1

LEE CHILD

DVANAEST
ZNAKOVA

Preveo s engleskoga:
Neven Dužanec

Zagreb, 2017.

2
 Za moje šogorice Leslie i Sally.
Dvije žene pune šarma i dobrote.

3
 1. POGLAVLJE

Bombaše samoubojice lako je uočiti. Pokazuju mnoge znakove koji

ih odaju. Uglavnom zato što su napeti. Po definiciji to rade prvi put.
Izraelska protuobavještajna služba napisala je priručnik na tu
tematiku. U njemu su navedeni znakovi koje valja tražiti. Na
temelju pragmatičkog promatranja i psiholoških uvida sastavili su
popis biheviorističkih pokazatelja. Za popis sam saznao od satnika
izraelske vojske prije 20 godina. Kleo se u njega. A kleo sam se i ja
tijekom tri tjedna koja sam proveo s njim, na posebnom zadatku u
Izraelu, ponajviše u Jeruzalemu i na Zapadnoj obali, ali katkad i u
Libanonu, katkad i u Siriji ili Jordanu, u autobusima, trgovinama i
prepunim pločnicima. Oči su mi neprestano bile u pokretu, a u sebi
sam ponavljao točke s popisa.
Dvadeset godina poslije još se sjećam popisa. A oči su mi i dalje
u pokretu. Iz navike. Od druge skupine suradnika naučio sam
drugu mantru: Nemoj gledati, vidi. Nemoj slušati, čuj. Što si
svjesniji okoline, dulje ćeš preživjeti.
Ako je osumnjičeni muškarac, popis ima dvanaest točaka, a ako
je riječ o ženi, samo jedanaest. Razlika je svježe obrijana brada.
Muški bombaši samoubojice briju bradu. To im pomaže da se uklope
i izgledaju manje sumnjivo. Rezultat je bijeda koža u donjoj polovici
lica. Dugo nije bila izložena suncu.
Ali nije me zanimalo brijanje brade.
Razmatrao sam popis od jedanaest točaka.
Sumnjiva osoba bila je žena.
Vozio sam se podzemnom željeznicom u New Yorku. Na liniji
broj 6, po Aveniji Lexington, na sjever, u dva sata u noći. Ušao sam
na postaji u Ulici Bleecker, u vagon u kojem je bilo samo petero
ljudi. Vagoni podzemne željeznice doimaju se skučeni kada su puni,
ali kada su prazni, čine se golemi, pusti i samotni. Noću se svjetlo u
njima čini jarkijim iako je jednako onome danju. U podzemlju nema
drugog svjetla. Sjedio sam raširen na sjedala za dvoje preko puta
stražnjih vrata. Svih ostalih pet putnika sjedili su između mene i
drugog kraja vagona, na dugim klupama, sjedili su bočno, gledajući
pred sebe, troje s lijeve i dvoje s desne strane, pa sam ih vidio iz
profila.
Broj vagona bio je 7622. Jednom sam se vozio osam stanica na
liniji 6 sjedeći pokraj luđaka koji je govorio o vagonu entuzijazmom
4
koji većina muškaraca čuva za sport ili žene. Zbog toga sam znao da
je vagon broj 7622 model R142A, najnoviji u podzemnoj željeznici
New Yorka. Proizvodi ih Kawasaki u japanskom Kobeu, dopremaju
ih brodom, kamionima prevoze u spremište na 207. ulici, dizalicom
spuštaju na tračnice i odvlače do 180. ulice gdje ih testiraju. Znao
sam i da može prijeći 300.000 kilometara bez većeg remonta. Znao
sam da snimljene upute izgovara muški glas, a obavijesti ženski.
Navodno je to bilo slučajno, ali zapravo su šefovi željeznice smatrali
da to ima jači psihološki učinak. Znao sam da su to bili glasovi
voditelja s Bloomberg TV-a, iz doba prije nego što je Mike postao
gradonačelnik. Znao sam da u gradu ima 600 vagona modela R142A
i da je svaki dug 15,5 metara, a širok 2,5. Znao sam i da vagon u
kojem sam sjedio može prevoziti najviše 40 ljudi na sjedećim i 148
ljudi na stajaćim mjestima. Luđak je znao sve precizne podatke, no
i sam sam vidio da su sjedala od plave plastike, nijanse jednake boji
ljetnog neba ili boji odore britanskog zrakoplovstva. Vidio sam i da
su zidne obloge od stakloplastike otporne na grafite. Na mjestu gdje
su se spajale s krovom vidio sam dvostruki niz reklama koje su se
pružale cijelim vagonom. Mali plakati veselih boja najavljivali su
TV serije, jezične poduke, fakultetske diplome do kojih je lako doći i
sjajne prilike za veliku zaradu.
Vidio sam i policijski plakat na kojem je pisalo: Ako ugledate
nešto, recite nešto.
Najbliža putnica do mene bila je Hispanoamerikanka. Bila je
meni slijeva, s druge strane vrata, sama na jednoj strani klupe za
osmero. Bila je sitna, imala je između 30 i 50 godina i izgledala vrlo
umorno. Oko zglavka joj je visjela izlizana vrećica iz veletrgovine.
Prazno je zurila u prostor ispred sebe, očima previše umornim da bi
vidjele mnogo.
Zatim je, metar dalje, ali s druge strane vagona, sjedio
muškarac. I on je bio sam na klupi za osmero. Mogao je biti s
Balkana ili iz okolice Crnog mora. Tamna kosa i izborana koža.
Doimao se žilavo od rada i izloženosti vremenskim uvjetima. Noge
je čvrsto držao na podu i nagnuo se naprijed, s laktovima na
koljenima. Nije spavao, ali bio je blizu toga. Bio je posve miran, kao
da vegetira, i ljuljao se zajedno s kretanjima vlaka. Imao je
pedesetak godina, no bio je odjeven kao da je mnogo mlađi. Široke
hlače koje su mu sezale samo do gležnjeva i prevelika košarkaška
majica s prezimenom koje nisam poznavao.
Treća je bila žena koja je mogla biti iz zapadne Afrike. Bila je
lijevo, pokraj srednjih vrata. Umorna i nepomična. Njezina crnu

5
koža izgledala je prašnjavo i sivo, od umora i neonskog osvjetljenja.
Nosila je šarenu haljinu zvanu batik i sličan komad tkanine oko
glave. Oči su joj bile zatvorene. Poznajem New York prilično dobro.
Nazivam se građaninom svijeta, a New York smatram svjetskom
prijestolnicom. Stoga poznajem taj grad kao što svaki Britanac
poznaje London ili svaki Francuz Pariz. Iako nisam upoznat sa
svim pojedinostima, imam opće znanje o njemu. No ionako bih lako
pogodio da su takvo troje ljudi koje sam zatekao ušavši na postaji u
ulici i Bleecker u noćni vlak na liniji 6 prema sjeveru bili čistači
ureda iz četvrti oko gradske vijećnice ili radnici iz restorana u
Kineskoj ili Talijanskoj četvrti. Vjerojatno su išli prema Hunts
Pointu u Bronxu ili možda sve do zaljeva Pelham gdje će samo
kratko prespavati do sljedećeg dugog dana.
Četvrti i peti putnik bili su drukčiji.
Peti je bio muškarac. Bio je mojih godina i ukoso je sjedio na
klupi za dvoje dijagonalno nasuprot mene na drugom kraju vagona.
Bio je odjeven neobavezno, ali ne i jeftino. Hlače nalik na vojničke i
majica za golf. Bio je budan. Pogled je čvrsto usmjerio nekamo pred
sebe, ali njegov se fokus neprestano mijenjao. Kao da pomno
razmišlja o nečemu. Podsjećao me na pogled igrača bejzbola. Imao
je određenu proračunatost i lukavost u sebi.
Ali najveći dio vremena gledao sam četvrtu putnicu. Ako
ugledate nešto, recite nešto.
Sjedila je s desne strane vagona, i ona sama na klupi za osmero,
negdje na pola puta između iscrpljene afričke žene i čovjeka s
pogledom igrača bejzbola. Bila je bjelkinja u četrdesetim godinama.
Izgledala je obično. Imala je crnu kosu, uredno podšišanu, ali bez
posebne frizure i previše ravnomjerno crnu da bi bila prirodna. Bila
je odjevena posve u crno. Vidio sam je prilično dobro. Čovjek u
košarkaškoj majici još je bio nagnut naprijed, pa mi je praznina u
obliku slova V između njegovih leđa i zida vagona omogućavala
neometan pogled, osim prave šume šipki od nehrđajućeg čelika.
Pogled nije bio savršen, ali bio je dovoljan da potvrdi svih
jedanaest točaka na popisu. U mome umu zasvijetlile bi jedna po
jedna, poput sličica na automatu za kockanje u Las Vegasu.
Prema onomu što sam naučio od izraelske protuobavještajne
službe, gledao sam bombašku samoubojicu.

6
 2. POGLAVLJE

Odmah sam odbacio tu pomisao. Ne zbog rasnog profiliranja.

Bjelkinje su sposobne za ludosti kao i svi ostali. Odbacio sam je
zbog taktičke neuvjerljivosti. Vrijeme je bilo pogrešno. Podzemna u
New Yorku bila bi dobra meta za bombaša samoubojicu, a linija 6
bila bi bolja od većine ostalih. Zaustavlja se ispod glavnog
željezničkog kolodvora. U osam ujutro ili šest popodne vagoni su
puni. 40 putnika sjedi, 148 ih stoji. Treba samo pričekati da se
otvore vrata na prepunoj postaji i pritisnuti gumb. Stotinu mrtvih,
više stotina teško ozlijeđenih, panika, šteta na infrastrukturi,
možda i požar. Veliko čvorište bilo bi zatvoreno danima ili tjednima.
Možda bi zauvijek ispunjavalo ljude nepovjerenjem. Značajan
uspjeh za ljude čiji način razmišljanja ne možemo potpuno shvatiti.
Ali ne u dva ujutro.
Ne u vagonu u kojem je samo šest putnika. Ne u doba kad su na
kolodvoru samo skitnice, smeće i beskućnici na klupama.
Vlak se zaustavio na postaji Astor Place. Vrata su se otvorila uz
šištanje. Nitko nije ušao, nitko nije izašao. Vrata su se zatvorila uz
potmuo udarac, motor se pokrenuo i vlak je krenuo dalje.
Točke s popisa još su mi bile pred očima.
Prva je bila očita. Neprikladna odjeća. Eksplozivni pojasevi nisu
osobito napredni. Ako uzmete debelo platno dimenzija metar puta
pola metra i presavijete ga po duljini, dobit ćete dugi džep dubok 25
centimetara. Taj džep omotate oko bombaša i zašijete ga na leđima.
Patentni zatvarači ili kopče mogu potaknuti na predomišljanje. U
džep sa svih strana ugurate štapove dinamita, a praznine napunite
čavlima i kugličnim ležajevima, zašijete gornji rub i dodate
naramenice za lakše nošenje težine. Učinkovito, ali krupno. Može se
prikriti samo debelim odjevnim predmetom poput zimske jakne. Na
Bliskom istoku nikada nije prikladna, ali u New Yorku može proći
tijekom tri mjeseca u godini.
No bio je rujan, kraj toplog ljeta, U podzemnoj je bilo 10
stupnjeva toplije nego na površini. Na sebi sam imao majicu
kratkih rukava, a putnica broj četiri nosila je crnu jaknu od perja.
Debelu, sjajnu, malo preveliku i zakopčanu do grla.
Ako vidite nešto, recite nešto.
Drugu sam točku preskočio. Trenutačno nije bila primjenjiva.
Druga točka je ukočen hod, poput robota. Može biti korisna na
7
kontrolnoj točki, na prepunoj tržnici ili ispred crkve ili džamije, ali
ne i u sredstvu javnog prijevoza gdje svi putnici sjede. Bombaši
samoubojice hodaju poput robota ne zato što ih je obuzela ekstaza
od pomisli na skorašnje mučeništvo nego zato što nose 20 kg
dodatne težine koja ih pritišće kroz grubo napravljene naramenice,
ali i zato što su drogirani. Privlačnost mučeništva ima svoja
ograničenja. Većina bombaša samoubojica priglupi su i ustrašeni, a
između usana i zuba nose komad sirovog opijuma. Znamo to zato
što pojasevi napunjeni dinamitom eksplodiraju u karakterističnom
torusnom obliku koji zdrobi tijelo u djeliću sekunde, a glavu otkine
s ramena. Glava nije pribijena čavlima za vrat. Ondje je drži
gravitacija, a učvršćuju je koža, mišići, tetive i ligamenti, ali te
slabe biološke spone ne mogu učiniti mnogo protiv snažne kemijske
eksplozije. Moj izraelski mentor rekao mi je da ćemo najlakše
utvrditi je li napad djelo bombaša samoubojice tako da u krugu od
30-ak metara od mjesta eksplozije potražimo ljudsku glavu.
Najčešće je gotovo netaknuta. Čak je i komad opijuma i dalje u
ustima.
Vlak se zaustavio na postaji Union Square. Nitko nije izašao ni
ušao, osim toplog zraka s perona s kojim se klimatizacija u vagonu
odmah uhvatila u koštac. Vrata su se zatvorila i vlak je krenuo
dalje. Točke od tri do šest subjektivne su: razdražljivost, znojenje,
tikovi i napetost. Po mojem mišljenju, znojenje vjerojatno izaziva
predebela odjeća, a ne napetost. A uz to i dinamit. Dinamit je
piljevina natopljena nitroglicerinom i oblikovana u štapove.
Piljevina je dobar izolator. Stoga je znojenje neizbježno. Ali
razdražljivost, tikovi i napetost vrijedni su pokazatelji. Bombaši
provode posljednje, neobične trenutke svojih života tjeskobni,
ustrašeni zbog bola, omamljeni narkoticima. Iracionalni su po
definiciji. Vjeruju, ili napola vjeruju, ili uopće ne vjeruju u raj i u
rijeke meda i mlijeka, zelene poljane i djevice. Na ono što rade
natjerala ih je ideologija ili očekivanja vršnjaka i obitelji. Iznenada
se nadu preduboko da bi se izvukli. Jedno je hrabro govoriti na
tajnim sastancima, a drugo poduzeti nešto. Otud i potisnuta panika
i svi njezini vidljivi znakovi.
Putnica broj četiri pokazivala je sve te znakove. Izgledala je
upravo poput žene koja se kreće prema skorom kraju svog života,
baš kao što je vlak išao prema svojoj posljednjoj postaji.
Zato je tu bila sedma točka. Disanje.

8
 Disala je plitko, ali kontrolirano. Unutra-van, unutra-van, kao
da se priprema za porod ili kao da je u teškom šoku. Ili kao da je na
rubu toga da počne vrištati od užasa.
Unutra-van, unutra-van.
Osma točka: bombaši samoubojice zure ravno pred sebe. Nitko
ne zna zašto, ali nadzorne snimke i preživjeli očevici potvrđuju to.
Svi bombaši zure pred sebe. Možda se boje bilo kakvog ometanja
koje bi im moglo osujetiti teško stečenu odlučnost. Možda, poput
djece i pasa, misle da ih nitko ne može vidjeti ako oni ne vide
nikoga. Možda, zbog posljednjih ostataka savjesti, ne mogu
pogledati ljude čije živote namjeravaju uništiti. Nitko ne zna zašto,
ali svi to rade.
I putnica broj četiri radila je to. Bez ikakve sumnje. Zurila je u
prozor preko puta sebe kao da želi probušiti rupu u njemu.
Sve točke od prve do osme. Nagnuo sam se naprijed u sjedalu.
Zatim sam se zausuvio. Ideja je bila taktički apsurdna. Vrijeme
je bilo pogrešno.
Zatim sam pogledao opet. I opet se pomaknuo. Jer su deveta,
deseta i jedanaesta točka također sve odgovarale, a one su bile
najvažnije.

9
 3. POGLAVLJE

Deveta točka: molitva ispod glasa. Svi poznati napadi do danas bili
su nadahnuti, motivirani, opravdani ih potaknuti religijom i to
gotovo uvijek islamskom religijom, a muslimani su navikli moliti se
u javnosti. Preživjeli očevici govore kako su bombaši samoubojice
prije napada u beskraj ponavljali molitve, uglavnom nečujno, ali uz
jasno vidljivo kretanje usana. I putnica broj četiri to je radila. Ispod
ukočenog pogleda usne su joj se pomicale u dugoj, zadihanoj,
ritualnoj recitaciji koja se, kako se činilo, ponavljala svakih
dvadesetak sekunda. Možda se već predstavljala božanstvu koje je
očekivala susresti s druge strane. Ili se možda pokušavala uvjeriti
da to božanstvo postoji. Ili da postoji druga strana.
Vlak je stao na postaji u 23. ulici. Vrata su se otvorila. Nitko
nije izašao ni ušao. Vidio sam crvene znakove za izlaz na peronu.
Ugao 22. ulice i Avenije Park u jednom smjeru, a ugao 23. ulice i
Avenije Park u drugom. Ni po čemu poseban dio manhattanskih
pločnika, ali iznenada privlačan.
Ostao sam sjediti. Vrata su se zatvorila i vlak je krenuo dalje.
Deseta točka: velika torba.
Dinamit je stabilan eksploziv ako je svježe napravljen. Neće se
aktivirati nesretnim slučajem. Potreban mu je detonator. Detonator
mora hiti kabelom povezan s izvorom električne energije i
sklopkom. Veliki dvoručni detonatori iz vesterna bili su oboje u
jednom. Pokret ručice zavrtio bi dinamo, kao na poljskom telefonu,
a zatim bi na kraju pritisnuo sklopku. No to nije bilo praktično za
uporabu u pokretu. Za to je potrebna baterija, i to prilično snažna
za takvu količinu eksploziva. Uobičajene male baterije imaju napon
od samo 1,5 V, a to nije dovoljno. Potrebna je baterija od barem 9 V,
i to krupna, četvrtasta, kakve se prodaju za industrijske ručne
svjetiljke. Prevelike su i preteške da bi ih nosili u džepu, pa im je
potrebna torba. Baterija je na dnu torbe, a iz nje izlaze kabeli koji
vode do sklopke, a zatim prolaze kroz skriveni prorez u torbi i ispod
ruba neprimjerenog komada odjeće.
Putnica broj četiri nosila je crnu platnenu torbu, modernog
kroja. Prebacila ju je preko jednog ramena i ispod drugog te je
držala u krilu. Oblik tkanine upućivao je na to da se u torbi nalazi
samo jedan, ali krupan i težak predmet.

10
 Vlak se zaustavio u 28. ulici. Vrata su se otvorila. Nitko nije
izašao ni ušao. Vrata su se zatvorila i vlak je nastavio dalje.
Jedanaesta točka: ruke u torbi.
Ta je točka dodana prije dvadesetak godina. Prije je popis
završavao desetom točkom, ali sve se razvija. Akcija izaziva
reakciju. Izraelske snage i neki od hrabrijih civila usvojili su novu
taktiku. Ako bi posumnjali u nekoga, ne bi bježali. Nema smisla.
Nitko nije brži od šrapnela. Umjesto toga zagrlili bi sumnjivca i
čvrsto ga držali tako da ne može pomaknuti ruke i posegnuti za
sklopkom u torbi. Na taj je način spriječeno nekoliko napada.
Spašeni su mnogi životi. Ali teroristi su naučili lekciju. Sada su
podučavali bombaše da sklopku drže u ruci, tako da ih zagrljaj ne
može zaustaviti. Sklopka se nalazi u torbi, pokraj baterije, pa zato
drže ruke u torbi.
Putnica broj četiri držala je ruku u torbi. Poklopac torbe bio je
izgužvan između njezinih zglavaka.
Vlak se zaustavio na postaji u 33. ulici. Vrata su se otvorila.
Nitko nije izašao. Na peronu je stajala jedna žena. Na trenutak se
premišljala, a zatim ušla u sljedeći vagon. Okrenuo sam se i kroz
mali stražnji prozor vidio da je sjela blizu mene. Dijelila su nas
samo dva tanka zida od nehrđajućeg čelika i razmak između dvaju
vagona. Htio sam joj mahnuti da se odmakne. Na drugom kraju
svog vagona možda bi preživjela eksploziju. Ali nisam mahnuo. Nije
gledala prema meni, a ionako bi ime ignorirala. Poznajem New
York. Nitko ne pridaje važnost suludim gestama u noćnom vlaku.
Vrata su ostala otvorena malo dulje nego prije. Na trenutak mi
je glavom prošla misao da pokušam istjerati sve putnike iz vagona.
Ali nisam to učinio. Bilo bi to komično. Iznenađenje, neshvaćanje,
možda i jezične barijere. Nisam bio siguran znam li španjolsku riječ
za bombu. Možda baš bomba? Ili to znači žarulja? Luđak koji
trabunja o žaruljama neće nikomu pomoći.
Ne, žarulja je bombilla, pomislio sam.
Možda.
Vjerojatno.
No sigurno nisam znao nijedan balkanski jezik, kao ni jezike iz
zapadne Afrike. Doduše, možda je crnkinja u šarenoj haljini
govorila francuski. Zapadna Afrika dijelom je frankofona. A ja
govorim francuski. Une bombe. La femme là-bas a une bombe sous
son manteau. Ona žena ima bombu ispod kaputa. Crnkinja u

11
šarenoj haljini možda bi me razumjela. Ili bi možda shvatila na neki
drugi način i slijedila ostale van.
Ako bi se probudila na vrijeme. Ako bi otvorila oči.
Naposljetku sam samo ostao sjediti.
Vrata su se zatvorila.
Vlak je nastavio dalje.
Zurio sam u putnicu broj četiri. Zamišljao sam tanak i blijed
palac na skrivenom gumbu. Sklopku je vjerojatno kupila u trgovini
električnih dijelova. Hobisti ih često kupuju. Vjerojatno ne stoji više
od dolar i pol. Zamišljao sam namotaje žica, crnih i crvenih,
zalemljenih i slijepljenih izolir-trakom. I debeli kabel detonatora
kako izlazi kroz skriveni otvor na torbi i ulazi pod jaknu te
paralelnim spojem povezuje dvadesetak detonatora. Električna
energija kreće se gotovo brzinom svjetlosti. Dinamit je silno snažan.
U zatvorenom prostoru kakav je vagon podzemne željeznice, udarni
val bio bi dovoljan da nas sve zdrobi. Čavli i kuglićni ležajevi bili bi
posve nepotrebni. Poput metaka protiv sladoleda. Vrlo malo ostalo
bi od nas. Komadići kosti, možda, veličine koštica grožđa. Stremen i
nakovanj iz unutarnjeg uha možda bi preživjeli. To su najsitnije
kosti u ljudskome tijelu, pa je najmanje vjerojatno da bi ih pogodili
šrapneli.
Zurio sam u ženu. Nisam joj mogao prići. Bio sam udaljen deset
metara od nje, a ona je već držala palac na gumbu. Jeftini bakreni
kontakti vjerojatno su bili udaljeni manje od pola centimetra. Ta se
udaljenost možda u pravilnim razmacima neznatno smanjivala i
povećavala, kako joj je srce udaralo, a ruka joj drhtala. Ona je bila
spremna, a ja nisam.
Vlak je nastavljao dalje, uz karakterističnu kakofoniju zvukova.
Zavijanje zraka u tunelu, udaranje željeznih kotača o spojeve
tračnica, struganje uređaja za prikupljanje energije po tračnici pod
naponom, zujanje motora, cviljenje kotača dok su vagoni jedan za
drugim ulazili u zavoje.
Kamo se uputila? Ispod čega je prolazila linija broj 6? Bi li
bombaš samoubojica mogao srušiti zgradu? Bio sam uvjeren da ne
bi. Gdje je još bilo mnogo ljudi nakon dva u noći? Na malo mjesta.
Možda u noćnim klubovima, ali većinu smo ih već prošli, a ionako je
ne bi pustili da uđe s obzirom na izgled.
Zurio sam u nju. Previše. Osjetila je.
Okrenula je glavu, polako i glatko, kao da je taj pokret bio
unaprijed programiran.

12
Pogledala je izravno u mene.
Pogledi su nam se sreli.
Izraz njezina lica promijenio se.
Znala je da znam.

13
 4. POGLAVLJE

Zurili smo jedno u drugo gotovo deset sekunda. A zatim sam ustao.
Uhvatio sam ravnotežu zbog kretanja vagona i napravio korak.
Udaljen deset metara sigurno bih poginuo. Ne mogu biti ništa
mrtviji ako se približim. Prošao sam Hispanoamerikanku s lijeve
strane. I tipa u košarkaškoj majici s desne. Prošao sam i ženu iz
zapadne Afrike s lijeve strane. Oči su joj još bile zatvorene. U
prolazu sam se hvatao za šipke, lijevu pa desnu, njišući se. Putnica
broj četiri cijelo je vrijeme zurila u mene, uplašena, zadihana,
mrmljajući ispod glasa. Ruke su joj i dalje bile u torbi.
Zastao sam dva metra od nje.
Rekao sam: »Zaista se nadam da nemam pravo.«
Nije odgovorila, ali usne su joj se nastavile kretati. Pod debelom
crnom tkaninom ruke su joj se pomicale. Veliki predmet u njezinoj
torbi malo se pomaknuo.
Rekao sam: »Morate mi pokazati ruke.«
Nije odgovorila,
»Policajac sam«, lagao sam. »Mogu vam pomoći.« Nije
odgovorila,
Rekao sam: »Možemo razgovarati.«
Nije odgovorila.
Pustio sam rukohvate i spustio ruke uz bokove. Tako sam
izgledao niže, manje prijeteće. Običan čovjek. Stajao sam mirno
koliko je vlak u pokretu to dopuštao. Nisam učinio ništa. Nisam
imao izbora. Njoj bi bio dovoljan djelić sekunde, a meni bi trebalo
mnogo više od toga. A ionako nisam mogao apsolutno ništa učiniti.
Mogao sam joj zgrabiti torbu i pokušati joj je oduzeti. Ali nosila ju je
dijagonalno, preko tijela, a ručka je bila od gusto isprepletenog
pamuka. Bod je bio jednak kao na vatrogasnom šmrku. Bila je
tvornički isprana i pohabana, kao sva nova odjeća danas, ali ipak bi
bila čvrsta. Samo bih podigao njezinu vlasnicu sa sjedala i bacio je
na pod.
No ne bih joj došao ni blizu. Pritisnula bi detonator prije nego
što bi moja ruka bila na pola puta do nje.
Mogao sam pokušati naglo povući torbu prema gore, a drugom
rukom iščupati kabel detonatora. Ali zbog njezina lakšeg kretanja
kabel detonatora sigurno je toliko dug da bih morao povući ruku u

14
golemom luku od gotovo metar prije nego što bih uopće naišao na
otpor. Dotad bi već pritisnula gumb, možda i nenamjerno, od samog
šoka.
Mogao sam je zgrabiti za jaknu i pokušati iščupati neke druge
žice. Ali između mene i žica bili su debeli džepovi puni guščjeg
perja, okruženi skliskom najlonskom opnom. Ne bih ih mogao ni
napipati.
Ne bih imao izgleda.
Mogao sam je pokušati onesposobiti. Mogao sam je udariti u
glavu i onesvijestiti je jednim udarcem, trenutačno. No iako sam i u
ovim godinama vrlo brz, za zamah s udaljenosti od gotovo dva
metra trebalo bi mi gotovo pola sekunde. Ona je samo trebala
pomaknuti palac tri milimetra.
Sigurno bi me pretekla.
Pitao sam je: »Smijem li sjesti? Pokraj vas?«
»Ne«, odgovorila je. »Ne približavajte mi se.«
Neutralnim, bezizražajnim glasom. Bez jasnog naglaska.
Amerikanka, ali mogla je biti od bilo kuda. Izbliza nije izgledala
divlje ni sluđeno. Samo rezignirano, ozbiljno, preplašeno i umorno.
Zurila je u mene jednako intenzivno kao i prije toga u prozor preko
puta. Izgledala je posve prisebna i svega svjesna. Osjećao sam kako
me procjenjuje pogledom. Nisam se mogao pomaknuti. Nisam
mogao učiniti ništa.
»Kasno je«, rekao sam. »Trebali biste pričekati kad bude gužva.«
Nije odgovorila.
»Još šest sati«, rekao sam. »Tada će biti mnogo učinkovitije.«
Ruke su joj se u torbi i dalje pomicale. »Ne sad«, rekao sam. Ona
nije rekla ništa.
»Samo jednu«, rekao sam. »Pokažite mi jednu ruku. Ne trebaju
vam obje u torbi.«
Vlak je naglo usporio. Zateturao sam unatrag, a zatim opet
napravio korak naprijed, ispružio ruku i uhvatio se za šipku blizu
stropa. Ruke su mi bile vlažne. Metal se pod njima doimao vruće.
Postaja Grand Central, pomislio sam. Ali nije bila. Pogledao sam
kroz prozor, očekujući svjetla i bijele pločice, no vidio sam samo
slabi sjaj plave svjetiljke. Stali smo u tunelu. Održavanje ili
signaliziranje.
Opet sam se okrenuo prema njoj.
»Pokažite mi jednu ruku«, rekao sam opet.

15
 Žena nije odgovorila. Zurila je u moj struk. Ruke su mi bile
visoko, pa mi se majica podigla i iznad ruba hlača bio je vidljiv
ožiljak nisko na mome trbuhu. Podignuta bijela koža, tvrda i
neravna. Veliki, grubi šavovi, kao u crtiću. Šrapnel iz kamiona
bombe u Bejrutu, od prije mnogo vremena. Bio sam stotinu metara
od eksplozije.
Ženi pred sobom bio sam 98 metara bliže.
Ona je zurila i dalje. Većina ljudi pita kako sam dobio taj
ožiljak. Nisam htio da ona to pita. Nisam želio razgovarati o
bombama. Ne s njom.
Rekao sam: »Pokažite mi jednu ruku.«
»Zašto?« pitala je.
»Ne trebaju vam obje u torbi.«
»A zašto vama treba da jednu izvadim?«
»Ne znam«, rekao sam. Nisam imao pojma što radim. Nisam
pregovarač za talačke situacije. Govorio sam tek toliko da nešto
kažem. Što za mene nije uobičajeno. Uglavnom sam vrlo tih.
Statistički je vrlo malo vjerojatno da bih mogao umrijeti usred
rečenice.
Možda sam zato i govorio.
Žena je pomaknula ruke. Vidjela sam da je desnom nešto
primila u torbi, a lijevu je polako izvukla. Ruka je bila mala, blijeda
i blago naborana venama i tetivama. Sredovječna koža. Obični
nokti, kratko podrezani. Bez prstenja. Nije bila vjenčana ni
zaručena. Okrenula je ruku, da vidim drugu stranu. Prazan dlan,
crven jer Joj je bilo vruće.
»Hvala«, rekao sam.
Spustila je dlan na sjedalo pokraj sebe i ostavila ga tako, kao da
nema veze s ostatkom nje. U tome trenutku i nije imao. Vlak se
zaustavio u tami. Spustio sam ruke. Rub moje majice vratio se na
mjesto.
Rekao sam: »A sada mi pokažite što imate u torbi.«
»Zašto?«
»Samo to želim vidjeti. Ma što bilo.« Nije odgovorila. Nije se ni
pomaknula.
»Neću vam pokušati to oduzeti«, rekao sam. »Obećavam. Samo
želim vidjeti. Sigurno to razumijete.«

16
 Vlak je opet krenuo. Ubrzanje je bilo sporo, bez trzaja, a brzina
niska. Polako smo ulazili u postaju. Kotrljajući se. Dvjestotinjak
metara, pomislio sam.
Rekao sam: »Mislim da imam pravo barem vidjeti. Ne slažete
se?«
Napravila je izraz lica kao da ne razumije.
Rekla je: »Ne shvaćam zašto biste imali pravo vidjeti.«
»Ne shvaćate?«
»Ne.«
»Jer sam sad umiješan. Možda mogu i provjeriti je li sve
namješteno kako treba. Za poslije. Jer to morate učiniti poslije. Ne
sada.«
»Rekli ste da ste policajac.«
»Možemo riješiti ovo«, rekao sam. »Mogu vam pomoći.« Osvrnuo
sam se preko ramena. Vlak se polako vukao. Ispred nas se vidjelo
bijelo svjetlo. Opet sam se okrenuo prema ženi. Njezina se desna
ruka pomicala. Istodobno ju je izvlačila i pokušavala njome bolje
uhvatiti ono što je imala u torbi.
Promatrao sam. Torba joj je zapela za zglavak, pa ju je
pomaknula lijevom rukom. Desna je ruka izašla.
U njoj nije bila baterija. Nije bilo žica. Ni sklopke ili gumba.
Bilo je to nešto posve drugo.

17
 5. POGLAVLJE

Žena je u ruci držala pištolj. Uperila ga je u mene. Nisko, ali

precizno, izravno u točku ispod mog pupka. Ondje ima mnogo toga
nužnog. Organi, kralježnica, utroba, razne arterije i vene. Pištolj je
bio Ruger Speed Six. Stari revolver kalibra .357 Magnum, kratke
cijevi od 10 cm, koji bi u meni napravio rupu dovoljno veliku da
kroz nju sija sunce.
No sve u svemu, bio sam mnogo bolje raspoložen nego sekundu
prije. Zbog mnogo razloga. Bomba ubija mnogo ljudi najednom, a
pištolji jedno po jedno. Bombom nije potrebno ciljati, a pištoljem
jest. Velika je to masa koju vitak zglavak teško može kontrolirati.
Streljivo Magnum, uz velik bljesak iz cijevi, ima i snažan trzaj. Ako
je već pucala iz pištolja, znala bi to. Imala bi tzv. strah od
Magnuma. Djelić sekunde prije povlačenja okidača zgrčila bi ruku,
sklopila oči i okrenula glavu. Postojali su prilični izgledi da
promaši, čak i sa samo dva metra. Većina ljudi promaši kad pucaju
iz pištolja. Možda ne s te udaljenosti, sa štitnicima za uši i
zaštitnim naočalama u kontroliranom okruženju streljane. Ali u
stvarnom svijetu, s panikom i stresom, dok im ruka drhti, a srce
udara, pištolji se uglavnom svode na sreću, dobru ili lošu. Moju i
njezinu.
Ako promaši, neće dobiti priliku za drugi hitac.
»Polako«, rekao sam. Tek toliko da dam glasa od sebe. Prst joj je
bio bijel od pritiskanja okidača, ali još ga nije povukla. Speed Six
revolver je s dvostrukim hodom, što znači da prva polovica hoda
okidača povlači udarač unatrag i okreće cilindar. Druga polovica
otpušta udarac i ispaljuje metak. Složena mehanika za koju je
potrebno vrijeme. Ne mnogo, ali ipak nešto vremena. Zurio sam u
njezin prst. Osjećao sam da nas putnik s očima igrača bejzbola
gleda. Nadao sam se da su mi leđa skrivala pogled ostalima.
Rekao sam: »Niste u zavadi sa mnom. I ne poznajete me.
Spustite pištolj i razgovarajmo.«
Nije odgovorila. Možda joj je neki izraz prešao preko lica, ali
nisam je gledao u lice. Gledao sam je u prst. Samo me taj dio nje
zanimao. No koncentrirao sam se i na vibracije koje su se dizale iz
poda, čekajući da se vagon zaustavi. Moj nekadašnji ludi suputnik
rekao mi je da je svaki vagon modela R142A težak 35 tona. Mogu se
kretati brzinom do 100 km/h. Stoga su im kočnice vrlo snažne.

18
Previše moćne za niske brzine. Blago zaustavljanje nije moguće.
Kad uhvate, stegnu snažno i ne puštaju. Vlakovi često zadnje metre
kližu na blokiranim kotačima. Otud i karakteristično cviljenje.
Pretpostavio sam da će se to dogoditi na kraju našeg sporog
kotrljanja. Možda ček i snažnije, u relativnom smislu. Pištolj je
zapravo bio uteg na kraju klatna. Duga, tanka ruka, a na njezinu
kraju jedan kilogram čelika. Kad vlak zakoči, inercija će povući
pištolj u smjeru dotadašnjeg gibanja. Prema periferiji. U skladu s
Newtonovim zakonom gibanja. Bio sam spreman oduprijeti se
vlastitoj inerciji i odgurnuti se od rukohvata u drugome smjeru,
prema centru. Ako se pištolj trzne samo desetak centimetara na
sjever, a ja samo desetak centimetara na jug, bit ću na sigurnom.
Možda će i manje od deset centimetara biti dovoljno.
Ili barem točno deset, da budem siguran.
Žena je pitala: »Odakle vam taj ožiljak?«
Nisam odgovorio.
»Netko vas je nastrijelio u trbuh?«
»Bila je to bomba«, rekao sam.
Pomaknula je cijev u svoje lijevo, moje desno. Naciljala je
mjesto gdje je rub moje majice skrivao ožiljak. Vlak se kotrljao
dalje. Ulazio je u postaju, beskrajno sporo. Brzinom ljudskog hoda.
Peroni na postaji Grand Central su dugi. Prvi je vagon išao sve do
samog početka. Čekao sam da kočnice uhvate. Znao sam da ćemo se
sigurno svi trznuti.
Ali nismo stigli do toga.
Cijev pištolja najprije se izravnala prema meni, a zatim krenuli
prema gore. Na trenutak sam pomislio da se žena predaje. Ali cijev
se nastavila kretati. Žena je visoko podigla bradu, poput ponosne,
prkosne geste. Gurnula je vrh cijevi pištolja u meko tkivo ispod nje.
Povukla je okidač do pola. Cilindar se okrenuo, a udarač je
zastrugao po najlonu jakne.
Zatim je povukla okidač do kraja i raznijela si glavu.

19
 6. POGLAVLJE

Vrata se dugo nisu otvorila. Možda je netko upotrijebio interkom za

hitne slučajeve ili je kondukter začuo pucanj. Kako bilo, sustav se
potpuno blokirao. Očito su uvježbavali ovakve situacije. Procedura
je imala smisla. Bolje je naoružanog napadača zadržati u vagonu,
nego da trči cijelim gradom.
Ali čekanje nije bilo ugodno. Metak Magnum kalibra .357
izumljen je 1935. Magnum na latinskom znači »velik«. Zrno je teže,
a metak ima mnogo snažniji naboj. Tehnički, naboj za izbacivanje
zrna ne eksplodira. Dolazi do deflagracije, to je proces između
gorenja i eksplozije. Ideja je stvoriti golem mjehur vrelog plina koji
ubrzava zrno niz cijev, poput opruge. Obično plin izlijeće iz cijevi
nakon zrna i zapali kisik u okolnom zraku. Zbog toga dolazi do
bljeska na cijevi. Ali kad je cijev čvrsto prislonjena uz kožu, kako je
to učinila putnica broj četiri, zrno napravi rupu u koži u koju udu i
plinovi iz cijevi. Naglo se širi ispod kože te napravi veliku izlaznu
ranu u obliku zvijezde ili skine sve meso i kožu s kosti te potpuno
ogoli lubanju, kao da guli bananu.
U ovome se slučaju dogodilo upravo to. Ženino je lice svedeno na
dronjke krvavog mesa koji su visjeli sa smrskane kosti. Zrno je
prošlo okomito prema gore kroz njezina usta i prenijelo golemu
kinetičku energiju na njezin mozak. Iznenadni dak tražio je točku
otpuštanja i pronašao je na mjestu gdje su se polovice njezine
lubanje spojile još davno u djetinjstvu. Sad su se opet otvorile, a
tlak je izbacio tri ili četiri velika fragmenta kosti na zid iznad i iza
nje. U svakom slučaju, glave gotovo više nije bilo. Ali stakloplastika
otporna na grafite dobro je radila svoj posao. Bijeli komadići kosti,
tamnocrvena krv i sivo moždano tkivo klizili su niz glatku površinu,
ne lijepeći se. Za sobom su ostavljali tanke tragove nalik na puževe.
Ženino je truplo spuznulo u pognutu pozu na klupi. Desni kažiprst
još je bio na okidaču. Revolver se odbio od njezina bedra i ostao na
sjedalu pokraj nje.
Zvuk hica još je odzvanjao u mojim ušima. Iza sebe sam čuo
prigušene zvukove. Osjećao sam miris njezine krvi. Nagnuo sam se
naprijed i provjerio njezinu torbu. Bila je prazna. Otkopčao sam
njezinu jaknu i otvorio je. U njoj nije bilo ničega. Samo bijela
pamučna bluza i smrad ispražnjenih crijeva i mjehura.

20
 Pronašao sam interkom za hitne slučajeve i javio kondukteru.
Rekao sam: »Samoubojstvo pištoljem. U predzadnjem vagonu. Sve
je gotovo. Sigurni smo. Više nema opasnosti.« Nisam želio čekati da
policija okupi timove specijalaca, uzme neprobojne prsluke i puške
pa počne oprezno prilaziti mjestu zločina. To bi moglo potrajati.
Nisam dobio kondukterov odgovor. No minutu poslije njegov se
glas javio preko internog razglasa. Rekao je: »Obavještavamo
putnike da će vrata ostati zatvorena zbog incidenta u tijeku.«
Govorio je sporo. Vjerojatno je čitao pripremljen tekst. Glas mu je
bio drhtav. Nije bio gladak i ugodan poput voditelja s Bloombergove
televizije.
Još sam se jedanput osvrnuo po vagonu pa sjeo metar od
obezglavljenog trupla i čekao.

Mogao sam odgledati više nastavaka policijskih TV serija prije

nego što su pravi policajci stigli. Na TV-u bi dotad uzeli i analizirali
uzorke DNK, pronašli komu pripadaju, potražili i uhitili počinitelja,
te ga optužili i osudili. No naposljetku je niz stepenice sišlo šest
policajaca. Nosili su neprobojne prsluke i izvučeno oružje. Tipični
pripadnici policije New Yorka u noćnoj smjeni. Vjerojatno iz 14.
postaje na Zapadnoj 35. ulici, poznate kao Midtown South. Brzo su
se kretali po peronu i provjeravali vagon po vagon, od početka
vlaka. Opet sam ustao i pogledao kroz prozore između vagona, niz
cijelu duljinu vlaka, kao da gledam u dugu, osvijetljenu cijev od
nehrđajućeg čelika. U daljini je sve bilo mutno zbog prljavštine na
prozorima i nesavršenosti u staklu. Ali vidio sam policajce kako
otvaraju vrata vagon po vagon, provjeravaju, vide da je sve čisto, pa
puštaju putnike van i izvode ih na ulicu. Noćni vlak bio je gotovo
prazan, pa im nije trebalo dugo da dođu do nas. Kad su kroz prozor
našeg vagona vidjeli truplo i pištolj, usporili su i zauzeli položaje.
Vrata su se otvorila uz šum i policajci su utrčali u vagon, po dvojica
kroz svaka vrata. Svi u vagonu istodobno smo podigli ruke, poput
refleksa.
Na svakim je vratima ostao po jedan policajac, a preostala
trojica krenula su prema mrtvoj ženi. Zaustavili su se oko dva
metra od nje. Nisu joj provjerili puls ni bilo koji drugi znak života.
Nisu joj stavili ogledalce ispred nosa da vide diše li. Djelomično
zbog toga što je bilo očito da ne diše, a djelomično i zbog toga što
više nije imala nos. Hrskavica se razletjela. Vidjeli su se samo
nazubljeni rubovi polomljenih kosti gdje je unutarnji tlak izbacio
njezine očne jabučice.

21
 Krupni policajac s naredničkim oznakama okrenuo se prema
nama. Malo je problijedio, ali inače je dobro glumio da mu je ovo
samo još jedna noć na poslu. Pitao je: »Tko je vidio što se dogodilo?«
U prednjem dijelu vagona vladala je tišina. Ondje su bili
Hispanoamerikanka, muškarac u košarkaškoj majici i žena iz
zapadne Afrike. Svi su samo sjedili i šutjeli. Kao na osmoj točki s
popisa: zurenje pred sebe. Svi su to radili. Ako ja ne vidim tebe, ne
vidiš ni ti mene. Ni muškarac u majici za golf nije progovarao, pa
sam ja rekao: »Izvukla je pištolj iz torbe i ustrijelila se.«
»Samo tako?«
»Više-manje.«
»Zašto?«
»Kako da znam?«
»Kada i gdje?«
»Na prilazu postaji. Ma kad to bilo.«
Policajac je procesuirao informacije. Samoubojstvo pištoljem. Za
podzemnu željeznicu bila je zadužena policija New Yorka. Zona
usporavanja prije postaje, koja se nalazila između 41. i 42. ulice,
bila je područje 14. postaje. Slučaj je bio njegov. Bez sumnje.
Kimnuo je glavom. »Dobro«, rekao je. »Molim vas, svi izađite iz
vagona i čekajte na peronu. Trebamo vaša imena, adrese i izjave.«
Zatim je uključio mikrofon na ovratniku i začulo se glasno
krčanje. Kad se malo stišalo, policajac je uzvratio dugim nizom šifra
i brojeva. Pretpostavio sam da zove Hitnu pomoć, a nakon toga i
ljude iz prometnog ureda da otkvače vagon i pošalju ga na čišćenje
te omoguće daljnji protok prometa. To neće biti teško, pomislio sam.
Bilo je dovoljno vremena prije jutarnje gužve.
Izašli smo na peron, na kojem je već bila gužva. Prometni
policajci, još patrolnih policajaca, radnici podzemne željeznice,
zaposlenici obližnjeg željezničkog kolodvora Grand Central. Pet
minuta poslije ekipa vatrogasnih bolničara sišla je niz stepenice s
nosilima. Prošli su kroz kordon policije i ušli u vagon, a policajci
koji su prvi ušli u njega sad su izašli. Nisam vidio što se dogodilo
nakon toga jer su se policajci počeli kretati kroz gomilu i tražiti
putnike iz našeg vagona te ih vodili na stranu da daju izjavu. Po
mene je došao krupni narednik. Na pitanja sam mu odgovorio još u
vagonu. Zbog toga je mene preuzeo prvog. Odveo me duboko u
postaju podzemne željeznice i smjestio me u zagušljivu sobicu s
bijelim pločicama na zidovima, koja je mogla pripadati prometnoj
policiji. Posjeo me na drveni stolac i pitao me kako mi je ime.

22
 »Jack Reacher«, rekao sam.
Zapisao je moje ime i prezime te više nije progovarao. Samo je
stao kod dovratka i promatrao me. I čekao. Da se pojave detektivi,
pretpostavljao sam.

23
 7. POGLAVLJE

Umjesto detektiva, došla je detektivka. Sama. Nosila je hlače i sivu

košulju kratkih rukava. Možda od svile, možda čak i ručno šivanu.
U svakom slučaju, sjajila se. Nije bila uvučena u hlače jer je tako
bolje prikrivala pištolj, lisičine i sve ostalo što je nosila. Ispod
košulje bila je sitna i vitka. Iznad košulje imala je tamnu kosu
vezanu u rep i malo ovalno lice. Nije nosila nikakav nakit. Čak ni
prsten na ruci. Bila je u kasnim tridesetima, možda i u ranim
četrdesetima. Privlačna žena. Odmah mi se svidjela. Izgledala je
opušteno i prijateljski. Pokazala mi je svoju značku i dala mi
posjetnicu. Na njoj su bili brojevi njezina telefona u uredu i njezina
mobitela. I adresa e-pošte koju joj je izdala policijska uprava.
Glasno je izgovorila svoje ime. Theresa Lee. Th je izgovorila
zajedno, kao u riječi theme ili therapy. Nije bila Azijka. Možda je
bila udana za nekog Leeja ili su nekom njezinu pretku pogrešno
napisali prezime Leigh prilikom imigracije. A možda joj je predak
bio konfederacijski general Robert E. Lee.
Rekla je: »Možete li mi ispričati što se točno dogodilo?«
Govorila je blago, podignutih obrva i dubokog glasa punog brige
i obzira, kao da joj je od svega najvažniji moj posttraumatski stres.
Možete li mi ispričati? Možete li? Kao da pita, možete li podnijeti
prisjećanje? Nakratko sam se nasmiješio. Postaja Midtown South
imala je jednoznamenkast broj ubojstava na godinu. Čak i ako je
Theresa Lee radila na svima od svog dolaska u postaju, i dalje sam
vidio više trupala od nje. Mnogo, mnogo više. Truplo žene u vlaku
nije bilo najmanje odbojno od njih, ali bilo je vrlo daleko od
najodbojnijeg.
Stoga sam joj ispričao što se dogodilo, sve od kada sam ušao na
postaji u Ulici Bleecker, preko popisa s jedanaest točaka, do mojeg
opreznog prilaženja, isprekidanog razgovora, izvlačenja pištolja i
samoubojstva.
Theresa Lee željela je razgovarati o popisu.
»I mi znamo za taj popis«, rekla je. »Trebao bi biti tajan.«
»Naširoko je poznat već 20 godina«, rekao sam. »Svi ga imaju.
Nije nimalo tajan.«
»Gdje ste ga vi vidjeli?«
»U Izraelu«, rekao sam. »Ubrzo nakon što je sastavljen.«

24
 »Kako?«
Umjesto odgovora, ispričao sam joj svoj životopis. Skraćenu
verziju. Bivši vojnik, 13 godina u vojnoj policiji, elitna 110. istražna
jedinica, služio diljem svijeta kao i na brojnim detašmanima s
drugim rodovima i vojskama, već prema zapovijedi. Nakon raspada
SSSR-a vojni se proračun smanjio i dobio sam častan otpust.
»Kao časnik ili vojnik?« pitala je.
»S činom bojnika«, rekao sam.
»A sada?«
»U mirovini sam.«
»Premladi ste za mirovinu.«
»Odlučio sam uživati dok mogu.«
»I kako vam ide?«
»Fantastično.«
»Što ste radili večeras? U Villageu?«
»Slušao glazbu«, odgovorio sam. »U blues klubovima u Ulici
Bleecker.«
»Kamo ste se zaputili linijom 6?«
»Naumio sam unajmiti sobu negdje ili otići izravno do
autobusnog kolodvora Port Authority i sjesti na autobus.«
»Kamo?«
»Bilo kamo.«
»Dakle, ovo je kratak posjet?«
»Takvi su najbolji.«
»Gdje živite?«
»Nigdje. Život mi se sastoji od niza kratkih posjeta.«
»Gdje vam je prtljaga?«
»Nemam je.«
Većina ljudi nakon toga postavi dodatna pitanja, ali Theresa
Lee nije. Umjesto toga, oči su joj promijenile fokus i rekla je: »Nije
mi drago što se popis pokazao pogrešnim. Mislila sam da je
nepogrešiv.« Govorila je kao policajac policajcu, kao da joj je moj
prethodni posao važan.
»Samo je napola pogriješio«, rekao sam. »Dio sa samoubojstvom
bio je točan.«
»Čini se da je tako«, rekla je. »Znakovi su više-manje isti,
pretpostavljam. Ali ipak ju je pogrešno detektirao.«

25
 »Bolje nego da je nije detektirao, a trebao je.«
»Čini se da je tako«, rekla je opet.
»Znate li tko je bila?« pitao sam.
»Još ne, ali saznat ćemo. Kod nje su pronašli lisnicu i ključeve.
Vjerojatno ćemo je identificirati na temelju toga. Ali zašto je nosila
zimsku jaknu?«
»Nemam pojma«, rekao sam.
Lee je zašutjela kao da je duboko razočarana. Rekao sam:
»Takvi su popisi uvijek radni. Osobno smatram da bi i na popis za
žene trebalo dodati dvanaestu točku. Žena bombaška vjerojatno je
prije nosila maramu oko glave, pa će se vidjeti da je dio kože bijedi,
kao i kod muškaraca.«
»Imate pravo«, rekla je.
»U jednoj sam knjizi pročitao da je ono sa 72 djevice vjerojatno
pogreška u prijevodu. Riječ je dvosmislena i pojavljuje se u odlomku
punom metafora s hranom. Kao što su med i mlijeko. Riječ možda
znači grožđice, a ne djevice. Sočne grožđice, možda i ušećerene.«
»Ubijaju se zbog grožđica?«
»Volio bih im vidjeti lica kad to shvate.«
»Vi ste lingvist?«
»Govorim engleski«, rekao sam. »I francuski. A i zašto bi
bombašica htjela djevice? Mnogo je svetih tekstova pogrešno
prevedeno. Osobito kad je riječ o djevicama. Vjerojatno je tako čak i
u Novom zavjetu. Neki kažu da Marija samo nije rodila nijedno
dijete prije Isusa, to je sve. Da je to značenje izvorne hebrejske
riječi, a ne djevica. Izvorni autori teksta smijali bi se kad bi vidjeli
što smo napravili od toga.«
Theresa Lee nije to komentirala. Umjesto toga pitala je: »jeste li
dobro?«
Shvatio sam da me pita jesam li potresen. Trebam li psihološku
pomoć. Možda je mislila da sam inače šutljiv čovjek koji je previše
rekao. No prevario sam se. »Dobro sam«, odvratio sam, a ona me
pogledala pomalo iznenađeno i rekla: »Ja bih žalila što sam joj
prišla. U vlaku. Mislim da ste je gurnuli preko ruba. Još nekoliko
postaja i možda bi prešla preko onoga što ju je uzrujalo.«

Nakon toga smo oko jednu minutu sjedili u tišini, a zatim je

krupni narednik provirio u prostoriju i pokretom glave pozvao Lee
da izađe. Čuo sam kratak razgovor šapatom, a zatim je Lee opet

26
ušla i rekla mi da idem s njom u Zapadnu 35- ulicu. U njezinu
postaju.
»Zašto?« pitao sam.
Oklijevala je.
»To je samo formalnost«, rekla je ona. »Da ispišemo vašu izjavu
i zaključimo spis.«
»Mogu li birati?«
»Bolje nemojte odbijati«, rekla je. »U sve je umiješan i taj
izraelski popis. Mogli bismo cijeli slučaj nazvati pitanjem
nacionalne sigurnosti. Vi ste svjedok svega. Možemo vas držati
zatvorenog dok ne umrete od starosti. Bolje vam je da budete
poslušan građanin.«
Slegnuo sam ramenima i slijedio je van iz labirinta postaje
Grand Central do Avenije Vanderbilt gdje joj je bio parkiran auto.
Bio je to Ford Crown Victoria, ali bez policijskih oznaka. Bio je
istrošen i prljav, no radio je dobro. Bez problema nas je doveo do
Zapadne 35. ulice. Ušli smo kroz veličanstvena starinska vrata
zgrade pa me povela na kat, do sobe za razgovore. Kad ju je
otvorila, napravila je korak natrag u hodnik i pustila me da uđem
prvi. Kad sam ušao, zatvorila je vrata za mnom i zaključala ih
izvana.

27
 8. POGLAVLJE

Theresa Lee vratila se dvadeset minuta poslije sa započetim

službenim spisom i još jednim čovjekom. Stavila je spis na stol, a
čovjeka predstavila kao svog partnera. Rekla je da se preziva
Docherty i da ima mnogo pitanja koje je možda trebalo postaviti
odmah na početku.
»Kakva pitanja?« pitao sam.
Najprije me ponudila kavom i odlaskom u toalet. Prihvatio sam
oboje. Docherty me otpratio niz hodnik, a kad smo se vratili, na
stolu su bile tri čaše od stiropora, uz dosje. Dvije kave, jedan čaj.
Uzeo sam kavu i kušao je. Bila je dobra. Lee je uzela čaj. Docherty
je uzeo drugu kavu i rekao: »Ponovi sve još jedanput.«
To sam i učinio, sažeto, šturo, a Docherty se malo uzrujao zbog
toga što je izraelski popis dao lažno pozitivan rezultat, isto kao i
Lee. Odgovorio sam mu isto kako sam odgovorio i njoj, da je lažni
pozitivan rezultat bolji od lažnog negativnog te da s gledišta mrtve
žene, bez obzira na to je li htjela ubiti samo sebe ili više ljudi, to
možda ne bi promijenilo osobne simptome koje je pokazivala. Pet
minuta vladala je kolegijalna atmosfera, troje razumnih ljudi
razgovaraju o zanimljivom fenomenu.
Zatim se ton promijenio.
Docherty je pitao: »Kako ste se osjećali?«
»U vezi s čim?« odvratio sam. »Kad se ubijala.«
»Bilo mi je drago što nije ubila mene.«
Docherty je rekao: »Mi smo detektivi iz Odjela za umorstva.
Moramo istražiti sve nasilne smrti. Razumijete to, zar ne? Za svaki
slučaj.«
Rekao sam: »Za slučaj čega?«
»Za slučaj da tu ima još nečega.«
»Nema. Ustrijelila se.«
»Kažete vi.«
»Nitko ne može tvrditi nešto drugo. To se dogodilo.« Docherty je
rekao: »Uvijek postoje drugi scenariji.«
»Mislite?«
»Možda ste je vi ustrijelili.«
Theresa Lee uputila mi je suosjećajan pogled.

28
 Odgovorio sam: »Nisam.«
Docherty je rekao: »Možda je revolver bio vaš.«
Odvratio sam: »Nije. Težio je gotovo kilogram. Nemam torbu.«
»Krupni ste. Imate velike hlače. Velike džepove.« Theresa Lee
opet mi je uputila suosjećajan pogled. Kao da želi reći oprosti.
Upitao sam: »Što je ovo? Dobar policajac, glup policajac?«
Docherty je rekao: »Mislite da sam glup?«
»Upravo ste to dokazali. Da sam je ustrijelio Magnumom .357,
imao bih tragove baruta sve do lakta. Stajali ste ispred muškog
toaleta dok sam prao ruke. Serete. Niste mi uzeli otiske prstiju, niti
mi pročitali prava. Muljate.»
»Moramo se uvjeriti.«
»Što kaže patolog?«
»Još ne znamo.«
»Bilo je očevidaca.«
Theresa je odmahnula glavom. »Nisu od koristi. Ništa nisu
vidjeli.«
»Morali su.«
»Leđima ste zaklonili pogled. Osim toga, nisu gledali, osim toga,
napola su spavali, a k tomu još i ne govore dobro engleski. Nisu
nam rekli ništa korisno. Mislim da su htjeli otići prije nego što
provjerimo imaju li zelene karte.«
»A onaj drugi tip? Bio je ispred mene. Posve budan. Izgledao je
kao američki državljanin koji razumije engleski.«
»Koji drugi tip?«
»Peti putnik. U hlačama i majici za golf.« Lee je otvorila dosje.
Odmahnula je glavom. »Bilo je samo četvero putnika, i ta žena.«

29
 9. POGLAVLJE

Lee je uzela list papira iz dosjea, okrenula ga i gurnula ga do pola

stola. Bio je to rukom pisan popis očevidaca. Četiri prezimena. Uz
moje bila su još i Rodriguez, Frlujlov i Mbele.
»Četvero putnika«, ponovila je.
Rekao sam: »Bio sam u vlaku. Znam brojiti. Znam koliko je
putnika bilo unutra.« Zatim sam opet odvrtio sve u glavi. Izašao
sam iz vlaka, čekao u maloj skupini. Dolazak bolničara. Policajci su
izašli iz vlaka, kretali se kroz mnoštvo, uzeli očevice pod lakat i
odveli ih u odvojene prostorije. Mene su pronašli prvog, odveo me
krupni narednik. Ne mogu znati jesu li iza nas išla četiri policajca
ili samo tri.
Rekao sam: »Sigurno se iskrao.«
Docherty je upitao: »Tko je on?«
»Neki tip. Pozoran, ali ni po čemu poseban. Mojih godina, nije
siromašan.«
»Je li imao ikakvog kontakta sa ženom?«
»Nije, koliko sam vidio.«
»Je li se ustrijelila?«
»Ustrijelila se.«
Docherty je slegnuo ramenima. »Onda je nevoljki očevidac. Ne
želi da se zna da je bio vani u dva ujutro. Vjerojatno vara suprugu.
To se često događa.«
»Pobjegao je. Ali ne zanima vas on nego ja?«
»Rekli ste da nije bio upleten.«
»Nisam ni ja.«
»Kažete vi.«
»Vjerujete mi za njega, ali ne i za mene?«
»Zašto biste lagali o njemu?«
Rekao sam: »Ovo je gubitak vremena.« I bio je. Takav
nevjerojatan i nespretan gubitak vremena da sam odjednom shvatio
da ovo nije stvarno. Sve je bilo orkestrirano. Štoviše, shvatio sam da
su mi Lee i Docherty, na svoj poseban način, zapravo učinili malu
uslugu.
Ovdje ima više toga nego što se naoko čini.

30
 Pitao sam: »Tko je ona bila?«
Docherty je odvratio: »Zašto bi bila netko?«
»Zato što ste je identificirali i računala su podigla uzbunu.
Netko vas je nazvao i rekao da me zadržite dok ne stignu. Niste
htjeli da mi u dosjeu piše da sam bio uhićen, pa me zadržavate ovim
sranjima.«
»Nije nas osobito briga za vaš dosje. Samo se nismo htjeli
gnjaviti papirologijom.«
»Onda, tko je ona bila?«
»Navodno je radila za vladu. Savezna agencija stiže da vas
ispita. Ne smijemo reći koja.«

Ostavili su me u zaključanoj prostoriji. Nije bila loša. Prljava,

zagušljiva, oronula, bez prozora, sa zastarjelim plakatima o
prevenciji zločina na zidovima te mirisom znoja, tjeskobe i zagorene
kave u zraku. Stol i tri stolca. Dva za detektive, jedan za
osumnjičenoga. Nekoć bi osumnjičeni dobio pokoji udarac i možda
pao sa stolca. Možda se to još događalo. Teško je točno reći što se
događa u sobi bez prozora.
U glavi sam odbrojavao vrijeme. Prošao je otprilike jedan sat
otkad mi se Theresa Lee šapatom obratila u hodniku postaje Grand
Central. Znao sam da po mene ne dolazi FBI. Njihov terenski ured
u New Yorku najveći je u SAD-u, sa sjedištem na Federal Plazi,
pokraj gradske vijećnice. Deset minuta da reagiraju, deset minuta
da skupe ekipu, deset minuta da dođu ovamo uz rotirke i sirene.
FBI bi već davno stigao. To znači da je ostalo mnogo drugih agencija
s akronimom od tri slova. Kladio sam se sa sobom da onaj tko dolazi
radi za agenciju čija su zadnja dva slova na znački IA, CIA, DIA.
Središnja obavještajna agencija, Obrambena obavještajna agencija.
Možda i neka druga nedavno izmišljena i još nepoznata. Panika
usred noći odgovara njihovu stilu.
Nakon što je prošao i drugi sat, zaključio sam da dolaze iz
Washingtona, što znači da je riječ o maloj specijalnoj jedinici. Svi
drugi imaju terenske urede blizu. Odustao sam od nagađanja,
nagnuo stolac, stavio noge na stol i zaspao.

Nisam doznao tko su točno. Ne tada. Nisu mi htjeli reći. U pel

ujutro ušla su trojica u odijelima i probudila me. Bili su pristojni i
poslovični. Odijela su im bila srednje skupa, čista i izglačana.
Cipele su im bile ulaštene. Oči su im bile sjajne. Kosa im je bila
31
svježe ošišana i kratka. Lica su im bila ružičasta i rumena. Tijela su
im bila krupna, ali mišićava. Izgledali su kao da mogu otrčati
polumaraton bez problema, ali i bez prevelikog užitka. Prvi je
dojam bio da su bivši vojnici. Nabrijani časnici iz stožera, odabrani i
poslani u neku starinsku zgradu u Washingtonu. Zatražio sam da
mi pokažu iskaznice, značke i isprave, ali pozvali su se na
Domoljubni zakon i rekli da se ne moraju identificirati. To je
vjerojatno bilo točno, a oni su nesumnjivo u tomu uživah.
Razmišljao sam o tomu da im vratim šutnjom, ali shvatili su što mi
je na pameti pa su mi izrecitirali još članaka tog zakona kako bih
dobro znao kakve me nevolje čekaju na kraju tog puta. Bojim se vrlo
malo toga, ali gnjavažu s današnjim organima sigurnosti najbolje je
izbjegavati. Franz Kafka i George Orwell dali bi mi isti savjet.
Samo sam slegnuo ramenima i rekao im da postave pitanja.
Najprije su rekli da znaju za moju vojnu karijeru i da me
poštuju zbog toga, što je ili bilo obično sranje ili je značilo da su ih
unovačili iz redova vojne policije. Nitko ne poštuje vojnog policajca
osim drugog vojnog policajca. Zatim su rekli da će me pomno motriti
i da će znati govorim li istinu ili lažem. Što je bilo itekakvo sranje
jer to mogu samo najbolji, a oni to nisu bili. Da jesu, bili bi pri vrhu
zapovjednog lanca, što znači da bi sada spavali kod kuće u
predgrađu Virginije, a ne bi jurili po I-95 usred noći.
Ali nisam imao što skrivati, pa sam im rekao da nastave.
Zanimale su ih tri stvari. Prva: jesam li poznavao ženu koja se
ubila u vlaku? Jesam li je ikad prije vidio?
Odgovorio sam: »Ne.« Kratko i slatko, tiho, ali odlučno.
Nisu postavili dodatna pitanja o tomu. Na temelju toga otprilike
sam znao tko su i što točno rade. Bili su nečija B-ekipa, poslani na
sjever da dokinu aktivnu istragu. Trebali su je zagraditi, zakopati,
prekrižiti nešto što je nekomu bilo samo donekle sumnjivo. Htjeli su
negativan odgovor na svako pitanje kako bi zatvorili dosje i
zaključili slučaj. Htjeli su da ne bude nikakvih repova i nisu htjeli
privlačiti pozornost pretvarajući slučaj u veliku dramu. Htjeli su se
vratiti na cestu i da cijela stvar bude zaboravljena.
Drugo je pitanje bilo: jesam li poznavao ženu zvanu Lila Hoth?
Odgovorio sam: »Nisam«, jer i nisam. Ne tada.
Treće je pitanje bilo poduži dijalog. Vodeći ga je agent otvorio.
Glavna faca. Bio je malo stariji i malo niži od kolega. Možda i malo
pametniji. Rekao je: »Prišli ste ženi u vlaku.«

32
 Nisam odvratio. Bio sam ondje kako bih odgovarao na pitanja,
ne da komentiram njihove izjave.
Agent je zatim pitao: »Na koliko ste se približili?«
»Dva metra«, odgovorio sam. »Više-manje.«
»Dovoljno blizu da je možete dotaknuti?«
»Ne.«
»Da ste pružili ruku, a ona svoju, biste li se dotaknuli?«
»Možda«, rekao sam. »Je li to da ili ne?«
»To je možda. Znam koliko su moje ruke duge, ali ne znam
koliko su njezine.«
»Je li vam išta dala?«
»Nije.«
»Jeste li išta uzeli od nje?«
»Nisam.«
»Jeste li uzeli nešto od nje nakon što je umrla?«
»Nisam.«
»Je li netko drugi?«
»Nije, koliko sam vidio.«
»Jeste li vidjeli da joj je išta palo iz ruke ili torbice ili iz odjeće?«
»Nisam.«
»Je li vam išta rekla?«
»Ništa konkretno.«
»Je li razgovarala s još nekime?«
»Nije.«
Agent je rekao: »Biste li, molim vas, ispraznili džepove?«
Slegnuo sam ramenima. Nisam imao što skrivati. Redom sam
prekopao džepove i njihov sadržaj izbacio na pohabani stol.
Presavijeni smotuljak novčanica i nekoliko kovanica. Moja stara
putovnica. Moja kartica za bankomat. Moja sklopiva četkica za
zube. Kartica Metrocarda s kojom sam i ušao u podzemnu
željeznicu. I posjetnica Therese Lee.
Agent je jednim ispruženim prstom prebirao po mojim stvarima
i kimnuo jednom od svojih podređenih koji mi se približio da me
pretraži. Obavio je to napola stručno i nakon što ništa više nije
pronašao odmahnuo je glavom.
Glavni je agent rekao: »Hvala vam, g. Reacher.«

33
 A zatim su otišli, sva trojica, jednako brzo kao što su i došli. Bio
sam pomalo iznenađen, ali sretan. Vratio sam svoje stvari u
džepove, pričekao da se maknu iz hodnika, a zatim izašao. Bilo je
tiho. Vidio sam da Theresa Lee ne radi ništa za svojim stolom, a
njezin partner Docherty vodio je nekog čovjeka preko prostorije do
pregrade straga. Čovjek je bio iznuren, srednje građe, od nekih
četrdesetak godina. Nosio je izgužvanu sivu majicu i crvene hlače
od trenirke. Otišao je od kuće ne počešljavši se. To je bilo jasno.
Kosa mu je bila siva i stršala je na sve strane. Theresa Lee vidjela
me kako ga gledam i rekla: »Član obitelji.«
»Ženine?«
Lee je kimnula. »U lisnici je imala njegov kontakt. On joj je
brat. I sam je policajac. Iz malog grada u New Jerseyju. Dovezao se
ovamo.«
»Jadan čovjek.«
»Znam. Nismo ga tražili da je identificira. Previše je unakažena.
Rekli smo mu da uzme zatvoren lijes. Shvatio je.«
»Sigurni ste da je to ona?« Lee je opet kimnula. »Otisci prstiju.«
»Tko je bila?«
»Ne smijem reći.«
»Jesam li gotov ovdje?«
»Savezni agenti završili su s vama?«
»Očito.«
»Onda brišite. Gotovi ste.«
Došao sam do vrha stuba kad me dozvala. Rekla je: »Nisam
mislila ono što sam rekla da ste je gurnuli preko ruba.«
»Da, jeste«, rekao sam. »I možda ste imali pravo.«

Izašao sam u hladnu zoru, skrenuo lijevo u 35. ulicu i krenuo na

istok. Gotovi ste. Ali nisam bio. Na uglu su me čekala četvorica koji
su htjeli razgovarati sa mnom. Slični tipovi kao oni maloprije, ali
nisu bili savezni agenti. Imali su preskupa odijela.

34
 10. POGLAVLJE

Cijeli svijet je džungla, ali u New Yorku ona je u svome najčišćem

obliku. Ono što je drugdje korisno, u velikom je gradu presudno.
Ako vidite četvoricu tipova kako vas čekaju na uglu, možete ili
pobjeći u suprotnom smjeru što brže možete ili nastaviti hodati bez
usporavanja ili ubrzavanja i bez oklijevanja. Pogledate ih posve
neutralno, odmjerite im lica, a zatim skrenete pogled, kao da želite
reći to je sve što imate?
Istini za volju, pametnije je pobjeći. Najbolje su borbe one koje
ne vodite. Ali nikada nisam rekao da sam pametan. Samo
tvrdoglav, a katkad i mrzovoljan. Neki ljudi u prolazu udaraju
mačke nogama. Ja nastavim hodati prema opasnosti kad je vidim.
Odijela su bila vrlo tamno plava i izgledala su kao da su iz trgovine
iznad čijih vrata piše strano prezime. Ljudi koji su ih nosili, doimali
su se sposobno. Poput dočasnika. Iskusni i ponosni na svoju
sposobnost da obave posao. Nesumnjivo su bili bivši vojnici ili bivši
policajci. Ili oboje. Napravili su korak prema gore u primanjima i
korak u stranu od propisa i pravila. Očito su smatrali da su se oba
isplatila.
Podijelili su se u dva para dok sam još bio udaljen četiri koraka.
Ostavili su mi dovoljno prostora da prođem ako želim, ali prvi od
njih podigao je oba dlana i njima mi signalizirao otprilike molim te,
stani, nismo opasnost. Sljedeći sam korak proveo odlučujući. Ne
smijete si dopustiti da se nađete između četvorice tipova. Ili stanete
prije toga ili se probijete kroz njih. U tom su mi trenutku opcije još
bile otvorene. Mogao sam i stati i nastaviti dalje. Ako me napadnu
dok se još krećem, porušit ću ih poput čunjeva u kuglani. Imam više
od 100 kg i krećem se brzinom od sedam kilometara na sat. A oni
nijedno od toga.
Kad sam bio dva koraka od njih, onaj s podignutim dlanovima
rekao je: »Možemo li razgovarati?«
Zaustavio sam se. »O čemu?« pitao sam.
»Ti si očevidac, zar ne?«
»A tko ste vi?«
Čovjek je odgovorio podižući rub svojeg sakoa, polako i bez
prijetnje. Pokazao mi je da ispod nema ničega osim crvene podstave
i košulje. Nije bilo pištolja, ni futrole, ni opasača. Zavukao je prste
desne ruke u lijevi unutarnji džep i izvukao posjetnicu. Nagnuo se

35
naprijed i pružio mi je. Bila je jeftina. U prvom je retku pisalo:
Osigurano i sigurno d.o.o. U drugom je retku pisalo: Zaštita,
istraga, intervencija. U trećem je retkom bio broj telefona, s
pozivnim brojem 212. Bio je to Manhattan.
»Fotokopiraonice su divna mjesta«, rekao sam. »Zar ne? Možda
si dam izraditi posjetnicu na ime John Smith, kralj svijeta.«
»Posjetnica je prava«, odvratio je tip. »Kao i mi.«
»Za koga radite?«
»Ne smijemo to reći.«
»Onda vam ne mogu pomoći.«
»Bolje da razgovarate s nama, nego s našim šefom. Mi znamo
razgovarati civilizirano.«
»Sad se zbilja bojim.«
»Samo nekoliko pitanja. To je sve. Pomogni nam. Mi smo samo
šljakeri koji žele zaraditi plaću. Poput tebe.«
»Ja nisam šljaker, nego dokoni gospodin.«
»Onda spusti pogled na nas iz svojih visina i sažali se.«
»Kakva pitanja?«
»Je li ti dala što?«
»Tko?«
»Znaš tko. Jesi li uzeo nešto od nje?«
»I? Koji je sljedeće pitanje?«
»Je li nešto rekla?«
»Mnogo je govorila. Nije prestajala od Ulice Bleecker do Grand
Centrala.«
»Što je govorila?«
»Veći dio nisam čuo.«
»Je li bilo korisnih informacija?«
»Nisam čuo.«
»Je li spominjala imena?«
»Možda jest.«
»Je li spomenula ime Lila Hoth?«
»Nije, koliko sam čuo.«
»A Johna Sansoma?«
Nisam odgovorio. »Što je?« pitao je tip.
»Čuo sam već to ime«, odgovorio sam.

36
 »Od nje?«
»Ne.«
»Je li ti dala što?«
»Što, na primjer?«
»Bilo što.«
»Reci mi zašto je to važno.«
»Naš šef želi znati.«
»Reci mu neka me dođe sam pitati.«
»Bolje razgovaraj s nama.«
Nasmiješio sam se i nastavio dalje, kroz prolaz koji su napravili.
Ali jedan od dvojice s desne strane napravio je korak prema unutra
i pokušao me gurnuti natrag. U prolazu sam ga udario ramenom i
gurnuo ga s puta. Opet je krenuo prema meni, a ja sam na trenutak
zastao, fingirao pokret lijevo i desno, a zatim sam se provukao iza
njega i snažno ga gurnuo s leđa tako da je zateturao. Sa stražnje
strane sakoa imao je jedan prorez u sredini. Francuski kroj.
Britanski je kroj imao dva proreza, a talijanski nijedan. Sagnuo
sam se, zgrabio vrhove sakoa s obje strane proreza, povukao i
razderao ga sve do vrha. Zatim sam ga opet gurnuo. On se zanio u
desno, i dalje teturajući. Sako je visio s njega, držeći se za ovratnik.
Sprijeda je bio nezakopćan, a straga otvoren, poput bolničke halje.
Zatim sam potrčao tri koraka, stao i okrenuo se. Bila bi mnogo
bolja fora da sam samo nastavio polako hodati, ali također i mnogo
gluplje. Opuštenost je dobra, ali spremnost je mnogo bolja. Njih
četvorica našli su se u trenutku neodlučnosti. Željeli su me napasti,
to je bilo sigurno. Ali bili su na Zapadnoj 35. ulici u zoru. U to su
doba doslovno svi automobili na ulici bili policijski. Stoga su me
naposljetku samo oštro pogledali i otišli. U koloni po jedan prešli su
ulicu i na uglu nastavili na jug.
Gotov si.
Ali nisam bio. Kad sam se okrenuo da odem, iz policijske postaje
izašao je čovjek i potrčao za mnom. Na sebi je imao izgužvanu sivu
majicu i donji dio crvene trenirke. Sijeda kosa stršala mu je na sve
strane. Član obitelji. Brat. Policajac iz gradića u Jerseyju. Sustigao
me i uhvatio me žilavom rukom za lakat. Rekao je da me je vidio u
postaji i zaključio da sam očevidac onoga što se dogodilo. Zatim mi
je rekao da njegova sestra nije počinila samoubojstvo.

37
 11. POGLAVLJE

Odveo sam ga u kafić na Osmoj aveniji. Jednom davno, dok sam bio
vojni policajac, poslali su me u Fort Rucker na jednodnevni seminar
o tome kako pokazati suosjećanje prema ožalošćenima. Katkad
vojni policajci moraju rodbini prenijeti loše vijesti. Zvali smo ih
porukama smrti. Navodno sam bio silno loš u tome. Jednostavno
bih ušao i rekao im. Smatrao sam da je to bit vijesti. Očito sam
smatrao pogrešno. Pa su me poslali u Rucker. Ondje sam naučio
dobre stvari. Naučio sam ozbiljno shvatiti osjećaje. Ponajprije sam
naučio da su kafići i zalogaj nice dobra mjesta za loše vijesti. Mjesta
su javna, pa je manje vjerojatno da će se osoba rastrojiti, a
naručivanje, čekanje i pijuckanje određuje ritam protoka
informacija tako da ih je lakše prihvatiti.
Uzeli smo separe pokraj zrcala. I to pomaže. Možete se
promatrati u staklu. Kao licem u lice, ali ne posve. Kafić je bio polu-
prazan. Bilo je policajaca iz kvarta i taksista koji su išli u garaže na
West Sideu. Naručili smo kavu. Htio sam i jesti, ali samo ako i on
bude jeo. Inače bi to bio manjak poštovanja. Rekao je da nije
gladan. Sjedio sam u tišini i čekao. Psiholozi iz Ruckera rekli su da
ih pustimo da prvi progovore.
Rekao mi je da se zove Jacob Mark. U djedovo doba izvorno je
prezime glasilo Markakis, ali tada grčka prezimena nisu bila
popularna osim ako ste imali restoran zdrave brze hrane, a njegov
ga djed nije imao. Bavio se građevinom, pa je promijenio prezime.
Rekao je da ga zovem Jake, a ja njemu da me zove Readier. Rekao
mi je da je policajac, a ja njemu da sam i ja to jednom bio, dok sam
bio u vojsci. Rekao je da nije oženjen i da živi sam. I ja sam rekao
isto. Učitelji u Ruckeru govorili su nam da nađemo zajedničke
točke. Inače je bio prilično sređen, ako zanemarimo fizičku
neurednost. Imao je ono umorno držanje policajca, ali ispod toga bio
je običan čovjek iz predgrađa. Uz drukčiju profesionalnu orijentaciju
mogao je postati profesor neke znanosti, zubar ili upravitelj u tvrtki
za prodaju rezervnih autodijelova. Bio je u četrdesetima, prilično
sijed, ali lice mu je bilo mlado i bez bora. Oči su mu bile tamne,
širom otvorene i zurio je okolo, ali to je bilo privremeno. Prije
nekoliko sati, kad je legao, sigurno je izgledao mnogo bolje. Bio mi
je simpatičan i bilo mi ga je žao.
Udahnuo je i rekao da mu se sestra zvala Susan Mark. Jednom
se zvala Susan Molina, ali rastala se prije mnogo godina i vratila
38
djevojačko prezime. Sad je živjela sama. Govorio je o njoj u
sadašnjem vremenu. Još će mu mnogo trebati da prihvati što se
dogodilo.
Rekao je: »Nije se mogla ubiti. To je jednostavno nemoguće.«
»Bio sam ondje, Jake«, odvratio sam.
Konobarica nam je donijela kavu i neko smo vrijeme sjedili u
tišini. Vrijeme je prolazilo i postajao je svjesniji stvarnosti situacije.
Psiholozi u Ruckeru bili su vrlo izravni: ljudi koji iznenada nekoga
izgube, imaju kvocijent inteligencije labradora. Bilo je to netaktično
rečeno jer su bili vojnici, ali je bilo točno jer su bili psiholozi.
Jake je rekao: »Reci mi što se dogodilo.«
»Odakle si?« odvratio sam pitanjem.
Naveo je neki mali grad na sjeveru New Jerseyja, unutar
granica metropolitanskog područja New Yorka, gradić iz kojeg ljudi
svaki dan putuju na posao, a majke razvoze djecu na razne
aktivnosti. Siguran i sretan gradić koji se razvija. Rekao je da
policija ima sredstava, da je dobro opremljena i da ne rade previše.
Pitao sam ga imaju li kopiju izraelskog popisa. Rekao je da su
nakon 11. rujna sve policijske postaje zakopane u papirima i da svi
policajci moraju znati sve točke sa svih popisa.
»Tvoja se sestra ponašala čudno, Jake«, rekao sam. »Pokazivala
je sve znakove. Izgledala je kao bombaš samoubojica.«
»To je sranje!« rekao je, kao svaki dobar brat.
»Očito nije bila bombaš samoubojica«, rekao sam. »Ali sigurno bi
i ti pomislio isto. Posve sigurno, uz obuku koju si prošao.«
»Dakle, popis bolje odgovara samoubojicama nego bombašima.«
»Očito.«
»Nije bila nesretna.«
»Morala je biti nesretna.«
Nije odgovorio. Popili smo još malo kave. Ljudi su dolazili i
odlazili.
Platili su račune i ostavili napojnice. Na Osmoj aveniji promet
je postao gušći.
»Reci mi nešto o njoj«, rekao sam. »Koji je pištolj imala?« pitao
je. »Stari Ruger Speed Six.«
»Tatin pištolj. Naslijedila ga je.«
»Gdje je živjela? U gradu?«
Odmahnuo je glavom. »U Annandaleu, u Virginiji.«

39
 »Znao si da je ovdje?« Opet je odmahnuo glavom. »Zašto je
došla?«
»Ne znam.«
»Zašto je nosila zimsku jaknu?«
»Ne znam.«
Rekao sam: »Federalni agenti su došli i ispitali me. Našli su me
i privatni istražitelji nešto prije tebe. Svi su spominjali neku Lilu
Hoth. Je li je tvoja sestra ikad spomenula?«
»Nije.«
»A Johna Sansoma?«
»Kongresnik je iz Sjeverne Karoline. Želi biti senator. Opak
tip.«
Kimnuo sam. Nejasno sam se sjećao. Izbori su se približavali.
Čitao sam priče u novinama i gledao reportaže na televiziji.
Sansom se kasno uključio u političku utrku i bio je zvijezda u
usponu. Smatrali su ga čvrstim i beskompromisnim. I ambicioznim.
Bio je uspješan poslovni čovjek već neko vrijeme, a prije toga bio je
uspješan i u vojsci. Natuknuo je da je imao karijeru u glamuroznim
Posebnim postrojbama, ali nije odavao pojedinosti. Karijera u
Posebnim postrojbama dobra je za to. Jer ono sto rade uglavnom je
tajna ili se može proglasiti tajnom.
»Je li tvoja sestra ikad spomenula Sansoma?« pitao sam.
»Mislim da nije«, odgovorio je.
»Je li ga poznavala?«
»Ne znam kako bi ga poznavala.«
»A čime se bavila?« pitao sam.
Nije mi odgovorio.

40
 12. POGLAVLJE

Nije mi morao reći. Znao sam dovoljno da bili mogao otprilike

pogoditi. Njezini otisci prstiju bili su u datoteci, a tri bivša
dočasnika ružičastih lica u odijelima požurili su se i stigli
autocestom, a zatim otišli za nekoliko minuta. To znači da je Susan
Mark radila za Ministarstvo obrane, ali nije bila na visokom
položaju. I živjela je u Annandaleu, u Virginiji. Koji je jugozapadno
od Arlingtona, koliko se sjećam. Vjerojatno se promijenio otkako
sam zadnji put bio ondje, ali je vjerojatno još lijep za život i
vjerojatno je još lako doći do najveće uredske zgrade svijeta. Cestom
244, od početka do kraja.
»Radila je u Pentagonu«, rekao sam, »Nije smjela razgovarati o
svom poslu«, rekao je Jake. Odmahnuo sam glavom. »Da je to zaista
bila tajna, rekla bi ti da radi u Wal-Martu.«
Nije odgovorio. Nastavio sam: »Nekoć sam radio u Pentagonu.
Poznato mi je. Pitaj što želiš.«
Malo je zastao, a zatim je slegnuo ramenima i rekao: »Bila je
civilna službenica. Ali govorila je o tomu kao da je silno uzbudljivo.
Svoj je odjel nazivala neobičnim akronimom ZGAV ZLJUR. Ništa
više nije rekla o tome. Zvučalo je kao da je nešto tajno. Nakon onoga
s Blizancima ljudi ne smiju mnogo govoriti.«
»Osamnaest godina.«
»Na istom mjestu?«
»Obuku sam prošao u državnoj policiji, a onda sam premješten.
Kao u rasadniku.«
»Ima li mnogo samoubojstava u New Jerseyju?«
»Obično jedno ili dva na godinu.«
»Očekivana?«
»Ne baš. Obično budu veliko iznenađenje.«
»Kao ovo?«
»Baš tako.«
»Ali za svako sigurno postoji razlog.«
»Uvijek. Novac, seks, uvijek se spremalo nekakvo sranje.«
»Dakle, i tvoja je sestra sigurno imala razlog.«
»Ne znam koji bi to razlog mogao biti.«
Opet sam zašutio. Jake je rekao: »Hajde, reci mi.«

41
 »Nije na meni da ti to kažem.«
»Bio si policajac«, rekao je. »Nešto si uočio.«
Kimnuo sam i rekao: »Pretpostavljam da se sedam od tih deset
ubojstva koja si vidio dogodilo kod kuće, a ostalo troje se ugušilo
ispušnim plinovima auta u nekoj obližnjoj uličici.«
»Tako nekako.«
»Ali uvijek je to bilo neko poznato mjesto, tiho i usamljeno. I
uvijek neko mjesto. Došli su, sabrali se i učinili to.«
»Što želiš reći?«
»Želim reći da nikad nisam čuo za samoubojstvo gdje je osoba
putovala stotinama kilometara od doma i ubila se tijekom
putovanja.«
»Rekao sam ti.«
»Rekao si mi da se nije ubila. Ali jest. Vidio sam to. Samo
kažem da je bilo neuobičajeno. Zapravo, mislim da nikad nisam čuo
za samoubojstvo u podzemnoj. Bilo je ljudi koji su se bacili pod vlak,
ali nitko se nije ubio u njemu. Jesi li ikad čuo da se netko ubio u
sredstvu javnog prijevoza za vrijeme putovanja?«
»Pa?«
»Pa ništa. Samo pitam, to je sve.«
»Zašto?«
»Zato. Razmišljaj kao policajac, Jake, ne kao brat. Što radiš kad
se nešto uopće ne slaže?«
»Prokopaš dublje.«
»Pa onda učini tako.«
»To je neće vratiti.«
»Ali pomaže kad razumiješ.« I to su me naučili u Fort Ruckeru.
Ali ne na predavanju o psihologiji.

Konobarica mi je opet napunila šalicu kavom, a Jacob Mark

uzeo je vrećicu šećera i preokretao je prstima tako da su se zrnca
premještala s jednog kraja četverokutne vrećice na drugi,
neprestano, poput pješčanog sata. Vidio sam kako mu mozak radi
kao policajcu, a srce kao bratu. Sve mu je pisalo na licu. Prokopaj
dublje. To je neće vratiti.
»Što još?« pitao je.
»U vlaku je bio putnik koji je otišao prije nego što je došla
policija.«

42
 »Tko?«
»Neki tip. Policajci misle da nije želio da mu otkriju ime. Misle
da vara ženu ili nešto.«
»Moguće.«
»Da«, rekao sam. »Moguće.«
»I?«
»I savezna služba i privatni istražitelji pitali su me je li mi tvoja
sestra nešto dala.«
»Što to?«
»Nisu rekli. Nešto malo, pretpostavljam.«
»Tko su bili ti iz savezne službe?«
»Nisu mi rekli.«
»A privatni istražitelji?«
Odignuo sam se sa stolca i izvukao posjetnicu iz stražnjeg
džepa. Bila je jeftina. Već se izgužvala i na nju se preslikala plava
boja mojih traperica. Hlače su bile nove, a boja svježa. Stavio sam je
na stol, okrenuo i gurnuo prema njemu. Jake ju je polako pročitao,
moguće i dvaput. Sigurno i pouzdano, d.o.o., Zaštita, istrage,
intervencije. Telefonski broj. Izvadio je mobitel i nazvao. Čuo sam
kratku tišinu, a zatim cvrkutavi ton od tri note i snimljenu poruku.
Jake je zaklopio mobitel i rekao: »Broj ne postoji. Lažan je.«

43
 13. POGLAVLJE

Konobarica mi je opet napunila šalicu. Jake je buljio u nju kao da

nikad nije čuo da se to može. S vremenom je izgubila zanimanje i
otišla. Jake je gurnuo posjetnicu natrag prema meni. Uzeo sam je i
stavio u džep, a on je rekao: »Ne sviđa mi se ovo.«
»Ni meni se ne bi sviđalo«, odvratio sam. »Trebali bismo se vratiti i
razgovarati s policijom.«
»Ubila se, Jake. To je bit svega. Samo to ih zanima. Ne zanima
ih kako, gdje ni zašto.«
»Trebalo bi ih zanimati.«
»Možda. Ali ih ne zanima. Bi li tebe zanimalo?«
»Vjerojatno ne bi«, odgovorio je. Vidio sam kako mu je pogled
postao prazan. Možda se u glavi prisjećao starih slučajeva. Velike
kuće, ceste s drvoredima, odvjetnici koji luksuzno žive kradući
novac s investicijskih računa svojih klijenata, ne mogu se izvući iz
toga, pa se ubiju prije sramote, skandala i izbacivanja iz
Odvjetničke komore. Ili profesori koji su napravili dijete svojim
studenticama. Očevi obitelji s ljubavnicima u Chelseaju ili West
Villageu. Mjesni policajci s mnogo takta i grubog suosjećanja, veliki
i nametljivi, u urednim i tihim domovima pregledavaju poprište,
ustanovljuju činjenice, tipkaju izvješća, zatvaraju slučajeve,
zaboravljaju i okreću se sljedećem slučaju, neopterećeni pitanjima
kako, gdje i zašto.
»Imaš teoriju?« upitao je.
»Prerano je za teorije«, odgovorio sam. »Zasad imamo samo
činjenice.«
»Koje činjenice?«
»Pentagon nije posve vjerovao tvojoj sestri.«
»To je hrabra izjava.«
»Promatrali su je, Jake. Sigurno. Jer čim su čuli njezino ime,
savezni su službenici krenuli. Trojica. Takva je procedura.«
»Nisu dugo ostali.«
Kimnuo sam. »To znači da im nije bila osobito sumnjiva. Bili su
samo oprezni. Možda ih je mučilo nešto sitno, ali nisu vjerovali u to.
Došli su da to zaključe.«
»Što bi to bilo?«

44
 »Podaci«, odgovorio sam. »Samo to imaju u Zapovjedništvu
ljudskih resursa.«
»Mislili su da širi informacije?«
»Htjeli su isključiti tu mogućnost.«
»Što znači da su je u jednom trenutku uključili.«
Opet sam kimnuo. »Možda su je vidjeli u pogrešnom uredu,
možda je otvarala pogrešnu ladicu sa spisima. Možda su shvatili da
postoji jednostavno objašnjenje, ali htjeli su biti sigurni. Ili je nešto
nestalo, a nisu znali koga treba pratiti, pa su ih pratili sve.«
»Kakva podaci?«
»Nemam pojma.«
»Kopirani dosje?«
»Nešto manje«, objasnio sam. »Presavijena poruka, memorijska
kartica, nešto što bi se moglo nekome dati u podzemnoj željeznici.«
»Bila je domoljub. Voljela je svoju zemlju. Ne bi to učinila.«
»I nije. Nikome nije ništa dala.«
»Dakle, nemamo ništa.«
»Osim da ti je sestra bila stotinama kilometara od kuće s
napunjenim pištoljem.«
»I da se bojala«, dodao je Jake.
»I da je nosila zimsku jaknu, a vani je bilo 30 stupnjeva.«
»I dva imena koja vise u zraku: John Sansom i Lila Hoth, tko
god ta bila. Hoth je strano prezime.«
»Nekoć je i Markakis bilo.«
Opet je utihnuo i otpio sam kavu. Promet na Osmoj aveniji
tekao je sporije. Stvarala se jutarnja gužva. Sunce je već izašlo,
malo južno od istočnog dijela. Njegove zrake nisu se podudarale s
mrežom ulica. Padale su pod niskim kutom i bacale duge,
dijagonalne sjene.
Rekao je: »Daj mi nešto od čega bismo počeli.«
»Ne znamo dovoljno«, odgovorio sam. »Nagađaj.»
»Ne mogu. Mogao bih izmisliti priču, ali bila bi puna rupa. A
možda bi bila i posve pogrešna.«
»Pokušaj. Daj mi nešto. Kao brainstorming.«
Slegnuo sam ramenima. »Jesi li ikad upoznao bivšeg
specijalca?«

45
 »Dva ili tri. Četiri ili pet, ako pribrojimo i one iz državne
policije.«
»Vjerojatno nisi. Većina karijera u Posebnim postrojbama su
laž. Kao oni koji tvrde da su bili na Woodstocku. Ako im svima
vjeruješ, ondje je bilo deset milijuna ljudi. Ili kao Njujorčani koji su
vidjeli kako su avioni udarili u Blizance. Kad ih slušaš, čini se da su
ih svi vidjeli. U tom trenutku očito nitko nije gledao u drugom
smjeru. Oni koji tvrde da su bili u Posebnim postrojbama obično
lažu. Većina ih je cijeli život bila pješaštvo, a neki nisu ni bili u
vojsci. Ljudi uljepšavaju stvari.«
»Poput moje sestre.«
»Takva je ljudska priroda.«
»Što želiš reći?«
»Radim s onime što imamo. A imamo dva nasumična imena,
početak sezone izbora i tvoju sestru u Zapovjedništvu za ljudske
resurse.«
»Misliš da John Sansom laže o svojoj prošlosti?«
»Vjerojatno ne«, odgovorio sam. »Ali ljudi često pretjeruju u vezi
s time. A politika je prljava. Možeš se kladiti da u ovome trenutku
netko provjerava je li čovjek koji je radio u kemijskoj čistionici gdje
je Sansom čistio odjeću prije 20 godina imao zelenu kartu. Logično
je da će provjeriti i njegovu biografiju. To je nacionalni sport.«
»Možda je Lila Hoth novinarka. Istraživačica. Za vijesti na
kablovskoj ili nešto. Ili za radijsku emisiju.«
»A možda je Sansomova protivnica.«
»Ne može biti, s takvim imenom u Sjevernoj Karolini.«
»Dobro. Recimo da je novinarka i da istražuje. Možda je
pritisnula službenika u Zapovjedništvu za ljudske resurse zbog
dosjea o Sansomovoj vojnoj službi. Možda je odabrala tvoju sestru.«
»Cime ju je ucijenila?«
Odgovorio sam: »To je prva velika rupa u priči.« I bila je. Susan
Mark bila je očajna i silno uplašena. Teško da je novinarka iskopala
nešto što bi imalo takav učinak. Novinari znaju biti manipulativni i
uvjerljivi, ali nitko ih se baš ne boji.
»Je li za Susan politika bila važna?« pitao sam.
»Zašto?«
»Možda nije voljela Sansoma. Nije joj se sviđalo za što se zalaže.
Možda je surađivala ili samoinicijativno sve rekla.«

46
 »Zašto bi se onda toliko bojala?«
»Jer je kršila zakon«, objasnio sam. »Bila bi prilično ustrašena.«
»A zašto je nosila pištolj?«
»Inače ga nije nosila?«
»Nikad. Bilo je to obiteljsko nasljeđe. Držala ga je u ladici s
čarapama, kako to ljudi inače čine.«
Slegnuo sam ramenima. Pištolj je bio sljedeća velika rupa u
mojoj priči. Ljudi vade pištolje iz ladica s čarapama zbog različitih
razloga. Zaštita, napad... Ali nikad zato što možda mogu osjetiti
spontanu potrebu da se upucaju daleko od doma.
Jake je rekao: »Susan nije baš marila za politiku.«
»Dobro.«
»Pa nije mogla imati nikakve veze sa Sansomom.«
»Zašto se onda pojavilo njegovo ime?«
»Ne znam.«
»Susan se dovezla«, rekao sam. »Nije mogla na avion s
pištoljem. Vjerojatno pauk upravo odvozi njezin auto. Sigurno je
prošla tunelom Holland i parkirala usred grada.«
Jake nije odgovorio. Moja se kava ohladila. Konobarica je
odustala od dolijevanja. Nismo bili unosan stol. Drugi su se
posjetitelji dvaput izmijenili. Bili su to užurbani radni ljudi koji su
došli po svoju kavu i spremali se za naporan dan. Zamišljao sam
Susan Mark prije 12 sati. Spremala se za napornu noć. Odjenula se,
našla očev pištolj, napunila ga, stavila u crnu torbu. Ušla je u auto,
cestom 236 odvezla se do obilaznice, išla u smjeru kazaljki na satu,
možda je i kupila gorivo, prešla na autocestu 95 prema sjeveru,
razrogačenih očiju i očajna pogleda koji je probijao noć pred njom.
Nagađaj, rekao mi je Jake. Ali odjednom nisam želio nagađati.
U glavi su mi odzvanjale riječi Therese Lee, istražiteljice. Gurnuo si
je preko ruba. Jake je vidio da razmišljam i upitao: »Što je?«
»Pretpostavimo da su je nečim ucijenili«, rekao sam.
»Pretpostavimo da nije mogla odbiti. Pretpostavimo da je Susan išla
dostaviti tu informaciju koju su tražili. Pretpostavimo i da su to bili
zli ljudi. Nije vjerovala da će je ostaviti na miru. Vjerojatno je
smatrala da će uvećati uloge i tražiti više. Bila je u svemu tome do
grla i nije vidjela izlaz. I, najvažnije, veoma ih se bojala. Pa je bila
očajna. Uzela je pištolj. Možda je i mislila da se može izboriti i
osloboditi toga, ali nije smatrala da ima velike izglede za to. Sve u
svemu, nije vjerovala da će dobro završiti.«

47
 »Pa?«
»Morala je dovršiti neki posao. Gotovo ga je dovršila. Zapravo se
nije namjeravala ubiti.«
»A što je s popisom? I ponašanjem?«
»Razlika je ista. Išla je nekamo i vjerovala je da će ondje netko
prekinuti njezin život. Doslovce ili u prenesenom smislu.«

48
 14. POGLAVLJE

Jacob Mark rekao je: »To ne objašnjava jaknu.« No smatrao sam što
griješi i da to posve dobro objašnjava jaknu. Kao i činjenicu da je
parkirala u centru i vozila se podzemnom. Smatrao sam da je htjela
prići onome s kime se nalazila na neočekivan način, iz rupe u tlu,
naoružana, odjevena u crno, spremna na sukob u mraku. Možda je
ta zimska jakna bila jedina crna koju je imala.
A to je objasnilo i sve ostalo. Užas i osjećaj da je sve gotovo.
Možda je mumljala jer je uvježbavala tekst molbe, isprike,
argumenata, možda čak prijetnji. Možda ih je smatrala
uvjerljivijima ako ih neprestano ponavlja. Vjerodostojnijima.
Utješnijima.
Jake je rekao: »Sigurno nije išla dostaviti nešto jer nije imala
ništa.«
»Možda je imala u glavi«, odvratio sam. »Rekao si da je imala
sjajno pamćenje. Jedinice, datumi, vremenski slijed, što god su
trebali.«
Zastao je i pokušao naći razlog da se ne složi s time. Nije uspio.
»Povjerljivi podaci«, rekao je. »Vojne tajne. Isuse, ne vjerujem.«
»Bila je pod pritiskom, Jake.«
»Uostalom, kako ljudski resursi mogu znati tajne zbog kojih
vrijedi poginuti?«
Nisam odgovorio jer nisam imao pojma. U moje se doba
Zapovjedništvo ljudskih resursa zvalo Zapovjedništvo kadrovske
službe. U vojsci sam bio 13 godina, no nijedanput nisam pomislio na
njega. Nijedanput. Papirologija i dokumentacija. Svi su zanimljivi
podaci bili negdje drugdje.
Jake se uzvrpoljio na stolcu. Prošao je prstima kroz neopranu
kosu, dlanovima poklopio uši i glavom opisao potpunu elipsu, kao
da pokušava opustiti ukočen vrat ili kao da slijedi neko unutarnje
previranje koje ga je opet dovelo na početak, na osnovno pitanje.
Rekao je: »Dakle, zašto? Zašto se ubila prije nego što je stigla na
odredište?«
Malo sam zastao. Oko nas je sve bilo puno tipičnih zvukova
kafića. Škripa teniska na linoleumu, zveckanje i grebanje posuda,
vijesti s televizora montiranog visoko na zidu, zvuk zvona za
preuzimanje narudžbi.

