša?
– Na žalost, izgubit će ih – pokunjeno će Dunross.
– Potrebni su vam engleski bankovni zakoni!
– Ne, ustanovili smo da naš sustav sjajno funkcionira. Kako vam se svidjelo u Kini? – zapita
Dunross.
Prije nego što je Sir Charles stigao odgovoriti, javi se Grey:
– Uglavnom smo se složili u tome da su Kinezi opasni, neprijateljski raspoloženi i da ih se
moramo kloniti i zatvoriti im granice Hong Konga! Otvoreno su se zarekli da pomute svijet, a iza
njihova tobožnjeg komunizma samo se kriju diktatura i eksploatacija masa!
Dunross i ostali jeni (stanovnici) Hong Konga samo su problijedjeli kad je Sir Charles oštro
odgovorio:
– Ma daj, Robine, to je samo mišljenje tvoje i komunistič... ovaj, McLeanovo. Ja sam utvrdio
upravo suprotno. Smatram da Kina nastoji najiskrenije riješiti kineska pitanja, koja ja smatram
užasnim, golemim i nerazrješivim.
– Bogu hvala, tamo će uskoro doći do silnih previranja – podrugljivo će Grey. – Znali su to i
Rusi, zašto bi inače prekinuli odnose s Kinom?
– Zato što su neprijatelji i dijele granicu dugu osam tisuća kilometara – objasni Dunross,
nastojeći suzdržati bijes. – Nikad nisu jedni drugima vjerovali. Naime, osvajači Kine oduvijek
dolaze sa zapada, a osvajači, Rusije s istoka. Rusiju je oduvijek progonila i mučila želja da osvoji
Kinu.
– Nije valjda, gospodine Dunross! – započne Broadhurst. – Sigurno ste pretjerali!
– Rusiji odgovara da Kina bude slaba i rascjepkana, a Hong Kong odsječen. Slaba Kina temelj
je ruske vanjske politike!
– Rusija je barem civilizirana – dobaci Grey. – Crvena je Kina fanatična, opasna i poganska pa
je moramo izbjegavati, a pogotovo presjeći njezine veze s Hong Kongom.
 – Smiješno! – odlučno će Dunross. – Kineska je civilizacija najstarija na svijetu. Kina se
očajnički trudi da se sprijatelji sa zapadom. Kina je prvenstveno kineska, a tek na drugom mjestu
komunistička!
– Hong Kong i vaše trgovačke kompanije održavaju na vlasti komuniste!
– Gluposti! Mao Ce Tungu i Ču En Laju nismo potrebni ni mi ni Sovjeti da bi se održali u
Pekingu!
– Što se mene tiče – izjavi Hugh Guthrie – podjednako su nam opasne i Crvena Kina i sovjetska
Rusija!
– Nema usporedbe! – plane Grey. – U Moskvi jedu žlicom, vilicom i nožem, a znaju što je
hrana! U Kini smo vidjeli samo trulu hranu, trule hotele i prazna zavitlavanja!
– Uistinu te ne razumijem, staro momče – razdraženo će Sir Charles. – Borio si se i rukama i
nogama da upadneš u ovu delegaciju, jer navodno te zanimaju azijske prilike, a cijelo se vrijeme
stalno tužiš.
– Kritizirati ne znači jadikovati, Sir Charles. Bit ću otvoren: ja sam za to da uopće ne
pomognemo Crvenoj Kini. Nimalo! A kad se vratim u London, pokrenut ću postupak da se potpuno
promijeni status Hong Konga, da se uvede embargo na sve što ulazi i izlazi, iz komunističke Kine.
Neka se ovdje smjesta provedu pravi izbori, neka se uvedu pravi porezi, pravi sindikalizam i prava
britanska društvena pravda!
Dunrossova se čeljust trzala.
– Time ćete uništiti naše položaje u Aziji!
– Da, položaje svih taj-pana, ali ne i naroda! Rusija je bila posve u pravu što se tiče Kine.
– Govorim o slobodnom svijetu! Bože svemogući, svima bi trebalo biti jasno da Sovjetski
Savez teži samo za hegemonijom, za prevlašću u svijetu, i za tim da nas uništi! – Dunross nadoda: – A
Kina ne!
– Varaš se, Iane, od drveća ne vidiš šumu – odbrusi mu Grey.
– Slušajte, kad bi Rusija...
– Rusija samo pokušava riješiti vlastite probleme, gospodine Dunross, a jedan je od njih
antikomunistička politika Sjedinjenih Država. Žele da ih puste na miru, a ne da ih opkoljuju napeti
Amerikanci koji neprekidno drže debele ruke na otponcu nuklearnog oružja! – blago upadne
Broadhurst.
– Gluposti! Jenkiji su naši jedini prijatelji – bijesno će Hugh Guthrie. – A što se tiče Rusa, što je
s hladnim ratom? Berlin, Mađarska, Kuba, Egipat... postupno nas proždiru!
– Čudan je život, a naše sjećanje tako kratko – uzdahne Sir Charles Pennyworth. – Drugog
svibnja 1945. navečer smo se spojili s Rusima kod Wismara u sjevernoj Njemačkoj. Nikad u životu
nisam bio toliko ponosan ni zadovoljan. Da, ponosan! Pjevali smo, pili, nazdravljali i klicali. A onda
je moja divizija i svi naši u Evropi, svi saveznici... tjednima tamo zadržana, da pustimo Ruse neka
prodru u Njemačku, na Balkan, u Čehoslovačku i Poljsku, i ostale zemlje. Tada nisam u tome vidio
ništa sumnjiva, veselio sam se da je konačno rat gotovo završen, i silno sam se ponosio našim
saveznicima Rusima, ali znate, kad se sad zamislim, znam da smo prevareni. Mi vojnici smo
prevareni, uključujući tu i ruske vojnike. Prevareni smo! Još ni sad ne znam točno kako se to
dogodilo, još ni sad ne znam, ali iskreno sam uvjeren da smo prevareni. Juliane, prevariše nas naši
vođe, tvoji vražji socijalisti, zajedno s Einsenhowerom, Rooseveltom i njegovim nesposobnim
savjetnicima. Bogme, ni sam ne znam kako, ali izgubili smo rat! Pobijedili smo, a opet izgubili.
– Smiri se, Charles, potpuno si u krivu, svi smo mi pobijedili! – javi se Broadhurst. – Čitav je
svijet pobijedio kad je hitlerovska Njemačka poraže... – Zapanjeno je umuknuo videći izraz na
Greyevu licu. – Što ti je, Robine?
Grey se zabulji prema drugoj strani dvorane.
– Iane, onaj tamo što razgovara s Kinezom... poznaješ li ga? Onaj visoki u blazeru!
Dunross podjednako zapanjeno pogleda na taj kraj dvorane.
– A kosa mu je boje pijeska? Misliš Marlowe, Peter...
– Vražji Peter Marlowe! – progunđa Grey. – Što... što taj radi u Hong Kongu?
– Posjetilac. Iz Sjedinjenih Država. Književnik. Piše ili priprema građu za knjigu o Hong Kongu!
– Književnik? čudno! Tvoj prijatelj?
– Upoznao sam ga tek prije nekoliko dana. Zašto?
– Ona pored njega mu je žena?
– Da. Ono je Fleur Marlowe. Zašto?
Grey ne odgovori. U uglu usana pojavi mu se slina.
– Kakve veze ima on s tobom? – zapita Broadhurst, neizrecivo zbunjen.
Grey s naporom svrne pogled s Marlowea.
– Zajedno smo bili u Čangiju, Juliane, japanskom logoru za ratne zarobljenike. Posljednje dvije
godine bio sam nadglednik, zadužen za logorsku disciplinu. – Obrisa znoj iznad gornje usne. –
Marlowe je švercao u logoru.
– Marlowe? – zapanji se Dunross.
– Oh, da, avijacijski poručnik Marlowe, ugledni engleski džentlmen – ogorčeno će Grey. – On i
njegov prijatelj, Amerikanac po imenu King, kaplar King, bili su glavni šverceri. I još jedan
Australijanac po imenu Timsen... No, Amerikanac je bio najveći, pravi kralj. Teksašanin! Služili su
mu pukovnici sami otmjeni engleski džentlmeni. Pukovnici, majori, kapetani! Marlowe mu je bio
tumač za japanske i korejske stražare... Glavnina stražara bili su Korejci. Oni su bili najgori... – Grey
se nakašlje. – Bože, kao da je bilo jučer! Marlowe i King živjeli su kao bubreg u loju, ta dva gada
pojela bi dnevno bar jedno jaje, a mi smo skapavali od gladi. Ne možete zamisliti kako... – Grey
ponovno obrisa znoj s usne, ne opažajući to.
– Koliko si bio u zarobljeništvu? – sućutno ga zapita Sir Charles.
– Tri i pol godine!
– Užasno – primijeti Hugh Guthrie. – Moj rođak je gradio burmansku željeznicu. Užasno!
– Svima nam je bilo grozno – izjavi Grey. – No, prodanim dušama nije bilo toliko grozno! Ni na
burmanskoj željeznici, ni u Čangiju! – Pogledao je Sir Charlesa neobičnim pogledom, a oči su mu
bile podlivene krvlju. – Otmjeni Marlowei izdaše nas, obične ljude koji rođenjem nisu stekli nikakve
povlastice! – Glas mu postane još ogorčeniji. – Bez uvrede, ali sad svi dobivate milo za drago, a već
je i vrijeme. Isuse, nešto bih popio! Oprostite! – I krene prema baru koji se nalazio na boku lađe-
restorana.
 – Čudno – javi se Sir Charles.
– Trenutak sam mislio da će napasti Marlowea! – prizna Guthrie pa se tiho, uzrujano nasmije.
Svi su ga gledali. Uto Broadhurst zapazi da Dunross namrgođeno i hladno gleda za Greyem.
– Ne osvrćite se na nj, gospodine Dunross! Grey je veoma dosadan i prost gnjavator. Znate...
znate, nije vam on tipičan laburistički predstavnik, Bogu hvala! Svidio bi vam se naš novi vođa,
Harold Wilson, njega biste lako prihvatili. Kad slijedeći put dođete u London, rado ću vas s njime
upoznati, ako budete imali vremena!
– Hvala. Zapravo razmišljam o Marloweu. Nikako da povjerujem da je bio »prodana duša« , ni
da je ikoga izdao.
– Nikad se ne zna što se krije u čovjeku!

Grey prihvati viski sa sodom, okrene se i prijeđe na drugi kraj dvorane.

– Je li moguće? Pa ovo je avijacijski poručnik Marlowe!
Peter Marlowe zapanjeno se okrene. Nestane njegova osmijeha. Gledali su se okom u oko. Fleur
Marlowe se sledi.
– Dobra večer, Grey – potišteno će Marlowe. – Čuo sam da si u Hong Kongu. Zapravo sam u
popodnevnim novinama pročitao tvoj intervju. – Okrenuo se svojoj ženi. – Draga, ovo je član
parlamenta, Robin Grey. – Upozna ga s Kinezima. Jedan od njih bio je i Sir Ši-teh T’Čung.
– Ah, gospodine Grey, velika nam je čast što ste ovdje – reče Ši-teh s pravim oksfordskim
naglaskom. Bio je visok, tamnokos, zgodan, malčice Kinez ali pretežno Englez. – Nadamo se da će
vaš boravak u Hong Kongu biti ugodan. Ako bih mogao nešto za vas učiniti, samo mi se javite!
– Fala – otrese Grey. Svi opaze njegovu osornost. – Daklem, Marlowe, nisi se mnogo
promijenio.
– Nisi ni ti! Lijepo si napredovao! – Marlowe objasni svom društvu: – Zajedno smo proveli rat.
Greya nisam vidio od 1945!
– Bili smo ratni zarobljenici, Marlowe i ja – reče Grey pa nadoda: – Nalazimo se na suprotnoj
strani što se tiče političkih nazora! – Zastao je i uklonio se s puta da propusti Orlandu Ramos.
Osmijehom je pozdravila Ši-teha i proslijedila. Grey ju je na tren pogledao pa se okrenuo prema
društvu. – Marlowe, momče staro, baviš li se još istom trgovinom. – Bijaše to velika uvreda,
shvatljiva samo Englezima. Reći nekome kao što je Marlowe, pripadniku stare loze engleskih oficira,
da se bavi »trgovinom« , značilo je poniženje i pripadništvo nižem staležu.
– Književnik sam – izjavi Marlowe, pogleda Fleur te joj se nasmiješi.
– Mislio sam da si još u avijaciji, oficir kao i tvoji slavni preci.
– Otpušten sam zbog bolesti, malarije i ostalog, prilično neugodno! – odgovori Marlowe,
namjerno pretjerujući svoj patricijski naglasak, jer je znao da će time razljutiti Greya.
– A ti član parlamenta? Vrlo mudro s tvoje strane! Predstavnik četvrti Streatham Easta? Nisi li
tamo i rođen?
– Da – pocrveni Grey. – Da, tamo sam...
Ši-teh sakrije da ga je njihov zakučasti razgovor zbunio.
 – Moram... Ovaj, pogledati kako ide s večerom!
I odjuri. Ostali se Kinezi opravdaju i udalje.
Fleur Marlowe hladila se lepezom.
– Da nađemo svoj stol, Peter? – predložila je.
– Dobra zamisao, gospođo Marlowe – primijeti Grey. Suzdržao se, ali jedvice, kao i Peter
Marlowe. – Kako King?
– Ne znam, nakon Čangija nikad ga više nisam vidio! – Marlowe svisoka odmjeri Greya.
– Ali održavaš s njim vezu?
– Uopće ne.
– Ne znaš ni gdje je?
– Ne znam!
– Čudnovato, a bili ste toliko prisni! – Grey svrne s njega pogled i odmjeri Fleur Marlowe.
Najljepša žena koju je ikad vidio! Lijepa, profinjena, prava plavokosa Engleskinja, toliko slična
njegovoj bivšoj ženi Trini koja je otišla s jednim Amerikancem nepunih mjesec dana nakon što joj
javiše da je nestao u okršaju s neprijateljem. Nepunih mjesec dana!
– Znate li da smo nas dvojica u Čangiju bili neprijatelji, gospođo Marlowe? – zapitao je
umiljato, a njoj se od toga kosa naježi.
– Peter nikad sa mnom ne priča o Čangiju, gospodine Grey. Niti s ikim koga poznajem!
– Neobično. Bilo je to stravično iskustvo, gospođo Marlowe. Ništa nisam zaboravio! Ja... pa,
oprostite što sam vas prekinuo... – Digne pogled prema Marloweu. Zausti da nešto kaže, ali se
predomisli i ode.
– Oh, Peter grozan čovjek! – uzdahne Fleur. – Užasava me!
– Nema razloga da se uzrujavaš, draga.
– Zbog čega ste bili neprijatelji?
– Ne sada, kasnije, dušo, kasnije! – Marlowe joj se zaljubljeno nasmiješi. – Ne boj se Greya,
ništa nam on neće.
 36

21.45

Linc Bartlett zapazio je Orlandu prije nego ona njega. Zastane mu dah. I nehotice ju je usporedio s
Casey koja je pored njega razgovarala s Andrewom Gavallanom. Orlandina bijela duga svilena
haljina imala je dubok izrez na leđima, a pridržavala ju je samo jedna naramenica oko vrata. Ta
haljina kao da je nenametljivo nudila čitavo njezino zlaćano tijelo. Casey je imala zelenu haljinu koju
je već toliko puta vidio, a žuto-smeđa kosa padala joj je u slapovima.
»Biste li vas dvoje došli večeras na Ši-tehov banket?« , zapitala ga je jutros Orlanda. »Vama i
vašoj Casey to bi moglo biti veoma važno.«
»Zašto?«
»Zato što se gotovo svi bitni hongkonški poslovi dogovaraju na ovakvim banketima, gospodine
Bartlett. Može vam biti veoma značajno da upoznate ljude kao što je Ši-teh, da se učlanite u ‘Konjički
klub’, ‘Kriket klub’, da postanete punopravni član našeg najvažnijeg kluba, iako je to nemoguće.«
»Zato što sam Amerikanac?«
»Zato što netko mora umrijeti da se isprazni mjesto... Neki Englez ili Škot!« Nasmijala se.
»Lista čekanja duga je kao Queen’s Road! Članovi su samo muškarci, veoma uštogljeni, u starim
kožnatim naslonjačima, starci koji kunjaju uz svoje obroke koji traju tri sata, a poloču deset čaša
džina! Times i sve ostalo!«
»K vragu, pa to zvuči veoma uzbudljivo!«
Ponovno se nasmijala. Imala je bijele zube i nije joj vidio mane. Razgovarali su za vrijeme
doručka i bila je više nego ugodno razgovorljiva. Lijepo se osjećao s njom. Zanosno je mirisala.
Casey bi se rijetko namirisala. Tvrdila je da to samo zbunjuje poslovne ljude s kojima je
pregovarala. S Orlandom je doručkovao kavu, prženac, jaja i prepečenu slaninu, pravi američki
doručak u novom novcatom hotelu koji mu je ona predložila. Zvao se »Mandarin« . Casey uopće nije
doručkovala. Samo bi popila kavu, a ponekad uz nju prženac ili prhko francusko pecivo.
Intervju je prošao glatko, a vrijeme prebrzo. Nikad još nije bio sa ženom koja bi se odlikovala
ovoliko neskrivenom i samouvjerenom ženskošću. Casey je uvijek bila toliko snažna, zaposlena,
hladna i neženstvena! Sama je tako odredila, a ja sam se s tim složio, sjetio se Bartlett.
– Ono je Orlanda? – Casey ga pogleda i nadigne obrvu.
– Da – odgovorio joj je, bezuspješno pokušavajući odgonetnuti njezine misli. – Što misliš?
– Mislim da je prava bomba!
– U kojem pogledu?
Casey se nasmije i okrene prema Gavallanu koji se trudio da bude priseban i uljudan, iako je
stalno mislio na Kathy. Kad mu je večeras sve iznijela, nije htio da otputuje sama, ali ona je bila
uporna, tvrdeći da je pametnije da on ovdje ostane.
 – Poznajete li je, Andrew?
– Koju to?
– Onu u bijeloj haljini.
– Gdje? Oh! Oh, poznajem, ali samo po čuvenju.
– Je li na dobru ili zlu glasu?
– Ovisi o vašem gledištu, Casey. Ona... ona je Portugalka. Naravno, Eurazijka. Orlanda je
dugogodišnja Gorntova prijateljica!
– Mislite: ljubavnica?
– Da, mislim da je to prava riječ – uljudno će on. Gadila mu se Caseyina neposrednost. – No,
sve je bilo vrlo diskretno!
– Ima Gornt ukusa. Jesi li znao da mu je ona bila djevojka, Linc?
– Jutros mi je rekla. Upoznao sam je prije nekoliko dana kod Gornta. Rekla je da su i sad
prijatelji.
– Gorntu se ne može vjerovati – primijeti Gavallan.
– Ima snažno zaleđe i u Hong Kongu i izvan njega – javi se Casey. – Tako mi rekoše! Koliko
znam, trenutačno nije prezadužen kao vi. Zacijelo ste čuli da bi on želio da zaključimo posao s njim, a
ne s vama?
– Nismo prezaduženi – odvrati Gavallan. Pogledao je Bartletta. – Jesmo li zaključili posao?
– U utorak potpisujemo ugovor – odgovori Bartlett. – Ako ste spremni!
– I sad smo spremni.
– Ian nas je zamolio da o tome šutimo do subote, a mi smo se složili – objasni Casey. – Zar ne,
Linc?
– Da! – Bartlett na tren ponovno odmjeri Orlandu.
Casey je slijedila njegov pogled. Orlandu je zapazila već prvog trenutka, čim je mlada žena
neodlučno zastala na pragu.
– S kim ono razgovara, Andrew? – S Orlandom je bio zanimljiv, gibak, elegantan
pedesetogodišnjak.
– Ono je Lando Mata, također Portugalac, iz Makaa! – Gavallan se uzrujano zapitkivao hoće li
Dunross uspjeti nagovoriti Matu da im priskoči u pomoć sa svojim milijunima. Što bih učinio da sam
taj-pan? umorno je razmišljao. Bih li sutra kupovao, ili bih se večeras nagodio s Matom i Škrcem?
Njihov bi novac tokom mnogih naraštaja osigurao »Otmjenu kuću« , samo što bi zato izmakla našoj
moći. Nema smisla da sad brineš. Čekaj dok postaneš taj-pan! Opazi kako se Mata nasmiješio
Orlandi, a onda ih oboje ugledaju te se počnu probijati prema njima. Motrio je njezine čvrste dojke,
slobodne ispod bijele svile. Izbočene bradavice. Bože mili, zgranuto je zaključio, ni Venera Pun ne
bi se usudila da dođe bez grudnjaka! Kad su prišli, Gavallan ih upozna s društvom i odmakne se, kao
suvišan čovjek, da ih može bolje promatrati.
– Dobra večer – toplo se obratila Orlanda Casey. – Linc mi je mnogo o vama pričao. Toliko ste
mu važni!
– I ja sam o vama mnogo čula – odvrati Casey podjednako toplo. Ali nisam čula sve! – Mnogo
si zgodnija nego što mi reče Linc, pomislila je. Kudikamo ljepša! Znači, ti si Orlanda Ramos, divna,
slatkorječiva, ženstvena... kurvanjska piranja koja je bacila oko na mog Linca? Isuse, što da sad
radim?
Čula je svoj glas kako nehajno ćaska, ali mozak joj je još bio zaokupljen Orlandom Ramos. S
jedne strane, Lincu bi koristila mala pustolovina, zaključi Casey. Malo bi se ispuhao. Sinoć je njemu
bilo isto toliko gadno kao i meni. Imao je pravo rekavši da moram seliti iz apartmana. No, kad ga
opčini ova čarobnica, hoću li ga uspjeti izvući? Hoće li ona biti kao sve one djevojke koje meni nisu
značile ništa, a ni njemu, već nakon tjedan ili dva?
Nije ova takva, odlučno zaključi Casey. Imam dva izbora. Ili da se kao pijana plota držim ovih
trinaest tjedana i četiri dana i da se borim... ili da se ne držim tog roka, ali da se opet borim!
– Orlanda – nasmiješi se Casey. – Imate divnu haljinu!
– Hvala. Smijem li vas zvati Casey?
Obje su žene znale da je rat započeo!
Bartlett se oduševio što se Orlanda toliko svidjela Casey. Gavallan ih je zaneseno promatrao,
kao opčinjen tom četvorkom. Među njima je zračila neobična toplina. Pogotovo između Bartletta i
Orlande.
Skrenuo je pažnju na Landa Matu i na Casey. Mata je bio profinjen, pun starinskog šarma,
posvetio se Casey i igrao se s njom kao ribicom. Dokle će dospjeti Mata s Casey? Zapita se
Gavallan. Neobično, reklo bi se da Casey nimalo ne smeta što je tu Orlanda! Sigurno je zapazila da
je njezin Bartlett upecan? Možda i nije. Ili joj je možda posve svejedno, jer joj je Bartlett običan
poslovni ortak i ništa više? Možda je, na koncu konca, ipak lezbijka. Ili frigidna kao tolike
Amerikanke! Žalosno!
– Kako vam se sviđa u Hong Kongu, gospođice Casey? – zapita Mata razmišljajući kakva bi bila
u krevetu.
– Na žalost, nisam još mnogo vidjela, iako sam hotelskim autobusom pošla na Nove teritorije i
zirnula u Kinu!
– A htjeli biste poći? Zaista biste htjeli u Kinu? Recimo, u Kanton? Mogao bih vam srediti da
dobijete poziv!
– Zabranjeno nam je da putujemo u Kinu... – zgranula se Casey. – Ne vrijede nam pasoši!
– Oh, pasoš vam i ne bi bio potreban! Narodna Republika Kina ne mari za pasoše! U Kinu
rijetko kad dolazi poneki kvaj loh pa im to nije problem. Daju vam vizu i otisnu...
– Naše ministarstvo vanjskih poslova nam je... Mislim da sad ne bih toliko riskirala!
Bartlett klimne glavom.
– Ne smijemo ući ni u ovdašnju komunističku prodavaonicu.
– Da, vaša je vlada zaista veoma čudna – odvrati Mata.
– Kao da je ulazak u prodavaonicu subverzivna akcija! Jeste li čuli što se govorka o »Hiltonu« ?
– Što je s tim?
– Navodno je »Hilton« nabavio prekrasnu zbirku kineskih starina za svoj novi hotel, naravno,
sve na licu mjesta – nasmiješi se Mata. – Navodno su Sjedinjene Države zaključile da se ne smiju
poslužiti tim predmetima, pa ni ovdje, u Hong Hongu! Sve je to pohranjeno. Barem se tako priča.
 – Jasno! Tko god u Sjedinjenim Državama ne uspije, počne radiji za vladu – odbojno će
Bartlett.
– Odlučite sami, Casey – zaključi Mata. – Pođite u tu prodavaonicu. Zove se »Kineska umjetnost
i obrt« , a nalazi se u Queen’s Roadu. Cijene su veoma umjerene, a komunisti nemaju rogove i
bodljikave repove, vjerujte mi!
– Nisam očekivao da je ondje tako – ubaci Bartlett. – Casey, i ti bi tamo kupila poneku
stvarčicu!
– Zar si onamo svratio? – iznenađeno ga je zapitala.
– Bio sam!
– Jutros sam povela gospodina Bartletta – objasni Orlanda. – Slučajno smo onuda prolazili.
Drage volje ću i vas provesti po trgovinama, ako hoćete!
– Hvala, vrlo rado – odgovori Casey isto tako umilno, a već je opazila sve znakove za uzbunu. –
No, u L. A. Nam rekoše da CIA prati sve Amerikance koji zalaze u tu prodavaonicu jer je to poznato
komunističko sastajalište!
– Meni je ta prodavaonica kao i svaka druga, Casey – javi se Bartlett. – Nisam opazio ništa,
osim nekoliko Maovih slika. Međutim, ondje nema cjenkanja! Sve su cijene ispisane. Nisi vidjela
takvu jeftinoću! Šteta što ništa ne možemo unijeti u Sjedinjene Države. – Sjedinjene su Države
zabranile uvoz bilo kakve robe kineskog porijekla, pa i starina koje se već preko sto godina nalaze u
Hong Kongu.
– Problema nema – spremno kaza Mata pitajući se koliko bi on tu mogao zaraditi kao posrednik.
– Ako nešto želite, drage volje ću vam to nabaviti!
– Nećemo to smjeti uvesti u Sjedinjene Države, gospodine Mata – podsjeti ga Casey.
– Oh, posve je lako i to. To uvijek radim prijateljima iz Amerike. Sve što pokupuju, pošaljem
svojoj kompaniji u Singapuru ili u Manili. Oni vam to vrlo jeftino otpreme u Sjedinjene Države za
zaštitnim znakom Malezije ili Filipina, kako vam drago!
– Pa to je prijevara... krijumčarenje!
Mata, Gavallan i Orlanda iskreno se nasmiju.
– Trgovina pokreće svijet – dobaci Gavallan. – Američka i tajvanska roba na koju je uveden
embargo ipak dospijeva u Narodnu Republiku Kinu, a kineska roba stiže i na Tajvan i u Sjedinjene
Države, naravno, ako postoji potražnja. Tako vam je to!
– Znam – odgovori Casey – ali mislim da nije u redu.
– Sovjetski Savez zarekao se da vas uništi pa ipak s njima imate trgovačke odnose – reče
Gavallan Bartlettu.
– Mi nemamo – odvrati Casey. – »Par-Con« nema, iako su htjeli od nas kupiti kompjutore. Ma
koliko nam je stalo do zarade, odbijamo ih. Naša vlada s njima trguje, ali samo robom koja je strogo
kontrolirana. Žito, i slične stvari!
– Gdje postoji spreman kupac, uvijek će se naći i prodavač – odbrusi joj Gavallan. Išla mu je na
živce. Pogledao je kroz prozor i poželio da se ponovno nađe u Šangaju. – Na primjer Vijetnam... koji
je vama kao Alžir!
– Kako? – začudi se Casey.
 Gavallan je prostrijeli pogledom.
– Tvrdim da će Vijetnam iskrviti vašu privredu, kao što je iskrvio Francusku. I kao što je Alžir
iskrvio Francusku!
– Nikad nećemo u Vijetnam – samouvjereno će Bartlett. – A i zašto bismo? Vijetnam s nama
veze nema!
– Slažem se! – upadne Mata. – Pa ipak, Sjedinjene Države sve se više upleću u Vijetnam. Znate,
gospodine Bartlett, smatram da vas uvlače u bezdan!
– Kako mislite? – zapita Casey.
– Mislim da su vas Rusi namjerno namamili u Vijetnam. Poslat ćete onamo svoje vojnike, a Rusi
neće. Borit ćete se protiv Vijetnamaca i prašume, a Rusi će pobijediti! Tamo su već značajne jedinice
vaše agencije CIA. Imaju i svoju avionsku kompaniju, a sad grade po Vijetnamu aerodrome –
američkim novcem. Onamo stiže američko oružje. Vaši vojnici već se ondje bore.
– Ne vjerujem! – izjavi Casey.
– Vjerujte mi, zovu ih specijalne snage, a ponekad i Delta Force. Žao mi je, ali Vijetnam će
postati velik problem vašoj vladi... ukoliko ne budete veoma lukavi!
– Bogu hvala, lukavi smo – samouvjereno će Bartlett. – J. F. Kennedy sredio je Kubu, sredit će
on i Vijetnam! Prisilio je Nikitu Hruščova da se povuče s Kube, a Kennedy će to i ponoviti! Tada
smo pobijedili. Rusi su povukli svoje rakete!
– Razgovarajte s Ianom o Kubi, staro momče – primijeti Gavallan kojega je to oneraspoložilo
ali i zabavljalo. – On poludi kad se to spomene! Ian tvrdi, a slažem se s njim, da ste vi izgubili. Rusi
su vas povukli u novu klopku. Kao glupane! Ian smatra da su Rusi namjerno gotovo otvoreno
sagradili svoje raketne baze, u želji da ih vi otkrijete, kao što ste ih i otkrili, a nato se digla velika
povika, čitav svijet smrtno se prestrašio, a u zamjenu za sovjetsko obećanje da će rakete povući s
Kube, vaš je predsjednik prekinuo Monroeovu doktrinu koja je bila kamen-temeljac čitave vaše
sigurnosti.
– Kako?
– Naravno. Zar Kennedy nije pismeno obećao Hruščovu da se neće iskrcati na Kubu, da neće
dopustiti invaziju s američkog tla... ni s bilo koje točke zapadne polutke? Pismeno obećanje, Boga
mu! I tako se sad neprijateljska velesila, Sovjetski Savez, potpuno protiv Monroeove doktrine,
učvrstila devedeset milja južno od vaših obala, i te granice im napismeno jamči vaš predsjednik, a
potvrdio ih je vaš Kongres. Hruščov je postigao velike ustupke, kojima nema premca u vašoj
povijesti! A to ga ništa nije stajalo! – Gavallanov se glas zaoštri. – Sad je Kuba sigurna, hvala lijepa,
rast će, razvijati se i na kraju zaraziti čitavu Južnu Ameriku. Sigurna je za sovjetske podmornice,
brodove, avione... Bože svemogući, lijepu su pobjedu odnijeli.
Casey je zgranuto promatrala Bartletta.
– Linc, ovo nikako... nije nikako istina!
Bartlett se isto toliko zaprepastio.
– Mislim... pa, ako malo bolje razmislim o svemu, Casey, mislim... to ih ama baš ništa nije
stajalo!
– Ian je u to čvrsto uvjeren – odvrati Gavallan. – Njega pitajte! A što se Vijetnama tiče, svi mi
ovdje smatramo da predsjednik Kennedy ni s tim ne može izići na kraj, ma koliko mu se inače osobno
divimo. Nije Azija Evropa, ni Amerika! Ovdje drukčije mislimo, drukčije se ponašamo i imamo
drukčije – vrijednosne sudove!
Odjednom zavlada tajac. Prekine ga Bartlett.
– Znači, vi smatrate da će ondje biti rata?
Gavallan ga okrzne pogledom.
– Nema razloga da brinete! »Par-Con« će lijepo napredovati. Imate tešku industriju, kompjutore,
poliuretansku spužvu, ugovore s vladom za istraživanje svemira, petrokemiju, audio uređaje, bežičnu
opremu... Uz te vaše proizvode i našu stručnost, ako izbije rat... trgovina će se vinuti kao raketa!
– Ne volim na tome zarađivati – odvrati Casey. Užasno joj je išao na živce Gavallan. – Podao
način zarađivanja!
– Mnogo je toga na svijetu podlo, pogrešno i nepravedno – okomi se na nju Gavallan.
Namjeravao joj je očitati bukvicu, bijesan što se ona neprekidno miješa u njegov razgovor s
Bartlettom, ali zaključi da sad nije ni vrijeme ni mjesto pa uljudno nadoda: – Naravno, imate pravo!
Nitko ne želi zarađivati na smrti. Oprostite, moram poći... Znate da je svakome označeno njegovo
mjesto? Večera počinje svakog trenutka! To je stvar obraza.
I Gavallan ode.
– Mislim da me on baš ne voli! – reče Casey.
Svi se nasmiju, tako je to smiješno kazala.
– Dobro ste mu rekli, Casey – javi se Orlanda. – Imali ste pravo. Rat je užasan!
– Bili ste ovdje za vrijeme rata? – nedužno upita Casey.
– Ne, u Makau. Portugalka sam. Mama mi je rekla da ondje nije bilo baš strašno. Japanci nisu
gnjavili nas u Makau jer je Portugal bio neutralan. – Orlanda umiljato nadoda: – Naravno, imam tek
dvadeset i pet godina pa se gotovo i ne sjećam rata. Kad je završio, nisam imala ni sedam godina!
Lijep je Makao, Casey. Posve drukčiji od Hong Konga. Možda biste onamo pošli vi i Linc? Isplati ga
se pogledati! Drage volje bih vam bila vodič!
Mogu zamisliti, pomisli Casey koja se sa svojih dvadeset i šest godina osjećala starom prema
Orlandi. Orlanda je imala put kao sedamnaestogodišnja djevojka.
– Sjajno! Lando, što je Andrewu? Zašto je bio onako ogorčen? Zato što sam direktorica firme i
slično?
– Sumnjam u to, sigurno pretjerujete – odgovori Mata. – Samo, ne voli Ameriku i poludi kad se
sjeti da više nema Britanskog kolonijalnog carstva, da je sudbina svijeta u rukama Sjedinjenih
Država, koje po njegovu mišljenju očigledno griješe. Na žalost, s njim se slaže većina Britanaca!
Naravno, djelomice iz ljubomore. No, s Andrewom valja biti strpljiv. Na koncu konca, vaša je vlada
1945. predala Hong Kong Čang Kaj Šeku, a to je onemogućila jedino britanska ratna mornarica.
Amerika je stala na stranu Sovjetskog Saveza, a protiv Britanije, u sueskom pitanju, u Palestini je
Amerika podržala Židove, a protiv Britanije... i još na desetke primjera! Također je istina da mnogi
ovdje smatramo da griješite što se sada ovako neprijateljski ponašate prema Kini!
– Oni su komunisti, kao i Rusija. Zaratili su protiv nas, a mi smo samo pokušavali zaštititi
slobodu Južne Koreje. Nismo ih namjeravali napadati!
– Povijest nas uči da je Kina uvijek prelazila rijeku Jalu kad bi se stranci približili toj granici.
Uvijek! Vaš je MacArthur navodno bio povjesničar – strpljivo će Mata, pitajući se je li Casey
ovoliko bezazlena i u krevetu. – Morao je znati! On, ili vaš predsjednik, natjeraše Kinu na stazu
kojom nije željela poći. U to sam posve siguran!
– Nismo mi bili zavojevači. Sjeverna je Koreja zaposjela Južnu. Samo smo htjeli pomoći
narodu da se oslobodi. Nismo mogli ništa dobiti u Južnoj Koreji. Potrošili smo milijarde
pokušavajući pomoći tom narodu da sačuva slobodu! Pogledajte što je Kina učinila Tibetu... a lani i
Indiji, čini mi se da smo mi uvijek obredno jare, a uvijek samo nastojimo zaštititi tuđu slobodu. –
Umuknula je jer dvoranom se razlijegne žagor olakšanja i uzvanici krenu prema stolovima. Nagrnu
konobari noseći srebrne pladnjeve. – Bogu hvala! Umirem od gladi.
– I ja – prizna Bartlett.
– Večeras je Shitee uranio – nasmije se Mata. – Orlanda, morala si ih opomenuti da je svima
nama običaj da nešto večeramo prije nego odemo na Shiteejev banket!
Orlanda se samo nasmiješi svojim prekrasnim smiješkom.
– Orlanda je upozorila Linca – javi se Casey – a Linc mene, ali mislila sam da neću izdržati!
Odmjerila je neprijateljicu koja je od nje bila za pola glave niža. Orlanda je visoka otprilike sto
šezdeset. Po prvi put u životu Casey se osjeti previsoka i nezgrapna. Budi iskrena, reče samoj sebi,
otkako si izišla iz hotela i na ulicama vidjela sve one Kineskinje, djevojke i žene, sitnih ruku, nogu i
tijela, minijaturne, a sve crnooke i crnokose, osjećaš se previsoka, strana. Da! Sad shvaćam zašto svi
onako bulje u nas. A što se tiče prosječnog američkog turista, bučnog, predebelog, koji se samo gega
uokolo...
No, i uza sve to, Orlando Ramos, iako si lijepa i iako sebe smatraš pametnom, nisi ti žena za
Linca Bartletta. Pa možeš mi puhati u guzicu!
– Slijedeći ću put, Orlanda, zapamtiti – nježno će Casey – da moram biti veoma oprezna kad mi
vi nešto preporučujete!
– Preporučujem da jedemo, Casey. I ja sam gladna!
– Mislim da smo svi za istim stolom – javi se Mata. – Priznajem da sam u to umiješao prste! –
Sretno ih povede prema stolu, a više nego ikad privlačila ga je pomisao da Casey dovuče u krevet.
To je odlučio čim ju je ugledao. Djelomice zbog njezine ljepote, visine i divnih prsiju. Dobrodošla
suprotnost sićušnim i jednoličnim Azijkama! A djelomice i zbog onoga što mu je kazala Orlanda. No,
najviše zbog nečega što mu je iznenada palo na um: ako odvoji Casey i Bartletta, onemogućit će
prodor »Par-Cona« u Aziju. Mnogo je bolje da što dulje udaljujemo iz naših krajeva te Amerikance i
njihov licemjerni, nepraktični moral i upletanje! Tako je zaključio. Ako Dunross ne sklopi pogodbu s
»Par-Conom« , morat će mi prodati prevlast nad »Otmjenom tvrtkom« , za kojom težim. I tad ću
napokon ja postati taj-pan »Otmjene kuće« , bez obzira na sve Dunrossove i Struanove!
Madona, život je zaista krasan! Neobično je to da je ova žena možda ključ najvećeg azijskog
blaga, pomislio je, i zadovoljno nadovezao: jasno, nju se može kupiti. Radi se samo o cijeni.
 37

23.01

Večera se sastojala od dvanaest jela. Pirjane školjke sa zelenim klicama, umak od pilećih jetrica i
usitnjenih jarebica, juha od peraja morskog psa, pile na ražnju, kinesko povrće, prokulica i grašak u
mahunama, i još stotine vrsta povrća s račjim mesom, koža pečene pekinške patke sa šljivinim
umakom i usitnjenim lukom, palačinke tanke kao papir, dvaput prokuhane gljive i riblji želuci,
dimljena riba pompo sa salatom, riža »à la Jangčou« i ukusni valjušci. Pa kolač sreće, zaslađene
sjemenke lotosa i ljiljan u rižinoj prekrupi. A neprekidno čaj.
Lando Mata i Orlanda pomagali su Bartlettu i Casey u izboru. Fleur i Peter Marlowe bijahu
jedini bijelci za njihovim stolom. Kinezi im pruže svoje posjetnice i zauzvrat dobiju njihove.
– Gle, pa znate jesti štapićima! – Svi su se Kinezi očigledno zapanjili, a zatim se opet povuku u
razgovore na kantonskom. Bijaše očito da nakinđurene Kineskinje raspredaju o Casey, Bartlettu i
bračnom paru Marlowe. Bile su ponešto suzdržanije u primjedbama jedino zato što su tu sjedili
Lando Mata i Orlanda.
– O čemu pričaju, Orlanda? – tiho zapita Bartlett u općoj, uglavnom kineskoj, graji.
– Zanimate ih vi i gospođica Casey – oprezno će ona.
Nije mu prevodila prostačke primjedbe na račun veličine Caseyinih prsiju. Ni pitanja otkud joj
garderoba, koliko je stajala, zašto se nije ukrasila nakitom, i kako li se osjeća žena kad je toliko
visoka. O Bartlettu nisu mnogo razgovarali. Jedino su se glasno pitali je li on zaista pripadnik mafije
kao što su nabacile kineske novine.
Orlanda bijaše sigurna da Linc nije mafijaš. No isto je toliko bila sigurna da mora biti veoma
oprezna ispred Casey, ni pretjerano prisna ni previše spora, i nikad ga ne smije dirnuti. A prema
Casey mora biti umilna da je pokuša zavarati!
Bučno su donosili čiste tanjure za svako jelo i pobirali upotrijebljeni pribor. Konobari su hitali
prema liftovima za hranu, u sredini pored stubišta, da odlože prljave tanjure i pograbe tople, pune
svježe pripremljene hrane. Kuhinje su se nalazile tri palube ispod njih. Pravi pakao golemih željeznih
vokova, kotlova širokih metar i pol, a plin je dolazio iz gradske mreže. U nekim su vokovima bila
samo jela na pari, u drugim su se na brzinu pržila, u trećim su se dugotrajno pržila, u četvrtim pirjala.
U nekoliko se tih vokova kuhala čista bijela riža. Otvoreni roštilj na drva. Dvadeset i osam kuhara
imali su pravu vojsku pomoćnika za pripremanje mesa i povrća, čerupanje kokoši, ubijanje svježe
ribe, jastoga i račića, za čišćenje i za tisuću zadataka koje nameće kineska kuhinja u kojoj se svako
jelo svježe priprema za svakog gosta.
Restoran se otvarao u deset ujutro, a kuhinja se zatvarala u 22.45. Pa i kasnije, kad se održavala
neka posebna zabava. Ako je organizator bio izrazito bogat, bilo je i plesa i izložba cvijeća. Večeras
nije bilo kasne kuhinjske smjene, ni izložbe cvijeća, ni plesa, ali znali su da će im Shitee T’ Čung
svima udijeliti bogate napojnice za ovaj svoj banket. Shitee T’ Čung bio je izdašan domaćin, iako se
smatralo da najveći dio dobrotvornih priloga koje prikupi odlazi u njegov želudac – ili u želuce
njegovih uzvanika – ili za darove njegovim prijateljicama. Govorilo se da je nesmiljen prema
klevetnicima, škrt prema obitelji i osvetoljubiv prema neprijateljima.
Pa što onda, pomisli glavni kuhar. Čovjeku su na ovom svijetu potrebne mekane usnice i tvrdi
zubi, a znamo što će mu dulje potrajati!
– Požurite! – drekne on. – Zar da čekam čitavu govnastu noć? Kozice, donesite morske kozice! –
Znojav pomoćnik u dronjavim hlačama i staroj, oznojenoj majici dojuri noseći na bambusovu pladnju
netom ulovljene i oljuštene kozice. Glavni ih kuhar ubaci u veliki kotao, vok. Nadoda rukohvat sode
bikarbone, dvaput ih prevrne i izvadi. Na dva pladnja prevali pregršt vrelih mahuna graška pa preko
njih podijeli na dva jednaka dijela te ružičaste, blistave i slasne kozice.
– Bogovi, pišajte po svim kozicama! – kiselo će on, jer ga je mučio čir na želucu, a noge i
gležnjevi su mu natekli nakon desetosatnog radnog vremena. – Pošaljite im ih gore prije nego se
pokvare. Dju neh loh moh, požurite... ovo mi je posljednje jelo. Vrijeme je da odemo kući!
Ostali kuhari radili su i usput izvikivali posljednje naloge ili psovke. Svi su jedva čekali da odu
kući.
– Žurite! – Uto posrne mladi pomoćnik koji je nosio lonac upotrijebljene masti. Mast se razlije
po plinskim plamenicima, živno plane i nastane urnebes. Vrisne kuhar kojega je okružio plamen i
zalamata rukama, a lice i kosa mu se oprlje. Netko baci na vatru kantu vode, ali plamen se još jače
razbukta i lizne prema gredama, rigajući dim. Kuhari su se uz ciku i gurnjavu povlačili od vatre i tako
nastane usko grlo. Zrak se ispuni draškavim crnim dimom od ulja.
Čovjek koji se nalazio blizu jedinih uzanih stuba koje su vodile na prvu palubu, zgrabi uređaj za
gašenje požara, slomi grljak i uperi cijev u požar. Ništa! Čovjek pokuša iznova, kadli mu netko
opsuje i otme mu uređaj, bezuspješno ga pokuša primijeniti i na kraju ga odbaci. I drugi je uređaj za
gašenje bio neispravan. Nitko se nikad nije potrudio da ih iskuša.
– Svi bogovi neka poseru ove izume »stranih vragova« koji nemaju matere! – jekne kuhar,
spreman da pobjegne ako požar dopre do njega. Jedan preplašeni kuli gušio se u dimu na suprotnoj
strani kuhinje. Ustukne pred plamenom, sudari se s vrčevima te ih sruši. U nekim su vrčevima bila
stara jaja i sezamovo ulje, koje se prelije po podu i plane. Kuli iščezne u iznenadnom plamenom
zastoru. Sad je požar zahvatio pola kuhinje.
Prošlo je jedanaest sati i glavnina gostiju već je otišla. Najgornja paluba restorana »Zmaj na
vodi« bijaše poluprazna. Odlazili su mnogi Kinezi, među njima Četveroprsti Vu i Venera Pun.
Odavno je posluženo dvanaesto jelo, a kod Kineza vlada lijepa navika da se odlazi čim pojedu
posljednje jelo. Praznio se stol za stolom. Samo su se još bijelci zadržavali uz konjak, port i cigare.
Kinezi su po čitavu brodu razmještali stolove za mah-džong pa je uskoro svaku graju nadjačalo
zveckanje bjelokosnih pločica koje su udarale po stolovima.
– Igrate li mah-džong, gospodine Bartlett? – zapita Mata.
– Ne igram. Molim vas, zovite me Linc!
– Morate naučiti, uzbudljiviji je nego bridž. Igrate li bridž, Casey?
– Izvrsno igra, Lando – nasmije se Linc Bartlett. – Nemojte s njom igrati za novac!
– Možda bismo mogli odigrati partiju! Igrate li i vi bridž, Orlanda? – zapita Mata, sjetivši se da
Gornt izvrsno igra.
 – Da, pomalo – nježno će Orlanda, a Casey kiselo pomisli: kladim se da si i ti izvrsna igračica,
kučko.
– Rado bih zaigrala bridž – umiljato će Casey.
– Dobro – odgovori Mata. – Jedanput, slijedećeg tjedna... Oh, dobra večer, taj-pane!
Dunross ih sve pozdravi osmijehom.
– Kako vam je prijala večera?
– Izvrsno! – odvrati Casey, sretna što ga vidi. U smokingu je divno izgledao. – Biste li nam se
pridružili?
– Hvala lijepa, ali...
– Laku noć, taj-pane – priđe mu Dianne Čen, a za njom njezin sin Kevin, nizak snažan mladić
tamne kovrčave kose i punih usana.
Dunross ih je sve upoznao.
– Gdje je Phillip?
– Kanio je doći; ali nam je telefonirao da ga je nešto zadržalo. Pa, laku noć – Dianne se
nasmiješi, a za njom i Kevin i krenu prema vratima. Casey i Orlanda razrogačeno su mjerkale
Diannin nakit.
– Pa, i ja moram ići – izjavi Dunross.
– Kako je bilo za vašim stolom?
– Prilično naporno! – odgovori Dunross uz svoj zarazni smijeh. Sjedio je za počasnim stolom s
članovima parlamenta, Gorntom, Ši-tehom i njegovom suprugom, a žučni su razgovori povremeno
nadjačavali zveckanje tanjura. – Robin Grey prilično je otvoren, a neobaviješten, pa smo se na nj
okomili. Začudo, Gornt i ja našli smo se na istoj strani! Priznajem, naš su stol najprije dvorili pa su
jadni Ši-teh i njegova žena pobjegli. Ispario je prije petnaest minuta, u vidu lastina repa!
Svi se s njim nasmiju. Dunross je motrio Marlowea. Zna li Marlowe da je Grey moj šogor?
– Vidim da vas Grey dobro poznaje, gospodine Marlowe!
– Ima izvrsno pamćenje, taj pane, ali nije uglađen.
– Ne bih znao, ali ako u parlamentu sprovede svoju volju, Bog neka pomogne Hong Kongu!
Samo sam vas sve htio pozdraviti. – Nasmiješio se Bartlettu i Casey. – Da sutra zajedno ručamo?
– Lijepo – odvrati Casey. – Da dođete u »V i A« ? – Vidjela je kako na suprotnoj strani dvorane
Gornt ustaje da ode pa se ponovno zapitala tko će od njih dvojice pobijediti.
– Andrew nam je uoči večere pričao da vi...
Uto je začula prigušenu ciku, kao i svi ostali. Odjednom zavlada tajac. Svi su osluškivali.
– Požar!
– Isuse, pogledajte! – Svi su zurili u lift iz kuhinje. Navirao je dim. A zatim plameni jezičak.
Djelić sekunde nisu mogli povjerovati, a tada svi poskoče. Oni koji su bili blizu glavnog
stubišta, pojure prema pragu, i natisnu se, i drugi su ponavljali: vatra! Bartlett skoči i za sobom
povuče Casey. Mata i nekolicina gostiju polete prema uskom grlu na vratima.
– Stanite! – drekne Dunross u općoj galami. Svi zastanu. – Ima mnogo vremena. Ne žurite! –
naredio je. – Nema smisla da trčite, samo polako! Još nema opasnosti! – Njegova je opomena trgnula
one koji su se pretjerano zaplašili. Počeše se razilaziti iz gužve na vratima. No, dolje, na stubištu
pojačala se dreka i histerija.
Nisu svi potrčali kad se začuo prvi povik: »Vatra!« Gornt se nije pomaknuo. Povlačio je dim iz
cigare, napregnuvši sva osjetila. Havergill i njegova žena došli su na prozor i pogledali van. Pridruže
im se i ostali. Vidjeli su kako se svjetina gomila oko glavnog ulaza, dvije palube ispod njih.
– Nema smisla za uzrujavanje, draga – reče Havergill. – Kad iziđe glavnina gostiju, lako ćemo
za njima!
– Jeste li vidjeli kako je odjurio Biltzmann? – zapita ih ledi Joanna koja je stajala pored njih. –
Kakav šmokljan! – Ogledala se po dvorani pa na suprotnoj strani opazi Bartletta i Casey koji su bili s
Dunrossom. – Oh, pomislih da je i ono dvoje pobjeglo!
– Nisu svi Amerikanci kukavice, ledi Joanna! – primijeti Havergill.
Odjednom iz kuhinjskog lifta prokulja plamen i debeli crni dim. Ponovno se začuje povik:
»Požurite!«
Na suprotnom kraju dvorane, blizu plamena, Bartlett žustro zapita:
– Iane, postoji li i drugi izlaz?
– Ne znam! – odgovori Dunross. – Pogledajte van, a ja ću ih ovdje smiriti! – Bartlett žurno pođe
prema izlaznim vratima na polupalubu, a Dunross se okrene ostalima. – Nema razloga za uzrujavanje!
– smirivao ih je on i na brzinu odmjeravao. Fleur Marlowe bijaše blijeda, ali se savladavala. Casey
je zabezeknuto gledala kako se svjetina tiska na izlazu, a skamenjena Orlanda bila je na granici
sloma. – Sve u redu, Orlanda! – reče Ian. – Nema opasnosti...
Na suprotnoj strani dvorane Gornt ustane i priđe vratima. Vidio je gomilu i znao da je stubište
vjerojatno zakrčeno. Povici i cika samo su pojačavali paniku, ali uz vrata je stajao Sir Charles
Pennyworth i pokušavao da povlačenje niza stubište bude što urednije. Pokulja novi dim, a Gornt
pomisli: Bože svemogući, vražji požar, pet stotina ljudi, a samo jedan izlaz. Uto opazi da za barom
nema nikoga. Priđe mu i na izgled smireno natoči viski sa sodom, iako mu se niz leđa cijedio znoj.
Dolje je, na prepunoj drugoj palubi, Lando Mata posrnuo i za sobom povukao još nekolicinu,
među njima Dianne Čen i Kevina, i tako zakrčiše taj jedini uzmak. Muškarci i žene nemoćno vrisnu i
tresnu na palubu, a drugi se o njih spotaknu i padnu u bezglavoj trci u spas. Pugmire se na stubištu
uhvatio za ogradu i jedva zadržao na nogama. Svom snagom se zabacio unatrag da zaustavi rulju kako
još tko ne bi pao. Uz njega bijaše Julian Broadhurst, također prestrašen, ali se dobro savladavao,
koristeći visinu i težinu da pomogne Pugmireu. Zajedno na tren izdrže pritisak, ali ih je postupno
svladavala težina svjetine na stubama iza njih. Pugmire osjeti kako mu popušta ruka... Deset stepenica
ispod njega Mata se osovi, u brzini nagazi na nekolicinu pa se progura prema dolje. Kaput mu se
napola rasparao. Dianne Čen se uspravi i za sobom povuče Kevina. U toj neopisivoj gužvi nije
opazila kad joj je ženska ruka vješto zgrabila privjesak i strpala ga sebi u džep pa se sjurila niza
stube. S prve palube prokuklja dim i poveća opći užas. Pugmire popusti, ljudska ga bujica nagura uza
zid, a i Broadhurst izgubi ravnotežu. Započne padati nova ljudska lavina. Sad su oba stubišta bila
zakrčena.
Četveroprsti Vu i Venera Pun našli su se na prvom stubišnom odmorištu kad je odjeknuo povik:
»Požar!« Sletio je niz posljednje stube i progurao se na pomični most što je vodio na pristanište, a
prestravljena Venera Pun slijedila ga je na nekoliko koraka. Našavši se na sigurnom, okrenuo se i
osvrnuo, uzlupana srca i, gotovo bez daha. Muškarci i žene posrtali su kroz golema urešena vrata na
gat, a plameni jezici sukljali su kroz otvore blizu doka. Pritrči policajac koji je patrolirao u blizini.
Na tren je prestravljeno gledao, a onda pojuri na najbliži telefon. Vu je još nastojao povratiti dah
kadli ugleda kako unezvijereno jure Richard Kwang i njegova žena. Nasmije se i odmah mu je bilo
bolje. I Venera Pun smatrala je da svjetina smiješno izgleda. Skupljali su se promatrači, ali ne da
pomognu nego da prodaju zjake, što je posve u redu, pomisli u prolazu Vu. Ne valja zadirati u odluku
bogova! Bogovi imaju svoja pravila i odlučuju o ljudskom džosu. Moj je džos da se spasim i da se
noćas naslađujem s ovom droljom. Neka mi svi bogovi pomognu da održim svoje »carsko žezlo« dok
ona ne vrisne »Milost!« .
– Dođi, malena medousta – zasmijulji se Četveroprsti. – Lijepo ih ostavimo njihovoj sudbini.
Gubimo vrijeme!
– Ne, oče – žustro će ona. – Svakog trena će stići novinari i televizijske ekipe... Moramo misliti
na svoj ugled! Heja?
– Ugled? Idemo na jastučenje pa ćemo »divotni kanalić« ...
– Kasnije! – zapovjedi ona, a on pregrize psovku koja mu je bila na jeziku. – Zar ne želiš postati
junak? – oštro će ona. – Možda postaneš i vitez kao Shitee, heja? – Na brzinu je začađavila ruke i,
lice i brižljivo strgnula jednu naramenicu iznad prsa pa prišla mostiću kako bi sve mogla vidjeti i biti
viđena, Četveroprsti ju je zapanjeno gledao. Ono odlikovanje od kvaj loha, kao što ga je dobio
Shitee? zapanjeno je pomislio. Iiiiii, zašto ne? Umorno je pošao za njom, brižno pazeći da se ne
približi kakvoj opasnosti.
Vidješe kako je iz dimnjaka na najgornjoj palubi suknuo plameni jezik, a kroz prozore sve tri
palube gledala su ih prestrašena lica. Na pristaništu su se skupljali ljudi. Jedni su histerično posrtali
u slobodu, a mnogi su kašljali od dima koji, se proširio po čitavu restoranu. Ponovno gromoglasan
nalet na vrata, dosta ljudi padne, a neki izvire ispod uzgibanih nogu. Oni otraga vikali su prednjima
da požure, a Četveroprsti i ostali promatrači ponovno se nasmiju.
Bartlett se na najgornjoj palubi naslonio na ogradu pa pogledao kobilicu broda i gat ispred sebe.
Na pristaništu je vidio gomile i histerične pogorelce koji su navirali kroz vrata broda-restorana. Nije
bilo drugog stubišta, ni ljestava, ni mogućnosti za uzmak. Srce mu je lupalo, ali nije se bojao. Još
nema prave opasnosti, pomislio je. Možemo skočiti u more. Posve lako! Koliko je to? Deset-petnaest
metara ispod nas. Problema nema, ako ne skočiš na trbuh! Odjuri natrag po palubi koja se protezala
duž pola broda. Iz dimnjaka je izbijao crni dim, iskre i plameni jezičci.
Otvorio je vrata najgornje palube i brzo ih zatvorio da ne stvara daljnji propuh. Dim je postao
gušći, a sad su iz kuhinjskog lifta neprekidno navirali plameni jezici. Draškavi je dim sa sobom
donosio zapah sprženog mesa. Gotovo su se svi natisnuli, na izlaz na suprotnom kraju dvorane. Gornt
je osamljeno pijuckao viski sa sodom i motrio ih. Hladnokrvna li gada! pomisli Bartlett. Oprezno je
zaobišao kuhinjski lift, oči mu zasuze od dima i gotovo padne preko Christiana Toxea koji se
šćućurio iznad telefona i vikao da nadglasa opću galamu:
– Briga mene, odmah mi pošalji fotografa, a onda pozovi vatrogasce! – Toxe bijesno spusti
slušalicu, promrmlja: – Nesposobne budale! – te se vrati supruzi, kineskoj matroni koja ga je blijedo
promatrala. Bartlett pojuri prema Dunrossu. Taj-pan je nepomično stajao s Peterom i Fleur Marlowe,
s Orlandom i Casey, i tiho zviždukao.
– Ništa, Iane – tiho će on, a vlastiti mu je glas neobično zvučao. – Ni vražjih ljestava! Ničega,
ama baš ničega! No, bude li potrebno, lako ćemo skočiti u more!
 – Da, sreća naša što smo na ovoj palubi! – Dunross je gledao kako vatra i dim kuljaju iz
kuhinjskog lifta pored izlaza. – Vrlo brzo morat ćemo odlučiti kojim ćemo putem izići! – prošapće on.
– Požar nas može odsjeći od vanjskog stubišta! Ako iziđemo na palubu, možda se više nećemo moći
vratiti u dvoranu, pa ćemo morati skakati u more. Ako ostanemo ovdje, jedini nam je izlaz preko
stubišta!
– Isuse – promumlja Casey. Pokušavala je stišati ubrzano lupanje srca i klaustrofobijski strah
koji ju je obuzimao. Koža joj se slijepila, pogled joj je išao od izlaza do prozora i natrag. Bartlett je
zagrli. – Problema nema, u svako doba možemo skočiti u more!
– Da, Linc, naravno – Casey se turobno prihvati za njega.
– Znate li plivati, Casey – zapita je Dunross.
– Znam, ali... već sam jednom bila u požaru i otada se stravično bojim vatre! – Dogodilo se to
prije nekoliko godina kad se njezina kućica u okolici Los Angelesa, na Holivudskim brežuljcima,
odjednom našla usred iznenadnog ljetnog šumskog požara, a ona ostala zarobljena. Krivudava cesta
uz kanjon ispod nje već je bila u plamenu. Odvrnula je sve vrtne slavine i počela polijevati krov
kućice. Očajna sparina požara prodrla je do nje. Onda je požar porastao, preskočio s vrha jedne
doline na suprotnu stranu, i počeo zahvaćati oba pristranka prema dnu doline, potaknut vihorom –
izazvanim požarom – brzine od sto šezdeset kilometara na sat. Podivljali je požar rušio stabla i kuće,
primaknuo se, a njoj nije bilo izlaza. Užasnuta je i dalje zalijevala krov. Pored nje su jurili psi i
mačke, a jedan prestravljeni pas skutrio se u zavjetrini njezine kuće. Okruživali su je vrućina, dim i
užas, i trajalo je to, i trajalo, ali je požar prestao petnaestak metara ispred njezine međe. Bez ikakva
razloga! Sve kuće na ulici su izgorjele. I najveći dio kuće u kanjonu. Otkos širok gotovo kilometar, a
dug preko tri kilometra tri je dana gorio u brežuljcima koji presijecaju grad Los Angeles. – Dobro mi
je, Linc – drhtavo će ona. – Mis... mislim da će mi vani biti bolje nego ovdje. Iziđimo odavde, do
vraga! Baš će mi goditi plivanje.
– Ne znam plivati! – Orlanda je drhtala. Popusti joj kontrola. Ustala je i pojurila prema stubištu.
Bartlett je zadrži.
– Sve će biti dobro. Isuse, tuda se ne biste probili. Slušajte one jadnike dolje, gadno im je.
Ostanite ovdje! Nemojte niza stubište!
Skamenjena se skutrila uza nj.
– Sve će biti dobro – sućutno joj reče Casey.
– Da – potvrdi Dunross, netremice gledajući plamen i dim.
– Mi smo u izvrsnom položaju, je li, taj-pane? – javi se Marlowe. – Da! Požar se vjerojatno širi
iz kuhinje. Vatrogasci će ga obuzdati. Fleur, mazo, nema potreba da skačemo.
– Problema nema – smirivao ga je Bartlett. – Ima mnogo sampana koji će nas pokupiti!
– Da, znam, ali ni Fleur ne zna plivati.
Fleur položi ruku mužu na nadlakticu.
– Uvijek si govorio da moram naučiti plivati, Peter.
Dunross ih nije slušao. Obuzeo ga je strah, a nastojao ga je savladati. Nosnice mu je ispunjavao
njemu, na žalost tako dobro poznat zapah spaljena mesa i samo što nije povraćao. Kao da se ponovno
našao u svom pogođenom »Spitfireu« ! Iznad kanala La Manchea pogodio ga je »Messerschmidt 109«
, predaleko su bile doverske hridine, i znao je da će ga požar zahvatiti prije nego što se istrgne iz
tijesne i oštećene navigacijske kupole i iskoči. Okruživao ga je užasan smrad osmuđena mesa,
njegova mesa! Užasnuto je i nemoćno udarao pesnicom po prozoru, a drugom je rukom tjerao
plamene jezike koji su mu lizali oko stopala i koljena, zagušen draškavim dimom u plućima, napola
zaslijepljen. Onda odjednom sumanuta buka kad se otrgnuo nepokretni poklopac motora. Uzdigao se
pakleni plamen i opkolio ga, ali uspio se nekako izvući i padao je iz požara, ne znajući je li mu
izgorjelo lice i koža na rukama i nogama. Još uvijek se širio dim iz njegovih čizama i avijatičarskog
kombinezona. Onda onaj mučan, drhtavi trzaj kad mu se otvorio padobran. Nato se iz sunca ustremi
na njega tamna sjena neprijateljskog aviona... Vidio je kako rigaju mitraljezi, a metak mu je raznio
komadić lista. Ničeg se više nije sjećao osim zapaha spaljenog mesa koji je onda bio isti kao i sad.
– Što mislite, taj-pane?
– Kako?
– Da ostanemo ili da odemo? – ponovi Marlowe.
– Zasad još ostajemo – odgovori Dunross, a svi se zapanje kako može govoriti tako mirno i kako
može biti tako miran. – Kad se isprazni stubište, možemo se mirno spustiti. Nema razloga da se
smočimo ako nam to nije potrebno.
Casey mu se neodlučno smješkala.
– Imate li često ovdje ovakve požare?
– Ovdje ne, ali u Hong Kongu su česti. Naši prijatelji Kinezi ne brinu se mnogo za protupožarne
propise...
Prošlo je svega nekoliko minuta otkako su kuhinjom zakovitlali prvi plameni jezici, a već je tu
bjesnio požar koji se preko kuhinjskog lifta žestoko širio središnjim dijelovima triju gornjih paluba.
Pola kuhinje je požar odsjekao od jedinog stubišta. U zahvaćenoj se polovici našlo dvadeset
prestravljenih ljudi. Ostalo kuhinjsko osoblje već je odavno pobjeglo i pridružilo se uskomešanoj
masi ljudi na prvoj palubi. Bilo je pet-šest prozorčića, ali pretijesnih i zarđalih šarki. Jedan
uspaničeni kuhar pojuri u plameni zastor i vrisne kad ga je zahvatio plamen. Gotovo se probio, ali mu
se poklizlo. Još je neko vrijeme vrištao. Svi ostali kuhari skamenjeno jauknu. Nije bilo druge
mogućnosti uzmaka.
I glavni se kuhar našao u klopki, ali bio je snalažljiv i već je preživio mnogo kuhinjskih požara
pa nije paničario. Mozgom se vraćao na sve prijašnje požare, očajnički tražeći spas. Tada se
prisjetio.
– Brzo – krikne – donesite vreće rižina brašna... rižina brašna... brzo!
Ostali su nepomično u njega buljili, nepokretni od užasa pa je zamahnuo rukom i nekolicinu ih
gurnuo u skladište. Sam je pograbio vreću tešku dvadeset i pet kilograma pa joj rasjekao vrh.
– Jebem ti sve požare! Žurno ali čekajte, kad vam ja kažem! – dahne on, jer ga je dim gušio i
umalo zaslijepio. Prsne jedan prozorčić, a plamen se na iznenadnom propuhu nagne prema njima.
Svatko je u panici pograbio vreću rižina brašna, kašljući od gustog dima. – Sad! – vrisne glavni kuhar
bacivši vreću u razbuktali prolaz među pećima. Raspadne se vreća, a oblaci brašna donekle uguše
plamen. U istom smjeru polete i druge vreće brašna pa opet ugase plamen. Nova baražna vatra rižina
brašna sruši se na usplamtjele klupe pa i njih pogasi. Na tren je put bio slobodan. Glavni ih kuhar
odmah povede među preostalim plamenim jezicima, a svi u neredu nagrnu za njim, preskočivši dva
pougljenjena tijela. Stigoše do stubišta na suprotnom kraju kuhinje prije nego što se vatra ponovno
razbuktala i zatvorila im put. Kuhari su se probijali uz tijesno stubište na barem kakav-takav zrak na
stubišnom odmorištu, stopivši se s pomahnitalom gomilom koja se tiskala, naguravala, vrištala i
kašljala, probijajući se kroz crni dim na otvorenu palubu.
Većina je plakala. Sad je u donjim prostorima bio gust, zagušljiv dim. Tada se zid iza prvog
stubišnog odmorišta, ona stijena uz koju se nalazio kuhinjski lift, zacrni i iskrivi. Odjednom zid prsne,
bukne iz njega vatra, nagrnu plameni jezici. Ljudi na stubištu pod tim zidom panično se počnu tiskati
naprijed, a svjetina na odmorištu posrne natrag. Tada, videći da su nadomak slobode, oni u prvim
redovima jurnu naprijed, okrznuvši pakao, preskačući i po dvije stepenice odjednom. Član
parlamentarne delegacije Hugh Guthrie vidje kako pada jedna žena. Prihvatio se ograde i zastao da
joj pomogne, ali ga bujica odostraga prevrne i on padne, s tolikim drugima. Psovao je i podigao se,
oslobodivši put toliko vremena koliko mu je trebalo da pridigne tu ženu, prije nego što ga je ponovno
zahvatila lavina i ponijela tih posljednjih nekoliko stepenica do izlaza. Do slobode!
Pola stubišta između prve i druge palube još nisu zahvatili plameni jezici, iako je vatra
nezaustavljivo nadirala i jačala. Sad se svjetina prorijedila, iako je još preko stotinu osoba
zakrčavalo gornje stubište i vrata. Ljudi na gornjem stepeništu miljeli su i psovali jer nisu vidjeli
ništa ispred sebe.
– Zašto ste se zaustavili, majku vam vašu?
– Je li stubište još i sad netaknuto?
– Boga vam, nastavite naprijed...
– Vraški je vruće ovdje...
– Odvratna gužva...
Grey se nalazio među zarobljenicima na stubištu druge palube. Vidio je kako liže plamen iz zida
pred njim. Znao je da će svakog trenutka popustiti i obližnji zid. Nije znao bi li se povukao ili pošao
naprijed. Uto opazi kako se jedno dijete šćućurilo uz stube ispod rukohvata. Podigao je dječačića u
naručje, privinuo ga na prsa proklinjući one ispred sebe i preletio preko vatre. Put u slobodu na
donjem stubištu još je bio zakrčen.
Gornt i preostali na najvišoj palubi osluškivali su urnebesnu galamu odozdo. U dvorani je još
ostalo samo tridesetak ljudi. Istrusio je viski, odložio čašu i prišao skupini oko Dunrossa. Orlanda je
još sjedila i u rukama okretala rupčić. Fleur i Peter Marlowe su na izgled bili smireni, a Dunross je,
kao i uvijek, bio hladnokrvan. Dobro, pomislio je, blagoslivljajući svoju zdravu baštinu i
izvježbanost. U britansku se tradiciju ubraja i navika da u najvećoj opasnosti – pa ma kakav osjećaju
strah – ne izgube obraz. A osim toga, prisjetio se, većina nas je čitava života trpjela bombardiranja,
tonula, dospijevala u logore za ratne zarobljenike, bila meta metaka, služila vojsku. Gorntova je
sestra bila članica ženskih snaga Kraljevske ratne mornarice, majka mu je bila upraviteljica Obrane
od zračnih napadaja, otac je bio u vojsci, stric je poginuo kod Monte Cassina, a on je bio s
Australijancima na Novoj Gvineji nakon što je pobjegao iz Šangaja, probio se u Burmu pa iz nje u
Singapur.
– Iane – reče Gornt namjerno nehajno – reklo bi se da gori prvo stubište. Predlažem da skočimo
u more.
Dunross se osvrne prema vatri blizu izlaza.
– Neke dame ne znaju plivati. Pričekajmo još malo!
– Vrlo dobro! Oni koji su spremni skočiti u more, neka iziđu na palubu. Ovaj požar zaista je
dosadan!
 – Uopće mi se ne čini da je dosadan! – javi se Casey.
Svi se nasmiju.
– Tako se samo kaže! – objasni joj Peter Marlowe.
Ispod palube odjekne eksplozija i brod se lagano strese. Na trenutak zavlada stravična tišina.
Kuhinjski se požar proširio na skladište i okružio četiri preostale bačve ulja od četiri stotine
litara. Prva bačva koja je eksplodirala probušila je pod i savinula brodski bok. U izlivnicu poteče
žerava, zapaljeno ulje i nešto morske vode. Snažna je eksplozija istrgnula velike daske plosnate
kobilice pa je kroz otvore prodirala voda. Horde štakora nagrnu u potrazi za spasom.
Eksplodira i druga metalna spremnica ulja i probuši brodski bok ispod same razine vode. Vatra
je prštala posvuda. Ljudi na pristaništu jeknu, a neki i ustuknu, iako nije postojala prava opasnost.
Ostali se uzrujano nasmiju. Eksplodira i treća posuda, a ponovno uokolo skoči plamen. Stropni
podupirači i poprečne grede osjetno su oslabili pa, natopljeni uljem, planu. Gore, na prvoj palubi
opasno se prolomi bat koraka bjesomučnih bjegunaca.
Grey je maltene došao na prvo odmorište, još uvijek držeći dječačića u naručju. Jednom se
rukom preplašeno držao za rukohvat, gurajući one ispred i one iza sebe. Čekao je da na njega dođe
red, a tada, zaštitivši dječaka kako je znao i umio – izbjegne plamene jezike na odmorištu i sjuri se
niza stepenice. Put je gotovo bio nesmetan. Dimio se sag pored praga i jedan dežmekast čovjek
posrne, a čitav se pod zatrese.
– Naprijed – očajnički vikne Grey onima iza sebe. Stigne do praga, a ostali tik do njega, iza i
ispred. Upravo kad je stigao na pokretni most, eksplodiraju i preostale dvije spremnice ulja, nestane
poda iza njega, a on, dječačić i ostali, polete naprijed, kao igračke.
Iz gledalaca istrči Hugh Guthrie pa ih odvuče na sigurno.
– Jesi li čitav, staro momče? – dahne on.
Grey je bio napola omamljen, hvatao je grčevito zrak, odijelo mu se osmudilo, a Guthrie mu
pomogne da ugasi vatru.
– Da... da, mislim da sam čitav... – prošapće Grey, napola ošamućen.
Guthrie nježno digne onesviještenog dječaka te ga pogleda.
– Jadni mali nesretnik!
– Zar je mrtav?
– Mislim da nije. Evo... – Guthrie ga pruži jednom promatraču i obojica laburista pojure do
broda da pomognu onima koji su još bili ošamućeni eksplozijom i posve bespomoćni.
– Bože svemogući! – procijedi videći da je ulaz neprohodan. Tuljenje automobila koji su se
primicali nadjača galamu.
Požar se opasno širio na najgornjoj palubi, blizu izlaza. Preplašeni su ljudi kašljali i povlačili
se u dvoranu, jurili uza stubište jer je sad požar zahvatio čitavu donju palubu. Zrak bijaše ispunjen
urnebesnom galamom i strahom.
– Do vraga, Iane, najbolje da se kupimo – reče Bartlett.
– Da. Quillane, bi li pošao prvi i probio se na palubu? – predloži Dunross. – Ja ću izići
posljednji.
– Svi ovamo! – prodere se Gornt. – Na palubi ćete biti sigurni... jedan po jedan... – Otvori
vrata, stane uz njih i pokuša uvesti reda u to žurno povlačenje. Nekolicina Kineza i Britanci. Izišavši
na zrak, već su se znatno manje bojali i bili sretni što su se spasili dima.
Bartlett je čekao u dvorani. Bio je uzbuđen ali još se nije bojao, jer je znao da u svako doba
može razlupati koji prozor pa s Casey skočiti u more. Ljudi su teturali pored njih. Pojačaju se
plameni jezici iz kuhinjskog lifta, a ispod njih odjekne potmula eksplozija.
– Kako si, Casey?
– Dobro.
– Izlazi!
– Kad iziđeš ti.
– Jasno! – Bartlett joj se široko nasmiješi. U dvorani je ostalo još malo ljudi. Pomogao je ledi
Joanni da iziđe pa Havergillu, koji je šepao, i njegovoj supruzi.
Casey opazi da Orlanda još sjedi kao sleđena. Jadnica, sućutno je pomislila, sjetivši se kako se
i sama užasno bojala kad joj je šumski požar opkoljavao kuću. Prišla je Orlandi.
– Idemo! – nježno će ona te pomogne Orlandi da ustane. Mladoj su se ženi tresla koljena pa ju je
Casey zagrlila.
– Iz... izgubila sam torbicu – promuca Orlanda.
– Ne, evo je! – Casey uzme torbicu sa stolca. Zagrljenu ju je napola izgurala pored plamena na
palubu. Paluba bijaše krcata, ali Casey se osjeti znatno bolje čim je izišla. – Sve u redu! – bodrila je
Orlandu. Odvede je do ograde. Orlanda se grčevito prihvati. Casey se okrene da potraži Bartletta i
opazi da je i on i Gornt promatraju iz dvorane. Bartlett joj mahne, a ona mu uzvrati, žaleći što već
nije izišao na palubu.
Peter Marlowe izgura suprugu na palubu i priđe Casey.
– Dobro vam je, Casey?
– Naravno! Kako ste, Fleur?
– Dobro, dobro... samo... Vani je baš ugodno, je li? – odgovori Fleur Marlowe, osjećajući se
slabom, zastravljena pri pomisli da bi morala skočiti s ovolike visine. – Mislite da će pasti kiša?
– Što prije, to bolje! – Casey se zagleda preko ograde.
U mračnoj vodi desetak metara ispod njih počeše se skupljati sampani. Svi su lađari znali da će
uzvanici na najgornjoj palubi uskoro morati skakati u more. Vidjeli su da je požar već dobrano
zahvatio i prvu i drugu palubu. Tamo je još ostalo nekoliko ljudi, a onda jedan muškarac tresne
stolcem o prozor, razlupa staklo, probije se kroz okno i padne u more. Prema njemu krene jedan
sampan pa mu dobaci konop. Za njim skoče i ostali koji su se našli na toj palubi. Jedna žena nije
isplivala na površinu.
Bijaše mrkla noć iako je požar sve u okolici obasjavao i stvarao stravične sjene. Gomila na
pristaništu se razmakne kad su uz tuljenje stigla vatrogasna kola. Kineski vatrogasci i britanski oficiri
smjesta izvuku cijevi. Drugi odred spoji cijevi s obližnjim hidrantom, vatru ošine prvi mlaz vode i
odjekne klicanje. Doskora proradi šest cijevi, a dva vatrogasca u azbestnim odijelima i s bocom
kisika na leđima pojure na ulaz i počnu izvlačiti one koji su onesviješteni ležali. Prolomi se nova
snažna eksplozija pa ih obaspe usijanom žeravicom. Jedan vatrogasac sve to pogasi vodom pa
ponovno uperi mlaz na ulaz.
 Sad je gornja paluba bila posve prazna, ostadoše jedino Bartlett, Dunross i Gornt. Osjete kako
ispod njih podrhtava i maltene izgube oslonac.
– Isuse Kriste – dahne Bartlett – zar ćemo potonuti?
– Možda su ove eksplozije raznijele dno broda! – žustro će Gornt. – Idemo! – Žurno iziđe, a za
njim Bartlett.
Dunross osta sam. Dim bijaše užasno gust, smučilo mu se od vreline i smrada. Namjerno nije
pobjegao, želio je savladati strah. Odjednom se nečega sjeti pa potrči kroz dvoranu do vrata glavnog
stubišta da vidi je li tamo netko. Uto na stubama opazi nepomičnog čovjeka. Posvuda su lizali
plameni jezici. Osjeti kako ga ponovno obuzima strah, ali ga je potisnuo, poletio naprijed i počeo
povlačiti čovjeka uza stube. Bijaše to težak Kinez, a Dunross nije znao je li živ ili mrtav. Vrelina
postane nesnosna, a Dunross ponovno osjeti smrad spaljenog mesa, osjeti kako mu se nadiže žuč. Uto
se pored njega stvori Bartlett pa su zajednički napola odvukli, a napola prenijeli onog čovjeka preko
dvorane na palubu.
– Hvala – zasoptalo će Dunross.
Priđe im Quillan Gornt, sagne se i okrene čovjeka. Lice mu je djelomično izgorjelo.
– Mogli ste i bez ovog junačkog djela. Mrtav je!
– Tko je to? – zapita Bartlett.
– Ne znam – slegne Gornt ramenima. – Poznaješ li ga ti, Iane?
Dunross je zurio u leš.
– Da, to je Zep... Zeppelin Tung!
– Škrčev sin? – iznenadi se Gornt. – Bože, koliko se udebljao! Ne bih ga ni prepoznao! –
Ustane. – Pripremimo se za skakanje. Ovaj je brod groblje! – Opazi Casey koja je stajala pored
brodske ograde. – Dobro vam je? – zapita prišavši joj.
– Da, hvala. A vama?
– U redu je.
Orlanda je još stajala pored nje i tupo buljila u more pod sobom. Po palubi su se komešali ljudi.
– Pomoći ću im da se srede – dobaci Gornt. – Evo mene odmah! – I ode.
Nova eksplozija prodrma brod. Još se više nagnuo. Nekolicina s palube opkorači ogradu i
skoči. Sampani im pođu u susret.
Christian Toxe je obgrlio svoju ženu, Kineskinju, i natmureno gledao preko brodske ograde.
– Morat ćete skočiti, Christiane – reče mu Dunross.
– Zar u aberdinsku luku? Zacijelo se šališ, staro momče! Ako me ne uguše sve ove izljevne
vode, dobit ću kugu!
– To ili izgori u požaru! – dovikne netko u smijehu.
Sir Charles Pennyworth se na drugom kraju palube prihvatio ograde i išao po brodu ohrabrujući,
okupljene.
– Idemo, djevojko – dobacio je Orlandi. – Nije teško skočiti!
Užasnuto je odmahivala glavom.
– Ne... ne, još ne bih... Ne znam plivati!
 Fleur Marlowe ju je zagrlila.
– Bez brige, ni ja ne znam plivati! I ja ostajem.
– Peter, uhvatite je za ruku i ništa joj se neće dogoditi! – upadne Bartlett. – Jedino morate
suzdržati disanje, Fleur!
– Neće ona skočiti – mirno će Marlowe. – Bar ne do posljednjeg trenutka!
– Nema nikakve opasnosti.
– Za nju ima. Fleur je... enceinte. Noseća...
– Kako?
– Fleur je u drugom stanju. Otprilike tri mjeseca!
– Bože blagi!
Iz jednog dimnjaka lizne prema nebu plamen. Gorjeli su stolovi restorana na najgornjoj palubi, a
veselo su buktali veliki rezbareni hramski prizori na suprotnom kraju dvorane. Digne se pravi vihor
iskrica kad se srušilo središnje stubište.
– Isuse, čitav je ovaj brod vatrena klopka, što je s onim ljudima na donjim palubama? – zapita
Casey.
– Davno su izišli – odgovori Dunross, iako nije u to vjerovao. Ugodno se osjećao pod vedrim
nebom. A budući da je sve dosad uspješno obuzdavao strah, bio je zadovoljan. – Prekrasan vidik
odavde, zar ne?
– Sretni smo! – vedro poviče Pennyworth. – Brod se tako naginje da ćemo biti izvan opasnosti
kad potone, osim ako se ne prevrne. Ovo me podsjeća na dobra stara vremena! – nadovezao je. –
Triput sam potopljen u Sredozemnome moru!
– I ja sam tonuo – odvrati Marlowe – ali u tjesnacu Bangka ispred obale Sumatre.
– To mi nikad nisi rekao, Peter – javi se Fleur.
– Bila je to sitnica!
– Kolika je ovdje dubina? – zapita Bartlett.
– Barem sedam metara! – odgovori mu Dunross.
– Bit će to pravi...
Zatule sirene, a policijski je brod jurio kroz tijesne prolaze između otoka brodova. Tu i tamo
bljesnuo je reflektor. Kad je brod pristao gotovo uz »Zmaja na vodi« , odjekne glas kroz megafon,
najprije na kineskom:
– Neka se svi sampani povuku, svi neka se povuku... – A zatim na engleskom: – Vi na najgornjoj
palubi, pripremite se za napuštanje broda! Kobilica je probušena, pripremite se za napuštanje broda!
– Da ne bi! – namrgođeno promrmlja Christian Toxe, ne obraćajući se nikom određenom. – Da
uništim jedino večernje odijelo?
– Ionako ti se nikad nije sviđalo, Chris – povuče ga žena za nadlakticu.
– Sad mi se sviđa, stara moja! – Pokušao se nasmiješiti. – Zaboga, pa ni ti ne znaš plivati.
Slegnula je ramenima.
– Kladim se o pedeset dolara da ćemo ti i ja zaplivati kao prave pravcate jegulje!
 – Gospođo Toxe, opklada je prihvaćena. Naravno, skočit ćemo posljednji. Na koncu konca,
želim ovo opisati kao očevidac! – Stavi ruku u džep, izvuče cigarete. I njoj pruži jednu nastojeći se
ohrabriti, bojeći se za nju. Tražio je šibice, ali nikako da ih nađe. Otvorila je torbicu i prekapala.
Napokon je pronašla upaljač koji je od treće proradio. Oboje su potpuno zaboravili na požar koji je
bjesnio tri metra ispod njih.
– Previše pušiš, Christiane – dobaci mu Dunross.
Paluba se opasno nagne. Brod utone. Kroz veliku bočnu rupu nadirala je voda. Vatrogasci su
hrabro gasili požar, ali bez velikog uspjeha. Promatrači se uskomešaju jer se čitav brod zatrese.
Popuste dva konopca kojim je bio vezan za obalu.
Pennyworth se naginjao nad ogradu i pomagao svima da skoče. Sad su mnogi skakali. Ledi
Joanna nespretno padne. Paul Havergill pomogne supruzi da opkorači ogradu. Videći da je isplivala,
skoči i on. Policijski je brod još kriještao na kantonskom da se sampani udalje. Mornari bace preko
ograde pojase za spasavanje, a ostali porinu u more čamac. Na čelu s mladim pomorskim
inspektorom, pet-šest mornara skoči u more da pomognu bjeguncima – muškarcima, ženama i djeci.
Jedan sampan krene u pomoć ledi Joanni, Havergillu i njegovoj supruzi. Presretni su se popeli na
trošnu brodicu. I drugi su s najgornje palube skakali u more.
»Zmaj na vodi« opasno se naginjao. Netko se na najgornjoj palubi oklizne pa udari Pennywortha
koji izgubi ravnotežu. Napola je odskočio a napola pao unatrag, ali se nije zadržao. Pao je kao
kamen. Glava mu se smrska na krmi jednog sampana, vrat mu se slomi. Kliznuo je u more i utonuo.
Nitko to u općoj gužvi nije primijetio.
Casey se prihvatila ograde, kao i Bartlett, Dunross, Gornt, Orlanda i bračni par Marlowe. Toxe
je blizu njih povlačio dimove, nastojeći prikupiti hrabrost. Njegova žena pažljivo prignječi cigaretu.
Plameni su jezici lizali iz otvora za zračenje, svjetlarnika i izlaznih vrata, a onda brod snažno utone i
nakrivi se jer je popustilo još jedno uže. Gornt izgubi oslonac i glavom udari u ogradu. Onesvijestio
se. Toxe i njegova žena izgube ravnotežu i teško padnu preko ograde. Peter Marlowe čvrsto je držao
svoju ženu i zadržao je, tako da nije pala na nepropusnu brodsku pregradu, a Bartlett i Casey napola
su pali a napola posrnuli pored njih i srušili se uz ogradu. Bartlett je nastojao da je što više zaštiti,
iako su njezine visoke potpetice bile opasne.
Mornari su pomagali onima koji su skočili s broda da se popnu u čamac za spasavanje. Jedan
opazi Toxea i njegovu suprugu kako na tren izranjaju, petnaest metara od broda, dašćući i pljujući, a
onda izgube dah i, lamatajući rukama, ponovno utonu. Mornar odmah za njima skoči i nakon čitave
vječnosti zgrabi ženu za haljinu pa je napola ugušenu izvuče na površinu. Mladi poručnik otpliva
prema mjestu gdje je vidio Toxea, zaroni, ali ga u mraku nije našao. Izronio je da uhvati zrak,
ponovno zaronio u tminu, očajnički tragajući. Kad su mu već pluća ječala, napipao je odijelo,
zamahnuo i izbio na površinu. Toxe se panično uza nj priljubio, gušeći se i podrigujući od progutanog
mora. Mladić ga udari da ga Toxe ne bi zadavio, pa okrene urednika nauznak i dovuče do čamca.
Brod se iznad njih opasno nagnuo. Dunross prvi ustane. Vidje nepomičnog i sklupčanog Gornta
pa otetura do njega. Pokušao ga je dignuti, ali bez uspjeha.
– Dob... dobro mi je – prošapće Gornt osvijestivši se, a zatim strese glavom kao pas. – Isuse,
hvala... – Digne glavu i vidje da mu je pomogao Dunross. – Hvala – reče otužno se smješkajući.
Nesigurno je ustao. – Ipak ću sutra prodavati i slijedećeg tjedna si gotov!
– Baš lijepo! – nasmije se Dunross. – Ne znam što je gore: da s tobom izgorim ili da se zajedno
utopimo!
 Desetak metara od njih Bartlett podigne Casey na ogradu. Sad se paluba gadno nakrivila, a
požar bjesnio.
– Ovaj vražji brod može se svakog trena prevrnuti!
– A one? – mirno je zapitala pokazavši mu Fleur i Orlandu.
Trenutak je razmišljao pa odlučno procijedio:
– Najprije ti, pa me dolje pričekaj!
– U redu! – Odmah mu je pružila torbicu a on je strpa u džep i odjuri. Izula je cipele, otkopčala
zatvarač na dugoj haljini i svukla se. Laganu je svilenu haljinu odmah skupila u konopac, vezala oko
struka i spretno prekoračila ogradu. Na trenutak je stajala na rubu, pažljivo birala mjesto kamo će
zaroniti i izvanredno skočila. Gornt i Dunross gledali su za njom, zaboravivši na opasnost koja im
prijeti.
Bartlett se stvori pored Orlande. Vidio je kako Casey izranja, i prije nego što je Orlanda stigla
išta reći, podignuo ju je preko ograde i kazao:
– Ne diši, dušo! – Pažljivo ju je gurnuo. Svi su je gledali kako pada. Uronila je na noge i utonula
nekoliko metara od Casey koja je očekivala njezin skok pa je zaronila. Lako je uhvatila Orlandu,
izbila na površinu, a tek kad je ponovno udahnula zrak, Orlanda shvati da više ni je na palubi. Casey
ju je čvrsto držala i sigurno i snažno plivala prema čamcu za spašavanje.
Gornt i Bartlett oduševljeno kliknu. Ponovno se nagne brod i gotovo izgube ravnotežu. Bartlett
otetura do Petera i Fleur Marlowe.
– Peter, kako plivaš? – zapita ga Bartlett.
– Osrednje.
– Hoćeš li mi je povjeriti? Godinama sam bio spasavalac na jednoj plaži.
Prije nego što je Marlowe stigao odbiti, Bartlett digne Fleur u naručje, prekorači ogradu i
trenutak se spremao za skok.
– Ne dišite, Fleur! – Stavila mu je ruku oko vrata i začepila nos, a onda on zakorakne u prazno.
Fleur je čvrsto držao u naručju, izvan opasnosti. Blago je uronio u more, zaštitivši je svojim nogama i
tijelom od udarca. Polako je izronio. Glava joj je bila pod vodom samo nekoliko sekundi pa Fleur
nije niti pljuvala iako joj je srce lupalo. Za nekoliko sekundi stigoše do čamca. Uhvatila se za bok
čamca i tek tad pogledaše uvis.
Videći da mu je žena izvan opasnosti, Peter Marlowe ponovo počne disati.
– Baš lijepo – promrmlja on.
– Jeste li vidjeli kako skače Casey? – upita Dunross. – Divna je!
– Kako? Ne, nisam je vidio, taj-pane.
– Samo u grudnjaku, gaćicama i hulahopkama... bez ikakva steznika, a kakav divan skok. Isuse,
kakvo tijelo!
– To se u Sjedinjenim Državama zove »pantyhouse« – rastreseno će Marlowe, gledajući u more
ispod sebe i skupljajući hrabrost. – To je najnovija američka moda, posljednji krik...
Dunross ga zapravo i nije slušao.
– Bože dragi, kakvo tijelo!
 – Da, da – povlađivao mu je Gornt. – I kakva smjelost!
Brod zaškripi jer uto popusti posljednji konopac. Paluba se stravično nagne.
Sva trojica skoče istodobno. Dunross i Gornt zarone, a Peter Marlowe samo skoči na noge. Iako
su obojica dobro zaronila, i jedan i drugi su znali da nisu ni sjena Caseyinu skoku.
 38

23.30

Na drugom kraju otoka stari se taksi mukotrpno probijao uskom ulicom visoko iznad Zapadnog rta,
prema Mid Levelsu, a na stražnjem se sjedištu izvalio pijani Suslov. Bijaše mrkla noć, a Suslov je
pjevao tužnu rusku baladu. Šofer se preznojavao. Suslov je nakrivio kravatu i skinuo kaput, a košulja
mu se slijepila od znoja. Oblaci su se zgusnuli i spustili, vlažnost se povećala, zrak bijaše zagušljiv.
– Matjerjebec! – promrljao je proklinjući sparinu pa se nasmiješio jer je volio tu psovku.
Pogleda kroz prozor. Oblaci su zastirali gradsku rasvjetu i svjetla luke duboko ispod njega. Kowloon
je uglavnom bio zamračen. – Uskoro će kiša, druže – kazao je taksistu na engleskom, gutajući
slogove, ne brinući se za to razumije li ga Kinez ili ne.
Stari je taksi kašljucao. Odjednom se motor nakašlje a to Suslova podsjeti na Arthurov kašalj i
predstojeći sastanak. Još se više uzrujao.
Taksi je uzeo kod trajektnog terminala Golden Ferry, dovezao se do Mid Levelsa na Peaku i
skrenuo na zapad, uz Vladinu kuću u kojoj je živio guverner, pa duž Botaničkog vrta. Prolazeći pored
guvernerove palače, Suslov se rastreseno zapita kad će se srp i čekić zavijoriti na onoj praznoj
kopljači. Uskoro, zadovoljno je zaključio. Uz Arthurovu i »Sevrinovu« pomoć – vrlo brzo. Samo još
koja godinica!
Zirne na sat. Malo će zakasniti, ali nije važno. Arthur uvijek zakasni. Najmanje deset, a najviše
dvadeset minuta. U ovom našem poslu opasno je imati ustaljene navike, zaključi Suslov. No, bio
opasan ili ne, Arthur nam je snažan adut, a »Sevrin« , što ga je on stvorio – blistavo je, vitalno oruđe
u našem kagebeovskom naoružanju, duboko sakriven strpljivo čeka, kao još toliki »Sevrini« po čitavu
svijetu. Nas kagebeovskih oficira ima samo devedeset tisuća, a maltene smo zavladali svijetom. Već
smo ga promijenili, promijenili do temelja! Već cijelu polovicu... u tako kratkom roku, tek od 1917.
godine.
Nas je toliko malo, a njih tako mnogo. Ali sad se naši krakovi šire prema svakom uglu. Vojske
naših pomoćnika – doušnika, budala, parazita, izdajica, izopačenih iluzionista i deformiranih,
neupućenih pristalica koje smo mudro unovačili – postoje u svakoj zemlji, hrane se jedni drugima kao
gamad, što svi oni i, jesu, poticani svojim sebičnim zahtjevima i strahovima, a prije ili kasnije sve
ćemo ih ukloniti. A svugdje je jedan od nas, pripadnik elite, kagebeovski oficir, u središtu svake
paučine, kontrolira, rukovodi, eliminira. Paučina u paučini, i tako sve do Vrhovnog prezidijuma, a
paučina je tako čvrsto utkana u tkivo majčice Rusije da tu paučinu ništa više ne može uništiti. Mi smo
modema Rusija, ponosno je pomislio. Mi smo oštrica Lenjinova koplja! Bez nas, naših metoda i naše
usklađene primjene terora – ne bi bilo ni Sovjetskog Saveza, ni sovjetskog carstva, ni pokretačke
snage koja održava svemoć partijskih rukovodilaca na vlasti – i nigdje na svijetu ne bi postojala
komunistička država. Da, mi smo elita.
Još se izrazitije nasmiješio.
 U taksiju bijaše vrelo i sparno iako su svi prozori bili otvoreni. Vozio je uzbrdo, krivudajući po
toj stambenoj četvrti, sastavljenoj od nizova visokih stambenih zgrada bez vrtova, podignutih na
tijesnim zemljišnim česticama otetim planini. Znoj mu je curio niz obraz. Suslov ga obrisa. Sav se
osjećao slijepljen.
Baš bih se rado istuširao, pomisli on. Istuširao se svježom, ukusnom gruzijskom vodom, a ne
ovom slanom prljavštinom koja teče kroz hongkoške cijevi! Volio bih biti u dači kod Tiflisa, sjajno
bi to bilo! Da, ponovno u dači, s ocem i majkom, da plivam u rijeci koja teče kroz zemljišta, da se
sušim na suncu, a slatko gruzijsko vino hladi se u rijeci koja izvire iz okolnih planina. Tamo je raj...
ako uopće postoji raj. Brda, pašnjaci, grožđe, berba i vječno čist zrak.
Smijuljio se prisjetivši se što je Travkinu lagao o svom porijeklu. Parazit je Travkin! Još jedan
glupan, još jedno oruđe koje ćemo upotrijebiti, a kad otupi – odbaciti.
Otac mu je od početka bio komunist, najprije potajno čekist, a kad je 1917. osnovan KGB,
postao je kagebeovac. Sad se primicao osamdesetoj, ali još je bio visok i uspravan pa je kao uvaženi
umirovljenik živio okružen slugama, konjima i tjelohraniteljima, kao nekoć kneževi. Suslov je bio
uvjeren da će naslijediti očevu daču i zemlju, i sve počasti, kad dođe vrijeme. A iza njega njegov sin,
novopečeni kagebeovac, ako i dalje bude dobro služio. Suslov je to zavrijedio svojim radom, jer
postigao je značajne uspjehe, iako je imao tek pedeset i dvije godine.
Da, samouvjereno je pomislio, za trinaest godina ću u mirovinu. Još trinaest divnih godina
pomagat ću u jurišu i neću posustajati, pa ma što neprijatelj uradio.
A tko je neprijatelj, istinski neprijatelj?
Svi koji nas ne slušaju, svi koji ne priznaju našu vlast – a uglavnom Rusi.
Glasno se nasmijao.
Umorni i natmureni mladi taksist na tren zaviri u retrovizor pa se opet prihvati vožnje, nadajući
se da će ovaj pijani putnik pogrešno očitati taksimetar pa mu dati veliku napojnicu. Zaustavi pred
navedenom adresom.
Rose Court bijaše moderna stambena zgrada na Kotewall Roadu od dvanaest katova. Ispod nje
su bile trokatne podzemne garaže. Kuća bijaše okružena uskom betonskom ogradom. Ispod nje iza
malog zida, protezala se cesta Sinclair Road, zgradurina »Sinclairova tornja« , potom stambeni
blokovi što su se ugnijezdili na pristranku. Bijaše to kraj za izabrane s veličanstvenim vidikom.
Stanovi odmah ispod oblaka koji su često zastirali gornje pristranke Peaka. Zidovi su se zbog toga
znojili, rublje bi se upljesnivilo i sve je izgledalo vječito vlažno.
Taksimetar je pokazivao osam dolara i sedamdeset. Suslov se zabulji u svežanj novčanica,
preda taksistu sto dolara umjesto deset i teško siđe. Jedna se Kineskinja nestrpljivo hladila lepezom.
Suslov otetura do interkoma nebodera. Kineskinja dobaci taksistu neka pričeka njezina muža i s
gnušanjem odmjeri Suslova.
Noge ga nisu služile. Našao je dugme koje je tražio i pritisnuo: gospodin Ernest Clinker, domar.
– Izvolite?
– Ernie, evo, ja sam, Gregor – propentao je i podrignuo se. – Jesi li kod kuće?
– Nisam, nema me! – nasmije se koknijevac. – Jasno da sam doma, prijane! Zakasnio si! Kao da
si obišao sve krčme! Ima piva i votke. Mabel i ja te pozdravljamo!
Suslov priđe liftu i pritisne dugme: dolje. Na najdonjem je katu ušao u otvorenu garažu i pošao
sve do kraja. Već su se otvorila vrata stana. Ruku mu ispruži rumen i ružan, sitan šezdesetogodišnjak.
– Sto mi vrana – reče Clinker pokazavši svoje jeftine umjetne zube – malo si pod gasom, je l’
da?
Suslov ga čvrsto zagrli. Ernie mu uzvrati pa uđu u stan.
Sastojao se od dviju malenih spavaćih soba, dnevnog boravka, kuhinje i kupaonice. Prostorije
su bile bijedno namještene, ali udobne, a mali magnetofon, jedini raskošni komad pokućstva, treštao
je neku operu.
– Pivo ili votka?
Suslov se široko nasmiješi i podrigne.
– Pišanje pa votka... pa još jedna votka i... i krevet!
Glasno je podrignuo i oteturao na zahod.
– Odmah, kapetane, druže stari! No, Mabel, pozdravi kapetana! – Stari pospani buldog na
pregriženom sagu na tren otvori oko i jedanput zalaje. Gotovo je odmah zasoptalo zaspao. Clinker se
ozari, priđe stolu i natoči votku i čašu vode. Bez leda. Popio je »Guinness« i viknuo: – Dokad
ostaješ, Gregore?
– Samo večeras, tovarišč. Možda sutra navečer! Sutra... sutra se moram vratiti na brod. Ali sutra
navečer... možda, a?
– A Ginny? Zar te opet izbacila?
U neuglednom kombiju, parkiranom malo niže na cesti, Roger Crosse, Brian Kwok i policijski
radio-tehničar slušali su kroz zvučnik njihov razgovor. Uređaji za prisluškivanje bili su kvalitetni, tek
se tu i tamo čulo malo statičnog zvuka. Začuju kako se Clinker ponovno smijulji i kaže:
– Izbacila te van, a?
– Cijelu smo večer tjerali ševu-ševu... a ona... ona mi reče: »Idi k Ernieju, a mene ostavi... pusti
me da spavam!...
– Sretan si, majke ti. Ona je prava kneginja. Sutra mi je dovedi.
– Hoću... oću... oću. Ona je izvanredna!
Začuše kako je Suslov u zahodsku školjku pljusnuo kantu vode i kako se vraća.
– Pij, druže stari!
– Hvala! – Pohlepno ispijanje. – Ja bih... ja bih malo ... malo prilegao... prilegao. Samo malo...
– Možeš i satima spavati, bez brige, ja ću pripremiti doručak. Evo, popij još...
U kombiju su policajci pažljivo slušali. Prije dvije godine je Crosse naredio da se u Clinkerov
stan postave prislušni uređaji. Povremeno bi ih osluškivali, kad god je u gradu boravio Suslov.
Suslova su stalno budno pratili i vidjeli kad se u baru sreo s Clinkerom. Obojica su bili podmorničari
i kao takvi se sprijateljiše. Clinker ga je pozivao k sebi, a Suslov bi mu se povremeno odazvao.
Crosse je odmah provjeravao Clinkera, ali nije otkriveno ništa sumnjivo. Clinker je dvadeset godina
plovio u Kraljevskoj ratnoj mornarici kao mornar. Poslije rata je u trgovačkoj mornarici obavljao niz
poslova, po čitavoj Aziji i u Hong Kongu kamo se kao umirovljenik nastanio. Taj tihi srdačni
čovječuljak stanovao je kao samac, a već je pet godina bio domar u Rose Courtu. Suslov i Clinker
složno su pijančevali, bančili i pripovijedali. Iz njihovih višesatnih razgovora Crosse nikad nije
doznao ništa bitno.
 – Naljoskao se, Briane, po običaju – izjavi Crosse.
– Da, gospodine! – Brianu Kwoku išlo je to već na živce, ali je nastojao to prikriti.
U malenu dnevnom boravku Clinker namjesti Suslovu rame da ga podupre.
– Hajde pajkiti! – Prekoračio je čašu i pomogao Suslovu da uđe u malu spavaću sobu. Suslov se
teško opružio i uzdahne.
Clinker navuče zastore pa priđe drugom magnetofonu i uključi ga. Za tren oka s vrpce dopre
teško disanje i hrkanje. Suslov tiho ustane. Nestane njegova tobožnjeg pijanstva. Clinker klekne,
povuče prostirku i otkrije preklopna podna vrata. Suslov se nečujno spusti. Clinker se nasmiješi,
pljesne ga po ramenu i za njim zatvori nauljena vratašca. Stepenice su vodile do uskog prolaza koji
se uskoro ulijevao u prostran i suh podzemni propust. Suslov se pažljivo probijao uz pomoć
baterijske svjetiljke koju je našao podno stubišta. Za tren oka začuje kako kola jure po Sinclair
Roadu iznad njegove glave. Još nekoliko koraka i nađe se ispod »Sinclairova tornja« . Druga su
preklopna vratašca vodila u domarov ormar. A ormar na stražnje stube kojima nitko nije silazio.
Suslov se počne penjati.
Roger Crosse još je slušao teško disanje pomiješano s opernom glazbom. Kombi bijaše prepun i
tijesan, košulje su im se oznojile. Crosse je pušio.
– Reklo bi se da će knjavati cijelu noć – reče.
Začuje kako Clinker pjevuši i posprema boce i čaše. Zatreperi crveno svjetlo na radio-pultu,
znak opomene. Operater uključi odašiljač.
– Ovdje patrolna kola 1423. Izvolite?
– Ovdje štab. Hitno tražimo višeg komesara Crossea!
– Ovdje Crosse.
– Dežurna služba, gospodine. Upravo smo primili vijest da je na »Zmaju na vodi« izbio požar...
– Brian Kwok teško uzdahne. – Vatrogasci su na licu mjesta, a oficir nam javlja da je dosad izgorjelo
ili se utopilo dvadesetak osoba. Čini se da se požar proširio iz kuhinje, gospodine. Bilo je nekoliko
eksplozija. Raznijele su velik dio kobilice i... Trenutak, gospodine, sad nam podnose novi izvještaj iz
lučke službe.
Čekali su. Tajac prvi prekine Brian Kwok.
– A Dunross?
– Banket je bio na najgornjoj palubi? – zapita Crosse.
– Da, gospodine!
– Previše je lukav da bi izgorio ili se utopio – blago će Crosse. – Je li požar izbio slučajno ili je
podmetnut?
Brian Kwok ne odgovori.
– Iz lučke službe javljaju da se brod prevrnuo – nastavlja se izvještaj iz glavnog štaba. – Kažu
da je požar bio užasan i da je dosta ljudi završilo ispod prevrnutog broda.
– Je li naš agent bio s onim našim glavonjom?
– Nije, gospodine, čekao je na pristaništu pored automobila. Nije imao vremena da se do njega
probije.
 – Što je s onima koje je požar zatekao na najgornjoj palubi?
– Pričekajte trenutak, da se raspitam... – Ponovno tajac. Brian Kwok brisao je znoj. – Kažu da je
dvadeset-trideset osoba s najgornje palube skočilo u more. Na žalost, većina ih je prekasno napustila
brod, neposredno prije nego što se prevrnuo. Nitko ne zna koliko ih se utopilo.
– Pričekajte! – Crosse je trenutak razmišljao. Zatim će ponovno u mikrofon: – Smjesta vam
šaljem komesara Kwoka. Neka ga dočeka ekipa ljudi-žaba. Zamolite mornaricu da nam pomogne,
stvar je veoma hitna. Ako me zatrebate, bit ću kod kuće! – Isključio je mikrofon. Obrati se Brianu
Kwoku: – Idem odavde pješice. Javi mi se čim doznaš što je s Dunrossom! Ako je poginuo, smjesta
ćemo pretražiti bankin trezorski prostor, i do vraga s posljedicama! Što brže možeš!
Iziđe. Kombi krene uzbrdo. Aberdeen se nalazio preko planinskog lanca prema jugu. Crosse na
tren pogleda Rose Court pa niz ulicu »Sinclairov toranj« . Jedna njegova ekipa još je motrila ulaz u
zgradu i strpljivo čekala da se Cu-jen vrati. Gdje je taj gad? razdražljivo se pitao.
Sav zabrinut je silazio brežuljkom. Pokvasi ga kiša. Ubrza.

Suslov iz modernog hladnjaka izvadi ledeno pivo te ga otčepi. S užitkom otpije. Stan broj 32 u
»Sinclairovu tornju« bio je prostran, raskošan, čist i lijepo namješten, a sastojao se od tri spavaće
sobe i velikog dnevnog boravka. Nalazio se na jedanaestom katu. Na svakom su se katu, oko dva
zbijena lifta i stubišta za izlaz u slučaju požara, nalazila tri stana. Stan broj 31 pripadao je gospodinu
i gospođi John Čen. Stan 33 pripadao je stanovitom gospodinu K. V. Leeju. Arthur je Suslovu
povjerio da je K. V. Lee tajno ime Iana Dunrossa koji je, po uzoru na svoje prethodnike, imao bar tri-
četiri tajna stana posuta po čitavoj krunskoj koloniji. Suslov nikad nije upoznao ni Johna Čena ni
Dunrossa, iako ih je često viđao na konjičkim utrkama a i drugim zgodama.
Kad bismo trebali ispitivati taj-pana, što bi bilo prikladnije od ovog stana? mračno je pomislio.
A sad imamo Travkina, kao dodatnu meku...
Iznenadni nalet vjetra ošine zavjese na otvorenim prozorima i Suslov začuje kako rominja kiša.
Oprezno zatvori prozore i pogleda dolje. Krupne su kapi tekle niz stakla, i već su navlažile ulice i
krovove. Munja sijevne nebom. Za njom odjekne grmljavina. Temperatura je već pala za koji stupanj.
Dobrodošla nam je ova oluja, vedro je pomislio, zadovoljan što više nije s Ginny Fu, u njezinom
sićušnom prljavom stančiću na petom katu zgrade u kojoj nije bilo lifta, u četvrti Mong Kok, a isto
toliko zadovoljan što nije ni kod Clinkera.
Za sve se pobrinuo Arthur: za Clinkera, Ginny Fu, za ovaj konspirativni stan i za tunel, kao što
bi Suslov stvari savršeno obavio u Vladivostoku. Clinker je bio koknijevac, podmorničar i sve
moguće, a oduvijek je mrzio oficire. Arthur je tvrdio da je Clinkera lako pridobio, iskoristivši
sumnju, mržnju i urođenu tajnovitost koje ima svaki čovjek.
»Ružni Ernie o tebi zna malenkost, Gregore... jasno, znade da si Rus i kapetanIvanova. A što se
tunela tiče, rekoh mu da imaš vezu s jednom udatom ženom koja stanuje u »Sinclairovu tornju« , sa
suprugom jednog od najuglednijih taj-pana. Rekoh mu da su ono hrkanje na magnetofonu i sva ta
tajnovitost potrebni zbog toga što te progone ogavni policajci ... caje koji su mu se uvukli u stan i
montirali prislušne uređaje!«
»Caje?«
»Tako zovemo policiju. Koknijevci oduvijek mrze caje a ružni Ernie uživa da ih nadmudruje.
Samo mu ti hvali kraljevsku ratnu mornaricu i Ernie će ti služiti do smrti... «
 Suslov se nasmiješi. Nije Clinker loš, ali je dosadan.
Pijuckao je pivo i vratio se u dnevni boravak. Nađe poslijepodnevne novine, izvanredno izdanje
Guardiana, puno drečavih naslova. RULJA UBILA MIRISNI CVIJET. I dobar snimak nereda. Sjedne
u naslonjač i brzo pročita.
Njegovo oštro uho začuje kako se zaustavlja lift. Priđe stolu pored vrata te ispod stola uzme
nabijeni automatski pištolj s prigušivačem. Tutne ga u džep i virne kroz špijunku. Ne zazvoni zvonce.
Bilo je prigušeno. Suslov otvori, nasmiješen, i toplo zagrli Jacquesa de Villea.
– Dobro došao, prijatelju stari, dugo se nismo vidjeli.
– Da, druže – odvrati de Ville isto toliko srdačno. Zadnji je put sreo Suslova prije pet godina u
Singapuru, na tajnom sastanku koji je Arthur sazvao neposredno nakon što je Jacques pristupio
»Sevrinu« . On i Suslov podjednako su se tajno sastali i prvi put, u velikoj francuskoj luci Brestu,
1941. godine u mjesecu lipnju, nekoliko dana prije nego što je hitlerovska Njemačka napala Sovjetski
Savez, kad su te dvije zemlje na izgled još bile saveznice. U to je vrijeme de Ville bio u pokretu
otpora, a Suslov zamjenik komandanta sovjetske podmornice – potajno politički komesar – a u Brest
su pristali nakon patroliranja Atlantikom, tobože radi uzimanja goriva. Tada je zapitao de Villea bi li
krenuo u pravi rat, u rat protiv neprijatelja kapitalista, nakon što unište fašiste, kao tajni agent.
Pristao je od srca.
Lako ga je Suslov obrlatio. KGB je vidio kakve bi im usluge de Ville mogao pružiti poslije rata
pa su ga potajno odali Gestapou, a komunisti ga zatim izvukli iz gestapovskog zatvora i dali mu lažan
dokaz da ga je prodao jedan njegov drug, radi novca. De Villeu su tada bile trideset i dvije godine a
bio je, kao toliki drugi, zanesen socijalizmom i učenjem Marksa i Lenjina. Nikad nije stupio u KP
Francuske, ali je sad, preko »Sevrina« , postao počasni kapetan u kagebeovskoj sovjetskoj sigurnosti.
– Djeluješ mi umorno, Frederick – reče Suslov, obraćajući se de Villeu ilegalnim imenom. –
Reci, što ti ne ide.
– Obiteljska tegoba.
– Reci mi!
Suslov je pažljivo slušao dok mu je de Ville pričao kako su mu nastradali zet i kći. Otkako su se
1941. godine upoznali, Suslov je bio de Villeov instruktor. Godine 1947. naredio mu je da pođe u
Hong Kong i zaposli se u »Struanovoj kompaniji« . De ville i njegov otac su prije rata imali veoma
uspješnu izvozno-uvoznu tvrtku, usko povezanu sa Struanovom, a uz to su ih vezivali i porodični
odnosi, pa je promjena firme bila laka i dobrodošla. De Ville je dobio zadatak da uđe u Unutrašnje
vijeće te da postane taj-pan.
– Gdje ti je sad kći? – sućutno će Suslov. De Ville mu rekne. – A onaj drugi vozač? – Suslov
zapamti njegovo ime i adresu. – Pobrinut ću se da ga sredimo.
– Ne – naglo će de Ville. – Bi... bila je to nesreća. Ne smijemo čovjeka kazniti zbog takvog
nesretnog slučaja!
– Bio je pijan! Nema opravdanja kad netko vozi u pripitom stanju. U svakom slučaju, nama si
važan. Mi brinemo za tvoje ljude. Sredit ću ga!
De Ville je znao da protivljenje nema smisla. Snažna je kiša pljuštala po prozorima.
– Merde! Dobra je ova kiša. Sigurno je i temperatura pala. Hoće li se zadržati?
– Navodno je olujni front snažan.
 De Ville je gledao kako kapljice kiše cure niz staklo. Zapita se zbog čega li je ovamo pozvan.
– Kako si?
– Vrlo dobro. Jesi li za čašicu? – Suslov priđe baru ukrašenom ogledalima. – Ima dobre votke.
– Onda bih molio votku, ali malu.
– Da se Dunross povuče, bi li ti postao novi taj-pan?
– Četiri su kandidata: Gavallan, David MacStruan, ja ili Linbar Struan.
– Tim redoslijedom?
– Ne znam. Znam samo da je Linbar vjerojatno na zadnjem mjestu. Hvala! – De Ville prihvati
čašu. Kucnuše se. – Kladim se da će ga naslijediti Gavallan!
– Tko je taj MacStruan?
– Daljnji rođak. Bio je ovdje pet godina kao posrednik u razmjeni s Kinom. Trenutačno vodi
naše nove poslove u Kanadi. Naime, pokušavamo se baviti raznim djelatnostima, ubaciti se u preradu
drva, bakar, kanadske minerale... uglavnom Britanska Kolumbija!
– Je li iole sposoban?
– Silno sposoban. Vrlo čvrst i odlučan borac, četrdeset i jedna godina, bivši padobranski
poručnik. Iznad Burme je umalo izgubio lijevu ruku kad mu se saplela u padobranske konopce. Samo
ju je podvezao i nastavio se boriti. Za to je nagrađen Vojnim križem. Da sam taj-pan, njega bih
izabrao! – De Ville slegne ramenima. – Prema zakonima naše kompanije, samo taj-pan može postaviti
svog nasljednika. U svako doba, pa i oporučno, ako zaželi. Na koji god način to obavio, »Otmjenu
tvrtku« ta želja obavezuje.
Suslov ga je mjerkao.
– Je li Dunross sastavio oporuku?
– Ian je silno sposoban.
Spustila se tišina.
– Još jedna votka?
– Non, merci! Ova mi je dovoljna. Hoće li nam doći Arthur?
– Hoće. Kako bismo ti pomogli da se popneš na vrh?
De Ville je oklijevao, a onda slegnuo ramenima.
Suslov sebi ponovno natoči votku.
– Lako bismo mogli opanjkati tog MacStruana i ostale. Da! Lako bismo ih mogli ukloniti,! –
Suslov se okrene i pogleda de Villea. – Pa i Dunrossa!
– Ne, to nije nikakvo rješenje.
– Zar postoji drukčije rješenje?
– Strpljivost! – De Ville se nasmiješi, ali oči su mu bile veoma umorne i pune tuge. – Ne bih
želio da skrivim... njegov odlazak, a ni odlazak drugih...
Suslov se nasmije.
– Ukloniti ne znači ubiti! Zar smo divljaci? Jasno da nismo! – Pažljivo je gledao svog štićenika.
De Ville mora očvrsnuti, zaključio je. – Da čujemo što je s Amerikancem Bartlettom i sporazumom
između »Struanove tvrtke« i »Par-Cona« !
De Ville mu ispriča sve što je znao.
– Bartlett će nam svojim novcem dati sve ono što nam je potrebno!
– Može li vas ščepati onaj Gornt!
– I da i ne! Možda. Nemilosrdan je i duboko nas mrzi. Dugogodišnji smo takmaci i...
– Znam! – Suslov se iznenadi što mu de Ville ponavlja sve podatke koje je već znao. Loš je to
znak, pomislio je i pogledao na sat. – Naš prijatelj kasni već dvadeset i pet minuta. To nije njegov
običaj! – Obojica su bila preiskusna da se zabrinu. Ovakvi sastanci nikad nisu mogli biti posve
čvrsti, jer se nikad nisu mogle izbjeći neočekivane teškoće.
– Znaš da je u Aberdeenu izbio požar? – odjednom ga zapita de Ville koji kao da se nečeg
sjetio.
– Kakav požar?
– Čuo sam preko radija baš prije nego što sam se ovamo popeo. – De Ville i njegova supruga
imali su stan broj 20 na šestom katu. – Izgorio brod-restoran »Zmaj na vodi« u Aberdeenu. Možda je
tamo bio Arthur!
– Jesi li ga vidio? – Suslov se odjednom uznemiri.
– Nisam, ali mi je mogao promaknuti. Otišao sam prije nego što je počela večera.
Suslov zamišljeno srkne votku.
– Je li ti otkrio ostale članove »Sevrina« ?
– Nije, zamolio sam ga, oprezno, kao što si mi ti naredio, ali nisam uspio od njega...
– Naredio ti? Druže, ja ne naređujem nego predlažem!
– Naravno. Odgovorio mi je samo: »Svi ćemo se upoznati kad dođe vrijeme!« ...
– Uskoro ćemo to otkriti. Mudar je što je oprezan!
Suslov je provjeravao i de Villea i Arthura. Jedno je od temeljnih kagebeovskih pravila: sa
špijunima nikad ne možemo biti dovoljno oprezni, pa ma koliko nam oni bili važni. Sjećao se kako im
je nastavnik tuvio u glavu još jedan citat iz Sun Ceove »Vještine ratovanja« , tog obaveznog štiva
svih sovjetskih vojnih lica: »Postoji pet vrsta špijuna: mjesni špijuni, unutrašnji špijuni, preobraćeni
špijuni, osuđeni špijuni i preživjeli špijuni. Kad sve te vrste složno djeluju, država je sigurna a
vojska neprikosnovena. Mjesni su špijuni – domaće stanovništvo. Unutrašnji su špijuni neprijateljski
službenici. Preobraćeni su špijuni bivše neprijateljske uhode koje smo preobratili. Osuđeni su špijuni
oni koje nakljukamo pogrešnim podacima i prijavimo neprijatelju, a oni neprijatelju na mukama
izlanu te pogrešne podatke i tako ih zavaraju. Preživjeli su špijuni oni koji nam donose podatke iz
neprijateljskog tabora. Zapamti, u čitavoj vojsci nikoga ne smijete bolje nagrađivati! No, ako špijun
razglasi tajne podatke prije nego što za to sazrije vrijeme, valja ga ubiti, kao i osobu kojoj je saopćio
te tajne!« ...
Ako su ostali AMG-ovi spisi poput ovog što smo dosad otkrili, mirno pomisli Suslov, Dunross
je osuđen.
Motrio je de Villea, mjerkao ga je. Volio je Jaequesa i razveselio se što je ponovno položio
ispit, a i Arthur. Sjeti se završnog odlomka iz »Vještine ratovanja« , djela koje je sovjetskoj eliti
toliko značajno da mnogi napamet znaju tu tanku knjižicu: »Samo prosvijećeni vladar i mudar general
služe se vrhunskim obavještajcima kao špijunima, špijuni su u ratu najvažniji element jer o njima
ovisi pokretljivost vojske!« ...
Tako postupa KGB, zadovoljno je pomislio. Tražimo najtalentiranije osobe u Sovjetskom
Savezu. Mi smo elita! Potrebno nam je svih tih pet vrsta špijuna. Potrebni su nam ti ljudi, Jacques,
Arthur i svi ostali.
Da, silno su nam potrebni!
– Arthur mi nikad nije ni natuknuo tko su ostali, ništa – javi se de Ville. – Samo znam da nas je
sedam.
– Moram se strpiti! – primijeti Suslov. Laknulo mu je da je i Arthur – opravdano – oprezan, jer
sastavni dio plana bijaše to da ta sedmorica nikada ne znaju tko je tko. I da nikad ne znaju da je
Suslov »Sevrinov« instruktor i Arthurov šef! Suslov je točno znao svu sedmoricu špijuna iz
»Sevrina« . On je tokom godina uz Arthurovu pomoć sve njih odobravao, stalno ih provjeravao,
ispitivao odanost, neke je uklanjao i zamjenjivao novima. Uvijek je iskušavao, a kad bi špijun
oklijevao, značilo je da je sazreo za neutralizaciju ili eliminaciju – prije nego on Suslova neutralizira
ili eliminira. Pa i Ginny Fu, pomislio je, iako nije špijunka, iako ništa ne zna. Ni u što ne možeš biti
siguran, osim u sebe! To nas je naučio nas sovjetski sustav. Da, vrijeme je da je odvedem na put koji
joj stalno obećavam. Idućeg tjedna, kratak izlet. U Vladivostok! Tamo je možemo pročistiti i
preodgojiti pa će nam biti korisna, a ovamo se neće nikada vratiti.
Pijuckao je votku i uživao u žestokom piću.
– Dat ćemo Arthuru pola sata vremena. Izvoli! – reče pokazavši Jacquesu naslonjač.
De Ville skloni novine i sjedne u naslonjač.
– Jesi li čitao o navalama na banke?
– Da, tovarišč! – ozari se Suslov. – Divota!
– Je li to kagebeovska akcija?
– Koliko znam, nije – vedro će Suslov. – Ako jest, netko će dobiti unapređenje! – Bit
lenjinističke politike sastoji se u tome da se posebna pažnja posvećuje zapadnim bankama koje su
jezgra zapadne moći, u njih se infiltrira do najviših razina. Pomaže se i ohrabruje svakoga da širi
glasine protiv zapadne valute, a istodobno se od njih maksimalno pozajmljuje glavnica, bez obzira na
kamate – što je kredit dulji, to bolje. I brižno se vodi računa da Sovjetski Savez i njegovi sateliti
redovito podmiruju svoje obveze, bez obzira na cijenu. – »Ho-Pak« će sigurno za sobom povući u
ponor i druge banke. Novine pišu da će možda doći i do masovne navale na banku »Victoria« , je li?
De Ville i nehotice protrne, a Suslov to zamijeti. Još se više zabrinuo.
– Merde! – poviče de Ville. – Pa to će upropastiti Hong Kong. Oh, znam: što prije, to bolje,
ali... ali kad se netko prikriva ovako kao ja, ponekad zaboravlja tko je zapravo.
– Ne brini, svima nam se to događa. Uzrujan si zbog kćeri. A koji otac i ne bi bio? Proći će te
to.
– Kad ćemo moći nešto poduzeti? Sit sam, sit čekanja...
– Uskoro reče Suslov da ga ohrabri. – Slušaj, u siječnju sam bio na sastanku vrhuške u Moskvi.
Bankarstvoje bilo jedna od glavnih točaka dnevnog reda. Prema posljednjim proračunima, dužni smo
kapitalistima maltene trideset milijardi, a pretežno Americi.
– Madona! – dahne de Ville. – Pojma nisam imao da ste toliko vješti.
 – I to samo Sovjetski Savez! – nasmiješi se Suslov još srdačnije. – Naši sateliti dužni su im
daljnje 6,3 miliarde! Istočna je Njemačka upravo dobila 1,3 milijardu kredita da nabavi
kapitalističke valjaonice kovina, kompjutersku tehnologiju i niz drugih stvari koje su nam potrebne! –
Nasmijao se, iskapio i natočio ponovno. Votka mu je razvezala jezik. – Nikako da shvatim te
kapitaliste! Zavaravaju se. Zarekli smo se da ćemo ih uništiti, a oni nam za to još daju i sredstva.
Zapanjuju nas. Da imamo bar dvadeset godina vremena... u najgorem slučaju, dvadeset godina... naša
će se zaduženost popeti na šezdeset-sedamdeset milijardi, a još uvijek ćemo im biti dužnik koji
uvijek uredno namiruje svoje obaveze... u ratu, miru i u krizi! – Odjednom prasne u smijeh. – Kako li
je rekao onaj švicarski bankar? »Uzajmi malo i imaš dužnika... uzajmi mnogo i imaš ortaka!« ...
Sedamdeset milijardi duga, Jacques, prijatelju stari, i imamo ih! Sedamdeset milijardi i možemo po
volji izokretati njihovu politiku, kako nama odgovara, a kad god izaberemo trenutak, istupamo sa
završnim oružjem: »Jako žalimo, gospodo kapitalističko-cionistički bankari, žalimo slučaj, ali
novaca nemamo! Oh, jako nam je žao, ali više ne možemo vraćati zajmove. Ni kamate ni zajmove!
Veoma žalimo, ali od ovog je trena naša valuta bezvrijedna. Naša nova valuta je crveni rubalj, a
jedan crveni rubalj vrijedi stotinu vaših kapitalističkih dolara... « !
Suslov se nasmije. Bio je sjajno raspoložen.
– I ma koliko sve te banke bile bogate, neće uspjeti otpisati tih sedamdeset milijardi! Nikada! A
toj sedamdesetici valja nadodati i cjelokupne dugove koje dotad nakupe ostale zemlje Istočnog bloka!
A ako tu iznenadnu najavu damo u vrijeme jedne od neizbježivih kapitalističkih kriza, a tako ćemo i
učiniti... oni židovski bankarski nosovi upast će u govna od straha, moljakat će nas da im smrdljivu
kožu spasimo! – Prezirno je nadodao: – Ti glupani zaslužuju poraz! Zašto bismo se protiv njih borili
kad će ih pokopati njihova vlastita pohlepa i glupost? A?
De Ville kimne. Bilo mu je neugodno. Suslov ga je zaplašio. Vjerojatno sam ostario, zaključi on.
U početku sam bez sustezanja vjerovao u pokret masa. Tada su do mene tako bučno i jasno dopirali
jauci ugnjetavanih. A sad? Sad više ne tako razgovijetno. Još uvijek sam angažiran, do kraja
angažiran. Ni za čim ne žalim! Francuskoj će biti bolje pod komunizmom.
Hoće li?
Ne znam više, nisam više siguran kao nekoć. Zaista šteta što uvijek mora postojati nekakav
»izam« , razmišljao je, nastojeći svladati zebnju. Bolje bi bilo bez tih »izama« , pa da se na svojoj
miloj Ažurnoj obali pržim na suncu.
– Velim ja tebi, prijatelju stari, Staljin i Berija bili su genijalci – govorio Suslov. – Najveći
Rusi koji su se ikad rodili!
De Ville jedva uspije zatomiti užasnut izraz lica, prisjećajući se strahota njemačke okupacije,
ponižene Francuske, do posljednjeg seoceta, zaseoka i vinograda. Sjetio se da se Hitler nikad ne bi
usudio napasti Poljsku da mu zaleđe nije štitio ugovor sa Staljinom o nenapadanju. Da nije bilo
Staljina, ne bi bilo ni rata, ni krvoprolića, i svima bi nam bilo bolje!
– Dvadeset milijuna Rusa i brojni milijuni drugih – procijedi on.
– Skromna cijena! – Suslov ponovno natoči votku, ponesen žarom i žestokim pićem. – Staljin i
Berija su zaslužni što sad držimo cijelu Istočnu Evropu, od Baltika do Balkana. Estoniju, Litvu,
Letoniju, Čehoslovačku, Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku, čitavu Poljsku i Prusiju, pola Njemačke i
Vanjsku Mongoliju. – Suslov blaženo podrigne. – Sjevernu Koreju, a posvuda u svijetu imamo
uporišta. Njihova je Operacija Lav razorila Britansko kolonijalno carstvo. Uz njihovu su podršku
osnovani Ujedinjeni narodi, da nam postanu najjače oružje u našem brojnom arsenalu. A uz to i
Izrael! – Nasmije se. – Moj je otac bio jedan od kontrolora tog programa.
– Kako? – De Villeu se nakostriješe dlake na potiljku.
– Izrael je Staljinovo i Berijino remek-djelo! Tko je prikriveno i otvoreno pomagao da se to
ostvari? Tko ga je odmah priznao? Mi! A zašto? – Suslovu se ponovno podrigne. – Da u arapski
želudac zauvijek cementiramo rak koji će trunuti i uništiti obje strane, a ujedno srozati industrijsku
moć Zapada. Židovi protiv muslimana i protiv kršćana! Oni fanatici nikad neće živjeti u miru, iako bi
mogli posve lijepo i mirno živjeti. Nikad neće prijeći preko svojih razlika, pa makar žrtvovali svoj
blesav život! – Nasmijao se i mutnim pogledom zabuljio u čašu, mućkajući votku. De Ville ga je s
mržnjom gledao. Želio mu je otkazati poslušnost, ali se bojao jer je znao da je potpuno u
Suslovljevim rukama. Jednom, prije niza godina nije poslao neke nevažne Struanove podatke na
jedan poštanski broj u Berlinu. Sutradan ga je nazvao neznanac. Nikad mu nitko nije ranije
telefonirao. Prijateljsko uvjeravanje. Ali je znao...
De Ville suspregne trzanje. Lice mu je bilo posve mirno kad ga je Suslov pogledao.
– Je li da je tako, tovarišč? – vedro ga zapita kagebeovac. – Kunem ti se, nikad neću shvatiti
kapitaliste! Zaratiše se s četiri stotine milijuna Arapa koji drže najvažnije svjetske rezerve nafte, a
nafta će im jednog dana i te koliko zatrebati! Uskoro ćemo se domoći i Irana, i Perzijskog zaljeva i
Hormuškog tjesnaca. Tada ćemo pritegnuti pipac Zapadu, postat će naši i rat nam neće biti potreban –
samo ćemo ih sve smaknuti! – Suslov iskapi votku i ponovno natoči.
De Ville ga je gledao, pun gnušanja. Bjesomučno se pitao kakva je tu njegova uloga. Zar sam
zbog toga već šesnaest godina savršeno zakamufliran špijun, spremam se i pritajujem tako da nitko u
mene i ne sumnja? Pa ni Susanne! Svi su uvjereni da sam protiv komunista a odan »Struanovoj tvrtki«
, koja je vrhunska kapitalistička tvorevina u Aziji. Prožimaju nas misli Dirka Struana. Zarada! Zarada
za taj-pana, za »Otmjenu tvrtku« i za Hong Kong. Baš tim redom, i do vraga svi ostali, osim kraljice,
Engleske i Kine. Pa i ako ne postanem taj-pan, ipak ću pomoći »Sevrinu« da zavlada Azijom, kao što
žele Suslov i Arthur. No, da li to još želim? Sad kad sam po prvi put istinski prozreo ovog... ovo
čudovište i sve njihovo licemjerje?
– Staljin – izusti on, gotovo se trgnuvši pod Suslovljevim pogledom. – Jesi li... jesi li ga
upoznao?
– Jednom sam mu došao blizu, na tri metra. Bio je sitan, ali zračio je vlašću. Bilo je to 1953.
godine, na banketu koji je Berija upriličio za neke ugledne kagebeoske oficire. Pozvaše mog oca, i
dopustiše mi da ga pratim. – Suslov ponovno ispije votku, jedva ga je i vidio, ponesen prošlošću i
djelovanjem svoje obitelji u pokretu. – Bili su tamo Staljin, Berija, Maljenkov... Znaš li da je
Staljinovo pravo ime Josip Visarionovič Džugašvili? Bio je sin postolara iz Tiflisa, mog rodnog
grada. Odrediše ga za popa, ali su ga izbacili iz sjemeništa. Neobično, neobično!
Kucnuli su se.
– Nije potrebno da se toliko mrštiš druže – reče, krivo protumačivši de Villeovo držanje. – Bez
obzira na svoj osobni gubitak! Ti pripadaš budućnosti, ti si sudionik pobjedonosne koračnice! –
Suslov iskapi čašu. – Zacijelo je Staljin umro sretan. Kad bismo mi mogli biti toliko sretni... je li?
– A Berija?
– Berija se prekasno pokušao domoći vlasti. Nije uspio! Mi kagebeovci smo kao Japanci: i mi
tvrdimo da je jedini grijeh neuspjeh. Ali Staljin... Otac mi je pričao da je Roosevelt na Jalti dao
Staljinu – bez ikakvih ustupaka – Mandžuriju i Kurilske otoke što nam jamči prevlast nad Kinom,
Japanom i svim azijskim morima. Staljina samo što nije udarila kap, toliko je suzdržavao smijeh, i
maltene je od toga umro!
– A Solženjicin? – zapita de Ville razmislivši. – A gulagi?
– Ratujemo, prijatelju, a među nama ima izdajica. Kako da manjina zavlada većinom bez terora?
Staljin je to znao. Uistinu je bio velikan. I njegova nam je smrt pomogla. Hruščov je bio na visini kad
je Staljina upotrijebio da »humanizira« Sovjetski Savez!
– I to je bila spletka? – potreseno zapita de Ville.
– To je državna tajna – Suslov zatomi podrigivanje. – Nije važno! Uskoro će Staljin biti
rehabilitiran, u punoj slavi. A što je s Ottawom?
– Oh, razgovarao sam s Jean-Charlesom i...
Zazvoni telefon. Jedan jedini put. Oči im skrenu na aparat, gotovo su prestali disati. Nakon
dvadesetak sekundi ponovno usamljena zvonjava. Obojici malčice lakne. Nakon još dvadesetak
sekundi po treći put otegnuto zazvoni. Jedan je poziv značio »Opasnost, odmah odlazi!« . Dva su
poziva značila »Sastanak odgođen!« , a tri poziva da će onaj tko naziva uskoro stići. Tri otegnuta
signala značila su da se mirne duše može razgovarati. Suslov podigne slušalicu. Začuje disanje, a
zatim Arthur zapita svojim neobičnim naglaskom:
– Je li tamo gospodin Lop-sing?
– Nema ovdje Lop-tinga, krivi spoj – odgovori Suslov, promijenivši glas. S naporom se
skoncentrirao na razgovor.
Pažljivo su prošli cijelu šifru, a Suslova je potpuno uvjerilo Arthurovo suho kašljucanje.
– Večeras ne mogu doći na sastanak – reče Arthur. – Odgovara li vam petak u tri? – Petak je
značio »četvrtak« , što je sutra. Srijeda je značila »utorak« i tako redom. Tri bijaše signal za
sastajalište: trkalište u Sretnoj dolini, na ranom treningu, u samu zoru. Dakle, sutra u zoru!
– Razumijem!
Spusti se slušalica. Sad se čuo samo signal da je linija slobodna.
ČETVRTAK
 39

04.50

Otprilike jedan sat prije zore Vedri Pun je po najvećem pljusku buljio u polugolo tijelo Johna Čena i
psovao. Pažljivo mu je pretražio odjeću i beskonačne kilograme blata iz groba što su ga iskopala
dvojica mladića, Kin Pak i Čen Magarećih Ušiju. No, ništa nije našao. Nikakav novčić ni djelić
novčića, ni nakit, ništa. A Četveroprsti ga je Vu upozorio: »Svakako mi nađi taj djelić novčića, Vedri
Pune!« Starac mu je zatim izdao nove upute, a Vedrom Punu, silno je laknulo jer je to s njega skidalo
svaku odgovornost i svaka je greška bila isključena.
Čenu Magarećih Ušiju i Kinu Paku naredio je da iznesu očev leš. Zatim zaprijetio Kozičavom
Kinu koji je zavijao osakaćenu ruku:
»Jezik ću ti odsjeći ako pisneš!«
Leš oca Kina ostaviše na uličici. Zatim Vedri Pun pronađe Prosjačkoga Kralja u Kowloon
Cityju koji bijaše dalji rođak Četveroprstog Vua. Svi su prosjaci bili učlanjeni u prosjačku udrugu, a
postojala su tri kralja: jedan na otoku Hong Kongu, drugi na poluotoku Kowloonu i treći u Kowloon
Cityju. Nekoć je prosjačenje bilo unosan zanat, ali sad više ne, zbog strogih zatvorskih kazni, globa i
niza drugih, dobro plaćenih poslova.
»Znaš, dični kralju prosjaka, upravo je preminuo ovaj naš znanac!« , strpljivo je objašnjavao
Vedri Pun tom otmjenom starcu. »Nema rodbine pa su ga iznijeli u Cvjećarsku ulicu. Moj Vrhovni
Zmaj bio bi ti zahvalan ako nam pomogneš. Možda bi mu mogao pripremiti skroman sprovod?«
Uljudno se cjenkao, platio utanačenu cijenu i pošao prema taksiju i automobilu koji su ga čekali
ispred grada, sretan što će leš netragom nestati. Kim Pak već je sjedio na prednjem sjedištu taksija.
Vedri Pun sjedne do njega.
»Vodi nas Johnu Čenu!« naredio je. »Samo brzo!«
»Vozi cestom Ša Tin Road!« , važno će Kim Pak taksistu.
Na stražnjem se sjedištu šćućurio Čen Magarećih Ušiju. I još neki borci Vedrog Puna. Za njima
su se u autu vozili Kozičavi Kin i ostali.
Oba vozila krenu sjeverozapadno na Nove teritorije cestom Ša Tin-Taj Po koja je krivudala
kroz sela, područja za prijem izbjeglica i straćare, kroz planinski klanac, uz željezničku prugu koja je
vodila na sjever prema granici, uz bogate povrtnjake koji su smrdili po gnoju. Pred ribarskim
seocetom Ša Tinom ugledaju zdesna more, ali skrenu ulijevo i s glavne ceste prijeđu na sporednu
koja je bila ispucana i puna lokava. Zastanu u šumarku i iziđu.
Bijaše topla kiša, a zemlja je lijepo mirisala. Kin Pak izvadi lopatu te ih odvede u grmlje. Vedri
Pun držao je baterijsku svjetiljku dok su Kin-Pak, Čen Magarećih Ušiju i Kozičavi Kin tragali. U
mraku su teško nalazili ono mjesto. Dvaput su započinjali kopati, a onda se Kin Pak sjeti da je otac
označio grobište kamenom koji je imao oblik srpa. Psovali su i kisnuli dok napokon nisu pronašli taj
kamen i počeli kopati. Ispod smočene površine zemlja bijaše sasušena. Uskoro iskopaju leš zamotan
u plahtu. Užasno je zaudarao. Vedri Pun naredi im da svuku leš. Marljivo je pretraživao, ali ništa nije
našao.
– Sve ostalo ste poslali Čenu iz »Otmjene kuće?« – opet je zapitao. Kiša mu je šibala lice,
odjeća se cijedila.
– Da – bijesno će Kin Pak. – Koliko ti puta moram to reći, jebem ti? – Bio je užasno umoran,
odjeća mu je promočila. Osjećao je da će zasigurno umrijeti.
– Svi skinite svoja govnasta odijela. Cipele, čarape, sve! Da vam pretražim džepove!
Poslušaju. Kin Pak je oko vrata nosio konopac s jeftinim kružićem od žada. Gotovo svi Kinezi
nose neki predmet od žada, za sreću, jer svatko zna: ako te zloduh navede da posrneš, žadov će se duh
ispriječiti između tebe i zla, ublažit će ti pad i prodrmat će se, a ti se nećeš prodrmati. A ako ti ne
pomogne, znači da žadov bog, na žalost, spava i to je tvoj džos, pa što bude.
Vedri Pun nije ništa našao u džepovima Kina Paka. Baci mu natrag odjeću, ali sad je i sam
pokisao i ražestio se.
– Odjeni se, a odjeni i leš. I žurno!
Kod Cena Magarećih Ušiju nađe gotovo četiri stotine hongkoških dolara i vrijednu žadovu
narukvicu. Jedan siledžija ščepa žad, a Pun novac. Okrene se Kozičavom Kinu. Svi iskolače oči kad
je u mladićevim hlačama pronašao debeli smotak novčanica.
Vedri Pun brižno zaštiti novac od kiše.
– Otkud ti ovoliko love, tako ti rajske kurve?
Kozičavi im ispriča kako je olakšavao sretnike ispred Banke »Ho-Paka« , a oni se nasmiju i
čestitaju na oštroumnosti.
– Vrlo dobro i vrlo mudro – izjavi Pun. – Dobar si ti trgovac. Obuci se! Kako se ono zvaše ta
starica?
– Rekla je da se zove Ah Tam! – Kozičavi Kin obrisa kapi kiše koja mu je ušla u oči, prsti su
mu se izvrtali u blatu, a sakata ga je ruka sad pržila i užasno boljela. – Odvest ću vas k njoj, ako
želite!
– Hej, dajte mi ovamo to jebeno svjetlo! – klikne Kin Pak. Klečao je i namještao odjeću na
Johna Čena. – Bi li mi netko pomogao?
– Pomozite mu!
Čen Magarećih Ušiju i Kozičavi Kin pohrle mu u pomoć, a Vedri Pun ponovno obasja leš,
nabrekao i napuhnut. Kiša je s njega ispirala zemlju. Glava Johna Čena bila je na potiljku
zakrvavljena i ulupljena, ali lice mu se još dalo prepoznati.
– Ajiija! – javi se jedan čovjek. – Prekinimo s tim! Osjećam kako u okolici vrebaju zlodusi!
– Samo mu navuci hlače i košulju! – kiselo će Vedri Pun. Čekao je da djelomično odjenu Čena,
a zatim ih netremice odmjeri. – Koji je od vas, gadova koji matere nemate, pomogao starcu da ubije
ovog jadnog ševca?
– Već vam rekoh da... – izusti Kin Pak.
Umuknuo je videći da dvojica drugova upiru prstom u njega i jednoglasno kažu:
– On ga je ubio! – I ustuknu od njega.
 – Stalno sam tako mislio! – Vedri Pun razvedri se što je napokon riješio tu tajnu. Upre debelim
prstom u Kina Paka. – Lezi u raku i miruj.
– Znamo kako ćemo lako oteti i Čena iz »Otmjene kuće« , a to će nam biti dva-tri puta unosnije
nego s ovim ševcem. Da ti otkrijem kako, heja? – predloži Kin Pak.
Vedri Pun trenutak je oklijevao, ali se prisjetio uputa Četveroprstog Vua.
– Zarini glavu u raku!
Kin Pak pogleda njegove neumoljive oči. Znao je da je gotov. Slegnuo je ramenima. Džos!
– Pišam na svo tvoje potomstvo! – reče on, uskoči u raku i legne. Na zemlju položi glavu na
blatnjave ruke i počne iščekivati kraj. Iz ničega ni u što, uvijek će on biti dio porodice Kinovih svih
njegovih naraštaja i živjet će vječno u stalnoj bujici svoje obitelji, iz naraštaja u naraštaj, iz povijesti
u budućnost, zauvijek.
Vedri Pun uzme jednu lopatu. Budući da je Kin Pak bio hrabar, odmah ga je usmrtio, zarinuvši
mu oštricu lopate između kralježaka, gurnuvši je prema dolje. Kin Pak nije ni osjetio kad je umro.
– U redu! – Čen Magarećih Ušiju se zgrozio ali žurno posluša. Vedri Pun se nasmije, podmetne
mu nogu i snažno ga udari jer se kukavički držao. Upadne u raku. Pun smjesta zavitla lopatom i zarine
je u zatiljak Čenu koji se stenjući skljoka na Kina Paka.
Svi se nasmiju, a jedan Punov čovjek reče:
– Iiiii, mašeš lopatom kao »strani vragovi« palicom za kriket! Divota! Je li mrtav?
Vedri Pun ne odgovori nego se samo zagleda u posljednjeg Vukodlaka, Kozičavog Kina. U njega
se upru svi pogledi. Ukočeno je čekao na kiši. Uto Vedri Pun opazi tanku uzicu oko njegova vrata,
uzme bateriju, priđe Kozičavom i vidje da mu duži kraj uzice visi niz leđa. Na kraju je visio slomljen
novčić koji je brižno bio probušen. Neki starinski bakrenjak.
– Svi bogovi neka prdnu Caocau u lice! Otkud ti ovo? – zapita, a lice mu se razvedri.
– Dao mi je otac.
– A otkud to njemu, govno jedno?
– Nije mi rekao.
– Možda je to digao Prvom Sinu Čenu.
– Ne znam – ponovno slegne ramenima Kozičavi. – Nisam bio ovdje kad ga je ubio. Nedužan
sam, majkom se kunem!
Vedri Pun naglo mu strgne ogrlicu.
– Vodite ga u auto – reče dvojici svojih ljudi. – Vrlo ga pažljivo čuvajte! Odvest ćemo ga sa
sobom. Da, natrag ćemo s njim. A vi zakopajte grob i pomno ga prikrijte!
Preostaloj dvojici naredi da podignu plahtu u koju je bio umotan John Čen i da pođu s njim.
Nespretno su se kretali u mraku.
Dogegao se do ceste Ša Tin Road, zaobilazeći lokve. U blizini se nalazila trošna streha za
stajalište autobusa. Kad je cesta bila prazna, dao je ljudima znak, našto oni žurno razmotaju plahtu i
gurnu leš u jedan kut. Zatim Pun izvadi cedulju koju su pripremili Vukodlaci pa je brižno stavi na leš.
– Zašto to radiš, Vedri Pune, heja? Zašto to?
– Naredio mi je Četveroprsti! Otkud da znam? Zavežite ta svoja jebena usta...
 Odjednom ih obasjaju farovi automobila koji je dolazio iz pristranka. Sledili su se i okrenuli
glave praveći se da su putnici koji čekaju autobus. Čim su kola prošla, potrčali su iz petnih žila.
Pucala je zora a kiša je jenjavala.

