LEE CHILD

KAT UBOJICA

JEDAN

Uhitili su me u restoranu Eno’s. U podne. Za doručak sam imao jaja i pio

kavu. Kasni doručak, a ne ručak. Bio sam potpuno znojan i umoran nakon
dugog hodanja po teškoj kiši, tamo od autoceste do ruba grada.
Restoran je bio malen, ali prozračan i čist. Sasvim nov i izgrađen tako da
podsjeća na preuređeni željeznički vagon. Uzak, s dugačkim pultom za ručak s
jedne strane i kuhinjom zguranom na stražnjoj strani. Separei uza zid sa
suprotne strane. Ulazna vrata na mjestu gdje bi trebao biti središnji separe.
Bio sam u separeu, pored prozora, čitajući novine koje je netko ostavio za
sobom o kampanji za predsjedničke izbore na kojima nisam glasao prošli put i
nisam namjeravao ni ovaj. Vani je kiša stala, no staklo je još uvijek bilo
prepuno svijetlih kapljica. Vidio sam policijsku patrolu kako ulazi na
pošljunčeno parkiralište. Kretali su se brzo i uz škripu zaustavili. Rotaciono
svjetlo bilo je upaljeno. Crveno i plavo svjetlo u kapima kiše na mom prozoru.
Vrata se naglo otvaraju, policajci iskaču van, po dva iz svakog automobila, s
uperenim oružjem. Dva pištolja, dvije puške. Ovo je bilo prilično opasno. Jedan
pištolj i jedna puška otrčali su prema stražnjem izlazu, a drugi par požurio je
prema vratima.
Jednostavno sam sjedio i gledao ih. Znao sam tko je sve u restoranu:
kuhar straga, dvije konobarice, dva starca i ja. Ova operacija bila je zbog mene.
U gradu sam bio manje od pola sata, a ostalih petero ovdje su vjerojatno bili
cijeli svoj život. Da je s bilo kim od njih bio kakav problem, posramljeni
narednik dogegao bi unutra. Stalno bi se ispričavao, nešto im promrmljao i
zamolio bi ih da dođu do policijske postaje. Znači, teško naoružanje i žurba
nisu bili za bilo koga od njih. Bili su tu zbog mene. Natrpao sam jaja u usta i
stavio pet dolara ispod tanjura. Presavio sam ostavljene novine i gurnuo ih u
džep svoga kaputa. Držao sam ruke iznad stola i ispraznio svoju šalicu.
Tip s pištoljem ostao je pored vrata, pogrbljen i s dvije ruke usmjerio
oružje prema mojoj glavi. Tip s puškom prišao je bliže. Bili su to mršavi momci
u formi, uredni i čisti s gotovo školskim pokretima. Pištolj na vratima pokrivao
je cijelu prostoriju prilično precizno. Puška je bila dovoljno blizu da bi me
mogla raznijeti po cijelom prozoru. Sve ostalo bi bilo velika greška. Pištolj bi
mogao promašiti u borbi izbliza, a meci iz dalekometne puške s vrata skupa sa
mnom ubili bi policajca koji me privodi i starca u prolazu iza mene. Dosad su
sve napravili ispravno, bez sumnje. Bili su u prednosti, ni u to nije bilo sumnje.
Bio sam zarobljen u tijesnom separeu, opkoljen. Nisam mogao puno učiniti i
stavio sam ruke na stol. Policajac s puškom približio se.
“Stoj! Policija!” viknuo je.
Vikao je iz sveg glasa, rješavajući se svoje napetosti. Pokušavao me
uplašiti. Uobičajen postupak, gotovo knjiški. Što više zvukova i bijesa ne bi li se
uplašila žrtva. Podigao sam ruke. Tip na vratima krenuo je s pištoljem. Tip s
puškom prišao je bliže, čak previše blizu. Njihova prva pogreška. Da sam
morao, mogao sam uhvatiti cijev puške i oteti je. Pucanj u strop i u lakat, pa u
policajčevo lice i puška bi bila moja. Tip s pištoljem sam je sebi smanjio kut i
više ne bi mogao riskirati da pogodi svog partnera. Sve je moglo završiti loše
po njih. No ja sam samo sjedio, s rukama u zraku. Tip s puškom još uvijek je
vikao i skakao. “Ovdje, na pod!” zaurlao je.
Polako sam se izvukao iz separea i pružio ruke prema policajcu s
pištoljem. Nisam namjeravao leći na pod. Ne, zbog ovih seljačina, ni da su sa
sobom doveli cijelu postaju naoružanu haubicama.
Tip s pištoljem bio je narednik i prilično miran. Puška me je pokrivala
dok je on spremao pištolj, skinuo lisice sa svog pojasa i stavio ih na moje
zapešće. Potpora je ušla kroz kuhinju. Prošli su oko pulta na kojemu se
posluživao ručak. Zauzeli su poziciju iza mene i pretresli me veoma temeljito.
Vidio sam kako narednik prima na znanje odmahivanje glavama. Nema oružja.
Momci iz pojačanja uhvatili su me za laktove. Puška me još uvijek imala
na nišanu. Narednik je stupio ispred mene. Bio je jak, sportski građen bijelac,
vitak i preplanuo. Mojih godina. Na sjajnoj pločici iznad džepa na košulji pisalo
je: Baker. Pogledao me.
“Uhićeni ste zbog ubojstva”, rekao je. “Imate pravo na šutnju, jer sve što
kažete može biti upotrijebljeno kao dokaz protiv vas. Imate pravo na
odvjetnika. Ukoliko si ne možete priuštiti odvjetnika, besplatno će vam ga
dodijeliti država Georgia. Razumijete li svoja prava?”
Bilo je to profesionalno izvođenje postupka Miranda. Govorio je jasno i
nije čitao s papirića. Pričao je kao da zna što to znači i zašto je to važno. Važno
njemu i meni. Nisam odgovorio.
“Razumijete li svoja prava?” ponovio je.
Ponovno nisam odgovorio. Znao sam iz iskustva da je najbolje potpuno
šutjeti. Što god se kaže, može se pogrešno čuti, pogrešno razumjeti, pogrešno
tumačiti. To vas može osuditi. Može vas ubiti. Tišina uzrujava policajca koji vas
privodi. Mora vam kazati da imate pravo šutjeti i on mrzi ako koristite to
pravo. Privodili su me zbog ubojstva, no nisam rekao ništa.
“Razumijete li svoja prava?” ponovno me upitao Baker. “Govorite li
engleski?”
Bio je smiren. Nisam rekao ništa. I dalje je ostao smiren. Imao je mirnoću
čovjeka koji je znao da je prava opasnost prošla. On će me samo odvesti u
zgradu policije i tada ću postati problem nekog drugog.
Prešao je pogledom po trojici svojih kolega.
“U redu, zabilježite da nije rekao ništa”, progunđao je. “Idemo.”
Pratili su me prema izlazu. Na vratima smo stali u jedan red. Prvi Baker,
zatim tip s puškom, koji je hodao unazad, s golemom crnom cijevi još uvijek
usmjerenom prema meni. Na pločici s imenom pisalo je: Stevenson. I on je bio
bijelac osrednje visine, u dobroj formi. Njegovo oružje izgledalo je kao cijev za
kanalizaciju, usmjereno prema mome trbuhu. Iza mene su bili momci koji su
činili pojačanje. Gurnuli su me kroz vrata s rukama vezanim na leđima.
Vani, na parkiralištu, postalo je vruće. Vjerojatno je kišilo cijelu noć i veći
dio jutra, a sada se sunce probijalo i tlo je isparavalo. I inače je ovo,
najvjerojatnije, prašnjavo vruće mjesto. Danas se parilo s onim prekrasnim
opojnim mirisom prokislog potkrovlja pod vrućim podnevnim suncem. Stao
sam, licem okrenut prema suncu i udisao dok su se policajci raspoređivali. Po
jedan za svaki lakat za kratku šetnju do patrolnog auta. Stevenson još uvijek na
okidaču puške. Kod prvog auta povukao se jedan korak unatrag dok je Baker
otvarao stražnja vrata. Gurnuli su mi glavu prema dolje. Ugurali su me u auto
uz dobro izveden postupak potpore s lijeve ruke. Dobri pokreti. U gradiću
daleko od svega, ovo je zasigurno rezultat puno vježbe, prije nego velikog
iskustva.
Sjedio sam sam na stražnjem sjedalu automobila. Debela staklena
pregrada dijelila je prostor. Prednja vrata još su bila otvorena. Ušli su Baker i
Stevenson. Baker je vozio. Stevenson je bio okrenut prema nazad i promatrao
me. Nitko nije pričao. Automobil u pratnji s pojačanjem slijedio nas je.
Automobili su bili novi, vožnja tiha i glatka, unutrašnjost čista i hladna. Bez
zaostalih tragova o očajnim i jadnim ljudima koji su se vozili upravo ovdje gdje
se ja vozim.
Pogledao sam kroz prozor. Georgia. Vidio sam bogatu zemlju. Teško,
vlažno crveno tlo. Dugačke i pravilne redove niskog grmlja u poljima. Kikiriki,
možda. Zahtjevna žetva, no vrijedna za uzgajivača ili za vlasnika. Posjeduju li
ljudi ovdje svoju zemlju? Ili goleme korporacije? Ne znam.
Vožnja do grada bila je kratka. Auto je proizvodio piskutave zvukove
klizeći natopljenim asfaltom. Nakon možda jednog kilometra ugledao sam
dvije skladne zgrade, obje nove, obje s urednim okolišem. Policijska postaja i
vatrogasni dom. Stajale su usamljeno, iza široke tratine s kipom, sjeverni rub
gradića. Privlačna lokalna arhitektura sponzorirana velikodušnim budžetom.
Ceste su bile od glatkog asfalta, pločnici od crvenih ploča. Stotinjak metara
prema jugu vidio sam zasljepljujuće bijeli crkveni zvonik kako se uzdiže iznad
gomile zgrada. Vidio sam jarbole za zastave, krovove šatora, svježe boje,
zelene travnjake. Sve osvježeno velikom kišom. Sada puno pare i nekako
moćno u vrućini. Bogata zajednica. Izgrađena, pretpostavljam, od bogatih
prihoda s farmi i visokih poreza za ljude koji su putovali na posao gore u
Atlantu.
Stevenson je još uvijek buljio u mene dok je auto usporavao do prilaza
zgradi postaje. Široki pristupni polukrug. Pročitao sam jednostavan zidarski
natpis: Zapovjedništvo policije Margrave. Pomislio sam: Trebam li se
zabrinuti? Bio sam uhićen u gradu u kojem nikad prije nisam bio. Navodno
zbog ubojstva. No znao sam dvije stvari. Prvo, oni ne mogu dokazati da se
nešto dogodilo ako se nije dogodilo. I drugo, nisam ubio nikoga.
U svakom slučaju, ne u njihovom gradu i ne već dugo vremena.

DVA

Zaustavili smo se pred vratima dugačke niske zgrade. Baker je izašao iz

auta i pogledao okolo, lijevo i desno. Momci iz potpore stajali su sa strane.
Stevenson je obišao auto sa stražnje strane. Zauzeo je položaj nasuprot Bakeru
i uperio je pušku u mene. Ovo je bio dobar tim. Baker je otvorio moja vrata.
“OK, idemo, idemo”, rekao je, gotovo šaptom.
Skakutao je na vrhovima prstiju, pregledavajući područje. Polako sam se
okrenuo i izvukao iz auta. Lisice svakako nisu pomogle. Sad je bilo još toplije.
Koraknuo sam naprijed i čekao. Ispred mene bio je ulaz u zgradu policije. Tu je
bio dugački mramorni nadvratnik s jasno ugraviranim: Zapovjedništvo policije
grada Margravea. Ispod njega stajala su vrata od debelog stakla. Baker je
otvorio jedna. Zaškripala su. Jedan iz potpore gurnuo me unutra. Vrata su
ponovno zaškripala zatvarajući se iza mene.
Unutra je ponovno bilo hladno. Sve je bilo bijelo i kromirano. Svjetla su
bila fluorescentna. Izgledalo je poput banke ili osiguravajućeg ureda. Tu je bio
i sag. Činovnik za prijem stajao je iza dugačkog prijemnog pulta. Sudeći po
tome kako je ovo mjesto izgledalo, morao bi reći: “Kako vam mogu pomoći,
gospodine?“ No nije rekao ništa. Samo me je gledao. Iza njega bio je golemi
otvoreni prostor. Tamnokosa žena u uniformi sjedila je za širokim, niskim
radnim stolom. Dotad je za računalom radila oko papirologije, a sad je gledala
u mene. Stajao sam tu, s po jednim policajcem na svakoj ruci. Stevenson je bio
leđima okrenut prema prijamnom pultu i puškom je nišanio prema meni.
Baker je stajao, gledajući me. Činovnik na prijemu i žena u uniformi gledali su
me. I ja sam gledao njih.
Potom su me otpratili na lijevu stranu. Zaustavili su me ispred nekih
vrata. Baker ih je otvorio pa su me ugurali u jednu prostoriju. Bio je to prostor
za razgovore, bez prozora. S bijelim stolom i trima stolicama. Sag. U gornjem
kutu sobe, kamera. Zrak je bio prilično rashlađen. Ja sam još bio mokar od kiše.
Stajao sam dok mi je Baker pretražio svaki džep. Sve moje stvari
stavljene su na malu hrpu na stolu. Smotuljak novca, nešto kovanica, računi,
karte, bilješke. Baker je pregledao novine i vratio mi ih u džep. Pogledao je sat i
ostavio mi ga na ruci. Te stvari nisu ga zanimale. Sve ostalo strpano je u
golemu nepromočivu vrećicu. Vrećicu izmišljenu za ljude koji u džepovima
nose puno više stvari nego ja. Na njoj je bila zalijepljena bijela naljepnica.
Stevenson je na naljepnici napisao nekakav broj.
Baker mi naredi da sjednem. Potom su svi napustili prostoriju. Stevenson
je odnio vrećicu s mojim stvarima. Izašli su i zatvorili vrata i čuo sam kako se
okreće brava. Bio je to teški, dobro podmazani zvuk. Zvuk preciznosti. Zvuk
velike željezne brave. Zvučala je kao brava koja će me držati unutra.
Shvatio sam da će me ostaviti samoga neko vrijeme. Obično se tako radi.
Izolacija izaziva potrebu za pričanjem. Potreba za pričanjem može se
pretvoriti u potrebu za priznavanjem. Brutalno uhićenje praćeno jednosatnom
izolacijom bilo je prilično dobra strategija.
No prevario sam se. Nisu planirali sat vremena izolacije. To je vjerojatno
bila njihova druga taktička pogreška. Baker je otključao vrata i ponovno ušao
unutra. Sa sobom je nosio kavu u plastičnoj šalici. Potom je pozvao unutra
ženu u uniformi, onu koju sam vidio za stolom blizu ulaza. Teška brava
škljocnula je iza nje. Donijela je metalni kovčežić i stavila ga na stol. Otvorila ga
i izvadila dugački crni držač brojeva. U njemu su bili bijeli plastični brojevi.
Dodala mi ga je s onim neposrednim smiješkom medicinske sestre kod
stomatologa. Uzeo sam ga u ruke koje su bile u lisicama. Pogledao sam ga kako
bih se uvjerio da je okrenut na pravu stranu i stavio ga ispod brade. Žena je iz
kovčega izvadila ružni fotoaparat i sjela nasuprot mene. Naslonila je laktove
na stol kako bi poduprla aparat. Nagnula se naprijed. Grudi su joj se oslanjale
na rub stola. Bila je zgodna. Tamna kosa, prekrasne oči. Buljio sam u nju i
smiješio joj se. Aparat je kliknuo i blicnuo. Prije nego što me je i zamolila,
okrenuo sam se za profil. Držao sam dugački broj uz moje rame i buljio u zid.
Aparat je još jednom kliknuo i blicnuo. Okrenuo sam se natrag i pružio joj broj.
S obje ruke, zbog lisica. Uzela mi ga je uz onaj namršteni izraz koji govori: “Da,
neugodno je, ali mora se.“ Poput sestre kod zubara.
Zatim je izvadila opremu za otiske prstiju. Savijenu kartu s deset
odjeljaka, već označenu brojem. Prostor za palce uvijek je premalen. Ova je
bila obostrana s dva kvadrata za otiske dlanova. Lisice su otežale cijeli proces.
Baker nije ponudio skinuti ih. Žena mi je umočila ruke u tintu. Prsti su joj bili
glatki i hladni. Bez vjenčanog prstena. Poslije toga dodala mi je svežanj
maramica. Tinta se skinula vrlo lako. Neka nova stvar koju dosad nisam vidio.
Žena je otvorila aparat i stavila film zajedno s katom za otiske na stol.
Ponovno je vratila aparat u metalni kovčežić. Baker je kucnuo na vrata. Brava
je ponovno škljocnula. Žena je skupila svoje stvari. Nitko nije govorio. Žena je
napustila sobu. Baker je ostao unutra sa mnom. Zatvorio je vrata i zaključao ih
onim istim masnim škljocanjem, potom se naslonio na vrata i pogledao me.
“Moj šef upravo se spušta dolje”, rekao je. “Morat ćete razgovarati s njim.
Imamo problem ovdje. Moramo ga riješiti.”
Ništa mu nisam odgovorio. Razgovor sa mnom nikome nije mogao riješiti
problem. No čovjek se ponašao pristojno. S poštovanjem. Stoga sam ga stavio
na ispit. Ispružio sam ruke prema njemu. Neizgovoreni zahtjev da mi otključa
lisice. Stajao je nepomično nekoliko trenutaka i onda izvadio ključeve i
otključao ih. Zadjenuo ih je natrag na svoj pojas. Pogledao me. Uzvratio sam
pogled i spustio ruke uz tijelo. Bez zahvalnog uzdaha. Bez žalosnog trljanja po
zglobovima. Nisam želio nikakav odnos s ovim čovjekom. No ipak sam
progovorio.
“OK”, rekao sam. “Idemo upoznati vašeg šefa.”
Ovo je bio prvi put da sam progovorio nakon naručivanja doručka. Sad je
Baker bio taj koji je izgledao zahvalno. Dvaput je pokucao po vratima pa su ih
otključali s vanjske strane. Otvorio ih je i pokazao prema vani. Stevenson je
čekao s leđima okrenutim prema predvorju. Puške više nije bilo. Posada
potpore je otišla. Stvari su se smirivale. Postrojili su se, po jedan sa svake
strane. Baker me je uhvatio za lakat, lagano. Hodali smo kroz otvoreni prostor
i došli do vrata sa stražnje strane. Stevenson ih je otvorio i ušli smo u veliki
ured. Sa svih strana prepun ruža.
Debeli čovjek sjedio je za velikim radnim stolom. Iza njega stajalo je
nekoliko velikih zastava. Bila je tu američka zastava sa zlatnim resicama, na
lijevoj strani, i ono za što sam pretpostavljao da je zastava Georgije, na desnoj.
Na zidu između zastava visio je sat. Bio je to veliki stari okrugli predmet
uokviren u mahagonij. Izgledao je kao da na sebi ima desetljećima stare
slojeve. Pretpostavljao sam da je to sat iz nekakve stare policijske zgrade koju
su srušili da bi izgradili ovo novo zdanje. Vjerojatno ga je arhitekt upotrijebio
kako bi u novu zgradu ulio dašak povijesti. Pokazivao je oko dvanaest i
trideset.
Debeljko za velikim stolom pogledao me je dok su me gurali prema
njemu. Zapazio sam zbunjen pogled, kao da me je pokušavao negdje smjestiti.
Pogledao me je ponovno, temeljitije. Onda mi se podrugljivo nasmijao i
progovorio hroptavim glasom koji bi vjerojatno bio urlik da ga nisu obuzdala
bolesna pluća.
 “Dovuci svoju dupe u tu stolicu i drži ta prljava usta zatvorena”, zapovjedi
odlučno.
Ovaj debeljko bio je iznenađenje. Izgledao je kao pravi kreten. Suprotno
onome što sam dosad vidio. Baker i njegov tim za privođenje bili su poslovni,
profesionalni i učinkoviti. Žena za otiske prstiju bila je uglađena. No ovaj
debeli šef policije bio je čisti gubitak prostora. Rijetka masna kosa. Znojio se,
usprkos hladnom zraku. Čiravi, crveni i sivi ten na zapuštenom neredu
prevelike tjelesne težine. Krvni tlak visok do neba. Krvne žile tvrde kao stijena.
Nije izgledao ni izbliza sposoban.
“Zovem se Morrison”, prosikće. Kao da me je bilo briga. “Ja sam šef
policije ovdje u Margraveu. A ti si smeće koje ubija i koje je došlo sa strane.
Došao si ovdje u moj grad i napravio grešku tamo na privatnom vlasništvu
gospodina Klinera. Stoga ćeš sad dati puno priznanje šefu mojih detektiva.”
Zaustavio se i pogledao me. Kao da me još uvijek pokušava negdje
smjestiti ili kao da čeka nekakav odgovor. Nije ga dobio, pa je uperio svoj
debeli prst prema meni.
“A onda ideš u zatvor”, rekao je. “A onda ideš na električnu stolicu. I onda
ću te istovariti u tvoj jadni mali siromašni grob.”
Izvukao je svoju ogromnu masu iz stolice i pogledao mimo mene.
“Pozabavio bih se s ovim sam”, rekao je, “no previše sam zauzet.”
Odgegao se od svog stola. Ja sam još stajao između njegovog stola i vrata.
Dok se vukao pored mene, zaustavio se. Njegov debeli nos bio je otprilike u
razini srednjeg gumba na mom kaputu. Još uvijek je buljio u mene kao da je
nečim bio zbunjen.
“Već sam te sreo negdje”, rekao je. “Gdje je to bilo?”
Zirkao je prema Bakeru i Stevensonu. Kao da od njih očekuje da zabilježe
sve što govori i kad to izgovara.
“Već sam negdje vidio ovog tipa”, kazao im je.
Zalupio je vratima ureda i ostavio me čekati s dvojicom policajaca sve
dok šef detektiva nije ušetao. Visoki crnac, ne star, no već pomalo sijed i
proćelav. Taman dovoljno da mu da građanski izgled. Živahan i pouzdan.
Dobro odjeven, u staromodnom odijelu od tvida. Kožni prsluk. Osvjetlane
cipele. Ovaj tip izgledao je točno kako šef treba izgledati. Uputio je Bakera i
Stevensona van iz ureda. Zatvorio je vrata za njima. Sjeo je za stol i pokazao mi
stolicu nasuprot.
Bučno je otvorio ladicu i izvadio kasetofon za snimanje. Visoko ga je
podigao, držeći ruke u zraku, kako bi izvukao klupko zamršenih žica. Uključio
ga je u struju i priključio mikrofon. Ubacio je kasetu. Pritisnuo tipku za
snimanje i noktom kucnuo po mikrofonu. Zaustavio kasetu i premotao je
nazad. Pritisnuo tipku play. Čuo udarac svoga nokta. Klimnuo. Ponovno
premotao nazad i pritisnuo tipku za snimanje. Sjedio sam i gledao ga.
Na trenutak je nastupila tišina. Samo slabo zujanje zraka, svjetla ili
računala. Ili kasetofona kako se sporo vrti. Čuo sam sporo otkucavanje starog
sata.
Proizvodio je strpljive zvukove, kao da je spreman kucati zauvijek, bez
obzira na to što sam ja odlučio učiniti. Onda se tip naslonio nazad u stolicu i
strogo me pogledao. Lupkao je prstima po stolu, onako kako to visoki
elegantni ljudi čine.
“Dobro”, kaže. “Imamo nekoliko pitanja, zar ne?”
Glas je bio dubok. Poput tutnjave. Naglasak nije bio južnjački. Izgledao je i
zvučao poput bankara iz Bostona, osim što je bio crn.
“Zovem se Finlay”, rekao je. “Imam čin kapetana. Šef sam detektivskog
odjela u ovoj postaji. Rečeno mi je da su vas obavijestili o vašim pravima. Još
uvijek niste potvrdili da ste ih razumjeli. Prije nego što krenemo dalje moramo
najprije riješiti ovu stvar.”
Nije bankar iz Bostona. Više je nalik nekome s Harvarda.
“Razumijem svoja prava”, rekao sam.
Kimnuo je.
“Dobro”, rekao je. “Drago mi je. Gdje vam je odvjetnik?”
“Ne trebam odvjetnika”, rekao sam.
“Optuženi ste za ubojstvo”, kazao je. “Treba vam odvjetnik. Mi ćemo vam
ga osigurati, znate. Besplatno. Želite li da vam ga osiguramo, besplatno?”
“Ne, ne trebam odvjetnika”, odgovorio sam.
Finlay je preko svojih prstiju buljio u mene nekoliko dugih trenutaka.
“OK”, rekao je. “No morat ćete potpisati pristanak. Znate, da vam je
savjetovano da angažirate odvjetnika, i da ćemo vam ga mi osigurati, bez
troškova za vas, no da ga vi nipošto ne želite.”
“OK”, prihvatio sam.
Izvukao je formular iz neke druge ladice i pogledao na sat da upiše datum
i vrijeme. Pružio mi je formular. Veliki tiskani križ označavao je crtu na koju se
trebam potpisati. Dodao mi je kemijsku olovku. Potpisao sam i pružio formular
nazad. Proučio ga je. Stavio ga je u kožnu fasciklu.
“Ne mogu pročitati taj potpis”, kaže. “Stoga ćemo radi zapisnika početi s
vašim imenom, adresom i datumom rođenja.”
Ponovno je nastupila tišina. Pogledao sam ga. Bio je to tvrdoglav tip.
Vjerojatno oko 45 godina. Ne možete postati šef detektiva ovdje u Georgiji ako
vam je četrdeset i pet i ako ste crnac, osim ako ste tvrdoglav tip. Nema smisla s
njim se zafrkavati. Uzdahnuo sam.
“Zovem se Jack Reacher”, rekao sam. “Bez drugog imena. Bez adrese.”
Zapisao je to. Nije bilo puno za pisati. Rekao sam mu datum rođenja.
“OK, gospodine Reacher”, kazao je Finlay. “Kao što sam rekao, imamo
puno pitanja. Pregledao sam sve vaše stvari. Niste sa sobom nosili nikakve
dokumente. Ni vozačku dozvolu, ni kreditne kartice, ništa. Nemate adresu,
kažete. Moram se upitati, tko je ovaj čovjek?”
 Nije čekao nikakav komentar na to.
“Tko je bio čovjek s obrijanom glavom?” upitao me.
Nisam odgovorio. Gledao sam veliki sat, čekao da se kazaljka za minute
pomakne.
“Recite mi što se dogodilo”, rekao je.
Nisam imao pojma što se dogodilo. Nikakvog pojma. Nešto se nekome
dogodilo, ali ne meni. Samo sam sjedio. Nisam odgovarao.
“Što je Pluribus?” upita me Finlay.
Pogledao sam ga i slegnuo ramenima.
“Moto Sjedinjenih Država?” rekao sam. “E Pluribus Unum?” Usvojeno
1776. godine na drugom Kontinentalnom kongresu, zar ne?”
Samo je progunđao. Nastavio sam gledati ravno u njega. Pretpostavljao
sam da je bio tip čovjeka koji bi mogao odgovoriti na pitanje.
“O čemu se ovdje radi?” upitao sam ga.
Ponovno tišina. Sad je red na njemu da gleda mene. Vidio sam kako
razmišlja treba li odgovoriti, i kako.
“O čemu se ovdje radi?” upitao sam ga ponovno.
Naslonio se i ponovno počeo lupkati prstima.
“Znate o čemu se radi”, rekao je. “Ubojstvu. S vrlo uznemirujućim
značajkama. Žrtva je pronađena jutros u Klinerovom skladištu. Sjeverno od
državne ceste, gore kod petlje autoceste. Svjedok je prijavio da je viđen
muškarac kako napušta tu lokaciju. Nešto iza osam sati jutros. Spomenuti opis
govori o bijelcu, veoma visokom, u dugom crnom kaputu, svijetle kose, bez
šešira, bez prtljage.”
Ponovno tišina. Ja sam bijelac. Ja sam veoma visok. Moja kosa je svijetla.
Ja sam sjedio tamo u dugom crnom kaputu. Nemam šešir. Ni torbu. Ja sam
hodao po državnoj cesti najveći dio od četiri sata ovog jutra. Od osam do
otprilike jedanaest i četrdeset pet.
“Koliko je duga ta cesta?” upitao sam. “Od autoceste skroz do ovdje?”
Finlay je razmišljao o tome.
“Dvadesetak kilometara, mislim”, rekao je.
“Dobro”, rekao sam. “Hodao sam sve od autoceste do grada. Dvadeset
kilometara, možda. Sigurno me je puno ljudi vidjelo. Ne znači da sam ikome
išta napravio.”
Nije odgovorio. Zbog ovakve situacije postao sam sve znatiželjniji.
“Je li to vaše područje?” upitao sam ga. “Čak tamo do autoceste?”
“Da, jest”, kaže on. “Pitanje nadležnosti je sasvim jasno. Ne možete se na
to izvući, gospodine Reacher. Granica grada ide dvadeset kilometara dalje,
točno do autoceste. Ona skladišta tamo su moja, bez sumnje u to.”
Čekao je. Ja sam kimnuo. Nastavio je.
“Kliner je izgradio to mjesto, prije pet godina”, kaže on. “Čuli ste za
njega?” Odmahnuo sam glavom.
 “Kako bih mogao čuti za njega?” kazao sam. “Nikad prije nisam bio ovdje.”
“On je napravio velike stvari ovdje”, objašnjavao je Finlay. “Njegov posao
osigurava velike uplate na ime poreza i tako čini puno dobrih stvari. Veliki
prihodi i velika korist gradu bez previše problema, jer je daleko, razumijete?
Zato se nastojimo dobro brinuti za njega. No sad je to poprište ubojstva, a vi
imate puno toga za objasniti.”
Čovjek je radio svoj posao, no uzalud je trošio moje vrijeme.
“OK, Finlay”, kazao sam. “Dat ću izjavu u kojoj ću opisati svaku najmanju
stvar koju sam uradio otkako sam prešao granicu vašeg ušljivog grada do
trenutka kad ste me odvukli ovamo usred prokletog doručka. Ako uspijete
napraviti što od toga, dat ću vam medalju. Jer sve što sam učinio jest da sam
stavljao jednu nogu ispred druge gotovo četiri sata po pljusku cijelih vaših
dragocjenih dvadeset kilometara.”
Ovo je bio najduži govor koji sam održao u posljednjih šest mjeseci.
Finlay je sjedio i buljio u mene. Gledao sam kako se lomi u osnovnoj dilemi
svakog detektiva. Instinkt mu je govorio da ja možda nisam njegov čovjek. No
ja sam sjedio točno ispred njega. Što bi onda jedan detektiv napravio? Pustio
sam ga da razmišlja. Pokušao sam ga u pravom trenutku lagano gurnuti u
pravom smjeru. Namjeravao sam reći nešto o pravom čovjeku koji još uvijek
tamo negdje vani bježi dok on ovdje troši svoje vrijeme na mene. To bi potaklo
njegovu nesigurnost. No on je krenuo prvi. U pogrešnom smjeru.
“Nema izjava”, kazao je. “Ja ću postavljati pitanja, a vi ćete na njih
odgovarati. Vi ste Jack-ništa-Reacher. Bez adrese, bez isprava. Tko ste vi,
skitnica?”
Uzdahnuo sam. Danas je petak. Veliki sat pokazuje da ga je više od pola
već prošlo. Ovaj Finlay očito namjerava u ovo položiti sve svoje nade. Provest
ću vikend u ćeliji. Vjerojatno ću izaći u ponedjeljak.
“Nisam skitnica, Finlay”, rekao sam. “Ja sam lutalica. To je velika razlika.”
“Ne pravite se pametni preda mnom, Reacher”, kazao je. “U velikom ste
sranju. Svašta lošeg dogodilo se tamo gore. Naš svjedok vidio vas je kako
napuštate mjesto. Stranac ste bez dokumenata i bez priče. Stoga mi nemojte
ovdje pametovati.”
Još uvijek je radio svoj posao, no još uvijek je uzalud trošio moje vrijeme.
“Nisam napuštao mjesto ubojstva”, rekao sam. “Hodao sam po prokletoj
cesti. Tu ima razlike, zar ne? Ljudi koji napuštaju mjesto ubojstva trče i
skrivaju se. Što je loše u hodanju po cesti? Ljudi hodaju po cestama po cijele
vražje dane, zar ne?”
Finlay se nagnuo naprijed i zatresao glavom.
“Ne”, rekao je. “Nitko nije prohodao duljinu te ceste još otkako je
izumljen automobil. I zašto bez adrese? Odakle ste? Odgovorite na pitanja.
Završimo s ovim.”
“OK, Finlay, idemo završiti s ovim”, pristao sam. “Nemam adresu, jer ne
živim nigdje. Možda ću jednog dana živjeti negdje i onda ću imati adresu pa ću
vam poslati razglednicu kako biste je mogli staviti u svoj vražji adresar, kad
vas to očito toliko zanima.”
Finlay je buljio u mene i razmatrao svoje mogućnosti. Izabrao je strpljiv
način. Strpljiv, ali tvrdoglav. Kao da ga nitko nije mogao odgovoriti.
“Odakle ste?” upita me. “Koja vam je bila zadnja adresa?”
“Što točno mislite kad me pitate odakle sam?” upitao sam ga.
Usne su mu se stisnule. Pokvario sam mu raspoloženje. No ostao je
strpljiv. Strpljenju je dodao ledeni sarkazam.
“OK”, rekao je. “Ne razumijete moja pitanja, pa ću pokušati biti savršeno
jasan. Ono što sam mislio jest gdje ste se rodili, ili gdje ste proveli onaj najveći
period svoga života kojeg instinktivno smatrate nadmoćnim u društvenom ili
kulturnom kontekstu?”
Samo sam ga gledao.
“Dat ću vam primjer”, rekao je. “Ja, osobno, sam rođen u Bostonu,
školovao sam se u Bostonu i nakon toga sam dvadeset godina radio u Bostonu,
pa bih rekao, a vjerujem da ćete se i vi s time složiti, da sam iz Bostona.”
Bio sam u pravu. Čovjek s Harvarda. Čovjek s Harvarda kojem ponestaje
strpljenja.
“OK”, rekao sam. “Postavili ste pitanja. Odgovorit ću, no samo da vam
kažem nešto, ja nisam vaš čovjek. Do ponedjeljka ćete shvatiti da nisam vaš
čovjek. Stoga učinite sebi uslugu. Nemojte prestati tražiti.”
Finlay se borio sa smiješkom. Ozbiljno je kimnuo.
“Cijenim vaš savjet”, izjavio je. “I vašu brigu za moju karijeru.”
“Nema na čemu”, rekao sam.
“Nastavite.”
“OK”, rekao sam. “Po vašem maštovitom zaključku, ja ne dolazim niotkud.
Ja sam iz mjesta zvanog Vojska. Rođen sam u američkoj bazi u Zapadnom
Berlinu. Moj stari bio je marinac, a majka mi je bila Francuskinja koju je sreo u
Nizozemskoj. Vjenčali su se u Koreji.”
Finlay je kimnuo. Zapisao je bilješku.
“Bio sam vojno dijete”, rekao sam. “Pokažite mi listu američkih baza po
cijelome svijetu i to je lista mjesta gdje sam živio. U srednju školu išao sam u
dvadesetak različitih zemalja, a četiri godine proveo sam i na West Pointu.”
“Nastavite”, kaže Finlay.
“Živio sam u vojsci”, kazao sam. “U Vojnoj policiji. Još jednom ispočetka
služio sam i živio u svim onim bazama. Onda je, Finlay, nakon što sam trideset
i šest godina bio najprije dijete vojnika, a onda i sam vojnik, odjednom nestalo
potrebe za sjajnom velikom vojskom jer su Sovjeti propuhali. I onda nam je,
jupi, stigla korist od mira. Što za vas znači da će se porezi trošiti na nešto
drugo, ali za mene da sam tridesetšestogodišnji stari nezaposleni bivši vojni
policajac kojeg lijeno civilno smeće, koje u svijetu kojeg sam ja prošao, ne bi
preživjelo ni pet minuta, nazivaju skitnicom.”
Razmišljao je trenutak. Nije bio impresioniran.
“Nastavite”, rekao je.
Slegnuo sam ramenima.
“Tako da sada jednostavno uživam. Možda ću nekad pronaći nekakav
posao, možda i neću. Možda ću se smjestiti negdje, možda i neću. No trenutno
to ne tražim.”
Kimnuo je. Dodao je još neke bilješke.
“Kad ste otišli iz vojske?” upitao me.
“Prije šest mjeseci”, odgovorio sam. “U travnju.”
“Jeste li uopće radili od tada?” pita on.
“Sigurno se šalite”, rekao sam. “Kad ste vi zadnji put tražili posao?”
“U travnju”, imitirao me je. “Prije šest mjeseci. Tada sam dobio ovaj
posao.”
“Pa, blago vama Finlay”, rekao sam.
Ničeg pametnijeg se nisam mogao sjetiti. Finlay je na nekoliko trenutaka
buljio u mene.
“Od čega ste živjeli?” upitao me. “Koji čin ste imali?”
“Bojnik”, rekao sam. “Daju vam otpremninu kad vas izbace. Još uvijek
imam veći dio. Nastojim da mi što dulje traje, znate?”
Duga tišina. Finlay je tukao ritam krivim krajem svojeg penkala.
“Hajdemo onda razgovarati o posljednja dvadeset i četiri sata”, predložio
je.
Uzdahnuo sam. Sada su mi se spremale nevolje.
“Došao sam autobusom Greyhounda”, rekao sam. “Iskrcao sam se na
državnoj cesti, u osam sati jutros. Hodao sam do grada, došao do onog
restorana, naručio doručak i jeo kad su vaši momci upali i dovukli me ovdje.”
“Imate li nekog posla ovdje?” upitao me.
Odmahnuo sam glavom.
“Nisam zaposlen”, rekao sam. “Nemam nikakvog posla nigdje.” Zapisao je
to.
“Gdje ste se ukrcali u autobus?” upitao je. “U Tampi”, rekao sam. “Krenuo
sam sinoć u ponoć.”
“U Tampi na Floridi?” upitao je.
Kimnuo sam. Bučno je otvorio još jednu ladicu. Izvadio je Greyhoundov
red vožnje. Odmotao ga i spustio dugački smeđi prst na dno stranice. Ovo je
bio vrlo temeljit čovjek. Ponovo je pogledao na mene.
“To je ekspresni bus”, rekao je. “Vozi ravno na sjever do Atlante. Stiže
tamo u devet sati ujutro. Ne zaustavlja se ovdje u osam.”
Odmahnuo sam glavom.
“Zamolio sam vozača da stane”, rekao sam. “Rekao je da ne bi smio, no
ipak je to napravio. Zaustavio se posebno radi mene kako bih se iskrcao.”
 “Jeste li kad prije bili ovdje?” upitao me.
Ponovno sam odmahnuo glavom.
“Imate li obitelj ovdje negdje?” upitao je.
“Ne ovdje”, rekao sam.
“Imate li obitelj igdje?” upitao je.
“Imam brata u Washingtonu”, rekao sam. “Radi u Ministarstvu financija.”
“Imate li prijatelja ovdje u Georgiji?” pitao je.
“Ne”, odgovorio sam.
Finlay je zapisao sve ovo. Potom je nastupila duga tišina. Već sam znao
koje će biti sljedeće pitanje.
“Zašto onda?” čudio se. “Zašto sići s autobusa na nepredviđenom mjestu i
hodati dvadeset kilometara po kiši do mjesta u kojem niste imali apsolutno
nikakav razlog za dolazak?”
To je bilo ubojito pitanje. Finlay ga je odmah potegao, jednako kao što bi i
tužitelj napravio. A ja nisam imao nikakav stvarni odgovor.
“Što da vam kažem?” rekao sam. “To je bila spontana odluka. Bio sam
nemiran. Valjda i ja moram biti negdje, zar ne?”
“Ali zašto ovdje?” upitao me.
“Ne znam”, rekao sam. “Čovjek do mene imao je kartu, a ja sam odabrao
ovo mjesto. Želio sam se maknuti od velikih gnjavaža. Razmišljao sam da se
zavrtim nazad do zaljeva, možda malo dalje na zapad.”
“Vi ste izabrali ovo mjesto?” rekao je Finlay. “Nemojte mi prodavati to
sranje. Kako ste mogli izabrati ovo mjesto?” To je samo ime. Samo točka na
karti. Morali ste imati nekakav razlog.”
Kimnuo sam.
“Razmišljao sam da navratim i potražim Blind Blakea”, rekao sam.
“Tko je, dovraga, Blind Blake?” pitao je.
Promatrao sam ga kako razmatra mogućnosti kao što računalo za šah
ocjenjuje poteze. Je li Blind Blake moj prijatelj, neprijatelj, moj suučesnik,
suradnik, mentor, financijer, dužnik, moja sljedeća žrtva?
“Blind Blake je bio gitarist”, rekao sam. “Umro je prije šezdeset godina,
možda je i ubijen. Moj brat kupio je njegovu ploču, na omotu je pisalo da se to
dogodilo u Margraveu. Pisao mi je o tome. Znam da je na proljeće prolazio
ovuda nekoliko puta, zbog nekakvog posla. Odlučio sam doći ovamo i
provjeriti priču.”
Finlay je izgledao tupo. Vjerojatno mu je ovo zvučalo prilično tanko.
Zvučalo bi tanko i meni, da sam na njegovom mjestu.
“Došli ste ovdje tražeći svirača gitare?” rekao je. “Svirača gitare koji je
umro prije šezdeset godina? Zašto? Svirate li vi gitaru?”
“Ne”, rekao sam.
“Kako vam je brat pisao”, upitao me, “kad nemate adresu?”
“Pisao je u moju staru postrojbu”, objasnio sam. “Oni prosljeđuju poštu u
moju banku na koju sam stavio otpremninu. Pošalju mi je kad im brzojavom
zatražim novac.”
Zavrtio je glavom i nešto zabilježio.
“Ponoćni Greyhoundov autobus iz Tampe, znači?” rekao je.
Kimnuo sam.
“Imate li svoju autobusnu kartu?” pitao je.
“U vrećici sa stvarima, pretpostavljam”, rekao sam. Sjećam se da je Baker
trpao u vrećicu sve smeće iz mojih džepova. Stevenson ju je označio.
“Bi li se vozač autobusa sjetio?” nadoda Finlay.
“Možda”, rekao sam. “Bilo je to posebno stajanje, pa sam ga morao
zamoliti.”
Kao da sam postao promatrač. Situacija je postajala sve apstraktnija. Moj
posao nije bio puno drukčiji od Finlayevog. Imao sam čudan osjećaj kao da se
jedan drugome povjeravamo oko nekog drugog slučaja. Kao da smo kolege
koje raspravljaju o zamršenom slučaju.
“Zašto ne radite?” upitao je Finlay.
Slegnuo sam ramenima, pokušavši objasniti.
“Zato što ne želim raditi”, rekao sam. “Radio sam trinaest godina pa me to
nije dovelo nigdje. Čini mi se kao da sam pokušao na njihov način, pa neka idu
dovraga. Sad ću na svoj način.”
Finlay je sjedio i piljio u mene. “Jeste li imali kakvih problema u vojsci?”
upitao me.
“Ne više nego što ste vi imali u Bostonu”, odgovorio sam.
Bio je iznenađen.
“Što mislite pod time?” kazao je.
“Proveli ste dvadeset godina u Bostonu”, kažem. “To ste mi rekli vi,
Finlay. Zašto ste onda ovdje u ovom beznačajnom malom mjestu? Trebali biste
biti u mirovini, odlaziti na pecanje. U Cape Cod ili negdje drugdje. Koja je vaša
priča?”
“To je moja stvar, gospodine Reacher”, rekao je. “Odgovorite mi na
pitanje.”
Slegnuo sam.
“Pitajte u vojsci”, rekao sam.
“Hoću”, rekao je. “Možete biti prokleto sigurni u to. Jeste li dobili častan
otpust?”
“Zar bi mi dali otpremninu da nisam?” odgovorio sam.
“Zašto bih vjerovao da su vam dali i novčić?” kazao je. “Živite kao vražja
skitnica. Častan otpust? Da ili ne?”
“Da”, rekao sam. “Naravno.”
Napravio je još jednu bilješku. Zamislio se na trenutak.
“Kako ste se osjećali tada, kad su vas otpustili?” upitao je.
Razmišljao sam o tome. Slegnuo sam ramenima.
 “Nisam ništa osjećao”, rekao sam. “Osjećao sam kao da sam bio u vojsci i
kasnije više nisam bio u vojsci.”
“Jeste li se osjećali ogorčeno?” kazao je. “Iznevjereno?”
“Ne”, rekao sam. “Zar sam trebao?”
“Bez ikakvih problema?” čudio se. Kao da je moralo biti nečega.
Osjećao sam se kao da mu moram dati nekakav odgovor. No nisam se
mogao sjetiti nijednog. Od rođenja sam bio u vojsci. Sada sam bio vani. To je
bilo sjajno. Podsjećalo me na slobodu. Kao da sam cijelog svog života imao
laganu glavobolju, koju nisam primjećivao dok nije prestala. Jedini problem
bio mi je kako zaraditi za život. Nije bilo jednostavno zarađivati, a ne odreći se
slobode. Nisam zaradio ni centa u zadnjih šest mjeseci. To je bio moj jedini
problem. No nisam namjeravao reći to Finlayu. On bi to vidio kao motiv. Mislio
bi da sam odlučio dokinuti svoj život skitnice tako što ću pljačkati ljude u
skladištima i onda ih ubijati.
“Mogao bih reći da je prijelaz težak”, rekao sam. “Pogotovo jer sam živio
takvim životom od djetinjstva.”
Finlay je kimnuo. Proučavao je moj odgovor.
“Zašto baš vi?” pitao je. “Jeste li se dobrovoljno javili za otpust?”
“Nikad se ni za što ne javljam dobrovoljno”, rekao sam. “Osnovno pravilo
svakog vojnika.”
Ponovno tišina.
“Jeste li se specijalizirali?” upitao je. “U vojsci?”
“Opće dužnosti, u početku”, rekao sam, “takav je sistem. Onda sam se pet
godina bavio sigurnošću tajnih podataka, a posljednjih šest godina radio sam
nešto drugo.”
Pustio sam ga da pita.
“Čime?” upitao je.
“Istragama ubojstava”, rekao sam.
Finlay se naslonio nazad i gunđao. Ponovno je lupkao prstima. Buljio je u
mene, otpuhnuo i nagnuo se naprijed. Uperio je prst u mene.
“U redu”, odgovori. “Provjerit ću vas. Imamo vaše otiske prstiju. Trebali
bi biti i u vojnim dosjeima. Nabavit ćemo podatke o vašoj službi, sve do jednog.
Sve detalje. Provjerit ćemo kod autobusnog prijevoznika vašu kartu. Pronaći
ćemo vozača, pronaći ćemo putnike i vrlo brzo ćemo saznati je li istina sve što
govorite. A ako je istina, moglo bi vas izvući. Očito, neki vremenski i
metodološki detalji odredit će stvari. Ti detalji su još uvijek nejasni.”
Napravio je stanku i ponovno uzdahnuo. Pogledao je ravno u mene.
“U međuvremenu, ja sam oprezan čovjek”, rekao je. “Puno detalja
upućuje na vas i vi biste mogli biti krivi. Čovjek bez cilja. Skitnica. Bez adrese,
bez prošlosti. Vaša priča mogla bi biti sranje. Možda ste ubijali ljude na sve
strane u desetak država. Jednostavno ne znam. Ne možete od mene očekivati
da vam vjerujem. U ovom trenutku, ne znam zašto uopće ne bi bio sumnjičav?
Ostajete iza rešetaka dok ne budemo potpuno sigurni, u redu?”
To sam i očekivao. To je bilo točno ono što bih i ja rekao. No samo sam
gledao u njega i vrtio glavom.
“Vi ste oprezan čovjek?” potvrdio sam. “To je prokleto sigurno.”
Pogledao me ponovo.
“Ako sam u pravu, častim vas ručkom u ponedjeljak”, rekao je. “U
restoranu Eno’s, kako bih vam se ispričao za ovo danas.”
Ponovno sam zavrtio glavom.
“Nisam ovdje jer tražim prijatelja”, kažem.
Finlay je samo slegnuo ramenima. Isključio je kasetofon. Premotao je
kasetu natrag. Izvadio ju je napolje i napisao nešto na njoj. Oglasio se zvučnik
na velikom drvenom stolu. Zamolio je Bakera da se vrati unutra. Čekao sam.
Još uvijek mi je bilo hladno. No konačno sam bio suh. Kiša je bila pala s neba
Georgije i natopila me. Sad me suhi uredski zrak konačno ponovno osušio.
Isušivač vlage isisao ju je i izvukao van.
Baker je pokucao i ušao unutra. Finlay mu je naložio da me otprati do
ćelije. Onda mi je kimnuo glavom. Bilo je to kimanje koje je govorilo: ako se
pokaže da nisi moj čovjek, sjeti se da sam samo radio svoj posao. I ja sam
kimnuo. Moje kimanje je govorilo: dok ti ovdje štitiš svoje dupe, ubojica ti
negdje vani bježi.
Blok ćelija ustvari je bio jedna obična široka niša velike otvorene
prostorije za policajce. Bio je podijeljen u tri odvojene ćelije s okomitim
rešetkama. Umjesto prednjeg zida stajale su rešetke. Vrata svake ćelije
okovana šarkama. Metalni dijelovi imali su prekrasan tamni sjaj. Izgledali su
poput divova. U svakoj ćeliji bio je sag i bila je bez namještaja ili prostora za
krevet. Samo skupa verzija staromodnog naslonjača.
“Nema smještaja preko noći kod vas?” upitao sam Bakera.
“Nema šanse”, odgovorio je. “Premjestit ćemo vas u državni zatvor
kasnije. Autobus dolazi oko šest. Autobus će vas i vratiti u ponedjeljak.”
Zalupio je vratima i okrenuo ključ. Čuo sam kračun kako ulazi u utore na
svim krajevima okvira. Električni. Izvadio sam novine iz džepa, skinuo kaput i
složio ga. Legao sam na goli pod i podmetnuo kaput pod glavu.
Sad sam već bio stvarno živčan. Moram u zatvor na vikend. Ne mogu čak
ni ostati u ćeliji u postaji. Iako nisam imao drugih planova, puno sam znao o
civilnim zatvorima i nije mi se ostajalo. Puno vojnih dezertera završi u civilnim
zatvorima. Obavijesti se vojska kako bi oni poslali vojnog policajca koji će ih
vrati natrag. Dakle, vidio sam civilne zatvore i nisu me ludo oduševljavali.
Ležao sam ljutito slušajući žamor iz susjedne sobe u kojoj su bili službenici.
Telefoni su zvonili. Pisaći strojevi su tipkali. Tempo je rastao i padao. Policajci
su hodali uokolo, tiho razgovarajući.
Potom sam pokušao dovršiti čitanje posuđenih novina. Bile su pune
sranja o Predsjedniku i njegovoj kampanji da dobije novi mandat. Stari je bio
dolje u Pensacoli, na obali Zaljeva. Nastojao je dovesti proračun u red prije
nego što mu i unuci postanu sijedi. Rezao je troškove poput momka koji
mačetom probija svoj put kroz džunglu. U Pensacoli je to radio s Obalnom
stražom. Ona je provodila inicijativu zadnjih dvanaest mjeseci. Godinu dana,
svakodnevnome služila kao zaobljeni štit uz obalu Floride, zaustavljajući i
pretražujući sav pomorski promet čiji im se iti miris nije sviđao. Bili su
hvaljeni na sva zvona i postizali su uspjehe koje su mogli poželjeti samo u
najluđim snovima. Zaplijenili su koješta. Drogu najviše, ali i oružje i ilegalne
migrante s Haitija i Kube. Interdikcija je smanjivala kriminal po cijeloj zemlji
još mjesecima kasnije i tisućama milja u unutrašnjost. Hvale vrijedan uspjeh.
I sad se to prekida, jer je preskupo. Proračun Obalne straže je u ozbiljnom
manjku. Predsjednik je obznanio da ga ne može povećati. U stvari, morat će ga
smanjiti. Gospodarstvo je u totalnom kolapsu. Ništa drugo ne može učiniti.
Stoga će se projekt interdikcije prekinuti u roku od sedam dana. Predsjednik je
pokušavao nastupiti kao državnik. Glavešine u zakonodavstvu bile su ljute, jer
su smatrali da je prevencija bolja od liječenja. Poznavatelji prilika u
Washingtonu likovali su, jer je pedeset centi potrošenih na policajce s
pendrecima puno vidljivije od dva dolara potrošenih na ocean dvije tisuće
milja daleko od glasača. Izmjenjivali su se argumenti za i protiv. A na
umrljanim fotografijama Predsjednik je sve više blijedio kao državnik
izjavama da ništa ne može napraviti. Prestao sam čitati jer me je to činilo još
ljućim.
Pokušao sam se smiriti tako da zamišljam neku glazbu. Refren pjesme
Smokestack Lightning. Verzija Howling Wolfa ima prekrasni prigušeni jecaj na
kraju prvog stiha. Kažu da se mora neko vrijeme provesti na tračnicama i tek
tada se može razumjeti bluz putnika. Pogrešno. Da bi se razumio bluz putnika
treba biti negdje zaključan. U ćeliji ili u vojsci. Negdje gdje svjetla dimnjaka
izgledaju daleko poput znaka nevjerojatne slobode. Legao sam s kaputom kao
jastukom i slušao glazbu u svojoj glavi. Na kraju trećeg refrena zaspao sam.
Ponovno sam se probudio kad je Baker počeo lupati po rešetkama.
Proizvodile su prigušene zvukove. Poput crkvenih zvona za sprovod. Baker je
stajao s Finlayom. Gledali su dolje prema meni. Ja sam ostao na podu, bilo mi je
udobno ondje.
“Što ste rekli, gdje ste bili sinoć u ponoć?” upita me Finlay.
“Ukrcavao sam se u autobus u Tampi”, odgovorim.
“Imamo novog svjedoka”, govori Finlay. “Vidio vas je oko skladišta sinoć.
Kako se motate onuda. U ponoć.”
“Totalno sranje, Finlay”, rekao sam. “Nemoguće. Tko je dovraga taj novi
svjedok?”
“Svjedok je načelnik Morrison”, kaže Finlay. “Načelnik policije. Kaže da
je bio siguran da vas je prije negdje vidio. Sad se sjetio gdje.”
 TRI

Odveli su me natrag u glavnu prostoriju s lisicama na rukama. Finlay je

sjeo za veliki radni stol, ispred zastava, ispod sata. Sjeo sam nasuprot njemu.
Izvadio je napravu za snimanje. Izvukao je kabele. Stavio je mikrofon između
nas. Testirao ga je kuckajući noktom. Premotao je kasetu natrag. Spreman.
“Zadnja dvadeset i četiri sata, Reacher”, kazao je. “U detalje.”
Dva policajca živnula su od potisnutog uzbuđenja. Tanak slučaj odjednom
je postao siguran. Počeo ih je obuzimati osjećaj pobjede. Prepoznavao sam
simptome.
“Sinoć sam bio u Tampi”, kazao sam. “Sjeo sam u autobus u ponoć.
Svjedoci to mogu potvrditi. Izašao sam iz autobusa jutros u osam na mjestu
gdje se križaju lokalna cesta i autoput. Ako načelnik Morrison govori da me je
vidio u ponoć, pogriješio je. U to vrijeme bio sam šesto kilometara dalje.
Nemam ništa više za dodati. Provjerite ovo.”
Finlay me je gledao. Potom je kimnuo Bakeru koji je otvorio kožni fascikl.
“Žrtva je neidentificirana”, kaže Baker. “Bez dokumenata, bez novčanika,
bez znakova razlikovanja. Bijelac, možda oko četrdeset godina, vrlo visok,
obrijane glave. Tijelo je pronađeno jutros u osam, tamo na tlu uz glavnu
ogradu, blizu glavnog ulaza i djelomično prekriveno kartonom. Uspjeli smo
uzeti otiske prstiju, ali rezultat je zanimljiv. Ne podudaraju se ni s jednim
otiskom u bazi podataka.”
“Tko je bio on, Reacheru?” upitao je Finlay.
Baker je čekao neku vrstu moje reakcije. Nije je dobio. Samo sam sjedio i
slušao tiho otkucavanje starog sata. Kazaljke su dopuzale do pola tri. Nisam
govorio. Baker je pročešljao po fasciklu i izabrao još jedan list papira. Podigne
pogled i nastavi.
“Žrtvi je pucano s dva metka u glavu”, kazao je. “Vjerojatno automatski
pištolj s malim kalibrom i prigušivačem. Prvi pucanj bio je izbliza, u lijevu
sljepoočnicu, a drugi u dodiru s glavom iza lijevog uha. Očigledno meci s
mekšim vrhom, jer su mu izlazne rane potpuno uklonile lice. Kiša je isprala
tragove baruta, ali oblik opeklina upućuje na prigušivač. Prvi pucanj morao je
biti smrtonosan. Nijedan metak nije ostao u lubanji. Nije pronađena ni jedna
čahura.”
“Gdje je pištolj, Reacheru?” upitao je Finlay.
Pogledao sam ga i napravio grimasu. Nisam govorio.
“Žrtva je preminula sinoć između jedanaest i trideset i jedan sat ujutro”,
kazao je Baker. “Tijelo nije bilo tamo u jedanaest i trideset, kad je portir noćne
smjene otišao s dužnosti. On to potvrđuje. Pronađeno je tek u jutarnjoj smjeni
po dolasku novog portira koji je došao otvoriti ulaz, oko osam sati. Vidio vas je
kako napuštate mjesto i to je prijavio.”
“Tko je bio on, Reacheru?” upitao je Finlay.
Ignorirao sam ga i gledao prema Bakeru.
“Zašto prije jedan sat ujutro?” upitao sam ga.
“Kiša je počela padati sinoć u jedan”, rekao je. “Tlo ispod tijela bilo je
potpuno suho. Dakle, tijelo je bilo na tlu prije jedan, kad je počela kiša.
Liječničko vještačenje potvrđuje da je ubijen u ponoć.”
Kimnuo sam. Nasmiješio sam im se. Vrijeme smrti će me izvući van.
“Recite nam što se dalje dogodilo”, tiho je upitao Finlay.
Slegnuo sam ramenima.
“Recite vi meni”, kazao sam. “Nisam bio tu. Bio sam u Tampi u ponoć.”
Baker se nagnuo naprijed i izvukao još jedan list papira iz fascikla.
“Dogodilo se da ste vi postali čudni”, kazao je. “Poludjeli ste.”
Zatresao sam glavom.
“Nisam bio ondje u ponoć”, ponovno sam zanijekao. “Ulazio sam u
autobus u Tampi. Nema ništa previše čudno u tome.”
Dvojica policajaca nisu reagirala. Izgledali su prilično namrgođeno.
“Najprije ste ga upucali”, kazao je Baker. “Onda ste pucali još jednom, a
onda ste pomahnitali i istukli ste tijelo na mrtvo ime. Ima ogromne ozljede
nastale nakon smrti. Upucali ste ga i onda ste ga pokušali rastaviti udarcima
nogom. Nabijali ste truplo na sve strane. Bili ste bijesni. Onda ste se smirili i
pokušali sakriti tijelo ispod kartona.”
Neko vrijeme sam šutio. “Rane nastale nakon smrti?” upitao sam.
Baker je kimnuo.
“Kao u ludilu”, kazao je. “Tip izgleda kao da ga je pregazio šleper. Gotovo
pa svaka kost mu je smrskana. No liječnici kažu da se to dogodilo nakon što je
umro. Vi ste čudak, Reacheru, to je sasvim sigurno.”
“Tko je bio on?” upitao je Finlay treći put.
Samo sam ga pogledao. Baker je bio u pravu. Doista je postalo čudno.
Veoma čudno. Ludilo kod ubojstva je dovoljno loše, ali ludilo nakon ubojstva je
još gore. Vidio sam to nekoliko puta i želio sam da mi se to iskustvo nikad više
ne ponovi. No ovo, kako mi je opisano, nije imalo nikakvog smisla.
“Gdje ste ga sreli?” upitao je Finlay.
Nastavio sam ga samo pogledavati. Nisam odgovarao.
“Što znači Pluribus?” upitao je. Slegnuo sam ramenima. Nastavio šutjeti.
“Tko je bio on, Reacheru?” ponovno je upitao Finlay.
“Nisam bio ondje”, rekao sam. “Ne znam ništa.” Finlay je ušutio.
“Koji vam je broj telefona?” upitao je. Odjednom.
Pogledao sam ga kao da je lud.
“Finlay, o čemu zaboga pričate?” kažem. “Nemam telefon. Zar ne slušate?
Ne živim nigdje.”
“Mislio sam na vaš mobitel”, kaže on.
 “Kakav mobitel?” rekao sam. “Nemam mobitel.”
Pogodila me je jeka straha. Smatrali su me za plaćenog ubojicu. Čudnog,
svirepog plaćenika s mobitelom koji ide od mjesta do mjesta i ubija ljude; koji
šutanjem raskomadava njihova mrtva tijela; koji s podzemljem provjerava
koja je njegova sljedeća žrtva i koji je uvijek u pokretu.
Finlay se nagnuo naprijed. Gurnuo mi je komad papira. Bio je to istrgnuti
dio računalnog ispisa. Ne star. S masnim sjajem od nošenja, patinom koju
papir dobije nakon mjesec dana nošenja u džepu. Na njemu je stajalo
podcrtano zaglavlje. Pisalo je: Pluribus. Ispod zaglavlja stajao je telefonski broj.
Pogledao sam to. Nisam ga dotaknuo. Nisam želio nikakvu zabunu oko otisaka
prstiju.
“Je li ovo vaš broj?” upitao je Finlay.
“Ja nemam telefon”, ponovno sam rekao. “Nisam bio ovdje sinoć. Što me
više gnjavite, sve više vremena trošite uzalud, Finlay.”
“To je broj mobitela”, kaže. “To znamo. Jedne tvrtke iz Atlante. No ne
možemo provjeriti broj do ponedjeljka. Stoga pitamo vas. Trebali biste
surađivati, Reacher.”
Ponovno sam pogledao na komad papira. “Gdje je ovo bilo?” upitao sam
ga. Finlay je razmišljao o pitanju. Odlučio je odgovoriti.
“Bilo je u cipeli vaše žrtve”, kaže. “Zamotano i skriveno.”
Zabrinut, dugo sam sjedio u tišini. Osjećao sam se poput nekog lika iz
priča za djecu koji propada u rupu i zatekne se u nekom novom svijetu gdje je
sve čudno i drukčije. Poput Alise u zemlji čudesa. Je li i ona propala kroz rupu?
Ili je sišla s Greyhounovog autobusa na krivom mjestu?
Bio sam u raskošnom i hiperelegantnom uredu. Viđao sam lošije urede
samo u švicarskim bankama. Društvo su mi pravila dva policajaca, inteligentni
i profesionalni. Pretpostavljam da je to rezultat tridesetogodišnjeg radnog
iskustva. Odjel je raspolagao sposobnim osobljem i s dovoljno materijalnih
sredstava. Slaba točka bio im je načelnik Morrison, šef. Dobra organizacija
kakvu dugo nisam imao priliku vidjeti, no, kao da su svi nestajali trčeći svom
snagom u slijepu ulicu. Izgledali su kao da su uvjereni da je Zemlja ravna ploča.
Da je golemo nebo iznad Georgije velika kugla koja joj po veličini točno
pristaje. Ja sam bio jedini koji je znao da je Zemlja okrugla.
“Dvije stvari”, rekao sam. “Čovjeka su izbliza upucali u glavu
automatskim oružjem s prigušivačem. Prvi metak ga je srušio, drugi metak
služi kao osiguranje. Čahure nedostaju. Što vam to govori? Profesionalno?”
Finlay nije rekao ništa. Njegov prvoosumnjičeni raspravlja o slučaju s
njime kao da mu je kolega. Kao istražitelj, ne bi smio to dopustiti, morao bi me
prekinuti iako me želi poslušati. Moglo se vidjeti kako se bori sam sa sobom.
Bio je potpuno miran, no misli su mu se borile poput mačića u vreći.
“Nastavite”, rekao je napokon. Teško, kao da je to neki veliki problem.
“To je egzekucija, Finlay”, objašnjavao sam. “Nije pljačka ili prepirka već
hladan i precizan pogodak bez ikakvih ostavljenih dokaza. To je pametan
čovjek koji s lampom uokolo traži dvije malokalibarske čahure.”
“Nastavite”, ponovno je rekao Finlay.
“Hitac izbliza u lijevu sljepoočnicu”, kažem. “Žrtva je mogla biti i u autu.
Ubojica razgovara s njim kroz prozor i uperi pištolj. Bang. Naginje se naprijed i
ispaljuje drugi metak. Onda pokupi čahure i odlazi.”
“Odlazi?” pita Finlay. “Što sa ostalim stvarima koje su se dogodile? Mislite
da je postojao i drugi čovjek?”
Odmahnuo sam glavom.
“Bila su trojica”, izjavim samouvjereno. “To je jasno, zar ne?”
“Zašto trojica?” začudi se.
“Za izvedbu najmanje dvojica, zar ne?” kazao sam. “Kako je žrtva došla
tamo do skladišta? Vozio je, zar ne? Predaleko je od bilo čega da bi se hodalo.
Dakle, gdje je njegov automobil? Ni ubojica nije hodao do tamo. Da bi se ovo
izvelo bilo je potrebno najmanje dvoje ljudi. Dovezli su se do tamo zajedno, a
odvezli odvojeno, jedan od njih u autu žrtve.”
“Ali?” kaže Finlay.
“Ali stvarni dokazi upućuju na minimalno trojicu”, kazao sam.
“Razmišljajte o tome psihološki. To je ključno u cijeloj stvari. Čovjek koji se
koristi automatskim malim kalibrom s prigušivačem i puca u glavu iz blizine, a
onda još jedan metak za osiguranje, nije tip čovjeka koji će odjednom
pošašaviti i šutati tijelo do besvijesti, zar ne? A tip čovjeka koji tako pošašavi
neće se onda odjednom smiriti i sakriti tijelo ispod nekakvog kartona. Dakle,
trojica su u tome sudjelovala.”
Finlay je odmahnuo glavom.
“Dva, možda”, kazao je. “Onaj koji je pucao možda je na kraju sve
pospremio.”
“Nema šanse”, bio sam uporan. “On ne bi bio tu i čekao. Njemu se ne bi
svidio takav bijes. To bi ga sramotilo i zabrinulo jer bi cijeloj stvari bila
povećana vidljivost i opasnost da bude razotkriven. A takav bi čovjek, da je
nakon svega pospremio, to napravio kako treba. Ne bi ostavio tijelo tamo gdje
će ga naći prvi čovjek koji naiđe. Dakle, tražite njih trojicu.” Finlay je duboko
razmišljao.
“Dakle?” kazao je.
“Dakle, koji od njih bi mogao biti ja?” upitam. “Onaj koji je pucao, manijak
ili onaj koji je sakrio tijelo?”
Finlay i Baker su se pogledali. Nisu mi odgovorili.
“Dakle, koji god da jesam, što vi mislite?” upitao sam ih. “Da sam se
odvezao tamo s dvojicom kompanjona i da smo upucali tog tipa u ponoć, a
onda su se moji kompanjoni odvezli dalje, a ja sam odlučio ostati ovdje. Zašto
bih to učinio? To je sranje, Finlay.”
Nije odgovorio. Razmišljao je.
 “Ja nemam dvojicu kompanjona”, rekao sam. “Ni auto. Dakle, najbolje što
možete reći jest da je žrtva hodala do tamo, a to opet znači da sam i ja hodao.
Sreo sam ga i vrlo pažljivo ga upucao, kao profesionalac, onda sam pronašao
svoje čahure, uzeo njegov novčanik i ispraznio mu džepove, ali sam mu
zaboravio pretražiti cipele. Onda sam sakrio svoje oružje, prigušivač, lampu,
mobitel, čahure, novčanik i sve ostalo. Potom sam potpuno promijenio samoga
sebe i šutao truplo kao manijak. Onda sam opet promijenio samoga sebe i
bezuspješno pokušao sakriti tijelo, a naposljetku sam čekao osam sati po kiši i
došetao do grada. To je najbolje što možete. I to je totalno sranje, Finlay. Jer
zašto bih dovraga čekao osam sati, po kiši, do svitanja, i tek onda se udaljio s
mjesta zločina?”
Nisu se sjetili toga. Tu je nastupila nova tišina. Bili su posramljeni. Nisu
željeli pogledati jedan drugoga, ni mene. Tišina.
Baker se izvukao iz ove situacije. Prebacio je krumpir Finlayu. Skupio je
fascikle i gestikulirao da odlazi raditi na njima. Finlay je kimnuo i mahnuo mu.
Baker je ustao i izašao van. Zatvorio je vrata, zaista, jako tiho. Finlay je otvorio
usta i brzo ponovno ih zatvorio. Želio je sačuvati obraz. Očajnički.
“To je mobitel”, rekao je. “Ako ga nazovem, još uvijek ne znam tko se
javlja ili gdje je.”
“Slušajte, Finlay”, kažem. “Nije me briga čiji je. Jedino me je briga čiji nije.
Razumijete? To nije moj telefon. Dakle, ako ga nazovete i javi se nekakav John
Doe u Atlanti ili Jane Doe u Charlestonu onda ćete znati da nije moj.”
Finlay je buljio u mene. Lupkao je prstima po stolu. Šutio je.
“Vi znate kako ovo treba napraviti”, rekao sam. “Nazovete broj, ispričate
neku bezveznu priču o tehničkoj grešci ili neplaćenom računu, nešto oko
računala, i navedite tu osobu da potvrdi ime i adresu. Napravite to, Finlay, pa
vi biste trebali biti nekakav vražji detektiv.”
Gledao me dugo i prodorno. “Ne znam zašto”, rekao je.
Čovjek poput Finlaya ne govori tako nešto osim ako se bori sam sa
sobom. Izgledao je kao da se smanjio. Slučaj mu je bio sranje i on je to znao.
No, imao je ozbiljan problem s načelnikovim novim dokazom. Nije mogao prići
svom šefu i reći mu: “Pun si sranja, Morrison.“ Nije mogao aktivno tražiti
alternativu kad mu je šef izručio osumnjičenika na pladnju. Mogao bi provjeriti
moj alibi. To bi mogao napraviti. Nitko ga ne bi kritizirao jer je temeljit. To bi
opet mogao početi raditi u ponedjeljak, ali to ga je činilo jadnim jer će
prokockati sedamdeset dva sata. Uz sve to mogao je predvidjeti i novi
problem. Mora reći svome šefu da ustvari nisam mogao biti tamo u ponoć.
Morat će ga pristojno pridobiti na povlačenje. Teško za napraviti kad ste novi
podređeni koji je tu tek šest mjeseci. I kad je osoba s kojom se morate suočiti
potpuni kreten i vaš šef. Bio je sav na mukama i zbog toga se osjećao jadno.
Sjedio je i teško disao, okružen problemima, pravi trenutak za ponuditi pomoć.
“Broj telefona”, nastavio sam, “utvrdili ste da je od mobitela?”
 “Po pozivnom broju”, odgovori. “Umjesto pozivnog broja za regiju ima
pozivni broj za mobilnu mrežu.”
“OK”, rekao sam. “Ali ne možete otkriti kome pripada jer nemate
povjerljivi imenik za mobitele, a u njihovom uredu vam ne žele reći, zar ne?”
“Traže sudski nalog”, rekao je.
“Ali vi morate znati čiji je to broj, je li tako?” kažem.
“Znate li neki način kako to napraviti bez sudskog naloga?” upitao je.
“Možda”, rekao sam. “Zašto ga jednostavno ne nazovete i vidite tko se
javlja.”
Nagnuo se naprijed do mjesta gdje je ostavio broj. Povukao je papir
nazad svojim dugim smeđim prstima. Okrenuo ga je tako da ga može pročitati i
uzeo telefon u ruke. Nazvao je broj. Uključio je zvučnik. Ton pozivanja ispunio
je zrak. Ne zvučan dugi ton poput onih na kućnom telefonu. Visok, nametljiv
električni zvuk. Zaustavio se. Netko se javio.
“Paul Hubble”, rekao je glas. “Kako vam mogu pomoći?”
Južnjački naglasak i samouvjeren nastup, prilagođen telefonima.
“Gospodin Hubble?” priupitao je Finlay. Gledao je u stol i zapisivao ime.
“Dobar dan. Zovem iz telefonske kompanije, odjel mobilnih komunikacija.
Savjetnik za tehniku.Prijavljena nam je greška na vašem broju.”
“Greška?” čudio se glas. “Meni se sve čini u redu. Ja nisam prijavio
nikakav problem.”
“Vaše nazivanje ne bi trebalo biti nikakav problem”, nastavio je Finlay.
“Ali moglo bi biti problema s nazivanjem vas, gospodine. Naš mjerač signala
upravo je spojen i, zapravo, pokazuje ponešto nižu razinu.”
“Ja vas sasvim dobro čujem”, rekao je glas.
“Halo?” kaže Finlay. “Izgleda da se gubite, gospodine Hubble! Halo?
Pomoglo bi mi da mi kažete točnu zemljopisnu lokaciju vašeg telefona
gospodine, znate, u ovom trenutku, u odnosu na naše odašiljače.”
“Ovdje sam kod kuće”, rekao je glas.
“OK”, kaže Finlay. Ponovno je uzeo kemijsku olovku. “Možete li mi još
samo potvrditi vašu točnu adresu?”
“Zar nemate moju adresu?” kazao je glas. Muška zafrkancija. “Čini mi se
da mi uredno svaki mjesec šaljete račun.”
Finaly je skrenuo pogled prema meni. Nasmijao sam mu se. On je
napravio grimasu.
“Trenutno sam u tehničkom odjelu, gospodine”, kazao je, također šaljivo.
Kao da se dva obična momka bore protiv tehnologije. “Detalji o pretplatnicima
su u drugom odjelu. Mogao bih doći do tih podataka, no to bi potrajalo koji
minut, znate kako to već ide. Osim toga, gospodine, ionako morate i dalje
pričati dok je naš mjerač signala uključen kako bi mi dao točnu razinu, znate?
Najlakše bi bilo da mi izrecitirate vašu adresu, osim ako nemate nekakvu
omiljenu pjesmu ili nešto tako.”
 Iz malenog zvučnika začuo se smijeh čovjeka s prezimenom Hubble.
“OK, idemo, test, test”, kazao je. “Govori Paul Hubble, direktno iz svog
doma u Beckman Drive broj dvadeset i pet, ponovit ću, Beckman Drive dva-
pet, ovdje u malom starom Margraveu, dakle M-A-R-G-R-A-V-E, u državi
Georgia, SAD. Kako stojim sa signalom?”
Finlay nije odgovorio. Izgledao je jako zabrinut.
“Halo?” zvao je glas. “Jeste li još tu?”
“Jesam, gospodine Hubble”, rekao je Finlay. “Ovdje sam. Ne mogu naći
apsolutno nikakav problem, gospodine. Vjerojatno je samo lažna uzbuna.
Hvala vam na vašoj pomoći.”
“OK”, rekao je Hubble. “Nema na čemu.”
Veza se prekinula i ton biranja ponovno je ispunio sobu. Finlay je vratio
slušalicu natrag. Naslonio se i pogledao u strop. Pričao je sa sobom.
“Sranje”, kazao je. “Baš ovdje u gradu. Tko je dovraga taj Paul Hubble?”
“Ne znate ga?” rekao sam.
Pogledao me, pomalo snuždeno, kao da je zaboravio na trenutak gdje je.
“Ovdje sam tek šest mjeseci”, kaže. “Ne znam baš sve.”
Nagnuo se naprijed i pritisnuo tipku za kućni telefon na debelom
drvenom stolu. Pozvao je Bakera natrag unutra.
“Jesi li kad čuo za nekoga tko se zove Hubble?” upitao ga je Finlay. “Paul
Hubble, živi ovdje u gradu, u Beckman Driveu broj dvadeset pet?”
“Paul Hubble?” kaže Baker. “Naravno. Kao što kažeš, živi ovdje, i oduvijek
jest obiteljski čovjek. Stevenson ga zna, oni su nekakav rod. U dobrim su
odnosima, mislim. Idu na kuglanje zajedno. Hubble je bankar, ima nekakve
veze s financijama, znaš, nekakva velika direktorska zvjerka, radi gore u
Atlanti u nekoj velikoj banci. Viđam ga ovdje, s vremena na vrijeme.”
Finlay ga pogleda.
“On je čovjek s druge strane ovog broja”, kaže on. “Hubble?” kaže Baker.
“Odavde u Margraveu? To je jaka stvar.”
Finlay se okrenuo natrag prema meni. “Pretpostavljam da ćete reći da
nikad niste čuli za njega?” upita me.
“Nikad čuo”, odgovorio sam.
Nakratko me je bijesno pogledao. Okrenuo se natrag prema Bakeru.
“Bilo bi najbolje da odeš i privedeš tog Hubblea”, rekao je. “Beckman
Drive broj dvadeset pet. Bog zna kakve on ima veze sa svim ovim, ali ipak bi
bilo dobro da popričamo s njim. Budi nježan s njim, znaš, on je vjerojatno
cijenjen čovjek.”
Ponovno me bijesno pogleda i napusti sobu zalupivši teškim vratima.
Baker se nagnuo naprijed i zaustavio kasetofon za snimanje. Ispratio me iz
ureda i vratio ponovo u ćeliju. Ušao sam. Moja pratnja skine mi lisice i zadjene
ih nazad za svoj pojas. Izađe i zatvori vrata za sobom okrenuvši bravu.
Električni zasuni ponovno su škljocnuli. On odšeta.
 “Hej, Baker”, dozvao sam ga.
Okrenuo se i vratio nazad. Hodao je uspravno i nimalo prijateljski.
“Želim nešto jesti”, rekao sam. “I kavu.”
“Jest ćete u državnom zatvoru”, rekao je. “Autobus dolazi u šest.”
Odšetao je. Mora otići i dovesti tog Hubblea. Prići će mu gegajući se uz
isprike. Zamolit će ga da dođe do postaje, gdje će Finlay biti pristojan s njim. Za
to vrijeme, dok ja čamim u ćeliji, Finlay će pristojno propitivati Hubblea zašto
je njegov broj pronađen u cipeli mrtvog čovjeka.
Moj kaput još uvijek je ležao zgužvan na podu ćelije. Protresao sam ga i
odjenuo. Ponovno mi je bilo hladno. Zabio sam ruke u džepove. Naslonio sam
se na rešetke i pokušao ponovno proletjeti kroz novine, tek toliko da mi prođe
vrijeme. No, ništa se nije primalo. Razmišljao sam o nekome tko je gledao svog
partnera kako puca čovjeku u glavu. Nekome tko uzima zgrčeno tijelo i šuta ga
naokolo po podu. Nekome tko je upotrijebio toliko unutarnjeg bijesa da
smrska sve umrtvljene kosti. Stajao sam ondje i razmišljao o stvarima za koje
sam mislio da sam završio s razmišljanjem. Stoga sam bacio papire na pod i
pokušao misliti o nečem drugom.
Otkrio sam da, ako se popnem na prste u drugom kutu ćelije, mogu
vidjeti cijelu veliku prijemnu prostoriju. Mogu gledati preko prijemnog pulta
van kroz staklena vrata. Vani je popodnevno sunce bilo svijetlo i vruće.
Ponovno je sličilo na suho i prašnjavo mjesto. Teška kiša otišla je dalje.
Unutrašnjost je bila hladna i fluorescentna. Službenik za pultom sjedio je na
visokoj stolici. Radio je za svojim računalom. Vjerojatno je ispunjavao
formulare. Mogao sam vidjeti zadnji dio njegovog pulta. U podnožju je bio
prostor dizajniran da ga se ne vidi s prednje strane. Uredni odjeljci sadržavali
su papire i tvrde fascikle. Bilo je i odjeljaka s mace sprejom. Puška. Prekidač za
slučaj uzbune. Iza činovnika za pultom bila je žena koja mi je uzela otiske
prstiju. Posao na računalu. U golemoj prostoriji bila je tišina, ali kao da je
brujala energijom istraživanja.

ČETIRI

Ljudi potroše stotine, ponekad i tisuće dolara na kupnju glazbene linije.

Upravo ovdje u Americi postoji cijela industrija koja je glazbenu opremu
dovela gotovo do savršenstva, nezamislivo visokog standarda. Golema
pojačala koštaju više od kuće. Zvučnici su veći od mene. Kabeli su deblji od
crijeva za polijevanje vrta. Neki momci iz vojske imali su te stvari. Čuo sam ih u
bazama diljem svijeta. Prekrasno. No bacali su svoj novac, jer najbolja
glazbena linija na svijetu je besplatna. Ona u tvojoj glavi. Zvuči točno onako
kako ti to želiš da zvuči. I onoliko glasno koliko ti to želiš.
Bio sam naslonjen u kutu i u glavi puštao jednu stvar Bobbya Blanda.
Jedan stari hit. Bio je navijen zbilja glasno “Further On up the Road“. Bobby
Bland pjeva je u g-duru. Taj ključ daje joj neobičan, sunčan, veseli zvuk.
Ublažava otrovan ubod teksta. Čini je uplakanom, predvidivom, utješnom. Radi
ono što bi bluz trebao raditi. Opušteni g-dur umotan je gotovo u slatkoću. Nije
zloban.
No onda sam vidio debelog policijskog načelnika kako prolazi nedaleko
od mene. Morrison, prolazi pokraj ćelija prema velikom uredu u stražnjem
dijelu. Upravo na početku treće strofe. Prebacio sam pjesmu u e-mol. Mračni i
prijeteći ključ. Pravi ključ za bluz. Ugasio sam ugodnog Bobbya Blanda. Trebao
mi je neki jači glas. Nešto puno zlobnije. Muzikalan, no stvarno uništen
cigaretama i viskijem. Možda Wild Child Butler. Netko s kim se ne želiš
zafrkavati. Premotao sam stvar u svojoj glavi, do dijela koji govori o ubiranju
onog što si posijao, malo dalje na putu.
Morrison je lagao zbog onoga sinoć. Nisam bio tamo u ponoć. Neko
vrijeme bio sam spreman prihvatiti mogućnost da je pogriješio. Možda je vidio
nekoga tko sliči na mene. No zbog toga bi morao biti barem malo sumnjičav.
Sada sam ga želio opaliti šakom posred lica. Razbiti mu onaj debeli nos.
Zatvorio sam oči. Wild Child Butler i ja obećali smo da će se to dogoditi, malo
dalje na putu.
Otvorio sam oči i isključio glazbu u svojoj glavi. Ispred mene s druge
strane rešetaka stajala je službenica za uzimanje otisaka prstiju. Vraćala se od
automata za kavu.
“Mogu li ti donijeti šalicu kave”, upita me.
“Naravno”, potvrdio sam. “Super. Bez mlijeka, bez šećera.”
Odložila je svoju šalicu na najbliži stol i vratila se nazad do automata.
Natočila mi je šalicu iz termosice i vratila se. Dobro je izgledala.
Tridesetogodišnjakinja, tamnoputa, ne previše visoka, no ne bi bilo pošteno
prema njoj nazvati je prosječno visokom. Zračila je živošću. Pokazala se u
obliku suosjećajne živahnosti u onoj prvoj sobi za razgovor. Profesionalna
užurbanost. Sada se doimala neformalnom. Vjerojatno je i bila. Vjerojatno je
mimo pravila debelog načelnika donosila kavu osuđenom čovjeku. To me
nagnalo da mi se svidi.
Dodala mi je šalicu kroz rešetke. Izbliza je izgledala dobro. Lijepo je
mirisala. Nisam to prije zapazio. Sjećam se da sam o njoj razmišljao kao od
medicinskoj sestri nekog zubara. Da su sve sestre kod zubara tako izgledale,
vjerojatno bih ih češće posjećivao. Uzeo sam šalicu. To me učinilo sretnim. Bio
sam žedan, a volim kavu. Kad mi se pruži prilika, pijem kavu kao što
alkoholičari piju votku. Potegao sam gutljaj. Dobra kava. Podigao sam
styrofoam šalicu kao komad tosta. “Hvala”, kazao sam.
“Nema na čemu”, rekla je i nasmiješila se, čak i očima. Uzvratio sam
osmijeh. Oči su joj izgledale kao zraka sunca u trulom poslijepodnevu.
“Dakle, i ti misliš da ja to nisam napravio?” upitao sam je.
Posegnula je za svojom šalicom koju je bila odložila.
“Misliš da ne donosim kavu onima koji su krivi?” upita ona.
“Možda čak i ne pričaš s krivima”, kažem.
“Znam da nisi kriv za nešto veliko”, rekla je.
“Kako možeš biti sigurna u to?” kažem. “Zato što mi oči ne stoje
preblizu?”
“Ne, ludo”, nasmijala se. “Zato što nam se još nisu javili iz Washingtona.”
Njen smijeh bio je prekrasan. Želio sam pogledati na pločicu s imenom na
džepu njene košulje. No nisam želio da pomisli da joj gledam u grudi. Sjećam ih
se kako su ležale na rubu stola kad me je fotografirala. Pogledao sam. Lijepe
grudi. Zvala se Roscoe. Na brzinu se osvrnula uokolo i približila se rešetkama.
Srknuo sam kavu.
“Poslala sam tvoje otiske preko računalne veze u
Washington”,objašnjavala je. “To je bilo u dvanaest i trideset šest. Imaju veliku
bazu podataka, znate, u FBI-ju. U računalu imaju milijune otisaka. Otiske koji
se pošalju, provjeravaju se. Postoji lista prioriteta. Prvo te usporede s
desetoricom na listi najtraženijih, zatim s prvih sto, onda prvih tisuću,
razumijete? Da si negdje pri vrhu, znaš, kao tražen, javili bi nam se gotovo
odmah. Automatski. Ne žele da im neki važan bjegunac izmakne iz ruku, pa se
sistem odmah aktivira. Ali ti si ovdje skoro tri sata i još nam se nisu javili. Tako
da mogu reći da nemaš dosje ni za što loše.”
Službenik za stolom pogledao nas je. Nije to odobravao. Ona će morati
otići. Popio sam kavu i kroz rešetke joj dodao šalicu.
“Nemam nikakav dosje”, rekao sam.
“Ne”, kaže ona. “Ne odgovaraš profilu čovjeka problematičnog
ponašanja.”
“Ozbiljno?” pitam.
“Odmah se moglo vidjeti”, kaže ona. “Imaš lijepe oči.”
Namignula mi je i odšetala. Bacila je šalice u kantu za smeće i preselila se
natrag u radnu prostoriju. Sjela je. Sve što mi je bilo u vidokrugu jest njen
potiljak. Pomaknuo sam se u moj kut i naslonio na tvrde rešetke. Šest mjeseci
bio sam usamljeni skitnica. Nešto sam naučio. Poput Blanche u onom starom
filmu, skitnica ovisi o ljubaznosti neznanaca. Ne zbog nečeg posebnog ili
materijalnog. Zbog morala. Buljio sam u Roscoin potiljak i smiješio se. Sviđala
mi se.
Bakera nije bilo dvadeset minuta. Dovoljno dugo da se vrati od Hubblea,
gdje god on bio. Izračunao sam da se može otići do njega i vratiti natrag za
dvadeset minuta. Ovo je malen grad, zar ne? Mala točka na karti. Izračunao
sam da se bilo gdje može doći za dvadeset minuta. Hodajući na rukama. Iako
su granice gradskog područja bile prilično čudne. Zavisi od toga živi li Hubble
u samom gradu ili negdje drugdje unutar njegovih granica. Po mom iskustvu,
možeš biti u gradu čak i ako si dvadeset kilometara daleko. Ako se tih dvadeset
kilometara proteže u svim smjerovima, onda je Margrave velik gotovo kao
New York.
Baker je bio kazao da je Hubble obiteljski čovjek. Bankar koji radi u
Atlanti. To bi značilo da je obiteljska kuća negdje blizu grada. Blizu škola i
prijatelja za djecu. Blizu samoposluga i društvenog kluba za ženu. S laganom
vožnjom za njega, državnom cestom do autoceste. Ugodno putovanje
autocestom do posla u velikom gradu. Adresa je zvučala kao da je u gradu.
Beckman Drive dvadeset pet. Ne previše blizu glavnoj ulici. Beckman Drive
vjerojatno se proteže od centra grada prema selu. Hubble je čovjek iz
ekonomskog okružja. Vjerojatno bogat. Vjerojatno ima veliko bijelo zdanje na
golemom zemljištu. Stabla koja prave hlad. Možda bazen. Recimo, četiri jutra.
Kvadrat s četiri jutra ima oko sto trideset metara na svakoj strani. Kuće s lijeve
i desne strane ulice znače da je broj dvadeset pet oko dvanaest parcela izvan
grada. Kilometar i pol, možda.
Iza velikih staklenih vrata sunce je padalo prema popodnevu. Svjetlo je
bilo crvenije. Sjene su bile duže. Vidio sam Bakerov automobil kako skreće i
parkira se na prilazu. Bez rotacijskih svjetala. Polako se okrenuo u polukrug i
zaustavio. Još jednom je poskočio na oprugama. Ispunio je cijeli pogled kroz
staklena vrata. Baker je izašao na drugoj strani i nestao iz vidokruga dok je
zaobilazio automobil. Ponovno se pojavio kad je prišao suputnikovim vratima.
Otvorio ih je poput osobnog vozača. Izgledao je potpuno zbunjeno i s
nespretnim govorom tijela. Dijelom prepun poštovanja, jer se radio o bankaru
iz Atlante. Dijelom prijateljski, jer je ovo njegovom prijatelju partner s
kuglanja. Dijelom služben, jer je ovo čovjek čiji je telefonski broj bio skriven u
cipeli jednog leša.
Paul Hubble je izašao iz automobila. Baker je zatvorio vrata. Hubble je
čekao. Baker ga je zaobišao i otvorio velika staklena vrata policijske postaje.
Naslonila su se na zaštitnu gumu. Hubble je ušao unutra.
Bio je to visok bijelac. Izgledao je kao sa stranica nekog reklamnog
magazina. One vrste na kojoj su izblijedjele fotografije novca s kojim se kocka.
Bio je u ranim tridesetima. Dotjeran, ali ne i snažan. Pepeljaste kose,
razbarušene, razrijeđene taman toliko da se vidi inteligentno čelo. Dovoljno da
kaže: da, bio sam pripravnik, ali hej, sad sam veliki čovjek. Nosio je okrugle
naočale sa zlatnim okvirom. Imao je četvrtastu čeljust. Dobar ten. Veoma bijele
zube. Puno njih pokazalo se kad se nasmiješio činovniku za pultom.
Bio je u izblijedjeloj sportskoj majici s malim logom i ispranim širokim
hlačama. Vrsti odjeće koja izgleda staro čak i tek kad je kupiš i platiš pet
stotina dolara. Imao je debeli bijeli džemper svezan oko struka. Ruke su mu
bile labavo zavezane sprijeda. Nisam mu mogao vidjeti noge jer mi je smetao
prijemni pult. Bio sam siguran da nosi šminkerske, stavljene cipele. Kladio sam
se sam sa sobom da ih nosi bez čarapa. Bio je to čovjek koji se valjao u snu
jednog yuppija kao svinja u blatu.
Bio je uznemiren. Stavio je dlanove na prijemni pult, a onda se okrenuo i
spustio ih sa strane. Vidio sam podlaktice umrljane pijeskom i bljesak teškog
zlatnog sata. Shvatio sam da bi njegov uobičajeni pristup bio ponašanje poput
prijateljski raspoloženog bogataša. Posjetio bi policijsku postaju poput našeg
Predsjednika koji bi usred kampanje posjetio kakvu tvornicu. No sad je bio
zbunjen. Napet. Nisam imao pojma što mu je Baker rekao, koliko mu je otkrio.
Vjerojatno ništa. Dobar narednik poput Bakera ne bi postavljao mine Finlayu.
Dakle Hubble nije znao zašto je ovdje. No znao je nešto. Ja sam bio nekakav
policajac trideset godina i mogu nanjušiti zabrinutog čovjeka na kilometre
daleko. Hubble je bio zabrinut čovjek.
Ostao sam naslonjen na rešetke, nepomično. Baker je pokazao Hubbleu
da ide za njim na drugoj strani sobe, prema uredu odostraga. Dok je Hubble
zaobilazio prijamni pult, ugledao sam mu noge. Šminkerski stavljene cipele,
bez čarapa. Njih dvojica izgubili su se iz vidokruga i ušli u ured. Vrata su se
zatvorila. Činovnik za pultom ustao se od svog radnog mjesta i izašao van
preparkirati Bakerov patrolni automobil.
Vratio se natrag s Finlayom pored sebe. Finlay je produžio ravno u ured u
stražnjem dijelu, gdje ga je Hubble čekao. Ignorirao me dok je prolazio kroz
veliku prostoriju. Otvorio je vrata ureda i ušao unutra. U svom kutu čekao sam
Bakera da izađe. Baker nije smio ostati unutra. Ne dok mu se partnerov
prijatelj s kuglanja nalazi u krugu istrage za umorstvo. To ne bi bilo etično.
Nimalo etično. Finlay je na mene ostavio dojam čovjeka koji čvrsto drži do
etike. Bilo tko s takvim odijelom od tvida, kožnim prslukom i harvardskim
obrazovanjem bi čvrsto držao do etike. Nakon par trenutaka vrata su se
otvorila i Baker je izašao. Ušetao je u veliku otvorenu prostoriju i zaputio se
prema svom stolu.
“Hej, Baker”, dozivao sam. Promijenio je smjer i došao do ćelija. Stao je
ispred rešetki, tamo gdje je Roscoe stajala.
“Moram u toalet”, rekao sam. “Osim ako i za to moram čekati da dođem u
veliki zatvor?”
Nabacio je osmijeh. Mrzovoljan, ali ipak osmijeh. Duboko u ustima
primijetio sam zlatni zub. Davao mu je raspušten izgled. Malo ljudskiji.
Doviknuo je nešto tipu za pultom. Vjerojatno nekakvu šifru za postupanje.
Posegnuo je za ključevima i otključao električnu bravu. Utori su uskočili
ponovo unutra. Nakratko sam se zapitao kako ovo rade ako nestane struje.
Mogu li se ova vrata otključati i bez struje? Nadao sam se da mogu. Ovdje
vjerojatno ima mnogo nevremena s grmljavinom. Puno dalekovoda vjerojatno
puca.
Povukao je teška vrata prema unutra. Ušli smo u zadnji dio velika
otvorene prostorije. Kut suprotan uredu odostraga. Tu je bilo predvorje. Iz
predvorja se ulazilo u dva nužnika. Zaobišao me i otvorio vrata nužnika
namijenjenog muškarcima.
Znali su da ja nisam njihov čovjek. Nisu vodili brigu o meni. Nimalo. Tamo
u predvorju mogao sam odgurnuti Bakera i uzeti mu pištolj. Bez problema.
Mogao sam mu skinuti oružje s pojasa prije nego što bi on pao na tlo. Mogao
sam pucnjavom napraviti put iz zgrade policije do jednog od patrolnih auta.
Svi su bili parkirani točno ispred s ključevima. Sasvim sigurno mogao sam se
izvesti prema Atlanti prije nego što bi oni organizirali akciju. Dotad bih već
nestao. Bez problema. No ipak sam samo ušao u toalet.
“Ne zaključavajte ga”, kazao je Baker.
Nisam ga zaključao. Potpuno su me podcjenjivali. Rekao sam im da sam
bio vojni policajac. Možda su mi vjerovali, možda i nisu. Možda im to nije ništa
ni značilo. No trebalo bi. Vojni policajac bavi se prijestupnicima u vojsci. Oni su
ljudi iz službe. Odlično naučeni rukovati s oružjem, sabotirati i boriti se bez
oružja. Zelene beretke, rendžeri, marinci. Ne samo ubojice. Istrenirane ubojice.
Izvrsno izvježbani na veliki državni trošak. Stoga je vojni policajac još bolje
uvježban. Bolji je s oružjem. Bolji je i bez oružja. Baker po tom pitanju bio je
očigledno velika neznalica. Nije se toga ni sjetio. U suprotnom, imao bi
nekoliko pušaka uperenih u mene na putu prema toaletu, kad bi mislio da sam
ja njihov čovjek.
Zatvorio sam smičak i vratio se natrag u predvorje. Baker je čekao. Hodali
smo natrag do prostora s ćelijama. Ušao sam u svoju ćeliju. Naslonio se u
svome kutu. Baker je povukao teška vrata i zatvorio ih. Aktivirao je električnu
bravu svojim ključem. Utori su uskočili na svoje mjesto. On je odšetao natrag u
prostoriju s policajcima.
Sljedećih dvadeset minuta nastupila je tišina. Baker je radio za svojim
stolom. Kao i Roscoe. Činovnik za pultom sjeo je natrag na svoju stolicu. Finlay
je bio u velikom uredu zajedno s Hubbleom. Iznad prednjih vrata stajao je
moderan sat. Nije bio elegantan poput starog u uredu, no njegove kazaljke
kretale su se jednako sporo. Tišina. Četiri i trideset. Naslonio sam se na rešetke
od titana. Tišina. Četiri i četrdeset pet.
Vrijeme je ponovno počelo teći nešto prije pet. Iz stražnjeg ureda počeo
je dopirati zvuk meteža. Vikanje, urlanje, zvuk bacanja stvari. Netko se zbilja
pobunio. Oglasilo se zvono na Bakerovom stolu i začuo se zvučnik. Čuo sam
Finlayev glas. Uznemiren. Zove Bakera unutra. Baker se ustao i došao do tamo.
Pokucao je i ušao unutra.
Začula su se velika staklena vrata na ulazu i unutra je ušao debeljko.
Načelnik Morrison. Zaputio se ravno prema stražnjem uredu. Baker je izašao, a
Morrison je ušao. Baker je požurio do prijamnog pulta. Činovniku koji je sjedio
za njim šaptao je dugu rečenicu vidno uzbuđen. Roscoe im se pridružila.
Stvorila se gomila. Radilo se o nekoj velikoj vijesti. Nisam mogao čuti što. Bili
su predaleko.
Zvučnik na Bakerovom stolu ponovno se oglasio. On se zaputio natrag u
ured. Velika ulazna vrata ponovno su se otvorila. Popodnevno sunce gasilo se
nisko na horizontu. Stevenson je ušetao u zgradu policije. Ovo je prvi put da
sam ga vidio nakon što su me uhitili. Kao da je uzbuđenje privlačilo ljude
unutra.
Stevenson je nešto razgovarao sa činovnikom na pultu. Uznemirio se.
Činovnik je stavio ruku na njegovo rame. Stevenson ju je otresao i potrčao
prema uredu odostraga. Zaobilazio je stolove kao igrač ragbija. Taman kad je
stigao do vrata ureda, ona su se otvorila. Gomila ljudi je izašla: Načelnik
Morrison, Finlay i Baker, koji je držao Hubblea ispod ruke. Laganim, ali vještim
stiskom, istim kojeg je upotrijebio i na meni. Stevenson je blijedo pogledao
Hubblea i potom zgrabio Finlaya za ruku. Povukao ga je natrag u ured.
Morrison je zarotirao svoju znojnu masu i slijedio ih. Vrata su se zalupila.
Baker je pratio Hubblea hodajući prema meni.
Hubble je izgledao kao drugi čovjek. Bio je siv i znojio se. Boja mu je
nestala. Izgledao je manji. Izgledao je kao da je netko ispustio sav zrak iz njega
i ispuhao ga. Bio je sagnut kao čovjek kojeg razdire bol. Oči iza zlatnih naočala
bile su prazne i zurile su u panici i strahu. Tresao se dok je Baker otključavao
ćeliju do moje. Nije se pomakao. Drhtao je. Baker ga je uzeo za ruku i gurnuo
unutra. Zatvorio je vrata i zaključao ih. Električni utori ponovno su škljocnuli.
Baker se vratio nazad u stražnji ured.
Hubble je ostao stajati tamo gdje ga je Baker ostavio. Gledao je u prazno.
Potom je polako počeo hodati unatrag sve dok nije došao do stražnjeg zida
ćelije. Naslonio se na njega i skliznuo na pod. Privukao je glavu koljenima.
Spustio ruke na pod. Čuo sam lupkanje njegovih prstiju po krutom plastičnom
sagu. Roscoe od svog stola gledala je u njega. Policajac s prijamnog pulta buljio
je prijeko. Svi su buljili u čovjeka koji se raspada.
Čuo sam povišene glasove u stražnjem uredu. Tenore argumenata.
Lupanje dlanom po stolu. Vrata su se otvorila i izašao je Stevenson zajedno s
načelnikom Morrisonom. Stevenson je izgledao bijesan. Hodao je velikim
koracima niz veliku prostoriju. Vrat mu je bio ukočen od bijesa. Pogled je
fiksirao na glavni ulaz. Ignorirao je debelog policijskog načelnika. Prošao je
pored prijamnog pulta i kroz velika vrata izjurio na poslijepodnevno sunce.
Morrison ga je slijedio.
Baker je izašao iz ureda i prišao mojoj ćeliji. Ništa nije govorio. Samo je
otključao kavez i pokazao mi izlaz. Složio sam svoj kaput još bolje i ostavio
novine s fotografijom Predsjednika u Pensacoli na podu ćelije. Izašao sam i
slijedio Bakera natrag u ured.
 Finlay je sjedio za stolom. Tu je bio kasetofon za snimanje. Debeli kabeli
bili su na mjestu. Zrak je bio miran i hladan. Finlay je izgledao izmučen.
Kravata mu je bila olabavljena. Ispustio je dubok uzdah. Sjeo sam u stolicu, a
Finlay je pokazao Bakeru da izađe iz sobe. Vrata su se za njim tiho zatvorila.
“Imamo problem ovdje, gospodine Reacher”, kazao je Finlay. “Pravi
problem.”
Izgubio se u napetoj tišini. Imao sam još manje od pola sata do dolaska
zatvorskog autobusa. Trebao mi je nekakav zaključak vrlo brzo. Finlay je digao
pogled i ponovno se koncentrirao. Počeo je govoriti, ubrzano, elegantnim
harvardskim izrazom pod pritiskom.
“Privedemo ovog Hubblea, znate?” kaže on. “Možda ste ga vidjeli. Bankar,
iz Atlante, razumijete? Odijelo Calvin Kleina od tisuću dolara. Zlatni rolex. Vrlo
nervozan tip. U početku sam mislio da ga samo živciramo. Čim sam počeo
pričati prepoznao mi je glas. Od poziva na njegov mobitel. Optužuje me za
prevarantsko ponašanje. Govori da se ne bih smio predstavljati kao zaposlenik
telefonske kompanije. Naravno, u pravu je.”
Ponovno se izgubio u tišini. Hrvao se sa svojim etičkim dilemama.
“Idemo dalje, Finlay”, rekao sam. Imao sam manje od pola sata.
“U redu, dakle ukočen je i živčan”, kaže Finlay. “Pitam ga zna li vas, Jacka
Reachera, bivšeg vojnika. Kaže da ne zna. Da nikad nije čuo za vas. Vjerujem
mu. Počinje se opuštati. Kao, radi se o nekakvom čovjeku imena Jack Reacher.
Nikad nije čuo za nekoga po imenu Jack Reacher, dakle sve je u redu. Čist je,
shvaćate?”
“Nastavite”, kažem.
“Onda sam ga pitao zna li visokog čovjeka s obrijanom glavom”, rekao je.
“I pitao sam ga za Pluribus. I onda, Bože moj! Kao da ga je grom pogodio!
Ukočio se. Kao u šoku. Potpuno ukočio. Nije htio odgovarati. Onda sam mu
rekao da znamo da je visoki ćelavi gospodin mrtav. Upucan. Pa, to je bilo kao
drugi grom. Gotovo je pao sa stolice.”
“Nastavite”, kažem. Dvadeset pet minuta do dolaska zatvorskog autobusa.
“On se sav trese”, nastavi Finlay. “Onda sam rekao da znamo za broj
telefona u cipeli. Njegov broj telefona napisan na komadu papira, s riječju
Pluribus ispisanom iznad njega. To je bio još jedan grom.”
Ponovno se zaustavio. Kopao je po džepovima, jednom pa drugom.
“Nije htio ništa reći”, nastavio je. “Ni riječi. Bio je ukočen i u šoku. Siv u
licu. Pomislio sam da ima srčani udar. Usta su mu se otvarala i zatvarala kao
kod ribe, ali nije govorio. Onda sam mu rekao da znamo da je truplo udarano.
Pitao sam ga tko je još umiješan i dao mu do znanja da znamo kako je tijelo
sakriveno ispod komada kartona. Nije izustio ni jednu jedinu prokletu riječ.
Samo je gledao naokolo. Poslije nekog vremena shvatio sam da razmišlja
poput luđaka i pokušava odlučiti što će mi reći. Samo je šutio, kao luđak, valjda
punih četrdeset minuta. Kaseta se vrti cijelo vrijeme. Zabilježila je četrdeset
minuta tišine.”
Finlay se ponovno zaustavio. Ovaj put kako bi postigao efekt. Pogledao
me je.
“I onda je priznao”, kazao je. “Kaže da je to učinio. Ustrijelio ga je. Tip
priznaje, razumijete? Na kaseti.”
“Nastavite”, kažem.
“Pitam ga želi li odvjetnika”, kaže Finlay. “On odbija i nastavlja ponavljati
da je ubio čovjeka. Onda mu pročitam njegova prava, jasno i glasno, da kaseta
snimi. Pomislio sam da je možda lud ili tako nešto, znate? Pa ga ponovo pitam
koga je ubio. Visokog čovjeka s obrijanom glavom', kaže on. Kako, pitam ga.
"Ustrijelio sam ga u glavu“, kaže on. Pitam ga kada. Kaže: “Sinoć, oko ponoći.“
Pitam ga tko je šutao tijelo uokolo. Tko je bio taj čovjek? Što znači Pluribus? On
ne odgovara. Ponovno se ukoči od straha. Ne želi progovoriti ni jednu riječ.
Kažem mu da nisam siguran da je on bilo što učinio. On skače i grabi me. Vrišti:
“Priznajem, priznajem, ubio sam ga, ubio sam ga.“ Ja ga odgurnem. On se opet
smiri.”
Finlay se nasloni natrag. Stavlja ruke iza glave. Upitno me pogleda.
Hubble kao ubojica? Nisam vjerovao u to. Zbog njegove uznemirenosti. Tipovi
koji ubiju nekoga starim pištoljem, u borbi ili u napadu bijesa, neurednim
hicem u prsa, oni se uznemire nakon svega. Tipovi koji stave dva metka u
glavu, s prigušivačem, a onda pokupe čahure, oni su drukčija vrsta ljudi. Oni se
ne uznemiravaju poslije svega. Oni jednostavno odšetaju i zaborave na sve.
Hubble nije bio ubojica. Način na koji se kretao oko prijamnog pulta to je
pobijao. No samo sam slegnuo ramenima i nasmiješio se.
“U redu”, rekao sam. “Sad me možete pustiti, zar ne?”
Finlay me pogleda i odmahne glavom.
“Pogrešno”, kaže on. “Ne vjerujem mu. U ovo su bila umiješana trojica. Vi
ste me u to uvjerili. Pa koji bi od njih Hubble trebao biti? Ne vjerujem da je
manijak. Ne vidim u njemu dovoljno snage za to. Ne vidim ga ni kao onog koji
će sve pospremiti. A sasvim sigurno nije ni onaj koji je pucao, zaboga. Ovakav
čovjek ne bi mogao pogoditi ni slona.”
Kimnuo sam. Kao da sam Finlayev partner. Onaj koji se brine za ovakav
problem. “Moram ga strpati u buksu zasad”, kaže on. “Nemam izbora. Priznao
je, uz nekoliko neospornih detalja. Ali ovo se definitivno neće održati.”
Ponovno sam kimnuo. Osjetio sam da će biti još nečega.
“Nastavite”, rekao sam. S rezignacijom.
Finlay me je pogledao. Direktan pogled.
“Čak nije ni bio tamo u ponoć”, kaže. “Bio je na proslavi zlatnog pira
nekog starog para. Obiteljska stvar. Blizu mjesta gdje živi. Stigao je tamo oko
osam navečer, šetajući sa svojom suprugom. Nije otišao do dva sata ujutro.
Deseci ljudi vidjeli su ga kad je došao, deseci su ga vidjeli kad je odlazio. Kući
ga je odvezao svastikin zet. Prevezao ga je jer je već tada vani bio pljusak.”
 “Nastavite, Finlay”, kažem. “Recite mi.”
“Svastikin zet?” kaže on. “Odvezao ga je kući, po kiši, u dva sata ujutro?
Policajac Stevenson.”