49
 »Kršila je zakon«, odgovorio sam. »Kršila je svako povjerenje i
profesionalne obaveze. I sigurno je slutila da je promatraju. Možda
su je i upozorili. Zato je bila napeta od trenutka kad je ušla u auto.
Cijelo je vrijeme vožnje gledala ima li crvenih svjetala u retrovizoru.
Svaki policajac pri svakoj naplati cestarine bio je potencijalna
opasnost. Svaki tip u odijelu kojeg je vidjela mogao je biti savezni
agent. A u podzemnoj se svaki od nas mogao spremati da je uhiti.«
Jake nije odgovarao.
»A onda sam joj prišao«, nastavio sam.
»I?«
»Poludjela je. Mislila je da je kanim uhititi. Mislila je da je to
kraj, da nema dalje. Gotova je ako to učini, a gotova je i ako ne
učini. Nije mogla nastaviti, a nije se mogla ni vratiti. Bila je u
stupici. Sve čime su joj prijetili, sad će se ostvariti i ići će u zatvor.«
»Zašto bi mislila da je kaniš uhititi?«
»Sigurno je mislila da sam policajac.«
»Zašto bi to mislila?«
Policajac sam, rekao sam joj. Mogu vam pomoći. Možemo
razgovarati.
»Bila je paranoična«, objasnio sam. »To je razumljivo.«
»Ne izgledaš poput policajca nego poput klošara. Vjerojatnije je
da bi mislila da tražiš sitniš.«
»Možda je mislila da sam na tajnom zadatku.«
»Kažeš da je bila službenica i radila s dokumentacijom. Nije
znala kako izgledaju policajci na tajnom zadatku.«
»Jake, žao mi je. Rekao sam joj da sam policajac.«
»Zašto?«
»Mislio sam da je bombaš. Pokušavao sam preživjeti sljedeće tri
sekunde i spriječiti je da stisne gumb. Rekao bih bilo što.«
»Pa što si joj točno rekao?« pitao je. Rekao sam mu. »Zaboga«,
odgovorio je, »pa to čak i zvuči kao sranje unutarnje kontrole.«
Mislim da si je gurnuo preko ruba. »Žao mi je«, ponovio sam.

Sljedećih nekoliko minuta bio sam pod paljbom sa svih strana.

Jacob Mark bijesno je zurio u mene jer sam mu ubio sestru.
Konobarica je bila ljutita jer je mogla prodati osam doručaka dok
smo mi sjedili i pijuckali dvije kave. Uzeo sam novčanicu od 20
dolara i stavio je ispod tanjurića. Vidjela me. Otprilike bi toliko

50
napojnica dobila za osam doručaka. To je riješilo problem s
konobaricom. Problem s Jacobom Markom bio je složeniji. Još je bio
tih i uzrujan. Vidio sam kako je dvaput pogledao ustranu. Spremao
se otići. Nakon nekog vremena rekao je: »Moram ići. Moram obaviti
neke stvari. I naći najbolji način da kažem njezinoj obitelji.«
»Obitelji?« upitao sam.
»Molini, bivšem suprugu. A imaju i sina Petera. Mog nećaka.«
»Susan je imala dijete?«
»Zašto te to zanima?«
Kvocijent inteligencije labradora.
Rekao sam mu: »Jake, razgovarali smo o sredstvima ucjene, a
nije ti palo na pamet spomenuti da je Susan imala dijete?«
Na trenutak je imao bezizražajan izraz. Odvratio je: »Nije
dijete. Ima 22 godine. Završava USC. Igra američki nogomet. Veći
je od tebe i nije blizak s majkom. Nakon rastave živio je s ocem.«
»Nazovi ga«, rekao sam.
»U Kaliforniji su četiri sata ujutro.«
»Odmah ga nazovi.«
»Probudit ću ga.«
»Nadam se da hoćeš.«
»Treba ga pripremiti na ovo.«
»Najprije se mora javiti na telefon.«
Jake je opet izvukao mobitel, prošao kroz imenik i stisnuo
zeleni gumb kad je došao do imena koje je bilo dosta nisko na
popisu. Pretpostavio sam da je redoslijed abecedni jer Peter počinje
sa P. Jake je prislonio mobitel na uho i izgledao zabrinuto dok je
odzvanjao prvih pet puta, a nakon šestoga izgledao je posve
drukčije zabrinut. Još je neko vrijeme držao mobitel, a zatim ga je
polako spustio i rekao: »Govorna pošta.«

51
 15. POGLAVLJE

Rekao sam: »Baci se na posao. Nazovi policiju u Los Angelesu ili

osiguranje kampusa USC-a i zatraži usluge, kao jedan policajac od
drugih. Neka netko ode onamo i provjeri je li kod kuće.«
»Smijat će mi se. Sveučilišni sportaš ne javlja se na mobitel u
četiri ujutro.«
Rekao sam: »Samo to učini.« Jake je rekao: »Pođi sa mnom.«
Odmahnuo sam glavom. »Ostajem ovdje. Želim opet razgovarati
s onim privatnicima.«
»Nikada ih nećeš pronaći.«
»Oni će pronaći mene. Nisam im odgovorio na pitanja, o tome je
li mi Susan išta dala. Mislim da će me opet htjeti to pitati.«

Dogovorili smo se da se nađemo za pet sati u istom kafiću.

Gledao sam ga kako ulazi u svoj auto, a zatim sam krenuo na jug po
Osmoj aveniji, polako, kao da ne idem nikamo posebno, što je bila
istina. Bio sam umoran jer nisam dovoljno spavao, ali i razbuđen od
kave, pa sam zaključio da se to poništilo te da sam na oprezu i pun
energije. Pretpostavio sam da se privatna ekipa jednako osjeća.
Svi smo probdjeli noć. Zbog te sam činjenice počeo razmišljati o
vremenu. Kao što je dva ujutro neobično vrijeme za bombaša
samoubojicu, neobično je i što je Susan Mark išla na sastanak da
donese informacije. Zastao sam na trenutak kod kioska ispred
zalogajnice i prelistao tabloide. Pronašao sam ono sto sam očekivao
zakopano u Daily Newsu. Zaobilaznica oko New Jerseyja bila je
zatvorena prošle noći u smjeru sjevera na nekoliko sati. Sudar
cisterne, u magli. Izlila se kiselina. Više stradalih.
Zamislio sam Susan Mark kako je zapela na cesti između dvaju
izlaza. Četverosatni zastoj. Nevjerica. Napetost raste. Ne može
naprijed, ne može natrag. Između čekića i nakovnja. Vrijeme
prolazi. Rok se približava. Rok je istekao. Prijetnje, sankcije i kazne
stupaju na snagu. Meni se vlak broj 6 činio brzim. Njoj je jamačno
bio užasno spor. Gurnuo si je preko ruba. Možda jesam, ali nije je
trebalo jako gurnuti.
Sklopio sam novine i krenuo dalje. Zaključio sam da je tip s
poderanim sakoom otišao kući da se preodjene, ali ostala trojica bit
će blizu. Sigurno su me gledali kad sam ušao u kafić i vidjeli me

52
kad sam izašao. Nisam ih vidio na ulici, ali nisam ih ni tražio.
Nema smisla tražiti nešto kad znaš da je sigurno ondje.
Nekoć je Osma avenija bila opasna. Razbijene ulične svjetiljke,
prazne parcele, zatvorene trgovine, crack, kurve, pljačkaši. Svašta
sam vidio ondje. Mene nikad nisu napali. Što nije ni čudo. Da bi me
smatrali mogućom žrtvom, stanovništvo svijeta trebalo bi se
smanjiti na samo dva. Na mene i pljačkaša, i ja bih pobijedio. Sada
je Osma bila sigurna kao i svako drugo mjesto. Bilo mi je svejedno
gdje će mi ta trojica prići. Nisam ih pokušavao usmjeriti prema
mjestu koje sam odabrao. Samo sam hodao. Njihova odluka. Dan je
od toplog postajao vruć, a mirisi s pločnika podizali su se oko mene,
poput grubog kalendara: smeće smrdi ljeti, ali ne i zimi.

Prišli su mi jednu ulicu južno od Madison Square Gardena i

stare velike pošte. Zbog gradnje na uglu pješaci su morali hodati
uskim ograđenim putem uz pločnik. Prošao sam manje od metra
kad je jedan od njih stao ispred mene, drugi iza, a voda pokraj
mene. Zgodno. Voda je rekao: »Spremni smo zaboraviti ono sa
sakoom.«
»To je dobro«, rekao sam. »Ja već jesam.«
»Ali moramo znati imate li nešto što pripada nama.«
»Vama?«
»Našem nadređenom.«
»Tko ste vi?«
»Dao sam vam našu posjetnicu.«
»Isprva sam bio zadivljen. Aritmetički, bila je pravo remek
djelo. Postoji više od tri milijuna mogućih kombinacija za
sedmeroznamenkasti telefonski broj. Ali vi ih niste odabrali
nasumce. Odabrali ste onaj za koji ste znali da se njime ne koristi.
Pretpostavljam da je to bilo teško. Zato sam bio zadivljen. Ali onda
sam zaključio da je to nemoguće, s obzirom na broj stanovnika na
Manhattanu. Ako netko umre ili se odseli, taj je broj vrlo brzo opet
u upotrebi. Onda sam pretpostavio da imate pristup popisu brojeva
koji se nikad ne rabe. Telefonske tvrtke imaju nekolicinu, za
telefonske brojeve koji se pojave u filmovima ili na TV-u. Ne smiju
uzeti prave brojeve da ne gnjave njihove pretplatnike. Onda sam
zaključio da poznajete ljude iz svijeta filma ili TV-a. Vjerojatno zato
što veći dio tjedna radite kao osiguranje na ulici kad se u gradu
nešto događa. Stoga je najveće uzbuđenje koje vidite tjeranje lovaca
na autograme. Što ljude poput vas jamačno ne oduševljava. Siguran

53
sam da ste imali na umu nešto bolje kad ste ušli u ovaj posao. Što je
još gore, to upućuje na izvjesno slabljenje vještina zbog manjka
vježbe. Sad sam još manje zabrinut zbog vas nego prije. Ukupno
gledano, posjetnica je bila pogreška, sa stajališta stvaranja imidža.«
Tip je rekao: »Smijemo li vas počastiti kavom?«

Nikad ne odbijam šalicu kave, ali bilo mi je dosta sjedenja, pa

sam pristao na kavu za van. Mogli smo je pijuckati i razgovarati
dok hodamo. Stali smo u prvom Starbucksu na koji smo naišli koji
je, kao i u većini gradova, bio samo pola ulice dalje. Nisam ni
pogledao otmjene napitke i uzeo sam veliku crnu kavu, bez mjesta
za šlag. To uvijek naručujem u Starbucksu. Dobro zrno, po mojem
mišljenju. Ali ionako ne marim za to. Važan mi je kofein, a ne okus.
Izašli smo i nastavili niz Osmu. Ali četvorica su nezgodna
skupina za razgovor u hodu, a promet je bio tako glasan da smo
prešli desetak metara do početka raskrižja i stali, ja u hladu,
naslonjen na ogradu, a njih trojica na suncu ispred mene, nagnuti
naprijed kao da mi žele nešto dokazati. Kod naših nogu iz potrgane
vreće za smeće izvirivali su šareni dijelovi nedjeljnih novina. Tip
koji je govorio rekao je: »Silno nas podcjenjujete, ali nije da se
želimo nadmetati.«
»Dobro«, rekao sam.
»Vi ste bivši vojnik, zar ne?«
»Iz kopnene vojske«, odgovorio sam.
»Još izgledate tako.«
»I vi. Specijalne postrojbe?«
»Ne. Nismo došli tako daleko.«
Nasmiješio sam se. Iskren čovjek.
Tip je rekao: »Unajmili su nas za kratkoročnu operaciju. Mrtva
žena nosila je nešto vrijedno. Mi to moramo pronaći.«
»Što? Koliko vrijedno?«
»Informacije.«
Rekao sam: »Ne mogu vam pomoći.«
»Naš poslodavac je očekivao digitalne podatke, na računalnom
čipu, poput USB memorije. Rekli smo mu ne, da je to preteško
iznijeti iz Pentagona. Rekli smo da će informacija biti usmena.
Nešto što je pročitala i zapamtila.«

54
 Ništa nisam rekao. Pomislio sam na Susan Mark u vlaku.
Mumljanje. Možda nije uvježbavala molbe, izlike, prijetnje ili svađe.
Možda je ponavljala pojedinosti o onomu što je morala dostaviti,
uvijek iznova, kako ne bi zaboravila ili se zabunila u silnom stresu i
panici. Učila je napamet. I ponavljala u sebi Slijedim upute,
slijedim upute, slijedim upute. Uvjeravala je samu sebe. Nadala se
da će sve ispasti dobro.
Pitao sam: »Tko vam je poslodavac?«
»Ne možemo reći.«
»Čime ju je pritisnuo?«
»Ne znamo. Ne želimo znati.«
Otpio sam gutljaj kave. Ništa nisam rekao.
Tip je rekao: »Žena je razgovarala s vama u vlaku.«
»Da«, rekao sam. »jest.«
»Sad je operativna pretpostavka da vi znate ono što je ona
znala.«
»Moguće«, rekao sam.
»Naš je poslodavac uvjeren u to. Zbog toga imate problem.
Podaci na računalnom čipu nisu nikakav problem. Udarili bismo
vas po glavi i prekopali vam džepove. Ali ono što vam je u glavi
moramo izvući na drukčiji način.«
Ništa nisam rekao.
Tip je rekao: »Stoga nam zaista morate reći što znate.«
»Kako biste vi ispali kompetentni?«
Tip je odmahnuo glavom. »Kako biste ostali u jednom komadu.«
Otpio sam još jedan gutljaj, a tip je rekao: »Govorim vam to kao
muškarac muškarcu. Vojnik vojniku. Ovdje nije riječ o nama. Ako
se vratimo praznih ruku, otpustit će nas. Ali u ponedjeljak ujutro
opet ćemo raditi, za nekog drugog. No ako mi odemo, bit ćete
izloženi. Naš je nadređeni doveo cijelu ekipu. Za sada su još na uzici
jer se ne uklapaju ovdje. Ali ako mi odemo, oni više neće biti na
uzici. Nema alternative. Zaista ne želite razgovarati s njima.«
»Ne želim da itko razgovara sa mnom. Ni oni ni vi. Ne volim
razgovarati.«
»Ovo nije šala.«
»Imate pravo. Žena je mrtva.«
»Samoubojstvo nije zločin.«

55
 »Ali ono što ju je na to nagnalo moglo bi biti. Žena je radila u
Pentagonu. To je državna sigurnost. Morate to spriječiti.
Razgovarajte s policijom.«
Tip je odmahnuo glavom: »Radije ću ići u zatvor nego prevariti
te ljude. Čujete li me?«
»Čujem», odgovorio sam. »Naviknuli ste se na lovce na
autograme.«
»Mi sve rješavamo u rukavicama. Iskoristite to.«
»Nemate vi nikakve rukavice.«
»Što ste bili u vojsci?«
»Vojni policajac«, odgovorio sam.
»Onda ste mrtvi. Nikad niste vidjeli ovakvo što.«
»Tko je on?«
Tip je samo odmahnuo glavom. »Koliko ih ima?« Tip je opet
odmahnuo glavom, »Recite mi nešto.«
»Ne slušate me. Ako ne želim razgovarati s policijom, zašto bih,
dovraga, išta rekao vama?«
Slegnuo sam ramenima, ispraznio čašu i odgurnuo se od ograde.
Napravio sam tri koraka i bacio čašu u kantu za smeće. Rekao sam:
»Nazovite svog poslodavca, recite mu da je imao pravo, a da ste vi
pogriješili. Recite mu da je žena imala informacije na memoriji, koja
je sada u mojem džepu. Onda telefonski odustanite od posla, idite
kući i klonite mi se s puta.«
Prešao sam ulicu između dva automobila u pokretu i krenuo u
Osmu. Voda je vikao za mnom, glasno. Izgovorio je moje ime.
Okrenuo sam se i vidio da drži mobitel u ispruženoj ruci. Uperio ga
je prema meni i gledao u zaslon. Zatim ga je spustio i sva su trojica
krenula dalje, Bijeli kamion prošao je između nas i nestali su, a
tada sam shvatio da me je fotografirao.

56
 16. POGLAVLJE

Trgovine Radio Shack deset su puta rjeđe od Starbucksa, ali uvijek

su samo nekoliko ulica dalje. I rano se otvaraju. Ušao sam u jednu i
tip s indijskog potkontinenta prišao je da me posluži. Doimao se
pun entuzijazma. Možda sam mu bio prvi kupac dana. Pitao sam ga
za mobitele s fotoaparatima. Rekao je da gotovo svi imaju
fotoaparate. Neki mogu čak i snimati video. Rekao sam mu da želim
vidjeti koliko su fotografije dobre. Uzeo je jedan mobitel, ja sam stao
na kraj trgovine, a on me fotografirao s blagajne. Fotografija je bila
malena i nejasna. Moje crte lica nisu bile raspoznatljive. Ali zato su
moja veličina, oblik i stav bili vrlo jasni. Dovoljno jasni da budu
problem. Iskreno, moje je lice neugledno i obično. Vrlo zaboravljivo.
Pretpostavljam da me većina ljudi prepoznaje po stasu, koji nije
običan.
Rekao sam tipu da ne želim mobitel. Umjesto toga pokušao mi
je prodati digitalni fotoaparat. Bio je pun megapiksela. Snima bolje
fotografije. Rekao sam da ne želim ni fotoaparat. Ali kupio sam
memoriju od njega. USB, za računalne podatke. Najmanjeg
kapaciteta koji je imao, najniže cijene. Trebao je poslužiti samo kao
ukras i nisam htio mnogo potrošiti na to. Bio je sićušan, u velikom
pakiranju od čvrste plastike. Zamolio sam tipa da ga otvori
škarama. Na tome si možete uništiti zube. Memorija je imala dva
neoprenska ovitka, plavi i ružičasti. Uzeo sam ružičasti. Susan
Mark nije izgledala kao žena koja voli ružičasto, ali ljudi vide ono
što žele vidjeti. Stavio sam memoriju u džep pokraj četkice za zube,
zahvalio tipu na pomoći i ostavio mu smeće da ga baci.
Hodao sam dva i pol bloka na istok po 28. ulici. Cijelim je putem
iza mene bilo mnogo ljudi, ali nisam poznavao nikoga od njih, a
činilo se da nitko od njih ne poznaje mene. Sišao sam u podzemnu
željeznicu na Broadwayu i provukao karticu. Zatim sam propustio
idućih devet vlakova prema centru. Samo sam sjedio na vrućini na
drvenoj klupi i pustio ih da prođu. Djelomično da predahnem,
djelomično da ubijem vrijeme dok se ostale trgovine u gradu ne
otvore, a djelomično zato da provjerim slijedi li me tko. Devet
skupina putnika došlo je i otišlo i devet sam puta ostao sam na
platformi na sekundu ili dvije. Nitko nije pokazao ni najmanje
zanimanje za mene. Kad sam završio s traženjem ljudi, počeo sam
promatrati štakore. Volim štakore. Postoji mnogo mitova o njima.
Viđaju se rjeđe nego što ljudi misle. Štakori su plahi. Oni koje

57
vidite, obično su mladi, bolesni ili gladni. Ne grizu uspavanu djecu
za lice iz užitka. Samo ih privlače ostaci hrane. Operite djetetu usta
prije nego što ga stavite u krevet i sve će biti u redu. I ne postoje
štakori veliki poput mačaka. Svi su štakori jednake veličine.
Nisam vidio štakore i naposljetku sam postao nemiran. Ustao
sam, okrenuo leđa pruzi i pogledao plakate na zidu. Jedan je bio
karta cijelog sustava podzemne željeznice. Dva su bila reklame za
mjuzikle na Broadwayu, Jedan je bio službena obavijest kojom se
zabranjuje takozvano podzemno surfanje. Crno-bijeli crtež
prikazivao je tipa ispruženog poput zvjezdače s vanjske strane
vrata vagona. Stari vlakovi njujorške podzemne željeznice imali su
platforme ispod vrata, napravljene kako bi se prebrodio razmak
između vagona i perona, kao i male kišne odvode iznad vrata, kako
voda ne bi ulazila u vagon. Znao sam da novi R142A nemaju ništa
od toga. Tako mi je rekao moj ludi suputnik. Ali kod starijih vagona
bilo je moguće čekati na peronu da se vrata zatvore, a zatim
uglaviti nožne prste na platformu, a prste ruku u odvod, priljubiti
se uz vagon i s vanjske se strane voziti tunelima. Podzemno
surfanje. Iznimno zabavno za neke, možda, ali sada zabranjeno.
Okrenuo sam se pruzi i ukrcao se u deseci vlak koji je došao. Bio
je to vlak R. Imao je platforme i odvode. Ali ja sam se vozio unutra,
dvije stanice do velike postaje na trgu Union.
Izašao sam na sjeveroistočnom uglu trga Union i zaputio se
prema golemoj knjižari za koju se sjećam da je bila u 17. ulici.
Političari koji vode kampanje obično objavljuju biografije prije
izborne sezone, a novinski časopisi puni su izvješća. Umjesto toga
mogao sam potražiti kafić s internetom, ali nisam vičan tehnologiji,
a i danas kafića s internetom ima mnogo manje nego prije. Danas
svi nose elektroničke naprave nazvane prema voću ili drveću. Kafići
s internetom nestaju kao i telefonske govornice, dokrajčili su ih novi
bežični izumi.
Knjižara je imala stolove sprijeda u prizemlju. Bili su puni
novih naslova. Pronašao sam odjel publicistike, ali ondje nije bilo
ničega. Povijest, biografije, ekonomija, ali bez politike. Krenuo sam
dalje i pronašao ono što sam tražio sa stražnje strane drugog stola.
Komentari i mišljenja ljevice i desnice, te autobiografije kandidata,
koje je pisao netko drugi, sa sjajnim ovicima i kvalitetnim,
dotjeranim fotografijama. Knjiga Johna Sansoma bila je debela oko
centimetra i zvala se Uvijek na zadatku. Ponio sam je sa sobom i
dizalom otišao na treći kat, gdje su se, prema planu knjižare,
nalazili časopisi. Uzeo sam sve tjednike s vijestima te odnio njih i

58
knjigu do polica s vojnom poviješću. Ondje sam kratko prelistavao
publicističke knjige i potvrdio ono što sam i prije sumnjao, da vojno
Zapovjedništvo za ljudske resurse ne radi ništa što Zapovjedništvo
kadrovske službe nije radilo. Promijenili su samo naziv. Novi brend.
Bez novih funkcija. Papirologija i evidencija, kao i uvijek.
Zatim sam sjeo na prozorsku dasku i smjestio se kako bih
pročitao ono što sam uzeo. Leda su mi bila vruća od sunca koje je
sjalo kroz staklo, a prsa hladna od klimatizacijskog otvora točno
iznad mene. Nekoć mi je bilo neugodno čitati knjige u knjižarama
bez namjere da ih kupim. Ali činilo se da knjižarama to ne smeta.
Čak su to poticali. U nekima postoje naslonjači za čitanje. Novi
poslovni model, očito. I svi to rade. Knjižara se tek otvorila, ali već
je bila puna kao izbjeglički centar. Ljudi su bili posvuda, sjedili su
ili bili izvaljeni na podu, okruženi hrpama mnogo većima od moje.
Novinski tjednici bili su puni izvješća o kampanjama, stisnutih
između reklama i priča o medicinskim otkrićima i tehnološkim
naprecima. Izvješća su se uglavnom bavila glavnim igračima, ali
bilo je i po nekoliko redaka o kandidatima za Zastupnički dom i
Senat. Do nominacijskih izbora ostala su četiri mjeseca, a do pravih
izbora 14 mjeseci, a neki od kandidata već su otpali, no Sansom je
dobro stajao u svojoj izbornoj utrci. Imao je dobre rezultate u svojoj
državi, prikupljao je mnogo novca, njegovu su izravnost smatrali
osvježavajućom, a zbog njegove vojne karijere smatralo se da je
kvalificiran za gotovo sve. Iako, po mojem mišljenju, to je kao da
kažete da čistač može biti gradonačelnik. Možda može, možda ne
može. Nema logike u toj tvrdnji. No bilo je očito da se sviđa većini
novinara. I očito su ga predodredili za veće stvari. Bio je
potencijalni predsjednički kandidat za četiri ili osam godina. Jedan
je novinar natuknuo da bi ga stranka mogla povući iz utrke za
Senat kako bi postao kandidat za potpredsjednika. Već je bio neka
vrsta slavne osobe.
Ovitak njegove knjige bio je stiliziran. Sprijeda je bilo njegovo
ime, naslov i dvije fotografije. Veća je bila zamućena i zrnata
fotografija akcije, toliko uvećana da posluži kao pozadina.
Prikazivala je mladića u iznošenoj i raskopčanoj borbenoj odori, lica
obojena kamuflažnom bojom i s kapom priljubljenom uz glavu.
Preko nje bio je studijski portret istog čovjeka, mnogo godina
poslije, u poslovnom odijelu. Sansom, očito, tada i sada. Cijela
njegova kampanja u jednom vizualnom prikazu.
Novija je fotografija bila dobro osvijetljena i savršeno
fokusirana, a on je zauzeo sjajnu pozu prema kojoj se vidjelo da je

59
nizak i vitak, visok možda 175 cm i težak 68 kg. Poput hrta ili
terijera, a ne pitbulla, vrlo izdržljiv i žilav, kakvi su najbolji
pripadnici posebnih postrojba. Iako je starija fotografija vjerojatno
snimljena prije toga, dok je bio u redovnoj jedinici. Možda u
rendžerima. Prema mojem iskustvu, pripadnici Delta iz njegova
doba nosili su brade, sunčane naočale i arapske marame spuštene
do grla. Djelomično zbog toga kamo će ih vjerojatno poslati, a
djelomično zbog toga što su se voljeli prikazivati maskiranima i
anonimnima, što je pak dijelom nužno, a dijelom dramatična
maštarija. Tu je fotografiju vjerojatno odabrao njegov voditelj
kampanje, odlučivši se za stariju jedinicu umjesto one koja je bila
poznatija i prepoznatljivo američka. Možda ljudi koji izgledaju kao
neobični palestinski hipiji ne bi bili prihvaćeni u Južnoj Karolini.
Na unutarnjem ovitku bilo je njegovo puno ime i čin, napisani s
dozom formalnosti: bojnik John T. Sansom, Američka vojska, u
mirovini. Zatim je pisalo da je dobitnik Križa za iznimnu službu,
Medalje za iznimnu službu i dvije Srebrne zvijezde. Zatim je pisalo
da je bio uspješni predsjednik nečega što se zvalo Sansom
Consulting. Opet, cijela njegova kampanja. Pitao sam se čemu služi
ostatak knjige.
Prelistao sam je i otkrio da je podijeljena na pet glavnih
područja: rane godine, vrijeme u vojnoj službi, njegov brak i obitelj,
vrijeme provedeno u poslovnom svijetu i njegova politička vizija za
budućnost. Rane godine bile su tipične za taj žanr. Siromašan
mjesni mladac, bez novca, bez raskoši, njegova je majka bila simbol
snage, njegov je otac radio dva posla kako bi spojili kraj s krajem.
Gotovo sigurno pretjerano. Ako uzmete političke kandidate kao
uzorak stanovništva, SAD je zemlja trećeg svijeta. Svi su odrasli
siromašni, tekuća je voda luksuz, cipele rijetke, pošten obrok razlog
za proslavu.
Skočio sam do dijela gdje je upoznao suprugu i pronašao još
istih otrcanih fraza. Ona je divna, djeca su im krasna. Kraj priče.
Nisam razumio mnogo o poslovnom dijelu. Sansom Consulting bila
je tvrtka s mnogo konzultanata, što je imalo smisla, ali nisam
mogao dokučiti što su točno radili. U biti, davali su prijedloge, a
zatim kupili udjele u korporacijama koje su savjetovali, prodali
svoje udjele i obogatili se. Sansom je sâm rekao da je stekao
bogatstvo. Nisam bio siguran na koliko je točno mislio. Ja sam se
sjajno osjećao s 200-cinjak dolara u džepu. Pretpostavljao sam da je
Sansom zaradio više od toga, ali nije napisao. Još četiri nule? Pet?
Šest?

60
 Bacio sam pogled na dio o njegovoj političkoj viziji za budućnost
i nisam pronašao ništa više od onoga što sam vidio u novinskim
časopisima. Sve se svelo na to da želi glasačima dati sve što traže.
Niži porez, može. Javne službe, samo izvolite. To mi nije imalo
smisla. Ali sve u svemu, Sansom se doimao kao pošten čovjek. Imao
sam osjećaj da će pokušati postupiti ispravno, koliko to bilo tko od
njih može. Imao sam osjećaj da se time bavi zbog pravih razloga.
U sredini knjige bile su fotografije. Sve osim jedne bile su
nezanimljivi isječci iz Sansomova života otkad je imao tri mjeseca
pa sve do danas. Pretpostavljam da bi većina ljudi mogla iskopati
takve fotografije iz kutije s cipelama duboko u ormaru. Roditelji,
djetinjstvo, školski dani, godine u vojsci, njegova buduća nevjesta,
njihova djeca, poslovni portreti. Sve normalno, jednako
fotografijama u biografijama drugih kandidata.
Ali fotografija koja je bila drukčija, bila je bizarna.

61
 17. POGLAVLJE

Fotografija drukčija od ostalih bila je iz novina i već sam je vidio.

Prikazivala je američkog političara Donalda Rumsfelda u Bagdadu
kako se rukuje sa Sadamom Huseinom, iračkim diktatorom, davne
1983. godine. Donald Rumsfeld dvaput je bio američki ministar
obrane, ali u vrijeme kada je fotografija snimljena bio je posebni
izaslanik Ronalda Reagana. Otišao je u Bagdad uvući se Sadamu u
guzicu, potapšati ga po leđima i dati mu par zlatnih mamuza kao
simbol vječne američke zahvalnosti. Osam godina poslije počeli smo
Sadama lupati po guzici, a ne mu se više uvlačiti u nju. Petnaest
godina poslije toga ubili smo ga. Sansom je ispod fotografije napisao
Katkad nam prijatelji postaju neprijatelji, a katkad nam neprijatelji
postaju prijatelji. Politički komentar, pretpostavio sam. Ili poslovna
crtica, iako u samom tekstu nisam našao ništa o tome događaju.
Vratio sam se karijeri u vojsci i pripremio se pozorno pročitati
taj dio. Ipak je to bilo moje područje. Sansom je pristupio vojsci
1975. godine, a otišao 1992. Sedamnaest godina, četiri dulje nego ja,
došao je devet godina prije mene, a otišao pet godina prije mene.
Dobro razdoblje, u usporedbi s većinom drugih. Halabuka oko
Vijetnama smirila se, a nova profesionalna vojska bila je dobro
ustrojena i još uvijek dobro financirana. Činilo se da je Sansom
uživao. Njegova je naracija koherentna. Točno je opisao temeljnu
obuku, a prilično dobro i časničku školu. Zabavno je pisao o ranoj
službi u pješaštvu. Otvoreno je govorio o svojoj ambicioznosti.
Stekao je sve kvalifikacije koje je mogao i prešao u Rendžere, a
zatim u novoosnovanu Delta postrojbu. Kao što je običaj, previše je
dramatizirao proces ulaska u Deltu, tjedne pakla, maltretiranje,
izdržljivost i iscrpljenost. Delta je puna tipova koji mogu ostati
budni cijeli tjedan, hodati 150 km i skinuti jaja ce-ce muhe, ali ima
vrlo malo onih koji mogu učiniti sve to i reći vam koja je razlika
između šijita i odlaska na zahod.
No ukupno gledano, smatrao sam da je Sansom prilično pošten.
Iskreno, većina zadataka Delta opozvani su i prije nego što bi
počeli, a većina na koju odu nisu uspješno izvršeni. Neki od njih
nikada ne vide nikakvu akciju. Sansom nije ukrašavao činjenice.
Otvoreno je govorio o rijetkim uzbuđenjima i iskreno o neuspjesima.
Najvažnije od svega, nije spomenuo pastire, čak ni jedanput. Većina
izvješća posebnih postrojba nakon akcije za neuspjeh misije krivi
lutajuće čuvare koza. Ubace ih u navodno negostoljubiv i gotovo

62
nenastanjen kraj i odmah ih otkriju mjesni seljaci s velikim krdima
koza. Statistički nevjerojatno. Prehrambeno nevjerojatno, s obzirom
na goli teren. Koze moraju nešto jesti. Možda je to nekoć bila istina,
ali otada je postala šifra. Mnogo je ljepše reći Sklonili smo ih i onda
nas je pronašao čuvar koza, nego Uprskali smo. Ali Sansom uopće
nije spomenuo preživače ni njihove poljodjelske čuvare, što je bio
veliki plus za njega.
Štoviše, nije spomenuo gotovo ništa. A osobito malo uspješnih
stvari. Pisao je o vjerojatno rutinskim akcijama u zapadnoj Africi,
plus Panamu, plus lov na SCUD-ove u Iraku tijekom Prvog
zaljevskog rata 1991. godine. Osim toga, ništa. Samo mnogo obuke i
čekanja, nakon čega bi uslijedio opoziv i još obuke. Njegovi memoari
pripadnika posebne postrojbe bili su možda prvi koje sam vidio u
kojima nije bilo pretjerivanja. I ne samo to. Ne da nije bilo
pretjerivanja. Sve je bilo prikazano kao nevažno. Umanjeno,
nenaglašeno. Prigušeno, umjesto da se ističe.
Što je bilo zanimljivo.

63
 18. POGLAVLJE

Bio sam posebno oprezan vraćajući se do kafića na Osmoj aveniji.

Naš je nadređeni doveo cijelu ekipu. A dosad su svi otprilike znali
kako izgledam. Čovjek iz Radio Shacka objasnio mi je kako se
fotografije i snimke mogu slati mobitelom. Nisam imao pojma kako
izgleda moj protivnik, ali ako je njihov nadređeni morao unajmiti
tipove u finim odjelima da se uklope, njegova je ekipa vjerojatno
izgledala drukčije. Inače ne bi imalo smisla. Vidio sam mnogo
drukčijih ljudi. Nekoliko stotina tisuća. U New Yorku ih uvijek ima.
Ali nikoga nisam zanimao. Nitko me nije slijedio. Iako im to i nisam
baš olakšao ako je netko pokušao. Vlakom broj 4 došao sam do
Grand Centrala, hodao dva bloka među prolaznicima, autobusom
stigao do Times Squarea, okolnim i nelogičnim putem došetao do
Devete avenije i u zalogajnicu ušao sa zapada, prošavši pokraj 14.
policijske postaje.
Jacob Mark već je bio ondje.
Bio je u stražnjem separeu, opran, počešljan, u tamnim
hlačama, bijeloj košulji i mornaričkoj vjetrovci. Mogao je slobodno
na čelo tetovirati natpis policajac izvan dužnosti. Izgledao je
nesretno, ali ne i uplašeno. Kliznuo sam preko puta njega i sjeo
bočno, da kroz izlog mogu vidjeti ulicu.
»Razgovarao si s Peterom?« pitao sam.
Odmahnuo je glavom.
»Ali?«
»Mislim da je dobro.«
»Misliš ili znaš?«
Nije odgovorio jer je došla konobarica. Ista ona od jutros. Bio
sam previše gladan da bih razmišljao o tome hoće li Jake jesti ili ne.
Naručio sam veliku platu, salatu od tune s jajima i hrpu drugih
stvari. I kavu. Jake je slijedio moj primjer i naručio sendvič s
pohanim sirom i vodu.
»Ispričaj mi što se dogodilo«, rekao sam.
»Pomogli su mi policajci s kampusa«, objasnio je. »I rado su to
učinili. Peter je zvijezda američkog nogometa. Nije bio u domu, pa
su pritisnuli njegove prijatelje i doznali cijelu priču. Ispostavilo se
da je Peter otišao nekamo s nekom ženom.«
»Kamo?«

64
 »Ne znamo.«
»S kojom ženom?«
»Nekom djevojkom iz bara. Peter i dečki izašli su prije četiri
večeri i ondje su sreli tu djevojku. Peter je otišao s njom.«
Ništa nisam rekao.
»Što?« pitao je Jake.
»Tko je koga pokupio?« pitao sam.
Kimnuo je. »Zato se ne brinem. Sve je učinio on. Njegovi
prijatelji kažu da mu je trebalo četiri sata. Morao se svojski
potruditi. Kao da osvaja prvenstvo, rekli su njegovi prijatelji. Nije
bila Mata Hari ili nešto slično.«
»Opis?«
»Pravi komad. A dečki su sportaši, što znači da to i misle. Malo
je starija, ali ne mnogo. Ima dvadeset pet ili šest godina. Ako si na
zadnjoj godini faksa, to je neodoljiv izazov.«
»Ime?«
Jake je odmahnuo glavom. »Ostali su se držali podalje. Takva
su nepisana pravila.«
»I inače zalaze onamo?«
»Između ostalog.«
»Prostitutka? Mamac?«
»Nema šanse. Ti dečki izlaze. Nisu glupi. Znaju razliku. A i
Peter je sve obavio sam. U četiri sata pokazao je sve što je ikad
naučio.«
»Bilo bi gotovo za četiri minute da je tako htjela.«
Jake je opet kimnuo. »Vjeruj mi, prošao sam to sto puta. Da je
bilo nešto sumnjivo, jedan bi sat bio dovoljan da se to prikrije.
Najviše dva. Nitko to ne bi rastegnuo na četiri sata. Dakle, u redu
je. I više od toga, kad je o Peteru riječ. Četiri dana s pravim
komadom. A što si ti radio sa 22 godine?«
»Razumijem«, rekao sam. Sa 22 godine imao sam iste prioritete.
Iako bi mi se veza od četiri dana činila dugom. Bile bi to praktički
zaruke ili brak.
Jake je pitao: »Ali?«
»Susan je četiri sata zapela na obilaznici. Pitam se kakav bi to
rok morao proći da se majka poželi ubiti.«
»Peter je dobro. Ne brini se. Uskoro će doći kući. Klecavih
koljena, ali sretan.«

65
 Ništa više nisam rekao. Došla je konobarica s hranom, koja je
izgledala dobro i bila je obilna. »Jesu li te privatni istražitelji našli?«
pitao je Jake.
Kimnuo sam i sve mu ispričao između zalogaja tune. Rekao je:
»Znali su kako se zoveš? To nije dobro.«
»Ne, nije bajno. I znali su da sam razgovarao sa Susan u vlaku.«
»Kako?«
»Bivši su policajci. Još imaju prijatelja u policiji. Nemam drugog
objašnjenja.«
»Lee i Docherty?«
»Možda. A možda je i netko ušao i pročitao dosje.«
»A i fotografirali su te. Ni to nije dobro.«
»Nije bajno«, ponovio sam.
»Ima li traga toj drugoj ekipi o kojoj su ti govorili?« pitao je.
Pogledao sam kroz prozor i odgovorio: »Za sada nema.«
»Što još?«
»John Sansom ne pretjeruje u vezi sa svojom karijerom. Čini se
da nije učinio ništa posebno. A takve tvrdnje nije vrijedno pobijati.«
»Slijepa ulica, dakle?«
»Ne nužno«, odgovorio sam. »Bio je bojnik. Jedno automatsko
promaknuće i dva zbog zasluga. Sigurno je učinio nešto što im se
svidjelo. I ja sam bio bojnik. Znam kako to ide.«
»Što im se svidjelo od onoga što si ti učinio?«
»Vjerojatno nešto što su poslije zažalili.«
»Dugo je bio u vojsci. Ako si dovoljno dugo u službi, promaknu
te.«
Odmahnuo sam glavom. »Ne ide to tako. A i dobio je tri od četiri
odlikovanja koja je s tim činom mogao dobiti, jedno dvaput. Dakle,
sigurno je učio nešto posebno. Četiri je puta učinio nešto posebno,
zapravo.«
»Svi dobivaju odlikovanja.«
»Ne takva. Ja sam dobio Srebrnu zvijezdu, što je ništa u
usporedbi s njime, a znam da ni to ne dijele u kutijama s
pahuljicama. Dobio sam i Purpurno srce, koje Sansom očito nije
dobio. Ne spominje ga u knjizi. A nijedan političar ne bi zaboravio
da je bio ranjen u akciji. Nikada. Ali neobično je dobiti odlikovanje
za hrabrost ako nisi ranjen. To obično podrazumijeva ranjavanje.«
»Možda laže o odlikovanjima.«

66
 Opet sam odmahnuo glavom. »To ne možeš. Možda sa
zvjezdicama na traci iz Vijetnama ili nečim sličnim, ali ovo su
ozbiljne nagrade. Tip ima sve osim Medalje časti.«
»Pa?«
»Pa, mislim da zaista laže o karijeri, ali obrnuto. Izostavlja
stvari, ne dodaje ih.«
»Zašto bi to činio?«
»Jer je bio na najmanje četiri tajne misije o kojima još ne smije
govoriti. Što znači da su bile vrlo tajne jer je usred predizborne
kampanje i sigurno osjeća silnu potrebu da progovori.«
»Kakve tajne misije?«
»Može biti bilo što. Neke tajne operacije, akcije protiv bilo
koga.«
»Možda su Susan tražili detalje.«
»Nemoguće«, odvratio sam. »Zapovijedi, dnevnici akcije i
izvješća nakon akcija Delte ne dolaze ni blizu Zapovjedništva za
ljudske resurse. Unište ih ili zaključaju u Fort Bragg na 60 godina.
Uz sve dužno poštovanje, tvoja im sestra ne bi mogla ni
primirisati.«
»Kako nam onda to pomaže?«
»Tako što smo eliminirali Sansomovu vojnu karijeru. Ako
Sansom uopće ima veze s time, ima veze na neki drugi način.«
»Ima li veze s time?«
»Zašto bi inače spominjali njegovo ime?«
»Na koji drugi način?«
Spustio sam vilicu, ispio kavu i rekao: »Ne želim ostati ovdje. To
je početna točka za novu ekipu. Ovdje će nas najprije potražiti.«
Ostavio sam napojnicu na stolu i krenuo prema blagajni. Ovog
je puta konobarica bila zadovoljna. Ušli smo i izašli u rekordnom
roku.

Ako vas love, Manhattan je najbolje i najgore mjesto za to.

Najbolje je mjesto jer je prepun ljudi i na svakom četvornom metru
ima na stotine svjedoka. Najgore je mjesto jer je prepun ljudi i za
svaki slučaj morate provjeravati svakoga, što je zamorno,
frustrirajuće i iscrpljujuće, pa vas s vremenom dovede do ludila ili
se ulijenite. Bilo je mnogo zgodnije da se vratimo na zapadnu 35.
ulicu i hodamo po sjenovitoj strani, gore-dolje nasuprot nizu

67
parkiranih policijskih auta, što nam se činilo najsigurnijim
komadom pločnika u gradu. »Na koji drugi način?« opet je pitao
Jake.
»Što si rekao, zašto se ljudi u Jerseyju ubijaju?«
»Zbog novca ili seksa.«
»A Sansom se nije obogatio u vojsci.«
»Misliš da je bio u vezi sa Susan?«
»Možda«, odgovorio sam. »Možda ju je upoznao na poslu. Tip je
koji uvijek dolazi i odlazi. Prilike za fotografiranje i slično.«
»Oženjen je.«
»Upravo tako. A vrijeme je izbora.«
»Sumnjam. Susan nije bila takva. Pretpostavimo da nisu bili u
vezi.«
»Možda je onda bio u vezi s nekom drugom službenicom
Zapovjedništva za ljudske resurse, a Susan je to znala.«
»I u to sumnjam.«
»I ja«, rekao sam. »Ne vidim kako bi to bila ta informacija.
Informacija je duga riječ, a preljub je stvar odgovora. Da ili ne.«
»Možda je Susan radila sa Sansomom, ne protiv njega. Možda je
Sansom htio pikanterije o nekome drugom.«
»Zašto bi onda Susan došla u New York, a ne u Washington ili
Sjevernu Karolinu?«
»Ne znam«, rekao je Jake.
»I zašto bi Sansom išta tražio od Susan? Ima na stotine boljih
izvora od službenice Zapovjedništva ljudskih resursa koju baš i ne
poznaje.«
»Pa kako su onda povezani?«
»Možda je Sansom bio u vezi s nekime davno, dok je još bio u
vojsci.«
»Tada nije bio oženjen.«
»Ali postoje pravila. Možda je ševio podređenu. To je sad u
politici važno.«
»To se događalo?«
»Neprestano«, odgovorio sam. »I tebi?«
»Koliko je god često bilo moguće. U oba smjera. Katkad sam ja
bio podređeni.«
»Jesi li imao problema?«

68
 »Tada nisam. Ali da se sad natječem za neki položaj, imali bi
pitanja.«
»Dakle, misliš da su kružile neke glasine o Sansomu, a Susan ih
je trebala potvrditi?«
»Ne bi mogla potvrditi samu činjenicu. To je u drugoj vrsti
dosjea. Ali možda bi mogla potvrditi da su osoba A i osoba B služili
na istom mjestu u isto vrijeme. To je upravo ono što je u domeni
Zapovjedništva za ljudske resurse.«
»Možda je Lila Hoth bila s njime u vojsci. Možda netko želi
povezati njihova imena u veliki skandal.«
»Ne znam«, rekao sam. »Zvuči dobro, ali tu su mjesni snagator
koji se boji razgovarati s policijom, svakojake prijetnje i priče o
barbarskoj ekipi koja samo što nije puštena s lanca. Politika je
prljava, ali je li baš toliko opaka?«
Jake nije odgovorio.
»A i ne znamo gdje je Peter«, primijetio sam.
»Ne brini se za Petera. Odrastao je. Obrambeni je igrač koji ide
u NFL. Dečko ima 140 kg mišića i može se brinuti o sebi. Zapamti
ime Peter Molina. Jednog ćeš dana čitati o njemu u novinama.«
»Ne uskoro, nadam se.«
»Opusti se.«
»Što ćemo onda sad?« pitao sam.
Jake je slegnuo ramenima i koračao gore-dolje po pločniku. Bio
je dodatno neartikuliran zbog složenosti svojih osjećaja. Stao je i
naslonio se na zid, ravno preko puta vrata 14. policijske postaje.
Gledao je parkirana vozila, slijeva nadesno, Impale i Crown Vicove,
označene i neoznačene, i čudna, malena vozila prometnih
policajaca.
»Mrtva je«, rekao je. »Ništa je neće vratiti.«
Šutio sam.
»Sad ću nazvati pogrebno društvo«, dodao je. »A onda?«
»Ništa. Ubila se. Neće pomoći ako saznam zašto. Ionako gotovo
nikad ne saznamo pravi razlog. Čak i kad mislimo da znamo.«
»Ja želim znati zašto«, rekao sam. »Zašto? Bila je moja sestra,
ne tvoja.«
»Nisi vidio kako se to dogodilo.«
Ništa nije rekao. Samo je zurio u parkirana vozila preko puta.
Vidio sam vozilo koje je rabila Theresa Lee. Bilo je četvrto slijeva.

69
Jedan od neoznačenih Crown Vicova nešto dalje u nizu bio je noviji
od ostalih. Sjajniji. Blještao je na suncu. Bio je crn, s dvije kratke i
tanke antene na poklopcu prtljažnika, poput igala. Savezni je,
pomislio sam. Pripada nekoj agenciji s velikim proračunom koja
ima pravo prva birati kad je riječ o vozilima. I spravama za
komunikaciju.
Jake je rekao: »Reći ću njezinoj obitelji, pokopat ćemo je i
nastaviti sa životima. Život je gadan, a onda umreš. Možda postoji
razlog zašto se ne zamaramo pitanjima poput kako, gdje i zašto.
Bolje je ne znati. Nikakva korist od toga. Samo još više boli. Samo
možemo saznati nešto loše.«
»Kako želiš«, rekao sam.
Kimnuo je i više ništa nije rekao. Rukovao se sa mnom i otišao.
Vidio sam kako ulazi u garažu u zgradama zapadno od Devete i
četiri minute poslije vidio sam mali, zeleni Toyotin terenac kako
izlazi iz garaže. Uključio se u promet i krenuo na zapad.
Pretpostavio sam da će tunelom Lincoln krenuti kući. Pitao sam se
kad ću ga opet vidjeti. Proći će tri do sedam dana, mislio sam.
I prevario se.

70
 19. POGLAVLJE

Još sam stajao preko puta vrata 14. policijske postaje kad je
Theresa Lee izasla s dva tipa u plavim odijelima i bijelim,
zakopčanim košuljama. Izgledala je umorno. Javila se na poziv u
dva ujutro, pa je ostala u noćnoj smjeni. Trebala je otići kući u
sedam i biti u krevetu od osam. Radila je šest sati prekovremeno.
Što je bilo dobro za njezin bankovni račun, ali ni za što drugo.
Stajala je na suncu, treptala i protezala se, a onda me ugledala na
suprotnoj strani pločnika. Uslijedila je tipična zakašnjela reakcija.
Udarila je tipa do sebe po laktu, rekla nešto i pokazala ravno na
mene. Bio sam predaleko da bih čuo, ali njezin je govor tijela vikao:
Hej, eno ga ondje, to je on, s velikim uskličnikom na kraju, koji se
iščitavao iz naglašenosti njezinih gesta.
Tipovi u odijelima automatski su pogledali ulijevo da provjere
ima li auta, što je značilo da su iz grada. Promet neparnim ulicama
teče od istoka prema zapadu, a parnima od zapada prema istoku.
To je bilo usađeno duboko u njih. Bili su odavde. Ali češće su vozili
nego hodah jer nisu pogledah ima li biciklista koji dolaze iz
suprotnog smjera. Samo su se požurili preko ceste i probijah se
izbjegavajući aute. Razišli su se i prišli mi istodobno, jedan slijeva,
drugi zdesna, što mi je reklo da su prošli nekakvu terensku obuku i
da im se žuri. Pretpostavio sam da je Crown Vic s više antena
njihov. Čekao sam ih u hladu. Imali su crne cipele i plave kravate, a
potkošulje su im se vidjele kod ramena, bijele ispod bijeloga. Lijeva
strana sakoa bila im je uzdignutija od desne. Bili su dešnjaci, a
pojasevi futrola bili su im obješeni preko ramena. Bili su u kasnim
tridesetima ili ranim četrdesetima. U najboljim godinama. Nisu bili
početnici, a ni za otpis.
Vidjeli su da ne kanim nikamo, pa su malo usporili i približili
mi se brzim hodom. FBI, pomislio sam. Sličniji su policajcima nego
paravojsci. Nisu mi pokazali iskaznice. Pretpostavili su da znam
tko su.
»Moramo razgovarati s vama«, rekao je lijevi. »Znam«, odvratio
sam. »Kako znate?«
»Jer ste se upravo probili kroz promet da dođete do mene.«
»Znate li zašto?«
»Nemam pojma. Možda mi kanite pružiti usluge psihijatrijskog
savjetovanja zbog traumatičnog iskustva.«

71
 Tip je razvukao usta u nestrpljivu grimasu, kao da se sprema
izderati se na mene zbog mog sarkazma. Zatim mu se izraz malo
promijenio i postao iskrivljen osmijeh. Rekao je: »U redu. Evo vam
mog savjeta. Odgovorite na naša pitanja, a zatim zaboravite da ste
ikad bili u tom vlaku.«
»Kojem vlaku?«
Počeo je odgovarati, a onda se zaustavio. Prekasno je shvatio da
ga zadirkujem i bio je posramljen jer je ispao priglup. »Koja
pitanja?« nastavio sam. »Koji vam je telefonski broj?« pitao je.
»Nemam ga«, odvratio sam. »Ni mobitel?«
»Osobito ne mobitel.«
»Zaista?«
»Ja sam taj«, rekao sam. »Čestitam. Našli ste me.«
»Koji?«
»Jedini na svijetu koji nema mobitel.«
»Kanađanin ste?«
»Zašto bih bio Kanađanin?«
»Detektivka nam je rekla da znate francuski.«
»Mnogi znaju francuski. Cijela jedna država u Europi.«
»Francuz ste?«
»Moja je majka bila.«
»Kad ste zadnji put bili u Kanadi?«
»Ne sjećam se. Vjerojatno davno.«
»Sigurni ste?«
»Prilično.«
»Imate li prijatelje ili suradnike u Kanadi?«
»Nemam.«
Tip je utihnuo. Theresa Lee još je stajala na pločniku ispred
vrata 14. policijske postaje. Stajala je na suncu i promatrala nas s
druge strane ulice. Drugi je tip rekao: »Bilo je to samo samoubojstvo
u podzemnoj. Uznemirujuće je, ali ništa strašno. Sranja se
događaju. Jasno?«
»Završili smo?« pitao sam.
»Je li vam išta dala?«
»Nije.«
»Sigurni ste?«
»Posve, Jesmo li gotovi?«

72
 Tip je pitao: »Imate li planova?«
»Odlazim iz grada.«
»Kamo idete?«
»Drugdje.«
Tip je kimnuo. »Dobro. Završili smo. A sad - crta.«
Ostao sam na mjestu. Pustio sam da oni odu do auta. Ušli su,
čekali prazninu u prometu, uključili se i odvezli. Zaključio sam da
će se Zapadnom autocestom odvesti natrag u grad, do svojih radnih
stolova.
Theresa Lee još je stajala na pločniku.
Prešao sam ulicu i prošao između dva bijelo-plava parkirana
patrolna auta. Zakoračio sam na pločnik i srao pokraj nje, dovoljno
daleko da budem pristojan, a dovoljno blizu da me čuje. Okrenuo
sam se prema zgradi, da mi sunce ne udara u oči, i pitao: »Što je to
bilo?«
»Našli su auto Susan Mark«, rekla je. »Bio je parkiran dolje, u
SoHou. Jutros ga je odvezao pauk.«
»I?«
»Naravno, pretražili su ga.«
»Zašto je to naravno? Toliko strke oko nečega što ne smatraju
strašnim.«
»Ne objašnjavaju kako razmišljaju. Bar ne nama.«
»Što su našli?«
»Komadić papira s telefonskim brojem, koliko im se čini. Bio je
načrčkan. I izgužvan, kao da je smeće.«
»Kako glasi broj?«
»Počinjao je sa 600, pa misle da je kanadski mobitel. Nekakva
posebna mreža. Zatim je tu bio niz brojeva i slovo D, kao inicijal.«
»To mi ništa ne govori«, rekao sam,
»Ni meni. Ali mislim da nije telefonski broj. Nema oznake
mjesne centrale i ima znamenku viška.«
»Ako je neka posebna mreža, možda ne mora imati oznaku
centrale.«
»Ne izgleda kao telefonski broj.«
»Što je onda?«
Odgovorila mi je posegnuvši iza leđa i izvadivši mali notes iz
stražnjeg džepa. Nije to bio službeni policijski notes. Imao je crne,

73
tvrde korice i gumicu koja ih je držala zatvorenima. Cijeli je notes
bio blago iskrivljen, kao da dugo stoji u njezinu džepu. Skinula je
gumicu, otvorila ga pokazala mi žutosmeđu stranicu. Urednim
rukopisom bilo je ispisano 600-82219-D. Pretpostavio sam da je
rukopis bio njezin. Samo je prepisala podatke, to nije bila fotokopija
izvorne bilješke.
600-82219-D.
»Uočavaš li išta?« pitala je.
»Možda mobiteli u Kanadi imaju više brojeva«, rekao sam. Znao
sam da se telefonske tvrtke diljem svijeta brinu da će im nestati
brojeva. Dodavanjem jedne znamenke deseterostruko bi povećali
broj kombinacija za to područje. Mogli bi imati trideset milijuna
brojeva, ne tri. lako Kanada nema mnogo stanovnika. Država ima
veliku površinu, ali uglavnom je nenaseljena. Oko 33 milijuna
stanovnika, pomislio sam. To je manje nego u Kaliforniji. A u
Kaliforniji rabe uobičajen sustav telefonskih brojeva.
Lee je rekla: »Nije to telefonski broj. To je nešto drugo. Šifra ili
serijski broj. Ili broj dosjea. Oni tipovi gube vrijeme.«
»Možda nema veze sa samoubojstvom. Našli su ga u smeću u
autu. Može biti bilo što.«
»Nije moj problem.«
»Jesu li bilo prtljage u autu?« pitao sam.
»Nije. Samo uobičajena sranja koja se obično skupljaju u
autima.«
»Dakle, trebao je to biti kratak put. Dolazak i odlazak.« Lee nije
odgovorila. Zijevnula je i ništa nije rekla. Bila je umorna.
»Jesu li razgovarali sa Susan inim bratom?« pitao sam. »Ne
znam.«
»Čini se kao da želi sve spremiti i zaboraviti.«
»Razumljivo«, rekla je Lee. »Uvijek postoji razlog, a nikad nije
osobito lijep. Bar je takvo moje iskustvo.«
»Zatvarate slučaj?«
»Već smo ga zatvorili.«
»I slažeš se s time?«
»Zašto se ne bih slagala?«
»Zbog statistike«, odgovorio sam. »Osamdeset posto samoubojica
su muškarci. Mnogo se rjeđe ubijaju na istoku nego na zapadu. A
čudno je i gdje se ubila.«

74
 »Ali ubila se. Ti si je vidio. U to nema sumnje. Neosporno je Nije
to bilo mudro prikriveno ubojstvo.«
»Možda su je prisilili. Možda je neizravno ubojstvo.«
»Sva su samoubojstva takva.«
Pogledala je gore-dolje niz ulicu. Htjela je otići, ali je bilo
previše pristojna da tako i kaže. Rekao sam: »Bilo mi je drago
upoznati te.«
»Odlaziš iz grada?«
Kimnuo sam. »Idem u Washington.«

75
 20. POGLAVLJE

Sjeo sam u vlak na postaji Penn. Još javnog prijevoza. Na putu do

postaje bilo je napeto. Samo tri ulice hoda kroz gužvu, ali pogledom
sam tražio ljude koji uspoređuju lica drugih sa zaslonom mobitela i
činilo se da cijeli svijet ima nekakvu elektroničku napravu. Ali
stigao sam bez problema i gotovinom kupio kartu.
Vlak je bio pun i mnogo drukčiji od podzemne željeznice. Svi su
putnici bili okrenuti prema naprijed i skriveni iza sjedala s visokim
naslonom. Mogao sam vidjeti samo ljude koji su sjedili pokraj mene.
Ženu u sjedalu do sebe i dva muškarca s druge strane prolaza.
Pretpostavio sam da su sve troje odvjetnici. Ali ne prva liga. Nižeg
ranga, vjerojatno, viši suradnici koji mnogo rade. Nisu bombaši
samoubojice, u svakom slučaju. Dvojica muškaraca bili su svježe
obrijani i sve troje bili su napeti, ali osim toga, nije bilo znakova za
zabrinutost. Ali Amtrakov vlak za Washington ionako ne bi
privukao bombaše samoubojice. No zato je bio kao stvoren za
bombaše s aktovkom. Na postaji Penn u posljednji se trenutak
najavljuje vlak. Gomila se mota po peronu, a zatim se sjure i
naguraju. Nema osiguranja. Identične crne torbe s kotačima slažu
se na police za prtljagu. Nekom bi tipu bilo lako izaći u
Philadelphiji i ostaviti torbu, koja bi zatim poslije eksplodirala,
aktivirana mobitelom, kad bi vlak bez njega ulazio u postaju Union,
u samom srcu glavnoga grada.

Ali sretno smo stigli i neozlijeđen sam došao do Avenije

Delaware. U Washingtonu je bilo jednako vruće kao i u New Yorku,
i vlažno. Pločnici ispred mene bili su puni grupica turista.
Obiteljske skupine, uglavnom, sa svih strana. Brižni roditelji,
nadurena djeca, svi u kričavim kratkim hlačama i majicama, s
kartama u ruci i spremnim fotoaparatima. No ni ja nisam bio lijepo
odjeven niti sam bio čest posjetitelj. S vremena na vrijeme radio
sam ondje, uvijek na lijevoj strani rijeke. Ali znao sam kamo idem.
Moje je odredište bilo jasno i točno ispred mene. Zgrada Kongresa.
Izgrađena je da zadivi. Kad bi strani diplomati došli u posjet u
prvim danima republike, bili bi uvjereni da je nova zemlja ozbiljan
igrač. Dizajn je bio uspješan. Iza nje, s druge strane Avenije
Independence, bili su uredi zastupnika. Nekoć sam bio općenito
upoznat s kongresnom politikom. Istrage su katkad vodile sve do
odbora. Znao sam da je zgrada Rayburn puna podbuhlih starih
76
birokrata koji su cijeli život proveli u Washingtonu. Pretpostavljao
sam da bi relativno nov čovjek poput Sansoma dobio ured u zgradi
Cannon. Prestižna, ali ne vrhunska.
Zgrada Cannon bila je na križanju Avenije Independence i Prve
ulice, skupljena preko puta daljeg ugla Kongresa kao da mu se
klanja ili prijeti. Imala je jako osiguranje. Pitao sam tipa u odori je
li g. Sansom iz Sjeverne Karoline unutra. Tip je provjerio popis i
rekao da jest. Pitao sam smijem li poslati poruku njegovu uredu.
Tip je rekao da smijem. Dao mi je olovku, poseban papir Doma
zastupnika i omotnicu. Na omotnicu sam napisao Z.a bojnika Johna
T. Sansoma, Američka vojska, umirovljen, i dodao datum i vrijeme.
Na papir sam napisao: Jutros sam vidio ženu koja je umrla
izgovarajući vaše ime. To nije bila istina, ali nije bilo ni daleko.
Dodao sam: Stube Kongresne knjižnice za jedan sat. Potpisao sam
se kao bojnik Jack-ništa-Reacher, američka vojska, umirovljen. Na
dnu je bila kućica. Pokraj nje je pisalo: Jeste li iz moje države?
Stavio sam kvačicu. To nije baš bilo točno. Nisam živio u
Sansomovu okrugu, ali nisam živio ni u ostala 434 okruga. I služio
sam u Sjevernoj Karolini, tri puta. Imao sam osjećaj da imam pravo
na to. Zatvorio sam omotnicu, predao je i izašao čekati.

77
 21. POGLAVLJE

Hodao sam po vrućini Avenijom Independence sve do Muzeja

zrakoplovstva i svemira, a zatim sam se okrenuo i uputio se prema
knjižnici. Sjeo sam na stube deset minuta prije isteka sata. Kamen
je bio topao. Na vratima iza mene stajali su ljudi u odori, ali nitko
od njih nije izašao. Vjerojatno je knjižnica na vježbama procjene
prijetnje bila pri dnu popisa.
Čekao sam.
Nisam očekivao da će se Sansom pojaviti. Pretpostavio sam da
će doći netko od osoblja. Možda netko iz kampanje. Koliko stari i
koliko njih nisam mogao pogoditi. Između jednog i četiri, možda,
između diplome i profesionalnog zaposlenja. Zanimalo me koliko će
ih zapravo biti. Jedan mladac pokazao bi da Sansom nije ozbiljno
shvatio moju poruku. Četiri starije osobe upućivale bi na to da mu
je to osjetljivo pitanje. I da možda želi neko skriti.
Rok od šezdeset minuta došao je i prošao, a nije došao nitko od
osoblja ili suradnika iz kampanje, ni stari ni mladi. Umjesto toga
došla je Sansomova supruga i njegov šef osiguranja. Deset minuta
nakon što je sat istekao vidio sam kako neusklađen par izlazi iz
limuzine s vozačem, zastaje na dnu stuba i gleda uokolo. Prepoznao
sam ženu s fotografija iz Sansomove knjige. Uživo je izgledala
upravo onako kako bi milijunaševa žena i trebala izgledati. Imala je
skupu frizuru, bila je dobro građena, lijepo definirana i vjerojatno
pet centimetara viša od svoga supruga. Deset, u potpeticama. Tip
pokraj nje izgledao je poput veterana Delte u odijelu. Bio je nizak,
ali čvrst, žilav i snažan. Jednake grade kao i Sansom, ali grublji
nego što je Sansom izgledao na fotografijama. Njegovo je odijelo bilo
konzervativna kroja i od dobra materijala, ali on ga je izgužvao i
naborao poput dobro iznošene borbene odore.
Njih su dvoje stajali zajedno, pogledavali ljude oko sebe i
eliminirali jednu mogućnost za drugom. Kad sam im samo ja
preostao, podignuo sam ruku u znak pozdrava. Nisam ustao.
Zaključio sam da će se popeti stubama i stati ispod mene i da sam
ustao, gledao bih metar iznad njihovih glava. Manje je prijeteći
ostati sjediti. Bolje za razgovor. I praktičnije glede potrošnje
energije. Bio sam umoran.
Krenuli su prema meni, gđa Sansom u dobrim cipelama,
hodajući preciznim i nježnim koracima, a pokraj nje koračao je tip

78
iz Delte. Stali su dvije stube ispod mene i predstavili se. Gda
Sansom rekla je da joj je ime Elspeth, tip se predstavio kao
Browning i rekao da se piše kao automatska puška, što je trebalo
zvučati prijeteće, pretpostavljam. Nisam prije čuo za njega. Nije ga
bilo u Sansomovoj knjizi. Izrecitirao je cijeli svoj životopis, počevši
od vojne službe sa Sansomom, preko civilne službe kao šef
osiguranja tijekom Sansomovih poslovnih godina, sve do šefa
osiguranja tijekom Sansomova mandata u Zastupničkom domu, a
trebalo je uključivati i nekakvu dužnost tijekom Sansomova
mandata u Senatu i dalje. Bit cijelog izlaganja bila je odanost.
Supruga i vjerni pratilac. Pretpostavljam da sam na temelju toga
trebao zaključiti što im je u interesu. Pretjerivanje, možda. Iako je
bilo pametno što je odmah poslao suprugu, s političkog stajališta.
Većina skandala otme se kontroli kad čovjek ima posla s nečime za
što njegova supruga ne zna. Poslao je poruku uključivši je od
početka.
Rekla je: »Do sada smo dobili mnogo izbora i dobit ćemo ih još
mnogo više. Ljudi su već pokušavali ovo što vi radite. Nisu uspjeli, a
nećete ni vi.«
Odvratio sam: »Ništa ne pokušavam. I nije me briga tko će
pobijediti na izborima. Žena je poginula, to je sve, i želim znati
zašto.«
»Koja žena?«
»Činovnica iz Pentagona. Ustrijelila se u glavu, sinoć, u
podzemnoj u New Yorku.«
Elspeth Sansom pogledala je Browninga, a Browning je kimnuo
i rekao: »Vidio sam na internetu. New York Times i Washington
Post. Dogodilo se prekasno za tiskane novine.«
»Malo iza dva ujutro«, rekao sam.
Elspeth Sansom opet je pogledala mene i upitala: »Kako ste vi u
to uključeni?«
»Kao očevidac«, odgovorio sam.
»I spomenula je ime moga supruga?«
»O tome ću morati s njime razgovarati. Ili s New York Timesom
ili Washington Postom.«
»Je li to prijetnja?« upitao je Browning.
»Čini se da jest«, odgovorio sam. »Što ćete učiniti po tom
pitanju?«

79
 »Zapamtite jedno«, rekao je. »Ne možete učiniti ono što je John
Sansom postigao u životu ako ste mekani. Ni ja nisam mekan. A
nije ni gda Sansom.«
»Izvrsno«, rekao sam. »Utvrdili smo da nitko od nas nije mekan.
Štoviše, svi smo tvrdi poput kamena. Idemo dalje. Kad ću vidjeti
vašeg šefa?«
»Što ste bili u vojsci?«
»Onaj tip kakvog biste se čak i vi trebali bojati. Iako vjerojatno
niste. Ali nije ni važno. Ne želim nikomu nauditi. Osim ako nekomu
treba nauditi.«
Elspeth Sansom je rekla: »U sedam, večeras.« Dala mi je ime
restorana, pretpostavio sam, na Dupont Circleu. »Moj će vam
suprug dati pet minuta.« Zatim me opet pogledala i rekla: »Nemojte
doći tako odjeveni, neće vas pustiti unutra.«

Vratili su se u limuzinu i odvezli se. Morao sam ubiti tri sata.

Taksijem sam se odvezao do križanja 18. ulice i Avenije Mass,
pronašao trgovinu, kupio obične plave hlače i plavu kariranu
košulju s ovratnikom. Zatim sam otišao do hotela koji sam vidio dva
bloka južno u 18. ulicu. Bio je velik i vrlo luksuzan, a veliki i
luksuzni hoteli najčešće su najbolji za malo neslužbene udobnosti.
Kimnuo sam osoblju u prizemlju, odvezao se dizalom do
nasumičnog kata i hodao hodnikom dok nisam pronašao sobaricu
kako čisti praznu sobu. Prošlo je četiri popodne. Odjava je u dva.
Prema tomu, ta će soba te noći ostati prazna. Možda i iduće. Veliki
su hoteli rijetko kad posve puni. A veliki hoteli nikad ne postupaju
dobro sa svojim sobaricama. Stoga je žena bila sretna s trideset
dolara i otišla je na polusatnu stanku. Pretpostavio sam da će otići
do iduće sobe na popisu i poslije se vratiti u ovu.
Još nije uredila kupaonicu, ali na vješalici su još bila dva čista
ručnika. Nitko ne može upotrijebiti sve ručnike koje veliki hotel
pruža. Kod umivaonika je bio još zamotan sapun i pola bočice
šampona. Oprao sam zube i dugo se tuširao. Osušio sam se,
navukao nove hlače i majicu. Prebacio sam sadržaj džepova i staru
odjeću bacio u smeće u kupaonici. Trideset dolara za sobu. Jeftinije
nego u wellnessu. I brže. Za 28 minuta opet sam bio na ulici.

Otišao sam do Duponta i promotrio restoran. Afganistanska

kuhinja, vanjski stolovi u prednjem dvorištu, unutarnji stolovi iza
drvenih vrata. Izgledao je poput restorana koji bi ispunili moćnici

80
spremni platiti 20 dolara za predjelo koje na ulicama Kabula stoji
20 centa. Nije mi smetala hrana, nego cijene. Zaključio sam da ću
razgovarati sa Sansomom, a onda otići jesti negdje drugdje.
Hodao sam Ulicom P na zapad do parka Rock Creek i spustio se
do vode. Sjeo sam na široki plosnati kamen i osluškivao potok ispod
sebe, a promet iznad, S vremenom je zvuk prometa postao glasniji,
a žuborenje vode tiše. Kad mi je sat u glavi rekao da je pet do
sedam, popeo sam se natrag i zaputio se ka restoranu.

81
 22. POGLAVLJE

Usedam navečer Washington se smračio i sve radnje na Dupontu

uključile su svjetla. Afganistanski restoran imao je papirnate
svjetiljke obješene iznad cijelog dvorišta. Rub pločnika bio je
zakrčen limuzinama. Većina stolova u dvorištu već je bila puna. Ali
nije bilo Sansoma i njegove svite. Vidio sam samo mladiće u
odijelima i djevojke u suknjama. Okupili su se u skupinama po
dvoje, troje i četvero, razgovarajući, telefonirajući i čitajući e-poštu
na dlanovnicima, vadeći papire iz aktovki i vraćajući ih.
Pretpostavio sam da je Sansom unutra, iza drvenih vrata.
Na podiju blizu pločnika stajala je hostesa, ali prije nego što
sam došao do nje, Browning se progurao kroz gomilu i stao ispred
mene. Kimnuo je prema crnoj limuzini dvadesetak metara dalje i
rekao: »Idemo.«
Pitao sam: »Kamo? Mislio sam da je Sansom ovdje.«
»Promisli. Ne bi jeo na ovakvom mjestu. I ne bismo mu to
dopustili čak ni kad bi to htio. Pogrešna demografska skupina,
previše nesigurno.«
»Zašto ste mi onda rekli da dođem ovamo?«
»Morali smo te dovesti nekamo.« Stajao je ondje kao da mu je
posve svejedno hoću li poći s njime ili otići. Upitao sam: »Gdje je
onda on?«
»Blizu. Ima sastanak. Može ti dati pet minuta prije početka
sastanka.«
»Dobro«, rekao sam. »Idemo.«
U limuzini je sjedio vozač. Motor je već bio pokrenut. Browning
i ja smo sjeli straga, a vozač se uključio u promet i napravio krug po
gotovo cijelom Circleu, zatim je skrenuo na jug, pa na zapad, po
Aveniji New Hampshire. Prošli smo pokraj Povijesnog društva.
Koliko sam se sjećao Avenije New Hampshire, pred nama nije bilo
ničega osim niza hotela i Sveučilišta George Washington.
Nismo stali kod hotela. Nismo stali ni kod Sveučilišta George
Washington. Umjesto toga, skrenuli smo desno u Aveniju Virginia,
prošli nekoliko stotina metara i stali kod Watergatea. Poznati stari
kompleks. Poprište zločina. Hotelske sobe, stanovi, uredi, a iza toga
teče tamni i spori Potomac. Vozač se zaustavio ispred uredske
zgrade. Browning je ostao sjediti. Rekao je: »Reći ću ti pravila.

82
Odvest ću te gore. Ući ćeš sam. Ali ja ću biti odmah pred vratima.
Jesmo se razumjeli?«
Kimnuo sam. Razumjeli smo se. Izašli smo. U predvorju je za
stolom sjedio zaštitar u odori, ali nije obraćao pozornost na nas. Ušli
smo u dizalo. Browning je pritisnuo gumb s brojem četiri. Vozili smo
se u tišini. Izašli smo iz dizala i prošli šest metara po sivom sagu do
vrata na kojima je pisalo Universal Research. Bezličan natpis na
neupadljivoj drvenoj ploči. Browning je otvorio vrata i uveo me.
Vidio sam čekaonicu, osrednje uređenu. Prazan recepcijski stol,
četiri niska kožna naslonjača, uredi s lijeve i desne strane.
Browning me uputio ka lijevomu i rekao: »Pokucaj i uđi. Ja ću te
čekati ovdje.«
Prišao sam lijevim vratima, pokucao i ušao.
U uredu su me čekala trojica muškaraca.
Nijedan od njih nije bio Sansom.

83
 23. POGLAVLJE

Soba je bila jednostavna i uglavnom bez namještaja. Trojica u njoj

bili su trojica saveznih agenata koji su došli u 14. postaju u New
Yorku. Činilo se da im nije drago što me opet vide. Isprva nisu ništa
rekli. Umjesto toga, njihov je voda izvadio mali srebrni predmet iz
svoga džepa. Snimač glasa. Digitalni. Uredska oprema, od
Olympusa. Pritisnuo je gumb, uslijedila je kratka stanka, a zatim
sam čuo njegov glas kako pita: »Je li ti išta rekla?« Riječi su bile
nejasne zbog distorzije i prigušene jekom, ali sam ih prepoznao. Od
razgovora u pet ujutro, ja sam sjedio na stolcu, pospan, oni budni i
na nogama, miris znoja, tjeskobe i zagorene kave u zraku.
Čuo sam sebe kako odgovaram: »Ništa konkretno.«
Tip je pritisnuo još jedan gumb i snimljeni je zvuk nestao.
Spremio je uređaj natrag u džep i izvukao presavijeni list papira iz
drugoga. Prepoznao sam ga. Bio je to papir Zastupničkog doma koji
mi je dao čuvar na vratima Zgrade Cannon. Tip ga je rastvorio i
pročitao naglas: »Rano jutros vidio sam ženu kako umire
izgovarajući vaše ime.« Okrenuo je papir prema meni kako bih vidio
svoj rukopis.
Rekao je: »Rekla vam je nešto konkretno. Lagali ste saveznim
istražiteljima. Ljudi zbog toga odlaze u zatvor.«
»Ali ne i ja«, odvratio sam.
»Mislite? Zbog čega ste vi posebni?«
»Ni zbog čega. A zbog čega ste vi savezni istražitelji?«
Tip nije odgovorio.
Rekao sam: »Ne možete imati i ovce i novce. Ako se želite igrati
tajnovitosti i odbiti mi pokazati iskaznice, kako da znam da ste oni
za koje tvrdite? Možda ste bili policijski činovnici koji su rano došli
na posao i odlučili prikratiti vrijeme. Nema zakona koji brani
laganje civilima. U protivnom bi vaši šefovi bili u zatvoru.«
»Rekli smo vam tko smo.«
»Ljudi svašta tvrde.«
»Izgledamo li kao činovnici?«
»Još kako. Možda vam nisam lagao. Možda sam lagao
Sansomu.«
»Komu ste onda lagali?«

84
 »To je moja stvar. Još nisam vidio iskaznice.«
»Što točno radite ovdje u Washingtonu? Sa Sansomom?«
»I to je moja stvar.«
»Želite mu postaviti pitanja?«
»Postoji li zakon protiv postavljanja pitanja?«
»Bili ste očevidac. Sada istražujete?«
»Ovo je slobodna zemlja«, rekao sam.
»Sansom si ne može dopustiti da vam išta kaže.«
»Možda je tako«, rekao sam. »A možda nije.«
Tip je zastao na trenutak pa rekao: »Volite li tenis?«
Odgovorio sam: »Ne.«
»Jeste li čuli za Jimmyja Connorsa? Bjorna Borga? Johna
McEnroea?«
Rekao sam: »Bili su tenisači, nekoć davno.«
»Što bi se dogodilo kad bi iduće godine zaigrali na US Openu?«
»Nemam pojma.«
»Pomeli bi ih s terena. Otkinuli bi im glavu i poslužili je na
pladnju. Čak bi ih i žene pobijedile. U svoje su doba bili veliki
igrači, ali sada su starci iz posve drukčijeg vremena. Vrijeme
prolazi. Igra se mijenja. Razumijete li što vam govorim?«
Odgovorio sam: »Ne.«
»Vidjeli smo vaš dosje. Bili ste faca u prapovijesti. Ali ovo je
novi svijet. Uvalili ste se preko glave.«
Okrenuo sam se i pogledao prema vratima. »Je li Browning još
vani? Ili me ostavio?«
»Tko je Browning?«
»Tip koji me dovezao ovamo. Sansomov čovjek.«
»Otišao je. I ime mu nije Browning. Imaš izgleda kao i komad
papira u paklu.«
Ništa nisam rekao. Samo sam čuo riječ komad i sjetio se Jacoba
Marka i njegova nećaka Petera. Djevojka iz bara. Pravi komad.
Peter je otišao s njom.
Jedan od druge dvojice u sobi rekao je: »Želimo da zaboravite na
istragu, dobro? Ostanite samo očevidac. Moramo doznati kako je
Sansomovo ime povezano s mrtvom ženom. Nećete otići odavde dok
to ne doznamo.«

85
 Rekao sam: »Otići ću onda kad to odlučim. Bit će potrebno više
od tri činovnika da me zadrže ondje gdje ne želim biti.«
»Oštre riječi.«
Rekao sam: »Za Sansomovo se ime već pročulo. Čuo sam ga od
četvorice privatnih istražitelja u New Yorku.«
»Tko su oni?«
»Četiri tipa u odijelima i s lažnom posjetnicom.«
»Ne možeš bolje od toga? Tanka priča. Mislim da ste je čuli od
same Susan Mark.«
»Zašto je vas to briga? Što bi činovnica iz Ljudskih resursa
mogla znati da bi naudila čovjeku poput Sansoma?«
Nitko nije rekao ni riječ, ali je tišina bila vrlo neobična. Činilo
se da se u njoj nalazi neizrečen odgovor koji je kružio i dizao se sve
više i više, kao da poručuje: Nismo zabrinuti samo zbog Sansoma,
nego zbog kopnene vojske, oružanih snaga, prošlosti, budućnosti,
vlade, zemlje, cijelog svijeta, cijelog prokletog svemira.
Upitao sam: »Tko ste vi?«
Bez odgovora.
Rekao sam: »Kog je vraga Sansom tada učinio?«
»Kada?«
»Tijekom svojih sedamnaest godina službe.«
»Što mislite da je učinio?«
»Četiri tajna zadatka.« Soba je utihnula.
Vodeći je agent pitao: »Kako znate za Sansomove zadatke?«
Rekao sam: »Pročitao sam u njegovoj knjizi.«
»To ne piše u knjizi.«
»Ali navedena su promaknuća i odlikovanja. Bez jasnog
objašnjenja odakle mu.«
Nitko nije rekao ni riječ.
Rekao sam: »Susan Mark ništa nije znala. Nije mogla. To nije
moguće. Mogla je cijelu godinu prekopavati po Zapovjedništvu za
ljudske resurse i ne bi našla ni najmanjeg spomena toga.«
»Ali netko je to tražio od nje.«
»Pa što? Nikom ništa.«
»Zanima nas tko je to učinio, to je sve. Volimo pratiti takve
stvari.«
»Ne znam tko je to učinio.«

86
 »Ali očito želite doznati. Zašto biste inače bili ovdje?«
»Vidio sam kako se ustrijelila. Nije bilo lijepo.«
»Nikad nije. Ali to nije razlog da budete sentimentalni. Ili se
uvalite u nevolje.«
»Zabrinuti ste za mene?« Nitko nije odgovorio.
»Ili se bojite da ću nešto otkriti?«
Treći je tip rekao: »Zašto mislite da jedna briga isključuje
drugu? Možda je to isto. Ako otkrijete nešto, završit ćete u zatvoru
do kraja života. Ili se naći između dvije vatre.«
Ništa nisam rekao. Soba je opet utihnula.
Vodeći je agent rekao: »Posljednja prilika. Ostanite samo
očevidac. Je li žena spomenula Sansomovo ime ili nije?«
»Ne«, odgovorio sam. »Nije.«
»Ali za njegovo se ime ipak zna.«
»Da«, odgovorio sam. »Zna se.«
»I ne znate tko se raspituje?«
»Ne«, odgovorio sam. »Ne znam.«
»Dobro«, rekao je tip. »Sada zaboravite na nas i krenite dalje.
Ne želimo vam komplicirati život.«
»Ali?«
»Učinit ćemo to ako budemo morali. Sjećate se kako ste ljudima
znali zagorčavati život kad ste bili u 110. postrojbi? Sad je mnogo
gore. Stotinu puta gore. Budite pametni. Ako se želite igrati, držite
se veterana. Klonite se ovoga. Igra se promijenila.«

Pustili su me. Spustio sam se dizalom, prošao pokraj čuvara na

vratima, stajao na širokom popločenom dijelu i gledao rijeku koja je
polako tekla. Odsjaj svjetala kretao se zajedno sa strujom. Pomislio
sam na Elspeth Sansom. Zadivila me. Nemojte doći tako odjeveni
jer vas neće pustiti. Savršeno odvlačenje pozornosti. Posve sam joj
povjerovao. Kupio sam majicu koju nisam trebao ni želio.
Nije mekana.
To je bilo sigurno.
Noć je bila topla. Zrak je bio težak i pun vodenih mirisa. Krenuo
sam natrag prema Dupont Circleu. Dva kilometra, pretpostavio
sam. Dvadeset minuta pješice, možda manje.

87
 24. POGLAVLJE

Obroci u restoranima u Washingtonu rijetko su kraći od sata, a

dulji od dva. Takvo je barem bilo moje iskustvo. Očekivao sam
pronaći Sansoma kako završava predjelo ili naručuje desert. Možda
će već piti kavu i razmišljati o cigari.
U restoranu su za pola stolova sjedili novi gosti. Novi mladići u
odijelima i nove djevojke u suknjama. Sada je bilo više parova nego
skupina od troje ili četvero ljudi, više romanse nego posla. Više
veselog razgovora osmišljenog da zadivi, manje gledanja u
elektroničke naprave. Prošao sam pokraj hostese, žene me dozivala,
a ja sam rekao: »S kongresnikom sam.« Prošao sam kroz drvena
vrata i pregledao unutarnju prostoriju. Bio je to pravokutni prostor
niskog stropa, ispunjen prigušenim svjetlom, oštrim mirisima,
glasnim razgovorom i ponekim smijehom.
Sansom nije bio unutra.
Nije bilo traga njemu ni njegovoj supruzi, nije bilo traga tipu
koji se zvao Browning, nije bilo nadobudnih članova osoblja ni
volontera iz kampanje.
Izašao sam, a hostesa me zbunjeno pogledala i pitala: »Komu
ste se trebali pridružiti?«
Odgovorio sam: »Johnu Sansomu.«
»Nije ovdje.«
»Očito.«
Klinac za stolom pokraj mog lakta rekao je: »Iz 14. okruga u
Sjevernoj Karolini? Otišao je iz grada. Sutra ujutro ima doručak za
prikupljanje sredstava u Greensoborou. Banke i osiguravajuće kuće,
bez duhanske industrije. Čuo sam da je rekao mom čovjeku za to.«
Posljednju je rečenicu uputio djevojci preko puta sebe, ne meni.
Možda i cijeli govor. Mom čovjeku. Klinac je očito bio vraški važan
igrač, ili je to htio biti.
Vratio sam se na pločnik, zastao na trenutak, a zatim krenuo
ka Greensborou, u Sjevernoj Karolini.

Tamo sam stigao kasnim autobusom koji je najprije stao u

Richmondu, u Virginiji, zatim u Raleighu, pa u Durhamu, a onda i
u Burlingtonu. Nisam primijetio raspored vožnje. Spavao sam
cijelim putem. U Greensboro smo stigli u četiri ujutro. Prošao sam

88
pokraj ureda za plaćanje jamčevine i zatvorenih zalagaonica, ne
obrativši pozornost na nekoliko masnih pečenjarnica, sve dok nisam
došao do zalogajnice kakvu sam tražio. Nisam bio izbirljiv po
pitanju hrane. Sva mi je hrana u zalogajnici jednakog okusa. Tražio
sam telefonske imenike i police s besplatnim lokalnim novinama i
trebalo mi je dugo da to pronađem. Zalogajnica koju sam odabrao
upravo se otvarala. Tip u potkošulji mazao je ploču za pečenje
mašću. Kava je kapala u bocu. Uzeo sam imenik, odnio ga do
separea i okrenuo na slovo H, za hotele. U Greensborou ih je bilo
mnogo. Grad je pristojne veličine. Ima možda četvrt milijuna
stanovnika.
Pretpostavio sam da će se doručak za prikupljanje sredstava
održati na relativno otmjenoj lokaciji. Donatori su bogati i neće ići u
jeftin hotel poput Red Roof Inna da bi platili 500 dolara po tanjuru.
Ne ako rade u banci ili osiguravajućoj kući. Hyatt ili Sheraton,
nagađao sam. U Greensborou su bila oba. Izgledi su 50-50. Zatvorio
sam imenik i počeo prelistavati besplatne novine tražeći potvrdu. U
besplatnim novinama možete pronaći razne članke o mjesnim
zanimljivostima.
U drugim novinama koje sam otvorio pronašao sam članak o
doručku. Ali pogriješio sam za hotel. Nije bio u Hyattti ni
Sheratonu. Umjesto toga, Sansom se smjestio u izvjesnom O. Henry
Hotelu, nazvanom prema poznatom piscu iz Sjeverne Karoline,
pretpostavio sam. Adresa je bila navedena. Doručak je trebao početi
u sedam ujutro. Istrgnuo sam članak, presavio ga i stavio u džep.
Tip iza šanka završio je pripreme i donio mi šalicu kave bez pitanja.
Otpio sam gutljaj. Ništa bolje od svježe, netom skuhane kave. Zatim
sam naručio najveću kombinaciju na jelovniku, smjestio se i gledao
tipa kako je priprema.

Uzeo sam taksi do hotela O. Henry. Mogao sam ići pješice i

dulje sam tražio taksi nego što je trajala vožnja, ali htio sam doći u
stilu. Stigao sam u 6.15. Zgrada je bilo suvremena kopija starog,
stilskog hotela. Izgledao je kao da ne pripada lancu, iako vjerojatno
nije bilo tako. Rijetki su takvi hoteli. Predvorje je bilo raskošno,
slabo osvijetljeno i prepuno velikih kožnih naslonjača. Prošao sam
pokraj njih i zaputio se ka recepciji s onoliko stila i samopouzdanja
koliko je mogao imati čovjek u zgužvanoj košulji od devetnaest
dolara. Iza pulta je bila mlada žena. Izgledala je plašljivo, kao da je
tek došla i još se nije snašla. Pogledala me je, a ja sam rekao:
»Došao sam na Sansomov doručak.«

89
 Mlada žena nije odgovorila. Mučila se da pronađe odgovarajuću
reakciju, kao da sam je posramio s previše informacija. Rekao sam:
»Trebali su mi ostaviti ulaznicu.«
»Ulaznicu?«
»Pozivnicu.«
»Tko to?«
»Elspeth«, odgovorio sam. »Hoću reći, gda Sansom. Ili njihov
čovjek.«
»Koji čovjek?«
»Njihov zaštitar.«
»G. Springfield?«
Nasmiješio sam se u sebi. Springfield je bilo ime proizvođača
pušaka s automatskim punjenjem, kao i Browning. Čovjek je volio
igre riječi, što je bilo zabavno, ali glupo. Lažna su imena mnogo
bolja ako nemaju nikakve veze sa stvarnošću.
Upitao sam: »Jeste li ih vidjeli jutros?« Bio je to moj pokušaj
finese. Nagađao sam da Greensboro nije bio u Sansomovu
kongresnom okrugu. U kampanji za Senat potrebno je obići cijeli
državu radi skupljanja novca i reklamiranja. Pretpostavio sam da je
Sansom već riješio svoj kraj i da će krenuti dalje. Stoga je vjerojatno
prenoćio u hotelu kako bi ujutro rano krenuo. Ali nisam mogao biti
siguran. Ako pitam je li se već spustio, ispao bih idiot ako on živi
pet minuta dalje. Ako pitam je li već stigao, ispao bih jednako glup
u slučaju da živi 300 km dalje. Stoga sam se odlučio za neutralnost.
Žena je odvratila: »Još su gore koliko znam.«
Rekao sam: »Hvala« i vratio se u predvorje, dalje od dizala kako
ne bi imala razloga za brigu. Čekao sam dok joj telefon nije
zazvonio, kad je počela kuckati po tipkovnici i usredotočila se na
zaslon računala, a tada sam se provukao po rubu prostorije i pozvao
dizalo.

Pretpostavio sam da je Sansom u velikom apartmanu i da su

veliki apartmani na posljednjem katu, pa sam pritisnuo najveći broj
koji je postojao u dizalu. Nakon duge vožnje izašao sam u hodnik s
debelim sagom i vidio policajca u odori kako stoji ispred dvostrukih
vrata od mahagonija. Policajac u odori, iz PU Greensboro. Nije bio
mlad. Veteran, koji prvi uzima prekovremene sate. Neizostavna
prisutnost. Krenuo sam prema njemu s potištenim osmjehom na
licu, kao da mu poručujem Hej, ti radiš, i ja radim, što se može?