Zazvrnda telefon i Armstrong se teško prene iza sna. U polumraku je zgrabio slušalicu. Njegova se
žena uzrujano promeškoljila i probudila.
– Ovdje narednik Tang-po, gospodine, oprostite što vas budim. Našli smo Johna Čena.
Vukodla...
– Je li živ? – Armstrong se odmah razbudio.
– Dju neh loh moh! Nije, gospodine, leš mu je nađen uz Ša Tin, na autobusnoj stanici, ispod
nadstrešnice, a jebeni su mu Vukodlaci na prsima ostavili cedulju: »Ovaj Prvi Čenov Sin bijaše
toliko glup da nam je pokušao pobjeći. Nitko ne može pobjeći Vukodlacima! Neka nas se čuva cijeli
Hong Kong! Naše su oči svugdje! Mi smo...«
Armstrong je prestravljeno slušao dok mu je Tang-po uzrujano pričao kako je jedan rani putnik
uzbunio policiju u seocetu Ša Tin. Odmah su blokirali taj prostor i nazvali Odjel za krivična
istraživanja na poluotoku Kowloonu.
– Što da radimo, gospodine?
– Odmah pošaljite po mene automobil! – Armstrong spusti slušalicu i protrlja umorne oči. Nosio
je sarong koji je sjajno pristajao njegovu mišićavom tijelu.
– Nevolja? – Mary priguši zijev i protegne se. Imala je četrdeset godina. Dvije godine mlađa od
njega, smeđokosa i dotjerana, a lice joj je bilo zgodno, iako naborano.
Ispričao joj je i promatrao je.
– Oh! – Problijedila je. – Užasno, baš užasno! Jadni John!
– Skuhat ću čaj – reče Amstrong.
– Nemoj, ja ću! – Ustala je iz kreveta. Tijelo joj je bilo čvrsto. – Hoćeš li stići popiti čaj?
– Samo šalicu. Slušaj kišu... već je bilo vrijeme! – Armstrong zamišljeno pođe u kupaonicu pa
se obrije i odjene brzinom svojstvenom jedino policajcima i liječnicima. Dva gutljaja ukusnog
vrućeg čaja, a upravo prije nego što će zagristi prženac, odjekne zvono... – Kasnije ću ti se javiti. Da
večeramo curry? Možemo svratiti kod Singha.
– Da – odgovori ona. – Da, ako hoćeš.
Za njim se zatvore vrata.
Mary Armstrong buljila je u ta vrata. Sutra nam je petnaesta godišnjica braka, pomisli ona. Hoće
li se on sjetiti? Zacijelo neće! U ovih četrnaest godina on je osam puta bio službeno odsutan, jednom
sam ja bila u bolnici, a u drugim prigodama... pa mislim da je u preostalih pet zgoda sve bilo lijepo.
Prišla je prozoru i povukla zastore. Pljusak je u polutami šibao stakla, ali sad je bilo svježe i
ugodno. Stan je imao dvije spavaće sobe. Namještaj je pripadao njima iako je stan bio vladin i
dobiven uz posao.
Bože, kakav posao!
Grozno je policajčevoj ženi. Stalno ga čeka da se vrati kući, čeka da ga neki nitkov probode
nožem, ustrijeli ili ozlijedi... Noću uglavnom spava sama, ili je u svako doba noći bude zbog nekih
užasnih nesreća i on opet ide na dužnost. Previše radi a premalo je plaćen. Ili idemo u Policijski klub
pa policijske žene zajedno sjede dok muškarci banče, a žene izmjenjuju laži i piju previše ružičastog
džina s biterom. Druge žene barem imaju djecu.
Djecu! Oh, bože... kad bih srećom imala djecu!
No, većina se tih žena tuži na umor, na zamornu djecu, na troškove za amu i škole... i ostalo!
Kakav je, k vragu, taj naš život? Zar ima smisla? Užasno je gadan...
Zazvoni telefon.
– Dosta! – vrisnula je pa se uzrujano nasmijala. – Mary, Mary, živci su te izdali! – kudila je
samu sebe i digla slušalicu. – Halo?
– Mary, ovdje Brian Kwok. Oprosti što te budim, ali je li tu Rob... ?
– Dobro jutro, nema ga, izišao je. Nešto u vezi s Vukodlacima!
– Da, upravo sam čuo, zbog toga ga i zovem. Pošao je u seoce Ša Tin?
– Da, ideš li i ti?
– Ne, ja sam ovdje sa starim.
– Jadniče! – Čula ga je kako se smije. Još su neko vrijeme ćaskali, a onda je spustio slušalicu.
Uzdahnula je, natočila novu šalicu čaja, dolila mlijeka, zašećerila i razmišljala o Johnu Čenu.
Nekoć ga je ludo voljela. Preko dvije godine bili su ljubavnici. On joj je bio prvi. Bijaše to u
japanskom internacijskom logoru, u zatvoru Stanley, na južnom dijelu otoka.
Godine 1940. položila je u Engleskoj maturu s najboljim ocjenama i za koji mjesec poslaše je u
Hong Kong oko Rta dobre nade. Došla je potkraj 1941. godine. Imala je tek devetnaest godina a
stigla je taman na vrijeme da je interniraju, zajedno s ostalim Evropljanima. U logoru je bila do
1945. godine.
Bile su mi dvadeset i dvije godine kad sam izišla, a posljednje dvije logorske godine bili smo
ljubavnici, John i ja. Jadni John, vječito su mu zanovijetali zloćudni otac i zla maćeha, nije im mogao
pobjeći, a u logoru gotovo nije nalazio slobode, okružen porodicama, djecom, dojenčadi, muževima,
mržnjom, gladi, zavišću... I tako svih tih godina. A tako malo smijeha! Logor mi je postao snošljiv
kad sam ga zavoljela...
Ne želim misliti na to grozno vrijeme!
Ni na grozno vrijeme po izlasku iz logora kad se oženio djevojkom po očevu izboru, užasnom
malom grizicom. Ali imala je novaca, utjecaja i jake obiteljske veze u Hong Kongu. Ja ih nisam
imala! Mogla sam se vratiti kući, ali nisam htjela poći kući... a i kamo bih se vratila? Tako sam
ostala, zaposlila se u Kolonijalnom uredu, i bilo mi je dobro, prilično dobro. Tada sam upoznala
Roberta.
Ah, Roberte! Bio si dobar i čovječan prema meni. Zabavljali smo se i bila sam ti dobra žena, a i
sad ti to nastojim biti. Ali ne mogu roditi djecu, a ti... oboje volimo djecu, a prije nekoliko godina
doznao si za moju vezu s Johnom Čenom. Nikad me nisi za nj pitao, ali znam da to znaš i da ga
odonda mrziš. Bilo je to mnogo prije nego što sam tebe upoznala. Znao si da sam bila u logoru, ali
nisi znao tko mi je bio ljubavnik. Sjećaš li se? Prije vjenčanja sam te zapitala: »Zanima li te moja
prošlost, dragi?« A ti si odgovorio: »Ne, mala moja!«
Tada si me stalno zvao »mala moja« . Sad me više nikako ne zoveš. Tek ponekad Mary.
 Jadni Roberte! Sigurno sam te užasno razočarala!
Jadni Johne, koliko si ti mene razočarao! Nekoć, davno je to bilo, bio si tako mio, a sad si
mrtav-mrtav.
Da sam kojom srećom i ja mrtva!
I brizne u plač.
 40

07.15

– Još će padati kiša, Alekseju – primijeti Dunross. Već je trkalište bilo promočeno, nebo naoblačeno,
a dan sumoran.
– Slažem se, taj-pane. Ako sutra samo dio dana bude kišilo, teška će biti utrka u subotu.
– Jacques, što ti misliš?
– Slažem se – odvrati de Ville. – Bogu hvala, evo nam kiše. Ali, merde! Šteta bi bila da se
odgodi utrka.
Dunross kimne glavom.
Bili su na trkalištu u Sretnoj dolini, na tratini blizu pobjedničkog prostora, sva trojica u
kabanicama i kapama. Dunross je na licu imao veliku modricu i mnogo kontuzija, ali pogled mu je bio
čvrst i vedar i ponašao se lepršavo i samouvjereno. Gledao je oblačno nebo. Još je kišilo, ali ne
onako snažno kao noćas, a ostali treneri, vlasnici konja i promatrači raštrkali su se po terenu i
tribinama, podjednako zamišljeni. Neki su konji vježbali, među njima Noble Star, Buccaneer Lass s
džokejom i Gorntov Pilot Fish. Sve su konje podbadali i čvrsto držali na uzdi, jer i trkalište i pristup
trkalištu bijahu izuzetno klizavi. No, Pilot Fish se propinjao, uživajući u kiši.
– Jutrošnja je prognoza najavila snažnu oluju – Travkinove su crne oči bile crvene od umora.
Pogledao je Dunrossa. – Ako sutra i prestane kiša, u subotu će svejedno biti mekana staza.
– Hoće li to povećati ili uništiti izglede naše Noble Star, Alekseju? – zapita Jacques.
– Volja Božja, Jacques. Još nikad nije trčala po vlažnom! – Travkin nikako da se skoncentrira.
Sinoć mu je zazvonio telefon, opet onaj stranac iz KGB-a. Naglo je presjekao Travkinovo
zapitkivanje zbog čega je onako iznenadno nestao. »Nije na vama da pitate, kneže kurganski. Samo mi
recite sve što znate o Dunrossu! Sada! Sve! O njegovim navikama, o glasinama koje o njemu kolaju, o
svemu!« Travkin ga je poslušao. Znao je da se nalazi u škripcu, znao je da onaj stranac, vjerojatno
kagebeovac, snima sve što on govori, kako bi kasnije provjerio je li kazao istinu, a najmanje
iskrivljavanje istine možda je smrt njegovoj ženi, sinu, sinovoj ženi ili djeci... ako stvarno postoje!
A postoje li? ponovno se pitao, sav izvan sebe.
– Što je, Alekseju?
– Ništa, taj-pane – odgovori Travkin. Osjećao se nečistim. – Razmišljam o onom što ste noćas
doživjeli! – Vijest o aberdinskom požaru objavljena je na svim kanalima, a pogotovo dirljivo
svjedočanstvo Venere Pun koja je bila u središtu izvještavanja. – Jadni nastradali!
– Da! – Prema dosadašnjim podacima petnaestero je izgorjelo i utopilo se, među njima dvoje
djece. – Bit će im potrebno dosta dana da uistinu otkriju koliko ih je poginulo...
– Užasno! – izjavi Jacques. – Kad sam za to čuo... Da je Susanne ostala, zaglavili bismo na
brodu. Ona je... čudan je ponekad život.
 – Užasna vatrena stupica! To mi nikad dosad nije palo na um – kaza Dunross. – Svi smo tamo
bili na desetke večera... jutros ću s guvernerom razgovarati o svim tim plovećim restoranima!
– A vama se ništa nije dogodilo? – zapita Travkin.
– Nije mi ništa! – namrgođeno će Dunross. – Jedino ako svi ne zaradimo gušobolju nakon
plivanja u onoj kanalizaciji!
Kad se »Zmaj na vodi« odjednom prevrnuo, Dunross, Gornt i Peter Marlowe nađoše se u moru
odmah ispod broda. Preko megafona na policijskom brodu odjeknula je bjesomučna opomena pa su
se sva trojica očajnički bacakala. Dunross je izvrsno zaplivao pa su se on i Gornt izvukli, iako ih je
vodeni vrtlog ponovno usisao. Kad je potonuo, vidio je kako se gotovo pun policijski brod u vrtlogu
prevrnuo, a Marlowe se žestoko borio. Dunross se prepustio uzavrelom viru kad se brod prevrnuo na
bok, i zaronio da izvuče Marlowea. Napipao mu je košulju i ščepao je. Na tren su se zajedno
kovitlali. Vrtlog ih je povukao u dubinu pa su udarili o potonulu palubu. Umalo je izgubio svijest od
tog udarca, ali nije ispuštao Marlowea, a kad se vrtloženje smirilo, zaplivao je prema površini.
Glave su im istodobno izronile. Marlowe mu je zadahtano zahvaljivao i pojurio prema Fleur koja se,
kao i ostali, držala za stijenku prevrnutog čamca. Oko njih je vladao kaos, ljudi su dahtali, utapali se,
a spašavali su ih mornari i izvrsni plivači.
Dunross vidje kako je Casey za nekim zaronila. Gornta nigdje nije opazio. Bartlett izvuče
Christiana Toxea i posegne za pojasom za spasavanje. Pobrinuo se da se Toxe čvrsto prihvati pojasa
za spasavanje, a tek onda dobacio Dunrossu: »Mislim da je Gornta usisao vrtlog, kao i jednu ženu...«
I smjesta je ponovno zaronio.
Dunross se osvrne. Tad se »Zmaj na vodi« maltene prevrnuo na bok. Začuo je laganu podvodnu
eksploziju i oko njega je na tren ključala voda. Izroni Casey, uhvati zrak pa ponovno nestane ispod
površne. Zaroni i Dunross. Gotovo ništa nije mogao vidjeti pa je pipkao po najgornjoj palubi koja je
tad gotovo okomito stršala iz vode. Plivao je oko olupine i tragao, ostajao je pod vodom koliko je
god mogao, a zatim bi pažljivo izranjao jer je bilo mnogo plivača koji su se još borili. Toxe je grcao
od morske vode i nesigurno se pridržavao pojasa za spašavanje. Dunross dopliva do njega i gurne ga
prema mornaru jer je znao da Toxe ne zna plivati.
»Drž’ se, Christiane... sad si na sigurnom.«
Toxe je očajnički pokušavao govoriti kroz povraćanje.
»Moja... moja žena... dolje... dolje je... dolje... «
Dopliva mornar.
»Držim ga, gospodine... jeste li vi čitavi?«
»Da... da... rekao je da mu se žena utopila.«
»Kriste, nisam vidio nikoga... idem po pomoć!« Mornar se okrene i zovne u pomoć one s
policijskog broda. Nekoliko mornara odmah skoči u more i počne tragati. Dunross je tražio Gornta,
ali ga nije vidio. Casey zasoptalo izroni i prihvati se prevrnutog čamca da povrati dah.
»Jeste li čitavi?«
»Jesam... jesam... Bogu hvala, spasili ste se...« , dahtala je, a prsa su joj se naglo dizala. »Dolje
je jedna žena, Kineskinja, mislim... Vidjela sam kako ju je usisao vrtlog.«
»Jeste li vidjeli Gornta?«
»Nisam... Možda je on...« , pokazala je prema policijskom brodu. Ljudi su se penjali po mostu,
a drugi se skutriše na palubi. Na tren Bartlett izroni i ponovno zaroni. Casey ponovno duboko udahne
i nestane u dubini. Dunross za njom, nešto više udesno.
Sve troje su tragali, dok se svi nisu ukrcali na policijski brod ili na sampane. Kineskinju nisu
pronašli.
Dunross se vratio kući kad je Penelope čvrsto spavala.
»Iane?« , na tren se probudila.
»Tu sam. Spavaj, draga!«
»Jesi li se dobro zabavio?« , upita ga još u polusnu.
»Jesam, samo ti spavaj.«
Kad je jutros prije sat vremena otišao iz Velike kuće, nije probudio Penelopu.
– Jesi li čuo da se Gornt spasio, Alekseju? – zapita.
– Da, čuo sam, taj-pane. Božja volja!
– Što to znači?
– Nakon onog jučer na burzi bilo bi veoma prikladno da se nije spasio!
Dunross se nasmiješi i protegne leđa koja su ga boljela.
– Ah, ja bih bio zakinut, užasno zakinut... jer ne bih imao zadovoljstvo da osobno slistim
»Rothwell-Gornta« , a?
– Čudno da nema više poginulih – izjavi de Ville nakon stanke.
Promatrali su Pilot Fisha koji je veličanstveno kaskao pred njima. De Ville je budno mjerkao
pastuhove pokrete.
– Je li istina da je Bartlett spasio ženu Petera Marlowea? – zapita Travkin.
– Skočio je s njom! Da, i Linc i Casey junački su se držali. Veličanstveno.
– Oprosti, taj-pane! – Jacques de Ville pokaže prema tribinama. – Eno Jasona Plumma...
Večeras bih s njim igrao bridž.
– Vidimo se u firmi, na »jutarnjoj molitvi« , Jacques!
Dunross mu se nasmiješi, a de Ville ode. Ian žalosno uzdahne misleći na tegobe svog prijatelja.
– Idem u ured, Alekseju. Zovi me u šest sati!
– Taj-pane...
– Što je?
Travkin je oklijevao, a onda jednostavno kazao:
– Htjedoh vam reći... da vam se silno divim!
Njegova otvorenost iznenadi Dunrossa, kao i neskrivena, neobična sjeta koja je zračila iz starog
trenera.
– Hvala! – toplo će on, potapšavši Travkina po ramenu. Još ga nikad dosad nije dodirnuo kao
prijatelja. – Nisi ni ti loš!
Travkin je gledao za njim, boljela su ga prsa, a posramljene suze miješale su se s kišom.
Zapešćem obrisa lice pa se vrati da gleda Noble Star. Nastojao se skoncentrirati.
Krajičkom oka zapazi nekoga i zaprepašteno se okrene. Na kraju tribine nalazio se onaj
kagebeovac, a sad mu se pridružio još jedan čovjek, star i čvornat, čuveni hongkoški kladilac na
konjičkim utrkama. Travkin je napregnuo mozak da mu se sjeti imena. Clinker. Tako je! Ono je
Clinker. Na tren ih je zapanjeno gledao. Jason Plumm stajao je na tribini baš iza tog kagebeovca.
Vidje kako Plumm ustaje, kako maše Jacquesu de Villeu te mu silazi u susret. Uto kagebeovac
pogleda prema njemu, a Travkin se oprezno okrene, nastojeći da ne čini prenagljene pokrete.
Kagebeovac prinese očima dogled pa Travkin nije znao da li ga je primijetio. Koža mu se naježi pri
pomisli da ga motri kroz taj snažan dogled. Možda on zna i čitati s usana, prestravljeno je pomislio.
Isuse Kriste i Majko Božja! Bogu hvala, nisam taj-panu izbrbljao istinu.
Srce mu je lupalo i slabo se osjećao. Na istoku je nebo proparala munja. Kiša je udarala po
betonu i po otvorenim donjim stepenicama na tribinama. Pokušavao se smiriti i bespomoćno gledao
unaokolo, ne znajući što bi, silno želeći da dozna tko je taj kagebeovac. Rastreseno opazi da Pilot
Fish u sjajnoj formi završava jutarnju vježbu. Iza njega je Richard Kwang sa zanimanjem raspredao
sa skupinom Travkinu nepoznatih Kineza. Linbar Struan i Andrew Gavallan nasloniše se na ogradu s
Amerikancem Rosemontom i ostalima iz konzulata koje je poznavao samo po viđenju. Promatrali su
konje, zaboravivši na kišu. Donald McBride je ispod nadstrešnice blizu svlačionica razgovarao s
ostalim članovima konjičkog upravnog odbora, a među njima su bili Sir Ši-teh T’ Čung, Pugmire i
Roger Crosse. Opazi kako McBride motri Dunrossa, maše mu i daje znak da im se pridruži. Brian
Kwok čekao je Rogera Crossea, malo dalje od članova upravnog odbora. Travkin ih je obojicu
poznavao, ali nije znao da su u tajnoj policiji.
I nehotice krene prema njima. U ustima osjeti žuč. Savlada želju da im pritrči i prizna istinu.
Umjesto toga zovne svog glavnog konjušara, što se kineski kaže ma fu.
– Pošalji sve naše konje u staju! Pobrini se da ih osuše prije nego što ih nahranite!
– Hoću, gospodine!
Travkin je ojađeno gazio prema svlačionicama. Krajičkom oka opazi da ga kagebeovac motri
kroz dogled. Kiša mu je kapala niz vrat, pomiješana sa znojem. Znojem od straha.

– Ah, Iane, pomislismo: ako sutra bude kiše, bolje da odgodimo susret. Recimo, objavimo vijest sutra
u šest navečer! – predloži McBride. – Zar se ne slažeš?
– Ne, nikako! Predlažem da se konačno dogovorimo u subotu, u deset sati ujutro.
– Nije li to malo prekasno, staro momče? – zapita Pugmire.
– Neće biti, ako članovi upravnog odbora obavijeste reportere s radija i televizije. To će samo
pojačati uzbuđenje. Pogotovo ako se to danas razglasi!
– Dobra zamisao – izjavi Crosse.
– Znači, dogovoreno – kaza Dunross. – Još nešto?
– Zar ne mislite... ? U pitanju su konjičke utrke – primijeti McBride. – Ne želimo ih upropastiti.
– Potpuno se slažem, Donalde! Konačnu odluku donosimo u subotu u deset sati! Jeste li svi za? –
Nitko se ne usprotivi. – Dobro! Ništa više? Oprostite, ali za pola sata imam sastanak!
– Oh, taj-pane, užasno mi je žao zbog onog sinoć – zbunjeno će Ši-teh. – Užasno mi je žao.
– Da! Shitee, kad se u podne sastanemo s guvernerom, predložit ćemo mu da uvede nove i
veoma stroge mjere protupožarne zaštite u Aberdeenu.
 – Slažem se – odgovori Crosse. – Čudo da ih više nije poginulo.
– Znači, kanite zatvoriti sve restorane, staro momče? – zgrane se Pugmire. I njegova je
kompanija imala udjela u dva plutajuća restorana. – To će užasno naškoditi turizmu. Nemoguće je
stvoriti dodatne izlaze... Trebalo bi sve početi iznova.
Dunross prostrijeli Ši-teha.
– Zašto ne predložiš guverneru neka odmah sve kuhinje prebaci na brodice? Na teglenice, koje
bi bile ukotvljene uz glavni brod! Mogao bi narediti da u blizini brodova-restorana stoje vatrogasni
kamioni dok se ne provedu te promjene. Troškovi bi bili skromni, bilo bi lako djelovati, a rizik
požara jednom zauvijek bismo time riješili.
Svi se zablenu u nj. Ši-teh se sav ozari.
– Iane, pa ti si genij!
– Nisam, samo mi je žao što se nismo prije toga sjetili. Nije mi palo na um. Jadni Zep... i
Christianova žena! Jesu li joj našli leš?
– Mislim da nisu.
– Bog zna koliko ih je još poginulo. Jesu li se spasili svi članovi parlamenta, Pug?
– Da, staro momče. Osim Sira Charlesa Pennywortha. Jadnik, smrskala mu se glava na sampanu
kad je pao.
Dunross se prenerazio.
– Bio mi je simpatičan! Kakav užasan džos!
– Pored mene su se nalazila još dvojica. Onaj vražji radikal, kako li se zvaše? Da, Grey... zove
se Grey. I onaj drugi... onaj drugi, socijalistički šmokljan, Broadhurst. Mislim da su se obojica
prilično dobro držala.
– Čujem da je izletio i tvoj »Superfoods« , Pug. Nije li naš momak koji svakom trubi: »Zovi me
Chuck!« , prvi skočio na kopno?
Pugmire je zbunjeno slegnuo ramenima.
– Ne bih točno znao! – Zatim se razvedrio. – Ja... ovaj... čujem da su se Casey i Bartlett sjajno
držali, je li? Možda bi im trebalo dati medalju!
– Zašto to ne predložiš? – upita Dunross koji je jedva čekao da ode. – Ako ima još što...
– Iane, na tvom bih mjestu uzeo injekciju – savjetovao mu je Crosse. – Možda u onom zaljevu
ima bacila koji još nisu ni pronađeni!
Svi se nasmiju zajedno s njim.
– Učinio sam nešto pametnije! Kad smo izišli iz vode, zgrabio sam Linca Bartletta i Casey pa
smo pojurili doktoru Tooleyu. – Dunross se slabašno nasmije. – Kad mu rekosmo da smo plivali u
aberdinskoj luci, umalo ga je udarila kap. Rekao nam je? »Popijte ovo!« i popismo kao dobra dječica
a prije nego što smo shvatili što se događa, povraćali smo sve što je bilo u nama. Da sam imao snage,
ošamario bih ga, ali smo svi puzali i tražili zahod, ne znajući tko će prije. Zatim se Casey usred one
mučnine nasmijala pa smo se kotrljali po vražjem podu! – Nadodao je, glumeći žalost: – A onda,
prije nego što smo shvatili što namjerava stari liječnik, tutnuo nam je u usta tablete, a Bartlett reče:
»Isuse, doktore, a da nam stavite čepić koji bi imao rupicu za viruse?« – Ponovno se svi nasmiju.
– Je li istina ono o Casey, da se svukla i zaronila kao olimpijska pobjednica? – zapita Pugmire.
 – Još bolje! Gola golcata, staro momče! – vedro je pretjerao Dunross. – Kao Milska Venera!
Vjerojatno najljepše... i to sve na njoj... što sam ikad vidio.
– Oh! – Izbečili su oči.
– Da!
– Bože moj, ali plivanje u aberdinskoj luci, u onoj kanalizaciji! – uzdahne McBride uzvinuvši
obrvama. – Bit će čudo ako ostanete živi.
– Doktor Tooley tvrdi da ćemo, najblaže rečeno, dobiti gastroenteritis, dizenteriju ili kugu! –
Dunross zakoluta očima. – Pa, danas jesmo, sutra nismo. Još nešto?
– Taj-pane! – javi se Ši-teh. – Na... nadam se da nemate ništa protiv toga da skupljamo
dobrovoljne priloge za obitelji postradalih?
– Dobra zamisao! Neka i »Konjički klub« dade svoj prilog. Donalde, hoćeš li danas sazvati
ostale članove upravnog odbora i izvući od njih pristanak? Recimo da klub priloži 100.000?
– Nije li to malo previše? – zapita Pugmire.
– Ne! – Dunrossova se čeljust tržne. – Onda neka klub dade 150.000. Isto toliko priložit će i
»Otmjena tvrtka« ! – Pugmire pocrveni. Svi su šutjeli. – Sastanak smo odgodili? U redu! Do viđenja!
– Dunross uljudno skine šešir i ode.
– Samo trenutak! – Crosse mahne Brianu Kwoku da pođe za njim. – Iane!
– Izvoli, Rogere?
Pristupivši Dunrossu, Crosse mirno izjavi:
– Iane, javili su nam da Sinders sutra leti u Hong Kong avionom kompanije BOAC. Idemo na
banku ravno s aerodroma, ako ti to odgovara.
– Ide li i guverner?
– Zamolit ću ga. Morali bismo stići na aerodrom oko šest sati.
– Ako ne bude zakašnjenja! – nasmiješi se Dunross.
– Jesi li već primio službenu potvrdu da je skinuta zapljena s tvog broda Eastern Cloud?
– Jesam, hvala. Jučer nam je stigao teleks iz Delhija. Naredio sam da se brod odmah ovamo
vrati pa su isplovili s prvom plimom. Briane, sjećaš li se one opklade koju si predložio... o Casey i
njezinim sisama? Kladio si se za pedeset dolara da su najljepše u Hong Kongu!
Brian Kwok pocrveni, svjestan da ga Crosse mrko gleda.
– Pa, da... sjećam se. Zašto?
– Ne znam što je najljepše ali bilo bi ti teško kao jadnom Parisu kad bi morao donijeti odluku o
najljepšim sisama!
– Znači, zaista se skinula?
– Gola kao ledi Godiva na konju... ovaj, brodu! – Dunross im obojici nasmiješeno kimne i ode.
– Vidimo se sutra.
Gledali su za njim. Na izlazu je jedan agent iz tajne policije čekao da bi pošao za Dunrossom.
– On nam nešto sprema! – primijeti Crosse.
– Slažem se, gospodine!
 Crosse svrne pogled s Dunrossa i pogleda Briana Kwoka.
– Zar se i inače kladiš na ženske mliječne žlijezde?
– Ne, gospodine, oprostite!
– Dobro! Srećom žene nisu jedini izvor ljepote!
– Nisu, gospodine.
– Lijep i su hrtovi, slike, glazba, pa i ubojstva. A?
– Da, gospodine!
– Ovdje pričekaj, molim te! – Crosse se vrati ostalim članovima upravnog odbora.
Brian Kwok uzdahne. Bilo mu je dosadno i bio je umoran. U Aberdeenu ga je dočekala ekipa
ljudi-žaba, i iako je gotovo odmah ustanovio da je Dunross živ i da je već otišao kući, najveći je dio
noći proveo u traganju za leševima. Grozan posao! A kad se spremao kući, Crosse mu je javio neka u
zoru dođe u Sretnu dolinu pa nije bilo nikakve mogućnosti da legne. Umjesto toga je svratio u
restoran »Para« pa zijao u trijade i u Jednonogog Koa.
Gledao je za Dunrossom. Što li mu se mota po glavi? zapitao se, potresen zavišću. Što bih ja sve
stvorio s tolikom vlašću i s tolikim novcem!
Opazi da Dunross skreće na obližnju tribinu i ugleda Adryon koja je sjedila s Martinom
Haplyjem. Oboje su buljili u konje, ne zamijetivši Dunrossa. Dju neh loh moh, iznenađeno pomisli
Brian Kwok. Neobično da je ono dvoje zajedno. Bože, kakva ljepotica! Hvala ti, Bože, što nisam
otac takve kćeri. Poludio bih!
Martina Haplyja i Adryon zapaze i Crosse i ostali. Silno su se zapanjili.
– Što radi onaj gad s taj-panovom kćerkom? – kiselo zapita Pugmire.
– Sigurno ništa dobro – javi se netko.
– Onaj prokletnik samo stvara gužvu! – promrmlja Pugmire a ostali kimnu. – Zašto ga Toxe drži
u uredništvu?
– Zato što je prokleti socijalist! Trebalo bi izjuriti i njega!
– Nemoj tako, Pug. Toxe je čovjek u redu, kao i neki socijalisti – ubaci Ši-teh. – No, morao bi
otpustiti Haplyja pa bi nam svima bilo bolje!
Haply niti jednoga nije poštedio u svojim napadajima. Prije nekoliko tjedana napisao je seriju
zagrižljivih članaka o Ši-tehovim smicalicama s vlastitim konglomeratom kompanija i natuknuo »da
pojedini glavonje u hongkonškoj vladi primaju svakojake nagrade kako bi nekome poklonili svoju
naklonost« .
– Slažem se – odgovori Pugmire koji je također mrzio Haplyja jer je mladi novinar
nepogrešivom točnošću pisao o skrovitim pojedinostima Pugmireove predstojeće fuzije s američkom
kompanijom »Superfoods« . Jasno je dokazao da je Pugmire zgrnuo znatno veću dobit od dioničara
svoje tvrtke »General Stores« , jer njih gotovo da i nije pitao o fuziji. – Vražji gad! Zanimalo bi me
otkud mu svi oni podaci!
– Čudno je da je Haply s njom – izjavi Crosse. Motrio im je usne i čekao da progovore. –
»Struanova tvrtka« jedina je značajnija kompanija na koju se još nije okomio!
– Misliš da je sad red na »Struanovoj tvrtki« , pa Haply »intervjuira« Adryon? – zapita jedan. –
To bi bilo sjajno!
 Uzbuđeno su gledali kako se Dunross penje na tribinu. Ni Adryon ni Martin još ga nisu zapazili.
– Možda ga pretuče kao onog jadnika – zlobno će Pugmire.
– Eh? – zapita Ši-teh. – Tko? Što je to bilo?
– Oh, mislio sam da znate. Prije otprilike dvije godine jedan »Vicov« mladi ekonomist koji je
došao ravno iz Engleske, počeo je juriti za Adryon. Bilo joj je šesnaest, možda sedamnaest godina, a
njemu dvadeset i dvije. Bijaše viši od Iana i kao od brda odvaljen, a prezivao se Byron. Umislio je
sebi da je Lord Byron pa je navalio na nju. Jadnica se užasno zacopala. Ian ga je opomenuo: ovo ti je
posljednje je upozorenje! Byron je i dalje navraćao pa ga je Ian pozvao u svoju gimnastičku dvoranu
u Šek-Ou, stavio boksačke rukavice... znao je da se momak hvali da dobro boksa... pa ga izdevetao! –
Svi se nasmiju. – Za tjedan dana dobio je nogu od banke.
– Zar si to vidio? – zapita ga Ši-teh.
– Zaboga, nisam! Bili su sami, boga mu, ali jadnik je bio gadno premlaćen. Ne bih se htio
sukobiti s taj-panom kad je slabe volje.
Ši-teh ponovno pogleda prema Dunrossu.
– Možda premlati i ovog malog gada – vedro će on.
Promatrali su ih puni iščekivanja. Crosse i Brian Kwok se udalje i priđu Dunrossu.
Dunross je trčao uza stube na tribinama, posve ležerno, i zastao pored mladića i djevojke.
– Dobro jutro, dušo, uranila si – reče on.
– Zdravo, tata – zapanji se Adryon. – Nisam te vidjela... Što ti je to licu?
– Nabio sam se otraga na autobus. Zdravo, Haply!
– Dobro jutro! – Haply napola ustane i opet sjedne.
– Autobus? – zapita ona pa odjednom vrisne: – Zar si udario »jaguara« ? Oh, oglobili su te? –
zapitala je s mnogo nade, jer su nju ove godine već triput globili.
– Nisu – reče sjedajući uz nju. – Uranila si jutros.
– Zapravo smo prekardašili. Cijelu noć smo probdjeli.
– Oh? – Suzdržao je bukvicu i umjesto toga samo rekao: – Sigurno si umorna.
– Ne, uopće nisam umorna!
– Zar nešto slavite?
– Ma ne, radi se o jadnome Martinu! – Nježno je stavila ruku na mladićevo rame.
Dunross s naporom zadrži osmijeh, nježan kao i njezina ruka. Okrenuo se prema mladom
Kanađaninu.
– Što te muči?
Haply je oklijevao pa mu saopćio što se dogodilo u uredništvu kad ih je nazvala nakladnica, a
Christian Toxe, njegov urednik, odbacio njegovu seriju skandaloznih članaka.
– Onaj gad nas je prodao! Dopustio je nakladniku da nas cenzurira. Znam da imam pravo, znam
da imam pravo!
– Kako? – upita Dunross pomislivši: »Baš si gad, mali!«
– Na žalost, ne bih vam mogao odati svoje izvore.
 – Ne može, tata, jer bi se ogriješio o slobodu tiska – branila ga je Adryon.
Haply stisne pesnice pa rastreseno stavi ruku na Adryonino koljeno. Ona je pokrije svojom
šakom.
– »Ho-Pak« je posve nepravedno došao na rub stečaja.
– Zašto?
– Ne znam! Ali Gor... taj-pani stoje iza te navale, a ja nikako da dokučim razlog.
– Iza toga stoji Gornt? – namršti se Dunross začuvši tu vijest.
– Nisam spominjao Gorntovo ime, gospodine, nisam!
– Nije, tata – podupirala ga je Adryon. – Što da Martin uradi? Da podnese ostavku ili da
jednostavno proguta ponos i...?
– To nikako, Adryon – procijedi Martin Haply.
– Neka tata kaže, on će sigurno znati!
Uperila je u oca svoje divne oči, a Dunrossa njezina povjerljivost i bezazlenost oduševe više
nego ikad dosad.
– Dvije stvari! Najprije: smjesta u uredništvo. Christianu će svaka pomoć biti dobrodošla. Kao
drugo...
– Pomoć?
– Niste čuli što se dogodilo njegovoj ženi?
– Što je s njom?
– Ne znaš da je poginula?
Blijedo su u nj buljili. Brzo im je ispričao što se dogodilo u Aberdeenu. Oboje su se zgranuli, a
Hapley promuca:
– Isuse... nis... Nismo slušali radio... samo smo plesali i razgovarali. – Ustane, htjede otići, ali
se vrati. – Idem... odmah idem. Isuse!
– Haply, reci Christianu neka masnim tiskom istakne da svi oni koji su uronili u more ili
zaplivali smjesta pođu liječniku – reče Dunross. – To je vrlo važno!
– Razumijem!
– Tata – sa zebnjom će Adryon – jesi li bio kod doktora Too...?
– Jesam – odvrati Dunross. – Isprao me izvana i iznutra. Idite!
– A druga stvar, taj-pane? – zapita Haply.
– Kao drugo: zapamti da je novac nakladnikov, pa prema tome može sa svojim novinama raditi
što god zaželi. No, nakladnike se dade i nagovoriti. Pitam se, na primjer, tko je nakladnika ili
nakladnicu obrlatio i zašto je odlučila da se javi Christianu... kad si čvrsto uvjeren da su tvoji podaci
točni.
Haply se odjednom sav ozari.
– Idemo, dušo – reče i klikne Dunrossu: – Hvala!
Dvoje mladih odjuri držeći se za ruke.
Dunross je trenutak sjedio na tribini. Duboko je uzdahnuo pa ustao i udaljio se.
 Roger Crosse se s Brianom Kwokom sklonio ispod nadstrešnice blizu džokejske svlačionice i
čitao s usana taj-panov razgovor s kćerkom i njezinim momkom. Gledao je kako taj-pan odlazi, a za
njim i agent iz tajne policije.
– Ne gubimo više ovdje vrijeme, Briane, idemo! – Pošao je prema izlazu. – Da mi je znati je li
Robert išta otkrio u seocetu Ša Tinu!
– Oni vražji Vukodlaci postali su junaci dana. Smrtno ih se uplašio cijeli Hong Kong! Kladim se
da ćemo... – Odjednom Brian Kwok umukne. – Gospodine, pogledajte! – Pokaza prema tribinama,
zapazivši među razbacanim skupinama promatrača na kiši – Suslova i Clinkera. – Tko bi pomislio da
je već ustao?!
Crosse stisne oči.
– Da, neobično je to, uistinu! – Oklijevao je pa promijenio smjer i pažljivo im čitao s usana. –
Kad je već tu, mogli bismo s njim i malo popričati. Ah... ugledali su nas! Clinkeru nismo nimalo
simpatični. – Nehajno pođe prema tribini.
Krupni se Rus nasmiješi, izvuče tanku pljosku pa povuče. Ponudi i Clinkera.
– Ne, hvala ti, druže, ja pijem samo pivo. – Clinker je hladno motrio policajce koji su im
prilazili. – Hladnjikavo je ovdje, zar ne? – glasno je kazao.
– Dobro jutro, Clinkeru – izusti Crosse isto tako hladno. Suslovu se nasmiješio. – Dobro jutro,
kapetane. Grozan dan, je li?
– Živi smo, tovarišč, živi, pa kako onda dan može biti grozan? – Suslov je bio nabijen
dobrodušnošću i nastavljao svoju ulogu vedrog pijanca. – Hoće li se sutra održati utrke, viši
komesaru?
– Vjerojatno! U subotu ujutro pada konačna odluka. Koliko ostajete u luci?
– Nakratko, komesaru. Polako nam popravljaju kormilo.
– Valjda neće ići previše polako! Svi smo bijesni ako naši nadasve važni gosti ne dobiju brzu
uslugu – otresito će Crosse. – Razgovarat ću s lučkim kapetanom.
– Hvala vam, baš... baš ste ljubazni. I lijepo je od vaše službe što... – Suslov je oklijevao pa se
obratio Clinkeru. – Prijatelju stari, zamjeraš li?
– Ni govora! – odgovori Clinker. – Murija me uzrujava. – Brian Kwok ga prostrijeli, a Clinker
mu neustrašivo uzvrati pogled. – Čekat ću u kolima! – I ode.
– Lijepo je što nam je vaša služba vratila tijelo jadnog druga Voranskog – namršti se Suslov. –
Jeste li otkrili ubojice?
– Na žalost, nismo. Vjerojatno plaćeni ubojice, a mogu biti sa svih strana svijeta. Naravno, da
se nije krišom iskrcao, još uvijek bi bio koristan službenik... onog odsjeka za koji je radio.
– Bio je dobar pomorac i dobar čovjek. Mislio sam da je kod vas u Hong Kongu sigurno.
– Jeste li fotografije ubojica i podatke o njihovoj telefonskoj prijavi policiji proslijedili svojim
starješinama u KGB-u?
– Nisam kagebeovac, pišam na KGB! Da, podatke je proslijedio moj... moj pretpostavljeni –
bijesno će Suslov. – Znate kako to ide, komesaru, zaboga! Ali Voranski je bio dobar čovjek pa
moramo uhvatiti njegove ubojice.
– Naći ćemo ih kad-tad – ležerno će Crosse. – Jeste li znali da je Voranski zapravo bio major
Jurij Bakjan iz Prvog direktorata, odjela 6, KGB-a?
Opaze užas na Suslovljevu licu.
– Bio... bio mi je samo prijatelj, a povremeno je s nama plovio.
– Tko to organizira, kapetane? – zapita ga Crosse.
Suslov pogleda Briana Kwoka koji ga je s gnušanjem prostrijelio.
– Zašto se toliko ljutite? Što sam vam učinio?
– Zašto je Rusija toliko pohlepna, pogotovo kad je riječ o kineskom tlu?
– Politika! – kiselo će Suslov pa se obrati Crosseu: – Ne bavim se politikom.
– Stalno se bavite politikom, gadovi jedni! Koji čin imate u KGB-u?
– Nemam nikakav.
– Malo suradnje mnogo bi nam pomoglo – izjavi Crosse. – Tko vam sastavlja posadu, kapetane
Suslov?
Suslov ga odmjeri pa odgovori.
– Da porazgovaramo u četiri oka, ha?
– Svakako – odvrati Crosse. – Pričekaj ovdje, Briane!
Suslov okrene leđa Brianu Kwoku, pa siđe niz tribinu na travu. Crosse za njim.
– Kakve izglede ima Noble Star? – vedro će Suslov.
– Dobre, ali još nikad se nije takmičila po vlažnom.
– Pilot Fish?
– Pogledaj ga pa ćeš vidjeti! On obožava vlažnost. Bit će favorit! Namjeravate ovdje biti u
subotu?
– Zašto ne? – nasmiješi se Suslov, naslonjen na ogradu.
– Stvarno, zašto ne? – tiho se nasmije Crosse. Bio je siguran da su sad posve sami. – Dobro
glumiš, Gregore, sjajno!
– I ti, druže!
– Vraški mnogo riskiraš! – primijeti Crosse, a usne je jedva micao dok je govorio.
– Da, ali cijeli je život riskantan. Centar me zadužio da zamijenim Voranskog dok mu ne stigne
zamjena... Na ovom putovanju moramo sklopiti mnogo važnih veza i donijeti bitne odluke. »Sevrin «
je jedan od najvažnijih. A kao što znadeš, ovako je htio Arthur.
– Ponekad posumnjam u njegov razum!
– Razuman je on! – Nabori oko Suslovljevih očiju prodube se od smiješka. – Oh, da! Veoma
razuman! Drago mi je da te vidim. Centar je silno zadovoljan tvojim ovogodišnjim radom. Mnogo
toga ti imam kazati!
– Koji je gad otkucao »Sevrina« AMG-u?
– Ne znam, neki izdajica. Čim doznamo, mrtav je!
– Netko je skupinu mojih ljudi otkucao Narodnoj Republici Kini. Očito je vijest procurila iz
AMG-ovih spisa. Pročitao si moj primjerak. I tko još na tvom brodu? Netko od vas je ovdje rastrubio
stvar!
 – Odmah ću ispitati – problijedi Suslov. – Možda je ta skupina otkucana iz Londona ili
Washingtona?
– Sumnjam! Ne bi došlo do Kinetako brzo. Mislim da je vijest odaslana odavde. A tu je i
Voranski. Ugroženi ste.
– Ako Narodna Republika Kina... da, provjerit ću! Samo tko? Života mi, nema špijuna na našem
brodu!
– Uvijek netko može izdati za novac – mrko će Crosse.
– Imaš li plan bijega?
– Nekoliko!
– Naređeno mi je da ti u svakom slučaju pomognem. Da te ukrcam na Ivanov?
– Pričekat ću, dok pročitam sve AMG-ove spise – oklijevao je Crosse. – Šteta bi bila da nakon
toliko vremena...
– Slažem se!
– Lako se tebi složiti! Ako te ulove, samo će te deportirati i uljudno zamoliti: više nam se ne
vraćajte! A ako mene ulove? Ne bih želio da me živa uhvate!
– Naravno! – Suslov pripali cigaretu. – Neće te uloviti, Rogere. Previše si lukav. Imaš li nešto
za mene?
– Pogledaj tamo, onaj dugajlija uz ogradu.
Suslov prinese dogled očima. Neko vrijeme je proučavao označenog dugonju pa skrenuo pogled.
– Ono je Stanley Rosemont iz CIA-e! Znaš li da te prate?
– Naravno. Mogao bih im pobjeći, ako zaželim, u svako doba.
– Onaj pored njega je Ed Langan. Iz FBI-ja. Onaj bradonja je Mishauer iz Američke pomorske
obavještajne službe.
– Mishauer? Zvuči mi poznato! Imaš li o njima spise?
– Još nemam, ali u konzulatu je jedan nastranjak koji vodi ljubav sa sinom jednog od naših
istaknutih kineskih odvjetnika. Kad nam slijedeći put svratiš, drage volje će ti taj momak uslišati i
najmanju želju!
Suslov se turobno nasmiješi.
– Dobro! – Ponovno je nehajno pogledao Rosemonta i ostale. Urezivao je u pamćenje njihova
lica. – Što on radi?
– Zamjenik šefa stanice. Već je petnaest godina u CIA-i. Vojna obavještajna služba i sve ostalo!
Ovdje imaju još desetak skrivenih djelatnosti, a posvuda tajna sastajališta. Na broj 32 poslah spisak
na mikrofilm u veličine obične točke – mikrodotu.
– Dobro! Centar zahtijeva da budno motriš sve pokrete CIA-e.
– Problema nema! Neoprezni su, ali su im sredstva velika i neprekidno rastu.
– Vijetnam?
– Naravno, Vijetnam!
– Jadne budale, ne znaju u što srljaju – zasmijulji se Suslov. – Još uvijek misle da se u prašumi
može boriti metodama iz korejskog ili drugog svjetskog rata!
– Nisu svi oni budale – javi se Crosse. – Rosemont je sposoban, silno sposoban. Znaš da sve
znaju o zračnoj bazi u Imanu?
Suslov tiho opsuje te se nasloni na ruku. Približi je ustima kako mu nitko ne bi mogao s usana
pročitati što govori.
– O Imanu i gotovo sve o Petropavlovsku, o novoj podmorničkoj bazi u Korsakovu na poluotoku
Sahalinu...
– Kako su otkrili? – ponovno opsuje Suslov.
– Ima izdajica – kiselo se nasmiješi Crosse.
– Zašto si dvostruki agent, Rogere?
– Zašto me to pitaš kad god se sretnemo?
Suslov uzdahne. Primio je izričita naređenja da ne zapitkuje Crossea i da mu na svaki način
pomogne. Pa iako je bio kagebeovski instruktor svih špijunskih djelatnosti na Dalekom istoku, tek je
lani upućen u tajnu Crosseova identiteta. Crosse je u kagebeovskim spisima bio najtajnovitije
klasificiran, važan kao Philby. No, ni Philby nije znao da Crosse već sedam godina radi za KGB.
– Pitam iz znatiželje! – odgovori.
– Nisu li ti naredili: »Ne budi znatiželjan, druže!« ?
– Nitko ne sluša uvijek naređenja, zar ne? – nasmije se Suslov. – Centru se toliko svidio tvoj
posljednji izvještaj da su mi poručili da će petnaestog slijedećeg mjeseca na tvoj švicarski bankovni
račun stići posebna nagrada u iznosu od pedeset tisuća američkih dolara!
– Dobro, hvala. Nije to nagrada nego plaća za primljenu vrijednost!
– Što zna tajna služba o članovima parlamenta koji su ovamo poslali svoju delegaciju?
Crosse mu reče sve što je kazao i guverneru.
– Zašto me to pitaš?
– Provjeravam. Trojica bi mogla postati veoma utjecajna: Guthrie, Broadhurst i Grey. – Suslov
ga ponudi cigaretom. – Greya i Broadhursta guramo u naše Svjetsko mirovno vijeće. Pomoći će nam
njihovo neprijateljstvo prema Kini. Rogeru, bi li pratio Guthrieja? Možda ima neke zle navike? Da ga
kompromitiram o... na primjer, ako ga fotografirate s nekom curom iz Vančaja, to bi nam kasnije
dobro došlo, zar ne?
– Vidjet ću što se može učiniti – Crosse kimne glavom.
– Možeš li pronaći gadove koji su ubili jadnog Voranskog?
– Možda! – Crosse ga je pogledao. – Sigurno su ga neko vrijeme slijedili! A svima nam je to
pogubno!
– Je li to učinio Kuomintang? Ili Maovi razbojnici?
– Ne znam! – Crosse se posprdno nasmiješi. – Rusiju ne voli niti jedan Kinez!
– Njihovi su rukovodioci izdali komunizam. Moramo ih smlaviti prije nego što previše ojačaju.
– Zar je takva politika?
– Još od Džingis-kana – nasmije se Suslov. – Ali sad... moramo se malko strpiti. Ti ne moraš...
– Upre palcem otraga prema Brianu Kwoku. – Zašto ne opanjkaš togmaterjepca? Nimalo mi se ne
sviđa!
– Mladi je Brian veoma sposoban, a meni su takvi potrebni. Javi u Centar da Sinders iz MI-6
stiže sutra iz Londona po AMG-ove spise. I MI-6 i CIA smatraju da je AMG ubijen. A je li?
– Ne znam. Trebalo ga je odavno ubiti. Kako ćeš pribaviti primjerak?
– Ne znam! Posve sam siguran da će mi Sinders dati da ih pročitam prije nego što se vrati u
London.
– A ako ti ne da?
Crosse slegne ramenima.
– Bacit ćemo oko na te spise, na bilo koji način!
– Dunross?
– Samo kao posljednje sredstvo! Ovako nam je previše dragocjen i više volim ga imamo ovdje
gdje ga vidimo, što je s Travkinom?
– Tvoji su podaci bili dragocjeni. Sve je provjereno. – Suslov mu ukratko iznese sastanak s
Travkinom, nadodavši: – Sad će nam zauvijek služiti. Učinit će sve što zaželim o! Sve! Mislim da će
prema potrebi i ubiti Dunrossa.
– Dobro. Koliko ima istine u onom što si mu rekao?
– Nema mnogo! – nasmiješi se Suslov.
– Je li mu žena živa?
– Oh da, tovarišč! Živa mu je.
– Ali ne stanuje u svojoj dači?
– Sada stanuje.
– A prije?
Suslov slegne ramenima.
– Rekoh mu ono što su mi naredili da mu kažem.
Crosse pripali cigaretu.
– Što znaš o Iranu?
– Dosta toga! – Suslov ga ponovno oštro odmjeri. – To je jedan od osam velikih ciljeva koji
nam još preostaju, a sad je ondje u toku velika operacija.
– Sad se na sovjetsko-iranskoj granici nalazi Devedeset i druga američka zračno-desantna
divizija!
– Kako? – zablene se Suslov u njega.
Crosse mu prenese sve što je od Rosemonta čuo o operaciji »vojne vježbe« , a kad je došao na
to da američke snage imaju nuklearno oružje, Suslov osjetno problijedi.
– Majko božja! Ti vražji Amerikanci jednom će pogriješiti pa se više nećemo moći iskoprcati!
Ludi su kad stvaraju takvo oružje!
– Možete li se protiv njih boriti?
– Naravno da ne možemo – srdito će Suslov. – Još ne možemo. Naša se strategija sastoji u tome
da nikad ne izazivamo sukob, sve dok Ameriku potpuno ne izdvojimo i dok konačna pobjeda ne bude
u našim rukama. Sad bi izravan sukob značio samoubojstvo! Odmah ću se povezati s Centrom.
– Reci im da Amerikanci to smatraju najobičnijim »vojnim vježbama« . Nagovori Centar da
odvuče vaše snage i da sve zataška. I to odmah, ili će nastati gužva! Ne izazivajte američke snage.
Amerikanci će se za koji dan pokupiti. Ne spominjite svojim špijunima u Washingtonu nikakvu
invaziju. Neka se to najprije dozna od vaših ljudi koji su u CIA-i.
– Zar je tamo zaista Devedeset i druga? Nemoguće!
– Bilo bi vam pametnije da imate više zračno-desantnih snaga, koje su pokretljivije od
kopnenih, i kudikamo snažnije.
– Sva energija i sredstva tri stotine milijuna naših građana usmjereni su prema rješavanju tog
pitanja, tovarišč – progunđa Suslov. – Kad bismo imali dvadeset godina vremena... još samo
dvadeset godina!
– I onda?
– Osamdesetih ćemo godina zavladati svijetom!
– Dotad ću umrijeti.
– Ti? Ni govora! Vladat ćeš zemljom ili pokrajinom koju sam izabereš. Engleskom?
– Žalim, ali tamo je grozno vrijeme. Osim jednog ili dva dana godišnje, uglavnom svake godine,
kad je Engleska jedna od najljepših zemalja svijeta!
– Da samo vidiš moj dom u Gruziji i kraj oko Tiflisa! – Suslovu zaiskre oči. – Tamo je eden!
Crosse je u toku razgovora zvjerao na sve strane. Znao je da ih nitko ne može prisluškivati.
Brian Kwok sjedio je na tribinama i čekao, u polusnu. Rosemont i ostali krišom su ga promatrali.
Pored počasnog kruga Jacques de Ville šetao je s Jasonom Plummom.
– Jesi li razgovarao s Jasonom?
– Naravno, dok smo sjedili na tribini.
– Dobro!
– Što ti kaže o de Villeu?
– Da i on sumnja hoće li Jacquesa ikad izabrati za taj-pana. Slažem se s njim nakon našeg
sinoćnjeg sastanka, očigledno je premekan ili mu je odlučnost splasnula. – Suslov nadoda: – Često je
to slučaj s ukopanim špijunima koji nemaju drugog posla nego da čekaju. To je najteži posao!
– Da!
– Dobar je on čovjek, ali bojim se da neće ostvariti svoju svrhu.
– Što si s njim naumio?
– Još nisam odlučio.
– Da ga od prikrivenog pretvoriš u osuđenog špijuna?
– Samo ako u opasnost dođeš ti ili »Sevrin« ! – Radi eventualnih promatrača Suslov prinese
pljosku usnama te je ponudi Crosseu koji odmahne glavom. Obojica su znala da je u pljoski obična
voda. Suslov prošapće: – Znam što ćemo! Povećavamo svoje akcije u Kanadi. Francuski
separatistički pokret pruža nam divne mogućnosti. Kad bi se Quebec otcijepio od Kanade, čitav
sjevernoamerički kontinent potpuno bi drukčije izgledao. Pomislih da će biti idealno ako de Ville
preuzme »Struanove« poslove u Kanadi. Zar ne?
 – Vrlo dobro – nasmiješi se Crosse. – Da, vrlo dobro! I meni se Jacques sviđa. Šteta bi ga bilo
uništiti! Da, to će biti veoma mudro.
– A što je još bolje, Rogere, on u Kanadi ima neke značajne prijatelje u francuskom govornom
području, s kojima se upoznao u Parizu neposredno nakon rata, a svi su izraziti separatisti i lijevo
orijentirani. Mnogi od njih postali su istaknuta nacionalistička politička snaga Kanade!
– Znači, povlačiš Jacquesa iz duboke skrovitosti?
– Ne! Jacques bi mogao dati poticaja separatističkom pokretu a da sebe ne izlaže. Na čelu te
važne »Struanove kompanije« ... a ukoliko bi neki njegov prijatelj postao ministar vanjskih poslova
ili premijer, a?
– Je li to moguće?
– Moguće je.
– Kad bi se Kanada udaljila od Sjedinjenih Država, bila bi to značajna pobjeda! – zazviždi
Crosse.
– Da!
– Jednog je kineskog mudraca prijatelj zamolio da mu blagoslovi tek rođenog sina – izjavi
Crosse nakon stanke. – Blagoslov je glasio: »Molimo da dječak živi u zanimljivo vrijeme!« Znaš,
Gregore Petroviču Suslovu, ili da ti se obratim pravim imenom... Pjotre Olegu Mzytryku, svakako
živimo u zanimljivim vremenima, zar ne?
– Tko ti reče moje ime? – zgrane se Suslov.
– Tvoji pretpostavljeni! – Crosse ga odmjeri, a pogled mu odjednom postane nemilosrdan. –
Poznaješ ti mene, a i ja tebe. Pravedno je, zar ne?
– Nar...naravno, ja... – Usiljeno se nasmiješio. – Već se tim imenom toliko dugo ne služim da
sam... da sam ga maltene zaboravio. – Pogledao je Crossea ravno u oči, nastojeći se svladati. – Što
je? Zbog čega si toliko narogušen, a?
– AMG! Morali bismo sad prekinuti sastanak. Opravdat ću se da sam te pokušao preodgojiti, ali
si odbio. Vidimo se sutra u sedam! – Sedam bijaše šifra, a označavala je stan pored stana Ginny Fu, u
Mong Koku. – Kasno! U jedanaest.
– Bolje u deset.
– Crosse pažljivo pokaže Rosemonta i ostale.
– Prije nego odeš, daj mi nešto za njih.
– U redu! – Sutra ću ti...
– Daj to sad! – Crosse se namršti. – Nešto posebno... u slučaju da ne uspijem dobiti Sindersove
spise. Morat ću se s njima trampiti!
– Nemoj nikome otkriti izvor. Nikom!
– U redu.
– Nikada?
– Nikad!
Suslov je trenutak razmišljao i mjerkao mogućnosti.
– Jedan naš agent večeras prihvaća posebnu pošiljku najtanovitijeg materijala s nuklearnog
nosača, što kažeš?
– Savršeno! – razvedri se Englez. – Zbog toga si došao?
– Jedan od razloga!
– Kad i gdje je isporuka?
Suslov mu reče i nadoda:
– Ipak, želim kopije svega!
– U redu! Sjajno, ovo će mi dobro doći. Rosemonta ću time zadužiti. Koliko je vaš čovjek na
njihovu brodu?
– Dvije godine. Barem je tada prvi put obrlaćen.
– Izručuje li vam vrijednu građu?
– Vrijedno je sve s one američke kučke od lađe!
– Koliko mu plaćate?
– Za ovo? Dvije tisuće dolara. Nije skup. Nijedan naš agent nije skup, osim tebe!
Crosse se podjednako kiselo nasmiješi.
– Da, ali ja sam vam u Aziji najbolji i pedeset sam puta već dokazao svoju vrijednost. Sve
dosad radim taj posao maltene iz ljubavi, staro momče!
– Ti si nam najskuplji, staro momče! Čitav NATO-ov bojni plan, šifre i sve ostalo kupujemo za
ispod osam tisuća dolara godišnje.
– Ti amateri nam upropaštavaju posao. Ovo je ipak posao, zar ne?
– Nama nije!
– Gluposti! Vi kagebeovci sjajno ste nagrađeni, imate dače, imanja u Tiflisu, posebne trgovine u
kojima možete kupovati. I ljubavnice imate! Ali, moram ti priznati, svake godine sve to teže cijedim
novac iz vaše kompanije. Očekujem poveću povišicu za akciju »vojne vježbe« i za AMG-ove spise,
kad ovo privedem kraju.
– Izravno s njima razgovaraj! Ja ne odlučujem o novcu.
– Lažljivče!
– Dobro je i sigurno raditi s profesionalcima! – nasmije se Suslov. – Prosit! – Digne pljosku pa
je iskapi.
– Molim te, odlazi od mene srdit! – naglo će Crosse. – Osjećam da su u mene uprli doglede!
Suslov ga odmah opsuje na ruskom, tiho ali sočno. Zaprijeti policajcu pesnicom pred nosom i
ode.
Crosse je buljio za njim.

Robert Armstrong je na Šan Tin Roadu gledao leš Johna Čena kojega su policajci, u kišnim
kabanicama, ponovno umatali u plahtu. Prenesu ga kroz bučnu gomilu prema kolima hitne pomoći
koja su čekala. Unaokolo je bilo stručnjaka za otiske prstiju i ostalih, koji su tražili tragove. Sad je
padala snažnija kiša i posvuda je bilo mnogo blata.
– Sve je uprskano, gospodine – ljutito će narednik Lee. – Ima stopa ali mogu biti svačije.
 Armstrong kimne i rupčićem obrisa lice. Iza grubih ograda podignutih u tom području bijaše
mnogo promatrača. Promet je na tijesnoj cesti bio polagan i zakrčen, svi su bijesno trubili.
– Neka ljudi pročešljaju ovih stotinjak metara. Pošaljite koga u najbliže seoce, možda je netko
nešto vidio. – Ostavio je Leeja i krenuo prema policijskim kolima. Ušao je, zatvorio vrata i uključio
radio. – Ovdje Armstrong! Dajte mi glavnog inspektora Donalda Smytha u Istočnom Aberdeenu,
molim lijepo! – Užasnuto je čekao.
Šofer bijaše mlad i zgodan a još nije pokisnuo.
– Divna je ova kiša, zar ne, gospodine?
Armstrong ga natmureno pogleda. Mladić problijedi.
– Pušiš li?
– Pušim! – Mladić izvuče kutiju te ga ponudi. Armstrong prihvati cigarete. – Zašto se ne
pridružiš ostalima? Potreban im je pomoćnik: zgodan i mudar momak kao što si ti. Nađi koji trag,
hoćeš li?
– Hoću, gospodine! – I mladić istrči na kišu.
Armstrong pažljivo izvadi cigaretu. Promatrao ju je. Otužno ju je spustio i tutnuo u sporedni
džep. Skutrio se na sjedištu i progunđao:
– Jebeš sve cigarete, jebeš kišu, jebeš onog kretena, a najviše od svega... jebeš Vukodlake!
– Ovdje glavni inspektor Donald Smyth – zvrcne interkom.
– Zdravo, ja sam u Ša Tinu – započne Armstrong, ispriča mu što se dogodilo i kako je pronađen
leš. – Pretražujemo posvuda unaokolo, ali sumnjam da ćemo po ovoj kiši išta naći. Kad novinari
doznaju za tijelo i za poruku, slistit će nas! Mislim da će biti najpametnije ako smjesta zgrabimo onu
staru amu. Ona nam je jedini trag. Držite li je još pod nadzorom, momci?
– Držimo!
– Dobro! Čekajte me, pa ćemo zajedno. Želim joj pretražiti stan. Neka ekipa bude spremna.
– Kad bi došao?
– Onamo ću stići za nekoliko sati – odgovori Armstrong – Promet je zakrčen odavde sve do
trajekta.
– I ovdje! Po čitavom Aberdeenu. Ali nije to samo zbog kiše, staro moje momče. Tisuću ljudi
bulji u olupinu, a već se skupila vražja rulja ispred »Ho-Paka« , »Victorije« ... zapravo, ispred svih
banaka u susjedstvu, a čujem da već preko pet stotina ljudi čeka ispred »Vica« u centru grada.
– Isuse, pa tamo je sva moja bijedna ušteđevina.
– Jučer sam ti rekao da povučeš sredstva, staro momče! – Armstrong začuje Zmijin smijeh. – I
uzgred da ti kažem... ako imaš gotovine, špekuliraj s dionicama »Struanove kompanije« ! Naime,
čujem da će »Otmjena tvrtka« propasti!
 41

08.29

Claudia iz Dunrossove otpremne košare izdvoji gomilu bilježaka, pisama i odgovora pa ih počne
prelistavati. Pogled su zastirali kiša i niski oblaci, ali temperatura je pala pa je nakon užasne vlage
posljednjih tjedana – postalo veoma ugodno. Starinski je sat, ugrađen u srebrni okvir na kaminu,
odbio osam i pol sati.
Zazvrnda jedan od telefona. Pogledala je aparat, ali nije se ni potrudila da se javi. Zvonio je,
zvonio i prestao. Uđe Sandra Ji, Dunrossova tajnica. Donese novu gomilu spisa i pošte i napuni
dostavnu košaru na stolu.
– Prednacrt ugovora s »Par-Conom« nalazi se na samom vrhu, Starija seko. Ovo je spisak
njegovih današnjih sastanaka, odnosno onih za koje znam. Prije deset minuta telefonirao je komesar
Kwok. – Pocrvenjela je kad ju je Claudia odmjerila. Sandra Ji imala je tijesančong-sam s visokim
prorezom, a okovratnik joj je bio moderan: visok. – Tražio je taj-pana, a ne mene, Starija sestro.
Zamolio je taj-pana da mu se javi.
– Nadam se da si konačno razgovarala s tim dičnim mladim pastuhom, Mlađa sestro, da si divno
uzdisala i umiljavala mu se? – odgovori joj Claudia na kantonskom pa prijeđe na engleski, i ne
zamjetivši. Dok je razgovarala, još je prelistavala otpremnu poštu te je slagala na dvije hrpe. – Na
koncu konca, svakako ga moramo ščepati i uvući u našu porodicu prije nego nam ga preotme neka
Slatkousta iz drugoga klana!
– Jasno. Zapalila sam pet svijeća u pet hramova!
– Nadam se, u svoje slobodno vrijeme, a ne u radno – kompanijino vrijeme?
– Pa naravno! – Obje se nasmiju. – Imamo sastanak, sutra ćemo zajedno večerati.
– Sjajno! Budi ponizna, konzervativno se odjeni, ali otiđi bez grudnjaka... kao Orlanda!
– Oh, znači da je ipak istina? Oh, oh, mislite da bih smjela? – zgranuto će Sandra Ji.
– Za mladog Briana svakako! – zasmijulji se Claudia. – Ima on nos!
– Gatara mi reče da će mi ova godina biti sretna. Užasan požar, zar ne?
– Da! – Claudia pogleda spisak sastanaka. Za koju minutu Linbar. U 08.45 Sir Basilio. – Kad
stigne Sir Luis, molila bih te da...
– Sir Luis već čeka u mom uredu. Zna da je uranio. Dala sam mu kavu i jutarnje novine! – Lice
Sandre Ji postane tjeskobno. – Što li će biti u deset sati?
– Otvorit će se burza – oštro će Claudia, pružajući joj veću gomilu. – Otpremi ovo, Sandra!
Znaš, otkazao je neke sastanke upravnih odbora i ručak, ali ja ću to srediti! – Obje dignu glavu kad je
ušao Dunross.
– Dobro jutro! – pozdravio ih je. Lice mu je bilo ozbiljnije nego inače, a modrice su pojačavale
markantnost.
 – Svi se veselimo što niste ozlijeđeni, taj-pane – ljupko će Sandra Ji.
– Hvala vam!
Otišla je. Gledao je za njom i opazio da ga motri Claudia. Nestane malko njegove ozbiljnosti.
– Najbolje je imati zgodnu mačku, zar ne?
– Dok ste bili odsutni, dvaput je zazvonio vaš strogo povjerljivi telefon – nasmije se Claudia,
govoreći o njegovom tajnom telefonu na koji se smio jedino on javljati, a broj su znali samo članovi
porodice i skupina bliskih prijatelja.
– Hvala lijepa. Otkaži sve do podneva, osim Linbara, starog Sira Luisa Basilija i banke. Pobrini
se da mojoj Penn i seki Kathy sve bude na najvišoj razini. Gavallan je vozi na aerodrom. Hitno
nazovi Škrca Tunga. I Landa Matu! Zamoli ga bih li se danas mogao s njim sastati, po mogućnosti u
10.20 u Kavani. Vidjela si moje pisamce o Zepu?
– Da, užasno! Sve ću to srediti. Javio se guvernerov pomoćnik i pitao hoćete li doći na sastanak
u podne?
– Hoću – Kad je Claudia otišla, Dunross zatvori vrata i nazove. – Penn? Tražila si me?
– Jesam, Iane, ali ne na tvoj broj, ako to misliš.
– Mislio sam da si zvala na moj tajni broj!
– Nisam, ali presretna sam da si mi se javio. Iz jutarnjih sam vijesti doznala za požar i nisam...
nisam bila sigurna jesam li sanjala da si se noćas vratio... I užasno sam se zabrinula. Oprosti! Ah Tat
mi reče da si rano izašao, ali ne vjerujem toj staroj vještici... ponekad bulazni. Oprosti! Je li bilo
užasno?
– Nije, zapravo nije bilo slabo! – Ukratko joj je sve ispričao. Uvjerivši se da je s Penn sve u
redu, htio je prekinuti vezu. – Sve ću ti objasniti kad dođem da te odvezem na aerodrom. Telefonirao
sam na aerodrom i rekoše da će avion uzletjeti po redu letenja... – Zazvrji njegov telefon. – Trenutak.
Penn... Izvoli, Claudia?
– Na liniji dva komesar Kwok. Tvrdi da je važno!
– Dobro. Oprosti Penn, moram prekinuti, doći ću po tebe na vrijeme da te prebacim na avion.
Zdravo, draga... Još štogod, Claudia?
– Avion iz Sydneyja kojim stiže Bill Foster kasni još jedan sat! Gospoda Havergill i Johnjohn
primit će vas u devet i pol sati. Nazvala sam ih da to još provjerim! Čujem da su u banku došli jutros
u šest sati.
Dunross se uznemiri. Još od jučer u tri popodne pokušavao je razgovarati s Havergillom, ali nije
našao bankina zamjenika, a sinoć na banketu nije bilo zgode.
– Zlo je! Kad sam u sedam i pol onuda prolazio, ispred banke se već okupila gomila.
– »Vic« neće propasti, zar ne?
U glasu joj je nazrijevao tjeskobu.
– Ako propadne »Vic« , svi ćemo s njim u ponor! – Uključi liniju dva. – Zdravo, Briane, koji je
sad vrag?
Brian Kwok mu ispriča što je bilo s Johnom Čenom.
– Isuse Kriste, jadni John! Kad su sinoć primili otkupninu, mislio sam da... gadovi! Mrtav je
više dana?
– Da! Barem tri!
– Hulje! Jesi li ispričao Philippu ili Dianni?
– Još nisam! Htio sam najprije tebi kazati.
– Da ih nazovem? Sad je Phillip kod kuće. Kad im je sinoć platio, rekoh mu da ne mora doći
jutros u osam na sastanak cjelokupnog rukovodećeg osoblja. Odmah ću ga nazvati!
– Ne, Iane, to je moja dužnost. Oprosti što ti javljam neugodne vijesti, ali smatrao sam da ti
moram reći za Johna.
– Da... da, druže stari, hvala ti! Čuj, oko sedam moram biti na prijemu kod guvernera, ali valjda
će do 22.30 to završiti. Jesi li raspoložen da kasno navečer nešto popijemo ili prezalogajimo?
– Da, dobra ideja! Recimo u »Mandarinu« ? »Quanceov bar« ?
– U 22.45?
– U redu! Da znaš, ostavio sam poruku da tvoju taj-taj odmah puste kroz aerodromske službe.
Oprosti što sam ti donio ružne vijesti. Do viđenja!
Dunross spusti slušalicu, ustane i pogleda kroz prozor. Zazvrnda interkom, ali ga nije čuo.
– Jadnik! – progunđa on. – Kolika užasna šteta!
Tiho kucanje, a onda se vrata pritvore.
– Oprostite, taj-pane – javi se Claudia. – Lando Mata na liniji dva.
Dunross sjedne na rub pisaćeg stola.
– Lando, možemo li se naći u 10.20?
– Da, naravno! Rekoše mi da je Zeppelin izgorio. Užas! Jedva sam se izvukao! Prokleti požar!
Ipak, izvukli smo se, a? Džos!
– Jesi li već razgovarao sa Škrcem?
– Da. Stiže slijedećim trajektom.
– Dobro! Lando, možda mi danas zatreba tvoja podrška.
– Iane, to smo sinoć raščistili. Mislio sam da...
– Da, ali danas te molim da me podržiš! – Dunrossov glas otvrdne. Zavlada duga tišina.
– Raz... razgovarat ću sa Škrcem!
– I ja ću razgovarati sa Škrcem. Želio bih da mi sad obećaš da ćeš me podržati!
– Razmatrao si naš prijedlog?
– Hoćeš li me podržati, Lando, ili nećeš?
Ponovno tajac. Glas Landa Mate postane uzrujaniji.
– Reći... reći ću ti kad se sastanemo u 10.20. Oprosti, Iane, ali moram se prethodno dogovoriti
sa Škrcem. Vidimo se na kavi. Do viđenja! – Zalupi slušalicom. Dunross je polako spustio svoju
slušalicu i blago promrmljao:
– Dju neh loh moh, Lando, prijatelju stari! – Časak je razmišljao pa okrenuo jedan broj. –
Molim gospodina Bartletta!
 – Ne javlja se. Želite li ostaviti poruku? – zapita telefonistica.
– Molim vas, spojite me s gospođicom K. C. Tcholok.
– Kako?
– Casey... Gospođica Casey?
Dugo je zvonio telefon, a onda se Casey pospano javi:
– Halo?
– Oh, oprostite, javit ću vam se kasnije...
– Vi, Iane? Ne, dobro da ste me nazvali... Morala... morala sam već davno ustati... – Čuo je kako
zatomljuje zijevanje. – Uh, što sam umorna! Nisam sanjala onaj požar?
– Niste, Ciranoush, samo sam htio vidjeti jeste li vi i Linc čitavi. Kako se osjećate?
– Ne osobito. Valjda sam istegnula mišiće... samo ne znam da li od smijeha ili od povraćanja. Je
li vama dobro?
– Dosad jest. Nemate temperaturu? Doktor Tooley nas je upozorio da je to prvi znak...
– Valjda nemam! Linca još nisam vidjela, Jeste li s njim razgovarali?
– Nije se javio. Pozivam vas oboje u šest sati na koktel.
– Slažem se... drage volje! – Opet zijevanje. – Drago mi je da se dobro osjećate.
– Kasnije ću vam se javiti... – Opet zazvrji interkom.
– Guverner na liniji dva, taj-pane. Rekoh mu da ćete doći jutros na sastanak!
– U redu! Čujte, Ciranoush, u šest sati koktel, a ako ne možete na koktel, možda kasno na večeru!
Još ću vas nazvati da to dogovorimo!
– Da, Iane. I Iane... hvala što ste nazvali!
– Nema na čemu... Do viđenja! – Dunross se uključi u liniju dva. – Dobro jutro, gospodine.
– Oprosti što smetam, Iane, ali moramo razgovarati o onom užasnom požaru! – započne Sir
Geoffrey. – Pravo je čudo da nema više poginulih. Ministar je poludio čuvši da je poginuo jadni Sir
Charles Pennyworth. Bijesan je što se to dogodilo zbog naših nedovoljnih propisa o protupožarnoj
zaštiti! Vijest je proslijeđena kabinetu pa možemo očekivati posljedice na najvišoj razini!
Dunross mu izloži svoju ideju o kuhinjama u Aberdeenu, ali reče da je to palo na um Ši-tehu T’
Čungu.
– Izvrsno! Mudar je Shitee! Za početak je dobro. U međuvremenu, Robin Grey, Julian
Broadhurst i ostali članovi parlamenta već su mi se javili. Posjetit će me u znak protesta protiv naših
nesvrsishodnih protupožarnih propisa. Moj posilni kaže da se Grey vraški raspalio! – Sir Geoffrey
uzdahne. – Možda i s pravom. U svakom slučaju, on će gadno zakuhati poparu, ako može. Čujem da je
za sutra zakazao konferenciju za tisak s Broadhurstom. Nakon smrti jadnog Sir Charlesa, Broadhurst
postaje vođa parlamentarne delegacije a sam Bog zna što će se dogoditi ako ta dvojica uzmu na nišan
Kinu.
– Zamolite ministra da ih ušutka, gospodine.
– Zamolih ga, a on mi reče: »Boga ti, Geoffrey, zar da ušutkam članove parlamenta? To bi bilo
gore nego pokušati zapaliti parlament!« ... Sve je ovo veoma naporno. Pomislih da ti možeš smiriti
Greya. Večeras ćete sjediti jedan do drugoga na mom prijemu.
 – Nije to uputno, gospodine. On je lud!
– Slažem se, Iane, ali molio bih te da pokušaš. Jedino tebi vjerujem! Quillan bi s njim
obračunao! Već mi je Quiallan telefonirao i uljudno se opravdao da ne može doći, a sve zbog tog
Greya! Možda bi ga mogao pozvati u ložu na utrke u subotu?
Dunross pomisli na Petera Marlowea.
– Pozovite Greya i ostale u svoju ložu, a ja ću vam ih kasnije preuzeti! – Bogu hvala, Penn neće
biti ovdje, pomislio je.
– Vrlo dobro! Nadalje, Roger me zamolio da se sutra u šest navečer sastanem s tobom u banci. –
Dunross nije ništa odgovorio. – Iane?
– Izvolite?
– U šest! Sinders bi dotad već morao stići!
– Poznajete li ga, gospodine? Osobno?
– Poznajem. Zašto?
– Samo me zanimalo! – Dunross zamijeti kako guverner razmišlja pa se još više uznemiri.
– Onda u šest! Jesi li čuo za jadnog Johna Čena?
– Da, baš prije nekoliko minuta. Užasna kob!
– Slažem se! Jadnik! Ova strka s Vukodlacima nije mogla naići u nezgodnije vrijeme. Postat će
idealan oslonac svim neprijateljima Hong Konga! Vražja šteta, uz već postojeću nesreću. Bože mili,
može se reći da barem živimo u zanimljivo vrijeme, kad nas salijeću isključivo problemi!
– Da, gospodine. Je li »Victoria« u gužvi? – Dunross je to pitanje postavio nehajno, ali je
pažljivo slušao i ustanovio kako Sir Geoffrey malčice oklijeva prije nego što je vedro odgovorio:
– Ni govora! Zaboga, kakva ideja! Pa, hvala, Iane, sve ostalo neka počeka do našeg sastanka u
podne.
– Da, gospodine! – Dunross odloži telefon i obrisa čelo.
Guvernerovo je oklijevanje bilo kobno, zaključi on. Ako itko zna koliko su stvari opasne, to je
sigurno Sir Geoffrey! Pljusak je šibao prozorska stakla. Koliko posla! Pogled mu padne na sat. Sad
će doći Linbar pa Sir Luis. Već je odlučio što će zatražiti od šefa burze i što od njega mora izvući.
Nije to jutros spomenuo na sastanku Unutrašnjeg vijeća. Svi su ga članovi ogorčili, jer su odreda – i
Jacques, i Gavallan, i Linbar – bili uvjereni da će »Victoria« do daske podržati »Struanovu tvrtku« .
»A ako nas ne podrži?« , zapitao ih je.
»Imamo posao s ‘Par Conom’. Nezamislivo je da nam ’Victoria’ ne bi pomogla!«
»A ako nam ne pomogne?«
»Možda nakon onog noćas Gornt više neće prodavati?«
»Prodavat će on... što da radimo?«
»Bit ćemo u gadnom sosu ako ga ne zaustavimo... ili ako ne uspijemo odgoditi isplatu Todi i
’Orlinu’!«
Plaćanje dugova ne možemo odgoditi, ponovno je pomislio. Bez banke, Mate, Škrca ili
sporazuma s »Par-Conom« ne možemo zaustaviti Quillana! Quillan znade da je pred njim cijeli
današnji dan, i petak, da prodaje, prodaje i prodaje, a ja neću moći pokupovati sve te...
 – Gazda Linbar, taj-pane!
– Uvedi ga, molim te! – Pogleda na sat. Mladi Struan uđe i zatvori vrata. – Kasniš mi gotovo
dvije minute!
– Zaista? Oprosti!
– Nikako da te naučim da budeš točan! Nemoguće je voditi šezdeset i tri kompanije bez točnih
suradnika. Ako se to ikad više ponovi, izgubit ćeš godišnju nagradu!
– Oprosti! – Linbar se zajapuri.
– Preuzimaš naše poslove u Sydneyju, od Billa Fostera.
– Naravno – razvedri se Linbar Struan. – Drage volje! Već se dugo vremena želim osamostaliti!
– Dobro! Sutra ćeš poletjeti avionom kompanije Quantas i...
– Sutra? Nemoguće! – plane Linbar. Rastopila se njegova sreća. – Potrebno mi je nekoliko
tjedana da sve to...
Dunrossov glas bio je toliko blag i toliko ubojit da je Linbar Struan problijedio.
– Jasno mi je, Linbare! No, sutra putuješ jer ja to želim! Ostani dva tjedna, a onda se vrati i javi
mi se. Jasno?
– Da, jasno mi je, ali... a subota? A utrke? Želim gledati kako će proći Noble Star.
Dunross ga samo prostrijeli.
– Želim da odeš u Australiju. Sutra! Foster se nije uspio domoći tvrtke »Woolara Properties« .
A bez »Woolare« nemamo zakupca za svoj brodski prostor. A bez zakupca naši su sadašnji bankovni
dogovori ništavni i isprazni. Imaš dva tjedna da ispraviš neuspjeh i da mi se javiš!
– A ako ne uspijem? – bijesno će Linbar.
– Boga ti, ne gubi vrijeme! Znaš kakav je moj odgovor. Ako zakažeš, više nisi član Unutrašnjeg
vijeća, a ako se sutra ne ukrcaš u onaj avion, letiš iz »Struanove tvrtke« , sve dok sam ja taj-pan!
Linbar Struan zausti da nešto kaže, ali se predomisli.
– Dobro – nastavi Dunross. – Ako nam zgrabiš »Woolaru« , udvostručit ću ti plaću!
– Još štogod, gospodine? – zabulji se Linbar Struan u nj.
– Ne! Do viđenja, Linbare!
Linbar kimne glavom i iziđe. Kad je mladić za sobom zatvorio vrata, Dunross se lagano
nasmiješi.
– Uobraženi mali gad! – progunđa i ponovno pođe na prozor. Osjećao se skučeno, želio je biti
na moru, na brzom brodu, ili, još bolje, u svojem automobilu, voziti prebrzo kroz okuke, u svakom
zaokretu tjerati malo jače, i auto i sebe, tek toliko da mu se razbistre misli. Rastreseno je razmatrao
položaj i duboko zamišljen gledao kapljice kiše, rastužen smrću Johna Čena.
Jedna kapljica klizne, zamijeni je druga, treća. Još uvijek se nije razbistrio vidik a kiša je
šibala.
Ponovno zazvrnda njegov tajni telefon.
– Tu sam, Penn! – javi se on.
– Gospodin Dunross? – zapita ga nepoznati glas.
 – Da. Tko ste vi? – zapanjeno je zapitao jer se nije mogao sjetiti tko bi ga to zvao, ni po glasu ni
po naglasku.
– Zovem se Kirk, Jamie Kirk, gospodine Dunross. Ja sam... ovaj... prijatelj gospodina Granta,
Alana Medforda Granta... – Dunrossu umalo nije pala slušalica. – Halo? Gospodine Dunross?
– Samo nastavite! – Dunross se oporavio od šoka. AMG bijaše jedan od rijetkih kojemu je dao
ovaj broj, a znao je da se tajni taj-panov telefon smije zvati samo ako je hitno i u izuzetnim prilikama.
– Izvolite?
– Ja sam... ovaj, iz Londona, odnosno iz Škotske. Alan me zamolio da vam se javim čim stignem
u Hong Kong. Dao... ovaj, dao mi je vaš broj! Valjda vam ne smetam?
– Ne gospodine Kirk, ni govora!
– Alan mi je dao omot za vas, a zamolio me da s vama i razgovaram. Že... žena i ja ostajemo tri
dana u Hong Kongu pa me... ovaj, zanima bismo li se mogli naći.
– Naravno! Gdje ste odsjeli? – mirno je zapitao, iako mu je srce lupalo.
– Na Kowloonu, u hotelu »Devet zmajeva« , soba 455.
– Kad ste zadnji put vidjeli Alana, gospodine Kirk?
– Kad smo otputovali iz Londona. Bilo je to prije... ovaj, prije dva tjedna! Da, dva tjedna. Bili...
ovaj, bili smo u Singapuru i Indoneziji. Zašto?
– Odgovara li vam poslije ručka? Oprostite, ali prezauzet sam sve do 15.20. Tada se možemo
vidjeti, ako vam odgovara.
– Odgovara mi u 15.20.
– Po vas ću poslati automobil i...
– Oh, nije... ovaj, nije potrebno! I sami ćemo naći put do vašeg ureda.
– Meni to nije teško! Auto dolazi po vas u 14.30! – Dunross zamišljeno spusti slušalicu. Sat
otkuca 8.45.
Netko pokuca na vrata. Claudia se pojavi.
– Sir Luis Basilio, taj-pane!

– Jebe se meni što mislite vi u Londonu, huljetine! – derao se u telefon Johnjohn iz banke »Victoria« .
– Kažem vam, počeli su nas prepadati i užasno je. Ja... Kako? Govori glasnije, čovječe! Užasna
veza... Kako?... Briga mene što je kod vas tek 01.30 poslije ponoći. Uostalom, gdje si, tražim vas već
četiri sata... Kako? Čiji rođendan? Za miloga Boga... – Uzdigne svijetle obrve i savlada se. – Čuj,
hitno skokni u Gradsku kovnicu novca pa im kaži... Halo? ... Da, reci im da čitav ovaj vražji otok
može ostati bez novaca i... Halo?... Halo?... Oh, majku im njihovu! – Počeo je lupkati po metalnim
viljuškama. – Halo! – Zalupi slušalicom, neko je vrijeme psovao pa pritisnuo dugme interkoma.
– Gospođice Mills, prekinuše mi vezu, molim vas, odmah mi ga zovnite.
– Svakako – javi se svježi glas s engleskim naglaskom. – Tu je gospodin Dunross.
Johnjohn pogleda na sat i problijedi. Bijaše 9.33.
– Oh, Kriste! Pričekajte... da, pričekajte s tim pozivom, ja ću... – Žurno spusti slušalicu, odjuri
na vrata, sabere se i otvori, hineći nehajnost. – Dragi moj Iane, oprosti što si me čekao. Kako je?
 – Dobro. A kod vas?
– Sjajno!
– Sjajno! Vrlo zanimljivo... Već sad je ispred banke rep od šest-sedam stotina nestrpljivih
štediša, a otvarate tek za pola sata. Ima dosta štediša i ispred »Blacsa« .
– Ne samo dosta nego pre... – Johnjohn se na vrijeme ugrize za jezik. – Ne brini, Iane. Hoćeš li
kavu ili ćemo odmah u Paulovu sobu?
– Odmah u Paulovu sobu!
– Dobro! – Johnjohn ga povede hodnikom na kojemu je bio debeli sag. – Ne, problema nema,
samo ti praznovjerni Kinezi... znaš kakvi su, vjeruju glasinama. Užasan požar! Čujem da se Casey
skinula i zaronila. Jesi li jutros bio na hipodromu? Divna kiša, zar ne?
– Da! – Dunross se još više uznemiri. – Čujem da gotovo ispred svake banke u ovoj koloniji
ljudi čekaju u repovima. Osim ispred »Kineske banke« !
– Naši prijatelji komunisti ne bi olako prešli preko navale štediša na svoju banku, odmah bi
poslali vojsku! – Johnjohnov je smijeh neuvjerljivo zvučao.
– Znači, navala se nastavlja?
– Na »Ho-Pak« , svakako. Na nas? Ni govora! U svakom slučaju, nismo onoliko prezaduženi
kao Richard Kwang! Čuo sam da je uistinu odobrio neke veoma opasne zajmove. Bojim se da ni
banci »Čing Prosperity« ruže ne cvatu, ali Nasmiješeni Čing zaslužio je dobru lekciju nakon svih
svojih višegodišnjih sumnjivih poslova.
– Drogama?
– Nisam siguran, Iane, ništa nije službeno utvrđeno, ali mnogo se šuška o tome.
– Tvrdiš da navala neće i vas zahvatiti?
– Neće, a ako zahvati... pa, uvjeren sam da će sve biti u najboljem redu. – Johnjohn krene
širokim, drvom obloženim, hodnikom. Sve bijaše bogato, čvrsto i sigurno. Kimne postarijoj tajnici,
Engleskinji, prođe mimo nje i otvori vrata na kojima je pisalo: »Paul Havergill, zamjenik
predsjednika« . Kancelarija je bila velika i obložena hrastovinom, a stol golem i čist. Prozori su
gledali na trg.
– Iane, drago momče! – ustane Havergill pruživši mu ruku. – Jako mi je žao što te jučer nisam
mogao naći, a jučerašnji banket nije bio mjesto za poslovne razgovore, je li? Kako si?
– Mislim, dobro je. Dosad! A ti?
– Malo šepam, ali Constanci je, Bogu hvala, dobro, čim smo stigli kući, i njoj i sebi sam
pripremio poveći gutljaj dobrog lijeka starog doktora Colicosa. – Taj je eliksir za vrijeme krimskog
rata pronašao dr Colicos kao lijek protiv želučanih tegoba, jer je tada na desetke tisuća britanskih
vojnika pomrlo od tifusa, kolere i dizenterije. Formula tog eliksira još se brižno čuvala kao tajna.
– Sjajna stvar! Dr Tooley je i nama dao taj eliksir.
– Šteta nastradalih! Jadna Toxeova žena!
– Čujem da su joj leš našli jutros ispod greda – ozbiljno će Johnjohn. – Da nisam dobio
»ružičasti karton« , na banketu bismo bili i Mary i ja. – »Ružičasti karton« značilo je ženino
dopuštenje da muž navečer iziđe bez nje, da se s prijateljima karta, ili da pođe u klub, ili u grad s
poslovnim prijateljima. Ili bilo gdje, no glavno je bilo da mu je ona to velikodušno dopustila.
 – Oh? – nasmiješi se Havergill. – S kojom sretnicom?
– U klubu sam igrao bridž s McBrideom.
– Pa, tajnovitost je velika vrlina – nasmije se Havergill – a mi moramo misliti na ugled naše
banke!
Dunross osjeti napetost između te dvojice. Uljudno se smješkao i čekao.
– Izvoli, Iane? – zapita ga Havergill.
– Tražim dodatnih sto milijuna zajma, na trideset dana.
Nastupi mrtva tišina. Obojica se u nj zabulje. Dunrossu se učini da u Havergillovim očima
zapaža smiješak.
– Nemoguće! – odvrati Havergill.
– Gornt nas je napao, svima je to jasno. Obojica znate da smo čvrsti, pouzdani i snažni. Potrebna
mi je vaša otvorena i čvrsta podrška pa se on neće usuditi da nastavi, a meni novac nije ni potreban.
Potrebno mi je samo da mi odobrite taj zajam, i to sad!
Ponovno tišina. Johnjohn je čekao i gledao. Havergill zapali cigaretu.
– Kako ide sporazum s »Par-Conom« , Iane?
Dunross im objasni i zaključi:
– Potpisat ćemo ga u utorak!
– Može li se Amerikancu vjerovati?
– Dogovorili smo se!
Ponovno tajac. Johnjohn ga uznemireno prekine:
– To je vrlo povoljan posao, Iane!
– Da! Ako nas otvoreno podržite, Gornt i »Blacs« odustat će od juriša na nas.
– Sto milijuna? – sumnjičavo će Havergill. – Nemoguće!
– Rekoh da mi neće biti potrebna čitava svota.
– To je samo pretpostavka, drago moje momče. Protiv volje ćemo se upetljati u vrlo opasnu
borbu između dvije vatre. Čujem da Quillana potpomaže inozemstvo. Nijemci! Ne možemo se upustiti
u rat s konzorcijem njemačkih banaka! Već si dosad prekoračio granice kredita. A jučer si kupio
500.000 dionica koje moraš platiti u ponedjeljak. Na žalost, ne možemo!
– Iznesi to pred upravni odbor! – Dunross je znao da ima dovoljno glasova da dobije zajam, i
usprkos Havergillovu protivljenju.
Ponovno tajac.
– Vrlo dobro! Hoću, svakako... na slijedećem sastanku.
– Ne, slijedeći je sastanak tek do tri tjedna. Molim te, hitno sazovi sastanak!
– Na žalost, ne bih.
– Zašto?
– Ne moram ti objašnjavati razloge, Iane – oštro će Havergill. – »Struanova tvrtka« ne
posjeduje ovu banku, niti je kontrolira, iako imate kod nas značajne uloge, kao i mi u vašoj
kompaniji, i dragocjen ste nam komitent. Rado ću to iznijeti na idućem sastanku, upravnog odbora. Ja
sam isključivo nadležan za to da sazivam hitne sastanke.
– Slažem se! Kao i za odobravanje zajmova. Nije ti potreban sastanak upravnog odbora. To već
sad možeš učiniti!
– Rado ću taj zahtjev iznijeti upravnom odboru na našem slijedećem sastanku. Još štogod?
Dunross se savlada da ne ošamari neprijatelja po licu na kojemu je Paul jedva susprezao
zadovoljni smiješak.
– Potreban mi je zajam da podržim svoje dionice. Sada!
– Naravno, a Bruce i ja znamo da će ti »Par-Conova« gotovina omogućiti da isplatiš
brodogradilištu Toda, a djelomično i banci »Orlin « . – Havergill otpuhne dim. – Da znaš, »Orlin « ti
neće produljiti zajam... morat ćeš im sve platiti u roku od trideset dana!
– Tko kaže? – Dunross se zajapurio.
– Naravno, predsjednik »Orlina« , sinoć sam ga nazvao i pitao.
– Što si učinio?
– Naravno, drago moje momče – odvrati Havergill, otvoreno uživajući u Dunrossovoj i
Johnjohnovoj zaprepaštenosti. – Imamo pravo da se raspitamo. Na koncu konca, kao bankari
»Struanove kompanije« moramo znati... Ako propadneš, u opasnosti je i naš opstanak, zar ne?
– A ti ćeš pomoći da propadnemo?
Havergill s nasladom zgnječi cigaretu.
– Nije nam u interesu da u ovoj koloniji propadne ijedna veća tvrtka, a kamoli »Otmjena« . Ni
govora! Bez brige! Pravodobno ćemo se umiješati i kupiti tvoje dionice. Nećemo dopustiti da
propadne »Otmjena tvrtka« .
– Što znači »pravodobno« ?
– Kad se dionice spuste na pravu cijenu.
– A koja je prava cijena?
– Morat ćemo vidjeti, Iane.
Dunross je znao da je potučen, ali nije to pokazivao.
– Čekat ćeš da dionice toliko padnu da se počnu prodavati u bescjenje, a onda ćeš kupiti našu
kompaniju!
– »Struanova kompanija« sada je javna, bez obzira koliko se u njoj isprepleću različiti interesi –
primijeti Havergill. – Možda je nekoć bilo uputno postupati po Alastairovu i mojemu savjetu...
iznijeli smo ti sve opasnosti koje prijete javnom dioničkom društvu. Možda si se morao s nama
savjetovati prije nego što si pokupovao tolike dionice. Quillan očigledno misli da te ulovio, a zaista
si malko prezadužen, staro momče. Ali, ne boj se, Iane, nećemo dopustiti da »Otmjena tvrtka«
propadne.
Dunross se nasmije i ustane.
– Kolonija će biti mnogo ugodnija bez tebe!
– Oh? – obrecne se Havergill. – Moj mandat traje do 23. XI. Možda kolonija prije ostane bez
tebe nego bez mene!
– Zar se ne bi moglo...? – započne Johnjohn, zapanjen Havergillovim gnjevom, ali umukne kad
ga je zamjenik pogledao.
– Tvoj mandat započinje 24. studenog, ukoliko prođeš na skupštini dioničara. Dotad ja
rukovodim » Victorijom « !
Dunross se ponovno nasmije.
– Nemoj u to biti previše siguran! – I iziđe.
– Mogli ste sazvati hitan sastanak! – Johnjohn gnjevno prekine šutnju. – Mogli ste i...
– Stvar je zaključena, razumiješ li? Zaključena! – Havergill srdito zapali novu cigaretu. –
Najprije moramo riješiti svoje tegobe. Baš bi me čudilo da se ona hulja i sad izvuče iz procijepa! U
opasnom je položaju, veoma opasnom. Ništa ne znamo o onom vražjem Amerikancu i njegovoj
prijateljici. Znamo da je Ian nepokoran, nabusit i da gubi snage. Nije to pravi čovjek za takav posao!
– To nije razlog da...
– Banka mora zarađivati! Nismo mi nikakva milosrdna ustanova, a Dunrossovi i Struanovi već
predugo previše utječu na naše poslove. Ako se dočepamo njihovih dionica, mi ćemo postati «
Otmjena tvrtka« iz Hong Konga...mi! I opet ćemo doći do svojih dionica koje drži »Struanova
kompanija« . Otpustit ćemo sve članove upravnog odbora i odmah dovesti svježu upravu,
podvostručit ćemo dobit, a ja ću banci ostaviti vječnu baštinu. Zbog toga i postojimo... da zarađujemo
svojoj banci i svojim dioničarima. Uvijek sam smatrao da je tvoj prijatelj Dunross previše opasan, a
sad smo ga dotjerali pred zid. A ako bih mogao pomoći da ga objese, pomoći ću!

Liječnik je na svom starinskom satu sa zlatnim lancem brojio otkucaje bila Fleur Marlowe. Stotinu i
tri. Previše, žalosno je pomislio. Imala je nježan ručni zglob. Spusti joj ruku na pokrivač, a svojim je
vičnim prstima napipao groznicu. Peter Marlowe iziđe iz male kupaonice.
– Nije dobro, a? – promuklo ga zapita dr Tooley.
Peter Marlowe se umorno nasmiješi.
– Baš mučno! Grčevi, a ništa osobito ne izlazi, samo malo tekućine. – Pogleda ženu koja je
iscrpljena ležala na malenom dvostrukom krevetu. – Kako si, malena?
– Dobro – odgovori ona. – Dobro, Peteru, hvala ti!
Liječnik uzme staromodnu torbu i spremi stetoskop.
– Ima li... ima li krvi, gospodine Marlowe?
Peter Marlowe zatrese glavom i umorno sjedne. Ni on ni Fleur nisu puno spavali. U četiri ujutro
počeše im grčevi i sve otad su trajali i postajali sve jači i bolniji.
– Ne, barem još zasad nema! – odgovorio je. – Kao obična dizenterija, grčevi, mnogo muke, a
malo se toga vidi!
– Obična dizenterija? Zar ste je imali? Kada? I kakvu dizenteriju?
– Mislim, enterijsku. Bio sam ratni zarobljenik u Čangiju 1945... zapravo od 1942. do 1945...
djelomično na Javi, ali najviše u Čangiju.
– Oh, oh, baš mi je žao... – Dr Tooley prisjeti se svih stravičnih priča koje su poslije rata
dolazile iz Azije o tome kako su Japanci postupali prema britanskim i američkim zarobljenicima. –
Uvijek sam se, na neki čudnovat način, osjećao prevaren – tužno će liječnik. – Japan nam je uvijek
bio saveznik... otočka je zemlja kao mi. Dobri borci! Bio sam liječnik kod Chinditsa. Dvaput sam
išao u pohod s Wingateom. – Mušičavi britanski general Wingate stvorio je nečuvene borbene
planove da veoma pokretljive britanske vojnike, marodere, koji su se tajnim imenom zvali Chindits,
pošalje iz Indije u burmansku prašumu, daleko iza japanskih linija, a sve bi izbacili padobranima. –
Bio sam sretan jer je cijela ta operacija s Chinditsima bila prilično pogibeljna – reče on. Pritom je
neprekidno gledao Fleur, odmjeravao mogućnosti, dozivao u pomoć svoje iskustvo, pokušavajući već
sad odgonetnuti tu bolest, kako bi u milijardama neprijatelja otkrio onog pravog, prije nego ošteti
zametak u njezinoj utrobi. – Vražji avioni su one koje bi izbacili proglasili »nestalima« !
– U Čangiju sam upoznao neke vaše ljude! – Peter Marlowe se zamisli. – Bilo je to 1943. ili
1944, ne sjećam se točno. I ne znam imena! Zarobiše ih i poslaše u Čangi!
– Bila je to vjerojatno 1943! – Liječnik se namrgodio. – Jedna cijela kolona već je u početku
pala u zasjedu i bila uhvaćena. Užasna je prašuma za onog tko nikad nije u njoj bio. Uglavnom nismo
znali kog vraga radimo. Na žalost, nisu mnogi ostali živi i stigli u Čangi. – Dr Tooley bijaše
dostojanstven starčić krupna nosa, rijetke kose i toplih ruku. Nasmiješio se Fleur. – Dakle, mlada
damo! – kazao je ljubazno promuklim glasom. – Imate laganu grozni...
– Oh... oprostite, doktore – žurno će ona, prekinuvši ga. Odjednom je problijedjela. – Mis...
mislim... – Ustane iz postelje i nespretno pohrli prema kupaonici. Zatvori vrata. Straga na spavaćici
imala je krvavu mrlju.
– Je li joj sve u redu? – zapita Marlowe sav blijed.
– Ima trideset i devet sa osam temperature, ubrzano bilo. Možda gastroenteritis... – Liječnik ga
pogleda.
– A je li žutica?
– Ne, ne može ovako brzo. Inkubacija traje šest tjedana do dva mjeseca. Na žalost, svima prijeti
žutica! – Kiša je lupala po prozorima. Liječnik ih pogleda i namršti se jer se sjetio da Dunrossu i
Amerikancima nije rekao da im prijeti žutica. Možda je najbolje čekati i dočekati. Strpljen-spašen!
Džos, zaključio je. – Dva mjeseca i onda ste sigurni. Oboje ste primili injekcije pa nećete dobiti
tifus.
– A djetešce?
– Ako se pojačaju grčevi, možda će ga pobaciti, gospodine Marlowe – nježno će liječnik. – Žao
mi je, ali bolje da znate. Ionako će joj biti teško. Sam Bog zna koliko virusa i bakterija ima u
Aberdeenu. To je javna kanalizacija, i to već cijelo stoljeće. Užasno, ali pomoći tu nema! – Tražio je
po džepu recepte. – Nemoguće je promijeniti Kineze i njihove stoljetne običaje. Na žalost!
– Džos! – primijeti Peter Marlowe. Očajno se osjećao. – Hoće li se svi razboljeti? Barem se
četrdeset-pedeset ljudi koprcalo u onoj vodi... Svatko je popio bar malo te gnojnice!
Liječnik je razmišljao.
– Od pedeset osoba možda će petero teže oboljeti, petero će se glatko izvući, a ostalih četrdeset
će lavirati negdje između. Svaki Hong Kong-jen, a to vam znači žitelj Hong Konga, lakše će proći od
stranca. Ali, kao što rekoste, sve je to uglavnom džos! – Našao je notes s receptima. – Prepisat ću
vam prilično moderan crijevni antibiotik, ali nastavite uzimati dobri stari eliksir doktora Colicosa, da
vam se oporave želuci. Dobro je čuvajte! Imate li toplomjer?
– Oh, da. Kad... – Petera Marlowea strese grč ali prođe. – Kad putujete s malom djecom, morate
nositi pribor za prvu pomoć. – Nastojali su da ne gledaju u vrata kupaonice. Nerazgovijetno su čuli
kako je njoj unutra zlo, čas više čas manje.
 – Kolika su vam djeca? – rastreseno zapita dr Tooley, nastojeći da potisne brigu. Pisao je
recept. Kad je došao ovamo, odmah je opazio onaj vedri nered u malenoj spavaćoj sobi u koju se
dolazilo iz tijesnog sivog boravka. U sobici je jedva stao krevet na kat, a posvuda su bile igračke. –
Moja su djeca odrasla. Imam tri kćeri!
– Kako? Oh, naša starija ima osam godina, a mlađa četiri... imamo dvije curice.
– Imate li amu?
– Oh, imamo, imamo. Jutros je padala kiša pa je odvela djecu u školu. Prijeđu luku pa sjednu u
bo-pi. – Bo-pi bijaše taksi koji je vozio na crno i protupropisno, ali većina ljudi povremeno ga je
uzimala. – Škola je odmah uz Garden Road. Uglavnom djeca idu sama, posve su samostalne!
– Oh, da! Da, svakako!
Osluškivali su Fleurine tegobe. Svaki prigušen jecaj potresao je i Petera i liječnika.
– Pa, nemojte brinuti – neodlučno će dr Tooley. – Poslat ću vam ovamo lijekove, dolje u hotelu
je ljekarna. Neka stave na vaš račun! Navratit ću večeras u šest, možda i prije šest, ako budem
mogao. Ako bude poteškoća... – Blago mu je pružio neispisan recept. – Ovdje je broj mog telefona.
Slobodno me nazovite!
– Hvala. Kako da vam platimo...?
– Za to ne brinite, gospodine Marlowe. Najvažnije je da se izliječite! – Dr Tooley pogleda u
vrata kupaonice. Bojao se otići. – Bili ste u kopnenoj vojsci?
– Ne, nego u avijaciji.
– Ah! I moj je brat bio u toj eliti. Poginuo je u...
Ušutio je. Fleur Marlowe slabašno je dozivala:
– Doktore... biste li... biste li mogli, molim...?
Tooley dođe do vrata kupaonice.
– Izvolite, gospođo Marlowe? Je li vam zlo?
– Bis... biste li mi pomogli?
Otvorio je vrata te ih zatvorio za sobom. U maloj je prostoriji užasno slatko-kiselo smrdjelo, ali
se nije na to osvrtao.
– Ja, evo... – Previjala se u novom grču.
– Bez brige – smirivao ju je. Stavio joj je ruku na leđa, a drugu na želudac da joj podupre bolne
trbušne mišiće. Masirao ju je nježno i vrlo rutinirano. – No, no samo se opustite, neću vas pustiti. –
Osjetio je kako joj se grči trbuh pod njegovim prstima pa joj je ulijevao snagu i volju. – Vi ste
sigurno vršnjakinja moje kćeri, moje najmlađe kćeri. Imam tri kćeri, a najstarija ima dvoje djece...
Samo se vi opustite, zamislite da je bol prošla, uskoro će vam biti lijepo i toplo... – Uskoro grčevi
uminu.
– Ja... Bože, opros... oprostite! – Mlada žena posegne za rolom toalet-papira, ali je ponovno
spopadnu grčevi. Bilo mu je mučno u tijesnom zahodu, ali ju je prihvatio i čvrsto pridržavao svojim
snažnim rukama. Zabole ga leđa.
– Sad... sad mi je dobro – rekla je. – Hvala!
Znao je da joj nije dobro. Oblijevao ju je znoj. Brisao joj je lice spužvom i upijao znoj.
Pomogao joj je da ustane, pridržavajući je i stalno tješeći. Očistio ju je. Na papiru je bilo tragova
krvi, a u školjki tragova krvave sluzi u bezbojnoj vodi, ali Fleur još nije krvarila pa je s olakšanjem
odahnuo.
– Oporavit ćete se – reče joj. – Evo, prihvatite se, bez straha! – Stavio joj je ruke na umivaonik.
Brzo je suhi ručnik presavinuo po širini pa joj ga čvrsto omotao oko želuca i zadjenuo krajeve za
pojas da ga podrže. – Najbolji lijek za pokvaren želudac, zaista najbolji! Pridržava želudac i grije
vam ga. I djed mi je bio liječnik, u indijskoj vojsci, a kleo se da je ovo najbolji lijek. – Prodorno ju
je promatrao. – Vi ste hrabra mlada žena, oporavit ćete se. Jeste li spremni?
– Jesam... Žao... žao mi je zbog...
Otvorio je vrata. Peter Marlowe pojuri mu u pomoć. Prenijeli su je na krevet.
Ležala je iscrpljena, a pramen vlažne kose pao joj je na čelo. Dr Tooley ga odmakne pa je
zamišljeno pogleda.
– Mlada damo, morali bismo vas na dan-dva smjestiti u bolnicu.
– Oh... ali... ali...
– Ne brinite! Ali bolje da budućoj bebi pružimo sve mogućnosti. Ovdje biste se morali mučiti s
dvoje malene djece. Dovoljna su vam dva dana odmora! – I na nju i na muža djelovao je liječnikov
opor glas, smirivao ih je. – Sve ću srediti i vraćam se za jedan sat! – Ispod čupavih obrva mjerkao je
Petera Marlowea. – Bolnica je na Kowloonu pa nećete morati putovati daleko, na otok Hong Kong!
Mnogi idemo u tu bolnicu, a dobra je, čista i bogato opremljena. Biste li joj spakovali neseser? –
Ispisao je adresu i telefonski broj. – Mlada damo, vraćam se za koju minutu. To vam je najbolje,
nećete se morati brinuti za djecu. Znam kako je teško bolesnoj majci s djecom! – Nasmiješio im se. –
Ništa ne brinite, gospodine Marlowe! Razgovarat ću s domarom i zamoliti ga neka vam pomogne da
ovdje sve održavate u redu. A za novac ne brinite! – Duboke bore oko njegovih očiju još se dublje
urežu. – Mi u Hong Kongu veoma smo čovječni prema mladim turistima!
Izišao je. Peter Marlowe sjedne na krevet, sav očajan.
– Valjda su malene sretno stigle u školu – reče ona.
– Svakako! Ah Sop je valjana.
– Kako ćeš se snaći?
– Lako! Kao mamica za sve. Ostaješ samo dva dana.
Umorno se pomaknula, oslonjena na ruku. Gledala je kišu i sivu plohu hotela s onu stranu uske
ulice, plohu koju je toliko mrzila zato što im je zaklanjala nebo.
– Na... nadam se da neće... da neće biti preskupo! – bezbojno je rekla.
– Ne brini, Fleur. Sve će biti u redu. Troškove će nam platiti Društvo književnika.
– Hoće li? Sigurno neće, Peteru... Neće na vrijeme! Kvragu! Ionako... ionako nam budžet škripi.
– Uvijek možemo uzeti nešto od budžeta za iduću godinu, zar ne... ?
– Ni govora! Nikako, Peteru. Ne smijemo! Dogovorili smo se. Inače... inače ćeš se ponovno...
ponovno uvaliti!
– Nešto će već naići! – samouvjereno će on. – Idući mjesec je petak trinaestog, a znaš da nam to
uvijek nosi sreću!
Trinaestog mu je objavljen roman koji je trinaestog dospio i na spisak bestselera. Kad su on i
žena prije tri godine bili na izmaku snaga, opet je trinaestog unosno prodao scenarij i to ih je izvuklo.
Prva režija povjerena mu je trinaestog. A lani u travnju, opet u petak, trinaestog, jedan je holivudski
studio kupio filmska prava za taj roman. Za 157.000 dolara. Deset posto dobio je menedžer, a ostatak
je Peter Marlowe točno rasporedio na pet godina. Unaprijed. Pet godina uzdržavanja za obitelj!
Godišnje 25.000, svakog siječnja. Ako se pazi, dovoljno za školu, troškove liječenja, otplatu kuće,
auta i ostale obaveze. Pet divnih godina slobode, bez svih onih uobičajenih briga! Bez oklijevanja je
odbio jedan posao režisera-scenarista i na godinu dana došao u Hong Kong gdje nije primao nikakvu
plaću, samo je prikupljao građu za novu knjigu.
– Isuse – pomisli Peter Marlowe i odjednom se skameni. – Kog vraga uopće tražim? Kog vraga
ovdje radim? – A glasno je kazao, žalosno: – Isuse, da nisam navaljivao da odemo na taj banket, ne
bi nam se ovo dogodilo.
– Džos! – slabašno se nasmiješila. – Džos, Peter. Sjeti se... sjeti se onog što mi uvijek govoriš.
Džos! To je džos, najobičniji džos, Peter! Oh, Bože, kako mi je mučno!
 42