PET

Finlay se naslonio u svoju fotelju. Duge ruke bile su mu skupljene iza

glave. Bio je visok, elegantan muškarac. Obrazovan u Bostonu. Uljuđen. Pun
iskustva. I slao me je u zatvor zbog nečega što nisam učinio. Uspravio se.
Raširio je ruke nad stolom, s dlanovima okrenutim prema gore.
“Žao mi je, Reacher”, kazao mi je.
“Žao vam je?” kažem. “Šaljete u zatvor dvojicu ljudi koji to nisu mogli
učiniti i žao vam je?”
Slegnuo je ramenima. Izgledao je nesretno zbog toga.
“Ovako želi načelnik Morrison”, kazao je. “Kaže da je sve dogovoreno.
Zatvaramo preko vikenda. A on je šef, zar ne?”
“Sigurno se šalite”, kazao sam. “On je kreten. Tvrdi da je Stevenson
lažljivac. Njegov vlastiti čovjek.”
“Ne baš tako”, odvrati Finlay. “On pretpostavlja kako se možda radi o
uroti, znate, možda Hubble nije bio u stvarnosti tamo već je vas angažirao za
to. Zavjera, je li tako? Pretpostavlja da je priznanje pretjerano jer vas se
Hubble boji i ne želi vas odmah odati. Morrison misli da ste vi bili na putu
prema Hubbleovoj kući po isplatu kad smo vas mi dovukli ovdje. Pretpostavlja
da ste zato čekali tih osam sati. Misli da je zato Hubble danas bio kod kuće. Nije
otišao na posao jer je čekao da vas isplati.”
Šutio sam. Bio sam zabrinut. Načelnik Morrison bio je opasan. Njegova
teorija bila je moguća sve dok Finlay ne provjeri. Ako Finlay to uopće napravi.
“Tako, Reacher, žao mi je”, rekao je. “Vi i Hubble ostajete iza rešetaka do
ponedjeljka. Uspjet ćete nekako. U Warburtonu. Loše mjesto, ali kreveti su u
redu. Puno bi gore bilo da idete tamo na duže vrijeme. Puno gore. U
međuvremenu, ja ću se pozabaviti ovim do ponedjeljka. Zamolit ću policajku
Roscoe da dođe na posao u subotu i nedjelju. To je ona zgodna tamo ispred.
Ona je dobra, najbolja koju imamo. Ako je ono što govorite istina, bit ćete čisti i
slobodni u ponedjeljak. U redu?”
Buljio sam u njega. Počeo sam se ljutiti.
 “Ne, Finlay, nije u redu”, rekao sam. “Znate da nisam ništa učinio. Znate
da to nisam ja. Samo ste se nasmrt usrali zbog tog beskorisnog debelog
kretena Morrisona. Tako ja moram u zatvor jer ste vi jedna obična prokleta
kukavica bez petlje.”
Prilično dobro je to podnio. Njegovo tamno lice postalo je još tamnije.
Dugo vremena ostao je sjedeći u tišini. Duboko sam uzdahnuo i buljio u njega.
Moje buljenje pretvorilo se u obični pogled dok sam se smirivao. Ponovno pod
kontrolom. Sad je njegov red da bulji u mene.
“Dvije stvari, Reacher”, nastavio je precizno naglašavajući. “Prvo, ako je
potrebno pobrinut ću se za načelnika Morrisona u ponedjeljak. Drugo, ja nisam
kukavica. Uopće me ne znate. Ne znate ništa o meni.”
Opet sam se zapiljio u njega. Šest sati. Vrijeme za autobus.
“Znam više nego što vi mislite”, kazao sam. “Znam da imate
poslijediplomski na Harvardu, razvedeni ste i prestali ste pušiti u travnju.”
Finlay je izgledao blijedo. Baker je pokucao i ušao s priopćenjem da je
zatvorski autobus stigao. Finlay je ustao i zaobišao stol. Rekao je Bakeru da će
me sam izvesti van. Baker je izašao i otišao po Hubblea.
“Kako znate te stvari?” upita me Finlay.
Bio je znatiželjan. Gubio je partiju.
“Jednostavno”, rekao sam. “Vi ste pametan čovjek, zar ne? Obrazovani ste
u Bostonu, to ste mi rekli. Ali kad ste bili u dobi za fakultet, Harvard nije
primao previše crnaca. Pametni ste, no niste nuklearni fizičar, pa
pretpostavljam da ste u početku išli na Boston University, je li tako?”
“Tako je”, složio se.
“A onda Harvard, poslijediplomski”, kazao sam. “Dobro ste prošli na
Boston Universityu, život je išao dalje, došli ste na Harvard. Govorite kao
čovjek s Harvarda. Odmah sam to zaključio. Doktor kriminalistike?”
“Tako je”, kazao je ponovno. “Kriminalistike.”
“I onda ste dobili ovaj posao u travnju”, kažem. “Vi ste mi to rekli. Imate
mirovinu od bostonske policije jer ste tamo odradili svojih dvadeset godina.
Znači da ste došli ovamo sa ušteđenim novcem. No došli ste bez žene, jer da ste
došli s njom ona bi potrošila nešto od tog novca i kupila vam novu odjeću.
Vjerojatno je mrzila taj zimski tvid kojeg nosite. Ona bi ga bacila i kupila vam
novu ljetnu odjeću kako biste novi život počeli na pravi način. No još uvijek
nosite to grozno staro odijelo, dakle žene više nema. Ili je umrla ili ste se
razveli, pa su šanse za pogoditi pedeset-pedeset. Čini se da sam pogodio.”
Blijedo je kimnuo.
“A ovo s pušenjem je lako”, kažem. “Bili ste pod stresom i kopali ste po
džepovima, tražeći cigarete. To znači da ste prestali relativno nedavno. Lako je
pogoditi da se to dogodilo u travnju, znate, novi život, novi posao, nema više
cigareta. Pomislili ste da bi bilo dobro prestati sad i tako ćete možda pobijediti
taj rak.”
 Finlay je buljio u mene. Pomalo neraspoloženo.
“Vrlo dobro, Reacher”, rekao je. “Osnove zaključivanja, zar ne?”
Slegnuo sam ramenima. Ništa nisam rekao.
“Onda zaključite tko je koknuo ovog tipa gore u skladištu”, kazao je.
“Nije me briga tko je koknuo koga bilo gdje”, rekao sam. “To je vaš
problem, ne moj. A i to je pogrešno pitanje, Finlay. Prvo morate saznati tko je
bio taj tip, zar ne?”
“Pa znate li kakav način da to učinimo, pametnjakoviću?” upitao me.
“Nema dokumenata, više nema lica, ništa od otisaka prstiju, Hubble neće reći
ništa?”
“Provjerite otiske ponovno”, rekao sam. “Ozbiljno, Finlay. Neka Roscoe
to napravi.”
“Zašto”, upitao je.
“Nešto tu nije u redu”, kažem.
“Što nije u redu?” pita on.
“Provjerite ih opet, OK?” kažem. “Hoćete li to učiniti?”
Samo je progunđao. Nije rekao ni da, ni ne. Otvorio sam vrata ureda i
izašao van. Roscoe je već otišla. Nije bilo nikoga osim Bakera i Hubblea u ćeliji.
Kroz prednja vrata vani sam vidio činovnika s prijamnog pulta. Pisao je na
podmetaču za papire kojeg je držao vozač autobusa. U pozadini iza njih dvojice
stajao je zatvorski autobus. Stajao je čvrsto na polukružnom prilazu. Ispunio je
cijeli pogled kroz velika staklena vrata na ulazu. Bio je to školski autobus
obojen u sivo. Na njemu je pisalo: Popravni zavod države Georgia. Taj natpis
protezao se cijelom dužinom autobusa, ispod linije prozora. Ispod natpisa
stajao je grb. Preko prozora bile su zavarene rešetke.
Finlay je izašao iz ureda iza mene. Dotaknuo me je po laktu i ispratio do
Bakera. Baker je na palcu držao tri para lisičina. Bile su svjetlonarančaste. Boja
je bila ispucala. Tamni čelik je provirivao ispod nje. Baker je zataknuo po jedan
par na svaki od mojih ručnih zglobova. Otključao je Hubbleovu ćeliju i pokazao
preplašenom bankaru da izađe van. Hubble je bio blijed i zbunjen, no izašao je.
Baker je prihvatio slobodan kraj lisica na mojoj lijevoj ruci i prikačio ga na
Hubbleov zglob. Treći par lisica stavio je na Hubbleov drugi zglob. Spremni za
polazak.
“Uzmite mu sat, Bakeru”, kazao sam. “Izgubit će ga u zatvoru.”
Kimnuo je. Zna na što mislim. Čovjek poput Hubblea mogao bi puno
izgubiti u zatvoru. Baker je otpustio teški rolex s Hubbleovog zgloba.
Narukvica nije mogla prijeći preko lisica, pa je Baker morao prčkati i mučiti se
sa skidanjem lisica i njihovim vraćanjem natrag. Vozač zatvorskog autobusa
otvorio je vrata i uputio pogled. Čovjek je imao red vožnje. Baker je ostavio
Hubbleov sat na najbližem stolu. Točno gdje je moja prijateljica Roscoe bila
stavila svoju šalicu kave.
“U redu, momci, idemo na put”, pozvao je Baker.
 Otpratio nas je do vrata. Izašli smo na blještavo sunce, zajedno svezani
lisicama. Bilo je čudno hodati. Prije nego što smo prešli ulicu do autobusa,
Hubble je stao. Okrenuo je glavu i pažljivo pogledao uokolo. Bio je puno
oprezniji od Bakera ili vozača autobusa. Možda se bojao da ga netko od susjeda
ne vidi. No nigdje nije bilo nikoga. Bili smo tri stotine metara daleko od grada.
U daljini se mogao vidjeti crkveni zvonik. Hodali smo prema autobusu po
predvečernjoj toplini. Desni obraz žario mi se od niskog sunca.
Vozač je gurnuo vrata autobusa prema unutra. Hubble se postrance
popeo na stube. Slijedio sam ga. Nespretno sam se okrenuo prema prolazu
između sjedala. Autobus je bio prazan. Vozač je pokazao Hubbleu gdje da
sjedne. On se provukao do sjedala kod prozora. Ja sam povučen do njega.
Vozač je kleknuo na sjedalo ispred i privezao slobodne krajeve naših lisica za
kromiranu šipku koja se protezala po krovu. Protresao je sva tri para lisica,
jedan za drugim. Želio se uvjeriti jesu li čvrste. Nisam ga krivio za to. I ja sam
to radio. Nema ničeg goreg od vožnje sa slobodnim zatvorenicima iza tebe.
Vozač je otišao naprijed do svoga sjedala. Pokrenuo je motor uz jaku
buku dizela. Autobus je počeo vibrirati. Zrak je bio vruć. Ljepljiv. Nije bilo
klimatizacijskog uređaja. Nijedan prozor nije bio otvoren. Osjetio sam miris
goriva. Štavljenje u brzinu i autobus se pomakao s mjesta. Pogledao sam sebi s
desna. Nitko nije mahao na oproštaju.
Vozili smo se prema sjeveru s policijskog parkirališta, ostavljajući grad
iza leđa, krećući se naprijed prema autocesti. Nakon nešto manje od kilometra
prošli smo pored restorana Eno’s. Njegovo parkiralište bilo je prazno. Nitko
nije došao na ranu večeru. Još neko vrijeme nastavili smo prema sjeveru. Onda
smo skrenuli oštro lijevo s državne ceste na zapad i izbili na cestu koja je
prolazila između polja. Autobus je bučio u vožnji. Beskrajni nizovi grmlja
prolazili su pored nas. Beskrajni redovi crvene zemlje između njih. Ispred
mene sunce je zalazilo. Pretvorilo se u golemu crvenu loptu koja se spuštala
prema poljima. Vozač je spustio veliki štitnik za sunce. Na njemu su se nalazile
upute proizvođača kako upravljati autobusom.
Hubble se klatio i poskakivao pored mene. Ništa nije govorio. Padao je u
stolicu s licem okrenutim prema podu. Lijeva ruka bila mu je u zraku jer je bila
vezana za kromiranu šipku ispred nas. Desna ruka nepomično je stajala
između nas. Skupi džemper još uvijek mu je bio prebačen preko ramena. Na
mjestu gdje je stajao rolex sad se vidio obruč blijede kože. Životna snaga kao
da ga je potpuno napustila. Držao ga je paralizirajući strah.
Klatili smo se i skakutali veći dio sljedećeg sata vozeći se velikim
područjem. Nešto stabala bljesnulo je s moje desne strane. Onda sam na
velikoj udaljenosti ugledao građevinu. Stajala je usamljena na tisućama jutara
zemlje. Na niskom crvenom suncu izgledala je kao da je ispala iz pakla. Kao
nešto što je na silu progurano kroz koru zemlje. Bio je to kompleks zgrada.
Izgledale su kao kemijska tvornica ili nuklearna elektrana. Golemi betonski
bunkeri i sjajni metalni prolazi. Posvuda su se nalazile cijevi iz kojih je izlazila
para. Sve je bilo ograđeno ogradom s naglašenim tornjevima. Kako smo se
približavali vidio sam svjetla lukova i električnu ogradu. Reflektore i puške na
tornjevima. Više slojeva ograde razdvojenih prekopanom crvenom zemljom.
Hubble nije dizao pogled. Nisam ga gurkao. Ispred nas nije bio Disneyland.
Autobus je usporavao dok smo se približavali. Vanjska ograda bila je na
udaljenosti od oko stotinu metara, gdje je formirala golemi obod. Bila je to
čvrsta ograda. Visoka negdje oko pet metara, cijelom svojom dužinom imala je
parove reflektora. Po jedan iz svakog para bio je okrenut prema unutra na
stotinu metara dubokom pojasu prekopane zemlje. Drugi je bio okrenut prema
zemljištu koje se nalazilo okolo. Svi reflektori bili su upaljeni. Cijeli kompleks
blještao je žutim svjetlom reflektora. Izbliza bilo je veoma svijetlo. Žuto svjetlo
dalo je crvenoj zemlji mrtvačku boju.
Autobus se s brujanjem zaustavio. Motor u praznom hodu proizvodio je
vibracije. I ono malo strujanja zraka dotad prekinuto je. Bilo je zagušljivo.
Hubble je konačno digao pogled. Promotrio je sve kroz zlatne okvire naočala.
Pogledao je oko sebe i kroz prozor. Progunđao je. Bilo je to gunđanje
bespomoćne malodušnosti. Spustio je glavu.
Vozač je čekao znak stražara s prve ograde. Stražar je nešto govorio u
radiostanicu. Vozač je pokrenuo motor i ubacio u brzinu. Stražar mu je dao
znak, koristeći se radiom kao palicom, mahnuvši nam da prođemo. Autobus je
nastavio lagano ulaziti u kavez. Prošli smo pored dugačkog niskog znaka:
Popravna ustanova Warburton, Popravni zavod Georgije. Vrata iza nas
zatvorila su se. Bili smo zatočeni u žičanom kavezu. Imao je žicu umjesto
krova. Na drugom kraju otvorila su se vrata. Autobus je produžio naprijed.
Vozili smo se stotinu metara do sljedeće ograde. Tu je bio još jedan kavez
za vozila. Autobus je ušao unutra, malo pričekao i produžio naprijed. Uvezli
smo se ravno u samo srce zatvora. Zaustavili smo se nasuprot betonskog
bunkera. Prijemni prostor. Buka motora odbijala se o betonsko okruženje oko
nas. Onda se ugasio i vibracija i buka pretvorili su se u tišinu. Vozač se izvukao
sa svoga sjedala i došetao po prolazu, zaustavljajući se i odguravajući se po
naslonima sjedala poput planinara. Izvukao je ključeve i otključao lisice
pričvršćene za sjedala ispred.
“U redu, momci, idemo”, promrmljao je, “vrijeme je za zabavu.”
Izvukli smo se s naših sjedala provukli kroz autobus. Hubble je potezao
nazad moju lijevu ruku. Vozač nas je zaustavio na prednjem kraju. Skinuo je
sva tri para lisica i bacio ih u kantu pored svog mjesta. Povukao je polugu i
otvorio vrata. Izašli smo iz autobusa. Preko puta nas otvorila su se vrata i
stražar je istupio van. Dozvao nas je. Jeo je krafnu i govorio punim ustima.
Imao je brkove od šećera na usnama. Bio je prilično ležeran tip. Prošli smo
kroz vrata i malu betonsku komoru. Bila je prljava. Stolice od borovine
okruživale su obojeni stol. Još jedan stražar sjedio je za stolom i čitao s
pohabanog podloška.
“Sjedite, u redu?” kazao je. Sjeli smo. On se ustao. Njegov partner s
krafnom zaključao je vanjska vrata i pridružio mu se.
“Evo kako ćemo”, kazao je tip s podmetačem. “Vi ste Reacher i Hubble.
Došli ste iz Margravea. Niste osuđivani. U pritvoru ste dok traje istraga. Nitko
od vas nije tražio puštanje uz jamčevinu. Čujete li me? Dosad niste osuđivani.
To je važno. Čuva vas od mnogih sranja ovdje, u redu? Nema uniformi, nema
procedure, nema velikih problema, razumijete? Dobar smještaj na gornjem
katu.”
“Dobro”, kaže tip s krafnom. “Stvar je u tome da bismo vas, da ste
osuđivani, udarali, tukli i podbadali, dobili biste uniforme i gurnuli bismo vas
na kat sa osuđenicima zajedno sa ostalim životinjama i samo bismo se
naslonili i gledali zabavu, je li tako?”
“Tako je”, kaže njegov partner. “Ono što želimo reći jest ovo. Nismo ovdje
kako bi vas gnjavili, pa nemojte ni vi nas, razumijete? Ova vražja ustanova
nema dovoljno ljudstva. Guverner je otpustio pola zaposlenih, znate? Morao se
uklopiti u proračun, znate? Morao je smanjiti deficit, znate? Zato nemamo
dovoljno ljudi da obave posao kako bi trebalo. Pokušavamo napraviti svoj
posao s pola ljudi u svakoj smjeni, znate? Stoga je ono što ću vam reći da ćemo
vas staviti unutra i ne želimo vas ponovno vidjeti dok vas ne izvučemo van u
ponedjeljak. Bez gnjavaže, znate? Nemamo dovoljno ljudi za gnjavažu.
Nemamo dovoljno ljudi ni za gnjavažu na katovima sa osuđenicima, a kamoli
za gnjavažu na katu za zadržavanje, razumijete? Halo, Hubble, razumiješ?”
Hubble je podigao pogled i blijedo kimnuo. Nije govorio.
“Reacher?” upitao je tip s podmetačem. “Razumiješ?”
“Naravno”, potvrdio sam. Razumio sam. Ovom čovjeku nedostajalo je
osoblja. Imao je problema zbog proračuna, a njegovi prijatelji postali su
nezaposleni. Meni to ne treba govoriti.
“Dobro”, rekao je. “Znači, ovakav je dogovor. Nas dvojica smo na dužnosti
do sedam sati, što je, otprilike, za jednu minutu. Nećemo ostati duže zbog vas,
momci. Ne želimo to, a ni sindikat nam ionako ne bi dozvolio. Tako ćete dobiti
jelo i onda ste zaključani ovdje dok se ne nađu ljudi koji će vas odvesti na
gornji kat. Neće biti ljudi dok se svjetla ne ugase, možda oko deset, u redu? No
tada nijedan stražar ionako neće htjeti premještati zatvorenike dok su svjetla
ugašena, znate? Sindikat im neće dati. Spivey će sam doći po vas, on je
pomoćnik upravitelja i glavni je večeras. Oko deset sati, u redu? Ako vam se ne
sviđa, ne govorite meni, javite se guverneru, u redu?”
Žderač krafni izašao je u hodnik i koji trenutak kasnije vratio se s
pladnjem. Na njemu su bili prekriveni tanjuri, papirnate čaše i termosica.
Stavio je pladanj na stol i njih dvojica izgubili su se niz hodnik. Zaključali su
vrata s vanjske strane. Unutra je postalo tiho kao u grobu.
Jeli smo ribu i rižu. Obrok uobičajen za petak. Kava u termosici. Hubble
nije govorio. Ostavio mi je veći dio kave. Jedan bod za Hubblea. Stavio sam
ostatke na pladanj i pladanj na pod. Još tri sata za uzaludno gubljenje. Gurnuo
sam stolicu natrag i naslonio noge na stol. Nije bilo udobno, no najbolje što se
moglo. Topla večer. Rujan u Georgiji.
Pogledao sam Hubblea bez imalo znatiželje. Još uvijek je bio tih. Nisam ga
nikad čuo kako govori osim na Finlayevom zvučniku. Uzvratio mi je pogled.
Lice mu je bilo prepuno utučenosti i straha. Pogledao me kao stvorenje s
nekog drugog svijeta. Buljio je u mene zabrinuto. Onda je skrenuo pogled.
Možda se i ne bih bio zaputio natrag prema Zaljevu. No bilo je već kasno
doba godine za krenuti prema sjeveru. Gore je prehladno. Možda bih skoknuo
dolje na otoke. Na Jamajku, možda. Tamo je dobra glazba.
Kolibica na plaži. Preživjeti zimu u kolibi na plaži na Jamajci. Pušiti pola
kile trave na tjedan. Raditi ono što ljudi s Jamajke rade. Možda i kilo trave na
tjedan s nekim s kime bih dijelio kolibu. Roscoe se neprestano vraćala u misli.
Košulja uniforme bila joj je nevjerojatno kratka. Kratka uska plava košulja.
Nikad nisam vidio košulju da tako dobro izgleda. Na plaži na Jamajci na suncu
joj ne bi trebala košulja. Ne vjerujem da bi to predstavljalo kao bilo kakav
problem.
Njen mig mi je to potvrdio. Donijela mi je šalicu kave. Rekla mi je da
imam lijepe oči. To mora nešto značiti, zar ne? To sa očima, to sam čuo i prije.
Jednoj Engleskinji, s kojom sam se neko vrijeme jako dobro zabavljao, sviđale
su se moje oči. Stalno je to govorila. Plave su. Ljudi su govorili i da izgledaju
poput ledenjaka u Arktičkom moru. Ako se koncentriram, mogu prestati
treptati. Pogled mi od toga postaje zastrašujući. Korisno. No mig koji mi je dala
Roscoe bio mi je najbolji dio dana. Zapravo jedini dio dana, osim pečenih jaja u
Eno’su, koji nije bio loš. Jaja se mogu naći svugdje. No nedostajala mi je Roscoe.
S mukom sam prolazio kroz praznu večer.
Nešto nakon deset otključala su se vrata iz hodnika i ušao je čovjek u
uniformi. Sa sobom je nosio podmetač za pisanje. I pušku. Pogledao sam ga. Sin
juga. Velik, jak čovjek. Pocrvenjene kože. Veliki tvrdi trbuh i široki vrat. Sitne
oči. Uska masna uniforma koja se nosi sama sa sobom da ga drži unutra.
Vjerojatno je rođen ovdje na nekoj farmi za koju je naređeno da se na njoj
izgradi zatvor. Pomoćnik upravitelja Spiveya. Glavni u ovoj smjeni. Bez ljudi i s
puno maltretiranja. Sam okolo razvodi goste na kratkom boravku. S puškom u
toj debeloj crvenoj farmerskoj ruci.
Proučavao je svoj podmetač.
“Koji od vas je Hubble?” upitao je.
Imao je visok glas. U suprotnosti s njegovom masom. Hubble je nakratko
digao ruku, poput učenika u osnovnoj školi. Spiveyeve sitne oči na brzinu su ga
odmjerile. Od gore prema dolje. Poput zmijskih očiju. Nešto je progunđao i dao
znak s podmetačem. Stali smo jedan iza drugoga i krenuli van. Hubble je bio
blijed i pokoran. Poput iscrpljenog vojnika.
 “Okrenite se nalijevo i slijedite crvenu liniju”, kazao je Spivey. Puškom je
mahnuo prema lijevo. Na zidu u visini struka bila je crvena linija. Bio je to
vodič za slučaj požara. Pretpostavljao sam da vodi vani, no da mi idemo u
suprotnom smjeru. U zatvor, ne iz njega. Slijedili smo crvenu liniju kroz
hodnike, uz stube i iza uglova. Najprije Hubble, ja iza njega. Potom Spivey s
puškom. Bilo je veoma mračno. Samo slabašno osvjetljenje za slučaj nužde.
Spivey je naredio zaustavljanje na jednom platou. Otvorili smo elektroničku
bravu s njegovim ključem. Bravu koja bi otvorila vrata za nuždu u slučaju
požara.
“Bez priče”, nadodao je. “Po pravilima je ovdje potpuna tišina kad se
ugase svjetla. Zadnja ćelija desno.”
Zakoračili smo kroz vrata. Zapuhnuo me odbojan miris zatvora. Noćno
disanje bezbroj malodušnih ljudi. Bilo je gotovo potpuno mračno. Noćna
svjetlost blago je svijetlila. Više sam osjećao nego što sam vidio red ćelija. Čuli
su se zvukovi noći. Disanje i hrkanje. Mrmljanje i cviljenje. Spivey nas je
ispratio do kraja reda. Pokazao nam je praznu ćeliju. Utrpali smo se unutra.
Spivey je zatvorio rešetke iza nas. Zaključale su se automatski. Odšetao je.
U ćeliji je bilo veoma mračno. Jedva se mogao vidjeti krevet na kat,
umivaonik i školjka. Nije bilo puno slobodnog prostora. Skinuo sam kaput i
bacio ga na gornji krevet. Dohvatio sam ga i namjestio tako da jastuk bude
dalje od rešetki. Tako mi se više sviđalo. Upotrijebljene plahte i deka, no
mirisali su dovoljno čisto.
Hubble je tiho sjeo na donji krevet. Ja sam upotrijebio školjku i umio se
na umivaoniku. Popeo sam se na krevet. Skinuo cipele. Ostavio sam ih u
podnožju kreveta. Želio sam biti siguran gdje su. Cipele se znaju krasti, a ove
su bile dobre. Kupljene prije mnogo godina u Oxfordu u Engleskoj.
Sveučilišnom gradu blizu zračne baze u koju sam bio raspoređen. Velike teške
cipele s tvrdim đonom i debelim kožnim porubom.
Krevet mi je bio prekratak, no većina ih je takva. Ležao sam u mraku i
osluškivao nemirne zvukove zatvora. Potom sam zatvorio oči i ponovno
otplutao na Jamajku s Roscoe. Sigurno sam zaspao tamo s njom, jer je sljedeća
stvar koje se sjećam bila subota. Još uvijek sam bio u zatvoru. A počinjao je još
gori dan.
 ŠEST

Probudilo me je paljenje jakih svjetala. Zatvor nije imao prozora. Struja je

stvarala dan i noć. U sedam sati ujutro zgradu je odjednom preplavilo svjetlo.
Nije bilo zore ili blijedog sumraka. Samo prekidači za struju koji su se
uključivali svako jutro u sedam.
Pod jakim svjetlom ćelija nije izgledala nimalo bolje. Na prednjoj strani
bile su rešetke. Otvarale su se na šarkama na polovici i tako bi se pretvorile u
vrata. Dva zbijena kreveta zauzimala su oko polovice širine i gotovo cijelu
dužinu ćelije. Na stražnjem zidu nalazio se čelični umivaonik i čelična školjka.
Zidovi su bili zidani dijelom od lijevanog betona i dijelom od starih opeka. Sve
skupa prekriveno debelim slojem boje. Izgledali su jako debeli. Poput tamnice.
Iznad moje glave bio je niski betonski strop. Ćelija uopće nije sličila na sobu sa
zidovima, podom i stropom. Prije na čvrsti zidani blok u kojeg je na silu uguran
malešni prostor za življenje.
Nemirno noćno mrmorenje vani zamijenila je dnevna graja. Sve je bilo od
metala, opeke i betona. To je pojačavalo zvukove i odbijalo ih na sve strane.
Zvučalo je kao u paklu. Kroz rešetke se ništa nije moglo vidjeti. Preko puta
moje ćelije bio je prazan zid. Ležeći na krevetu nisam mogao doći do pogleda
niz red ćelija. Odbacio sam prekrivač i pronašao cipele. Obuo sam ih i zavezao
vezice. Ponovno sam legao. Hubble je sjedio na donjem krevetu. Njegove
šminkerske cipele stajale su na betonskom podu. Pitao sam se je li tako sjedio
cijelu noć ili je ipak i spavao.
Sljedeća osoba koju sam vidio bio je čistač. Došetao je u vidokrug iza
rešetki. Jako star čovjek s metlom u ruci. Stari crnac s tankim rubom
snježnobijele kose. Zgrbljen od starosti. Krhak poput stare suhe ptice. Njegova
narančasta zatvorska uniforma od pranja je postala gotovo bijela. Mora da je
imao oko osamdeset godina. Vjerojatno je bio unutra šezdesetak godina.
Možda je ukrao koju kokoš za vrijeme velike recesije. Još uvijek vraća svoj dug
društvu.
Svako malo zamahnuo bi metlom po podu hodnika. Kralježnica mu je
pritiskala glavu prema tlu. Okretao je glavu poput plivača da vidi na jednu i
drugu stranu. Ugledao je Hubblea i mene i zastao. Naslonio se na metlu i
zavrtio glavom. Značajno se cerekao. Ponovno je zatresao glavom. Nastavio se
smijuckati zahvalnim, zadovoljnim smijehom. Kao da je konačno, nakon svih
ovih godina, ugledao neku stvar iz bajke. Poput jednoroga ili sirene. Još uvijek
je nastojao govoriti i podizao ruke u zrak, kao da je htio naglasiti svoju misao.
No svaki put bi se ponovno počeo cerekati pa se morao nasloniti na metlu.
Nisam ga požurivao. Mogao sam čekati. Imao sam cijeli vikend. On je imao
ostatak svog života.
“Da, zaista”, promrmljao je. Nije imao zubi. “Da, zaista.”
Pogledao sam ga.
 “Dakle, što da, djedice?” nadodao sam mrmljajući i ja.
I dalje se hihotao. Ovo će potrajati.
“Da, zaista”, rekao je. Sad je hihotanje stavio po kontrolu. “Ja sam u
zatvoru još otkad je Božji pas bio štene, da gospodine. Otkako je Adam bio mali
dječak. No ovo još nisam vidio. Ne gospodine, svih ovih godina.”
“Što niste vidjeli, stari?” upitao sam ga.
“Pa”, nastavio je, “ovdje sam svih ovih godina i nikad nisam vidio da
netko u ćeliji nosi odjeću poput vaše, čovječe.”
“Ne sviđa vam se moja odjeća?” upitao sam iznenađeno.
“Nisam to rekao, ne gospodine, nisam rekao da mi se ne sviđa vaša
odjeća”, kazao je. “Vaša odjeća mi se skroz sviđa. Jako dobra odjeća, da
gospodine, da zaista, jako dobra.”
“Pa u čemu je problem?” upitao sam ga.
Starac se smijuljio sam za sebe.
“Nije stvar u kvaliteti odjeće”, rekao je. “Ne gospodine, uopće nije u tome
stvar. Stvar je u tome da je nosite, čovječe, znači da ne nosite narančastu
uniformu. Nikad prije nisam to vidio, a kao što sam rekao, čovječe, ovdje sam
otkako se Zemlja ohladila, otkako su dinosauri rekli da je bilo dovoljno. Sad
sam vidio sve, zaista sve, gospodine.”
“Ali ljudi na katu za zadržavanje ne nose uniforme”, kazao sam.
“Da, doista, to je sasvim sigurno točno”, duljio je starac. “To je činjenica,
sigurno.”
“Tako su rekli stražari”, potvrdio sam.
“Oni tako moraju reći”, složio se. “Jer takva su pravila, a stražari, oni
znaju pravila, da gospodine, oni ih znaju jer ih oni i određuju.”
“Pa u čemu je stvar, stari?” rekao sam.
“Pa, kao što kažete, u tome što ne nosite narančasto odijelo”, potvrdio je.
Vrtjeli smo se u krug.
“Ali ne moram ga ni nositi”, rekao sam.
Bio je začuđen. Oštre orlovske oči fiksirale su se na mene.
“Ne morate?” kazao je. “Zašto to, čovječe? Recite mi.“
“Zato što ga ne moramo nositi na katu za zadržavanje”, rekao sam.
“Upravo ste se složili s time, zar ne?”
Nastupila je tišina. Zaključak je i njemu i meni došao u isto vrijeme.
“Vi mislite da je ovo kat za zadržavanje?” upitao me.
“Zar ovo nije kat za zadržavanje?” upitao sam ja njega istovremeno.
Starac je na trenutak zastao. Uzeo je metlu i nestao iz vidokruga. Što je
brže mogao. Sumnjičavo je vikao dok je odlazio.
“Ovo nije kat za zadržavanje, čovječe”, galamio je. “Kat za zadržavanje je
zadnji. Šesti kat. Ovo ovdje je treći kat. Vi ste na trećem katu, čovječe. Ovdje su
osuđenici na doživotno. Oni spadaju u opasne ljude, čovječe. Da, zaista, vi ste
momci na pogrešnom mjestu. I u nevolji ste, da, zaista. Imat ćete posjetitelje.
Oni će vas provjeriti. Ah, čovječe, bježim odavde.”
Procjenjivanje. Dugo iskustvo naučilo me je procjenjivati i ocjenjivati.
Kad te snađe nešto neočekivano, ne gubi vrijeme radi toga. Ne pokušavaj
shvatiti kako ili zašto ti se to dogodilo. Ne optužuj nikoga. Ne pokušavaj
zaključivati tko je kriv za to. Ne pokušavaj saznati kako sljedeći put izbjeći istu
grešku. Sve to možeš napraviti kasnije. Ako preživiš. Prije svega treba
napraviti procjenu. Analizirati situaciju. Prepoznati lošu stranu. Ocijeniti
dobru. Planirati u skladu s time. Ako sve to napraviš, daješ sebi veću šansu za
prolazak kroz sva kasnija iskušenja.
Nismo bili u odjelu za zadržavanje na šestom katu. Tamo gdje bi trebali
biti neosuđivani zatvorenici. Bili smo na trećem katu, među opasnim
osuđenicima koji su na doživotnom izdržavanju kazne. Ovdje nije bilo dobre
strane. Loša strana bila je ogromna. Bili smo novi na katu sa osuđenicima.
Nećemo moći preživjeti bez nekakvog statusa. Nismo imali nikakav status. Bit
ćemo izazvani. Bit ćemo natjerani da prihvatimo naš položaj sasvim na dnu
hranidbenog lanca. Čekao nas je neugodan vikend. Potencijalno smrtonosan.
Pao mi je na pamet jedan tip iz vojske, dezerter. Mladić, nije bio loš
novak, dezertirao je jer je bio nekakve luckaste vjere. Upao je u nevolje
demonstrirajući u Washingtonu. Na koncu su ga strpali u zatvor, među ološ
sličan ovome na našem katu. Umro je prve večeri. Silovan, po procjenama
pedeset puta. A na obdukciji su mu pronašli pola litre sperme u stomaku. Novi
momak bez statusa. Sasvim na dnu hranidbenog lanca. Dostupan svima onima
iznad sebe.
Procjena. Mogao bih se koristiti dijelom stroge obuke. I iskustvom. Nisu
bili namijenjeni životu u zatvoru, no mogli bi pomoći. Prošao sam dosta
neugodnog učenja. Ne samo u vojsci. Protezalo se sve do djetinjstva. Od
osnovne do srednje škole djeca vojnika, kao što sam ja bio, promijene
dvadeset, možda trideset škola. Nekih u bazama, nekih u susjedstvu. U
opasnim mjestima: Filipini, Koreja, Island, Njemačka, Škotska, Japan, Vijetnam.
Po cijelom svijetu. Prvog dana u svakoj novoj školi bio sam novi dečko. Bilo je
puno prvih dana, brzo sam naučio kako steći status. U vrućim pustinjskim
školskim dvorištima, u hladnim vlažnim dvorištima, brat i ja prošli smo to
zajedno, čuvajući jedan drugome leđa. Imali smo status.
A onda, u samoj vojsci, ta okrutnost bila je puno profinjenija. Obučavali
su me stručnjaci. Ljudi koji su svoju vlastitu obuku prošli u Drugom svjetskom
ratu, u Koreji, u Vijetnamu. Ljudi koji su preživjeli stvari o kojima sam ja samo
čitao u knjigama. Oni su me naučili metode, detalje, vještine. Najviše od svega
naučili su me zauzeti stav. Naučili su me da susprezanje ubija. Udari prvi, udari
snažno. Ubij prvim hicem. Prvi ostvari svoju osvetu. Varaj. Gospoda koja su se
ponašala pristojno nisu bila tu da bilo koga treniraju. Već su bili mrtvi.
U sedam i trideset začuo se snažan zveket niz red ćelija. Vremenski
prekidač otključao je kaveze. Naše rešetke otvorile su se za nekoliko
centimetara. Hubble je sjedio nepomično. Još uvijek je šutio. Nisam imao
nikakav plan. Najbolje rješenje bilo bi pronaći stražara. Objasniti mu sve i doći
do premještaja. No nisam očekivao da ću naići na stražara. Na katovima poput
ovoga oni neće bezbrižno patrolirati. Kretat će se u parovima, po mogućnosti u
grupama od troje ili četvero. Zatvoru je nedostajalo osoblja. To je bilo jasno
rečeno sinoć. Teško da će biti dovoljno ljudi da se osiguraju grupe stražara za
svaki kat. Najvjerojatnije je bilo da neću vidjeti stražara cijeli dan. Oni čekaju u
sobi sa osobljem. Djeluju kao hitna služba u hitnim slučajevima. A i da vidim
stražara, što bih mu rekao? Da ne bih trebao biti ovdje? To vjerojatno slušaju
po cijeli dan. Pitali bi tko nas je stavio ovdje. Ja bih odgovorio da je to Spivey,
glavni. Oni bi rekli da je to u redu, zar ne? Tako da je jedini plan bio da nemam
plana. Čekaj i vidi što će se dogoditi. Reagiraj pravilno. Cilj: Preživjeti do
ponedjeljka.
Čulo se mrmorenje dok su ostali zatvorenici gurali svoja vrata i otvarali
ih. Čulo se kretanje i glasan razgovor dok su hodali i započinjali novi besciljan
dan. Čekao sam.
Nije trebalo dugo čekati. Iz svog uskog kuta na krevetu, glavom
udaljenom od vrata, vidio sam susjede iz ćelije do nas kako izlaze van.
Pridružili su se maloj grupi ljudi. Svi su bili obučeni jednako. U narančastu
zatvorsku uniformu s crvenkastim šarenim maramama na obrijanim glavama.
Ogromni crni momci. Očito bilderi. Neki od njih otkinuli su rukave sa svojih
košulja. To bi trebalo otkriti njihovu masu koja ne bi mogla stati ni u jedan
dostupan komad odjeće. Možda su bili u pravu. Impresivan prizor.
Tip najbliže do nas nosio je svijetle naočale za sunce. One koje potamne
na suncu. Srebrnobijela put.
Čovjek je vjerojatno zadnji put vidio sunce u sedamdesetima. Možda ga
nikad više neće ni vidjeti, tako da je zatamnjenje suvišno, no naočale su
izgledale dobro. Kao i mišići. Kao i marame i poderane košulje. Cijela slika.
Čekao sam.
Tip s naočalama nas je spazio. Pogled iznenađenja vrlo brzo pretvorio se
u uzbuđenje. Upozorio je najvećeg tipa u grupi lupivši ga po ramenu. Veliki se
okrenuo. Izgledao je tupo. Potom je nešto promrmljao. Čekao sam. Ispred naše
ćelije okupila se grupica ljudi. Buljili su unutra. Veliki je povukao naša vrata.
Ostali su ih dodavali od ruke do ruke u luku. Otvorili su ih.
“Pogledajte što su nam poslali”, kazao je veliki tip. “Znate li što su nam
poslali?”
“Što su nam poslali?” upitao je tip s naočalama.
“Poslali su nam svježe meso”, odgovorio je veliki.
“To je sigurno, čovječe”, kazao je tip s naočalama. “Svježe meso.”
“Svježe meso za svih”, ponovio je veliki.
Nacerio se. Pogledao je okolo na svoje društvo i svi su se nacerili. Dali su
jedan drugome “pet“. Čekao sam. Veliki tip zakoračio je pola koraka u našu
ćeliju. Bio je ogroman. Možda nekoliko centimetara niži od mene, ali vjerojatno
dvostruko ili trostruko teži. Ispunio je cijeli prolaz. Njegove tamne oči prešle
su preko mene, potom preko Hubblea.
“Ej, bijeli, dođi ovamo”, pozvao je Hubblea.
Osjetio sam Hubbleovu paniku. Nije se pomaknuo.
“Dođi ovamo, bijeli”, ponovio je veliki tip. Tiho.
Hubble je ustao. Napravio je pola koraka prema čovjeku na vratima.
Veliki je isijavao onaj bijesni sjaj koji bi te trebao slediti svojim divljaštvom.
“Ovo je područje Crvene bande”, kazao je veliki tip. To je objašnjavalo
marame. “Što bjelčuge rade na području Crvene bande?”
Hubble nije ništa odgovorio.
“Porez na boravak, čovječe”, kazao je veliki. “Isto što imaju i u hotelima
na Floridi, čovječe. Moraš platiti porez. Daj mi svoj džemper, bjelčugo.”
Hubble se ukočio od straha.
“Daj mi svoj džemper, bjelčugo”, ponovno je kazao. Tiho.
Hubble je odvezao svoj skupi džemper i pružio ga. Veliki ga je uzeo i bez
osvrtanja bacio iza sebe.
“Daj mi naočale, bjelčugo”, nastavio je.
Hubble mi je uputio pogled očajnika. Skinuo je svoje zlatne naočale.
Pružio ih. Veliki ih je uzeo i bacio ih na pod. Zgazio ih svojim cipelama. Povlačio
je svoje stopalo okolo. Naočale su se smrskale i zdrobile. Veliki je povukao
stopalo natrag i šutnuo ostatke naočala natrag u hodnik. I ostali su se izredali
gazeći ih.
“Dobar momak”, kazao je veliki. “Platio si porez.”
Hubble se tresao.
“Sad dođi ovdje, bijeli”, kazao je njegov mučitelj. Hubble se privukao
bliže. “Bliže, bijeli”, kazao je veliki.
Hubble se privukao još bliže, na pola metra udaljenosti od njega. Tresao
se.
“Na koljena, bijeli”, kazao je veliki. Hubble je kleknuo.
“Otkopčaj mi hlače, bjelčugo”, naredio je.
Hubble nije ništa učinio. Bio je pun straha.
“Otkopčaj mi hlače, bjelčugo”, ponovno je kazao veliki. “Zubima.”
Hubble je ispustio uzdah straha i gađenja i odskočio unazad. Ustuknuo je
natrag na kraj ćelije. Pokušao se sakriti iza školjke. Gotovo ju je grlio.
Vrijeme za intervenciju. Ne radi Hubblea. Prema njemu nisam osjećao
ništa. No morao sam intervenirati radi sebe. Hubbleovo kukavičko ponašanje
bacilo bi ljagu na mene. Ljudi bi gledali na nas kao na par. Hubbleova predaja
diskvalificirala bi nas obojicu u igri za status.
“Vrati se nazad, bijeli, zar ti se ne sviđam?” veliki je dozivao Hubblea.
Dugo i tiho sam uzdahnuo. Prebacio sam noge preko strane kreveta i
lagano se spustio ispred velikog tipa. Buljio je u mene. A ja sam gledao u njega,
smireno.
“U mojoj si kući, debeli”, rekao sam. “No, ponudit ću ti mogućnost izbora.”
“Da biram što?” upitao je veliki. Tupo. Iznenađeno.
“Da biraš način na koji ćeš izaći van, debeli”, kazao sam.
“Što kažeš?” upita on.
“Mislim na ovo”, rekao sam. “Izaći ćeš. To je sigurno. Ti biraš kako ćeš
izaći. Ili ćeš odšetati odavde sam ili će te ovi kreteni iznijeti van na nosilima.”
“Ma nemoj?” kazao je.
“Sigurno”, kažem. “Brojat ću do tri, u redu, pa ti je bolje da vrlo brzo biraš,
shvaćaš?”
Buljio je u mene.
“Jedan”, brojao sam. Bez odgovora.
“Dva”, brojao sam. Bez odgovora.
Onda sam varao. Umjesto da brojim do tri, udario sam ga glavom posred
lica. Drugom nogom udario sam ga između nogu, zamahnuo naprijed glavom i
udario ga ravno u nos. Sve je učinjeno prekrasno. Čelo je savršeno oružje, ima
savršen luk na svim svojim dijelovima i vrlo je jako. Lubanja je na prednjoj
strani vrlo debela. Rub joj je tvrd poput betona. Ljudska glava vrlo je teška.
Drže je sve moguće vrste vratnih i leđnih mišića. To je kao da te kugla za
kuglanje udari u lice. To je uvijek iznenađenje. Ljudi očekuju udarac šakom ili
nogom. Udarac glavom uvijek je neočekivan, jer on dolazi niotkuda.
Vjerojatno sam mu udubio cijelo lice. Pretpostavljam da sam mu zdrobio
nos i slomio obje jagodične kosti. Odlično sam protresao njegov maleni mozak.
Noge su mu se zapetljale i pao je na pod poput lutke na koncu kojoj su
prerezali konac. Poput vola u klaonici, glava mu je udarila u betonski pod.
Pogledao sam naokolo grupicu ljudi. Bili su zauzeti ponovnim
procjenjivanjem mog statusa.
“Tko je sljedeći?” upitao sam. “Ali ovo je kao u Vegasu, duplo ili ništa.
Ovaj ide u bolnicu, možda šest tjedana s metalnom maskom. Sljedeći će, znači,
dobiti dvanaest tjedana u bolnici, razumijete? Nekoliko slomljenih kostiju, u
redu? Dakle, tko je sljedeći?”
Nije bilo odgovora. Pokazao sam prstom na tipa sa sunčanim naočalama.
“Vrati mi džemper, debeli”, kazao sam.
Sagnuo se i podigao džemper. Pružio mi ga je. Približio mi se i dodao ga.
Nije želio prići previše blizu. Uzeo sam džemper i bacio ga na Hubbleov krevet.
“Daj mi naočale”, kazao sam.
Sagnuo se i pokupio iskrivljene zlatne krhotine. Dodao mi ih je. Bacio sam
ih nazad.
“Slomljene su, debeli”, kazao sam. “Daj mi svoje.”
Nastupila je duga stanka. Pogledao me i ja sam pogledao njega. Bez
treptanja. Skinuo je svoje naočale za sunce i predao mi ih. Stavio sam ih u džep.
“A sad nosite ovu mrcinu odavde”, zapovjedio sam.
 Grupica ljudi u narančastim uniformama i s crvenim maramama uhvatila
je velikog za mlitave udove i odvukla ga van. Ponovno sam se popeo na svoj
krevet. Tresao me adrenalin. U stomaku mi se grčilo i dahtao sam. Cirkulacija
gotovo da mi se prekinula. Osjećao sam se užasno. No ne tako loše kao što bih
se osjećao da ovo nisam učinio. U tom slučaju oni bi završili s Hubbleom i
prešli na mene.
Nisam doručkovao. Nisam imao apetita. Samo sam ležao na krevetu dok
mi ne bude bolje. Hubble je sjedio na svom krevetu. Ljuljao se naprijed-nazad.
Još uvijek nije progovorio. Poslije nekog vremena spustio sam se na pod. Umio
sam se na umivaoniku. Ljudi bi došetali hodnikom do naših vrata i zavirivali
unutra. Odšetali bi. Brzo se pročulo kako je Novi tip iz zadnje ćelije poslao
momka iz Crvene bande u bolnicu. Pazi sad, postao sam slavan.
Hubble se prestao njihati i pogledao me je. Otvorio je usta i ponovno ih
zatvorio. Otvorio ih je i drugi put.
“Ne mogu ovo podnijeti”, kazao je.
Ovo su bile prve njegove riječi koje sam čuo još od njegovog sigurnog
podsmijeha na Finlayevom zvučniku. Glas mu je bio tih, no rečenica je bila
jasna. Nije to bilo cviljenje ili žaljenje, već jasna rečenica. Nije mogao ovo
podnijeti. Pogledao sam ga. Jedan dugi trenutak razmišljao sam o njegovoj
izjavi.
“Pa zašto si onda ovdje?” upitao sam ga. “Što radiš ovdje?”
“Ništa”, odgovorio je tupo.
“Priznao si nešto što nisi učinio”, kazao sam. “Sam si ovo tražio.”
“Ne”, kazao je Hubble. “Napravio sam ono što sam rekao. Napravio sam to
i priznao detektivu.”
“Sereš, Hubble”, kazao sam. “Nisi čak ni bio tamo. Bio si na zabavi. Čovjek
koji te vozio kući je policajac, zaboga. Nisi to učinio, znaš to, svi to znaju. Nemoj
mi prodavati ta sranja.”
Spustio je pogled na pod. Razmišljao je na trenutak.
“Ne mogu to objasniti”, kazao je. “Ne mogu reći ništa o tome. Samo
moram znati što će se sljedeće dogoditi.”
Ponovno sam ga pogledao.
“Kako, što će se sljedeće dogoditi?” kažem. “Ostat ćeš ovdje do
ponedjeljka ujutro, a onda ideš nazad u Margrave. A onda će te valjda pustiti.”
“Hoće li?” upitao je. Kao da je raspravljao sam sa sobom.
“Čak nisi ni bio tamo”, ponovno sam kazao. “Oni to znaju. Možda će ih
zanimati zašto si sve priznao kad ništa nisi napravio. I zanimat će ih zašto je
tip imao broj tvog mobitela.”
“Što ako im ne mogu to reći?” kaže.
“Ne možeš ili ne želiš?” upitao sam ga.
“Ne mogu im reći”, kazao je. “Nikome ništa ne mogu reći.”
Izgledao je odsutan i drhtav. Jako preplašen. “Ali ne mogu ostati ovdje”,
kazao je. “Ne mogu to podnijeti.”
Hubble je bankar. Oni daju svoj broj telefona kao konfete. Potežu svakoga
za rukav da razgovaraju o nekakvim mirovinskim fondovima i poreznim
rajevima, o bilo čemu pomoću čega se mogu dokopati nečijeg teško zarađenog
novca. No, ovaj telefonski broj bio je isprintan na komadiću otkinutog papira
za računala. Nije bio napisan na posjetnici. I bio je sakriven u cipeli, a ne
spremljen u novčaniku. Pored svega, u pozadini svega je poput ritmičke sekcije
stajao strah koji je izvirao iz čovjeka.
“Zašto ne možeš reći nikome?” upitao sam ga.
“Zato što ne mogu”, kazao je. Nije htio reći ništa više.
Odjednom sam se osjetio sjetno. Prije točno dvadeset i četiri sata izašao
sam iz Greyhoundovog autobusa na raskrižju i hodao niz novu cestu. Veselo
koračajući po toploj jutarnjoj kiši. Izbjegavajući ljude, izbjegavajući
sudjelovanje u bilo čemu. Bez prtljage, bez gnjavaže. Sloboda. Nisam želio da
mi je prekine Hubble, ili Finlay, ili neki visoki tip kojeg su upucali u njegovu
ćelavu glavu. Nisam želio sudjelovati u tome. Samo sam želio malo mira i tišine
u potrazi za Blind Blakeom. Želio sam pronaći nekog osamdesetogodišnjaka
koji bi ga se možda mogao sjetiti iz nekakvog kafića. Trebao sam razgovarati s
onim starcem što je meo po zatvoru, ne s Hubbleom, yuppiejevskim kretenom.
Naporno je razmišljao. Shvatio sam na što je Finlay mislio. Nikad nisam
vidio nekoga da tako intenzivno razmišlja. Usta su mu se bešumno otvarala i
zatvarala, pucketao je prstima. Kao da je vagao pozitivne i negativne strane.
Procjenjivao situaciju. Promatrao sam ga. Vidio sam kako donosi odluku.
Okrenuo se i pogledao me.
“Trebam jedan savjet”, kazao je. “Imam problem.”
Nasmijao sam mu se.
“Dakle, koje iznenađenje”, rekao sam. “Nikad ne bih pogodio. Mislio sam
da si ovdje zato što ti je dosadilo igrati golf vikendom.”
“Trebam pomoć”, rekao je.
“Dobio si svu pomoć koju ću ti dati”, kazao sam. “Bez mene sad bi bio
nagnut nad svojim krevetom, s dugim redom velikih napaljenih momaka na
vratima. A nisi me dosad zasipao zahvalnošću zbog toga.”
Spustio je pogled na trenutak. Kimnuo je.
“Žao mi je”, kazao je. “Jako sam zahvalan. Vjeruj mi, jesam. Spasio si mi
život. Ti si se pobrinuo za to. Zato mi moraš reći što ću raditi. Prijete mi.”
Pustio sam da otkriće visi u zraku nekoliko trenutaka.
“Znam”, potvrdio sam. “To je prilično očito.”
“Pa, ne samo meni”, kazao je. “I mojoj obitelji.”
Nastojao je umiješati me u sve ovo. Pogledao sam ga. Ponovno je počeo
razmišljati. Usta su mu radila. Pucketao je prstima. Oči su mu zvjerale lijevo i
desno. Kao da je na jednoj strani bila jedna, a na drugoj strani druga hrpa
razloga. Koja je hrpa bila veća?
 “Imaš li obitelj?” upitao me je.
“Ne”, kazao sam. Što drugo sam mogao reći? Oba roditelja bili su mi
mrtvi. Negdje sam imao brata kojeg nikad nisam vidio. Dakle, nisam imao
obitelj. Nisam imao pojma ni želim li je. Možda da, možda i ne.
“Oženjen sam deset godina”, kazao je Hubble. “Prošli mjesec napunilo se
deset godina. Bila je velika zabava. Imam dvoje djece. Dječaka od devet i
djevojčicu od sedam godina. Sjajna žena, sjajni klinci. Ludo ih volim.”
Bio je iskren. To se moglo vidjeti. Potonuo je u šutnju. Izgubio se u magli
dok je razmišljao o svojoj obitelji. Pitao se kako je, dovraga, dospio ovdje bez
nje. Nije bio prvi koji sjedi u ovoj ćeliji i razmišlja o tome. A i neće biti zadnji.
“Imamo krasnu kuću”, kazao je. “U Beckman Driveu. Kupili smo je prije
pet godina. Puno novca, no vrijedilo je. Znate tko je bio Beckman?”
“Ne”, ponovno sam kazao. Bojao se doći do srži. Vrlo brzo počet će mi
pričati o tapetama u kupaonici na donjem katu. I o tome kako kćeri planira
platiti zubni aparatić. Pustio sam ga da priča. Zatvorske priče.
“Bilo kako bilo”, nastavio je napokon, “sve se sada raspada.”
Sjedio je ondje u laganim hlačama i sportskoj majici. Podigao je svoj bijeli
džemper s poda i ponovno ga prebacio preko ramena. Bez naočala izgledao je
starije, neupadljivo. Ljudi koji inače nose naočale bez njih izgledaju
nekoncentrirani, ranjivi. Došli su na otvoreno. S jednim slojem manje. On je
izgledao kao umorni stari čovjek. Jedna noga bila mu je ispružena naprijed.
Vidio se uzorak na đonu njegove cipele.
Što je podrazumijevao pod prijetnjom? Nekakvo izlaganje ili sramoćenje
u javnosti? Nešto što bi moglo raspršiti taj savršeni život na Beckman Driveu
kojeg je opisao? Možda mu je supruga bila umiješana u nešto? Možda je nju
štitio? Možda ga je varala s visokim ćelavcem? Možda svašta. Možda bilo što.
Možda je njegovoj obitelji prijetila sramota, bankrot, ljaga, otkazivanje
članstva u društvenom klubu? Vrtio sam se u krug. Nisam živio u Hubbleovom
svijetu. Nisam dijelio njegove vrijednosti. Vidio sam da se trese i drhti od
straha. No nisam imao pojma koliko treba takvom čovjeku da ga obuzme strah.
Kad sam ga prvi put vidio jučer u policijskoj postaji izgledao je uznemireno i
potreseno. Od tada se s vremena na vrijeme tresao, paralizirao, kočio od
straha. Ponekad je bio rezigniran i apatičan. Očito se jako bojao nečega.
Naslonio sam se na zid ćelije i čekao da mi kaže o čemu se radi.
“Prijete nam”, ponovio je. “Rekli su da će, ako ikad ikome kažem što se
događa, provaliti u našu kuću. Da će nas okupiti u mojoj spavaćoj sobi. Rekli su
da će me prikovati na zid i da će mi odrezati jaja. A onda će natjerati moju ženu
da ih pojede. Onda će nam prerezati grlo. Rekli su da će natjerati našu djecu da
to gledaju i da će im onda raditi stvari za koje, nakon što umremo, nikad
nećemo saznati.”
 SEDAM

“Što da radim?” upita me Hubble. “Što bi ti napravio?”

Buljio je u mene. Čekao je odgovor. Što bih ja napravio? Da mi je netko
tako prijetio, bio bi mrtav. Rastrgao bih ga. Ili dok govori ili u danima,
mjesecima i godinama nakon toga. No Hubble to nije mogao napraviti. Imao je
obitelj. Tri taoca koji čekaju da ih se otme. Tri taoca koji su već oteti. Oteti čim
je prijetnja izrečena.
“Što da radim?” ponovno me upitao.
Osjetio sam pritisak. Morao sam reći nešto. A čelo me je boljelo. Naticalo
je nakon jakog udarca u facu tipa iz Crvene bande. Koraknuo sam do rešetki i
bacio pogled niz red ćelija. Naslonio sam se na kraj kreveta. Razmišljao na
trenutak. Došao sam do jedinog mogućeg odgovora. No to nije bio odgovor
kojeg je Hubble želio čuti.
“Ništa ne možeš napraviti”, uzvratio sam. “Rečeno ti je da držiš jezik za
zubima, pa ga tamo i drži. Ne govori nikome o tome što se događa. Nikada.”
Spustio je pogled na svoja stopala. Zarinuo glavu u dlanove. Očajnički je
zastenjao, kao da ga je slomilo razočaranje.
“Moram reći nekome”, kazao je. “Moram pobjeći od ovoga. Ozbiljno,
moram pobjeći. Moram reći nekome.”
Zatresao sam glavom.
“Ne smiješ to napraviti”, ponovio sam. “Rekli su ti da ništa ne govoriš, ne
govori ništa. Tako ćeš ostati živ. I ti i tvoja obitelj.”
Podigao je pogled. Zadrhtao je.
“Događa se nešto jako veliko”, kazao je. “Moram to zaustaviti ako mogu.”
Ponovno sam zatresao glavom. Ako se događalo nešto veliko s ljudima
koji upotrebljavaju takve prijetnje, nema šanse da on to zaustavi. On je dio
toga i ostat će. Blago sam se nasmiješio i treći put zatresao glavom. Kimnuo je
kao da je razumio. Kao da se konačno pomirio sa situacijom. Vratio se ljuljanju
na mjestu i buljenju u zid. Oči su mu bile širom otvorene. Crvene i ogoljene bez
zlatnih okvira. Sjedio je dugo u tišini.
Nisam shvatio njegovo priznanje. Trebao je držati jezik za zubima.
Trebao je poreći bilo kakvu vezu s mrtvacom. Trebao je reći da nema pojma
zašto je njegov broj telefona zapisan u mrtvačevoj cipeli. Trebao je reći da
nema pojma što Pluribus znači. Tako je mogao jednostavno otići kući.
“Hubble?” kazao sam. “Zašto si priznao?”
Podigao je pogled. Pričekao je koji trenutak prije nego što je odgovorio.
 “Ne mogu odgovoriti na to”, kazao je. “Rekao bih ti više nego što smijem.”
“Već znam više nego što bih smio”, kazao sam. “Finlay je pitao za mrtvaca
i za Pluribus i ti si poludio. Tako da znam da postoji veza između tebe, mrtvaca
i toga što se naziva Pluribus.”
Buljio je u mene. Izgledao je mutno.
“Je li Finlay detektiv crnac?” upitao je.
“Da”, kazao sam. “Finlay. Glavni detektiv.”
“On je novi”, kaže Hubble. “Nikad prije nisam ga vidio. Uvijek je tu bio
Gray. On je bio tu godinama, otkad sam ja bio dijete. Postoji samo jedan
detektiv, znaš, ne znam zašto ga zovu glavni detektiv kad je samo jedan. Ima ih
samo osmero u policijskoj postaji.
Načelnik Morrison, on je tu godinama, čovjek za pultom, četiri policajca u
uniformi, jedna žena i detektiv, Gray. Samo što je sad tu Finlay. Novi čovjek.
Crnac, prvi kojeg smo ikad imali. Gray se ubio, znaš. Objesio se na gredu u
svojoj garaži, u veljači, mislim.”
Pustio sam ga da nastavi lutati mislima. Zatvorske priče. Ubijaju vrijeme.
Zato i služe. Hubble je bio dobar u tome. No još uvijek sam želio da mi
odgovori na pitanje. Čelo me je boljelo i želio sam ga zaliti hladnom vodom.
Želio sam malo prošetati. Želio sam jesti. Trebala mi je kava. Odsutno sam
čekao dok je Hubble potanko prolazio kroz povijest općine Margrave.
Odjednom se zaustavio.
“Što si me pitao?” kazao je.
“Zašto si priznao da si ga ubio?” ponovio sam.
Osvrnuo se okolo. A onda me je pogledao ravno u oči.
“Postoji veza”, kazao je. “To je sve što se zasad može otkriti. Detektiv je
spomenuo tog čovjeka i upotrijebio riječ Pluribus, zbog čega sam skočio.
Iznenadio sam se. Nisam mogao vjerovati da zna za vezu. Onda sam shvatio da
nema pojma da postoji veza, no to sam mu upravo rekao time što sam se
uplašio. Odao sam tajnu. A ne smijem to napraviti, zbog prijetnje.”
Završio je i ušutio. Vratio mu se tračak onog straha i panike koje je osjetio
u Finlayevom uredu. Ponovno je digao pogled. Duboko je uzdahnuo.
“Bio sam prestrašen”, kazao je. “Ali onda mi je detektiv kazao da je tip
mrtav. Daje ustrijeljen. Uplašio sam se jer, ako su ubili njega, mogli bi ubiti i
mene. Stvarno ti ne mogu reći zašto. No postoji veza, kao što si ti shvatio. Ako
su se domogli baš tog čovjeka, znači li to da će srediti i mene? Ili ne? Morao
sam razmisliti o tome. Čak nisam bio siguran ni tko je ubio tog tipa. Ali onda mi
je detektiv kazao za nasilje. Je li i tebi rekao za to?”
Kimnuo sam.
“Za ozljede?” kazao sam. “Zvuči prilično neugodno.”
“Istina”, kazao je Hubble. “A to dokazuje da je to bio onaj na kojeg sam
mislio. Tako da sam bio zbilja preplašen. Razmišljao sam, traže li možda i
mene? Ili ne traže? Jednostavno nisam znao. Bio sam prestrašen. Razmišljao
sam cijelu vječnost. Te misli su mi se vrtjele po glavi. Detektiv je počeo ludjeti.
Nisam ništa govorio jer sam razmišljao. Činilo se kao da prolaze sati. Bio sam u
panici, razumiješ?”
Ponovno je utonuo u tišinu. Sve mu je opet prolazilo kroz glavu.
Vjerojatno tisućiti put. Pokušavao je odrediti je li njegova odluka bila prava.
“Odjednom sam shvatio što treba učiniti”, kazao je. “Imao sam tri
problema. Ako su mi doista bili za petama, morao sam ih izbjeći. Sakriti se,
razumiješ? Zaštititi se. No ako mi nisu bili za petama, morao sam šutjeti, znaš?
Tako štitim svoju ženu i djecu. A s njihove točke gledišta tog čovjeka je trebalo
ubiti. Tri problema. Tako da sam priznao.”
Nisam ga mogao pratiti. To kako mi je sve objašnjavao nije imalo previše
smisla.
Tupo sam ga pogledao.
“Tri odvojena problema, je li tako?” priupitao je. “Odlučio sam da me
uhite. Tako sam siguran ako su za mnom. Zato što ovdje ne mogu doći do
mene, razumiješ? Oni su vani, a ja sam unutra. Problem broj jedan je riješen.
Ali isto tako sam shvatio, ovo je komplicirani dio, ako oni, ustvari, ne traže
mene, zašto ne bih pustio da me uhite, ali da im ništa ne kažem? Mislit će da
sam uhićen radi pogreške ili nečeg takvog i vidjet će da ništa ne govorim.
Vidjet će, u redu? To će dokazati da sam siguran. To je poput demonstracije da
sam ovisan o njima. Neka vrsta dokaza. Neka vrsta iskušenja mučenjem. To
znači da je problem broj dva riješen. A to što sam kazao da sam ga u stvari ja
ubio, definitivno me stavlja na njihovu stranu. To je kao izjava o vjernosti,
shvaćaš? A pomislio sam da će biti zahvalni zato što sam na neko vrijeme
uputio istragu u pogrešnom smjeru. Tako je i problem broj tri riješen.”
Buljio sam u njega. Nije ni čudo što se kod Finlaya bio učahurio i
razmišljao poput luđaka punih četrdeset minuta. Tri muhe jednim udarcem.
To je ono što je tražio.
Dio oko dokazivanja da mu se može vjerovati da neće progovoriti bio je u
redu. Tko god oni bili, sigurno će to primijetiti. Odlazak u zatvor bez
progovaranja bio je ritualni prolaz. Za medalju časti. Dobro je računao.
Pravilno razmišljanje, Hubble.
Nažalost, ostali dijelovi bili su prilično klimavi. Da ne mogu doći do njega
ovdje? Sigurno se šalio. Ne postoji bolje mjesto na svijetu, za smaknuti nekoga,
od zatvora. Znaš gdje je i imaš vremena koliko god hoćeš. Mnoštvo ljudi koji će
to učiniti za tebe. Mnoštvo prilika. Jeftino, također. Koliko bi taj posao koštao
na ulici? Tisuću, dvije tisuće? Plus rizik. U zatvoru to košta šteku cigareta. Plus
što nema rizika. Jer nitko neće primijetiti. Ne, zatvor sasvim sigurno nije dobro
mjesto za skrivanje. Loše razmišljanje, Hubble. A postojala je još jedna rupa.
“Što ćeš učiniti u ponedjeljak?” upitao sam ga. “Vratit ćeš se natrag kući,
radit ćeš što god misliš raditi. Šetat ćeš po Margraveu ili Atlanti ili gdje god
inače šetaš. Ako te žele uhvatiti, zar te neće naći?”
 Ponovno je započeo s razmišljanjem. Radio je to poput luđaka. Nikad
prije nije razmišljao tako daleko u budućnost. Jučer poslijepodne bila je to
slijepa panika. Suočavao se sa sadašnjošću. To nije bio loš princip. Osim što
vrlo brzo budućnost traži da se i s njom suočiš.
“Samo se nadam najboljem”, kazao je Hubble. “Mislio sam kao da, možda,
ako me traže, možda će se nakon nekog vremena ohladiti. Ja sam im vrlo
koristan. Nadam se da će razmisliti o tome. Trenutno je vrlo napeta situacija.
Ali sve će se smiriti vrlo brzo. Možda će mi biti dovoljno da se izvučem. Ako me
pronađu, pronaći će me. Više me nije briga. Zabrinut sam za svoju obitelj.”
Ponovno je stao i slegnuo ramenima. Ispustio je uzdah. Nije bio loš
čovjek. Nije bio na putu da postane veliki kriminalac. To mi se neprimjetno
ušuljalo sa strane. Povuklo ga je tako nježno da nije to ni primijetio. Sve dok
nije poželio pobjeći. Ukoliko bude veoma sretan neće mu slomiti kosti sve dok
ne bude mrtav.
“Koliko tvoja žena zna?” upitao sam ga.
Digao je pogled. Izraz užasa na njegovom licu.
“Ništa”, rekao je. “Apsolutno. Nisam joj rekao ništa. Ni riječi. Nisam
mogao. To je moja tajna. Nitko drugi nema pojma ni o čemu.”
“Morat ćeš joj reći nešto”, kazao sam. “Sigurno je primijetila da nisi kod
kuće, da ne čistiš bazen ili što god radiš preko vikenda.”
Pokušavao sam uljepšati stvari, no nije išlo. Hubble je ušutio. Ponovno se
izgubio u daljini pri pomisli na dvorište njegove kuće na ranom jesenskom
suncu. Njegova žena možda petlja oko grmlja ruža ili nečeg takvog. Djeca se
svađaju oko zviždaljke. Možda imaju i psa. I garažu za tri auta s limuzinama
koje samo čekaju da ih se izveze. Iznad srednjih vrata koš, čeka da
devetogodišnjak naraste dovoljno da zakuca tešku loptu. Zastava iznad
trijema. Rano jesenje lišće na podu čeka da ga se pomete. Obiteljski život
subotom. No ne ove subote, ne za ovog čovjeka.
“Možda će misliti da se radi o pogrešci”, kazao je. “Možda su joj i rekli, ne
znam. Znamo jednog od policajaca, Dwighta Stevensona. Moj brat oženio je
sestru njegove žene. Ne znam što joj je on rekao. Valjda ću se morati suočiti s
tim u ponedjeljak. Reći ću da se dogodila nekakva strašna greška. Ona će
povjerovati. Svi znaju da se greške mogu dogoditi.” Glasno je razmišljao.
“Hubble?” dozvao sam ga. “Što im je visoki tip učinio pa je zaslužio da ga
upucaju u glavu?”
Ustao je i naslonio se na zid. Podigao je nogu na rub čelične zahodske
školjke. Pogledao me je. Nije želio odgovoriti. Ne na glavno pitanje.
“A što je s tobom?” upitao sam ga. “Što si im ti učinio da si zaslužio da te
upucaju u glavu?”
Nije želio odgovoriti. Tišina u ćeliji bila je užasna. Pustio sam da stoji još
nekoliko trenutaka. Ništa novo za reći nije mi padalo na pamet. Hubble je
lupkao cipelom po metalnoj školjci. Malo limenog ritma. Zvučalo je kao kao riff
Bo Diddleya.
“Jesi li kad čuo za Blind Blakea?” upitao sam ga.
Prestao je lupkati i pogledao me.
“Koga?” tupo je ponovio.
“Nije važno”, rekao sam. “Idem pronaći kupaonicu. Moram staviti mokar
ručnik na glavu. Boli me.”
“Ne čudi me”, rekao je. “Idem s tobom.”
Bojao se ostati sam. Razumljivo. Ja bih trebao biti njegov staratelj ovaj
vikend. I tako nisam imao drugih planova.
Hodali smo niz red ćelija do nekakvog otvorenog prostora na kraju. Vidio
sam vrata za slučaj nužde kojima se Spivey koristio noć prije. Pored njega bio
je otvor u zidu od opeke. Iznad njega stajao je sat. Skoro podne. Držati sat u
zatvoru je bizarno. Zašto mjeriti sate i minute kad ljudi ovdje razmišljaju u
godinama i desetljećima?
Otvor u zidu bio je natrpan ljudima. Probio sam se unutra i Hubble me
slijedio. Bila je to velika soba od opeka, četvrtasta. Osjetio se jak smrad
sredstava za čišćenje. Na jednom zidu bila su vrata. Lijevo je bio red kabina za
tuširanje. Otvorenih. Na stražnjem zidu bio je red zahodskih kabina. Otvorenih
sprijeda, vrata podijeljenih u visini struka. Na desnom zidu bio je red
umivaonika. Vrlo oskudno. To nije neki problem ako si cijeli život proveo u
vojsci, no Hubble nije bio presretan. To nije bilo ono na što je on navikao.
Svi komadi bili su željezni. Sve što bi normalno bilo keramičko ovdje je
bilo od nehrđajućeg čelika. Smrskani porculanski umivaonik zna nanijeti
prilično ozbiljne ozljede. Veći oštriji komad mogao bi poslužiti kao dobro
oružje. Iz istog razloga zrcala iznad umivaonika ustvari su bili komadi
ispoliranog željeza. Malo pretamno, no služilo je svrsi. U njima si se mogao
vidjeti, no nisi ih mogao razbiti i njihovim komadićem nekoga ubosti.
Prišao sam jednom umivaoniku i pustio hladnu vodu. Uzeo sam
smotuljak papirnatih ubrusa iz stalka i navlažio ih. Pritisnuo sam ih na čelo
puno modrica. Hubble je samo stajao ne radeći ništa. Kratko sam držao hladne
ubruse i onda sam ih uzeo još. Voda mi se slijevala niz lice. Godilo je. Nije bilo
neke stvarne ozljede. Tu nema mesa, samo kost i čvrsta koža. Malo čega za
ozlijediti, ništa za slomiti. Savršen luk, najčvršća prirodna struktura. Zato
izbjegavam bilo koga udariti rukama. Ruke su prilično lomljive. Imaju
kojekakve koščice i tetive. Udarac dovoljno snažan da sruši onog iz Crvene
bande prilično bi mi oštetio ruku. Morao bih mu se pridružiti u bolnici. To nije
imalo previše smisla.
Osušio sam lice i sasvim se približio metalnom zrcalu kako bih procijenio
štetu. Nije loše. Prstima sam prošao kroz kosu. Dok sam se naginjao iznad
umivaonika u džepu sam osjetio naočale za sunce. Naočale Crvene bande.
Ratni plijen. Izvadio sam ih i stavio ih na glavu. Zagledao sam se u svoj tamni
odraz.
 Dok sam se motao ispred metalnog zrcala, iza leđa sam primijetio
početak nekakvog komešanja. Začuo sam kratko Hubbleovo upozorenje i
okrenuo se. Naočale za sunce zaklonile su jako svjetlo. Pet bijelaca kretalo se
po sredini prostorije u mom pravcu. Izgledali su kao motoristi. Narančasta
odijela, dakako, još malo potrganih rukava, no s dodacima od crne kože. Kape,
remeni, rukavice bez prstiju. Velike brade. Sva petorica bili su veliki, teški, s
onom tvrdom, kompaktnom masnoćom koja je gotovo mišić, no ipak nije. Sva
petorica imala su sirove tetovaže na ramenima i licima. Svastike. Na obrazima
ispod očiju i na čelima. Članovi Arijevskog bratstva. Banda bijelog smeća iz
zatvora.
Dok su njih petorica jurili niz prostoriju, ostali su se razbježali. Tko god
nije shvatio poruku, zgrabljen je i gurnut prema vratima, izbačen na hodnik, pa
čak i goli nasapunani ispod tuša. U roku od nekoliko sekundi kupatilo je bilo
prazno. Vani su bili svi osim petorice motorista, mene i Hubblea. Petorica
velikih raspršili su se oko nas u polukrug. Bili su to veliki ružni tipovi. Svastike
na licima bile su im urezane. Grubo obojane.
Moja pretpostavka bila je da su me došli regrutirati. Da su nekako došli
do podatka da sam srušio jednog od tipova iz Crvene bande. Da žele iskoristiti
moju bizarnu slavu za njihov cilj. Pretvoriti je u trijumf rase za Bratstvo. No bio
sam u krivu. Moja pretpostavka bila je potpuno kriva. Tako da sam ostao
nepripremljen. Tip u sredini grupe pogledom je letio od mene do Hubblea i
natrag. Oči su mu se brzo kretale. Zaustavile su se na meni.
“U redu, on je taj”, kazao je, gledajući ravno u mene.
Dogodile su se dvije stvari. Krajnja dvojica motorista zgrabili su Hubblea
i odvukli ga prema vratima. A glavni je zamahnuo svojom velikom šakom
prema mom licu. Kasno sam je vidio. Izmakao sam se ulijevo pa me je
dohvatila po ramenu. Od udarca sam se okrenuo oko sebe. Zgrabili su me s
leđa za vrat. Dvije goleme ruke na mom grlu. Guše me. Glavni je zauzeo položaj
za novi udarac u moj trbuh. Da je pogodio, bio bih mrtav čovjek. Toliko sam
znao. Stoga sam se nagnuo unatrag i zamahnuo nogom. Zahvatio sam muda
glavnog tipa kao da su lopta koju pokušavam nabiti izvan stadiona. Velika
cipela iz Oxforda zdrobila ih je prilično jako. Vrh ga je pogodio kao tupa
sjekira.
Zgrbio sam se i vrtio vratom kako bih se odupro tipu koji me gušio.
Čvrsto me je stezao. Gubio sam bitku. Dohvatio sam mu male prste i slomio ih.
Kroz zujanje u ušima čuo sam kako se lome zglobovi. Onda sam mu slomio i
prstenjake. Još krckanja. Kao kad se kida kokoš. Pustio me je.
Umiješao se i treći tip. Bio je to komad sala kao od stijene odvaljen.
Nasrnuo je svojim teškim mesnatim rukama. Poput oružja. Nigdje ga se nije
moglo udariti. Treskao me je kratkim udarcima u ramena i prsa. Bio sam
zaglavljen između dva umivaonika. Pritiskala me je golema masa. Nigdje ga
nisam mogao udariti. Osim u oči. Zabio sam mu palac u jedno oko. Zakačio sam
vrhovima prstiju za njegovo uho i stisnuo. Palac na mom noktu izbacio mu je
očnu jabučicu sa strane. Gurnuo sam palac još jače. Jabučica mu je gotovo
iskočila. Vrištao je i potezao me za ruke. Nastavio sam.
Glavni tip se digao na koljena. Snažno sam zamahnuo nogom prema
njegovom licu. Promašio sam. Umjesto toga pogodio sam ga u grlo. Razbio sam
mu grkljan. Ponovno se srušio na tlo. Pokušao sam dohvatiti drugo oko velikog
tipa. Promašio sam ga. Nastavio sam raditi prvim palcem. Kao da ga guram
kroz krvavi odrezak. Srušio se. Odmaknuo sam se od zida. Tip sa slomljenim
prstima trčao je prema vratima. Tip s izvađenim okom puzao je po podu.
Vrišteći. Glavni se gušio sa slomljenim grkljanom.
Ponovno su me zgrabili otraga. Izvio sam se. Jedan od onih iz Crvene
bande. Dvojica. Vrtjelo mi se u glavi. Ovaj put ću izgubiti. No, samo su me
zgrabili i odvukli prema vratima. Upalile su se sirene.
“Bježi odavde, čovječe!” vrištali su nadglasavajući sirenu. “Ovo je naše. Mi
smo ovo napravili. Razumiješ? Crvena banda je ovo napravila. Mi ćemo
preuzeti krivnju, čovječe.”
Ugurali su me u gužvu ispred vrata. Shvatio sam. Reći će da su oni to
napravili. Ne zato što su me željeli zaštititi od krivice. Zato što su željeli
preuzeti zasluge. Pobjeda rase.
Vidio sam Hubble kako skakuće u gužvi. Vidio sam stražare. Vidio sam
stotine ljudi. Vidio sam Spiveya. Zgrabio sam Hubblea i pohitali smo natrag u
ćeliju. Sirene su bile zaglušujuće. Stražari su izlazili kroz jedna vrata. Vidjele su
se puške i palice. Vikanje i vrištanje. Sirene. Trčali smo prema ćelijama. Uletjeli
smo unutra. Dahtao sam i vrtjelo mi se u glavi. Pobjegao sam iz zasjede. Sirene
su bile zaglušujuće. Nisam mogao pričati. Polio sam lice vodom. Naočala za
sunce više nije bilo. Vjerojatno su ispale.
Začuo sam urlanje na vratima. Okrenuo sam se i ugledao Spiveya. Vikao
nam je da izađemo van. Uletio je u ćeliju. Zgrabio sam kaput s kreveta. Spivey
je uhvatio Hubblea za lakat. Potom je uhvatio i mene i za ruke nas izvukao
vani. Vikao nam je da trčimo. Sirene su još uvijek radile. Doveo nas je do izlaza
za nuždu iz kojeg su bili izjurili stražari. Uveo nas je unutra i natjerao uz stube.
Gore i gore. Pluća su me izdavala. Na zadnjem odmorištu bila su vrata s brojem
šest nacrtanim bojom. Uletjeli smo unutra. Požurio nas je niz red ćelija. Ugurao
nas je u jednu praznu i gurnuo željezna vrata. Zalupila su se i zaključala. On je
otrčao dalje. Ja sam se srušio na krevet i zatvorio oči.

Kad sam ih opet otvorio Hubble je sjedio na krevetu i promatrao me. Bili
smo u velikoj ćeliji. Vjerojatno dvostruko većoj od posljednje. Dva odvojena
kreveta, po jedan na svakoj strani. Umivaonik, nužnik. Jedan kraj u rešetkama.
Sve je bilo svjetlije i čišće. Bilo je veoma tiho. Zrak je imao ugodniji miris. Ovo
je bio kat za zadržavanje. Ovo je bio šesti kat. Ovdje smo trebali biti cijelo
vrijeme.
 “Što ti se zaboga dogodilo tamo dolje?” upitao me Hubble.
Samo sam slegnuo ramenima. Ispred naše ćelije pojavila su se kolica s
hranom. Gurao ih je jedan stari bijelac. Ne stražar, nekakav čistač. Više je sličio
na nekog starog stjuarda na brodu za krstarenje. Kroz vodoravni otvor na
rešetkama dodao nam je pladanj. Pokrivene tanjure, papirne šalice, termosicu.
Sjedili smo na krevetima i jeli. Ja sam popio svu kavu. Onda sam prošetao po
ćeliji. Protresao vrata. Bila su zaključana. Šesti kat bio je miran i tih. Velika
čista ćelija. Odvojeni kreveti. Zrcalo. Ručnici. Ovdje sam se osjećao puno bolje.
Hubble je skupio metalni pribor na poslužavnik i ispod vrata ga gurnuo u
hodnik. Legao je na svoj krevet i stavio je ruke iza glave, buljeći u strop. Ubijao
je vrijeme. I ja sam radio isto. No ja sam naporno razmišljao. Jer oni su sasvim
sigurno prošli kroz proces odabira. Vrlo pažljivo su nas pogledali obojicu i
izabrali mene. Odlučno su izabrali mene. A potom su me pokušali zadaviti.
Bili bi me ubili, da nije bilo jedne stvari. Tip koji mi je držao ruke oko
vrata napravio je grešku. Držao me je otraga, što je bilo njemu u korist, a bio je
dovoljno jak i dovoljno snažan. No nije skupio prste. Najbolji način za
iskoristiti palce jest na stražnjoj strani vrata, no samo ako su prsti skupljeni.
Treba iskoristiti pritisak zglobova, ne prstiju. Tip je držao prste ispravljene.
Tako sam ih mogao dohvatiti i zavrnuti. Njegova greška spasila mi je život. U to
nije bilo sumnje. Kad sam njega neutraliziralo bilo je dva naprema jedan. A
nikad nisam imao problema s takvim omjerom.
No to je ipak bio otvoreni pokušaj da me se ubije. Ušli su unutra, izabrali
mene i pokušali me ubiti. A Spivey se sasvim slučajno zatekao ispred
kupaonice. On je sve namjestio. On je uposlio Arijevsko bratstvo da me ubiju.
On je naredio napad i spremno čekao da uleti unutra i pronađe me mrtvog.
I isplanirao je to jučer prije deset navečer. To je bilo jasno. Zato nas je
smjestio na pogrešni kat. Na treći umjesto na šesti. Na kat sa osuđenicima, a ne
na kat za zadržavanje. Svi su znali da smo mi trebali biti na katu za
zadržavanje. Dvojica stražara sinoć u prijemnoj prostoriji, oni su bili sasvim
jasni. Tako je pisalo na njihovom istrošenom podmetaču. No u deset sati
Spivey nas je ostavio na trećem katu, gdje je znao da me može ubiti. Rekao je
Arijevcima da me napadnu sutradan u podne. Čekao je ispred kupaonice u
podne spreman da uleti unutra. Spreman da vidi moje tijelo kako leži na
pločicama.
No onda je došlo do greške u njegovom planu. Nisu me ubili. Arijevci su
potjerani batinama. Crvena banda je ušla unutra kako bi iskoristila trenutak.
Izbili su neredi. Spremala se pobuna. Spivey je počeo paničariti. Aktivirao je
alarm i pozvao ekipu za intervencije. Odvukao nas je s tog kata i doveo na
šesti, pa nas ostavio ovdje. Po svim dokumentima, na šestom katu trebali smo
biti cijelo vrijeme.
Dobro povlačenje. Cijelo vrijeme istrage bio sam siguran. Spivey je
izabrao opciju u kojoj će reći da nikada nismo bili dolje. Na teretu je imao
nekoliko teških ozljeda, vjerojatno i jednog mrtvog. Pretpostavljao sam da se
glavni vjerojatno ugušio do smrti. Spivey sigurno zna da sam ja to napravio. No
sad to više nikome ne može kazati. Jer, po njemu, ja nikad nisam bio tamo.
Ležao sam na krevetu i gledao u betonski strop. Lagano sam disao. Plan je
bio jasan. Uopće nije bilo sumnje u Spiveyev plan. Uzmak je bio usklađen.
Propali plan s pomno razrađenim povlačenjem. Ali zašto? Nisam mogao
razumjeti. Recimo da je tip koji me davio skupio prste. Tada bi me dohvatili.
Bio bih mrtav. Ležao bih na podu kupaonice dok bi mi iz usta virio veliki
natečeni jezik. Spivey bi uletio unutra i pronašao me. Zašto? Što je on htio? Što
je on imao protiv mene? Nikad ga prije nisam vidio. Nikad nisam bio ni blizu
njega ili njegovog prokletog zatvora. Zašto bi zaboga izveo zamršen plan da me
ubije? Nisam uspijevao doći ni do kakvog zaključka.

OSAM

Hubble je spavao neko vrijeme na krevetu nasuprot moga. Onda se

drmnuo i probudio. Previjao se neko vrijeme. Na trenutak je izgledao
zbunjeno, smeteno, sve dok nije shvatio gdje je. Krenuo je provjeriti koliko je
sati na svom satu, no na mjestu gdje je stajao teški rolex vidio je tek komad
bijele kože. Dotaknuo je korijen nosa i sjetio se da je izgubio naočale.
Uzdahnuo je i zarinuo glavu natrag u poderani zatvorski jastuk. Jako očajan
čovjek.
Razumio sam njegov strah. No pored toga izgledao je i poražen. Kao da se
upravo kockao i sve izgubio. Kao da je računao da će se nešto dogoditi, a nije
se dogodilo, pa je sad bio očajan.
Tada sam počeo shvaćati i to.
“Ubijeni tip ti je pokušavao pomoći, nije li?” upitao sam.
To pitanje ga je preplašilo.
“Ne mogu ti to reći, zar ne?” odgovorio je.
“Moram znati”, bio sam uporan. “Možda si mu se obratio za pomoć.
Možda si razgovarao s njime. Možda je zato ubijen. Možda je izgledalo kao sad,
kad ćeš mi početi pričati. Što bi moglo ubiti i mene.”
Kimnuo je i počeo se njihati naprijed-nazad na svome krevetu. Duboko je
udahnuo. Pogledao je pravo u mene.
“On je bio istražitelj”, kazao je. “Doveo sam ga ovdje jer sam želio da se
cijela ova stvar zaustavi. Više nisam želio biti umiješan u to. Ja nisam
kriminalac. Nasmrt se bojim i želim van. On me je trebao izvući i riješiti se tog
šljama. No nekako se poskliznuo i sad je mrtav, a ja se nikada neću izvući. A
ako saznaju da sam ga ja doveo ovdje, ubit će i mene. A ako me i ne ubiju
vjerojatno ću ionako završiti u zatvoru na tisuću godina, jer je cijela prokleta
stvar postala jako javna i jako opasna.”
“Tko je bio taj tip?” upitao sam.
“Nije imao ime”, kazao je Hubble. “Samo lozinku za kontakt. Rekao je da
je tako sigurnije. Ne mogu vjerovati da su uspjeli doći do njega. Meni je
izgledao sposoban. Da ti pravo kažem, podsjećao me na tebe. I ti mi izgledaš
kao sposoban tip.”
“Što je radio tamo u skladištu?” upitao sam ga.
Slegnuo je ramenima i odmahnuo glavom.
“Ne razumijem tu situaciju”, kazao je. “Spojio sam ga s nekim tipom i
tamo su se sastali, no ne bi li u tom slučaju ubili i drugog tipa? Ne razumijem
zašto su sredili samo jednog od njih.”
“Tko je bio taj s kime se išao sastati?” upitao sam.
Zaustavio se i odmahnuo glavom.
“Ionako sam ti već previše rekao”, kazao je. “Sigurno sam lud, ubit će me.”
“Tko je umiješan u ovu stvar?” upitao sam ga.
“Zar ne slušaš?” kazao je. “Neću reći više ni riječi.”
“Ne trebaju mi imena”, kazao sam. “Je li to nešto veliko?”
“Ogromno”, potvrdio je. “Najveća stvar za koju si ikad čuo.”
“Koliko ljudi?” upitao sam.
Slegnuo je ramenima i trenutak razmišljao. Brojao je u sebi.
“Deset”, kazao je. “Ne uključujući i mene.”
Pogledao sam ga i slegnuo ramenima.
“Deset ljudi ne zvuči kao nešto veliko”, kazao sam.
“Pa, tu je i unajmljena pomoć”, kazao je. “Oni su tu kad ih se treba. Mislio
sam na jezgro od deset ljudi ovdje. Deset ljudi koje znam, ne računajući mene.
To je jako malo, ali vjeruj mi, to jest velika stvar.”
“Što je s čovjekom kojeg si poslao da se nađe sa istražiteljem?” kazao
sam. “Je li on jedan od te desetorice?”
Hubble je odmahnuo glavom.
“Ne računam ni njega”, kazao je.
“Dakle, tu ste ti, on i još desetorica drugih?” zaključio sam. “Nešto veliko?”
Tiho je kimnuo.
“Nešto najveće što si ikad čuo”, ponovio je.
“A u ovom trenutku je vrlo javno?” upitao sam ga. “Zašto? Zato što je taj
istražitelj njuškao?”
Hubble je ponovno odmahnuo glavom. Imao je bolan izraz, kao da su ga
moja pitanja
trgala.
“Ne”, kazao je. “Zbog nekog drugog razloga. Kao da je u ovom trenutku
otvoren put za ranjavanje. Za izlaganje. Veoma je riskantno i cijelo vrijeme se
pogoršava, ali sad može ići i na jednu i na drugu stranu. Ako ovo prođemo,
nitko neće nikad ništa saznati. Ali ako ne prođemo, bit će to najveća senzacija
za koju si ikad čuo, vjeruj mi. Bit će jako blizu, jednoj ili drugoj strani.”
Pogledao sam ga. Nije mi izgledao kao čovjek koji bi mogao izazvati
najveću senzaciju za koju sam ikad čuo.
“Pa koliko će to izlaganje trajati?” upitao sam ga.
“Skoro je gotovo”, kazao je. “Možda još tjedan dana. Ja pretpostavljam da
je tjedan dana od sutra. Sljedeću nedjelju. Možda ću biti živ i vidjeti to.”
“Dakle, nakon sljedeće nedjelje više nećeš biti ranjiv?” kazao sam. “Zašto
ne? Što će se dogoditi sljedeće nedjelje?”
Zatresao je glavom i odvratio pogled. Kao da me nije vidio, kao da ne
stojim tu i ne postavljam mu ova pitanja.
“Što znači Pluribus?” upitao sam ga.
Nije želio odgovoriti. Samo je nastavio odmahivati glavom. Oči su mu bile
čvrsto zatvorene od straha.
“Je li to lozinka za nešto?” kazao sam.
Nije me slušao. Razgovor je bio gotov.
Odustao sam i ponovno smo utonuli u tišinu.
To je i meni odgovaralo. Nisam želio znati ništa više. Nisam želio znati
ništa. Biti izvan svega toga i znati Hubbleov posao nije mi se činilo kao dobra
kombinacija. Ni visokom tipu s obrijanom glavom nije donijela previše dobra.
Nisam želio dijeliti njegovu sudbinu, biti mrtav na ulazu u nekakvo skladište,
djelomično sakriven ispod komada starog kartona, sa svim slomljenim
kostima. Samo sam želio potrošiti vrijeme do ponedjeljka, izaći van i pobjeći
glavom bez obzira. Planirao sam do sljedeće nedjelje biti jako daleko.
“U redu, Hubble”, kazao sam. “Nema više pitanja.”
Slegnuo je ramenima i kimnuo glavom. Dugo je sjedio u tišini. Onda je
progovorio, tiho, s puno rezignacije u glasu.
“Hvala”, kazao je. “Bolje je tako.”
Bio sam ispružen na uskom krevetu, pokušavajući otploviti u nekakvo
čistilište. No Hubble je bio neumoran. Nemirno se prevrtao, okretao i tiho
uzdisao. Ponovno je bio blizu da me iživcira. Okrenuo sam se prema njemu.
“Oprosti”, kazao je. “Jako sam napet. Bilo mi je ugodno barem razgovarati
s nekim. Poludio bih ovdje da sam sam. Možemo li razgovarati o nečem
drugom? Što je s tobom? Reci mi nešto o sebi. Tko si ti, Reacher?”
Slegnuo sam ramenima.
“Ja sam nitko”, odgovorio sam. “Samo običan čovjek u prolazu. Bit ću
daleko u ponedjeljak.”
“Nitko nije nitko”, kazao je. “Svi imamo neku priču. Ispričaj mi je.”
 Tako sam pričao neko vrijeme, ležeći na krevetu, ponovno prolazeći kroz
posljednjih šest mjeseci. On je ležao na krevetu, gledao u betonski strop, slušao
i odvraćao misli od svojih problema. Pričao sam mu o odlasku iz Pentagona.
Washington, Baltimore, Philadelphia, New York, Boston, Pittsburgh, Detroit,
Chicago. Muzeji, glazba, jeftini hoteli, kafići, autobusi i vlakovi. Samovanje.
Putovanje kroz svoju vlastitu zemlju poput kakvog siromašnog turista.
Upoznavanje s nekim stvarima prvi put. Gledanje povijesti koju sam naučio u
prašnjavim učionicama na drugoj strani svijeta. Promatranje velikih stvari
koje su oblikovale naciju. Ratišta, tvornice, deklaracije, revolucije. Traženje
malih stvari. Rodnih mjesta, klubova, ulica, legendi. Velikih i malih stvari koje
bi trebale predstavljati dom. Pronašao sam neke od njih.
Rekao sam Hubbleu za dugo putovanje preko beskrajnih polja i ušća
skroz od Chicaga do New Orleansa. Kako sam se polako kretao uz obale Zaljeva
sve do Tampe. Onda za putovanje Greyhoundom na sjever prema Atlanti. Za
blesavu odluku da se iskrcam kod Margravea. Dugo hodanje po kiši jučer
ujutro. Za praćenje hira. Praćenje nečeg što mi je brat kazao i čega se
maglovito sjećam, o boravku u jednom mjestu gdje je Blind Blake možda umro
prije šezdeset godina. Dok sam mu govorio o tome osjećao sam se glupo.
Hubble se borio s noćnom morom, a ja sam bio na besmislenom hodočašću. No
on je shvatio potrebu za tim.
“I ja sam to jednom napravio”, kazao je. “Na medenom mjesecu. Išli smo u
Europu. Stali smo u New Yorku i ja sam pola dana proveo tražeći zgradu
Dakote, znaš, tamo gdje je John Lennon ubijen. Onda smo u Liverpoolu proveli
tri dana hodajući i tražeći Cavern Club. Mjesto gdje su Beatlesi započeli
karijeru. Nismo ga uspjeli naći, pretpostavljam da je srušen.”
Nastavio je pričati. Većinom o putovanju. Bio je na puno mjesta sa svojom
suprugom. Uživali su u tome. Bili su po cijeloj Europi, Meksiku, na Karibima.
Po cijeloj Americi i Kanadi. Dobro su se provodili.
“Jesi li kad bio usamljen?” upitao me. “Putujući cijelo vrijeme sam?”
Rekao sam mu da nisam, da sam uživao u tome. Ja volim samoću,
anonimnost. Kao da sam nevidljiv.
“Kako misliš nevidljiv?” upita me znatiželjno.
“Putujem uz cestu”, kazao sam. “Uvijek uz cestu. Nešto hodam, vozim se
autobusima. Ponekad vlakovima. Uvijek plaćam u gotovini. Tako nikad ne
ostavljam papirnati trag iza sebe. Nema podataka o prometu kreditne kartice,
nema dokaza o putniku, ničega. Nitko mi ne može ući u trag. Nikad nikome ne
govorim svoje ime. Ako spavam u hotelu platim gotovinom i dam im lažno
ime.”
“Zašto?” čudio se. “Tko te dovraga traži?”
“Nitko”, kažem. “To je samo malo dobre zabave. Sviđa mi se anonimnost.
Osjećam kao da se borim protiv sistema. A u ovom trenutku sam iskreno
nadrkan na sistem.”
 Vidio sam kako je utonuo natrag u razmišljanje. Dugo je mislio. Vidjelo se
kako se smanjuje dok se bori s problemima koji su postali gotovo nerješivi.
Vidjelo se kako mu panika dolazi i odlazi poput plimnog vala.
“Daj mi tvoj savjet za Finlaya”, kazao je. “Kad me pita za priznanje reći ću
mu da sam bio pod stresom zbog nekog problema na poslu. Reći ću da postoji
nekakvo nadmetanje, prijetnje mojoj obitelji. Reći ću da ne znam ništa o
mrtvacu ili bilo čemu tome, ni o telefonskom broju. Sve ću poreći. A onda ću
pokušati sve smiriti. Što ti misliš?”
Plan mi je izgledao prilično tanak.
“Reci mi jednu stvar”, kazao sam. “Ako meni ne odaješ nikakve korisne
detalje, jesi li njima koristan? Ili si ti samo neka vrsta promatrača?”
Navlačio je prste i kratko razmišljao.
“Da, ja sam im koristan”, kazao je. “Čak i ključan.”
“A, ako tebe nema da to obaviš?” upitao sam ga. “Bi li morali unovačiti
nekog drugog?”
“Da, morali bi”, kazao je. “A to bi im bilo umjereno teško, s obzirom na
veličinu koristi.”
Odmjeravao je svoje šanse o preživljavanju jednako kao što je na poslu
procjenjivao molbu za kredit.
“U redu”, kazao sam. “Plan ti je dobar onoliko koliko može biti dobar.
Upotrijebi ga.”
Nisam vidio što bi drugo mogao napraviti. On je bio mali pijun u nekoj
velikoj operaciji. No ključan pijun. A nitko neće prekinuti veliku operaciju bez
razloga. Tako da mu je budućnost, ustvari, bila jasna kao dan. Ako ikad saznaju
da je on taj koji je izvana doveo istražitelja, onda je definitivno mrtav. No ako
to nikad ne saznaju, onda je definitivno siguran. Potpuno jednostavno.
Izračunao sam da su mu šanse dovoljno velike zbog jednog vrlo uvjerljivog
podatka.
Priznao je jer je mislio da je zatvor neka vrsta sigurnog utočišta u kojem
ga se oni neće moći domoći. Tako je on o svemu razmišljao. To je bilo pogrešno
razmišljanje. Bio je u krivu. Ovdje nije bio siguran od napada, sasvim suprotno.
Mogli su doći do njega da su to htjeli. No druga strane te medalje jest da on nije
bio napadnut. Kao što se meni dogodilo. Ne Hubble. Po tome sam zaključio da
postoje nekakvi dokazi da će s njim sve biti u redu. Ne traže ga, jer da ga žele
ubiti mogli su to dosad napraviti, već bi ga ubili. No nisu. Iako su se navodno u
ovom trenutku bili prilično napeti zbog nekakvog privremenog rizika. Tako da
je to izgledalo kao dokaz. Počeo sam vjerovati kako će sve biti u redu s njim.
“Da, Hubble”, ponovio sam. “Upotrijebi taj plan, to je najbolje što možeš
napraviti.”
Ćelije su ostale zaključane cijeli dan. Na katu je vladala tišina. Ležali smo
na krevetima i prolazili ostatak popodneva. Više nije bilo priče. Sve smo
ispričali. Dosađivao sam se i poželio da sam iz stanice u Margraveu sa sobom
ponio novine. Mogao bih ih ponovno pročitati. Sve o tome kako Predsjednik
smanjuje izdatke za borbu protiv kriminala kako bi mogao biti ponovno
izabran. Kako štedi jedan dolar na Obalnoj straži danas da bi sutra mogao
potrošiti deset dolara na zatvore poput ovoga.
Oko sedam sati stari čistač je navratio s večerom. Jeli smo. Ponovno je
došao i pokupio pladanj. Proletjela je prazna večer. U deset je nestalo struje pa
smo ostali u mraku. Noć. Nisam skidao cipele i spavao sam tek djelomično. Za
svaki slučaj, ukoliko je Spivey imao još nekakvih planova za mene.
U sedam ujutro svjetla su se ponovno upalila. Nedjelja. Probudio sam se
umoran, no prisiljavao sam se da ustanem. Prisilio sam se na lagano
razgibavanje kako bi mi bol u tijelu popustila. Hubble je bio budan, no šutio je.
Preko oka me je promatrao kako vježbam. Još uvijek je bio zamišljen. Doručak
je stigao nešto prije osam. Isti starac je gurao kolica s hranom. Pojeo sam
doručak i popio kavu. Taman dok sam praznio bocu škljocnula je brava i vrata
su se odškrinula. Gurnuo sam ih, otvorio i izašao van te nabasao na stražara
koji je namjeravao ući unutra.
“Danas je tvoj veliki dan”, kazao je. “Izlaziš van.”
“Ja?” upitao sam.
“Obojica”, kazao je. “Reacher i Hubble, puštaju se na zahtjev policije
Margravea. Budite spremni za pet minuta, u redu?”
Vratio sam se u ćeliju. Hubble se podigao na laktove. Nije pojeo doručak.
Izgledao je zabrinutiji nego ikad.
“Bojim se”, priznao je.
“Sve će biti u redu”, kažem.
“Hoće li?” upita. “Jednom kad izađem van oni me mogu pronaći.”
Odmahnuo sam glavom.
“Lakše bi im bilo uhvatiti te ovdje u zatvoru”, kazao sam. “Vjeruj mi, da su
te željeli ubiti, već bi bio mrtav. Sad si na sigurnom, Hubble.”
Kimnuo je sam za sebe i uspravio se. Skupio sam kaput i stali smo
zajedno ispred ćelije, čekajući. Stražar se vratio za pet minuta. Ispratio nas je
kroz hodnik i dva reda zaključanih ćelija. Stavio nas je u stražnje dizalo. Ušao i
okrenuo ključ za spuštanje. Ponovno je izašao kad su se vrata počela zatvarati.
“Doviđenja”, pozdravio je. “I ne vraćajte se više.”
Dizalo nas je spustilo do predvorja i potom smo izašli van na vruće
betonsko dvorište. Iza nas vrata zatvora su se zatvorila i zaključala. Stajao sam
licem okrenutim prema suncu i udisao svježi zrak. Vjerojatno sam izgledao
poput nekog tipa iz starog sladunjavog filma koji izlazi na slobodu nakon
godinu dana u samici.
U dvorištu su bila parkirana dva automobila. Jedan je bio velika tamna
limuzina, engleski bentley, možda dvadesetak godina star, no izgledao je kao
nov. Unutra je sjedila jedna plavuša, pretpostavljam da je bila Hubbleova
supruga zato što je požurio prema njoj, kao prema najljepšem prizoru kojeg je
ikad vidio. U drugom autu sjedila je policajka Roscoe.
Izašla je i krenula ravno prema meni. Izgledala je sjajno bez uniforme. U
džinsu, laganoj pamučnoj majici i kožnoj jakni. Blago, inteligentno lice. Mekana
tamna kosa. Velike oči. U petak sam pomislio da dobro izgleda. Bio sam u
pravu.
“Bok, Roscoe”, kazao sam.
“Bok, Reacher”, odgovorila je pa se nasmijala.
Glas joj je bio prekrasan. Osmijeh je bio odličan. Gledao sam ga sve dok je
trajao, što je bilo prilično dugo. Ispred nas Hubbleovi su se odvezli u bentleyu,
mašući. Mahnuo sam i ja njima i zapitao se kako će njima stvari ispasti.
Vjerojatno nikad neću doznati, osim ako ne budu imali sreće pa o tome budem
čitao negdje u novinama.
Roscoe i ja ušli smo u njen automobil. Nije bio baš njen, objasnila je, već
neoznačeni policijski no ona ga je koristila. Potpuno novi Chevrolet ili nešto
tako, velik, udoban i tih. Bila je ostavila motor upaljen pa je zrak unutra bio
hladan. Izvezli smo se iz betonskog dvorišta i provukli se kroz žičane kaveze za
vozila. Nakon posljednjeg kaveza Roscoe je zavrtjela volan i odjurili smo niz
cestu. Prednji kraj auta podigao se, a zadnji spustio zbog laganog pritiska.
Nisam se osvrtao. Samo sam sjedio, bilo mi je dobro. Izlazak iz zatvora je jedan
od boljih osjećaja u životu čovjeka. Kao i kad ne znaš što te sutra čeka. Kao i
kad kliziš autom niz osunčanu cestu s lijepom ženom za volanom.
“Dakle, što se dogodilo?” upitao sam nakon jednog kilometra. “Reci mi.”
Ispričala mi je prilično iskrenu priču. Počeli su raditi na mom alibiju u
petak kasno navečer. Ona i Finlay. Mračna prostorija. Nekoliko prigušenih
svjetala. Hrpe papira. Šalice s kavom. Telefonski imenici. Njih dvoje okreću
telefone i grizu olovke. Tihi glasovi. Strpljivo ispitivanje. Scena u kojoj sam ja
bio tisuću puta.
Zvali su u Tampu i Atlantu i do ponoći su pronašli putnika iz mog
autobusa i službenika na šalteru kolodvora u Tampi. Oba su me se sjećali.
Onda su došli i do vozača autobusa. Potvrdio je da je stao na petlji u Margraveu
kako bih ja izašao, u petak ujutro u osam sati. Do ponoći je moj alibi bio čvrst
kao stijena, točno onako kako sam rekao.
U subotu ujutro iz Pentagona je pristigao dugački faks s podacima o
mojoj službi. Trinaest godina mog života stisnutih na nekoliko stranica
zgužvanog papira. Danas je to izgledao kao život nekog drugog, no to je
potvrdilo moju priču. Finlay je bio impresioniran. Potom su stigli moji otisci
prstiju iz FBI-jeve baze podataka. Neumorno računalo pronašlo ih je u pola tri
ujutro. Američka vojska, pisalo je u objašnjenju, prije trinaest godina. Alibi mi
je bio čvrst, a pozadina provjerena.
“Finlay je bio zadovoljan”, kazala mi je Roscoe. “Pokazalo se da jesi onaj
za kojeg si se predstavljao i da si u četvrtak navečer bio šest stotina kilometara
daleko. To je bilo čvrsto. Još jednom je nazvao medicinskog istražitelja, samo
za slučaj da je utvrdio mogućnost drugog vremena smrti, no ne, još uvijek se
kretalo oko ponoći.”
Zavrtio sam glavom. Finlay je bio prilično oprezan tip.
“Što je s mrtvacom?” kazao sam. “Jeste li mu ponovno provjerili otiske
prstiju?”
Koncentrirala se na prestizanje jednog kamiona. Prvog vozila kojeg smo
vidjeli u zadnjih četrdeset pet minuta. Potom me je pogledala i kimnula.
“Finlay mi je kazao da ti to želiš”, kazala je. “Ali zašto?”
“Prebrzo su stigli za negativan rezultat”, kazao sam.
“Prebrzo?” upita ona.
“Rekla si da se radi na principu piramide, je li tako?” htio sam biti
siguran. “Prvih deset, prvih stotinu, onda prvih tisuću, i tako sve do dna,
istina?”
Ponovno je kimnula.
“Pa uzmi mene za primjer”, kazao sam. “Ja sam u bazi podataka, ali
prilično nisko u piramidi. Upravo si rekla da im je trebalo četrnaest sati da me
pronađu, zar ne?”
“Tako je”, kazala je. “Poslala sam tvoje otiske oko dvanaest i trideset
prijepodne i identificirali su ih u pola tri ujutro.”
“OK”, kazao sam. “Četrnaest sati. Dakle, ako treba četrnaest sati za doći
blizu dna piramide, onda treba više od četrnaest sati da se dođe skroz do dna.
To je logično, zar ne?”
“Tako je”, kazala je.
“No što se dogodilo s ovim mrtvacom?” kazao sam. “Tijelo je pronađeno u
osam ujutro, pa kad su otisci poslani? Osam i trideset, najranije. No Baker mi je
već u pola tri kad je razgovarao sa mnom govorio da nisu prepoznati. Sjećam
se koliko sati je bilo jer sam gledao na sat. To je samo šest sati. Ako im je
trebalo četrnaest sati da pronađu mene, kako su za samo šest sati mogli reći da
mrtvi tip nije tamo?”
“Bože”, kaže ona. “U pravu si. Vjerojatno je Baker nešto zeznuo. Finlay je
uzeo otiske, a Baker ih je poslao. Pretpostavljam da je nešto zeznuo oko
uzoraka. Treba biti pažljiv ili se ne mogu poslati jasno. Ako uzorci nisu dobri,
računalo ih pokuša dešifrirati, a onda se vrate kao nečitki. Baker je mislio da je
rezultat nula. Šifre su slične. Bilo kako bilo, poslala sam ih ponovno, odmah
nakon što si mi rekao. Ubrzo ćemo znati.”
Dok smo se vozili prema istoku Roscoe mi je rekla da je vršila pritisak na
Finlaya da me izvuče iz Warburtona odmah, još jučer popodne. Finlay je
gunđao, no pristao je, ali iskrsnuo je problem. Warburton je bio upravo
zatvoren. Rekli su Finlayu da su izbili problemi u kupaonici. Jedan zatvorenik
mrtav, jedan je izgubio oko, izbila je pobuna golemih razmjera, rat crnačkih i
bjelačkih bandi.
Samo sam sjedio pored Roscoe i promatrao kako se horizont mijenja.
Ubio sam jednog čovjeka i oslijepio drugoga. Sad bih se morao suočiti sa
svojim osjećajima. No nisam ih imao puno. Zapravo, ništa nisam osjećao. Ni
krivnju, ni kajanje. Ništa. Kao da sam se u kupaonici naganjao s dva žohara i na
koncu ih pregazio. No žohari su barem racionalna, razumna vrsta bića. Oni
Arijevci u kupatilu bili su gori od crvi. Šutnuo sam jednog od njih u vrat i
ugušio se svojim vlastitim grkljanom. Pa, loša sreća. On je prvi započeo, zar ne?
Kad me napao kao da je otvorio zabranjena vrata. Ono što ga je čekalo iza njih
bio je njegov problem. Njegov rizik. Da mu se nije sviđalo, nije trebao otvarati
prokleta vrata. Slegnuo sam ramenima i zaboravio na to. Uputio sam pogled
prema Roscoe.
“Hvala ti”, kazao sam. “Ozbiljno. Puno si radila da mi pomogneš kako bih
se izvukao.”
Odgovorila mi je na zahvalu kratkim odmahivanjem rukom i crvenilom i
samo nastavila voziti. Počela mi se sve više sviđati. No vjerojatno ne toliko da
bi me spriječilo da bježim glavom bez obzira iz Georgije što je prije moguće.
Možda ću ostati samo sat ili dva i onda je zamoliti da me odveze negdje na
autobusnu stanicu.
“Želim te odvesti na ručak”, kazao sam. “Kao nekakav znak zahvale.”
Razmišljala je o tome par stotina metara i onda mi uputila smiješak.
“U redu”, rekla je.
Skrenula je desno na lokalnu cestu i ubrzala južno prema Margraveu.
Provezli smo se pokraj blještavo novog restorana Eno’s i zaputili se prema
dalje prema gradu.

DEVET

Nagovorio sam je da otključa policijsku postaju i izvadi mi vrećicu sa

stvarima i novcem. Potom smo produžili dalje prema gradu, ostavila me je u
centru i dogovorili smo se naći u policijskoj zgradi za nekoliko sati. Stajao sam
na pločniku na opakoj vrućini nedjeljnog jutra i mahao joj dok je odlazila.
Namjeravao sam provjeriti priču o Blind Blakeu, odvesti Roscoe na ručak i
onda pobjeći bestraga iz Georgije i ne vratiti se nikad više.
Tako sam proveo neko vrijeme lutajući i razgledajući grad, radeći stvari
koje sam bio planirao za petak popodne. Nije to bio nekakav grad. Stara
državna cesta prolazila je pravo kroz njega, od sjevera prema jugu, a u
nekoliko stotina metara nazivala se Main Street. U tih nekoliko stotina metara
bilo je malih dućana i ureda koji su preko široke ceste gledali jedni na druge,
odvojeni uskim pristupnim pokrajnjim uličicama koje su vodile do stražnjih
dijelova zgrada. Vidio sam malu tržnicu voćem, brijačnicu, prodavaonicu,
odvjetnički ured i zubarsku ordinaciju. Na stražnjoj strani trgovačkih zgrada
nalazila su se parkirališta s bijelim drvenim ogradama i ukrasnim stablima. Na
ulici, dućani i uredi imali su cerade preko širokih pločnika. Na pločnicima su
stajale i klupe, no bile su prazne. Nedjelja ujutro, kilometrima daleko od ičega.
Main Street protezala se prema sjeveru, ravno kao po matrici, pored još
nekoliko stotina metara parkirališta do zgrade policije i vatrogasnog doma, a
nešto manje od kilometra dalje bio je restoran Eno's. Nekoliko kilometara iza
Eno’s-a bio je zapadni izlaz u smjeru Warburtona, mjesta gdje se nalazi zatvor.
Sjeverno od tog križanja uz cestu nije bilo ničega sve dok se ne dođe do
skladišta i izlaska s autoceste, dvadeset praznih kilometara od mjesta gdje sam
sada stajao.
Na južnom rubu grada vidio se mali gradski park s brončanim kipom i
ulicom malom gradskom ulicom koja se protezala prema zapadu. Uputio sam
se prema tamo i ugledao diskretni zeleni znak na kojem je pisalo Beckman
Drive. Hubbleova ulica. Nisam joj mogao ocijeniti pravu duljinu jer je praktički
odmah skretala najprije lijevo pa desno velike travnate površine na kojoj je
stajala velika bijela drvena crkva. Okruživalo ju je nekoliko stabala trešanja
dok su oko travnjaka stajali automobili uredno parkirani unutar mjesta
označenih bojom na asfaltu. Jedva sam čuo zvuk orgulja i ljudi kako pjevaju.
Kip u parkiću bio je tip po imenu Caspar Teale, koji je valjda napravio
nešto dobro prije stotinu godina. Gotovo pravilno nasuprot Beckman Driveu s
druge strane parka bila je još jedna uličica, prema istoku, s opskrbnim
dućanom koji je stajao usamljeno na uglu. I to je bilo to. Ovo nije bio neki grad.
Nije se puno toga događalo. Trebalo mi je manje od pola sata da obiđem sve
što ovo mjesto nudi.
Ovo je bio najčišći grad kojeg sam ikad vidio. To je bilo nevjerojatno.
Doslovce svaka zgrada bila je potpuno nova ili svježe obojena. Ulice su bile
glatke poput stakla, a pločnici ravni i čisti. Bez rupa, bez pukotina, prljavštine.
Mali uredi i dućani izgledali su kao da ih se boja svaki tjedan. Travnjaci,
zelenilo i stabla bili su savršeno podrezani. Brončani kip Caspara Tealea
izgledao je kao da ga netko glanca svaki dan. Boja crkve bila je tako svijetla da
su me oči boljele. Posvuda su se vijorile zastave, čije je bjelilo bliještalo dok su
crvena i plava boja sjajile na suncu. Cijelo mjesto bilo je tako uredno da ti je
stvaralo nervozu pri šetnji, jer stalno si u brizi hoćeš li možda iza sebe ostaviti
blatnjav otisak stopala.
Opskrbni dućan, na jugoistočnoj strani, prodavao je stvari koje su mu bile
dovoljno dobra izlika da bude otvoren u nedjelju ujutro. Bio je otvoren, no nije
bilo gužve. Unutra nije bilo nikoga osim tipa za pultom. No služio je kavu. Sjeo
sam za mali šank, naručio veliku šalicu kave i kupio nedjeljne novine.
Na naslovnici je još uvijek bio Predsjednik. Sad je bio u Kaliforniji.
Objašnjavao je poduzetnicima koji su imali ugovore s vojskom zašto im je
rijeka prihoda presušivala nakon pedeset slavnih godina. Šok nakon njegove
najave oko Obalne straže u Pensacoli još uvijek se osjećao. Brodovi će se u
subotu navečer vratiti u luke. Neće ponovno isploviti bez novih sredstava.
Kompletno uredništvo novina bunilo se protiv toga.
Prestao sam čitati i podigao pogled kad sam čuo vrata kako se otvaraju.
Ušla je jedna žena. Sjela je na stolicu na suprotnom kraju šanka. Bila je starija
od mene, imala je možda četrdesetak godina. S tamnom kosom, jako vitka,
odjevena u skupu odjeću crne boje. Imala je jako bijelu kožu. Tako bijelu da je
gotovo svijetlila. Nekako se napeto kretala. Na zglobovima su joj se vidjeli
tetive i žile poput konopa. Imala je nekakav uplašeni izraz lica. Tip za pultom
nagnuo joj se pa je naručila kavu tako tiho da sam je jedva čuo, iako je bila
prilično blizu mene u gotovo potpuno tihoj prostoriji.
Nije ostala dugo. Popila je pola svoje kave, cijelo vrijeme gledajući kroz
prozor. Onda se ispred zaustavio veliki crni kombi, a ona se zatresla. Bio je to
potpuno novi kombi koji očito nikad nije vukao ništa vrijedno.
Uhvatio sam obris vozača dok se naginjao unutra da otvori suvozačeva
vrata. Izgledao je snažno. Prilično visok. Širokih ramena i debelog vrata. Crna
kosa. Crna kosa prebačena preko jakih kvrgavih ramena. Možda oko trideset
godina. Blijeda žena poput duha je iskliznula iz svoje stolice i stala na noge.
Progutala je knedlu. Dok je otvarala vrata dućana izvana se čula buka motora u
leru. Žene je ušla u kombi, no on se nije maknuo. Samo je stajao uz rub
pločnika. Okrenuo sam se na svojoj stolici prema tipu za pultom.
“Tko je to?”, upitao sam ga.
Pogledao me je kao da sam s drugog planeta.
“To je gospođa Kliner”, kazao je. “Zar ne znate tu obitelj?”
“Čuo sam za njih”, kazao sam. “Ja sam stranac ovdje. Kliner je vlasnik
skladišta gore kraj autoceste, zar ne?”
“Tako je”, kazao je. “I još mnogo čega. On je jak ovdje, gospodin Kliner.”
“Je li?” upitao sam.
“Naravno”, kazao je tip. “Jeste li čuli za Fundaciju?”
Zatresao sam glavom. Iskapio sam kavu i pružio šalicu da je još jednom
natoči.
“Kliner je osnovao Fundaciju Kliner”, objašnjavao je on. “Grad od nje ima
puno koristi na razne načine. Došao je ovamo prije pet godina i otad je svaki
dan kao Božić.”
Kimnuo sam.
“Je li gospođi Kliner dobro?” upitao sam ga. Odmahnuo je glavom dok mi
je ponovno punio šalicu.
 “Ona je bolesna”, kazao je. “Jako bolesna. Blijeda je, zar ne? Nekakva
slabost? Jako bolesna žena. Mogla bi biti tuberkuloza. Vidio sam da
tuberkuloza to ponekad napravi ljudima. Nekad je bila izrazito zgodna žena,
danas izgleda poput nečeg što je izraslo u ormaru, zar ne? Jako bolesna žena, to
je prokleto sigurno.”
“Tko je tip u kombiju?” nastavio sam.
“Stepson”, kaže on. “Klinerov sin iz prvog braka. Gospođa Kliner mu je
druga žena. Čuo sam da se ne slaže baš dobro s dečkom.”
Kimnuo mi je na onaj način na koji pokret prekida neobavezni razgovor.
Otišao je krpom obrisati nešto s neke kromirane naprave na drugoj strani
šanka. Crni kombi još je vani čekao. Slagao sam se s tipom da žena izgleda
poput nečeg što je izraslo u ormaru. Izgledala je kao neka rijetka vrsta orhideje
bez dovoljno svjetla i hrane. No nisam se slagao da izgleda bolesno. Nisam
vjerovao da ima tuberkulozu. Pretpostavljao sam da boluje od nečeg drugog.
Nečega što sam jednom ili dvaput prije već vidio. Pretpostavljao sam da boluje
od potpunog straha. Nisam znao čega se bojala. Nije me ni zanimalo o kakvom
strahu se radi. Nije bio moj problem. Digao sam se i bacio novčanicu od pet
dolara na pult. Tip mi je sav ostatak vratio u kovanicama. Nije imao novčanica
od jednog dolara. Kombi je još stajao tamo, točno uz rub pločnika. Vozač je bio
nagnut naprijed, s prsima na volanu, gledajući u stranu preko svoje pomajke
ravno prema meni.
Preko puta mene iza pulta nalazilo se zrcalo. Izgledao sam točno kao
netko tko je izašao iz autobusa nakon cjelonoćne vožnje i potom proveo dva
dana u zatvoru. Shvatio sam da se moram negdje oprati prije nego što izvedem
Roscoe na ručak. Tip za pultom uhvatio me u razmišljanju.
“Pokušajte u brijačnici”, kazao je.
“U nedjelju?” kažem.
Slegnuo je ramenima.
“Uvijek su unutra”, kazao je. “Nikad zapravo nisu zatvoreni. Onda, opet,
nikada nisu ni zapravo otvoreni.”
Kimnuo sam i gurnuo vrata prema vani. Vidio sam malu hrpu ljudi kako
izlaze iz crkve, čavrljaju na tratini i ulaze u svoje automobile. Ostatak grada još
uvijek je izgledao napušteno. No crni kombi još uvijek je stajao uz rub
pločnika, točno ispred dućana. Vozač je još uvijek netremice gledao u mene.
Na suncu sam hodao prema sjeveru, a kombije polako krenuo usporedo
sa mnom, održavajući ritam. Tip je još uvijek bio nagnut naprijed, buljeći
postrance. Ubrzao sam nekoliko koraka i kombi je ubrzao kako bi pratio ritam.
Onda sam stao i prestigao me. Tip je očito odlučio da ne treba imati rezervni
plan. Odustao je i uz buku otišao. Slegnuo sam ramenima i nastavio. Došao do
brijačnice. Prošao ispod prugaste nadstrešnice i pritisnuo kvaku. Vrata su se
otvorila. Ušao sam unutra.
Poput svega ostalog u Margraveu i brijačnica je izgledala prekrasno.
Bliještala je od antiknih stolica za brijanje i brižljivo čuvanog i održavanog
namještaja. Imala je onu vrstu opreme za brijače koju su skoro svi odbacili još
prije trideset godina. Sad je svi žele natrag. Plaćaju pravo bogatstvo za nju jer
ponovno oživljava izgled kakav ljudi žele da Amerika ima. Onako kako misle
da je nekad izgledalo. I ja sam sasvim sigurno mislio da je prije sve izgledalo
ovako. Sjedio bih u nekom školskom dvorištu u Manili ili Munchenu i zamišljao
zelene travnjake, stabla, zastave i sjajne kromirane brijačnice poput ove.
Naletio sam na dva stara crnca. Oni su se jednostavno ovdje družili. Nisu baš
stvarno radili, ali nisu ni bili zatvoreni. No dali su naslutiti da će me uslužiti.
Kao, oni su tu, ja sam tu, pa zašto ne? A pretpostavljam da sam izgledao kao
hitan slučaj, tražio sam njihovo djelo. Brijanje, šišanje, topao ručnik i
usjajivanje cipela.
Na nekoliko mjesta na zidu vise uokvirene naslovnice dnevnih novina.
Veliki naslovi. Umro Roosevelt, Dan pobjede nad Japanom, Izvršen atentat na
JFK-a, Ubijen Martin Luther King. Stari stolni radio od mahagonija diskretno se
oglašavao. Nove, pažljivo presavijene nedjeljne novine stajale su na stalku uz
prozor.
Starci su u jednoj zdjeli napravili pjenu, iz remena izvadili oštru britvu,
smočili četku za brijanje. Prekrili su me ručnicima i krenuli na posao. Jedan me
je brijao starom ravnom britvom. Drugi je stajao sa strane ne radeći gotovo
ništa. Pretpostavljao sam da će se on uključiti u igru kasnije. Onaj koji je radio
započeo je čavrljati, kao što to brijači obično čine. Ispričao mi je povijest svoga
posla. Njih dvojica bili su prijatelji još od djetinjstva. Živjeli su tu u Margrave
oduvijek. Počeli su raditi kao brijači davno prije Drugog svjetskog rata. Radili
su kao šegrti u Atlanti. Otvorili su radnju zajedno kao mladići. Preselili su se
ovdje kad je stari dio grada srušen. Ispričao mi je povijest ovog kraja iz
perspektive jednog brijača. Nabrojao je poznate koji su prošli kroz ove stare
stolce. Govorio mi je svašta o svakome.
“Recite mi nešto o Klinerima”, zamolio sam.
Bio je brbljav tip, no to pitanje ga je ušutkalo. Zastao je s radom i
razmišljao koji trenutak.
“Ne mogu vam puno reći o njima, to je sigurno”, kazao je. “To je tema o
kojoj izbjegavamo razgovarati ovdje. Najbolje bi bilo da me pitate o nekom
drugom.”
Slegnuo sam ramenima koja su bila prekrivena ručnicima.
“U redu”, kazao sam. “Jeste li ikad čuli za Blind Blakea?”
“Za njega sam čuo, naravno”, kazao je stari. “O tom čovjeku možemo
razgovarati, nema nikakvih problema.”
“Odlično”, kazao sam. “Što mi možete reći?”
“Dolazio je ovdje, s vremena na vrijeme, jako davno”, kazao je. “Kažu da je
rođen u Jacksonvilleu, Florida, odmah s druge strane granice. Išao bi na
putovanja od tamo, znate, ovuda pa preko Atlante, na sjever sve do Chicaga, a
onda opet na put nazad. Ponovno kroz Atlantu, ponovno ovuda, natrag kući.
Tada je bilo puno drukčije, znate. Nije bilo autocesta, nije bilo automobila,
barem ne za siromašnog crnca i njegove prijatelje. Svi su hodali ili se vozili u
kamionima.”
“Jeste li ga kada čuli kako svira?” upitao sam ga.
Ponovno je stao s radom i zagledao se u mene.
“Čovječe, meni je sedamdeset godina”, kazao je. “To se događalo kad sam
ja bio dječak. Razgovaramo o Blind Blakeu ovdje. Takvi ljudi svirali su u
barovima. Nikad nisam bio ni u jednom baru kao dječak, razumijete. Da sam
bio, bili bi me dobro istukli po stražnjici. Trebali biste pitati ovog mog
partnera. On je puno stariji od mene. On ga je možda čuo kako svira, ali se
možda neće sjetiti jer ne pamti dobro. Čak ni što je jeo za doručak. Jesam li u
pravu? Hej, prijatelju stari, što si doručkovao?”
Starac se zamislio i naslonio na umivaonik pored moga. Bio je to zgrbljeni
stari čovjek boje iste kao i kod radija od mahagonija.
“Nemam pojma što sam jeo za doručak”, kazao je. “Čak se ne sjećam ni
jesam li uopće doručkovao. Ali slušaj. Možda sam star, no istina je da starci
jako dobro pamte. Ne novije stvari, razumiješ, već starije. Zamisli da ti je
memorija poput stare kante, znaš? Jednom kad se napuni starim stvarima
nema šanse da u nju stane nešto novo. Nema nikakve šanse, razumiješ? Tako
da se ne sjećam ničeg novijeg jer mi je ta stara kanta prepuna starih stvari koje
su se dogodile jako davno. Razumiješ li što ti govorim?”
“Naravno da razumijem”, kazao sam. “Pa, jako davno, jeste li ga ikad čuli
kako svira?”
“Koga?” kazao je.
Pogledavao sam naizmjence jednog pa drugog. Nisam bio siguran je li ovo
neka uvježbana rutina.
“Blind Blakea”, kazao sam. “Jeste li ga kad čuli kako svira?”
“Ne, nikad ga nisam čuo”, kazao je stari. “Ali moja sestra jest. Imam sestru
staru više od devedeset godina ili tako nešto, Bog je čuvao. Još uvijek je živa.
Nekad davno malo se bavila pjevanjem i pjevala je s Blind Blakeom puno
puta.”
“Stvarno?” kažem. “Pjevala je s njim?”
“Jest, stvarno”, potvrdio je zgrbljeni starac. “Pjevala je gotovo sa svakim
tko je prolazio ovuda. Moraš znati da je ovaj stari grad ležao točno na glavnoj
cesti za Atlantu. Ona tamo stara lokalna cesta nekad je prolazila ovuda i vodila
ravno prema Floridi. To je bio jedini put kroz Georgiju od sjevera prema jugu.
Naravno, danas imamo autocestu koja prolazi odmah pored nas bez
zaustavljanja, postoje avioni i sve to. Danas Margrave nema nikakvu važnost,
nitko više ne prolazi ovuda.”
“Dakle, Blind Blake se zaustavljao ovdje?” podsjetio sam ga. “A vaša
sestra je pjevala s njime?”
 “Svi su se zaustavljali ovdje”, kazao je. “Na sjevernoj strani grada bila je
sva sila barova i prenoćišta za uslugu ljudima koji su bili u prolazu. Na
mjestima svih ovih lickanih dvorišta odavde do vatrogasnog doma prije su bili
barovi i prenoćišta. Svi su srušeni, jer bi se inače urušili sami od sebe. Nisu bili
imali ništa prometa godinama. Ali onda, to je bio potpuno drukčiji grad.
Dolazile su i odlazile rijeke ljudi, bez prestanka. Radnici, berači ljetine,
trgovački putnici, borci, skitnice, kamiondžije, glazbenici. Kojekakvi ljudi bi se
zaustavljali i svirali i moja sestra bila bi tu s njima svima i pjevala.”
“I ona se sjeća Blind Blakea?” upitao sam ga.
“Sigurno”, kaže starac. “Mislila je o njemu kao najvećem živućem čovjeku.
Kaže da je svirao jako veselo. Stvarno veselo.”
“Što se njemu dogodilo?” pitao sam dalje. “Znate li?”
Starac se duboko zamislio. Putovao je unatrag kroz svoje oslabljeno
pamćenje. Zatresao je sijedom glavom nekoliko puta. Potom je uzeo mokri
ručnik iz vruće posude i stavio ga preko mog lica. Počeo me je šišati. Završio je
još uvijek tresući glavom i nekom dozom konačnosti.
“Ne mogu točno reći”, kazao je. “Dolazio je i odlazio, s vremena na
vrijeme. Toga se sjećam jako dobro. Tri, četiri godine kasnije više ga nije bilo.
Bio sam gore u Atlanti u to doba, nisam bio ovdje pa ne znam. Čuo sam da
govore da je ubijen, možda baš ovdje u Margraveu, možda i ne. Neka velika
nevolja, ubilo ga je na licu mjesta.”
Sjedio sam i neko vrijeme slušao stari radio. Onda sam im pružio
dvadeseticu iz mog smotuljka s novcem i požurio van na Main Street. Zaputio
sam se prema sjeveru. Bilo je gotovo podne i sunce je pržilo. Vruće za rujan.
Nitko nije hodao po ulici. Crna cesta na mene je isijavala svoju vrućinu. Blind
Blake je hodao ovom cestom, možda baš po podnevnoj vrućini. Davno, kad su
ovi brijači bili dječaci, ovo je bila glavna prometna arterija prema sjeveru i
Atlanti, Chicagu, poslu, nadi, novcu. Podnevna vrućina tada nikog ne bi mogla
odvratiti od odlaska tamo gdje se zaputio. No danas je ova cesta tek glatki crni
sporedni put koji ne vodi ama baš nigdje.
Trebalo mi je nekoliko minuta da po vrućini dođem do zgrade policije.
Prešao sam preko urednog travnjaka i pored još jednog brončanog kipa i
povukao teška staklena ulazna vrata. Ušao sam u svježu unutrašnjost. Roscoe
me je čekala, naslonjena na prijemni pult. Iza nje u sobi s policajcima vidio sam
Stevensona kako užurbano razgovara na telefon. Roscoe je bila blijeda i
izgledala je veoma zabrinuto.
“Pronašli smo još jedno tijelo”, kazala je.
“Gdje?” upitam.
“Ponovno u skladištu”, kazala je. “Ovaj put s druge strane ceste, ispod
komada kartona, tamo gdje ih se prikuplja.”
“Tko ga je pronašao?” upitam
“Finlay”, kaže ona. “Bio je gore jutros, njuškao, tražio nešto što će nam
pomoći oko prvoga. Neku pomoć, razumiješ? I sve što je našao jest još jedan.”
“Znate li tko je ovaj?” upitam je.
Ona zavrti glavom.
“Neidentificiran”, kaže. “Jednako kao i prvi.”
“Gdje je Finlay sada?” upitam je. “Otišao je po Hubblea”, kaže ona. “Misli
da Hubble možda zna nešto o ovome.” Kimnuo sam.
“Koliko dugo je ovaj ležao gore?” kažem.
“Možda dva ili tri dana”, kaže ona. “Finlay kaže da je to možda bilo
dvostruko ubojstvo u četvrtak navečer.”
Ponovno sam kimnuo. Hubble jest znao nešto o ovome. Ovo je bio tip
kojeg je poslao da se sretne s visokim istražiteljem obrijane glave. Nije mogao
shvatiti kako se ovaj tip izvukao. Ali nije se izvukao.
S parkirališta ispred zgrade začuo sam automobil i potom su se otvorila
staklena vrata. Finlay je provirio glavom unutra.
“Mrtvačnica, Roscoe”, kazao je. “I ti, Reacher.”
Slijedili smo ga van, na vrućinu. Svi smo sjeli u Roscoeinu neoznačenu
limuzinu. Roscoe je vozila. Ja sam sjedio straga. Finlay je bio na suvozačevom
mjestu, okrenuo se na sjedalu kako bi mogao pričati s nama oboma u isto
vrijeme.
Roscoe se izvezla s policijskog parkirališta i zaputila prema jugu.
“Ne mogu pronaći Hubblea”, kazao je Finlay, gledajući u mene. “Kod kuće
mu nema nikoga. Je li ti spominjao da ide negdje?”
“Nije”, odgovorio sam. “Ni riječi. Gotovo da nismo ni progovorili cijeli
vikend.”
Finlay je progunđao.
“Moram doznati što on zna o svemu ovome”, kazao je. “Ovo je ozbiljno
sranje i on zna nešto, to je vražji sigurno. Što ti je rekao o ovome, Reacher?”
Nisam odgovorio. Još uvijek nisam bio siguran na čijoj sam strani.
Finlayevoj, vjerojatno, no ukoliko on počne srljati po tome u što je Hubble
umiješan, Hubble i njegova obitelj završit će mrtvi. Nema sumnje u to. Tako
sam odlučio da ću jednostavno ostati nepristran i pobjeći odavde što je brže
moguće.
“Jesi li ga pokušao nazvati na mobitel?” upitao sam ga.
Finlay je nešto promrmljao i odmahnuo glavom. “Isključen je”, kazao je.
“Javlja se neka automatska sekretarica.”
“Je li dolazio ovdje uzeti svoj sat?” upitao sam ga.
“Uzeti što?” kaže on.
“Sat”, kažem. “U petak je kod Bakera ostavio sat vrijedan deset tisuća
dolara. Kad nam je Baker stavljao lisice za put do Warburtona. Zar nije došao
po njega?”
“Nije”, kazao je Finlay. “Nitko mi nije rekao da je dolazio.”
“U redu”, kazao sam. “Znači da negdje ima nekakav hitan posao. Čak ni
kreten poput Hubblea neće zaboraviti na sat od deset tisuća dolara, zar ne?”
“Kakav hitan posao?” upita Finlay. “Što ti je rekao o tome?”
“Nije mi rekao ni mrvu”, kazao sam. “Kao što sam ti rekao, gotovo da
nismo ni progovorili.”
Finlay je buljio u mene s prednjeg sjedala.
“Nemoj se zafrkavati sa mnom, Reacheru”, kazao je. “Dok ne pronađem
Hubble držat ću tebe i iscijediti iz tebe ono što ti je rekao. I nemoj izmišljati da
je držao usta zatvorena cijeli vikend jer takvi tipovi nikad to ne rade. To znamo
i ja i ti, dakle nemoj se zafrkavati sa mnom, OK?”
Samo sam slegnuo ramenima. Nije me namjeravao ponovno uhititi.
Možda ću moći uhvatiti neki autobus kod mrtvačnice, gdje god ona bila. Morat
ću propustiti ručak s Roscoe. Šteta.
“Dakle, kakva je priča s ovim?” upitao sam ga.
“Više-manje ista kao i s prošlim”, kazao je Finlay. “Izgleda da se dogodilo
u isto vrijeme. Upucan, vjerojatno istim oružjem. Ovog nisu nabijali nogom
nakon svega, no vjerojatno je dio istog događaja.”
“Ne znate tko je on?” kažem.
“Zove se Sherman”, kaže on, “to je sve što znamo o njemu.”
“Pričaj mi što znaš”, kazao sam. Pitao sam čisto iz navike. Finlay je na
trenutak razmišljao. Vidio sam kad je odlučio odgovoriti. Kao da smo partneri.
“Neidentificirani bijelac”, kaže on. “Ista stvar kao i s prvim, bez
dokumenata, bez lisnice, bez ikakvih prepoznatljivih karakternih znakova. No
ovaj je imao zlatni ručni sat na kojem je sa stražnje strane ugravirano:
“Shermanu s ljubavlju, Judy.“ Ima možda trideset ili trideset pet godina. Teško
je reći jer je ležao tamo tri noći i male životinje već su ga prilično pojele. Nema
više usana ni očiju, ali desna ruka mu je sačuvana jer je bila podmetnuta ispod
tijela, tako da smo uspjeli uzeti pristojne otiske prstiju. Poslali smo ih prije sat
vremena i možda nešto ispadne od toga, ako budemo imali sreće.”
“Rane od metaka?” upitao sam ga. Finlay kimne glavom.
“Izgleda kao da je isti pištolj”, kaže on. “Mali kalibar, meci s mekšim
vrhom. Izgleda kao da ga je prvi pogodak samo ranio pa je bio u stanju trčati.
Pogođen je još nekoliko puta, ali uspio je doći do nadvožnjaka autoceste. Tu je
pao i iskrvario do smrti. Nisu ga šutali naokolo jer ga nisu mogli pronaći. Tako
se meni čini.”
Razmišljao sam o ovome. Hodao sam upravo tim putem u petak ujutro u
osam sati. Točno između dva trupla.
“I ti su zaključio da se zove Sherman?” kažem.
“Ime mu piše na satu”, kaže Finlay.
“Možda nije njegov sat”, kažem ja. “Možda ga je ukrao negdje. Možda ga je
naslijedio, možda ga je kupio u zalagaonici, možda ga je našao na ulici?”
Finlay samo još jednom progunđa. Sada smo već bili barem petnaest
kilometara južno od Margravea. Roscoe je držala dobar ritam u vožnji starom
cestom. Onda je usporila i na križanju skrenula lijevo, na cestu koja je vodila
ravno prema praznom horizontu.
“Gdje zaboga idemo?” pitao sam.
“U okružnu bolnicu”, kazao je Finlay. “Dolje u Yellow Springsu. Drugi grad
prema jugu. Nema još puno.”
Nastavili smo se voziti. Yellow Springs izgledao je kao magličasta mrlja
od vrućine na horizontu. Odmah na granici gradskog područja nalazila se
okružna bolnica, gdje je stajala manje-više osamljeno. Smještena je tamo kad
su sve bolesti bile zarazne i kad se bolesne ljude stavljalo u izolaciju. Bila je to
velika bolnica, kompleks niskih širokih zgrada raspršenih na nekoliko jutara
zemlje. Roscoe je usporila i skrenula na pristupnu cestu. Poskakivali smo
preko ležećih policajaca i zaputili se prema skupini zgrada koje su bile stajale
odvojeno na stražnjoj strani kompleksa. Mrtvačnica je izgledala kao dugačko
spremište s velikim garažnim vratima koja su trenutno bila otvorena.
Zaustavili smo se na pristojnoj udaljenosti od vrata i ostavili automobil u
dvorištu. Međusobno smo se pogledali i ušli unutra.
Nekakav liječnik dočekao nas je i uveo u ured. Sjeo je za veliki metalni
stol i pokazao Finlayu i Roscoe stolice na koje mogu sjesti. Ja sam se naslonio
na pult, između računalnog terminala i telefaks uređaja. Ovaj pogon nije imao
veliki proračun. Očito je jeftino opremljen prije dosta godina. Sve je bilo
istrošeno, izudarano i neuredno. Potpuno drukčije od zgrade policije u
Margraveu. Tip za stolom izgledao je umorno. Ni star ni mlad, možda
Finlayevo godište. Bijeli mantil. Izgledao je kao čovjek oko čijih se prosudbi ne
treba previše zabrinjavati. Nije se predstavio. Uzeo je zdravo za gotovo da svi
znamo tko je on i što ovdje radi.
“Što vam mogu reći, ljudi?” upitao je.
Naizmjence je pogledavao u nas troje. Čekao je. Uzvratili smo mu
pogledima.
“Radi li se o istom incidentu”, upitao je Finlay. Njegov duboki harvardski
glas kao da nije pripadao ovom zapuštenom uredu. Liječnik je slegnuo
ramenima.
“Drugo truplo je kod mene tek sat vremena”, kazao je. “No da, rekao bih
da se radi o istom incidentu. Gotovo sigurno je riječ o istom oružju. U oba
slučaja izgleda kao mali kalibar i meci s mekšim vrhom. Meci su očito bili
spori, izgleda da je pištolj imao prigušivač.
“Mali kalibar?” htio sam biti siguran. “Koliko malen?”
Liječnik umornog pogleda okrene se prema meni.
“Ja nisam stručnjak za oružje”, kazao je. “No kladio bih se da je kalibar
dvadeset i dva. Čini mi se da je toliki. Rekao bih da tražimo čahure metaka s
mekšim vrhom širine dvadeset i dva. Uzmimo glavu prve žrtve, na primjer:
dvije male raspuknute ulazne rane i dvije velike neuredne izlazne rane,
karakteristično za male metke s mekšim vrhom.”
 Kimnuo sam. “Upravo to rade meci s mekšim vrhom. Ulaze unutra i
spljošte se dok to rade. Pretvore se u grudice olova veličine novčića koji se
probijaju kroz tkivo u koje su ušli. Sami sebi probiju velike izlazne rupe. A s
jednom lijepom dvadesetdvicom ima smisla upotrijebiti prigušivač. Nema
smisla koristiti prigušivač osim kod stišavanja zvučne frekvencije. U
suprotnom bi metak probio svoj vlastiti zvučni zid na putu prema meti, poput
sićušnog borbenog aviona.”
“U redu”, prihvatio sam. “Jesu li ubijeni tamo gdje su i pronađeni?”
“U to nema sumnje. Hipostaza je očita kod oba tijela.”
Pogledao me. Želio je da ga pitam što je hipostaza. Znao sam što je to, no
želio sam biti pristojan. Pogledao sam ga zbunjeno.
“Posmrtna hipostaza”, htio je biti precizan. “Siva boja. Kad umreš,
cirkulacija se zaustavlja, razumijete? Srce prestane kucati. Krv se pokorava
zakonu gravitacije. Odlazi u donji dio tijela, u najniže moguće krvne žile, sve do
kapilara u koži koja je naslonjena na tlo ili na čemu god leži. Najprije se
smjeste crvena krvna zrnca. Od njih koža pocrveni. Onda se ona zgrušaju pa
postane stalna, kao na fotografiji. Nakon nekoliko sati, ona je trajna. Mrlje na
prvom tipu su potpuno u skladu s položajem njegovog tijela u dvorištu
skladišta. U to nema sumnje. Ustrijelili su ga, pao je mrtav na zemlju, u nekom
ludom bijesu nekoliko minuta su ga šutali okolo i onda je ostao tu ležati osam
sati. U to nema sumnje.”
“Što mislite o šutanju?” upitao ga je Finlay.
Liječnik je zatresao glavom i slegnuo ramenima.
“Nikad prije nisam vidio takvo što”, kazao je. “Čitao sam o takvim
slučajevima u časopisima, s vremena na vrijeme. Očito stvar nekog psihopata.
Ne može se drukčije objasniti. Nije imalo nimalo učinka na mrtvaca. Nije ga
boljelo jer je već bio mrtav. Tako da je vjerojatno na neki način koristilo onom
tko ga je šutao. Nevjerojatan bijes, ogromna snaga. Ozljede su užasne.”
“Što je s drugim?” upitao je Finlay.
“On je bježao”, kazao je liječnik. “Pogođen je prvim metkom iz blizine u
leđa, no to ga nije srušilo pa je počeo bježati. Usput je dobio još dva puta. Jedan
u vrat, a drugi smrtonosni u prepone. Raznio mu je bedrenu arteriju. Uspio je
doći do nadvožnjaka na autocesti, tu je legao na tlo i iskrvario. U to nema
sumnje. Da u četvrtak nije cijelu noć padala kiša, siguran sam da biste vidjeli
trag krvi na cesti. Vjerojatno je bilo oko pet-šest litara krvi posvuda naokolo,
k'o zavraga, sigurno je više nema u tijelu ovog tipa.”
Svi smo zašutjeli. Razmišljao sam o očajničkom trku drugog tipa po cesti.
Kako je pokušavao doći do nadvožnjaka dok su mu se meci zabijali u tijelo.
Kako liježe kod rampe za autocestu među tihu gužvu malih noćnih životinja.
“U redu”, kazao je Finlay. “Dakle možemo sigurno reći da su dvije žrtve
bile zajedno. Ubojica je u grupi od troje, iznenađuje ih, puca dva puta prvom u
glavu, u međuvremenu drugi pokušava pobjeći i dok trči pogađaju ga tri
metka, je li tako?”
“Pretpostavljate da je bilo troje ubojica?” kaže liječnik.
Finlay je kimnuo glavom prema meni. To je bila moja teorija, ja je moram
i objasniti.
“Tri odvojena profila ličnosti”, kažem. “Sposoban ubojica, bijesni manijak
i onaj nesposobni koji je pokušao sve prikriti.”
Liječnik je polako kimnuo.
“To bi moglo imati smisla”, kazao je. “Prvi tip je pogođen iz neposredne
blizine, pa možda možemo pretpostaviti da je znao napadače i dozvolio im da
mu se približe?”
Finlay kimne.
“Moralo je biti tako”, kazao je. “Nalaze se njih petorica. Trojica napadnu
dvojicu. Ovo je nešto veliko, zar ne?”
“Znamo li tko su bili napadači?” upitao je liječnik. “Ne znamo čak ni tko su
bile žrtve”, kaže Roscoe. “Imate li kakvu teoriju o žrtvama?” upita Finlay
liječnika.
“Za drugu nemam, osim što imamo ime na ručnom satu”, kazao je liječnik.
“Tek mi je stigao na stol prije sat vremena.”
“Dakle, imate neke teorije o prvome?” kaže Finlay.
Liječnik je počeo čeprkati po nekim bilješkama na stolu, no zazvonio je
telefon. Javio se i potom predao slušalicu Finlayu.
“Za vas”, rekao je. Finlay se nagnuo naprijed na svojoj stolici i preuzeo
poziv. Slušao je nekoliko trenutaka.
“U redu”, kazao je u slušalicu. “Samo isprintaj podatke i faksiraj nam ih
ovamo, hoćeš?”
Potom je vratio slušalicu liječniku i počeo se ljuljati na svojoj stolici. Na
licu mu se počeo ocrtavati osmijeh.
“To je bio Stevenson, zove iz postaje”, kazao je. “Konačno smo dobili
potvrdu o otiscima prstiju prve žrtve. Izgleda da je dobro što smo ih poslali na
ponovnu provjeru. Stevenson će nam ih poslati faksom ovako za koji minut, pa
nam vi doktore recite što imate i onda ćemo sve skupa povezati.”
Umorni čovjek u bijelom mantilu slegnuo je ramenima i podigao list
papira.
“Prvi tip?” kazao je. “Uopće nemam puno o njemu. Tijelo je bilo u
potpunom neredu. Bio je visok, u dobroj formi, imao je obrijanu glavu.
Najvažnija stvar mu je zubalo. Izgleda da je čovjek popravljao zube na svim
stranama svijeta. Nešto je američko, nešto samo izgleda američki, nešto je
strano.” Pored moga boka faks-uređaj je počeo svirati i brujati. Povukao je u
sebe list tankog papira.
“Što iz toga možemo zaključiti?” kaže Finlay. “Tip je bio stranac? Ili
Amerikanac koji je živio u inozemstvu, što li?”
Tanki list papira izleti van, sav ispisan. Uređaj se potom zaustavio i
utihnuo. Uzeo sam papir i bacio pogled na njega. Onda sam ga dvaput pročitao.
Smrznuo sam se. Stisnula me ledena paraliza i nisam se mogao pomaknuti.
Jednostavno nisam mogao vjerovati što čitam na tom komadu papira tek
pristiglom. Nebo se srušilo na mene. Buljio sam u liječnika i progovorio.
“Odrastao je u inozemstvu”, kazao sam. “Popravljao je zube tamo gdje je
u tom trenutku živio. Sa osam godina slomio je desnu ruku i izliječio to u
Njemačkoj. Krajnike je izvadio u bolnici u Seoulu.”
Liječnik me je pogledao.
“To se sve može vidjeti iz otisaka prstiju?” upitao je.
Odmahnuo sam glavom.
“To je bio moj brat”, odgovorio sam.