90
Pretpostavio sam da je već vidio nekoliko posjetitelja. Posluga s
kavom, članovi osoblja koji su imali razloga biti ondje, možda i
novinari. Kimnuo sam mu i rekao: »Jack Reacher za g. Sansoma«,
nagnuo se pokraj njega i pokucao na vrata. Nije reagirao. Nije se
žalio. Samo je stajao, poput ukrasa, što je i bio. Što god je Sansoma
čekalo u budućnosti, za sada je bio samo kongresnik iz zabiti i
daleko od ozbiljne zaštite.
Uslijedila je kratka stanka, a zatim su se vrata apartmana
otvorila. Ondje je stajala Sansomova supruga s rukom na
unutarnjoj kvaki. Bila je odjevena, s gotovom frizurom, našminkana
i spremna na dan.
»Zdravo, Elspeth«, rekao sam. »Smijem li ući?«

91
 25. POGLAVLJE

Vidio sam kako se iza očiju Elspeth Sansom vrte brzi i stručni
proračuni supruge političara. Prvi instinkt: izbaciti propalicu. Ali: u
hodniku je policajac, u zgradi su vjerojatni pripadnici medija, a
osoblje hotela sigurno je dovoljno blizu da sve čuje. A mjesni ljudi
razgovaraju. Stoga je progutala knedlu, rekla: »Bojniče Reacher,
baš mi je drago što vas opet vidim«, i odmaknula se da bih mogao
ući.
Apartman je bio prostran i mračan zbog navučenih zavjesa te
teškog namještaja bogatih i zagasitih boja. U dnevnom boravku bio
je pladanj s doručkom i otvorena vrata koja su vjerojatno vodila do
spavaće sobe. Elspeth Sansom odvela me do sredine prostorije i
zastala, kao da ne zna što bi dalje sa mnom. Zatim je John Sansom
izašao iz spavaće sobe da vidi što se događa.
Bio je u hlačama, košulji, kravati i čarapama. Bez cipela.
Izgledao je sitno, kao minijaturni čovjek. Žilave građe, uskih
ramena. Glava mu je bila velika u usporedbi s ostatkom tijela. Kosa
mu je bila kratka i uredno počešljana. Koža mu je bila preplanula,
ali i izborana od aktivnosti na otvorenom. Muževna. Taj čovjek nije
odlazio u solarije. Iz njega su isijavali bogatstvo, moć, energija i
karizma. Bilo je lako vidjeti kako je pobijedio na većini izbora. Bilo
je lako vidjeti zašto su ga novinski tjednici obožavali. Pogledao je
mene, zatim svoju suprugu i pitao: »Gdje je Springfield?«
Elspeth je odgovorila: »Sišao je provjeriti sve. Sigurno su se
mimoišli u dizalu.«
Sansom je kimnuo, ništa više od brzog spuštanja i dizanja
vjeda. Čovjek naučen odlučivati, pragmatičan čovjek, koji nije
plakao zbog onoga što se dogodilo. Pogledao me i rekao: »Vi ne
odustajete.«
Rekao sam: »Nikad nisam.«
»Zar niste poslušali one savezne agente u Washingtonu?«
»Tko su oni točno bili?«
»Oni? Znate kako je. Mogao bih vam reći, ali tada bih vas morao
ubiti. Sad je svejedno, trebali su vas upozoriti da odustanete.«
»Nisam ih shvatio dovoljno ozbiljno.«
»Poslali su mi kopiju vašeg dosjea. Rekao sam im da neće
uspjeti.«

92
 »Razgovarah su sa mnom kao da sam idiot. I rekli su mi da sam
prestar. Što znači da ste i vi prestari.«
»Puno sam prestar. Za većinu ovog sranja, u svakom slučaju.«
»Imate li deset minuta?«
»Mogu vam dati pet.«
»Imate li kave?«
»Gubite vrijeme.«
»Imamo dovoljno vremena. Svakako više od pet minuta. Čak i
više od deset. Morate zavezati cipele i navući sako. Koliko to može
trajati?«
Sansom je slegnuo ramenima, otišao do pladnja s doručkom i
natočio mi šalicu kave. Donio ju je do mene, dao mi je i rekao: »A
sada prijeđite na stvar. Znam tko ste i zašto ste ovdje.«
»Jeste li poznavali Susan Mark?« pitao sam ga.
Odmahnuo je glavom. »Nikad je nisam upoznao, do sinoć nisam
ni čuo za nju.«
Gledao sam mu oči i povjerovao mu. Upitao sam: »Zašto bi itko
prisilio činovnicu iz Ljudskih resursa da vas provjerava?«
»To se dogodilo?«
»Nagađam.«
»Onda nemam pojma. Ljudski resursi sada su Kadrovska, zar
ne? Što ste ikada dobili od Kadrovske? Što je itko dobio? Što ondje
drže? Datume i jedinice, to je sve. A sve o mojem životu dostupno je
javnosti. Stotinu sam puta bio na CNN-u. Pristupio sam vojsci,
pohađao Časničku školu, postao časnik, tri sam puta unaprijeđen i
zatim sam otišao. Nema nikakvih tajna.«
»Vaši zadaci u Delti su tajna.«
Soba je malo utihnula. Sansom je pitao: »Kako znate za to?«
»Dobili ste četiri velika odlikovanja. Niste objasnili kako.«
Sansom je kimnuo.
»Ta prokleta knjiga«, rekao je. »I za odličja se također zna.
Nisam ih se mogao odreći. To bi bilo nepoštovanje. Politika je poput
minskog polja. Prokleti ste u svakom slučaju. Kako god okrenete,
uvijek vas mogu srediti.«
Ništa nisam rekao. Pogledao me i upitao: »Koliko će ljudi to
povezati? Osim vas.«

93
 »Oko tri milijuna«, odgovorio sam. »Možda i više. Svi koji su u
vojsci i svi veterani koje oči još služe dovoljno dobro da mogu čitati.
Oni znaju kako stvari funkcioniraju.«
Odmahnuo je glavom. »To nije tako mnogo. Većina ljudi nije
znatiželjna. A ako i jesu, većina poštuje tajnost takvih situacija.
Mislim da nema problema.«
»Negdje postoji problem. Zašto bi inače itko ispitivao Susan
Mark?«
»Je li zaista spomenula moje ime?«
Odmahnuo sam glavom. »To sam rekao da privučem vašu
pozornost. Čuo sam vaše ime od skupine tipova koje je,
pretpostavljam, zaposlila osoba koja postavlja pitanja.«
»Što vi imate od toga?«
»Ništa. Ali doimala se kao draga osoba, koja je zapela između
dvije vatre.«
»A vama je stalo?«
»I vama je, makar malo. Ne bavite se politikom samo zbog
onoga što možete učiniti za sebe. Barem se iskreno nadam da nije
tako.«
»Živite li zaista u mojem okrugu?«
»Ne dok vas ne izaberu za predsjednika.«
Sansom je na trenutak utihnuo, a zatim rekao: »FBI me
izvijestio. Nalazim se u položaju da im mogu učiniti usluge, pa mi
javljaju sve. Kažu da policija New Yorka smatra da ste na sve ovo
reagirali s dozom krivnje. Kao da ste je previše pritisnuli u vlaku.
Krivnja nikad nije dobar temelj za mudre odluke.«
Odvratio sam: »To je samo mišljenje jedne žene.«
»Griješi li?«
Ništa nisam odgovorio.
Sansom je rekao: »Neću vam ništa reći o tim zadacima.«
Odvratio sam: »To i ne očekujem.«
»Ali?«
»Koliko bi vam toga iz prošlosti moglo nauditi?«
»Ništa u ovom životu nije posve crno ili bijelo. Znate to. Ali nisu
počinjeni nikakvi zločini. A nitko nije mogao doći do istine putem
činovnice u Ljudskim resursima. Ispipavaju teren. To je samo ružan
primjer traljavog i amaterskog novinarstva u potrazi za
prljavštinama.«

94
 »Mislim da nije tako«, rekao sam. »Susan Mark bila je
prestravljena, a njezin je sin nestao.«
Sansom je pogledao suprugu. Pa opet mene. Rekao je: »Nismo to
znali.«
»Nije prijavljeno. On je sportaš na USC-u. Prije pet dana otišao
je iz bara s djevojkom. Otada ga nitko nije vidio. Pretpostavlja se da
je nestao i da uživa kao nikad u životu.«
»Kako to znate?«
»Preko brata Susan Mark. Njegova ujaka.«
»Ne vjerujete u tu priču?«
»Previše je slučajna.«
»Ne nužno. Mladići uvijek odlaze iz barova s djevojkama.«
»Vi ste roditelj«, rekao sam. »Zbog čega biste se ustrijelili, a
zbog čega ne biste?«
U sobi je zavladala još veća tišina. Elspeth Sansom je rekla:
»Sranje.« John Sansom imao je odsutan pogled koji sam vidio kod
dobrih časnika na terenu nakon što su čuli za taktički neuspjeh.
Promisliti, prerasporediti, reorganizirati, sve u sekundu ili dvije.
Vidio sam kako pregledava prošlost i donosi čvrstu odluku. Rekao
je: »Žao mi je zbog obitelji Mark. Zaista jest. I pomogao bih da
mogu, ali ne mogu. Ništa u mojoj karijeri u Delti nije dostupno
Ljudskim resursima. Baš ništa. Ili je riječ o nečem posve drugom, ili
netko traži na pogrešnom mjestu.«
»Gdje bi još mogli tražiti?«
»Znate gdje. I znate da ne mogu prići ni blizu. A onaj tko zna
dovoljno da želi podatke od Delte, sigurno bi znao gdje ih tražiti, a
gdje ne. Ovdje nije riječ o posebnim postrojbama. Ne može biti.«
»Što bi drugo moglo biti?«
»Ništa. Nemam nijedne mrlje.«
»Zaista?«
»Da. Sto posto. Nisam idiot. Ne bih ušao u politiku da skrivam i
najmanju sitnicu. Ne u današnje vrijeme. Nisam kažnjen ni zbog
pogrešnog parkiranja.«
»Dobro«, rekao sam.
»Žao mi je zbog žene u podzemnoj.«
»Dobro«, ponovio sam.
»Ali sada zaista moramo ići. Čeka nas ozbiljno moljakanje.«
Upitao sam: »Jeste li ikada čuli za ime Lila Hoth?«

95
 »Lila Hoth?« rekao je Sansom. »Ne, nikada nisam čuo to ime.«
Gledao sam mu uči i imao osjećaj da govori potpunu istinu. I da
laže koliko je dug i širok. Oboje istodobno.

96
 26. POGLAVLJE

Prošao sam pokraj Springfielda kad sam prolazio kroz hotelsko

predvorje. Išao sam prema uličnim vratima, a on je izlazio iz
blagovaonice. Iza njega vidio sam okrugle stolove sa snježno bijelim
stolnjacima i velikim cvjetnim ukrasima na sredini. Springfield me
pogledao bez iznenađenja na licu. Kao da je ocjenjivao moj nastup i
bio zadovoljan njime. Kao da sam došao do njegovih poslodavaca u
vremenu koje je očekivao. Ne prebrzo, ne presporo, točno u
vremenskom okviru koji je očekivao. Uputio mi je profesionalan,
procjenjivački pogled i produžio bez riječi.

Vratio sam se u New York kako sam i došao, ali u drugom

smjeru. Taksijem do kolodvora u Greensborou, autobusom do
Washingtona, a zatim vlakom. Putovanje je trajalo cijeli dan i dio
večeri. Red vožnje autobusa i vlakova nije bio dobro usklađen, a
prva dva vlaka iz Washingtona bila su rasprodana. Tijekom
putovanja sam razmišljao, najprije o onomu što je Sansom rekao i
onomu što nije rekao. Ništa u životu nije posve crno ili bijelo. Ali
nisu počinjeni nikakvi zločini. Nitko ne bi mogao doznati istinu
preko činovnice iz Ljudskih resursa. Nije porekao dvojbene
aktivnosti. Gotovo suprotno. To je praktički bilo priznanje. Ali
smatrao je da nije izašao iz zacrtanih okvira. Nikakvi zločini. I bio
je posve uvjeren da su pojedinosti o tomu zauvijek zaključane. To je
zajedničko stajalište bivših vojnih operativaca. Dvojbeno je bila
velika riječ za sve nas. Osam slova i cijeli niz implikacija. Moja
karijera nikako ne bi izdržala pod temeljitom analizom. Ne
zabrinjavam se zbog toga. Ali sam sretan što su pojedinosti
zaključane. A bio je i Sansom, očito. Znam pojedinosti o sebi. Ali
koje su njegove? Nešto što bi mu moglo naštetiti, očito. Ili osobno, ili
na izborima. Ili neizbježno oboje. Savezni agenti savršeno su mi to
dali do znanja. Sansom vam ne može reći ništa. Ali naštetiti i u
širem kontekstu, jer zašto bi inače FBI bio uključen?
I tko je, dovraga, Lila Hoth?
Ta sam si pitanja neprestano ponavljao tijekom drmusave
vožnje autobusom i dok sam dugo čekao vlak na postaji Union, no
prestao sam kad je moj vlak prolazio kroz Baltimore. Nisam nimalo
napredovao, a ionako sam već razmišljao o nečemu drugomu.
Razmišljao sam o tomu kamo se točno Susan Mark zaputila u New

97
Yorku. Dovezla se s juga, planirala je ostaviti svoj auto i na
odredište doći podzemnom. Taktički pametno, a vjerojatno nije ni
imala drugog izbora. Zimsku jaknu sigurno nije nosila u autu.
Prevruće. Vjerojatno ju je držala na stražnjem sjedalu, ili
vjerojatnije u prtljažniku, s torbom i revolverom, gdje je revolver bio
skriven od znatiželjnih pogleda. Stoga se odlučila parkirati, izaći i
pripremiti se za bitku daleko od odredišta i u relativnoj privatnosti.
Ali nije bila previše daleko. Ne predaleko od svog konačnog
odredišta. Zato što se zadržala. Silno je kasnila. Stoga, ako je
krenula prema sjeveru grada, parkirala bi u središtu grada. Ali
parkirala je na jugu. U SoHou. U vlak je vjerojatno ušla u Ulici
Spring, jednu postaju prije mene. Još je mirno sjedila nakon 33.
ulice. A tada se sve raspalo. Da nije, pretpostavljam da bi ostala na
vlaku do postaje Grand Central i izašla u 51. ulici. Možda 59. Ali
sigurno ne bi išla dalje. 68. ulica bila je jednu stanicu predaleko.
Daleko na Upper East Sideu. Posve nova četvrt. Da je išla tamo,
išla bi tunelom Lincoln, a ne Holland, i vozila bi više na sjever prije
nego što bi parkirala. Zato što je bila u vremenskoj stisci. Znači da
je postaja u 59. ulici bila gornja granica. Ali nakon što bi stigla na
odredište, smatrao sam da bi se htjela vratiti, barem malo.
Amaterski pristup.
Prići s juga, otići predaleko i zatim se vratiti sa sjevera. I nadati
se da su njezini protivnici okrenuti na pogrešnu stranu.
U glavi sam nacrtao pravokutnik, od 42. do 59. ulice, od Pete
avenije do Treće. Šezdeset i osam blokova. Što je u njima?
Oko osam milijuna različitih stvari.
Prestao sam ih brojiti mnogo prije nego što smo došli do
Philadelphije. Tada mi je već pozornost odvukla djevojka s druge
strane prolaza. Bila je u srednjim dvadesetima i zaista
spektakularna. Možda manekenka, možda glumica, možda samo
prelijepa odvjetnica ili lobistica. Pravi komad, kako bi rekao sportaš
s USC-a. Zbog toga sam opet počeo razmišljati o Peteru Molini i
očitoj kontradikciji da ga je netko dovoljno stručan upotrijebio da
pritisne bezvrijedan izvor.

Naš je poslodavac doveo cijelu ekipu. New York ima šest

glavnih prometnih ulaza: zračne luke Newark, LaGuardia i JFK,
željezničke kolodvore Penn Station i Grand Central, te autobusni
kolodvor Port Authority. Newark ima tri terminala, LaGuardia tri i
još jedan za autobuse, JFK ih ima osam, postaja Penn je velika,

98
Grand Central golem, a Port Authority je brlog. Za razuman
pokušaj nadzora bilo bi potrebno četrdesetak ljudi. Osamdeset ili
više za 24-satno praćenje. A osamdeset ljudi je bila vojska, a ne
ekipa. Sišao sam s vlaka s ništa više opreznosti nego inače.
Srećom, to je bilo dovoljno.

99
 27. POGLAVLJE

Odmah sam vidio čovjeka koji me čekao. Bio je naslonjen na stup u

predvorju postaje Perm, nepokretan, s onom posebnom vrstom
tjelesne nepokretnosti koja proizlazi iz dugog mirovanja po zadatku.
Bio je gotovo skamenjen, a svijet se užurbano kretao oko njega.
Poput rijeke koja teče oko kamena. U ruci je držao rasklopljen
mobitel, ali nisko, uz nogu. Bio je visok i mršav. Prilično mlad,
najviše 30 godina. Na prvi pogled nije ostavljao poseban dojam.
Imao je blijedu kožu, obrijanu glavu i naznake crvene bradice na
licu. Nije izgledao sjajno. Doimao se opasnije od lovca na
autograme, ali ne mnogo. Nosio je košulju s cvjetnim uzorkom, a
preko nje kratku i usku kožnu jaknu koja je vjerojatno bila smeđa,
ali pod svjetlima je izgledala jarko narančasta. Zurio je u gomilu
koja je dolazila očima koje su se odavno umorile, a zatim im je
postalo i dosadno.
Predvorje je bilo prepuno ljudi. I ja sam se kretao sa svima
ostalima, polako, zbijen u gomili. Nosila me struja. Čovjek koji me
čekao bio je udaljen desetak metara, naprijed i lijevo. Oči mu se
nisu kretale. Puštao je da mu ljudi prođu kroz fiksno vidno polje.
Od ulaska u to polje dijelila su me oko tri metra. Kad uđem u njega,
bit će to poput prolaska kroz detektor metala na aerodromu.
Malo sam usporio i netko se straga zaletio u mene. Kratko sam
se okrenuo kako bih provjerio ima li promatrač pomagača. Nije
imao. Iza mene je bila žena s golemim dječjim kolicima u kojima su
bila dva djeteta. Možda blizanci. U New Yorku je bilo mnogo
blizanaca. Mnogo starijih majki zahtijevalo je mnogo umjetne
oplodnje. Blizanci u kolicima iza mene uglas su plakali. Možda zato
što je bilo kasno i bili su umorni, a možda su samo bili zbunjeni
šumom nogu oko sebe. Njihov plač stapao se s općom bukom oko
nas. Predvorje je bilo popločano i puno odjeka.
Pomaknuo sam se u lijevo, pokušavajući prijeći dva metra u
stranu tijekom sljedeća tri metra naprijed. Došao sam blizu ruba
gomile i prošao kroz promatračev fokus. Oči su mu bile jarko plave,
ali pune umora. Nije reagirao. Ne odmah. Nakon cijele sekunde oči
su mu se raširile pa je podigao mobitel i pritisnuo gumb kako bi se
zaslon aktivirao. Pogledao je mobitel, a zatim opet mene. Otvorio je
usta od iznenađenja. U tome sam trenutku bio malo više od metra
udaljen od njega.

100
 A onda se onesvijestio. Jurnuo sam naprijed, uhvatio ga i blago
ga spustio na pod. Poput dobrog Samaritanca koji pomaže u hitnom
slučaju. Barem su to ostali vidjeli. Zato što ljudi vide ono što žele
vidjeti. Da su mogli vratiti viđeno poput filma i pomno promotriti
što se zapravo dogodilo, možda bi primijetili da sam jurnuo naprijed
malo prije nego što je čovjek nasuprot mene počeo padati. Možda bi
primijetili da se moju desna ruka, koja se kretala da ga uhvati za
ovratnik, pokrenula tek djelić sekunde nakon što ga je moja lijeva
ruka brzo pogodila u pleksus, vrlo snažno, ali iz blizine, skriveno i
neprimjetno.
Ali ljudi vide ono što žele vidjeti. Tako je oduvijek i tako će
uvijek biti. Čučnuo sam pokraj čovjeka kojeg sam nokautirao,
praveći se da sam zabrinuti slučajni prolaznik, a žena s kolicima
samo je prošla dalje. Nakon toga, okupila se manja gomila. Svi su
izgledali zabrinuto. Reputacija New Yorka kao neprijateljskog
mjesta nezaslužena je. Ljudi su općenito vrlo spremni pomoći.
Pokraj mene je čučnula neka žena. Ostali su stajali uokolo i gledali.
Vidio sam njihove noge i cipele. Čovjek u kožnoj jakni ležao je na
podu, grčeći se i očajnički hvatajući zrak. Tipična reakcija na
snažan udarac u pleksus. Ali također i na srčani udar i neke druge
medicinske probleme.
»Što se dogodilo?« pitala je žena pokraj mene.
»Ne znam«, rekao sam. »Samo se srušio. Prije toga su mu se
iskrenule oči.«
»Trebali bismo pozvati Hitnu pomoć.«
»Ispao mi je mobitel«, rekao sam.
Žena je počela kopati po torbici. »Čekajte«, rekao sam. »Možda
ima epizodu. Moramo provjeriti nosi li karticu.«
»Epizodu?«
»Napadaj. Poput napadaja padavice ili nešto slično.«
»Kakvu karticu?«
»Neki ljudi nose kartice s uputama za takve slučajeve. Možda
moramo spriječiti da se ne ugrize za jezik. Možda nosi i lijek sa
sobom. Provjerite mu džepove.«
Žena je ispružila ruke i izvana prepipala džepove na kožnoj
jakni. Imala je male ruke, duge prste i mnogo prstenja. Vanjski su
džepovi bili prazni. Nije bilo ničega u njima. Žena mu je raširila
jaknu i provjerila unutra. Pomno sam promatrao. Takvu košulju još
nikad nisam vidio. Sintetička, s cvjetnim uzorkom. Prava eksplozija

101
boja. Jakna je bila jeftina i tvrda. Podstavljena sintetikom. Iznutra
je imala prilično složenu etiketu s ćiriličnim slovima.
I unutarnji su džepovi bili prazni.
»Provjerite u hlačama«, rekao sam. »Brzo.«
»Ne mogu to učiniti«, rekla je žena.
Neki odlučni poslovni čovjek čučnuo je pokraj nas i gurnuo prste
u prednje džepove hlača tipa na podu. U njima nije bilo ničega.
Zatim je okrenuo tipa na jednu pa na drugu stranu, vukući ga za
prednje džepove, kako bi provjerio stražnje. Ni ondje nije bilo
ničega.
Nije imao ništa. Ni lisnicu, ni isprave, ništa.
»Dobro, najbolje da pozovemo Hitnu«, rekao sam. »Jeste li
vidjeli moj mobitel?«
Žena se osvrnula, pa zavukla ruku ispod ruke tipa na podu i
izvukla mobitel na rasklapanje. Pritom se poklopac otvorio i zaslon
je zasvijetlio. Na njemu je bila moja fotografija, krupna i jasna.
Bolje kvalitete nego što sam očekivao. Bolje od pokušaja tipa iz
Radio Shacka, Žena ju je nakratko pogledala. Znao sam da ljudi
drže fotografije u mobitelima. Vidio sam ih. Fotografije partnera,
pasa, mačaka, djece. Katkad i kao pozadinu zaslona. Možda je žena
pomislila da sam takav egoist da na zaslonu imam svoju fotografiju.
Kako bilo, dodala mi je mobitel. Dotad je poslovni čovjek već zvao i
nazvao Hitnu. Povukao sam se natrag i rekao: »Idem pronaći
policajca.«
Opet sam se probio u rijeku ljudi i pustio da me odnese. Kroz
vrata, na pločnik, u mrak i dalje.

102
 28. POGLAVLJE

Više nisam bio jedini čovjek na svijetu bez mobitela. Zaustavio sam
se tri ulice dalje, na mračnom, zagušljivom mjestu na Sedmoj
aveniji i pogledao svoj plijen. Proizvođač je bio Motorola. Siva
plastika, dorađena na način da izgleda poput metala. Pregledavao
sam sadržaj na njemu, ali pronašao sam samo svoju fotografiju.
Ispala je prilično dobro. Snimljena je u pokrajnjoj ulici, po jarkom
jutarnjem suncu. Uhvaćen sam u trenutku kad sam se okrenuo jer
me netko zazvao. Bilo je mnogo pojedinosti, od glave do pete. Očito
je bila riječ o golemom broju megapiksela. Jasno sam vidio sve svoje
crte lica. Izgledao sam prilično dobro, s obzirom na to da sam jedva
spavao. U blizini su se vidjeli automobili i slučajni prolaznici, radi
omjera, poput mjerne crte na zidu u pozadini policijske fotografije.
Poza mi je bila identična onoj koju sam viđao u ogledalu. Vrlo
karakteristična.
Bio sam sjajno prikazan, u fotografskom smislu.
To je bilo sigurno.
Otvorio sam popis poziva i provjerio je li zvao koga. Nije bilo
zabilježenih poziva. Provjerio sam primljene pozive. Bila su samo
tri, sva tri u zadnja tri sata, sva tri s istog broja. Pretpostavljao sam
da je promatrač trebao redovito brisati podatke, možda i nakon
svakog poziva, ali prije tri sata se ulijenio. To je bilo u skladu s
njegovim držanjem i vremenom reakcije. Pretpostavljao sam da je
broj s kojeg su pozivi došli pripadao onomu tko je organizirao ili
koordinirao praćenje. Možda čak i velikom šefu. Da je bila riječ o
mobitelu, ne bi mi ništa koristio. Ni najmanje. Mobiteli mogu biti
bilo gdje. To je smisao mobitela.
Ali to nije bio broj mobitela. Imao je pozivni broj 212.
Fiksna linija s Manhattana.
To je značilo da je na određenoj lokaciji. To je bit fiksnih linija.
Najbolji način za pronalaženje lokacije prema broju telefona
ovisi o tomu koliko ste visoko na hijerarhijskoj ljestvici. Policija i
privatni detektivi imaju telefonske imenike za to. Pogledaš broj
telefona, saznaš ime, a zatim i adresu. FBI ima napredne baze
podataka. Slično, ali skuplje.
CIA je vjerojatno vlasnik telefonskih kompanija.
Ja nemam ništa od toga. Zato imam niskotehnološki pristup.

103
 Biram broj i čekam tko će se javiti.
Pritisnuo sam zeleni gumb i na zaslonu se prikazao broj.
Pritisnuo sam ga opet i mobitel ga je počeo birati. Čuo sam kako
zvoni. Prilično brzo javio se ženski glas i rekao: »Ovo je Four
Seasons, kako vam mogu pomoći?«
»Hotel?« pitao sam.
»Da. S kime želite da vas povezem?«
Rekao sam: »Oprostite, nazvao sam pogrešan broj.«
I prekinuo vezu.
Hotel Four Seasons. Već sam ga vidio, ali nikada nisam bio u
njemu. Bio je malo preskup za mene. Nalazio se na 57. ulici između
Avenija Madison i Park. Unutar mojeg okvira od šezdeset osam
blokova, malo zapadno i daleko na sjever od geografskog središta
Manhattana. Ali vrlo blizu od postaje na 59. ulici kojom je prolazila
i linija broj 6. Stotine soba, stotine telefonskih brojeva koji se svi
preusmjeravaju kroz hotelsku centralu, pa se prilikom poziva uvijek
prikazivao broj centrale.
Pomagalo je, ali ne mnogo.
Na trenutak sam se zamislio, pomno se osvrnuo oko sebe, a
zatim krenuo u suprotnom smjeru i uputio se prema 14. postaji.

Nisam imao pojma u koje doba detektivi dolaze na noćno

dežurstvo, ali očekivao sam da će se Theresa Lee pojaviti unutar
jednog sata. Očekivao sam da ću je morati čekati u predvorju u
prizemlju. No nisam očekivao da ću ondje već pronaći Jacoba
Marka. Uspravno je sjedio na stolcu uz zid i lupkao prstima po
koljenima. Pogledao me kao da me očekivao vidjeti i rekao: » Peter
je propustio trening.«

104
 29. POGLAVLJE

Sljedećih pet minuta, u predvorju postaje, Jacob Mark govorio je

nepovezano, ali jasno, tipično za ljude pod snažnim utjecajem
tjeskobe. Rekao je da su na sveučilištu čekali četiri sata, a zatim su
nazvali Peterova oca, koji je nazvao njega. Rekao je da je za
zvijezdu momčadi koja ima punu stipendiju na posljednjoj godini
fakulteta nezamislivo da propusti trening. Zapravo, u tim je
krugovima najvažnije doći na trening, ma što se događalo. Potresi,
neredi, ratovi, smrt u obitelji, smrtonosna bolest, bez obzira na sve,
svi su dolazili. To je naglašavalo koliko je američki nogomet važan,
a time i koliko su igrači važni sveučilištu. Jer na sveučilištu je
većina poštovala sportaše, no neki ipak nisu. Pa su svi prešutno
imali cilj opravdati mišljenje većine i promijeniti mišljenje manjine.
Dakako, u sve je bio umiješan i mačizam. Ne doći na trening bilo je
kao da vatrogasac odbije izaći na mjesto požara, udarač u bejzbolu
odbije izaći na teren ili revolveraš izazvan na dvoboj ostane u
saloonu. Nečuveno, To se ne događa. Mamurluk, slomljene kosti,
istegnuti mišići, modrice, nije važno. Svi su dolazili na trening. K
tomu, Peter je očekivao da će igrati u NFL-u, a profesionalni
klubovi traže karakter. Previše su se puta opekli. Propuštanjem
treninga, Peter si je zapravo uništio budućnost. Neobjašnjivo.
Neshvatljivo.
Slušao sam ne obraćajući previše pozornosti. Umjesto toga
brojio sam sate. Prošlo ih je gotovo 48 otkad je Susan Mark
propustila svoj rok. Zašto Peterovo truplo još nije pronađeno?
A onda je došla Theresa Lee s novostima.

No Lee se najprije trebala pozabaviti Jacobom Markom i

njegovom situacijom. Odvela nas je u zajedničku sobu na katu,
saslušala njegovu priču, a zatim tekla: »Je li službeno prijavljeno da
je Peter nestao?«
»Upravo sam to došao učiniti«, rekao je Jake,
»Ne možete«, rekla je Lee. »Barem ne ovdje. Nestao je u Los
Angelesu, a ne u New Yorku.«
»Susan je ubijena ovdje.«
»Ovdje je izvršila samoubojstvo.«

105
 »Ne mogu prijaviti nestanak na sveučilištu, a policija Los
Angelesa neće me shvatiti ozbiljno. Neće shvatiti.«
»Peter ima 22 godine. Nije dijete.«
»Već pet dana nitko ne zna gdje je.«
»Trajanje nije ključno. Ne živi s roditeljima. Tko kaže da je
nestao? Tko zna kakve su mu navike. Sigurno prođu dulja razdoblja
da se ne javi obitelji.«
»Ovo je drukčije.«
»Kako to rješavate kod vas u Jerseyju?« Jake nije odgovorio.
Lee je rekla: »On je samostalna odrasla osoba. Možda je sjeo na
avion i otišao na odmor. Možda su ga prijatelji čak ispratili.
Shvaćam zašto kolege iz Los Angelesa ne bi to shvatile ozbiljno.«
»Ali propustio je trening. To se nikada ne događa.«
»Čini se da se upravo dogodilo.«
»Netko je prijetio Susan«, rekao je Jake.
»Tko?«
Jake me pogledao. »Reci joj, Reacheru.«
»To ima veze s njezinim poslom«, rekao sam. »Zato je bila
potrebna snažna prijetnja. Inače ne bi funkcioniralo. Mislim da bi
prijetnja njezinu sinu bila dovoljno snažna.«
»Dobro«, rekla je Lee. Osvrnula se po zajedničkoj prostoriji i
pogledom pronašla svog partnera Dochertyja. Radio je za stolom na
suprotnom kraju prostorije. Pogledala je Jakea i rekla: »Idi k njemu
i daj detaljnu izjavu. Sve što znaš i sve što misliš da znaš.«
Jake je zahvalno kimnuo glavom i krenuo prema Dochertyju.
Čekao sam da ode i pitao: »Ponovno otvarate slučaj?«
»Ne«, rekla je Lee. »Slučaj je zatvoren i ostat će zatvoren. Jer
nema razloga za brigu. Ali Jake je kolega, pa moramo biti obzirni. I
želim ga se riješiti na jedan sat.«
»Zašto nema razloga za brigu?«
Na to mi je rekla novosti koje je donijela.
Rekla je: »Znamo zašto je Susan Mark došla.«
»Kako?«
»Mi smo dobili prijavu o nestaloj osobi«, rekla je. »Susan je
pomagala nekomu u istrazi, a kad nije došla na sastanak, ta se
osoba zabrinula i prijavila njezin nestanak.«
»Kakvoj istrazi?«

106
 »Mislim da je nešto osobno. Nisam bila ovdje. Momci iz dnevne
smjene kažu da je zvučalo prilično nedužno. A i moralo je biti jer
inače to ne bi došla prijaviti.«
»A zašto Jacob Mark ne bi trebao znati za to?«
»Trebamo još mnogo pojedinosti. Lakše ćemo ih dobiti ako nam
se on ne petlja pod nogama. Previše je umiješan. Član je obitelji.
Počet će vrištati. Vidjela sam već takvo što.«
»Komu je pomagala u istrazi?«
»Riječ je o osobi iz strane države koja je doputovala ovamo zbog
istrage u kojoj je Susan pomagala.«
»Samo malo«, rekao sam. »Nakratko je ovdje? I sad je u hotelu?«
»Da«, rekla je Lee.
»U hotelu Four Seasons?«
»Da«, rekla je Lee opet. »Kako mu je ime?«
»Ona je, a ne on«, rekla je Lee. »Ime joj je Lila Hoth.«

107
 30. POGLAVLJE

Bilo je vrlo kasno, ali Lee je ipak nazvala, a Lila Hoth pristala je na
susret s nama u Four Seasonsu, odmah, bez oklijevanja. Lee nas je
odvezla onamo policijskim autom bez oznaka, a parkirali smo ispred
hotela. Predvorje je bilo veličanstveno. Od bijelog pješčenjaka s
detaljima ulaštene mjedi, tamnog drveta i zlatnog mramora. Napola
između prigušene intimnosti i blještavog modernizma, Lee je
pokazala svoju značku na recepciji, a službenik nas je najavio
telefonom i usmjerio nas prema dizalima. Opet smo išli na neki
visoki kat, a prizvuk recepcionarova glasa govorio mi je da soba Lile
Hoth nije bila najmanja ni najjeftinija u hotelu.

Zapravo, i soba Lile Hoth bila je apartman. Apartman je imao

dvostruka vrata, poput Sansomova u Sjevernoj Karolini, ali ispred
njih nije stajao policajac. Samo prazan, tih hodnik. Bilo je praznih
pladnjeva za poslugu u sobu, a na nekim su kvakama bili natpisi
Ne ometaj ili narudžbe za doručak. Theresa Lee zastala je ispred
vrata, još jedanput provjerila broj sobe, pa pokucala. Cijelu jednu
minutu nije se dogodilo ništa. Zatim se desno krila vrata otvorilo i
ugledali smo ženu kako stoji s unutarnje strane, a iza nje je sjalo
prigušeno žuto svjetlo. Sigurno je imala 60 godina, a možda i više.
Niska, široka i teška, sa sijedom kosom ošišanom kratko. Oči su joj
bile tamne, okružene borama i upale. Lice joj je bilo bijelo, mesnato,
nepokretno i prazno. Suzdržanog, nečitljivog izraza. Nosila je ružnu
smeđu haljinu, šivanu od ručno izrađene tkanine. »Gda Hoth?«
pitala je Lee.
Žena je spustila glavu, trepnula, podigla ruke i ispustila zvuk
koji se doimao poput isprike. Univerzalni znak za nerazumijevanje.
Rekao sam: »Ne govori engleski.«
»Govorila je prije 15 minuta«, odvratila je Lee.
Svjetlo iza ženinih leđa dopiralo je od stolne lampe daleko u
sobi. Njezin se sjaj nakratko prigušio kad je ispred nje prošla druga
silueta i krenula prema nama. Još jedna žena. Ali mnogo mlađa.
Imala je 25 ili 26 godina. Bila je vrlo elegantna. I vrlo, vrlo lijepa.
Na neobičan, egzotičan način. Poput manekenke. Nasmiješila se
pomalo sramežljivo i rekla: »Prije 15 minuta ja sam govorila
engleski. Ja sam Lila Hoth. Ovo je moja majka.«

108
 Sagnula se i počela brzo govoriti na stranom jeziku, nekom
istočnoeuropskom, tiho, ali izravno u staričino uho. Objašnjenje,
kontekst, uključivanje. Starija se žena razvedrila i nasmiješila.
Predstavili smo se. Lila Hoth govorila je u ime svoje majke. Rekla je
da joj je ime Svetlana Hoth. Svi smo se međusobno rukovali,
formalno se upoznajući, rukujući se unakrsno, po dvoje sa svake
strane. Lila Hoth bila je prelijepa. I vrlo prirodna. Prema njoj je
djevojka iz vlaka izgledala umjetno. Bila je visoka, ali ne previše
visoka, vitka, ali ne previše vitka. Koža joj je bila tamna, kao da je
svaki dan na plaži. Imala je dugu crnu kosu. Nije bila našminkana.
Oči su joj bile goleme i hipnotične, najplavije koje sam vidio. Kao da
su svijetlile iznutra. Kretala se spremo i graciozno. Katkad se
doimala mlada, dugonoga i androgina, a katkad odrasla i
samouvjerena. Katkad se doimala nesvjesno kako dobro izgleda, a
katkad pomalo sramežljiva zbog toga. Nosila je običnu malu crnu
haljinu koju je vjerojatno kupila u Parizu i vjerojatno je stajala više
od prosječnog auta. Ali nije joj bila potrebna. Mogla je biti odjevena
u nešto sašiveno od stare vreće za krumpire i ne bi izgledala ništa
lošije.
Slijedili smo je unutra, a majka je slijedila nas. Apartman se
sastojao od tri prostorije. Dnevna soba u sredini i spavaće sobe sa
svake strane. U dnevnoj sobi je između ostalog bio i stol za
blagovanje. Na njemu su bili ostaci obroka dostavljenog u sobu. U
kutovima sobe bile su vrećice od kupnje u poznatim trgovinama.
Dvije iz Bergdorf Goodmana i dvije iz Tiffanyja. Theresa Lee
izvukla je značku, a Lila Hoth otišla je do komode ispod ogledala,
uzela dvije tanke knjižice s nje i predala joj ih. Njihove putovnice.
Mislila je da policijskim službenicima u New Yorku mora pokazati
putovnicu. Putovnice su bile tamnocrvene i na svakoj je zlatnom
bojom bio tiskan crtež orla iznad i ispod kojeg su bile riječi ispisane
ćirilicom. Izgledalo je kao da piše NACNOPT YKRAIHA. Lee ih je
prelistala pa napravila korak i vratila ih na komodu.
Zatim smo svi sjeli. Svetlana Hoth samo je prazno gledala pred
sebe, isključena i razgovora jer nije znala engleski. Lila Hoth
pomno nas je promatrala, kao da želi potvrditi naše identitete.
Policajka iz postaje i očevidac iz vlaka. Naposljetku je ostala gledati
izravno u mene. Možda zato što je mislila da je događaj ostavio
snažniji dojam na mene. Nisam se bunio. Nisam je mogao prestati
gledati.
Rekla je: »Silno mi je žao zbog onoga što se dogodilo Susan
Mark.«

109
 Glas joj je bio prigušen. Dikcija joj je bila precizna. Vrlo je dobro
govorila engleski. Iako pomalo formalno i s blagim naglaskom. Kao
da ga je naučila iz crno-bijelih filmova, i američkih i britanskih.
Theresa Lee nije progovarala. »Ne znamo što se dogodilo Susan
Mark«, rekao sam ja. »Ne znamo uzroke. Ono što je iza očitih
činjenica.«
Lila Hoth kimnula je glavom, pristojno, jedva vidljivo i pomalo
proračunato.
»Želite shvatiti moju umiješanost«, rekla je.
»Da, želimo.«
»Priča je duga, no ako mi dopustite da je ispričam od samog
početka, možda bi mogla objasniti događaje u podzemnoj željeznici.«
»Da čujemo priču«, rekla je Theresa Lee.
I tako smo je ćuli. Prvi su dio bile pozadinske informacije.
Biografski podaci. Lila Hoth imala je dvadeset i šest godina. Bila je
Ukrajinka. S osamnaest godina udala se za Rusa koji je bio duboko
upedjan u moskovsko poduzetništvo tipično za 1990-e. Grabio je
prava na eksploatiranje nafte, ugljena i urana od države koja se
raspadala. Postao je milijarder, ali samo jednoznamenkasti.
Sljedeći je korak bio postati dvoznamenkasti milijarder. No nije
uspio. Bilo je to usko grlo. Svi su se željeli progurati, ali nije bilo
mjesta za sve. I tako ga je jedan od suparnika prethodne godine
ustrijelio u glavu ispred noćnog kluba. Truplo je ležalo na pločniku,
u snijegu, cijeli sljedeći dan. Poruka, u moskovskom stilu. Mlada
udovica Lila Hoth shvatila je poruku, uzela sav novac koji je mogla i
preselila se u London s majkom. London joj se sviđao i namjeravala
je živjeti ondje ostatak života. Bila je puna novca, ali nije imala što
raditi.
Rekla je: »Obično se prešutno pretpostavlja da će mladi ljudi
koji se obogate dati dio novca roditeljima. Pop zvijezde i sportaši
neprestano to čine. To je vrlo tipično i za Ukrajinu. Otac mi je umro
prije nego što sam rođena. Majka je sve što mi je ostalo. Zato sam
joj rekla da može dobiti što god želi. Kuće, aute, putovanja,
krstarenja. Sve je to odbila. Željela je samo jednu uslugu. Da joj
pomognem pronaći čovjeka iz njezine prošlosti. Imala je
turbulentan život, a kad se prašina napokon slegla, mogla se
usredotočiti na ono što joj je najviše značilo.«
»Tko je taj čovjek?« pitao sam.

110
 »Američki vojnik po imenu John. To je sve što znamo. Isprva je
moja majka tvrdila da su bili samo poznanici, ali pokazalo se da je
bio vrlo drag prema njoj u određeno vrijeme na određenom mjestu.«
»Kada i gdje?«
»U Berlinu, tijekom kratkog razdoblja u ranim 1980-ima.«
»To je vrlo općenito.«
»Bilo je to prije nego što sam se rodila. 1983. godine. Osobno
sam smatrala da ga nije moguće pronaći. Da je moja majka postala
šašava starica. Ali ipak sam joj pomogla, da joj ispunim želju. I ne
brinite se, ne razumije što govorimo.«
Svetlana Hoth nasmiješila se i kimnula glavom bez određenog
razloga.
Pitao sam: »Zašto je vaša majka bila u Berlinu?«
»Bila je u Crvenoj armiji«, rekla je Lila.
»Što je radila?«
»Bila je u pješačkoj jedinici.«
»Na kojoj funkciji?«
»Bila je politički komesar. Svaka ga je postrojba imala. Zapravo,
u svakoj ih je bilo nekoliko.«
»Kako ste tražili američkog vojnika?« pitao sam.
»Moja majka sigurna je da je njezin prijatelj John bio u
kopnenoj vojsci, a ne u marincima. Od toga smo krenule. Iz
Londona sam nazvala vaše Ministarstvo obrane i pitala kako bih
mogla pronaći čovjeka kojeg tražim. Nakon mnogo objašnjavanja
povezali su me sa Zapovjedništvom ljudskih resursa. Imaju Ured za
odnose s javnošću. Čovjeka s kojim sam razgovarala priča je
dirnula. Smatrao je da je slatka. Možda je vidio mogućnost da je
objavi kao vijest. Napokon jednu dobru nakon toliko loših. Rekao je
da će se raspitati. Osobno sam smatrala da trati vrijeme. John je
vrlo kratko ime. Koliko znam, većina američkih vojnika u nekom su
trenutku raspoređeni u Njemačkoj, a većina njih posjeti Berlin.
Zato sam smatrala da će broj mogućnosti biti golem. Pokazalo se da
i jest. No nekoliko tjedana poslije nazvala me službenica Susan
Mark. Nisam bila kod kuće. Ostavila je poruku. Rekla je da joj je
dodijeljen taj zadatak. Rekla je i da su neka imena koja zvuče poput
John zapravo skraćeni oblici imena Jonathan, pa se pišu bez slova
H. Htjela je znati je li moja majka vidjela ime zapisano, možda na
nekoj poruci. Pitala sam majku, opet nazvala Susan Mark i rekla joj
da smo sigurne da je riječ o imenu »John«, sa slovom H. Razgovor sa

111
Susan pokazao se vrlo ugodnim, pa smo razgovarale još mnogo
puta. Gotovo smo postale prijateljice, koliko je to moguće putem
telefona. Poput prijateljstva putem pisama, samo što smo govorile
umjesto pisanja. Rekla mi je mnogo o sebi. Bila je vrlo usamljena.
Mislim da su joj naši razgovori razvedravali dane.«
»A što se onda dogodilo?« pitala je Lee.
»Naposljetku sam dobila novosti od Susan. Rekla je da je došla
do nekih preliminarnih zaključaka. Predložila sam da se sastanemo
u New Yorku, da se upoznamo i uživo. Odvela bih je na večeru,
možda i u kazalište. Da joj zahvalim na trudu. Ali nije se pojavila.«
»U koje ste je vrijeme očekivali?« pitao sam.
»Oko 22. Rekla je da će krenuti nakon posla.«
»Prekasno za večeru i kazalište.«
»Namjeravala je prespavati. Rezervirala sam joj sobu.«
»Kad ste vi stigli u New York?«
»Prije tri dana.«
»Kako?«
»Letom British Airwaysa iz Londona.« Rekao sam: »Unajmili ste
mjesnu ekipu.« Lila Hoth kimnula je glavom. »Kada?« pitao sam.
»Prije nego što smo stigli.«
»Zašto?«
»To se očekuje«, rekla je. »I katkad je korisno.«
»Gdje ste ih pronašli?«
»Oglašavaju se. U novinama u Moskvi i u novinama za iseljene
Ruse u Londonu. Za njih je to dobar posao, a za nas neka vrsta
provjere statusa. Ako odete na drugi kontinent bez zaštite, izgledat
ćete slabo. To je bolje izbjegavati.«
»Rekli su mi da ste doveli svoju ekipu.«
Izgledala je iznenađeno.
»Nemam svoju ekipu«, rekla je. »Zašto bi to rekli? Ne
razumijem.«
»Rekli su da ste doveli hrpu zastrašujućih tipova.«
Na trenutak je izgledala zbunjeno i pomalo uzrujano. A zatim
joj se na licu pojavio izraz shvaćanja. Činilo se da brzo analizira.
Rekla je: »Možda su bili maštoviti, zbog strateških razloga. Kad se
Susan nije pojavila, poslala sam ih da je traže. Kad ih već plaćam,
mogu nešto i raditi. Moja majka polaže mnogo nade u ovo. Nisam
htjela da nakon što smo došli čak ovamo, sve propadne u posljednji

112
trenutak. Ponudila sam im bonus. Odrasli smo u uvjerenju da se u
Americi novcem može sve. Možda su zbog toga izmislili priču za vas.
Lagali su vam o zastrašujućoj alternativi kako bi osigurali svoj
bonus. Htjeli su vas navesti da razgovarate s njima.« Nisam rekao
ništa.
A onda se još nešto pokazalo na njezinu licu. Shvatila je još
nešto. Rekla je: »Nemam svoju ekipu, u smislu u kojem ste rekli.
Samo jednog čovjeka. Leonid, jedan od ljudi mog pokojnog supruga.
Nije mogao dobiti nov posao. Nije baš najsposobniji, bojim se. Pa
sam ga zadržala. Sad je na postaji Penn. Čeka vas. Policija mi je
rekla da je svjedok otišao u Washington. Pretpostavila sam da ćete
ići vlakom i vratiti se na jednak način. Zar niste?«
Rekao sam: »Da, vratio sam se vlakom.«
»Onda vas Leonid nije vidio. Imao je vašu fotografiju. Trebao
vas je zamoliti da mi se javite. Jadnik, sigurno je još ondje.«
Ustala je i krenula prema komodi. Podigla je slušalicu
hotelskog telefona. To mi je stvorilo privremen taktički problem. Jer
Leonidov je mobitel bio u mojem džepu.

113
 31. POGLAVLJE

Unačelu znam kako isključiti mobitel. Vidio sam kako se to radi, a i

sam sam to učinio, više puta. Na većini modela dovoljno je
pritisnuti crveni gumb i držati ga dvije sekunde. Ali mobitel mi je
bio u džepu. Nije bilo mjesta da ga otvorim, a ionako ne bih mogao
pronaći crveni gumb samo opipom. Bilo bi previše sumnjivo da sam
ga izvadio iz džepa pred svima i isključio ga.
Lila Hoth pritisnula je nulu za vanjsku liniju i počela birati
broj.
Stavio sam ruku u džep i noktom palca otvorio poklopac baterije
te je izvukao. Odvojio sam je od mobitela i okrenuo je bočno kako se
ne bi slučajno ostvario kontakt.
Lila Hoth je čekala, a onda je uzdahnula i spustila slušalicu.
»Posve je nesposoban«, rekla je. »Ali vrlo odan.«
Pokušao sam zamisliti Leonidovo vjerojatno kretanje. Policija,
Hitna pomoć, možda i hitni odjel bolnice St. Vincent. Nije imao
isprave, a možda nije ni znao engleski. Možda su ga zbog toga
zadržali i ispitivali. A zatim natrag u postaju.
Koliko će pritvor trajati, nisam znao.
Niti sam mogao predvidjeti koliko će mu trebati da nakon toga
dođe kući.
Rekao sam: »Mjesna ekipa spomenula je Johna Sansoma.«
Lila Hoth opet je uzdahnula i odmahnula glavom, hineći
očajanje. Rekla je: »Kad smo stigli, upoznala sam ih sa svime,
dakako. Čuli su cijelu priču. I svi smo se dobro slagali. Mislim da
nam se svima činilo kako tratimo vrijeme udovoljavajući mojoj
majci. Iskreno, otvoreno smo se šalili o tomu. Jedan od njih čitao je
u novinama o Sansomu. Rekao je da je Sansom bio američki vojnik,
imenom John, i otprilike odgovarajućih godina. I da je Sansom
možda onaj kojeg tražimo. Dan ili dva svi smo to ponavljali. Bila je
to interna šala. Jednostavno nazovimo Sansoma i završimo s time.
Dakako, samo sam se šalila jer koliki su izgledi? Milijun prema
jedan, možda. I oni su se šalili, ali postupno su postajali sve
ozbiljniji. Možda zbog učinka koji bi to imalo jer je bio poznati
političar.«
»Kakvog učinka? Što je vaša majka radila s tim Johnom?«

114
 Svetlana Hoth zurila je pred sebe, ne shvaćajući. Lila Hoth opet
je sjela. Rekla je: »Moja majka nije ulazila u pojedinosti. Sigurno
nije bila riječ o špijunaži. Moja majka nije bila izdajica. Ne govorim
to kao odana kći nego kao razumna osoba. Majka mi je još živa.
Znači, nikada nije bila osumnjičena. A ni njezin američki prijatelj
nije bio izdajnik. Povezivanjem sa stranim doušnicima bavio se
KGB, a ne vojska. Sumnjam da je bila riječ o romantičnoj vezi.
Vjerojatno joj je pomogao osobno, financijski ili politički. Možda i
potajno. To su bila loša vremena za Sovjetski Savez. No moguće je
da je bilo romantično. Samo je rekla da je bio vrlo ljubazan prema
njoj. Prilično je zatvorena osoba.«
»Pitajte je opet, sada.«
»Pitala sam je mnogo puta, kao što možete zamisliti. Oklijeva
mi reći.«
»Ali mislite da Sansom nije umiješan?«
»Ne, mislim da nije. To je bila samo šala koja je otišla
predaleko. To je sve. Osim ako je to zaista onaj jedan od milijun.
Bilo bi to izuzetno, zar ne? Da se šalite o nečemu, a zatim se pokaže
istinitim?«
Nisam rekao ništa.
Lila Hoth je rekla: »Smijem li sada ja vama postaviti pitanje? Je
li vam Susan Mark dala podatke koje je namjeravala donijeti mojoj
majci?«
Svetlana Hoth opet je kimnula glavom i nasmiješila se. Počeo
sam misliti da prepoznaje riječi moja majka. Poput psa koji zamaše
repom kada čuje svoje ime. Pitao sam: »Zašto mislite da bi mi Susan
Mark dala te podatke?«
»Jer ljudi koje sam unajmila kažu da ste im rekli da jest. U
digitalnom obliku, na USB memoriji. Nakon što su mi to javili i
poslali mi vašu fotografiju, raskinuli su našu suradnju. Nisam
sigurna zašto. Vrlo sam ih dobro plaćala.«
Pomaknuo sam se u stolcu i zavukao ruku u džep. Gurnuo sam
je pokraj rastavljenog mobitela i pronašao USB iz Radio Shacka.
Pod noktima sam osjetio mekanu ružičastu futrolu. Izvukao sam
memoriju, podigao je i pomno promatrao oči Lile Hoth.
Gledala je USB kao što mačka gleda ptičicu. Pitala je:« Je li to
zaista to?«
Theresa Lee pomaknula se u stolcu i pogledala me. Kao da pita
Hoćeš li joj ti reći ili ću ja? Lila Hoth uočila je njezin pogled i pitala
»Što je?«
115
 Rekao sam; »Bojim se da je meni sve to izgledalo posve drukčije.
Susan Mark bila je prestravljena tijekom vožnje u vlaku. Bila je u
velikoj nevolji. Nije izgledala poput osobe koja dolazi na večeru i
kazališnu predstavu s prijateljicom.«
»Odmah sam vam rekla da to ne mogu objasniti«, rekla je Lila
Hoth.
Vratio sam memoriju u džep. »Susan nije ponijela putnu torbu.«
»Ne mogu to objasniti.«
»I parkirala je auto, a zatim nastavila podzemnom željeznicom.
To je čudno. Ako ste bili spremni platiti joj sobu, ona bi se sigurno
isprsila za hotelski parking.«
»Isprsila?«
»Platila.«
»Dakako.«
»Nosila je napunjen pištolj.«
»Živjela je u Virginiji. Čula sam da je ondje obavezno imati
pištolj.«
»Dopušteno je«, rekao sam. »Nije obavezno.«
»Ne mogu to objasniti. Žao mi je.«
»Ni njezina sina nema. Posljednji je put viđen kako izlazi iz
bara sa ženom vaših godina koja odgovara vašem opisu.«
»Nema ga?«
»Nestao je.«
»Žena koja odgovara mojem opisu?«
»Vrhunski komad.«
»Što to znači?«
»Zgodna mlada žena.«
»Iz kojeg bara?«
»Negdje u L. A.-u.«
»U Los Angelesu?«
»Da, u Kaliforniji.«
»Nisam bila u Los Angelesu. Nikad. Bila sam samo u New
Yorku.«
Nisam rekao ništa.
»Osvrnite se«, rekla je. »U New Yorku sam tri dana, s
turističkom vizom. Uzela sam tri sobe u poznatom hotelu. Nemam
ekipu, kako je vi zovete. Nikada nisam bila u Kaliforniji.«

116
 Nisam rekao ništa.
Ona je nastavila. »Izgled je subjektivan. Nisam jedina žena
mojih godina. Na svijetu je šest milijarda ljudi. I svi se trude
izgledati mlado. Polovica od njih mlađi su od 16 godina. Što znači
da ih je jednako toliko starijih od 16 godina. Slijedeći krivulju, oko
12% njih u srednjim je dvadesetima. To je 360 milijuna ljudi. Oko
polovice su žene. Znači, 180 milijuna. Čak i ako bi, u nekom baru u
Kaliforniji, tek za svaku stotu rekli da je zgodna, i dalje je deset
»Jesi li ti?«
Lee je kimnula glavom. »Povjerovala sam joj. Jer njezinu je
priču smiješno lako provjeriti. Samo bi nam budala dala toliko
prilike da dokažemo da laže. Na primjer: ima li vojska časnike za
odnose s javnošću?«
»Imaju ih na stotine.«
»Znači, samo trebamo pronaći onoga s kojim je razgovarala i
pitati ga. Čak možemo ući u trag pozivima iz Londona. Čak mogu
zatražiti pomoć Scotland Yarda. Voljela bih to. Zamisli. Docherty
me nešto pita, a ja mu kažem Makni se, razgovaram sa Scotland
Yardom. Svaki detektiv sanja o tomu.«
»Popis poziva ima NSA«, rekao sam. »Poziv u Ministarstvo
obrane sa stranog broja? Već negdje prolazi obavještajnu analizu.«
»Možemo ući u trag pozivima Susan Mark iz Pentagona. Ako su
razgovarale tako često kao što Lila tvrdi, lako bismo ih pronašli.
Međunarodni pozivi u Veliku Britaniju vjerojatno su već posebno
označeni.«
»Onda učini to. Provjeri.«
»Mislim da hoću«, rekla je. »A ona sigurno zna da to mogu.
Doima se inteligentno. Zna da je British Airways i Domovinska
sigurnost mogu pratiti izvan SAD-a i unutar njega. Zna da možemo
provjeriti je li letjela u Los Angeles. Zna da možemo pitati Jacoba
Marka je li njegova sestra usvojena. Sve je to lako provjeriti. Bila bi
ludost lagati o tomu. Osim toga, došla je u postaju i svojevoljno se
upetljala u sve. I pokazala mi je svoju putovnicu. To je potpuna
suprotnost sumnjivom ponašanju. Sve govori u njezinu korist.«
Izvukao sam mobitel iz džepa i ponovno umetnuo bateriju u
njega. Uključio sam ga i zaslon je zasvijetlio. Prikazivao je oznaku
za propušten poziv. Vjerojatno poziv Lile Hoth iz njezine sobe, prije
deset minuta. Vidio sam Lee kako gleda mobitel, pa sam rekao:
»Leonidov je. Uzeo sam mu ga.«
»Pronašao te?«
117
 »Pronašao sam ja njega. Tako sam i pronašao hotel.«
»Gdje je on sad?«
»Vjerojatno se vraća iz bolnice St. Vincent.«
»Bi li to zaista trebao govoriti detektivki?«
»Onesvijestio se. A ja sam mu pomogao. To je sve. Možeš pitati
očevice.«
»Kako god, to će dovesti Lilu u neugodnu situaciju.«
»Misli da je u Virginiji obavezno posjedovati oružje. Vjerojatno
misli da je u New Yorku obavezno opljačkati nekoga. Odrasla je uz
propagandu.«
Izašli smo iz dizala u predvorju i krenuli prema glavnim
vratima. »Ali ako je sve to tako nedužno, zašto su se umiješali
savezni agenti?« pitala je Lee.
»Ako je priča istinita, američki vojnik susreo se s političkom
komesarkom iz Crvene armije tijekom Hladnog rata. Savezni agenti
žele biti posve sigurni da je sve bilo nedužno. Zato su
Zapovjedništvu za ljudske resurse i trebali tjedni da odgovori.
Donosili su odluke i postavljali nadzor.«
Ušli smo u njezin auto. Lee je rekla: »Ne slažeš se sa mnom
potpuno, zar ne?«
Rekao sam: »Ako je to što se dogodilo Svetlani Hoth bilo
nedužno, neka je, ali nešto sigurno nije bilo nedužno. U to nema
nikakve sumnje. A to bi značilo da je to nešto drugo dovelo Susan
Mark na isto mjesto u isto vrijeme. To bi bila nevjerojatna
podudarnost.«
»I?«
»Koliko si puta vidjela da se izgledi jedan naprema milijun
ostvare?«
»Nikad.«
»Ni ja. Ali mislim da se to sada događa. John Sansom jedan je u
milijun, ali mislim da je umiješan.«
»Zašto?«
»Razgovarao sam s njime.«
»U Washingtonu?
»Zapravo, morao sam ga slijediti do Sjeverne Karoline.«
»Ti baš nikad ne odustaješ.«

118
 »To je i on rekao. Zatim sam ga pitao je li ikada čuo ime Lila
Hoth. Rekao je da nije. Promatrao sam mu lice. Vjerovao sam mu i
mislio da laže. Oboje istodobno. A možda je tako i bilo.«
»Kako?«
»Možda je čuo prezime Hoth, ali ne i ime Lila. Znači, tehnički,
nije čuo za Lilu Hoth. Ali možda je čuo za Svetlanu Hoth. Možda je
vrlo dobro upoznat s njom.«
»Što bi to trebalo značiti?«
»Možda više nego što mislimo. Jer ako Lila Hoth govori istinu,
ovdje vlada neobična logika. Zašto bi se Susan Mark toliko trudila
oko tog slučaja?«
»Suosjećala je.«
»Ali zašto bi suosjećala?«
»Ne znam.«
»Zato što je bila usvojena. Izvanbračno dijete. Vjerojatno se
katkad pitala gdje su joj pravi roditelji. Zato je suosjećala s drugim
ljudima u toj situaciji. Možda sa Svetlanom Hoth. Neki je muškarac
bio vrlo ljubazan prema njoj prije nego što je rodila kćer? To se može
protumačiti na mnogo načina.«
»Na primjer?«
»U najboljem slučaju, dao joj je topao kaput u zimi.«
»A u najgorem?«
»Možda je John Sansom otac Lile Hoth.«

119
 32. POGLAVLJE

Lee i ja vratili smo se izravno u postaju. Jacob Mark završio je s

Dochertyjem. To je bilo jasno. I nešto se promijenilo. I to je bilo
jasno. Sjedili su jedan nasuprot drugoga za Dochertyjevim stolom.
Više nisu razgovarali. Jake je izgledao sretnije. Docherty je imao
strpljiv izraz lica, kao da je upravo protratio jedan sat. No nije
izgledao kao da mu to smeta. Policajci su naučeni tratiti vrijeme.
Statistički, većina onoga što rade ne vodi nikamo. Lee i ja smo im
prišli, a Jake je rekao: »Peter je nazvao svog trenera.« Upitao sam:
»Kada?«
»Prije dva sata. Trener je nazvao Molinu, a Molina mene.«
»Gdje je, dakle?«
»Nije rekao. Morao je ostaviti poruku. Trener se nikad ne javlja
na telefon tijekom večere. Vrijeme obiteljskog druženja.«
»Ali Peter je dobro?«
»Rekao je da se neće tako skoro vratiti. Možda nikada.
Razmišlja o tomu da odustane od američkog nogometa. U pozadini
se neka djevojka smijuljila.«
Docherty je rekao: »Očito je posebna.«
Upitao sam Jakea: »Zadovoljan si time?«
Jake je odgovorio: »Ne, dovraga. Ali život je takav. Ionako će se
predomisliti. Jedino je pitanje koliko brzo.«
»Mislio sam, vjeruješ li da je poruka stvarna?«
»Trener poznaje njegov glas. Vjerojatno bolje od mene.«
»Je li mu itko pokušao uzvratiti poziv?«
»Svi mi. Ali mobitel mu je opet isključen.«
Theresa Lee je rekla: »Jesmo li zadovoljni?«
»Valjda.«
»Je li ti lakše?«
»Laknulo mi je.«
»Smijem li ti postaviti pitanje o jednoj drugoj temi?«
»Samo daj.«
»Je li tvoja sestra usvojena?«

120
 Jake je zastao. Kao da je promijenio brzinu. Kimnuo je. »Oboje
smo usvojeni. Još kao dojenčad. Odvojeno, u razmaku od tri godine.
Susan prva.« Zatim je upitao: »Zašto?«
Lee je odvratila: »Potvrđujem neke nove informacije do kojih
smo došli.«
»Kakve nove informacije?«
»Čini se da je Susan došla ovamo da se nade s prijateljicom.«
»Kojom prijateljicom?«
»Ukrajinkom Lilom Hoth.«
Jake me pogledao. »Prošli smo kroz to. Nikad nisam čuo to ime
od Susan.«
Lee ga je upitala: »Bi li očekivao da ga čuješ? Koliko ste bili
bliski? Čini se da su se tek nedavno sprijateljile.«
»Nismo bili vrlo bliski.«
»Kad ste posljednji put razgovarali?«
»Prije nekoliko mjeseci, mislim.«
»Stoga nisi posve u tijeku s njezinim društvenim životom.« Jake
je odvratio: »Čini se da nisam.«
Lee ga je upitala: »Koliko je ljudi znalo da je Susan usvojena?«
»Pretpostavljam da to nije svakomu govorila, ali to nije bila
tajna.«
»Koliko bi brzo to nova prijateljica mogla doznati?«
»Relativno brzo, vjerojatno. Prijatelji razgovaraju o takvim
stvarima.«
»Kako bi opisao Susanin odnos s njezinim sinom?«
»Kakvo je to pitanje?«
»Važno.«
Jake je oklijevao. Ušutio je i okrenuo se, kao da doslovno
izbjegava tu temu. Kao da se odmiče od udarca. Možda je to radio
jer nije htio iznositi prljavo rublje u javnost, a u tom je slučaju
njegovo ponašanje bio odgovor koji smo tražili. Ali Theresa Lee
htjela je čuti sve. Rekla je: »Razgovaraj sa mnom, Jake. Kao jedan
policajac s drugim. Moram znati za to.«
Jake je još neko vrijeme šutio. Onda je slegnuo ramenima i
rekao: »Za njihov bismo odnos mogli reći da je bio pun ljubavi i
mržnje.«
»Na koji način?«

121
 »Susan je voljela Petera, Peter je nju mrzio.«
»Zašto?«
Opet oklijevanje. Još jedno slijeganje ramena. »Složeno je.«
»Kako?«
»Peter je prolazio kroz fazu, kao i većina djece. Kao kad
djevojčice žele biti davno izgubljene princeze, a dječaci žele da su
njihovi djedovi bili admirali, generali ili poznati istraživači. Neko
vrijeme svi žele biti ono što nisu. Peter je htio živjeti u reklami za
Ralph Lauren. Htio je biti Peter Molina IV, ili barem III. Htio je da
njegov otac ima imanje u Kennebunkportu, a da njegova majka ima
ostatke starog bogatstva. Susan to nije dobro podnijela. Bila je kći
adolescentske kurve ovisnice iz Baltimorea i to nije tajila. Mislila je
da je najbolje biti iskren. Peter je to loše prihvatio. Nikad nisu
mogli prijeći preko toga, a onda je uslijedila rastava, Peter je
odabrao stranu i nikad to nisu riješili.«
»Kako si se ti osjećao glede toga?«
»Razumio sam ih oboje. Nisam se nikad raspitivao o svojoj
biološkoj majci. Nisam htio znati. Ali prošao sam kroz fazu u kojoj
sam želio da je bila otmjena stara dama s dijamantima. Prošlo me
je. Ali Petera nije, što je glupo, znam, ali razumljivo.«
»Je li Susan voljela Petera kao osobu, a ne samo kao sina?«
Jake je odmahnuo glavom. »Nije. Što je samo pogoršalo
situaciju. Susan nije imala razumijevanja za sportaše, kožne jakne i
tomu slično. Mislim da je imala loša iskustva s takvim ljudima u
školi i na faksu. Nije joj se svidjelo što se njezin sin pretvara u
jednog od njih. Ali to je bilo važno Peteru, isprva zbog njega samog,
a poslije mu je bilo oružje protiv nje. Bili su disfunkcionalna obitelj,
u to nema sumnje.«
»Tko zna tu priču?«
»Misliš, bi li prijateljica to znala?«
Lee je kimnula.
Jake je rekao: »Bliska prijateljica mogla bi znati.«
»Možda bliska prijateljica koju je nedavno upoznala?«
»To nije pitanje vremena. Važno je povjerenje, zar ne?«
Rekao sam: »Ti si mi rekao da Susan nije bila nesretna osoba.«
Jake je odvratio: »I nije bila. Znam da to zvuči čudno. Ali
usvojeni ljudi drukčije gledaju na obitelj. Imaju drukčija očekivanja.
Vjerujte mi, znam. Susan se pomirila s time. Bila je to životna
činjenica.«
122
 »Je li bila usamljena?«
»Siguran sam da jest.«
»Je li osjećala izoliranom?«
»Siguran sam da jest.«
»Je li voljela razgovarati telefonom?«
»Većina žena to voli.«
Lee ga je upitala: »Imaš li djece?«
Jake je opet odmahnuo glavom.
»Ne«, rekao je. »Nemam djece. Nisam ni u braku. Pokušao sam
učiti na pogreškama starije sestre.«
Lee je neko vrijeme šutjela, a zatim rekla: »Hvala, Jake. Sretna
sam što je Peter dobro. I žao mi je što sam morala doznati sve te
ružne stvari.« Zatim je otišla, ja sam krenuo za njom, a ona je rekla:
»Provjerit ću i druge stvari, ali to će potrajati jer su ti kanali uvijek
spori, ali za sada imam osjećaj da će se Lila Hoth pokazati
vjerodostojnom. Za sada je pogodila dva od dva, za usvajanje i odnos
majke i sina. Zna ono što bi znala samo prava prijateljica.«
Kimnuo sam u znak slaganja. »Zanima li te ono drugo? Ono
zbog čega se Susan toliko uplašila?«
»Ne dok ne vidim dokaze o zločinu počinjenom u New Yorku,
negdje između Devete avenije i Parka te 30. i 45. ulice.«
»To je rajon ove postaje?«
Kimnula je. »Sve drugo bi bilo volontiranje.«
»Zanima li te Sansom?«
»Ni najmanje. A tebe?«
»Mislim da bih ga možda trebao upozoriti.«
»Na što? Na mogućnost milijun naprema jedan?«
»Izgledi su mnogo manji od milijun naprema jedan. U SAD-u
ima pet milijuna muškaraca s imenom John. To je drugo ime po
popularnosti, iza Jamesa. Tako se zove svaki trideseti. Što znači da
je 1983. u američkoj vojsci bilo 33.000 Johnova. Odbacimo deset
posto zbog vojne demografije i izgledi postaju jedan naprama
trideset tisuća.«
»To su i dalje mali izgledi.«
»Samo mislim da bi Sansom to trebao znati.«
»Zašto?«

123
 »Nazovimo to časničkom solidarnošću. Možda ću se vratiti u
Washington.«
»Nema potrebe. Ne moraš ići. On dolazi ovamo. Sutra u podne
ima dobrotvorni ručak u Sheratonu. S velikim igračima s Wall
Streeta. Ugao Sedme avenije i 52. ulice. Dobili smo dopis.«
»Zašto? U Greensborou nije imao neku zaštitu.«
»Neće ni ovdje. Zapravo, neće imati nikakvu zaštitu. Ali
dobivamo dopise o svemu. Danas je to tako. To je nova njujorška
policija.« Zatim je otišla i ostavila me samog nasred praznog odjela.
Osjećao sam se pomalo nelagodno. Možda je Lila Hoth zaista bila
čista kao snijeg, ali nisam se mogao otresti osjećaja da je Sansom
ulazio u klopku samim dolaskom u grad.

124
 33. POGLAVLJE

Davno je bilo kad ste u New Yorku mogli dobro spavati za pet
dolara za noć, ali još to možete učiniti za pedeset, ako znate kako.
Ključno je krenuti kasno. Otišao sam do hotela u kojem sam i prije
odsjedao, blizu Madison Square Gardena. Bio je velik, nekoć
raskošan, danas oronuo, vječno blizu renoviranja ili rušenja, ali
nikako da se dogodi ijedno od toga. Nakon ponoći, u predvorju radi
samo jedan usamljeni nosač odgovoran za sve, uključujući recepciju.
Prišao sam mu i pitao ga ima li slobodnu sobu. Teatralno je kuckao
po tipkovnici, pogledao zaslon i rekao da ima slobodnu sobu. Naveo
je cijenu od stotinu i osamdeset i pet dolara, plus porez. Pitao sam
smijem li vidjeti sobu prije nego što je odlučim uzeti. U takvom se
hotelu takav zahtjev činio razumnim. I mudrim. Obveznim, čak. Tip
je izašao iza recepcije, odveo me dizalom na kat i duž jednog
hodnika. Otvorio je vrata karticom koja mu je bila prikvačena za
pojas zavojitom plastičnom uzicom i odmaknuo se kako bih mogao
ući.
Soba je bila dobra. Imala je krevet i kupaonicu. Sve što sam
trebao i ništa što nisam. Uzeo sam dvije dvadesetice iz džepa i
rekao: »A da zaboravimo na cijelu tu prijavu?«
Tip ništa nije rekao. Nikad ništa ne kažu u tom trenutku.
Izvadio sam još jednu deseticu i rekao: »Za sobaricu, sutra.«
Tip se promeškoljio, kao da mu je neugodno, a zatim mu se ruka
podignula i uzela novac. Rekao je: »Izađite do osam«, i otišao. Vrata
su se zatvorila za njim. Možda će središnje računalo pokazati da je
karticom otključao sobu, i kada, a on može reći da mi je pokazao
smještaj, ali da mi se nije učinio privlačnim te da sam odmah
otišao. Vjerojatno je često to govorio. Vjerojatno sam četvrti kojeg je
tako smjestio ovaj tjedan. Možda peti, ili šesti. Svašta se događa u
gradskim hotelima nakon što dnevno osoblje ode kući.

Dobro sam spavao, osjećao sam se odmornim i otišao sam pet

minuta prije osam. Probijao sam se kroz gomilu koja je dolazila i
odlazila s kolodvora Penn i doručkovao u stražnjem separeu zalogaj
nice u 33- ulici. Kava, jaja, slanina, palačinke i još kave, sve za šest
dolara, plus porez, plus napojnica. Skuplje nego u Sjevernoj
Karolini, ali ne mnogo. Baterija na Leonidovu mobitelu bila je
napola prazna. Ikona je pokazivala da su neke crtice prazne, a neke

125
pune. Pretpostavljao sam da ima dovoljno energije za nekoliko
poziva. Birao sam 600, a zatim sam htio utipkati 82219, ali na pola
posla iz zvučnika sam začuo tri brza i glasna tona, nešto između
sirene i ksilofona. Javio se glas koji mi je rekao da poziv nije
moguće uputiti. Zatražio je od mene da provjerim broj i pokušam
opet. Pokušao sam sa 1-600 i dobio jednak rezultat. Utipkao sam
011 za međunarodni poziv, a zatim 1 za Sjevernu Ameriku, zatim
600. Zaobilazni put, ali ishod nije bio ništa bolji. Pokušao sam sa
001 za međunarodni poziv, u slučaju da mobitel misli da je još u
Londonu. Bez uspjeha. Pokušao sam sa 8**101, što je bio
istočnoeuropski međunarodni broj za Ameriku, u slučaju da je
mobitel došao prije jedne godine iz Moskve. Bez uspjeha. Pogledao
sam tipkovnicu mobitela i razmišljao o tome da upotrijebim 3
umjesto D, ali čuo sam pištanje prije nego što sam stigao do kraja.
Znači, 600-9332-D nije bio telefonski broj, ni kanadski ni bilo
koji drugi FBI je to morao znati. Možda su na trenutak uzeli tu
mogućnost u obzir, a zatim je posve odbacili. FBI je svakakav, ali
nije glup. Znači da su u 35. ulici skrili prava pitanja iza dimne
zavjese.
Što su me još pitali?
Procijenili su razinu mojeg zanimanja, opet me pitali je li mi
Susan išta dala, a zatim su potvrdili da odlazim iz grada. Htjeli su
da ne budem znatiželjan, da nemam nikakvih tragova i da odem.
Zašto?
Nisam imao pojma.
I što je točno bilo 600-82219-D ako to nije bio telefonski broj?
Sjedio sam još deset minuta sa zadnjom šalicom kave, polako je
pijuckajući, otvorenih očiju koje nisu gledale, pokušavajući se
prikrasti odgovoru odozdo. Kao što se Susan Mark planirala
prikrasti iz podzemne. U glavi sam zamislio te brojeve, razvučene,
odvojene, zajedno, različite kombinacije, razmake, crtice, skupine.
Broj 600 bio mi je odnekud poznat.
Susan Mark.
600.
Ali nisam se mogao sjetiti.
Popio sam kavu do kraja, stavio Leonidov mobitel u džep i
krenuo na sjever prema Sheratonu.

126
 Hotel je bio golemi stakleni stup s plazmom u predvorju na
kojoj su bila navedena sva dnevna događanja. Glavna sala bio je
rezervirana za ručak za skupinu FT. Fair Tax. Ili Free Trade, ih
možda čak Financial Times. Uvjerljiv paravan za bogataše s Wall
Streeta koji žele kupiti još utjecaja. Njihov je sastanak trebao početi
u podne. Pretpostavio sam da će Sansom pokušati doći do
jedanaest. Htjet će vremena, prostora i tišine prije, da se pripremi.
Bio je to važan sastanak za njega, To su bih njegovi ljudi i imali su
vrlo duboke džepove. Trebat će šezdeset minuta, najmanje. To je
značilo da sam morao ubiti dva sata. Otišao sam prema Broadwayu
i pronašao trgovinu s odjećom dva bloka sjeverno. Htio sam novu
majicu. Nije mi se sviđala ona koju sam nosio. Bila je simbol
poraza. Nemojte doći tako odjeveni, neće vas pustiti. Ako opet
budem susreo Elspeth Sansom, nisam htio nositi znamen svojeg
neuspjeha i njezina uspjeha.
Odabrao sam neutralnu od smeđeg popelina i platio je
jedanaest dolara. Jeftina, i trebala je biti. Nije imala džepove, a
rukavi su mi dosezali do polovice podlaktica. Zasukani su mi
dosezali do laktova. Ali svidjela mi se. Bio je to zadovoljavajući
odjevni predmet. I barem sam je kupio samovoljno.
U 10.30 opet sam bio u predvorju Sheratona. Sjeo sam u
naslonjač, a oko mene je bilo mnogo ljudi. Imali su torbe. Pola njih
je izlazilo i čekalo aute. Druga je polovica išla unutra i čekala sobe.
Do 10.40 sam shvatio što znači 600-82219-D.

127
 34. POGLAVLJE

Ustao sam i pratio ugravirane mjedene znakove do poslovnog

centra Sheratona. Nisam mogao ući. Trebao sam ključ sobe. Čekao
sam kod vrata tri minute, a onda se pojavio još jedan čovjek. Nosio
je odijelo i izgledao nestrpljivo. Pretvarao sam se da po džepovima
hlača tražim ključeve, a zatim sam se odmaknuo uz ispriku. Tip se
progurao pokraj mene, svojim ključem otvorio vrata, a ja sam ušao
za njim.
U prostoriji su bile četiri identične radne stanice. Svaka se
sastojala od radnog stola, stolca, računala i pisača. Sjeo sam daleko
od drugog tipa i pritiskom na razmaknicu isključio zaštitnik
zaslona. Dotud je bilo dobro. Pogledao sam ikone na zaslonu, ali
nisam mogao dokučiti što znače. No ako stavim kursor na njih, kao
da oklijevam ih razmišljam, otkrio sam da se uz njih pojavi natpis.
Na taj sam način pronašao Internet Explorer i dvaput kliknuo na
njega. Začuo se zvuk tvrdog diska i otvorio se preglednik. Mnogo
brže nego zadnji put kad sam rabio računalo. Možda je tehnologija
zaista napredovala. Na početnoj stranici bila je poveznica za Google.
Kliknuo sam na nju i pojavila se Googleova tražilica. Opet vrlo brzo.
Upisao sam Vojni propisi u kućicu i pritisnuo tipku Enter. Slika se
trenutačno promijenila i pojavila se cijela stranica puna izbora.
Idućih sam pet minuta klikao, pomicao stranice i čitao.
U predvorje sam se vratio deset minuta prije jedanaest. Moj je
naslonjač bio zauzet. Izašao sam na pločnik i stajao na suncu.
Pretpostavio sam da će Sansom doći u limuzini s vozačem i ući na
prednji ulaz. Nije bio rock zvijezda. Nije bio predsjednik. Neće doći
kroz kuhinju ili ulaz za utovar. Smisao svega bio je da bude viđen.
Još nije bio toliko poznat da ulazi potajno.
Dan je bio vruć. Ali ulica je bila čista. Nije smrdjela. Na uglu
južno od mene stajala su dvojica policajaca, a još su dvojica bila na
sjevernom uglu. Standardan raspored njujorške policije u središtu
Manhattana. Proaktivan i smirujući. Ali ne nužno i učinkovit, s
obzirom na niz potencijalnih prijetnja. Pokraj mene, gosti na
odlasku ulazili su u taksije. Ritam grada neumorno se nastavljao.
Promet je tekao po Sedmoj aveniji, zastao na semaforu, a zatim
tekao dalje. Promet iz poprečnih ulica tekao je, stao i opet krenuo.
Pješaci stisnuti na uglovima krenuli su prema drugoj strani ulice.
Trube su drečale, kamioni rikali, a sunce se odbijalo od visokih
staklenih nebodera i neumoljivo pržilo.
128
 Sansom je stigao u 11:05, u limuzini njujorških tablica, što je
značilo da je veći dio puta prevalio u vlaku. Manje zgodno za njega,
ali s manje zagađenja nego da je ovamo došao autom ili avionom. U
kampanji je svaka pojedinost važna. Politika, je poput minskog
polja. Springfield je izašao sa suvozačkog mjesta i prije nego što se
auto zaustavio, a zatim su Sansom i njegova supruga izašli straga.
Na trenutak su zastali na pločniku, spremni da budu ljubazni ako
ih je netko dočekao, spremni da ne budu razočarani ako nije.
Gledali su lica ljudi i vidjeli mene, Sansom je izgledao blago
zbunjeno, a njegova supruga blago zabrinuto. Springfield je krenuo
prema meni, ali Elspeth ga je opozvala malom gestom. Pretpostavio
sam da se zadužila za ograničavanje štete kad sam ja bio u pitanju.
Rukovala se sa mnom kao da smo stari prijatelji. Nije komentirala
moju majicu. Umjesto toga nagnula se prema meni i pitala:
»Trebate li razgovarati s nama?«
Savršen upit političareve supruge. Riječ trebate opteretila je
raznim značenjima. To je značilo da me vidi i kao protivnika i kao
suradnika. Poručivala je: Znamo da imate informacije koje nam
mogu naštetiti i mrzimo vas zbog toga, ali bili bismo vam iskreno
zahvalni kad biste bili toliko ljubazni i najprije s nama razgovarali
o tomu, prije nego što to objavite.
Gotovo cijeli esej u samo tri sloga.
Rekao sam: »Da, moramo razgovarati.«
Springfield se namrštio, ali Elspeth se nasmiješila kao da sam
njezinu suprugu upravo obećao stotinu tisuća glasova, primila me
pod ruku i odvela unutra. Hotelsko osoblje nije znalo ili nije marilo
tko je Sansom, osim činjenice da je bio govornik na sastanku
skupine koja je skupo platila salu, pa su nas uz veliku dozu lažnog
entuzijazma odveli do privatnog salona i donijeli nam boce mlačne
mineralne vode i posude slabe kave. Elspeth je izigravala domaćicu.
Springfield nije govorio. Sansoma je na mobitel zvao čelnik njegova
stožera iz Washingtona. Razgovarali su četiri minute o
gospodarskoj politici, a zatim još dvije o popodnevnom rasporedu. Iz
konteksta je bilo jasno da se Sansom vraća u ured odmah nakon
ručka, na radno poslijepodne. Sastanak u New Yorku trebao je biti
brz i kratak, ništa više. Poput munjevite pljačke.
Hotelsko je osoblje završilo svoj posao i izašlo, Sansom je
prekinuo poziv i prostorija je utihnula. Klimatizirani zrak šištao je
kroz ventilacijske otvore i spuštao temperaturu niže nego što mi se
sviđalo. Jedan smo trenutak pijuckali vodu i kavu u tišini. Zatim je

129
Elspeth Sansom započela razgovor. Upitala je: »Ima li vijesti o
nestalom mladiću?«
Rekao sam: »Malo. Nije se pojavio na treningu, što je navodno
rijetkost.«
»Na USC-u?« upitao je Sansom. Imao je dobro pamćenje. USC
sam spomenuo sam jedanput, ovlaš. »Da, to je rijetkost.«
»Ali zatim je nazvao trenera i ostavio mu poruku.«
»Kada?«
»Sinoć. U vrijeme večere na Zapadnoj obali.«
»I?«
»Navodno je bio s nekom ženom.«
Elspeth je rekla: »Onda je sve u redu.«
»Više bih volio da je netko s njime uživo razgovarao. Ili da ga je
vidio.«
»Poruka vam nije dovoljno dobra?«
»Sumnjičav sam po prirodi.«
»O čemu ste htjeli razgovarati?«
Okrenuo sam se Sansomu i pitao ga: »Gdje ste bili 1983.
godine?«
Zastao je, na djelić sekunde, i nešto mu je zaiskrilo u očima.
Nije to bio šok, pomislio sam. Ni iznenađenje. Rezignacija, možda.
Rekao je: »Bio sam satnik 1983.«
»Nisam vas to pitao. Pitao sam vas gdje ste bili.«
»Ne mogu vam to reći.«
»Jeste li bili u Berlinu?«
»Ne mogu vam to reći.«
»Rekli ste mi da nemate nijednu mrlju. Još se držite toga?«
»Posve.«
»Postoji li nešto što vaša supruga ne zna o vama?«
»Mnogo toga. Ali ništa osobno.«
»Sigurni ste?«
»Posve.«
»Jeste li ikada čuli za ime Lila Hoth?«
»Već sam vam rekao da nisam.«
»Jeste li ikada čuli za ime Svetlana Hoth?«

130
 »Nikada«, rekao je Sansom. Promatrao sam mu lice. Bilo je
posve smireno. Izgledao je kao mu je malo nelagodno, ali nisam
mogao pročitati ništa drugo.
Upitao sam ga: »Jeste li znali za Susan Mark prije ovog tjedna?«
»Već sam vam rekao da nisam.«
»Jeste li dobili odlikovanje 1983. godine?«
Nije odgovorio. Prostorija je opet utihnula. Zatim je zazvonio
Leonidov mobitel u mome džepu. Osjetio sam vibraciju i čuo glasnu
elektroničku melodiju. Izvadio sam telefon i pogledao na mali
prozor sprijeda. Broj koji počinje sa 212. Broj koji je već bio u
imeniku. Hotel Four Seasons. Lila Hoth, vjerojatno. Pitao sam se je
li Leonid još nestao ili se vratio i ispričao svoju priču, pa Lila sada
zove upravo mene.
Pritiskao sam gumbe dok zvonjava nije prestala i vratio mobitel
u džep. Pogledao sam Sansoma i rekao: »Oprostite zbog toga.«
Slegnuo je ramenima, kao da isprike nisu potrebne. Pitao sam:
»Jeste li dobili odlikovanje 1983. godine?« Rekao je: »Zašto je to
važno?«
»Znate li što je 600-8-22?«
»Vojni propis, vjerojatno. Ne znam ih sve napamet.«
Rekao sam: »Sve smo vrijeme mislili da bi samo glupa osoba
mislila da Ljudski resursi imaju važne informacije o operaciji Delte.
I mislim da smo uglavnom imali pravo. Ali malo smo i pogriješili.
Mislim da bi zaista pametna osoba to očekivala, uz malo lateralnog
razmišljanja.«
»Kako to mislite?«
»Recimo da je netko bio siguran da se odigrala operacija
postrojbi Delte. Recimo da je znao da je operacija bila uspješna.«
»Onda ne bi trebali tu informaciju jer bi je već imali.«
»Recimo da su htjeli potvrditi identitet časnika koji je vodio
operaciju.«
»To ne bi mogli doznati od Ljudskih resursa. Nemoguće.
Zapovijedi, razmještaj i izvješća nakon akcije povjerljivi su i čuvaju
se pod ključem u Fort Braggu.«
»Ali što se događa časnicima koji su vodili uspješne zadatke?«
»Vi recite meni.«
»Dobiju odlikovanja«, odvratio sam. »Što važniji zadatak, to je
veće odlikovanje. A vojni propis 600-8-22, odjeljak jedan, paragraf
devet, dodatak D navodi da Zapovjedništvo za ljudske resurse mora
131
čuvari točan povijesni zapis svake preporuke za odlikovanje i
odluku o tomu.«
»Možda«, rekao je Sansom. »Ali ako je to bio zadatak postrojbi
Delte, sve bi pojedinosti bile izostavljene. Navod bi bio cenzuriran,
kao i lokacija, a čin za koji se preporučuje odlikovanje ne bi bio
naveden.«
Kimnuo sam. »U zapisu bi samo stajalo ime, datum i
odlikovanje. Ništa više.«
»Tako je.«
»A pametnoj osobi koja razmišlja lateralno više i ne treba, zar
ne? Odlikovanje je dokaz da je zadatak bio uspješan, nedostatak
navoda dokazuje da je zadatak bio tajan. Odaberite neki mjesec,
recimo s početka 1983. Koliko je odlikovanja dodijeljeno?«
»Tisuće. Dodijeljene su stotine i stotine Medalja za dobro
ponašanje.«
»A koliko Srebrnih zvijezda?«
»Ne mnogo.«
»Ako ijedna«, rekao sam. »Početkom 1983. nije se događalo
mnogo toga. Koliko je dodijeljeno Medalja za izvrsnu službu? A
koliko Križeva za izvrsnu službu? Kladim se da su početkom 1983.
godine bili rjeđi od bisera.«
Elspeth Sansom pomaknula se u svom stolcu, pogledala me i
rekla: »Ne razumijem.«
Okrenuo sam se prema njoj, ali Sansom je podigao ruku da me
prekine. On je odgovorio umjesto mene. Među njima nije bilo tajni.
Ni opreznosti. Rekao je: »To je stražnji ulaz. Izravne informacije
nisu dostupne, ali zato postoje neizravne. Ako je netko znao da su
postrojbe Delte otišle na zadatak i uspješno ga izvršile, i kada, onda
ju je vjerojatno vodio onaj tko je dobio najviše odlikovanje za koje ne
postoji objašnjenje. To u ratu ne bi prošlo, zato što su visoka
odlikovanja uobičajena. Ali u vrijeme mira, kad se ništa drugo ne
događa, visoko odlikovanje će se isticati.«
»Godine 1983- napali smo Grenadu«, rekla je Elspeth.
»Postrojbe iz Delte bile su ondje.«
»To je bilo u listopadu«, odvratio je Sansom. »Odlikovanja za to
dijelila bi se krajem godine. Ali prvih devet mjeseci bilo je prilično
mirno.«

132
 Elspeth Sansom odvratila je pogled. Nije znala što je njezin
suprug radio tijekom prvih devet mjeseci 1983. godine. Možda
nikada ne bi doznala. Rekla je: »Tko to istražuje?«
Odgovorio sam: »Stara harpija Svetlana Hoth, koja tvrdi da je
bila politički komesar u Crvenoj armiji. Ne znam pojedinosti, ali
kaže da je 1983. godine u Berlinu poznavala američkog vojnika
Johna. Kaže da je bio ljubazan prema njoj. Raspitivanje o tome
putem Susan Mark ima smisla samo ako je postojao zadatak koji je
predvodio tip imenom John i za njega dobio odlikovanje. FBI je
pronašao ceduljicu u Susaninu autu. Netko joj je naveo propis,
odjeljak i paragraf kako bi je uputio gdje da traži.«
Elspeth je pogledala Sansoma, nehotice, s pitanjem na licu za
koje je znala da nikada neće dobiti odgovor: Jesi li dobio odlikovanje
za nešto što si 1983. godine učinio u Berlinu? Sansom nije
odgovorio. Stoga sam ja pokušao. Izravno sam ga pitao: »Jeste li
1983. godine bili na zadatku u Berlinu?«
Sansom je rekao: »Znate da vam to ne mogu reći.« Činilo se da
je izgubio strpljenje sa mnom, pa je rekao: »Doimate se pametnim.
Razmislite. Kakvu bi operaciju Delta mogla voditi 1983. godine u
Berlinu, za Boga miloga?«
Odgovorio sam: »Ne znam. Koliko se sjećam, vi ste se silno
trudili da ljudi poput mene ne doznaju što ste radili. Mene nije
briga. Pokušavam vam učiniti uslugu. To je sve. Kao jedan časnik
drugomu. Nagađam da će vam se nešto obiti u glavu i mislio sam da
ćete biti zahvalni na upozorenju.«
Sansom se brzo primirio. Duboko je udahnuo nekoliko puta i
rekao: »Hvala na upozorenju. Siguran sam da shvaćate da ne
smijem ništa zanijekati. Logički gledano, nijekanje je jednako
potvrđivanju nečeg drugog. Ako zaniječem da sam bio u Berlinu i na
svim drugim mjestima na kojima nisam bio, postupkom eliminacije
mogli biste shvatiti gdje sam bio. Ali malo ću riskirati jer mislim da
smo svi na istoj strani. Slušajte, vojniče. Nisam bio u Berlinu 1983.
godine. Nisam upoznao nikakve Ruskinje 1983. godine. Mislim da
cijele godine nisam prema nikomu bio vrlo ljubazan. U vojsci je bilo
mnogo vojnika imenom John. Berlin je bio popularno odredište za
razgledavanje. Osoba o kojoj govorite traži nekoga drugoga.
Jednostavno.«

Sansomov je govor neko vrijeme ostao visjeti u zraku. Svi smo

pijuckali svoja pića i sjedili u tišini. Onda je Elspeth Sansom

133
pogledala na sat, njezin je suprug vidio da to radi i rekao: »Sada nas
morate ispričati. Danas moramo ozbiljno moljakati. Springfield će
vas rado ispratiti.« Mislio sam da je to neobična ponuda. Hotel je
bio javni. Moj prostor jednako koliko i Sansomov. Mogao sam sam
izaći i imao sam pravo na to. Nisam planirao ukrasti žlice, a čak i
da jesam, te žlice nisu bile Sansomove. Ali zaključio sam da želi dati
malo mira Springfieldu i meni, u nekom pustom hodniku. Za
daljnju raspravu ili možda poruku. Ustao sam i zaputio se prema
vratima. Nisam se rukovao ni pozdravio. Činilo se da to nije takav
rastanak.
Springfield me pratio do predvorja. Nije govorio. Činilo se da
nešto uvježbava. Stao sam i čekao, on me sustigao i rekao: »Zaista
moraš zaboraviti na sve ovo.«
Pitao sam: »A zašto ako on nije ni bio ondje?«
»Zato što ćeš početi ispitivati gdje je bio kako bi dokazao da nije
bio ondje. Bolje da to nikad ne doznaš.«
Kimnuo sam. »Ovo je osobno i za tebe, zar ne? Zato što si bio s
njime. Išao si kamo i on.«
I on je kimnuo. »Zaboravi na to. Ne možeš si priuštiti da
prevrneš krivi kamen.«
»Zašto ne?«
»Zato što ćeš biti izbrisan. Nećeš više postojati. Samo ćeš
nestati, fizički i birokratski. To se može dogoditi, znaš. Ovo je posve
novi svijet. Htio bih ti reći da bih pomogao u tomu, ali ne bih stigao.
Ni blizu. Zato što je za tobom krenula velika skupina drugih ljudi.
Bio bih tako daleko u redu da bi čak i tvoj rodni list bio prazan kad
bih došao do tebe.«
»Koji drugi ljudi?« Nije odgovorio. »Vlada?« Nije odgovorio. »Oni
savezni agenti?«
Nije odgovorio. Samo se okrenuo i zaputio ka dizalima. Izašao
sam na pločnik Sedme avenije i Leonidov mobitel opet je počeo
zvoniti u mome džepu.