10.01

Orlanda Ramos otvori vrata svog stana i odloži mokri kišobran na stalak.
– Uđite, Linc – vedro će ona. – Minha casa é vossa casa. To znači: moj dom je vaš dom!
– Jeste li sigurni? – nasmiješi se Linc.
Nasmijala se i razigrano odgovorila:
– Ah, to ćemo još vidjeti! Stari je portugalski običaj... da se gostu ponudi kuća. – Skidala je
sjajnu, supermodernu kabanicu. U hodniku je on svlačio svoj promočeni trošni kišni kaput.
– Dajte da ga objesim – reče ona. – Oh, ne osvrćite se na te lokve, pobrisat će ih moja ama.
Uđite!
Zamijetio je koliko je dnevni boravak uredan i čist, ženstven, veoma ukusno namješten i
gostoprimljiv. Za njim je zatvorila vrata i objesila mu kaput na kuku. Prišao je ostakljenim vratima
koja su vodila na maleni balkon. Imala je stan na osmom katu zgrade Rose Court na Kotewall Roadu.
– Pada li uvijek ovako jaka kiša? – zapitao ju je.
– Još je gore kad dođe pravi tajfun. Padne dnevno trideset do pedeset centimetara! Česti su
odroni i kliženja tla, a područja za izbjeglice nerijetko stradaju.
Gledao je prema tlu kroz naoblaku. Vidik su uglavnom zastirali neboderi, sagrađeni u nizu, na
krivudavim cestama usječenim u planinski pristranak. Povremeno bi, daleko ispod sebe, letimično
spazio centar i obalni pojas.
– Kao da sam u avionu, Orlanda! Sigurno je ovdje divno kad je blaga noć...
– Da, divno je. Volim ovaj vidik... Vidi se cijeli Kowloon. Prije izgradnje »Sinclairova tornja«
... to je onaj kompleks ispred nas... imali smo najljepši vidik u Hong Kongu. Jeste li znali da
»Sinclairov toranj« pripada »Struanovoj kompaniji« . Mislim da je Ian Dunross pomogao da se to
sagradi kako bi napakostio Quillanu. Quillan ovdje ima stan na samom vrhu... zapravo, imao ga je.
– To mu je pokvarilo vidik?
– Upropastilo vidik!
– To je skup napadaj.
– Ne! Oba su tornja silno probitačna. Quillan mi reče da se u Hong Kongu sve amortizira u roku
od tri godine. Sve! Isplati se imati nekretnine. Može se zaraditi... – Nasmijala se. – Možete povećati
svoje bogatstvo ako želite.
– Ako ostanem, gdje bih stanovao?
– Ovdje, na Mid Levelsu. Ako pođete gore prema Peaku, uvijek je veoma vlažno, zidovi se
znoje, a sve se upljesnivi! – Skinula je rubac s glave i protresla kosu pa sjela na naslon stolice,
gledala mu leđa i strpljivo čekala.
 – Otkad ste ovdje? – zapitao ju je.
– Pet godina, još malo pa će biti šest. Otkako je kuća sagrađena.
Okrenuo se i naslonio na prozor.
– Divota! – rekao je. – A i vi ste divota!
– Hvala, milostivi gospodine. Jeste li za kavu?
– Molio bih! – Linc Bartlett prođe prstima kroz kosu i zabulji se u uljenu sliku. – Je li ovo
Quance?
– Da, Quance. Poklonio mi ga je Quillan. Espresso?
– Da, molio bih crnu kavu. Šteta što se više ne razumijem u slikarstvo! – Htjedne nadodati:
»Casey se razumije!« , ali se ugrizao za jezik i gledao za njom dok je otvarala vrata. Kuhinja bijaše
prostrana, moderna i izvrsno opremljena. – Kao kuhinja iz »Našeg stana« !
– Sve je to Quillanova ideja. Voli dobro jesti i kuhati. Sve je ovo on projektirao, a ostalo...
ostalo je moje, iako me naučio da lijepe stvari razaznajem od kiča!
– Žalite li što ste s njim prekinuli?
– I da i ne. To je džos, karma... On je... bio je to moj džos. Došlo je je vrijeme za raskid! –
Ganula ga je njezina mirnoća. – Ne bi to moglo potrajati! Ovdje u Hong Kongu nikako! – Vidio je da
joj se na tren lice rastužilo, ali je to potisnula pa se posvetila spravi za espresso koja je blistala od
čistoće. Sve su police bile besprijekorne. – Quillan je bio vražja cjepidlaka što se tiče čistoće. Bogu
hvala što me naučio urednosti. Moja ama, Ah Fat, dovodi me do ludila.
– Stanuje li s vama?
– Da, naravno! Sad je u trgovini. Njezina je soba na dnu hodnika. Pogledajte stan ako hoćete.
Odmah ću doći!
Radoznalo je razgledavao Orlandin stan. Prostrana blagovaonica i okrugli stol za osam osoba.
Spavaća joj je soba bila bijelo-ružičasta, svijetla i prozračna. Sa stropa su se spuštale tanke ružičaste
zavjese i obavijale golem krevet tako da je djelovao kao veličanstvena postelja s baldahinom. Ukusni
cvjetni aranžmani. Suvremena kupaonica s pločicama, veoma ukusna, a ručnici u prikladnim bojama.
Druga spavaća soba, u kojoj je bilo knjiga, telefon, hi-fi uređaj i omanji krevet. Opet sve uredno i
ukusno. Casey je nadmašena, pomislio je prisjetivši se one nebrižne ležerne neurednosti u njezinoj
kućici u kanjonu, blizu Los Angelesa. Crvene opeke, posvuda gomile knjiga, pribor za roštilj,
telefoni, uređaji za fotokopiranje i električni pisaći strojevi. Zbuni ga ta pomisao, a i činjenica što ih
je automatski počeo uspoređivati. Vrati se u kuhinju, nečujno prošavši pored amine sobice. Orlanda
se posvetila kavi, ne znajući da je sad Linc promatra. S užitkom ju je gledao.
Jutros rano joj je telefonirao, silno zabrinut. Probudio ju je i podsjetio neka pođe liječniku, za
svaki slučaj. U noćašnjoj strci Orlanda je već otišla kući kad su on, Casey i Dunross dospjeli na
kopno.
»Oh, hvala vam, Linc, baš ste pažljivi što ste me nazvali! Ne, dobro se osjećam!« , veselo mu je
odgovorila. »Barem se sad dobro osjećam. Jeste li dobro vi? A Casey? Oh, nikad vam neću moći
dovoljno zahvaliti, bila sam kao skamenjena... Spasili ste mi život, vi i Casey... «
Veselo su čavrljali preko telefona. Obećala mu je da će ipak poći liječniku, a onda ju je pozvao
na doručak. Odmah je prihvatila, a on je prešao na otok Hong Kong, uživajući u pljusku i svježini.
Doručak na najvišoj terasi hotela »Mandarin« , jaja Benediktin, prženac i kava. Divno se osjećao, a
Orlanda je blistala i kovala u zvijezde njega i Casey.
»Mislila sam da sam gotova, znala sam da ću se utopiti, Linc, ali od straha nisam mogla ni
vrištati. Da niste sve onako brzo izveli, nikad se ne bih usudila... Čim sam potonula, draga Casey
našla se uza me i ponovno me vratila u život. Nisam ni shvatila što se dogodilo a već sam bila na
sigurnom mjestu... «
Nikad mu doručak nije toliko prijao. Bila je veoma pažljiva prema njemu, poklanjala pozornost
sitnicama, pružala mu prženac i točila kavu prije nego što bi je zapitao, prihvaćala mu ubrus kad bi
mu pao, zabavljala ga i puštala da je on zabavlja. Samouvjerena i ženstvena, ulijevala mu je osjećaj
muževnosti i snage. Jedanput je pružila ruku i položila šaku na njegovu, a on je još uvijek osjećao
dodir njezinih dugih prstiju i njegovanih noktiju. Otpratio ju je kući i izmamio poziv u stan, i tako se
sad ovdje našao i gledao kako ona posluje u kuhinji, u svilenoj suknji i čizmama za kišu, izrađenim u
ruskom stilu, široka joj je bluza bila utegnuta oko tankog struka. Napasao je oči na njoj.
Isuse, pomislio je, moram biti oprezan!
– Oh, nisam vas opazila, Linc. Tiho hodate s obzirom na svoju visinu!
– Oprostite.
– Nemojte se opravdavati, Linc! – Para je zviždala, a u šalice poteku crne kapljice. – Malo
limuna?
– Da, hvala. A vi?
– Ne, više volim kapuciner. – Zagrijala je mlijeko. Godilo joj je pištanje uređaja, a kava je
divno mirisala. Tad je poslužavnik odnijela u prostor za jelo. Srebrne žličice i fini porculan. I on i
ona bijahu svjesni neobičnih strujanja u prostoriji, ali su se pravili da ništa ne zamjećuju.
Bartlett otpije kavu.
– Izvrsno, Orlanda! Najbolja kava koju sam popio u životu. Samo, nekako je drukčija.
– Dodala sam joj malo čokolade.
– Volite kuhati?
– Kako da ne! Neizmjerno! Quillan mi reče da sam mu dobra učenica. Volim se brinuti za
domaćinstvo i pripremati zabave, a Quillan je uvijek... – Lagano se namrštila. Pogleda ga ravno u
oči. – Neprekidno ga spominjem! Oprostite, ali to mi dođe... dođe nekako automatski. On mi je prvi
muškarac, i jedini, on je dio nečeg neuništivog u meni.
– Ne morate mi objašnjavati, Orlanda, razumijem...
– Znam, ali ipak hoću. Zapravo i nemam prijatelja, nikad ni s kim nisam o njemu razgovarala,
niti sam to željela, ali znate... Ugodno mi je vaše društvo i... – Odjednom joj se na usnama pojavi
širok smiješak. – Naravno! Zaboravila sam! Sad ste za mene vi odgovorni! – Nasmijala se i pljesnula
sitnim rukama.
– Kako mislite?
– Prema kineskom običaju, vi ste se umiješali u moj džos, što vam znači sudbina. Da, da!
Umiješali ste se u volju bogova. Spasili ste mi život... jer da nije bilo vas, sigurno bih poginula...
vjerojatno bih poginula, ali sve bi to bila volja bogova. No, vi ste se umiješali i tako preuzeli za
mene odgovornost i zbog toga se zauvijek morate o meni brinuti! Takav vam je dobri, mudri kineski
običaj! – Oči joj zaigraju. On još nikad nije vidio toliko bijele bjeloočnice ni onako bistre smeđe
zjenice, ni onoliko zgodno lice. – Zauvijek!
 – Vrijedi! – Nasmijao se s njom, razgaljen njezinom radošću.
– Baš lijepo! – odgovorila je. Malo se uozbiljila i dodirnula mu ruku. – Samo sam se šalila,
Linc. Toliko ste galantni... Nisam navikla na toliku galantnost. Svečano vas razrješujem obaveze...
mojih kineskih pedeset posto razrješavaju vas obaveze.
– Možda ne želim da me razriješite! – Odjednom opazi kako je razrogačila oči. U prsima ga
nešto stisne, srce mu ubrzano zakuca. Očarao ga je njezin miris. Odjednom navre sve što su suzbijali.
Ispružio je ruku i dodirnuo je po kosi, svilenoj, nježnoj i čulnoj. Prvi doticaj. Pomilovao ju je! Lagani
trzaj i već su se ljubili. Osjetio je njezine mekane usne koje su ga uskoro spremno dočekale, neznatno
vlažne, bez šminke. Bijaše to tako čist i ugodan dodir!
Pojača se njihova strast. Prinese ruku njezinoj dojki i kroz svilu osjeti toplinu. Ponovno je
zadrhtala i slabašno se pokušala povući, ali ju je čvrsto držao, uzlupana srca. Milovao ju je. Ona
prinese ruke njegovim prsima i zadrži ih. Milovala ga je, a onda se privinula uza nj i prekinula
poljubac, ali je i dalje bila tik uz njega, hvatajući dah, ustreptala srca, opijena kao i on.
– Linc... ti...
– Tako si podatljiva – blago će on grleći je. Sagnuo se je da je ponovno poljubi, ali je izbjegla
njegov poljubac.
– Čekaj, Linc. Najprije...
Poljubio ju je u vrat i pokušao iznova, osjećajući koliko je prijemljiva.
– Linc, čekaj... najprije...
– Najprije poljubac, a onda ću čekati!
Nasmijala se. Nestalo je napetosti. Prokleo se zbog te omaške. Njegova je žudnja bila snažna,
potaknuta uz to i njezinom. Sad je to prošlo i ponovno su se gledali. Obuzme ga bijes, ali prije nego
što ga je posve ispunio, ispružila je ruke pa ga toplo poljubila. Odmah nestane njegova bijesa, a
ostane samo toplina.
– Prejak si ti za mene, Linc – rekla je grleno, držeći mu ruke oko vrata, ali oprezno. – Prejak,
previše privlačan, predobar i... najozbiljnije, najozbiljnije ti dugujem život!
Milovala ga je po šiji, a on je taj dodir osjećao u slabinama kad je digla pogled prema njemu.
Bila je potpuno u defenzivi, snažna ali neumoljiva... Možda, pomislio je.
– Najprije razgovarajmo – rekla je odmičući se. – Onda ćemo se možda ponovno poljubiti!
– Dobro! – Odmah se nagnuo prema njoj, ali sad su oboje opet bili dobre volje pa je stavila prst
na usne i onemogućila mu planove.
– Gospodine Bartlett! Jesu li svi Amerikanci kao vi?
– Ne – odmah je odgovorio, ali nije progutala mamac.
– Da, znam! – glas joj postane ozbiljan. – Znam. Htjela sam da o tome razgovaramo! Kava?
– Naravno – kazao je pitajući se što da radi, mjerkajući je i priželjkujući. U ovoj prašumi nije se
osjećao sigurnim, opčaravala ga je i prašuma i Orlanda.
Brižno mu je natočila kavu. Prijala mu je kao i prva. Obuzdao se, ali i dalje mu je sve bridjelo.
– Idemo u dnevni boravak – reče ona. – Odnijet ću vam šalicu.
Ustao je i stavio joj ruku oko struka. Nije se usprotivila i osjećao je da i njoj godi njegov dodir.
Sjeo je u duboki naslonjač.
– Sjednite ovdje! – pozvao ju je potapšavši rukonaslon. – Molim vas!
– Kasnije, najprije želim govoriti! – Nasmiješila se pomalo postiđeno i sjela na sofu,
presvučenu tamnoplavim baršunom koji je lijepo pristajao uz kineski sag na nalaštenom parketu. –
Linc, poznajemo se tek nekoliko dana, a ja... nisam djevojka za zabavu! – Orlanda je pocrvenjela dok
je govorila, a zatim žustro nastavi, da zatomi njegov odgovor: – Žao mi je, ali nisam. Quillan mi je
prvi i jedini, a ne želim pustolovinu. Ne želim bjesomučan ili topao zagrljaj. Ne želim stidljiv ili
bolan rastanak. Naviknuta sam na život bez ljubavi, nemam snage da ponovno kroz sve to prolazim.
Quillana sam voljela, ali više ga ne volim. Imala sam sedamnaest godina kad smo... kad smo
započeli, a sad imam dvadeset i pet. Prekinuli smo gotovo prije tri godine. Prije tri godine sve je
svršeno i više ga ne volim. Nikoga ne volim i žao mi je. Žao mi je, ali nisam djevojka za zabavu!
– Nisam vas takvom ni smatrao – izusti on, ali je u dubini srca znao da je to laž i proklinjao
svoju zlu sreću. – K vragu, što mislite o meni?
– Mislim da ste dobar čovjek – odgovorila je odmah i iskreno. – Ali djevojka u Aziji, svaka
djevojka, vrlo brzo otkrije da je muškarac želi jastučiti i to je zapravo sve što on želi. Oprostite,
Linc, ali ne bavim se jastučenjem sa svim i svakim. Možda jednom i hoću, ali sad još ne! Da, ja sam
Eurazijka, ali nisam... razumijete što mislim?
– Razumijem – rekao je i nadodao neobuzdano: – Želite reći da ste nepristupačni.
Nestane njezina osmijeha kad ga je pogledala. Srce ga je zapeklo videći toliku njezinu tugu.
– Da – odgovorila je, polagano ustajući, na granici plača. – Da, valjda jesam takva!
– Zaboga, Orlanda! – Prišao joj je i zagrlio je. – Nisam tako mislio. Zaista nisam mislio ništa
loše!
– Linc, ne nastojim vas zavitlavati, ni raspaljivati, ni izigravati hirovitu...
– Razumijem! Do vraga, nisam više dijete i ne prisiljavam vas niti... ništa ne zahtijevam.
– Oh, oh, baš sam sretna! Na trenutak sam pomislila... – Digla je pogled prema njemu, a on se
rastapao pred njezinom bezazlenošću. – Ne ljutite se na mene, Linc? Želim reći da... Nisam ja vas
ovamo pozvala, vi ste ustrajno htjeli da se popnete.
– Znam – rekao je grleći je i razmišljao: to je istina, a istina je i da te sad želim. Ne znam kakva
si ni tko si, ali te želim. Ali što od tebe želim? Što zapravo želim? Želim li čaroliju? Ili samo žensku?
Jesi li ti ona čarolija za kojom oduvijek tragam? Ili si samo jedna ženska više? Kako stojiš u odnosu
sa Casey? Može li se njezina odanost mjeriti s tvojom svilenom kosom? Sjećam se, jednom mi je
Casey kazala: »Ljubav se sastoji od niza stvari, Linc. Seks je samo jedan dio ljubavi! Samo jedan
jedini. Razmisli o svim onim drugim dijelovima. Da, sudi ženu po njezinoj ljubavi, ali shvati da je
žena!« . Zapljuskivala ga je Orlandina toplina. Lice je pritisnula na njegova prsa i ponovno je
ustreptala. Poljubio ju je u vrat, ne želeći sputavati strast.
– Što si ti, Orlanda?
– Samo... samo bih ti mogla reći ono što nisam – prošaptala je. – Nisam raspaljivačica. Nemoj
misliti da te pokušavam raspaliti. Volim te, silno si mi drag, ali nisam... nisam žena za jednu noć!
– Znam! Isuse, otkud ti to? – Vidje kako joj se cakle oči. – Ne moraš plakati. Uopće ne! U redu?
– Da – Odmaknula se, otvorila torbicu, izvadila rupčić pa obrisala suze. – Ajiija, ponašam se
kao balava tinejdžerka ili kao vestalinska djevica. Oprosti, ali došlo je iznenada, nisam bila spremna
na to... osjećala sam kako se zanosim. – Duboko je uzdahnula. – Odvratne isprike!
– Ne prihvaćam ih! – nasmije se on.
– Bogu hvala! – Pogledala ga je. – Znaš, Linc, inače vješto izlazim na kraj i sa snažnima, i s
blagima, i s prepredenima. I s najvećim prepredenjacima! Mislim da sam iskusila sva moguća
udvaranja koja žena uopće može doživjeti, a uvijek sam imala automatsku strategiju pa ih odbijala
gotovo i prije nego bi započeli. Ali, s tobom... – Oklijevala je pa nadodala: – Na žalost, gotovo svaki
muškarac na kojeg naiđem... pa, uvijek jedno te isto!
– I to vam se ne sviđa?
– Ne, samo to! Neugodno je ulaziti u neki restoran ili u neku prostoriju i osjećati te pohotljive
poglede. Kako bi se muškarac osjećao u takvu položaju? Mladi ste i naočiti, što biste učinili kad bi
se žene, kamo god odete, ponašale prema vama kao muškarci prema meni? Na primjer, dok ste jutros
prolazili atrijem »V i A« , a da su sve žene svih dobi, od bakica sa zubalima, rugoba ispod vlasulja,
pa do debelih, ružnih, prostačkih– sve do jedne, sve pohotno u vas buljile, u mislima vas svlačile,
otvoreno vam pokušavale pristupiti, nastojale vas otraga pomilovati, neskriveno buljile u vaša prsa
ili raspor među dojkama... a većina od njih ima zadah iz usta, većina znojava i smrdljiva, i kad biste
znali da te ženske razmišljaju kakvi ste u krevetu, kako im oduševljeno i vedro obavljate one
najprisnije stvar i...
– To mi se ne bi nimalo sviđalo. Casey je istu stvar iskazala drugim riječima kad smo se tek
upoznali. Razumijem vas, Orlanda! Zapravo, mogu zamisliti... Ali, svijet je takav!
– Da, a to je ponekad stravično. Oh, ne želim biti muškarac, Linc! Veoma sam sretna kao žensko,
ali ponekad je ženi uistinu užasno. Kad pomisli da je svi smatraju predmetom koji je na prodaju, a
nakon toga ona onom gojaznom starom bludniku kojemu smrdi iz usta kaže: »Hvala lijepo!« , uzima
njegovih dvadeset dolara i kao kradljivica se iskrada u noć!
– Kako smo na ovo došli? – namrštio se.
– Poljubili ste me! – nasmije se ona.
Široko se nasmiješio, veseo što se tako dobro slažu.
– Točno! Možda sam i zaslužio bukvicu, kriv sam. A što se tiče poljupca koji ste mi obećali... –
Nije se micao. Ispitivao je teren, oprezno. Sve je sad drukčije, pomislio je. Naravno, zaželio sam
je... kako se ona izrazila? Da jastučimo? Da, i sad to želim, još više nego prije, ali smo sada drukčiji.
Igramo novu igru. Ne znam želim li ostati u igri. Pravila su se promijenila. Prije je bilo jednostavno.
Možda je sad još jednostavnije! – Lijepa si! Jesam li ti rekao da si lijepa? – zapita on, izbjegavajući
temu od koje je Orlanda zazirala.
– Htjedoh prijeći i na taj poljubac. Evo istine, Linc: jednostavno nisam bila pripremna na
takav... na takav nasrtaj, mislim da je to prava riječ.
Šutio je, da ta riječ ostane malo u zraku.
– Je li to dobro ili slabo?
– I jedno i drugo! – Nasmiješila se, a oko očiju joj se skupe bore. – Da, nasrtaj na moju želju! Vi
ste nešto posebno, gospodine Bartlett, a i to je veoma loše ili veoma dobro. Bio... bio mi je divan vaš
poljubac!
– I meni! – ponovno joj se nasmiješio. – Možete me zvati Linc.
– Nikad nisam toliko žudjela i toliko se odupirala – priznala je razmislivši. – I zbog toga sam
užasno prestrašena!
– Nije potrebno da se plašite – reče joj pitajući se što da uradi. Nagon ga je tjerao da ode. A
neki drugi nagon tjeraše ga da ostane. Razum mu je govorio da šuti i da čeka. Čuo je kako mu lupa
srce, a kiša je pljuštala po prozorima. Bolje da odem, pomislio je. – Orlanda, mislim da je vrijeme
da odem...
– Imate li vremena za razgovor... samo malo? – zapita ga ona, naslućujući da se on lomi.
– Jasno, jasno da imam!
Povukla je kosu koja joj je padala na lice.
– Htjedoh vam pričati o sebi. Quillan je tati bio šef u Šangaju i poznajem ga otkad živim.
Pomogao je tati da mi plati školovanje, pogotovo škole u Sjedinjenim Državama, a uvijek je bio
veoma dobar prema meni i mojoj obitelji... imam četiri sestre i brata. Ja sam najstarija. Sad su svi
oni u Portugalu! Kad sam maturirala u San Franciscu i vratila se kući, imala sam sedamnaest godina...
nepunih osamnaest... A on je veoma privlačan muškarac, meni jest, iako je ponekad veoma okrutan.
Veoma!
– U kojem pogledu?
– Pobornik je osobne osvete, smatra da muškarac ima pravo na osvetu, inače nije muškarac.
Quillan je izrazit muškarac! Bio je prema meni veoma dobar, pa i sad je. – Pogledala ga je. – Quillan
me još uvijek uzdržava i još mi plaća ovaj stan.
– Ništa mi ne morate govoriti!
– Znam, ali želim... ako biste me saslušali. Onda odlučite!
Netremice ju je promatrao.
– Slažem se!
– Znate, dijelom je sve to zbog toga što sam Eurazijka. Većina bijelaca nas prezire, otvoreno ili
prikriveno, a pogotovo ovdašnji Britanci... Linc, saslušajte me do kraja! Eurazijce prezire većina
bijelaca. I svi Kinezi! I zbog toga smo uvijek oprezni, gotovo uvijek sumnjivi, gotovo nas uvijek
smatraju vanbračnom djecom... pa svi misle da nas je lako povaliti. Bože, kako mrzim te američke
običaje, kako su ogavni, prostački i jeftini, i koliko nam stvari otkrivaju o Amerikancu... iako sam, za
divno čudo, u Sjedinjenim Državama postala ponosna i zaboravila da sam kriva zato što sam živa
kao... Eurazijka! Quillan me mnoge stvari naučio i otvorio nove poglede. Obavezna sam mu, ali ga ne
volim. To vam htjedoh reći. Jeste li za kavicu?
– Da, hvala!
– Skuhat ću novu! – Ustala je. Hod joj je i nehotice bio pohotljiv, a on ponovno prokune svoju
zlu sreću.
– Kako je između vas puklo?
Ozbiljno mu je pričala što je bilo u Makau.
– Dala sam se nagovoriti da s drugim pođem u krevet i prespavala s njim, ali ništa se nije
dogodilo, baš ništa... jadnik je bio pijan i nemoćan! Sutradan sam se pretvarala da je bio sjajan! –
Glas joj je bio spokojan i prirodan, ali naslućivao je njezinu strepnju. – Ništa se nije dogodilo, ali
netko me odao Quillanu. Opravdano se naljutio, nemam nikakva opravdanja. Bilo je to kad je...
Quillan bio na putu. Znam, to mi nije opravdanje, ali jastučenje mi se osladilo i... – Namrštila se i
slegnula ramenima. – Džos! Karma! – Tiho mu je ispričala kako se Quillan osvetio. – Takav vam je
on, Linc. Ali opravdano se na mene naljutio, jer sam pogriješila! – Zazviždi espresso i procuri kava.
Dok mu je to govorila, pronašla je čiste šalice, svježe domaće kolačiće i novi uškrobljeni stolnjak,
ali i on i ona su mislili samo na trokut: dva muškarca i jedna žena. – Još se ponekad viđamo. Samo
radi razgovora! Sad smo samo prijatelji. Dobar je prema meni, radim što želim, viđam se s kim
želim! – Isključila je aparat pa ga pogledala. – Prije... prije četiri godine rodila sam mu dijete. To
sam htjela ja, a ne on! Rekao mi je da dijete smijem zadržati, ali neka se rodi u Engleskoj. Sad je
naša kći u Portugalu, s mojim roditeljima. Tata je u mirovini i malena živi s njima.
Suza joj se skotrljala niz obraz.
– On vam je predložio da curica živi u Portugalu?
– Da, ali imao je pravo. Jednom godišnje je posjećujem. Moji roditelji... mama je htjela tu
unučicu, molila je da je njima damo. I prema njima je Quillan velikodušan. – Suze su joj se kotrljale
niz obraze, ali nije pustila ni glasa. – Sad sve znate, Linc. Nisam nikom rekla osim vama, a sad znate
da sam... da sam bila nevjerna ljubavnica, da sam loša majka i, i...
Prišao joj je i čvrsto je zagrlio. Osjećao je kako se uza nj pripila, nastojeći suzdržati jecaje.
Pripijala se i upijala njegovu toplinu i snagu. Milovao ju je, grlio, cijelim se tijelom uza nj pripijala,
topla i nježna. Tik uza nj.
Kad se sabrala, ponovno se popela na prste i poljubila ga ovlaš, ali veoma nježno i pogledala
ga.
Uzvratio joj je poljubac istom mjerom.
Ispitljivo su se mjerkali pa se ponovno poljubili. Strast im je jačala i činilo se da taj zagrljaj
traje vječno, ali nije... jer uto začuju kako se okreće ključ u bravi! Odvojili su se i nastojali doći do
daha, slušajući lupanje svog srca, slušajući promukao amin glas iz hodnika.
– Veijjj!
Orlanda iscrpljeno poravna kosu i slegne ramenima kao da mu se želi opravdati.
– U kuhinji sam! – poviče na šangajskom. – Molim te, budi u svojoj sobi dok te ne zovnem.
– Oh? Oh, znači još je tu onaj »strani vrag« ? A stvari koje sam kupila? Naime, bila sam u
kupovini!
– Ostavi ih pored vrata!
– Oh, oh, vrlo dobro, mlada gospodarice! – odgovori joj ama i ode gunđajući. Glasno za sobom
zalupi vratima.
– Zar uvijek lupaju vratima? – zapita je Linc, a srce mu je još uzrujano tuklo.
– Da, uvijek je tako. – Opet mu je stavila ruku na rame i noktima ga milovala po vratu. –
Oprostite!
– Nemam vam što oprostiti. Što kažete da danas zajedno večeramo?
Krzmala se.
– Ako dovedete Casey!
– Ne! Samo vas.
– Linc, mislim da će biti najbolje da ne odemo – reče mu ona. – Nismo više u opasnosti. Sad se
rastanimo!
 – Večeras u osam! Doći ću po vas. Sami izaberite restoran. šangajsku kuhinju!
– Ne – odmahnula je glavom. – Ionako smo se previše zaletjeli. Oprostite!
– Dolazim po vas u osam. – Bartlett je nježno poljubi pa pođe prema vratima. Skinula mu je
kabanicu i pridržavala.
– Hvala! – blago će on. – Nema opasnosti, Orlanda! Sve će biti u najboljem redu. Vidimo se u
osam sati. Slažete se?
– Bolje nemojmo.
– Možda! – Neobično joj se nasmiješio. – Bio bi to džos... karma. Moramo se sjetiti bogova, a?
– Nije mu ništa odgovorila. – Doći ću po vas u osam!
Zatvorila je za njim vrata, polako došla do naslonjača i sjela, duboko zamišljena. Jesam li ga
zaplašila? Ako je sam? Skamenila se. I hoće li uistinu opet doći u osam? A ako dođe, kako da ga
odbijem, kako da ga zadržim dok ne poludi od žudnje, toliko poludi da se htjedne oženiti sa mnom?
Želudac joj se preokrene od uzrujanosti. Moram biti brza, pomislila je. Casey ga čvrsto drži,
obavila ga je svojim mrežama, a meni preostaje jedino dobro kuhanje, topli dom i ljubav, ljubav,
ljubav, ljubav... Sve ono što mu Casey ne može pružiti. Samo jastučenje nikako! Tako ga je Casey
ulovila. Moram postupiti po njezinu primjeru.
Onda će postati moj!
Orlanda osjeti slabost. Sve je izvrsno, zaključila je. Uto se ponovno sjeti onog što joj je rekao
Gornt.
»Stara je stvar da svakog muškarca valja uvući u brak, a nasjest će svojoj pohoti, želji za
posjedovanjem, škrtosti, novcu, strahu, lijenosti, ili čemu sve ne... ali će nasjesti. A niti jedan
muškarac ne ženi se dragovoljno svojom ljubavnicom!«
Da, i u tome Quillan ima pravo, pomisli Orlanda. Ali griješi što se tiče mene. Neću se
zadovoljiti polovičnim uspjehom! Borit ću se za cijelu nagradu! Neću samo »jaguar« , ovaj stan i sve
što je u njemu, nego želim kuću u Kaliforniji, a nadasve američko bogatstvo, daleko od Azije. Tamo
neću više biti Eurazijka, nego žena kao i sve ostale, lijepa, bezbrižna i zaljubljena.
Oh, bit ću mu najbolja žena na svijetu, pazit ću na sve njegove prohtjeve, radit ću mu što god
zaželi. Osjetila sam njegovu snagu i bit ću mu dobra... sjajna!
– Otišao je? – Ah Fat nečujno uđe u prostoriju i počne čistiti. Govorila je šangajskim narječjem.
– Dobro, vrlo dobro! Da skuham čaj? Sigurno si umorna, čaj, heja?
– Nemoj... da, skuhaj čaj, Ah Fat.
– Skuhat ću čaj... samo radim i radim! – Starica se odvuče u kuhinju. Imala je široke crne hlače i
bijelu kecelju, a kosa joj je visila niz leđa u jednoj jedinoj dugoj pletenici. Brinula se za Orlandu još
od rođenja. – Dobro sam ga odmjerila dolje kad ste stigli. Posve zgodan kad se uzme u obzir da je
neciviliziran čovjek! – lukavo će ona.
– Oh? Nisam te vidjela! Gdje si bila?
– Dolje, uza stube – naceri se Ah Fat. – Iiiii, dobro sam se sakrila jer sam ga htjela vidjeti. Uh!
Poslala si svoju jadnu staru ropkinju na kišu, a znaš kako su jadne ove stare kosti... kao da nije
svejedno jesam li ovdje ili ne! Tko će ti nositi u krevet slatkiše, čaj i pića kad te ljubav iscrpi,
heja?...
 – Oh, umukni, umukni!
– Nemoj ušutkivati svoju jadnu staru majčicu koja se zna za tebe brinuti! Ah, da, malena carice,
po vama se očito vidjelo da su jang i jin spremni da se uhvate ukoštac. Bili ste sretni kao mačke u
bačvi ribe! No, nije bilo potrebno da me otpravljaš iz kuće!
– »Strani vragovi« su nešto drugo, Ah Fat. Htjela sam da budemo sami. »Strani vragovi« su
plašljivi. A sad skuhaj čaj i umukni, ili ću te ponovno poslati iz kuće!
– Hoće li nam on postati novi gospodar? – s nadom zapita Ah Fat. – Vrijeme je da dobiješ
gospodara, ženi nije dobro kad nema »raspaljenu palicu« za svoja »dverca od žada« . Tvoja dverca
će se uslijed neiskorištenosti smežurati i sasušiti kao prašina! Oh, zaboravila sam ti reći dvije
novosti. Navodno su Vukodlaci stranci iz Makaa, a prije mlađaka ponovno će nekog napasti. Tako se
govorka. Svi se kunu da je to istina. A druga je vijest, tako mi je barem rekao Stari Kašljač Tok na
ribarnici, da ovaj strani vrag iz Zlatne planine ima više zlata nego Eunuh Tung! – Tung bijaše
legendarni eunuh s carskog dvora u Zabranjenom gradu Pekingu, a toliko je hlepio za zlatom da tu žeđ
nije mogla zadovoljiti cijela Kina. Bijaše toliko omražen da ga je slijedeći car obasuo njegovim
zlokobnim zlatom sve dok nije izdahnuo pod težinom zlata. – Ne pomlađuješ se, majčice! Moramo
biti ozbiljne. Hoće li on postati novi gospodar?
– Nadam se! – polako odgovori Orlanda.
Oh da, grozničavo je razmišljala, oslabjela od tjeskobe, svjesna toga da je Linc Bartlett
jedinstvena, najvažnija prilika u njezinu životu. Odjednom se ponovno prestraši da je pretjerala i da
se on više neće vratiti. Brizne u plač.
Sišavši s osmog kata, Bartlett prođe tijesnim predvorjem te iziđe i s još pet-šest nestrpljivih
ljudi počne čekati taksi. Neumorno je pljuštalo. Voda se slijevala s betonske nadstrešnice i nestajala
u bujici koja se niz Kotewall Road kovitlala kao omanja rječica i preplavljivala rubnjake – jer su se
slivnici već odavno začepili – noseći sa sobom kamenje, blato i bilje otrgnuto s najviših planinskih
pristranaka i zaravni. Kamioni i automobili oprezno su vozili strmom cestom u oba smjera, prštali po
vrtlozima i bujicama, cvilili su brisači, maglila se stakla.
S onu stranu ceste bijaše velika strmina. Bartlett je gledao kako mnoštvo potočića u slapovima
pada niz visoke betonske ograde koje su pridržavale zemlju. Iz pukotina je rastao korov. Mokar
grumen otpadne na cestu, u sve one otpatke, kamenje i blato. U jednom dijelu te škarpe nalazila se
garaža, a na strmini se uzdizao napola sakriveni kitnjasti kineski zamak sa zelenim pločama na krovu i
zmajevima na zabatu. Pored njega su se nalazile skele za jedno gradilište i iskop za novi neboder. A
do toga novi niz stambenih zgrada koje su se gubile u oblacima.
Koliko se ovdje gradi, zapazi Bartlett. Možda bismo se trebali ubaciti u ovdašnje
građevinarstvo! Ako mnogo ljudi ulaže u ovu oskudnu zemlju, znači da to donosi zaradu, velike
zarade! A sve se amortizira u roku od tri godine... Nevjerojatno!
Zaustavi se taksi, ne osvrćući se na lokve. Iziđu putnici, a uđu novi, gunđajući. Iz kuće iziđe
kineski bračni par pa se pored njega i ostalih progura na sam početak repa. Bučna matrona ispod
golemog kišobrana prebacila je preko čong-sama skupu kabanicu, a muž je blago i pokorno išao uz
nju. Jebi se, ženo, pomisli Bartlett, mene nećeš izbaciti iz reda. Zauzme povoljnije mjesto. Vidje da
je sad 10.35.
A što sad? zapita se. Nemoj da te opsjedne Orlanda!
»Struanova tvrtka« ili Gornt?
 Danas je buran dan, a sutra, u petak, sve će se riješiti. Ostaje nam vikend za presvrstavanje. U
ponedjeljak je konačni juriš, a do 15,00 znat će se pobjednik.
Kojega bih za pobjednika želio? Dunrossa ili Gornta?
Gornt je sretnik... bio je sretnik, pomislio je zlobno. Isuse, Orlanda je posebna žena! Bih li je
mogao napustiti da sam bio na njegovu mjestu? Bih, naravno da bih mogao. Pa, možda i ne... Ništa se
zapravo nije dogodilo. No, uzeo bih je za ženu čim bih postao slobodan, a ne bih kćerkicu otpravio u
Portugal... Taj Gornt je vražji kučkin sin. Ili je vraški pametan? Jedno ili drugo! Što od toga?
Sve mu je rekla, jasno i glasno, isto kao Casey, samo na drukčiji način, ali rezultat je isti. Sad je
sve zapetljano. Ili posve jednostavno? Što? Zapetljano ili jednostavno?
Želim li je uzeti za ženu? Ne!
Želim li je ostaviti? Ne!
Želim li je u krevetu? Jasno! Jurni u napadaj i namami je u krevet, bez ikakvih obaveza. Nemoj u
životnoj igri koristiti ženska pravila. U ljubavi i ratu sve je dopušteno! Uostalom, što je zapravo
ljubav? Kao što reče Casey, seks je samo dio ljubavi.
Casey... A što s njom? Čekanju je uskoro kraj. A što onda? Krevet, ili svadbena zvona ili
zbogom? Što? Bože sačuvaj, ne ženi mi se više! Prvi put nisam imao sreće. Neobično, na nju već
dugo nisam mislio.
Kad se Bartlett 1945. vratio s Pacifika, sreo ju je u San Diegu, a nakon tjedan dana su se
vjenčali. Bio je pun ljubavi, častohleplja i bacio se u građevinske poslove u južnoj Kaliforniji.
Kalifornija je sazrela za masovnu izgradnju i procvali su svi oblici građevinske djelatnosti. Nakon
deset mjeseci stiglo je prvo dijete. Drugo godinu dana nakon prvog, a treće deset mjeseci nakon
drugog. A on je stalno radio, subotom i nedjeljom, volio svoj posao. Bio je mlad, snažan i postizavao
silne uspjehe, ali sve su se više razdvajali. Započeše svađe, plač i »Više uopće nisi s nama« i »Jebeš
takav posao« . »Brige mene za tvoj posao, htjela bih u Francusku i u Rim« , i »Zašto ranije ne dolaziš
kući? Zar imaš djevojku? Znam da imaš djevojku!« ...
Ali nije imao djevojku. Jedino svoj posao! Jednog je dana primio odvjetnikovo pismo. Običnom
poštom.
Sranje, bijesno pomisli Bartlett, jer ga je to i sad peklo. A ja sam samo jedan od milijuna
muževa, to se događalo i ranije, a i opet će se događati. Pa ipak me još peku tvoja pisma i tvoji
telefonski pozivi. To me peče i skupo zapada. Skupo me zapada, a najviše dobiju odvjetnici, pobere
lavovski dio i mudro dolijevaju ulja na vatru između nas da povećaju svoju zaradu. Svakako! Jer ti ih
hraniš, kao i svi mi! Od kolijevke pa do groba odvjetnici siju nered i hrane se našom krvlju. Sranje!
Odvjetnici su rak-rana dobrih starih Sjedinjenih Država. U životu sam upoznao samo četiri čestita
odvjetnika, a oni ostali? Paraziti na našem tijelu. Nitko od nas nije od njih zaštićen!
Da! Onaj gad Stone... Upropastio me, pretvorio ju je u moju zakletu neprijateljicu, zauvijek
nahuškao protiv mene nju i djecu, a zamalo upropastio i mene i moje poslove. Nadam se da će se taj
gad pržiti vječno!
Bartlett s mukom prestane misliti na tu nezacijeljenu ranu. Pogleda kišu i prisjeti se da je izgubio
samo novac, ali zato je slobodan, slobodan... I divno se osjeća.
Isuse! Slobodan sam, ali tu su Casey i Orlanda.
Orlanda!
 Isuse, pomislio je, a još mu je bridjelo u preponama. Zaista sam se zamalo zanio! I Orlanda. K
vragu, šteta Casey, ali sad imam dvije.
Već nekoliko mjeseci nije bio sa ženskom. Posljednji put u Londonu. Slučajan susret, slučajna
večera i krevet. Odsjela je u istom hotelu kao on. Bila je razvedena i sve je glatko prošlo. Kako ono
reče Orlanda? »Bjesomučan zagrljaj i stidljiv rastanak!« ... Da, tako je rekla, Samo što ona
raspuštenica u Londonu nije bila stidljiva.
Veselo je čekao u repu, osjećao je da je život lijep. Gledao je kišne bujice, kiša je divno
mirisala po zemlji, cesta bijaše puna kamenja i blata. Bujica se vrtložila iznad širokog dugog
procijepa na asfaltu i plesala u zraku kao brzaci rijeke.
Mnogo će nevolja donijeti ova kiša, zaključi on. I Orlanda nosi mnogo nevolja, momče staro.
Svakako! No i uza sve to, valjda ću je nekako namamiti u krevet. Što me na njoj toliko zanijelo?
Djelomice ono njezino lice, djelomice tijelo, djelomice pogled onih njezinih o čiju... Isuse, priznaj
sebi istinu! Ona je prava ženska i prava nevolja. Bolje ti je da Orlandu zaboraviš! Budi mudar.
Mudar budi, momče staro. Kao što reče Casey, ta ženska je dinamit!
 43

10.50

Kišilo je već gotovo dvanaest sati i tlo krunske kolonije bijaše posve namočeno, a prazna crpilišta
jedva su se malko napunila. Suha je zemlja žedno upijala vodu. Kiša je pretežno tekla sa suhih
područja na niže razine, prljave su ulice postajale močvare, a gradilišta – jezera. Ponegdje je voda
duboko prodirala, pogotovo u područjima po pristrancima planine gdje su boravili doseljenici i tamo
je pljusak stvarao užas.
Naselja trošnih straćara, građenih od otpadaka, kartona, dasaka, valovitog željeza, ograda,
jedrenine, kolosijeka (trostruke zidove i krovove od šperploče imali su samo dobrostojeći),
naslonjene sve jedna na drugu i uzajamno povezane; jedna na drugoj, sloj po sloj, uzbrdo i nizbrdo, a
posvuda prljav pod i mračne uličice koje su sad bile pod vodom, zablaćene, pune lokava i rupa,
opasne. Kiša je padala kroz krovove, močila posteljinu, odjeću i ostale predmete koji su ljudima
služili čitav život. Ljudi su se gurali na ljude, okruženi ljudima koji su stoički slijegali ramenima i
čekali da prestane kiša. Nasumce i bez veze prolazili su općinari, jedino s naumom da oslobode malo
prostora za novu izbjegličku obitelj stranaca koji su nedozvoljeno prelazili granicu, ali koji zapravo i
nisu bili stranci jer ovo je Kina, a svaki Kinez, čim prijeđe granicu, stječe pravo da se u Hong Kongu
stalno nastani i da ostane koliko god želi, prema drevnom odobrenju hongkonške vlade.
Najvrednija snaga krunske kolonije oduvijek je njezina jeftina, izdašna i poslušna radna snaga.
Krunska kolonija Hong pružala im je trajno utočište, a zauzvrat za nadnicu tražila je samo miroljubivu
radnu snagu. Hong Kong nije nikad pozivao nove radnike, ali neprekidno su pristizali iz Kine.
Danonoćno, brodom, pješice, čamcima. Prelazili bi granicu kad god bi u Kini bilo gladi ili trzavica.
Obitelj – muškarci, žene i djeca – ostajale bi zauvijek i stopile se s domaćim stanovništvom, a kući
su se uvijek mogle vratiti jer Kina je ostajala njihov dom i nakon deset generacija.
No, nisu uvijek pridošlice bile dobrodošle. Lani je val useljenika maltene preplavio koloniju. Iz
još nepoznatog razloga, graničari Narodne Republike Kine bez prethodne opomene popustiše strogu
kontrolu i već za tjedan dana granicu su prelazile tisuće ljudi dnevno. Uglavnom noću, preskočivši ili
provlačivši se kroz simboličnu jednostruku šestožilnu žicu koja je Nove teritorije dijelila od susjedne
pokrajine Kuantunga. Policija nije mogla zaustaviti nadiranje pa pozvaše vojsku. Jedne jedine
svibanjske noći pohapsiše gotovo šest tisuća prebjega, nahraniše ih i sutradan poslaše natrag preko
granice, ali granicu su prešli novi prebjezi i stekli pravo da ostanu. Katastrofa je trajala iz dana u
dan, iz noći u noć. Na desetke tisuća došljaka! Uskoro na granicu stigoše gomile bijesnih, ogorčenih
Kineza, koji su pokušavali onemogućiti deportacije. A deportacije postadoše neophodne, jer su
koloniju preplavili prebjezi, a tako iznenadan i snažan priliv stanovništva bijaše nemoguće nahraniti,
smjestiti i apsorbirati. Hong Kong se već i previše brinuo za svoje stanovnike – preko četiri milijuna,
a svi su od njih svojevremeno nedopušteno prešli granicu, osim neznatne manjine.
A onda ljudska lavina prestane isto onako iznenada kao što je započela i granica se zatvori.
Opet bez vidljiva razloga.
 U tih šest tjedana uhapšeno je i vraćeno preko granice gotovo 70.000 ljudi. Sto, a možda i
dvjesto tisuća, provuklo se preko granice i ostalo u Hong Kongu, a nitko nije znao točan broj. Među
te prebjege spadali su djed i baka Cvikeraša Vua, četiri strica i njihove obitelji. Sve u svemu
sedamnaest duša, a otkako su stigli, živjeli su u izbjegličkoj četvrti visoko iznad Aberdeena. Cvikeraš
Vu im je sve sredio. To je zemljište od pamtivijeka pripadalo porodici Čena iz »Otmjene tvrtke« , a
sve donedavno bijaše posve bezvrijedno. Sad je i te koliko vrijedilo! Čenovi su ga iznajmljivali,
pedalj po pedalj, svakome tko je bio voljan platiti. Cvikeraš Vu bio je prezadovoljan kad je dobio
prostor sedam puta četiri metra za koji je mjesečno plaćao devet hongkonških dolara po metru, a
tokom ovih mjeseci pomagao je svojima da sklepaju dvije nastambe koje su sve do ove kiše bile
posve suhe. Na sto obitelji dolazila je jedna slavina za vodu, nije bilo kanalizacije ni električne
struje, ali je to sklepano naselje bujalo i bilo veoma uredno. Jedan je stric već imao radionicu
plastičnog cvijeća u straćari za koju je plaćao četrnaest dolara mjesečno po metru, nešto niže na
pristranku. Drugi je na tržnici unajmio tezgu i prodavao slasne rižine kolače i rižinu kašu, poslastice
svog seoceta Ning-toka. Svih sedamnaest članova obitelji je radilo, a sad su morali hraniti osamnaest
usta, jer im se prošli tjedan rodilo novo dijete. I dvogodišnjaci su obavljali jednostavnije poslove,
izdvajali plastične peteljke za plastično cvijeće koje je izrađivalo i mlado i staro. Mnogi stanovnici
tog brda tako su zarađivali za hranu i za kockanje.
Da, vatreno pomisli Cvikeraš Vu, neka mi pomognu svi bogovi da pravodobno dobijem dio
nagrade za hvatanje Vukodlaka, i to do subotnjih utrka, pa da se opkladim na Pilot Fisha jer svi
kladioničari tvrde da će taj crni pastuh pobijediti.
Zatomio je zijevanje dok je bos gackao po uskoj krivudavoj ulici u izbjegličkoj četvrti. Pored
njega je, također bosa, išla i šestogodišnja nećakinja. Kiša mu je stalno maglila debela stakla. I
mladić i djevojčica oprezno su koračali da ne stanu na staklovinu ili zarđale otpatke kojih bijaše
posvuda. Ponekad su do gležanja propadali u blato. Oboje su dobrano zavrnuli hlače, a djevojčica je
nosila široki slamnati kulijski šešir pod kojim je izgledala još sitnija. Njegov je šešir bio običan i
rabljen, kao i odjeća, a ne policijski. To mu je bilo jedino bogatstvo osim cipela koje je nosio pod
kabanicom, u plastičnoj vrećici da bih ih zaštitio. Umalo je izgubio ravnotežu kad je naišao na
duboku lokvu.
– Jebem ti ovakve kiše! – opsuje on, sretan što ne stanuje ovdje nego u iznajmljenoj sobi pored
istočnoaberdinske policijske stanice, s majkom, a ondje je suho i ne divljaju vremenski bogovi kao
ovdje. I svim bogovima zahvaljujem što ne moram svakog dana ovuda pješačiti! Upropastio bih
odjeću i uništio svoju budućnost jer tajna policija voli urednost i točnost. Oh, bogovi, dajte da mi ovo
bude značajan dan!
Svladavao ga je umor. Spustio je glavu, a kiša mu se cijedila niz vrat. Cijelu je noć bio dežuran.
Kad je jutros u zoru otišao sa stanice, rekoše mu da će ekipa provaliti u kuću stare ame Ah Tam koja
poznaje Vukodlaka, one koju je on otkrio i ustanovio gdje stanuje. Rekao im je da mora hitno posjetiti
bolesnog djeda koji je na samrti, a žurit će da se vrati na vrijeme.
Pogleda na sat. Još ima vremena da prijeđe tih kilometar i pol do stanice! Smireno nastavi
hodati, prođe pored hrpe smeća i skrene u veću ulicu koja je imala odvodni jarak, dubok metar i pol.
Inače je služio kao kanalizacija, pralo ili sudoper, zavisno o količini raspoložive vode. Sad je jarak
poplavio, a vrtložna bujica samo je povećavala nevolje ljudi koji su stanovali nešto niže.
– Pripazi, Peta Nećakinjo – reče on djevojčici.
– Hoću, hoću, Šesti Striče. Smijem li s tobom do kraja puta? – veselo zapita djevojčica.
 – Samo do slastičarke! Pripazi! Gle, opet staklo!
– Hoće li dični djed umrijeti?
– Bogovi o tome odlučuju. Vrijeme smrti ovisi o bogovima, a ne o nama, pa nema smisla da
brinemo! Heja?
– Da – ozbiljno mu je povlađivala. – Bogovi su bogovi!
Svi bogovi, pomilujte nam dičnog djeda, da mu posljednji trenuci budu lijepi, molio je i oprezno
– za svaki slučaj – nadodao: »Zdravo Marijo, milosti puna, blagoslovi starog djeda!« . Tko zna
postoji li kršćanski bog ili naši pravi bogovi? zapitao se. Najbolje ih je sve zadovoljiti, ako je
moguće. Ništa me ne košta! Možda nam pomognu. Možda spavaju ili su pošli na ručak, ali ništa zato.
Život je život, bogovi su bogovi, novac je novac, zakonu se moramo pokoravati, a danas moram biti
silno oštrouman.
Sinoć je bio na dužnosti s narednikom Mokom i Zmijom. Po prvi su ga put poveli u racije.
Provalili su u tri igračnice, ali su – za divno čudo – mimoišli pet otmjenijih igračnica, iako su se
nalazile na istom katu te zgrade, iako je iza vrata čuo kako zveckaju pločice za mah-džong i kako
uzvikuju krupijei za fan-tan.
Dju neh loh moh, kad bih i ja dobio dio ucjene, pomislio je, nadodavši: Sotono, odstupi od
mene! Mnogo više volim biti u tajnoj policiji jer tada ću imati siguran i značajan posao za cijeli
život, doznat ću svakojake tajne, te će me tajne zaštititi, a kad... kad pođem u mirovinu, te će me tajne
obogatiti.
Zakrenu za ugao i dođu pred tezgu sa slatkišima. Jednu ili dvije minute cjenkao se sa bezubom
staricom pa joj dao dva bakrenjaka, a ona je djevojčici pružila slatki rižin kolač i prstohvat onih
izvrsnih, aromatičnih narančinih kora, slatkogorkih i sušenih na suncu, zamotavši ih u novine.
– Hvala ti, šesti Striče – kaza djevojčica te ga vedro pogleda, smiješeći se ispod šešira.
– U slast ti bilo, Peta Nećakinjo – odgovori joj. Volio ju je i veselio se što je lijepa djevojčica.
Ako nam bogovi budu skloni, izrast će u pravu ljepoticu, veselo je pomislio. Njezino ćemo
djevičanstvo prodati za lijepe novce, a kasnije ćemo njezine usluge probitačno ponuditi nekoj
imućnoj obitelji.
Cvikeraš Vu silno se ponosio što je uspio toliko pomoći svojoj porodici u nevolji. Svi su na
sigurnom, siti su, a postotak od radnje plastičnog cvijeća koju vodi Deveti Stric – postotak koji sam
strpljivo iskamčio – za godinu ili dvije platit će mi stanarinu, ako bude sreće, pa ću triput tjedno moći
jesti slasnu rižinu kašu, poslasticu Ning-Toka, i to besplatno, pa ću imati dovoljno novaca i neću
morati primati mito koje se tako lako ubire, ali bi mi upropastilo budućnost.
Ne! Svi bogovi su mi svjedoci! Neću primati mito sve dok postoji mogućnost da me prime u
tajnu policiju, ali nije normalno da nas ovako slabo plaćaju. Primam mjesečno tri stotine dvadeset
hongkonških dolara i to nakon dvogodišnje službe. Ajiija, tko bi shvatio te divljake?
– Sad trči natrag, a evo mene opet sutra – reče. – Pazi kuda ideš.
– Hoću, hoću!
Sagnuo se, a djevojčica ga zagrli. Zagrli i on nju pa ode. Vraćala se uzbrdo. Već je u usta strpala
komad rižine torte, a ljepljiva slatkasta masa baš joj je prijala.
Kiša je padala neumorno i gusto. Voda se prelijevala iz odvodnog jarka i nosila otpatke na
straćare koje su joj se ispriječile na putu, ali djevojčica se pažljivo penjala i zaobilazila otpatke,
očarana bujicom. Mjestimično je put bio dobrano preplavljen, a tamo gdje je bila veća strmina,
vidjela je brzace. Odjednom niz jarak doleti nazupčena kanta od dvadesetak litara pa padne pred nju.
Za dlaku ju je izbjegla, a kanta probije neki kartonski zid.
Prestrašeno je zastala, još u šoku.
– Gubi se, nemaš ovdje što ukrasti! – prodere se na nju bijesna kućedomaćica. – Idi kući! Ne
smiješ ovdje biti. Idi kući.
– Hoću... hoću! – promuca djevojčica i požuri. Sad je uspon bio teži. Uto zemlja ispod nje
propadne i počne kliziti. Na stotine tona blata, kamenja i zemlje surva se i pod sobom sve pokopa. U
nekoliko sekundi klizište je prešlo pedesetak metara, srušilo krhke nastambe, povuklo muškarce, žene
i djecu, neke zatrpalo, a druge osakatilo. Na mjestu maloprijašnjeg naselja zjapio je muljevit jarak.
Uto klizanje prestane, isto onako naglo kao što je započelo. Na čitavom je pristranku planine
vladala mrtva tišina, narušena jedino kapanjem kiše. Odjednom prestane tajac, a odjeknu
zapomaganja i povici u pomoć. Muškarci, žene i djeca izjure iz neoštećenih nastambi, zahvaljujući
bogovima što su ih poštedjeli, još više pojačavajući urnebesnu dreku i zapomaganja. Prijatelj je
pomogao prijatelju, susjed susjedu, majke su tražile djecu, a djeca roditelje. No, najviše je ljudi
samo stajalo pod kišom i hvalilo bogove što ih je mimoišlo klizanje zemljišta.
Djevojčica je još visjela na rubu ponora gdje se zemlja urušila. S nevjericom je buljila u
bezdan. Četiri metra ispod nje sad su bile ralje stijena, blata i smrti, a još prije nekoliko sekundi to je
bilo čvrsto tlo. Rub se odronjavao. Omanje lavine blata i kamenja padale su u ponor, a tome je
pripomagala voda koja se prelijevala iz odvodnog jarka. Osjećala je kako joj klizi pod nogama pa je
ustuknula ali uto se uruši još zemlje pa je okamenjena zastala, još držeći u ruci komadić rižine torte.
Ukopa nožne prste u mekanu zemlju kako bi sačuvala ravnotežu.
– Ne miči se! – dovikne joj stariji čovjek.
– Miči se s ruba! – dobaci joj drugi, a svi ostali su čekali i gledali suzdržavajući dah, da vide
što će odlučiti bogovi.
Uto se s ruba odlomi komad debeo tri metra i sruši u bezdan, povukavši za sobom djevojčicu.
Samo je malo utonula. Do koljena. Pogledala je da li još u ruci drži rižinu tortu i briznula u plač.
 44

11.30

Policijski automobil komesara Armstronga probijao se kroz bijesnu natisnutu svjetinu koja se
proširila na cestu ispred banke »Ho-Pak« . Vozio se na policijsku stanicu u Istočnom Aberdeenu.
Rulja je opsjela i ulice ispred svih ostalih banaka u okolici, i velikih i malih, pa i ispred »Victorije«
koja se nalazila odmah preko puta »Ho-Paku« . Svi su nestrpljivo čekali da uđu u banku pa da
podignu novac.
Svjetina je posvuda bila uzrujana i opasna, a pljusak je samo povećavao napetost. Uz barikade,
podignute da bi ljudi mogli uredno ulaziti u banku i izlaziti, nalazilo se mnoštvo isto tako tjeskobnih i
razdražljivih policajaca. Dvadeset policajaca na tisuću štediša! Jedino im je oružje bio pendrek.
– Bogu hvala što je pala kiša – promrmlja Armstrong.
– Što kažete? – zapita ga šofer jer je napasničko škripanje nepodešenih brisača zaglušilo
Armstrongov glas.
Armstrong ponovi svoju primjedbu glasnije, i nadoda:
– Da je danas toplo i vlažno, već bi čitava banka letjela u zrak. Kiša nam je pravi dar božji!
– Da, gospodine, pravi dar.
Nakon stanovitog vremena policijski automobil stane ispred stanice. Armstrong požuri u zgradu.
Čekao ga je glavni inspektor Donald C. C. Smyth, držeći lijevu ruku u ovoju oko vrata.
– Oprosti što sam zakasnio – započne Armstrong. – Promet je zakrčen kilometrima!
– Ništa zato. Oprosti, ali nemam dovoljno ljudi, staro momče. Pomaže mi Zapadni Aberdeen, a i
centar, ali i oni imaju neprilika. Vražje banke! Moramo se zadovoljiti sa samo jednim pajkanom na
stražnjem ulazu. Već je pripremljen što da radi ako razjarimo ponekog gada... a mi ćemo naprijed s
Cvikerašem Vuom! – Smyth iznese Armstrongu svoj naum.
– Dobro.
– Hoćemo li odmah? Ne želim predugo izbivati.
– Naravno! Vani izgleda čupavo i dlakavo.
– Samo da ova vražja kiša pada sve dok vražje banke ne zatvore vrata ili isplate posljednji
novčić. Jesi li digao lovu iz banke?
– Pa ti se šališ, imam tako malen ulog da mi je svejedno! – Armstrong raširi ruke jer ga je
presjeklo u leđima. – Je li Ah Tam u stanu?
– Koliko znamo, jest. Služi obitelj smetlara Č’unga. Možda je tamo i neki Vukodlak pa moramo
brzo upasti, šef mi je dopustio da nosim revolver. Hoćeš li ga i ti?
– Ne, neću, hvala! Idemo li?
Smyth bijaše niži od Armstronga, ali dobro građen, a uniforma mu je lijepo pristajala. Nespretno
je zdravom rukom uzeo kabanicu i krenuo prvi. Odjednom zastane.
– Boga mu, zaboravio sam! Oprosti, nazvao me Brian Kwok iz tajne policije. Hoćeš li mu se
javiti? Možeš iz moje kancelarije.
– Hvala. Imaš li kavu? Dobro bi mi došla.
– Odmah!
Zmijin je ured bio čist, poslovan i sumoran, ali Armstrong zapazi skupe naslonjače, stol, radio i
opremu.
– Darovi zahvalnih suradnika – veselo će Smyth. – Idem ali se odmah vraćam!
Amstrong kimne glavom i zavrti telefonski broj.
– Izvoli Briane?
– Halo, Roberte! Kako si? Stari kaže da je dovedeš u štab, ovamo, a ne da je ispituješ u
Istočnom Aberdeenu.
– U redu. Upravo odlazimo. Znači, u štabu? A razlog?
– Nije mi kazao, ali danas je dobre volje. Reklo bi se da večeras imamo 16/2.
Armstrong se trgne. U tajnoj je policiji 16/2 značilo da je otkriveno neprijateljsko leglo i da će
pohvatati špijuna ili špijune.
– Ima li to ikakve veze s našim problemima? – oprezno je zapitao, a na umu je imao »Sevrina« .
– Možda! – Zavlada tajac. – Sjećaš li se što si rekao o špijunu prikrivenom u našoj policiji? Sad
sam sigurniji nego ikad da imam pravo! – Brian Kwok prijeđe na kantonski. Služio se dvosmislenim
riječima i aluzijama, ukoliko ih netko prisluškuje. Amstrong je sve zabrinutije slušao dok mu je
najbolji prijatelj pričao što se dogodilo na hipodromu i istaknuo koliko su dugo Crosse i Suslov
raspredali u četiri oka.
– To ti ništa ne znači! Crosse poznaje tog tipčinu. I ja sam s njim jedan do dva puta pio kad sam
ispitivao.
– Možda... Ali ako je Crosse taj špijun, zakamufliran u policiji, lako bi se na javnom mjestu
trampio s prijateljem, heja?
Amstronga probode tjeskoba.
– Nije sad vrijeme, staro momče! – reče. – Čim stignem u štab, moramo porazgovoriti! Možda
da popričamo za ručkom?
Ponovno tajac.
– Stari ti poručuje da mu se javiš čim sprovedeš amu.
– U redu! Uskoro se vidimo.
Armstrong spusti slušalicu. Vrati se Smyth te mu zamišljeno pruži kavu.
– Loše vijesti?
– Samo tegobe, do vraga! – ljutito će Armstrong. – Uvijek vražje tegobe! – Pijuckao je kavu.
šalica je bila od skupocjenog porculana, a kava svježa, skupa i ukusna. – Dobra kava! Baš dobra!
Crosse traži da mu staricu odmah vodim u štab, a ne ovamo.
Smyth nadigne obrve.
 – Kriste, zašto je toliko važna jedna stara vještica, stara ama? – oštro će on. – Ona je na mom
sektoru...
– Ne znam, boga mi, i fućka mi se... – Krupni Armstrong se smiri. – Oprosti, u zadnje vrijeme
gotovo i ne stignem spavati. Ja nisam naredbodavac. Crosse mi je naredio da je odvedem u štab, bez
ikakvih objašnjenja. On može svakog preskočiti. Tajna služba je iznad svega, znaš kako je to!
– Umišljena budala! – Smyth ispije kavu. – Bogu hvala što nisam u tajnoj službi. Poludio bih da
s tim gadom imam posla svakog dana.
– Ja nisam u tajnoj službi pa ipak me gnjavi.
– Je li to u vezi sa špijunom na policiji?
– Kakvim špijunom? – Armstrong ga samo prostrijeli.
– Nemoj tako, boga ti! – nasmije se Smyth. – Zmajevi šuškaju da su naši neustrašivi vođe primili
naređenje da smjesta otkriju tog špijuna, čini se da je ministar i guvernera pozvao na red! London je
toliko pošizio da nam šalju šefa službe MI-6. Valjda znaš da Sinders stiže sutra BOAC-ovim
avionom?
– Otkud ti svi ti podaci? – uzdahne Armstrong.
– Od telefonistica, ama, smetlara... nije važno! Možemo se kladiti, staro momče, da barem jedan
od njih sve znade! Poznaješ li Sindersa?
– Ne, nikad ga nisam upoznao! – Amstrong je pijuckao kavu, uživajući u napitku i bogatoj aromi
koja mu je ulijevala nove snage. – Ako sve znaju, tko je onda špijun u policiji?
– Taj bi podatak bio skup – odgovori Smyth nakon šutnje. – Da se raspitam za cijenu?
– Da, molio bih te. – Visoki Armstrong odloži šalicu. – Tebi špijun ne smeta, zar ne?
– Ne, nimalo. Obavljam svoj posao. Hvala lijepo, ali nije moja dužnost da se brinem za špijune
ni da ih pokušavam uloviti. Čim toga gada ulovite i prikliještite, oni će naći drugoga i ubaciti ga na
njegovo mjesto, a mi ćemo se njima odužiti istom mjerom, bez obzira tko su. A da nema ove vražje
strke s »Ho-Pakom« , moja bi policijska stanica bila najurednija a moj Istočni Aberdeen najmirniji
kraj u krunskoj koloniji. Ja se brinem samo za to! – Smyth ga ponudi cigaretom iz skupe zlatne
tabakere. – Pušiš li?
– Ne, hvala, prestao sam.
– Svaka ti čast! Sve je u najboljem redu dok me puštaju na miru... dok za četiri godine ne pođem
u mirovinu! – Zlatnim upaljačem pripali cigaretu, a Armstrong ga je zbog toga još malčice zamrzio. –
I da znaš, mislim da si lud kad ne uzimaš omotnicu koju ti svaki mjesec stavljaju u stol.
– Zar? – Armstrong se namršti.
– Da. Ne moraš ništa zauzvrat uraditi. Baš ništa! To ti jamčim.
– Kad uzmeš jednu, u kaši si, bez izlaza.
– Ne! Ovo je Kina i sve je ovdje drukčije. – Smrknu se i Smythove plave oči. – No, to znaš
bolje nego ja.
– Jedan te »prijatelj« zamolio da mi to kažeš?
Smyth slegne ramenima.
– Još sam nešto načuo. Tvoj dio nagrade za hvatanje Johna Čena iznosi 40.000 hongkonških
dolara i...
– Nisam ga pronašao! – zareži Armstrong.
– Ipak ćeš večeras u pisaćem stolu naći omotnicu. Tako sam načuo, staro momče. Naravno,
obična govorkanja!
Armstrong je o tome razmišljao. Četrdeset tisuća dolara točno bi pokrilo sve njegove najhitnije,
davno odgađane dugove koje je morao namiriti do ponedjeljka i sve one gubitke na burzi. Govorili su
mu: »Znaš, staro momče, moraš platiti. Dužan si nam već više od godinu dana, a propisi postoje. Ne
tjeram te, ali valja to srediti...« .
Smyth ponovno ima pravo, pomislio je bez gorčine. Ti gadovi sve znaju, a lako je otkriti koliko
sam zadužen. Onda, da uzmem ili ne?
– Samo četrdeset? – zapitao je uz iskrivljen osmijeh.
– Tek toliko da pokriješ najbitnije obaveze! – reče Smyth uz turoban pogled. – Zar ne?
Armstrong se nije ljutio što Zmija toliko zna o njegovu privatnom životu. I ja mnogo znamo
njemu, iako mi nije poznato koliko ima novaca i kamo ga je sakrio. No, lako bih to doznao, lako bih
ga slomio, kad bih htio. Vrlo lako!
– Hvala na kavi. Ovakvu ukusnu kavu godinama nisam pio. Pa, da odemo? – Smyth nespretno
navuče službenu kabanicu preko dobro sašivene uniforme, namjesti zavoj na lakat, kapu po običaju
veselo naheri i krene prvi. U toku puta je Armstrong zamolio Vua da mu ponovi što se dogodilo i što
je kazao mladić koji je tvrdio da je jedan od Vukodlaka. I što je kasnije rekla stara ama.
– Izvrsno, Vu! – reče Armstrong kad je mladić završio. – Sjajan primjer promućurnosti i istrage.
Izvrsno! Kaže mi glavni inspektor Smyth da želiš stupiti u tajnu policiju?
– Htio bih, gospodine.
– Zašto?
– To je važna služba. Važna grana policije, gospodine. Uvijek sam želio čuvati sigurnost,
udaljavati naše neprijatelje, brinuti se za red u koloniji, a smatram da je to vrlo zanimljivo i
značajno. Rado bih vam pomogao, ako mogu, gospodine!
Na tren osluhnu udaljeno zavijanje vatrogasnih kola koje se razlijegalo s brda iznad njih.
– Valjda je opet neki glupan prevrnuo peć! – srdio se Smyth. – Bože, hvala ti što pada kiša!
– Da! – odgovori Armstrong pa se obrati Vuu. – Ako se ispostavi da je tvoj izvještaj točan,
zalagat ću se za tebe na policiji i u tajnoj službi.
Cvikeraš Vu se sav ozario.
– Da, hvala vam, gospodine. Ah Tam je uistinu iz moga sela. Da, gospodine!
Skrenu u uličicu. Gomile ljudi koje su kupovale, prodavači za tezgama i prodavači u
trgovinama, ispod kišobrana ili platnenih tenda, motrili su ih mrko i sumnjičavo. Smyth bijaše
najznamenitiji i najozloglašeniji kvaj loh u Aberdeenu.
– Eno, gospodine! – prošapće Vu.
Smyth se, prema ranijem dogovoru, zaustavio pored tezge za vežu, tobože da pogleda povrće, a
piljar se zgranuo. Armstrong i Vu prođu mirno veže pa se naglo okrenu i tako se sva trojica nađu na
okupu. Brzo su se popeli uza stubište, a dva uniformirana policajca, koja su ih slijedila na sigurnom
razmaku, odjednom se stvore pa začepe ulicu. Osiguravši taj uski prolaz, jedan policajac zađe u još
užu uličicu iza te zgrade pa provjeri je li tamo još detektiv u civilu koji čuva jedini izlaz. Zatim
odjuri natrag da pomogne čuvati barikade ispred »Victorije« , na kojima je ionako bilo premalo ljudi.
Kuća je iznutra bila podjednako smrdljiva i prljava kao vani, a na svakom stubišnom odmorištu
bilo je smeća i otpadaka. Smyth je išao prvi i zastao na trećem odmorištu, otkopčao futrolu revolvera
i stao postrance. Armstrong se bez oklijevanja nasloni na krhka vrata, provali bravu i žustro upadne.
Smyth odmah za njim, dok je Cvikeraš Vu uzrujano ostao na ulazu da ga čuva. Soba bijaše otužna:
stari kauči, stari stolci, stare prljave zavjese, a u zraku se osjećao slatkast miris opijuma i kuhinje. U
njih se zabulji gojazna, sredovječna matrona i ispusti novine. Smyth i Armstrong pođu prema vratima
tog predvorja. Smyth iza jednih ugleda neurednu spavaću sobu, iza drugih vrata nalazio se zamazan
zahod i kupaonica, dok je iza trećih bila još jedna spavaća soba, prepuna; u njoj ugleda četiri
nepospremljena ležaja. Armstrong otvori i četvrta vrata koja su vodila u tijesnu, prljavu, sićušnu
kuhinju u kojoj ugleda Ah Tam, nagnutu iznad rublja u prljavu sudoperu. Blijedo se u nj zagledala. Iza
nje su bila još jedna vrata. Odmah se progurao pored nje te ih grčevito otvorio. I ta je prostorija bila
prazna, više spremnica nego soba, bez prozora, s otvorom za zračenje u zidu, a prostora je bilo tek
toliko da stane malen ležaj na opruge, bez madraca i trošna komoda.
Vrati se u dnevni boravak, a za njim se dogega Ah Tam. Olakšano je uzdahnuo, srce mu se
smirilo. Prošlo je svega nekoliko sekundi od upada u stan, a već je Smyth vadio spise i blago kazao:
– Žao mi je što vas prekidam, gospođo, ali imamo nalog za pretres.
– Kako?
– Prevodi nam, Vu! – naredi Smyth, a mladi policajac smjesta ponovi, jer se – prema
prethodnom dogovoru – pravio kao da radi kao tumač za dvojicu tupih policajaca, kvaj loha, koji ne
znaju kantonski.
– Pretres? – zine žena vrisnuvši. – Što biste pretražili? Mi ovdje slušamo zakon! Moj muž radi
za vladu i ima utjecajne prijatelje, a ako tražite igračnicu, nema to s nama veze, nalazi se na četvrtom
katu straga, a ništa mi ne znamo o smrdljivim kurvetinama koje u stanu šesnaest stalno rade u svako
doba, tako da mi pošteni građani...
– Dosta! – oštro će Vu. – Mi smo iz policije i dolazimo povodom važnih stvari. Ova gospoda iz
policije veoma su ugledna! Ti si žena smetlara Č’unga?
– Da – namrgođeno je odgovorila. – Što želite od nas? Ništa nismo učinili...
– Dosta! – prekine je Armstrong na engleskom, namjerno okosito. – Je li ovo Ah Tam?
– Čuj, ti, jesi li ti Ah-Tam?
– Zar ja? Kako? – Stara ama uzrujano se povlačila za kecelju. Vua nije prepoznala.
– Znači, ti si Ah Tam! Uhapšena si.
Ah Tam problijedi, a sredovječna je žena opsuje i na brzinu izvali:
– Ah, znači, tebe traže! Pa, o njoj ništa ne znamo... prije nekoliko mjeseci našli smo je na ulici i
pružili, joj krov nad glavom, plaćamo joj...
– Vu, reci joj neka ušuti!
Oštro joj naredi da umukne. Ona posluša, još mrgodnije.
– Gospodu zanima da li je ovdje još netko!
– Jasno da nije! Zar su slijepi? Zar nisu u moju kuću provalili kao ubojice i sami se uvjerili? –
srdito će goropadnica. – Nemam pojma ni o čemu.
– Ah Tam! Ova gospoda pitaju gdje je tvoja soba.
Ami se vrati dar govora i promuca:
– Što od mene hoćete, dični policajče? Nisam ništa učinila, nisam ilegalka, od lani imam
dokumente. Ništa nisam učinila, ja sam civilizirana žena koja poštuje zakon, a čitav život radi...
– Gdje ti je soba?
– Tamo! – upre prstom mlađa žena kojoj je glas bio neugodno kriještav. – Gdje bi joj inače bila
soba? Naravno, ondje, uz kuhinju! Jesu li ovi »strani vragovi« ludi? Gdje inače žive sluškinje? A ti,
stara gaduro? Poštene si ljude uvalila u neprilike! Što je učinila? Ako je ukrala povrće, ja s tim
nemam nikakve veze!
– Umukni, ili ćemo te odvesti na policiju, a sudac će te sigurno pritvoriti! Umukni!
Žena zausti da opsuje ali suzdrži psovke.
– A što...? – zapita Armstrong, ali uto opazi da sa stubišnog odmorišta u sobu žuri nekoliko
radoznalih Kineza. Prostrijeli ih pogledom i naglo krene prema njima. Nestadoše. Zatvorio je vrata,
prikrivajući zadovoljstvo. – A sada obje zapitaj što znaju o Vukodlacima!
Gazdarica se zabulji u Vua. Ah Tam pozeleni.
– Zar ja? O Vukodlacima? Ništa! Zašto bih išta znala o tim ogavnim otmičarima? Kakve veze
imaju sa mnom? Nikakve, ama baš nikakve!
– A ti, Ah Tam?
– Ja? Ništa, baš ništa! – svadljivo će ona. – Ja sam ugledna ama koja obavlja svoj posao i ništa
drugo!
Vu je predvodio njihove odgovore. Oba su Engleza vidjela da im prevodi točno, brzo i lako.
Bili su strpljivi i igrali istu igru kao već toliko puta dosad.
– Reci da će biti najbolje ako nam brzo prizna! – prostrijeli je Armstrong pogledom. Nije joj
zamjerao a ni Smyth. Htjeli su samo čuti istinu. Istina im može pomoći da otkriju Vukodlake, a što
prije pohapse te kriminalce, ubojice, to će skorije zavladati red u Hong Kongu, a pošteni građani –
među koje se i oni ubrajaju – moći će mirno nastaviti svoje poslove ili hobije. Zarađivati, utrkivati se
ili kurvati. Da, pomisli Armstrong, žao mi je starice. Kladim se o dvadeset dolara da goropadna
gazdarica ništa ne zna, ali Ah Tam zna više nego što će nam ikad priznati. – Istinu hoću! Reci joj to! –
obrecne se Armstrong.
– Istinu? Kakvu istinu, dični gospodaru? Kako bi ove jadne kosti mogle... ?
Armstrong strogo podigne ruku.
– Dosta! – I ovaj su znak unaprijed dogovorili. Cvikeraš Vu odmah prijeđe na narječje svog
seoceta Ning-toka jer je znao da ih nitko neće razumjeti.
– Starija sestro, molio bih te da govoriš brzo i iskreno. Već sve znamo!
– Ah Tam se zabulji u njega. U donjoj je čeljusti imala samo dva kriva zuba.
– Ah, Mlađi brate? – odgovori mu istim narječjem, pomalo zbunjena. – Što od mene tražiš?
– Istinu! Sve znam o tebi!
Zabuljila se u njega, ali ga još nije prepoznala.
 – Kakvu istinu? Nikad te u životu nisam vidjela!
– Ne sjećaš me se? Kod peradara? Pomogla si mi da kupim kokoš, a zatim smo pili čaj. Jučer!
Zar se ne sjećaš? Pričala si mi o Vukodlacima, kako će te oni bogato nagraditi...
Svi troje opaze kako su joj oči na tren bljesnule.
– Vukodlaci? – zajedljivo će ona. – Nemoguće! Sreo si neku drugu. Lažno me optužuješ. Reci
dičnoj gospodi da još nikad nisam vidjela...
– Muči, stara! – oštro će Vu pa je sočno opsuje. – Služila si kod Vua Ting-topa, gospodarica ti
se zvala Fan-ling. Umrla je prije tri godine, a imali su ljekarnu na raskršću! Izvrsno poznajem to
mjesto!
– Laži... laži su to...
– Gospodine, ona kaže da su to laži.
– Dobro! Reci joj da je vodimo na stanicu. Tamo će propjevati.
– Tortura? – lecne se Ah Tam. – Staricu ćete mučiti? Oh, oh, oh...
– Kad se vraća taj Vukodlak? Danas popodne?
– Oh, oh, oh... Ne znam... Obećao je da će doći, ali lupež, nije više svraćao. Pozajmila sam mu
pet dolara da se odveze kući i...
– Gdje stanuje?
– Kako? Tko? Oh, on... Re... rekao je da ima mnogo rođaka. Ne sjećam se. Mislim da je
spominjao Sjeverni rt... Ničega se ne sjećam!
Armstrong i Smyth strpljivo su čekali, ali uskoro uvidješe da starica ne zna ništa, iako je vrdala
i okolišala, a laži su joj postajale sve prozirnije.
– Ipak je vodimo sa sobom! – kaza Armstrong.
Smyth kimne glavom.
– Možete li ovdje izdržati dok ne pošaljem nekoliko ljudi? Moram se hitno vratiti?
– Svakako! Hvala!
Smyth ode. Armstrong reče Vuu neka ženama naredi da tiho sjede i da šute dok on traži.
Preplašeno su poslušale. Ušao je u kuhinju i zatvorio vrata. Odjednom Ah Tam povuče dugu crnu
pletenicu.
– Mlađi brate – lukavo je šapnula, znajući da gospodarica ne razumije narječje Ning-toka. –
Ništa nisam skrivila. Onog mladog vraga srela sam kao i tebe. Nisam ništa učinila! Mještani se
moraju potpomagati, heja? Zgodnom mladiću kao što si ti novac je potreban... za djevojke ili za
suprugu. Jesi li oženjen, Dični Mlađi brate?
– Nisam, starija sestro – uljudno će Vu, podržavajući razgovor jer je dobio upute da je uljuljka u
sigurnost.
Armstrong je stajao na pragu Ah Tamine sobice i po milijunti se put pitao zašto Kinezi tako
ružno postupaju prema svojoj posluzi, zbog čega posluga služi u tako jadnim i neljudskim uvjetima,
zbog čega pristaju da im doživotno vjerno služe, a zauzvrat dobivaju samo crkavicu, malko
poštovanja i nimalo ljubavi.
Prisjeti se da je to jednom zapitao svog instruktora, a taj stari policajac i znalac Kine ovako mu
je odgovorio:
»Ne znam, momče, ali mislim da je to zbog toga što posluga postaje obitelj. Obično služi čitav
život. Obično i njihovi ukućani postaju članovi gazdine porodice. Sluga nekome pripada, a to ima niz
hao čou, što znači prednosti. Posve je prirodno da svaki vješt sluga prigrabi dio od novca koji dobije
za domaćinstvo, hrane, pića, sredstava za čišćenje, od svega ponešto, bez obzira na bogatstvo ili
siromaštvo, a gazda to naravno, znade i odobrava, ukoliko ostaje u dopuštenim granicama. Kako bi ih
inače mogli tako slabo plaćati ako posluga ne može negdje usput dodatno zarađivati?«
Možda je to točno, pomisli Armstrong. Istina je, prije nego prihvati bilo kakav posao, svaki
Kinez i Kineskinja vrlo pažljivo razmotre prednosti (hao čou) tog posla, a vrijednost tog hao čoua
uvijek je presudna.
U sobici je bilo smrdljivo ali je nastojao na to ne obraćati pažnju. Kroz zračnik su prodirale
kišne kapljice. Kiša je još pljuštala. Čitav je zid bio pljesniv i vlažan, pokazujući tragove od tisuća
oluja. Tražio je postepeno i pažljivo, napregnuvši sva osjetila. Bilo je malo mjesta da se išta sakrije.
Krevet i posteljina bijahu srazmjerno čisti, ali je u uglovima ležaja bilo poprilično žohara. Ispod
kreveta samo napukla smrdljiva noćna posuda i prazan kovčeg. Ništa nije našao u nekim starim
torbama i plastičnoj vrećici. U komodi nešto odjeće, jeftine bižuterije, bijedna narukvica od žada.
Ispod odjeće sakrivena vezena torbica, mnogo bolje izrade. U njoj nađe stara pisma, novinski
izrezak. I dvije fotografije.
Učinilo mu se da mu srce puca.
Malo kasnije pođe u kuhinju gdje je svjetlo bilo bolje i ponovno pogleda te fotografije, ali nije
pogriješio. Pročita novinski izrezak. Misli su mu strelovito letjele. Na izresku bijaše datum, a također
i na jednoj fotografiji.

U podrumu-labirintu policijskog štaba Ah Tam je sjedila na tvrdoj stolici bez naslona, usred velike
jarko osvijetljene bijele prostorije u koju nisu prodirali nikakvi šumovi. Bijeli zidovi, bijeli strop,
bijeli pod i jedna jedina, blještavobijela vrata koja su se gotovo stapala sa zidom. I stolac bijaše
bijel. Ostala je posve sama, prestravljena, i nesputano govorila.
– Što znaš o čovjeku u pozadini fotografije? – zapita iz skrivenog zvučnika tih metalni Vuov glas
na narječju seoceta Ning-tok.
– Kažem vam, kažem, ne... ne znam, gospodine – jecala je. – Pošla bih kući... Kažem, nisam ni
vidjela tog »stranog vraga« ... Koliko znam, samo nas je taj put posjetio, gospodaru. Ne sjećam se,
bilo je to prije mnogo godina, oh, smijem li sada otići? Sve sam vam rekla, sve...
Armstrong ju je motrio kroz lažno ogledalo iz zamračene promatračnice. To je staklo bilo
propusno samo u jednom smjeru. Kraj njega bijaše Vu, obojici je lice bilo mirno, ali nelagodno su se
osjećali. Znoj je oblijevao Vuovo čelo, iako je u prostoriji bilo ugodno jer je imala klimatizaciju.
Nečujno se vrtio magnetofon. Iza njih su bili mikrofoni i sva moguća elektronska oprema.
– Mislim da nam je rekla sve što nam je potrebno – primijeti Armstrong kojemu se starica
smilila.
– Da, gospodine! – Vu je iz glasa potiskivao uzrujanost. Prvi je put prisustvovao jednom
preslušavanju tajne službe. Bojao se, bio uzbuđen, boljela ga je glava.
– Ponovno je zapitaj otkud joj ona vezena torbica!
 Vu ga posluša spokojnim i zapovjedničkim glasom.
– Već sam vam toliko puta rekla – cvilila je starica. – Molim vas, bih li mogla otići...?
– Reci još jedanput pa možeš poći.
– Dobro... dobro... kazat ću vam još jednom... Torbica je pripadala mojoj gospodarici koja mi
ju je podarila na samrtničkoj postelji. Poklonila mi ju je, kunem se, i...
– Prošli put si rekla da ti ju je poklonila dan uoči smrti. Dakle, što je od toga istina?
Ah Tam sa strepnjom počne čupkati dugu tanku pletenicu.
– Ne... ne sjećam se, gospodaru. Bilo je to na njezinoj samrti... kad je umirala... ne sjećam se! –
Staričine su se usne micale, ali se ništa nije čulo. Nato će ona goropadno: – Poslije njezine smrti sam
torbicu sakrila, a u njoj su bile te stare fotografije... Nemam gospodaričinu sliku pa sam uzela i te
fotografije, a unutra je bio i tael srebra, čime sam u ono gladno doba djelomice platila put ovamo, u
Hong Kong. Uzela sam torbicu jer mi niti jedno od njezinih gadnih sinova, kćeri i ostale rodbine, koji
su mrzili i nju i mene, ionako ništa ne bi dali, pa sam to uzela kad nikoga nije bilo... Poklonila mi ju
je uoči smrti, a ja sam je sakrila i moja je, podarila mi ju je...
Slušali su kako starica stalno melje jedno te isto i pustili je neka priča. Na zidnom je satu bilo
13.45. Već su je pola sata preslušavali.
– Zasad je dosta, Vu! Ponovit ćemo za tri sata, za svaki slučaj, ali mislim da nam je sve rekla. –
Armstrong umorno podigne slušalicu i okrene broj. – Ovdje Armstrong... sad je možete vratiti u
ćeliju! – reče u slušalicu. – Neka joj bude udobno, njegujte je i neka je liječnik ponovno pregleda. –
U tajnoj službi su uvijek zatvorenike pregledavali prije i poslije svakog preslušavanja. Liječnik je
rekao da Ah Tam ima srce i krvni tlak kao dvadesetogodišnjakinja.
Uskoro se otvore bijela, gotovo sakrivena vrata. Uniformirana policajka iz tajne službe ljubazno
mahne staroj Ah Tam koja izgega iz prostorije. Armstrong ugasi svjetla i vrati vrpcu na početak. Vu
obrisa znoj s čela.
– Bio si sjajan, Vu. Brzo učiš!
– Hvala, gospodine!
Pojača se škripanje magnetofona. Armstrong ga je šutke promatrao, još zgranuto. Vrpca se
premota i krupni je policajac izvuče iz magnetofona.
– Uvijek pribilježimo datum, točno vrijeme i točno trajanje preslušavanja, kao i šifru sumnjive
osobe. Za svaki slučaj, i da sačuvamo tajnu. – Pogleda broj u knjizi, obilježi vrpcu pa počne
ispunjavati formular. – Ispunjavamo ovaj formular, potpišemo se kao ispitivači, a dolje zapišemo
šifru za staru Ah Tam... V-11-3. Ovo je strogo povjerljivo i pohranjuje se u sefu. – Oči mu se
strahovito smrknu. Vu maltene protrne. – Ponavljam: zatvorena usta ne hvataju muhe a sve u tajnoj
službi... sve u čemu si danas sudjelovao, strogo je povjerljivo.
– Da, gospodine! Da, računajte na mene, gospodine.
– Zapamti i to da je tajna služba sama svoj zakon, a odgovara jedino guverneru i ministru u
Londonu. Samo njima! Dobar stari engleski zakon, fair play i uobičajeni policijski propisi ne odnose
se na tajnu policiju ni na tajnu službu. Ni habeas corpus, ni otvorena preslušavanja ni priziv...
Slučajevi tajne policije ne podliježu sudovima, priziv ne postoji, nego samo naredba da se dotični
sprovede u Narodnu Republiku Kinu, ili na Tajvan, što je još gore. Jasno?
– Jasno! Želim stupiti u tajnu policiju, gospodine, možete mi vjerovati. Ja žeđ ne utažujem
otrovom! – uvjeravao ga je Vu, pun nade.
– Dobro, ovih nekoliko dana radiš za naš štab.
– Gos-gospodine... – zine Vu. – Razumijem, gospodine!
Armstrong prvi iziđe i zaključa vrata. Ključ i formular pruži agentu iz tajne službe koji je
dežurao za glavnim pultom.
– Vrpcu bih zadržao. Potpisao sam priznanicu.
– U redu, gospodine.
– Hoćete li se pobrinuti za agenta Vua koji će ovih nekoliko dana biti naš gost? Uzmite njegove
podatke... učinio nam je veliku, veliku uslugu. Preporučit ću ga za prijem u tajnu policiju.
– Da, gospodine!
Ostavi ih, pođe u lift i siđe na svom katu, u ustima je osjećao slatkokiseli okus zebnje. Mrzio je
preslušavanja u tajnoj službi. Iako su bila brza, djelotvorna i uvijek donosila rezultat. Više je volio
obično nadmudrivanje i strpljivost, a ne ova nova sredstva modeme psihologije.
– Sve je to užasno opasno, ako mene tko pita – promrmlja dok je išao hodnikom, osjećajući u
nosnicama lagano pljesniv zapah glavnog štaba. Mrzio je Crossea, tajnu policiju i sve što je s njom
povezano, mrzio je tajnu koju je malo prije otkrio. Vrata svoje sobe našao je otvorena. – Zdravo,
Briane! – reče zatvorivši vrata, mrka lica. Brian Kwok digao je noge na stol i dokono čitao jedne
jutarnje novine iz Narodne Republike Kine, a prozore iza njega šibala je kiša. – Što ima nova?
– Mnoge vijesti o Iranu! – odgovori mu prijatelj, zaokupljen člankom koji je upravo čitao. –
Piše: »Kapitalistička je CIA, u suradnji s tiraninom Šahom, ugušila narodnu revoluciju u
Azerbejdžanu, na tisuće je ljudi poginulo...« . I tako dalje. Sve to ne vjerujem, ali izgleda da su CIA i
Devedeset druga zračno-desantna pročistile to područje, a Jenkiji su, za divno čudo, ovaj put dobro
postupili!
– Baš će nam to mnogo koristiti!
Brian Kwok ga pogleda i prestane se smješkati.
– Koji ti je vrag?
– Ogavno se osjećam – oklijevajući će Armstrong. – Naručio sam pivo, a onda ćemo na ručak.
Na curry? U redu?
– Dobro, ali ako se osjećaš ogavno, preskočimo ručak.
– Ne, nije mi tako zlo. Samo... samo što mrzim naša »bijela« saslušavanja... Muka mi je od njih!
– Tamo ste ispitivali staru amu? – razrogačeno ga pogleda Brian Kwok. – A za kojega vraga?
– Po Crosseovoj naredbi. Gad!
Brian Kwok odloži novine.
– Da, gad je on, a siguran sam da se u njemu nisam prevario – tiho je nadodao.
– Nemoj sad, Briane, možeš za vrijeme ručka, ali sad nikako! Isuse, što sam ožednio! Vražji
Crosse, vražja tajna policija! Nisam u tajnoj policiji, a on se svejedno ponaša kao da sam njegov
čovjek.
– Oh? Ali večeras sudjeluješ u 16/2. Pomislio sam da te već prekomandirao!
– Ništa mi nije spominjao. U čemu je stvar?
 – Ako ti nije spominjao on, neću ni ja!
– Naravno! – U tajnoj policiji sve se tajilo kako bi se onemogućilo širenje tajni pa ni
najpovjerljiviji službenici koji su radili na istom slučaju ne bi ponekad znali sve podatke. – K vragu,
neću da me prekomandira! – mrko će Armstrong, iako je znao da je bespomoćan ako je Crosse
naredio da ga k njemu prekomandiraju. – Ima li to kakve veze sa »Sevrinom« ?
– Ne znam, nadam se da ima. – Brian Kwok ga je mjerkao pa se nasmiješio. – Razvedri se,
Roberte, nosim ti dobre vijesti! – reče, a Armstrong ponovno zapazi ljepotu svog prijatelja: snažni
bijeli zubi, zlaćana koža, čvrste čeljusti, žive oči pune obješenjačkog samopouzdanja.
– Zgodan si, huljo! – reče. – Kakve dobre vijesti? Od prijatelja Jednonogog iz restorana »Para«
? Zar ti je odao četvoricu pobjednika subotnjih utrka?
– Pusti snovi! Ne, stvar je u onim dosjeima koje si jučer dignuo kod Zubatog Loa i proslijedio
Odjelu protiv primanja mita. Sjećaš li se? Fotograf Ng?
– Oh? Oh, da.
– Čini se da je naš zgodni američko-kineski gost Thomas K. K. Lim, koji se nalazi »negdje u
Brazilu« , »pravi« tip! Njegov je dosje zlatan. Uistinu zlatan! A uz to i na engleskom pa su ga naši iz
Odjela za suzbijanje podmićivanja pročitali bez poteškoća. Otkrio si pravo blago!
– Zar ima veze s Cu-jenom? – zapita Armstrong, odmah zaboravivši ono što ga je prije mučilo.
– Da, i s mnogim drugim, velikim glavonjama, kao...
– Kao Banastasio?
– Vincenzo Banastasio glavom i bradom – nasmiješi se Brian Kwok. – To povezuje i Johna
Čena i oružje i Čuvena i Banastasija. Teorija Petera Marlowea je točna.
– Bartlett?
– Još ništa! No, Marlowe poznaje ljude koji znaju mnoge stvari o kojima pojma nemamo. Morali
bismo ga ispitivati. Hoćeš li?
– Naravno! Što je još otkriveno?
– Thomas K. K. Lim je katolik, američki Kinez u trećoj generaciji, prava svraka, skuplja
svakojake sumnjive prepiske, pisma, račune, bilješke, i tako dalje! – Brian Kwok se ponovno
nasmije, ali opet samo usnama a ne očima. – Naši prijatelji Jenkiji luđi su nego što mislimo.
– Na primjer?
– Tako je, na primjer, stanovita dobro poznata porodica iz Nove Engleske, porodica koja ima
silne veze, počela – uz podršku stanovitih američkih i vijetnamskih generala – graditi veoma snažne i
posve nepotrebne američke vojne baze u Vijetnamu. To im donosi velike zarade!
– Majku im njihovu! Imena?
– Imena, činovi i serijski brojevi. Kad bi glavonje znale da prijatelj Thomas o svemu tome čuva
dokumentaciju, užasnuo bi se čitav Pentagon, posvećene dvorane slave i neki skupi zadimljeni saloni.
– On je posrednik? – promrmlja Armstrong.
– Naziva se »poduzetnikom« . Oh, u sjajnim je odnosima s mnogim uglednim Amerikancima,
Talijanima, Vijetnamcima i Kinezima iz oba tabora. Spisi nam dokumentiraju čitavu prijevaru. Još
jedna smicalica kako da se milijunska američka sredstva kanaliziraju u još jedan izmišljeni »Program
pomoći Vijetnamu« . U pitanju je osam milijuna američkih dolara, a jedan im je milijun već isplaćen!
Prijatelj Lim čak je raspredao kako bi se jedan milijun mogao poslati na stanovitu švicarsku banku,
na ime heung jaua.
– Bismo li ih mogli optužiti?
– Da, kad bismo uhvatili Thomasa K. K. Lima i kad bismo to htjeli, ali Crosse je na moje pitanje
samo slegnuo ramenima i kazao da se nas to ne tiče, a ako Jenkiji potkradaju svoju vladu, to je njihov
problem! – Ponovno se Brian Kwok nasmiješi, a oči mu se nisu smješkale. – Velika je to vijest,
Roberte. Kad bi se pročuo samo jedan dio toga, nastala bi velika gužva, sve do vrha.
– Hoće li Stari to otkucati Rosemontu?
– Ne znam. Mislim da neće! U stanovitom smislu ima on i pravo. Nemamo s tim veze. Užasno je
glupo to ostaviti! Zaslužuju da ih slistimo. Da samo na tren pogledaš tu dokumentaciju. Zaista je
bogata!
– Ima li Lim ikakve veze s ostalim nitkovima, Zubatim Loom i onim drugim? Potkradaju li
fondove CARE?
– Vjerojatno, ali dokumentacija im je na kineskom pa će malo dulje potrajati da ih prikliještimo.
– Brian Kwok značajno nadoveže: – Čudi me da je Crosse to otkrio. Gotovo kao da je znao da su
uzajamno povezani! – Snizio je glas: – Posve sam siguran da se u njemu nisam prevario!
Zavlada tajac. Armstrongu presahne grlo i imao je očajan okus u ustima. Svrne pogled s kiše i
pogleda Briana Kwoka.
– Što si otkrio?
– Poznaješ vicekonzula iz američkog konzulata... onog homića koji prodaje vize.
– I što je s njim?
– Crosse je prošli mjesec s njim večerao, u njegovu stanu!
– Ništa ti to ne dokazuje! – Armstrong uzrujano protrlja lice. – Slušaj, sutra... sutra ćemo dobiti
dosjee. Sutra će Sinders...
– Možda nam ih neće dati na čitanje?
– Meni se fućka. To je stvar tajne policije, a ja radim u Odjelu za krivična istraživanja
poluotoka Kowloona i...
Umukne jer je netko pokucao. Otvore se vrata, konobar Kinez unese poslužavnik s dvije krigle
hladnog piva pa se nasmiješi, otkrivajući sve zube.
– Dobar dan, gospodine – reče ponudivši jednu kriglu Brianu Kwoku. Drugu pruži Armstrongu i
iziđe.
– Živio! – reče Armstrong. Samom se sebi gadio. Povuče dug gutljaj pa pođe do sefa da zaključa
vrpcu.
Brian Kwok ga je ispitivački pogledao.
– Sigurno se dobro osjećaš, staro momče?
– Pa da, naravno.
– Što je rekla starica?
– Isprva je sipala laži, same laži. A zatim istinu! Živu istinu! Pričat ću ti za vrijeme ručka,
Briane. Znaš kako to ide... na kraju izdvojiš laž od istine, ako si strpljiv. Dosta mi je laži! –
Armstrong iskapi pivo. – Bože, baš mi je godilo!
– Hoćeš li i moje? Izvoli!
– Ne, hvala, ali prije curryja ja sam kandidat za viski sa sodom, i možda još jedno pivo. Ispij pa
idemo!
Brian Kwok spusti napola ispijenu kriglu.
– Meni je dosta! – Upali cigaretu. – Kako je, nepušaču?
– Teško! – Armstrong ga je gledao kako uvlači dubok dim. – Ima li što o Voranskom? Ili o
njegovim ubojicama?
– Nestali u vidu lastina repa. Imamo njihove fotografije, pa ćemo ih uloviti, osim ako nisu
pobjegli preko granice.
– Ili na Tajvan!
– Ili u Makao! – zakima glavom Brian Kwok razmislivši.
– Ili u Sjevernu Koreju, Vijetnam, ili što ti ga ja znam! Ministar divlja na Crossea zbog
Voranskog, a isto tako bjesne MI-6 i CIA. Glavonje iz CIA-e u Londonu sjele su ministru za vrat pa
je nama proslijedio njihove žalopojke. Moramo ubojice pronaći prije nego Rosemont, ili ćemo
izgubiti obraz! Rosemont se dao na posao da ih uhvati. Sve je ljude poslao u potragu jer smatra da je
to ubojstvo u vezi sa »Sevrinom« i s američkim nosačem. Boji se da ne dođe do incidenta u vezi s
nuklearnim nosačem! – Brian Kwok nadoda ljutito: – Baš su blesavi što su ovamo doveli taj brod da
uvrijede Narodnu Republiku Kinu. To je čudovište otvorena pozivnica svakom agentu u Aziji!
– Da sam Rus, pokušao bih se na nj uvući. Tajna služba vjerojatno na tome radi. Crosse bi rado
stavio na nosač svog čovjeka. Zašto ne? – Dugonja je gledao kako se uvija dim. – Da sam kineski
nacionalist, možda bih postavio koju minu a krivnju svalio na Narodnu Republiku Kinu. Ili obrnuto, a
u tom bih slučaju okrivio Čang Kaj Šeka!
– To bi učinila CIA zato da svi napadnu Kinu!
– Nemoj tako, Briane!
Brian Kwok dokrajči pivo i ustane.
– Dosta mi je svega! Idemo.
– Trenutak! – Armstrong okrene broj. – Ovdje Armstrong, zakažite za V-11-3 novi razgovor u 17
sati, htio bih... – Umukne videći kako njegov prijatelj trepće, staklasto gleda i pada. Armstrong ga
prihvati pa ga svali na stolac. Sav izvan sebe, gotovo suludo spusti telefonsku slušalicu na aparat.
Nije više ništa mogao učiniti. Samo čekati. – Obavio sam svoju dužnost! – pomislio je.
Otvore se vrata i uđe Crosse, a iza njega tri tajna agenta u civilu, svi Britanci, svi iskusni, svi
mrki i napregnuti. Jedan brzo tutne crnu kukuljicu na glavu Briana Kwoka. Bez po muke ga podigne i
iziđe, a ostali za njim.
Sad, kad je sve bilo obavljeno, Robert Armstrong ništa više nije osjećao. Nikakvo grizodušje,
zgranutost ni bijes. Ništa! Mozak mu je govorio da tu nema greške, iako mu je mozak istodobno
šaptao: nije valjda moguće da je ovaj tvoj prijatelj s kojim se družiš gotovo dvadeset godina...
komunistički špijun!... Dokaz bijaše nepobitan. Dokaz što ga je pronašao nedvojbeno je ukazivao na
to da je Brian Kwok sin Fang-ling Vu, stare gospodarice ame Ah Tam, a njegov izvod iz matičnih
knjiga i osobni podaci kazivali su da su mu se otac i majka preživali Kwok, a 1943. su ih u Kantonu
ubili komunisti. Na jednoj je fotografiji Brian Kwok stajao pored sićušne Kineskinje ispred ljekarne
na seoskom raskršću. Slika je bila slaba, ali su se posve jasno vidjela slova na natpisu i razaznavalo
se lice, Brianovo lice. U pozadini je bio stari automobil, a iza njega neki bijelac koji je napola
okrenuo glavu. Cvikeraš Vu je u toj trgovini prepoznao ljekarnu na raskršću u Ning-toku koja je
pripadala obitelji Tok-ling Vua. Ah Tam je u sićušnoj ženici prepoznala svoju gospodaricu.
»A muškarac? Koji je ovo muškarac pokraj nje?«
»Oh, sin joj je to, gospodaru! Rekoh vam, drugi sin, Ču-toj. Sad je sa ’stranim vragovima’ preko
mora, na sjeveru, sjeverno od Zlatne planine!« , cvilila je starica iz bijele dvorane.
»Opet mi lažeš!«
»Ne lažem, gospodaru, to joj je sin Ču-toj. Drugi sin, rođen u Ning-toku, ovim sam svojim
rukama pomagala na porođaju. Majčin drugorođenac, a otputovao je kao dijete...«
»Otputovao? A kamo je otišao?«
»U Kišnu zemlju... pa u Zlatnu planinu, a sad ondje ima restoran i dva sina... Trgovac je, a došao
je posjetiti tatu... Otac mu je bio na samrti, a on ga je posjetio, kao što je dužnost valjanog sina, ali je
otišao, a majčica je plakala, plakala...«
»Je li često posjećivao roditelje?«
»Oh, samo taj put! Gospodaru, samo taj put. Živi tako daleko, u tako udaljenome mjestu,
dalekom mjestu, ali došao je što i priliči valjanom sinu, pa otputovao. Slučajno sam ga vidjela,
gospodaru! Majčica me poslala u susjedno selo da posjetim svoju rodbinu, ali mi je tamo bilo pusto
pa sam se prerano vratila i vidjela ga... uoči odlaska! Mladi je gospodar otišao u automobilu ’stranog
vraga’... «
»Odakle mu automobil? Je li njemu pripadao?«
»Ne znam, gospodaru! U Ning-toku nije bilo niti jednog automobila, nije ga imao ni seoski
odbor, a ni otac koji je ipak bio naš seoski ljekarnik. Jadni tatica umro je u takvim mukama. Bijaše
član odbora... Ostaviše nas na miru ljudi predsjednika Maa, oni u ljezi... Zato jer je tatica, iako
školovan čovjek i ljekarnik, oduvijek potajno potpomagao Maa... iako ja to nisam nikad znala, kunem
se, gospodaru, nisam nikad znala. Ljudi predsjednika Maa ostavljali su nas na miru, gospodaru!«
– Kako se zvao sin tvoje gospodarice? Ovaj na fotografiji?« , ponovio je, nastojeći je zbuniti.
»Ču-toj Vu, gospodaru, njezin drugorođenac... Sjećam se kad su ga otpravili iz Ning-toka u... u
ovaj gadni grad, u ovu Mirisnu luku. Imao je pet-šest godina, a poslaše ga jednom stricu koji je ovdje
živio i...«
»Kako se taj stric zvao?«
»Ne znam, gospodaru, to mi nisu nikad rekli, samo se sjećam da je majčica plakala, plakala...
kad ga je otac ovamo otpravio u školu... Molim vas, smijem li sad kući? Umorna sam... molim vas... «
»Kad nam kažeš ono što nas zanima! Ako nam kažeš istinu!«
»Oh, pa govorim vam istinu, sve, sve...«
»Poslaše ga na školovanje u Hong Kong? U koju školu?«
»Ne znam, gospodaru, to mi gospodarica nikad nije rekla, samo ga poslaše u školu. A onda ga je
zaboravila, a i ja. Da, da, tako je bilo najbolje jer je zauvijek otišao, znate da drugorođenac uvijek
mora otići...«
»Kad se Ču-toj Vu vratio u Ning-tok?«
 »Prije nekoliko godina, kad je otac bio na samrti. Vratio se samo taj put... samo jedan put! Zar
se, gospodaru, ne sjedate da sam vam to već rekla? Sjećam se da sam to već rekla! Da, samo ovaj
put, kad je snimljena fotografija. Majka je svakako htjela tu fotografiju, plakala i moljakala ga da se s
njom slika... Sigurno je na sebi osjećala ruku smrti tad, kad je umro tata i kad je istinski ostala sama...
Oh, plakala je, plakala... pa joj je Ču-toj kao valjan sin popustio, a moja je gospodarica bila toliko
sretna...«
»A tko je ovaj divljak na slici?« Muškarac bijaše u pozadini, napola okrenut i nije ga se moglo
prepoznati. Jedino ako bi ga tko dobro poznavao! Stajao je uz automobil parkiran ispred ljekarne.
Visok bijelac u zgužvanom odijelu, inače ga se nije moglo opisati.
»Ne znam, gospodaru. Bio je to šofer i dovezao je Ču-toja, ali su mu se seoski komitet, pa i sam
Ču-toj, mnogo puta klanjali i govorili da je vrlo utjecajan. Bio je to prvi ’strani vrag’ kojega sam u
životu vidjela, gospodaru...«
»A tko su ovi na drugoj fotografiji?« Bila je to stara slika, gotovo sepija, a na njoj je bračni par
u neprikladnom svadbenom ruhu zbunjeno buljio u kameru.
»Oh, pa to su, naravno, mamica i tatica, gospodaru! Zar ste zaboravili da sam vam to rekla?
Rekoh vam mnogo puta. Ovo su majčica i tatica. Zvao se Ting-top Vu, a njegova taj-taj i moja
gospodarica, zvala se Fang-ling... «
»A novinski izrezak?«
»Ne znam, gospodaru, bio je pričvršćen za fotografiju pa sam ga i ostavila. Majčica ga je
spojila pa ga ostavih. Što će meni nekakva glupa piskaranja ‘stranih vragova’...?
Robert Armstrong uzdahne. Požutjeli je isječak potjecao iz hongkonških novina na kineskom,
dana 16. srpnja 1937. Pisalo je da su tri kineska đaka tako sjajno položila završne ispite da im je
hongkonška vlada dala stipendije za englesku privatnu školu. Prvi je bio spomenut Kar-šun Kwok. A
Kar-šun bijaše službeno kinesko ime Briana Kwoka.
– Izvrsno si obavio posao, Roberte – reče Crosse koji ga je netremice gledao.
– Zaista? – odgovorio je kroz maglu svoje tuge.
– Da, vrlo dobro! Odmah si mi podnio dokaze, savršeno si obavio upute i sad naš špijun lijepo
spava! – Crosse pripali cigaretu te sjedne za stol. – Drago mi je da si popio nedirnuto pivo. Je li u
što posumnjao?
– Nije, mislim da nije! – Amstrong se pokušavao sabrati. – Oprostite, gospodine, osjećam se
prljav... Htio... htio bih se istuširati! Oprostite!
– Molim te, sjedni malo. Sigurno si umoran! Takve su stvari silno zamorne.
Kriste, htjedne vrisnuti očajno Armstrong, pa sve je to nemoguće! Nemoguće je da je Brian naš
zakamuflirani agent, ali sve se poklapa. Zašto bi inače potpuno promijenio ime i izvod iz matične
knjige rođenih? Zašto bi nam inače servirao tako brižno smišljenu priču da su mu roditelji za vrijeme
rata poginuli u Kantonu, a ubiše ih komunisti? Zašto bi se izlagao opasnosti da potajno navrati u
seoce Ning-tok, zašto bi izvrgao pogibelji sve ono što je više od trideset godina brižno smišljao –
ako mu uistinu nije umirao otac? A ako su istinite te činjenice, iz njih automatski slijede druge:
zacijelo je stalno bio u vezi s Kinom kad je znao da se ocu bliži smrt, a iako je komesar hongkonške
policije, zasigurno je bio persona grata u Narodnoj Republici Kini kad su ga pustili preko granice i
opet vratili. A ako je njihova persona grata, onda je sigurno jedan od njih, godinama pripreman i
godinama uvježbavan. Kriste, progunđa Armstrong, a mogao je postati zamjenik šefa policije, pa i
sam šef policije...!
– Što sad predlažeš, Roberte? – tiho ga upita Crosse.
Armstrong se vrati u stvarnost. Sprema mu je pomogla da nadvlada strepnju.
– Ispitujući prošlost naći ćemo vezu! Da, otac mu je bio sitan komunistički zupčanik, ali ipak je
bio glavni u Ning-toku, pa je prema tome komunistički špijun i onaj stric kojemu ga je poslao u Hong
Kong. Držali su Briana na uzdi u Engleskoj, Kanadi, ovdje, ondje, gdje god se nalazio. To je posve
lako, posve je lako u Kineza uliti mržnju prema kvaj lohu, a Kinez će posve lako sakriti svoju mržnju.
Zar Kinezi nisu najstrpljiviji i najtajanstveniji narod na svijetu? Da samo ispituj prošlost pa ćeš
naposljetku utvrditi vezu i otkriti istinu.
– Roberte, opet imaš pravo... ali najprije ga počni ispitivati!
Armstrong osjeti kako mu se želudac grči od užasa.
– Neću! – procijedi.
– Sa zadovoljstvom ti saopćavam da ti je to čast.
– Nije.
– Nadgledat ćeš preslušavanja. Ovim se neće baviti niti jedan Kinez, samo iskusni britanski
agenti. Osim Vua, Cvikeraša Vua. Da, koristit će nam on... Samo on! Valjan momak!
– Ne bih mogao... neću!
Crosse uzdahne i otvori krupan žuti fascikl koji je donio.
– Što o ovome misliš?
Armstrong drhtavim rukama uzme fotografiju. Bijaše to uvećan djelić one slike iz Ning-toka,
formata dvadeset puta dvadeset i pet, glava onog bijelca koji je stajao iza automobila. Muškarac je
napola okrenuo glavu pa mu je lice bilo nejasno. Vidjela su se zrnca od prevelikog povećanja.
– Izgleda... izgleda da je opazio foto-aparat pa se okrenuo, ili se tek počeo okretati, da ne ostane
na slici!
– I ja tako mislim. Prepoznaješ li ga?
Armstrong se zabulji u to lice nastojeći se sabrati.
– Ne!
– Voranski? Naš ubijeni sovjetski prijatelj?
– Možda... Ne... mislim da to nije on.
– A Dunross? Ian Dunross?
Armstrong još uzdrhtalije odnese sliku na svjetlo.
– Možda, ali... nevjerojatno! Ako... ako je ovo Dunross, znači... mislite da je on »Sevrinov«
špijun? Nemoguće!
– Nevjerojatno, ali ne i nemoguće. On je veliki Brianov prijatelj. – Tko bio da bio, djeluje mi
poznato, po onome što od njega vidim, ali nikako da ga smjestim... Gdje li sam ga već vidio? Zasad
ništa, ali nije važno. Brian će se toga sjetiti. Da! – Glas mu postane svilenkasto mekan. – Oh, bez
brige, Roberte! Ja ću ti Briana pripremati, ali ti ćeš mu zadati konačan udarac. Želim što prije doznati
tko je ovaj momak. Zapravo, želim što prije doznati sve ono što znade Brian.
– Ne, povjerite nekom drugom...
 – Oh, Roberte, ne budi toliko vraški dosadan! Ču-toj Vu, odnosno Kar-šun Kwok, neprijateljski
je špijun koji nas je godinama zavaravao, i to je sve! – Crosseov je glas zazebao Armstronga. – I da
znaš, večeras u 18.30 sudjeluješ u akciji 16/2, a i prekomandiran si u tajnu policiju. Već sam
razgovarao sa šefom policije.
– Ne, i ne bih mogao voditi preslušava...
– Oh, drago moje momče, ti to možeš i hoćeš. Jedino ti to možeš! Brian je prevelik lukavac da
nam nasjedne kao ostali amateri. Naravno, zapanjen sam da je on špijun, isto kao što si ti zapanjen,
kao što se zapanjio guverner!
– Molim vas, ne bih...
– Izdao je tvog prijatelja Fong-Fonga, zacijelo je on proslijedio podatke iz AMG-ovih spisa.
Zacijelo je on neprijatelju dojavio sve naše tajne i ostale podatke. Bog zna što je sve naučio na onom
londonskom tečaju za usavršavanje i na svim ostalim tečajevima! – Crosse povuče dim iz cigarete, a
lice mu je bilo posve mirno. – U tajnoj je policiji imao najveća ovlaštenja i znam da su ga se
spremali postaviti na visok položaj... Dapače, kanio sam ga predložiti za svog zamjenika! Zato je
potrebno da što prije doznamo sve o njemu. Neobično, tragali smo za sovjetskim špijunom, a umjesto
toga pronašli špijuna Narodne Republike Kine. – Zgnječio je cigaretu. – Naredio sam da ga smjesta
počnu preslušavati po sistemu »Najstrože povjerljivo« !
Armstrongovo lice problijedi. S neskrivenom mržnjom zabuljio se u Crossea.
– Vi ste nitkov, ogavan smrdljivi nitkov!
– Točno! – blago se nasmije Crosse.
– Zar ste i peder?
– Možda! – Možda samo povremeno, i to samo onda kad mi se prohtjedne. Možda! – Crosse ga
je mirno promatrao. – Ma slušaj, Roberte, zar uistinu misliš da me možeš ucjenjivati? Mene da netko
ucjenjuje? Ma, Roberte, zar ti ništa ne znaš o životu? Čujem da je homoseksualnost posve normalna
pojava i u najvišim krugovima!
– Zaista?
– Danas je to posve normalno i veoma moderno. Oh, da, drago moje momče, a povremeno se
time bave i najveći čistunci, na najvišim položajima. Posvuda, pa i u Moskvi! – Crosse pripali novu
cigaretu. – Naravno, mora čovjek biti pažljiv, probirljiv i po mogućnosti bez obaveza, ali sklonost
prema nastranom može čovjeku u našem poslu donijeti velike prednosti. Zar ne?
– Znači, vi opravdavate svako zlo, svako govno... Ubojstvo, prijevaru, laž... sve u ime vražje
tajne policije? Je li tako?
– Roberte, ništa ja ne opravdavam. Znam da si razočaran, ali mislim da smo dosta o ovome
govorili.
– Ne možete me silom prebaciti u tajnu službu. Dat ću otkaz!
– Drago moje momče – podrugljivo se nasmije Crosse – a što je s tvojim dugovima? A s onih
40.000 koje do ponedjeljka moraš vratiti? – Ustao je. Oči su mu bile kao granit. Glas mu se neznatno
promijenio, ali sad je zvučao opako. – Obojica smo punoljetni, Roberte. Slomi ga, i to što prije!
 45

15.00

Odjekne zvonce koje je najavljivalo zatvaranje burze, ali se to cilinkanje utopilo u užarenoj dreki
okupljenih mešetara koji su očajnički pokušavali završiti svoje konačne transakcije.
Ubojit dan za »Struanovu kompaniju« ! Goleme količine dionica ubačene su na tržište i
ponuđene za kupnju. Onda su ubačene nove, a glasine su se širile i stalno je ponuda bila snažna.
Vrijednost dionica pala je s 24.70 na 17.50, a na ploči se, u rubrici »prodaje se« , još zadržalo
300.000 dionica. Pale su sve bankovne dionice, burza se tresla. Svi su očekivali sutrašnju propast
»Ho-Paka« . Bankina je propast odložena samo zbog toga što je u podne Sir Luis Basilio povukao iz
prometa dionice »Ho-Paka« .
– Isuse, kakva smola! – krikne netko. – Zajebalo me vražje zvonce!
– Gledaj samo taj-pana! – prasne drugi. – Bože svemogući, čovjek bi pomislio da je danas dan
kao i svaki drugi, a ne da zvone posmrtna zvona »Otmjenoj kući« !
– Naš Ian je junak, u to nema sumnje! Gle ga samo kako se smješka! Isuse, dionice su mu samo
danas pale s 24.70 na 17.50, a nikad nisu bile ispod 25, sve otkako je svoje društvo pretvorio u javno
dioničko, a on se ponaša kao da se nije ništa dogodilo. Sutra će ga zgrabiti Gornt!
– Slažem se. Ili Gornt ili banka!
– »Vic« ? Neće, imaju oni svojih briga – javi se treći mešetar koji se umiješao u tu uzrujanu,
oznojenu skupinu.
– Miloga ti Boga, zaista misliš da će ga Gornt zgrabiti? Da Gornt postane taj-pan »Otmjene
tvrtke« ?
– Ja to ne mogu zamisliti! – nadjača galamu četvrti.
– Nauči se na to, staro momče. Ali slažem se, nitko ne bi rekao da se Ianu svijet ruši...
– Već mu je i vrijeme! – javi se peti.
– Nemoj tako! Dobar je taj-pan čovjek. Gornt je oholica.
– Obojica su nitkovi! – dobaci netko.
– Ne bih znao, ali svaka Ianu čast, hladnokrvan je. Hladnokrvan kao santa, a to je jezivo
ledeno...
– Nije se toliko ohladio kao jadni stari Willy koji je preminuo!
– Koji to Willy? – zapita netko u smijehu. – Koji?
– Zaboga, pa to ti je najobičnija pjesmica o hladnom starom Willyju. Kako si danas poslovao?
– Dobro sam zaradio na provizijama!
– Bogme, i ja!
 – Sjajno! Prodao sam sve, sto posto, svojih dionica. Sad sam, Bogu hvala, sjeo na zelenu granu.
Neki moji klijenti su izgubili, ali kako im došlo, tako prošlo, a oni sebi mogu priuštiti takve gubitke.
– Još uvijek imam 58.000 »Struanovih« dionica a nitko ih ne kupuje...
– Za miloga Boga!
– Koji je sad vrag?
– »Ho-Pak« je gotov! Zatvoriše vrata...
– Kako?
– Svaka vražja poslovnica im je zatvorena!
– Svemogući Bože, jesi li siguran?
– Jasno da sam siguran. Kažu da sutra neće otvoriti ni »Vic« , da će sutrašnji dan guverner
proglasiti bankovnim praznikom. Doznao sam to iz pouzdanog izvora, staro momče!
– Boga ti tvoga, zar će »Vic« zatvoriti?
– Oh, Isuse, svi smo uništeni...
– Čuj, upravo sam razgovarao s Johnjohnom. Glasina je stigla i do njih, ali me uvjerava da će
banka »Victoria« izdržati i da nema razloga za brige...
– Bogu hvala!
– Kaže da je u Aberdeenu nastala gužva prije pola sata kad je konačno izdahnula tamošnja
poslovnica »Ho-Paka« , ali je Richard Kwang upravo dao izjavu novinarima, da je »privremeno
zatvorio« sve svoje poslovnice, osim glavne u centru. Nema razloga za brigu, Kwang ima mnogo
novaca, a...
– Lažljivo kopile!
–... a svaki štediša »Ho-Paka« neka onamo pođe sa svojom knjižicom i isplatit će ga!
– A njihove dionice? Što misliš, koliko će one vrijediti kad »Ho-Pak« padne pod stečaj? Dolar
će im pasti na deset centi!
– Bog zna... ali tisuće njih izgubit će gaće u stečaju.
– Taj-pane, hoćete li dopustiti da vam dionice padaju ili ćete ih pokupovati?
– »Otmjena tvrtka« snažna je kao i uvijek, staro momče – bezbrižno će Dunross. – Savjetujem da
kupite!
– Dokle možete čekati, taj-pane?
– Izgladit ćemo mi ove malene probleme, bez brige! – Dunross se i dalje probijao kroz gomilu
prema izlazu, a za njim Linc Bartlett i Casey. Zapljusnuli su ga pitanjima, a on ih je većinu sa šalom
otklonio. Tek na manji broj je odgovorio. Uto se pred njim ispriječi Gornt i oko njih dvojice zavlada
mrtva tišina.
– Ah, Quillane, kako si danas poslovao? – uljudno ga zapita Dunross.
– Vrlo dobro, hvala, Iane, vrlo dobro. Moji ortaci i ja zaradili smo tri-četiri milijuna.
– Zar imaš ortake?
– Naravno! Ne bih tek tako napao »Struanovu kompaniju« ! Ništa bez snažnog financijskog
zaleđa! – Gornt se nasmiješi. – Srećom »Struanovu kompaniju« preziru mnogi čestiti ljudi, već više
od sto godina. Sa zadovoljstvom ti saopćavam da sam nabavio daljnjih 300.000 dionica koje ću hitno
prodati. One će te do kraja upropastiti!
– Nismo mi bezvezna tvrtka. Mi smo »Otmjena tvrtka« !
– Do sutra! Da, ili možda do prekosutra. Najdulje do ponedjeljka. – Gornt prostrijeli Bartletta. –
Vrijedi li još naš dogovor za utorak, za večeru?
– Vrijedi!
– Quillane – nasmiješi se Dunross – možeš opržiti prste ako masovno prodaješ, a bez pokrića,
na ovako nepouzdanoj burzi! – Okrenuo se Bartlettu i Casey i vedro ih zapitao:
– Slažete li se s tim?
– Ovo u svakom slučaju nije naša njujorška burza – odvrati Bartlett uz opći smijeh. – Ovo što se
danas ovdje događa, odnijelo bi k vragu čitavu našu privredu. Je li, Casey?
– Da – nelagodno odgovori Casey, osjećajući Gorntov ispitivački pogled. – Dobar dan! –
pozdravi ga i odmjeri.
– Čast nam je što ste došli ovamo – udvorno će Gornt. – Smijem li vam čestitati na sinoćnjoj
hrabrosti, i vama, i Lincu?
– Nisam učinio ništa osobito! – javi se Bartlett.
– Ni ja! – zbunjeno će Casey, svjesna da je jedino žensko stvorenje u burzi i da je u središtu
opće pažnje. – Da. nije bilo Linca i Iana... da nije bilo taj-pana, vas i ostalih, uhvatila bi me panika!
– Ah, ali nije vas uhvatila. Izvrsno ste skočili! – laskao joj je Gornt uz opće povlađivanje.
Šutjela je, ali ta ju je misao razgalila, i to ne prvi put. Život se promijenio otkako se bez
razmišljanja skinula. Jutros joj je telefonirao Gavallan i pitao je kako se osjeća. Raspitivali su se i
ostali. Na burzi je osjećala mnoštvo uprtih pogleda. Mnogi su joj čestitali. I niz nepoznatih ljudi!
Smatrala je da je Dunross, Gornt i Bartlett sad više cijene zbog toga što ih nije iznevjerila. I što nije
iznevjerila sebe! Da, pomislila je, osvjetlala sam obraz pred svima njima! A njihove žene će biti na
mene još ljubomornije. Neobično!
– Prodajete li bez pokrića, gospodine Bartlett? – zapita ga Gornt.
– Ja ne – nasmiješi mu se Bartlett. – Još ne!
– Morali biste – savjetovao mu je Gornt. – Kad se burza ruši, može se zaraditi mnogo novaca,
kao što vjerojatno i znate. Kad »Struanova tvrtka« promijeni rukovodstvo, mnogo će novaca prijeći iz
ruke u ruku! – Ponovno je mjerkao Casey, uzbuđen njezinom hrabrošću, njezinim tijelom i mišlju da
će u nedjelju poći s njim na jedrenje. – A igrate li vi na burzi, Ciranoush? – zapitao je.
Casey protrne kad joj je izgovorio ime na taj način. Čuvaj se, opominjala je samu sebe. Ovaj je
muškarac opasan! Da! Kao i Dunross, kao Linc.
Koji od njih trojice?
Želim svu trojicu, pomislila je, sva zagrijana.
Ovo je divan, uzbudljiv dan, od prvog trenutka kad ju je Dunross onako zabrinuto nazvao. Ustala
je, ali nije osjećala nikakve nepovoljne posljedice požara ni sredstva za povraćanje doktora
Tooleyja. Cijelo je jutro razdragano razgovarala sa Sjedinjenim Državama putem brzojava, teleksa i
telefona, pročišćavala poslovne odnose razgranatog konglomerata »Par-Cona« , pripremajući fuziju
koju su već mjesecima namjeravali provesti. Veoma je povoljno prodala jednu svoju kompaniju kako
bi kupila drugu koja će samo učvrstiti »Par-Conov« položaj u Aziji – bez obzira na to s kim se
udružili. Onda ju je, neočekivano, Linc pozvao na ručak... Dragi, naočiti, povjerljivi, privlačni Linc...
razmišljala je prisjećajući se njihova ručka na vrhu »Victorije i Alberta« , u velikoj zelenoj
blagovaonici iz koje se pružao pogled na luku. Linc je bio toliko pažljiv. Snažan je pljusak
zamračivao otok Hong Kong i pomorske putove. Pojela je pola grejpfruta, malo salate, a pila
mineralnu vodu »Perrier« . Sve je bilo savršeno posluženo, baš kao što je željela. A onda kavu.
»Da odemo na burzu, Casey? Recimo, u 14.30?« , predložio joj je Linc. »Pozvao nas je Ian!«
»Još imam mnogo poslova, Linc, i...«
»Ali burza je nešto drugo, a nevjerojatno je što se sve ondje ne izvodi. Ovdje je uobičajeno
razmjenjivanje između burzovnih mešetara, to je posve zakonito! Isuse, to je fantastično, divno...
sjajan sistem! Ovo što oni ovdje posve zakonito rade svakodnevno, u Sjedinjenim Državama bi
povuklo za sobom dvadeset godina zatvora.«
»To ipak ne znači da se taj postupak može opravdati. Linc.«
»Ne, ali ovo je Hong Kong! Svojim su zakonima zadovoljni, ovo je njihova zemlja, sami sebe
izdržavaju, a njihova vlada ubire samo petnaest posto u ime poreza!« , kazao joj je. »Kažem ti,
Casey, ako te zanima lova do krova... ovdje ćeš je najlakše zaraditi!«
»Nadajmo se! Pođi sam, Linc, uistinu još moram pregledati gomilu spisa!«
»Pričekat će te to, a danas je odlučujući dan na burzi. Moramo prisustvovati klanju!«
»Hoće li Gornt pobijediti?«
»Hoće, ako Ian ne nađe čvrsto novčano zaleđe, čuo sam da ga ’Victoria’ neće podržati. A
’Orlin’ mu neće produljiti zajam, kao što sam i predviđao!«
»To ti je kazao Gornt?«
»Da! Sad, uoči ručka... ali ovdje svatko sve zna! Nikad nisam doživio nešto slično!«
»Onda možda Ian zna da si Gorntu dao dva milijuna?«
»Možda! Nije važno, sve dotle dok ne znaju da je ‘Par-Con’ na najboljem putu da postane nova
‘Otmjena tvrtka’. Kako ti zvuči: taj-pan Bartlett?«
Casey se sjećala njegova iznenadnog osmijeha i topline koja ju je zapljusnula, a osjećala ju je i
sad dok je tu stajala u dvorani burze i dok ga je gledala. Okruživala ju je gomila muškaraca, a njoj su
bila važna samo njih trojica. Quillan, Ian i Linc, najživahniji i najuzbudljiviji muškarci koje je u
životu upoznala. Uzvratila im je smiješak pa odgovorila Gorntu:
– Ne, ja ne igram na burzi. Ne za svoj račun! Ne volim hazard jer krvavo zarađujem svoj novac!
– Kako to ružno zvuči! – promrmlja netko.
Gornt se nije na to osvrtao. Netremice ju je gledao.
– Mudro, veoma mudro! Naravno, ponekad je stvar sto posto sigurna. Visoka zarada je na
dohvatu ruke! – Pogledao je Dunrossa koji ga je motrio i neobično se smješkao. – Naravno, mislim u
prenesenom smislu!
– Naravno! Pa lijepo, Quillane, do viđenja sutra!
– Gospodine Bartlett! – dovikne netko. – Jeste li sklopili sporazum sa »Struanovom
kompanijom« , ili niste?
 – Da – dobaci drugi – a što Bartlett Otimač misli o otimačini à la Hong Kong?
Zavlada grobna tišina. Bartlett slegne ramenima.
– Otimačina je posvuda otimačina – oprezno će on. – A u ovom slučaju je i dobro pripremljena i
započeta. No, nikad se ne zna tko je pobjednik dok se sve ne zbroji. Slažem se s Dunrossom da
svatko može opržiti prste. – Ponovno se nasmiješio, a oči mu zaigraju. – Slažem se i s gospodinom
Gorntom da je ponekad visoka zarada nadohvat ruke, slikovito rečeno.
Ponovno grohot smijeha. Dunross to iskoristi pa se progura prema izlazu, a za njim Bartlett i
Casey. Sišavši do svog »rolls roycea« u kojemu ih je čekao vozač, Dunross im reče:
– Uđite, ja na žalost, žurim, ali auto će vas prebaciti.
– Nije potrebno, idemo taksijem...
– Ne, uđite. Po ovoj kiši morali biste čekati pola sata!
– Možemo i trajektom, taj-pane – javi se Casey. – Neka nas vaš šofer odveze samo do trajekta!
– Uđu i krenu. Promet je bio veoma gust.
– Što ćete s Gorntom? – zapita Bartlett.
Dunross se nasmije. Casey i Bartlett pokušaju odgonetnuti koliko je iskren taj smijeh.
– Čekat ću – odvrati Ian. – To je stari kineski običaj: strpljenje. Onaj tko strpljivo čeka, sve će
dobiti! Hvala vam što niste ništa odali o našem dogovoru. To ste veoma vješto izveli!
– To ćete najaviti sutra, kad zatvori burza, kao što je dogovoreno? – zapita ga Bartlett.
– Želio bih osobno izabrati trenutak. Poznajem ovo tržište, a vi ga ne poznajete. Možda sutra! –
Dunross ih netremice pogleda. – Možda tek u utorak, kad potpišemo sporazum. Pretpostavljam da
pogodba još vrijedi? Do utorka u ponoć?
– Vrijedi – odgovori Casey.
– Možete li mi prepustiti da sam izaberem vrijeme kad ću to objaviti? Unaprijed ću vas
obavijestiti, ali vrijeme će mi možda biti potrebno za... za manevriranje!
– Svakako!
– Hvala! Naravno, ako dotad propadnemo, pogodbu nećemo sklapati. Posve sam vas jasno
razumio!
– Zar Gornt može uzeti stvar u svoje ruke? – zapita ga Casey.
I ona i Bartlett zapaze promjenu u Škotovim očima. Smiješak je još u njima bio, ali samo na
površini.
– Zapravo ne može, ali, naravno, ako se dokopa dovoljne količine dionica, može se progurati u
upravni odbor i birati ostale članove. Kao članu odbora bit će mu pristupačna većina naših tajni pa
će ih moći odavati i uništiti nas! – Dunross pogleda Casey. – Razaranje je njegov cilj!
– Zbog prošlosti?
– Djelomično – nasmiješi se Dunross, ali sad su mu u osmijehu zapazili prikriven umor. – Ulozi
su veliki, u pitanju je ugled, gubitak obraza... Ovo je Hong Kong, gdje snažni opstaju a slabi
propadaju, a država nas ne potkrada, ali i ne štiti! Ako ne volite slobodu i naše zakone... ili naše
zakonske praznine... ne dolazite ovamo! Došli ste da zaradite, heja? – Gledao je Bartletta. – Zaradit
ćete, na bilo koji način!
 – Hoćemo – složi se Bartlett.
Koliko Dunross znade o Lincovu sporazumu s Gorntom? pitala se Casey. Ta ju je pomisao
uznemirivala.
– Da, naša je svrha zarada – priznala je – ali ne i uništavanje!
– Mudro – odvrati Dunross. – Ljepše je graditi nego razarati. Oh, Jacques vas poziva na večeru
danas u 20.30. Ja nisam slobodan jer imam službeni prijem kod guvernera, ali mogli bismo se naći
poslije večere i nešto popiti.
– Hvala, večeras ne bih mogao – vedro će Bartlett, iako se odjednom osjećao nelagodno pri
pomisli na Orlandu.
– A ti, Casey?
– Ne, hvala! Imam užasno mnogo posla, taj-pane, možda ćete nas ispričati? – zapitala ga je
vedro, razmišljajući o Dunrossovom lukavstvu i umjerenosti u izjavama. A mudar je i Linc Bartlett
kad je na trenutak ohladio odnose sa »Struanovom kompanijom« . Da, pomislila je, posve
zaboravljajući burzu. Bilo bi divno večerati zajedno s Lincom, u četiri oka, kao što smo danas ručali.
Možda bismo poslije večere mogli poći i u kino!

Dunross uđe u svoju kancelariju.