DESET

Jednom davno gledao sam mornarički film o ekspediciji na smrznutom

Arktiku. Može se hodati po čvrstom ledenjaku. No led se odjednom može
uskovitlati i slomiti. Od nekakvih nezamislivih potresa u odlomljenim santama.
Stvorili bi se potpuno novi zemljopisni podaci. Goleme strmine tamo gdje je
prije sve bilo ravno. Golemi klanci iza tebe. Novo jezero ispred tebe. Svijet koji
je u jednoj sekundi potpuno promijenjen. Tako sam se ja osjećao. Sjedio sam tu
ukočen od šoka na pultu između računalnog terminala i faksa i osjećao se kao
tip na Arktiku čiji se cijeli svijet promijenio nakon samo jednog koraka.
Odveli su me do hladnog skladišta straga kako bi obavili formalnu
identifikaciju tijela. Lice mu je bilo razneseno od metaka i sve kosti su mu bile
slomljene, no prepoznao sam mu ožiljak u obliku zvijezde na vratu. Dobio ga je
kad smo se igrali sa slomljenom bocom, prije dvadeset devet godina. Potom su
me odveli natrag u zgradu policije u Margraveu. Finlay je vozio. Roscoe je
sjedila sa mnom na stražnjem sjedalu automobila i cijelo vrijeme držala me za
ruku. Vožnja je trajala samo dvadesetak minuta, no za to vrijeme ja sam prošao
kroz dva cijela života. Njegov i moj.
Moj brat Joe. Dvije godine stariji od mene. Rođenje u jednoj bazi na
Dalekom istoku točno na koncu Eisehowerovog doba. Nakon toga ja sam se
rodio u jednoj bazi u Europi, točno na početku Kennedyeve ere. Potom smo
rasli skupa po cijelom svijetu u onoj tijesnoj izoliranoj prolaznosti koju obitelji
vojnika same stvore za sebe. Cijeli život sastojao se od seljenja u povremenim i
nepredvidivim intervalima. Došlo je do toga da bi bilo čudno provesti više od
jednog i pol polugodišta na samo jednom mjestu. Nekoliko puta prošle su
godine, a da nismo ni vidjeli zimu. Odselili bismo se iz Europe početkom jeseni
otišli negdje na Tihi ocean gdje bi ljeto ponovno tek započinjalo.
Prijatelji su nam uvijek nestajali. Neka jedinica bi dobila premještaj
negdje drugdje i cijele hrpe djece bi otišle. Ponekad bismo na neke od njih
naletjeli mjesecima kasnije na potpuno drugim mjestima. Ogroman dio njih
nikad više nismo vidjeli. Nitko nikad nije govorio dobar dan ili doviđenja.
Jednostavno, bio si tu ili nisi bio tu.
Onda smo Joe i ja odrasli, pa smo se još više selili. Vijetnam je značio da
će vojska seljakati ljude oko svijeta sve brže i brže. Život se pretvorio u
zamagljene baze. Nikad nismo ništa posjedovali. Na transportnim avionima
uvijek nam je bila dozvoljena samo po jedna torba s prtljagom.
U toj magli skupa smo proveli šesnaest godina. Joe je bio jedina konstanta
u mom životu. I volio sam ga kao brata. No ta fraza ima sasvim precizno
značenje. Puno tih starih izreka nemaju. Kao, recimo, kad ljudi kažu da su
“spavali kao beba“. Misle li pod time da su spavali odlično? Ili misle da su se
budili vrišteći svakih deset minuta? Volio sam Joea poput brata, što je u našoj
obitelji imalo puno značenja.
Istina je da nikad nisam bio siguran volim li ga ili ne. A ni on nikad nije
bio siguran voli li mene ili ne. Između nas bilo je samo dvije godine razlike, no
on je rođen u pedesetima, a ja u šezdesetima. To kao da je nama predstavljalo
puno više od dvije godine razlike. A kao i bilo koja dvojica braće u razmaku od
dvije godine, jedan drugoga smo prokleto puno živcirali.
Tukli smo se, svađali i potajno čekali da odrastemo i izađemo iz
podređenog položaja. Veći dio tih šesnaest godina nismo znali volimo li se ili
se mrzimo.
No imali smo ono što imaju obitelji u vojsci. Tvoja obitelj je tvoja jedinica.
Ljude u bazama učilo se potpunoj odanosti svojim jedinicama. To je bila
doslovce najvažnija stvar u njihovim životima. Sinovi su ih kopirali. Oni su
prenosili taj isti stupanj odanosti na svoje obitelji. Stoga bi s vremena na
vrijeme mrzio svoga brata, no nikad ne bi dopustio da ti ga netko dira. To je
ono što smo mi imali, Joe i ja. Imali smo onu bezuvjetnu ljubav. Čuvali smo
jedan drugome leđa u svakom novom školskom dvorištu i zajedno šakama
pronalazili izlaz iz nevolja. Ja sam pazio na njega, on je pazio na mene, kao što
braća i inače rade. Šesnaest punih godina. To nije bilo previše normalno
djetinjstvo, no bilo je jedino djetinjstvo koje ću ikad imati. Joe je bio baš na
njegovom početku i na kraju. A sad ga je netko ubio. Sjedio sam na stražnjem
sjedalu policijskog chevroleta i slušao tihi glas u mojoj glavi koji me je pitao što
ću, dovraga, sada napraviti.
Finlay nas je provezao direktno kroz Margrave i parkirao točno ispred
zgrade policijske postaje. Točno uz rub pločnika ispred velikih staklenih
ulaznih vrata. Roscoe je izašla iz auta i čekala me pored njega, baš kao što su to
Baker i Stevenson napravili prije četrdeset osam sati. Izašao sam i pridružio
im se na podnevnoj žezi. Stajali smo tu koji trenutak, a onda je Finly povukao
teška vrata i otvorio ih, pa smo ušli unutra. Prošli smo kroz praznu prostoriju
za policajce i došli do velikog drvenog ureda na stražnjoj strani.
Finlay je sjeo za stol. Ja sam sjeo na istu stolicu na kojoj sam sjedio u
petak. Roscoe je privukla stolicu i stavila je do moje. Finlay je bučno otvorio
ladicu stola. Izvadio je kasetofon za snimanje. Ponovno je prošao svoju rutinu
testiranja mikrofona noktom. Potom je sjeo i pogledao me.
“Iskrena sućut zbog tvog brata”, kazao je.
Kimnuo sam. Ništa nisam rekao.
“Bojim se da ću ti morati postaviti hrpu pitanja”, kazao je.
Samo sam još jednom kimnuo. Razumio sam njegov položaj. I ja sam prije
bio u takvom položaju bezbroj puta.
“Tko bi mu mogao biti najbliži rod?” upitao me.
“Ja sam”, kazao sam. “Osim ako se u međuvremenu oženio bez da mi je
rekao.”
“Misliš li da je možda to učinio?” upita me Finlay.
“Nismo bili bliski”, kazao sam. “No sumnjam u to.”
“Roditelji su vam mrtvi?”
Kimnuo sam. I Finlay kimnu. Upisao me je kao najbliži rod.
“Kako mu je bilo točno ime?”
“Joe Reacher”, kazao sam. “Bez drugog imena.”
“Je li to skraćeno za Joseph?”
“Ne”, kazao sam. “Samo Joe. Kao što se i ja zovem samo Jack. Imali smo
oca koji je volio jednostavna imena.”
“U redu”, kaže Finlay. “Stariji ili mlađi?”
“Stariji”, kazao sam. Izdiktirao sam mu Joeov datum rođenja. “Dvije
godine stariji od mene.”
“Znači da je imao trideset osam?”
Kimnuo sam. Baker je rekao da je žrtva imala oko četrdeset godina. Možda se
Joe nije dobro pazio.
“Imaš li njegovu trenutnu adresu?”
Odmahnuo sam glavom.
“Ne”, kazao sam. “Živio je negdje u Washingtonu. Kao što sam rekao, nismo
bili previše bliski.”
“U redu”, kaže on ponovno. “Kad si ga zadnji put vidio?”
“Prije dvadesetak minuta”, kazao sam. “U mrtvačnici.”
Finlay blago kimnu. “A prije toga?”
“Prije sedam godina”, kažem. “Na pogrebu naše majke.”
“Imaš li koju njegovu fotografiju?”
“Vido si sadržaj vrećice sa stvarima”, kazao sam. “Nemam ničiju fotografiju.”
 Ponovno je kimnuo. Zašutio je. Ovo mu je bilo teško.
“Možeš li mi ga opisati?”
“Prije nego što mu je lice razneseno?”
“To bi nam možda pomoglo, znaš”, kaže Finlay. “Moramo saznati tko ga je
vidio, kada i gdje.” Kimnuo sam.
“Izgledao je poput mene, pretpostavljam”, kazao sam. “Možda koji
centimetar viši, možda pet-šest kila manje.”
“To bi značilo da je bio visok, koliko, 201 centimetar?” kaže on.
“Da”, odgovorim. “I možda stotinjak kila.”
Finlay zapiše sve.
“I brijao je glavu?” upita.
“Kad sam ga ja zadnji put vidio, nije”, kazao sam. “Imao je kosu poput svih
drugih.”
“Prije sedam godina, je li tako?” kaže Finlay. Slegnuo sam ramenima.
“Možda je počeo ćelaviti”, kazao sam. “Možda mu je kosa nestajala.”
Finlay kimnu. “Što je radio?” upita.
“Ono što sam zadnje čuo jest da je radio za Ministarstvo financija”, kazao
sam. “Što, nisam posve siguran.”
“Kakvu prošlost je imao?” upita Finlay. “Je li i on bio u vojsci?”
Kimnuo sam.
“Vojna obavještajna služba”, kazao sam. “Dao je otkaz nakon nekog vremena
i počeo raditi za Vladu.”
“Pisao ti je da je bio ovdje, zar ne?” upita on.
“Spomenuo je ono oko Blind Blakea”, kazao sam. “Nije kazao što ga je dovelo
ovamo. No to ne bi trebalo biti teško saznati.”
Finlay kimnu.
“Odmah ujutro obavit ćemo nekoliko poziva”, kazao je. “Dotad, sigurno
nemaš nikakve ideje zašto bi on bio ovdje?”
Odmahnuo sam glavom. Nisam imao pojma zašto je došao ovamo. No
znao sam da Hubble zna. Joe je bio taj istražitelj s obrijanom glavom i lozinkom
umjesto imena. Hubble ga je doveo ovamo i točno je znao zašto ga dovodi.
Prvo što je trebalo napraviti jest pronaći Hubblea i raspitati se o svemu.
“Rekao si da ne možete pronaći Hubblea?” upitao sam Finlaya.
“Nigdje ga ne možemo naći”, kaže on. “Nije u svojoj kući u Beckman
Driveu i nitko ga nije vidio po gradu. Hubble zna sve o ovome, zar ne?”
Slegnuo sam ramenima. Jednostavno sam želio neke karte zadržati samo
za sebe. Ukoliko želim pritisnuti Hubblea da progovori o nečemu o čemu mu
nije drago pričati, onda to trebam napraviti u četiri oka. Nije mi baš trebao
Finlay da mi virka preko ramena dok to radim. A ja definitivno nisam želio
virkati preko Finlayevog ramena. Nisam želio prepustiti pritiskanje njemu.
Možda bih pomislio da ne vrši pritisak dovoljno jako. I, pored svega, Hubble bi
puno brže progovorio meni nego policajcu. Sa mnom je već stigao gotovo do
pola puta. Stoga će podatak o tome koliko je Hubble znao ostati moja tajna.
Barem zasad.
“Nemam pojma što Hubble zna”, odgovorio sam. “Vi ste oni koji tvrde da
se slomio na ispitivanju.”
Finlay je nešto progunđao i pogledao me preko stola. Moglo se vidjeti
kako upada u novi slijed misli. Bio sam prilično siguran kakve su one. Čekao
sam da izbiju na površinu. Postoji praktično pravilo kod ubojstava. Ono je
nastalo iz puno statistike i mnogo iskustva. Praktično pravilo glasi: kad imaš
nekog ubijenog, najprije dobro prouči njegovu obitelj. Jer prokleto puno
ubojstava počini rodbina. Muževi, supruge, sinovi. I braća. To je bila ta teorija.
Finlay ju je sigurno vidio u praksi stotine puta u svojoj karijeri u Bostonu. Sad
sam vidio kako je isprobava u glavi i na slučaju u Margraveu. Morao sam ga
zaokupiti nečim drugim. Nisam želio da razmišlja o tome. Nisam želio ponovo
nepotrebno gubiti vrijeme u ćeliji. Shvatio sam da bi mi to vrijeme moglo
trebati za nešto drugo.
“Zadovoljan si mojim alibijem, zar ne?” kazao sam.
Shvatio je kamo smjeram. Kao da smo kolege na nekom zamršenom
slučaju. Dobacio mi je kratki smiješak.
“Izdržao je”, kazao je. “Bio si u Tampi kad se ovo događalo.”
“U redu”, kazao sam. “A je li načelnik Morrison zadovoljan time?”
“On još ne zna za to”, kazao je Finlay. “Ne javlja se na telefon.”
“Ne želim više nikakve zgodne greške”, kazao sam. “Debeli kreten kazao
je da me je vidio tamo gore. Želim da zna da to više ne prolazi.”
Finlay kimnu. Podigao je slušalicu s telefona na stolu i okrenuo neki broj.
Iz malog zvučnika čuo se nerazgovijetni zvuk tona za pozivanje. Trajao je dugo
i prekinuo se kad je Finlay spustio slušalicu.
“Nije kod kuće”, kazao je. “Nedjelja je, u redu?”
Potom je iz ladice izvukao telefonski imenik. Otvorio ga je na slovu H.
Potražio je Hubbleov broj u Beckman Driveu. Pozvao ga je i dobio isti rezultat.
Puno tona za pozivanje i nikoga doma. Onda je pokušao s brojem mobitela.
Automatska sekretarica počela mu je govoriti da je telefon isključen. Poklopio
je prije nego što je završila.
“Privest ću Hubble čim ga pronađem”, kazao je Finlay. “On zna nešto što
bi nam trebao reći. Dotad, ne mogu puno učiniti, zar ne?”
Slegnuo sam ramenima. Bio je u pravu. To je bio prilično tanak trag.
Jedina svijetla točka za koju je Finlay znao bila je panika koju je Hubble
pokazao u petak.
“Što ćeš ti učiniti, Reacher?” upitao me je.
“Razmislit ću o svemu”, kazao sam.
Finlay me pogleda ravno u oči. Ne neprijateljski, no veoma ozbiljno, kao
da jednim jedinim oštrim pogledom u oči pokušava uspostaviti red i zamolbu.
“Pusti mene da se pozabavim ovim, u redu?” kazao je. “Ti ćeš se osjećati
jako loše i htjet ćeš uzeti pravdu u svoje ruke, no ja ne želim da se ovdje izvode
nikakve samostalne akcije, OK? Ovo je stvar policije. Ti si civil. Pusti mene da
se bavim time, OK?”
Slegnuo sam ramenima i kimnuo glavom. Digao sam se na noge i
pogledao ih oboje.
“Idem prošetati”, kazao sam.
Ostavio sam njih dvoje i prošao kroz sobu za policajce. Gurnuo sam
staklena vrata i izašao na vruće poslijepodne. Lutao sam po parkiralištu i
prešao širok travnjak s prednje strane, sve do brončanog kipa. Bio je to još
jedan spomenik u čast Caspara Tealea, tko god on bio. Isti kip kao u malom
parku u južnom dijelu grada. Naslonio sam se na njegov vrući bok i razmišljao.
Sjedinjene Države su ogromna zemlja. Milijuni četvornih kilometara.
Najmanje tristo milijuna ljudi. Nisam vidio Joea sedam godina, a nije ni on
mene, no završili smo točno na istom malom mjestu u samo osam sati razlike.
Hodao sam unutar pedeset metara od mjesta na kojem je ležalo njegovo tijelo.
To je bila prokleto velika slučajnost. Gotovo za ne povjerovati. Stoga mi je
Finlay činio veliku uslugu time što je to tretirao kao slučajnost. On bi morao
pokušavati oboriti moj alibi. Možda je već to činio. Možda je već telefonirao u
Tampu, radeći još jednu provjeru.
No neće pronaći ništa jer se doista radilo o slučajnosti. Nema smisla
bezbroj puta prolaziti kroz to. Ja sam se našao u Margraveu samo zbog lude
hirovite odluke u zadnji trenutak. Da sam samo minutu dulje proučavao kartu
onog tipa, autobus bi prošao križanje i ja bih vrlo brzo potpuno zaboravio
Margrave. Otišao bih u Atlantu i nikad ne bih saznao ništa o Joeu. Možda bi
prošlo još nekih sedam godina dok bi me stigla ta vijest. Stoga nije imalo
smisla razbijati glavu ovom slučajnošću. Jedina stvar o kojoj sam morao
donijeti odluku jest što ću, dovraga, učiniti oko toga.
Bilo mi je možda četiri godine kad sam shvatio u čemu je bit oko
odanosti. Odjednom sam shvatio da trebam čuvati Joea isto onako kako je on
pazio na mene. Poslije nekog vremena to je postalo prirodno, kao nešto
potpuno automatsko. Uvijek mi je na pameti bilo da promatram okolo i
provjeravam je li s njime sve u redu. Puno puta bih naletio u neko novo
školsko dvorište i ugledao hrpu klinaca kako se zabavljaju nad novim visokim i
mršavim dečkom. Dojurio bih tamo i potjerao ih, usput razbivši nekoliko glava.
Onda bih se vratio svojim prijateljima i nastavio igrati nogomet ili što god već
smo radili. Dužnost je obavljena, rutinski. Bila je to rutina koja je trajala
dvanaest godina, od moje navršene četvrte godine pa sve dok Joe nije konačno
otišao od kuće. Dvanaest godina te rutine kao da je ostavilo nevidljive tragove
u mom umu, jer sam kasnije neprestano u sebi nosio tihu jeku pitanja: “Gdje je
Joe?“ Jednom kad smo odrasli i kad je on otišao od kuće, nije mi više bilo važno
gdje je. No uvijek mi je u svijesti bila slaba jeka te stare rutine. Duboko u sebi
uvijek sam bio svjestan da se od mene očekuje zauzimanje za njega ako sam
mu potreban.
No, sad je bio mrtav. Nije ga više bilo nigdje. Naslonio sam se na kip
ispred policijske zgrade i osluškivao tanašni glasić u glavi koji mi je govorio
“Moraš nešto poduzeti u svezi s tim.“
Vrata postaje su se otvorila. Zirkao sam kroz izmaglicu od vrućine i vidio
Roscoe kako izlazi van. Stajala je ispred sunca koje joj je osvijetlilo kosu kao da
iznad nje nosi aureolu. Pogledom je prošetala okolo i ugledala me naslonjenog
na kip na sredini travnjaka. Krenula je prema meni. Odgurnuo sam se od vruće
bronce.
“Jesi li dobro?” upitala me.
“Dobro sam”, kazao sam.
“Siguran si?” kaže ona.
“Neću se slomiti”, kazao sam. “Možda bih trebao, no neću. Da budem
iskren, samo se osjećam nekako tupo.”
To je bila istina. Gotovo ništa nisam osjećao. Možda je to bila neka vrsta
neobične reakcije, no tako je bilo. Nema smisla poricati.
“U redu”, kazala je Roscoe. “Treba li te negdje odvesti?”
Možda ju je Finlay poslao da prati gdje se krećem, no ja nisam
namjeravao ne slagati se s tim. Stajala je na suncu i izgledala je prekrasno.
Shvatio sam da mi se sve više sviđa kad god je ponovno ugledam.
“Hoćeš li mi pokazati gdje Hubble živi?” upitao sam je.
Vidjelo se kako razmišlja o tome. “Ne bismo li trebali to prepustiti
Finlayu?” kazala je.
“Samo želim provjeriti je li se već vratio kući”, kazao sam. “Neću ga
pojesti. Ako je tamo, odmah ćemo pozvati Finlaya, OK?”
“OK”, kazala je. Slegnula je ramenima i nasmiješila se: “Idemo.”
Skupa smo prešli preko travnjaka i ušli u policijski Chevrolet. Upalila ga
je i izveli smo se s parkirališta. Skrenuli smo lijevo i klizili kroz savršen gradić.
Bio je prekrasan rujanski dan. Jako sunce pretvorilo ga je u fantaziju.
Popločani pločnici bliještali su, a bijela boja zgrada bila je zasljepljujuća. Na
nedjeljnoj vrućini cijeli grad bio je tih i osunčan. Napušten.
Roscoe je zaokrenula desno kod malog zelenog parka skrenula u
Beckman Drive. Zarubila je oko malog trga s crkvom. Automobila više nije bilo
pa je sve bilo tiho. Služba je bila gotova. Beckman Drive pretvorio se u široku
rezidencijalnu ulicu s tri traka, s blagom uzbrdicom. Odavala je dobrostojeći
dojam. Rashlađena, sjenovita i bogata. To je bilo ono o čemu agenti nekretnina
pričaju kad prodaju neku lokaciju. Kuće se nisu mogle vidjeti. Bile su
smještene duboko iza širokih zelenih prepreka, velikih stabala i širokih živica.
Prilazi za automobile nestajali su im iz vidokruga. Povremeno bi mi se u
vidokrugu našao bijeli trijem ili crveni krov. Što smo dalje išli, parcele su
bivale sve veće. Stotine metara između dvaju poštanskih sandučića. Golema
zrela stabla. Mjesto je izgledalo zdravo. No sigurno je imalo kojekakve priče
sakrivene iza fasada prekrivenih lišćem. U Hubbleovom slučaju, radilo se o
nekakvoj očajničkoj priči koja ga je natjerala da pozove mog brata u pomoć.
Priči zbog koje je moj brat ubijen.
Kod jednog bijelog sandučića Roscoe je usporila i skrenula lijevo na
prilaz broja dvadeset pet. Oko kilometar i pol izvan grada, na lijevoj strani, sa
stražnjom stranom okrenutom prema popodnevnom suncu. Bila je to zadnja
kuća u ulici. Dalje naprijed nasadi bresaka protezali su se unedogled. Polako
smo se vozili niz krivudavi prilaz, zaobilazeći velike dijelove uređenog vrta.
Kuća nije bila onakva kakvu sam je zamišljao. Imao sam sliku velike bijele
zgrade, jednake normalnoj kući no samo veće. Ova je bila puno raskošnija.
Poput palače. Bila je ogromna. Svaki detalj na njoj bio je skup. Prostor
pošljunčenog prilaza, baršunasto mekana travnata površina, golema, odabrana
stabla, sve se bliještalo i šarenilo na suncu koje je zasljepljivalo. No nigdje na
vidiku nije bilo tamnog bentleya kojeg sam vidio ispred zatvora. Izgledalo je
kao da nikoga nema kod kuće.
Roscoe se zaustavila blizu ulaznih vrata pa smo izašli iz auta. Vladala je
tišina. Nije se čulo ništa osim teškog zujanja popodnevne vrućine. Pozvonili
smo i pokucali na vrata. Nikakvog odgovora iznutra. Slegnuli smo jedno
drugom ramenima i preko tratine se zaputili na drugu stranu kuće. Hektari
zemlje i nasadi nekakvog cvijeća okruživali su sobu s pogledom na dvorište.
Potom široki trijem i dugačak travnjak koji se spuštao do golemog bazena.
Voda je na suncu bila svjetloplava. U vrućem zraku osjetio se miris klora.
“Dobro mjesto”, kazala je Roscoe.
Kimnuo sam. Pitao sam se je li moj brat bio ovdje.
“Čujem auto”, kazala je.
Vratili smo se natrag do prednje strane kuće taman da vidimo kako veliki
bentley usporava i staje. Plavuša koju sam vidio da vozi od zatvora izašla je iz
njega. Sa sobom je imala dvoje djece. Dječaka i djevojčicu. To je bila Hubbleova
obitelj. Volio ih je poput luđaka, no nije bio s njima.
Činilo se da plavuša poznaje Roscoe. Pozdravile su se i Roscoe ju je
predstavila meni. Pružila mi je ruku i rekla da se zove Charlene, no da je mogu
zvati Charlie. Vanjski izgled je odavao visoku, vitku, dobro građenu, pažljivo
odjevenu i dobro očuvanu gospođu. No imala je tračak duha koji joj se očitavao
na licu. Dovoljno duha da me nagna da mi se svidi. Držala mi je ruku i smiješila
se, no bio je to smiješak s dosta suzdržanosti u sebi.
“Bojim se da mi ovo nije bio baš najbolji vikend u životu”, kazala je. “No
čini se da vama dugujem veliku zahvalnost, gospodine Reacher. Suprug mi je
rekao da ste mu spasili život u zatvoru.”
Kazala je to gotovo ledenim glasom. Nije ciljala na mene. Ciljala je na
okolnosti koje su je tjerale da upotrebljava riječi “suprug“ i “zatvor“ u istoj
rečenici.
“Nema na čemu”, kazao sam. “Gdje je on?”
 “Otišao je pobrinuti se za nešto”, kazala je Charlie. “Očekujem da će se
vratiti malo kasnije.”
Kimnuo sam. To je bio Hubbleov plan. Kazao je da će joj ispričati neku
nevjerojatnu priču i potom pokušati smiriti stvari. Zanimalo me želi li Charlie o
tome razgovarati no djeca su u tišini stajala odmah do nje, a vidjelo se da ne
želi pričati ispred njih. Stoga sam im se nasmiješio u nadi da će se posramiti i
negdje pobjeći, kao što djeca inače rade, no i oni su se jednostavno nasmijali
meni.
“Ovo je Ben”, kazala je Charlie. “A ovo je Lucy.”
Djeca su lijepo izgledala. Djevojčica je još bila u onoj dječjoj fazi
bucmastosti. Nije imala prednjih zubi. Uredna crvenkasta kosa svezana u
konjski rep. Dječak nije bio puno veći od svoje mlađe sestre. Imao je slabašno
tijelo i ozbiljno lice. Nije bio neotesani huligan poput nekih. Bilo je to dvoje
dobre djece. Tihe i pristojne. Oboje su se rukovali sa mnom i potom se vratili
pod majčine skute. Pogledao sam njih troje i gotovo sam mogao vidjeti užasni
oblak iznad njih kako im prijeti. Ako se Hubble ne pobrine za njih, zbog njega
će svi biti mrtvi kao što moj brat već jest.
“Hoćete li ući na čašu ledenog čaja?” upitala nas je Charlie.
Stajala je dok joj se glava naginjala u stranu kao da čeka odgovor. Imala je
otprilike trideset godina, slično godište kao i Roscoe. No imala je manire
bogatašice. Prije sto pedeset godina bila bi gazdarica neke velike plantaže.
“Može”, prihvatio sam. “Hvala.”
Djeca su otrčala negdje igrati se, a Charlie nas je kroz prednja vrata uvela
u kuću. U stvari, nije mi se ni pio ledeni čaj, no želio sam ostati u blizini za
slučaj da se Hubble vrati. Želio sam ga uhvatiti nasamo na pet minuta. Želio
sam ga upitati neka prilično hitna pitanja prije nego što Hubble počne s
rutinskim upozorenjem o njegovim pravima.
Kuća je bila prekrasna. Ogromna. Prekrasno uređena. Svijetla i puna
svježine. U smeđim i svjetložutim bojama. Charlie nas je uvela kroz sobu s
pogledom na dvorište koju smo vidjeli s vanjske strane. Izgledala je kao iz
nekog časopisa. Roscoe je otišla s njom da joj pomogne pripraviti čaj. Ostavile
su me samoga u sobi. Bilo mi je nelagodno. Nisam bio navikao na kuće. Puno
vojničkog smještaja i užasne prazne spavaonice na Hudsonu dok sam studirao
na West Pointu. To su mjesta gdje sam živio. Poput vanzemaljca sjeo sam na
jastuk s cvjetnim uzorkom na naslonjaču od trske i čekao. Nelagoda i
ukočenost, u onoj mrtvoj zoni između akcije i reakcije.
Dvije žene ubrzo su se vratile s čajem. Charlie je nosila srebreni
poslužavnik. Bila je zgodna žena, no nije bila ništa u usporedbi s Roscoe.
Roscoe je u očima imala neku iskru koja je bila tako snažna da je pored nje
Charlie izgledala gotovo nevidljivo.
Onda se nešto dogodilo. Roscoe je sjela do mene na naslonjač od trske.
Dok je sjedala, gurnula je jednu moju nogu u stranu. Bio je to ležeran potez, no
bio je jako osoban i prisan. Umrtvljeni živac odjednom mi je proradio i
zavikao: “I ti se sviđaš njoj. I ti se sviđaš njoj.“ Vidjelo se to po načinu na koji mi
je dotakla nogu.
Vratio sam se unazad i stvari sagledao u tom novom svjetlu. Njeno
ponašanje dok mi je uzimala otiske prstiju i dok me fotografirala. Ono kad mi
je donijela kavu. Osmijeh i namigivanje. Njen smijeh. To što je radila u petak
navečer i cijelu subotu kako bi me izvukla iz Warburtona. Činjenica da je vozila
sve do tamo kako bi me pokupila. Kako me je držala za ruku nakon što sam
vidio bratovo slomljeno tijelo. To što me je dovezla ovamo. I ja sam se njoj
sviđao.
Odjednom mi je postalo drago što sam iskočio iz onog prokletog
autobusa. Drago što sam u posljednji trenutak donio tu suludu odluku.
Odjednom sam se opustio. Osjećao sam se bolje. Tanašni glas u mojoj glavi
odjednom je zašutio. U tom trenutku više nisam imao što raditi. Razgovarat ću
s Hubbleom kad ga vidim. Dotad ću samo sjediti na naslonjaču sa zgodnom i
prijateljski raspoloženom crnkom u mekanoj pamučnoj majici. Nevolja će
sama od sebe doći dovoljno brzo. Uvijek dođe.
Charlie Hubble sjela je nasuprot nas i stala točiti ledeni čaj iz vrča. Raširio
se miris limuna i začina. Uhvatila je moj pogled i uputila onaj isti suzdržani
osmijeh kao maloprije.
“U ovakvom trenutku bilo bi uobičajeno da vas pitam uživate li u posjetu
ovdje kod nas u Margraveu”, kazala je, gledajući me sa suzdržanim osmijehom.
Nisam se mogao dosjetiti nikakvog odgovora na to. Samo sam slegnuo
ramenima. Bilo je očito da Charlie ne zna ništa. Mislila je da joj je suprug
uhićen zbog nekakve pogreške. Ne zato što je umiješan u neku nevolju zbog
koje je dvoje ljudi nedavno ubijeno. Od kojih je jedan bio brat stranca kojemu
se tako prijazno smješkala. Roscoe je spasila razgovor i njih dvije počele su
jednostavno ubijati vrijeme. Ja sam samo sjedio, pio čaj i čekao Hubblea. Nije
se pojavio. Potom je razgovor završen pa smo otišli. Charlie se počela
nervozno vrpoljiti kao da ima drugog posla. Roscoe je stavila ruku na moje
rame. Njen dodir stresao me je poput struje.
“Idemo”, kazala je. “Odvest ću te nazad u grad.”
Bilo mi je krivo što nisam ostao čekati Hubblea. Osjećao sam se kao da
nisam dovoljno odan Joeu. No jednostavno sam želio biti nasamo s Roscoe.
Izgarao sam za time. Možda je neka vrsta potisnute tuge to još pojačavala.
Želio sam odgoditi problem s Joeom do sutra. Sam sebi sam rekao da ionako
nemam nikakvog izbora. Hubble se nije pojavio. Ništa više nisam mogao
napraviti. Stoga smo se zajedno vratili do chevroleta i otklizili niz vijugavi
prilaz. Milili smo niz Beckman Drive. Zgrade su bivale sve gušće što smo se
dalje vozili. Zaokružili smo oko crkve. Ispred nas je bio mali park s kipom
starog Caspara Tealea.
“Reacher?” kazala je Roscoe. “Bit ćeš ovdje još neko vrijeme, je li tako?
Dok se ne sredi ovo oko tvog brata?”
“Pretpostavljam da hoću”, kazao sam.
“Gdje planiraš odsjesti?” upitala je.
“Ne znam”, odgovorio sam.
Zaustavila se na pločniku pored travnjaka. Gurnula je mjenjač u poziciju
za parkiranje. Imala je blagi izraz na licu.
“Želim da dođeš k meni”, kazala je.
Osjetio sam se kao da gubim razum, no sav sam gorio pa sam je privukao
sebi i poljubili smo se. Onaj nevjerojatni prvi poljubac. Nove nepoznate usne,
kosa, okus i miris. Ljubila se snažno i dugo i čvrsto se držala za mene. Nekoliko
puta posezali smo za zrakom prije nego što se ona vratila natrag na svoje
sjedalo.
Odjurila je par stotina metara niz ulicu koja je stajala točno nasuprot
Beckman Driveu. Vidio sam mrvu zelenila na suncu dok je brzo ulazila u prilaz
svojoj kući. Gume su zaškripale dok se zaustavljala. Gotovo smo ispali iz
automobila i potrčali prema vratima. Upotrijebila je ključ pa smo ušli unutra.
Vrata su se zatvorila iza nas i prije nego što su škljocnula bila je ponovno u
mom naručju. Ljubili smo se i spoticali po dnevnom boravku. Bila je tridesetak
centimetara manja od mene i noge su joj bile iznad poda.
Strgali smo jedno drugom odjeću kao da gorimo. Bila je sjajna. Čvrsta,
snažna i s tijelom kao iz snova. Koža nježna poput svile. Povukla me je na pod
kroz vruće zrake sunca koje su dopirale kroz prozor. Bili smo divlji. Prevrtali
smo se okolo i ništa nas nije moglo zaustaviti. Kao da se spremao smak svijeta.
Zaustavili smo se drhtanjem i dahtanjem. Bili smo okupani u znoju. Potpuno
potrošeni.
Ležali smo grleći i ljubeći se. Onda se odvojila od mene i povukla me gore.
Ponovno smo se ljubili dok smo teturali do njene sobe. Povukla je prekrivače s
kreveta pa smo se srušili na njega. Držali smo jedno drugo i pali u duboku
omamljenost poslije vrhunca. Osjećao sam se kao da su mi sve kosti i mišići bili
od gume. Ležao sam na nepoznatom krevetu i odlutao na mjesta puno dalja od
opuštanja. Lebdio sam. Roscoeino toplo tijelo bilo je sklupčano pored mene.
Disao sam kroz njenu kosu. Ruke su nam se lijeno isprepletale u neobične
oblike.
Upitala me je želim li ići pronaći motel. Ili želim ostati ovdje s njom.
Nasmijao sam se i kazao joj da je jedini način da me se sada riješi taj da ode u
postaju, uzme pušku i njome me potjera. Rekao sam joj da čak ni to možda ne
bi upalilo. Zahihotala se i približila još bliže.
“Ne bih uzela pušku”, kazala je. “Uzela bih lisice. Vezala bih te za krevet i
držala te ovdje zauvijek.”
Drijemali smo cijelo poslijepodne. Nazvao sam Hubbleovu kuću u sedam
navečer. Još uvijek se nije vratio. Ostavio sam Roscoein broj kod Charlie i
rekao joj da me Hubble nazove čim se vrati. Ostatak večeri ponovo smo proveli
zajedno. Zaspali smo u ponoć. Hubble nije nazvao.
U ponedjeljak ujutro kroz maglu sam primijetio da je Roscoe otišla na
posao. Čuo sam zvuk tuša i sjećam se da me je nježno poljubila, a potom je
kuća ostala topla, tiha i mirna. Nastavio sam spavati do devet. Telefon nije
zvonio. To je bilo u redu. Trebalo mi je malo vremena za razmišljanje u miru.
Morao sam donijeti neke odluke. Protegnuo sam se u Roscoeinom toplom
krevetu počeo odgovarati na pitanja koja mi je tanašni glasić u glavi ponovno
počeo postavljati.
Što ću učiniti oko Joea? Odgovor mi je stigao vrlo lako. Znao sam da hoće.
Znao sam da me čeka tu još otkako sam prvi put stao kraj Joeovog polomljenog
tijela u mrtvačnici. Odgovor je bio vrlo jednostavan. Zauzet ću se za njega.
Dovršit ću njegov posao. Što god to bilo. Što god je trebalo.
Nisam vidio nikakve velike teškoće. Hubble je bio jedina veza koju sam
imao, no Hubble je bio i jedina veza koja mi je trebala. Surađivat će. Ovisio je o
Joeu i njegovoj pomoći. Sad će ovisiti o meni. Dat će mi sve što mi treba.
Njegovi gospodari ranjivi su jedan tjedan. Što je rekao? Prozor izloženosti
otvoren je do nedjelje? Iskoristit ću to da ih raskrinkam. Bio sam odlučan.
Nisam mogao učiniti ništa drukčije. Nisam mogao prepustiti sve Finlayu.
Finlay je bi razumio sve one godine i godine prošlosti. Finlay ne bi proveo sve
kazne koje će trebati provesti. Finlay ne bi shvatio jednostavnu istinu koju sam
ja naučio sa četiri godine: ne diraj mog brata. Stoga je ovo bio moj posao. To je
bilo između mene i Joea. To je bila moja dužnost.
Ležao sam u Roscoeinom toplom krevetu i napravio procjenu. Bit će to
jednostavan proces. Najjednostavniji mogući. Neće biti teško doći do Hubblea.
Znam sam gdje živi. Znam mu broj telefona. Protegnuo sam se, nasmijao i
napunio nemirnom energijom. Izvukao sam se iz kreveta i pronašao kavu. Na
posuđuje bila naslonjena poruka. Pisalo je: Rani ručak u Eno's-u? Jedanaest?
Prepusti Hubblea Finlayu, OK? U pozdravu na poruci stajalo je mnoštvo
poljubaca i mali crtež para lisica. Pročitao sam je i nasmijao se crtežu, no
nisam namjeravao Hubblea prepustiti Finlayu. Nema šanse. Ja ću se pozabaviti
Hubbleom. Stoga sam ponovno potražio broj i nazvao Beckman Drive. Nije bilo
nikoga kod kuće.
Natočio sam veliku šalicu kave i lunjao po dnevnom boravku. Vani je
sunce bilo zasljepljujuće. Bio je to još jedan vrući dan. Prošetao sam po kući.
Mala. Dnevni boravak, kuhinja i blagovaonica zajedno, dvije spavaće sobe,
kupatilo i WC. Jako nova, jako čista. Uređena moderno, lijepo. Ono što bih
očekivao od Roscoe. Moderan jednostavan stil. Malo dobre Navajo umjetnosti,
malo debelih sagova, bijeli zidovi. Mora da je bila u New Mexicu i da joj se
svidjelo.
Još uvijek je sve bilo tiho i mirno. Imala je glazbenu liniju, nekoliko ploča i
kaseta, puno slađih i zvučnijih od buke i urlanja koje ja nazivam glazbom. Uzeo
sam još kave iz kuhinje. Izašao sam vani na stražnju stranu kuće. Tu je bilo
malo dvorište, uredna, obična travnata površina i nešto nedavno posađenog
zelenila. Komadići kore drveća kako bi se smekšala trava i čvrsti komadi
drveta vezani uz posađene biljke. Stajao sam na suncu i pijuckao kavu.
Onda sam se ponovno uvukao unutra i opet okrenuo Hubbleov broj. Bez
odgovora. Istuširao sam se i odjenuo. Roscoe je imala malu kabinu za tuširanje,
s tušem postavljenim nisko i ženskim kupkama na stalku. Pronašao sam
ručnik u ormaru i češalj kraj zrcala. Nije bilo britvi. Odjenuo sam odjeću i
oprao šalicu od kave. Ponovno sam pokušao dobiti Hubbleov broj s telefona u
kuhinji. Pustio sam da dugo zvoni, ali nije bilo nikoga kod kuće. Odlučio sam da
će me Roscoe odvesti tamo nakon ručka. Ovo neće čekati zauvijek. Još jednom
sam zaključao stražnja vrata i izašao na prednja.
Bilo je oko pola jedanaest. Oko dva kilometra do Eno’s-a. Lagana
polusatna šetnja po suncu. Već je bilo veoma vruće. Dobro preko dvadeset
stupnjeva. Prekrasno jesensko vrijeme na jugu. Hodao sam četiristotinjak
metara do Main Streeta uz laganu vijugavu uzbrdicu. Sve je bilo prekrasno
uređeno. Posvuda su stajala visoka stabla magnolije i svo grmlje je bilo u
kasnom cvatu.
Skrenuo sam kod supermarketa i zaputio se niz Main Street. Pločnici su
bili pometeni. Na malim zelenim površinama vidjele su se grupice vrtlara.
Postavljali su prskalice i vadili stvari iz lijepih zelenih kamiona na kojima je
zlatnim slovima stajao natpis “Fundacija Kliner“. Nekoliko ljudi bojalo je
drvene ograde. Mahnuo sam dvojici starih brijača u njihovoj radnji. Bili su
naslonjeni na vrata s unutrašnje strane, kao da su čekali mušterije. Odmahnuli
su mi i nastavio sam dalje.
Eno’s mi je došao u vidokrug. Sjajna aluminijska fasada blistala je na
suncu. Roscoein Chevrolet bio je na parkiralištu. Pored njega na šljunku je
stajao crni kombi kojeg sam dan ranije vidio ispred kafića. Došao sam do
restorana i otvorio vrata. Ovuda su me u petak izveli sa Stevesnonovom
puškom uperenom u moj trbuh. Bio sam vezan lisicama. Pitao sam se hoće li
me se ljudi iz restorana sjetiti. Pretpostavio sam da hoće. Margrave je veoma
tiho mjesto. Ne vjerujem da puno stranaca prolazi ovuda.
Roscoe je sjedila u separeu, istom u kojem sam i ja sjedio u petak.
Ponovno je bila u uniformi i izgledala je kao najseksi stvorenje na planetu.
Došetao sam do nje. Uputila mi je nježan osmijeh i ja sam se sagnuo da je
poljubim u usne. Gurnula je pladanj prema prozoru. Na njemu su stajale dvije
šalice. Uzeo sam njenu i pružio joj je.
Vozač crnog kombija sjedio je za pultom za ručavanje. Momak Kliner,
pastorče one blijede žene. Zavrtio je stolicu i sjedio leđima okrenut pultu.
Sjedio je s raširenim nogama, laktovima naslonjenim iza, dignutom glavom,
raširenih očiju, ponovno buljeći u mene. Okrenuo sam mu leđa i ponovno
poljubio Roscoe.
“Hoće li ti ovo srozati autoritet?” upitao sam je. “Da te vide kako se ljubiš
sa skitnicom koju su u petak ovdje uhitili?”
“Vjerojatno”, kazala je. “No koga briga?”
Stoga sam je ponovno poljubio. Mlađi Kliner je gledao. Osjetio sam to na
stražnjoj strani vrata. Okrenuo sam se da ga pogledam. Izdržao je moj pogled
na sekundu, onda se ustao sa stolice i krenuo vani. Zaustavio se na izlazu i
posljednji put me odmjerio pogledom. Začula se buka automobila i potom je
restoran postao tih. Bio je više-manje prazan, baš kao i u petak. Nekoliko
starijih ljudi i par konobarica. Bile su to iste žene kao u petak. Obje plavuše,
jedna malo viša i teža od druge. U uniformama za konobarice. Niža je nosila
naočale. Nisu bile potpuno jednake, no imale su puno sličnosti. Kao da su
sestre ili rodice. Tu negdje bilo je zajedničkih gena. Mali grad, miljama daleko
od ičega.
“Donio sam odluku”, kazao sam. “Moram doznati što se dogodilo s Joeom.
Stoga se želim unaprijed ispričati u slučaju da vam to bude smetalo, u redu?”
Roscoe je slegnula ramenima i uputila nježan osmijeh. Izgledala je kao da
je zabrinuta za mene.
“Neće nam smetati”, kazala, je. “Nema razloga zašto bi smetalo.”
Srknuo sam kavu. Bila je dobra. To mi je ostalo u sjećanju još od petka.
“Identificirali smo drugo tijelo”, kazala je. “Otisci prstiju jednaki su
otiscima čovjeka koji je prije dvije godine uhićen u Floridi. Zvao se Sherman
Stolle. Znači li ti to ime nešto?”
Odmahnuo sam glavom.
“Nikad nisam čuo za njega”, kazao sam.
Onda se oglasio njen biper. Bila je to mala crna naprava zataknuta na
njen pojas. Nisam ga vidio dotad. Možda ga je morala koristiti samo za radnog
vremena. I dalje je zvonio. Posegnula je za njim i isključila ga.
“Dovraga”, kazala je. “Moram se javiti. Oprosti. Poslužit ću se telefonom u
autu.”
Izvukao sam se iz separea i pustio je da prođe.
“Naruči mi nešto za jelo, OK?” kazala je.”Uzmi isto što i sebi.”
“OK”, kazao sam. “Koja je naša konobarica?”
“Ona s naočalama”, kazala je.
Izašla je iz restorana. Gledao sam kako ulazi u auto i poseže za telefonom.
Potom mi je nešto pokazivala rukama. Objašnjavala je da je nešto jako važno.
Da bih ja trebao ostati ondje. Uskočila je u automobil i odvezla se prema jugu.
Odsutno sam joj mahnuo, gotovo je i ne gledajući, jer sam umjesto toga zurio u
konobaricu. Gotovo sam prestao disati. Trebao mi je Hubble. A Roscoe mi je
upravo rekla da je Hubble mrtav.
 JEDANAEST

Blijedo sam buljio prijeko u dvije plavokose konobarice. Jedna je bila

možda deset centimetara viša od druge, šest-sedam kilograma teža i koju
godinu starija. U usporedbi s njom manja je izgledala sićušno, zgodnija i imala
je dužu, svjetliju kosu. Iza naočala vidjele su se ugodnije oči. Kao par, njih dvije
bile su slične samo na prvi pogled. No nisu bile iste. Nipošto nije bilo teško
uočiti razlike između njih dvije, a bilo ih je milijun.
Bio sam upitao Roscoe koja je naša konobarica. I kako je odgovorila? Nije
me uputila na nižu, ili na onu s dužom kosom, ili na onu sa svjetlijom kosom, ili
na vitkiju, ili na ljepšu, ili na mlađu. Rekla je, ona s naočalama. Jedna je nosila
naočale, druga nije. Naša je bila ona s naočalama. Naočale su bile glavna razlika
između njih. One su nadjačale sve ostale razlike. Ostale razlike bile su stvar
usporedbe. Viša, teža, dulja, kraća, manja, ljepša, tamnija, mlađa. Naočale nisu
bile stvar usporedbe. Jedna ih je nosila, druga nije. Potpuna razlika. Bez
zabune. Naša konobarica je bila ona s naočalama.
To je ono što je Spivey vidio u petak navečer. Izašao je iz prijemne
prostorije nešto nakon deset sati. S puškom i podmetačem za pisanje u onim
velikim seljačkim rukama. Upitao je koji od nas je Hubble. Sjećam se njegovog
visokog glasa u tišini prostorije. Nije bilo razloga za to pitanje. Zašto bi
dovraga Spiveyu bilo važno koji od nas je koji. On to nije morao znati. No pitao
je. Hubble je podigao ruku. Spivey ga je odmjerio onim svojim malim zmijskim
očima. Vidio je da je Hubble manji, niži, lakši, svjetliji, ćelaviji i mlađi od mene.
No što je bila glavna razlika za koju se zakačio? Hubble je nosio naočale. Ja
nisam. Male sa zlatnim okvirom. Potpuna razlika. Spivey je sam sebi te večeri
rekao: Hubble je onaj s naočalama.
No do sljedećeg jutra ja sam bio taj koji je nosio naočale, ne Hubble. Zato
što je Hubbleov zlatni okvir Crvena banda smrskala na podu ispred naše ćelije.
Kao prvu stvar tog jutra. Malog zlatnog okvira više nije bilo. Ja sam im uzeo
nekakve fotoosjetljive naočale kao trofej. Uzeo ih i zaboravio na njih. Bio sam
se naslonio na umivaonik u kupaonici, pregledavajući svoje čelo u metalnom
zrcalu. Bio sam napipao naočale u džepu. Izvadio sam ih i stavio na lice. Tada
nisu bile zatamnjene jer inače reagiraju samo na sunce. Izgledale su kao obične
naočale. Imao sam ih na glavi stajao pred zrcalom kad su u kupaonicu upali
Arijevci. Spivey im je malo prije toga rekao: nađite onu dvojicu novih i ubijte
onog s naočalama. Dobro su se potrudili. Jako dobro su se potrudili da ubiju
Paula Hubblea.
Bili su me napali jer je opis koji im je dan odjednom postao pogrešan.
Spivey im ga je dao puno ranije. Tko god se bio namjerio na Hubblea nije
odustao. Pokušali su još jednom, drugi put. A drugi pokušaj je uspio. Cijela
policija Margrave skupila se u Beckman Driveu. Na broju dvadeset pet. Netko
je ondje otkrio užasavajući prizor. Pokolj. On je bio mrtav. Svo četvero bili su
mrtvi. Mučeni i zaklani. Moja krivica. Ja nisam dovoljno razmišljao.
Dotrčao sam do pulta. Obratio se našoj konobarici. Onoj s naočalama.
“Možete li mi pozvati taksi?” upitao sam je.
Kuhar je sve promatrao iz kuhinje. Možda je on sam bio Eno. Nizak,
nabijen, tamnoput, proćelav. Stariji od mene.
“Ne, ne možemo”, doviknuo je. “Što misliš gdje se nalaziš? U hotelu? Nije
ovo Waldorf ili Astoria, prijatelju. Ako ti treba taksi, pronađi ga sam. Nisi
previše dobrodošao ovdje, prijatelju. Ti si nevolja.”
Tupo sam ga pogledao. Previše iscrpljen za bilo kakvu reakciju. No
konobarica mu se samo nasmijala. Uhvatila me za ruku.
“Ne obraćajte pozornost na Enoa”, kazala je. “On je samo čangrizavi stari
čovjek. Ja ću vam pozvati taksi. Samo ga čekajte na parkiralištu, OK?”
Čekao sam ga na cesti. Pet minuta. Stigao je. Sasvim nov i čist, poput
svega ostalog u Margraveu.
“Gdje idemo, gospodine?” upitao je vozač.
Izdiktirao sam mu Hubbleovu adresu, a on se široko i lagano zaokrenuo,
nasred državne ceste. Uputio se nazad prema gradu. Prošli smo pored
vatrogasnog doma i zgrade policije. Parkiralište je bilo prazno. Roscoein
Chevrolet nije bio tu. Nije bilo ni patrolnih kola. Svi su bili na zadatku. Kod
Hubblea. Skrenuli smo lijevo kod malog zelenog parka i u luku zaobišli
potpuno tihu crkvu. Zaputili smo se uz Beckman Drive. Na udaljenosti od
kilometra i pol trebao bih vidjeti gomilu vozila ispred broja dvadeset pet.
Patrolne automobile s upaljenim rotacijskim svjetlima i sirenama. Finlayev i
Roscoein neobilježeni automobil. Jedna ili dvoja kola Hitne pomoći. Bio bi tu
mrtvozornik, onaj iz neurednog ureda u Yellow Springsu.
No ulica je bila prazna. Ušetao sam na Hubbleov prilaz. Taksi se okrenuo i
odvezao natrag prema gradu. Potom je nastupila tišina. Teška tišina koja
obično vlada na ulici za vrućeg, tihog dana. Zaobišao sam velike dijelove
uređenog dvorišta. Nije bilo nikoga. Ni policijskih auta, ni Hitne pomoći, ni
vike. Ni užurbanih naredbi, ni strašnih prizora. Nije bilo ni policijskih fotografa
ni policijske trake koja bi zabranjivala pristup.
Na pošljunčanom prilazu stajao je parkiran veliki tamni bentley. Hodajući
prema kući prošao sam pored njega. Ulazna vrata bučno su se otvorila.
Izletjela je Charlie Hubble. Vikala je. Bila je histerična. No bila je živa.
“Hub je nestao”, zaderala se. “Nestao je. Ne mogu ga pronaći.”
Dakle radilo se samo o Hubbleu. Odveli su ga i odbacili negdje. Netko je
pronašao tijelo i pozvao policiju. Vrištećim, urlajućim pozivom. Gomila
policijskih automobila i vozila Hitne pomoći bila je tamo. Ne ovdje u Beckman
Driveu. Negdje drugdje. No radilo se samo o Hubbleu.
“Nešto nije u redu”, zakukala je Charlie, “ovo sa zatvorom. Nešto je pošlo
krivo u banci. Sigurno je to. Hub je bio tako napet. Sad ga nema. Nestao je.
Nešto se dogodilo, znam to.”
Čvrsto je zatvorila oči. Počela je vikati. Ludila je. Postajala je sve više i
više histerična. Nisam imao pojma kako se ponijeti prema njoj.
“Vratio se kasno sinoć”, zavrištala je. “Jutros je još bio ovdje. Odveo je
Lucy i Bena u školu. Sad ga više nema. Nije otišao na posao. Nazvali su ga s
posla da mu kažu da može ostati kod kuće, aktovka mu je još ovdje, mobitel
mu je još ovdje, jakna mu je još ovdje, novčanik mu je još ovdje, kreditne
kartice su u njoj, vozačka dozvola mu je u njoj, njegovi ključevi su u kuhinji.“
Ulazna vrata bila su širom otvorena. Nije otišao na posao. Jednostavno je
nestao. Stajao sam nepomično. Paraliziran. Na silu su ga odvukli odavde i ubili.
Charlie se počela vješati za mene. Zatim mi je počela šaptati. Šaptanje je bilo
još gore od vikanja.
“Auto mu je još ovdje”, prošaptala je. “Nije mogao nigdje odšetati. Nikad
nigdje ne hoda. Uvijek ide bentleyem.”
Nehajno je mahnula prema stražnjoj strani kuće.
“Njegov je zeleni bentley”, kazala je. “Još je u garaži. Provjerila sam.
Morate nam pomoći. Morate ga pronaći. Gospodine Reacher, molim vas. Molim
vas da nam pomognete. Hub je u nevolji, znam to. Nestao je. Rekao je da biste
vi možda mogli pomoći. Vi ste mu spasili život. Rekao je da vi uvijek znate što
treba uraditi.”
Bila je histerična. Preklinjala je. No nisam joj mogao pomoći. Doznat će to
vrlo brzo. Baker ili Finlay će vrlo brzo doći k njenoj kući i reći joj razarajuću
vijest. Vjerojatno će Finlay to napraviti. Vjerojatno je jako dobar u tome jer je u
Bostonu to napravio tisuću puta. Imao je dostojanstvo i određenu težinu. On će
joj otkriti vijest, preletjeti preko detalja, odvesti je u mrtvačnicu da identificira
tijelo. Ljudi iz mrtvačnice će prekriti truplo teškom gazom kako bi sakrili
šokantne detalje.
“Hoćete li nam pomoći?” upita me Charlie.
Odlučio sam da neću čekati s njom. Odlučio sam otići u policijsku zgradu.
Doznati pojedinosti poput: Gdje, kad i kako. No vratit ću se nazad s Finlayem.
Ja sam kriv za ovo, zato se moram vratiti.
“Ostanite ovdje”, kazao sam. “Morat ćete mi posuditi vaš auto, u redu?”
Posegnula je u svoju torbicu i izvukla veliki svežanj ključeva. Pružila mi
ih je. Ključ od automobila na sebi je imao izrezbareno veliko slovo “B“. Kratko
mi je kimnula i ostala stajati na mjestu. Prišao sam bentleyu i ušao na vozačevo
sjedalo. Okrenuo sam automobil i odvezao ga niz krivudavi prilaz. Klizio sam
niz Beckman Drive u tišini. Skrenuo sam lijevo u Main Street i zaputio se
prema zgradi policije.
Patrolna kola i neoznačena vozila proširila su se po cijelom parkiralištu.
Ostavio sam Charliein bentley na pločniku i ušao unutra. Svi su se motali po
velikoj prostoriji. Vidio sam Bakera, Stevensona, Finlaya. Vidio sam Roscoe.
Prepoznao sam ekipu za pojačanje od petka. Morrisona nije bilo. Kao ni tipa
koji je prije sjedio za radnim stolom. Nitko nije čuvao dugi pult. Svi su bili
zbunjeni. Bili su blijedi i zvjerali su naokolo. Rastreseni. Nitko nije pričao sa
mnom. Pogledavali su me blijedo. Nisu me doista gledali, izgledalo je kao da
me uopće nisu spazili. Vladala je potpuna tišina. Konačno je Roscoe krenula
prema meni. Plakala je. Približila mi je. Naslonila je glavu na moje grudi. Gorila
je. Obuhvatila me rukama i čvrsto se držala.
“Bilo je strašno”, kazala je. Nije htjela reći ništa više.
Odveo sam je do njenog stola i posjeo je na stolicu. Stisnuo sam je za
rame i potom prišao Finlayu. Sjedio je na jednom od stolova i izgledao blijedo.
Kimanjem sam ga uputio prema velikom uredu u stražnjem dijelu. Morao sam
doznati, a Finlay je bio čovjek koji će mi sve reći. Slijedio me je u ured. Sjeo je
na stolicu ispred radnog stola. Tamo gdje sam ja sjedio u petak, s lisicama na
rukama. Sjeo sam za stol. Uloge su se obrnule.
Gledao sam ga neko vrijeme. Bio je zbilja potresen. Iznutra me je
ponovno obuzela hladnoća. Sigurno je Hubble ostavljen u ogromnom neredu
kad je to kod Finlaya pobudilo ovakvu reakciju. On je bio čovjek s
dvadesetogodišnjim stazom u velikom gradu. Morao je vidjeti sve što se može
vidjeti. No sad je bio zbilja potresen. Sjedio sam tu i gorio od srama. Naravno
Hubble, rekao sam, taj plan koji si smislio je siguran.
“Pa, koja je priča?” kazao sam.
S velikim naporom podigao je glavu i pogledao me.
“Zašto se ti brineš”, kazao je. “Što je on tebi predstavljao?”
Dobro pitanje. Jedino na koje ne mogu odgovoriti. Finlay nije znao ono
što sam ja znao o Hubbleu. Šutio sam o tome. Tako da Finlay nije mogao znati
zašto mi je Hubble važan.
“Samo mi reci što se dogodilo”, kazao sam.
“Bilo je jako loše”, kazao je. Nije želio nastaviti.
Zabrinjavao me je. Moga brata upucali su u glavu. S dvije velike neuredne
izlazne rane koje su mu raznijele lice. Onda mu je netko pretvorio tijelo u
golemu vreću kaše. No Finlay se nije slomio tada. Drugog tipa cijelog su izjeli
štakori. Nije ostalo ni kapi krvi u njemu. No Finlay se ni tada nije slomio.
Hubble je bio čovjek iz susjedstva, što je stvari učinilo malo gorim, priznajem.
No u petak Finlay uopće nije znao tko je Hubble. A sad se ponaša poput duha.
Sigurno se radi o nekom spektakularnom pothvatu.
Što znači da se negdje dolje u Margraveu događaju nekakve velike stvari.
Jer nema smisla poduzimati nikakve spektakularne pothvate ukoliko oni ne
služe svrsi. Već sama prethodna prijetnja postiže nekakve učinke. Sasvim
sigurno je djelovala na Hubblea. Doživljavao ju je jako ozbiljno. U tome i jest
smisao prijetnje. No doista ostvariti nešto poput toga je potpuno druga stvar.
Ima potpuno drukčiju svrhu. Njeno izvršenje ne odnosi se samo na tipa nad
kojim je izvršena. To je podrška prijetnji koja je upućena sljedećoj osobi u nizu.
Ona govori: “Vidiš li što smo učinili onom drugom tipu? To bismo mogli učiniti
i tebi.“ Dakle, obavljajući nekakav spektakularan posao na Hubbleu netko je
upravo otkrio da se u ovom trenutku odvija igra s velikim ulozima, s drugim
ljudima koji čekaju u redu, točno na svojim mjestima.
“Reci mi što se dogodilo, Finlay”, ponovio sam.
Nagnuo se naprijed. Rukama je prekrio usta i nos i tiho progovorio kroz
njih.
“OK”, kazao je. “Bilo je prilično strašno. Jedan od najgorih prizora koje
sam ikad vidio. A vidio sam ih mnogo, budi siguran. Vidio sam neke prilično
užasne, no ovo je bilo nešto potpuno drukčije. Bio je gol. Prikovali su ga
čavlima na zid. Sa šest ili sedam velikih tesarskih čavala u rukama i ramenima.
Kroz dijelove na kojima ima mesa. Prikovali su mu stopala za pod. Onda su mu
odsjekli muda. Samo su ih prerezali. Krv posvuda. Zastrašujuće, govorim ti.
Onda su mu prerezali vrat. Od uha do uha. Loši ljudi, Reacher. Ovo su loši ljudi.
Najlošiji što mogu biti.”
Ostao sam nijem. Finlay je čekao nekakav komentar. Ništa mi nije padalo
na pamet. Razmišljao sam o Charlie. Pitat će me jesam li išta saznao. Finlay bi
trebao otići gore. Finlay bi trebao odmah otići i priopćiti joj vijest. To je njegov
posao, ne moj. Vidio sam zašto se opire. Teška vijest za priopćavanje. Teški
detalji koje treba preletjeti. No, to je njegov posao. Ići ću s njim. Zato što sam ja
bio kriv. Nema smisla bježati od toga.
“Da”, potvrdio sam mu. “Zvuči jako loše.”
Zabacio je glavu unazad i pogledao okolo. Uputio je još jedan uzdah
prema stropu. Utučen čovjek.
“To nije najgore”, kazao je. “Trebaš vidjeti što su učinili njegovoj ženi.”
“Ženi?” kazao sam. “Što dovraga govoriš?”
“Govorim o njegovoj supruzi”, kazao je. “Izgledala je kao kod mesara.”
Na trenutak nisam mogao progovoriti. Svijet se vrtio unazad.
“Ali upravo sam je vidio”, kazao sam. “Prije dvadeset minuta. Sve je u
redu s njom. Ništa joj se nije dogodilo.”
“Koga si vidio?” kaže Finlay.
“Charlie”, odgovorim.
“Tko je dovraga Charlie?” upita on.
“Charlie”, ponovio sam tupo, “Charlie Hubble. Njegova žena. U redu je.
Nisu došli do nje.“
“Kakve veze ima Hubble s ovim?” upitao je.
Buljio sam u njega.
“O kome ti pričaš?” bio sam šokiran. “Tko je ubijen?”
Finlay me pogleda kao da sam lud.
“Mislio sam da znaš”, kazao je. “Načelnik Morrison. Šef policije. Morrison.
I njegova žena.”

DVANAEST

Promatrao sam Finlaya jako pažljivo, pokušavajući odlučiti koliko mu

mogu vjerovati. Bit će to odluka na život ili smrt. Na koncu sam odlučio da će
presuditi njegov odgovor na jedno jednostavno pitanje.
“Hoćeš li ti sad postati načelnik?” upitao sam ga.
Odmahnuo je glavom.
“Neću”, kazao je. “Neće me imenovati šefom.”
“Jesi li siguran?” kazao sam.
“Siguran”, odgovorio je.
“Tko o tome odlučuje”, upitao sam ga.
“Gradonačelnik”, odgovori Finlay. “Gradonačelnik imenuje šefa policije.
Upravo dolazi ovamo. Zove se Teale. Iz neke stare obitelji iz Georgije. Neki
njegov predak bio je gospodar željeznice koji je posjedovao sve u ovom kraju.”
“Je li to onaj čovjek čiji kipovi stoje uokolo?” kažem.
Finlay kimnu.
“Caspar Teale”, kazao je. “On je bio prvi. Tealovi su ovdje oduvijek. Ovaj
gradonačelnik mora da mu je pra-praunuk ili tako nešto.”
Našao sam se u minskom polju. Trebao mi je čist i siguran prolaz.
“Kakva je to priča o tom Tealeu?” upitao sam ga.
Finlay slegnu ramenima. Pokušavao je pronaći riječi da to objasni.
“On je samo obični južnjački kreten”, kazao je. “To je stara obitelj iz
Georgije, vjerojatno imaju dugu lozu takvih južnjačkih kretena. Oni su
gradonačelnici ovog mjesta još od njegovih početaka. Usuđujem se reći da ovaj
nije nimalo gori od ostalih.”
“Je li se uzrujao?” upitao sam. “Kad si ga nazvao zbog Morrisona?”
“Prije zabrinut, mislim”, kazao je. “Mrzi nered.”
“Zašto neće tebe imenovati šefom?” kazao sam. “Ti si najstariji ovdje, zar
ne?”
“Jednostavno neće”, kaže Finlay. “Zašto, to se mene ne tiče.”
Gledao sam ga dugo. Život ili smrt. “Možemo li negdje otići popričati u
miru?” kazao sam.
Pogledao me je preko stola.
 “Mislio si da je Hubble ubijen, zar ne?” kazao je. “Zašto?”
“Hubble jest ubijen”, kazao sam. “To što je ubijen i Morrison ništa ne
mijenja na stvari.”

Odšetali smo do dućana na uglu. Sjeli jedan do drugog za prazni pult,

odmah pored prozora. Sjeo sam na isto mjesto gdje je dan ranije, kad sam bio
ovdje, sjedila blijeda gospođa Kliner. To mi se činilo kao da je bilo prije sto
godina. Svijet se od tada promijenio. Dobili smo duboke šalice s kavom i veliki
pladanj krafni. Nismo se gledali u oči. Gledali smo jedan drugoga u zrcalu iza
pulta.
“Zašto nećeš dobiti promaknuće?” upitao sam ga.
Njegov odraz u zrcalu slegnuo je ramenima. Izgledao je zbunjen. Nije
vidio vezu. No vidjet će je uskoro.
“Trebao bi ga dobiti”, kazao je. “Imam bolje kvalifikacije od svih ostalih
zajedno. Radio sam dvadeset godina u velikom gradu. U pravoj policiji. Što su
dovraga oni radili? Pogledaj Bakera, na primjer. Sam sebe smatra pametnim
momkom. No što je dosad napravio? Petnaest godina u zabiti? U ovoj
žabokrečini? Što on dovraga zna?”
“Pa, zašto ga nećeš dobiti?” upitao sam. “To je stvar osobne naravi”, kaže
on. “Zar misliš da ću ja ovo prodati novinama?” upitao sam ga.
“Duga priča”, kaže on.
“Pa ispričaj mi je”, kažem. “Moram to znati.”
Pogledao me u zrcalu. Duboko je uzdahnuo.
“Bio sam gotov u Bostonu u ožujku”, kazao je. “Završio sam svojih
dvadeset godina. Dosje bez greške. Osam preporuka. Bio sam vraški dobar
detektiv, Reacher. Veselio sam se umirovljenju i punoj mirovini. No supruga mi
je ludjela. Još od zadnje jeseni postajala bi uzrujana. To je bilo tako ironično.
Bili smo u braku svih tih dvadeset godina. Ja sam radio od jutra do sutra.
Bostonska policija bila je potpuna ludnica. Radili smo sedam dana tjedno. Po
cijeli dan i cijelu noć. Posvuda oko sebe gledao sam kako se brakovi raspadaju.
Svi su se razvodili. Jedan za drugim.”
Zastao je i povukao velik gutljaj kave. Zagrizao je svoju krafnu.
“No, ne i ja”, kazao je. “Moja supruga je to podnosila. Nikad se nije žalila,
nijednom. Ona je bila čudo. Nikad mi nije zadavala probleme.”
Ponovno je zašutio. Razmišljao je o dvadeset godina provedenih u
Bostonu. Radio je po cijeli dan u tom užurbanom starom gradu. Prljave
policijske zgrade iz devetnaestog stoljeća. Preopterećeni kapaciteti. Stalni
pritisak. Beskrajna parada čudaka, zločinaca, političara, problema. Finlay je
dobro radio ako je preživio.
“Počelo je prošle jeseni”, kazao je ponovno. “Nedostajalo nam je još šest
mjeseci do kraja. Tad je sve trebalo biti gotovo. Razmišljali smo o kupovini
kolibe negdje. Odmaranje. Puno zajedničkog vremena. No ona je počela
paničariti. Nije željela puno zajedničkog vremena. Nije željela da odem u
mirovinu. Nije me željela kod kuće. Izjavila je kako je postala svjesna činjenice
da joj se ne sviđam. Da me ne voli. Nije me željela blizu sebe. Sviđalo joj se
zadnjih dvadeset godina. Nije željela promjene. Nisam mogao vjerovati. Radilo
se o mom snu. Dvadeset godina rada i onda mirovina u četrdeset petoj. Onda
možda još dvadeset godina zajedničkog uživanja prije nego što postanemo
prestari, razumiješ? To je bio moj san i radio sam za njega tih dvadeset godina.
No ona to nije željela. Završilo je s njenom izjavom da na samu pomisao o još
dvadeset godina sa mnom u nekakvoj kolibi u šumi dobiva ospice. Stvarno sam
bio ogorčen. Razdvojili smo se. Postao sam pravi višak.”
Ponovno je zastao. Popili smo još malo kave. Bila je to tužna priča. Priče o
razorenim snovima uvijek su takve.
“Dakle, očito, razveli smo se”, nastavio je. “Ništa drugo nije se moglo
napraviti. Ona je to zahtijevala. Bilo je užasno. Potpuno sam propao. Onda sam
u zadnjem mjesecu na starom poslu počeo prelistavati sindikalnu listu poslova
nakon umirovljenja. Spazio sam ovaj posao ovdje. Nazvao sam prijatelja u FBI
u Atlanti i raspitao se kod njega. Odvraćao me je. Savjetovao mi je da
zaboravim to. Da se radi o nekoj dječjoj policiji u gradu kojeg čak nema ni na
karti. Radno mjesto zvalo se šef detektiva, no u stvarnosti je postojao samo
jedan detektiv. Prethodni je bio neki čudak koji se objesio. Policiju je vodio
neki debeli kreten. Grad je vodio neki stari čovjek tipičan za Georgiju, koji još
nije čuo da je ropstvo ukinuto. Prijatelj u Atlanti kazao mi je da zaboravim na
to. No bio sam tako sjeban da sam upravo to želio. Pomislio sam da se mogu
ovdje zakopati za kaznu, znaš? Kao neka vrsta pokore. Osim toga, trebao mi je
novac. Nudili su dobre novce, a mene su čekali alimentacija i odvjetnički
troškovi, znaš? Stoga sam se prijavio i došao ovamo. Gradonačelnik Teale i
Morrison bili su prvi koji su me vidjeli. Izgledao sam kao propalica, Reacher.
Bio sam ruševina. Nisam mogao spojiti dvije suvisle riječi. To mora da je bila
najgora prijava za posao u povijesti svijeta. Sigurno sam izgledao kao idiot. No
dali su mi posao. Pretpostavljam da im je trebao jedan crnac kako bi izgledali
dobro. Ja sam prvi crni policajac u povijesti Margravea.”
Okrenuo sam se na stolici i pogledao ravno u njega.
“Znači, misliš da si samo simbol?” kazao sam. “I zato te Teale neće
imenovati načelnikom?”
“To je očito, pretpostavljam”, kazao je. “Označio me je kao simbol i kao
idiota. Da ne mogu biti promoviran naviše. Na neki način ima smisla. Ionako ne
mogu vjerovati da mi je uopće dao ovaj posao, bio ja simbol ili ne.”
Mahnuo sam tipu iza pulta da nam donese račun. Bio sam zadovoljan
Finlayevom pričom. Neće postati načelnik. A vjerovao sam i Roscoe. Bit će nas
troje, protiv koga god. U zrcalu sam mu odmahnuo glavom.
“U krivu si”, kazao sam. “To nije pravi razlog. Nećeš postati načelnik zato
što nisi kriminalac.”
 Platio sam račun novčanicom od deset dolara i za ostatak dobio sve
kovanice. Čovjek još uvijek nije imao novčanica od jednog dolara. Onda sam
kazao Finlayu da moram vidjeti Morrisonovu kuću. Rekao sam mu da mi
trebaju detalji. Slegnuo je ramenima i izveo me van. Zaokrenuli smo se i
pješice uputili prema jugu. Prošli smo pored malog zelenog parka i ostavili
grad iza nas.
“Ja sam prvi bio tamo”, kazao je. “Jutros oko deset. Nisam vidio Morrisona
još od petka i morao sam mu prenijeti novosti, no nisam ga mogao dobiti na
telefon. Već je ponedjeljak prijepodne, a mi još od četvrtka navečer nismo
napravili ništa vrijedno spomena oko dvostrukog ubojstva. Morali smo se
pokrenuti. Zato sam otišao do njegove kuće i počeo ga tražiti.”
Zašutio je i nastavio hodati. Ponovno u glavi premotavao je scenu koju je
jutros zatekao.
“Prednja vrata bila su otvorena”, kazao je. “Možda dva-tri centimetra. To
je bio loš znak. Ušao sam i pronašao ih na gornjem katu, u glavnoj spavaćoj
sobi. Bilo je kao u klaonici. Krv posvuda. Bio je pribijen na zid, nekako viseći.
Oboje izrezani, on i žena. Užasno. Oko dvadeset četiri sata raspadanja. Toplo
vrijeme. Jako neugodno. Onda sam pozvao sve da dođu pa smo pregledali svaki
centimetar i sve skupa zalijepili. Doslovno, bojim se.”
Ponovno je zastao. Jednostavno je zamuknuo.
“Znači, to se dogodilo u nedjelju ujutro?” kazao sam.
Kimnuo je.
“Na kuhinjskom stolu su bile novine od nedjelje”, kazao je. “Nekoliko
prelistanih stranica i ostatak netaknut. Pribor za doručak na stolu. Medicinski
istražitelj ustvrdio je da se to dogodilo u nedjelju oko deset sati ujutro.”
“Ima li kakvih vidljivih tragova?” upitao sam ga.
Ponovno je kimnuo s gađenjem.
“Otisci stopala u krvi”, kazao je. “Bila je cijela lokva krvi. Litre. Dotad se
dio već osušio, naravno. Ostavili su otiske stopala posvuda naokolo. No na
nogama su imali gumene čizme, znaš? Poput onih što se zimi prodaju na
sjeveru. Nema šanse da im uđemo u trag. Svake godine ih se vjerojatno proda
na milijune.
Došli su pripremljeni. Znali su da će biti puno krvi. Ponijeli su čizme sa
sobom. Mora da su ponijeli prekrivače za sebe. Poput onih najlonskih mantila
što se nose u klaonicama, na katu za ubijanje. Velika bijela odijela od najlona, s
kapuljačama, bijeli najlon poprskan i zamazan svjetlocrvenom krvlju.”
“Nosili su i rukavice”, kazao je. “Na zidu smo našli krvave tragove nečeg
gumenog.”
“Koliko ih je bilo?” upitao sam. Pokušavao sam stvoriti sliku.
“Četvero”, kazao je. “Otisci stopala su prilično nejasni, no mislim da ih je
četiri.”
Kimnuo sam. Četvero je zvučalo u redu. Oko minimuma, ocijenio sam.
Morrison i njegova žena borili bi se za svoje živote. Trebalo bi ih najmanje
četvero. Četvero od onih deset koje je Hubble spomenuo.
“Prijevoz?” upitao sam.
“Nisam sasvim siguran”, odgovorio je Finlay. “Pošljunčani prilaz, s
tragovima na sve strane. Vidio sam neke tragove koji izgledaju novi, možda.
Mogle bi biti široke gume. Možda veliki auto ili mali kamion.”
Nalazili smo se nekoliko stotina metara južnije od mjesta gdje je završila
Main Street. Skrenuli smo na zapad u prilaz koji bi mogao biti otprilike
paralelan s Beckman Driveom. Na kraju prilaza nalazila se Morrisonova kuća.
Bila je to velika pravilna kuća, s bijelim stupovima na prednjoj strani, sa
zelenim stablima simetrično posađenim s obje strane. Ispred vrata bio je
parkiran novi lincoln, a oko stupova u visini struka protezalo se puno
policijske trake.
“Hoćemo li ući unutra?” upitao je Finlay.
“Može”, kazao sam.
Provukli smo se ispod trake i ušli kroz Morrisonova prednja vrata. Kuća
je bila u potpunom neredu. Srebrnosivi prašak za otkrivanje otisaka prstiju
razasut posvuda. Sve je bilo razbacano, pretraženo i fotografirano.
“Ništa nećeš pronaći”, kazao je Finlay. “Sve smo pretražili.”
Kimnuo sam i zaputio se prema stubama. Zaustavio sam se pred vratima i
zavirio unutra. Nije se vidjelo ništa osim šupljih tragova rupa za čavle po zidu i
golemih mrlja krvi. Krv je već poprimala tamniju boju. Izgledalo je kao da je
netko na sve strane isprolijevao kante katrana. Sag se od toga stvrdnuo. Na
parketu u hodniku bili su vidljivi tragovi čizama, kao i zamršeni tragovi
kretanja. Spustio sam se nazad na donji kat i pronašao Finlaya na trijemu,
naslonjenog na jedan od stupova.
“U redu?” upita on.
“Užasno”, kazao sam. “Jeste li pretražili auto?” Odmahnuo je glavom.
“Ovo je Morrisonov”, pokazao je. “Samo smo pogledali ima li stvari koje
su uljezi možda ostavili za sobom.”
Prišao sam lincolnu i pokušao otvoriti vrata. Bilo je otključano. Unutra je
bio jaki miris novog auta i praktički ništa više. Ovo je bio načelnikov auto.
Sigurno neće biti pun omota od cheesburgera i limenki sokova, poput auta
nekog policajca u patroli. No ipak sam provjerio. Zavirio sam u pretince u
vratima i ispod sjedala. Nisam pronašao apsolutno ništa. Onda sam otvorio
pretinac za rukavice i nešto pronašao. Unutra se nalazio švicarski nož. Prilično
moderan. Ručka od ebanovine s Morrisonovim imenom ugraviranim slovima
zlatne boje. Izvukao sam oštricu. S dva ruba, petnaest centimetara, od
japanskog kirurškog čelika. Izgledala je dobro. Potpuno nova, nikad
upotrijebljena. Zatvorio sam je i gurnuo tu stvar u džep. Bio sam nenaoružan i
spremala mi se velika nevolja. Morrisonov nož mogao bi mi pomoći. Izvukao
sam se iz lincolna i pridružio Finlayu na šljunku.
 “Jesi li pronašao što?” upitao me.
“Nisam”, kazao sam. “Idemo.”
Odšetali smo zajedno nazad niz prilaz i skrenuli sjeverno na državnu
cestu. Zaputili smo se natrag prema gradu. U daljini su se vidjeli crkveni zvonik
i brončani kip kako nas čekaju.

TRINAEST

“Moram nešto provjeriti kod tebe”, kazao sam. Finlayevo strpljenje bilo je
na izmaku. Pogledao je na sat.
“Nadam se da ne trošiš moje vrijeme uzalud”, zaključio je.
Hodali smo prema sjeveru. Sunce više nije bilo u zenitu, no još uvijek je
bilo jako. Nije mi bilo jasno kako Finlay može izdržati u jakni od tvida. I
kožnom prsluku. Poveo sam ga prema parku. Prešli smo preko trave i naslonili
se na kip starog Caspara Tealea, svaki sa svoje strane.
“Odrezali su mu muda, je li tako?” upitao sam.
Kimnuo je. Pogledao me, čekajući odgovor.
“U redu”, nastavio sam, “pitanje glasi: Jeste li pronašli njegova muda?”
“Nismo”, kazao je. “Pretražili smo sve. I mi i medicinski istražitelj. Nisu
bila tamo. Testisi su mu nestali.”
Nasmiješio se dok je to govorio. Vraćalo mu je policijski smisao za humor.
“U redu”, kazao sam. “To sam htio znati.”
Smiješak mu se rastegao. Podigao se skoro do očiju.
“Zašto?” kazao je. “Znaš li ti gdje su?”
“Kad je obdukcija?” upitao sam ga. Još uvijek se smiješio.
“Obdukcija neće pomoći. Odrezani su, nisu više na njegovom tijelu. Nije ih
bilo na njemu. Nestali su. Kako bismo ih onda mogli pronaći na obdukciji?”
“Ne njegovoj obdukciji”, kazao sam. “Njenoj. Njegove supruge. Kad
provjere što je jela.”
Finlay se prestao smiješiti. Zašutio je i samo me gledao.
“Pričaj, Reacher”, kazao je.
“U redu”, kažem. “Zato smo i došli ovdje, sjećaš se? Stoga mi odgovori na
još jedno pitanje. Koliko je dosad bilo ubojstava u Margraveu?”
 Razmišljao je, a onda slegne ramenima.
“Nijedno”, zaključi. “Barem trideset godina ili tako nešto. Sigurno ne još
od vremena popisa birača, pretpostavljam.”
“A sad ih imate četiri u četiri dana”, kazao sam. “I uskoro ćete pronaći i
petoga.”
“Petoga?” upita on. “Tko je peti?”
“Hubble”, odgovorim. “Moj brat, taj Sherman Stoller, dvoje Morrisona i
Hubble su pet. Nije bilo ubojstava trideset godina i sad ih imate pet odjednom.
To ne može biti nikakva slučajnost, je li tako?”
“Nema šanse”, kazao je. “Naravno da ne. Sva su povezana.”
“Tako je”, kazao sam. “Sad ću ti reći neke nove veze. Ali prije svega moraš
nešto shvatiti, u redu? Ja sam ovdje samo slučajni prolaznik. U petak, subotu i
nedjelju, sve dok se nije pokazalo da su ono otisci prstiju moga brata, nisam
obraćao ni najmanju pozornost na bilo što. Bio sam odlučio da ću samo čekati i
pobjeći odavde što je prije moguće.”
“Pa?” kaže on.
“Pa su mi rečene neke stvari”, kazao sam. “Hubble mi je nešto kazao u
Warburtonu, no nisam svemu tome pridavao preveliku pozornost. On me nije
zanimao, OK? Govorio mi je neke stvari i ja ga nisam baš pratio i vjerojatno se
svega ni ne sjećam.”
“Kakve stvari?” kaže Finlay.
Onda sam mu ispričao stvari kojih sam se sjećao. Počeo sam na isti način
kako je počeo Hubble. Uhvaćen u mrežu nekakvog reketa, prestrašen
prijetnjama njemu i njegovoj ženi. Prijetnjama koje su se od riječi do riječi
sastojale upravo od onoga što je Finlay jutros vidio svojim očima.
“Jesi li siguran u to?” kaže on. “Potpuno iste?”
“Od riječi do riječi”, kazao sam. “Potpuno identične. Prikovani na zid,
odsječena muda, žena natjerana da ih pojede, onda im se jednome i drugome
prereze vrat. Riječ po riječ isto, Finlay. Dakle, ako nemamo dvoje njih koji
prijete u isto vrijeme i na istom mjestu, i to s istim prijetnjama, to je još jedna
veza.”
“Dakle, Morrison je bio u istoj muljaži kao i Hubble?” kaže on.
“U onoj koju organiziraju i provode isti ljudi”, kazao sam.
Onda sam mu ispričao da je Hubble razgovarao s jednim istražiteljem. I
da je taj istražitelj razgovarao sa Shermanom Stollerom, tko god on bio.
“Tko je bio istražitelj?” upitao on. “I gdje se Joe tu uklapa?”
“Joe je bio istražitelj”, kazao sam. “Hubble mi je kazao da je visoki ćelavac
bio istražitelj, koji ga je pokušavao osloboditi.”
“Kakva vrsta istražitelja je bio tvoj brat?” upita Finlay. “Za koga je
dovraga on radio?”
“Ne znam”, odgovorio sam. “Zadnje što sam čuo jest da je radio za
Ministarstvo financija.”
 Finlay se odgurne od kipa i stane hodati nazad prema sjeveru.
“Moram obaviti nekoliko telefonskih poziva”, kazao je. “Vrijeme je da se
počne raditi na ovom slučaju.”
“Polako hodaj”, kazao sam. “Nisam još završio.”
Finlay je bio na pločniku. Ja sam hodao po cesti, izbjegavajući niske
cerade ispred svakog dućana. Na cesti nije bilo prometa oko kojeg bih se
trebao brinuti. Bio je ponedjeljak, dva sata popodne, i grad je bio napušten.
“Kako znaš da je Hubble mrtav?” upita me Finlay.
Onda sam mu rekao po čemu naslućujem. Razmišljao je o tome. Složio se
sa mnom.
“Zato što je razgovarao sa istražiteljem?” kaže on.
Odmahnuo sam glavom. Zaustavili smo se ispred brijačnice.
“Ne”, kazao sam. “Oni nisu znali za to. Da jesu, došli bi do njega puno
ranije. Najkasnije u četvrtak. Pretpostavljam da su odlučili da će ga se riješiti u
petak, negdje oko pet sati. Zato što ste ga vi priveli zbog telefonskog broja u
Joeovoj cipeli. Shvatili su da ne bi smjeli dozvoliti da priča s policijom ili sa
zatvorskim stražarima. Stoga su to namjestili sa Spiveyem. No Spiveyevi
momci su uprskali, pa su opet pokušali. Njegova žena kazala je da ga je netko
nazvao i rekao da čeka kod kuće. Namještali su situaciju za drugi pokušaj.
Izgleda da su uspjeli.”
Finlay polagano kimnu.
“Sranje”, kazao je. “On nam je bio jedina veza sa svime što se ovdje
događa. Trebao si navaljivati na njega dok si još imao šansu, Reacher.”
“Hvala, Finlay”, kazao sam. “Da sam znao da je onaj mrtvac u stvari Joe,
navalio bih na njega tako snažno da bi ga se i ovdje čulo kako urla.”
Samo je progunđao. Pomaknuli smo se i sjeli na klupu točno ispred izloga
brijačnice.
“Pitao sam ga što je Pluribus”, kazao sam. “Nije htio odgovoriti. Samo je
rekao kako je deset lokalnih ljudi umiješano u cijeli posao, plus vanjska pomoć
koja se unajmi izvana kad je potrebna. I nadodao da je stvar ranjiva sve dok se
nešto ne dogodi u nedjelju. Da je nekako izložena.”
“Što će se dogoditi u nedjelju?” upita Finlay.
“Nije mi rekao”, kažem.
“I nisi vršio pritisak na njega?” upitao je on.
“Nije me previše zanimalo”, odgovorim. “Rekao sam ti.”
“A nije ti dao čak ni naslutiti o čemu se u cijeloj stvari radi?” upitao je on.
“Ni naslutiti”, kazao sam.
“Je li rekao tko su ta desetorica?” upitao je.
“Ne”, kazao sam.
“Zaboga, Reacheru, stvarno si od velike pomoći, znaš?” kazao je.
“Žao mi je, Finlay”, odvratim. “Mislio sam da je Hubble samo jedan obični
seronja. Da se mogu vratiti nazad i učiniti sve ponovno, vjeruj mi da bih
postupio puno drukčije.”
“Deset ljudi?” ponovio je.
“Ne računajući njega”, kazao sam. “I ne računajući ni Shermana Stollera.
No pretpostavljam da je ubrojio načelnika Morrisona.”
“Sjajno”, kazao je Finlay. “Znači da ih trebam pronaći još samo devet.”
“Naći ćeš jednoga od njih već danas”, dodao sam.