134
 35. POGLAVLJE

Stajao sam na Sedmoj aveniji okrenut leđima prometu i javio se na

Leonidov mobitel. Čuo sam glas Lile Hoth, nježan u mome uhu.
Precizna dikcija i neobično fraziranje. »Reacheru?« pitala je.
»Da«, odgovorio sam.
Rekla je: »Moram vas vidjeti, hitno.«
»Zbog čega?«
»Mislim da je moja majka u opasnosti. A možda i ja.«
»Od čega?«
»Trojica muškaraca raspitivala su se o nama na recepciji. Dok
smo bile vani. Mislim da su nam pretražili i sobe.«
»Koja tri muškarca?«
»Ne znam tko su. Nisu se htjeli predstaviti.«
»Zašto mi govorite o tomu?«
»Jer su se raspitivali i o vama. Molim vas, dođite i razgovarajte
s nama.«
»Niste ljutiti zbog Leonida?« pitao sam.
»S obzirom na sve, nisam«, rekla je. »Mislim da je to bio samo
nesretan nesporazum. Molim vas, dođite.«
Nisam odgovorio.
Rekla je. »Silno bili cijenila vašu pomoć.« Govorila je pristojno,
umilno, pomalo podložno, čak i posramljeno, tipično za nekoga tko
moli uslugu. Ali ipak, bilo je nečega u njezinu glasu zbog čega sam
bio uvjeren da joj već barem deset godina nijedan muškarac nije
rekao »ne«. Zvučala je i pomalo zapovjedno, kao da je već sve
riješeno. Kao da je dovoljno da nešto traži i dobit će to. Samo
zaboravi na to, rekao je Springfield. Dakako, trebao sam ga
poslušati. No umjesto toga, rekao sam Lili Hoth: »Vidimo se u
predvorju hotela za 15 minuta.« Smatrao sam da je izbjegavanje
njezina apartmana dovoljna mjera opreza bez obzira na to do
kakvih je komplikacija moglo doći. Zatim sam sklopio mobitel i
krenuo ravno prema taksijima ispred Sheratona.

Predvorje hotela Four Seasons bilo je podijeljeno u više

zasebnih područja na dvije etaže. Pronašao sam Lilu Hoth i njezinu
majku za stolom u kutu, u polumračnom prostoru s drvenim

135
panelima na zidovima. Činilo se da je to tijekom dana soba za čaj, a
navečer je mogao biti bar. Bile su same. Leonid nije bio ondje.
Dobro sam provjerio uokolo, no nisam vidio nikoga zbog koga bih se
trebao brinuti. Nije bilo muškaraca u srednje skupim odijelima koji
bi se bez očitog razloga zadržavali u blizini ili se pretvarali da čitaju
jutarnje novine. Nije bilo nikakvog nadzora, koliko sam vidio. Sjeo
sam za stol, pokraj Lile, a nasuprot njezine majke. Lila je nosila
crnu suknju i bijelu bluzu. Poput konobarice u koktel-baru, ali
tkanine i kroj bili su takvi da si ih nijedna konobarica ne bi mogla
priuštiti. Njezine su oči bile poput jedine dvije točke svjetla u
polumraku, plave poput tropskog mora. Svetlana je opet bila u
bezobličnoj kućnoj haljini, ovaj put boje blata. Pogled joj je bio tup.
Kimnula je bez razumijevanja kad sam sjeo. Lila je pružila ruku i
prilično se formalno rukovala sa mnom. Kontrast između dvije žene
bio je golem, na svaki način. U smislu godina i izgleda bio je očit, ali
također i u smislu energije, živosti, manira i raspoloženja.
Čim sam se smjestio, Lila je prešla na stvar. Pitala je: »Jeste li
donijeli USB memoriju?«
»Nisam«, rekao sam, iako sam je donio. Bila mi je u džepu,
zajedno s mojom četkicom za zube i Leonidovim mobitelom.
»Gdje je?«
»Negdje drugdje.«
»Na sigurnom?«
»Potpuno.«
»Zašto su nas nepoznati muškarci došli tražiti?« pitala je.
Odgovorio sam: »Zato što čačkate po nečemu što je još tajna.«
»Ali časnik za odnose s javnošću u Zapovjedništvu ljudskih
resursa bio je oduševljen pričom.«
»Zato što su mu lagali.«
»Oprostite?«
»Rekli ste mu da je riječ o nečemu što se dogodilo u Berlinu. Ali
nije. Berlin 1983. nije bio laka zabava, ali bio je stabilan. Bila je to
slika Hladnog rata zamrznuta u vremenu. Možda je bilo natezanja
između CIA-e i KGB-a te Britanske tajne službe i Stasija, ali ni u
čemu od toga nije sudjelovala američka vojska. Za naše momke
Berlin je bio turističko odredište. Otišli bi onamo vlakom da vide
Zid. U okolici je bilo sjajnih barova i prostitutki. Onuda je
vjerojatno prošlo deset tisuća vojnika s imenom John, ali nisu radili
ništa osim trošili novac i zarazili se triperom. Sigurno se nisu borili
niti su dobivali odličja. Stoga bi im bilo gotovo nemoguće ući u trag.
136
Ljudski resursi možda su bili spremni potrošiti nešto vremena na
to, za slučaj da iz svega proizađe nešto dobro, Ali to je od početka
bio smiješan zadatak. Niste mogli dobiti pozitivan rezultat od
Susan Mark. Ne bi vam mogla reći ništa o Berlinu što bi bilo
vrijedno dolaska ovamo. To jednostavno nije moguće.«
»Zašto smo onda došle?«
»Jer ste je tijekom prvih nekoliko telefonskih poziva smekšali i
sprijateljili se s njom. A Lad ste procijenili da je došao pravi
trenutak, rekli ste joj što zapravo želite. I kako da to pronađe. Rekli
ste to samo njoj i nije imalo veze s Berlinom, nego s nečim posve
drugim.«
Neproračunata osoba koja nema što kriti reagirala bi odmah i
otvoreno. Vjerojatno sablažnjeno, možda i uvrijeđeno. Amaterski
prevarant loše bi glumio takvu reakciju, bjesneći i vičući. Lila Hoth
samo je ostala tiho sjediti nekoliko trenutaka. Njezine su oči
pokazale jednako brzu reakciju kao i oči Johna Sansoma, u njegovoj
sobi u hotelu O. Henry. Promisli, pregrupiraj se i reorganiziraj, sve
u samo nekoliko sekunda.
Rekla je: »To je vrlo složeno.«
Nisam odgovarao.
Ona je rekla: »Ali posve nedužno.«
»Recite to Susan Mark«, odvratio sam.
Lila je nagnula glavu. Već sam vidio sličan pokret. Pristojan,
blag i pomalo proračunat. Rekla je: »Tražila sam Susaninu pomoć.
Rado je pristala. Očito su njezini postupci stvorili probleme za nju
kod nekog drugog. Znači da, čini se da sam bila neizravan uzrok
njezinih nevolja. Ali ne izravna. I žalim zbog toga što se dogodilo.
Zaista žalim. Vjerujte mi, da sam znala, odbila bih molbu svoje
majke.«
Svetlana Hoth kimnula je glavom i nasmiješila se.
»Kod koga je to stvorilo probleme za nju?« pitao sam.
Lila Hoth je odgovorila: »Kod njezine vlade, mislim. Vaše
vlade.«
»Zašto? Što vaša majka zapravo želi?«
Lila je rekla da najprije mora objasniti pozadinu svega.

137
 36. POGLAVLJE

Lila Hoth imala je samo sedam godina kada se Sovjetski Savez

raspao, pa je govorila s određenim vremenskim odmakom. Bila je
na jednakoj distanci od tog razdoblja kao i ja od doba borbe za prava
crnaca u SAD-u. Najprije je rekla da je u Crvenoj armiji bilo mnogo
političkih komesara. U svakoj pješačkoj pukovniji bio je barem
jedan. Rekla je da su zapovijedanje i održavanje discipline časnici
dijelili s komesarima. Suparništvo je bilo često i ogorčeno, ne nužno
između pojedinaca nego između zdravorazumske taktike s jedne
strane i ideološke čistoće s druge. Kad se uvjerila da razumijem
pozadinsku situaciju, prešla je na pojedinosti.
Svetlana Hoth bila je politički komesar dodijeljen pješačkoj
pukovniji. Njezina je postrojba otišla u Afganistan ubrzo nakon
sovjetske invazije 1979. Prvotne su borbene operacije bile
zadovoljavajuće za pješaštvo. A onda je došlo do katastrofe. Usputni
gubici postali su teški i neprekidni. Isprva su Sovjeti sve negirali. A
onda je Moskva reagirala, sa zakašnjenjem. Reorganizirali su
postrojbe. Neke su satnije spojene. Zdravorazumska taktika
pozivala je na ukopavanje. Ideologija je zahtijevala pojačavanje
ofenzive. Radi boljeg morala, pripadnici pojedine postrojbe morah
su imati slično etničko i geografsko podrijetlo. U satnije su dovedeni
i timovi snajperista. Dovedeni su vrhunski strijelci, svaki sa svojim
promatračem. Tako su stigli parovi grubih ljudi naviknutih na život
u divljini.
Snajperist u Svetlaninoj jedinici bio je njezin suprug.
Njegov promatrač bio je Svetlanin mladi brat.
Situacija se popravila u vojnom smislu, a i život vojnika postao
je bolji. Svetlanina, kao i druge obiteljske i regionalne skupine,
uživali su zajedno provodeći vrijeme kad su bili slobodni od službe.
Satnije su se ukopale, dobro smjestile i postigle odgovarajuću
razinu sigurnosti. Ofenzivni zahtjevi ispunjavani su redovitim
noćnim operacijama snajperista. Rezultati su bili sjajni. Sovjetski
su snajperisti dugo bili najbolji na svijetu. Afganistanski
mudžahedini nisu imali odgovor na njih. Krajem 1981. Moskva je
dodatno pojačala pritisak slanjem novog oružja. Bio je to nov model
snajperske puške. Bio je nedavno razvijen i još strogo povjerljiv.
Model su nazivali Tihi snajper VAL.

138
 Kimnuo sam glavom. Rekao sam: »Vidio sam jednom primjerak
te puške.«
Lila Hoth se nasmiješila, kratko, s naznakom posramljenosti.
Ali i s malo nacionalnog ponosa, možda, prema državi koja više nije
postojala. Možda je to bila samo sjena ponosa koji je njezina majka
nekoć osjećala. Jer VAL je bio sjajno oružje. Bila je to vrlo precizna,
prigušena poluautomatska puška. Ispaljivala je metak od 9 mm
brzinom sporijom od zvuka i njime mogla probiti sve vrste
suvremenih pancirnih prsluka kao i slabije oklopljena vojna vozila
do udaljenosti od oko 400 metara. Imao je vrhunske optičke ciljnike
za dan i elektroničke za noć. Prava noćna mora za protivnike. Mogli
su biti ubijeni bez ikakvog upozorenja. Tiho, iznenadno i
nasumično. Dok bi spavali u šatoru, dok bi bili na WC-u, dok bi jeli,
odijevali se, hodali uokolo, po danu i po noći.
»Dobar komad oružja«, rekao sam.
Lila Hoth opet se nasmiješila. Ali onda je osmijeh izblijedio.
Počinjale su loše vijesti. Stabilna je situacija trajala jednu godinu, a
onda je završila. Sovjetska pješadija za svoje je dobre rezultate bila
nagrađena još opasnijim zadatkom. Tako je posvuda i uvijek. Ne
dobiješ tapšanje po ramenu i vožnju kući nego zemljovid novog
područja. Svetlanina satnija bila je jedna od mnogih koje su dobile
zadaću probiti se dublje na sjeveroistok po dolini Korengal, Dolina
je duga gotovo deset kilometara. Kroz nju prolazi jedina cesta koja
vodi iz Pakistana. Daleko s njihove lijeve strane podizale su se
planine Hindukuša, nemoguće visoke i gole, a desni bok blokirao im
je lanac Abas Ghar. Deset kilometara ceste koja je prolazila između
njih služilo je kao glavna opskrbna linija mudžahedina sa
sjeveroistočne granice i morali su je presjeći.
Lila je rekla: »Britanci su prije više od stotinu godina napisali
neku vrstu pravilnika za vojne operacije u Afganistanu. Za potrebe
svog carstva. Između ostalog su napisali da prilikom planiranja
ofenziva najprije valja isplaniran neizbježno povlačenje. Također su
napisali da posljednji metak valja sačuvati za sebe jer nitko ne želi
biti zarobljen ondje, osobito ne da ga zarobe žene. Zapovjednici
jedinica pročitali su tu knjigu. Političkim je komesarima rečeno da
je ne čitaju. Rečeno im je i da Britanci nisu uspjeli samo zbog svoje
političke nerazumnosti. Sovjetska je ideologija bila čista, pa je
njihov uspjeh bio zajamčen. S tom je iluzijom započeo naš
Vijetnam.«
Napredovanje po dolini Korengal zbivalo se uz zračnu i
topničku podršku, što je davalo rezultate prvih pet kilometara.

139
Sljedeći kilometar morali su osvajati metar po metar, uz otpor koji
se običnim vojnicima doimao oštrim, ali časnici su ga smatrali
neobično suzdržanim.
Časnici su imali pravo.
Bila je to zamka.
Mudžahedini su čekali da se sovjetske opskrbne linije razvuku
na više od šest kilometara, a onda su im zadali udarac. Opskrbu
helikopterom uspješno su prekidali stalnom baražom projektila
zemlja-zrak iz ručnih bacača, koje su dobili od Amerikanaca.
Koordiniranim napadima uspjeli su okružiti isturene snage. Krajem
1982. tisuće vojnika Crvene armije ostalo je doslovno napušteno u
dugom, tankom lancu neadekvatnih i improviziranih logora. Zimsko
vrijeme bilo je užasno. Naleti ledenog vjetra neprekidno su zavijali
kroz prolaz između dvaju planinskih lanaca. Posvuda je bilo
zimzelenih grmova božikovine. U pravom kontekstu lijepi su i
pitoreskni, ali ne i vojnicima koji moraju u akciju između njih. Na
vjetru su stvarali iritantnu buku, ograničavali su kretanje te derali
kožu i odore u prolazu.
A onda su počeli brzi, iznenadni napadi.
Svaki put bi odveli jednog ili dvojicu zarobljenika.
Njihova je sudbina bila zastrašujuća.
Lila je citirala stihove iz mračne pjesme starog britanskog
književnika Rudyarda Kiplinga o propalim ofenzivama, o stenjanju
napuštenih žrtava na bojnom polju i okrutnim plemenskim ženama
s noževima: Kad si ranjen i ostavljen na ravnicama Afganistana, a
žene izađu da sasijeku što ostane, zgrabi pušku, raznesi si mozak i
otiđi svome Bogu kao vojnik. Zatim je rekla da je ono što je vrijedilo
na vrhuncu moći Britanskog Carstva vrijedilo i danas, samo je bilo
još i gore. Sovjetski bi vojnici nestali, a satima poslije, u mraku,
zimski bi vjetar donio zvukove njihova vrištanja, iz nedalekih
neprijateljskih logora koje nisu mogli vidjeti. Vrištanje bi isprva
zvučalo očajnički pa bi se polako, ali sigurno, pretvaralo u suludo
zavijanje. Katkad bi to trajalo deset ili dvanaest sati. Trupla
većinom ne bi pronašli. No katkad bi vratili trupla bez šaka i
stopala, ili bez cijelih udova, ili bez penisa, ili ušiju, očiju, nosa ili
penisa.
Ili bez kože.
»Neke su žive oderali«, rekla je Lila. »Odrezali bi im kapke, a
glave im vezali tako da moraju gledati kako im gule kožu. Hladnoća
je u nekoj mjeri anestezirala rane, pa nisu odmah umrli od šoka.

140
Katkad bi trajalo vrlo dugo. Katkad bi ih pekli žive na vatri. Blizu
naših logorišta pojavili bi se smotuljci pečenog mesa. Naši su vojnici
najprije mislili da su to darovi od mjesnih stanovnika koji su ih
simpatizirali. Ali onda su shvatili.«
Svetlana Hoth i dalje je gledala pred sebe, ne videći ništa,
izgledajući još bezizražajnije nego prije. Možda je zvuk glasa njezine
kćeri potaknuo sjećanja. U svakom je slučaju bio vrlo moćan. Lila
nije preživjela događaje koje je opisivala niti im je svjedočila, ali
zvučalo je kao da jest. Zvučalo je kao da im je svjedočila jučer. Više
nije imala povijesni odmak. Shvatio sam da je sjajna pripovjedačica.
Imala je dar i znala ispričati priču.
Rekla je: »Najviše su voljeli zarobiti naše snajperiste. Mrzili su
naše snajperiste. Mislim da snajperiste uvijek mrze, zbog načina na
koji ubijaju. Moja je majka bila silno zabrinuta zbog mog oca, jasno.
I svog mlađeg brata. Gotovo svake večeri odlazili bi u podnožje
okolnih brda, s elektroničkim teleskopom. Ne predaleko. Možda
tisuću metara, tražeći dobro mjesto. Možda malo dalje. Dovoljno
daleko da budu učinkoviti, a dovoljno blizu da se osjećaju sigurnim.
Ali nigdje nisu bili zaista sigurni. Svugdje su bili ranjivi. Ali morali
su ići. Imali su zapovijed ubijati neprijatelje, no namjeravali su
pucati na zarobljene suborce. To se smatralo samilošću. Bilo je to
grozno vrijeme. A moja je majka tada već bila trudna. Nosila je
mene. Začeta sam u rovu iskopanom u tvrdom, kamenitom tlu
doline Korengal, ispod šinjela s kraja Drugoga svjetskog rata, na još
dva koji su možda bili i stariji. Moja majka kaže da su imali rupe od
metaka na sebi, možda iz Staljingrada.«
Nisam rekao ništa. Svetlana je i dalje zurila. Lila je spustila
ruke na stol i malo ispreplela prste. Rekla je: »Tijekom prvog
mjeseca moj otac i ujak sigurno su se vraćali svako jutro. Bili su
dobar tim, možda i najbolji.«
Svetlana je i dalje zurila pred sebe. Lila je podigla ruke sa stola
i nakratko zastala. Zatim se uspravila sjedeći i izravnala ramena.
Promjena ritma i promjena teme. Rekla je: »U to je doba u
Afganistanu bilo Amerikanaca.«
»Bilo ih je?« rekao sam.
Kimnula je glavom.
»Koji Amerikanci?« pitao sam.
»Vojnici. Nije ih bilo mnogo, ali bilo ih je. Ne uvijek, ali katkad.«
»Mislite?«

141
 Opet je kimnula glavom. »Američka je vojska sigurno bila ondje.
Sovjetski Savez bio im je neprijatelj, a mudžahedini saveznici.
Tipična hladnoratovska situacija. Predsjedniku Reaganu
odgovaralo je da izmori Crvenu armiju. Bio je to dio
antikomunističke strategije. A bila je to i dobra prilika da zarobi
neka naša nova oružja, zbog obavještajnih razloga. Pa su slali
timove. Posebne postrojbe. Redovito su dolazili i odlazili. Jedne
večeri u ožujku 1983. jedan od tih timova pronašao je mog oca i mog
ujaka i ukrao njihovu pušku VAL.«
Nisam rekao ništa.
Lila je nastavila. »Gubitak puške bio je poraz, dakako. No bilo je
gore što su Amerikanci predali mog oca i ujaka plemenskim
ženama. Nije bilo potrebe za to. Očito ih je trebalo utišati jer je
nazočnost Amerikanaca bila tajna i morali su je kriti. No
Amerikanci su mogli sami ubiti mog oca i ujaka, brzo, tiho i lako.
Odabrali su da to ne učine. Moja je majka slušala njihove krikove
cijeli sljedeći dan i dugo u noć. Krikove mog oca i svog brata. Trajalo
je 16, 18 sati. Rekla je da je, iako su tako strašno vrištali još mogla
razaznati koji je koji, po zvuku njihova glasa.«

142
 37. POGLAVLJE

Osvrnuo sam se po polumračnoj sobi za čaj u hotelu Four Seasons,

malo se pomaknuo na stolcu i rekao: »Oprostite, ali ne vjerujem
vam.«
Lila Hoth je rekla: »Govorim vam istinu.« Odmahnuo sam
glavom. »Bio sam u američkoj vojsci. Vojni policajac. Općenito
govoreći, znao sam kamo su vojnici išli, a kamo ne. U Afganistanu
nije bilo američkih vojnika. Ne u to doba. Ne tijekom tog sukoba. To
je bio isključivo lokalni sukob.«
»Ali imali ste svoj ulog u tomu.«
»Naravno da jesmo. Kao i vi kad smo mi bili u Vijetnamu. Je li
Crvena armija bila ondje?«
Bilo je to retoričko pitanje, kako bih podcrtao svoju poantu, ali
Lila Hoth shvatila ga je ozbiljno. Nagnula se naprijed preko stola i
obratila se svojoj majci, govoreći duboko i brzo, na stranom jeziku
za koji sam pretpostavio da je ukrajinski. Svetlanine su se oči malo
otvorile i nagnula je glavu na jednu stranu kao da se prisjeća neke
manje važne povijesne pojedinosti. Odgovorila je kćeri, duboko, brzo
i dugo. Lila je zastala na trenutak kako bi se usredotočila na
prijevod, a zatim je rekla: »Ne, nismo slali postrojbe u Vijetnam jer
smo bili uvjereni da će naša socijalistička braća iz Narodne
Republike uspješno dovršiti zadatak bez naše pomoći. Moja majka
kaže da su to učinili, na fantastičan način. Mali ljudi u pidžamama
porazili su veliki zeleni stroj.«
Svetlana Hoth kimnula je glavom i nasmiješila se. Rekao sam:
»Baš kao što je hrpa pastira razbila nju i njezine.«
»Neosporno. Ali imali su mnogo pomoći.«
»To se nije dogodilo.«
»Ali priznajete da ste davali materijalnu pomoć?
Mudžahedinima. U novcu i oružju. Osobito projektile zemlja-zrak i
tomu slično.«
»Kao u Vijetnamu, ali obratno.«
»Vijetnam je sjajan primjer. Koliko znate, je li SAD ikada komu
slao vojnu pomoć, a da pritom nije slao takozvane vojne
savjetnike?«
Nisam odgovarao.

143
 Pitala je: »Na primjer, u koliko ste država bili raspoređeni?«
Nisam odgovorio.
Pitala je: »Kad ste stupili u vojsku?«
»1984. godine«, rekao sam.
»Onda su događaji iz 1982. i 1983. bili prije vašeg vremena.«
»Ali ne mnogo prije«, rekao sam. »A institucije pamte.«
»Varate se«, rekla je. »Tajne se čuvaju, a institucijsko sjećanje
briše se prema potrebi. Američka vojska ima dugu povijest
protuzakonitog miješanja u unutarnje poslove drugih zemalja
diljem svijeta. Osobito dok je predsjednik bio g. Reagan.«
»To ste učili u srednjoj školi?«
»Da, jesam. Ne zaboravite, kad sam krenula u srednju školu
komunista već odavno nije bilo. Djelomično zahvaljujući i g.
Reaganu.«
Rekao sam: »Čak i ako imate pravo, zašto pretpostavljate da su
Amerikanci bili umiješani te određene večeri? Pretpostavljam da
vaša majka to nije vidjela. Zašto nije pretpostavila da vašeg oca i
ujaka nisu zarobili izravno mudžahedini?«
»Jer nisu pronašli njihovu pušku. I nitko te večeri nije pucao na
njihov položaj. Otac je imao dvadeset metaka u spremniku i nosio je
rezervni spremnik. Da su ga zarobili mudžahedini, upotrijebili bi
svoju pušku protiv nas. Ubili bi četrdeset naših ljudi, ili bi pokušali,
a kad bi potrošili streljivo, ostavili bi pušku. Vojnici iz satnije moje
majke naposljetku bi je pronašli. Bilo je mnogo manjih okršaja.
Naši su vojnici osvajali njihove položaje, a oni naše. Bilo je to poput
sulude utrke ukrug. Mudžahedini su bili inteligentni. Često su se
vraćali na položaje za koje smo mislili da su napušteni. Ali tijekom
duljeg razdoblja naši su vojnici prošli kroz sva njihova skloništa.
Pronašli bi pušku VAL, praznu i zahrđalu. Možda bi je rabili kao
stupić u ogradi. Sve drugo zarobljeno oružje pronašli su tako, ali ne
i pušku VAL. Jedini logičan zaključak bio je da su je uzeli
Amerikanci i odnijeli u Ameriku.«
Nisam rekao ništa.
Lila Hoth je rekla: »Govorim istinu.«
Rekao sam: »Jednom sam vidio tihu snajpersku pušku VAL.«
»To ste mi već rekli.«
»Vidio sam je 1994.«, nastavio sam. »Rekli su nam da je tek
zarobljena. Jedanaest godina nakon što vi tvrdite da se to dogodilo.

144
Nastala je velika panika zbog njezinih sposobnosti. Vojska ne bi
čekala jedanaest godina da digne paniku.«
»Da, bi«, rekla je ona. »Da su odmah razotkrili zarobljavanje
puške, mogao je započeti Treći svjetski rat. Bilo bi to otvoreno
priznanje da su vaši vojnici u izravnom dodiru s našima, oči u oči s
našima, bez objave neprijateljstva. To je u najmanju ruku
protuzakonito, a u geopolitičkom smislu bilo bi katastrofalno.
Amerika bi izgubila moralnu prednost koju je imala. Unutarnja
podrška u Sovjetskom Savezu pojačala bi se. Pad komunizma bio bi
odgođen, možda za više godina.«
Nisam rekao ništa.
Ona je pitala: »Recite, što se dogodilo u vašoj vojsci 1994., nakon
velike panike?«
Zastao sam, na sličan način kao i Svetlana Hoth. Prisjećao sam
se povijesnih pojedinosti. Bile su iznenađujuće. Prisjetio sam se
opet i opet. Zatim sam rekao: »Zapravo se i nije dogodilo mnogo
toga.«
»Nikakav novi neprobojni prsluk? Nikakav novi maskirni
uzorak? Nikakva taktička reakcija?«
»Ne.«
»Je li to logično, čak i za vojsku?«
»Ne osobito.«
»Kad je bila zadnja nadogradnja opreme prije toga?«
Opet sam zastao i pokušao se prisjetiti još povijesnih
pojedinosti. Sjetio sam se PASGT-a, najavljenog s mnogo buke i
samohvale tijekom mojih ranih godina u odori. PASGT je bila
kratica za osobni oklopni sustav namijenjen pješaštvu. Bila je to
nova kaciga od Kevlara, osmišljena da izdrži paljbu iz svih vrsta
osobnog naoružanja. Novi neprobojni prsluk koji se nosio preko
borbene bluze ili ispod nje i ocijenjen je sigurnim i protiv paljbe iz
dugih cijevi. Posebice, koliko sam se sjećao, sigurnim od paljbe
zrnima 9 mm. K tome, tu su bili i novi maskirni uzorci, pomno
dizajnirani za bolju učinkovitost i dostupni u dvije inačice, šumskoj
i pustinjskoj. Marinci su dobili i treću, plavo-sivu, za urbana
okruženja.
Nisam rekao ništa.
Lila Hoth pitala je: »Kad je predstavljena nadogradnja?« Rekao
sam: »Krajem osamdesetih.«

145
 »Čak i u slučaju velike panike, koliko je potrebno da se dizajnira
i proizvede takva nadogradnja?«
»Nekoliko godina«, rekao sam.
»Dakle, ponovimo što znamo. Krajem osamdesetih dobili ste
novu nadogradnju, posebno dizajniranu za bolju osobnu zaštitu.
Mislite li da je moguće da je to bio rezultat informacija dobivenih iz
neotkrivenog izvora 1983. godine?«
Nisam odgovarao.

* * *

Svi smo na trenutak sjedili u tišini. Prišao nam je tih, diskretan

konobar i ponudio nam čaj. Naveo je dug niz egzotičnih vrsta. Lila
je tražila vrstu za koju nikad nisam čuo, a zatim je prevela svojoj
majci, koja je zatražila isto. Ja sam naručio običnu kavu, crnu.
Konobar je jedva primjetno nagnuo glavu, kao da želi reći da je
hotel Four Seasons spreman udovoljiti svim prohtjevima, ma koliko
odbojno proleterski bili. Čekao sam da se konobar opet povuče, pa
pitao: »Kako ste otkrile koga tražite?«
Lila je rekla: »Generacija moje majke očekivala je da će voditi
kopneni rat protiv vas u Europi i očekivali su da će pobijediti.
Njihova je ideologija čista, a vaša nije. Očekivali su i da će, nakon
brze i sigurne pobjede, zarobiti mnoge vaše vojnike, možda i
milijune njih. U toj bi fazi dio dužnosti političkog komesara bio
klasificiranje neprijateljskih boraca, kako bi odvojili ideološki
nepopravljive od krda. Za potrebe toga upoznali su se sa
strukturom vaše vojske.«
»Tko ih je upoznao?«
»KGB. Bio je to trajan program. Bilo je mnogo dostupnih
informacija. Znali su tko je što radio. Za elitne jedinice čak su znali
imena pripadnika. Ne samo časnika nego i običnih vojnika. Poput
pravog nogometnog navijača koji zna snage i slabosti svih ostalih
momčadi u ligi, uključujući i zamjene. Moja je majka zaključila da
su bile samo tri realistične mogućnosti za nazočnost u dolini
Korengal. Ih mornarički specijalci, SEAL-ovci, ili Izvidnici iz
marinaca ili Delta Force iz kopnene vojske. Dostupni obavještajni
podaci govorili su da to nisu bili SEAL-ovci ni Marinci. Nije bilo
indicija koje bi upućivale na njihovu umiješanost. Nikakvih
specifičnih informacija. KGB je imao ljude u svim vašim
organizacijama, a nisu dojavili ništa. No uhvatili su značajan

146
radijski promet iz baza Delta Force postrojbi u Turskoj i isturenih
položaja u Omanu. Naši radari zabilježili su i neobjašnjive letove.
Bilo je logično zaključiti da Delta Force vodi operacije.«
Konobar se vratio s pladnjem. Bio je visok, taman, prilično star
i vjerojatno stranac. Zračio je elegancijom. Uprava hotela vjerojatno
ga je zbog toga stavila u središte pozornosti. Njegovo je držanje dalo
naslutiti da je možda bio stručnjak za čaj u nekom otmjenom mjestu
u Beču ili Salzburgu. No zapravo je vjerojatno bio nezaposlen u
Estoniji. Možda je bio u vojsci s ostalima iz Svetlanine generacije.
Možda je zajedno s njom trpio zimu u dolini Korengal, u nekoj
postrojbi s ostalim pripadnicima svoje etničke skupine. Razmetao se
poslužujući čaj i slažući kriške limuna po tanjurićima.
Moju je kavu donio u lijepoj šalici. Spustio ju je pred mene, s
elegantno prikrivenim neodobravanjem. Kad je opet otišao, Lila je
nastavila. »Moja je majka procijenila da bi postrojbu vodio satnik.
Poručnik bi bio prenizak čin, a bojnik previsok. KGB je imao popise
vašeg osoblja. U to je doba u postrojbama Delta Forcea bilo mnogo
satnika. Ali analizirali smo vaše radijske komunikacije. Netko je
čuo ime John. To je suzilo područje pretraživanja.«
Kimnuo sam glavom. Zamislio sam golemu tanjurastu antenu,
negdje u Armeniji ili Azerbajdžanu, vojnika u kolibici pokraj nje, s
velikim slušalicama na ušima, kako mijenja frekvencija i osluškuje
krčanje i cičanje šifriranih kanala, a zatim iznenada nailazi na
odsječak razumljivog govora pa na komadić smeđeg papira napiše
»John«. Mnogo se toga čuje u eteru. Većina je beskorisna. Riječ koju
razumijete vrijedna je poput grumena zlata ili nebrušenog
dijamanta. A riječ koju oni razumiju opasna je poput metka u leđa.
Lila je nastavila. »Moja majka zna sve o vašim vojnim odličjima.
Smatrali su to važnim kriterijem za klasificiranje zarobljenika.
Odmah nakon zarobljavanja, oznake počasti postale bi oznake
sramote. Znala je da bi zarobljavanje puške VAL bilo vrijedno
važnog odlikovanja, ali kojeg? Valja imati na umu da nije bilo
objave neprijateljstva. Većina vaših važnijih odličja dodjeljuju se za
hrabrost ili junaštvo prilikom djelovanja protiv naoružanog
neprijatelja SAD-a. Tehnički, tko god je ukrao pušku VAL od mojeg
oca, nije mogao dobiti to odličje jer, Sovjetski Savez nije bio
neprijatelj Sjedinjenih Država. Ne u vojnom smislu. Ni u formalno
političkom smislu. Nije bilo objave rata.«
Opet sam kimnuo glavom. Nikada nismo bili u ratu sa
Sovjetskim Savezom. Štoviše, četiri duge godine bili smo saveznici u
očajničkoj borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Opsežno smo

147
surađivah. Vojnički šinjel iz doba Drugoga svj. rata pod kojim je
Lila bila začeta, kako je tvrdila, gotovo je sigurno bio sašiven u
Americi, u sklopu programa pomoći Saveznicima. Dostavili smo
stotine milijuna tona vunene i pamučne robe Rusima. Uz to i 15
milijuna pari kožnih čizama, četiri milijuna guma za vozila, dvije
tisuće željezničkih lokomotiva i 11 tisuća teretnih vagona, kao i
uobičajeni vojni materijal poput 15.000 aviona, 7000 tenkova i
375.000 kamiona. Sve besplatno i bez protuusluge. Winston
Churchill nazvao je taj program najboljim poslom u povijesti. Oko
njega su se isplele legende. Sovjeti su navodno tražili i kondome, a
u pokušaju da ostave dojam i zastraše Amerikance, zahtijevali su
da kondomi budu dugi 45 cm. Amerikanci su im ih dostavili. U
pakiranjima na kojima je pisalo Veličina: srednja.«
Tako je barem išla priča.
»Slušate li?« pitala je Lila.
Kimnuo sam glavom. »Odlikovanje za izuzetnu službu
odgovaralo bi tomu. Ili Legija zasluga ili Vojničko odličje.«
»Nisu dovoljno važne.«
»Hvala. Ja sam dobio sve tri.«
»Zarobljavanje puške VAL bio je vrlo snažan udarac. Prava
senzacija. Bilo je to posve nepoznato oružje. Onaj tko ga je zarobio,
morao bi dobiti zaista važno odličje.«
»Ali koje?«
»Moja je majka zaključila da bi to bilo Odličje za posebne
zasluge. Ono je važno, ali drukčije. Dodjeljuje se za izuzetne zasluge
u službi vlade Sjedinjenih Država na dužnosti s visokom
odgovornošću. Posve je neovisno od formalne objave borbenih
aktivnosti. Obično se dodjeljuje politički podobnim časnicima s
činom brigadnog generala i višim. Moja je majka imala zapovijedi
da odmah pogubi sve nositelje Odličja za posebne zasluge. Vrlo se
rijetko dodjeljuje časnicima s činom ispod brigadnog generala. Ali to
je jedino značajno odličje koje je satnik iz postrojba Delta Force
mogao dobiti za ono što je učinio te večeri u dolini Korengal.«
Kimnuo sam glavom. Slagao sam se s njome. Zaključio sam da
je Svetlana Hoth bila prilično dobra analitičarka. Očito je bila dobro
uvježbana i dobro informirana. KGB je obavio dobar posao. Rekao
sam: »Dakle, tražili ste vojnika po imenu John koji je bio satnik u
Delta Forceu i dobio Odličje za posebne zasluge, oboje u ožujku
1983.«

148
 Lila je kimnula glavom. »Kako bismo bili sigurni, tražili smo
odličje za koje nije bilo navedeno zbog čega je dodijeljeno.«
»I natjerali ste Susan Mark da vam pomogne.«
»Nisam je natjerala. Rado je pomogla.«
»Zašto?«
»Jer ju je uzrujala priča moje majke.«
Svetlana Hoth kimnula je glavom i nasmiješila se.
Lila je rekla: »A pomalo ju je uznemirila i moja priča. Ni ona
nije imala oca, kao ni ja.«
Pitao sam: »Kako ste došle do imena Johna Sansoma i prije
nego što vas je Susan nazvala? Ne vjerujem da je od hrpe privatnih
istražitelja iz New Yorka koji su zbijali šale čitajući novine.«
»To je vrlo rijetka kombinacija«, rekla je Lila. »Ime John, iz
Delta Forcea, ali čin niži od generala. Primijetile smo ga u Herald
Tribuneu, kad je objavio da se kandidira za Senat. Bile smo u
Londonu. Te novine možete kupiti diljem svijeta. Nešto poput New
York Timesa. John Sansom možda je jedini čovjek u povijesti vaše
vojske koji ispunjava sva četiri kriterija. Ali htjele smo biti posve
sigurne. Trebale smo završnu potvrdu.«
»Prije čega? Što želite učiniti?«
Lila Hoth izgledala je iznenađeno.
»Učiniti?« pitala je. »Ne želimo ništa učiniti. Samo želimo
razgovarati s njim, to je sve. Želimo ga pitati zašto. Zašto bi to
učinio dvama ljudskim bićima?«

149
 38. POGLAVLJE

Lila Hoth popila je svoj čaj i odložila šalicu na tanjurić. Porculan je

nježno kucnuo o porculan. Upitala je: »Hoćete li mi donijeti
Susanine informacije?«
Nisam odgovorio.
Rekla je: »Moja majka već dugo čeka.« Upitao sam: »Zašto je
čekala tako dugo?«
»Nije imala vremena, sreće, sredstava, prilike. Uglavnom novca,
pretpostavljam. Njezini nazori bili su vrlo uski donedavno.« Upitao
sam: »Zašto je vaš suprug ubijen?«
»Moj suprug?«
»U Moskvi.«
Lila je zastala, a zatim rekla: »Takva su bila vremena.«
»Isto vrijedi i za supruga vaše majke.«
»Ne. Rekla sam vam, da ga je Sansom ustrijelio u glavu, kao što
je ubijen moj suprug, ili ga ubo nožem u mozak, ili mu slomio vrat,
ili što god drugo pripadnike Delte uče da rade, sve bi bilo drukčije.
Ali nije. Umjesto toga, bio je okrutan. Nečovječan. Moj si otac nije
mogao ni raznijeti glavu svojom puškom jer su mu je uzeli.«
Ništa nisam rekao.
Upitala je: »Zar želite takvog čovjeka u svom Senatu?» »Za
razliku od koga?«
»Hoćete li mi dati Susaninu potvrdu da je to on?«
»Nema smisla«, odvratio sam. »Zašto nema?«
»Zato što ne biste mogli prići Johnu Sansomu. Ako se zaista
dogodilo ono što tvrdite, onda je to tajna i još će dugo ostati tajna. A
tajne se štite, osobito sada. Na ovomu već rade dvije savezne
agencije. Vi imate trojicu tipova koji postavljaju pitanja. U
najboljem ćete slučaju biti deportirani. Na putu do zračne luke
nećete stići ni dotaknuti do nogama. Ukrcat će vas u zrakoplov s
lisičinama. U ekonomsku klasu. Britanci će vas izvući iz zrakoplova
na drugom kraju i ostatak ćete života provesti pod nadzorom.«
Svetlana Hoth zurila je prazno.
Nastavio sam: »U najgorem ćete slučaju nestati. Upravo ovdje.
U jednom ćete trenutku hodati ulicom, a u drugom više nećete.

150
Trunut ćete u Guantanamu ili ćete biti na putu za Siriju ili Egipat,
kako bi vas ondje ubili.«
Lila Hoth ništa nije rekla.
»Želite moj savjet?« pitao sam. »Zaboravite na sve. Vaš otac i
ujak poginuli su u ratu. Nisu bili prvi, a neće biti ni posljednji.
Sranja se događaju.«
»Samo želimo pitati zašto.«
»Već znate zašto. Nije bilo objave neprijateljstva, pa nije smio
ubiti vaše ljude. Takva su pravila ratovanja. Prije svakog odlaska
na zadatak održava se dugi sastanak.«
»Zato je dao nekomu da ih ubije.«
»Takva su bila vremena. Kao što ste rekli, mogao je izbiti Treći
svjetski rat. Svima je bilo u interesu izbjeći to.«
»Jeste li pogledali datoteku? Je li Susan zaista pronašla
potvrdu? Samo mi recite da ili ne. Ništa neću učiniti dok to ne
vidim. Ne mogu.«
»Nećete ništa učiniti. I točka.«
»To nije bilo u redu.«
»Nije bila u redu ni invazija na Afganistan. Trebali ste ostati
kod kuće.«
»Trebali ste i vi, s obzirom na sva mjesta na kojima ste bili.«
»Neću vam proturječiti.«
»A što je sa slobodom informacija?«
»Što s time?«
»Amerika je zemlja zakona.«
»Istina. Ali znate li kakvi su sada zakoni na snazi? Trebali biste
pozornije čitati Herald Tribune.«
»Hoćete li nam pomoći?«
»Zamolit ću na recepciji da vam pozovu taksi do zračne luke.«
»I to je sve?«
»To je najbolja pomoć koju vam itko može pružiti.«
»Mogu li išta učiniti kako biste se predomislili?«
Nisam odgovorio.
»Bilo što?«
»Ne«, odgovorio sam.

151
 Nakon toga smo utihnuli. Stručnjak za čaj donio je račun. Bio je
u omotnici od podstavljene kože. Lila Hoth ga je potpisala. Rekla je:
»Sansom bi trebao odgovarati.«
»Ako je to bio on«, odvratio sam. »Ako je to bio itko.« Izvadio
sam Leonidov mobitel iz džepa i stavio ga na stol. Pomaknuo sam
svoj stolac unazad, spreman da odem.
Lila je rekla: »Zadržite mobitel, molim vas.«
Upitao sam: »Zašto?«
»Zato što ćemo moja majka i ja ostati. Još samo nekoliko dana.
Želim da vas mogu nazvati ako to poželim.« Nije bila stidljiva kad je
to rekla. Nije spustila kapke ni treptala trepavicama. Nije mi
dotaknula ruku, nije me pokušala zavesti niti me natjerati da se
predomislim. Bila je to jednostavna izjava, neutralno izrečena.
Zatim je rekla: »Čak i ako niste prijatelj«, i u njezinu sam glasu
čuo sićušni prizvuk prijetnje. Udaljeni zvon zlobe, natruhu
opasnosti, jedva čujnu iza riječi, popraćenu jasnom hladnoćom iz
njezinih nevjerojatnih plavih očiju. Poput toplog ljetnog mora koje
postaje obasjan zimski led. Ista boja, drukčija temperatura.
Ili je možda samo bila tužna, ili tjeskobna, ili odlučna.
Pogledao sam je bezizražajno, stavio mobitel natrag u džep i
otišao. U 57. ulici bilo je mnogo taksija, ali nijedan nije bio prazan.
Stoga sam nastavio pješice. Sheraton je bio tri ulice zapadno i pet
ulica južno. Dvadeset minuta, najviše. Pretpostavljao sam da ću
stići prije nego što Sansom završi s ručkom.

152
 39. POGLAVLJE

Nisam došao do Sheratona prije nego što je Sansom završio s

ručkom, dijelom zato što su pločnici bili prepuni ljudi koji su polako
hodali po vrućini, a dijelom zato što je ručak bio kratak. To je imalo
smisla. Sansomova publika s Wall Streeta htjela je što više
vremena provoditi zarađujući novac, a što manje dijeleći ga. Nisam
stigao ni na isti vlak kao i on. Vlak za Washington otišao je pet
minuta prije nego što sam stigao na kolodvor, što je značilo da sam
kasnio punih sat i pol za njime.

Na vratima kod Zgrade Cannon na dužnosti je bio onaj isti

čuvar. Nije me prepoznao. Ali ipak me pustio, najviše zbog Ustava.
Zbog Prvog amandmana u Povelji o pravima. Kongres neće donijeti
nijedan zakon kojim bi onemogućio pravo naroda da podnese molbu
vladi. Moje stvari iz džepa polako su prolazile kroz rendgenski stroj,
prošao sam kroz detektor metala i pretražili su me prije nego što
sam shvatio da je svjetlo zasjalo zeleno. U predvorju je bila gomila
senatskih kurira, a jedan od njih me pozvao i otpratio do
Sansomova ureda. Hodnici su bili široki, raskošni i zbunjujući.
Uredi su bili mali, ali lijepo uređeni. Možda su nekoć bih veliki i
lijepo uređeni, ali sada su bili podijeljeni na predsoblje i više
unutarnjih prostorija, dijelom da bi se njime koristilo više osoblje, a
dijelom da se dolazak do tražene osobe čini kao dar nakon prolaska
cijelog tog labirinta.
Sansomov je ured izgledao kao i ostali. Vrata u hodniku, mnogo
zastava, mnogo orlova, nekoliko uljanih slika starih tipova u
perikama, primaći stol za kojim je sjedila mlada žena. Možda
članica osoblja, možda stažistica. Springfield je bio naslonjen na
ugao njezina stola. Vidio me, kimnuo mi bez smješka, odgurnuo se
od stola, došao do vrata da me dočeka i pokazao palcem niže niz
hodnik.
»Kafić«, rekao je.
Stubama smo se spustili kat niže. Bila je to niska i široka
prostorija puna stolova i stolaca. Sansoma nije bilo nigdje.
Springfield je zagunđao kao da nije iznenađen i zaključio da se
Sansom vratio u svoj ured dok smo ga tražili, drugim putem, možda
kroz ured kolege. Rekao je da je zgrada pravi brlog, da se uvijek
vode razgovori, traže usluge, dogovaraju poslovi i trguje glasovima.

153
Vratili smo se istim putem, Springfield je provirio u unutarnji ured,
zatim se odmaknuo i pokazao mi da uđem.
Sansomov ured bio je četvrtasta prostorija veća od ormara i
manja od sobe u jeftinom motelu. Imala je prozor i panele na
zidovima, prekrivene uokvirenim fotografijama i uokvirenim
novinskim naslovima te suvenirima na policama. Sansom je sjedio
za stolom, u naslonjaču od crvene kože, a pred njim je bilo razasuto
mnogo papira. Skinuo je sako. Imao je umoran i prazan izraz lica
kakav ima čovjek koji je dugo sjedio na jednom mjesni. Nije izlazio.
Odlazak do kafića bio je šarada, vjerojatno osmišljen da bi se
omogućilo nekomu da ode a da ga ja ne vidim. Nisam znao komu.
Nisam znao zašto. Ali sjeo sam u stolac za posjetitelje i otkrio da je
još topao od nečijeg tijela. Iza Sansomove glave bila je velika
uokvirena fotografija koju sam vidio u njegovoj knjizi. Donald
Rumsfeld i Sadam Husein u Bagdadu. Katkad nam prijatelji
postanu neprijatelji, a neprijatelji nam postanu prijatelji. Pokraj nje
je bilo mnoštvo manjih fotografija, na nekim je Sansom stajao sa
skupinama ljudi, na nekima je bio sâm, rukovao se i smješkao s
drugim pojedincima. Neke od skupnih fotografija bile su formalne, a
na nekima su svi imali široke osmijehe na pozornicama
prekrivenima konfetima nakon izborne pobjede. Na većini njih bila
je i Elspeth. Frizura joj se dosta promijenila tijekom godina. Na
nekima je bio i Springfield, lako sam uočio njegovu sitnu i opreznu
siluetu iako su fotografije bile malene. Fotografije na kojima je bio
sam, novinari zovu stisak i cerek. Prepoznao sam neke od ljudi na
tim fotografijama, a neke nisam. Na nekim su fotografijama bile
ekstravagantne posvete, a na nekima nisu. Sansom je upitao:
»Onda?«
Odvratio sam: »Znam za odlikovanje iz travnja 1983.«
»Kako?«
»Zbog snajperske puške VAL. Rospija koju sam spomenuo
udovica je čovjeka kojemu ste je uzeli. Zato ste reagirali na prezime.
Možda nikad niste čuli za Lilu Hoth ili Svetlanu Hoth, ali jednom
davno susreli ste tipa koji se preživao Hoth. To je sigurno. Bilo je
očito. Vjerojatno ste uzeli njegove identifikacijske pločice i dali ih
prevesti. Vjerojatno ih još imate, kao suvenire.«
Nije bilo iznenađenja. Ni nijekanja. Sansom je samo rekao: »Ne,
te su pločice zaključane s izvješćima nakon izvršenog zadatka i
svime ostalim.«
Ništa nisam rekao.

154
 Sansom je rekao: »Ime mu je bilo Grigorij Hoth. Tada je bio
mojih godina. Doimao se sposobnim. Ali njegov motritelj baš i nije.
Trebao nas je čuti.«
Nisam odgovorio. Uslijedila je duga šutnja. Zatim je Sansom
shvatio što se događa, spustio ramena, uzdahnuo i rekao: »Kakav
način da me otkriju, zar ne? Odlikovanja bi trebala biti nagrada, a
ne kazna. Ne bi te trebala uvaliti u nevolju. Ne bi trebala pratiti
ostatak života poput prokletog utega.«
Ništa nisam rekao.
Upitao je: »Što ćete učiniti?«
Odgovorio sam: »Ništa.«
»Zaista?«
»Nije me briga što se dogodilo 1983. godine. I lagali su mi.
Najprije o Berlinu, a i dalje mi lažu. Tvrde da su majka i kći. Ali ne
vjerujem im. Navodna kći najljepše je stvorenje koje ste ikada
vidjeli. Navodna je majka pala sa stabla ružnih i putem udarila u
svaku granu. Prvi sam ih put upoznao s policajkom iz New Yorka.
Rekla je da će za trideset godina kći izgledali jednako kao majka.
Ali pogriješila je. Mlada nikada neće izgledati kao stara. Ni za
milijun godina.«
»Tko su onda one?«
»Spreman sam prihvatiti mogućnost da je starija ona za koju se
izdaje. Bila je politička komesarka u Crvenoj armiji koja je izgubila
supruga i brata u Afganistanu.«
»Brata?«
»Motritelj.«
»Ali mlada se žena pretvara?«
Kimnuo sam. »Tvrdi da je udovica milijarderka iz Londona.
Kaže da je njezin suprug bio poduzetnik, ali je pao u nemilost.«
»Nije uvjerljiva?«
»Odijeva se kao da to zaista jest. Dobro glumi. Možda zaista jest
izgubila supruga.«
»Ali? Što je ona?«
»Mislim da je novinarka.«
»Zašto?«
»Zna određene stvari. Ima odgovarajući tip znatiželje.
Analitična je. Prati Herald Tribune. Vraški dobro pripovijeda priče.

155
Ali previše govori. Zaljubljena je u riječi i uljepšava pojedinosti. Ne
može si pomoći.«
»Na primjer?«
»Pokušavala je postići veći patos. Tvrdila je da su politički
komesari bili u rovovima s običnim vojnicima. Tvrdi da je začeta na
kamenu pod kaputom Crvene armije. Što je sranje. Komesari su bili
obični mekušci iz pozadine. Klonili su se akcije. Držali su se stožera
i pisali pamflete. Katkad bi posjetili prvu crtu, ali nikada ako je
postojala bilo kakva opasnost.«
»Kako to znate?«
»Znate kako znam. Očekivali smo da ćemo u Europi voditi
kopneni rat protiv njih. Očekivali smo pobjedu. Očekivali smo
milijune zarobljenika. Vojna policija bila je obučena da izađe s
njima na kraj. 110. postrojba trebala je voditi operacije. Možda je to
bilo sumanuto, ali Pentagon je to vrlo ozbiljno shvaćao. Naučili su
nas više toga o Crvenoj armiji nego o američkoj vojsci. Rekli su nam
gdje možemo pronaći komesare. Imali smo zapovijed da ih smjesta
pogubimo.«
»Kakva novinarka?«
»Televizijska, vjerojatno. Lokalna ekipa koju je unajmila
povezana je s televizijom. Jeste li ikada vidjeli istočnoeuropsku
televiziju? Imaju samo voditeljice i sve izgledaju senzacionalno.«
»Iz koje zemlje?«
»Ukrajine.«
»Kako će prikazati priču?«
»Kroz istragu, povijest, uz dozu ljudske priče. Mlađa je
vjerojatno čula priču starije i odlučila je objaviti.«
»Poput ruskog History Channela?«
»Ukrajinskog.«
»Zašto? Koja je poruka? Sada nas žele posramiti? Nakon više od
dvadeset i pet godina?«
»Ne, mislim da žele posramiti Ruse. Trenutačno vlada velika
napetost između Rusije i Ukrajine. Mislim da američko zlo uzimaju
zdravo za gotovo i žele poručiti da velika i zla Moskva nije trebala
poslati sirote i bespomoćne Ukrajince u smrt.«
»Zašto nismo prije čuli za tu priču?«
»Zato što kaskaju za sadašnjošću«, odvratio sam. »Traže
potvrdu. Čini se da ondje novinari još imaju skrupula.«

156
 »Hoće li dobiti potvrdu?«
»Pretpostavljam da od vas neće. A nitko drugi ništa ne zna
pouzdano. Susan Mark nije dovoljno dugo poživjela da bi išta
potvrdila ili porekla. Opet se ništa ne zna. Savjetovao sam im da
sve zaborave i vrate se kući.«
»Zašto se predstavljaju kao majka i kći?«
»Zato što je to sjajna prijevara«, rekao sam. »Privlačno je. Kao u
reality emisijama. Ili u onim časopisima koje prodaju u trgovinama.
Očito su proučile našu kulturu.«
»Zašto su tako dugo čekale?«
»Potrebno je mnogo vremena da bi se izgradila zrela televizijska
industrija. Vjerojatno su protratili godine na važne stvari.«
Sansom je odsutno kimnuo i rekao: »Nije točno da nitko ništa
pouzdano ne zna. Čini se da vi znate mnogo toga.«
»Ali ja neću ništa reći.«
»Mogu li vam vjerovati?«
»Služio sam 13 godina u vojsci. Znam svašta. Ali ne govorim o
tomu.«
»Ne sviđa mi se to kako su lako prišli Susan Mark. Ni to što od
početka nismo znali za nju. Čuli smo tek jutro poslije. Sve se doima
poput zasjede. Cijelo smo vrijeme bili korak iza njih.«
Gledao sam fotografije na zidu iza njega. Promatrao sam sitne
figure. Njihove oblike, njihove stavove, njihove obrise. Rekao sam:
»Zaista?«
»Trebali su nam reći.«
Odvratio sam: »Razgovarajte s Pentagonom. I s onim tipovima
koji su me dočekali u Watergateu.«
Sansom je rekao: »Hoću.« A zatim je utihnuo, kao da opet o
svemu razmišlja i procjenjuje situaciju, ali smirenije i sporije, a ne
brzo kao inače, kao časnik na bojištu. Curenje informacija je
zaustavljeno. Činilo se da je na trenutak razmatrao taj prijedlog, iz
svih kutova. Zatim je slegnuo ramenima te me tupava izraza lica
upitao: »Što sada mislite o meni?«
»Je li to važno?«
»Političar sam. Refleksno pitanje.«
»Mislim da ste ih trebali ustrijeliti u glavu.«
Zastao je i rekao: »Nismo imali oružje s prigušivačima.«
»Jeste. Jedno ste uzeli od njih.«

157
 »Pravila ratovanja.«
»Trebali ste ih zanemariti. Crvena armija nije imala
forenzičare. Ne bi imali pojma tko ih je ubio.«
»Što mislite o meni?«
»Mislim da ih niste trebali predati Afganistancima. Nije bilo
potrebe za time. To će biti poruka priče na ukrajinskoj televiziji.
Cilj im je dovesti staricu pokraj vas kako bi vas pitala zašto.«
Sansom je opet slegnuo ramenima. »Da barem može. Istina je
da ih nismo predali. Umjesto toga smo ih pustili. Bio je to
proračunat rizik. Dvostruki blef. Izgubili su pušku. Svi bi
pretpostavili da su je mudžahedini oduzeli. Što je bio tužan ishod i
velika sramota. Bilo mi je jasno da su se silno bojali svojih časnika i
političkih komesara. Ne bi dočekali da ispričaju istinu, da su to
učinili Amerikanci, a ne Afganistana. Bila bi to svojevrsna isprika.
Ali njihovi časnici i komesari znali su koliko su ih se bojali, pa bi se
istina činila kao sranje. Poput jadne izlike. Odmah bi je odbacili kao
izmišljotinu. Smatrao sam da je sigurno pustiti ih. Istina bi bila
pred njima, ali ne bi je vidjeli.«
Upitao sam: »Što se onda dogodilo?«
Sansom je odgovorio: »Pretpostavljam da su se bojali više nego
što sam mislio. Previše da bi se vratili. Vjerojatno su lutali dok ih
netko iz plemena nije pronašao. Grigorij Hoth bio je u braku s
političkom komesarkom. Bojao je se. To se dogodilo. Zbog toga je
poginuo.«
Ništa nisam rekao.
Nastavio je: »Ali ne očekujem da mi itko vjeruje.« Nisam
odgovorio.
Rekao je: »Imate pravo za napetost između Rusije i Ukrajine.
Ali postoji napetost i između Rusije i nas. Trenutačno je ima
napretek. Ako se dozna za Korengal, situacija bi mogla eskalirati.
Bit će opet kao u Hladnom ratu. Ali drukčije. Sovjeti su barem bili
normalni, na svoj način. Ovi nisu nimalo.«
Nakon toga dugo smo sjedili u tišini, a zatim je Sansomov
telefon zazvonio. Zvala ga je recepcionistica. Čuo sam njezin glas
kroz slušalicu i kroz vrata. Nabrojila mu je niz stvari koje je morao
hitno riješiti. Spustio je slušalicu i rekao: »Moram ići. Pozvat ću
kurira da vas isprati.« Ustao je, zaobišao stol i izašao. Poput
nedužnog čovjeka koji nema što skrivati. Ostavio me samoga, u
stolcu, s otvorenim vratima. I Springfield je otišao. U vanjskom

158
uredu nije bilo nikoga osim žene za stolom. Nasmiješila mi se. Ja
sam se nasmiješio njoj. Kurir se nije pojavio.
Uvijek smo bili korak iza, rekao je Sansom. Čekao sam još
minutu, a onda sam se počeo meškoljiti kao da sam nemiran. Nakon
prihvatljivog razdoblja ustao sam sa stolca. Setkao sam se uokolo s
rukama na leđima, poput nedužnog čovjeka koji nema što skrivati,
koji samo čeka na terenu koji nije njegov. Zaputio sam se ka zidu
iza stola, kao da je to nasumično odredište. Proučio sam fotografije.
Nabrojio sam lica koja prepoznajem. Prvotni zbroj iznosio je
dvadeset i četiri. Četiri predsjednika, devet drugih političara, petero
sportaša, dvoje glumaca, Donald Rumsfeld, Sadam Husein, Elspeth
i Springfield.
I još netko.
Poznavao sam i dvadeset i peto lice.
Na svim fotografijama proslava izbora, odmah do Sansoma,
stajao je čovjek koji se jednako široko smiješio, kao da uživa u dobro
obavljenom poslu, kao da posve neskromno pripisuje velik dio
zasluga i sebi. Strateg. Taktičar. Onaj koji vuče konce. Politički
igrač iz sjene.
Sansomov šef stožera, pretpostavio sam.
Bio je mojih godina. Na svim je fotografijama bio prekriven
konfetima, zapedjanim trakicama ili do koljena u balonima,
smiješeći se poput idiota, ali hladnih očiju. Bile su prepredene,
proračunate i oštroumne.
Podsjećale su me na oči igrača bejzbola.
Znao sam zašto su organizirali onu šaradu do kafića.
Znao sam tko je čovjek koji je sjedio u Sansomovu stolcu za
posjetitelje prije mene.
Uvijek smo bili korak iza. Lažljivac.
Poznavao sam Sansomova šefa stožera. Već sam ga vidio.
Vidio sam ga u hlačama i majici za golf, dok se vozio vlakom
broj 6 kasno noću u New Yorku.

159
 40. POGLAVLJE

Pregledao sam sve fotografije s proslava, vrlo pomno. Tip iz

podzemne bio je na svakoj od njih. Iz različitih kutova, iz različitih
godina, s različitih pobjeda, ali to je nedvojbeno bio isti tip, doslovno
sa Sansomove desne strane. Zatim je kurir ušao u ured i dvije
minute poslije opet sam bio na pločniku Avenije Independence.
Četrnaest minuta nakon toga bio sam na željezničkom kolodvoru i
čekao idući vlak za New York. Pedeset i osam minuta nakon toga
bio sam u vlaku, udobno smješten, napuštao grad i gledao tužne
željezničke kolosijeke kroz prozor. Daleko s moje lijeve strane
skupina muškaraca u kacigama i narančastim prslucima radila je
na jednom dijelu pruge. Njihovi su prsluci sjali kroz smog. Tkanina
se očito sastojala od sitnih komadića reflektivnog stakla utkanih u
plastiku. Sigurnost uz pomoć kemije. Prsluci nisu bili samo vidljivi.
Privlačili su pozornost. Privlačili su oko. Gledao sam ih kako rade
dok nisu postali samo sitne narančaste točkice u daljini i nastavio
dok se nisu posve izgubili, više od kilometra poslije. U tom sam
trenutku imao sve podatke koje sam mogao dobiti. Znao sam sve što
sam mogao doznati. Ali nisam znao da znam. Ne tada.
Vlak je stigao u kolodvor Penn i otišao sam na kasnu večeru u
zalogajnici točno preko puta ulice u kojoj sam prvi dan doručkovao.
Onda sam otišao do 14. postaje u Zapadnoj 35. ulici. Noćna je
smjena počela. Theresa Lee i njezin partner Docherty već su bili
ondje. Prostorija je bila tiha, kao da je sav zrak izvučen iz nje. Kao
da su čuli lošu vijest. Ali nitko nije jurcao uokolo. Stoga se loša
vijest dogodila negdje drugdje.
Recepcionistica na ulazu već me vidjela. Okrenula se u stolcu i
pogledala prema Lee, koja je složila izraz lica kao da neće umrijeti
ako još jedan put bude razgovarala sa mnom. Ili ako ne bude.
Recepcionistica se okrenula prema meni i složila izraz kao da je
samo na meni hoću li ostati ili ući. Otvorio sam vrata uz škripu
šarke i pokraj stolova se zaputio prema kraju prostorije. Docherty jc
bio na telefonu, uglavnom je slušao. Lee je samo sjedila ondje, ništa
ne radeći. Podignula je pogled kad sam prišao i rekla: »Nisam
raspoložena.«
»Za što?«
»Za Susan Mark«, odvratila je.
»Ima li vijesti?«

160
 »Baš nikakvih.«
»Nema više ničega o mladiću?«
»Zaista si zabrinut za njega.«
»A ti nisi?«
»Ni najmanje.«
»Slučaj je još zatvoren?«
»Čvršće nego riblji šupak.«
»Dobro«, rekao sam.
Zastala je na trenutak, uzdahnula i rekla: »Što si doznao?«
»Znam tko je bio peti putnik.«
»Bilo je samo četvero putnika.«
»A Zemlja je ravna i Mjesec je od sira.«
»Je li taj navodni peti putnik počinio zločin između 30. i 45.
lice?«

* * *

»Nije«, odgovorio sam. »Onda slučaj ostaje zatvoren.«

Docherty je spustio slušalicu i uputio partnerici značajan
pogled. Znao sam što taj pogled znači. Bio sam neka vrsta policajca
trinaest godina i mnogo sam puta vidio takav pogled. Značio je da je
netko drugi dobio veliki slučaj, a Dochertyju je bilo drago što on nije
uključen, ali i pomalo žao jer, iako je velika birokratska gnjavaža
biti u središtu akcije, ipak je mnogo bolje od promatranja sa strane.
Upitao sam: »Što se dogodilo?«
Lee je odgovorila: »Više umorstava u 17. ulici. Gadno. Četvorica
ispod nadvožnjaka autoceste F. D. Roosevelt, pretučeni i ubijeni.«
»Čekićima«, rekao je Docherty.
Upitao sam: »Čekićima?«
»Stolarskim alatom. Iz željezarije u 23. ulici. Netom kupljeni.
Pronađeni su na poprištu. Još su imali cijene, ispod krvi.«
Upitao sam: »Tko su bila ta četvorica?«
»Nitko ne zna«, odvratio je Docherty. »Čini se da su zbog toga
upotrijebili čekiće. Lica su im posve uništena, zubi smrskani, a
jagodice razbijene.«
»Stari, mladi, crni, bijeli?«

161
 »Bijeli«, odgovorio je Docherty. »Nisu stari. U odijelima. Nisu
imali ništa, osim lažnih posjetnica u džepu, s imenom korporacije
koja nije registrirana nigdje u državi New York i telefonskim
brojem koji je trajno isključen jer pripada filmskoj tvrtki.«

162
 41. POGLAVLJE

Dochertyju je telefon zazvonio, javio se i opet počeo slušati. Prijatelj

iz 17. postaje, vjerojatno, s još pojedinosti. Pogledao sam Lee i
rekao: »Hoćete li sada opet otvoriti slučaj?« Upitala je: »Zašto?«
»Zato što su ti tipovi lokalna ekipa koju je unajmila Lila Hoth.«
Pogledala me i rekla: »Što si ti? Telepat?«
»Dvaput sam ih sreo.«
»Dvaput si sreo neku ekipu. Nema pokazatelja da su to isti
tipovi.«
»Dali su mi jednu od tih lažnih posjetnica.«
»Sve te ekipe imaju lažne posjetnice.«
»S istim telefonskim brojem?«
»Te brojeve imaju samo filmske i televizijske ekipe.«
»Bili su bivši policajci. Zar ti to nije važno?«
»Stalo mi je do policajaca, ne bivših policajaca.«
»Spomenuli su Lilu Hoth.«
»Ne, neka je ekipa spomenula njezino ime. To ne znači da su to
učinili ovi ubijeni.«
»Misliš da je to slučajnost?«
»Mogli su biti bilo čija ekipa.«
»Kao, na primjer?«
»Od bilo koga na cijelom svijetu. Ovo je New York. Pun je
privatnih istražitelja. Kreću se u čoporima. Svi izgledaju jednako i
rade iste stvari.«
»Spomenuli su i Johna Sansoma.«
»Ne, neka ga je ekipa spomenula.«
»Štoviše, najprije sam od njih čuo za njega.«
»Onda su možda bili njegova ekipa, a ne Lilina. Bi li bio toliko
zabrinut da unajmi vlastite ljude?«
»Njegov šef stožera bio je u vlaku. On je bio peti putnik.«
»Eto.«
»Nećeš ništa učiniti?«
»Obavijestit ću 17. postaju.«
»Nećeš otvoriti slučaj?«

163
 »Ne dok ne čujem za zločin sa svoje strane Avenije Park.« Rekao
sam: »Idem u Four Seasons.«
Bilo je kasno, bio sam daleko na zapadu i nisam našao taksi dok
nisam došao do Šeste avenije. Ali nakon toga sam se brzo našao u
hotelu. U predvorju je bilo mirno. Ušao sam kao da imam pravo biti
ondje i popeo se dizalom do kata Lile Hoth. Prošao sam tihim
hodnikom i zastao pred njezinim vratima. Vrata su bila odškrinuta.
Jezičac sigurnosne brave bio je vani, opruga ga je zaglavila uz
dovratak. Zastao sam na još jednu sekundu, a zatim pokucao. Nije
bilo odgovora.
Gurnuo sam vrata i osjetio otpor mehanizma. Držao sam vrata
otvorenima pod kutom od 45 stupnjeva u odnosu na svoje raširene
prste i osluškivao.
Iznutra nije dopirao nikakav zvuk.
Posve sam otvorio vrata i ušao. Dnevni boravak ispred mene io
je u polumraku. Svjetlo je bilo ugašeno, ali zavjese su bile
rastvorene i sjaj grada bio je dovoljan da mi pokaže da je soba
prazna. Prazna u smislu da u njoj nije bilo ljudi. Prazna i u smislu
da su gosti odnijeli svoje stvari i otišli. Nije bilo vrećica iz kupnje u
kutu, nije bilo osobnih predmeta smještenih brižno ili nemarno, nije
bilo kaputa na stolcima, ni cipela na podu. Nije bilo nikakvih
znakova života.
Spavaće sobe bile su jednake. Kreveti su još bili uredni, ali na
njima su bila udubljenja i tragovi veličine putne torbe. Ormari su
bili prazni. Kupaonice su bile pune upotrijebljenih ručnika. Tuš-
kabine bile su suhe. Osjetio sam blagi trag mirisa Lile Hoth, ali to
je bilo sve.
Još sam jedanput prošao kroz sve tri sobe, a zatim izašao u
hodnik. Vrata su se za mnom zatvorila. Čuo sam oprugu kako radi
svoj posao i čuo sam kako jezičac hvata dovratak, struganje metala
po drvetu. Otišao sam do dizala, pritisnuo gumb za dolje i vrata su
se odmah otvorila. Dizalo me čekalo. Noćni protokol. Bez suvišnog
kretanja dizala. Bez suvišne buke. Vratio sam se u predvorje i
otišao ilo recepcije. Na dužnosti je bilo cijelo noćno osoblje. Ne toliko
ljudi kao danju, ali previše da bi trik od pedeset dolara upalio. Four
Seasons nije bio takvo mjesto. Jedan je čovjek podigao pogled sa
zaslona i pitao kako mi može pomoći. Pitao sam ga kad su Hothice
točno otišle.

164
 »Tko, gospodine?« upitao me. Govorio je tihim, odmjerenim
glasom tipičnim za noćnu smjenu, kao da se boji da će probuditi
goste koji spavaju iznad njega.
»Lila Hoth i Šveđana Hoth«, odvratio sam.
Čovjek je imao pogled kao da ne zna o čemu govorim, vratio
pogled na zaslon i pritisnuo nekoliko tipki. Pomicao je stranicu gore
i dolje dok ju je pregledavao, pritisnuo još nekoliko tipki i rekao:
»Žao mi je, gospodine, ali ne mogu pronaći nikakve goste pod tim
imenom.«
Dao sam mu broj apartmana. Pritisnuo je još nekoliko tipki,
usta su mu se iskrivila od iznenađenja i rekao je: »Taj apartman
nije korišten cijeli tjedan. Vrlo je skup i teško ga je iznajmiti.«
Opet sam provjerio taj broj u glavi i rekao: »Sinoć sam bio u
njemu. Tada je bio korišten. A s gošćama sam se našao i danas, u
čajani. Ostavile su potpis na računu.«
Čovjek je opet pokušao. Prikazao je račune iz čajane koji su
naplaćeni na račune gostiju. Napola mi je okrenuo zaslon da i ja
mogu vidjeti, što je gesta koju činovnici rabe kad vas žele u nešto
uvjeriti. Uzeli smo čaj za dvoje i šalicu kave. Nije bilo traga takvom
računu.
Onda sam čuo sitne zvukove iza sebe. Struganje potplata po
sagu, šištanje uvučenog zraka, uzdah tkanine koja prolazi zrakom. I
zveket metala. Okrenuo sam se i našao se okrenut prema
polukrugu sedmorice muškaraca. Četvorica su bili u odori njujorške
policije. Trojica su bili savezni agenti koje sam prije upoznao.
Policajci su imali sačmarice.
Savezni agenti imali su nešto drugo.

165
 42. POGLAVLJE

Sedmorica muškaraca. Sedam komada oružja. Policijske sačmarice

bile su talijanske Franchi SPAS 12. Vjerojatno nisu standardno
oružje njujorške policije. SPAS 12 futurističko je oružje
zastrašujućeg izgleda, poluautomatska sačmarica s drškom pištolja
sklopivim usadnikom. Prednosti: mnoge. Mane: dvije. Prva je
cijena, ali očito je da je neki specijalistički odjel u policiji s veseljem
odobrio kupnju. Poluautomatska funkcija bila je druga mana.
smatra se da teotetski nije pouzdano kod snažnih sačmarica. To bi
moglo zabrinuti one koji moraju pucati ili umrijeti. Mehanički se
kvarovi događaju. No nisam se htio kladiti da će se odjednom
dogoditi četiri mehanička kvara, a zbog istog razloga ne kupujem
srećke za loto. Optimizam je dobar. Slijepa vjera nije.
Dvojica saveznih agenata u rukama su držali Glockove 17.
Automatski pištolji kalibra 9-mm iz Austrije, četvrtasti, kompaktni,
pouzdani, dokazani tijekom više od dvadeset godina korisne službe.
Osobno mi je i dalje malo draža Beretta M9, također iz Italije kao
Franchi, ali Glock bi u milijun od milijun i jednog slučaja posao
bavio jednako dobro kao i Beretta.
Sad mu je zadatak bio da stojim mirno, spreman za glavnu
predstavu.
Voda agenata stajao je točno na polovici polukruga. Trojica su
mu bila s lijeve strane, a trojica s desne. U ruci je držao oružje koje
sam prije vidio samo na televiziji. Dobro sam ga zapamtio. Kabelski
kanal, u motelskoj sobi u Florenceu, u Teksasu. Ne Military
Channel. National Geographic Channel. Emisija o Africi. Ne o
građanskim ratovima, neredima, bolestima i gladi. Dokumentarac o
životinjama. O gorilama, ne o gerilcima. Skupina zoologa pratila je
odraslog alfa-mužjaka. Htjeli su mu staviti radijski odašiljač na
uho. Životinja je imala gotovo 230 kilograma. Blizu četvrt tone.
Srušili su ga strelicom napunjenom sredstvom za uspavljivanje
primata.
To je u mene uperio voda saveznih agenata.
Puška za ispaljivanje strelica.
Ljudi iz National Geographica silno su se potrudili uvjeriti
gledatelje da je postupak human. Prikazali su detaljne dijagrame i
računalne simulacije. Strelica je bila sićušan pernati stožac, s
tijelom od kirurškog čelika. Vrh je bio sterilan, porculanski i

166
porozan, ispunjen anestetikom. Strelica je izletjela velikom brzinom
i vrh se zabio centimetar u gorilu. I stao. Vrh je htio nastaviti.
Inercija. Newtonov zakon gibanja. Keramička ampula razbila se od
siline udarca i inercije, a tekućina koja je bila unutra nastavila je
dalje, ne baš u obliku kapljica i ne baš u obliku aerosola. Poput
teške maglice širila se pod kožom, preplavljujući tkivo poput
papirnatog ručnika koji upija prolivenu kavu. Pištolj je imao samo
jedan hitac. Punio se jednom strelicom, a pokretao ga je mali
spremnik komprimiranog zraka. Zapravo, dušika, koliko se sjećam.
Punjenje je bilo naporno. Bilo je bolje pogoditi iz prve.
Istraživači su u dokumentarcu pogodili iz prve. Gorila je bio
ošamućen nakon osam sekunda, a u komi nakon dvadeset. Deset
sati poslije probudio se posve zdrav.
Ali on je težio dvostruko više od mene.
Iza mene bila je hotelska recepcija. Osjećao sam je na leđima.
Izbočina širine 35 centimetara bila je na 105 cm od da. Visina
šanka. Prikladno da gost raširi svoje papire. Prikladno za
potpisivanje. Iza toga bio je pad do običnog pulta u visini stola za
recepcioniste. Negdje oko 75 centimetara. Ili više. Nisam bio
siguran. Ali prepreka je bila visoka i široka koju nije bilo moguće
preskočiti iz mjesta. Osobito ne okrenut u pogrešnom smjeru. I
besmisleno. Kad bih preskočio pult, ne bih bio u drugoj prostoriji.
Još bih bio ovdje, ali iza pulta, a ne ispred njega. Ne bih dobio ništa,
a mogao bih izgubiti kad bih nezgodno doskočio na stolac na
kotačićima ili se sapleo o telefonske žice.
Okrenuo sam glavu i pogledao iza sebe. Ondje nije bilo nikoga.
Ljudi s recepcije su otišli, lijevo i desno. Pripremili su ih. Možda su
to čak i uvježbali. Sedmorica ispred mene imali su čistu vatrenu
liniju.
Nisam mogao ni naprijed ni natrag.
Stajao sam na mjestu.
Vođa saveznih agenata gledao je niz cijev puške sa strelicom i
ciljao ravno u moje lijevo bedro. Moje lijevo bedro bilo je relativno
velika meta. Nema sala ispod kože. Samo čvrsto meso, puno
kapilara i drugih sustava za brzu i učinkovitu cirkulaciju. Posve
nezaštićeno, izuzev mojih novih plavih hlača, koje su bile izrađene
od tankog ljetnog pamuka. Nemojte doći tako odjeveni, neće vas
pustiti. Napeo sam mišiće, kao da ću tako odbiti prokletu strelicu.
Zatim sam se opet opustio. Mišići nisu pomogli gorili, a neće pomoći
ni meni. Iza sedmorice, u mračnom kutu, vidio sam liječničku

167
ekipu. Vatrogasne odore. Tri muškarca, jedna žena. Stajali su i
čekali. Imali su spremna nosila na kotačima.
Kad sve drugo propadne, počni govoriti.
Rekao sam: »Ako imate još pitanja, rado ću sjesti i razgovarati.
Možemo uzeti kavu, biti civilizirani. Bez kofeina, ako baš želite.
Budući da je kasno. Skuhat će nam svježu, siguran sam. Ovo je ipak
Four Seasons.«
Savezni agent nije odgovorio. Umjesto toga me pogodio.
Strelicom, s udaljenosti od dva i pol metra, ravno u meso na mom
bedra. Čuo sam udarac komprimiranog zraka i osjetio bol u nozi. Ne
oštar ubod. Tup, snažan udarac, poput rane od noža. Zatim djelić
sekunde ničega, poput nevjerice. A onda oštra, bijesna reakcija.
Pomislio sam, da sam gorila, htio bih reći tim prokletim
istraživačima da ostanu kod kuće i ostave moje uši na miru.
Vođa saveznih agenata spustio je pušku.
Na sekundu se ništa nije dogodilo. Onda sam osjetio kako mi
srce ubrzava, a krvni dak naglo raste i pada. Čuo sam šuštanje u
sljepoočnicama, kao od kineske hrane prije dvadeset godina.
Pogledao sam dolje. Pernati vrh strelice bio je čvrsto stisnut uz moje
hlače. Izvukao sam je. Bila je umrljana krvlju. Ali vrh je nestao.
Keramički materijal pretvorio se u prah, a tekućina koju je
sadržavao već je bila u meni i radila svoj posao. Velika kapljica krvi
izvirila je iz rane i natopila pamučnu tkaninu mojih hlača, prateći
zakrivljenost i potku poput karte epidemije koja se širi ulicama
grada. Srce mi je snažno tuklo. Osjećao sam krv kako kola mojim
tijelom. Htio sam to zaustaviti. Nije bilo praktičnog načina za to.
Naslonio sam se na pult. Samo privremeno, mislio sam. Da
predahnem. Činilo se da su sedmorica ispred mene naglo otišla u
stranu. Poput mijenjanja strane u bejzbolu. Nisam bio siguran jesu
li se pomaknuli oni ili sam ja pomaknuo glavu. Ili se možda cijela
prostorija pomaknula. Nesumnjivo je došlo do nekakve velike i brze
rotacije. Imao sam osjećaj vrtnje. Rub pulta udario me ispod
lopatica. Ili se on podizao ili sam ja padao. Ispružio sam dlanove po
njegovoj površini. Pokušao sam ga primiriti. Ili sebe. Nisam mogao.
Rub me udario u potiljak. Moj unutarnji sat nije radio kako valja.
Pokušavao sam brojiti sekunde. Htio sam doći do devet. Htio sam
izdržati dulje od gorile. Posljednji tračak ponosa. Nisam bio siguran
da u tome uspijevam.
Dupe mi je udarilo u tlo. Ostao sam bez vida. Nije se smrknulo
ili zamračilo. Umjesto toga se rasvijetlilo. Sve je bilo puno
bjesomučnih srebrnih oblika, bljeskali su vodoravno s desna na

168
lijevo. Poput vožnje u lunaparku koja se kreće tisuću puta prebrzo.
Zatim sam upao u niz ludih snova, užurbanih, uzbudljivih i živih.
Punih akcije i boje. Poslije sam shvatio da je početak snova označio
trenutak u kojem sam službeno izgubio svijest dok sam ležao na
podu predvorja Four Seasonsa.

169
 43. POGLAVLJE

Ne znam kad sam se točno probudio. Sat u mojoj glavi još nije radio
kako valja. Ali na koncu sam došao k sebi. Bio sam na ležaju.
Zglavci i gležnjevi bili su mi vezani za okvir plastičnim sponama.
Još sam bio posve odjeven. Ali nisam imao cipele. One su nestale. U
tom zbunjenom stanju čuo sam glas svoga pokojnog brata: Prije
nego što nekoga kritiziraš, prođi kilometar u njegovim cipelama.
Tako da kad ga počneš kritizirati, bit ćeš kilometar daleko, a on će
za tobom trčati u čarapama. Pomaknuo sam nožne prste. Onda sam
pomaknuo bokove. Osjetio sam da su mi džepovi prazni. Uzeli su
moje svari. Možda su ih sve popisali na obrascu i spremili.
Spustio sam glavu do ramena i prošao bradom po košulji. Brada
mi je bila malo dulja nego što se sjećam. Možda je toliko narasla u
osam sati. Gorila na National Geographicu spavao je deset sati.
Jedan - nula za Reachera, ali vjerojatno su rabili manju dozu na
meni. Barem sam se nadao tomu. Onaj golemi primat srušio se
poput klade.
Opet sam podignuo glavu i pogledao oko sebe. Bio sam u ćeliji, a
ćelija je bila u nekoj prostoriji. Nije bilo prozora. Jarko električno
svjetlo. Nova gradnja unutar stare gradnje. Niz od tri jednostavna
kaveza od novog, zavarenog čelika, jedan pokraj drugoga, u velikoj
staroj prostoriji od cigle. Svaka je ćelija bila površine oko 2,5
četvorna metra i 2,5 metra visoka. Na vrhu su bile rešetke, kao i na
stranicama. Na podu se nalazila čelična ploča. Ploča je bila svijena
na rubovima i tvorila plitki poslužavnik dubok 2,5 centimetra. Da
zadrži prolivene tekućine, pretpostavio sam. Svakakve se tekućine
mogu proliti u ćeliji. Poslužavnik je bio zavaren na vodoravnu
prečku koja se protezala donjim dijelom okomitih šipki. U podu nije
bilo nikakvih vijaka. Ćelije nisu bile učvršćene. Samo su stajale
tako, tri slobodne strukture postavljene u velikoj staroj prostoriji.
Velika stara prostorija imala je visok i bačvast svod. Cigla je
bila svježe obojena u bijelo, ali izgledala je meko i trošno. Postoje
ljudi koji samo pogledom na dimenzije cigle i način njihova
postavljanja mogu reći gdje se točno zgrada nalazi i kad je
izgrađena. Ja nisam jedan od njih. No ipak sam mislio da je ta
zgrada na Istočnoj obali. Iz 19. stoljeća, ručno građena. Gradili su je
doseljenici, radeći brzo i prljavo. Vjerojatno sam još bio u New
Yorku. I vjerojatno sam bio u podzemlju. Imao sam osjećaj da je to

170
podrum. Nije bilo vlažno ni hladno, ali temperatura i vlaga bile su
stabilne jer se prostorija nalazila pod zemljom.
Bio sam u srednjem od tri kaveza. Imao sam ležaj za koji sam
bio vezan i zahod. To je bilo sve. Ništa drugo. Zahod je bio zaklonjen
trostranim paravanom visokim oko metar. Kodić zahoda imao je
poklopac koji je činio umivaonik. Vidio sam slavinu. Samo jednu.
Samo hladna voda. Druga dva kaveza izgledala su jednako.
Ležajevi, zahodi, ništa više. Iz svake ćelije vodili su tragovi kopanja
u podu vanjske prostorije. Uski žljebovi, njih tri, posve paralelna,
iskopani, ispunjeni i zaglađeni novim cementom. Kanalizacijske
cijevi do zahoda, pretpostavio sam, i vodene cijevi za slavine.
Druga dva kaveza bila su prazna. Bio sam sam.
U daljem kutu vanjske prostorije, gdje su se zidovi spajali sa
stropom, nalazila se nadzorna kamera. Sjajno stakleno oko.
Širokokutni objektiv, najvjerojatnije, kako bi obuhvatio cijelu
prostoriju. Kako bi se vidjele sve tri ćelije. Pretpostavio sam da
postoje i mikrofoni. Mnogo više od jednoga, vjerojatno, neki i blizu.
Elektroničko prisluškivanje nije lako. Jasnoća je važna. Jeka u
prostoriji može sve upropastiti.
Noga me malo boljela. Ubodna rana i masnica, točno ondje gdje
me strelica pogodila. Krv na hlačama mi se osušila. Nije je bilo
mnogo. Ispitao sam čvrstoću spona oko zglavaka i gležnjeva. Nisam
ih mogao raskinuti. Koprcao sam se i povlačio ih pola minute.
Nisam se pokušavao osloboditi. Provjeravao sam hoću li se
onesvijestiti od tog napora i pokušao privući pozornost onoga koji je
gledao snimku s nadzorne kamere i slušao zvuk s mikrofona.
Nisam se opet onesvijestio. Glava me boljela dok se bistrila, a
noga me nije ništa manje boljela od tog napora. No osim tih blagih
simptoma, osjećao sam se prilično dobro. Pozornost koju sam
privukao urodila je plodom više od minute poslije u obliku tipa
kojeg nikad prije nisam vidio i koji je nosio injekciju. Nekakav
laboratorijski tehničar. U drugoj je ruci imao mokru kuglicu vate,
spreman da mi dezinficira unutarnju stranu lakta. Stao je izvan
kaveza i pogledao me kroz rešetke.
Upitao sam ga: »Je li to smrtonosna doza?«
Tip je odvratio: »Nije.«
»Jesi li ovlašten davati smrtonosne doze?«
»Nisam.«
»Onda bolje da se odmakneš. Bez obzira na to koliko me puta
drogirali, uvijek ću se probuditi. A jednog ću te puta napasti. Ili ću

171
te natjerati da je pojedeš, ili ću ti je zabiti u šupak i ubrizgati ti
sadržaj iznutra.«
»To je sredstvo protiv boli«, rekao je tip. »Analgetik. Za tvoju
nogu.«
»Noga mi je dobro.«
»Sigurno?«
»Samo se makni.«
To je i učinio. Prošao je kroz čvrsta drvena vrata obojena u
bijelo kao i zidovi. Vrata su izgledala staro. Bila su blago gotičkog
oblika. Slična vrata vidio sam u starim javnim zgradama. Gradskim
školama i policijskim postajama.
Spustio sam glavu natrag na ležaj. Nisam imao jastuk. Zurio
sam kroz rešetke u strop spreman da se opustim. Ali minutu poslije
kroz drvena vrata prošla su dvojica koju sam poznavao. Dvojica
saveznih agenata. Dvojica pomoćnika, ne voda. Jedan je nosio
Franchi 12. Izgledala je napunjeno, zapeto i spremno. Drugi je u
ruci imao nekakav alat i hrpu tankih lanaca prebačenih preko ruke.
Tip sa sačmaricom prišao je mojim rešetkama, gurnuo cijev kroz
njih, gurnuo mi vrh cijevi u vrat i držao je tako. Tip s lancima
otključao je vrata. Ne ključem nego okrećući gumb ulijevo i udesno.
Brava s kombinacijom. Otvorio je vrata, ušao i stao pokraj mog
ležaja. Alat u ruci izgledao je poput kliješta, ali s oštricama umjesto
stezaljki. Neka vrsta rezača. Vidio me da gledam u alat i nasmiješio
se. Nagnuo se naprijed, iznad moga struka. Sačmarica mi se još
čvršće zabila u grlo. Pametna mjera opreza. Čak i dok su mi ruke
bile vezane, mogao sam se iz struka nagnuti prema naprijed i
zadati snažan udarac glavom. Možda ne bi bio jedan od mojih
najboljih, ali snažnim trzajem vrata mogao sam onesvijestiti tog
tipa dulje nego što sam ja spavao. Dulje i od gorile, možda. Već me
boljela glava. Od još jednog snažnog udarca boljela bi me još više.
Ali cijev Franchice ostala je čvrsto na mjestu i mogao sam samo
promatrati što se zbiva. Tip s lancima ih je razmotao i postavio ih
na mjesto, kao da ih isprobava. Jedan bi mi vezao zglavke za struk,
drugi bi mi vezao gležnjeve, a treći bi povezao prva dva. Standardno
vezanje zatvorenika. Mogao bih se kretati nogom pred nogu i podići
ruke do bokova, ali to je bilo sve. Tip je namjestio sve lance,
osigurao ih i ispitao, a zatim je alatom prerezao plastične spone.
Izašao je iz kaveza, ostavio vrata otvorenima, a njegov je partner
odmaknuo Franchku.

172
 Pretpostavio sam da sam trebao skliznuti s ležaja i ustati. Pa
sam ostao gdje sam bio. Morate razvući protivnikove pobjede.
Morate mu ih dijeliti polako i štedljivo. Vaši protivnici moraju
podsvjesno biti zahvalni za svaki čin poslušnosti. Na taj ćete način
možda doživjeti deset malih poraza na dan umjesto deset velikih.
Ali savezni agenti prošli su istu obuku kao i ja. To je bilo jasno.
Nisu stajali ondje poraženi i frustrirani. Samo su otišli, a tip koji mi
je postavio lance kroz vrata mi je doviknuo: »Ovdje imamo kave i
peciva, kad god poželiš.« Prebacio je lopticu natrag k meni, baš kako
je i trebao. Nije bilo otmjeno čekati jedan sat, a zatim doteturati i
progutati hranu kao da sam očajan. To bi značilo javni poraz, od
vlastite gladi i žeđi. To nije bilo nimalo otmjeno. Stoga sam malo
pričekao, a zatim skliznuo s ležaja i odvukao se iz kaveza.
Drvena vrata vodila su do prostorije jednake veličine i oblika
poput one u kojoj su bili kavezi. Jednaka konstrukcija, ista nijansa
boje. Bez prozora. U središtu je bio velik drveni stol. Tri stolca na
daljoj strani, na kojima su sjedila trojica saveznih agenata. Jedan
stolac s moje strane, prazan. Čekao me. Na stolu, uredno poslagane,
bile su stvari iz mojih džepova. Moj svežanj novčanica, izravnat i
postavljen ispod hrpice novčića. Moja stara putovnica. Moja kartica
za bankomat. Moja sklopiva četkica za zube. Kartica za podzemnu
koju sam kupio. Posjetnica Therese Lee iz njujorške policije, koju mi
je dala u prostoriji s bijelim pločicama ispod kolodvora Grand
Central. Lažna posjetnica koju sam dobio od ekipe Lile Hoth na
uglu Osme avenije i 35. ulice. USB memorija koju sam kupio u
Radio Sbacku, s jarko ružičastim ovitkom od neoprena. I Leonidov
preklopni mobitel. Devet stvari, svaka od njih gola i usamljena pod
jarkim žaruljama na stropu.
Lijevo od stola bila su još jedna vrata. Istog gotičkog oblika, iste
drvene konstrukcije, iste nove boje. Pretpostavio sam da su vodila
do još jedne prostorije, treće u lancu u obliku slova L. Ili prve od tri,
ovisno odakle gledate. Ovisno o tomu jeste li zarobljenik ili čuvar.
Desno od stola bila je niska komoda koja je izgledala kao da joj je
mjesto u spavaćoj sobi. Na njoj je bila hrpa ubrusa, tuljac čaša od
stiropora, čelična termosica i papirnati tanjur s dva kolača s
borovnicama. U čarapama sam se odvukao onamo i natočio si čašu
kave iz termosice. To mi je bilo lakše učiniti od očekivanoga jer je
komoda bila niska. Vezane ruke nisu mi previše smetale. Čašu sam
nosio nisko i s dvije ruke sve do stola. Sjeo sam na prazan stolac.
Spustio sam glavu i otpio gudjaj iz čaše. Izgledalo je kao da se

173
predajem, kao da je to bilo smišljeno. Ili da se klanjam, ili
pokoravam. Kava je bila prilično loša, i samo mlaka.
Vođa saveznih agenata sklopio je šaku i držao je iza moje hrpice
novca, kao da razmišlja o tome da ga uzme. Zatim je odmahnuo
glavom, novac je bio previše prozaična tema za njega. Previše
obična. Pomaknuo je ruku dalje i zaustavio je iza moje putovnice.
Upitao je: »Zašto je istekla?«
Odgovorio sam: »Zato što nitko ne može zaustaviti vrijeme.«
»Mislio sam, zašto je nisi obnovio?«
»Nema trenutačne potrebe. Zbog istog razloga ti ne nosiš
kondom u džepu.«
Tip je na trenutak zastao, a onda upitao: »Kad si posljednji put
napustio zemlju?«
Odvratio sam: »Sjeo bih i razgovarao s vama, znaš. Nisi me
morao pogoditi strelicom kao da sam životinja pobjegla iz zoološkog
vrta.«
»Mnogo smo te puta upozorili. Jasno si nam dao do znanja da
odbijaš surađivati.«
»Mogao si mi izbiti oko.«
»Ali nisam. Nikakva veća šteta nije počinjena«
»Još nisam vidio vaše isprave. I ne znam vam imena.«
Tip ništa nije rekao.
Nastavio sam: »Bez isprava, bez imena, bez pročitanih prava,
bez optužbe, bez odvjetnika. Vrli novi svijet, zar ne?«
»Tako je.«
»Pa, sretno ti bilo«, rekao sam. Bacio sam pogled na putovnicu,
kao da sam se iznenada nečega sjetio. Podigao sam ruke koliko sam
mogao i nagnuo se naprijed. Pomaknuo sam čašu s kavom da mi ne
smeta i stavio je između putovnice i kartice za bankomat. Uzeo sam
putovnicu, spustio pogled i prolistao zadnje stranice. Slegnuo sam
ramenima, kao da me sjećanje prevarilo. Htio sam spustiti
putovnicu. Ali bio sam neprecizan. Malo su mi smetali lanci. Kruti
rub knjižice zahvatio je čašu s kavom i prevrnuo je. Kava se prolila i
razlila po stolu, a zatim skliznula s ruba stola ravno u krilo vođe
saveznih agenata. Učinio je ono što svi rade. Odskočio je, napola
ustao i udarao po zraku kao da može skrenuti tekućinu, kapljicu po
kapljicu.
»Oprosti«, rekao sam.