– Oh... oh, dobar dan, taj-pane! – javi mu se Claudia. – Gospodin Kirk sa suprugom očekuju vas
dolje, u gostinjskoj sobi. U današnjoj pošti nalazi se i pismeni otkaz Billa Fostera.
– U redu! Claudia, pobrini se da mi se Linbar javi prije nego što ode! – Pažljivo ju je motrio, i
iako je sakrivala svoje osjećaje, osjećao je koliko se uplašila. U cijeloj je zgradi osjećao strah. Svi
su glumili smirenost, ali povjerenje je bilo uzdrmano. »Niti jedna bitka ne može se dobiti bez
povjerenja u vojskovođu!« pisao je Sun Ce. »Bez obzira na brojčano stanje trupa, bez obzira na
oružje!«
Dunross je uznemireno razmatrao svoj naum i položaj. Znao je da mu preostaje veoma malo
poteza i da je napad jedina obrana, ali napasti nije mogao bez snažnog financijskog zaleđa. Kad se
jutros sastao s Landom Matom, dobio je umjesto odgovora samo neodlučno: »Možda!«
»Rekoh ti, najprije se moram savjetovati sa Škrcem Tungom. Ostavio sam mu poruke, ali nikako
da dođem do njega!«
»A u Makau je?«
»Da, mislim da je ondje. Rekao je da će danas doći, ali ne znam kojim trajektom. Zaista ne
znam, taj-pane! Ako ne stigne posljednjim trajektom u Hong Kong, vraćam se u Makao pa ću ga
odmah posjetiti... ako me primi. Večeras ću te nazvati, čim s njim porazgovaram. Reci, jesi li
razmislio i o jednom našem prijedlogu?«
»Da, nikako vam ne bih prodao vlast u ’Struanovoj tvrtki’, niti mogu ostaviti svoj položaj kod
Struana da vodim igračnice u Makau!«
»Našim novcem smoždit ćeš Gornta, možeš...«
»Ne prepuštam vam vlast u svojoj tvrtki!«
»Možda bi se te dvije ponude mogle zajednički razmatrati. Podržat ćemo te protiv Gornta, a
zauzvrat nam prepusti vodeću ulogu u ’Struanovoj tvrtki’... a ti preuzmi upravu naših igračnica, možeš
i potajno ako želiš. Da, može i potajno!«
Dunross se meškoljio u naslonjaču. Lando Mata i Škrtac Tung htjeli su iskoristiti klopku u koju
je pao da promiču svoje interese. Kao i Bartlett i Casey, mirno je zaključio. Zanimljiva žena! Divna,
hrabra i odana... Bartlettu! Zna li ona da je jutros doručkovao s Orlandom pa otišao s njom u stan?
Znaju li da sam doznao za ona dva milijuna doznačena Gorntu na švicarsku banku? Bartlett je lukav,
veoma lukav, povlači samo ispravne poteze, ali vrlo je ranjiv zbog toga što je predvidljiv, a Ahilova
mu je peta jedna Eurazijka. Možda Orlanda, a možda koja druga, ali u svakom slučaju neka mlađahna
djevojka zlatne puti. Lukav je Quillan kad mu je Orlandu postavio kao mamac! Da! Orlanda je
izvanredan mamac, pomislio je pa se opet vratio Landu Mati i njegovim milijunima. Morao bih
pregaziti svoju svetu zakletvu da se domognem tih milijuna, a to ne želim!
– Tko me tražio, Claudia? – zapitao je, a nešto ga probode u želucu. Mata i Škrtac bijahu aduti,
jedini preostali aduti.
Neodlučno je pogledala spisak.
– Iz Tokija je nazvao Hiro Toda, želio je s vama osobno razgovarati. Zamolio je da mu se javite
čim stignete. Isto tako i Alastair Struan iz Edinburgha... David MacStruan iz Toronta... Vaš otac iz
Ayra... Stari Sir Ross Struan iz Nice...
– Stric Trussler iz Londona! – prekine je on. – Stric Kenlly iz Dublina... Bratić Cooper iz
Atlante, bratić...
– Iz New Yorka! – nadopuni ga Claudia.
– Iz New Yorka. Brzo se šire ružne vijesti! – spokojno će on.
– Da, a uz to još i... – Oči joj se napune suzama. – Što ćemo učiniti?
– Plakati nećemo! – odgovorio je, znajući da je najveći dio ušteđevine uložila u »Struanove
dionice« .
– Neću, jasno da neću! – Šmrcala je i brisala nos. Bila je žalosna zbog njega, ali je zahvaljivala
svim bogovima što je bila toliko pronicljiva da je prodala sve kad su dionice dosegle najvišu
vrijednost i što ništa nije kupila kad je glavešina kuće Čen prišapnuo čitavom klanu neka masovno
kupuju.
– Ajiija! Taj-pane, oprostite. Oprostite mi, molim vas... Da, ali veoma je ozbiljno, zar ne?
– Da, curičak ti moj – imitirao je on škotski naglasak – ali samo kad umreš. Nije li tako uvijek
govorio stari taj-pan? – Stari taj-pan bijaše Alastairov otac Sir Ross Struan, najstariji taj-pan kojega
se Ian sjećao. – Tko me još tražio?
– Bratić Kem iz Houstona i bratić Deeks iz Sydneyja. Time bih završila s pripadnicima obitelji!
– Ukratko, svi su me zvali! – uzdahne Dunross. Te su obitelji u svojim rukama držale »Otmjenu
tvrtku« . Svatko je od njih naslijedio poveliki broj dionica, iako je prema propisima »Otmjene
tvrtke« jedino on donosio konačnu odluku o dionicama... dok se nalazi na položaju taj-pana. Obitelj
Dunross, koja je potjecala od Winifred, kćerke Dirka Struana, imala je deset posto. Struanovi koji su
bili potomci Dirkova polubrata Robba Struana, imali su pet posto. Po pet posto imali su Trusslerovi i
Kellyjevi, potomci najmlađe kćerke Culuma i Hag Struan. Porodice Cooper, Kem i Derby, potomci
američko-kineskog trgovatčkog posrednika Jeffa Coopera iz kompanije Cooper-Tillman, Dirkova
vjernog prijatelja koji je uzeo za ženu najstariju kćer Hag Struan, imali su svaki po pet posto.
MacStruanovi, koje su smatrali nezakonitim Dirkovim potomcima, držali su 2,5 posto, a preostalih
sedam i pol posto Čenovi. Glavnina dionica, preostalih pedeset posto, osobna imovina i ostavština
Hag Struan, ostala je u vječnom trustu kojim upravlja taj-pan »tko god bio (ili bila), a godišnja
zarada ovako se dijeli: pola taj-panu, a ostatak će dobiti porodica u odnosu na svoje dionice... ali
samo ako tako odluči taj-pan« , ispisala je ona svojim odlučnim, čvrstim rukopisom. »Ako odluči da
iz bilo kojeg razloga uskrati obitelji zaradu iz mojih dionica, može i tako. Taj iznos ide ravno u taj-
panov tajni fond, bez obzira na namjenu. Ali, neka zna svaki budući taj-pan: ‘Otmjena tvrtka’ mora
sigurno prelaziti iz ruke u ruku, a klan mora ići iz jedne zaklonjene luke u drugu, kao što je odredio
prvi taj-pan, ili ću – boga mi – njegovu, Dirkovu prokletstvu nadodati svoje prokletstvo, svakome ili
svakoj tko nas izda...«
Dunross protrne kad se sjetio kako mu je bilo kad je prvi put pročitao njezinu ostavštinu koja
bijaše neumoljiva kao i oporuka Dirka Struana. Zašto nas on i ona toliko more? ponovno se zapita.
Zašto ne raskrstimo s prošlošću, zašto bismo se prepuštali na milost i nemilost duhovima... i to
zlodusima?
Ne bojim se njih, zaključio je. Samo im nastojim biti ravan!
Pogledao je Claudiju, tu inače dostojanstvenu staricu, čvrstu i veoma sabranu, ali sad se bojala.
Prvi put vidio ju je uplašenu! Poznavao ju je otkad zna za sebe. Radila je za Sir Rossa, pa za njegova
oca, pa za Alastaira, a sad i za njega, puna fanatične odanosti, kao i Phillip Čen.
Ah, Phillipe... Jadni Phillipe!
– Je li se Phillip javio? – zapitao je.
– Da, taj-pane. I Dianne! Zvala je četiri puta.
– Tko još?
– Desetak, i više, osoba. Najznačajniji su Johnjohn iz banke, general Jen iz Tajvana, Gavallanov
otac iz Pariza, Četveroprsti Vu, Pugm...
– Četveroprsti? – Dunross se razgali od nade. – Kad te nazvao?
Pogledala je u svoj popis.
– U 14.56 sati.
– Zar se stari gusar predomislio? – pitao se Dunross, sve uznemireniji.
Jučer je potkraj popodneva pošao u Aberdeen pa se Vuu obratio za pomoć, ali je, kao i od
Landa Mate, dobio samo neodređena obećanja.
»Čuj, prijatelju stari!« , govorio mu je na hoklo-narječju. »Od tebe još nikad nisam zatražio
uslugu!«
»Čitav niz tvojih predaka, taj-pane, zatražio je mnoge usluge od mojih predaka i silno na njima
zarađivao!« , odgovorio mu je starac zvjerajući lukavim očima. »Usluge? Jebem ti sve pse, taj-pane,
nemam ja toliko novaca. Zar dvadeset milijuna? Otkud toliki novac starom siromašnom ribaru?«
»Prekjučer si mnogo više digao iz ’Ho-Paka’, prijatelju stari.«
»Jebem sve one koji šire lažne glasine! Ajiija! Možda i jesam uspio izvući novac, ali sve sam
potrošio... Da kupim robu koju sam uzeo na dug!«
»Nije valjda za bijeli prašak?« , ozbiljno mu odvrati Dunross. »Bijeli prašak nosi užasan džos.
Govorka se da se time baviš. Kao prijatelj ti to ne bi savjetovao. Moji preci, stari Zelenooki Vrag i
Hag Struan urokljiva oka i zmajskih zubi, prokleli su sve koji trguju bijelim praškom. Ne mislim na
opijum, nego na sve vrste ‘bijelog praška’ i na sve koji ih rasturaju!« iskrivljavao je Ian istinu, jer je
znao da je stari Vu silno praznovjeran. »Ne bih ti savjetovao ‘ubojiti prašak’. Sigurno je tvoja
trgovina zlata i više nego probitačna!«
»Ništa ne znam o bijelu prašku!« , starac se usiljeno nasmiješio, otkrivajući desni i ono malo
preostalih krivih zuba. »Ne bojim se prokletstava, pa ni od tvojih predaka!«
»Dobro!« , odvrati Dunross znajući da starac laže. »Onda mi pomozi da nađem kredit. Samo
pedeset milijuna na tri dana!«
»Pitat ću prijatelje, taj-pane. Možda će ti pomoći oni, a možda svi mi zajedno. Ali ne očekuj
vodu iz presahla zdenca. Po kojim kamatama?«
»Po najvišim, ako to dobijem sutra.«
»Nemoguće, taj-pane!«
»Nagovori Škrca, ortak ti je i stari prijatelj!«
»Škrtac je samo Škrčev prijatelj, jebem ti!« , namršti se starac, a sva Dunrossova nagovaranja
nisu ga pokolebala.
Ian Dunross posegne za telefonom.
– Tko me je još tražio, Claudia? – zapitao je okrećući broj.
– Johnjohn iz banke, Phillip i Dianne... Oh, njih sam vam već spomenula... Viši komesar Crosse,
pa svaki naš značajniji dioničar, svaki upravitelj svake podružnice, pola uprave »Konjičkoga kluba«
... Travkin, vaš trener... Popis je beskonačan...
– Trenutak, Claudia! – Dunross savlada tjeskobu te reče u slušalicu na narječju hoklo: – Ovdje
taj-pan. Je li tamo moj stari prijatelj?
– Da, gospodine Dunross – odgovori mu glas s američkim naglaskom. – Hvala što ste nazvali.
Evo vam ga odmah!
– Gospodin Čoj... gospodin Paul Čoj?
– Ja sam!
– Ujak mi je pričao sve o vama. Dobro došli u Hong Kong!
– Ja... evo vam ga, gospodine!
– Hvala! – Dunross se zamisli. Zašto je Paul Čoj sad kod Četveroprstog, a ne trudi se da uđe u
srž Gorntovih poslova? I zbog čega ga je tražio Crosse, a zbog čega Johnjohn?
– Taj-pane?
– Da, prijatelju stari! Htio si sa mnom razgovarati?
– Da! Možemo li... možemo li se večeras vidjeti?
– »Zar si se predomislio?« , htjede povikati Dunross, ali bilo bi to protiv pravila lijepog
ponašanja. Osim toga, Kinezi ne vole telefone nego uvijek sve rješavaju u četiri oka,
– Naravno, oko osam zvona, u sredini straže! – vedro je odgovorio, a to je značilo pred ponoć. –
Što god budem mogao prije! – nadovezao je, prisjetivši se da u 22.45 ima sastanak s Brianom
Kwokom.
– Dobro! Moje pristanište. Sampan će te čekati!
Dunross spusti slušalicu. Srce mu je lupalo.
 – Najprije Crosse, Claudia... Onda mi uvedi bračni par Kirk, a ostale redom. Naruči razgovore
s mojim ocem, s Alastairom i Sir Rossom, recimo u pet sati. To je devet sati u Engleskoj, a deset u
Nici. Večeras ću nazvati Davida i rodbinu u Sjedinjenim Državama. Nema smisla da ih sad budimo
usred noći!
– Razumijem, taj-pane! – Claudia je već okretala broj. Dobila je Crossea, pružila Dunrossu
telefon i otišla, zatvorivši za sobom vrata.
– Izvoli, Rogere?
– Koliko si puta bio u Kini?
Dunrossa zaprepasti to neočekivano pitanje.
– Sve je to u dokumentaciji – odgovori. – Lako ti je provjeriti!
– Da, Iane, ali možeš li se prisjetiti? Sad, molim te!
– Četiri puta na kantonskom sajmu, redovito svaki put u ove četiri godine. A lani u Pekingu s
trgovačkom delegacijom!
– Jesi li se ikad micao izvan Kantona ili Pekinga?
– Zašto?
– Jesi ili nisi?
Dunross je oklijevao. »Otmjena tvrtka« je imala mnoge dugogodišnje poslovne ortake u Kini i
niz starih pouzdanih prijatelja. Neki su od njih sad bili izraziti komunisti. Neki su na izgled bili
komunisti, ali u svojoj biti uglavnom Kinezi, dalekovidni, tajanstveni, oprezni i apolitični. Bili su
veoma značajni, a jedan je bio i član Prezidijuma. A svi su ti ljudi, kao pravi Kinezi, znali da se
povijest ponavlja, da se vremena brzo mijenjaju, da danas netko može biti car, a već sutra prosjak, da
se dinastije mijenjaju božjom voljom, da se prvi predstavnik svake dinastije neizbježno penje na
Zmajevo Prijestolje okrvavljenih ruku, da se uvijek mora misliti na uzmak... i da su stanoviti divljaci
stari prijatelji kojima se može vjerovati.
No, najbitnije je to da su Kinezi praktični ljudi. Kini je bila potrebna robna pomoć. Bez te
pomoći bijaše nemoćna prema svojoj povijesnoj i jedinoj istinskoj neprijateljici – Rusiji.
Dunrossu su toliko puta prilazili, i službeno i neslužbeno, zbog posebnog povjerenja koje je
uživala »Otmjena kuća« , ali uvijek nadasve tajnovito. Trgovao je svim i svačim: strojevima i svime
za čim je vladala oskudica, pa i jednom flotom mlaznih aviona. Često je išao onamo kamo drugi nisu
imali pristupa. Jednom je bio na sastanku u Hangčou, najljepšem dijelu Kine. Tamo je krišom
doputovao, s ostalim članovima »Kluba 49-orice« , gdje su ih pogostili kao počasne goste Kine. U
»Klubu 49-torice« bile su one kompanije koje su i nakon 1949. godine nastavile trgovati s Kinom,
pretežno britanske tvrtke. Naime, Velika je Britanija priznala vladu Mao Ce Tunga odmah nakon što
je Čang Kaj Šek pobjegao na otok Tajvan. Pa ipak su kinesko-britanski odnosi uvijek bili zategnuti,
za razliku od odnosa između »prijatelja starih« . Veze bi se prekinule samo ako bi koji stari prijatelj
zloupotrijebio ili iznevjerio povjerenje.
– Oh, išao sam tu i tamo na izletiće – vedro će Dunross, jer nije želio lagati šefu tajne policije. –
Ništa osobito. Zašto?
– Hoćeš li mi reći kamo, molio bih te?
– Svakako, ako budeš nešto određeniji, Rogere – odgovorio je ozbiljnijim glasom. – Trgovci
smo, a ne špijuni ni političari, a »Otmjena tvrtka« ima povlašten položaj u Aziji. Ovdje smo čitav niz
godina, a zaslugom nas, trgovaca, britanska se zastava vije... britanska se zastava vila na pola kugle
zemaljske. Na što misliš, stari moj?
Zavlada duga stanka.
– Ništa, ništa određeno. Vrlo dobro, Iane, čekat ću dok ne pročitamo spise, a onda ću biti
određeniji. Hvala i oprosti na smetnji. Do viđenja!
Dunross se zbunjeno zagleda u telefon. Što li to zanima Crossea? Mnogi poslovi koje je sklopio,
i koje će sklopiti, zacijelo se neće uklapati u službenu politiku vlade u Londonu, a još manje
Washingtona, jer su njegovi kratkoročni i dugoročni odnosi s Kinom bili očigledno u suprotnosti s
njihovim. Dunross nije smatrao krijumčarenjem ono što bi engleska i američka vlada smatrale.
Pa lijepo, dokle god sam taj-pan, odlučio je, naše će veze s Kinom ostati nepromijenjene, pa kud
puklo da puklo, i gotovo! Većina političara i u Londonu i u Washingtonu nikako da shvati da su
Kinezi u prvom redu Kinezi, a tek u drugom redu komunisti. A Hong Kong je presudan za mir u Aziji.
– Gospodine, dolazi gospodin Jamie Kirk sa suprugom!
Jamie Kirk bijaše pedantan čovječuljak ružičasta lica i ruku, a govorio je s ugodnim škotskim
naglaskom, žena mu je bila krupna, visoka Amerikanka.
– Oh, baš me veseli što smo se upoz... – počne Kirk.
– Naravno, gospodine Dunross! – dobroćudno ga prekine supruga. – Prijeđi na stvar, mili Jamie!
Gospodin je Dunross silno zauzet, a mi moramo u trgovinu. Moj suprug vam donosi paketić,
gospodine!
– Da, od Alana Medforda G...
– Zna da je od Alana Medforda Granta, dragi – veselo će ona, opet mu upadajući u riječ. – Daj
mu omot!
– Oh, oh, svakako, a tu je još i...
– I njegovo pismo – upadne žena. – Gospodin Dunross silno je zaposlen pa mu lijepo to predaj,
a onda ćemo u kupnju.
– Oh, da, pa evo... – Kirk pruži Dunrossu omot. Format trideset pet naprama dvadeset pet
centimetara, a debeo gotovo tri centimetra, žućkast, neugledan i dobro omotan. Omotnica zapečaćena
crvenim pečatnim voskom. Dunross prepozna pečat. – Alan mi reče da...
– Da uruči osobno vama, s najboljim željama – upadne ona i ponovno se nasmije. Ustala je. –
Užasno si spor, mileni. Hvala lijepa, gospodine Dunross, idemo, mileni...
Zapanjeno je umuknula kad je Dunross zapovjednički digao ruku i zapitao uljudno ali strogo:
– Što biste kupili, gospođo Kirk?
– Eh? Oh, haljine... sašila bih haljine, a milenom su potrebne košulje i...
Dunross ponovno digne ruku, pritisne dugme i stvori se Claudia.
– Odmah odvedi gospođu Kirk Sandri Ji. Neka je hitno otprati gospodinu Li Fu Tapu, i gospoda
mu Boga, neka gospođi Kirk proda po najnižoj cijeni ili ću se pobrinuti da ga deportiraju! Gospodin
Kirk će joj se uskoro pridružiti!
Uhvatio je gospođu Kirk ispod ruke i, prije nego se snašla, već je izišla iz sobe, sva sretna, a
Claudia je pažljivo slušala što bi Amerikanka sve kupila sebi i mužu.
 Kirk duboko uzdahne, kao mučenik kojemu je pao kamen sa srca.
– Kad bih znao tako kao vi! – otužno će on, a onda se razvedri. – Da znate, taj-pane, točno ste
onakvi kakvim vas je opisivao Alan!
– Oh? Nisam učinio ništa osobito. Vaša je supruga zaželjela u trgovinu, zar ne?
– Da, ali... – Kirk razmisli i nadoda: – Alan mi reče da pismo... da pismo pročitate u mojoj
prisutnosti. Njoj... njoj to nisam rekao! Mislite da sam joj morao reći?
– Ne – dobrostivo će Dunross. – Gospodine Kirk, žao mi je što vam moram saopćiti tužne
vijesti, ali AGM je, na žalost u ponedjeljak poginuo na motoru.
– Kako? – zine Kirk.
– Žao mi je što vam to moram reći, ali smatrao sam da morate to čuti.
Kirk je zamišljeno gledao pruge kiše.
– Užasno – napokon je prozborio. – Prokleti motocikli, to su stupice smrti! Pregažen je?
– Ne, samo je pronađen na cesti, pored motocikla. Moja sućut!
– Užasno! Jadni stari Alan. Užasno... Drago mi je da to niste rekli pred Frances jer... jer ga je i
ona voljela. Ja, ovaj... Možda će biti najbolje da pročitate njegovo pismo...? Frances mu nije bila
osobita prijateljica pa zato nisam... Jadni stari Alan! – Gledao je svoje ruke izgriženih, unakaženih
noktiju. – Jadni stari Alan!
Da Kirku dade vremena da se pribere, Dunross otvori pismo koje je glasilo:
»Dragi gospodine Dunross, ovo vam donose moj stari školski kolega Jamie Kirk i njegova
supruga Frances. Molim vas da omot koji vam on donese otvorite tek kad ostanete posve sami. Želio
sam da sigurno stigne u vaše ruke, a Jamie je pristao da navrati u Hong Kong. Možete mu vjerovati,
ukoliko se danas ikomu može vjerovati. I molim, vas, nemojte mu zamjeriti zbog Frances, dobra je to
ženica. Dobra je mojemu starom prijatelju, a ima dovoljno imovine iz prijašnjih brakova, što Jamieju
omogućava da slobodno razmišlja, a danas je to rijetka, izvanredno rijetka povlastica. I da znate, ne
bave se mojim poslom, ali znaju da sam povjesničar-amater koji ima vlastita sredstva.« Dunross bi
se nasmiješio da ne čita pismo poginulog čovjeka, koje je završavalo: »Jamie je geolog, podmorski
geolog, jedan od najboljih na svijetu. Pitajte ga na čemu radi posljednjih godina... po mogućnosti ne u
prisutnosti njegove žene Frances... Ne zbog toga što ona ne bi bila upućena u sve čime se on bavi, ali
pomalo je svojeglava. Jamie ima neke zanimljive teorije koje bi možda koristile ‘Otmjenoj tvrtki’ i
vašim privredno-političkim stanovištima. Srdačno vas pozdravlja vaš AMG.«
Dunross digne pogled s pisma.
– AMG piše da ste školski kolege!
– Da, zajedno smo išli u školu, Charterhouse. Ja sam studirao u Cambridgeu a on u Oxfordu. Da!
Tokom godina javljali smo se jedan drugome, naravno, tu i tamo. Da! A vi ga... ovaj... već dugo
poznajete?
– Tri godine. I meni je bio drag. Možda vam sad nije do razgovora?
– Oh, da, može i sad... Naravno, preneražen sam, ali život se nastavlja. Stari Alan... čudak pravi,
s onim svojim spisima, knjigama, lulom, pepelom i papučicama! – Kirk žalosno spoji vrhove prstiju.
– Zapravo bih morao kazati: bio je čudak. Nikako da počnem o njemu govoriti u prošlom vremenu!
Iako bih morao. Da! Uvijek je imao papučice. Kad god sam bio u njegovu stanu, uvijek je na nogama
imao pustene papučice!
 – Mislite na njegov stan? Nisam nikad bio kod njega. Uvijek bismo se sastajali u mojem
londonskom uredu, samo je jedanput bio kod nas u pokrajini Ayr! – Dunross se zamisli. – Ne sjećam
se da je ondje imao papučice!
– Ah, da, pričao mi je o Ayru, gospodine Dunross, da pričao mi je. Bio je to značajan događaj u
njegovu životu. Vrlo... vrlo ste sretni što imate onoliko imanje.
– Zamak Avisyard ne pripada meni, gospodine Kirk, iako je u našoj porodici već više od stotinu
godina. Kupio ga je Dirk Struan za svoju suprugu i obitelj, to je za takozvano ladanje! – Dunross se
odjednom razgalio, kao i uvijek kad god bi se sjetio tih ljepota, brežuljkastih terena, jezera, vriština,
šuma, gajeva, šest tisuća jutara zemlje, a možda i više, idealno za lov, bogata divljač, Škotska u
punom sjaju. – Taj-pan koji je trenutačno na položaju uvijek ima sjedište u Avisyardu... dok je taj-
pan! Naravno, taj dvorac izvrsno poznaju sve obitelji, a pogotovo djeca iz različitih porodica. Ljetni
praznici... Božić u Avisyardu predivna je tradicija. Cijele ovce, volujske butine, a za Novu godinu
škotska tlačenica. Viski i velike pucketave vatre, svirka gajdi. Divno mjesto! I ratarstvo, stočarstvo,
mlijeko, maslac... da ne zaboravim destileriju u Loch Veyu! Šteta što ondje ne provodim više
vremena. Moja je žena upravo danas otputovala da nam sve pripremi za božićne praznike. Poznajete
li taj predio?
– Malčice! Najbolje poznajem Highlands... Bolje poznajem Highlands. Porodica mi potječe iz
Invernessa.
– Onda nas svakako posjetite kad dođete u Ayr, gospodine Kirk. AMG mi piše da ste geolog,
jedan od najboljih na svijetu!
– Oh, on je previše ljubazan... bio je preljubazan. Ja... ovaj moja struka je more. Da, a
pogotovo... – Odjednom umukne.
– Što se dogodilo?
– Oh, ništa, zapravo ništa, ali... mislite li da će Frances biti zadovoljna?
– Svakako! Da joj ja saopćim da je AMG poginuo?
– Ne, ja ću to kasnije... Nikako sad! Kad malo razmislim... pravit ću se kao da ne znam da je
mrtav, gospodine Dunross. Vi mi to niste ni morali kazati. Tako joj neću pokvariti godišnji odmor!
Da, tako je najbolje, zar ne? – Kirk se razvedri. – A onda kad stignemo kući, možemo otkriti tužnu
vijest.
– Kako želite! Što ste ono rekli? Pogotovo...
– Oh da... petrologija je znanost o stijenama, a obuhvaća tumačenje nastanka i promjena. Ja sam
nedavno ograničio svoje područje u okvirima petrologije isključivo na sedimentarne stijene. Već
nekoliko godina bavim se istraživanjima kao savjetnik za paleozojske sedimente, i to porozne. Da, a
to se proučavanje vodi uglavnom na istočnom priobalnom šelfu Škotske. AMG je smatrao da bi vas
to moglo zanimati!
– Naravno! – Dunross savlada nestrpljivost. Gledao je omot na stolu. Htio ga je otvoriti, nazvati
Johnjohna i obaviti desetak drugih bitnih stvari. Imao je toliko posla, a još nije shvaćao kakvu je vezu
AMG našao između »Otmjene tvrtke« i Kirka. – Vrlo zanimljivo! – reče. – O čemu je to istraživanje?
– Kako? – zablene se u njega Kirk. – O ugljikohidratima! – Kad ga je Dunross blijedo pogledao,
Kirk žustro nadoveže: – Ugljikohidra te nalazimo jedino u poroznim sedimentarnim stijenama
paleozoika. To je nafta, gospodine Dunross, sirova nafta!
 – Oh! Tragali ste za naftom?
– Oh, ne! To je istraživanje samo trebalo odrediti postoje li pred škotskom obalom
ugljikohidrati... Sa zadovoljstvom vam kažem da smatram da ih ima u izobilju. Nisu blizu, nego na
pučini, u Sjevernom moru! – čovječuljkovo ružičasto lice još se više zajapuri, obrisao je čelo. – Da!
Da, mislim da će tamo biti bogatih naftonosnih nalazišta!
Dunross se zbunio. Još nije povezivao.
– Pa znate, nešto sam naučio o bušotinama pred obalama na Bliskom istoku i u Meksičkom
zaljevu, ali zar i u Sjevernom moru? Za miloga Boga, gospodine Kirk, pa ono vam je najužasnije
more na svijetu, a vjerojatno i najvarljivije, gotovo su uvijek oluje. Kako bi se tamo moglo bušiti?
Kako da tamo osigurate platforme, kako da se platforme opskrbljuju, kako bi se nafta prebacivala na
obalu, pod uvjetom da je pronađu? A kad je dopremite na obalu, trošak će biti strahovit!
– Potpuno ste u pravu, gospodine Dunross! – složi se Kirk. – Točno je sve što ste rekli, ali ja
nisam trgovac. Moj posao sastoji se samo u tome da otkrijem te sakrivene, silno vrijedne
ugljikohidrate. – Ponosno je nadodao: – Ovo je prvi put kako smo pomislili da bi tamo mogli
postojati. Naravno, sve je to još samo teorija, moja teorija, jer nikad nismo načistu dok ne ispitamo
bušotinu... Ja sam stručnjak i za seizmičke valove, a to su vam valovi nastali izazvanim eksplozijama,
a moj pristup najnovijim dostignućima bio je malčice revolucionaran...
Dunross ga je slušao, samo na po uha. Nikako da dokuči zašto je AMG ovo smatrao važnim!
Pustio je Kirka da raspreda, a onda ga uljudno prekinuo.
– Mene ste uvjerili, gospodine Kirk! Čestitam vam! Koliko ostajete u Hong Kongu?
– Oh, oh, samo do ponedjeljka. Onda ćemo na Novu Gvineju.
– A kamo na Novu Gvineju? – zabrinuto će Dunross.
– Na sjevernu obalu, u Sukanapuru, to je područje što sad pripada Indoneziji, a ja... – Kirk se
nasmiješi. – Naravno, znate da je u mjesecu svibnju predsjednik Sukarno preuzeo Nizozemsku Novu
Gvineju.
– Ili točnije rečeno, ukrao! Da nije bilo neupućenog pritiska Sjedinjenih Država, Nizozemska
Nova Gvineja još bi pripadala Nizozemskoj, a smatram da bi to bilo kudikamo bolje. Smatram da će
biti najbolje da ni vi ni gospođa ne idete onamo, bar ne neko vrijeme. Veoma je opasno, politička je
situacija krajnje nesigurna, a predsjednik Sukarno neprijateljski je raspoložen. Pobunu u Saravaku
potakla je Indonezija i podržavala... Sukarno je izrazit neprijatelj Zapada i cijele Malezije, izrazit
marksist. Osim toga, Sukanapura je vrelo, odurno, nepogodno mjesto, a povrh svih tih jada ima grdnih
boleština...
– Bez brige, ja sam kršan Škot, a pozvala nas je vlada.
– Tvrdim da tamo vlada sad ima vrlo malo utjecaja.
– Ah, ali tamo su neke vrlo zanimljive sedimentarne stijene koje bi htjeli da pogledam. Bez
brige, gospodine Dunross, mi smo geolozi, a ne političari. Sve je sređeno, a to je i jedini cilj ovog
našeg putovanja. Ne brinite! A sad idem.
– Imam... priređujem koktel u subotu od 19.30 do 21 sat! – javi se Dunross. – Biste li došli vi i
gospođa? Tada ćemo nastaviti razgovore o Novoj Gvineji!
– Oh, oh, kako ste dobri. Drage... drage volje! A gdje?
– Poslat ću po vas kola. Možda biste se sad pridružili gospođi Kirk? Neću joj spominjati AMG-
a, ako vi to ne želite.
– Oh! Oh, da! Jadni Alan! Na trenutak sam, dok smo pričali o sedimentarnim stijenama, potpuno
na njega zaboravio. Neobično je to kako brzo zaboravljamo, zar ne?
Dunross ga je otpravio s drugim službenikom i zatvorio vrata. Brižljivo je pokidao pečate na
AMG-ovu paketu. U njemu je našao omotnicu i manji paketić. Na omotnici je pisalo: »Ianu Dunrossu,
na ruke, strogo povjerljivo.« Za razliku od prvog pisma, ispisanog krasopisom, ovo je bilo natipkano
na stroju: »Dragi gospodine Dunross, ovo vam na brzinu šaljem po svom starom prijatelju Jamieju.
Upravo sam primio veoma teške vijesti. U našem je sistemu došlo do još jednog vrlo opasnog
‘curenja tajne’. U američkom ili britanskom sustavu, a naši su protivnici pojačali svoje tajne nasrtaje.
Nešto bi se moglo okomiti na mene, pa i na vas, i zbog toga strahujem. Može se okomiti na vas, jer su
možda otkrili da postoje ti strogo povjerljivi spisi koje sam vam slao. Ako mi se dogodi nešto
neočekivano, molim vas da nazovete Ženevu, broj 87-65-65. Tražite gospođu Riko Gresserhof. Ona
me poznaje kao Hansa Gresserhofa, a pravo joj je ime Riko Anđin. Govori njemački, japanski i
engleski, a pomalo i francuski. Ako mi išta dugujete, njoj doznačite taj novac. Ona će vam predati
neke spise, a neke će spise dalje proslijediti. Molim vas, osobno joj ih uručite kad bude prikladno.
Kao što rekoh, teško je naći pouzdane osobe. Vama vjerujem! Vi ste jedini čovjek na svijetu koji zna
za Riko i koji znade njezino pravo ime. Zapamtite, ni ovo pismo, a ni moji raniji spisi koje ste
primili, ne smije iz vaših ruku prijeći ni u čije druge!«
»Najprije da vam objasnim za Kirka. Vjerujem da će za desetak godina arapski narodi
zaboraviti svoje nesuglasice pa će iskoristiti silnu moć koju imaju, ne izravno protiv Izraela nego
protiv Zapada, a nas će satjerati u nemogući položaj: da napustimo Izrael... ili da umremo od gladi!
Svojom će se naftom koristiti kao oružjem u tom ratu.«
»Ako se ikada uortače, ta šačica šeika i feudalnih gospodara u Saudijskoj Arabiji, Iranu,
državnicima oko Perzijskog zaljeva, u Iraku i Libiji, moći će svojevoljno prekinuti snabdijevanje
Zapadne Evrope i Japana tom neophodnom sirovinom: naftom. Dapače, imaju i jednu još težu
mogućnost: da cijene povise do nečuvenih razmjera i da ucjenjuju našu privredu. Nafta je krajnje
oružje u rukama Arapa. A ne možemo im ništa sve dok ovisimo o njihovoj nafti. Zbog toga sam se
toliko zagrijao za Kirkovu teoriju.
»Danas izvlačenje barela nafte u arapskoj pustinji košta osam američkih centi. Doprema jednog
barela nafte iz Sjevernog mora na obalu Škotske stajala bi sedam dolara. Ako arapska nafta skoči od
sadašnje cijene od tri dolara po barelu, na devet dolara... Sigurno me shvaćate! Sjeverno će more
odjednom postati velika mogućnost, pravo britansko narodno blago.«
»Jamie kaže da su nalazišta sjeverno i istočno od Škotske. Aberdinska bi luka bila logično
mjesto za dopremu te nafte na obalu. Pametan bi čovjek već sad tražio oko Aberdeena pristaništa,
nekretnine, aerodrome. Ne brinite za vremenske nepogode, vezu s platformama održavat će
helikopteri. Da, skupo, ali izvedivo! Nadalje, ako prihvaćate moju prognozu da će na slijedećim
izborima pobijediti laburisti, uslijed skandala što ga je izazvao Profumo... «
Taj je slučaj ispunjavao novinske stupce. Prije pola godine, u mjesecu ožujku, državni tajnik za
rat, John Profumo, službeno je porekao da je ikad imao posla s čuvenom call-girlom Christinom
Keeler, jednom od niza djevojaka koje su odjednom dospjele u središte svjetske pažnje, zajedno sa
svojim »menedžerom« Stephenom Wardom, dotad tek glasovitim osteopatom u londonskom visokom
društvu, širile su se i nepotvrđene glasine da je Christine ljubovala i s jednim sovjetskim atašeom,
glasovitim kagebeovskim agentom, komandirom Jevgenijem Ivanovim, koji je lani u mjesecu prosincu
vraćen u Rusiju. U nastaloj gužvi Profumo je dao otkaz dok je Stephen Ward počinio samoubojstvo.
»Neobično je to da je ta afera otkrivena novinstvu u najpogodnije vrijeme za Ruse!« , nastavljao
je Grant. »Još nemam dokaza, ali smatram da to nije puka slučajnost. Zapamtite, Sovjeti vole cjepkati
države. Sjeverna i Južna Koreja, Istočna i Zapadna Njemačka, i tako dalje... a zatim njihovi
indoktrinirani slugani obavljaju za njih posao. Smatram da će sovjetski orijentirani socijalisti
potpomoći da se Velika Britanija rascjepka u Englesku, Škotsku, Wales i Južnu i Sjevernu Irsku
(pogledajte samo Eire i Sjevernu Irsku, te već pripremljene arene za sovjetsko uveseljavanje!).« ...
»A sada predlažem glavni plan održavanja ’Otmjenoj tvrtki’: čuvajte se Engleske, a temelje
gradite u Škotskoj. Škotsku će i te koliko osamostaliti nafta iz Sjevernog mora. Pučanstvo je maleno,
čvrsto, nacionalističko. Tad bi Škotska mogla postati samostalna i lako se može braniti, a obilan
izvoz omogućila bi joj nafta. Snažna bi Škotska možda mogla pomoći da vagu pretegne i da pomogne
onemoćaloj Engleskoj... našoj jadnoj domovini, gospodine Dunross! Užasno se bojim za Englesku!«
»Možda je ovo još jedna moja pretjerana teorija, ali razmislite što bi mogla postati Škotska, i
Aberdeen, s obzirom na nova bogatstva u Sjevernom moru!«
– Smiješno! – opsuje Dunross i na tren prestane čitati, sav izvan sebe, a onda se opomene: Ne
uzrujavaj se bez razloga! Ponekad AMG pretjeruje i ide predaleko... on je desničar i imperijalist pa
ispod svakog kreveta vidi petnaest »crvenih« . Ali ovo što kaže, moglo bi biti moguće! Ako je
moguće, mora se o tome razmisliti. Ako nastupi velika svjetska oskudica nafte, a mi na to budemo
spremni, mogli bismo se obogatiti, pomislio je, i još se više uzbudio. Lako bi sad bilo pokupovati
terene u Aberdeenu, lako se povući iz Londona, a da nitko ne bude oštećen. U Edinburghu su
najmodernije banke, prometne veze, luke i aerodromi sve što nam je potrebno za djelotvornost,
Škotska Škotima, s obiljem nafte za izvoz? To je posve izvedivo, ali ne da bude posve odvojena,
nego u okvirima snažne Britanije. No, ako grad London, Parlament i bankarstvo u ulici Threadneedle
uguše ljevičari...
Naježi mu se kosa na šiji pri pomisli da se mrtvački pokrov ljevičarskog socijalizma nadvija
nad Britanijom. A Robin Grey? Ili Julian Broadhurst? zaplašeno se zapitao. Oni će sigurno sve
nacionalizirati, a onda će se domoći nafte u Sjevernom moru, ako je uopće ima. Hong Kong će
ponuditi onom tko najviše dade, tako su već zaprijetili.
S naporom je potisnuo tu pomisao, okrenuo stranicu i nastavio čitati: »Nadalje, smatram da sam
identificirao tri špijuna u ‘Sevrinu’. Ta me obavijest skupo stajala. Možda mi još prije Božića
zatrebaju dodatna sredstva, a još nisam posve siguran da su ti podaci točni. (Nastojat ću to odmah
provjeriti jer znam koliko vam je to bitno.) Dakle, špijuni bi bili: Jason Plumm iz kompanije po
imenu ‘Asian Properties’, Lionel Tuke iz pošte, i Jacques de Ville iz ‘Struanove tvrtke’... «
– Nemoguće! – glasno poviče Dunross. – AMG je poludio! Plumm je podjednako isključen kao i
Jacques, to je posve nemoguće, nikako ne bi mogli...
Zazvoni njegov tajni telefon. Automatski je podigao.
– Izvolite?
– Ovdje Prekooceanska centrala, zovemo gospodina Dunrossa.
– Tko ga traži? – obrecne se Dunross.
– Prihvaća li gospodin Dunross poziv iz Sydneyja, u Australiji na svoj trošak? Zove ga Duncan
Dunross!
Taj-panu srce poskoči.
 – Naravno! Halo, Duncane... Duncane?
– Tata?
– Halo, sinko, jesi li zdrav?
– Kako ne! – odgovori sin i Dunrossu padne kamen sa srca. – Oprosti što te zovem u radno
vrijeme, tata, ali avion u ponedjeljak je prepun pa...
– K vragu, pa rezervirali smo ti mjesto, momče, ja ću ga...
– Ne, hvala, tata, sve u redu. Ukrcat ću se u raniji avion, singapursku liniju, šest, koji u podne
stiže u Hong Kong. Ne moraš me dočekati, sjest ću u taksi i...
– Potraži naš automobil, Duncane, dočekat će te Li Čoj. Samo, najprije svrati k meni u ured, a
tek onda kući!
– U redu. Promijenio sam avionsku kartu i sve sredio.
Dunross osjeti ponos u sinovu glasu i razvedri se.
– Dobro, pametno si to učinio! Znaš, sutra stiže rođak Linbar, u osam navečer po vašem
vremenu, »Quantasovim« avionom. I on će odsjesti u kući! – »Struanova kompanija« još je od 1900.
godine imala kuću u Sydneyju gdje je od 1880. imala stalnu kancelariju. Hag Struan udružila se s
basnoslovno bogatim proizvođačem žita koji se zvao Bili Scragger, a njihova je tvrtka cvjetala sve
do kobne 1929. godine. – Jesi li se lijepo zabavljao preko ljetnih praznika?
– Sjajno, baš sjajno, vratio bih se ovamo i dogodine. Upoznao sam divnu djevojku, tata.
– Oh? – Dunross se htjedne nasmiješiti, iako ga je još morila užasna mogućnost da je Jacques
možda izdajica. A ako je izdajica i »Sevrinov« uhoda, je li on Lincu Bartlettu dojavio neke
najskrovitije tajne njihove tvrtke? Ne, Jacques to nije mogao! Nije mogao znati naše bankovne
obveze. Tko li je to znao i tko je mogao...?
– Tata?
– Izvoli, Duncane? – osjetio je da njegov sin oklijeva.
Zatim Duncan ubrza, nastojeći da mu glas muževno zvuči:
– Smije li momak imati djevojku nešto stariju od sebe?
Dunross se blago nasmiješi i pomisli kako je to prerano jer mu je sin tek petnaestogodišnjak, ali
se tada sjeti Gizdave Žad, kad ni sam još nije navršio petnaestu a bio je kudikamo muževniji nego
Duncan sad. Ništa to ne znači, pomislio je, Duncan je visok, još u razvoju, a pravi je muškarac. I
nisam li je ludo volio te godine, i slijedeće, i nisam li gotovo umro od tuge kad je ona treće godine
nestala?
– Pa znaš – odgovori mu on kao sebi ravnom – ovisi o tome kakva je djevojka i koliko godina
ima muškarac a koliko ona.
– Oh! – Duga stanka. – Njoj je osamnaest godina.
Dunrossu padne kamen sa srca. Znači da je dovoljno odrasla i iskusna!
– Smatram da je to divno – odgovorio je Duncanu povjerljivo. – Pogotovo ako je momku
maltene šesnaest, ako je visok, snažan i zna kako nastaje život!
– Oh, oh, nisam ja... oh, ne bih ja...
– Ne prigovaram ti, momče, nego ti samo odgovaram kad si me zapitao. Muškarac mora biti
oprezan i brižno birati svoje prijateljice. Gdje si je upoznao?
– Bila je tu na farmi. Zove se Sheila.
Dunross suzdrži smiješak. U Australiji su sve djevojke zvali »Sheila« kao što ih u Engleskoj
zovu »bird« , ptičice.
– Sheila je lijepo ime – reče. – A kako se preziva?
– Sheila Scragger, nećakinja starog gospodina Toma. Ona je iz Engleske. Završava medicinsku
školu i obavlja praksu u Guyevoj bolnici. Bila je divna prema meni, a i Paldoon je divan. Nikad ti
neću moći dovoljno zahvaliti što si mi priuštio ovakve divne školske praznike! – Scraggerov ranč
Paldoon, ili »stanica« , kako ga u Australiji zovu, bijaše jedino imanje koje su spasili iz stečaja
1929. godine. Paldoon se nalazio osam stotina kilometara jugozapadno od Sydneyja, blizu rijeke
Murray u australskim rižištima. Šezdeset tisuća jutara, trideset tisuća ovaca. Dvije tisuće jutara žita i
tisuću grla goveda. Najljepše mjesto za odmor omladine, gdje se radilo povazdan, od zore do mraka,
tjerajući na konju ovce ili goveda. Moglo se galopirati četrdesetak kilometara na sve strane svijeta, a
još su bili na svome.
– Pozdravi mi Toma Scraggera i svakako mu prije odlaska pošalji bocu viskija!
– Oh, poslao sam mu čitav sanduk... je li to u redu?
– Pa, momče moj – nasmije se Dunross – i boca bi bila dovoljna, ali dobro da si mu poslao
sanduk. Javi mi se ako ti se promijeni red letenja. Vješto si to sve sam obavio, vrlo dobro! Oh, da
znaš, danas su mama i Glenna otputovale u London s tetkom Kathy pa ćeš se sam morati pripremiti za
povratak u školu i...
– Divota, oče! – veselo će Duncan. – Na koncu konca, sad sam muškarac, još malo pa ću na
fakultet!
– Da, jasno! – Neka ugodna tuga obuzme Dunrossa dok je sjedio u naslonjaču, držeći u ruci
AMG-ovo pismo na koje je sasvim zaboravio. – Imaš li novaca?
– Naravno, na stočarskoj stanici nisam ništa ni trošio, tek jedno ili dva piva. Tata, nemoj mami
reći da imam djevojku.
– Neću, a niti Adryon! – I odjednom mu se stisnu prsa kad je pomislio da je Martin Haply s
Adryon i kako su se držali za ruke. – Sam ćeš to kazati Adryon!
– Oh, sjajno, Adryon sam posve zaboravio. Kako ona?
– Dobro! – odgovori Dunross, naredivši samom sebi da se ponaša kao odrastao, mudar čovjek i
da ne brine, jer posve je normalno da mladići i djevojke budu... mladići i djevojke. Da, samo što je
teško svakom ocu! – Onda, Duncane, vidimo se u ponedjeljak! Hvala što si nazvao.
– Oh da, tata, Sheila me dovezla u Sydney. Ostaje... ostaje preko vikenda kod prijatelja pa će me
otpratiti na aerodrom! Večeras idemo gledati »Lawrencea od Arabije« . Jesi li ga gledao?
– Da, upravo je stigao u Hong Kong, svidjet će ti se.
– Sjajno! Do viđenja, tata, jurim... volim te!
– Volim te! – odgovori mu Dunross, ali veza je već bila prekinuta.
Kako sam sretan sa svojom obitelji, pomisli Dunross, i sa ženom i s djecom! I odjednom
nadoda: Bože, ne daj da im se išta dogodi...
S naporom ponovno pogleda pismo. Nije moguće da su Jason Plumm i Jacques komunistički
špijuni, ponovno je pomislio. Ništa u njihovim riječima i djelima nije na to ukazivalo. A Lionel
Tuke? Niti on? Poznajem ga tek površno, ružan je to i nemio čovjek, veoma povučen, ali igra kriket u
ekipi, član je »Konjičkog kluba« , a u Hong Kongu je već tridesetak godina. Nije li između 1942. i
1945. bio interniran u zatvoru Stanley? On možda, ali prva dvojica? Nemoguće!
Šteta što je AMG poginuo. Sad bih ga nazvao i pitao za Jacquesa i...
Najprije pročitaj pismo pa onda razmatraj pojedinosti, naredio je samom sebi. Budi temeljit,
budi spretan. Bože mili! Duncan i osamnaestogodišnja Sheila! Srećom nije bacio oko na najmlađu kći
Toma Scraggera! Koliko je sad Priscilli godina? Četrnaest, lijepa je, ali izgleda starija. U Australiji
brzo sazrijevaju djevojke...
Uzdahnuo je. Da učinim Duncanu ono što je meni učinio stari Čen-Čen?
»Kao što sam napomenuo, nisam posve siguran« , pisalo je dalje u pismu. »Ali moj je izvor
obično nepogrešiv... Sa žaljenjem vam javljam da se špijunski rat zaoštrio otkako smo raskrinkali i
uhvatili špijune Blakea i Vassala iz admiralskog odjela za šifriranje, a Philby, Burgess i Mac-Lean su
prebjegli. Sva su trojica viđena u Moskvi. Očekujte da će se i u Aziji drastično pojačati špijunaža!
Otkrili smo Skripova, prvog tajnika sovjetske ambasade u Canberri, Australija, pa smo mu naredili
da u veljači napusti zemlju. Time smo razbili njegovu australsku ekipu koja je, vjerujem, bila
povezana s vašim ’Sevrinom’ i umiješana u Borneo i Indoneziju...«
»Sad je slobodni svijet preplavljen stranim špijunima. MI-5 i MI-6 vrve od njih, pa i CIA. Bili
smo bezazleni i povjerljivi, a naši su suparnici zarana shvatili da će u budućnosti ravnoteža ovisiti
koliko o privrednoj, toliko i o vojnoj snazi, pa su se latili posla da se domognu naših industrijskih
tajni... da ih ukradu!«
»Neobično je da naša javna sredstva informiranja nikad ne ukazuju na to da se sva sovjetska
dostignuća zasnivaju na nama ukradenim pronalascima i izumima... da bi oni pocrkavali bez našeg
žita; a da im ne odobravamo veliku, sve obimniju financijsku pomoć i kredite da kupuju naše žito i
tehnologiju... oni ne bi mogli održavati cijelu svoju vojno-industrijsku infrastrukturu kojom
opsjenjuju svoje carstvo i svoj narod!«
»Preporučujem vam da iskoristite svoje kineske veze i da se još snažnije povežete s Kinom.
Sovjetski Savez sve više u Kini vidi svoju glavnu neprijateljicu. Podjednako je neobično to što kao
da se više paranoidno ne boje Sjedinjenih Država koje su sad nesumnjivo najjača vojna i privredna
zemlja na svijetu. A privredno i vojno slaba Kina, koja jedino ima mnoštvo potencijalnih vojnika,
zapravo im nije nikakva vojna prijetnja, pa ipak se stravično boje Kine.«
»Jedan je razlog zajednička granica, duga osam tisuća kilometara, a drugi: nacionalna krivnja
zbog toga što je Rusija stoljećima prisvajala velike prostore kineskog teritorija. Treći je razlog opće
poznata činjenica da je kineski narod strpljiv, ali ima dobro pamćenje. Kinezi će jednom povratiti
svoje teritorije, kao što su ih uvijek uzimali natrag kad god je to bilo vojno izvedivo. Mnogo sam puta
naglašavao da je bit sovjetske (imperijalističke) politike: izdvojiti i rascjepkati Kinu i tako je
oslabiti. Stravično se boje trojnog saveza Kine, Japana i Sjedinjenih Država. Vaša ‘Otmjena tvrtka’
morala bi potaknuti takav savez! (Kao i zajedničko tržište Sjedinjenih Država, Meksika i Kanade koje
je neophodno za stabilizaciju američkog kontinenta.) A kako bi se odvijala sva ta trgovačka razmjena
s Kinom, ako ne preko Hong Konga, što znači, kroz vaše ruke?«
»Sad bih se opet vratio ‘Sevrinu’: izvrgavajući se najvećoj opasnosti, pristupio sam našem
najvrjednijem suradniku u samom srcu kagebeovskog nadasve tajnog odjela 5. Danas mi je javio da
je identitet ‘Sevrinova’ vođe Arthura najstroža tajna, do koje ni on ne može doći. Znao mi je reći
jedino to da je Arthur Englez, a ime mu počinje slovom R. Na žalost, ništa osobito!– Veselim se što
ćemo se vidjeti. Zapamtite moji spisi nipošto ne smiju dopasti u tuđe ruke. Pozdravlja vas vaš
AMG.«
Dunross ureže u sjećanje ženevski broj, uvede ga u svoj adresar pod šifrom i kresne šibicom.
Gledao je kako se tanki papir izvija i bukti.
R... Robert, Ralph, Richard, Robin, Rod, Roy, Rex, Rupert, Red, Rodney. I ponovno Roger. I
Robert. Robert Armstrong ili Roger Crosse? Koji od njih? Ili tko drugi?
– Bože mili! – uzdahne Dunross sav iznemogao. – Dajte mi Ženevu, broj 871-65-65! – vikne u
svoj privatni telefon.
Obuzimao ga je umor. Noćas je slabo spavao i sanjao o ratu: ponovno se nalazio u zapaljenoj
navigacijskoj kupoli, osjećao osmuđenost u nosnicama. Onda se sav sleđen probudio, slušao kišu i
uskoro tiho ustao. Penn je čvrsto spavala, a sve je u Velikoj kući bilo tiho, osim Ah Tat koja mu je,
po običaju, kuhala čaj. Rano je pošao na trkalište, a otad cijeli dan stalno juri i sluša same ružne
vijesti. Jadni stari John Čen, pomislio je, a onda pokušao odagnati umor. Možda uspijem zadrijemati
jedan sat, između pet i šest. Večeras moram biti priseban!
Centrala ga je spojila i začuo je kako zvoni telefon.
– Ja? – javi se nježan glas.
– Hier spricht Dunross in Hong Kong, ich möchte mit Frau Gresserhoff sprechen! – rekao je
tečno na njemačkom.
– Oh! – I duga stanka. – Ich bin Frau Gresserhoff. Taj-pan?
– Ah so desu? Ohajo gozaimasu. Anata va Anđin Riko-san? – zapitao ju je na tečnom
japanskom. (Dobro jutro! Vi ste Riko Anđin-san?)
– Haj, haj, dozo. Ah, nihongo va jo cudesu! – (Da, da, molim. Ah, veoma dobro govorite
japanski!)
– Ije, sukoši, gomen nasaj! – (Ne, samo malo, jako žalim.) Ian je dvije godine bio pripravnik u
tokijskom uredu »Struanove kompanije« . – Ah, jako žalim! – nastavio je japanski. – Zovem zbog
gospodina Gresserhoffa. Jeste li čuli?
– Da! – U glasu joj se osjećala tuga. – Da, javili su mi u ponedjeljak.
– Upravo sam primio njegovo pismo. Javlja mi da za mene imate neke... neke stvari? – oprezno
je zapitao.
– Da, taj-pane, imam.
– Biste li mi ih mogli donijeti? Jako žalim, ali ne bih mogao doletjeti k vama.
– Da, da, svakako! – neodlučno će ona. Japanski je govorila tiho i umilno. – Kada da dođem?
– Čim prije! Ako za nekoliko sati, recimo u podne, navratite u našu poslovnicu na Nernskoj
aveniji, tamo će vas čekati karte i novac. Mislim da jedan avion »Swissair« leti popodne za Hong
Kong... ako vam je moguće!
Ponovno je oklijevala. Strpljivo je čekao. AMG-ovo pismo izgaralo je u pepeljari i pucketalo.
– Da – odvrati ona. – Bit će moguće!
– Sve ću vam organizirati. Biste li htjeli da netko s vama putuje?
 – Ne, hvala! – odgovorila je tako tiho da je morao staviti ruku na uho da je bolje čuje. – Molim
vas, oprostite što vam zadajem toliko neprilika! Sve bih i sama mogla organizirati.
– Nisu to nikakve neprilike! – reče on, zadovoljan što tako tečno s njom razgovara na
japanskom. – Molim vas, u podne navratite u moju poslovnicu u Ženevi... Da znate, ovdje je vruće i
vlažno. Ah, jako žalim, oprostite što vas pitam, ali... imate li švicarski ili japanski pasoš i pod kojim
ćete imenom putovati?
Još dulja stanka.
– Ja ću... mislim da ću... Imam švicarski pasoš, na ime Riko Gresserhoff.
– Hvala, gospođo Gresserhoff. Veselim se što ćemo se vidjeti. Kijoskete! – zaključi on. (Sretan
put!)
Zamišljeno spusti slušalicu. Posljednji komadić AMG-ova pisma uvije se i izgori, a u zrak
sukne tanki dim. Pažljivo je smrvio pepeo.
A što da radim s Jacquesom?
 46

17.45

Jacques de Ville penjao se mramornim stubama na mezanin hotela »Mandarin« krcat gostima koji su
pili kasni čaj.
Skinuo je kišnu kabanicu i prolazio kroz svjetinu. Osjećao se užasno star. Upravo je razgovarao
sa suprugom Susannom u Cannesu. Stručnjak iz Pariza pregledao je Avril i kazao da unutrašnje
ozljede možda i nisu tako strašne kao što se u prvi mah činilo.
»Rekao je da budemo strpljivi« , grleno je brzala Susanne svojim pariškim naglaskom. »Majku
mu njegovu, kako da se strpimo? Jadnica je očajna, na granici ludila. Stalno ponavlja: ja sam vozila,
da, majko, ja sam vozila, ja sam kriva što je poginuo moj Borge, ja sam kriva... Bojim se za nju,
chéri!«
»Zna li ona da su joj organi... za unutrašnje ozljede?«
»Još ne zna. Liječnik mi je rekao da joj ne smijem reći dok ne budu sigurni!« Tad je Susanne
zaplakala.
Sav očajan smirivao ju je kako je znao i umio i obećao da će joj se za jedan sat javiti.
Razmišljao je što da radi, a onda dao službenicima upute, otišao je iz kancelarije i došao ovamo.
Javna govornica pored kioska s novinama bila je zauzeta pa je kupio popodnevno izdanje i
pogledao naslove. »Dvadesetoro poginulih u području za prijem izbjeglica, iznad Aberdeena... kiša
se nastavlja... Hoće li se odgoditi subotnje velike utrke? John F. Kennedy opominje Ruse da se ne
miješaju u Vijetnam... Sporazum o zabrani atomskih pokusa potpisan u Moskvi između Deana Ruska,
Andreja Gromika i Sira Aleca Douglas-Homea, dok su ga Francuska i Kina odbacile... Malezijski
komunisti kreću u ofenzivu... Umro Kennedyjev drugi, prerano rođeni sin... Nastavlja se potjera za
pljačkašima britanskog vlaka... Afera Profumo škodi konzervativnoj stranci... «
– Oprostite, gospodine, čekate li na telefon? – zapita ga Amerikanka koja je stajala iza njega.
– Oh, da, čekam, hvala vam. Oprostite, nisam opazio da je slobodno! – Ušao je u govornicu,
zatvorio vrata, ubacio kovani novac i nazvao. Započne zvoniti. Osjećao je kako u njemu raste
tjeskoba.
– Izvolite?
– Tražim gospodina Lop-singa – reče jer još nije prepoznao glas.
– Nema ovdje gospodina Lop-tinga. Oprostite, krivi spoj!
– Ostavio bih poruku – nastavi. Laknulo mu je kad je prepoznao Suslovljev glas.
– Krivi spoj! Pogledajte u telefonski imenik!
Kad je šifra točno izgovorena, Jacques zausti:
– Žao mi je što sam...
 – Koji je vaš broj? – grubo ga prekine Suslov. Jacques ga odmah navede. – Javljaš se iz
telefonske govornice?
– Da! – Veza se odmah prekine. Kad je spustio slušalicu Jacques odjednom osjeti kako mu se
znoje ruke. Suslovljev je broj smeo koristiti samo u iznimnim slučajevima, ali sad je upravo takav
izniman slučaj. Zabuljio se u telefon.
– Oprostite, gospodine – zovne ga Amerikanka kroz staklena vrata. – Smijem li telefonirati?
Samo trenutak!
– Oh, oh, ja ću... samo trenutak – odgovori Jacques koji se naglo zbunio. Vidje da iza
Amerikanke sad nestrpljivo čekaju trojica Kineza i da ga bijesno mjerkaju.
– Ja ću sad... samo malo! – Ponovno je zatvorio vrata. Znoj mu je oblijevao leđa. Čekao je,
čekao i čekao dok nije čuo kako zvoni telefon. – Halo?
– Što je toliko hitno?
– Upravo... upravo sam primio vijesti iz Cannesa. – Jacques oprezno prenese Suslovu razgovor
sa suprugom, ali nije spominjao ničije ime. – Odmah putujem u Nicu, večernjim avionom. Smatrao
sam da će biti najbolje ako ti osobno javim tako da...
– Ne, večeras je prenaglo! Sutra navečer otputuj.
– Malo prije sam razgovarao s taj-panom! – Jacques se osjećao kao da se sav svijet oko njega
ruši. – Rekao mi je da slobodno večeras otputujem. Rezervirao sam mjesto. Mogao bih se vratiti za
tri dana. Bila je istinski očajna kad smo razgovarali. Zar ne misliš da... ?
– Ne! – odbrusi mu Suslov. – Nazvat ću te večeras, kao što smo se dogovorili. Sve je ovo moglo
dosad pričekati. I ne zovi me više na ovaj broj, osim u istinski iznimnom slučaju!
Jacques zausti da mu bijesno odbrusi, ali veza se već prekinula. Još je u ušima čuo Suslovljev
gnjev. Ali ovo je zaista izniman slučaj, ljutito je zaključio i ponovno počeo okretati broj. Potreban
sam i Susanni i Avril. A taj-pan je odmah na to pristao.
»Dobra ideja, Jacques!« , odmah mu je kazao Dunross. »Ostani koliko god bude potrebno.
Zamijenit će te Andrew.«
A sada... Merde! Što da radim? Suslov mi nije zatvorski čuvar.
Ili možda jest?
De Ville više nije okretao broj. Oblije ga hladan znoj. Spustio je slušalicu.
– Gotovo, gospodine? – dobaci mu ona Amerikanka koja se uporno smješkala.
Pedesetogodišnjakinja moderno oksidirane kose. – Čeka čitav red!
– Oh... oh, oprostite! – Naglo je otvorio vrata.
– Zaboravili ste novine, gospodine – uljudno će ona.
– Oh, oh, hvala! – Jacques de Ville dohvati novine i sav ojađen iziđe. Odjednom svi Kinezi koji
su čekali, tri muškarca i jedna žena, pohrle naprijed, prošavši pored njega i Amerikanke. Krupna
matrona prva se probila do vrata pa ih zalupila, a ostali su nagrnuli da budu slijedeći na redu.
– Čekajte, sad sam ja na redu! – drekne Amerikanka, ali se nisu na nju osvrtali. Jedino su
otvoreno i prostački psovali nju i sve njezine pretke.
U malenom prljavom stanu u Kowloonu, jednom od Arthurovih konspirativnih sastajališta, Suslovu je
još lupalo srce nakon iznenadna de Villeova poziva. Soba je smrdila po vlazi i ustajalim kuhinjskim
vonjevima, a Suslov je buljio u telefon, bijesan na Jacquesa de Villea. Blesavo govno koje majke
nema! Jacques postaje zamoran. Večeras ću kazati Arthuru što da s njim uradi, što prije tim bolje! A
bit će najbolje da se što prije smirim. Srdit čovjek pravi greške. Odagnaj bijes!
S naporom se svladao i izišao na sivo stubišno odmorište s kojega se ljuštila boja. Za sobom je
zaključao vrata. Drugim je ključem otključao stan Ginny Fu, odmah do svojega.
– Oćeš votka? – zapitala ga je uz svoj zamamni osmijeh.
– Hoću! – Uzvratio joj je smiješak, sretan što je vidi.
Sjedila je na staroj sofi prekriženih nogu, a na sebi je imala – jedino taj smiješak. Ljubili su se
kad je prvi put zazvonio njegov telefon. U njezinu su stanu bila dva telefona. Njezin i onaj tajni
telefon u kredencu kojim se samo on koristio. Arthur mu je rekao da je ta linija sigurna, nije u imeniku
i nemoguće je prisluškivanje. Pa ipak je Suslov samo u izuzetnim slučajevima koristio svoj stan i
telefon.
Matjerjebec Jacques! pomisli on, još sav naježen kad je onako iznenadno čuo zvrndanje svog
tajnog telefona.
– Piti, tovarišč! – reče Ginny te mu ponudi čašu. – Onda mene piti, heja?
Nasmiješio joj se, uzeo votku i znalački pogladio njezinu sitnu ljupku stražnjicu.
– Ginny, golubuška! Dobra si ti djevojka!
– Dakako! Ja tebi najbolja! – Ispružila je ruku pa mu pogladila resicu na uhu. – A sad ševa-ševa!
Heja?
– Zašto ne? – Polako je pio žestoko piće da što dulje uživa. Sićušnim prstima spretno mu je
raskopčala košulju. Na trenutak ju je zaustavio i poljubio, a ona je srdačno uzvratila na njegov
poljubac istom mjerom.
– Čekaj ja skinem tebi! Heja? – smijuljila se.
– Putujem slijedećeg tjedna! – reče te je čvrsto zagrli. – Hoćeš li sa mnom? Na praznike koje
sam ti uvijek obećavao?
– Oh, oh, zaista? – široko se smješkala. – Kad, kad? Ozbiljno?
– Dođi sa mnom. Pristat ćemo u Manili. Manila nam je prva luka. Onda na sjever i za mjesec
dana evo nas opet ovdje.
– Oh, mjesec dana... oh, Gregy! – Zagrlila ga je svom snagom. – Bit ću najbolja kapetanska
djevojka u cijela Kina!
– To svakako hoćeš.
– Kat idemo... kat idem?
– Idući tjedan. Javit ću ti kada.
– Dobro, sutra ja ići uzeti pasoš i...
– Nije ti potreban pasoš, Ginny. Ne bi ti ga oni ni dali! Taj vibljadok bi te zaustavio. Ne bi te
pustio da dođeš sa mnom! O, ne, golubuška, ona gadna policija uopće te ne bi pustila da sa mnom
otputuješ!
 – Što ja onda učinim, heja?
– Prokrijumčarit ću te na brod u sanduku! – Od srca se nasmijao. – Ili možda na čarobnom
ćilimu. Što na to kažeš?
Zagledala se u njega tamnim razrogačenim očima, vlažnim i punim strepnje.
– Ozbiljno uzmeš mene sa sobom? Ozbiljno? Mjesec dana na tvoj brod, heja?
– Barem mjesec dana, ali nemoj nikom reći. Policija me neprestano nadzire, a kad bi doznali, ne
bi mogla poći sa mnom. Jasno?
– Svo bogovi su mi svjedoci da ja ne kažem nikom, ni moja mater! – svečano se zakune Ginny, a
onda ga sva sretna snažno zagrli. – Iiiiii, dobijem osvjetlan obraz kao kapetanova gospa! – U novom
ga je zagrljaju počela milovati prstima i protiv svoje volje zadrhtala. Nasmijala se pa ga ponovo
počela svlačiti. – Ja tebi dam najbolji provod... najbolji!
Rutinirano se služila prstima i usnama, priljubljivala se uza nj, milovala ga i odmicala, pa bi se
opet uza nj privinula, posvećujući se potpuno tom poslu, sve dok nije vrisnuo i u trenutku »kiše i
oblaka« sjedinio se s bogovima. Zadržala je na njemu ruke i usne, sve dok nije nestalo i posljednjeg
djelića naslade. Zatim je prestala i sklupčala se pored njega, osluškujući njegovo duboko disanje,
zadovoljna što je dobro obavila posao. Nije osjetila »kišu i oblake« , iako je nekoliko puta to
odglumila da poveća njegov užitak. Mnogo su već puta jastučili, ali samo je dvaput doživjela
vrhunac, ali oba je puta bila užasno pijana pa nije bila sigurna je li to uopće i doživjela. Svaki put je
doživljavala vrhunac samo s Trećim Noćnim Pripravljačem Sendviča Tokom, koji je radio u hotelu
»Victoria i Albert« . Bogovi, hvala vam na ovakvu džosu, vedro je pomislila. S ovih mjesec dana
praznika i novcem koji dobijem od Gregora, uz malo džosa i možda još godinu dana s njim, skupit
ćemo dovoljno novaca da otvorimo vlastiti restoran pa ću imati sinove i unučad i ujedinit ću se s
bogovima. Oh, koliko sam sretna!
Umorila se jer se silno naprezala pa se još tješnje uz njega priljubila i sklopila oči. Bio je mio.
Zahvaljivala je svim bogovima što su joj pomogli da savlada gnušanje prema njegovoj krupnoći i
bijeloj žabljoj koži. I ustajalom zapahu tijela. Hvala svim bogovima, vedro je razmišljala tonući u
san.
Suslov nije spavao. Samo je razmišljao, zadovoljivši dušu i tijelo. Dan je bio dobar, a malčice i
neugodan. Kad se s Crosseom sastao na trkalištu, vratio se na svoj brod, prestrašen pri pomisli da je
na Ivanovu špijun. Šifrom je poslao Crosseovu obavijest o operaciji »vojne vježbe« i o svemu
ostalom, a sve je to odaslao iz svoje skrovite kabine. Dobio je vijest da će Voranskog smijeniti novi
čovjek tek kad Sovjetskij Ivanov slijedeći put pristane u Hong Kongu. Psihokemijski stručnjak
Koronski može stići iz Bangkoka u roku od dvanaest sati, a on, Suslov, mora preuzeti rukovodstvo u
»Sevrinu« i izravno se povezati s Arthurom. I neka se svakako domogne kopija AMG-ovih spisa!
Prisjeti se kako se naježio kad je dobio tu vijest: »Neka se svakako domogne... « Postigao je
toliko uspjeha, a tek tu i tamo poneki neuspjeh, ali pamte se samo neuspjesi. Tko ih odaje s broda?
Tko je osim mene pročitao AMG-ove spise? Samo moj zamjenik Dimitrij Metkin. On je isključen!
Izdajica je netko drugi.
Koliko se može vjerovati Crosseu?
Ne odviše, ali on nam je neosporno najdragocjeniji čovjek u cijelom azijskom kapitalističkom
bloku pa ga moramo štititi po svaku cijenu!
Bilo mu je ugodno što se Ginny skutrila uz njega. Tiho je disala, povremeno bi se trznula, prsa
su joj se dizala i spuštala. Kroz vrata ugleda starinski sat u udubini neuredne kuhinjske police, među
polupraznim bocama, limenkama i posudama. Kuhinja je bila u alkovi odmah uz dnevni boravak. U
ovoj jedinoj spavaćoj sobi golemi je krevet ispunjavao gotovo čitavu prostoriju. Kupio joj ga je kad
su se tek upoznali, prije dvije, maltene tri godine. Udoban krevet, čist, mekan, a opet ne premekan,
dobrodošla promjena nakon njegova brodskog ležaja.
A i Ginny mu je bila dobrodošla promjena. Poslušna, pokorna, umilna. Plavo-crnu kosu kratko i
ravno je podšišala iznad visokog čela, a on je to volio. Sušta suprotnost njegovoj vladivostočkoj
ljubavnici Vertinskoj koja je imala lješnjakove oči, dugu valovitu tamnosmeđu kosu, a ćud kao divlja
mačka. Majka joj je bila kneginja Sergejeva, a otac Polukinez, beznačajan trgovčić koji je kneginju
Sergejevu kao trinaestogodišnjakinju kupio na dražbi, nakon što je u stočnom vlaku, s ostalom
odbjeglom djecom stigla iz Rusije nakon holokausta 1917. godine.
Ma nije to bio holokaust nego oslobođenje, vedro se ispravio. Ah, ugodno je povaliti kćerku
kneginje Sergejeve meni, unuku kmeta na imanju knezova Sergejevih.
Sergejeva ga podsjeti na Alekseja Travkina. Nasmiješi se. Jadni Travkin, kakav glupan! Hoće li
mu zaista za Božić poslati u Hong Kong njegovu suprugu, kneginju Nestorovu? U to sumnjam. A
možda i hoće? U tom će slučaju jadan Travkin umrijeti od razočaranja kad vidi onu sijedu krezubu
staru vješticu, smežuranu i artritičnu. Bolje da ga poštedimo tog udarca, sućutno je zaključio. Travkin
je Rus i nije loš čovjek.
Ponovno pogleda na sat. 18.20! Nasmiješio se. Ovih nekoliko sati ima vremena da spava, jede,
razmišlja i kuje planove. Zatim nadasve oprezan sastanak s onim Englezom, članom parlamenta, a
kasno navečer ponovni susret s Arthurom. Smijuljio se, oduševljen što zna tajne koje nisu poznate ni
Arthuru. No, ima i Arthur svojih tajni, pomislio je bez gnjeva. Možda već zna o članu parlamenta?
Lukav je, veoma lukav, a ni on meni ne vjeruje.
To je zakon nad zakonima: nikom ne vjeruj, ni muškarcu, ni ženi, ni djetetu, ako želiš biti živ i
zdrav i ostati izvan neprijateljskih kandža.
Opstao sam jer poznajem ljude, znam držati jezik za zubima i znam državnu politiku voditi kao
dio svog života.
Toliko imam divnih nauma, toliko akcija koje moram pripremiti i ostvariti. A uz to je tu još i
»Sevrin« ...
Ponovno se zasmijuljio, a Ginny se promeškolji.
– Spavaj, kneginjice – šapnuo joj je kao djetetu. – Spavaj!
Poslušno je spavala, odmaknula kosu s očiju i još se više uza nj privinula.
Suslov sklopi oči. Godilo mu je njezino tijelo uz tijelo. Položio joj je ruku na prepone. U toku
popodneva kiša je slabila. Sad je opazio da je prestala padati. Zijevnuo je i usnuo, znajući da oluja
još nije prošla.
 47

18.25

Robert Amstrong iskapi pivo i naruči drugo, hineći da je pijan. Bio je u krcatom i bučnom baru u
Vančaju, uz more, »Sretna djevojka« , punom američkih mornara s nuklearnog nosača. Kineske su
domaćice napajale goste i prihvaćale njihova hvastanja, milovanja i razvodnjena pića uz visoku
naplatu. Povremeno bi poneka naručila pravi viski pa bi ga dala svom partneru kako bi dokazala da
je to pošten bar i da ih ne varaju.
Iznad bara nalazile su se prostorije, ali mornarima nije bilo uputno da onamo navraćaju. Nisu
sve djevojke bile čiste i oprezne, i to ne svojom voljom, nego iz neznanja. A u kasnu noć mogle su ih
i izbaciti, iako bi okradale samo najpijanije mornare. Na koncu konca, to im nije ni trebalo jer su
mornari bili spremni da potroše sve što su imali.
– Oćeš ševa-ševa? – zapita ga pretjerano namazana šiparica.
Dju neh loh moh svim tvojim precima, htjedne joj viknuti. Morala bi biti kod kuće, u krevetu, i
čitati školske knjige. No, nije joj to rekao. Ne bi ništa pomoglo! Roditelji su najvjerojatnije bili
presretni što su joj našli ovaj posao kako bi cijela obitelj mogla malo bolje živjeti.
– Jesi li za piće? – zapitao ju je umjesto toga, jer nije joj želio pokazati da zna kantonski.
– Viski, viski! – zapovjednički cikne šiparica.
– Popij čaj, a ja ću ti platiti kao za viski! – otužno će on.
– Jebem ti sve bogove i majke božje, ja ne zakidam! – Šiparica mu oholo pruži prljavu čašu koju
je napunio konobar. U njoj je bio jeftin ali pravi viski. Iskapila ga je bez treptaja. – Konobar! Još
jedan viski i još jedno pivo! Piješ ti, pijem ja, a onda ševa-ševa!
– Kako se zoveš? – Armstrong je odmjeri.
– Lily, Lily Čop! – Dvadeset pet dolara za kratko...
– Koliko ti je godina?
– Dovoljno. A tebi?
– Devetnaest.
– Zar pajkani uvijek lažu?
– Otkud znaš da sam pajkan?
– Rekao mi šef. Samo dvadeset dolara! Heja?
– Tko ti je šef? Koji odavde?
– Šefica. Ona iza bara Mama-san.
Armstrong se zabulji kroz dim. Žena je bila mršava, žilava pedesetogodišnjakinja. Preznojavala
se od silnog posla i prostački raspravljala s mornarima dok ih je dvorila.
 – Otkud ona zna da sam pajkan?
– Slušaj! – Lily slegne ramenima. – Rekla mi je da te zadovoljim ili vrcam na ulicu. Idemo sad
gore! Heja? Časti te ova kuća, ne moraš platiti ni dvadeset dolara.
Šiparica ustane. Vidio je da se uplašila.
– Sjedni! – naredio joj je.
Sjela je, još zastrašenija.
– Ako vam ne ugodim, ona će me izbaciti...
– Ugodila si mi! – Armstrong uzdahne. Stara smicalica! Muškarac plaća ako pođe s curom, a
plaća i ako ne ode s curom, a šefica uvijek pošalje najmlađu. Pružio joj je pedeset dolara. – Evo! Daj
mami-san i zahvali joj u moje ime. Reci joj da sad ne bih mogao ševu-ševu jer imam svoju mjesečnu
stvar. Posjetila me Dična Crvenka.
Lily se zabulji u nj pa se naceri kao kakva starica.
– Iiiii, jebem ti sve bogove, dobar ti je ovaj vic!
Udaljila se. S mukom je koračala u visokim petama, a smioni visoki prorez na čong-samu
otkrivao joj je mršave, izrazito mršave noge i guzicu.
Armstrong popije pivo, plati i ustane. Mornari odmah zauzmu njegov stol, a on se gurao prema
vratima između oznojenih, bučnih mornara.
– U svako doba ste nam dobrodošli! – dobaci mu mama san kad je prolazio pored nje.
– Naravno – vedro joj je odvratio.
Kiša je rominjala i smračivalo se. Na ulici je bilo još mnogo bučnih mornara. Svi odreda
Amerikanci, jer su britanski kapetani naredili svojim mornarima da se ovih nekoliko dana klone ovog
područja. Armstrongu se ispod kabanice koža užarila i ovlažila. Uskoro je odmakao iz Gloucester
Roada i obale pa tumarao svjetinom po O’Brian Roadu, gackajući po lokvama. Grad je, ovako čist i
opran, ugodno mirisao. Na uglu skrene u Lochart Road i napokon nađe ulicu koju je tražio, prometnu
kao i uvijek, punu uličnih tezgi, trgovina, mršavih pasa, kokoši u kavezima. S kuka su visjele mršave
pečene patke i meso, voće i povrće. Na samom uglu ulice nalazila se malena tezga s nadstrešnicom
od jedrenine koja je trgovca i robu štitila od rosulje. Kimnuo je glavom vlasniku, izabrao jedno
mirno mjesto i naručio zdjelu singapurskih valjušaka, laganih, samo malko poprženih u obliku tankih
fidelina, s umakom od paprike, začinima, usitnjenim račićima i svježim povrćem.
Počeo je čekati.
Brian Kwok. Neprestano se mislima vraćao na Briana Kwoka.
I neprestano se vraćao na onih 40.000 u starim novčanicama, što ih je našao u pretincu svog
stola. U pretincu koji je uvijek zaključavao!
Saberi se ili ćeš pogriješiti, opominjao se. A ne smiješ pogriješiti!
Bio je umoran i osjećao ubitačnu prljavštinu koja se nije dala isprati sapunom i toplom vodom.
S naporom je prisilio oči da potraže plijen, uši da osluškuju uličnu buku, a nos da uživa u jelu.
Upravo je pojeo valjuške kad je ugledao američkog mornara, mršavog cvikeraša koji je stršio
iznad prolaznika, Kineza, iako se lagano pogurio. Grlio je uličarku koja je sebe i njega zaštićivala
kišobranom i hitala za njim.
– Ne, ne ovuda, bebi! – moljakala ga je. – Moja sobe ne ovuda– jasno?
 – Znam, malena, ali najprije ćemo ovuda, a onda idemo k tebi. Dobro? Idemo, draga!
Armstrong se još više povuče u sjenu. Gledao ih je kako se primiču i zapitkivao se je li to
njegov čovjek. Govorio je mazno, kao južnjak, a približavao se tridesetoj. Hodajući prometnom
ulicom, gledao je tamo-amo, kao da se želi orijentirati. Armstrong zapazi kako je zastao pred
krojačkom radnjom na uglu koja se zvala »šivanje odijela, Pop-Ting« , a nasuprot salonu je maleni
restoran bio jarko rasvijetljen, s nezgrapno sklepanim natpisom na stupu: DOBRO NAM DOŠLI
AMERIČKI VOJNICI! Kričav stupac iznad vrata, ispisan kineskim ideogramima saopćavao je
»Restoran ’Živio nam tisuću godina Mao Ce tung!’.«
– Dođi, medena – vedro će mornar. – Ovdje ćemo piti pivo.
– Ovdje ne dobro... bebi, dođi u moj bar! Heja? Tamo bolje...
– K vragu, ovdje ćemo piti pivo! – Ušao je u restoran i sjeo za jedan plastični stol. Onako u
kabanici djelovao je glomazno. Namrgođeno je ušla za njim. – Pivo. Dva piva! San Miguel, a?
Jasno?
Armstrong ih je sa svog mjesta posve jasno vidio. Za jednim su stolom sjedila četiri kulija i
mljackala juhu s valjušcima. Letimično su pogledali mornara i djevojku. Jedan joj nešto opsuje, a
ostali se nasmiju. Djevojka pocrveni i okrene im leđa. Mornar je pjevušio, pažljivo se ogledavao,
srkao pivo. Na kraju ustane.
– Moram u zahod! – Sigurno se zaputio otraga kroz zastor od perlica – protiv muha – a barmen
ga je kiselo pogledao. Armstrong uzdahne i opusti se. Klopka je pala!
Mornar se za tili čas vratio.
– Idemo odavde! – reče. Iskapio je čašu, platio pa odoše, držeći se za ruke, istim putem kojim su
i došli.
– Još singapurskih valjušaka? – grubo zapita trgovac, a neprijateljske oči stisnule se kao prorezi
iznad visokih jagodičnih kostiju.
– Ne, hvala – odvrati Armstrong. – Samo još jedno pivo!
– Pivo nema.
– Jebem tebe i sav tvoj rod – opsuje mu Armstrong na sočnom kantonskom. – Zar sam ja budala
iz Zlatne planine? Nisam, nego mušterija u tvom jebenom restoranu. Nabavi mi to jebeno pivo ili ću
svojim ljudima narediti da ti razrežu »tajne vrećice« i da prvom psu koji naiđe dobace one kikirikije
koje nazivaš »blagom svojim« !
Čovjek šutke i namrgođeno pođe na susjedni štand, kupi San Miguel, donese ga Armstrongu i
položi na tezgu, otvorivši ga. Ostali su gosti samo zurili u Armstronga. Odjednom se glasno
nakašljao, pljunuo i u najbližeg susjeda upro svoje hladne plave oči. Vidio je kako taj Kinez dršće i
odvraća pogled. Ostali se preko volje vrate obroku. Nelagodno su se osjećali u prisutnosti tog
stranog policajca koji je takav prostak da tako sočno psuje na njihovu jeziku.
Armstrong se udobno opusti na stolcu. Motrio je ulicu s jednog kraja na drugi i strpljivo čekao.
Nije morao dugo čekati. Ugleda oniskog dežmekastog bijelca koji je išao iz kuće, zastao i
zabuljio se u natpis jeftine postolarske radnje iza uličnih tezgi koje su zakrčavale uski prolaz.
– Aha, ovaj je profesionalac! – zadovoljno pomisli Armstrong. Znao je da čovjek u izlogu
postolarske radnje prati sve što se događa u restoranu. Nije mu se žurilo. Na sebi je imao neuglednu
kišnu kabanicu i šešir i djelovao je skromno. Na trenutak ga pokrije kuli koji je kraj njega prolazio,
noseći velike svežnjeve na svakom kraju bambusova štapa prebačenog preko ramena. Armstrong je
motrio kulijeve zgrčene listove nabreklih vena, a istovremeno je pratio i noge onog »profesionalca« ,
koje su nastavile hodati ulicom, pokrivene kulijevim. Nije se zaustavljao nego je stalno išao naprijed.
Vješt je, zadivi se Armstrong koji ga je još držao na oku. Već se time bavio! Sigurno je
kagebeovac kad je ovako spretan. Pa, uskoro ćeš, pametnjakoviću, upasti u klopku, zaključi bez
kivnosti, kao ribar koji se veseli kad mu tusta pastrva zagrize mamac.
Čovjek je ponovno motrio u izlogu. Zagrizi, ribice!
Ponašao se kao prava pastrva. Nekoliko je puta prošao tamo-amo, ali uvijek veoma pažljivo i
neupadljivo. Na kraju je ušao u restoran, sjeo i naručio pivo. Armstrong ponovno uzdahne. Sad je bio
zadovoljan.
Činilo se kao da je prošlo beskonačno mnogo vremena prije nego što je čovjek-pastrva ustao i
zapitao gdje je zahod.
Prođe između rijetkih mušterija i sagne se ispod zavjese od perlica. Uskoro se vrati i krene
prema svojemu stolu. Ona četiri kulija koja su večeravala odjednom se sruče na njega s leđa i
pograbe ga za ruke tako da je postao nemoćan, a jedan mu oko vrata namakne visoki podbradnjak.
Ostali gosti, koji su bili prave mušterije a ne preodjeveni agenti tajne policije, samo zinu. Jednom
ispadnu štapići kojima je jeo, nekolicina pobjegne, a ostali se slede.
Armstrong vedro ustane sa stolca te im priđe. Vidio je kako onaj strogi Kinez iza tezge skida
kecelju.
– Umukni, gade! – prodere se na ruskom »konobar« na zarobljenika koji je kleo i nemoćno se
trzao. – Dobra večer, komesaru! – obratio se Armstrongu uz lukav smiješak. Zvao se Malcolm Sun, a
bio je viši agent u tajnoj policiji, najviši Kinez po činu u ovoj operaciji 16/2. On je pripremio
klopku, potplatio kuhara koji je obično radio u ovoj smjeni i preuzeo njegovo mjesto.
– Dobro večer, Malcolme, sjajno si obavio posao! – Armstrong se okrene prema
neprijateljskom agentu. – Kako se zoveš? – veselo ga je zapitao.
– Ti tko? Mene pustiti... pustiti! – odvrati čovjek na izlomljenom engleskom.
– Prepuštam ga tebi, Malcolme! – izjavi Armstrong.
– Slušaj, jebo majku svoju! – drekne Sun ruski. – Znamo da si s Ivanova, znamo da si kurir, a
upravo si ščepao pošiljku onog Amerikanca s nuklearnog nosača. Tog gada smo već prikliještili pa
će ti biti najpametnije...
– Lažeš! Pogriješili ste! – odbrusi mu čovjek na ruskom. – Pojma nemam ni o kakvom
Amerikancu. Pusti me!
– Kako se zoveš?
– Pogriješili s te... Pustite me! – Sad se oko restorana okupila gomila zablenutih promatrača.
Malcolm Sun okrene se prema Armstrongu.
– Prepreden je gospodine, Kao da ne razumije ruski! Bojim se da ćemo ga morati sprovesti! –
izjavi i nakrevelji se.
– Naredniče, pozovite »crnu maricu« !
– Odmah!
Jedan agent odjuri, a Armstrong se približi. Rus bijaše dežmekast i sijed, sitnih gnjevnih očiju.
Čvrsto su ga držali pa nije mogao pobjeći. Nije mogao ni staviti ruku u džep ili u usta da uništi
dokaze ili da uništi sebe.
Armstrong ga stručno pretraži. Ni spisa ni smotka filma.
– Kamo si ga spremio? – zapitao je.
– Ne razumjeti!
Armstrong se nije osvrtao na Rusovu mržnju niti je na njega bio kivan: ovaj je čovjek meta koja
je pala u klopku. Tko li je odao ovog jadnika koji se užasno prestrašio, i to opravdano, jer sad je
zauvijek prekrižen i za KGB, i za svoj narod, a može i glavu izgubiti. Zašto li smo to izveli mi a ne
stari Rosemont i njegovi momci iz agencije CIA? Kako to da smo za dostavu doznali mi, a ne Jenkiji?
Kako je za ovo Crosse dočuo? Crosse mu je samo kazao na kojem će mjestu jedan mornar s nosača
ostaviti materijal za nekog čovjeka s broda Ivanov.
»Ti vodiš akciju, Roberte, i molim te, nemoj zabrljati.«
»Neću, samo bih molio da netko drugi preuzme Briana Kwo... «
»Posljednji put ti kažem, Roberte, ti ćeš preslušavati Kwoka i prekomandiran si u tajnu policiju
sve dok te ne pustim. A ako još jednom samo pisneš, vrcat ćeš iz policije, vrcat ćeš iz Hong Konga,
izgubit ćeš pravo na mirovinu, a ne moram te ni podsjećati da tajna policija ima dugu ruku. Sumnjam
da ćeš ikad više naći posla, osim ako se ne odaš kriminalu, a onda neka ti Bog pomogne! Je li ti
napokon jasno?«
»Jasno.«
»U redu. Briane preuzimaš sutra u šest ujutro.«
Armstrong protrne. Koliko je nevjerojatno sretan bio kad ga je uhvatio! Da Cvikeraš Vu nije
došao iz Ning-toka, da stara ama nije razgovarala s Vukodlakom, da nije bilo navale na banku...
Isuse, koliko uvjeta! Ali samo se tako može uloviti riba, krupna riba. Uglavnom je to čista, puka
vražja sreća! Isuse, Brian Kwok! Jadnik!
Ponovno je protrnuo.
– Nije vam zlo, gospodine? – zapita ga Malcolm Sun.
– Dobro mi je! – Armstrong ponovno odmjeri Rusa.
– Kamo si strpao film? Onu rolu filma!
– Ne razumijem! – čovjek ga prkosno pogleda.
– I te kako dobro me razumiješ! – uzdahne Armstrong. Kroz gomilu se probijao veliki crni
kombi i zaustavio se. Iz njega iskoče još neki agenti iz tajne službe. – Strpajte ga unutra i ne puštajte
ga! – preporuči Armstrong ljudima koji su držali Rusa. Svjetina ih je gledala, ćaskala i smijuljila se
gledajući kako Rusa ubacuju u »maricu« . Za njim uđu Armstrong i Sun i zalupe vratima. – Vozi! –
naredi Armstrong šoferu.
– Razumijem, gospodine! – Vozač ubaci u brzinu. Probijao se kroz gomilu i na putu u glavni štab
uključio se u gust promet.
– Izvoli, Malcolme! Možeš otpočeti!
Kinez izvadi oštar nož. Rus problijedi.
– Kako se zoveš – zapita Armstrong smjestivši se na stolac nasuprot njemu. Malcolm Sun
prevede na ruski.
 – D... Dimitrij Metkin – promrmlja Rus. Još su ga čvrsto držala ona četiri Kineza pa nije mogao
maknuti ni rukama ni nogama. – Mornar prve klase.
– Lažeš! – razdragano će Armstrong. – Nastavi, Malcolme!
Malcolm Sun tutne mu nož ispod lijevog oka, tako da je Rus umalo pao u nesvijest.
– To te još čeka, uhodo! – dobaci mu Sun na ruskom i ledeno se nasmiješi. Vješto i namjerno
zloguko, brzo mu je nožem rasporio kabanicu. Armstrong ju je pažljivo pregledavao, a Sun je svojim
nožem rasjekao Rusovu mornarsku majicu i ostatak odjeće, sve dok ga nije posve razgolitio.
Nožem ga nije niti jedanput dotakao ni zasjekao. Ni temeljito ponovno pretraživanje nije dalo
rezultata. Ništa ni u Rusovim cipelama: ni u peti, ni ispod potplata.
– Jedino ako je to mikrodotska stvar pa nam je promakla – javi se Armstrong. – Sigurno je to u
njemu!
Četvorica koja su držala Rusa, smjesta ga prignu, a Sun uzme kirurške rukavice i mast pa duboko
tutne prst. Rus se držao i jaukao. Iz očiju su mu navrle suze.
– Dju neh loh moh! – veselo će Sun izvukavši cjevčicu umotanu u celofan.
– Ne puštajte ga! – zagrmi Armstrong. Kad se vidjelo da ga čvrsto drže, zirne u valjkasti omot.
Unutra je vidio krug filmske role. – Reklo bi se, »Minolta« ! – rastreseno će on. Oprezno zamota
celofanski valjčić i ponovno sjedne sučelice Rusu. – Gospodine Metkin, na osnovi zakona o državnoj
tajni, optužujem vas da ste sudjelovali u špijunaži protiv vlade Njezina veličanstva i njezinih
saveznika. Što god kažete, bit će zapisano i upotrijebljeno kao dokaz protiv vas. A sada, gospodine! –
blago je nastavio. – Uhvaćeni ste! Svi smo mi iz tajne službe pa za nas ne vrijede uobičajeni zakoni,
kao ni za vaš KGB. Ne želimo vas ozlijediti ali ako želimo, možemo vas zauvijek zadržati, pa i u
samici, ako zaželimo. Molili bismo vas da surađujete! Samo odgovarajte na naša pitanja. Ako
odbijete, silom ćemo izvući željene podatke. Primjenjujemo niz metoda sličnih vašim kagebeovskim,
a ponekad idemo i dalje od njih. – Vidje kako su uhapšeniku prestravljeno zasvjetlucale oči, ali nešto
mu je govorilo da će ovaj Rus biti tvrd orah. – Vaše pravo ime? Vaše službeno kagebeovsko ime? –
čovjek je samo u nj zurio. – Vaš čin u KGB-u? – Rus ga je i dalje samo odmjeravao. Armstrong
uzdahne. – Ako ti je draže, stari moj, prepustit ću te svojim prijateljima, Kinezima. Njima nisi
prirastao srcu! Vaša je sovjetska vojska pregazila selo Malcolma Suna u Mandžuriji, zapalila ga i
pobila njegovu obitelj. Žao mi je, ali uistinu moram doznati tvoje službeno ime u KGB-u, čin na
Sovjetskom Ivanovu i položaj.
Ponovno neprijateljska šutnja.
Armstrong slegne ramenima.
– Izvoli, Malcolme!
Sun izvuče iz korica opasnu polugu, ona četiri kulija nemilo okrenu Metkina potrbuške pa ga
raskreče, a Sun gurne polugu, čovjek vrisne.
– Čekajte... čekajte... – zavapio je na grlenom engleskom. – Čekajte... Ja sam Dimitrij... –
Ponovno vrisne. – Nikolaj Leonov, major, politički komesar...
– Dosta, Malcolme! – javi se Armstrong, zapanjen što su ulovili tako važnu zvjerku.
– Ali, gospodine...
– Dosta! – oštro će Armstrong, koji je namjerno »zaštićivao« zarobljenika, kao što ga je Sun
namjerno napadao. Bijesno ponovno spremi polugu. – Dignite ga! – naredi on, sažalijevajući
Leonova i takav nedostojan postupak. Još nikad nije doživio neuspjeh te smicalice, ako bi je brzo
primijenili. Uvijek su na taj način dolazili do pravog imena i čina. Bijaše to najobičnija smicalica,
jer duboko ne bi ni tutnuli polugu, a prvi vrisak više je uzrokovala bojazan nego bol. Uvijek bi
prestajali, i kad neprijateljski agent ne bi odmah propjevao, pa bi ga u štabu podvrgnuli temeljitom
preslušavanju. Tortura nije bila potrebna, ali su je neki fanatici primjenjivali i mimo naređenja.
Opasna je naša profesija, namrgođeno je razmišljao. Kagebeovske metode još su teže, a Kinezi
drukčije gledaju i na život i na smrt, na pobjednika i poraženoga, na bol i na radost... i drukčije
procjenjuju vrisak.
– Ne ljutite se, majore Leonov – ljubazno će Armstrong kad su četvorica »kulija« uspravila
Rusa pa ga posjela na klupu, još ga čvrsto držeći. – Ne želimo vas ozlijediti... i ne želimo vam
dopustiti da dignete ruku na sebe!
Metkin ga pljune i počne psovati, a niz lice su mu se kotrljale suze od straha, bijesa i jada.
Armstrong dade znak Malcolmu Sunu koji uzme unaprijed pripremljen pamučni jastučić pa ga čvrsto
nabije Metkinu na nos i usta.
Zagušljiva se kola ispune teškim, sladunjavim zapahom kloroforma. Metkin se trenutak nemoćno
koprcao, a onda otpustio. Armstrong mu pogleda oči i opipa bilo, jer je jedino tako mogao provjeriti
glumi li Metkin nesvijest.
– Sad ga možete pustiti – reče svojim ljudima. – Svi ste se iskazali! Pobrinut ću se da svi
dobijete pohvalnice. Malcolme, moramo dobro pripaziti na njega. Mogao bi se ubiti!
– Da! – Sun je s ostalim agentima iz tajne policije sjedio u klimavom kombiju koji se bijesno
probijao kroz gusti promet, zastajkivao i ponovno kretao. Uskoro je naglas kazao ono što im je svima
bilo na umu. – Dimitrij Metkin, odnosno Nikolaj Leonov, major, kagebeovac, politički komesar
broda Ivanov! Što li tako krupna riba radi na ovako beznačajnom posliću?
 48

19.05

Linc Bartlett pažljivo izabere kravatu. Imao je svijetloplavu košulju i lagano odijelo boje duhana. I
kravata je bila boje duhana, s crvenom prugom. Na komodi otvoreno pivo, a s rashlađene limenke
cijedila se kondenzirana voda. Čitav dan je razmišljao bi li pošao po Orlandu ili ne. Bi li rekao
Casey ili ne?
Danas je divan dan! Najprije doručak s Orlandom pa odlazak na Kaj Tak da pregleda avion i
vidi može li njime s Dunrossom odletjeti u Tajpej. Ručak s Casey pa uzbudljiva burza. Nakon
zatvaranja burze je s Casey pošao na trajekt za Kowloon. Navukoše na palube nadstrešnice od
jedrenine po kojima je šibala kiša pa nisu ništa vidjeli, a za vrijeme vožnje osjećali su se
klaustrofobično i nelagodno. Sve mu je uljepšavala Casey. Još kritičnije ju je motrio sad nakon što je
upoznao Orlandu, i neprestano je bio u nedoumici.
»Ianu je odzvonilo, zar ne, Linc?«
»I ja mislim, ali on je lukavac, a borba još nije završena... ovo je tek prvi juriš.«
»Kako da se oporavi? Dionice mu se prodaju u bescjenje.«
»Da, ako ih usporedimo s vrijednostima prošlog tjedna, ali ne znamo uspjehe njegova
privređivanja. Ova je burza kao jo-jo. To si mi sama kazala, a opasna je. Ian je točno rekao!«
»Kladim se da zna da si Gorntu doznačio ona dva milijuna.«
»Možda! I on bi tako postupio da je u našoj koži. Ti ćeš dočekati Seymoura i Charliea
Forrestera?«
»Da, Pan Americanov avion nema zakašnjenja, a naručila sam im limuzinu. Ostavljam ih čim
ovamo stignemo. Misliš da bi oni htjeli večerati?«
»Ne, nakon dugog leta jedva će se držati na nogama!« , nasmiješio se Linc. »Barem se nadam!«
Ni njihov odvjetnik Seymour Steigler III, kao ni Charlie Forrester, šef njihove proizvodnje
poliuretanske spužve, nisu bili baš društveni.
»Kad stiže njihov avion?«
»U 16.50. Vratit ćemo se u hotel oko šest!«
U šest su se sastali sa Seymourom Steiglerom. Forrester se slabo osjećao pa je pošao ravno u
krevet. Njihov je odvjetnik bio Njujorčanin, naočit muškarac valovite prosijede kose i tamnih očiju.
Ispod očiju je imao tamne podočnjake.
»Casey me uputila u pojedinosti, Linc!« , reče Seymour. »Čini mi se da je sve izvrsno!« Bartlett
i Casey sve su iznijeli svom odvjetniku osim tajnog sporazuma s Dunrossom u vezi s brodovima.
»Dodao bih još neke klauzule da se zaštitimo, Linc!« , nadoveže Steigler.
»Dobro, ali ne želim da sve počinjemo iznova. Želimo posao zaključiti u utorak, kao što smo ga
zacrtali.«
»A ’Rothwell-Gornt’? Da ga iskušam? ’Struanovu kompaniju’ možemo odbaciti.«
»Ne!« , odlučno će Casey. »Gornta i Dunrossa ostavite na miru, Seymoure!« Steiglera nisu
uputili ni u Bartlettov tajni dogovor s Gorntom. »Hong Kong je mnogo zapetljaniji nego što smo
mislili. Najbolje je da ga ostavimo kakav je... «
»Točno« , potvrdi Bartlett. »Gornta i Dunrossa prepusti Casey i meni. Ti pregovaraj samo s
njihovim odvjetnicima!«
»Kakvi su?«
»Englezi! Veoma korektni!« , odgovori Casey. »U podne sam imala dogovor s Johnom
Dawsonom, on je stariji ortak. Imao je doći Dunross, ali je poslao samo Jacquesa de Villea, jednog
od upravitelja ‘Struanove kompanije’ koji preko sebe ima korporacijske probleme i nešto financija.
Jacques je veoma sposoban, ali Dunross sve vodi i o svemu odlučuje. Njegova je riječ uvijek
posljednja!«
»A da sam telefoniram tom, ovaj... tom Dawsonu? Mogli bismo se sastati za vrijeme doručka,
recimo, ovdje u osam!«
Bartlett i Casey se nasmiju.
»Isključeno, Seymoure!« , odgovorila mu je. »Oni ustaju u deset, a ručaju dva sata. Jedu i piju
kao da neće doživjeti sutrašnji dan, a stalno jedan drugom govore ‘staro momče’!«
»Onda ću se s njim sastati poslije ručka kad se smekša, pa ćemo ga možda malo naučiti pameti!«
, primijeti Seymour Steigler, a oči mu se smrknu. Prigušio je zijevanje. »Prije spavanja moram
nazvati New York. Pripremio sam sve spise za fuziju GXR i... «
»Daj mi to, Seymoure!« , upadne Casey.
» I kupio 200.000 dionica ’Rothwell-Gornta’ po 23.50. Pošto su danas?«
»Dvadeset i jedan dolar!«
»Isuse, Linc, pa izgubio si 300.000!« , rastuži se Casey. Prodaj ih sad i kupi jeftinije! Ako... i
kad... «
»Ne, zadržat ćemo dionice!« , Bartletta nije brinuo gubitak na ’Rothwellovim’ dionicama jer je
mnogo više zaradio na Gorntovoj špekulaciji s Dunrossovim dionicama. »Za večeras bi bilo dosta,
Seymoure! Ako rano ustaneš, mogli bismo nas troje doručkovati u osam!«
»Vrijedi! Casey, hoćeš li me najaviti Dawsonu?«
»Odmah ujutro! Sastanite se u toku jutra. Taj-pan... Ian Dunross im reče da je naš sporazum
najhitniji!«
»Posve opravdano!« , izjavi Steigler. »Naša će gotovina spasiti Dunrossa!«
»Ako opstane!« , ispravi ga Casey.
»Danas jesmo sutra nismo... pa onda uživajmo!«
Bijaše to stalna Steiglerova poštapalica i još je Bartlettu odjekivala u ušima. Danas jesmo, sutra
nismo... kao onaj sinoćnji požar! Moglo je loše završiti. Mogao sam smrskati glavu kao jadni
poslanik Pennyworth. Nikad ne znamo ni dana ni časa, kad će nas snaći nesretan slučaj, metak ili
sudbina, izvana ili iznutra. Jadni tata! Isuse, onako zdrav i preplanuo, čovjek koji nikad nije bio
bolestan, a onda je liječnik rekao da ima rak i u roku od tri mjeseca iskopnio je, istrulio i umro u
užasnim mukama.
Odjednom Bartlettu izbije znoj na čelu. Teško mu je bilo tada, kad se razvodio i pokopao oca.
Majka je očajavala i sve se oko njega raspadalo. Dobio je razvod nakon teške parnice, jedva je uspio
zadržati u rukama svoje kompanije. Bivšu je ženu isplatio, a nije morao prodati sve što je imao. Još i
sad joj je plaćao, iako se preudala, a i za uzdržavanje djece plaćao je basnoslovne svote, kao i za
buduće nagodbe, a još ga je pekao svaki cent, ne toliko zbog novca, koliko zbog nepravednog
kalifornijskog zakonodavstva u kojemu trećinu svega ubiru odvjetnici. Upropastiše me moj odvjetnik
i njezini odvjetnici! Jednog dana ću im se osvetiti, odluči bijesni Bartlett po tko zna koji put. Njima i
svim ostalim prokletim nametnicima!
S naporom je prestao na njih misliti. Barem danas ne!
Danas jesmo, sutra nismo... pa onda uživajmo! Mislio je pijuckajući pivo. Vezao je kravatu i
pogledao se u ogledalo. Bez ikakve taštine! Volio je povučen život i našao je svoj mir, znao je tko je
i što želi. Umnogome mu je pomogao rat, i opstanak nakon razvoda, kad se oslobodio žene, kad je
doznao kakva je bila, ali je sve to izdržao... a te je godine Casey bila jedina mila osoba koju je
upoznao.
Casey... A što s Casey?
Naš je dogovor sasvim jasan, kao i uvijek. Sama je donijela pravila: ako idem na sastanak, ili
ako ona s nekim ide na sastanak, pitanja se ne postavljaju. Nitko nikom ne polaže račune!
Zbog čega sam onda toliko uzrujan sad, kad sam odlučio poći na sastanak s Orlandom, a da
Casey ništa ne kažem?
Baci pogled na sat. Još malo pa mora ići.
Slabašno kucanje na vratima koja se smjesta otvore, a njega sav ozaren pogleda Noćni Dežurni
Song.
– Gospođica! – najavi starac i odmakne se u stranu.
Casey se približavala hodnikom, noseći gomilu spisa i bilježnicu.
– Zdravo, Casey! – javi joj se Bartlett. – Upravo sam ti htio telefonirati!
– Zdravo, Linc! – odvrati mu ona, a starcu u prolazu dobaci na kantonskom: »To dže!« . Vedro
je ušla u dvosobni apartman. – Nosim ti materijal! – Pružila mu je hrpu teleksa i pisama pa otišla
prema baru da natoči martini. Na sebi je imala lagane pripijene sive hlače, niske sive cipele i svilenu
sivu košulju s upadljivim izrezom. Kosu je vezala u rep, a jedini joj je ukras bila olovka zataknuta za
uho. Nosila je naočale a ne leće kao inače. – Najprije spisi o fuziji s GXR. Sve je potpisano,
zaključeno i riješeno, a preuzimamo ih drugog rujna! Popodne u 15 sati je u Los Angelesu sastanak
upravnog odbora pa imamo mnogo vremena da se vratimo. Pitala sam...
– Da pospremim krevet, gospodar? – dostojanstveno je s vrata prekine Noćni Dežurni Song.
Bartlett zausti da ga odbije, ali Casey već strese glavom.
– Um ho! – umiljato je procvrkutala kantonski, izgovarajući riječi točno i brižno. – Ča z’er, toh
đeh! – što znači: Ne, hvala! Molim vas, pospremite kasnije!
Noćni Dežurni Song blijedo se u nju zabuljio.
– Što vi rekla? – Casey ponovi. Starac frkne, bijesan što je Zlatnobruca toliko nepristojna da mu
se obraća na njegovu jeziku. – Pospremim krevet, heja? Sada heja? – zapitao je, jedva natucajući
engleski.
 Casey ponovi ono što mu je već rekla kantonski, a on opet mrtav-hlađan. Zaustila je, ali je
odustala pa mu umorno kazala engleski:
– Nije važno! Sad ne. Možete kasnije.
Noćni Song se razvedri jer ju je prisilio da izgubi obraz.
– Da, gospođo! – Vrata je zatvorio, zalupivši ih upravo toliko koliko mu je bilo potrebno da
dokaže svoju pobjedu.
– Seronja! – progunđa Casey. – Sigurno je razumio, znam da sam točno rekla, Linc. Zašto se svi
prave da nas ne razumiju? Pokušala sam se kantonski obratiti sobarici, ali mi je i ona odbrusila samo:
»Kako?« – I nehotice se nasmijala kad je oponašala grleno englesko pitanje svoje sobarice: – Kako
vi to kazati, heja?
– Prostaci! – nasmije se Bartlett. – Gdje si naučila kineski?
– To je kantonski. Našla sam učitelja i jutros cijeli sat učila, tako da barem znam kazati: Dobar
dan, dobro jutro, molim vas račun... te najobičnije stvari. Uh, što je to zamršeno, sa svim njihovim
tonovima. Kantonski ima sedam tonova, što znači da se svaka riječ izgovara na sedam načina. Maj
dan znači »Molim platiti« , ali ako malčice iskriviš ton, te dvije riječi znače pržena jaja, također maj
dan, a svaki će ti konobar umjesto računa donijeti pržena jaja, tek zato da te ponizi! – Srknula je
martini i dodala još jednu maslinu. – Baš mi je godio. Hoćeš još jedno pivo?
– Ne, hvala! – Bartlett odmahne glavom. Pročitao je sve telekse.
Casey je sjela na sofu i otvorila bilježnicu.
– Nazvala je tajnica Vincenza Banastasija i zamolila da potvrdim njegovu rezervaciju za
apartman u subotu i...
– Nisam znao da će doći u Hong Kong. A ti?
– Nejasno se sjećam da je spominjao putovanje u Aziju kad smo ga zadnji put vidjeli... Prošli
mjesec na trkalištu u Del Maru, kad je s njim bio John Čen. Jadni John!
– Nadam se da će uhvatiti one Vukodlake. Gadovi! Kako su ga ubili i još na nj izvjesili onaj
natpis...
– U naše ime poslala sam ocu i maćehi Dianni izraze sućuti... Sjećaš se, sreli smo je na Ianovu
prijemu i u Aberdeenu ... Isuse, kao da je to bilo prije milijun godina!
– Da! – Bartlett se namršti. – Ne sjećam se da nam je Vincenzo išta spomenuo. Hoće li ovdje
ostati? Na Kowloonu?
– Ne, nego na otoku Hong Kongu. Telefonski sam potvrdila njegovu rezervaciju u »Hiltonu« , a
sutra ću još osobno onamo navratiti. Stiže jutarnjim avionom iz Tokija, letom kompanije JAL! –
Casey ga pogleda iznad naočala. – Da ti zakažem s njim sastanak?
– Koliko ostaje ovdje?
– Preko vikenda, nekoliko dana, znaš da je on neodređen. Recimo u subotu poslije utrka? Bit
ćemo na otoku Hong Kongu, a do »Hiltona« lako stignemo i pješice s trkališta u Sretnoj dolini, ako ne
nađemo prijevoz.
Dogovori se za nedjelju, htjedne predložiti Bartlett kadli se sjeti da u nedjelju ide u Tajpej.
– Dobro, u subotu nakon utrka! – Tek tada vidje Caseyin neobičan pogled. – Što je?
 – Samo se pitam što namjerava Banastasio.
– Kad je pokupovao četiri posto naših dionica »Par-Cona« – započne Bartlett – to su nam
obavili Seymour, »Burzovna komisija SEC« i još neki, a svi su izjavili da je njegov novac čist.
Nikad nije uhapšen ni optužen, iako se koješta govorka. Nikad nam nije stvarao gužvu, nije zahtijevao
da ga ubacimo ni u kakav odbor, ne dolazi na dioničarske sastanke, uvijek mi povjerava svoj glas, a
dao nam je novac kad nam je zatrebalo. – Zabulji se u Casey. – Dakle?
– Ništa, Linc. Znaš što o njemu mislim. Slažem se, ne možemo mu povući te dionice. Kupio ih je
redovnim putem i prethodno se raspitivao, a nama je njegov novac i te koliko trebao a sjajno smo ga
upotrijebili. – Popravila je naočale i pribilježila. – Ugovorit ću s njim sastanak i biti uljudna, po
običaju. Nadalje, otvorila sam račun naše kompanije na banci »Victoria« . Uložila sam 25.000 i tu ti
je čekovna knjižica. Otvorili smo tekući račun, a njujorška »First Central« spremna je da na taj naš
račun prebaci početnih sedam milijuna kad joj naredimo. To nam potvrđuju ovim teleksom. Na istoj
sam ti banci otvorila i osobni račun. Evo ti tu čekovna knjižica na daljnjih 25.000. Dvadeset tisuća
možeš dnevno podići u hongkonškim dolarima! – Nasmiješila se. – Tek toliko da kupiš pokoji obrok
čop sueja i lijepi nakit od žada, iako mi kažu da je teško razlikovati pravi od krivotvorenog.
– Što će mi žad? – Bartlett htjede pogledati na svoj sat, ali nije. Samo je pijuckao pivo. – Dalje?
– Nazvao je Clive Bersky i zamolio te za uslugu.
– Jesi li mu rekla neka mi se skine?
Nasmijala se. Clive Bersky bio je upravitelj njihove njujorške podružnice »First Central« ,
veoma sitničav i savjestan, a Bartlettu je išao na živce svojim cjepidlačenjem u pogledu potpune
dokumentacije.
– Zamolio nas je, jasno, ako sklopimo sporazum sa »Struanovom tvrtkom« ... da sredstva
uložimo na... – Pogledala je u bilježnicu. – Na ovdašnju banku koja se zove »Belgijska kraljevska i
dalekoistočna banka« .
– Zašto kod njih?
– Ne znam, provjeravam. U osam sati imamo poziv na piće s ovdašnjim direktorom banke.
»First Central« upravo je kupila tu belgijsku banku koja ima poslovnice ovdje, u Singapuru i u
Tokiju.
– Ti to obavi s njim, Casey.
– Jasno, na brzinu popijem i vraćam ti se! Da poslije toga nešto pojedemo? Možemo u
»Escoffieru« ili »Kod sedam zmajeva« ! Ili da na Nathan Roadu potražimo pravu kinesku kuhinju?
Negdje u blizini, jer nam meteorolozi najavljuju nove kiše.
– Hvala, večeras ne bih. Idem na otok Hong Kong!
– Oh, gdje...? – Casey umukne. – Dobro. Kad ideš?
– Već sad, ali ne žurim! – Kad je nastavila proučavati spisak, Bartlett joj je na licu zapazio
vedar smiješak, ali bijaše siguran da je odmah otkrila kamo on ide pa se odjednom razljutio.
Nastojao je da mu glas ostane miran. – I?
– Sve ostalo može pričekati! – odgovorila mu je isto tako spokojno. – Imam rano sastanak s
kapetanom Jannellijem u vezi s tvojim izletom u Tajpej... Iz Armstrongova nam je ureda stigla
obavijest da se privremeno skida zapljena s mlažnjaka. Moraš samo potpisati formular kojim se
obvezuješ da se vratiš u Hong Kong. Napisala sam: utorak. U redu?
 – Naravno! U utorak je dan D!
Ustala je.
– Toliko za večeras, Linc. Sredit ću ti s bankarom i ostalo! – Ispila je martini i položila čašu na
zrcalom obloženi bar. – Uh, ta kravata, Linc! Bolje bi ti pristajala plava. Vidimo se na doručku! –
Dobacila mu je leteći poljubac, kao i obično i udaljila se, kao i obično, zatvorivši vrata uz pozdrav:
»Lijepo sanjaj, Linc!« , kao i obično.
– Kog se vraga toliko ljutim? – bijesno je progunđao. – Casey nije ništa skrivila. Kučkin sine! –
Nesvjesno je gnječio ispražnjenu limenku piva. Kučkin sam sin! što da se radi? Da na sve zaboravim,
ili da odem, i li... ?
Casey je hodnikom išla prema svojoj sobi i kipjela od bijesa. Života mi, kladim se da ide s
onom vražjom droljom. Morala sam je pustiti neka se utopi kad mi se pružila zgoda...
Opazi da joj je Noćni Dežurni Song otvorio vrata i to širom, uz osmijeh u kojem je čitala
porugu.
– Jebi se i ti! – neobuzdano je dreknula na njega pa zalupila vratima, bacila na krevet spise i
bilježnicu i samo što nije zaplakala. – Ne smijem plakati! – glasno je naredila samoj sebi, a već je
plakala. – Ni jedan muškarac neće me iživcirati, isključeno! – Zagledala se u svoje prste koji su se
tresli od gnjeva. – Oh, jebem ti sve muškarce!
 49

19.40

– Oprostite, ekscelencijo, zovu vas na telefon!

– Hvala Johne! – Sir Geoffrey Allison obrati se Dunrossu i ostalima. – Idem samo na trenutak,
gospodo!
Nalazili su se u Vladinoj zgradi, službenoj guvernerovoj rezidenciji, iznad centra. Kroz
ostakljena vrata prodirao je čist, svjež zrak, kapalo je sa stabala i grmlja, a guverner se probijao
krcatim predvorjem gdje su bili servirani kokteli i zakuska uoči večere. Bio je veoma zadovoljan
dosadašnjim tokom prijema, činilo se da se svi lijepo zabavljaju. Pričanje, vedri razgovori, smijeh. I
zasad nikakve trzavice između hongkonških taj-pana i izaslanika! Dunross je ispunio njegovu molbu
pa je obrlatio Greya i Broadhursta, a činilo se da se i Grey ublažio.
Posilni zatvori vrata njegove radne sobe i ostavi ga sama. Bijaše to prijatna tamnozelena
prostorija s plavim tapetama i skupocjenim perzijskim sagovima koje je donio nakon dvogodišnje
službe u ambasadi u Teheranu. Dragocjeni kristal, srebrnina i niz kredenaca punih kineskog
porculana.
– Halo?
– Oprostite što smetam, gospodine – javi mu se Crosse.
– Zdravo Rogere! – Guverneru se stisne grlo. – Ne smetaš! – nadoda.
– Dvije dobre vijesti, gospodine, važno je. Smijem li k vama navratiti?
Sir Geoffrey zirne prema porculanskom satu iznad okvira kamina.
– Za petnaest minuta je večera, Rogeru. Gdje si sad?
– Tri minute od vas, gospodine. Ne bih vam odgađao večeru, ali, ako pristajete, mogao bih doći
poslije večere.
– Dođi sad, bit će mi drago da čujem dobre vijesti. Ove muke s bankama i burzom... Ako hoćeš,
uđi kroz vrtna vrata. John će te dočekati!
– Hvala, gospodine! – Veza se prekine, šef tajne policije oduvijek je imao ključ željeznih vrtnih
vrata zgrade okruženih visokim zidovima.
Točno tri minute kasnije Crosse je lagano išao po terasi. Zemlja je bila veoma vlažna. Pažljivo
je obrisao cipele prije nego što je ušao kroz ostakljena vrata.
– Ulovili smo krupnu ribu, gospodine, neprijateljskog agenta. Našli smo ga na djelu! – tiho će
on. – Major, kagebeovac, s broda Ivanov, na kojemu je politički komesar. Uhvatili smo ga u
špijuniranju s američkim kibernetičarom s nuklearnog nosača!
– Prokleti Ivanov! – zajapuri se guverner. – Za miloga Boga, Rogere... major! Možeš li zamisliti
kakvu će diplomatsku-političku gužvu ovo izazvati između Sovjetskog Saveza, Sjedinjenih Država i
Londona?
– Znam, zato se odmah s vama i dogovaram.
– Kog je vraga taj radio?
Crosse mu ukratko izloži stvar i zaključi:
– Sad su obojica pod sedativima i na sigurnom.
– Što je bilo na tom filmu?
– Ništa, zamagljen je, prazan.
– Kako?
– Da! Jasno, obojica su poricala da su špijuni. Mornar je tvrdio da ništa nije predao! Sve je
poricao, rekao je da je na pokeru dobio one dvije tisuće američkih dolara koje smo kod njega našli.
Djetinjasto je lagati kad smo ga uhvatili, djetinjasto je kad nam netko komplicira život jer na kraju
ionako doznamo istinu. Smatram da nam je pravi film ili promakao ili su ga predali na drugi način.
Ponovno smo im pretraživali odjeću. Naredio sam da im odmah daju sredstva za povraćanje i
pregledaju stolicu. Major... onaj kagebeovac je prije sat vremena ispustio pravi negativ. – Crosse mu
pruži veliku omotnicu. – Format dvadeset puta dvadeset i pet, gospodine, sličica do sličice!
– O čemu se radi? Općenito?
– Na jednom su filmu izvaci iz priručnika o navigaciji i upravljanju brodskim radarom. – Crosse
je oklijevao. – Druge slike nam prikazuju čitav brodski manifest arsenala na nosaču, municije, raketa
i bojnih glava. Količinu, kakvoću, broj i mjesto na brodu.
– Isuse Kriste, znači i nuklearne bojeve glave? Ne, molim te, nemoj mi na to odgovoriti! – Sir
Geoffrey zagleda se u Crossea, razmisli pa reče: – Pa, Rogere, divno što podaci nisu dospjeli u
neprijateljske ruke, Čestitam ti! Laknut će i našim američkim prijateljima koje ćeš time silno zadužiti.
Bože mili, da su ti podaci dospjeli u ruke stručnjaka, razotkrili bi bojni kapacitet cijelog nuklearnog
broda!
– Da, gospodine! – Crosse se otužno nasmiješi.
Sir Geoffrey ga je ispitljivo proučavao.
– A što ćemo s tim vašim majorom?
– Poslao bih ga smjesta u London, RAF-ovim avionom, s posebnom pratnjom. Neka ga tamo
preslušavaju, iako smo mi bolje opremljeni, uvježbaniji i djelotvorniji. Brine me to što će njegovi
pretpostavljeni već za sat vremena doznati da smo ga uhvatili pa bi ga mogli pokušati izvući ili
onesposobiti, a mogli bi na nas vršiti krajnji diplomatski pritisak da ga oslobodimo i vratimo na
Sovjetskij Ivanov. Osim toga, kad Narodna Republika Kina i nacionalisti doznaju da smo ulovili
takvu zvjerku, možda nam ga pokušaju preoteti.
– A američki mornar?
– Bilo bi poželjno da ga smjesta izručimo CIA-i, kao i negativ filma i ovo... ovo su mu jedini
primjerci. Osobno sam ih razvio, jasno, iz sigurnosti. Smatram da je Rosemont najpozvaniji.
– Ah, da, Rosemont! On je sad ovdje!
– Da, gospodine!
Sir Geoffrey ga oštro pogleda.
 – Imaš li kopije svakog mog popisa gostiju, Rogere?
– Nemam! Prije pola sata telefonirao sam na konzulat da doznam gdje je Rosemont. Rekoše da
je kod vas.
Sir Geoffrey zagleda se u Crossea ispod svojih gustih obrva. Nije mu vjerovao. Šef tajne
policije sigurno zna koga je večeras pozvao i kad. Pa što se može, bijesno pomisli guverner, to mu je
posao. I kladim se o zlatnu gvineju da ove fotografije nisu jedini Rogerovi primjerci, jer on zna da bi
to zanimalo i naš Admiralitet, a dužan je da i njih obavještava.
– Ima li ovo kakve veze s AMG-om?
– Ne, ama baš nikakve – odgovori Crosse, a guverneru se učini da mu je glas lagano zatreperio.
– Mislim da to nema veze!
Sir Geoffrey ustane iz naslonjača. Neko je vrijeme uzrujano šetao i razmatrao mogućnosti. Ima
Roger pravo. Kineske obavještajne službe s obje strane »bambusove ograde« sigurno će za ovo
doznati, jer svaki naš kineski policajac simpatizira ili s Narodnom Republikom Kinom ili s
nacionalistima. Bit će najbolje da udaljimo špijuna! Tako nitko neće doći u napast... barem ne ovdje.
– Odmah ću razgovarati s ministrom!
– Možda biste, s obzirom na stanje stvari, gospodine, mogli javiti ministru kako sam postupio s
majorom... da je u London odletio pod pratnjom...
– Već je otišao?
– Nije, ali nadležan sam da to obavim... ako se slažete!
Sir Geoffrey ponovno zamišljeno pogleda na sat pa odvrati, uz lagani smiješak:
– Vrlo dobro! Sad je u Londonu vrijeme ručka. Javit ću mu za sat-dva. Odgovara li vam?
– Oh, da, hvala, gospodine. Sve je spremno!
– Tako sam i mislio.
– Odahnut ću kad uzleti, gospodine... Hvala vam!
– Da, a mornar?
– Možda biste mogli zamoliti ministra da nam odobri da ga proslijedimo Rosemontu,
gospodine?
Sir Geoffrey htjedne postaviti još desetak pitanja ali je odustao. Iz iskustva je znao da
neuvjerljivo laže pa će biti najbolje ako što manje znade.
– Vrlo dobro. A druga »dobra« vijest? Nadam se da će biti ugodnija.
– Ulovili smo špijuna, gospodine!
– Ah, dobro, sjajno! Vrlo dobro! Koga?
– Komesara Briana Kwoka.
– Nemoguće.
Crosse je nastojao da mu se na licu ne vidi veselje.
– Tako je, gospodine, komesar Kwok je komunistički špijun, a radi za Narodnu Republiku Kinu.
– Crosse mu ispriča kako im je dolijao Brian Kwok. – Predlažem da pohvalimo komesara
Armstronga... i Cvikeraša Vua kojega uzima u tajnu službu.
 Sir Geoffrey zapanjeno je zurio kroz prozor.
– Majku mu njegovu, mladi Brian! Zašto? Za godinu-dvije postao bi zamjenik šefa policije...
Valjda nije greška?
– Nema greške! Rekoh, dokaz je nepobitan. Naravno, još ne znamo kako ni zašto, ali uskoro
ćemo otkriti.
Sir Geoffrey u Crosseovu glasu osjeti odlučnost. Vidje njegovo tanko, kruto lice, hladne oči i
požali Briana Kwoka koji mu je već godinama bio simpatičan.
– Izvještavaj me o njemu! Možda otkrijemo zbog čega je takav čovjek takvo nešto učinio... Bože
mili, tako simpatičan momak i sjajan igrač kriketa. Da, javljaj mi!
– Naravno, gospodine! – Crosse ustane. – Zanimljivo... Nikad mi nije bilo jasno zbog čega je
toliko protiv Amerike, to mu je bila jedina mana. Sad mi je sve jasno! Morao sam to i prije otkriti.
Oprostite, gospodine, i oprostite što sam vam prekinuo večeru!
– Čestitam, Rogere. Ako sovjetskog agenta šaljete u London, da onamo pošaljemo i Briana
Kwoka? Iz istih razloga!
– Ne, gospodine, ne bih rekao. Ovdje ćemo mnogo brže i uspješnije riješiti Kwoka. Nama je
potrebno da znamo sve što on zna. London to ne bi razumio! Kwok ugrožava Hong Kong a ne
Britaniju. On je špijun Narodne Republike Kine, a major sovjetski špijun. Tu nema usporedbe!
Sir Geoffrey teško uzdahne. Znao je da Crosse ima pravo.
– Slažem se! Užasan dan, Rogere. Najprije navale na banke, pa na burzu... pa sinoćnje žrtve...
Jadni Sir Charles Pennyworth i Toxeova žena... a jutros poginuli u aberdinskom klizanju terena...
Drma se »Otmjena tvrtka« ... Kao da se olujni front pretvara u stravični tajfun koji će vjerojatno
spriječiti subotnje utrke... A sad i tvoje vijesti... Američki mornar za cigle dvije tisuće dolara izdao
zemlju, brod i čast!
Crosse se ponovno nasmiješi pomalo otužno.
– Možda to njemu i nije »ciglih dvije tisuće« !
Užasna vremena, htjedne kazati Sir George, ali znao je da sad nije zgoda. Ljudi su ljudi, a
ljudima vladaju pohlepa, ponos, pohota, škrtost, ljubomora, nezasitnost, gnjev i sve veća pomama za
vlašću, novcem... i uvijek će to ljudima vladati. Većinom ljudi!
– Hvala ti što si došao, Rogere. Ponovno ti čestitam! Javit ću ministru... Laku noć!
Gledao je za Crosseom, visokim, samouvjerenim, ubojitim. Kad je posilni za njim zakračunao
željezna vrata perivoja, Sir Geoffrey Allison ponovno postavi ono pitanje na koje još nije dobio
odgovor.
Tko je špijun u mojoj policiji?
AMG-ov spis bijaše posve jasan. Izdajica je sovjetski špijun, a ne čovjek Narodne Republike
Kine. Brian Kwok dolijao je pukim slučajem. Zašto Roger nije naglasio ono što bijaše očigledno?
Sir Geoffrey protrne. Ako je Brian špijun, onda svatko može biti pritajeni špijun. Svatko!
 50

20.17

Vrata se naglo otvore gotovo prije nego što je povukao prst sa zvonca.
– Oh, Linc! – zadahtano će Orlanda, sva sretna. – Već sam mislila da nećeš doći. Samo izvoli!
– Oprosti što sam zakasnio – opravdavao se Bartlett, očaran njezinom ljepotom i toplinom. –
Promet je užasan, trajekti krcati, a do telefona nisam mogao doći.
– Došao si, pa znači, nisi zakasnio, nimalo! Samo sam se bojala da... – Brzo je otpjevala: –
Bojala sam se da mi večeras više nećeš doći i bila sam očajna. Evo, sad znaš, ništa ti ne krijem, ali
toliko mi je drago što te vidim da mi nije ni do čega stalo! – Uzdigla se na prste i na brzinu mu
utisnula veseli poljubac. Uhvatila ga je za ruku i za sobom zatvorila vrata.
Imala je nježan, gotovo neosjetljiv parfem, ali ga je snažno osjećao. Haljina joj je bila do
koljena, od bijelog šifona, a šuštala je dok je hodala, pritegnuta na ručnim zglobovima i oko vrata.
Otkrivala je njezinu zlaćanu put, ali opet ne sasvim.
– Koliko sam sretna što si došao! – ponovila je, uzela mu kišobran i spremila ga na stalak.
– I ja!
Prostorija je noću bila još ljepša, pod svjetlom voštanica. Visoka staklena vrata terase bijahu
otvorena. Nalazili su se pod oblacima, grad se niz pristranke spuštao prema moru, a svjetla velegrada
povremeno su se gubila u magli kad bi ispred terase prolazili niski oblaci. Dvije stotine i pedeset
metara ispod njih pružalo se more. Kowloon je bio zamagljen, kao i luka, ali Bartlett je znao da je
puna brodova. Vidio je golemi nuklearni nosač, obasjanu palubu i obasjane mlazne lovce, čelični
nosivi most se u nebo uzdizao, a američka zastava mlohavo se i tužno ovjesila.
– Divna noć, Orlanda! – reče naslonivši se na ogradu terase.
– O, divna je... Dođi, sjedni!
– Radije bih uživao u vidiku, ako ne zamjeravaš!
– Sve što god ti želiš, sve! Divno ti stoji odijelo, Linc, i imaš lijepu kravatu – vedro će ona.
Laskala mu je iako mu, prema njezinu ukusu, kravata baš nije pristajala. Ništa zato, on ne zna slagati
boje kao Quillan, pa mu je potrebna pomoć. Ponašat ću se kao što me uputio Quillan: neću mu
prigovarati, nego ću mu kupiti kravatu koja mi se svidi pa mu je pokloniti. Ako mu se sviđa, sjajno...
a ako mu se ne svidi, nije važno. Kao da je to bitno! Ionako će je on nositi. Plava kravata! Plava bi
lijepo pristajala boji Lincovih očiju i ovoj košulji. – Vrlo se ukusno odijevaš!
– Hvala, i ti! – Sjetio se kako mu je Casey prigovarala zbog kravate i kako se zbog toga na nju
ljutio za vrijeme vožnje trajektom sve dok je čekao taksi, a jedna mu je starica nagazila na prst kad se
pokušala progurati da upadne u njegov taksi, ali ju je odgurnuo i opsovao joj.
Tek se sad ohladio. Zato što se Orlanda toliko razveselila kad me ugledala, pomislio je.
Godinama Casey nije zablistala kao božićno drvce, godinama mi nije rekla ništa ugodno kad bih... k
vragu! Večeras neću brinuti zbog Casey!
– Vidik je fantastičan, a lijepa si kao slika!
Nasmijala se.
– I ti i... oh, oprosti, nisam te ponudila pićem... – Odlepršala je u kuhinju, a suknja joj se
uzdigla. – Ne znam zbog čega, ali uz tebe se osjećam kao učenica! – doviknula mu je. Uskoro se
vratila, noseći na pladnju zemljanu zdjelu punu paštete, svjež prženac i bocu hladnog piva. – Nadam
se da će ti odgovarati! – Donijela mu je »Anheuser« .
– Kako znaš koje pivo volim?
– Jutros si mi kazao, zar se ne sjećaš? – Ponovno je isijavala toplinu, a on je uživao. – A i da
voliš piti iz boce!
Uzeo je bocu pa joj se vedro nasmiješio.
– Hoćeš li i to napisati u svojem članku?
– Neću! Odlučila sam da uopće ne pišem o tebi!
Opazio je kako se odjedanput uozbiljila.
– Zašto?
Sebi je u čašu točila bijelo vino.
– Zaključila sam da te u članku ne bih mogla točno prikazati pa ga neću ni napisati. Uostalom,
sumnjam da bi ti se svidjelo! – Prinijela je ruku srcu. – Životom ti se kunem, neću napisati članak,
sve ovo ostaje između nas. I članak i novinarski posao, madonom ti se kunem! – nadodala je
najozbiljnije.
– Nije potrebno da dramatiziraš!
Leđima se naslonila na ogradu, a do betona na pločniku dijelilo ju je tridesetak metara. Vidio joj
je iskrenost na licu i potpuno joj je povjerovao. Laknulo mu je. Taj je članak bio jedina mana, jedina
opasnost koja mu je prijetila. Članak i njezina profesija novinarke! Nagnuo se prema njoj i ovlaš
poljubio. Namjerno ju je tek ovlaš poljubio.
– Zapečaćeno poljupcem. Zahvaljujem!
– Da! – Trenutak su i on i ona uživali u pogledu.
– Je li se ispadala ova kiša?
– Nadam se da nije, Linc. Potrebno nam je još mnogo oluja da napunimo rezervoare. Teško je
održavati higijenu, a još uvijek nam vodu daju tek svaki četvrti dan. – Nasmiješila se kao obijesno
dijete. – Sinoć sam se za vrijeme proloma oblaka svukla i ovdje okupala. Fantastično! Kiša je bila
toliko bogata da sam i kosu uspjela oprati!
Uzbudio se zamišljajući je nagu ovdje u noći.
– Pripazi – upozorio ju je. – Ograda nije previsoka. Ne želim da se oklizneš!
– Neobično, smrtno se bojim mora, ali mi visina ne smeta. A ti si mi, da znaš, spasio život!
– Glupost! Izvukla bi se ti i bez mene!
– Možda, ali si mi pomogao da spasim obraz. Da tebe nije bilo, sigurno bih se osramotila!
Hvala što si mi spasio obraz!
– Valjda je ovdje obraz važniji nego život, je li?
 – Ponekad jest. Zašto pitaš?
– Razmišljao sam o Dunrossu i Quillanu Gorntu. Njih dvojica se mrze uglavnom zbog obraza.
– Da, jasno, imaš pravo! – Zamišljeno je nadodala: – Obojica su na svoj način sjajni, a inače...
vragovi!
– Kako misliš?
– Obojica su nemilosrdni! Veoma, veoma snažni, veoma okrutni, vještii... tako dobro znaju što je
život. – Dok je govorila, premazala je krišku kruha paštetom pa mu je pružila. Nokti su joj bili dugi,
savršeni. – Kineska poslovica kaže: čan cao, čun ken, što znači kad plijeviš, počupaj korijene!
Obojica su u Aziji ukorijenjeni, veoma duboko, preduboko. Teško je počupati takvo korijenje! –
Otpila je vino i lagano se smješkala. – To bi po svoj prilici bilo i glupo, pogubno za Hong Kong. Jesi
li za još paštete?
– Molio bih. Baš je ukusna! Ti si je pripremila?
– Da, po starom engleskom receptu.
– Zašto bi to bilo pogubno za Hong Kong?
– Možda zbog toga što se oni izjednačuju. Kad bi jedan uništio drugoga... Pri tome ne mislim
samo na Quillana ili na Dunrossa, nego na sve velike kompanije, takozvane hongove, »Struanovu« i
»Rothwell-Gornta« ! Kad bi jedna tvrtka prožderala drugu, možda bi previše ojačala. Više ne bi bilo
konkurencije, taj-pan bi možda postao pretjerano pohlepan i možda bi htio progutati cijeli Hong
Kong! – Neodlučno se smješkala. – Oprosti... previše govorim. Tek tako mi je palo na pamet. Hoćeš
li još piva?
– Da, hvala ti, ali misao ti je zanimljiva! – Da, pomisli Bartlett, ja se toga ne bih sjetio, a ne bi
ni Casey. Jesu li Dunross i Gornt jedan drugom neophodni?
A Casey i ja? Jesmo li neophodni jedno drugome?
Primijetio je da ga ona gleda pa joj se nasmiješio.
– Orlanda, nije nikakva tajna da s jednim od njih namjeravam sklopiti pogodbu. Koga bi ti
izabrala da si na mojemu mjestu.
– Ni jednog! – izvalila je kao iz puške i nasmijala se.
– Zašto?
– Nisi Britanac, nisi njihovo »staro momče« , niti nasljedni član nekog kluba, a bez obzira na
svo tvoje bogatstvo i utjecaj, uvijek će to udruženje »britanskih momaka« odlučivati o stvarima. –
Uzela je bocu koju je ispraznio, odnijela je i vratila se s drugom.
– Misliš da se toga ne bih smio prihvaćati?
– Nisam tako mislila, Linc. Pitao si me o »Struanovoj kompaniji« ili o »Rothwell-Gorntu« , o
sklapanju poslova s jednom od tih firma. Ako se s njima povežeš, oni će te pobijediti!
– Zar su toliki lukavci?
– Nisu, ali su Azijati, ovamo pripadaju. Ovdje se govori: Tjen hsia vu ja i pan hej, što znači:
sve su vrane pod nebom crne. Dakle, svi su taj-pani jednaki i uvijek se složno udružuju da unište
uljeza.
– Znači da ni Ian ni Quillan ne žele ortaka?
 – Mislim da si me ovim pitanjem zatekao, Linc – neodlučno će ona. – Ne razumijem se u
privredu. Samo, nikad nisam čula da je ovamo došao neki Amerikanac koji bi se snažno probio!
– A Biltzmann? »Superfoods« je preuzeo hongkonšku tvrtku »General Stores« ?
– Biltzmann je živa sprdačina. Svi ga mrze i nadaju se da će izgubiti obraz, pa i sam Pug...
Pugmire. Quillan je siguran da će Biltzmann uprskati stvar. Ni Cooper i Tiliman nisu ovdje uspjeli, a
to su ti, Linc, američki trgovci iz prvih početaka ove kolonije, trgovci opijumom, iako ih je štitio sam
Dirk Struan. Dapače, oni su i rodbina, Struanovi i Cooperovi. Hag Struan je svoju najstariju kćer
Emmu udala za Jeffa Coopera, a ovdje su ga pod starost prozvali Stari Nosonja. Navodno mu je taj
brak bio nagrada zbog toga što je Vještici Hag pomogao da slisti Tylera Brocka. Jesi li čuo za njih,
Linc? Za Brockove, Sir Morgana i njegova oca Tylera... i za Vješticu Hag?
– Peter Marlowe pričao nam je neke od tih legendi.
– Ako te zanima pravi Hong Kong, obrati se tetici Sjajnookoj, staroj djevojci Sari Čen, tetki
Phillipa Čena! Sjajna žena, Linc, bistra kao suza. Tvrdi da ima osamdeset i osam godina, ali mislim
da je starija. Otac joj je bio Sir Gordon Čen, nezakoniti sin Dirka Struana i njegove ljubavnice Kaj
Sung. A mati joj je čuvena ljepotica Karen Jien.
– Koja je ta?
– Karen Jien je unuka Robba Struana, a Robb je Dirkov polubrat. S ljubavnicom Jau Ming Su
imao je kćerku Isobel. Isobel se udala za Johna Jiena, nezakonitog sina Jeffa Coopera. John Jien
postao je glasovit gusar i krijumčar opijuma, a Isobel je bila ozlogašena kockarka na krupne uloge.
Na ma-džongu je profućkala imetak obojice muževa. A kćerka Isobel i Johna Jiena, Karen, udala se
za Sir Gordona Čena. Zapravo mu je bila druga žena, više neka vrst suložnice, iako je brak bio posve
zakonit. I dan-danas ovdašnji Kinezi mogu imati žena koliko im se prohtjedne.
– Vrlo zgodno!
– Muškarcima svakako! – nasmiješi se Orlanda. – Dakle, taj ogranak Jiena potječe od Coopera.
T’Čungovi i Čenovi potomci su Dirka Struana, a Sungovi, Tupovi i Tongovi potječu od slikara
Aristotlea Quancea. Ovdje u Hong Kongu važi običaj da djeca dobivaju majčino prezime, iako im je
majka u pravilu beznačajna djevojka koju su roditelji prodali za jastučenje.
– Roditelji?
– Gotovo uvijek! – vedro će ona. – Tung tjen ju ming, što znači: slušaj nebo i slijedi sudbinu.
Pogotovo kad netko umire od gladi! – Slegnula je ramenima. – Nije to nikakva sramota, Linc ni
gubitak obraza. U Aziji nije!
– Kako si tako dobro upućena u Struanove, Cooperove, njihove ljubavnice i tako dalje?
– Ovo je maleno mjesto i svi volimo tajne, ali u Hong Kongu zapravo i nema tajni. Mještani...
rođeni mještani, znaju gotovo sve jedni o drugima. Kao što rekoh, ovdje smo duboko ukorijenjeni. I
nemoj zaboraviti da su Čenovi, Jienovi i Sungovi Eurazijci. Već ti rekoh da se Eurazijci žene
Eurazijkama pa moramo znati od koga potječemo. Britanci i Kinezi ne žele nas kao supruge, nego
samo za ljubavnice! – Pijuckala je vino. Bio je očaran njezinim ljupkim kretnjama i dražešću. –
Kineske obitelji po običaju imaju svoju genealogiju u seoskim knjigama, to im je jedini pravni propis
i po tome se ravnaju. Izvatke iz matičnih knjiga nikad nisu imali! – Podigla je glavu prema njemu i
nasmiješila se. – Da se vratim tvome pitanju! I Ianu Dunrossu i Quillanu dobro bi došao tvoj novac i
poznavanje američkog tržišta. A i s jednim i drugim ćeš se ovdje obogatiti, ako se zadovoljiš time da
im budeš samo tihi ortak!
 Bartlett zamišljeno svrne oči na panoramu grada.
Strpljivo je čekala, prepuštajući ga njegovim mislima, posve nepomična. Sreća moja što mi je
Quillan bio tako dobar učitelj i mudar čovjek, pomislila je. On je tako, tako pametan! I sad je imao
pravo
Jutros ga je sva uplakana nazvala na njegov tajni broj pa mu ispričala sve što se dogodilo i
zajecala:
»Oh, Quillane, bojim se da sam sve upropastila... «
»Što si mu rekla? I što ti je on rekao?«
Sve mu je točno prenijela, a Quillan ju je smirivao:
»Mislim da nema smisla da brineš, Orlanda. Vratit će se on, ako ne večeras... sutra sigurno!«
»Oh, jesi li siguran?« , zahvalno ga je zapitala.
»Jesam! A sad obriši suze i slušaj?«
Rekao joj je kako da se ponaša, što da odjene i nadasve... neka bude žensko.
Baš sam sretna što sam žensko, pomislila je i s tugom se sjećala prošlih vremena kad su ona i
Quillan bili sretni. Imala je devetnaest godina, već mu je dvije godine bila ljubavnica, više se nije
stidjela ni bojala, ni jastučenja, ni njega, ni sebe. Ponekad bi se u ponoć otisnuli njegovom jahtom,
samo njih dvoje, a on ju je podučavao.
– »Žensko si, a i Hong Kong-jen, Hongkonžanka, pa ako želiš udobno živjeti i imati lijepe
stvari, ako želiš biti ljubljena, mažena, i dobro pojastučena, budi žensko!«
»Kako ću to postići, dragi?«
»Misli samo na moje zadovoljstvo i nasladu. Kad ustreba, pruži mi strast, i spokoj kad mi
zatreba, mir kad zatreba, a cijelo vrijeme vedrinu i diskretriost. Kuhaj kao vrhunska kuharica! Nauči
se razlikovati dobra vina, uvijek budi diskretna, uvijek štiti moj obraz i nikad ne zanovijetaj!»
»Ali, Quillane, iz tvojih usta to zvuči previše jednostrano!«
»Da, jasno da je tako. Ja ću zauzvrat podjednako strastveno ispunjavati svoj dio. Ali od tebe
zahtijevam ovo što sam nabrojio, i ništa manje. Željela si mi postati ljubavnicom. Sve sam ti iznio
prije nego što smo se upustili, a ti si se složila!«
»Znam da jesam i volim ti biti ljubavnicom, ali... ali ponekad brinem za budućnost!«
»Ah, milena, nemaš razloga za brigu. Znaš da smo unaprijed postavili pravila. Svake godine
obnavljat ćemo svoj ugovor, ako ti to želiš, do tvoje dvadeset i četvrte godine, a ako tad odlučiš da
me napustiš, dat ću ti stan, dovoljno novca za opravdane troškove i lijep miraz na prikladnog muža.
Mi smo se dogovorili, uz odobrenje tvojih roditelja... «
Da, uz odobrenje roditelja! Orlanda se prisjeti kako su tata i mama oduševljeno prihvatili tu
vezu. Dapače, to su joj i predložili kad se upravo vratila sa školovanja u Americi. Rekoše da ih je
Quillan zapitao smije li joj pristupiti jer da se ludo u nju zaljubio.
»Dobar je to čovjek!« , kazao joj je otac. »Obećao je da će te dobro opskrbiti ako pristaneš.
Odluči, Orlanda! Mi ti ga preporučujemo.«
»Tata, tek ću slijedeći mjesec navršiti osamnaestu, a željela bih se vratiti u Sjedinjene Države i
tamo živjeti. Sigurno ću uspjeti dobiti Zeleni karton i ostati u SAD-u.«
 »Da, dijete, možeš otići!« , rekla joj je majka. »Ali, bit ćeš sirotinja! Ništa ti ne možemo dati, ne
možemo ti pomoći. Gdje ćeš se zaposliti? Tko će te potpomagati? A ovako se uskoro možeš potkožiti,
a potpomagat će te bogataš.«
»Užasno je star, već ima...«
»Muškarac ne stari kao žena!« , rekoše joj roditelji. »Snažan je i ugledan, a već godinama je naš
dobročinitelj. Obećao je da će te paziti, a financijska strana pogodbe je izdašna, bez obzira na to
koliko s njim ostaneš.«
»Kad ga ne volim!«
»Govoriš gluposti na svih osam strana svijeta! Zubi bi se ohladili da ih ne štite usne!« , bijesno
će njezina majka. »Ova zgoda ti je kao feniksova dlaka i zmajevo srce! A što moraš zauzvrat učiniti?
Samo budi pravo žensko pa dobra čovjeka poštuj i slušaj nekoliko godina, jer sporazum se svake
godine može obnoviti, pa i nakon toga, tim godinama kraja nema... ako ti tako odlučiš i ako budeš
vjerna i pametna. Tko zna? Žena mu je teški bolesnik i kopni. Ako ga zadovoljiš i budeš mu dovoljno
odana, možda te uzme za ženu?«
»Da Quillan Gornt uzme Eurazijku?« , odbrusila je.
»Zašto ne? Nisi ti Eurazijka, ti si Portugalka! Gornt već ima britanske sinove i kćeri!Heja?
Vremena se mijenjaju, pa i ovdje, u Hong Kongu. Ako daš sve od sebe... tko zna? Rodi mu sina za
godinu-dvije, s njegovim dopuštenjem, i tko zna? Bogovi su bogovi, a ako zažele, onda zagrmi i iz
vedrog neba! Ne budi glupača! Ljubav? Što znači ta riječ?«
Sad je Orlanda Ramos buljila u velegrad, ali ga nije vidjela. Kako sam onda bila glupa i naivna,
pomislila je. Naivna i vrlo glupa. Ali sad sam sve naučila. Quillan mi je bio izvrstan učitelj!
Digla je pogled prema Lincu Bartlettu. Digla je samo pogled. Nije mu htjela smetati.
Da, prošla sam izvrsnu školu, zaključila je. Naučila sam da postanem najbolja supruga na
svijetu, najbolja koju bi Bartlett ikad mogao naći. Ovaj put neću pogriješiti! Ne, neću pogriješiti.
Quillan će me upućivati. Pomoći će mi da uklonim Casey. Postat ću žena Linca Bartletta! Neka mi svi
bogovi i svi vragovi budu svjedoci, jer tako će biti...
Uskoro je svrnuo pogled s velegrada, jer je dovoljno razmišljao o onom što je od nje čuo.
Gledala ga je lagano se smješkala, a nije mogao proniknuti u taj smiješak.
– Što je?
– Razmišljam koliko sam sretna što sam te upoznala.
– Uvijek laskaš muškarcima?
– Ne, nego samo onima koji mi se sviđaju... a oni su rijetki kao feniksova dlaka i zmajevo srce.
Hoćeš paštetu?
– Hvala! – Uzeo je namazanu krišku. – Ne jedeš?
– Čuvam se za večeru! Moram paziti što jedem... za razliku od tebe.
– Svakog dana se razgibavam. Kad god stignem, igram tenis i golf. A ti?
– Pomalo igram tenis, dobar sam pješak, ali još uzimam poduku iz golfa. – Da, pomisli ona,
silno se trudim da u svemu postignem savršenstvo, a ja sam najsavršenija žena za tebe, Linc Bartlett,
na cijelom svijetu. Izvrsno igram tenis, a golf prilično dobro... Quillan je želio da naučim jer je volio
oba sporta. – Jesi li gladan?
 – Skapavam!
– Predložio si kinesku kuhinju. Zaista bi to htio?
– Svejedno! – slegnuo je ramenima. – Kako god ti želiš.
– Zaista?
– Sto posto. Zašto? Što bi željela?
– Dođi, samo trenutak! – Otvorila je vrata blagovaonice. Pošao je za njom. Stol je bio prekrasno
namješten za dvoje. Cvijeće, a u posudi za hlađenje boca vina Verdicchio. – Linc, već odavno ni za
koga nisam kuhala! – rekla je zadahtalo, a njemu se sviđao takav žustar način govora. – Tebi želim
kuhati. Ako hoćeš, pripremila sam talijansku večeru. Svježa tjestenina aglio e olio, češnjak i luk,
teleća piccata, zelena salata, zabaglione, espresso. I konjak! što na to kažeš? Gotova sam za ciglih
dvadeset minuta, a u međuvremenu možeš čitati novine. Sve ćemo ostaviti ami da pospremi kad se
vrati, pa idemo na ples ili ćemo se vozikati. Što kažeš?
– Obožavam talijansku kuhinju, Orlanda! – oduševljeno će on.
Uto se odjednom nečeg nejasno sjetio i na trenutak je razmišljao kome li je pričao da od svih
kuhinja najviše voli talijansku. Možda je to rekao Casey? Ili jutros Orlandi?
 51