Crni kombi kojeg sam zadnji put vidio na parkiralištu restorana Eno's
nakratko se zaustavio s druge strane ulice. Na trenutak je stajao, s upaljenim
motorom. Kliner mlađi naslonio je glavu na podlaktice i kroz prozor
automobila buljio u mene na drugoj strani ceste. Finlay ga nije vidio. Gledao je
na drugu stranu, niz pločnik.
“Ti bi morao razmišljati o Morrisonu”, kazao sam mu.
“Zašto o njemu?” upita. “On je mrtav, zar ne?”
“Ali kako mrtav?” kažem. “Što bi ti to trebalo govoriti?”
On slegnu ramenima.
“Da je poslužio kao primjer nekome drugome?” kazao je. “Kao poruka?”
“Točno, Finlay”, kazao sam. “No što je on pogrešno učinio?”
“Nešto je zajebao, pretpostavljam”, kazao je.
“Točno, Finlay”, kazao sam ponovno. “Rekli su mu da prikrije što se
dogodilo u skladištu u četvrtak navečer. To je bila njegova zadaća tog dana. On
je bio tamo u ponoć, znaš?”
“Je li?” kaže Finlay. “Ali ti si rekao da je ta priča sranje.”
“Ne”, bio sam odlučan. “On me nije vidio tamo gore. Taj dio priče je
sranje. No, on sam je bio tamo. Vidio je Joea.”
“Je li?” kaže on. “Kako to znaš?”
“Mene je prvi put vidio u petak, je li tako?” kazao sam. “U uredu? Buljio je
u mene kao da me je već prije vidio, no nije me mogao nigdje smjestiti. To je
bilo zato što je vidio Joea. Primijetio je sličnost. Hubble je rekao isto. Kazao je
da ga podsjećam na njegovog istražitelja.”
“Znači, Morrison je bio tamo?” kazao je Finlay. “Je li on bio onaj koji je
pucao?”
“Ne mogu to zamisliti”, kazao sam. “Joe je bio prilično pametan momak.
Ne bi dopustio da ga upuca debeli idiot poput Morrisona. Okidač je sigurno
povukao netko drugi. Ne bih mogao zamisliti Morrisona ni kao manijaka,
također. Toliko fizičkog napora dovelo bi ga do srčanog udara. Mislim da je on
bio treći, onaj koji je pospremao. No nije pretražio Joeove cipele, a zbog toga je
Hubble priveden. To je nekoga razljutilo. Značilo je da se moraju riješiti
Hubblea, pa su se za kaznu riješili Morrisona.”
“Kakva kazna”, kazao je Finlay.
“Ujedno i poruka”, kazao sam. “Stoga razmisli o tome.”
“O čemu?” kaže on. “To nije bila poruka za mene.”
 “Za koga je onda bila?” kazao sam.
“Za koga bi takva poruka uopće mogla biti?” pitao se. “Za sljedećeg
čovjeka na redu, je li tako?”
Kimnuo sam.
“Vidiš zašto sam bio zabrinut oko toga tko će biti novi načelnik?” kazao
sam.
Finlay je ponovno pognuo glavu i stao buljiti u pločnik.
“Isuse”, kazao je. “Misliš da će idući načelnik biti umiješan u cijelu stvar?”
“Morao bi biti”, kažem. “Zašto bi oni uopće držali Morrisona umiješanog?
Ne zbog njegove prekrasne osobnosti, je li tako? Držali su ga jer im je trebalo
da načelnik bude na njihovoj strani. Zato što od toga na neki način imaju
koristi. Dakle, ne bi se riješili Morrisona da već nemaju spremnu zamjenu za
njega. A tko god on bio, bit će to jako opasan čovjek. Bit će na tom mjestu cijelo
vrijeme s Morrisonovim primjerom pred očima. Netko će mu svako malo
došapnuti: Vidiš što smo učinili Morrisonu? To ćemo učiniti i tebi ako zajebeš
onako kako je on zajebao.’"
“Dakle, tko je on?” kaže Finlay. “Tko će biti nov načelnik?”
“To ja tebe pitam”, kazao sam.
Nakratko smo sjeli na klupu pred brijačnicom. Uživali smo u suncu što se
provlačilo ispod ruba prugaste platnene nadstrešnice.
“Tu smo ti, ja i Roscoe”, rekao sam. “U ovom trenutku jedino sigurno je
pretpostaviti da su uključeni i svi ostali.”
“Zašto Roscoe?” rekao je on.
“Iz više razloga”, odgovorio sam. “Ali najviše zato što je naporno radila da
bi me izvukla iz Warburtona. Morrison me je želio zadržati tamo kao krivca za
ono što se dogodilo u četvrtak navečer, je li tako? Dakle, da je Roscoe u igri,
ostavila bi me tamo. No ona me izvukla. Povukla je u potpuno suprotnom
smjeru od Morrisonovog. Dakle, ako je on bio unutra, ona nije.”
Pogledao me je. Promrmljao.
“Samo nas troje?” kazao je. “Ti si prilično oprezan čovjek, Reacheru.”
“Možeš se kladiti da ću biti oprezan, Finlay”, kazao sam. “Ovdje ljude
ubijaju. Jedan od njih bio je i moj brat.”
Ustali smo se s klupe na pločniku. Na drugoj strani ulice, dečko Kliner,
ugasio je motor kombija i izašao iz njega. Polako je počeo prilaziti. Finlay je
trljao lice rukama, kao da se umiva bez vode.
“Dakle, što sad?” kazao je.
“Ti imaš puno posla”, kazao sam. “Moraš odvesti Roscoe na stranu i
prenijeti joj sve informacije, OK? Reci joj da bude jako oprezna. Onda moraš
obaviti puno telefonskih poziva i u Washingtonu doznati što je Joe radio
ovdje.”
“U redu”, pristao je Finlay. “A ti?”
Glavom sam kimnuo prema Klineru mlađem.
 “Ja ću popričati s ovim tipom”, kazao sam. “Cijelo vrijeme me gleda.”
Kad se Kliner približio, dvije stvari su se dogodile. Prvo, Finlay je otišao u
žurbi. Jednostavno je odjurio prema sjeveru bez ijedne riječi. Drugo, iza sebe
sam čuo kako se na izlogu brijačnice navlače zastori. Pogledao sam naokolo.
Kao da na cijelom planetu nije bilo nikoga osim mene i mladog Klinera.
Izbliza, momak je bio zanimljiv za proučavanje. Sasvim sigurno nije
spadao u laku kategoriju. Imao je oko metar i devedeset, vjerojatno oko
devedeset pet kila, zračio je nekom nemirnom energijom. U očima se ocrtavalo
puno inteligencije, no istovremeno je unutra gorjelo neko jezivo svjetlo.
Njegove oči govorile su mi da on vjerojatno ne spada baš u red najracionalnijih
osoba koje ću sresti u životu. Približio mi se i stao ispred mene. Samo je buljio.
“Na tuđem si posjedu”, kazao je.
“Ovo je tvoj pločnik?” upitao sam.
“Jest, sto posto”, kazao je momak. “Fundacija mog oca platila je svaki
njegov centimetar, svaku ploču. Ali ne pričam ja o tome. Govorim o gospođici
Roscoe. Ona je moja. Ona je moja još otkad sam je prvi put vidio. Ona mene
čeka. Već pet godina me čeka, dok ne dođe pravo vrijeme.”
Buljio sam u njega.
“Razumiješ li engleski?” kazao sam.
Momak je postao nervozan. Premještao je težinu s noge na nogu.
“Ja sam razuman čovjek”, kazao sam. “Čim mi gospođica Roscoe prvi put
kaže da želi tebe umjesto mene, odlazim. Dotad, odstupi. Razumiješ?”
Momak je kuhao. No onda se odjednom promijenio. Kao da je njime
upravljao nekakav daljinski upravljač kojim je netko upravo stisnuo gumb i
isključio program. Opustio se, slegnuo ramenima i nasmijao se širokim,
dječačkim smiješkom.
“OK”, kazao je. “Nemoj nešto zamjeriti, u redu?”
Pružio mi je ruku i tu me zamalo prevario. Točno u zadnjem djeliću
sekunde povukao sam svoju ruku malo natrag i stisnuo njegovu oko zglobova,
umjesto oko dlana. To je stari trik iz vojske. Pruže vam ruku kao da će se
rukovati s vašom, no namjeravaju je slomiti. Nekakav macho ritual. Jedini izlaz
iz te pozicije je biti spreman. Povučeš ruku mrvicu nazad i stisneš i ti njih.
Pritišćeš i ti njihove zglobove, ne mesnati dio dlanova. Stisak je neutraliziran.
Ako dobro pogodiš, ne možeš nikako izgubiti.
Počeo je stiskati, no nije imao nikakve izglede. Išao je na miran stisak,
kako bi mi mogao gledati u oči dok se znojim. No nije došao ni blizu. Stisnuo
sam mu zglobove koji su krčkali, najprije jednom, potom i drugi put, malo
čvršće, a potom sam mu pustio ruku i okrenuo se. Prošao sam dobrih
pedesetak metara prije nego što sam čuo kombi kako se pali. Protutnjao je
prema jugu i njegov zvuk izgubio se u cvrčanju vrućine.
 ČETRNAEST

Kod zgrade policije, točno preko puta ulaza, stajao je parkiran veliki bijeli
cadillac. Sasvim nov, potpuno sređen. Prepun umjetne crne kože i lažnog
drveta. Izgledao je poput javne kuće iz Las Vegasa nakon strogog drveta oraha
i starog krzna u bentleyu Charlie Hubble. Trebalo mi je pet koraka da mu
zaobiđem haubu i dođem do vrata.
Unutra, u prohladnoj prostoriji, svi su milili oko nekog visokog starca sa
sijedom kosom. Bio je u staromodnom odijelu. Kravata sa uskim vezanjem i
srebrna kopča. Izgledao je kao pravi seronja. Kao nekakav političar. To je bio
vozač cadillaca. Imao je oko sedamdeset pet godina i šepao je naokolo
naslanjajući se na debeli štap s velikim srebrnim drškom na vrhu.
Pretpostavljao sam da je to gradonačelnik Teale.
Roscoe je upravo izlazila iz velikog ureda otraga. Bila je prilično
potresena nakon boravka u Morrisonovom stanu. Ni sad nije izgledala puno
bolje, no ipak je mahnula i pokušala se nasmiješiti. Pokazala mi je da priđem.
Željela je da uđem s njom u ured. Još jednom sam na brzinu bacio pogled na
gradonačelnika Tealea i prišao joj.
“Jesi li dobro?” kazao sam.
“Bilo je i boljih dana”, kaže ona.
“Jesi li upućena?” upitao sam je. “Je li ti Finlay dao informacije?”
Kimnula je.
“Finlay mi je sve ispričao”, kaže ona.
Provukli smo se u veliki ured. Finlay je sjedio za stolom ispod velikog
sata. Pokazivao je petnaest minuta do četiri. Roscoe je zatvorila vrata pa sam
ih ja počeo pogledavati, jedno pa drugo.
“Dakle, tko je izabran?” kažem. “Tko je novi načelnik?”
Finlay me pogleda s mjesta na kojem je sjedio. Zatrese glavom.
“Nitko”, kaže on. “Policiju će voditi osobno gradonačelnik Teale.”
Vratio sam se do vrata i odškrinuo ih nekoliko centimetara. Provirio sam
van i bacio pogled na Tealea na drugoj strani sobe. Pritisnuo je Bakera uza zid.
Izgledalo je kao da ga gnjavi oko nečega. Gledao sam ga nekoliko trenutaka.
“Dakle, što iz toga zaključujete?” upitao sam ih.
“Svi ostali u policiji su čisti”, kaže Roscoe.
“Tako izgleda, pretpostavljam”, kazao sam. “No to dokazuje i da je sam
Teale umiješan. Teale je zamjena koju su pronašli, dakle Teale je njihov igrač.”
“Kako znamo da je samo igrač?” kaže ona. “Možda je on veliki mozak.
Možda on vodi cijelu stvar.”
“Nije”, rekao sam. “Veliki mozak je dao zaklati Morrisona kao poruku. Da
je Teale veliki mozak, zašto bi slao poruku sam sebi? On pripada nekome.
Postavljen je ovdje kako bi proveo ometanje.”
“To je sigurno”, kaže Finlay. “Već je počelo. Kazao nam je da slučajeve
Joea i Stollera bacimo u smeće. Bacamo sve karte na Morrisonov slučaj. Radit
ćemo na njemu sami, bez pomoći izvana, bez FBI-ja, bez ikoga. Govori da je
ponos policije u pitanju. Već nas vodi u slijepu ulicu. Kaže da je očito da je
Morrisona ubio netko tko je upravo izašao iz zatvora. Netko koga je sam
Morrison tamo pospremio jako davno, iz osvete.”
“A to je prokleto slijepa ulica”, kazala je Roscoe. “Sad bismo morali
češljati kroz dosjee stare dvadeset godina i usporediti sva imena s podacima
svih puštenih iz zatvora u cijeloj zemlji. To bi moglo trajati mjesecima.
Povukao je Stevensona s terena radi toga. Dok se ovo ne završi, on će raditi
činovnički posao. Kao i ja.”
“To je gore nego slijepa ulica”, kazao je Finlay. “To je kodirano
upozorenje. Nitko u našim dosjeima nije kandidat za nasilno osvećivanje.
Nikad nismo ovdje imali kriminalce takve vrste. Mi to znamo. A i Teale zna da
mi znamo. No ne možemo ovo nazvati blefiranjem, zar ne?”
“Zar ga ne možete jednostavno ignorirati?” kazao sam. “Jednostavno
raditi ono što treba?”
Naslonio se na naslonjač stolice. Podigao je pogled prema stropu i
zatresao glavom. “Ne možemo”, kazao je. “Radimo pred nosom neprijatelju. U
ovom trenutku, Teale nema nikakvog razloga posumnjati da mi znamo bilo što
o ovome. A mi se moramo pobrinuti da tako i ostane. Moramo se praviti glupi i
glumiti nevinost, je li tako? To će nam smanjiti djelokrug rada. No najveći
problem su odobrenja. Ako bi mi zatrebao nalog za privođenje ili tako nešto,
moram imati njegov potpis. A on mi ga neće dati, zar ne?”
Slegnuo sam ramenima.
“Ja se ne namjeravam koristiti nalozima”, kazao sam. “Jesi li zvao
Washington?”
“Javit će mi se natrag”, kazao je. “Samo se nadam da se Teale neće
dočepati telefona prije mene.”
Kimnuo sam.
“Treba ti neko drugo mjesto za rad”, kazao sam. “Što je s onim tvojim
prijateljem u FBI-u u Atlanti? Onom o kojem si mi pričao? Bi li se mogao
poslužiti njegovim uredom kao nekom vrstom privatnog pogona?”
Finlay je na trenutak razmišljao o tome. Kimnuo je.
“To nije loša ideja”, kazao je. “Morat ću ići neslužbenim putem. Ne mogu
tražiti od Tealea da uputi službeni zahtjev, zar ne? Nazvat ću ga od kuće,
večeras. Zove se Picard. Dobar tip, svidjet će ti se. On je iz Quartern, dolje u
New Orleansu. Odradio je praksu u Bostonu prije sto godina. Sjajan, veliki
čovjek, jako pametan, jako oštar.”
“Reci mu da nam je važno da se radi u tišini”, kazao sam. “Ne želimo
njegove agente ovdje sve dok ne budemo spremni.”
“Što ćeš napraviti s Tealeom?” upitala me Roscoe. “On radi za ljude koji su
ti ubili brata.”
Ponovno sam slegnuo ramenima.
“Zavisi koliko duboko je umiješan”, kazao sam. “On nije bio onaj koji je
pucao.”
“Nije?” kaže Roscoe. “Kako to znaš?”
“Nije dovoljno brz”, kazao sam. “Šepa naokolo sa štapom u rukama.
Previše je spor da bi izvukao pištolj. Previše je spor i da dostigne Joea, u
svakom slučaju. Nije bio ni onaj koji je šutao tijelo, također. Previše star, nije
dovoljno snažan. A nije bio ni čistač. To je bio Morrison. No ako se počne zezati
sa mnom, upast će u veliko sranje. U suprotnome, neka ide dovraga.”
“Dakle, što sada?” kaže ona.
Slegnuo sam ramenima. Nisam odgovorio.
“Mislim da je stvar u nedjelji”, kazao je Finlay. “Nedjelja će riješiti
nekakav njihov problem. To da je Teale postavljen ovdje izgleda privremeno,
znate? Čovjek ima sedamdeset pet godina. Nema nikakvog iskustva u policiji.
Ovo je samo privremena zakrpa, ispomoć, da izdrže do nedjelje.”
Zazvonio je zvučnik na stolu. Začuo se Stevensonov glas koji je tražio
Roscoe. Imali su posla oko provjeravanja dosjea. Otvorio sam joj vrata. No ona
se zaustavila. Nečega se dosjetila.
“Što je sa Spiveyom?” kazala je. “Tamo u Warburtonu? Njemu su naredili
da organizira napad na Hubblea, zar ne? Dakle, on bi morao znati tko mu je
dao naredbu. Trebao bi ga otići pitati. To bi nas moglo negdje odvesti.”
“Možda”, kazao sam. Zatvorio sam vrata za njom.
“Gubitak vremena”, kazao mi je Finlay. “Zar misliš da će ti Spivey
jednostavno reći tako nešto?”
Nasmiješio sam mu se.
“Ako zna, reći će mi”, kazao sam mu. “Kod takvog pitanja važno je kako ga
se postavi, zar ne?”
“Čuvaj se, Reacher”, kazao je. “Ako te vide da se približavaš onomu što je
Hubble znao, uklonit će te kao što su uklonili i njega.”
Pred očima mi se stvorila slika Charlie i njene djece pa sam zadrhtao.
Shvatit će da je Charlie bila blizu onoga što je Hubble znao. To je neupitno.
Možda čak i njegova djeca. Oprezna osoba bi pretpostavila da su djeca možda
slučajno nešto čula. Bilo je četiri sata. Djeca bi već trebala biti gotova sa
školom. Vani su bili ljudi koji su se opremili gumenim čizmama, najlonskim
kabanicama i kirurškim rukavicama. I oštrim noževima. I vrećicom čavala. I
čekićem.
“Finlay, odmah nazovi svog prijatelja Picarda”, kazao sam. “Treba nam
njegova pomoć. Moramo odvesti Charlie Hubble na neko sigurno mjesto. Nju i
djecu. Odmah.”
Finlay ozbiljno kimnu. Vidio je. Razumio je sve.
“Naravno”, kazao je. “Ti odvuci svoje dupe u Beckman Drive. Odmah.
Ostani tamo. Ja ću organizirati Picarda. Ne napuštaj ih dok se on ne pojavi,
OK?”
Podigao je telefonsku slušalicu i napamet birao broj u Atlanti.
Roscoe je ponovno bila za stolom. Gradonačelnik Teale upravo joj je
dodavao debelu hrpu fascikala. Prišao sam joj, privukao slobodnu stolicu i sjeo
sam do nje.
“Kad si gotova?” upitao sam.
“Oko šest, pretpostavljam”, kazala je.
“Donesi koje lisice kući, OK?” kažem.
“Ti si sasvim poludio, Jack Reacheru”, kaže ona.
Teale je promatrao pa sam se ustao i poljubio je u kosu. Izašao sam van
na popodnevno sunce i krenuo prema bentleyu. Sunce je polako padalo i više
nije bilo vruće. Sjene su se produžavale. Izgledalo je kao da stiže jesen. Iza sebe
začuo sam dozivanje. Gradonačelnik Teale slijedio me od zgrade. Pozvao me
natrag. Ostao sam na mjestu. Natjerao sam ga da priđe k meni. Došepao je,
lupkajući svojim štapom, smiješeći se. Ispružio je ruku i predstavio se. Kazao je
da se zove Grover Teale. Imao je one pokrete političara kad vas pogledom i
osmijehom zaslijepe kao svjetiljkom. Kao da je presretan samo zato što
razgovara sa mnom.
“Drago mi je da sam vas uhvatio”, kazao je. “Narednik Baker mi je dao
najnovije podatke o ubojstvima kod skladišta. Sve mi se čini jako očitim.
Napravili smo nespretnu pogrešku u postupanju prema vama i svima nam je
doista žao zbog vašeg brata, a sigurno ćemo vas obavijestiti čim dođemo do
nekih zaključaka. Dakle, prije nego što krenete na put bilo bi mi drago da
prihvatite moju ispriku u ime policije. Ne bih želio da odavde ponesete loš
dojam o nama. Možemo li sve jednostavno nazvati greškom?”
“U redu, Teale”, kazao sam. “No zašto mislite da ja odlazim?”
Glatko je odgovorio, gotovo bez imalo oklijevanja.
“Shvatio sam da ste ovdje bili samo u prolazu”, kazao je. “Ovdje u
Margraveu nemamo hotel pa sam mislio da nećete imati priliku nigdje
odsjesti.”
“Ostajem”, kazao sam. “Dobio sam velikodušnu ponudu kad je u pitanju
gostoprimstvo. Razumijem da je Jug poznat po tome, zar ne? Po
gostoprimstvu?”
Nasmiješio mi se i čvrsto se uhvatio za svoj ukrašeni rever.
"Ah, nema sumnje da je to točno, gospodine”, potvrdio je. “Cijeli Jug, a
Georgia posebno, zaista su poznati po toploj dobrodošlici. Bilo kako bilo, kako
već znate, u ovom trenutku imamo strašno velike teškoće. U ovim okolnostima
motel u Atlanti ili Maconu sigurno bi vam više odgovarao. Naravno, bili bismo
u bliskom kontaktu i pružili bismo vam svu pomoć u organiziranju pogreba
vašeg brata, kad dođe vrijeme za to. Ovdje u Margraveu, bojim se, svi ćemo biti
prilično zauzeti. Bit će vam dosadno. Policajka Roscoeimat će puno posla. Ne bi
je trebalo ometati u ovom trenutku, zar ne mislite tako?”
“Ja je neću ometati”, kazao sam pomirljivo. “Znam da radi vrlo važan
posao.”
Pogledao me je. Bezizražajan pogled. Oči u oči, no on ipak nije bio
dovoljno visok. Istezao je svoj mršavi starački vrat. A da je nastavio tako buljiti
u mene, slomio bi taj svoj mršavi stari vrat. Uputio sam mu ledeni osmijeh i
odšetao prema bentleyu. Otključao sam ga i ušao unutra. Upalio sam snažan
motor i spustio prozor.
“Vidimo se kasnije, Teale”, doviknuo sam dok se automobil udaljavao.
Vrijeme završetka nastave bilo je najživlje doba koje sam dosad vidio u
ovom gradiću. Prošao sam pored dvoje ljudi u Main Streetu i vidio još četvero
na križanju kod crkve. Možda se radilo o nekakvom klubu za poslijepodnevna
druženja. Čitanje Biblije ili spremanje bresaka za zimu. Provezao sam se pokraj
njih i zaputio automobilom uz raskošni kilometar i pol Beckman Drivea.
Skrenuo sam kod Hubbleovog bijelog poštanskog sandučića i okretao volan po
zavojima prilaza.
Problem koji se pojavio kod upozoravanja Charlie bio je taj što nisam
znao koliko joj doista želim reći. Sigurno joj neću reći detalje. Čak mi se nije
činilo u redu reći joj ni da je Hubble mrtav. Zaglavili smo, ni naprijed ni nazad.
No nisam je mogao držati u neznanju zauvijek. Morala je saznati barem
kontekst događanja. Ili, u suprotnom, neće poslušati moje upozorenje.
Parkirao sam automobil ispred njenih vrata i pozvonio. Djeca su dotrčala
odnekud dok mi je Charlie otvarala vrata i puštala me unutra. Izgledala je
prilično umorno i napeto. Djeca su izgledala dovoljno sretna. Nisu prenijela na
sebe majčine brige. Otjerala ih je i pošao sam za njom prema kuhinji. Bila je to
velika, moderna prostorija. Nagovorio sam je da mi napravi malo kave. Vidjelo
se da nestrpljivo želi razgovarati, no nije znala kako početi. Gledao sam je kako
nespretno rukuje napravom za pripremanje kave.
“Zar nemate kućnu pomoćnicu?” upitao sam je.
Odmahnula je glavom.
“Ne želim je”, kazala je. “Volim stvari raditi sama.”
“Kuća je velika”, kazao sam.
“Volim biti zauzeta, pretpostavljam”, kaže ona.
Potom je nastupila tišina. Charlie je uključila aparat za kavu i on je stao
slabo zviždati. Sjeo sam za stol na mjestu pored prozora. Pružao se pogled na
golemi, glatki travnjak. Prišla je i sjela nasuprot mene. Skupila je dlanove.
“Čula sam za Morrisonove”, kazala je napokon. “Ima li moj suprug veze s
tim slučajem?”
 Pokušavao sam smisliti što bih joj točno trebao reći. Čekala je nekakav
odgovor. Aparat za kavu prigušeno je zujao u velikoj tihoj kuhinji.
“Da, Charlie”, kazao sam. “Bojim se da jest. No on nije želio biti umiješan,
OK? Događala se neka vrsta ucjene.”
Dobro je to primila. Sigurno je, ionako, i sama došla do tog zaključka.
Sigurno su joj kroz glavu prošli svi mogući scenariji. Ovo objašnjenje bilo je
jedno od onih koji se mogu uklopiti. Zato nije izgledala iznenađena ili bijesna.
Samo je kimnula. Potom se opustila. Izgledalo je kao da joj je godilo čuti nekog
drugog da to govori. Sad je konačno javno rečeno. Priznato je. S time se moglo
nositi.
“Bojim se da to ima smisla”, kazala je.
Ustala se da natoči kavu. Dok je hodala, nastavila je govoriti.
“Jedino tako mogu objasniti njegovo ponašanje”, kazala je. “Je li u
opasnosti?”
“Charlie, bojim se da nemam pojma gdje je on”, kazao sam.
Dodala mi je šalicu kave. Ponovno je sjela za kuhinjski šank.
“Je li u opasnosti?” upitala je ponovno.
Nisam mogao odgovoriti. Nikako nisam mogao izbaciti riječi iz usta.
Odmaknula se od šanka i prišla bliže kako bi ponovno sjela nasuprot mene za
stolom pored prozora. U rukama je držala svoju šalicu kave. Bila je prilično
zgodna žena. Plava i lijepa. Savršeni zubi, dobra građa, vitka, u dobroj formi.
Puna duha. Ja sam je doživio kao tipičnu ženu plantažera. One koje zovu
ljepoticama. Sam sebi bio sam rekao da bi prije stotinu pedeset godina ona bila
vlasnica robova. No počeo sam mijenjati to mišljenje. Osjetio sam dašak
čvrstoće koji izvire iz nje. Uživala je u svom bogatstvu i u besposličarenju.
Tretmani kod kozmetičara i ručkovi s prijateljicama u Atlanti. Bentley i zlatne
kreditne kartice. Velika kuhinja koja stoji više nego što sam ja ikada zaradio u
cijeloj godini. No kad bi došlo do toga, ovo je žena koja bi bila spremna spustiti
se u blato i boriti se. Možda bi prije stotinu i pedeset godina bila u jednom od
vlakova za Zapad. Imala je dovoljno duha za to. Oštro me je gledala preko stola.
“Jutros me je uhvatila panika”, kazala je. “To uopće ne sliči na mene.
Sigurno sam ostavila loš dojam na vas jutros, bojim se. Nakon što ste otišli,
smirila sam se i dobro razmislila o svemu. Došla sam do zaključka kojeg ste
upravo opisali. Hub je greškom upao u nešto i sad se u tome zapetljao. Što ću
napraviti oko toga? Dakle, prestat ću paničariti i početi misliti. U neredu sam
još od petka i sram me je toga. To uopće nisam prava ja. Stoga sam učinila
nešto i nadam se da ćete mi oprostiti?”
“Nastavite”, kazao sam.
“Nazvala sam Dwighta Stevensona”, kazala je. “On je spomenuo da je
vidio faks poruku iz Pentagona o vašem služenju na mjestu vojnog policajca.
Zamolila sam ga da ga pronađe i pročita mi ga. Čini mi se da se radi o sjajnom
dosjeu.”
 Nasmiješila mi se. Približila je svoju stolicu još bliže.
“Dakle, ono što sada želim napraviti jest unajmiti vas”, kazala je. “Želim
vas privatno unajmiti da riješite problem moga supruga. Hoćete li razmisliti o
tome?”
“Neću”, kazao sam. “Ne mogu to napraviti, Charlie.”
“Ne možete ili ne želite?” kaže ona.
“Postojala bi neka vrsta sukoba interesa”, kazao sam. “To bi značilo da
možda ne mogu dobro obaviti posao za vas.”
“Sukob interesa?” kaže ona. “Kakav?”
Zastao sam nekoliko trenutaka. Pokušao smisliti kako da joj to objasnim.
“Vašem suprugu nije bilo dobro, OK?” kazao sam. “Došao je do nekakvog
istražitelja, nekog tipa iz Vlade, i pokušali su riješiti situaciju. No čovjek iz
Vlade je ubijen. A ja se bojim da mene više zanima tip iz Vlade nego vaš
suprug.”
Pratila je što govorim i kimnula.
“No zašto?” upita ona. “Vi ne radite za Vladu.”
“Čovjek iz Vlade bio je moj brat”, kazao sam joj. “Samo luda slučajnost,
znam, no ništa mi drugo ne preostaje.”
Zašutjela je. Shvatila je gdje bi mogao ležati sukob interesa.
“Jako mi je žao”, kazala je. “Ne govorite da je Hub izdao vašeg brata?”
“Nije”, kazao sam. “To je zadnja stvar koju bi on bio učinio. Ovisio je o
njemu kako bi se izvukao. Nešto je izmaklo kontroli, to je sve.”
“Mogu li vas nešto pitati?” kazala je. “Zašto o mom suprugu govorite u
prošlom vremenu?”
Pogledao sam je ravno u oči.
“Zato što je mrtav”, odgovorio sam. “Jako mi je žao.”
Charlie se ukoči. Problijedila je i čvrsto stiskala ruke sve dok joj zglobovi
nisu postali snježnobijeli. No nije ih razdvojila.
“Ja ne mislim da je mrtav”, prošaptala je. “Znala bih to. Mogla bih to
osjetiti. Mislim da se on samo skriva negdje. Želim da ga pronađete. Platit ću
vam koliko god želite.”
Samo sam polako odmahnuo glavom.
“Molim vas”, bila je uporna.
“Neću to učiniti, Charlie”, kazao sam. “Neću vam uzeti novac za to. Ne
želim vas iskorištavati. Ne mogu vam uzeti novac jer znam da je on već mrtav.
Žao mi je, no to je tako.”
U kuhinji je nastupila duga tišina. Sjedio sam za stolom, držeći u rukama
kavu koju mi je ona napravila.
“Biste li to napravili da vam ne platim?” kazala je. “Možda biste ga mogli
samo malo potražiti istovremeno dok pokušavate saznati više oko vašeg
brata?”
Razmislio sam o tome. Nisam mogao vidjeti kako na ovo reći ne.
 “OK”, pristao sam. “Učinit ću to, Charlie. No, kao što sam rekao, ne
očekujte čuda. Mislim da nas ovdje čeka nešto jako loše.”
“Ja mislim da je živ”, kazala je. “Znala bih da nije.”
Počeo sam se brinuti oko toga što će se dogoditi kad se pronađe njegovo
tijelo. Ona će se suočiti sa surovom stvarnošću kao što se kamion koji vozi bez
kontrole odjednom nađe licem u lice sa zgradom u koju će se zabiti.
“Trebat će vam novac za troškove”, kazala je Charlie.
Nisam bio siguran trebam li ga uzeti, no već mi je dodala debelu
omotnicu.
“Hoće li ovo biti dovoljno?” upita ona.
Pogledao sam u omotnicu. Unutra je bio debeli snop novčanica od sto
dolara. Kimnuo sam. To će biti dovoljno.
“I, molim vas, zadržite auto”, kazala je. “Koristite ga sve dok vam treba.”
Ponovno sam kimnuo. Promislio sam što bih još trebao reći i prisilio se
da koristim sadašnje vrijeme.
“Gdje on radi?” upitao sam je.
“U Sunrise Internationalu”, kazala je. “To je jedna banka.
Izdiktirala je adresu u Atlanti.”
“OK, Charlie”, kazao sam. “Sad ću vas upitati nešto drugo. Jako je važno. Je
li vaš suprug ikad koristio riječ 'Pluribus'?”
Razmislila je i slegnula ramenima.
“'Pluribus'?” kazala je. “Nema li to nekakve veze s politikom? Nešto u vezi
s govornicom kad Predsjednik drži govore? Nikad nisam čula da Hub govori o
tome. On je diplomirao bankarstvo.”
“Nikad ga niste čuli da upotrebljava tu riječ?” upitao sam je ponovno. “Ni
na telefonu, ni u snu, baš nikada?”
“Nikada”, kazala je.
“A iduća nedjelja?” upitao sam je. “Je li kada spomenuo iduću nedjelju?
Bilo što o tome što bi se trebalo dogoditi iduće nedjelje?”
“Iduća nedjelja?” ponovila je. “Mislim da je nije spominjao. Zašto? Što će
se dogoditi u nedjelju?”
“Ne znam”, kazao sam. “Upravo to pokušavam saznati.”
Ponovno je razmišljala nekoliko dugih trenutaka, no ponovno je samo
odmahnula glavom i slegnula ramenima, okrećući dlanove prema gore, kao da
joj to ništa ne znači.
“Žao mi je”, kazala je.
“Ne opterećujte se time”, kazao sam. “Sad morate nešto učiniti.”
“Što moram napraviti?” kazala je.
“Morate otići odavde”, kazao sam.
Zglobovi na rukama još uvijek su bili potpuno bijeli, no uspijevala je
zadržati kontrolu.
“Moram bježati i skrivati se?” kazala je. “Ali kamo?”
 “Doći će jedan agent iz FBI-ja i pokupiti vas”, kazao sam.
Gledala je u mene panično.
“FBI?” kazala je. Postala je još bljeđa. “Ovo je stvarno ozbiljno, zar ne?”
“Smrtno ozbiljno”, kazao sam. “Morate odmah otići odavde.”
“U redu”, kazala je polako. “Ne mogu vjerovati da se ovo događa.”
Odšetao sam iz njene kuhinje u dnevni boravak u kojem smo dan ranije
pili čaj. Izašao sam kroz francuski prozor i napravio mali polukrug oko kuće.
Pješice sam se šetao niz prilaz, kroz nasade zelenila, do Beckman Drivea.
Ramenom sam se naslonio na bijeli poštanski sandučić. Bila je tišina. Nije se
moglo čuti ništa osim suhog šuškanja trave koja se hladila pod mojim
stopalima.
Potom sam začuo kako se sa zapada iz smjera grada približava automobil.
Usporio je točno pri vrhu uzbrdice i čulo se kako automatski mjenjač ubacuje u
nižu brzinu istovremeno sa smanjivanjem brzine automobila. Na vrhu
uzbrdice pojavio se u vidokrugu. Bio je to bijeli buick, posve običan, s dva
čovjeka unutra. Dva niska tamnoputa tipa, hispanskog izgleda, u širokim
košuljama. Usporili su i skrenuli na lijevu stranu ulice, tražeći Hubbleov
poštanski sandučić. Ja sam bio naslonjen na njega i gledao ravno u njih. Oči su
nam se srele. Automobil je ubrzao i krenuo dalje. Odjurio je u pravcu pustih
nasada bresaka. Napravio sam par koraka naprijed i promatrao ih kako odlaze.
Vidio se oblak prašine koji se digao za njima nakon što su s besprijekorno čiste
gradske ulice u Margraveu prešli na prašnjavu seosku cestu. Potom sam otrčao
nazad do kuće. Želio sam da Charlie požuri.
Ona je stajala unutra, uzbuđena, brbljajući kao da se sprema na godišnji
odmor. Glasno je nabrajala stvari koje mora ponijeti. To je bio nekakav
mehanizam kojim je pokušavala otjerati paniku koju osjeća. U petak je bila
bogata besposlena žena udana za bankara. Danas, u ponedjeljak, stranac koji
joj je kazao da je bankar mrtav govori joj da požuri i bježi kako bi spasila
vlastiti život.
“Ponesite mobitel sa sobom”, doviknuo sam joj.
Nije odgovorila. Čula se samo tišina koja je odisala zabrinutošću. Zvuk
koraka i lupanje vratima ormara. Sjedio sam u kuhinji i ispijao ostatak kave još
gotovo sat vremena. Potom sam začuo automobilsku sirenu i zvuk teških
koraka po šljunčanom prilazu. Jako kucanje na ulaznim vratima. Stavio sam
ruku u džep i dlanovima čvrsto stisnuo držak Morrisonovog džepnog noža.
Odšetao sam u hodnik i otvorio vrata.
Vani se pored bentleya nalazila čista plava limuzina, a na kraju stuba
stajao je golemi crnac. Bio je visok otprilike kao i ja, možda čak i malo viši, no
bio je barem pedeset kila teži od mene. Pored njega, ja sam izgledao lagan kao
perce. Laganim atletskim korakom zakoračio je naprijed.
“Reacher?” kazao je div. “Drago mi je. Ja sam Picard iz FBI-ja.”
Rukovali smo se. On je bio golem. Odavao je nekakav dojam ležerne
sposobnosti zbog čega mi je bilo drago da je na mojoj strani. Izgledao je kao
moj tip čovjeka. Kao onaj koji bi u stisci u kutu bio jako koristan. Odjednom me
je preplavilo ohrabrenje. Pomaknuo sam se u stranu i propustio ga da uđe u
Charlieinu kuću.
“OK”, kazao mi je Picard. “Finlay mi je ispričao sve detalje. Jako mi je žao
zbog tvog brata, prijatelju. Jako žao. Gdje možemo popričati?”
Odveo sam ga do kuhinje. Skakutao je pored mene i prešao tu razdaljinu
u nekoliko koraka. Pogledom je prešao prostoriju i natočio si ostatke kave iz
aparata. Potom je prišao meni i rukom me potapšao po ramenu. Osjećao sam
se kao da me je netko pogodio vrećom cementa.
“Osnovna pravila”, kazao je. “Sve ovo je neslužbeno, u redu?”
Kimnuo sam. Glas mu je odgovarao pojavi. Bila je to tiha tutnjava. Tako bi
mrki medvjed zvučao kad bi kojim slučajem naučio govoriti. Nisam mogao
ocijeniti koliko tip ima godina. Bio je jedan od onih velikih ljudi u dobroj formi
čije najbolje godine traju desetljećima. Kimnuo je i odmaknuo se. Naslonio je
svoje golemo tijelo na kuhinjski šank.
“Ovo mi je veliki problem”, kazao je. “Biro ne smije djelovati bez poziva
odgovorne osobe u lokalnoj upravi. To bi bio taj Teale, zar ne? A iz onoga što
mi je rekao Finlay, pretpostavljam da Teale neće biti taj koji će obaviti taj
poziv. Zbog toga bi moje veliko dupe moglo dobiti otkaz. No zaobići ću pravila
zbog Finlaya. Poznajemo se jako dugo. No moraš zapamtiti, sve ovo je
neslužbeno, OK?”
Ponovno sam kimnuo. Ovo mi je odgovaralo. Jako mi je odgovaralo. Bio
sam sasvim zadovoljan neslužbenom pomoći. S njom će se posao moći obaviti
bez zapetljavanja u proceduru. Ostalo mi je još punih pet dana do nedjelje.
Jutros se pet dana činilo više nego dovoljnim. No sada, kad je Hubble nestao,
osjećao sam kao da sam jako tanak s vremenom. Previše tanak da bih imalo od
njega trošio na proceduru.
“Gdje ćeš ih odvesti?” upitao sam ga.
“U sigurno sklonište u Atlanti”, kazao je Picard. “Kuću FBI-ja, imamo je
već godinama. Tamo će biti sigurni, no neću ti reći gdje se točno ona nalazi i
zamolit ću te da ne ispituješ gospođu Hubble o tome nakon što se sve ovo
završi, OK? Moram čuvati svoja leđa u ovome. Ako razotkrijem sigurnu kuću,
bit ću u velikim sranjima.”
“OK, Picard”, kazao sam. “Neću ti stvarati probleme. I cijenim to.”
Kimnuo je, ozbiljno, kao da je bio u jako opasnom položaju. Potom su
Charlie i djeca uletjeli u prostoriju. Savijali su se pod teretom prepunih putnih
torbi. Picard im se predstavio. Vidjelo se da je Charlieina kći bila prestrašena
njegovom veličinom. Oči dječaka širile su se dok je gledao u FBI-jevu značku
koju je Picard držao u rukama. Potom smo svih petero iznijeli torbe i smjestili
ih u prtljažnik plavog automobila. Rukovao sam se s Picardom i Charlie. Potom
su oni ušli u automobil. Picard ih je odvezao. Mahao sam za njima.
 PETNAEST

Zaputio sam se prema Warburtonu sto puta brže nego što je to bio radio
vozač zatvorskog autobusa i stigao sam tamo za manje od petnaest minuta. Bio
je to strašan prizor. Sa zapada se velikom blizinom približavala oluja, a zadnje
zrake niskog poslijepodnevnog sunca probijale su se kroz oblake i padale na
mjesto. Sjajni metalni tornjevi i kule poprimali su narančastu boju. Usporio
sam i skrenuo na prilazni put za zatvor. Zaustavio sam se ispred prvog kaveza
za automobile. Nisam namjeravao ući unutra. Već mi je bilo dosta toga. Spivey
će morati izaći vani do mene. Izašao sam iz bentleya i došetao do stražara.
Činio se dovoljno prijateljski raspoložen.
“Je li Spivey na dužnosti?” upitao sam ga.
“Trebate li ga?” kazao je stražar.
“Recite mu da je gospodin Reacher ovdje”, odgovorio sam.
- Tip je uvukao glavu kroz otvor na kućici i okrenuo telefonski broj.
Ponovno se izvukao i doviknuo mi.
“Ne poznaje nikakvog gospodina Reachera”, kazao je.
“Recite mu da me poslao načelnik Morrison”, kazao sam. “Iz Margravea.”
Tip se ponovno uvukao u kućicu i počeo nešto govoriti. Nakon minute
ponovno je bio
vani.
“OK, vozite naprijed”, kazao je. “Spivey će vas čekati na prijemnom
odjelu.”
“Recite mu da mora izaći van”, kazao sam. “Srest ćemo se na cesti.”
Odšetao sam i ostao stajati na prašnjavom rubu asfalta. Bila je to bitka
živaca. Mogao sam se kladiti da će Spivey izaći van. Doznat ću za pet minuta.
Čekao sam. Mogla se namirisati kiša koja je dolazila sa zapada. Za sat vremena
protutnjat će ravno iznad nas. Stajao sam i čekao.
Spivey je izašao van. Čuo sam kako se pomiču rešetke na kavezu za
automobile. Okrenuo sam se i vidio kako kroz njih prolazi prljavi ford. Izašao
je i zaustavio se pored bentleya. Spivey se izvukao iz njega. Prišao mi je. Bio je
velik, znojan, crvenog lica i ruku. Uniforma mu je bila prljava.
“Sjećaš li se mene?” upitao sam ga.
Njegove male zmijske oči sijevale su naokolo. Bio je izgubljen i zabrinut.
 “Ti si Reacher”, kazao je. “Pa što?”
“Tako je”, kazao sam. “Ja sam Reacher. Onaj od petka. Što se dogodilo?”
Premještao se s noge na nogu. Namjeravao je glumiti nepristupačnost. No
već je pokazao svoje karte. Izašao je van kako bismo se sreli. Već je izgubio
partiju. No nije progovorio.
“I što se dogodilo u petak?” ponovio sam.
“Morrison je mrtav”, kazao je. Zatim je slegnuo ramenima i stisnuo svoje
tanke usne. Nije htio više govoriti.
Ležerno sam se pomakao ulijevo. Samo pola metra ili tako nešto, da
smjestim Spiveyevo tijelo između mene i stražara na ulazu. Kako me stražar ne
bi mogao vidjeti. U rukama mi se pojavio Morrisonov nož. Na sekundu sam ga
držao u razini Spiveyevih očiju. Taman dovoljno da pročita natpis ugraviran
zlatnim slovima na ebanovini. Potom je s glasnim klikom iskočila oštrica.
Spiveyeve male oči netremice su gledale u nju.
“Misliš li da sam ga upotrijebio na Morrisonu?” kazao sam.
Buljio je u oštricu. Na olujnom suncu isijavala je plavom bojom.
“To nisi bio ti”, kazao je. “No možda si imao jako dobar razlog.”
Nasmiješio sam mu se. Znao je da ja nisam bio taj koji je ubio Morrisona.
Stoga je znao tko jest. Stoga je znao tko su Morrisonovi šefovi. Tako
jednostavno. Četiri male riječi i već sam se pomakao naprijed. Približio sam
oštricu malo bliže njegovom crvenom licu.
“Želiš li da ga upotrijebim na tebi?” kazao sam.
Spivey je divlje gledao uokolo. Ugledao je stražara tridesetak metara
dalje.
“On ti neće pomoći”, kazao sam. “On mrzi vas, beskorisne debele ljude. On
je samo stražar. Ti si se ulizivao i dobio promaknuće. Da goriš, on se na tebe ne
bi ni popisao. Zašto i bi?”
“Što želiš?” kaže Spivey.
“Petak”, kazao sam. “Što se dogodilo?”
“A ako ti kažem?” kaže on.
Slegnuo sam ramenima.
“Zavisi što mi kažeš”, kazao sam. “Ako mi kažeš istinu, pustit ću te nazad
unutra. Hoćeš li mi reći istinu?”
Nije odgovorio. Stajali smo pored ceste. Bitka živaca. Njegovi živci bili su
puno tanji. Zato je gubio. Njegove male oči zvjerale su naokolo. Uvijek su se
vraćale na oštricu.
“OK, reći ću ti”, kazao je. “S vremena na vrijeme, pomogao bih Morrisonu.
Nazvao me je u petak. Kazao je da mi šalje dva tipa. Imena mi nisu ništa
značila. Nikad nisam čuo ni za tebe ni za drugoga. Ja sam trebao srediti da
Hubble bude ubijen. To je sve. Tebi se ništa nije trebalo dogoditi, kunem ti se.”
“Pa, što je pošlo krivo?” upitao sam ga.
“Moji momci su zajebali”, kazao je. “To je sve, kunem se. Trebali smo se
baviti drugim tipom. Tebi se ništa nije trebalo dogoditi. Izvukao si se, zar ne?
Nije bilo nikakve štete, je li tako? Zašto me onda mučiš?”
Povukao sam nož jako brzo i zarezao mu bradu. Smrznuo se od šoka.
Trenutak kasnije debela crta tamne krvi procurila je iz posjekotine.
“Koji je bio razlog?” upitao sam ga.
“Nikad ne postoji razlog”, kazao je. “Samo radim ono što mi je naređeno.”
“Radiš što ti je naređeno?” kažem.
“Radim što mi je naređeno”, kaže on ponovno. “Ne želim znati nikakve
razloge.”
“Tko ti je onda naredio što da radiš?” kazao sam.
“Morrison”, kaže on. “Morrison mi je naredio što da radim.”
“A tko je to kazao Morrisonu?” upitao sam ga.
Držao sam oštricu nekoliko centimetara od njegovog obraza. Gotovo je
cvilio od straha. Buljio sam u njegove male zmijske oči. Znao je odgovor. Vidio
sam to, duboko u tim očima. Znao je tko je naredio Morrisonu što da radi.
“Tko mu je naredio što da radi?” upitao sam ga ponovno.
“Ne znam”, kazao je. “Kunem se na grob moje majke.”
Buljio sam u njega nekoliko dugih trenutaka. Odmahnuo sam glavom.
“Krivo, Spivey”, kazao sam. “Znaš i reći ćeš mi.”
Sad je Spivey odmahnuo glavom. Njegovo veliko crveno lice pomicalo se s
jedne na drugu stranu. Krv mu je tekla niz bradu na ljepljivu vilicu.
“Ubit će me ako to napravim”, kazao je.
Spustio sam mu nož do trbuha. Razrezao sam njegovu masnu košulju.
“Ja ću te ubiti ako ne napraviš”, kazao sam.
Čovjek poput Spiveya razmišlja kratko unaprijed. Ako mi kaže, umrijet će
sutra. Ako mi ne kaže, umrijet će danas. Tako je on razmišljao. Kratkoročno.
Stoga se pripremio da mi kaže. Grlo mu se počelo pomicati gore-dolje, kao da
je presahlo i ne može progovoriti. Buljio sam u njegove oči. Nije mogao
progovoriti ni riječi. Izgledao je poput čovjeka u pustinji koji je dopuzao do
oaze i pokušava tražiti malo vode. No, namjeravao mi je reći.
A onda više nije. Preko njegovog ramena vidio sam oblak prašine na
istoku. Potom sam začuo slab zvuk dizelskog motora. Onda sam ugledao sivi
zatvorski autobus kako se približava. Spivey naglo okrenu glavu kako bi
pogledao u svoj spas. Zatvorski stražar odšetao je sa svog mjesta kako bi
prišao autobusu. Spivey okrenu glavu natrag prema meni i pogleda me. U
očima mu se mogao vidjeti zločesti sjaj trijumfa. Autobus se približavao.
“Tko je to bio, Spivey?” kazao sam. “Reci mi sad ili ću se vratiti po tebe.”
No on se samo odmaknuo, okrenuo i požurio prema svome fordu.
Autobus je prošao pored mene i zapuhnuo me oblakom prašine. Sklopio sam
nož i vratio ga nazad u džep. Otrčao sam do bentleya i odvezao se.
Oluja koja se približavala pratila me je putem prema istoku. Osjećao sam
kao da me ne prati samo oluja. Bio sam pun frustracija. Jutros mi je samo jedan
razgovor mogao pomoći da saznam sve. Sad više nisam znao ništa. Situacija se
odjednom promijenila nagore.
Nisam imao nikakvu potporu, nikakva sredstva, nikakvu pomoć. Nisam
se mogao osloniti na Roscoe ili na Finlaya. Nisam mogao očekivati da će se
ijedno od njih složiti s mojim planom. A i oni sami imali su dovoljno svojih
problema u policiji. Što je ono Finlay rekao? Rad pred neprijateljevim nosom?
A nisam mogao puno očekivati ni od Picarda. I on je već bio na rubu. Nisam
mogao računati ni na koga osim na sebe.
S druge strane, nisam se morao zabrinjavati nikakvim zakonima,
nikakvim zabranama, nikakvim ometanjima. Nisam morao razmišljati o
pravima uhićenih, vjerojatnom povodu, ustavnim pravima. Nisam morao
misliti na opravdanu sumnju ni na pravila postupanja s dokazima. Ovi tipovi
nisu imali nikakvo pravo žalbe višim tijelima. Je li to pošteno? Možete se
kladiti da jest. Ovo su loši ljudi. Oni su prešli granicu davno prije. Loši ljudi. Što
je Finlay rekao? Ne mogu biti gori. A oni su ubili Joea Reachera.
Odvezao sam bentleya niz blagu nizbrdicu do Roscoeine kuće. Parkirao
sam na cesti ispred nje. Nije bila doma. Chevrolet nije bio ondje. Veliki
kromirani sat na nadzornoj ploči u bentleyu pokazivao je deset minuta do šest
sati. Deset minuta čekanja. Izašao sam iz prednjeg dijela auta i sjeo na zadnje.
Rastegao sam se na kožnim sjedalima velikog starog automobila.
Želio sam tu večer pobjeći iz Margravea. Želio sam zauvijek otići iz
Georgije. U džepu iza vozačevog mjesta pronašao sam kartu. Proučio sam je i
otkrio da ćemo, ako odemo na zapad, opet pored Warburtona, za sat ili sat i
pol prijeći državnu granicu i ući u Alabamu. To sam želio napraviti. Odjuriti s
Roscoe na zapad u Alabamu i zaustaviti se u prvom kafiću koji ima glazbu
uživo. Staviti sve svoje probleme na čekanje do sutra. Jesti jeftinu hranu, piti
neko hladno pivo, slušati neku običnu glazbu. Moja ideja za vraški dobru večer.
Odlučio sam se čekati je. Mrak se polako spuštao. U večernjem zraku osjetila se
lagana hladnoća. Oko šest sati velike kapljice počele su udarati po krovu
bentleya. Izgledalo je kao da se približava velika večernja oluja s grmljavinom,
no nikad nije doista stigla. Nikako se nije doista spustila. Samo velike rane
kapljice koje su štrcale kao da se nebo pokušava ocijediti, ali mu ne ide.
Spustio se potpuni mrak i teški automobil lagano se njihao na slabom vjetru.
Roscoe je kasnila. Oluja je prijetila punih dvadeset minuta prije nego što
sam ugledao njen Chevrolet kako se lagano spušta niz nizbrdicu. Svjetla su joj
gorila i pomicala se lijevo-desno. Obasjala su i mene dok je prolazila i skretala
u svoj prilaz. Osvijetlila su garažna vrata na njenoj kući i ugasila se nakon što je
ona prekinula kontakt. Izašao sam iz bentleya i prišao joj. Zagrlili smo se i
poljubili se. Potom smo ušli unutra.
“Jesi li dobro?” upitao sam je.
“Pretpostavljam”, kazala je. “Vraški naporan dan.”
Kimnuo sam. Doista je bio naporan.
 “Jesi li uzrujana?” upitao sam je.
Kretala se po sobi i palila svjetla na lampama. Povlačila je zastore.
“Ono jutros bilo je nešto najgore što sam u životu vidjela”, kazala je.
“Daleko najgora stvar. No reći ću ti nešto što nikad nikome ne bih rekla. Nisam
bila uzrujana. Ne zbog Morrisona. Zbog jednog takvog čovjeka ne možeš biti
uzrujan. No uznemirena sam zbog njegove žene. Bilo je dovoljno što je živjela s
čovjekom poput Morrisona, nije morala zbog njega i umrijeti, zar ne?”
“A što je s ostalim?” upitao sam je. “S Tealeom?”
“Nisam iznenađena”, kazala je. “U toj obitelji svi su govna već punih
dvjesto godina. Njegova i moja obitelj poznaju se jako dugo. Zašto bi on bio
malo drukčiji? Ali, Bože, drago mi je što je ispalo da su svi ostali u policiji čisti.
Smrtno sam se bojala spoznaje da bi još netko od onih ljudi mogao biti
umiješan. Ne znam bi li se mogla suočiti s time.”
Otišla je u kuhinju ja sam je slijedio. Zašutjela je. Nije bila na rubu sloma,
no nije bila ni previše sretna. Otvorila je vrata hladnjaka. Bila je to gesta koja je
govorila: prazan je. Uputila mi je umorni osmijeh.
“Želiš li me častiti večerom?” upitala je.
“Naravno”, kazao sam. “No ne ovdje. U Alabami.”
Rekao sam joj što želim napraviti. Plan joj se svidio. Razvedrila se i
krenula se tuširati. Shvatio sam da bi tuš i meni dobro došao pa sam otišao s
njom. No došlo je do kašnjenja jer su se moji prioriteti promijenili čim je ona
počela otkopčavati svoju usku košulju od uniforme. Zov kafića u Alabami
odjednom je utihnuo, a i tuš može pričekati, također. Ispod uniforme nosila je
crno donje rublje. Prilično nepotrebne stvari. Završili smo strastveno zagrljeni
na podu spavaće sobe. Vani je oluja konačno provalila. Kiša je oblijevala malu
kuću. Munje su sijevale, a gromovi su udarali posvuda naokolo.
Konačno smo dospjeli do tuša. No tada smo ga već zaista trebali. Nakon
toga legao sam na krevet dok se Roscoe oblačila. Obukla je izblijedjele
traperice i svilenu majicu. Ponovno smo ugasili lampe, zaključali kuću i krenuli
na put s bentleyem. Bilo je sedam i pol i oluja se već udaljavala prema istoku,
kretala se prema Charlestonu prije nego što se potpuno isprazni iznad
Atlantika. Možda će doći do Bermuda sutra. Mi smo se zaputili na zapad,
prema ružičastom nebu. Pronašao sam cestu koja vodi do Warburtona. Vozio
sam niz seoske putove između beskrajnih mračnih polja i projurio pokraj
zatvora. Stajao je sjajeći svojim mrtvački žutim osvjetljenjem.
Pola sata nakon što smo prošli Warburton zaustavili smo se napuniti
golemi spremnik za gorivo ovog starog automobila. Provezli smo se pored
nekih nasada duhana i prešli rijeku Chattahoochee na starom mostu u
Franklinu. Zatim je uslijedila jurnjava do državne granice. Došli smo do
Alabame prije devet sati. Složili smo se da ćemo riskirati i zaustaviti se u
prvom baru.
Oko kilometar i pol dalje ugledali smo staru kuću uz cestu. Zaustavili smo
se na parkiralištu i izašli van. Izgledalo je u redu. Dovoljno veliko mjesto,
široko i jednostavno, izgrađeno od dasaka premazanih katranom. Puno
neonskog svjetla, puno automobila na parkiralištu, a čula se i glazba. Na znaku
na vratima pisalo je: ‘Močvara, glazba uživo sedam dana tjedno u devet i pol'.
Roscoe i ja držali smo se za ruke i ušli unutra.
Naletjeli smo na zvukove kafića, glazbu iz džuboksa i udar zraka s
mirisom piva.Provukli smo se do stražnjeg dijela i tamo našli široki prsten
odjeljaka oko plesnog podija iza kojeg se nalazila pozornica. Pozornica je, u
stvari, bila niska betonska platforma. Ovo je možda nekoć bilo nekakvo
skladište. Strop je bio nizak, a osvjetljenje slabo. Pronašli smo prazan odjeljak i
skliznuli unutra. Dok smo čekali da nas posluže promatrali smo grupu kako se
priprema za nastup. Konobarice su trčkarale okolo kao da igraju košarku.
Jedna je doskakala do nas pa smo naručili pivo, cheeseburgere, pomfrit i salate.
Gotovo odmah dotrčala je nazad s tankim pladnjem na kojemu je bila
poslagana naša narudžba. Pojeli smo, popili i onda naručili još.
“Dakle, što ćeš učiniti oko Joea?” upitala me Roscoe.
Namjeravao sam završiti njegov posao. Što god to bilo. Što god trebalo za
to. To je bila odluka koju sam donio tog jutra u njenom krevetu. No ona je
policajka. Ona se zaklela provoditi sve moguće zakone. Zakoni su stvoreni
kako bi se meni našli na putu. Nisam znao što bih joj rekao. No nije čekala da
joj išta kažem.
“Mislim da bi trebao saznati tko ga je ubio”, kazala je.
“A što onda?” upitao sam je.
No, to je bilo najdalje do čega smo došli. Bend je započeo svirati. Nismo
mogli više razgovarati. Roscoe mi uputi apologetski smiješak i zatrese glavom.
Slegnu ramenima, ispričavajući se zato što više ne mogu čuti što ona govori.
Preko stola mi je uputila ‘reći-ću-ti-poslije’ gestu pa smo okrenuli glave prema
pozornici. Volio bih da sam čuo njen odgovor na moje pitanje.
Bar se zvao ‘Močvara’, a grupa je nosila naziv ‘Život u močvari’. Počeli su
prilično dobro. Klasični trio. Gitara, bas, bubnjevi. Odmah su krenuli s jednom
stvari Stevie Ray Vaughana. Još otkako je Stevie Ray poginuo u svom
helikopteru iznad Chicaga, čini mi se da se može zbrojiti sve bijelce ispod
četrdeset godina u južnjačkim državama, podijeliti taj broj s tri i to je broj
bendova posvećenim Stevie Ray Vaughanu. Svi to rade. Zato što nije previše
zahtjevno. Nema veze kako izgledate, nema veze kakvu opremu imate. Sve što
treba napraviti jest, pognuti glavu i svirati. Najbolji od njih mogli bi se
usporediti sa Stevie Rayevim privremenim preobrazbama iz svirača
opuštenog barskog rocka u svirača bluza iz Teksasa.
Ova grupica bila je prilično dobra. ‘Život u močvari’. Dobro su odgovarali
svom ironičnom nazivu. Na basu i bubnjevima svirali su veliki neuredni
momci, dugačke kose, debeli i prljavi. Gitarist je bio mali tamnoputi tip, ne
previše različit od samoga Stevie Raya. Isti široki osmijeh. Znao je i svirati,
također. Imao je crnu kopiju Les Paula i veliki Marshallov zvučnik. Dobar
staromodni zvuk. Labave teške žice i velika pojačala opterećivala su jake
Marshallove zvučnike, dajući onaj slavni puni zvuk koji se nikako drukčije ne
može postići.
Dobro smo se zabavljali. Popili smo puno piva, sjedili jedno do drugog u
separeu. Potom smo malo i plesali. Nisam mogao odoljeti. Grupa je svirala bez
prestanka. U prostoriji je postalo vruće i gužva. Glazba je postajala glasnija i
brža. Konobarice su trčale naprijed-nazad držeći u rukama boce s dugim
grlićima.
Roscoe je izgledala sjajno. Svilena majica postala je mokra. Nije nosila
ništa ispod nje. To se vidjelo po načinu na koji je svila prianjala na njenu
mokru kožu. Nalazio sam se u raju. Bio sam u najobičnijem starom baru s
predivnom ženom i pristojnim bendom. Joe je bio na čekanju do sutra.
Margrave je bio milijun kilometara daleko. Nisam imao nikakvih problema.
Nisam želio da ova večer završi.
Bend je svirao sve do prilično kasno. Mora da je ponoć već bila davno
prošla. Mi smo bili pripiti i znojni. Nisam se mogao suočiti s vožnjom nazad.
Ponovno je počelo kišiti, lagano, i nisam želio voziti sat i pol po kiši. Ne nakon
ovoliko piva. Mogao bih završiti negdje u jarku ili u zatvoru. Pokraj ceste stajao
je znak koji je upućivao na motel oko kilometar i pol dalje. Roscoe je predložila
da bismo trebali ići tamo. To joj se činilo vragolasto. Kao da bježimo od nekoga
ili tako nešto. Kao da sam je prevezao preko državne granice upravo radi toga.
Ustvari, nisam. No nisam namjeravao imati previše primjedbi na sve to.
Stoga smo se iskobeljali iz bara sa zujanjem u ušima i ušli u bentley.
Vozili smo veliki stari automobil kilometar i pol niz cestu oprezno i sporo.
Ugledali smo motel ispred nas. Dugačko, jednostavno zdanje kao iz filma.
Zaustavio sam automobil na parkiralištu i izašli smo prema recepciji. Pokvarili
smo san tipu za pultom. Dali smo mu novac i dogovorili rano buđenje ujutro.
Uzeli smo ključ i vratili se nazad do auta. Premjestio sam ga do našeg
apartmana i ušli smo u njega. Bilo je to tiho, diskretno mjesto. Takvih bi se
moglo naći bilo gdje u Americi. No bilo je nekako toplo i udobno s kišom koja
tapka po krovu. A imao je i veliki krevet.
Nisam želio da Roscoe uhvati prehladu. Trebala bi skinuti tu mokru
majicu. To sam joj i rekao. Zahihotala mi se. Kazala je da nije prije znala da
imam kvalifikacije za liječnika. Rekao sam joj da su nas naučili dovoljno za
prvu pomoć.
“Je li ovo slučaj za prvu pomoć?” zahihotala je.
“Uskoro će biti”, kazao sam kroz smijeh. “Ako ne skineš tu majicu.”
Pa ju je i skinula. Onda sam se bacio na nju. Bila je tako lijepa, tako
provokativna. Spremna za bilo što.
Nakon svega ležali smo na krevetu u zamršenom klupku i razgovarali. O
tome tko smo mi i što smo napravili. O tome tko želimo biti i što želimo
napraviti. Pričala mi je o njenoj obitelji. Bila je to priča o nesreći koja se
protezala unatrag generacijama. Oni su izgleda bili čestiti ljudi, farmeri, ljudi
kojima je malo nedostajalo da uspiju, no nikada nisu uspjeli. Ljudi koji su se
borili s teškim vremenima prije pojave kemikalija i strojeva, taoci snage
prirode. Neki njen predak gotovo je napravio puno, no izgubio je najveći dio
bogatstva kad je pradjed gradonačelnika Tealea izgradio željeznicu. Onda su se
aktivirale neke hipoteke i ta gruda nezadovoljstva nastavila se kotrljati do
danas, tako da ona sada voli Margrave no mrzi vidjeti Tealea koji šeta po
njemu kao da je njegov, što ustvari i jest, i što je oduvijek i bio.
Pričao sam s njom o Joeu. Kazao sam joj stvari koje nikad prije nikome
nisam rekao. Sve stvari koje sam čuvao samo za sebe. Sve o mojim osjećajima
prema njemu i zašto sam se osjetio ponukanim učiniti nešto nakon njegove
smrti. I kako mi je drago to napraviti. Prošli smo kroz mnoge osobne stvari.
Razgovarali smo dugo i zaspali jedno drugom u naručju.
Izgledalo je kao da je gotovo odmah tip počeo lupati po vratima i buditi
nas. Utorak. Ustali smo i protezali se u sobi. Sunce na izlasku borilo se s
maglovitom zorom. U roku od petnaest minuta ponovno smo sjedili u bentleyu
i vozili se prema istoku. Uzlazeći, sunce je bliještalo iza umrljanih stakala.
Polako smo se razbudili. Prešli smo državnu granicu i ponovno ušli u
Georgiju. Prešli smo i rijeku Franklin. Ustalili se u brzoj vožnji kroz prazno
seosko područje. Polja su bila skrivena ispod sloja jutarnje izmaglice. Nadvijala
se nad crvenom zemljom poput pare. Sunce se dizalo sve više i pripremalo za
jačanje.
Nijedno od nas nije govorilo. Željeli smo sačuvati naše tiho intimno
gnijezdo što je duže moguće. Dolazak u Margrave vrlo brzo će raspršiti taj
balon. Stoga sam vozio impozantni veliki automobil po seoskim cestama i
nadao se. Nadao sam se da će biti više noći poput ove. I tihih jutara poput
ovoga. Rosocoe je bila sklupčana pored mene na suvozačevom mjestu.
Izgubljena u mislima. Izgledala je jako zadovoljna. Nadao sam se da doista i
jest.
Ponovno smo projurili pokraj Warburtona. Na niskoj magli zatvor je
plutao poput svemirskog grada. Prošli smo pokraj šiblja kojeg sam vidio iz
zatvorskog autobusa. Prošli smo i pokraj redova grmlja sakrivenih u poljima.
Došli smo do križanja i skrenuli na lokalnu cestu prema jugu. Prošli pokraj
restorana Eno’s, policijske stanice i vatrogasnog doma. Prema Main Streetu.
Skrenuli smo lijevo pokraj kipa čovjeku koji je uzeo svu dobru zemlju za
željeznicu. Niz nizbrdicu do Roscoeine kuće. Parkirao sam uz rub ceste i izašli
smo van iz auta, zijevajući i rastežući se. Nasmiješili smo se jedno drugome.
Dobro smo se zabavili. Držeći se za ruke hodali smo niz prilaz.
Vrata njene kuće bila su otvorena. Ne širom otvorena, već samo koji
centimetar odškrinuta. Bila su odškrinuta jer je brava razbijena. Neko se
koristio željeznom polugom. Od ostataka slomljene brave i krhotina vrata se
ionako ne bi mogla zatvoriti do kraja. Roscoe je prekrila usta rukom i ispustila
tihi uzdah. Oči su joj bile širom otvorene. Skrenula je pogled s vrata na mene.
Zgrabio sam je za lakat i odvukao je. Stali smo kao ukopani pred garažnim
vratima. Razvaljena. Pripili smo se skroz uz zidove i počeli kružiti oko kuće.
Kraj svakog prozora pomno smo osluškivali i riskirali provirujući glavom kako
bismo na brzinu vidjeli unutrašnjost svake sobe. Stigli smo natrag do
provaljenih ulaznih vrata. Bili smo potpuno mokri od klečanja na natopljenom
tlu i naslanjanja na mokro zelenilo. Ustali smo. Pogledali smo jedno drugo i
slegnuli ramenima. Gurnuli smo vrata i ušli unutra.
Sve smo provjerili. U kući nije bilo nikoga. Nije bilo štete. Ni nereda. Ništa
nije ukradeno. Glazbena linija još je bila tu, kao i televizija. Roscoe je provjerila
u ormaru. Policijski pištolj još uvijek je bio na opasaču. Provjerila je ladice i
noćni ormarić. Ništa nije dirano. Ništa nije bilo ni pretraženo. Ništa nije
nedostajalo. Stajali smo u predvorju i pogledavali se. Onda sam primijetio da je
nešto ipak ostalo iza provalnika.
Nisko jutarnje sunce ulazilo je unutra kroz otvorena vrata i stvaralo niski
snop svjetlosti iznad poda. Uočio sam niz tragova na parketu. Puno tragova
stopala. Nekoliko ljudi išlo je jedno za drugim od ulaznih vrata do dnevnog
boravka. Tragovi su nestali na debelom sagu u dnevnom boravku. Ponovno su
se pojavili na drvenom podu na putu prema spavaćoj sobi. Vratili su se natrag,
kroz dnevni boravak do ulaznih vrata. Ostavili su ih ljudi koji su ušli unutra za
kišne noći. Male količine blatnjave kišnice osušile su se na drvu, ostavljajući
blijede tragove. Blijede, no savršene. Prebrojao sam najmanje četvero ljudi.
Ušli su i izašli. Vidjeli su se tragovi kretanja koje su ostavili za sobom. Nosili su
gumene čizme. One koje se zimi nose na sjeveru.

ŠESNAEST

Došli su po nas usred noći. Došli su očekujući puno krvi i sa svom svojom
opremom: gumene čizme i najlonske kabanice; noževe, čekiće, vrećicu čavala.
Došli su da na nama obave svoj posao, kao što su ga obavili na Morrisonu i
njegovoj ženi.
 Otvorili su zabranjena vrata i napravili svoju drugu kobnu pogrešku. Sad
su bili mrtvi. Ulovit ću ih i smijat ću im se dok budu umirali. Jer napad na mene
je kao drugi napad na Joea. On više nije bio ovdje da bi stao uz mene. To je bio
drugi izazov. Drugo poniženje. Ovo nije imalo veze sa samoobranom. Ovdje se
radilo o poštovanju uspomene na Joea.
Roscoe je slijedila trag otisaka stopala. Pokazivala je klasičnu reakciju.
Poricanje. Preko noći došla su četvorica ljudi kako bi je zaklali. Znala je to, no
nije željela priznati. Potiskivala je tu spoznaju u svom umu. U neku ruku nosila
se s njom, no ustvari nije. To nije bio loš pristup, no vrlo brzo ona će pasti s
velike visine. Dotad, sama sebe je držala okupiranom slijedeći tragove otisaka
na podu.
Pregledali su cijelu kuću u potrazi za nama. U spavaćoj sobi su se
razdvojili i tražili dalje. Potom su se ponovno okupili u sobi i otišli. I vani na
cesti tražili smo tragove, no nije bilo ničega. Glatki asfalt bio je mokar i
isparavao je. Vratili smo se unutra. Nije bilo apsolutno nikakvih dokaza osim
slomljene brave i blijedih otisaka po cijeloj kući.
Nitko od nas nije govorio. Pucao sam od bijesa. Još uvijek sam promatrao
Roscoe. Čekao sam da brana popusti. Vidjela je leševe Morrisonovih. Ja nisam.
Finlay mi je nacrtao detalje. To je bilo dovoljno užasno. On je bio tamo. Njega je
cijela ta stvar potresla. I Roscoe je bila tamo. Ona je vidjela točno ono što je
netko želio učiniti nama dvoma.
“Dakle, koga su tražili?” upitala je konačno. “Mene, tebe ili oboje?”
“Tražili su nas oboje”, potvrdio sam. “Shvatili su da je Hubble razgovarao
sa mnom u zatvoru. Shvatili su i da sam ja tebi rekao sve o tome. Znači da
misle da ti i ja znamo to što je Hubble znao, što god to bilo.”
Kimnula je, ozbiljno. Potom se pomakla i naslonila na zid pokraj stražnjih
vrata. Gledala je prema vani, na svoj pomno uređeni zeleni vrt. Vidio sam kako
je problijedila. Stresla se. Obrambeni mehanizam joj je popuštao. Stisnula se u
kut pokraj vrata. Pokušala se stopiti sa zidom. Zurila je u prazno kao da je
vidjela sve te bezimene užase. Počela je plakati kao da joj se srce slomilo.
Prišao sam joj i čvrsto je zagrlio. Pritisnuo sam je uz sebe dok je plakala i
izbacivala iz sebe strah i napetost. Plakala je dugo. Bila je vruća i slaba. Moja
košulja natopila se njenim suzama.
“Hvala Bogu da sinoć nismo bili ovdje”, prošaptala je.
Znao sam da moram zvučati sigurno. Strah joj nikako nije mogao pomoći.
Strah bi samo potkopao njenu energiju. Morala je suočiti se s time. I morala je
suočiti se s tamom i tišinom ponovno večeras, i svake iduće večeri u svome
životu.
“Ja bih volio da smo bili ovdje”, kazao sam. “Mogli bismo doći do nekih
odgovora.”
Gledala me kao da sam lud. Odmahnula je glavom.
“Što bi ti napravio?” kazala je. “Ubio četiri čovjeka?”
 “Samo troje”, kazao sam. “Četvrti bi nam dao odgovore.”
Izgovorio sam ovo s potpunim samopouzdanjem. S potpunim
uvjerenjem. Kao da nije postojala apsolutno ni jedna druga mogućnost.
Pogledala me je. Želio sam da vidi ovog velikog tipa. Vojnika s trinaest dugih
godina staža. Ubojicu golih ruku. Ledeno plavih očiju. Davao sam sve od sebe
za to. Tjerao sam se da pokažem svu nepobjedivost, svu odlučnost, svu želju za
zaštitom koju sam imao. Upućivao sam joj onaj oštar pogled bez treptanja, od
kojeg bi se smirila dvojica pijanih marinaca odjednom. Želio sam da se Roscoe
osjeća sigurnom. Nakon svega što je ona meni dala, želio sam joj to pružiti.
Nisam želio da bude prestrašena.
“Ako misle mene srediti, trebat će im više od četiri mala seljačića”, kazao
sam. “S kime se oni šale? Sredio sam puno bolje protivnike od njih. Ako
ponovno dođu ovamo, izaći će van u kantama. I reći ću ti još nešto, Roscoe, ako
ti itko od njih i pomisli nauditi umrijet će prije nego što završi o tome
razmišljati.”
Djelovalo je. Bio sam uvjerljiv. Trebala mi je vedra, čvrsta, puna
samopouzdanja. Nagovarao sam je da postane takva. Djelovalo je. Njene
prekrasne oči ponovno su se ispunile duhom.
“Mislim ozbiljno, Roscoe”, kazao sam. “Drži se mene i sve će biti u redu,
OK?”
Ponovno me pogledala. Zabacila je kosu iza ramena.
“Obećaješ?” upitala me.
“Sigurno, dušo”, potvrdio sam, zadržavajući dah.
Ispustila je isprekidan uzdah. Odgurnula se od zida i prišla mi. Pokušala
se hrabro nasmijati. Kriza je prošla. Sad je bila vedra i odlučna.
“Sad moramo pobjeći daleko odavde”, kazao sam. “Ne možemo ostati
ovdje poput glinenih golubova. Skupi sve što ti treba i strpaj u jednu torbu.”
“OK”, kazala je. “Hoćemo li najprije popraviti ulazna vrata?”
Razmislio sam o njenom pitanju. To je bio važan dio taktike.
“Nećemo”, kazao sam. “Ako ih popravimo, to će značiti da smo ih vidjeli.
Bit će bolje ako budu mislili da ne znamo da nas napadaju. Tako će misliti da
sljedeći put ne moraju biti previše oprezni. Zato nećemo uopće reagirati.
Glumit ćemo da se nismo ni vraćali ovamo. Nastavit ćemo glumiti da smo glupi
i nedužni. Ako oni budu mislili da smo glupi i nedužni, postat će neoprezni.
Lakše ćemo ih uočiti kad idući put budu dolazili.”
“OK”, pristala je.
Nije zvučala previše uvjereno, no barem se slagala.
“Znači, spakiraj sve što ti treba”, ponovio sam.
Nije bila presretna, no ipak je otišla skupiti svoje stvari. Igra započinje.
Nisam znao točno tko su ostali igrači. Nisam čak znao ni o kakvoj igri se radi.
No znao sam kako igrati. Prvi potez bio je da ih držim u uvjerenju da smo cijelo
vrijeme jedan korak iza njih.
 “Hoću li ići na posao danas?” upita Roscoe.
“Moraš”, kazao sam. “Ne smiješ napraviti ništa što odskače od normalnog.
I moramo razgovarati s Finlayem. On očekuje poziv iz Washingtona. A mi
moramo saznati što više možemo o Shermanu Stolleru. No ne brini, sigurno
neće krenuti na nas s puškama usred policije. Pokušat će to napraviti na
nekom tihom i osamljenom mjestu, vjerojatno noću. Teale je jedini loš momak
tamo, stoga samo nemoj biti nasamo s njim. Drži se Finlaya, Bakera ili
Stevensona, OK?”
Kimnula je. Otišla se istuširati i odjenuti za posao. U roku od dvadeset
minuta vratila se iz spavaće sobe u uniformi. Počešljala se. Spremna za novi
dan. Pogledala me je.
“Obećaješ?” kazala je.
Rekla je to tako da je u jednoj riječi uputila pitanje, ispriku i potvrdu.
Pogledao sam i ja nju.
“Možeš se kladiti”, kazao sam i namignuo.
Kimnula je. Namignula i ona meni. Sve je bilo u redu. Izašli smo kroz
prednja vrata i ostavili ih lagano odškrinutim, kakvim smo ih i pronašli.
Sakrio sam bentley u garaži kako bih održao iluziju da se nismo vraćali
njenoj kući. Potom smo sjeli u Chevrolet i odlučili početi dan doručkom u
Eno’s-u. Krenuli smo i ona potjera auto uz uzbrdicu. Bio je mekan i uzak nakon
čvrstog bentleya. S brda se prema nama spuštao visoki kombi. Tamnozelene
boje, jako čist, potpuno nov. Izgledao je kao kombi za dostavu, no sa sirane je
imao natpis s raskošnim zlatnim slovima. Pisalo je: Fundacija Kliner. Potpuno
isti kao i onaj kojeg su koristili vrtlari.
“Čemu služi taj kamion?” upitao sam Roscoe.
Brzo je skretala desno pokraj kafića. Prema Main Streetu.
“Fundacija ima puno kombija”, kazala je.
“Čemu služe?” upitao sam je.
“On je važan ovdje”, kazalaje. “Stari Kliner. Grad mu je prodao zemljište
za njegova skladišta i dio dogovora bio je da on organizira program
komunalnog održavanja. Teale ga vodi iz svog gradonačelničkog ureda.”
“Teale ga vodi?” kazao sam. “Teale je neprijatelj.”
“Vodi ga zato što je gradonačelnik”, kazala je. “Ne zato što se zove Teale.
Program vrijedi jako puno novaca, troši ga na javne stvari, ceste, parkove,
knjižnicu, donacije za lokalne obrtnike. Daje jako puno i policiji. Daje i meni dio
novca za hipoteku jer radim tamo.”
“To daje Tealeu veliku moć”, kazao sam. “A kakva je priča s Klinerovim
malim? Pokušao me je otjerati od tebe. Tvrdio je da on ima pravo prvenstva.”
Slegnula je ramenima.
“On je kreten”, kazala je. “Izbjegavam ga kad god mogu. I ti bi trebao
raditi isto.”
Nastavila je voziti, izgledala je razdražena. Cijelo vrijeme je preplašeno
zvjerala uokolo. Kao da je bez prestanka pod prijetnjom. Kao da će nam netko
iskočiti na cestu ispred auta i upucati nas. Njen mirni život u seoskom predjelu
Georgije bio je gotov. Noćni posjet četvorice njenoj kući raspršio je sve.
Skrenuli smo na parkiralište restorana Eno’s i veliki Chevrolet lagano se
njihao na svojim mekanim amortizerima. Izvukao sam se s niskog sjedala i
zajedno s Roscoe zaputio se preko šljunčanog prilaza do ulaza u Eno’s. Dan je
bio siv. Noćna kiša ohladila je zrak i za sobom ostavila nakupine oblaka po
cijelom nebu. Na bočnoj strani restorana odražavala se ta potmulost. Bilo je
hladno. Kao da je stiglo novo godišnje doba. Ušli smo unutra. Bilo je prazno.
Zauzeli smo jedan odjeljak i žena s naočalama donijela nam je kavu. Naručili
smo jaja i slaninu sa svim mogućim prilozima sa strane. Vani na parkiralištu
upravo se zaustavljao crni kombi. Isti kojeg sam vidio već tri puta. Vozio ga je
drugi vozač. Ne Klinerov mali. Ovo je bio neki stariji čovjek. Možda blizu
šezdesete, no mršav i čvrste građe. Tamnosiva kosa obrijana gotovo do kože.
Bio je odjeven u džins poput rendžera. Izgledao je kao da živi vani, na suncu.
Čak i kroz prozor Eno’s-a osjetila se njegova snaga i sjaj u očima. Roscoe me
gurnu i kimnu prema njemu.
“To je Kliner”, kazala je. “Stari osobno.”
Gurnuo je vrata, ušao unutra i ostao stajati nekoliko trenutaka. Pogledao
je najprije lijevo, potom desno, a onda prišao pultu za ručavanje. Eno je izašao
iz kuhinje. Njih dvojica tiho su razgovarali. S glavama potpuno približenim.
Potom je Kliner ponovno ustao i okrenuo se prema vratima. Stao je, ponovno
pogledao lijevo pa desno. Na sekundu je zaustavio pogled na Roscoe. Lice mu
je bilo suho, mirno i ukočeno. Usta su mu bila samo jedna crta urezana na
njemu. Onda je skrenuo pogled na mene. Osjetio sam kao da me je osvijetlila
ručna svjetiljka. Usne su mu se razdvojile u znatiželjni smiješak. Imao je
prekrasne zube. Duge očnjake, nagnute prema unutra, i ravne četvrtaste
sjekutiće. Žute, kao kod starog vuka. Usne su mu se ponovno zatvorile pa je
skrenuo pogled dalje. Povukao je vrata i izašao vani, prešavši preko šljunka do
kombija. Otišao je uz buku snažnog motora i prskanje kamenčića.
Gledao sam ga kako odlazi i potom se okrenuo prema Roscoe.
“Dakle, reci mi nešto više o ovim Klinerima”, kazao sam.
Još je izgledala razdražljivo.
“Zašto?” kazala je. “Mi se ovdje borimo za svoje živote, a ti želiš
razgovarati o Klinerima?”
“Trebaju mi informacije”, kazao sam. “Klinerovo ime iskrsava sa svih
strana. Izgleda kao zanimljiv čovjek. Sin mu je remek djelo prirode. A vidio
sam mu i ženu. Izgledala je nesretno. Pitam se ima li to sve veze s nečim.”
Slegnula je ramenima i odmahnula glavom.
“Ne vidim kako bi imalo”, kazala je. “Oni su pridošlice, došli su ovdje prije
samo pet godina. Obitelj je stekla bogatstvo preradom pamuka u Mississippiju,
prije puno generacija. Izmislili su nekakvu novu kemikaliju, neku novu
formulu. Nešto s klorom ili natrijem, nisam baš sigurna. Zaradili su ogromno
bogatstvo, no onda su tamo upali u nekakve nevolje s Agencijom za okoliš,
znaš, prije možda pet godina, oko zagađenja ili tako nešto. Zbog bacanja
otpada u rijeku dogodio se pomor ribe sve do New Orleansa.”
“I, što se dogodilo?” upitao sam je.
“Kliner je preselio cijelu plantažu”, kazala je. “Dotad je već cijela
kompanija bila njegova. Zatvorio je sve pogone uz Mississippi i ponovno ih
otvorio u Venezueli ili negdje drugdje. Potom je pokušao proširiti poslovanje.
Pojavio se ovdje u Georgiji prije pet godina s ovim oko skladišta, potrošačka
dobra, elektronika ili nešto tako.”
“Znači, oni nisu odavde?” htio sam biti siguran.
“Do prije pet godina nikad ih nisam vidjela”, kazala je. “Ne znam puno o
njima. No nikad nisam čula ništa loše. Kliner je vjerojatno težak čovjek, možda
čak i bezobziran, no u redu je sve dok nisi riba, pretpostavljam.”
“Zašto mu je onda žena tako isprepadana?” kazao sam.
Roscoe je napravila grimasu.
“Nije isprepadana”, kazala je. “Bolesna je. Možda se boji zato što je
bolesna. Umrijet će, zar ne? To nije Klinerova krivica.”
Konobarica je stigla s hranom. Jeli smo u tišini. Porcije su bile ogromne.
Sve prženo bilo je jako dobro. Jaja su bila ukusna. Ovaj Eno zbilja zna kako ih
spraviti. Sve sam zalio ogromnim količinama kave. Natjerao sam konobaricu
da trči tamo-amo s vrčem.
“‘Pluribus’ ti ne znači apsolutno ništa?” upita me Roscoe. “Nikad niste čuli
za nešto oko ‘Pluribusa’? Kad ste bili djeca?”
Naporno sam mislio pa odmahnuo glavom.
“Je li to latinski?” upita ona.
“To je dio mota Sjedinjenih Država, zar ne?” kazao sam. “E Pluribus
Unum. Znači: ‘Iz svih nastaje jedno.’ Jedna nacija izgrađena bivšim kolonijama.”
“Dakle, ‘Pluribus’ znači svi?” kazala je. “Je li Joe učio latinski?”
Slegnuo sam.
“Nemam pojma”, kazao sam. “Vjerojatno. On je bio pametan. Vjerojatno je
znao neke dijelove latinskog. Nisam siguran.”
“OK”, kazala je. “Nemaš nikakve ideje zašto bi Joe došao ovamo?”
“Novac, možda”, kazao sam. “To je jedino što mi pada na pamet. Joe je
radio za Ministarstvo financija, koliko znam. Hubble je radio u banci. Jedina
zajednička stvar njima dvojici mogao bi biti novac. Možda ćemo doznati iz
Washingtona. Ako ne doznamo, morat ćemo ponovno početi ispočetka.”
“OK”, kazala je. “Treba li ti nešto?”
“Trebat će mi izvještaj o uhićenju u Floridi”, kazao sam.
“Za Shermana Stollera?” kaže ona. “To je staro dvije godine.”
“Moram početi negdje”, kazao sam.
“OK, zatražit ću ga”, slegnu ona. “Nazvat ću Floridu. Još nešto?”
 “Treba mi pištolj”, kazao sam.
Nije odgovorila. Bacio sam na stol novčanicu od dvadeset dolara pa smo
se ustali i izvukli iz odjeljka. Došetali smo do neoznačenog automobila.
“Treba mi pištolj”, ponovio sam. “Ovo je veliko, zar ne? Stoga mi treba
oružje. Ne mogu jednostavno ušetati u dućan i kupiti ga. Nemam dokumente,
nemam adrese.”
“OK”, kazala je. “Nabavit ću ti jedan.”
“Nemam dozvolu za nošenje”, kazao sam. “Tako da ćeš morati to
napraviti u tišini, OK?” Kimnula je.
“To je u redu”, kazala je. “Postoji jedan za kojeg nitko ne zna.”
Dugo i snažno poljubili smo se na parkiralištu ispred policije. Potom smo
izašli iz auta i ušli u zgradu kroz teška staklena vrata. Gotovo odmah smo
naletjeli na Finlaya, koji je upravo zaobilazio prijemni pult na izlasku iz zgrade.
“Moram se vratiti do mrtvačnice”, kazao je. “Dođite sa mnom, OK?
Moramo razgovarati. Moramo pričati o puno toga.”
Stoga smo se vratili i izašli s njim na sumorno jutarnje vrijeme. Ponovno
sjeli u Roscoein Chevrolet. Sve isto kao i maloprije. Ona je vozila, a ja sam sjeo
na stražnje sjedalo. Finlay je sjeo na suvozačevo mjesto, okrenuvši se na
sjedalici kako bi nas mogao vidjeti oboje u isto vrijeme. Roscoe je upalila
automobil i okrenula prema jugu.
“Dugo sam razgovarao s Ministarstvom financija”, kazao je Finlay.
“Najmanje dvadeset minuta, možda i pola sata. Zabrinuo sam se što će Teale
reći.”
“Što su ti kazali?” upitao sam ga.
“Ništa”, odgovorio je. “Trebalo im je pola sata da mi kažu ništa.”
“Ništa?” upitao sam. “Što dovraga to znači?”
“Nisu mi željeli reći ništa”, kazao je. “Traže gomilu formalnih odobrenja
od Tealea prije nego što mi kažu jednu jedinu riječ.”
“Potvrdili su da je Joe radio za njih, zar ne?” kazao sam.
“Naravno, toliko su mogli reći”, kazao je. “Došao im je iz vojne
obavještajne službe prije deset godina. Oni su ga tamo pronašli. Htjeli su
zaposliti baš njega.”
“Zašto?” upitao sam ga.
Finlay samo slegnu ramenima.
“Nisu mi htjeli reći”, kazao je. “Započeo je s nekim novim projektom prije
točno godinu dana, no cijela stvar je potpuno tajna. On je bio nekakva velika
faca gore, Reacher, to je sigurno. Morao si čuti kako su se ponašali kad se
govorilo o njemu. Kao da pričaju o Bogu.”
Zašutio sam na trenutak. Nisam znao ništa o Joeu. Ama baš ništa.
“I to je to?” kazao sam. “To je sve što imaš?”
“Ne”, kazao je. “Nastavio sam ih gnjaviti sve dok nisam dospio do gospođe
koja se zove Molly Beth Gordon. Jesi li kad čuo za to ime?”
 “Nisam”, kazao sam. “Zar sam trebao?”
“Zvuči kao da je bila jako bliska s Joeom”, kazao je Finlay. “Kao da se
između njih dvoje puno toga događalo. Bila je jako uzrujana. Plakala je kao
kišna godina.”
“I što ti je rekla?” upitao sam ga.
“Ništa”, kazao je Finlay. “Nije ovlaštena za davanje informacija. No
obećala mi je reći sve što može. Obećala je da će prekoračiti ovlasti zbog tebe,
jer ti si Joeov mali brat.”
Kimnuo sam.
“OK”, kazao sam. “To je bolje. Kad mogu razgovarati s njom?”
“Nazovi je oko pola dva”, kazao je. “Tada ima stanku za ručak, pa će joj
ured biti prazan. Puno riskira, ali će pričati s tobom. Tako je barem rekla.”
“OK”, kazao sam. “Je li rekla još nešto?”
“Jedna stvar joj je pobjegla” kazao je Finlay. “Joe je imao zakazan veliki
sastanak na kojem je trebao otkriti neke informacije. Za ponedjeljak ujutro.”
“Ponedjeljak?” kazao sam. “Kao, dan nakon nedjelje?”
“Točno”, kazao je. “Izgleda da je Hubble imao pravo. Nešto se treba
dogoditi u nedjelju ili malo prije nje. Što god je on radio, izgleda da je Joe znao
da će dotad dobiti ili izgubiti. No nije htjela reći ništa više. Kršila je pravila
samim time što je pričala sa mnom i zvučala je kao da je netko sluša. Dakle
nazovi je, no nemoj polagati previše nade u nju Reacher. Ona možda ne zna
ništa. Gore inače, lijeva ruka ne zna što radi desna. Velika tajnovitost, znaš?”
“Birokracija”, kazao sam. “Tko je, dovraga, uopće treba? OK, moramo
pretpostaviti da smo u ovome sami. Barem neko vrijeme. Ponovno će nam
trebati Picard.”
Finlay kimnu.
“On će učiniti što može”, kazao je. “Zvao me je sinoć. Obitelj Hubble je na
sigurnome. U ovom trenutku on radi na tome, no izaći će nam ususret ukoliko
ga zatrebamo.”
“Trebao bi početi ići Joeovim tragom”, kazao sam. “Sigurno je koristio
automobil. Vjerojatno je putovao avionom iz Washingtona do Atlante, uzeo
sobu u hotelu i iznajmio auto, je li tako? Trebali bismo tražiti auto. Sigurno da
je njime došao ovamo u četvrtak navečer. Mora da je odbačen negdje u okolici.
Možda bi nas njegov trag mogao dovesti do hotela. Možda ćemo naći nešto u
Joevoj hotelskoj sobi. Dokumente, možda.”
“Picard ne može to napraviti”, kazao je Finlay. “FBI nije dovoljno
opremljen da traži napuštene iznajmljene automobile. A ni mi ne možemo
sami to napraviti, ne dok se Teale mota ovuda.”
Slegnuo sam.
“Morat ćemo”, kazao sam. “Nema drugog načina. Možeš prodati Tealeu
neku priču. Dvostruko ga blefirati. Reci mu da misliš da je odbjegli zatvorenik
za kojeg on tvrdi da je ubio Morrisona sigurno bio u unajmljenom autu. Reci
mu da moraš provjeriti to. Ne može ti reći ne, jer bi u tom slučaju potkopavao
svoju vlastitu paravan-priču, zar ne?”
“OK”, kazao je Finlay. “Pokušat ću. Moglo bi upaliti, valjda.”
“Joe je sigurno imao neke brojeve telefona”, kazao sam. “Broj koji ste
pronašli u njegovoj cipeli bio je istrgnut s popisa isprintanog na računalu, zar
ne? Dakle, gdje je ostatak popisa? Mogu se kladiti da je u njegovoj sobi, da
samo leži tamo prekriven drugim telefonskim brojevima, s Hubbleovim na
vrhu. Dakle, pronađi auto, a onda natjeraj Picarda da preko agencije za
iznajmljivanje pronađe hotel, OK?”
“OK”, kazao je. “Dat ću sve od sebe.”
Kliznuli smo u bolnički prilaz u Yellow Springsu i usporili kad smo se
približili ležećim policajcima. Kružili smo kroz kompleks do parkirališta sa
stražnje strane. Parkirali smo blizu ulaza u mrtvačnicu. Nije mi se baš ulazilo
unutra. Joe je još bio tu. Nehajno sam počeo razmišljati o pripremama za
sahranu. Nikad prije nisam to radio. Mornarica se pobrinula za moga oca. Joe
se pobrinuo za našu majku.
No ipak sam izašao iz automobila s njih dvoje pa smo se po prohladnom
zraku skupa zaputili prema vratima. Pronašli smo put do prašnjavog ureda u
stražnjem dijelu. Za stolom je sjedio isti doktor kao i prošli put. U istom
bijelom mantilu. Još uvijek je izgledao umorno. Mahnuo nam je da uđemo i
sjednemo. Uzeo sam jednu stolicu. Nisam želio ponovno sjesti pokraj faks-
uređaja. Doktor nas je redom pogledavao. I mi smo gledali njega.
“Što imate za nas?” upitao je Finlay.
Umorni čovjek za stolom pripremao se za odgovoriti. Kao da se sprema
za predavanje. Uzeo je tri dosjea sa svoje lijeve strane i bacio ih na vrh hrpe
ispred sebe. Otvorio je najgornji. Izvukao je onaj ispod njega i otvorio i njega.
“Morisonovi”, kazao je. “Gospodin i gospođa.”
Ponovno preleti pogledom preko nas troje. Finlay mu kimnu.
“Mučeni i ubijeni”, kazao je patolog. “Slijed događaja je prilično jasan.
Žena je svladana. Dvojica muškaraca, rekao bih, po jedan za svaku ruku,
stiskali su i uvrtali je. Ima velike modrice na nadlakticama i ramenima, nešto
ligamenata oštećenih uvrtanjem ruke prema nazad. Očigledno, modrice su se
pojavljivale bez prestanka otkako su je prvi put zgrabili do vremena kad je
umrla. One se prestaju razvijati kad se cirkulacija krvi zaustavi, razumijete?”
Kimnuli smo. Shvatili smo.
“Rekao bih da je trajalo deset minuta”, kazao je. “Deset minuta, od
početka do kraja. Dakle, ženu su držali. Muškarca su u to vrijeme čavlima
prikivali na zid. Pretpostavljam da su dotad već bili goli. Prije napada nosili su
noćnu pidžamu i spavaćicu, zar ne?”
“Kućne ogrtače”, kazao je Finlay. “Upravo su bili doručkovali.”
“OK, ogrtače su im brzo skinuli”, kazao je doktor. “Muškarca su prikovali
za zid, tehnički govoreći i na pod, kroz stopala. Krenuli su mu na genitalije.
Mošnje su mu odrubljene. Dokazi nastali poslije smrti upućuju na zaključak da
je žena natjerana da proguta odrezane testise.”
U uredu je nastupila tišina. Tiho kao u grobu. Roscoe me je pogledala.
Zurila je u mene nekoliko trenutaka. Potom je skrenula pogled natrag prema
doktoru.
“Pronašao sam ih u njenom želucu”, kazao je doktor.
Roscoe je bila blijeda poput njegovog mantila. Mislio sam da će se srušiti
ravno na stol. Zatvorila je oči i zamišljala. Upravo je slušala nešto što je bilo
planirano da se sinoć dogodi i nama dvoma.
“I?” kazao je Finlay.
“Žena je masakrirana”, kazao je doktor. “Odrubljena prsa, područje
genitalija teško ozlijeđeno, vrat prerezan. Onda su prerezali i njegov vrat. To je
bila zadnja ozljeda koju su nanijeli. Vidjeli ste da je mlaz krvi iz njegove
arterije prekrio sve ostale mrlje krvi u sobi.”
U sobi je nastupila mrtvačka tišina. Potrajala je prilično dugo.
“Oružje?” upitao sam.
Čovjek za stolom uputio mi je svoj umorni pogled. “Nešto oštro, očito”,
kazao je. Blagi smiješak. “Ravno, dugačko možda 12 centimetara.”
“Britva?” upitao sam.
“Ne”, kazao je. “Sasvim sigurno nešto oštro poput britve, no čvršće, ne
može se saviti i ima dvostruki rub.”
“Zašto?” kazao sam.
“Postoje dokazi da je korišten naprijed-nazad”, kazao je čovjek.
Zamahnuo je rukom naprijed-nazad u malom luku. “Ovako. Na njenim prsima.
Rezao je s obje strane. Kao kad se čisti losos.”
Kimnuo sam. Roscoe i Finlay su šutjeli.
“Što je s drugim tipom?” kazao sam. “Stollerom?”
Patolog odgurnu u stranu dva dosjea o Morrisonovima i otvori treći.
Preletio je pogledom kroz njega i pogledao me. Treći dosje bio je puno deblji
od prva dva.
“Zvao se Stoller?” kazao je. “Mi ovdje imamo zapisano da je
neidentificiran.”
Roscoe dignu pogled.
“Poslali smo vam faks”, kazala je. “Jučer ujutro. Ušli smo u trag njegovim
otiscima prstiju.”
Patolog stane tražiti po neurednom stolu. Pronašao je zgužvanu faks-
poruku. Pročitao ju je i kimnuo. Prekrižio je natpis ‘John Doe’ na fasciklu i
ispod toga napisao ‘Sherman Stoller’. Ponovno nam je uputio smiješak.
“Ovdje je još od nedjelje”, kazao je. “Imao sam priliku obaviti posao puno
temeljitije, znate? Malo su ga izgrickali štakori, no nije skašen kao onaj prvi, a
sve skupa je puno urednije nego kod Morrisonovih.”
“Dakle, što nam možete reći?” kazao sam.
 “Razgovarali smo o mecima, je li tako?” kaže on. “O točnom uzroku smrti
ne treba ništa više dodati.”
“Što još znate?” upitao sam ga.
Dosje je bio predebel za najobičnije pucanje, bježanje i krvarenje do
zadnje kapi krvi. Ovaj čovjek nam je očito imao više od toga za reći. Gledao sam
kako stavlja prste na papir i lagano ga pritišće. Kao da je pokušavao izvući
vibracije iz njega ili ga pročitati na Brailleovom pismu.
“Bio je vozač kamiona”, kazao je.
“Je li?” kazao sam
“Vjerujem da jest”, kazao je on prilično samouvjereno.
Finlay je digao pogled. Zainteresirao se. Obožavao je proces dolaženja do
zaključaka. To ga je fasciniralo. Kao onda kad sam ja s preciznim udarcima
pogodio ono o Harvardu, njegovom razvodu i prestanku pušenja.
“Nastavite”, kazao je.
“OK, ukratko”, kazao je patolog. “Pronašao sam određene uvjerljive
dokaze. Posao koji se obavlja sjedeći, po labavosti njegovih mišića, stav tijela
prilično loš, mlitava stražnjica. Pomalo grube ruke, prilična količina dizelskog
goriva ukorijenjena u kožu. Također, tragovi starog dizela na đonovima cipela.
Unutra, loša prehrana, s puno masti, plus malo previše vodik-sulfata u krvnim
plinovima i tkivu. Čovjek je proveo cijeli život na cesti, udišući plinove iz tuđih
katalizatora. Ja mislim da je vozač kamiona, zbog dizelskog goriva.”
Finlay kimnu glavom. I ja također. Stoller je doveden ovdje bez ikakvih
dokumenata, bez prošlosti, bez ičega osim ručnog sata. Ovaj čovjek bio je
prilično dobar. Gledao nas je kako mu kimamo. Izgledao je zadovoljno. Kao da
ima još toga za reći.
“No nije radio svoj posao neko vrijeme”, kazao je.
“Zašto?” upitao ga je Finlay.
“Zato što su svi ti dokazi stari”, kazao je doktor. “Meni izgleda da je puno
vozio kroz jedan dug period, no onda je prestao. Mislim da je jako malo vozio u
posljednjih devet mjeseci, možda godinu dana. Zato mislim da je vozač
kamiona, ali nezaposlen.”
“OK, doktore, dobro obavljen posao”, kazao je Finlay. “Imate li kopije svih
tih dokumenata za nas?”
Doktor nam preko stola gurnu veliku omotnicu. Finlay priđe i pokupi je.
Potom smo svi ustali. Želio sam otići. Nije mi se dalo ponovno ići u hladno
skladište. Nisam želio da se dogodi neka nova šteta. Roscoe i Finlay osjetili su
to pa su mi kimnuli. Izjurili smo vani kao da smo već deset minuta nekamo
kasnili. Tip za stolom pustio nas je. Vidio je puno ljudi koji su jurili iz njegovog
ureda kao da negdje kasne deset minuta.
Ušli smo u Roscoein automobil. Finlay je otvorio veliku omotnicu i
izvukao sve o Shermanu Stolleru. Ugurao ga je u svoj džep.
“To je naše, barem zasad”, kazao je. “Možda će nas odvesti negdje.”
 “Ja ću doći do izvještaja o uhićenju u Floridi”, kazala je Roscoe. “A pronaći
ćemo negdje i njegovu adresu. O jednom kamiondžiji mora postojati hrpa
dokumenata, zar ne? Sindikat, liječnici, dozvole. Trebalo bi biti dovoljno lako.”
Ostatak puta do Margravea vozili smo se u tišini. Svi su otišli iz zgrade
policije, osim tipa za prijamnim pultom. Stanka za ručak u Margraveu, stanka
za ručak u Washingtonu Ista vremenska zona. Finlay mi je dodao komadić
papira iz svoga džepa i ostao držati stražu ispred vrata velikog ureda. Ušao
sam unutra kako bih nazvao ženu za koju sam pretpostavljao da je možda bila
ljubavnica moga brata.
Broj kojeg mi je Finlay dao pripadao je privatnoj telefonskoj liniji Molly
Beth Gordon. Digla je slušalicu odmah nakon što je zazvonio. Predstavio sam
se. To ju je natjeralo da zaplače.
“Zvučite tako slično Joeu”, kazala je.
Nisam odgovorio. Nisam se želio previše baviti uspomenama. Ne bi
trebala ni ona, ne ako prekoračuje svoje ovlasti i ako je u opasnosti da je netko
sluša. Trebala bi mi samo reći ono što ima i što prije prekinuti vezu.
“Što je Joe radio ovdje?” upitao sam je.
Začuo sam je kako šmrca, a potom joj je glas ponovno postao jasan.
“Provodio je istragu”, kazala je. “Ne znam točno o čemu.”
“Ali o kakvoj vrsti stvari?” upitao sam je. “Što je on inače radio?”
“Zar ne znate?” kazala je.
“Ne”, kazao sam. “Bojim se da nam je bilo jako teško održavati kontakt.
Morat ćete mi pričati sve ispočetka.”
Nastupila je duga stanka.
“OK”, kazala je. “Ne bih vam ovo smjela reći. Ne bez odobrenja. No reći ću.
Radio je na krivotvorenju. Vodio je operaciju Ministarstva financija protiv
krivotvorenja.”
“Krivotvorenja?” kazao sam. “Falsificiranja novca?”
“Da”, kazala je. “On je bio šef cijelog odjela. Vodio je cijelu tu stvar. Bio je
nevjerojatan čovjek, Jack.”
“Ali zašto je bio ovdje u Georgiji?” upitao sam je.
“Ne znam”, kazala je. “Zaista ne znam. No za tebe ću to doznati. Mogu
kopirati sve njegove dosjee. Znam njegovu lozinku za računalo.”
Tu je nastupila nova stanka. Sada sam doznao nešto o Molly Beth Gordon.
Potrošio sam puno vremena na kompjuterske lozinke. Svaki vojni policajac to
radi. Studirao sam psihologiju. Većina ljudi koji koriste računala obično
napravi loš potez. Puno njih napiše tu prokletu riječ na komadiću papira i
zalijepi to na monitor. Oni koji su prepametni za to upotrijebe ime svoga
bračnog druga, ili ime svoga psa, svoje omiljeno auto ili nogometaša, ili naziv
otoka gdje su proveli medeni mjesec ili tucali svoju tajnicu. Oni koji misle da su
zaista pametni koriste se brojkama, ne riječima, no obično izaberu svoj
rođendan, godišnjicu braka ili nešto jako očito. Ako možete saznati nešto o
korisniku, obično imate puno bolje šanse doznati i njegovu lozinku.
No to nikad ne bi upalilo kod Joea. On je bio profesionalac. Proveo je
puno važnih godina u vojnoj obavještajnoj službi. Njegova lozinka bila bi
slučajna mješavina brojeva, slova, interpunkcijskih znakova, malih i velikih
slova. Njegovu lozinku bilo bi nemoguće probiti. Ako je Molly Beth Gordon zna,
sigurno joj ju je Joe kazao. Nema drugog načina. Zaista joj je vjerovao. Bio je
stvarno blizak s njom. Stoga sam u svoj glas unio malo nježnosti.
“Molly, to bi bilo sjajno”, kazao sam. “Stvarno mi trebaju te informacije.”
“Znam”, kazala je. “Nadam se da ću ih dobiti sutra. Nazvat ću vas
ponovno, čim budem mogla. Čim doznam nešto.”
“Događa li se krivotvorenje ovdje dolje?” upitao sam je. “Može li biti da je
u tome cijela stvar?”
“Ne”, kazala je. “To se ne događa tako. Ne unutar Sjedinjenih Država. Sve
one priče o malim ljudima sa zelenim kalupima koji u tajnovitim podrumima
tiskaju novčanice dolara su gluposti. To se jednostavno ne događa. Joe je to
zaustavio. Vaš brat bio je genij, Jack. On je prije puno godina postavio pravila
prodaje posebnog papira i tinte, pa kad netko nešto tako počne raditi uhvati ga
se u roku od dan-dva. Sto posto učinkovit sistem protiv idiota. Tiskanje novca
u Sjedinjenim Državama jednostavno se više ne događa. Joe se pobrinuo za to.
Sve se događa u inozemstvu. Sve krivotvorine koje dođu ovdje su uvezene. Joe
je provodio svoje vrijeme tražeći to. Međunarodne stvari. Zašto je bio u
Georgiji, ne znam. Zaista ne znam. No doznat ću sutra, obećavam.”
Dao sam joj broj telefona u policiji i objasnio da ne priča ni sa kim osim
mene, Roscoe ili Finlaya. Onda je u žurbi poklopila slušalicu, kao da joj je netko
upravo ušao prostoriju. Ostao sam sjediti nekoliko trenutaka i pokušavao
zamisliti kako ona izgleda.
Teale se ponovno vratio u policiju. Unutra s njime stajao je stari Kliner.
Nalazili su se preko puta kod prijamnog pulta, s glavama približenima jedna
drugoj. Kliner je razgovarao s Tealeom na isti način na koji je razgovarao s
Enom kad sam ih vidio. Nešto u vezi Fundacije, možda. Roscoe i Finlay stajali
su zajedno u blizini ćelija. Prišao sam im. Stao sam između njih i tiho
progovorio.
“Krivotvorenje”, kazao sam. “Ovo ima veze s krivotvorenim novcem. Joe
je u Ministarstvu financija vodio obranu protiv toga. Znate li išta o nečemu
takvome ovdje. Bilo tko od vas?”
Oboje su slegni ramenima i odmahnuli glavama. Začuo sam kako se
otvaraju staklena vrata. Podigao sam pogled. Kliner je upravo izlazio. Teale je
krenuo prema nama.
“Odlazim”, kazao sam.
U prolasku sam okrznuo Tealea i krenuo prema vratima. Kliner je stajao
na parkiralištu, odmah pored crnog kombija. Čekao me. Bio je nasmiješen.
Vidjeli su mu se očnjaci.
 “Žao mi je zbog vašeg gubitka”, kazao je.
Glas mu je imao tih, kulturan ton. Obrazovan. Lagano zviždanje na
zvučnim glasovima. Nije to bio glas koji bi išao zajedno s njegovom
potamnjelom pojavom.
“Uzrujali ste mog sina”, kazao je. Pogledao me je. Nešto je gorilo u
njegovim očima. Slegnuo sam ramenima.
“Momak je prvi uzrujao mene”, kazao sam.
“Kako?” upita Finlay oštro.
“Tako što živi i diše?” kazao sam.
Krenuo sam preko parkirališta. Kliner je sjeo u crni kombi. Upalio ga je i
krenuo prema izlazu. Skrenuo je prema sjeveru. Ja sam krenuo prema jugu.
Počeo sam hodati prema Roscoeinoj kući. Bila je to malo manje od kilometra
duga šetnja po novoj jesenskoj hladnoći. Deset minuta uz malo žustriji hod.
Izvukao sam bentley iz garaže. Vozio sam ga uz kosinu prema gradu. Skrenuo
sam desno na Main Street i nastavio kliziti naprijed. Zirkao sam lijevo i desno
ispod cerada, tražeći dućan s odjećom. Pronašao sam ga troja vrata dalje od
brijačnice. Ostavio sam bentley na ulici i ušao unutra. Ostavio sam nešto novca
kojeg sam dobio od Charlie Hubble natmurenom sredovječnom čovjeku za par
hlača, košulju i jaknu. Svijetle žućkastosmeđe boje, prošarani pamuk, službeno
otprilike onoliko koliko služben sam želio biti. Bez kravate. Odmah sam sve
obukao u kabini za presvlačenje u stražnjem dijelu dućana. Skupio sam stare
stvari i ubacio ih u prtljažnik bentleya dok sam prolazio pored njega.
Odšetao sam troja vrata prema jugu do brijačnice. Mlađi od dvojice
staraca upravo je bio na izlasku na vratima. Stao je i stavio mi ruku na rame.
“Kako se zoveš, sinko?” upitao me je.
Nema razloga da mu ne kažem. Barem ga ja nisam vidio.
“Jack Reacher”, kazao sam.
“Imaš li kakve hispanske prijatelje u gradi?”
“Nemam”, kazao sam.
“Pa, sada ih imaš”, kazao je. “Dvojica, traže te na sve strane.”
Pogledao sam ga. On je očima pretraživao ulicu.
“Tko su oni bili”, upitao sam ga.
“Nikad ih prije nisam vidio”, kazao je starac.
“Mali ljudi, smeđi auto, moderne košulje. Bili su posvuda, pitali su za
Jacka Reachera. Rekli smo im da nikad nismo čuli za Jacka Reachera.”
“Kad se to dogodilo?” kazao sam.
“Jutros”, kaže on. “Nakon doručka.”
Kimnuo sam. “OK”, kazao sam. “Hvala.”
Čovjek mi je pridržao vrata.
“Uđi”, kazao je. “Moj partner pobrinut će se za tebe. No malo je nestašan
jutros. Pomalo stari.”
“Hvala”, kazao sam ponovno. “Vidimo se.”
 “Nadam se, sinko”, kaže on.
Odšetao je niz Main Street, a ja sam ušao u radnju. Stariji čovjek bio je
unutra. Smežurani starac čija je sestra nekoć pjevala s Blind Blakeom. Nije bilo
drugih mušterija. Kimnuo sam starcu i sjeo u njegovu stolicu.
“Dobro jutro, prijatelju”, kazao je.
“Sjećate se mene?” kazao sam.
“Kako ne bih”, kaže on. “Ti si nam posljednja mušterija. Nitko nas u
međuvremenu nije posjetio.”
Zamolio sam ga za brijanje i on je stao pripremati pjenu.
“Ja sam vam posljednja mušterija?” kazao sam. “To je bilo u nedjelju.
Danas je utorak. Ide li posao uvijek tako loše?”
Starac napravi stanku i napravi gestu britvom “Tako je već godinama”,
kazao je. “Stari gradonačelnik Teale ne želi doći ovdje, a ono što stari
gradonačelnik ne želi napraviti ne želi ni bilo tko drugi. Osim starog gospodina
Graya iz policije, dolazio je ovamo redovno, uvijek točno u tri, četiri puta
tjedno, sve dok se nije objesio. Bog mu se smilovao. Ti si prvi bijelac ovdje još
od prošle veljače, da gospodine, to je sigurno.”
“Zašto Teale ne želi dolaziti ovamo?” upitao sam ga.
“Čovjek ima problem”, kazao je starac. “Pretpostavljam da mu se ne sviđa
sjediti ovdje sav zamotan u ručnike dok iznad njega stoji crnac s britvom u
rukama. Možda je zabrinut da bi mu se nešto loše moglo dogoditi.”
“Bi li mu se moglo nešto dogoditi?” kazao sam.
Kratko se nasmijao.
“Mislim da postoji ozbiljan rizik”, kazao je. “Seronja.”
“Znači, imate dovoljno mušterija crnaca da zaradite za život?” upitao sam
ga.
Stavio je ručnik na moja ramena i počeo nanositi pjenu.
“Čovječe, ne trebaju nam mušterije da bismo zaradili za život”, kazao je.
“Ne trebaju?” kazao sam. “Zašto ne?”
“Imamo općinski novac”, kazao je.
“Je li?” kažem. “Koliko?”
“Tisuću dolara”, kaže on.
“Tko vam to daje?” upitao sam ga.
Započeo je strugati po mojoj bradi. Ruka mu se tresla kao kod svakog
starca.
“Fundacija Kliner”, prošaptao je. “Općinski program. To je pomoć za
poduzetnike. Svi obrtnici je dobiju. Nama stiže već pet godina.”
Kimnuo sam.
“To je dobro”, kazao sam. “No tisuća dolara godišnje ne može vam biti od
velike pomoći. To je bolje od šake u oko, ali trebaju vam i mušterije, zar ne?”
Samo sam nastojao održati razgovor, kao što se uvijek radi kod brijača.
No to je starog natjeralo na priču. Sav se tresao i drhtao. Imao je pregršt
problema oko privođenja brijanja kraju. Buljio sam u zrcalo. Nakon onoga
sinoć, bila bi vrhunska ironija da mi netko danas slučajno prereze vrat.
“Čovječe, ne bih ti smio ovo govoriti”, prošaputao je. “Ali pošto si prijatelj
moje sestre, reći ću ti jednu veliku tajnu.”
Postao je sve zbunjeniji. Nisam bio prijatelj njegove sestre. Nisam je ni
poznavao. On mi je o njoj pričao, to je sve. Stajao je iznad mene s britvom u
ruci. Gledali smo jedan drugoga u zrcalu. Isto kao s Finlayem u kafiću.
“Nije tisuću dolara godišnje”, prošaputao je. Potom se sagnuo i približio
usta mojim ušima:” Tisuću dolara tjedno.”
Stao je plesati po prostoriji i cerekati se kao demon. Napunio je
umivaonik i isprao višak pjene za brijanje. Obrisao mi je lice mokrom vrućom
krpom. Potom je poput mađioničara strgnuo ručnik s mojih ramena.
“Zato nam ne trebaju mušterije”, cerekao se.
Platio sam mu i izašao van. Tip je bio lud.
“Pozdravi mi sestru”, viknuo je za mnom.

SEDAMNAEST

Put do Atlante bio je dug oko sedamdeset i pet kilometara. Trajao je

gotovo sat vremena. Autoput doveo me je ravno u centar grada. Krenuo sam
prema najvišem neboderu. Čim sam ugledao prva mramorna predvorja
ostavio sam automobil, odšetao do prvog ugla i upitao policajca za poslovnu
četvrt.
Uputio me je na nešto manje od jednog kilometra dugu šetnju nakon koje
su se jedna za drugom počele redati banke. Sunrise International imao je svoju
vlastitu zgradu. Bio je to veliki stakleni toranj smješten uz mali trg s fontanom
na sredini. Taj dio grada podsjećao je na Milano, no prostor oko ulaza u zgrade
bio je popločan teškim kamenom, u nastojanju da podsjeti na Frankfurt ili
London. Nastojalo se ostaviti dojam da se radi o teškoj i moćnoj banci.
Predvorje je bilo puno tamnih sagova i kože. Recepcionarka je stajala iza pulta
od mahagonija. Ova zgrada mogla bi proći i za jedan mirni i tihi hotel.
 Upitao sam je za ured Paula Hubblea i recepcionarka je stala listati
imenik. Ispričala mi je jer je nova na tom radnom mjestu i nije me
prepoznavala, pa me je zamolila da pričekam da dobije odobrenje za moj
ulazak. Okrenula je jedan telefonski broj i započela tiho razgovarati. Potom je
stavila ruku preko slušalice.
“Mogu li znati koji je razlog vaše posjete?”
“Ja sam mu prijatelj”, kazao sam.
Nastavila je s razgovorom i potom me uputila prema dizalu. Trebao sam
se javiti na recepciji na sedamnaestom katu. Ušao sam u dizalo i pritisnuo
gumb. Stajao sam mirno dok me vozilo uvis.
Sedamnaesti kat podsjećao je na društveni klub, čak i više nego predvorje
zgrade. Bio je sav obložen u drvu, prekriven sagovima i s prigušenom
rasvjetom. Prepun blještavih antikviteta i starih slika. Dok sam gazio naprijed
otvorila su se jedna od vrata i kroz njih je izašao čovjek u odijelu koji je krenuo
ususret meni. Pružio mi je ruku i pozvao me natrag u svoj ured. Predstavio se
kao nekakav menadžer pa smo sjeli za stol.
“Dakle, kako vam mogu pomoći?” upitao je.
“Tražim Paula Hubblea”, kazao sam.
“Smijem li znati zašto?”
“Ja sam njegov stari prijatelj”, kazao sam. “Sjećam se da mi je govorio da
radi ovdje, pa mi je palo na pamet da ga potražim kad sam već u prolazu.”
Čovjek u odijelu kimnu glavom. Spustio je pogled.
“Vidite, stvar je u ovome”, nastavio je,” gospodin Hubble više ne radi
ovdje. Bojim se da smo ga morali otpustiti, prije nekih osamnaest mjeseci.”
Samo sam bezizražajno kimnuo. Ostao sam sjediti u tom ugodnom uredu,
gledao u tipa u odijelu i čekao. Malo tišine možda će ga potaknuti da progovori.
Da ga počnem propitkivati, mogao bi se zatvoriti. Možda bi se odjednom počeo
pozivati na diskreciju, poput odvjetnika. No moglo se vidjeti da se radi o
čovjeku koji voli čavrljati. Mnogi menadžeri su takvi. Ako im se pruži prilika,
obožavaju vas impresionirati. Stoga sam mirno sjedio i čekao. Potom mi se
čovjek počeo ispričavati, zato što sam Hubbleov prijatelj.
“Nije on bio kriv, razumijete”, kazao je. “On je radio izvrstan posao, no to
je u području na kojem smo mi prestali raditi. Strateška poslovna odluka, jako
nezgodna za ljude na koje se odnose, no što je tu je.”
Kimnuo sam mu kao da ga razumijem.
“Nismo bili u kontaktu jako dugo”, kazao sam. “Nisam znao. Nisam čak
znao ni što radi ovdje.”
Nasmiješio sam mu se, pokušavajući izgledati kao ljubazna neznalica. U
banci za to nije trebalo puno. Uputio sam mu moj najdojmivljiji pogled. Upalio
mi je bezbroj puta prije ovoga.
“On je radio na jednom od naših prodajnih poslova”, kazao je tip.
“Zatvorili smo ga.”
 Upitno sam ga pogledao.
“Prodaja?” kazao sam.
“Maloprodajno bankarstvo”, kazao je. “Znate, gotovina, čekovi, krediti,
osobno bankarstvo.”
“I to ste zatvorili?” kazao sam. “Zašto?”
“Preskupo”, kaže on. “Veliki troškovi, mala zarada. Moralo se zatvoriti.”
“A Hubble je bio dio toga?” upitao sam ga.
Kimnuo je.
“Gospodin Hubble bio je naš menadžer zadužen za valute”, kazao je. “To
je bila prilično važna funkcija. Bio je jako dobar.”
“A što je točno on radio?” upitao sam ga.
Tip mi to nije mogao objasniti. Nije znao gdje početi. Pokušao je nekoliko
puta i onda odustao.
“Razumijete li se u gotovinu?” kazao je.
“Imam nešto”, kazao sam. “A ne znam točno razumijem li se u nju.”
Ustao je i nemirno me pozvao rukom. Želio je da mu se pridružim kod
prozora. Zajedno smo zirkali ljude na ulici, sedamnaest katova niže. Prstom je
pokazao jednog čovjeka u odijelu koji je žurno hodao po pločniku.
“Uzmimo tog gospodina za primjer”, kazao je. “Idemo malo nagađati,
hoćemo? Vjerojatno živi u nekom od predgrađa, možda negdje ima malu
vikendicu, dva velika kredita, dva auta, nekoliko zajedničkih računa,
mirovinska štednja, nešto sigurnih dionica, planovi za doškolovavanje, pet ili
šest kreditnih kartica, bankovne kartice, kartice za dućane. Sve skupa vrijedno
oko pola milijuna, je li tako?”
“OK”, kazao sam.
“No, koliko gotovine on ima?” upita me tip.
“Nemam pojma”, kazao sam.
“Vjerojatno pedeset dolara”, kazao je. “Pedesetak dolara u kožnom
novčaniku koji ga je stajao sto pedeset dolara.”
Pogledao sam ga. Nisam shvaćao smisao. Tip je ubacio u nižu brzinu.
Postao je jako strpljiv.
“Američko gospodarstvo je ogromno”, kazao je. “Vrijednost imovine i
vrijednost dionica je neprocjenjiva. Trilijuni dolara. No gotovo ništa od toga
nije u obliku gotovine. Gospodin ima imovinu vrijednu pola milijuna dolara, ali
samo pedeset dolara je stvarno u gotovini. Sve ostalo je u papirima ili u
računalu. U stvarnosti, nema puno gotovine u opticaju. U cijelom SAD-u ima
samo oko sto trideset milijardi dolara stvarne gotovine.”
Ponovno sam slegnuo ramenima.
“Meni zvuči dovoljno”, kazao sam.
Tip me ozbiljno pogleda.
“Ali koliko ima ljudi?” upitao me je. “Gotovo tristo milijuna. To je samo
oko četiristo pedeset dolara stvarne gotovine po glavi stanovnika. To je
problem s kojim se banka koja barata gotovinom mora suočiti, dan za danom.
Četiristo pedeset dolara je jako skromna svota, no da se svi odjednom odluče
toliko podići, sve banke u zemlji ostale bi bez novca u tren oka.”
Zaustavio se i pogledao me. Kimnuo sam.
“OK”, kazao sam. “To razumijem.”
“A veći dio te gotovine uopće nije u bankama”, kazao je. “Ona je u Vegasu
ili u kladionicama. Koncentrirana je na onim mjestima koje nazivamo
intenzivnim područjima gospodarstva. Zato dobar menadžer za gotovinu, a
gospodin Hubble je bio jedan od najboljih, vodi stalnu bitku samo kako bi
zadržao dovoljno papirnatih novčanica u našem sistemu. On mora tražiti i
pronaći ih. Mora znati gdje se one mogu naći. Mora ih nanjušiti. To nije lako.
Na koncu, to je bio jedan od razloga zašto su nam poslovi prodaje postali
preskupi. Jedan od razloga zašto smo se povukli. Gurali smo koliko smo mogli,
no morali smo prekinuti s poslom prije ili kasnije. Morali smo otpustiti
Hubblea. Bilo nam je jako žao zbog toga.”
“Imate li ikakvih informacija gdje on radi danas?” kazao sam.
Odmahnuo je glavom.
“Bojim se da nemam”, kazao je.
“Sigurno radi negdje, zar ne?” kazao sam.
Tip ponovno odmahne glavom.
“U stručnom smislu, nije u vidokrugu”, kazao je. “Više ne radi u
bankarstvu, to je sigurno. Njegovo članstvo u stručnim udrugama isteklo je
istog trena, a nikad nismo dobili nikakav zahtjev za preporukom. Žao mi je, ali
ne mogu vam pomoći. Da radi bilo gdje u bankarskom sektoru, ja bih to znao,
možete biti sigurni. Mora biti u nekom drugom poslu danas.”
Slegnuo sam. Hubbleov trag bio je ledeno hladan, a razgovor s ovim
čovjekom bio je gotov. Njegov govor tijela upućivao je na to. Naginjao se
naprijed, spreman da ustane i nastavi dalje. Ustao sam s njim. Zahvalio sam mu
na pažnji. Rukovali smo se. Odšetao sam kroz tamno predvorje s antikvitetima
do dizala. Pritisnuo sam gumb za prizemlje i izašao van na tamni, sivi dan.
Sve moje pretpostavke bile su pogrešne. Vidio sam Hubblea kao bankara
koji se bavi urednim poslom. Kao nekoga tko možda zažmiri na jedno oko na
neku perifernu prijevaru, tko je možda jednom nogom uvučen u nekakav
prljavi posao. Tko možda stavlja svoj potpis na nekoliko lažnih iznosa. Netko
ga na to prisiljava. Umiješan, koristan, okaljan, ali nikako ne glavni. No, on nije
bio bankar. Barem ne posljednjih godinu i pol. Bio je kriminalac. Pravi.
Potpuno umiješan u prijevaru. U samom njenom centru. Nimalo sporedan lik.
Odvezao sam se ravno natrag u zgradu policije u Margraveu. Parkirao
sam se i otišao potražiti Roscoe. Teale je sve motrio u velikoj prostoriji s
policajcima, no tip za prijemnim pultom namignuo mi je i klimnuo prema sobi
s dosjeima. Roscoe je bila unutra. Izgledala je umorno. Nosila je pun naramak
dosjea. Nasmiješila se.
 “Bok, Reacher”, kazala je. “Došao si me odvesti od svega ovoga?”
“Što je novo?” upitao sam.
Spustila je hrpu papira na vrh ormarića. Obrisala je prašinu sa sebe i
zabacila kosu unazad. Bacila je pogled prema vratima.
“Nekoliko stvari”, kazala je. “Teale ima sastanak upravnog odbora
Fundacije za deset minuta. Dobit ću faks iz Floride čim on ode odavde. A
dugujemo i poziv državnoj policiji oko napuštenih auta.”
“Gdje je pištolj za mene?” upitao sam je.
Napravila je stanku. Zagrizla je usnu. Ponovno se sjetila zašto mi treba
pištolj.
“U kutiji je”, kazala je. “Na mom stolu. Morat ćemo pričekati dok Teale ne
ode. I nemoj je otvarati ovdje, OK? Nitko ne zna za to.”
Izašli smo iz prostorije s dosjeima i krenuli prema stražnjem uredu. U
sobi s policajcima vladala je tišina. Dvojica koji su u petak bili u ekipi potpore
sada su za računalima pregledavali dosjee. Posvuda su se nalazile uredne hrpe
spisa. Na djeluje bila lažna hajka protiv šefovog ubojice. Na zidu sam zapazio
novu veliku oglasnu ploču. Na njoj je pisalo: Morrison. Osim toga bila je
prazna. Nije postignut veliki napredak.
Čekali smo u velikom uredu s Finlayem. Pet minuta. Deset. Potom smo
začuli kucanje na vratima pa je Baker glavom provirio unutra. Nasmiješio se.
Ponovno sam mu vidio onaj zlatni zub.
“Teale je otišao”, kazao je.
Izašli smo iz sobe. Roscoe je uključila faks uređaj i podigla slušalicu da
nazove Floridu. Finlay je nazvao državnu policiju kako bi dobio informacije o
napuštenim unajmljenim automobilima. Sjeo sam za stol pokraj Roscoeinog i
nazvao Charlie Hubble. Okrenuo sam broj koji je Joe isprintao i sakrio u svojoj
cipeli. Nitko se nije javljao. Samo elektronski zvuk i snimljena poruka da je
mobitel kojeg zovem isključen.
Uputio sam pogled prema Roscoe.
“Isključila je vražji mobitel”, kazao sam.
Roscoe slegnu ramenima i premjesti se do faks-uređaja. Finlay je još
uvijek razgovarao s državnom policijom. Vidio sam Bakera kako se vrzma po
rubu trokuta kojeg smo nas troje formirali. Ustao sam i otišao se pridružiti
Roscoe.
“Želi li se Baker uključiti u ovo?” upitao sam je.
“Izgleda”, kazala je. “Finlay ga je uposlio kao nekakvog stražara. Misliš da
bismo ga trebali uključiti?”
Razmišljao sam na trenutak, no onda sam odmahnuo glavom.
“Ne”, kazao sam. “Što nas je manje to bolje, barem u ovakvim slučajevima,
zar ne?”
Vratio sam se za stol kojeg sam posudio i ponovno pokušao dobiti vezu
prema mobitelu. Isti rezultat. Isti strpljivi elektronski glas koji govori da je
naprava isključena.
“Dovraga”, kazao sam sam sebi. “Možeš li vjerovati?”
Morao sam doznati gdje je Hubble proveo zadnjih godinu i pol dana
svoga života. Charlie bi mi možda mogla dati nekakvu ideju. Doba jutra u koje
bi odlazio od kuće, doba u koje bi se navečer vraćao, računi za cestarinu,
računi iz restorana, takve stvari. A možda se sjetila i nečega u vezi s nedjeljom
ili oko Pluribusa. Bilo je moguće da je došla do nečeg korisnog. A meni je
trebalo nešto korisno. Jako mi je trebalo. A ona je isključila vražji mobitel.
“Reacher?” kazala je Roscoe. “Dobila sam podatke o Shermanu Stolleru.”
U ruci je držala nekoliko stranica faks-poruke, gusto tipkanih.
“Sjajno”, kazao sam. “Idemo pogledati.”
Finlay je završio sa svojim razgovorom i prišao nam.
“Momci iz državne nazvat će nas”, kazao je. “Možda imaju nešto za nas.”
“Sjajno”, kazao sam ponovno. “Možda ćemo se maknuti negdje naprijed.”
Svi skupa smo se vratili u veliki stražnji ured. Raširili smo podatke o
Shermanu Stolleru po cijelom stolu i zajedno se nagnuli nad njima. Bio je to
izvještaj o uhićenju iz policijske postaje u Jacksonvilleu, Florida.
“Blind Blake je rođen u Jacksonvilleu”, kazao sam. “Jeste li znali to?”
“Tko je Blind Blake?” upita me Roscoe.
“Pjevač”, odgovori Finlay.
“Gitarist”, nadopunio sam ja.
Policijska patrola zbog prebrze vožnje bila je zaustavila Shermana
Stollera na mostu između Jacksonvillea i Jacksonville Beacha u četvrt do
dvanaest navečer, u rujnu prije dvije godine. Vozio je mali dostavni kamion,
dvadeset kilometara na sat preko ograničenja. Postao je iznimno nervozan i
nasilan prema posadi patrolnog automobila. Zbog toga su ga uhitili pod
sumnjom da je bjegunac. Uzeli su mu otiske i fotografirali ga u glavnoj policiji u
Jacksonvilleu i pretražili su i njega i njegovo vozilo. Kazao je da živi u Atlanti i
da je vozač kamiona.
Njegova pretraga dala je negativne rezultate. Kamion su mu pretražili
ručno i uz pomoć pasa, no i ovdje je rezultat bio negativan. U kamionu nije bilo
nikakvog drugog tereta osim dvadeset klimatizacijskih uređaja, spakiranih i
spremnih za izvoz iz Jacksonvillea. Kutije su bile zatvorene i zapečaćene
znakom proizvođača, a svaka je na sebi imala serijski broj.
Nakon što su mu pročitali njegova prava, Stoller je obavio jedan
telefonski poziv. U roku od dvadeset minuta od poziva pojavio se odvjetnik
imena Perez iz ugledne tvrtke Zacarias Perez iz Jacksonvillea, a za još deset
minuta Stoller je pušten. Od trenutka kad je zaustavljen do trenutka kad je s
odvjetnikom odšetao iz policije prošlo je ukupno pedeset pet minuta.
“Zanimljivo”, kazao je Finlay. “Tip je petsto kilometara od kuće, ponoć je,
a odvjetnik mu dojuri za dvadeset minuta? I to partner iz ugledne odvjetničke
tvrtke? Stoller jest bio nekakav vozač kamiona, to je sigurno.”
 “Je li ti poznata njegova adresa?” upitao sam Roscoe.
Odmahnula je glavom.
“Pa, baš i nije”, kazala je. “No mogla bih je pronaći”.
Otvorila su se vrata i Baker je ponovno provirio glavom unutra.
“Na liniji je državna policija”, kazao je. “Izgleda da su pronašli auto za
vas.”
Finlay pogleda na svoj sat. Provjeravao je ima li dovoljno vremena prije
nego što se Teale vrati.
“OK”, kazao je. “Proslijedi ga ovdje, Baker.”
Finlay je podigao slušalicu s telefona na velikom stolu i slušao. Nažvrljao
je neke bilješke i promrmljao zahvalu. Poklopio je slušalicu i digao se sa stolice.
"OK", kazao je. “Idemo pogledati.”
Svo troje brzo smo izašli iz sobe. Morali smo se izgubiti obvezno prije
nego što se Teale vrati i počne postavljati pitanja. Baker nas je gledao kako
odlazimo. Doviknuo je za nama.
“Što ću reći Tealeu?” kazao je.
“Reci mu da smo ušli u trag autu”, kazao je Finlay. “Onom kojim se
koristio ludi bivši zatvorenik kako bi došao do Morrisonove kuće. Reci mu da
jako dobro napredujemo, OK?”
Ovog puta Finlay je vozio. Išli smo neoznačenim chevroletom, jednakim
onom kojeg je Roscoe imala. Izvezao ga je s parkirališta i skrenuo lijevo.
Ubrzao je vozeći kroz mali grad. Prvih nekoliko kilometara prepoznao sam kao
put za Yellow Springs, no onda smo skrenuli na put koji se protezao dalje na
istok. Vodio je prema autocesti i završavao na nekakvom prostoru za
održavanje, točno ispod kolnika. Naokolo su stajale hrpe asfalta i gomile bačvi
katrana. I automobil. Bio je izguran s autoceste i ležao je na krovu. Spaljen.
“Primijetili su ga u petak ujutro”, kazao je Finlay. “Nije bio ovdje u
četvrtak, to je sigurno. Mogao bi biti Joeov.”
Pažljivo smo ga pregledali. Nije mnogo ostalo za gledanje. Bio je potpuno
spaljen. Sve što nije bilo čelik nestalo je. Nismo mogli prepoznati čak ni o
kojem modelu se radi. Po obliku, Finlay je vjerovao da se radi o proizvodu
General Motorsa, no nije mogao reći koje od njegovih tvornica. Bila je to
limuzina srednje veličine, a kad plastični dijelovi nestanu teško je razlikovati
buick od chevroleta ili pontiaca.
Zamolio sam Finlaya da rukama podigne jedan bok automobila pa sam se
uvukao ispod naopako okrenute haube. Potražio sam serijski broj koji se
obično ugravira na motoru. Morao sam ostrugati nekoliko izgorjelih slojeva,
no pronašao sam malu aluminijsku pločicu i uspio doći do većeg dijela broja.
Ponovno sam se izvukao ispod auta i izrecitirao ga Roscoe. Zapisala ga je.
“Dakle, što misliš?” upita Finlay.
“Mogao bi biti taj”, kazao sam. “Recimo da ga je unajmio u zračnoj luci u
Atlanti, u utorak navečer, s punim rezervoarom goriva. Dovezao ga je do
skladišta, na petlji za Margrave, a nakon svega netko ga je dovezao ovamo.
Potrošeno oko deset-petnaest litara. Ostalo je više nego dovoljno za zapaliti.”
Finlay kimnu.
“Ima smisla”, kazao je. “No to bi morali biti ljudi odavde. Ovo je sjajno
mjesto za odbaciti auto, zar ne? Odgurati ga gore, gurnuti ga preko ruba, sjuriti
se dolje i zapaliti ga, potom uskočiti u auto prijatelja koji te dolje već čeka i
pobjeći. No samo ako znaš za ovu malu stazu za održavanje. A samo ljudi
odavde znali bi za nju, zar ne?”
Makli smo se od olupine. Odvezli smo se natrag do policijske postaje.
Činovnik za pultom čekao je Finlaya.
“Teale vas treba u svom uredu”, kazao je.
Finlay mu nešto progunđa i uputi se tamo, no ja sam ga uhvatio za rame.
“Zadrži ga neko vrijeme”, kazao sam. “Daj Roscoe vremena da nazove i
javi onaj serijski broj auta.”
Kimnuo je i nastavio dalje. Roscoe i ja zaputili smo se prema njenom
stolu. Podigla je slušalicu, no ja sam je zaustavio.
“Daj mi pištolj”, kazao sam. “Prije nego što Teale završi s Finlayem.”
Kimnula je bacivši pogled po sobi. Sjela je i skinula ključeve sa svoga
opasača. Otključala je stol i otvorila jednu duboku ladicu. Glavom mi je
pokazala na plitku kartonsku kutiju. Izvadio sam je. Bila je to kutija za uredski
materijal, duboka oko pet centimetara, u kojoj se drži papir. Karton je bio
pomno ispisan tamnim slovima. Netko je preko toga napisao jedno ime. Gray.
Gurnuo sam kutiju ispod ruke i kimnuo Roscoe. Ona je zatvorila ladicu i
ponovno zaključala stol.
“Hvala”, kazao sam. “Sad obavi te pozive, OK?”
Odšetao sam do ulaza i leđima gurnuo teška staklena vrata. Odnio sam
kutiju do bentleya. Odložio sam je na krov i otključao vrata. Bacio sam kutiju
na sjedalo za suvozača i ušao unutra. Privukao sam kutiju na koljena. Oko
stotinu metara sjevernije na cesti vidio sam smeđi automobil kako usporava.
Unutra su bila dvojica hispanskog izgleda. Bio je to isti auto kojeg sam
vidio dan ranije ispred kuće Charlie Hubble. Isti ljudi. U to nije bilo sumnje.
Auto im se zaustavio oko sedamdeset metara daleko od zgrade policije. Vidio
sam kako se smirio, kao da su mu ugasili motor. Nijedan nije izašao. Samo su
ostali sjediti, sedamdeset metara dalje, promatrajući policijsko parkiralište.
Činilo mi se da gledaju ravno prema bentleyu. Činilo mi se da su me moji novi
prijatelji konačno pronašli. Tražili su cijelo jutro. Sada više nisu morali tražiti.
Nisu se pomicali. Samo su sjedili i gledali. I ja sam gledao njih dulje od pet
minuta. Nisu namjeravali izaći. To se vidjelo. Udobno su se smjestili. Stoga sam
ponovno usmjerio pažnju prema kutiji.
U njoj nije bilo ničega osim kutijice s mecima i pištolja. Strašno oružje.
Bio je to Desert Eagle, automatski. Već sam ga koristio prije. Proizvodi se u
Izraelu. Dobili smo ih u zamjenu za koješta što smo slali tamo. Uzeo sam ga.
Prilično težak, cijev duga tridesetak centimetara, jako dugačak. Izvadio sam
ležište za metke. Imao je osam mjesta za kalibar 44. Unutra stane osam metaka
tipa Magnum 44. Ovo se ne bi moglo nazvati diskretnim oružjem. Meci su
gotovo dvostruko teži od kalibra 38 u policijskim revolverima. Izlaze iz cijevi
brzinom dvostruko većom od brzine zvuka. Pogađaju žrtvu s više snage od bilo
čega osim naleta vlaka. Nimalo suptilno. Municija je problem. Ovdje postoji
izbor. Ako ga se napuni mecima s tvrdim vrhom, oni prolaze kroz tipa u kojeg
se puca i pogađaju vjerojatno čak i nekoga tko stoji stotinu metara iza njega. Ili
ga se napuni mecima s mekšim vrhom koji u žrtvi naprave rupu veličine vrtne
kante za smeće. Tvoj izbor.
Svi meci u kutijici bili su oni s mekšim vrhom. Meni je odgovaralo. Pomno
sam pregledao oružje. Okrutno, no u vrlo dobrom stanju. Sve je funkcioniralo.
Na ručki je bilo ugravirano ime Gray. Isto kao i na kutiji. To je bio mrtvi
detektiv, onaj prije Finlaya. Onaj koji se u veljači objesio. Pretpostavljam da je
bio kolekcionar oružja. Ovo nije bio komad kojim se koristio u službi. Nijedna
policija na svijetu ne bi dopunila upotrebu ovakvog topa na poslu. Uza sve bio
je jako i težak.
Napunio sam pištolj mrtvog detektiva sa osam njegovih metaka. Ostale
sam ostavio u kutiji pa sam kutiju stavio na pod u autu. Nategnuo sam oružje i
pritisnuo sigurnosni prekidač. Nategnuo i zakočio, kako bismo to prije govorili.
To uštedi djeličak sekunde prije prvog pucnja. Možda ti i spasi život. Spremio
sam pištolj u Bentleyev pretinac za rukavice. Taman je stao unutra.
Onda sam ostao sjediti još koji trenutak i gledao dvojicu momaka kako
sjede u svome automobilu. Još uvijek su me promatrali. Gledali smo se s
udaljenosti od sedamdesetak metara. Oni su bili opušteni i udobno smješteni.
No još uvijek su me promatrali. Izašao sam iz bentleya i ponovno ga zaključao.
Odšetao sam natrag do ulaza u zgradu i povukao vrata. Zirkao sam prema
smeđem autu. Još su bili tu. Još su me gledali.
Roscoe je sjedila za svojim stolom i razgovarala na telefon. Mahnula mi je.
Izgledala je uzbuđeno. Zadržala je ruku u zraku kako bi me pozvala da
pričekam. Gledao sam u vrata stražnjeg ureda. Nadao sam se da Teale neće
izaći iz sobe prije nego što ona završi s razgovorom.
Izašao je točno nakon što je spustila slušalicu. Bio je sav crven u licu.
Izgledao je ljutito. Stao je gaziti po prostoriji, lupajući svojim teškim štapom po
podu. Buljio je u praznu ploču za obavijesti. Finlay je provirio glavom kroz
vrata ureda i kimnuo mi da dođem. Slegnuo sam ramenima prema Roscoe i
otišao vidjeti što mi Finlay ima za reći.
“O čemu se ovdje radilo?” upitao sam ga.
Nasmijao se.
“Ja sam ga zeznuo”, kazao je. “Upitao me je zašto smo otišli gledati auto.
Rekao sam mu da nismo, već smo rekli Finlayu da idemo pojesti nešto, a da je
on krivo čuo da idemo vidjeti auto.”
 “Pazi se, Finlay”, kazao sam. “Oni ubijaju ljude. To je velika stvar.”
Slegnuo je ramenima.
“Sve ovo me izluđuje”, kazao je. “Moramo se malo zabaviti, zar ne?”
Preživio je dvadeset godina u Bostonu. Mogao bi preživjeti i ovo.
“Što se događa s Picardom?” upitao sam ga. “Je li ti se javio?”
“Ništa”, odgovori. “Samo čeka.”
“Da nije možda on poslao dvojicu tipova da nadziru stvari?” kazao sam.
“Nema šanse”, kaže on. “Ne bez toga da najprije kaže meni. Zašto?”
“Tamo su dvojica koja nadgledaju ovo mjesto”, kazao sam. “Došli su prije
desetak minuta. U običnom smeđem autu. Bili su kod Hubbleove kuće jučer, a
jutros su hodali po gradu, raspitujući se za mene.”
Odmahnuo je glavom.
“Nisu Picardovi”, kazao je. “On bi mi rekao.”
Roscoe uđe unutra i zatvori vrata. Držala je kvaku rukom, kao da bi Teale
mogao provaliti za njom.
“Zvala sam u Detroit”, kazala je. “Ono je bio pontiac. Isporučen je prije
četiri mjeseca. Velika narudžba voznog parka za rent-a-car agenciju. U
centralnom registru traže broj registracije. Rekla sam im da se jave Picardu u
Atlantu. Ljudi iz agencije možda bi mu mogli ispričati gdje je auto unajmljen.
Možda ćemo uspjeti nešto doznati.”
Osjetio sam kao da se približavam Joeu. Kao da sam čuo slabašan glas u
mojoj glavi.
“Sjajno”, kazao sam joj. “Odlično obavljen posao, Roscoe. Odlazim odavde.
Vratit ću se oko šest. Vas dvoje držite se jedno drugoga, OK? Čuvajte jedno
drugom leđa.”
“Gdje ćeš ti?” kaže Finlay.
“Idem se voziti po selu”, kazao sam.
Ostavio sam ih u uredu i odšetao do izlaza. Gurnuo sam vrata i izašao van.
Pogledao sam prema sjeveru. Obični auto još uvijek je stajao tamo,
sedamdesetak metara daleko.
Dvojica tipova još su sjedili u njemu. Još uvijek su promatrali. Prišao sam
bentleyu. Otključao sam ga i ušao unutra. Izveo sam ga s parkirališta i skrenuo
na lokalnu cestu. Polako sam napravio široki krug. Sporo sam se provezao
pored dvojice tipova i produžio dalje prema sjeveru. U zrcalu sam vidio kako
se motor auta iza mene upalio. Vido sam kako izlazi s parkirališta i skreće na
cestu. Ubrzao je prema sjeveru i sustigao me. Kao da sam ga vukao na dugom
nevidljivom užetu. Ja bih usporio, oni bi usporili. Ja bih ubrzao, oni bi ubrzali.
Kao da smo se igrali.
 OSAMNAEST