174
 Hlače su mu bile posve mokre. Sad je loptica bila na njegovoj
strani terena. Imao je dvije mogućnosti: prekinuti ritam ispitivanja
stankom kako bi se preodjenuo ili nastaviti mokrih hlača. Vidio sam
da razmišlja. Nije bio toliko nedokučiv kao što je mislio.
Odlučio je nastaviti mokrih hlača. Skrenuo je do komode i
ubrusima osušio mrlju. Zatim je donio još ubrusa i obrisao stol.
Silno se trudio da ne pokaže nikakvu reakciju, što je samo po sebi
već bila reakcija.
Opet je upitao: »Kad si posljednji put bio izvan zemlje?«
Odvratio sam: »Ne sjećam se.«
»Gdje si rođen?«
»Ne sjećam se.«
»Svi znaju gdje su rođeni.«
»Bilo je to davno.«
»Sjedit ćemo ovdje cijeli dan ako treba.«
»Rođen sam u Zapadnom Berlinu«, rekao sam.
»A tvoja je majka Francuskinja?«
»Bila je Francuskinja.«
»Što je sada?«
»Mrtva.«
»Zao mi je.«
»Nisi ti kriv.«
»Siguran si da si američki državljanin?«
»Kakvo je to pitanje?«
»Jasno.«
»Ministarstvo vanjskih poslova izdalo mi je putovnicu.«
»Je li tvoja molba bila istinita?«
»Jesam li je potpisao?«
»Pretpostavljam da jesi.«
»Onda pretpostavljam da je bila istinita.«
»Kako? Naturaliziran si? Rođen si izvan zemlje, a jedan od
roditelja ti je bio stranac.«
»Rođen sam u vojnoj bazi. To se smatra teritorijem SAD-a.
Moji su roditelji bili u braku. Moj je otac bio američki
državljanin. Bio je marinac.«
»Možeš li to dokazati?«

175
 »Moram li?«
»Važno je. Činjenica jesi li američki državljanin mogla bi
utjecati na ono što će ti se dogoditi.«
»Ne, količina mog strpljenja utjecat će na ono što će mi se
dogoditi.«
Lijevi tip je ustao. On mi je bio čvrsto stisnuo cijevi Francbice
na grlo. Otišao je ravno lijevo od stola i izašao kroz drvena vrata u
treću sobu. Vidio sam računala, ormariće i ladice. Nije bilo drugih
ljudi. Vrata su se lagano zatvorila za njime, a soba u kojoj smo bili
utihnula je.
Glavni je tip pitao: »Je li tvoja majka bila Alžirka?«
Odgovorio sam: »Upravo sam ti rekao da je bila Francuskinja.«
»Neki su Francuzi Alžirci.«
»Ne, Francuzi su Francuzi, a Alžirci su Alžirci. To nije
nuklearna fizika.«
»Dobro, neki su Francuzi bili doseljenici iz Alžira. Ili Maroka, ili
Tunisa, ili neke druge zemlje iz sjeverne Afrike.«
»Moja majka nije bila.«
»Je li bila muslimanka?«
»Zašto te to zanima?«
»Istražujem.«
Kimnuo sam. »Vjerojatno je sigurnije istraživati moju majku
nego tvoju.«
»Kako to misliš?«
»Majka Susan Mark bila je adolescentska ovisnica i kurva.
Možda je tvoja radila s njom. Možda su zajedno tražile mušterije.«
»Pokušavaš me razljutiti?«
»Ne, uspijevam. Crven si u licu i imaš mokre hlače. I nikako ne
napreduješ. Sve u svemu, mislim da o ovom ispitivanju neće pisati
u priručniku za obuku.«
»Ovo nije šala.«
»Ali kreće u tom smjeru.«
Tip je zastao i pribrao se. Kažiprstom je poravnao svih devet
predmeta ispred sebe. Nakon što ih je posložio, gurnuo je memoriju
dva i pol centimetra prema meni. Rekao je: »Skrio si nam ovo kad
smo te pretraživali. Susan Mark dala ti je ovo u vlaku.«
Odvratio sam: »Jesam li? Je li mi dala?«

176
 Tip je kimnuo. »Ali memorija je prazna i premala. Gdje je
druga?«
»Koja druga?«
»Ova je očito lažnjak. Gdje je prava?«
»Susan Mark ništa mi nije dala. Ovo sam kupio u Radio
Shacku.«
»Zašto?«
»Svidjelo mi se kako izgleda.«
»S ružičastim ovitkom? Glupost.«
Ništa nisam odgovorio.
Upitao je: »Voliš ružičastu boju?«
»Na pravom mjestu.«
»A koje bi to mjesto bilo?«
»Jedno na kojem već dugo nisi bio.«
»Gdje si je skrio?«
Nisam odgovorio.
»U tjelesnu šupljinu?«
»Nadaj se da nisam. Upravo si je dirao.«
»Voliš takve stvari? Peder si?«
»Takva pitanja možda prolaze u Guantanamu, ali ne i kod
mene.«
Tip je slegnuo ramenima i vrhom prsta povukao memoriju
natrag na mjesto, a zatim je naprijed pomaknuo lažnu posjetnicu i
Leonidov mobitel, kao da pomiče pijune na šahovskoj ploči. Rekao
je: »Radio si za Lilu Hoth. Ova posjetnica dokazuje da si bio u
kontaktu s ekipom koju je unajmila, a tvoj mobitel dokazuje da te je
zvala barem šest puta. U memoriji je broj iz Four Seasonsa.«
»To nije moj mobitel.«
»Pronašli smo ga u tvom džepu.«
»Lila Hoth nije odsjela u Four Seasonsu, tako kažu u hotelu.«
»To su rekli jer smo im rekli da surađuju. Obojica znamo da je
bila ondje. Dvaput si se našao s njom ondje, a treći je sastanak
otkazala.«
»Tko je ona zapravo?«
»To si pitanje trebao postaviti prije nego što si pristao raditi za
nju.«
»Nisam radio za nju.«

177
 »Tvoj mobitel dokazuje da jesi. To nije nuklearna fizika.« Nisam
odgovorio.
Upitao je: »Gdje je Lila Hoth sada?«
»Zar ne znaš?«
»Kako bih ja to znao?«
»Pretpostavio sam da si je pokupio kad se odjavila. Prije nego
što si počeo ispaljivati strelice u mene.«
Tip nije ništa rekao.
Rekao sam: »Bih ste ondje ranije danas. Pretražili ste joj sobu.
Pretpostavljam da ste je nadzirali.«
Tip nije ništa rekao.
Nastavio sam: »Pobjegla vam je, zar ne? Prošla je točno pokraj
vas. Sjajno. Vi ste, momci, primjer svima nama. Strana državljanka
upetljana je u nešto s Pentagonom, a vi je pustite?«
»To je samo privremeni neuspjeh«, rekao je tip. Činilo se da je
malo posramljen, ali smatrao sam da nema razloga za to. Relativno
je lako otići iz hotela pod nadzorom. To učinite tako da to ne učinite.
Pošaljete torbe s nosačem u dizalu za poslugu, agenti se okupe u
predvorju, izađete iz dizala za goste na nekom drugom katu i
sklonite se negdje na dva sata dok agenti ne odustanu i odu.
Zatim samo izađete. Za to je potrebna hrabrost, ali nije teško
izvesti, osobito ako ste unajmili još jednu sobu pod drugim imenom,
a Lila Hoth je to sigurno učinila, barem za Leonida.
Tip je pitao: »Gdje je ona sad?«
Ja sam upitao: »Tko je ona?«
»Najopasnija osoba koju si ikada upoznao.«
»Nije tako izgledala.«
»Upravo je zato opasna.«
Odvratio sam: »Nemam pojma gdje je.«
Uslijedila je duga stanka, a zatim je tip vratio lažnu posjetnicu i
mobitel na mjesto i prema meni gurnuo posjetnicu Therese Lee.
Upitao je: »Koliko detektivka zna?«
»Zašto je to važno?«
»Imamo relativno jednostavan niz zadataka pred sobom.
Moramo pronaći Hothice, moramo pronaći pravu memoriju, ali
najvažnije od svega jest da spriječimo curenje informacija. Moramo
znati koliko se daleko to proširilo. Moramo znati tko zna koliko.«
»Nitko ne zna ništa. A ponajmanje ja.«

178
 »Ovo nije nadmetanje. Ne dobivaš bodove za opiranje. Svi smo
na istoj strani.«
»Nemam takav osjećaj.«
»Moraš ovo ozbiljno shvatiti.«
»Vjeruj mi, i shvaćam.«
»Onda nam reci tko zna što.«
»Ne čitam misli. Ne znam tko zna što.«
Čuo sam kako se vrata s lijeve strane opet otvaraju. Vođa je
pogledao preko sobe i kimnuo u znak pristanka. Okrenuo sam se na
stolcu i vidio tipa koji je sjedio s lijeve strane. Imao je oružje u ruci.
Ali ne Franchi 12. Imao je pištolj sa strelicom. Podigao ga je i pucao.
Okrenuo sam se, ali prekasno. Strelica me pogodila visoko u
nadlakticu.

179
 44. POGLAVLJE

Opet sam se probudio, ali nisam odmah otvorio oči. Osjećao sam da
se sat u mojoj glavi vratio u normalu i htio sam mu omogućiti da se
namjesti i neometano uigra. U tom je trenutku pokazivao šest sati
navečer. Znači da sam bio u nesvijesti još osam sati. Bio sam vrlo
gladan i žedan. Ruka me boljela kao i noga. Bolna mala modrica na
vrhu. Osjećao sam da još nemam cipele. Ali zglavci i gležnjevi nisu
mi bili vezani za šipke kreveta, što je bilo olakšanje. Lijeno sam se
protegnuo i protrljao lice dlanom. Bradica je narasla. Pretvarala se
u pravu bradu.
Otvorio sam oči i pogledao uokolo. Otkrio sam dvije stvari. Prva
je bila da je Theresa Lee bila u kavezu s moje desne strane. A druga
da je Jacob Mark bio kavezu s lijeve strane. Oboje su bili policajci.
Nijedno nije imalo cipele. Tada sam se počeo brinuti.
Ako sam imao pravo i ako je bilo šest poslijepodne, Theresu Lee
dovukli su od kuće. A Jacoba Marka s posla. Oboje su me gledali.
Lee je stajala iza rešetaka, oko metar i pol dalje. Imala je plave
traperice i bijelu bluzu. Bila je bosonoga. Jake je sjedio na krevetu.
Imao je policijsku odoru bez pojasa, pištolja, radija i cipela. Sjeo
sam na krevet, zabacio stopala do da i prošao prstima kroz kosu.
Zatim sam se ustao, došao do umivaonika i popio vodu iz slavine.
Definitivno smo bili u New Yorku. Prepoznao sam okus vode.
Pogledao sam Theresu Lee i pitao je: »Znaš li gdje smo točno?«
»Ti ne znaš?« odvratila je.
Odmahnuo sam glavom.
Rekla je: »Pretpostavimo da su ozvučili ovo mjesto.«
»Sigurno jesu. Ali već ionako znaju gdje smo, pa im ne bismo
rekli ništa novo.«
»Mislim da ne bismo smjeli ništa reći.«
»Razgovarajmo o zemljopisnim činjenicama. Zakon o
Domovinskoj sigurnosti ne zabranjuje adrese. Bar ne još. Što ti
misliš?« Lee nije ništa rekla. »Što je?« pitao sam. Činilo se da joj je
nelagodno. »Misliš da se igram s tobom?« upitao sam. Nije
odgovorila.
»Misliš da te moram natjerati da nešto priznaš i to snimiti?«
pitao sam.
»Ne znam. Ne znam ništa o tebi.«

180
 »Što te muči?«
»Klubovi u Ulici Bleecker bliže su Šestoj Aveniji nego
Broadwayu. Linija A vrlo je blizu. I B i C i D. Zašto si uopće bio na
liniji 6?«
»Zakon prirode«, odgovorio sam. »Svi smo mi programirani u
glavama. Usred noći i po mrklom mraku svi će sisavci instinktivno
krenuti prema istoku.«
»Zaista?«
»Ne. To sam upravo izmislio. Nisam imao kamo. Izašao sam iz
bara, okrenuo se ulijevo i hodao. Ne mogu drukčije objasniti zašto.«
Lee nije ništa rekla.
»Što još?« pitao sam.
»Nemaš prtljage. Nikad nisam vidjela beskućnika bez ičega.
Većina ih sa sobom vuče više stvari nego što ih ja posjedujem i voze
ih u kolicima iz trgovine.«
»Drukčiji sam. Nisam beskućnik u istom smislu kao oni.«
Nije rekla ništa.
»Jesu i tebi vezali oči dok su te dovozili ovamo?« pitao sam je.
Dugo me gledala, a zatim je odmahnula glavom i uzdahnula.
Rekla je: »U starom smo vatrogasnom domu u Greenwich Vilageu.
Na Zapadnoj 3. ulici. Prizemlje i katovi iznad više nisu u uporabi.
Mi smo u podrumu.«
»Znaš li tko su ti tipovi točno?«
Nije ništa rekla. Pogledala je u kameru. »Prema istom načelu«,
odgovorio sam, »već znaju tko su. Bar se nadam. Neće im štetiti da
znaju da i mi znamo.«
»Misliš?«
»To je ideja. Ne mogu nas spriječiti da razmišljamo. Znaš li tko
su?«
»Nisu pokazali identifikacije. Ni danas ni prve večeri kad su
došli razgovarati s tobom u postaju.«
»Ali?«
»Katkad je nepokazivanje identifikacija isto kao i pokazivanje,
ako ih samo jedna skupina ne pokazuje. Čuli smo priče.«
»Tko su?«
»Rade izravno za ministra obrane.«
»Naravno«, odgovorio sam. »Ministar obrane obično je naj
gluplji u vladi.«
181
 Lee je opet pogledala u kameru, kao da sam je uvrijedio. Kao da
je ona bila povod toj uvredi. Rekao sam joj: »Ne brini se. Izgledaju
mi kao da su bivši vojnici. Ako je tako, već znaju koliko je glup
ministar obrane. Ali nije važno jer je Obrana dio Kabineta. Dakle,
rade za Bijelu kuću.«
»Znaš li što žele?« pitala je Lee.
»Donekle.«
»Nemoj nam reći.«
»Neću«, odgovorio sam.
»Je li dovoljno važno za Bijelu kuću?«
»Valjda bi moglo biti.«
»Sranje.«
»Kad su došli po tebe?«
»Danas poslijepodne. U dva. Još sam spavala.«
»Je li policija bila s njima?«
Lee je kimnula. U očima joj se vidio tračak povrijeđenosti.
»Poznaješ te policajce?«
Odmahnula je glavom. »Face iz protuterorističke jedinice. Imaju
svoja pravila i drže se zasebno. Cijeli se dan voze u posebnim
autima. Katkad u lažnim taksijima. Jedan sprijeda, dva straga.
Znao si to? Kruže u velikim krugovima, penju se Desetom i spuštaju
Drugom. Kao što su nekoć B-52 kružili nebom.«
»Koliko je sati? Šest i šest?«
Pogledala je na sat. Izgledala je začuđeno.
»Upravo toliko«, rekla je.
Okrenuo sam se u drugu stranu.
»A ti, Jake?« upitao sam.
»Mene su pobrali prvoga. Ovdje sam od podne. Gledao sam tc
kako spavaš.«
»Je li se Peter javio?«
»Nije.«
»Žao mi je.«
»Znaš da hrčeš?«
»Napunili su me sredstvom za uspavljivanje gorila. Pogodili u
me strelicom.«
»Šališ se.«
Pokazao sam mu mrlje od krvi na hlačama i na ramenu.

182
 »To je ludo«, rekao je.
»Bio si na poslu?«
Kimnuo je. »Centrala me pozvala natrag u bazu. Čekali su me
ondje.«
»Dakle, tvoji u stanici znaju gdje si?«
»Ne baš«, odgovorio je. »Ali znaju tko me odveo.«
»I to je nešto«, rekao sam.
»Pa i nije«, rekao je. »Odjel neće ništa učiniti za mene. Kad
ovakvi tipovi dođu po tebe, obilježen si. Pretpostavljaju da si za
nešto kriv. Već su se počeli odmicati od mene.«
Lee je nadodala: »Kao kad dođu iz Unutarnje kontrole.«
Pitao sam je: »Zašto Docherty nije ovdje?«
»Zna manje od mene. Zapravo, svojski se potrudio da bi znao
manje od mene. Nisi primijetio? Iskusan je.«
»Partner ti je.«
»Danas. Do sljedećeg će tjedna zaboraviti da je ikad imao
partnericu. Znaš kako to ide.«
Jake je rekao: »Samo su tri ćelije. Možda je Docherty negdje
drugdje.«
»Jesu li već razgovarali s vama?« pitao sam.
Oboje su odmahnuli glavom.
»Jeste li zabrinuti?« upitao sam ih.
Oboje su kimnuli. Lee je pitala: »A ti?«
»Nemam problema sa spavanjem«, odgovorio sam. »Ali mi slim
da je to zbog sredstva za uspavljivanje.«

U 18.30 donijeli su nam hranu. Sendviči u plastičnim kutijama

na zatvaranje. Okrenuli su ih postrance i gurnuli kroz rešetke. I
boce vode. Najprije sam popio vodu i napunio bocu vodom iz slavine
Sendvič je bio od salame i sira. Najbolji obrok u životu.
U 19 sati odveli su Jacoba Marka na ispitivanje. Nije bio vezan i
nije bilo lanaca. Theresa Lee i ja sjedili smo na krevetima udaljeni
oko dva i pol metra. Između nas su bile rešetke. Nismo mnogo
razgovarali. Lee je bila deprimirana. U jednom je trenutku rekla:
»Kad su srušili Blizance, izgubila sam nekoliko dobrih prijatelja. Ne
samo policajaca nego i vatrogasaca. Izgubila sam ljude s kojima
sam radila i koje sam godinama poznavala.« Rekla je to kao da bi je
ta istina trebala ograditi od ludosti koje su poslije uslijedile. Nisam

183
joj odgovorio. Sjedio sam u tišini i ponovno prolazio razgovore u
svojoj glavi. Svakakvi su ljudi sa mnom razgovarali satima. John
Sansom, Lila Hoth, tipovi iz sobe pokraj. Prolazio sam kroz ono što
su mi rekli kao što tesar dlanom prelazi preko izblanjanog drva.
Tražio sam grube dijelove. Bilo ih je nekoliko. Našao sam čudne
polovične komentare, nijanse, neprimjerene implikacije. Nisam
znao što išta od toga znači. Tada još nisam. Ali bilo je korisno znati
da postoje.
U 19.30 vratili su Jacoba Marka i umjesto njega odveli Theresu
Lee. Nije bila vezana i nije bilo lanaca. Jake je došao do kreveta i
sjeo prekriženih nogu, leđima prema kameri. Upitno sam ga
pogledao. Jedva primjetno slegnuo je ramenima i zakolutao očima.
Zatim je, držeći ruke u krilu tako da ga kamera ne vidi, napravio
pištolj od desnog palca i kažiprsta. Potapšao si je bedro i pogledao
moje. Kimnuo sam. Strelica za uspavljivanje. Dva je prsta stavio
između koljena, a treći stavio sprijeda lijevo. Opet sam kimnuo.
Dvojica iza stola, a treći s pištoljem lijevo od njih. Vjerojatno na
vratima koja vode u treću sobu. Stražari. Zato nismo bili vezani i
bili smo bez lanaca. Izmasirao sam sljepoočice i dok su mi ruke bile
gore, nijemo sam izgovorio: »Gdje su nam cipele?«
Jake je na isti način odgovorio: »Ne znam.« Nakon toga smo
sjedili u tišini. Nisam znao o čemu je Jake razmišljao. Vjerojatno o
sestri. Ili o Peteru. A ja sam razmatrao svoje dvije mogućnosti.
Protiv svega se možete boriti na dva načina: iznutra ili izvana. Ja
sam vanjski tip čovjeka. Oduvijek sam bio. U 20 sati vratili su
Theresu Lee i opet odveli mene.

184
 45. POGLAVLJE

Bez spona. Bez lanaca. Očito su mislili da se bojim pištolja za

uspavljivanje. I bojao sam se, donekle. Ne zato što se bojim malih
ubodnih rana. I ne zato što imam išta protiv sna. Volim san kao i
svatko drugi. Ali nisam više htio tratiti vrijeme. Imao sam osjećaj
da si ne mogu priuštiti da ležim još osam sati.
Agenti su bili smješteni u sobi točno onako kako mi je Jacob
Mark pokazao. Glavni je tip sjedio u srednjem stolcu. Uveo me tip
koji mi je jutros postavio lance, ostavio me nasred sobe, a zatim sjeo
desno od glavnog tipa. Tip koji je imao Franchicu stajao je s lijeve
strane, s pištoljem za uspavljivanje u ruci. Moje su stvari još bile na
stolu. Ili su opet bile na stolu. Sumnjao sam da su bile ondje dok su
Jake i Lee bili u sobi. Nema smisla. Nema razloga. Nisu relevantne.
Opet su bile poslagane, posebno za mene. Gotovina, putovnica,
kartica od bankomata, četkica za zube, kartica za podzemnu,
Leeina posjetnica, lažna posjetnica, memorija i mobitel. Devet
predmeta. Svi ondje i na broju. To je bilo dobro jer sam morao
ponijeti barem sedam od njih sa sobom.
Tip u srednjem stolcu rekao je: »Sjednite, g. Reacher.«
Krenuo sam prema stolcu i osjetio kako se sva trojica opuštaju.
Radili su cijelu noć i cijeli dan. Bili su na početku trećeg uzastopnog
sata ispitivanja. A ispitivanja su naporna. Potrebna je velika
pozornost i mentalna fleksibilnost. Izmori vas. Njih trojica bili su
umorni. Dovoljno umorni da izgube oštrinu. Čim sam krenuo prema
stolcu, zaboravili su na sadašnjost i okrenuli se ka budućnosti.
Mislili su da su njihove nevolje gotove. Počeli su razmišljati o svom
pristupu. O svom prvom pitanju. Pretpostavili su da ću doći do
stolca, sjesti i biti spreman da ga čujem. Da ću biti spreman
odgovoriti na njega. Pogriješili su.
Pola koraka prije mog odredišta podigao sam nogu do ruba
stola, izravnao je i gurnuo. Gurnuo sam, nisam udario jer nisam
imao cipele. Stol se trznuo unatrag i dalji je rub udario u trbuh
dvojicu koji su sjedili i prikliještio ih za naslon stolca. U tom
trenutku već sam krenuo u lijevu stranu. Podigao sam se iz čučnja
prema trećem tipu i istrgnuo mu pušku iz ruku te ga udario
koljenom u prepone dok je bio uspravan i ranjiv. Pustio je pištolj i
složio se na tlo, a ja sam poskočio, stao na drugu nogu i udario ga
koljenom u lice. Kao u irskom narodnom plesu. Okrenuo sam se od

185
njega, izravnao pušku, povukao okidač i pogodio glavnog tipa u
prsa. Zatim sam se nagnuo preko stola i udario drugog tipa
usadnikom u glavu, jedanput, dvaput, triput, snažno i žestoko, dok
nije utihnuo i prestao se micati.
Četiri bučne i nasilne sekunde, od početka do kraja. Četiri
zasebne jedinice akcije i vremena, zasebno pakirane, zasebno
izvršene. Stol, puška za uspavljivanje, glavni tip, drugi tip. Jedan,
dva, tri, četiri. Glatko i slatko. Dvojica koju sam udario bili su u
nesvijesti i krvarili. Tip na podu krvario je iz slomljenog nosa, a tip
na stolu iz posjekotine na tjemenu. Pokraj njega glavni je tip tonuo
u nesvijest, uz pomoć kemije, kao što sam i ja dva puta prije. Bilo je
to zanimljivo promatrati. Bila je uključena nekakva paraliza
mišića. Tip je klizio u stolcu, bespomoćan, ali oči su mu se micale
kao da je još svjestan svega. Sjećao sam se uskovitlanih oblika i
pitao se vidi li ih i on.
Zatim sam se okrenuo i promatrao vrata treće prostorije. Još
nisam znao gdje je medicinski tehničar. Možda i ostali. Možda
mnogo ostalih. Ali vrata su ostala zatvorena. Treća je soba ostala
mirna. Kleknuo sam i pogledao ispod sakoa trećeg tipa. Nije imao
Glock. Imao je futrolu, ali bila je prazna. Vjerojatno standardna
procedura. Bez vatrenog oružja u bilo kojoj zatvorenoj prostoriji u
kojoj se nalazi zatvorenik. Pregledao sam i ostalu dvojicu. Isti
rezultat. Službene futrole, obje prazne. Treća je prostorija i dalje
bila mirna.
Provjerio sam im džepove. Svi su bili prazni. Očišćeni. U njima
nije bilo ničega osim neutralnih predmeta, poput maramici i
usamljenih novčića koji su se zapleli u tkaninu. Nije bilo ključeva
od kuće ili automobila, nije bilo mobitela. Svakako nije bilo lisnica,
držača za značke ni isprava.
Opet sam uzeo pušku za uspavljivanje i držao je u jednoj ruci,
ispruženu i spremnu. Krenuo sam prema vratima treće prostoriji
Otvorio sam ih, podigao pušku i pretvarao se da ciljam. Puška je
puška, čak i ako je prazna i pogrešne vrste. Važan je prvi dojam i
podsvjesne reakcije.
Treća je prostorija bila prazna.
Nije bilo medicinskog tehničara, drugih agenata ni pomoćnog
osoblja. Nije bilo nikoga. Nije bilo ničega, osim sivog uredskog
namještaja i fluorescentnog svjetla. Prostorija je bila jednaka kao i
druge dvije, stara podrumska komora od cigle obojena u bijelo
Jednake veličine, jednakih proporcija. U njoj su bila još jedna vrati

186
koja su vodila dalje, pretpostavio sam, do četvrte prostorije ili
stubišta. Prešao sam prostoriju i otvorio ih.
Stubište. Bez boje, osim starog sloja zelene koja se ljuštila. Opet
sam zatvorio vrata i provjerio uredski namještaj. Tri stola pet
ormarića, četiri spremišta, svi sivi, svi obični i funkcionalni, svi
izrađeni od čelika, svi zaključani. S bravama na kombinaciju, kao i
ćelije, što je imalo smisla jer trojica agenata nisu imali ključeve U
stolu nije bilo kliješta ni papira. Samo tri uspavana računala i tri
telefona. Pritisnuo sam razmaknicu i probudio zaslone jedan za
drugim. Svaki je tražio lozinku. Podignuo sam slušalice, pritisnuo
tipku za biranje posljednjeg broja i svaki, put dobio centralu
Iznimno savjesno osiguranje. Pomno i dosljedno. Nakon završenog
poziva prekinete vezu, stisnete nulu i spustite slušalicu. Tri tipa
nisu bili savršeni, ali nisu bili ni idioti.
Na trenutak sam samo stajao. Bio sam razočaran zbog brava s
kombinacijom. Htio sam pronaći njihovo skladište, napuniti pušku
ta uspavljivanje i pucati u druga dva agenta. I htio sam svoje cipele.
No nisam mogao učiniti ništa od toga.
Vratio sam se do ćelija. Jacob Mark i Theresa Lee podigli su
pogled, skrenuli pogled pa me opet pogledali. Klasično iznenađenje,
jer sam bio sam i imao sam pušku za uspavljivanje u ruci.
Vjerojatno su čuli buku i pretpostavili da me mlate. Vjerojatno nisu
očekivali da ću se tako brzo vratiti, ili uopće.
Lee je upitala: »Što se dogodilo?«
Odvratio sam: »Zaspali su.«
»Kako?«
»Mislim da im je razgovor bio dosadan.«
»Sad si u velikoj nevolji.«
»Za razliku od čega?«
»Prije si bio nedužan.« Rekao sam: »Odrasti, Theresa.«
Nije odgovorila. Pogledao sam brave na vratima ćelija. Bile su
vrlo dobre. Izgledale su kvalitetno i precizno. Imale su izbrušene
gumbe s urednim gravurama na rubu, od broja jedan do trideset i
šest. Gumbi su se okretali u oba smjera. Dok sam ih okretao, nisam
osjetio ništa pod prstima osim predenja i blagog mehaničkog otpora.
Bio je to osjećaj sjajne izrade. Nisam mogao osjetiti klinove kako
sjedaju na mjesto.
Upitao sam: »Želiš li da te izvučem?«
Lee je odgovorila: »Ne možeš.«

187
 »Kad bih mogao, bi li to htjela?«
»Zašto ne bih?«
»Zato što bi onda bila u velikoj nevolji. Ako ostaneš, igrat ćeš
njihovu igru.«
Nije odgovorila.
Rekao sam: »Jake, što ti kažeš?«
Upitao je: »Jesi li pronašao naše cipele?«
Odmahnuo sam glavom. »Ali možeš posuditi njihove. Otprilike
su tvoje veličine.«
»A ti?«
»U Osmoj ulici ima trgovina cipelama.«
»Hodat ćeš bos?«
»Ovo je Greenwich Village. Ako ovdje ne mogu hodati bos, gdje
mogu?«
»Kako ćeš nas izvući?«
»Problemi i rješenja 19. stoljeća protiv napretka 21. stoljeća. Ali
bit će teško. Moram znati odakle početi. A vi se morate brzo
odlučiti. Nemamo mnogo vremena.«
»Prije nego što se probude?«
»Prije nego što se željezara zatvori.«
Jake je rekao: »Dobro, želim van.«
Pogledao sam Theresu Lee.
Rekla je: »Ne znam. Ništa nisam učinila.«
»Želiš li ostati i to dokazivati? Jer to će biti teško. Uvijek je
teško dokazati negaciju.«
Nije odgovorila.
Rekao sam: »Govorio sam Sansomu o tomu kako smo učili o
Crvenoj armiji. Znaš čega su se najviše bojali? Ne nas. Najviše su se
bojali vlastitih ljudi. Najveća muka bila im je cijeli život provesti
dokazujući svoju nedužnost, uvijek iznova.«
Lee je kimnula.
»Želim van«, rekla je.
»Dobro«, rekao sam. Provjerio sam ono što sam trebao
provjeriti. Odoka sam procijenio dimenzije i težine.
»Čekajte me«, rekao sam. »Vratit ću se za manje od sata.«

188
 Prva je postaja bila iduća prostorija. Trojica saveznih agenata
još su bili u nesvijesti. Glavni će tip odspavati dobrih osam sati.
Možda mnogo više jer je njegova tjelesna masa bila za više od
trećine manja od moje. Na trenutak sam pomislio da sam ga ubio.
Doza predviđena za čovjeka moje veličine mogla bi biti opasna za
manju osobu. Ali tip je ravnomjerno disao. Osim toga, on je počeo,
sam preuzeo rizik.
Druga dvojica probudit će se mnogo ranije. Možda relativno
brzo. Udarac u glavu nikad nije predvidljiv. Stoga sam otišao u
prvu sobu i iščupao sve kabele od računala iz zida, odnio ih natrag i
njima vezao dvojicu tipova poput kokoši. Zglavke, laktove,
gležnjeve, vratove, čvrsto i zapedjano. Bakrene žice s više navoja,
čvrst plastični omotač, neraskidivo. Skinuo sam čarape, svezao ih
zajedno i njima začepio usta tipu s ranom na glavi. Neugodno za
njega, ali zaključio sam da prima dodatak za opasnost na plaću, pa
je bolje da ga i zaradi. Nisam dirao usta drugog tipa. Nos mu je bio
smrskan i da sam mu začepio usta, bilo bi to isto kao da sam ga
ugušio. Nadao sam se da će s vremenom cijeniti moju dobrodušnost.
Provjerio sam što sam učinio, uzeo svoje stvari sa stola, vratio
ili u džepove i izašao iz zgrade.

189
 46. POGLAVLJE

Stubište je vodilo do prizemlja i izlazilo na stražnju stranu

prostorije u kojoj su se nekoć parkirali vatrogasni kamioni. Pod je
bio širok i prazan, pun štakorskog izmeta i tajanstvenog smeća koje
se nakuplja u napuštenim zgradama. Velika vrata za vozila bila su
čvrsto zatvorena zahrđalim željeznim šipkama i starim lokotima.
Ali na lijevom zidu bila su vrata za osoblje. Nije bilo lako doći do
njih. Put je bio napola očišćen. Smeće na podu uglavnom je bilo
razbacano u stranu prolazom ljudi, ali još ga je ostalo dovoljno da
oteža hodanje bosih nogu. Na kraju sam jednom stranom stopala
odmaknuo smeće i stao na očišćeni prostor, korak po korak.
Polagano napredovanje. Ali na kraju sam uspio.
Na vratima je bila nova brava, ali njezina je funkcija bila
spriječiti ljude da udu, ne da izađu. S unutarnje strane bila je
jednostavna poluga. S vanjske je strane bila brava s kombinacijom.
Na podu sam pronašao teški mjedeni držač vatrogasnog crijeva i
njime sam ostavio vrata odškrinutima. Ostavio sam ih tako da se
mogu vratiti, izašao u ulicu i nakon dva koraka našao se na
pločniku Zapadne 3. ulice.
Krenuo sam ravno prema Šestoj aveniji. Nitko nije gledao u
moja stopala. Noć je bila vruća i bilo je mnogo privlačnijih oskudno
odjevenih osoba. Neke sam i ja pogledao. Zatim sam pozvao taksi
koji me odveo dvadeset ulica sjeverno i pola ulice istočno do
željezarije u 23. ulici. Docherty je spomenuo tu adresu. Ondje su
kupljeni čekići, prije napada ispod nadvožnjaka autoceste. Trgovina
je bila pred zatvaranjem, ali ipak su me pustili unutra. Pronašao
sam polugu dugu 152 centimetra na odjelu graditeljstva. Hladni,
valjani čelik, debeo i čvrst. Dok sam se vraćao prema blagajnama,
prošao sam kroz odjel vrtlarstva i odlučio ubiti dvije muhe jednim
udarcem te sam kupio gumene vrtlarske čizme. Bile su ružne, ali
bolje od doslovno ničega. Platio sam karticom za bankomat, znajući
da ću tako ostaviti računalni trag, ali nije bilo razloga skrivati
činjenicu da kupujem alat. Ta će kupnja postati očita na druge
načine.
Taksiji su poput strvinara kružili ulicom, tražeći ljude sa
stvarima koje im je nespretno nositi. S ekonomskog stajališta, to
nije imalo smisla. Uštedite pet dolara u trgovini gdje se kupuje na
veliko, potrošite osam dolara noseći to kući. Ali meni je to tada

190
itekako odgovaralo. Minutu poslije vraćao sam se na jug. Izašao
sam u Trećoj ulici, ali ne blizu vatrogasne postaje.
Tri metra ispred sebe vidio sam medicinskog tehničara kako
ulazi u uličicu.
Tip je izgledao čisto i odmorno. Nosio je hlače, bijelu kratku
majicu i tenisice za košarku. Smjena osoblja, pretpostavio sam.
Agenti su cijeli dan bili ondje, a bolničar bi ih zamijenio noću. Kako
bi se pobrinuo da su zatvorenici ujutro još živi. Više radi
učinkovitosti, nego radi humanosti. Pretpostavio sam da tijek
informacija smatraju važnijim od prava pojedinaca ili zdravlja.
Stavio sam polugu u lijevu ruku, potrčao u prevelikim gumenim
cipelama i stigao do vrata prije nego što je tip uspio skroz ući.
Nisam htio da makne držač crijeva i da se vrata za njime zatvore,
lako bih imao problem koji nisam trebao. Tip me čuo, okrenuo se u
dovratku, podigao ruke da se obrani, a ja sam ga snažno gurnuo
unutra. Poskliznuo se na smeću i pao na jedno koljeno. Podigao sam
ga za vrat, držao ispružene ruke dok sam nožnim prstom odmaknuo
mjedeni držač i pustio da se vrata zatvore i škljocnu. Zatim sam se
okrenuo i htio sam tipu objasniti mogućnosti, ali vidio sam da mu je
već sve bilo jasno. Možeš biti dobar ili ću te udariti. Odabrao je biti
dobar. Čučnuo je i dignuo ruke u znak predaje.
Podigao sam polugu lijevom rukom i uputio ga prema stubištu.
Bio je pokoran skroz do podruma. Nije mi zadavao neprilike dok
smo prolazili uredskom prostorijom. Kad smo ušli u drugu
prostoriju i kad je vidio trojicu na podu, osjetio je što ga čeka.
Ukočio se. Adrenalin ga je preplavio. Borba ili bijeg. Opet me
pogledao, krupnog i odlučnog čovjeka u smiješnim cipelama koji
drži veliku metalnu šipku.
Utihnuo je.
Upitao sam ga: »Znaš li kombinaciju za otvaranje ćelija?«
Odgovorio je: »Ne znam.«
»Kako onda daješ injekcije s analgetikom?«
»Kroz rešetke.«
»A što ako netko dobije napadaj i ne možeš ući u ćeliju?«
»Onda moram nazvati.«
»Gdje je tvoja oprema?«
»U mom ormariću.«
»Pokaži mi«, rekao sam. »Otvori ga.«

191
 Vratili smo se u prvu prostoriju, odveo me do ormarića i
okrenuo gumb. Vrata su se otvorila. Pitao sam: »Možeš li otvoriti
druge ormariće?«
Odgovorio je: »Ne, samo ovaj.«
U njegovu je ormariću bilo mnogo polica, prepunih raznih
medicinskih potrepština. Zamotane injekcije, stetoskop, male
ampule bezbojne tekućine, pakiranja vate, tablete, zavoji, gaze,
ljepljiva traka.
I plitka kutija puna malih kapsula dušika.
I kutija sa zamotanim strelicama.
To je imalo birokratskog smisla. Mogao sam zamisliti
konferenciju uprave kad su pisali operativni priručnik. Pentagon.
Sve vode stožerni časnici. Prisutni su i niži časnici. Plan. Neki
savjetnik iz Ministarstva obrane zahtijeva da streljivo za pušku za
uspavljivanje čuva kvalificirani medicinski časnik. Zato što je
anestetik droga. I tako dalje. Onda je neki tip koji je na aktivnoj
dužnosti rekao da komprimirani dušik nije medicinski materijal.
Treći je istaknuo da nema smisla razdvajati punjenje od streljiva. I
tako ukrug. Mogao sam zamisliti iscrpljene agente kako na kraju
odustaju i predaju se. Dobro, svejedno, idemo dalje.
Upitao sam: »Što je točno u ovim strelicama?« Tip je odvratio:
»Lokalni anestetik koji pomaže kod rane i mnogo barbiturata.«
»Koliko barbiturata?«
»Dovoljno.«
»Za gorilu?«
Tip je odmahnuo glavom. »Smanjena doza. Predviđena za
rosječnog čovjeka.«
»Tko je napravio proračun?«
»Proizvođač.«
»Zna za što se rabi?«
»Naravno.«
»Sa specifikacijama, računima i svime?«
»Da.«
»A testovi?«
»U Guantanamu.«
»Nije li ova zemlja sjajna?« Tip nije ništa rekao. Upitao sam ga:
»Postoje li nuspojave?«
»Ne.«

192
 »Sigurno? Znaš zašto te pitam, zar ne?« Tip je kimnuo. Znao je
zašto ga pitam. Ponestalo mi je računalnih kabela, pa sam ga morao
držati na oku dok ne pronađem pušku i napunim je. Punjenje je bilo
poput slagalice. Nisam bio upoznat s tehnologijom. Morao sam se
voditi samo zdravim razumom i logikom. Mehanizam okidača očito
aktivira otpuštanje plina. Plin očito izbacuje strelicu. A puške su
zapravo jednostavni uređaji. Imaju prednji i stražnji dio. Uzrok i
posljedica događaju se u racionalnoj sekvenci. Napunio sam je za
četrdeset sekunda.
Upitao sam ga: »Želiš li leći?« Tip nije odgovorio. Rekao sam:
»Da ne udariš glavom.« Tip je legao na tlo.
Upitao sam ga: »Želiš li da te pogodim na neko posebno mjesto?
U ruku? U nogu?«
Rekao je: »Najbolje djeluje na mišićnu masu.«
»Onda se okreni.«
Okrenuo se i pogodio sam ga u dupe.
Još sam dvaput napunio pušku i pogodio dvojicu agenata koji su
se mogli probuditi. Imao sam barem osam sati vremena, osim ako
ne dođe netko koga nisam očekivao. Ili ako agenti ne moraju svaki
sat podnijeti izvješće o napretku. Ili ako je već na putu bio
automobil koji nas je trebao sve odvesti u Washington. Zbog tih
proturječnih misli napola sam bio opušten, a napola užurban. Odnio
sam polugu do ćelija. Jacob Mark me pogledao, ali ništa nije rekao.
Theresa Lee me pogledala i rekla: »Danas prodaju takve cipele u
Osmoj ulici?«
Nisam odgovorio. Otišao sam do stražnje strane njezine ćelije i
zabio plosnati dio poluge pod donji dio strukture. Zatim sam se
svom težinom naslonio na polugu i osjetio kako se sve pomiče, samo
malo. Djelić centimetra. Ne mnogo više od prirodnog savijanja
metala.
»To je glupo«, rekla je Lee. »Ovo je samoodrživa i slobodna
kocka. Možda ćeš je moći prevrnuti, ali ja ću i dalje biti unutra.«
Odvratio sam: »Zapravo nije slobodna.«
»Nije učvršćena za do.«
»Ali je povezana s kanalizacijskim odvodom. Ispod zahoda.«
»Hoće li to pomoći?«
»Nadam se. Ako je podignem i kanalizacijska cijev ne pukne,
onda će se pod podići i moći ćeš ispuzati.«
»Hoće li izdržati?«

193
 »To je kocka. Bit će to nadmetanje.«
»Između čega?«
»Zakonodavstva 19. stoljeća i lošeg željezara koji ima ugovor s
vladom. Vidiš kako pod nije posvuda zavaren, samo na nekim
mjestima?«
»To je tipično za točkasto zavarivanje.«
»Koliko je čvrsto?«
»Dovoljno čvrsto. Možda i čvršće od zahodske cijevi.«
»Možda i nije. U 19. stoljeću u New Yorku je izbila kolera.
Velika epidemija. Mnogo je ljudi umrlo. Na koncu su gradski oči
shvatili što je uzrok toga, kanalizacija se miješala s pitkom vodom.
Stoga su izgradili pravu kanalizaciju. Odredili su brojne standarde
za cijevi i spojeve. Ti se standardi nalaze i u današnjim
građevinskim propisima. Ovakva cijev ima izbojak ispod cijelog
poda. Kladim se da je čvršća od varova. Ljudi koji su obavljali javne
radove u 19. stoljeću znali su da je bolje spriječiti nego liječiti. Za
razliku od današnjih korporacija koje samo žele novac od
Domovinske sigurnosti.«
Lee je zastala na trenutak. Zatim se kratko osmjehnula. »Znači,
ili ću protuzakonito pobjeći iz vladine ćelije, ili će kanalizacijska
cijev biti iščupana iz poda. U svakom sam slučaju u govnima.«
»Tako je.«
»Divan izbor.«
»Tvoja odluka«, rekao sam.
»Učini to.«
Dvije prostorije dalje čuo sam kako telefon zvoni.
Kleknuo sam i ugurao vrh poluge na potreban položaj, ispod
vodoravne šipke, ali ne toliko ispod da dohvati podnu plohu. Zatim
sam je nogom udarao da je pomaknem u stranu dok nije došla do
jednog od vara u obliku izokrenutog slova T, koji će okomitim
šipkama prenijeti silu prema gore.
Dvije prostorije dalje telefon je prestao zvoniti.
Pogledao sam Lee i rekao: »Stani na školjku. Pomognimo koliko
god više možemo.«
Popela se i smjestila. Otpustio sam polugu, a zatim sam se
snažno naslonio na nju i poskočio jedanput, dvaput, triput. 113
kilograma mase u pokretu, potencirane polugom dugom 152
centimetra. Dogodile su se tri stvari. Prvo, poluga je iskopala plitki
kanal u betonu ispod kaveza, što je bilo mehanički neučinkovito.
194
Drugo, cijela konstrukcija šipki malo se iskrivila, što je također bilo
neučinkovito. Ali treće, sjajna kuglica metala odvojila se i odskočila.
»To je bila točka«, doviknula je Lee. »Odnosno, točkasti var.«
Pomaknuo sam polugu i pronašao sličnu poziciju 30
centimetara lijevo. Čvrsto sam uglavio polugu, otpustio, a zatim
pritisnuo. Jednaka tri rezultata. Struganje usitnjenog betona,
škripa šipki koje se svijaju, zveket još jedne otpuštene metalne
kuglice.
Dvije prostorije dalje drugi je telefon počeo zvoniti. Drukčiji ton.
Alarmantniji.
Odmaknuo sam se i došao do daha. Opet sam pomaknuo
polugu, ovaj put 60 centimetara udesno. Ponovio sam postupak i
nagrađen sam još jednim slomljenim varom. Tri su pala, ostalo ih je
još mnogo. Ali sada sam barem mogao provući ruke ispod donje
šipke, na mjestima gdje je poluga u metalu ostavila plitke tragove u
obliku slova U. Odložio sam polugu, čučnuo okrenut licem prema
ćeliji i gurnuo ruke s dlanovima prema gore na te rukohvate. Čvrsto
sam ih stegnuo, duboko udahnuo i spremao se podići ih. Kad sam
prestao gledati Olimpijske igre, dizači utega dizali su više od 230
kilograma. Pretpostavio sam da ja mogu podići mnogo manje. Ali
pretpostavio sam da će mnogo manje biti dovoljno.
Dvije prostorije dalje drugi je telefon prestao zvoniti.
A treći je počeo.
Povukao sam prema gore.
Jednu stranu ćelije podigao sam za 30-ak centimetara od da.
Podna ploča je zaškripala i svinula se poput papira. Ali varovi su
izdržali. Treći je telefon prestao zvoniti. Pogledao sam Lee i tiho joj
rekao: »Skoči.« Shvatila je. Bila je pametna žena. Skočila je visoko
sa zahoda i snažno udarila bosim nogama točno kod mjesta gdje su
dva vara bila pod pritiskom. Na rukama nisam osjetio ništa.
Nikakav udar. Nikakav trzaj. Zato što su varovi odmah puknuli, a
pod se iskrivio u otvor u obliku slova V. Poput usta. Otvor je bio
širok 30 centimetara i isto toliko dubok. Dobro, ali ne dovoljno.
Dijete bi se moglo provući, ali Lee nije mogla.
No barem smo dokazali princip. Jedan bod za gradske oce iz 19.
stoljeća.
Dvije prostorije dalje sva tri telefona počela su istodobno
zvoniti. Kao da se međusobno natječu, brzi i alarmantni.
Opet sam došao do daha i nakon toga je samo trebalo ponavljati
ta tri postupka, za svaka dva vara. Poluga, dizanje, skok. Lee nije
195
bila krupna žena, ali ipak smo trebali uništiti varove u duljini od
barem 180 centimetara prije nego što će se pod dovoljno svinuti da
se može provući. Sve se svelo na jednostavnu aritmetiku. Ravni rub
pod postao je zakrivljena obodnica, u omjeru od jedan naprama tri
protiv nas. Dugo nam je trebalo da završimo posao. Gotovo osam
minuta. Ali naposljetku smo uspjeli. Lee se izvukla na leđima,
najprije noge, poput plesača limba. Košulja joj je zapela, podigla se i
otkrila ravan i preplanuo trbuh. Zatim se oslobodila, odmaknula se,
ustala i čvrsto me zagrlila. I dulje nego što je trebala. Zatim se
odmaknula, a ja sam na trenutak predahnuo i obrisao ruke na
hlače.
Zatim sam ponovio cijeli postupak za Jacoba Marka.
Dvije prostorije dalje telefoni su zvonili i prestajali zvoniti,
zvonili i prestajali zvoniti.

196
 47. POGLAVLJE

Brzo smo izašli. Theresa Lee uzela je cipele glavnog agenta. Bile su
joj prevelike, ali ne mnogo. Jacob Mark uzeo je svu odjeću
medicinskog tehničara. Zaključio je da bi strana i nepotpuna
policijska odora bila uočljiva na ulici i vjerojatno je imao pravo.
Isplatilo se toliko pričekati. Izgledao je mnogo bolje u hlačama,
kratkoj majici i košarkaškim tenisicama. Odjeća mu je gotovo
savršeno pristajala. Na stražnjoj strani hlača bila je sitna mrlja od
krvi, ali to je bio jedini nedostatak. Ostavili smo bolničara da spava
u donjem rublju.
Zatim smo krenuli van. Po stubama, preko poda punog smeća,
kroz uličicu, do pločnika Treće ulice. Bio je pun ljudi. Još je bilo
vruće. Skrenuli smo lijevo. Nije bilo nekog razloga. Samo
nasumičan odabir. Ali sretan. Nakon pet koraka čuli smo prodoran
zvuk trube iza sebe i vrisku guma, a kad sam se osvrnuo, vidio sam
crni automobil kako se naglo zaustavlja tri metra od vatrogasne
postaje. Crown Vic, posve nov i sjajan. Dvojica su izašla. Već sam ih
vidio. I bio sam siguran da ih je i Theresa Lee već vidjela. Plava
odijela, plave kravate. FBI. Razgovarali su s Lee u policijskoj
postaji, a sa mnom u 35. ulici. Ispitivali su me o kanadskim
telefonskim brojevima. A sada su bili šest metara iza nas i utrčali u
uličicu. Nisu nas vidjeli. Ali da smo skrenuli desno, naletjeli bismo
na njih kad su izlazili iz automobila. Imali smo sreće. Proslavili smo
to tako što smo ubrzali i zaputili se ravno prema Šestoj aveniji.
Jacob Mark stigao je prvi. On je jedini od nas imao prikladnu
obuću.
Prešli smo Šestu aveniju, nastavili Ulicom Bleecker neko
vrijeme, a zatim se sklonili u Ulici Cornelia, koja je bila uska,
tamna i relativno mirna, osim ljudi koji su večerali za stolovima na
pločniku ispred kafića. Klonili smo ih se, a oni se nisu obazirali na
nas. Više ih je zanimala hrana. Nisam ih krivio. Dobro je mirisala.
Još sam bio vrlo gladan, čak i nakon sendviča sa salamom i sirom.
Krenuli smo prema mirnom kraju ulice i pregledali što nosimo. Lee
i Jake nisu imali ništa. Sve su njihove stvari bile zaključane u
podrumu vatrogasne postaje. Ja sam imao ono što sam uzeo sa stola
u drugoj prostoriji, a od toga su najvažniji bili moja gotovina,
kartica za bankomat, kartica za podzemnu i Leonidov mobitel.
Iznos gotovine bio je četrdeset tri dolara i sitniš. Na kartici za
podzemnu ostale su još četiri vožnje. Leonidov mobitel bio je

197
prazan. Složili smo se da su moja kartica za bankomat i Leonidov
mobitel označeni na raznim računalnim sustavima. Kad bismo
upotrijebili bilo što od toga, netko bi doznao u roku od nekoliko
sekunda. Ali nisam bio previše zabrinut. Informacija mora biti
korisna da bi vam mogla naštetiti. Da smo pobjegli iz Zapadne
Treće ulice i za nekoliko dana podigli novac u Oklahoma Cityju,
New Orleansu ili San Franciscu, ti bi podaci bili važni. Kad bismo
podigli novac nekoliko ulica dalje od vatrogasne postaje, ti podaci ne
bi bili korisni. Ne bi doznali ništa više od onoga što su već znali. A u
New Yorku ima toliko odašiljača signala za mobitele da je teško
izvesti triangulaciju. Približna lokacija korisna je u zabiti. Ali u
gradu baš i nije. Na području širokom dvije ulice i dugom jednako
toliko može biti pedeset tisuća ljudi i za pretragu bi bili potrebni
dani.
Stoga smo nastavili i pronašli bankomat u predvorju banke
osvijetljenom u jarko plavo gdje sam podigao sav novac koji sam
mogao, a to je bilo 300 dolara. Očito je postojalo dnevno ograničenje.
A uređaj je bio spor. Vjerojatno namjerno. Banke surađuju s
redarstvenim agencijama. Čim objave uzbunu, transakcija se
usporava. Cilj je policajcima dati dovoljno vremena kako bi se
pojavili.
Možda je to i moguće, na nekim mjestima. Ali malo vjerojatno,
uz sav gradski promet. Uređaj je čekao i čekao i čekao, a onda je
ispljunuo novčanice. Uzeo sam ih i nasmiješio se uređaju. Većina
ima ugrađene nadzorne kamere, povezane s digitalnim snimačima.
Krenuli smo dalje, a Lee je potrošila mojih deset novih dolara u
trgovini. Kupila je punjač za hitne slučajeve. Kao napajanje je
poslužila džepna svjetiljka. Uključila je Leonidov mobitel i nazvala
Dochertyja, svoga partnera. Bilo je deset minuta nakon deset sati,
vrijeme kad bi se spremao za posao. Nije joj se javio. Lee mu je
ostavila poruku i isključila mobitel. Rekla je da mobiteli u sebi
imaju GPS čipove. Nisam to znao. Rekla je da čipovi odašilju signal
svakih petnaest sekunda i da se lokacija može pronaći u krugu od
četiri i pol metra. Rekla je da su GPS sateliti mnogo precizniji od
triangulacije. Rekla je da se mobitel u bijegu rabi tako da se uključi
samo nakratko prije odlaska s jedne lokacije na drugu. Tako da
GPS lokatori uvijek budu korak iza.
Stoga smo krenuli dalje. Svi smo bili svjesni policijskih
automobila na ulici. Vidjeli smo ih mnogo. Njujorška je policija
velika. Najveća u Americi. Možda i najveća na svijetu. Pronašli smo
bučan bistro u srcu područja oko Sveučilišta New York, nakon što

198
smo sa sjevera zaobišli park Washington Square, a zatim skrenuli
na istok. Bistro je bio mračan i pun studenata. Neka hrana koju su
prodavali bila je prepoznadjiva. Bio sam gladan i još dehidriran.
Nagađao sam da je moje tijelo radilo prekovremeno kako bi izbacilo
dvostruku dozu barbiturata. Popio sam više čaša vode iz slavine i
naručio shake od jogurta i voća. Uz to hamburger i kavu. Jake i Lee
nisu ništa naručili. Rekli su da su previše potreseni da bi jeli. Zatim
se Lee okrenula prema meni i rekla: »Bolje da nam kažeš što se
točno događa.«
Odvratio sam: »Mislio sam da ne želiš znati.«
»Upravo smo prošli tu točku.«
»Nisu nam pokazali isprave. Imaš pravo pretpostaviti da je
pritvor bio nezakonit. U tom slučaju, naš bijeg nije bio zločin.
Štoviše, vjerojatno si obavljala svoju dužnost.«
Odmaknula je glavom. »Znala sam tko su, bez obzira na
isprave. I ne zabrinjava me bijeg. Nego cipele. To će me mučiti.
Stajala sam iznad tipa i ukrala mu cipele. Gledala sam u njega.
To je predumišljaj. Reći će da sam imala vremena razmisliti i
reagirati u skladu s time.«
Pogledao sam Jakea, da vidim želi li se uključiti ili je još mislio
da je bolje živjeti u neznanju. Slegnuo je ramenima, kao da želi
poručiti da ide do kraja kad je već ovdje. Pustio sam da mi
konobarica donese ono što sam naručio, a onda sam im rekao ono
što sam znao. Ožujak 1983. godine, Sansom, dolina Korengal. Sve
pojedinosti i sve implikacije.
Lee je rekla: »Američki vojnici sada su u dolini Korengal. Baš
sam čitala o tome. U časopisu. Čini se da to nikada ne prestaje.
Nadam se da im ide bolje nego Rusima.«
»Bili su Ukrajinci«, rekao sam.
»Postoji li razlika?«
»Siguran sam da Ukrajinci tako misle. Rusi su slali manjine na
čelo, a manjine zbog toga nisu bile sretne.«
Jake je rekao: »Razumijem zabrinutost oko Trećeg svjetskog
rata. U to vrijeme. Ali otada je prošlo 25 godina. Sovjetski Savez
više i ne postoji. Kako zemlja može biti povrijeđena zbog nečega što
se dogodilo ako više ne postoji?«
»Geopolitika«, odvratila je Lee. »Važna je budućnost, a ne
prošlost. Možda poželimo opet učiniti to isto, u Pakistanu, hanu ili
negdje drugdje. Važno je ako svijet zna da smo to već učinili. To

199
stvara predrasude. Znaš to. Policajac si. Jesi li sretan kad na sudu
ne smijemo spomenuti prijašnje osude?«
Jake je rekao: »Što misliš, koliko je ovo veliko?«
»Golemo«, odgovorila je Lee. »Koliko god može biti. Barem za
nas. Zato što je, ukupno gledano, to još malo. Ironično, zar ne?
Razumiješ što hoću reći? Ako tri tisuće ljudi zna, nitko ne može
ništa učiniti. Čak ni ako tri stotine zna. Ili trideset. Znalo bi se za to
i kraj priče. Ali sada za to zna samo troje ljudi. A tri je mali broj.
Dovoljno malen da može biti suzbijen. Mogu učiniti da troje ljudi
nestane i nitko to neće primijetiti.«
»Kako?«
»Događa se, vjeruj mi. Tko će obratiti pozornost? Ti nisi u
braku. Nisam ni ja.« Pogledala je mene i pitala: »Reacheru, jesi li
oženjen?«
Odmahnuo sam glavom.
Zastala je na trenutak. Rekla je: »Nema nikoga tko bi postavljao
pitanja.«
Jake je rekao: »A ljudi s kojima radimo?«
»Policija radi ono što joj kažu.«
»To je ludo.«
»To je novi svijet.«
»Ozbiljna si?«
»Analiza troška i koristi. Troje nedužnih ljudi protiv velikog
geopolitičkog dogovora? Što bi ti učinio?«
»Imamo prava.«
»Imali smo ih.«
Jake na to nije ništa odgovorio. Popio sam kavu i isprao je još
jednom čašom vode iz slavine. Lee je zatražila račun, pričekala da
dođe i da ga platim, a zatim je uključila Leonidov mobitel. Oživio je
uz veselu melodiju, pronašao svoju mrežu, a deset sekunda poslije
mreža ga je prepoznala i rekla mu da ima jedan SMS. Lee je
pritisnula odgovarajući gumb i počela čitati.
»Dochertyjeva je«, rekla je. »Još me nije odbacio.«
Čitala je i pomicala tekst, čitala i pomicala. U glavi sam izbrojio
intervale od petnaest sekunda i zamislio kako GPS čip svakim
intervalom šalje male količine podataka i poručuje: Ovdje smo!
Ovdje smo! Došao sam do deset. Stotinu i pedeset sekunda. Dvije i
pol minute. Poruka je bila duga. I sudeći po Leeinu licu, bila je

200
puna loših vijesti. Vratila se i opet pročitala nekoliko odlomaka, a
zatim opet isključila mobitel i vratila mi ga. Pogledala me ravno u
oči i rekla: »Imao si pravo. Mrtvaci ispod nadvožnjaka bili su ekipa
Lile Hoth. Pretpostavljam da je 17. postaja nazvala sve u
telefonskom imeniku i provjerila one koji se nisu javljali. Upali su u
njihov ured i pronašli račune na ime Lila Hoth, adresirane na Four
Seasons.«
Nisam odgovorio.
Rekla je: »Ali to nije sve. Računi se protežu tri mjeseca unatrag,
a ne tri dana. I stigli su dodatni podaci. Domovinsko osiguranje
nema zabilježeno da su dvije žene prezimena Hoth ikada ušle u
zemlju. Osobito ne prije tri dana letom British Airwaysa. A Susan
Mark nikada nije zvala London, ni s posla ni od kuće.«

201
 48. POGLAVLJE

Čim uporabite mobitel, morate krenuti dalje. Takvo je pravilo. Išli

smo na sjever Broadwayem. Taksiji i policijski auti brzali su pokraj
nas. Nakratko su nas prelijetale zrake farova. Požurili smo se do
Astor Placea, a zatim smo ušli u podzemnu i iskoristili tri od moje
četiri preostale vožnje na kartici za podzemnu. Linijom 6 išli smo
prema sjeveru. Tu je sve počelo. Još jedan svijetli i novi vagon
R142A. Bila su 23 sata i osim nas bilo je 18 putnika. Našli smo tri
mjesta na jednoj od klupa za osam osoba. Lee je sjela u sredinu. S
njezine lijeve strane sjedio je Jake, napola okrenut i pognute glave,
spreman za tihi razgovor. Sjedio sam joj zdesna i učinio isto. Jake je
pitao: »Dakle? Jesu li Hothice lažnjaci ili vlada već čuva leđa i briše
podatke?«
»Može biti i jedno i drugo«, rekla je Lee. »Hothice su lažnjaci«,
rekao sam. »Misliš ili znaš?«
»Ono na stanici Penn bilo je prelako.«
»Kako?«
»Navukle su me. Leonid je dopustio da ga vidim. Nosio je jaknu
koja je izgledala jarko narančasta pod svjetlima. Kao sigurnosni
prsluci koje nose radnici na pruzi. Privukla mi je pogled. Trebao
sam je primijetiti. Zatim je dopustio da ga udarim. Jer trebao sam
mu uzeti mobitel i saznati za Four Seasons. Bila je to manipulacija.
Slojevita. Morale su razgovarati sa mnom, ali nisu htjele da sve
vidim. Nisu mi htjele sve otkriti, pa su organizirale kako me
uključiti. Namamile su me u hotel i pokušale nježnim, blagim
pristupom. Jedan navodno nesposoban tip na željezničkoj postaji i
blagoglagoljivost. Imale su i pričuvan plan, da dođu u postaju i
prijave nestalu osobu. U oba slučaja s vremenom bih se pojavio.«
»Što žele od tebe?«
»Informacije koje mi je dala Susan.«
»Koje to?«
»Ne znam.«
»Tko su one?«
»Nisu novinarke«, rekao sam. »Očito sam se prevario. Lila je
glumila malo jedno, malo drugo. Ne znam tko je zaista.«
»Je li stara iskrena?«
»Ne znam.«

202
 »Gdje su sada? Odjavile su se iz hotela.«
»Od početka su imale i nešto drugo. Radile su dvije stvari, javni
i privatni zadatak. Ne znam gdje su. Na onom drugom mjestu, očito.
Na nekoj dugoročno sigurnoj lokaciji, pretpostavljam. Negdje u
gradu, vjerojatno, u nekoj kući u nizu. Jer s njima je njihova ekipa.
Gadni ljudi. Privatni istražitelji imali su pravo. Na teži su način
saznali koliko je Lilina ekipa gadna. Uz pomoć čekića.«
Lee je rekla: »Dakle, i Hothice čuvaju leda.«
»Pogrešno«, odgovorio sam. »Već su ih sačuvale. Skrile su se
negdje, a svi koji bi mogli znati gdje mrtvi su.«
Vlak je stao na 23. ulici. Vrata su se otvorila. Nitko nije ušao.
Nitko nije izašao. Theresa Lee zurila je u tlo. Jacob Mark pogledao
me preko nje i rekao: »Ako Domovinska sigurnost nije mogla pratiti
ulazak Lile Hoth u državu, sigurno ne znaju ni je li otišla u
Kaliforniju ili nije. Znači da je ona mogla biti žena s Peterom.«
»Da«, rekao sam. »Mogla je.« Vrata su se zatvorila. Vlak je
nastavio.
Theresa Lee podigla je pogled s da, okrenula se prema meni i
rekla: »Mi smo krivi za to što se dogodilo onoj četvorici. To s
čekićima. Ti si kriv, zapravo. Rekao si Lili da znaš za njih i tako su
postali nedovršen posao.«
»Hvala što si me upitala na to«, odvratio sam.
Gurnuo si je preko ruba.
Ti si kriv, zapravo.
Vlak je bučno ušao u stanicu na 28. ulici.
Izašli smo na 33. ulici. Nismo htjeli na Grand Central. Bilo je
previše policajaca, a u slučaju Jacoba Marka možda i previše
negativnih asocijacija. Iznad je bila užurbana Avenija Park. U dvije
minute prošla su dva policijska auta. Zapadno je bio Empire State
Building. Previše policajaca. Vratili smo se prema jugu i mirnom
poprečnom uličicom krenuli prema Aveniji Madison. Dotad sam se
već dobro osjećao. Šesnaest od sedamnaest sati čvrsto sam
prespavao, bio sam sit i napio sam se. Ali Lee i Jake izgledali su
iscrpljeno. Nisu imali kamo, a nisu bili naviknuti na to. Nisu mogli
kući, a nisu mogli otići ni k prijateljima. Pretpostavljali smo da
nadziru sva mjesta na koja zalaze.
»Trebamo plan«, rekla je Lee.
Svidio mi se dio u kojem smo bili. New York ima stotine
zasebnih malih četvrti. Atmosfera i ugođaj mijenjaju se od ulice do

203
ulice, katkad i od zgrade do zgrade. Avenije Park i Madison bile su
pomalo zapuštene oko križanja sa 30. ulicom. Poprečne ulice još i
više. Možda su nekoć bile otmjene i možda će jednom opet biti, ali
sad su bile baš onakve kakve smo trebali. Nakratko smo se skrili
ispod skela na nogostupu i promatrali pijance kako teturaju
kućama iz barova i kako ljudi iz okolnih stanova šeću pse prije
spavanja. Vidjeli smo tipa s dogom veličine ponija i djevojku sa
štakotskim terijerom veličine dogine glave. Bio mi je draži štakorski
terijer. Mali pas, velika osobnost. Maleni je mislio da je gospodar
svijeta.
Čekali smo da prođe ponoć, a onda smo vijugali amo-tamo na
istok i na zapad dok nismo našli pravi hotel. Bio je uzak sa
starinskim svijetlećim natpisom sa slabim žaruljama. Izgledao je
pomalo oronulo i prljavo. Bio je manji nego što sam priželjkivao.
Veći hoteli su bolji. Veća je vjerojatnost da bude praznih soba,
anonimnost je veća, a nadzor slabiji. Ali sve u svemu, mjesto koje
smo našli činilo se prihvatljivim.
Bilo je pogodno za trik sa 50 dolara.
Možda smo čak mogli proći i sa 40.
Na kraju smo morali kupiti ulaz s čak 75 dolara, vjerojatno zato
što je noćni recepcionar sumnjao da imamo na umu seks u troje,
Možda zbog načina na koji me Theresa Lee gledala. Nešto se
događalo u njezinim očima. Nisam bio siguran što, ali očito je noćni
recepcionar vidio priliku da digne cijenu. Dao nam je malu sobu.
Bila je sa stražnje strane zgrade i imala dva kreveta i mali prozor
koji je gledao na usko unutarnje dvorište. Nije to bila soba kakvu
ćete naći u turističkim brošurama, ali bila je sigurna i skrivena i
vidio sam da Lee i Jake nemaju zamjerki da ondje prespavaju. No
isto sam tako vidio da nijedno od njih ne bi željelo ondje provesti
dvije noći ili pet. Ili deset.
»Trebamo pomoć«, rekla je Lee. »Ne možemo vječno živjeti
ovako.«
»Možemo ako želimo«, rekao sam. »Ja deset godina živim
ovako.«
»Dobro. Normalna osoba ne može ovako zauvijek živjeti.
Trebamo pomoć. Naš problem neće nestati.«
»Mogao bi«, rekao je Jake. »Jer onako je kako si rekao. Da tri
tisuće ljudi zna, to više ne bi bio problem. Dakle, samo trebamo o
ovome obavijestiti tri tisuće ljudi.«
»Jedno po jedno?«

204
 »Ne. Nazovimo novine.«
»Hoće li nam vjerovati?«
»Ako budemo uvjerljivi.«
»Hoće li objaviti priču?«
»Zašto ne bi?«
»Tko zna kako je sad s novinarima. Možda bi ovo provjerili s
vladom. A vlada bi im možda rekla da pričekaju.«
»A što je sa slobodom tiska?«
Lee je rekla: »Da, sjećam se toga.«
»Tko će nam onda, dovraga, pomoći?«
»Sansom«, rekao sam. »Sansom će nam pomoći. Za njega su
ulozi najveći.«
»Sansom jest vlada. Njegov je tip pratio Susan.«
»Jer može mnogo izgubiti. To možemo iskoristiti.« Izvadio sam
Leonidov mobitel iz džepa i bacio ga na krevet pokraj Therese Lee.
»Ujutro pošalji poruku Dochertyju. Neka ti da broj uredske zgrade
Cannon House u Washingtonu. Nazovi Sansomov ured i traži njega
osobno. Reci mu da si policajka iz New Yorka i da si sa mnom. Reci
mu da znamo da je u vlaku bio njegov čovjek. Reci mu da znamo da
nije dobio medalju samo zbog VAL-a. Reci mu da znamo da to nije
sve.«

205
 49. POGLAVLJE

Theresa Lee uzela je telefon i na trenutak ga je držala kao da je

rijedak i dragocjen dragulj. Zatim ga je stavila na noćni ormarić i
upitala: »Zašto misliš da ima još nešto?«
Odgovorio sam: »Mora biti još nešto. Sansom je dobio četiri
odličja, ne samo jedno. Bio je onaj kojem su se uvijek obraćali.
Sigurno je činio svašta.«
»Što, na primjer?«
»Što god je trebalo. Za koga god je trebalo, ne samo za vojsku. S
vremena na vrijeme vojnike Delte su unajmljivali. Katkad i CIA.«
»Za što?«
»Za tajne intervencije. Državne udare i atentate.«
»Maršal Tito umro je 1980. u Jugoslaviji. Misliš da je Sansom
kriv za to?«
»Ne, mislim da se Tito razbolio. Ali ne bi me iznenadilo da su
imali pričuvni plan u slučaju da se ne razboli.«
»Brežnjev je umro 1982. u Rusiji. Ubrzo zatim i Andropov. Brzo
je uslijedio i Černjenko. Bila je to prava epidemija.«
»Ti si neka povjesničarka?«
»Amaterska. Bilo kako bilo, sve je to dovelo do Gorbačova i
ostvaren je napredak. Misliš da smo to mi učinili? Sansom?«
»Možda«, odgovorio sam. »Ne znam.«
»Ali ipak ništa od toga nema veze s ožujkom 1983. u
Afganistanu.«
»Razmisli. Posve je slučajno nabasao na sovjetsku snajpersku
ekipu u mraku. Zašto bi poslali tipa koji rješava sve, poput
Sansoma, da tumara po brdima po mraku i nada se najboljemu?
Vjerojatno bi sto puta došao kući praznih ruku prije nego što
nabasa na nešto. To je golemi rizik za malu korist. To nije plan
misije jer za misiju trebaš cilj koji je moguće postići.«
»Mnogi ne uspiju.«
»Naravno, ali svi imaju realističan cilj. Realističniji od lutanja
tisućama kilometara četvornih po planinskim goletima u nadi da će
se susresti s nekime. Sigurno se događalo još nešto.«
»Prilično neodređeno.«

206
 »Ima još«, rekao sam. »I nije neodređeno. Ljudi danima
razgovaraju sa mnom, a ja slušam. Dio onoga što sam čuo nema
mnogo smisla. Federalci su me ščepali kod Watergatea u
Washingtonu. Pitao sam ih što se događa i čudno su reagirali. Kao
da će se svijet srušiti. Vrlo neprimjereno za tehnički prijestup od
prije 25 godina.«
»Geopolitika nije jednostavna.«
»Slažem se. I priznajem da nisam stručnjak, ali ipak mi se čini
da je bilo pretjerano.«
»I dalje je neodređeno.«
»Razgovarao sam sa Sansomom u njegovu uredu u Washing
tonu. Činio se ogorčenim zbog svega. Smrknut i nekako zabrinut.«
»Vrijeme je izbora.«
»Ali zapljena puške bila je fora, zar ne? Toga se ne treba
sramiti. U vojsci su takve akcije zvali brzima i odvažnima. Dakle,
njegova je reakcija bila pogrešna.«
»Još je neodređeno.«
»Znao je da se snajperist zove Grigorij Hoth zbog njegovih
pločica s imenom. Pretpostavio sam da ih je zadržao kao suvenire,
ali rekao je da su zaključane s izvješćima o akciji i svime ostalim.
Omaknulo mu se. Čime ostalim? Što to znači?«
Lee nije ništa rekla.
Nastavio sam: »Razgovarali smo o sudbini snajperista i
motritelja. Sansom je rekao da nije imao oružje s prigušivačem.
Opet mu se omaknulo. Delta nikad ne bi poslala ljude u tajni noćni
napad bez prigušivača. Vrlo su temeljiti u vezi s takvim stvarima.
Zato mislim da je cijela ta priča s VAL-om bila slučajna popratna
pojava nečeg sasvim drugog. Mislio sam da je riječ o pušci. Ali to je
poput ledene sante. Većina priče je skrivena.«
Lee je šutjela.
Rekao sam: »Onda smo razgovarali o geopolitici. Uočio je
opasnost. Bio je zabrinut zbog Rusije ili Ruske Federacije, ili kako
god se sad zovu. Misli da su nestabilni. Misli da bi sve moglo otići k
vragu ako se sazna za dio o Korengalu. Shvaćate? Dio o Korengalu.
Omaknulo mu se već treći put. To je izravno priznanje da postoji još
nešto. Izravno iz prve ruke.«
Lee nije odgovorila. Jacob Mark je upitao: »Što to još?«
»Ne znam. Ali što god bilo, mnogo je informacija. Od početka je
Lila Hoth tražila USB memoriju. I federalci misle da postoji. Kažu

207
da im je zadatak naći pravu USB memoriju. Rekli su to jer su
pogledali onu koju sam kupio i pretpostavili da je mamac. Rekli su
da je prazna i premalena. Premalena. Znači da očekuju velike
datoteke i mnogo informacija.«
»Ali Susan nije imala ništa«
»Istina. Ali svi misle da jest.«
»O kakvim je informacijama riječ?«
»Nemam pojma. Springfield je razgovarao sa mnom u New
Yorku u zabačenom hodniku Sheratona. On je Sansomov zaštitar.
U tihom hodniku. Bio je ukočen i upozorio me da odustanem.
Odabrao je posebnu metaforu. Rekao je da si ne mogu priuštiti da
okrenem pogrešan kamen.«
»Pa?«
»Što se događa kad okreneš kamen?«
»Svašta ispuže ispod.«
»Tako je. Ispuže. U sadašnjem vremenu. Nije riječ o nečemu što
je umrlo prije 25 godina i samo leži ispod kamena. Riječ je o nečemu
što sad gmiže i trza se, o stvarima koje su i danas žive.«

Vidio sam kako Theresa Lee razmišlja o tome. Pogledala je

prema telefonu koji je stajao na noćnom ormariću. Oči su joj se
suzile. Valjda je uvježbavala jutarnji poziv Sansomu. Rekla je.
»Pomalo je neoprezan, zar ne? Triput mu se omaknulo.«
»Veći dio tih sedamnaest godina koje je proveo u vojsci bio je
časnik u Delti«, rekao sam. »Pa?«
»Ne bi izdržao ni sedamnaest dana da je neoprezan.«
»Pa što je onda?«
»Činio mi se vrlo usredotočen. Svjestan je svega u vezi s
kampanjom. Kako izgleda, što govori, kako putuje. I svih najsitnijih
implikacija.«
»Pa?«
»Pa zato mislim da nije neoprezan.«
»Triput mu se omaknulo.«
»Je li mu se zaista omaknulo? Možda mi je postavljao zamku.
Pročitao je moj dosje. Bio sam dobar vojni policajac, generacijski
blizu njemu. Mislim da traži pomoć na svakom mjestu gdje bi je
mogao naći.«
»Misliš da te htio unovačiti?«

208
 »Možda«, odgovorio sam. »Bacio mi je mrvice i čekao da vidi
hoću li ih slijediti.«
»Zašto?«
»Želi da se sve opet pomete pod tepih, a ne zna tko bi to mogao
učiniti.«
»Ne vjeruje onima iz Ministarstva obrane?«
»A ti bi?«
»Nisam u tom svijetu. Bi li im ti vjerovao?«
»Ni da mi život ovisi o tomu.«
»A ne vjeruje Springfieldu?«
»Beskrajno mu vjeruje. Ali Springfield je jedan, a Sansom ima
velik problem. Pa je pomislio da, kad sam se već upetljao, mogu i
ostati. Što nas je više, to bolje.«
»Dakle, mora nam pomoći?«
»Nije baš da mora«, odgovorio sam. »Njegova je nadležnost
ograničena. Ali možda će nam htjeti pomoći. Zato želim da ga
nazoveš.«
»Zašto ga ti ne nazoveš?«
»Jer sutra ujutro neću biti ovdje.«
»Nećeš?«
»Naći ćemo se u 10 sati u parku Madison Square, nekoliko ulica
južno odavde. Budite oprezni kad budete dolazili.«
»Kamo ćeš ti?«
»Van.«
»Kamo?«
»Potražiti Lilu Hoth.«
»Nećeš je naći.«
»Vjerojatno neću. Ali s njom je ekipa. Možda će naći oni mene.
Siguran sam da me traže, a imaju i moju fotografiju.«
»Bit ćeš mamac?«
»Učinit ću što god mi može pomoći.«
»Sigurno te i policija traži. I Ministarstvo obrane i FBI, a možda
i ljudi za koje nikad nismo čuli.«
»Svi su imali napornu noć.«
»Čuvaj se, može?«
»Uvijek.«

209
»Kad odlaziš?«
»Odmah.«

210
 50. POGLAVLJE

New York. Jedan sat u noći. Najbolje i najgore mjesto na svijetu da

vas netko lovi. Ulice su još bile tople. Promet je bio slab. Prošlo bi
po deset sekunda bez ijednog automobila na Madisonu. Još je bilo
ljudi na ulicama. Neki su spavali, u dovratcima i na klupama. Neki
su hodali, sa svrhom ili besciljno. Ja sam se odlučio za besciljno
lutanje. Odabrao sam 30. ulicu, prešao na Aveniju Park, a zatim na
Aveniju Lexington. Nikad nisam prošao obuku za umijeće
neupadljivosti. Za to su odabirali sitnije ljude. Ljude normalne
veličine. Pretpostavili su da će čovjek moje veličine uvijek biti lako
uočljiv. Ali snalazim se. Naučio sam sam sebe nekoliko tehnika.
Neke prkose intuiciji. Noć je bolja od dana zato što ima manje ljudi.
Kad ima manje ljudi, onda se manje ističem, a ne više. Kad me ljudi
traže, traže krupnog tipa. A veličinu je lakše procijeniti kad su
posvuda ljudi za usporedbu. Ako me stavite u skupinu od pedeset
civila, isticat ću se, bit ću za glavu viši od svih ostalih. Ali kad sam
sam, ljudi nisu toliko sigurni. Nema mjerila. Ljudi slabije
procjenjuju visinu usamljenog čovjeka. To znamo iz pokusa sa
svjedočanstvima očevidaca. Inscenirate incident, pitate za prve
dojmove i za istog će vam tipa reći da je bio visok između 172
centimetra i 193 centimetra. Ljudi gledaju, ali ne vide. Osim onih
koji su uvježbani da vide.
Mnogo sam pozornosti obraćao na automobile. Jedini način da
pronađete neku osobu u New Yorku jest da kružite ulicama. Grad je
jednostavno prevelik za bilo koju drugu metodu. Plavo-bijele
automobile njujorške policije bilo je lako uočiti. Njihova rotirajuća
svjetla jasno su se ocrtavala, čak i iz daljine. Kad god sam vidio
jedan njihov automobil, zastao bih u najbližem dovratku i legao. Još
jedan beskućnik. To ne bi bilo uvjerljivo zimi jer nemam brdo
prekrivača na sebi. Ali vrijeme je još bilo vruće. Pravi beskućnici još
su nosili kratke majice.
Teže je bilo uočiti neoznačene policijske automobile. Sprijeda su
izgledali poput svih ostalih automobila, što je bio i smisao. Ali
domaća politika i proračun redarstvenih agencija suzili su izbor na
nekoliko specifičnih proizvođača i modela. Većina pojedinačnih
vozila karakteristično je neodržavana. Prljavi su, vise i ljuljaju se.
Osim neoznačenih automobila saveznih agenata. Isti
proizvođač, isti modeli, ali često su novi, čisti, ulašteni i uglačani.
Lako ih je uočiti, ali nije ih lako razlikovati od nekih automobila za
211
najam. Tvrtke za iznajmljivanje limuzina rabe automobile istih
proizvođača i iste modele. Crown Vicove i Mercuryje. A njihovi
vozači održavaju te aute čistima. Neko sam vrijeme proveo ležeći u
dovratcima samo da bih otkrio kako prolazi automobil s
registarskom tablicom T&LC. Povjerenstvo za taksije i limuzine. To
me frustriralo dok se nisam sjetio riječi Therese Lee o
protuterorističkoj jedinici njujorške policije koja uokolo kruži u
lažnim taksijima. Nakon toga sam odlučio nastaviti se skrivati, za
svaki slučaj.
Pretpostavio sam da će ekipa Lile Hoth voziti unajmljene
automobile. Od Hertza, Avisa, Enterprisea ili nekoga tko je novi na
sceni. Opet je riječ o relativno specifičnim markama i modelima
automobila, uglavnom domaća sranja, ali nova, čista i dobro
održavana. Vidio sam mnogo vozila koja su odgovarala tom opisu,
ali i mnoga koja nisu. Poduzeo sam razumne mjere opreza i klonio
se čuvara zakona, ali sam se trudio i dopustiti ljudima Lile Hoth da
me vide. Kasno doba noći je pomoglo. Pojednostavnilo je stvari. Bilo
je lakše kategorizirati stanovništvo. Nedužni promatrači uglavnom
su bili kod kuće u krevetu.
Hodao sam sat i pol, ali ništa se nije dogodilo. Sve do jedan i
trideset.
Sve dok nisam došao do križanja 22. ulice i Broadwaya.

212
 51. POGLAVLJE

Slučajno sam opet vidio djevojku s terijerom. Hodala je prema jugu

po Broadwayu, u smjeru 22. ulice. Malac je pišao po nekim
stupovima i ignorirao druge. Prošao sam pokraj njih, pas me vidio i
zalajao. Okrenuo sam se da ga uvjerim kako ne predstavljam veliku
opasnost i krajičkom oka vidio crni Crown Vic kako prolazi kroz
semafor na 23. ulici. Čist, sjajan, a antene na prdjažniku osvijetlila
su svjetla automobila tridesetak metara iza njega.
Usporio je.
Broadway je na tom dijelu dvostruko širok. Šest traka, sve
prema jugu, nakon semafora podijeljenih kratkim pješačkim
otokom u sredini. Bio sam na lijevom pločniku. Pokraj mene bila je
stambena zgrada. Iza nje trgovine. S desne strane, šest traka dalje,
bila je zgrada Flatiron. Iza nje trgovine.
Ravno naprijed ulaz u podzemnu.
Djevojka sa psom skrenula je lijevo iza mene i ušla u stambenu
zgradu. Vidio sam vratara za pultom. Crown Vic stao je u drugoj od
šest traka. Automobil iza njega prošao je pokraj i osvijetlio dvojicu
na prednjem sjedalu Crown Vica. Mirno su sjedili. Možda su
pregledavali fotografiju, možda su zvali za upute, možda su zvali
pomoć.
Sjeo sam na niski cigleni zid koji se protezao oko vrta ispred
stambene zgrade. Ulaz u podzemnu bio je tri metra dalje. Crown
Vic ostao je na mjestu.
Daleko na jugu pločnik Broadwaya bio je širok. Uz trgovine je
bio od lijevanog betona. Na polovici uz rubnik nalazila se duga
rešetka od podzemne. Na ulazu u podzemnu udaljenom tri metra od
mene bilo je usko stubište. Južni kraj postaje u 23. ulici. Vlakovi N,
R i W. Linije prema sjeveru grada.
Okladio sam se sa sobom da ima »visoki« ulaz. To jest visoku
naplatnu rampu za ulaz-izlaz. Nisam se kladio u novac. Nego u
nešto mnogo važnije. Život, slobodu i potragu za srećom.
Čekao sam.
Tipovi u automobilu mirno su sjedili.
U jedan i trideset podzemna je vozila prema noćnom rasporedu.
Vlakovi su prolazili u razmacima od deset minuta. Nisam čuo

213
nikakvu buku ni riku odozdo. Nije bilo naleta zraka. Smeće na
udaljenim rešetkama mirno je ležalo.
Crown Vic okrenuo je prednje kotače. Čuo sam šištanje
servoupravljača i cviljenje guma cesti. Naglo je skrenuo preko četiri
trake, izravnao se u oštrom manevru i zaustavio se uz pločnik
pokraj mene.
Dvojica tipova ostala su unutra.
Čekao sam.
Bio je to automobil saveznih agenata. Iz voznog parka.
Standardni LX model, a ne policijski presretač. Crna boja, plastični
naplatci. Pločnik nije bio pun, ali nije bio ni prazan. Ljudi su se
žurili kući ili polako šetali u parovima. Na poprečnim ulicama južno
bili su klubovi. To sam znao po malim i nasumičnim skupinama
smušenih ljudi koji su se svako toliko pojavljivali i izvirivali na
cestu da vide dolaze li taksiji.
Tipovi u automobilu su se pokrenuli. Jedan se nagnuo ude sno,
a drugi ulijevo, kao što ljudi rade kad obojica žele istodobno uhvatiti
kvaku sa svoje strane.
Promatrao sam rešetku od podzemne na pločniku, četrdesetak
metara južno od mene.
Ništa. Miran zrak. Smeće se ne pomiče. Dvojica tipova izašla su
iz automobila. Obojica su nosila tamna odijela. Sakoi su im bili
zgužvani na leđima, od vožnje. Suvozač je zaobišao automobil i stao
uz vozača u kanalu uz rubnik blizu prednjeg dijela Crown Vica.
Stajali su točno nasuprot mene, možda šest metara dalje, koliko je
iznosila širina pločnika. Već su zakačili značke na džepove na
prsima. FBI, pretpostavio sam, iako nisam bio dovoljno blizu da bih
bio siguran. Sve te civilne značke meni izgledaju jednako. Suvozač
se oglasio: »Savezni agenti.« Kao da to nisam znao.
Nisam odgovorio.
Ostali su na rubu ulice. Nisu zakoračili na pločnik. Podsvjesni
obrambeni mehanizam, nagađao sam. Rubnik je bio poput malenog
bedema. Nije pružao nikakvu stvarnu zaštitu, ali nakon što ga
prijeđu, morat će otići do kraja. Morat će djelovati, a nisu bili
sigurni kako to učiniti.
Rešetka od podzemne bila je mirna i tiha. Suvozač me dozvao:
»Jack Reacher?«
Nisam odgovorio. Kad sve drugo propadne, izigravaj budalu.
Vozač je doviknuo: »Ostani gdje jesi.« Moje su cipele bile od gume,
mnogo labavije i mekše od onih na koje sam navikao. Ali ipak sam
214
kroz njih osjetio prve naznake grmljavine podzemne. Vlak, ili ide na
jug iz 28. ulice, ili ide na sjever iz 14. ulice. Izgledi su 50-50. Vlak
prema jugu nije mi bio od koristi. Bio sam na pogrešnoj strani
Broadwaya. Trebao sam vlak prema sjeveru grada.
Promatrao sam udaljenu rešetku od podzemne. Smeće je
mirovalo.
Suvozač se oglasio: »Drži ruke tako da ih vidimo.« Stavio sam
jednu ruku u džep. Djelomično da pronađem svoju karticu za
podzemnu, a djelomično zato da vidim što će se dogoditi, Znam da
su na obuci agenata u Quanticu naglašavali sigurnost javnost.
Agentima govore da izvuku oružje samo u najvećoj nuždi. Mnogi
nikada ne izvuku oružje, od diplome do mirovine, nijedanput. Oko
nas su bili nedužni ljudi. Točno iza mene bilo je predvorje stambene
zgrade. Vatrena linija bila je visoka, široka i dobra, ali i puna
usputnih tragedija koje samo čekaju da se dogode. Prolaznici,
promet, djeca koja spavaju u spavaćim sobama na prvim katovima.
Dvojica agenata izvukla su oružje.
Dva identična poteza. Dva identična oružja. Pištolji Glock,
izvadili su ih glatko, brzo i lako iz futrola ispod ramena. Obojica su
bili dešnjaci.
Suvozač je doviknuo: »Ne miči se.«
Daleko s lijeve strane smeće na rešetki od podzemne počelo se
micati. Vlak prema sjeveru grada, u mom smjeru. Stup zraka ispred
njega brzo se kretao, povećavajući tlak i tražeći izlaz. Ustao sam i
odšetao do ograde na vrhu stuba. Ne brzo, ne polako. Spuštao sam
se stubu po stubu. Čuo sam kako agenti dolaze za mnom. Tvrdi
potplati na betonu. Imali su bolje cipele od mene. Okrenuo sam
karticu za podzemnu u džepu i izvukao je na pravu stranu.
Rampa je bila visoka. Šipke od poda do stropa, kao u zatvorskoj
ćeliji. Bile su dvije rampe, jedna s lijeve, druga s desne strane. Obje
uske i visoke do stropa. Nema potrebe za nadzorom. Nema potrebe
za kabinom u kojoj sjedi zaposlenik. Provukao sam karti cu, zadnji
kredit na njoj upalio je zeleno svjetlo i prošao sam. Iza mene agenti
su naglo stali. Lako bi mogli preskočiti običnu rampu i poslije
objasniti zašto. Ali visoku rampu nisu mogli preskočiti. Sa sobom
nisu imali kartice za podzemnu. Vjerojatno su živjeli na Long
Islandu i vozili se automobilom na posao. Dane su provodili u
automobilu ili za stolom. Bespomoćno su stajali iza rešetaka. Nisu
imali priliku dovikivati prijetnje ni pregovarati. Dobro sam
izračunao vrijeme. Stup zraka već je došao u postaju, razbacujući

215
prašinu i prevrćući prazne čaše. Prva tri vagona već su skrenula iza
zavoja. Vlak je cvilio, zastenjao i stao, a ja sam samo ušao bez
usporavanja. Vrata su se zatvorila i vlak me odveo, više nisam vidio
dvojicu agenata koji su ostali stajati s pogrešne strane rampe držeći
pištolje spuštene uz bokove.

216
 52. POGLAVLJE

Bio sam na liniji R. Linija R ide Broadwayom do Times Squarea, a

zatim vodi ravno do križanja 57. ulice i Sedme avenije, gdje oštro
skreće udesno i zastaje na uglu 59. ulice i Pete avenije, zatim 60. i
Avenije Lexington, a onda nastavlja dalje ispod rijeke i na istok
prema Queensu. Nisam htio ići u Queens. Dobar okrug, bez sumnje,
ali noću nije uzbudljiv, a uz to sam imao osjećaj da se akcija nalazi
drugdje. Na Manhattanu, sigurno. Vjerojatno na East Sideu i ne
daleko od 57. ulice. Lila Hoth upotrijebila je Four Seasons kao
mamac. Prema tomu, njezina je prava baza bila negdje blizu, gotovo
sigurno. Ne odmah pokraj, ali u relativnoj blizini.
A njezina prava baza bila je kuća, a ne stan ili neki drugi hotel.
Zato što je sa sobom imala ekipu, koja je morala moći dolaziti i
odlaziti neprimijećeno.
Mnogo je kuća na istočnoj strani Manhattana. Ostao sam u
vlaku i nakon Times Squarea. Ondje se ukrcalo mnogo ljudi.
Tijekom minute koliko je vlaku trebalo da dođe do 49. ulice, u
vagonu je bilo 27 putnika. Petero je ljudi izašlo u 49. ulici i broj se
počeo smanjivati. Ja sam izašao na križanju 59. ulice i Pete avenije.
Stajao sam na peronu i gledao vlak kako odlazi bez mene. Zatim
sam sjeo na klupu i čekao. Pretpostavio sam da su agenti iz 22.
ulice javili radijem. Pretpostavio sam da su policajci krenuli na
postaje linije R u dugom sekvencijskom nizu. Zamišljao sam kako
sjede u svojim automobilima ili stoje na pločniku, odmjeravaju
prolazak vlaka u podzemlju, postaju napeti, a onda se opuštaju kad
zaključe da sam prošao ispod njih i otišao dalje. Zamišljao sam kako
čekaju još pet minuta, a zatim odlaze. Pa sam čekao. Punih deset
minuta. A onda sam otišao. Izašao sam iz podzemlja i vidio da me
nitko ne traži. Ostao sam sam na pustom uglu ispred poznatog i
starog hotela Plaža koji je bio točno ispred mene, posve osvijetljen, a
iza mene je bio park, posve mračan.
Bio sam dvije ulice sjeverno i ulicu i pol zapadno od Four
Seasonsa.
Bio sam točno tri ulice zapadno od mjesta na kojem bi Susan
Mark izašla iz linije broj 6, na početku priče. I tada sam shvatio da
Susan Mark uopće nije išla u Four Seasons. Ne odjevena posve u
crno i spremna za borbu. Borba nije bila moguća u predvorju hotela,
hodniku ili apartmanu. Crna odjeća ne bi joj donijela nikakvu

217
prednost na mjestu koje je osvijetljeno. Znači da je Susan išla
nekamo drugamo. Točno do tajne lokacije, vjerojatno, koja je morala
biti u mračnoj i diskretnoj poprečnoj ulici. Ali morala je biti u
izvornom području od 68 ulica, između 42. i 59. ulice, između Pete
avenije i Treće. Vjerojatno u jednom od gornjih kvadranata, s
obzirom na taj kraj. Ili u gornjem lijevom di gornjem desnom
kvadrantu. U jednoj od šesnaest ulica uzdužnih i poprečnih ulica,
možda.
A što se ondje nalazi?
Dva mdijuna različitih stvari.
No to je bilo četiri puta bolje od osam milijuna različitili stvari,
ali ne toliko mnogo bolje da bih počeo skakati od sreće Umjesto toga
krenuo sam na istok preko Pete avenije i nastavio besciljno lutati,
promatrajući automobile i držeći se sjene. Ovdje je bilo mnogo
manje beskućnika nego dolje u 20-im ulicama, pa sam zaključio da
bi ležanje u dovratcima bilo mnogo provokativnije. Stoga sam
promatrao promet, spreman na bijeg di borbu, ovisno o tome tko me
prvi pronađe.

* * *

Prešao sam Aveniju Madison i zaputio se prema Aveniji Park.

ad sam bio točno iza Four Seasonsa, koji je bio dvije ulice južno.
Ulica je bila tiha. Uglavnom male trgovine i butici, sve zatvoreno.
Skrenuo sam na jug u Aveniju Park, a zatim na istok u 58. ulicu.
Ondje je bilo kuća, ali sve su izgledale jednako. Bezlične kamene
peterokatnice i šesterokatnice, s rešetkama na prozorima u
prizemlju, zamračenih gornjih prozora, bez svjetla. U nekim su
kućama bili konzulati malih zemalja. U nekima su bili raskošni
uredi dobrotvornih zaklada i malih korporacija. Neke su bile
stambene, ali podijeljene na stanove. U nekima je živjela po jedna
obitelj, ali činilo se da svi čvrsto spavaju iza zaključanih vrata.
Prešao sam Aveniju Park i zaputio se prema Lexingtonu. Ispred
mene bio je Sutton Place. Tiha stambena četvrt. Uglavnom zgrade,
ali i nešto kuća. Povijesno gledano, četvrt je bila okrenuta prema
jugu i istoku, ali optimistični mešetari pomaknuli su njezine
granice prema sjeveru i osobito prema zapadu, sve do Treće avenije.
Ti vanjski rubovi uglavnom su bili mnogo manje poznati.
Idealno mjesto za skrovište.

218
 Nastavio sam dalje, zapad i istok, sjever i jug, 58., 57., 56. ulica,
Avenija Lexington, Treća, Druga. Obišao sam mnogo ulica. Ništa mi
nije upadalo u oči. Ni ja nisam nikomu upao u oči. Vidio sam mnogo
automobila, ali svi su sretno išli od točke A do točke B. Nitko nije
pokazivao karakteristično oklijevanje automobda čiji vozač
pregledava pločnike. Vidio sam mnogo ljudi, ali većina je bila u
daljini i činili su se posve nedužnima. Šetači pasa koji ne mogu
spavati, medicinsko osoblje koje se vraća kući iz bolnica na East
Sideu, smetlari, vratari stambenih zgrada koji su izašli udahnuti
svježeg zraka. Jedna od šetačica pasa prišla mi je dovoljno blizu da
smo mogli razgovarati. Pas je bio star i siv, a njegova vlasnica bila
je bjelkinja od osamdesetak godina. Imala je urednu frizuru i bila
posve našminkana. Nosda je staromodnu ljetnu haljinu i
nedostajale su joj još samo bijele rukavice da upotpuni sliku. Pas je
zastao, tužno me pogledao, što je protumačila dovoljnim društvenim
uvodom. Rekla je: »Dobra večer.«
Bilo je gotovo tri ujutro i tehnički jutro. Ali nisam htio ispasti
neljubazan. Stoga sam samo rekao: »Halo.«
Odvratila je: »Znate li da je ta riječ nedavno ušla u upotrebu?«
Upitao sam: »Koja riječ?«
»Halo«, rekla je. »Postala je pozdrav tek nakon izuma telefona.
Ljudi su smatrali da trebaju nešto reći kad podignu telefonsku
slušalicu. To je iskvareni oblik stare riječi halloo. A ona je služila
kao izraz privremenog šoka ili iznenađenja. Kad biste naišli na
nešto neočekivano, rekli biste: Halloo! Ljude je možda uplašila
prodornost telefonskog zvona.«
»Da«, rekao sam. »Možda jest.«
»Imate li telefon?«
»Rabio sam ih«, odvratio sam. »I čuo sam kako zvone.«
»Smeta li vas taj zvuk?«
»Uvijek sam pretpostavljao da mu je to i smisao.«
»Pa, dovidenja«, rekla je žena. »Bilo mi je ugodno čavrljati s
vama.«
Samo u New Yorku, pomislio sam. Žena je krenula dalje, a stari
ju je pas pratio. Gledao sam je kako odlazi. Krenula je na istok,
zatim na jug po Drugoj aveniji, a onda sam je izgubio iz vidokruga.
Okrenuo sam se i opet krenuo na zapad. Ali šest metara ispred
mene naglo je stao zlatni Chevy Impala i s njegova stražnjeg
sjedala izašao je Leonid.