20.32

Brian Kwok trgne se iza sna. Trenutak ga je mučila mora, zatim se razbudio, ali kao da je još uvijek
bio u dubokom i mračnom ponoru sna. Srce mu je lupalo, misli su mu se mutile, kao da između sna i
jave ne postoji nikakva razlika. Obuzme ga panika. Uto opazi da je gol i da se još uvijek nalazi u
toploj tami ćelije. Sjetio se tko je i gdje je.
Sigurno su me drogirali, pomisli on. Usta su mu se isušila, glava ga je boljela, opružio se na
ljepljivu strunjaču i pokušavao se sabrati. Nejasno se sjećao da je bio u Armstrongovoj kancelariji, a
prije toga se s Crosseom dogovarao za 16/2. Nakon toga se više ničega nije sjećao, osim kako se
probudio u ovom mraku i kako je pipkao zidove da se orijentira. Izbliza ih je dodirivao i zatomljivao
strah pri spoznaji da je izdan i posve nemoćan, u utrobi glavnog policijskog štaba, u ćeliji bez
prozora, koja negdje ima sakrivena vrata. Onda je iscrpljen zaspao, probudio se i začuo srdite
glasove – ili sam to samo sanjao? – pa je ponovno zaspao... Ne, najprije sam jeo, zar nisam najprije
jeo ?... Da, one splačine koje nazivaju večerom, i hladan čaj... Hajde, razmisli! Moraš misliti,
prisjetiti se... Da, sjećam, se, dali su mi ogavan gulaš i hladan čaj, a zatim doručak. Jaja! Najprije
jaja ili najprije gulaš...? Da, a kad god sam jeo, na trenutak se palilo svjetlo, tek toliko da vidim
pojesti... Ne, svjetlo se gasilo, pa sam svaki put dovršavao obrok u mraku. Sjećam se kako sam jeo u
mraku, a mrzim jesti u mraku. Zatim sam se u mraku pomokrio u kantu, vratio na strunjaču i opet
legao.
Koliko sam već ovdje? Moram brojati dane!
Umorno skine noge sa strunjače i otetura do zida. Noge su ga boljele koliko i glava. Moram se
razgibati, odlučio je. Moram izbaciti drogu iz tijela, razbistriti glavu i pripremiti se za saslušanje.
Moram biti spreman kad me počnu obrađivati, u pravom smislu riječi obrađivati. Kad zaključe da
sam se dovoljno smekšao, jer tada će me držati budnim sve dok me ne slome.
Neće me slomiti! Snažan sam, pripremljen i znam neke klopke.
Tko me odao?
Nikako da odgovori na to pitanje. Skupio je snagu i nekoliko puta slabašno čučnuo. Začuje
prigušene korake koji su se primicali. Žurno se vratio do strunjače i legao. Pravio se da spava, a srce
mu je bolno lupalo dok je pokušavao zatomiti strah.
Koraci se zaustave. Odjednom se odmakne zasun, otvore se vrata. U ćeliju prodre tračak svjetla,
a poluvidljiva ruka odloži metalni tanjur i metalnu šalicu.
– Doručkuj, i to brzo! – dobaci mu taj čovjek na kantonskom. – Uskoro će te ponovno
preslušavati!
– Čuj, htio bih... – zovne Brian Kwok, ali se preklopna vrata ponovno zalupe. Ostao je sam u
mraku i slušao odjek svojih riječi.
Smiri se, naredi samom sebi. Smiri se i razmisli!
 Odjednom ćeliju preplavi svjetlo. Ubode ga za oči. Kad mu se vid prilagodio blještavilu, opazi
da svjetlo dolazi sa stropnih rasvjetnih uređaja visoko iznad njega. Sjetio se da je već vidio takvu
rasvjetu. Tamni, gotovo crni zidovi, kao da su ga pritješnjivali. Ne brini se za zidove, zaključi on.
Znaš što je tamna ćelija, pa iako još nisi sudjelovao u ovakvim saslušavanjima, načela su ti poznata,
a znaš i neke smicalice.
Zgadi mu se pri pomisli na mučenje koje ga očekuje.
Vrata su se jedva nazirala, a isto tako i preklopna vratašca. Osjećao je na sebi poglede, a
špijunke-rupice nije vidio. Na tanjuru su bila dva jaja na oko i debela kriška crnog kruha, malčice
prepečenog. Jaja, hladna, masna, odurna. U šalici hladan čaj. Nije bilo pribora za jelo.
Žedno ispije čaj, nastojeći da mu što dulje potraje, ali ga je iskapio u tren oka, a ta neznatna
količina nije mu utažila žeđ. Dju neh loh moh! Što bih sve dao za četkicu za zube, za bocu piva i za...
Svjetlo se ugasi isto onako nenadano kao što se upalilo. Mnogo je vremena prošlo dok su mu se
oči ponovno prilagodile na mrak. Smiri se, ovo je samo igra mraka i svjetla, svjetla i mraka. Da te
zbune i dezorijentiraju. Smiri se! Prihvaćaj spokojno dan za danom, saslušanje za saslušanjem.
Ponovno se prestrašio, znajući da nije istinski pripremljen. Još nije stekao dovoljno iskustva,
iako je prošao tečaj kako da se drži u zarobljeništvu, kako da se ponaša ako ga zarobe neprijatelji –
komunisti iz Narodne Republike Kine. Ali nisu moji neprijatelji oni iz Narodne Republike Kine.
Istinski su mi neprijatelji Englezi i Kanađani, koji se prave da su mi prijatelji i učitelji. Oni su mi
pravi neprijatelji!
O tome ne razmišljaj... Nemoj nastojati uvjeravati sebe, nastoj uvjeriti samo njih!
Moram se pribrati! Moram što dulje tvrditi da je to pogreška, a onda ću im prodati priču koju
već godinama smišljam pa ću ih time zbuniti. To je moja dužnost.
Užasno ga je morila žeđ. I glad.
Brian Kwok htjedne zavitlati na zid praznu šalicu i prazan tanjur, proderati se i dozivati u
pomoć, ali to bi bila greška. Znao je da mora zagospodariti sobom i skupiti sve djeliće raspoložive
snage da im se odupre.
Mućni glavom! Koristi obuku koju si prošao. Teoriju primijeni u praksi! Sjeti se onog
prošlogodišnjeg tečaja u Engleskoj na temu »Kako izdržati?« . Što da radim? Sjetio se da su ih učili
kako moraju jesti, piti i spavati kad god im se pruži prilika, jer nikad se ne zna kad će im neprijatelj
uskratiti jelo, piće i san. Moram koristiti oči, nos, dodir i razum kako bih i u mraku mogao pratiti
protek vremena. I zapamti da će neprijatelj kad-tad pogriješiti, a ako ga uhvatiš u grešci, provjerit ćeš
koliko je vremena prošlo, a ako znaš koliko je vremena prošlo, možeš gospodariti sobom, a onda ih
možeš zavitlavati i prešutjeti im ono što se mora prešućivati. A to su točna imena i prezimena veza.
Glavno je pravilo: porazi ih svojim mozgom! Budi aktivan i prisili se da zapažaš.
Jesu li oni pogriješili? Je li se vražjim Englezima omakla omaška? Samo jedna jedina! Uzrujano
je razmišljao.
Jaja! Ti glupi Englezi i jaja za doručak!
Već se bolje osjećao, a potpuno se razbudio. Ustao je sa strunjače, napipao metalni tanjur i tiho
pored njega odložio šalicu. Jaja su bila hladna, a mast skrutnuta, ali ih je žvakao i pojeo sav kruh.
Nakon jela se osjećao nešto bolje. Bilo mu je neobično i odvratno jesti prstima u mraku, pogotovo
zato što nije imao ni o što obrisati prste. Ni o što osim o svoju golotinju!
 Protrnuo je. Osjećao se napušten, prljav. Pritisne ga mjehur. Dovuče se do kante pričvršćene na
zid. Zaudarala je.
Kažiprstom vješto izmjeri koliko je tekućine u kanti. Bila je poluprazna. Pomokrio se i ponovno
izmjerio razinu. Proračunavao je porast. Ako nisu ništa nadodali da me zbune, mokrio sam dosad tri-
četiri puta. Koliko puta dnevno muškarac mokri? Dvaput? Ili četiri puta?
Zamazani prst protrlja o prsa. Osjećao se još prljavije, ali mora sve sile upotrijebiti da ostane
priseban i da vodi računa o vremenu. Ponovno je legao. Bilo je mučno što je izgubio vezu sa
svjetlom, mrakom, danom ili noću. Iz želuca mu navre val mučnine, ali ga je svladao i prisilio se da
se sjeća Briana Kwoka kojega neprijatelji smatraju Brianom Kar-šun Kwokom, a ne onim drugim
čovjekom, gotovo zaboravljenim čovjekom, koji se preziva Vu, dječačko mu je ime Pah, a zrelo ime
ču-toj.
Sjetio se Ning-toka, oca i majke koji su ga za šesti rođendan poslali na školovanje u Hong Kong,
da bude školovan i da izraste u rodoljuba kao što su mu bili roditelji. I stric, kojega su pred njegovim
očima nasmrt izbičevali na seoskom trgu zbog toga što je bio rodoljub. Od hongkonške je rodbine
naučio da rodoljub znači komunist i da oni nisu državni neprijatelji. Rekoše mu da su silnici iz
Kuomintanga isto toliko opaki kao »strani vragovi« koji su Kini nametnuli nepravedne sporazume, a
istinski je rodoljub jedino onaj tko vjerno sluša učenja Mao Ce Tunga. Primili su ga u prvu od niza
bratovština. Položio je zakletvu i silno se trsio da bude najbolji, radi Kine i radi Maa koji je otac
Kine. Potajno su ga poučavali dobri učitelji, znao je da pripada novom revolucionarnom valu koji će
Kinu oteti »stranim vragovima« i njihovim slugama i zauvijek ih protjerati u more.
Dodijeliše mu stipendiju. Imao je dvanaest godina!
Oh, koliko su se ponosili njegovi tajni učitelji! Otišao je u stranu zemlju, savršeno poznavajući
njihov jezik, siguran od njihovih opakih misli i običaja. Došao je u London, prijestolnicu najvećeg
carstva koje je ikad postojalo, znajući da će jednog dana biti poniženo i rastureno, ali tada je bila
1937. godina i još je cvalo.
Tamo je ostao dvije godine, mrzeći englesku školu i suučenike, Engleze... Evo žutog Kinezića,
narasla mu je repica, zadirkivali su ga... No, zatomio je tu mržnju i zatomio je suze, a novi učitelji iz
bratovštine pomagali su mu, usmjeravali ga, postavljali mu smislena pitanja i odgovarali na njih.
Naučiše ga što je dijalektika. I da postane sudionik istinske jedine opravdane revolucije. Neka nikad
ne pita jer nije potrebno postavljati pitanja!
Nijemci su se zaratili, s Engleskom. Njega je, s ostalim učenicima i učenicama, škola evakuirala
u sigurnu Kanadu. Divno mu je bilo u Britanskoj Kolumbiji, na obali Pacifika u Vancouveru. Sva ona
prostranstva, planine, more i živahna Kineska četvrt s izvrsnom kuhinjom seoceta Ning-toka. Tamo je
stupio u novu ćeliju svjetske bratovštine i upoznao nove učitelje. Uvijek bi naišao na pametna
čovjeka s kojim je mogao razgovarati, uvijek je netko bio spreman da mu objašnjava i da ga
savjetuje... Kolege ga nisu prihvaćali, iako ih je tukao i znanjem i u gimnastičkoj dvorani: boksačkim
rukavicama. Usavršio se u njihovim sportovima, sjajno igrao kriket i tenis. I to je spadalo u njegovu
obuku.
»Ističi se, Ču-toju, sinko, ističi se i strpljiv budi, za slavu partije, za slavu Mao Ce Tunga koji je
zapravo Kina!« , bijahu posljednje riječi koje mu je uputio otac, te tajne riječi koje su mu se urezale u
glavu od njegove šeste godine, a otac ih je ponovio na samrtničkoj postelji.
Ulazak u Kraljevsku kanadsku policiju također je bio dio plana. Lako se isticao u službi jer je
pod sobom imao Kinesku četvrt, pristaništa i skladišta. Govorio je engleski, mandarinski i kantonski.
Svoje narječje seoceta Ning-toka duboko je u sebi pokopao. Lako je postao ugledan policajac u tom
prekrasnom velikom lučkom gradu. Uskoro se istaknuo kao vankuverski stručnjak za Kineze. Bio je
povjerljiv, izvanredan i neumoljiv prema svim zločinima kojima su se bavile trijade, gangsteri iz
Kineske četvrti. Opijum, morfij, heroin, prostitucija i vječito protuzakonito kockanje.
Njegov posao hvalili su i pretpostavljeni, a i vođe bratovštine, jer su i one bile protiv trijada,
trgovine drogama i ostalog kriminala. Pomagali su mu da ih uhapsi i otkrije, a zanimalo ih je jedino
unutrašnje ustrojstvo Kraljevske kanadske policije, kako uzima ljude u službu, kako ih otpušta i
unapređuje, s kim je povezana, kako istražuje i tko kontrolira što, gdje i kako. Iz Vancouvera su ga na
pola godine poslali u Ottawu. Zahvalni šef policije ustupio im ga je da im pomogne u lovu na
tamošnji kineski krijumčarski krug. Tamo je stekao nove važne kanadske veze i poznanike u
bratovštini. Sve je više i više učio, otkrio krijumčare droge i dobio unapređenje. Lako je suzbijati
kriminal i dobijati unapređenja kad čovjek radi i ima na stotine tajnih prijatelja koji posvuda imaju
oko.
Uto je završio rat pa je zamolio da ga premjeste u hongkonšku policiju, što je bio koračni cilj
plana.
Samo što mu se nije išlo. Nije mu se dalo otići iz Kanade koju je zavolio kao što je zavolio nju,
Jeannettu, Jeannette Debois imala je devetnaest godina i bila francuska Kanađanka iz Montreala.
Znala je francuski i engleski, roditelji su joj bili francuski Kanađani, već su generacijama njezini bili
starosjedioci. Voljeli su ga i njezini roditelji i nisu se protivili, nisu je odvlačili od njega zbog toga
što je Le Chinois, kako su ga nazivali od milja. Imao je dvadeset i jednu godinu, već je tada pred
njim bila sjajna karijera. I brak, za godinu-dvije...
Ojađeni Brian Kwok promeškolji se na strunjači. Koža mu se slijepila, osjećao je kako ga mori
mrak. Zatvorio je olovne kapke i mislima se prebacio do Jeannette i do tog razdoblja, tog tužnog
razdoblja u svom životu. Kako se samo prepirao s bratovštinom i s vođom, uvjeravajući ih da im u
Kanadi može biti mnogo korisniji nego u Hong Kongu, gdje će biti samo jedan od tolikih... A u
Kanadi je on jedini! Za koju godinu probit će se u rukovodstvo vankuverske policije.
Uzaludni su bili svi njegovi argumenti. Žalosno je ustanovio da bratovština ima pravo. Znao je:
ako ostanem, naposljetku ću prijeći na suprotnu stranu i raskrstit ću s Partijom. Postojala su tolika
pitanja bez odgovora, nakon čitanja izvještaja Kraljevske kanadske policije o Sovjetskom Savezu,
KGB-u, gulazima. Već je stekao previše prijatelja među Kanađanima i kineskim nacionalistima. Hong
Kong i Kina postadoše daleka, daleka prošlost. Tu je imao Jeannettu koju je volio, tu ih je očekivao
život, friziran automobil, ugled na policiji. U ljudima oko sebe nije više gledao divlje strance, nego
sebi ravne.
Vođa bratovštine podsjetio ga je na prošlost i na to da »strani vragovi« uvijek ostaju »strani
vragovi« . I da je potreban u Hong Kongu, gdje borba tek započinje, i gdje Mao Ce još nije postao
predsjednik Mao, još nije izvojevao pobjedu, gdje još uvijek ratuje protiv Čang Kaj Šeka.
S gorčinom ih je poslušao. Mrzio ih je što ga prisiljavaju, ali znao je da je u njihovoj vlasti i
poslušao ih je zato što je bio u njihovoj vlasti. A onda one mučne četiri godine do 1949. kad je Mao
izvojevao nevjerojatnu, posvemašnju pobjedu. Ponovno se duboko ukopao i sve svoje izvanredne
sposobnosti stavio u službu suzbijanja kriminala koji je bio mrzak njemu, sramota Hong Kongu i ljaga
na licu Kine.
Ponovno je život postao lijep, čekalo ga je unapređenje. Britanci su se s njim družili i cijenili ga
jer je završio otmjenu englesku privatnu školu, engleski je govorio s profinjenim naglaskom i sjajno
je igrao engleske sportove, kao i elita Britanskog carstva...
A sad je 1963. godina! Imam trideset devet godina, a sutra... Ne, ne sutra, nego u nedjelju! U
nedjelju su utrke na planinskoj cesti, a u subotu na hipodromu, a Noble Star... Hoće li pobijediti
Noble Star ili Gorntov Pilot Fish, ili onaj konj Richarda Kwoka...? Ne Kwoka, nego Richarda
Kwanga... Njegova Butterscotch Lass, ili Golden Lady Johna Čena, na koju se nitko i ne kladi? Kladit
ću se na Golden Lady, ulažem sve, do posljednjeg novčića, sve što sam u životu uštedio, a založit ću i
»porsche« , iako je to glupost, ali moram! Moram, zato jer mi je tako kazao Crosse, a i Robert se
složio, i obojica su rekla da moram položiti i život... Bože mili, pa Golden Lady šepa, ali utrka je
namještena i već su pojurili... Naprijed, Golden Lady, naprijed, za ljubav Maovu! Ne obaziri se na
olujne oblake i na munje, naprijed, sva moja ušteđevina i moj život uloženi su u tebe, prokleta,
pišljiva, vražja... Isuse, predsjedniče, ne ostavljaj me...
Duboko je spavao i snivao ružne snove, izazvane drogama, a Sretna dolina pretvorila se u
Smrtnu dolinu. Nije zamijetio kad se upalilo svjetlo i nije čuo kad su se otvorila vrata.
Bijaše vrijeme da se započne iznova.
Armstrong pogleda prijatelja. Sažalijevao ga je. Svjetlo je bilo prigušeno. S Armstrongom je
došao viši agent Malcolm Sun, stražar i liječnik iz tajne službe. Dr Dorn bijaše onizak, žustar,
proćelav stručnjak, živahan kao ptičica. Uhvati Briana Kwoka za ruku, opipa mu bilo, izmjeri tlak i
osluhne otkucaje srca.
– U tjelesnom je pogledu »pacijent« u dobroj formi, komesaru – reče uz slabašan smiješak. –
Krvni tlak i otkucaji srca su mu malo pojačani, ali to se moglo i očekivati.
Rezultate je ucrtao na listu koju je pružio Armstrongu. Armstrong pogleda na sat, zapiše vrijeme
i potpiše.
– Nastavite! – reče.
Liječnik pažljivo napuni siringu. Brižno je novom iglom dao Brianu Kwoku injekciju u
stražnjicu. Gotovo bez traga, samo točkica krvi koju je odmah obrisao.
– Večera kad god zaželite! – reče sa smiješkom.
Armstrong nijemo kimne glavom. Stražar iz tajne službe nadoda u kantu mokraće, pa i to uđe u
spisak.
– Lukavac je on kad je mjerio razinu mokraće, nisam to od njega očekivao – javi se Malcolm
Sun. Zahvaljujući infracrvenim zrakama lako su pratili svaki »pacijentov« pokret kroz otvore-
špijunke u stropnoj rasvjeti. – Dju neh loh moh... Tko bi pomislio da je on špijun? Lukavac, uvijek je
bio vraški lukavac!
– Nadajmo se da bijednik nije prevelik lukavac! – kiselo mu odgovori Armstrong. – Što prije
propjeva, to bolje! Stari ga neće ispustiti iz šaka!
Ostali ga pogledaju. Mladi stražar iz tajne službe protrne.
Nelagodni tajac prekine dr Dorn.
– Da nastavljamo dvosatni ciklus, gospodine?
Armstrong letimično pogleda prijatelja. Prvu drogu, u pivu, popio je popodne oko 13.30. Brian
Kwok je otada bio podvrgnut Postupku dva, što znači kemijskoj izmjeni »spavanje-buđenje,
spavanje-buđenje« , svaka dva sata. Prije 16,30, 18,30 i 20,30 dobio je injekcije za buđenje, a tako
će se to nastaviti sve do sutra u 06.30 ujutro, kad će započeti prva ozbiljna preslušavanja. Desetak
minuta nakon injekcije pacijent bi se probudio a droge su mu pojačavale žeđ i glad. Smazao bi hranu
i halapljivo popio hladan čaj pa bi droge sadržane u jelu i piću brzo ponovno djelovale. Dubok,
veoma dubok san, pojačan raznim drugim injekcijama. Izmjena mraka i jarkog svjetla, metalnih
glasova i tišine. Pa buđenje, doručak. Dva sata kasnije večera, a nakon dva sata ponovno doručak!
Tako je smušenom čovjeku dvanaest sati izgledao kao šest dana, a ako je »pacijent« mogao izdržati
»gušću metodu« , iz sata u sat – dvanaest sati pretvorilo bi mu se u dvanaest dana. Nisu bila potrebna
tjelesna mučenja, samo mrak i dezorijentacija; posve dovoljno da se od neprijateljskog agenta dozna
sve što se hoće, ili da neprijatelj potpiše sve što mu se dade i da uskoro povjeruje da je tuđa istina –
njegova istina.
Svatko! Slomio bi se svatko nakon jednotjedne metode »spavanje-buđenje-spavanje« , nakon
koje bi uslijedila dva-tri dana nesanice.
Svatko!
Bože mili, pomisli Armstrong, ti ćeš se jadniče, pokušati opirati, a to ti neće pomoći. Nimalo!
Pa nije on tvoj prijatelj, vrištalo je u Armstrongovoj glavi, on je neprijateljski agent, običan
»pacijent« , neprijatelj koji već godinama obmanjuje tebe i svakoga. Vjerojatno je on otkucao Fong-
Fonga i njegove drugove koji sad čame u nekoj ogavnoj smrdljivoj ćeliji, pod istom terapijom, ali
bez liječnika, bez kontrole i njege. Zar se ponosiš ovakvom terapijom? Može li se civiliziran čovjek
tim ponositi?
– Ne! Zar je potrebno bespomoćno tijelo puniti kemijskim otrovima?
– Nije... Jest, da, potrebno je ponekad, a ponekad je potrebno i ubijati, bijesne pse, ljude... Da,
da, neki su ljudi opasni, kao što je opasno bijesno pseto. Da, moramo se služiti ovim modernim
psihičkim sredstvima koje su usavršili Pavlov i još neki ruski znanstvenici. Usavršili su ih komunisti
u okviru KGB-a. Da, ali zar ih moramo oponašati?
Isuse, ne bih znao, ali znam da nas KGB sve odreda nastoji uništiti, sve bi nas srozali na svoju
razinu i...
Armstrong izoštri pogled i opazi da svi u nj bulje.
– Što je?
– Da nastavimo dvosatni ciklus, gospodine? – uznemireno ponovi liječnik.
– Da! Da, a u 06.30 počinjemo prvi razgovor!
– To ćete sami obaviti?
– Boga vam vašega, pa tako piše u naređenju! – zareži Armstrong. – Zar ste nepismeni, do
vraga?
– Oprostite – odmah odvrati liječnik. Svi su znali da je Armstrong »pacijentov« prijatelj i da mu
je Crosse nametnuo ovo saslušavanje. – Jesi li za sedativ, staro momče? – zabrinuto ga zapita dr
Dorn.
Armstrong ga sočno opsuje i ode, bijesan što je dopustio da ga liječnik izbaci iz ravnoteže.
Pošao je na najgornji kat, u menzu za više policijske službenike.
– Barmene?
– Odmah, gospodine! – I ubrzo dobije uobičajenu kriglu piva, ali večeras ta blaga tamna
tekućina koju je inače volio, sa snažnim okusom slada, nikako da mu utaži žeđ ni da mu ispere usta.
Tisuću je puta razmišljao što li bi učinio da ga »oni« zarobe i gola strpaju u onakvu ćeliju, iako je
poznavao većinu metoda, pravila i znao bi se čuvati. Bolje nego jadni Brian, namrgođeno je
pomislio. Jadnik, tako malo znade! Da, ali zar išta pomaže znanje kad postaneš »pacijent« ?
Koža mu se slijepi od znoja, znoja izazvana strahom, kad se sjetio što predstoji Brianu Kwoku.
– Barmene!
– Da, gospodine, odmah!
– Dobra večer, Roberte, smijem li ti se pridružiti? – zapita ga glavni inspektor Donald C. C.
Smyth.
– Oh, zdravo, izvoli... sjedni! – pozove Smytha bez oduševljenja.
Smyth sjedne na barski stolac pored njega i popravi ruku koju je u zavoju držao s vrata.
– Kako je?
– Po običaju! – Armstrong vidje kako Zmija kima glavom i pomisli: kako mu sjajno pristaje
nadimak. Zmija! Smyth je bio zgodan, ljigav i vijugav kao zmija, a podjednako toliko smrtno opasan.
Povremeno je vrškom jezika palucao i oblizavao usta, kao zmija.
– Isuse, nikako da povjerujem da je Brian... – Smyth je prvi među nekolicinom izabranih doznao
za Brianovu izdaju. – Užasno!
– Da!
– Roberte, meni je šef za kriminalna istraživanja (a to je bio Armstrongov krajnji
pretpostavljeni) naredio da od tebe preuzmem Vukodlakov slučaj dok si ovim zauzet. I sve ostalo što
mi povjeriš!
– Sve je dokumentirano zapisnicima! Moj je zamjenik narednik Tang-po... spretan detektiv,
uistinu sposoban. – Armstrong snažno srkne pivo i cinično nadoveže: – On ima utjecajne veze!
Smyth se nasmiješi, ali samo ustima, a ne i očima.
– Dobro, to će mi pomoći!
– Samo ne »organiziraj« moj teren!
– Bez brige, staro momče. Istočni Aberdeen zaokuplja sve moje sposobnosti. Što ćemo s
Vukodlacima? Da i dalje motrimo Phillipa Čena?
– Da! I njegovu suprugu.
– Zanimljivo da se Dianne prije udaje za onog starog Škrca zvala Mejvej T’ Čung! Zanimljivo
je i to da je jedan od njezinih rođaka Kolibrić Sung.
– Što si ti savjestan! – Armstrong samo zine u njega.
– Sve u rok službe! – Smyth tužno nadoda: – Volio bih lukavo uloviti te Vukodlake. Već su nas
iz Istočnog Aberdeena nazvale tri osobe kojima su Vukodlaci zaprijetili neka im donesu heung jau, i
to »jako brzo, inače će ih oteti! « ... Čujem da se to ponavlja po cijeloj krunskoj koloniji. Ako su nam
se obratila tri uplašena građanina, možeš se kladiti da se barem tri stotine nije na to odvažilo! –
Smyth je pijuckao viski sa sodom. – Nije to dobro za posao, uopće nije dobro. Samo dolijevamo ulja
na vatru. Ako brzo ne pohvatamo Vukodlake, ti gadovi će imati pravu riznicu! Nekoliko brzih
telefonskih poziva i već im poštar nosi novac, a jadne žrtve sretne su da im plate samo da ih se riješe.
– Svaki kriminalac koji ima smisla za laku zaradu, omastit će brke!
– Slažem se! – Armstrong ispije pivo. – Hoćeš još?
 – Na moj račun. Barmene!
Armstrong je gledao kako mu toči pivo.
– Misliš da postoji veza između Johna Čena i Kolibrića Sunga? – Sjetio se Sunga, bogatog
brodovlasnika koji je uživao glas da voli oralni snošaj, a oteše ga prije šest godina. Kiselo se
nasmiješio. – Bože, godinama nisam na njega mislio!
– Nisam ni ja! Ta dva slučaja nisu slična. Te otmičare smo strpali na dvadeset godina u zatvor i
tamo trunu, ali nikad nećemo zasigurno znati! Možda i postoji nekakva veza. – Smyth slegne
ramenima. – Dianne Čen sigurno je mrzila Johna Čena, kao i on nju, to svi znaju. Isto vrijedi i za
starog Kolibrića! – Nasmijao se. – Kolibrićev je drugi, strogo poslovni nadimak – Njuškalo.
Armstrong progunđa i protrlja umorne oči da se razbudi.
– Možda bi trebalo posjetiti Johnovu suprugu Barbaru? To sam namjeravao sutra... Pa, možda se
to isplati!
– Već sam s njom dogovorio sastanak, a rano ujutro idem u Ša Tin. Možda je mjesnoj policiji na
onoj kiši nešto promaklo.
– Dobra zamisao! – Armstrong je uznemireno gledao kako Zmija pijucka viski. – O čemu
razmišljaš? – zapita jer je vidio da nešto snuje.
Smyth ga pogleda ravno u oči.
– Mnoge stvari nisu mi jasne u vezi s ovom otmicom. Na primjer, zbog čega su Vrhovni Zmajevi
raspisali tako visoku nagradu za onog tko uhvati Johna, živa ili mrtva?
– Pitaj ih!
– Jesam... Zapravo, zapitao sam osobu koja poznaje jednog zmaja! – Zmija slegne ramenima. –
Ništa! Baš ništa! – Oklijevao je. – Morat ćemo pročačkati po Johnovoj prošlosti.
Armstrong se sledi, ali se pravio da je mrtav-hladan.
– Dobra zamisao!
– Znaš da ga je tvoja Mary poznavala u logoru za ratne zarobljenike, u Stanleyju?
– Da! – Armstrong otpije pivo, ali nije osjećao okus.
– Možda nas ona dovede na pravi put... Recimo, da je John u logoru bio povezan sa švercerima!
– Svijetloplave Zmijine oči upere se u svijetloplave Armstrongove. – Isplati se zapitati... možda!
– Razmislit ću, da, razmislit ću o tome! – Krupni Armstrong nije zamjerao Zmiji. I on bi na
Zmijinu mjestu to ispitivao. Vukodlaci su teška vijest i kinesko je stanovništvo već zapljusnuo prvi
val strave. Tko još zna da je Mary bila ljubavnica Johna Čena? zapitao se. Ili za onih 40.000 koje mi
još uvijek žare pretinac u stolu, i još mi žare dušu.
– Davno je to bilo!
– Da!
Armstrong digne kriglu piva.
– Pomažu li ti tvoji »prijatelji« ?
– Recimo samo to da naša »kockarska bratovština« nudi velike nagrade koje će rado isplatiti! –
Nestane posprdnog smiješka sa Smythova lica, nestane razmetanja. – Hitno moramo pohvatati te
jebene Vukodlake ili će nam zagorčiti život!
 52

21.15

Četveroprsti Vu nalazio se na krmenoj palubi svoje motorne džunke koja se ljuljala na uzburkanome
moru, na pučini, pogasivši sva svjetla.
– Slušaj, usrani Vukodlače! – bijesno je ciknuo Kozičavom Kinu koji je uzdrhtalo ležao na
palubi podno njegovih nogu, otupio od bola, privezan konopcem i teškim lancem. – Da čujem tko je
još u tvojoj jebenoj bandi i otkud ti novčić... ona polovica novčića! – Odgovora nije bilo. – Dižite
ševca!
Vedri Pun poslušno prelije ispruženog mladića kantom slane vode. Kad nije postigao nikakav
učinak, nagnuo se i isukao nož. Kozičavi Kin smjesta vrisne i trgne se iz mrtvila.
– Što je, što je, gospodaru? – drekne. – Neću više... što je, što želite?
Četveroprsti Vu ponovi. Mladić ponovno vrisne kad ga je bocnuo Vedri Pun.
– Sve sam vam rekao... sve... – Sav očajan, on koji nije ni slutio da na svijetu može biti tolikih
patnji, ponovno je odavao imena članova bande, njihova prava imena i adrese, pa je otkucao i staru
amu u Aberdeenu. – Novčić mi je dao otac... Ne znam odakle mu... Dao mi ga je, ali nije rekao
odakle je... Kunem vam se da... – Glas mu oslabi, ponovno se onesvijesti.
Četveroprsti prezirno pljune.
– Današnja omladina je mekoputna!
Bijaše mrkla noć. Povremeno je puhao zloćudni vihor, oblaci su se spuštali. Snažni podmazani
motor ugodno je preo, tek toliko da neutralizira neizbježivo ljuljanje džunke oko poprečne i uzdužne
osi. Nekoliko pomorskih milja udaljiše se od Hong Konga, izvan pomorskih putova. Lijevo su bile
vode Narodne Republike Kine i široko ušće Biserne rijeke, a desno otvorena pučina. Sva su jedra
bila skupljena.
Vu zapali cigaretu i kašljucne.
– Svi bogovi neka prokunu jebena govna trijadska!
– Da ga ponovno probudim? – zapita Vedri Pun.
– Ne, taj nam je ševac rekao istinu, sve što zna! – Vu žuljevitim prstima uzrujano dodirne
polovicu novčića koji je nosio oko vrata ispod odrpane znojave košulje. Provjeri je li na mjestu.
Obuzme ga tjeskoba pri pomisli da je novčić možda pravi. Možda je to ono blago koje je nestalo
Phillipu Čenu? – Sjajno si ovo izveo, Vedri Pune! Večeras ćeš biti nagrađen! – Pogleda prema
jugoistoku, u potrazi za signalom. Kasnio je, ali Četveroprsti još nije brinuo. Automatski omiriše
vjetar i okusi jezikom zrak, opor i slan. Proučavao je nebo, more i obzorje. – Uskoro će ponovno
kiša! – promrmlja.
Pun na opušku pripali novu cigaretu i hrapavom bosom nogom zgnječi opušak na palubi.
– Hoće li nam kiša upropastiti subotnje utrke?
 Starac slegne ramenima.
– Ako bogovi budu htjeli! Mislim da će sutra ponovno užasno padati. Osim ako se ne promijeni
vjetar. Ako se ne promijeni vjetar, može nam doći Vražji Vjetar... Vrhunski Vjetar, a ti ševci mogli bi
nas otpuhati preko četiri mora. Pišam ja na Vrhunske Vjetrove!
– I ja bih ih popišao da nam otkažu utrke. Nos mi kaže da će pobijediti konj bankara Kwanga!
– Ha, tom mom smrdljivom slatkorječivom nećaku dobro bi došla promjena džosa! Glupan
ostade bez banke!
Pun se nakašlje i pljune: za sreću.
– Hvala svim bogovima, imamo Profitaša Čoja!
Otkako su Četveroprsti, njegovi kapetani i svi njegovi ljudi uspjeli podignuti sve svoje uštede iz
banke »Ho-Pak« , zahvaljujući obavijestima Paula Čoja... a budući da je i sam Četveroprsti dobrano
omastio brkove zahvaljujući sinovim špekulacijama sa »Struanovim« dionicama, Vu mu je prilijepio
nadimak Profitaš Čoj. Zbog ostvarene zarade prešao je preko sinova grijeha. Ali samo u svom srcu!
Lukavi starac nije pokazivao da mu je oprostio. Jedino ga je pročitao prijatelj i pouzdanik Vedri Pun.
– Dovedi ga na palubu!
– Što ćemo s ovim ševcem od Vukodlaka? – Hrapavim nožnim prstom Pun bočne Kina. – Mladi
Profitaš niti voli njega niti ovaj slučaj! Heja?
– Vrijeme je da odraste, vrijeme je da zna kako se postupa s neprijateljima! Vrijeme je da
spozna istinske vrijednosti, a ne one zloguke, smrdljive, napuhane vrijednosti u Zlatnoj planini! –
Starac pljune na palubu. – Zaboravio je tko je i siječe granu na kojoj sjedi.
– Pa sam si kazao da zeca ne smijemo poslati protiv zmaja, a ni ribicu klena protiv morskog psa.
Moraš misliti na svoje investicije i ne zaboravi da ti je Profitaš Čoj već dvadesetorostruko vratio
ono što si za njega potrošio u toku petnaestogodišnjeg školovanja. On je na burzi Vrhovni Zmaj, a ima
tek dvadeset i šest godina. Ostavi ga ondje gdje je, na toj visini, najbolje i za tebe i za nj? Heja?
– Večeras mu je najbolje da bude ovdje sa mnom!
Stari se pomorac počeša iza uha.
– Ne bih ti to znao reći, Četveroprsti! Bogovi će o tome odlučiti! Ja bih ga ostavio na kopnu! –
Vedri Pun motrio je jugoistok. Krajičkom oka nešto zamijeti. – Vidiš li?
Četveroprsti pogleda pa odmahne glavom.
– Ima još mnogo vremena... mnogo vremena.
– Da! – Stari pomorac ponovno pogleda okovano tijelo. Kao operušano pile! Lice mu se
rastegne u osmijeh. – Iiiii, kad je Profitaš Čoj problijedio kao meduza kad je ovaj ševac prvi put
vrisnuo i prokrvario. Morao sam glasno prdnuti da prikrijem smijeh i da mu spasim obraz!
– Današnja je omladina mekoputna – ponovi Vu pa zapali cigaretu i kimne glavom. – Ali imaš
pravo! Od sutra ću Profitaša ostaviti na mjestu kamo pripada, pa da nam postane još veći Profitaš! –
Pogleda Kozičavog Kina. – Je li mrtav?
– Još nije! Ogavni ševac koji matere nema! Kad je onako lopatom odalamio Prvog Sina iz
»Otmjene tvrtke« Čenovih, a nama lagao! Heja? Odsjekao je Čenu uho, a optužio oca, brata i onog
momka, a nama je i tada lagao! A zatim preuzeo otkupninu iako nije mogao isporučiti robu! Užasno!
– Fuj! – Starac se grohotom nasmije. – Još je užasnije kad te ulove. Onda si ti ševca naučio
pameti, Vedri Pune!
Obojica su se nasmijala. Bilo im je lijepo zajedno.
– Da mu odsiječem i drugo uho, Četveroprsti?
– Još nemoj. Uskoro ćeš! Da, vrlo skoro.
Pun se ponovno počeša iza uha.
– Jedna stvar mi nije jasna! Ne razumijem zašto si mi rekao da njihovu cedulju stavim na Prvog
Sina i da ga ostavim na onom mjestu na kojemu su ga oni namjeravali izložiti! – Namršteno pogleda
Četveroprstog. – Kad umre ovaj ševac, više nema niti jednog Vukodlaka! Heja? Kakvu je svrhu onda
imala ona cedulja?
– Strpljen-spašen! – nasmijulji se Četveroprsti. – Strpi se! – zaključi, prezadovoljan samim
sobom. Ta je cedulja ljudima objavljivala da su Vukodlaci i te koliko živi. Samo Pun i on znaju da su
svi Vukodlaci zaglavili. Znači da ih u svako doba može uskrsnuti ili zaprijetiti nekom u ime
Vukodlaka. Kako zaželi. Da, vedro je pomislio, ubij jednog da prestrašiš deset tisuća ljudi!
Vukodlaci mi vrlo lako mogu postati stalan izvor prihoda, uz minimalne troškove. Nekoliko
telefonskih poziva, tu i tamo neka lukava otmica, možda ponovno odsječeno uho. – Strpljen-spašen,
Vedri Pune! Uskoro ćeš razumj... – Umukne. Obojica upru pogled u isto mjesto u mraku. Upravo se
pojavio malen, nejasno osvijetljen teretni brod. Doskora se na glavnom jarbolu upale dva svjetla. Vu
odmah pođe za kormilo i odgovori brodu. Teretnjak bljesne i uzvrati signal. – Dobro! – vedro će Vu i
opet dade signal. Svjetla je spazila i posada na palubi. Jedan mornar odjuri u potpalublje po ostatak
ljudi, a ostali zauzmu bojne položaje. Vuov je pogled pao na Kozičavog Kina. – Najprije on! – kobno
je rekao. – Dozovi mi sina!
Paul Čoj se iznemoglo uspentra na palubu. S užitkom je udisao svjež zrak jer mu se smučilo u
smrdljivom potpalublju. Popeo se mostom na krmenu palubu. Kad je na palubi opazio krvave tragove
i osakaćena čovjeka, preokrene mu se želudac pa je ponovno povraćao u more.
– Pomozi Vedrom Punu! – reče Četveroprsti Vu.
– Kako?
– Zar ti je bljuvotina začepila uši? – drekne stari pomorac. – Pomozi mu!
Paul Čoj preplašeno zatetura prema starom pomorcu. Kormilar ga je sa zanimanjem promatrao.
– Što da... što da učinim?
– Uhvati ga za noge!
Paul Čoj pokuša savladati mučninu. Sklopio je oči. Nosnice su mu bile ispunjene zadahom
bljuvotine i krvi. Spustio je ruke, pograbio Kinove noge i kariku teškog lanca. Zateturao je i umalo se
strovalio na brodsku ogradu. Vedri Pun nosio je veći dio tereta i posve ga je lako mogao i cijela
uprtiti, a i Paula Čoja s njim, ako bi ustrebalo. Bez po muke prebacio je Kozičavog Kina na brodsku
ogradu.
– Drž’ ga! – Stari pomorac ustukne, kao što se unaprijed dogovorio s Četveroprstim, ostavivši
Paula Čoja neka se sam bakće s onesviještenim Kinom. Unakaženo lice i mlitavo tijelo naglo ga
ošinu.
– Baci ga u more! – naredi Vu.
– Pa, oče... molim te... još... još nije mrtav. Molim...
 – U more da si ga bacio!
Izvan sebe od straha i gnušanja, Paul Čoj pokuša povući tijelo na palubu, ali odjednom puhne
vjetar, džunka se propne, a posljednji Vukodlak skljoka se u more i netragom nestane. Paul Čoj je
bespomoćno gledao valove koji su zapljuskivali trup od tikovine. Vidje krvave tragove na košulji i
na rukama. Spopadne ga mučnina i sve mu se preokrene.
– Evo ti! – Vu osorno pruži sinu pljosku s viskijem, dobrim viskijem. Paulu Čoju se podrigne,
ali mu je viski smirio želudac. Vu se okrene prema krmi, mahne kormilaru neka potjera prema
teretnjaku i da snažno krene naprijed. Paul Čoj umalo padne, ali se uspio pridržati za ogradu i ostati
na nogama; nepripremljen na tu iznenadnu buku i povećanu brzinu. Kad je uspostavio ravnotežu,
pogledao je oca. Starac je već stajao pored kormila, a do njega Vedri Pun. Obojica su buljila u mrak.
Opazio je omanji brod i preokrene mu se u želucu. Ponovno je zamrzio oca, mrsko mu je bilo što je
sad na džunki, umiješan u očigledno krijumčarenje – povrh svih tih užasa s Vukodlakom.
Bez obzira što je taj bijednik učinio, bijesno pomisli Paul Čoj, nismo smjeli sami krojiti pravdu.
Morali smo ga predati policiji pa neka ga objese, zatvore ili što već im drago.
Vu osjeti na sebi njegov pogled pa se okrene unatrag. Lice mu se nije promijenilo.
– Dođi! – naredio je uprijevši svoju rutu bez palca u ogradu ispred njega. – Ovdje stani!
Paul Čoj mlitavo posluša. Bio je mnogo viši od oca i od Vedrog Puna, ali je prema njima bio
kao prut.
Džunka jurne kroz mrak u susret teretnjaku, preko crnog mora i crne noći. Samo je malo
mjesečine prodiralo kroz naoblaku. Uskoro se nađoše iza teretnjaka pomalo udesno, ali su mu se brzo
primicali. Teretnjak bijaše malen, polagan i poprilično star, a nesigurno se propinjao na sve
uzburkanijem moru.
– Priobalni teretnjak! – javi se Vedri Pun. – Zovemo ih tajlandski kaboteri, a po svim azijskim
morima plove deseci tih ševaca. To su ti morske uši, Profitašu Čoj, posada je žgadija, kapetani su im
žgadija, a brodovi propuštaju vodu kao jastogov oklop, uglavnom na relaciji Bangkok, Singapur,
Manila, Hong Kong, i kamo god imaju nešto prebaciti! Ovaj stiže iz Bangkoka. – Nakašljao se i
pljunuo, a mladiću se ponovno smuči. – Ne bih volio ploviti na ovim smrdljivim kurvetinama od
lađa.
Umuknuo je. Ponovno treptav kratak signal. Vu odgovori. Tada svi ljudi na palubi vidješe kako
ih je zdesna nešto zapljusnulo. Težak predmet padne na brod.
– Zaustavite strojeve! – smjesta poviče Četveroprsti.
Tišina, koja je najedanput zavladala, bijaše zaglušna. Promatrači na pramcu zabulje se u mrak, a
džunka se u tom usporavanju trzala i tresla.
Jedan promatrač na pramcu dade znak zastavicom. Vu odmah potjera motore i ispravi kurs. Novi
nijemi signal, opet promjena smjera pa zatim oštriji, žustriji pokret zastavicom.
Vu odmah okrene brod. Elise se snažno zaokrenu u moru. Onda uspori i džunka se približi nizu
bova. Kvrgavi starac kao da se stopio s brodom, zaključi Paul Čoj dok ga je promatrao kako
netremice gleda u more pred sobom. Vu vješto dotjera tešku džunku do plutača. Uskoro jedan mornar
pruži dugu čaklju s glavne palube i zakvači konop. Plutače od grubog pluta vješto je izvukao na
palubu, a pomagali su mu i drugi mornari. Konopac su ponovno privezali za stup. Nostromo spretno
odsiječe plutače pa ih baci u more, a mornari su provjeravali jesu li bale – pričvršćene za konopac
ispod površine vode – posve pouzdane. Sad je Paul Čoj posve jasno vidio te bale. Bile su dvije,
dimenzija dva metra puta metar puta metar, čvrsto privezane ispod mora. Utonule su i svojom težinom
nategnule konopac. Čim je sve bilo napeto i riješeno, a teret spremljen dva-tri metra ispod površine
mora, nostromo dade znak. Četveroprsti smjesta poveća brzinu džunke i odjuri u suprotnom smjeru.
Sve je prošlo u tišini, bez napora, kroz nekoliko sekundi. Uskoro se slaba svjetlost tajlandskog
teretnjaka izgubi u mraku i ponovno ostanu sami na pučini.
Vu i Vedri Pun upale cigarete.
– Vrlo dobro! – reče Vedri Pun. Četveroprsti ne odgovori, osluškivao je ugodno predenje
strojeva. Problema nema, zaključi. Pomirisao je vjetar. Ni tu nema problema! Upro je oči u mrak. Ni
tamo, zaključio je. Zbog čega sam onda uznemiren? Zbog Sedmog Sina?
Baci pogled na Paula Čoja koji je stajao na lijevoj strani džunke, okrenuvši mu leđa. Ne, ni tu
nema opasnosti!
Paul Čoj gledao je smotuljke robe koji su za sobom ostavljali uzak val. Znatiželja mu se pojača i
nešto se bolje osjećao. Viski ga je ugrijao a sol mu je sad ugodno mirisala. A volio je i ovaj
uzbudljiv sastanak na pučini, vraćanje, sigurnost.
– Zašto ih ne izvučeš na palubu, tata? Ovako ih možeš izgubiti!
Vu dade Punu znak neka odgovori.
– Najbolje je plodove mora ostaviti moru, Profitašu Čoj, dok ne budemo posve na sigurnom, pa
ćemo ih onda lako izvući na obalu. Heja?
– Zovem se Paul, a ne Profitaš! – Mladić pogleda oca i protrne. – Nije trebalo ubiti onog ševca!
– Nije ga ubio kapetan – odgovori Vedri Pun umjesto starog Četveroprstog i nasmiješi se. – Ti
si ga ubio, Profitašu Čoj! Ti! Bacio si ga u more! Jasno sam to vidio. Bio sam pola koraka od tebe!
– Lažeš! Pokušao sam ga povući na palubu! A bilo kako bilo, on mi je to naredio, zaprijetio mi
je...
Stari pomorac slegne ramenima.
– Reci to onom otmjenom sucu, »stranom vragu« , Profitašu Čoj, pa ćeš postati jebeni Profitaš!
– Ne zovem se Profi...
– Kapetan svih flota prozvao te Profitaš pa ćeš zauvijek biti Profitaš, tako nam svih bogova!
Heja? – nadoda on, široko se smješkajući Četveroprstom.
Starac ništa ne reče. Samo se osmjehnuo, pokazavši ono malo pokvarenih zubi koji su njegovo
kreveljenje samo još više unakazili. Ćelava glava i preplanulo lice potvrđivali su da se slaže. Svrnuo
je oči na sina. Paul Čoj protrne usprkos svim svojim lijepim odlukama.
– Tvoja je tajna u meni pokopana, sinko. Ne boj se! Nitko na ovom brodu nije ništa vidio. Je li
tako, Vedri Pune?
– Ništa nismo vidjeli. Tako mi svih bogova, velikih i malih! Nitko nije ništa vidio!
Paul Čoj ga natmureno prostrijeli.
– Vatra se ne zamata papirom!
– Na ovom brodu da! – nasmije se Vedri Pun.
– Da! – zareži Vu. – Na ovom brodu zauvijek se može pokopati tajna. – Ponovno pripali
cigaretu, nakašlje se i pljune. – Ne zanima te što je u tim zamotuljcima?
 – Ne!
– Opijum. Kad ga prebacim na obalu, za noćašnji ću posao samo ja zaraditi 200.000, a moja
posada dobit će bogate nagrade.
– Ne isplati se toliko riskirati za takav profit, mislim da se ne isplati. Ja sam ti zaradio... – Paul
Čoj umukne.
Četveroprsti Vu ga pogleda. Pljune na palubu, preda kormilo Vedrom Punu pa pođe na veliku
klupu oko palube, presvučenu jastucima.
– Amo dođi, Profitašu Čoj! – naredio je.
Paul Čoj preplašeno sjedne na označeno mjesto. Bijahu izdvojeni.
– Zarada je zarada – bijesno će Vu. – Zaradio si 10.000. Možeš kupiti kartu za Honolulu i natrag
za Hong Kong i možete zajedno provesti deset dana! – Opazi kako se sinovo lice za tren oka ozarilo
radošću pa se u sebi nasmijao.
– Neću se više vratiti! – srdito će Paul Čoj. – Nikad!
– Jasno da ćeš se vratiti. Kako da ne! Lovio si u jebenim, opasnim vodama.
– Više se ne vraćam! Imam američki pasoš i...
– I japansku kurvu! Heja?
Paul Čoj zabulji se u oca, prestravljen što je tata i to doznao, a onda ga obuzme bijes. Skočio je
i stisnuo pesti.
– Nije ona kurva, tako mi svih bogova! Ona je sjajna, ona je dama, a njezini su roditelji...
– Umukni! – prekine ga Vu suzdržavši psovku. – Vrlo dobro, nije ona kurva, iako sve žene
smatram kurvama. Nije kurva nego carica! Ipak je jebena vražica s Istočnog mora, jedna od onih koji
su pljačkali Kinu.
– Amerikanka je, kao što sam i ja Amerikanac – prasne Paul Čoj, stisnuvši pesnice, spreman na
skok. Kormilar i Vedri Pun spreme se da obrane kapetana. U Punovoj se ruci stvori nož. – Ja sam
Amerikanac, ona je Amerikanka, nisej, njezin otac se s 442. bataljonom borio u Italiji i...
– Ti si Hoklo, pripadnik Pomorskih Vuova, brodskog naroda, pa ćeš me poslušati! Hoćeš,
Profitašu, Čoj, poslušat ćeš ti mene! Heja?
Paul Čoj stajaše pred njim. Tresao se od bijesa, nastojeći prikupiti svu hrabrost jer stari
Četveroprsti bio je strašan kad bi se naljutio, a mladić je uz to iza sebe osjećao Vedrog Puna i
kormilara, spremne da priskoče. – Ne nazivaj je prostim imenima! Nemoj!
– Usudio si se dignuti ruku na mene? Na mene koji sam ti dao život i sve? Sve životne prilike,
pa i mogućnost da upoznaš tu... tu caricu s Istočnih mora? Heja?
Paul Čoj osjećaše se kao da ga vrti snažan vjetar. Vedri je Pun uzdizao pogled prema njemu.
– Ovo je kapetan svih flota! Moraš ga poštivati! – Željeznom rukom prikuje mladića za sjedalo.
– Kapetan ti je rekao da sjedneš. Sjedni!
– Kako za nju znaš? – doskora turobno upita Paul Čoj.
– Svi bogovi, budite mi svjedoci kakvog glupana sam začeo! – ogorčeno drekne starac. – Ovog
majmuna s mozgom i običajima seljačine. Misliš da te nisam držao na oku? Da te nisam čuvao? Zar
bih poslao krticu među zmije ili civilizirano štene među »strane vragove« , bez ikakve zaštite? Ti si
sin Vua Sang Fanga, glavešine Pomorskih Vuova, a ja svoju djecu štitim od svih neprijatelja. Misliš
da nemamo dovoljno neprijatelja koji bi rasporili tvoje »tajne vrećice« i poslali mi njezin sadržaj,
samo da mi napakoste? Heja?
– Ne znam!
– Pa, znaj, zapamti, dobro; sinko! – Četveroprstom je Vuu bilo jasno da je ovo smrtni sukob, a
kad ga sin na kraju izazove, mora biti mudar kao što i priliči ocu. Nije se bojao. Ovako je postupao s
mnogim sinovima, a izgubio samo jednog. No, bijaše zahvalan taj-panu koji ga je obavijestio o toj
djevojci i njezinim roditeljima. To je ključ, pomisli on, ključ ovog bestidnog sina moje Treće Žene
kojoj je cijelog života »zlatni kanal« bio zamaman i nježan kao svježa riba koju zovemo banana.
Možda će mu dopustiti da ovamo dovede kurvu. Jednom je momku potrebna kurva bez obzira na to
kako je zvao. Dama? Ha! Čuo sam da vražice s Istočnog mora nemaju stidnih dlaka! Odurno! Neka
slijedećeg mjeseca dovede ovamo svoju drolju. Ako je roditelji puste da doputuje sama, dokazat će
time da je kurva. A ako je ne puste, odzvonilo joj je. U međuvremenu ću mu naći ženu. Da! Koju?
Jednu od Škrčevih unučica? Ili unuku Landa Mate ili... Ah, nije li najmlađe derište tog polutana
završilo škole u Zlatnoj planini, na ženskom sveučilištu, na glasovitom ženskom sveučilištu? Kao da
ovom glupanu išta znači je li žena čistokrvna ili polukrvna?
Imam mnogo sinova, bezosjećajno je razmišljao o Paulu. Život sam im poklonio. Oni su moji
dužnici, a kad umrem, obavezni su plemenu. Možda će kršna brodska djevojka naroda Hokla, cura
širokih butina i čvrstih tabana – biti prava žena za nj, mrko je pomislio. Da, ali iiiii, nije potrebno da
se podsiječe »muževna palica« kako bi se smanjila slabost mjehura, bez obzira na to koliko ovaj
jebeni glupan bio grub i neotesan!
– Za mjesec dana Crnobradi će ti dati godišnji – odlučno će on. – Ja ću se za to pobrinuti. S
deset tisuća koje si zaradio možeš platiti kartu u letećoj mašini... Ne, bolje ti nju ovamo dovedi! –
nadoda kao da se iznenada toga sjetio. – Dovedi je ovamo! Posjetit ćeš Manilu, Singapur i Bangkok i
obići naše tamošnje kapetane. Da, za mjesec dana dovest ćeš je ovamo, tvojih deset tisuća bit će
dovoljno za kartu i za sve...
– Neću, neću, nikako! Neću nikakav novac od krijumčarenja drogom! Nikad neću primiti takav
novac i savjetujem ti da se povučeš iz trgovine drogama, smjesta...
Odjednom svjetlost obasja cijelu džunku. Na tren svi obnevide. Reflektor je lutao po desnoj
strani broda.
– Skrenite ovamo! – dopre preko zvučnika naredba na engleskom, a odmah zatim prolomi se na
hoklu i na kantonskom narječju.
Prvi su se trgnuli Vu i Vedri Pun i za tili čas se genuli. Vu oštro okrene kormilo-rudo ulijevo da
se udalji od broda pogranične straže i oba motora potjera punom brzinom naprijed. Pun je pojurio
mostom prema glavnoj palubi i prerezao konopac. Zamotuljci utonu u dubinu i nestane njihova vala.
– Skreni, da se ukrcamo na vaš brod! – usijeku se metalne riječi u Paula Čoja koji stajaše kao
uzet od straha.
Vidio je kako otac poseže u obližnju pomorsku škrinju, izvlači zgužvane vojničke kape Narodne
Republike Kine sa štitnikom. Nabije jednu na glavu.
– Brzo! – naredi bacivši mu jednu kapu. Paul Čoj nijemo posluša i nabije je na glavu. Za divno
čudo, sva je posada sad na glavi imala iste takve kape, a neki su se na brzu ruku ubacivali u isto tako
sive i zgužvane vojne uniforme.
 Srce mu zastane. I drugi su mornari otvarali pomorske škrinje i izvlačili vojne puške i mitraljeze
Narodne Republike Kine. Mnogi su prešli na bok broda prema policijskom čamcu i izvikivali proste
psovke. Brod je bio vitak i siv, s mitraljezom na palubi. Sad su upalili dva reflektora i sva brodska
svjetla. Bijaše udaljen od njih stotinjak metara udesno, motori su mu radili, lako je održavao tempo s
njihovom džunkom. Vidjeli su uredne mornare u bijelom, a na kapetanskome mostu kape britanskih
oficira.
Četveroprstni je uzeo u ruke megafon, nabio kapu na nos i pošao na bok broda dreknuvši:
– Jeb’te se, divljaci! Pogledajte našu zastavu! – Rukom je pokazao glavni jarbol na kojem je
vijorila pomorska zastava Narodne Republike Kine. Na krmi se video lažni registracijski broj iz
Narodne Republike Kine. – Ostavite na miru nas, miroljubivu patrolu... kad ste u našim vodama!
Punovo se lice iskrivi u zlobno cerekanje. U rukama je držao automatsku pušku proizvedenu u
Narodnoj Republici Kini, i naslanjao se na ogradu, ističući se na svjetlosti, duboko naturivši kapu da
ga oni s patrolnog broda ne bi prepoznali jer sad su brod promatrali dalekozorima. I njemu je srce
ubrzano lupalo, a na ustima mu je izbila slatko-kisela žuč. Plovili su u međunarodnim vodama! Još
samo petnaest minuta do kineskih voda i do utočišta. Uperio je automat. Primio je jasno naređenje.
Večeras se nitko ne smije ukrcati na njihovu džunku.
– Skrenite prema nama! Pristat ćemo uz vaš brod!
Svi vidješe kako patrolni brod usporava i kako se čamac spušta u more pa mnogi izgube prvotno
samopouzdanje. Četveroprsti potjera džunku naprijed punom brzinom. Ljutio se na samoga sebe što
nije opazio policijski brod, što nije naslutio da im se primiče, ali znao je da oni imaju elektronske
naprave kojima i u mraku vide, dok se on može osloniti samo na oči i na nos. I na šesto osjetilo, koje
je sve dosad štitilo i njega i većinu njegovih ljudi.
Rijetko bi se britanski patrolni brod ovoliko približio kineskim vodama. Pa ipak je tu, a iako je
džunka potopila svoj teret, na brodu je bilo oružje i... Paul Čoj. Džos! Neka svi bogovi prokunu taj
patrolni brod! Vedri je Pun djelomice imao pravo, pomisli Vu. Bogovi će odlučiti je li bilo pametno
ili glupo što sam momka ukrcao na džunku.
– Jebite se! Ni jedan »strani vrag« neće se ukrcati na patrolni brod Narodne Republike Kine! –
Cijela posada oduševljeno klikne, pojačavajući halabuku svojim psovanjem.
– Skrenite prema nama!
Starac se nije na to osvrtao. Džunka je brzala prema ušću Biserne rijeke, a Četveroprsti i cijela
posada molili su se bogovima da u blizini ne iskrsne prava patrola iz Narodne Republike Kine. Na
svjetlu reflektora vidješe čamac u kojemu je bilo deset naoružanih vojnika. Vozio je prema njima, ali
nije bio toliko brz da ih sustigne.
– Posljednja opomena: skrenite prema nama!
– Posljednji put: ostavite, jebem vam, miroljubivi patrolni brod Narodne Republike Kine u
njegovim vodama...
Odjednom zatule sirene na patrolnom britanskom brodu. Strojevi su toliko ubrzali da se činilo
kao da brod skače, a iza krme je ostala visoka zapjenjena brazda. Reflektor ih je još obasjavao dok je
britanski brod nadirao prema pramcu džunke i tamo zastao, uz prijeteće brujanje strojeva, zagrađujući
im put u slobodu.
Paul Čoj još je buljio u sivi britanski brod oštra kljuna koji je imao posadu na palubnom topu i
uperene mitraljeze. Krupan brod, četiri puta snažniji od njih. Razmak između njih brzo se smanjivao,
a izlaza nije bilo. Vidio je uniformirane mornare na palubi i oficire na mostu, pokretale su se
radarske antene.
– Spusti glavu! – opomene Vu Paula Čoja, koji ga odmah posluša. Nato se Vu sjuri prema
pramcu, a uz njega Vedri Pun. Obojica su držala automatske puške. – Sad!
Vu i njegov prijatelj pažljivo zapraše po moru prema patrolnom brodu koji im se opasno
približio, pazeći da ni jedan metak ne okrzne palubu. Reflektor se odmah ugasi, a u mrklom mraku
kormilar naglo skrene džunku oštro udesno, moleći se svim bogovima da je Vu izabrao pravi smjer.
Džunka zaobiđe drugi brod na razmaku od svega nekoliko metara. Neprijateljska posada se prigne da
izbjegne mecima. Kormilar vrati džunku na kurs i nastavi juriti prema utočištu.
– Dobro! – progunđa Vu, videći da je odmakao još stotinjak metara. Pred očima je zamišljao
pomorsku kartu ovih voda. Nalazili su se u ničijem prostoru između hongkonških voda i teritorijalnih
voda Narodne Republike Kine, nekoliko stotina metara od zaklona. Svi na palubi su u mraku čvrsto
stisnuli oči. Čim su ponovno osjetili na sebi reflektore, otvoriše oči pa se brže prilagodiše.
Neprijatelj je čekao ispred njih, lijevo od dosega puškomitraljeza, ali još im je stajao na putu. –
Nosati Lee! – otužno se nasmiješi Vu. Žustro mu pristupi nostromo, a Vu mu pruži mitraljez. – Pucaj
tek kad ti ja kažem, ali da nisi pogodio ni jednog od onih ševaca!
Odjednom bljesak propara tamu, a sve ih zagluši gruvanje palubnog topa. Za djelić sekunde
vodoskok prsne iz mora blizu pramca. Zapanjeni Vu priprijeti pesnicom prema britanskom brodu.
– Jebem i vas i sve vaše majke! Ostavite nas na miru, ili će naš predsjednik Mao potopiti cijeli
Hong Kong! – Pohrlio je na krmu. – Ja preuzimam kormilo!
Prestrašio se kormilar, a i Paul Čoj, ali je istodobno bio silno uzbuđen i neizrecivo zadivljen
očevim naredbama koje su svi članovi posade poslušno ispunjavali. Nije očekivao da od takve
šarene gomile ološa može doživjeti čvrstu stegu.
– Skrenite prema nama!
Ponovno se smanji razmak, ali patrolni je brod bio izvan dosega puškomitraljeza a spušteni
čamac iza džunke također. Vu je uporno držao kurs. Ponovno munja i prasak. Dva gelera dohvate
džunku pa je prodrmaju.
– Jebem im sve matere! – uzdahne Vu. – Oj, bogovi, dajte da topnici točno ciljaju! – Znao je da
ih ta salva ima samo zastrašiti. Njegov prijatelj Zmija kleo mu se da je britanskim patrolnim
brodovima strogo zabranjeno da pogode ili potope brod koji vije zastavu Narodne Republike Kine,
ukoliko je zastava prava, a nikad se silom ne smiju ukrcati na kineski brod; osim ukoliko je ozlijeđen
ili ubijen neki britanski mornar. – Zaprašite po njima! – drekne Vu.
Dva čovjeka na pramcu prošišaju po moru, poslušno i veoma pažljivo. Reflektor nije
posustajao, ali odjednom se ugasio.
Vu je nepokolebljivo držao kurs. A što sad? očajno se zapitao. Kamo će taj ševac? Buljio je u
mrak, naprežući oči da vidi patrolni brod i obližnju hridinu koju je otprije poznavao. Uto upazi sjenu
straga ulijevo koja se na njih obrušavala silnom brzinom, da im priđe zboka i zakvači ih čakljama.
Do utočišta je preostajalo sto metara! Ako izbjegne novu opasnost, primaknut će se sigurnosti i ostati
u međunarodnim vodama, a brod će ponoviti isti manevar, sve dok im ne ponestane municije ili dok
ne padne mrak, a on se izgubi. Nije se usudio zapodijevati istinsku bitku, jer je znao da je britansko
pravosuđe strogo, a za ubojstvo britanskog mornara dobije se smrt vješanjem i nikakav novac ni
utjecajni prijatelji ne bi ga mogli spasiti. Ako zadrži ovaj kurs, britanski će ih brod zarobiti, a dobro
je znao koliko su spretni i sjajno uvježbani ti kantonski mornari i koliko mrze Hokle.
Lice mu se iskrivi. Čekao je da im se patrolni brod približi na pedeset metara, punom brzinom,
uz zaglušno tuljenje sirena, a onda neumoljivo skrene prema njima, moleći se svim bogovima da je
kapetan na oprezu. Dva su broda na trenutak jurila jedan drugom u susret, a nato se patrolni odmakne
da izbjegne sudar. Sve ih poprskaju vodoskoci mora. Vu skrene udesno i punom snagom potjera
naprijed, iako su se već udaljili najviše što su mogli. Tako je dobio još nekoliko metara.
Vidje kako ih patrolni brod brzo sustiže, okreće se i nadire prema njima pod drukčijim kutom.
Upravo su ušli u kineske teritorijalne vode. Četveroprsti beznadno ispusti kormilo, uzme drugu
strojnicu, zaštekće i ošine po mraku, a zapah bezdimnog baruta, kordita, samo još pojača njegov
strah. Odjednom ga obasja reflektor, prodornim svjetlom. Zaslijepljen, okrene glavu i zažmiri,
spustivši kapu na oči. Kad je ponovno mogao gledati, uperio je automat ravno u reflektor i sočno
opsovao, prestrašen da će ga oni zakvačiti čakljama i odvući iz sigurnog utočišta. Usijana cijev
mitraljeza potrese se kad je nanišanio prema svjetlu i stavio prst na okidač. Smrt ako opali, a zatvor
ako ne zapuca! Strah obuzme njega i cijeli njegov brod.
Ali svjetlo reflektora nije ih ponovno obasjalo kao što je očekivao. Ostalo je prema krmi. Vu
vidje kako se smanjuje pramčana brazda, kako jenjavaju valići iza britanskog broda i srce mu
ponovno zaigra. Patrolni ga je brod pustio. Zmija je imao pravo!
Sav uzdrhtao spusti pušku. U blizini se nalazio zvučnik pa ga je prinio ustima.
– Pobijedit će predsjednik Mao! – izdere se iz sveg glasa. – Klonite se naših voda, vi jebeni
»strani vragoviii« !
Nad morem su odzvanjale njegove radosne riječi. Posada je klicala i uzdizala pesti prema
svjetlu. Oduševljenje je zarazilo i Paula Čoja koji također klikne. Svi su uvidjeli da se patrolni brod
neće usuditi ući u kineske vode.
Reflektor se ugasi. Kad su im se oči navikle na mrak, vidješe bočno patrolni brod koji se gotovo
nije ni micao, upaljenih pozicionih svjetala.
– Pratit će nas radarom! – progunđa Paul Čoj na engleskom.
– Kako?
Ponovio je na hoklu, upotrijebivši englesku riječ radar, ali ju je objasnio kao »čarobno oko« . I
Pun i Četveroprsti čuli su za radar, ali ga još nisu vidjeli.
– Pa što onda? – nasmije se Vu. – Sad im ništa ne pomaže njihov čarobni ekran ni čarobno oko.
Lako ćemo im pobjeći u prolazima blizu Lan Taa. Nema dokaza protiv nas, ne prevozimo
prokrijumčarenu robu, ama baš ništa!
– A oružje?
– Možemo ga baciti u more, ili možemo pobjeći onim bijesnim psima i zadržati oružje! Iiiii,
Vedri Pune, kad su nas okrznuli oni hici, mislio sam da mi se zauvijek začepio šupak!
– Da! – veselo će Pun. – A kad smo ispalili u mrak na one ševce... jebem ti sve bogove! Uvijek
sam htio iskušati ono oružje!
Smijao se i Vu sve dok mu suze nisu potekle niz lice.
– Da, da, prijatelju stari! – Zatim objasni Paulu Čoju kakvom ga je lukavstvu naučio Zmija. –
Pametno, heja?
– Tko je taj Zmija? – zapita Paul Čoj.
 Vu je razmišljao, a očice su mu se caklile.
– Službenik... moglo bi se kazati policijski službenik, Profitašu Čoju!
– Izgubismo tovar i ova nam noć nije donijela zaradu – kiselo će Pun.
– Da – potvrdi Vu podjednako kiselo. Već je Veneri Pun obećao dijamantni prsten, a kanio ga je
kupiti noćašnjom zaradom. Sad će morati dirnuti u svoju ušteđevinu, a to je bilo protiv njegovih
načela! Kurve plaćaj iz tekuće zarade a nikada radi njih ne načinji ušteđevinu! Baš pišam taj patrolni
brod! Bez tog dijamantnog prstena... Iiii, ali njezina »divotna škrinjica« točno je onakva kakvom ju je
opisao Richard Kwang, a guzicom zna vrtjeti točno kao što je hvale. A večeras... večeras, kad završi
televizijski program, ponovno će mi otvoriti svoja »prelijepa dverca« !
– Usrani džos, baš nas je večeras morao pronaći onaj šiljasti kurvenjak od lađe! – reče, a
muškost mu se nadigne kad se sjetio Venere Pun. – Propade nam sva zarada, a troškovi su nam veliki!
– Zar je teret izgubljen? – zapita Paul Čoj koji se silno iznenadio.
– Jasno, sad je na dnu mora – bijesno će starac.
– Niste na teret stavili oznaku ili pištalicu? – Paul Čoj upotrijebio je englesku riječ »beeper« ,
pištalica, i objasnio im što to znači. – Pretpostavljao sam da to imate... ili plovak koji bi se za dan-
dva kemijski raspao... tako da tovar ponovno možete spasiti ili po nj poslati ljude-žabe, kad bude
sigurno. – Dva su starca netremice zurila u njega. – U čemu je stvar?
– Je li lako naći taj »beeper« ili dan-dva zadržati plovak na dnu mora? – zapita Vu.
– Može ostati na dnu i dva tjedna, ako želiš, oče.
– Bi li sve to zapisao, što da se radi? Možeš li sve to nabaviti?
– Naravno! A zašto i ti nemaš »čarobno oko« kao oni?
– Što će nam? I tko bi znao time Daratati? – Starac se ponovno naruga. – Imamo nos, uši, oči...
– Noćas su vas ulovili!
– Pazi što govoriš! – bijesno će Vu. Bio je to džos... džos, šala bogova. Sad smo se izvukli a to
je bitno!
– Ne slažem se, kapetane! – odgovori Paul Čoj. Sad kad je sve opet bilo u redu, nije se više
bojao. – Ovaj bi se brod lako dao opremiti »čarobnim okom« ... pa ćeš ti njih ugledati istodobno kad
i oni tebe, a možda ćeš ti njih i ranije. Više te oni neće zateći! Možeš im poslati »dugi nos« i više
nećeš ostati bez tereta. Heja? – Smijuckao se u sebi, videći da su zagrizli. – Nikad nećete pogriješiti,
ni najmanje, i nikad vam neće prijetiti opasnost! I nikad više nećete izgubiti teret! A teret će na sebi
imati »beeper« . I ne morate više biti blizu mjesta predaje. Onamo dođete tek za tjedan dana, heja?
– To bi bilo sjajno – žustro će Pun. – Ali, ako su protiv nekoga bogovi, Profitašu Čoj... ne može
mu pomoći ni »čarobno oko« ! Večeras smo se jedva provukli. Onaj kurvenjak od lađe nije se tamo
smio naći.
Gledali su britanski brod koji je iza njih čekao. Nekoliko stotina metara otraga. Vu uspori
strojeve.
– Ne smijemo previše ući u vode Narodne Republike Kine – uznemireno će on. – Oni
civilizirani ševci nisu ovako uglađeni, a ne poštuju zakone kao Britanci! – Protrnuo je. – Dobro bi
nam došlo »čarobno oko« , Vedri Pune!
– Zašto ne nabaviš ovakav patrolni brod? – zapita ga Paul Čoj, ponovno ga mameći na udicu. –
Ili nešto još brže! Mogao bi ih pretjecati!
– Zar onakav brod? Jesi li lud?
– Tko bi nam ga prodao? – nestrpljivo upita Vu.
– Japanci.
– Jebem ti sve vragove s Istočnih mora! – drekne Pun.
– Možda, ali oni znaju sagraditi takav brod, opremljen radarom, oni... – Umuknuo je, jer je
policijski patrolni brod pokrenuo potmule strojeve, zatulila je sirena, a brod pojurio u noć. Iza njega
se sve pjenilo. – Gle, odlazi! – zadivljeno klikne Paul Čoj engleski. – Hitar kučkin sin! – To je
ponovio na hoklu. – Vjerojatno na svom »oku čarobnom« još prati onaj tajlandski brodić! Sve oni
vide, svaku džunku, svaku lađu, svaku uvalu i hridinu, miljama daleko... a vide i oluju.
Četveroprsti Vu zamišljeno dovikne novi kurs kormilaru koji ih je zadržavao u vodama Narodne
Republike Kine i vozio na sjever, prema otocima i hridinama oko otoka Lan Tao, gdje će se mirne
duše spremiti na novi sastanak. Ondje će se prebaciti na novu džunku koja ima prave oznake (broj
Narodne Republike Kine zamijenit će hongkonškim) i vratit će se u Aberdeen. Aberdeen! Uzrujano je
ponovno dotaknuo polovicu novčića. U uzrujanju je posve zaboravio na polovicu novčića..... Prsti su
mu drhtali, a tjeskoba mu se pojača kad je pomislio na predstojeći susret s taj-panom. Ima još mnogo
vremena! Neće zakasniti! Pa ipak je ubrzao.
– Ovamo! – naredi on pokazavši Punu i Paulu Čoju da sjednu na krmene jastuke gdje će moći
neometano govoriti.
– Možda je ipak uputno da zadržimo svoje džunke, a ne da nabavljamo onakve kurvanjske lađe,
sinko! – Vu upre prstom u mrak prema mjestu gdje se nalazio patrolni brod. – Strani bi se vragovi
možda još više razjarili kad bih u svoju flotu uvrstio takvu lađu. A što se tiče onog »oka čarobnog« ...
možeš li ga postaviti na brod i pokazati nam kako se njime barata?
– Naći ću stručnjake koji će to obaviti. Ljude s Istočnih mora. Bolje njih nego Britance ili
Nijemce?
– Heja? – zagleda se Vu u svog starog pobočnika.
– Na svoj brod ne primam ni te gadove ni njihovo »oko čarobno« , jer ćemo uskoro ovisiti o tim
ševcima i izgubiti i blago i glavu! – progunđa Vedri Pun.
– Ali, mogli bismo vidjeti ono što drugi ne vide! – Vu povuče dim iz cigarete. – Ima li još
prodavača, Profitašu?
– Japanci su najbolji i najjeftiniji, oče!
– Kažeš najjeftiniji, heja? Koliko će me to stajati?
– Ne znam! Možda dvadeset, a možda četrdeset tisuća američkih dolara...
– Četrdeset tisuća američkih dolara? – plane starac. – Zar sam od zlata? Moram raditi za svoj
novac! Jesam li ja car Vu?
Paul Čoj pusti neka se starac ispuše. Ništa više nije prema njemu osjećao, nakon svih noćašnjih
užasa, ubijanja, zavaravanja, okrutnosti i ucjenjivanja. A najviše zbog onog što je otac kazao o
njegovoj djevojci. Poštivao je oca zbog pomorske vještine, hrabrosti i zapovjedničkog ugleda. I kao
glavara kuće, I ništa više! A odsad će se prema njemu ponašati kao prema bilo kojem čovjeku.
Osjetivši da se starac ohladio Paul izjavi:
 – Postavit ću vam to »oko čarobno« i osposobiti dva čovjeka, a vas to ništa neće zapasti, ako
želite.
Vu i Pun se u nj zabulje. Vu odmah postane oprezan.
– Kako me to ništa neće zapasti?
– Ja ću vam sve platiti!
Pun htjedne prasnuti u smijeh, ali Vu hukne:
– Umukni, budalo, i slušaj! Profitaš Čoj znade stvari o kojima pojma nemaš! – Još mu više
zablistaju oči. Ako mi može nabaviti »oko čarobno« , zašto ne bi mogao i dijamant? A ako može
dijamant, zašto ne i ogrtač od nerca i sva neophodna blaga što će ih ona medenousta drolja zatražiti,
da joj održavaju oduševljenu rupu, a i ruke i usta. – Kako ćeš to platiti, sinko?
– Od zarade.
– Kakve zarade?
– Povjerite mi da mjesec dana upravljam novcem što ga držite u »Victoriji« .
– Nemoguće!
– Otvorili smo račune na iznos od 22,423.000 dolara. Povjerite mi tu svotu mjesec dana!
– A što ćeš s njom?
– Igrati na burzi.
– Ah, igrati na burzi? Špekulirat ćeš s mojim novcem? Mojim krvavo stečenim novcem? Ni
govora!
– Mjesec dana! Zaradu dijelimo, tata.
– Dijelimo? Moj jebeni novac, a ti tražiš polovinu. Polovicu čega?
– Možda novih dvadeset milijuna! – Paul Čoj značajno izgovori taj iznos. Na očevu je licu
zapazio škrtost, i znao je, sporazumjet će se, iako će se vatreno cjenkati. To je samo pitanje vremena.
– Ajiija! Nemoguće je to... Isključeno! – Starca zasvrbi između nogu pa se počeše. Nadigla mu
se muškost. Odmah se sjetio Venere Pun koja mu ga je nadigla kako mu se već godinama nije dizao. I
pomisli na slasti koje ih večeras očekuju. – Možda i platim to »oko čarobno« ! – reče da iskuša
mladićevu odlučnost.
Paul Čoj prikupi svu hrabrost.
– Samo izvolite! U tom slučaju odlazim iz Hong Konga!
– Ideš kad ti ja naredim! – Vu prkosno zapaluca jezikom.
– Zašto bih ostao ako ne mogu biti Profitaš i iskorištavati skupo školovanje koje sam stekao?
Zar ste toliki novac na mene spiskali samo zato da budem svodnik na nekom od vaših »brodova
slasti« ? Ili brodski mali na džunki koju u svako doba može opljačkati iole brži brodić »stranih
vragova« ? Ne, bolje da odem Bolje da nekom drugom postanem Profitaš pa da vam uzmognem
otplatiti ono što ste u mene uložili. Crnobradom ću prvog dati otkaz i putujem!
– Otići ćeš kad ja kažem! – zlurado se obrecne Vu. – Lovio si u opasnim vodama!
– Jesam! – A i ti si, htjedne nadovezati Paul Čoj koji se više nije bojao. Ako misliš da me možeš
ucjenjivati, da sam ti na udici, znaj da si zapravo ti zagrizao moju udicu, a ti možeš izgubiti mnogo
više. Zar nisi čuo da bih se mogao osloboditi krivnje ako kao krunski svjedok iskazujem protiv tebe,
okrivljenika? No, šutio je o svom budućem naumu koje je po potrebi namjeravao iskoristiti, a lice mu
je bilo uljudno i milo. – Sve su vode opasne ako bogovi i odluče da budu opasne! – tajanstveno će
on.
Vu povuče dugačak dim iz cigarete koji ga cijelog prožme. Na mladiću je zapazio promjenu.
Vidio je on mnogo puta takve promjene na mladićima. Na mnogim sinovima i kćerima! Dugogodišnje
ga je iskustvo upozoravalo da bude oprezan. Ovo je štene opasno, vrlo opasno, pomislio je. Imao je
pravo Vedri Pun: pogriješio sam što sam večeras ukrcao Profitaša Čoja! Sad previše zna o nama!
Da, ali ta se greška po potrebi lako dade ispraviti, zaključi on. U svako doba!
 53

22.03

– Pa, što ćeš, do vraga, učiniti, Paule? – zapita guverner Havergilla. I Johnjohn se s njima nalazio na
terasi Vladine kuće poslije večere, oslonjen na nisku ogradu. – Bože mili! Ako i »Victoria« ostane
bez gotovine, onda propada čitav ovaj otok, zar ne?
Havergill se osvrne da vidi može li ih tko čuti.
– Održavamo vezu s »Engleskom bankom« , gospodine! – tiho će on. – Sutra navečer u ponoć,
prema londonskom vremenu, RAF-ov transport, krcat novčanicama po pet i deset funti, stići će na
aerodrom Heathrow! – Vratilo mu se uobičajeno samopouzdanje. – Rekoh da je »Victoria« posve
stabilna, posve likvidna, a naša sredstva ovdje i u Engleskoj dovoljna su da pokriju sve naše
obaveze... pa, gotovo sve!
– Samo, nemate dovoljno hongkonških dolara da izdržite navalu štediša?
– Nemamo, ako se navala nastavi... No, siguran sam da će sve biti u redu, gospodine!
– Kako smo, k vragu, upali u ovo sranje? – zabulji se u nj Sir Geoffrey.
– Džos! – umorno će Johnjohn. – Na žalost, kovnica ne može na vrijeme tiskati dovoljno
hongkonških dolara! Potrebni su tjedni da se otisnu, i nama dopreme, potrebne količine, a ne bi bilo
zdravo da našu privedu zapljusnu te dodatne novčanice! Britanska je valuta samo privremen izlaz,
gospodine! Možemo jednostavno najaviti da kovnica radi prekovremeno da udovolji našim
potrebama.
– Koliko nam je zapravo potrebno? – Guverner vidje kako su se Paul Havergill i Johnjohn
zagledali, a to ga još više uznemiri.
– Ne znamo, gospodine! – odgovori Johnjohn. – Po cijeloj koloniji, svaka druga banka također
će morati založiti svoje vrijednosne papire... kao što smo i mi privremeno svoje založili kod
»Engleske banke« , da nabavimo potrebnu gotovinu! Ako svaki štediša ove krunske kolonije zatraži
da mu isplatimo svaki dolar... – Sad je bankarevo lice bilo obliveno znojem. – Ne možemo znati
kolike su obaveze drugih banaka, ni koliko imaju gotovine. Nitko to ne zna!
– Je li dovoljan jedan RAF-ov avion? – Sir Geoffrey je nastojao da mu glas ne zvuči
podrugljivo. – Mislim pitati: milijardu funti u novčanicama od po pet i deset funti? Kako će, k vragu,
oni prikupiti toliko novčanica?
– Ne znamo, gospodine! – Havergill je obrisao čelo – No, obećali su da će prva pošiljka ovamo
stići najkasnije u ponedjeljak navečer!
– Ne prije?
– Ne, gospodine. Nikako ne može prije.
– I ništa više se ne može učiniti?
– Razmišljali smo da vas zamolimo da proglasite praznike banke – naposljetku će Johnjohn. –
Samo, zaključili smo, a s tim se slaže i Engleska banka, da bi nam to donijelo više štete nego koristi!
– Ne brinite, gospodine! – Havergill je nastojao uvjerljivo govoriti. – Do kraja slijedećeg
tjedna sve će se to zaboraviti.
– Ja to neću zaboraviti, po svoj prilici neće ni Kina, a ni naši prijatelji iz parlamenta. Možda
imaju pravo kad tvrde da nam je potreban neki oblik kontrole banaka!
Oba se bankara nakostriješe, a Paul Havergill prezirno odgovori:
– Ona dva kretena ne razlikuju svoj šupak... od rupice u zidu! Sve je u najboljem redu.
Sir Geoffrey htjedne protusloviti, ali je upravo vidio kako direktor CIA-e, Rosemont, odlazi s
terase u društvu s Edom Langanom, predstavnikom FBI-a.
– Obavještavajte me! Sutra u podne očekujem potpun izvještaj. Molim vas, idem, samo na
trenutak. Poslužite se pićem!
Pošao je u susret Rosemontu i Langanu.
– Kako ste vas dvojica?
– Sjajno, gospodine, hvala na pitanju. Divan prijem!
Obojica Amerikanaca gledala su za Havergillom i Johnjohnom koji su se vraćali u kuću.
– Kako naši prijatelji bankari? – zapita Rosemont.
– Divno, baš divno...
– Onaj specijalist Grey iz parlamenta išao je Havergillu na živce!
– I taj-panu! – nadoda Ed Langan uz smiješak.
– Ne bih znao reći – nasmije se guverner. – Ne škodi malčice opozicije, zar ne? Nije li to znak
prave demokracije?
– Kako »Vic« , gospodine? Kako navala na banke?
– Sve se to može riješiti! – vedro će Sir Geoffrey. – Nema razloga za brigu! Možete li mi
posvetiti trenutak svog vremena, gospodine Langan?
– Naravno, gospodine! – nasmiješi se Amerikanac. – Upravo sam namjeravao otići!
– Valjda ne s mog prijema? Htjeli ste otići po novo piće?
– Da, gospodine!
Sir Geoffrey pođe u perivoj, a Rosemont s njim. Još je kapala voda sa stabala, noć bijaše mrkla.
Hodali su blatnjavom stazicom punom lokava.
– Maleni problem, Stanley! Tajna je služba upravo ulovila jednog vašeg mornara, s nuklearnog
nosača, koji je dojavljivao tajne jednom kagebeovcu i...
– Nekom s Ivanova? – prestravljeno zastane Rosemont.
– Da!
– Možda Suslovu? Kapetanu Suslovu?
– Ne, ne zove se tako. Možete se odmah povezati s Rogerom. Obojica su zatvorena, obojicu
tereti Zakon o državnoj tajni, ali razgovarao sam s ministrom u Londonu koji se slaže s tim da odmah
preuzmete svog momka... Tako će biti malo bezbolnije! Mislim... mislim da je stručnjak za
kompjutore!
 – Kučkin sin! – progunđa Rosemont pa obrisa znoj koji mu je odjednom oblio lice. – Što mu je
dojavio?
– Ne bih znao, Roger će vas u potpunosti obavijestiti.
– Hoćemo li moći... hoćemo li moći razgovarati i s onim kagebeovcem?
– Dogovorite se s Rogerom. Ministar je i s njim u izravnoj vezi. – Sir Geoffrey je oklijevao. –
Pa lijepo... sigurno shvaćate da sad moram...
– Naravno, samo izvolite! I ja odmah idem! – Rosemontovo je lice bilo blijedo kao kreda i brzo
je otišao. Sa sobom je poveo i Eda Langana.
Sir Geoffrey uzdahne. Vražji špijuni, vražje banke, vražje uhode-krtice i vražji oni glupi
socijalisti koji o Hong Kongu pojma nemaju! Pogleda na sat. Vrijeme je da se prijem završi.

Johnjohn uđe u predvorje. Dunross je stajao za barom.

– Iane?
– Zdravo! – javi mu se Dunross. – Jesi li za čašicu uoči odlaska.
– Ne, hvala. Možemo li nasamo razgovarati?
– Naravno, samo brzo, jer moram ići. Obećao sam našim prijateljima iz parlamenta da ću ih
prebaciti na trajekt.
– I tebi je žena večeras dala izlaz?
– Znaš, staro momče! – slabašno se nasmiješi Dunross. – Meni Penn uvijek daje izlaz, bez
obzira je li ovdje ili nije.
– Da, sretniče! Uvijek ti znaš živjeti! – otužno će Johnjohn.
– Džos!
– Znam! – Johnjohn ga povede na balkon. – Jadni John Čen!
– Da, Phillip je to teško primio. Gdje je Havergill?
– Otišao je prije nekoliko minuta.
– Ah, zbog toga si spomenuo izlaz? Zar Havergill lunja gradom?
– Ne znam!
– Što je s malom Lily Sue s poluotoka Kowloona? – Johnjohn je blijedo buljio u Dunrossa. –
Čujem da je Paul silno zaljubljen.
– Kako uspijevaš sve to doznati?
Dunross slegne ramenima. Bio je umoran, uzrujan i večeras se nekoliko puta jedva svladao da
ne prasne kad se Grey ponovno vatreno zakvačio s nekim taj-panima.
– Da znaš Iane, pokušavao sam nagovoriti Paula da sazove sastanak odbora, ali to nije u mojoj
moći.
– Naravno! – Nalazili su se u omanjem predsoblju. Vrijedne kineske slike na svili, perzijski
sagovi i srebrnina. Dunross opazi da se u uglovima prostorije ljušti boja, a i s lijepih udubina na
stropu. To ga je uvrijedilo. Ovo je predstavništvo Velike Britanije i tu se ne smije ljuštiti boja.
Tištila ih je tišina. Dunross se pravio da razgledava divne burmutice poredane na polici.
 – Iane... – započne Johnjohn, ali se predomisli. Ponovno zausti: – Ovo je strogo povjerljivo.
Izvrsno poznaješ Tiptopa Toea, zar ne?
Dunross se zagleda u njega. Tiptop Toe bijaše nadimak koji su nadijenuli postarijem Tip Tok-
tohu, iz Mao Ce Tungove rodne pokrajine Hunana, koji je stigao u općem valu izbjeglica 1950.
godine. Nitko ništa nije o njemu znao. Tiptop nikome nije smetao, imao je malenu kancelariju u
»Princes Buildingu« i dobro živio. Godine su pokazale da ima silne veze u »Kineskoj banci« , a svi
su pretpostavljali da je on službeno-neslužbeni bankin predstavnik. Nitko nije znao kakav je njegov
položaj u hijerarhiji, ali se govorkalo da visoko stoji. »Kineska banka« bijaše jedina trgovačka
ustanova Narodne Republike Kine zvan granica Kine, a sve njezine veze i namještenike strogo je
nadziralo partijsko rukovodstvo iz Pekinga.
– Što je s Tiptopom? – zapita Dunross, oprezno. Volio je Tiptopa, tog simpatičnog tihog čovjeka
koji je volio piti konjak i izvrsno govorio engleski, ali je – prema uvriježenom običaju – gotovo
uvijek imao prevodioca. Imao je dobro skrojena odijela, iako je pretežno nosio kaput u stilu Mao Ce
Tunga, a pomalo je podsjeća na Ču En Laja i bio pametan kao on. Dunross je posljednji put s njim
pregovarao u vezi s nekim civilnim avionom koji je željela kupiti Narodna Republika Kina. Tip Tok-
toh je u roku od dvadeset i četiri sata osigurao kreditna pisma i sredstva raznih švicarskih i drugih
stranih banaka. »Lukav je Tiptop, Iane!« , često je govorio Alastair Struan. »Moraš s njime oprezno,
ali to je pravi pregovarač. Smatram da zauzima veoma visoki položaj u partijskoj hijerarhiji u
Pekingu! Veoma!« .
Dunross je motrio Johnjohna i svladao nestrpljivost. Bankar je uzeo jednu burmuticu. Bijahu to
sićušne, kićene posude od keramike, žada ili stakla, a mnoge su bile divno oslikane s unutrašnje
strane stakla: krajolici, plesačice, svijeće, ptice, morske krajine, čak i pjesme, ispisane nevjerojatno
sitnim krasopisom.
– Kako oni to rade, Iane? Sličice unutar boca?
– Sićušnim kistom, a držak mu je savijen pod kutom od devedeset stupnjeva. Na mandarinskom
se to zove li mjen huaj, »slikanje s unutrašnje strane!« – Dunross uzme eliptičnu posudu kojoj je s
jedne strane bio krajolik, s druge stručak kamelija, a uz slike sićušna krasopisna slova.
– Nečuveno! Kakva strpljivost! Što tu piše?
Dunross se zabulji u sićušan stupac ideograma.
– Ah, jedna uzrečica Mao Ce Tunga. »Upoznaj sebe pa ćeš upoznat’ i neprijatelja svoga. Stotinu
bitaka, stotinu pobjeda.« – Predsjednik je to preuzeo od Sun Cea.
Johnjohn ju je zamišljeno promatrao. Prozori iza njega bili su otvoreni. Lagani je povjetarac
pomicao tanke zavjese.
– Hoćeš li se za nas zalagati kod Tiptopa?
– U vezi s čim?
– Pozajmili bismo gotovinu od »Kineske banke« .
– Kako? – zabulji se u njega Dunross.
– Da, na tjedan-dva. Dupkom su puni hongkonških dolara, a na njih nitko ne navaljuje. Kinezi se
ne usuđuju stati u repove ispred »Kineske banke« koja ima hongkonške dolare kao dio svog valutnog
fonda. Platit ćemo im dobre kamate i dati za jamstvo što god zažele!
– Je li to službeni zahtjev banke »Victorije« ?
 – Ne, jer ne bi prošao. Palo mi je na pamet, nisam još kazao ni Paulu... samo tebi. Hoćeš li...?
– Hoću li dobiti zatraženih sto milijuna kredita? – napregnuto će Dunross. – Do sutra u deset
ujutro?
– Na žalost, to ti ne bih mogao...
– Havergill može.
– Može, ali neće!
– Zašto bih ti ja pomogao?
– Iane, ako naša banka ne ostane čvrsta kao Peak, nestat će burza, a isto tako i »Otmjena tvrtka« .
– Ako odmah ne namaknem sredstva, ionako sam u govnima.
– Učinit ću što budem mogao, ali hoćeš li odmah razgovarati s Tiptopom? Pitaj ga! Ja mu se ne
smijem približit i... Nitko ne smije službeno! Učinit ćeš veliku uslugu ovoj krunskoj koloniji!
– Zajamči mi zajam pa ću večeras s njim razgovarati. Oko za oko, a... zajam za zajam!
– Ako ti on do sutra u dva popodne odobri zajam od pola milijarde dolara, osigurat ću ti
potrebno zaleđe.
– Kako?
– Ne znam!
– Daj mi to napismeno do sutra u deset ujutro... Potpišite to ti, Havergill i većina članova
odbora pa idem Tiptopu!
– Nemoguće!
– Neumoljiv sam: oko za oko, a zajam za zajam! – Dunross ustane. – Zbog čega bi »Kineska
banka« pomagala »Victoriji« ?
– Ovo je Hong Kong – samouvjereno će Johnjohn. – Mi smo Hong Kong! Mi smo »Victoria« ,
banka Hong Konga i Kine! Stari smo prijatelji Kine. Bez nas nema ničega. Kolonija bi propala,
»Struanova tvrtka« bi propala, a to znači velik dio Azije!
– Ne budi toliko siguran!
– Kina bi se slabo provela bez banaka, a pogotovo bez naše! Već smo godinama ortaci Kine.
– Onda sam pitaj Tiptopa!
– Ne mogu! – Johnjohnu se tresla čeljust. – Znaš da je »Moskovska banka« ponovno zatražila
dozvolu da otvori poslovnicu u Hong Kongu?
– Kad se uvale ovdje, svi ćemo dospjeti na nezaustavljiv vrtuljak! – uzdahne Dunross.
– Neslužbeno su nam ponudili znatne količine hongkonških dolara. Smjesta!
– Odbor će glasati protiv.
– Znaš što, drago moje momče, ako više ne budeš član odbora, novi odbor može raditi što ga je
volja! – jednostavno će Johnjohn. – Ako se novi odbor s tim složi, lako ćemo nagovoriti guvernera i
»Kolonijalni ured« . Bit će to jeftina cijena da spasimo naš dolar. A kad se ovdje uvali službena
sovjetska banka, što li će sve uraditi!?
– Gori si od prokletog Havergilla!
– Nisam, staro momče, bolji sam! – Bankar se prestane smješkati. – Uz neku veću promjenu,
postat ćemo »Otmjena tvrtka« , htio ti to ili ne. Mnogi iz našeg odbora voljeli bi da te nema. Samo te
molim da učiniš uslugu Hong Kongu, a time i sebi. Ne zaboravi, Iane, neće propasti »Victoria« ,
pretrpjet ćemo težak udarac, ali nas neće uništiti! – Obrisao je kapljice znoja. – Ne prijetim ti, Iane,
nego te molim, učini mi uslugu! Možda jednog dana postanem predsjednik upravnog odbora pa ti neću
zaboraviti ovu uslugu!
– Misliš, i ako ti je učinim, i ako odbijem?
– Naravno, staro momče! – blago će Johnjohn i priđe baru. – Bi li još čašicu popio uoči
odlaska? Brendi?

Robin Grey sjedio je otraga u Dunrossovu »rolls royceu« s Hughom Guthrieom i Julianom
Broadhurstom. Dunross se smjestio sprijeda pored šofera u livreji. Prozori su se zamaglili. Grey je
dokono brisao paru sa stakala, uživajući u neizrecivoj raskoši mirisne kože.
Uskoro ću i ja imati ovakav automobil, pomislio je. Vlastiti »rolls« ! I šofera. I uskoro će svi
ovi gadovi puzati preda mnom. I vražji Ian Dunross. I Penn! Oh, da, moja mila podrugljiva seka
vidjet će kako se ponižavaju moćnici.
– Hoće li opet kiša? – zapita Broadhurst.
– Da – odgovori mu Dunross. – Smatraju da će se ova oluja pretvoriti u pravi tajfun... barem je
to prognoza Meteorološkog zavoda. Upravo sam večeras primio izvještaj s jednog našeg teretnjaka
pred Singapurom, Eastern Cloud. Javljaju mi da je čak i dolje na jugu more veoma uzburkano.
– Hoće li tajfun stići ovamo, taj-pane? – zapita Guthrie, poslanik liberalne stranke.
– Nikad se ne zna! Možda tajfun skrene ovamo, a možda se u zadnji čas predomisli! Ili obrnuto.
– Sjećam se da sam čitao o Vandi... o lanjskom tajfunu Vandi. Bilo je zabavno, zar ne?
– Najužasniji tajfun što sam ga doživio. Preko dvije stotine mrtvih, na tisuće ranjenih, na desetke
tisuća beskućnika! – Dunross je prebacio ruku preko sjedišta i napola se okrenuo. – Vrhunski je
vjetar, tajfun, jurio brzinom od 270 kilometara na sat, prema podacima Kraljevske promatračnice, a
na Tate Cairnu postigao je i tri stotine kilometara! Centar oluje zahvatio nas je u vrijeme plime pa je
mjestimice plima bila i osam metara viša nego inače!
– Isuse!
– Da! Na Novim teritorijima, kod Ša Tina, vihor je potjerao taj plimni val uz kanal, probio
nasipe protiv poplave, otpuhao ribarske čamce čitav kilometar na kopno, na ulicu, i potopio veći dio
sela. Nestalo je tisuću ribarskih čamaca za koje se zna, potonulo je osam teretnih brodova, šteta je
procijenjena na milijune dolara, većina naselja novopridošlih izbjeglica iz Kine dospjela je u more.
– Dunross slegne ramenima. – Džos! No, s obzirom na snagu oluje, imovinska je šteta nevjerojatno
malena. – Dodirnuo je kožnatu navlaku sjedišta. Grey zapazi teški zlatni pečatnjak s rubinom, s
Dunrossovim grbom. – Pravi nam tajfun dokazuje koliko smo ništavni! – zaključi Dunross.
– Baš šteta što tajfun nije svakog dana! – izjavi Grey prije nego što se stigao obuzdati. – Dobro
bi bilo da se moćnici u Whitehallu dvaput dnevno ponizuju.
– Dosadan si, Robine – primijeti Guthrie. – Zar baš uvijek moraš brundati?
Grey se vrati svojim mislima i prestane slušati njihov razgovor. Neka idu svi k vragu! pomislio
je.
 Uskoro automobil zastane ispred »Mandarina« . Dunross se iskrca.
– Kola će vas odvesti u vaš hotel »V i A« . Vidimo se u subotu, ako ne ranije. Laku noć!
Kola odu, obiđu veliki hotel i zapute se prema trajektu za automobile koji se nalazio malo
istočnije od terminala trajekta Golden Ferry na Connaught Roadu. Na terminalu je čekao dug red
automobila i kamiona. Grey siđe.
– Protegnut ću noge, pješice idem na Golden Ferry i prebacit ću se običnim trajektom – reče s
usiljenom vedrinom. – Potrebno mi je malo razgibavanja. Laku noć!
Išao je uz obalu po Connaught Roadu, brzo, sretan što ih se tako lako riješio. Vražje budale,
pomisli on, a njegovo uzrujanje naraste. Pa, uskoro će svi dobiti ono što su zaslužili, a pogotovo
Broadhurst!
Kad se uvjerio da ga više ne vide, zaustavio se ispod ulične svjetiljke i izazvao vrtlog u gustoj
bujici pješaka koji su hitali amo-tamo. Mahnuo je taksiju.
– Izvolite! – pružio je šoferu adresu otipkanu na papiru. Šofer je prihvati, zabulji se u nju i
turobno se počeša po glavi. – Na kineskom... na kineskom piše straga! – objasni mu Grey.
Šofer nije obraćao pažnju na njega. Samo se tupo zagledao u adresu ispisanu na engleskom.
Grey ispruži ruku i okrene ideograme prema njemu.
– Evo! – Šofer smjesta drsko okrene papir i ponovno odmjeri Engleza. Podrigne se, trzajem
ručice mjenjača ubaci u brzinu i krene u bučni promet.
Ogavni klipane, pomisli Grey. Odjednom je pobjesnio.
Taksi je neprekidno mijenjao brzine dok je ulazio u grad, zakretao iza jednosmjernih ulica i
uličica te se vratio na Connaught Road.
Napokon se zaustave pred prljavom starom stambenom zgradom u prljavoj ulici. Pločnik bijaše
raspucan, uzak i pun lokava, a vozila su bijesno trubila parkiranom automobilu. Grey nije vidio
nikakav broj zgrade. Izišao je, kazao vozaču neka ga pričeka pa se malo vratio do sporednih vrata.
Starac je sjedio na trošnom stolcu, pušeći i čitajući ispod ulične svjetiljke neke novine o trkama.
– Je li ovo ulica Kwan Jik, Kennedyjeva četvrt, broj 68? – uljudno ga zapita Grey. Starac se u nj
zabulji kao da je čudovište s drugog svijeta pa opsuje na kantonskom.
– Ulica Kwan Jik, broj 68! – ponovi Grey, sporije i glasnije.
– Četvrt Kennedy? – Ponovno bujica grlenog kantonskog i drzovit pokret prema omanjim
vratima. Starac se nakašlje, ispljune te zijevajući opet prihvati novine. – Ogavan gad! – progunđa
Grey, a živci mu prorade. Otvorio je vrata i ugledao prljavo maleno predvorje u kojemu se ljuštila
boja. Žalostan niz poštanskih sandučića s imenima stanara. Laknulo mu je kad je ugledao ime koje je
tražio.
Vratio se do taksija, izvadio lisnicu i pažljivo dvaput pogledao iznos na taksimetru prije nego je
platio.
Lift bijaše uzak, klaustrofobičan i prljav, a škripao je dok se dizao. Na četvrtom je katu sišao i
pritisnuo dugme pred stanom broj 44. Otvore se vrata.
– Gospodine Grey, kakva čast! Molly, stigao nam je! – Sam Finn vedro ga pogleda. Bio je to
krupan mišićav Jorkširac, crvene puti i svijetloplavih očiju, bivši rudar i sindikalni delegat koji je
imao utjecajne prijatelje u Laburističkoj stranci i u Glavnom sindikalnom vijeću. Duboke bore na
rupičastom licu, pore još začepljene česticama ugljene prašine. – Da znate, baš se veselim!
 – Hvala, gospodine Finn. I meni je drago što vas vidim! Mnogo sam o vama slušao. – Grey skine
kabanicu i sa zadovoljstvom prihvati pivo.
– Sjednite!
Stan je bio malen i besprijekorno čist, a namještaj jeftin. Zaudaralo je po prženim kobasicama,
pečenom krumpiru i pržencu kruhu. Iz kuhinje iziđe Molly Finn. Ruke su joj bile crvene od
dugogodišnjeg struganja podova i pranja rublja. Bijaše sitna i okrugla, iz istog rudarskog grada kao i
muž, njegova vršnjakinja, šezdeset i pet godina, snažna kao i on.
– Majke mi! – srdačno će ona. – Umalo smo pali na dupe kad smo čuli da ćete nas posjetiti!
– Naše zajedničke prijatelje zanima da iz prve ruke čuju kako ste!
– Sjajno! Sjajno je – odgovori Finn. – Jasno, nije kao kod kuće u Yorkshireu... Nedostaju nam
prijatelji i sindikat, ali ovdje imamo stan i hranu. – Pljusne voda u zahodu. – Tu je i prijatelj kojega
ćete možda rado upoznati – nadoda Finn i ponovno se nasmiješi.
– Oh?
– Da! – odvrati Finn.
Otvore se vrata zahoda, a krupni bradonja toplo pruži Greyu ruku.
– Sam mi je mnogo o vama pričao, gospodine Grey. Ja sam Gregor Suslov, kapetan sovjetske
mornarice. Moj se brod zove Ivanov. Malko ga popravljamo u ovoj kapitalističkoj luci.
– Drago mi je – reče Grey i suzdržano mu stisne ruku.
– Imamo zajedničkog prijatelja, gospodine Grey...
– Oh?
– Da, Zdenek Hanzl iz Praga.
– Oh, oh, da! – nasmiješi se Grey. – Upoznao sam ga lani kad sam kao član parlamentarne
trgovinske delegacije posjetio Čehoslovačku.
– Sviđa li vam se Prag?
– Vrlo je zanimljiv. Veoma! Doduše, ne sviđa mi se tamošnja represija... ni sovjetska prisutnost.
– Oni su nas pozvali! – nasmije se Suslov. – Brinemo se za naše prijatelje. No, mnoge stvari ni
ja ne odobravam tamo u Evropi. Pa ni u majčici Rusiji!
– Izvolite sjesti, samo izvolite! – ponuka ih Sam Finn.
Sjednu oko stola u dnevnom boravku. Na stolu je sad bio bijeli stolnjak, a na njemu lončanica –
aspidistra.
– Naravno, znate da nisam komunist, niti sam ikad bio! – kaza Grey. – Ne trpim policijsku
državu. Čvrsto sam uvjeren da budućnost pripada našem, britanskom demokratskom socijalizmu!
Parlament, izabrani predstavnici i sve ostalo... iako su mnoge marksističko-lenjinističke misli silno
vrijedne.
– Politika! – posprdno će Gregor Suslov. – Politiku prepustimo političarima!
– Gospodin je Grey jedan od naših najboljih govornika u parlamentu, Gregore! – Molly Finn
okrene se prema Greyu. – I Gregor je dobar momak, gospodine Grey! Nije on zločest! – Pijuckala je
čaj. – Dobar je Gregor čovjek!
– Istina je, malena – potvrdi i Finn.
 – Nije valjda previše dobar – javi se Grey, a svi se nasmiju. – Zbog čega ste se ovdje nastanili,
Same?
– Kad smo supruga i ja pošli u mirovinu, htjedosmo vidjeti malo svijeta. Imali smo
ušteđevinicu, unovčili smo policu osiguranja, ukrcali se na teretni brod...
– Oh, baš smo se lijepo zabavljali – upadne Molly Finn. – Vidjeli smo toliko stranih zemalja.
Bilo je predivno! No, kad smo stigli ovamo, Sam se slabo osjećao pa smo se iskrcali i namjeravali
ovdje čekati da se teretni brod vrati.
– Istina je, malena – nadopuni je Sam. – Onda sam tu sreo zgodna čovjeka koji mi je ponudio
posao. – Razvedrio se i protrljao crne pore na licu. – Da mu budem savjetnik za neke rudnike na
Formozi za koje je on bio nadglednik. I jednom smo tamo otišli, ali nismo morali ostati pa smo se
ovamo vratili. To vam je ta priča, gospodine Grey. Malko zarađujemo pa smo gospođa Finn i ja
odlučili ostati. Djeca su nam odrasla..... – Ponovno se nasmiješio, otkrivši umjetno zubalo. – Sad smo
pravi Hongkonžani!
Vedro su čavrljali. Grey bi odmah progutao Finnovu priču da prije odlaska iz Londona nije
pročitao Finnov strogo povjerljiv dosje. Rijetko je tko znao da je Finn već godinama član KP Velike
Britanije, a nakon umirovljenja poslaše ga u Hong Kong sa zadatkom da bude izvor podataka o svemu
što je u vezi s hongkonškom upravom i pravosuđem.
Nakon nekoliko minuta Molly Finn priguši zijevanje.
– Uh, što sam umorna! Ako me opravdavate, pošla bih leći.
– Idi, malena! – otpravi je Sam. Još su neko vrijeme razgovarali o nebitnim stvarima, a onda i
on zijevne. – Ako me opravdavate, idem i ja! – Žustro je nadodao: – Samo vi ostanite, pripovijedajte
do mile volje. Vidjet ćemo se još, prije nego što otputujete iz Hong Konga. Gospodine Grey...
Gregore!
Rukovao se s njima i za sobom zatvorio vrata spavaće sobe. Suslov priđe televizijskom
prijemniku pa ga u smijehu uključi.
– Jeste li gledali hongkoški program? EPP im je veoma duhovit! – Zvuk je tako podesio da su
mogli razgovarati a da ih nitko ne prisluškuje. – Oprez je majka mudrosti, a?
– Nosim vam bratske pozdrave iz Londona – odvrati Grey isto tako tiho. Još od 1947. bio je u
samom rukovodstvu Komunističke partije, još tajnovitiji član nego Finn, a za njega je znalo samo
desetak ljudi u Engleskoj.
– A ja ih uzvraćam! – Suslov upre prstom u zatvorena vrata. – Koliko oni znaju?
– Samo to da sam ljevičar i eventualno kandidat za partiju.
– Izvrsno! – Suslov se opusti. Centar je veoma mudro postupio što je ovako oprezno pripremio
ovaj sastanak. Roger Crosse nije pojma imao za Suslovljevu vezu s Greyem, ali mu je jednom rekao
da agenti tajne službe ne slijede članove britanskog parlamenta. – Ovdje smo posve sigurni. Dobar je
Sam čovjek! Predaje nam kopije svojih izvještaja, a ništa nas ne pita. Vi Britanci veoma ste šutljivi i
sposobni, gospodine Grey. Čestitam!
– Hvala.
– Kako je bilo na vašem sastanku u Pekingu?
Grey izvadi nekoliko listova.
– Kopije naših pojedinačnih i službenih izvještaja parlamenta. Pročitajte prije nego što odem...
uobičajenim ćete kanalima primiti cjelokupne izvještaje. Ukratko, smatram da su Kinezi do kraja
neprijateljski, revizionisti. Ludi Mao i njegov sljedbenik Ču En Laj neumoljivi su neprijatelji
međunarodnog komunizma. Kina je u svemu slaba... osim u svojoj volji da se bori, a borit će se do
posljednjeg čovjeka da zaštiti svoju zemlju, što dulje čekate, teže ćete ih svladati ali sve dotle dok
nemaju nuklearnog oružja i raketa dalekog dometa, neće nam predstavljati prijetnju.
– Da. A trgovačka razmjena? Što su zatražili?
– Tešku industriju, uređaje za bušenje naftonosnih nalazišta, tornjeve, kemijske tvornice,
čeličane.
– Kako plaćaju?
– Tvrde da imaju mnogo deviza. Većinom im stižu preko Hong Konga.
– Jesu li zatražili oružje?
– Nisu! Nisu izravno. Lukavi su oni, a mi nismo uvijek grupno nastupali niti se sastajali. Bili su
dobro upućeni u moj i Broadhurstov stav. Nismo bili omiljeni, niti su nam vjerovali. Možda su tajno
pregovarali s Pennyworthom ili s kojim drugim konzervativcem... ali to im neće pomoći. Čuli ste da
je poginuo?
– Jesam!
– Sretan mu put! Bio nam je neprijatelj! – Grey otpije pivo. – Narodna Republika Kina
zasigurno traži oružje. Vrlo su tajanstveni i pokvareni!
– Kakav je Julian Broadhurst?
– Intelektualac koji sebe smatra socijalistom. Obično govno, ali zasad je upotrebljiv. Plemić,
stara škola, kravata – posprdno će Grey. – Zbog toga će biti veoma utjecajan u slijedećoj
laburističkoj vladi.
– Laburisti će pobijediti na idućim izborima, g. Grey?
– Ne bih rekao, iako se svojski trudimo da pomognemo laburistima i liberalima.
– Zašto pomažete liberalima? – namrgodi se Suslov. – Pa oni su kapitalisti!
– Ne razumijete vi naš britanski sustav, kapetane Suslov! – podrugljivo se nasmije Grey. – Silno
smo sretni jer u okviru dvostranačkog sistema imamo glasanje za tri stranke. Liberali će nam
priključiti svoje glasove. Moramo ih ohrabriti! – Vedro je iskapio pivo i izvadio dva nova iz
hladnjaka. – Da nema liberala, laburisti nikad ne bi prošli na izborima, ni za živu glavu! A nikad više
i neće.
– Ne razumijem.
– U najboljim vremenima za laburiste glasa samo 45 posto glasača... nešto manje od 45 posto.
Otprilike isto toliko za torijevce, konzervativce. Obično nešto više od 45! Većinom preostalih deset
posto glasača glasaju za liberale. Kad ne bi bilo liberalnih kandidata, većina bi glasala za
konzervativce. Budale su svi oni! – osiono će Grey. – Glupi su Britanci, druže, a liberalna stranka
vječno omogućuje laburistima da dođu na vlast... a to znači, i nama. Uskoro će KP Velike Britanije
držati u svojim rukama Britanski savez sindikata, TUC, a prema tome i čitavu Laburističku stranku.
Sve to, naravno, potajno! – Povukao je dug gutljaj. – Glup je britanski proletarijat, glupa je srednja
klasa, glupa je najviša klasa. Više to gotovo da i nije nikakav izazov. Svi su oni ovce! Rijetko tko
vjeruje u demokratski socijalizam! No, i uza sve to – samozadovoljno je nadodao – razorili smo
njihovo trulo carstvo i sve ih popišali... i to »Operacijom Lav« . – »Operacija Lav« smišljena je
nedugo nakon što su boljševici došli na vlast. Cilj joj je bio: uništenje Britanskog kolonijalnog
carstva. – U ciglih osamnaest godina, od 1945. na ovamo, razoreno je najveće carstvo što je ikad
postojalo na svijetu!
– Osim krunske kolonije Hong Kong!
– Uskoro će i to.
– Ne mogu vam kazati koliko moji pretpostavljeni cijene vaš rad – tobože mu se zadivio Suslov.
– Vaš rad i sve što čine naša britanska braća! – Suslov je dobio upute da prema ovom čovjeku bude
pokoran, da ga pita kako je bilo za vrijeme posjeta Kini, a upute da mu proslijedi kao zahtjeve. I da
mu laska! Pročitao je Greyev dosje, kao i kartone bračnog para Finn. Robin Grey imao je
kagebeovsku klasifikaciju, prema Beriji, 4 /22/a: »Značajan britanski izdajica koji na izgled slijedi
marksističko-lenjinističke ideale. Upotrebljiv je, ali mu se ne može vjerovati, a ako KP ikad dođe na
vlast u Velikoj Britaniji, valja ga smjesta likvidirati!«
Suslov je promatrao Greya. Ni Grey ni bračni par Finn nisu znali koji je njegov pravi položaj.
Znali su samo to da je skroman član komunističke partije u Vladivostoku, a tako je pisalo i u dosjeu
koji je o njemu vodila hongkonška tajna policija.
– Imate li za mene neke podatke? – zapita ga Grey.
– Da, tovarišč! A ako dopustite, postavio bih vam i neka pitanja o primjeni direktive 72/ Prag,
jer su me tako uputili. – Ta nadasve tajnovita direktiva sastojala se u tome da se što više pouzdanih
osoba ubaci na položaje savjetnika u svim tvornicama automobila diljem Sjedinjenih Država i
Zapadne Evrope, jer je automobilska industrija, zbog niza industrija koje su s njome povezane, jezgra
kapitalističkog društva.
– Punom parom idemo naprijed! – oduševljeno će Grey. – Obustave rada su naš recept za
budućnost. Obustavama rada zaobilazimo sindikalno rukovodstvo, a opet ne rušimo postojeći
sindikalni pokret. Sindikati su rascjepkani, i to namjerno. Pedeset ljudi može se izdvojiti u poseban
sindikat koji može svoju volju nametnuti tisućama radnika, a sve dotle dok se ne uvede tajno glasanje,
manjina će uvijek vladati nad većinom! – Nasmijao se. – Idemo naprijed divovskim koracima, i već
imamo braće u Kanadi, na Novom Zelandu, u Rodeziji, Australiji... a pogotovo u Australiji. Za koju
godinu imat ćemo vrsne agitatore u svakom važnijem automobilskom sindikatu u zemljama gdje se
govori engleski. Britanac će voditi radnike gdje god izbije štrajk... U Sydneyju, Vancouveru,
Johannesburgu, Wellingtonu bit će vođa Britanac!
– I ti si jedan od rukovodilaca, tovarišč, divno! – Suslov ga je povlačio za jezik i nukao da
nastavlja. Zgadio mu se Grey kojemu se tako lako bilo ulizati. Užasni su izdajice, zaključio je. –
Uskoro ćete stvoriti demokratski raj za kojim čeznete i na zemaljskoj kugli vladat će mir.
– Uskoro! – vatreno će Grey. – Već smo srezali vojni budžet, a dogodine ćemo ga ponovno
smanjiti. Zauvijek je odzvonilo ratu! To je postigla bomba. Na putu nam još stoje samo vražji
Amerikanci sa svojom trkom za naoružanjem, ali uskoro ćemo i njih prisiliti da polože oružje pa
ćemo svi biti jednaki.
– Znaš da Amerika potajno naoružava Japance?
– Eh? – zine Grey.
– Oh, nisi znao? – Suslov je znao da je Grey u japanskom logoru za ratne zarobljenike odgudio
tri i pol godine. – Ne znaš da je sad u Japanu američka vojna misija koja ih pita bi li prihvatili
nuklearno oružje?
 – Ne bi se oni usudili!
– Usudili su se, gospodine Grey! – vješto je lagao Suslov. – Naravno, to je najveća tajna!
– Možeš li mi navesti podatke s kojima bih mogao istupiti u Parlamentu?
– Zamolit ću svoje pretpostavljene da ti ih pošalju, kad već smatraš da bi ti to moglo koristiti.
– Molim te, čim prije! Nuklearne bombe... Isuse!
– Jeste li ubacili svoje uvježbane stručnjake i u britanske nuklearke?
– Eh? – Grey se s naporom koncentrirao, nastojeći zaboraviti Japan. – Nuklearke?
– Da! Jeste li u njih ubacili svoje Britance?
– Nismo još, u Velikoj Britaniji imamo samo jednu-dvije nuklearke, a posve su beznačajne. Zar
zaista Jenkiji naoružavaju Japance?
– Zar Japan nije kapitalistička zemlja i štićenica Sjedinjenih Država? Zar i oni ne grade
nuklearke? Da im nema Amerikanaca...
– Ti američki gadovi! Bogu hvala što i vi imate te bombe, jer bismo se inače morali njima
klanjati!
– Možda biste se više morali posvetiti svojim nuklearkama? – blago će Suslov, zapanjen što je
Grey toliko lakovjeran.
– Zašto?
– Jedan vaš zemljak objavio je novu studiju. Philby!
– Philby? – Grey se prisjeti kako se zapanjio i uplašio kad je Philby otkriven, ali je prije toga
pobjegao, i kako mu je zatim laknulo kad je doznao da su Philby i kompanija pobjegli a da nikom nisu
odali najskrovitije rukovodstvo KP Velike Britanije, iako su sigurno imali te podatke.
– Kako Philby?
– Navodno jako dobro. Radi u Moskvi. Jesi li ga poznavao?
– Ne, bio je velika zvijer u Ministarstvu vanjskih poslova. Nitko od nas nije znao da je i on naš!
– U svojoj studiji izlaže da se nuklearka sama održava i može stvarati gorivo za sebe i za druge.
Kad se nuklearka pusti u pogon, radi vječno, a za obavljanje poslova dovoljna je nekolicina
vrhunskih stručnjaka, a nikakvi radnici, za razliku od termoelektrana na pogon ugljenom ili naftom.
Trenutačno cjelokupna zapadna industrija ovisi o ugljenu ili nafti. Philby predlaže da potičemo
primjenu nafte, ugljen neka potiskujemo, a nuklearke da potpuno zabranimo. Dakle?
– Shvaćam ga! – Grey se namršti. – Ući ću u parlamentarnu komisiju o atomskoj energiji.
– Hoćeš li se lako u to ubaciti?
– I prelako, druže! Britanci su lijeni, ne traže nikakve probleme, samo žele što manje raditi za
što veće novce, a subotom idu u krčme i na nogomet. Ne mare za neplaćene poslove i naporne
sastanke nakon radnog vremena, ne diskutiraju. Sve je i suviše lako jer mi imamo plan a oni nemaju.
Suslov prezadovoljno uzdahne. Maltene je obradio sva pitanja dnevnog reda.
– Još jedno pivo? Ne, idem ja po nj, čast mi je, g. Grey. Da slučajno ne poznaješ književnika
koji trenutačno ovdje boravi, američkog državljanina Petera Marlowea?
– Marlowe? – Grey naglo podigne glavu. – Izvrsno ga poznajem, ali nisam znao da je uzeo
američko državljanstvo. Zašto pitaš?
 Suslov prikrije pravi razlog, slegnuvši ramenima.
– Zamoljen sam da te to zapitam jer si Englez, kao i on!
– Iskvareni gad iz viših klasa, ima neke švercerske navike. Godinama ga nisam vidio, još od
1945. Tek ovdje! I on je čamio u Čangiju. Tek sam jučer doznao da je književnik, odnosno filmaš.
Zašto vam je on važan?
– Pisac je i filmaš – brzo će Suslov. – Književnik posredstvom televizije prodire do milijuna
ljudi. Naš centar vodi računa o svim zapadnim piscima. O, znamo mi kako su nam književnici važni i
u majčici Rusiji! Nama su književnici uvijek bili stjegonoše, gospodine Grey... oni su oblikovali naše
mišljenje i osjećaje. Tolstoj, Dostojevski, Čehov, Bunjin... – Ponosno je nadodao: – Naši su
književnici pioniri naroda. Zbog toga ih danas moramo usmjeravati, nadzirati njihovo djelo ili ga
zatirati. – Pogledao je Greya. – I vi biste se morali u nas ugledati.
– Kapetane, mi naše književnike-simpatizere podržavamo, a ostale osuđujemo kako znamo i
umijemo, javno ili tajno. Kad se vratim kući, Marlowea ću staviti na listu neprijatelja KP Velike
Britanije. Lako ćemo mu nauditi, jer u sredstvima javnog informiranja imamo mnogo prijatelja.
Suslov pripali cigaretu.
– Jesi li pročitao njegovu knjigu?
– Roman o Čangiju? Nisam, za nju sam tek ovdje čuo. Vjerojatno u Engleskoj nije objavljena.
Osim toga, nemam vremena da čitam beletristiku, a ako je on to napisao, to je sigurno sranje iz
otmjene klase, nevaljalo i... Znaš, Čangi je Čangi i najpametnije ga je zaboraviti! – I neosjetno je
protrnuo. – Da, najbolje je zaboraviti!
Nikako da ga zaboravim, htio je vrisnuti, nikako! Još uvijek mi je to mora koja kraja nema, oni
dani u logoru, iz godine u godinu, gdje je umrlo na desetke tisuća... Nastojao sam održavati propise i
zaštititi slabe od one švercerske gamadi koja je na slabima zarađivala! Svi smo gladovali a nije bilo
nade da ćemo se ikad izbaviti, tijelo mi je kopnilo, imao sam tek dvadeset i jednu godinu, nisam imao
ni žene, ni smijeha, ni hrane, ni pića. S dvadeset i jednu godinu zarobiše me 1942. u Singapuru, a
imao sam dvadeset i četiri... gotovo dvadeset i pet godina, kad se dogodilo čudo, kad sam ostao živ i
vratio se u Englesku... Nisam našao ni dom ni roditelje, nestao je sav moj svijet, a jedina sestra
prešla je neprijatelju, govorila je kao neprijatelj, jela kao oni, živjela kao oni, udala se za
neprijatelja, stidjela se naše prošlosti, htjela je da pokopa prošlost, da pokopa mene... Nitko za mene
nije mario i onda, Bože mili, promjena. Povratak u život nakon neživljenja u Čangiju, pa opet sve one
more, noćne besanice, strah od života... a nisam o tome mogao nikome govoriti; plakao sam, a nisam
znao zašto plačem, nastojao sam se prilagoditi onom što glupani nazivaju normalnim životom.
Napokon sam se i prilagodio, ali uz kakvu cijenu, oh, Isuse mili, kakvu cijenu...
Dosta je toga!
Grey se s naporom izvuče iz mučnih uspomena na Čangi. Dosta je Čangija! Nema više Čangija,
neka Čangi ostane mrtav i pokopan, nema ga, i neće ga biti, ali Čangi...
– Što je? – naglo zapita, vrativši se u stvarnost.
– Rekoh da je vaša sadašnja vlada užasno ranjiva.
– Oh? Zašto?
– Sjećaš se skandala povodom vašeg ministra rata Profuma?
– Naravno! Zašto?
 – Prije nekoliko mjeseci MI-5 započela je vrlo skrovitu i opsežnu istragu o tobožnjoj vezi sad
čuvene kolgerle Christine Keeler i fregatnog kapetana Jevgenija Ivanova, našeg pomorskog atašea i
ostalih ličnosti iz londonskog društva.
– Jesu li završili istragu? – Grey se sav pretvorio u uho.
– Da. Snimili su njezine razgovore s kapetanom Ivanovom. Ivanov ju je zamolio da od Profuma
dozna kad će Njemačkoj biti isporučeno nuklearno oružje. Navodno je Profumo – lagao je Suslov da
raspali Greya – nekoliko mjeseci prije nego je izbio skandal čuo od MI-5 da se čuva Ivanova jer je
kapetan Ivanov kagebeovac i njezin ljubavnik.
– Isuse! Hoće li Ivanov to potvrditi?
– Ne, ni govora, to ne bi bilo u redu, a nije ni potrebno. No, izvještaji službe MI-5 točno iznose
činjenice! – vješto je lagao Suslov. – Izvještaj je istinit!
Grey se grohotom nasmije.
– Isuse, ovo će izbaciti vladu i izazvati opće izbore!
– I na vlast dolaze laburisti!
– Da, punih pet godina, da, da, a kad dođemo na vlast... Bože mili! – Grey se ponovno grohotom
nasmije. – Najprije je lagao o Keelerici, a sad tvrdiš da je znao za Ivanova cijelo vrijeme! Isuse mili,
ovo će srušiti vladu! Isplatit će nam se sve godine što smo trpjeli da ti gadovi iz srednjih klasa po
nama seru! Sigurno? – odjednom je zapitao pun tjeskobe. – Je li to zaista točno?
– Zar bih ti lagao? – Suslov se u sebi nasmije.
– To će mi dobro doći, dobro će mi doći! – Grey je bio izvan sebe od sreće. – Jesi li posve
siguran? A što je bilo s Ivanovom?
– Jasno, unaprijeđen je, jer je izvanredno obavio zadatak i diskreditirao neprijateljsku vladu.
Ako svojim radom pripomogne da vlada padne, dobit će odličje! Sad u Moskvi čeka da ga pošalju na
novu dužnost. Da te pitam, namjeravaš li sutra, na konferenciji za novinare, spomenuti svog šurjaka?
– Kako znaš za nj? – Grey odjednom postane oprezan.
– Sve znaju moji pretpostavljeni! – Suslov mirno izdrži njegov pogled. – Rekoše mi da ti
predložim da to srodstvo spomeneš na konferenciji za novinare, Grey!
– Zašto?
– Da pojačamo tvoj položaj, Grey! Tvoje će riječi ovdje snažnije odjeknuti ako se dozna da si u
tako bliskoj vezi s taj-panom »Otmjene tvrtke« . Zar ne?
– Kad ste već tako dobro obaviješteni – mrko će Grey – zacijelo znate da smo se sestra i ja
dogovorili da to ne spominjemo. Porodična tajna!
– Državni poslovi preči su od obiteljskih, Grey!
– Tko si? – odjednom će Grey, sumnjičavo. – Tko si ti zapravo?
– Samo kurir, gospodine Grey! – Suslov spusti krupne ruke Greyu na ramena pa ga toplo stisne.
– Tovarišč, znaš da moramo koristiti sve što je u našoj moći da potpomažemo našu stvar. Moji
pretpostavljeni sigurno su samo mislili na tvoju budućnost. Bliska obiteljska veza s tako snažnom
kapitalističkom obitelji pomoći će ti u Parlamentu. Zar ne? Kad ti i laburisti dogodine dođete na
vlast, bit će vam potrebni utjecajni muškarci i žene, zar ne? Da postaneš član kabineta, potrebne su ti
veze, to si i sam kazao. Bit ćeš stručnjak za Hong Kong, s posebnim vezama. Možeš nam mnogo
pomoći da Kinu držimo u šahu i da je vratimo na pravi put, a Hong Kong i sve Hongkonžane
smjestimo onamo gdje su zaslužili... u kanalizaciju! Dakle?
Grey o tome razmisli, a srce mu brzo zakuca.
– Mogli bismo uništiti Hong Kong?
– Pa naravno! – Suslov se široko nasmiješi. – Bez brige, ništa ne moraš sam govoriti o taj-panu,
niti ćeš prekršiti obećanje koje si dao sestri! Pobrinut ću se da ti postave takvo pitanje! Dakle?
 54

23.05

Dunross je čekao Briana Kwoka u hotelu »Mandarin« u Quanceovu baru, pijuckajući polako konjak i
»Perrier« . U taj poluprazan bar imali su pristupa samo muškarci. Brian Kwok, poznat po svojoj
točnosti, večeras je zakasnio.
Čovjeku njegove profesije lako se može nešto ispriječiti, spokojno pomisli Dunross. Dat ću mu
još nekoliko minuta!
Danas mu nije bilo mrsko da čeka. Ima dovoljno vremena da se prebaci u Aberdeen na sastanak
s Četveroprstim Vuom, a Penn već putuje u Englesku, pa mu se ne žuri kući.
Godit će joj putovanje, pomisli Ian. London, kazalište pa zamak Avisyard. Stiže jesen i
prohladna jutra kad se vidi dah. Bit će predivno, doba za lov na šljuke, pa Božić. Divno će biti
provesti Božić u dvorcu, na snijegu. Što li mi donosi ovaj Božić? Što li ću tada misliti kad se
prisjetim ovih vremena, ovih teških vremena? Imam previše briga! Trudim se, ali stalno nešto
zapinje, sve je slabo i nikako da preuzmem stvar u svoje ruke. Bartlett, Casey, Gornt, Četveroprsti,
Mata, Škrtac, Havergill, Johnjohn, Kirk, Crosse, Sinders, AMG i njegova Riko, svi zuje kao moljci
oko svjetla... a sad i novo lice, Tiptop. A Hiro Toda stiže već sutra, a ne u subotu!
Popodne je natenane razgovarao s tim japanskim prijateljem kod kojega je gradio brodove.
Toda ga je pitao kako je na burzi i kako je »Struanova kompanija« , ne u izravnom engleskom stilu,
nego u uljudnom, zaobilaznom japanskom stilu. No, i uza sve to, Dunross je osjećao zabrinutost u
blagom glasu koji je engleski govorio s američkim naglaskom, jer Toda je proveo na Harvardu dvije
godine i ondje magistrirao.
»Sve će biti u redu, Hiro!« , kazao mu je Dunross. »To je kratak napadaj. Brodove preuzimamo
prema dogovoru!«
A hoćemo li?
Nekako ćemo... Sutra Linbar putuje u Sydney da pokuša srediti »Woolaru« i sklopiti ugovor o
iskorištavanju brodskog prostora. Velik je to hazard!
Misli mu nezaustavljivo krenu prema Jacquesu. Zar je Jacques uistinu komunistička izdajica? A
Jason Plumm, a Tuke? A onaj s početnim R? Roger Crosse ili Robert Armstrong? Sigurno ni jedan ni
drugi, a Jacques sigurno nije! Bože mili, pa cijeloga života poznajem Jacquesa, najveći dio života
poznajem obitelj de Ville. Doduše, Jacques je mogao Bartletta upoznati s nekim našim tajnama, ali ne
sa svim onim... Podatke o ustrojstvu kompanije zna samo taj-pan. U obzir dolazimo Alastair, tata, ja
ili stari Sir Ross. Nezamislivo da bi netko od nas...
Da, ali netko je izdajica. Ja nisam, A tu je i »Sevrin« .
Dunross se osvrne. Bar je još bio poluprazan. Bijaše to omalena, ugodna i udobna prostorija s
tamnozelenim kožnatim naslonjačima i starim uglačanim hrastovim stolovima, a na zidovima su se
redali Quanceovi portreti. Same kopije. Mnogi izvornici nalazili su se u Velikoj kući, u Dugoj
galeriji, a ostatak uglavnom po hodnicima banaka »Victoria« i »Blacs« . Rijetko je koji privatni
kolekcionar imao Quanceove slike. Ian se vedro opusti zadovoljan što ga okružuje toliko njegove
prošlosti, koja kao da ga u neku ruku zaštićuje. Iznad glave mu je visio portret Hoklo-lađarice, koja je
u naručju držala plavokosog dječaka s pletenicom. Navodno je to Quance poklonio Dirku Struanu za
rođendan, djevojka je bila Mejmej T’ Čung, a u naručju je držala svog i Dirkova sina Duncana.
Pogled mu skrene preko prostorije na slike Dirka, njegova polubrata Robba, portret američkog
trgovca Jeffa Coopera, krajolik Peaka i praye, priobalnog šetališta 1841. godine, što li bi kazao Dirk
da sad vidi grad što ga je stvorio? Živ, u punom procvatu, bujan, još uvijek središte svijeta. Središte
Azije, tog jedinog svijeta.
– Još jednu čašicu, taj-pane?
– Ne, hvala, Feng! – odgovorio je barmenu, Kinezu. – Molio bih samo »Perrier« ! – U blizini se
nalazio telefon. Okrenuo je jedan broj.
– Ovdje glavna policijska stanica – javi se ženski glas.
– Tražim komesara Briana Kwoka!
– Samo trenutak, gospodine!
Dok je čekao uz telefon, Dunross je pokušavao procijeniti Jacquesa. Nemoguće, s tugom je
pomišljao, netko bi mi morao pomoći! Poslao sam ga u Francusku po Susannu i Avril i time sam ga
na otprilike tjedan dana izolirao. Možda bi trebalo razgovarati sa Sindersom, možda oni već znaju?
Bože svemogući, da AMG nije javio da glavni špijun ima početno slovo R, pošao bih s tim Crosseu
bez odlaganja. Je li moguće da je on Arthur?
Kao Philby iz Ministarstva vanjskih poslova, pomislio je. ogorčen što tako uvažen Englez na
tako visokom i povjerljivom položaju, može biti špijun. Kao i ona dvojica, Burgess i Maclean. I
Blake! Koliko da se vjeruje AMG-u? Jadnik! Koliko se može vjerovati Jamieju Kirku?
– Tko traži komesara Kwoka? – javi se na telefon muški glas.
– Ian Dunross, iz »Struanove kompanije« .
– Trenutak, molim! – Kratko čekanje pa muški glas koji je Ian odmah prepoznao. – Dobra večer,
taj-pane. Ovdje Robert Armstrong. Žao mi je! Briana nema. Je li nešto važno?
– Ne, dogovorili smo se da ćemo nešto popiti pa je zakasnio.
– Ništa mi nije rekao... on inače ne zaboravlja dogovore! Kad ste se dogovorili?
– Jutros, kad mi je javio da je pronađen leš Johna Čena. Jeste li što otkrili o Vukodlacima?
– Nismo, na žalost! Brian je morao otputovati iz grada, na kratak put... znate kako to ide.
– Naravno! Ako ga vidiš, reci mu da ćemo se vidjeti u nedjelju, na brdskim utrkama, ako ne i
prije!
– Još uvijek kanite na izlet na Tajvan?
– Da, s Bartlettom. U nedjelju, a vraćamo se u utorak, čujem da možemo letjeti njegovim
avionom.
– Da! Pobrinite se da se on vrati u utorak, molim vas.
– Ako ne i prije.
– Bih li vam čim mogao pomoći?
 – Ne, Roberte, hvala.
– Taj-pane, ovdje u Hong Kongu iskrslo je još nešto, prilično nezgodno. Ne brinite, ali čuvajte
se do sutrašnjeg sastanka sa Sindersom. U redu?
– Naravno! I Brian me upozorio. I Roger! Hvala, Roberte, laku noć! – Dunross spusti slušalicu.
Zaboravio je da ga prati tjelohranitelj iz tajne službe. Zacijelo je spretniji od ostalih kad ga uopće
nisam primijetio, što ću s njim? Nema smisla da me otprati do Četveroprstog! – Evo mene odmah! –
rekao je barmenu.
– Da, taj-pane! – odgovori Kinez.
Dunross odšeta do muškog zahoda. Neopazice je promatrao. Nitko ga nije pratio. Iz zahoda je
pošao u bučni i krcati mezanin pa glavnim stubištem sišao do novinskog kioska u foajeu da kupi
večernje novine. Posvuda gužva. Na povratku je zapazio sitnog Kineza koji je nosio naočale i motrio
ga preko novina, iz naslonjača u foajeu. Dunross je oklijevao, vratio se u foaje i vidio kako ga taj
cvikeraš prati pogledom. Zadovoljno se uspinjao zakrčenim stubištem.
– Dobra večer, Marlowe! – Umalo se sudario s piscem.
– Dobra večer, taj-pane!
Dunross odmah zapazi umor na Peterovu licu.
– Što je? – zapitao je uklonivši se s puta gomili. Smjesta je osjetio da se nešto ozbiljno događa.
– Oh, ništa... nije baš ništa!
– Neki vrag ipak jest! – blago će nasmiješeni Dunross.
– Fl... Fleur... – oklijevajući će Peter Marlowe.
Ispričao mu je što joj je. Dunross se silno zabrine.
– Budite uvjereni da je stari Tooley dobar liječnik. – Ispriča Marloweu kako je njega, Bartletta i
Casey dr Tooley nafutrao antibioticima. – Osjećate li se dobro?
– Da, samo što imam proljev. Nema brige, barem za mjesec-dva! – Peter Marlowe mu prenese
što je od Tooleya čuo o opasnosti od žutice. – Ne brinem za to, nego za Fleur i za bebu.
– Imate li amu?
– Da, a hotel je divan, sva posluga nam priskače u pomoć.
– Imate li vremena za čašicu?
– Ne, hvala, moram u hotel. Ama neće... nemamo za nju sobu pa ona čuva djecu samo do
navečer. Na povratku djeci moram navratiti u bolnicu, tek toliko da malo provirim.
– Onda piće odgađamo za drugi put. Molim vas, pozdravite suprugu! Kako napreduje vaše
istraživanje?
– Dobro, hvala!
– Koliko ste još tajni iščeprkali kod naših Hongkonžana?
– Mnogo, ali isplati se trud! – Peter Marlowe slabašno se nasmiješi. – Dirk Struan je bio pravi
čovjek. Svi kažu da ste i vi takvi i svi se nadaju da ćete poraziti Gornta... da ćete ponovno pobijediti!
Dunross ga pogleda s velikom simpatijom.
– Smijem li vas nešto zapitati o Čangiju? – Vidio je kako sjena prelazi preko naborana
književnikova lica koje je istodobno djelovao i starački i mladenački.
 – Ovisi!
– Robin Grey tvrdi da ste švercali u logoru s nekim američkim kaplarom.
Zavlada dug tajac, a lice Petera Marlowea nije se promijenilo.
– Bio sam trgovac, gospodine Dunross, zapravo, prevodilac svom prijatelju koji je trgovao. Bio
je Amerikanac, kaplar. Spasio je život meni i mojim prijateljima. Bili smo četvorica: major,
avijacijski kapetan, plantažer kaučuka i ja. Kaplar je spasio i desetke drugih! Prezivao se King, i
zaista je bio kralj, u neku ruku bio je kralj Čangija. – Ponovno se iznemoglo nasmiješio. – Švercanje
je bilo protiv japanskog zakona... i protiv zakona u našem logoru.
– Kažete japanski, a ne japski, zanimljivo! – odmah primijeti Dunross. – Ne mrzite ih ni nakon
svih užasa pretrpljenih u Čangiju?
Peter Marlowe je šutio pa odmahnuo glavom.
– Nikog ja ne mrzim! Ni Greya. Svim sam svojim bićem zahvalan što sam živ. Laku noć! – I
krene prema izlazu.
– Samo još nešto, Marlowe! – žurno će Dunross koji je naglo donio odluku. – Biste li u subotu
na utrke? U mojoj loži? Bit će mnogo zanimljivih ljudi... ako već istražujete Hong Kong, barem ga
istražujte na najvišoj razini!
– Hvala, najljepša hvala, ali već me pozvao Donald McBride. Ako smijem, svratio bih u vašu
ložu na čašicu. Kakvi su izgledi da dobijem knjigu?
– Kakvu knjigu?
– Knjigu o povijesti »Struanove tvrtke« ! Obećali ste da ćete mi je dati da je pročitam.
– Da, da, naravno! Dao sam je na umnožavanje! – odgovori Dunross. – Ispostavilo se da postoji
samo jedan primjerak. Hoćete li sa mnom? Strpite se malo!
– Naravno, i hvala vam.
– Puno pozdravite Fleur! – Dunross je gledao za njim, sretan što je Marlowe shvaćao razliku
između trgovanja i šverca. Pogled mu padne na onog Kineza iz tajne službe koji ga je još gledao
preko svog časopisa. Tobože zamišljeno Ian se vraćao u bar. Kad je ušao, žustro se obratio barmenu:
– Feng, dolje je jedan dosadni novinar i želim ga izbjeći!
Barmen odmah otvori preklopna vratašca na tezgi.
– Sa zadovoljstvom, taj-pane! – nasmiješeno će on, iako nije vjerovao tom opravdanju. Gosti su
se često služili stubama za poslugu koje su se nalazile odmah iza bara. Budući da ženama nije bio
dopušten pristup u bar, obično su vani iščekivale muškarce. Koju li to kurvu pokušava izbjeći taj-pan,
sa zanimanjem se zapitkivao dok mu je Dunross ostavljao bogatu napojnicu i brzao kroz izlaz za
poslugu.
Izašavši u sporednu uličicu, Dunross žurno pođe iza ugla i uđe u taksi. Šćućurio se na stražnjem
sjedištu.
– Aberdeen! – naredi i kantonski objasni taksistu adresu.
– Ajiija! Već letim, taj-pane! – spremno će taksist koji se razvedrio kad ga je prepoznao. –
Smijem li vas pitati što nam se u subotu sprema? Kiša ili suho?
– Tako ti svih bogova, kiša nikako!
– Iiiii... a tko će pobijediti u petoj utrci?
 – Bogovi mi to nisu šapnuli, a niti podmukli Vrhunski Tigrovi koji džokeje podmićuju, konje
dopinguju a poštenim ljudima kradu zaradu u poštenim opkladama. Ali Noble Star dat će sve od sebe!
– Svi će ti ševci dati sve od sebe! – kiselo će taksist. – Ali, tko je izabranik bogova i Vrhunskog
Tigra na trkalištu Sretna dolina? A Pilot Fish?
– Dobar pastuh!
– Butterscotch Lass? Bankaru Kwangu dobro bi došlo da mu se sreća... džos... okrene!
– Da, i Lass je dobra!
– Hoće li burza još padati, taj-pane?
– Da, ali u 14.45 sati u petak kupi dionice »Otmjene tvrtke« !
– A pošto?
– Mućni malo i svojom glavom, dični brate. Zar sam ja Stari Slijepac Tung?