Provezao sam se pokraj restorana Eno’s i nastavio prema sjevernom

izlazu iz grada. Slijedila me obična limuzina, četrdeset metara iza mene, bez
namjere da se skriva. Dva tipa jednostavno su vozila iza mene i buljili su ispred
sebe. Skrenuo sam prema zapadu, na cestu za Warburton. Smanjio sam brzinu.
Obična limuzina slijedila me još uvijek četrdesetak metara iza mene. Vozili
smo prema zapadu. Mi smo bili jedina dva objekta, na golemom krajoliku, koja
su se kretala. U zrcalu sam gledao te tipove. Buljili su u mene. Jasno ih je
osvjetljavalo nisko poslijepodnevno sunce. Nisko svjetlo bakrene boje učinilo
ih je vidljivima. Mladi momci, Hispanoamerikanci, u širokim košuljama,
crnokosi, vrlo uredni, jako slični. Njihov auto mirno je stajao u mome zrcalu.
Vozio sam deset-jedanaest kilometara. Tražio sam jedno mjesto. Svakih
sedamstotinjak metara na lijevoj i desnoj strani ceste nalazile su se neravne
zemljane staze koje su vodile prema poljima. Nepregledno su se prostirale
uokolo i nisam znao čemu služe. Možda su vodile do točaka za okupljanje gdje
farmeri parkiraju svoje strojeve za žetvu kad god se ona događala. Tražio sam
jednu posebnu stazu koju sam već prije vidio. Vodila je iza malog drvoreda na
desnoj strani ceste, jedinog zaklona kilometrima. Vidio sam je iz zatvorskog
autobusa u petak. Ponovno sam je vidio na povratku iz Alabame. Krupan niz
stabala jutros je plutao na izmaglici. Mali ovalni drvored pored ceste, s desne
strane, zemljani put koji skreće iza njega i ponovno se spaja s cestom.
Ugledao sam ga nekoliko kilometara naprijed. Stabla su bila samo mrlja
na horizontu. Nastavio sam voziti prema njima. Pritisnuo sam pretinac za
rukavice i izvadio veliki automatski pištolj. Učvrstio sam ga između jastučića
na sjedalu do mene. Dvojac me još uvijek slijedio, još uvijek četrdesetak
metara iza mene. Petstotinjak metara prije šumice ubacio sam mjenjač u drugu
brzinu i nagazio na gas. Stari automobil zastenjao je i pojurio naprijed. Kod
staze sam snažno okrenuo volan i uz poskakivanje skrenuo bentley s ceste.
Odvezao sam ga do stražnje strane šumarka. Naglo sam se zaustavio. Zgrabio
sam pištolj i iskočio van. Ostavio sam vrata automobila otvorenima, kao da
sam iskočio iz auta i odmah se otkotrljao ulijevo, prema stablima.
No otišao sam na drugu stranu, otišao sam desno. Zaobišao sam auto s
prednje strane, bacio se pet-šest metara dalje u polje kikirikija i priljubio se uz
zemlju. Puzao sam kroz grmlje i došao do mjesta gdje bi se njihov automobil
morao zaustaviti, na stazi iza bentleya. Legao sam potrbuške uz snažno klasje i
sakrio se ispod lišća, na suhu crvenu zemlju. Potom sam čekao. Izračunao sam
da su zaostajali oko šezdeset ili sedamdeset metara. Nisu pratili moje
iznenadno ubrzanje i ja sam isključio sigurnosni prekidač. A onda sam začuo
njihov smeđi buick. Uhvatio sam zvuk motora i škripu kočenja. Odjednom mi
se stvorio pred očima na stazi ispred mene. Zaustavio se iza bentleya,
usporedo sa stablima. Bio je oko dvadeset metara daleko od mene.
 Ovo su bili donekle pametni tipovi. Sigurno nisu bili najgori koje sam
vidio. Suvozač je iskočio na cestu prije nego što su se zaustavili. Mislio je da
sam u šumi i mislio me napasti s leđa. Vozač se prebacio na drugu stranu auta i
iskočio kroz suvozačeva vrata, na strani daljoj od stabala. Točno ispred mene.
Držao je pištolj u ruci i kleknuo u blato, leđima okrenut prema meni, buickom
skriven od onog mjesta na kojem je mislio da se ja nalazim, kroz auto
pogledavajući prema šumici. Morao sam ga natjerati da se pomakne. Nisam
želio da ostane uz automobil. Auto je moralo ostati u voznom stanju. Nisam
želio da se ošteti.
Pazili su na šumarak. To sam i očekivao. Zašto bih vozio kilometrima do
jedine šumice u okolici, a onda se sakrio u polju? Klasična diverzija. Bez
razmišljanja su upali u zamku. Tip pored auta zurio je kroz stabla, a ja sam
zurio u njegova leđa. Imao sam Desert Eagle uperen u njega, tiho sam disao.
Njegov partner sporo je puzao kroz drveće, tražeći mene. Vrlo brzo trebao bi
mi ponovno doći u vidokrug.
Stigao je za oko pet minuta. Držao je pištolj u ruci ispruženoj prema
naprijed. Zaobišao je stražnji dio buicka. Držao se na popriličnoj udaljenosti od
bentleya. Čučnuo je pokraj svog partnera pa su jedan drugome slegnuli
ramenima. Potom su stali virkati prema bentleyu. Zabrinuti da možda nisam
unutra na podu ili da ne čučim iza jednog od kotača. Tip koji se upravo vratio
od stabala krenuo je naprijed kroz blato, držeći buick između sebe i stabala,
točno ispred mene, zureći ispod bentleya u potrazi za mojim stopalima.
Otpuzao je cijelom duljinom bentleya. Čuo sam ga kako mrmlja i dašće
dok se potezao na laktovima. Potom je ponovno dopuzao natrag i ponovno
kleknuo pokraj svoga partnera. Stali su jedan do drugoga i pored Buickove
haube polako se uspravili. Prišli su bentleyu i provjerili njegovu unutrašnjost.
Polako su došetali do ruba šumarka i bacili pogled prema tami. Nisu me mogli
pronaći. Potom su se vratili i ostali stajati na neravnoj stazi, odmaknuti od
automobila, nasuprot nebu narančaste boje, s leđima okrenutim prema polju,
leđima okrenutim prema meni.
Nisu znali što učiniti. Bili su to gradski momci, možda iz Miamija. Na sebi
su imali odjeću tipičnu za Floridu. Bili su naviknuti na neonski osvijetljene
ulice i na gradilišta. Navikli na akciju ispod nadvožnjaka na autocesti, među
smećem na parkiralištima koja turisti nikada nisu vidjeli. Nisu znali što učiniti
oko malog šumarka koji stoji usred milijuna jutara kikirikija.
Još dok su stajali, pucao sam i pogodio ih obojicu u leđa. S dva brza
pucnja. Ciljao sam im visoko između lopatica. Veliki automatski pištolj
proizveo je zvuk poput eksplozije ručne granate. Posvuda naokolo uzletjela su
jata ptica. Dvostruka eksplozija odjeknula je seoskim okolišem poput groma. U
ruci sam osjetio trzaj. Dvojica tipova gurnuta su s nogu prema naprijed. Pali su
na lica, opruženi pokraj stabala na daljoj strani puta. Podigao sam glavu i
provirio. Imali su onaj mlitavi, prazni izgled koji ostane tijelu nakon što mu se
oduzme život.
Čvrsto sam uhvatio pištolj i prišao im. Obojica su bili mrtvi. Vidio sam
puno mrtvaca u svom životu, a ova dvojica bili su mrtvi točno kao i svi ostali.
Veliki meci iz Magnuma dohvatili su ih visoko na leđima. Tamo gdje se nalaze
velike vene i arterije koje idu ravno prema glavi. Meci su napravili priličan
nered. U tišini sam stajao nad dvojicom tipova, gledao ih i mislio na Joea.
Trebalo je, potom, puno stvari napraviti. Vratio sam se do bentleya. Na
pištolju sam ponovno pritisnuo sigurnosni prekidač i bacio Desert Eagle
natrag na sjedalo. Prišao sam njihovom buicku i izvukao mu ključ iz brave.
Otvorio sam prtljažnik. Pretpostavljam da sam se nadao da ću pronaći nešto
unutra. Nisam se osjećao loše zbog ove dvojice. No ipak bih se osjećao puno
bolje da ovdje pronađem nešto, poput automatika kalibra 22 s prigušivačem,
ili nešto poput četiri para gumenih čizama i četiri najlonske kabanice, nekoliko
noževa s oštricama od trideset centimetara. Tako nešto. No nisam pronašao
ništa slično. Pronašao sam Spiveya.
Bio je mrtav već nekoliko sati. Upucan u čelo tridesetosmicom. Izbliza.
Cijev pištolja vjerojatno je bila dvadesetak centimetara daleko od glave.
Palcem sam protrljao kožu oko rupe od metka. Pogledao sam ga. Nije bilo
gareži, no bilo je sitnih komadića baruta urezanih u kožu. Nisam ih mogao
skinuti. Takvi tragovi označavaju prilično malu udaljenost. Dvadeset
centimetara, možda koji centimetar više. Netko je na brzinu podigao pištolj, a
spori i teški pomoćnik upravitelja zatvora nije bio dovoljno brz da se sagne.
Na bradi, na mjestu na kojem sam ga porezao Morrisonovim nožem,
nalazio se ožiljak. Njegove male zmijske oči bile su otvorene. Još uvijek je bio u
svojoj masnoj uniformi. Na mjestu gdje sam mu zarezao košulju provirivao je
bijeli dlakavi stomak. Bio je golem tip. Da bi ga smjestili u prtljažnik, slomili su
mu noge, vjerojatno lopatom. Slomili su ih i savili u koljenima kako bi ugurali
njegovo tijelo unutra. Buljio sam u njega i osjećao se ljutito. Znao je, a nije mi
rekao. No svejedno su ga ubili. Činjenica da mi nije rekao nije značila ništa. Bili
su u panici. Ušutkavali su sve redom, dok je sat polako otkucavao vrijeme do
nedjelje. Buljio sam u Spiveyeve mrtve oči, kao da se u njima još uvijek nalazila
informacija.
Potom sam otrčao do dva leša na rubu šumarka i pretražio ih. Dvije
lisnice i ugovor o unajmljivanju automobila. Mobitel. To je bilo sve. Ugovor o
unajmljivanju odnosio se na Buick. Unajmljen je u zračnoj luci u Atlanti, u
ponedjeljak navečer u osam sati. Nakon ranog slijetanja od negdje. Protresao
sam im lisnice. Nije bilo avionskih karata. Vozačke dozvole iz Floride, obje s
adresom u Jacksonvilleu. Nezanimljive fotografije, besmislena imena. Iste
takve kreditne kartice. Puno gotovine. Sve sam ukrao. Oni je ionako neće
potrošiti.
Izvadio sam bateriju iz mobitela i stavio je u džep jednog od njih, a
mobitel kod drugoga. Potom sam odvukao tijela do Buicka i ugurao ih u
prtljažnik sa Spiveyem. Nije bilo lako. Nisu bili visoki, no bili su gipki i čudnih
tijela. Uznojio sam se, unatoč hladnoći u zraku. Morao sam ih dobro
ispremještati da bi stali u prostor koji je ostao pored Spiveya. Malo sam
pronjuškao i pronašao njihove pištolje. Oba kalibra 38. Jedan je imao puno
punjenje. Iz drugoga je pucano jednom. Mirisalo je kao da se to dogodilo
nedavno. Bacio sam pištolje u prtljažnik. Pronašao sam suvozačeve cipele.
Desert Eagle ga je iz njih otpuhnuo. Bacio sam i njih u prtljažnik i zalupio
poklopcem. Ponovno sam odšetao do polja i pronašao mjesto na kojem sam se
skrivao. Pregledao sam ga i pronašao dvije čahure. Stavio sam ih u džep.
Potom sam zaključao buick i ostavio ga. Otvorio sam prtljažnik bentleya.
Izvukao sam torbu s mojom starom odjećom. Nova na meni bila je prekrivena
tragovima blata i mrljama krvi dvojice mrtvih tipova. Ponovno sam obukao
stare stvari. Smotao sam blatnjavu i krvavu odjeću i gurnuo je u torbu. Ubacio
sam je u bentleyev prtljažnik i spustio poklopac. Zadnje što sam učinio jest da
sam se poslužio jednom granom kako bih obrisao sve otiske stopala koje sam
vidio.
Polako sam vozio bentley prema istoku i Margraveu i koristio vrijeme da
se smirim. Izravna zasjeda, bez tehničkih problema, bez stvarne opasnosti. Iza
sebe imao sam trinaest godina teških vremena. Čak i u snu morao bih biti u
stanju bez problema proći situaciju jedan na dva protiv dvojice amatera. No
srce mi je lupalo jače nego što bi smjelo, a još uvijek me držala hladna injekcija
adrenalina. To je bilo zbog prizora Spiveya kako leži u prtljažniku s nogama
savijenim u stranu. Duboko sam disao i ponovno se počeo kontrolirati. Desna
ruka me boljela. Kao da me je netko udario čekićem po dlanu. Cijela je žarila,
sve do ramena. Taj Desert Eagle imao je vraški jak trzaj, a proizvodio je i
užasnu buku. U ušima mi je još zujalo od zvuka pucnjeva. No osjećao sam se
dobro. Bio je to dobro obavljen posao. Dva opaka tipa tamo su me slijedila, ali
se nisu i vraćali natrag.
Parkirao sam na policijskom parkiralištu, na mjestu najudaljenijem od
ulaza. Vratio sam pištolj u pretinac za rukavice i izašao iz automobila. Bivalo je
kasno, počela se spuštati večernja tama. Golemo nebo Georgije postajalo je sve
tamnije, poprimajući tmurne nijanse. Mjesec je izlazio.
Roscoe je sjedila za svojim stolom. Kad me je vidjela, ustala je i prišla mi.
Izašli smo van kroz glavna vrata. Malo prošetali. Poljubili se.
“Ima li kakvih vijesti iz rent-a-car agencije?” upitao sam je.
Odmahnula je glavom.
“Sutra”, odgovorila je. “Picard se bavi s time. Daje sve od sebe.”
“OK”, kazao sam. “Koji hoteli se nalaze u zračnoj luci?”
Izdiktirala je popis hotela. Više-manje isti popis koji se dobije u gotovo
svakoj zračnoj luci. Izabrao sam prvog kojeg je rekla. Onda sam joj kazao što se
dogodilo s dvojicom momaka iz Floride. Prošlog tjedna uhapsila bi me zbog
ovoga. Poslala bi me na električnu stolicu. Sad je njena reakcija bila drukčija.
Ona četvorica koja su joj u gumenim čizmama pretraživala kuću promijenila su
joj mišljenje o mnogim stvarima. Stoga je samo kimnula glavom i uputila mi
blagi osmijeh zadovoljstva.
“Dvojica su riješena”, kazala je. “Dobar posao, Reacher. Jesu li oni bili
pravi?”
“Od sinoć?” kazao sam. “Ne. Ovi nisu bili odavde. Ne možemo ih ubrajati
među Hubbleovu desetoricu. Ovi su bili unajmljena pomoć sa strane.”
“Jesu li bili dobri?” upitala je.
Slegnuo sam ramenima. Neodređeno sam odmahnuo rukom,
dvosmisleno.
“Ne baš”, kazao sam. “U svakom slučaju, nisu bili dovoljno dobri.”
Potom sam joj ispričao što sam pronašao u prtljažniku buicka.
Ponovno se stresla.
“Dakle, je li on jedan od desetorice?” upitala je. “Spivey?”
Odmahnuo sam glavom.
“Nije”, kazao sam. “Ne mogu to zamisliti. I on je bio pomoć sa strane.
Nitko ne bi uključio lijenčinu poput njega.”
Kimnula je. Otvorio sam bentley i izvadio pištolj iz pretinca za rukavice.
Bio je prevelik za moj džep. Vratio sam ga nazad u kutiju za spise u kojoj su se
nalazili meci. Roscoe je stavila sve skupa u prtljažnik svoga chevroleta. Izvadio
sam van torbu s umrljanom odjećom. Zaključao sam bentley i ostavio ga na
policijskom parkiralištu.
“Nazvat ću Molly ponovno”, kazao sam. “Prilično duboko sam upetljan.
Treba mi pozadina svega. Ima stvari koje ne razumijem.”
Zgrada je bila prilično tiha pa sam se poslužio stražnjim uredom.
Okrenuo sam broj u Washingtonu i dobio Molly nakon drugog zvona.
“Možete li razgovarati?” upitao sam je.
Kazala mi je da pričekam, a nakon toga sam je čuo kako se ustaje i zatvara
vrata.
“Prerano je, Jack”, kazala je. “Ne mogu doznati ono prije sutra.”
“Treba mi pozadina”, kazao sam. “Moram razumjeti ove međunarodne
poslove koje je Joe radio. Moram znati zašto se stvari događaju ovdje, ako se
akcija navodno obavlja preko mora.”
Osjetio sam kako na drugoj strani razmišlja gdje početi.
“OK, pozadina”, kazala je. “Možda je Joeva pretpostavka bila da se
kontrolira iz ove zemlje. Jako je teško to objasniti, no pokušat ću.
Krivotvorenje se događa u inozemstvu, a stvar je u tome da većina tamo i
ostaje. Samo manji dio lažnih novčanica uopće dođe ovdje, što za nas i nije neki
problem, no to je očito nešto što želimo zaustaviti. No u inozemstvu to
predstavlja potpuno drukčiji problem. Znaš li koliko gotovine postoji u SAD-u,
Jack?”
Razmislio sam o onome što mi je rekao tip iz banke.
 “Stotinu trideset milijardi dolara”, kazao sam.
“Tako je”, kazala je. “No točno dva puta više od toga nalazi se u
inozemstvu. To je činjenica. Ljudi diljem svijeta imaju dvije stotine i šezdeset
milijardi dolara vrijednu američku gotovinu. Ona je u sefovima u Londonu,
Rimu, Berlinu, Moskvi, zabijena u madrace po cijeloj Južnoj Americi i Istočnoj
Europi, skrivena ispod parketa, u lažnim zidovima, u bankama, putničkim
agencijama, svugdje. A zašto je tako?”
“Ne znam”, kazao sam.
“Zato što je dolar valuta kojoj se vjeruje najviše na svijetu”, kazala je.
“Ljudi vjeruju u njega. Žele ga. A, dakako, Vlada je jako, jako sretna zbog toga.”
“To je dobro za ego, zar ne?” kazao sam. Začuo sam kako premješta
slušalicu iz jedne u drugu ruku.
“Nije to emocionalna stvar”, kazala je. “To je posao. Razmislite malo o
tome, Jack. Ako negdje u nečijem uredu u Bukureštu postoji novčanica od
stotinu dolara, to znači da je jednom netko negdje za nju mijenjao stranu
imovinu vrijednu stotinu dolara. To znači da im je naša Vlada za stotinu dolara
prodala komad papira sa zelenom i crnom tintom na njemu. Dobar posao. A
budući da je to valuta kojoj se vjeruje, sve su šanse da će ta novčanica od
stotinu dolara puno godina ostati u tom uredu. SAD nikad neće morati vratiti
onu imovinu vrijednu stotinu dolara. Sve dok se dolaru vjeruje, ne možemo
izgubiti.”
“Dakle, u čemu je problem?” upitao sam je.
“Teško je opisati”, kazala je Molly. “Sve je u povjerenju i vjeri. To je
gotovo metafizička stvar. Ako strana tržišta preplave lažni dolari, to samo po
sebi nije važno. No ako ljudi na stranim tržištima doznaju za to, onda jest
važno. Zato što nastane panika. Oni gube vjeru. Gube svoje povjerenje. Više ne
žele dolare. Okrenut će se eurima ili japanskim jenima i s njima napuniti
madrace. Riješit će se dolara koje imaju. Kao posljedicu toga, Vlada će preko
noći morati vratiti strani zajam vrijedan dvjesto šezdeset milijuna dolara.
Preko noći. A mi to ne bismo mogli napraviti, Jack.”
“Veliki problem”, kazao sam.
“Istina”, kazala je. “I to izvezen problem. Krivotvorine se rade u
inozemstvu, a tamo se većinom i distribuiraju. To ima smisla. Tiskare su
skrivene u nekim zabačenim dijelovima svijeta, gdje mi ne znamo za njih, a
krivotvorine se distribuiraju strancima koji su sretni sve dok ti papiri izgledaju
barem izbliza kao što bi dolari trebali izgledati. Zato se mali dio njih uveze
ovamo. Samo najbolje krivotvorine stižu u Sjedinjene Države.”
“Koliko ih se vrati?” upitao sam je.
Čuo sam je kako se premišlja. Tihi uzdah, kao da pomiče usne.
“Ne previše”, kazala je. “Nekoliko milijardi, tu i tamo, pretpostavljam.”
“Nekoliko milijardi?” čudio sam se. “To nije previše?”
“To je kap u moru”, kaže ona. “S makroekonomskog gledišta. Mislim, u
usporedbi s veličinom gospodarstva.”
“A što točno mi činimo u svezi s tim?” upitao sam je.
“Dvije stvari”, kazala je. “Prvo: Joe je poput luđaka pokušavao spriječiti da
se to događa. Drugo: svi se poput luđaka pretvaramo kao da se to uopće ne
događa, kako bismo sačuvali povjerenje.”
Kimnuo sam. Iza ogromne tajnovitosti u Washingotnu počeli su mi se
nazirati neki obrisi.
“OK”, kazao sam. “Što bi se dogodilo da nazovem Ministarstvo financija i
pitam ih za to?”
“Sve bi porekli”, kazala je. “Rekli bi, kakvo krivotvorenje?”

Prošao sam kroz tihu prostoriju s policajcima i pridružio se Roscoe u

njenom autu. Kazao sam joj da vozi prema Warburtonu. Bio je mrak kad smo
stigli do male skupine stabala. Bila je mjesečina, taman dovoljno da ih
prepoznam. Roscoe se zaustavila gdje sam joj pokazao. Poljubio sam je i izašao
iz auta. Dogovorili smo se da ćemo se vidjeti u hotelu. Lagano sam lupnuo po
krovu chevroleta i mahnuo joj. Skrenula je na cestu. Polako se odvezla.
Prošao sam ravno kroz šumarak. Nisam želio ostaviti otiske na stazi. S
velikom torbom na ramenima to nije bilo nimalo lako. Cijelo vrijeme je
zapinjala za granje. Izašao sam ravno pred buick. Još uvijek je bio tu. Sve je bilo
mirno. Otključao sam vrata za vozača i ušao unutra. Upalio sam ga i zaputio se
niz stazu. Stražnji kraj automobila svako malo je zapinjao za tlo. To me nije
previše iznenađivalo, bilo je barem dvjesto pedeset kilograma u prtljažniku.
Izbio sam na cestu i krenuo na istok prema Margraveu. No na lokalnoj
cesti sam potom skrenuo lijevo i zaputio se prema sjeveru. Vozio sam idućih
dvadeset kilometara do autoceste. Prošao sam pokraj skladišta i uključio se u
smjer prema Atlanti. Nisam vozio prebrzo, a nisam vozio ni presporo. Nisam
želio biti primijećen. Obični buick bio je jako anoniman, neprimjetan. Želio sam
da tako i ostane.
Nakon sat vremena počeo sam slijediti znakove za zračnu luku. Pronašao
sam put do parkirališta za dulje vrijeme. Na maloj automatskoj rampi uzeo
sam karticu u uvezao se unutra. Bilo je to ogromno parkiralište i upravo takvo
mi je trebalo. Nije moglo biti bolje. Pronašao sam mjesto blizu sredine,
otprilike stotinu metara od najbliže ograde. Krpom sam obrisao volan i
mjenjač. Izašao sam iz auta s torbom na ramenima. Bacio sam zadnji pogled na
buick i odšetao.
Nakon jedne minute, osvrnuo sam se natrag. Nisam mogao prepoznati
auto koje sam upravo ostavio. Koje je najbolje mjesto za odbaciti automobil?
Parkiralište za dulje vrijeme. Kao, koje je najbolje mjesto za odbaciti zrnce
pijeska? Plaža. Buick može mjesecima stajati ovdje. Nitko ga neće ni pogledati.
Krenuo sam pješice prema ulaznoj rampi. Torbu s ramena ubacio sam u
prvu kanti za smeće. U drugu sam bacio karticu za parkiranje. Kod rampe sam
uhvatio mali lokalni autobus i odvezao se do terminala za odlaske. Ušao sam
unutra i pronašao toalet. Umotao sam ključeve buicka u toalet papir i bacio ih
u smeće. Potom sam se provukao do sale za dolaske i ponovno izašao na
vlažnu večer. Sjeo sam u autobus za hotel i odvezao se susresti s Roscoe.
Pronašao sam je kako sjedi u hotelskom predvorju osvijetljenom
neonskim svjetlom. Platio sam sobu gotovinom. Upotrijebio sam jednu od
novčanica koje sam uzeo od momaka iz Floride. Dizalom smo se popeli gore.
Soba je bila prljava i mračna, dovoljno velika. Pogledao sam kroz staklo, preko
velikog kompleksa zračne luke. Prozor je imao trostruko staklo, zbog buke
aviona, pa u sobi gotovo da i nije bilo zraka.
“Prvo ćemo jesti”, kazao sam.
“Ne, prvo ćemo se istuširati”, kazala je Roscoe.
Stoga smo otišli pod tuš. Pročistilo nam je um. Nasapunali smo se i počeli
se zafrkavati. Završili smo s vođenjem ljubavi u kabini pod mlazom vode.
Nakon svega, poželio sam se samo sklupčati od sreće. No bili smo gladni, a i
imali smo posla. Roscoe je obukla odjeću koju je uzela iz svoje kuće tog jutra.
Džins košulju, jaknu. Izgledala je prekrasno. Jako ženstveno, no istovremeno i
jako odlučno. Bila je puna duha.
Odvezli smo se do velikog restorana na vrhu zgrade. Bio je pristojan.
Veliki panoramski pogled na prostor zračne luke. Sjeli smo kraj prozora, na
mjesto osvijetljeno svijećama. Veseli stranac donio nam je hranu. Sve sam
požderao. Umirao sam od gladi. Popio sam pivo i pola litre kave. Ponovno sam
se počeo osjećati donekle kao čovjek. I večeru sam platio novcem dvojice
mrtvih ljudi. Potom smo se spustili do predvorja i na pultu uzeli plan grada
Atlante. Izašli smo prema Roscoeinom autu.
Noćni zrak bio je hladan, vlažan i natopljen kerozinom. Miris zračne luke.
Ušli smo u Chevrolet i rastvorili plan grada. Zaputili smo se prema
sjeverozapadu. Roscoe je vozila, a ja sam je pokušavao usmjeriti. Borili smo se
s gustim prometom i završili otprilike na pravom mjestu. Bio je to niz niskih
kuća. Jedno od onih mjesta koja se vide iz aviona dok slijeće na zemlju. Male
kuće na malim parcelama, zaštitna ograda protiv vjetra, bazeni iznad razine
zemlje. Neka dvorišta uredna, neka poput smetlišta. Stari automobili podignu
ti na ciglama umjesto kotača. Sve skupa okupano blagim žućkastim sjajem.
Pronašli smo pravu ulicu. Pronašli smo i pravu kuću. Pristojno mjesto.
Dobro očuvano. Čisto i uredno. Mala jednokatnica. Malo dvorište, mala garaža
za jedan automobil. Uska vrata na žičanoj ogradi. Pozvonili smo na zvono.
Stara žena otvorila nam je vrata koliko joj je lanac dopuštao.
“Dobra večer”, kazala je Roscoe. “Tražimo Shermana Stollera.”
Nakon što je to izgovorila, pogledala me je. Morala je kazati da tražimo
njegovu kuću. Znali smo gdje je Sherman Stoller. On je u mrtvačnici u Yellow
Springsu, stotinu kilometara dalje.
“Tko ste vi?” upitala je starica pristojno.
 “Gospođo, mi smo iz policije”, kazala je Roscoe, napola točno.
Starica pritvori vrata i otpusti lanac.
“Onda bolje da uđete”, kazala je. “On je u kuhinji. Jede, bojim se.”
“Tko?” kaže Roscoe.
Starica stane i pogleda je zbunjeno.
“Sherman”, kazala je. “Njega tražite, zar ne?”
Slijedili smo je u kuhinju. Tamo je za stolom starac sjedio i večerao. Kad
nas je ugledao, ustao je i obrisao usta ubrusom.
“Policija, Shermane”, kazala je starica.
Starac nas tupo pogleda.
“Postoji li još jedan Sherman Stoller?” upitao sam ga.
Starac kimnu. Izgledao je zabrinuto.
“Naš sin”, kazao je.
“Oko trideset i četiri godine?” upitao sam ga. “Možda trideset i pet?”
Starac ponovno kimnu. Starica se pomakne, stane iza njega i stavi mu
ruku na rame. Roditelji.
“Ne živi ovdje”, kazao je starac.
“Je li u nevolji?” upita starica.
“Možete li nam kazati njegovu adresu?” kaže Roscoe.
Muvali su se po sobi, kao što stari ljudi obično čine. Jako snishodljivi
prema autoritetu. Puni poštovanja. Željeli su nam postaviti puno pitanja, no
samo su nam dali adresu.
“Ne živi ovdje već godinama”, kazao je starac.
Bio je u strahu. Pokušavao se distancirati od nevolje u koju se uvalio
njegov sin. Kimnuli smo im i krenuli prema izlazu. Dok smo zatvarali kućna
vrata, starac nam je doviknuo.
“Odselio se prije dvije godine”, kazao je.
Izašli smo kroz vrata i vratili se u auto. Ponovno smo pogledali plan
grada. Nova adrese nije bilo na njemu.
“Što ti se čini od ovih dvoje?” upita me Roscoe.
“Znaju da njihov momak nije u poštenom poslu. Znaju da radi nešto loše.
Vjerojatno ne znaju o čemu se točno radi.”
“To sam i ja pomislila”, kaže ona. “Idemo pronaći ovo drugo mjesto.”
Odvezli smo se. Na prvoj pumpi koju smo ugledali Roscoe je uzela benzin
i upute kamo ići.
“Oko sedam kilometara na drugu stranu”, kazala je. Okrenula je auto i
zaputila se u smjeru suprotnom od grada. Nove zgrade uz terene za golf.
Zirkala je vani, tražeći znakove na koje ju je uputio radnik na benzinskoj
crpki. Nakon sedam kilometara skrenula je s glavne ulice. Vozila je niz novu
ulicu i zaustavila se kod oznake za gradilište. Reklamirali su se stanovi,
vrhunske kvalitete, izgrađeni odmah pokraj rijeke. Hvalilo se da ih je ostalo
samo još nekoliko slobodnih. Iza panoa nalazili su se nizovi novih zgrada. Jako
ugodnih, ne prevelikih, lijepo uređenih. Balkoni, garaže, dobri detalji.
Ambiciozno oblikovani krajolik potonuo u tamu. Osvijetljena staza vodila je do
zdravstvenog kluba. Na drugoj strani nije bilo ničega. Vjerojatno je tu teren za
golf.
Roscoe je ugasila motor. Ostali smo sjediti u autu. Stavio sam ruku na
naslon za glavu na njenom sjedalu. Zagrlio sam je. Bio sam umoran. Radio sam
nešto cijeli dan. Želio sam neko vrijeme samo sjediti. Noć je bila tiha i tmurna.
U autu je bilo toplo. Poželio sam glazbu. Neku u kojoj se spominje bol. No, imali
smo posla. Morali smo pronaći Judy. Ženu koja je kupila sat Shermana Stollera
i dala ga ugravirati. Shermanu s ljubavlju, Judy. Morali smo pronaći Judy i reći
joj da je čovjek kojeg voli nasmrt iskrvario ispod jednog nadvožnjaka
autoceste.
“Kakvim ti se ovo čini?” kazala je Roscoe. Bila je vedra i potpuno budna.
“Ne znam”, kazao sam. “Prodaju se, nisu za iznajmljivanje. Izgledaju
skupe. Može li jedan vozač kamiona ovo sebi priuštiti?”
“Sumnjam”, kaže ona. “Ove kuće vjerojatno vrijede otprilike kao i moja, a
ja svoju ne bih mogla plaćati bez subvencija koje zaradim. A zarađujem više od
vozača kamiona, to je sigurno.”
“OK”, kazao sam. “Dakle, naša pretpostavka je da je i pokojni Sherman
dobivao nekakvu subvenciju, zar ne? U suprotnom, ne bi si mogao priuštiti da
živi ovdje.”
“Sigurno”, kazala je. “Ali kakvu subvenciju?”
“Onu zbog koje se ljude ubija”, kazao sam.

Stollerova zgrada bila je daleko, na kraju. Vjerojatno je izgrađena u prvoj

fazi gradnje kompleksa. Starac u siromašnom dijelu grada kazao nam je da mu
se sin iselio prije dvije godine. To bi moglo biti otprilike točno. Ovaj prvi blok
mogao bi biti otprilike dvije godine star. Lutali smo po pješačkim stazama i
gredicama sa cvijećem. Skrenuli smo na prilaz prema vratima Shermana
Stollera. Stazu su činile kamene ploče uglavljene u čvrsti travnjak. Stvorile su
ulaz koji izgleda neprirodno. Morao sam koračati malim koracima. Roscoe je
morala pružiti korak kako bi skočila s jednog na drugi kamen. Došli smo do
vrata. Bila su plave boje. Bez ikakvog sjaja. Staromodna boja.
“Hoćemo li joj reći?” upitao sam.
“Ne možemo joj ne reći, zar ne?” kaže Roscoe. “Ona mora znati.”
Pokucao sam na vrata. Čekao sam. Ponovno sam pokucao. Čuo sam
pucketanje poda unutra. Netko je dolazio. Vrata su se otvorila. Iza njih stajala
je žena. Imala je tridesetak godina, no izgledala je starija. Niska, nervozna,
umorna. Umjetna plavuša. Pogledavala nas je.
“Mi smo policajci, gospođo”, kazala je Roscoe. “Tražimo stan Shermana
Stollera.”
Na trenutak je nastupila tišina.
 “Pa, pronašli ste ga, pretpostavljam”, kazala je žena.
“Možemo li ući?” upita Roscoe blago.
Ponovno je nastupila tišina. Bez pokreta. Potom se plavuša okrenula i
stala hodati natrag niz hodnik. Roscoe i ja pogledali smo se. Roscoe je slijedila
ženu, a ja sam slijedio Roscoe. Zatvorio sam vrata za nama.
Žena nas je uvela u dnevni boravak. Prostorija pristojne veličine. Skupi
namještaj i naslonjači. Veliki televizor. Bez glazbene linije, bez knjiga. Sve
skupa izgledalo je kao bez duše. Kao da je netko potrošio dvadeset minuta na
uređenje, s katalogom i deset tisuća dolara u rukama. Malo ovoga, malo onoga,
svega po malo. Kao da je sve dovezeno jednog jutra i nekako odloženo ovdje.
“Jeste li vi gospođa Stoller?” upita Roscoe ženu. Još uvijek blago.
“Više-manje”, kazala je žena. “Nisam mu zapravo supruga, no blizu sam
dovoljno da nikome nije ni bitno.”
“Jeste li vi Judy?” upitao sam je.
Kimnula je glavom. Potom je nastavila kimati još neko vrijeme.
Razmišljala je.
“Mrtav je, zar ne?” kazala je Judy.
Nisam odgovorio. Ovo je bio dio razgovora u kojem nisam baš najbolji. To
je Roscoein zadatak. Ni ona nije ništa rekla.
“Mrtav je, zar ne?” ponovila je Judy, ovaj put glasnije.
“Da, jest”, kazala je Roscoe. “Jako mi je žao.”
Judy je kimnula sama za sebe i osvrnula se po odvratnoj sobi. Nitko nije
govorio. Samo smo stajali u tišini. Judy je sjela. Mahnula nam je da i mi to
napravimo. Sjeli smo svatko na svoju stolicu, oblikujući pravilan trokut.
“Moram vam postaviti neka pitanja”, kazala je Roscoe. Bila je nagnuta
naprijed, prema plavuši:” Možemo li?”
Judy kimnu. Izgledala je prilično blijedo.
“Koliko dugo ste poznavali Shermana?” upitala je Roscoe.
“Oko četiri godine, mislim”, kazala je Judy. “Srela sam ga na Floridi, gdje
sam živjela. Prije četiri godine doselila sam ovamo, kako bih bila s njim. Ovdje
smo od tada.”
“Što je Sherman radio?” upita Roscoe.
Judy tužno slegnu ramenima.
“Bio je vozač kamiona”, kazala je. “Ovdje je dobio nekakav veliki ugovor
za prevoženje. Trebalo je biti dugoročno, znate? Zato smo kupili jednu malu
kuću. I njegovi roditelji su se uselili s nama. Živjeli smo skupa neko vrijeme.
Onda smo se doselili ovamo. Njegovim roditeljima ostavili smo staru kuću.
Zaradio je dobre novce u tri godine. Cijelo vrijeme je radio. Onda je sve stalo,
prije možda godinu dana. Od tada gotovo da nije radio ništa. Samo tu i tamo
pokoji dan.”
“Jeste li vi vlasnik obiju kuća?” kaže Roscoe.
“Jesam vraga”, odgovori Judy. “Sherman je bio vlasnik. Da, obiju kuća.”
 “Znači, dobro mu je išlo prve tri godine?” upita je Roscoe.
Judy joj uputi prijekoran pogled.
“Dobro?” kaže ona. “Odrastite, zaboga! On je bio lopov. Potkradao je
nekoga.”
“Jeste li sigurni?” kazao sam.
Judy skrenu pogled prema meni. Kao da je skretala komad teške
artiljerije.
“Ne treba puno mozga da se dođe do tog zaključka”, kazala je. “U tri
godine zaradio je dovoljno gotovine da plati dvije kuće, dva seta namještaja,
dva auta, Bog zna što još. A ni ova kuća nije bila baš jeftina. Oko nas žive sami
odvjetnici, liječnici i slični ljudi. A on je imao dovoljno ušteđevine da od rujna
prošle godine nije morao ništa raditi. Ako je sve to stekao na pošten način,
onda sam ja predsjednikova žena.”
Uputila nam je prkosan pogled. Ona je cijelo vrijeme znala za ovo. Znala
je što će se dogoditi kad ga otkriju. Izazivala nas je da joj poreknemo pravo da
ga optuži.
“S kime je imao taj veliki ugovor?” upitala je Roscoe.
“S nekom tvrtkom za opremanje koja se zove Island Air-conditioning”,
kazala je. “Proveo je tri godine prevozeći klimatizacijske uređaje. Vozio ih je
dolje na Floridu. Možda su ih slali na otoke, ne znam. Prije bi ih obično
potkradao. I sad u garaži imam dvije stare kutije. Želite li ih vidjeti?”
Nije čekala odgovor. Samo je poskočila i krenula prema izlazu. Mi smo je
slijedili. Svi smo se spustili niz neke stražnje stube prošli kroz podrumska
vrata. Ušli smo u garažu. U njoj nije bilo ničega osim nekoliko kutija
naslonjenih uz zid. Kartonskih kutija, starih možda godinu ili dvije. Na njima je
stajao logotip proizvođača. Island Air-conditioning d.d. Ovu stranu držati
prema gore. Ljepljiva traka bila je poderana i visjela je. Svaka kutija na sebi je
imala dugački serijski broj ispisan rukom. Valjda je u svakoj kutiji bio po jedan
uređaj. Po jedan od onih koje staviš iznad prozora i koji proizvode strašnu
buku. Judy je naizmjence buljila u kutije i u nas. Bio je to pogled koji je govorio:
ja sam mu dala zlatni sat, a on je meni dao punu torbu briga.
Prišao sam i pogledao kutije. Bile su prazne. Imale su slab, kiselkast miris.
Potom smo se vratili na gornji kat. Judy je iz regala izvadila album. Sjela je i
pogledala Shermanovu fotografiju.
“Što mu se dogodilo?” upitala je.
Pitanje je bilo jednostavno. Zaslužilo je jednostavan odgovor.
“Upucali su ga u glavu”, kazao sam. “Umro je istog trenutka.”
Judy kimnu. Kao da nije bila iznenađena. “Kad?” upita ona.
“U četvrtak navečer”, kaže Roscoe. “U ponoć. Je li vam rekao gdje ide u
četvrtak?”
Judy odmahne glavom.
“Nikad nije puno govorio”, kazala je.
 “Je li kad spomenuo da se nalazi s nekim istražiteljem?” upita Roscoe.
Judy ponovno odmahne glavom.
“A Pluribus?” upitao sam je. “Je li kad spomenuo tu riječ?”
Izgledala je kao da ništa ne zna.
“Je li to neka bolest?” upita. “Bolest pluća ili nešto tako?”
“Što je s nedjeljom?” kazao sam. “Sljedećom nedjeljom? Je li ikad
spominjao što u vezi s tim?”
“Ne”, kazala je Judy. “Nikad nije puno govorio.”
Sjedila je i buljila u fotografije u albumu. U sobi je vladala tišina.
“Je li poznavao kakve odvjetnike na Floridi?” upita je Roscoe.
“Odvjetnike?” kazala je Judy. “Na Floridi? Zašto bi?”
“Bio je uhićen u Jacksonvilleu”, kazala je Roscoe. “Prije dvije godine. Zbog
prometnog prekršaja s njegovim kamionom. Došao mu je odvjetnik pomoći.”
Judy slegnu ramenima, kao da vrijeme prije dvije godine njoj predstavlja
daleku prošlost.
“Odvjetnici njuškaju svugdje, zar ne?” kazala je. “To nije neka stvar.”
“Ovaj tip nije bio jedan od onih koji trče za kolima hitne pomoći”, kazala
je Roscoe. “On je bio partner u jednoj velikoj tvrtki tamo dolje. Imate li ikakve
ideje kako bi Sherman mogao doći do njega?”
Judy ponovno slegnu ramenima.
“Možda je njegov poslodavac to napravio”, kazala je. “Island Air-
conditioning. Davali su nam i dobro zdravstveno osiguranje. Sherman me je
prije puštao da idem liječniku kad god hoću.”
Svi smo zašutjeli. Nismo imali ništa više za reći. Judy je sjedila i buljila u
fotografije u albumu.
“Želite li vidjeli slike?” kazala je.
Zaobišao sam njenu stolicu i sagnuo se da vidim fotografiju. Na njoj je bio
potamnjeli čovjek s licem nalik na štakora. Nizak, slab, sa smiješkom na licu.
Stajao je ispred žutog kombija. Smješkao se i razroko gledao prema kameri.
Smiješak je otkrivao zajedljivost.
“To je kamion kojeg je vozio”, kazala je Judy.
No ja nisam gledao ni u kamion, ni u zajedljiv smiješak Shermana Stollera.
Gledao sam u lik u pozadini slike. Nije bio oštar i bio je napola okrenut od
kamere, no mogao sam prepoznati o kome se radi. Bio je to Paul Hubble.
Rukom sam pozvao Roscoe da priđe pa se i ona sagnula i pogledala
fotografiju. Na licu joj se vidio val iznenađenja kad je prepoznala Hubblea.
Potom je prišla još bliže. Pogledala je bolje. Vidio sam drugi val iznenađenja.
Prepoznala je još nešto.
“Kad je ova slika napravljena?” upitala je.
Judy slegne ramenima.
“Prošlog ljeta, pretpostavljam”, kazala je.
Roscoe noktom dotakne mutnu sliku Hubbleovog lika.
 “Je li Sherman kazao tko je ovo?”
“Novi šef, kaže Judy. “Bio je tamo šest mjeseci, onda je najurio Shermana.”
Novi šef Island Air-conditioninga?” kaže Roscoe. “Je li postojao razlog
zašto je najurio Shermana?”
“Sherman mi je kazao da ga više ne trebaju”, kazala je Judy. “Nije puno
govorio.”
“Je li ovdje sjedište Island Air-conditioninga?” upita Roscoe. “Ovdje gdje je
snimljena ova slika?”
Judy je slegnula ramenima i kimnula glavom, oklijevajući.
“Pretpostavljam”, kazala je. “Sherman mi nikad nije govorio puno o
tome.”
“Morat ćemo zadržati ovu fotografiju”, kazala joj je Roscoe. “Vratit ćemo
vam je kasnije.”
“Zadržite je”, kazala je. “Ne želim je.”
Roscoe je uzela fotografiju i stavila je u unutrašnji džep jakne. Ona i ja
pomakli smo se na sredinu prostorije i tu stali.
“Upucan u glavu”, kaže Judy. “To se dogodi kad se miješaš u mutne
poslove. Govorila sam mu da će ga uhvatiti, prije ili kasnije.”
Roscoe suosjećajno kimne glavom.
“Bit ćemo u kontaktu”, kazala joj je. “Znate, oko dogovora za pogreb, a
možda će nam trebati i vaša izjava.”
Judy nas ponovno pogleda.
“Ne trudite se”, kazala je. “Ne dolazim na njegovu sahranu. Nisam mu bila
supruga, dakle, nisam ni njegova udovica. Zaboravit ću sve što sam znala o
njemu. Taj čovjek od početka je nosio nevolje.”
Stajala je i buljila u nas. Mi smo se zaputili prema izlazu, niz hodnik i kroz
ulazna vrata. Preko neobičnog puteljka.
“Što?” upitao sam je. “Što je na fotografiji?”
Hodala je brzo.
“Čekaj”, kazala je. “Pokazat ću ti u autu.”

DEVETNAEST

Ušli smo u Chevrolet i ona je upalila unutrašnje svjetlo u autu. Izvukla je

fotografiju iz džepa jakne. Nagnula se prema meni i namjestila fotografiju tako
da je svjetlo zahvatilo svjetlucavu površinu. Pogledala ju je pažljivo i dodala ju
je meni.
“Pogledaj na rub”, kazala je. “Na lijevoj strani.”
Na slici je bio Sherman Stoller kako stoji ispred žutog kamiona. Paul
Hubble je bio u pozadini, okrenut u stranu. Dva lika i kamion ispunili su cijelu
fotografiju, izuzev komada zemlje u obliku klina na njenom dnu i tankog ruba
pozadine na lijevoj strani. Pozadina je bila još mutnija od Hubblea, no nazirao
se rub moderne metalne zgrade s jednim zidom srebrne boje. Iza toga nalazilo
se visoko stablo. Okvir nekakvih vrata. Bila su to velika industrijska vrata,
srolana prema gore. Okvir je bio tamnocrvene boje. Neka vrsta industrijskog
premaza. Dijelom ukrasni, dijelom zaštitni. U hangaru je stajalo upaljeno
svjetlo.
“To je Klinerovo skladište”, kazala je. “Na kraju lokalne ceste.”
“Jesi li sigurna?” upitao sam.
“Prepoznala sam stablo.”
Pogledao sam ponovno. Bilo je to jako prepoznatljivo stablo. Umrtvljeno
s jedne strane. Možda ga je rascijepio grom.
“To je Klinerovo skladište”, kazala je ponovno. “Nema sumnje.”
Potom je uključila automobilski telefon i ponovno uzela fotografiju u
ruke. Okrenula je policijske informacije u Atlanti i prijavila broj koji je stajao
na prednjem dijelu Stollerovog kamiona. Čekala je nekoliko trenutaka,
tapkajući kažiprstom po volanu. Iz slušalice se začuo zvuk javljanja. Potom je
spustila slušalicu i okrenula se prema meni.
“Kamion je registriran na Industriju Kliner”, kazala je. “A službena adresa
je Odvjetnički ured Zacarias Perez, Jacksonville, Florida.”
Kimnuo sam. Kimnula je i ona. Kompe Shermana Stollera. Oni koji su ga
prije dvije godine za samo pedeset pet minuta izbavili iz zatvora Jacksonville
Central.
“OK”, kazala je. “Idemo sve zbrojiti. Hubble, Stoller, Joeova istraga.
Tiskaju krivotvoreni novac u Klinerovom skladištu, zar ne?”
Odmahnuo sam glavom.
“Krivo”, kazao sam. “Nikakvo tiskanje ne događa se unutar Sjedinjenih
Država. Sve se događa u inozemstvu. To mi je kazala Molly Beth Gordon, a ona
valjda zna što govori. Kazala mi je da je Joe to onemogućio. A što god je Stoller
radio, Judy je kazala da je prestao prije godinu dana. A Finlay je kazao da je Joe
sa svim ovim započeo tek prije godinu dana. Otprilike u isto vrijeme kad je
Hubble otpustio Stollera.”
Roscoe kimnu. Slegne ramenima.
“Treba nam Mollyina pomoć”, kazala nam je. “Trebamo kopiju Joeovog
dosjea.”
“Ili pomoć od Picarda”, kazao sam. “Možda bismo mogli pronaći Joeovu
hotelsku sobu i doći do originala. Vidjet ćemo tko će nas nazvati prvi, Molly ili
Picard.”
Roscoe je ugasila svjetlo u automobilu. Upalila je auto i krenula natrag
prema hotelu zračne luke. Samo sam se rastezao na sjedalu pokraj nje,
zijevajući. Osjetio sam da postaje napeta. Nestalo joj je stvari koje bi mogla
raditi. Nestalo joj je nečega što joj skreće pozornost. Sad se morala suočiti s
tišinom i ranjivošću noći. Bila je ovo prva noć nakon sinoćnje provale.
Perspektiva ju je uznemirivala.
“Imaš li još uvijek onaj pištolj, Reacher?” upitala je.
Izvio sam se na sjedalu i okrenuo se prema njoj.
“U prtljažniku je”, kazao sam. “U onoj kutiji. Ti si ga stavila tamo, sjećaš
se?”
“Ponesi ga sa sobom, OK?” kazala je. “Od toga ću se bolje osjećati.”
Pospano sam se nasmiješio. Zijevnuo sam.
“I ja ću se bolje osjećati”, kazao sam. “To je strašan pištolj.”
Potom smo ponovno zašutjeli. Roscoe je pronašla hotelsko parkiralište.
Izašli smo iz auta i stali se rastezati u mraku. Otvorio sam prtljažnik. Izvadio
sam kutiju i zalupio poklopcem. Ušli smo kroz predvorje hotela i dizalom se
popeli gore.
U sobi smo se jednostavno srušili na krevet. Roscoe je položila svoj pištolj
kalibra 38 na sag pored kreveta. Ja sam ponovno napunio golemi 44 i stavio ga
na svoju stranu. Nategnuo sam i zakočio. Podmetnuli smo stolicu pod kvaku na
vratima. Roscoe se zbog toga osjećala sigurnijom.
Probudio sam se rano, razmišljajući o Joeu. Srijeda ujutro. Mrtav je već
pet dana. Roscoe je već bila na nogama. Stajala je nasred poda sobe i rastezala
se. Radila je nekakvu jogu. Već se bila istuširala i bila je tek napola odjevena.
Nije imala hlače. Samo majicu. Bila je okrenuta leđima prema meni. Kako se
rastezala, majica joj se podizala visoko na leđima. Odjednom više nisam
razmišljao o Joeu.
“Roscoe?” dozivao sam je.
“Molim?”
“Imaš najbolje dupe na planetu”, izjavio sam.
Zahihotala se. Skočio sam na nju. Nisam se mogao suzdržati. Nisam
mogao napraviti ništa drugo. Dovodila me je do ludila. Hihotanje je bilo
najbolje. Izluđivalo me je. Odnio sam je nazad na veliki hotelski krevet. U tom
trenutku zgrada se mogla srušiti, a da mi to ni ne primijetimo. Svršili smo u
znojnom grču. Ostali smo ležati neko vrijeme. Roscoe ponovno ustane i ode se
istuširati, drugi put toga jutra. Ponovno se odjenula. Hlače i sve ostalo.
Nasmiješila mi se kao da to čini samo zato da bi spriječila da ponovno dođem u
napast.
“I, jesi li to doista mislio?” kazala je.
“Jesam li mislio što?” kazao sam s osmijehom.
“Znaš što”, uzvratila je smiješak. “Kad si mi kazao da imam slatko dupe.”
 “Nisam kazao da imaš slatko dupe”, objašnjavao sam. “Vidio sam bezbroj
slatkih dupeta. Rekao sam da je tvoje najbolje na cijelom prokletom planetu.”
“No jesi li to mislio?” kaže ona.
“Možeš se kladiti”, kazao sam. “Što god radila, Roscoe, nikad ne
podcjenjuj privlačnost svog dupeta.”
Naručio sam poslugu u sobu za doručak. Uklonio sam stolicu od kvake na
vratima kako bi kolica s hranom mogla proći. Razmaknuo sam teške zastore.
Jutro je bilo veličanstveno. Vedro nebo, bez i jednog oblaka, sjajno jesensko
sunce. Svjetlost je preplavila sobu. Otvorili smo prozor i pustili u sobu zrak i
mirise i zvukove dana. Pogled je bio spektakularan. Preko zračne luke vidio se
grad koji je stajao u pozadini. Sunce se odbijalo o automobile na parkiralištu,
koji su izgledali kao biseri na žućkastom platnu. Avioni su se dizali u zrak i
polako se udaljavali poput debelih, važnih ptica. Zgrade u centru grada
uzdizale su se visoko i ravno prema suncu. Veličanstveno jutro. No bilo je to
šesto jutro za redom koje moj brat nije doživio.
Roscoe je upotrijebila telefon kako bi nazvala Finlaya u Margrave. Rekla
mu je za fotografiju Hubblea i Stollera kako stoje na suncu u dvorištu skladišta.
Potom mu je dala broj naše hotelske sobe i kazala mu da nas nazove u slučaju
da se javi Molly iz Washingtona. Ili ako nam se javi Picard s informacijama
rent-a-car agencije o zapaljenom Pontiacu. Odlučio sam da bismo trebali ostati
u Atlanti za slučaj da Picard preduhitri Molly i da dobijemo trag za Joeovom
hotelskom sobom. Vjerojatno je bio odsjeo negdje u gradu, možda čak i u
blizini zračne luke. Nije imalo smisla ići ponovno natrag u Margrave i onda se
ponovno vraćati u Atlantu. Stoga smo čekali. Uključio sam radio koji je bio
ugrađen u noćni ormarić. Oglasila se postaja na kojoj je sviralo nešto donekle
pristojno. Zvučalo kao jedan od ranih albuma Canned Heata. Veselo, vedro i
taman prava stvar za tiho i vedro jutro.
Stigao je doručak pa smo jeli. Sve smo pojeli. Palačinke, marmeladu,
slaninu. Puno kave u debelim porculanskim šalicama. Nakon toga legao sam
natrag na krevet. Vrlo brzo počeo sam se osjećati beskorisnim. Počeo sam
misliti da je bila greška ostati ovdje i čekati. Bilo je kao da ne radimo ništa.
Moglo se vidjeti da i Roscoe to osjeća. Izvukla je fotografiju Hubblea, Stollera i
žutog kombija, stavila je na noćni ormarić i zurila u nju. Ja sam zurio u telefon.
Nikako da zazvoni. Lutali smo po sobi i čekali. Onda sam zastao da pokupim
Desert Eagle s poda pokraj kreveta. Čvrsto sam ga stisnuo dlanovima. Prstima
sam potražio ime ugravirano na dršku. Pogledao sam prema Roscoe. Zanimao
me je čovjek koji je kupio tako golem automatski pištolj.
“Kakav je bio Gray?” upitao sam.
“Grey?” kaže ona. “Bio je tako temeljit. Želiš doći do Joeovih dosjea?
Trebao bi vidjeti Grayevu papirologiju. U zgradi policije nalazi se dvadeset pet
godina njegovih dosjea. Svi uredni do detalja, svi pomno složeni. Gray je bio
dobar detektiv.”
 “Zašto se objesio?” upitao sam je.
“Ne znam”, kazala je. “Nikad to nisam razumjela.”
“Je li bio u depresiji?”
“Ustvari nije”, kazala je. “Mislim, uvijek je bio pomalo depresivan. Nekako
potišten, znaš? Bio je jako ozbiljan čovjek, znaš, ne previše blizak s bilo kim.
Nikad se nije ženio, uvijek je živio sam, nije imao nikakve rodbine. Bio je
trezvenjak, pa nikad ne bi izašao van na pivo ili nešto tako. Bio je tih, neuredne
pojave, s kojim kilogramom viška. Ćelav, s velikom neurednom bradom. Jako
samozadovoljan, ugodan čovjek. Ustvari, samotnjak. No sa mnom je bio blizak
otprilike najviše koliko bi bio blizak s bilo kim. Voljeli smo se, na nekakav tih
način.”
“I nikad nije ništa rekao?” upitao sam je. “Samo se jednog dana objesio?”
“Upravo tako”, kazala je. “Totalni šok. Nikad to neću razumjeti.”
“Zašto si držala njegov pištolj u stolu?” kazao sam.
“Zamolio me da ga čuvam ondje”, kazala je. “Nije imao više prostora u
svom stolu. Stvorila se hrpa papira. Jednostavno me zamolio da mu pričuvam
kutiju u kojoj je bio sakriven pištolj. To je bilo njegovo privatno oružje. Rekao
je da ne može dobiti odobrenje policije zato što je kalibar prevelik. Od svega je
napravio veliku tajnu.”
Ponovno sam spustio mrtvačevo oružje natrag na pod, a tišinu je narušilo
zvonjenje telefona. Dotrčao sam do noćnog ormarića i javio se. Začuo sam
Finlayev glas. Stisnuo sam slušalicu i zadržao dah.
“Reacher?” kazao je Finlay. “Picard je napravio što nam je trebalo. Ušao je
u trag autu.”
Izdahnuo sam i kimnuo prema Roscoe.
“Sjajno, Finlay”, kazao sam. “Dakle, kakva je priča?”
“Otiđi do njegovog ureda”, kazao je. “Sve će ti reći u lice. Nisam želio
previše govoriti preko ovih ovdje telefona.”
Na trenutak sam zatvorio oči i osjetio ubod energije.
“Hvala, Finlay”, kazao sam. “Čujemo se kasnije.”
“OK”, kaže on. “Čujemo se, u redu?”
Potom je prekinuo vezu i ostavio me da sjedim i smiješim se sa slušalicom u
ruci. “Mislila sam da nikad neće nazvati”, nasmija se Roscoe. “No pretpostavljam
da osamnaest sati nije previše loše, čak ni za Biro, zar ne?”
FBI Atlante nalazio se u jednoj od novih državnih zgrada u centru grada.
Roscoe je parkirala na pločniku ispred nje. Čovjek s recepcije nazvao je u jedan
od ureda na gornjem katu i kazao nam da će se specijalni agent Picard odmah
spustiti da se nađe s nama. Čekali smo ga u predvorju. Bila je to golema
dvorana, s hrabro postavljenim ukrasima, no još uvijek je imala onu mrku
atmosferu kakvu obično imaju vladine zgrade. Spustio se s gornjeg. Činilo se
kao da je zauzeo cijelo predvorje. Kimnuo mi je i pružio ruku Roscoe.
“Od Finlaya sam čuo puno o vama”, kazao joj je.
 Njegov medvjeđi glas tutnjio je. Roscoe mu je kimnula i nasmijala se.
“Auto kojeg je Finlay pronašao?” kazao je. “Iznajmljeni pontiac. Izdan
Joeu Reacheru, zračna luka Atlanta, u četvrtak u osam sati navečer.”
“Sjajno, Picard”, kazao sam. “Imate li ikakve ideje gdje je bio nakon toga?”
“Bolje od pogađanja, prijatelju”, kazao je Picard. “Imali su točno lokaciju.
Auto je bio unaprijed rezerviram. Isporučili su ga ravno u njegov hotel.”
Spomenuo je mjesto oko kilometar i pol daleko od našeg hotela.
“Hvala, Picard”, kazao sam. “Dugujemo vam.”
“Nema na čemu, prijatelju”, kaže on. “Čuvajte se sada, u redu?”
Odšetao je nazad prema dizalu, a mi smo pojurili natrag prema jugu i
zračnoj luci. Roscoe je skrenula na brzu cestu i ubrzala skupa s rijekom
automobila. S druge strane zaštitne ograde projurio je crni kombi. Potpuno
nov. Okrenuo sam se i vidio kako nestaje iza kolone kamiona. Crn. Potpuno
nov. Vjerojatno nije ništa. Ovdje prodaju više kombija nego bilo kojih drugih
vozila.
Na šalteru za kojeg je Picard kazao da se Joe na njemu prijavio u četvrtak
Roscoe je izvukla svoju policijsku značku. Službenica je malo pretraživala na
računalu i kazala nam da je bio odsjeo u sobi 621, na šestom katu, na kraju
hodnika. Rekla nam je da će nas gore dočekati upravitelj. Stoga smo ušli u
dizalo, popeli se na šesti kat i hodali cijelom dužinom mračnog hodnika. Stajali
smo ispred Joeove sobe i čekali.
Upravitelj je došao gotovo odmah i svojim ključem otključao vrata sobe.
Ušli smo unutra. Soba je bila prazna. Bila je sređena i očišćena. Izgledala je kao
da je spremna za nove goste.
“Što je s njegovim stvarima”, kazao sam. “Gdje je sve?”
“Iznijeli smo ih u nedjelju”, kazao je upravitelj. “Čovjek se prijavio u
četvrtak navečer, bilo je predviđeno da se odjavi do petka u jedanaest sati
ujutro. U ovakvim slučajevima mi čekamo još jedan dan, a ako se ni tada ne
pojave očistimo stvari i spremimo ih u skladište.”
“Dakle, njegove stvari su u nekom ormaru?” upitao sam.
“Dolje”, kazao je upravitelj. “Morate vidjeti što sve ondje imamo. Ljudi
uvijek ostave ponešto.”
“Možemo li otići pogledati?” kazao sam.
“U podrumu”, kazao je. “Koristite se stubama iz predvorja. Lako ćete ih
pronaći.”
Upravitelj je odšetao dalje. Roscoe i ja ponovno smo prošli cijelom
dužinom mračnog hodnika i spustili se dolje dizalom. Pronašli smo pomoćno
stubište i spustili se u podrum. Mjesto za održavanje ustvari je bilo golema
dvorana natrpana posteljinom i ručnicima. Tu su bile košare i posude pune
sapuna i onih besplatnih kapa za tuširanje koje se obično nađe u hotelskim tuš
kabinama. U prostoriju su ulazile i izlazile sobarice s kolicima kojima se
koriste za pospremanje soba. U bližem kutu nalazio se ured ograđen staklom,
sa ženom koja je sjedila unutra za stolom. Prišli smo i pokucali po staklu.
Podigla je pogled. Roscoe joj je pokazala značku.
“Mogu li vam pomoći?” kazala je žena.
“Soba šest-dva-jedan”, kazala je Roscoe. “U subotu ujutro ispraznili ste je
i odnijeli neke stvari. Imate li ih ovdje?”
Ponovno sam zadržavao dah.
“Šest-dva-jedan?” kaže žena. “Već je došao po njih. Nema ih više”.
Izdahnuo sam. Zakasnili smo. Potonuo sam u razočarenje.
“Tko je došao?” upitao sam. “Kada?”
“Gost”, kaže ona. “Jutros, oko devet, možda pola deset.”
“Tko je to bio?” upitao sam je.
S police je izvukla malu kutiju i otvorila je. Liznula je kratki prst i
pokazala na jednu liniju na papiru.
“Joe Reacher”, kazala je. “Potpisao je zapisnik i odnio stvari.”
Okrenula je knjigu i gurnula je prema nama. Na liniji je stajao nečitak
potpis.
“Kako je izgledao taj Reacher?” upitao sam je. Slegnula je ramenima.
“Stranac”, kazala je. “Odnekud iz Latinske Amerike. Možda s Kube? Mali
taman tip, mršav, s lijepim osmijehom. Koliko se sjećam, jako pristojan čovjek.”
“Imate li popis njegovih stvari?” kazao sam.
Pomaknula je zdepasti prst dalje po liniji. Tamo je bio stupac ispunjen
malim rukopisom. Na popisu je bila torba za odjeću, osam komada odjeće,
neseser, četiri cipele. Zadnja stvar na popisu bila je aktovka.
Odšetali smo od nje i pronašli stepenice koje vode natrag u predvorje.
Izašli smo vani, na jutarnje sunce. Dan više nije izgledao tako veličanstveno.
Došli smo do automobila. Naslonili smo se jedno do drugoga na prednji
branik. U sebi sam vagao bi li Joe bio dovoljno pametan da napravi ono što bih
ja u njegovoj situaciji napravio. Došao sam do zaključka da bi moglo biti tako.
On je provodio dosta vremena s pametnim i opreznim ljudima.
“Roscoe?” kazao sam. “Da si ti tip koji izlazi odavde s Joeovim stvarima u
ruci, što bi učinila?”
Stala je, držači vrata automobila napola otvorenim. Razmislila je o ovome.
“Zadržala bih aktovku”, kazala je. “Odnijela bih je tamo gdje je trebam
odnijeti. Ostale stvari bih bacila.”
“To bih i ja učinio”, kazao sam. “Gdje bi ih bacila?”
“Na prvom mjestu koje ugledam, pretpostavljam”, kaže ona.
Između hotela i sljedeće ulice nalazila je se sporedna uličica. Zamicala je
iza hotela i potom je izbijala na brzu cestu. U njenih dvadesetak metara dužine
nalazio se red kontejnera. Pokazao sam prstom prema njima.
“Pretpostavimo da se odvezao tim putem”, kazao sam. “Pretpostavimo da
se tamo zaustavio i iskrcao torbu ravno ujedan od onih kontejnera?”
“No zadržao bi aktovku, zar ne?” kaže Roscoe.
 “Možda uopće ne tražimo aktovku”, kazao sam. “Jučer sam se vozio
kilometrima i kilometrima kako bih došao do onih stabala, no ipak sam se
sakrio u polju. Zavaravanje, zar ne? To je navika. Možda je Joe imao istu
naviku. Možda je sa sobom nosio aktovku, a u isto vrijeme sve važne stvari
čuvao u torbi.”
Roscoe slegne ramenima. Nije bila previše uvjerena u to. Krenuli smo
lagano niz sporednu uličicu. Izbliza, kontejneri su izgledali ogromni. Morao
sam se rukama podignuti na njihove rubove kako bih provirio unutra. Prvi je
bio prazan. U njemu nije bilo baš ničega, osim nataložene prljavštine od puno
godina upotrebe. Drugi je bio pun. Pronašao sam komad daske od nekog
razbijenog pregradnog zida i stao čeprkati po njemu. Nisam mogao vidjeti
ništa. Spustio sam se dolje i prešao na treći.
Unutra je stajala torba. Nalazila se točno na vrhu, ležeći na nekakvim
komadima starog kartona. Dosegao sam je dugim komadom drveta i izvukao
sam je van. Bacio sam je na tlo, odmah pored Roscoeinih nogu. Skočio sam do
nje. Bila je to iznošena torba, ona koja je prošla velika putovanja. Pohabana i
izgrebana. Na sebi je imala puno naljepnica s raznih zračnih luka. Na ručki je
bila zavezana mala pločica s imenom, u obliku minijaturne zlatne kreditne
kartice. Na njoj je pisalo: Reacher.
“OK, Joe”, kazao sam sam sebi. “Idemo vidjeti jesi li bio pametan.”
Potražio sam cipele. Nalazile su se u vanjskom džepu torbe. Dva para.
Četiri cipele, baš kao što je pisalo na domarovoj listi. Iz svake od njih izvukao
sam uloške. Ispod trećeg sam pronašao malu nepromočivu vrećicu. Unutra je
stajao složen list papira za računala. “Pametan kao pravi klipan, Joe”, kazao
sam sebi i nasmijao se.

DVADESET

Roscoe i ja plesali smo u uličici poput igrača koji na klupi gledaju kako
njihov kolega sa sto metara razlike prolazi kroz cilj utrke. Potom smo požurili
do chevroleta i brzo odvozili kilometar i pol natrag do hotela. Protrčali smo
kroz predvorje i uletjeli u dizalo. Otključali smo sobu i upali unutra. Telefon je
zvonio. Bio je to ponovno Finlay, koji nas je zvao iz Margravea. Zvučao je
jednako oduševljen kao i mi.
“Upravo je zvala Molly Beth Gordon”, kazao je. “Uspjela je. Nabavila je sve
dosjee koji nam trebaju. Upravo je u avionu prema ovamo. Kazala mi je da su
to nevjerojatne stvari. Zvučala je poput zmaja. Prostor za dolaske na zračnoj
luci Atlanta, u dva sata. Naći ćemo se tamo. Kompanija Delta, iz Washingtona.
Je li vam Picard dao što?”
“Naravno”, kazao sam. “On je sjajan tip. Mislim da sam nabavio i ostatak
isprinta.”
“Misliš”, kaže Finlay. “Ne znaš sigurno?”
“Tek smo se vratili”, kazao sam. “Nismo ga još ni pogledali.”
“Pa pogledaj ga, zaboga!” kaže on. “Važno je, zar ne?”
“Vidimo se kasnije, cjepidlako”, kazao sam.
Sjeli smo za stol pored prozora. Otvorio sam malu plastičnu vrećicu i
izvukao papir. Pažljivo sam ga rastvorio. Bio je to list kompjuterskog papira.
Na gornjem desnom kutu bilo je iskidano nekoliko centimetara. Ostalo je malo
više od pola naslova. Pisalo je: Operacija E Unum.
“Operacija E Unum Pluribus”, kaže Roscoe.
Ispod toga stajala je lista s tri grupe inicijala. Prvi su bili P.H. Telefonski
broj bio je otrgnut.
“Paul Hubble”, kazala je Roscoe. “Finlay je pronašao njegov broj i drugu
polovicu naslova.”
Kimnuo sam. Iza toga su stajala još četiri para inicijala. Prva dva bila su
W.B. i K.K. Pored njih stajali su telefonski brojevi. Prepoznao sam pozivni broj
za New York pored inicijala K.K. Promislio sam da moram provjeriti koji je
pozivni broj pored inicijala W.B. Treći inicijali bili su J.S. Pozivni broj bio je
504. Područje New Orleansa. Bio sam tamo prije manje od mjesec dana. Četvrti
inicijali bili su M.B.G. Pored njih stajao je telefonski broj s pozivnim 202.
Pokazao sam ga prstom, kako bi Roscoe primijetila.
“Molly Beth Gordon”, kazala je. “Washington DC.”
Ponovno sam kimnuo. To nije bio broj kojeg sam zvao iz stražnjeg ureda
policije u Margraveu. Možda njen kućni broj. Posljednje dvije stvari na
poderanom popisu nisu bili inicijali, a pored njih nisu stajali nikakvi telefonski
brojevi. Pretposljednja stvar bile su samo dvije riječi: Garaža Stollerovih.
Zadnja stvar bile su četiri riječi: Grayev dosje o Klineru. Pogledao sam na točno
zapisana velika početna slova i gotovo da sam osjeti kako s tog lista isijava
uredan, pedantni karakter moga brata.
Za Paula Hubble znali smo. Bio je mrtav. Znali smo za Molly Beth Gordon.
Ona će biti ovdje u dva sata. Vidjeli smo garažu u kući Shermana Stollera
pokraj terena za golf. U njoj nije bilo ničega osim dvije prazne kutije. Znači da
nam je ostao podcrtani naslov, tri para inicijala s tri telefonska broja i još četiri
riječi: Grayev dosje o Klineru. Pogledao sam na sat. Upravo je prošlo podne.
Bilo je prerano da se samo odmaramo čekajući dolazak Molly Beth. Odlučio
sam da bismo morali početi.
“Prvo ćemo razmisliti o naslovu”, kazao sam. “E Unum Pluribus.”
Roscoe slegne ramenima.
“To je moto SAD-a, zar ne?” kazala je. “Stvar na latinskom?”
“Ne”, kazao sam. “To je moto napisan naopako. Ovo manje-više znači da iz
jednog nastaje sve. Ne da iz svih postaje jedno.”
“Je li moguće da je Joe to napisao pogrešno?” kaže ona.
Odmahnuo sam glavom.
“Sumnjam”, kazao sam. “Ne vjerujem da bi Joe mogao napraviti takvu
grešku. Sigurno ovo znači nešto.”
Roscoe ponovno slegne ramenima.
“Meni ne znači ništa”, kazala je. “Što još?”
“Grayev dosje o Klineru”, kazao sam. “Je li Gray imao dosje o Klineru?”
“Vjerojatno”, kazala je Roscoe. “Imao je dosje o gotovo svakome. Kad bi se
netko posvađao na ulici, on bi to stavio u dosje.”
Kimnuo sam. Vratio sam se nazad do kreveta i podigao telefonsku
slušalicu. Nazvao sam Finlaya u Margrave. Baker mi je kazao da je već otišao.
Onda sam nazvao ostale brojeve na Joeovom isprintu. Broj W.B.-a bio je u New
Jerseyu. Sveučilište Princeton. Fakultet novije povijesti. Odmah sam poklopio.
Nisam vidio nikakvu vezu. Broj K.K.-a bio je u New Yorku. Sveučilište
Columbia. Fakultet novije povijesti. Ponovno sam spustio slušalicu. Onda sam
okrenuo J.S. u Nwe Orleansu. Telefon je jedanput zazvonio, a potom se začuo
užurban glas.
“Petnaesta postaja, detektivi”, kazao je.
“Detektivi?” kažem. “Je li to policija New Orleansa?”
“Petnaesta postaja”, ponovio je glas. “Mogu li vam pomoći?”
“Postoji li kod vas netko s inicijalima J.S.?” upitao sam.
“J.S.?” kaže glas. “Imamo ih troje. Kojega trebate?”
“Ne znam”, kazao sam. “Znači li vam što ime Joe Reacher?”
“Što je ovo dovraga?” kazao je glas. “Kviz ili tako nešto?”
“Pitajte ih, hoćete li?” kazao sam. “Pitajte svakog J.S. zna li Joea Reachera.
Hoćete li to napraviti? Nazvat ću vas ponovno kasnije, u redu?”
Činovnik u petnaestoj policijskoj postaji dolje u New Orleansu progunđao
je i spustio slušalicu. Slegnuo sam ramenima prema Roscoe i vratio telefon na
noćni ormarić.
“Čekamo Molly?” kaže ona.
Kimnuo sam. Bio sam malo nervozan zbog upoznavanja s Molly. To će biti
kao da upoznajem duha koji je povezan s drugim duhom.
Čekali smo za skučenim stolom pokraj prozora. Gledali smo sunce kako
pada iz zenita. Kratili smo vrijeme iznova prolazeći Joeov isprint od početka do
kraja. Počeo sam s naslovom. E Unum Pluribus. Iz jednog nastaje sve. To je bio
Joe Reacher, u tri riječi. Nešto važno, ali sažeto u iskrivljenu malu dosjetku.
 “Idemo”, kaže Roscoe.
Bilo je rano, no mi smo bili nestrpljivi. Skupili smo svoje stvari. Dizalom
smo se spustili u hodnik i pustili da nam mrtvaci svojim novcem plate
telefonske pozive koje smo obavili. Potom smo prišli Roscoeinom chevroletu.
Započeli smo probijati put prema prostoru za dolaske zračne luke. Nije bilo
lako. Hoteli zračne luke predviđeni su za ljude koji dolaze iz prostora za
dolaske ili idu prema prostoru za odlaske. Nitko nije misli na ljude koji možda
idu našim putem.
“Ne znamo kako Molly izgleda”, kaže Roscoe.
“Ali ona zna kako ja izgledam”, kazao sam. “Izgledam poput Joea.”
Zračna luka je bila ogromna. Vidjeli smo veći njegov dio dok smo se
gužvali prema mjestu koje nas zanima. Bio je veći od nekih gradova u kojima
sam nekad boravio. Vozili smo se kilometrima. Pronašli smo pravi terminal.
Zaboravili smo se prestrojiti pa smo promašili parkiralište. Ponovno smo
napravili krug i došli do rampe. Roscoe je uzela karticu za parkiranje u uvezla
nas na parking.
“Skreni lijevo”, kazao sam.
Parking je bio prekrcan. Istezao sam vrat, tražeći slobodno mjesto. Onda
sam ugledao nejasni crni obris kako prolazi jednom od traka s moje desne
strane. Uhvatio sam ga djeličkom oka.
“Idi desno, idi desno”, rekao sam.
Učinilo mi se da sam vidio stražnji dio nekog crnog kombija. Potpuno
novog. Kako prolazi s moje desne strane. Roscoe je okrenula volan pa smo ušli
u sljedeći odjeljak. Uhvatio sam bljesak crvenih svjetala za kočenje na glatkom
crnom metalu. Kombije skrenuo i nestao s vidokruga. Roscoe je pojurila niz
odjeljak i oštro zarubila.
Sljedeći odjeljak bio je prazan. Ništa se nije kretalo. Samo redovi
automobila koji u tišini stole na suncu. Ista stvar i u sljedećem odjeljku. Ništa u
pokretu. Nigdje nije bilo crnog kombija. Provezli smo se cijelim parkiralištem.
Dugo je trajalo. Zadržavali su nas automobili koju su ulazili i izlazili. No prešli
smo cijelo područje. Nigdje nismo mogli pronaći crni kombi.
No pronašli smo Finlaya. Parkirali smo na jednom praznom mjestu i
započeli s dugim hodom prema terminalu. Finlay je parkirao u drugom dijelu
parkirališta i prišao nam je iz suprotnog smjera. Ostatak puta hodao je s nama.
Na terminalu je vladala velika gužva. I bio je ogroman. Izgrađen je nisko,
no prostirao se horizontalno na puno jutara zemlje. Bio je prepun ljudi.
Trepereća svjetla visoko na oglasnim pločama najavljivala su dolaske. Let
Delta Airlinesa u dva sata iz Washingotna bio je sletio i upravo se iskrcavao.
Hodali smo prema izlazu. Izgledalo je kao da hodamo gotovo kilometar. Bili
smo u dugačkom hodniku s hrapavim gumenim podom. Dvije pokretne trake
protezale su se središtem hodnika. Na desnoj strani bio je beskrajan niz
svijetlih gizdavih reklama o atrakcijama ovog dijela zemlje. Bilo poslovno, bilo
privatno, sve se ovdje nalazilo, to je sigurno. Na lijevoj strani nalazila se
staklena prerada, od poda do stropa, s isprekidanom bijelom trakom
nalijepljenom u visini očiju kako bi se spriječilo da ljudi pokušavaju proći kroz
staklo.
Iza stakla nalazili su se izlazi. Beskrajan niz izlaza. Putnici su izlazili iz
aviona i hodali sa svoje strane staklene pregrade. Pola njih nestalo bi negdje sa
strane, u prostore za preuzimanje prtljage. Potom bi ponovno izašli i na
staklenoj pregradi pronašli vrata koja ih propuštaju u glavni hodnik. Druga
polovina bili su putnici na kratke relacije, koji nisu imali nikakvu prtljagu. Oni
bi došli ravno do vrata. Kod svakog para vrata stajala je hrpica ljudi koji su
nekog dočekivali ili došli pozdraviti. Probijali smo se kroz njih dok smo hodali
dalje niz hodnik.
Putnici su izlazili iz vrata svakih tridesetak metara. Prijatelji i rodbina su
se približavali bliže i dvije struje ljudi bi se sudarile. Probili smo se kroz osam
gomila ljudi prije nego što smo stigli do pravog izlaza. Ja sam se samo gurao.
Bio sam nervozan. Priviđenje crnog kombija na parkiralištu uznemirilo me je.
Došli smo do izlaza. Hodali smo na našoj strani stakla još malo dale od
vrata. Točno do razine gdje je stajao avion. Ljudi su već izlazili iz njega. Gledao
sam kako mile iz aviona i skreću prema prostoru za preuzimanje prtljage i
izlaznim vratima. Na našoj strani stakla ljudi su hodali prema daljim izlazima.
Gurali su se dok su prolazili pored nas. Vukli su nas niz hodnik. Bilo je kao da
plivamo po nemirnom moru. Cijelo vrijeme koračali smo unatrag samo kako
bismo ostali na istom mjestu.
Iza stakla nalazila se rijeka ljudi. Vidio sam jednu ženu koja bi mogla biti
Molly. Imala je oko trideset pet godina, bila je odjevena u poslovni kostim,
nosila je aktovku i kofer. Stajao sam uz staklo, nastojeći da me prepozna, no
ona je odjednom ugledala nekog drugog, mahnula mu rukom, ispustila lagani
vrisak iza stakla i uputila poljubac čovjeku koji je stajao deset metara od mene.
On se progurao natrag do vrata kako bi je dočekao.
Potom mi se učinilo da bi gotovo svaka od tih žena mogla biti Molly. Mora
da je bilo na desetke kandidatkinja. Bilo je plavuša i brineta, visokih, niskih,
lijepih i priprostih. Sve poslovno odjevene, sve su nosile primjerenu prtljagu,
sve su koračale onim hodom umornog direktora usred radnog dana.
Promatrao sam ih svih. Utopile su se u rijeku ljudi iza stakla, neke od njih su
provirivale tražeći muževe, ljubavnike, vozače, poslovne partnere, druge su
samo gledale ispred sebe. Sve su išle naprijed u nesnosnoj gužvi.
Jedna od njih imala je smeđu kožnu prtljagu, tešku aktovku u jednoj ruci i
kofer na kotačima kojeg je vukla drugom. Bila je niska, plava, izgledala je
uzbuđeno. Kad je izašla iz prolaza za avion usporila je i pogledom preletjela
gomilu ljudi iza stakla. Oči su joj prešle preko mene. Potom su se brzo vratile.
Pogledala me je ravno u oči. Stala je. Ljudi su je zaobilazili s jedne i druge
strane. Gurali su je prema naprijed. Probila se do stakla. I ja sam se približio sa
svoje strane. Buljila je u mene. Nasmiješila se. Očima je pozdravila brata svoga
mrtvog ljubavnika.
“Molly?” prozborio sam prema njoj kroz staklo.
Podigla je tešku aktovku u rukama poput trofeja. Glavom je kimnula
prema njoj. Uputila mi je veliki široki osmijeh zbog uzbudljive pobjede.
Gurnuli su je u leđa i struja ju je odnijela prema izlazu. Okrenula se da vidi
slijedim li je. Roscoe, Finlay i ja borili smo se kako bismo je sustigli. Na
Mollynoj strani stakla struja je išla u njenom smjeru. Na našoj je išla obrnuto.
Razdvajali smo se dvostruko brže. Nas je gurala poprilično velika rulja
srednjoškolaca. Pokušavali su se maknuti od izlaza i ići dalje niz hodnik.
Velika, dobro uhranjena djeca, pomalo nepristojna, s velikom i teškom
prtljagom. Gurnuli su nas troje pet metara dalje. S druge strane stakla, Molly se
već prilično udaljila. Vidio sam kako njena plava glava nestaje. Probio sam se
na stranu i skočio na pokretnu traku. Išla je u pogrešnom smjeru. Nosila me je
još nekoliko metara prije nego što sam se preko hvataljki za ruke prebacio na
pravu stranu.
Sada sam se konačno kretao u pravom smjeru, no na traci se nalazila
velika hrpa ljudi koji su samo stajali na nogama. Zadovoljni puževim korakom
kojim ih je pokretna guma nosila naprijed. Stajali su po troje jedno pored
drugoga. Nije bilo šanse da se probijem. Popeo sam se na uske hvataljke za
ruke i pokušao hodati na njima kao na konopcu. Morao sam se sagnuti jer
nisam uspio održati ravnotežu. Pao sam na moju desnu stranu. Struja me je
odnijela pet metara u suprotnom smjeru prije nego što sam se uspio uspraviti.
U panici sam pogledao oko sebe. Molly je bila odvučena u prostor za
preuzimanje prtljage. Vidio sam da su Roscoe i Finlay daleko iza mene. Ja sam
se polako kretao u pogrešnom smjeru.
Nisam želio da Molly uđe u prostor za preuzimanje prtljage. Doletjela je
ovamo u žurbi. Imala je hitne vijesti. Nema šanse da bi sa sobom ponijela
veliku putnu torbu. Nema šanse da bi ponijela bilo kakvu veću prtljagu. Ne bi
smjela ići u ovaj prostor. Sagnuo sam glavu u potrčao. Odguravao sam ljude s
puta. Išao sam u suprotnom smjeru od trake na kojoj sam se nalazio. Gumeni
pod škripao je pod mojim cipelama. Svaki sudar stajao me je vremena. Ljudi su
bijesno dovikivali. Nije me bilo briga. Proguravao sam se kroz njih i rušio ih na
pod. Izvukao sam se s pokretne trake i probio se kroz gužvu na izlaznim
vratima.
Prostor za preuzimanje prtljage bila je široka dvorana niskog stropa,
osvijetljena mutnim žutim svjetlima. Probio sam se kroz izlaznu traku.
Posvuda sam tražio Molly. Nisam je mogao pronaći. Dvorana je bila pretrpana
ljudima. Morao da je bilo stotine ljudi koji su stajali oko trake za prtljagu, u tri
reda. Traka se polako kretala pod teretom teških putnih torbi. Uz zid je stajao
dugi niz kolica za prtljagu. Ljudi su stajali u redu kako bi ubacili novčiće u
proreze i uzeli ih. Odvozili su ih od zida prema gomili. Kolica su se sudarala i
odbijala jedna od drugih. Ljudi su se gurali i probijali laktovima.
Utopio sam se u gomilu. Rukama sam probio put i odguravao ljude,
nastojeći pronaći Molly. Vidio sam da je ušla ovamo. Nisam vidio da je izašle.
No nije bila ovdje. Pogledao sam sva lica. Pretražio sam cijelu dvoranu. Pustio
sam da me struja iznese van. Potom sam se probio do izlaznih vrata. Roscoe je
stajala i čvrsto se držala za okvir vrata, nastojeći se oduprijeti struji.
“Je li izašla?” upitao sam.
“Nije”, kaže ona. “Finlay je otišao do kraja hodnika. On čeka tamo, ja
čekam ovdje.”
Stajali smo na mjestu dok su ljudi milili pored nas. Onda se rijeka ljudi
koja je išla od izlaza prema nama odjednom smanjila. Gotovo svi putnici već su
bili izašli. Oni koji su ostali posljednji hodali su dalje. Sa stražnje strane
približavala se jedna starica u invalidskim kolicima. Gurao ju je jedan čovjek iz
osoblja zračne luke. Tip je morao stati i zaobići nešto što je ležalo na podu na
ulazu u dvoranu za prtljagu. Bio je to smeđi kožni kovčeg na kotačima. Ležao je
postrance. Ručka mu je još uvijek bila izvučena. S petnaest metara udaljenosti
vidio sam lijepi zlatni monogram na prednjoj strani. Pisalo je: M.B.G.
Roscoe i ja ponovno smo ušli u dvoranu za preuzimanje prtljage. U
nekoliko minuta, koliko sam proveo izvan njega, prostor se gotovo potpuno
ispraznio. U njemu nije ostalo više od desetak ljudi. Većina njih već je skidala
svoju prtljagu s trake i kretala prema izlazu. U roku od minute, dvorana je
ostala prazna. Traka za prtljagu prazna se vrtila u krug. Potom se zaustavila.
Dvorana je utihnula. Roscoe i ja stajali smo u iznenadnoj tišini i gledali jedno u
drugo.
Dvorana je imala četiri zida, pod i strop. Imala je ulazna i izlazna vrata.
Pokretna traka ulazila je kroz rupu visoku i široku jedan metar i ponovno se
gubila kroz rupu veličine jednog četvornog metra. Obje rupe bile su
prekrivene crnim gumenim zastorima, izrezanim u trake širine po desetak
centimetara. Pored trake stajala su vrata za ukrcaj i iskrcaj tereta. S naše
strane bila su prazna. Bez kvake. Zaključana.
Roscoe se povukla natrag i zgrabila kofer Molly Beth. Otvorila ga je.
Unutra je bilo nešto malo odjeće i neseser. I jedna fotografija. Velikog formata,
uokvirena u okvir brončane boje. Na njoj je bio Joe. Izgledao je poput mene,
osim što je bio nešto mršaviji. Obrijane, potamnjele glave. Iskrivljeni, zabavni
osmijeh.
Dvoranu je ispunio zvuk upozoravajuće sirene. Zasvirala je na trenutak i
potom se traka za prtljagu ponovno pokrenula. Zurili smo u nju. Zurili smo u
rupu iz koje je izlazila. Gumeni zastor se savio. Izašla je aktovka. Od smeđe
kože. Kaiši su bili razrezani. Aktovka je bila otvorena. Bila je prazna.
Mehanički se klatila na traci na putu prema nama. Buljili smo u nju. Buljili
smo u prerezane kaiše. Bili su prerezani nečim oštrim. Prerezao ih je netko
kome se previše žurilo da bi jednostavno otvorio bravu.
 Skočio sam na traku koja se još uvijek kretala. Potrčao sam u smjeru
suprotnom od njenog i poput plivača s glavom prema naprijed skočio ispod
gumenih traka koje su prekrivale rupu od jednog kvadrata. Grubo sam se
prizemljio a traka me je počela ponovno vući vani. Poput malog djeteta penjao
sam se i puzao na rukama i koljenima. Otkotrljao sam se sa trake i skočio na
noge. Bio sam u bazenu za ukrcavanje. Praznom. Blještavo popodnevno svjetlo
probijalo se izvana. U zraku se osjetio miris kerozina i dizelskog goriva, nošen
vlakovima za prtljagu koji su pristizali od aviona na asfaltu.
Posvuda oko mene nalazila se izgubljena prtljaga i zaboravljeni kovčezi.
Bili su zbijeni u odjeljke. Gumeni pod bio je pretrpan starim naljepnicama i
oznakama. Mjesto je izgledalo poput prljavog labirinta. Vrzmao sam se i lutao
naokolo, beznadno pokušavajući pronaći Molly. Optrčavao sam jednu hrpu za
drugom. Ulazio sam u jedan za drugi odjeljak. Hvatao sam se za metalne police
i provlačio se kroz uske prolaze. Očajnički sam gledao naokolo. Nije bilo
nikoga. Nigdje nije bilo nikoga. Nastavio sam trčati, posklizujući se i teturajući
po otpacima.
Pronašao sam njenu lijevu cipelu. Ležala je postrance na ulazu u jedan
mračni odjeljak. Ušao sam unutra. Nije bilo ničega. Pokušao sam u sljedećem
odjeljku. Nije bilo ničega. Držao sam se za police, teško dišući. Morao sam se
organizirati. Otrčao sam do najdaljeg kraja hodnika. Započeo sam provirivati
redom u svaki odjeljak. Lijevo pa desno, lijevo pa desno, nastojeći doći do kraja
što prije, u očajničkom cik-cak trčanju bez daha.
Pronašao sam joj i desnu cipelu tri odjeljka prije kraja. Potom sam naišao
na njenu krv. Na ulazu u sljedeći odjeljak bila je razlivena po podu, ljepljiva,
šireći se sve brže. Ona je bila gurnuta u stražnji dio odjeljka, u mraku je ležala
na leđima, zaglavljena između dvije hrpe prtljage. Jednostavno je ležala na
gumenom podu. Iz nje je curila krv. Trbuh joj je bio razrezan. Netko joj je zabio
nož i okrutno ga povukao prema gore.
No bila je živa. Jedna blijeda ruka joj je podrhtavala. Usne su joj bile
umrljana svijetlim mrljama krvi. Glava joj je mirovala, no oči su kružile
naokolo. Dotrčao sam do nje. Primio sam je za glavu. Pogledala me je. Natjerala
se da progovori.
“Moraš se uvući unutra prije nedjelje”, prošaptala je.
Onda mi je umrla na rukama.
 DVADESET JEDAN

Kemiju sam učio u otprilike sedam različitih srednjih škola. Nisam je puno
naučio. Samo sam se provukao uz opće dojmove. Jedna od stvari koje sam
zapamtio jest da se u staklenu epruvetu može ubaciti neka stvar od koje sve
može eksplodirati uz veliki prasak. Mala količina praška proizvodi učinak puno
veći nego što bi trebalo.
Tako sam se osjećao oko Molly. Nikad prije nisam je vidio. No Nisam čak
ni čuo za nju. No bio sam bijesan, preko svake mjere. Bilo je gore s njom nego s
Joeom. Ono što se dogodilo Joeu dogodilo se dok je bio na dužnosti. Joe je znao
za to. On bi to prihvatio. Joe i ja znali smo sve o rizicima i pravilima službe još
otkako smo znali bilo što. No s Molly je to bilo drukčije.
Druga stvar koje se sjećam iz laboratorija kemije jesu priče o pritisku.
Pritisak pretvara ugljen u dijamante. Pritisak radi svašta. Radio je i meni. Bio
sam bijesan i u stisci s vremenom. U sebi sam još uvijek gledao Molly kako
izlazi iz onog prolaza za avion. Korača naprijed, odlučna da pronađe Joeovog
brata i pomogne mu. Smiješi se smiješkom trijumfa. U ruci drži aktovku punu
dosjea koje nije smjela kopirati. Riskira puno. Za mene. Za Joea. Ta slika u
mojoj glavi bivala je sve jača, poput jakog pritiska na neki geološki oblik.
Morao sam odlučiti kako iskoristiti taj pritisak. Morao sam odlučiti hoće li me
slomiti ili će me pretvoriti u dijamant.
Stajali smo na parkiralištu zračne luke naslonjeni na Roscoein auto.
Ošamućeni i nijemi. Bila je srijeda, oko tri sata poslijepodne. Držao sam
Finlaya za ruku. On je želio ostati unutra i umiješati se u cijelu stvar. Kazao je
da je to njegova dužnost. Ja sam vrištao na njega da nemamo vremena. Na silu
sam ga odvukao s terminala. Odveo sam ga ravno do auta jer sam znao da će
ono što napravimo u idućim trenucima presuditi između pobjede i poraza.
“Moramo doći do Grayevog dosjea”, kazao sam. “To je sljedeća najbolja
stvar koju možemo napraviti.”
Finlay slegne ramenima. Odustao je od borbe.
“To je sve što nam preostaje”, kazao je.
Roscoe kimnu glavom.
“Idemo”, kaže ona.
Ona i ja odvezli smo se njenim autom. Finlay je cijelo vrijeme vozio ispred
nas. Nas dvoje nismo progovorili ni riječ. No Finlay je cijelim putem
razgovarao sa sobom. Vikao je i psovao. Vidio sam kako u autu zabacuje
glavom naprijed-nazad. Psovao je i vikao u svoje vjetrobransko staklo.
Teale je čekao točno iza vrata policijske zgrade. Naslonjen na prijemni
pult. U svojoj naboranoj staroj ruci držao je štap. Ugledao je nas troje kako
dolazimo i šepajući ušao u prostoriju s policajcima. Sjeo je za stol. Stol najbliži
vratima sobe s dokumentacijom.
 Prošli smo pokraj njega i ušli u stražnji ured. Sjeli smo da ovdje odradimo
čekanje. Iz džepa sam izvukao Joeov isprint i gurnuo ga preko stola. Finlay ga
je preletio pogledom.
“Nema puno toga, zar ne?” kazao je. “Što naslov znači? E Unum Pluribus?
To je obrnuto, zar ne?”
Kimnuo sam.
“Iz jednog nastaje sve”, kazao sam. “Ne shvaćam značenje.”
On slegne ramenima. Počeo je čitati ispočetka. Promatrao sam kako
proučava papir. Potom se na vratima sobe začulo kucanje i Baker uđe unutra.
“Teale izlazi iz zgrade”, kazao je. “Razgovara sa Stevensonom na
parkiralištu. Treba li vama nešto?”
Finlay mu pruži poderani isprint.
“Napravi mi kopiju ovoga, hoćeš?” kaže.
Baker izađe iz sobe kako bi to napravio a Finlay stane lupkati prstima po
stolu.
“Čiji su sve ono inicijali?” kaže on.
“Znamo samo one koji su mrtvi”, kazao sam. “Hubble i Molly Beth. Dva
broja su od fakulteta. Princeton i Columbia. Posljednji je detektiv dolje u New
Orleansu.”
“Što je sa Stollerovom garažom?” kaže on. “Jeste li je pregledali?”
“Ništa”, kazao sam. “Samo par praznih kutija u kojima su bili
kilmatizacijski uređaji od prošle godine, kad ih je prevozio za Floridu i krao
ih.”
Finlay progunđa i Baker ponovno uđe unutra. Dodao mi je Joeov papir
zajedno s njegovom kopijom. Zadržao sam original a kopiju predao Finlayu.
“Teale je otišao”, kaže Baker.
Požurili smo vani iz ureda. Krajičkom oka uhvatio sam prizor bijelog
cadillaca kako izlazi s parkirališta. Gurnuo sam vrata sobe s dokumentacijom i
otvorio ih.
Margrave je bio gradić usred ničega, no Gray je proveo dvadeset pet
godina puneći tu sobu papirima. Unutra je bilo više papira nego što sam ikad
vidio. Na sva četiri zida stajali su ormari od poda do stropa, s vratima od
snježnobijelog emajla. Svih smo ih otvorili. Svaki ormar bio je pun redova s
dosjeima. Mora da je unutra bilo najmanje tisuću kutija s dokumentima. Kutije
od čvrstog kartona, s naljepnicama na stranama, male plastične ručice ispod
naljepnica kako bi se moglo izvući kutije ako zatrebaju. Lijevo od vrata, na
najgornjoj polici, stajao je odjeljak za slovo ‘A’. Desno od vrata, skroz dolje,
nalazio se odjeljak slova ‘Z’. Slovo ‘K’ bilo je na zidu nasuprot vrata, lijevo od
centra, u razini očiju.
Pronašli smo kutiju označenu s ‘Kliner’. Točno između triju kutija s
oznakama ‘Klan’ i one s oznakom ‘Klipspringer protiv Države Georgia’. Uvukao
sam prst kroz malu ručku. Izvukao sam kutiju. Bila je teška. Dodao sam je
Finlayu. Vratili smo se ponovno u stražnji ured. Stavio sam kutiju na veliki
drveni stol. Otvorio sam je. Bila je puna starog požutjelog papira.
No to su bili pogrešni papiri. Nisu imali nikakve veze s Klinerom.
Apsolutno nikakve. Bila je to deset centimetara debela hrpa papira s prastarim
policijskim bilješkama. Svakodnevne stvari. Stvari koje su trebale biti bačene
godinama prije. Komadić povijesti. Procedura koju bi trebalo slijediti za slučaj
da Sovjetski Savez usmjeri svoj projektil prema Atlanti. Procedura koju treba
slijediti za slučaj da se neki crnac poželi voziti u prednjem dijelu autobusa.
Hrpa stvari. No nijedan od naslova nije počinjao slovom ‘K’. Ni jedna riječ nije
se odnosila na Klinera. Buljio sam u hrpu debelu deset centimetara i osjetio
kako se pritisak gomila.
“Netko nas je pretekao”, kazala je Roscoe. “Izvadili su stvari o Klineru i
zamijenili ih ovim smećem.”
Finlay kimnu. No ja sam odmahnuo glavom.
“Ne”, kazao sam. “To nema nikakvog smisla. U tom slučaju izvukli bi cijelu
kutiju i jednostavno je bacili u smeće. Ovo je napravio sam Gray. Morao je
sakriti materijal, no nije se mogao natjerati da pokvari savršen raspored svoje
sobe s dokumentima. Zato je izvadio sadržaj ove kutije i unutra stavio ove
stare stvari. Držao je sve čistim i urednim. Rekli ste da je bio pedantan, je li
tako?”
Roscoe slegne ramenima.
“Gray ga je sakrio?” kaže. “Možda i jest. Sakrio je svoj pištolj u mome
stolu. Nije mu smetalo sakrivanje stvari.”
Pogledao sam je. Nešto od onog što je rekla upalilo je zvonce za uzbunu.
“Kad ti je dao pištolj?” upitao sam je.
“Odmah nakon Božića”, kaže ona. “Nedugo prije nego što je umro”.
“Nešto nije u redu s time”, kazao sam. “Čovjek je bio detektiv s dvadeset
pet godina iskustva, zar ne? Dobar detektiv. Stariji, cijenjen gospodin. Zašto bi
takav čovjek mislio da bi njegov izbor oružja kojeg posjeduje izvan službe
morao biti tajna? To nije bio problem. Dao ti je kutiju zato što se u njoj nalazilo
nešto vrijedno za sakriti.”
“Skrivao je pištolj”, kaže Roscoe. “Rekla sam ti to.”
“Ne”, kazao sam. “Ne vjerujem u to. Pištolj je bio mamac, kako bi bio
siguran da se kutija čuva u zaključanoj ladici. On nije morao skrivati pištolj.
Čovjek poput njega mogao je za oružje izvan službe imati i nuklearne
projektile, da je htio. Pištolj nije bio neka velika tajna. Velika tajna bilo je nešto
drugo u kutiji.”
“Ali u kutiji nema ničeg drugog”, kaže Roscoe. “U svakom slučaju nema
nikakvih dosjea, zar ne?”
Na sekundu smo ostali stajati mirno. A onda smo potrčali prema vratima.
Projurili smo kroz njih i dotrčali do Roscoeinog chevroleta na parkiralištu.
Izvadili smo Grayevu kutiju iz prtljažnika. Otvorili smo je. Pružio sam Desert
Eagle Finlayu. Pregledao kutiju s mecima. Nije bilo ničega. U kutiji za dosjee
nije bilo više ničega. Protresao sam je. Pregledao sam poklopac. Ništa ni ovdje.
Pokidao sam kutiju. Razdvojio sam dijelove zalijepljene ljepilom i ispravio
karton. Nije bilo ničega. Potom sam pokidao i poklopac. Ispod prijeloma na
kutu nalazio se skriven ključ. Zalijepljen za unutrašnju stranu. Tamo gdje ga
nitko ne bi mogao vidjeti. Tamo gdje ga je pažljivo sakrio čovjek koji je danas
mrtav.
Nismo znali čemu ključ pripada. Isključili smo sve u zgradi policije.
Isključili smo sve u Grayevom domu. Zaključili smo da su ta mjesta preočita da
bi ih osobito oprezan čovjek izabrao. Buljio sam u ključ i ponovno osjetio kako
se pritisak pojačava. Zatvorio sam oči i stvorio sliku Graya kako ispravlja kut
ovog poklopca i na njega lijepi svoj ključ. Pruža kutiju svojoj prijateljici Roscoe.
Gleda kako je stavlja u ladicu. Gleda kako se ladica zatvara. Gleda kako je
zaključava. Opušta se. Tu sliku pretvorio sam u film i dva puta ga zavrtio u
glavi prije nego što mi je otkrio čemu služi ključ.
“Nečemu u brijačnici”, kazao sam.
Istrgnuo sam Desert Eagle iz Finlayevih ruku i požurio njega i Roscoe da
uđu u auto. Roscoe je sjela za volan. Upalila ga je i uz škripu guma izjurila s
parkirališta. Skrenula je južno, prema gradu.
“Zašto?” upita ona.
“On je često išao tamo”, kazao sam. “Tri, četiri puta tjedno. Stari mi je to
rekao. On je bio jedini bijelac koji je ikad tamo ušao. To mu je bio siguran
teritorij. Daleko od Tealea, Klinera i svih ostalih. A on ni nije morao ići tamo,
zar ne? Sami ste rekli da je imao veliku neurednu bradu i da je bio ćelav. Nije
išao tamo na brijanje. Išao je tamo jer je volio one starce. Njima se obratio. Dao
im je stvari i zamolio ih da ih sakriju.”
Roscoe skrenu chevroletom i zaustavi ga na ulici ispred brijačnice, pa
smo mi iskočili iz auta i utrčali unutra. Nije bilo mušterija. Samo dvojica
staraca, sjedili su u svojim stolicama i nisu radili ništa. Pokazao sam im ključ.
“Došlo smo po Grayeve stvari”, kazao sam.
Mlađi od njih dvojice odmahne glavom.
“Ne mogu ti ih dati, prijatelju”, kaže on.
Prišao mi je i uzeo ključ. Odšetao je do Roscoe i stavio joj ga u ruku.
“Sada možemo”, kazao je. “Stari gospo’n Gray kazao nam je da ih ne
smijemo dati nikome osim njegovoj prijateljici, gospođici Roscoe.”
Ponovno je uzeo ključ od nje. Prišao je umivaoniku i sagnuo se kako bi
otključao ladicu od mahagonija, ugrađenu ispod njega. Izvukao je tri dosjea.
Bile su to podebele hrpe papira, svaka umotana u stari masni papir. Pružio je
jednu meni, jednu Finlayu i jednu Roscoe. Potom je dao znak svome partneru
pa su nas njih dvojica otpratili do stražnjeg dijela prostorije. Ostavili su nas
same. Roscoe je sjela na tapeciranu klupu u prozoru. Finlay i ja smjestili smo
se u stolce za brijanje. Digli smo noge na kromirana postolja. Započeli smo sa
čitanjem.
Moj dosje bio je debela hrpa policijskih izvještaja. Svi su bili kopirani i
faksirani. Dvostruko mutni, no ipak su se mogli čitati. Bio je to dosje kojeg je
sastavio detektiv James Spirenza, Petanesta postaja, Policija New Orleansa,
Odjel za umorstva. Spirenza je prije osam godina bio raspoređen na jedno
ubojstvo. Potom su mu ih dodijelili još sedam. Završio je na slučaju u kojeg je
bilo uključeno osam umorstava. Nije razriješio nijedno od njih. Niti jedno.
Potpuni podbačaj.
No on se jako trudio. Proveo je pedantnu istragu. Mukotrpnu. Prva žrtva
bio je vlasnik jedne tvornice tekstila. Specijalist, uključen u neki novi kemijski
proces oko pamuka. Druga žrtva bio je prethodnik prvog tipa. On je napustio
njegovu operaciju i pokušavao je prikupiti početni kapital da sam pokrene svoj
posao.
Sljedećih šest žrtava bili su ljudi iz vlasti. Zaposlenici Agencije za zaštitu
okoliša. Radili su na slučaju iz svog ureda u New Orleansu. Radilo se o slučaju
zagađenja u delti rijeke Mississippi. Pomor ribe. Uzrok je detektiran četiri
stotine kilometara uzvodno. Tvornica za preradu tekstila u državi Mississippi
ispuštala je kemikalije u rijeku, natrijev hidroksid, natrijev hipoklorit i klor, što
se sve miješalo s riječnom vodom i formiralo smrtonosni koktel kemikalija.
Svih osam žrtava umrlo je na isti način. S dva pogotka u glavu iz
automatskog pištolja s prigušivačem. Kalibar 22. Uredan i klinički precizan.
Spirenza je pretpostavljao da su to bili pogoci profesionalca. Tražio je ubojicu
na dva načina. Povukao je sve veze koje je imao i pretresao sve moguće rupe.
Profesionalni ubojice su tanki na terenu. Spirenza je zamolio svoje veze da
popričaju sa svima njima. Nitko nije znao ništa.
Spirenzin drugi pristup bio je klasičan. Pokušavao je otkriti tko je od
svega imao koristi. Nije mu trebalo puno da spoji komadiće mozaika.
Prerađivač tekstila iz države Mississippi dobro je izgledao. Napadalo ga je
osmero ljudi koji su poginuli. Dvojica od njih napadala su ga poslovno. Ostalih
šest prijetili su da će ga zatvoriti. Spirenza ga je dohvatio i prevrnuo ga
naopako. Stajao mu je za vratom godinu dana. Papiri u mojim rukama to su
dokazivali. Spirenza je pozvao FBI i poreznike. Oni su na svakom računu
pretražili svaki cent u potrazi za neopravdanom isplatom novca neuhvatljivim
plaćenim ubojicama.
Tražili su godinu dana i ništa nisu našli. Usput su pronašli mnoštvo
drugih stvari. Spirenza je bio uvjeren da je tip ubio svoju ženu. Da ju je
jednostavno pretukao nasmrt. Tip se ponovno oženio i Spiranza je lokalnoj
policiji poslao faks s upozorenjem. Njegov jedini sin bio je psihopat, po
Spirenzinom mišljenju, gori od svoga oca. Hladnokrvni psihopat. Prerađivač
tekstila cijelo vrijeme je štitio svoga sina. Pokrivao ga je. Novcem se izvlačio iz
svih nevolja. Momak je imao dosje u desetak različitih institucija.
No ništa nije bilo dovoljno čvrsto. FBI iz New Orleansa izgubio je
zanimanje. Spirenza je zaključio slučaj. Zaboravio je sve o tome, sve dok mu
nije pristigao faks od jednog starog detektiva iz zabačenog dijela Georgije u
kojem su se tražile informacije o obitelji Kliner.
Finlay zatvori svoj dosje. Okrenuo je svoj brijački stolac prema meni.
“Fundacija Kliner je lažna”, kazao je. “Potpuno lažna. To je paravan za
nešto drugo. Sve ovdje piše. Gray je sve provalio. Pregledao je sve od početka
do kraja. Fundacija je svake godine trošila milijune, a prihodi su joj nikakvi.
Doslovce na nuli.”
Izabrao je jedan list papira i izvukao ga iz dosjea. Nagnuo se prema
naprijed. Pružio mi ga je. Bio je to nekakav obračun troškova koji je pokazivao
rashode Fundacije.
“Vidiš ovo?” kazao je. “To je nevjerojatno. Toliko oni troše.”
Pogledao sam. Na papiru je bio napisan golemi iznos. Kimnuo sam.
“Možda još i puno više od toga”, kazao sam. “Ovdje sam pet dana, znaš?
Prije toga proveo sam šest mjeseci lutajući po Sjedinjenim Državama. Prije
toga bio sam po cijelom svijetu. Margrave je daleko najčišće, najbolje
održavano, najbolje uređeno mjesto koje sam ikad vidio. Bolje ga se pazi nego
na Bijelu kuću u Washingtonu. Vjeruj mi, bio sam tamo. Sve u Margraveu ili je
potpuno novo, ili je savršeno obnovljeno. Sve je potpuno savršeno. Tako
savršeno da je to zastrašujuće. To mora stajati cijelo bogatstvo.”
Kimnuo je.
“A Margrave je jako čudno mjesto”, kazao sam. “Gotovo uvijek je prazan.
Nema života. U cijelom gradu ne odvija se praktički nikakva poslovna
aktivnost. Ništa se nikad ne događa. Nitko ne zarađuje nikakav novac.”
Izgledao je nekako tupo. Nije me pratio.
“Razmisli o tome”, kazao sam. “Pogledaj Eno's, na primjer. Potpuno novo
mjesto. Vrhunski uređen restoran. No nikad nema mušterija. Bio sam tamo
nekoliko puta. Nikad nije bilo više od dva čovjeka. Više je konobarica nego
gostiju. Kako onda Eno’s plaća račune? Poreze? Hipoteku? Isto važi i za sve
druge u gradu. Jesi li ikad vidio red kupaca koji čekaju da uđu u prodavaonicu
ili koji žure iz nje van?”
Finlay je malo razmislio o tome. Odmahnuo je glavom.
“Isto vrijedi i za brijačnicu”, kazao sam. “Bio sam ovdje u nedjelju ujutro i
u utorak ujutro. Stari mi je kazao da u međuvremenu nisu imali mušterija.
Nikoga u četrdeset osam sati.”
Onda sam prestao pričati. Razmišljao sam o tome što mi je još starac
rekao. Smežurani stari brijač. Odjednom sam sve vidio u drugom svjetlu.
“Stari brijač”, kazao sam. “On mi je kazao nešto. Bilo je prilično čudno.
Mislio sam da je lud. Pitao sam ga kako zarađuju za život kad nemaju
mušterija. On mi je rekao da im ne trebaju mušterije kako bi preživjeli jer
imaju novac kojeg primaju od Fundacije Kliner. Onda sam ja rekao, kakav
novac? On kaže tisuću dolara. Objašnjavao mi je da ih svi obrtnici u gradu
dobivaju. Onda sam pomislio da misli na nekakvu poslovnu subvenciju, tisuću
dolara mjesečno, znaš?”
Finlay kimnu. To mu se činilo u redu.
“Nešto sam čavrljao s njime”, kazao sam. “Onako kao što se obično radi na
stolcu kod brijača. Pa sam mu rekao da je tisuću dolara godišnje u redu, ali da
neće baš prehraniti sva usta, tako nešto, znaš? I znaš što mi je onda rekao?”
Odmahnuo je glavom i čekao da mu kažem. Koncentrirao sam se ne bih li
se sjetio što mi je točno starac bio rekao. Htio sam vidjeti hoće li on to odbaciti
jednako brzo kao što sam i ja napravio.
“Htio je da sve zvuči kao neka velika tajna”, kazao sam. “Kao da je prešao
sve granice samim time što mi je išta čak i spomenuo. Šaptao je. Kazao je da mi
ne bi smio ništa reći, no da hoće zato što znam njegovu sestru.”
“Znaš njegovu sestru?” upita Finlay iznenađeno.
“Ne, ne znam”, kazao sam. “Izgledao je jako zbunjeno. U nedjelju sam ga
bio pitao o Blind Blakeu, znaš, starom gitaristi, on mi je kazao da ga je prije
šezdeset godina znala njegova sestra. To mu se sve pomiješalo, mora da je
mislio da sam mu kazao da poznajem njegovu sestru.”
“Pa, u čemu je ta velika tajna?” kaže on.
“Kazao je da nije tisuću dolara mjesečno”, kazao sam. “Već tisuću dolara
tjedno.”
“Tisuću dolara tjedno?” kaže Finlay. “Svaki tjedan? Je li to moguće?”
“Ne znam”, kazao sam. “Tada sam pretpostavio da je stari jednostavno
lud. No sada mislim da je govorio istinu.”
“Tisuću dolara tjedno?” ponovio je. “To je vraški velika subvencija. To je
pedeset dvije tisuće dolara godišnje. A to je vraški puno novca, Reacher.”
Razmislio sam o tome. Prstom sam pokazao na Grayev izračun.
“Njima bi trebali takvi iznosi”, kazao sam. “Ako doista troše ovoliko,
trebali bi im takvi iznosi samo da se riješe svog novca.”
Finlay je bio zamišljen. Razmišljao je o ovome.
“Kupili su cijeli grad”, kazao je. “Jako polako, jako tiho. Kupili su cijeli
grad za tisuću dolara tjedno, malo ovdje, malo tamo.”
“Tako je”, kazao sam. “Fundacija Kliner postala je zlatna koka. Nitko ne
želi riskirati i zaklati je. Svi drže zatvorena usta i okreću glavu od onoga od
čega je trebaju okrenuti.”
“Tako je”, kaže on. “Klineri bi se mogli izvući i zbog ubojstva.”
Pogledao sam ga.
“Izvukli su se s ubojstvom”, kazao sam.
“Dakle, što ćemo napraviti oko ovoga?” kaže Finlay.
“Najprije ćemo pokušati otkriti što to dovraga oni uopće rade”, kazao
sam.
Pogledao me je kao da sam lud.
“Znamo što rade, zar ne?” kaže. “Tiskaju pun kufer lažnog novca gore u
skladištu.”
Odmahnuo sam glavom.
“Ne, ne rade to”, kažem. “Nema ozbiljne proizvodnje krivotvorenog novca
u SAD-u. Joe je sve to zaustavio. Jedino mjesto gdje se to radi jest inozemstvo.”
“Što se onda događa?” upita Finlay. “Mislio sam da se ovdje cijelo vrijeme
radi o krivotvorenom novcu. Zbog čega drugog bi Joe bio umiješan?”
Roscoe nas pogleda s klupe u prozoru.
“I radi se o krivotvorenom novcu”, kaže ona. “Znam točno o čemu se radi.
Sve do zadnjeg detalja.”
U jednoj ruci podigla je Grayev dosje.
“Dio odgovora je ovdje”, kazala je.
Onda je drugom rukom podigla dnevne novine koje su stajale u brijačnici.
“A ostatak odgovora je ovdje”, dodala je.
Finlay i ja pridružili smo joj se na klupi. Proučili smo dosje koji je bila
čitala. Bio je to izvještaj o nadzoru. Gray se bio sakrio ispod petlje na autocesti
i promatrao kamione koji ulaze i izlaze u skladišta. Trideset dva dana.
Rezultati su bili pomno nabrojani, razdvojeni na tri dijela. U prvih jedanaest
navrata vidio je po jedan kamion koji dolazi s juga, uvijek rano ujutro. Po cijeli
dan viđao je kamione koji izlaze iz skladišta i kreću prema sjeveru i prema
zapadu. Nabrojao je sve kamione po mjestu gdje idu, koristeći se njihovim
tablicama. Mora da se koristio dalekozorom. Lista odredišta bila je užasno
široka, od Kalifornije pa sve do Massachusettsa. U tih prvih jedanaest dana
zabilježio je jedanaest kamiona koji su došli i šezdeset sedam koji su otišli. U
prosjeku je dolazio jedan, a odlazilo njih šest, malih kamiona, možda tona
tereta na tjedan.
Prvi dio Grayevih zapisa pokrivao je prvu kalendarsku godinu. Drugi dio
pokrivao je drugu. Tada se sakrio u devet odvojenih navrata. Vidio je pedeset
tri odlazeća kamiona, istih šest na dan kao i prije, sa sličnim popisom
odredišta. No evidencija kamiona u dolasku bila je različita. U prvom dijelu
godine dolazio je po jedan kamion dnevno, kao i obično. No u drugom dijelu
godine isporuke su narasle. Skočile su na dva kamiona dnevno.
Posljednjih dvanaest dana njegovog nadzora ponovno su bili različiti. Svi
su bili u zadnjih pet mjeseci njegovog života. Od prošle jeseni do veljače još
uvijek je bilježio oko šest kamiona na dan koji odlaze na širok niz odredišta.
No nije zabilježen dolazak nijednog kamiona. Ama baš nijednog. Od prošle
jeseni stvari su se odvozile, no ništa se nije dovozilo.
“Dakle?” Finlay upita Roscoe.
Naslonila se i nasmiješila. Sve je shvatila.
“Očito je, zar ne?” kazala je. “Dovoze krivotvoreni novac u zemlju.
Tiskanje u Venezueli, na nekom mjestu koje je Kliner postavio usporedo sa
svojom novom tvornicom kemikalija. Dolazi ovamo brodom i onda ga dovlače
iz Floride u skladište u Margraveu. Onda ga kamionima šalju na sjever i zapad,
u velike gradove, Los Angeles, Chicago, Detroit, New York, Boston. Utapaju ga
u tokove novca u velikim gradovima. To je međunarodna mreža za distribuciju
krivotvorenog novca. Očito je, Finlay.”
“Je li?” kaže on.
“Naravno da jest”, kaže ona ponovno. “Sjeti se Shermana Stollera. Vozio je
do Floride i nazad, kako bi tamo, u Jacksonville Beachu, sreo brod koji dolazi.
Bio je na putu prema tamo kako bi došao do broda kad su ga na mostu
zaustavili zbog brzine, zar ne? Zato se bio toliko uzrujao. Zato je tako brzo
dobio tako poznatog odvjetnika, zar ne?”
Finlay kimnu.
“Sve se uklapa”, kaže ona. “Zamisli kartu Sjedinjenih Država. Novac se
tiska u Južnoj Americi, ovamo dolazi morem. Pristaje u Floridi. Teče prema
jugoistoku i onda se iz Margravea rasprši na sve strane. Utječe u Los Angeles
na zapadu, gore u Chicago na sjeveru i Boston i New York na istoku. Različite
grane, zar ne? Izgleda kao svijećnjak ili menora. Znaš što je menora?”
“Naravno”, kaže Finlay. “To je svijećnjak koji koriste Židovi.”
“Tako je”, kaže ona. “Tako to izgleda na karti. Od Floride do Margravea je
ručka. Onda se posebni stalci granaju prema velikim gradovima, od LA-a preko
Chicaga do Bostona. To je uvoznička mreža, Finlay.”
Puno mu je pomagala. Rukama je u zraku oblikovala menoru.
Zemljopisno mi je sve izgledalo u redu. Imalo je smisla. Ruta za uvoz, vožnja
prema sjeveru u kamionima, iz Floride. Morao bi se koristiti onaj prometni
čvor oko Atlante kako bi se sve razgranalo i zaputilo prema velikim gradovima
na sjeveru. Ideja o menori bila je dobra. Lijevi dio svijećnjaka morao bi se malo
iskriviti prema dolje, kako bi došao do LA-ja. Kao da ju je netko ispustio na pod
i da je netko drugi slučajno na nju nagazio. No ideja je imala smisla. Sam
Margrave je gotovo sigurno bio čvorište. To skladište gotovo sigurno bilo je
centar za distribuciju. Zemljopisno, sve je bilo u redu. Korištenje uspavanog
mjesta usred ničega, poput Margravea, bilo bi jako pametno. A imali bi
dostupne i goleme količine novca, to je sigurno. Lažnog novca, no trošio bi se
sasvim jednako. A bilo ga je jako puno. Slali su po jednu tonu tjedno, jer je to
bila operacija golemih razmjera. Ogromna. To bi objasnilo ogromno trošenje
novca Fundacije Kliner. Ako bi im ga ikad ponestalo, mogli su ga jednostavno
tiskati još više. No Finlay još uvijek nije bio uvjeren.
“Što je sa zadnjih dvanaest mjeseci?” kaže on. “Nije bilo nikakvog priljeva
iz uvoza. Pogledaj Grayevu listu. Nijedna dostava nije obavljena. Stali su prije
točno godinu dana. Sherman Stoller je bio otpušten, zar ne? Ništa se nije
događalo cijelu godinu. No još uvijek su nešto distribuirali. Još uvijek je šest
kamiona dnevno izlazilo iz skladišta. Ništa nije dolazilo, no šest kamiona
dnevno je odlazilo. Što to znači? Kakav je to uvoz?”
Roscoe mu se nasmiješi i podigne novine.
“Odgovor je ovdje”, kaže ona. “U novinama je još od prošlog petka. Obalna
straža. Prošlog rujna pokrenuli su veliku akciju protiv krijumčarenja, zar ne?
Bilo je puno publiciteta oko toga. Kliner je sigurno znao što se sprema. Zato je
unaprijed napravio veliku zalihu. Vidiš Grayevu listu? U zadnjih šest mjeseci
prije rujna prošle godine udvostručio je količine koje mu se dostavljaju.
Nastavio je s distribucijom cijelu godinu. Zato su se panično bojali izlaganja.
Cijelu godinu sjedili su tamo na hrpi krivotvorenog novca. Sad će Obalna straža
prekinuti s operacijom, zar ne? Zato ponovno mogu početi uvoziti, kao i inače.
To će se dogoditi u nedjelju. To je nesretna Molly mislila kad je kazala da se
moraš uvući unutra prije nedjelje. Moramo ući u skladište prije nego što i
zadnja hrpa novca nestane.”