219
 53. POGLAVLJE

Leonid je stajao na rubniku, a automobil je krenuo dalje pa stao

šest metara iza mene. Vozač je izašao. Pametan potez. Bio sam
okružen na pločniku, jedan je tip bio ispred mene, a drugi iza.
Leonid je izgledao jednako, ali drukčije. Još je bio visok, još je bio
mršav, još je bio ćelav s kratkom riđom bradicom, ali sada je nosio
normalnu odjeću i više nije bio pospan. Nosio je crne cipele, crne
platnene hlače i crnu majicu s kapuljačom. Izgledao je živo, pozorno
i opasno. Izgledao je više poput gangstera, ali ne poput štemera ili
huligana. Poput profesionalca. Uvježbanog i iskusnog.
Izgledao je poput bivšeg vojnika.
Stao sam uza zid zgrade iza sebe kako bih mogao obojicu držati
na oku. Leonid mi je bio s lijeve, a drugi tip s desne strane. Drugi je
tip bio zdepast i imao je tridesetak godina. Izgledao je kao da je s
Bliskog istoka, a ne iz istočne Europe. Tamna kosa, bez vrata. Nije
bio krupan. Bio je poput Leonida, ali okomito stisnut, pa se proširio
u stranu. Bio je jednako odjeven, u jeftinu crnu trenirku. Pogledao
sam hlače i jedna mi je riječ prošla kroz glavu.
Ta je riječ bila: potrošno.
Tip je napravio korak prema meni.
Leonid je učinio isto.
Dva izbora, kao i uvijek: borba ili bijeg. Bili smo na južnom
pločniku 56. ulice. Mogao sam otrčati ravno preko ceste i pokušati
pobjeći. Ali Leonid i njegov kompić vjerojatno su bili brži od mene.
Zakon prosjeka. Većina je ljudi brža od mene. Starica u ljetnoj
haljini vjerojatno je brža od mene. Njezin stari sivi pas vjerojatno je
brži od mene.
Bijeg je sam po sebi bio loš. A bijeg nakon kojeg vas gotovo
odmah uhvate bio je ponižavajući.
Stoga sam ostao na mjestu.
S moje lijeve strane, Leonid je napravio još jedan korak.
S moje desne strane, niski je tip učinio isto.
Ono što me vojska nije uspjela načiniti o skrivanju, nadoknadila
je naučivši me mnogo o tučnjavi. Čim su me vidjeli, poslali su me u
gimnastičku dvoranu. Bio sam poput većine djece vojnika. Imali
smo neobičnu prošlost. Živjeli smo diljem svijeta. Dio naše kulture
bilo je učenje od mjesnih ljudi. Ali ne povijest, jezik ili političku

220
situaciju. Učili smo od njih kako se tući. Njihove omiljene tehnike.
Borilačke vještine s Dalekog istoka, posvemašnja makljaža iz
ružnijih dijelova Europe, noževi, kamenje i boce iz ružnijih dijelova
SAD-a. Kad smo navršili 12 godina, sve smo to spojili u nesputanu
surovost. Osobito nesputanu. Naučili smo da će nas suzdržavanje
povrijediti brže nego išta drugo. Samo to učini, to je bilo naše geslo,
davno prije nego što je Nike počeo proizvoditi teniske. Kod nas koji
smo se prijavili u vojsku, prepoznali su naš talent, mentori su nas
podučavali i ponudili nam daljnje školovanje, u kojem su nas
najprije slomili, a zatim sastavili. Mislili smo da smo sa 12 godina
bili čvrsti. Sa 18 smo mislili da smo nepobjedivi. Nismo bili. Ali sa
25 godina bili smo vrlo blizu toga.
Leonid je napravio još jedan korak.
Drugi je tip učinio isto.
Opet sam pogledao Leonida i vidio da je kroz prste provukao
bokser.
Isto je učinio i niski tip.
Navukli su ih brzo i lako. Leonid je napravio korak u stranu.
Kao i drugi tip. Podešavali su kutove. Stajao sam leđima uz zgradu
i imao 180 stupnjeva praznog prostora ispred sebe. Svaki od njih
htio je 45 stupnjeva od tog prostora sa svoje desne strane i 45
stupnjeva sa svoje lijeve strane. U slučaju da pobjegnem, tako bi
pokrivali svaki smjer bijega. Poput igrača parova u tenisu. Duga
vježba, međusobna potpora i instinktivno razumijevanje.
Obojica su bili dešnjaci.
Prvo pravilo borbe protiv nekoga s bokserom: nemojte da vas
udare. Osobito ne u glavu. Ali čak i udarci u ruke ili rebra mogu
slomiti kosti i paralizirati mišiće.
Najbolji način da vas ne udare jest da izvučete pištolj i
ustrijelite protivnike s udaljenosti od oko tri metra. Dovoljno blizu
da ne promašite, dovoljno daleko da vas ne dotaknu. Igra je gotova.
Ali ja nisam imao tu mogućnost. Nisam bio naoružan. Drugi najbolji
način jest da držite protivnike na odstojanju ili da ih razbijete
izbliza. Ako su daleko, mogu zamahivati cijelu noć i neće vas
udariti. Ako su blizu, ne mogu zamahnuti. Da biste ih držali na
udaljenosti, morate iskoristiti svoj veći doseg, ako ga imate, ili
rabiti noge. Moj je doseg spektakularan. Imam vrlo duge ruke.
Gorila na televiziji imao je batrljke u usporedbi sa mnom. Vojni

221
instruktori uvijek su me zafrkavali zbog mog dosega i prezimena 1.
Ali sada sam bio suočen s dvojicom i nisam bio siguran da mogu
upotrijebiti udarac nogom. Kao prvo, imao sam loše cipele. Gumene
vrtlarske čizme. Bile su mi labave. Izut će mi se. A udarac bosom
nogom rezultira slomljenim kostima. Stopala su još krhkija od šaka.
Osim u školi karatea, gdje postoje pravila. Na ulici nema nikakvih
pravila. Kao drugo, čim podignem jedno stopalo, više neću biti u
ravnoteži i postat ću potencijalno ranjiv. U idućem se trenutku
mogu naći na tlu, a tada sam mrtav. Vidio sam da se to događa. Ja
sam to radio drugima.
Desnu petu upro sam o zid iza sebe.
Čekao sam.
Pretpostavio sam da će zajedno navaliti. Simultani naleti,
udaljeni devedeset stupnjeva. Krećući se prema unutra, više-manje
u istom koraku. Dobra je vijest što me neće pokušati ubiti. Lila
Hoth bi im to zabranila. Htjela je neke stvari od mene, a trupla ne
mogu ništa ponuditi.
Loša je vijest da postoji mnogo teških ozljeda koje nisu kobne.
Čekao sam.
Leonid je rekao: »Ne moraš biti ozlijeđen, znaš. Možeš samo poći
s nama ako to želiš i razgovarati s Lilom.« Njegov engleski nije bio
toliko otmjen kao njezin. Imao je težak naglasak. Ali znao je sve
riječi.
Upitao sam: »Kamo da idem s vama?«
»Znaš da ti to ne mogu reći. Morao bi nositi povez preko očiju.«
Rekao sam: »Ipak ne bih povez. Ali ni ti ne moraš biti ozlijeđen.
Možeš samo produžiti i reći Lili da me nisi vidio.«
»Ali to ne bi bila istina.«
»Nemoj robovati istini, Leonide. Istina katkad boli. Katkad te
ugrize za dupe.«
Dobra stvar zajedničkog napada dvojice protivnika jest da
moraju jedan drugomu prenijeti signal za početak. Možda samo
pogled ili kimanje, ali uvijek postoji. Djelić sekunde upozorenja.
Zaključio sam da je Leonid glavni. Onaj koji prvi progovori, obično
jest. Najavit će napad. Promatrao sam mu oči, vrlo pozorno.
Rekao sam: »Ljutiš se zbog onoga što se dogodilo na
željezničkom kolodvoru?«

1
Reach (engl.) - doseg (nap. prev.).
222
 Leonid je odmahnuo glavom. »Pustio sam te da me udariš. Bilo
je potrebno. Lila je tako rekla.«
Promatrao sam mu oči.
Rekao sam: »Reci mi nešto o Lili.«
»Što želiš znati?«
»Želim znati tko je ona.«
»Pođi s nama pa je pitaj.«
»Pitam tebe.«
»Ona je žena koja mora obaviti posao.«
»Kakav posao?«
»Pođi s nama pa je pitaj.«
»Pitam tebe.«
»Važan posao. Nužan posao.«
»Što to uključuje?«
»Pođi s nama pa je pitaj.«
»Pitam tebe.«
Bez odgovora. Bez daljnjeg razgovora. Osjetio sam kako se
napinju. Promatrao sam Leonidovo lice. Vidio sam kako mu se oči
šire, a glava naginje naprijed i blago kima. Krenuli su ravno na
mene, zajedno. Odgurnuo sam se od zida, stavio šake na grudi,
isturio laktove poput krila zrakoplova i jurnuo na njih jednakom
silinom kojom su oni jurnuli na mene. Susreli smo se u jednoj točki,
poput trokuta koji se ruši, a moji su ih laktovi pogodili u lice. S
desne sam strane osjetio kako zubi nižeg tipa lete, a s lijeve sam
strane osjetio kako Leonidova čeljust puca. Udarac je jednak masi
puta brzini na kvadrat. Imao sam dovoljno mase, ali cipele su mi
bile mekane, a stopala skliska u njima od vrućine, pa mi brzina nije
bila kolika je mogla biti.
Što je donekle smanjilo udarac.
I obojica su ostala na nogama.
Pa mi je ostalo još malo posla.
Odmah sam se okrenuo i kružnim udarcem ruke opalio nižeg
tipa u uho. Bez stila. Bez finese. Samo velik i ružan udarac. Uho
mu se spljoštilo uz glavu i donekle ublažilo udarac, ali ostatak
kinetičke energije prošao je kroz smrvljenu hrskavicu do lubanje.
Vrat mu se trznuo u stranu i drugim je uhom udario po drugom
ramenu. U tom sam se trenutku, šljapkajući u svojim lošim
cipelama, okrenuo na drugu stranu i zabio lakat duboko u Leonidov

223
želudac. Na isto mjesto na koje sam ga udario na postaji Penn, ali
deset puta snažnije. Gotovo sam mu izbio kralježnicu kroz leđa.
Odbijanje od njegova tijela iskoristio sam da se okrenem na drugu
stranu, prema niskom tipu. Pognuo se, okrenuo od mene i bio je
spreman da mu sudac broji do osam. Zadao sam mu nizak udarac
desnicom u bubrege. Od toga se uspravio i okrenuo prema meni.
Savio sam koljena, pojurio naprijed i udario ga čelom između očiju.
Eksplozivno. Popustile su sve one kosti koje mu nisam slomio
laktom i složio se na pod poput vreće. Leonid me bokserom kucnuo
po ramenu. Mislio je da je to udarac, ali bio je ošamućen i nije
mogao jače udariti. Strpljivo sam se pripremio, oprezno naciljao i
srušio ga na do aperkatom u čeljust. Već je bila slomljena od mog
lakta. Sad se još više polomila. Kosti i meso letjeli su u lijenom,
crvenom luku, jasno vidljivi pod uličnim svjetlima. Zubi,
pretpostavio sam, i možda dio jezika.
Bio sam malo potresen. Kao i uvijek. Višak adrenalina izmorio
me. Adrenalinska žlijezda sporo se aktivira, a onda pretjera
kompenzirajući. Daje previše adrenalina i prekasno. Zastao sam na
deset sekunda da povratim dah. I još deset da se smirim. Zatim sam
obojicu odvukao preko pločnika i posjeo ih uza zid ispred kojeg sam
stajao. Njihove majice s kapuljačama posve su se rastegnule dok
sam ih vukao. Jeftina odjeća. Potrošna, u slučaju da je natope
krvlju. Obojicu sam postavio tako da ne mogu pasti i da se ne
uguše, a zatim sam svakome iščašio desni lakat. Obojica su bili
dešnjaci i postojala je velika vjerojatnost da ih opet sretnem. U tom
sam slučaju htio da budu izvan stroja. Bez trajne štete. Bit će kao
novi nakon tri tjedna u longeti.
Imali su mobitele u džepovima. Uzeo sam oba. Oba su imala
moju fotografiju. U oba je popis poziva bio prazan. Nije bilo ničega
više. Nije bilo novca. Nije bilo ključeva. Nikakvih materijalnih
dokaza. Nikakvog traga o tome odakle su došli. A oni nisu bili u
stanju da mi tako skoro kažu. Presnažno sam ih udario. Bili su u
nesvijesti. I kad se probude, nema nikakvog jamstva da će se ičega
sjećati. Možda se neće sjećati ni svoga imena. Potres mozga ima
nepredvidive učinke. Bolničari se ne šale kad one koji su pretrpjeli
potres mozga pitaju koji je dan i tko je predsjednik.
No nisam žalio. Bolje je biti siguran. Oni koji tijekom tučnjave
misle o posljedicama, ne dospiju daleko. Oni postanu posljedica.
Stoga nisam žalio. Ali nisam ništa ni dobio. Čak mi ni njihovi
bokseri nisu odgovarali. Isprobao sam oba, ali bili su premali. Bacio
sam ih u odvod šest metara dalje.

224
 Njihov je automobil još stajao uz rubnik u praznom hodu. Imao
je njujorške tablice. Nije imao navigaciju. Nije bilo digitalne
memorije s upamćenom lokacijom baze. U vratima sam pronašao
ugovor o najmu na ime koje nikad nisam čuo i s londonskom
adresom za koju sam pretpostavio da je lažna. U pretincu za
rukavice pronašao sam priručnike o vozilu i malenu spiralnu
bilježnicu s kemijskom olovkom. U bilježnici ništa nije bilo
zapisano. Uzeo sam kemijsku olovku, vratio se do njih dvojice i
uspravio Leonidovu glavu čvrsto je držeći lijevim dlanom. Zatim
sam pisao po njegovu čelu kemijskom, snažno pritišćući kožu i
nekoliko puta ispisujući slova da budu čitljivija.
Napisao sam: Lila, nazovi me.
Zatim sam im ukrao automobil i odvezao se.

225
 54. POGLAVLJE

Vozio sam se na jug Drugom avenijom, a zatim 50. ulicom skroz do

kraja na zapad i ostavio automobil kod hidranta, pola ulice od
autoceste F. D. Roosevelt. Nadao sam se da će ga policajci iz 17.
postaje pronaći, postati sumnjičavi i provjeriti ga. Odjeća je
potrošna. Ali automobili baš i nisu. Ako su Lilini ljudi u toj Impali
pobjegli s mjesta napada čekićima, onda će u njemu možda biti
nekakvih tragova. Ja ih golim okom nisam mogao vidjeti, ali
forenzičari se ne oslanjaju samo na vid.
Obrisao sam upravljač, mjenjač i ručke vrata donjim dijelom
košulje. Zatim sam bacio ključeve kroz rešetku, vratio se na Drugu
aveniju i stajao u sjeni tražeći taksi. Prema centru grada tekao je
relativno gust promet i svaki su automobil osvjetljavala svjetla
onoga iza njega. Vidio sam koliko je ljudi u svakom vozilu. Prisjetio
sam se informacije od Therese Lee: lažni taksiji, idu na sjever po
Desetoj, a na jug po Drugoj aveniji, jedan tip sprijeda, dvojica
straga. Čekao sam taksi u kojem je bio samo vozač, izašao na cestu i
pozvao ga. Vozač je bio sikh iz Indije, nosio je turban, imao gustu
bradu i vrlo malo govorio engleski. Nije bio policajac. Odveo me na
jug do Trga Union. Ondje sam izašao, sjeo na klupu u mraku i
promatrao štakore. Trg Union najbolje je mjesto u gradu da vidite
štakore. Danju Odjel za parkove baca gnojivo od krvi i kosti oko
cvijeća. Štakori noću izlaze i goste se njime.
U četiri sam zaspao.
U pet je jedan od oduzetih mobitela počeo vibrirati u mome
džepu.
Probudio sam se, na sekundu pogledao lijevo, desno i iza sebe, a
zatim izvadio mobitel iz hlača. Nije zvonio. Samo je zujao. Tihi
način rada. Na malom jednobojnom prozoru sprijeda pisalo je
Nepoznati broj. Otvorio sam ga, a na velikom zaslonu u boji pisalo
je to isto. Stavio sam mobitel na uho i rekao: »Halo?« Nova riječ,
nedavno izumljena. Lila Hoth je odgovorila. Njezin glas, njezin
naglasak, njezina dikcija. Rekla je: »Znači, odlučio si objaviti rat.
Očito ne poštuješ nikakva ratna pravila.«
Rekao sam: »Tko si ti zapravo?«
»Doznat ćeš.«
»Moram znati sada.«

226
 »Ja sam tvoja najgora noćna mora. Od otprije dva sata. I još
imaš nešto što mi pripada.«
»Onda dođi po to. Ili, još bolje, pošalji još svojih ljudi. Da se još
malo lagano razgibam.«
»Večeras si imao sreće, to je sve.«
Odvratio sam: »Uvijek imam sreće.«
Upitala je: »Gdje si?«
»Ispred tvoje kuće.«
Zastala je. »Ne, nisi.«
»Točno«, rekao sam. »Ali upravo si mi potvrdila da živiš u kući. I
da sada upravo stojiš pokraj prozora. Hvala ti na toj informaciji.«
»Gdje si zapravo?«
»Na Federal Plazi«, rekao sam. »S FBI-em.«
»Ne vjerujem ti.«
»Kako želiš.«
»Reci mi gdje si.«
»Blizu tebe«, rekao sam. »Ugao Treće avenije i 56. ulice.«
Počela mi je odgovarati, ali onda se naglo zaustavila. Nije došla
dalje od glasa Bezvučni alveolarni ploziv. Početak rečenice koja je
trebala biti nestrpljiva, svadljiva i pomalo samodopadna. Poput To
nije blizu mene.
Nije bila nigdje ni blizu Treće i 56.
»Posljednja prilika«, rekla je. »Želim svoje vlasništvo.« Glas joj
se smekšao. »Možemo se dogovoriti ako želiš. Samo ga ostavi na
nekom sigurnom mjestu i reci mi gdje. Poslat ću nekoga po to. Ne
moramo se naći. Mogu ti čak i platiti.«
»Ne tražim posao.«
»A želiš li ostati živ?«
»Ne bojim te se, Lila.«
»To je rekao i Peter Molina.«
»Gdje je on?«
»Ovdje, s nama.«
»Živ je?«
»Dodi pa vidi.«
»Ostavio je poruku treneru.«
»Ili sam možda pustila snimku koju sam snimila prije nego što
je umro. Možda mi je rekao da se njegov trener ne javlja na telefon
227
za vrijeme večere. Možda mi je štošta rekao. Možda sam ga prisilila
da mi kaže.«
Pitao sam: »Gdje si, Lila?«
»Ne mogu ti to reći«, odgovorila je. »Ali mogu poslati ljude da te
pokupe.«
Tridesetak metara dalje vidio sam policijski automobil kako
prolazi 14. ulicom. Polako se kretao. Vidio sam bljeskove ružičaste
boje na prozoru kad je vozač okretao glavu desno i lijevo.
Upitao sam: »Koliko dugo poznaješ Petera Molinu?«
»Otkad sam ga pokupila u baru.«
»Je li još živ?«
»Dođi pa vidi.«
Rekao sam: »Živiš na posuđenom vremenu, Lila. Ubila si
četvoricu Amerikanaca u New Yorku. Nitko neće prijeći preko
toga.«
»Nikoga nisam ubila.«
»Ali tvoji ljudi jesu.«
»Ti su ljudi već otišli iz zemlje. Sigurni smo.«
»Mi?«
»Postavljaš previše pitanja.«
»Ako su tvoji ljudi slijedili tvoje zapovijedi, onda nisi sigurna.
To je zavjera.«
»Ovo je zemlja zakona i suđenja. Nema dokaza.«
»A automobil?«
»Više ne postoji.«
»Nikad nećeš biti sigurna od mene. Pronaći ću te.«
»Nadam se da hoćeš.«
Trideset metara dalje policijski automobil posve je usporio.
Rekao sam: »Dođi i nađi se sa mnom, Lila. Ili idi kući. Jedno ili
drugo. U svakom si slučaju ovdje izgubila.«
Rekla je: »Mi nikada ne gubimo.«
»Tko to mi?«
Ali nije odgovorila. Mobitel je utihnuo. Nije bilo ničega, samo
tišina prazne linije.
Tridesetak metara dalje, policijski je automobil stao.
Zatvorio sam mobitel i stavio ga u stražnji džep.

228
 Dvojica policajaca izašla su iz automobila i krenula prema trgu.
Ostao sam na mjestu. Previše je sumnjivo ustati i početi trčati.
Bolje je ostati mirno sjediti. Nisam bio sam u parku. Ondje je uz
mene bilo četrdesetak ljudi. Činilo se da neki ondje žive. Drugi su
bili lutalice u prolazu. New York je velik grad. Pet okruga. Dugo je
putovanje kući. Često je lakše odmoriti se putem.
Policajci su svjetiljkom obasjali lice usnulog čovjeka. Krenuli su
dalje. Osvijetlili idućeg. I onog iza njega. Nije dobro. Nimalo nije
dobro.
Ali nisam bio jedini koji je došao do tog zaključka. Vidio sam
kako siluete ustaju s klupa i odlaze u raznim smjerovima. Možda
ljudi za čijim uhićenjem postoji nalog, dileri sa sumnjivom robom u
torbama, osorni samotnjaci koji ne žele kontakt s drugima,
bespomoćni paranoici koji se boje sustava.
Dvojica policajaca, pola hektara, još možda tridesetak ljudi na
klupama, možda desetak oni koji su se ustali.
Promatrao sam.
Policajci su nastavili. Njihove su svjetiljke poskakivale kroz
noćnu maglicu. Bacale su duge sjene. Provjerili su četvrtog tipa,
zatim i petog. Pa šestog. Još je ljudi ustalo. Neki su otišli iz parka,
neki su samo promijenili klupu. Trg je bio pun silueta, neke se nisu
micale, neke jesu. Sve je bilo usporeno. Umoran, lijen ples.
Promatrao sam.
Nova neodlučnost u govoru tijela policajaca. Poput skupljanja
mačaka. Približili su se ljudima koji su još bili na klupama.
Okrenuli su se i usmjerili svjetlost prema ljudima koji su odlazili.
Nastavili su hodati, sagibati se i okretati. Bez obrasca. Nasumično
kretanje. Nastavili su se približavati. Došli su na deset metara od
mene.
A onda su odustali.
Još su jedanput prešli svjetlom preko trga, a zatim se vratili do
automobila. Promatrao sam ih kako odlaze. Ostao sam sjediti na
klupi, ispustio zrak iz pluća i počeo razmišljati o GPS čipovima u
mobitelima u mojim džepovima. Dio mene nije vjerovao da Lila
Hoth ima pristup satelitima za praćenje. Ali drugi dio mene
usredotočio se na njezine riječi, Nikada ne gubimo. A mi je velika
riječ. Samo dva slova, ali široko zračenje. Možda su zlikovci s istoka
uzeli više toga od ugovora na iskorištavanje nafte i plina. Možda su
preuzeli i druge tipove infrastrukture. Stari sovjetski obavještajni

229
stroj morao je nekamo otići. Pomislio sam na prijenosna računala,
širokopojasne veze i svu silu tehnologije koju nisam posve razumio.
Zadržao sam mobitele u džepu, ali sam ustao s klupe i krenuo
prema podzemnoj.
To je bila velika pogreška.

230
 55. POGLAVLJE

Postaja podzemne željeznice Union Square veliko je čvorište.

Njezina ulazna dvorana velika je poput podzemnog trga. Više ulaza,
više izlaza, više linija, više kolosijeka. Stube, kabine, dugi nizovi
rampa. I dug niz strojeva za kupnju ili obnavljanje kartice za
podzemnu. Gotovinom sam kupio novu karticu. Stavio sam
novčanicu od dvadeset dolara u stroj i dobio dvadeset vožnja te još
tri kao bonus. Uzeo sam karticu, okrenuo se i krenuo dalje. Bilo je
gotovo šest ujutro. Postaja se punila ljudima. Radni je dan počinjao.
Prošao sam pokraj kioska. Na njemu je bilo tisuće različitih
časopisa. I hrpe novih tabloida spremnih za prodaju. Debeli papir, u
visokih hrpama. Dva naslova. Oba golema. U jednom su bile tri
riječi, ispisane velikim slovima, s mnogo crnila: FBI TRAŽI
TROJAC. I u drugome su bile tri riječi: FBI LOVI TROJAC.
Praktički jednako. No više mi se sviđalo traži nego lovi. Pasivnije je,
nije toliko predano. Gotovo benigno. Pretpostavljao sam da bi
svatko radije da ga traže nego da ga love.
Okrenuo sam se.
I vidio dvojicu policajaca kako me pozorno motre. Dvije
pogreške u jednome. Najprije njihova, koju je moja samo naglasila.
Njihova je pogreška bila konvencionalna. Savezni agenti s ugla 22.
ulice i Broadwaya javili su da sam pobjegao podzemnom
željeznicom. Zbog toga su redarstvene snage pretpostavile da ću
opet pobjeći podzemnom. Ako mogu birati, redarstvene agencije
uvijek još jedanput vode zadnju bitku.
Moja je pogreška bila što sam ušetao u njihovu lijenu zamku.
Budući da su ondje bile kabine, bili su i nadzornici. Budući da je
bilo nadzornika, nije bilo visokih rampa za ulaz i izlaz. Samo obične
prečke do visine bedra. Provukao sam svoju novu karticu i prošao.
Trg je zamijenio dugi i široki hodnik. Strelice su pokazivale lijevo,
desno, gore i dolje, za različite linije i različite smjerove. Prošao sam
pokraj čovjeka koji je svirao violinu. Smjestio se na mjesto na kojem
mu je jeka pomagala. Bio je prilično dobar. Violina je imala dobar,
pun zvuk. Svirao je tužnu staru skladbu koju sam čuo u nekom
filmu o Vijetnamskom ratu. Možda nije bila najbolji izbor za ljude
koji zorom idu na posao. Kutija za violinu bila mu je otvorena pred
nogama i ne baš puna priloga. Nehajno sam se okrenuo kao da ga
slušam i iza sebe vidio dvojicu policajaca kako prolaze preko rampe.

231
 Skrenuo sam iza jednog ugla, nastavio još užim hodnikom i
došao do perona linije koja je išla na sjever grada. Bila je puna
ljudi. Bila je dio simetričnog para. Ispred mene bio je rub perona,
zatim linija, pa niz željeznih stupova koji su pridržavali ulicu iznad,
pa linija prema jugu grada i onda peron te linije. Po dvoje od svega,
uključujući i dvije skupine putnika. Umorni ljudi, okrenuti jedni
prema drugima, čekaju da krenu u suprotnim smjerovima.
Tračnice pod naponom bile su blizu jedne drugima, sa svake
strane središnjih željeznih stupova. Kao i sve tračnice pod naponom
na postaji, bile su zaklonjene trostranim kutijama, otvorenima sa
strane koja je gledala prema vlaku.
Iza mene i daleko s lijeve strane policajci su se probijali na
peron. Pogledao sam na drugu stranu. Desno. Još su dva policajca
ulazila u gomilu. Bili su široki, krupni i puni opreme. Nježno su
pomicali ljude ispred sebe, dlanovima na ramenima, kratkim
bekendima, ritmičkim pokretima, poput plivanja.
Pomaknuo sam se prema sredini perona. Išao sam naprijed dok
mi stopala nisu došla do žute linije. Krenuo sam u stranu dok stup
nije bio točno iza mene. Pogledao sam udesno. Pogledao sam ulijevo.
Nijedan vlak nije dolazio.
Policajci su se nastavili kretati. Iza njih su se pojavila još
četvorica. Dvojica s moje jedne strane, a dvojica s druge. Kroz
gomilu su se kretali polako, ali sigurno.
Nagnuo sam se naprijed.
U tunelu se nije vidjelo svjetlo.
Gomila se kretala i skupljala se oko mene, pritisnuta novim
pridošlicama i uskomešana nezaustavljivim napredovanjem
policajaca, vukući se naprijed zbog podsvjesnog uvjerenja putnika
da vlak tek što nije stigao.
Pogledao sam opet preko ramena, udesno i ulijevo.
Policajci na peronu.
Osmorica.
Ali na peronu preko puta nije bilo nijednog.

232
 56. POGLAVLJE

Ljudi se boje treće tračnice. Nema razloga, osim ako je planirate

dirati. To su stotine volti, ali neće iskočiti na vas. Morate ih
potražiti da biste upali u nevolju.
Lako ju je prekoračiti, čak i u lošim cipelama. Zaključio sam da
bi moje gumene cipele manjak preciznosti nadoknadile električnom
izolacijom. No ipak sam oprezno isplanirao svoje kretnje, poput
koreografije. Skočiti dolje, doskočiti na obje noge nasred linije
prema sjeveru grada, desna noga na drugoj tračnici, lijeva iza treće
tračnice, provući se kroz prostor između dva stupa, desna noga
preko iduće treće tračnice, lijeva noga na pruzi prema jugu, mali i
oprezni koraci, zatim uzdah olakšanja, penjanje na platformu i
odlazak.
To je lako učiniti.
Lako i za policajce i za mene.
Oni su to vjerojatno već radili.
Ja nisam.
Čekao sam. Pogledao sam iza sebe, ulijevo i udesno. Policajci su
bili blizu. Dovoljno blizu da su usporili, okupili se i odlučili kako će
učiniti ono što je bilo potrebno. Nisam znao kakav će im biti
pristup. Kakav god da odaberu, neće se žuriti. Nisu htjeli veliki
stampedo. Peron je bio prepun i iznenadna aktivnost gurnula bi
ljude preko ruba. A to bi dovelo do tužbi.
Pogledao sam ulijevo. Pa udesno. Vlakovi nisu dolazili. Pitao
sam se jesu li ih policajci zaustavili. Vjerojatno su imali dobro
uvježban postupak. Napravio sam pola koraka prema naprijed.
Ljudi su se provukli iza mene, između mene i stupa. Počeli su me
pritiskati s leđa. Odupro sam se i uzvratio pritisak. Crtu upozorenja
na rubu perona činila su malena i kružna ispupčenja obojena u
žuto. Nije bilo opasnosti da se poskliznem.
Policajci su napravili plitak polukrug. Bili su dva i pol metra od
mene. Kretali su se prema unutra i pomicali ljude prema van,
sužavajući svoj krug, polako i oprezno. Ljudi na drugom peronu sve
su to promatrali. Gurkali su jedni druge, pokazivali prema meni i
podizali se na nožne prste.
Čekao sam.

233
 Začuo sam vlak. S lijeve strane. Svjetlo se kretalo u tunelu.
Dolazilo je brzo. Naš vlak. Prema sjeveru grada. Gomila iza mene
počela se pomicati. Čuo sam nalet zraka i škripu željeznih kotača.
Vidio sam obasjane vagone kako se njišu i trzaju pri brzini od 13,5
metara u sekundi. Policajci neće krenuti za mnom. Trebat će im
vremena da reagiraju i tako će propustiti priliku koja im je bila
potrebna. I bili su dva i pol metra udaljeni od ruba perona. I imali
su drukčije prioritete nego ja. Imali su supruge, obitelji, ambicije i
mirovine. Imali su kuće, dvorišta, travnjake koje su morali kositi i
ruže koje su morali saditi.
Napravio sam još jedan korak prema naprijed.
Svjetlo je išlo ravno prema meni. Neumoljivo. Njihalo se i
trzalo. Bilo je teško procijeniti udaljenost.
Zatim: čuo sam vlak s desne strane.
Vlak prema jugu grada, brzo se približavao iz drugog smjera.
Simetrični, ali ne posve sinkronizirani. Poput zavjesa koje se
zatvaraju, a lijeva je brža od desne.
Ali za koliko?
Trebao sam tri sekunde vremena, ukupno pet, zato što će mi za
penjanje na drugu platformu trebati mnogo dulje nego za skok s
ove.
Zastao sam na cijelu sekundu, nagađao, procjenjivao,
pretpostavljao, pokušavao utvrditi.
Vlakovi su zavijajući jurili prema meni, jedan s lijeve strane,
drugi s desne.
Pet stotina tona i pet stotina tona.
Brzina u dolasku oko 100 km/h.
Policajci su se primaknuli bliže.
Vrijeme odluke.
Krenuo sam.
Skočio sam dok je vlak za sjever bio tridesetak metara dalje.
Doskočio sam na dvije noge između tračnica, uspostavio ravnotežu i
izveo korake koje sam planirao. Poput plesnog dijagrama u knjizi.
Desna noga, lijeva noga visoko preko tračnice pod naponom, ruke
na stupovima. Zastao sam na djelić sekunde i pogledao udesno.
Vlak koji je vozio prema jugu bio je vrlo blizu. Iza mene je projurio
vlak koji je išao prema sjeveru. Njegove su kočnice vrištale i
strugale. Žestok nalet vjetra povlačio mi je košulju. Osvijetljeni
prozori bljeskali su mi u krajičku oka.

234
 Zurio sam udesno.
Vlak koji je vozio prema jugu izgledao je golemo. Vrijeme
odluke. Krenuo sam.
Desna noga preko tračnice pod naponom, lijeva noga između
tračnica. Vlak je bio gotovo na meni. Još samo nekoliko metara.
Njihao se i tresao. Kočnice su ga pokušavale zaustaviti. Mogao sam
vidjeti vozača. Usta su mu bila širom otvorena. Mogao sam osjetiti
stup zraka ispred vlaka.
Odustao sam od koreografije. Samo sam se bacio prema peronu.
Bio je udaljen manje od metar i pol, ali činilo se kao da je
nedostižan. Poput obzora. No uspio sam doći do njega. Pogledao
sam udesno i vidio svaku zakovicu i vijak s prednje strane vlaka.
Išao je ravno prema meni. Stavio sam dlanove na rub perona i
podigao se. Mislio sam da će me masa ljudi gurnuti natrag. Ali ruke
su me uhvatile i povukle. Vlak je projurio pokraj mog ramena, a
nalet zraka me zavrtio. Prozori su projurili pokraj mene. Nesvjesni
putnici čitali su knjige i novine, stajali su i njihali se. Ruke su me
povlačile i odvukle me u gomilu. Ljudi oko mene su vrištali. Vidio
sam da su im usta otvorena u panici, ali nisam ih mogao čuti.
Zaglušilo ih je cviljenje kočnica vlaka. Spustio sam glavu i progurao
se kroz gomilu. Ljudi su se micali lijevo i desno kako bi me pustili
da prođem. Neki su me u prolazu potapšali po leđima. Pri izlasku
me pratilo klicanje.
Samo u New Yorku.
Prošao sam kroz rampu i izašao na ulicu.

235
 57. POGLAVLJE

Park Madison Square bio je sedam ulica sjeverno. Morao sam ubiti
četiri sata. Vrijeme sam proveo u kupnji i doručkujući na Južnoj
Aveniji Park. Ne zato što sam morao kupiti neke stvari. Ni zato što
sam bio osobito gladan. Nego zato što je uvijek najbolje
progoniteljima dati ono što ne očekuju. Bjegunci bi trebali bježati
daleko i brzo. Ne bi se trebali zadržavati u neposrednoj blizini,
ulaziti u trgovine i kafiće.
Bilo je malo iza šest ujutro. Trgovine, supermarketi, zalogajnice
i kafići bili su otvoreni. Počeo sam u Food Empotiumu u koji se
ulazilo iz 14. ulice, a izlazilo na 15. ulicu. Ondje sam proveo 45
minuta. Uzeo sam košaru, lutao i pretvarao se da odabirem stvari.
Mnogo manje upadljivo nego da samo stojim ondje. Manje upadljivo
nego da lutam uokolo bez košare. Nisam htio da se upravitelj
zabrine i nazove nekoga. Pretvarao sam se da imam stan u blizini.
Kupio sam dovoljno namirnica za dva dana za svoju izmišljenu
kuhinju. Kavu, naravno. I mješavinu za palačinke, jaja, slaninu,
kruh, maslac, džem, pakiranje salame, 10 dag sira. Kad mi je
dojadilo, a košara mi otežala, ostavio sam je u praznom dijelu
trgovine i iskrao se kroz stražnji izlaz.
Iduća je postaja bila zalogajnica četiri ulice sjeverno. Hodao
sam desnom stranom pločnika, leđima okrenut prometu. U
zalogajnici sam pojeo palačinke i slaninu koje je netko drugi kupio i
priredio. To mi je više odgovaralo. Ondje sam proveo još 40 minuta.
Zatim sam prošao pola ulice do francuske pekarnice. Još kave i
kroasan. Netko je na stolcu preko puta mene ostavio New York
Times. Pročitao sam ga cijeloga. Ni spomena o lovu na čovjeka u
gradu. Ni spomena o Sansomovoj utrci za Senat.
Preostala dva sata podijelio sam na četiri dijela. Iz
supermarketa na uglu Avenije Park i 22. ulice otišao sam preko
puta, do drogerije Duane Reade, a zatim do drogerije CSV na uglu
Avenije Park i 23. ulice. Jasan dokaz da Amerika više troši na
proizvode kosu nego na hranu. U 25 minuta do deset prestao sam
kupovati, izašao u vedro jutro, vratio se i dobro pogledao svoje
odredište s početka 24. ulice, koja je bila kanjon u sjeni dvije goleme
zgrade. Nisam vidio ništa zabrinjavajuće. Nije bilo neobičnih
automobila, parkiranih kombija, ni ležerno odjevenih ljudi koji se
kreću u paru ili po troje, sa slušalicama u ušima.

236
 Stoga sam točno u deset stupio u park Madison Square.
Theresa Lee i Jacob Mark sjedili su jedno pokraj drugoga na
klupi pokraj staze za šetnju pasa. Izgledali su odmorno, ali napeto,
pod stresom, svatko na svoj način. I svatko zbog svojih razloga,
vjerojatno. Na suncu je sjedilo možda dvjesto, tristo ljudi. Park je
bio pravokutnik pun stabala, travnjaka i stazica. Bila je to mala
oaza, jednu ulicu široka i tri ulice duga, ograđena i okružena s četiri
užurbana pločnika. Parkovi su relativno dobro mjesto za tajnovite
sastanke. Većinu lovaca privlače mete u pokretu. Većina vjeruje da
se bjegunci uvijek kreću. Troje ljudi između nekoliko stotina koji
sjede mirno dok grad oko njih bruji, privlače mnogo manje
pozornosti od troje ljudi između nekoliko stotina koji se probijaju
ulicom.
Nije savršeno, ali prihvatljiv rizik.
Provjerio sam okolicu još jedanput, a onda sjeo pokraj Lee. Dala
mi je novine. Jedan od tabloida koje sam već vidio. Onaj s naslovom
o LOVU. Rekla je: »Tvrde da smo nastrijelili trojicu saveznih
agenata.«
»Nastrijelili smo četvoricu«, rekao sam. »Nemoj zaboraviti
bolničara.«
»Zvuči kao da smo pucali iz pravog oružja. Zvuči kao da su ti
agenti poginuli.«
»Žele prodati novine.«
»U nevolji smo.«
»To smo već znali. Nismo trebali novinare da nam to kažu.«
Rekla je: »Docherty se opet iskazao. Cijele mi je noći slao
poruke, dok je mobitel bio isključen.«
Ustala je s klupe i izvadila list papire iz stražnjeg džepa. Tri
lista žutog hotelskog papira, presavijena četiri puta.
Upitao sam: »Napravila si bilješke?«
Odgovorila je: »Poruke su bile duge, nisam htjela ostaviti
mobitel uključenim za slučaj da moramo pomnije proučiti poruke.«
»Što znamo?«
»17. postaja provjerila je prijevozna središta. Standardan
postupak nakon teškog zločina. Četvorica su napustila zemlju četiri
sata nakon vjerojatnog vremena smrti onih ispod nadvožnjaka.
Putem zračne luke JFK. U 17. postaji smatraju ih mogućim
osumnjičenicima. Vjerojatno to i jesu.«
Kimnuo sam.

237
 »U 17. postaji imaju pravo«, rekao sam. »Lila Hoth mi je to
rekla.«
»Našao si se s njom?«
»Nazvala me.«
»Na što?«
»Na drugi mobitel koji sam uzeo Leonidu. On i njegov prijatelj
su me pronašli. Nije ispalo kako su htjeli, ali ostvario sam
ograničen kontakt.«
»Priznala je?«
»Više-manje.«
»Gdje je ona sada?«
»Ne znam točno. Pretpostavljam da je negdje istočno od Pete
avenije i južno od 59. ulice.«
»Zašto?«
»Bila je u Four Seasonsu. Zašto bi išla daleko?«
Lee je rekla: »U Queensu je pronađen zapaljen unajmljeni
automobil. U 17. postaji misle da su četvorica njime pobjegla s
Manhattana. A zatim su ga ostavili i nadzemnim vlakom otišli do
zračne luke.«
Opet sam kimnuo. »Lila je rekla da auto koji su rabili više ne
postoji.«
»Ali slušaj ovo«, Lee je rekla. »Ta četvorica nisu se vratila u
London ni Ukrajinu ni Rusiju. Otišli su u Tadžikistan.«
»Gdje je to?«
»Ne znaš?«
»Te me nove zemlje zbunjuju.«
»Tadžikistan je odmah pokraj Afganistana. Graniče jedan s
drugim. Kao i Pakistan.«
»Mogli su odletjeti izravno za Pakistan.«
»Tako je. Stoga su ti tipovi bili iz Tadžikistana ili iz
Afganistana. Ljudi odlaze u Tadžikistan da bi neprimijećeno ušli u
Afganistan. Prijeđu granicu u kamionetu. Ceste su loše, ali Kabul
nije daleko.«
»Dobro.«
»To nije sve. Domovinska sigurnost ima protokol. Neku vrstu
računalnog algoritma. Mogu pratiti skupine ljudi koje imaju sličan
raspored puta i vezana presjedanja. Pokazalo se da su ta četvorica
prije tri mjeseca ušla u zemlju iz Tadžikistana, s još nekim ljudima,
238
uključujući dvije žene s putovnicama Turkmenistana. Jedna je
imala 60 godina, a druga 26. Zajedno su prošle kroz imigracijsku
provjeru, tvrdile su da su majka i kći. Domovinska sigurnost kune
se da su njihove putovnice bile prave.«
»Dobro.«
»Znači da Hothice nisu Ukrajinke. Sve što su nam rekle bila je
laž.«

* * *

Svi smo o tomu razmišljali dvadeset dugih sekunda, u tišini.

Prisjetio sam se svega što nam je Lila rekla i izbrisao to, stavku po
stavku. Kao da izvlačim spise iz ladice, listam ih, a zatim ih bacam
u smeće.
Rekao sam: »Vidjeli smo njihove putovnice u Four Seasonsu.
Meni su izgledale kao ukrajinske.«
Lee je rekla: »Bile su lažne. U protivnom bi ih predale na
imigracijskoj provjeri.«
Rekao sam: »Lila je imala plave oči.«
Lee je odvratila: »Primijetila sam.«
»Gdje je Turkmenistan?«
»Isto pokraj Afganistana. Imaju veću granicu. Afganistan
okružuju Iran, Turkmenistan, Uzbekistan, Tadžikistan i Pakistan,
u smjeru kazaljke na satu gledano iz Perzijskog zaljeva.«
»Bilo je lakše kad je sve bio Sovjetski Savez.«
»Osim ako si živio ondje.«
»Jesu li Turkmenistan i Afganistan etnički slični?«
»Vjerojatno. Sve su te granice posve proizvoljne. Povijesne
slučajnosti. Važne su plemenske podjele. Crte na karti nemaju s
time veze.«
»Ti si stručnjakinja?«
»Njujorška policija zna više o tom području od CIA-e. Moramo.
Imamo ljude ondje. Imamo bolje obavještajne informacije od ikog
drugog.«
»Može li netko iz Afganistana dobiti turkmenistansku
putovnicu?«
»Preseljenjem?«
»Ako zatraži pomoć i dobije je.«
239
 »Od etničkog simpatizera?« Kimnuo sam. »Možda potajice.«
»Zašto pitaš?«
»Neki Afganistana imaju jarko plave oči. Osobito žene.
Neobičan genski niz u stanovništvu.«
»Misliš da su Hothice iz Afganistana?«
»Znale su mnogo o sukobu sa Sovjetima. Malo su ga ukrasile, ali
većina je pojedinosti bila točna.«
»Možda čitaju knjige.«
»Ne, pogodile su osjećaj. I atmosferu. Poput starih zimskih
kaputa. Takve pojedinosti ne znaju svi. To znaju samo oni koji su
ondje bili. Crvena armija javnosti je govorila da je sjajno
opremljena, zbog očitih razloga. I naša je propaganda o njima
govorila isto, zbog jednako očitih razloga. Ali to nije bilo točno.
Crvena se armija raspadala. Mnogo toga što su Hothice rekle
zvučalo je poput informacija iz prve ruke.«
»Pa?«
»Možda se Svetlana zaista ondje borila. Ali na drugoj strani.«
Lee je na trenutak zastala. »Misliš da su Hothice iz nekog
afganistanskog plemena?«
»Ako se Svetlana ondje borila, ali ne za Sovjete, onda sigurno
jesu.«
Lee je opet zastala. »U tom je slučaju Svetlana pripovijedala
priču s druge strane. Sve je izokrenuto. Uključujući užase.«
»Da«, rekao sam. »Nije ih pretrpjela. Ona ih je počinila.«
Opet smo utihnuli, na još dvadeset sekunda. Očima sam
neprestano kružio po parku. Gledaj, nemoj vidjeti, slušaj, nemoj
čuti. Što si više uključen, dulje ćeš preživjeti. Ali ništa se nije
isticalo. Ništa se neobično nije događalo. Ljudi su dolazili i odlazili,
rastrčavali pse, kod štanda s hamburgerima stvorio se red. Bilo je
rano, ali svako doba dana ili noći za nekoga je ručak. Ovisno o tome
kad im dan počinje. Lee je pregledavala bilješke. Jacob Mark zurio
je u tlo, ali pogled mu je bio usredotočen na nešto daleko ispod
površine. Napokon se nagnuo prema naprijed, okrenuo glavu i
pogledao me. Pomislio sam: Evo ga. Veliko pitanje. Prepreka na
putu.
Upitao je: »Kad te Lila Hoth nazvala, je li spomenula Petera?«
Kimnuo sam. »Pokupila ga je u baru.«
»Zašto je na to utrošila četiri sata?«

240
 »Da ostane u formi. Zbog zabave i finese. Zato što je mogla.«
»Gdje je on?«
»Rekla je da je u gradu.«
»Je li dobro?«
»Nije mi htjela reći.«
»Misliš li da je dobro?«
Nisam odgovorio.
Rekao je: »Reci mi, Reachere.«
Odgovorio sam. »Ne.«
»Ne, nećeš mi reći?«
»Ne, mislim da nije dobro.«
»Ali možda jest.«
»Možda griješim.«
»Što ti je rekla?«
»Rekao sam da je se ne bojim, na što je rekla da je to i Peter
Molina rekao. Pitao sam je li dobro, a ona je rekla da dođem i
vidim.«
»Znači, možda je dobro.«
»Moguće. Ali moraš biti realan.«
»Glede čega? Zašto bi dvije Afganistanke htjele nauditi Peteru?«
»Da dođu do Susan, naravno.«
»Zašto? Pentagon bi trebao pomagati Afganistanu.«
Odvratio sam: »Ako je Svetlana bila plemenski borac, onda je
pripadala mudžahedinima. Kad su Rusi otišli kući, mudžahedini se
nisu vratili čuvanju koza. Krenuli su dalje. Neki od njih postali su
talibani, a ostali Al Qaida.«

241
 58. POGLAVLJE

Jacob Mark rekao je: »Moram otići na policiju zbog Petera.«

Napola je ustao s klupe kad sam se nagnuo preko Therese Lee i
stavio svoju ruku na njegovu. »Dobro promisli«, rekao sam.
»O čemu? Moj je nećak otet. Drže ga kao taoca. Žena je
priznala.«
»Razmisli o tome što će policajci učiniti. Odmah će pozvati FBI,
a oni će te zatvoriti i zaboraviti na Petera jer imaju većih
problema.«
»Moram pokušati.«
»Peter je mrtav, Jake. Žao mi je, ali moraš se suočiti s time.«
»Još postoji šansa.«
»Onda je najbolje da što prije pronađemo Lilu. A to možemo
učiniti bolje nego FBI.«
»Misliš?«
»Pogledaj što su učinili. Jedanput im je umakla, a i mi smo im
pobjegli iz zatočeništva. Ne bih ih poslao ni da mi donesu knjigu iz
knjižnice.«
»Kako ćemo je, dovraga, sami pronaći?«
Pogledao sam Theresu Lee: »Jesi li razgovarala sa Sansomom?«
Slegnula je ramenima, kao da ima dobru i lošu vijest. Rekla je:
»Kratko smo razgovarali. Rekao je da će možda osobno doći ovamo i
da će me nazvati da se dogovorimo gdje i kada. Rekla sam mu da ne
može jer držim mobitel isključenim. Rekao je da će onda nazvati
Dochertyja te da ja nazovem Dochertyja koji će mi prenijeti poruku.
Nazvala sam ga, ali Docherty se nije javio. Pa sam nazvala centralu
postaje. Rekli su mi da Docherty nije dostupan.«
»Što to znači?«
»Mislim da su ga upravo uhitili.«
To je sve promijenilo. Sve mi je bilo jasno i prije nego što mi je
Lee objasnila. Dala mi je svoje presavijene bilješke. Uzeo sam ih,
kao da uzimam štafetu u utrci. Trebao sam krenuti dalje, što sam
brže mogao. Ona je silazila sa staze, njezina je utrka završena.
Rekla je: »Razumiješ, zar ne? Moram se sada predati. On mi je
partner. Ne mogu dopustiti da se sam suoči s tom ludošću.«
Rekao sam: »Mislila si da će te napustiti u tren oka.«

242
 »Ali nije. A i ja imam svoje standarde.«
»To neće pomoći.«
»Možda neće. Ali neću okrenuti leđa partneru.«
»Samo ćeš se maknuti iz igre. Nikomu nećeš pomoći iz zatvora.
Uvijek je bolje biti vani nego unutra.«
»Za tebe je drukčije. Ti možeš otići sutra. Ja ne mogu. Živim
ovdje.«
»A Sansom? Trebam vrijeme i mjesto.«
»Nemam tu informaciju. I budi oprezan sa Sansomom. Zvučao je
čudno preko telefona. Nisam mogla dokučiti je li vrlo bijesan ili vrlo
zabrinut. Teško je reći na čiju će stranu stati kad i ako dođe.«
Zatim mi je dala prvi Leonidov mobitel i punjač. Stavila je svoju
ruku na moju i stisnula je, vrlo kratko, samo malo. Višenamjenska
zamjena za zagrljaj i dobre želje. I odmah nakon toga naše se
privremeno trostrano partnerstvo posve raspalo. Jacob Mark bio je
na nogama i prije nego što se Theresa Lee počela dizati. Rekao je:
»Dugujem to Peteru. Dobro, možda će me opet staviti u ćeliju, ali
barem će ga tražiti.«
»Mi bismo ga mogli tražiti«, rekao sam.
»Nemamo nikakva sredstva.«
Pogledao sam ih oboje i pitao: »Jeste li sigurni?«
Bili su sigurni. Otišli su od mene, van iz parka i prema pločniku
Pete avenije, gdje su stajali i izvijali vrat tražeći policijski auto, na
isti način kako ljudi stoje kad pokušavaju pozvati taksi. Sjedio sam
sam minutu, a onda sam ustao i otišao na drugu stranu.
Iduća je postaja bila negdje istočno od Pete avenije i južno od
59. ulice.

243
 59. POGLAVLJE

Park Madison Square nalazi se na južnom kraju Avenije Madison,

kod 23. ulice. Avenija Madison pruža se preko 115 križanja, sve do
Mosta Madison koji vodi u Bronx. Tuda možete stići do stadiona
Yankeesa, iako ima i boljih načina. Planirao sam proći oko trećine
avenije, sve do 59. ulice, što je bilo malo sjeverozapadno od mjesta
za koje je Lila Hoth rekla da nije ondje, ugla Treće avenije i 56.
ulice.
Bilo je to jednako dobro mjesto za početak koliko i bilo koje
drugo.
Išao sam autobusom, koji se sporo vukao avenijom. Izbezumljen
bjegunac nikada ga ne bi odabrao, što mi je bio savršen paravan.
Promet je bio gust pa smo prošli pokraj mnoštva policajaca. Neki su
bili pješice, a neki u automobilima. Gledao sam ih kroz prozor, ali
nijedan nije gledao mene. Čovjek u autobusu gotovo je nevidljiv.
Prestao sam biti nevidljiv kada sam izašao na 59. ulici. Ondje je
bilo mnogo poznatih zgrada, dakle i mnogo turista, a zbog toga su
na svakom uglu bila po dva policajca. Prešao sam ulicu i otišao do
Pete avenije gdje je bio niz štandova uz rub Central parka. Ondje
sam kupio crnu majicu kratkih rukava s natpisom New York.
Stao sam pokraj portira, leđima okrenut hotelskim vratima.
Kamo sam mogao otići? S druge strane ulice bio je neprekinut niz
visokih zgrada. Uglavnom stambenih, s poslovnim prostorima u
prizemlju iznajmljenima prestižnim klijentima. Izravno nasuprot
mene bila je umjetnička galerija. Provukao sam se između dva
kromirana odbojnika i pogledao neke od slika u izlogu. Zatim sam
se okrenuo i opet pogledao prema hotelu. S njegove lijeve strane,
bliže Aveniji Park, nije bilo ničega zanimljivog.
Zatim sam pogledao desno, prema Aveniji Madison, i pala mi je
na pamet nova ideja.
Hotel je bio izgrađen nedavno, za golem novac. Sve su okolne
zgrade bile mirne, bogate i dobro održavane, neke nove, a neke
stare. No na zapadnom kraju bloka bile su tri stare zgrade
zaredom. Uske, s jednim vratima i pet katova, izgrađene od cigle,
pohabane od vremena, pune rupa i mrlja na fasadi, pomalo
zapuštene. Prljavi prozori, trošni okviri, ravni krovovi s korovom po
ukrasnim rubovima i starim željeznim požarnim stepenicama koje

244
su se spuštale cik-cak niz pročelje. Tri stare zgrade izgledale su
poput pokvarenih zuba u blještavom osmjehu.
U prizemlju jedne bio je stari, sada zatvoren restoran. U
prizemlju druge željezarija, a u prizemlju treće nešto zatvoreno tako
dugo da nisam mogao ni naslutiti što je to bilo. Ulazna vrata u
same zgrade bila su uz poslovni prostor, uska i nenametljiva. Na
dvije zgrade uz vrata je bilo više zvona, što je značilo da je
podijeljena na stanove, no vrata uz stari restoran imala su samo
jedno zvono, što je značilo da su sva četiri kata bila jedan stambeni
prostor.
Lila Hoth nije bila ukrajinska milijarderka koja živi u Londonu.
To je bila laž. Ma tko zapravo bila, imala je sredstva. Pozamašna
sredstva koja su joj omogućavala da unajmi apartman u Four
Seasonsu prema potrebi. Ali sredstva sigurno nisu bila
neograničena. Za kupnju višekatnice na Manhattanu potrebno je
najmanje dvadeset milijuna dolara. I više desetaka tisuća dolara na
mjesec za najam.
Privatnost bi mnogo jeftinije dobila u trošnim zgradama
mješovite namjene, kao što su bile te tri koje sam promatrao. Možda
bi bilo i drugih prednosti. Ako zgrada nema vratara, manje je
znatiželjnih pogleda. K tomu, restoran i željezarija sigurno primaju
dostave u svako doba dana i noći. Mnogo dolazaka i odlazaka ne bi
privuklo pretjeranu pozornost.
Pomaknuo sam se dalje niz ulicu, stao na pločnik te počeo
pomnije promatrati tri stare zgrade. Pokraj mene su prolazili ljudi
u neprekinutom tijeku. Sišao sam s pločnika kako bih se maknuo s
puta. Na udaljenom uglu Avenije Madison i 57. ulice stajala su dva
policajca. Bili su udaljeni 50 metara, dijagonalno od mene. Nisu
gledali u mojem smjeru. Opet sam pogledao zgrade i u sebi ponovio
svoje pretpostavke. Postaja podzemne željeznice na uglu 59. ulice i
Avenije Lexington, kojom je prolazila linija 6, bila je blizu. Hotel
Four Seasons bio je blizu. Treća Avenija i 56. ulica nisu bile blizu.
To nije blizu mene. Anonimnost zajamčena, troškovi relativno niski.
Sve se poklapalo. Savršeno. Zaključio sam da možda tražim sličnu
zgradu udaljenu pet minuta hoda na istok ili na zapad od hotela.
Ne na sjever jer bi inače Susan Mark parkirala u tom dijelu grada i
namjeravala izaći iz podzemne željeznice na 68. ulici. Ne ni na jug,
zbog psihološke barijere 57. ulice. Ne ni negdje posve drugo jer im je
hotel Four Seasons bio paravan. Da su bili negdje drugdje, uzele bi
apartman u drugome luksuznom hotelu. U New Yorku ih je bilo
više nego dovoljno.

245
 Besprijekorna logika. Možda i previše besprijekorna. U
svakome slučaju ograničavajuća. Jer ako zadržim pretpostavku da
je Susan Mark namjeravala izaći na 59. ulici i nastaviti pješice na
jug, a 57. ulica je konceptualna barijera prema jugu, onda se sve
svodi na 58. ulicu. Na Manhattanu je u smjeru istok-zapad
potrebno oko pet minuta pješice od jednog do drugog raskrižja.
Dakle, pet minuta hoda od hotela pružalo bi se do raskrižja na
kojem sam bio ili do onog u smjeru istoka, između Park avenije i
Avenije Lexington. Trošne stare zgrade rijetke su u tom dijelu
grada. Velika ulaganja odavno su ih protjerala. Bilo je lako moguće
da gledam jedine tri takve u cijeloj četvrti.
Stoga je bile lako moguće da gledam u skrovište Lile Hoth. Lako
moguće, ali vrlo malo vjerojatno. Vjerujem u sreću koliko i svi
ostali, ali ne u ludu sreću.
No vjerujem i u logiku, vjerojatno i više nego ostali, a logika me
dovela onamo. Provjerio sam svoje zaključke više puta i naposljetku
povjerovao da imam pravo.
Zbog jednog dodatnog čimbenika.
Ista logika dovela je onamo još nekoga.
Springfield je stao pokraj mene uz rub pločnika i rekao:
»Misliš?«

246
 60. POGLAVLJE

Springfield je bio u odijelu u kojem sam ga već vidio. Bilo je sivo i

tanko, s nitima svile koje su mu davale blagi sjaj. Bilo je izgužvano
kao da je spavao u njemu, a možda i jest.
Rekao je: »Misliš da se tu krije?«
Nisam odgovorio. Umjesto toga provjeravao sam pogledom
svuda oko sebe. Vidio sam stotine ljudi i desetke automobila, ali
ništa što bi me zabrinulo. Springfield je bio sam.
Okrenuo sam se prema njemu.
»Misliš da je to to?« pitao je opet.
»Gdje je Sansom?« odvratio sam pitanjem.
»Ostao je kod kuće.«
»Zašto?«
»Jer ovo nije lako raditi, a ja sam bolji od njega.«
Kimnuo sam glavom. Svi dočasnici duboko su vjerovali da su
bolji vojnici od svojih nadređenih časnika. Obično su imali pravo. Ja
sam svojim dočasnicima uvijek bio vrlo zadovoljan. Obavili su
mnogo posla za mene.
»Dakle, kakav je dogovor?« pitao sam.
»Koji dogovor?«
»Između nas.«
»Nema nikakvog dogovora između nas«, rekao je. »Još.«
»Hoće li ga biti?«
»Možda bismo trebali razgovarati.«
»Gdje?«
»Ti odluči«, rekao je. To je bio dobar znak. Ako mi namjeravaju
postaviti zamku ili zasjedu, bit će improvizirana, pa neće biti
optimalna. Možda i do te mjere da uspijem preživjeti.
Pitao sam ga: »Koliko dobro poznaješ grad?«
»Snalazim se.«
»Skreni dvaput lijevo i otiđi do Istočne 57. ulice broj 57. Doći ću
deset minuta kasnije. Vidimo se unutra.«
»Što se nalazi ondje?«
»Ondje možemo popiti kavu.«

247
 »Dobro«, rekao je. Još je jedanput pogledao zgradu u čijem je
prizemlju bio stari restoran, a zatim je ukoso prešao preko ulice i
skrenuo lijevo na Aveniju Madison. Ja sam krenuo u drugome
smjeru, do stražnjih vrata Four Seasonsa koja su se nalazila na 58.
ulici. Zgrada se pružala sve do sljedeće ulice, što je značilo da je
prednji ulaz bio na adresi Istočna 57. ulica broj 57. Bit ću unutra
četiri minute prije Springfielda. Znat ću je li poveo nekoga sa
sobom. Vidjet ću hoće li tko ući prije njega, s njime ili poslije njega.
Sa stražnje strane došao sam do predvorja, skinuo kapu i naočale,
stao u jedan kut i čekao.
Springfield je došao sam, točno na vrijeme, dakle četiri minute
poslije. Nije imao vremena za brz dogovor na ulici, možda čak ni za
razgovor mobitelom. Većina ljudi malo uspori dok razgovaraju u
hodu.
Pokraj vrata stajao je čovjek u vrlo formalnom odijelu. Crni frak
i kravata srebrne boje. Nije bio concierge, a ni šef poslužitelja.
Zapravo je samo pozdravljao goste, iako je sigurno imao neku
zvučnu titulu. Krenuo je prema Springfieldu, no ovaj ga je samo
jedanput pogledao i čovjek je ustuknuo kao da je ošamaren.
Springfield je imao takvo lice.
Zastao je na trenutak da se orijentira, a zatim se uputio prema
sobi za čaj u kojoj sam razgovarao s Hothicama. Ja sam ostao u
svome kutu i promatrao ulazna vrata. Nije imao pojačanje. Nijedan
se auto nije zaustavio ispred. Pričekao sam deset minuta, a zatim i
još dvije, za svaki slučaj. Ništa se nije događalo. Samo uobičajeno
kretanje ljudi u predvorju skupog hotela. Bogati ljudi su dolazili i
bogati ljudi su odlazili. Siromašni ljudi trčkarali su uokolo i
obavljali svašta za njih.
Ušao sam u sobu za čaj i pronašao Springfielda kako sjedi na
istom mjestu na kojem je sjedila Lila Hoth. U smjeni je opet bio
stari, dostojanstveni konobar. Prišao nam je. Springfield je naručio
mineralnu vodu, a ja kavu. Konobar je jedva primjetno kimnuo
glavom i opet otišao.
Springfield je rekao: »Ovdje si razgovarao s Hothicama.
Dvaput.«
»Jednom upravo za ovim stolom«, rekao sam.
»Tehnički, to je problem. Bilo kakva interakcija s njima može se
smatrati kaznenim djelom.«
»Zbog čega?«
»Zbog Zakona o domovinskoj sigurnosti.«

248
 »Tko su zapravo Hothice?«
»I pretrčavanje preko pruge bilo je kazneno djelo. Tehnički bi za
to mogao dobiti pet godina zatvora. Tako kažu.«
»Također sam strelicama pogodio četvoricu saveznih agenata.«
»Nikoga nije briga za njih.«
»Tko su Hothice?«
»Ne smijem odavati informacije.«
»Zašto smo onda ovdje?«
»Ako nam pomogneš, i mi ćemo tebi.«
»Kako mi možete pomoći?«
»Možemo postići da sva tvoja kaznena djela nestanu.«
»A kako ja mogu pomoći vama?«
»Možeš nam pomoći da pronađemo što smo izgubili.«
»USB memoriju?«
Springfield je kimnuo glavom, a konobar se vratio s pladnjem.
Mineralna voda i kava. Sve je pomno razmjestio na stolu, a zatim se
povukao.
Rekao sam: »Ne znam gdje je USB memorija.«
»Siguran sam da ne znaš, ali nitko nije došao bliže Susan Mark
od tebe. Ona ju je iznijela iz Pentagona, a nije u njezinu kući, ni u
njezinom autu, ni bilo gdje drugdje kamo je išla. Zato se nadamo da
si ti vidio nešto. Možda tebi nije značilo ništa, ali nama bi moglo.«
»Vidio sam kako se ustrijelila. To je više-manje sve.«
»Sigurno je bilo još nešto.«
»U vlaku je bio vaš voditelj kampanje. Što je on vidio?«
»Ništa.«
»Što je bilo na USB-u?«
»Ne smijem odavati informacije.«
»Onda ti ne mogu pomoći.«
»Što trebaš znati?«
Rekao sam: »Volio bih znati barem otprilike u kakvu ću se
nevolju uvaliti.«
»Onda se trebaš zapitati.«
»Što to?«
»Ono pitanje koje još nisi postavio, a trebao si, odmah na
početku. Ključno pitanje, tupane.«

249
 »Što je ovo? Natjecanje? Dočasnici protiv časnika?«
»Ta je bitka odavno završena.«
Stoga sam se u sebi vratio na početak, tražeći pitanje koje
nisam postavio. Početak je bio vlak na liniji 6 i četvrta putnica u
njemu, s desne strane vagona, sama na klupi za osam putnika,
bjelkinja, 40-ih godina, običnog izgleda, crne kose, u crnoj odjeći, s
crnom torbom. Susan Mark, državljanka SAD-a, bivša supruga,
majka, sestra, usvojeno dijete. Stanovnica Annandalea u Virginiji.
Susan Mark, civilna zaposlenica u Pentagonu.
Pitao sam: »Što je točno radila?«

250
 61. POGLAVLJE

Springfield je popio dug gutljaj mineralne vode pa se kratko

nasmiješio i rekao: »Spor si, ali naposljetku si došao do cilja.«
»Dakle, koji je bio njezin posao?«
»Bila je administrator sustava, odgovorna za određen dio
informatičke tehnologije.«
»Ne znam što to znači.«
»Znači da je znala mnogo lozinka za računala.«
»Za koja računala?«
»Ne ona važna. Nije mogla lansirati projektile. Ali bila je
ovlaštena za pristup spisima Zapovjedništva ljudskih resursa. I
dijelu arhiva.«
»Ali ne i arhivima Delta postrojbi, zar ne? Oni su u Sjevernoj
Karolini. U Fort Braggu, a ne u Pentagonu.«
»Računala su umrežena. Sada je sve posvuda i nigdje.«
»I ona je imala pristup?«
»Da, zbog ljudske pogreške.«
»Što?«
»U sve je umiješana ljudska pogreška.«
»Koliko umiješana?«
»Administratora sustava ima mnogo. Susreću se s istim
teškoćama na poslu. Pomažu jedni drugima razriješiti ih. Imaju
svoj internetski forum za to, kao i svoj chat. Navodno su zbog
pogreške u softverskom kodu pojedine lozinke bile preslabo
skrivene. Stoga je došlo do curenja informacija. Mislimo da su svi
znali za to i da im se sviđalo što je tako. Mogli su lakše otklanjati
teškoće i pomagati jedni drugima. Da je kod bio ispravan, vjerojatno
bi ga izbrisali.«
Sjetio sam se da je Jacob Mark rekao: Bila je dobra s
računalima.
»Znači imala je pristup arhivima Delta postrojbi?« pitao sam.
Springfield je samo kimnuo glavom.
»Ali ti i Sansom otišli ste iz vojske pet godina prije mene«,
nastavio sam. »Tada još ništa nije bilo kompjutorizirano. Osobito ne
arhivi.«

251
 »Vremena se mijenjaju«, rekao je Springfield. »Američka vojska,
u ustroju u kojem je poznajemo, stara je oko 90 godina. U tih 90
godina nakupilo se mnogo toga nepotrebnog. Zahrđalo staro oružje
koje je nečiji djed donio kao suvenir, zarobljene zastave i odore koje
već prekriva plijesan, svašta. A k tomu i tisuće i tisuće tona papira.
Možda milijuni tona. To je stvaran i praktičan problem. Opasnost
od požara, štetočine koje se nakupljaju, potreban prostor za
skladištenje.«
»Pa?«
»Zadnjih deset godina u tijeku je veliko čišćenje. Artefakti se
šalju u muzeje ili bacaju, a dokumenti se skeniraju i čuvaju na
računalima.«
Kimnuo sam glavom. »A Susan Mark je ušla u arhiv i kopirala
jedan dokument.«
»Nije ga samo kopirala«, rekao je Springfield. »Izvukla ga je.
Prebacila ga je na vanjski disk, a zatim izbrisala izvornik.«
»A vanjski disk je USB memorija?«
Springfield je kimnuo glavom. »I ne znamo gdje je.«
»Zašto ona?«
»Jer je odgovarala traženom profilu. Do željenog dijela arhive
došla je putem dodjele odličja. Arhiv o odličjima nalazi se kod
Zapovjedništva ljudskih resursa. Kako si i sam rekao. Bila je
administrator sustava, a sin joj je bio slaba točka.«
»Zašto je izbrisala izvornik?«
»Ne znam.«
»To je sigurno povećalo rizik.«
»Značajno.«
»Što je bilo u dokumentu?«
»Ne smijem dobrovoljno odavati informacije.«
»Kad je izvorni dokument skeniran ?«
»Prije malo više od tri mjeseca. Postupak čišćenja je spor. U
deset godina stigli su tek do ranih 1980-ih.«
»Tko obavlja skeniranje?«
»Specijalisti.«
»Od kojih netko odaje informacije. Hothice su stigle gotovo
odmah.«
»Očito.«
»Znate li tko je krtica?«
252
 »Doznat ćemo.«
»Što je bilo u dokumentu?«
»Ne smijem dobrovoljno odavati informacije.«
»Ali dokument je bio velik?«
»Prilično velik.«
»I Hothice ga žele.«
»Mislim da je to očito.«
»Zašto ga žele?«
»Ne smijem dobrovoljno odavati informacije.«
»Često to govoriš.«
»Zato što je istina.«
»Tko su Hothice?«
Samo se nasmiješio i rukom napravio kružni pokret, kao da želi
reći opet isto. Ne smijem dobrovoljno odavati informacije. Savršen
dočasnički odgovor. Pet riječi, ali najvažnija je vjerojatno bila treća.
Rekao sam: »Mogao bi mi postavljati pitanja. Ja bih mogao
odgovarati na njih, a ti bi mogao komentirati moje odgovore.«
Rekao je: »Što ti misliš, tko su Hothice?«
»Mislim da su Afganistanke.«
»Nastavi«, rekao je.
»To i nije neki komentar.«
»Nastavi.«
»Vjerojatno simpatizerke, operativke ili poslušnice Talibana ili
Al Qaide.«
Bez reakcije.
»Al Qaide«, rekao sam. »Talibani uglavnom ostaju kod kuće.«
»Nastavi.«
»Operativke«, rekao sam.
Bez reakcije.
»Vođe?«
»Nastavi.«
»Neke od voda Al Qaide su žene?«
»Da, ako su uspješne u tomu.«
»To mi nije uvjerljivo.«
»Žele da to mislimo. Žele da tražimo muškarce kojih nema.«
Nisam rekao ništa. »Nastavi«, rekao je on.

253
 »Dobro. Ona koja se naziva Svetlana borila se uz mudžahedine i
znala je da ste zarobili pušku VAL od Grigorija Hotha. Iskoristile
su njegovo ime i priču da potaknu suosjećanje.«
»Zašto?«
»Zato što sada Al Qaida želi dokumentarni dokaz nečega drugog
što ste radili te večeri.«
»Nastavi.«
»A Sansom je za to dobio važno odličje. Znači, sigurno je bilo
dojmljivo u to doba. Ali sad se brinete zbog izloženosti.
Pretpostavljam da sada više ne bi bilo tako dojmljivo.«
»Nastavi.«
»Sansom je jadan, ali i vladine su se agencije uzjogunile. Znači,
to je i osobno i političko pitanje.«
»Nastavi.«
»Jesi li ti dobio odlikovanje za akciju te noći?«
»Medalju za izuzetnu službu.«
»Dodjeljuje je izravno ministar obrane.«
Springfield je kimnuo glavom. »Zgodan komadić metala za
običnog narednika.«
»Dakle, putovanje je bilo više političke naravi nego vojne.«
»Dakako. U to doba ni s kime nismo bili službeno u ratu.«
»Znate da su Hothice ubile četvoricu ljudi, a vjerojatno i sina
Susan Mark?«
»Ne znamo, ali nagađamo da je tako.«
»Zašto ih još niste uhitili?«
»Ja sam kongresnikov šef osiguranja. Ne mogu nikoga uhititi.«
»Oni savezni agenti bi mogli.«
»Čudni su putevi tih saveznih agenata. Smatraju Hothice
vrhunskim neprijateljskim vojnicima, važnom metom i izuzetno
opasnima, ali ne i trenutačno operativnima.«
»Što to znači?«
»Da je trenutačno korisnije ostaviti ih na miru.«
»A to zapravo znači da ih ne mogu pronaći.«
»Dakako.«
»Zadovoljan si tim ishodom?«
»Hothice još nemaju USB memoriju ili je više ne bi tražile.
Stoga me nije briga.«

254
 »Mislim da bi te trebalo biti briga«, rekao sam.
»Misliš da se ondje kriju? U onoj zgradi ispred koje si stajao?«
»Ondje ili negdje u susjednom bloku.«
»Mislim da su ondje gdje si bio«, rekao je. »Savezni agenti
pretražili su njihov hotelski apartman dok ih nije bilo.«
»Lila mi je rekla.«
»Imale su papirnate vrećice za kupnju. Poput scenografije. Da
ostave željeni dojam.«
»Vidio sam ih.«
»Dvije su bile iz Bergdorf Goodmana, a dvije iz Tiffanyja. Te su
trgovine u blizini. Ulicu dalje od one tri stare zgrade. Da im je baza
još istočnije, otišle bi u Bloomingdales. Jer ne zanima ih kupnja.
Samo su htjele kulise u svome apartmanu, da zavaraju posjetitelje.«
»Imaš pravo«, rekao sam.
»Ne traži Hothice«, rekao je Springfield.
»Sad si zabrinut za mene?«
»Mogao bi upasti u dvostruku nevolju. Razmišljat će kao i mi.
Ako i nemaš memoriju kod sebe, možda znaš gdje je. A mogle bi biti
oštrije u uvjeravanju od nas.«
»I?«
»Mogle bi ti reći što je na memoriji. U tome bi slučaju postao
višak i nama.«
»Zar je tako grozno?«
»Mene nije briga, ali bojnik Sansom bio bi osramoćen.«
»I Sjedinjene Države.«
»I to.«
Konobar se vratio i pitao želimo li još nešto. Springfield je
odgovorio potvrdno i naručio za obojicu. To je značilo da želi još
razgovarati. Rekao je: »Opiši mi što se točno dogodilo u vlaku.«
»Zašto ti nisi bio u vlaku? To je više tvoj posao nego posao vođe
kampanje.«
»Sve se zbilo iznenada. Bio sam u Teksasu sa Sansomom.
Prikupljao je sredstva ondje. Nisam imao vremena vratiti se.«
»Zašto savezni agenti nisu imali nekoga u vlaku?«
»Jesu. Dvoje ljudi. Dvije žene u civilu, posuđene od FBI-a.
Posebne agentice Rodriguez i Mbele. Ušao si u pogrešan vagon i
vozio se s njima cijelim putem.«

255
 »Bile su dobre«, rekao sam. I zaista su bile. Niska, umorna
Hispanoamerikanka s najlonskom vrećicom omotanom oko ruke i
žena iz zapadne Afrike u šarenoj haljini. »Bile su vrlo dobre. Ali
kako ste znali da će ići tim vlakom?«
»Nismo«, rekao je Springfield. »Bila je to velika operacija, s
mnogo ljudi. Znali smo da dolazi autom, pa smo imali ljude koji su
čekali kod tunela. Namjeravali smo je slijediti odande do mjesta na
koje je krenula.«
»Zašto je nisu uhitili čim je izašla iz Pentagona?«
»Kratko su raspravljali o tomu, ali naposljetku je bilo kako su
savezni agenti željeli. Htjeli su ih pohvatati sve najednom. Možda bi
i uspjeli.«
»Da ja nisam sve pokvario.«
»Sam si to rekao.«
»Ali nije imala USB, pa nikoga ne bi imali zbog čega uhititi.«
»Iznijela je USB iz Pentagona, a nije u njezinoj kući ili autu.«
»Sigurni ste u to?«
»Kuća joj je rastavljena do temelja, a najveći preostali dio
njezina auta mogao bih pojesti.«
»Koliko su dobro pretražili vagon?«
»Vagon 7622 još se nalazi u spremištu u 207. ulici. Kažu da će
trebati mjesec ili više da ga opet sastave.«
»Koji je vrag bio na toj memoriji?« Springfield nije odgovorio.
Jedan od mobitela u mojem džepu počeo je vibrirati.

256
 62. POGLAVLJE

Izvukao sam sva tri mobitela iz džepa i postavio ih na stol. Jedan od

njih se trzao i poskakivao od snažnih vibracija. Na njegovu je
zaslonu pisalo Skriveni pozivatelj. Rasklopio sam mobitel, prinio ga
uhu i rekao: »Da?«
S druge strane linije Lila Hoth je rekla: »Još si u New Yorku?«
»Jesam«, odgovorio sam. »Blizu Four Seasonsa?«
»Ne baš«, rekao sam.
»Otiđi onamo. Ostavila sam paket za tebe na recepciji.«
»Kada?« pitao sam.
Ali Lila je prekinula liniju.
Pogledao sam Springfielda i rekao: »Pričekaj ovdje.« Žurno sam
izašao u predvorje. Nisam vidio nikoga da se povlači prema
vratima. Prizor je bio miran. Vratar u fraku stajao je besposlen.
Otišao sam do recepcije, rekao im svoje prezime i pitao imaju li što
za mene. Minutu poslije u ruci sam držao omotnicu. S prednje
strane je debelim crnim slovima bilo napisano moje prezime. U
gornjem lijevom kutu, gdje se inače stavlja adresa za povrat, bilo je
ime i prezime Lile Hoth. Pitao sam službenika na recepciji kad je
omotnica donesena. Odgovorio mi je da je prošlo više od jednog sata.
Pitao sam: »Jeste li vidjeli tko ju je ostavio?«
»Neki strani gospodin.«
»Jeste li ga prepoznali?«
»Nisam, gospodine.«
Omotnica je bila podstavljena, široka petnaest, a duga oko 25
centimetara. Bila je lagana i u njoj je bilo nešto tvrdo. Okruglo,
promjera desetak centimetara. Odnio sam omotnicu u sobu za čaj i
opet sjeo pokraj Springfielda. Pitao je: »To je od Hothica?«
Kimnuo sam glavom.
Rekao je: »Mogla bi biti puna spora antraksa.«
»Više mi se čini da je unutra CD«, rekao sam. »S čime?«
»Možda s afganistanskom narodnom glazbom.«
»Nadam se da nije«, rekao je. »Čuo sam afganistansku folk
glazbu. Izbliza i na dulje vrijeme.«
»Da pričekam s otvaranjem?«

257
 »Do kad?«
»Dok ne budeš izvan dometa.«
»Riskirat ću.«
Otvorio sam omotnicu i istresao je. Iz nje je ispao plastični disk
i tiho udario o drvo stola.
»CD«, rekao sam.
»Zapravo je DVD«, odvratio je Springfield.
Bio je snimljen na kućnom računalu. Kupljen je prazan, a
proizveo ga je Memorex. Na strani s naljepnicom crnim je trajnom
markerom bilo napisano Pogledaj ovo. Istim rukopisom kao na
omotnici. I istim markerom. Vjerojatno rukopis Lile Hoth i njezin
marker.
Rekao sam: »Nemam DVD player.«
»Onda nemoj gledati.«
»Mislim da moram.«
»Što se dogodilo u vlaku?«
»Ne znam.«
»Možeš pogledati DVD na računalu. Kao što ljudi gledaju
filmove na laptopu u avionu.«
»Nemam računalo.«
»Hoteli imaju računala.«
»Ne želim ostati ovdje.«
»U gradu ima i drugih hotela.«
»U kojem si ti hotelu?«
»U Sheratonu. Gdje smo prije razgovarali.«

Springfield je platio račun svojom platinastom kreditnom

karticom pa smo otišli pješice od Four Seasonsa do Sheratona. Bilo
mi je to drugi put da idem tuda i trajalo je jednako. Pločnici su bili
puni, a ljudi su se sporo kretali po vrućini. Bilo je jedan
poslijepodne i vrlo toplo. Cijelim sam putem pogledavao imali
policajaca, što nas je dodatno usporavalo. No naposljetku smo stigli.
Na elektroničkom zaslonu u predvorju bilo je navedeno više
događanja koja su se zbivala ondje. Plesnu dvoranu zakupila je
neka strukovna organizacija. Nešto vezano za kabelsku televiziju.
To me podsjetilo na kanal National Geographic i gorilu.
Springfield mi je otvorio vrata poslovnog centra svojom
karticom. Nije ušao sa mnom. Rekao je da će pričekati u predvorju i
258
otišao. Tri od četiri računala bila su zauzeta. Za njima su radile
dvije žene i jedan muškarac, sve troje u tamnim odijelima. Ispred
svakog je bila otvorena torba za spise iz koje su ispadali papiri.
Uzeo sam prazan stolac i pokušao otkriti kako gledati DVD na
računalu. Pronašao sam utor na kućištu koji se činio namijenjenim
za to. Gurnuo sam disk u utor i nakratko naišao na otpor, a zatim
se elektromotor uključio i računalo je uvuklo disk, izvukavši mi ga
iz prstiju.
Oko pet sekunda nije se događalo ništa posebno. Samo mnogo
pokretanja i zaustavljanja elektromotora. Zatim se na zaslonu
otvorio velik prozor. Bio je prazan, ali u donjem kutu bila je mala
grafika. Poput crteža kontrola na DVD playeru. Pomaknuo sam miš
i kursor se promijenio u bucmasti dlan dok je prelazio preko gumba.
Mobitel u mome džepu počeo je vibrirati.

259
 63. POGLAVLJE

Izvukao sam mobitel iz džepa i otvorio ga. Osvrnuo sam se po sobi.

Troje mojih privremenih kolega bilo je obuzeto svatko svojim
poslom. Na zaslonu ispred jedne od žena bili su stupci grafikona u
jarkim bojama. Neki visoki, neki niski. Muškarac je čitao e-poštu, a
druga je žena brzo tipkala.
Prislonio sam mobitel na uho i rekao: »Halo?«
S druge strane linije Lila Hoth je pitala: »Jesi li ga dobio?«
»Jesam«, odgovorio sam.
»Jesi li ga pogledao?«
»Nisam.«
»Mislim da bi trebao.«
»Zašto?«
»Sadržaj je edukativan.«
Opet sam pogledom prošao po ostalima u prostoriji pa upitao
Lilu: »Ima li snimka zvuk?«
»Nema. To je video bez zvuka. Nažalost. Sa zvukom bi bilo
bolje.«
Nisam odgovorio.
»Gdje si?« pitala je.
»U hotelskom poslovnom centru.«
»U Four Seasonsu?«
»Ne.«
»Ima li računala u poslovnom centru?«
»Da.«
»Znaš da DVD možeš pogledati na računalu?«
»Da, tako su mi rekli.«
»Vidi li još netko zaslon?« Nisam odgovorio.
»Pogledaj«, rekla je. »Ostat ću na vezi. Komentirat ću. Poput
dodatnog sadržaja na filmskom DVD-u.«
Nisam odgovorio.
»Ili poput redateljskog reza«, rekla je i nasmijala se. Pomaknuo
sam miš tako da se bucmasta ručica našla iznad gumba za
reprodukciju. Strpljivo je čekala ondje.

260
 Pritisnuo sam gumb na mišu.
Iz računala se začulo još zvukova elektromotora, a zatim su se
na praznom zaslonu pojavile dvije iskrivljene vodoravne crte.
Dvaput su bljesnule i zamijenio ih je prizor sniman na otvorenom.
Bila je noć. Kamera je bila posve mirna. Vjerojatno se nalazila na
stativu. Prizor je bio jarko osvijetljen snažnim halogenim svjetlima
koja su se nalazila izvan rubova kadra. Boje su bile sirove, a prostor
se doimao strano. Utabana zemlja žuto-smeđe boje. Sitno kamenje i
jedna velika kamena gromada. Gromada je bila ravna, veća od
bračnog kreveta. U kutovima su bile izbušene rupe i u njih
umetnuti čelični obruči. Po jedan u svakom kutu.
Za obruče je bio vezan gol muškarac. Bio je nizak, mršav i žilav.
Imao je maslinastu kožu i crnu bradu. Imao je tridesetak godina.
Ležao je na leđima i bio razvučen u oblik slova X. Kamera se
nalazila oko metar od njegovih nogu. Pri vrhu kadra njegova se
glava bacakala lijevo-desno. Oči su mu bile zatvorene, a usta širom
otvorena. Žile na vratu bile su napete i izgledale poput užadi.
Vrištao je, ali nisam ga mogao čuti.
Bio je to video bez tona.
U uhu sam začuo glas Lile Hoth.
»Što vidiš?« pitala je.
»Čovjeka na komadu kamena«, odgovorio sam. »Gledaj dalje.«
»Tko je on?«
»On je bio vozač taksija koji je obavio nešto za jednog američkog
novinara.«
Kamera je snimala pod kutom od 45 stupnjeva. Zbog toga su
taksistove noge izgledale krupno, a glava sitno. Bacakao se cijelu
minutu. Glavom je udarao o kamen. Pokušavao se onesvijestiti.
Možda i ubiti. No nije imao sreće. U kadar je ušla vitka figura i
stavila više puta presavijen komad tkanine ispod njegove glave.
Bila je to Lila Hoth, u to nije bilo sumnje. Kvaliteta snimke nije bila
sjajna, ali nije bilo sumnje da je to ona. Vidjelo se to po kosi, očima,
načinu na koji se kretala.
Presavijena tkanina vjerojatno je bila ručnik.
»Upravo sam te vidio«, rekao sam.
»S ručnikom? To je nužno, kako bi se izbjeglo samoozljeđivanje.
A i tako im glava bude pod kutom što ih potiče da gledaju.«
»Što da gledaju?«
»Gledaj i ti dalje, pa ćeš vidjeti.«

261
 Osvrnuo sam se po prostoriji. Mojih troje privremenih kolega i
dalje su radili, posve usredotočeni na to.
Na zaslonu ispred mene još se dvadesetak sekunda nije dogodilo
ništa. Vozač taksija nijemo je vrištao. Zatim je u kadar ušla
Šveđana Hoth. I nju je bilo lako prepoznati. Zbijeno tijelo i čelično
siva kosa.
U ruci je držala nož.
Popela se na kamen i čučnula pokraj vezanog muškarca. Jedan
dug trenutak gledala je u kameru. Nije to bila taština. Procjenjivala
je kut snimanja, kako ne bi zaklonila pogled. Namjestila se bliže
muškarčevoj lijevoj ruci, pokraj njegovih prsa.
Vezani je zurio u nož.
Svetlana se nagnula naprijed i udesno te postavila vrh noža na
točku ispod muškarčeva pupka. Pritisnula je. Muškarac se
nekontrolirano stresao. Iz reza je potekla krv. Zbog osvjetljenja je
izgledala crno. Muškarac je vrištao i dalje. Vidio sam kako ustima
oblikuje riječi. Ne! i Molim vas! Jasne na svakom jeziku.
»Gdje je to snimano?« pitao sam.
»Nedaleko od Kabula«, rekla je Lila Hoth.
Šveđana je povukla nož prema gornjem dijelu muškarčeva
tijela. Trag krv pratio ga je cijelim putem. Nastavila ga je vući.
Poput kirurga ili mesara. Opušteno, uvježbano i stručno. Već je
napravila mnogo takvih rezova. Nož se nastavio kretati. Zaustavio
se ispod muškarčeva vrata.
Šveđana je spustila nož.
Gurnula je kažiprst u rez, do prvog zgloba, pa ga nekoliko puta
povukla gore-dolje. Zatim ga je pomaknula duž reza i to ponovila.
Krv koja je tekla činila je sve skliskim i olakšavala joj posao. Ipak,
svako malo bi zastala.
Lila Hoth je rekla: »Provjerava je li posve probila mišiće.«
»Kako znaš?« pitao sam. »Ne vidiš sliku.«
»Čujem kako dišeš.«
Šveđana je opet uzela nož i vratila se do mjesta gdje je zastala
prstom. Vrhom oštrice pomno je prerezala, kako se činilo, manje
prepreke.
Zatim je uspravno sjela.
Taksistov je trbuh bio razrezan kao da je povučen patentni
zatvarač. Dugi ravni rez malo se raširio. Zid mišića bio je probijen.
Više nije mogao zadržavati pritisak iznutra. Svetlana se opet
262
nagnula naprijed. Zavukla je obje ruke u rez, pažljivo raširila kožu i
gurnula ruke do zglavaka. Vidio sam kako se napela i ramena su joj
se zategnula.
Izvukla je taksistovu utrobu.
Bila je to sjajna ružičasta masa veličine mekane nogometne
lopte. Bila je vlažna, zapetljana, klizila je i iz nje se dizala para.
Stavila je sve to na njegova prsa, prilično nježno.
Zatim je sišla s kamena i izašla iz kadra.
Kamera je i dalje netremice zurila.
Vozač taksija prestravljen je zurio dolje.
Lila Hoth je rekla: »Sada je samo pitanje vremena. Rez ih ne
može ubiti. Ne prerežemo nijednu veću žilu, pa krvarenje prestane
prilično brzo. Umru od bola, šoka i infekcije. Oni snažniji mogu
izdržati sve troje, pa umru od pothlađivanja, mislimo. Održavanje
tjelesne temperature im je otežano, očito. Sve ovisi o vremenskim
uvjetima. Naš rekord je 18 sati. Ljudi kažu da su vidjeli slučajeve
kada je trajalo puna dva dana, ali ne vjerujem im.«
»Ti si luđakinja, znaš to?«
»To je i Peter Molina rekao.«
»On je vidio ovu snimku.«
»On je na njoj. Samo gledaj. Možeš i ubrzati. Bez zvuka ionako
nije toliko zabavno.«
Opet sam se osvrnuo oko sebe. Ostalo troje u prostoriji i dalje je
naporno radilo. Stavio sam ručicu kursora na gumb za ubrzavanje i
pritisnuo. Slika se počela brzo kretati. Taksistova glava micala se
naprijed-natrag u kratkim trzajima. Lila Hoth je rekla: »Obično ne
radimo samo s jednim. Bolje je imati niz. Drugi čeka da prvi umre i
tako dalje. To pojačava jezu. Trebao bi ih vidjeti kako žele da onaj
prije njih pozivi još minutu dulje. Ali naposljetku umru i pod
reflektore dolazi sljedeći. Tada dobiju srčani udar. Ako će ga dobiti.
Ako su skloni tomu. Ali ne možemo uvijek organizirati niz uživo.
Zato sada rabimo videosnimke, kao nadomjestak.«
Želio sam joj opet reći da je luđakinja, ali nisam jer bi mi ona
opet rekla za Petera Molinu.
»Gledaj dalje«, rekla je.
Snimka se ubrzano vrtjela dalje. Taksistove su se ruke i noge
trzale. Pri dvostrukoj brzini bili su to neobični, žustri pokreti. Glavu
je zabacivao lijevo-desno.

263
 Lila Hoth je rekla: »I Peter Molina gledao je ovo. Silno je želio
da taksist poživi što dulje. Pomalo čudno, budući da je ovaj umro
prije više mjeseci. Ali snimka ima takav učinak. Kažem ti, to je
prilično dobar nadomjestak.«
»Ti si luđakinja«, rekao sam. »Također si i mrtva. Znaš to? Kao
da si izašla na cestu. Kamion te još nije udario, ali hoće.«
»A kamion si ti?«
»Možeš se kladiti u to.«
»Drago mi je. Gledaj dalje.«
Pritisnuo sam gumb za ubrzavanje još jedanput pa još jedanput
i nastavio tako dok je snimka još ubrzavala. Četiri puta brže, osam
puta, šesnaest puta i naposljetku trideset i dva puta. Vrijeme je
jurilo. Jedan sat. Sat i pol. Zatim se slika posve umirila. Taksist se
prestao kretati. Dugo je ležao nepomičan, a zatim je Lila Hođi
dojurila u kadar. Pritisnuo sam gumb za reprodukciju kako bih
vratio snimku na normalnu brzinu. Lila se sagnula blizu taksistove
glave i provjerila puls. Zatim je podigla glavu i veselo se
nasmiješila.
Izravno u kameru.
Izravno prema meni.
S druge strane linije pitala je: »Je li završilo?«
»Jest«, odgovorio sam.
»Pravo razočaranje. Nije dugo trajao. Bio je bolestan. Imao je
parazite. Gliste. Vidjeli smo kako mu se migolje u crijevima. Bilo je
odvratno. Pretpostavljam da su i gliste uginule. Paraziti umiru
zajedno s domaćinom.«
»Tako ćeš i ti umrijeti.«
»Svi ćemo umrijeti, Reacheru. Samo je pitanje kada i kako.«
Iza mene je jedan od poslovnih ljudi ustao i krenuo prema
vratima. Okrenuo sam stolac i pokušao postaviti svoje tijelo između
njega i zaslona. Mislim da nisam uspio. Čudno me pogledao i izašao
iz prostorije.
Ili je možda čuo što govorim.
»Gledaj dalje«, rekla je Lila.
Opet sam pritisnuo gumb za ubrzavanje. Taksist je neko
vrijeme ležao mrtav na kamenu blizu Kabula, a zatim je sliku
zamijenio videošum. Nakon toga je uslijedio nov prizor. Pritisnuo
sam gumb za reprodukciju. Za normalnu brzinu. Novi prizor bio je
sniman u interijeru, no svjetlo je bilo jednako jarko. Nije bilo
264
moguće reći je li noć ili dan. Ni gdje je snimano. Možda u nekom
podrumu. Činilo se da su podovi i zidovi obojeni bijelo. U sredini
kadra bila je široka kamena ploča, nalik na stol. Manja od kamena
u Afganistanu. Ploča je bila pravokutna, izrađena za neku
praktičnu namjenu. Vjerojatno je bila dio neke stare kuhinje.
Za ploču je bio vezan golemi mladić.
Bio je dvostruko mladi od mene i četvrtinu krupniji, u svakom
smislu.
140 kilograma mišića, rekao je Jacob Mark. Igrat će u NFL-u.
»Vidiš li ga?« pitala je Lila Hoth.
»Vidim.«
Bio je gol i vrlo bijel pod reflektorima. Na svaki način drukčiji
od kabulskog taksista. Blijeda koža, razbarušena svijetla kosa. Bez
brade. No trzao se na jednak način. Glavu je zabacivao naprijed-
natrag dok je urlao. Ne! i Molim vas! Prepoznatljivo na svakom
jeziku. A ovo je bio engleski. Lako sam mu mogao čitati s usana.
Čak sam mogao naslutiti ton. Uglavnom je to bila nevjerica. Ton
kakvim govori čovjek kada shvati da se ono što je smatrao
ispraznom prijetnjom ili samo grubom šalom pokaže smrtno
ozbiljnim.
Rekao sam: »Neću to gledati.«
»Trebao bi«, odvratila je Lila Hoth. »Ili nikada nećeš biti
siguran. Možda smo ga pustili.«
»Kada se to dogodilo?«
»Zadali smo rok i držali ga se.«
Nisam odgovorio.
»Pogledaj snimku.«
»Neću.«
»Ali želim da gledaš«, rekla je. »Moraš je pogledati. Moramo
održati niz. Mislim da ćeš ti biti sljedeći.«
»Razmisli opet.«
»Pogledaj snimku.«
Pogledao sam je. Možda smo ga pustili. Nikada nećeš biti
siguran.
Nisu ga pustili.