Orlanda i Linc Bartlett pripijeni su plesali u polumraku noćnog kluba, istražujući svoja tijela. Tiha
čulna glazba, pravi ritam, filipinski sastav, a veliki raskošni plesnjak obložen ogledalima – prikladno
osvijetljen. Oko niskih stolića bile su izdvojene alkove i niski duboki naslonjači, a konobari u
smokingu lepršali su kao krijesnice jer su nosili džepne svjetiljke. Mnoge su djevojke u upadljivim
večernjim haljinama zajedno sjedile, čavrljajući ili promatrajući rijetke plesače. Povremeno bi, po
jedna djevojka ili više njih, prišle usamljenom muškarcu – ili muškarcima – za stolovima da ih
zabavljaju smijehom, razgovorom, pićima, a nakon otprilike četvrt sata bi otišle, praćene brižnim
pogledom vječno budne mame-san ili njezinih pomoćnica. Mama-san bijaše vitka, privlačna
Šangajka pedesetogodišnjakinja, lijepo odjevena i diskretna. Govorila je šest jezika, a vlasniku
lokala odgovarala je za djevojke. O njoj je ovisio uspjeh ili neuspjeh poslova. Djevojke su joj se
slijepo pokoravale, a isto tako izbacivači i konobari. Bila je jezgra, kraljica u svom carstvu pa su joj
se zbog toga svi ulizivali.
Rijetko bi koji muškarac sa sobom doveo pratilicu, ali ni protiv toga nitko nije ništa imao – pod
uvjetom da gost izdašno dijeli napojnice i da neprestano plaća pića. Po krunskoj koloniji bijaše
razasuto na desetke takvih noćnih barova, nekoliko njih zatvorenog tipa, ali uglavnom otvorenog, sa
svim uslugama za muškarce – turiste, posjetioce ili prave Hongkonžane. Svi su bili dobro
snabdjeveni plesačicama svih rasa. Gosti su im plaćali da s njima sjede, da čavrljaju, da se smiju ili
da slušaju. Cijene su bile različite, a i kakvoća djevojaka zavisila je o lokalu, ali namjena je uvijek
bila jednaka. Zadovoljiti gosta! I donijeti zaradu lokalu.
Linc Bartlett i Orlanda još su se jače pripili. Više su se njihali nego plesali, a ona mu je nježno
spustila glavu na prsa. Jednu mu je ruku blago stavila na rame, a drugom ga, svježom, držala za ruku.
Jednom ju je rukom gotovo obgrlio i položio joj ruku oko struka. U slabinama je duboko osjećala
njegovu toplinu. Rastreseno ga je milovala po šiji i još mu se više prepustila, uljuljkivana glazbom.
Skladno je slijedila pokrete njegovih nogu i tijela. Za tren oka osjetila je kako mu se nadigao i kako
se sav nakostriješio.
»Što da večeras s njim radim?« , sanjarski se pitala. Sviđala joj se ova večer koja je zaista bila
savršena. Hoću, neću... Oh, koliko ga želim!
Tijelo kao da joj se posve samostalno gibalo. Sad mu se još više primakla, lagano izbočivši
leđa i isturivši slabine. Zapljusne je val topline.
 Pretjerali smo, pomislila je i s naporom se udaljila.
Bartlett osjeti da mu Orlanda izmiče. Zadržao je ruku na njezinu struku i privinuo je uza se.
Ispod haljine je osjećao samo njezino tijelo, bez donjeg rublja. Divota! Ispod laganog šifona samo
Orlandina put... toplija nego druge puti.
Isuse!
– Sjednimo malo! – grleno je kazala.
– Kad završi ples – prošaptao je.
– Ne, ne, Linc, noge su mi otkazale! – S naporom mu je na vrat stavila obje ruke, malo se
nagnula unazad, privinuta uza nj, ali ovjesivši na njega jedan dio svoje težine. Vedro mu se
smješkala. – Mogla bih pasti! Nećeš valjda da padnem?
– Ne možeš pasti – nasmiješi joj se on. – Nikako!
– Molim te...
– »Nećeš valjda da padnem!« – oponašao ju je Linc.
Nasmijala se, a njezin ga je smijeh uzbuđivao. Isuse, pomislio je, lakše malo! Ona te zanijela.
Neko su vrijeme plesali, ali razdvojeni, pa se malo rashladio. Zatim ju je okrenuo i u stopu
slijedio. Sjednu za svoj stol, raskomotivši se na sofi, još uzbuđeni nakon tolike priljubljenosti. Noge
im se dotaknu.
– Kao i prije, gospodine? – zapita konobar u smokingu.
– Ja ne bih ništa. Linc! – odvratila je, proklinjući nametljivog konobara. Naime, ni prvo piće
nisu još iskapili.
– Crème de menthe? Još jednom? – predloži joj Bartlett.
– Hvala, ne bih! Ti slobodno naruči.
Konobar nestane. Bartlett bi radije popio pivo, ali nije htio zaudarati po pivu niti pokvariti
najbolju večeru u svom životu. Tjestenina je bila slasna, teletina mekana i sočna, umak, od limuna i
vina, izrazito pikantan, salata izvrsna. Zatim je pred njim izmiješala zabaglione: jaja, marsalu i svu
svoju čaroliju. A stalno je zračila i krasno mirisala.
– Godinama nisam ovako divno proveo večer!
Podigla je čašu praveći se veoma dostojanstvenom.
– Za još mnogo ovakvih večeri! – rekla je. Da, za još mnogo ovakvih večeri, ali tek nakon
vjenčanja, ili u najmanju ruku zaruka! Previše me zbunjuješ, Linc Bartlett! Previše si snažan i
privlačan. – Drago mi je da ti se sviđa. I meni. I te kako!
Vidjela je da je skrenuo s nje pogled jer je uto pored njih prošla ljupka domaćica koja je imala
duboko izrezanu večernju haljinu. Ta predivna dvadesetogodišnjakinja pridružila se skupini glasnih
poslovnih ljudi, Japanaca, koji su sjedili u kutu, već okruženi brojnim djevojkama. Odmah druga
djevojka ustane, reče da mora otići pa se udalji. Orlanda ga je motrila dok ih je pratio pogledom. Sad
je znala što će učiniti.
– Sve su one na prodaju? – i nehotice je zapitao.
– Za jastučenje?
Srce mu je zastalo i pogledao ju je vrlo pažljivo.
 – Da, mislim da sam to pitao – oprezno će on.
– Odgovor glasi: i da i ne! – Smiješak joj je i dalje bio umiljat, a glas blag. – To je kao većina
stvari u Aziji, Linc! Nikad ništa nije ni »da« ni »ne« . Uvijek je sve: možda. Ovisi o slobodnom
vremenu te djevojke. Ovisi o muškarcu, o novcu i o njezinim dugovima. – Vragoljasto se nasmiješila.
– Možda bih te morala usmjeriti u pravom smjeru, ali tko zna što ćeš tada učiniti! Tako krupan i
snažan muškarac kao što si ti, može očarati sve lijepe djevojke! Heja?
– Nemoj tako, Orlanda! – nasmije se on, jer je ona oponašala govor kulija.
– Vidjela sam da si je zapazio i ne zamjeravam ti, jer je divna! – reče zavideći djevojci na
mladosti, ali ne i na takvu načinu života.
– Nešto si spomenula dugove?
– Djevojka koja se ovdje zaposli, mora lijepo izgledati. Skupa je odjeća, skupa je frizura,
čarape, šminka! Sve je to skupo pa mama-san, ona žena koja se brine za djevojke... ili vlasnik
noćnog kluba, pozajmljuju djevojkama novac da kupe sve što im je potrebno. Jasno, u početku su sve
djevojke mlade i prpošne, svježe kao prva ljetna ruža, pa kupuju i kupuju... ali moraju i vratiti dug.
Većina počinje ni od čega... imaju samo sebe... osim ako već nisu u nekom baru radile kao domaćice
pa dovedu svoje mušterije. Naravno, čim se izvuku iz dugova, djevojke mijenjaju noćni klub.
Ponekad i vlasnik kluba vrati djevojčin dug da bi dobio nju i njezine obožavatelje... jer mnoge su
djevojke silno omiljene i tražene! Djevojci se silno isplati ako dobro pleše, zna zabavno razgovarati
i ako govori više jezika.
– Znači, užasno su zadužene?
– Do smrti! Što dulje ostaju u baru, teže im je zgodno izgledati pa više i troše. Kamate na
dugove u najboljem slučaju iznose dvadeset posto! Djevojka prvih mjeseci toliko zarađuje da može
isplatiti velik dio dugova, ali nikad ne uspijeva sve... – Lice joj se natmuri. – Rastu kamate, raste i
dug. Nije svaki gazda strpljiv! Zbog toga djevojka mora pronaći druge izvore prihoda. Ponekad se
zadužuje kod zelenaša da vrati dug gazdi. U svakom slučaju traži pomoć. A jedne noći mama-san joj
pokaže nekog muškarca i veli: »On će te kupiti!« . I onda...
– Što im to znači: kupiti djevojku?
– To je običaj po ovdašnjim noćnim klubovima. Sve djevojke ovamo stižu točno, recimo u osam
sati, kad se klub tek otvori, uredne i dotjerane. Moraju ostati do jedan sat poslije ponoći, ili ih gazda
oglobi; a oglobi ih i ako ne dođu, ako zakasne, ako nisu uredne i dotjerane, ako nisu poželjne gostima.
Ako neki gost želi sam izvesti djevojku na večeru, ili kamo sve ne... a mnogi djevojku izvode samo na
večeru – ima i takvih koji na večeru izvedu i dvije djevojke, uglavnom zato da zadive svoje
prijatelje... on otkupljuje djevojku iz kluba, a klubu plaća tarifu, ovisno o tome koliko još vremena
ostaje do zatvaranja lokala. Ne znam koliko ona dobije, mislim trideset posto od te tarife, ali ono što
uzgred zaradi, sve pripada njoj; osim ako mama-san uoči odlaska ne sklopi s mušterijom drukčiju
pogodbu. U tom slučaju nagradu ubire lokal.
– Uvijek nagradu?
– U pitanju je obraz, Linc! Ovo je jedan od vrhunskih lokala, i onaj tko želi izići s djevojkom,
mora platiti oko osamdeset hongkonških dolara na sat, što iznosi otprilike šesnaest američkih.
– Nije skupo! – rastreseno će on.
– Multimilijunaru nije, dragi moj, ali tisuće mještana s osamdeset dolara izdržavaju čitavu
obitelj cijeli tjedan!
 Bartlett ju je gledao, razmišljao o njoj, priželjkivao je i bio sretan što nju ne mora kupovati. U
govna, pa to bi bilo užasno! Ili ne bi bilo užasno? U tom slučaju stajala bi me nekoliko dolara, a onda
»zdravo« i svatko svojim putem. Zar to želim?
– Što je? – zapitala ga je,
– Baš mislim kako ove djevojke vode pasji život.
– Njima to nije pasji život, ni govora! – bezazleno će ona tako da ga je ganula. – Ovo su im
vjerojatno najljepši dani u životu, a sigurno nikad prije nisu imale lijepe haljine, nitko im nije laskao
niti ih je tražio. A kakav bi drugi posao našle, te neškolovane djevojke? Uz malo sreće postale bi
tajnice ili tvorničke radnice pa bi dirinčile dvanaest do četrnaest sati dnevno za nadnicu od deset
hongkonških dolara! Posjeti jednu tvornicu Linc, i vidi kakvi su uvjeti. Ja ću te odvesti. Molim te!
Moraš vidjeti kako se tu radi pa ćeš nas bolje razumjeti! Rado ću ti biti vodič! Sada kad ostaješ
ovdje, moraš sve doznati, Linc, sve moraš iskusiti! Oh, one smatraju da su sretne! Barem ovdje
nakratko dobro žive, dobro jedu i mnogo se smiju.
– A ne plaču?
– Plaču uvijek, ali plač je ženama u krvi.
– Tebi nije!
Uzdahnula je i stavila mu ruku na mišku.
– Svoje sam otplakala, ali uza te zaboravljam sve suze koje sam ronila! – Odjednom odjekne
grohot pa oboje dignu glavu. Četiri japanska poslovna čovjeka skutrila su se sa šest djevojaka. Stol
im je bio krcat čašama, a konobar je stalno nosio nove. – Tako sam sretna što ne moram... što ne
moram služiti Japancima! – jednostavno će Orlanda. – Divan je moj džos! Iako su oni najveći
kavaliri, Linc, veći od bilo kojih drugih stranaca. Troše više nego Šangajci pa ih najljepše dvore,
iako su omraženi, a znaju da ih ovdje mrzimo. Nije im stalo što za tolike novce ne dobivaju ništa
drugo osim licemjerja! A možda to i znaju, jer su pametni, vrlo pametni. U svakom slučaju, drukčije
gledaju na jastučenje i na noćne gospođe nego ostali turisti! – Ponovno grohotan smijeh. – Kinezi ih
zovu lang sjin kou fej, što doslovce znači »vučje srce, pseća pluća« , a u prenesenom smislu
označava ljude koji nemaju savjesti!
– Nije mi jasno! – namršti se Linc.
– Kako nije! Kinezi kuhaju i jedu svaki djelić ribe, peradi i drugih životinja, osim vučjeg srca i
psećih pluća. Jedino se ta dva organa ne daju začiniti jer uvijek smrde, bez obzira što s njima radili.
– Ponovno pogleda prema stolu s Japancima. – Kinezi zovu Japance lang sjin kou fej. Tako zovu i
novac, jer ni novac nema savjesti! – Zagonetno se smješkala i pijuckala. – Danas mnoge mama-san i
vlasnici kluba pozajmljuju djevojkama novac da bi naučile japanski. Naravno, ako žele zabavljati
gosta, moraju s njima razgovarati! Heja?
Prođe nova skupina djevojaka. Orlanda zapazi kako mjerkaju nju i Bartletta pa skreću pogled.
Znala je da je preziru zato što je Eurazijka i što je u društvu jednog kvaj loha. Sjele su za drugi stol.
Klub se napunio.
– Koju od njih želiš? – zapita ga Orlanda.
– Kako?
Nasmijala se njegovu zaprepaštenju.
– Ma daj, Lincu Bartlett, vidjela sam kako napasaš oči!
 – Prestani, Orlanda! – zbunjeno će on. Odjednom se razljutio. – Ovdje svaki muškarac mora
gledati te djevojke!
– Naravno, zato sam i predložila da dođemo – odvrati ona i usiljeno se nasmiješi. Brzo je
reagirala i ponovno ga dodirnula, nježno mu položivši ruku na koljeno. – Izabrala sam ti ovaj lokal da
napasaš oči. – Zapucketala je prstima. Odmah se stvori natkonobar koji uljudno klekne pored njihova
niskog stolića. – Donesi mi knjigu – zapovjedila mu je šangajski. Gotovo joj se smučilo od strepnje,
ali ju je vješto prikrivala. Konobar odmah donese knjigu. – Daj mi bateriju. Pozvat ću te kad mi
budeš potreban!
Čovjek se udalji. Primakla se Lincu, kao zavjerenica. Dodirnu se nogama. Linc je zagrli. Uperila
je u knjižicu tanak snop svjetlosti. Bile su to fotografije dvadesetak-tridesetak djevojaka, a ispod
svake nizovi kineskog slikovnog pisma.
– Nisu večeras ovdje sve te djevojke, ali ako ti se neka od ovih svidi, pozvat ćemo je!
– Ozbiljno govoriš? – zablenuo se u nju.
– Najozbiljnije, Linc, ne brini. Ja ću se za tebe pogađati ako ti se ona svidi, kad je vidiš i nakon
što s njom porazgovaraš!
– Ne želim nijednu od njih, tebe želim!
– Da, znam, dragi, ali... ali, večeras se strpi, molim te! Dopusti da se malo igram i da ti
organiziram ovu noć!
– Isuse, ti si izuzetna žena!
– A ti najdivniji muškarac kojega sam srela pa želim da ti ova noć bude predivna. Sada ti ne bih
mogla dati sebe, iako to silno želim, pa ćemo naći privremenu zamjenu, što na to kažeš?
Bartlett je još u nju zurio. Iskapio je piće, a nije osjećao okus. Kao čarolijom pred njim se stvori
nova, puna čaša. Polovicu je iskapio.
Orlanda je znala koliko riskira, ali smatrala je da će ga u svakom slučaju još snažnije uza se
privezati. Ako prihvati njezinu ponudu, bit će joj zahvalan na toj uzbudljivoj noći, jer mu ni Casey ni
nikakva druga kvaj loh u tisuću godina nikad ne bi priuštila takvu noć. A ako odbije, svejedno će joj
biti zahvalan na tolikoj darežljivosti.
– Ovo je Azija, Linc! Ovdje seks nije zabranjena tema vezana uz osjećaj krivnje, kao u
anglosaksonskim zemljama. To je naslada koju ljudi traže kao slasno jelo ili tečno piće. Što
muškarcu, pravom muškarcu, znači jedna noć s jednom od ovih djevojaka za zabavu? Trenutačno
zadovoljstvo, lijepu uspomenu, i ništa više! Kakve to ima veze s ljubavlju, istinskom ljubavlju?
Nikakve! Ja nisam djevojka za jednu noć i nisam na prodaju! Osjetila sam tvoj jang... Molim te, Linc,
nemoj tako! – žustro je nadodala, videći da se sav nakostriješio. – Ne smijemo lagati ni iskrivljavati
jang i jin, jer bi nas to dotuklo. Osjetila sam te i razveselila se. Zar me nisi osjetio? Snažan si i
muško, znači jang... a ja sam žensko, jin, a kad je glazba nježna i... Oh, Linc! – Obgrlila mu je ruku i
usrdno mu se zagledala u oči. – Molim te, nemoj se ustručavati zbog angloameričkih ljudi moralnih
stega. Ovo je Azija i ja... želim da ti pružim sve što žena može da ti da!
– Isuse, zar misliš ozbiljno?
– Naravno, tako mi madone, želim biti sve ono što ti od žene samo poželjeti možeš – kazala je. –
Sve! A kunem se, kad ostarim i kad ti više ne budem poželjna, pomoći ću ti da tako organiziraš taj dio
svog života da ti bude lijepo, i to posve slobodno i neskriveno. Jedino tražim da budem tvoja taj-taj,
dio tvog života! – Orlanda ga ovlaš poljubi. Odjednom je na njemu zapazila promjenu. Vidjela je
štovanje i bespomoćnost i spoznala da je dobila bitku. Umalo je posve preplavi likovanje. Oh,
Quillane, ti si genij! htjela je kliknuti. Nisam iskreno mislila da će mi tvoji prijedlozi ovoliko
koristiti, nisam smatrala da si toliko pametan. Oh, hvala ti, hvala ti!
No, lice joj ostane nepromijenjeno. Čekala je, strpljivo i nepomično.
– Što znači taj-taj? – grleno ju je zapitao.
Taj-taj znači »vrhunska nad vrhunskima« . Žena-supruga! Prema starom kineskom običaju, žena
je vrhunska i svemoćna osoba u kući.
– Da postanem dionicom tvog života! – nježno će ona, a sve ju je upozoravalo da bude veoma
pažljiva.
Ponovno je čekala. Bartlett se nagnuo i osjetila je kako je svojim usnama pokrio njezine. Ali
bijaše to drukčiji poljubac nego dosad i znala je da će odsad njihova veza počivati na novim
temeljima. Silno se uzbudila i prekinula tu čaroliju.
– A sada, gospodine Bartlett! – obratila mu se kao neposlušnom djetetu. – Koju biste odabrali?
– Tebe!
– I ja tebe, ali odlučimo kojoj ćeš ovdje posvetiti pažnju. Ako ti se ni jedna ne svidi, idemo u
drugi klub. – Namjerno je govorila službenim tonom. – A što kažeš na onu? – Djevojka je bila lijepa,
upravo ona koju je najprije pogledao. Orlanda nju ne bi izabrala i već je našla drugu, ali, pomislila je
zadovoljno, posve sigurna u sebe, jadni čovjek ima pravo na vlastiti ukus! Oh, postat ću ti idealna
žena! – Piše da se zove Lily Ti... svaka djevojka izabire sebi ime. Ima dvadeset godina, porijeklom je
Šangajka. Govori šangajski i kantonski, a hobiji su joj ples, jedrenje i... – Orlanda se zabulji u
sićušna slova pa je opazio divnu krivinu njezina vrata. – I pješačenje! što misliš o njoj?
Svrnuo je pogled na sliku.
– Čuj, Orlanda, godinama nisam bio s kurvom, sve od vojske! Nikad nisam mnogo volio kurve!
– Potpuno te razumijem i imaš pravo – strpljivo će ona. – Ali nisu one kurve, nisu kurve u
američkom smislu. Nema u njima ništa prostačko ni zabranjeno... a ni u ovom mojem prijedlogu! Ove,
»djevojke slasti« mogu ti ponuditi svoju mladost koja silno vrijedi, za malo tvog novca koji gotovo
ništa ne vrijedi! Poštena razmjena, primopredaja, a obje strane sačuvaju obraz. Na primjer, unaprijed
moraš znati koliko će ona dobiti i nikad joj ne smiješ izravno predati novac, samo joj ga spusti u
torbicu, To je važno, a meni je veoma bitno da vaš prvi susret bude izvanredan! Moram zaštititi i tvoj
obraz...
– Nemoj tako, Orlanda...
– Najozbiljnije, Linc! Ovaj odabir... ovaj moj dar tebi, nema nikakve veze s tobom i sa mnom...
nikakve! Što god nam se dogodi, bit će džos. Želim da uživaš život, da upoznaš pravu Aziju, a ne onu
Aziju kakvom je Amerikanci obično zamišljaju. Molim te!
Bartlett se lomio. Svi njegovi dobro poznati putokazi i misli vodilje su nestali. Bespomoćno se
osjećao pred ovom ženom koja ga je i očaravala i zapanjivala.
Njezina toplina i nježnost su ga opijale. Vjerovao joj je čitavim svojim bićem.
Onda se odjednom sjetio i sve ga je upozoravalo da bude oprezan. Nestane njegova blaženstva.
Upravo se sjetio kome je kazao da obožava talijansku kuhinju. Gorntu! Da, Gorntu, prije nekoliko
dana. Kad je govorio o najboljoj hrani koju je u životu okusio. Talijanska kuhinja uz pivo. Gornt!
Isuse, zar je ovo dvoje u dosluhu? Nemoguće, naprosto nemoguće! Možda sam i njoj pričao o tom
istom jelu? Jesam li?
Prisjećao se, ali nikako da se sjeti, sve se u njemu uzdrmalo, ali pred njim je bila ona, smješkala
mu se, voljela ga, čekala. Gornt i Orlanda? Nemoguće da rade u dosluhu! Nemoguće! Pa ipak, budi
oprezan. O njoj gotovo ništa ne znaš pa se čuvaj, za miloga Boga, u mreži si... U njezinoj mreži! Je li
to i Gorntova mreža?
Iskušaj je, šaptao mu je neki vražičak. Iskušaj! Ako ovo misli ozbiljno, onda je zaista izvanredna
žena, izvanzemaljsko biće, pa ćeš morati odlučiti... jer imat ćeš je jedino ako prihvatiš njezine uvjete!
Iskušaj je dok ti se pruža zgoda. Nemaš što izgubiti!
– Što je? – zapitala je, opazivši na njemu promjenu.
– Razmislio sam o tvom prijedlogu, Orlanda. Da sad izaberem djevojku?
 55

23.35

Suslov je sjedio u polumraku njihova ilegalnog stana broj 32 u »Sinclairovu tornju« . Zbog sastanka s
Greyem ovdje je zakazao sastanak Arthuru.
U mraku je pijuckao. Pored njega na stoliću bijaše boca votke, dvije čaše i telefon. Srce mu je
snažno kucalo, kao i uvijek kad je očekivao tajni sastanak. Zar se nikad neću na to naviknuti? pitao se.
Nije to! Večeras sam umoran, iako se sve sjajno odvijalo. I Grey je sad programiran. Jadna budala,
poticana mržnjom, jalom i ljubomorom! Centar mora još više opomenuti KP Velike Britanije da se
njega čuva, jer ovako je nadasve ranjiv. A Travkin, nekoć knez, a sad prosjak. I Jacques de Ville,
plahoviti nesposobnjaković... i svi ostali.
Nije važno! Sve je izvrsno. Sve je spremno za sutra kad dolazi onaj Sinders. Suslov i nehotice
protrne. Ne bih im želio dopasti šaka! Ljudi iz službe MI-6 opasni su, zagrižljivi i naši fanatični
neprijatelji, kao i CIA, samo mnogo gori. Ako se ikad ostvari zajednički naum službi MI-6 i CIA,
plan koji se konspirativno zove »Anubis« , da se združe Japan, Kina, Engleska, Kanada i Amerika...
odzvonilo je zauvijek majčici Rusiji! Ah, zemljo moja, zemljo moja! Koliko mi nedostaje Gruzija:
tako lijepa, ubava i zelena.
Navru mu u sjećanje pjesma iz djetinjstva, gruzijske narodne pjesme i obuzme ga sjeta. Obriše
suzu prisjetivši se tolike ljepote koja je tako daleko. Nema veze, uskoro ću na godišnji. Poći ću kući!
A u isto vrijeme vratit će se i moj sin, koji će dobiti odsustvo iz Washingtona i doći sa svojom
mladom ženom i nejakim sinčićem koji se mudro rodio u Americi pa nema problema s američkim
pasošem. On će biti naša četvrta generacija koja služi... Napredujemo!
Pritiskala ga je tama. Na Arthurov je zahtjev za svaki slučaj navukao zastore i zatvorio prozore,
iako ih nitko nije mogao vidjeti. Stan je imao uređaje za klimatizaciju ali ga je Arthur – ponovno za
veću sigurnost – zamolio neka ga ne uključi, a ni svjetlo. Mudro sam prije Greya izišao iz Finnova
stana! Ukoliko se plan promijenio pa tajna policija ipak slijedi Greya! Crosse mu je rekao da večeras
neće imati pratnju, a sutra će dobiti novog »tjelohranitelja« .
Zaustavio je taksi i sišao na Golden Ferryju da kupi večernje novine. Pravio se da pijano
posrće, za svaki slučaj, ako ga slijede, pa je skrenuo u Rose Court, Clinkeru, pa podzemnim prolazom
ovamo. Pred Rose Courtom čekao je agent iz tajne službe. Još se nalazio pred zgradom, a valjda će
ondje i ostati. Nije važno!
Zazvrji telefon. Poskočio je, iako je zvonce bilo brižno prigušeno. Tri zvonca pa tišina. Srce mu
ubrza. Uskoro će doći Arthur!
Dodirne automat sakriven iza jednog jastuka. Naređenje iz centra. Jedna od niza naredbi koje
nije odobravao. Suslov nije volio puške ni mašinke. Puška može pogriješiti, a otrov nikada! Dotakne
bočicu sakrivenu u zapećku, dovoljno blizu njegovih usta. Kakav bi mi bio život da mi svakog
trenutka ne prijeti smrt? Namjerno se opustio i skoncentrirao osjetila kao radar, da nasluti Arthurovu
prisutnost i prije nego dođe ovamo. Hoće li Arthur ući na prednja ili na stražnja vrata?
Sa svog je mjesta vidio oboja vrata. Naćulio je uši, lagano pritvorivši usta da bolje čuje.
Škripanje lifta. Pogled mu skrene na ulazna vrata, ali škripa lifta prestane već nekoliko katova ispod
njih. Čekao je. Stražnja se vrata otvore prije nego što je išta čuo. Želudac mu se preokrene jer nije
odmah prepoznao tu crnu spodobu. Na trenutak je bio kao uzet. Nato ta prilika ispravi jedno rame i
nestane joj lagane grbe.
– Kristos! – progunđa Suslov. – Prestrašio si me!
– Sve u rok službe, staro momče! – Te blage odsječene riječi izgube se u suhom odglumljenom
kašljucanju. – Sam si?
– Naravno!
Ona se prilika nečujno kretala po dnevnom boravku i odloži pištolj. Suslov odahne, sakrije
automat, ali ga je smjestio nadohvat ruke. Ustane i toplo pruži ruku pridošlici.
– Za divno čudo, ovaj put si točan!
Rukuju se. Jason Plumm nije skinuo rukavice.
– Malo je trebalo pa da ne dođem – reče normalnim glasom, ali smješkao se samo usnama.
– Što se dogodilo? – zapita Rus opazivši taj smiješak. – I čemu opomene: »Navuci zastore,
zatvori prozore!« ?
– Mislim da je ovaj stan pod prismotrom.
– Da? – Suslov se još više uznemiri. – Zašto mi to nisi prije rekao?
– Rekoh: mislim, nisam siguran. Mnogo smo se trudili da osiguramo ovo konspirativno
sastajalište pa ne bih želio da nam ga provale! – Visoki Englez bio je ogorčen. – Slušaj, druže, digla
se gadna prašina. Tajna je policija ulovila nekog Metkina s tvog broda, a on...
– Kako? – Suslov se zabulji u nj, glumeći zaprepaštenje.
– Metkin, navodno je politički komesar na...
– Nemoguće! – usplahireno će Suslov, savršeno glumeći, vješto prikrivajući radost što je
Metkin upao u klopku koju mu je namjestio. – Ne bi Metkin osobno pošao po pošiljku!
– Tajna služba ga je ipak zgrabila! Armstrong je uhvatio njega i nekog Amerikanca s nuklearnog
razarača. Uhvatiše ih na djelu. Zna li Metkin za »Sevrina« ?
– Pojma nema.
– Jesi li siguran?
– Jesam! Nisam znao ni ja, sve dok mi to nije saopćio centar, prije nekoliko dana, kad sam
smijenio Voranskog! – odgovori Suslov, vješto iskrivljavajući istinu.
– Sigurno? Roger je od bijesa zamalo skočio do stropa! Metkin je navodno tvoj politički
komesar i kagebeovski major. Je li to točno?
– Jest, ali smiješno je da...
– Zašto nam, k vragu, on, ti ili tko drugi, niste rekli da je u toku operacija? Bar bismo se
pripremili za ovakav prepad! Ja sam šef »Sevrina« , a ti ovdje djeluješ, bez veza, ne obavještavajući
me. Uvijek smo se dogovarali. Voranski mi je uvijek sve unaprijed saopćavao.
– Čuj, druže – smirivao ga je Suslov – nisam pojma imao o toj primopredaji. Metkin radi na
vlastitu ruku. On je šef, glavni na brodu. Nisam u sve upućen... znaš! – Suslov se spretno izvlačio i
ljutio, prikrivajući svoj utjecajni položaj, praveći se da nije vođa »Sevrina« . – Pojma nemam što je
spopalo Metkina kad je osobno pošao po pošiljku! Glupost! Sigurno je poludio! Bogu hvala,
savjestan je, a u zapećku ima otrov pa nema...
– Uhvatiše ga živa!
Suslov ostane bez daha, istinski zapanjen. Mislio je da je Metkin odavno mrtav.
– Jesi li siguran?
– Uhvatiše ga živa, rekao im je pravo ime, čin i serijski broj, a sad – pod snažnom stražom
RAF-ovim avionom putuje u London!
Suslovu se na tren smrači pred očima. Lukavo je nagovorio Metkina da preuzme pošiljku
umjesto njihova agenta koji ju je isprva trebao preuzeti. Već ga je mjesecima Metkin uporno
kritizirao, njuškao i postajao sve opasniji. U ovih godinu dana ulovio je tri tajna izvještaja koja je
Metkin poslao u centar, kritizirajući Suslovljevu aljkavost na brodu i na poslu, kao i njegovu vezu s
Ginny Fu. Suslov bijaše siguran da mu Metkin priprema klopku koja će mu možda osigurati da kao
umirovljenik dobije kuću na Krimu. I da mu podmeće klipove pod noge; dojavljuje centru da neke
vijesti s Ivanova procure, a mogao ih je razglasiti samo Suslov.
Suslov protrne. Ni Metkinu, ni centru, nikom nisu potrebni dokazi. Dovoljna je samo sumnja pa
da ga sliste.
– Znači, Metkin je zasigurno živ? – zapitao je, razmišljajući o tom novom problemu.
– Da. Jesi li čvrsto uvjeren da pojma nema o »Sevrinu« ?
– Čvrsto sam uvjeren, to sam ti već kazao! – Suslov pooštri ton. – Jedino ti poznaješ sve
članove »Sevrina« ! Ni Crosse ih sve ne poznaje, zar ne?
– Ne poznaje ih! – Plumm priđe hladnjaku i izvadi bocu vode. Suslov natoči votku, oduševljen
što je u »Sevrin« ugrađeno toliko značajnih sigurnosnih ventila. Plumm nema pojma da je Roger
Crosse ujedno i kagebeovski doušnik... Jedino Crosse zna kakav je stvaran Suslovljev položaj u
Aziji, ali ni Crosse ni Plumm ne znaju za njegovu dugogodišnju vezu s de Villeom... A od ostalih
članova nitko ne zna jedan za drugoga... I nitko od njih pojma nema o Banastasiju, oružju, ni o pravom
dosegu sovjetskog prodora na Daleki istok.
Zupčanici unutar drugih zupčanika... a sad je zauvijek nestao pokvareni zupčanik Metkin. Tako
je lako prodao Metkinu smicalicu da će agent koji donese manifest o naoružanju nuklearnog nosača –
dobiti unapređenje.
– Čudi me da su ga živa uhvatili – reče on najozbiljnije.
– Roger mi reče da su jadnika zgrabili i navukli mu ogrlicu prije nego što je zubima dodirnuo
zapučak!
– Jesu li kod njega pronašli dokaze?
– To mi Roger nije rekao. Morao je tako brzo postupati. Smatrali smo da će biti najpametnije
ako što prije udaljimo Metkina iz Hong Konga! Preplašili smo se da zna tko smo, kad ima tako visok
čin. S njim će biti lakše u Londonu! – Plummov je glas bio sumoran.
– Crosse će odlučiti o Metkinu.
– Možda! – Plumm uzrujano popije vodu.
 – Kako je tajna policija doznala za tu primopredaju? – zapita Suslov koji je želio provjeriti
koliko Plumm znade. – Na mojem je brodu sigurno neki izdajica!
– Ne, Roger reče da je za primopredaju doznao od nekog doušnika službe MI-6 koji je na
nosaču. Ni CIA nije za to znala.
– Kristos! Kog je vraga Roger morao biti toliko uspješan?
– Nije on, nego Armstrong. Tajna služba ima svoje kartoteke, ali ako Metkin ništa ne zna, nema
opasnosti!
Suslov na sebi osjeti prodoran Englezov pogled. Zadržao je bezazleno lice. Plumm nije bio
budala, nego snažan, lukav nemilosrdan tajni Philbyjev štićenik i izabranik.
– Metkin sigurno ne zna ništa što bi nam moglo nauditi. Pa ipak moramo smjesta javiti centru!
Oni će znati što da rade.
– Već sam im javio i zatražio hitnu pomoć.
– Dobro! – odgovori Suslov. – Izvrsno si se snašao, druže! I ti i Crosse. Pametan ti je potez što
si pridobio Crossea za našu stvar, Moram ti ponovno čestitati! – Suslov mu je najiskrenije laskao.
Roger Crosse bijaše profesionalac, a ne amater kao ovaj čovjek i svi ostali pripadnici »Sevrina« .
– Možda sam vrbovao ja njega, a možda on mene! Ponekad nisam načistu! – zamišljeno će
Plumm. – Ni s tobom, druže! Voranskog sam poznavao. Godinama smo surađivali, ali ti si novajlija,
nepoznata vrijeđnost!
– Da! Sigurno ti je bilo teško!
– Nisi se previše rastužio što si izgubio pretpostavljenog!
– Nisam, priznajem da nisam. Metkin je luđak kad je srljao u takvu opasnost, prekršivši sve
naredbe. Istini za volju... Smatram da je netko s Ivanova neprekidno dojavljivao podatke. Uz
Voranskog je Metkin bio jedini dugogodišnji član posade koji je imao slobodan izlaz na kopno.
Smatrali su ga besprijekornim, ali nikad se ne zna! Možda je još negdje pogriješio? Možda se
izbrbljao u kakvom baru?
– Bože, spasi nas od budala i izdajica! Otkud AMG-u oni podaci?
– Ne znamo! Čim doznamo, začepit ćemo tu pukotinu.
– Hoćeš li trajno zamjenjivati Voranskog?
– Ne znam, ništa mi nisu rekli.
– Ne volim promjene. Promjene su opasne. Tko ga je ubio?
– Pitaj Crossea, to i mene zanima. – Suslov pogleda Plumma. Vidje kako, očigledno zadovoljan,
klima glavom. – A što je sa Sindersom i s AMG-ovim spisima? – zapitao ga je.
– Roger se za sve pobrinuo, ne brini! Sigurno ćemo vidjeti što je u tim spisima. Sutra ćeš dobiti
primjerak! – Plumm ga ponovno odmjeri. – A ako smo spomenuti u izvještajima?
– Nemoguće! Inače bi Dunross to odmah rekao Rogeru... ili nekom svom prijatelju na policiji,
vjerojatno Čop Suej Kwoku! – podrugljivo će Suslov. – Ako ne njemu, onda guverneru! Automatski
bi to došlo do Rogera. Nisi u opasnosti!
– Možda nisam, a možda jesam! – Plumm priđe prozoru i pogleda natmureno nebo. – Nikad nije
ništa sigurno! Uzmi na primjer Jaequesa. On je sad opasan. Neće postati taj-pan!
 Suslov se namršti, a onda, kao da se odjednom sjetio:
– A da ga uklonimo iz Hong Konga? Predloži Jacquesu neka zatraži premještaj... recimo, u
»Struanovu« kanadsku podružnicu. Kao izlika mu može poslužiti tragedija koja ga je nedavno snašla.
U Kanadi će biti na periferiji i odmarati se. Dakle?
– Vrlo dobra ideja! Da, bit će to lako. Jacques tamo ima mnoge korisne veze! – Plumm kimne
glavom. – Bit ću mnogo zadovoljniji kad pročitam AMG-ove spise, a još sretniji kad otkrijete kako
nas je, k vragu, AMG otkrio!
– Otkrio je »Sevrina« , a ne tebe. Slušaj, druže, uvjeravam te, posve si izvan opasnosti i mirno
nastavi svoj važan posao. Molim te, radi sve što možeš da pojačaš bankarsku krizu i slom na burzi.
– Bez brige! Svima nam je to u interesu.
Zazvoni telefon. Obojica se zabulje u aparat. Zazvonio je samo jedanput. Jedan signal. To znači
opasnost, sine im. Prestravljeni Suslov pograbi sakriveni automat i sjeti se da su na njemu njegovi
otisci prstiju dok je kroz kuhinju jurio prema stražnjim vratima, a Plumm odmah iza njega. Naglo je
otvorio vrata i Plumma prvog gurnuo na stubišno odmorište. Uto se začuje bat koraka i tresak po
prednjim vratima koja su izdržala ali su zastenjala. Suslov tiho zatvori stražnja vrata i namjesti zasun.
Ponovno tresak. Zaviri kroz pukotinu. Treći udarac. Popusti zasun na ulaznim vratima. Na trenutak je
zapazio četiri sjene na svjetlu predsoblja. Pobježe. Plumm je već sišao na iduće odmorište pa ga
odande pokrivao izvadivši automat. Suslov je preskakao po tri stepenice, jurnuo pored Plumma.
Vrata iznad njih opasno su popuštala. Plumm tiho projuri pored njega pa ga ponovno pokrije kad je
Suslov potrčao dolje na slijedeće odmorište. Plumm skine nekoliko sanduka koji su prikrivali izlaz
što je vodio do glavnih vrata. Odozdo se prema njima primaknu koraci. Ponovno tresak o gornja
stražnja vrata. Suslov je čuvao odstupnicu dok se Plumm kroz otvor iskrao u mrak, a on za njim,
zatvorivši za sobom vrata. Plumm nađe bateriju koja je visila na klinu. Koraci se primaknu. Plumm
prvi oprezno krene dolje, a obojica su se kretala sigurno i tiho. Promaknu koraci i prigušeni glasovi.
Obojica smjesta zastanu i pokušaju osluhnuti što se to govori. Ali glasovi su bili toliko nerazgovjetni
i prigušeni da nisu mogli odrediti ni to govore li pridošlice engleski ili kineski.
Plumm se ponovno okrene i siđe. Oprezno su žurili, jer nisu željeli bespotrebno stvarati buku.
Uskoro su se primaknuli tajnom izlazu. Obojica bez oklijevanja pridignu lažna podna vrata pa se nađu
ispod hladnog, vlažnog svoda tunela, propusta. Kad su stigli na sigurno, zastanu da odahnu. Sve se
dogodilo toliko nenadano da im je srce unezvijereno lupalo.
– Kuomintang? – šapne Suslov kad mu se vratila moć govora.
Plumm samo slegne ramenima. Obriše znoj. Iznad njih jurne automobil. Uperi svjetlost prema
svodu s kojeg je kapalo. Bilo je mnogo pukotina, a sruči se i nova lavina kamenja i blata. Na tlu se
nakupilo petnaestak centimetara vode koja im je prekrila cipele.
– Bit će najbolje da se razdvojimo, staro momče! – tiho će Plumm. Doduše, preznojavao se, ali
Suslov opazi da je bankarev glas leden i miran, a svjetlost mu nije podrhtavala.
– Natjerat ću Rogera da smjesta raščisti ovu provalu. Zaista veoma neugodno!
Suslovu se srce smirilo. Još uvijek je teško nalazio riječi.
– Gdje ćemo se sutra naći?
– Javit ću ti! – Englezovo je lice bilo ukočeno. – Najprije Voranski, pa Metkin, a sad i ovo!
Previše podataka je iscurilo! – Tržne palcem uvis. – Za dlaku smo pobjegli. Možda je onaj tvoj
Metkin znao više nego što si mislio!
 – Nije! Kad ti kažem da pojma nije imao za »Sevrina« , baš ništa, ni za ovo tajno sastajalište, ni
za Clinkera... Znali su samo Voranski i ja, samo nas dvojica. Od nas nije ništa procurilo!
– Nadam se da imaš pravo – turobno će Plumm. – Otkrit ćemo, Roger će otkriti po svaku cijenu,
jednoga dana... a tad neka Bog pomogne izdajici!
– Dobro! I sa mnom će morati obračunati.
Plumm je razmislio pa se javio:
– Nazivaj me svakih pola sata, s raznih telefonskih govornica, počevši od sutra u 19.30!
– U redu. Ako iz bilo kojeg razloga iskrsne kakav problem, od jedanaest sati nadalje bit ću u
Ginnynu stanu. I na kraju: ako ne uspijemo priviriti u AMG-ove spise, kakvo je tvoje mišljenje o
Dunrossu?
– Ima nevjerojatno pamćenje.
– Da ga izdvojimo i podvrgnemo kemijskom preslušavanju?
– Zašto ne?
– Dobro, tovarišč. Obavit ću sve pripreme!
– Ne, mi ćemo ga ščepati i isporučiti. Na Ivanov?
Suslov kimne glavom i saopći mu Metkinov prijedlog da tu otmicu svale na vrat Vukodlacima.
Samo što, naravno, nije priznao da je to Metkinova zamisao.
– Dakle?
– Lukavo! – nasmiješi se Plumm. – Do viđenja sutra!
Suslovu je pružio baterijsku svjetiljku, izvadio omanju bateriju i okrenuo se, proslijedivši
tunelom. Noge su mu još bile u vodi. Suslov je gledao za visokim Englezom sve dok nije nestao iza
ugla. Nikad nije osobno išao dalje tim tunelom. Plumm ga je od toga odvraćao, govoreći da je
previše opasno jer se odronjavaju stijene.
Suslov duboko uzdahne. Sad ga je prošao strah. Iznad njega zatutnji drugi automobil. Vjerojatno
kamion, rastreseno je pomislio. Ponovno se odroni blato i pljusne u vodu komadić betona. Preplašio
se. Suslov je čekao pa se počne oprezno penjati uzbrdo. Ponovno omanji odron. Odjednom Suslov
zamrzi taj podzemni prolaz. U njemu se osjećao nesigurno, ukleto.
 56

23.59

Dunross je promatrao otužnu olupinu izgorjelog restorana »Zmaj na vodi« koji se izvrnuo na bok u
aberdinskoj luci, na dubini od sedam metara. Druge višekatne palače za večeravanje, koje su u blizini
plutale, još su blještale od svjetla, vesele i bučne, dupkom pune. Uz njih su na teglenicama plutale
nove, na brzinu opremljene kuhinje. Dimilo se iz kotlova, vatra je plamsala ispod kotlova, a gomila
kuhara i kuharskih pomoćnika uzletjela se kao roj pčela. Konobari su trčali krhkim stepenicama gore-
dolje noseći poslužavnike i posuđe. U blizini su plovili sampani, buljili su turisti, buljili i
Hongkonžani jer je spaljena olupina postala velika atrakcija.
Iz mora je stršao gornji dio broda. Posade za spasavanje radile su pod reflektorima da spase
ono što se još spasiti dade. Na pristaništu ispred spaljenog plutajućeg restorana, i na pripadnom
parkiralištu, na brzinu podigoše kućice za privremeni smještaj i kuhinje. Trgovci su u silnim
količinama prodavali fotografije požara, suvenire, sto vrsta jela, a golemi obasjani natpis na
kineskom i engleskom ponosno je navještavao da se uskoro otvara novi plutajući restoran zvan »Zmaj
na vodi« . Jedini nadasve moderan brod, siguran od svih požara, veći nego ikada, bolji nego ikada...
a u međuvremenu, kušajte jela naših znamenitih kuhara! Poslovali su po običaju, jedino što je
restoran trenutačno radio na kopnu, a ne na moru.
Dunross je šetao pristaništem prema morskim stubama. U blizini bijahu gomile velikih i malenih
sampana. Većina se njih mogla iznajmiti, u svakom je čamcu sjedio jedan veslač – muškarac, žena ili
dijete, svih uzrasta – a na svakoj brodici je nadstrešnica od jedrenine štitila pola čamca od sunca,
kiše ili radoznalih pogleda. Neki su sampani bili još dotjeraniji: namijenjeni noćnim nasladama. Tu
su bili niski stolići, jastuci koji su se mogli namještati, a raskošniji brodovi bili su veoma udobni, na
njima je bilo toliko mjesta da je tu svaki ljubavni par mogao jesti, piti i jastučiti, a onaj jedini veslač
nije ni privirivao u kabinu. Takav se sampan mogao unajmiti na sat ili čitavu noć, a lijeno bi se
potucao sporednim morskim putevima. Bilo je i sampana koji su prevozili svakojaku hranu i piće,
svježa jela poslužena posve topla, veoma pažljivo, pa bi zaljubljenik i zaljubljenica mogli posve
nesmetano sanjariti cijelu noć.
Mogao se voziti i samo jedan čovjek, već po želji. Kad bi se otisnuo na jedan od prostranih
brodova-otoka, osamljeni bi se sampan sastao s Noćnim prijateljicama. Mušterija je mogla izabrati,
pogađati se pa ponovno otići, udvoje. U aberdinskoj je luci svatko mogao utažiti svaku želju, žeđ ili
prohtjev – za male novce, a cijena je uvijek bila umjerena – svatko tko je voljan platiti i bio muško.
Opijum, kokain, heroin, što god ti srce zaželi!
Hrana je ponekad bila slaba, a ponekad i zabavljačica, ali takav je bio džos, žalosna greška, ali
ne i namjerna. Ponekad bi netko ostao bez lisnice, ali samo bi glupan zašao punog novčanika u
ovakav svijet oskudice.
Dunross se nasmiješi gledajući kako se debeli turist meškolji na jednom takvom čamcu, a
pomažu mu djevojka odjevena u čong-sam. U dobrim si rukama, pomislio je, prezadovoljan što
posao toliko cvjeta, što svi kupuju, prodaju, trampe. Da, pomisli on. Kinezi su najtipičniji kapitalisti
na svijetu!
Što ću s Tiptopom i s Johnjohnovim zahtjevom? Što je s Landom Matom, Škrcem i »Par-
Conom« ? A Gorntom? A AMG-om, s Rikom Anđin, Sindersom i...
Ne misli sad na njih! Misli na se! Četveroprsti Vu nije te pozvao da raspravljate o vremenu!
Spustio se prvim stubama uz more i uz pristanište krenuo prema glavnim dokovima, a svjetlost
uličnih svjetiljki bacala je neobične sjene. Odjednom se svi tamošnji sampani počnu boriti za
položaj, a vlasnici su ga dozivali i mahali. No, kad je Dunross došao na vrh stubišta, strka se prekine.
– Taj-pane!
Kroz njih se žustro probije otmjeni »brod slasti« koji je na krmi vio zastavicu sa srebrnim
lotosom. Brodar bijaše onizak i zdepast, s mnogo zlatnih zuba. Na sebi je imao razderane kaki hlače i
znojavu košulju.
Dunross zazviždi prepoznavši najstarijeg sina Četveroprstog Vua, voditelja Vuove flote
»brodova slasti« . Zvali su ga loh-pan. Nije čudo što mu se ugibaju svi drugi brodovi, pomislio je,
zadovoljan što je Zlatnozubi Vu osobno došao po njega. Spretno je skočio na brod pa ga pozdravio.
Zlatnozubi se žurno otisne.
– Raskomotite se, taj-pane! – vedro će Zlatnozubi na engleskom kojim je govorio s britanskim
naglaskom. Diplomirao je na Londonskom sveučilištu i htio ostati u Engleskoj, ali mu je Četveroprsti
naredio da se vrati kući. Bijaše to fin, tih i drag čovjek, a Dunross ga je volio.
– Hvala!
Na lakiranom je stolu bio topao čaj, viski i čaše, brendi i boca mineralne vode. Dunross se
oprezno obazre. Kabina bijaše uredna, obasjana slabim svijećama, čista, udobna i skupa. Maleni je
radio svirao lijepu glazbu. Ovo je zacijelo Zlatnozubov admiralski brod, pomislio je Dunross očaran,
a istodobno silno oprezan.
Nije bilo potrebno pitati kamo ga vodi Zlatnozubi. Natočio je malo brendija i dolio sode. Leda
nije bilo. U Aziji nikad nije pio ledena pića.
– Isuse! – odjednom je promrmljao, prisjetivši se što mu je kazao Peter Marlowe o zarazi
žuticom. Pedeset do šezdeset ljudi prevalilo je sad tu opasnost preko glave, ako su uopće za nju i
znali. Jedan od njih je Gornt. Da, ali taj gad čvrst je kao stanac-kamen. Nije dobio ni proljev,
huljetina! Što ću s njim? Kako da trajno s njim raščistim?
U kabini bijaše svježe i udobno. Nebo je bilo tamno, prodirao je lagani lahor. Pored njih prođe
golema džunka i zapišti, a Dunross se zavali, uživajući u napetosti i iščekivanju. Srce mu se smirilo.
Pijuckao je brendi, opustio se i strpljivo čekao.
Sampan bokom okrzne neki drugi brod. Dunross naćuli uši. Na brod skoči netko, bos. Četiri
noge, dvije okretne a dvije spore.
– Zdravo, taj-pan! – klikne Četveroprsti i široko se nasmiješi. Sagnuo se ispod baldahina i sjeo.
– Kako ti? Dobro? – zapitao je na nakaradnom engleskom.
– Dobro, a ti? – Dunross se u nj zabulji, nastojeći prikriti zaprepaštenost. Četveroprsti je Vu na
sebi imao dobro odijelo, čistu bijelu košulju, gizdavu kravatu, a na nogama cipele i čarape. Dunross
ga je posljednji put vidio ovako dotjerana u srijedu navečer, kad je izbio požar na brodu-restoranu, a
prije toga samo jedanput, i to prije mnogo-mnogo godina, na velebnom vjenčanju Shiteeja T’ Čunga.
 Približe se i novi koraci. Paul Čoj nespretno sjedne.
– Dobra večer, gospodine. Ja sam Paul Čoj!
– Jeste li dobro? – zapita Dunross, osjetivši silan nemir i strah.
– Kako da ne, gospodine, hvala na pitanju.
Dunross se namrštio.
– Milo mi je – automatski je odgovorio. – Sad radite kod ujaka? – zapitao je iako je o Paulu
Čoju sve znao, ali je glumio, jer se tako prije niza godina sporazumio s Četveroprstim. Mladić ga je
zadivljavao. Od starog prijatelja Soorjanija čuo je kakve je smicalice Paul izveo na burzi.
– Ne, gospodine, nego kod »Rothwell-Gornta« . Počeo sam raditi prije nekoliko dana. Ovdje
sam kao tumač... ako vam ustrebam! – Paul Čoj se okrene prema ocu pa mu objasni što je kazao
Dunrossu.
Četveroprsti je kimnuo glavom.
– Blendiii?
– Dobar je, hvala! – Dunross digne čašu. – Drago mi je što te vidim, heja! – Govorio je
engleski, očekujući da starac prijeđe na hoklo. Bijaše to pitanje obraza, a sad je u prisutnosti Paula
Čoja, Dunrossov zapretani oprez silno narastao.
Stari je pomorac neko vrijeme bezvezno ćaskao uz viski. Paula Čoja nije ponudio, a mladić sam
nije natočio. Sjedio je u sjeni i preplašeno slušao, ne znajući što mu se sprema. Otac ga je stravičnim
krvavim zakletvama obvezao na vječnu šutnju.
Na kraju Vu zaključi da je taj-pan dovoljno čekao.
– Naše su obitelji dugogodišnji stari prijatelji – započeo je na hoklu. Govorio je polako i
oprezno, znajući da Dunross ne vlada savršeno jezikom Hokla. – Dugi niz godina!
– Da, Pomorski Vu i »Struanova kompanija« kao braća – oprezno odgovori taj-pan.
– Sadašnjost je kao prošlost, a prošlost... sadašnjost! – progunđa Četveroprsti. – Heja?
– Stari Slijepac Tung kaže da su prošlost i sadašnjost jedno te isto. Heja?
– Što taj-panu »Otmjene tvrtke« govori ime Vu Kwoka?
– On ti je pradjed, heja? – Dunrossu se preokrene želudac. – Tvoj dični predak! Sin i glavni
admiral još slavnijeg pomorskog ratnika Vu Fang Čoja koji je sa svojom zastavom, »srebrnim
lotosom« , oplovio sva četiri mora.
– Živa istina! – Četveroprsti se nagne bliže, a Dunross postane još oprezniji. – Kakva veza
postoji između Zelenookog Vraga... između prvog taj-pana »Otmjene tvrtke« i dičnog Vua Kwoka?
– Sreli su se na moru, na ušću Biserne rijeke...
– Negdje u blizini, na pučini ispred Pok Liu Čaua, između Pok Liu Čaua i Apličaua! – Starčeve
oči stisnu se u uske proreze.
– Zatim su se sreli na moru ispred Hong Konga. Taj-pan je pošao na admiralski brod Vua
Kwoka, i to sam, i... – Dunross je tražio riječi na jeziku Hokla. – I sporazumio se s njim!
– Jesu li sporazum prenijeli na papir i zapečatili?
– Nisu!
– Jesu li taj dogovor poštivali?
 – Jebeno je neotesan »stari prijatelj« koji takvo pitanje postavlja svom »starom prijatelju« ,
iako zna odgovor!
Paul Čoj se i nehotice trgne osjetivši iznenadni otrov i ubojitost u tim riječima. Ni Dunross ni
otac nisu se na njega osvrtali.
– Živa istina, taj-pane! – odgovori starac neustrašivo kao Dunross. – Da, sporazum je ispunjen,
iako dosta iskrivljeno... Neke su pojedinosti bile iskrivljene... Znaš li kakva bi bila pogodba?
– Ne znam sve – iskreno će Dunross. – Zašto pitaš?
– Sporazum je zahtijevao da na svaki od vaših dvadeset klipera ukrcamo jednog svog čovjeka
koji će se osposobiti za kapetana! Među njima bijaše i moj djed. Nadalje je Zelenooki Vrag pristao
da tri dječaka Vu Kwoka pošalje u svoju zemlju gdje će ih u najboljim školama obrazovati kao
»strane vragove« , kao što bi obrazovao svoje rođene sinove. Taj-pan je nadalje...
Dunross razrogači oči.
– Kako? Tko? Koja su to tri dječaka? Što je poslije bilo s njima?
Četveroprsti se umjesto odgovora samo lukavo smješkao
– Zelenooki Vrag je, nadalje, obećao da će dičnom Vu Fang Čoju nabaviti kliper, taj brod
»stranih vragova« , s punom opremom, naoružan, divan. Vu Fang Čoj ga je platio, a taj-pan je taj
brod nabavio i nazvao ga Lotus Cloud. Međutim, kad je nakon maltene dvije godine Slabaćki Culum
isporučio taj kliper, vaš jebeni glavni admiral, grbavac Stride Orlov, nahrupio je noću s istoka, kao
ubojica. Uništio je kliper, a s njim i Vu Kwoka.
Dunross je čekao pijuckajući brendi. Pravio se smiren, iako mu je u glavi sve zujalo. Tko li su
ona tri dječaka?
Zar je to uistinu sastavni dio sporazuma? U Dirkovu dnevniku i opomeni nigdje se ne spominju
ta tri Vu Kwokova sina. Nigdje! Tko li su oni...?
– Heja?
– Za Lotus Cloud znam. I za kapetana. Mislim da smo imali devetnaest, a ne dvadeset klipera.
Ali o ta tri dječaka pojma nemam! A što se tiče Lotus Clouda... je li moj predak obećao da taj brod
neće napadati kad vam ga isporuči?
– Nije, taj-pane, nije nam to obećao! Zelenooki je Vrag bio mudar, silno mudar. Smrt Vua
Kwoka? Džos! Svi moramo umrijeti. Džos! Ne, Zelenooki je Vrang ispunio sporazum, a ispunio ga je
i Slabaćki Culum. Hoćeš li ti ispuniti ovaj dogovor?
Četveroprsti Vu rastvori šaku u kojoj je držao pola novčića.
Dunross ga pažljivo prihvati. Srce mu je lupalo. Otac i sin motrili su ga kao zmije i osjećao je
njihove netremične poglede. Prsti su mu neprimjetno drhtali. Ovaj je komadić bio poput onih
polovica novčića koje su se još uvijek nalazile u Dirkovoj bibliji, u sefu Velike kuće. Još su tamo
dva novčića, a dvije polovice su nestale i iskupljene. Među njima iskupljen je i Vu Kwok. Dunross
vrati starcu novčić, nastojeći da mu ruka ne dršće. Vu ga ponovno uzme, ne osvrćući se na drhtavicu
ruku.
– Možda pravi komadić! – odgovori Dunross neobičnim glasom. – Moram provjeriti. Odakle ti?
– Pravi novčić, jasno da je pravi, jebeš ga! Priznaješ li da je pravi?
– Ne! Odakle ti to?
 Četveroprsti zapali cigaretu i kašljucne. Pročistio je grlo i pljunuo.
– Koliko je isprva bilo novčića? Koliko je novčića Zelenookom Vragu predao dični mandarin
Đin-kva?
– Ne bih znao reći.
– Četiri! Postojala su četiri novčića.
– Ah, jedan je dao tvom dičnom pretku Vuu Kwoku! Taj je otkupljen i riješen. Zašto bi mu veliki
Đin-kva dao dva novčića? Nemoguće! Znači, ovaj ukraden. Od koga?
Starac se zajapuri. Dunross pomisli da je pretjerao.
– Bio ukraden ili ne – pljucne starac – ispunit ćeš obavezu! Heja? – Dunross se samo zabuljio u
njega. – Heja? Zar obraz Zelenookog Vraga više nije i obraz »Otmjene tvrtke« ?
– Odakle ti to?
Vu se zabulji u njega. Cigaretu zgnječi na sagu.
– Zašto je Zelenooki Vrag prihvatio ta četiri novčića? Zašto? I zašto se zakleo svojim bogovima
da će on i njegovi potomci poštivati njegovu obavezu, heja?
– U zamjenu za protuuslugu.
– Ah, taj-pane, za protuuslugu! Znaš li kakvu?
Dunross izdrži starčev prodoran pogled.
– Dični je Đin-kva pozajmio taj-panu... mom pradjedu četrdeset lâka srebra.
– Četrdeset lâka, odnosno četiri milijuna američkih dolara, i to prije sto dvadeset godina. –
Starac uzdahne. Još više stisne oči. Paul Čoj ostane bez daha, tih kao bubica.
– Je li za to tražio obavezu na papiru? Je li tvoj dični predak zapečatio taj dug pečatnjakom
»Otmjene tvrtke« ?
– Nije!
– Četrdeset lâka srebra, i to bez pismene obaveze ili pečatnjaka, samo na povjerenje! Bila je to
pogodba između starih prijatelja. Bez pečatnjaka, samo na povjerenje! Heja?
– Da!
Starac obrne ruku na kojoj mu je nedostajao palac pa približi pola novčića Dunrossovu licu.
– Za novčić se dobija usluga bez obzira tko je zatraži. Ja ću je zatražiti!
Dunross uzdahne. Napokon je prekinuo tišinu.
– Najprije ću prisloniti jednu polovicu na drugu. Zatim ću provjeriti je li sve od jednake kovine.
Onda od mene zatraži uslugu! – Htjedne uzeti polovicu novčića, ali Četveroprsti stisne i povuče šaku,
a svoj jedini palac uperi u Paula Čoja.
– Objasni! – zapovjedio mu je.
– Oprostite, taj-pane! – nesigurno započne Paul Čoj na engleskom. Bila mu je mrska ova tijesna
kabina i pritajeno neprijateljstvo, a sve to zbog obećanja koje su prije više od stotinu dvadeset
godina izmijenila dva gusara, obojica ubojice i koljači, ako je istina samo polovica onog što se o
njima priča! – Ujak me zamolio da vam objasnim kako želi to izvesti. – Nastojao je da mu glas bude
miran. – Jasno, on shvaća da se vi sustežete i želite se posve uvjeriti, ali ipak se ne bi zasad odvajao
od ovog novčića. Sve dok se ne uvjeri, dok se posve ne uvjeri da...
 – Želite reći da im on ne vjeruje?
Paul Čoj zatreperi osjetivši bijes u tim riječima.
– Nije tako, gospodine! – žustro će on i prevede ocu ono što je kazao Dunross.
– Jasno da ti vjerujem – odvrati Vu. Iskrivljeno se nasmiješio. – Samo... vjeruješ li ti meni?
– Vjerujem, prijatelju stari, silno vjerujem. Daj mi novčić. Ako je prava polovica, taj-pan
»Otmjene tvrtke« dat će ti što god zatražiš, u granicama mogućnosti!
– Zajamčeno je da će se udovoljiti svakom zahtjevu! – plane starac. – Svakom zahtjevu!
– Ako je to moguće... Da! Ako je novčić pravi, ispunit ću tvoj zahtjev, a kao nije prava
polovica, vratit ću ti je i gotovo!
– Nije gotovo! – Vu mahne Paulu Čoju. – Brzo zaključi!
– Moj... moj ujak predlaže slijedeću nagodbu: uzmite ovo! – Mladić mu pruži ploču pčelinjeg
voska. Na vosku su bila tri otiska polunovčića. – Svoju polovicu uklopit ćete u ovu, gospodine!
Otisci su dovoljno oštri da provjerite, da budete posve sigurni. To je prvi korak! Ako budete donekle
zadovoljni, drugi će nam korak biti da se obratimo zakletom vladinom stručnjaku ili muzealnom
kuratoru koji će pred nama usporediti obje polovice novčića. Tako ćemo se istodobno obojica
uvjeriti! – Paul Čoj se preznojavao. – To vam kaže moj ujak!
– Jedna bi strana posve lako mogla podmititi procjenitelja!
– Naravno, ali ćemo prije odlaska k njemu, zamijeniti te dvije polovice. Znat ćemo koja je naša
i vi ćete znati koja je vaša, a on neće, zar ne?
– Možete ga pripremiti.
– Jasno, ali ako... ako sutra to obavimo i ako vam Vu Sing dade časnu riječ, i ako vi njemu date
časnu riječ da nećete pokušavati nikakve smicalice, to je izvedivo! – Mladić obriše znoj s čela. – Uh,
što je ovdje tijesno!
Dunross na tren razmisli pa hladno odmjeri Četveroprstog.
– Jučer sam te zamolio uslugu, ali si me odbio!
– Bijaše to drukčija usluga, taj-pane! – odgovori starac kao iz puške, a dugački mu je jezik
palucao kao zmijin. – Nije to isto kao i staro obećanje koje proizlazi iz starog dugovanja.
– Jesi li prijatelje zapitkivao za moju molbu, heja?
Vu zapali novu cigaretu. Glas mu se ogorči.
– Jesam! Moji prijatelji brinu za »Otmjenu tvrtku« .
– Ako nema »Otmjene tvrtke« , nema otmjene usluge! Heja?
Nadvije se tišina. Dunross vidje kako starac lukavo motri najprije Paula Čoja, pa opet njega.
Znao je da ga je novčić uvukao u klopku iz koje mu nema spasa. Morat će ga iskupiti! Ako je
polovica prava, morat će ispuniti starčev zahtjev, bez obzira je li novčić ukraden. Kome li ga je
ukrao? unezvijereno se pitao. Tko bi ovdje mogao imati tu polovicu? Dirk Struan nikad nije doznao
kome je Đin-kva dao svoje polovice novčića. U oporuci je napisao kako smatra da je jedan novčić
dobila njegova ljubavnica Mejmej, ali nije bilo razloga da joj Đin-kva pokloni toliku vrijednost. Ako
je novčić imala Mejmej, pomisli Dunross, onda je zacijelo došao do Shiteeja T’Čunga, koji je sad
glava loze T’Čung, loze koju je osnovala Mejmej. Možda je ova polovica njemu ukradena?
 Tko ju je još u Hong Kongu mogao imati?
Ako na to nisu znali odgovoriti ni naš prvi taj-pan, a ni Vješica Hag, kako da odgovorim ja? Tko
bi istražio sve Džn-kvaove obiteljske veze?
Dunross je u mučnoj tišini gledao i čekao. S brade Paula Čoja poteče znoj kad je pogledao svog
oca pa ponovno stol. Dunross osjeti mržnju koja je strujala između oca i sina pa se zaprepasti. Tada
opazi kako Vu neobično mjerka Paula Čoja pa je smjesta donio odluku.
– U Hong Kongu ja vodim igru! – rekao je engleski. – Podržite me i za tjedan dana možete
basnoslovno zaraditi.
– Heja?
Dunross je motrio Paula Čoja koji zapanjeno digne glavu.
– Molim vas, prevedite, gospodine Čoj! – reče.
Paul Čoj ga posluša. Dunross zadovoljno odahne. Mladić nije preveo njegovu izjavu: »U Hong
Kongu ja vodim igru!« Ponovno zavlada tišina. Opustio se. Sad mu je laknulo. Osjećao je kako su
obojica zagrizla na udicu.
– Taj-pane, prihvaćaš moj prijedlog o novčiću? – zapita starac.
– Prihvaćaš li moj zahtjev da me novčano potpomogneš?
– Te dvije stvari nisu povezane kao kapi kiše u jebenoj oluji – ljutito će Vu. – Da ili ne, za
novčić?
– Za novčić se slažem, ali ne sutra. Slijedećeg tjedna! Petoga dana.
– Sutra!
– Dični ujače, možda bi ti sutra mogao ponovno zapitati svoje prijatelje – oprezno ubaci Paul
Čoj. – Sutra ujutro! Oni bi možda mogli pomoći taj-panu! – Bistar pogled upre u Dunrossa. – Sutra je
petak – reče na engleskom. – Recimo u ponedjeljak u – u četiri popodne idemo provjeriti novčić?
To je ponovio i na jeziku Hokla.
– Zašto u to doba? – srdito zapita Vu.
– Novčano tržište »stranih vragova« zatvara se u tri popodne, dični ujače! Dotad će »Otmjena
tvrtka« biti ili otmjena ili... neće postojati!
– Uvijek ćemo mi biti »Otmjena tvrtka« , gospodine Čoj! – uljudno će Dunross engleski,
zadivljen Paulovom oštroumnošću i pronicljivošću da shvati i ono na što mu se samo ukaže. – Slažem
se!
– Heja?
Kad mu je Paul Čoj preveo, starac promrmlja:
– Najprije ću provjeriti nebesko-zemaljske struje da vidimo je li mi to povoljan dan. Ako mi
bude povoljan, prihvaćam! – Uperi palcem u Paula Čoja. – Idi na drugi brod!
Paul Čoj ustane.
– Zahvaljujem, taj-pane. Laku noć!
– Do skorog viđenja, gospodine Čoj! – odgovori Dunross koji ga je očekivao već sutradan
ujutro.
Kad su ostali sami, starac mu tiho reče:
 – Hvala, prijatelju stari. Znači, uskoro ćemo mnogo tješnje surađivati!
– Zapamti, prijatelju stari, što rekoše moji preci – zlokobno će Dunross. – I Zelenooki Vrag, a i
Zlopogleđa Zmajskih Zuba... Oboje su silno prokleli i urekli »bijeli prašak« i svakog koji se omasti
tim »bijelim praškom« !
Nagizdani čvornati starac uzrujano slegne ramenima.
– Što mi to znači? Pojma nemam o bijelom prašku. Jebeš sav »bijeli prašak« ! O tome pojma
nemam!
I ode.
Dunross drhtavom rukom natoči svoju čašu. Osjeti kako je sampan promijenio gibanje, ponovno
je brodar zaveslao. Opipa voštane otiske. Kladim se u jedan naprama tisuću da je novčić onaj pravi.
Bože svemogući, što će od mene zatražiti onaj vrag? Droge... kladim se da to ima nekakve veze s
drogom! Dunross je izmislio i ono o prokletstvu i o Zlopogleđi jer to nije imalo nikakve veze s
Dirkom. Pa ipak, na droge nikad ne bih pristao!
Bio je nespokojan. Pred očima mu je lebdjelo obećanje Dirka Struana u onoj Bibliji koje je i
potpisao zaklinjući se pred Bogom da će »svakome, tko god donese jednu polovicu novčića udijeliti
koju god uslugu zatraži, ako je to u taj-panovoj moći...« .
Dunross je naslutio nečiju prisutnost još prije nego je začuo pravi zvuk. Jedan brod lagano
okrzne sampan. Bat koraka. Pripremio se za opasnost, ne znajući što ga čeka.
Djevojka bijaše mlada, lijepa i vedra.
– Zovem se Snježna Žad, taj-pane, imam osamnaest godina, a dični Vu Sang podario ti je mene
za ovu noć! – pjevuckala je kantonski, u lijepom čong-samu s visokim okovratnikom. Imala je duge
noge, najlon čarape i cipele visokih potpetica. Nasmiješila se i pokazala divne bijele zube. –
Smatrao je da će vam možda biti potrebna okrepica!
– Zaista? – promrmlja on, nastojeći se pribrati.
Nasmijala se i sjela.
– Da, da, tako mi je rekao, a i meni bi dobro došla ta vaša okrepica jer umirem od gladi! A vi?
Dični vam je Zlatnozubi naručio neke poslastice da vam potakne tek: na brzinu pržene račiće-kozice s
ljuskama graška, kosanu govedinu u umaku od graha, pržene valjuške na šangajski način, na brzinu
pirjano povrće uz varivo od pikantnog sečuanskog kupusa i slasna kokoš Čang Pao. – Sva se
pretvorila u smiješak. – A ja sam desert!
PETAK
 57

00.35

Bankar Kwang je ogorčeno i uporno zvonio. Naglo se otvore vrata, a Venera Pun zakriješti na
kantonskom:
– Kako se usuđuješ ovamo doći u ovo doba noći, bez poziva? – Brada joj je podrhtavala. Jednu
je ruku stavila na vrata, a drugu zapovjednički na bok. Imala je večernju haljinu s dubokim izrezom.
– Umukni, medenousta droljo! – obrecne se na nju bankar Kwang te se ugura u stan. – Tko ti
plaća stanarinu? Tko ti je kupio sav ovaj namještaj? Tko ti je platio tu haljinu? Zašto se nisi spremila
za krevet?
– Tišina! – Njezin prodoran glas nadjača njegov. – Ti si mi plaćao stanarinu, ali danas je dan
isplate, a jesi li mi platio stanarinu, heja, heja, heja, heja?
– Evo! – Bankar Kwang izvuče iz džepa ček pa joj zamahne njime ispod nosa. Zar zaboravljam
obećanja, jebem ti? Ne zaboravljam! Zar ti zaboravljaš svoja obećanja? Zaboravljaš, jebem ti!
Venera Pun zatrepće očima. Nestane njezina bijesa. Lice joj se promijeni, a glas postane meden.
– Oh, moj se otac sjetio? Oh, čula sam da si ostavio svoju jadnu, malu kćer i da si se vratio
kurvama u ulici Blore Street!
– Laž! – dahne Kwang. Umalo ga je udarila kap iako je Venera govorila istinu. – Zašto se nisi
spremila u krevet? Zašto si još u večernjoj... ?
– Tri različite osobe javiše mi da si ondje bio danas popodne u 16.15. Oh, kako su ljudi grozni!
– pjevušila je ona, iako je znala da je samo djevojkama predstavljao bankara Činga od kojeg je
pokušavao uzajmiti novaca. – Oh, jadni tatice, kako su ljudi užasni! – Govorila je smirenije i
primakla mu se. Odjednom je ispružila ruku i zgrabila ček prije nego što ga je stigao povući. Glas joj
je i dalje bio meden: – Oh, hvala, oče, od sveg srca... oh ko! – Oči joj planu, glas joj se ogorči kad je
vrisnula: – Ček nisi potpisao, ti ogavno staro meso za pse! Opet neka tvoja bankarska smicalica! Oh,
oh, oh, mislim da ću se ubiti na tvojim ulaznim stubama... Ne, bolje da se ubijem ispred televizijskih
kamera dok cijelom Hong Kongu budem pripovijedala kako si me... oh, oh, oh...
U dnevni boravak uđe i njezina ama, jecajući i drečeći. Obje su ga obasule bujicom uvreda,
prijetnji i optužbi.
Nemoćno im je uzvraćao psovke, ali njih je to samo još više ogorčilo. Neko vrijeme se opirao,
a onda, poražen, izvadio naliv-pero, zgrabio i potpisao ček. Galama prestane. Venera Pun uzme ček i
pažljivo ga pregleda. Vrlo, vrlo pažljivo. Nestane u njezinoj torbici.
– Oh, hvala, dični oče – blago će ona i odjednom se okomi na svoju amu: – Kako se usuđuješ
miješati u razgovor svoje gospodarice s ljubavlju njezina života?... Ti hrpo usmrđenog psećeg mesa!
Ti si kriva što sam čula one okrutne laži da je meni moj tatica nevjeran! Gubi se! Donesi jelo i čaj!
Gubi se! Tatici bi godio brendi... Donesi mu brendi i požuri!
 Starica se pravila da se pokorava njezinu hinjenom gnjevu i pobjegne, tobože plačući. Venera
Pun se umiljavala, sva se užurbala i nježno stavila ruke Richardu Kwangu oko vrata.
Nakon stanovitog vremena se, očaran Venerom, smekšao i uzeo konjak, a stalno je proklinjao
svoj zao džos i nevjerne službenike, prijatelje, saveznike i dužnike koji su ga podmuklo napustili,
njega koji je – jedini u carstvu banke »Ho-Paka« – slušao svaki njihov mig i krivio se, brinući se za
sve njih.
– Jadniče moj! – smirivala ga je Venera Pun kojoj su misli brzo letjele, a prsti bili nježni i
spretni. Do sastanka s Četveroprstim Vuom preostajalo joj je nepunih pola sata. Doduše, znala je da
će biti poželjno ako ga pusti neka čeka, ali nije ga htjela pustiti da predugo čeka, za slučaj da popusti
njegov zanos. Toliko ga je uzbudila na prošlom susretu da joj je obećao dijamant ako mu taj užitak
ponovi.
»Jamčim ti to, gospodaru« , slabašno je prošaptala, sva oznojena nakon dvosatnog napornog
posla, iscrpljena, kad je on na kraju svršio. Namrštila se prisjećajući se čudotvornih napora
Četveroprsto Vua, njegove veličine, upućenosti i nepogrešive metode.
Ajiija, pomislila je masirajući vrat bivšeg ljubavnika, bit će mi potreban svaki tael snage i
svaka mjerica sočnog jina da utažim nezajažljivi jang onog starog pokvarenjaka.
– Kako tvoj vrat, ljubavi najdraža? – zamijaukala je.
– Bolje, bolje! – nevoljko će Richard Kwang. Glava mu se razbistrila, a bio je posve svjestan
toga da su joj prsti isto toliko vješti kao njezina usta i »neusporedivi dijelovi« .
Povukao ju je sebi na koljeno i samouvjereno turnuo ruku u duboki dekolte crne svilene večernje
haljine koju joj je prošlog tjedna kupio. Milovao ju je po prsima. Kako mu se nije opirala, spustio joj
je jednu naramenicu pa joj počeo laskati u pogledu veličine, građe, čvrstoće i oblika grudi. Zarazi ga
njezina toplina pa mu se nadigne. Odmah je drugom rukom posegnuo prema njezinom jinu, ali ona mu
se strelovitom brzinom istrgne iz zagrljaja.
– Ne, tatice! Posjetila me Dična Crvenka, pa ma koliko silno želim da vas...
– Kako? – sumnjičavo će bankar Kwang. – Dična Crvenka? Dična Crvenka trebala bi ti doći tek
prekosutra!
– Oh, ne, stigla mi je zajedno s olujom...
– Kako? Trebala bi ti stići prekosutra. Znam! Pogledao sam u svoj kalendar i provjerio prije
nego što sam ovamo došao! Zar sam lud? Zar lovim tigra u potoku? Odavno smo za večeras
dogovorili sastanak, za cijelu noć. Zbog čega bih inače »službeno otputovao« na Tajvan? Nikad ti još
nije uranila i...
– Oh, jutros stiže... nakon pretrpljenog straha u požaru i još većeg užasa kad sam čula da si me
ostavio...
– Amo dođi, droljo mala!
– Oh, nikako, tatice, Dična Crvenka...
Ispružio je ruke prije nego što mu je stigla izmaknuti i ponovno je posjeo sebi na krilo. Počeo
joj je dizati haljinu, ali je Venera Pun bila vješta takvu ratovanju i već je pobijedila u stotinama
okršaja, iako je imala tek devetnaest godina. Nije ga odbijala, samo se još jače uza nj priljubila.
Okrenula se, počela ga maziti između nogu i grleno prošaptala:
– Oh, tatice, zao je džos kad se netko miješa u Dičnu Crvenku, pa ma koliko da priželjkujem da u
mene zađe vaša golemost... oboje znamo da jin može i na druge načine zanijeti jang do vrhunca slasti.
– Ali najprije želim...
– Najprije, najprije? – Prezadovoljno je osjećala kako mu se nadigao. – Ah, što si snažan! Sad
shvaćam zbog čega sve one medouste kurvetine priželjkuju mog taticu, ajiija, koji je tako snažan,
žestok, divan muškarac!
Spretno je zadovoljila njegov jang. Spretno ga je zadovoljila i ostavila ga, zadahtanog.
– U krevet, ljubavi najmilija! – umiljavao joj se. – Najprije konjak pa mali spavanac i...
– Svakako, ali ne ovdje, ni govora! – odlučno će ona, pomažući mu da ustane.
– Eh? Ali svima sam rekao da »putujem« na Tajvan...
– Pođi lijepo u svoj klub!
– Ali ja...
– Ali, izmorio si svoju jadnu kćerku! – Glumila je iznemoglost, dotjerala ga za izlazak, prisilila
da ustane i gurnula do vrata prije nego što je shvatio njezine namjere. Na pragu ga je strastveno
poljubila, zaklela mu se na vječnu ljubav, obećala da će se sutra s njim sastati. I zalupila za njim
vrata.
Uzdrhtalo je buljio u ta vrata. Koljena su mu se tresla, a koža se slijepila. Htio je lupati na vrata
i zahtijevati da počine u krevetu koji joj je on kupio. Ipak, nije. Nije imao snage. Samo otetura do
lifta.
Silazeći odjednom se samozadovoljno nasmiješio. Dao joj je ček samo za jednomjesečnu
stanarinu. Zaboravila je da je prošlog mjeseca pristao da plaća povišenu stanarinu: pet stotina dolara
mjesečno više. Iiiii. Malena čarobnousta, smijuljio se, ipak je moj jang nadmudrio tvoj jin! Oh, kako
sam te danas lijepo sredio, i oh... kakva »kiša i oblaci« . Večeras sam uistinu doživio »malenu smrt«
i »sjajno rođenje« , a to me zaista došlo jeftino: jednomjesečna stananarina, i uza sve poskupljenje!
Venera Pun iščetka zube i popravi šminku. U kupaoničkom ogledalu opazila je svoju amu.
– Ah Pu! – kriještavo je povikala. – Donesi mi kišnu kabanicu, onu staru, crnu, i telefonski
pozovi taksi... i žuri, ili ću ti ištipati oba obraza!
Starica žustro posluša, oduševljena što je gospodaricu prošlo loše raspoloženje.
– Već sam pozvala taksi – zakriješti ona. – Čekat će vas dolje na sporednom ulazu, čim mamice,
dolje siđete... ali radije dajte tatici još koju minutu, ukoliko u nešto sumnja!
– Ha, onaj stari kornjačin oklop sad nije više ni za što! Ima snage samo da se zavali na stražnje
sjedalo automobila i odveze u klub!
Venera Pun još dotjera usne te se nasmiješi svom odrazu u ogledalu. Bila je zaljubljena u sebe.
A sad idem po dijamant, uzbuđeno je pomislila.

– Kad te vidim opet, Pol? – zapita Lily Su.

– Uskoro! Idućeg tjedna! – Havergill se odjene i nevoljko uzme kišnu kabanicu. Nalazili su se u
malenoj, ali čistoj i urednoj sobi. Imali su kupaonicu u kojoj je bila hladna i topla tekuća voda, a
hotelska je uprava to osigurala uz velika ulaganja, uz potajnu suradnju nekih stručnjaka iz gradskog
vodovoda. – Javit ću ti se, po običaju!
 – Zašto si tužan, Pol?
Okrenuo se pa je pogledao. Nije joj rekao da će uskoro otputovati iz Hong Konga. Gledala ga je
s kreveta, a put joj je bila sjajna, mladenačka. Već mu je gotovo četiri mjeseca bila prijateljica. Ne
isključivo njegova djevojka, jer joj nije plaćao stanarinu ni ostale troškove. Radila je kao domaćica
u klubu »Happy Hostess« na Kowloonu, a on se noću najviše volio s njom sastajati u tom plesnjaku.
Vlasnik lokala, Jednooki Pok, bijaše ugledan dugogodišnji bančin klijent, a mama-san pametna žena
koja je cijenila njegovu vjernost. On je tokom svih ovih godina imao mnogo prijateljica iz kluba
»Happy Hostess« , uglavnom tek na nekoliko sati, ponekad na mjesec dana, a rijetko kad dulje. A u
svih tih petnaest godina doživio je samo jedno ružno iskustvo, kad ga je jedna djevojka pokušala
ucjenjivati. Odmah se obratio njezinoj mami-san i te iste večeri djevojka je izletjela iz plesnjaka. Ni
nju, a ni njezina svodnika iz trijade, nitko više nije vidio.
– Zašto tužan, heja?
Zato što uskoro odlazim iz Hong Konga, htio joj je kazati. Zato što te želim samo za sebe, a to mi
je nemoguće, to ne smijem, ne usuđujem se tebe imati... a toliko još niti jednu nisam zaželio. Oh, Bože
mili, koliko za tobom žudim!
– Nisam tužan, Lily, samo sam umoran – odgovori on. Brige u banci još su pojačavale njegovu
turobnost.
– Sve biti jako dobro – smirivala ga je. – Uskoro mi se javiš, heja?
– Da, da! – Njihov je dogovor bio jednostavan. Telefonski poziv. Ako ne bi odmah dobio nju,
potražio bi njezinu mamu-san i iste bi večeri svratio u plesnjak, sam ili s prijateljima, pa bi on i Lily
– obraza radi – otplesali nekoliko plesova, ispili nekoliko čašica i ona bi otišla. On bi za pola sata
platio račun i došao ovamo, a sve je unaprijed bilo plaćeno. Nisu zajedno išli u ovo tajno, lijepo
sastajalište, jer nije htjela da je itko od susjeda vidi sa »stranim vragom« . Djevojka koju bi zatekli
samu u društvu sa strancem, izgubila bi sav svoj ugled. I to samo ako bi s njim išla javno. Izvan
radnog mjesta. Za svaku djevojku koja je dovoljno odrasla da jastuči, pomislilo bi se da je
posljednja drolja, drolja »stranih vragova« , pa bi je kao takvu prezreli, otvoreno vrijeđali i
vrijednost bi joj pala.
Havergill je to znao, ali mu nije smetalo. U Hong Kongu je to bila poznata činjenica.
– To dže! – dobaci joj on, što znači »hvala« . Volio ju je, želio je ostati, odvesti je sa sobom. –
To dže! – rekao je samo i otišao.
Ostavši sama, konačno oda oduška zijevanju koje ju je večeras neprekidno morilo. Izvalila se na
krevetu i sa zadovoljstvom protegnula. Krevet bijaše zgužvan, ali tisuću puta udobniji od ležaja u
njezinoj unajmljenoj sobici u Taj-ping Šanu.
Tiho kucanje.
– Dična gospođo!
– Ah Čun?
– Da! – Otvore se vrata i dogega starica, noseći čiste ručnike. – Koliko još ovdje ostajete?
Lily Su je razmišljala. Mušterija je u ovom hotelu obično plaćala sobu za cijelu noć, a ako bi se
soba ranije ispraznila, uprava je djevojci vraćala dio tarife.
– Cijelu noć! – odgovorila je, željna da uživa u toj raskoši, ne znajući kad će joj se ponovno
pružiti ovakva prilika. Možda će ova mušterija već idućeg tjedna izgubiti i svoju banku i sve što ima.
– Džos! – uzdahnula je. – Molim te, pripremi mi kupelj!
Starica je gunđajući posluša i ode. Lily Su ponovno zijevne i sva sretna osluhne kako teče voda.
I ona je bila umorna. Dan bijaše zamoran. Noćas je klijent govorio više nego inače, a ona se
priljubila uza nj, nastojeći zaspati. Nije ga slušala, jer je tek tu i tamo razumjela pokoju riječ, ali bila
je zadovoljna što on govori. Iz dugog je iskustva znala da pričanje opušta, a pogotovo starije »strane
vragove« . Vrlo neobično, pomisli ona. Svi oni napori, galama, suze i novac, a zauzvrat samo još jača
bol, pa ponovno pričanje i suze. »Ne osvrći se ako je njihov jang slab, ni ako govore, gunđaju ili
mrmljaju nešto na onom svom ogavnom jeziku, ni ako plaču u tvom naručju. Divljaci su ti takvi!« ,
objašnjavala joj je njezina mama-san. »Sklopi oči, začepi nosnice da ne u dišeš smrad ’stranih
vragova’, onaj starački smrad, pa mu pomozi da doživi kratkotrajno zadovoljstvo. On je Hong
Kong-jen, Honkonžanin i stari prijatelj, a dobro i plaća, odmah, brzo te izvlači iz dugova, a samo ćeš
osvjetlati obraz ako imaš takvog jastučara. Tako, budi oduševljena, pravi se da je muževan i uzvrati
mu protuvrijednošću za njegov novac!«
Lily Su je znala da obilno uzvraća na novcu koji prima. Da, divan je moj džos, toliko povoljniji
nego džos moje jadne sestre i njezina jastučara, jadnog Mirisnog Cvijeta i Prvog Sina onog Čena iz
»Otmjene tvrtke« . Kakva tragedija! Kakva okrutnost!
Protrnula je. Oh, groznih li Vukodlaka! Užasno je što su mu odsjekli uho, grozno je što su ga
ubili i što prijete cijelom Hong Kongu! Užasno je što su moju jadnu stariju sestru zgazili svi oni
smrdljivi, prokleti ribari aberdinski koji jedu pseće meso. Oh, kakav grozan džos!
Tek je jutros vidjela novine koje su objavile ljubavno pismo Johna Čena. Odmah je to pismo
prepoznala, jer su se ona i Mirisni Cvijet tjednima tome smijale. Nad tim pismom i nad još dva koje
je Mirisni Cvijet ostavila sestri da joj ih pričuva.
»Smiješan čovjek, gotovo da i nema janga, a nikad mu se ni za lijek ne nadigne!« , povjerila joj
je starija sestra. »Plaća me samo zato da ležim, da me ljubi, ponekad zato da gola plešem i uvijek mu
moram obećati da ću svima pričati koliko je snažan! Iiiii, daje mi novaca kao pljeve! Već sam
jedanaest tjedana ‘njegova jedina ljubav’! Ako se ovako nastavi još jedanaest tjedana, možda mi kupi
i stan!«
Lily Su je danas popodne prestrašena pošla s ocem na policijsku stanicu u Istočnom Aberdeenu
da identificira leš. Nisu rekli da znaju s kim se Mirisni Cvijet družila. Otac joj je mudro savjetovao
da to sačuvaju kao tajnu.
»Čenu iz ‘Otmjene kuće’ sigurno će biti draže da se to zataji, jer u pitanju je i njegov obraz...
kao i obraz onog novog nasljednika, kako li se ono zove? Mladić ima neko ime ‘stranih vragova’. Za
koji dan telefonirat ću ‘Otmjenoj tvrtki’ Čenovih da ga obavijestim. Moramo malko pričekati! Nakon
današnjih vijesti o onom što su Vukodlaci učinili njegovu Prvom Sinu, taj otac zasigurno nije
raspoložen za pregovaranje!«
Da, pametan je tata, pomisli Lily Su. Ne zovu ga bezrazložno drugovi s posla »Deveterokaratni
Ču« . Zahvaljujem svim bogovima što imam ona druga dva pisma!
Identificiravši tijelo svoje kćerke i sestre, ispunili su obrasce u koje su unijeli svoje pravo ime i
prezime, Ču, da podignu njezin novac. 4360 hongkonških dolara na ime Visterije Su i daljnje tri
tisuće na ime Mirisni Cvijet Tak, novac koji je zaradila izvan plesnjaka »Dobre sreće« . Samo što je
policijski narednik bio neumoljiv.
»Žao mi je, ali sad kad smo doznali njezino pravo ime, moramo ga objaviti, da se njezini dužnici
mogu namiriti iz njezine imovine!«
Nije se smekšao ni kad su mu, nadasve velikodušno, ponudili nagradu od dvadeset i pet posto,
ako im odmah uruči novac. Tako su i otišli s policije.
Onaj ogavni rob »stranih vragova« , hrana za pse, s gađenjem je pomišljala. Od onog novca
ništa neće preostati nakon što plesnjak namiri svoja potraživanja. Ništa. Ajiija!
Ništa zato, zaključi ona dok je slavodobitno ležala u kadi. Ništa zato! Čen iz »Otmjene tvrtke«
basnoslovno će platiti da sačuva tajne iz njezinih pisama.
A Čen iz »Otmjene tvrtke« ima više crvendaća, dolara, nego mačka dlaka!

Casey se šćućurila na prozoru svoje sobe u kojoj su bila pogašena sva svjetla osim male svjetiljke za
čitanje iznad kreveta. Otužno je gledala ulicu koja se protezala pet katova ispod nje. Iako je bilo
veoma kasno, gotovo 01.30 poslije ponoći, ulica je bila zakrčena prometom. Nebo natmureno i
maglovito, bez mjesečine. Zbog toga su još više blještala svjetla golemih neonskih natpisa i stupaca
ispisanih kineskim ideogramima. Crvenilo, plavetnilo i zelenilo odražavalo se u lokvama i ružnoću
pretvaralo u zemlju snova. Prozor bijaše otvoren, zrak svjež. Vidjela je kako parovi promiču između
autobusa, kamiona i taksija. Mnogi su parovi hitali u foaje novoga hotela »Kraljevske Nizozemske« i
na kasnu večeru u toj kavani u evropskom stilu gdje je malo prije popila kavu s kapetanom
Jannellijem, pilotom njihova mlažnjaka. Ovdje se tako mnogo jede, lijeno je pomislila. Isuse, a
koliko je tek ovdje ljudi! Toliki traže posao, radna su mjesta rijetka, a još rjeđa rukovodeća! Na čelu
svake skupine je vođa, i to uvijek muškarac. Svi se bore da se probiju, da ostanu na položaju... a za
što? Za novi automobil, novu kuću, novu kuhinju, novi hladnjak, novu opremu ili što već ne...
Život je dug račun. Nikad dosta zelembaća da se namire svakodnevni troškovi, a kamoli vlastita
jahta, ili vila na obalama Acapulca ili na Ažurnoj obali. Novac da se tamo stigne... pa makar kao
običan turist!
Mrzim putovati turističkom klasom. Prva klasa je već bolja, više mi odgovara. Vlastiti mlažnjak
je bolji, mnogo bolji, ali ne smijem misliti na Linca!
Odvela je Seymoura Steiglera na večeru na najgornjem katu pa su utanačili sve pojedinosti,
uglavnom pravne probleme, koje je neprekidno nabrajao.
»Moramo biti dalekovidni! Nikad nije suvišan oprez kad radimo sa strancima, Casey!« , stalno
joj je ponavljao. »Oni se ne ponašaju u skladu s dobrim starim jenkijevskim propisima!«
Čim su večerali, ispričala se da je »pretrpana poslom« pa ga ostavila. A zapravo je već obavila
sve poslove pa se sklupčala u naslonjač i počela brzinski čitati Fortune, Business Week, The Wall
Street Journal i još neke stručne ekonomske časopise. Zatim je prošla novu kantonsku lekciju i za
kraj ostavila knjigu: roman »Čangi« Petera Marlowea. To meko uvezano izdanje puno magarećih
ušiju pronašla je jučer ujutro, na jednoj od desetak uličnih tezgi u uličici sjeverno od hotela.
Naslađivala se cjenkajući se za taj roman. Prodavačica je najprije zatražila dvadeset i dva
hongkonška dolara, ali joj je Casey to skresala na 7.55 hongkonških, odnosno ciglih 1.50 američkih
dolara, šetala se od izloga do izloga, oduševljena cjenkanjem i otkrićem, u blizini naišla na modernu
knjižaru kojoj su izlozi bili pretrpani vodičima Hong Konga i Kine. U trgovini je na polici našla još
tri meko uvezana izdanja »Čangija« nova novcata, po cijeni od 5.75 hongkonških dolara.
Casey smjesta prokune stara prodavačicu knjiga koja joj je prodala knjigu. Onda se ispravila:
stara me vještica uopće nije prevarila nego... nadmudrila! Na koncu konaca, sve do maloprije si
hihotala kako si njezinu zaradu svela na ništicu, a samo Bog zna koliko je ovim ljudima potrebna
zarada.
Promatrala je ulicu i promet po Nathan Roadu. Jutros je šetala po Nathan Roadu sve do
Pogranične ceste, otprilike dva kilometra. U svom je popisu zabilježila da to mora svakako vidjeti.
Cesta kao i svaka druga, krcata, živa, puna veselih uličnih natpisa, ali... Sve sjeverno od Pogranične
ceste pa do granice vratit će se godine 1997. Kini! Sve. Godine 1898. Britanci su na devedeset i
devet godina zakupili tu zemlju koja se protezala od Pogranične ceste sve do rijeke Šam Čun gdje je
nova granica, kao i niz obližnjih otoka.
»Zar im to nije bilo glupo, Peter?« , zapitala je Marlowea kad ga je popodne za vrijeme čaja
slučajno srela u hotelskom foajeu.
»To je sad nama glupo!« , zamišljeno će on. »A onda? Tko bi ga znao? Tada je to vjerojatno
bilo pametno, inače ne bi onako postupili.«
»Da, ali boga vam, Peter, devedeset i devet godina je veoma kratko razdoblje, što li im bi da su
prostor zakupili na tako kratko razdoblje? Glave su im vjerojatno... vjerojatno bile na nekom
drugome mjestu!«
»Da! Tako sad mislite, ali u ono doba bi britanski premijer samo podrignuo, a već bi po cijelom
svijetu proširio strah i trepet! Promijeniše se svjetske velesile. U ono je doba britanski lav još bio
pravi lav. Što je ovaj komadić teritorija značio gospodarima četvrtine kugle zemaljske?« Sjetila se
kako se pritom nasmiješio. »No, i uza sve to, na Novim teritorijima stanovništvo se diglo na oružani
ustanak, koji je, jasno, bio ugušen. Za to se pobrinuo tadašnji guverner, Sir Henry Blake. Nije s njima
ratovao nego samo pregovarao! Na kraju su seoski oci pristali da okrenu drugi obraz, pod uvjetom da
na snazi ostanu njihovi zakoni i običaji, pod uvjetom da im se – ukoliko zažele – sudi prema kineskim
zakonima i da Kowloon City ostane i dalje kineski!«
»Mještanima ovdje još sude prema kineskom pravu?«
»Da, ali prema starim zakonima, a ne prema zakonodavstvu Narodne Republike Kine, pa
ovdašnji britanski suci moraju biti stručnjaci i za konfucijevsko pravo, koje je posve drukčije od
našeg! Tako, na primjer, kinesko zakonodavstvo polazi od pretpostavke da će svaki svjedok, po
prirodi stvari, lagati, da je dužnost svjedoka da lažu i izokreću istinu, pa je sučeva dužnost da utvrdi
istinu. Ovdašnji suci moraju biti pravnici u stilu Charlieja Chana. Civilizirani ljudi ne vjeruju u naše
zakletve da ćemo govoriti istinu, ni u slične gluposti... Nas smatraju luđacima kad to prisežemo, a ne
bih baš rekao da mnogo griješe! Imaju svakojakih ludih ili mudrih običaja, ovisno o tome kako se na
to gleda. Jeste li znali da je ovdje posve zakonito, na čitavom području ove krunske kolonije, da
Kinezi smiju imati dvije, pa i više, žena?«
»Sretnici!«
»Mnogoženstvo uistinu ima svojih prednosti.«
»Slušajte, Peter!« , ogorčeno će ona, ali uto shvati da je on samo zadirkuje. »Vama ne treba više
od jedne žene. Imate Fleur! Kako ste? Kako vaše istraživanje? Bi li ona sutra pošla sa mnom na ručak
ako ste vi zauzeti?«
»Na žalost, u bolnici je.«
»Bože blagi, a što joj je?«
Ispričao je što se jutros dogodilo i kako im je priskočio u pomoć dr Tooley.
 »Upravo sam bio kod nje. Nije... nije joj dobro!«
»Oh, baš mi je žao. Bih li mogla kako pomoći?«
»Ne, hvala!«
»Ako nešto iskrsne, samo se meni obratite. Vrijedi?«
»Hvala!«
»Linc je pametno postupio kad je s njom skočio u more, Peteru. Časna riječ!«
»Pa naravno, Casey! Molim vas, nemojte ni trenutka misliti da ja... Linc je učinio isto što bih i
ja... I bolje nego ja! A i vi! A mislim da ste vas dvoje spasili i onu djevojku, Orlandu. Orlandu
Ramos!«
»Da!«
»Ona vam je vječni dužnik, i vama i Lincu. Uhvatila ju je panika. Previše sam toga doživio pa se
u takve stvari razumijem. Divna mačka, zar ne?«
»Da! Kako napreduje vaše istraživanje?«
»Dobro, hvala.
»Htjela bih da jednom izmijenimo dojmove. Da znate, našla sam vašu knjigu i kupila je. Nisam
je još pročitala, ali prva mi je na dnevnom redu!«
»Oh!« Casey se prisjeti kako je nastojao ostati ravnodušan. »Oh, nadam se da će vam se
svidjeti! Pa, moram ići djeci. Vrijeme je da i djeca popiju čaj!«
»Zapamtite, Peter, ako nešto iskrsne, samo mi se javite! Hvala na čaju i pozdravite mi Fleur... «
Casey se protegne jer su je zaboljela leđa. Ustala je i vratila se u krevet. Soba joj je bila malena
i ne toliko otmjena kao njihov apartman... koji je sad postao njegov! Odlučio je da zadrži i drugu
spavaću sobu.
»Možemo je u svako doba iskoristiti kao ured!« rekao joj je. »Ili je držati u rezervi! Bez brige
Casey, svi nam ti troškovi mogu biti porezne olakšice, a nikad se ne zna kad će nam zatrebati
rezervna soba!«
Orlanda? Ne, njoj taj krevet nije potreban!
Casey, ne budi jalna ni glupa! Opominjala se. Ni ljubomorna. Nikad još nisi bila ljubomorna...
Nikad ovoliko ljubomorna. Sama si izmislila pravila igre. Da, ali ipak sam sretna što sam iselila.
Ono sinoć bilo je okrutno, okrutno prema Lincu i prema meni, a njemu možda još okrutnije. Orlanda
je prava za njega... Oh, usrana Orlanda!
Usta su joj se osušila. Pošla je do hladnjaka, uzela bocu rashlađenog »Perriera« , a ugodan okus
joj je godio. Kako li zemlja stvara ovakve mjehuriće? dokono se pitala, ulazeći u krevet. Već je i
prije pokušala zaspati, ali bila je toliko uzrujana da nikako nije mogla odagnati mučne misli. Previše
je novoga doživjela. Nova hrana, novi mirisi, zrak, običaji, nove opasnosti i ljudi, nova civilizacija.
Dunross. Gornt! Dunross i Gornt. Dunross, Gornt i Linc. Novi Linc! I nova Casey koja se preplašila
jedne lijepe guzice... Da, guzice, a to znači da si prosta, što još nikad prije nisi bila! Prije dolaska u
Hong Kong bila si samouvjerena, poletna, vladala si svojim svijetom, a sad više ne vladaš. I to sve
zbog one... Pa i ne samo zbog nje! Zbog one ledi Joanne koja engleski govori s plemićkim naglaskom.
»Ne zaboravite, draga moja, u ponedjeljak imamo ručak u našem klubu koji okuplja osobe
starije od trideset godina, spomenula sam vam to još na prijemu kod taj-pana...«
 Vražja stara kučka! Osobe starije od trideset godina, a ja još nemam ni dvadeset sedam!
Točno, Casey, ali si živčana, kao pretučena mačka, a ne ljute te samo ona ili Orlanda, nego i
Linc i one stotine podatljivih djevojaka koje si već dosad vidjela, iako nisi ni zavirila u plesnjake,
barove i javne kuće u kojima su prave profesionalke. Nije li te malo prije razdražio i Jannelli?
»Isuse, Casey!« , vedro joj se nasmiješio. »Kao u doba korejskog rata kad smo dobivali
odsustvo! Još uvijek se za dvadeset dolara možeš ludo zabaviti!«
Jannelli ju je nazvao večeras oko deset i pozvao da se njemu i ostaloj posadi pridruži u hotelu
»Kraljevska Nizozemska« gdje će nešto prigristi. Srce joj je poskočilo kad je čula zvrndanje
telefona. Nadala se da joj se javlja Linc, a kad je ustanovila da to nije on, opravdala se nizom još
neobavljenih poslova ali se vrlo rado dala nagovoriti. A kad im se pridružila, naručila je duplu
kajganu sa slaninom, pržencem i kavom, iako joj do svega uopće nije bilo stalo.
U znak protesta. Protesta protiv Azije, Hong Konga, Joanne, Orlande i... Bože mili, zašto me
uopće privukla Azija, zašto sam uopće Lincu predložila da proširimo poslovanje na međunarodnoj
razini?
Zašto, zašto?
Zato što je to jedini izlaz američkoj privredi. I jedini izlaz za »Par-Con« . Izvoz. Izvoz u
međunarodnim razmjerima! Azija je najveće i dosad najneistraženije tržište na svijetu, a Hong Kong
je središte Azije. Da! A Dunrossovi i Gorntovi su nas prihvatili – ako su nas prihvatili – zato što iza
nas stoji najveće tržište na svijetu, sva moguća novčana sredstva, tehnologija, rast i stručnost.
Ali zbog čega si tako žustro i oduševljeno pošla u Hong Kong?
Vukla me lova do krova. I da mi prođe vrijeme do mog rođendana, do isteka sedme godine.
Kako sada stvari stoje, uskoro više nećeš imati ni zaposlenja, ni budućnosti, ni ti ćeš Lincu moći
kazati »Da« ili »Ne« . Uzdahnula je. Malo prije navratila je u Lincov apartman i ostavila mu gomilu
teleksa i pisama koje je imao potpisati, s pisamcem »Nadam se da si se lijepo zabavio!« . Kad se
vratila s kasne večere, ponovno je otišla u apartman i odnijela sve što mu je ranije ostavila.
»Razdražuje te Orlanda! Ne zavaravaj samu sebe!« , glasno je rekla.
Ništa zato, i sutra je dan. Lako ćeš potući Orlandu, otužno je pomislila. A sad, kad je slistila
neprijateljicu, već se bolje osjećala.
Pogled joj zapne na raskupusanom romanu Petera Marlowea. Uzme to džepno izdanje namjesti
jastuke i počne čitati. Stranice su joj same letjele. Odjednom zazvoni telefon. Toliko se zanijela
romanom da se trgnula i odjednom je zapljusne silna sreća.
– Zdravo, Linc, jesi li se lijepo zabavljao?
– Ja sam, Casey! Peter Marlowe. Oprostite što tako kasno zovem, ali sam pitao sobara na vašem
katu, koji mi je rekao da u vašoj sobi još gori svjetlo... Nisam vas valjda probudio?
– Niste, Peteru! – Casey se grdno razočarala. – U čemu je stvar?
– Oprostite što ovako kasno zovem, ali hitno je. Moram u bolnicu i... Rekoste da vam se obratim
pa...
– Što je? – Casey se potpuno vratila u stvarnost.
– Ne znam, samo su mi rekli da smjesta dođem. Zovem zbog djece! Naš sobar će stalno
pogledavati kako im je, ali rado bih im ostavio pisamce i vaš broj telefona, ako se probude. Samo
ako se probude, da se mogu obratiti jednoj simpatičnoj osobi! Kad smo se svi jučer sreli u foajeu,
obje moje kćeri rekoše da ste super. Vjerojatno se neće ni probuditi, ali za svaki slučaj... Bi li vas
mogle pozvati? Oprostite...
– Naravno! Ili još bolje, da odmah odem onamo?
– Ne, ne bih vas htio zamarati, ako...
– Nisam pospana, a vi ste mi susjedi. Problema nema, Peteru, već dolazim! Samo izvolite u
bolnicu!
Za minutu je navukla hlače, bluzu i kašmirski džemper. Prije nego što je stisnula dugme za lift, uz
nju se već stvorio Noćni Song, razrogačenih očiju, radoznao. Ništa mu nije rekla.
Sišla je, prošla kroz predvorje i izišla na Nathan Road, pa pobočnom ulicom stigla u foaje
depandanse. Čekao ju je Peter Marlowe.
– Gospođica Tcholok! – žustro je objasnio noćnom portiru. – Ona će biti s djecom dok ne
dođem!
– Da, gospodine! – odgovori Eurazijac koji je također razrogačio oči kao i Noćni Song. –
Momak će vas odvesti u sobu, gospođice.
– Nadam se da će sve biti dobro Peter... – Umuknula je. Već je izletio kroz mimohodna vrata i
pokušavao naći taksi.
Stan bijaše malen, na šestom katu, a ulazna vrata pritvorena. Dežurni, sobar Noćni Po slegne
ramenima i mrmljajući se udalji, proklinjući »strane vragove« ... Kao da on ne bi mogao pričuvati
dvije usnule djevojčice koje su se svake večeri igrale s njim skrivača!?
Casey zatvori vrata i priviri u malenu dječju spavaonicu. Obje su čvrsto spavale, mlađa Jane na
gornjem ležaju, a Alexandra na donjemu. Raznježeno ih je promatrala, plavokose, raščupane, male
anđelčiće. Grlile su mede od pliša. Oh, i ja bih voljela imati djecu! Djecu s Lincom.
Bih li ih zaista voljela? A pranje pelena, vječita ropkinja kuće, besane noći, gubitak slobode?
Ne znam, ali mislim da bih to voljela. Oh, voljela bih! Voljela bih imati dvije ovako slatke
djevojčice!
Casey nije znala bi li ih bolje pokrila. Bilo je toplo pa je odlučila da ništa ne dira jer bi ih samo
probudila. U hladnjaku je našla bocu vode pa se osvježila, a uzlupano srce joj se smirilo. Sjela je u
naslonjač. Iz torbice izvadi Peterovu knjigu i ponovno počne čitati.
Vratio se nakon dva sata. Nije ni opazila kako vrijeme leti.
– Oh! – uzdahnula je videći mu lice. – Izgubila je bebu?
Sav očajan kimne glavom.
– Oprostite što sam se toliko zadržao. Jeste li za čaj?
– Rado, Peter, ja ću...
– Ne, hvala, znam gdje je posuđe. Oprostite što sam vas smetao.
– Ma kakva smetnja! Je li joj sad dobro? Mislim, Fleur?
– Kažu da jest. Za sve su krivi grčevi i crijevna upala. Prerano je još reći, ali ona je izvan
opasnosti, barem su mi tako rekli. Kažu da je pob... pobačaj ženama uvijek mučna stvar, i u tjelesnom
i emocionalnom pogledu.
 – Kako mi je žao!
Pogledao ju je i vidio njezino ozbiljno, ganuto lice.
– Ne brinite, Casey, Fleur je izvan opasnosti – reče nastojeći da mu glas bude čvrst. – Jap...
Japanci smatraju da život započinje tek nakon rođenja, tek trideset dana nakon rođenja. Trideset dana
za muškiće i trideset i jedan za curice. Dotad još ništa ne postoji, ni duša, ni osobnost, dijete još nije
osoba... sve dok ne prođe tih mjesec dana! – Okrenuo se u kuhinjici i pristavio kotlić vode. Nastojao
je govoriti uvjerljivo. – Naj... najpametnije je u to vjerovati je li? Kako bi djeca i bila drukčija
doli... doli...? Nisu osobe sve dok od rođenja ne prođe tridesetak dana, pa nije tako teško ako ih
izgubimo. Ipak je to majci užasno, ali moglo bi joj biti i teže... Oprostite, govorim nesuvislo.
– Govorite i te kako smisleno! Nadam se da će se Fleur brzo oporaviti! – reče Casey, nastojeći
ga razvedriti. Bio je pun dostojanstva i u svojoj nesreći. Nastojao je govoriti smireno, pa ipak joj se
činilo da je pred njom malen dječak.
– Kinezi i Japanci veliki su mudraci, Casey. Oni svojim praznovjericama olakšavaju život!
Pretpostavljam da je nekoć kod njih vladao toliki pomor novorođenčadi da je neki mudri otac smislio
tu mudrost da razvedri ojađenu majku. – Uzdahnuo je. – Ili, što je još vjerojatnije, to je izmislila neka
mudra majka da ohrabri ožalošćenog oca. što mislite?
– Vjerojatno! – odgovorila je, ne znajući što bi o tome mislila. Gledala ga je dok je pripremio
čaj. Najprije je u čajniku zakipio vodu. Brižno je sprao posudu i izlio vodu. Tri žlice čaja i jedna za
čajnik. Kipuću je vodu donio do čajnika.
– Oprostite, nemam filter-vrećica, nikako da se na njih naviknem, iako Fleur tvrdi da su dobre i
čistije. Oprostite, ali imam jedino čaj! – Poslužavnik s čajem odnio je u dnevni boravak pa ga
odložio na stol. – Hoćete li s mlijekom i šećerom? – zapitao ju je.
– U redu – odgovorila je iako nikad još nije pila takav čaj. Okus mu je bio neobičan, ali snažan,
i bodrio ju je.
Šutke su pijuckali. Slabašno se smješkao.
– Isuse, nema do šalice čaja!
– Izvanredan čaj!
Pogled mu je pao na poluotvorenu knjigu.
– Oh!
– Sviđa mi se ovo što sam dosad pročitala, Peter. Koliko je u tome istine?
Rastreseno je natočio drugu šalicu.
– Onoliko koliko uopće može biti istine kad nakon petnaest godina pišemo o nekom događaju.
Koliko se sjećam, zgode su istinite. Moji junaci nisu živjeli, ali živjeli su ljudi slični njima, oni su
govorili onakve stvari i onako postupali.
– Nevjerojatno! Nevjerojatno da su ljudi... mladi ljudi mogli to preživjeti! Koliko vam je tada
bilo godina?
– U Čangi sam došao kao osamnaestogodišnjak, a izišao kad sam imao dvadeset i jednu...
dvadeset jednu i pol.
– Kako se vi zovete u knjizi?
– Možda me uopće i nema.
 Casey odluči da to zasad zanemari. Dok ne dočita.
– Idem! Sigurno ste iscrpljeni.
– Zapravo i nisam! Uopće nisam umoran. Moram zabilježiti neke podatke. Spavat ću kad djeca
pođu u školu. Ali vi ste sigurno umorni. Ne mogu vam dovoljno zahvaliti, Casey. Zadužili ste me!
Nasmiješila se i odmahnula glavom.
– Peter! – kazala je nakon kratkog razmišljanja. – Izvrsno poznajete Hong Kong... za koga biste
se odlučili? Za Dunrossa ili za Gornta?
– Poslovno za Gornta. Ubuduće za Dunrossa, na duge staze, ako izdrži ovu navalu, ali na osnovu
onoga što čujem, sumnjam da će se on izvući!
– Zašto Dunrossa za budućnost?
– Pitanje obraza. Gornt nije dorastao položaju pravoga taj-pana... i nema potrebne povijesne
pretpostavke.
– Zar je to toliko važno?
– Ovdje svakako jest. Ako »Par-Con« želi stotinu godina privrednog rasta, neka se odluči za
Dunrossa, a ako želite samo na brzinu zaraditi i pokupiti se odavde... za Gornta!
Zamišljeno je popila čaj.
– Što znate o Orlandi?
– Mnogo toga – žustro je odgovorio. – Ali sablažnjivi podaci koji su nam poznati o živoj osobi,
nisu isto što i činjenice o osobama koje su nekoć živjele, kao i govorkanja o njima.
Izdržala je njegov pogled.
– Ne biste mi to rekli ni da mi uzvratite uslugu?
– To je druga stvar! – Oči mu se suze. – Tražite li uslugu?
Odložila je šalicu i odmahnula glavom.
– Ne, Peter, sada ne tražim! Kasnije možda, ali sad ne! – Vidjela je kako se još jače namrštio. –
Što je? – zapitala je.
– Pitam se zbog čega vam je Orlanda prijetnja? I zašto baš noćas? To nas očigledno vodi do
Linca. A to neizbježivo znači da je ona večeras s njim, što nam objašnjava i zbog čega ste tako
stravično odgovarali kad sam vam telefonirao.
– Stravično?
– Da! Oh, jasno, zapazio sam kako je Linc pogledava u Aberdeenu, vidio sam kako ste gledali
njega i kako je ona gledala vas. – Srknuo je čaj, a lice mu se smrklo. – Divna zabava! Na njoj su
mnoge stvari započele, nastale su silne trzavice, velika napetost. Čarobno! Naravno, ako sebe možete
izdvojiti iz zajedničke potke, ali to nam je nemoguće.
– Uvijek tako promatrate i slušate?
– Nastojim se pretvoriti u vrsna promatrača. Nastojim koristiti uši, oči i ostala osjetila, onako
kako bi trebalo. I vi ste takvi. Rijetko vam štogod promakne!
– Možda da, a možda ne!
– Orlanda je prošla školu Hong Konga i Gornta, a ako se namjeravate s njom zakvačiti oko
Linca, pripremite se za veliku bitku... ukoliko ga je odlučila zgrabiti, što još ne znam!
 – Bi li se Gornt njome poslužio?
Razmišljao je pa odgovorio:
– Smatram da je Orlanda samoj sebi gospodarica, kao i većina dama, zar ne?
– Većina dama izabere jednog muškarca, htio to on ili ne!
– Koliko vas poznajem, raščistit ćete sa svakom suparnicom!
– Što znate o meni?
– Mnogo! – Ponovno se nasmiješio, slabašno, opušteno, blago. – Među ostalim i to da ste
pametni, hrabri... i da imate vrhunski obraz!
– Obraz mi je dosadio, Peter. Ubuduće... – Nasmiješila mu se podjednako toplo. – Odsada će
ljudi za mene dobivati ili gubiti, ne obraz, nego guzicu... ili ako vam je draže stražnjicu!
Nasmijao se zajedno s njom.
– To ste sad rekli kao prava dama!
– Nisam ja dama.
– Jeste! – Nadodao je blaže: – Vidio sam i kako vas je Linc gledao na Dunrossovu prijemu. Voli
vas i bio bi glupan kad bi se odlučio za nju, a ne za vas!
– Hvala, Peter! – Ustala je, poljubila ga i otišla, smirena.
Kad je izišla iz lifta na svom katu, tamo ju je dočekao Noćni Song. Pošao je ispred nje i veselo
joj otvorio vrata sobe. Vidio je kako joj je pogled kliznuo prema vratima na kraju hodnika.
– Gazda još ne došao – dostojanstveno će on. – Još se nije vratio!
– Opet si izgubio... guzicu, stari prijatelju! – uzdahne Casey.
– Kako?
Zatvorila je vrata, zadovoljna sobom. Legla je i ponovno počela čitati. Pred zoru je dokrajčila
knjigu i zaspala.
 58