DVADESET DVA

Finlay kimnu glavom. Uvjerila ga je. Potom se nasmiješio. Ustao je s klupe

u brijačnici i pružio Roscoe ruku. Rukovao se s njom vrlo formalno.
“Dobar posao”, kazao joj je. “Savršena analiza. Uvijek sam govorio da si
pametna, Roscoe. Je li tako, Reacher? Zar ti nisam rekao da je ona najbolje što
imamo?”
Kimnuo sam i nasmiješio se, a Roscoe se stane crvenjeti. Finlay joj nastavi
držati ruku i dalje se smiješeći. No vidjelo se kako ponovno prolazi njenu
teoriju od početka do kraja, tražeći tanke dijelove. Našao je samo dva.
“Što je s Hubbleom?” upita on. “Gdje se on tu uklapao? Oni ne bi
regrutirali jednog od šefova banke samo da ukrcava kamione, zar ne?”
Odmahnuo sam glavom.
“Hubble je bio menadžer za valute”, kazao sam. “On je bio tu kako bi se
riješio lažnog novca, utapajući ga u sistem. Znao je gdje postoje rupe kroz koje
ga se može provući. Gdje je novac potreban. Kao na njegovom starom poslu,
samo obrnuto.”
On kimnu.
“A što je s klimatizacijskim uređajima?” upita. “Sherman Stoller ih je
vozio na Floridu. Žena vam je to rekla. Znamo da je to istina jer ste vidjeli dvije
stare kutije u njenoj garaži. A i njegov kamion bio ih je pun kad ga je pretražila
policija Jacksonvillea. O čemu se tu radi?”
“Zakonski posao, pretpostavljam”, kazao sam. “Poput varke. Prikrivao je
ilegalni dio operacije. Nešto poput kamuflaže. To je opravdavalo vožnje
kamiona u Floridu i iz nje. U suprotnom, morali bi voziti prema jugu prazni.”
Finlay kimnu.
“Pametan potez, pretpostavljam”, kazao je. “Bez praznog hoda. Ima
smisla. Usput se proda koji klimatizacijski uređaj, pa se novac zaradi na dva
načina, je li tako?”
Ponovno je kimnuo glavom i pustio Roscoeinu ruku.
“Trebaju nam uzorci tog novca”, kazao je. Nasmiješio sam mu se.
Odjednom sam nešto shvatio.
“Imam uzorke”, kazao sam. Stavio sam ruku u džep i izvukao debeli
smotuljak novčanica od sto dolara. Izvukao sam po jednu s početka i kraja
hrpe. Pružio sam obje novčanice Finlayu.
“Ovo su njihove krivotvorine?” kaže on.
“Morali bi biti”, kazao sam. “Charlie Hubble dala mi je hrpu novca za
troškove. Vjerojatno ih je dobila od Hubblea. Nakon toga uzeo sam jednu hrpu
i od one dvojice koja su me tražila u utorak.”
“A to znači da su krivotvorine?” kaže Finlay. “Zašto?”
“Razmisli o tome”, kazao sam. “Klineru treba gotovina za svaki dan, zašto
bi se koristio pravim novcem? A kladim se i da je onim momcima iz
Jacksonvillea za njihove troškove dao krivotvoreni novac.”
Finlay podigne dvije stotke i uperi ih ravno prema jakom svjetlu koje je
ulazilo kroz prozor. Roscoe i ja približili smo mu se kako bismo i mi pogledali.
“Jesi li siguran?” upita Roscoe. “Meni izgledaju kao prave.”
“Lažne su”, kazao sam. “Moraju biti. To je očigledno. Krivotvoritelji vole
raditi sa stoticama. Sve više od toga teško prolazi, sve manje od toga nije
vrijedno truda. A zašto bi trošili prave dolare kad su im dostupne hrpe
krivotvorenog novca?”
Dobro smo ih pregledali. Buljili smo u njih, opipavali, mirisali, trljali smo
ih prstima. Finlay je otvorio svoju lisnicu i izvukao svojih stotinu dolara.
Usporedili smo sve tri novčanice. Okretali smo ih na jednu pa na drugu stranu.
Nismo vidjeli nikakvu razliku.
“Ako su ovo krivotvorine, onda su stvarno dobre”, kaže Finlay. “No ono
što si rekao ima smisla. Vjerojatno se cijela ‘Fundacija Kliner’ opskrbljuje
lažnim novcem. Milijunima dolara svake godine.”
Vratio je svoju stoticu u lisnicu. Krivotvorine je gurnuo u džep.
“Vraćam se u postaju”, kazao je. “Vas dvoje dođite sutra, negdje oko
podne. Teale će biti na ručku. Tamo ćemo nastaviti.”

Roscoe i ja odvezli smo se osamdesetak kilometara južnije, u Macon. Želio

sam ostati u pokretu. To je glavno pravilo za sigurnost. Uvijek se negdje kreći.
Izabrali smo neupadljiv hotel na jugoistočnom rubu grada. Najdalje što se u
Maconu može otići od Margravea, s gradom koji se raširio između nas i naših
neprijatelja. Stari gradonačelnik Teale bio je kazao da će mi odgovarati
nekakav motel u Maconu. Bio je u pravu, barem za večeras.
Istuširali smo se hladnom vodom i srušili se u krevet. Utonuli smo u
nemiran san. U sobi je bilo toplo. Veći dio noći grčevito smo se vrtili na
krevetu. U zoru smo odustali od svega i ustali se. Stajali smo na nogama i
zijevali u polutami. Četvrtak ujutro. Osjećali smo se kao da uopće nismo
spavali. Opipavali smo po sobi i u mraku se odjenuli. Roscoe je obukla svoju
uniformu. Ja sam odjenuo svoje stare stvari. Shvatio sam da ću uskoro morati
kupiti nešto nove odjeće. Napravit ću to s Klinerovim krivotvorinama.
“Što ćemo raditi?” upita Roscoe. Nisam odgovorio. Razmišljao sam o
nečem drugom.
“Reacher?” kaže ona. “Što ćemo napraviti oko ovoga?”
“Što je Gray napravio?” kazao sam.
“Objesio se.”
Još malo sam razmišljao.
“Je li?” upitam. Nastupila je tišina.
“Ah, Bože”, kaže ona. “Misliš da tu ima nešto sumnjivo?”
“Možda”, kazao sam. “Razmisli malo. Pretpostavimo da se suprotstavio
nekome od njih. Pretpostavimo da je njuškao tamo gdje nije smio?”
“Misliš da su ga ubili?” upita ona. U njenom glasu osjetila se panika.
“Možda”, kazao sam ponovno. “Mislim da su ubili Joea, Stollera,
Morrisonove, Hubblea i Molly Beth Gordon. Mislim da su pokušali ubiti tebe i
mene. Ako im netko postane prijetnja, oni ga ubiju. Tako Kliner radi.”
Roscoe je na trenutak zašutjela. Mislila je na svog starog kolegu. Graya,
strogog i strpljivog detektiva. Dvadeset i pet godina pedantnog rada. Takav
čovjek predstavljao je prijetnju. Čovjek koji je strpljivo radio trideset dva dana
kako bi provjerio svoje sumnje, predstavljao je prijetnju. Roscoe digne pogled i
kimnu glavom.
“Negdje je napravio pogrešan korak”, kaže ona.
Blago sam kimnuo glavom.
“Objesili su ga”, kazao sam. “Namjestili su da izgleda kao samoubojstvo.”
“Ne mogu vjerovati”, kaže ona.
“Je li napravljena obdukcije?” upitao sam je.
Pretpostavljam.
“Onda ćemo provjeriti”, kazao sam. “Morat ćemo ponovno popričati s
doktorom. Onim u Yellow Springsu.”
“No on bi sam kazao, zar ne?” upita me ona. “Da je imao bilo kakvih
sumnji, zar ih ne bi izrekao onda?”
“Podijelio bi ih s Morrisonom”, kazao sam. “Morrison bi ih ignorirao.
Njegovi ljudi su ih i prouzročili. Morat ćemo sve sami provjeriti.”
 Roscoe slegne ramenima.
“Bila sam na njegovom pogrebu”, kazala je. “Svi smo bili tamo. Načelnik
Morrison održao je govor na travnjaku ispred crkve. Kao i gradonačelnik
Teale. Rekli su da je bio odličan policajac. Rekli su da je bio najbolji u
Margraveu, pa ipak su ga ubili.”
Izgovorila je to s puno osjećaja u glasu. Ona voli Margrave. Njena obitelj
ovdje je već generacijama. Ima duboke korijene. Voljela je svoj posao. Uživala
je u osjećaju da doprinosi nečemu. No zajednica kojoj je služila bila je
pokvarena. Bila je prljava i korumpirana. Bila je to močvara, puna prljavog
novca i krvi. Sjedio sam i gledao kako se raspada.
Vozili smo se prema sjeveru, cestom između Macona i Margravea. Na
pola puta do kuće Roscoe skrenu s ceste pa smo se uskom cestom zaputili
prema Yellow Springsu. Prema bolnici. Bio sam gladan. Nismo doručkovali. To
nije bilo najbolje stanje za ponovno vraćanje u mrtvačnicu. Skrenuli smo na
bolničko parkiralište. Polako smo prešli preko ležećih policajaca i skrenuli
prema stražnjem dijelu parkinga. Parkirali smo malo dalje od velikih metalnih
vrata na izvlačenje.
Izašli smo iz auta. Rastegnuli smo nogu na putu prema vratima ureda.
Sunce je postajalo sve jače. Bilo bi ugodno ostati vani. No mi smo ipak ušli
unutra i krenuli tražiti doktora. Pronašli smo ga u njegovom neurednom
uredu. Bio je za svojim drvenim stolom. Još uvijek je izgledao umorno. Još
uvijek je imao bijeli mantil. Podigao je pogled i pokazao nam da uđemo unutra.
“Jutro, prijatelji”, kazao je. “Kako vam mogu pomoći?”
Sjeli smo na iste stolice kao i u utorak. Držao sam se podalje od faks-
uređaja. Pustio sam Roscoe da ona vodi priču. Bolje je tako. Ja nisam imao
nikakvu službenu dužnost.
“U veljači ove godine”, kaže ona. “Moj šef, detektiv, u policiji Margravea
ubio se. Sjećate li se toga?”
“Je li to bio neki tip po imenu Gray?” kaže doktor.
Roscoe kimnu glavom i doktor se ustane i priđe ormaru s dosjeima.
Otvorio je jednu ladicu. Jedva se otvarala i jako je zaškripala. Doktor je prstima
prebirao po dosjeima.
“Veljača”, ponovi. “Gray.”
Izvukao je jedan dosje i donio ga natrag do stola. Bacio ga je na svoj blok
za bilješke. Teško je sjeo na stolicu i otvorio ga. Bio je to tanak dosje. Nije bilo
puno toga unutra.
“Gray”, kaže on ponovno. “Da, sjećam se tog tipa. Objesio se, zar ne? To je
bio prvi put u zadnjih trideset godina da smo imali jedan slučaj iz Margravea.
Pozvali su me u njegovu kuću. U garaži se dogodilo, zar ne? Na gredi?”
“Tako je”, potvrdi Roscoe i zašuti.
“Dakle, kako vam mogu pomoći?”
“Ima li što sumnjivo oko toga?” upita ona.
 Doktor pogleda u dosje. Okrene stranicu.
“Čovjek se objesio, uvijek ima nešto sumnjivo u tome”, kaže on.
“Ima li nečeg posebno pogrešnog?” kazao sam.
Doktor skrene svoj umorni pogled s Roscoe na mene.
“Sumnjivo?” kaže on.
“Je li bilo nečeg sumnjivog u tome?” upitao sam ga. Odmahnuo je glavom.
“Ne”, kazao je. “Počinio je samoubojstvo vješanjem. Čisto kao suza. Bio je
na kuhinjskoj stolici u svojoj garaži. Napravio je omču za sebe i skočio sa
stolice. Sve je bilo po pravilima. Priču o pozadini svega dobili smo od lokalnih
ljudi. U svemu nisam vidio nikakav problem.”
“Kakva je bila priča o pozadini?” upita ga Roscoe. On ponovno skrene
pogled prema njoj. Virne u dosje.
“Bio je u depresiji”, kazao je. “Već dulje vrijeme. Tu noć kad se ovo
dogodilo bio je vani i pio sa svojim šefom, to je onaj Morrison kojeg smo baš
nedavno imali ovdje, i tamošnjim gradonačelnikom, nekim tipom što se zove
Teale. Njih trojica utapali su tugu u piću zbog nekog slučaja kojeg je Gray
zeznuo. On se na kraju napio, pa su mu njih dvojica morali pomoći i odvesti ga
doma. Uveli su ga u kuću i ostavili ga tamo. Sigurno se osjećao jako loše. Uspio
je doći do garaže i tamo se objesiti.”
“To je bila priča?” kaže Roscoe.
“Morrison je potpisao izjavu”, kaže doktor. “Bio je prilično uzrujan. Mislio
je da je trebao napraviti nešto više, znate, ostati s njime ili tako nešto.”
“Je li se to vama činilo u redu?” upitala ga je.
“Ja uopće nisam znao Graya”, kazao je. “Ova ustanova radi s desecima
policijskih postaja. Dotad nisam ni sreo nikoga iz Margravea. Mirno neko
mjesto, zar ne? Barem je takvo bilo. Ali ono što se dogodilo s ovim tipom je u
skladu s onim što se obično događa. Alkohol kod ljudi poteže okidač.”
“Je li bilo kakvih fizičkih dokaza?” upitao sam ga.
Doktor ponovno pogleda u svoj dosje. Digne pogled do mene.
“Leš nakrcan viskijem”, kazao je. “Nešto svježih modrica iznad i ispod
lakta. U skladu s onim da su ga dvojica ljudi pijanog doveli kući. Nisam vidio
nikakav problem.”
“Jeste li napravili obdukciju?” upita ga Rsocoe.
Doktor odmahne glavom.
“Nije bilo potrebe za to”, kaže on. “Samo smo ga malo pogledali i zatvorili,
imali smo puno posla. Kao što sam rekao, ovdje imamo pun više stvari za
brinuti se od samoubojstva u Margraveu. U veljači smo imali slučajeve sa svih
strana. Bili smo u poslu do grla. Vaš načelnik Morrison tražio je što manje buke
oko ovoga. Mislim da nam je poslao nekakvu poruku. Kazao je da je slučaj
osjetljiv. Nije želio da Grayeva obitelj dozna da je bio mrtav pijan. Želio je da
mu se sačuva nekakvo dostojanstvo. To mi je bilo u redu. Nisam vidio nikakvih
problema, a bili smo i puno zauzeti, pa sam odmah proslijedio tijelo na
kremiranje.”
Roscoe i ja sjedili smo i gledali se. Doktor je odšetao natrag do ormara i
spremio dosje. Uz škripu je zatvorio ladicu.
“OK, ljudi”, kazao je. “Ispričajte me, imam puno posla.”
Kimnuli smo i zahvalili mu se na njegovom vremenu. Ustali smo se i izašli
iz pretrpanog ureda. Vratili smo se van na toplo jesenje sunce. Stajali smo i
žmirkali. Ništa nismo govorili. Roscoe je bila previše uzrujana. Upravo je čula
da joj je stari prijatelj bio ubijen.
“Žao mi je”, kazao sam.
“Priča je sranje od početka do kraja”, kazala je. “On nije zeznuo neki
slučaj. Nikad nije zeznuo nijedan slučaj. Nije bio posebno depresivan. I nije pio.
Nikad nije okusio ni kapljicu. Stoga sigurno nije padao s nogu od pijanstva. A i
nikad se ne bi družio s Morrisonom ili s vražjim gradonačelnikom. Ni za
milijun godina nikad ne bi proveo jednu večer s njima. I nije imao nikakvu
obitelj. Sve one priče o njegovoj obitelji, osjetljivosti i dostojanstvu su potpuno
sranje. Ubili su ga i prodali maglu mrtvozorniku, kako ne bi gledao previše
pažljivo.”
Sjedio sam u autu i pustio da bijes izađe iz nje. Potom se smirila i
zašutjela. Pokušavala je shvatiti kako su to napravili.
“Misliš da su to bili Morrison i Teale?” upita me.
“I još netko treći”, kazao sam. “Trojica su bila umiješana. Mislim da ih je
troje otišlo do njegove kuće i pokucalo mu na vrata. Gray ih je otvorio i Teale je
izvukao pištolj. Morrison i taj treći tip zgrabili su ga i držali ga za ruke. To
objašnjava modrice. Teale mu je možda ulio bocu viskija u grlo, ili ga je barem
prolio po njegovoj odjeći. Odveli su ga do garaže i tamo ga objesili.”
Roscoe je upalila auto i izvezla ga s bolničkog parkirališta. Polako je
vozila preko ležećih policajaca. Potom je okrenula volan i kroz cestu usred
seoske idile pojurila prema Margraveu.
“Ubili su ga”, kazala je. Jednostavnom, kratkom izjavom. “Kao što su ubili
Joea. Mislim da sad znam kako se ti osjećaš.”
Kimnuo sam.
“Platit će za ovo”, kazao sam. “Za obojicu.”
“Možeš se kladiti”, kaže ona.
Zašutjeli smo. Jurili smo prema sjeveru neko vrijeme, a onda se naš put
spojio s državnom cestom. Još točno osamnaest kilometara do Margravea.
“Jadni stari Gray”, kaže ona. “Ne mogu vjerovati. Bio je tako pametan, tako
oprezan.”
“Nije bio dovoljno pametan”, kazao sam. “Ili dovoljno oprezan. Moramo
se uvijek toga sjetiti. Ti znaš pravila, zar ne? Nikad ne budi sama. Ako vidiš
nekoga da ide prema tebi, bježi koliko te noge nose. Ili pucaj u gada. Drži se
Finlaya, ako možeš, OK?”
Ona se koncentrirala na vožnju. Vozila je strašnom brzinom po ravnoj
cesti. Razmišljala je o Finlayu.
“Finlay”, ponovi ona. “Znaš što nikako ne mogu shvatiti?”
“Što?”
“Njih dvojica su u igri”, kaže ona. “Teale i Morrison. Oni za Klinera vode
grad. Oni vode policiju. Sve sređuju između sebe. Šef detektiva je Gray. Stari
čovjek, mudra glava, pametan i tvrdoglav. On je ovdje već dvadeset i pet
godina, bio je tu puno prije nego što je sve ovo započelo. Naslijede ga i nikako
ga se ne mogu riješiti. Onda ih, naravno, pametni i tvrdoglavi detektiv jednog
dana nanjuši. Otkrio je da se nešto događa. A oni su otkrili da je on otkrio.
Stoga ga maknu s puta. Ubiju ga radi vlastite sigurnosti. I što onda naprave?”
“Nastavi”, kazao sam.
“Zaposle njegovu zamjenu”, kaže. “Finlaya, iz Bostona. Tipa koji je čak
pametniji i tvrdoglaviji nego što je Gray bio. Zašto bi dovraga napravili nešto
takvo? Ako im je Gray predstavljao opasnost, onda je Finlay bio dvostruko
opasniji. I zašto su to napravili? Zašto su zaposlili nekoga tko je još pametniji
od prošlog tipa?”
“To je jednostavno”, kazao sam. “Mislili su da je Finlay užasno glup.”
“Glup?” kaže ona. “Kako bi dovraga mogli pomisliti to?”
Onda sam joj ispričao priču koju mi je u ponedjeljak uz krafne za pultom
u prodavaonici ispričao Finlay. O njegovom razvodu. O njegovom duševnom
stanju u to vrijeme. Što je bio rekao? Da je bio otpadak. Idiot. Nije mogao
spojiti dvije riječi.
“Načelnik Morrison i gradonačelnik Teale intervjuirali su ga”, kazao sam
joj. “On je mislio da je to bio najgori razgovor za posao u povijesti. Mislio je da
je izgledao kao idiot. Bio je potpuno iznenađen kad su mu dali posao. Sad
razumijem zašto su to napravili. Oni stvarno i jesu tražili idiota.”
Roscoe se nasmija. Od toga sam se odmah osjećao bolje.
“Bože”, kaže ona. “To je ironija. Sigurno su sjeli i sve isplanirali. Kazali su
da im je Gray bio problem. Najbolje bi bilo zamijeniti ga nekom budalom,
kazali su. Najbolje je izabrati najgoreg kandidata koji se prijavi.
“Tako je”, kazao sam. “I jesu. Izabrali su udarenog idiota iz Bostona. No,
do vremena kad se trebao pojaviti na novom poslu, smirio se i ponovno postao
miran i inteligentan tip, kakav je oduvijek i bio.”
Puna tri kilometra smijala se mojim riječima. Potom smo došli do vrha
male uzbrdice i započeli s dugim spuštanjem u Margrave. Bili smo napeti. Kao
da ulazimo u ratnu zonu. Izbivali smo iz nje neko vrijeme. Od povratka natrag
nismo se osjećali previše dobro. Očekivao sam da ću se osjećati bolje jednom
kad identificiram igrače na suprotnoj strani. No ovo nije bilo ono što sam
očekivao. To nije bitka mene protiv njih, na neutralnom terenu. Teren nije bio
neutralan. Sam teren bio mi je protivnik. Cijeli grad bio je umiješan, cijelo
mjesto bilo je kupljeno i plaćeno. Nitko neće biti neutralan. Valjali smo se
nizbrdicom brzinom od sto kilometara na sat i približavali smo se opasnom
neredu. Opasnijem nego što sam očekivao.
Na ulazu u grad Roscoe je usporila. Veliki Chevrolet klizio je po glatkom
asfaltu. Grmlja magnolije i drena pored ceste zamijenili su uredno pokošeni
travnjaci i ukrasna stabla trešanja. Drveća su imala uredna i sjajna stabla. Kao
da su im se krošnje obrezivale ručno. U Margraveu vjerojatno i jesu. ‘Fundacija
Kliner’ vjerojatno je nekome davala pristojnu plaću da to radi.
Prošli smo pokraj urednog niza dućana, svih praznih i urednih, sređenih
na račun tisuću nezarađenih dolara tjedno. Zaokrenuli smo oko malog
gradskog parka s kipom Caspara Tealea. Prozujali smo pored Roscoeine kuće s
razbijenim ulaznim vratima. Pored kafića. Pored kipa ispod urednih tendi.
Pored zemljišta gdje su nekoć stajali barovi i moteli, onda kad je Margrave bio
pošten grad. Potom do zgrade policije. Uvezli smo se na parkiralište i parkirali
auto. Bentley Charlie Hubble još je bio tamo gdje sam ga i ostavio.
Roscoe je ugasila motor pa smo na minutu ostali sjediti. Nismo željeli
izaći. Stisnuli smo jedno drugome ruku, moju lijevu i njenu desnu. Gesta koja je
značila podršku. Izašli smo iz auta i krenuli u bitku.
Zgrada je bila hladna i prazna, izuzev Bakera za njegovim stolom i Finlaya
koji je upravo izlazio iz stražnjeg ureda. Ugledao nas je i brzo nam prišao.
“Teale se vraća za deset minuta”, kazao je. “I imamo mali problem.”
Požurio nas je natrag u ured. Ušli smo i on je zatvorio vrata za nama.
“Zvao je Picard”, kazao je.
“Dakle, u čemu je problem?” bio sam znatiželjan.
“U sigurnoj kući”, kazao je. “Tamo gdje se skrivaju Charlie Hubble i djeca.
To mora ostati neslužbeno, je li tako?”
“To mi je rekao”, potvrdio sam. “Tu je malo prekoračio ovlasti.”
“Točno”, kazao je. “U tome i jest problem. Nema više ljudi za to. Treba mu
netko da bude tamo s Charlie. I on sam bio je tamo dosad, ali više ne može to
raditi. Ne može uzeti više slobodnih dana. A misli i da to nije primjereno, znate,
budući da je Charlie žensko, a tu je i djevojčica i tako dalje. Dijete ga se boji.”
Pogledao je Roscoe. Ona je shvatila gdje ovaj razgovor vodi.
“Želi da ja odem tamo?” upita ona.
Samo na dvadeset i četiri sata”, kaže Finlay. “Samo to traži. Hoćeš li to
napraviti za njega?”
Roscoe slegnu ramenima. Nasmiješi se.
“Dakako da hoću”, kazala je. “Nema problema. Mogu potrošiti jedan dan.
Sve dok mi obećavate da ćete me vratiti kad zabava počne, OK?”
“To se događa automatski”, kaže Finlay. “Zabava ne može početi sve dok
ne doznamo detalje, čim dobijemo detalje Picard će postupiti službeno i poslati
svoje agente u sigurnu kuću. Ti ćeš se vratiti ovamo.”
“OK”, kaže Roscoe. “Kad trebam ići.”
“Odmah”, kaže Finlay. “Bit će ovdje svakog trenutka.”
Ona mu se nasmiješi.
 “Znači, već si znao da ću se složiti?” kaže ona. I on se nasmiješi njoj.
“Kao što sam rekao Reacheru”, kaže on,” ti si nabolje što imamo.”
Ona i ja krenuli smo natrag kroz sobu s policajcima i izašli van kroz
staklena vrata. Roscoe je izvadila stvari iz chevroleta i spustila ih na pločnik.
“Vidimo se sutra, valjda”, kaže ona.
“Hoćeš li biti dobro?” upitao sam je.
“Naravno”, potvrdi ona. “Bit će sve OK. Ne mogu biti na sigurnijem mjestu
od FBI-jeve sigurne kuće, zar ne? Ali nedostajat ćeš mi, Reacher. Nisam
planirala ovako brzo rastanak.”
Stisnuo sam joj ruku. Poljubila me u obraz. Samo se protegnula za kratku
pusu. Finlay gurnu staklena vrata i otvori ih. Čuo sam zvuk gumenih brtvi na
vratima. Provirio je glavom i dozvao Roscoe.
“Bilo bi dobro da kažeš Picardu što se novo dogodilo”, kazao je.
Roscoe mu kimnu glavom, dok smo mirno stajali i čekali na suncu. Nismo
morali dugo čekati. Picardova duga limuzina u roku od nekoliko minuta uz
cviljenje je došla na parkiralište. Zaustavila se točno pokraj nas. Veliki tip
izvukao se sa svoga sjedala i izašao van. Gotovo nam je zaklonio sunce.
“Cijenim ovo, Roscoe”, kazao joj je. “Stvarno mi puno pomažeš.”
“Nema problema”, odgovorila je. “I ti nama pomažeš, zar ne? Gdje je to
mjesto kamo idem?”
Picard joj uputi nestrpljiv smiješak. Kimnu glavom prema meni.
“Ne mogu reći gdje je”, kaže on. “Ne ispred civila, znaš? Već sam ionako
prekoračio svoje ovlasti. I morat ću te zamoliti da mu ne kažeš ni poslije svega,
OK? A Reacher, nemoj je gnjaviti oko toga, ni nju ni Charlie, OK?”
“OK”, pristao sam. “Ne bih je ni gnjavio. Ionako bi mi rekla.”
“Dobro”, kaže Picard.
Na brzinu nas pozdravi i skupi Roscoeinu torbu. Bacio ju je na stražnje
sjedalo svog automobila. Potom njih dvoje sjedoše u plavu limuzinu i odvezoše
se. Izvezli su se s parkirališta i zaputili prema sjeveru. Mahao sam za njima sve
dok se automobil nije izgubio iz vida.

DVADESET TRI

Detalji. Prikupljanje dokaza. Praćenje. To je osnova svega. Treba se

smiriti i promatrati dovoljno dugo i dovoljno pažljivo kako bi se došlo do
onoga što se traži. Dok je Roscoe pripremala šalice kave za Charlie Hubble i
dok je Finlay sjedio u stražnjem uredu u policiji, ja sam trebao promatrati
operacije u skladištu. Dovoljno dugo i dovoljno pažljivo dok ne bih dobio
dobar dojam o tome kako točno se radi. Za to bi mi moglo biti potrebno
dvadeset četiri sata. Moglo bi se dogoditi da se Roscoe vrati prije mene.
Ušao sam u bentley i odvezao se dvadeset kilometara do petlje na
autocesti. Usporio sam dok sam prolazio pokraj skladišta. Morao sam pronaći
dobro mjesto za promatranje. Sjeverna traka za prilaz autocesti ponirala je
ispod južne, za silazak s autoceste. Bio je nekakav niski nadvožnjak. Kratki,
široki betonski stupovi podupirali su cestu iznad. Procijenio sam da bi bilo
dobro sakriti se iza jednog od tih stupova. Bio bih dobro skriven u tami, a
blaga uzvisina dala bi mi dobar pogled na cijelo područje skladišta. To je bilo
mjesto za mene.
Ubrzao sam bentleyem uz rampu za autocestu i nastavio na sjever prema
Atlanti. Trebalo mi je sat vremena. Ugrubo sam procjenjivao krajolik. Tražio
sam gdje bi moglo biti područje s šoping centrima i pronašao sam ga prilično
lako. Ugledao sam ulicu kakvu sam tražio. Automehaničari, veletrgovci
stolovima za bilijar, rabljeni uredski namještaj. Parkirao sam na ulici ispred
skladišta. Preko puta mene bile su dvije prodavaonice s opremom za
preživljavanje. Izabrao sam lijevu i ušao unutra.
Vrata su zazvonila zvonce. Čovjek za pultom podigao je pogled. Bio je to
sasvim običan tip. Bijelac, s crnom bradom, maskirna uniforma, čizme. U
jednom uhu imao je golemu naušnicu. Izgledao je poput kakvog gusara. Možda
je bio ratni veteran. Možda je samo želio biti veteran. Kimnuo mi je.
Imao je sve što mi treba. Izabrao sam maslinastozelene maskirne hlače i
košulju. Pronašao sam dovoljno veliku maskirnu jaknu. Pažljivo sam pregledao
džepove. Tu je morao stati Desert Eagle. Potom sam pronašao pljoskicu za
vodu i pristojan dalekozor. Dovukao sam sve stvari do blagajne i složio ih
jedno na drugo. Izvukao sam svoj smotuljak stotica. Tip s bradom pogledao me
je.
“Dobro bi mi došao pendrek”, kazao sam.
Pogledao je najprije mene, a onda smotuljak u mojoj ruci. Sagnuo se i
izvukao jednu kutiju. Izgledala je teška. Izabrao sam debelu palicu dugu
tridesetak centimetara. Bila je to gumena cijev, prekrivena trakom na jednoj
strani, kako bi ju se lakše držalo u ruci. Napravljena oko opruge od cijevi za
vodu. Stvari koju stavljaju u cijevi prije nego što ih saviju. Bila je pojačana još i
komadima olova. Učinkovito oružje. Kimnuo sam. Platio sam sve i izašao. Dok
sam otvarao vrata, zvonce je ponovno zazvonilo.
Pomakao sam bentley stotinjak metara dalje i zaustavio se ispred prve
automehaničarske radnje kojoj sam vidio da svijetli reklama. Zasvirao sam i
izašao van kako bih porazgovarao s tipom koji je izašao kroz vrata.
“Možete li mi ovo zatamniti?” upitao sam ga. “Ovo?” kaže on. “Naravno da
mogu.
Mogu zatamniti što god hoćete.”
“Koliko vremena je potrebno da se to napravi?” upitao sam.
Tip priđe automobilu i prijeđe prstima preko glatkog stakla auta.
“Za nešto ovakvo trebat će vam prvoklasan posao”, kazao je. “Bit će mi
potrebna dva dana, možda tri.”
“Koliko?” upitao sam.
Nastavio je s opipavanjem boje na automobilu i uvlačio zrak kroz zube,
kao što automehaničari obično rade kad ih se upita za cijenu.
“Dvije stotine”, odgovori. “To je za prvoklasni posao, a ne želite ništa
manje za nešto ovakvo.”
“Dat ću vam dvjesto pedeset”, kazao sam. “To je za nešto još bolje od
prvoklasnog posla, a vi mi posudite neko auto za tih dva ili tri dana, koliko vam
treba da sve napravite, OK?”
Tip povuče još malo zraka kroz zube i potom lagano lupne po haubi
bentleya.
“Dogovoreno, prijatelju”, prihvati.
Skinuo sam ključ bentleya s Charliejevog privjeska za ključeve i zamijenio
ga za osam godina star cadillac boje starog avokada. Činilo se da vozi jako
dobro, a bio je anoniman taman koliko bi trebao biti. Bentley je bio krasan
automobil, no nije bio ono što mi treba ukoliko nadgledanje bude i u pokretu.
Bio je uočljiv, najuočljivija stvar na svijetu.
Izašao sam na južni izlaz iz grada i zaustavio se na benzinskoj crpki.
Napunio sam veliki rezervoar starog cadillaca i nakupovao se čokoladica,
grickalica i boca negazirane vode. Potom sam se presvukao u toaletu. Obukao
sam svoju novu maskirnu odjeću, a staru bacio u koš za otpatke. Vratio sam se
do auta. Stavio sam Desert Eagle u duboki unutrašnji džep moje nove jakne.
Nategnuo sam ga i zakočio. Preostale metke istresao sam u vanjski gornji džep.
Morrisonov nož bio je u lijevom džepu, a pendrek sam ugurao u desni.
Grickalice i čokoladice rasporedio sam po ostalim džepovima. U pljoskicu
sam ulio bocu vode i krenuo na posao. Još sat vremena trebalo mi je za vratiti
se u Margrave. Dovezao sam stari cadillac ravno do petlje na autocesti. Popeo
sam ga na rampu za izlaz prema sjeveru. Odvezao sam se stotinjak metara u
rikverc i zaustavio se točno na ničijoj zemlji, između ulazne i izlazne rampe.
Tamo gdje ne prolazi nitko, ni oni koji se uključuju ni oni koji silaze s
autoceste. Nitko ne može vidjeti auto osim ljudi koji samo jure pored
Margravea, a njih neće biti briga.
Otključao sam haubu i podigao poklopac. Zaključao sam auto i ostavio ga
tako. Tako je bio nevidljiv. Samo pokvarena stara limuzina na odmorištu. Tako
običan prizor da ga ni ne primjećujete. Potom sam preskočio niski betonski zid
na rubu odmorišta i skočio sam s visokog bedema. Potrčao sam prema jugu i
projurio preko pristupne rampe. Nastavio sam trčati do zaklona ispod niskog
podvožnjaka. Protrčao sam cijelom širinom autoceste i zaustavio se iza jednog
širokog stupa. Iznad moje glave kamioni koji su silazili s autoceste skretali su
na staru lokalnu cestu, a onda bi usporili i skrenuli prema skladištima.
Smjestio sam se iza stupa. Bio sam na prilično dobroj točki za
promatranje, oko dvjestotinjak metara udaljenosti, tridesetak metara visinske
razlike. Cijelo mjesto kao da mi je ležalo pod nogama. Dalekozor kojeg sam
kupio bio je oštar i moćan. Tamo su, ustvari, bila četiri odvojena skladišta.
Jednaka, izgrađena točno kao po špagu, ukoso su se udaljavala od mene. Cijelo
područje bilo je ograđeno visokom ogradom. Na njenom vrhu bilo je prilično
bodljikave žice. Svaka od četiri zgrade unutra imala je i svoju vlastitu ogradu.
Svaka unutrašnja ograda imala je vrata na sebi. Na vanjskoj ogradi stajao je
glavni ulaz, na stranu okrenutoj prema cesti. Cijelo područje vrvilo je od
aktivnosti.
Prvo skladište vidjelo se potpuno jasno. Velika vrata na povlačenje bila su
otvorena. Vidjeli su se kamioni s lokalnih farmi kako ulaze i izlaze iz njega.
Dobro se vidjelo kako ih ljudi ukrcavaju i iskrcavaju. Krupne platnene vreće
nakrcane koječim. Možda nekim proizvodima, možda sjemenom ili gnojivom.
Uglavnom, onim što seljaci koriste. Nisam imao pojma čime. No ovdje nije bilo
nikakvih tajni. Ništa nije bilo sakriveno. Svi kamioni bili su s ovog područja. Na
svima su stajale pločice Georgije. Nije bilo nijednog izvan ove države. Ničeg
dovoljno velikog da razvozi nešto od krajnjeg juga do krajnjeg sjevera,
dužinom cijele zemlje. Prvo skladište bilo je čisto, u to nije bilo sumnje.
Isto je bilo i s drugim i trećim. Njihovi ulazi bili su otvoreni, vrata su bila
podignuta. Od svih aktivnosti ovdje bilo je samo vesele gužve u njihovim
dvorištima. Ničega tajnovitog. Sve se jasno vidjelo. Različiti kamioni, no svi su
bili s ovog područja. Nisam mogao vidjeti što su prevozili. Možda stvari s
veleprodaje za lokalne dućane. Možda neke stvari proizvedene ovdje koje
treba prevesti negdje. Nekakve bačve za ulje u trećem skladištu. No ništa oko
čega bi se trebalo uzrujavati.
Četvrto skladište bilo je ono što sam tražio. Ono na kraju reda. U to nije
bilo nikakve sumnje. Bio je to pametno izabran položaj. Imao je smisla, jer je
zaklonjen kaosom u dvorištima prvih triju skladišta. No zato što je bio
posljednji u nizu, nitko od lokalnih zemljoradnika nikad nije imao potrebu
proći pokraj njega. Nitko ga nikad ne treba ni pogledati. Pametna lokacija. To
je definitivno bila ona prava. Iza njega, sedamdesetak metara dalje u polju,
stajalo je slomljeno stablo koje je Roscoe prepoznala na fotografiji Stollera i
Hubblea ispred žutog kombija. Aparat u dvorištu uhvatio bi stablo odmah iza
daljeg ugla građevine. To se moglo vidjeti. To je bilo to mjesto, bez sumnje.
Velika klizna vrata odmah ispred prednjeg ulaza bila su zatvorena.
Dvorištem su šetkala dvojica stražara. Čak i s udaljenosti od dvjesto metara,
dalekozorom se moglo vidjeti njihovo nervozno pogledavanje uokolo i oprezan
hod po dvorištu. Bili su očito zaduženi za sigurnost. Promatrao sam ih neko
vrijeme. Koračali su amo-tamo, no ništa se nije događalo. Stoga sam se
okrenuo i stao promatrati cestu. Čekao sam neki kamion koji će se zaputi
prema četvrtom skladištu.
Bilo je to dugo čekanje. Bio sam napet zato što mi prolazi vrijeme, pa sam
stao sam sebi pjevati. Prošao sam sve verzije pjesme ‘Rambling on My Mind’
koje sam znao. Svi imaju po jednu njenu verziju. Uz nju uvijek piše da je to
tradicionalna pjesma. Nitko ne zna čija je, nitko ne zna odakle je stigla.
Vjerojatno negdje sa Delte. To je pjesma o ljudima koji se ne mogu smiriti na
jednom mjestu, čak i ako postoji neki dobar razlog za to. O ljudima poput
mene. U Margraveu sam već tjedan dana. To je najdulje vrijeme koje sam ikad
igdje dobrovoljno proveo. Morao bih ostati zauvijek, s Roscoe, jer ona je dobra
za mene. Počeo sam zamišljati budućnost s njom. Osjećao sam se dobro zbog
toga.
No, bit će problema. Kad se odnese Klinerov prljavi novac, cijeli grad će
se raspasti po šavovima. Neće više ni biti mjesta u kojem vrijedi ostati. A ja
moram lutati, kao u pjesmi koju sam pjevao u sebi. Moram skitati.
Tradicionalna pjesma. Pjesma koja je mogla biti napisana samo radi mene. U
svom srcu vjerovao sam da me je Blind Blake obikovao. On je lutao. On je
prolazio ovuda u vrijeme kad su se umjesto betonskih stupova ovdje nalazila
velika zelena stabla. Prije šezdeset godina on je hodao cestom koju sada ja
promatram, možda je čak i pjevao pjesmu koju ja upravo pjevam.
Joe i ja pjevali bismo tu staru pjesmu. Pjevali bismo je kao ironičan
komentar na obiteljski život u vojsci. Negdje bismo se iskrcali iz aviona i
dovezli se u praznu kuću bez zraka u kakvoj zračnoj bazi. Dvadeset minuta
nakon što bismo uselili, već bismo počeli pjevati tu pjesmu. Kao da smo već
dovoljno dugo na tom mjestu i da smo spremni seliti se dalje. Zato sam se
naslonio na betonski stup i pjevao pjesmu za njega, jednako kao i za sebe.
Trebalo mi je trideset pet minuta da otpjevam sve verzije te stare pjesme,
jednom za mene i jednom za Joea. Za to vrijeme vidio sam šest-sedam kamiona
koji su skrenuli na pristupnu cestu za skladišta. Sve sami lokalni ljudi. Sve mali
prašnjavi kamioni iz Georgije. Nijedan prekriven prljavštinom i čađom od
dugog puta. Nijedan koji ide prema zadnjoj zgradi kompleksa. Lagano sam
pjevušio trideset pet minuta i za to vrijeme nisam prikupio apsolutno nikakve
informacije.
No, ipak sam dobio aplauz. Završio sam sa zadnjom pjesmom i začuo
ironično pljeskanje rukama koje je stizalo iz mraka iza mene. Zaobišao sam
okrugli betonski stup i stao zuriti prema tami. Pljeskanje se zaustavilo pa sam
začuo zvuk komešanja. Zapazio sam nejasan obris muškarca koji puže prema
meni. Obris se iskristalizirao. Nekakva skitnica. Duga sijeda zamršena kosa i
puno slojeva tople odjeće. Na naboranom i prljavom licu gorile su svijetle oči.
Tip se zaustavio na pristojnoj udaljenosti.
“Tko si, dovraga, ti?” upitao sam ga.
 Zabacio je svoj debeli zastor od kose u stranu i nacerio mi se.
“Tko si, dovraga, ti?” ponovio je. “Dođeš kod mene i još tako vičeš?”
“Ovdje živiš?” kazao sam. “Živiš ispod ovoga?”
Naslonio se na bok i slegnuo ramenima.
“Privremeno”, kazao je. “Ovdje sam mjesec dana. Tebi to smeta?”
Odmahnuo sam glavom. To mi nije smetalo. Čovjek mora negdje živjeti.
“Oprosti što te ometam”, kazao sam. “Otići ću još večeras.”
Njegov zadah dopirao je do mene. Nije bilo previše ugodno. Tip je smrdio
kao da skita cijeli svoj život.
“Ostani koliko god hoćeš”, kaže on. “Upravo smo odlučili krenuti dalje.
Upravo napuštamo ovaj prostor.”
“Mi?” priupitao sam. “Zar ovdje ima još netko?”
Tip me pogleda u čudu. Okrenuo se i pokazao zrak iza sebe. Tamo nije
bilo nikoga. Oči su mi se prilagodile mraku. Vidjelo se sve do betonske grede
ispod povišene ceste. Bio je to samo prazan prostor.
“Moja obitelj”, kazao je. “Drago nam je da smo te upoznali. No moramo ići
dalje. Vrijeme leti.”
Pružio je ruku iza sebe i u mraku posegnuo za svojom platnenom torbom
za alat. Vojnička oprema. Na njoj je stajala blijeda prišivka, oznaka klase, sa
serijskim brojem i oznakom jedinice. Privukao je k sebi i pošao.
“Čekaj”, kazao sam. “Jesi li bio ovdje prošlog tjedna? U četvrtak?”
Tip se zaustavi i dopola se okrene nazad.
“Ovdje sam mjesec dana”, odgovori. “Prošlog četvrtka nisam vidio ništa.”
Pogledao sam njega i njegovu torbu za alat. Vojnik. Vojnici ništa ne rade
volonterski i besplatno. To je njihovo osnovno pravilo. Zato sam se odmaknuo
od betona i iz džepa izvukao jednu čokoladicu. Omotao sam je novčanicom od
stotinu dolara i bacio sam je prema njemu. Uhvatio ju je i spremio u kaput.
Tiho mi je kimnuo.
“Dakle, što si vidio prošlog četvrtka?” upitao sam ga. On slegne ramenima.
“Nisam vidio ništa”, kazao je. “To je stvarno istina. No moja žena jest. Ona
je vidjela puno stvari.”
“OK”, kazao sa polako. “Hoćeš li je upitati što je vidjela?”
On kimne glavom. Okrenuo se i stane tiho razgovarati sa zrakom iza sebe.
Potom se ponovno okrene prema meni.
“Vidjela je svemirce”, kazao je. “Neprijateljski svemirski brod, prerušen u
sjajni crni kamion. U njemu dvojica svemiraca prerušena u obične zemljane.
Vidjela je svjetlo na nebu. Dim. Spušta se svemirski brod, pretvara se u veliki
automobil, zapovjednik izlazi iz njega odjeven kao policajac, niski debeli tip.
Onda se s autoceste spušta bijeli auto, ali to je u stvari borbeni avion, unutra
dva tipa, zemljani, pilot i kopilot. Onda svi otplešu ples, točno tamo pored
glavnog ulaza, zato što stižu iz druge galaksije. Kazala je da je bilo jako
uzbudljivo. Ona obožava takve stvari. Vidi ih gdje god ide.”
 Kimnu glavom prema meni. Zaista je to mislio.
“Ja sam sve propustio”, kazao je. Pokazao je prema zraku pored sebe.
“Bebu je trebalo okupati. No tako kaže moja žena. Ona obožava takve stvari.”
“Je li što čula?” upitao sam ga.
On upita nju. Dobio je odgovor i počeo tresti glavom kao da sam lud.
“Svemirska bića ne proizvode nikakve zvukove”, kazao je. “No kopilota
borbenog aviona cijelog su upucali fazerima, kasnije je dopuzao do ovog
mjesta. Iskrvario je nasmrt baš na tom mjestu na kojem ti sjediš. Pokušali smo
mu pomoći, no ne može se puno učiniti kad se radi o fazerima, znaš? Liječnici
su došli po njega u nedjelju.”
Kimnuo sam. On otpuza dalje, vukući za sobom svoju torbu za alat.
Promatrao sam ga kako odlazi i potom kliznuo natrag oko betonskog stupa.
Promatrao sam cestu. Ponovno sam prolazio kroz priču njegove žene. Izjavu
svjedoka. Tip ne bi uvjerio Vrhovni sud, no mene je sasvim sigurno uvjerio. Jer,
nije se brat Vrhovnog suda spustio u borbenom avionu i otplesao ples na ulazu
u skladište, već moj brat.
Prošao je još jedan cijeli sat prije nego što se nešto pojavilo. Pojeo sam
komad čokolade i popio skoro cijelu bočicu vode. Samo sam sjedio i čekao. S
juga je pristigao poveliki šleper. Usporio je kod pristupa za skladište. Kroz
dalekozor sam ugledao registracijske pločice New Yorka. Prljavi bijeli
pravokutnici. Kamion je napravio polukrug na asfaltu i čekao na glavnom
ulazu. Momci s druge strane otvorili su ogradu i pokazali vozaču kamiona da
ga uveze unutra. Ponovno se zaustavio i dva tipa zatvorila su vrata iza njega.
Potom se vozač dovezao do kliznih vrata i zaustavio se. Izašao je iz kamiona.
Jedan od vratara popeo se u kamion, a drugi je nestao kroz stražnja vrata i
podigao klizna vrata. Kamion je nestao u tami, a vrata su se ponovno spustila
za njim. Vozač iz New Yorka ostao je u dvorištu, rastežući se na suncu. To je
bilo to. Oko trideset sekundi, od početka do kraja. Ništa se nije dogodilo.
Promatrao sam i čekao. Kamion je bio unutra osamnaest minuta. Potom
su se klizna vrata ponovno otvorila i vratar je ponovno izvezao kamion
napolje. Čim je izašao, vrata su se ponovno spustila i vratar je iskočio iz kabine.
Tip iz New Yorka ponovno se popeo do svoga sjedala dok je vratar otrčao
naprijed kako bi otvorio ulazna vrata na ogradi. Kamion je prošao kroz njih,
izašao van i vratio se natrag na lokalnu cestu.
Skrenuo je prema sjeveru i prošao dvadeset metara od mjesta gdje sam ja
stajao, naslonjen na betonski stup nadvožnjaka. Skrenuo je na pristupnu
rampu i uz buku se uključio u prometnu traku prema sjeveru.
Gotovo odmah nakon toga još jedan kamion počeo se spuštati silazom s
autoceste, ostavljajući iza sebe rijeku automobila koja je dolazila sa sjevera.
Bio je to sličan kamion. Isti tip, ista veličina, ista prljavština s autoceste. Klatio
se i poskakivao na prilazu skladištima. Bacio sam pogled kroz dalekozor.
Registracija Illinoisa. Prošao je potpuno isti ritual. Napravio je pauze na
vratima. Prišao je kliznim vratima. Vozača je zamijenio vratar. Vrata su se
podigla taman koliko je dovoljno da kamion nestane u mračnoj unutrašnjosti.
Brzo i učinkovito. Ponovno tridesetak sekundi od početka do kraja. I tajnovito.
Vozačima šlepera nije bilo dozvoljeno ući u skladište. Morali su čekati vani.
Kamion iz Illinoisa izašao je van nešto brže. Za šesnaest minuta. Vozač je
ponovno zauzeo svoje mjesto za volanom i zaputio se van, natrag prema
autocesti. Gledao sam ga kako prolazi, dvadeset metara od mene.
Naša teorija bila je da su oba kamiona nakrcana dijelom zaliha i da se
kreću prema sjeveru. Da jure natrag gore prema velikim gradovima, spremni
da tamo ostave svoj teret. Dosad, naša teorija izgledala je u redu. Nisam joj
pronašao nikakve rupe.
U sljedećih sat vremena ništa novo nije se dogodilo. Četvrta zgrada ostala
je čvrsto zatvorena. Počeo sam se dosađivati i priželjkivati društvo skitnice.
Mogli smo čavrljati u međuvremenu. Potom sam ugledao kako dolazi treći
kamion tog dana. Podigao sam dalekozor i ugledao registraciju iz Kalifornije.
Isti tip kamiona, prljava crvena boja, dotutnjao je s autoceste i zaputio se
prema stražnjem dijelu kompleksa. Prošao je različit postupak od prva dva.
Ušao je kroz ogradna vrata, no nije bilo zamjene vozača. Kamion je
jednostavno nastavio ravno unutra kroz klizna vrata. Tip je očito imao dozvolu
da uđe u skladište. Uslijedilo je čekanje. Izmjerio sam dvadeset dvije minute, a
onda su se klizna vrata podigla i kamion je ponovno izašao van. Odmah se
izvezao kroz ulaz i zaputio se prema autocesti.
Donio sam brzu odluku. Vrijeme je za pokret. Želio sam zaviriti u
unutrašnjost jednog od tih kamiona, stoga sam skočio na noge i zgrabio
dalekozor i pljoskicu s vodom. Otrčao sam ispod nadvožnjaka do sjeverne
strane ceste. Uspentrao sam se uz strmi nasip i preskočio betonski zidić. Vratio
sam se do starog cadillaca, zalupio poklopac haube i ušao unutra. Upalio sam
motor i malo se odvezao u rikverc. Sačekao sam rupu u prometu i potjerao
veliki motor. Okrenuo sam upravljač i zaputio se prema sjeveru.
Izračunao sam da bi crveni kamion trebao biti tri ili četiri minute ispred
mene. Ne više od toliko. Jurio sam pored puno automobila i tjerao veliki stari
automobil još brže naprijed. Zatim sam se vratio normalnoj, malo bržoj vožnji.
Izračunao sam da cijelo vrijeme smanjujem razliku. Nakon nekoliko
kilometara ugledao sam kamion. Usporio sam i držao se podalje od njega,
nekih tristotinjak metara. Držao sam šest-sedam vozila između nas cijelo
vrijeme. Naslonio sam se na sjedalo i opustio se. Po Roscoeinoj teoriji o
menori, na putu sam za Los Angeles.
Polako smo se vozili prema sjeveru, ne brže od sedamdeset kilometara
na sat. Rezervoar za gorivo u cadillacu bio je gotovo pun. S njime mogu prijeći
oko četiristo pedeset kilometara, možda i petsto. Ovakvom sporom vožnjom
možda i više, jer kod ubrzanja troši se najviše. Jurcanje sa istrošenim, osam
godina starim V8 motorom trošilo bi gorivo brže nego što voda teče iz crijeva.
No lagana vožnja osigurala bi mi pristojan broj kilometara koje bi mogao
prijeći. Dovoljno da na zapadu dođem čak negdje do Memphisa, možda.
Nastavili smo dalje. Prljavi crveni kamion bio je dobro vidljiv, tristo
metara ispred mene. Zaputio se lijevo na južnom prilazu Atlanti. Spremao se za
put prema zapadu, preko cijele države. Teorija o distribuciji izgledala je dobro.
Usporio sam i malo se povukao nazad dok sam prolazio petlju. Nisam želio da
vozač posumnja da ga slijede. No po načinu na koji je prelazio iz trake u traku
vidjelo se da se ne radi o čovjeku koji se previše koristi retrovizorima. Približio
sam mu se malo bliže.
Crveni kamion vozio je dalje. Ja sam još uvijek bio osam auta iza njega.
Vrijeme je prolazilo i već je bilo kasno poslijepodne. Gotovo je stigla večer. Dok
sam vozio, večerao sam komadić čokolade i vodu. Nisam mogao upaliti radio.
Bila je to neka skupa japanska naprava. Tip u mehaničarskoj radnji sigurno ju
je prebacio iz nekog drugog auta. Možda je bila ukradena. Pitao sam se kako
napreduje sa zatamnjivanjem prozora na bentleyu. Pitao sam se i što će
Charlie reći kad joj vratim njen auto s crnim staklima. Shvatio sam da će to
vjerojatno biti jedna od najmanjih njenih briga. Nastavili smo voziti dalje.
Vozili smo se gotovo šesto kilometara. Osam sati. Izašli smo iz Georgije,
prošli kroz Alabamu i ušli u sjeveroistočni dio Mississippija. Pao je mrak.
Toplo jesenje sunce palo je iza horizonta daleko ispred nas. Ljudi u
automobilima počeli su paliti svjetla. Satima smo se vozili po mraku. Činilo mi
se kao da cijeli svoj život slijedim tog tipa. Zatim, kad se već približila ponoć,
crveni kamion je usporio. Sedamstotinjak metara ispred mene vidio sam kako
skreće na odmorište za kamione usred ničega. U blizini mjesta imena Myrtle.
Negdje oko devedeset kilometara prije granice države Tennessee, možda
stotinu kilometara prije Memphisa.
Slijedio sam kamion do parkirališta. Parkirao sam na pristojnoj
udaljenosti od njega.
Vidio sam vozača kako izlazi. Visok, podebel čovjek, debelog vrata i
širokih, snažnih ramena; tamne puti, u tridesetim godinama života; duge ruke,
poput majmuna. Znao sam tko je to. To je Klinerov sin, hladnokrvni psihopat.
Promatrao sam ga. Malo se rastezao i zijevao u mraku. Buljio sam u njega i
zamišljao ga kako pleše ispred skladišta u četvrtak navečer.
Mladi Kliner zaključao je kamion i ležerno se zaputio prema zgradama.
Pričekao sam nekoliko trenutaka i onda ga slijedio. Shvatio sam da se
vjerojatno odmah bio zaputio prema kupatilu, pa sam se zato motao oko
kioska s novinama, osvijetljenog jakim neonskim svjetlima i promatrao vrata.
Ugledao sam ga kako izlazi i polako korača prema blagovaonici. Smjestio se za
jednim stolom i ponovno se počeo rastezati. Uzeo je jelovnik s primjetnim
stavom čovjeka kojemu se nigdje ne žuri. Došao je na kasnu večeru. Računao
sam da će potrajati dvadeset pet minuta. Možda i pola sata.
Zaputio sam se natrag prema parkiralištu s namjerom da provalim u
crveni kamion i provjerim što se nalazi unutra. No, vidio sam da je neizvedivo
to napraviti na parkiralištu. Uistinu neizvedivo. Posvuda okolo šetali su ljudi, a
kružila su i dva policijska automobila. Sve je bilo osvijetljeno jakim svjetlima. S
provaljivanjem u kamion morat ću pričekati.
Vratio sam se do zgrada, zabio se u jednu telefonsku govornicu i okrenuo
broj policije u Margraveu. Odmah se javio Finlay. Začuo sam njegov duboki
harvardski glas. Očito je sjedio pokraj telefona, čekajući da se ja javim.
“Gdje si?” upitao je.
“Nedaleko od Memphisa”, odgovorio sam. “Gledao sam kako se ukrcava
kamion i sad ću se držati njega sve dok ne dobijem priliku da pogledam što je
unutra.”
“OK”, kaže on. “Javio mi se Picard. Roscoe je smještena na sigurnom. Ako
ima imalo razuma, sad čvrsto spava. Rekla je da ti šalje puno poljubaca.”
“Pošalji ih i ti od mene ako budeš imao priliku”, kazao sam. “Čuvaj se,
harvardski tipu.”
“Čuvaj i ti sebe”, reče. Spustio je slušalicu.
Odšetao sam natrag do cadillaca. Ušao sam unutra i čekao. Prošlo je još
pola sata prije nego što je Kliner ponovno izašao. Vidio sam ga kako hoda
prema crvenom kamionu. Brisao je usta gornjim dijelom ruke. Izgledao je kao
da je jako dobro večerao. Sasvim sigurno joj je posvetio dovoljno vremena.
Izašao mi je iz vidokruga. Minutu kasnije kamion je prošao pokraj mene prema
izlaznoj cesti. No nakon toga momak se nije zaputio nazad na autocestu.
Skrenuo je lijevo na prvu pristupačnu cestu. Zaobilazio je motel. Ovdje će
provesti noć.
Odvezao se ravno do niza motelskih soba. Parkirao je kamion preko puta
predzadnje sobe, točno pod svjetlom velikog reflektora na stupu. Izašao je iz
kamiona i zaključao ga. Izvadio je ključ iz džepa i otključao sobu. Ušao je
unutra. Vidio sam kako se pali svjetlo i zatim sam začuo kako se spušta zasun.
Imao je ključ u džepu. Nije ulazio u ured motela. Morao je uzeti sobu dok je bio
unutra na večeri. Pretpostavljam da ju je odmah platio i uzeo ključ. Zato je
unutra proveo tako prokleto puno vremena.
To mi je stvorilo problem. Morao sam vidjeti unutrašnjost tog kamiona,
jer trebali su mi dokazi. Morao sam znati jesam li u pravu i morao sam to
saznati jako brzo. Do nedjelje je bilo još samo četrdeset osam sati. Morao sam
neke stvari obaviti dotad. Puno stvari. Morat ću provaliti u kamion, točno tamo
pod svjetlošću javne rasvjete. Sve to dok Klinerov mali sjedi u motelskoj sobi
samo deset metara dalje. To nije bila baš najsigurnija stvar na svijetu. Morao
sam čekati, kako bih to napravio, sve dok mali ne zaspe dovoljno čvrsto da ne
čuje lupanje i grebanje dok ja obavljam taj posao.
Čekao sam pola sata. Nisam mogao više. Upalio sam stari cadillac i vozio
ga kroz tišinu. Poluga je bila dignuta i klipovi su lupali. Motor je stvarao vraški
jaku buku usred tišine. Parkirao sam auto odmah do crvenog kamiona.
Okrenuo sam ga prema vratima Klinerove motelske sobe. Izvukao sam se
preko suvozačevog sjedala, stao sam mirno i osluškivao. Ništa.
Iz jakne sam izvadio Morrisonov nož i onda se popeo na prednji kotač
cadillaca. Zakoračio sam na haubu i potom prešao preko vjetrobranskog
stakla. Na krov cadillaca. Stajao sam mirno, uspravljen. Ponovno sam
osluškivao. Ništa. Nagnuo sam se prema kamionu i rukama se povukao na
njegov krov.
Šleperi poput ovog obično imaju proziran krov. To je obično cerada od
nekog čvršćeg materijala. Od toga se radi krov, ili barem od neke vrste
plastične cerade uklopljene u metalne okvire. To je rađeno kako bi u prostor s
teretom prodrlo barem malo danjeg svjetla i pomaže pri ukrcavanju i
iskrcavanju. Možda mu je i težina manja. Možda je jeftinije. Proizvođači će
napraviti što god treba kako bi uštedjeli novac. U takav kamion najbolje je ući
kroz krov.
Gornjim dijelom tijela ležao sam na ceradi krova kamiona, a noge su mi
virile iznad cadillacovog krova. Pružio sam ruku što dalje sam mogao i izvukao
oštricu noža. Zabio sam je u plastičnu ceradu, točno u središte krova. Nožem
sam izrezao prorez dubok tridesetak centimetara i širok negdje oko pola
metra. Mogao sam je gurnuti unutra i zaviriti, kao da gledam kroz uzak lijevak.
Onda se upalilo svjetlo u motelskoj sobi. Žuti kvadrat svjetla pao je s
prozora sobe na cadillac i na crveni kamion. Na moje noge. Progunđao sam i
odgurnuo se. Dočekao sam se na krovu kamiona. Ispružio sam se i umirio
zadržavajući dah.
Vrata sobe su se otvorila. Mladi Kliner izašao je van, stao i buljio u
cadillac. Sagnuo se i zavirio u unutrašnjost. Zaobišao je i provjerio kamion.
Provjerio je vrata na kabini povukavši za kvake. Ispod mene vozilo se
zanjihalo. Otišao je do stražnjeg dijela i pokušao otvoriti stražnja vrata.
Prodrmao je ručke. Začulo se kako vrata zapinju na bravama.
Obišao je cijeli kamion. Ležao sam i osluškivao njegove korake na tlu
ispod mene. Ponovno je provjerio cadillac. Onda se vratio unutra zalupivši
vratima sobe. Svjetlo se ugasilo i žuti kvadrat svjetlosti je nestao.
Čekao sam pet minuta. Jednostavno sam ležao na krovu i čekao. Potom
sam se pridigao na laktove. Dohvatio sam prorez na ceradi kojeg sam upravo
razrezao. Gurnuo sam izrezani komad prema unutra i zakačio prste za izrez.
Privukao sam se i provirio unutra.
Kamion je bio prazan. Potpuno prazan. U njemu nije bilo apsolutno
ničega.
 DVADESET ČETIRI

Do policije u Margraveu trebalo mi je preko šest stotina kilometara.

Odvozio sam ih što sam brže mogao. Morao sam vidjeti Finlaya. Morao sam mu
izložiti potpuno novu teoriju. Uvukao sam stari cadillac na mjesto točno pored
potpuno novog modela kojeg Teale vozi. Ušao sam unutra i kimnuo tipu na
prijemnom pultu. I on kimnu meni.
“Je li Finlay ovdje?” upitao sam ga.
“Iza je”, odgovori. “Gradonačelnik je kod njega.”
Zaobišao sam prijemni pult i protrčao kroz sobu s policajcima do
stražnjeg ureda. Unutra je Finlay bio s Tealeom. Finlay je imao loše vijesti za
mene. To se vidjelo po načinu na koji su mu bila pogrbljena ramena. Teale me
pogleda, iznenađeno.
“Vratili ste se u vojsku, gospodine Reacher?” kaže on.
Trebala mi je sekunda da shvatim. Mislio je na moju uniformu i maskirnu
jaknu. Odmjerio sam ga od glave do pete. Bio je u sjajnom sivom odijelu koje je
na sebi imalo svu silu prišivaka. Uska kravata sa srebrnom kopčom.
“Molim te, nemoj mi ti pričati o odjeći, seronjo”, kazao sam.
Iznenađen, spustio je pogled. Stao je čistiti mrlju koje nije bilo. Ponovno
digne pogled prema meni.
“Mogao bih te uhititi zbog takvog rječnika”, kazao je.
“A ja bih tebe mogao skratiti za glavu”, odbrusio sam mu. “A onda bih ti je
mogao ugurati u to šugavo staro dupe.”
Stajali smo i buljili jedan u drugoga, činilo se da to traje cijelu vječnost.
Teale je stisnuo svoj teški štap, kao da ga želi dignuti i udariti me s njime. Vidio
sam kako mu se ruka steže oko ručke i kako njegov pogled cilja prema mojoj
glavi. No na koncu je samo odšepao iz ureda i zalupio vratima za sobom.
Ponovno sam ih odškrinuo i izvirio za njim. Upravo je podizao slušalicu s
jednog od telefona u prostoriji. Očito je namjeravao zvati Klinera. Pitat će ga
kad će dovraga poduzeti nešto u vezi sa mnom. Ponovno sam zatvorio vrata i
okrenuo se prema Finlayu.
“U čemu je problem?” upitao sam ga.
“Veliko sranje”, kazao je. “Ali, jesi li uspio pogledati u kamion?”
“Doći ćemo do toga za koji trenutak”, kazao sam. “U čemu je problem
ovdje?”
“Želiš li prvo čuti manji problem?” upita on. “Ili onaj veliki?”
“Najprije manji”, kazao sam.
“Picard će zadržati Roscoe još jedan dan”, dodao je. “Nema izbora.”
“Sranje”, kazao sam. “Želio sam je vidjeti. Je li ona zadovoljna s tim?”
“Po onome što Picard govori, jest.”
“Sranje”, kazao sam ponovno. “Dakle, što je onda veći problem?”
 “Netko je ispred nas”, prošaptao je.
“Ispred nas?” upitao sam. “Na što misliš?”
“Na popisu tvoga brata!” kaže on. “Inicijali i bilješka o garaži Shermana
Stollera. Prvo je jutros stigao faks iz policije u Atlanti. Stollerova garaža sinoć
je izgorjela. Ona pored terena za golf, tamo gdje si bio s Roscoe? Potpuno je
uništena, garaža i sve ostalo. Netko je sve polio benzinom.”
“Kriste”, kazao sam. “Što je s Judy?”
“Susjed je kazao da je otišla u utorak navečer”, kaže on. “Odmah nakon
što ste razgovarali s njom. Nije se vraćala. Kuća je bila prazna.”
Kimnuo sam.
“Judy je pametna žena”, kazao sam. “No to ih ne stavlja ispred nas. Već
smo vidjeli unutrašnjost te garaže. Ako su pokušavali nešto sakriti, zakasnili
su. Ionako nije bilo ničega za sakriti, zar ne?”
“Inicijali?” kaže on. “Kolege? Jutros sam uspio identificirati tipa s
Princetona. W.B. bio je Walter Bartholomew. Profesor. Ubijen je sinoć ispred
svoje kuće.”
“Sranje”, odgovorio sam. “Kako je ubijen?”
“Izboden nožem”, kaže on. “Policija Jerseya opisuje to kao ulični prepad.
Ali mi znamo bolje od toga, zar ne?”
“Ima li još dobrih vijesti?” upitao sam. On odmahne glavom.
“Postaje još gore. Bartholomew je znao nešto. Došli su do njega prije nego
što je dobio priliku popričati s nama. Ispred nas su, Reacher.”
“Znao je nešto?” upitao sam. “Što?”
“Ne znam”, kaže Finlay. “Kad sam nazvao onaj broj, javio mi se neki
njegov asistent, tip koji radi za Bartholomewa. Izgleda da je Bartholomew bio
uzbuđen zbog nečega, sinoć je do kasno ostao u uredu i radio. Asistent mu je
donosio hrpe starog materijala. Bartholomew ga je provjeravao. Kasnije se
spakirao, poslao je e-mail na Joevo računalo i otišao kući. Naišao je na
pljačkaša i to je to.”
“Što je pisalo u e-mailu?” upitao sam ga.
“Pisalo je da treba biti spreman za poziv ujutro”, kaže on. “Asistent mi je
rekao da je izgledao kao da je Bartholomew naletio na nešto jako važno.”
“Sranje”, kazao sam. “Što je s inicijalima iz New Yorka? K. K.?”
“Još ne znam”, kaže on. “Pretpostavljam da je to još jedan profesor. Ako
već nisu došli do njega.”
“OK”, kazao sam. “Idem u New York pronaći ga.”
“Čemu panika?” upita Finlay. “Zar je bilo problema oko kamiona?”
“Bio je jedan veliki problem”, kazao sam. “Kamion je bio prazan.”
U uredu je nastupila duga tišina.
“Vraćao se prazan?” kaže Finlay.
“Uspio sam pogledati unutra odmah nakon što sam tebe zvao”, kazao
sam. “Bio je prazan. U njemu nije bilo ama baš ničega. Samo svjež zrak.”
 “Kriste”, kaže on.
Izgledao je uzrujano. Nije mogao vjerovati. Bio se divio Roscoeinoj teoriji
o distribuciji. Čestitao joj je, pružio joj je ruku. Oblik menore. To je bila dobra
teorija. Bila je tako dobra da nije mogao vjerovati da je pogrešna.
“Moramo biti u pravu”, nadodao je. “Ima tako puno smisla. Razmisli o ono
što je Roscoe rekla. Razmisli o karti. Razmisli o Grayevim brojkama. Sve se
uklapa. Tako je očito da se to gotovo može opipati. Mogu to gotovo vidjeti. To
je protok novca. Ne može biti ništa drugo. Prešao sam sve bezbroj puta.”
“Roscoe je bila u pravu”, složio sam se. “A sve što si rekao je točno. Oblik
menore je točan. Margrave je centar. To jest protok novca, ali pogriješili smo u
samo jednom detalju.”
“Kojem detalju?” upita on.
“Imamo pogrešan smjer”, odgovorio sam. “Potpuno je kriv. Protok ide u
potpuno suprotnom smjeru. Isti oblik, no sve se slijeva prema ovamo, a ne
odavde.”
On kimnu. Shvatio je.
“Dakle, ovdje se ne radi ukrcaj”, kaže on. “Ovdje se iskrcava. Oni ne
raspršuju hrpu novca odavde. Ovdje je slažu. Točno ovdje u Margraveu. No
hrpu čega? Sam si rekao da si siguran kako je nemoguće novac tiskati negdje i
dovoziti ga ovamo?”
Odmahnuo sam glavom.
“To nema smisla”, kazao sam. “Molly je rekla da se nikakvo tiskanje ne
događa u Sjedinjenim Državama. Joe je to zaustavio.”
“Dakle, što onda dovoze ovamo?” upita on.
“To moramo shvatiti”, dodao sam. “Ali znamo da se skupi otprilike jedna
tona tjedno. I znamo da može stati u kutije za klimatizacijske uređaje.”
“Zar znamo?” upita Finlay.
“To se promijenilo prošle godine”, kazao sam. “Do rujna prošle godine
krijumčarili su to iz zemlje. To je Sherman Stoller radio. Ture s
klimatizacijskim uređajima nisu bile nikakva varka. One su, ustvari, bile prava
operacija. Izvozili su nešto zapakirano u kartonske kutije klimatizacijskih
uređaja. Sherman Stoller ih je svaki dan vozio u Floridu kako bi ih stavio na
brod. Zato je bio onako nervozan kad su ga zaustavili zbog prebrze vožnje.
Zato je dojurio ugledni odvjetnik. Ne zato što je on bio na putu da se ukrca, već
zato što je bio na putu da se iskrca.”
Policija Jacksonvillea njuškala mu je po teretu punih pedeset pet minuta.
“No po kakvom teretu?” kaže Finlay.
“Ne znam”, kazao sam. “Policajci nisu ni razmišljali da provjere. Vidjeli su
hrpu zapečaćenih kartonskih kutija za klimatizacijske uređaje, potpuno novih,
sa serijskim brojevima i svime što spada, pa su jednostavno pretpostavili da je
sve čisto. Kutije za klimatizacijske uređaje bile su prokleto dobro pokriće.
Proizvodi čije je prevoženje na jug prilično objašnjivo. Nitko neće posumnjati
na nove klimatizacijske uređaje koji se kreću prema jugu, zar ne?”
“No prestali su prije godinu dana?” kaže on.
“Točno”, potvrdio sam. “Znali su da se sprema ovo s Obalnom stražom pa
su pokušali unaprijed iznijeti iz zemlje što više su mogli. Sjeti se dvostrukih
tura u Grayevim bilješkama? Nakon toga se sve zaustavilo, prije godinu dana.
Zato što su se osjećali ranjivo krijumčareći stvari iz zemlje pred Obalne straže,
jednako kao što smo mi mislili da bi se oni mogli osjetiti krijumčareći u
zemlju.”
Finlay kimnu. Izgledao je nezadovoljan samim sobom.
“To nam je promaklo”, kazao je.
“Mnogo toga nam je promaklo”, kazao sam. “Otpustili su Shermana
Stollera jer im više nije trebao. Odlučili su se neko vrijeme primiriti i pričekati
da se ovo s Obalnom stražom zaustavi. Upravo zato su sada ranjivi. Zato su u
panici, Finlay. Ono što čuvaju do nedjelje nisu samo posljednji ostaci hrpe
novca. Čuvaju cijelu vražju hrpu.”

Finlay je čuvao stražu ispred uredskih vrata, a ja sam sjeo za stol u

velikom stražnjem uredu u policiji i nazvao Sveučilište Columbia u New Yorku.
Broj telefona odnosio se na Odsjek moderne povijesti. Prvi dio razgovora bio je
lagan. Dobio sam jednu uslužnu ženu u uredu s administracijom. Pitao sam je
imaju li i jednog profesora s inicijalima K. K. Istog trenutka prepoznala je tipa s
imenom Kelvin Kelstein. Kod njih je puno godina. Zvučalo je kao da se radi o
jako uglednom čovjeku. Potom je razgovor postao jako težak. Ja sam upitao
može li ga se dobiti na telefon. Žena je odgovorila da ne može. Bio je vrlo
zauzet i nije ga se smjelo ponovno ometati.
“Ponovno?” upitao sam. “Tko ga je već ometao?”
“Dva detektiva iz Atlante, Georgia”, odgovori ona.
“Kad se to dogodilo?” upitam.
“Jutros”, kaže ona. “Došli su ovdje raspitujući se za njega i nisu željeli
prihvatiti negativan odgovor.”
“Možete li mi opisati tu dvojicu?” upitao sam je.
Nastupila je stanka dok se ona pokušavala prisjetiti.
“Bili su Hispanoamerikanci”, kaže. “Ne sjećam se nikakvih detalja. Onaj
koji je za njih pričao bio je vrlo uredan, vrlo pristojan čovjek. Ustvari,
besprijekoran, bojim se.”
“Jesu li se već susreli s njime?” upitao sam je.
“Dogovorili su sastanak u jedan”, kaže ona. “Mislim da ga vode nekamo na
ručak.”
Čvršće sam stisnuo slušalicu u rukama.
“OK”, kazao sam. “Ovo je jako važno. Jesu li ga tražili pod njegovim
imenom? Ili po inicijalima K.K.? Onako kao što sam ga ja tražio?”
“Postavili su pitanje potpuno jednako vašemu”, kaže ona. “Pitali su
postoji li na fakultetu netko s tim inicijalima.”
“Slušajte me”, kazao sam. “Slušajte jako pažljivo. Želim da odete do
profesora Kelsteina. Odmah. Prekinite ga, bez obzira što radi. Recite mu da se
radi o pitanju života i smrti. Recite mu da su oni detektivi iz Atlante lažni.
Sinoć su bili na Prince tonu i tamo su ubili profesora Waltera Bartholomews.”
“Recite mi da se šalite”, rekla je žena, gotovo vrištećim glasom.
“Istina je”, potvrdio sam. “Ja sam Jack Reacher. Mislim da je profesor
Kelstein bio u kontaktu s mojim bratom, Joeom Reacherom iz Ministarstva
financija. Recite mu da je moj brat također ubijen.”
Žena je ponovno napravila stanku. Progutala je knedlu. Potom se
ponovno oglasila, smirenim glasom.
“Što bih trebala reći profesoru Kelsteinu da napravi?” upita.
“Dvije stvari”, kazao sam. “Prvo, ne smije se, ponavljam, nipošto se ne
smije sastati s tom dvojicom Hispanoamerikanaca iz Atlante. Ni u koje doba.
Jeste li razumjeli.”
“Da”, potvrdila je.
“Dobro”, kazao sam. “Drugo, mora se odmah javiti zaštitarskoj služi na
fakultetu. Odmah, OK? Neka me tamo čeka. Doći ću za oko tri sata. Kelstein neka
sjedi u sobi zajedno sa zaštitarom pokraj sebe sve dok ja ne dođem. Možete li
garantirati da će to napraviti?”
“Da”, kaže ona ponovno.
“Recite mu da iz prostorije zaštitarske službe nazove Princeton”, kazao
sam. “Recite mu da pita za Bartholomewa. To bi ga trebalo uvjeriti.”
“Da”, kaže žena ponovno. “Potrudit ću se da napravi to što ste kazali.”
“I dajte moje ime i prezime vašem stražaru na ulazu. Ne želim imati
nikakvih problema oko ulaska kad dođem tamo. Profesor Kelstein me može
prepoznati. Recite mu da izgledam poput svoga brata.”
Spustio sam slušalicu. Doviknuo sam Finlayu na drugoj strani sobe.
“Imaju Joeov popis”, kazao sam. “Imaju dvojicu ljudi gore u New Yorku.
Jedan od njih je isti onaj koji se domogao Joeove aktovke. Uredni, pristoji tip.
Oni imaju popis.”
“Ali kako?” kaže on. “Popis nije bio u aktovci.”
Jeka straha došla je do mene. Znao sam kako. Stajalo mi je ravno pred
nosom.
“Baker”, kazao sam. “Baker je uključen u pothvat. On je napravio jednu
kopiju više. Ti si ga poslao da kopira Joeov popis. Napravio je dvije kopije i dao
jednu Tealeu.”
“Kriste”, kaže Finlay. “Jesi li siguran?”
Kimnuo sam.
“Bilo je i nekih drugih naznaka”, kazao sam. “Teale je izveo blef. Mi smo
računali da su svi u policiji čisti. No on ih je samo dobro sakrio. Tako da sada
ne možemo znati tko je dovraga umiješan u sve ovo, a tko nije. Moramo otići
odavde, odmah. Idemo.”
Istrčali smo iz ureda, ravno kroz sobu za policajce. Van, kroz velika
staklena vrata, pa u Finlayev auto.
“Kamo?” upita on.
“Atlanta”, odgovorio sam. “Zračna luka. Moram otići do New Yorka.”
Upalio je automobil i zaputio se prema sjeveru.
“Baker je bio umiješan još od početka”, potvrdio sam. “To mi je cijelo
vrijeme bilo pod nosom.”
Dok je vozio, prošao sam s njime cijelu priču. Korak po korak. U petak
sam bio sam s Bakerom u maloj bijeloj prostoriji za razgovore u policijskoj
postaji. Ispružio sam svoje zglobove prema njemu. Skinuo mi je lisičine. Skinuo
je lisice čovjeku za kojeg je pretpostavljao da je ubojica. Ubojica koji je nogama
divljački izudarao tijelo svoje žrtve. Bio je spreman ostati u sobi nasamo s
takvim čovjekom. Zatim sam ga nešto kasnije dozvao i natjerao da me prati do
toaleta. Bio je nemaran i nepažljiv. Imao sam nekoliko prilika razoružati ga i
pobjeći. Ja sam to uzeo kao znak da je slušao kako odgovaram na Finlayeva
pitanja i da je polako postajao uvjeren da sam nedužan.
No on je cijelo vrijeme znao da sam nevin. Točno je znao tko je nevin, a
tko nije. Zato je bio tako opušten. Znao je da sam ja tek prikladan dežurni
krivac. Znao je da sam samo nedužni prolaznik. Tko bi se brinuo oko skidanja
lisičina jednom nevinom prolazniku? Tko bi poduzeo bilo kakve mjere opreza
za ispratiti nedužnog prolaznika do toaleta?
I on je doveo Hubblea na ispitivanje. Primijetio sam njegov govor tijela.
Sukob ga je razarao. Bio sam pretpostavljao da se osjeća nelagodno jer je
Hubble bio Stevensonov prijatelj i u rodu s njegovom ženom. No nije se radilo
o tome. Bio je sav nervozan zato što je bio uhvaćen u klopku. Znao je da je
privođenje Hubblea katastrofa, no nije mogao ne poslušati Finlaya tako da ga
ne pozove. Bio je u klopci. Nastradao je ako to napravi, nastradao je i ako ne
napravi.
A tu je bio i namjerni pokušaj prikrivanja Joeovog identiteta. Baker je
namjerno oštetio računalne isprinte otisaka prstiju kako bi Joe ostao
neidentificiran. Znao je da je Joe Vladin istražitelj. Znao je da će njegovi otisci
prstiju biti u bazi podataka u Washingtonu. Stoga je pokušao sve kako ih se ne
bi moglo prepoznati. No sam se raskrinkao time što je objavio da nema
rezultata puno prije nego što je trebalo. To je bilo neiskustvo. Oduvijek je
prebacivao tehnički dio posla na Roscoe, stoga nije poznavao sistem. No ja
nisam zbrojio dva i dva. Bio sam previše zatečen kad je drugi pokušaj
prepoznavanja otisaka prstiju izbacio ime moga brata.
Sve do tada on je dangubio i svugdje zabadao nos, motajući se na rubu
naše skrivene istrage. Želio je uključiti se i bio je spreman pomoći. Finlay ga je
koristio za poslove stražarenja. A on je cijelo vrijeme trčao Tealeu i nosio mu
fragmente koje je saznao od nas.
 Finlay je jurio prema sjeveru vraški velikom brzinom. Preko petlje je
doveo Chevrolet na autocestu i potom nagazio na gas. Veliki automobil pojurio
je naprijed.
“Bismo li mogli pokušati s Obalnom stražom?” kaže on. “Da ih natjeramo
da pričekaju do nedjelje, kada oni ponovno počnu slati svoje pošiljke? Nekakva
posebna patrola?”
“Šališ se”, kazao sam. “S političkom strkom koju je Predsjednik digao oko
toga, nema šanse da već prvi dan sam sebi skoči u usta samo zato što ti to od
njega tražiš.”
“Što ćemo onda napraviti?” upita on.
“Ponovno nazovi Princeton”, kazao sam mu. “Dođi opet do onog
asistenta. On će možda uspjeti sklepati što je Bartholomew zaključio sinoć.
Zavući se negdje gdje si na sigurnome i baci se na posao.”
On se nasmije.
“Gdje bih, dovraga, sad mogao biti siguran?”
Predložio sam mu da ode u motel u Alabami, onaj u kojem smo mi bili u
ponedjeljak. Nalazio se usred ničega i bio je dovoljno siguran. Rekao sam mu
da ću ga tamo potražiti kad se vratim. Zamolio sam ga da doveze bentley u
zračnu luku i ostavi ključeve i kartu za parkiranje na šalteru za informacije na
odjelu za dolaske. On mi je sve dogovoreno ponovno izgovorio, kako bi
potvrdio da je sve zapamtio. Vozio je više od sto trideset kilometara na sat, no
kod svake nove rečenice okrenuo bi se kako bi me pogledao u oči.
“Pazi na cestu, Finlay”, kazao sam. “Nikome neće biti od koristi ako
poginemo u vražjem autu.”
Nasmiješio se i okrenuo glavu prema naprijed. Nogom je još jače stisnuo
papučicu gasa. Veliki policijski Chevrolet ubrzao je na više od sto pedeset
kilometara na sat, a on je okrenuo glavu prema meni i gledao me u oči gotovo
punih stotinu metara.
“Kukavice”, kaže on.

DVADESET PET

Nije jednostavno proći kontrolu zračne luke s pljoskicom za vodu, nožem

i velikim željeznim pištoljem, pa sam stoga svoju maskirnu jaknu ostavio u
Finlayevom autu i zamolio ga da je prebaci u bentley. On se dovukao do odjela
za odlaske sa mnom i izdvojio gotovo svih sedam stotina dolara sa svoje
kreditne kartice za moju povratnu kartu tvrtkom Delta do New Yorka. Potom
je otišao tražiti hotel u Alabami, a ja sam prošao kroz izlaz za avion na letu za
zračnu luku La Guardia.
U avionu sam proveo nešto malo više od dva sata, a u taksiju oko trideset
pet minuta. Došao sam na Manhattan malo iza pola pet. Bio sam ondje u
svibnju, a u rujnu je sve izgledalo manje-više isto. Ljetne vrućine su završile i
grad je ponovno postao užurban. Taksi me je prevezao preko mosta
Triborough i zaputio se prema zapadu i 116. ulici. Zaobišao je Morningside
Park i iskrcao me na glavnom ulazu Sveučilišta Columbia. Ušao sam unutra i
pronašao put do prostorija zaštitarske službe sveučilišta. Pokucao sam po
staklu.
Sveučilišni policajac provjerio je popis i pustio me unutra. Proveo me do
stražnje prostorije i rukom pokazao profesora Kelvina Kelsteina. Ugledao sam
jako starog čovjeka, sitnog, suhonjavog, s velikim busenom sijede kose na
glavi. Izgledao je potpuno jednako onom čistaču na trećem katu zatvora
Warburton, osim što je bio bijelac.
“Jesu li se ona dvojica Hispanoamerikanaca vraćali?” upitao sam
sveučilišnog policajca.
On odmahnu glavom.
“Nisam ih više vidio”, kaže. “Iz ureda ovog starog rečeno im je da je
dogovor za ručak otpao. Možda su otišli.”
“Nadam se da jesu”, kazao sam. “U međuvremenu, morat ćete na smjene
čuvati ovog starog. Do nedjelje.”
“Zašto?” upita on. “Što se događa?”
“Nisam sasvim siguran”, odgovorio sam. “Nadam se da će mi stari moći
objasniti.”
Stražar nas je odveo natrag do Kelsteinovog ureda i ostavio nas tamo.
Bila je to mala neuredna soba, s knjigama i časopisima poslaganim od poda do
stropa. Kelstein sjede u jednu staru fotelju i pokaza mi da sjednem u drugu
nasuprot njemu.
“Što se točno dogodilo Bartholomewu?” upita on.
“Ne znam točno”, odgovorio sam. “Policija New Yerseya objavila je da je
izboden tijekom pljačke ispred njegove kuće.”
“No vi ste sumnjičavi?” upita Kelstein.
“Moj brat imao je popis ljudi za kontakt”, kazao sam. “Vi ste jedini, na
njemu, još uvijek živi.”
“Vaš brat bio je gospodin Joe Reacher?”
Kimnuo sam.
“Ubijen je prošlog četvrtka”, kazao sam. “Još uvijek pokušavam doznati
zašto.”
 Kelstein podigne glavu i proviri van kroz prljavi prozor.
“Siguran sam da znate zašto”, kaže on. “Bio je istražitelj. Očito je ubijen za
vrijeme nekakve istrage. Ono što vi morate doznati jest što je točno istraživao.”
“Možete li mi vi to objasniti?”
Stari profesor odmahne glavom.
“Samo u najširim crtama”, kaže. “Ne mogu vam otkriti nikakve
pojedinosti.”
“Nije li s vama raspravljao o pojedinostima?” upitao sam ga.
“Koristio me je kao poligon za istraživanje”, kaže on. “Zajedno smo se
bavili spekulacijama. Beskrajno sam uživao u tome. Vaš brat, Joe, bio je jako
stimulativna osoba. Imao je bistar um i jako privlačnu oštrinu u načinu na koji
se izražavao. Bilo je zadovoljstvo raditi s njime.”
“No niste raspravljali o pojedinostima?” upitao sam ponovno.
Kelstein skupi ruke, poput čovjeka koji drži praznu vazu.
“Raspravljali smo o svačemu”, kaže on. “No nismo došli ni do kakvih
zaključaka.”
“OK”, kazao sam. “Možemo li početi od početka? Rasprave su se vodile o
krivotvorenju novca, je li tako?”
Kelstein okrenu svoju sijedu glavu na jednu stranu. Izgledao je kao da se
zabavlja.
“Dakako”, kaže on. “O čemu bismo drugome gospodin Joe Reacher i ja
raspravljali?”
“Zašto vi?” upitao sam ga zbunjeno.
Stari profesor uputi blagi smiješak koji se pretvori u grimasu, a onda se
ironično nasmije.
“Zato što sam ja najveći krivotvoritelj u povijesti”, odgovori on.
“Namjeravao sam reći da sam jedan od dva najveća, no nakon sinoćnjih
događaja na Princetonu ja sam, nažalost, ostao jedini.”
“Vi i Bartholomew?” kazao sam. “Vi ste bili krivotvoritelji?”
Starac se ponovno nasmiješi.
“Ne vlastitim izborom”, nadodao je. “Za vrijeme Drugog svjetskog rata
mladi ljudi poput Waltera i mene završili smo na čudnim poslovima. Smatralo
se da smo on i ja puno korisniji u obavještajnoj službi nego u borbi. Unovačio
nas je SIS, koji je, kao što znate, bio prvi oblik današnje CIA-e. Drugi su bili
odgovorni za napadanje neprijatelja puškama i bombama. Mi smo se bavili
napadanjem neprijatelja ekonomijom. Razvili smo sistem rušenja nacističkog
gospodarstva napadom na vrijednost njegove valute. Naš projekt proizveo je
stotine milijardi krivotvorenih maraka. Dodatni bombarderi prosuli su ih
iznad Njemačke. Padale su s neba poput konfeta.”
“Je li to djelovalo?” upitao sam ga.
“I da i ne”, kaže on. “Dakako, njihovo gospodarstvo vrlo brzo se urušilo.
Njihova valuta vrlo brzo je postala bezvrijedna. No, naravno, velik dio njihove
proizvodnje koristi se radom zatvorenika. Zatvorenika nije briga je li sadržaj
nečije plaće vrijedi nešto ili ne vrijedi. I, naravno, pronašle su se alternativne
valute. Čokolada, cigarete, bilo što. Sve skupa, uspjeh je bio samo djelomičan.
No Walter i ja ostali smo dva najveća krivotvoritelja u povijesti. Odnosno, to je
tako ako se za mjeru uzima samo puka količina. Ne mogu tvrditi da imam
veliki talent za škakljivi kraj samog procesa.”
“Dakle, Joe je kupio vaše znanje?” upitao sam ga.
“Walter i ja postali smo opsjednuti”, kaže Kelstein. “Proučavali smo
povijest krivotvorenja novca. Ono je započelo samo dan nakon što je u promet
stavljen prvi papirnati novac i nikada nije prestalo. Postali smo stručnjaci.
Zainteresirani za ovo ostali smo i nakon rata. Razvili smo labavu vezu s
vladom. Napokon, prije nekoliko godina, pododbor Senata od nas je zatražio
jedan izvještaj. Sa svim dužnim poštovanjem mogu tvrditi da je to postala
Biblija borbe protiv krivotvorenja. Vaš brat bio je s tim upoznat, dakako. Zato
je razgovarao s Walterom i sa mnom.”
“No o čemu je razgovarao s vama?” upitao sam.
“Joe je predstavljao novu metlu”, kaže Kelstein. “Doveden je da riješi
probleme. Bio je doista jako talentiran čovjek. Njegov posao bio je da iskorijeni
krivotvorenje. Gledajte, to je nemoguć zadatak. Walter i ja to smo mu i kazali.
No, on je zamalo uspio. Naporno je razmišljao i primijenio je zadivljujuću
jednostavnost. On je gotovo zaustavio svo nezakonito tiskanje unutar granica
Sjedinjenih Država.”
Sjedio sam u pretrpanom uredu i slušao tog starca kako govori. Kelstein
je znao Joea bolje nego ja. Dijelio je Joeove nade i planove s njime. Slavio je
njegove uspjehe i suosjećao je zbog neuspjeha. Razgovarali su dugo, živahno,
potičući jedan drugoga. Zadnji put kad sam ja razgovarao s Joeom lice u lice
bilo je na pogrebu naše majke. Nisam ga ni pitao što radi. Jednostavno sam ga
gledao kao svoga starijeg brata. Jednostavno kao Joea. Nisam vidio njegov
stvarni život starijeg agenta, sa stotinama ljudi koji su mu podređeni, s
povjerenjem Bijele kuće da rješava probleme, sposobnog impresionirati stare
lisce poput Kelsteina. Sjedio sam u toj fotelji i loše se osjećao. Izgubio sam
nešto za što nikada nisam ni znao da imam.
“Njegov sistem bio je briljantan”, nastavio je Kelstein. “Njegove analize
bile su točne. Ciljao je na tintu i papir. Na kraju, sve se svodi na tintu i papir,
zar ne? Kad bi bilo tko kupio bilo koju vrstu tinte ili papira koji bi se mogli
upotrijebiti za krivotvorenje novčanica, Joe i njegovi ljudi saznali bi za to u
roku od nekoliko sati. Skupio bi ljude u roku od nekoliko dana. Unutar
Sjedinjenih Država smanjio je krivotvorenje za devedeset posto, a bio je na
tragu preostalih deset posto toliko blizu da ih je gotovo svih uhvatio čak i prije
nego što su počeli distribuirati lažni novac.”
Jako me je impresionirao.
“Onda, u čemu je bio problem?” upitao sam ga.
 Kelstein je napravio nekoliko preciznih malih pokreta svojim malim
rukama, kao da jednu priču stavlja na stranu i uzima drugu.
“Problem je bio u inozemstvu”, kazao je. “Izvan Sjedinjenih Država. Tamo
je situacija potpuno drukčija. Jeste li znali da izvan SAD-a ima dvostruko više
dolara nego u samoj zemlji?”
Kimnuo sam. Ukratko sam mu prepričao sve što samo od Molly čuo o
zalihama u inozemstvu. O povjerenju i vjeri. O strahu od iznenadnog
urušavanja poželjnosti dolara kao valute. Kelstein je kimao glavom kao da sam
ja jedan od njegovih studenata i da mu se sviđaju moje teze.
“Upravo tako”, kazao je. “Više je stvar u politici nego u kriminalu. Na
koncu, osnovna dužnost svake vlade jest da brani vrijednost svoje valute.
Imamo dvije stotine i šezdeset milijardi dolara u inozemstvu. Dolar je
neslužbena valuta u desetak zemalja. U novoj Rusiji, na primjer, ima više
dolara nego rubalja. U posljedicama, to je kao da je Washington podigao
golemi zajam u inozemstvu. Da je podignut na bilo koji drugi način, taj bi nas
kredit koštao dvadeset šest milijardi dolara godišnje samo za kamate. No, na
ovaj način ne košta nas ništa više od onoga što potrošimo na tiskanje slika
mrtvih političara na komadiće papira. U tome je cijela stvar, gospodine
Reacher. Tiskanje valute i njeno prodavanje strancima je najbolji posao u koji
vlada može ući. Stoga je Joeov posao u stvarnosti ovoj državi vrijedio dvadeset
šest milijardi dolara godišnje. A on ga je obavljao energijom prikladnoj tim
visokim ulozima.”
“Dakle, u čemu je bio problem?” upitao sam. “Zemljopisno?”
“Na dva glavna mjesta”, kaže Kelstein. “Prvo, na Bliskom istoku. Joe je
vjerovao da u dolini Bekaa postoji tvornica koja proizvodi gotovo savršene
krivotvorine. No nije mogao učiniti puno oko toga. Jeste li vi bili tamo?”
Odmahnuo sam glavom. Neko vrijeme bio sam raspoređen u Bejrutu.
Znao sam neke ljude koji su zbog ovog ili onog razloga otišli u dolinu Bekaa i
nije ih se puno vratilo.
“Dio Libanona pod sirijskom kontrolom”, kaže Kelstein. “Joe ga je zvao
loša zemlja. Tamo se radi svašta. Kampovi za obuku međunarodnih terorista,
laboratoriji za proizvodnju droge, što god poželite tamo se može naći,
uključujući i jako dobru repliku našeg Ureda za tiskanje i kovanje.”
Razmišljao sam o tome. Razmišljao sam o vremenu koje sam tamo
proveo.
“Tko ih štiti?” upitao sam ga.
Kelstein mi se ponovno nasmiješi. Kimne glavom.
“Razumljivo pitanje”, kazao je. “Instinktivno mislite da je operacija te
veličine toliko vidljiva, toliko složena, da mora na neki način biti sponzorirana.
Joe je vjerovao da je bila zaštićena od sirijske vlade, ili da joj je ona čak i
vlasnik. Stoga je njegov utjecaj bio marginalan. Njegov zaključak bio je da se do
rješenja može doći jedino diplomatskim putem. Ukoliko to ne bi uspjelo, on se
zalagao za zračne napade na pogon. Možda ćemo poživjeti da jednog dana
vidimo takvo rješenje.”
“A drugo mjesto?” upitao sam ga.
Pokazao je prstom prema svom prljavom uredskom prozoru. Ciljao je
prema jugu, niz Aveniju Amsterdam.
“Južna Amerika”, kazao je. “Drugi izvor je Venezuela. Na tome je on radio.
Apsolutno savršene krivotvorene novčanice od stotinu dolara dolaze iz
Venezuele. No to je isključivo privatni biznis i nema nikakvih naznaka o
umiješanosti Vlade.”
Kimnuo sam.
“Došli smo do toga”, kazao sam. “Do tipa imena Kliner, sa sjedištem u
Georgiji, tamo gdje je Joe ubijen.”
“Upravo tako”, kaže Kelstein. “Spretni gospodin Kliner. To je njegova
operacija. On vodi cijelu stvar. Znali smo to potpuno provjereno. Kako je on?”
“U panici je”, kazao sam. “Ubija ljude.”
Kelstein tužno kimne glavom.
“I mislili smo da bi Kliner mogao početi paničariti”, kazao je. “On štiti,
uistinu, sjajnu operaciju. Najbolju koju smo ikad vidjeli.”
“Najbolju?” upitao sam.
Kelstein oduševljeno kimne glavom.
“Sjajnu”, kaže ponovno. “Koliko vi znate o krivotvorenju?”
Slegnuo sam ramenima.
“Znam više nego što sam znao prošlog tjedna”, kazao sam. “Ali ne znam
dovoljno, pretpostavljam.”
Kelstein kimnu i nagnu svoje krhko tijelo u fotelji prema naprijed. Oči su
mu se zasjajile. Spremao se započeti predavanje o svojoj najdražoj lekciji.
“Postoje dvije vrste krivotvoritelja”, nastavio je. “Oni loši i oni dobri.
Dobri to rade kako treba. Znate li razliku između natiskivanja i litografije?”
Slegnuo sam ramenima i odmahnuo glavom. Kelstein je na hrpi potražio
jedan od časopisa i pružio mi ga. Bio je to tromjesečni bilten društva
povjesničara.
“Otvorite ga”, kazao je. “Na bilo koju stranicu i prijeđite prstima preko
papira. Gladak je, zar ne? To je litografsko tiskanje. Tako se doslovce sve tiska.
Knjige, časopisi, novine, sve. Valjak s tintom prelazi preko praznog papira. No,
natiskivanje je drukčije.”
Odjednom je snažno pljesnuo rukama. Poskočio sam. U njegovoj jako
tihoj sobi to je bio vrlo snažan zvuk.
“To je natiskivanje”, kazao je. “Metalna ploča se velikom snagom zabija u
papir. To ostavlja konačan reljefan trag na proizvodu. Natiskana slika izgleda
trodimenzionalno. I pod prstima ima tri dimenzije. To je nepogrešivo.”
Naslonio se na fotelju i iz džepa na hlačama izvadio lisnicu. Izvukao je
novčanicu od deset dolara. Pružio ju je prema meni.
 “Osjećate li?” upitao je. “Metalne ploče su niklovane, obložene kromom. U
kromu su ugravirane tanke crte koje se potom napune tintom. Ploča udara
papir i tinta se ostavlja na njegovoj samoj površini. Razumijete? Tinta je u
udubinama ploče, tako da se prenosi na same izbočine na papiru. Tehnika
natiskivanja je jedina pomoću koje se može dobiti ona reljefna slika. Jedini
način na koji se odmah može prepoznati krivotvorina. Tako se prave stvari
rade.”
“A što je s tintom?” upitao sam.
“Postoje tri boje”, kaže on. “Crna i dvije zelene. Najprije se tiska poleđina
novčanice, s tamnijom zelenom. Zatim se papir suši, a sljedeći dan prednja
strana se tiska crnom tintom. I to se osuši, pa se onda ponovno tiska prednja
strana, ovaj put sa svjetlijom zelenom. To su sve one druge stvari koje se mogu
vidjeti na prednjoj strani novčanice, uključujući i serijski broj. No,
svjetlozelena boja zahtijeva drukčiji proces pri tiskanju, nazvanim utiskivanje.
To je također tehnika pečata, ista kao i natiskivanje, no ovdje se tinta tiska u
udubine na papiru, a ne na izbočine.”
Kimnuo sam i proučio novčanicu od deset dolara, i prednji i stražnji dio.
Pažljivo sam je prešao prstima. Nikad prije nisam tako proučavao novac.
“Dakle, postoje četiri problema”, kaže Kelstein. “Stroj za tiskanje, ploče,
papir i tinta. Stroj se može kupiti, nov ili rabljeni, bilo gdje u svijetu. Postoje
stotine izvora za to. Većina država tiska novac, vrijednosnice i dionice na
njima. Dakle, strojevi se mogu nabaviti u inozemstvu. Čak se mogu i sklepati.
Joe je jednom na Tajlantu naišao na posao natiskivanja koji je rađen
prerađenim strojem za obradu liganja. Njihove novčanice od stotinu dolara
bile su apsolutno besprijekorne.”
“Što je s pločama?” upitao sam ga.
“Ploče su problem broj dva”, kazao je. “No to je pitanje talenta. Na svijetu
postoje ljudi koji mogu krivotvoriti slike starih majstora i ljudi koji mogu
odsvirati Mozartov koncert na klaviru nakon što su ga čuli samo jedanput. A
sasvim sigurno postoje i ljudi koji graviraju i koji mogu preslikati novčanice.
To je sasvim logična pretpostavka, zar ne? Ako jedno ljudsko biće u
Washingtonu može izgravirati original, sasvim sigurno negdje na svijetu
postoji drugo biće koje ga može kopirati. No oni su rijetki. Jako dobri kopiranti
još su rjeđi. Ima ih nekoliko u Armeniji. U operaciji na Tajlandu u kojoj se
koristio stroj za lignje, ploče je radio čovjek iz Malezije.”
“OK”, kazao sam. “Dakle, Kliner je kupio stroj i pronašao čovjeka za
graviranje. Što je s tintom?”
“Tinte su problem broj tri”, kaže on. “U SAD-u se ne može kupiti ništa
slično njima. Joe se pobrinuo za to. No, u inozemstvu su dostupne. Kao što sam
rekao, doslovce svaka zemlja na svijetu ima svoju industriju za tiskanje
novčanica. I, očigledno, Joe nije mogao nametnuti svoj sistem u svakoj zemlji
na svijetu. Stoga je tintu relativno lako pronaći. Kod zelenih je samo pitanje
boje. Miješaju ih i eksperimentiraju sve dok ih ne pogode. Crna tinta je
magnetična, jeste li znali to?”
Odmahnuo sam glavom. Izbliza sam proučavao novčanicu. Kelstein se
nasmiješi.
“To se ne može vidjeti”, kaže on. “Tekući metal je pomiješan s crnom
tintom. Tako rade električni brojači novca. Oni skeniraju ugravirani dio na
središtu portreta, a uređaj očitava signal koji on šalje, kao što glava kasetofona
očitava zvuk s audio kasete.”
“A oni mogu nabaviti tu tintu?” upitao sam.
“Bilo gdje na svijetu”, kaže on. “Svi je koriste. Mi zaostajemo za drugim
zemljama i ne volimo priznati da se brinemo zbog krivotvorenja.”
Sjetio sam se onoga što mi je Molly kazala. Vjera i povjerenje. Kimnuo
sam.
“Valuta mora izgledati stabilno”, kazao je Kelstein. “Zato toliko
oklijevamo u njenom mijenjanju. Mora izgledati pouzdano, čvrsto,
nepromjenjivo. Okrenite tu desetku i dobro pogledajte.”
Pogledao sam zelenu sliku na pozadini desetice. Na pustoj ulici nalazila
se zgrada Ministarstva financija. Pored nje prolazio je samo jedan automobil.
Izgledao je kao T-model forda.
“Gotovo se nije mijenjala od 1929. godine”, kaže Kelstein. “Psihološki, to
je jako važno. Odlučili smo ostaviti dojam pouzdanosti ispred sigurnosti. To je
jako otežalo Joeov posao.”
Ponovno sam kimnuo.
“Dobro”, kazao sam. “Prošli smo stroj, ploče i tintu. Što je s papirom?”
Kelstein se razvedri i zapljeska svojim malim rukama, kao da smo došli
do jako zanimljivog dijela.
“Papir je problem broj četiri”, kaže on. “Zapravo, morali bismo reći da je
problem broj jedan. To je daleko najveći problem. To je dio Klinerove
operacije koji Joe nikako nije mogao razumjeti.”
“Zašto?” upitao sam ga.
“Zato što je njihov papir savršen”, kaže on. “Sto posto je savršen. Njihov
papir bolji je čak i od njihovog tiska. A za takav slučaj se nikad dosad nije čulo.”
Stao je u čuđenju vrtjeti svojom sijedom glavom. Kao da se izgubio u
divljenju Klinerovom postignuću. U tišini smo sjedili u foteljama jedan do
drugoga.
“Savršen?” potaknuo sam ga.
Kimnuo je i ponovno započeo s predavanjem.
“To je dosad nepoznat slučaj”, kazao je ponovno. “Papir je najteži dio
cijelog procesa. Ne zaboravite, ne razgovaramo ovdje o nekakvom
amaterskom pothvatu. Razgovaramo o operaciji golemih razmjera. U jednoj
godini oni natiskaju novčanica od stotinu dolara u ukupnoj vrijednosti od
četiri milijarde dolara.”
 “Tako puno?” kazao sam, iznenađen.
“Četiri milijarde”, potvrdi on ponovno. “Otprilike isto kao i operacija u
Libanonu. To su bile Joeove brojke. On je bio u poziciji da ih može znati. A to
čini stvari neobjašnjivima. Četiri milijarde u stoticama predstavlja četrdeset
milijuna novčanica. To je puno papira. To je potpuno neobjašnjiva količina
papira, gospodine Reacher. A njihov papir je savršen.”
“Kakva vrsta papira im je potrebna?” upitao sam ga. Posegnuo je i
ponovno uzeo novčanicu od deset dolara iz moje ruke. Zgužvao ju je, povukao i
pokidao.
“To je mješavina vlakana”, kazao je. “Jako zahtjevna i posve jedinstvena.
Oko osamdeset posto pamuka, dvadesetak posto lana. U njoj nema nimalo
drveta. Ima više zajedničkog s majicom koju nosite na sebi nego, primjerice, s
novinama. U sebi sadrži jako kompliciranu kemijsku boju, kako bi mu dala
jedinstvenu nijansu. I ima utisnute naizmjenične crvene i bijele niti polimera,
osjetljive poput svile. Materijal za novčanice je prekrasan papir. Izdržljiv, traje
godinama, neće se raspasti u vodi, ni vrućoj ni hladnoj. Ima apsolutno preciznu
moć apsorbiranja, u stanju je upiti najfinije gravirane stvari što proizvođači
ploča naprave.”
“Dakle, papir bi bilo teško kopirati?” kazao sam.
“Doslovce nemoguće”, kaže on. “Na neki način, tako ga je teško kopirati
da čak ni službeni vladin dobavljač to ne može napraviti. Imaju ogromne
poteškoće samo kako bi ga održali jednakim, od jedne do druge isporuke, a oni
su daleko najsofisticiraniji proizvođači papira na cijelom svijetu.
U glavi sam ponovno prošao sve ispočetka. Stroj, ploče, tinta i papir.
“Dakle, isporuka papira je u stvari ključ svega?” upitao sam.
Kelstein snuždeno kimne glavom.
“To je bio naš zaključak”, odgovorio je. “Složili smo se da je isporuka
papira ključna, i složili smo se da nemamo ideje kako to uspijevaju. Zato vam ja
zaista ne mogu puno pomoći. Nisam mogao pomoći Joeu, ne mogu pomoći ni
vama. Strašno mi je žao.”
Pogledao sam ga.
“Imaju skladište puno nečega”, kazao sam. “Bi li to mogao biti papir?”
Uzdahnuo je podrugljivo i okrenuo je svoju veliku glavu prema meni.
“Zar me ne slušate?” upitao je. “Materijal za novčanice ne može se
nabaviti. Potpuno nemoguće. Ne može se nabaviti čak ni četrdeset komada
papira za novac, a kamoli četrdeset milijuna komada. Cijela stvar je potpuna
misterija. Joe, Walter i ja godinu dana smo razbijali glave oko toga i ništa
nismo uspjeli smisliti.”
“Mislim da je Bartholomew došao do nečega”, kazao sam.
Kelstein tužno kimne glavom. Polako se ustao iz svoje stolice i približio se
radnom stolu. Pritisnuo je tipku za ponovno preslušavanje poruka na
telefonskoj sekretarici. Sobu je ispunio elektronički zvuk, a potom glas sada
već mrtvog čovjeka.
“Kelstein?” kazao je glas. “Ovdje Bartholomew. Danas je četvrtak, kasno
navečer. Nazvat ću te ujutro i dat ću ti odgovor. Znao sam da ću te pobijediti.
Laku noć, stari.”
U glasuje bilo uzbuđenja. Kelstein je stajao i zurio u prazno, kao da se
Kelsteinov duh još uvijek mota tu negdje u zraku. Izgledao je uznemiren.
Nisam mogao procijeniti je li bio takav zato što je njegov stari kolega mrtav ili
zato što ga je pretekao u pronalasku odgovora.
“Jadni Walter”, kaže on. “Znao sam ga punih pedeset šest godina.”
Nakratko sam ostao sjediti, a onda sam se i ja ustao s fotelje.
“Ja ću to riješiti”, rekao sam.
Kelstein okrenu glavu u stranu i oštro me pogleda.
“Zar doista mislite da hoćete?” kaže on. “Kad ni Joe nije mogao?”
Slegnuo sam ramenima prema starcu.
“Možda je Joe uspio”, kazao sam. “Ne znamo do kojih zaključaka je došao
prije nego što su ga dohvatili. Bilo kako bilo, ja se sada vraćam u Georgiju.
Nastavite s potragom.”
Kelstein kimnu glavom i uzdahne. Izgledao je kao da je pod stresom.
“Sretno, gospodine Reacher”, kazao je. “Nadam se da ćete dovršiti bratov
posao. Možda i hoćete. Često je pričao o vama. Sviđali ste mu se, znate.”
“Pričao je o meni?” upitao sam.
“Često”, ponovi starac. “Bili ste mu vrlo dragi. Bilo mu je žao što vas
posao drži tako daleko od njega.”
Na trenutak sam izgubio dar govora. Osjećao sam nepodnošljivu krivicu.
Prošlo bi još puno godina prije nego što bih ja pomislio na njega. A on je
razmišljao o meni?
“On je bio stariji, no vi ste se ugledali na njega”, kazao je. “Tako mi je Joe
rekao. Rekao je da ste jako oštri, jako čvrsti. Pretpostavljam da bi, da je Joe
želio da se bilo tko pobrine za Klinerove, on sam izabrao vas.”
Kimnuo sam.
“Odlazim”, kazao sam.
Stisnuo sam njegovu krhku ruku i ostavio ga kod policajaca u uredu
zaštitarske službe.
Pokušavao sam dokučiti odakle Kliner nabavlja svoj savršeni papir,
pokušavao sam izračunati mogu li stići na let za Atlantu u šest sati ako
požurim i nastojao sam ne misliti na ono što mi je Kelstein rekao o Joeu kako
lijepo govori o meni. Ulice su bile pretrpane ljudima i ja sam bio zaokupljen
mislima i o tome i tražio sam slobodan taksi, pa zbog svega toga nisam
primijetio dvojicu Hispanoamerikanaca kako hodaju ravno prema meni. No
jesam primijetio pištolj kojeg mi je prvi tip pokazao. Bio je to mali automatski
pištolj u maloj ruci, skriven ispod onih kaputa kaki boje koje u rujnu ljudi
obično nose preko ruke.
 Pokazao mi je oružje, a njegov partner me je uputio na automobil koji je
stajao uz cestu desetak metara dalje. Auto je doklizao do nas, a partner je već
stajao spreman otvoriti vrata, poput ljudi sa šeširom koji isto to rade ispred
obližnjih zgrada sa skupim stanovima. Gledao sam naizmjence u pištolj i u
auto, pokušavajući se odlučiti.
“Ulazi u auto”, tiho je rekao tip s pištoljem. “Ulazi ili ćeš dobiti metak.”
Stajao sam na mjestu i jedino što mi je u tom trenutku prolazilo kroz
glavu, bilo je da ću možda propustiti svoj let. U sedam sati, pomislio sam.
“U auto”, tip je još jednom ponovio.
Bio sam prilično siguran da neće pucati iz pištolja na ulici. Bio je to mali
pištolj, no nije imao prigušivač. Napravio bi užasnu buku, a ova je ulica bila
puna ljudi. Ruke drugog tipa bile su prazne. Možda je imao pištolj u džepu. U
autu je bio samo vozač. Vjerojatno i pištolj na sjedištu pored njegovog. Ja sam
bio nenaoružan. Moja jakna s džepnim nožem, nožem i Desert Eagleom bila je
tisuću i dvije stotine kilometara dalje, u Atlanti. Biram.
Izabrao sam ne ući u auto. Samo sam ostao stajati na ulici, ulažući svoj
život u okladu da tip neće pucati na javnom mjestu. On je stajao, s kišnim
kaputom okrenutim prema meni. Auto se zaustavio odmah pored nas. Njegov
partner stao je na moju drugu stranu. Bili su to mali tipovi. Njih dvojica skupa
bili su manji od mene. Auto je čekao, tiho brujeći uz rub pločnika. Nitko se nije
micao. Bili smo kao zaleđeni, poput lutaka u izlogu dućana. Poput nove
jesenske kolekcije, stara maskirna vojnička odjeća skupa s Burberryevim
kišnim kaputima.
To je njima dvojici stvorilo veliki problem. U takvoj situaciji postoji samo
jedan djelić sekunde u kojem se može ostvariti prijetnju. Ako kažeš da ćeš
pucati, moraš pucati. Ako ne pucaš, potrošio si svoj adut. Tvoj blef je
razotkriven. Ako ne pucaš, onda ne predstavljaš ništa. A ovaj tip nije pucao.
Samo je stajao, rastrgan neodlučnošću. Ljudi su zujali oko nas po pretrpanom
pločniku. Iz automobila su se svako malo začule sirene upućene prema tipu
koji je zaustavio automobil uz pločnik.
Bili su to pametni momci. Dovoljno pametni da me ne upucaju na vrlo
prometnoj ulici u New Yorku. Dovoljno pametni da znaju da sam prozreo
njihov blef. Dovoljno pametni da nikad više ne upute prijetnju koju nisu
spremni i ostvariti. No nisu bili dovoljno pametni da se jednostavno odšetaju.
Samo su ostali stajati.
Stoga sam se ja nagnuo prema nazad, kao da ću napraviti jedan korak
unatrag. Pištolj ispod kišnog kaputa krenuo je prema meni. Pratio sam pokrete
i lijevom rukom zgrabio zglob malog tipa. Povukao sam pištolj oko sebe i
privukao tipa bliže, posluživši se desnom rukom omotanom oko njegovih
ramena. Izgledalo je kao da plešemo valcer ili kao da smo ljubavnici koji se
grle na željezničkoj stanici. Potom sam se odgurnuo prema naprijed i zgnječio
ga uz auto. Cijelo vrijeme sam mu stiskao zglob, što jače sam mogao, s noktima
duboko urezanim u njega. Lijevom rukom, no još uvijek sam ga ozljeđivao. Od
moje težine naslonjene na njega jedva je disao.
Njegov partner stajao je nepomično s rukom na vratima automobila.
Pogled mu je letio naprijed-nazad. Potom je drugom rukom posegnuo prema
džepu. Stoga sam se naglo okrenuo prema nazad, zavrnuo tipu ruku u kojoj je
držao pištolj i gurnuo ga na auto. I onda sam stao trčati poput vjetra. U pet
dugih koraka već sam se izgubio u gužvi. Izmicao sam se i probijao kroz gomile
ljudi. Ulazio i izlazio u predvorja i i prelazio ulice između automobila koji su
trubili i čiji vozači su vrištali. Dva tipa neko vrijeme su me pratila, no promet ih
je vrlo brzo zaustavio. Nisu riskirali onoliko koliko sam ja riskirao.
Uhvatio sam taksi osam ulica dalje od mjesta gdje sam započeo i uhvatio
redovni let u šest sati, s La Guardie za Atlantu. Iz nekog razloga povratak je
trajao duže. Sjedio sam puna dva i pol sata. Cijelo vrijeme dok smo letjeli iznad
Jerseya, Marylanda i Virginije razmišljao sam o Joeu. Iznad Caroline i dijela
Georgije mislio sam na Roscoe. Želio sam da se vrati. Luđački mi je nedostajala.
Spustili smo se kroz petnaest kilometara debele olujne oblake. Večernje
blještavilo Atlante oblaci su pretvorili u mrkli mrak. Izgledalo je kao da se
odnekud valja golemi vremenski sistem. Kad smo izašli iz aviona, zrak u
malom tunelu bio je debeo i težak, mirisao je na oluju jednako kao i na kerozin.
Na šalteru za informacije u Sali za dolaske pokupio sam ključeve
bentleya. Bili su u omotnici skupa s kartom za parkiranje. Izašao sam vani da
pronađem auto. Osjetio sam kako sa sjevera puše topli vjetar. Ovo će biti velika
oluja. Moglo se osjetiti kako se skuplja naboj za munje. Pronašao sam auto na
parkingu za kratko vrijeme. Stražnji prozori bili su potpuno zatamnjeni. Tip
nije stigao to isto napraviti na staklima prednjih vrata i na vjetrobranu. Zbog
toga je auto izgledao poput onih što ih koriste kraljevske obitelji, s vozačem
koji ih vozi naokolo. Moja jakna bila je položena u prtljažniku. Obukao sam je i
u džepovima ponovno osjetio onu težinu koja mi je davala sigurnost. Ušao sam
na vozačevo mjesto, izvezao se s parkirališta i zaputio se prema jugu, niz
autocestu koja je bila u potpunom mraku. Bilo je devet sati, petak navečer. Oko
trideset šest sati prije nego što u nedjelju mogu ponovno početi slati materijal
sa zalihe.
Bilo je deset sati kad sam došao u Margrave. Još trideset pet sati. Proveo
sam sat vremena razmišljajući o nekim stvarima koje smo učili na Vojnoj
akademiji. Proučavali smo vojnu filozofiju, većinom onu koju su napisali stari
Švabe, koji su obožavali te stvari. Nisam obraćao previše pozornosti, no sjećam
se nekog važnog pravila koje govori da se prije ili kasnije mora uhvatiti
ukoštac s neprijateljskom silom. Bez da se to napravi, ne može se dobiti rat.
Prije ili kasnije mora se potražiti njegova glavna snaga, suočiti se s njom i
uništiti je.
Znao sam da je njihova sila na početku brojala deset ljudi. Hubble mi je to
kazao. Potom ih je ostalo devet, nakon što su se riješili Morrisona. Znao sam za
dvojicu Klinera, Tealea i Bakera. Time mi je ostalo za pronaći još pet imena.
Sam sebi sam se nasmiješio. Skrenuo sam s ceste na parkiralište restorana
Eno's. Parkirao sam na njegovom daljem dijelu i izašao iz auta. Protegnuo sam
se i zijevnuo na svježem večernjem zraku. Oluja još uvijek nije stigla, no bivala
je sve bliže. Zrak je još uvijek bio debel i težak. Još se mogao osjetiti napon u
oblacima. Na leđima sam još uvijek osjećao topli vjetar. Vratio sam sa natrag u
auto. Rastegao sam se na stražnjim kožnim sjedalima i zaspao. Želio sam se
odmoriti sat, sat i pol vremena.
Počeo sam sanjati John Lee Hookera. U ranim danima, prije nego što je
ponovno postao poznat. Imao je staru gitaru s željeznim žicama, svirao ju je
sjedeći na maloj stolici. Stolica je bila smještena točno na sredini četvrtaste
drvene ploče. Utisnuo je čepove pivskih boca u donove cipela, kako bi
proizvodio što veću buku. Sjedio je na svojoj stolici i svirao gitaru svojim
jednostavnim, vrckavim stilom. Cijelo vrijeme lupkajući po drvenoj ploči
svojim bučnim cipelama. Sanjao sam kako pravi ritam lupajući cipelama po toj
staroj ploči.
No, nije John Lee bio taj koji je stvarao buku. Netko je kucao po
vjetrobranskom staklu bentleya. Trgnuo sam se i uspravio. Narednik Baker me
je gledao. Na velikom kromiranom satu na komandnoj ploči pisalo je da je
deset i trideset. Prospavao sam pola sata. To je bio sav san koji ću imati.
Prva stvar koju sam učinio jest da sam promijenio plan. Puno bolji mi je
pao ravno u krilo. Stari Švabe bi se s time složili. Njihova fleksibilnost kod
određivanja taktike bila je jako velika. Druga stvar koju sam učinio jest da sam
rukom posegnuo u džep i otkočio Desert Eagle. Potom sam izašao iz auta kroz
vrata na suprotnoj strani i preko krova pogledao Bakera. Na licu je imao svoj
ljubazni smiješak, sa zlatnim zubom i svim ostalim.
“Kako je?” kaže on. “Ovdje te zbog spavanja na javnom mjestu mogu
uhititi zbog skitnje.”
I ja sam njemu uputio prijateljski osmijeh.
“To je sigurnost na autocesti”, kazao sam. “Tu se savjetuje da se ne vozi
ako si umoran. ‘Stanite sa strane i odmorite se', zar ne?”
“Daj, uđi da te počastim kavom. Ako se želiš razbuditi, kava kod Eno’s-a bi
ti trebala pomoći.”
Zaključao sam auto. Ruku sam i dalje držao u džepu. Preko šljunčanog
prilaza došli smo do restorana i ušli u njega. Uvukli smo se u zadnji separe.
Žena s naočalama donijela nam je kavu. Nismo je čak ni tražili. Jednostavno je
izgledalo kao da zna što nam treba.
“I, kako si?” upita Baker. “Loše se osjećaš radi brata?”
Slegnuo sam ramenima. Lijevom rukom sam prinio šalicu s kavom. Desna
mi je još uvijek čvrsto držala Desert Eagle u džepu.
“Nismo bili tako bliski”, kazao sam.
Baker kimnu glavom.
 “Je li Roscoe još uvijek na ispomoći FBI-ju?”
“Pretpostavljam.”
“A gdje je večeras stari Finlay?”
“U Jacksonvilleu. Morao je otići u Floridu nešto provjeriti.”
“Jacksonville?” upita on. “Što mora provjeriti tamo?”
Ponovno sam slegnuo ramenima. Srknuo sam kavu.
“Ne pitaj mene”, kazao sam. “On mi ništa ne govori. Nisam na platnom
spisku. Ja sam samo potrčko. Sad me šalje u Hubbleovu kuću da mu nešto
donesem.”
“Hubbleovu kuću? Što moraš donijeti od tamo?”
“Neke stare papire”, kazao sam. “Što god uspijem pronaći, valjda.”
“I onda? I ti ideš u Floridu?”
Odmahnuo sam glavom. Ponovno sam srknuo kavu.
“Finlay mi je kazao da ih pošaljem poštom. Na neku adresu u
Washingtonu. Prespavat ću u Hubbleovoj kući i poslati ih ujutro.”
Baker polako kimnu glavom. Potom je ponovno uputio svoj prijateljski
smiješak. No bio je isforsiran. Završili smo s kavom. Baker je na stol bacio
nekoliko dolara pa smo se izvukli iz separea i otišli. On je ušao u svoja patrolna
kola. Mahnuo mi je dok je odlazio. Pričekao sam da ode i potom se zaputio
prema bentleyu. Odvezao sam se južno, prema malom mračnom gradu, i
skrenuo desno na Beckman Drive.