265
 64. POGLAVLJE

Poslije sam prekinuo vezu, stavio DVD u džep te uspio doći do WC-a
u predvorju gdje sam povratio u školjku. Ne toliko zbog onoga što
sam vidio na snimci. Već sam vidio i gore od toga. Nego zbog bijesa i
frustracije. Sve te nagrizajuće emocije nakupile su se u meni i
morale su nekako izaći. Isprao sam usta, umio se i popio malo vode
iz pipe te na trenutak ostao stajati ispred ogledala. A onda sam
ispraznio džepove. Zadržao sam gotovinu, putovnicu, debitnu
karticu, karticu za podzemnu željeznicu i policijsku posjetnicu
Therese Lee. Zadržao sam četkicu za zube. Zadržao sam mobitel na
koji me nazvala. Preostala dva mobitela bacio sam u smeće, zajedno
s punjačem, posjetnicom četvorice ubijenih privatnih istražitelja te
bilješkama koje je Theresa Lee sastavila prema porukama svoga
partnera. Bacio sam i DVD.
I USB memoriju kupljenu u Radio Shacku, zajedno s ružičastim
omotom.
Više nisam trebao lažnjak.
A zatim, pročišćen, izašao sam vidjeti je li Springfield još ondje.
Bio je. Pronašao sam ga u baru u predvorju. Sjedio je leđima
okrenut prema uglu. Ispred njega na stolu bila je čaša vode. Bio je
opušten, ali je promatrao sve. Možeš maknuti čovjeka iz posebnih
postrojba, ali... I tako dalje. Vidio me kako mu prilazim. Sjeo sam
pokraj njega. »Je li to bila narodna glazba?« pitao je.
»Jest«, rekao sam. »Bila je to narodna glazba.«
»Na DVD-u?«
»Bilo je i plesa.«
»Ne vjerujem ti. Posve si problijedio. Afganistanski narodni
plesovi grozni su, znam, ali nisu tako grozni.«
»Bila je to snimka dvojice muškaraca«, rekao sam. »Jednom pa
drugom razrezali su trbuh i izvadili im crijeva.«
»Uživo pred kamerom?«
»Da. A onda su bili mrtvi pred kamerom.«
»Zvuk?«
»Nije ga bilo.«
»Tko su bila ta dvojica?«
»Jedan je taksist iz Kabula, a drugi je bio sin Susan Mark.«

266
 »U Kabulu se ne vozim taksijem. Radije vozim sam. Ali šteta za
Sveučilište Kalifornije. Ostali su bez dobrog obrambenog igrača.
Takvi se teško nalaze. Čitao sam o njemu. Sjajan rad nogu, kažu.«
»Više ne.«
»Jesu li Hothice na snimci?«
Kimnuo sam glavom. »Poput priznanja.«
»Nema veze. Znaju da ćemo ih ionako ubiti. Zapravo nije važno
zbog čega ih ubijemo.«
»Meni je važno.«
»Opameti se, Reacheru. Zbog toga su ti i poslale snimku. Žele te
razbjesniti i namamiti te. Ne mogu te pronaći. Zato žele da ih ideš
tražiti.«
»A to ću i učiniti.«
»Tvoji budući planovi tiču se samo tebe. Ali moraš se čuvati.
Shvati, to im je taktika već 200 godina. Zato uvijek muče
zarobljenike blizu prve linije, da ih neprijatelj može čuti. Žele ih
namamiti da dođu spasiti svoje. Ili izazvati osvetničke napade.
Željeli su uvijek nove zarobljenike. Pitaj Britance. Ili Ruse.«
»Čuvat ću se.«
»Sigurno ćeš pokušati, ali ne ideš nikamo dok ne završimo s
tobom glede onoga u vlaku.«
»Vaš je čovjek vidio što i ja.«
»U interesu ti je pomoći nam.«
»Do sad nije bilo. Dobio sam samo obećanja.«
»Sve će optužbe biti odbačene kada dobijemo USB memoriju.«
»To nije dovoljno dobro.«
»Želiš to napismeno?«
»Ne, želim da odmah odbacite optužbe. Trebam slobodu
djelovanja. Ne mogu neprestano biti na oprezu od policajaca.«
»Slobodu djelovanja za što?«
»Znaš za što.«
»Dobro, učinit ću što mogu.«
»To nije dovoljno dobro.«
»Ne mogu ti ništa jamčiti. Mogu samo pokušati.«
»Koji su izgledi da možeš uspjeti?«
»Nikakvi Ali Sansom može.«
»Jesi li ovlašten govoriti u njegovo ime?«

267
 »Morat ću ga nazvati.«
»Reci mu da mi je dosta sranja. To smo već prošli.«
»Dobro.«
»I razgovaraj s njime o Theresi Lee i Jacobu Marku. I o
Dochertyju. Želim da ih sve oslobodite svake sumnje.«
»Dobro.«
»Jacobu Marku će trebati psihološka pomoć. Osobito ako vidi
kopiju onog DVD-a.«
»Neće je vidjeti.«
»Ali ipak želim da ga netko drži na oku. I bivšeg supruga,
također. Molinu.«
»Dobro.«
»Još dvije stvari«, rekao sam.
»Tražiš mnogo za nekoga tko nema što ponuditi.«
»Domovinska sigurnost otkrila je da Hothice stižu iz
Tadžikistana s ekipom. Prije tri mjeseca. S pomoću nekog
računalnog algoritma. Želim znati koliko je ljudi stiglo.«
»Kako bi procijenio koliko te protivnika čeka?«
»Upravo tako.«
»I?«
»Želim opet razgovarati sa Sansomom.«
»Zašto?«
»Želim da mi kaže što je na USB memoriji.«
»To se neće dogoditi.«
»Onda ga neće dobiti natrag. Zadržat ću ga i sam pogledati.«
»Što?«
»Čuo si me.«
»Zapravo imaš taj USB?«
»Nemam«, rekao sam. »Ali znam gdje je.«

268
 65. POGLAVLJE

Springfield je upitao: »Gdje je?«

Odgovorio sam: »Ne mogu ti to reći.«
»Sereš.«
Odmahnuo sam glavom. »Ne ovaj put. Mogu vas dovesti do
četiri metra od njega. Ostalo je na vama.«
»Zašto? Je li zakopan? U trezoru banke je? U kući?«
»Ništa od navedenoga.«
»Gdje je onda?«
»Nazovi Sansoma«, rekao sam. »Dogovori sastanak.«
Springfield je popio svoju vodu do kraja i konobar je došao s
računom. Springfield je platio platinastom karticom, kao što je
platio račun i u Four Seasonsu. To sam protumačio dobrim znakom.
Upućivao je na pozitivnu dinamiku. Stoga sam odlučio još malo
iskušati sreću.
»Hoćeš li mi uzeti sobu?« pitao sam.
»Zašto?«
»Zato što će potrajati dok me Sansom ne skine s popisa
najtraženijih. I umoran sam. Probdio sam cijelu noć. Želim
odspavati.«
Deset minuta poslije bili smo na visokom katu, u sobi s velikim
krevetom. Zgodan prostor, ali taktički nezadovoljavajući. Poput svih
hotelskih soba na visokim katovima imao je prozor koji mi nije
koristio, što znači da je postojao samo jedan izlaz. Vidio sam da
Springfield također razmišlja o tomu. Mislio je da sam lud što se
stavljam u takav položaj.
Upitao sam ga: »Mogu li ti vjerovati?«
Rekao je: »Možeš.«
»Dokaži.«
»Kako?«
»Daj mi svoj pištolj.«
»Nisam naoružan.«
»Takvi mi odgovori ne ulijevaju povjerenje.«
»Zašto ga želiš?«

269
 »Znaš zašto. Da se mogu obraniti ako dođeš s pogrešnim
ljudima.«
»Neću.«
»Uvjeri me.«
Neko se vrijeme nije ni pomaknuo. Znao sam da bi si radije
zabio iglu u oko nego mi dao svoje oružje. Ali nešto je preračunao u
glavi, segnuo rukom iza leđa, pod sako, i izvukao pištolj Steyr GB
od devet milimetara. Steyr GB bilo je omiljeno oružje američkih
posebnih postrojba u 1980-ima. Okrenuo ga je i pružio mi ga
drškom prema meni. Bio je to dobar stari pištolj, mnogo korišten,
ali sjajno održavan. Imao je osamnaest metaka u spremniku i jedan
u cijevi.
»Hvala«, rekao sam.
Nije odgovorio. Samo je izašao iz sobe. Dvaput sam zaključao
vrata za njim, stavio lanac i postavio stolac ispod kvake. Ispraznio
sam sadržaj džepova na noćni ormarić. Stavio sam odjeću ispod
madraca da se izglača. Dugo sam se tuširao vrućom vodom.
Zatim sam legao i zaspao, sa Springfieldovim pištoljem ispod
jastuka.
Četiri sata kasnije probudilo me kucanje na vratima. U
hotelima ne volim gledati kroz špijunke. Previše sam ranjiv.
Napadač u hodniku samo mora pričekati da se otvor zamrači i
pucati u njega. Čak bi i pištolj kalibra .22 s prigušivačem bio ubojit.
Između rožnice i moždanog debla nema nekih prepreka. Ali na zidu
pokraj vrata, s unutarnje strane, bilo je veliko ogledalo. Za
posljednju provjeru izgleda, pretpostavio sam, prije izlaska. Uzeo
sam ručnik iz kupaonice, omotao ga oko pasa i uzeo pištolj ispod
jastuka. Pomaknuo sam stolac i otvorio vrata koliko mi je lanac
dopuštao. Povukao sam se do šarki i pogledao što vidim u zrcalu.
Springfield i Sansom.
Procjep je bio uzak, slika u zrcalu okrenuta, a osvjetljenje u
hodniku prigušeno, ali lako sam ih prepoznao. Bili su sami, koliko
sam mogao vidjeti. I ostat će sami, osim ako su poveli više od
devetnaest ljudi. Steyr nema osigurač. Samo je za prvi hitac teže
povući okidač jer se istim povlačenjem napinje i otpušta udarna
igla. Za preostalih osamnaest igla napinje se automatski. Otpustio
sam okidač i skinuo lanac s vrata.
Bili su sami.
Ušli su, Sansom prvi, a za njim Springfield. Sansom je izgledao
jednako kao i onog jutra kad sam ga prvi put vidio. Preplanuo,

270
bogat, moćan, pun energije i karizme. Bio je u plavom odijelu,
bijeloj košulji i crvenoj kravati, izgledao je svježe poput jutarnje
rose. Uzeo je stolac koji sam stavio ispod kvake, odnio ga do stola
pokraj prozora i sjeo. Springfield je zatvorio vrata i stavio lanac. Ja
sam i dalje držao pištolj. Koljenom sam odgurnuo madrac i jednom
rukom izvukao odjeću.
»Trebam dvije minute«, rekao sam. »Razgovarajte malo.«
Odjenuo sam se u kupaonici i izašao, a onda me Sansom pitao:
»Zaista znaš gdje je memorija?«
»Da«, rekao sam. »Zaista znam.«
»Zašto želiš znati što je na njoj?«
»Jer želim znati koliko je neugodno.«
»Ne želiš da budem u Senatu?«
»Nije me briga kako ćete provoditi vrijeme. Samo sam
znatiželjan.«
Upitao je: »Zašto mi nećeš reći gdje je?«
»Zato što moram nešto učiniti prije toga. I trebam da mi za to
vrijeme skinete policajce s vrata. Kako bih se mogao usredotočiti na
posao.«
»Mogao bi me prevariti.«
»Mogao bih, ali neću.«
Ništa nije odvratio.
Upitao sam: »Zašto uopće želite u Senat?«
»Zašto ne bih?«
»Bili ste dobar vojnik i bogatiji ste od Boga. Zašto ne biste živjeli
na plaži?«
»Ovako vodim evidenciju. Siguran sam da i ti to radiš na neki
način.«
Kimnuo sam. »Usporedim broj odgovora s brojem pitanja koja
sam postavio.«
»Kako ti ide?«
»Životni prosjek mi je blizu sto posto.«
»Zašto uopće pitaš? Ako znaš gdje je memorija, samo otiđi po
nju.«
»Ne mogu.«
»Zašto ne?«
»Za to će biti potrebno više resursa nego što ja imam.«

271
 »Gdje je?«
Nisam odgovorio.
Upitao je: »Je li na sigurnom?«
Odgovorio sam: »Dovoljno sigurnom.«
»Mogu li ti vjerovati?«
»Mnogi jesu.«
»I?«
»Mislim da bi mi većina njih dala preporuku.«
»A ostali?«
»Nekima nikada ne možete udovoljiti.« Rekao je: »Vidio sam tvoj
vojni dosje.« Odvratio sam: »Rekli ste mi to.«
»Bio je šarolik.«
»Trudio sam se. Ali tvrdoglav sam.«
»Zašto si otišao?«
»Dojadilo mi je. A vi?«
»Ostario sam.«
»Što je na memoriji?«
Nije odgovorio. Springfield je stajao i šutio, zaklonjen
ormarićem od TV-a, bliže vratima nego prozoru. Čista navika,
pretpostavio sam. Jednostavan refleks. Mogući snajperist ne može
ga vidjeti, ali je dovoljno blizu hodniku kako bi napao mogućeg
uljeza čim otvori vrata. Obuka ostaje u čovjeku. Osobito obuka
Delta postrojbi. Prišao sam mu i vratio pištolj. Uzeo ga je bez riječi i
spremio u hlače.
Sansom je rekao: »Reci mi što znaš.«
Odgovorio sam: »Avionom su vas prevezli iz Bragga do Turske
pa do Omana. Zatim u Indiju, vjerojatno. Onda Pakistan i
sjeverozapadna granica.«
Kimnuo je i nije ništa rekao. Imao je odsutan pogled u očima.
Pretpostavio sam da je opet proživljavao to putovanje. Transportni
avioni, helikopteri, kamioni, kilometri prijeđeni pješice.
Sve davno.
»A zatim Afganistan«, rekao sam. »Nastavi«, rekao je.
»Vjerojatno ste se držali obronka Abas Ghara i išli na
jugozapad, prateći liniju doline Korengal, na visini od oko 300
metara.«
»Nastavi.«

272
 »Naletjeli ste na Grigorija Hotha, uzeli mu pušku i pustili ga.«
»Nastavi.«
»Onda ste nastavili hodati do mjesta do kojeg su vam
zapovjedili da odete.« Kimnuo je.
Rekao sam: »To je sve što znam.«
Upitao je: »Gdje si bio u ožujku 1983. godine?«
»Na West Pointu.«
»Koja je tada bila najvažnija vijest?«
»Crvena armija pokušala je sanirati gubitke.«
Opet je kimnuo. »To je bio ludi pohod. Nitko nije nikad porazio
plemena na sjeverozapadnoj granici. U cijeloj povijesti. A još su
mogli proučavati kako smo mi prošli u Vijetnamu. Neke stvari nisu
izvedive. Bila je to spora klaonica. Kao da te ptice kljucaju do smrti.
Mi smo, naravno, bili vrlo sretni zbog toga.«
»I pomogli smo«, rekao sam.
»Jesmo. Mudžahedinima smo dali sve što su htjeli. Besplatno.«
»Poput programa pomoći saveznicima?«
»Još gore«, rekao je Sansom. »Smisao tog programa bio je
pomoći prijateljima koji su bankrotirali. Mudžahedini nisu
bankrotirali. Baš naprotiv. Razni čudni plemenski savezi protezali
su se do Saudijske Arabije. Mudžahedini su zapravo imali više
novca nego mi.«
»I?«
»Kad si navikao ljudima davati sve što žele, teško je prestati.«
»Što su još htjeli?«
»Priznanje«, rekao je. »Danak. Prihvaćanje. Pristojnost.
Sastanak. Teško je to opisati.«
»Koji je bio zadatak?«
»Možemo li ti vjerovati?«
»Želite li datoteke?«
»Želim.«
»Koji je onda bio zadatak?«
»Otišli smo do vođe mudžahedina. Nosili smo darove. Razne
tričarije, od samog Ronalda Reagana. Bili smo njegovi osobni
izaslanici. Imali smo sastanak u Bijeloj kući. Rekli su nam da
napućimo usne i ljubimo im dupe kad god možemo.«
»I jeste li?«

273
 »Još kako.«
»To je bilo prije 25 godina.«
»Da, i?«
»Koga je više briga za to? To je crtica iz povijesti. I upalilo je.
Bio je to kraj komunizma.«
»Ali ne i kraj mudžaheđina. Oni su ostali.«
»Znam«, rekao sam. »Postali su talibani, a zatim Al Qaida. Ali i
to je crtica. Glasači Sjeverne Karoline neće se sjećati povijesti.
Većina glasača ne sjeća se što su doručkovali.«
»Ovisi«, rekao je Sansom.
»O čemu?«
»Koliko prepoznaju ime.«
»Koje ime?«
»Sve se zbivalo u Korengalu. Mala izbočina u crti bojišnice, ali
ondje je Crvena armija skončala. Tamošnji mudžahedini radili su
odličan posao. Prema tome, voda mjesnih mudžahedina bio je velika
faca. Zvijezda u usponu. Poslali su nas da se s njime sastanemo. I
jesmo. Sastali smo se s njime.«
»I poljubili ste mu dupe?«
»Kako god smo mogli.«
»Tko je on bio?«
»Isprva je bio vrlo dojmljiv. Mlad, visok, zgodan, vrlo
inteligentan, vrlo predan. I vrlo bogat. Vrlo dobro povezan. Iz
obitelji saudijskog milijardera. Njegov je otac bio prijatelj
Reaganova potpredsjednika. Ali on je bio revolucionar. Napustio je
lagodan život kako bi se borio za svoj cilj.«
»Tko je on bio?«
»Osama bin Laden.«

274
 66. POGLAVLJE

U sobi je dugo vladala tišina. Kroz prozor su dopirali prigušeni

zvukovi grada, a iz kupaonice se čulo šištanje zraka iz
ventilacijskog okna. Springfield se pomaknuo sa svog položaja
pokraj ormarića za TV i sjeo na krevet.
Rekao sam: »Prepoznavanje imena.«
Sansom je rekao: »Gadna stvar.«
»Imate pravo.«
»Pričaj mi o tomu.«
»Ali datoteka je velika«, rekao sam.
»Pa?«
»Znači da je izvješće dugo. Svi smo čitali vojna izvješća.«
»Suhoparna su.« I bila su. Uzmimo, na primjer, Springfieldov
Steyr GB. Vojska ga je testirala. Bio je čudo suvremenog
inženjeringa. Ne samo da je radio točno onako kako je trebao nego
je radio i točno onako kako nije trebao. Imao je složen sustav
povrata plina, što je značilo da ste mogli rabiti nestandardno, staro
ili loše sastavljeno streljivo. Većina pištolja ima problema s
različitim tlakovima plina. Ili eksplodiraju zbog prevelikog tlaka ili
se ne repetiraju zbog premalog tlaka. Ali Steyr se mogao nositi sa
svačime. Zato su ga pripadnici posebnih postrojba obožavali. Često
su bili daleko od kuće, bez logističke podrške, prisiljeni oslanjati se
na ono što su mogli pronaći u okolici. Steyr GB bio je čudo od
metala. U vojnom izvješću opisan je kao tehnički prihvatljiv.
Rekao sam: »Možda vas nisu spomenuli imenom. Možda nisu
spomenuli njega imenom. Možda su akronimima pisali imena vode
Deltina tima i mjesnog zapovjednika, što je zakopano među 300
stranica referenca o kartama.«
Sansom ništa nije rekao.
Springfield je skrenuo pogled.
Upitao sam: »Kakav je bio?«
Sansom je rekao: »Vidiš? Upravo o tomu govorim. Moj cijeli
život više nije važan, ja sam samo čovjek koji je Osami bin Ladenu
ljubio dupe. To će ljudi zapamtiti.«
»Ali kakav je bio?«

275
 »Bio je ljigavac. Očito predan ubijanju Rusa, čime smo isprva
bili zadovoljni, ali uskoro smo shvatili da je predan ubijanju svih
koji nisu jednaki poput njega. Bio je čudan. Bio je psihopat. Smrdio
je. Bio je to vrlo neugodan vikend. Cijelo sam se vrijeme ježio.«
»Ondje ste bili cijeli vikend?«
»Kao počasni gosti. Ali zapravo ne. Bio je arogantan pasji sin.
Cijelo nam je vrijeme to nabijao na nos. Držao nam je prodike o
taktici i strategiji. Govorio nam je na koji smo način mogli pobijediti
u Vijetnamu. Morali smo se pretvarati da smo zadivljeni.«
»Kakve ste mu darove donijeli?«
»Ne znam. Sve je bilo zamotano. Nije ih otvorio. Samo ih je
bacio u kut. Nije mario. Kao što kažu na vjenčanjima, naša je
prisutnost dovoljan dar. Mislio je da nešto dokazuje svijetu. Veliki
sotona klanjao se pred njime. Desetak sam puta gotovo povratio. Ne
samo zbog hrane.«
»Jeli ste s njime?«
»Odsjeli smo u njegovu šatoru.«
»U izvješću će to biti stožer. Jezik će biti vrlo neutralan. Neće
spominjati ulizivanje. Bit će to tri stotine zamornih stranica o
pokušaju održavanja sastanka i o održanom sastanku. Ljudi će
umrijeti od dosade prije nego što preletite Atlantik. Zašto ste tako
zabrinuti?«
»Politika je gadna. Na primjer program pomoći saveznicima.
Bin Laden nije trošio svoje osobno bogatstvo, mi smo ga financirali.
Gotovo smo ga plaćali.«
»Niste vi krivi. To je problem Bijele kuće. Je li ijedan kapetan
broda stradao zato što je prevozio Sovjetima robu nakon Drugoga
svjetskog rata? Ni oni nam nisu ostali prijatelji.«
Sansom ništa nije rekao.
Rekao sam: »To je samo mrtvo slovo na papiru. Neće privući
pozornost. Ljudi ne čitaju.«
Sansom je rekao: »Datoteka je velika.«
»Što veća, to bolja. Što je veća, to će loši dijelovi biti dublje
zakopani. I izvješće će biti vrlo staro. Mislim da smo mu tada
drukčije pisali ime. S >U<. Pisali smo Usama. Ili UBL. Možda ljudi
neće ni primijetiti. Ili možete reći da je riječ o nekom drugom.«
»Siguran si da znaš gdje je memorija?«
»Posve.«

276
 »Zvuči kao da ne znaš. Zvuči kao da me pokušavaš utješiti jer
znaš da je negdje gdje svatko može doći do nje.«
»Znam gdje je. Samo pokušavam shvatiti zašto ste tako napeti.
Ljudi su preživjeli i gore stvari.«
»Jesi li ikada rabio računalo?«
»Danas sam rabio jedno.«
»Koje su datoteke najveće?«
»Ne znam.«
»Pokušaj pogoditi.«
»Dugi dokumenti?«
»Pogrešno. Veliki broj piksela čini najveće datoteke.«
»Piksela?« upitao sam.
Nije odgovorio.
»Dobro«, rekao sam. »Shvaćam. To nije izvješće. To je
fotografija.«

277
 67. POGLAVLJE

Soba je opet utihnula. Zvukovi grada, umjetni zrak. Sansom je

ustao i otišao u kupaonicu. Springfield se vratio na svoj prvotni
položaj pokraj ormarića s TV-om. Na ormariću su bile boce s vodom,
nosile su papirnate ovratnike na kojima je pisalo da će vam
naplatiti osam dolara ako popijete vodu. Sansom je izašao iz
kupaonice.
»Reagan je htio fotografiju«, rekao je. »Djelomično zato što je bio
star i sentimentalan, a djelomično zato što je bio star i sumnjičav.
Htio je biti siguran da smo ispunili njegovu zapovijed. Koliko se
sjećam, stajao sam pokraj bin Ladena s najusiljenijim mogućim
smiješkom na licu.«
Springfield je rekao: »A ja sam stajao s druge strane.«
Sansom je rekao: »Bin Laden je srušio Blizance. Napao je
Pentagon. On je najgori terorist na svijetu. Iznimno je
prepoznatljiv. Nemoguće ga je zamijeniti za nekog drugog. Ta će me
fotografija politički dokrajčiti. Bit ću mrtav. Zauvijek.«
Upitao sam: »Zato je Hothice žele?«
Kimnuo je. »Kako bi me Al Qaida ponizila, a sa mnom i
Sjedinjene Države. Ili obratno.«
Prišao sam ormariću s TV-om i uzeo bocu vode. Odvrnuo sam
čep i popio velik gutljaj. Springfield je svojom karticom plaćao sobu,
što je značilo da je Sansom plaća. Sansom si je mogao priuštiti da
potroši osam dolara.
Zatim sam se nasmiješio, nakratko.
»Zato imate onu fotografiju u svojoj knjizi«, rekao sam. »I na
zidu u uredu. Donald Rumsfeld sa Sadamom Huseinom u
Bagdadu.«
»Da«, rekao je Sansom.
»Za svaki slučaj. Kako biste pokazali da je netko drugi učinio to
isto. Kao adut, koji vreba iz prikrajka. Nitko nije znao da je to adut.
Nitko nije ni znao da je u igri.«
»Nije adut«, rekao je Sansom. »Ni blizu. Više je jadna tref
četvorka. Zato što je bin Laden mnogo gori nego što je Sadam ikad
bio. A Rumsfeld nije planirao izaći na izbore. Na svaki su ga položaj
imenovali prijatelji. Morali su. Nitko normalan ne bi glasao za
njega.«

278
 »Imate li prijatelje?«
»Ne mnogo njih.«
»Nitko nije komentirao Rumsfeldovu fotografiju.«
»Zato što se nije kandidirao. Da je pokrenuo izbornu kampanju,
ta bi fotografija postala najpoznatija na svijetu.«
»Vi ste bolji čovjek od Rumsfelda.«
»Ne poznaješ me.«
»Nagađam.«
»Dobro, možda. Ali bin Laden je gori od Sadama. A ta je slika
otrov. Ispod nje ni ne treba natpis. Stojim ondje i poput psića se
smiješim najgorem čovjeku na svijetu. Ljudi lažiraju takve
fotografije za agresivne reklame. A ova je autentična.«
»Vratit ćete je.«
»Kad?«
»Kako napredujemo s optužbama za kaznena djela?«
»Polako.«
»Ali sigurno?«
»Ne baš. Imam dobru i lošu vijest.«
»Dajte mi prvo lošu vijest.«
»Postoji vrlo mala vjerojatnost da će FBI surađivati. A
Ministarstvo obrane sigurno neće.«
»A ona trojica?«
»Skinuta su sa slučaja. Navodno su ozlijeđeni. Jedan ima
slomljen nos, a drugi ima ranu na glavi. Zamijenjeni su.
Ministarstvo obrane još je u akciji.«
»Trebali bi biti zahvalni. Trebaju svu moguću pomoć.«
»Ne ide to tako. Žele pobijediti u borbi za svoj teren.«
»Koja je dobra vijest?«
»Mislimo da će njujorška policija zaboraviti na ono u
podzemnoj.«
»Sjajno«, rekao sam. »Kao da su oprostili kaznu za pogrešno
parkiranje Charlesu Mansonu.« Sansom nije odgovorio.
Upitao sam ga: »Što je s Theresom Lee i Jacobom Markom? I
Dochertvjem?«
»Vratili su se na posao. S pohvalnicom za pomoć Domovinskoj
sigurnosti u osjedjivoj istrazi.«
»Znači, oni su dobro, ali ja nisam?«

279
 »Nikoga nisu udarili. Nisu nikomu povrijedili ego.«
»Što ćete učiniti s memorijom kad je dobijete?«
»Provjerit ću je li u redu, a zatim ću je razbiti, spaliti djeliće,
pepeo samljeti u prašinu, baciti je u osam različitih zahoda i pustiti
vodu.«
»A ako vas zamolim da to ne učinite?«
»Zašto bi to tražio?«
»Reći ću vam poslije.«

* * *

Ovisno o gledištu, bilo je ili vrlo kasno popodne ili rana večer.
Ali probudio sam se tek maloprije, pa sam zaključio da je vrijeme za
doručak. Nazvao sam poslugu i naručio veliki pladanj. U vrijednosti
od pedeset dolara, po cijeni Sheratona u New Yorku, s porezom,
napojnicom i ostalim nametima. Sansom nije ni trepnuo. Sjedio je u
svom stolcu nagnut prema naprijed, iz njega su isijavale frustracija
i napetost. Springfield je bio mnogo opušteniji. I on je bio na tom
planinskom putovanju prije 25 godina, a dijelio je i tu sramotu.
Katkad nam prijatelji postaju neprijatelji, a katkad nam neprijatelji
postaju prijatelji. Ali Springfield nije ništa uložio u to. Nje imao
ciljeva, planova ni ambicija. I to se vidjelo. Još je bio jednak kao i
onda, samo čovjek koji obavlja svoj posao.
Upitao sam: »Jeste li ga mogli ubiti?«
»Imao je tjelohranitelje«, odvratio je Sansom. »Nešto poput
unutarnjeg kruga. Ondje su fanatično odani. Poput marinaca ili
sindikalaca, ali tisuću puta više. Razoružali su nas stotinu metara
od logora. Nikad nismo bili nasamo s njime. Uvijek se netko motao
oko nas. Uz djecu i životinje. Živjeli su kao u kamenom dobu.«
»Bio je duga i mršava vreća pišaline«, rekao je Springfield.
»Mogao sam segnuti rukom i slomiti mu tanki vratić kad god sam
htio.«
»Jesi li htio?«
»Još kako. Zato što sam znao. Od samog početka. Možda sam to
trebao učiniti nakon što je bljeskalica okinula. Poput grisina u
talijanskom restoranu. Onda bi fotografija bila bolja.«
Rekao sam: »Samoubilački zadatak.«
»Ali spasio bih mnogo života.«

280
 Kimnuo sam. »Kao i Rumsfeld, da je probo Sadama nožem.«

Čovjek iz posluge donio mi je jelo, maknuo sam Sansoma iz

stolca i jeo za stolom. Sansom se javio na mobitel i potvrdio da mi je
policija oprostila prekršaj iz podzemne. Za njujoršku policiju više
nisam bio sumnjiva osoba. Zatim je obavio još jedan poziv i rekao da
još nema glasa od FBI-a, ali da ne miriše na dobro. Onda je obavio i
treći poziv i potvrdio da me glavešine iz Ministarstva obrane neće
zaboraviti. Bili su poput psa koji je uhvatio kost. Bio sam u velikoj
nevolji na saveznoj razini. Ometanje pravde, fizički napad,
ranjavanje smrtonosnim oružjem.
»Kraj priče«, rekao je Sansom. »Morao bih se izravno obratiti
ministru obrane.«
»Ili predsjedniku«, rekao sam.
»Ne mogu učiniti ništa od toga. Na površini, Ministarstvo
obrane na tragu je aktivne ćelije Al Qaide. Ne mogu se tomu
protiviti, ne u današnjem ozračju.«
Politika je poput minskog polja. Proklet si u svakom slučaju.
»Dobro«, rekao sam. »Važno je da znam kako izgleda bojište.«
»Strogo gledano, ovo nije tvoja bitka.«
»Jacob Mark bolje će se osjećati kad ovo završi.«
»Učinit ćeš to za Jacoba Marka? FBI mu može pomoći da se to
završi.«
»Mislite? Nema ih nigdje. Koliko dugo želite ovo razvlačiti?«
»Radiš ovo za Jacoba Marka ili za mene?«
»Radim to za sebe.«
»Nisi uključen.«
»Volim izazove.«
»Na svijetu postoji mnoštvo drugih izazova.«
»Oni su to učinili osobnim. Poslali su mi DVD.«
»To je bio taktički potez. Ti reagiraš, oni pobijede.«
»Ne, ako ja reagiram, oni gube.«
»Ovo nije Divlji zapad.«
»Imate pravo. Ovo je plahi zapad. Moramo se vratiti u prošlost.«
»Znaš li točno gdje su?«
Springfield me je pogledao.
Rekao sam: »Imam nekoliko tragova.«

281
 »Imaš li još otvoren kanal za komunikaciju?«
»Nije me nazvala otkad sam pogledao DVD.«
»Misliš, otkad ti je smjestila.«
»Ali mislim da će opet nazvati.«
»Zašto?«
»Zato što želi?«
»Mogla bi pobijediti. Ako pogriješiš, bit ćeš njezin zarobljenik.
Na kraju ćeš joj reći ono što želi znati.«
Upitao sam ga: »Koliko ste puta letjeli komercijalnim letovima
nakon 11. rujna?«
Rekao je: »Stotine puta.«
»Kladim se da ste se svaki put u dubini duše nadali da su u
avionu otmičari. Kako biste ih vidjeli kako hodaju prolazom, kako
biste iskočili i prebili ih na mrtvo ime. Ili poginuli u pokušaju.«
Sansom je nagnuo glavu, a usta su mu se iskrivila u zaigran
smiješak. Prvi koji sam vidio nakon dugo vremena.
»Imaš pravo«, rekao je. »Svaki put.«
»Zašto?«
»Želim zaštititi avion.«
»I htjeli biste izbaciti frustracije. I sagorjeti mržnju. Znam da ja
bih. Volio sam Blizance. Sviđalo mi se kakav je svijet bio. Prije.
Nemam političke vještine. Nisam diplomat ni strateg. Znam koje su
mi slabosti i znam koje su mi prednosti. Ukupno gledajući, kad
netko poput mene naiđe na aktivnu ćeliju Al Qaide, ima osjećaj kao
da su mi svi rođendani i Božići pali na isti dan.«
»Lud si. Ne možeš sam učiniti takvo što.«
»Koja je alternativa?«
»Domovinska sigurnost će ih kad-tad pronaći. Zatim će složiti
nešto. Pozvat će njujoršku policiju, FBI, specijalce, opremu, stotine
ljudi.«
»Velika operacija s mnogo nepovezanih dijelova.«
»Ali pomno planirana.«
»Jeste li bili na takvim operacijama?«
»Nekoliko puta.«
»Kako je prošlo?«
Sansom nije odgovorio.
Rekao sam: »Uvijek je bolje kad si sam.«

282
 »Možda nije«, rekao je Springfield. »Provjerili smo računalni
algoritam Domovinske sigurnosti. Hothice su povele veliku ekipu sa
sobom.«
»Koliko?«
»Devetnaest ljudi.«

283
 68. POGLAVLJE

Pojeo sam doručak do kraja. Lonac s kavom bio je prazan, pa sam

popio svoju bocu vode od osam dolara do kraja i bacio je prema
kanti za smeće. Udarila je u rub šupljim plastičnim zvukom, odbila
se i otkotrljala po sagu. Loš znak ako ste praznovjerni. Ja nisam.
»Ukupno devetnaest ljudi«, rekao sam. »Četvorica su već
napustila zemlju, a dvojica imaju slomljenu čeljust i iščašene
laktove. Znači da su ostala trinaestorica aktivnih.«
Sansom je upitao: »Slomljene čeljusti i laktovi? Kako se to
dogodilo?«
»Tražili su me. Možda su face u brdima s raketnim bacačima,
ali ulična borba nije im jača strana.«
»Jesi li im pisao po čelu?«
»Jednomu jesam. Zašto?«
»FBI je primio poziv iz hitne službe bolnice Bellevue. Netko je
ondje iskrcao dva nepoznata strana državljanina nakon
premlaćivanja. Jednomu je nešto pisalo na čelu.«
»Kazna«, rekao sam. »Hothice očito nisu bile zadovoljne
njihovom izvedbom. Zato su ih predale, kako bi ohrabrile ostale.«
»Nemilosrdni ljudi.«
»Gdje su sada?«
»U osiguranim sobama u bolnici. Jedan je već bio ondje. Zbog
nekog hitnog slučaja na kolodvoru Penn. Ništa ne govori. FBI
pokušava dokučiti tko je on.«
»Zašto im toliko treba? Napisao sam Lilino ime na njegovo čelo.
Napisao sam Lila, nazovi me. Koliko ljudi imenom Lila FBI
istražuje?«
Sansom je odmahnuo glavom. »Nemoj im predbacivati. Onaj dio
na kojem je bilo ime netko je ogulio nožem.«
Napravio sam korak i uzeo drugu boce vode od osam dolara.
Popio sam gudjaj. Bila je dobra okusa. Ali ništa bolje od boce vode
od dva dolara. Ili besplatne vode iz slavine.
»Trinaest ljudi«, rekao sam. »I Hothice«, rekao je Springfield.
»Dobro, petnaest.«
»Samoubilački zadatak.«
»Svi ćemo umrijeti«, rekao sam. »Pitanje je samo kako i kada.«

284
 »Ne možemo ti aktivno pomoći«, rekao je Sansom. »To ti je
jasno, zar ne? Ovo će završiti s najmanje jednim, a najviše petnaest
mrtvih na ulicama New Yorka. Ne možemo sudjelovati u tomu. Ne
možemo biti ni blizu toga.«
»Zbog politike?«
»Zbog mnogo razloga.«
»Ne tražim pomoć.«
»Ti nisi normalan.«
»Oni će tako misliti.«
»Kad namjeravaš krenuti?«
»Uskoro. Nema smisla čekati.«
»Najmanje jedna mrtva osoba bio bi ti, naravno. U tom slučaju
ne bih znao gdje da tražim svoju fotografiju.«
»Onda mi držite palčeve.«
»Od tebe bi bilo odgovorno da mi sad kažeš.«
»Ne, odgovorno bi bilo da se sad zaposlim kao vozač školskog
autobusa.«
»Mogu li ti vjerovati?«
»Da ću preživjeti?«
»Da ćeš održati svoju riječ.«
»Što ste naučili u časničkoj školi?«
»Da vjerujem braći časnicima. Osobito bratu časniku jednakog
ranga.«
»Eto.«
»Ali nismo zapravo bili braća. Bili smo u različitim rodovima
vojske.«
»Imate pravo. Ja sam naporno radio dok ste vi letjeli po svijetu i
ulizivali se teroristima. Niste dobili ni Purpurno srce.«
Nije odgovorio.
»Samo se šalim«, rekao sam. »Ali bolje vam je da se nadate da
neću biti prva žrtva, u protivnom biste mogli često slušati to što
sam rekao.«
»Onda mi sad reci.«
»Trebate mi čuvati leđa.«
On je rekao: »Pročitao sam tvoj dosje.«
»Rekli ste mi to.«

285
 »Purpurno srce zaradio si kad je eksplodirala bomba u kamionu
u Bejrutu. U vojarni Marinaca.«
»Dobro se toga sjećam.«
»Imaš ružan ožiljak.«
»Želite li ga vidjeti?«
»Ne. Ali moraš zapamtiti da to nisu učinile Hothice.«
»Vi ste mi psihoanalitičar?«
»Nisam. Ali to ne znači da nije istina to što sam rekao.«
»Ne znam tko je to učinio u Bejrutu. Nitko ne zna pouzdano.
Tko god to bio, bio je brat časnik Hothica.«
»Motivira te osveta. I još osjećaš krivnju zbog Susan Mark.«
»Pa?«
»Možda nećeš djelovati na vrhuncu sposobnosti.«
»Zabrinuti ste zbog mene?«
»Više zbog sebe. Želim svoju fotografiju.«
»Dobit ćete je.«
»Barem mi natukni gdje je.«
»Znate isto što i ja. Zaključio sam. Zaključit ćete i vi.«
»Bio si policajac. Drukčiji niz vještina.«
»Znači da će vama trebati više vremena. Ali to nije nuklearna
fizika.«
»Nego kakva fizika?«
»Za promjenu razmišljajte poput obične osobe. Ne poput vojnika
ili političara.«
Pokušao je. Nije uspio. Rekao je: »Barem mi reci zašto da je ne
uništim.«
»Znate isto što i ja.«
»Što to znači?«
»Ili možda ne znate isto što i ja. Previše ste blizu sebe. Ja sam
samo pripadnik javnosti.«
»Pa?«
»Siguran sam da ste vraški dobar čovjek, Sansome. Siguran
sam da biste bili izvrstan senator. Ali na koncu, svaki je senator
samo jedan od stotine drugih. Svi su zamjenjivi. Znate li barem
jedno ime? Jednog senatora koji se istaknuo?«
Sansom nije odgovorio.

286
 »Možete li mi reći kako ćete vi osobno napasti Al Qaidu?«
Počeo je govoriti o Odboru oružanih snaga, o vanjskopolitičkim
odnosima, obavještajnoj službi, proračunima i nadzoru. Poput
standardnog govora. Kao da je za govornicom. Upitao sam ga:
»Što od svega toga ne bi učinio onaj tko bi dobio posao u slučaju
da vas ne izaberu?«
Nije odgovorio. Pitao sam ga: »Zamislite špilju na sjeverozapadu
Pakistana. Zamislite glavešine Al Qaide kako upravo sada ondje
sjede. Čupaju li kosu i govore jedan drugomu: Sranje! Ne smijemo
dopustiti da John Sansom ude u američki Senat! Jeste li na vrhu
njihova popisa?«
Rekao je: »Vjerojatno nisam.«
»Zašto onda žele fotografiju?«
»Male pobjede«, odvratio je. »Bolje išta nego ništa.«
»Mnogo truda za malu pobjedu, zar ne? Dvije agentice plus
devetnaest ljudi plus tri mjeseca?«
»Sjedinjene Države bile bi posramljene.«
»Ali ne previše. Pogledajte fotografiju s Donaldom Rumsfeldom.
Nikoga nije bilo briga. Vremena se mijenjaju, stvari prolaze. Ljudi
to razumiju, čak iako to ne primjećuju. Amerikanci su vrlo zreli i
razumni ili nemaju pojma ni o čemu. Nikad nisam siguran. U
svakom slučaju, ta će fotografija biti samo vinjeta. Možda će vas
osobno uništiti, ali Al Qaida ne djeluje tako da uništava jednog po
jednog Amerikanca.«
»Naštetilo bi sjećanju na Reagana.«
»Koga briga? Većina ga se Amerikanaca više i ne sjeća. Većina
ih misli da je Reagan ime zračne luke u Washingtonu.«
»Mislim da to podcjenjuješ.«
»A vi precjenjujete. Preblizu ste procesu.«
»Mislim da bi fotografija bila štetna.«
»Ali komu? Što vlada misli?«
»Znaš da je Ministarstvo obrane svim silama želi vratiti.«
»Ma nemojte? Zašto su onda taj zadatak prepustili B ekipi?«
»Misliš da je to bila B ekipa?«
»Iskreno se nadam. Ako je to bila A ekipa, bolje da se svi
preselimo u Kanadu.«
Sansom nije odgovorio.

287
 Rekao sam: »Fotografija vam možda može malo naštetiti u
Sjevernoj Karolini. Ali čini se da je to sve. Ministarstvo obrane nije
uložilo velik napor. Zato što ne postoji loš ishod za zemlju.«
»To si pogrešno protumačio.«
»Dobro, loše je za nas. To je dokaz strateške pogreške. Nezgodno
je, sramotno, ostat ćemo popisani. Ali to je sve. Nije kraj svijeta.
Nećemo se raspasti.«
»Znači, A Qaida ima prevelika očekivanja? Želiš reći da i oni
griješe? Da ne razumiju Anerikance kako ih ti razumiješ?«
»Ne, želim reći da je sve izokrenuto. I malčice nesimetrično. Al
Qaida je poslala A ekipu, a mi B ekipu. Stoga je njihova želja da se
domognu fotografije malo jača od naše želje da je zadržimo.«
Sansom ništa nije rekao.
»Moramo se zapitati zašto nisu rekli Susan Mark da samo
kopira fotografiju? Ako su nas htjeli posramiti, bolje bi je bilo
kopirati. Kad bi se sve objavilo i skeptici počeli tvrditi da je
fotografija lažna, a to bi učinili, original bi još bio u arhivu i ne
bismo to mogli mirne duše poreći.«
»Što to znači?«
»To znači da je oni žele imati i u jednakoj mjeri ne žele da je mi
imamo.«
»Ne razumijem.«
»Morate se prisjetiti. Morate dokučiti što je točno fotoaparat
snimio. Zato što Al Qaida ne želi da se ta fotografija objavi. Ukrali
su je zato što je žele potisnuti.«
»Zašto bi to učinili?«
»Koliko god ona bila loša za vas, na njoj je nešto što je još gore
za Osamu bin Ladena.«

288
 69. POGLAVLJE

Sansom i Springfield su utihnuli, kao što sam i znao da će učiniti.

Prisjećali su se događaja otprije četvrt stoljeća, slabo osvijetljenog
šatora iznad doline Korengal. Ukočili su se i ispravili, podsvjesno
ponavljajući formalne poze. Jedan s lijeve, drugi s desne strane, a
domaćin između njih. Objektiv fotoaparata, usmjeren prema njima,
namješten, zumiran, prilagođen, fokusiran. Stroboskop, puni se,
bljeska, preplavljuje scenu svjetlošću.
Što je točno fotoaparat vidio? Sansom je rekao: »Ne sjećam se.«
»Možda nas«, rekao je Springfield. »Možda je tako jednostavno.
Možda danas susret s Amerikancima izgleda poput loše karme.«
»Ne«, rekao sam. »To je dobra promidžba. Bin Laden izgleda
moćno i kao pobjednik, a mi kao žrtvena janjad. Mora biti nešto
drugo.«
»Ondje je bilo kao u zoološkom vrtu. Kaos i nered.«
»Mora biti nešto iznimno neprilično. Dječaci, djevojčice,
životinje.«
Sansom je rekao: »Ne znam što oni smatraju nepriličnim Imaju
tisuću pravila. Možda je nešto jeo.«
»Ili pušio.«
»Ili pio.«
»Ondje nije bilo alkohola«, rekao je Springfield. »Sjećam se
toga.«
»Žena?« upitao sam. »Ni žena.«
»Mora biti nešto. Je li bilo još posjetitelja?«
»Samo iz plemena.«
»Nikakvih stranaca?«
»Samo mi.«
»Mora biti nešto što bi ga kompromitiralo, učinilo slabim ili
devijantnim. Je li bio zdrav?«
»Činilo se da jest.«
»Što još?«
»Je li bio devijantan prema njihovim zakonima ili onako kako
mi to shvaćamo?«

289
 »Ne sjećam se. Bilo je to davno. Bili smo umorni. Prešli smo 150
kilometara kroz prvu crtu.«
Sansom je utihnuo. Znao sam da hoće. Na koncu je rekao: »Ovo
je baš gadno.«
Rekao sam: »Znam da jest.«
»Morat ću donijeti tešku odluku.«
»Znam da hoćete.«
»Ako ta fotografija može više naštetiti njemu nego meni, morat
ću je nabaviti.«
»Ne, ako mu ikako može naštetiti, barem i malo, morat ćete je
objaviti. A onda ćete morati stisnuti zube i istrpjeti posljedice.«
»Gdje je?«
Nisam odgovorio.
»Dobro«, rekao je. »Moram ti čuvati leđa. Ali znam isto što i ti
znaš. A ti si zaključio gdje je. Što znači da i ja to mogu. Ali sporije.
Zato što to nije nuklearna fizika. Što znači da i Hothice mogu
zaključiti. Hoće li biti sporije? Možda neće. Možda je upravo
uzimaju.«
»Da«, rekao sam. »Možda je uzimaju.«
»Ako žele skriti fotografiju, možda bih im to trebao dopustiti.«
»Ako je žele skriti, to znači da je to vrijedno oružje koje se može
upotrijebiti protiv njih.«
Sansom nije ništa rekao.
Rekao sam: »Sjećate se časničke škole? Onoga o svim
neprijateljima, stranim i domaćim?«
»U Kongresu polažemo istu zakletvu.«
»Biste li onda trebali dopustiti Hothicama da skriju
fotografiju?«
Dugo je vremena šutio. Zatim je progovorio.
»Idi«, rekao je. »Sredi Hothice prije nego što se dočepaju
fotografije.«
Nisam otišao. Ne tada. Ne odmah. Morao sam još o koječemu
razmisliti i napraviti plan. I prevladati manjkavosti. Nisam bio
opremljen. Nosio sam gumene vrdarske cipele i plave hlače. Nisam
bio naoružan. Ništa od toga nije bilo dobro. Htio sam upasti u gluho
doba noći, odjeven u crno. U dobrim cipelama. I s oružjem. Što više,
to bolje.
S odjećom će biti lako.

290
 Ali s oružjem baš i ne. New York nije najbolje mjesto na svijetu
za nabavljanje privatnog arsenala. U drugim okruzima grada
sigurno postoje mjesta na kojima možete kupiti preskupo smeće na
crno, ali u drugim okruzima postoje mjesta na kojima se prodaju i
rabljeni automobili, pa ih se savjesni vozači klone.
Problem.
Pogledao sam Sansoma i rekao: »Ne možete mi aktivno pomoći,
zar ne?«
Odvratio je: »Ne mogu.«
Pogledao sam Springfielda i rekao: »Idem u trgovinu odjećom.
Kupit ću crne hlače, crnu majicu kratkih rukava i crne cipele. I
crnu jaknu, možda veličine XXXL, široku. Što misliš?«
Springfield je rekao: »Nije nas briga. Otići ćemo prije nego što
se vratiš.«
Otišao sam u trgovinu na Broadwayu u kojoj sam kupio smeđu
košulju prije Sansomova dobrotvornog ručka. Posao nije išao
najbolje i bilo je mnogo artikala. Pronašao sam sve što sam trebao
osim čarapa i cipela. Crne traperice, obična crna majica kratkih
rukava i pamučna jakna s patentnim zatvaračem za mnogo
krupnijeg čovjeka od mene. Isprobao sam je i vidio da mi pristaje na
rukama i ramenima, ali mi sprijeda strši poput trudničke haljine,
kao što sam i očekivao.
Savršeno, ako je Springfield shvatio što sam htio reći.
Preodjenuo sam se u kabini, bacio staru odjeću u smeće i platio
prodavačici 59 dolara. Zatim sam poslušao njezin prijedlog i otišao
tri ulice dalje do trgovine obućom. Kupio sam par čvrstih crnih
cipela i crne čarape. Gotovo stotinu dolara. U glavi sam čuo majčin
glas, iz davnine: Kad su toliko skupe, potrudi se da dugo traju.
Nemoj ih izgrebati. Izašao sam iz trgovine i nekoliko puta lupio
njima u pločnik da mi bolje sjednu. Stao sam u drogeriji i kupio
obične bijele bokserice. Kad je već sve drugo novo, odlučio sam
upotpuniti kolekciju.
Zatim sam krenuo natrag prema hotelu.
Tri koraka poslije mobitel u džepu počeo mi je vibrirati.

291
 70. POGLAVLJE

Naslonio sam se na zgradu na uglu 55. ulice i izvukao mobitel iz

džepa. Nepoznat broj. Otvorio sam mobitel i prinio ga uhu.
»Reacheru?« rekla je Lila Hoth.
»Molim?« odgovorio sam.
»Još stojim na cesti i čekam da me kamion pregazi.«
»Stiže.«
»A kad će stići?«
»Malo se znoji. Pridružit ću ti se za nekoliko dana.«
»Jedva čekam.«
»Znam gdje si.«
»Dobro. Tako će biti jednostavnije.«
»A znam i gdje je memorija.«
»I to je dobro. Pustit ćemo te da živiš dovoljno dugo da nam
kažeš. A onda još možda nekoliko sati, zabave radi.«
»Izgubljena si, Lila. Trebala si ostati kod kuće i čuvati koze.
Umrijet ćeš, a fotografija će obići svijet.«
»Imamo novi, prazni DVD«, rekla je. »Kamera je napunjena i
spremna za snimanje filma s tobom u glavnoj ulozi.«
»Previše govoriš, Lila.« Nije odgovorila.
Zaklopio sam mobitel i uputio se natrag prema hotelu kroz
sumrak koji je padao. Ušao sam u dizalo, otključao vrata sobe, sjeo
na krevet i čekao. Čekao sam dugo. Gotovo četiri sata. Mislio sam
da čekam Springfielda, ali na kraju se pojavila Theresa Lee.
Pokucala je na vrata osam minuta prije ponoći. Opet sam izveo
ono s lancem i ogledalom i pustio je unutra. Bila je odjevena slično
kao onda kad sam je prvi put vidio. Imala je hlače i svilenu bluzu
kratkih rukava. Izvan hlača. Tamnosivu, ne svijetlosivu. Manje
srebrnastu. Ozbiljniju.
Nosila je crnu sportsku torbu od balističkog najlona. Zbog
načina kako ju je nosila pretpostavio sam da je u njoj nešto teško. A
ti su se teški predmet pomicali i zveckali, pa sam pretpostavio da su
metalni. Spustila je torbu na pod pokraj kupaonice i upitala: »Jesi li
dobro?«
»A ti?«

292
 Kimnula je. »Kao da se ništa nije dogodilo. Svi smo vraćeni na
posao.«
»Što je u torbi?«
»Nemam pojma. Čovjek kojeg nikad prije nisam vidjela donio ju
je u postaju.«
» Springfield ?«
»Ne. Rekao je da se zove Browning. Dao mi je torbu i rekao da je
za sprječavanje zločina najbolje da se pobrinem da je nikad ne
dobiješ.«
»Ali si je ipak donijela.«
»Osobno je čuvam. Sigurnije je nego da je ostavim.«
»Dobro.«
»Morao bi me svladati, a napad na policajce je protuzakonit.«
»Istina.«
Sjela je na krevet. Metar udaljena od mene. Možda i manje.
»Pretražili smo one tri stare zgrade na 58. ulici«, rekla je.
»Springfield ti je rekao za njih?«
»Rekao je da se zove Browning. Protuteroristički odred otišao je
onamo prije dva sata. Hothice nisu ondje.«
»Znam.«
»Bile su, ali više nisu.«
»Znam.«
»Kako znaš?«
»Predale su Leonida i njegova prijatelja. Dakle, otišle su
nekamo, a Leonid i prijatelj ne znaju kamo. Slojevitost.«
»Zašto su predale Leonida i prijatelja?«
»Da potaknu ostalu trinaestoricu. I da stroj može raditi. Bit
ćemo malo grublji prema njima, arapski mediji reći će da smo ih
mučili i dobit će deset novih pristalica. Znači, ukupno će imati osam
ljudi više. A Leonid i prijatelj i nisu neki gubitak. Bili su očajni.«
»Jesu li ostala trinaestorica bolji?«
»Prema zakonitostima prosjeka, jesu.«
»Trinaest je lud broj.«
»Ima ih petnaest, ako pribrojiš Hothice.«
»Ne bi smio to činiti.«
»Osobito ne nenaoružan.«
Pogledala je torbu, a zatim mene. »Možeš li ih pronaći?«
293
 »Odakle im novac?«
»Ne možemo ih tako naći. Prestali su rabiti kreditne kartice i
bankomate prije šest dana.«
»Ima smisla.«
»I teže ih je naći.«
»Je li Jacob Mark sretno stigao u Jersey ?« pitao sam. »Misliš da
se ne bi smio petljati?«
»Ne.«
»Ali ja bih trebala?«
»Ti si već upetljana«, rekao sam. »Donijela si mi torbu.«
»Čuvam je.«
»Što još radi vaša protuteroristička jedinica?«
»Traži. Zajedno s FBI-em i Ministarstvom obrane. Na ulicama
je 600 ljudi.«
»Gdje ih traže?«
»Na svim mjestima koja su kupljena ili unajmljena u posljednja
tri mjeseca. Grad im pomaže. Provjeravaju i hotelske knjige te
najam poslovnih prostora i skladišta u svih pet okruga.«
»Dobro.«
»Govori se da je riječ o datoteci iz Pentagona na memoriji.«
»Otprilike.«
»Znaš li gdje je?«
»Otprilike.«
»Pa gdje je?«
»Nije između Devete avenije i Avenije Park te 30. i 45. ulice.«
»Valjda sam to i zaslužila.«
»Shvatit ćeš.«
»Zaista znaš gdje je? Docherty misli da ne znaš. Misli da
blefiraš da se izvučeš iz problema.«
»Docherty je očito cinik.«
»Cinik koji ima pravo?«
»Znam gdje je.«
»Onda idi po nju. Ostavi Hothice nekome drugom.«
Nisam odgovorio. Upitao sam je: »Često si u teretani?«
»Ne često«, odgovorila je. »Zašto?«
»Pitam se koliko bi te bilo teško svladati.«

294
 »Ne pretjerano«, odgovorila je.
Nisam ništa rekao.
Upitala je: »Kad kaniš krenuti?«
»Za dva sata«, odgovorio sam. »Trebat će mi dva sata da ih
nađem. Napast ću u četiri ujutro. Moje omiljeno vrijeme. To smo
naučili od Sovjeta. Njihovi su liječnici to proučavali. Ljudi klonu oko
četiri ujutro. To je univerzalna istina.«
»Izmišljaš.«
»Ne izmišljam.«
»Nećeš ih naći za dva sata.«
»Mislim da hoću.«
»Datoteka koja nedostaje ima veze sa Sansomom, zar ne?«
»Donekle.«
»Zna li da je imaš?«
»Nemam je. Ali znam gdje je.«
»Zna li on to?«
Kimnuo sam.
Lee je rekla: »Dakle, nagodili ste se. Ako mene, Dochertyja i
Jacoba Marka izvuče iz nevolje, odvest ćeš ga do memorije.«
»Kanio sam se nagoditi tako da ponajprije mene izvuče iz
nevolje.«
»Nije uspjelo. Federalni agenti još te traže.«
»Uspjelo je s policijom New Yorka.«
»A za nas ostale uspjelo je potpuno. Hvala ti za to.«
»Molim.«
»Kako Hothice kane izaći iz države?«, pitala je.
»Mislim da ne kane. Mislim da je ta mogućnost izgubljena prije
nekoliko dana. Mislile su da će proteći glatko, ali nije. Sad moraju
dovršiti posao ili umrijeti.«
»Samoubilačka misija?«
»Dobre su u tome.«
»Što je loše za tebe.«
»Ako vole samoubojstva, rado ću im pomoći.«
Lee se pomaknula na krevetu i sjela na rub svoje bluze, pa se
svila nategnula i pištolj na njezinu boku jasno se ocrtavao. Glock 17
u držaču za pojasom, pomislio sam.

295
 Pitao sam: »Kome si rekla da si ovdje?«
»Dochertyju«, odgovorila je.
»Kad očekuje da ćeš se vratiti?«
»Sutra«, odvratila je.
Nisam ništa rekao.
Pitala me: »Što bi sad želio raditi?«
»Iskreno?«
»Da, molim te.«
»Volio bih ti raskopčati bluzu.«
»To govoriš mnogim policajkama?«
»Govorio sam. Poznavao sam samo policajke.«
»Opasnost te napaljuje?«
»Žene me napaljuju.«
»Sve žene?«
»Ne«, odgovorio sam. »Ne sve žene.«
Dugo je šutjela, a zatim rekla: »Loša zamisao.«
»Dobro«, odvratio sam.
»Prihvaćaš negativan odgovor?«
»A ne bih trebao?«
Opet je neko vrijeme šutjela, a zatim rekla: »Predomislila sam
se.«
»U vezi s čime?«
»U vezi s time da je to loša zamisao.«
»Sjajno.«
»Ali radila sam u Porocima jednu godinu. Postavili bismo im
zamke i uhitili ih. Trebao nam je dokaz da tip zna što očekuje. Tako
da smo ga najprije morali natjerati da skine majicu kao dokaz
namjere.«
»To bih mogao učiniti«, rekao sam.
»Mislim da bi trebao.«
»Uhitit ćeš me?«
»Neću.«
Skinuo sam svoju novu majicu i bacio je preko sobe. Sletjela je
na stol. Lee je neko vrijeme buljila u moj ožiljak, kao i Susan Mark
u podzemnoj. Taj strašni reljef šavova od šrapnela bombe u

296
kamionu u barakama Bejruta. Pustio sam je da ga gleda trenutak.
A zatim sam rekao: »Ti si na redu. Za skidanje bluze.«
Rekla je: »Tradicionalna sam.«
»Što to znači?«
»Najprije ćeš me morati poljubiti.«
»Mogu to«, odvratio sam. I poljubio sam je. Polako, nježno i
pomalo plaho u početku, istraživački. Tako sam imao vremena
uživati u novim usnama, novom okusu, novim zubima, novom
jeziku. Sve je bilo lijepo. Onda smo prešli nevidljivi prag i postalo je
intenzivnije. Trenutak poslije posve smo se oteli kontroli.
Poslije se istuširala. I ja sam se istuširao. Odjenula se. I ja sam
se odjenuo. Još me jedanput poljubila i rekla da je nazovem ako je
budem trebao. Poželjela mi je sreću i izašla. Crnu je torbu ostavila
na podu pokraj kupaonice.

297
 71. POGLAVLJE

Podignuo sam torbu na krevet. Otprilike tri i pol kilograma,

zaključio sam. Spustio sam je na zgužvanu plahtu i proizvela je
zadovoljavajući metalni zvuk. Otvorio sam patentni zatvarač,
rastvorio je poput usta i pogledao unutra.
Najprije sam vidio fascikl.
Dimenzija 20 x 35 cm, smeđe boje, od debelog papira ili tankog
kartona, ovisno o stajalištu. Sadržavao je dvadeset i jedan otisnuti
list papira. Podaci od Imigracijske službe za dvadeset i jednu osobu.
Dvije žene, devetnaest muškaraca. Državljani Turkmenistana. Ušli
su u Sjedinjene Države iz Tadžikistana prije tri mjeseca. Povezan
plan puta. Dobio sam digitalne fotografije i digitalne otiske prstiju
uzete s imigracijskog šaltera u zračnoj luci JFK. Fotografije su bile
blago iskrivljene zbog širokokutnog objektiva. Lako sam prepoznao
Lilu i Svetlanu. I Leonida i njegova prijatelja. Nisam poznavao
ostalih sedamnaestero. Kod četvorice je već bilo zabilježeno da su
napustili zemlju. To su ona četvorica koji su pobjegli nakon
ubojstva. Bacio sam njihove listove u smeće i poslagao preostalih
trinaest na krevet da ih mogu bolje vidjeti.
Svih trinaest lica izgledalo je kao da se dosađuju i da su
umorni. Lokalni letovi, presjedanja, dugi prekooceanski let,
vremenska razlika, dugo čekanje u imigracijskoj sali na JFK-u.
Mrzovoljan pogled prema kameri, lica okrenutih ravno pred sebe,
ali očiju podignutih prema kameri. Prema čemu sam zaključio da su
svih trinaest relativno niskog stasa. Usporedio sam ih s Leonidom.
Pogled mu je bio jednako ispunjen dosadom i umoran kao i kod
ostalih, ali gledao je ravno ispred sebe. Bio je najviši. Pogledao sam
list Svedane Hoth. Ona je bila najniža. Ostali su bili između, niski i
žilavi muškarci s Bliskog istoka koje su klima, prehrana i kultura
stanjili na kosti, mišiće i tetive. Pomno sam ih pregledao, od prvog
do trinaestoga, uvijek iznova, dok mi se njihovi izrazi nisu urezali u
pamćenje.
Zatim sam se okrenuo torbi.
U najgorem sam se slučaju nadao pristojnom pištolju. U
najboljem sam se nadao kratkom automatu. Springfieldu sam rekao
za široku jaknu kako bih mu dao do znanja da ću imati mjesta da
nešto skrijem pod nju, obješeno visoko na grudima na kratkom

298
remenu, a zatim skriveno i prekriveno viškom tkanine. Nadao sam
se da će shvatiti.
I jest. Shvatio je. Iskazao se u stilu.
Bolje od najgoreg slučaja.
Čak bolje i od najboljeg slučaja.
Dao mi je kratki automat s prigušivačem. Heckler & Koch
MP5SD. Stišana verzija klasičnog MP5. Bez usadnika. Samo držak
pištolja, okidač, kućište za zakrivljeni spremnik u koji stane 30
metara, a zatim cijev duga 15 centimetara koju je dvoslojni
prigušivač činio mnogo debljom. Devet milimetara, brzo, precizno i
tiho oružje. Dobro oružje. S crnim najlonskim remenom. Remen je
već bio zategnut i skraćen najviše što je mogao biti. Kao da mi
Springfield poručuje: Čuo sam te, stari.
Stavio sam pušku na krevet.
Dao mi je i streljivo. Bilo je u torbi. Jedan zakrivljeni spremnik.
Trideset metaka. Kratak i debeo, sjajne mjedene čahure bljeskale
su pod svjeđom, a uglačani vrhovi od olova bili su gotovo jednako
sjajni. Parabellum od devet milimetara. Od latinskog gesla Si vis
pacem para bellum. Ako želiš mir, spremaj se za rat. Mudra izreka.
Ali trideset metaka nije bilo mnogo. Ne protiv petnaestero ljudi. Ali
u New Yorku nije lako. Kako meni, tako i Springfieldu.
Stavio sam spremnik pokraj puške.
Opet sam pregledao torbu, u slučaju da ima još nečega.
Nije bilo.
Ali dobio sam i svojevrstan dodatak. Nož.
Benchmade 3300. S crnom strojno obrađenom ručkom. I
mehanizam za automatsko otvaranje oštrice. Zabranjen u svih
pedeset država osim ako ste aktivni pripadnik vojske ili
redarstvenih agencija, a ja nisam bio. Palcem sam otpustio zatvarač
i oštrica je iskočila, brzo i snažno. Bodež s dvostrukom oštricom i
tankim vrhom. Dug deset centimetara. Ne obožavam noževe.
Nemam omiljeni. Zapravo ne volim nijedan. Ali da me pitate u koji
bih se pouzdao u borbi, odabrao bih nešto vrlo slično onomu što mi
je Springfield dao. Automatski mehanizam, vrh, dvostrana oštrica.
Za obje ruke, dobar za ubadanje, dobar za rezanje u oba smjera.
Sklopio sam ga i stavio na krevet pokraj H&K.
U torbi su ostala još dva predmeta. Jedna kožna rukavica, crna,
veličine i oblika za lijevu mušku ruku. I rola crne samoljepljive

299
trake. Stavio sam ih na krevet, u red pokraj puške, spremnika i
noža.
Trideset minuta poslije bio sam odjeven, spreman, zapet i vozio
sam se vlakom na liniji R prema jugu.

300
 72. POGLAVLJE

Vlak na liniji R imao je stare vagone u kojima su sjedala okrenuta

prema naprijed i prema straga. Ali ja sam sjedio na bočnoj klupi,
posve sam. Bilo je dva ujutro. U vlaku je bilo još troje putnika.
Stavio sam ruke na koljena i gledao u svoj odraz u staklu preko
puta.
Brojio sam točke s popisa.
Neprikladna odjeća, potvrđeno. Jakna mi je bila zakopčana do
brade, bila mi je predebela i prevelika. Ispod nje sam prebacio
remen MP5 preko vrata, a puška mi je ležala ukoso, s drškom
prema gore, a cijevi prema dolje i uopće se nije vidjela.
Robotski hod: ne može se odrediti dok osumnjičeni sjedi u vozilu
javnog prijevoza.
Točke tri do šest: razdražljivost, znojenje, tikovi i nervozno
ponašanje. Znojio sam se, sigurno, možda i malo više nego što su
temperatura i jakna to zahtijevale. Osjećao sam se i razdražljivo,
možda i malo više nego inače. Ali dobro sam se pogledao u staklu i
nisam vidio nikakve tikove. Oči su mi bile mirne, a lice smireno.
Nisam vidio ni znakove nervoznog ponašanja. Ali za ponašanje je
bitno ono što se vidi izvana. U sebi sam bio malo nervozan. To je
bilo prokleto sigurno.
Sedma točka: disanje. Nisam dahtao. Ali bio sam spreman
prihvatiti činjenicu da dišem malo teže i ravnomjernije nego inače.
Većinu vremena nisam svjestan svog disanja. Događa se,
automatski. Ali sada sam osjećao neumoran ritam udisanja kroz
nos i izdisanja kroz usta. Unutra, van, unutra, van. Nisam ga
mogao usporiti. U zraku nisam osjećao mnogo kisika. Ulazio je i
izlazio poput inertnog plina. Poput argona ili ksenona. Nije mi
uopće pomagao.
Osma točka: ukočen pogled prema naprijed. Imao sam ga, ali
oprostio sam si to jer sam na taj način provjeravao ostale točke. Ili
zato što je to bio simbol čistog fokusa. Ili koncentracije. Obično bih
gledao uokolo, ali ne ukočeno.
Deveta točka: mumljanje molitve. Ništa od toga. Sjedio sam
mirno i u tišini. Usta su mi bila zatvorena i uopće se nisu micala.
Štoviše, usta su mi bila tako čvrsto zatvorena da su me stražnji zubi
boljeli, a mišići u kutovima čeljusti iskočili su mi poput loptica za
golf.

301
 Deseta točka: velika torba. Nije je bilo.
Jedanaesta točka: ruke u torbi. Nevažno.
Dvanaesta točka: svježe obrijan. Ništa od toga. Danima se
nisam obrijao.
Znači, šest od dvanaest. Možda jesam bombaš samoubojica, a
možda nisam.
A možda jesam ili nisam samoubojica. Zurio sam u svoj odraz i
prisjetio se kad sam prvi put ugledao Susan Mark: ženu koja je išla
prema kraju svoga života, sigurno i nezaustavljivo poput vlaka koji
je išao prema kraju linije.
Maknuo sam laktove s koljena i naslonio se. Pogledao sam
suputnike. Dva muškarca, jedna žena. Ni po čemu nisu bili posebni.
Vlak se njihao prema jugu, sa svim popratnim zvucima. Navala
zraka, lupanje zglobova ispod kotača, škripanje kolektora struje,
zavijanje motora, cvilež vagona dok jedan za drugim jure kroz duge
i blage zavoje. Pogledao sam se u tamnom prozoru preko puta i
nasmiješio.
Ja protiv njih.
Nije prvi put.
I neće biti posljednji.
Izašao sam u 34. ulici i ostao na postaji. Sjedio sam na vrućini
na drvenoj klupi i još jedanput analizirao svoju teoriju. Ponovno
sam odvrtio lekciju iz povijesti Lile Hoth iz dana Britanskoga
Carstva: kad razmišljaš o ofenzivi, najprije moraš planirati svoje
neizbježno povlačenje. Jesu li i njezini nadređeni poslušali taj
izvrstan savjet? Kladio sam se da nisu. Zbog dva razloga. Prvi,
fanatizam. Ideološke organizacije ne mogu si priuštiti razumno
razmatranje. Ako počnu razumno razmišljati, sve će se raspasti.
Ideološke organizacije vole slati svoje vojnike u operacije iz kojih
nema izlaza. Kako bi potaknuli ustrajnost. Zbog istog su razloga
pojasevi s eksplozivom zašiveni straga, nema patentnog zatvarača
ili kopče.
Drugo, plan za povlačenje u sebi nosi sjeme svog uništenja.
Neizbježno. Treće, četvrto ili peto, sklonište kupljeno ili unajmljeno
prije tri mjeseca pojavilo bi se u gradskoj evidenciji. Kao i hotelske
rezervacije za slučaj nužde. Pojavile bi se i rezervacije za isti dan.
Šest stotina agenata češljalo je ulice. Nagađao sam da neće ništa
pronaći zato što su planeri iz afganistanskih brda predvidjeli
njihove poteze. Znali bi da bi svaka prilika za bijeg nestala čim bi

302
im došli na trag. Znali bi da je jedino sigurno sklonište ono
neplanirano.
Znači da su Hothice sad na vjetrometini. S cijelom ekipom.
Dvije žene, trinaestorica muškaraca. Otišli su iz svog skloništa u
58. ulici i sad su se uskomešali, improvizirali i skrivali.
A to je bilo moje područje. Ušli su u moj svijet.
Pošalji lutalicu da uhvati lutalicu.
Izašao sam iz podzemlja na trg Herald, na sjecištu Šeste
avenije, Broadwaya i 34. ulice. Danju je to ludnica. Macy’s je ondje.
Noću nije pusto, ali je tiho. Krenuo sam Šestom prema jugu, zatim
33. ulicom prema zapadu i došao do bočne strane izblijedjelog hotela
u kojem sam odspavao jedinu neprekinutu noć u ovom tjednu. MP5
mi je snažno pritiskao prsa. Hothice su imale samo dva izbora:
spavati na ulici ili potplatiti noćnog portira. Na Manhattanu su bile
stotine hotela, ali lako ih je razvrstati u nekoliko kategorija.
Većinom su srednje skupi ili bolji, s mnogo osoblja, i ondje muljaže
ne prolaze. Većina jeftinih rupa je mala. A Hothice su morale
smjestiti petnaestero ljudi. Pet soba, najmanje. Da bi pronašle pet
zabačenih soba, trebao im je velik hotel. S podmitljivim noćnim
portirom koji je radio sam. Relativno dobro poznajem New York.
Mogu razumjeti grad, osobito sa stajališta koje većina normalnih
ljudi ne uzima u obzir. Na palčeve mogu izbrojiti podmitljive noćne
portire koji noću rade sami u velikim hotelima na Manhattanu.
Jedan je bio daleko na zapadu, na 23. ulici. Daleko od akcije, što je
bila prednost, ali i mana. Ukupno gledano, više mana, nego
prednost.
Drugi izbor, nagađao sam.
A ja sam stajao pokraj jedine druge opcije.
Sat u glavi rekao mi je da je prošlo pola tri ujutro. Stajao sam u
sjeni i čekao. Nisam htio doći prerano ni prekasno. Htio sam doći
baš na vrijeme. S lijeve i desne strane vidio sam promet kako se
kreće gore po Šestoj i dolje po Sedmoj aveniji. Taksiji, kamioni,
nešto civila, nešto policijskih vozila, nešto tamnih limuzina.
Poprečna ulica bila je tiha.
U petnaest do tri odgurnuo sam se od zida, skrenuo iza ugla i
prišao vratima hotela.

303
 73. POGLAVLJE

Na dužnosti je bio isti noćni portir. Sam. Bio je pognut na stolcu iza
stola, mrzovoljno gledajući u prazno. U predvorju je bilo zamagljeno
staro zrcalo. Jakna mi je bila napuhnuta i stršala ispred mene.
Činilo mi se da mogu vidjeti obris drška MP5, zakrivljenost
spremnika i vrh cijevi. Ali ja sam znao kamo treba gledati.
Pretpostavio sam da noćni portir ne zna.
Prišao sam mu i upitao ga: »Sjećate li me se?«
Nije rekao da. Nije rekao ne. Samo je slegnuo ramenima, što
sam protumačio da je poziv na pregovore.
»Ne trebam sobu«, rekao sam.
»Što onda trebate?«
Uzeo sam pet dvadesetica iz džepa. Stotinu dolara. Većina
novca koji mi je ostao. Rasprostro sam novčanice tako da vidi svih
pet dvoznamenkastih brojeva i položio ih na pult.
Rekao sam: »Trebam brojeve soba u koje ste smjestili ljude koji
su došli oko ponoći.«
»Koje ljude?«
»Dvije žene, trinaestoricu muškaraca.«
»Nitko nije došao oko ponoći.«
»Jedna od žena je komad. Mlada. Jarko plave oči. Nije ju lako
zaboraviti.«
»Nitko nije došao.«
»Sigurni ste?«
»Nitko nije došao.«
Gurnuo sam pet novčanica prema njemu. »Posve ste sigurni?«
Gurnuo je novčanice natrag prema meni. Rekao je: »Rado bih uzeo
vaš novac, vjerujte mi. Ali večeras nitko nije došao.«
Nisam otišao na podzemnu. Umjesto toga sam hodao.
Proračunat rizik. Bio sam izložen onom dijelu šest stotina agenata
koji su bili u blizini, ali htio sam da mi mobitel radi. Pretpostavljao
sam da mobiteli ne rade u podzemnoj. Nikad nisam vidio nikoga da
ondje razgovara na mobitel. Vjerojatno ne zbog bontona. Vjerojatno
zbog nedostatka signala. Stoga sam hodao. 32. ulicom došao sam do
Broadwaya, a zatim sam Broadwayom išao na jug, pokraj trgovina s
putnim torbama, jeftinim nakitom i lažnim mirisima, noću

304
zatvorenih i spuštenih rešetki. Ondje je bilo mračno i neuredno.
Mikročetvrt. Kao da sam bio u Lagosu ili Sajgonu.
Zastao sam na uglu 28. ulice kako bih propustio taksi.
Mobitel u mom džepu počeo je vibrirati.
Vratio sam se u 28. ulicu, sjeo na stubu u sjeni i otvorio mobitel.
Lila Hoth je rekla: »Onda?« Rekao sam: »Ne mogu te pronaći.«
»Znam.«
»Pristat ću na dogovor.«
»Hoćeš?«
»Koliko novca imaš?«
»Koliko želiš?«
»Sve.«
»Imaš li memoriju?«
»Mogu ti reći točno gdje je.«
»Ali nemaš je kod sebe?«
»Nemam.«
»Što je bilo ono što si nam pokazao u hotelu?«
»Mamac.«
»Pedeset tisuća dolara.«
»Stotinu.«
»Nemam stotinu tisuća dolara.«
Rekao sam: »Ne možeš se ukrcati na autobus, vlak ni avion. Ne
možeš otići. U zamci si, Lila. Umrijet ćeš ovdje. Zar ne želiš umrijeti
s uspjehom? Zar ne želiš poslati kući onu kodiranu e-poruku? Da je
zadatak uspješno izvršen?«
»Sedamdeset i pet tisuća.«
»Stotinu.«
»Dobro, ali samo pola večeras.«
»Ne vjerujem ti.«
»Morat ćeš.«
Rekao sam: »Sedamdeset i pet tisuća, sve večeras.«
»Šezdeset.«
»Dogovoreno.«
»Gdje si?«
»Daleko na sjeveru Manhattana«, lagao sam. »Ali u pokretu
sam. Naći ćemo se na trgu Union za četrdeset minuta.«

305
 »Gdje je to?«
»Na Broadwayu, između 14. i 17. ulice.«
»Je li sigurno?«
»Dovoljno sigurno.«
»Bit ću ondje«, rekla je. »Samo ti«, rekao sam. »Sama.«
Prekinula je vezu.
Otišao sam dvije ulice dalje, do sjevernog kraja parka Madison
Square i sjeo na klupu metar od beskućnice koja je kolica za kupnju
natrpala poput smetlarskog kamiona. U džepu sam potražio
posjetnicu Therese Lee. Pročitao sam je pri prigušenom sjaju ulične
svjetiljke. Nazvao sam njezin broj. Javila se nakon petog zvona.
»Ovdje Reacher«, rekao sam. »Rekla si mi da te nazovem ako te
budem trebao.«
»Kako ti mogu pomoći?«
»Njujoršku policiju i dalje ne zanimam?«
»Nikako.«
»Onda reci svojim ljudima iz protuterorističke da ću za
četrdeset minuta biti na trgu Union i da će mi prići najmanje dvoje,
a najviše šestero ljudi iz ekipe Lile Hoth. Reci svojim ljudima da ih
mogu pokupiti. Ali reci im da mene ostave na miru.«
»Opisi?«
»Pogledala si u torbu, zar ne? Prije nego što si mi je donijela?«
»Naravno.«
»Onda si vidjela njihove fotografije.«
»Gdje na trgu?«
»Pokušat ću biti na jugozapadnom uglu.«
»Pronašao si je?«
»Bila je na prvom mjestu na kojem sam tražio. U hotelu je.
Potplatila je noćnog portira. Uplašila ga je. Porekao je sve i nazvao
je s recepcije u sobu čim sam izašao iz predvorja.«
»Kako znaš?«
»Zato što me nazvala manje od minute poslije. Volim slučajnosti
kao i svi, ali ovaj odabir trenutka predobar je da bi bio istinit.«
»Zašto ćeš se naći s njezinom ekipom?«
»Dogovorio sam se s njom. Rekao sam joj da dođe sama. Ali
prevarit će me i poslati nekoga od svojih ljudi. Pomoći će mi ako ih
tvoji ljudi zgrabe. Ne želim ih sve ustrijeliti.«

306
 »Imaš savjest?«
»Ne, imam samo trideset metaka. Što nije dovoljno. Moram iz
razvući.«
Devet ulica poslije ušao sam na trg Union. Obišao sam ga
jedanput i prešao ga po obje dijagonale. Nisam vidio ništa
zabrinjavajuće. Samo usnule siluete na klupama. Jedan od
besplatnih njujorških hotela. Sjeo sam pokraj kipa Gandhija i čekao
da se štakori pojave.

307
 74. POGLAVLJE

Nakon što je prošlo dvadeset od četrdeset minuta, vidio sam kako se

okuplja protuteroristička jedinica njujorške policije. Bili su dobri.
Došli su u istrošenim limuzinama bez oznaka i zaplijenjenim malim
kombijima punih udubina i ogrebotina. Vidio sam taksi izvan
dužnosti kako se parkira ispred kafića u 16. ulici. Vidio sam dvojicu
koji su izašli sa stražnjeg sjedala i prešli cestu. Ukupno sam
nabrojio šesnaest ljudi, a bio sam spreman prihvatiti činjenicu da
mi je promaknulo još četvero ili petero. Da ne znam, pomislio bih da
je gotov sat kasnonoćnih borilačkih vještina. Svi su bili mladi, u
formi, krupni i kretali su se poput uvježbanih sportaša. Svi su nosili
sportske torbe. Svi su bili neprikladno odjeveni. Nosili su jakne za
zagrijavanje sa znakom Yankeesa ili tamne vjetrovke poput moje ili
tanke jakne od flisa, kao da je već studeni. Kako bi prikrili prsluke
od kevlara, nagađao sam, a možda i značke, koje su im visjele na
lancu oko vrata.
Nitko me od njih nije izravno pogledao, ali znao sam da su me
vidjeli i prepoznali me. Okupili su se po jedan, dvojica ili trojica oko
mene, zatim koraknuli unatrag i nestali. Samo su se stopili s
okolišem. Neki su sjeli na klupe, neki su se sklonili u obližnje
dovratke, a za neke nisam vidio kamo su otišli.
Bili su dobri.
Nakon trideset od četrdeset minuta osjećao sam se prilično
optimistično.
Pet minuta kasnije više nisam. Zato što su se pojavili agenti
FBI-a.
Zaustavila su se još dva automobila, baš na zapadnoj strani
trga Union. Crni Crown Vicovi, ulašteni, jarki i sjajni. Osmorica su
izašla. Osjetio sam da su se momci iz njujorške policije uznemirili.
Osjetio sam kako gledaju kroz mrak, osjetio sam kako se
pogledavaju, osjetio sam kako se pitaju: Zašto su, dovraga, ti tipovi
ovdje?
Bio sam u dobrom odnosu s njujorškom policijom. Ali ne i s FBI-
em i Ministarstvom obrane.
Pogledao sam Gandhija. Ništa mi nije rekao.
Opet sam izvukao mobitel i stisnuo zeleni gumb da bi mi se
prikazao broj Therese Lee. Nju sam zadnju zvao. Opet sam
pritisnuo zeleni gumb kako bih je nazvao. Odmah se javila.
308
 Rekao sam: »FBI je ovdje. Kako se to dogodilo?«
»Sranje«, rekla je. »Ili nadziru našu centralu, ili netko od naših
želi bolji posao.«
»Tko će voditi glavnu riječ?«
»Oni. Uvijek. Bježi odade.«
Zaklopio sam mobitel i spremio ga u džep. Osmorica iz Crown
Vica stali su u sjenu. Trg je utihnuo. Na osvijetljenom znaku meni s
lijeve strane jedno slovo nije radilo. Palilo se i gasilo u nasumičnim
intervalima. Čuo sam štakore među žbunjem iza sebe.
Čekao sam.
Dvije minute. Tri.
Nakon trideset i devet od četrdeset minuta osjetio sam da se
netko kreće meni s desne strane. Koraci, poremetili su zrak, rupe u
tami. Gledao sam i vidio siluete kako se kreću kroz sjene i slabo
svjetlo.
Sedmorica.
To je bila dobra vijest. Što više sada, to manje poslije. I laskalo
mi je. Lila je riskirala više od pola svojih snaga zato što je mislila da
će me teško svladati.
Sva sedmorica bili su niski, uredni i oprezni. Bili su odjeveni
poput mene, u odjeću dovoljno široku da u nju mogu skriti oružje.
Ali nisu me planirali ustrijeliti. Lilina želja da dozna informaciju
bila mi je poput oklopa. Vidjeli su me i zastali na tridesetak metara
od mene.
Sjedio sam mirno.
U teoriji, ovo je trebao biti lakši dio. Priđu mi, momci iz
njujorške policije dođu, a ja odem svojim poslom.
Ali nije moglo biti tako s FBI-em. U najbolje slučaju htjet će
uhititi sve nas. U najgorem će više htjeti mene nego njih. Znao sam
gdje je bila memorija. Lilini ljudi nisu.
Sjedio sam mirno.
Na trideset metara od mene sedmorica su se razdvojila. Dvojica
su stajala mirno, malo desno od mog položaja. Dvojica su krenuli
ulijevo, okrenuli se i krenuli mi na drugi bok. Trojica su produžili,
kako bi mi došli s leđa.
Ustao sam. Dvojica s desne strane krenuli su prema meni.
Dvojica s lijeve strane bili su na polovici prilaza s boka. Nisam vidio
onu trojicu iza sebe. Nagađao sam da su momci iz njujorške policije
već na nogama. Nagađao sam da su i agenti FBI-a u pokretu.
309
 Fluidna situacija.
Potrčao sam.
Ravno naprijed, do ulaza u podzemnu željeznicu šest metara
ispred sebe. Spustio sam se stubama dok me pratio topot nogu.
Glasni odjeci. Gomila ljudi. Gotovo četrdeset ljudi, razvučeni u ludoj
potjeri za mnom, koji ih vodim poput frulaša iz Hamelina.
Došao sam do hodnika s pločicama, izašao iz njega i našao se na
podzemnom trgu. Ovaj put nije bilo violinista. Samo ustajao zrak,
smeće i jedan starac koji je gurao raščerupanu među široku gotovo
metar. Protrčao sam pokraj njega, proklizao u svojim novim
cipelama, promijenio smjer i krenuo prema vlaku na liniji R koji je
išao prema sjeveru Manhattana. Preskočio sam rampu i otrčao do
kraja perona.
I stao.
I okrenuo se.
Slijedile su me tri odvojene skupine, jedna za drugom. Na čelu
su bila sedmorica Lile Hoth. Jurili su prema meni. Onda su vidjeli
da nemam kamo. Stali su. Vidio sam pogled vučjeg zadovoljstva u
njihovim očima. Zatim sam vidio njihov neizbježan zaključak:
predobro da bi bilo istinito. Neke su misli jasne u bilo kojem jeziku.
Okrenuli su se i vidjeli protuterorističku jedinicu njujorške policije
kako u trku dolazi za njima.
A iza njujorške policije bila u četvorica od osam agenata FBI-a.
Na peronu nije bilo nikog drugog. Nije bilo civila. Na suprotnom
peronu bio je samo jedan usamljen tip na klupi. Mlad. Možda pijan.
Možda nešto gore. Zurio je preko puta u iznenadnu strku. Bilo je
dvadeset do četiri. Tip je izgledao ošamućeno. Kao da ne može
shvatiti što se događa.
Izgledalo je poput rata banda. Ali zapravo je gledao brzu i
učinkovitu akciju njujorške policije. Nitko od njih nije prestao
trčati. Uletjeli su vičući, s izvučenim pištoljima i značkama,
iskoristili brojnu nadmoć i pregazili onu sedmoricu. Nisu se opirali.
Nisu pružili nikakav otpor. Svu sedmoricu su udarcima bacili na
tlo, na prsa, stavili im lisičine na zglavke i odvukli ih. Bez stanke.
Bez zadrške. Bez čitanja prava. Samo maksimalna brzina i
brutalnost. Jeka je odzvanjala, a zatim zamrla. Postaja je utihnula.
Tip preko puta još je zurio, ali odjednom nije vidio ništa osim tihog
perona, mene koji sam stajao na jednom kraju i četvoricu saveznih
agenata udaljenih desetak metara od mene. Ništa između nas. Baš
ništa. Samo oštra bijela svjetlost i prazan prostor.

310
 Gotovo cijelu minutu ništa se nije dogodilo. Zatim sam s druge
strane pruge vidio drugu četvoricu agenata. Stali su točno preko
puta mene i mirno stajali. Malo su se nasmiješili, kao da su povukli
dobar potez u partiji šaha. I jesu. Više nije bilo smisla ići preko
pruge. Četvorica agenata s mog boka stajali su između mene i
izlaza. Iza mene bio je prazan bijeli zid i ulaz u tunel.
Šah-mat.
Stajao sam mirno. Udahnuo sam smrdljivi podzemni zrak i
osluškivao udaljenu tutnjavu ventilacije i grmljavinu udaljenih
vlakova negdje drugdje u sustavu.
Agent najbliži meni izvukao je pištolj ispod sakoa.
Napravio je korak prema meni.
Rekao je: »Podigni ruke.«

311
 75. POGLAVLJE

Noćni red vožnje. Vlakovi voze svakih dvadeset minuta. Ovdje dolje
bili smo možda tri, četiri minute. Stoga, aritmetički gledano,
najdulja stanka prije idućeg vlaka bila bi šesnaest minuta.
Najkraća bi bila odmah.
Ništa od najkraće stanke. Tunel je ostao mračan i tih. »Podigni
ruke«, ponovio je vodeći agent. Bio je bijelac od četrdesetak godina.
Svakako bivši vojnik. Ministarstvo obrane, ne FBI. Sličan onoj
trojici koje sam već upoznao. Ali možda malo stariji. Možda i malo
pametniji. Možda i malo bolji. Možda je ovo bila A, a ne B ekipa.
»Pucat ću«, doviknuo je vodeći agent. Ali neće. Prazna prijetnja.
Htjeli su memoriju. Znao sam gdje je. Oni nisu.
Srednja stanka prije idućeg vlaka, osam minuta. Jednaka je
vjerojatnost da bude manje, ali i više. Tip s pištoljem napravio je još
jedan korak prema naprijed. Slijedila su ga trojica kolega. S druge
strane pruga, ostala četvorica stajala su mirno. Mladić na klupi sve
je promatrao, odsutnog pogleda. Tunel je ostao mračan i tih.
Vodeći agent je rekao: »Sva ova gnjavaža može završiti za
minutu. Samo nam reci gdje je.«
Upitao sam: »Gdje je što?«
»Znaš što.«
»Kakva gnjavaža?«
»Ponestaje nam strpljenja. Nisi računao na jedan važan
čimbenik.«
»Koji?«
»Kakve god intelektualne darove imao, vjerojatno nisu
jedinstveni. Štoviše, vjerojatno su vrlo obični. Što znači da ako si ti
shvatio gdje je, i mi to možemo. Što znači da će tvoje postojanje
postati suvišno.«
»Hajde«, rekao sam. »Zaključite gdje je.«
Još je više podigao pištolj i izravnao ga. Bio je to Glock 17.
Napunjen je težio možda 700 grama. Najlakši pištolj na tržištu, bez
premca. Djelomično izrađen od plastike. Tip je imao kratke i debele
ruke. Vjerojatno je dovijeka mogao zadržati tu pozu.
»Posljednja prilika«, rekao je.

312
 S druge strane pruge mladić je ustao s klupe i otišao. Dug,
nepravilan korak, ne posve u ravnoj liniji. Bio je spreman odbaciti
vožnju od dva dolara za miran život. Otišao je prema izlazu i nestao
s vidika.
Bez očevidaca.
Srednja stanka do idućeg vlaka, možda šest minuta. Rekao sam:
»Ne znam tko ste vi.« Tip je rekao: »Savezni agenti.«
»Dokažite.«
Tip je i dalje pištoljem ciljao u središte moga tijela, ali kimnuo
je preko ramena agentu iza sebe, koji je iskoraknuo krenuo i
naprijed, prema ničijoj zemlji između nas. Ondje je zastao, stavio
ruku u unutarnji džep sakoa i izvukao kožnu futrolu za značku.
Podigao ju je do razine mojih očiju i pustio da se rastvori. U njoj su
bile dvije identifikacijske isprave. Nisam mogao nijednu pročitati.
Bile su predaleko, a obje su bile iza izgrebanih plastičnih proreza.
Koraknuo sam prema unaprijed.
On je koraknuo prema naprijed.
Došao sam mu na metar i pol i vidio standardnu iskaznicu
obavještajne agencije Ministarstva obrane u gornjem prozoru.
Izgledala je autentično i bila važeća. U donjem prozoru bio je
nekakav nalog ili ovlast prema kojem nositelji treba iskazati svu
moguću pomoć jer radi izravno za predsjednika Sjedinjenih
Američkih Država.
»Vrlo lijepo«, rekao sam. »Bolje to nego pošteno raditi.«
Koraknuo sam unatrag.
On je koraknuo unatrag.
Vodeći agent je rekao: »Isto kao ono što si ti nekoć radio.«
»U prapovijesti«, rekao sam.
»O čemu je riječ? O egu?«
Srednja stanka do idućeg vlaka, pet minuta.
»O praktičnosti«, rekao sam. »Ako želiš nešto obaviti kako treba,
moraš to obaviti sam.«
Tip je spustio ruku, više nije stajala vodoravno. Sad mi je ciljao
u koljena.
»Pucat ću«, rekao je. »Noge ti ne trebaju da bi razmišljao,
govorio ili se prisjećao.« Bez očevidaca.
Ako sve drugo propadne, počni govoriti. Upitao sam: »Zašto je
želite?«

313
 »Što želimo?«
»Znate što?«
»Državna sigurnost.«
»Obrana ili napad?«
»Obrana, naravno. To bi nam uništilo kredibilitet. Unazadilo bi
nas godinama.«
»Mislite?«
»Znamo.«
Rekao sam: »Nastavite raditi na tim intelektualnim darovima.«
Preciznije je naciljao. U moju lijevu potkoljenicu.
Rekao je: »Brojit ću do tri.«
Odvratio sam: »Sretno. Recite mi ako zapnete putem.« Rekao je:
»Jedan.«
Zatim: tračnice pokraj mene počele su šištati. Neobični metalni
zvukovi jurili su ispred vlaka koji je još bio daleko u tunelu. Tu je
glazbu cijelim putem progonio zid toplog zraka i duboka grmljavina.
Zid u zavoju tunela osvijetlilo je svjetlo. Punu sekundu ništa se nije
dogodilo. Zatim se pojavio vlak, krećući se brzo, nagnut zbog
zaobljenog zavoja. Zaljuljao se, ispravio, ušao u punoj brzini, a
zatim su se kočnice stegnule, zajecale i zavrištale dok je vlak
usporavao i stao pokraj nas, pun jarkog i sjajnog nehrđajućeg čelika
i toplog svjetla, šišteći, stružući i stenjući.
Vlak na liniji R, za sjever Manhattana.
Možda petnaest vagona, u svakome od njih šačica putnika.
Očevici.
Opet sam pogledao vodećeg agenta. Spremio je Glock natrag u
sako.
Svi smo stajali na sjevernom kraju perona. Vlak R rabi stare
vagone. Svaki vagon ima četvera vrata. Vodeći vagon stajao je točno
pokraj nas. Bio sam više-manje u ravnini s prvim vratima. Agenti iz
Ministarstva obrane bili su bliži vratima tri i četiri.
Vrata su se otvorila cijelom dužinom vlaka.
Daleko na kraju dvoje je ljudi izašlo. Otišli su od nas i nestali.
Vrata su ostala otvorena.
Okrenuo sam se prema vlaku.
Agenti iz Ministarstva obrane okrenuli su se prema vlaku.
Koraknuo sam prema naprijed. Oni su koraknuli prema naprijed.
Ja sam stao. Oni su stali.