09.25

Dunross brzo skrene jaguarom iza ugla. Lako je tjerao zavojitom cestom pa skrenuo prilaznim
odvojkom, zaustavivši tik ispred visoke ograde. Vrata su bila okružena visokim zidom. Kineski vratar
uskoro virne kroz bočna vrata. Prepoznavši taj-pana, širom otvori vrata pa mu mahne neka uđe.
Prilazni je put krivudao i zastao pred kićenim kineskim zamkom. Dunross siđe. Drugi ga sluga
šutke pozdravi. Perivoj je bio brižno njegovan, a dolje niz brežuljak nalazilo se igralište za tenis na
kojemu su dva Kineza i dvije Kineskinje igrali mješoviti dubi. Nisu se na njega osvrtali, a Dunross ih
nije prepoznao.
– Izvolite za mnom, taj-pane – reče mu sluga.
Dunross sakrije znatiželju kad ga je uveo u predvorje. Po prvi je put on – ili bilo koji njegov
znanac bio pozvan u Tiptopov dvorac. Unutrašnjost bijaše čista i krcata, a odlikovala se onom
neobičnom kineskom mješavinom – nehajnom ali uobičajenom – divnih lakiranih starinskih predmeta
i ružnih modernih komada. Zidovi obloženi drvom, a na njima je visilo nekoliko ručnih grafika. Sjeo
je. Drugi sluga donese čaj pa mu ga natoči.
Dunross je osjećao da ga netko promatra, ali i to bijaše uobičajeno. Većina ovakvih starih
zdanja imala je u zidovima otvore-špijunke, a i u vratima. Mnogo ih je bilo i u njegovoj Velikoj kući.
Kad se jutros, negdje oko četiri sata, vratio u Veliku kuću, pošao je ravno u svoju radnu sobu i
otvorio sef. I najpovršniji pogled nesumnjivo je pokazivao da jedna od preostalih polovica novčića
odgovara otiscima koje mu je Četveroprsti Vu dao na pčelinjem vosku. Nije bilo sumnje! Drhtavim je
prstima iščupao polovicu iz pečatnog voska koji ju je pričvršćavao za Bibliju Dirka Struana. Dvije
su se polovice savršeno uklapale.
»Bože!« , promrmljao je. »A što sad?«
Nato je Vuov otisak i svoj polunovčić vratio u sef. Ugleda nabijeni automatski pištolj i prazninu
koju su nekoć ispunjavali AMG-ovi spisi. Uzrujano zaključa sef i legne. Na jastuku je pronašao
poruku: »Dragi tata, probudi me kad odeš. Želimo gledati trening na trkalištu. Voli te Adryon. P. S.
Smijem li Martina pozvati na subotnje utrke? Molim te, molim te, molim te!... P.P.S. On je sila!
P.P.P.S. I ti si sila! P.P.P.P.S. Noćas si nešto zaružio, je li? Sad je 03.16!!!« .
Na prstima je pošao do njezine sobe i otvorio vrata ali je čvrsto spavala. Jutros, kad je odlazio,
morao joj je dvaput pokucati da je probudi.
»Adryon! Sad je šest i pol sati!«
»Oh! Pada li kiša?« , pospano ga je zapitala.
»Ne, ali uskoro će. Da ti podignem rebrenice s prozora?«
»Ne, dragi tata, hvala... Nije važno, Martin mi neće... neće zamjeriti!« Prigušila je zijevanje.
Oči su joj bile zatvorene i gotovo odmah ponovno je utonula u dubok san.
 Veselo ju je prodrmao ali se nije probudila. »Tata, nije važno, Martin mi neće...« Kad se sad
prisjećao koliko je bila divna, i kad je pomislio na ono što mu je žena rekla o piluli, odlučio je da se
najozbiljnije raspita za Martina Haplyja. Za svaki slučaj...
– Ah, taj-pane, oprostite što ste me čekali!
Dunross ustane i prodrma ispruženu Kinezovu ruku.
– Hvala što ste me primili, gospodine Tip. Žao mi je bilo kad sam čuo da ste se prehladili.
Tip Tok-toh bijaše prosijedi šezdesetogodišnjak obla naočita lica. Na sebi je imao kućni ogrtač,
oči su mu bile crvene, nos začepljen, a glas pomalo promukao.
– Vražja klima! Prošli vikend sam jedrio sa Shiteejem T’Čungom pa sam se valjda tada
prehladio! – Engleski je govorio s laganim američkim, a možda i kanadskim naglaskom. Ni Dunross
ni Alastair Struan nikad nisu doznali nešto određeno o njegovoj prošlosti, a Johnjohn i ostali bankari
nisu nikad čuli za nj u bankarskim krugovima iz vremena nacionalističke Kine, prije 1949. godine.
Čak ni Shitee T’Čung ni Phillip Čen, koji su ga raskošno zabavljali, nikad nisu uspjeli ništa iz njega
izvući. Kinezi su mu prilijepili nadimak Ostriga.
– Ružno vrijeme – vedro će Dunross. – Bogu hvala pala je kiša!
– Ovo je drug Leung – predstavi Tiptop svog pratioca, neugledna muškarca u sivom maovom
kaputu i hlačama. Lice mu je bilo smireno, hladno i suzdržano. Kimne glavom, a Dunross mu uzvrati.
Drug je mogao obuhvaćati niz položaja: od šefa do prevodioca, od komesara do čuvara. – Jeste li za
kavu?
– Hvala! – Jeste li pokušavali izliječiti prehladu vitaminom C? – Dunross strpljivo započne
uvod u izlaganje pravog razloga susreta. Kad je sinoć u »Quanceovu baru« čekao Briana Kwoka,
zaključio je da se Johnjohnov prijedlog isplati sprovesti u djelo pa je već tada telefonirao Phillipu
Čenu, zamolivši ga da mu zakaže sastanak za danas ujutro. Mogao je i sam nazvati Tiptopa, ali time
bi se ogriješio o kineski protokol. Civilizirani ljudi uvijek se služe posrednikom koji im je zajednički
prijatelj. Tako nitko ne bi izgubio obraz u slučaju da je molba odbijena, a ne bi ga izgubio ni
posrednik.
Dunross je rastreseno slušao Tiptopa koji je uljudno ćaskao. Iznenadio se što i u Leungovoj
prisutnosti još govore engleski. Značilo je to da i Leung izvrsno zna engleski, a možda ne razumije
kantonski i šangajski koje su znali i Tiptop i Dunross. Razgovarao je s Tiptopom, očekujući da
bankar započne prvi. To je napokon i dočekao.
– Sigurno ste zabrinuti, taj-pane, zbog pada vaših dionica na burzi.
– Jesam, ali to nije pad, gospodine Tip, nego samo novo stvaranje cijena. Burza je podložna
plimi i oseci.
– A gospodin Gornt?
– Quillan Gornt je Quillan Gornt, koji nam uvijek štekće za petama... Sve su vrane pod nebom
crne! – Dunross je govorio posve smireno, pitajući se koliko znade Tiptop.
– A zbrka oko »Ho-Paka« ? Zar je i to plima i oseka?
– Ne, to je ozbiljno. Bojim se da je »Ho-Pak« izgubio džos.
– Da, gospodine Dunross, ali džos nema s tim baš mnogo veze. Kriv je kapitalistički sistem. To i
nesposobnost bankara Kwanga!
Dunross je šutio. Letimično pogleda Leunga koji je sjedio ukočeno, nepomičan, a sav se
pretvorio u uho. Skoncentrirao je i uši i misli, kao da u tom razgovoru pokušava uhvatiti skriveno
značenje.
– Nisam upućen u poslove gospodina Kwanga, gospodine Tip. Na žalost, navala na »Ho-Pak«
zarazila je i druge banke što je silno štetno za Hong Kong, a mislim da je štetno i za Narodnu
Republiku Kinu.
– Nije to štetno za Narodnu Republiku Kinu! Kako bi to moglo biti štetno po nas?
– Kina je Kina, Središnje Carstvo. Mi iz »Otmjene tvrtke« oduvijek smo Kinu smatrali ocem i
majkom svoje trgovačke kuće. Sad je naša hongkonška tvrtka pod opsadnim stanjem ali opsada je
zapravo besmislena... trenutačan gubitak povjerenja i nedostatak gotovine, ali to će potrajati samo
jedan-dva tjedna. Naše banke imaju sve rezerve, sve bogatstvo i snagu potrebne da ispune svoje
obaveze... prema starim prijateljima, starim komitetima i prema nama.
– Zašto ne tiskaju novac kad je vaša valuta tako jaka?
– Nedostatak vremena, gospodine Tip! Kovnica ne može tiskati dovoljno hongkonških dolara. –
Dunross je strpljivo odgovarao na sva pitanja, znajući da je sad sve to ispitivanje poradi Leunga. To
je ukazivalo na to da je Leung po položaju iznad Tiptopa, utjecajniji član partije, ali se ne razumije u
bankarstvo. – U međuvremenu ćemo ovamo dopremiti nekoliko aviona dupkom punih funti sterlinga
da pokrijemo isplate štedišama. – Opazio je kako su obojica Kineza stisnula oči.
– Ne bi to podržalo hongkonški dolar!
– Da, da, znaju to naši bankari! Ali »Blacs« , »Victoria« i »Engleska banka« zaključile su da će
to biti najpametnije. Nemamo dovoljno hongkonške gotovine da isplatimo sve štediše!
Zavlada teška tišina. Dunross je čekao. Johnjohn mu je rekao da »Kineska banka« zacijelo nema
velike rezerve funti, zbog britanskih ograničenja o izlasku i o ulasku funti sterlinga u Veliku Britaniju,
ali zato »Kineska banka« ima znatne količine hongkonških dolara za koje ne postoje izvozna
ograničenja.
– Ne bi valjalo da oslabi hongkonški dolar! – javi se Tip Tok-toh. Bučno se useknuo. – Ne bi to
bilo dobro za Hong Kong!
– Ne bi!
Natmure se oči Tip Tok-toha. Nagnuo se naprijed.
– Je li istina da vam »Orlinova trgovačka banka« neće obnoviti zajam, taj-pane?
– Da! – odgovori Dunross, a srce mu zastane.
– Je li istina i to da vaša dična banka neće pokriti taj zajam i da vam neće predujmiti sredstva
potrebna da odbijete napadaj »Rothwell-Gornta« na vaše dionice?
– Da! – Dunross se silno razveseli što je uspio zadržati posve miran glas.
– Istina je da su vam mnogi stari prijatelji uskratili zajam?
– Istina!
– Je li istina i to da... da danas popodne stiže Hiro Toda da zatraži isplatu za ona dva broda koja
ste naručili u njegovu japanskom brodogradilištu?
– Istina je.
– Je li točno da su Mata, Tung i njihova »Velika makaoška tvrtka dobre sreće« utrostručili svoje
uobičajene narudžbe zlatnih poluga, a vama su uskratili pomoć?
 – Točno je! – Dunross se još više skoncentrira.
– Je li točno i to da su bijesni psi, sovjetski hegemonisti, ponovno dostavili molbu da im se
odobri otvaranje banke u Hong Kongu... bezočno, nadasve bezočno?
– Mislim! Rekao mi je Johnjohn. Nisam siguran! Valjda mi ne bi lagao.
– Što vam je rekao?
Dunross mu sve doslovce ponovi i zaključi:
– Naravno, njihovom zahtjevu usprotivit ću se ja, odbori svih britanskih banaka, svi taj-pani i
guverner. Johnjohn mi reče i to da su hegemonisti bili toliko smjeli pa mu ponudili da će odmah
poslati znatne količine hongkonških dolara kako bi se izvukli iz ovog škripca!
Tip Tok-toh ispio je kavu.
– Može li još jedna?
– Hvala! – Dunross primijeti kako Leung nalijeva i shvati da je postigao značajan napredak.
Sinoć je oprezno natuknuo Phillipu Čenu o »Moskovskoj privrednoj banci« . Znao je da će Phillip
vješto prenijeti taj podatak, a lukavac kao što je Tiptop odmah će shvatiti koji je pravi razlog tako
hitnog sastanka, pa će imati dovoljno vremena da pozove odlučioca koji će procijeniti važnost
položaja i zaključiti da li da se molbi udovolji ili ne. Dunross na čelu osjeti znoj, ali se nadao da ona
dvojica njemu sučelice nisu ništa zapazila. Svojom uzrujanošću samo će povisiti cijenu... ukoliko
uopće sklope pogodbu!
– Grozno, grozno! – zamišljeno će Tiptop. – Grozna vremena! Stari prijatelji napuštaju stare
prijatelje, a od srca dočekuju neprijatelja... Grozno! Da vam kažem, taj-pane jedan naš stari prijatelj
raspituje se da li biste mu mogli izručiti neke robe. Mislim da je u pitanju torijev oksid!
Dunross s naporom sačuva mirno lice. Torijev oksid bijaše dragocjena zemlja, glavni sastojak
za proizvodnju staromodnih plinskih stijenjeva, a omogućavao je da stijenj isijava blještavu bijelu
svjetlost. Lani je slučajno načuo da je u najnovije vrijeme Hong Kong najveći potrošač torijeva
oksida, odmah iza Sjedinjenih Država. To ga je zagolicalo, tim više što u tu očigledno probitačnu
trgovinu, nije bila ubačena i »Struanova kompanija« . Ubrzo je ustanovio da se do te robe srazmjerno
lako dolazi, a trgovina se odigrava u najvećoj tajnosti i u velikom obujmu, preko niza sitnih uvoznika,
a svi su u pogledu svog posla veoma neodređeni. Torij se u prirodi nalazi u nizu radioaktivnih
izotopa. Neke od njih lako je pretvoriti u uran 235, a i sam torij 232 neizrecivo je vrijedan materijal
za atomski reaktor. Jasno, ovi i ostali torijevi derivati strogo su ograničeni strategijski materijal, ali
Dunross je sa čuđenjem doznao da oksid i nitrat iz kojih se lako izdvaja torij, nisu zabranjeni u
prometu.
Nije otkrio kamo završava toliki torijev oksid. Naravno, u Kinu! On i još nekolicina znanaca već
odavno vjeruju da Narodna Republika Kina razvija atomski program, ali su svi smatrali da ide
polako i da ih od uspjeha dijeli barem deset godina. S podvojenim je osjećajima primio ideju da
Kina proizvodi atomsko oružje. S jedne je strane svaka nuklearna sila opasna, a s druge bi strane
Kina, kao nuklearna sila, smjesta postala strahovita protivnica Sovjetskog Saveza, izjednačila bi se s
SSSR-om, postala bi mu prijetnja, a u svakom slučaju je neosvojiva... a pogotovo kad bi dobila
sredstva za odmazdu!
Dunross opazi da ga obojica promatraju. Leungu je titrala žilica na čelu, iako mu je lice ostalo
ravnodušno.
– Moguće je, gospodine Tip. Koliko je potrebno, i kad?
 – Odmah, vjerujem, i to što više! Kao što znate, Narodna Republika Kina nastoji se
modernizirati, ali najveći dio naše rasvjete još uvijek je na plin.
– Naravno!
– Gdje ćete nabaviti okside ili nitrate?
– Vjerojatno najbrže u Australiji, iako pojma nemam kakva mu je kakvoća. Osim Sjedinjenih
Država – oprezno je nadodao – ima ga samo u Tasmaniji, Brazilu, Indiji, Južnoj Africi, Rodeziji i
Uralu... gdje su velika nalazišta. – Nije se nasmiješio ni Tiptop ni Leung. – Vjerojatno će nam
najpovoljnije biti Rodezija i Tasmanija. Bismo li se Phillip ili ja mogli nekom obratiti?
– Gospodinu Vee Cee Ngu u »Princes Buildingu« !
Dunross suspregne zvižduk: još jedan djelić slikovne ispunjalke došao je na svoje mjesto. Vee
Cee Ng, fotograf Ng, bijaše velik prijatelj Cu-jenu, onom nestalom Cu-jenu, njegovu starom prijatelju
i ortaku koji je tajanstveno pobjegao u Kinu na granici s Makaom. Cu-jen bijaše jedan od uvoznika
torija. Dunrossu je tek sad sinulo.
– Poznajem gospodina Nga. Kažite, kako moj stari prijatelj Cu-jen?
Leung se silno zapanjio. Pogodio sam ga u živac, turobno pomisli Dunross. Zapanjio se jer nikad
nije ni pomislio da je Cu-jen komunist, pa ni da simpatizira s komunistima.
– Cu-jen? – namršti se Tiptop. – Već ga tjedan dana nisam vidio, a možda i više. Zašto?
– Čujem da je otputovao u Peking... preko Makaa!
– Neobično, zaista neobično! Zašto bi posjetio Peking, on, poznati kapitalist? Pa, čuda se stalno
događaju. Ako biste se osobno povezali s gospodinom Ngom, on će vam sigurno saopćiti pojedinosti.
– Hoću, odmah jutros, čim stignem u ured!
Dunross je čekao. Zatražit će oni još ustupaka prije nego udovolje njegovu zahtjevu... ako uopće
udovolje. Grčevito je razmišljao o njihovoj prvoj molbi: kako nabaviti torijev oksid i gdje?
Zanimalo ga je dokle je Narodna Republika Kina stigla sa svojim atomskim programom, iako je znao
da mu to oni nipošto neće otkriti. Leung izvadi kutiju cigareta i ponudi mu.
– Ne, hvala! – odbije ga Dunross.
Oba Kineza pripale. Tiptop kašljucne i usekne se.
– Neobično je, taj-pane! – započne on – Neobično je da se toliko trudite da pomognete
»Victoriji« , »Blascu« i svim ostalim vašim kapitalističkim bankama, iako svi tvrde da vam one neće
pomoći sad kad vam je to neophodno!
– Možda uvide svoju grešku – odvrati Dunross. – Ponekad radi zajedničkog dobra moramo
zaboraviti trenutačne nesuglasice. Središnjem kraljevstvu bi štetilo da propadne Hong Kong! – Na
Leungovu je licu zapazio posprdan izraz, ali se na to nije osvrtao. – Stari je kineski običaj da se
nikad ne smiju zaboravljati povjerljivi stari prijatelji, a sve dok sam ja taj-pan »Otmjene tvrtke« i
dok sam na vlasti, gospodine Tip... i ja i ovakvi koji misle poput mene, kao što su, na primjer,
gospodin Johnjohn i naš guverner, bit ćemo vječni prijatelji Središnjeg Carstva i nikad nećemo
dopustiti da se hegemonisti omaste na našoj goloj stijeni!
– Na našoj goloj stijeni! – oštro će Tiptop. – Na našoj grudi, koja je pod privremenom
britanskom upravom, zar ne, g. Dunross?
– Hong Kong jest, i uvijek je bio, tlo Središnjeg Carstva!
 – Zasad prihvaćam vašu definiciju, ali čitav Kowloon i Novi teritoriji sjeverno od Pogranične
ceste postat će za trideset pet godina ponovno naše područje, čak i ako prihvaćate nepravedne
sporazume nametnute našim precima. Mi ih ne prihvaćamo!
– Moji su preci svoje stare prijatelje uvijek smatrali mudracima, velikim mudracima, koji ne
spadaju u muškarce što ponekad odrežu svoju »palicu« za inat nekim »dvercima od žada« !
Tiptop se nasmije. Leung je i dalje bio suzdržan i hladan.
– Kakve su vaše prognoze za 1997. godinu, gospodine Dunross?
– Nisam prorok kao Stari Slijepac Tung, g. Tip! – Dunross slegne ramenima. – Neka se godina
1997. Pobrine za 1997! »Starim prijateljima« i tad će biti potrebni »stari prijatelji« !
– Ako vaša banka ne pomogne »Otmjenoj tvrtki« – izjavi Tiptop razmislivši – ako vam ne
pomognu ni stari prijatelji, ni »Orlin« ... kako ćete i dalje ostati »Otmjena tvrtka« ?
– Isto je pitanje mom pretku, Zelenookom Vragu, postavio veliki dični Džin-kva, kad su Dirka
Struana opsjedali neprijatelji, Tyler Brock i njegova bagra. A Dirk se samo nasmijao i rekao: Neng
če to lao!« , što znači: valjan čovjek nosi težak teret. Sposobniji sam od većine ljudi pa se moram i
više preznojavati.
Tip Tok-toh nasmiješi se Dunrossu.
– A vi se preznojavate, gospodine Dunross?
– Dopustite da se slikovito izrazim – vedro će Dunross. – Nastojim izbjeći osamdeset i četvrti!
Kao što vam je poznato, Buda je rekao da svatko nosi osamdeset i tri tereta. Ako se kojeg i otresemo,
odmah dobijemo novi. Tajna života sastoji se u tome da se prilagodimo na ta osamdeset i tri tereta i
da po svaku cijenu izbjegavamo osamdeset četvrti!
Tiptop mu se ponovno nasmiješi.
– Jeste li razmišljali da prodate dio svoje tvrtke, možda i pedeset jedan posto?
– Nisam, gospodine Tip, to nam je zabranio stari Zelenooki Vrag! – Pojačaju se bore oko
Dunrossovih očiju. – On je htio da se preznojavamo!
– Nadajmo se da se nećete suviše preznojavati! – Tiptop zgnječi cigaretu. – U ovim teškim
vremenima poželjno je da se »Kineska banka« više poveže s vašim bankarskim sistemom. U tom
slučaju krize ne bi bile ovoliko ustrajne!
Dunross smjesta učini slijedeći korak.
– Možda bi »Kineska banka« postavila stalnog posrednika u banci »Victoriji« , a i oni bi u
vašoj banci imali svog čovjeka? – Zapazio je Tiptopov letimičan osmijeh po čemu je zaključio da je
točno pogodio. – Na taj bismo način lakše svladavali krize, a vama bismo pomagali na
međunarodnom planu, ako vam zatreba.
– Predsjednik Mao upućuje nas na samopomoć, pa se prema tome ravnamo, ali vaš prijedlog
mogao bi nam koristiti. Drage volje ću ga proslijediti!
– Banka će vam sigurno biti zahvalna ako im predložite posrednika s velikom »Kineskom
bankom« !
– I to ću rado proslijediti. Mislite li da će »Blacs« ili »Victoria« predujmiti potrebna devizna
sredstva uvozniku, gospodinu Ngu?
– Sigurno će vam od srca priskočiti, a naročito »Victoria« . Na koncu konca, »Victoria« preko
stotinu godina posluje s Kinom. Nije li vam pomogla u vezi s većinom stranih zajmova? Kredita za
željeznice i avione?
– Na tom je dobro zaradila – suho će Tiptop. Brzo pogleda Leunga koji je prodorno zurio u
Dunrossa. – Kapitalisti su na tome zaradili! – zajedljivo je dodao.
– Točno – potvrdi Dunross. – Morate shvatiti nas kapitaliste, gospodine Tip. Možda nas
opravdava jedino činjenica da smo uglavnom svi stari prijatelji Središnjeg Carstva!
Leung se nakratko obrati Tiptopu na narječju koje Dunross nije razumio. Tiptop mu potvrdno
odgovori i obojica ponovno odmjere Dunrossa.
– Oprostite, gospodine Dunross, moram popiti lijek. Biste li me nazvali ovamo poslije ručka,
recimo oko 14.30?
Dunross ustane i pruži mu ruku. Nije znao je li išta postigao, ali je znao da hitno mora nešto
poduzeti u vezi s torijem. Svakako prije 14.30!
– Hvala vam što ste me primili!
– Što mislite o petoj utrci? – Tiptop ga značajno pogleda dok ga je pratio do vrata.
– Isplati se opkladiti na Noble Star.
– Ah! A Butterscotch Lass?
– Također.
– A Pilot Fish?
– Dobar pastuh! – nasmije se Dunross. – Ali nije njima ravan... osim ako ne učini čudo, Bog ili
vrag!
Došli su na ulazna vrata koja sluga širom otvori. Leung ponovno prozbori narječjem koje
Dunross nije znao. Tiptop mu ponovno potvrdno odgovori i izvede ih van. Leung odmah krene prema
teniskom igralištu.
– Upoznat ćete prijatelja, novog prijatelja, g. Dunross – reče Tiptop. – Možda će ubuduće
mnogo s vama surađivati. Ako želite.
Dunross susretne njegov kruti pogled pa se snuždi.
Kinez kojega je doveo Leung bijaše dobro građen, čio četrdesetogodišnjak, plavo-crne kose,
raščupane nakon tenisa, u modernoj i zgodnoj američkoj opremi za tenis. Preostala trojka čekala je na
igralištu i gledala ih. Svi čili i dobro odjeveni.
– Dr Joseph Ju iz Kalifornije. Gospodin Ian Dunross!
– Dobar dan, g. Dunross! – obrati mu se Joseph Ju vedro kao tipičan Amerikanac. – Gospodin
Tip rekao mi je tko ste vi i »Struanova tvrtka« , drago mi je da sam vas upoznao... Gospodin je
Tiptop smatrao da je poželjno da se upoznamo prije nego što odem, jer sutra idemo u Kinu! Betty i ja,
supruga i ja. – Mahnuo je jednoj ženi na teniskom igralištu. – Nećemo se tako brzo vratiti pa bih želio
da se za otprilike mjesec dana s vama nađemo u Kantonu! – Pogledao je Tiptopa. – Nema problema s
vizom gospodina Dunrossa, ili slično?
– Ne, doktore Ju, ni govora! Problema nema.
– Sjajno! Gospodine Dunross, ako vam se javimo ja ili gospodin Tip, možemo li u roku od
nekoliko dana zaključiti posao?
 – Svakako, ako su ispunjene sve formalnosti! – Dunross se stalno smješkao. Zapazio je Juovu
samouvjerenost. – Što ste nakanili?
– Mi bismo vas ostavili! – reče Tiptop, uljudno kimne glavom pa se s Leungom vrati u kuću.
– Ja sam iz Sjedinjenih Država – vedro će Ju. – Rodio sam se u Sacramentu, u Americi... treća
generacija u Kaliforniji. Doduše, školovao sam se i u Kantonu. Doktorirao sam na »Stanfordu« kao
svemirski inženjer, stručnjak za rakete i raketna goriva. Najbolje godine proveo sam u organizaciji
NASA, najbolje godine nakon sveučilišta! – Ju se više nije smješkao. – Od vas ću naručivati
najsuvremenije metalurgijske proizvode i najnovija dostignuća na području svemirske tehnike.
Gospodin Top kaže da ste idealan uvoznik. Od britanskih, francuskih, njemačkih, a možda i japanskih
proizvođača. Zanima li vas?
Dunross je slušao sa sve većim zanimanjem. Nije se ni trudio da prikrije uznemirenost.
– Ako ta roba nije strategijska i zabranjena! – reče.
– Sve će uglavnom biti strategijska, zabranjena roba. Zanima li vas posao?
– Zašto mi sve to govorite, doktore Ju?
Ju se nasmiješi, ali samo usnama, a ne i očima.
– Reorganizirat ću kineski program istraživanja svemira! – Još jače stisne oči i pažljivo odmjeri
Dunrossa. – Iznenađeni ste?
– Da!
– I ja! – Ju pogleda svoju ženu pa opet Dunrossa. – Gospodin Tip kaže da ste pouzdani. Smatra
vas čestitim, a budući da mu dugujete uslugu, poslušajte što ću vam reći i saopćite svijetu! – Juov
glas otvrdne. – To vam kažem zbog toga da znate, kad budete čuli o mom bijegu, otmici ili nekakve
gluposti »da sam to učinio poremećena uma« ...da znate da su sve to laži i da to poručite onima u
CIA-i, kako bi to prodrlo i u javnost! Istinu! – Duboko je uzdahnuo. – Odlazim dobrovoljno. I žena i
ja! Naš narod i moja porodica, najbolji mogući useljenici, već pune tri generacije trpe poniženja u
Sjedinjenim Državama. Moj se stari borio u prvom svjetskom ratu, ja sam sudjelovao u nastanku prve
atomske bombe, ali prije dva mjeseca kapljica se prelila iz čaše. Bijaše to 16-og lipnja. Betty i ja
htjedosmo kupiti kuću na Beverly Hillsu. Poznajete Beverly Hills u Los Angelesu?
– Poznajem!
– Odbili su nas jer da smo Kinezi. Onaj kučkin sin je izišao i rekao: »Ne prodajem kuću jebenim
Kinezima!« ... Nisam to prvi put doživjeo, k vragu! Nisam, ali onaj kučkin sin kazao je to pred mojom
Betty i to je prevršilo svaku mjeru! – Juove usne iskrive se od bijesa. – Zamislite koliko je taj gad
glup! Ja sam vrhunski stručnjak na svom području, a ona seljačina, ono konjsko dupe, meni kaže: »Ne
prodajem svoju kuću Kinezima!« – Okrene reket u ruci.
– Hoćete li im to poručiti?
– Privatno ili javno? Ako želite, doslovce ću navesti vaše riječi.
– Tajno CIA-i, ali tek nakon šest sati popodne, u ponedjeljak. Vrijedi? A idućeg mjeseca, nakon
što se sastanemo u Kantonu, i javno. Slažete li se, gospodine Dunross?
– Vrlo dobro! Možete li mi reći kako se zvao onaj tko je prodavao kuću i kad je to bilo? I još
neke podatke!
Ju izvadi otipkanu cedulju. Dunross je žurno pogleda.
 – Hvala! – Dva imena, dvije adrese i telefonski brojevi Beverly Hillsa. – Obojica su vas
odbila?
– Da!
– Ispunit ću vam želju, doktore Ju.
– Mislite da sam sitna duša?
– Ni najmanje! Samo mi je užasno žao što se to dogodilo, a to se neprekidno događa, svakome.
Velika šteta! – Dunross je oklijevao. – Događa se to u Kini, Japanu, ovdje, u cijelom svijetu. Kinezi i
Japanci, Vijetnamci i svi drugi narodi, ponekad su podjednako tako netrpeljivi i nesnosni, doktore Ju.
A najčešće još netolerantniji. Zar nas ne zovu kvaj loh?
– To se ne bi smjelo događati u Sjedinjenim Državama! Amerikanac ne bi smio vrijeđati
Amerikanca. To me razljutilo.
– Mislite li da ćete moći slobodno putovati u inozemstvo kad prijeđete kinesku granicu?
– Ne, i svejedno mi je. Idem svojevoljno, nisu me dovukli novcem ni ucjenom. Odlazim!
– A NASA? Čudi me da su dopustili da se dogodi tolika glupost!
– Oh, ponudiše nam lijepu kuću, ali ne u području na kojem smo željeli stanovati. Betty je
poželjela onu vražju kuću, imali smo sredstava i društvenog ugleda da je kupimo, ali nam je nisu
htjeli prodati. Nije kriv samo onaj kučkin sin nego i svi njegovi susjedi! – Ju odmakne s očiju pramen
kose. – Nisu nas htjeli pa idem onamo kamo nas zovu. Zašto Kina ne bi imala atomsku bombu, kao što
je ima Francuska, a? Što kažete?
– Užasavam se i pri samoj pomisli da itko ima rakete s atomskom ili hidrogenskom glavom!
– Pa to vam je suvremeno naoružanje, gospodine Dunross... suvremeno naoružanje!
– Isuse Kriste! – prestravljeno klikne Johnjohn.
Podjednako se zgranuo i Havergill.
– Dr Joseph Ju zaista je vrhunski stručnjak, Iane?
– Da, nazvao sam prijatelja u Washingtonu. Ju je jedan od trojice najvećih svjetskih raketnih
stručnjaka. – Pojeli su ručak i Dunross im je upravo kazao kako je proveo jutro. – A točno je i to da
nitko ne zna da će on prijeći granicu, niti itko zna da je otputovao s Havaja kamo je tobože pošao na
godišnji odmor. Rekao mi je da je posve normalno ovamo došao.
– Isuse! – ponovi Johnjohn. – Ako se Kina domogne takvih stručnjaka... – Okretao je nož za
rezanje papira koji je našao na Havergillovu stolu. – Iane, jesi li razmišljao da to javiš Rogeru
Crosseu ili Rosemontu pa da stvar spriječe?
– Naravno, ali to ne bih mogao učiniti. Nikako!
– Jasno da Ian to ne može, zar zaboravljaš u kakvoj smo opasnosti? – Havergill bijesno upre
palcem prema prozoru. Četrnaest katova ispod njih uzrujana i bijesna gomila pokušavala je upasti u
banku, a policajce je dobrano potisnula.
– Nemojmo se zavaravati... Navala je u punom jeku, došli smo do dna. Gotovine imamo jedva
za danas, tek toliko da platimo činovnike. Bogu hvala, sutra je subota. Ako Ian tvrdi da bi nam Kina
mogla ustupiti gotovinu, jasno da ne smije odati tako povjerljive podatke! Iane, jesi li čuo da je »Ho-
Pak« zatvorio banku?
– Ne, otkako sam se rastao s Tiptopom, jurim uokolo kao muha bez glave.
 – Zatvorena je i banka »Čing Prosperity« , »Dalekoistočna i indijska banka« se drma! »Blacs«
je, kao i mi, dirnuo posljednje rezerve i nada se da će izdržati još ovih pola sata dok ne završi radno
vrijeme. – Gurnuo je telefon po svom besprijekorno urednom stolu. – Molim te, Iane, nazovi Tiptopa,
točno je 14.30.
Dunrossovo je lice bilo kameno, a glas spokojan.
– Najprije raščistimo neke stvari, Paule. Što je s uvozom torija? – Reče im da je nazvao
fotografa Nga koji mu je odmah poslao narudžbu za što veću količinu te dragocjene zemlje. – Hoćete
li nam predujmiti devize?
– Hoćemo, ako je ta trgovina dopuštena.
– Dajte mi to napismeno!
– Dobit ćeš napismeno večeras, prije nego banka zatvori. Nazovi ga sada, molim te!
– Za deset minuta! Stvar obraza. Pristajete da imate stalnog predstavnika »Kineske banke« u
svojoj banci?
– Da, oni sigurno neće pustiti našeg čovjeka u svoju banku, ali nema veze! – Havergill ponovno
pogleda na sat pa Johnjohna. – Morat ćemo ga nadzirati i promijenit ćemo neke metode, kao mjeru
predostrožnosti, je li?
Johnjohn kimne glavom.
– Da, ali to nije problem, Paule. Bilo bi idealno kad bi taj predstavnik bio Tiptop! Iane, što
misliš, bi li to išlo?
– Ne znam! A što ćemo s Juovim zahtjevom?
– Krijumčarenu robu ne smijemo financirati! – odgovori Havergill. – Morat ćete se snaći sami!
– Tko je išta rekao o krijumčarenju?
– Nije, nitko! Dakle, pažljivo ćemo proučiti tu trgovinu koju zahtijeva Ju, kad te – i ako te –
zamole da im pomogneš.
– Nemoj tako, Paule, dobro znaš da to spada u pogodbu... ukoliko je sklopite! Zašto bi me inače
s njim upoznali?
– O tom potom, Iane! – ubaci Johnjohn. – Učinit ćemo sve što je moguće da ti pomognemo kad
dođe vrijeme. Jesi li tako rekao i Juu... da ćeš pričekati? Nisi se ni na što obavezao?
– Slažete se da ćete mi pomoći na svaki način?
– Da, za to i za torij.
– A moj zajam?
– Nisam ovlašten da ti ga odobrim, Iane – javi se Paul Havergill. – To smo već riješili!
– Onda odmah sazovi sastanak bankovnog odbora!
– Razmislit ću! Da vidimo kako će se stvari razvijati! – Paul Havergill pritisne dugme pa
započne govoriti u maleni mikrofon: – Molim burzu!
Odmah mu se javi jedan glas, u općoj galami.
– Izvolite, gospodine Havergill?
– Charlie, kakve su najnovije vijesti?
 – Cijela je burza pala za 28 bodova! – Oba bankara problijede. Zatitra žilica na Dunrossovu
čelu. – Nastaje panika. »Banka« je izgubila sedam bodova, a »Struan« je pao na 11.50.
– Isuse! – dahne Johnjohn.
– »Rothwell-Gornt« izgubio je sedam bodova, »Hong Kong Power« pet, »Asian Land«
jedanaest... Sve klizi, ruše se tečajevi svih dionica. »Ho-Pak« je zamrznut na dvanaest dolara, a kad
ga odmrznu, past će na jedan dolar! »Dalekoistočna i indijska banka« isplaćuje najviše tisuću dolara
pojedinom štediši.
Havergill se još više uzruja, jer je »Dalekoistočna« bila jedna od najvećih banaka u krunskoj
koloniji Hong Kong.
– Ne volim biti crnogleda, ali ovo me podsjeća na propast njujorške burze godine 1929! Ja bih...
– Glas mu priguši zaglušna dreka. – Oprostite, ponovno je ponuđena velika količina »Struanovih«
dionica, dvjesta tisuća dionica...
– Isuse, otkud tolike dionice? – zapita Johnjohn.
– Od svakog živog u Hong Kongu! – hladno će Dunross. – I od banke »Victoria« !
– Morali smo zaštititi svoje ulagače – odgovori mu Havergill, a u mikrofon nadoda: – Hvala,
Charles. Javi mi se ponovno u petnaest do tri! – Isključio je mikrofon. – Čuo si odgovor, Iane. Časna
riječ, ne bih čiste savjesti mogao bankovnom odboru preporučiti da ti odobri – bez jamstava – novi
kredit od sto milijuna kako bi ti proveo sanaciju!
– Hoćeš li odmah sazvati sastanak bankovnog odbora ili nećeš?
– Dionice ti vrtoglavo padaju, nemaš ništa što bi založio kako bi onemogućio »rasprodaju«
svojih dionica, već si založio sve bankovne dionice, a blokovi dionica koje čuvaš svakog trenutka
gube vrijednost! Gornt će u ponedjeljak ili utorak pokupovati sve »Struanove« obezvrijeđene dionice
i domoći će se »Struanove kompanije« !
– Dopustit ćeš da nas Gornt osvoji? – Dunross ga prodorno pogleda. – Ne vjerujem ti!
Pokupovat ćeš naše dionice prije nego on. Ili ste se vas dvojica već dogovorila da zajednički
podijelite »Struanovu trgovačku kuću« ?
– Nismo, još nismo, ali ako se odmah povučeš iz »Struanove tvrtke« ... ako se napismeno
obavežeš da ćeš nam prodati toliko svojih dionica koliko god ih zatražimo, i to po burzovnoj
vrijednosti u ponedjeljak kad burza zatvori; ako pristaneš postaviti novog taj-pana kojega predloži
naš bankovni odbor, objavit ćemo da u potpunosti podržavamo »Struanovu kompaniju« !
– Kad ćeš to objaviti?
– U ponedjeljak, u 15.10.
– Drugim riječima, ništa mi ne daš!
– Uvijek si govorio da je u Hong Kongu najbolje to što je to slobodno tržište na kojem snažni
opstaju a slabi propadaju. Zašto nisi nagovorio Sir Luisa da i tvoje dionice povuče iz prometa?
– On mi je to predložio, ali sam ga odbio.
– Zašto?
– »Struanova kompanija« snažna je kao i uvijek.
– Nije li pravi razlog... obraz i tvoj glupi ponos? Na žalost, ništa ne bih mogao učiniti da
spriječim ono što je neizbježivo!
 – Jebeš ga! – klikne Dunross, a Havergill pocrveni. – Možeš zakazati sastanak bankovnog
odbora, možeš...
– Nikakav sastanak!
– Iane! – Johnjohn pokuša izgladiti neskriveno neprijateljstvo između te dvojice. – Paule, a da
se nagodimo? Ako nam Ian pomogne da se dokopamo gotovine iz »Kineske banke« , odmah ćeš
sazvati bankovni odbor, još danas, na izvanrednu sjednicu. To je izvedivo jer u gradu još ima posve
dovoljno članova bankovnog odbora. Tako je i pošteno. Dakle?
Havergill je oklijevao.
– Razmislit ću o tome!
– Takav odgovor me ne zadovoljava! – plane Dunross.
– Razmislit ću... Molim te, nazovi Tipt...
– Kad je sjednica? Ako je uopće sazoveš...
– Idućeg tjedna!
– Ne, danas! Kao što predlaže Johnjohn.
– Rekoh da ću razmisliti! – prasne Havergill. – A sad bih te zamolio da nazoveš Tiptopa.
– Ako mi zajamčiš da ćeš najkasnije do sutra u deset ujutro sazvati sjednicu bankovnog odbora!
– Nećeš me ucjenjivati kao prošli put! – Havergill zaoštri glas. – Ako Tiptopa nećeš sazvati ti,
ja ću mu telefonirati. Sada mogu i ja! Ako nam Kinezi žele pozajmiti novac, pozajmit će svakom tko
im se javi, do vraga! Prihvatio si ponudu torija, pristao si da se za mjesec dana sastaneš s Juom, a mi
prihvaćamo da podržimo te poslove bez obzira u čijim se rukama nalazi »Otmjena tvrtka« . Nisam
ovlašten da ti odobravam daljnje kredite! Prihvati ili odbij. Razmislit ću da li da slijedeći sastanak
bankovnog odbora sazovem prije nego što se u ponedjeljak otvori burza. Jedino ti to obećavam!
Zavlada mučna tišina, nabijena elektricitetom.
Dunross slegne ramenima, uzme slušalicu i nazove.
– Vejjj? – Otresito se javi ženski glas.
– Molim dičnog Tip Tok-toha! – rekao je na kantonskom. – Ovdje taj-pan!
– Ah, taj-pan! Ah, pričekajte trenutak, molim vas! – Dunross pričeka. Johnjohnu se na bradi
skupio znoj.
– Vejjjj? Taj-pane, kod njega je liječnik, teško je bolestan. Molim vas, nazovite kasnije!
Telefonska veza se prekine prije nego što je Dunross stigao išta odgovoriti. Ponovno je nazvao.
– Ovdje taj-pan, htio bih...
– Dosadan telefon! – Ama se derala još jače. – Bolestan je! – vrisne ona. – Nazovite kasnije!
Dunross nazove do deset minuta. Veza je bila zauzeta. Neprekidno je pokušavao, ali
bezuspješno.
Kucanje na vratima. Upadne uspaničeni glavni blagajnik.
– Oprostite, gospodine, ali navala ne posustaje, a do završetka radnog vremena preostalo je
četvrt sata. Predlažem da isplate ograničimo na, recimo, tisuću...
– Ne! – odgovori Havergill kao iz topa.
 – Gospodine, gotovo smo bez sredstava...
– Banka »Victoria« mora nastaviti s radom! Moramo! Isplatite im sve, do posljednjeg novčića!
Blagajnik je oklijevao. Onda iziđe. Havergill obriše znoj s čela, a i Johnjohn. Dunross ponovno
nazove. Telefon je i sad bio zauzet. Malo prije tri sata pokušao je posljednji put, a zatim nazvao
centralu pa se raspitivao što je s tim telefonom.
– Privremeno je u kvaru, gospodine! – odgovoriše mu.
Dunross spusti slušalicu.
– Kladim se za dvadeset dolara da su ga namjerno isključili! – Bilo je 15.01. – Pitajmo kako je
na burzi!
Havergill obriše dlanove. Prije nego što je stigao okrenuti broj, zazvrnda telefon.
– Ovdje glavni blagajnik, gospodine. Sad... sad je sve u redu! Isplatili smo i posljednjeg
klijenta! Vrata su zatvorena. I »Blacs« se izvukao, gospodine!
– Dobro! Pogledaj koliko je gotovine ostalo u trezoru pa mi se onda javi.
– Bogu hvala, danas je petak! – reče Johnjohn.
Havergill okrene broj.
– Charles? Kakve su najnovije vijesti?
– Čitava je burza izgubila 37 bodova, a mi osam.
– Isuse! – jekne Johnjohn. Banka još nikad nije tako nisko pala, ni za vrijeme nemira 1956.
godine.
– »Struanova tvrtka« ?
– 9.50 dolara.
Oba bankara odmjere Dunrossa. Lice mu je bilo mrtvo-hladno. Ponovno je pokušavao nazvati
Tiptopa dok je burzovni mešetar iznosio završne vrijednosti ostalih kompanija.
Tiptopov je telefon ponovno bio zauzet.
– Javit ću mu se čim stignem u ured – reče. – Javit ću vam čim ga dobijem. Ako vam »Kineska
banka« ne ustupi gotovinu, što ćete poduzeti?
– Postoje samo dva rješenja. Čekat ćemo funte, a guverner će ponedjeljak proglasiti bankovnim
praznikom, ili i druge dane, koliko nam zatreba. Ili ćemo prihvatiti ponudu »Moskovske privredne
banke« !
– Tiptop je posve jasno kazao da će to uroditi teškim posljedicama. To će zauvijek usositi Hong
Kong!
– To su jedina dva rješenja!
Dunross ustane.
– Postoji samo jedno rješenje. Je li vas nazvao guverner?
– Da – odgovori Havergill. – Zatražio je da točno u šest popodne otvorimo trezorski prostor, za
njega, tebe, Rogera Crossea i nekakvog Sindersa. U čemu je stvar?
– Nije ti rekao?
– Nije! Samo da se radi o Zakonu o državnim tajnama.
 – Vidimo se u šest sati! – I Dunross iziđe.
Havergill rupčićem obriše znoj.
– U svemu tome tješi me jedino to da je ovaj umišljeni gad u opasnijoj kaši nego mi – bijesno je
promrmljao. Okrenuo je Tiptopov broj. I još jedanput.
Zazvrnda interkom. Johnjohn se javi umjesto Havergilla.
– Izvolite?
– Ovdje glavni blagajnik, gospodine. U trezoru je preostalo još samo 716.027 hongkonških
dolara! – Glas mu je drhtao. Mi... to je sve što nam je ostalo, gospodine!
– Hvala! – Johnjohn spusti slušalicu i prenese poruku Havergillu. Upravitelj banke ne odgovori
ništa, samo je ponovno vrtio Tiptopov broj. Još bijaše zauzet.
– Počnite pregovarati sa sovjetskim predstavnikom!
Johnjohn pocrveni.
– Pa to je nemoguće...
– Dogovorite se, i to odmah! – Havergill bijesno ponovno zavrti Tiptopov broj. Još je bio
zauzet.
Dunross uđe u svoj ured.

– Stigao je gospodin Toda s uobičajenom pratnjom! – Claudia nije skrivala ni gađenje ni uzrujanost.
– Uvedi ih, molim te!
– Dvaput je zvao Alastair Struan i poručio da mu se javite čim stignete. I vaš otac!
– Kasnije ću ih nazvati!
– U redu, gospodine. Iz Švicarske je stigao teleks »Nelson Tradinga« u kojem je potvrđeno da
su nabavili trostruku količinu zlatnih poluga za »Veliku kompaniju dobre sreće« u Makau.
– Dobro! Odmah pošalji kopiju Landu i zatraži novac.
– Teleks »Orlinove trgovačke banke« . Na žalost, ne bi nam mogli obnoviti zajam i zahtijevaju
isplatu!
– U teleksu im odgovori samo: »Hvala!« .
– Nazvala sam gospođu Dunross. Sretno su stigle.
– Dobro! Raspitaj se koji je kućni telefonski broj Kathyna specijalista da mu se javim preko
vikenda.
Claudia pribilježi.
– Iz Sydneja je nazvao gazda Duncan. Rekao je da je proveo divnu večer i da se vraća u
ponedjeljak »Quantasovim« avionom. Evo popisa ostalih osoba koje su vas tražile!
Letimično je pogledao dugi spisak i na trenutak se zapitao nije li njegov sin izgubio
djevičanstvo... a možda je i prije divne Sheile prestao biti djevac? Kad se sjetio divne Sheile,
ponovno mu na um padne profinjena Snježna Žad. Čudno da se zove Snježna Žad! Toliko me
podsjećala na Gizdavu Žad koja negdje u Tajpeju vodi »Kuću brojnih naslada« . Možda je kucnuo
čas da potražim Gizdavu Žad i da joj zahvalim. Ponovno se sjetio onog na što ga je na samrti
upozorio stari Čen-Čen:
»Slušaj, sinko!« , šapnuo mu je stari Čen-Čen slabim glasom. »Nemoj je ni pokušavati naći!
Oduzet ćeš joj obraz i oduzet ćeš svu onu ljepotu, i njoj i sebi! Ostarjet će, uvenut će joj ’dverca od
žada’, a nasladu će tražiti u dobru jelu i dobru konjaku. Djevojčice iz »svijeta naslade« mnogo gube
starenjem, i mijenjaju ćud. Prepusti je njezinu džosu i uspomenama. Budi dobrostiv! Uvijek budi
dobrostiv prema djevojkama koje ti podaruju mladost i jin da proslave tvoj jang. Iiiii, koliko bih htio
da sam ponovno mlad kao ti...« .
Dunross uzdahne. Sa Snježnom Žad proveo je besprijekornu noć, uz mnogo smijeha.
– »Desert ne jedem« , naglo joj je rekao. »Sad sam na dijeti!«
»Oh ko, zar vi, taj-pane? Bez brige, pomoći ću vam da skinete kilograme!«
»Hvala, ali desert nikad ne jedem, a pogotovu ne u Hong Kongu!«
»Ah! Četveroprsti mi je rekao da ćete tako kazati, taj-pane, i neka mi zbog toga ne bude
neugodno!« Sva ozarena natočila mu je viski. »Moram vam na to reći: Tko ima pasoš, može
putovati!«
Zajedno su se tome nasmijali.
»Što ti je još kazao Četveroprsti?«
Vrškom jezika dodirnula je usne.
»Samo to da su ’strani vragovi’ u nekim stvarima pravi čudaci. Kao na primjer to da kažu:
desert ne jedem! Kao da je to bitno!« Mjerkala ga je. »Nikad još nisam bila sa ’stranim’...«
»Oh? Neki od nas su, u svakom slučaju... veoma civilizirani!«
Dunross se sad smješkao kad se sjećao svog iskušenja, šala i divne večeri, sve u dobru
raspoloženju i zadovoljstvu. Da! Ali to ne opravdava starog nitkova Četveroprstog, niti polunovčić,
ni krađu tok polunovčića, ni klopku u koju smatra da me uhvatio, zaključio je. No, o tom potom!
Najprije ono najvažnije! Skoncentriraj se, čeka te još mnogo posla prije nego što ćeš na počinak!
Claudia mu je dala dugačak popis, većinom hitnih poziva, i čekalo ga je barem dva sata posla.
Na spisku nije bio ubilježen ni Tiptop, ni Lando Mata, ni Škrtac Tung, ni Četveroprsti, ni Paul Čoj.
Vidje imena Casey i Bartletta. Travkin, Robert Armstrong, Jacques de Ville, Gavallan, Phillip Čen,
Dianne Čen, Alan Holdbrook – interni mešetar »Struanove kompanije« – Sir Luis i desetak drugih sa
svih strana svijeta.
– Javit ćemo im se nakon razgovora s Hirom Todom, Claudia.
– Da, gospodine!
– Nakon Tode primit ću Jacquesa i Phillipa Čena. Što je s gospođom Rikom Gresserhoff?
– Avion joj stiže večeras u sedam. Rezervirana joj je soba u hotelu »V i A« , a dočekat ćemo je
na aerodromu. U sobi će je čekati cvijeće!
– Hvala! – Dunross uđe u svoj ured i pogleda kroz prozor. Učinio je sve što se trenutačno učiniti
dalo za »Otmjenu tvrtku« i za Hong Kong. Sad je sve stvar džosa. Na redu je slijedeći problem:
brodovi. Silno se uzrujao.
– Dobar dan, taj-pane!
– Dobar dan, Hiro! – Dunross toplo stegne pruženu ruku.
 Direktor brodogradilišta Toda zvao se Hiro Toda, a bio je Dunrossov vršnjak, vitak, snažan ali
mnogo niži, mudra pogleda, stalno spreman na osmijeh, a govorio je s laganim američkim naglaskom
jer je dvije godine radio na magisteriju na Sveučilištu Južne Kalifornije u Los Angelesu, negdje
nakon rata.
– Moji suradnici: gospodin Kazunari, Ebe i Kašigi
Tri mlađa čovjeka naklone se Dunrossu i on njima. Svi su imali tamna, dobro sašivena odijela,
bijele košulje i skromne kravate!
– Izvolite sjesti! – Dunross vedro pokaže naslonjače oko omanjeg stola za poslovne sastanke.
Otvore se vrata i uđe njegova suradnica Akiko, tumač za japanski. Na pladnju je donijela zeleni čaj,
predstavila se, brižno im natočila čaj i sjela pored Dunrossa. Iako je posve dobro znao japanski i
mogao i sam voditi poslovne razgovore, Akiko je morala prevoditi, radi obraza.
Započeo je uljudan razgovor o beznačajnim stvarima, nešto japanski, a nešto engleski, jer je
prema japanskom običaju takav razgovor morao prethoditi ozbiljnim temama. Prema japanskim je
običajima takvu razgovoru moralo prisustvovati čim više službenih osoba, a što je rukovodilac bio
ugledniji, tim je veća bila njegova pratnja.
Dunross je strpljivo čekao. Hiro Toda bijaše mu simpatičan, a sad je nominalno upravljao
snažnim brodogradilišnim konglomeratom koji je prije maltene stotinu godina osnovao njegov
pradjed. Preci su mu bili velikaši, feudalni daimji, sve dok 1870. nije ukinut feudalizam i samurajski
stalež i započelo razdoblje novog Japana. Na izgled se moglo reći da je on svemoćan u
brodogradilištima Toda, međutim – kao što često biva u Japanu – stvarna je vlast bila u rukama
njegovog sedamdeset trogodišnjeg oca koji se tobože povukao iz poslovanja.
Napokon je Hiro Toda prešao na stvar.
– Sigurno vas brine slom na burzi, taj-pane!
– Privremeni gubitak povjerenja! Sigurno će se sve srediti preko vikenda!
– Ah, da! I ja se nadam.
– Koliko ostajete, Hiro?
– Do nedjelje! Da, do nedjelje, a zatim ću u Singapur i Sydney. Slijedećeg tjedna se vraćam
ovamo da zaključim s vama posao. Sa zadovoljstvom vam saopćavam da će brodovi biti završeni
prije roka! – Toda odloži na stol gomilu papira. – Tu su svi podaci!
– Izvrsno! – Dunross prijeđe u napadaj, blagoslivljajući sve bogove, AMG-a i Kirka. Kad se
jutros u zoru vratio kući, odjednom je shvatio kakav su važan ključ našli AMG i Kirk, ključ za naum
na kojemu je radio gotovo godinu dana. – Hoćete da vam i platimo prije roka?
– Ah! – Hiro prikrije iznenađenje. – Kasnije ću se možda o tome dogovoriti s kolegama, ali sa
zadovoljstvom čujem da je, znači, sve u redu i da ste savladali protivnikov nasrtaj!
– Nije li Sun Ce kazao: »čovjek koji ne zna predvidjeti protivnikove postupke, nego ga
potcjenjuje, sigurno će pasti u njegovo zarobljeništvo!« ? Naravno, Gornt nam štekće za petama,
navala na naše banke je, naravno, ozbiljna... ali ono najgore je prošlo. Sve je opet u redu. Što kažete
na to da proširimo obujam zajedničkih poslova?
– Dva broda, taj-pane, divovi prema današnjim mjerilima? – nasmiješeno će Hiro Toda. – U
godinu dana? Nije to malen posao.
– Možda bude i dvadeset dva broda – kazao je tobože posve nemarno, a sav se pretvorio u grč.
– Predložio bih nešto vama, kao i čitavoj japanskoj brodogradnji. Zasad samo gradite i prodajete
brodove, ili strancima gaj-đin, kao što smo mi, ili japanskim brodarima. Ako ih prodajete japanskim
prijevoznicima, vaši troškovi, kao i skupe japanske posade... a prema vašem zakonu svi se ti troškovi
svaljuju na vas... već vas izbacuju iz konkurencije, kao što Amerikance uništavaju američki brodovi
na kojima plovi američka posada. Uskoro se više nećete moći takmičiti s Grcima, ostalim
brodograditeljima, i s nama, jer će naši troškovi biti znatno niži.
Dunross vidje kako svi pažljivo prate Akiku koja im je gotovo simultano prevodila pa se
slavodobitno sjetio druge misli Sun Cea: »U svim bitkama izravan je sukob preporučljiv za početak,
ali pobjedu će osigurati neizravni napadi!« Zatim je nastavio: – Drugo: Japan mora uvoziti sve što mu
je potrebno kako bi stalno jačao svoju snažnu privredu i održao životni standard i industrijski
potencijal, kao i barem 95% energije potrebne da se to podržava. Nafta vam je ključ za budućnost!
Nafta vam dolazi morskim putem, kao i sve glomazne sirovine. Uvijek ih prevoze golemi teretni
brodovi, uvijek se to prevozi preko mora. Sposobni ste brodograditelji velikih brodova, ali će vas
visoki troškovi proizvodnje i vaši porezi izbaciti sa svjetskih tržišta. Moj vam je prijedlog
jednostavan: nemojte više nastojati biti vlasnici svojih trgovačkih flota koje vam donose samo
gubitke. Brodove prodajte inozemstvu, kao lease-back.
– Kako?
Dunross vidje kako zabezeknuto u njega zure. Malo je pričekao pa nastavio:
– Recimo da je životni vijek broda... petnaest godina. Recimo da nama prodate svoj teretni
brod, ali uz klauzulu da vam ga unajmljujemo na petnaest godina! Mi nalazimo kapetana, brodsku
posadu i brinemo se za brodsko poslovanje. Uoči isporuke vi iznajmljujete brod »Micubišiju« , ili
nekoj drugoj vašoj velikoj kompaniji, za koju će petnaest godina prevoziti krupan teret... ugljen,
željeznu rudaču, rižu, žito, naftu, što god želite! Taj sistem zajamčit će Japanu neprekidnu opskrbu
sirovinama, a ovisi i o vama i o njemu, odlučuju isključivo Japanci! »Japanska banka« može vas
financijski posve pokriti jer ste zapravo vi prijevoznici sirovina koje su vam neophodne. Vaše
industrije mogu dugoročno planirati i financijski potpomagati probrane kupce vaših brodova, jer će
cijenu koštanja posve lako pokriti taj petnaestogodišnji ugovor o iskorištavanju brodskog prostora. A
budući da su brodovi dugoročno iznajmljeni, naši će bankari, kao što su na primjer, »Blacs« i
»Victoria« , biti presretni da pokriju ostale troškove. Svi će dobro zarađivati! Najviše zarađujete vi
jer osiguravate dugoročnu opskrbu sirovinama, i sami o njoj odlučujete. A da i ne govorim o
poreskim olakšicama, pogotovo za brodogradilište Toda!
Dunross ustane u mrtvoj tišini i priđe svom stolu. Svi su u njega buljili. Donio je neke uvezane
izvještaje.
– Ovo su istraživanje o porezima sproveli naši u Japanu, uz primjere, a navedeni su i načini na
koje možete skresati brodske troškove i povećati zaradu. Evo plana o teretnim brodovima, navedeno
je kako bi vam »Struanova kompanija« mogla pomoći prilikom sklapanja ugovora o iznajmljivanju
brodskog prostora, ukoliko nas izaberete za inozemnog partnera, kao prijevoznika. Tako su, na
primjer, australski rudnici »Woolara« spremni da s vama, na naš nagovor, sklope ugovor da će punih
stotinu godina snabdijevati s 95% svojeg ugljena brodogradilišta Toda!
Hiro Toda samo zine, a i ostali, kad im je Akiko prevela.
»Woolara« su bili snažni rudnici, veoma probitačni i bogati.
– Mogli bismo vam pomoći u Australiji, toj riznici Azije, opskrbljivati vas svim bakrom, žitom,
hranom, voćem i željeznom rudačom. Kažu mi, u najstrožem povjerenju, da su nedavno u Zapadnoj
Australiji, nedaleko od Pertha, otkrivena nova, bogata nalazišta kvalitetne željezne rudače. Australija
nudi naftu, uran, torij i ostale dragocjene sirovine koje su vam neophodne! Vunu, rižu. Moj naum bi
vam omogućio da samo određujete dopremu sirovina; strani će brodar dobiti brodove i neprekidan
izvor financiranja koji će im omogućiti izgradnju novih takvih brodova na osnovu sistema lease-
back; prevozit će sve više sirovina, ali i sve više automobila, televizijskih aparata, elektronske robe;
izvozit će sve više roba u Sjedinjene Države, a u ostatak svijeta – tvornice teške industrije i strojeve.
I na kraju, vratimo se vašoj najvažnijoj uvoznoj sirovini, nafti. Ovo je prijedlog za izgradnju nove
flote supertankera, svaki od pola milijuna do milijun tona ukupne nosivosti.
Toda zine i odjednom sam do kraja prevede. Svi zapanjeno prestanu disati kad je spomenuo
pola milijuna do milijun tona ukupne nosivosti.
Dunross se zavali u naslonjaču, uživajući u napetosti. Motrio ih je kako se zbunjeno gledaju, a
onda odmjere Todu, očekujući njegov odgovor.
– Mis... mislim da će biti pametno da se posavjetujemo o vašim prijedlozima, taj-pane! –
odgovori Toda nastojeći da mu glas bude smiren. – Očigledno su to dugoročni planovi. – Smijemo li
vam se kasnije javiti?
– Da! Hoćete li sutra na utrke? Ručak je u 12.45.
– Da, hvala, ako vam to nije prevelika gnjavaža. – Toda je odjednom govorio uzrujano. – No,
nećemo vam moći već dotad odgovoriti!
– Naravno! Imate li pozivnice i značke?
– Imamo, hvala. Ja se... ovaj, nadam da će sve ovo dobro za vas završiti. Vaši prijedlozi su
veoma dalekosežni.
I odu. Dunross je trenutak uživao u uzbuđenju. Ulovio sam ih, zaključio je. Isuse, za godinu dana
možemo imati najveću flotu u cijeloj Aziji, financijski posve osiguranu, a investitor neće snositi
nikakav rizik, a ni brodograditelj, ni brodar, ni snabdjevači. A jezgra će nam biti tankeri, golemi
tankeri za prijevoz nafte... samo ako preživimo ovaj tajfun!
Potrebno mi je samo malo sreće. Moram nekako odgoditi slom do utorka kad potpisujemo
sporazum s »Par-Conom« . »Par-Con« će nam platiti ova dva broda, ali što ćemo s »Orlinom« i
Gorntom?
– Taj-pane, dolazi vam gospodin Jacques. Gospodin Phillip čeka u svom uredu i doći će kad
budete spremni. Javio se Roger Crosse. Nemate sastanak u šest nego u sedam, jer kasni avion
gospodina Sindersa. Obavijestio je guvernera i sve nadležne.
– Hvala, Claudia! – Pogledao je spisak osoba koje su ga zvale. Telefonirao je u hotel »V i A« i
zatražio da ga spoje s Bartlettom. Bijaše odsutan. – Onda molim gospođicu Tcholok.
– Halo?
– Halo, ovdje Ian Dunross, javljam vam se i uzvraćam poziv vama i Lincu Bartlettu. Kako je?
Zavladala je lagana stanka.
– Zanimljivo! Taj-pane, smijem li k vama svratiti?
– Naravno! Da u 18.15 popijemo koktel u »Mandarinu« ? Imat ćemo oko pola sata vremena jer
tada imam novi dogovor. – Obuzme ga strepnja kad je pomislio na Crossea, Sindersa i na AMG-ovu
opomenu da nikome ne preda njegove izvještaje.
– Možete li me primiti u uredu? Mogla bih sada otići i k vama stići za pola sata, najkasnije za tri
četvrt sata. Moram vam nešto kazati. Nastojat ću biti što kraća!
– U redu! Možda ćete me morati malo pričekati, ali dođite.
Odložio je slušalicu i namrštio se. Što je sad s Casey?
Otvore se vrata i uđe Jacques de Ville. Izgledao je zabrinut i umoran.
– Zvao si me, taj-pane?
– Da! Sjedni, Jacques. Mislio sam da ćeš sinoć otputovati!
– Razgovarao sam sa Susannom i ona smatra da će za Avril biti najbolje ako još dan-dva
pričekam...
Dunross ga je pažljivo slušao i nikako da povjeruje da je Jacques komunistički špijun.
Odmjeravao je tu mogućnost. Posve je moguće da je mladi Jacques, idealist, pripadnik pokreta
otpora, za vrijeme grozne nacističke okupacije Francuske, ponesen idealizmom, rodoljubljem i
antifašizmom – pristupio komunistima. Bože, zar nam tada Rusija nije bila saveznica? Nije li tada
svugdje bio pomodan komunizam, pa i u Americi? Nisu li nam tada Marx i Lenjin bili posve
prihvatljivi? Tada! Prije nego što smo doznali istinu o Staljinu, gulazima, KGB-u, policijskoj državi,
masovnim ubojstvima, masovnim osvajanjima i posvemašnjem gubitku sloboda.
No, kako su te komunističke bljezgarije toliko dugo zanijele Jacquesa? Kako je čovjek poput
Jacquesa uspijevao zatajiti svoja uvjerenja i toliko ih dugo zatomljivati... ako je uistinu »Sevrinov«
špijun kao što mi je napisao AMG?
– Što kažeš o Greyu? – zapita ga Dunross.
– C’est un parfait crétin, taj-pane! Za moj je ukus previše lijevi. A i Broadhurst! Budući da...
budući da sam ostao, da ponovno preuzmem Bartletta i Casey?
– Ne, zasad su oni moja briga, ali možeš se pozabaviti ugovorom!
– Sastavljaju ga, već sam bio kod naših odvjetnika. Postoji jedan problem. Dawson se je jutros
sastao s Bartlettovim odvjetnikom Steiglerom. Gospodin Steigler želi da ponovno razmotrimo isplatu
i odgodimo potpisivanje do slijedećeg vikenda!
Dunrossa zapljusne bijesan val. Nastojao je da mu se to ne vidi na licu. Vjerojatno je zato Casey
zatražila sastanak!
– To prepusti meni! – reče, odloživši taj problem da bi se vratio hitnijem problemu: Jacquesu de
Villeu koji je nedužan sve dotle dok se ne dokaže njegova krivica.
Promatrao je Jacquesa. Volio je tog kršnog, krupnog muškarca i prisjećao se lijepih vremena
koja su proživjeli u zamku Avisyardu i u Francuskoj. On, Penelope, Jacques i Susanne, i sva njihova
djeca okupljena za Božić ili preko ljetnih praznika. Dobro jelo i piće, vedar smijeh i sjajni planovi
za budućnost. Jacques je u svakom slučaju bio njegov najmudriji suradnik, najšutljiviji i sve do
AMG-ove optužbe vjerojatno njegov nasljednik. Ali sad mi više nisi nasljednik, sve dok se ne
dokažeš! Dok te ne provjerim. Žao mi je, prijatelju, ali moram te iskušati.
– Provodim organizacijske promjene – reče. – Kao što znaš, danas je Linbar otputovao u
Sydney. Ondje ostaje mjesec dana da se pokuša fuzionirati s »Woolarom« . Ne očekujem mnogo od
njega! Ti ćeš preuzeti Australiju. – Vidio je kako je Jacques na tren razrogačio oči, ali mu nije bilo
jasno je li to od zabrinutosti ili sreće. – Iznio sam Todi naše planove i...
– Kako ih je prihvatio?
 – Sjajno! Progutao je i mamac i udicu!
– Merde! Sjajno je to! – Dunross vidje kako se Jacques razvedrio, ali mu na licu nije pročitao
prijevaru. Jacques je među glavnim planirao prijevoznički sistem i razradio zapetljana financijska
pitanja. – Šteta što jadni John nije ovo doživio! – nadoveže Jacques.
– Da! – John Čen je tijesno surađivao s Jacquesom de Villeom. – Jesi li vidio Phillipa?
– Sinoć sam s njim večerao. Jadnik, ostario je dvadeset godina!
– I ti si ostario.
Tipično francusko slijeganje ramenima.
– Život je takav, mon ami! Tugujem za jadnim Borgeom i za jadnom Avril. Oprosti, prekinuo
sam te.
– Želim da od danas preuzmeš Australaziju, odgovaraš za ostvarenje svih naših australskih i
novozelandskih projekata. Ovaj mjesec dana to zadrži u tajnosti. Ja ću reći samo Andrewu. Samo,
pripremi sve da tada možeš otputovati!
– Vrlo dobro! – Jacques je oklijevao.
– Što je? Susanne nije nikad voljela Hong Kong... ona se neće protiviti, zar ne?
– Neće, taj-pane. Nakon ove nesreće... Istini za volju htio sam te zamoliti smijem li na neko
vrijeme otići. Ovdje se Susanni ne sviđa i... Htjedoh zamoliti bih li na godinu i dvije mogao preuzeti
Kanadu!
– Oh! – Dunrossa zapanji taj novi prijedlog.
– Da, pomislih da bih možda ondje bio koristan. Imam znanaca među francuskim Kanađanima,
dobrih, veoma dobrih! Možda bismo »Struanovu« kanadsku poslovnicu mogli prebaciti iz Toronta u
Montreal, ili u Ottawu. Odande bih mogao biti veoma koristan. Ako nam upali ova suradnja s
Japancima, bit će nam potrebna celuloza, drvna građa, bakar, žito, ugljen i desetak ostalih kanadskih
sirovina. – Slabašno se nasmiješio pa proslijedio: – Znamo koliko se rođak David bori da se ovamo
vrati pa sam pomislio da bi se on mogao ovamo vratiti ako ja onamo pođem. Zapravo je on
sposobniji za ovdašnje poslovanje i za odnose s Australazijom, zar ne? Zna kantonski, nešto japanski,
a čita i piše kantonski... za razliku od mene! No, kako odlučiš, taj-pane! Preuzimam Australaziju ako
želiš, Istina je, želim promjenu!
Dunross se prepusti mislima. Odlučio je ukloniti Jacquesa iz Hong Konga dok ne otkrije istinu.
Bilo bi posve lako da u povjerenju oda tajnu Crosseu ili Sindersu pa da ih zamoli da iskoriste svoje
veze da stvar istraže, razmotre i ispitaju.
Ali Jacques bijaše član Unutrašnjeg vijeća. U tom je svojstvu bio upućen u svakojake tajne i
povjerljive podatke; to bi izazvalo nove rizike odavanja tajni. Ne, pomisli Dunross, bolje da to sami
riješimo. Možda potraje dulje, ali doznat ću je li izdajica ili nije. U svakom slučaju, znat ću na čemu
sam s Jacquesom de Villeom.
A Kanada?
Posve logično, Jacques bi tamo bio bolji, a »Struanovoj kompaniji« korisniji. Kako se sam
nisam toga sjetio? Nije dosad bilo razloga da posumnjam u njegovu poslovnu odanost i sposobnosti.
A dobri stari David već dvije godine kuka da ga ovamo povučem! Ovakva će promjena biti korisnija.
Jacques ima pravo. David je podobniji za Australaziju, a nama su Australija i Novi Zeland kudikamo
važniji nego Kanada, kudikamo važniji... one su nam bitne kao riznice za cijelu Aziju. Ako je Jacques
nedužan, može nam pomoći u Kanadi. Ako je kriv, ondje će nam manje škoditi.
– Razmislit ću! – reče, a već je odlučio da ostvari tu rošadu. – Sve ovo zadrži za sebe, a
konačnu odluku donijet ćemo u nedjelju!
Jacques ustane i pruži mu ruku.
– Merci, mon ami!
Dunross mu stisne ruku, pitajući se je li to ruka prijatelja ili Jude.
Ponovno ga pritisne teret zaduženja. Zazvoni telefon, Dunross riješi taj problem, pa drugi i treći.
Tiptopov je telefon još bio zauzet. Rekao je neka k njemu dođe Phillip Čen, a neprekidno mu se
činilo kao da upada u jamu. Uto mu se pogled zaustavi na očima Dirka Struana na zidu koji ga je
motrio s uljane slike, uz poluosmijeh, nadmoćan, samouvjeren, nabusit, admiral flote klipera,
najljepših brodova koje je ikad sagradila ljudska ruka. Laknulo mu je, kao i uvijek.
Ustao je i stajao pred velikim taj-panom.
– Isuse, ne znam što bih bez tebe! – glasno će on, prisjetivši se da je Dirk Struan imao mnogo
veća opterećenja ali ih je sve svladao. Samo zato da ga oluja, prirodni gnjev, ubije u punoj snazi kad
je imao četrdeset i tri godine, kad je bio neosporni gospodar Hong Konga i Azije.
Zar je istinita poslovica: »Bogovi svoje miljenike šalju u preranu smrt?« , zapitao se. Dirk je
bio moj vršnjak kad je »vražji vjetar« velikog tajfuna razorio našu trokatnicu u Sretnoj dolini, a njega
pokopao u ruševinama. Je li bio star ili mlad? Ne osjećam se starim. Zar je to bila jedina moguća
smrt za Dirka? Naprasna! U oluji! Još mlad? Ubijen u prirodnoj katastrofi! Ili bi se ta poslovica
morala protumačiti ovako: »Bogovi svoje miljenike šalju u smrt dok su još u srcu mladi!« ?
– Nema veze! – obratio se svom učitelju i prijatelju. – Volio bih da sam te poznavao. Bit ću
iskren prema tebi, taj-pane, svim srcem se uzdam da postoji život poslije smrti pa da ti u jednom
vremenskom eonu osobno zahvalim!
Ponovno samouvjereno pođe za stol. U najgornjem je pretincu imao otiske u pčelinjem vosku
koje je dobio od Četveroprstog Vua. Dodirne ih i pomiluje. Kako da se izvučem iz škripca? – turobno
se zapitkivao.
Kucanje na vratima. Uđe Phillip Čen. Ostario je u ovih nekoliko dana.
– Bože mili, taj-pane, što ćemo? Pali smo na 9.50! – žustro će on, uzrujano i kreštavo. – Kosu
bih počupao! Dju neh loh moh na ono najavljeno konjunkturno razdoblje! Sjećaš se da sam ih
pokupovao po 28.90, potrošivši svu svoju imovinu, i još mnogo više, a Dianne ih je kupila za 28.80 i
prodala za 16.80 pa sad zahtijeva da joj nadoknadim gubitak. Oh ko, što ćemo?
– Moliti i raditi ono što se može! – odgovori Dunross. – Jesi li uhvatio Tiptopa?
– Eh... nisam, taj-pane! Zovem ga svakih nekoliko minuta, ali telefon je još neispravan. Iz
centrale mi kažu da visi slušalica. Zamolio sam rođaka na pošti da to osobno provjeri. Isključena su
oba telefona u toj kući!
– Što savjetuješ?
– Što savjetujem? Ne znam! Mislim da bismo mu morali poslati glasnika, ali najprije sam se s
tobom htio dogovoriti... pale nam dionice, bjesne navale na banke, jadni moj John, dosađuju mi
novinari... sve dionice koje sam imao kliznule su, sve! – Starac izvali sve moguće kantonske psovke i
prokletstva namijenjena Gorntu, svim njegovim precima i budućim naraštajima. – Što ćemo učiniti
ako propadne »Vic« , taj-pane?
 – »Vic« neće propasti. Guverner će ponedjeljak sigurno proglasiti bankovnim blagdanom ako
nas iznevjeri Tiptop! – Dunross je svog kompradora već obavijestio o razgovorima s Tiptopom,
Juom, Johnjohnom i Havergillom. – Razmisli, Phillipe! – nadodao je glumeći bijes i svjesno
zaoštrivši glas kako bi pomogao starcu. – Zar da onamo pošaljem glasnika samo zato da mu kaže:
»Namjerno ste odložili svoju vražju slušalicu!« ?
Phillip Čen sjedne, a taj-panov rijetki bijesni izljev malko ga je smirio.
– Žao mi je, žao mi je, ali sve ovo... a John, jadni John...
– Kad mu je sprovod?
– Sutra... sutra u deset kršćanski sprovod, a u ponedjeljak kineski. Hoćeš... hoćeš li mu sutra
održati kratak govor?
– Jasno, jasno da hoću. Što ćemo s Tiptopom?
Phillip Čen se skoncentrira. Sve mu je ovo bilo previše mučno.
– Pozovi ga na utrke! – napokon će on. – U svoju ložu! Nikad još ondje nije bio i time ćeš mu
osvjetlati obraz. Tako ćemo! Mogao bi mu kazati... Ne, oprosti, nisam dobro razmislio. Bit će bolje,
mnogo bolje, taj-pane, da mu pišem! Pismeno ću ga pozvati, u tvoje ime. Naglasit ću da si ga kanio
osobno pozvati, ali je njegov telefon, na žalost, bio u kvaru, pa ako želi doći ili ako mu zabrane
šefovi, spasio je obraz i on, a i ti. Mogao bih nadodati da je »Otmjena tvrtka« već teleksom naručila
torij u Sydneyju... – Phillip Čen se malko razvedri. – Bit će nam to unosan posao, taj-pane, s obzirom
na ponuđenu cijenu... Pogledao sam cijene: lako možemo zadovoljiti sve njihove potrebe i dobiti
veoma povoljne ponude iz Tasmanije, Južne Afrike i Rodezije. Ah! Zašto mladog Georgea Trusslera
ne proslijediš iz Singapura u Johannesburg i Salisbury da ispita tržište torija...? – Phillip Čen je
oklijevao. – To i još neke metale i minerale, neophodne za svemirska i raketna istraživanja. Na
brzinu sam provjeravao, taj-pane. Zaprepastio sam se kad sam ustanovio da (izuzmemo li Sovjetski
Savez), gotovo devedeset posto svjetskih nalazišta vanadija, kroma, platine, mangana, titana, a svi su
ti elementi bitni za svemirska istraživanja i raketnu industriju, otpada na južne predjele Rodezije i na
Južnu Afriku. Zamisli! Nikad nisam znao koliko je to područje važno, sa svim svojim bogatstvima:
zlatom, dijamantima, uranom, torijem i bogzna kakvim još drugim vrijednim sirovinama. Možda bi
Trussler mogao ispitati i kakve su mogućnosti da ondje otvorimo predstavništvo. Bistar je to mladić i
zaslužuje unapređenje! – Sad kad je potpuno zaokupio misli poslovima, starac je već lakše disao. –
Da! Taj posao kao i... ovaj, stvar za gospodina Jua, mogli bi nam donijeti silne zarade, taj-pane!
Siguran sam da je sve ostvarivo, ali moramo biti oprezni! – Digne pogled prema Dunrossu. – I
Tiptopu bih rekao da šaljemo Trusslera, našeg vodećeg čovjeka i člana obitelji, da sve pripremi.
– Izvrsno! Odmah mu piši! – Dunross uključi interkom. – Claudia, molim te, nađi mi Georgea
Trusslera. – Letimično je pogledao Phillipa. – Zašto bi Tiptop prekinuo vezu?
– Da se cjenka, da nas drži u napetosti i izvuče veće ustupke.
– Da ga i dalje zovemo?
– Ne! Kad mu glasnik preda moje pismo, Tiptop će nas nazvati. Znade da nismo budale!
– Kad će nas nazvati?
– Kad mu dopuste, taj-pane. Prije nikako! Negdje u ponedjeljak, a svakako prije deset ujutro,
kad se otvaraju banke. Predlažem da onom psećem govnu Havergillu i Johnjohnu kažeš neka mu
nikako ne telefoniraju jer će uzmutiti ionako mutne vode. Na punoglavca se ne hvata morski pas!
 – Dobro, ne brini, Phillipe! – sućutno će on. – Izvući ćemo se iz ovog sranja!
– Ne znam, taj-pane, nadam se! – Phillip Čen umorno protrlja crvene oči. – Dianne... proklete
dionice! Ne vidim kako ću se izvući iz ponora...
– G. Trussler na liniji dva! – javi se Claudia preko interkoma.
– Hvala, Claudia! – Dunross pritisne liniju dva. – Zdravo, George, kako je u Singapuru?
– Dobar dan, gospodine. Lijepo vrijeme, toplo i kišovito – javi se vedar mladenački glas. –
Ugodno ste me iznenadili. Izvolite?
– Ukrcaj se u prvi avion za Johannesburg, smjesta! Teleksom mi javi svoju avionsku liniju i
hotel. I javi mi se čim stigneš u hotel u Johannesburgu. Jasno?
Lagano oklijevanje i nešto manje oduševljenja u glasu:
– Johannesburg u Južnoj Africi, taj-pane?
– Da! Prvim avionom
– Već letim... još nešto?
– Ništa drugo!
– U redu, taj-pane, idem. Do viđenja!
Dunross spusti slušalicu. Moć je sjajna stvar, pomislio je samozadovoljno. A još je ljepše biti
taj-pan!
– Odmah ću napisati pismo – reče Phillip ustajući.
– Trenutak, Phillipe! Još bih te molio za jedan savjet! – Otvorio je stol i izvadio otisak u vosku.
Osim njega i prethodnih taj-pana koji su još bili na životu, samo je još Phillip Čen znao za tajnu
četiriju novčića. – Evo, ovo sam dobio od...
Dunross zapanjeno umukne jer nije očekivao da će voštani otisak tako djelovati na njegova
kompradora. Phillip Čen zabuljio se u otisak, iskolačio oči, razjapio usta. Kao u snu, u usporenom
snimanju, Philip Čen drhtavim prstima uzme otisak i izbliza ga razgleda. Micao je ustima, ali iz njih
nije dopirao ni glasak.
Tad Dunrossu sine. Shvatio je da je ta polovica novčića vjerojatno pripadala Phillipu Čenu.
Ukradena je njemu! Naravno, htjedne viknuti Dunross. Zacijelo je Đin-kva dao jedan polunovčić Siru
Gordonu Čenu. Samo, zašto? Kakva veza postoji između porodice Čenovih i tog mandarina izhonga?
Zbog čega je Đin-kva dao sinu Dirka Struana, Eurazijcu, tako vrijedan dar?
Još kao u usporenom kretanju vidje kako starac diže glavu, žmirka prema njemu, ponovno miče
ustima, opet bez glasa, a onda progovara neobično, mucketajući:
– Bar... Bartlett ti je već... ovo predao?
– Bartlett? – s nevjericom ponovi Dunross. – Što s tim ima Bartlett, živoga ti boga? – Umuknuo
je jer mu glavu odjednom protrese nova »eksplozija« , a novi djelići slikovne slagaljke dođu na
svoje pravo mjesto. Oni Bartlettovi povjerljivi podaci... podaci koje je mogao čuti samo od
sedmorice ljudi, a svaki je od te sedmorice bio besprijekoran. A Phillip Čen najbesprekorniji.
Phillip Čen je izdajica... Phillip Čen se uortačio s Bartlettom i s Casey... Phillip Čen nas je
prodao, izdao naše tajne i predao polovicu novčića.
Obuzme ga slijepi bijes i samo je zahvaljujući snažnoj samokontroli svladao žestok ispad. Ustao
je, pošao prema prozoru i pogledao van. Nije znao koliko je ondje stajao, ali kad se okrenuo, misli su
mu se razbistrile i postane mu jasno da je pogrešno zaključivao.
– Dakle? – zapitao je ledenim glasom.
– Taj-pane... taj-pane... – skršeno će starac, lomeći ruke.
– Istinu, kompradore, i to sad! – Ta je riječ zastrašila Phillipa.
– Jo... John! – izusti plačući. – Nisam ja, kunem se!
– Znam! Hitrije, boga ti!
Phillip Čen mu sve prizna. Kako je sinovim ključem otvorio sinov sef, i u njemu našao pisma
Bartlettu i od Bartletta, a i drugi ključ. Za večerom na taj-panovu prijemu odjednom ga je obuzela
slutnja u vezi s tajnim sefom, zakopanim u perivoju, a kad ga je otkopao, otkrio je užase. Rekao je
Dunrossu i kako se posvađao s Diannom. Smatrali su da je polunovčić kod Johna, a kad im se javio
»Vukodlak« , predložila mu je da se obrati svom rođaku, Četveroprstom Vuu, pa neka njegovi
razbijači najprije slijede njega, Phillipa, a zatim i »Vukodlake« .
Dunross je bijesno dahtao, ali Phillip Čen nije to zapažao dok je plačući mljeo. Reče kako je
policiji lagao, a otkupninu je platio mladim Vukodlacima koje više ne bi znao ni prepoznati.
Razbijači Četveroprstog Vua nisu uhvatili »Vukodlake« , niti su zaštitili njega, niti pronašli Johna,
niti mu vratili otkupninu.
– To je istina, taj-pane, živa istina! – jecao je. – Ništa više... ništa! Sve do jutros... Dok nije
pronađen leš mog jadnog sina s onim ogavnim natpisom na prsima...
Dunross se bespomoćno pokušavao sabrati. Nije znao da je Četveroprsti Phillipov rođak, niti
mu je bilo jasno otkud polunovčić starom pomorcu. Jedino ako je možda šef »Vukodlaka« ili je s
njima u dosluhu! Ili se dogovorio s Johnom Čenom da izvedu tobožnju otmicu, kako bi izvukli
otkupninu od omraženog oca Phillipa, a zatim su se Četveroprsti i John Čen posvađali i... ili što li je
već bilo?
– Kako je John znao naše tajne? Kako je doznao sve one tajne koje je prenio Bartlettu? U vezi sa
strukturom naše trgovačke kuće! Da čujem!
– Ne znam! – lagao je starac.
– Sigurno si ti to rekao Johnu. Te podatke znao si samo ti, Alastair, moj otac, Sir Ross,
Gavallan, de Ville i ja... a samo prva četvorica poznaju strukturu tvrtke!
– Nisam mu ništa rekao... Kunem se da nisam!
Dunrossa ponovno spopadne slijepi bijes, ali se ponovno svlada. Budi logičan, upozoravao se.
Phillip je više Kinez nego Evropljanin. Postupaj s njim kao prema Kinezu! Gdje je karika? Ona
karika koja nedostaje?
Dok je o tome razmišljao, prodorno je motrio starca. Čekao je, znajući da je i šutnja snažno
oružje, i za obranu i za napad. Kako glasi odgovor? Phillip takve tajne nikad ne bi povjerio sinu, što
znači da je...
– Isuse! – plane Dunross kad je odjednom pogodio. – Ti vodiš bilješke! Vlastite bilješke! Tako
je John doznao... Iz tvojeg sefa! Dakle?
Prestravljen taj-panovim užasnim gnjevom, Phillip promuca prije nego što je stigao promisliti:
– Da... da... morao sam na to pristati... – Ušutio je, nastojeći se svladati.
 – Morao si! A zašto, boga ti tvoga?
– Zato... zato što je tata na samrti... kad mi je ostavio tvrtku i novčić... zatražio da mu se zakunem
da ću... da ću voditi bilješke o tajnim... tajnim poslovanjima »Otmjene tvrtke« , kako bih zaštitio
tvrtku Čenovih. Samo radi toga, taj-pane, a nikako zato da bih to iznio protiv tebe ili »Otmjene
tvrtke« , samo mjera opreza...
Dunross je buljio u Phillipa. Mrzio ga je. Mrzio je Johna Čena koji je za novac izdao
»Struanovu kompaniju« , po prvi je put u životu zamrzio svog nastavnika Čen-Čena, a bijes ga je
zapljusnuo zbog tolikih izdaja. Tada se sjetio jednog Čen-Čenovog upozorenja, prije niza godina, kad
je Dunross maltene plakao od bijesa što otac i Alastair tako nepravedno postupaju prema njemu:
»Ne ljuti se, mali Iane, nego im se osveti! Tako sam rekao i Culumu i Hag kad su bili tvojih
godina. Culum me nije slušao, ali Hag me poslušala. Tako postupaju civilizirani ljudi: ne srde se,
nego se osvećuju!«
– Znači, Bartlett znade našu strukturu, naše bilance i... I što još? – Phillip Čen samo je drhtao i
tupo ga gledao. – Ma trgni se, Phillipe, razmisli! Svi mi imamo svoje tajne, mnogo tajna! I ti, kao što
ih je imala Hag, i Čen-Čen, Shitee T’Čung, Dianne... Boga ti, koje je još podatke mogao izbrbljati
John? – Smuči mu se kad se sjetio svoje teorije da su možda uzajamno povezani Banastasio, Bartlett,
»Par-Con« , mafija i oružje. Bože, ako naše tajne dospiju u pogrešne ruke... – Govori!
– Ne znam, ne znam... Što... što je zatražio Bartlett? Za taj novčić? – Phillip vrisne: – Moj je,
moj!
Vidje kako Phillipu neobuzdano dršću ruke i kako mu je lice odjednom posivjelo. U bocama na
baru bijaše konjak i viski pa mu Dunross natoči konjak. Starac zahvalno ispije i malko se zagrcne.
– Hvala... hvala ti!
– Idi kući, sve donesi i onda... – Dunross se prekine i pritisne dugme na interkomu. – Andrew?
– Izvoli, taj-pane? – javi se Gavallan.
– Bi li na tren došao k meni? Otprati kući Phillipa, zlo mu je. Donijet ćeš mi neke njegove spise.
– Već idem!
Dunross cijelo vrijeme nije skidao pogled s Phillipa.
– Taj-pane, što je... što je Bartlett...?
– Umukni, života ti! Andrewu predaj sve: Johnova pisma, Bartlettova pisma, sve! – reče
ledenim glasom.
– Taj-pane...
– Sve! – Boljela ga je glava od suzdržavanog bijesa.
Htjedne nadodati: »O tebi i o kući Čenovih odlučit ću preko vikenda!« . Ali ništa ne reče. U
ušima mu je stalno odzvanjalo samo ono: »Ne ljuti se, nego se osveti!« ...

Uđe Casey. Dunross joj pođe u susret. Nosila je kišobran, a na sebi je ponovno imala svijetlozelenu
haljinu koja je sjajno pristajala njezinoj kosi i očima. Dunross opazi da Casey ima podočnjake, koji
su je činili još poželjnijom.
– Oprostite što ste čekali.
 Toplo mu se nasmiješila, ali on nije zamjećivao tu toplinu. Još uvijek je bio prestravljen zbog
izdaje Johna Čena.
Caseyina je ruka bila svježa i prijatna na dodir.
– Hvala što ste me primili – rekla je. – Znam da ste zauzeti pa ću prijeći na stvar!
– Najprije čaj... Ili biste radije nešto žestoko?
– Hvala, ne bih žestoka pića, ali da vas ne gnjavim...
– Kakva gnjavaža! Ionako ću i ja popiti čaj. U 16.40 se pije čaj! – Vrata se kao nekim čudom
otvore, a sluga u livreji donese na srebrnom poslužavniku čaj za dvoje, tanak prženac namazan
maslacem i toplo pecivo u srebrnim grijačima. Natoči im i ode. Čaj bijaše tamnosmeđ i jak. –
Darjeeling, mješavina naše tvrtke, držimo ga u prometu od 1830. godine! – reče, srčući ga zahvalno i,
kao i uvijek zahvaljivaše onom nepoznatom engleskom geniju koji je izmislio poslijepodnevni čaj,
koji kao nekim čudom odnosi sve dnevne brige i stvari stavlja na pravo mjesto. – Nadam se da vam
prija!
– Izvrstan je, možda za moj ukus malčice prejak! Popila sam čaj i u dva poslije ponoći i
dobrano me razbudio.
– Oh? Niste se još priviknuli na vremensku razliku?
– Nije u tome stvar! – Odmahnula je glavom pa mu ispričala da je pomagala Peteru Marloweu.
– Oh, kakav zao džos! – Pritisnuo je interkom. – Claudia, nazovi Nathanovu bolnicu pa se
raspitaj za gospođu Marlowe. Pošalji joj cvijeće. Hvala!
– Otkud znate da je u Nathanovoj? – namršti se Casey.
– Dr Tooley uvijek odabire tu bolnicu na Kowloonu! – Pažljivo ju je promatrao, zapanjen
njezinom ljubaznošću i to baš sada kad »Par-Con« pokušava da se izvuče iz sporazuma sa
»Struanom« . Probdjela je noć pa zato ima podočnjake, zaključio je. Bez obzira na te svoje
podočnjake, čuvaj se, djevojko, jer rukovanjem smo zapečatili pogodbu.
– Još čaja? – brižljivo zapita.
– Ne, hvala, dovoljno mi je.
– Preporučio bih vam pecivo! Ovako ga pripremamo: na nj stavimo grudu kiselog vrhnja
Devonshire, čajnu žličicu domaćeg pekmeza od jagoda odložimo usred te grude i... čiribu čiriba!
Uzmite!
Neodlučno je prihvatila. Pecivo je bilo baš za jedan zalogaj i odmah ga je progutala.
– Slasno je! – uzdahnula je, obrisavši s usta malčice vrhnja. – Ali kolike kalorije! Ne bih više,
hvala. Otkako sam ovamo stigla, jedem i jedem.
– Na vama se to ne vidi!
– Ali će se vidjeti! – Nasmiješila se kad joj se on nasmiješio. Sjedila je u dubokom kožnatom
naslonjaču s visokim naslonom, a dijelio ih je stolić za čaj. Ponovno je prekrižila noge i Dunross
zaključi da je pravo imao Andrew Gavallan: nestrpljivost joj je Ahilova peta. – Smijem li sad
započeti? – zapitala ga je.
– Zaista ne biste više čaja? – namjerno je ponovio da je još malo više uzruja.
– Ne, hvala!
 – Onda smo gotovi s čajem! U čemu je stvar?
Casey je duboko uzdahnula.
– »Struanova tvrtka« se drma i samo što se ne stropošta!
– Ne brinite! Bolje nam je nego ikada.
– Možda, taj-pane, ali nama se tako ne čini. A ni drugim ljudima. Raspitivala sam se. Gotovo
svi smatraju da će »Gornt« ili »Victoria« , a možda i jedni i drugi, na vas navaliti da vas dokrajče.
Gotovo svi okreću palac nadolje. A naš sporazum...
– Sporazum vrijedi do utorka. Tako smo se pogodili! – oštro će on. – Ili ga želite osporiti,
odnosno, promijeniti?
– Ne, ali s obzirom na vaš sadašnji položaj bilo bi ludo i pogrešno da ga ostvarujemo. Postoje
dva izlaza: ili da se priklonimo »Rothwell-Gorntu« ili da vas izvučemo iz škripca.
– Oh?
– Da! Smislila sam, djelomično sam smislila kako da vas izvučemo i da se usput svi obogatimo.
Važi? Vi ste nam ipak najbolji... kad se gleda dugoročno!
– Hvala! – reče, ne vjerujući joj. Sav se pretvorio u uho, svjestan da će svaki njezin ustupak biti
užasno skup.
– Čujte i počujte! Naša je banka njujorška »First Central« , omražena u Hong Kongu. Svim
silama se želi vratiti u Hong Kong, ali nikad više neće dobiti dozvolu, zar ne?
Dunrossa je sve više zanimalo njezino izlaganje.
– I onda?
– Nedavno su kupili omanju stranu banku koja ima poslovnice u Tokiju, Singapuru, Bangkoku i
Hong Kongu, a zove se »Belgijska kraljevska i dalekoistočna banka« . Beznačajna malena banka koja
ih je ukupno zapala tri milijuna dolara! »First Central« je od nas zatražila da vam platimo preko
»Belgijske kraljevske« ukoliko s vama sklopimo sporazum. Sinoć sam se sastala s Daveom
Murtaghom, ovdašnjim upraviteljem »Belgijske kraljevske« . Kukao je i zapomagao i kako im slabo
ide, kako ih ovdje uvriježene banke nemilosrdno istiskuju, pa iako iza njih stoje silna dolarska
sredstva »First Centrala« , gotovo nitko ne otvara kod njih račun i ne ulaže hongkonške dolare koji su
im potrebni da bi odobravali zajmove. Poznajete li tu banku?
– Da! – odgovorio je, ne znajući na što ona smjera. – Samo što nisam znao da iza njih stoji
»First Central« . Smatram da to malo tko zna! Kad su ih kupili oni iz »First Centrala« ?
– Prije nekoliko mjeseci. Što kažete na to da vam u ponedjeljak »Belgijska kraljevska« predujmi
sredstva u iznosu od stotinu i dvadeset posto cijene koštanja ona vaša dva broda koja vam gradi
Toda?
– Uz koje jamstvo? – zapanjeno se u nju zabulji Dunross.
– Vaša dva broda.
– Nemoguće! Ni jedna banka ne bi mi to odobrila!
– Sa sto posto biste isplatili Todu, a preostalih dvadeset posto pokrilo bi vam sve troškove
prijevoza, osiguranja i sredstva za prve mjesece rada.
– Bez mojeg udjela, bez ugovora o korištenju brodskog prostora? – s nevjericom je zapitao.
 – Možete li u roku od šezdeset dana iznajmiti taj prostor da dobijete potrebna novčana sredstva
za otplatu?
– Lako ću! – Isuse, ako uspijem odmah isplatiti Todu, s prva dva broda započet ću svoj sistem
lease-back, a neću morati čekati. Uhvatio se za tu nadu kao utopljenik slamke, pitajući se koliko će ga
to zapravo stajati. – Je li to samo naum ili bi oni uistinu to učinili?
– Možda i bi!
– A što traže zauzvrat?
– »Struanova tvrtka« zauzvrat kod njih ulaže pedeset posto svojih deviza u toku petogodišnjeg
razdoblja... obećat ćete im da ćete kod njih držati gotovinu u prosječnom iznosu između pet i sedam
milijima hongkonških dolara, što iznosi milijun i pol američkih dolara, da ćete njihovu banku koristiti
kao svoju drugu hongkonšku banku, a »First Central« kao svoju glavnu američku banku, izvan Hong
Konga, a sve to u razdoblju od pet godina! Što na to kažete?
Jedva je prigušio radostan poklič.
– To je uistinu predložila banka?
– Da, taj-pane! Malo sam zatečena jer se dosad nisam bavila brodovima, ali ponuda od 120
posto sjajno mi je zvučala a i ostali su uvjeti povoljni. Nisam znala da li se s njim smijem cjenkati,
ali sam mu rekla neka bude umjeren, ili ništa od toga!
Želudac mu se sledio.
– Hongkonški bankar ne može samostalno donijeti takav prijedlog!
– To tvrdi i Murtagh, ali kaže da je pred nama vikend pa ako vi pristajete na taj plan, bacit će se
na brzojave.
Dunross se zapanjeno zavali dublje u naslonjač. Odložio je tri bitna pitanja i zapitao:
– Kakva je u tome vaša uloga? Ostalo ćemo potom.
– Trenutak! On vam još nešto nudi! Mislim da je Murtagh poludio, ali kaže da će pokušati
nagovoriti šefove da vam pozajme pedeset milijima američkih dolara za neemitirane dionice koje još
držite! Tako biste isplivali. Ako upali!
Dunross osjeti kako mu znoj izbija na leđima i na čelu. Dobro je znao kakva će to grozna
hazardna igra biti, bez obzira na veličinu banke. S naporom je napregnuo mozak. Kad bi isplatio
brodove i dobio kredit od pedeset milijuna, odbio bi Gornta i njegov napadaj! A ako svlada Gornta,
»Orlin« će se smiriti jer uvijek im je bio dobra mušterija. A nije li i »First Central« članica
bankarskog konzorcija »Orlinove« trgovačke mreže?
– A naša pogodba?
– Sve po starom. Najavit ćete je kad za vas i za nas bude najpovoljnije, kao što smo se
dogovorili. Ako... a to je veliki ako... Ako »First Central« uđe u igru, mogli bismo i vi i mi silno
zaraditi, basnoslovno... ako u ponedjeljak ujutro pokupujemo »Struanove« dionice po 9.50!
Vrijednost će se popeti na 28, a možda i na 30. Ne razumijem se jedino u to kako da neutraliziram
navale na banke.
Dunross izvadi rupčić i bez ustezanja obriše čelo. Ustane, natoči dva konjaka i sodu. Pruži joj
čašicu, ponovno se zavali u naslonjač, sav unezvjeren, na trenutak bez riječi a odmah zatim
presretan... a odjednom ga zapljusnu sve moguće nade i strah, pitanja, odgovori, planovi i
protuplanovi.
 »Bože svemogući!« , pomislio je, nastojeći se smiriti.
Konjak mu je godio. Ugodno ga je ugrijao. Opazio je kako je ona samo srknula pa odložila
čašicu i pogledala ga. Kad mu se razbistrio mozak i kad se pripremio za nastavak, pogledao ju je.
– A što zauzvrat na sve to?
– Na vama je da s »Belgijskom kraljevskom« utanačite pojedinosti. Ne znam točno kolika su
vaša sredstva. Nametnut će vam visoke kamate, ali i to se isplati, samo da se izvučete! Osobno im
morate zajamčiti svaki novčić!
– Isuse!
– Da, a tu je i obraz! – Glas joj se stvrdne. – Obraz ćete žrtvovati što poslujete sa »kukavičkim
gadovima« ! Nije li tako ledi Joanna nazvala njujoršku »First Central« , široko se nacerila i
nadodala: »Pa što od njih uopće očekujete? Pa oni su...« , misleći valjda time na Amerikance! –
Opazio je kako su se Caseyine oči smrknule pa postane oprezan. – Kučka stara!
– Nije ona kučka – branio ju je Dunross. – Pomalo je zagrižljiva i neugodna, ali je inače posve u
redu. Na žalost, mrzi Amerikance i to paranoično. Muža, Sir Richarda, ubiše joj američke bombe u
Italiji, kod Monte Cassina, jer je jedan američki avion pogrešno pomislio za Britance da su Nijemci!
– Oh! – izusti Casey. – Mnogo toga mi je jasnije.
– Što želi »Par-Con« ? Što želite vi i Linc Bartlett?
Oklijevala je, zaboravila na ledi Joannu pa razmislila.
– »Par-Con« želi dugoročni sporazum sa »Struanovom tvrtkom« kao »prijatelj stari« ! – Zapazio
je da se značajno nasmiješila. – Naučila sam što u Kini znači »prijatelj stari« i želim da »Par-Con«
uživa tu povlasticu. Da dobije položaj »prijatelja starog« čim vam »Belgijska kraljevska« odobri
zajam!
– Zatim?
– Glasi li vaš odgovor »Da« ?
– Da čujem sve uvjete prije nego ih prihvatim!
Pijuckala je konjak.
– Linc ništa ne traži. On pojma nema o ovom!
– Kako? – ponovno se zaprepasti Dunross.
– Linc pojma nema o »Belgijskoj kraljevskoj banci« ! – odgovorila je posve normalnim glasom.
– Sve sam ovo danas smislila s Daveom Murtaghom. Ne znam jesam li vam možda učinila medvjeđu
uslugu jer... jer za kredit osobno jamčite! No, ovako bi se »Struanova tvrtka« izvukla iz škripca i
mogla bi s vama poslovati!
– Ne biste li se prethodno morali dogovoriti s vašim neustrašivim vođom? – zapita Dunross
najstojeći procijeniti sve moguće posljedice ovakvog neočekivanog otkrića.
– Ja sam financijska direktorica, zadužena za poslove sa »Struanovom tvrtkom« . Izvući ćemo
vas iz škripca zahvaljujući isključivo svojim vezama, a za to nam zapravo veze i služe. Želim da se
naš sporazum ostvari... a ne želim da Gornt pobijedi!
– Zašto?
– Već vam rekoh. Dugoročno gledano, vi ste nam pogodniji.
 – A vi, Ciranoush? Što vi želite zato što ste iskoristili svoje veze?
Oči su joj se još više smrkle i postale smeđe, kao oči lavice.
– Jednakost! Da prema meni postupate kao prema sebi ravnoj, a ne da mi se rugate ili me
sažalno gledate kao ženu koja se bavi privrednim poslovima u sjeni moćnog muškarca! Želim
jednakost s taj-panom »Otmjene tvrtke« ! I želim da mi pomognete da zaradim svoju lovu do krova... i
to bez ikakve veze s »Par-Conom« !
– Ovaj posljednji zahtjev lako je izvediv ako ste spremni riskirati, a što se tiče prvog zahtjeva,
nikad se s vama nisam sprdao niti...
– Zato jesu Gavallan i družina!
– Niti vam se rugao, niti ću ikada... A što se ostalih tiče, ako ne postupaju s vama onako kao što
želite, dignite se od stola i napustite bojište! Nemojte im se nametati! Jednakost vam ne bih mogao
dati, jer niste jednaki, niti ćete ikad biti! Žena ste, a ovo je muški svijet, htjeli vi to ili ne! Pogotovo
ovdje u Hong Kongu! A dok sam živ, ravnat ću se prema tome, a prema ženi ću postupati kao prema
ženi, bez obzira tko je ona!
– Jebi se!
– A kad? – zapitao je sav ozaren.
Iznenada se nasmijao, a za njim i ona, i nesta napetosti.
– To sam i zaslužila! – rekla je. Ponovno se nasmijala. – Baš sam zaslužila. Oprostite! Izgubila
sam... guzicu.
– Što ste rekli?
Objasnila mu je svoju verziju »obraza« . Ponovno se nasmijao.
– Niste izgubili guzicu. Dobili ste... dupe!
– Znači, što god uradim, jednakost nikad neću steći? – zapitala je razmislivši.
– U privrednom svijetu nikako, nema jednakosti s muškarcima, ako želite pripadati ovom
društvu. Kao što rekoh, sviđalo se vama ili ne... tako stoje stvari! Mislim da griješite kad to
pokušavate promijeniti. Hag je neosporno bila moćnija od bilo koga u Aziji, a to je postigla kao
žensko, a ne kao bespolac!
Ispružila je ruku i uzela konjak. Vidio je kako joj se nadimaju prsa ispod lagane svilene bluzice.
– Kako da s tako privlačnom i elegantnom djevojkom kao što ste vi postupamo s kao bespolnom
osobom? Budite pošteni!
– Ne zahtijevam poštenje, taj-pane, nego samo jednakost.
– Budite sretni što ste žensko!
– Oh, jesam, i te kako! – Glas joj postane zajedljiv. – Ne želim da me svrstavaju u žene koje
vrijede jedino ležeći na leđima! – Iskapila je i ustala. – Znači da ćete sve srediti? S »Belgijskom
kraljevskom« ? David Murtagh očekuje da mu se javite. Rizik je velik, ali isplati se pokušati, zar ne?
Možda biste ga mogli posjetiti, a ne samo ovamo pozvati? Pitanje obraza, je li? Bit će mu potrebna
vaša puna podrška!
Dunross nije ustao.
– Molim vas, još malo sjednite, ako imate vremena. Moramo riješiti još neke pojedinosti!
 – Imam vremena, ali nisam vas htjela više zadržavati.
– Prvo, što hoće taj vaš Steigler?
– Kako? – zapanjila se pa joj je objasnio što je čuo od Dawsona. – Kučkin sin! – razljuti se
Casey. – Rekla sam mu samo da sroči ugovor. Njega ja preuzimam! Svi odvjetnici misle da imaju
pravo da se cjenjkaju. Oni to nazivaju »popravljamo vaš sporazum« ! Valjda vas hoće skresati. Ne
možete zamisliti kolike sam poslove izgubila zbog glupih odvjetnika! Seymour nije baš najgori.
Pravnici su rak-rana Sjedinjenih Država. I Linc tako misli!
– A što ćemo s Lincom? – zapitao se sjetivši se da je Linc predujmio Gorntu dva milijuna dolara
da napadne »Struanove« dionice. – Hoće li potpuno podržati vašu novu smjernicu?
– Hoće! – odgovorila je, razmislivši. – Hoće!
Dunross pokuša dokučiti kariku koja nedostaje.
– Znači, preuzimate Steiglera, a ostalo sve po starom?
– Morat ćete pravno riješiti pitanje založnog prava na brodovima, ali to vam vjerojatno neće biti
teško.
– Neće, lako ću ja s tim!
– Osobno ćete sve zajamčiti?
– Hoću! – vedro će Dunross. – Dirk je uvijek za sve osobno jamčio. To je taj-panska povlastica.
Znate, Ciranoush...
– Molim vas, zovite me Casey, taj-pane! Ciranoush pripada drugim vremenima!
– Dobro! Casey, i ako uspijemo, i ako ne uspijemo, vi ste mi »prijatelj stari« i moram vam
zahvaliti na junaštvu. Na junačkom držanju u brodskom požaru!
– Nisam junakinja, valjda su mi proradile žlijezde! – Nasmijala se. – Ne zaboravite da nam još
prijeti žutica.
– Oh, i na to ste mislili!
– Da! – Mjerkala ga je, a on nikako da je »pročita« .
– Pomoći ću vam da dođete do svoje »love do krova« ! – obećao je. – Koliko vam je potrebno?
– Dva milijuna čistog, kad se odbije porez.
– Vaši su poreski zakoni strogi i neumoljivi. Jeste li spremni da prekršite zakon?
Oklijevala je.
– Svaki Amerikanac ima pravo da izbjegava porez, ali ne i da krši zakone!
– Jasno! Znači, prema vašem imovnom stanju... morate zaraditi četiri milijuna da dobijete dva
milijuna čistog!
– Plaćam malen porez, iako imam znatnu glavnicu.
– Četrdeset i šest tisuća dolara na štedionici u San Fernandu nije znatna glavnica! – reče
uživajući kad je problijedjela. – A nije vam mnogo ni 8700 dolara na tekućem računu u
Kalifornijskoj banci, Los Angeles!
– Kučkin sine!
– Imam samo utjecajne prijatelje! – Nasmiješi se Dunross. – Kao i vi! – Oprezno joj je postavio
klopku. – Hoćete li vi i Linc Bartlett danas sa mnom večerati?
– Linc je zauzet – odgovorila je.
– Hoćete li onda samo vi sa mnom večerati? U osam sati! Naći ćemo se u atriju »Mandarina« ! –
Nije mu promakla boja njezina glasa. Gotovo je vidio kako joj sijevaju moždane vijuge! Znači, Linc
je zauzet! A s kim je Linc Bartlett zauzet kad je Casey to izgovorila s takvim tonom?
S Orlandom Ramos? Sigurno, zaključi on, presretan što je otkrio pravi razlog njezine pomoći.
Orlanda! Orlanda s Lincom Bartlettom! Orlanda i Gornt! Casey se smrtno boji Orlande! Boji li se da
se iza Orlandina nasrtaja na Bartletta krije Gornt... ili je toliko luda od ljubomore da je spremna
slistiti Bartletta?
 59

17.35

Casey se ubaci u zbijenu gomilu koja je prolazila kroz krilna vrata na trajekt Golden Ferry. Ljudi su
se gurali, tiskali i žurili na slijedeću vezu. Kad je zvonce prodorno zacilinkalo, oni u prvim redovima
bjesomučno pojure. I nehotice je ubrzala. Bučna i vrela bujica ljudi ponese je na trajekt. Našla je
mjesto i tugaljivo promatrala luku, pitajući se je li ispravno postupila.
»Casey, boga vam« , planuo je Murtagh. »Moji šefovi na to ne bi pristali u milijun godina!«
»Ako ne pristanu, propustit će životnu šansu, a i vi. Ovo vam je jedinstvena prilika... Iskoristite
je! Pomislite samo koliko ćete osvjetlati obraz ako sad pomognete »Struanovoj kompaniji« . Kad vas
Dunross posjeti... «
»Ako me posjeti!«
»Posjetit će vas, jer ću ga nagovoriti! A kad dođe, recite da ste sve to smislili vi, a ne ja, i da...«
»Čujte, Casey, zar ne... ?«
»Ne, morate reći da je to vaša ideja! Ja ću vas sto posto podržati u New Yorku. A kad vas
Dunross posjeti, recite da i vi želite da s vama postupa kao prema ‘prijatelju starom’!«
»Casey, boga vam, imam dovoljno muke i bez toga da onim budalama u New Yorku
objašnjavam što ovdje znači ‘prijatelj stari’ i ‘obraz’!«
»Onda im to uopće ne morate objašnjavati. Ako ovo ostvarite, postat ćete najznačajniji američki
bankar u Aziji!«
Da, zaključi Casey puna nade, a ja ću Linca spasiti iz Gorntove stupice. Znam da sam ispravno
ocijenila Gornta.
»Vraga si ga ispravno ocijenila, Casey!« , bijesno se jutros na nju obrecnuo Bartlett. Po prvi put
otkako su se upoznali, povisio je na nju glas.
»Očigledno je, Linc« , odbrusila mu je. »Ne želim se miješati u...«
»Vraga se ne miješaš!«
»Orlandu si spomenuo ti, a ne ja! Stalno je hvališ, nju i njezinu kuhinju! I kako divno pleše, i
kako se krasno odijeva, i kako je neusporediva u društvu! A ja sam te zapitala samo: jesi li se dobro
zabavio?«
»Da, ali kazala si to onim zajedljivim tonom, kao da želiš reći: nadam se da ti je bilo usrano!«
Ima Linc pravo, ojađeno pomisli Casey. Ako želi biti cijelu noć vani, njegova stvar! Morala sam
šutjeti, kao i prije kad bi s nekom izlazio, a ne od muhe praviti slona. Ali ova nije kao inače. Linc je u
opasnosti, a ne želi to vidjeti!
»Boga ti, Linc, toj je ženi stalo do tvog novca, moći i to je sve! Koliko je poznaješ? Ovih
nekoliko dana! Gdje si je upoznao? Kod Gornta! Sigurno ti ju je Gornt namjestio! Premazan je svim
mastima. Raspitivala sam se, Linc. On joj plaća stanarinu i sve ostale troškove, a ona...«
»Sama mi je to rekla, sve o sebi i o njemu. To pripada prošlosti. Zaboravi Orlandu! Jasno? Da
je više nisi klevetala! Jasno?«
»‘Par-Conu’ nije svejedno hoćemo li se opredijeliti za ‘Struanovu tvrtku’ ili za ’Gornta’ pa će
obojica svim sredstvima nastojati da te obrlate ili osvoje...«
»Znači, Orlanda je zadužena da me osvaja? Ma dosta je toga, Casey, boga ti! Još nikad nisi bila
ljubomorna. Priznaj da kipiš od bijesa! Ona je žena koju bi mogao poželjeti svaki muškarac, a ti si...«
Sjećala se kako se ugrizao za usne prije nego što će dovršiti. Oči joj se ispune suzama. Ima on
pravo, k vragu! Ja sam stroj koji samo radi, nisam ženstvena kao ona, nisam djevojka za krevet, ne
zanima me domaćinstvo – barem zasad još ne, a ono što je ona učinila, ja nikako ne bih mogla!
Orlanda je blaga, pohotljiva, zlatna, izvrsna kuharica, tako mi je rekao. Ženstvena je, ima divno
tijelo, divne noge, istančan ukus, uvježbana je i sklona jastučenju. Isuse, i te koliko sklona! A u glavi
nema drugih misli nego kako da ufaćka bogatog muža! Imala je pravo ona Francuskinja: Linc je
idealan plijen za svaku beznačajnu, gramzivu azijsku udavaču, a Orlanda je tipičan primjerak te
hongkoške vrste.
Sranje!
Bez obzira na ono što Linc govori, ipak se ne varam kad je riječ o njoj. Niti sam se u Gorntu
prevarila.
Ili možda jesam?
Pogledajmo istini u oči! Oslanjam se isključivo na glasine i na svoju žensku intuiciju. Orlanda
me zaplašila i trčim kao mahnita. Užasno sam pogriješila kad sam napala Linca, što li mi je ono rekao
prije nego što je otišao iz svog apartmana? »Molio bih te da se od današnjeg dana više ne uplećeš u
moj privatni život, do vraga!«
Bože mili!

Puhao je blagi lahor dok se trajekt probijao po luci, Tutnjali su motori, a sampani i ostale brodice
spretno su im se sklanjali s puta. Nebo je bilo tmurno, naoblačeno. Casey automatski obrisa suze,
izvadi ogledalce i pogleda je li joj se rastopila maskara. Zatrubi veliki teretni brod na kojemu su
velebno vijorile zastave, provuče se pored njih, ali ona nije vidjela ni taj brod ni veličanstveni
nuklearni nosač privezan na pristaništu admiraliteta na otoku Hong Kongu.
»Trgni se!« , promrmljala je svom odrazu u ogledalcu. »Isuse, izgledam kao
četrdesetogodišnjakinja!«
Zbijene drvene klupe bijahu prepune pa se meškoljila, stisnuta između putnika, pretežno Kineza,
a tek tu i tamo isticali su se turisti snabdjeveni foto-aparatima i ostali bijelci. Nije bilo ni pedlja
mjesta. Zakrčeni svi mostovi, sva sjedišta, a gomile putnika veću su se natisnule na izlaznim rampama
na obje palube. Kinezi uz nju nespretno su čitali novine, kao i svi putnici u podzemnoj željeznici,
samo što bi se povremeno glasno nakašljali da pročiste grlo. Jedan i pljune. Na pregradi ispred njih
bijaše krupan natpis na kineskom i engleskom: »Pljuvanje zabranjeno, kazna dvadeset dolara!« .
Ponovno je hračnuo, a Casey obuzme želja da mu zgrabi novine pa da ga njima odalami. U sjećanje
joj navre taj-panova izjava: »Nastojimo ih promijeniti svih ovih stotinu dvadeset godina, ali nije lako
promijeniti Kineze!« .
 I ne samo njih, pomislila je dok ju je morila glavobolja. Teško je promijeniti bilo koga u
ovom... muškom svijetu. Ima taj-pan pravo!
Što ću? Što da radim s Lincom? Da promijenim pravila igre? Ili ne?
Već sam ih promijenila! Ovom akcijom spašavanja pošla sam mimo njega. Prvi put u životu! Da
mu kažem ili ne? Dunross me neće odati, a Murtagh će požnjeti svu slavu – sigurno – ako »First
Central« prihvati taj prijedlog. Ipak ću kad-tad morati reći i Lincu.
No, bez obzira na uspjeh ove spasavalačke akcije, što će biti između Linca i mene?
Netremice se zagledala preda se, ali ništa nije vidjela. Nastojala je odlučiti.
Trajekt se približavao terminalu na poluotoku Kowloonu. Učiniše mu mjesta dva trajekta koja su
se otisnula prema otoku Hong Kongu. Svi poustaju i počnu se probijati prema izlaznoj rampi. Brod se
lagano nakrivi jer mu se poremetila ravnoteža. Isuse, sigurno nas na svakoj palubi ima pet stotina!
Jauknula je kad se pored nje progurala nestrpljiva matrona, Kineskinja koja joj je bezobzirno stala na
nogu pa se kroz svjetinu progurala prema čelu. Casey ustane. Boljela ju je noga i najradije bi onu
babu odalamila kišobranom.
– Drukčiji su od nas! – u po šale, u po zbilje izjavi visoki Amerikanac iza Casey.
– Kako? Oh, svakako... neki jesu! – Okružiše je ljudi koji su je gurali i previše se tiskali.
Odjednom je obuzme klaustrofobija i smuči joj se. Onaj Amerikanac je to opazio pa ju je svojom
tjelesinom malo više zaštitio. Kinezi, koje je on odguravao u stranu, mrzovoljno su uzmicali. – Hvala
vam! – rekla je kad ju je prošla mučnina. – Da, hvala!
– Ja sam Rosemont, Stanley Rosemont. Upoznali smo se na taj-panovu prijemu.
Casey se zaprepašteno okrene prema njemu.
– Oh, oprostite, bila sam... Bila sam mislima milijun kilometara odavde, nisam vas opazila...
Oprostite! Kako ste? – zapita ona. Uopće ga se nije sjećala.
– Po običaju, Casey. – Visoki Rosemont je odmjeri. – Vama nije dobro, je li? – ljubazno je
zapitao.
– Oh, dobro mi je, baš dobro! – Okrenula se, zbunjena što ju je on pročitao. Mornari dođu na
pramac i na krmu i bace na obalu konope koje oni na pristaništu smjesta uhvate i bace oko stupića.
Debeli su konopi škripali, jako opterećeni, toliko da joj se sva koža naježila. Trajekt je posve
pristao, spuste pokretni most, ali još prije nego što se spustio na pristanište, gomila već nahrupi preko
njega, povukavši za sobom i Casey. Nakon nekoliko metara pritisak popusti pa je hodala svojim
tempom, dok su s druge strane trajekta nadirali putnici koji su se htjeli prebaciti na Hong Kong.
Rosemont ju je dostigao.
– Odsjeli ste u hotelu »V i A« ?
– Da! – rekla je. – A vi?
– Oh, ne! Imamo stan na otoku Hong Kongu... vlasništvo konzulata!
– Već ste dugo ovdje?
– Dvije godine! Zanimljivo je to, Casey. Nakon otprilike mjesec dana u Hong Kongu, osjećate
se skučeno... nemate kamo poći, toliko je ljudi, a iz dana u dan susrećete iste osobe. No, uskoro je
sve divno! Uskoro se osjećate kao da ste u središtu zbivanja, u središtu Azije, gdje se danas sve
odvija. Hong Kong je u svakom pogledu središte Azije. Odlične novine, ukusna hrana, idealni tereni
za golf, utrke, a tako je blizu Tajpej, Bangkok i sve ostalo. Hong Kong je posve u redu. Jasno ne može
se usporediti s Japanom. Japan je nešto posebno! Kao čarobni Oz.
– Je li to dobro ili zlo?
– Muškarcima divota! Ženama je teško, veoma teško, a i djeci. Mučite se zbog toga što ste
stranac, bespomoćni ste. Ne znate pročitati ni ulične natpise. Bio sam ondje dvije godine i jako mi se
svidjelo. Moja žena Athena zamrzila je Japan! – Rosemont se nasmije. – Ona i Hong Kong mrzi i
htjela bi se vratiti u Indokinu, u Vijetnam ili Kambodžu. Tamo je prije nekoliko godina bila
bolničarka u francuskoj vojsci.
Iako je bila zaokupljena svojim problemima, Casey se uključi u razgovor.
– Ona je Francuskinja?
– Amerikanka. Otac joj je za vrijeme rata bio ambasador.
– Imate li djece? – zapitala ga je.
– Dva sina. Atheni je ovo drugi brak!
Učini joj se da je ponovno čula nešto značajno.
– Oba sina su joj iz prvog braka?
– Jedan. Muž joj je bio Vijetnamac, a poginuo je uoči Dien Bien Phua, kad su Francuzi vladali
Vijetnamom, odnosno bježali iz njega. Jadnik je poginuo prije nego što mu se rodio sin Vjen. On mi
je kao rođeni sin. Da, oba su mi sina divna. Dugo ostajete?
– Ovisi o mojemu šefu i o našim poslovima. Valjda znate da se želimo povezati sa »Struanovom
kompanijom« ?
– Jedino o tome zuji cijeli grad, osim o aberdinskom požaru, bujici, klizištima zemlje, oluji,
slomu »Struanovih« dionica, navalama na banke i rasulu burze. Za Hong Kong je bitno to da tu nikad
nije dosadno. Mislite da će se on izvući?
– Taj-pan? Baš sam bila kod njega. Nadam se da hoće! Samouvjeren je, silno samouvjeren.
Meni je simpatičan.
– Da, a meni je simpatičan Bartlett. Dugo radite kod njega?
– Gotovo sedam godina!
Udaljili su se od terminala, ali ulica je još uvijek bila krcata. Desno se protezala luka. Čavrljali
su, skrenuvši istočno, prema pješačkom pothodniku koji će ih dovesti pred »V i A« . Rosemont
pokaže omanju radnju. Zvala se »Zdjela riže« .
– Athena ovdje povremeno radi, to je dobrotvorna trgovina, a vode je Amerikanci. Sva zarada
ide izbjeglicama. Mnoge žene ondje dobrovoljno rade dan-dva, tako barem nešto rade. Vi vjerojatno
neprekidno radite?
– Samo sedam dana u tjednu!
– Linc reče da za vikend idete u Tajpej. Prvi put?
– Ne idem ja, samo Linc i taj-pan! – Casey pokuša zatomiti sumnju koja joj je odmah navrla, ali
nije uspjela: Hoće li Linc povesti Orlandu? Ima on pravo, što me se to tiče? Tiče me se jedino »Par-
Con« . A budući da je neprijatelj obrlatio, vezao i obradio Linca... Najbolje da što manje dozna o
planu s bankom »First Central« .
I dalje je čavrljala s Rosemontom, zadovoljna što je tako mirno donijela odluku. Odgovarala mu
je, još dosta rastresena, sretna što razgovara s vedrim Amerikancem koji joj može odgovoriti na sva
pitanja i sve ga zanima.
– U Tajpeju vam je drukčije – reče on. – Opušteniji su, manje umišljeni, ali brzo napreduju. Sad
nas na Tajvanu vole, za razliku od prije. Znači, zaista proširujete djelokrug? Vjerojatno u ovako
važnom poslu sudjeluje desetak direktora?
– Ne, zasad samo Linc i ja. Naš stručnjak za poliuretansku pjenu, Forrester... i naš odvjetnik! –
Casey se namršti kad je spomenula Seymoura Steiglera. Vrag ga odnio, pokušao nas je prijeći... –
Linc je lukavo organizirao »Par-Con« . Na meni su tekući poslovi, a on određuje opće smjernice.
– Vi ste dioničko društvo?
– Da, ali i to je posve u redu. Linc vodi glavnu riječ, a članovi poslovnog odbora i dioničari ne
gnjave. Dividende rastu, a ako se udružimo sa »Struanovom tvrtkom« , skočit će do neba!
– Dobro bi nam došlo da i druge naše kompanije prodru u Aziju. Trgovina je bila stup
Britanskog kolonijalnog carstva! Želim vam sreću, Casey. Da ne zaboravim! – vedro će on. – Sigurno
se sjećate Eda? Eda Langana, mog prijatelja! Bio je sa mnom na taj-panovu prijemu. Poznaje vašeg
dioničara Bastazja, ili tako nekako.
– Banastasija? – zapanji se Casey. – Vincenzo Banastasio?
– Da, tako se zove – vješto je lagao, a kad ga je ona razrogačeno pogledala, zapita je: –
Iznenađeni ste?
– Ne, ali Banastasio slučajno stiže sutra. Sutra ujutro.
– Kako?
Casey se nasmije videći kako se u nju zabuljio.
– Recite prijatelju da će odsjesti u »Hiltonu« .
– Sutra? – Rosemontu se zavrti u glavi. – Prokletstvo!
– On je Langanu dobar prijatelj? – oprezno će Casey.
– Nije, više su znanci. Langan kaže da je Banastasio pravi čovjek. Kockar je, je li?
– Da!
– Ne volite ga?
– Vidjela sam ga samo nekoliko puta i to na utrkama. Mnogo se kladi u Del Maru. Ne volim ni
kockare ni igru.
Miljeli su kroz gužvu. Gurali su ih i otraga i sprijeda. Pješački je pothodnik zaudarao na plijesan
i ljudska tijela. Bila je presretna kad su izišli na svjež zrak i žudno je čekala tuš, aspirin i počinak do
osam navečer. Iza zgrada ispred njih prostirala se istočna luka. Nebo prolomi mlažnjak koji je
uzletio. Rosemont spazi visoke palubne dizalice Sovjetskog Ivanova koji je bio ukotvljen. I nehotice
pogleda prema Hong Kongu i zaključi kako snažni dalekozor može bez po muke snimiti američki
nuklearni nosač i gotovo mu prebrojiti sve zakovice.
– Ponosni ste što ste Amerikanac? – vedro ga zapita Casey koja je slijedila njegov pogled. –
Ako ste iz konzulata, odobren vam je pristup na taj brod, je li?
– Sigurno! Uz stručno vodstvo.
– Blago vama!
 – Bio sam jučer na brodu. Kapetan je primio gradske uglednike pa sam se i ja ugurao. –
Rosemont je opet vješto lagao. Na brodu je bio sinoć kasno i ponovno jutros. Isprva su se admiral,
kapetan i šef službe sigurnosti pjenili, a povjerovali su mu da je sigurnost na nosaču narušena tek kad
im je pokazao fotokopiju, tajnog manifesta brodskog naoružanja i udžbenik o upravljanju nuklearnim
nosačem. Izdajica je sad bio pod strogom stražom u brodskom zatvoru, a čuvali su ga Rosemontovi
ljudi iz CIA-e, dvadeset i četiri sata dnevno. Uskoro će zatvorenik priznati. Da, pomisli Rosemont, a
onda ga očekuje dvadeset godina tamnice. Da ja odlučujem, bacio bih hulju u ovo more. U govna,
nemam ništa protiv ljudi kao što su Metkin, ni protiv KGB-a. Ti gadovi samo rade svoj posao za
svoju zemlju, bez obzira na to koliko griješe. Ali naši izdajice?
»Uhvatismo te, momče. Najprije nam reci zašto si to radio« .
»Za lovu!«
Bože mili! Iz njegova je dosjea Rosemont doznao da je porijeklom iz jednoga gradića na
Srednjem zapadu i da se primjerno ponašao, a ništa u njegovoj prošlosti ili sadašnjosti nije ukazivalo
na to da bi mogao biti izdajica. Bio je tih čovjek, vješt programer kompjutora, kolege su ga voljele, a
šefovi su u njega imali povjerenje. Ništa nije ukazivalo na njegove ljevičarske simpatije. Nije bio
homoseksualac, nije postojala opasnost da ga itko ucjenjuje, ama baš ništa.
»Zašto si onda to učinio?« , upitao ga je Rosemont.
»Onaj mi je tip pristupio u San Diegu, rekavši da ga zanima sve o Corregidoru, i da će mi
platiti.«
»Zar ne znaš što je to izdaja? Veleizdaja?«
»K vragu, zanimali su ga samo neki podaci! Pa što onda? Kao da to išta znači? Mi vražje
komuniste možemo u svako doba raznijeti! Corregidor je najveći nosač aviona na svijetu! Dobra
šala! Mene je zanimalo hoću li uspjeti, a točni su u isplati...«
Bože, kako da se brinemo za sigurnost dok ima ljudi kao što je on, kojima je mozak u guzici?
umorno pomisli Rosemont.
Išao je uz Casey i čavrljao, provjeravajući je, nastojeći prosuditi kakva opasnost prijeti od nje i
Bartletta ako su povezani s Banastasijem. Uskoro se uključe u gomilu koja se širokim stubama
penjala prema hotelu. Nasmiješeni vratar otvori im mimohodna vrata. Atrij bijaše krcat.
– Uranio sam na sastanak, Casey. Hoćete li sa mnom popiti čašicu?
Casey je oklijevala. Nasmiješila se. Rosemont joj je bio simpatičan i godio joj je razgovor.
– Da, hvala. Samo da najprije preuzmem poruke!
Pošla je na recepciju, čekala ju je hrpa teleksa i poruke Jannellija, Steiglera i Forrestera da im
se odmah javi. I Bartlettovo rukom pisano pisamce: rutinske upute o »Par-Conu« , s kojima se odmah
složila i molba da mu organizira sve kako bi mlažnjak u nedjelju mogao uzletjeti. Pisamce je
završavalo riječima: »Casey, udružit ćemo se s ‘Rothwell-Gorntom’. Sastajemo se za doručak u
apartmanu, u devet ujutro. Do viđenja!« .
Vratila se do Rosemonta.
– Smijem li vaš poziv odgoditi za drugu priliku?
– Neugodne vijesti?
– Ne, samo moram hitno obaviti gomilu poslova.
 – Jasno! A možda biste slijedećeg tjedna s nama večerali, vi i Linc? Htio bih da vas Athena
upozna. Ona će vas nazvati pa ćete ugovoriti dan. Važi?
– Hvala, vrlo rado! – Casey ga ostavi. Svim svojim bićem još se više opredijelila za put kojim
je krenula.
Rosemont je gledao za njom, naručio »Cutty Sark« i sodu pa zamišljeno čekao. Koliko je novaca
uložio Banastasio u »Par-Con« i što je zauzvrat dobio? Isuse, »Par-Con« uvelike trguje oružjem,
svemirskim stvarima i mnogim drugim tajnim sranjima, što li ovdje radi taj nitkov? Bogu hvala što
sam danas ja proučio Casey a nisam je prepustio našim momcima. Oni možda ne bi od nje doznali da
stiže Banastasio.
Pristupi mu Robert Armstrong.
– Isuse, Roberte, užasno izgledaš! – reče mu Amerikanac. – Uzmi godišnji ili se dobro ispavaj, i
to bez cura!
– Ma goni se! Jesi li spreman? Idemo!
– Imaš vremena za piće! Sastanak u banci prebačen je u sedam pa imamo mnogo vremena.
– Da, ali ne želim zakasniti, jer se s guvernerom sastajemo u njegovu uredu!
– U redu!
Rosemont poslušno ispije, potpiše račun pa se vrate prema trajektnom terminalu.
– Kako operacija »vojne vježbe« ? – zapita ga Armstrong.
– Još su naši ondje. Ustanak u Azerbejdžanu je ugušen! – Rosemont opazi da je Englez natmuren.
– Što te muči, Roberte?
– Ponekad mi se smuči što sam pajkan, samo to me muči! – Armstrong izvadi cigaretu i zapali je.
– Mislio sam da si prestao pušiti.
– I jesam! Slušaj, Stanley, prijatelju stari, moram te opomenuti. U gadnoj si kaši. Crosse se
toliko razljutio da može biti posljedica!
– U čemu je stvar? Mnogi ionako tvrde da je on tetkica. Isuse, pa Ed Langan vam je dojavio za
AMG-ove spise. Zaboga, pa saveznici smo!
– Točno! – kiselo će Armstrong. – Ali, to ne znači da bez ovlaštenja smiješ provaliti u posve
bezopasan stan koji pripada posve bezopasnoj pošti!
– Zar ja? – mučenički jaukne Rosemont. – U koji stan?
– Stan broj 32 u »Sinclairovu tornju« ! Ti i tvoji gorile ste u gluho doba noći provalili vrata. A
zašto, ako smijem pitati?
– Otkud bih znao? – Rosemont je znao da mora izigravati nevinašce, ali je još bjesnio što su
osobe iz stana – ma tko da su bile – netragom nestale. Provalu je naredio u bijesu što se na
američkom nosaču aviona našao izdajica, što mu nisu dopustili da presluša Metkina, zbog čitavog
sranja sa »Sevrinom« , zbog Crosseove dvoličnosti. Jedan im je kineski doušnik dojavio da je taj
stan uglavnom prazan, ali ponekad u nj zalaze neprijateljski komunistički agenti – nepoznatog spola –
i da će se te večeri sastati. Provalu je vodio jedan od njegovih najboljih ljudi, Connochie. Učinilo mu
se da je spazio dvojicu koja su pobjegla kroz stražnji izlaz, ali nije bio posve siguran. Savjesno ih je
tražio, ali su nestali, a u stanu nije našao ništa što bi te glasine potvrdilo ili pobilo. Jedino dvije
poluprazne čaše. Čaše su pokupili i uzeli otiske prstiju. Na jednoj uopće nije bilo otisaka, a na drugoj
mnogo. – Nikad nisam bio u stanu 32, »Sinclairovu tornju« , majke mi!
– Možda ne ti, ali ondje su bili tvoji smiješni pajkani. Nekoliko je stanara izjavilo da su četiri
visoka, snažna bijelca jurila gore-dolje po stubištu! – Armstrong zagrižljivo nadoveže: – Svi
debeloguzi i krupnoglavi. Sigurno su to bili tvoji ljudi!
– Moji nikako. Ni govora!
– Jasno, bili su to tvoji, a ova greška urodit će teškim posljedicama. Crosse je već poslao u
London dva bijesna telegrama! Nevolja je u tome što ti nisi nikoga uhvatio, a mi ćemo dobiti bukvicu
zbog vaših neprekidnih sranja!
– Skini mi se! – Uzdahne Rosemont. – Imam nešto za tebe. – Reče mu što je od Casey čuo o
Banastasiju. – Jasno, znali smo da je povezan s »Par-Conom« , ali nisam znao da sutra stiže, što
misliš?
Armstrong je još iz rokovnika Fotografa Nga doznao da stiže Banastasio.
– Zanimljivo! – hladno će on. – Prenijet ću to starom. Samo, smisli mu neko valjano opravdanje
za taj »Sinclairov toranj« i nemoj mu reći da sam ti ja kazao! – Gotovo je padao od umora. Jutros u
šest i pol prvi je put stavio Briana Kwoka na istinsku kušnju.
Rutinska stvar: Briana Kwoka su, još dok je spavao, gola iznijeli iz čiste bijele ćelije u prljavu
samicu vlažnih zidova, a na pljesnivom podu nalazio se smrdljiv, tanak madrac. Deset minuta nakon
što ga je injekcija probudila, vratila mu bolnu svijest i donijela užasnu žeđ, bljesnulo je svjetlo. U
prostoriju je upao Armstrong i opsovao tamničara iz tajne službe.
»Boga ti, što to radiš s komesarom Kwokom? Jesi li poludio? Kako se usuđuješ ovako s njim
postupati?«
»Naredio je šef, Crosse, gospodine. Ovaj pacijent je... «
»Sigurno je pogriješio! Ne šljivim ja Crossea.« Izbacio je stražara na hodnik i potpuno se –
dobrostivo – posvetio svom prijatelju. »Evo, prijatelju stari, hoćeš cigaretu?«
»Oh, Bože, hvala ti... hvala!« Drhtavim je prstima Brian Kwok prihvatio cigaretu i duboko
povukao. »Roberte, koji je... koji je ovo vrag?«
»Ne znam, ali upravo sad sam čuo da si ovdje i evo me. Rekoše mi da si uzeo nekoliko dana
godišnjeg. Crosse je pobjesnio. Tvrdi da si komunistički špijun!«
»Ja? Boga mu njegova... Koji je danas dan?«
»Petak, trideseti!« , mirno je lagao Armstrong koji je to pitanje očekivao. Pridodao je sedam
dana današnjem datumu.
»Tko je pobijedio u petoj utrci?«
»Butterscotch Lass« , odgovorio je, zapanjen što je Brian Kwok još toliko bistar. Nije znao nije
li Brian opazio da je oklijevao s odgovorom i nije znao je li vidio da je to laž.
»Zašto?«
»Tek tako pitam... tek tako... Slušaj, Roberte, ovo je greška. Moraš mi pomoći...«
Nato je upao Roger Crosse, kao bič božji.
»Slušaj, uhodo, da čujem imena i adrese svih tvojih veza, i to odmah. Tko je tvoj instruktor?«
Brian Kwok s mukom ustane, sav iznemogao.
 »Gospodine, ovo je greška, nitko mi nije instruktor-naredbodavac, niti sam špijun...«
Odjednom mu Crosse tutne pod nos uvećane fotografije.
»Kako si onda snimljen u Ning-toku ispred očeve ljekarne, sa svojom majkom Fang-ling Vu?
Objasni kako to da je tvoje pravo ime Ču-toj Vu, i da si drugi sin ljekarnika Ting-top Vua i Fang-ling
Vu?«
Obojica vidješe kako se Brian Kwok zaprepastio.
»Laž!« , progunđao je. »Laž! Ja sam Brian Kar-šun Kwok, i ja sam...«
»Lažeš!« proderao se Crosse. »Imamo svjedoke! Imamo dokaze! Prepoznala te tvojagan sun,
Ah Tam!«
Ponovno se na Kwokovu licu pojavi zaprepaštenje, ali ga je brzo potisnuo.
»Nemam gan sun koja se zove Ah Tam!« , jaukne. »Nemam...«
»Do smrti ćeš ostati u ovoj ćeliji ako nam sve ne kažeš! Vidjet ćemo se za tjedan dana.
Odgovaraj po istini, ili ću te baciti u okove! Roberte!« , Crosse ga je prodorno pogledao.
»Zabranjujem ti da ovamo dolaziš bez dopuštenja!«
Nato je izišao iz ćelije.
Sad se Armstrong prisjećao koliko mu se smučilo kad je na prijateljevu licu pročitao istinu. Iz
duga je iskustva znao da ga ne varaju oči.
»Zaboga, Briane!« , rekao je nastavljajući igru, pa ipak se samom sebi gadio što je toliko
dvoličan. »Što ti bi da si to učinio?«
»A što sam to učinio?« , prkosno će Brian Kwok. »Mene ne možeš prevariti ni zavitlavati,
Roberte... Nije moguće da sam ovdje sedam dana! A nisam kriv.«
»A fotografije?«
»Krivotvorene su... krivotvorene, podvalio mi ih je Crosse!« Brian Kwok uhvatio ga je za
mišicu, a oči mu očajno zasvjetlucaju. Promuklo je prošaptao: »Rekoh ti da je pravi špijun Crosse.
On je špijun, Roberte... on je homić, a meni pokušava podvaliti...«
Nato je hitri tamničar tajne službe naglo otvorio vrata ćelije.
»Žao mi je, gospodine, ali morate otići.«
»Dobro, idem, ali najprije mu daj vode!«
»Zabraniše da mu donesem vode!«
»Vrag te odnio, daj mu vode!«
Tamničar ga nevoljko posluša. Kad su na tren ostali sami, Armstrong je ispod strunjače tutnuo
cigarete.
»Briane, učinit ću sve što budem mogao...«
Zatim se u ćeliju vratio tamničar i donio trošnu čašu.
»Možeš dobiti samo ovoliko! I da si mi vratio čašu!« , bijesno je povikao.
Brian Kwok zahvalno iskapi vodu a u njoj drogu. Armstrong je izišao. Zalupe se vrata i navuku
reze. Odjednom se svjetlo ugasi i Brian Kwok ostane u mraku. Nakon deset minuta u ćeliju uđe
Armstrong s doktorom Dornom. I Crosse. Brian Kwok bijaše onesviješten, ponovno dopingovan.
Nemirno je spavao.
 »Roberte, sjajno si se držao« , prošapće Crosse. »Jesi li vidio koliko se pacijent zapanjio?«
»Jesam!«
»Dobro! I ja sam to vidio. U tom pogledu nema greške, a ni o njegovoj krivici. Doktore, u
slijedećih dvadeset i četiri sata ćemo ovu metodu ‘spavanje-buđenje’ ponavljati svakog sata!«
»Isuse!« , procijedio je Armstrong. »Zar ne bi... ?«
»Svakog sata, doktore, pod uvjetom da ga temeljito liječnički pregledate. Ne želim da ga
ozlijedimo. Samo hoću da nam postane poslušan! I tako dvadeset i četiri sata. Roberte, onda ćeš ga
ponovno preslušati. Ako nam to ne uspije, bacit ćemo ga u Crvenu sobu!«
Dr Dorn je protrnuo, a Armstrong se i sad sjećao kako mu je zastalo srce.
»Ne!« , usprotivio se.
»Boga ti tvoga, Roberte, naš pacijent je kriv!« , zareži Crosse koji više nije morao glumiti.
»Kriv je! Ovaj pacijent otkucao je Fong-Fonga i ostale naše momke i bogzna koliko nam je još
naudio. Uostalom, nemamo izbora! Naređenja su nam stigla iz Londona. Sjećaš li se Metkina, one
krupne ribe koju smo ulovili, komesara s broda Ivanov? Upravo mi javiše da je nestao RAF-ov avion
koji ga je prevozio. Uzeo je gorivo u Bombaju i nestao negdje iznad Indijskog oceana!«
 60

18.58

Guvernera obuzme olimpski bijes. Iziđe iz automobila i nespretno jurne prema sporednom ulazu u
banku gdje ga je čekao Johnjohn.
– Jesi li ovo pročitao? – guverner je noćnu tamu proparao večernjim izdanjem Guardiana.
Isticao se veliki natpis: »Članovi parlamenta optužuju Narodnu Republiku Kinu« . – Prokleti glupi
nesposobnjakovići!
– Da, gospodine! – I Johnjohn je bjesnio. Pored uniformiranog vratara uđe u prostrano
predvorje. – Zar ne biste mogli obojicu objesiti?
Na popodnevnoj konferenciji su Grey i Broadhurst novinarima izjavili sve ono što su guverner,
Johnjohn, Dunross i ostali taj-pani godinama ustrajno osuđivali, jer je bilo u suštoj suprotnosti s
interesima Britanije, Hong Konga i Kine. Grey je nadugo raspredao o tome kako je čvrsto uvjeren da
Crvena Kina namjerava osvojiti svijet pa u njoj valja gledati najveću neprijateljicu mira u svijetu.
– Već sam primio prvi gnjevni neslužbeno-službeni protest!
– Bože mili! – jaukne Johnjohn. – Valjda ne od Tiptopa?
– Jasno, od Tiptopa! Rekao je onim svojim smirenim, svilastim glasom: »Ekscelencijo, kad naši
rukovodioci u Pekingu pročitaju kako važni članovi vašeg velikog britanskog parlamenta gledaju na
Središnje Carstvo, mislim da će se grdno razljutiti!« Naši izgledi da privremeno od njih preuzmemo
hongkonške dolare sada su ravni nuli!
Johnjohna zapljusne novi val gnjeva.
– Prokletnik je rekao da je to stav parlamentarnog odbora, što je posve netočno! U svakom
slučaju, smiješno je raspaljivati Kinu. Da nam Kina nije sklona, ovdje bi naš položaj bio posve
neodrživ. Posve! Prokleta budala! A svi smo se toliko trudili da mu objasnimo! – Guverner izvadi
rupčić pa se usekne. – Gdje su ostali?
– Viši komesar Crosse i g. Sinders nalaze se u mojoj kancelariji. Ian stiže. Što kažete na Iana i
Greya, gospodine? Na to da je Grey Ianov šurjak?
– Neobično! – Kad je to Grey danas odgovorio na pitanje jednog novinara, guvernera je ovog
popodneva nazvalo barem desetak osoba. – Čudno da nam Ian to nije napomenuo!
– Ili Penelope! Baš čudno! Što mislite... ? – Johnjohn digne glavu i umukne. Približavao im se
Dunross.
– Dobra večer, gospodine.
– Zdravo, Iane! Odgodio sam u sedam, da se još vidim sa Sindersom i Stanleyem Rosemontom.
– Guverner mu pokaže novine. – Jeste li ovo vidjeli?
– Da, gospodine! Kineske večernje novine užasno se ljute! Čudim se kako se još nisu raspalile
sve novine, a s njima i centar grada.
 – Osudio bih ih zbog veleizdaje – kiselo će Johnjohn. – Kojeg vraga možemo učiniti, Iane?
– Moliti se! Već sam razgovarao s članom parlamenta Guthrieom, koji je liberal, i s nekim
konzervativcima. Jedan od najsposobnijih reportera iz Guardiana upravo ih intervjuira a njihova
oprečna mišljenja ispunit će sutra ujutro novinske stranice i time pobiti sve ove Greyeve bljezgarije!
– Dunross obriše ruke. Osjeti kako mu se znoje i leđa. Živciralo ga je sve: Grey, Tiptop, Jacques,
Phillip Čen, polunovčić i AMG-ovi spisi. »Isuse Kriste, a što sad?« , zapita se on. Sastanak s
Murtaghom iz »Belgijske kraljevske« potvrdio mu je Caseyinu prognozu: riskantno je ali se isplati
pokušati. Kad se vratio s tog sastanka, netko mu je pokazao popodnevno izdanje, a živci su ga do
kraja izdali kad se sjetio kakvim bi posljedicama mogle uroditi te glupe izjave Greya i Broadhursta.
– Morat ćemo to javno opovrgnuti, a moramo raditi na tome da se za Greyev prijedlog (da se Hong
Kong izjednači s Velikom Britanijom) nikad ne glasa, a kamoli da ga usvoje! I da laburisti nikad ne
dođu na vlast! – Osjeti kako mu se diže žuč. – Broadhurst je bio podjednako zao, ako ne i gori!
– Iane, jesi li razgovarao s Tiptopom?
– Nisam, Bruce! Njegov je telefon još u kvaru, ali poslao sam mu glasnika. – Reče mu kako se
dogovorio s Phillipom Čenom. Guverner mu prenese Tiptopovu tužbalicu. Dunross se prestraši. –
Kad se javio, gospodine?
– Nešto prije šest!
– Tada je već sigurno primio našu poruku! – Dunrossu ubrzano zakuca srce. – Nakon ovog...
ovog neuspjeha, svi su izgledi da od Kineza nećemo dobiti novaca!
– I ja mislim.
Dunross opazi da ne spominju njegovo srodstvo s Greyem.– Robin Grey teška je budala – reče
smatrajući da to mora sam iznijeti. – Moj vražji šogor ne bi učinio Sovjetima veću uslugu ni da je
sam član Politbiroa! A i Broadhurst. Glupan!
Guverner je neko vrijeme šutio pa izjavio:
– Kinezi kažu: »Vrag nam daje rodbinu pa zahvali svim bogovima da možeš sam birati
prijatelje!...
– Potpuno ste u pravu. Srećom poslanici putuju u nedjelju. S obzirom da su sutra utrke i... i svi
ostali problemi, možda će se sve to zaboraviti! – Dunross obriše čelo. – Sparno, zar ne?
Guverner kimne glavom pa ljutito zapita:
– Je li sve spremno, Johnjohne?
– Da, gospodine, trezorski... – Otvori se lift u predvorju i iz njega iziđu Roger Crosse i Edward
Sinders, šef tajne službe MI-6.
– Ah, Sinders! – javi se guverner kad su obojica ušla u predvorje. – Ovo je Ian Dunross.
– Drago mi je! – Sinders se rukovao s Dunrossom. Bio je sredovječan, srednjeg rasta,
neugledan, u zgužvanom odijelu. Lice mu bijaše tanko i bezbojno, a na bradi su mu izrasle sijede
čekinje. – Oprostite što sam zgužvan, gospodine, ali još nisam bio u hotelu.
– Šteta! – odgovori Dunross. – Ovo je moglo pričekati i do sutra! Dobra večer, Rogere!
– Dobra večer, gospodine, večer, Iane! – odlučno će Crosse. – Svi smo na okupu. Bismo li
započeli?
Johnjohn poslušno krene, ali Dunross upadne:
 – Trenutak! Oprosti, Bruce, samo trenutak!
– Svakako! – Johnjohn prikrije iznenađenje. Pitao se što li sve to znači i tko je Sinders, ali bio
je previše mudar da bi išta zapitao. Znao je da će mu oni i sami kazati ako zatreba. Za njim se zatvore
vrata.
Dunross pogledom prostrijeli guvernera.
– Ekscelencijo, da li službeno potvrđujete da je ovo Edward Sinders, šef tajne službe MI-6?
– Potvrđujem! – Guverner mu pruži omotnicu. – Mislim da si zatražio pismenu potvrdu.
– Hvala, gospodine! – Dunross se obrati Sindersu: – Oprostite, ali zacijelo shvaćate zbog čega
sam nepovjerljiv!
– Naravno! Znači, stvar je sređena! Idemo, gospodine Dunross!
– Tko je Mary McFee?
Sinders se zgrane. Crosse i guverner zapanjeno odmjere njega pa Dunrossa.
– Imate prijatelje na položaju, gospodine Dunross. Smijem li vas zapitati tko vam je odao to
ime?
– Ne smijete! – Dunross ga je netremice gledao. To je ime Alastair doznao od jednoga glavonje
iz »Engleske banke« koji je to opet izvukao od jednog visokog vladinog funkcionara. – Želim samo
provjeriti da li je Sinders zaista Sinders!
– Mary McFee je naša prijateljica! – uzrujano će Sinders.
– Na žalost, to mi nije dovoljno!
– Djevojka...
– Na žalost, ni to... Koje joj je pravo ime?
Sinders je oklijevao. Problijedio je kao krpa, uhvatio Dunrossa za ruku pa ga odveo na drugi
kraj prostorije. Usne je približio Dunrossovu uhu.
– Anastazija Kehilova, glavna tajnica čehoslovačke ambasade u Londonu! – šapnuo je,
okrenuvši leđa Crosseu i guverneru.
Dunross zadovoljno kimne, ali Sinders ga snagom neuobičajenom za tako sitna čovjeka, uhvati
za mišku i još teže šapne:
– Zaboravite njezino ime! Ako KGB ikad posumnja da ga znate, izvući će ga iz vas! Onda je
mrtva ona, i ja, i vi.
– Vrijedi! – Dunross kimne glavom.
Sinders duboko uzdahne pa se okrene i kimne Crosseu.
– Dokrajčimo to, Rogere! Ekscelencijo?
Svi su napeto pošli za njim. Johnjohn je čekao pored lifta. Trezorski prostor nalazio se tri kata
ispod njih. U omanjem predvorju čekala su dva čuvara u civilu, ispred teških željeznih vrata, jedan iz
Odjela za krivična istraživanja, a drugi iz tajne policije. Obojica ih pozdrave. Johnjohn otključa vrata
i propusti sve njih, osim čuvara. Zatim ih za sobom zaključa.
– Takav je bankovni običaj!
– Je li vam itko provalio u trezore? – zapita Sinders.
 – Nije. Doduše, Japanci su provalili vrata kad su se ključevi, ovaj... izgubili.
– Jeste li i vi tada bili ovdje?
– Na svu sreću nisam! – Kad je na Božić 1941. Godine kapitulirao Hong Kong, dvije britanske
banke, »Blacs« i »Victoria« , postadoše glavne mete za Japance koji su naredili da se likvidiraju.
Izdvojili su sve rukovodeće osoblje i pod stražom ih prisilili da im pomažu. Sve su bankovne
službenike mjesecima i godinama podvrgavali najstrožem pritisku. Bili su prisiljeni da ilegalno
emitiraju novčanice. Tad se umiješala Kampejtaj, ozloglašena i omražena japanska tajna policija. –
Kampejtaj je smaknula dosta naših kolega, a ostalima je zagorčavala život! – izjavi Johnjohn. – Stara
praksa: izgladnjivanje, mlaćenje, oskudica, samica. Neki su umrli zbog neishranjenosti, odnosno
točnije od pregladnjelosti, a i mi i Blacs ostali smo bez najuglednijeg rukovodećeg osoblja. –
Johnjohn otključa druga rešetkasta vrata iza kojih su se prostirali nizovi sefova u nekoliko podruma
od armiranog betona koji su bili međusobno povezani. – Iane?
Dunross izvuče ključ.
– Broj 16-85-94.
Johnjohn pođe naprijed. Uzrujano je u jednu bravu gurnuo svoj bankovni ključ, a zatim i Dunross
svoj. Okrenu se oba ključa, škljocne brava i vratašca se otvore. Svi upru pogled u sef. Johnjohn
izvadi svoj ključ.
– Prič... pričekat ću na izlazu! – reče, sretan što je sve gotovo, i ode.
– Unutra ima i drugih stvari – neodlučno će Dunross. – Povjerljivih spisa. Smijem li?
Crosse nije ni trepnuo.
– Žao mi je, ali ili gospodin Sinders ili ja moramo biti svjedoci da su nam predani svi AMG-ovi
spisi!
Dunross opazi da se obojica preznojavaju. I njemu su se ovlažila leđa.
– Ekscelencijo, biste li vi pogledali?
– Naravno!
Dvojica policajaca se nevoljko udalje. Dunross pričeka dok nisu otišli pa otvori sef. Bio je
velik. Sir Geoffrey razrogači oči. U sefu su se nalazile samo plave fascikle, šutke ih je prihvatio.
Osam na broju. Dunross zalupi vratašca i brava škljocne.
Pristupi im Crosse i ispruži ruku.
– Da ih ja od vas preuzmem, gospodine?
– Ne!
Crosse zapanjeno zastane i suspregne psovku.
– Ali, ekscelencijo...
– Ministar je odredio postupak s kojim su suglasni i naši američki prijatelji, a i ja ga odobravam
– odgovori Sir Geoffrey. – Svi se vraćamo u moj ured! Tamo ćemo svi prisustvovati fotokopiranju.
Samo u dva primjerka. Jedan za gospodina Sindersa, a drugi za Rosemonta. Iane, ministar mi je
osobno naredio da primjerak predam gospodinu Rosemontu!
Dunross slegne ramenima. Nadao se svim srcem da i dalje izgleda nemamo.
– Ako tako želi ministar, u redu stvar! Molio bih vas da izvornik spalite kad ga fotokopirate! –
Vidje kako ga svi motre, ali on je mjerkao Crossea. Učini mu se da šef tajne službe likuje. – Ako su ti
spisi toliko opasni, bolje da ih i nema! Osim u pravim rukama, to jest kod službe MI-6 i CIA-e. Ja
nisam ovlašten da imam primjerak. A ako spisi nisu opasni, nema veze! Većina podataka jadnog
starog AMG-a bila je prenapuhana, a sad kad je poginuo, priznajem da više ti spisi meni nisu
zanimljivi jer su u vašim rukama. Molio bih vas da ih spalite ili razderete, ekscelencijo!
– Vrlo dobro! – Guverner uperi svijetloplave oči u Rogera Crossea. – Izvoli, Rogere?
– Ništa, gospodine! Hoćemo li započeti?
– Kad sam već ovdje, moram pogledati i neke poslovne spise – javi se Dunross. – Ne morate me
čekati!
– U redu, hvala ti, Iane! – reče Sir Geoffrey i ode s dvojicom tajnih policajaca.
Ostavši sam, Dunross priđe drugom trezorskom prostoru u susjednom podrumu. Iz svog svežnja
ključeva izdvoji dva, znajući da bi Johnjohna udarila kap kad bi vidio da on ima i bankovni ključ.
Brava nečujno popusti. Bijaše to jedan od desetaka sefova koje je »Otmjena tvrtka« držala pod
raznim imenima. U njemu su se nalazili snopovi novčanica po stotinu američkih dolara, stare uknjižbe
i spisi, a na vrhu nabijen automat. Dunross je, kao i uvijek, bio uznemiren. Mrzio je oružje, mrzio Hag
Struan... i divio joj se. U svojim »Uputama taj-panima« koje je napisala uoči smrti 1917. godine, a te
su upute bile sastavni dio njezine posljednje volje i oporuke, i kao takve pohranjene u taj-panovu
sefu, Hag je nametnula i nova pravila, među njima i to da taj-panu na raspolaganju uvijek moraju
stajati znatna novčana sredstva. Drugo je pravilo glasilo: neprestano u blizini mora imati barem četiri
nabijena revolvera, u tajnim skrovištima. Napisala je: »Mrzim pištolje, ali što ću kad su neophodni!
Godine 1916. uoči Miholja, kad sam bila bolesna i nepokretna moj unuk Kelly O’ Gorman, četvrti
taj-pan (samo po imenu), uvjeren da sam na samrti, prisilio me da iz kreveta ustanem i pođem do sefa
u Velikoj kući pa da mu predam pečatnjak »Otmjene tvrtke« , čime bih njemu predala posvemašnju
vlast kao taj-panu. A ja uzeh pištolj skriven u sefu. Ustrijelila sam ga, dva se dana borio sa smrću i
preminuo. Bogobojazna sam, mrzim vatreno oružje i ubijanje, ali Kelly je bio bijesni pas, a svaki taj-
pan mora štititi potomstvo. Nimalo mi nije žao što sam ga smaknula! Tko ovo čita, neka se čuva: želju
za vlašću svoje rodbine mora obuzdavati. Ne boj se primijeniti svakojaka sredstva da zaštitiš
ostavštinu Dirka Struana...« .
Niz obraz mu pocuri znoj. Sjećao se kako mu se nakostriješila kosa na šiji kad je prvi put
pročitao Hagine upute, one noći kad je postao taj-pan. Uvijek je mislio da je bratić Kelly, najstariji
sin Hagine najmlađe kćerke Rose, umro od kolere u jednom od velikih valova te bolesti koja
neprekidno hara Azijom.
Hag je pisala i o drugim čudovišnim stvarima:
»Godine 1894... te najgore od svih godina, donesu mi drugi Đin-kvaov polunovčić. Te je godine
u Hong Kongu harala kuga, bubonska kuga. Pomrlo je na desetke tisuća naših pogana, Kineza. I naše
je kosila kuga, i bogate i siromašne: rođakinju Hannah i njezino troje djece, dvoje Čen-Čenove djece
i petero unučadi. Govorkalo se da bubonsku kugu raznosi vjetar. Neki su smatrali da je to kazna
Božja, ili pošast kao malarija, zbog ‘nezdravog zraka’ u Sretnoj dolini. Uto se dogodi čudo! Japanski
istraživači, liječnici Vitasato i Aojama, koje smo pozvali u Hong Kong, izolirali su bacil kuge,
dokazali da je raznose buhe i štakori te da bi higijena i trovanje štakora zauvijek iskorijenili tu
pošast. Žalosni brežuljak Taj-ping Šan, vlasništvo Gordona – Gordona Čena, sina mog voljenog taj-
pana, gdje je živjelo najviše naših pogana, bijaše smrdljivo, kužno, prenapučeno žarište svih pošasti,
puno štakora, i ma koliko su organi vlasti pokušavali unijeti reda, umiljavali im se i naređivali,
praznovjerno stanovništvo nije tome vjerovalo i ništa nije poduzimalo da popravi svoju sudbinu, iako
su umirali i umirali. Bio je nemoćan i Gordon, tad bezubi starac: čupao je kosu što je izgubio tolike
stanarine, ali snagu je čuvao za svoje četiri mlade žene.«
»Potkraj ljeta kad se činilo da je naša krunska kolonija ponovno osuđena na propast, kad je broj
smrti rastao iz dana u dan, naredila sam da se noću bakljom zapali Taj-ping Šan, taj odvratni
smrdljivi brežuljak. Na savjesti imam neke žitelje koji su zaglavili u požaru, ali da ta vatra nije sve
pročistila, propala bi i ova kolonija i još stotine tisuća ljudi. Ja sam izazvala požar u Taj-ping Šanu,
ali tako sam spasila Hong Kong. I održala sam ostavštinu! I iskupila drugi polunovčić.«
»Dvadesetog je travnja neki Čang-Vu Tah donio polunovčić mom dragom mladom rođaku Dirku
Dunrossu, trećem taj-panu, a on ga je donio meni jer nije znao za tajnu četiriju novčića. Pozvala sam
tog Čanga koji je znao engleski. Molio je da ‘Otmjena tvrtka’ smjesta zakloni i zaštiti mladog
kineskog revolucionara, odgojenog na Zapadu. Zvao se Sun Jat-sen, a morali bismo ga novčano
potpomagati, i to sve dok je živ, koliko je god u našoj moći, u njegovoj borbi protiv strane dinastije
Mandžuraca koja je vladala Kinom. Potpomaganje revolucionara, a protiv kineske vladajuće
dinastije s kojom smo bili u srdačnim odnosima, i o kojoj je zavisila glavnina naše trgovine i
prihoda, kosilo se s mojim načelima, a na izgled je to bilo i protiv interesa ‘Otmjene tvrtke’. Rekoh:
‘Ne, neću mu pomagati da svrgne cara!’ Ali čang Vu Tah odgovori: Mi tu milost molimo od ‘Otmjene
kuće’! I rečeno-učinjeno. Uz silne opasnosti dala sam mu sredstva i zaštitu. Moj dragi Dirk Dunross
prebacio je doktora Suna iz Kantona u našu koloniju, a odavde u Ameriku. Htjela sam da dr Sun
otprati mladog Dirka u Englesku. Imao je isploviti te večeri kao kapetan našeg parobroda Sunset
Cloud. Tog sam mu tjedna željela predati svu taj-pansku vlast, ali Dirk mi reče: ‘Ne, tek kad se
vratim!’ Nikad se nije vratio. On i sva posada potopiše se negdje u Indijskom oceanu, Oh, kakav je
užasan bio moj gubitak, naš gubitak!«
»Ali smrt je dio života i mi koji smo živi, moramo ispunjavati svoje dužnosti. Još ne znam kome
ću predati vlast. Kanila sam je predati Dirku Dunrossu koji je dobio ime svog djeda. Njegovi su
sinovi premladi. Cooperovi su nesposobni, a i de Villeovi. Možda Daglish? MacStruanovi još nisu
spremni. Možda Alastair Struan, ali slabić je. Uvrgao se u Robba Struana.«
»Nije mi neugodno, što tebi, budućem taj-panu, priznajem da sam smrtno umorna. Ali još nisam
spremna da umrem! Molim Boga da mi dade snagu za još nekoliko godina. Nitko iz moje loze, ni iz
loze mog dragog Dirka Struana, nije vrijedan tog položaja. A moram preživjeti ovaj veliki rat,
obnoviti tvrtku, sagraditi novu trgovačku flotu. Njemačke su nam podmornice dosad potopile trideset
brodova, gotovo čitavu našu flotu. Da, a još moramo i ispunjavati molbu onog drugog polunovčića.
Dra Sun Jat-sena moramo potpomagati, i potpomagat ćemo ga, sve do njegove smrti, i tako ćemo
osvjetlati obraz u Aziji...«
I jesmo, pomisli Dunross. Otmjena ga je tvrtka potpomagala u svim nevoljama, pa i onda kad se
pokušao ujediniti sa Sovjetskim Savezom, sve do njegove smrti 1925. godine, kada je Čang Kaj Šek,
njegov pomoćnik, odgojen u Rusiji, preuzeo njegovo mjesto i poveo Kinu u novu budućnost. Sve dok
njegov stari saveznik, ali i stari neprijatelj, Mao Ce Tung, nije preuzeo kormilo iz njegovih ruku te se
popeo na »Zmajevo Prijestolje« u Pekingu, okrvavljenih ruku, začetnik nove dinastije.
Dunross izvuče rupčić i obriše čelo.
U trezorskom je prostoru bilo prašnjavo i suho, pa ga je zrak štipkao za grlo. Nakašljao se. I
ruke su mu se oznojile, a još je na leđima osjećao hladan znoj. Pažljivo je preturao po dnu dubokog
metalnog sefa i pronašao pečatnjak »Otmjene tvrtke« koji će mu biti potreban preko vikenda ukoliko
sklopi sporazum s »Belgijskom kraljevskom bankom« , odnosno njujorškom »First Central« . Ako
zaključim sporazum, bit ću veliki Caseyin dužnik, zaključio je.
Srce mu ponovno uzrujano zakuca i morao je provjeriti. Oprezno je malčice nadignuo tajno
dvostruko dno sefa. U pet centimetara prostora nalazilo se osam plavih korica: pravi AMG-ovi spisi.
Korice koje je maloprije predao Sindersu našao je u zapečaćenom omotu što su mu ga jučer donijeli
Kirk i njegova supruga. Tih osam krivotvorenih spisa i pismo: »Taj-pane, užasno se brinem da sam
izdan i ja, a i vi, a podaci iz mojih dosadašnjih spisa možda su dopali u krive ruke. Ove spise
prilažem, a sigurni su i vrlo slični prvima. Ispustio sam bitna imena i bitne podatke! Ove spise
možete njima predati ako vas prisile, ali samo ove! Izvorne spise uništite nakon što razgovarate s
Rikom. Na nekim su stranicama riječi i brojevi ispisani nevidljivim crnilom. Riko će vam dati ključ
te zagonetke. Molim vas, oprostite na ovolikoj tajnovitosti, ali špijunaža nije za malu djecu, nego je
to igra sa smrću i u sadašnjosti i u budućnosti. Naša divna Britanija vrvi od izdajica i kola idu
nizbrdo. Ukratko, sloboda je ugrožena kao nikada prije. Molim vas da poslušate svog dičnog
prethodnika koji se borio za slobodu trgovine, za život i za vjeru. Na žalost, mislim da nije poginuo u
oluji. Istinu nikad nećemo doznati, ali uvjeren sam da su ga ubili, kao što će i mene ubiti. Bez brige,
mladi prijatelju! Lijepo mi je bilo. Zabio sam mnogo čavala u neprijateljski lijes, više nego što je
prosjek... Molim vas da i vi tako postupate!«
Pismo je potpisao: »S poštovanjem vaš...«
Jadnik, žalosno pomisli Dunross.
Jučer je krivotvorene spise prokrijumčario u trezorski prostor, a u drugi sef prebacio izvornike.
Najradije bi već tada uništio izvornike, ali nije to mogao neopazice obaviti u trezoru, a morao je
pričekati i da dođe Japanka Riko. Zasad je najbolje i najsigurnije da ostane na svome mjestu, odlučio
je. Ima još mnogo vremena.
Odjednom osjeti na sebi nečiji pogled i posegne prema automatu. Kad ga je dodirnuo, osvrnuo
se. Preokrene mu se u želucu. Motrio ga je Crosse. I Johnjohn. S ulaza u trezorski prostor.
– Samo sam želio zahvaliti na suradnji, Iane! – reče Crosse nakon kratke stanke. – Sinders i ja ti
zahvaljujemo!
Dunrossu lakne.
– Nema na čemu, bilo mi je drago da vam pomognem! – Popusti automat, nastojeći se ponašati
opušteno te ga odgurne u sef. Lažno dno tiho se spusti. Osjećao je da ga Crosse motri, ali nije se na to
obazirao. Viši inspektor vjerojatno nije mogao vidjeti prave spise s mjesta na kojemu se nalazio.
Dunross je blagoslivljao svoj džos što nije izvukao ni jedne korice da ih prolista. Mirno zalupi
vratašca i započne disati. – Baš je ovdje zagušljivo!
– Da! Iane, još jednom ti hvala! – I Crosse ode.
– Kako si otvorio ovaj sef? – hladno upita Johnjohn.
– Ključem!
– Sa dva ključa, Iane. To je protupropisno! – Johnjohn ispruži ruku. – Bi li mi vratio bankin
ključ?
– Žalim, stari moj! – mirno će Dunross. – Ovo nije bankin ključ.
Johnjohn je oklijevao.
– Uvijek smo mislili da imaš duplikat glavnog ključa. Ima Paul pravo: prejak si, smatraš da je
banka tvoja, da su naša sredstva tvoja i... da je ova kolonija tvoja!
– Dugo smo uspješno surađivali i s vama i s ovom kolonijom, a tek u posljednjih nekoliko
godina, kad je Paul Havergill prigrabio stanovitu vlast, kinjimo se i ja i moja tvrtka. Ali najgore je to
što je on staromodan i samo zbog toga sam glasao protiv njega! A ti si suvremen bankar! Bit ćeš
pošteniji, dalekovidniji, manje živčan, brži.
Johnjohn odmahne glavom.
– Čisto sumnjam! Ako ikad postanem taj-pan ove banke, pobrinut ću se da potpuno odgovara
svojim dioničarima i da je nadzire poslovodni odbor koji će izabrati dioničari.
– I sad je tako. Mi imamo samo 21% dionica vaše banke!
– Imali ste 21%. To ste založili na ime jamstva za zajam koji ne možete, a vjerojatno nikad i
nećete moći, vratiti. Osim toga, tih 21% ne omogućava vam da vodite glavnu riječ, Bogu hvala!
– Ne, ali mnogo nam ne nedostaje.
– Točno! – Johnjohnov je glas bio metalan. – Opasno je to za banku, veoma opasno!
– Ne bih rekao!
– Ja bih! Želim da nam vratite jedanaest posto!
– Nije to na prodaju, stari moj!
– Kad postanem taj-pan, stari moj, navući ću te dionice, milom ili silom.
– Vidjet ćemo!
– Kad postanem taj-pan, promijenit ću mnoge stvari. Na primjer i ove sefove! Nitko živ neće
moći imati bankin ključ.
– Vidjet ćemo! – nasmiješi se Dunross.