DVADESET ŠEST

Morao sam vrlo pažljivo izabrati gdje ostaviti bentley. Želio sam da
izgleda kao da sam ga samo nehajno parkirao. No morao je biti ostavljen tako
da nitko ne može proći pored njega. Vozio sam ga naprijed-nazad nekoliko
puta. Ostavio sam ga na vrhu Hubbleovog prilaza s kotačima okrenutim u
stranu. Izgledalo je kao da je dovezen u žurbi i da je stao pri skretanju.
Želio sam da kuća izgleda kao da sam ja unutra. Ništa nije očitije od
prazne zgrade. Onaj tihi, napušteni izgled je odličan mamac. Tu je i mirnoća.
Bez ljudskih vibracija. Stoga sam jednim od ključeva sa svežnja kojeg mi je
Charlie dala otvorio prednja vrata. Ušao sam unutra i nasumce upalio nekoliko
svjetala. U dnevnom boravku sam uključio televizor i ostavio ga da lagano
mrmori. Isto sam učinio i s radiom u kuhinji. Razvukao sam nekoliko zastora.
Ponovno sam izašao napolje. Izgledalo je prilično dobro. Izgledalo je kao da bi
netko mogao biti unutra.
Prva postaja nakon toga bio je ormar za kapute u glavnom hodniku.
Tražio sam rukavice. Nije ih jednostavno pronaći ovako daleko na jugu. Nema
velike potrebe za njima. No Hubble ih je imao. Dva para, uredno posložena na
polici. Jedan par bile su skijaške rukavice. Svjetlozelena i ljubičasta
kombinacija. To mi nije bilo od velike koristi. Tražio sam nešto tamno. Drugi
par bio je ono što sam tražio. Pomodan par od tanke crne kože. Bankarske
rukavice. Jako mekane. Poput druge kože.
Skijaške rukavice nagnale su me da potražim i kapu. Ako su Hubbleovi
odlazili na izlete u Colorado, sigurno su imali svu opremu. Pronašao sam kutiju
punu kapa. Među njima je bila i jedna stražarska, od nekakvog umjetnog
materijala. Donji dio mogao se spustiti kako bi prekrio uši. Bila je išarana
nekakvim tamnozelenim uzorkom. Moći će poslužiti.
Sljedeća postaja bila je glavna spavaća soba. Pronašao sam Charlienu
komodu. Bila je veća od nekih soba u kojima sam ja živio. Imala je hrpu
kozmetike. Kojekakve stvari. Uzeo sam tubu s vodootpornom maskarom i
odnio je u kupaonicu. Razmazao sam je po cijelom licu. Potom sam zakopčao
jaknu, stavio kapu i obukao rukavice. Odšetao sam natrag u spavaću sobu i na
velikom zrcalu na vratima ormara provjerio rezultat. Nije loše. Otprilike
dovoljno za noćni rad.
Opet sam izašao van. Ponovno sam zaključao ulazna vrata. Iznad glave
sam začuo kako se sudaraju teški oblaci. Bilo je jako mračno. Stajao sam kraj
prednjih vrata i još jednom sve provjerio. Stavio sam pištolj u unutrašnji džep
jakne. Otvorio sam patent i provjerio kako ga je izvući. Izašao je OK. Napunjen,
nabijen. Sigurnosni prekidač bio je uključen. Rezervni meci su u vanjskom,
gornjem desnom džepu na jakni. Nož na otvaranje u lijevom džepu, veliki nož
u desnom. Vezice na cipelama čvrsto svezane.
Odšetao sam niz prilaz, udaljavajući se od kuće, pokraj parkiranog
bentleya, još nekih deset ili petnaest metara. Probio sam se kroz grmlje i
smjestio se na mjestu s kojeg se mogao vidjeti cijeli potez na obje strane
prilaza. Sjeo sam na hladno tlo i pripremio se na čekanje. U zasjedama, čekanje
je ono kojim se dobiva bitka. Ako je protivnik lukav, doći će ili jako rano ili jako
kasno. Onda kada misli da ga ne očekuješ. Znači, koliko god rano on odluči
doći, moraš biti spreman još ranije. Koliko god kasno on odluči otići, moraš
čekati još duže od njega. Čeka se u nekoj vrsti transa. Potrebno je beskrajno
strpljenje. Bez razdražljivosti ili brige. Jednostavno se čeka. Ne radi se ništa, o
ničemu se ne razmišlja, ne troši se nikakva energija. Potom se naglo krene u
akciju. Nakon jednog sata, pet sati, jednog dana, tjedna. Čekanje je vještina
poput svih drugih.
Bilo je četvrt do ponoći kad sam se spremio na čekanje. Osjetio sam kako
se iznad mene zahuktava oluja. Zrak je bio gust poput juhe. Bio je mrkli mrak.
Otprilike oko ponoći oluja je konačno izbila. Teške kapi veličine novčića
pljuštale su po lišću oko mene. Vrlo brzo kiša se pretvorila u potop. Osjećao
sam se kao da sjedim u kabini za tuširanje. Golemi gromovi udarali su svuda
naokolo. Pucali su i lupali, a svako malo zasvijetlila bi pokoja munja. Po
nekoliko sekundi vrt oko mene bio bi osvijetljen kao po danu. Sjedio sam na
kiši koja je pljuštala i čekao. Deset minuta. Petnaest.
Došli su po mene dvadeset minuta nakon ponoći. Kiša je još uvijek jako
padala, a gromovi su tresli i udarali. Nisam čuo njihov kamion sve dok nije
prešao dobar dio prilaza. Začuo sam kako vozi preko šljunka kad je bio
otprilike petnaest metara daleko. Bio je to tamnozeleni dostavni kamion. S
natpisom u finim slovima. Fundacija Kliner. Poput onog kojeg sam u utorak
ujutro vidio pored Roscoeine kuće. Prošao je pokraj mene na udaljenosti od
otprilike dva metra. Široke gume koje voze po šljunku. To je ono što je Finlay
bio vidio kod Morrisonove kuće. Tragovi širokih guma u pijesku.
Kamion se zaustavio nekoliko metara ispred mene. Naglo se zaustavio
točno iza bentleya. Nije mogao proći pokraj njega. Točno kako sam želio. Začuo
sam kako se gasi motor i kako se podiže ručna kočnica.
Prvi koji je izašao bio je vozač. Na sebi je imao bijeli najlonski mantil.
Imao je i kapuljaču, čvrsto stegnutu oko lica. Preko lica nosio je kiruršku
masku. Imao je tanke gumene rukavice. Na nogama gumene čizme. Izvukao se
s vozačevog sjedala i došetao do stražnjih vrata. Poznavao sam taj hod. Bila mi
je poznata ta visoka, teška građa. Bio je to mlađi Kliner. Sam mlađi Kliner
došao je ubiti me.
Dlanom je lupnuo po stražnjim vratima. To je proizvelo tupi zvuk. Potom
je pritisnuo ručicu i otvorio ih. Iznutra su izašla četvorica muškaraca. Svi su
bili odjeveni jednako. Bijele najlonske kabanice, čvrsto stegnute kapuljače,
maske, rukavice, gumene čizme. Dvojica od njih nosili su torbe. Dvojica su
imali velike puške. Ukupno pet ljudi. Očekivao sam ih četvoricu. S petoricom će
biti teže. No i puno učinkovitije.
Kiša se slijevala po njima. Dobro se čulo rasprskavanje kapljica dok su
padale na njihova najlonska odijela. Čulo se i metalno lupkanje dok su se teške
kapljice odbijale od krova njihovog kamiona. Vidio sam ih u jednom trenutku,
osvijetljene svjetlošću munje. Izgledali su poput divova. Poput nekoga tko je
pobjegao iz pakla. Bio je to zastrašujući prizor. Prvi put sam se zapitao bih li ih
pobijedio u ponedjeljak navečer. No pobijedit ću ih večeras. Večeras ću imati
prednost iznenađenja. Bit ću nevidljivi lik iz noće more ubačen među njih.
Mladi Kliner ih je organizirao. Rukom je posegnuo u stražnji dio vozila i
vani izvukao željeznu polugu. Prstom je odabrao trojicu svojih vojnika i skupa
s njima po pljusku odšetao do kuće. Peti tip je namjeravao ostati pored
kamiona. Zbog kiše, namjeravao je vratiti se natrag u kabinu. Vidio sam kako
upućuje pogled prema crnom nebu i onda prema vozačevom sjedalu. Izvukao
sam šipku. Probio sam se kroz grmlje. Tip me ionako nije mogao čuti. Kiša mu
je bubnjala u ušima.
Okrenuo mi je leđa i zakoračio prema vratima za vozača. Na trenutak sam
zatvorio oči i zamislio Joea na ležaju u mrtvačnici, s potpuno uništenim licem.
Zamislio sam Roscoe kako se trese od straha dok gleda otiske stopala na podu
svog hodnika. Potom sam iskočio iz grmlja. S leđa sam zaskočio tipa. Šipkom
sam jako zamahnuo po stražnjoj strani njegove lubanje. Bila je to velika šipka i
ja sam udario svom snagom. Osjetio sam kako se pod njom smrskavaju kosti.
Tip se srušio na tlo poput posječenog stabla. Pao je s licem prema dolje i kiša je
nastavila udarati po njegovom najlonskom odijelu. Slomio sam mu vrat jednim
jedinim snažnim udarcem. Jedan manje.
Odvukao sam tijelo po šljunku i ostavio ga naslonjenog na stražnji dio
kamiona. Obišao sam vozilo i izvukao ključeve iz brave. Odšuljao sam se do
kuće. Vratio sam šipku natrag u džep. Izvukao sam nož na otvaranje i držao ga
u desnoj ruci. Nisam želio koristiti pištolj u kući. Previše bučno, čak i ako vani
udaraju gromovi. Zaustavio sam se kod prednjih vrata. Brava je bila razvaljena,
a drvo je bilo smrskano. Na podu hodnika ugledao sam njihovu željeznu
polugu.
Kuća je bila velika. Trebat će im neko vrijeme da ju pretraže. Moja
pretpostavka bila je da će se sva četvorica držati u grupi. Obavit će pretragu
zajedno. Potom će se razdvojiti. Čuo sam ih kako hodaju po gornjem katu.
Ponovno sam se povukao vani kako bih dočekao jednog od njih koji se spusti u
hodnik. Čekao sam, naslonjen na zid, odmah pored razvaljenih vrata.
Produženi dio krova pružao mi je zaštitu. Još uvijek je bio prolom oblaka.
Gotovo kao jaka tropska oluja.
Čekao sam oko pet minuta prije nego što se jedan od njih spustio niz
stube. Čuo sam zvuk njegovih koraka u hodniku. Čuo sam kako otvara vrata
ormara. Ušao sam u kuću. Bio je okrenut leđima prema meni. On je bio jedan
od onih koji su nosili pušku, visok, lakši od mene. Zaskočio sam ga otraga.
Lijevom rukom sam ga dohvatio preko glave. Zabio sam mu prste u oči.
Ispustio je pušku. Pala je na pod. Povukao sam ga prema natrag, okrenuo ga i
izvukao kroz vrata. Natrag na pljusak. Zabio sam mu prste još dublje u oči.
Zabacio sam mu glavu unatrag. Prerezao sam mu vrat. To se ne radi jednim
elegantnim potezom. Ne kao u filmovima. Nijedan nož nije dovoljno oštar za to.
U ljudskom grlu postoje kojekakve koščice i hrskavice. Mora se rezati naprijed-
nazad s velikom snagom. To zna potrajati. No djeluje, djeluje prilično dobro.
Dok se dođe do vratne kosti, tip je već mrtav. Ni ovaj tip nije bio nikakva
iznimka. Krv mu je stala prskati i miješati se s kišom. Omlohavio mi je u
rukama. Dvojica manje.
Uhvatio sam tijelo za vrh kapuljače i odvukao ga do travnjaka. Nije bilo
koristi da ga hvatam za noge ili ispod ruku. Glava bi mu se vukla po podu i
spala. Ostavio sam ga na travi. Otrčao sam natrag unutra. Podigao sam pušku i
nasmiješio se. Bilo je to sasvim ozbiljno oružje. Ithaca Mag-10. Vidio sam takve
u vojsci. Može ispucati golemu količinu streljiva odjednom. Zovu ga ‘puška koja
blokira cestu'. Ima dovoljno snage da ubije čovjeka kroz oplatu automobila. Iz
male blizine, razara. Prima samo tri metka ali, kako bismo mi znali kazati, dok
se dođe do trećeg bitka je definitivno gotova.
Ostavio sam nož u ruci kao prvo oružje. Tiho. No puška bi bila puno bolja
za potporu umjesto Desert Eaglea. S puškom je stvar u tome što je ciljanje
nepotrebno. Puške rasipaju široku kišu olova. S Mag-10, ako je uperen barem
približno u dobrom smjeru, ne može se promašiti.
Ponovno sam ušao kroz razvaljena vrata i naslonio se na zid, tako da sam
se sklonio s pljuska. Čekao sam. Moja pretpostavka bila je da će početi izlaziti
iz kuće. Neće me pronaći unutra i nedostajat će im tip kojeg sam upravo
maknuo. Tako da će početi izlaziti. To je bilo neizbježno. Ne mogu ostati
unutra zauvijek. Čekao sam. Deset minuta. Iznutra se čulo pucketanje parketa.
Ignorirao sam ga. Prije ili kasnije, izaći će van.
Izašli su. Dvojica odjednom. Izašli su zajedno. Zbog toga sam jedan
djeličak sekunde oklijevao. Stupili su na pljusak i začulo se kako kiša počinje
padati po njihovim najlonskim kapuljačama. Ponovno sam izvukao željeznu
polugu. Prebacio sam je u desnu ruku. Prvog tipa sam sredio jako lako.
Pogodio sam ga ravno u stražnji dio vrata teškom palicom i glava mu je gotovo
otpala. No drugi je reagirao i izmakao se, tako da sam sljedeći udarac
promašio. Poluga mu je samo slomila ključnu kost i srušila ga na koljena.
Lijevom rukom sam ga čvrsto uhvatio za glavu. Pripremio sam se na novi
zamah polugom. Trebala su mi još dva udarca da mu slomim vrat. Bio je žilav
momak. Ali ne dovoljno žilav. Četvorica manje.
Po užasnom pljusku odvukao sam oba tijela do travnjaka na kraju
pošljunčanog prilaza. Posložio sam ih pored posljednjeg tipa. Sredio sam ih
četvoricu i zaplijenio jednu pušku. Ključevi kombija bili su u mom džepu.
Ostao mi je još samo Kliner mlađi s puškom.
Nisam ga uspio pronaći. Nisam imao pojma gdje je. Ušao sam u kuću da
se maknem s pljuska i osluškivao. Ništa se nije čulo. Zvuk kiše kako tutnji po
krovu i po šljunku ispred kuće bio je previše. Nadjačavao je sve ostalo. Ako je
momka nešto uznemirilo i ako se oprezno šulja po kući, neću ga čuti. To će biti
problem.
Uvukao sam se u dnevni boravak. Kiša je lupala po krovu. Stajao sam
mirno i pažljivo slušao. Začuo sam ga iz hodnika. Upravo je izlazio. Prolazio je
kroz prednja vrata. Ako skrene desno, spotaknut će se na tijela trojice svojih
kolega poslaganih na travnjaku. No skrenuo je lijevo. Prošao je pokraj prozora
dnevnog boravka. Zaputio se preko travnjaka punog lokvi prema dvorištu.
Gledao sam ga kako prolazi pokraj mene, po pljusku, bio je možda tri metra
daleko. Izgledao je kao duh iz pakla. Duh iz pakla koji ispred sebe drži uperenu
dugačku crnu pušku.
 U džepu, na ključevima bentleya, imao sam ključ kućnih vrata u dnevnom
boravku. Otključao sam vrata i izašao van. Kiša me je pogodila poput mlaza iz
vatrogasne cijevi. Tiho sam se šuljao po rubovima dvorišta. Mali Kliner je
stajao, gledajući prema velikom bazenu. Pognuo sam se zbog kiše i promatrao i
ja njega. S udaljenosti od sedam-osam metara čulo se kako se pljusak razbija u
dodiru s njegovom najlonskom kabanicom. Nebom su parale munje, a gromovi
su bez prestanka udarali.
Nisam ga želio upucati s Magom 10 kojeg sam držao u ruci. Morao sam se
riješiti tijela. Želio sam da stari Kliner bude uznemiren. Želio sam prisiliti da
nagađa što se dogodilo. Da nagađa gdje je njegov mali nestao. To će ga izbaciti
iz takta. A to je bilo ključno za moju vlastitu sigurnost. Nisam si mogao priuštiti
da iza sebe ostavim i najmanji trag. Da iskoristim veliku Ithacu protiv momka,
to bi ostavilo ogroman nered. Rješavanje njegovog tijela bilo bi velik problem.
Teško bi bilo i pronaći sve njegove dijelove. Čekao sam.
Momak se zaputio preko dugačkog mokrog travnjaka prema bazenu. Ja
sam se polako pomicao, cijelo vrijeme hodajući po travi. Momak je hodao
polako. Bio je zabrinut. Ostao je sam. Izgledi mu nisu bili dobri. Kapuljača koja
mu je bila čvrsto stegnuta oko lica sužavala mu je vid. Cijelo vrijeme je okretao
glavu s jedne na drugu stranu, oprezno pomičući vratom kao da se radi o
mehaničkim pokretima. Zaustavio se na rubu bazena. Bio sam metar iza njega.
Izmicao sam se lijevo i desno, lijevo i desno, izmičući mu se iz pogleda dok je
okretao glavu u stranu. Njegova golema puška pomicala se lijevo i desno iznad
bazena.
Po knjigama koje sam pročitao i filmovima koje ljudi obično gledaju
trebao bih se časno boriti protiv njega. Ovdje sam da stanem uz svog brata. A
točno ispred mene stajao je čovjek koji je šutao njegovo tijelo poput hrpe
dronjaka. Morali bismo to riješiti časno, licem u lice. On bi morao biti svjestan
tko mu je protivnik. Uglavnom sva ta sranja o časti i borbi prsa o prsa. No,
stvarni život nije takav. Joe bi se svemu tome samo nasmijao.
Svom snagom zamahnuo sam polugom prema njegovoj glavi. Upravo u
trenutku kad se okrenuo u namjeri da se vrati u kuću. Poluga je samo okrznula
skliski najlon i momentum teške cijevi punjene olovom bespovratno me je
izbacio iz ravnoteže. Padao sam kao da stojim na ledu. Momak se brzo okrenuo
i podigao pušku. Ugurao je metak u cijev. Zamahnuo sam rukom i udario pušku
po strani. Skupio sam se točno ispod njenog vatrenog polja. Potegao je obarač i
nastala je ogromna eksplozija, jača od svih gromova. Čuo sam kako se lišće
kida i pada nakon što se metak zabio u stabla iza nas.
Od pucnja je nekontrolirano odskočio unatrag, no ipak je uspio nategnuti
drugi metak. Čuo sam prijeteći dvostruki škljocaj mehanizma puške. Ležao
sam na leđima na pločicama bazena, no skočio sam i zgrabio pušku objema
rukama. Na silu sam okrenuo cijev prema gore i držak prema dolje, pa je
ponovno pucao u prazno. Još jedna strašna eksplozija. Ovaj put mene je
odbacila unatrag, pa sam mu istrgnuo pušku iz ruku. Uspravio sam se i udario
ga drškom u lice. Bio je to loš udarac. Ithaca na dršku ima veliku gumenu
podlogu. Ona štiti rame čovjeka koji puca od razornog udarca. Sad je zaštitila
glavu momka od mog udarca. Samo se zateturao unatrag. Posegnuo sam za
njegovim nogama i gurnuo ga na leđa. Uzeo sam ga za stopala i gurnuo ga u
bazen. Pao je na leđa. Skočio sam na njega.
Bili smo u dubljem dijelu bazena, bacajući se kako bismo došli u bolji
položaj. Kiša je pljuštala. Klor mi je izjedao oči i nos. Nastavio sam se boriti sve
dok nisam došao do njegovog vrata. Pokidao sam najlonsku kapuljaču i stavio
mu ruke navrat. Čvrsto sam ga obuhvatio dlanovima i gurnuo glavu momka
duboko ispod vode. Lomio sam mu vrat svom svojom snagom. Onaj motorist u
Warburtonu mislio je da me čvrsto steže, no to je bio ljubavni zagrljaj u
usporedbi s onim što sam ja radio Klineru mlađem. Kidao sam mu glavu s
ramena. Stiskao sam vrat, izvijao glavu i čvrsto ga držao metar ispod vode sve
dok nije umro. Nije mu trebalo puno. U takvim situacijama, nikad ne treba.
Prvi kojeg gurnu ispod vode, ostaje dolje. To sam mogao biti i ja.
Plivao sam po vodi i nastojao pobjeći od smrada klora. Kiša je
uzburkavala površinu. Bilo je nemoguće odrediti gdje voda završava i gdje
zrak počinje. Pustio sam da mu tijelo pluta i nasuče se na jednu stranu bazena.
Smirio sam se da dođem do daha. Vrijeme je bilo kao u noćnoj mori. Gromovi
su se pretvorili u neprekidnu buku, a munje su sijevale u serijama. Bio je to
pljusak bez kraja. Manje bih bio mokar da sam ostao u bazenu. No, imao sam
posla.
Otplivao sam natrag po tijelo. Plutalo je na dubini od jednog metra.
Odvukao sam ga do ruba bazena. Izašao sam van. Objema rukama uhvatio sam
najlon i odvukao tijelo za sobom. Bilo je vraški teško. Ležalo je pored bazena
dok mu se voda izlijevala iz kabanice kod gležnjeva i zglobova. Ostavio sam ga
ondje i teturao natrag do garaže.
Nije bilo lako hodati. Odjeća mi je bila potpuno mokra i bilo je hladno.
Bilo je kao da hodam sa željeznim kuglama oko nogu. No uspio sam doći do
garaže i pronašao sam ključ. Otključao sam vrata i upalio svjetlo. Bila je to
garaža za tri automobila. Unutra je bio samo drugi bentley. Hubbleov
automobil, isto godište kao i Charliein. Prekrasne tamnozelena boje, s ljubavlju
ispolirane do visokog sjaja. Dok sam se kretao, u boji sam vidio svoj odraz.
Tražio sam ručna kolica ili nešto slično, što god vrtlari koriste. Garaža je bila
prepuna opreme za vrtlarstvo. Velika kosilica, crijeva, alati. U daljem kutu
stajala su nekakva kolica, s velikim kotačima kao na biciklu.
Izvukao sam ih vani na kišu i odvezao do bazena. Pretražio sam okolicu i
pronašao dvije puške i mokru polugu. Bacio sam puške u kolica i vratio polugu
u džep. Provjerio sam ima li momkov leš još uvijek na sebi cipele i potom ga
ubacio u kolica. Odvezao sam ga do kuće i potom niz prilaz. Jedva sam
provukao kolica pokraj bentleya i potom ih odvezao do kombija. Otvorio sam
stražnja vrata i ubacio leš unutra. I ja sam ušao i potom ga odvukao dosta
unutra. Kiša je bubnjala po krovu. Potom sam podigao tijelo prvog momka i
odvukao ga do tijela Klinera mlađeg. Bacio sam puške na njih. Dvojica riješena.
Potom sam odvezao kolica do mjesta gdje sam pospremio ostalu trojicu.
Ležali su na natopljenoj zemlji dok je kiša udarala u njihova odvratna odijela.
Odvukao sam ih natrag do kombija s kojim su došli. Uspio sam ih svih petoricu
položiti na pod.
Potom sam po pljusku ponovno odvezao kolica do garaže. Vratio sam ih u
kut gdje sam ih pronašao. S radnog stola uzeo sam svjetiljku. Želio sam dobro
pogledati četvoricu momaka koje je Kliner mlađi doveo sa sobom. Po kiši sam
ponovno otrčao do kombija i ušao u njega. Upalio sam bateriju i nagnuo se nad
poslagani red leševa.
Klinera mlađeg sam znao. S glava ostale četvorice skinuo sam kapuljače i
pokidao im maske. Uperio sam snop svjetlosti svjetiljke na njihova lica. Dvojica
su bili stražari iz skladišta. Bio sam siguran da sam ih u četvrtak vidio kroz
dalekozor. Možda se ne bih mogao zakleti u to pred sudom, no tu večer me nije
zanimao nikakav sudski postupak.
Za drugu dvojicu sam bio potpuno siguran. Bez imalo sumnje. Bili su
policajci. Bili su u grupi za potporu u petak. Došli su s Bakerom i Stevensonom
u restoran kako bi me uhapsili. Nakon toga nekoliko puta sam ih vidio u
policijskoj stanici. Oni su bili uključeni u pothvat. Još jedan dio skrivenih
postrojbi gradonačelnika Tealea.
Ponovno sam izašao iz kombija i odnio svjetiljku natrag u garažu.
Zaključao sam vrata i po kiši otrčao do prednjeg dijela kuće. Potražio sam dvije
torbe koje su donijeli sa sobom. Ubacio sam ih u hodnik Hubbleove kuće i
upalio svjetlo. Pogledao sam unutra. Rezervne rukavice i maske. Kutija s deset
velikih metaka za pušku. Malj. Vrećica čavala dugih osamnaest centimetara. I
četiri noža. Nekakav liječnički alat. Na njih bi se moglo porezati čak i od samog
gledanja.
Skupio sam polugu s mjesta na kojeg su je bacili nakon što su razvalili
vrata. Stavio sam je u jednu od torbi. Odnio sam torbe do kombija i ubacio ih
unutra, na pet tijela koja su tu ležala. Potom sam zatvorio i zaključao stražnja
vrata i po ogromnom pljusku ponovno otrčao do kuće.
Protrčao sam kroz hodnik i zaključao stražnja vrata u dnevnom boravku.
Otrčao sam do kuhinje. Otvorio sam vrata pećnice i ispraznio svoje džepove.
Položio sam sve stvari na pod. U ormariću pored pećnice pronašao sam
nekoliko posuda za pečenje. Rastavio sam Desert Eagle i sve dijelove pažljivo
položio na pladanj. Do njih sam poslagao rezervne metke. Stavio sam nož,
palicu, ključeve bentleya, sav svoj novac i dokumente na drugi pladanj. Stavio
sam obje posude u pećnicu i uključio je na jako malu temperaturu.
Izašao sam vani i zatvorio razvaljena vrata najbolje što sam mogao.
Protrčao sam pokraj bentleya i ušao u kombi Fundacije Kliner. Malo sam se
zbunio zbog nepoznatih ključeva i potom ga upalio. Pažljivo sam vozio unatrag
niz prilaz i tako izašao na Beckman Drive. Vozio sam se niz nizbrdicu prema
gradu. Brisači su bijesno radili i pokušavali maknuti goleme količine vode s
vjetrobranskog stakla. Vozeći sam zaobišao crkvu. Na kraju ulice skrenuo sam
desno i zaputio se prema jugu. Sve je bilo pusto. Na cesti nije bilo nikoga.
Tristo metara južno od parka skrenuo sam na Morrisonov prilaz.
Odvezao sam kombi do kuće i parkirao ga pored njegovog ostavljenog
Lincolna. Zaključao sam vrata. Otrčao sam do Morrisonove vanjske ograde,
zamahnuo rukom i bacio ključeve daleko u polje. Čvrsto sam zakopčao jaknu i
stao hodati natrag po kiši. Započeo sam duboko razmišljati.
Već je prošao prvi sat subote. Znači da je do nedjelje ostalo još manje od
jednog dana. Sve je bilo manje-više jasno. Imao sam tri pouzdano točne
činjenice. Činjenica broj jedan: Klineru treba poseban papir. Činjenica broj
dva: to se ne može nabaviti u Sjedinjenim Državama. No treća činjenica bila je
da je skladište ipak bilo prepuno nečega.
A mučio me je i natpis na onim kutijama za klimatizacijske uređaje. Ne
Island Air-conditioning. Ne natpis tiskan strojevima. Drugi natpis. Serijski
brojevi. Kutije koje sam vidio u strojno tiskanim pravokutnicima imale su
ručno upisane serijske brojeve. Vidio sam ih prilično jasno. Policajci iz
Jacksonvillea jednako su opisali kutije u Stollerovom kamionu koji je jurio po
cesti. Dugi serijski brojevi napisani ručno. No zašto? Same kutije bile su dobar
paravan. Dobra kamuflaža. Prevoženje nečeg tajnovitog u Floridu i dalje u
kutijama za klimatizacijske uređaje bio je dobar potez. Nijedan drugi proizvod
ne bi bio uvjerljiviji za to tržište. Kutije su zavarale policajce iz Jacksonvillea.
Nisu ni dvaput promislili o tome. No mene su mučili serijski brojevi. Ako u
kutijama nije bilo nikakvih električnih uređaja, zašto bi se na njih pisalo
serijske brojeve? To bi bilo maskiranje do apsurdnih razmjera. Dakle, što su,
dovraga, ti serijski brojevi značili? Što je, dovraga, bilo u tim kutijama?
To je bilo pitanje koje sam sebi postavljao. Na koncu mi je Joe dao
odgovor. Šetao sam po kiši i razmišljao o onome što je profesor Kelstein kazao
o njegovoj preciznosti. Rekao je da je Joe imao jako privlačnu preciznost u
načinu svog izražavanja. Znao sam to. Razmišljao sam o urednom popisu kojeg
je napravio samo za sebe. Velika početna slova. Redovi inicijala. Stupac s
telefonskim brojevima. Dvije bilješke na samom dnu. Garaža Stollerovih.
Grayev dosje o Klineru. Morao sam ponovno provjeriti popis. No odjednom
sam postao siguran da mi je Joe govorio da bi, ukoliko želim doznati što je
Kliner stavljao u te kutije, možda bilo dobro otići do garaže Stollerovih i malo
pogledati.
 DVADESET SEDAM

Prva stvar koju sam napravio natrag u kući bila je da se provrtim po

skupoj kuhinji Charlie Hubble i potražim kavu. Uključio sam aparat koji je
počeo brujati. Potom sam otvorio pećnicu. Izvukao sam sve svoje stvari.
Gotovo sat vremena su se zagrijavale i bile su potpuno suhe. Koža na palici i
privjesak za ključeve malo su se rastopili. Osim toga, nije bilo nikakve štete.
Ponovno sam sastavio pištolj i napunio ga. Ostavio sam ga na kuhinjskom
stolu. Nategnutog i zakočenog.
Potom sam na Joevom isprintanom popisu potražio potvrdu za koju sam
mislio da je na njemu. No, iskrsnuo je problem. Ogroman problem. Papir je bio
potpuno suh i krut, no sve napisano na njemu je nestalo. Papir je bio potpuno
prazan. Voda iz bazena isprala je svu tintu. Ostale su jako blijede mutne mrlje,
no nisu se mogle raspoznati riječi. Slegnuo sam ramenima. Pročitao sam to
stotinu puta. Oslanjat ću se na svoje pamćenje o tome što je pisalo.
Sljedeća postaja bio je podrum. Petljao sam oko peći dok nije proradila.
Potom sam skinuo svu odjeću sa sebe i ubacio je u Charlieinu električnu
sušilicu. Namjestio sam je da radi polako sat vremena. Nisam imao pojma što
radim. U vojsci se mojim rubljem bavio neki vodnik. Odnio bi ga i vratio čistog i
uredno složenog. Nakon toga uvijek bih kupovao jeftine stvari i jednostavno ih
bacao nakon upotrebe.
Popeo sam se uz stube i ušao u Hubbleovu kupaonicu. Dugo sam se
tuširao vrućom vodom i isprao maskaru s lica. Dugo sam stajao pod mlazom
vruće vode. Zamotao sam se ručnikom i sišao dolje na kavu.
Nisam mogao otići u Atlantu te večeri. Nisam mogao stići tamo prije
otprilike tri i pol ujutro. To je bilo loše vrijeme za pokušati ući na razgovor.
Nisam imao nikakve dokumente za pokazati, niti ikakav status. Noćni posjet
mogao bi se pretvoriti u problem. Morat ću ga ostaviti za ujutro, prvu stvar
koju ću učiniti. Nisam imao izbora.
Stoga sam razmislio o odlasku na spavanje. Isključio sam radio u kuhinji i
odšetao do Hubbleove radne sobe. Isključio sam televizor. Pogledao sam
uokolo. Bila je to mračna, udobna soba. S mnogo drvenih polica i velikim
kožnim foteljama. Pored televizora stajala je glazbena linija. Nekakvog
japanskog proizvođača. Redovi CD-a i kaseta. S velikim naglaskom na
Beatlesima. Hubble je kazao da ga zanima John Lennon. Bio je u Dakoti u New
York Cityu i u Liverpoolu u Engleskoj. Imao je gotovo sve. Sve albume, nekoliko
piratskih kompilacija, onu kolekciju singlova na CD-u koja se prodavala u
drvenom omotu.
Iznad stola nalazila se polica. Hrpa časopisa sa stručnom tematikom i red
teških debelih knjiga. Tehnički bankarski listovi i izvještaji. Časopisi su
zauzimali gotovo metar duljine police. Izgledali su prilično beživotno. Nekoliko
primjeraka nečega što se zove Bankarska kronika. Nekoliko izdanja čvrsto
ukoričenog Bankarskog menadžmenta. Jedan imena Bankar. Bankarske novine,
Bankarski mjesečnik, Poslovna kronika, Poslovni tjednik, Bilten o raspolaganju
gotovinom, The Economist, The Financial Post. Svi uredno poslagani po abecedi,
svi poredani po datumima. Samo povremeni primjerci, stari do unatrag
nekoliko godina. Nigdje cijele serije. Na kraju reda nalazilo se nešto pošiljki
Ministarstva financija SAD-a i nekoliko primjeraka nečega što se zove Svijet
bankarstva.
Zanimljiva zbirka. Izgledalo je jako probrano. Možda su to bili posebno
teški primjerci. Možda ih je Hubble pročitao onda kad nije mogao spavati.
Ja nisam trebao imati nikakvih problema sa spavanjem. Bio sam na
izlasku iz radne sobe, na putu da pronađem krevet na kojeg ću se izvaliti, kad
mi je nešto palo na pamet. Vratio sam se natrag do stola i ponovno pogledao
na policu. Prstom sam prešao preko reda novina i časopisa. Provjerio sam
datume tiskane na koricama, odmah ispod pompoznih naziva. Neki od njih bili
su noviji brojevi. Nasumični redoslijed vodio je do najnovijih brojeva nekoliko
njih. Preko deset njih imalo je datum od ove godine. Točno trećina njih izašla je
nakon što je Hubble otišao sa svog posla u banci. Nakon što su ga otpustili.
Tiskali su se za bankare, no u to vrijeme Hubble više nije bio bankar. Ali još
uvijek je naručivao ove teške stručne časopise. Još uvijek ih je primao. Još
uvijek je čitao sve te teške stručne stvari. Zašto?
Izvukao sam nekoliko biltena. Pogledao sam im korice. Bili su to teški,
sjajni časopisi. Uhvatio sam ih vršcima prstiju na vrhu i dnu korica. Otvorili su
se na stranicama koje je Hubble gledao. Pogledao sam te stranice. Izvadio sam
još nekoliko primjeraka. Pustio sam da se i oni otvore. Sjeo sam u Hubbleovu
kožnu fotelju. Sjedio sam zamotan u njegov ručnik i čitao. Pročitao sam sve s
police. Slijeva nadesno, od početka do kraja. Sve časopise. Trebalo mi je sat
vremena.
Potom sam se prebacio na knjige. Prstom sam prešao po prašnjavom
redu. Zaustavio sam se u laganom šoku kad sam ugledao neka imena koja sam
poznavao. Kelstein i Bartholomew. Velika stara knjiga. Omotana u crvenu
kožu. Izvještaj senatskog pododbora. Izvadio sam ga i stao listati. Bilo je to
sjajno izdanje. Kelstein ga je bio skromno opisao kao Bibliju za borbu protiv
krivotvoritenja. I doista je bilo. Bio je previše skroman.
Bila je to potpuno iscrpna knjiga. Pomno prepričana povijest svih
poznatih tehnika krivotvorenja. Svi ikad otkriveni slučajevi opširno i pomno
su opisani. Smjestio sam tešku knjigu u krilo. Čitao sam je još dobar sat
vremena.
Najprije sam se koncentrirao na problem papira. Kelstein je bio kazao da
je papir ključ svega. On i Bartholomew napisali su dugačak dodatak o
problemu papira. Široko je govorio o onome što mi je Kelstein kazao licem u
lice. Pamučna i lanena vlakna, kemijske boje, uvođenje crvenih i plavih niti
polimera. Papir se proizvodi u Daltonu u državi Massachusetts, u tvornici
naziva Crane and Company. Kimnuo sam. Čuo sam za njih. Čini mi se da sam
jednom kupio božićne čestitke koje su oni proizveli. Sjećam se debelih i teških
čestitki i obojenih kartonskih omotnica. Sviđale su mi se. Tvrtka proizvodi
materijal za novac za Ministarstvo financija još od 1879. godine. Već više od
stoljeća prevozi ga se u Washington u oklopljenim vozilima i pod oružanom
zaštitom. Ništa nikad nije ukradeno. Ni jedan jedini komad papira.
Potom sam se ostavio dodatka i stao proučavati glavni tekst. Složio sam
Hubbleovu malu biblioteku na njegovom radnom stolu. Ponovno sam prošao
kroz sve. Nešto sam pročitao i dva, tri puta. Neprestano sam se vraćao na
neurednu hrpu napornih članaka i izvještaja. Provjeravao, uspoređivao,
nastojao svladati tajanstveni jezik. Neprestano sam se vraćao izvještaju
Senata. Bila su tri pasusa koja sam bez prestanka ponovno čitao. Prvi je bio o
starom krivotvoriteljskom lancu u Bogoti u Kolumbiji. Drugi o jednoj operaciji
u Libanonu puno prije toga. Tijekom starog građanskog rata kršćanski
Falangisti udružili su se s nekim Armencima koji su radili na graviranju. U
trećemu se radilo o osnovama kemije. Puno složenih formula, no bilo je
nekoliko riječi koje sam prepoznao. Čitao sam ta tri pasusa bez prestanka.
Odlutao sam do kuhinje. Uzeo sam Joeovu praznu listu. Dugo sam zurio u nju.
Odlutao sam natrag do mračne i tihe radne sobe i pod svjetlom gotovo pola
noći ostao sjediti i razmišljati.
To me nije uspavalo. Imalo je potpuno suprotan učinak. Razbudilo me je.
Vraški me je uzbudilo. Ostao sam se tresti od šoka i uzbuđenja. Zato što sam,
kad sam završio s razmišljanjem, točno znao kako nabavljaju papir. Točno sam
znao gdje ga nabavljaju. Znao sam što je prošle godine bilo u onim kutijama za
klimatizacijski uređaje. Nisam trebao ići u Atlantu i provjeravati. Znao sam.
Znao sam što Kliner skladišti u svome skladištu. Znao sam što su oni kamioni
dovozili svakog dana. Znao sam što je Joeov naslov značio. E Unum Pluribus.
Znao sam zašto je odlučio preokrenuti slogan. Znao sam sve, a ostala su mi još
dvadeset četiri sata. Cijelu stvar, od početka do kraja. Od vrha do dna. Od
iznutra prema vani. I bila je to jedna vražji pametna operacija. Stari profesor
Kelstein bio je rekao da se papir ne može nabaviti. No Kliner je dokazao da je u
krivu. Kliner je pronašao način kako ga nabaviti. Jako jednostavan način.
Odskočio sam od stola i otrčao do podruma. Brzo sam otvorio vrata
sušilice i izvukao svoju odjeću. Odjenuo sam se poskakujući na jednoj nozi po
betonskom podu. Ostavio sam ručnik tamo gdje je spao. Otrčao sam natrag do
kuhinje. Nakrcao sam jaknu stvarima koje će mi trebati. Istrčao sam vani,
ostavivši razvaljena vrata da se njišu za mnom. Pretrčao sam preko šljunka do
bentleya. Upalio sam ga i krenuo unatrag niz prilaz. Odjurio sam niz Beckman
Drive uz cviljenje guma skrenuo na Main Street. Projurio sam kroz tihi pusti
grad i prošao pokraj restorana. Ponovno sam skrenuo lijevo na cestu prema
Warburtonu i nagazio stari auto najbrže što sam se usudio.
Svjetla bentleya bila su slaba. Dizajn star dvadeset godina. Noć je bila
mračna. Do zore je bilo još nekoliko sati, a posljednji oblaci oluje koja je
prolazila vukli su se ispred mjeseca. Cesta ni u jednom trenutku nije bila
potpuno ravna. Bilo je izbočina i pijeska, a i bila je klizava od kišnice. Stari
automobil je proklizavao i krivudao. Stoga sam smanjio brzinu. Shvatio sam da
je pametnije izgubiti deset minuta vremena nego sletjeti s ceste u polje. Nisam
se želio pridružiti Joeu. Nisam želio biti drugi brat Reacher koji je sve znao, no
bio mrtav.
Prošao sam pored drvoreda. Bio je samo nešto tamnija mrlja na
horizontu. Kilometrima ispred sebe vidio sam rub zatvorskih svjetala. Sjajili su
na noćnom horizontu. Provezao sam se pored njih. Potom sam još kilometrima
vidio njihov sjaj iza sebe. Onda sam prešao preko mosta, kroz Franklin, izašao
iz Georgije i ušao u Alabamu. Brzo sam prošao pored starog motela uz cestu u
kojem smo Roscoe i ja bili odsjeli. Močvara. Bio je zatvoren i ležao je u mraku.
Kilometar i pol dalje, naišao sam na motel. Ostavio sam motor upaljen,
provirio unutra i probudio noćnog čuvara.
“Imate li slučajno gosta koji se zove Finlay?” upitao sam ga.
“Jedanaest”, odgovori on.
Cijelo mjesto imalo je onaj tipični noćni izgled. Umorno, tiho i uspavano.
Pronašao sam Finlayevu sobu. Broj jedanaest. Njegov policijski Chevrolet bio
je parkiran ispred nje. Bio sam prilično bučan dok sam mu kucao na vrata.
Morao sam lupati neko vrijeme. Potom sam začuo iznervirano gunđanje.
Nisam mogao raspoznati ni riječi. Još malo sam lupao.
“Hajde, Finlay”, uzviknuo sam.
“Tko je?” začuo sam kako viče.
“Ja sam, Reacher”, kazao sam. “Otvori vražja vrata.”
Nastala je stanka. Potom su se vrata otvorila. Finlay je stajao na njima.
Probudio sam ga. Bio je u sivoj majici kratkih rukava i boksericama. Bio sam
zapanjen. Shvatio sam da sam očekivao da će spavati u svom odijelu od tvida. S
kožnim prslukom.
“Što dovraga hoćeš?” kazao je.
“Želim ti nešto pokazati”, kažem ja.
Ostao je stajati, zijevajući i škiljeći.
“Zaboga, koliko je sati?”
“Nemam pojma”, kazao sam. “Pet, šest, možda. Oblači se. Idemo na jedno
mjesto.”
“Gdje?” upita on.
“U Atlantu. Imam ti nešto za pokazati.”
“Što?” upita. “Jednostavno mi reci, zar ne možeš?”
“Oblači se, Finlay”, kazao sam. “Moramo ići.”
 Progunđao je, no ipak je otišao odjenuti se. Potrajalo je neko vrijeme.
Petnaest minuta, možda. Nestao je u pravcu kupaonice. Ušao je unutra
izgledajući kao normalan čovjek koji se upravo probudio. Izašao je izgledajući
kao Finlay. S odijelom od tvida i svim ostalim.
“OK”, kazao je. “Ovo mora biti vraški dobro, Reacher.”
Izašli smo van u noć. Prišao sam autu dok je on zaključavao vrata sobe.
Potom mi se pridružio.
“Ti voziš?” upita on.
“Zašto?” kazao sam. “Smeta ti to?”
Izgledao je razdraženo poput samog vraga. Buljio je u bliješteći bentley.
“Ne volim se voziti s drugima”, kazao je. “Hoćeš li pustiti mene da vozim?”
“Nije me briga tko će voziti”, kazao sam. “Samo uđi u vražji auto, hoćeš?”
Ušao je na vozačevo mjesto i ja sam mu pružio ključeve. Bio sam prilično
sretan kad sam to učinio.
Bio sam jako umoran. On upali bentley i unatrag se izvuče s parkirališta.
Skrenuo je prema istoku. Ubrzao je. Vozio je brzo. Brže nego ja. Bio je vraški
dobar vozač.
“Dakle, što se događa?” upita me on.
Pogledao sam ga. U odsjaju ploče s instrumentima mogle su mu se vidjeti
oči.
“Shvatio sam”, kazao sam. “Znam o čemu se radi.”
Ponovno mi uputu pogled.
“Pa hoćeš li mi reći?”
“Jesi li nazvao Princeton?” upitao sam ga.
On progunđa i iznervirano rukom udari po volanu bentleya.
“Proveo sam sat vremena na telefonu”, kazao je. “Tip je znao koješta, no
na koncu, ustvari, nije znao ništa.”
“Što ti je rekao?” upitao sam ga.
“Ispričao mi je sve”, kazao je. “Bio je pametan čovjek. Magistar povijesti,
radi za Bartholomewa. Ispalo je da su Bartholomew i i onaj drugi tip, Kelstein,
bili velike njuške u istraživanju krivotvorenja. Joe se koristio njima kako bi
saznao pozadinu.”
Kimnuo sam mu.
“Sve to saznao sam od Kelsteina”, kazao sam.
Ponovno mi uputi pogled. Još uvijek razdražen.
“Zašto me onda pitaš?” kaže on.
“Želim tvoje zaključke”, kazao sam mu. “Želim vidjeti gdje ste vi stigli.”
“Nismo dospjeli nigdje”, kaže on. “Svi oni raspravljali su punih godinu
dana i zaključili da nema šanse da Kliner može nabaviti tolike količine
kvalitetnog papira.”
“Točno to rekao mi je Kelstein”, kazao sam mu. “No shvatio sam.”
Ponovno me pogleda. Na licu mu se vidjelo iznenađenje. Daleko ispred
nas vidjela su se svjetla zatvora u Warburtonu.
“Pa, reci mi”, kaže on.
“Probudi se i shvati sam, momče s Harvarda”, kazao sam.
On ponovno progunđa. Još uvijek razdražljivo. Nastavili smo se voziti.
Dojurili smo pod snop svjetla koji se razlijevao sa zatvorske ograde. Prošli smo
pokraj ulaza u zatvor. Potom je žarko žuto svjetlo ostalo iza nas.
“Onda barem započni s nekom natuknicom, hoćeš?” kaže on.
“Dat ću ti dva traga”, kazao sam. “Naslov kojeg je Joe stavio na svoj popis.
E Unum Pluribus. A onda razmisli o tome što je jedinstveno kod američke
valute.”
On kimnu. Razmišljao je o tome. Lupkao je svojim dugim prstima po
volanu.
“E Unum Pluribus”, kaže on. “To je obrnuto od mota SAD-a. Dakle,
možemo pretpostaviti da znači da iz jednog izvire sve, zar ne?”
“Točno”, kazao sam. “A što je jedinstveno s američkim novčanicama, u
usporedbi s bilo kojom drugom zemljom na svijetu?”
On razmisli o tome. Razmišljao je o nečemu tako poznatom da ga uopće
nije primjećivao. Nastavili smo se voziti. Projurili smo pokraj malog šumarka
na lijevoj strani uz cestu. Daleko naprijed na istoku pojavili su se prvi znaci
zore.
“Što?” upita on.
“Živio sam na svim stranama svijeta”, kazao sam. “Na šest kontinenata,
računamo li kratku službu u zrakoplovnoj meteorološko bazi na Anktartici.
Deseci država. U džepovima sam imao kojekakve vrste novčanica. Jene,
njemačke marke, funte, lire, pesose, wonove, franke, šekele, rublje. Sad imam
dolare. Što sam primijetio?”
Finlay slegne ramenima.
“Što?” upita.
“Svi dolari su jednake veličine”, kazao sam. “Pedesetice, stotice, desetice,
dvadesetice, petice i jedinice. Svi su jednake veličine. Ni u jednoj drugoj državi
nisam to primijetio. Bilo gdje drugdje novčanice s većom vrijednosti su veće od
onih manje vrijednih. To je napredak, zar ne? Bilo gdje drugdje novčanica od
jedan je najmanje, petica je nešto veća, desetka još veća i tako dalje. Novčanice
najveće vrijednosti obično su golemi komadi papira. No svi američki dolari su
jednake veličine. Novčanica od sto dolara jednaka je onoj od jednog dolara.”
“Pa?” kaže on.
“Dakle, gdje nabavljaju papir?” upitao sam ga.
Čekao sam. On je zurio kroz prozor. Na suprotnu stranu od mene. Nije
uspijevao doći do zaključka i to ga je iritiralo.
“Kupuju ga”, kazao sam. “Kupuju ga po cijeni od jednog dolara za
novčanicu.”
On uzdahne i uputi mi pogled.
 “Ne, ne kupuju ga, za Boga miloga”, kazao je. “Bartholomewev tip je bio
jasan oko toga. Proizvodi se u Daltonu i cijela operacija je čvrsta kao riblji šupak.
Nisu izgubili ni jedan jedini komad papira u stotinu dvadeset godina. Nitko ga ne
prodaje sa strane, Reacher.”
“Pogrešno, Finlay”, kazao sam. “Prodaje se na otvorenom tržištu.”
On ponovno progunđa. Nastavili smo s vožnjom. Došli smo do križanja s
državnom cestom. Finlay uspori i skrene ulijevo. Zaputili smo se na sjever,
prema autocesti. Sjaj zore sad nam se nalazio s desne strane. Postajao je sve
jači.
“Pretražuju zemlju u potrazi za novčanicama od jednog dolara”, kazao
sam. “To je bila uloga koju je Hubble preuzeo prije godinu i pol dana. To je
prije bio njegov posao u banci, baratanje s gotovinom. On je znao kako doći do
gotovine. Stoga je uredio stvari da zadrži novčanice od jednog dolara iz
banaka, prodajnih centara, dućana, trkališta, kasina, odakle god je mogao. To je
bio velik posao. Trebalo im je puno novčanica. Koriste se čekovima,
prebacivanjem novca i lažnim stoticama i otkupljuju originalne novčanice od
jednog dolara po cijelom SAD-u. Otprilike jednu tonu tjedno.”
Finlay stane buljiti u mene. Kimne glavom. Počinjao je shvaćati.
“Jednu tonu tjedno?” kaže. “Koliko je to?”
“U novčanicama od jednog, to je milijun dolara”, kazao sam. “Treba im
četrdeset tona godišnje. Četrdeset milijuna dolara u novčanicama od jednog
dolara.”
“Nastavi”, kaže on.
“Kamioni ih dovoze ovamo u Margrave”, kazao sam. “Odakle god ih Hubble
pronađe. Dolaze u skladište.”
Finlay kimne. Sve više je shvaćao. Dolazio je do ideje.
“Onda ih se pošalje vani u kutijama za klimatizacijske uređaje”, kaže on.
“Točno”, kazao sam. “Sve do prije godinu dana. Dok ih Obalna straža nije
zaustavila. Lijepe nove svježe kartonske kutije, vjerojatno naručene iz neke
tvornice papira tri tisuće kilometara daleko odavde. Oni ih zatvore, zalijepe
trakom i pošalju iz skladišta. No obično bi ih najprije prebrajali, prije nego što
bi ih poslali.”
On ponovno kimne.
“Da bi im knjige bile uredne”, kaže. “Ali kako se dovraga može u jednom
tjednu prebrajati tonu novčanica od jednog dolara?”
“Važu ih”, kazao sam. “Svaki put kad bi napunili kutiju stavili bi je na vagu i
izvagali je. S novčanicama od dolara deset dekagrama vrijedi sto dolara. Kilogram
vrijedi tisuću. Sinoć sam čitao o tome. Izvagali bi ga, izračunali vrijednost i potom
na kutiji napisali iznos.”
“Kako znaš?” upita on.
“Serijski brojevi”, odgovorio sam. “Oni su pokazivali koliko je novca bilo u
svakoj kutiji.”
 Finlay uputi snužden osmijeh.
“OK”, kazao je. “Onda su kutije odlazile u Jacksonville Beach, je li tako?”
Kimnuo sam.
“Stavljane su na brod”, nastavio je. “I odvožene u Venezuelu.”
Potom je zašutio. Upravo smo prilazili kompleksu skladišta na kraju stare
državne ceste. Izbio je na našoj lijevoj strani poput centra našeg svemira. U
metalnoj fasadi odbijala se blaga boja zore. Finlay uspori. Pogledom smo
pregledali mjesto. Glave su nam se okretale u stranu dok smo se vozili pokraj
njega. Potom smo skrenuli na pristupnu rampu za autocestu. Zaputili smo se
na sjever prema Atlanti. Finlay nagazi na papučicu gasa i veliki automobil
pojuri naprijed još brže.
“Što je u Venezueli?” upitao sam ga.
On slegne ramenima.
“Puno toga, zar ne?” kaže on.
“Klinerova kemijska tvornica”, kazao sam. “Preseljena je tamo nakon
problema s Agencijom za okoliš.”
“Pa?” kaže on.
“Dakle, što on radi?” upitao sam ga. “Čemu služi ta kemijska tvornica?”
“Nešto u vezi s pamukom”, kazao je.
“Tako je. Radi se s natrijevim hidrosidom, natrijevim hipokloritom,
klorom i vodom. Što se dobije kad se pomiješa sve te kemikalije zajedno?”
On slegne ramenima. Policajac je, a ne kemičar.
“Izbjeljivač”, kazao sam. “Izbjeljivač, prilično jak, posebno za vlakna
pamuka.”
“Pa?” kaže on ponovno.
“Što ti je Bartholomewev tip rekao o papiru za novčanice?” upitao sam ga.
Finlay oštro uzdahne. Gotovo je počeo dahtati.
“Kriste,” kazao je. “Papir za novčanice najvećim dijelom sastoji se od
pamuka. S nešto malo lana. Oni izbjeljuju novčanice od jednog dolara.
Gospode, Reacher, oni izbjeljuju tintu s njih. Ne mogu vjerovati. Izbjeljuju tintu
s novčanica od jednog dolara i tako dobiju četrdeset milijuna komada
originalnog papira s kojim se mogu igrati.”
Nasmiješio sam mu se i on podigne desnu ruku. Dali smo jedan drugome
'pet' i počeli vikati, sami jureći u autu.
“Shvatio si, harvardski junače!” kazao sam. “Tako to rade. Nema sumnje.
Shvatili su kemiju i prazne novčanice ponovno tiskaju u stotice. Na to je Joe
mislio. E Unum Pluribus. Iz jednog nastaje puno. Iz jednog dolara nastaje
stotina.”
“Kriste”, kaže Finlay ponovno. “Oni izbjeljuju tintu s novčanica. To je
zaista nešto, Reacher. A znaš što to znači? U ovom trenutku to skladište je do
vrha puno s četrdeset milijuna originalnih novčanica od jednog dolara.
Četrdeset tona, sve uredno posloženo, samo se čeka da se Obalna straža
povuče. Uhvatili smo ih sa spuštenim gaćama, zar ne?”
Nasmijao sam se, sretno.
“Tako je”, kazao sam. “Hlače su im točno negdje oko zglobova. Guzice su
im gole na vjetru. Zato su bili onako zabrinuti. Zato su u panici.”
Finlay zavrti glavom. Nasmije se u smjeru vjetrobranskog stakla.
“Kako si dovraga sve to shvatio?” upita.
Nisam mu odmah odgovorio. Nastavili smo se voziti. Autocesta nas je
vodila kroz široka južna predgrađa Atlante. Zgrade su bivale sve bliže i bliže.
Gradnja i trgovina jačali su, potvrđujući sve veću gospodarsku snagu Juga.
Dizalice su stajale spremne za početak izgradnje južnog gradskog zida prema
ruralnoj neizgrađenosti s druge strane.
“Ići ćemo korak po korak”, kazao sam. “Najprije ću ti ovo dokazati.
Pokazat ću ti kutiju za klimatizacijski uređaj napunjenu originalnim
novčanicama od jednog dolara.”
“Hoćeš? Gdje?” upita on.
Nakratko sam ga pogledao.
“U garaži Stollerovih”, kazao sam.
“Zaboga, Reacher”, kazao je. “Ona je izgorjela. A unutra nije bilo ničega, je
li tako? A čak i da jest, sad sve to pregledava policija Atlante i vatrogasci.”
“Ja nemam nikakvih informacija da je izgorjela”, kazao sam.
“O čemu zaboga pričaš?” kazao je. “Kazao sam ti, bilo je na teleksu.”
“Gdje si ti išao u školu?” upitao sam ga.
“Kakve to ima veze s bilo čime?” prenerazi se on.
“Preciznost”, kazao sam. “To je sposobnost uma. Može se povećati
dobrim školovanjem. Vidio si Joeov računalni isprint, zar ne?”
Finlay kimne.
“Sjećaš li se predzadnje stvari s popisa?” upitao sam ga.
“Garaža Stollerovih”, kazao je.
“Tako je”, kazao sam. “Ali razmisli malo o tom obliku. Da je bilo napisano
drukčije, značilo bi da se radi o garaži jednog tipa koji se zove Stoller.”
“Ali?” kaže on.
“Ali nije napisano tako”, kazao sam. “Već upravo ovako. Znači da garaža
pripada Stollerovima. Množina. Garaža pripada dvojici koji imaju prezime
Stoller. A u kući pored terena za golf nije živjelo dvoje ljudi prezimena Stoller.
Judy i Sherman nisu bili vjenčani. Jedino mjesto gdje možemo pronaći dvoje
ljudi s prezimena Stoller je ona mala kuća u kojoj žive Shermanovi roditelji. A
oni imaju garažu.”
Finlay je nastavio voziti i šutio. Vratio se natrag na gramatiku prvog
razreda.
“Misliš da je sakrio kutiju kod svojih staraca?” upita on.
“To je logično”, kazao sam. “Kutije koje smo vidjeli kod njegove vlastite
kuće bile su prazne. No Sherman nije znao da će u četvrtak umrijeti. Stoga je
razumno za pretpostaviti da je negdje drugdje imao spremljeno još
ušteđevine. Mislio je da će godinama živjeti bez posla.”
Bili smo na samom ulasku u Atlantu. Dolazili smo do velikog križanja.
“Zaobiđi zračnu luku”, kazao sam mu.
Prošli smo uz sam rub grada po visokom betonskom nadvožnjaku.
Provezli smo se pokraj zračne luke. Uspio sam pronaći put natrag prema
siromašnom dijelu grada. Bilo je negdje oko sedam i trideset ujutro. Mjesto je
izgledalo prilično dobro na blagom jutarnjem svjetlu. Nisko sunce davalo mu je
prividan sjaj. Pronašao sam pravu ulicu, a potom i pravu kuću, koja se
nenametljivo uzdizala iznad svoje ograde za zaštitu od uragana.
Izašli smo iz automobila pa sam proveo Finlaya kroz vrata na žičanoj
ogradi. Po ravnoj stazici došetali smo do ulaznih vrata. On izvuče svoju
policijsku značku i pokuca na vrata. Čuli smo kako se u hodniku otvaraju vrata.
Čuli smo kako se brava otključava i kako se pomiče lanac s vrata. Potom su se
otvorila. Na njima je stajala majka Shermana Stollera. Izgledala je budna. Nije
izgledala kao da smo je probudili. Ništa nije govorila. Samo je zurila u nas.
“Dobro jutro, gospođo Stoller”, kazao sam. “Sjećate se mene?”
“Vi ste policajac”, kaže ona.
Finlay ispruži svoju značku i pokaže joj. Ona kimne glavom.
“Bolje je da uđete”, kaže ona.
Slijedili smo je niz hodnik, do prenatrpane kuhinje. “Kako vam mogu
pomoći?” upita starica.
“Željeli bismo malo pogledati vašu garažu, gospođo”, kaže Finlay. “Imamo
razloga vjerovati da je vaš sin tamo ostavio nešto ukradeno.”
Žena je nekoliko trenutaka stajala u tišini nasred kuhinje. Potom se
okrenula i sa čavla na zidu skinula jedan ključ. Pružila nam ga je bez riječi.
Odšetala je niz uski hodnik i nestala u nekoj drugoj sobi. Finlay se okrene
prema meni i slegne ramenima, pa se zajedno uputismo natrag prema ulaznim
vratima i oko kuće do garaže.
Bila je to mala građevina niskog stropa, jedva dovoljna da u nju stane
jedan automobil. Finlay upotrijebi ključ i otvori vrata. U garaži nije bilo ničega
osim dviju visokih kartonskih kutija. Stajale su prislonjene na stražnji zid
garaže. Jednake praznim kutijama koje sam vidio u novoj kući Shermana
Stollera. Island Air-conditioning, d.d. No, ove su još uvijek bile zatvorene
ljepljivom trakom. Na njima su se nalazili dugački serijski brojevi ispisani
rukom. Dobro sam ih pogledao. Po njima, u svakoj kutiji nalazilo se po stotinu
tisuća dolara.
Finlay i ja stajali smo i gledali u kutije. Jednostavno smo zurili u njih.
Potom sam im ja prišao i jednu od njih odmaknuo od zida. Izvadio sam
Morrisonov džepni nož i izvukao oštricu. Gurnuo sam vršak ispod trake i
odlijepio je od kutije. Podigao sam poklopac i prevrnuo kutiju.
Pala je na betonski pod i usput podigla velik oblak prašine. Iz nje je
potekla prava lavina papirnatog novca. Gotovina je prekrila cijeli pod. Hrpa
novca. Tisuće i tisuće novčanica od jednog dolara. Cijela rijeka dolarskih
novčanica, novih, zgužvanih, nekih u debelim svežnjima, nekih složenih u
debele hrpe, nekih koje su same plutale u bujici novca. Kutija se prosula na
pod i plima novca došla je do Finlayevih lakiranih cipela. On se sagne i ruke
uroni u pravo malo jezero dolara. Nasumce zgrabi dvije šake novčanica i
podigne ih. U maloj garaži bio je mrak. Imala je samo jedan mali prozor kroz
koji je dopiralo nekoliko zraka jutarnjeg svjetla. Finlay ostane čučati na podu s
rukama prepunim dolara. Pogledali
smo u novac i potom jedan u drugoga.
“Koliko novca je bilo unutra?” upita Finlay.
Nogom sam udario u kutiju i pronašao broj ispisan rukom. Iz nje se na
pod prospe još nešto novca.
“Gotovo sto tisuća dolara”, kazao sam.
“Što je s drugom?” upita on.
Pogledao sam drugu kutiju. Pročitao sam dugi broj napisan ručno na njoj.
“Sto tisuća plus nešto sitno”, kazao sam. “Mora da su je nešto jače nabili.”
On zatrese glavom. Baci dolare iz ruke i stane rukama prolaziti kroz brdo
novca na podu. Potom se ustane i stane ga nogama nabijati po prostoriji. Kao
što djeca rade s lišćem otpalim sa stabala u jesen. Pridružio sam mu se. Smijali
smo se i šutali goleme nakupine novca po cijeloj garaži. Zrak je bio prepun
letećih novčanica. Vriskali smo i tuckali jedan drugoga po ramenima. Pljeskali
smo rukama i plesali u stotini tisuća dolara na podu garaže.
Finlay parkira bentley s prtljažnikom točno ispred garaže. Ja sam nogama
udarao novčanice i stao ih ponovno nabijati u kutiju za klimatizacijski uređaj.
Nije moglo stati baš sve. Problem je bio što su se debeli svežnjevi i hrpe
rastavili. Sve se pretvorilo u hrpu običnih novčanica od jednog dolara.
Uspravio sam kutiju i nabijao novac što sam jače mogao, no sve je bilo
bezuspješno. Mora da sam ostavio barem trideset tisuća na podu garaže.
“Uzet ćemo zatvorenu kutiju”, kazao je Finlay. “Vratit ćemo se kasnije po
ostatak.”
“To je samo kap u moru”, kažem ja. “Trebali bismo taj novac ostaviti
starcima. Kao štednju iz mirovinskog fonda. Nasljedstvo od njihovog malog.”
On razmisli o tome. Slegne ramenima, kao da ga nije ni briga. Novac je
jednostavno ležao na podu, poput smeća. Bilo ga je toliko puno da jednostavno
nije bilo moguće ni zamisliti koliko vrijedi.
“OK”, kaže on.
Izvukli smo zatvorenu kutiju iz mraka garaže na danje svjetlo. Ugurali
smo je u prtljažnik bentleya. Nije bilo jednostavno. Kutija je bila užasno teška.
Stotinu tisuća dolara teži otprilike stotinu kilograma. Stali smo na trenutak
odmoriti se, teško dišući. Potom smo zatvorili vrata garaže. Ostalih stotinu
tisuća dolara ostavili smo unutra.
 “Nazvat ću Picarda”, kaže Finlay.
Vratio se natrag u kuću dvoje staraca kako bi se poslužio telefonom. Ja
sam se naslonio na vruću haubu bentleya i uživao na jutarnjem suncu. Nakon
dvije minute vratio se natrag.
“Moramo otići do njegovog ureda”, kazao je. “Na dogovor oko taktike.”
On je vozio. Uspio nas je izvući iz spleta uskih neurednih uličica i zaputio
se prema centru grada. Okrenuo je veliki volan i skrenuo prema predjelu s
neboderima.
“OK”, kaže on. “Uspio si mi dokazati. Sad mi reci kako si sve shvatio.”
Promeškoljio sam se u velikom kožnom sjedalu i okrenuo prema njemu.
“Htio sam provjeriti Joeov popis”, kazao sam. “Onaj detalj o tome kako je
točno opisana garaža. No, popis se izgubio nakon što je bio natopljen vodom s
klorom. Sve napisano je jednostavno izblijedilo.”
On me pogleda.
“Iz toga si sve zaključio?”
Odmahnuo sam glavom.
“Ne, nego iz izvještaja Senata”, kazao sam. “U njemu je bilo nekoliko
malih pasusa. Jedan o staroj prijevari u Bogoti. Drugi o jednoj operaciji u
Libanonu prije puno godina. Oni su radili istu stvar, izbjeljivali prave dolare
kako bi na pravom papiru mogli ponovno tiskati.”
Finlay prođe kroz crveno svjetlo. Pogleda me.
“Znači, Klinerova ideja nije originalna?” upita.
“Nimalo”, odgovorio sam. “No svi ovi drugi bili su male zvjerke. Sve je bilo
jako malih razmjera. Kliner je sve skupa podigao na puno veću razinu. Gotovo
pa industrijsku. On je Henry Ford za krivotvorenje. Henry Ford nije izmislio
automobile, zar ne? No izumio je masovnu proizvodnju.”
Finlay se zaustavi na sljedećem semaforu. U ulicu koju smo presijecali
bilo je prometa.
“Stvar s izbjeljivanjem bila je u izvještaju Senata? Pa kako onda
Bartholomew i Kelstein nisu došli do toga? Oni su napisali tu vražju stvar, zar
ne?”
“Mislim da je Bartolomew shvatio”, kazao sam. “Mislim da je to bio
zaključak do kojeg je konačno došao. O tome je pisalo u onom e-mailu. On se
upravo bio dosjetio. To je bio jako dugačak izvještaj. Tisuće stranica napisanih
prije mnogo godina. Stvar sa izbjeljivanjem bila je samo jedna crtica u hrpi
drugih primjera. I odnosila se na operaciju jako malih razmjera. Ni blizu
ovome čime se Kliner bavi. Ne možemo kriviti Bartholomewa ili Kelsteina. Oni
su stari ljudi. Bez mašte.”
Finlay slegne ramenima. Parkira pored hidranta, na mjestu gdje je
parkiranje zabranjeno.
 DVADESET OSAM

Picard nas primi u svom asketski uređenom predvorju i odvede nas u

stražnju prostoriju. Na brzinu smo mu ispričali sve što znamo. On kimnu, a oči
mu se zasjaje od uzbuđenja. Nabasao je na velik slučaj.
“Sjajan posao, prijatelji moji”, kazao je. “Ali s kime se sada borimo?
Mislim da se može reći da su trojica Hispanoamerikanaca autsajderi. Oni su
pomoć unajmljena sa strane. No na samom licu mjesta petorica od desetorice
još uvijek su nam nepoznati. Nismo ih još otkrili. To bi nam moglo jako
zakomplicirati stvari. Znamo za Morrisona, Tealea, Bakera i dvojicu Klinera,
zar ne. No tko su ostala petorica? To bi mogao biti bilo tko tamo dolje, zar ne?”
Ja sam odmahnuo glavom.
“Trebamo identificirati još samo jednoga”, kazao sam. “Ja sam sinoć
maknuo četvoricu. Ne znamo samo još desetoga.”
I Picard i Finlay odjednom se uspraviše.
“Tko su oni?” upita Picard.
“Dvojica stražara iz skladišta”, kazao sam. “I još dvojica policajaca. Iz
ekipe za potporu od prošlog petka.”
“Još policajaca?” kaže Finlay. “Sranje.”
Picard kimnu. Položi svoje goleme ruke na stol.
“OK”, kaže on. “Vas dvojica se odmah vratite u Margrave. Nastojte
izbjegavati gužvu, no ukoliko ne možete, slobodno uhićujte. No dobro se pazite
tog desetog tipa. To bi mogao biti bilo tko. Ja ću doći odmah za vama. Dajte mi
samo dvadeset minuta da skupim Roscoe i vidimo se tamo dolje.”
Svi smo se ustali. Rukovali smo se međusobno. Picard se zaputi na gornji
kat, a Finlay i ja natrag prema bentleyu.
“Kako?” upita me on.
“Baker”, kazao sam. “Naletio sam na njega sinoć. Ubacio sam mu bubu o
tome da idem u Hubbleovu kuću potražiti neke dokumente, potom sam otišao
gore i čekao da vidim što će se dogoditi. Onda je došao Kliner s još četvoricom
svojih ljudi. Došli su kako bi me prikovali na zid Hubbleove spavaonice.”
“Kriste”, kaže Finlay. “I, što se dogodilo?”
“Zbrisao sam ih.”
Ponovno je napravio ono svoje buljenje u mene pri brzini od sto trideset
kilometara na sat.
“Zbrisao si ih? Zbrisao si mlađeg Klinera?”
Kimnuo sam. On neko vrijeme ostane šutjeti. Uspori na stotinu i deset na
sat.
“Kako ti je uspjelo?”
“Napravio sam im zasjedu”, odgovorio sam. “Trojicu sam mlatnuo po
glavi. Jednom sam prerezao vrat. Klinera mlađeg sam utopio u bazenu. Tu sam
smočio Joeov popis. Sve napisano se ispralo.”
“Kriste”, kaže on ponovno. “Ubio si pet ljudi. To je strašna stvar, Reacher.
Kako se osjećaš?”
Slegnuo sam ramenima. Pomislio sam na brata Joea. Zamislio sam ga kao
visokog nespretnog osamnaestogodišnjaka koji se upravo upisao na West
Point. Sjetio sam se i Molly Beth Gordon, kako vuče svoj teški kožni kovčeg na
kotačima i smiješi mi se. Pogledao sam Finlaya i na njegovo pitanje odgovorio
protupitanjem.
“Kako se ti osjećaš kad središ opakog drumskog razbojnika?”
On zatrese glavom, pokretima sličnim psu koji s krzna trese vodu.
“Ostala su još samo četvorica”, kaže on.
Stane masirati volan starog automobila, poput pekara koji ručno mijesi
tijesto za kruh. Pogleda kroz staklo sa strane i duboko uzdahne.
“Što misliš, tko je taj deseti?” upita.
“Uopće nije važno tko je to”, kazao sam. “U ovom trenutku on je u
skladištu s ostalom trojicom. Nedostaje im ljudi, zar ne? Stražarit će cijelu noć.
Bit će na dužnosti i sutra. Sva četvorica.”
Uključio sam radio u bentleyu. Nekakva velika kromirana naprava.
Engleskog podrijetla, stara otprilike dvadeset godina. No, ipak je radila.
Pronašao sam pristojnu postaju. Sjedio sam i slušao glazbu, nastojeći ne
zaspati.
“Nevjerojatno”, kaže Finlay. “Kako se, dovraga, nešto ovako uopće počelo
događati u Margraveu?”
“Kako je počelo? Počelo je s Eisenhowerom. On je kriv.”
“Eisenhower?” reče Finlay. “Kakve veze on ima sa svime?”
“On je izgradio autoceste”, kazao sam. “On je ubio Margrave. Prije njega,
ona stara državna cesta bila je jedina. Svi i sve morali su proći kroz Margrave.
Grad je bio pun prenoćišta i barova, ljudi su prolazili kroz njega i trošili novac.
Potom se izgradila autocesta, pojeftinio je i zračni prijevoz, i odjednom je cijeli
grad postao mrtav. Uvenuo je i postao samo jedna mala točka na karti jer ga je
autocesta promašila za dvadeset kilometara.”
“Znači, za sve je kriva autocesta?” upita Finlay.
“Kriv je gradonačelnik Teale”, kazao sam. “Grad je prodao zemlju za
skladišta kako bi zaradio nešto novog novca, je li tako? Stari Teale vodio je taj
posao. No nije imao hrabrosti reći 'ne' kada se ispostavilo da novi novac dolazi
iz sumnjivih izvora. Kliner je namjeravao iskoristiti zemljište za prijevaru koju
planira, a Teale mu je istog trena uskočio u krevet.”
“On je političar”, kaže Finlay. “Oni nikada ne kažu 'ne' novcu. A to je bilo
vraški puno novaca. Teale je s njime uredio cijeli grad.”
“Utopio je cijeli grad u njemu”, kazao sam. “Pretvorio ga u jamu bez dna.
Svi plivaju u novcu. Od gradonačelnika naniže, sve do tipa koji sređuje stabla u
parku.”
Ponovno smo prestali razgovarati. Malo sam vrtio radiostanica i došao do
Alberta Kinga koji mi je otpjevao da bez nesreće prava sreća uopće ne bi ni
postojala.
“Ali zašto Margrave?” upita on.
Stari Albert upravo mi je pjevao da je nesreća njegov jedini prijatelj.
“Zemljopis i prilika”, kazao sam. “Na pravom je mjestu. Nekoliko raznih
autocesta križa se dolje, a do luka u Floridi stiže se relativno lako i brzo. Grad
je miran, a ljudi koji ga vode su pohlepna stoka koja radi što god im se naredi.”
Zašutio je. Razmišljao je o bujici dolarskih novčanica koje jure od sjevera
prema jugu. Poput vode koja otječe nakon oluje. Malog plimnog vala. O maloj i
zapostavljenoj radnoj snazi u Margraveu koja ga slaže i broji. Jedan mali zastoj
i deseci dolara bi zastali i zaglavili se. Poput kanalizacijskog odvoda. Dovoljno
novca za utopiti cijeli grad. On počne lupkati svojim dugačkim prstima po
volanu. Ostatak puta vozili smo se u tišini.
Parkirali smo na parkiralištu, na mjestu najbližem ulaznim vratima
policijske postaje. Na velikim staklenim vratima odražavao se naš automobil.
Gotovo antikni bentley, i sam vrijedan stotinjak tisuća. S još stotinu tisuća u
prtljažniku. Najvrjednije vozilo u državi Georgia. Otvorio sam poklopac
prtljažnika. Položio sam svoju jaknu preko kutije klimatizacijski uređaja.
Pričekao sam Finlaya i skupa s njime odšetao do ulaza.
Unutra nije bilo nikoga osim činovnika za prijemnim pultom. On nam je
kimnuo. Mi smo zaobišli pult. Prošli smo kroz veliku tihu prostoriju do velikog
stražnjeg ureda. Ušli smo unutra i zatvorili vrata za sobom. Finlayu je bilo
nelagodno.
“Želim znati tko je deseti čovjek”, kaže on. “Mogao bi biti bilo tko. Mogao
bi biti i ovaj narednik s prijemnog pulta. Već postoje četiri leša.”
“Nije on”, kazao sam. “On nikad ništa ne radi. Samo drži svoje debelo
dupe na onoj stolici. Ipak, mogao bi biti Stevenson. On je imao veze s
Hubbleom.”
On odmahne glavom.
“Ne”, kaže on. “Teale ga je povukao s terena čim je preuzeo stvari. Želio
ga je držati tamo gdje ga može uvijek imati na oku. Dakle, nije Stevenson.
Pretpostavljam da bi mogao biti bilo tko. Mogao bi biti Eno. Onaj u restoranu?
On je čovjek s lošom naravi.”
Pogledao sam ga.
“I ti imaš lošu narav, Finlay”, kazao sam. “Loša narav nikad nije od
čovjeka napravila kriminalca.”
On slegne ramenima. Ignorirao je ovu šalu.
 “Dakle, što ćemo napraviti?” upita.
“Čekat ćemo Roscoe i Picarda”, kazao sam. “Onda ćemo dalje.”
Sjedio sam na rubu stola u velikoj stražnjoj prostoriji i mlatarao nogama.
Finlay je hodao naprijed-nazad po skupom sagu. Tako smo čekali dvadesetak
minuta, a potom su se vrata otvorila. Na njima je stajao Picard. Bio je toliki da
je zauzeo gotovo cijeli okvir vrata. Vidio sam kako Finlay bulji u njega, kao da
nešto nije u redu. Slijedio sam njegov pogled.
Dvije stvari nisu bile u redu s Picardom. Prvo, Roscoe nije bila s njim.
Drugo, u svojoj golemoj ruci držao je službeni policijski revolver kalibra 38.
Držao ga je mirno kao skamenjen, uperenog ravno prema Finlayu.

DVADESET DEVET

“Ti?” reče Finlay bez daha.

Picard mu se nasmiješi ledenim osmijehom.
“Nitko drugi nego ja”, kaže on. “Veliko mi je zadovoljstvo, vjerujte mi.
Puno ste mi pomogli, obojica. Jako lijepo od vas. Cijelo vrijeme obavještavali
ste me o svim detaljima. Izručili ste mu obitelj Hubble, dali ste mi i policajku
Roscoe. Zbilja nisam mogao tražiti ništa više.”
Finlay je stajao kao ukopan. Tresao se.
“Ti?” kaže on ponovno.
“Trebao si to shvatiti još u srijedu, kretenčino”, kaže Picard. “Poslao sam
onog malog u Joeov hotel dva sata prije nego što sam ti rekao za to. Razočarao
si me. Očekivao sam da će do ovoga doći puno prije.”
Pogleda nas i nasmije se. Finlay se okrene. Pogleda me. Nisam mogao
smisliti ništa pametno reći mu. Ništa mi uopće nije padalo na pamet. Samo sam
buljio u Picardovo golemo tijelo na vratima i imao jak osjećaj da će ovo biti
posljednji dan moga života. Danas će sve biti gotovo.
“Dođi ovamo”, kaže mi Picard. “Ovdje, pored Finlaya.”
Napravio je dva golema koraka u prostoriji i uperio pištolj ravno u mene.
Odmah sam primijetio da ima novu tridesetosmicu s kratkom cijevi.
Automatski sam procijenio da bi na ovako kratkoj udaljenosti ovo oružje bilo
precizno. No, ne bi moglo podnijeti metu koja se kreće. A bili smo nas dvojica
protiv njega, sakoa od tvida. Jedan mali djeličak sekunde odmjeravao sam
kakvi su nam izgledi. Potom sam odustao od računanja jer se na vratima iza
Picarda pojavio gradonačelnik Teale. U lijevoj ruci držao je svoj teški štap. No
u desnoj je imao veliku policijsku pušku. Bila je to Ithaca Mag-10. Nije bilo
previše važno u kojem smjeru je uperena.
“Dođi ovamo”, kaže mi Picard ponovno.
“Gdje je Roscoe”, upitao sam ga.
On mi se nasmije. Samo mi se nasmijao i puškom me upozori da se
moram ustati i pridružiti Finlayu. Spustio sam se sa stola i prišao mu. Noge su
mi bile kao od olova. Stisnuo sam usne i pomaknuo se pokretima bogalja koji
pokušava hodati normalno.
Stao sam pokraj Finlaya. Teale nas je pokrivao svojom golemom
sačmaricom. Picard zavuče ruku ispod Finlayeve jakne. Izvukao je pištolj iz
futrole. Gurnuo ga je u džep svoje vlastite goleme jakne. Jakna se rastegne od
težine. Bila je velika gotovo kao šator. On mi priđe s boka i pretrese me. Bio
sam nenaoružan. Jakna mi je bila vani, u prtljažniku bentleya. On se potom
povuče natrag i stane pored Tealea. Finlay je zurio u Picarda i izgledao kao da
mu se srce slama.
“O čemu se ovdje radi?” upita ga Finlay. “Znamo se cijelu vječnost, zar
ne?”
Picard samo slegne ramenima.
“Rekao sam ti da se ne miješaš”, kaže on. “Još u ožujku, pokušao sam te
odvratiti od dolaska ovamo. Upozorio sam te. Istina, je li tako? No ti nisi htio
poslušati, je li, ti tvrdoglava kretenčino. Zato ćeš dobiti ono što zaslužuješ,
prijatelju.”
Slušao sam Picardovo rezanje i bilo mi je gore zbog Finlaya nego zbog
mene. Ali onda je kroz vrata ušao Kliner. Na njegovom koščatom starom licu
bio je osmijeh. Prednji zubi su mu bliještali. Oči su mu sijevale ravno prema
meni. U lijevoj ruci nosio je još jednu Ithaca Mag-10 pušku. U desnoj je imao
pištolj kojim je ubio Joea. Bio je uperen točno prema meni.
Bio je to Ruger mark II. Podmukli mali automatski pištolj kalibra 22. S
debelim prigušivačem na cijevi. To je pištolj za ubojice koji obožavaju to raditi
iz blizine. Zurio sam u napravu. Prije devet dana kraj tog prigušivača dodirivao
je čelo moga brata. Bez sumnje je bilo tako. Osjećao sam to.
Picard i Teale prišli su stolu. Teale sjede u stolicu. Picard je stao iza
njegovih leđa. Kliner pokaza Finlayu i meni da sjednemo. Koristio se cijevi
svoje puške kao palicom. Kratkim, bahatim pokretima zapovjedio nam je da se
maknemo. Sjeli smo. Sjedili smo jedan uz drugoga pred velikim drvenim
stolom. Zurili smo ravno u Tealea. Kliner zatvori uredska vrata i nasloni se na
njih. Držao je pušku jednom rukom, na boku, uperenu meni u glavu. Kalibar 22
s prigušivačem bio je uperen u pod.
Pažljivo sam promatrao svu trojicu za redom. Stari Teale buljio je u mene
dok mu se na smežuranom starom licu ocrtavala golema mržnja. Bio je
potresen. Izgledao je kao čovjek pod ogromnim stresom. Izgledao je poput
očajnika. Kao da je na rubu sloma. Kao da je dvadeset godina stariji od onog
vitalnog čovjeka kojeg sam upoznao u ponedjeljak. Picard je izgledao puno
bolje. Imao je mirnoću kakvu obično imaju veliki sportaši. Poput nogometne
zvijezde ili olimpijca u posjetu svojoj staroj srednjoj školi. No oči su mu bile
nešto skupljene. A palcem je neprestano trljao bedro. Bilo je tu neke napetosti.
Okrenuo sam glavu u stranu i stao buljiti u Klinera. Pažljivo sam ga
pogledao. No, s njime se ništa nije događalo. Bio je sagnut, miran i sasušen.
Nije se micao. Bio je savršeno miran. Ni lice ni tijelo nisu ništa odavali.
Izgledao je poput drvenog kipa. No oči su mu plamtjele u nekakvoj okrutnoj
energiji. Buljile su u mene s njegovog bezizražajnog, koščatog lica.
Teale bučno otvori jednu od ladica radnog stola. Izvuče kasetofon kojim
me Finlay prošlog tjedna snimao. Pruži ga Picardu, koji je stajao iza njega.
Picard stavi svoj pištolj na stol i stane petljati s kabelima kasetofona. Uključio
ga je u struju. Uopće se nije mučio s mikrofonom. Ionako nisu namjeravali
ništa snimati. Namjeravali su nam nešto pustiti. Teale se nagne naprijed i na
zvučniku pritisne tipku za pozivanje. U tišini koja je vladala začuo sam kako se
u drugoj sobi oglasilo zvonce.
“Baker?” kaže Teale. “Ovamo, molim te.”
Kliner se odmakne od vrata i Baker uđe u prostoriju. Bio je u uniformi. S
kalibrom 38 zataknutim za remen. Pogledao me je. Nije se osmjehnuo. U
rukama je nosio dvije kasete. Teale ih uzme od njega. Izabrao je drugu.
“Kaseta”, kazao je. “Poslušajte. Ovo će vam biti zanimljivo.”
On ubaci kasetu u kasetofon i zatvori njegova mala vrata. Prisne tipku za
play. Motor započne s radom i iz zvučnika se začulo brujanje. Ispod šumova se
čula duboka akustika. A potom Roscoein glas. Govorila je jako glasno i panično.
Njen glas ispunio je tihu prostoriju.
“Reacher?” kaže Roscoein glas. “Ovo je poruka za tebe, OK? Učini ono što
ti narede, ili sam u velikoj nevolji. Moja poruka je da, ukoliko si u bilo kakvoj
dilemi, odeš u mrtvačnicu i izvučeš rezultate autopsije gospođe Morrison. U
takvu nevolju ću se ja uvaliti. Zato mi pomozi, OK? Kraj poruke, Reacher.”
Njen glas potom se pretvorio u nerazumljiv šum. Čuo sam slabi uzdah,
kao da su je na silu odvukli od mikrofona. Potom je Teale isključio kasetofon.
Zurio sam u njega. Temperatura mi su spustila gotovo do ništice. Više se uopće
nisam osjećao kao čovjek.
Picard i Baker su gledali u mene. Prštali su od zadovoljstva. Kao da su u
rukama držali karte kojima dobivaju cijelu partiju. Teale pritisne tipku na
kasetofonu i otvori malena vrata, a potom izvadi kasetu.
Stavio ju je na stol. Zatim izvuče drugu kasetu, pokaže mi je i stavi u
kasetofon. Ponovno zatvori mala vrata i pritisne play.
“Još jedna”, kaže on. “Slušaj.”
 Čuli smo slično brujanje. Istu duboku akustiku. Potom se začuo glas
Charlie Hubble. Zvučala je histerično. Jednako kao u ponedjeljak, kada je
stajala na šljunčanom prilazu ispred svoje kuće.
“Hub?” kaže njen glas. “Ovdje Charlie. Djeca su sa mnom. Nisam kod kuće,
znaš što to znači? Moram ti dati jednu poruku. Ako se ne vratiš, nešto će se
dogoditi djeci. Rekli su mi da ti znaš što je to. Rekli su da je to ono isto što će se
dogoditi meni i tebi, samo što će umjesto nas biti djeca. Znači, moraš se vratiti
odmah, OK?”
Završila je s posljednjom notom panike, a potom joj je glas nestao u
brujanju. Teale pritisne tipku za stop. Izvadio je kasetu i pažljivo je položio na
rub stola. Točno ispred mene. Potom je Kliner došetao u moj vidokrug i
progovorio.
“To ćeš ponijeti sa sobom”, kazao mi je. “Ponijet ćeš sa sobom tamo gdje
si sakrio Hubblea i pustiti mu je.”
Finlay i ja smo se pogledali. Buljili smo jedan u drugoga u nijemom
zaprepaštenju. Potom sam se trgnuo i okrenuo Klineru.
“Već ste ubili Hubblea”, kazao sam.
Kliner je na trenutak oklijevao.
“Nemoj pokušavati meni prodati ta sranja”, kazao je. “Namjeravali smo,
ali ti si nam ga sklonio s puta. Sakrio si ga. Charlie nam je to kazala.”
“Charlie vam je kazala?” upitao sam.
“Pitali smo je gdje je”, kaže on. “Ona nam je obećala da ćeš ga ti pronaći.
Bila je jako ustrajna u tome. U tom trenutku držali smo nož među nogama one
njene djevojčice. Odjednom nas je svim snagama uvjeravala da ćemo moći
pronaći njenog supruga. Rekla je da si mu ti dao svu silu savjeta i uputa. Rekla
je da si mu pomogao na razne načine. Rekla je da ga ti možeš pronaći. Nadam
se za svih bi bilo dobro da je to istina.”
“Vi ste ga ubili”, kazao sam. “Ne znam ništa o tome.”
Kliner kimne glavom i uzdahne. Glas mu je bio dubok.
“Prekinimo sa sranjima”, kazao je. “Ti ga skrivaš, a mi ga trebamo.
Trebamo ga odmah. Stvar je jako hitna. Imamo posao za njega. Zato imamo
nekoliko mogućnosti. Možemo te na silu natjerati da priznaš. O tome smo već
raspravili. Problem je u taktici, je li tako? No shvatili smo da bi nas mogao
poslati u pogrešnom smjeru, jer smo u škripcu s vremenom. Ti bi možda
pomislio da je to tvoja najbolja opcija, zar ne?”
Očekivao je nekakav komentar od mene. Nije ga dobio.
“Stoga ćemo napraviti ovo”, kazao je. “Picard ide s tobom pokupiti ga. Kad
dođete tamo gdje se nalazi, Picard će me nazvati. Na mobitel. On zna broj.
Onda ćete se sva trojica vratiti ovamo, OK?”
Nisam odgovorio.
“Gdje je on?” naglo upita Kliner.
Počeo sam govoriti, no Kliner je digao ruku i zaustavio me.
 “Kao što sam ti rekao, prekinimo sa sranjima. Na primjer, sjedio si ovdje i
naporno razmišljao. Nema sumnje da si pokušavao doći do načina kako bi se
riješio Picarda. Ali nećeš moći to napraviti.”
Slegnuo sam ramenima. Nisam kazao ništa.
“Dva problema”, kaže Kliner. “Sumnjam da bi ti mogao srediti Picarda.
Sumnjam da bi itko mogao to napraviti. Nitko nikad nije uspio. A broj mog
mobitela nigdje nije zapisan. U Picardovoj je glavi.”
Ponovno sam slegnuo ramenima. Kliner je pametan čovjek. Najgore vrste.
“Da dodam još nekoliko detalja”, kazao je. “Ne znamo točno koliko daleko
se Hubble nalazi. A ti nam nećeš reći istinu o tome. Reci ću ti što ćemo
napraviti. Odredit ćemo ti vremenski limit.”
Prestao je pričati i došetao do mjesta gdje je Finlay sjedio.
Podigao je pištolj i prislonio cijev prigušivača na Finlayevo uho. Snažno
ga je gurnuo unutra, sve dok se Finlay skupa sa stolicom nije poprilično
nagnuo.
“Ovaj detektiv ovdje ide u ćeliju”, kazao je. “Lisicama ćemo ga zavezati za
rešetke. Ako me Picard ne nazove, najkasnije sat vremena prije zore, okrenut
ću ovaj pištolj prema detektivovoj glavi i raznijeti je. Onda ću natjerati
prekrasnu policajku Roscoe da spužvom očisti njegovu utrobu sa zida. Onda ću
ti dati još jedan sat. Ako me Picard ne nazove do izlaska sunca, pozabavit ću se
i prekrasnom gospođicom Roscoe. Na kraju će je jako boljeti, Reacher. No prije
toga bit će jako puno seksa. Jako puno. To ti obećavam, Reacher. Sve skupa bit
će jako neuredno. Zaista, jako neuredno. Gradonačelnik Teale i ja proveli smo
sate i sate razgovarajući o tome što ćemo joj napraviti.”
Od pritiska automatskog pištolja na uho, Kliner je Finlaya praktički
izgurao sa stolice. Finlayeve usne bile su čvrsto stisnute. Kliner mi se
podrugljivo smijao. Ja sam mu se nasmiješio. Kliner je bio mrtav čovjek. Bio je
mrtav otprilike koliko i čovjek koji je upravo skočio s visokog nebodera. Još
uvijek nije pao na tlo. No skočio jest.
“Razumiješ?” kazao mi je Kliner. “Recimo da do šest sati sutra ujutro
možeš spasiti život gospodina Finlaya, do sedam sati gospođicu Roscoe. I
nemoj se slučajno pokušavati zezati s Picardom. Nitko drugi ne zna moj broj
mobitela.”
Ponovno sam slegnuo ramenima.
“Razumiješ li?” ponovi on.
“Mislim da razumijem”, kazao sam. “Hubble je pobjegao i ti ga ne možeš
pronaći, je li tako? Pokušavaš li mi to reći?”
Nitko nije progovorio.
“Ne možeš ga pronaći, je li tako?” kazao sam. “Ti si beskoristan, Klineru.
Ti si jedno obično beskorisno govno. Misliš da si nešto strašno pametan, ali ne
možeš naći Hubblea. Ne bi mogao pronaći ni vlastiti šupak čak ni kad bih ti dao
zrcalo na držaču.”
 Moglo se čuti kako je Finlay prestao disati. Mislio je da se poigravam s
njegovim životom. No, stari Kliner ga je ostavio na miru. Ponovno se vratio u
moje vidno polje. Potpuno je problijedio. Njegov stres gotovo se mogao osjetiti
u zraku. Ja sam se upravno privikavao na ideju da je Hubble još uvijek živ. Bio
je mrtav cijeli tjedan, a sad je ponovno oživio. Živ, negdje se skriva. Cijelog
prošlog tjedna negdje se skrivao, dok su ga oni cijelo vrijeme tražili. Bio je u
bijegu. Nisu ga u ponedjeljak ujutro odvukli iz kuće. Otišao je sam. Obavio je
onaj telefonski poziv s porukom da će ostati kod kuće, postao bjegunac i otišao
da spasi svoj život. A oni ga nisu mogli pronaći. Paul Hubble dao mi je onu
malu šansu koja mi je trebala.
“Što Hubble ima pa ga toliko tražite?” upitao sam.
Kliner slegne ramenima.
“On je jedini dio priče za koji se nismo pobrinuli”, kaže on. “Pobrinuo sam
se za sve ostalo. A ne namjeravam ispasti iz posla samo zato što kretenčina
poput Hubblea trčkara naokolo i brblja na sve strane. Zato ga želim kod kuće.
Tamo gdje mu je i mjesto. I stoga ćeš ga ti pronaći za mene.”
Nagnuo sam se naprijed i zagledao ravno u njegove oči.
“Zar ga ne može pronaći tvoj sin?” tiho sam kazao.
Nitko nije odgovorio. Još više sam se nagnuo naprijed.
“Reci svom malom da ga pokupi”, kazao sam.
Kliner nije ništa govorio.
“Gdje ti je sin, Klineru?” upitao sam ga.
Ništa nije odgovorio.
“Što mu se dogodilo?” upitao sam. “Znaš li?”
Znao je, no ipak nije znao. To se moglo vidjeti na njemu. Još uvijek nije
mogao prihvatiti. Poslao je svog sina na mene, a mali se nije vratio. Dakle, znao
je, no još uvijek sam sebi to nije priznao. Njegovo čvrsto lice se opusti. Želio je
znati. No nije me mogao pitati. Želio me je mrziti jer sam mu ubio sina. No ni to
nije mogao napraviti. Jer bi to značilo da je priznao da je sve istina.
Zurio sam u njega. Želio je podići tu veliku pušku, opaliti je i pretvoriti me
u veliku crvenu mrlju. No nije smio to napraviti. Zato što me je trebao da mu
dovedem Hubblea natrag. U sebi je gorio. U tom trenutku želio me je upucati.
No četrdeset tona novca bilo je važnije od života njegovog sina.
Buljio sam u njegove mrtve oči. Nije treptao. Tiho je govorio.
“Gdje ti je sin, Klineru?” upitao sam.
U prostoriji je nastupila dugačka tišina.
“Vodite ga odavde”, kazao je Kliner. “Ako ne izađeš iz prostorije u roku od
jedne minute, istog trena ću upucati detektiva.”
Ustao sam. Pogledom sam prešao svu petoricu. Kimnuo sam Finlayu.
Zaputio sam se prema vratima. Picard me slijedio i tiho zatvorio vrata za
sobom.
 TRIDESET

Picard i ja prošli smo kroz veliku prostoriju za policajce. Bila je pusta i

tiha. Činovnika za pultom više nije bilo. Mora da ga je Teale poslao kući. Aparat
za kavu je radio, to se moglo namirisati. Vidio sam Roscoein stol i veliku
oglasnu ploču. Onu istragu Morrisonove smrti. Još uvijek je bila prazna. Bez
napretka. Zaobišao sam prijemni pult. Gurnuo sam i otvorio velika staklena
vrata. Izašli smo van na vedro poslijepodne.
Picard mi velikom debelom cijevi pištolja pokaza da bih trebao ući u
bentley i voziti ga. Nisam se svađao s njime. Samo sam se zaputio preko
parkirališta prema autu. Bio sam jako blizu panike, najbliže što sam ikad u
životu bio. Srce mi je snažno lupalo i disao sam jako plitko. Stavljao sam nogu
ispred noge i koristio svu snagu koju imam kako bih se kontrolirao. Kad sam
došao do vozačevih vrata, sam sebi sam kazao da bi mi bilo bolje da imam
nekakvu prokletu ideju što učiniti dalje.
Ušao sam u bentley i odvezao se do restorana Eno’s. Posegnuo sam
prema džepu u suvozačevim vratima i izvukao kartu. Po jakom
poslijepodnevnom suncu došetao sam do vrata restorana i otvorio ih. Uvukao
sam se u jedan prazan separe. Naručio sam kavu i jaja.
U sebi sam vrištao sam na sebe da poslušam ono što sam naučio u
zadnjih trinaest teških godina. Što kraće vrijeme imaš na raspolaganju, to
sabraniji moraš biti. Ako imaš samo jedan metak, moraš ga dobro iskoristiti.
Ne možeš si dopustiti grešku samo zato jer je planiranje loše napravljeno. Ili
zato što ti je u ranim jutarnjim satima pao šećer u krvi pa si odjednom osjetio
mučninu i vrtoglavicu. Stoga sam na silu pojeo jaja i popio kavu. Onda sam
prazan tanjur i šalicu maknuo na stranu i raširio kartu preko stola. Počeo sam
tražiti Hubblea. Mogao bi biti bilo gdje. No, morao sam ga pronaći. Imao sam
pravo na samo jedan pokušaj. Nisam imao priliku trčkarati od jednog do
drugog mjesta. Morao sam ga pronaći u svojoj glavi. To je morao biti proces
razmišljanja. Morao sam ga najprije pronaći u mojoj glavi, a potom se zaputiti
ravno do njega. Stoga sam se nagnuo nad stol u Eno’s-u. Buljio sam u kartu i
buljio sam jako dugo.
Nad kartom sam proveo gotovo cijelih sat vremena. Potom sam je
presavio i odložio na stol. S tanjura na kojem su bila jaja uzeo sam vilicu i nož.
Kriomice sam ih gurnuo u džep na hlačama. Osvrnuo sam se. Konobarica mi je
prišla. Ona s naočalama.
“Planiraš neko putovanje, ljubavi?” upita me.
 Pogledao sam je. Mogao sam vidjeti svoj odraz u njenim naočalama. Vidio
sam golemog Picarda kako me poprijeko gleda iz susjednog separea. Gotovo
sam mogao osjetiti kako u džepu steže držak svoga pištolja kalibra 38. Kimnuo
sam ženi.
“To je plan”, odgovorio sam. “Vražje putovanje. Putovanje života.”
Nije znala što odgovoriti na to.
“Pa, čuvaj se, OK?” kaže ona.
Ustao sam se i na stol joj bacio jednu od stotica koje sam dobio od Charlie
Hubble. Možda je bila prava, možda i nije. I ovako i onako će se potrošiti. A
želio sam joj ostaviti veliku napojnicu. Eno’s je svaki tjedan dobijao tisuću
dolara prljavog novca, no nisam bio siguran prosljeđuje li išta od toga svojim
zaposlenicima. Sudeći po njegovom izgledu, rekao bih da nije.
“Vidimo se, gospodine”, kazala je žena s naočalama.
“Možda”, kazao sam.
Picard me izgurao kroz vrata. Bilo je četiri sata poslijepodne. Požurio sam
preko prilaza do bentleya. Picard me je slijedio s rukom u džepu. Ušao sam u
automobil i upalio ga. Izašao sam s parkirališta i zaputio se prema sjeveru
starom državnom cestom. Jureći sam odvozio tih dvadeset kilometara za oko
dvanaest minuta.
Picard me natjerao da se poslužim bentleyem, a ne njegovim vlastitim
autom. Za to je morao postojati neki razlog. Nije to napravio samo zato da ima
više prostora za noge. Ne, već zato što se radi o vrlo uočljivom automobilu. Što
znači da je spremljeno neko dodatno osiguranje. Pogledao sam u retrovizor i
uočio običnu limuzinu. Stotinjak metara iza nas. Unutra su bila dva muškarca.
Sam za sebe sam slegnuo ramenima. Usporio sam i na kraju državne ceste kod
skladišta skrenuo lijevo. Popeo sam se na pristupnu rampu za autoput. Na
njega sam izbio vozeći što sam mogao brže. Vrijeme je bilo ključno.
Cesta nas je provela oko jugoistočnog ruba Atlante. Probio sam se kroz
nekoliko petlji. Zaputio sam se istokom preko I-20. Nastavio sam voziti, s
dvojicom u limuzini stotinjak metara iza mene, kilometar za kilometrom.
“Dakle, gdje je on?” upitao me je Picard.
To je bio prvi put da je progovorio još otkako smo otišli iz policijske
postaje. Uputio sam mu kratki pogled i slegnuo ramenima.
“Nemam pojma”, kazao sam. “Najbolje što mogu jest otići pronaći jednog
njegovog prijatelja u Augusti.”
“Tko je taj prijatelj?” upita on.
“Neki tip Lennon”, odgovorio sam.
“U Augusti?”
“Augusta”, kazao sam. “Tamo idemo.”
Picard nešto progunđa. Nastavili smo se voziti. Ona dva tipa još uvijek su
bila iza nas.
“I, tko je taj tip u Augusti?” upita Picard. “Taj Lennon?”
 “Hubbleov prijatelj”, odgovorio sam. “Kao što sam ti rekao.”
“On nema nijednog prijatelja u Augusti”, kaže on. “Zar misliš da ćemo
provjeravati stvari poput te?”
Slegnuo sam ramenima. Nisam odgovorio.
“Bolje bi ti bilo da me ne zajebavaš, prijatelju”, kazao je Picard. “Klineru
se to ne bi svidjelo. To bi ženskoj samo pogoršalo situaciju. On ima skrivenu u
sebi veliku okrutnost. Vjeruj mi, vidio sam ga na djelu.”
Na primjer?” upitao sam.
“Puno puta”, kaže on. “Recimo u srijedu, u zračnoj luci. Ona žena, Molly
Beth. Vrištala je, on to obožava. Ili recimo nedjelja. Gore u Morrisonovoj kući.”
“Kliner je u nedjelju bio tamo?”
“Jako mu se svidjelo”, kaže Picard. “I njemu i njegovom vražjem sinu. Kad
si se riješio tog maloga, napravio si svijetu veliku uslugu. Trebao si ga vidjeti u
nedjelju. Dali smo onoj dvojici policajaca slobodan dan, jer nam se nije činilo u
redu da moraju smaknuti svoga vlastitog šefa. Klineri i ja uskočili smo umjesto
njih. Stari je uživao u svakom trenutku. Velika okrutnost, govorim ti. Bolje ti je
osigurati poziv na vrijeme, ili će se prijatelj tvoje ženske naći u velikoj nevolji.”
Zašutio sam na trenutak. Vidio sam Klinera mlađeg u nedjelju. Došao je u
kafić pokupiti svoju maćehu, otprilike u deset i trideset, tada je buljio u mene.
Upravo je bio na povratku od Morrisonovih, sa zadatka na kojemu ih je
raskomadao.
“Je li stari Kliner upucao moga brata?” upitao sam Picarda.
“U četvrtak navečer?” upita on. “Naravno. To je njegovo oružje, kalibar 22
s prigušivačem.”
“I onda ga je mali šutao naokolo?”
Picard slegne ramenima.
“Momak je bio pomahnitao”, kaže on. “Udaren.”
“I onda je Morrison trebao sve počistiti?” upitao sam.
“Trebao je”, progunđa Picard. “Seronja je trebao spaliti tijela u autu, no
nije mogao pronaći Stollerovo truplo. Onda ih je obojicu jednostavno ostavio
tamo.”
“A Kliner je ubio i onih osam u Lousiani, je li tako?”
Picard se nasmija.
“Osam za koje znaju”, kazao je. “Onaj seronja Spirenza bio mu je za
vratom punu godinu dana. Tražio je tragove isplata ubojicama. No nikad nije
bilo ubojica. Kliner je sve radio sam. Nešto poput hobija, znaš.”
“Jesi li tada poznavao Klinera?” upitao sam ga.
“Oduvijek znam Klinera”, kaže on. “Bio sam raspoređen kao Spirenzina
veza s FBI-jem. Pazio sam da sve bude čisto i uredno.”
Sljedećih kilometar, dva vozili smo se u tišini. Dvojica u limuzini iza nas
cijelo vrijeme održavali su stotinu metara razmaka. Onda me je Picard
pogledao.
 “Taj tip Lennon?” kaže on. “On nije još jedan vražji špijun iz Ministarstva
za koje je radio tvoj brat, je li?”
“Hubbleov prijatelj?”, upitao sam.
“Jest vraga”, kaže on. “Provjerili smo, on nema nikakvih prijatelja u
Augusti. Dovraga, on nigdje nema prijatelje. Mislio je da mu je Kliner vražji
prijatelj, jer mu je dao posao i sve to.”
Picard se stane smijuljiti sam sebi na suvozačevom sjedalu. Njegovo
golemo tijelo treslo se od veselja.
“Kao što je Finlay mislio da si ti njegov prijatelj?” upitao sam.
On slegne ramenima.
“Nastojao sam ga držati podalje od sebe”, priznao je. “Pokušao sam ga
upozoriti da se ne miješa. I, što sam trebao napraviti? Poginuti zbog njega?”
Nisam odgovorio na to. Vozili smo se u tišini. Neugledna limuzina
oprezno je vozila za nama, stotinjak metara iza.
“Treba nam benzin”, kazao sam.
Picard se nagne prema meni i proviri prema kazaljki benzina. Već je
dodirivala crveno polje.
“Zaustavi se na sljedećoj pumpi”, kazao je.
Blizu mjesta imena Madison ugledao sam znak za benzinsku crpku.
Skrenuo sam i dovezao bentley do pumpe. Izabrao sam najdalje mjesto i
polako zaustavio automobil.
“Hoćeš li ti ovo napraviti?” upitao sam Picarda.
Pogledao me je sa iznenađenjem.
“Neću”, kazao je. “Za koga me ti smatraš? Prokleti radnik na pumpi?
Napravi to sam.”
To je bio odgovor kojeg sam želio čuti. Izašao sam iz automobila. Picard
je izašao na drugoj strani. Obična limuzina koja nas je pratila zaustavila se
blizu nas i dva tipa su izašla van. Pogledao sam ih. Bila su to ista dvojica s
kojima sam se tukao u New Yorku, na onom pločniku punom ljudi ispred
Kelsteinovog fakulteta. Manji tip je na sebi imao svoj kaki mantil. Ljubazno
sam im kimnuo. Shvatio sam da im je preostalo još samo sat vremena života.
Oni su nam prišli i s Picardom stali u grupu. Otkačio sam pištolj za benzin i
gurnuo ga u bentleyev spremnik.
Spremnik je bio velik, zapremnine preko sedamdeset litara. Prstom sam
držao prekidač na pumpi, kako ne bi točio punom brzinom. Držao sam ga
ležernim stavom i naslonio se na automobil dok se benzin lijevao unutra. Pitao
sam se bih li trebao početi zviždati. Picard i dvojica Hispanoamerikanaca
izgubili su interes. Naišao je lagani vjetar i oni su stali lagano šetati zbog
večernje svježine.
Izvukao sam Eno’s-ov pribor za jelo iz džepa i vrškom noža pritisnuo
gumu točno kraj mog koljena. S mjesta gdje je Picard stajao to je moglo
izgledati kao da se češkam po nozi. Onda sam izvadio vilicu i jedan od šiljaka
iskrivio prema vani. Gurnuo sam ga u rupu koju sam napravio te jače
pritisnuo. Napravio sam nekoliko centimetara široku rupu u gumi. Potom sam
završio s točenjem benzina i vratio pumpu natrag na njeno mjesto.
“Vi plaćate?” doviknuo sam Picardu.
On se osvrne i slegne ramenima. Iz svoje hrpe novčanica izvukao je jednu
i poslao tipa u mantilu da plati. Potom smo se vratili u automobil.
“Čekaj”, kazao je Picard.
Čekao sam dok se limuzina iza nas nije upalila i dok nam vozač nije dva
puta blicnuo svjetlima. Potom sam krenuo i lagano ubrzavao do autoceste, a
tamo opet nastavio sa istom mirnom vožnjom. Nastavili smo dalje i pored nas
su počeli letjeti putokazi. Augusta, sto kilometara. Augusta, osamdeset
kilometara. Augusta, pedeset kilometara. Stari bentley tiho je brujio, bez
treskanja. Dva tipa su nas slijedila. Zalazeći, sunce iza nas bilo je crveno u
retrovizoru, a horizont ispred nas bio je taman. Daleko naprijed, iznad
Atlantskog oceana, već je pala noć. Nastavili smo se voziti.
Stražnja guma ispuhala se otprilike trideset kilometara prije Auguste. Već
je prošlo sedam i trideset i sve brže je padao mrak. Obojica smo čuli buku
straga i osjetili kako automobil odjednom ne može držati pravac.
“Sranje”, kazao sam. “Probušila nam se guma.”
“Stani”, kazao je Picard.
Usporio sam i zaustavio se sasvim sa strane na cesti. Limuzina je skrenula
i zaustavila se odmah iza nas. Sva četvorica izašli smo van. Lagani povjetarac
pretvorio se u hladni vjetar koji je puhao sa istoka. Stresao sam se i otvorio
poklopac prtljažnika. Izvadio sam svoju jaknu i odjenuo je, kao da sam jedva
dočekao utopliti se.
“Rezervni kotač je ispod poda prtljažnika”, kazao sam Picardu. “Hoćeš li
mi pomoći izvući ovu kutiju?”
Picard je prišao i pogledao kutiju punu dolarskih novčanica.
“Spalili smo pogrešnu kuću”, kazao je i potom se nasmijao.
On i ja izvadili smo tešku kutiju i postrance je naslonili na ogradu
autoceste. On potom izvuče svoj teški pištolj i pokaza mi ga. Golema jakna mu
se napuhala na vjetru.
“Pustit ćemo da ova dvojica promijene gumu”, kazao je. “Ti stoj mirno,
baš tu, pored te kutije.”
Dozvao je dvojicu Hispanoamerikanaca i kazao im što da rade. Oni su
pronašli dizalicu i odvijač za vijke na kotaču. Podigli su automobil i skinuli
kotač. Potom su podigli rezervni i stavili ga na mjesto. Pažljivo su ga pričvrstili.
Stajao sam pored kutije s novcem, tresao se od vjetra, svezavši jaknu čvrsto
oko struka. Zabio sam ruke duboko u džepove i poskakivao s noge na nogu,
nastojeći izgledati poput tipa koji se smrzava dok besposleno stoji na vjetru.
Čekao sam sve dok Picard nije prišao da provjeri jesu li vijci dobro
pričvršćeni. Svom svojom težinom stao je na gumu i začulo se kako metal
kotača krčka. Ja sam izvadio Morrisonov nož na otvaranje kojeg sam već
otvorio u džepu i njime prerezao jednu stranu kutije za klimatizacijski uređaj.
Potom vrh i drugu stranu. Prije nego što je Picard uspio izvući svoj pištolj,
kutija se rastvorila poput dimnjaka na parobrodu i vjetar je zahvatio stotinu
tisuća novčanica od jednog dolara, raspršivši ih iznad autoceste poput mećave.
Brzo sam skočio preko betonskog zidića na rubu autoceste i skotrljao se
niz malu kosinu. Izvukao sam Desert Eagle. Pucao sam prema tipu u mantilu
kad je za mnom skočio preko zida, no promašio sam i samo ga pogodio u nogu.
Iza njega vidio sam kamion kojemu su dolari prekrili cijelo vjetrobransko
staklo kako slijeće s ceste i zabija se u limuzinu koja je stajala iza bentleya.
Picard se odupirao oluji novčanica i teturajući prilazio zidiću. Čulo se škripanje
guma dok su automobili kočili na autocesti, nastojeći izbjeći slupani kamion.
Sagnuo sam se, naciljao prema ogradi i upucao drugog Hispanoamerikanca.
Pogodio sam ga u prsa i on se skotrlja prema meni. Tip u mantilu se nastojao
dovući do vrha uzvisine, vrišteći, hvatajući se za svoju raznesenu nogu,
nastojeći izvaditi mali automatik kojeg mi je pokazao u New Yorku. Ispalio sam
treći metak i prosvirao mu glavu. Vidio sam kako Picard cilja svojim velikim
pištoljem prema meni. Cijelo vrijeme vjetar je puhao i automobili su škripeći
kočili na autocesti. Vidio sam kako vozači iskaču iz automobila, hvatajući
novac koji je letio po zraku. Bio je kaos.
“Ne pucaj, Picard”, zavikao sam. “Ako to napraviš, nećeš doći do Hubblea.”
Znao je on to. A znao je i da je mrtav čovjek ukoliko ne dođe do Hubblea.
Kliner ne bi podnio neuspjeh. Stajao je tamo sa svojim pištoljem kalibra 38
uperenim prema mojoj glavi, no nije pucao. Popeo sam se uz kosinu i zaobišao
automobil, Desert Eagleom tjerajući ga prema prometu na autocesti.
“Ne pucaj ni ti”, povika Picard. “Moj telefonski poziv je jedini način na koji
možeš spasiti onu ženu. To je sigurno. Bolje ti je, vjeruj.”
“Znam to, Picard”, doviknuo sam mu natrag. “Vjerujem ti. I neću te
upucati. Hoćeš li ti pucati u mene?”
Zatresao je glavom iznad svog pištolja.
“Neću te upucati, Reacher”, kazao je.
Izgledalo je kao situacija bez izlaza. Kružili smo oko bentleya s prstima
čvrsto na obaračima, govoreći jedan drugome da nećemo pucati.
On je govorio istinu, ali ja sam lagao. Čekao sam dok on dođe u razinu sa
slupanim kamionom, a ja pored bentleya. Potom sam povukao obarač. Metak
kalibra 44 dohvatio ga je i odbacio njegovo golemo tijelo natrag u smrskani
metal. Nisam čekao na drugi metak. Zalupio sam poklopac prtljažnika i uskočio
u vozačevo sjedalo. Upalio sam automobil i naglo krenuo. Odjurio sam s
odmorišta, izbjegavajući ljude koji su trčali za dolarskim novčanicama. Čvrsto
sam stisnuo papučicu gasa pa pojurio prema istoku.
Još trideset kilometara. Trebalo mi je dvadeset minuta. Dahtao sam i
tresao se od adrenalina. Duboko sam uzdisao i natjerao srce na sporije
otkucaje. Onda sam sam sebi vrišteći odao priznanje. Vikao sam i urlao na sav
glas. Picarda više nije bilo.