314
 Izbori: mogu ući kroz prva vrata, a oni bi ušli kroz vrata tri i
četiri. U istom vagonu. Cijele bismo se noći mogli voziti zajedno.
Ili mogu pustiti da vlak ode bez mene i provesti još barem
dvadeset minuta u zamci s njima na istom peronu kao i prije.
Vrata su ostala otvorena.
Napravio sam korak prema naprijed.
Oni su napravili korak prema naprijed.
Ušao sam u vagon.
Oni su ušli u vagon.
Zastao sam na trenutak i opet izašao. Na peron. Oni su izašli.
Stajali smo mirno.
Vrata su se zatvorila preda mnom. Poput zastora na kraju
predstave. Gumeni odbojnici udarili su jedan u drugi.
Osjetio sam povlačenje struje u zraku. Volti i amperi. Golema
potražnja. Motori su se počeli okretati i cviljeti. Pet stotina tona
čelika počelo se kretati.
Vlakovi na liniji R rabe starije vagone. Imaju platforme za
nožne prste i kišne odvode. Sagnuo sam se prema naprijed,
zakvačio prste u odvod i zabio prste desne noge na platformu. Zatim
lijeve. Stisnuo sam se uz metal i staklo. Zagrlio sam vanjsku stranu
vlaka poput zvjezdače. MP5 zabio mi se u prsa. Držao sam se,
prstima na rukama i nogama. Vlak se kretao. Vjetar me povlačio.
Oštri rub tunela išao je ravno prema meni. Zadržao sam dah,
raširio ruke i noge, pognuo glavu i stisnuo obraz uz staklo. Vlak me
povukao u tunel s otprilike 15 centimetara prostora. Pogledao sam
pokraj lakta i vidio vodećeg agenta kako još stoji na peronu, s
jednom rukom u kosi, a drugom kako podiže svoj Glock, a zatim ga
spušta.

315
 76. POGLAVLJE

Bila je to vožnja iz noćne more. Nevjerojatna brzina, vrišteća

crnina, zaglušujuća buka, nevidljive prepreke jurile su ravno prema
meni, prijeteći mi ekstremnim fizičkim nasiljem. Cijeli se vlak
njihao, poskakivao, propinjao, tresao i ljuljao poda mnom. Svaki
spoj tračnica prijetio je da će me zbaciti. Zabio sam svih osam
prstiju snažno u plitki odljev, pritisnuo prema gore vrhove palaca, a
nožne prste prema dolje i očajnički se držao. Vjetar mi je povlačio
odjeću. Vrata su se ljuljala i vibrirala. Glava mi je udarala u njih
poput pneumatskog čekića.
Tako sam se vozio devet ulica. Zatim je vlak došao do postaje na
23. ulici i naglo zakočio. Povukao me naprijed usprkos otporu moje
lijeve ruke i desne noge. Čvrsto sam se držao i postrance ušao u
jarko osvijetljenu postaju pri brzini od 50 km/h. Peron je projurio
pokraj mene. Držao sam se prvog vagona poput priljepka. Svinuo
sam tijelo, a vrata ispod mene su se otvorila. Ušao sam u vagon i
srušio se na najbliže sjedalo.
Devet ulica. Možda minuta. Dovoljno da me za cijeli život izliječi
od želje za surfanjem u podzemnoj.
U mom je vagonu bilo još troje putnika. Nitko me nije ni
pogledao. Vrata su se zatvorila. Vlak je krenuo dalje.
Izašao sam na Trgu Herald. Ondje gdje se 34. ulica spaja s
Broadwayom. Deset do četiri ujutro. Još prema rasporedu. Bio sam
dvadeset ulica i možda četiri minute hoda sjeverno od Trga Union,
gdje sam se ukrcao na vlak. Predaleko i prebrzo za organizirani
otpor Ministarstva obrane. Izašao sam na površinu i s istoka
krenuo prema zapadu, hodajući uz dojmljivi bok Macysa. Zatim sam
skrenuo na jug po Sedmoj aveniji sve do vrata hotela koji je Lila
Hoth odabrala.
Noćni portir još je bio iza pulta. Nisam otkopčao jaknu zbog
njega. Mislio sam da nema potrebe. Samo sam mu prišao, nagnuo
se i ošamario ga preko uha. Pao je sa stolca. Preskočio sam pult,
uhvatio ga za grlo i podigao ga.
Rekao sam: »Reci mi brojeve soba.«
I rekao mi je. Pet odvojenih soba, ne jedna pokraj druge, sve na
osmom katu. Rekao mi je u kojoj su žene. Muškarci su bili u
preostale četiri. Isprva je bilo trinaest tipova i osam kreveta.
Petorica su izvukla kraću slamku.

316
 Ili su petorica na straži.
Iz džepa sam izvadio samoljepljivu traku i upotrijebio otprilike
osam metara da vežem portirove ruke i noge. Stoji dolar i pol u
željezariji, ali je standardna oprema posebnih postrojba, kao i puške
od tisuću dolara, satelitski radiji i sustavi za navigaciju. Na kraju
sam mu zalijepio i 15 centimetara dug komad trake preko usta.
Uzeo sam njegovu karticu za otvaranje svih vrata. Samo sam je
strgnuo s uzice na kojoj je visjela. Ostavio sam ga skrivenog na
podu iza pulta i zaputio se prema dizalima. Ušao sam i pritisnuo
gumb za najviši kat, jedanaesti. Vrata su se zatvorila i dizalo me
odvelo gore.
Tada sam otkopčao jaknu.
Namjestio sam pušku na dobar kut uz pomoć remena, izvadio
kožnu rukavicu iz džepa i navukao je na lijevu ruku. MP5SD nema
prednji držak. Za razliku od K modela koji ima debeli i mali držak
ispod cijevi. Kod SD-a desnu ruku stavite na stražnji držak, a
lijevom rukom pridržavate cijev. Unutarnja cijev ima trideset rupa.
Barut metka ne gori niti eksplodira. Čini oboje. To se naziva
deflagracija. Stvara se mjehur superzagrijanog plina. Dio plina
izlazi kroz trideset rupa, čime se smanjuje buka, a zrno usporava na
podzvučnu brzinu. Nema smisla stišavati oružje ako će metak
proizvesti nadzvučni prasak. Spori metak je tih. Kao kod
snajperske puške VAL. Plin koji izađe kroz trideset rupa širi se i
kovida u unutarnjoj komori prigušivača. Zatim ulazi u drugu
komoru, još se širi i kovitla. Širenjem se plin hladi. Osnovna fizika.
Ali ne mnogo. Možda od superzagrijanog postaje iznimno vruć. A
vanjsko kućište cijevi je od metala. Zato sam dobio rukavicu. Nitko
ne rabi MP5SD bez rukavice. Springfield je bio tip čovjeka koji misli
na sve.
S lijeve strane puške bio je sigurnosni prekidač i prekidač za
izbor paljbe, sve u jednom. Stariji modeli SD-a kojih sam se sjećao
imali su polugicu s tri položaja. S, E i F. S za zakočeno, E za
pojedinačnu paljbu, F za automatsku paljbu. Njemačke kratice
vjerojatno. E za ein, i tako dalje, iako je Heckler & Koch već
godinama u vlasništvu britanske korporacije. Pretpostavljao sam da
su zaključili kako je tradicija važna. Ali Springfield mi je dao noviji
model. SD4. Imao je prekidač s četiri položaja. Bez kratica. Samo
piktogrami. Kako bi olakšali strancima, ili nepismenim
korisnicima. Obična bijela točka za zakočeno, jedan mali bijeli
metak za pojedinačnu paljbu, tri metka za rafale od tri metka i dugi
niz metaka za neprekidnu automatsku paljbu.

317
 Odabrao sam rafal od tri metka. Moj omiljeni. Jedan pritisak
okidača, tri zrna od devet milimetara unutar četvrtine sekunde.
Neizbježno podizanje cijevi, koje smanjuje pomna kontrola i težina
prigušivača, što rezultira trima kobnim ranama koje se vodoravno
penju u dužini od možda četiri centimetra.
Meni odgovara.
Trideset metaka. Deset rafala. Osam meta. Po jedan rafal u
svakoga i još dva za hitne slučajeve.
Dizalo se uza zvuk otvorilo na jedanaestom katu i u glavi sam
čuo glas Lile Hoth kako govori o starim vojnim pohodima u
Korengalu: zadnji metak moraš sačuvati za sebe jer ne želiš da te
uhvate živa, osobito žene.
Iz dizala sam izašao u tihi hodnik.

* * *

Standardna taktička doktrina za bilo koji napad: napad s

povišenog područja. Osmi je kat bio tri kata ispod mene. Dva su
puta prema dolje: stube i dizalo. Više sam volio stube, osobito s
prigušenim oružjem. Pametna obrambena taktika bila bi postaviti
čovjeka na stubište. Rano upozorenje za njih. Laka meta za mene.
Za njega se mogu pobrinuti u tišini i kako mi odgovara.
Pokraj okna od dizala bila su izubijana vrata koja su vodila na
stubište. Polako sam ih otvorio i krenuo se spuštati. Stube su bile
betonske i prekrivene prašinom. Svaki je kat bio označen velikim
brojem, rukom naslikanim zelenom bojom. Sve je bilo tiho do
devetog kata. Nakon toga supertiho. Zastao sam i provirio preko
metalne ograde.
Bez stražara na stubištu.
Odmorište ispred vrata osmog kata bilo je prazno. To je bilo
razočaranje. Otežalo mi je posao s druge strane vrata za 25 posto.
Znači da su u hodniku petorica, a ne četvorica. A s obzirom na
raspored soba, neki od njih bit će mi s lijeve strane, a neki s desne.
Tri i dva ili dva i tri. Dugu sekundu bio bih okrenut na pogrešnu
stranu, a zatim bi uslijedio ključan okret.
Nije lako.
Ali bilo je četiri ujutro. Kad je čovjek najumorniji. Univerzalna
istina. Sovjeti su to proučavali, uz pomoć liječnika.

318
 Zastao sam ispred vrata i duboko udahnuo. Zatim još jedanput.
Stavio sam ruku s rukavicom na dršku. Otpustio sam okidač MP5.
Povukao sam vrata.
Nogom sam ih držao pod kutom od 45 stupnjeva. Cijev MP5
ležala mi je u rukavici. Gledao sam i osluškivao. Nije bilo ni zvuka.
Ništa nisam vidio. Zakoračio sam u hodnik. Okrenuo pušku na
jednu stranu. Okrenuo pušku na drugu stranu.
Nije bilo nikoga.
Nije bilo straže, čuvara, nikoga. Samo dug, prljav i ofucan tepih,
prigušena žuta svjetla i dva niza zatvorenih vrata. Ništa nisam
mogao čuti, osim podsvjesnog šuma i drhtanja grada i jedva čujnih
dalekih sirena.
Zatvorio sam vrata stubišta za sobom.
Pregledao sam brojeve i brzo otišao do Lilinih vrata. Stavio sam
uho na pukotinu i pomno osluškivao.
Ništa nisam čuo.
Čekao sam. Punih pet minuta. Deset. Ni zvuka. Nitko ne može
ostati miran i tih dulje od mene.
Gurnuo sam portirovu karticu u prorez. Malo je svjetlo zasjalo
crveno. A zatim zeleno. Čuo sam škljocaj. Snažno sam pritisnuo
kvaku i djelić sekunde poslije bio sam u sobi.
Soba je bila prazna.
Kupaonica je bila prazna.
Bilo je tragova da je nedavno netko bio unutra. WC papir bio je
otpušten i očerupan. Slivnik je bio mokar. Netko je upotrijebio
ručnik. Krevet je bio neuredan. Stolci nisu bili na svom mjestu.
Provjerio sam ostale četiri sobe. Sve prazne. Sve napuštene.
Ništa nisu ostavili. Nije bilo ničega što bi upućivalo na skori
povratak.
Lila Hoth, jedan korak naprijed. Jack Reacher, jedan korak
unatrag.
Skinuo sam rukavicu, zakopčao jaknu i spustio se dizalom u
predvorje. Podigao sam noćnog portira tako da sjedne naslonjen na
pult i otrgnuo mu ljepljivu traku s usta.
Rekao je: »Nemoj me opet udariti.«
Ja sam rekao. »Zašto ne bih?«
»Nisam ja kriv«, rekao je. »Rekao sam ti istinu. Pitao si me koje
sam im sobe dao. Prošlo vrijeme.«

319
 »Kad su otišli?«
»Otprilike deset minuta nakon što si prvi put došao.«
»Nazvao si ih?«
»Morao sam, čovječe.«
»Kamo su otišli?«
»Nemam pojma.«
»Koliko su ti platili?«
»Tisuću«, rekao je. »Nije loše.«
»Po sobi.«
»Ludo«, rekao sam. I bilo je. Za toliko novca mogli su se vratiti u
Four Seasons. Ali nisu mogli. To i jest bila bit svega.
Zastao sam u sjeni pločnika na Sedmoj aveniji. Kamo su otišli?
Ali još važnije, kako su otišli? Automobilima nisu. Kad su došli, bilo
ih je petnaest. Trebali bi najmanje tri automobila. A ocvali stari
hoteli u kojima noćni portiri rade sami nemaju hotelsko
parkiralište.
Taksiji ? Moguće, kad su došli, kasno navečer iz središta
Manhattana. Ali kad su otišli, u tri ujutro iz Sedme Avenije? Za
osmero ljudi bila bi potrebna barem dva prazna taksija.
Malo vjerojatno.
Podzemna? Moguće. Čak i vjerojatno. Tri linije bile su na ulicu
hoda. Noćni raspored vožnje, najviše dvadeset minuta čekanja na
peronu, a zatim bijeg na sjever ili jug Manhattana. Ali kamo? Ne
onamo gdje bi nakon vožnje morali dugo hodati. Skupina od osam
ljudi koja užurbano hoda pločnikom bila bi vrlo uočljiva. Na
ulicama je bilo šest stotina agenata. Jedini drugi hotel za koji sam
znao bio je daleko na zapadu, čak i od linije podzemne u Osmoj
aveniji. Šetnja od petnaest minuta, možda više. Prevelik rizik da ih
netko uoči.
Znači, podzemna, ali kamo?
New York. 830 četvornih kilometara. 83 tisuće hektara. Osam
milijuna adresa. Stajao sam ondje i poput stroja vrtio sve
mogućnosti.
Nisam imao pojma.
A zatim sam se nasmiješio.
Previše govoriš, Lila.
Opet sam čuo njezin glas u glavi. Iz čajane u Four Seasonsu.
Govorila je starim afganistanskim borcima. Zalila se na njih,

320
pretvarajući se da govori iz perspektive protivnika. Zapravo se
hvalila svojim narodom i uzaludnim borbama Crvene armije protiv
njih. Rekla je: Mudžahedini su bili inteligentni. Imali su naviku
vraćati se na položaje za koje smo mislili da su napustili.
Krenuo sam natrag prema trgu Heral. Do vlaka na liniji R.
Mogao sam izaći na križanju Pete avenije i 58. ulice. Odatle je bila
kratka šetnja do starih zgrada u 58. ulici.

321
 77. POGLAVLJE

Stare zgrade u 58. ulici bile su mračne i tihe. Bilo je pola pet ujutro,
u četvrti u kojoj nitko ne otvara radnju prije deset. Promatrao sam
s udaljenosti od pedeset metara. Iz dovratka u sjeni na pločniku
preko puta Avenije Madison. Preko vrata s jednim zvonom bila je
policijska traka. Lijeva zgrada od tri. Ona s napuštenim restoranom
u prizemlju.
Kroz prozore se nisu vidjela svjetla. Nije bilo nikakvih znakova
aktivnosti.
Izgledalo je da policijska traka nije potrgana. Uz nju je bio
neizbježan i službeni pečat njujorške policije. Mali papirnati
pravokutnik postavljen preko prostora između vrata i dovratka, u
visini ključanice. Još je vjerojatno bio ondje, netaknut.
Što je značilo da postoji stražnji ulaz.
To je bilo vjerojatno, s obzirom na to da je ondje bio restoran.
Restorani proizvode svakakve neugodne otpatke. Cijeli dan. To
smrdi i privlači štakore. Nije prihvatljivo to odlagati na pločniku.
Bolje je to baciti u zatvorene kante iza kuhinjskih vrata, a zatim
odvući kante do rubnika kako bi ih smetlari noću pokupili.
Otišao sam dvadeset metara južnije da proširim kut gledanja.
Nisam vidio otvorene uličice. Zgrade su bile zbijene jedna uz drugu
u cijeloj ulici. Pokraj vrata na kojima je bila policijska traka bio je
prozor starog restorana. Ali pokraj toga bila su još jedna vrata.
Arhitektonski, pripadala su susjednoj zgradi. Bila su u prizemlju
iduće zgrade. Ali bila su neugledna, bila su crna, bez ikakvih
oznaka, malo oštećena, bez stuba i mnogo šira od običnih vrata.
Izvana nije bilo kvake. Samo ključanica. Bez ključa, mogla su se
otvoriti samo iznutra. Okladio sam se sa sobom da su vodila do
natkrivene uličice. Zaključio sam da zgrada pokraj restorana u
prizemlju ima dvije sobe, a na katu tri. Prvi kat bio je cjelovit, ali
ispod njega, na razini ulice, postojali su prolazi koji su vodili do
stražnjih ulaza, svi diskretno stisnuti i pregrađeni. Zračna prava u
Manhattanu vrijedila su pravo bogatstvo. Grad se prodavao prema
gore i dolje, jednako kao i u stranu.
Vratio sam se do dovratka u sjeni. U glavi sam odbrojavao
vrijeme. Prošle su četrdeset i četiri minute otkad su me Lilini ljudi
trebali uhvatiti. Možda trideset i četiri otkad je Lila očekivala
njihov poziv da je zadatak uspješno izvršen. Možda dvadeset i četiri

322
otkad je napokon prihvatila da nije sve dobro prošlo. Možda
četrnaest od vremena kad me prvi put poželjela nazvati.
Lila, previše govoriš.
Stisnuo sam se u tami i čekao. Ispred mene nije bilo ni žive
duše. Povremeno bi po Madisonu prošao pokoji automobil ili taksi.
U 58. ulici uopće nije bilo prometa. Nigdje nije bio pješaka. Ni
šetača pasa, ni ljudi koji se teturajući vraćaju kući sa zabave.
Skupljanje smeća je završilo. Dostava peciva još nije počela.
Gluho doba noći.
Grad koji ne spava barem se ugodno odmarao. Čekao sam.
Tri minute poslije mobitel u mom džepu počeo je vibrirati.
Nisam skidao pogled sa zgrade restorana i otvorio sam mobitel.
Podigao sam ga do uha i rekao: »Da?«
Upitala je: »Što se dogodilo?«
»Nisi se pojavila.«
»Očekivao si da hoću?«
»Nisam o tome previše razmišljao.«
»Što se dogodilo mojim ljudima?«
»U sustavu su.«
»Još se možemo dogovoriti.«
»Kako? Ne možeš si priuštiti da izgubiš još ljudi.«
»Možemo nešto smisliti.«
»Dobro. Ali cijena je upravo skočila.«
»Koliko?«
»Sedamdeset i pet.«
»Gdje si sada?«
»Ispred tvoje kuće.«
Uslijedila je stanka.
Vidio sam kretanje na prozoru. Treći kat, lijevi prozor.
Zamračena soba. Slabo, poput duha, jedva vidljivo s pedeset
metara.
Možda pomicanje zavjese.
Možda bijela majica.
Možda sam sve zamislio.
Rekla je: »Ne, nisi ispred moje kuće.«
Ali nije zvučala sigurno.

323
 Rekla je: »Gdje se želiš naći?«
Odvratio sam: »Zar je to važno? Nećeš se pojaviti.«
»Poslat ću nekoga.«
»Ne možeš si to priuštiti. Ostala su ti još šestorica.«
Zaustila je da nešto kaže, a zatim se zaustavila.
Rekao sam: »Times Square.«
»Dobro.«
»Sutra u deset.«
»Zašto?«
»Želim biti okružen ljudima.«
»To je prekasno.«
»Za što?«
»Želim je sada.«
»Sutra u deset. Uzmi ili ostavi.«
Rekla je: »Ostani na vezi.«
»Zašto?«
»Moram izbrojiti novac. Da provjerim imam li sedamdeset i pet
tisuća.«
Otkopčao sam jaknu.
Navukao sam rukavicu.
Čuo sam Lilu Hoth kako diše.
Pedeset metara dalje crna vrata su se otvorila. Natkrivena
uličica. Čovjek je izašao. Malen, taman i žilav. I oprezan. Provjerio
je pločnik, s lijeve i desne strane. Pogledao je preko ceste.
Stavio sam mobitel u džep. Još otvoren. S otvorenom vezom.
Podigao sam MP5.
Automati su razvijeni za blisku borbu, ali mnogi su na srednjem
dometu precizni kao i puške. H&K bio je svakako pouzdan do
barem stotinu metara. Moj je imao željezni ciljnik. Prebacio sam
način paljbe na pojedinačnu i prednjim ciljnikom naciljao središte
trupa tog tipa.
Pedeset metara dalje on je došao do rubnika. Pogledao je lijevo,
pogledao je desno, pogledao je ispred sebe. Nikog nije vidio kao ni
ja. Samo hladni zrak i laganu noćnu maglicu.
Koraknuo je prema vratima.
Ispred mene je prošao taksi.

324
 Pedeset metara dalje tip je gurnuo vrata.
Pričekao sam dok nisam procijenio da je krenuo prema
naprijed. Zatim sam povukao okidač i ustrijelio ga u leđa. Pun
pogodak. Spori metak. Očiti zastoj. Paljba, pogodak. SD reklamiraju
kao tih. Nije. Proizvodi zvuk. Glasniji od pristojnog pljuckanja u
filmovima. Ali ništa gore od udarca koji bi proizveo telefonski
imenik kad ga bacite na stol s visine od jednog metra. Primjetan u
svakom okruženju, ali u gradu se ne ističe.
Pedeset metara dalje tip je pao prema naprijed, prsima u uličici,
a nogama na pločniku. Pogodio sam ga još jednim metkom za svaki
slučaj, pustio automat koji je pridržavao remen i opet uzeo mobitel.
Upitao sam: »Još si ondje?«
Rekla je: »Još brojimo.«
Nedostaje ti jedan, pomislio sam.
Zakopčao sam jaknu. Počeo sam hodati. Držao sam se dalje
strane Madisona i prošao nekoliko metara dalje od 58. ulice. Prešao
sam aveniju i vratio se do ugla stišćući rame uz fasadu zgrada.
Morao sam ostati ispod njezina vidnog polja. Prošao sam prvu staru
zgradu. Prošao sam i drugu.
Dvanaest metara ispod nje rekao sam: »Sada moram ići.
Umoran sam. Times Square, sutra u deset, može?«
Odgovorila mi je dvanaest metara iznad mene. Rekla je: »Dobro,
poslat ću nekoga.«
Prekinuo sam vezu, stavio mobitel u džep i odvukao mrtvog
čovjeka u uličicu. Za sobom sam zatvorio vrata, polako i tiho.

325
 78. POGLAVLJE

Uuličici je gorjelo svjetlo. Jedna slaba žarulja u prljavoj sijalici na

zidu. Prepoznao sam mrtvoga s fotografija iz fascikla Domovinske
sigurnosti koji mi je dao Springfield. Bio je sedmi od izvornih
devetnaest. Nisam se sjećao njegova imena. Odvukao sam ga kroz
cijelu uličicu. Tlo je bilo od betona, izlizanog tako da se sjao.
Pretražio sam ga. U džepovima nije imao ništa. Nikakvu ispravu.
Ni oružje. Ostavio sam ga pokraj kante za smeće na kotačima
prekrivene tako starom mašću od pečenja da više nije ni smrdjela.
Zatim sam pronašao unutarnja vrata zgrade, otkopčao jaknu i
čekao. Pitao sam se koliko će im dugo trebati da se zabrinu za
nestalog tipa. Manje od pet minuta, pretpostavio sam. Pitao sam se
koliko će ih doći potražiti ga. Samo jedan vjerojatno, ali nadao sam
se da će ih biti više.
Čekali su sedam minuta i poslali dvojicu. Unutarnja vrata su se
otvorila i prvi je tip izašao. Četrnaesti sa Springfieldova popisa.
Napravio je korak prema vratima uličice, a drugi je tip izašao za
njim. Osmi sa Springfieldova popisa.
Zatim su se dogodile tri stvari.
Prvo, prvi je tip zastao. Vidio je da su vrata uličice zatvorena.
To mu nije bilo jasno. Izvana su se mogla otvoriti samo ključem.
Stoga bi ih prvi tragač ostavio otvorenima dok pretražuje pločnik.
Ali sada su bila zatvorena. Prema tomu, prvi tragač već je bio
unutra.
Prvi se tip okrenuo.
Drugo, i drugo se tip okrenuo. Kako bi tiho i precizno zatvorio
unutarnja vrata. Pustio sam ga da to obavi.
Zatim je podigao pogled i vidio me.
Prvi me tip vidio.
Treće, ustrijelio sam obojicu. Dva rafala od tri metka, kratke
stišane eksplozije, svaka duga četvrt sekunde. Ciljao sam im donji
dio grla i pustio da se cijev penje prema njihovoj bradi. Bili su niski.
Vratovi su im bili uski i uglavnom puni arterija i vlakana od leđne
moždine. Idealne mete. Buka od automata bila je mnogo veća u
natkrivenoj uličici nego što je bila na otvorenom. Dovoljno glasna da
se zabrinem. Ali unutarnja vrata ostala su zatvorena. I bila su od

326
čvrstog drveta. Nekoć su to bila vanjska vrata, ali neki je prijašnji
vlasnik prodao svoja zračna prava.
Obojica su pala.
Moje potrošene čahure uz zveket su se otkotrljale betonom.
Čekao sam.
Nije bilo trenutačne reakcije.
Potrošio sam osam metaka. Ostala su još dvadeset i dva.
Sedmorica su uhićena, trojica ubijena, trojica su još živa i zdrava. I
Hothice.
Pretražio sam ubijene. Nisu imali isprave. Ni oružje. Ni
ključeve, što je značilo da su unutarnja vrata otključana.
Dva nova trupla ostavio sam pokraj prvoga, u sjeni kante za
smeće.
Zatim sam čekao. Nisam očekivao da će još netko doći kroz
vrata. Vjerojatno su nekoć Britanci na sjeverozapadnoj granici
shvatili da nije pametno slati ekipe za potragu. Vjerojatno je i
Crvena armija to shvatila. Vjerojatno su Hothice poznavale svoju
povijest. Trebale su. Svetlana je ispisala dobar njezin dio. Čekao
sam.
Mobitel mi je počeo vibrirati u džepu.
Izvukao sam ga i pogledao prednji zaslon. Nepoznat broj. Lila.
Ignorirao sam je. Bilo mi je dosta razgovora. Vratio sam mobitel u
džep. Prestao je vibrirati.
Stavio sam prste u rukavici na kvaku unutarnjih vrata. Polako
sam je pritisnuo. Osjetio sam kako se jezičac uvlači. Bio sam
prilično opušten. Trojica su izašla. Moguće je da će se jedan od njih
vratiti. Ili sva trojica. Ako je itko bio unutra, promatrao i čekao,
proći će kobni djelić sekunde oklijevanja radi prepoznavanja i
odluke dolazi li prijatelj ili neprijatelj. Poput bacača u bejzbolu koji
bira između brze i felšane lopte. Petina sekunde, možda više.
Ali ja neću oklijevati. Svatko koga vidim bit će mi neprijatelj.
Bilo tko.
Otvorio sam vrata. Nije bilo nikoga.
Gledao sam u praznu prostoriju. Kuhinju napuštenog
restorana. Bila je mračna i ispražnjena. Ostali su okviri starih
ormarića i prazni prostori među elementima na mjestima s kojih su
kuhinjske aparate odvukli u trgovine rabljenom robom u Boweryju.
U zidovima su bile stare cijevi na čijim su krajevima nekoć bile
slavine. Na stropu su bile kuke s kojih su nekoć visjele tave. Na

327
sredini prostorije bio je velik kameni stol. Hladan, gladak, malo
izgreben od godina uporabe. Možda su nekoć na njemu valjali
tijesto za slastice.
Nedavno je na njemu ubijen Peter Molina.
Nisam nimalo sumnjao da je to stol koji sam vidio na DVD-u.
Bio sam siguran. Mogao sam vidjeti mjesto na kojem je bila
kamera. Mogao sam vidjeti gdje su bili reflektori. Mogao sam vidjeti
čvorove istrošenog užeta privezanog za noge stola, kojim su bile
vezane Peterovi zglavci i gležnjevi.
Mobitel mi je vibrirao u džepu.
Ignorirao sam ga.
Krenuo sam dalje.
Dvoja klizna vrata vodila su do blagovaonice. Jedna za unutra,
druga za van. Standardna praksa u restoranima. Da ne bi bilo
sudara. Vrata su imala okrugle prozore u visini očiju prosječnog
čovjeka od prije pedeset godina. Sagnuo sam se i pogledao kroz njih.
Prazna prostorija, velika i pravokutna. U njoj nije bilo ničega osim
usamljenog stolca. Na podu je bila prašina i štakorska govna. Kroz
veliki prljavi prozor dopirala je žuta svjetlost s ulice.
Gurnuo sam vrata nogom. Sarke su malo zacviljele, ali su se
otvorile. Ušao sam u blagovaonicu. Skrenuo sam lijevo pa opet
lijevo. Pronašao sam stražnji hodnik sa zahodima. Dvoja vrata, s
oznakama Dame i Gospoda. Mjedeni znakovi, pune riječi. Bez
piktograma. Bez silueta u suknjama ili hlačama.
I još dvoja vrata, po jedna na svakom zidu sa strane. Mjedeni
znakovi: Privatno. Jedna su vodila natrag do kuhinje. Druga su
vodila do stubišta i gornjih katova.
Mobitel mi je vibrirao u džepu.
Ignorirao sam ga.
Standardna taktička doktrina svakog napada: napasti s
povišenog područja. Nisam mogao. Nisam imao tu mogućnost. U
vrijeme kad su Izraelci sastavljali popis, SAS je u Britaniji razvijao
taktiku spuštanja užetom s krovova do prozora na gornjim
katovima ili probijanja crjepova ili upada kroz susjedni tavan. Brzo,
dramatično i obično vrlo uspješno. Dobar posao ako se možete njime
baviti. Ja nisam mogao. Morao sam nastaviti pješice.
Barem za sada.
Otvorio sam vrata stubišta. Najprije su vodila u minijaturni
hodnik površine 75 x 75 centimetara. Točno preko puta mene,

328
dovoljno blizu da ih dodirnem, bila su vrata koja su vodila do
rezidencijalnog ulaza. Do uličnih vrata s jednim zvonom i policijske
trake.
Bočno od mene iz malog se hodnika uzdizalo usko stubište i
vodilo do odmorišta od kojeg su stube skretale u suprotnu stranu i
ostatak puta do prvog kata uzdizale se izvan vidika.
Mobitel mi je vibrirao u džepu.
Izvukao sam ga i pogledao. Nepoznati broj. Vratio sam ga u
džep. Prestao je vibrirati.
Počeo sam se penjati stubama.

329
 79. POGLAVLJE

Najsigurniji način za uspinjanje prvom polovicom stubišta koje

skreće pod 180 stupnjeva jest hodati unatraške, gledajući prema
gore, široko raširenih nogu. Unatraške i gledajući prema gore. Ako
naiđete na otpor odozgo, morate biti okrenuti prema njemu. A
raširenih nogu zato što stube najviše škripe u sredini, a najmanje
na krajevima.
Tako sam se popeo do odmorišta, a zatim sam se po njemu
kretao postrance, a ostatak puta na kat hodao sam prema naprijed.
Došao sam do hodnika na katu koji je bio dvostruko veći od onoga u
prizemlju, ali i dalje je bio malen. 75 puta 150 centimetra. Jedna
soba s lijeve strane, jedna s desne i dvije ravno naprijed. Sva vrata
zatvorena.
Stajao sam mirno. Na Lilinu mjestu, imao bih po jednog čovjeka
u svakoj od soba ravno naprijed. Rekao bih im da napeto osluškuju i
imaju spremno oružje. Rekao bih im da budu spremni da otvore
vrata i pucaju u dvije vatrene linije. Mogli bi me srediti dok se
penjem ili spuštam. Ali ja nisam bio Lila, a ona nije bila ja. Nisam
imao pojma kako će rasporediti ljude. Kako joj se smanjivao broj
ljudi, znao sam samo da će preostale htjeti zadržati relativno blizu.
Što bi značilo da su na drugom katu, a ne na prvom. Zato što sam
kretanje vidio na prozoru trećeg kata.
Na lijevom prozoru trećeg kata, da budem precizniji, gledano na
zgradu izvana. Što je značilo da je njezina soba bila s desne strane,
gledano iznutra. Nisam mislio da će biti neke značajnije razlike u
rasporedu prostorija na ostalim katovima. Bila je to jeftina,
namjenska zgrada. Nije bilo potrebe za posebnim dodacima. Stoga
bi šetnja prostorijom na prvom katu bila jednaka šetnjom Lilinom
sobom dva kata iznad. Tako sam mogao procijeniti okoliš.
Otpustio sam okidač MP5 i stavio prste ruke u rukavici na
kvaku. Pritisnuo sam je. Osjetio sam kako se jezičac uvlači.
Otvorio sam vrata.
Prazna prostorija.
Štoviše, prazna i donekle uništena garsonijera. Bila je jednako
duboka kao blagovaonica restorana, ali samo napola toliko široka.
Dug i uzak prostor. Straga je bio ormar, kupaonica, mala kuhinja i
dnevni boravak. Jednim pogledom sam vidio raspored jer su svi
pregradni zidovi bili porušeni. Elementi su još bili u kupaonici,

330
neobični i goli iza okomitog niza starih letva, poput rebara, poput
rešetaka kaveza. Kuhinjski uređaji bili su netaknuti. Na podu su
bile borove daske, osim oštećenog i staromodnog mozaika u
kupaonici i linoleumskih pločica u kuhinji. Cijeli je stan smrdio na
štetočine i truli gips. Prozor koji je gledao na ulicu bio je crn od
čađe. Ukoso ga je presijecao požarni izlaz.
U tišini sam otišao do prozora. Požarni izlaz bio je standardnog
dizajna. Uske željezne ljestve spuštale su se s kata iznad i vodile do
uske željezne platforme ispod prozora. Ispod platforme bio je dio
koji se mogao spustiti do ulice pod težinom osobe koja bježi.
Prozor je bio pomičan. Donji dio mogao se podići u gornji. Na
mjestu gdje su se spajali, mogli su se zakačiti jednostavnim
mjedenim jezičcem. Donji je dio imao mjedene ručke, poput onih
kakve imaju stari ormarići za spise. Ručke su bile prebojene mnogo
puta. Kao i prozorski okviri.
Otpustio sam bravu, stavio tri prsta u svaku ručku i povukao.
Okvir se pomaknuo za dva i pol centimetra i zapeo. Pojačao sam
pritisak. Približio sam se sili koju sam upotrijebio na kaveze u
podrumu vatrogasne postaje. Okvir se zatresao i podigao, po dva i
pol centimetra, zapinjući s lijeve strane, zapinjući s desne strane,
odupirući se cijelim putem. Provukao sam rame ispod donjeg okvira
i ispravio noge. Okvir se podigao za još dvadeset centimetara i
posve zaglavio. Odmaknuo sam se. Noćni me zrak preplavio.
Ukupni procjep, oko pedeset centimetara.
I više nego dovoljno.
Izbacio sam jednu nogu, pognuo se u bokovima, provukao,
izvukao i drugu nogu.
Mobitel mi je vibrirao u džepu. Ignorirao sam ga.
Popeo sam se željeznim ljestvama, tihim koracima. Na pola
puta glava mi je bila u ravnini prozorske daske na drugom katu i
mogao sam vidjeti oba prozora prednje prostorije.
Na oba su zavjese bile navučene. Stari pamučni materijal
prekriven čađom iza stakla umrljanog čađom. Iznutra nije dopiralo
nikakvo svjetlo. Ni zvuk. Nije bilo pokazatelja nikakve aktivnosti.
Okrenuo sam se i pogledao dolje prema ulici. Nije bilo pješaka. Nije
bilo prolaznika. Nije bilo prometa.
Krenuo sam prema gore. Do trećeg kata. Jednak rezultat.
Prljavo staklo, navučene zavjese. Dugo sam zastao ispod prozora na
kojem sam vidio kretanje. Ili zamislio da ga vidim. Ništa nisam čuo
ni osjetio.

331
 Krenuo sam prema četvrtom katu. Četvrti je kat bio drukčiji.
Nije bilo zavjesa. Prazne prostorije. Podovi su bili umrljani, a
stropovi ulegnuti i povijeni. Prokišnjavali su.
Prozori petog kata bili su zaključani. Jednak i jednostavan
mjedeni mehanizam s jezičcem kakav sam vidio dolje, ali nisam
mogao ništa učiniti a da ne razbijem staklo. Što bi stvorilo buku.
Bio sam spreman to učiniti, ali ne još. Čekao sam pravi trenutak.
Povlačio sam remen dok mi se MP5 nije našao na leđima i
stavio stopalo na prozorsku dasku. Zakoračio sam i uhvatio se za
raspadajuću štukaturu iznad svoje glave. Povukao sam se preko
nje. Proces nije bio elegantan. Nisam graciozni gimnastičar. Završio
sam dahćući i rasprostrt licem prema dolje na krovu, među
korovom.
Ležao sam ondje sekundu kako bih povratio dah, a zatim sam
sjeo na koljena i potražio otvor u krovu. Našao sam ga dvanaest
metara dalje, točno iznad mjesta na kojem nam nagađao da se
nalazi hodnik. Bio je to jednostavna plitka izokrenuta drvena kutija
okovana olovom, sa šarkom s jedne strane. Vjerojatno je bio
zaključan odozdo, vjerojatno zaponcem i lokotom. Lokot će biti
čvrst, ali zaponac će biti učvršćen u okvir, a okvir će biti slab od
starosti, truleži i vode.
Nije imao izgleda.
Standardna taktička doktrina za svaki napad: napasti s
povišenog područja.

332
 80. POGLAVLJE

Rubovi olovnog pokrova oko poklopca otvora gumenim su čekićima

nježno zaobljeni. Nije bilo oštrih uglova. Zavukao sam prste ruke s
rukavicom sa strane suprotne onoj na kojoj je bila šarka i snažno
povukao. Bez učinka. Stoga sam se odlučio uozbiljiti. Dvije ruke,
osam prstiju, svinute noge, dubok udah. Zatvorio sam oči. Nisam
htio razmišljati o Peteru Molini. Umjesto toga zamislio sam luđački
osmijeh Lile Hoth koji je uputila kameri nakon što je provjerila puls
preminulog vozača taksija iz Kabula.
Potegnuo sam poklopac.
U tom je trenutku počeo rasplet.
Nadao sam se da će se vijci zaponca izvući iz poklopca ili okvira.
Ali izvukli su se iz oboga. Lokot s još zakvačenim zaponcem pao je
tri metra i snažno udario u goli drveni pod ispod. Glasan, snažan i
zvonak zvuk. Dubok, rezonantan i jasan, nakon čega je odmah
uslijedio zveket zaponca i tapkanje šest vijaka.
Nije bilo dobro.
Nije nimalo bilo dobro.
Odmaknuo sam poklopac otvora, čučnuo na krov, promatrao i
osluškivao.
Cijelu sekundu ništa se nije dogodilo.
Onda sam čuo kako se otvaraju vrata na trećem katu. Naciljao
sam s MP5.
Još se jednu sekundu ništa nije dogodilo. Zatim se glava
pojavila na vrhu stuba. Tamna kosa. Muškarac. Imao je pištolj u
ruci. Vidio je lokot na podu. Vidio sam kako mu se kotačići okreću u
glavi. Lokot, pod, vijci, okomit pad. Pogledao je prema gore. Vidio
sam mu lice. Broj jedanaest sa Springfieldova popisa. On je vidio
mene. Oblak iznad mene bio je osvijetljen svjetlošću grada.
Pretpostavio sam da se moj obris jasno ocrtavao. Oklijevao je. Ja
nisam. Ustrijelio sam ga više-manje okomito kroz potiljak. Rafal od
tri metka. Trostruki pogodak. Kratko prigušeno predenje. Pao je
glasno udarajući cipelama, rukama i udovima, s posljednja dva
snažna udarca kad su mu ostaci glave i pištolj pali na daske.
Promatrao sam stube cijelu sekundu, zatim se spustio kroz otvor,
proletio kroz zrak i dočekao se na noge pokraj tog tipa, pri čemu
sam proizveo još jedan glasan zvuk.

333
 Završili smo s tajnovitošću.
Potrošio sam jedanaest metaka, ostalo ih je još devetnaest,
četvorica su mrtva, dvojica su još živa.
I Hothice.
Mobitel mi je vibrirao u džepu. Ne sad, Lila.
Uzeo sam tipov pištolj, otvorio vrata prednje lijeve prostorije i
povukao se u sjenu. Rame sam naslonio na zid i pogledao prema
stubama.
Nitko se nije uspinjao.
Pat pozicija.
Pištolj koji sam uzeo od mrtvog tipa bio je Sig-Sauer P220, s
debelim prigušivačem. Švicarska proizvodnja. Parabellum od devet
milimetara, devet metaka u spremniku koji se mogao izvaditi. Isto
streljivo koje sam i ja rabio. Izvadio sam metke i spremio ih u svoj
džep. Zatim sam se povukao u hodnik i ušao u prednju desnu
prostoriju. Bila je gola i prazna. Odmjerio sam raspored garsonijere
odozgo prema sjećanju. Ormar, kupaonica, kuhinja, dnevni
boravak. Došao sam do središta dnevne sobe, pretpostavio sam, i
snažno udario nogom. Ono što je nekomu pod, drugomu je strop.
Nagađao sam da je Lila točno ispod mene, osluškuje. Htio sam je
protresti, do reptilskog dijela mozga. Najstrašniji osjećaj od svih.
Nešto je ondje gore.
Opet sam udario nogom.
Dobio sam reakciju.
Reakcija je bio metak koji se probio kroz daske metar i pol s
moje desne strane. Napravio je rupu i zabio se u strop iznad mene,
ostavljajući prašinu i tragove dima u zraku.
Bez pucnja. Svi su imali prigušivače.
Uzvratio sam paljbu, tri hica okomito prema dolje, ravno kroz
istu rupu. Zatim sam se pomaknuo onamo gdje sam nagađao da je
njihova kuhinja.
Potrošio sam četrnaest metaka. Ostalo ih je još šesnaest. I devet
ih je bilo razbacano u džepu.
Još je jedan hitac prošao kroz pod. Dva metra od mene.
Uzvratio sam paljbu. Uzvratili su i oni. Uzvratio sam paljbu još
jedanput i zaključio da su shvatili obrazac, pa sam se odšuljao u
hodnik, do vrha stubišta.
Ondje sam otkrio da su zaključili to isto: da sam ušao u ritam.
Tip mi se prikradao. Broj dva sa Springfieldova popisa. I on je imao

334
Sig P220 u ruci. S prigušivačem. Prvi me vidio. Jedanput je pucao i
promašio. Ja nisam. Pogodio sam ga s tri metka u korijen nosa koji
su se protegnuli do sredine čela, krv i mozak poprskali su zid iza
njega, a on se strovalio odakle je došao.
Pištolj je pao s njim.
Moje potrošene čahure zveckale su po borovini. Potrošio sam
dvadeset i tri metka. Ostalo mi ih je sedam, plus devet razbacanih.
Ostao je još jedan tip, i Hothice. Mobitel mi je vibrirao u džepu.
Prekasno je za pogađanje, Lila.
Ignorirao sam je. Zamišljao sam je kako čuči na katu ispod.
Svetlana pokraj nje. Još samo jedan tip između njih i mene. Kako će
ga iskoristiti ? Nisu bile glupe. Bile su sljednice duge i opake
tradicije. Punih 200 godina izmicale su, bježale i fingirale u brdima.
Znale su što rade. Neće poslati tipa po stubama. Ne opet. To je bilo
uzaludno. Pokušat će mi prići s boka. Poslat će tipa na požarni
izlaz. Odvući će mi pozornost mobitelom, pustiti tipa da me nacilja
kroz staklo i ustrijeli u leđa.
Kad?
Ili odmah ili mnogo poslije. Nije bilo sredine. Htjet će da budem
iznenađen ili da se dosađujem. Odabrale su odmah. Mobitel mi je
vibrirao u džepu.
Ušao sam u lijevu prostoriju i provjerio stanje vani. Željezne
ljestve dizale su se zdesna na lijevo iz moje perspektive. Vidjet ću
glavu tipa kad se počne penjati. Što je bilo dobro. Ali moj kut nije
bio dobar. Ulica je bila uska. Parabellum od devet milimetara
streljivo je za pištolj. Smatra se prikladnim za gradsko okruženje.
Veća je vjerojatnost da će se zabiti u metu i neće otići dalje, za
razliku od streljiva za puške. Za podzvučni Parabellum ta je
vjerojatnost još i veća. Ali nema jamstva. S druge strane ulice bili
su nedužni civili. Prozori spavaćih soba, uspavana djeca. Ako metak
prođe metu, mogao bi doći do njih. Nepredvidljivo skrenut metak
mogao bi doći do njih. I odbijeni metak, ili krhotine. Potpuni
promašaj bi svakako mogao doći do njih.
Usputne žrtve, samo čekaju da stradaju.
Šuljao sam se kroz prostoriju i stisnuo uza zid pokraj prozora.
Pogledao sam van. Nije bilo ničega. Ispružio sam ruku i otključao
prozorsku bravu. Pokušao sam pomaknuti ručke. Prozor je zaglavio.
Opet sam pogledao van. Nije bilo ničega. Stao sam ispred stakla,
uhvatio ručke i povukao. Prozor se pomaknuo, zapeo, opet

335
pomaknuo, a zatim se naglo podigao i otvorio uz tako snažan udarac
da je okvir popucao s jednog kraja na drugi.
Opet sam se stisnuo uza zid.
Pomno sam osluškivao.
Čuo sam ujednačen i prigušen udarac gumenih potplata na
željezu. Ravnomjeran ritam. Uspinjao se brzo, ali nije trčao. Pustio
sam ga da dođe. Pustio sam ga da dođe do vrha. Dopustio sam mu
da uvuče glavu i ramena u prostoriju. Tamna kosa, tamna koža. Bio
je to broj petnaest sa Springfieldova popisa. Pogledao je ulijevo.
Pogledao je udesno. Vidio me. Povukao sam okidač. Tri hica.
Pomaknuo je glavu.
Promašio sam. Možda mu je prvi ili treći od tri metka otrgnuo
uho, ali ostao je živ, pri svijesti, počeo divlje pucati i povukao se
van. Čuo sam kako pada na usku željeznu platformu.
Sad ili nikad.
Izletio sam za njim. Naglavce je jurio niz stube. Stigao je do
trećeg kata, okrenuo se na leđa i podigao pištolj kao da je uteg težak
pedeset kilograma. Spustio sam se ljestvama za njim, nagnuo se od
zgrade i smjestio mu tri metka posred lica. Njegov se pištolj
otkotrljao, pao dva kata niže i zaglavio se u rešetci tri metra iznad
pločnika.
Udahnuo sam.
Izdahnuo sam.
Šestorica mrtvih. Sedmorica uhićenih. Četvorica kod kuće.
Dvojica na odjelu pod stražom.
Devetnaest od devetnaest.
Prozor na trećem kata bio je širom otvoren. Zavjese su bile
razmaknute. Garsonijera. Napuštena, ali ne i uništena. Lila i
Šveđana Hoth zajedno su stajale iza pulta u kuhinjici.
Potrošio sam dvadeset i devet metaka.
Ostao mi je još jedan.
Opet sam čuo Lilin glas u glavi: posljednji metak moraš
sačuvati za sebe jer ne želiš da te uhvate živa, osobito žene.
Popeo sam se preko prozorske daske i ušao u prostoriju.

336
 81. POGLAVLJE

Stan je bio jednakog rasporeda kao i onaj uništeni na prvom katu.

Dnevni boravak sprijeda, zatim kuhinjica, zatim kupaonica, zatim
ormar straga. Zidovi su još stajali. Žbuka je još bila na svom mjestu.
Gorjele su dvije svjetiljke. Uza zid u dnevnom boravku bio je
sklopljeni krevet. I dva kuhinjska stolca. Ništa drugo. U kuhinjici
su bila dva paralelna pulta i jedan zidni ormarić. Malen prostor.
Lila i Šveđana bile su zgurane ondje, bok uz bok. Šveđana s lijeve
strane, Lila s desne. Šveđana je bila u smeđoj kućnoj haljini. Lila je
bila u crnim širokim hlačama i bijeloj majici. Majica je bila
pamučna. Hlače su bile od nepoderivog najlona. Nagađao sam da
šuškaju kad se kreće. Izgledala je lijepo kao i uvijek. Duga tamna
kosa, jarko plave oči, savršen ten. Zagonetan poluosmijeh. Bizarna
scena. Kao da je radikalni modni fotograf namjestio svoju najbolju
manekenku u prljavo urbano okružje.
Naciljao sam MP5. Crn i opak. Bio je vruć. Smrdio je po barutu,
ulju i dimu. Jasno sam osjećao miris.
Rekao sam: »Stavite ruke na pult.«
Poslušale su. Pojavile su se četiri ruke. Dvije smeđe i kvrgave,
dvije bljeđe i tanke. Raširile su ih kao da su zvjezdače, dvije tupe i
četvrtaste, dvije dulje i nježne.
Rekao sam: »Napravite korak unatrag i naslonite se.« Poslušale
su. Tako su bile nepokretnije. Sigurnije. Rekao sam: »Niste majka i
kći.« Lila je odvratila: »Ne, nismo.«
»Što ste onda?«
»Učiteljica i učenica.«
»Dobro. Ne bih htio ustrijeliti kćer pred njezinom majkom. Ili
majku pred njezinom kćeri.«
»Ali ustrijelio bi učenicu pred njezinom učiteljicom?«
»Možda najprije učiteljicu.«
»Učini to.«
Stajao sam mirno.
Lila je rekla: »Ako si ozbiljan, sad to moraš učiniti.«
Promatrao sam im ruke. Tražio sam napetost, ili trud, ili tetive
u pokretu, ili pojačani pritisak na njihovim jagodicama. Tražio sam
znakove da će nekamo otići.

337
 Nije bilo nikakvih znakova.
Mobitel mi je vibrirao u džepu.
U tihoj sobi stvarao je sitan zvuk. Zujanje, šum, grebanje.
Ritmičko pulsiranje. Poskakivao je i zujao po mome bedru.
Zurio sam u Liline ruke. Ispružene. Mirne. Prazne. Bez
mobitela.
Rekla je: »Možda bi se trebao javiti.«
Prebacio sam držak MP5 u lijevu ruku i izvukao mobitel.
Skriveni broj. Otvorio sam ga i naslonio na uho.
Theresa Lee je rekla: »Reacheru?«
Rekao sam: »Što je?«
»Gdje si, dovraga? Zovem te već dvadeset minuta.«
»Imao sam posla.«
»Gdje si?«
»Odakle ti ovaj broj?«
»Nazvao si me na mobitel, sjećaš se? Imam zabilježen tvoj broj.«
»Zašto se ne vidi tvoj broj?«
»Centrala postaje. Zovem te s fiksne linije. Gdje si, dovraga?«
»Što je bilo?«
»Dobro me slušaj. Imaš pogrešne informacije. Domovinska
sigurnost nam se javila. Jedan Tadžikistanac zakasnio je na let u
Istanbulu. Došao je preko Londona i Washingtona. Ukupno ih je
dvadeset, ne devetnaest.«
Lila Hoth se pomaknula i dvadeseti je čovjek izašao iz
kupaonice.

338
 82. POGLAVLJE

Znanstvenici mjere vrijeme sve do pikosekunde. Bilijuntog dijela

sekunde. Smatraju da se svašta može dogoditi u tako kratkom
intervalu. Svemiri mogu nastati, čestice mogu ubrzati, atomi se
mogu podijeliti. Meni se u prvih nekoliko pikosekunda dogodilo
mnogo različitih stvari. Prvo, ispustio sam mobitel, još otvoren, s
uspostavljenom vezom. Kad mi je bio u ravnini ramena, cijele
rečenice razgovora s Lilom vrištale su mi u glavi. S istog mobitela,
nekoliko minuta prije, na Aveniji Madison. Rekao sam: Ostala su ti
još samo šestorica. Počela mi je odgovarati, ali onda se zaustavila.
Htjela je reći: Ne, imam sedmoricu. Kao i prije, kad je htjela reći: To
mi nije blizu. Bezvučni alveolarni ploziv. Ali zaustavila se. Naučila
je.
Za promjenu nije previše govorila.
A ja nisam dovoljno dobro slušao.
Kad mi je mobitel bio u ravnini struka, usredotočio sam se na
dvadesetog tipa. Izgledao je jednako kao i prošla četvorica ili
petorica. Mogao im je biti brat ili rođak, vjerojatno je to i bio.
Svakako je izgledao poznato. Nizak, žilav, tamne kose, izborane
kože, govor tijela poručivao je oprez i agresiju. Bio je odjeven u
tamne šivane hlače od trenirke. Tamnu šivanu majicu. Bio je
dešnjak. Držao je pištolj s prigušivačem. Podizao ga je u dugom
luku. Htio ga je izravnati. Prst mu je stezao okidač. Htio mi je
pucati u prsa.
Već sam držao MP5 lijevom rukom. Spremnik je bio prazan.
Posljednji je metak već bio u cijevi. Morao sam pogoditi. Htio sam
promijeniti ruku. Nisam htio pucati sa slabije strane, ispod slabijeg
oka.
Nisam imao izbora. Promjena ruke trajala bi pola sekunde. Pet
stotina milijarda pikosekunda. Predugo. Ruka tipa već je gotovo
bila na položaju. Kad mi je mobitel bio oko koljena, desni mi je dlan
krenuo prema gore da dođe do cijevi. Okretao sam se, uspravio i
povukao držak prema prsima. Moj je desni dlan stao, uhvatio cijev,
a lijevi kažiprst pretjeranom je mirnoćom stisnuo okidač. Lila se
kretala s moje lijeve strane. Izlazila je iz prostorije. Moj je prst
stisnuo okidač do kraja, automat je opalio i moj je posljednji metak
pogodio dvadesetog tipa u lice.

339
 Mobitel je pao na pod. Zvučao je poput lokota. Glasan, drveni
udarac.
Moja posljednja potrošena čahura iskočila je iz automata i
otkotrljala se po sobi.
Dvadeseti tip pao je u hrpi udova, glave i pištolja, mrtav prije
nego što je dotaknuo tlo, prostrijeljen kroz donji dio mozga.
Pogodak u glavu. Pogodak. Nije bilo loše za lijevu ruku. Ali
ciljao sam središte njegova trupa.
Lila se i dalje kretala. Klizila je, bila u naletu, sagnula se.
Podigla je pištolj ubijenoga. Još jedan Sig P220, još jedan
prigušivač.
Švicarska proizvodnja.
Spremnik s devet metaka koji se može skinuti.
Ako se Lila žurila da uzme pištolj, to je značilo da je jedini u
stanu. U tom je slučaju iz njega pucano barem tri puta, kroz strop.
Ostalo je još najviše šest metaka.
Šest protiv nule.
Lila je uperila pištolj u mene.
Rekla je: »Ja sam brža.« Odvratio sam: »Misliš?«
Daleko s moje lijeve strane Svetlana je rekla: »Tvoj je automat
prazan.«
Pogledao sam je: »Govoriš engleski?«
»Prilično dobro.«
»Gore sam ga napunio.«
»Sereš. Vidim odavde. Postavio si ga na rafalnu paljbu od tri
hica. Ali ispalio si samo jedan. Znači da ti je to bio posljednji
metak.«
Činilo se da dugo stojimo tako. P220 bio je miran poput kamena
u Lilinoj ruci. Od mene je bila udaljena četiri i pol metra. Iza nje su
iz ubijenoga po podu istjecale tekućine. Šveđana je bila u kuhinji. U
zraku se osjećao miris koječega. Kroz otvoreni prozor osjećao se
propuh. Zrak je ulazio, prolazio kroz sobu, podizao se stubištem i
izlazio kroz rupu u krovu.
Svetlana je rekla: »Odloži automat.«
Rekao sam: »Želite memoriju.«
»Nemaš je.«
»Ali znam gdje je.«

340
 »Znamo i mi.«
Ništa nisam rekao.
Šveđana je rekla: »Nemaš je, ali znaš gdje je. Znači da si se
poslužio dedukcijom. Misliš li da imaš jedinstven talent? Misliš da
se dragi ne mogu služiti dedukcijom? Svi znamo iste činjenice. Svi
možemo doći do istog zaključka.«
Ništa nisam rekao.
Rekla je: »Čim si nam rekao da znaš gdje je, počele smo
razmišljati. Ti si nas potaknuo. Previše govoriš, Reacheru. Učinio si
sebe suvišnim.«
Lila je rekla: »Odloži automat. Imaj malo dostojanstva. Nemoj
stajati ondje poput idiota držeći prazno oružje.«
Stajao sam mirno.
Lila je spustila ruku za deset stupnjeva i ispalila hitac u pod
između mojih stopala. Pogodila je mjesto u ravnini mojih vrhova
cipela i točno na polovici udaljenosti između njih. To nije bio lak
hitac. Bila je sjajan strijelac. Daska se raspuknula. Malo sam se
trznuo. Prigušivač Siga bio je glasniji od onoga H&K-a. Poput
telefonskog imenika koji netko snažno baci, a ne ispusti. Podigao se
tračak dima od drveta, na mjestu gdje je trenje zrna spalilo
borovinu. Prazna čahura iskočila je u mjedenom luku i otkotrljala
se.
Još pet metaka.
Lila je rekla: »Odloži automat.«
Prebacio sam remen preko glave. Držao sam automat za držak
uz bok. Više mi nije koristio, osim kao metalna palica teška tri
kilograma. Sumnjao sam da ću se ijednoj moći približiti da bi mi
poslužio kao palica. A kad bih se i približio, draža bi mi bila borba
golim rukama. Metalna palica od tri kilograma je dobra. Ali bolja je
ljudska palica od 113 kilograma.
Šveđana je rekla: »Baci ga ovamo. Ali oprezno. Ako pogodiš
jednu od nas, mrtav si.«
Polako sam zamahnuo automatom i pustio ga. Lijeno se
prevrtao u zraku, odskočio od cijevi i udario u stražnji zid.
Šveđana je rekla: »Sad svući jaknu.«
Lila mi je uperila pištolj u glavu.
Poslušao sam. Svukao sam jaknu i bacio je preko sobe. Pala je
pokraj MP5. Šveđana je izašla iza kuhinjskog pulta i prekopala mi
džepove. Pronašla je devet metaka Parabellum i djelomično

341
upotrijebljenu rolu samoljepljive trake. Postavila je devet metaka
uspravno na pult, u urednoj liniji. Pokraj njih je stavila
samoljepljivu traku.
Rekla je: »Rukavicu.«
Poslušao sam. Zubima sam skinuo rukavicu i bacio je za
jaknom.
»Cipele i čarape.«
Poskakivao sam s noge na nogu, naslonio se na zid da
uspostavim ravnotežu, odvezao vezice, izuo cipele i skinuo čarape.
Bacio sam ih jedne za drugima na hrpu.
Lila je rekla: »Skini majicu.« Odvratio sam: »Hoću ako ćeš i ti.«
Spustila je ruku za deset stupnjeva i ispalila još jedan metak u
pod između mojih stopala. Prasak prigušivača, pucanje drveta, dim,
zvonki udarac potrošene čahure.
Ostala su još četiri.
Lila je rekla: »Idući ću te put pogoditi u nogu.« Svetlana je
rekla: »Majicu.«
Drugi put u pet sati skinuo sam majicu na zahtjev žene. Držao
sam leđa prema zidu i preko ruke bacio majicu na hrpu. Lila i
Svetlana jedan su trenutak promatrale moje ožiljke. Činilo se da im
se sviđaju. Osobito rana od šrapnela. Lila je izbacila vrh jezika,
ružičast, vlažan i zašiljen među njezinim usnama.
Svetlana je rekla: »Sad hlače.«
Pogledao sam Lilu i rekao: »Mislim da ti je pištolj prazan.«
Rekla je: »Nije. Imam još četiri metka. Dva za ruke i dva za noge.«
Svetlana je rekla: »Skini hlače.«
Otkopčao sam ih. Rastvorio zatvarač. Gurnuo sam kruti traper
prema dolje. Izašao sam iz njih. Držao sam leđa prema zidu i
gurnuo hlače prema hrpi. Svetlana ih je pokupila. Prekopala je
džepove. Na kuhinjskom pultu pokraj devet metaka i samoljepljive
trake složila je hrpicu s mojim stvarima. Moj novac, uz nekoliko
novčića. Moja stara putovnica kojoj je istekao rok. Moja kartica za
bankomat. Moja kartica za podzemnu. Posjetnica Therese Lee iz
njujorške policije. I moja sklopiva četkica za zube.
»Nema mnogo toga«, rekla je Svetlana.
»Sve što mi treba«, odvratio sam. »Ništa što mi ne treba.«
»Ti si siromašan čovjek.«
»Ne, bogat sam. Imati sve što ti treba definicija je imućnosti«

342
 »Onda je to američki san. Umrijeti bogat.«
»Prilika za sve.«
»U našem kraju imamo više od tebe.«
»Ne volim koze.«
Prostorija je utihnula. Bilo je vlažno i hladno. Stajao sam ondje
samo u svojim novim bijelim boksericama. P220 bio je posve miran
u Lilinoj ruci. Na ruci su joj se isticali mišići poput tankih vlakana.
Pokraj kupaonice, iz mrtvog tipa i dalje je curilo. S druge strane
prozora bilo je pet sati i grad se počeo buditi.
Šveđana je užurbano prikupila moj automat, cipele i odjeću te
ih složila u uredan svežanj i bacila iza kuhinjskog pulta. Nakon
toga uzela je dva kuhinjska stolca. Podignula je moj mobitel,
isključila ga i bacila. Čistila je prostor. Praznila ga je. Dio
garsonijere koji je otpadao na dnevni boravak bio je dimenzija šest
metara puta tri i pol metra. Stajao sam leđima okrenut prema
sredini jednog od dva duga zida. Lila se kretala ispred mene, držeći
se na odstojanju, s uperenim pištoljem. Stala je u daljem kutu,
pokraj prozora. Sad mi je bila okrenuta u tupom kutu.
Svetlana je otišla u kuhinju. Čuo sam kako otvara ladicu. Čuo
sam kako je zatvara. Vidio sam Svetlanu kako se vraća.
S dva noža.
Bili su to dugi, mesarski alati. Za vađenje iznutrica, filetiranje
ili skidanje mesa s kosti. Imali su crne drške. Čelične oštrice. Oštre
i vrlo tanke rubove za rezanje. Svetlana je jedan dobacila Lili.
Slobodnom ga je rukom vješto uhvatila za držak. Šveđana je otišla
u kut preko puta nje. Okružile su me. Lila je bila četrdeset i pet
stupnjeva meni s lijeve strane, a Svetlana četrdeset i pet stupnjeva
meni s desne strane.
Lila je izvinula gornji dio tijela i snažno zabila prigušivač P220
pod kutom na kojem se prednji zid spaja s bočnim. Palcem je
pronašla prekidač na dnu drška i izbacila spremnik. Ispao je i pao
na pod u uglu prostorije. Vidio sam da su u njemu još tri metka.
Znači da je jedan još bio u cijevi. Bacila je pištolj u drugi ugao, iza
Svetlane. Pištolj i spremnik bili su udaljeni šest metara, jedan iza
jedne žene, drugi iza druge.
»Poput lova na blago«, rekla je Lila. »Pištolj ne može pucati bez
spremnika. Kako bi se spriječilo slučajno okidanje u slučaju da
metak zabunom ostane u cijevi. Švicarci su vrlo oprezni. Moraš
uzeti pištolj, a onda uzeti spremnik. Ili obratno. Ali najprije,
naravno, moraš proći nas.«

343
 Ništa nisam rekao.
Rekla je: »Ako uspiješ, u bijesnom i krvavom metežu,
preporučujem ti da prvi metak ispališ u sebe.«
Zatim se nasmiješila i koraknula naprijed. Svetlana je učinila
isto. Noževe su držale nisko, s prstima ispod drška, a s palčevima
iznad. Poput uličnih boraca. Poput stručnjaka.
Duge oštrice bljeskale su pod svjetlošću.
Stajao sam mirno.
Lila je rekla: »U ovome ćemo uživati više nego što možeš
zamisliti.«
Ništa nisam učinio.
Lila je rekla: »Odgoda je dobra. Povećava očekivanja.« Stajao
sam mirno.
Lila je rekla: »Ali ako nam dojadi čekati, doći ćemo po tebe.«
Ništa nisam rekao. Mirno sam stajao.
Zatim sam segnuo iza sebe i izvukao svoj Benchmade 3300, koji
sam ljepljivom trakom bio zalijepio za donji dio leđa.

344
 83. POGLAVLJE

Palcem sam stisnuo prekidač i oštrica je iskočila uz zvuk koji je bio

na pola puta između škljocaja i udarca. Glasan zvuk u tihoj
prostoriji. I neveseo zvuk. Ne volim noževe. Nikad ih nisam volio.
Nisam nadaren za borbu njima.
Ali imam nagon za preživljavanje kao i svi. Možda i veći nego
većina.
Borio sam se cijeli život, od pete godine, a svi su moji porazi bili
mali. Tip sam čovjeka koji promatra i uči. Vidio sam borbe
noževima diljem svijeta. Na Dalekom istoku, u Europi, u oštrim
šikarama ispred vojnih baza u Sjedinjenim Državama, na ulicama,
u uličicama, izvan barova i biljarnica.
Prvo pravilo: nemoj da te rano porezu. Ništa te ne oslabi brže od
gubitka krvi.
Svetlana je bila više od trideset centimetara niža od mene, bila
je debela, široka i ruke su joj bile proporcionalne tijelu. Lila je bila
viša, opuštenijih udova, gracioznija. Ukupno gledano, iako su
njihovi noževi bili petnaest centimetara dulji od mojeg, zaključio
sam da sam i dalje u prednosti.
Osim toga, upravo sam promijenio igru, a one su se još borile s
iznenađenjem.
Osim toga, one su se borile iz zabave, a ja za goli život.
Htio sam doći do kuhinje, pa sam krenuo prema Svetlani, koja
je bila između mene i nje. Stajala je na vršcima prstiju, s nožem u
visini koljena, fingirajući ulijevo, fingirajući udesno. I ja sam držao
svoj nož nisko, prateći nju. Zamahnula je. Izvinuo sam se unatrag.
Njezina je oštrica prohujala pokraj mog bedra. Gurnuo sam dupe još
dalje straga, a ramena naprijed i udario je lijevim krošeom preko
ruke. Zahvatio sam je po obrvi, zatim po cijeloj strani nosa.
Izgledala je zapanjeno. Kao i većina onih koji se bore noževima,
mislila je da se sve svodi na čelik. Zaboravila je da ljudi imaju dvije
ruke.
Zaljuljala se na petama, a Lila mi je došla s lijeve strane. Držeći
nož nisko. Jurnula bi pa stala, bodući zrak nožem. Usta otvorenih u
ružnoj grimasi. Snažno se koncentrirajući. Razumjela je. Ovo više
nije bila igra. Više nije bilo zabavno. Približila bi se, odmaknula,
fingirala, povukla, neprestano se krećući. Neko smo vrijeme tako

345
plesali. Manično, bez daha, nagli skraćeni pokreti, u zraku prašina,
znoj i strah, njihove oči uprte u moj nož, moje skačući s jednog noža
na drugi.
Svetlana se približila. Odmaknula. Lila me napala,
uravnoteženo, na vršcima prstiju. Držao sam bokove natrag, a
ramena naprijed. Zamahnuo sam nožem pokušavajući zahvatiti
Lilino lice. Snažno. U grču. Kao da sam htio baciti lopticu preko 150
metara. Lila se povukla. Znala je da će moj zamah promašiti jer će
se potruditi da promaši. Svetlana je znala da će promašiti jer je
vjerovala Lili.
Ja sam znao da će promašiti jer nisam planirao da je udari.
Na pola sam puta zaustavio taj siloviti manevar, promijenio
smjer i uputio žestok, iznenadni bekhend ravno u Sveđanu.
Razrezao sam joj čelo. Solidan udarac. Osjetio sam kako oštrica
udara po kosti. Uvojak njezine kose pao joj je na grudi. Benchmade
je radio točno onako kako je trebao. D2 čelik. Mogli ste bacili
novčanicu od deset dolara na njega i dobit ćete dvije od pet dolara.
Napravio sam vodoravnu posjekotinu dugu 15 centimetara između
Svetlanine kose i obrva. Razrezao sam je do kosti.
Zaljuljala se unatrag i mirno stajala. Nije bilo boli. Još ne.
Posjekotine na čelu nikad nisu kobne. Ali obilno krvare. Za
nekoliko sekunda krv joj se slijevala u oči. Oslijepila ju je. Da sam
nosio cipele, tada sam je mogao ubiti. Baciti je na tlo udarcem u
koljena, a zatim joj nogama pretvoriti glavu u kašu. Ali nisam htio
riskirati kosti svojih stopala na njezinu čvrstom tijelu. Manjak
pokretljivosti ubio bi me jednako brzo.
Odskočio sam unatrag.
Lila je krenula ravno na mene.
Držao sam bokove straga i izbjegao šišteći luk njezina noža.
Ulijevo, udesno. Udario sam u zid iza sebe. Tražio sam pravi
trenutak i čekao da joj ruka bude preko tijela, a tada sam se
okrenuo postrance, jurnuo na nju ramenom i odbio je. Okrenuo sam
se prema mjestu na kojem je Svetlana posrtala pokušavajući
obrisati krv koja joj se slijevala u oči. Odbio sam joj ruku s nožem,
približio se, zarezao je po vratu iznad ključne kosti i zatim se
povukao.
Tada me Lila porezala.
Riješila je problem dosega. Držala je nož vršcima prstiju za kraj
drška. Jurnula je naprijed. Kosa joj je vijorila. Ramena su joj bila
zgrbljena prema naprijed. Tražila je svaki milimetar prednosti.

346
Zastala je na čvrstoj prednjoj nozi, sagnula se nisko, nagnula prema
naprijed i divljački zamahnula prema mojem trbuhu.
I pogodila ga.
Gadan rez. Divljački zamah, snažna ruka, nož oštar poput
britve. Vrlo loše. Bio je to dugi kosi rez ispod mog pupka i iznad
ruba mojih gaća. Nije bilo boli. Ne još. Samo kratak i neobičan
signal s moje kože, koja mi je poručivala da više nije povezana.
Zastao sam na trenutak. U nevjerici. Onda sam učinio ono što
uvijek učinim kad me netko ozlijedi. Približio sam se, nisam se
odmaknuo. Inercija joj je odnijela nož iza mog boka. Moj je nož bio
nisko. Bekhendom sam joj zamahnuo prema bedru, duboko je
porezao, a zatim sam odskočio sa stražnje noge i lijevom je šakom
udario u lice. Pun pogodak. Snažan, ošamućujući udarac. Okrenula
se od mene, a ja sam nasrnuo prema Svetlani. Lice joj je bilo
obliveno krvlju. Zamahnula je nožem udesno. Zatim ulijevo.
Otvorila se. Koraknuo sam naprijed i zarezao je po unutrašnjem
dijelu nadlaktice. Porezao sam je do kosti. Vene, tetive, ligamente.
Zaurlala je. Ne od bola. To će doći poslije. Ili neće. Urlala je od
straha, zato što je bila gotova. Ruka joj je bila beskorisna. Okrenuo
sam je udarcem u rame i ubo je u bubreg. Sa svih deset
centimetara, sa snažnim trzajem u stranu. To je sigurno učinkovito.
Na tom mjestu nema rebara. Nema izgleda da ću pogoditi kost i da
će mi nož zapeti. Mnogo krvi teče kroz bubrege. Razne arterije.
Pitajte bilo koga tko ide na dijalizu. Sva krv prolazi kroz bubrege,
mnogo puta na dan. Litre. Galoni. U Šveđaninu slučaju, krv je
ulazila, ali više nije izlazila.
Pala je na koljena. Lila je pokušavala raščistiti glavu. Nos joj je
bio slomljen. Njezino je savršeno lice uništeno. Jurnula je na mene.
Fingirao sam da idem u lijevu stranu i otišao u desnu. Plesali smo
oko klečeće Svetlane. Puni krug. Vratio sam se na mjesto s kojeg
sam krenuo i uvukao se u kuhinjicu. Stao sam između pultova.
Zgrabio sam jedan od stolaca koje je Svetlana ondje stavila. Lijevom
sam ga rukom bacio prema Lili. Izmaknula se i sagnula, a stolac joj
se razbio na leđima.
Izašao sam iz kuhinje, stao iza Svetlane, stavio joj ruku na kosu
i povukao joj glavu unazad. Nagnuo sam se prema naprijed i
prerezao joj grlo. Od uha do uha. Težak posao, čak i sa sjajnom
oštricom Benchmadea. Morao sam potezati, povlačiti i piliti. Mišići,
mast, čvrsto meso, ligamenti. Čelik je zastrugao po kosti. Iz njezina
prerezanog dušnika javili su se neobični tuberkularni zvukovi.
Sištanje i borba za dah. Krv je počela liptati kad sam joj prerezao

347
arterije. Pulsirala je i prskala ispred nje. Pogodila je dalji zid.
Natopila mi je ruku i učinila je skliskom. Pustio sam joj kosu i
nagnula se prema naprijed. Lice joj je muklim udarcem palo na
daske.
Odmaknuo sam se, dašćući.
Lila se okrenula prema meni, dašćući.
U sobi je bilo pakleno vruće i osjećao se metalni miris krvi.
Rekao sam: »Jedna manje.«
Ona je rekla: »Jedna je još ostala.«
Kimnuo sam. »Čini se da je učenica bila bolja od učiteljice.«
Ona je rekla: »Tko kaže da sam ja bila učenica?«
Snažno je krvarila iz bedra. Na crnom najlonu njezinih hlača
bio je uredan rez, a krv joj se slijevala niz nogu. Cipela joj je već bila
natopljena. Moje su bokserice bile natopljene. Od bijelih su postale
crvene. Pogledao sam dolje i vidio kako krv lipće iz mene. Mnogo
krvi. Bilo je loše. Ali spasio me moj stari ožiljak. Moja rana od
šrapnela, iz Bejruta, davno. Naborana bijela koža od nespretnih
šavova poljskog kirurga bila je gruba, usporila je Lilinu oštricu i
skrenula je. Bez nje bi rez bio mnogo dulji i dublji. Godinama sam
zamjerao dežurnim kirurzima na traljavom radu. Ali sada sam bio
zahvalan na tomu.
Lilin slomljeni nos počeo je krvariti. Krv joj se slijevala u usta,
zakašljala je i pljunula. Pogledala je na pod. Vidjela je Šveđanin
nož. Bio je okružen jezerom krvi koje se širilo. Krv se već
zgrušavala. Natapala je stare daske. Tekla je kroz pukotine među
njima. Lilina se lijeva ruka pokrenula. Zatim je stala. Kad bi se
sagnula da pokupi Šveđanin nož, bila bi ranjiva. Kao i ja. Bio sam
metar i pol udaljen od P220. Ona je bila metar i pol udaljena od
spremnika.
Bol se javila. U glavi mi se vrtjelo i zujalo. Krvni tlak mi je
padao.
Lila je rekla: »Ako me lijepo zamoliš, pustit ću te da odeš.«
»Ne molim.«
»Ne možeš pobijediti.«
»Samo ti sanjaj.«
»Spremna sam boriti se do smrti.«
»Nemaš izbora. Ta je odluka već donesena.«
»Mogao bi ubiti ženu?«

348
 »Upravo jesam.«
»Ženu poput mene?«
»Osobito ženu poput tebe.«
Opet je pljunula i snažno udahnula kroz usta. Zakašljala je.
Pogledala je svoju nogu. Kimnula je i rekla: »Dobro.« Podigla je
pogled i pogledala me svojim prekrasnim očima.
Stajao sam mimo.
Rekla je: »Ako to ozbiljno misliš, sad to moraš učiniti.«
Kimnuo sam. Mislio sam to. I učinio. Bio sam slab, ali bilo je
lako. Noga ju je usporavala. Imala je teškoća s disanjem. Sinusi su
joj bili smrskani. Krv joj se skupljala u stražnjem dijelu grla. Bila je
ošamućena i vrtjelo joj se od mog udarca. Uzeo sam drugi stolac iz
kuhinje i jurnuo prema njoj. Sad više nije mogla imati veći doseg od
mene. Stolcem sam je stjerao u kut i dvaput je njime udario dok nije
bacila nož i pala. Sjeo sam pokraj nje i zadavio je. Polako jer sam
brzo gubio snagu. Ali nisam htio upotrijebiti nož. Ne volim noževe.
Nakon toga sam otpuzao do kuhinje i pod slavinom isprao
Benchmade. Zatim sam vrhom izrezao komade crne ljepljive trake u
obliku leptira. Prstima sam uhvatio ranu i leptirima je stisnuo.
Dolar i pol. U željezariji. Nužna oprema. Mukom sam navukao
odjeću. Stavio svoje stvari u džepove. Obuo sam cipele.
Zatim sam sjeo na pod. Samo na trenutak. Ali ispalo je mnogo
dulje. Bolničar bi rekao da sam se onesvijestio. Meni je draže misliti
da sam samo zaspao.

349
 84 POGLAVLJE

Probudio sam se u bolničkom krevetu. Nosio sam papirnatu halju.

Sat u glavi rekao mi je da je četiri popodne. Spavao sam deset sati.
Okus u ustima poručio mi je da je većina tog sna bila kemijski
potpomognuta. Imao sam kvačicu na prstu. Ona je imala žicu. Žica
je vjerojatno bila povezana s bolničarskom postajom. Kvačica je
sigurno detektirala promjenu srčanog ritma jer je minutu nakon što
sam se probudio cijela gomila ljudi ušla. Liječnik, bolničarka, zatim
Jacob Mark, zatim Theresa Lee, zatim Springfield, zatim Sansom.
Liječnik je bio liječnica, a bolničarka je bila bolničar.
Liječnica se ustrčala oko mene na minutu, provjeravala kartone
i zurila u monitore. Zatim me je primila za zglavak i izmjerila mi
puls, što se činilo suvišnim uz svu visoku tehnologiju koju je imala
na raspolaganju. Kao odgovor na pitanja koja nisam postavio, rekla
mi je da sam u bolnici Bellevue i da je moje stanje vrlo
zadovoljavajuće. Njezina ekipa iz hitne službe očistila mi je ranu,
zašila je i napunila me antibioticima, cjepivom protiv tetanusa i
trima vrećicama krvi. Rekla mi je da jedan mjesec ne dižem ništa
teško. Zatim je otišla. Bolničar je otišao s njom.
Pogledao sam Theresu Lee i pitao: »Što mi se dogodilo?«
»Ne sjećaš se?«
»Naravno da se sjećam. Ali kako glasi službena verzija?«
»Pronađen si na ulici na istoku Greenwich Villagea.
Neobjašnjiva rana nožem. Cesto se događa. Na toksikološkoj analizi
u krvi su ti pronašli tragove barbiturata. Zaključili su da je riječ o
kupoprodaji droge koja je pošla po zlu.«
»Jesu li rekli policajcima?«
»Ja sam policajka.«
»Kako sam došao do istoka Villagea?«
»Nisi. Dovezli smo te ravno ovamo.«
»Mi?«
»Ja i g. Springfield.«
»Kako ste me pronašli?«
»Triangulirali smo položaj mobitela. Što nas je odvelo do širokog
područja. Točna je adresa bila ideja g. Springfielda.«

350
 Springfield je rekao: »Izvjesni voda mudžahedina nam je prije
25 godina rekao sve o vraćanju u napuštena skrovišta.«
Upitao sam: »Hoće li biti kakvih posljedica?«
John Sansom je rekao: »Neće.«
Samo tako.
Rekao sam: »Sigurni ste? U onoj je kući devet trupala.«
»Ondje su sada ljudi iz Ministarstva obrane. Jasno će reći da
nemaju komentara. Uz sveznajući cerek. Kako bi svi znali da su oni
za to zaslužni.«
»A ako se situacija promijeni? To se događa s vremena na
vrijeme. Kao što znate.«
»Kao poprište zločina, to je kaos.«
»Ondje ima moje krvi.«
»Ondje ima mnogo krvi. Zgrada je stara. Ako itko napravi
analizu, uglavnom će pronaći DNK štakora.«
»Na mojoj odjeći ima krvi.«
Theresa Lee je rekla: »Bolnica ti je spalila odjeću.«
»Zašto?«
»Zbog opasnosti od bolesti.«
»Bila je posve nova.«
»Bila je natopljena krvlju. Nitko više ne riskira kad je krv u
pitanju.«
»Otisci desne ruke«, rekao sam. »S unutarnje strane ručka od
prozora i na otvoru na krovu.«
»Stara zgrada«, Sansom je rekao. »Bit će srušena i nešto će novo
biti izgrađeno prije nego što se situacija promijeni.«
»Čahure od metaka«, rekao sam.
Springfield je rekao: »Standardno streljivo Ministarstva obrane.
Siguran sam da su oduševljeni. Vjerojatno će to potajice objaviti
medijima.«
»Još me traže?«
»Ne mogu. To bi sve zakompliciralo.«
»Teritorijalni rat«, rekao sam. »U kojem su oni upravo
pobijedili, očito.« Kimnuo sam.
Sansom je upitao: »Gdje je memorija?« Pogledao sam Jacoba
Marka. »Jesi li dobro?« Rekao je. »Ne baš.«
Rekao sam: »Morat ćeš čuti neke stvari.« Rekao je: »Dobro.«

351
 Uspravio sam se u sjedeći stav. Uopće me nije boljelo.
Pretpostavio sam da sam pun sredstva protiv bolova. Povukao sam
koljena prema gore, podigao plahtu, pomaknuo rub papirnate halje
i pogledao rez. Nisam ga mogao vidjeti. Od bokova do rebara bio
sam u zavojima.
Sansom je rekao: »Rekao si da nas možeš dovesti u krug od
četiri i pol metra.«
Odmahnuo sam glavom. »Više ne. Previše je vremena prošlo.
Morat ćemo nagađati.«
»No krasno. Cijelo si nam vrijeme srao. Ne znaš gdje je.«
»Znamo uglavnom sve«, rekao sam. »Planirali su gotovo tri
mjeseca i sve izveli u zadnjem tjednu. Prisilili su Susan na suradnju
putem Petera. Dovezla se ovamo iz Annandalea, zaglavila u
četverosatnom zastoju, recimo od devet navečer do jedan ujutro, a
na Manhattan je stigla malo prije dva. Pretpostavljam da znamo
kad je točno izašla iz tunela Holland. Moramo se vratiti unatrag i
zaključiti gdje je njezin automobil bio u ponoć.«
»Kako nam to pomaže?«
»Zato što je u ponoć bacila memoriju kroz prozor automobila.«
»Kako to možeš znati?«
»Kad je stigla, nije imala mobitel sa sobom.«
Sansom je pogledao Lee. Lee je kimnula. Rekla je: »Ključevi i
lisnica. To je bilo sve. Nije ga imala ni u autu. FBI je popisao sav
sadržaj.«
Sansom je rekao: »Ne rabe svi mobitele.«
»Istina«, rekao sam. »Ja sam jedan od njih. Jedini na svijetu bez
mobitela. Osoba poput Susan sigurno bi ga imala.«
Jacob Mark je rekao: »Imala ga je.« Sansom je rekao: »Da, pa?«
»Hothice su joj dale rok. Gotovo sigurno ponoć. Susan se nije
pojavila, Hothice su se bacile na posao. Zaprijetile su joj i ostvarile
tu prijetnju. I dokazale to. Poslale su joj fotografiju putem mobitela.
Možda videoisječak uživo. Peter na ploči, onaj dugi, prvi rez.
Susanin se život promijenio kad je otkucala ponoć. Nije mogla ništa
u prometnoj gužvi. Mobitel u ruci odjednom joj se činio groznim i
odvratnim. Bacila ga je kroz prozor. A za njim i memoriju, simbol
svojih nevolja. Oboje je još ondje, među smećem pokraj 1-95. Nema
drugog objašnjenja.«
Nitko nije progovorio.

352
 Rekao sam: »Na sredini, vjerojatno. Susan je podsvjesno bila u
traci za pretjecanje zato što joj se žurilo. Mogli smo napraviti
triangulaciju mobitela, ali mislim da je sada prekasno. Baterija će
biti prazna.«
Tišina u sobi. Punu minutu. Samo šum i piskanje medicinske
opreme.
Sansom je rekao: »To je ludo. Hothice su morale znati da gube
kontrolu nad memorijom čim su joj poslale fotografiju. Odbacile su
svoju prednost. Susan je mogla otići ravno na policiju.«
»Dva odgovora«, rekao sam. »Hothice su bile lude, na svoj način.
Bile su Fundamentalistice. U javnosti su mogle glumiti, ali ispod
površine sve su gledale u crno-bijelome. Nije bilo nijansa. Prijetnja
je prijetnja. Ponoć je bila ponoć. U svakom slučaju, njihov je rizik
bio minimalan. Imale su tipa koji je cijelim putem pratio Susan.
Mogao ju je zaustaviti da nestane.«
»Koga?«
»Dvadesetog tipa. Mislim da nije slučajno otišao u Washington.
Nije zakasnio na let u Istanbulu. Bila je to promjena plana u
posljednji trenutak. Iznenada su shvatili da za ovakvo što trebaju
nekoga u Washingtonu. Ili s druge strane rijeke, vjerojatnije, u
jednoj od četvrti punih zaposlenika Pentagona. Stoga je dvadeseti
tip otišao ravno onamo. Zatim je slijedio Susan cijelim putem. Pet
ili deset vozila iza, kao i vi. Što je bilo u redu, sve do prometne
gužve. Pet ili deset vozila u gužvi je ravno kilometru. Svi su
stisnuti, možda je veliki terenac ispred, blokira pogled. Nije vidio
što se dogodilo. Ali ostao je uz nju. Bio je u vlaku, nosio je NBA
dres. Mislio sam da mi izgleda poznato kad sam ga opet vidio. Ali
nisam to mogao potvrditi jer sam ga djelić sekunde poslije pogodio u
lice. Bio je unakažen.«
Još tišine. Sansom je upitao: »Gdje je Susan bila u ponoć?«
Rekao sam: »To vi morate zaključiti. Vrijeme, udaljenost,
prosječna brzina. Uzmite kartu, ravnalo, papir i olovku.«
Jacob Mark bio je iz Jerseyja. Počeo je govoriti o državnim
policajcima koje poznaje. O tome kako mogu pomoći. Patrolirali su
1-95 danju i noću. Poznavali su je kao svoj džep. Imali su prometne
kamere. S fotografija bi mogli napraviti proračun na papiru.
Uprava autoceste će surađivati. Svi su zapodjenuli velik razgovor.
Više nisu obraćali pozornost na mene. Naslonio sam se na jastuk, a
oni su počeli izlaziti iz sobe. Posljednji je izašao Springfield. Zastao
je na vratima, okrenuo se i pitao: »Kako se osjećaš glede Lile Hoth?«

353
 Odgovorio sam: »Osjećam se dobro.«
»Zaista? Ja ne bih. Gotovo su te sredile dvije cure. Bilo je to
traljavo. Takve stvari moraš raditi kako valja ili ih se kloniti.«
»Nisam imao mnogo streljiva.«
»Imao si trideset metaka. Trebao si pucati pojedinačnom
paljbom. Rafali od tri hica bili su čisti izljev bijesa. Dopustio si da ti
osjećaji zasmetaju. Upozorio sam te na to.«
Gledao me punu sekundu bezizražajnog lica. Zatim je zakoračio
u hodnik i više ga nikad nisam vidio.
Theresa Lee vratila se dva sata kasnije. Imala je vrećicu iz
trgovine. Rekla je da bolnica treba krevet, pa će me njujorška
policija smjestiti u hotel. Donijela mi je odjeću. Pokazala mi ju je.
Cipele, čarape, traperice, bokserice i majica, jednake veličine kao i
odjeća koju je osoblje hitne spalilo. Cipele, čarape i traperice bile su
dobre. Majica je bila čudna. Bila je od mekog, iznošenog bijelog
pamuka. Gotovo je bila vunena, na mikroskopskoj razini. Imala je
duge rukave i bila uska. Imala je tri gumba ispod vrata. Poput
starinske potkošulje. Izgledat ću poput svoga djeda. Ili poput
tragača za zlatom iz Kalifornije u 1849. godini.
»Hvala«, rekao sam.
Rekla mi je da ostali rješavaju matematički problem. Rekla mi
je da su se prepirali oko puta kojim je Susan išla od obilaznice do
tunela Holland. Mještani su išli prečicama kroz ulice koje su se
činile pogrešnima prema prometnim znakovima.
Rekao sam: »Susan nije bila odavde.«
Složila se. Smatrala je da je Susan išla putem kuda su je vodili
putokazi.
Onda je rekla: »Neće pronaći fotografiju, zar ne?« Rekao sam:
»Misliš da neće?«
»Sigurna sam da će pronaći memoriju. Ali će reći da su podaci
bili nečitki, da je memorija pregažena, oštećena, slomljena ili da na
njoj nema ničega zlokobnog.«
Nisam odgovorio.
»Računaj na to«, rekla je. »Znam kakvi su političari, a znam i
kakva je vlada.«
Zatim je upitala: »Kako se osjećaš glede Lile Hoth?«
Rekao sam: »Žalim zbog svog pristupa u vlaku. Sa Susan. Da
sam je barem pustio još nekoliko postaja.«
»Pogriješila sam. Ubila bi se prije ili poslije.«
354
 »Baš naprotiv«, rekao sam. »Je li u automobilu bila čarapa?«
Lee se prisjetila popisa stvari FBI-a. Kimnula je.
»Čista?« upitao sam.
»Da«, rekla je.
»Zamisli Susan kako kreće. Živi u noćnoj mori. Ali nije sigurna
koliko je gadno. Ne može si dopustiti da povjeruje da je onoliko loše
koliko misli. Možda je sve to bolesna šala ili prazna prijetnja. Ili
blef. Ali nije sigurna. Odjevena je u odjeću za posao. Crne hlače,
bijela bluza. Ide u nepoznatu situaciju u velik i strašan grad. Sama
je, živi u Virginiji, godinama je uz vojsku. Stoga je odlučila ponijeti
pištolj. Vjerojatno je još bio zamotan u čarapu, kao da ga je držala u
ladici. Stavila ga je u torbu. Otišla je. Zapela u prometnoj gužvi.
Zove. Možda Hothice zovu nju. Ne žele slušati. Fanatične su i
strankinje. Ne razumiju. Misle da je prometna gužva izlika poput
one da ti je pas pojeo zadaću.«
»Zatim je dobila poruku u ponoć.«
»I promijenila se. Želim reći da je imala vremena promijeniti se.
Zapela je u prometu. Ne može pobjeći. Ne može otići na policiju. Ne
može se zabiti u telefonski stup pri brzini od 150 km/h. Zaglavila je.
Mora sjediti ondje i razmišljati. Nema alternative. I onda donosi
odluku. Osvetit će sina. Kuje plan. Vadi pištolj iz čarape. Zuri u
njega. Vidi staru crnu jaknu na stražnjem sjedalu. Možda je bila
ondje od zime. Želi tamnu odjeću. Navlači je. S vremenom se promet
počinje kretati. Vozi u New York.«
»A popis?«
»Bila je normalna osoba. Možda pripremanje na to da ubiješ
nekoga stvara jednake osjećaje kao pripremanje da ubiješ sebe. To
je radila. Penjala se do vrha. Ali još nije došla do te točke. Prerano
sam je poremetio. Stoga je odustala. Odabrala je drugi izlaz. Možda
bi u 59. ulici bila spremna.«
»Bolje da je bila pošteđena te borbe.«
»Možda bi pobijedila. Lila bi očekivala da nešto izvadi iz džepa
ili torbe. Imala bi element iznenađenja.«
»Imala je revolver. Njih su bila dvadeset i dvojica.«
Kimnuo sam: »Poginula bi, sigurno. Ali možda bi umrla
zadovoljna.«
Dan poslije Theresa Lee došla me posjetiti u hotel. Rekla mi je
da je Sansom odredio područje dugo 800 metara, a policija Jerseyja
ogradila je to područje narančastim bačvama. Tri sata nakon

355
početka potrage pronašli su Susanin mobitel. Sekundu poslije,
metar i pol dalje, pronašli su memoriju.
Bila je pregažena. Bila je zdrobljena. Podaci nisu bili čitki.
Idući sam dan otišao iz New Yorka. Krenuo sam na jug. Veći dio
iduća dva tjedna proveo sam pitajući se što je ona fotografija mogla
prikazivati. Došao sam do raznih nagađanja, neka su obuhvaćala
tehnička kršenja šerijata, a neka pak domaće životinje. Mračni,
izmišljeni scenariji iz šatora u Korengalu smjenjivali su se
ponovljenim prisjećanjima kako udaram Lilu Hoth u lice. Lijevi
direkt, pucanje kosti i hrskavice pod mojom šakom. Pokvaren
izgled. Ta mi se epizoda neprestano vrtjela u glavi. Nisam znao
zašto. Upravo sam je porezao nožem, poslije sam je zadavio, ali
jedva sam se mogao prisjetiti tih događaja. Možda je udaranje žena
bilo protivno mojim podsvjesnim vrijednostima.
No te su slike s vremenom izblijedjele i dojadilo mi je zamišljati
Osamu bin Ladena kako se zabavlja s kozama. Do sljedećeg mjeseca
već sam zaboravio na to. Moj je rez vrlo lijepo zacijelio. Ožiljak je
bio tanak i bijel. Šavovi su bili uredni i sitni. Moj donji dio trupa bio
je poput ilustracije iz udžbenika: ovako se to radi, a ovako se ne
radi. Ali nikad nisam zaboravio kako su me ti raniji, nespretni
šavovi spasili. Sve se vraća, sve se plaća. Benigna ostavština, od
bombe u kamionu u Bejrutu, koju su platile, postavile i dovezle
nepoznate osobe.

Scan: Chloe
Obrada: Reja

356