Na poluotoku Kowloonu Bartlett skoči s pristaništa u zaljuljani čamac i pomogne Orlandi.

Automatski je skinula cipele visokih potpetica da ne ošteti skupocjenu palubu od tikovine.
– Dobro došli na Morsku vješticu, gospodine Bartlett. Dobra večer, Orlanda! – nasmiješi im se
Gornt. Držao je kormilo i odmah mahnuo svom pomoćniku koji odbije brod s gata blizu trajektne luke
na Kowloonu. – Oduševljen sam što ste prihvatili moj poziv za večeru, gospodine Bartlett!
– Nisam ni znao da sam pozvan dok mi to nije rekla Orlanda, prije pola sata... Uh, divan brod!
Gornt vedro pokrene jahtu prema natrag.
– Tek sam prije sat vremena doznao da vas dvoje idete na večeru. Smatrajući da još nikad niste
vidjeli hongkonšku luku noću, htio sam vas iznenaditi promjenom. Ionako sam htio s vama razgovarati
o nekim stvarima pa sam zapitao Orlandu bi li vas pozvala na ovu jahtu.
– Nadam se da vam nije bilo teško pristati na Kowloon?
– Nimalo, gospodine Bartlett. Obično ovamo dolazim po goste! – Gornt se u sebi nasmije kad se
sjetio Orlande i svih drugih gošća po koje je svih ovih godina dolazio na Kowloon. Gornt vješto
otisne jahtu od obale Kowloona blizu trajektne luke Golden Ferry gdje su valovi opasno zapljuskivali
pristanište.
Motorni brod usmjeri naprijed, a kormilo okrene udesno da iziđe u plovne putove. Tad udari
kurs prema zapadu. Brod bijaše dug preko dvadeset metara, vitak, elegantan, blještav, kao trkaći
brod. Nalazili su se na kapetanskom mostu koji je imao staklene stijenke, otraga je dolazio zrak.
nadstrešnica iznad njih se napinjala i škripala na lahoru, val iza jahte je ključao. Gornt je na sebi
imao sportsku mornarsku opremu, lagan kaputić i veselo naherenu kapu s oznakom »Jaht-kluba« .
Pristajao mu je takav način odijevanja i potkresana prosijeda brada. Lagano se zanosio prema zibanju
broda i vidjelo se da je u svom elementu.
Bartlett ga je promatrao. I on se lijepo osjećao u espadrilama i laganoj sportskoj košulji. Uz
njega je stajala Orlanda i osjećao ju je, iako se nisu doticali. Obukla je tamno večernje odijelo: hlače
i kaputić i zagrnula je šalom jer će na moru biti svježe. Lagano se njihala, vjetar joj je mrsio kosu, a
bez potpetica djelovala je sićušna.
Pogleda straga po luci trajekte, džunke, linijske brodove i golemi, sivi nuklearni nosač obasjane
palube, na kojemu se ponosno vijorila zastava. Jedan mlažnjak propara noćno nebo iznad Kaj Taja.
Linc vidje i nekoliko aviona koji su se približili poluotoku Kowlonu, spremni da slete.
Odavde nije vidio aerodrom ni svoj mlažnjak, ali znao je gdje je parkiran. Popodne ga je, uz
policijsko odobrenje, razgledao da vidi je li sve u redu i da uzme neke spise i stvari.
Orlanda ga blago dodirne i on je pogleda. Uzvratila mu je smiješak koji ga je cijeloga razgalio.
– Predivno, zar ne?
Sva sretna kimne glavom. Odgovor joj nije bio potreban. Oboje su to znali.
– Da! – odvrati Gornt, misleći da se Bartlett njemu obratio. Ogledavao se. – Divno je noću
ploviti, kao gospodar... kapetan svog broda! Najprije ćemo na zapad, pa na jug oko otoka Hong
Konga, i tako će nam proći tri četvrt sata. – Mahne kapetanu koji se nalazio u blizini, šutljivom
vitkom Šangajcu u čistim, uškrobljenim bijelim mornarskim hlačama od jedrenine.
– Šêše! – reče čovjek preuzevši kormilo. To znači: hvala.
Gornt im pokaza stolice oko stola na krmi.
– Može? – Pogleda Orlandu. – Divno izgledaš, Orlanda!
– Hvala! – odvrati ona.
– Nije ti hladno?
– Nije, Quillane, hvala na pitanju.
Iz potpalublja dođe poslužitelj u livreji noseći na pladnju tople i hladne kanape-sendviče, U
posudi pored stola hladila se otvorena boca bijela vina, četiri čaše, dvije limenke američkog piva i
bezalkoholna pića. – Čime bih vas mogao ponuditi, gospodine Bartlett? – zapita Gornt. – Ovo je
Frascati... Ili više volite rashlađeno pivo iz limenke?
– Večeras bih Frascati, a pivo kasnije, ako može.
– Orlanda?
– I ja bih vino, Quillane! – mirno će ona, iako je znala da on dobro zna da ona od svih vina
najviše voli Frascati. Večeras moram biti lukava, veoma lukava, veoma snažna, veoma lukava i
veoma mudra! Odmah je prihvatila Gorntov poziv jer je i ona obožavala noćna krstarenja, a i
restoran kamo će poći jako je voljela, iako bi joj bilo draže da večera nasamu s Lincom Bartlettom.
No, to je očigledno bila nar... Ne, ispravila se. Nije to bila naredba nego molba! Quillan je na mojoj
strani. A u ovom slučaju, i on i ja imamo zajednički cilj: Linca. Oh, koliko mi je Linc drag!
Pogledala ga je i vidjela da on promatra Gornta. Srce joj ubrzano zakuca... kao i onomad u
Španjolskoj kad ju je Gornt odveo da vidi mano a mano. Da, večeras su ova dvojica kao matadori.
Znam da me Quillan još želi, bez obzira na to što kaže. Uzvratila mu je smiješak i smirila se.
– Baš će mi goditi vino!
Paluba bijaše mračna, a rasvjeta udobna i prisna. Poslužitelj natoči, a Frascati je, kao i uvijek,
bio tečan, ukusan, suh i zamaman. Bartlett otvori plastičnu torbu koju je donio na brod.
– Stari američki običaj zahtijeva da donesemo dar kad god prvi put dođemo nekom u dom, a ovo
je kao dom! – Položi na stol bocu vina.
– Oh, baš vam hva... – Gornt umukne. Pažljivo uzme bocu pa se u nju zagleda. Tad ustane i
pogleda je pod svjetlom kompasa. Ponovno sjedne. – Ova boca nije dar, gospodine Bartlett, nego
čarolija. Mislio sam da me oči varaju! – Bio je to Château Margaux, jedna od čuvenih ružica iz
pokrajine Bordeaux iz Médoca. – Nikad još nisam kušao berbu 1949. godine. Bila je to sjajna godina
vina ružice. Hvala. Hvala najljepša!
– Orlanda mi reče da više volite crno vino nego bijelo, ali pomislih da bismo mogli poći na
riblju večeru! – Polako stavi pored prve i drugu bocu.
Gornt se u nju zabulji. Château Haut-Brion. Kad je berba bila bogata, crnjak, Château Haut-
Brion mogao se usporediti s najčuvenijim vinima iz Médoca, ali bijeli Château Haut-Brion, suh,
lagan i malo poznat zato jer mu je proizvodnja ograničena, ubrajao se u najbiranija bordoška vina.
Berba 1955.
– Ako se toliko razumijete u vina, gospodine Bartlett – uzdahne Gornt – zašto onda pijete pivo?
– Pivo mi godi uz tjesteninu, gospodine Gornt, a pijem pivo i prije ručka. Ali, uz jelo pijem
vino! – Bartlett se široko nasmiješi. – U utorak ćemo piti pivo uz tjesteninu, a onda Frascati, ili
Verdicchio, ili umbrijski Casale uz... uza što?
– Piccata?
– Sjajno! – odvrati Bartlett koji je obožavao jedino Orlandinu piccatu. – Moje najdraže jelo! –
Pažnju je skrenuo na Gornta, a Orlandu nije ni pogledao, ali znao je da je pogodila njegove misli.
Drago mi je da sam je iskušao!
»Oh, jesi li se lijepo zabavljao?« , zapitala ga je kad je jutros došla po njega u maleni hotel na
Sunning Roadu.
»Oh, nadam se da ti je bilo lijepo, dragi Linc!«
Ona je djevojka bila prekrasna, ali nije osjećao ništa osim pohote, a jastučenje mu je donijelo
malo zadovoljstva. Tako je kazao i Orlandi.
»Oh, znači da sam ja kriva! Pogrešnu smo izabrali!« , rastuženo je kazala. »Danas ćemo nakon
večere pokušati na nekom drugom mjestu!«
I nehotice se nasmiješio pa je pogledao. Još mu je ljepše izgledala na morskom povjetarcu. Uto
je opazio da ga Gornt promatra.
– Idemo na riblju večeru?
– Da! Orlanda, jesi li gospodinu Bartlettu spomenula Pok Liu Čau?
– Nisam, Quillane, nego samo poziv na krstarenje.
– Dobro! Neće biti nikakva gozba, ali ondje je izvrsna riblja kuhinja, gospodine Bartlett, i...
– Zovite me Linc i dopustite da ja vas zovem Quillan! Povraća mi se kad stalno čujem
»gospodine Bartlett« !
Svi se nasmiju, a Gornt odgovori:
– Linc, ako dopuštate, večeras ne bismo otvorili ovaj vaš dar! Nije kineska kuhinja za ova
znamenita vina. Slabo se nadopunjavaju! Ako smijem, sačuvao bih ih za zajedničku večeru u utorak!
– Naravno!
Zavlada kratka šutnja i čula se samo prigušena grmljavina dizel-motora iz potpalublja. Orlanda
odmah shvati da Gornt želi ostati s Bartlettom u četiri oka pa ustane i nasmiješi se.
– Samo trenutak, moram se osvježiti!
– U prednje kabine, preko prednjeg mostića, Orlanda! – reče joj Gornt promatrajući je.
– Hvala – rekla je i udaljila se, u neku ruku sretna a u drugu ozlojeđena. Prednje su kabine bile
namijenjene gostima. Ona je automatski htjela ovim mostićem sići u glavnu kabinu, u kupaonicu pored
kapetanskog apartmana, apartmana koji je nekoć njoj pripadao. Nema veze! Prošlost pripada
prošlosti, a sad imam Linca, pomislila je krenuvši prema prednjim kabinama.
Bartlett je pijuckao vino i pitao se zbog čega li je Orlanda oklijevala. Skoncentrirao se na
Gornta.
– Koliko osoba prima ovaj brod?
– Posve lako deset! I uobičajena četveročlana posada, kapetan-strojar, brodski mali, kuhar i
poslužitelj. Ako želite, kasnije ću vam pokazati brod. – Gornt upali cigaretu. – Ne pušite?
– Ne hvala!
– Tjedan dana možemo krstariti a da ne pristajemo da bismo uzeli gorivo. Po potrebi! Znači, u
utorak zaključujemo posao?
– Da, utorak je još uvijek dan D!
– Jeste li se predomislili u pogledu »Struanove tvrtke« ?
– Bitka se odlučuje tek u ponedjeljak! U ponedjeljak, u tri sata popodne. Kad zatvori burza, Iana
ćete srediti ili nećete i opet nastaje pat-pozicija između vas dvojice.
– Ovaj put nema više pat-pozicije između vas dvojice.
– Reklo bi se.
– Ipak ćete s njim u Tajpej?
– Još uvijek to namjeravam.
Gornt povuče dubok dim iz svoje cigarete. Pogleda položaj svoje jahte. Dobrano su plovili
glavnim kanalom. Gornt ustane i na trenutak priđe kapetanu, ali i kapetan je primijetio malenu
nerasvijetljenu džunku ispred sebe pa ju je mirno zaobišao.
– Punom parom naprijed! – naredi mu Gornt pa se vrati Bartlettu. Ponovno natoči u čaše, izabere
jedan prženi dim sum i pogleda Amerikanca. – Linc, smijem li biti otvoren?
– Naravno!
– Riječ je o Orlandi!
– Što je s njom? – Bartlett stisne oči.
– Vjerojatno znate da mi je nekoć bila dobra prijateljica. Veoma dobra! U Hong Kongu se
mnogo ogovara pa ste sigurno već čuli svakojake glasine, ali mi smo i dalje prijatelji, iako smo se
razdvojili prije tri godine! – Gornt ga pogleda ispod čupavih, prosijedih obrva. – Htjedoh vam reći
samo to da ne bih želio da joj se išta dogodi! – Osmijehom otkrije zube koji bijesnu na prigušenoj
rasvjeti iznad stola. – A ona je idealna osoba i drugarica!
– Slažem se!
– Oprostite, ne bih vam dosađivao, samo bih vam želio kazati tri stvari kao muškarac muškarcu.
To bi bilo prvo... Drugo, šutljiva je. Najšutljivija žena koju sam upoznao! I treće, ona nema veze s
poslovima. Nisam je kao takvu iskoristio, nije vam ni nagrada, ni mamac, ni išta slično.
Bartlett je dosta dugo šutio pa kimnuo glavom.
– Naravno!
– Ne vjerujete mi?
Bartlett se dobrodušno nasmije.
– Quillane, pa ovo je Hong Kong! Nemate pojma kako sam ovdje bespomoćan kao stranac! Ne
znam je li Pok Liu Čau ime samog restorana ili četvrt Hong Konga ili područje u Narodnoj Republici
Kini. – S užitkom je pio vino. – A Orlanda je divna pa ne morate brinuti. Shvatio sam...
– Nadam se da ne zamjeravate što sam vam to rekao.
Bartlett zatrese glavom.
– Drago mi je da ste mi to rekli! – Oklijevao je, pa budući da je Gornt bio posve otvoren, odluči
da i on sve istjera na čistac. – Rekla mi je i za vaše dijete.
– Dobro!
– Zašto se mrštite?
– Iznenađen sam što vam je to rekla. Orlanda vas, znači, mnogo voli.
Bartlett opazi snagu očiju koje su ga gledale i pokuša sagledati ima li u njima zavisti.
– Nadam se da me voli! Rekla je da ste bili divni prema njoj otkako ste raskrstili. I prema
njezinoj obitelji.
– Dobri su to ljudi. U Aziji je teško othraniti petero djece, a pogotovo... dobro ih othraniti! Naša
je kompanija oduvijek pomagala obiteljima svojih službenika, kad god smo mogli. – Gornt otpije
vino. – Orlandu sam prvi put vidio kad joj je bilo deset godina, na subotnjim utrkama u Šangaju. Svi
su se tada oblačili u najbolje što su imali i šetali po tratini uz trkalište. Ona je tada prvi put izišla u
društvo. Otac joj je bio upravitelj naše špedicije. Eduardo Rados bijaše dobar čovjek, treća
generacija Portugalaca u Makau, a žena mu je bila čista Šangajka. A Orlanda... – Gornt uzdahne. –
Orlanda je bila najljepša djevojčica koju sam ikad vidio! Imala je bijelu haljinu... Mislim da sam je
slijedeći put nakon toga vidio tek kad je maturirala. Imala je gotovo osamnaest godina... i ludo sam se
u nju zaljubio! – Gornt digne pogled sa svoje čaše. – Ne bih mogao opisati koliko sam sretan bio svih
tih godina koliko smo bili zajedno! – Pogled mu se zamuti. – Je li vam rekla da sam uništio čovjeka
koji ju je zaveo?
– Rekla mi je.
– Dobro! Sad sve znate. – Gornt dostojanstveno nadoda: – Samo sam vam htio iznijeti svoje tri
točke.
Bartletta odjednom obuzme val topline prema Gorntu.
 – Hvala što ste mi to rekli! – Nagnuo se da uzme čašu vina. – Znate što? U utorak križamo sva
prijateljstva i neprijateljstva i počinjemo iznova. Svi mi!
– A na čijoj ste strani? – zapita Gornt, smješkajući se, ali samo usnama.
– U ovom napadu sam uz vas sto posto! – ispali Bartlett. – A za prodor »Par-Cona« u Aziju?
Negdje između! Očekujem pobjednika! Naginjem se prema vama, nadam se da ćete vi pobijediti, ali
ću pričekati.
– Zar te dvije stvari nisu jedna te ista stvar?
– Ne! Već sam utvrdio osnovna pravila napada i rekao da je to jedinstvena operacija, veliko
klanje. – Bartlett se nasmiješi. – Quillane, što se napada tiče, sto posto sam uz vas... pa nisam li vam
doznačio dva milijuna, ne tražeći nikakav pečatnjak ni papir, nego samo rukovanje?
– U Hong Kongu to ponekad više vrijedi! – izjavi Gornt nakon stanke. – Ne raspolažem točnim
podacima, ali dosad smo zaradili na burzi između dvadeset i četiri i trideset milijuna hongkonških
dolara!
– Na zdravlje! – Bartlett digne čašu. – A što je s navalama na banke? Kako će se to na nas
odraziti?
– Mislim da uopće neće – namrštio se Gornt. – Naša je burza veoma promjenjiva, ali »Blacs« i
»Vic« su čvrste banke i neuništive, a vlada obje te banke mora podržati, šuška se da će ponedjeljak
guverner proglasiti bankovnim blagdanom i da će banke zatvoriti na koliko god bude potrebno... Sve
dok ne stigne gotovina pa da se ljudima opet vrati povjerenje. U međuvremenu će mnogi propasti,
mnoge će banke pod stečaj, ali to nema veze s našim planom na burzi.
– Kad počinjete ponovno kupovati?
– Ovisno o danu kad svi napustite »Struanovu tvrtku« .
– Recimo u ponedjeljak u podne? Tako ćete vi i vaši ljudi od slame imati dovoljno vremena da
pokupujete dionice kad se pročuje da sam odustao od »Struana« ... i kad im još malčice padne tečaj!
– Izvrsno! Kinezi se silno pouzdaju u ono što čuju pa na burzi posve lako nastupa čas
konjunktura, a čas slom, i obrnuto. U redu, u podne... To ćete javiti iz Tajpeja?
– Hoću.
– Morali biste mi to potvrditi i teleksom!
– To prepuštam Casey.
– Upućena je u naš plan?
– Da, sad i ona zna. Koliko vam je dionica potrebno da preuzmete »Struanovu kompaniju« ?
– To biste morali znati.
– To je jedina karika koja mi nedostaje!
– Kad pokupujemo dionice, imat ćemo ih dovoljno da smjesta dobijemo barem tri naslonjača u
poslovodnom odboru, a Ianu je odzvonilo. Čim zasjednemo u odbor, zagospodarit ćemo »Struanovom
kompanijom« , a nakon toga ću ubrzo udružiti »Struanovu kompaniju« s »Rothwell-Gorntom« .
– I postat ćete taj-pan »Otmjene tvrtke« !
– Da! – Gorntu bijesnu oči. Natoči vino u čaše. – U vaše zdravlje!
Ispili su, zadovoljni sporazumom. No, u dubini duše nisu jedan drugome vjerovali ni mrvice.
Obojica su bila sretna da u rezervi imaju i drugi plan... za svaki slučaj.

Trojica namrgođenih ljudi iziđe iz Vladine kuće i popnu se u Crosseov automobil. Crosse sjedne za
volan, Sprijeda sjedne Sinders, straga Rosemont, a obojica su čvrsto držala svježe fotokopirane
AMG-ove spise koje još nisu pročitali. Noć bijaše mračna, nebo se naoblačilo, a promet je bio gušći
nego inače.
– Što mislite, hoće li guverner pročitati original prije nego što ga uništi? – zapita ih Rosemont
otraga.
– Ja bih! – odvrati Sinders ne okrenuvši se prema njemu.
– Prevelik je lukavac Sir Geoffrey da to učini! – reče Crosse. – Originale će uništiti tek kad vaš
primjerak sretno stigne u ministrove ruke... jer može se dogoditi i da ne stignete u London. A previše
je mudar da bi pročitao nešto što bi moglo smetati opunomoćeniku Njezina veličanstva pa prema
tome i vladi Njezina veličanstva.
Ponovno zavlada tišina.
– A Metkin? – zapita Rosemont koji se više nije mogao savladavati. – A? Gdje je stvar
uprskana, Rog?
– U Bombaju! Avion je zacijelo ondje sabotiran, ako se radi o sabotaži.
– Boga ti, Rog, sigurno je to sabotaža. Jasno, netko vas je otkucao. Samo, gdje? Opet tvoji vražji
policijski špijun? – Čekao je, ali ne odgovori mu ni Crosse ni Sinders. – Što je s Ivanovom, Rog?
Hoćeš li ga zaplijeniti i naglo pretražiti?
– Guverner je pitao London. Kažu da nema smisla izazivati incident.
– Kog vraga znaju one budale? – ljutio se Rosemont. – Boga vam, ono je špijunski brod! Kladim
se, u što god hoćete, da ćemo ondje naći najnovije zbirke za šifriranje, vidjet ćemo najsuvremeniju
sovjetsku opremu za praćenje aviona i naći pet-šest kagebeovskih stručnjaka. Ha?
– Naravno, imate pravo, gospodine Rosemont – zajedljivo će Sinders. – Ali ne možemo ništa
bez odobrenja...
– Dopustite da ja i moji momci...
– Ni govora! – Sinders gnjevno izvuče cigarete. Kutija bijaše prazna. Crosse ga ponudi svojim
cigaretama.
– Znači, ništa nećete poduzeti?
– Sutra ću u štab pozvati kapetana... kapetana Suslova i zatražiti objašnjenje! – obeća Sinders.
– Htio bih tome prisustvovati.
– Razmislit ću!
– Do devet ujutro stići će vam službeno saopćenje!
– Žao mi je, Rosemont – obrecne se Sinders – ali dok sam ovdje, ne moraš slušati naputke vaših
šefova!
– Za miloga Boga, pa mi smo saveznici!
– Zašto si onda nenajavljeno provalio u »Sinclairov toranj« , u stan broj 32? – oštro će Crosse.
Rosemont uzdahne pa im objasni.
 Sinders zamišljeno odmjeri Crossea pa Rosemonta.
– Tko vam reče da je to neprijateljsko konspirativno sastajalište, gospodine Rosemont?
– Ovdje imamo snažnu špijunsku mrežu. Tako smo i to doznali. Ne bih vam smio reći od koga,
ali dat ću vam otiske prstiju s one čaše, ako želite!
– To će nam koristiti – javi se Sinders. – Hvala.
– Time se ipak ne iskupljuješ od one nadmene, nedopustive provale! – hladno će Crosse.
– Opravdao sam se, i što bih više? – prasne Rosemont, a vilica mu zatitra. – Svi griješimo. Kao
i Philby, Burgess i Maclean! London je vraški mrtav, je li? Doznali smo da postoji i četvrti čovjek...
Na višoj razini, podjednako dobro smješten, a sad vam se smije.
Crosse i Sinders se zapanje. Pogledaju je, a zatim Sinders drekne:
– Tko to?
– Da znam, on bi već vrcao. Philby je pobjegao i odnio nam toliko tajni da ćemo morati potrošiti
milijune da se oporavimo i uvedemo nove šifre.
– Šteta Philbyja! – primijeti Sinders. – Da, svi se toga stidimo
– Svi griješimo, ali jedini je grijeh neuspjeh, zar ne? Da sam sinoć uhvatio tu dvojicu
neprijateljskih agenata, vi biste mi klicali. Ali nisam uspio! Ispričao sam vam se, u redu? Drugi put
ću vas pitati za dopuštenje, u redu?
– Nećeš! – odvrati Crosse. – Ali bilo bi nam svima bolje da nas to zapitaš!
– Što ste još načuli o četvrtom čovjeku? – zapita Sinders. Lice mu je bilo blijedo a čekinjasta
brada činila ga je još neurednijim.
– Prošlog mjeseca provalili smo još jedan komunistički kružok u Sjedinjenim Državama. U
govna, ima ih kao žohara! Ta je ćelija imala četiri člana, dvoje u New Yorku i dvoje u Washingtonu.
Onaj u New Yorku zove se Ivan Jegorov, a bio je funkcionar u tajništvu Ujedinjenih naroda! –
Rosemont ogorčeno nadoda: – Isuse, zašto napokon ne shvatite da su ti prokleti UN leglo špijuna?
Ujedinjeni su narodi SSSR-u najbolje oružje otkako nam ukraše atomsku bombu! Ulovili smo Ivana
Jegorova i njegovu ženu Aleksandru na djelu, kad su odašiljali tajne industrijske špijunaže –
kompjutore. Ono dvoje u Washingtonu živjelo je pod imenima pokojnih Amerikanaca, jednog
rimokatoličkog svećenika i jedne domaćice iz Connecticuta. To je četvoro radilo za jednog
bezveznjaka iz sovjetske ambasade... taj ataše im je bio šef. Na njega smo naišli kad je jednog našeg
momka iz CIA-e pokušavao nagovoriti da radi za njih. Da, ali prije nego što smo ga istjerali iz
Amerike, toliko smo ga zastrašili da nam je odao onu četvorku. Jedan od njih je propjevao i saopćio
nam da Philby nije bio glavni, nego da postoji i četvrti čovjek!
Sinders se nakašlje i na opušku pripali novu cigaretu.
– Što vam je rekao? Doslovce!
– Samo to da se Philbyjeva grupa sastojala od četiri člana. Četvrti je čovjek vrbovao cijelu
grupu, on im je bio glavešina, glavna karika sa Sovjetskim Savezom, šuškalo se da je to neki glavonja
na položaju.
– A kakav? Političar? Ministarstvo vanjskih poslova? Pripadnik plemstva?
– Samo da je na položaju! – Rosemont slegne ramenima.
Sinders ga pogleda pa se opet uvuče u svoj neprobojni oklop. Crosse skrene na Sinclair Road,
zastane ispred svog stana, iskrca Sindersa pa se odveze do konzulata, u blizini vladine kuće.
Rosemont uzme kopiju otisaka prstiju pa otprati Crossea do svoje kancelarije, prostrane i izvrsno
snabdjevene žestokim pićima.
– Viski?
– Votku s malo limunova soka! – reče Crosse, mjerkajući AMG-ove spise koje je Rosemont
nemarno odložio na svoj stol.
– U zdravlje! – Kucnu se. Rosemont iskapi viski na eks. – O čemu razmišljaš, Rog? Držiš se kao
mačak na vrućem limenom krovu!
– Ovo! – Crosse pokaže spise. – Samo da ulovim onog špijuna i slistim »Sevrina« !
Rosemont se namršti, razmisli i reče:
– Dobro! Da vidimo što tu ima.
Uzme prve korice, digne noge na stol i počne čitati. Za nekoliko minuta pročita, i pruži spis
Crosseu koji ga podjednakom brzinom pročita. Brzo su proučili sve spise, jedan po jedan. Crosse
zatvori posljednju stranicu posljednjeg spisa i vrati ga Rosemontu, pripalivši cigaretu.
– Previše da sad o tome razlažemo! – rastreseno progunđa Rosemont.
Crosse je u njegovu glasu zapazio neobični ton pa se pitao da li ga Amerikanac sad samo
iskušava.
– Odmah uočavamo – reče mjerkajući Rosemonta – da se ovi spisi ne mogu usporediti s onim
koji nam je prvi dopao šaka!
– I ja tako mislim! – povlađivao mu je Rosemont. – Što misliš?
– Spisi su nepotpuni, na mnogo pitanja nisu dati odgovori, a »Sevrin« i policijski špijun tek su
usput natuknuti. – Crosse je premetao čašicu votke pa je iskapio. – Razočaran sam!
– Ili je spis koji smo prvi uhvatili bio jedinstven i drukčiji od ostalih! – prekine šutnju
Rosemont. – Ili je taj spis bio drukčije sročen... ili su ovi krivotvoreni!
– Da!
– To nas opet vodi Ianu Dunrossu – nastavi Rosemont. – Ako su ovo krivotvorine, originali su
još kod njega!
– Da... ili su u njegovoj glavi.
– Kako misliš?
– Poznato je da Dunross ima fotografsko pamćenje. Možda je prave spise uništio, a ove nam
podmetnuo, ali još se sjeća pravih spisa.
– Znači, mogli bismo ga ispipati... je li nas prevario?
Crosse zapali novu cigaretu.
– Da... ako glavešine to budu smatrale potrebnim! – Pogledao je Rosemonta. – Naravno, takvo
je ispitivanje veoma opasno i možemo ga narediti jedino na temelju Zakona o državnim tajnama!
Rosemontovo se lice još više smrkne.
– Da ja to preuzmem i potjeram naprijed?
– Ne! Najprije se moramo do kraja uvjeriti. A to će biti razmjerno lako! – Crosse pogleda bife
pun žestokih pića. – Smijem li?
 – Naravno! Ja bih još viskija.
Crosse mu ponovno natoči viski i vrati čašu.
– Dogovorimo se ovako! Potpuno sa mnom surađuj, ništa ne poduzimaj a da me o tom ne
obavijestiš unaprijed, ne skrivaj mi ništa, ne trči pred rudo...
– A zauzvrat?
Crosse se nasmiješi svojim kiselim osmijehom i uzme nekoliko fotokopija.
– Što kažeš na to da utječeš, a možda i da odlučuješ, o predsjedničkim izborima... o
kandidatima?
– Ne razumijem!
Crosse mu pruži pisma Thomasa K. K. Lima koja je Armstrong sa svojim ljudima našao prije
dva dana kad je pretraživao ured Zubatog Loa.
– Navodno su se neke veoma bogate i silno utjecajne američke obitelji uortačile sa stanovitim
američkim generalima da u Vijetnamu sagrade nekoliko velikih, ali posve nepotrebnih aerodroma.
Radi osobne zarade! Iz ovih spisa vidi se kako, kad i gdje. – Crosse mu objasni gdje i kako su nađeni
ti spisi i nadoda: – Nije li senator Wilf Tillman, koji sad ovdje boravi, predsjednički kandidat?
Vjerojatno bi te postavio za šefa CIA-e kad bi mu ovo odao... ako mu odaš! Evo dva još zanimljivija
dokumenta! – Crosse ih stavi na stol. – Iz njih se vidi kako su stanoviti utjecajni političari i stanovite
utjecajne porodice dobile od Kongresa odobrenje da milijune spiskaju za pomoć Vijetnamu koja
uopće onamo ne stiže. Već su na taj način »potrošili« osam milijuna!
Rosemont pročita pisma. Lice mu je bilo blijedo kao kreda. Uzeo je telefonsku slušalicu.
– Dajte mi Eda Langana! – Malo je pričekao, a tada mu se lice odjednom zajapuri. – Jebe mi se!
– zareži on. – Makni tu svoju guzicu i odmah mi daj Eda! – Tresne slušalicu na viljušku, drsko
opsuje, otvori stol, nađe bočicu tableta protiv želučane kiseline i uzme tri. – Ovako neću daleko stići
– promrmlja. – Rog, možemo li se dokopati tog momka... Thomasa K. K. Lima?
– Ako ga nađete, svaka ti čast! Sad je negdje u Južnoj Americi! – Crosse odloži novi spis. – Ovo
je strogo povjerljiv izvještaj Odjelu za suzbijanje podmićivanja. Lako ćeš ga pronaći.
Rosemont pročita.
– Isuse! – Razmislio je i kazao: – Može li ovo ostati među nama? Moglo bi raznijeti mnoge naše
nacionalne spomenike.
– Naravno! Jesmo li se dogovorili? Ništa nećemo zatajiti?
– Dobro! – Rosemont priđe sefu pa ga otključa. – Usluga za uslugu! – Nađe spis koji je tražio,
izvadi neke stranice, vrati korice i ponovno zaključa sef. – To su fotokopije. Izvoli!
Fotokopije su imale naslov »Borac za slobodu« , a imale su datum od ovog i prošlog mjeseca.
Crosse ih je žurno proučavao i povremeno zazviždao. špijunski izvještaj vrhunske kakvoće! Sve o
Kantonu i o događajima u tom središtu pokrajine Kwantung: o pokretima vojske, unapređenjima,
novim članovima izabranim u mjesno predsjedništvo i u komunističku partiju, o poplavama, nestašici
hrane, o vojnom stanju, o vrsti i o broju istočnonjemačkih i čehoslovačkih artikala koji se mogu
nabaviti u trgovinama.
– Otkud ti ovo? – zapita Crosse.
– Od naših ljudi u Kantonu. Mjesečno primamo jedan izvještaj. Da ti dadem primjerak?
 – Da, molim te! Provjerit ću preko naših izvora, da vidim jesu li točni!
– Točni su, Rog. Naravno, strogo povjerljivo! Ne želim da mi ljude pohvataju kao tvog Fong-
Fonga. Ovo neka ostane između nas, vrijedi?
– Vrijedi!
Amerikanac ustane i pruži Crosseu ruku.
– Znaš, Rog, žao mi je zbog onog upada u stan.
– Da!
– Dobro... A što se tiče onog tipa Lima, naći ćemo mi njega! – Rosemont se umorno protegne pa
natoči novi viski. – A ti, Rog?
– Ne, hvala, moram ići! – odgovori Crosse.
– Rosemont uperi svoj krupni prst u pisma.
– Hvala ti za ova pisma! Da, hvala, ali... – Na tren je zastao, a od bijesa samo što mu nisu navrle
suze. – Ponekad mi se tako smuči kad vidim što naši rade za prokletu lovu, iako je lova lova... da bih
najradije umro! Shvaćaš?
– Kako ne! – Crosseov je glas bio blag i nježan, ali je u sebi zaključio: »Naivčina si ti,
Stanley!« .
Uskoro ode. Pođe u policijski štab, usporedi otiske s otiscima u svojoj tajnoj kartoteci, ponovno
se spusti do svojeg automobila i sav unezvijeren pođe na Zapadni Rt. Kad se uvjerio da ga nitko ne
slijedi, svratio je u prvu telefonsku govornicu i okrenuo broj. Odmah je na drugom kraju netko
podigao slušalicu. Bez riječi, čulo se samo disanje. Crosse se smjesta nakašlja Arthurovim suhim
isprekidanim kašljem i reče, savršeno oponašajući Arthurov glas:
– Molio bih gospodina Lop-singa.
– Ovdje nema gospodina Lop-tinga. Krivi spoj!
Crosse sa zadovoljstvom prepozna Suslovljev glas.
– Želim ostaviti poruku! – nastavi izgovarati šifru istim glasom kojim su se preko telefona služili
i on i Jason Plumm. Obojici je bilo veoma zgodno da u svako doba izigravaju Arthura, čime su još
više pokrivali jedan drugoga i svoj pravi identitet.
Kad je izgovorio cijelu šifru, Suslov ga zapita:
– I onda?
Crosse se kiselo nasmiješi, sretan što je obmanuo Suslova.
– Pročitao sam spise. A i »Naš prijatelj« ! – Na Arthurovu je jeziku »Naš prijatelj« označavao
samog Rogera Crossea.
– Ah! I onda?
– I obojica se slažemo da su izvrsni! – U njihovu je žargonu »izvrstan« značio: krivotvoreni ili
lažni podaci.
Zavlada duga stanka.
– Što onda?
– Može li vam se »Naš prijatelj« javiti u subotu u četiri? (Može li vam se Roger Crosse javiti
večeras točno u 22 sata na ovaj telefon?)
 – Može! Hvala što ste nazvali! – (Da! Razumio sam!)
Crosse spusti slušalicu, izvadi drugi novčić i zavrti jedan broj.
– Halo?
– Halo, Jasone, ovdje Roger Crosse! – ljubazno će on.
– Halo, inspektore, ovo je ugodno iznenađenje! – odgovori Plumm. – Znači, sutra igramo bridž?
– To je značilo: Jesi li se domogao AMG-ovih spisa?
– Igramo! – odgovori Crosse i kao uzgred nadoda: – No, može li u osam umjesto u šest? – (Da,
bez brige, imena nisu spomenuta!)
Plumm s olakšanjem uzdahne i zapita:
– Da javim ostalima? – (Sastajemo li se večeras, po dogovoru?)
– Ne, nema smisla da ih večeras dovlačiš, možemo i sutra! – (Ne, nego sutra!)
– U reda. Hvala što si se javio.
Crosse iziđe na krcatu ulicu. Prezadovoljno je ušao u svoja kola i zapalio cigaretu, što li bi
Suslov ili njegovi šefovi – pomislili kad bi znali da sam ja pravi Arthur a ne Jason Plumm? Same
tajne unutar niza tajni, a jedino Jason zna tko je pravi Arthur!
Zasmijuljio se.
KGB bi podivljao jer ne voli tajne u koje nije upućen. A još bi se više razljutili kad bi doznali
da sam ja vrbovao Plumma i stvorio »Sevrin« ... a ne obrnuto.
Sve je išlo posve lako. Kad je posljednjih tjedana rata Crosse bio u Njemačkoj kao
obavještajac, načuo je da Jason Plumm, stručnjak za radio-veze, vodi tajni radio-odašiljač za SSSR.
Mjesec dana nakon toga upoznao je Plumma i uvjerio se da je onaj podatak točan, ali rat je već
završio pa je Crosse pohranio to obavještenje za budućnost. Ustrebat će! Sigurno će mu dobro doći...
da nešto postigne ili da promijeni stranu, špijun nikad ne zna kad ga hvataju u klopku ili izdaju, ili ga
prodaju za nešto (ili nekoga) vrednije od njega. Uvijek su špijunu potrebne tajne, za trampu. A što su
tajne važnije, to je špijun sigurniji, jer nikad ne zna da će pogriješiti, ili on sam, ili netko ispod njega,
ili netko iznad njega, pa ga ostaviti gola i bespomoćna, kao leptira probodena pribadačom! Kao
Voronskog, Kao Metkina. Kao Dunrossa koji im je podvalio krivotvorene AMG-ove spise. Kao
Rosemonta, naivčinu i idealista. Kao Gregora Suslova čiji su otisci prstiju s čaše sad u CIA-inoj
kartoteci. I tako je upao u klopku koju sam mu ja podmetnuo!
Crosse se glasno nasmije, otpusti kvačilo i ubaci se u promet. Život je uzbudljiv kad se streme
stalno mijenjaju i kad se jedna strana izigra u korist druge. Da, tajne uistinu život čine uzbudljivim!
 61

21.45

Pok Liu Čau bijaše otočić jugozapadno od Aberdeena, a Bartlett još nikad nije jeo tako slasnu
kinesku večeru. Upravo su im poslužili osmo jelo, zdjelice s rižom. Rižom se prema običaju završava
svaka svetkovina.
– Rižu ne moraš ni okusiti, Linc! – nasmije se Orlanda. – Tako će tvoj domaćin vidjeti da si se
do kraja najeo!
– To možeš i dvaput kazati, Orlanda! Quillane, bilo je sjajno!
– Da, da, Quillane – javi se i Orlanda. – Sjajno si sve izabrao!
Restoran se nalazio pored omanjeg pristaništa blizu ribarskog seoceta – otužan, osvijetljen
običnim žaruljama, sa stolnjacima od navoštana platna, klimavim stolicama i popucalim pločicama
na podu. Iza restorana se nalazila ribarnica u kojoj se prodavao cjelodnevni ulov otočića. U pratnji
vlasnika restorana izabraše iz velikog akvarija kozice, lignje, rajčice, jastoge, raznovrsne ribice i
račiće svih oblika i veličina.
Gornt je s vlasnikom slagao jelovnik. Natezali su se birajući ribu koja će im prijati. Obojica su
se izvrsno razumjela u ribu, a Gornt bijaše uvažen gost. Zatim sjedoše za stol u perivoju. Bijaše
svježe i pili su pivo, lijepo im je bilo utroje. Znali su da je primirje zaključeno barem za vrijeme
večere i da sad ne moraju biti na oprezu.
Uskoro stiže prvi obrok: brda sočnih, na brzinu poprženih račića, slanih i slasnih. Sićušna
hobotnica s češnjakom, đumbirom, paprikom i svim mogućim istočnjačkim začinima. Pa pileća
pržena krila koja su jeli s morskom solju, pa velika riba začinjena sojom, kriškama svježeg luka i
đumbirom, sve posluženo na pladnju, a glavu, tu riblju poslasticu dobio je Bartlett kao počasni gost.
– Znate, kad sam vidio ovu rupu... pardon, restoran pomislio sam da se sa mnom sprdate!
– Morate poznavati Kineze, dragi moj – izjavi Gornt. – Njih ne zanima izgled lokala nego samo
hrana. Posumnjali bi u svaki restoran koji rasipa novac na unutrašnje uređenje ili stolnjake i svijeće.
Zanima ih da vide što jedu i zbog toga tolika jarka rasvjeta. Kinezi uživaju u jelu, kao i Talijani!
Obožavaju smijeh, jelo, piće, podrigivanje...
Svi su pili pivo.
– Bolje pristaje kineskoj kuhinji, iako je kineski čaj mnogo bolji, probavljiviji i razlaže svo ovo
ulje!
– Zbog čega se smješkaš. Linc? – zapita Orlanda Bartletta koji je sjedio između nje i Gornta.
– Ni zbog čega! Možda zato što vi ovdje zaista dobro jedete. Zaista, što je ovo?
Zabuljila se u zdjelu pržene riže u kojoj su bili nekakvi komadići.
– Lignja!
 – Kako?
Nasmiju se i Orlanda i Gornt.
– Kinezi kažu da se lignje smiju jesti kad su stražnjicom okrenute nebu! – objasni Gornt. – Idemo
li?
Čim su se ukrcali na brod i otisnuli na pučinu, daleko od pristaništa, popili su kavu i konjak.
– Oprostite! – reče Gornt. – Moram srediti neke spise. Ako vam je hladno, pođite u prednju
kabinu.
I nestane u potpalublju.
Bartlett je zamišljeno pijuckao konjak. Orlanda je nasuprot njemu leškarila u ležaljci na
stražnjoj palubi. Odjednom je poželio da ova jahta pripada njemu i da su posve sami. Gledala ga je.
Bez pitanja mu je prišla i stavila mu ruku na šiju. Nježno i vično počne mu masirati mišiće.
– Sjajno! – reče. Želio ju je...
– Ah! – zadovoljno će ona. – Izvrsno masiram, Linc. Jedna Japanka me naučila. Redovito se
masiraš?
– Ne!
– Morao bi! To je veoma važno za tijelo. Veoma je važno da svaki mišić bude napet. Za svoj
avion se brineš, a za tijelo ne! Sutra ću sve za tebe dogovoriti. – Obijesno mu je zarinula nokte u šiju.
– Maserku ne smiješ dodirnuti, heja?
– Ma što je tebi, Orlanda?
– Samo sam se šalila, budalice! – vedro će ona i rastopi svu iznenadnu napetost. – Ona je
slijepa. Nekoć su u Kini, a na Tajvanu i dan-danas, slijepci isključivo uživali povlasticu da budu
maseri, jer prsti su njihove oči. Da, da! Jasno, ima mnogo šeprtlja i šarlatana koji tvrde da se u
masažu razumiju, a pojma o njoj nemaju. U Hong Kongu se brzo otkrije tko vrijedi a tko ne. Ovo je
maleno mjesto! – Nagnula se prema njemu i usnama mu okrznula vrat. – Zato što si divan!
– To bih ja tebi morao kazati! – nasmije se on, očarano je zagrli i lagano poljubi, iako je znao da
je kapetan za kormilom, svega tri metra iza njih.
– Da idemo u prednju kabinu i razgledamo brod? – zapita ga Orlanda.
– Zar i misli znaš čitati? – zabuljio se u nju.
Nasmijala se, a na lijepom joj se licu zrcalila radost.
– Zar ženi ne pristoji da zapaža je li njezin... njezin kavalir sretan, tužan, ili želi biti sam, ili što
već? Učili su me da se služim očima i ostalim osjetilima, Linc. Jasno, nastojim ti pročitati misli, ali
ako se varam, moraš mi to kazati pa da budem bolja. Ali, ako se ne varam... zar ti to nije ugodnije? –
A meni je tim lakše da te zakvačim tako da mi više ne možeš pobjeći. Da te držim na uzici koju posve
lako možeš potrgati, ako zaželiš, a moja je stvar da tu tananu nit pretvorim u čeličnu, neraskidivu!
Oh, nije mi bilo lako da to naučim! Quillan mi je bio okrutan učitelj, užasno okrutan. Najveći dio
moje »škole« protekao je u bijesu, a Quillan me stalno psovao.
»Boga ti, zar nikad ne znaš otvoriti te svoje oči? Čim sam ovamo došao... zar ti nije bilo biserno
jasno da se užasno osjećam i da sam proveo užasan dan? Zašto mi, k vragu, nisi odmah ponudila neko
žestoko piće, zašto me odmah nisi pomilovala, a onda deset minuta držala za zubima svoj vražji jezik,
dok se ne priberem... ? Da si mi samo deset prokletih minuta bila nježna i pokazivala razumijevanje,
opet bi mi bilo dobro!«
»Quillane!« , jecala je kroz suze, prestravljena njegovim bijesom. »Došao si tako srdit da sam
se sva uzrujala i onda... «
»Rekao sam ti sto puta da se ne uzrujavaš samo zbog toga što sam ja bijesan! Dužna si mi
smanjivati napetost! Upotrijebi oči, uši i šesto osjetilo! Meni je potrebno samo deset minuta
smirivanja i ponovno ću biti poslušan i miran. Boga ti tvoga, zar ja stalno na tebe ne pazim? Zar ja ne
koristim svoje proklete oči i pokušavam ti ugoditi? Svakog mjeseca u isto vrijeme uvijek si živčana,
zar ne? Zar se ja tada ne trudim da budem što mirniji i da čuvam tvoj mir? A?«
»Da, ali...«
»Nikakav ali! Boga ti, sad sam slabije volje nego kad sam došao! Ti si kriva, majke ti, jer si
glupa, neženstvena, a barem bi se ti prema meni trebala znati ponašati!«
Orlanda se i sad sjetila kako je, tresnuvši vratima, izišao iz stana, a ona je briznula u plač.
Upropastio joj je rođendansku večeru koju mu je pripremila, upropastio joj cijeli dan. Kasnije se
vratio, smiren. Zagrlio ju je i nježno pridržavao dok je plakala, ojađena tom nepotrebnom svađom
koju je sama skrivila.
»Slušaj, Orlanda!« , nježno joj se obratio. »Nisam jedini muškarac kojega ćeš za života morati
upoznati... Nisam jedini na kojega ćeš se naviknuti, a osnovno je pravilo da se žena na jednog
muškarca navikne, bez obzira na to koliko je podao, opak i mušičav. Žena lako njime ovlada. Posve
lako, ako se zna služiti svojim očima, ako shvaća da su muškarci djeca a povremeno, odnosno uvijek,
glupi, hiroviti i nesnosni. Samo, muškarci zarađuju novaca, a to je teško, silno teško! Veoma je teško
zarađivati novac iz dana u dan, svakom čovjeku je to teško. Moh čing moh meng... Bez novca nema
života! A žena mu zauzvrat mora pružati sklad, jer to muškarac ne može... ne može uvijek! Žena uvijek
može razvedriti svog čovjeka ako želi, uvijek može iz njega izvući gorčinu. Uvijek! Samim tim što je
neko vrijeme smirena, mila, nježna i puna razumijevanja. Naučit ću te životnu igru! Doktorirat ćeš u
struci ‘kako da žena opstane’, ali moraš marljivo učiti... «
Oh, koliko sam se trudila, turobno pomisli Orlanda, prisjetivši se svih suza koje je prolila. Ali
sada sve znam! Sad i nagonski mogu učiniti ono što sam s tolikom mukom naučila.
– Dođi, da ti pokažem prednji dio broda! – Ustala je, svjesna kapetanova pogleda i
samouvjereno krenula.
Usput je uhvatila Linca ispod ruke, uhvatila se za ogradu mosta i sišla. Kabina bijaše prostrana,
puna udobnih ležaljki, sofa i dubokih naslonjača pričvršćenih za pod. Bar je bio bogato opremljen.
– Kuhinja je sprijeda, kao i sobe za posadu – reče mu Orlanda. – Tijesno je, ali za Hong Kong
je i tako dobro! – Uđu u omanji hodnik, četiri kabine, dvije s dvostrukim ležajem, a u drugim dvjema
bijaše ležaj na kat. Uredni, besprijekorni, zamamni. – Straga je Quillanova kabina i veliki apartman.
Raskošni su! – Zamišljeno se nasmiješila. – On voli imati sve najbolje!
– Da! – odvrati Bartlett. Poljubio ju je, a ona mu uzvrati od svega srca. Uz njegovu je želju
onemoćala, ovlažila se i zažudjela za njim i punom mjerom odgovarala na njegovu strast, uvjerena da
će se sam znati zaustaviti, a da ga ona neće morati...
Naime, tako je isplanirala igru.
Osjetila je njegovu snagu. Odmah je skupila bedra i malko mu se pomaknula. Milovao ju je, i
ona njega. Divno se osjećala u njegovu zagrljaju, ljepše nego ikad s Quillanom koji je uvijek bio
učitelj, uvijek strog i uvijek zapovjednik. Zavalili su se na krevet, ali se Bartlett povuče. Tijelo joj je
za njim vapilo, ali ipak je likovala.
– Vratimo se na palubu! – grleno joj je predložio.

Gornt prijeđe lijepom kabinom, uđe u svoj apartman i za sobom zaključa vrata. Na golemom krevetu
ispod lagane plahte čvrsto je spavala jedna djevojka. Zastao je podno kreveta i divio joj se prije
nego što će je dotaknuti. Polako se budila.
– Ajiija! Baš sam slatko spavala, dični gospodaru! Vaš je krevet toliko zamaman! – rekla je
šangajski, nasmiješila se, zijevnula i velebno protezala, kao prava mačka. – Jeste li dobro večerali?
– Izvrsno! – odgovorio joj je na istom jeziku. – Jesi li i ti slasno večerala?
– Oh, baš slasno! – uljudno je odgovorila. – Poslužio me vaš Čo istim jelima koja ste i vi jeli.
Pogotovo mi je prijala ona hobotnica s grahom i češnjakovim umakom! – Sjedne na krevet i nasloni
se na svilene jastuke, posve gola. – Da se odjenem i da dođem na palubu?
– Ne, mačkice, još nemoj! – Gornt sjedne na krevet, pruži ruku, dodirne joj prsa i osjeti kako je
ona protrnula. Njezino je ime glasilo Snježna Ljepotica, a za tu ju je večer unajmio u noćnom klubu
»Happy Hostess« . Kanio je dovesti Monu Leung, svoju sadašnju djevojku, ali ona je isuviše
samostalna da mirno čeka u potpalublju i tek na njegov poziv dođe na palubu.
Brižno je izabrao Snježnu Ljepoticu. Bila je izuzetno lijepa, i licem, i tijelom, i kožom. Ta
osamnaestogodišnjakinja je u Hong Kong stigla prije nepunih mjesec dana. Jedan prijatelj iz Tajvana
upozorio ga je na djevojčinu izuzetnost i rekao da je u noćni klub »Happy Hostess« došla iz jednog
srodnog kluba na Tajvanu. Prije dva tjedna pošao je onamo i sklopio sporazum koji je za oboje bio
probitačan. Kad mu je večeras Orlanda rekla da ide s Bartlettom na večeru, i kad ih je pozvao na
svoj brod, odmah je telefonirao u klub »Happy Hostess« , otkupio za tu noć Snježnu Ljepoticu i
doveo je na brod.
»Večeras ću nasamariti prijatelja!« , kazao joj je. »Ostani u ovoj kabini, ovdje, dok te ne
pozovem na palubu. Možda ćeš ovdje ostati sat-dva, ali strpljivo čekaj, mirna kao miš, dok te ne
zovnem!«
»Ajiija! Na ovoj plovećoj palači spremna sam besplatno ostati tjedan dana! Samo za hranu i
šampanjac... ali jastučenje bih naplatila posebno. Smijem li spavati u krevetu ako zaželim?«
»Jasno, ali najprije se istuširaj, molim te!«
»Tuš? Blagoslovljeni da su svi bogovi! Topla i hladna voda? Blagoslovljeni da su svi bogovi!
Topla i hladna voda? Bit će to pravi raj... Ova oskudica vode nije higijenska!«
Gornt ju je večeras uzeo da podvali Orlandi... ako zaželi da joj podvali! Snježna je Ljepotica
bila mnogo mlađa i ljepša, a znao je da će Orlanda poludjeti kad tu mladu djevojku vidi u nekoj
svojoj bivšoj elegantnoj kućnoj haljini. Tokom cijele večeri u sebi se smijuljio, pitajući se kada će
Snježna Ljepotica izazvati najsnažniji dojam, da uzbudi Bartletta i da Orlandu podsjeti kako je prema
hongkonškim shvaćanjima prava starica. I da bez Gorntove usrdne pomoći nikad neće imati
Bartletta... Ne onako kako bi htjela.
Želim li da se uda za Bartletta? zapitao se vedro.
Ne želim! No, kad bi se Orlanda udala za Bartletta, zauvijek bi bio u mojoj vlasti, jer ona je u
mojoj vlasti, i uvijek će biti. Ona to dosad nije zaboravljala! Dosad je uvijek bila kćerinski poslušna
i prestrašena.
 Nasmijao se. Oh, slatka li će biti osveta kad te dohvatim draga! A jednog dana hoću! Oh da,
draga moja, nisam ja zaboravio podrugljivo cerekanje svih onih umišljenih glava – Puga, Plumma,
Havergilla ili prokletog Iana Dunrossa – kad su čuli da si jedva dočekala da pođeš u krevet s
pastuhom dvostruko mlađim od mene.
Zar da ti sada kažem da si moja muj đaj?
Kad je Orlanda imala trinaest godina, njezina majka, Šangajka, posjetila je Gornta.
»Vremena su veoma teška, gospodaru, silno smo se zadužili kod kompanije, a vi nas obasipate
strpljivošću i ljubaznošću.«
»Svima su vremena teška!« , kazao joj je on.
»Na nesreću, prošlog je tjedna ukinuta poslovnica mog supruga. Koncem mjeseca mora otići iz
kompanije, nakon sedamnaestogodišnje vjerne službe, a ne možemo vam isplatiti dugove!«
»Dobar je čovjek Eduardo Ramos pa će lako pronaći novi, bolji posao!«
»Jin hsiao čih ta!« , reče mu ona. To znači: zbog sitnica gubimo mnogo.
»Džos« , rekao joj je, nadajući se da je klopka konačna i da će konačno uroditi plodom sjeme
koje je posijao.
»Džos« , složila se ona s njim. »Ali imamo Orlandu.«
»Što je s Orlandom?«
»Možda bi mogla biti naša muj đaj!« Muj đaj bijaše kći koju je dužnik zauvijek davao
vjerovniku da namiri dugove koje na drugi način nije mogao platiti. Da je vjerovnik odgoji po svojoj
volji ili da je iskoristi ili pošalje nekamo po svojoj želji. Bijaše to stari kineski običaj, posve
zakonit.
Gornt se i sad sjećao svog likovanja. Pregovori su se otegli nekoliko tjedana. Gornt je pristao
da zaboravi Ramosove dugove. A sam ga je prije poticao da se kod njega zaduži! Pristao je da
Ramosa ponovno zaposli, da mu odobri skromnu ali sigurnu mirovinu, smjesti ga negdje u Portugalu i
da plati Orlandi školovanje u Americi. Bračni par Ramos se zauzvrat obavezao da će mu predati
Orlandu, kao djevicu i zaljubljenu djevojku, na njezin osamnaesti rođendan, ili i prije, a ona ga neće
odbiti.
»Tako nam svih bogova, ovo će biti naša vječna tajna! Mislim da će biti dobro da i njoj to
zatajimo! Zauvijek, gospodaru! Ali mi znamo, a i ona će znati, gdje je njezina zdjelica riže.«
Gornt se ozari. Lijepe godine s njom nagradile su ga za svu strpljivost, planiranje i malen
novčani ulog. Svi su zadovoljni, a ja još nisam iscrpio sva zadovoljstva iz ovog slučaja...
Da, pomislio je, posvetivši svu pažnju Snježnoj Ljepotici.
– Život je veoma lijep! – reče, milujući je.
– Sretna sam što ste sretni, dični gospodaru! I ja sam sretna. Vaš je tuš pravi božji dar. Oprala
sam kosu i sve! – Nasmiješila se. – Ako još ne želite da nasamarim vaše prijatelje, jeste li za
jastučenje?
– Da! – odgovori. Kao i uvijek, oduševila ga je kineska otvorenost u jastučenju. Otac mu je vrlo
rano objasnio: »Ti im daješ novac, a one tebi mladost, ‘kišu i oblake’, zabavljaju te. U Aziji je to
poštena i dična trampa, što su mlađe, više ćeš se smijati i uživati... pa moraš i više platiti! Tako
stvari stoje, ali od njih ne očekuj ljubav ni iskrene suze jer to nije njihova dužnost. Samo trenutačna
zabava i jastučenje. Nemoj zloupotrebljavati njihovu čestitost!«
Gornt se sav sretan svuče i legne pored nje. Prešla mu je rukama preko prsa. Imala je tamnu
kosu i čvrste mišiće. Započela je. Uskoro je strastveno dahtala, ohrabrujući ga. Iako joj je mama-san
rekla da je ovaj kvaj-loh nešto posebno, i da pred njime mora glumiti, nagonski se sjetila prvog
pravila jastučenja s mušterijom, »Nikada slijepo ne prepuštaj mušteriji svoje tijelo, jer u tom slučaju
ne možeš raditi umješno i smjelo. Ne zaboravi, kad god si s kvaj lohom, uvijek se moraš praviti da ti
se on silno sviđa! Uvijek glumi da osjećaš ‘kišu i oblake’, inače će on smatrati da si uvrijedila
njegovu muškost! Kvaj loh nisu civilizirani i nikad neće shvatiti da se jin ne može kupiti i da je tvoj
dar spajanja namijenjen isključivo mušterijinoj nasladi!« ...
Kad je Gornt klonuo i kad mu se srce smirilo, Snježna Ljepotica ustane iz kreveta, pođe u
kupaonicu pa se ponovno istušira, veselo pjevajući. Sav blažen je počivao, podvivši ruke ispod
glave. Uskoro se vratila i donijela mu ručnik.
– Hvala ti – rekao je i osušio se, a ona ponovno klizne pored njega.
– Oh, osjećam se tako divno, čisto! Da jastučimo opet?
– Sad ne, Snježna Ljepotice. Sad počivaj i prepusti me mojim mislima. Vrlo si lijepo utažila
moj jang. To ću prenijeti mami-san!
– Hvala! – uljudno će ona. – Htjela bih vas imati kao posebnu mušteriju!
Kimnuo je glavom. Sviđala mu se ta djevojka puna topline i čulnosti. Kad će biti najzgodnije da
se pojavi na palubi? – ponovno se zapitao, čvrsto uvjeren da su sad i Bartlett i Orlanda na palubi, a
ne u krevetu... kao što dolikuje civiliziranim ljudima!
Zasmijuljio se.
Pored kreveta bijaše prozorčić kroz koji je vidio udaljena svjetla Kowloona. Kowloon i
brodogradilište na Kowloonu. Strojevi su ugodno preli. Gornt uskoro ustane iz kreveta i priđe
ormaru, u kojemu su se nalazile veoma skupe spavaćice, donje rublje, raznobojne kućne haljine i
bogati kućni ogrtači. Sve je to nekoć pokupovao Orlandi. Uživao je da to čuva u ormaru i daje drugim
ženama da to nose.
– Lijepo se dotjeraj i ovo stavi na sebe! – Pružio joj je dugi žuti svileni čong-sam koji je
Orlanda posebno voljela. – Ispod njega ne smiješ ništa drugo imati!
– Neću! Oh, kako je divan!
Počeo se oblačiti.
– Ako moja podvala uspije, zadrži taj čong-sam kao nagradu! – dobacio joj je.
– Oh, oh, onda će sve biti po vašoj želji! – žustro će ona. Nasmijao se videći njezinu neskrivenu
pohlepu...
– Najprije ću svoje goste odbaciti na Hong Kong! – Pokaže joj kroz okrugli brodski prozorčić. –
Vidiš li onaj veliki teretni brod, privezan uz pristanište? Onaj koji ima zastavu sa srpom i čekićem?
– Vidim, gospodaru! Onaj zlokobni brod? Sad ga vidim!
– Kad prođemo pored njega, molim te, popni se na palubu.
– Razumijem! I što da kažem?
– Ništa! Samo se milo smješkaj onom muškarcu i onoj ženi, a onda meni, a zatim ponovno siđi u
potpalublje i ondje me pričekaj!
 – Zar je to sve? – nasmije se Snježna Ljepotica.
– Da! Samo budi umiljata, lijepa, nasmiješena... a pogotovo pred ženom!
– Ah! Da je volim ili da je mrzim? – odmah je upitala.
– Ne moraš je ni voljeti ni mrziti – odgovorio je, zapanjen njezinom pronicljivošću, a sav
oduševljen je zamišljao koliko će jedna zamrziti drugu već na prvi pogled.

Kapetan Gregor Suslov je u svojoj kabini na Sovjetskom Ivanovu šifrirao hitnu poruku, malo gucnuo
votku i provjerio brzojav: »Ivanov centru. Arthur javlja da su oni spisi možda krivotvoreni. Večeras
će mi njegov prijatelj donijeti kopije. Sa zadovoljstvom vam javljam da je Arthurov prijatelj uhvatio
i obavijesti s nosača. Preporučujem da ga se odmah nagradi! Podatke o nosaču poslao sam
diplomatskom poštom u Bangkok, a i u London i Berlin, za svaki slučaj.«
Zadovoljno vrati u sef udžbenike za šifriranje, a sef zaključa i digne slušalicu.
– Pošaljite mi dežurnog radistu. I prvog oficira!
Povuče rezu s vrata kabine pa se vrati do prozorčića odakle je vidio nosač s onu stranu luke, a
uz njega i elegantu jahtu. Prepoznao je Morsku vješticu. Dokono je uzeo dogled i zirnuo. Na stražnjoj
je palubi vidio Gornta, jednu ženu i muškarca koji mu je bio okrenut leđima. Sjedili su za stolom.
Jakim je dogledom proučavao brod i zapljusne ga zavist. Zna živjeti taj gad, zaključi Suslov.
Predivna jahta! Oh, kad bih ja takvu imao na Kaspijskom jezeru, s vezom u Bakuu!
Ne tražim ništa previše, pomisli on, promatrajući Morsku vješticu koja je prolazila. Nije
previše nakon dugogodišnje vjerne službe koja je svima toliko koristila. Mnogi komesari imaju
jahte... ugledni komesari.
Ponovno usmjeri dalekozor prema onoj trojki na jahti. Iz potpalublja dođe prekrasna mlada
Azijka, a uto mu netko uljudno pokuca na vrata kabine.
– Dobra večer, druže kapetane – reče radist, uzme poruku i potpiše da ju je primio.
– Odmah je pošalji!
– Razumijem, druže kapetane!
Dođe i prvi oficir Vasilij Borodinov, prekaljen i zgodan tridesetogodišnjak, kapetan KGB-a koji
je diplomirao na odsjeku za špijunažu Vladivostočkog sveučilišta i položio kapetanski ispit za teretne
brodove.
– Izvolite, druže kapetane?
Suslov mu iz gomile na stolu pruži dešifriran brzojav. Glasio je: »Prvi oficir Vasilij Borodinov
zamijenit će Dimitrija Metkina kao komesara na brodu Ivanov, ali kapetan Suslov i dalje je
zapovjednik na svim razinama, do daljnjega!«
– Čestitam! – reče Suslov.
– Hvala! – ozari se Borodinov. – Što da radim?
Suslov uzme ključ sefa.
– Ako ti se ne javim, ili ako se ne vratim do sutra u ponoć, otvori sef! U omotnici s natpisom
»Hitno« naći ćeš upute. I znat ćeš kako da postupiš! Nadalje... – Pružio mu je zapečaćenu omotnicu. –
Možeš me naći na ova dva telefonska broja. Otvori samo u krajnjem slučaju!
 – Razumijem! – Znoj se cijedio Borodinovu niz obraze.
– Bez brige, sposoban si da preuzmeš zapovjedništvo!
– Nadam se da neće biti potrebno!
– I ja, mladi prijatelju! – nasmije se Gregor Suslov. – Molim te, sjedni! – Natoči u dvije čaše
votku. – Zaslužio si unapređenje.
– Hvala! – Borodinov je oklijevao. – Što je s Metkinom?
– Kao prvo, učinio je glupu, nepotrebnu grešku. Nadalje, bio je izdan. Ili se sam izdao. Ili ga je
vražja tajna policija slijedila i ulovila! Ili ga je nanjušila CIA. U svakom slučaju, glupan nije smio
prekoračiti svoja ovlaštenja i srljati u onoliku opasnost! Glup je što je sebe izvrgnuo opasnosti, a da i
ne govorim koliko je ugrozio našu sigurnost. Glupan!
Prvi se oficir uzrujano meškoljio na stolcu.
– Što namjeravate učiniti?
– Sve ćemo poricati. A zasad ništa ne poduzimamo! Moramo isploviti do utorka u ponoć pa
ćemo tada i isploviti! Sve prema planu!
Borodinov se kroz prozorčić zagleda prema nuklearnom nosaču. Njegovo je lice bilo zgrčeno.
– Šteta! Ona građa mogla nas je daleko dovesti!
– Kakva građa? – zapita Suslov zažmirivši.
– Niste znali? Dimitrij mi prije odlaska reče da ćemo dobiti nevjerojatne podatke... Kopiju
sistema za upravljanje i njihov manifest naoružanja, kao i podatke o atomskom pogonu. Zbog toga je
osobno po to išao! Bijaše previše važno da bi poslao običnog kurira! Priznajem, dobrovoljno sam se
javio da idem umjesto njega.
Suslov prikrije zgražanje što se Metkin povjerio Borodinovu.
– Gdje je to doznao?
– Nije mi rekao! – Borodinov slegne ramenima. – Valjda mu je američki mornar to rekao kad je
Dimitrija nazvao u telefonsku centralu da se dogovore o primopredaji pošiljke. – Obrisa znoj. –
Slomit će ga oni, zar ne?
– Hoće! – oštro će Suslov želeći da svom podređenom očita dobru lekciju. – Oni svakog mogu
slomiti! Zbog toga se moramo na sve pripremiti! – Bubnjao je prstima po neznatnom nabreknuću na
svom zapučku gdje se nalazila bočica s otrovom. Borodinov protrne. – Bolja je brza smrt!
– Gadovi! Vjerojatno su znali da ga moraju onemogućiti prije nego se domogne otrova. Užasno!
Oni su životinje.
– Je li... je li ti Dimitrij išta više rekao? Prije nego što je otišao?
– Ne, samo to da se nada da ćemo svi dobiti višetjedno odsustvo... Želio je posjetiti obitelj na
svom ljubljenom Krimu.
Zadovoljan da nije odan, Suslov slegne ramenima.
– Baš šteta! Bio mi je vrlo simpatičan.
– Da! Baš šteta, a uskoro je morao u mirovinu. Dobar je on bio čovjek, iako je ovaj put
pogriješio. Što li će mu oni učiniti?
Suslov razmisli ne bi li Borodinovu pokazao još jedan dešifrirani brzojav sa svog pisaćeg stola.
Taj je brzojav, među ostalim, saopćavao: »Javi Arthuru da je, u skladu s njegovim hitnim zahtjevom u
pogledu izdajice Metkina, naređeno da se avion smjesta predusretne oko Bombaja!« . Neću mu to
odati, zaključi Suslov. Bolje da Borodinov što manje zna!
– On će samo nestati, dok ne nađemo neku njihovu krupniju ribu da je za njega zamijenimo. KGB
vodi računa o svojim ljudima! – pobožno je nadodao, iako u to nije vjerovao, a znao je da u to ne
vjeruje ni Borodinov. Ali tako se obavezno moralo govoriti.
Mene bi svakako morali zamijeniti, zadovoljno je pomislio. Da, i to najhitnije! Znam previše
tajni, a to mi je jedina zaštita. Da toliko ne znam, naredili bi da me uklone po hitnom postupku, kao i
Metkina. I ja bih tako postupio na njihovu mjestu! Bih li zagrizao u zapučak kaputa, kao što je trebao
učiniti onaj blesan?
Protrnuo je... Ne znam!
Gucne votku. Baš mu je prijala. Ne želim umrijeti. Život je odviše lijep!
– Opet ćete na obalu, druže kapetane?
– Da! – Suslov se zamisli, pruži Borodinovu otipkanu cedulju i potpiše je. – Sad si ti
zapovjednik! Tu ti je ovlaštenje. Stani na most!
– Hvala, sutra ću... – Borodinov umukne jer se uto uključi brodski interkom i uzrujani glas brzo
javi: – Ovdje most! Dva policijska automobila približavaju se glavnom mostu, a puna su ljudi... –
Problijedi i Suslov i Borodinov. – Ima ih desetak! što da radimo? Da ih zaustavimo ili odbijemo? Što
da radimo?
– Ništa! – odbrusi Suslov uključivši svoje dugme interkoma. Oklijevao je pa uključio brodski
zvučnik: – Svim ljudima javljam da je na snazi »Veliko iznenađenje« ... – Ta je naredba značila: »Na
brod dolazi neprijatelj u posjet. Neka radio-centrala i radar smjesta unište svu tajnu opremu!« . –
Isključio je interkom i šapnuo Borodinovu: – Siđi mostom na palubu, pozdravi ih, pet minuta okolišaj
pa pozovi rukovodioce na brod. Ako možeš, samo njih. Idi!
– Valjda se neće usuditi doći na brod da pretraže...?
– Pođi im u susret... smjesta...
Borodinov izleti. Ostavši sam, Suslov uključi uređaj za uništenje svog sefa. Kad bi ga pokušao
otvoriti itko osim njega, zapaljivi napalm sadržan u sefu – sve bi uništio. Nastojao je smiriti zbrkane
misli. Sjeti se, jesi li sve prikrio u slučaju da oni iznenada pretraže brod? Jesam! Već smo desetak
puta vježbali »Veliko iznenađenje« . Vrag odnio Rogera Crossea i Arthura! Zašto nas, k vragu, nisu
opomenuli? Je li Arthur uhvaćen? Ili Roger? Kristos, samo da nisu ulovili Rogera...
Pogled mu padne na gomilu šifriranih i dešifriranih brzojava. Bjesomučno ih je strpao u
pepeljaru, proklinjući se što to nije ranije učinio, ne znajući ima li dovoljno vremena. Našao je
upaljač. Prsti su mu drhtali. Upaljač kresne, a preko interkoma odjekne:
– Borodinov na brod vodi dvojicu. Samo dvojicu! Ostali čekaju na pristaništu.
– U redu, ali ih zadržite. Doći ću na palubu! – Suslov opsuje, ugasi upaljač i strpa brzojave u
džep. Zgrabio je polupraznu bocu votke, duboko udahnuo, široko se nasmiješio i sišao na palubu. –
Ah, dobro došli na naš brod! U čemu je stvar? – Zabrunda, izigravajući pijanicu, po svom starom
običaju. – Jednom od naših mornara je možda zlo, komesaru Armstrong?
– Ovo je gospodin Sun! Možemo li s vama razgovarati? – zapita ga Armstrong.
– Naravno, naravno! – odvrati Suslov usiljeno vedro.
 Ovog Kineza Suna još nikad nije vidio. Gledao je njegove hladne oči i žuto lice puno mržnje. –
Izvolite sa mnom! – reče im a na ruskom se obrati Borodinovu, iako je Borodinov izvrsno govorio
engleski: – I ti! – Zatim će ponovno Armstrongu, i dalje s usiljenom vedrinom: – Tko će pobijediti u
petoj utrci, komesaru?
– Kamo sreće da znam!
Suslov ih uvede u malenu oficirsku blagovaonicu odmah do svoje kabine.
– Samo vi sjednite! Čaj ili votku? Posilni, donesi nam čaj i votku!
Ubrzo piće stiže. Suslov izdašno natoči votku iako su je oba policajca uljudno odbila.
– Živjeli! – reče uz vedar osmijeh. – U čemu je stvar?
– Navodno se jedan član vaše posade bavi špijunažom protiv vlade Njezina veličanstva! –
uljudno će Armstrong.
– Nemoguće, tovariš! Zašto se sa mnom šalite?
– Ulovili smo ga. Vlada Njezina veličanstva se uzrujala.
– Ovo je miroljubiv teretni trgovački brod. Godinama nas poznajete! Vaš viši inspektor Crosse
godinama nas drži pod prismotrom. Ne bavimo se špijunažom!
– Koliko je vaših ljudi sada na obali?
– Šestorica! Slušajte, ne tražim gužvu. Već sam ionako imao dovoljno vražjih neprilika na ovom
putovanju na kojem su mi nepoznati počinitelji ubili jednog nedužnog morna...
– Ah, da, pokojnog majora KGB-a Jurija Bakjana. Baš šteta!
Suslov je odglumio bijes i mrzovolju.
– Zvao se Voranski. Pojma nemam o tom majoru kojega ste sad spomenuli. Ni o čemu što
govorite nemam pojma.
– Naravno! Kad se vaši mornari vraćaju na brod?
– Sutra u sumrak.
– Gdje su odsjeli?
– Na obalu su pošli na odsustvo! – nasmije se Suslov. – Gdje bi inače bili nego s nekom
djevojkom ili u baru? S djevojkom su negdje... sretni!
– Nisu svi! – hladno će Armstrong. – Barem je jedan sad užasno nesretan.
Suslov ga je promatrao, sretan što mu je javljeno da je Metkin zauvijek uklonjen pa ga sad više
nitko ne može zavitlavati.
– Pojma nemam o špijunaži, komesaru!
Armstrong stavi na stol slike formata dvadeset puta dvadeset i pet centimetara. Na njima se
vidjelo kako Metkin ulazi u restoran, kako ga hvataju stražari i ubacuju u »crnu maricu« . I
prestrašena fotografija Metkina u zatvoru.
– Kristos! – uzdahne Suslov. Izvrsno je glumio. – Zar Dimitrij? Nemoguće! Još jedno
neopravdano hapšenje! Javit ću svojoj vladi...
– Vaša vlada već je obaviještena, iz Londona. Major Nikolaj Leonov priznao je da se bavi
špijunažom.
 Suslov više nije morao glumiti zaprepaštenje. Nije očekivao da će se Metkin tako brzo slomiti.
– Tko? Koga ste to sad spomenuli?
– Vašeg majora Nikolaja Leonova iz KGB-a! – uzdahne Armstrong. – To mu je pravo ime i čin.
Znači, bio je politički komesar na vašem brodu?
– Da, da, istina je, ali... ali pravo mu je ime Metkin, Dimitrij Metkin.
– Oh? Ne zamjeravate ako pretražimo ovaj brod? – Armstrong počne ustajati. Suslov se
prestraši, a i Borodinov.
– Ja sam protiv – promuca Suslov. – Da, komesaru, žao mi je, ali izrazito sam protiv vašeg...
– Ako se vaš brod ne bavi špijunažom nego je uistinu miroljubiv teretni brod, što imate protiv?
– Uživamo međunarodnu zaštitu. Jedino ako imate nalog za pretres...
Armstrong gurne ruku u džep i Suslovu se preokrene želudac. Službenom nalogu morao bi
udovoljiti, a to bi ga uništilo jer bi na ovom brodu našli više dokaza nego se mogu nadati. Sigurno im
je onaj prokleti kučkin sin Metkin odao nešto važno! Htio je bijesno vrisnuti, a dešifrirani i još
šifrirani brzojavi u njegovu džepu odjednom su postali ubojiti. Lice mu problijedi. Borodinov se sav
ukoči. Uto Armstrong izvadi iz džepa ruku u kojoj se nalazila samo kutija cigareta. Suslovu ponovno
zakuca srce, iako mu je još bila muka.
– Materjebec! – progunđa on.
– Kako? – nedužno će Armstrong. – U čemu je stvar?
– Ništa, ništa!
– Jeste li za englesku cigaretu?
Suslov se nastojao sabrati, iako bi najradije odalamio Armstronga koji ga je nasamario. Izbio
mu je znoj na leđima i na licu. Drhtavim je prstima prihvatio cigaretu.
– Grozne stvari! Špijunaža, pretresi, prijetnje pretresom.
– Da! Biste li otišli već sutra, a ne u utorak?
– Nemoguće! Zar nas tjerate kao štakore? – procijedi Suslov, ne znajući dokle smije ići. – Javit
ću svojoj vladi...
– Slobodno! Javite da smo uhvatili kagebeovskog majora Leonova, da smo ga uhvatili u
špijunaži i optužili na temelju Zakona o državnim tajnama!
Suslov obriše s čela znoj. Nastojao je ostati miran. Smirivala ga je jedino pomisao da je Metkin
sad vjerojatno mrtav. Što im je još odao, odjekivalo mu je kroz glavu. Što još? Pogledao je
Borodinova koji je blijed stajao pored njega.
– Tko ste vi? – oštro će Armstrong, slijedeći njegov pogled.
– Prvi oficir Borodinov – odgovori mladi oficir prigušenim glasom.
– Tko je novi komesar, kapetane Suslov? Tko je naslijedio vašeg Leonova? Tko je najstariji
član KP na brodu?
Borodinov se smrkne. Suslovu lakne što i oficira čeka mučenje.
– Dakle?
– On! – odgovori Suslov. – Prvi oficir Borodinov.
 Armstrong odmah uperi u Borodinova svoj ledeni pogled.
– Molio bih vas puno ime i prezime?
– Prvi oficir Vasilij Borodinov – promrmlja mladić.
– Vrlo dobro, gospodine Borodinov, odgovorni ste da ovaj brod isplovi najkasnije u nedjelju u
ponoć. Upozoravam vas: s razlogom vjerujemo da će vas napasti trijade... kineski banditi! Navodno
će vas napasti u ponedjeljak u zoru, nakon ponoći. Te su glasine opravdane. Veoma! U Hong Kongu
ima mnogo kineskih razbojnika, a Rusi su Kini ukrali mnoga područja. Brinemo za vašu sigurnost i
zdravlje... Predlažem da to politički...
– Da, da, razumijem! – Borodinov posivi.
– A popravak broda? – započne Suslov. – Ako popravak...
– Molio bih vas da se pobrinete da dotad brod bude popravljen, kapetane. Ako vam je potrebna
pomoć, ili da vas isteglimo iz hongkonških voda, slobodno zapitajte! I budite ljubazni pa u nedjelju
ujutro dođite na policiju... žao mi je što vam kvarim vikend!
– Kako? – problijedi Suslov.
– Evo službenih pozivnica! – Armstrong mu pruži pismo. Suslov uzme i pročita, a Armstrong
izvadi novu pozivnicu koju ispuni na Borodinovljevo ime. – Za vas, komesaru Borodinov! – Tutne
mu je u ruku. – Predlažem da ostatak posade ne puštate s broda... Jasno, vas dvojica ste iznimka... I
odmah povucite s kopna onu šestoricu! Sigurno ćete imati mnogo posla oko toga. Laku noć! –
nadodao je iznebuha, ustao i izišao iz blagovaonice, zatvorivši za sobom vrata.
Zavlada mrtva tišina. Suslov vidje kako Malcolm Sun ustaje i ležerno ide prema vratima.
Htjedne i on poći za njim, ali se zaustavi kadli se Kinez Sun naglo okrene prema njima i bijesno
prosikće:
– Pohvatat ćemo vas, sve vas!
– A zašto? Ništa nismo učinili! – izusti Borodinov. – Mi smo...
– Samo špijunirate? Vi kagebeovci mislite da ste jako pametni! Materjebec!
– Gubi se s mog broda! – zareži Suslov.
– Sve ćemo vas mi... Ne mislim baš samo na nas policajce ... – Malcolm Sun odjednom počne
sočno govoriti ruski. – Gubite se iz naših zemalja, hegemonisti! Kina nadire! Možemo izgubiti
pedeset milijuna vojnika, pa i sto milijuna, pa ipak će nam ostati još dvaput toliko! Gubite se dok još
stignete!
– Raznijet ćemo vas s lica zemlje! – drekne Suslov. – Atomskom ćemo bombom slistiti Kinu i...
Umuknuo je. Malcolm Sun samo mu se nasmijao.
– Sisu svoje matere gurni u tu atomsku bombu! Sad i mi imamo atomsku bombu! Vi ćete
započeti, a mi dovršiti. Atomskom bombom, pesnicama, plugovima! – Malcolm Sun spusti glas. –
Gubite se iz Kine, dok još stignete! Nahrupit ćemo s istoka kao Džingis-kan, i to svi mi: Mao Ce
Tung, Čang Kaj Šek, ja, unuci moji, njihovi unuci! Nadiremo, slistit ćemo vas s lica zemlje i uzeti svu
svoju zemlju natrag, svu!
– Gubi se s mog broda! – Suslova pritisne nešto u prsima. Spremao se baciti na Suna, slijep od
bijesa, a s njim i Borodinov.
Malcolm Sun neustrašivo se približi jedan korak.
 – Job tvoju matj... seronjo! – Zatim prijeđe na engleski: – Ako me dirneš, uhapsit ću te zbog
napada na službenu osobu, a brod ću ti zaplijeniti!
Jedva su se svladali. Suslov, izvan sebe od gnjeva, nabije pesnice u džepove.
– Molim vas, idite... idite! Molim vas!
– Dju neh loh moh, tebi, tvojoj materi, ćaći i svim tvojim govnožderskim sovjetskim
hegemonistima!
– Da si se smjesta pokupio!
Sun ih isto tako bijesno opsuje na ruskom i odbrusi:
– Nadirat ćemo s istoka kao skakavci... – Uto se na palubi začuje galama i potmula eksplozija.
Odmah se okrenuo i pošao prema vratima. Suslov i Borodinov za njim.
Prestrašeni Suslov opazi da Armstrong stoji na pragu radio-centrale koja se nalazila odmah do
njegove kabine. Vrata su eksplodirala. Dva prestrašena radista buljila su u Engleza. Sjatili su se
prestravljeni, ukočeni čuvari s palube. Iz radio-uređaja je već kuljao dim. »Veliko iznenađenje«
naređivalo je starijem radistu da uništi stroj za dešifriranje čim neprijatelj otvori vrata ili pokuša
provaliti bravu.
Armstrong se okrenuo prema Suslovu.
– Oprostite, kapetane, posrnuo sam, oprostite! – bezazleno će on. – Mislio sam da je ovdje
nužnik.
– Kako?
– Zahod! Posrnuo sam, a vrata su se otvorila! Oprostite! – Armstrong poviri u radio-stanicu. –
Bože mili, pa tu je požar. Odmah ću pozvati vatrogasce. Malcolme, pozovi ih!
– Ne... ne! – drekne Suslov pa se na ruskom prodere Borodinovu i posadi na palubi: – Gasite
požar! – Trgne iz džepa pesnicu i gurne Borodinova. Nije opazio da je dugmetom na manžeti zahvatio
jedan dešifrirani brzojav koji je pao na palubu. Iza jednog složenog radio-uređaja kuljao je dim.
Jedan član posade već je nosio stroj za gašenje požara.
– Bože moj, što se dogodilo? – zapita Armstrong. – Zaista ne želite pomoć?
– Ne, hvala! – odvrati Suslov kojemu je lice pocrvenjelo od gnjeva. – Hvala, komesaru, onda...
Onda, vidimo se u nedjelju.
– Laku noć, gospodine! Dođi Malcolme! – U općoj strci Armstrong krene prema mostu gdje se
sagne. Prije nego što je Suslov shvatio u čemu je stvar, podigao je papirić i već sišao niz pola mosta.
Malcolm Sun odmah za njim.
Suslov prestravljeno tutne ruku u džep. Zaboravivši požar, jurne natrag u svoju kabinu da utvrdi
koji je brzojav izgubio.

Na pristaništu su se policajci u uniformi razvrstali i pokrili oba mosta. Armstrong sjedne straga u
automobil pored Sindersa. Šef tajne službe MI-6 imao je tamne podočnjake, odijelo mu je bilo
zgužvano, ali držao se hladno i vrlo budno.
– Izvrsno, Roberte i Malcolme! Da, ovako će barem jedan dan biti odsječeni od svijeta.
– Da, gospodine! – Armstrong je prekapao po džepu da nađe upaljač, a srce mu je lupalo.
Sinders vidje kako Malcolm sjedne za volan.
 – U čemu je stvar? – zabrinuto će on, videći mu lice.
– Ništa, ništa, gospodine! – Malcolm Sun se preznojavao i istezao vrat. Srce ga je boljelo, a u
ustima je još osjećao onaj slatkokiseli okus straha, bijesa i uzrujavanja. – Kad... kad sam zadržavao
ljude da komesar obavi posao... ona... ona dvojica su me naljutila.
– Oh? Kako?
– Počeli su... počeli su me psovati pa sam im ja... uzvratio psovkama! – Sun je gledao ispred
sebe i smirivao se. Nije htio da ga zahvati Sindersov pronicljiv pogled. – Samo smo se psovali! –
nadoda on nastojeći da mu glas vedro zvuči.
– Šteta što te koji od njih nije udario.
– Da, da... i na to sam bio spreman!
Sinders letimično pogleda Armstronga: dugonja kresne upaljačem, pripali cigaretu i na tom
svjetlu zabulji se u brzojav. Sinders pogleda brod koji se iznad njih uzdizao. Suslov je ponovno
stajao na mostu pa ih promatrao.
– Zaista je bijesan. Dobro! – Licem mu zatitra osmijeh. – Vrlo dobro! – Uz odobrenje Sira
Geoffreya naredio je ovaj iznenadni posjet Ivanovu kako bi mu prekinuli veze sa svijetom i ubili ga u
pojam, a time će prestrašiti Arthura i »Sevrinove« špijune koji će se možda odati...
»I onog špijuna na policiji!« , turobno je nadodao Sir Geoffrey. »Nemoguće da je Brian Kwok
onaj špijun koji se spominje u AMG-ovim spisima, zar ne?«
»Slažem se!« , odgovorio mu je tada Sinders.
Armstrong ugasi upaljač. Oklijevao je u mračnom autu.
– Pokupi ljude, Malcolme! Nema smisla da ovdje više gubimo vrijeme. Slažete li se, gospodine
Sinders?
– Da! Da, već sad možemo ići.
Malcolm Sun poslušno ode. Armstrong je promatrao palubu Ivanova i na njoj Suslova.
– Vi znate ruski, gospodine, zar ne?
– Znam! Zašto?
Armstrong mu oprezno doda papirić, držeći ga za rubove.
– Ovo je Suslovu ispalo iz džepa!
Sinders isto toliko oprezno prihvati brzojav, ali nije skidao pogled s Armstrongovih očiju.
– Ne vjeruješ svom agentu Sunu? – tiho ga zapita.
– Vjerujem, naravno... ali Kinez je Kinez, a ovo je ruski. Ja ruski ne znam!
Sinders se namršti i uskoro kimne. Armstrong zapali. Sinders dvaput prijeđe pogledom preko
brzojava i uzdahne.
– Meteorološki izvještaj, Roberte! Žao mi je. Ako ovo nisu šifre, ovo je zacijelo meteorološki
izvještaj! – Brižno je brzojav savio kao što ga je primio. – Možda će nam koristiti otisci prstiju.
Možda je to šifrirana poruka. Za svaki slučaj, dat ću je našima neka je dešifriraju.
Sinders se udobno zavali u automobilu. Brzojav je glasio:
»Javi Arthuru da je, u skladu s njegovim hitnim zahtjevom u pogledu izdajice Metkina, naređeno
da se avion smjesta predusretne u Bombaju. Nadalje, sastanak s Amerikancem odgođen za nedjelju. I
na kraju, treće: AMG-ovi spisi i dalje najhitnija stvar. ’Sevrin’ se mora svojski truditi da uspije.
Centar.«
Koji Amerikanac? strpljivo se pitao Sinders. Hoće li se s njim sastati Arthur, ili tko drugi?
Kapetan Suslov? Je li bezazlen kao što izgleda? Koji Amerikanac? Bartlett, Tcholokova, Banastasio
ili tko? Peter Marlowe? Angloamerički pisac-sveznalica koji je pun neobičnih teorija?
Jesu li se Bartlett i Tcholokova povezali s centrom u mjesecu lipnju kad su boravili u Moskvi? S
Peterom Marloweom ili bez njega? Naime, i on se nalazio u Moskvi baš onda kad je ondje održan
nadasve tajan sastanak stranih agenata?
Ili možda taj Amerikanac uopće ne dolazi kao turist nego živi ovdje, u Hong Kongu?
Rosemont? Ili Langan? I jedan i drugi dolaze u obzir.
Tolika pitanja!
Tko je četvrti čovjek? Koji je onaj glavešina iznad Philbyja? Kamo će nas dovesti te niti? u
Burke’s Peerage? Možda u kakav zamak– ili čak u palaču?
Koja je to tajanstvena gospođa Gresserhoff? Javila se na Kiernanov drugi telefonski poziv pa
zatim nestala u vidu lastina repa?
A što ćemo s prokletim spisima? Što ćemo s prokletim AMG-om, i s prokletim Dunrossom koji
pokušava biti veliki lukavac... ?
Bližila se ponoć, a Dunross i Casey vedro su sjedili jedno pored drugog na ostakljenom pramcu
jednog trajekta Golden Ferry koji je sigurno okretao prema svom sidrištu na poluotoku Kowloonu.
Bijaše lijepa noć iako su se nadvijali tmasti oblaci. Nadstrešnice od jedrenine još su zaštićivale
otvorene prostore na palubi, ali odavde im se pružao lijep pogled, a kroz otvoren je prozor dopirao
ugodan morski slani povjetarac.
– Zar opet kiša? – zapitala je prekinuvši tu ugodnu tišinu.
– Da! Samo, nadam se da će snažna kiša pričekati pa se ispadati tek sutra potkraj
poslijepodneva.
– Vi i vaše utrke! Zar su toliko važne?
– Hongkonžanima jesu. Meni i jesu i nisu.
– Sve što imam ulažem u Noble Star!
– Ja ne bih tako – odgovorio je. – Uvijek se morate osigurati kad se kladite!
– Za neke opklade nije potrebno osiguranje – odmjeri ga Casey.
– Neke je opklade nemoguće osigurati! – ispravio ju je uz osmijeh. Uhvatio ju je pod ruku,
posve mirno isprepleo sa svojom i svoju ponovno stavio sebi u krilo. Taj im je dodir bio ugodan.
Bijaše im to prvi stvarni dodir. Za vrijeme šetnje iz hotela »Mandarin« do trajekta, Casey je
neprestano željela da ga uhvati pod ruku, ali je odoljela i sad se pravila da ne opaža kako joj je
prihvatio ruku, iako mu se nagonski još više približila. – Casey, niste mi završili onu svoju priču o
Georgeu Tofferu. Jeste li ga otpustili?
– Nisam, ne u onom smislu kao što sam kanila. Kad smo ščepali njegovu tvrtku, pošla sam u
dvoranu za sastanke njegova poslovodnog odbora. Jasno, mogla sam s njim činiti sve što me bila
volja, ali u međuvremenu sam otkrila da on nije junak kao što se pravio, a i još neke stvari. Samo mi
je u lice mahao jednim mojim pismom u kojemu sam ga opominjala da mi je dužan novaca... i vrištao
da mi taj novac nikad neće vratiti, nikad! – Slegnula je ramenima. – I nije mi ga vratio, ali ja sam
zgrabila njegovu tvrtku.
– Što je bilo s njim?
– Još uvijek luta uokolo i vara ljude. Ma prestanimo o njemu govoriti jer mi to užasno ide na
jetra!
Nasmijao se.
– Dosta o tome! Divna noć, zar ne?
– Da! – Večerali su u »Zmajevoj dvorani« na vrhu hotela-nebodera. Chateaubriand s tankim
prženim krumpirićima, salatu i crème brûlée. Uz to su pili Château Lafite.
»Nešto slavimo?« , zapitala ga je.
»Zahvaljujem vam za njujoršku ‘First Central’.«
»Oh, Iane! Jesu li pristali?«
»Murtagh je obećao da će sve pokušati!«
U ciglih nekoliko sekundi utanačili su uvjete koji su se odnosili na bankino financiranje, uvjete
koje je Casey iznijela: sto i dvadeset posto cijene obaju brodova i pedeset milijima gotovinskog
zajma
»Za sve jamčite osobno?« , zapitao ga je Murtagh.
»Da!« , odgovorio je Dunross, neopozivo stavljajući na kocku svoju budućnost, a i budućnost
svoje obitelji.
»Na... nadam se, s obzirom na vješto vođenje ‘Struanove tvrtke’, da ćete silno zarađivati pa će
tako taj naš novac biti na sigurnom i... Samo, gospodine Dunross, ovo neka ostane najveća tajna! U
međuvremenu ću dati sve od sebe!« Murtagh je nastojao sakriti uzrujanost.
»Molio bih vas, gospodine Murtagh. Dajte sve od sebe! Hoćete li sutra svratiti k meni u ložu na
utrke? Na žalost, ne bih vas mogao pozvati na ručak, jer sve mi je dupkom puno i prekapacitirano, ali
izvolite propusnicu, ako biste nam se mogli pridružiti od 14.30 sati nadalje!«
»Isuse, taj-pane, zar ozbiljno?«
Sad se Dunross nasmiješi: u Hong Kongu je pozivnica u ložu člana upravnog odbora konjičkoga
kluba značila isto kao i biti predstavljen kralju na dvoru. A bila je podjednako toliko korisna.
– Zbog čega se smješkate, taj-pane? – zapita ga Casey. Malko se promeškoljila, osjećajući
njegovu toplinu.
– Zato što ne može biti bolje! Zapravo, raznorazni su problemi dospjeli u svoje pretince! – Kad
su izlazili na kopno i udaljavali se iz trajektne luke, iznio joj je svoju teoriju: probleme jedino
možemo rješavati na azijski način, da ih spremimo svaki u poseban pretinac i izvadimo tek kad smo
na njih spremni.
– Dobro je to, ako tako možete! – rekla je. Šetala je tik uz njega, ali više se nisu dodirivali.
– Tko to ne može, prije vremena se razboli... čir, srčani udar... ostari prije vremena, uništi
zdravlje.
– Žena plače, to je njezin sigurnosni ventil. Plače i već joj je bolje... – Casey je plakala večeras,
prije nego što je iz hotela »V i A« pošla na sastanak s njim. Plakala je zbog Linca Bartletta,
djelomice od bijesa, djelomice iz razočaranja, djelomice iz čežnje, a djelomice iz potrebe... tjelesne
potrebe. Pola je godine prošlo od njezine posljednje kratkotrajne ljubavne veze, a one su ionako bile
izuzetno rijetke i slučajne. Kad bi je preuzela prejaka žudnja, pošla bi nekoliko dana na skijanje ili na
sunčanje i odabrala muškarca s kojim će u krevet, a zatim bi ga isto tako brzo – zaboravila.
»Siranuško moja, nije li loše što si tako bezobzirna?« , zapitala ju je jedanput majka.
»Nije, mamice!« , odgovorila joj je. »Poštena trampa! Volim seks... Volim kad sam za seks
raspoložena, iako nastojim da to bude što rjeđe. Volim Linca i nikoga drugog, ali...«
»Kako možeš njega voljeti a spavati s drugim?«
»Nije to lako, užasno mi je teško, ali majko, mnogo za Linca radim cijeli dan, i subotom i
nedjeljom, mnogo radim za sve nas. Za tebe, za strica Tašđana, Marijanu i za djecu. Ja sam hranitelj
naše obitelji otkako je Marijana ostala sama, a to mi se sviđa, istinski to volim, i ti to znadeš! Ali
ponekad me sve to toliko optereti da jednostavno pobjegnem na odmor! I tada izaberem partnera!
Časna riječ, majko, problem je isključivo biološke prirode. U tome nema razlike između nas i
muškaraca, a sad kad postoji ova vražja pilula, i mi možemo birati! Nije više kao u tvoje doba, Bogu
hvala!«
Casey pođe korak u stranu da izbjegne lavinu pješaka koji su prema njima nadirali. Lagano se
sudarila s Dunrossom i automatski ga uhvatila ispod ruke. Nije uzmaknuo.
Otkako ga je popodne zamolila da u njoj gleda jednaku osobu, a on ju je odbio... Nije istina,
Casey! opomenula se. Nije me Ian odbio, samo mi je rekao istinu, sa svog stanovišta. A s mojeg
stajališta? Ne znam. Nisam sigurna! Ali nisam glupača pa sam se večeras brižno odjenula, malo
drukčije, namirisala se i upadnije namazala, a bezbroj sam se puta ugrizla za jezik da mu ne uzvratim
milo za drago. Bila sam pravo žensko i stalno sam mu umiljato ponavljala: »Kako je to zanimljivo!«
Kao što je uglavnom i bilo. Bio je veoma pažljiv, zabavljao me i slušao. Divno sam se osjećala.
Ian je divan čovjek! Opasan i toliko privlačan!
Dođu do širokih mramornih stuba koje su vodile u »V i A« . Polako mu je ispustila ruku i
osjećala mu se bližom.
– Vi ste pametan čovjek, Iane. Je li pošteno voditi s nekim ljubav... s nekim koga ne volimo?
– Kako? – Zapanjila ga je. Trgne se iz samodopadljivosti. – Ljubav je zapadnjačko shvaćanje,
gospođo! – vedro će on. – Ja sam Kinez!
– Ozbiljno!
– Nije vrijeme da budemo ozbiljni! – nasmije se on.
– Što mislite o tome?
– Uvijek imam svoje mišljenje.
Popeli su se u hotelski atrij koji je i u ovaj kasni sat bio prepun. Odmah je na sebi osjetio mnoge
poglede. Ljudi su ga prepoznali. Zato je i nije ostavio na stepenicama. Sve mi malko pomaže,
zaključio je. Moram se držati smireno i samouvjereno. »Otmjena tvrtka« je nedodirljiva! Neću sebi
dopustiti luksuz da se bojim kao ostali ljudi, i ne smijem to dopustiti! To bi zarazilo i ostale i
izazvalo strahovite štete.
– Hoćete li još nešto popiti? – predložila mu je. – Ne spava mi se! Možda nam se i Linc pridruži
ako je u hotelu.
 – Dobra zamisao, baš će mi goditi čaj s limunom! – Kao nekim čudom pojavi se nasmiješeni
konobar koji im isprazni jedan stol.
– Dobra večr, taj-pane!
– Dobra večr, Noći Gupe!
– I ja sam za čaj s limunom – rekla je. Konobar odleti. – Samo da pogledam jesu li stigle kakve
poruke.
– Naravno! – Dunross je gledao za njom. Večeras je prvog trenutka u hotelu »Mandarin« opazio
koliko je ženstvenija, ništa upadljivo, neznatna promjena. Zanimljiva žena! Puna seksualnosti koja
samo čeka da eksplodira. Kako da joj, k vragu, pomognem, da brzo dođe do svoje love do krova?
Vrati se Noćni Gup i tiho reče na kantonskom:
– Taj-pane, iskreno se nadamo da ćete riješiti sve u vezi s burzom i s Drugom velikom tvrtkom!
– Hvala! – Dunross je trenutak s njim čavrljao, pun samouvjerenosti, a zatim svrati pogled na
Casey koja je bila na recepciji.
Promućurne stare oči Noćnoga Gupa su bljesnule.
– Krijumčar oružja nije u hotelu, taj-pane!
– Kako?
– Nije. Otišao je dosta rano s jednom djevojkom, oko sedam sati, upravo kad sam preuzeo
službu! – vedro će starac. – Krijumčar oružja se sportski odjenuo, vjerojatno za jedrenje. S njim je
bila i djevojka.
Dunross se sav pretvorio u uho.
– U Hong Kongu ima mnogo djevojaka. Noćni Gupe!
– Onakvih nema, taj-pane! – Starac zakikoće. – Nekoć je bila ljubavnica Crnobradog!
– Iiiiii, starče, imaš oštre oči i dobro pamćenje. Jesi li siguran u to što si mi rekao?
– Oh, posve siguran! – Noćni je Gup bio oduševljen zato što je zapanjio taj-pana. – Da, kako se
čuje da će se Amerikanac možda udružiti s »Otmjenom tvrtkom« – važno će on – ako se izvučete svim
ostalim ševcima, možda će vas to zanimati. A i to da se Zlatnobruca preselila...
– Tko?
Noćni mu Gup objasni zašto su tako prozvali Casey.
– Možete li vi to zamisliti, taj-pane?
Dunross uzdahne. Kao i uvijek, zapanjio se kako brzo putuju ogovaranja.
– Promijenila je sobu?
– Da, sad ima sobu 276, na istom katu, malo niže hodnikom. Iiiii, taj-pane, čujem da je plakala
noću, prije dvije noći, a i večeras, prije nego što je izišla. Da! Treća Pospremačica Fung vidjela ju je
kad je večeras plakala.
– Zar su se posvađali? Ona i krijumčar oružja?
– Oh, nisu se posvađali, nisu vikali. Ali, ako Zlatnobruca znade za cvijetak Orlandu, to je
dovoljno da zmajevi podrignu! – Noćni Gup široko se nasmiješi i pokaže sve zube Casey koja se
vratila držeći u ruci gomilu brzojava i poruka. Dunross opazi da su joj oči žalosne. Vjerojatno joj se
nije javio Linc Bartlett, pretpostavi on, ustajući. Noćni Gup joj pažljivo namjesti stolac, natoči čaj i
nastavi grleno, na kantonskom: – Pa što onda, taj-pane! Bez obzira je li Zlatnobruca ili ne, sve je isto
u mraku! Heja! – Starac se zasmijulji i ode.
Dunross pogleda njezine papire.
– Loše vijesti?
– Oh, ne, uvijek sve isto! – Pogledala ga je ravno u oči. – Sve sam spremila u posebne pretince,
do sutra. Večeras sam slobodna. Linc se još nije vratio! – Pijuckala je čaj i baš joj je godio. – Tako
se mogu vama posvetiti!
– Zadovoljstvo je na mojoj strani... – Umuknuo je opazivši kako kroz mimohodna vrata ulaze
Robert Armstrong i Sinders. Zastali su na ulazu i pogledom tražili stol.
– Vaša policija radi prekovremeno – primijeti Casey, a kad su je njih dvojica pogledala, preko
volje im je mahnula. Oklijevali su pa pošli za prazan stol u drugom dijelu dvorane. – Armstrong mi je
simpatičan – reče ona. – Je li i onaj drugi policajac?
– Pretpostavljam. Otkud znate Roberta?
Ispričala mu je.
– O prokrijumčarenom oružju još ništa. Ni odakle je, ni išta drugo!
– Prokleta stvar!
– Jeste li za konjak?
– Zašto ne? Uoči puta..... jer sad moram poći! Konobar! – Naručio je konjak. – Automobil će
sutra doći ovamo po vas točno u podne.
– Hvala! Iane! Na pozivnicama piše. »Dame šešir i rukavice.« Mislite li ozbiljno?
– Naravno! – Namrštio se. – Dame su uvijek išle na utrke sa šeširima i rukavicama. Zašto
pitate?
– Moram kupiti šešir. Već ga godinama ne nosim!
– Volim dame koje nose šešir. – Dunross pogleda po dvorani. Armstrong i Sinders kriomice su
ga promatrali. Jesu li slučajno ovamo došli? zapitkivao se.
– I vi osjećate da vas gledaju, taj-pane? Svi vas ovdje poznaju!
– Ne mene, nego »Otmjenu tvrtku« i ono što predstavljam!
Konobar im donese konjak.
– Živjeli! – Kucnuli su se.
– Hoćete li sad odgovoriti na moje pitanje?
– Odgovor glasi: da! – Promućkao je konjak u čaši i pomirisao.
– Da? A na što je taj odgovor?
Odjednom se široko nasmiješio.
– Da. Ništa... Da, to nije pošteno, ali to se stalno događa i... ne želim se upetljati u ono divno
psihijatrijsko pitanje: »Jeste li nedavno prestali tući svoju ženu?« ... iako čujem da većina dama vole
povremeno dobijati batine, iz ljubavi... bez obzira imaju li šešir ili ne!
Nasmijala se i nestane joj gotovo sva tuga s lica.
– Zavisi... je li?
 – Zavisi! – Promatrao ju je i smješkao se mirno i neusiljeno. Mislio je ono što je mislila i
Casey: zavisi od osobe, vremena i mjesta... i od svih popratnih okolnosti, od čežnje... A sad bi bilo
divno!
Približio joj je svoju čašu pa se kucnuo s njenom.
– Živjeli! – rekao joj je. – Za utorak!
Uzvratila mu je osmijeh i dignula čašu, a srce joj zaigra.
– Da!
– Do utorka neka sve pričeka, zar ne?
– Da! Da... nadam se, Iane.
– Pa... idem!
– Divno sam se zabavljala.
– I ja!
– Hvala što ste me pozvali. A sutra... – Umuknula je jer se do njih probio Noćni Gup.
– Oprostite, taj-pane, zovu vas na telefon!
– Hvala. Odmah se vraćam! – Dunross uzdahne. – Zločesti ljudi nikad nemaju mira. Casey, idete
li i vi?
– Svakako, taj-pane! – I ona je ustala. Srce joj je snažno udaralo, obuzela ju je žalosna, slatka
tugaljivost. – Ja plaćam!
– Hvala, već sam ja to sredio. Račun će mi samo poslati u ured! – Dunross ostavi napojnicu pa
je otprati do lifta. Osjećali su da ih mnogi gledaju. Na trenutak ga obuzme napast da se s njom popne,
tek toliko da zlobnicima dade hrane za ogovaranje... »Ali, to bi zaista značilo izazivati vraga, a oko
mene već ionako ima previše vragova!« , pomislio je. – Laku noć, Casey, vidjet ćemo se sutra i ne
zaboravite koktel u 19.30 do 21.00! Lijepo mi pozdravite Linca! – Veselo joj je mahnuo i pošao na
recepciju.
Gledala je za njim, visokim, besprijekornim, samouvjerenim. Zatvore se vrata lifta. Da nismo u
Hong Kongu, ne bi mi večeras izmaknuo, Iane Dunrosse! Oh, ne bi! Večeras bismo vodili ljubav. Oh,
da, da! Svakako!
Dunross se na recepciji zaustavi i uzme telefon.
– Halo, ovdje Dunross.
– Taj-pane?
– Oh, halo, Lime! – odgovorio je, prepoznavši glas svog majordoma. – Što je?
– Upravo se javio gospodin Tip Tok-toh, gospodine! – Dunrossu zabrza srce. – Zamolio me da
vas pokušam naći i rekao mi neka ga nazovete, u svako doba, prije dva sata, poslije ponoći i poslije
sedam ujutro!
– Hvala. Još nešto?
– U osam je zvala gospođica Claudia i rekla da je vašu gošću smjestila... – Začuje se šuštanje
papira. – Gospođa Gresserhoff je u hotelu i doći će sutra u jedanaest ujutro u vaš ured.
– Dobro. I?
– Nazvala je gospođa iz Londona... Tamo je sve u redu. Javio se i dr Samson iz Londona.
 – Ah! – Dr Samson bio je Kathyn specijalist. – Je li ti ostavio broj? – Lim mu ga pročita pa ga
Dunross načrčka.
– I?
– Ništa više, taj-pane!
– Je li se vratila Prva Kći?
– Još nije, taj-pane. Prva Kći navratila je kući oko sedam, ostala samo nekoliko minuta. Bila je s
jednim mladićem, ali su odmah otišli.
– S Martinom Haplyjem?
– Da, s njim.
– Hvala. Lime. Nazvat ću Tiptopa, a onda se trajektom vraćam kući! – Spustio je slušalicu. Htio
je razgovarati nesmetano pa je prišao telefonskoj govornici pored novinskog kioska.
Okrenuo je broj.
– Vejjjj? – (Halo!) Dunross prepozna Tiptopov glas.
– Dobra večer, ovdje Ian Dunross.
– Oh, taj-pane! Trenutak! – Začuje kako ruka prekriva mikrofon i prigušene glasove. Dunross
pričeka. – Ah. oprostite što ste čekali. Primio sam tužne vijesti.
– Oh?
– Da! Opet je vaša policija... kao pseća pluća, vučje srce. Pogrešno su uhapsili vašeg dobrog
prijatelja, komesara Briana Kwoka, kao...
– Briana Kwoka? – zapanji se Dunross. – Zašto?
– Nevina su ga optužili da je špijun Narodne Republike Kine i...
– Nemoguće!
– Naravno. Smiješno! Predsjedniku Mau nisu potrebni kapitalistički špijuni. Moraju ga smjesta
osloboditi, smjesta a ako želi otići iz Hong Konga, moraju mu dopustiti da ode i to kamo god želi...
smjesta!
Dunross se nastojao sabrati. Ako Tiptop kaže da Briana Kwoka valja smjesta osloboditi i
dopustiti mu da – ako želi – napusti Hong Kong, znači da je Brian Kwok komunistički špijun Narodne
Republike Kine, jedan od njihovih špijuna, a to je nemoguće, nemoguće, nemoguće...
– Ne znam što da kažem! – reče omogućivši Tiptopu da započne po svom ukusu.
– Naglašavam da »prijatelji stari« više i ne mogu pomagati »prijateljima starim« kad je policija
toliko iskvarena. Heja?
– Slažem se! – rekao je s pravom dozom zabrinutosti, a htio je vrisnuti: Bože mili, oni bi Briana
zamijenili za novac! – Sutra ću odmah razgovarati s nadležnima...
– Možda biste već noćas mogli štogod poduzeti?
– Prekasno je da sad zovem guvernera, ali... – Dunross se uto sjeti Sindersa i Armstronga i srce
mu zaigra. – Pokušat ću. Smjesta! Sigurno se radi o greški, gospodine Tip. Da! Sigurno je to greška.
U svakom slučaju, siguran sam da će nam guverner pomoći. I policija! Sigurno se ovakva greška
može srediti kao i... kao i »Victorijina« molba da se privremeno posluži gotovinom vaše dične
banke?
 Zavlada duga šutnja.
– Možda je to izvedivo. Moguće! Prijatelji stari moraju pomagati prijateljima starim i
omogućavati da se isprave greške. Da, možda je moguće!
Dunrossu se učini da u zraku lebdi neizgovoreni »Kada?« i automatski nastavi pregovarati,
uglavnom još zaokupljen viješću koju je upravo čuo.
– Jeste li primili moju poruku, gospodine Tip? Za sve sam se pobrinuo. I da znate, »Victoria« će
vam predujmiti potrebna sredstva za nabavu torija! – Oprezno je nadovezao: – I za većinu drugih
zahtjeva... pod povoljnim uvjetima!
– Ah, da, hvala vam! Da, primio sam vaše pismo i nadasve ljubaznu pozivnicu. Žao mi je što
sam bio prehlađen. Hvala, taj-pane! Na koliko vaša vlada traži tu pozajmicu, ako je moguće?
– Mjesec dana je više nego dovoljno... a možda i samo dva tjedna! Ali, pozajmicu traže
»Victoria« , »Blacs« i ostale banke, a ne hongkonška vlada. To ću vam sutra točno reći! Hoćete li nas
počastiti svojim dolaskom na ručak uoči utrka?
– Na žalost, za ručak ne bih mogao... možda poslije ručka, ako je moguće.
Dunross se kiselo nasmiješi. Savršen kompromis!
– Naravno!
– Hvala što ste me nazvali. Znate, ostavili ste snažan dojam na gospodina Jua.
– Molim vas, lijepo ga pozdravite. Veselim se skorašnjem susretu s njim... U Kantonu!
– Zapanjile su me izjave vašeg šogora o Središnjem Carstvu.
– Da, i mene. Moja žena i on godinama ne održavaju veze. Njegovi su pogledi nama strani,
neprijateljski i posve neosnovani! – Dunross je oklijevao. – Nadam se da ću ublažiti njegove izjave!
– Da, slažem se! Hvala i laku noć! – Veza se prekine.
Dunross spusti slušalicu. Isuse, Brian Kwok! A zamalo sam mu predao AMG-ove spise. Isuse!
S naporom se sabrao i vratio u hotelski atrij. Armstrong i Sinders još su sjedili za stolom.
– Dobra večer! Smijem li vam se na trenutak pridružiti?
– Naravno, gospodine Dunross. Ugodno iznenađenje! Jeste li za čašicu?
– Popio bih čaj... kineski čaj. Hvala!
Stol im je bio izdvojen pa Dunross prijeđe na stvar čim je mogao.
– Roberte, čujem da ste uhapsili Briana Kwoka! – reče, iako se još nadao da to nije istina.
Obojica se zabulje u nj.
– Tko to kaže? – zapita ga Armstrong.
Dunross im prenese maloprijašnji telefonski razgovor. Obojica su hladnokrvno slušala i
povremeno se pogledavala.
– Očigledno, trampa! – reče im. – Brian za novac!
Sinders je srkao topli kakao.
– Koliko vam je važan taj novac?
– Užasno važan, hitno, čim prije, to bolje! – Dunross obriše čelo. – Ta gotovina će dokrajčiti
sve navale na banke, gospodine Sinders... Moram o... – Prestravljeno je umuknuo.
 – Što je? – zapita ga Sinders.
– Sad... sad sam se sjetio što je AMG napisao u izvještaju koji vam je pao u ruke. Da je
policijski špijun možda član »Sevrina« , a možda i nije. Je li ili nije?
– Tko?
– Boga vam, ne poigravajte se sa mnom! – bijesno će Dunross. – Ozbiljno je! Mislite da sam
glupan? U »Strunovoj kompaniji« postoji »Sevrinov» špijun. Ako je Brian pripadnik »Sevrina« ,
imam pravo da znam!
– Slažem se – mirno će Sinders, iako su mu se oči smrkle. – Čim otkrijemo izdajicu, budite
uvjereni da ćemo vam javiti. Znate li već tko bi on mogao biti?
Dunross zatrese glavom, savladavajući gnjev.
Sinders ga je promatrao.
– Što ste htjeli reći? »Moramo...« ? Što moramo, gospodine Dunross?
– Moramo smjesta nabaviti tu gotovinu. Što je učinio Brian?
– Banke se otvaraju u ponedjeljak – uskoro izjavi Sinders. – Znači, dan D je u ponedjeljak?
– Banke moraju dobiti novac prije ponedjeljka, kako bi mogle otvoriti i rasporediti novac u
blagajne. Kojeg je vraga učinio Brian?
Sinders pripali cigaretu sebi i Armstrongu.
– Ako je taj Brian uistinu uhapšen, smatram da je ovo vrlo indiskretno pitanje, gospodine
Dunross!
– Kako bilo da bilo – bespomoćno će taj-pan – kako bilo da bilo, Tiptop mi ne bi predložio tu
trampu da to nije istina! Nikada! Brian je zacijelo silno važan. Bože, na što smo spali! Hoćete li vi
preuzeti tu trampu ili će gospodin Crosse...? Vjerojatno vam je za to potrebno guvernerovo
odobrenje.
Šef tajne službe MI-6 zamišljeno povuče iz cigarete.
– Sumnjam da će se ostvariti ta trampa, gospodine Dunross!
– Zašto ne? Novac je važniji nego...
– Kako se uzme, gospodine Dunross... ukoliko je taj Brian Kwok uistinu uhapšen. Bilo kako
bilo, vladu Njezina veličanstva ne smije se ucjenjivati! To je veoma neukusno!
– Da, ali Sir Geoffrey će odmah pristati.
– Sumnjam! Čini mi se da je prepametan da na to pristane. A što se tiče trampe, gospodine
Dunross, smatrao sam da ćete nam predati AMG-ove spise.
Dunrossu se sledi želudac.
– Večeras sam vam ih predao!
– Boga vam, ne poigravajte se sa mnom, ovo je ozbiljno! Mislite da sam glupan? – zapita ga
Sinders istim tonom kao i Dunross njega. Odjednom se suho nasmije i nastavi mirno i ledeno: –
Jasno, dali ste nam jednu verziju tih spisa, samo što se, na žalost, kakvoćom nikako ne mogu
usporediti s prvim izvještajem koji nam je došao u ruke! – Sindersove su se oči još više zakrijesile i
postale prijeteće, iako mu se lice nije nimalo promijenilo. – Gospodine Dunross, vaše je lukavstvo
bilo vješto, hvale vrijedno ali nepotrebno. Nama su potrebni izvorni spisi!
 – Pa ako vas to zanima, zašto ne proučite AMG-ove spise?
– Proučio sam ih! – Sinders se preko volje nasmiješi.
– Pa, kao što reče onaj stari hajduk: »Pare ili život!« ... Možete smrtno stradati ako čuvate prave
spise. Nije li tako, Roberte?
– Točno tako!
Sinders povuče dim iz cigarete.
– Dakle, gospodine Dunross, vaš Tiptop predlaže nam trampu? Svi u Hong Kongu žele se
trampiti. To je zarazno! Dakle? No, ako želite trampiti, morate davati jednaku vrijednost za
protuvrijednost. Naime, ako tražite ustupke, kako biste dobili ustupke od neprijatelja... pa, u ljubavi i
ratu sve je dopušteno, glasi jedna poslovica. Je li tako?
Dunross namjesti bezazleno lice.
– Tako kažu! Sutra ću najranije ujutro razgovarati s guvernerom. Ovo neka ostane između nas
sve dok s njim ne razgovaram. Laku noć!
Gledali su kako prolazi kroz mimohodna vrata i nestaje.
– Što misliš, Roberte? Je li nam Dunross podvalio one spise?
– Ne znam! – uzdahne Armstrong. – Na licu mu nisam ništa uspio pročitati. Iako sam ga pažljivo
gledao. Ništa! Ali užasno je lukav.
– Da! – Sinders je trenutak razmišljao. – Znači, neprijatelj nam predlaže trampu? Sve mi se čini
da će nam onaj »pacijent« ostati na raspolaganju još samo dvadeset i četiri sata, u najboljem slučaju.
Kad ćete ga slijedeći put preslušavati?
– Sutra ujutro u šest i pol!
– Oh! Pa, ako moraš tako rano ustati, bit će najbolje da krenemo! – Sinders pozove konobara da
plati. – Dogovorit ću se s Crosseom, ali znam što će mi on reći. Ono što je već naredio London!
– Kako to?
– London je silno zabrinut jer je »pacijent« upućen u previše tajni, prošao je posebnu obuku, a
bio je i u Kraljevskoj kanadskoj policiji! – Sinders je ponovno oklijevao. – Kad o svemu bolje
razmislim, Roberte, bez obzira na gospodina Dunrossa, preostaje nam jedino da ubrzamo
preslušavanje. Da! Poništite preslušavanje u šest i pol sati ujutro! Nastavite sistem spavanje-buđenje,
svakih sat vremena, ukoliko on to može izdržati, a onda ćemo u Crvenu sobu!
Armstrong problijedi.
– Ali gospo...
– Žao mi je – blago će Sinders. – Znam da ti je prijatelj ... da ti je bio prijatelj... ali gospodin
Tiptop i Dunross nisu nam ostavili mnogo vremena!

Kraj drugog sveska