TRIDESET JEDAN

Bio je mrak kad sam došao do predgrađa Auguste. Sišao sam s autoceste
čim sam naišao na prve skupine nešto viših zgrada. Vozio sam se niz gradske
ulice i zaustavio se kod prvog motela kojeg sam ugledao. Zaključao sam
bentley pa provirio u predvorje. Prišao sam recepciji. Čovjek koji je ondje
radio podigao je glavu.
“Imate li slobodnu sobu?” upitao sam ga.
“Trideset šest dolara”, odgovorio je.
“Telefon u sobi?”
“Naravno”, kaže on. “Klimatizacija i kabelska televizija.”
“Imate li telefonski imenik u sobi?” On kimne glavom.
“Imate li kartu Auguste?” upitao sam.
Lijeno je pokazao prstom prema polici pored automata za cigarete. Bila je
pretrpana kartama i brošurama. Iz smotuljka novca u džepu odvojio sam
trideset šest dolara. Bacio sam novčanice na pult. Ispunio sam formular za
goste. Stavio sam da se zovem Roscoe Finlay.
“Soba dvanaest”, kaže on. Pružio mi je ključ.
Stao sam kako bih uzeo kartu i potom požurio prema sobi. Trčao sam
kroz hodnik do sobe dvanaest, ušao unutra i zaključao vrata. Nisam se ni
osvrnuo po sobi samo sam potražio telefon i telefonski imenik. Legao sam na
krevet i otvorio plan grada. Otvorio sam imenik na slovo ‘H’ kao hoteli.
Popis je bio ogroman. U Augusti ima stotine mjesta na kojima se može
prenoćiti, doslovno stotine. Zauzeli su nekoliko cijelih stranica. Zato sam
pogledao na plan grada. Koncentrirao sam se na otprilike kilometar dug i
nekoliko blokova širok pojas s obje strane glavne ulice koja se proteže od
zapada prema istoku. To je bilo područje na koje sam ciljao. Zanemario sam
mjesta točno uz glavnu ulicu. Dao sam veću važnost onima koji su jedan ili dva
bloka udaljena od nje. Kao najvažnija sam označio ona između četiri stotine i
sedam stotina metara od glavne ulice. Pred sobom sam imao gotovo pravilan
četverokut, otprilike četiristo metara dug i širok. Stavio sam plan grada i
imenik jedno pokraj drugoga i počeo raditi popis mjesta koja me zanimaju.
 Osamnaest hotela. Jedan od njih bio je onaj u kojem sam se i sam nalazio.
Stoga sam podigao slušalicu telefona, okrenuo nulu i nazvao recepciju. Čovjek
se javio.
“Je li kod vas kao gost prijavljen gospodin Paul Lennon?” upitao sam ga.
Nastala je stanka. Provjeravao je knjigu gostiju.
“Lennon? Ne, gospodine.”
“OK”, kazao sam. Spustio sam slušalicu.
Duboko sam uzdahnuo i krenuo s vrha moga popisa. Nazvao sam prvi
hotel.
“Je li kod vas kao gost prijavljen gospodin Paul Lennon?” upitao sam
čovjeka koji se javio. Nastala je stanka.
“Ne, gospodine”, kazao je tip.
Išao sam dalje po popisu. Zivkao sam jedan hotel za drugim.
“Je li kod vas kao gost prijavljen gospodin Paul Lennon?” pitao sam
svakog tko bi mi se javio.
Svaki put bi nastala stanka dok bi oni provjeravali knjige gostiju. Katkad
bih čuo kako listaju stranice. Neki su imali računala. Čuo bih kako lupkaju po
tipkovnici.
“Ne, gospodine”, odgovarali su svi, jedan za drugim.
Ležao sam na krevetu s telefonom na prsima. Došao sam do trinaestog od
osamnaest hotela s popisa.
“Je li kod vas kao gost prijavljen gospodin Paul Lennon?” upitao sam.
Nastala je stanka. Čuo sam kako se okreću stranice.
“Ne, gospodine”, kazao je trinaesti tip po redu.
“OK”, odgovorio sam spuštajući slušalicu.
Ponovno sam je podigao i utipkao četrnaesti broj. Veza je bila zauzeta.
Stoga sam pritisnuo držač i birao petnaesti.
“Je li kod vas kao gost registriran gospodin Paul Lennon?” upitao sam.
Nastala je stanka.
“Soba sto dvadeset”, kazao je petnaesti tip.
“Hvala”, kazao sam i spustio slušalicu.
Ostao sam ležeći i sklopio sam oči. Duboko sam izdahnuo. Vratio sam
telefon natrag na noćni ormarić i pogledao na plan grada. Petnaesti hotel bio je
tri bloka dalje. Sjeverno od glavne ulice. Ostavio sam ključ sobe na krevetu pa
ponovno otišao do automobila. Motor je još uvijek bio topao. Unutra sam
proveo samo oko dvadeset pet minuta.
Morao sam proći tri bloka prema istoku prije nego što sam naišao na
mjesto gdje se može skrenuti lijevo. Potom još tri bloka do novog skretanja.
Kretao sam se kao po nekoj nazubljenoj spirali. Pronašao sam petnaesti hotel i
parkirao ispred njegovih vrata. Ušao sam u predvorje. Bilo je to nekakvo
mračno mjesto. Ne previše čisto i neosvijetljeno. Izgledalo je poput spilje.
“Mogu li vam pomoći?” upitao me je tip na recepciji.
 “Ne”, odgovorio sam.
Slijedio sam strelicu na zidu niz zamršeni splet hodnika. Pronašao sam
sobu sto dvadeset. Pokucao sam na vrata. Začuo sam kako se skida mali lanac.
Stajao sam pred vratima kad su se otvorila.
“Bok, Reacher”, kazao je.
“Bok, Hubble”, odgovorio sam ja.
Zasipao me je pitanjima, no ja sam ga samo požurio do automobila. Imali
smo četiri sata vožnje za razgovor. Morali smo krenuti. Već sam bio dva sata
brži nego što sam planirao, a želio sam da tako i ostane. Želio sam sačuvati ta
dva sata, jer sam pretpostavljao da će mi kasnije trebati.
Izgledao je dobro. Nije bio slomljen. Bio je u bijegu šest dana i to mu je
koristilo. Nestala je ona njegova samodopadnost koju je imao. Izgledao je jači i
sposobniji. Malo čvršći. Više nekako moj tip ljudi. Na sebi je imao jeftinu
odjeću iz robne kuće i na nogama čarape. Imao je stare naočale od nehrđajućeg
metala. Sat vrijedan otprilike sedam dolara prekrivao je bijeli komad kože gdje
je nekoć stajao Rolex. Izgledao je poput vodoinstalatera ili tipa koji vodi
lokalni dućan skijaškom odjećom.
Nije imao nikakve torbe sa sobom. Putovao je bez ičega. Samo je
pogledom preletio sobu i zaputio se sa mnom. Kao da nije mogao vjerovati da
je njegov život u bijegu gotov. Kao da će jedan njegov dio propustiti. Prošli smo
kroz mračno predvorje i izašli u noć. Stao je kad je pred vratima ugledao
parkirani automobil.
“Došao si s Charlieinim autom?” upitao je.
“Bila je zabrinuta za tebe”, kazao sam mu. “Molila me da te pronađem.”
Kimnuo je. Bio je blijed.
“Čemu zatamnjena stakla?” kaže on.
Nasmiješio sam mu se i slegnuo ramenima.
“Ne pitaj”, kazao sam. “Duga priča.”
Upalio sam automobil i polako se udaljio od hotela. Morao me je odmah
upitati kako je Charlie, no nešto ga je mučilo. Kad su se bila odškrinula vrata
hotelske sobe, primijetio sam kako ga je obuzeo val olakšanja. No malo je
oklijevao. Bilo je to u vezi s ponosom. Bio je u bijegu i skrivao se. Cijelo vrijeme
mislio je da radi dobro. No nije radio, budući da sam ga pronašao. O tome je
razmišljao. U isto vrijeme obuzelo ga je olakšanje i razočaranje.
“Kako si me dovraga pronašao?” upitao me.
Ponovno sam mu slegnuo ramenima.
“Jednostavno”, odgovorio sam. “Imam puno iskustva. Pronašao sam puno
ljudi. Godinama sam skupljao dezertere.”
Probijao sam se kroz splet jednosmjernih ulica, nastojeći se vratiti do
autoceste. Vidio sam dugačku liniju jakih svjetala koja se protežu prema
zapadu, no doći do ulaza bilo je poput zgoditka na lutriji. Vozio sam se istom
šiljastom spiralom ulica kojom sam morao ići kad sam tražio Hubbleov hotel.
 “Ali kako si to učinio?” upita on. “Mogao sam biti bilo gdje.”
“Ne, nisi”, kazao sam. “U tome i jest stvar. To mi je olakšalo stvari. Nisi sa
sobom imao ni kreditne kartice, ni vozačku dozvolu, ni osobnu iskaznicu. Sve
što si imao jest gotovina. Dakle, nisi se koristio avionom ili iznajmljenim
autom. Preostao ti je samo autobus.”
Pronašao sam pristupnu rampu za autocestu. Koncentrirao sam se na
promjenu traka i okretao volan. Ubrzao sam uz rampu i spojio se s rijekom
automobila koja se kretala prema Atlanti.
“S tim sam počeo”, kazao sam. “Potom sam se stavio u tvoju kožu,
psihološki. Bio si u strahu za svoju obitelj. Stoga sam pretpostavio da ćeš
kružiti oko Margravea na određenoj udaljenosti. Znao sam da ćeš željeti
osjećati da si još u vezi s njima, svjesno ili podsvjesno. Uzeo si taksi do
autobusnog kolodvora u Atlanti, je li tako?”
“Tako je”, kaže on. “Prvi autobus bio je za Memphis, no ja sam pričekao
sljedeći. Memphis je bio predaleko. Nisam želio ići tako daleko.”
“To mi je olakšalo stvari”, kazao sam. “Kružio si oko Margravea. Ni
preblizu, ni predaleko. I u smjeru suprotnom od kazaljke sata. Kad se ljude
pusti da sami biraju, uvijek idu u smjeru suprotnom od kazaljke sata. To je
univerzalna istina, Hubble. Sve što sam trebao napraviti bilo je da prebrojim
dane, proučim kartu i predvidim skok koji si svaki put napravio. Pretpostavio
sam da si u ponedjeljak bio u Birminghamu, Alabama. U utorak u
Montgomeryu, u srijedu u Columbusu. Malo sam se mučio oko četvrtka.
Riskirao sam s Maconom, no mislio sam da je to možda malo preblizu
Margraveu.”
On kimne glavom.
“Četvrtak je bio kao noćna mora”, kazao je. “Bio sam u Maconu, užasna
noć, nisam ni oka sklopio.”
“Dakle, u petak ujutro došao si ovdje, u Augustu. Moj drugi rizik bio je da
si ovdje ostao dva dana, s obzirom da si bio potresen nakon Macona, možda i
zato što ti je nestalo snage. Nisam bio sasvim siguran. Skoro sam večeras
otišao u Greenville, gore u Južnoj Carolini. No, ipak sam pogodio.”
Hubble je zašutio. Bio je mislio da je nevidljiv, no kružio je oko Margravea
poput svjetla koje noću kruži sa svjetionika.
“No koristio sam se lažnim imenom”, kaže on prkosno.
“Koristio si se s pet lažnih imena”, kazao sam. “Pet noći, pet hotela, pet
imena. Peto ime je bilo isto kao i prvo, zar ne?”
Bio je zadivljen. Razmislio je malo i kimnuo glavom.
“Kako si dovraga znao to?” upitao je ponovno.
“Lovio sam puno ljudi”, odgovorio sam. “A znao sam i nešto o tebi.”
“Što si znao?”
“Ti si tip koji voli Beatlese”, kazao sam. “Govorio si mi o posjetu zgradi
Dakote i odlasku u Liverpool u Engleskoj. U svojoj radnoj sobi imaš gotovo sve
CD-e Beatlesa. Dakle, prvu večer si se na recepciji nekog hotela prijavio kao
Paul Lennon, zar ne?”
“Tako je”, kaže on.
“Ne John Lennon”, kazao sam. “Ljudi se obično koriste svojim imenom. Ne
znam zašto, no obično tako rade. Dakle, bio su Paul Lennon. U utorak si bio
Paul McCartney. U srijedu Paul Harrison. U četvrtak si bio Paul Starr. U petak,
u Augusti, ponovno si počeo kao Paul Lennon, je li tako?”
“Tako je”, kaže on. “Ali u Augusti ima milijun hotela. Kongresnih,
sportskih... Kako si dovraga znao gdje treba tražiti?”
“Razmislio sam o tome”, kazao sam. “Došao si u petak, kasno prijepodne,
sa zapada. Ljudi poput tebe vraćaju se na put kojeg su već vidjeli. Tako se
osjećaju sigurnije. Proveo si sate u autobusu, bio si sav ukočen, trebalo ti je
zraka, stoga si malo prohodao, možda par stotina metara. Onda te je uhvatila
panika i maknuo si se s glavne ulice, možda jedan ili dva bloka zgrada. Dakle,
imao sam prilično malo područje na koje sam ciljao. Osamnaest mjesta. Bio si
na petnaestom.”
Zatresao je glavom. Pomiješani osjećaji. U mraku smo nastavili juriti niz
mračnu cestu. Veliki stari bentley mirno je klizio, mrvicu brže od najveće
dopuštene brzine.
“Kako sada stoje stvari u Margraveu?” upitao me je.
To je bilo pravo pitanje. Postavio ga je ispitivački, kao da ga je činilo
nervoznim. I ja sam bio nervozan jer moram odgovoriti. Digao sam nogu s
papučice gasa i usporio. Samo za slučaj da se on jako uznemiri i skoči na mene.
Nisam želio uništiti automobil. Nisam imao vremena za to.
“U velikom sranju smo”, kazao sam mu. “Imamo otprilike sedam sati za
spašavanje.”
Sačuvao sam najgori dio za kraj. Kazao sam mu da su Charlie i djeca u
ponedjeljak otišli s agentom FBI-ja. Zbog toga što su bili u opasnosti. A onda
sam mu rekao da je agent FBI-ja bio Picard.
U autu je nastala tišina. Pet, šest kilometara vozio sam u tišini. Bilo je to
više od tišine. Bio je to potresni vakuum mirnoće. Kao da je netko odjednom sa
cijelog planeta usisao cijelu atmosferu. Bila je to tišina koje mi je grmjela i
zujala u ušima.
Stao je skupljati i širiti dlanove. Počeo se ljuljati naprijed-nazad na
sjedalu pored mene. No potom se smirio. Njegova reakcija ustvari nikako nije
ni počela. Nikad ga nije uhvatila. Mozak mu se jednostavno zablokirao i
odbijao dalje reagirati, kao da se prekinuo strujni krug. To je bilo preveliko i
prestrašno da bi uopće reagirao, samo me je pogledao.
“OK”, kazao je. “Onda ćeš ih morati vratiti natrag, je li tako?”
Ponovno sam ubrzao. Nastavili smo se voziti prema Atlanti.
“Vratit ću ih”, kazao sam. “No treba mi tvoja pomoć. Zato sam tebe
pokupio prvoga.”
 On ponovno kimne glavom. Prešao je sve barijere. Prestao je brinuti se i
počeo se opuštati. Bio je u onom stanju kada se naprosto radi ono što se mora
raditi. Znam kako je to. Bio sam tamo.
Trideset kilometara iza Auguste ugledali smo rotacijska svjetla i ljude
koji mašu zastavicama za opasnost. Na drugoj strani autoceste dogodila se
nesreća. Kamion se zabio u parkirani automobil. Hrpa drugih automobila bila
je razbacana posvuda naokolo. Posvuda naokolo ležale su hrpice papira nalik
smeću. Okolo je milila gomila ljudi koja ih je kupila s poda. Polako smo u koloni
prošli pored mjesta nesreće. Hubble je sve promatrao kroz prozor.
“Jako mi je žao zbog tvog brata”, kazao je. “Nisam imao pojma.
Pretpostavljam da je poginuo zbog mene, zar ne?”
Potonuo je u sjedalo. No ja sam želio da nastavi pričati. Morao je ostati
pribran. Stoga sam mu postavio pitanje s kojim sam čekao punih tjedan dana.
“Kako si se dovraga uvalio u sve ovo?”
On slegne ramenima. Duboko uzdahne, gledajući kroz vjetrobransko
staklo. Kao da je nemoguće zamisliti da se netko može uvaliti u ovo. Kao da je
nemoguće zamisliti da netko uopće može ostati izvan svega.
“Izgubio sam posao”, jednostavno je izjavio. “Bio sam shrvan, ljutit i
uznemiren. I preplašen, Reacher. Dotad smo živjeli kao u snu, znaš? U zlatnom
snu. Bilo je savršeno, prava idila. Zarađivao sam hrpe novaca i isto toliko sam i
trošio. Bilo je potpuno savršeno. No onda su do mene počele dolaziti glasine.
Poslovi s građanstvom bili su pred gašenjem. U moj odjel dolazila je revizija.
Odjednom sam shvatio da me od katastrofe dijeli samo još jedna plaća. Potom
je cijeli odjel ugašen. Najurili su me. I plaće su prestale stizati.”
“I?” upitao sam.
“Potpuno sam poludio”, kaže on. “Bio sam nevjerojatno ljut. Lomio sam se
od posla za te kretene. Bio sam dobar u svome poslu. Zaradio sam im milijune.
A oni su me jednostavno otkačili, kao da sam se odjednom pretvorio u govno
na njihovim cipelama. I bio sam preplašen. Bio sam na rubu da izgubim sve,
zar ne? I bio sam umoran. Nisam mogao negdje drugdje ponovno počinjati od
početka. Bio sam prestar i nisam imao dovoljno snage. Jednostavno nisam
znao što raditi.
“I onda se pojavio Kliner?”
On kimne glavom. Bio je blijed.
“Čuo je za sve ovo”, kaže Hubble. “Pretpostavljam da mu je Teale rekao.
Teale zna sve o svakome. Kliner me nazvao u roku od nekoliko dana. U tom
trenutku nisam čak ni rekao Charlie. Nisam se mogao suočiti s tim. Nazvao me
i predložio da se nađemo gore u zračnoj luci. Bio je u svom privatnom avionu,
na povratku iz Venezuele. Odveo me na Bahame na ručak i tamo smo
razgovarali. Laskalo mi je, moram priznati.”
“I?” upitam.
“Ispričao mi je kojekakva sranja”, kaže Hubble. “Govorio mi je da na to
gledam kao na priliku da se izvučem iz problema. Rekao mi je da bih se trebao
ostaviti posla s velikim kompanijama, da trebam doći k njemu, raditi pravi
posao i zaraditi pravi novac. Nisam znao previše o njemu. Znao sam za
bogatstvo koje obitelj ima i za Fundaciju, naravno, no nikad ga prije nisam
osobno sreo. No bilo je očito da je jako bogat i jako uspješan tip. I jako, jako
pametan. A ja sam bio s njim, u njegovom privatnom avionu, razmišljao o
ponudi da radim s njim. Ne za njega, s njim. Laskalo mi je, bio sam očajan i
zabrinut i pristao sam.”
“I onda?”
“Nazvao me je odmah idući dan”, kaže Hubble. “Poslao je avion po mene.
Morao sam otići u Klinerovu tvornicu u Venezueli i tamo se naći s njim. To sam
i napravio. Bio sam tamo samo jedan dan. Nisam vidio gotovo ništa. Onda me
je odveo u Jacksonville. Tjedan dana proveo sam u odvjetničkom uredu. Nakon
toga je bilo prekasno. Više nisam mogao odustati.”
“Zašto?” upitao sam ga.
“To je bio strašan tjedan”, kaže on. “Zvuči kao da nije puno vremena, zar
ne? Samo tjedan dana. No dobro me je obradio. Prvi dan sve je bilo samo
laskanje. Odredio mi je ogromnu plaću, bonuse, sve što sam poželio. Obilazili
smo klubove i hotele, trošio je novac kao da mu pada s neba. U utorak sam
počeo s poslom. Posao je, ustvari, bio jako izazovan. Bio je jako naporan u
usporedbi s onim što sam radio u banci. Bio je strogo određen. Trebala mu je
gotovina, naravno, no želio je samo novčanice od jednog dolara. Ništa osim
njih. Nisam imao pojma zašto. I želio je dokaze o svemu. Jako uredne knjige.
No, mogao sam se nositi s time. A on je bio prilično opušten šef, bez ikakvih
pritisaka, bez problema. Problemi su počeli u srijedu.”
“Kako?” upitao sam.
“U srijedu sam ga upitao što se događa”, kaže on. “I rekao mi je. Rekao mi
je točno što on radi. No, kazao je da od tog trenutka i ja to radim s njim. I ja
sam bio umiješan. Morao sam šutjeti. U četvrtak sam već postao jako nesretan.
Nisam mogao vjerovati. Kazao sam mu da želim odustati. Onda me je odvukao
na neko grozno mjesto. Njegov sin bio je tamo. S njim su bila neka dvojica
Hispanoamerikanaca. U stražnjoj sobi jedan tip bio je okovan. Kliner je kazao
da je taj prešao granicu. Rekao mi je da dobro gledam. Njegov sin pretvorio je
čovjeka u kašu, točno pred mojim očima, bilo ga je po cijeloj sobi. Onda su ta
dva Hispanoamerikanca izvukla noževe i jadnog tipa jednostavno isjekli.
Posvuda je bilo krvi. Bilo je užasno. Nisam mogao vjerovati. Povraćao sam na
sve strane.”
“Nastavi”, kazao sam.
“Bila je to noćna mora”, kaže Hubble. “Tu noć nisam mogao zaspati.
Mislio sam da nikad više neću moći spavati. U petak ujutro vratili smo se kući.
Zajedno smo sjeli u mali avion i on mi je rekao što će se dogoditi. Rekao mi je
da neću biti jedini koga će razrezati. Isto se spremalo i za Charlie. Razgovarao
je sa mnom o tome. O tome koju će joj bradavicu prvo odrezati. Lijevu ili
desnu? I o tome koje će dijete, nakon što mi budemo mrtvi, biti prvo. Lucy ili
Ben? Bilo je kao u noćnoj mori. Rekao je da će me čavlima prikovati na zid.
Usrao sam se. Potom smo sletjeli, a on je nazvao Charlie i insistirao da idemo
na večeru s njim. Rekao joj je da radimo zajedno. Charlie je bila oduševljena jer
je Kliner velika njuška u okrugu. Bila je to prava noćna mora jer sam se morao
pretvarati da je sve u redu. Nisam Charlie čak ni rekao da sam izgubio posao.
Morao sam se pretvarati da još uvijek radim u banci, a taj seronja cijelu večer
pristojno je razgovarao s Charlie i djecom i smiješio mi se.”
Zašutjeli smo. Ponovno sam se vozio oko jugoistočnog ruba Atlante,
tražeći autocestu koja vodi prema jugu. S naše desne strane veliki grad je sjajio
i bliještao. Na lijevoj strani nalazilo se veliko mračno prostranstvo jugoistoka.
Pronašao sam autocestu i ubrzao prema jugu. Dolje, prema jednoj maloj
svijetloj točki u tom mračnom prostranstvu.
“I, onda?” upitao sam ga.
“Započeo sam raditi u skladištu”, kaže on. “Želio je da tamo radim.”
“Radiš što?”
“Bavim se robom”, kaže on. “Imao sam tamo mali ured, morao sam
nabaviti dolare i potom nadgledati njihovo pakiranje i otpremanje.”
“Sherman Stoller je bio vozač?” upitao sam ga.
“Tako je”, kaže on. “Njemu su povjerili rutu za Floridu. Ja bih ga slao dolje
s milijun dolara na tjedan. Ponekad bi to radio vratar, onda kad bi Stoller imao
slobodan dan. No obično je to bio on. Pomagao mi je s kutijama i utovarom.
Morali smo raditi kao luđaci. Nemaš pojma koliko je strašan prizor milijun
dolara u novčanicama od jednog dolara. To je kao da pokušavaš isprazniti
bazen jednom jedinom lopatom.”
“No Sherman je potkradao, zar ne?”
On kimne glavom. U odsjaju svjetala autoceste vidio sam mali bljesak
njegovih metalnih naočala.
“Novac se pažljivo brojao u Venezueli”, kaže on. “Nakon, otprilike, mjesec
dana ja bih dobio točne brojke. Koristio sam se njima da još jednom provjerim
moju formulu za vaganje. Puno puta nedostajalo nam je sto tisuća. Nije bilo
šanse da sam ja napravio tu grešku. To je bio beznačajan iznos s obzirom da
smo nakon svega dobili četiri milijarde dolara u odlično izrađenim
novčanicama, pa se nitko nije previše uzrujavao. No svaki put bi nedostajala
otprilike jedna kutija. To je preveliko odstupanje za slučajnu grešku, pa sam
stoga zaključio da Sherman povremeno krade po jednu kutiju.”
“I?” upitao sam.
“Upozorio sam ga”, kaže Hubble. “Mislim, nisam namjeravao reći nikome.
Samo sam mu rekao da dobro pazi jer će ga Kliner ubiti ako dozna, i da bi i
mene mogao uvaliti u probleme. Već sam imao dovoljno briga zbog toga što
radim. Cijela ta stvar bila je potpuno blesava. Kliner je uvozio brda lažnog
novca, jednostavno, nije mogao odoljeti. Ja sam mislio da je zbog toga cijela
stvar bila puno uočljivija. Teale je lažni novac bacao poput konfeta,
uljepšavajući grad.”
“A što je sa zadnjih dvanaest mjeseci?” upitao sam ga.
On slegne ramenima i zatrese glavom.
“Morali smo stati sa isporukama”, kaže. “Stvar s Obalnom stražom sve je
onemogućila. Kliner je odlučio skupljati zalihe, jer je pretpostavljao da tako jak
nadzor neće dugo potrajati. Znao je da proračun Obalne straže neće biti dugog
vijeka. No to je ipak trajalo i trajalo. Bila je to paklena godina. Napetost je bila
ogromna. A sad kad se Obalna straža konačno povlači, ostali smo nespremni.
Kliner je pretpostavljao da će, kad je već potrajalo ovako dugo, cijela stvar
trajati barem još do izbora u studenome. Nismo spremni za slanje pošiljke.
Nimalo spremni. Sav novac je tamo uskladišten. No još nije raspoređen u
kutije.”
“Kad si stupio u vezu s Joeom?” upitao sam ga.
“S Joeom?” kaže on. “Tako se tvoj brat zvao? Ja sam ga znao pod imenom
Polo.”
Kimnuo sam.
“Polo”, kazao sam. “Tako se zove mjesto gdje je rođen. To je grad na
otoku Leyte. Na Filipinima. Bolnica je bila u preuređenoj staroj katedrali. Tamo
sam se cijepio protiv malarije kad sam imao sedam godina.”
Nije progovorio gotovo cijeli kilometar, kao da je odavao dužnu počast.
“Prije godinu dana nazvao sam Ministarstvo financija”, nastavio je.
“Nisam znao koga drugog zvati. Zbog Morrisona nisam mogao zvati policiju,
zbog Picarda nisam mogao zvati FBI. Stoga sam nazvao Washington i došao do
tog tipa koji se nazvao Polo. Bio je to pametan čovjek. Mislio sam da će uspjeti.
Znao sam da je vrijeme dok skupljaju zalihe najbolje vrijeme za udar, jer su svi
dokazi još uvijek tu.”
Ugledao sam znak za benzinsku pumpu i u zadnji čas odlučio zaustaviti
se. Hubble je napunio rezervoar. U kanti za smeće pronašao sam praznu
plastičnu bocu i rekao mu da napuni i nju.
“Za što ti je to?” upita me.
Slegnuo sam ramenima.
“Za hitne slučajeve”, odgovorio sam.
Nije reagirao na to. Samo smo na šalteru platili i vratili se nazad na
autocestu. Nastavili smo se voziti prema jugu. Bili smo oko pola sata vožnje
udaljeni od Margravea. Približavala se ponoć.
“I, zašto si pobjegao u ponedjeljak?” upitao sam ga.
“Nazvao me je Kliner”, kaže on. “Rekao mi je da ostanem kod kuće. Rekao
je da će navratiti dva tipa. Upitao sam ga zašto i on mi je objašnjavao kako je u
dijelu na Floridi nastao problem kojeg moram riješiti.”
“Ali?”
 “Nisam mu vjerovao”, kaže on. “Čim je spomenuo dva tipa kroz glavu mi
je prošlo ono što se u mom prvom tjednu dogodilo u Jacksonvilleu. Uspaničio
sam se. Pozvao sam taksi i pobjegao.”
“Dobro si napravio, Hubble”, potvrdio sam. “Spasio si sebi život.”
“Znaš što?” kaže on.
Znatiželjno sam ga pogledao.
“Da je rekao da će navratiti jedan tip, ne bih ni primijetio”, kaže on. “Znaš,
da je rekao da ostanem kod kuće jer će netko navratiti, popio bih to. No najavio
je dva tipa.”
“Pogriješio je”, kazao sam.
“Znam”, kaže Hubble. “Ne mogu vjerovati. On nikad ne griješi.”
Odmahnuo sam glavom. Nasmiješio sam se u tami.
“Pogriješio je prošlog četvrtka.”
Veliki kromirani sat na komandnoj ploči bentleya pokazivao je ponoć.
Želio sam sve napraviti i završiti do pet sati ujutro. Dakle, preostajalo mi je još
pet sati. Ukoliko sve bude išlo po planu, to bi mi trebalo biti više nego
dovoljno. Ukoliko nešto zabrljam, svejedno je imam li na raspolaganju pet sati,
pet dana ili pet godina. Ovo je bila stvar koja se može napraviti samo jedanput.
Unutra i vani. U vojsci bismo obično rekli: radi to jedanput i napravi kako
treba. Tu večer ja sam dodao: i napravi to brzo.
“Hubble?” kazao sam. “Treba mi tvoja pomoć.”
Trgnuo se i pogledao me.
“Kakva?” upita on.
Zadnjih deset minuta vožnje potrošio sam na objašnjavanje. Nekoliko
puta, sve dok nije potpuno zapamtio. Skrenuo sam s autoceste na mjestu gdje
se križala s državnom cestom. Projurio sam pokraj skladišta i nastavio još
dvadeset kilometara do grada. Usporio sam dok sam prolazio pored policijske
zgrade. Bilo je tiho, svjetla su bila ugašena. Na parkiralištu nije bilo
automobila. Vatrogasni dom pored nje izgledao je u redu. Grad je bio tih i pust.
Jedino upaljeno svjetlo u cijelom mjestu bilo je ono u brijačnici.
Skrenuo sam desno na Beckman Drive i odvozio uzbrdicu do Hubbleove
kuće. Kod poštanskog sandučića koji mi je bio poznat skrenuo sam i po
zavojima na prilazu polako okretao volan. Zaustavio sam se pred vratima.
“Ključevi mog auta su u kući”, kaže Hubble.
“Otvoreno je”, odgovorio sam.
Otišao je provjeriti. Jednim prstom oprezno je gurnuo razvaljena vrata,
kao da ga čeka neka klopka. Vidio sam kako ulazi. Minutu kasnije već je bio
ponovo vani. U ruci je imao ključeve, no nije odšetao prema garaži. Vratio se
do mene i naslonio na automobil.
“Unutra je strašan nered”, kazao je. “Što se dogodilo?”
“Ovdje sam napravio zasjedu”, odgovorio sam. “Četiri tipa rasturila su
cijelo mjesto kako bi me pronašli. Cijelo vrijeme padala je kiša.”
 Sagnuo se niže i pogledao me.
“Jesu li to bili oni?” upita. “Znaš, oni koje bi Kliner poslao da sam ja
progovorio?”
Kimnuo sam.
“Imali su svu opremu sa sobom”, dodao sam.
U slabom svjetlu instrumenata na staroj komandnoj ploči vidio sam
njegov izraz lica. Oči su mu bile širom otvorene, no nije vidio ništa. Gledao je
ono što je viđao u svojim noćnim morama. Polako kimne glavom. Potom gurne
ruku unutra i stavi mi je na rame. Stisnuo ga je. Ništa nije govorio. Onda se
ponovno izvuče van i odšeta. Ostao sam sjedeći i sam sebi čudio se kako sam,
dovraga, prije samo tjedan dana mrzio ovog tipa.
Iskoristio sam taj trenutak da napunim Desert Eagle. Zamijenio sam četiri
čahure metaka koje sam upotrijebio na autocesti blizu Auguste. Onda sam
ugledao Hubblea kako iz garaže izvozi svoj stari bentley. Motor je bio hladan
pa je iz auspuha izlazio oblak bijele pare. Dok je prolazio pored mene prstom
podignutim uvis pokazao mi je da je sve u redu, pa sam slijedio bijeli oblak niz
prilaz i niz Beckman Drive. Prošli smo pokraj crkve i u koloni skrenuli lijevo na
Main Street. Dva velika lijepa automobila jedan za drugim vozila su se kroz
uspavani grad, spremna za bitku.
Hubble se zaustavio oko četrdeset metara prije zgrade policije. Skrenuo
je na pločnik točno na mjestu kojeg sam mu opisao. Ugasio je svjetla i čekao s
upaljenim motorom. Prošao sam pored njega i ušao na policijsko parkiralište.
Parkirao sam na zadnjem mjestu i izašao iz automobila. Ostavio sam sva vrata
otključana. Iz džepa sam izvadio veliki automatski pištolj. Noćni zrak bio je
hladan, a tišina potpuna. Čuo sam kako motor Hubbleovog automobila
četrdeset metara dalje tiho bruji. Izvukao sam sigurnosni obarač na Desert
Eagleu i u tišini noći škljocaj je bio zaglušujući.
Otrčao sam do zgrade policije i legao na tlo. Otpuzao sam naprijed sve
dok kroz dno teških staklenih vrata nisam mogao vidjeti unutra. Gledao sam i
slušao. Zadržao sam dah. Gledao sam i slušao dovoljno dugo kako bih bio
siguran.
Ustao sam i ponovno pritisnuo sigurnosni prekidač. Vratio sam pištolj u
džep, stajao sam kod vrata i računao. Vatrogasni dom i zgrada policije zajedno
su bile oko tristo metara daleko od sjevernog kraja Main Streeta. Dalje uz
cestu, restoran Eno’s bio je udaljen oko osamsto metara. Izračunao sam da bi
bilo kome trebalo najmanje tri minute da dođe do nas. Dvije minute za reakciju
i minuta brzog trčanja od Main Streeta. Znači, imali smo tri minute. Ako to za
svaki slučaj prepolovimo, radi sigurnosti, recimo da nam je preostalo
devedeset sekundi.
Istrčao sam na sredinu državne ceste i mahnuo Hubbleu da dođe. Vidio
sam kako njegov automobil silazi s pločnika pa sam otrčao do ulaza u
vatrogasni dom. Stao sam pokraj velikih crvenih vrata i čekao.
 Hubble se dovezao i bentleyem oštro skrenuo s ceste na parkiralište. Stao
je točno u pravom položaju, otprilike točno u razini s ulazom u vatrogasni
dom, sa stražnjim dijelom automobila okrenutim prema meni. Svjetla na
bentleyu upalila su se kad je ubacio u rikverc. Potom je stisnuo papučicu gasa i
velika stara limuzina poletjela je prema meni.
Cijelo vrijeme ubrzavala je i unatraške se zabila u vrata vatrogasnog
doma. Taj stari bentley težio je najmanje dvije tone i bez problema je iščupao
metalna vrata iz njihovog ležišta. Začuo se jak udarac i zvuk lomljenja metala i
čuo sam kako se stražnja svjetla automobila razbijaju i kako branik otpada i
pada na beton. Prošao sam kroz rupu na vratima i prije nego što je Hubble
uspio ubaciti u prvu brzinu i odmaknuti se od krša. Unutra je bio mrak, no
pronašao sam ono što sam tražio. Bilo je pričvršćeno na jednoj strani
vatrogasnog vozila, u visini glave. Rezač željeza, golema stvar, mora da je bio
dugačak najmanje četiri metra. Izvukao sam ga iz ležišta i istrčao kroz vrata.
Čim me je Hubble vidio kako izlazim, automobilom je napravio široki
krug posred ceste. Stražnji dio njegovog bentleya bio je uništen. Poklopac
prtljažnika lupao je, a komadi metala visili su i strugali po tlu.
No, obavio je svoj dio posla. Široko se okrenuo i poravnao s ulaznim
vratima policijske zgrade. Napravio je pauzu od sekunde ili dvije i nagazio na
gas. Ubrzao je ravno prema velikim teškim staklenim vratima, ali ovaj put
prema naprijed.
Uz kišu komada stakla stari bentley prošao je kroz vrata i uništio
prijemni pult. Probio se do prostorije za policiju i tamo se zaustavio. Utrčao
sam odmah iza njega. Finlay je bio u srednjoj ćeliji. Sleđen od šoka. Lijevi zglob
bio mu je lisicama vezan za rešetke koje su dijelile njegovu od zadnje ćelije.
Daleko natrag. Nije moglo biti bolje.
Probio sam se kroz ostatke prijemnog pulta i gurnuo ih u stranu, kako bih
očistio put za Hubblea. Mahnuo sam mu. On okrene volan i vrati se na mjesto
koje sam očistio. Vukao sam i gurao stolove kako bih oslobodio put ispred
njega. Okrenuo sam se i dao mu signal.
Prednji dio njegova automobila bio je u jednako lošem stanju kao i
stražnji. Hauba je bila savijena, a hladnjak smrskan. Iz donjeg dijela
automobila curila je zelena tekućina, a iz haube je izlazila para. Svjetla su bila
smrskana, branik je dodirivao gumu. No, Hubble je radio svoj dio posla. Držao
je nogu na kočnici i istovremeno dodavao gas.
Vidio sam kako automobil podrhtava pod kočnicom, a onda je naglo
krenuo naprijed i pojurio prema Finlayevoj ćeliji. Pod malim kutom zabio se u
rešetke od titana i slomio ih poput sjekire koja lomi drvenu ogradu, bentleyeva
hauba odletjela je u zrak, a vjetrobransko staklo se smrskalo. Pokidani metal
zveketao je i cvilio. Hubble se zaustavio otprilike metar ispred mjesta gdje je
Finlay stajao. Iz smrskanog automobila podigao se golemi oblak pare. Zrak je
bio prepun prašine.
 Kroz rupu sam se uvukao u ćeliju i prislonio rezač željeza na lanac koji je
Finlayeve zglob vezao s rešetkama. Čvrsto sam stegao četiri metra duga
kliješta, sve dok nisam konačno prerezao lisice. Dao sam Finlayu rezač željeza i
kroz rupu ga izgurao iz ćelije. Hubble je upravo kroz prozor izlazio iz bentleya.
Udarac je iskrivio vrata, pa se nisu mogla otvoriti. Izvukao sam ga, uvukao
ruku kroz prozor automobila i izvadio ključeve. Potom smo sva trojica
protrčali kroz uništenu prostoriju i prešli preko krhotina stakla na mjestu gdje
su do maloprije stajala velika ulazna vrata. Dotrčali smo do auta i uletjeli
unutra. Upalio sam ga i unatrag izvezao s parkirališta. Ubacio sam u brzinu i
odjurio niz cestu prema gradu.
Izvukli smo Finlaya. Za devedeset sekundi, od početka do kraja.

TRIDESET DVA
Na sjevernom kraju Main Streeta usporio sam i polako skrenuo ulijevo,
usred uspavanog grada. Nitko nije govorio. Hubble je ležao na stražnjem
sjedalu, sav potresen. Finlay je sjedio pored mene, na mjestu za suvozača.
Samo je sjedio, ukočen i buljio je kroz vjetrobransko staklo. Svi smo teško
disali. Svi smo bili u onoj fazi opuštanja koja slijedi nakon velike opasnosti.
Sat na ploči s instrumentima pokazivao je jedan iza ponoći. Želio sam
pričekati do četiri. Bio sam pomalo praznovjeran kad se radi o vremenu od
četiri sata ujutro. Mi bismo ga zvali vrijeme KGB-a. Pričalo se da oni obično
izaberu to vrijeme kada kreću ljudima kucati na vrata. Četiri sata ujutro.
Pričalo se kako im je to uvijek upalilo. U to vrijeme njihove žrtve imale su pad
koncentracije. Bilo je lako napredovati. I mi bismo to sami iskušali s vremena
na vrijeme. Meni je uvijek upalilo. Stoga sam želio pričekati do četiri ujutro, još
samo ovaj, zadnji put.
Krivudao sam autom lijevo-desno niz stražnju ulicu iza posljednjeg bloka
dućana. Ugasio sam svjetla automobila i zaustavio se u mraku iza brijačnice.
Ugasio sam motor. Finlay se osvrne i slegne ramenima. Odlazak kod brijača u
jedan sat ujutro nije nimalo luđi potez od zabijanja u zgradu sto tisuća dolara
vrijednog bentleya. To nije bilo ništa luđe od onoga da te luđak na deset sati
zatvori u ćeliju. Nakon dvadeset godina u Bostonu i šest mjeseci u Margraveu,
nije ostalo puno stvari na koje bi Finlay podigao obrve.
 Hubble se nagnuo naprijed na svome sjedalu. Bio je prilično potresen.
Namjerno je sudjelovao u tri različite prometne nesreće. Nakon tri udara bio je
natučen, ukočen i iscrpljen. Trebalo je dosta odlučnosti za čvrsto držanje nogu
na papučici gasa i zabijati se u zgrade, jednu za drugom. No, ipak je to učinio.
Malo ljudi bi to uspjelo. No, sada je patio zbog toga. Izvukao sam se iz auta i
stao nasred uličice. Pokazao sam Hubbleu da i on izađe. Pridružio mi se u
mraku. Stajao je kraj mene, pomalo nestabilno.
“Jesi li dobro?” upitao sam ga.
On slegne ramenima.
“Mislim da jesam” odgovorio je. “Udario sam se u koljeno, a i vrat me boli
kao sam vrag.”
“Šetaj malo”, savjetovao sam mu. “Nemoj se ukočiti.”
Hodao sam s njim gore-dolje po mračnoj uličici. Deset koraka gore i isto
toliko dolje, nekoliko puta. Malo se zanosio ulijevo. Možda su se vrata iskrivila
prema unutra i udarila ga po koljenu. Vrtio je glavom, opuštajući ukočene
vratne mišiće.
“OK?” upitao sam.
Nasmiješio se. Smiješak se pretvorio u grimasu kad mu se mišić stegao.
“Preživjet ću”, dodao je.
Finlay je izašao iz automobila i pridružio nam se na uličici. Prilazio nam
je, rastežući se kao da se tek sad probudio. Kao da tek slijede uzbuđenja.
Nasmiješi mi se u mraku.
“Dobro obavljen posao, Reacher”, kazao je. “Baš sam se bio pitao kako
ćete me izvući. Što se dogodilo s Picardom?”
Prstima ruke sam imitirao pištolj, kao u dječjoj igri. On mi kimne glavom,
kao što partner obično kimne partneru. Bio je previše rezerviran da napravi
išta više. Pružio sam mu ruku. To mi se činilo kao normalna reakcija za
napraviti. Potom sam se okrenuo i lagano pokucao na stražnja vrata brijačnice.
Odmah su se otvorila. Stariji tip je stajao iza njih, kao da je cijelo vrijeme čekao
kad ćemo pokucati. Pokazao nam je da uđemo. Jedan za drugim prošli smo
kroz prolaz do skladišta. Čekali smo pored polica do vrha napunjenim
stvarima, potrepštinama za brijanje. Naborani starac uskoro nam se pridružio.
“Treba nam vaša pomoć”, kazao sam.
Starac slegne ramenima. Svijetlim dlanom svoje crnačke ruke pokazao
nam je da pričekamo. Otišao je u prednji dio brijačnice i uskoro se vratio sa
svojim partnerom. Mlađim starcem. Glasnim šaptom raspravljali smo o mom
zahtjevu.
“Na gornjem katu”, kaže mlađi od njih dvojice.
Popeli smo se uskim stubama. Došli smo u stan iznad brijačnice. Dva
stara brijača odvela su nas do dnevnog boravka. Navukli su rolete pa upalili
nekoliko manjih lampi. Mahnuli su nam da sjednemo. Soba je bila mala i
otrcana, no čista. Imala je neki ležeran ugođaj. Shvatio sam da bih, da imam
sobu, želio da izgleda upravo tako. Sjeli smo. Mlađi brijač je sjeo s nama, a
stariji se ponovno negdje izgubio. Zatvorio je vrata za sobom. Nas četvorica
sjedili smo i gledali jedan drugoga. Potom se brijač nagnuo naprijed.
“Vi momci niste prvi koji se kod nas skrivaju”, kazao je.
Finlay se osvrne po sobi. Sebe je imenovao glasnogovornikom.
“Zar nismo?” upita.
“Ne, gospodine, niste”, odgovori brijač. “Puno momaka skrivalo se ovdje. I
cura, da budem iskren.”
“Na primjer?” kaže Finlay.
“Koga god se sjetite, bio je ovdje”, kaže starac. “Bili su momci iz sindikata
farmera s farme kikirikija. Bili su momci iz sindikata s farme bresaka. Imali
smo i cure iz organizacije za ljudska prava. Momke koji nisu željeli ići u
Vijetnam. Koga god se sjetite, bio je ovdje.”
Finlay kimne glavom.
“A sad, evo i nas”, kaže on.
“Lokalni problem?” upita brijač.
Finlay ponovno kimne.
“Veliki problem”, dodao je. “Spremaju se velike promjene.”
“Očekivao sam ih”, kaže starac. “Očekujem ih već godinama.”
“Zaista?” upita Finlay.
Brijač kimne glavom i ustane. Priđe jednom velikom ormaru. Otvori vrata
i pozove nas da bacimo pogled. Bio je to veliki ormar, s dubokim policama.
Police su bile prekrcane novcem. Cigle i cigle složenih novčanica, povezane
gumenim trakama. Ispunjavale su ormar od poda do stropa. Vjerojatno je
unutra bilo nekoliko stotina tisuća dolara.
“Novac Fundacije Kliner”, kaže starac. “Samo nas zatrpavaju njime. Nešto
tu nije u redu. Ja imam sedamdeset četiri godine. Sedamdeset godina ljudi
pišaju po meni. A sad me zasipaju novcem. Nešto tu nije u redu, je li tako?”
Zatvorio je vrata ormara s novcem.
“Ne trošimo ga”, kaže. “Ne potrošimo ni cent više od onoga što zaradimo.
Samo ga slažemo u ormar. Vi momci se borite protiv Fundacije Kliner?”
“Od sutra više neće biti Fundacije Kliner”, kazao sam.
Starac samo kimne glavom. Dok je prolazio pokraj ormara baci na njega
pogled i odmahne glavom. Zatvorio je vrata za sobom i ostavio nas same u
maloj ugodnoj prostoriji.
“Neće biti lako”, kaže Finlay. “Nas trojica protiv njih trojice. Oni drže
četiri taoca. Dvoje talaca su djeca. Čak ne znamo ni gdje ih drže.”
“U skladištu su”, kazao sam. “To je sigurno. Gdje drugo bi mogli biti?
Nemaju dovoljno ljudi da ih drže bilo gdje drugdje. A čuo si kasetu. Ono
brujanje i akustika? To je bilo skladište, sto posto.”
“Koju kasetu?” upita Hubble.
Finlay ga pogleda.
 “Natjerali su Roscoe da snimi kasetu za Reachera”, kaže on. “Poruku. Kao
dokaz da je drže.”
“Roscoe?” kaže Hubble. “A Charlie?”
Finlay odmahne glavom.
“Samo Roscoe”, kaže on. “Ništa od Charlie.”
Hubble kimne. Pametan potez harvardskog tipa, pomislio sam. Pomisao
na Charlie koju drže pred mikrofonom sa oštrim nožem pod grlom gurnula bi
Hubblea preko ruba. Kao s ruba litice, u provaliju u kojoj bi ga panika učinila
beskorisnim.
“Drže ih u skladištu”, objašnjavao sam. “U to nema sumnje.”
Hubble je dobro poznavao skladište. Radio je tamo po cijele dane, gotovo
godinu i pol dana. Stoga smo ga potaknuli da nam ga opiše nekoliko puta za
redom, da detaljno ispriča kako izgleda tlocrt. Pronašli smo papir i olovku i
zamolili da nam ga nacrta. Iznova i iznova smo pregledavali tlocrt, ucrtavajući
vrata i stube, upisujući udaljenosti i detalje. Na kraju smo dobili nacrt kojim bi
se i prosječan arhitekt ponosio.
Skladište se nalazilo na svojoj vlastitoj parceli, na kraju četvrtog reda.
Bilo je vrlo blizu trećoj zgradi u redu, u kojoj se nalazilo skladište
poljoprivrednika. Između te dvije zgrade nalazila se ograda, a između nje i
metalnog zida zgrade bila je samo uska stazica. Ostale tri strane skladišta bile
su ograđene velikom ogradom koja se protezala oko cijelog kompleksa. Ta
ograda bila je jako blizu skladištu sa stražnje i dalje bočne strane, no ispred
zgrade ostavljeno je puno prostora kako bi se kamioni mogli okretati.
Velika klizna vrata prekrivala su gotovo cijelu prednju stranu zgrade.
Odmah iza daljeg ugla nalazila su se mala pomoćna vrata kroz koja se dolazilo
na glavni kat. U malom kavezu odmah unutar pomoćnih vrata nalazio se
automat za podizanje pomičnih vrata. Lijevo od pomoćnih vrata nalazilo se
otvoreno željezno stubište kojim se dolazi do ureda. Ured je bio smješten
daleko u gornjem stražnjem kutu goleme hale, na visini od oko trinaest metara
iznad tla. Ured je imao velike prozore i odvojeni balkon, s kojeg se može
nadgledati događanja u hali. U njegovom stražnjem dijelu nalazila su se vrata
kroz koja se dolazilo na vanjske požarne stube, metalnu konstrukciju zakačenu
na vanjski zid.
“OK”, kazao sam. “Sve je jasno, zar ne?”
Finlay slegne ramenima.
“Brinu me njihova pojačanja”, kazao je. “Stražari ispred zgrade.”
I ja njemu slegnem ramenima.
“Neće biti nikakvih pojačanja”, kazao sam. “Više me brinu puške. To je
veliki prostor unutra, a tu je i dvoje djece.”
Finlay kimne. Bio je namršten. Znao je o čemu pričam. Puške
rasprskavaju olovo u širokom luku. Puške i djeca ne idu zajedno. Zašutjeli smo.
Bilo je gotovo dva sata ujutro. Još sat i pol čekanja. Otići ćemo u tri i trideset.
Doći ćemo tamo u četiri, moje omiljeno vrijeme za napad.
Vrijeme čekanja. Poput vojnika u zasjedi, poput pilota prije leta. Vladala
je tišina. Finlay je drijemao. Radio je ovakve stvari i prije. Vjerojatno desetke
puta. Opustio se u svojoj fotelji. Lijeva ruka visila mu je do poda. Pola
razrezanih lisičina visjelo mu je sa zgloba, poput srebrne narukvice.
Hubble je sjedio uspravno. On nikad nije sudjelovao u ovako nečemu.
Samo se vrpoljio, trošeći energiju. Nisam ga mogao kriviti. Svako malo je
pogledavao prema meni. U očima mu se vidjelo bezbroj pitanja. Ja sam mu
samo slijegao ramenima.
U dva i trideset netko je pokucao na vrata. Samo lagano kuckanje. Vrata
su se odškrinula. Na njima je stajao stariji od dvojice brijača. Smežuranim i
drhtećim prstom pokazivao je na drugu stranu prostorije, ravno prema meni.
“Netko te je došao vidjeti, sinko”, kazao je.
Finlay se uspravio, a Hubble je izgledao prestrašeno. Pokazao sam im
obojici da ostanu mirni. Ustao sam i iz jakne izvukao veliki automatski pištolj.
Izvukao sam sigurnosni prekidač. Starac me rukom zaustavi i promrmlja.
“Ne treba ti to, sinko”, kaže on. “Nimalo ti ne treba.”
Bio je nestrpljiv, požurujući me da mu se pridružim. Spremio sam pištolj.
Prema ostaloj dvojici slegnuo sam ramenima i krenuo za starim. Odveo me je u
malenu kuhinju. Unutra je na stolici sjedila jedna jako stara žena, mršava kao
štap. Podsjećala je na staro drvo usred zime.
“To je moja sestra”, kaže brijač. “Vaše čavrljanje ju je probudilo.”
Zatim joj je prišao, sagnuo se i progovorio joj ravno u uho.
“To je momak o kojem sam ti pričao”, kazao je.
Ona podigne pogled i nasmiješi mi se. Osmijeh je izgledao poput izlaska
sunca. Vidio se tračak ljepote koju je nekoć davno sasvim sigurno imala.
Ispružila mi je ruku pa smo se rukovali. Činilo mi se kao da se rukujem s
tankim žicama umotanim u suhu, mekanu rukavicu. Stari brijač ostavio nas je
same u kuhinji. Dok je prolazio pored mene, zaustavio se.
“Pitaj je za njega”, kazao je.
Starac nestade iz prostorije. Još uvijek sam u ruci imao staričinu ruku.
Smjestio sam se pored nje. Nije ni pokušala povući svoju ruku. Samo ju je
ostavila kod mene, poput smeđeg pruta u mojoj ruci.
“Ne čujem baš najbolje”, kazala je. “Moraš mi se približiti.”
Progovorio sam joj odmah pored uha. Mirisala je poput nekakvog starog
cvijeta. Poput osušenog pupoljka.
“Je li ovo dobro?” upitao sam.
“Dobro je sinko”, odgovorila je. “Ovako te dobro čujem.”
“Kod vašeg brata raspitivao sam se za Blind Blakea”, kazao sam.
“Znam, sinko”, kaže ona. “Sve mi je rekao.”
“Rekao mi je da ste ga poznavali”, nastavio sam joj govoriti, ravno u uho.
“Naravno da jesam. Poznavala sam ga jako dobro”, kaže starica.
 “Možete li mi reći nešto o njemu?” zamolio sam je.
Okrenula je glavu prema meni i tužno me pogledala.
“Što se može reći?” odgovori ona. “Odavno ga nema među živima.”
“Kakav je bio?” upitao sam.
Još uvijek je buljila u mene. Oči su joj polako tonule u maglu dok se
vraćala šezdeset, sedamdeset godina unazad.
“Bio je slijep”, kaže ona.
Neko vrijeme nije kazala ništa više. Usne su joj se bezvučno pomicale, a u
njenom koščatom zglobu osjetio sam jako lupanje pulsa. Okrenula je glavu, kao
da je pokušavala čuti nešto iz velike daljine.
“Bio je slijep”, kaže ona ponovno. “I bio je jako sladak momak.”
Imala je više od devedeset godina. Bila je stara gotovo kao cijelo
dvadeseto stoljeće. Dakle, pokušavala je prisjetiti se dvadesetih i tridesetih
godina svoga života. Ne djetinjstva ili puberteta. Vraćala se u svoje djevojačko
vrijeme i nazvala je Blind Blakea ‘slatkim dečkom’.
“Ja sam bila pjevačica”, nastavila je. “A on je svirao gitaru. Znaš onaj izraz,
svirao je gitaru kao da se s njom rodio? To sam ja običavala govoriti o njemu.
Uzeo bi onaj svoj stari instrument i note bi jednostavno potekle iz njega, brže
nego što bi ih se moglo otpjevati. No svaka nota bila je savršena poput malog
srebrnog zvonca, naprosto je lebdjela u zraku. Pjevali bismo i svirali po cijelu
noć, a onda bih ga ja ujutro odvela na livadu, sjeli bismo u sjenu nekog starog
stabla i nastavili dalje pjevati i svirati. Onako, samo za nas. Iz čistog užitka.
Samo zato što sam ja znala pjevati, a on je znao svirati.”
Potiho je otpjevušila nekoliko taktova neke pjesme. Glas joj je bio nešto
dublji nego što bi trebao biti. Od tako mršave i krhke starice očekivao bi se
visoki sopran, no, pjevala je nižim, dubljim altom. Skupa s njom vratio sam se u
prošlost i smjestio ih na neku staru livadu usred Georgije. Jaki miris cvjetanja
divljeg cvijeća, zvuk cvrčaka u podne, njih dvoje naslonjeni na stablo, pjevaju i
sviraju samo iz užitka. Kako izmišljaju one pjesme pune prkosa koje sam tako
puno volio.
“Što se dogodilo s njim?” upitao sam je. “Znate li?”
Ona kimne glavom.
“To zna samo dvoje ljudi na svijetu”, odgovorila je. “Ja sam jedna od njih.”
“Hoćete li mi reći?” zamolio sam. “Ja sam u neku ruku došao ovamo kako
bih to saznao.”
“Šezdeset dvije godine”, kaže ona. “Šezdeset dvije godine nisam rekla
živoj duši ništa o tome.”
“Hoćete li mi reći?” zamolio sam ponovno.
Kimnula je. Tužno. U zamagljenim starim očima pojavile su se suze.
“Šezdeset dvije godine”, ponovi ona. “Ti si prva osoba koja me ikad
upitala za to.”
Zadržao sam dah. Usne su joj se tresle, ruka joj je podrhtavala u mojoj.
 “Bio je slijep”, kaže ona. “No bio je bećar. Znaš li tu riječ? Bećar? To
označava neku vrstu drskosti. Drskost sa smiješkom i vedrinom je bećarstvo.
Blake je bio bećar. Imao je puno duha i energije. Hodao je brzo, govorio brzo,
uvijek je bio u pokretu, uvijek je pucao od smijeha. No, jednom smo izašli iz
nekog lokala, ovdje u gradu, hodali po pločniku i smijali se. Nigdje nije bilo
nikoga osim dvojice bijelaca koji su hodali po pločniku, prema nama. Muškarac
i dječak. Ugledala sam ih i sklonila se s pločnika, kao što smo tada morali
napraviti. Stajala sam u blatu kako bi oni prošli. No, jadni Blake bio je slijep i
nije ih vidio. Jednostavno se sudario s bijelim dječakom. Bijeli dječak, imao je
možda deset, dvanaest godina. Blake ga je gurnuo u blato. Bijeli dječak porezao
je glavu na kamen i stao se derati kao da ga kolju. Njegov otac stajao je pored
njega. Poznavala sam ga. Bio je velik, jako važan čovjek za ovaj gradić. Njegov
sin derao se na sav glas. Vrištao je na svog oca da kazni prokletu crnčugu.
Stoga se ocu pomračio um i napao je Blakea svojim štapom. S velikom
srebrnom ručkom na vrhu. Mlatio je jadnog Blakea tim štapom sve dok mu se
glava nije rasprsnula poput lubenice. Hladnokrvno ga je ubio. Podigao je
dječaka i okrenuo se prema meni. Poslao me je do korita za konje da operem
krv i kosu jadnog Blakea s vrha njegovog štapa. Rekao mi je da nikada nikome
ne smijem ništa reći, jer će u suprotnom i mene ubiti. Zato sam se samo sakrila
i čekala da netko drugi na pločniku naiđe na nesretnog Blakea. Onda sam
dotrčala, i kukala, i zapomagala kao i svi ostali. Nikad o tome nisam pričala ni
sa kim, sve do dana današnjeg.”
Iz očiju su joj potekle krupne suze i polako se počele spuštati niz mršave
obraze. Približio sam joj se i stražnjom stranom prsta ih obrisao. Posegnuo
sam i za njenom drugom rukom.
“Tko je bio dječak?” upitao sam je.
“Netko koga od tada viđam naokolo”, kazala je. “Netko koga gotovo svaki
dan gledam kako se podrugljivo smješka i podsjeća me na mog jadnog Blakea
kako leži na pločniku smrskane glave.”
“Tko je to bio?” upitao sam ponovno.
“To se dogodilo slučajno”, kaže ona. “To bi svatko vidio. Jadni Blake bio je
slijepac. Dječak nije morao napraviti toliku dernjavu, jer nije bio tako
ozlijeđen. Bio je dovoljno star da to zna. Sam je kriv zato što se toliko derao i
kukao.”
“Tko je bio dječak?” ponovio sam pitanje.
Okrenula se i duboko se zagledala u moje oči. Otkrila mi je šezdeset dvije
godine staru tajnu.
“Grover Teale”, kaže ona. “Odrastao je i postao gradonačelnik, poput svog
starog oca. Misli da je prokleti kralj cijelog svijeta, no on je samo vrišteće
derište zbog kojeg je moj jadni Blake poginuo bez ikakvog razloga, osim što je
bio slijep i osim što je bio crnac.”
 TRIDESET TRI

Ponovno smo se vratili u Charliein crni bentley u uličici iza brijačnice.

Nitko nije govorio. Upalio sam ga. Krenuli smo i zaputili se prema sjeveru.
Ostavili smo svjetla ugašenima i vozili se polako. Velika crna limuzina u mraku
je klizila prema sjeveru poput tihe životinje koja napušta svoje gnijezdo. Poput
velike crne podmornice koja se udaljava s veza i polako tone u ledenu vodu.
Provezao sam se kroz grad i zaustavio podalje od zgrade policije. Bilo je tiho
kao u grobu.
“Želim uzeti oružje”, kaže Finlay.
Probili smo se kroz krš na ulazu u zgradu. Hubbleov bentley bio je nasred
prostorije, nepomičan u mraku. Prednje gume bile su probušene, a prednji kraj
automobila bio je potpuno slupan, zakopan u ostatke onoga što su nekoć bile
ćelije. Sve je smrdjelo na benzin, kao da se spremnik izlio. Poklopac prtljažnika
bio je podignut zbog načina na koji se stražnji dio automobila slupao. Hubble
ga nije čak ni pogledao.
Finlay se pažljivo provuče do velikog ureda u stražnjem dijelu prostorije.
Nestao je unutra. Stajao sam s Hubbleom i čekao na hrpi krhotina stakla što su
nekoć bila ulazna vrata. Finlay je izašao iz mraka s revolverom od nehrđajućeg
čelika i kutijom šibica. Mahnuo nam je da izađemo van i upalio šibicu. Bacio ju
je ispod stražnjeg dijela bentleya i potrčao za nama.
“Diverzija, je li tako?” kazao je.
Vidjeli smo kako se zapalila vatra dok smo izlazili s policijskog
parkirališta. Svjetloplavi plamen kretao se po sagu poput valova na plaži. Vatra
je zahvatila razvaljene komade drveta i kretala se prema vani, hraneći se
velikom lokvom benzina. Plamen je poprimio žutu i narančastu boju i zrak je
počeo ulaziti kroz rupu gdje se nekoć nalazio ulaz u zgradu. U roku od minute,
cijela zgrada bila je u plamenu. Nasmiješio sam se i odvezao uz staru cestu.
Veći dio od dvadeset kilometara imali smo upaljena svjetla na
automobilu. Vozio sam brzo. Trebalo nam je možda dvanaest minuta. Prigušio
sam svjetla i i zaustavio se negdje oko četiri stotine metara prije mete.
Okrenuo sam se na cesti malo se vratio unatrag. Ostavio sam automobil
okrenut prema jugu, dolje prema gradu. Vrata otključana, ključ u bravi.
Hubble je nosio velike rezač željeza. Finlay je još jednom pregledao
revolver kojeg je uzeo iz ureda. Ja sam posegnuo ispod sjedala i izvukao
plastičnu bocu koju smo bili napunili benzinom. Gurnuo sam je u džep, zajedno
s nožem na rasklapanje. Bila je teška. Povukla mi je desnu stranu jakne prema
dolje i dovukla Desert Eagle visoko na prsa. Finlay mi pruži šibice. Stavio sam
ih u drugi džep.
Stajali smo zajedno u mraku, u blatu pored ceste. Ozbiljno smo kimnuli
glavama. Požurili smo preko polja, prema stablu sa slomljenim vrhom. Jasno se
ocrtavalo na mjesečini. Trebalo nam je nekoliko minuta da dođemo do njega.
Gazili smo po mekanoj zemlji. Napravili smo stanku kod raspuknutog debla.
Preuzeo sam rezač željeza od Hubblea pa smo ponovno kimnuli glavama i
zaputili se prema dijelu ograde koji je prolazio blizu stražnjeg dijela skladišta.
Bilo je deset minuta do četiri sata ujutro. Nitko nije progovorio još otkako smo
izašli iz policijske zgrade u plamenu.
Od stabla do ograde bilo je oko sedamdeset metara. Trebala nam je jedna
minuta. Nastavili smo naprijed sve dok nismo došli preko puta donjeg dijela
požarnog izlaza. Točno tamo gdje se spajao s betonskom stazom koja se
protezala oko cijele zgrade. Finlay i Hubble zgrabili su ogradu i nategnuli je, a
ja sam rezačem željeza rezao jedan po jedan segment. Išlo je kao da je od
papira. Izrezao sam veliki komad, visok dva metra, točno do mjesta gdje je
počinjala bodljikava žica, širok možda dva i pol metra.
Prošli smo kroz rupu. Prišli smo dnu stuba. Čekali smo. Iznutra su se čuli
zvukovi. Zvukovi kretanja i grebanja, u golemom prostoru preobličeni u
potmulo lupanje. Duboko sam uzdahnuo. Pokazao sam ostalima da se priljube
uz metalnu stranu zgrade. Još uvijek nisam bio siguran u ono s čuvarima na
vanjskoj strani skladišta. Predosjećaj mi je govorio da neće biti nikakvih
pojačanja. No, Finlay je bio zabrinut. A ja sam još davno naučio da treba voditi
računa o onome što brine ljude poput Finlaya.
Stoga sam pokazao ostalima da ostanu na mjestu i otpuzao iza ugla
goleme zgrade. Sagnuo sam se i bacio rezač željeza na betonsku stazu s visine
od tridesetak centimetara. Proizveo je taman dovoljnu količinu buke. Zvučalo
je kao da netko pokušava provaliti unutra. Priljubio sam se uz zid i čekao s
nožem u desnoj ruci.
Finlay je bio u pravu. S vanjske strane skladišta ipak je netko stražario.
No, i ja sam bio u pravu. Nije bilo nikakvih pojačanja. Vanjski čuvar bio je
narednik Baker. On je dežurao patrolirajući oko zgrade. Čuo sam ga prije nego
što sam ga ugledao, jer se čulo njegovo teško disanje i zvuk hodanja po betonu.
Došao je iza ugla zgrade i zaustavio se oko metar daleko od mene. Stao je i
buljio u rezač željeza. U ruci je imao svoj pištolj kalibra 38. Pogledao je rezač
željeza i onda pogledao niz ogradu, sve do dijela koji nedostaje, onda je stao
trčati prema njemu.
I onda je umro. Zamahnuo sam nožem i pogodio ga. No, nije se srušio.
Ispustio je revolver. Otplesao je jedan krug u svojim gumenim cipelama. Finlay
mu je prišao s leđa i uhvatio ga je za vrat. Izgledalo je kao kad seoski dječak
kolje kokoš. Fino je to napravio. Baker je iznad džepa na košulji još uvijek
nosio sjajnu pločicu s imenom. To je bila prva stvar koju sam na njemu
primijetio prije devet dana. Ostavili smo njegovo tijelo na stazi. Čekali smo pet
minuta. Pažljivo smo osluškivali, no nitko drugi nije došao.
Vratili smo se do mjesta gdje nas je Hubble čekao. Još jednom sam
duboko uzdahnuo. Prišao sam požarnim stubama i popeo se. Kod svakog
koraka sam tiho i pažljivo polagao stopala na stube. Polako sam se uspinjao.
Stubište je bilo napravljeno od nekakve vrste željeza ili čelika s otvorenim
spojevima između stuba. Da smo bili nespretni, sve skupa bi odjekivalo poput
prokletog zvona. Finlay je bio iza mene, stišćući držač za ruke desnom rukom
dok je u lijevoj držao pušku. Iza njega bio je Hubble, previše uplašen čak i da bi
disao.
Popeli smo se do vrha. Trebalo nam je nekoliko minuta da prijeđemo
četrdesetak metara. Bili smo vrlo oprezni. Stali smo na malu platformu na
vrhu. Prislonio sam uho na vrata. Tišina. Bez ikakvih zvukova. Hubble je
izvukao ključeve svog ureda. Čvrsto ih je stisnuo rukama kako ne bi zveckali.
Izabrao je odgovarajući, polako, pažljivo. Precizno ga je gurnuo u bravu.
Zadržali smo dah. On okrene ključ. Brava je kliknula, vrata se odškrinuše.
Zadržali smo dah. Bez zvuka. Bez reakcije. Tišina. Hubble je gurnuo vrata dalje,
polako i pažljivo. Finlay ih je preuzeo od njega i gurnuo još dalje. Predao ih je
meni. Ja sam ih otvorio do kraja, skroz do zida. Kako bi ostala otvorena,
podupro sam ih bocom benzina koja mi se nalazila u jakni.
Iz ureda se izlijevao jak snop svjetlosti, prelijevao preko izlaza za slučaj
nužde i napravio svijetlu prugu niz ogradu na polje četrdeset metara niže. U
samom skladištu gorjele su električne svjetiljke i njihova svjetlost prolazila je
kroz velike prozore na uredu. Moglo se vidjeti sve što se događa unutra. A od
onoga što sam vidio gotovo mi je stalo srce.
Nikad nisam vjerovao u sreću. Nikad nisam imao razloga za to. Nisam se
na nju oslanjao jer nisam imao ni prilike za to. No, ovaj put mi se debelo
posrećilo. Trideset šest godina loše sreće nestalo je jednim jedinim pogledom.
Bogovi su mi se smilovali, vodili me i pazili me. Samo s tim jednim jedinim
pogledom znao sam da sam pobijedio.
Jer, djeca su spavala na podu u uredu. Hubbleova djeca, Ben i Lucy, ležala
su na hrpi praznih platnenih vreća. Čvrsto u snu, raširenih ruku, izgledali su
nevino onako kako samo djeca mogu izgledati. Bili su prljavi i čupavi. Na sebi
su još uvijek imali školske uniforme od ponedjeljka. Izgledali su kao siročad s
požutjelih fotografija New Yorka, izvaljeni na podu, u dubokom snu. Bilo je
četiri sata ujutro. Moje sretno vrijeme.
Djeca su me bila vraški brinula. Zbog njih je ova cijela stvar bila gotovo
neizvediva. Promislio sam na to tisuću puta. U glavi sam prošao sve moguće
ratne igre, pokušavajući pronaći jednu koja bi djelovala u ovoj situaciji. Nisam
uspio. Svaki put bih došao do nekog lošeg ishoda. Do onoga što bi profesori s
fakulteta nazvali nezadovoljavajućim rezultatima. Svaki put bi mi djeca
završila raspršena po zidovima onom velikom puškom. Djeca i puške ne idu
zajedno, a ja sam cijelo vrijeme zamišljao četvero talaca i dvije puške na istom
mjestu i u isto vrijeme. Zamišljao sam djecu kako paničare, Charlie kako vrišti i
velika Ithace kako pucaju. Sve na jednom mjestu. Nisam bio došao ni do
kakvog rješenja. Da sam trebao dati sve što imam ili što ću ikada imati, dao bih
samo da nađem djecu kako negdje drugdje sama spavaju. A to se dogodilo.
Dogodilo se. Od zanosa mi je zujalo u ušima, poput histerične buke na
stadionu.
Okrenuo sam se ostaloj dvojici. Stavio sam im svoje ruke na potiljke i
približio ih sebi. Progovorio sam najtišim mogućim šaptom.
“Hubble, uzmi djevojčicu”, prošaptao sam. “Finlay, uzmi dječaka. Stavite
im ruke preko usta. Bez i jednog zvuka. Odnesite ih van, do stabla. Hubble,
odvedi ih tamo do auta. Ostani ondje s njima i čekaj. Finlay, ti se vrati ovamo.
Idite, odmah. Budite tihi.”
Izvadio sam Desert Eagle i izvukao njegov sigurnosni prekidač. Zglobom
sam držao vrata i držao pištolj uperen u vrata na drugoj strani. Finlay i Hubble
uvukli su se u ured. Napravili su sve kako treba. Držali su se nisko. Bili su tihi.
Dlanovima su djeci prekrili usta. Podigli su ih s poda. Šuljali su se napolje.
Uspravili su se i prošli pored dugačke cijevi mog velikog pištolja. Djeca su se
probudila i trgnula. Njihove širom otvorene oči buljile su u mene. Hubble i
Finlay odveli su ih do vrha dugačkog stubišta. Tiho su se spustili niz njega. Ja
sam se povukao iz hodnika, do daljeg kuta metalne platforme. Pronašao sam
kut iz kojeg ih mogu pokrivati cijelim putem. Gledao sam ih kako polako
odlaze izlazom za slučaj nužde, sve do tla, do ograde, kroz rupu prema daljini.
Prošli su kroz snop jake svjetlosti koji se prostirao po polju, petnaestak metara
ispod mene, pa nestali u noći.
Opustio sam se. Spustio sam pištolj. Pažljivo sam osluškivao. Nije se čulo
ništa osim prigušenih zvukova iz unutrašnjosti goleme metalne zgrade.
Uvukao sam se u ured. Po podu sam dopuzao do prozora. Polako sam podigao
glavu i pogledao dolje. Ugledao sam prizor kojeg nikad neću zaboraviti.
Na krovu skladišta nalazilo se najmanje stotinu jakih žarulja.
Osvjetljavale su mjesto bolje od danje svjetlosti. Bio je to ogroman prostor.
Dug najmanje trideset, širok možda dvadeset pet, i visok otprilike dvadeset
metara. I bio je pun dolarskih novčanica. Golema hrpa novca zauzimala je
gotovo cijelo skladište. U daljem kutu bila je poslagana najmanje osamnaest
metara visoko i spuštala se prema podu poput kakve velike planine. Bila je to
planina novca. Uzdizala se poput ogromnog ledenjaka. Bila je golema.
Na drugom kraju skladišta ugledao sam Tealea. Sjedio je na jednom
nižem dijelu planine, visokom možda tri metra. Na koljenima je držao pušku.
Izgledao je poput patuljka u usporedbi s gomilom iza njega. Petnaestak metara
bliže meni stajao je stari Kliner. Sjedio je, na nešto višem dijelu hrpe. Sjedio je
na četrdeset tona novca. Na koljenima je držao pušku.
Obje puške bile su uperene prema Roscoe i Charlie Hubble. Njih dvije bile
su dvije male figure dvanaest metara ispod mene. Tjerali su ih da rade. Roscoe
je u ruci držala lopatu za snijeg, jednu od onih zakrivljenih alatki kojima u
državama u kojima pada snijeg čiste prilaze. Gurala je hrpe dolara prema
Charlie. Charlie ih je trpala u kutije za klimatizacijske uređaje i gurala ih
unutra vrtnim grabljama. Iza njih dvije stajao je red zapečaćenih kutija. Ispred
njih nalazila se golema hrpa. Naporno su radile daleko ispod mene, izgledajući
poput dva mrava na toj hrpi novca.
Zadržao sam dah. Bio sam paraliziran. To je bio, doslovno, nevjerojatan
prizor. Vidio sam Klinerov crni kombi. Bio je parkiran sa stražnjom stranom
prema unutra, odmah pored kliznih vrata. Pored njega nalazio se Tealeov bijeli
cadillac. Oba su bili veliki automobili, no izgledali su neprimjetno pored
planine novca. Bili su ništa, poput igračaka na plaži. Bilo je strašno, kao priča iz
bajke, kao nekakva podzemna spilja u rudniku smaragda u nekoj prekrasnoj
bajci. Sve žarko osvijetljeno stotinama jakih žarulja. Sitne figure daleko ispod
mene. Nisam mogao vjerovati.
Hubble je rekao da je milijun dolara u gotovini vraški dobar prizor, a ja
sam gledao u četrdeset milijuna. Visina hrpe me je fascinirala. Uzdizala se
daleko uvis, deset puta više od onih dviju sićušnih figura koje su radila na
razini poda. Više od prosječne kuće, više od dvije kuće. Bilo je nevjerojatno. To
je bilo golemo skladište, i bilo je puno neopisive količine novca. Prepunjeno s
četrdeset milijuna originalnih novčanica od jednog dolara.
Dvije žene kretale su se tromim pokretima velikog umora, poput
iscrpljenih vojnika na kraju nekog iznimno okrutnog manevra. Spavale su na
nogama, krećući se automatski dok im je um vapio za odmorom. S goleme hrpe
u kutije su pakirale naramak za naramkom novčanice. To je bila uzaludna
zadaća. Povlačenje Obalne straže uhvatilo je Klinera na krivoj nozi. Nije bio
spreman. Skladište je bilo beznadno zatrpano. Roscoe i Charlie tjerane su da
rade poput ropkinja. Teale i Kliner promatrali su ih poput nadglednika,
ravnodušno, kao da su znali da su stigli do kraja puta. Ogromna hrpa novca će
ih pokopati, progutati i udaviti ih.
Začuo sam slabašan zvuk Finlayevih koraka na požarnom stubištu.
Otpuzao sam natrag iz ureda i sreo ga na metalnoj platformi s vanjske strane.
“Odvedeni su u auto”, prošaptao mi je. “Kako stojimo ovdje?”
“Dvije puške, napete i spremne”, prošaptao sam. “Roscoe i Charlie
izgledaju OK.”
Bacio je pogled prema jakim svjetlima i prigušenim zvukovima.
“Što svi oni rade tamo?” upitao me šaptom.
“Dođi i pogledaj”, polako sam kazao. “No, zadrži dah.”
Zajedno smo otpuzali unutra. Puzali smo preko poda do prozora. Polako
smo podigli glave. Finlay pogleda prema fantastičnom prizoru ispod nas. Dugo
je buljio prema dolje. Očima je prelijetao cijelo skladište. Na koncu je počeo
buljiti u mene, zadržavajući svoj dah.
 “Kriste”, prošaptao je.
Kimnuo sam mu glavom. Otpuzali smo do platforme na požarnom izlazu.
“Kriste”, prošaptao je ponovno. “Možeš li vjerovati u ovo?”
Odmahnuo sam glavom.
“Ne”, prošaptao sam. “Ne mogu vjerovati.”
“Što ćemo napraviti?” upitao me je.
Podigao sam ruku u zrak, kao znak Finlayu da pričeka na platformi.
Uvukao sam se ponovo unutra i provirio kroz prozor. Dobro sam pogledao
cijelo mjesto. Pogledao sam gdje Teale sjedi, pogledao sam unutrašnja vrata
ureda, provjerio sam Klinerovo vatreno polje, pretpostavio gdje bi Roscoe i
Charlie mogli završiti. Preračunao sam kutove i procijenio udaljenosti. Došao
sam do jednog konačnog zaključka. Bio je to strašan problem.
Stari Kliner bio nam je najbliži. Roscoe i Charlie radili su između njega i
Tealea. Teale je bio najopasniji jer je bio na daljem dijelu skladišta. Da se
pojavim na vrhu unutrašnjih stuba, svih četvero bi podiglo pogled prema meni.
Kliner bi podigao svoju pušku. Teale bi podigao svoju. Obojica bi pucali ravno
u mene.
Kliner bi imao čistu priliku, šezdeset stupnjeva prema gore, poput lovca
na fazane. No Roscoe i Charlie bi bile dolje između Tealea i mene. Teale bi
pucao u relativno malom kutu. Već bi bio stajao tri metra više na kosini. S
udaljenosti od tridesetak metara trebao bi pucati još desetak metara uvis. Mali
kut. Možda petnaest ili dvadeset stupnjeva. Njegova velika Ithaca dizajnirana
je da pokrije puno veći kut od petnaest ili dvadeset stupnjeva. Njegova ubojita
kiša baruta pogodila bi i žene. Njegov pucanj bi ih ubio. Kad bi Tele podigao
svoj pogled i pucao u mene, Roscoe i Charlie bi bile mrtve.
Otpuzao sam van iz ureda i pridružio se Finlayu na požarnom izlazu.
Sagnuo sam se i podigao plastičnu bocu s benzinom. Pružio sam je njemu
zajedno sa žigicama. Približio sam mu se i pokazao što da učini. Skupa smo
šaptali i potom se on polako počeo spuštati niz dugački red metalnih stuba. Ja
sam puzeći otišao u ured i pažljivo položio Desert Eagle na pod pored
unutrašnjih vrata. Sa izvučenim sigurnosnim okidačem, otpuzao sam natrag do
prozora. Podigao sam glavu i čekao.
Prošle su tri minute. Buljio sam u dalji dio pomičnih vrata za skladište.
Buljio sam i čekao. Promatrao sam prorez između dna vrata i betona, točno na
daljem dijelu, dijagonalno od mene do drugog kraja goleme prostorije. Buljio
sam i čekao. Prošle su četiri minute. Sićušne figure ispod mene nastavile su
naporno raditi. Roscoe i Charlie punili su kutije pod budnim Tealeovim okom.
Kliner se verao po brdima novca kako bi niz padinu prema ženama šutnuo
novu rijeku novčanica. Prošlo je pet minuta. Kliner je odložio svoju pušku. Bio
je desetak metara udaljen od nje, teturajući na hrpi papira, pokrećući malu
lavinu koja se kotrljala do Roscoeinih nogu. Prošlo je šest minuta. Sedam.
Onda sam ispod pomičnih vrata ugledao tamnu mokru mrlju benzina.
Tekla je u polukrug i nastavila je ulaziti unutra. Došla je do dna golemog brda
novca, tri metra niže od mjesta gdje je Teale bio izvaljen na jednoj od padina.
Sve više se povećavala. Tamna mrlja na betonu. Kliner je još uvijek radio,
trinaestak metara daleko od Tealea na drugoj strani brda. Još uvijek deset
metara daleko od svoga oružja.
Otpuzao sam do unutrašnjih vrata ureda. Pritisnuo sam kvaku. Vrata su
se malo odškrinula. Podigao sam svoj pištolj. Napola sam otvorio vrata.
Otpuzao sam natrag do prozora i gledao sam mali bazen benzina kako raste.
Bojao sam se da će ga Teale odmah nanjušiti. To je bio najslabiji dio
plana. No, nije ga mogao osjetiti jer je cijelo skladište bilo ispunjeno jakim,
užasnim smradom. Čim sam otvorio vrata, pogodio me poput čekića. Težak,
kiselkast, mastan smrad. Miris novca. Iz milijuna i milijuna zgužvanih i masnih
novčanica od jednog dolara isparavao je smrad znojnih ruku i prljavih
džepova. Miris je ispunjavao zrak. Bio je jednak onom kojeg sam osjetio u
praznim kutijama u garaži Shermana Stollera. Prljavi miris korištenog novca.
Zatim sam ispod vrata ugledao izbijanje plamena. Finlay je bacio šibicu.
Bio je to plamen svjetloplave boje. Probio se ispod vrata i proširio se iznad
široke lokve benzina, poput cvijeta koji se otvara i cvjeta. Došao je do podnožja
goleme zelene planine. Vidio sam kako Teale trza glavom i bulji u njega, sleđen
od straha.
Prišao sam vratima i provukao se kroz njih. Naciljao sam pištoljem.
Naslonio sam zglob na ogradu. Povukao sam okidač i raznio glavu Tealeu, s
udaljenosti od trideset metara. Veliki metak pogodio ga je u sljepoočnicu i
raznio mu lubanju po metalnom zidu iza njega.
Onda je sve pošlo po krivome. Vidio sam to u onom užasnom usporenom
snimku kada um radi puno brže nego što se tijelo kreće. Moja ruka s pištoljem
kretala se prema lijevo, kako bih uhvatio Klinera na putu prema njegovom
oružju. No Kliner se bacio udesno. Očajnički je skočio niz brdo novca prema
mjestu gdje je Teale odbacio svoju pušku. Namjeravao je upotrijebiti Tealeovo
oružje. Koristio bi se istom smrtonosnom geometrijom koju sam izračunao za
Tealea. Vidio sam svoju ruku kako se okreće prema njemu. Glatko je prolazila
kroz zrak i došla do Klinera točno u trenutku kad se bacio na hrpu novčanica i
skotrljao se niz nju. Potom sam čuo lupanje i otvaranje vrata za ulaz radnika.
Zvuk otvaranja vrata nadjačao je jeku pucnja koji je ubio Tealea i ugledao sam
Picarda kako šepa po podu skladišta.
Na sebi više nije imao jaknu i vidio sam kako krv natapa njegovu golemu
košulju. Vidio sam kako golemim koracima prilazi ženama. Glava mu se
okrenula i desna ruka se podizala uvis prema meni. Vidio sam kako u ruci
stišće svoj pištolj kalibra 38. Trideset metara dalje vidio sam kako Kliner
poseže za Tealeovom puškom koja je pala i zakopala se u hrpu novčanica.
Vidio sam plavi plamen kako se podiže s dna golemog brda novca. Vidio
sam Roscoe kako se polako okreće prema meni. Vidio sam Charlie kako se
polako okreće na drugu stranu kako bi vidjela Tealea. Vidio sam kako počinje
vrištati. Ruke su joj se polako podizale prema licu, usta su joj se otvarala, a oči
zatvarale. Njen vrisak polako je došao do mene i utopio se u buci pucnja iz
Desert Eaglea i treska otvaranja vrata.
Zgrabio sam ogradu metalnog balkona i jednom rukom joj se privukao.
Ruku s pištoljem uperio sam potpuno okomito i pogodio Picarda u rame, samo
djeličak sekunde prije nego što bi njegov pištolj bio uperen ravno u mene.
Vidio sam kako u eksploziji krvi pada na pod i ponovno podigao ruku kako bih
naciljao Klinera.
Um mi je bio odvojen od tijela. U svemu se ponašao kao da se radi o čisto
mehaničkom problemu. Stegnuo sam rame kako bi ga trzaj velikog
automatskog pištolja gurnuo prema gore. Time sam uštedio djeličak sekunde
dok sam podizao pogled prema daljem dijelu skladišta. Osjetio sam žarenje na
dlanu dok su plinovi izgaranja gurali potrošenu čahuru vani i novi metak u
cijev pištolja. Cijev Klinerove Ithace bila je na putu prema gore uz kišu
novčanica dok ju je natezao. Kroz buku metka koji je ubio Picarda začuo sam
dvostruki škljocaj mehanizma.
Moj odvojeni um predvidio je da će Kliner pucati tek nešto više od
horizontale kako bi me pogodio vrhom kiše baruta, dok će njen donji dio
skinuti glavu Roscoe i Charlie. Kazao mi je da će mom metku trebati djeličak
dulje od sedam stotinki sekunde da prijeđe duljinu prostorije i da bih ga
trebao ciljati visoko desno kako bi se puška okrenula od žena.
Nakon toga, moj mozak jednostavno se ugasio. Pružio mi je sve te
informacije i naslonio se da se ruga mom pokušaju da podignem ruku prije
nego što će Kliner podignuti svoju pušku. Bila je to utrka u mučnom
usporenom smislu. Bio sam gotovo napola visio s balkona, polako podižući
ruku kao da podižem nevjerojatnu težinu. Trideset metara dalje Kliner je
polako podizao cijev puške, kao da je bila premazana nekom ljepljivom
masom. Dizale su se zajedno, polako, centimetar po centimetar, stupanj po
stupanj, sve više i više. Trajalo je cijelu vječnost. Trajalo je kao cijeli moj život.
U podnožju planine novca plamen je jačao i pucketao, preko novca se širio na
sve strane. Klinerovi žuti zubi širili su se u vučji osmijeh. Charlie je vrištala.
Roscoe se polako lelujala prema podu betonskom podu poput laganog komada
tkanine. Moja ruka i Klinerova puška polako su putovale prema gore, jedan po
jedan užasni centimetar.
Moja ruka podigla se prva. Pucao sam i pogodio Klinera u gornji desni dio
prsa, a udar golemog pištolja kalibra 44 oborio ga je s nogu. Cijev Ithace pala je
u stranu dok je on povukao obarač. Puška je puknula i opalila u prazno, u
golemo brdo novca. Komadi i komadići novčanica poletjeli su po cijeloj
prostoriji. Vrtjeli su se kao u velikoj mećavi i planuli kad bi došli do vatre.
Potom je vrijeme iznova krenulo, a ja sam potrčao niz stube do poda
skladišta. Plamen se širio po masnoj planini brže nego što normalan čovjek
može trčati. Probio sam se kroz dim i uhvatio Roscoe jednom, a Charlie
drugom rukom. Podigao sam ih i odnio do stubišta. Ispod kliznih vrata osjetio
se vjetar kisika kako ulazi u prostoriju i hrani vatru. Cijelo golemo skladište
gutao je plamen. Ogromno brdo novca je pucketalo. Trčao sam ravno prema
stubama, vukući dvije žene pod rukama.
Naletio sam pravo na Picarda. On se bio podigao s poda i od sudara sam
pao na pod. Stajao je tamo poput ranjenog diva, ričući od bijesa. Desno rame
bilo mu je razneseno i iz njega je šikljala krv. Košulja mu je bila natopljena
žarkocrvenom mrljom. Jedva sam se podigao s poda, a on me je dohvatio
lijevom rukom. Bio je to snažan udarac koji me je odbacio natrag. Uslijedio je
još jedan s lijeve strane koji me je pogodio u lijevo rame i uz zveket odbacio
Desert Eagle na beton. Vatra oko nas je jačala, pluća su mi gorjela i čuo sam
Charlie Hubble kako histerično vrišti.
Picard je izgubio svoj pištolj. Nesigurno je stajao ispred mene, njišući se
naprijed-nazad, zamahujući svojom lijevom rukom za još jedan udarac. Bacio
sam se na njega i laktom ga udario po vratu. Udario sam ga jače nego što sam
ikada ikoga udario. No on se samo stresao i prišao mi bliže. Zamahnuo je
svojom golemom lijevom rukom i srušio me postrance u vatru.
Dok sam se izvlačio iz nje udisao sam čisti dim. Picard je prišao bliže.
Nagnuo se nad mene i nogom me udario u prsa. Bilo je kao da me pregazio
šleper. Jaknu mi je zahvatio plamen. Svukao sam je i bacio je na njega. No, on ju
je samo rukom odbacio na stranu pa zamahnuo nogom, spremajući se za
udarac koji će me ubiti. Onda mu se tijelo počelo tresti kao da ga netko udara
po leđima, kao da ga udara čekićem. Ugledao sam Finlaya kako puca u Picarda
pištoljem kojeg je uzeo u postaji. Ispalio je šest metaka u Picardova leđa.
Picard se okrenu i pogleda ga. Napravio je jedan korak prema njemu. Finlayev
pištolj klikne u prazno.
Posegnuo sam za mojim velikim izraelskim automatikom. Pronašao sam
ga na vrućem betonu, podigao ga i upucao Picarda ravno u potiljak. Pod
udarom golemog metka lubanja mu je eksplodirala. Noge su mu se zaplele i
počeo je padati. Ispalio sam svoja posljednja četiri metka u njega, prije nego
što je pao na pod.
Finlay je zgrabio Charlie i otrčao kroz vatru. Ja sam podigao Roscoe s
poda, bacio se prema stubama i odvukao je uz njih i kroz ured. Izašli smo vani i
spustili se niz požarne stube dok je kroz vrata iza nas prolazio plamen.
Provukli smo se kroz rupu na ogradi. Podigao sam Roscoe visoko kroz zrak pa
potrčao preko polja do stabla.
Iza nas, pregrijani zrak odbacio je krov sa skladišta pa se plamen digao
desetke metara uvis. Posvuda oko nas letjeli su zapaljeni komadi novčanica od
jednog dolara. Skladište je isijavalo toplinom poput peći. Na leđima sam osjetio
vrućinu, a Roscoe nam je s ramena tresla komade pepela koji su padali po
nama. Trčali smo prema stablu. Nismo se zaustavljali. Nastavili smo trčati
prema cesti. Dvije stotine metara. Iza nas čulo se škripanje i zvuk lomljenja
metala dok se skladište raspadalo i nestajalo u plamenu. Ispred nas Hubble je
stajao pokraj Bentleya. Otvorio je stražnja vrata i potrčao prema sjedalu za
vozača.
Nas četvero ugurali smo se na stražnje sjedalo, pa Hubble nagazi na
papučicu gasa. Automobil naglo krene naprijed i vrata se sama zatvoriše. Djeca
su sjedila na prednjem sjedalu. Oboje su vrištali. Charlie je vrištala. Roscoe je
vrištala. S nekakvim stranim čuđenjem ustanovio sam da i ja vrištim.
Hubble je odjurio oko kilometar i pol niz cestu. Onda se naglo zaustavio, a
mi smo se iskobeljali sa sjedala i ispali iz auta. Spoticali smo se. Grlili smo se,
ljubili se i plakali, posrćući u blatu pokraj ceste. Sva četiri člana obitelji Hubble
zagrlila su se. Roscoe, Finlay i ja zagrlili smo se. Potom Finlay stane plesati,
vrišteći i smijući se poput luđaka. Sva ona njegova rezerviranost iz Bostona
nestala je. Roscoe i ja bili smo čvrsto zagrljeni. Ja sam promatrao vatru,
kilometar i pol dalje. Bivala je sve veća i veća, sve viša. Širila se na susjedno
skladište farmera. Vreće gnojiva i bačve motornog ulja eksplodirale su poput
bombi. Svi smo se okrenuli kako bismo vidjeli pakao tih eksplozija. Svih
sedam, postrojenih u nepravilan red pokraj ceste. S udaljenosti od kilometra i
pol promatrali smo oluju. Veliki plameni jezičci sezali su tristo metara uvis.
Bačve ulja koje su eksplodirale, padale su naokolo poput smrtonosnih granata.
Noćni horizont bio je prepun zapaljenih novčanica, poput tisuću narančastih
zvijezda. Izgledalo je kao u paklu.
“Kriste”, kaže Finlay. “Jesmo li mi to napravili?”
“Ti si to napravio, Finlay”, kazao sam. “Ti si bacio šibicu.”
Nasmijali smo se i zagrlili se. Plesali smo, cerili se i kuckali po leđima.
Bacali smo djecu uvis, grlili ih i ljubili ih. Hubble me zagrli i snažno udari po
leđima. Charlie me zagrli i poljubi. Podigao sam Roscoe i dugo i snažno je
poljubio. Bez prestanka. Ona omota svoje noge oko moga struka i rukama me
čvrsto obuhvati oko glave. Ljubili smo se, kao da ćemo umrijeti ako stanemo.
Potom sam nas polako i tiho odvezao do grada. Finlay i Roscoe stisnuli su
se na sjedalu pored mene. Četiri člana obitelji Hubble ugurali su se na stražnja
sjedala. Čim smo za sobom ostavili skladište u plamenu, ispred sebe smo
ugledali zapaljenu policijsku postaju. Usporio sam dok smo prolazili pored nje.
Divlje je gorila. Skupa s njom malo-pomalo počela je gorjeti i zemlja ispod nje.
Stotine ljudi stajale su u krugu oko nje i promatrale. Nitko nije ni pokušavao
nešto napraviti.
Ponovno sam podigao brzinu i projurili smo kroz uspavani grad. Preko
puta kipa starog Caspara Tealea skrenuli smo desno, u Beckman Drive.
Zaobišli smo tihu bijelu crkvu. Vozili smo kilometar i pol uzbrdo, do poznatog
bijelog poštanskog sandučića na broju dvadeset pet. Skrenuo sam pa se polako
provezao zavojitim prilazom. Zaustavio se pred vratima točno koliko je obitelji
Hubble trebalo da se izađe. Okrenuo sam stari automobil i ponovno sišao niz
prilaz. Ponovno sam se spustio niz Beckman Drive i zaustavio se na početku
ulice.
“Van, Finlay”, kazao sam.
On se nasmiješi i izađe iz auta. Odšetao je u noć. Ja sam autom prešao
Main Street i odjurio do Roscoeine kuće. Zaustavili smo se na njenom prilazu.
Utrčali smo u kuću. Iz ormara na kraju hodnika izvukli smo nekoliko ladica i
njima poduprli razvaljena ulazna vrata. Zatvorili smo se i ostavili ostatak
svijeta vani.

TRIDESET ČETIRI

Nije uspjelo između Roscoe i mene. Ustvari, nikada nismo ni imali

izgleda. Bilo je previše problema. Trajalo je mrvicu dulje od dvadeset četiri
sata, a onda je završilo. Ponovno sam se vratio skitnji.
Kad smo izvukli one ladice i njima poduprli razvaljena vrata bila je
nedjelja, pet sati ujutro. Oboje smo bili iscrpljeni. No u nama je još uvijek
kuhao adrenalin. Stoga nismo mogli spavati. Umjesto toga, razgovarali smo. A
što smo više pričali, to je postajalo gore.
Roscoe je bila zarobljena gotovo šezdeset četiri sata. Nisu je zlostavljali.
Rekla mi je da je nisu ni takli. Bila je prestrašena, no oni su je samo tjerali da
radi poput roba. U četvrtak ju je Picard odvezao u njegovom autu. Gledao sam
ih kako odlaze. Mahao sam im. Ona mu je ispričala sve što se događalo.
Kilometar i pol dalje, uperio je pištolj u nju. Razoružao ju je, stavio joj lisice i
odvezao je u skladište. Ušli su ravno kroz ona pomična vrata i ona je odmah
morala početi raditi s Charlie Hubble. Njih dvije radile su unutra, cijelo vrijeme
dok sam ja stajao ispod nadvožnjaka i promatrao skladište. Sama Roscoe
istovarila je onaj crveni kamion kojeg je dovezao Kliner mlađi. A onda sam ga
ja slijedio do onog parkirališta za kamione pored Memphisa i čudio se zašto je
prazan.
Charlie Hubble je bila unutra i radila punih pet i pol dana. Od ponedjeljka
navečer. Već tada je Kliner počeo paničariti. Povlačenje Obalne straže došlo je
prebrzo za njega. Znao je da mora raditi brzo kako bi raščistio onu hrpu novca.
Stoga je Picard doveo obitelj Hubble ravno u skladište. Kliner je natjerao taoce
da rade. Noću su spavali samo po nekoliko sati, ležeći na hrpi novca, lisicama
vezani za dno uredskih stuba.
U subotu ujutro, kad se njegov sin i dvojica stražara nisu vratili, Kliner je
poludio. Tada mu je potpuno nestalo radne snage. Stoga je natjerao taoce da
rade bez prestanka. U subotu navečer uopće nisu spavali. Samo su nastavili
raditi s lopatama, u uzaludnom zadatku da cijelo brdo potrpaju u kutije. Sve
više i više su zaostajali s poslom. Svaki put kad bi novi kamion prosuo svoj
teret na pod skladišta, Kliner bi postajao sve nervozniji.
Dakle, Roscoe je bila rob gotovo puna tri dana. U strahu za svoj vlastiti
život, u opasnosti, iscrpljivana i ponižavana puna tri dana. A ja sam bio kriv.
Kazao sam joj to. Što sam joj više govorio, to je ona više govorila da ne krivi
mene. Ja sam kriv, govorio sam joj. Nisi ti kriv, govorila je ona. Žao mi je
govorio sam. Nemoj da ti bude žao, odvraćala je ona.
Slušali smo jedno drugo. Prihvaćali smo ono govorili. No ja sam još uvijek
mislio da sam ja kriv. Nisam bio sto posto siguran da i ona tako ne misli. Bez
obzira na to što je govorila. Nismo se posvađali oko toga. No to je bila prva
slabašna naznaka problema između nas.
Tuširali smo se zajedno u njenoj maloj kabini za tuširanje. Ostali smo
unutra gotovo sat vremena. Prali smo sa sebe smrad novca, znoja i požara. I još
uvijek smo razgovarali. Ja sam joj pričao o petku navečer. O zasjedi po oluji u
Hubbleovoj kući. Ispričao sam joj sve o tome. Kazao sam joj za torbu s
noževima, čekićem i čavlima. Ispričao sam joj što sam učinio onoj petorici.
Mislio sam da će joj biti drago.
A to je bio drugi problem. Nije bilo bogzna što dok smo stajali pod
mlazom vruće vode. No, osjetio sam nešto u njenom glasu. Lagano drhtanje.
Nije to bio šok, niti neodobravanje. Samo naznaka pitanja. Pitanja jesam li
možda malo pretjerao. Osjetio sam to u njenom glasu.
Cijelo vrijeme mislio sam da sve radim za nju i Joea. Ništa nisam radio
zato što želim. Bio je to Joeov posao, a ovo je bio njezin grad i njezini ljudi.
Napravio sam to jer sam je vidio kako se pokušava stopiti s kuhinjskim zidom,
kako plače kao da joj se srce slama. Napravio sam to za Joea i Molly.
Istovremeno dok sam osjećao da mi ne treba nikakvo opravdanje, sam sebi
sam sve ovako pokušavao opravdati.
U to vrijeme, nisam mislio da se radi o problemu. Tuširanje nas je
opustilo. Ponovno nam je vratilo nešto energije. Otišli smo u krevet. Ostavili
smo zastore razmaknute. Dan je bio prekrasan. Sunce je bilo visoko na vedrom
plavom nebu, a zrak je izgledao svjež i čist. Izgledalo je baš onako kako bi
trebalo izgledati. Kao novi dan.
Vodili smo ljubav s puno nježnosti, s puno energije, s puno radosti. Da mi
je tada netko kazao da ću idućeg jutra ponovno biti na putovanju, rekao bih mu
da je lud. Sam sebi sam rekao da nema nikakvih problema. Da ih izmišljam. I
da, ako problema i ima, za to ima itekakvih razloga. Možda posttraumatski
efekt, možda adrenalin. Možda ogromni umor. Možda to što je Roscoe bila
talac. Možda je reagirala onako kako većina talaca reagira. Oni su obično u
neku ruku ljubomorni na sve one koji skupa s njima nisu bili taoci. Neka vrsta
slabe srdžbe. Možda je to hranilo onu krivnju koju sam osjećao zato što sam
uopće dozvolio da je zarobe. Možda puno stvari. Zaspao sam siguran da ćemo
se probuditi sretni i da ću ondje ostati zauvijek.
Nismo se probudili sretni. Spavali smo sve do kasno poslijepodne. Potom
smo proveli nekoliko prekrasnih sati na poslijepodnevnom suncu koje nam je
ulazilo kroz prozor, drijemajući i rastežući se, ljubeći se i smijući se. Ponovno
smo vodili ljubav. Ispunila nas je radost osjećaja da smo na sigurnom, da smo
živi i zdravi i da smo zajedno sami. To nam je bilo najbolje vođenje ljubavi
zajedno. Bilo je ujedno i posljednje. No, tada to nismo znali.
Roscoe je uzela bentley i otišla u Eno’s po jelo. Nije je bilo sat vremena, a
onda se vratila s vijestima. Vidjela je Finlaya. Govorila mi je o tome što će se
iduće dogoditi. To je bio veliki problem. Pored njega, svi ostali problemi
izgledali su mali kao kikiriki.
“Trebaš vidjeti kako izgleda postaja”, kazala je. “Potpuno je sravnjena sa
zemljom.”
Izvadila je hranu, stavila je na pladanj pa smo jeli u krevetu. Prženu
piletinu.
“Sva četiri skladišta su izgorjela”, kaže ona. “Krhotine od eksplozije letjele
su na sve strane, po autocesti. Umiješala se državna policija. Dovukli su
vatrogasna vozila čak iz Atlante i Macona.”
“Umiješala se državna policija?” upitao sam.
Ona se nasmije.
“Svi su se umiješali”, kazala je. “Cijela stvar se zakotrljala. Šef vatrogasaca
u Atlanti zbog eksplozija je pozvao stručnjake za deaktiviranje bombi, jer nije
znao što se događa. Oni ne mogu nigdje bez da obavijeste FBI, za slučaj da se
radi o terorizmu, pa se i Biro za to zainteresirao. Potom se jutros u sve
umiješala i Nacionalna garda.”
“Nacionalna garda?” kazao sam. “Zašto?”
“To je najbolje od svega”, kaže ona. “Finlay je kazao da je, kad je sinoć
krov odletio u zrak, nagli dotok zraka raspršio novac na sve strane. Sjećaš se
onih zapaljenih komada koji su padali po nama? Posvuda naokolo bili su
milijuni dolara. Na kilometre daleko. Vjetar ih je nosio po poljima, po autocesti.
Većina novčanica je djelomično izgorjela, dakako, ali neke i nisu. Čim je sunce
izašlo odjednom su se pojavile tisuće ljudi, kružili su naokolo i skupljali novac.
Stoga je Nacionalnoj gardi naređeno da rastjera gomilu.
Polako sam jeo. Razmišljao sam o ovome.
“Guverner je taj koji poziva Nacionalnu gardu, je li tako?” upitao sam je.
Kimnula je. Usta su joj bila puna mesa s pilećeg krila.
“Guverner se umiješao”, kazala je. “Trenutno je ovdje u gradu. A Finlay je
javio Ministarstvu financija, zbog Joea. Šalju jednu ekipu ovamo. Rekla sam ti,
sve se zakotrljalo.”
“Dovraga, što još?” upitao sam.
“Ovdje su veliki problemi, dakako”, kaže ona. “Glasine se šire na sve
strane. Izgleda da svi znaju da je Fundacija gotova. Finlay kaže da ih se pola
pretvara da nisu imali pojma što se događa, a da su ostali ljuti poput samog
vraga jer više neće primati svojih tisuću dolara tjedno. Trebao si vidjeti starog
Enoa, sad kad sam išla po hranu. Izgledao je bijesan poput risa.”
“Je li Finlay zabrinut?” upitao sam.
“Izgleda OK”, kaže ona. “Naravno, pun je posla. U policiji nam je ostalo još
samo četvero ljudi. Finlay, ja, Stevenson i momak s prijemnog pulta. Finlay
kaže da je to upola manje nego što nam trenutno treba, zbog krize, ali i
dvostruko više nego što si možemo priuštiti, s obzirom da više neće biti
subvencija Fundacije. No, bilo kako bilo, nitko ne može ni zapošljavati ni
otpuštati ljude bez odobrenja gradonačelnika, a mi gradonačelnika više
nemamo, je li tako?”
Sjedio sam na krevetu i jeo. Problemi su se srušili na mene. Prije ih nisam
previše jasno razaznavao. No sad su bili potpuno jasni. U glavi mi se formiralo
jedno ogromno pitanje. Bilo je to pitanje za Roscoe. Želio sam joj ga odmah
postaviti i dobiti iskren, spontan odgovor. Nisam joj želio dati nimalo vremena
za razmišljanje.
“Roscoe?” kazao sam.
Ona podigne glavu i pogleda me. Čekala je. “Što misliš napraviti?” upitao
sam je. Pogledala me je kao da sam postavio jako čudno pitanje.
“Raditi dok ne padnem s nogu, pretpostavljam”, kazala je. “Bit će puno
posla. Morat ćemo ponovno izgraditi cijeli ovaj grad. Možda ćemo uspjeti od
njega napraviti nešto bolje, nešto što vrijedi. A ja u tome mogu igrati važnu
ulogu. Uspet ću se po totemu nekoliko ureza više. Zbilja sam uzbuđena.
Veselim se svemu tome, jer ovo je moj grad i namjeravam u sve biti uključena.
Možda ću ući u gradsko vijeće. Možda ću se čak kandidirati za gradonačelnicu.
To bi bila najstrašnija stvar, zar ne? Nakon svih onih godina, umjesto Tealea da
gradonačelnik postane netko s prezimenom Roscoe?”
Pogledao sam je. Ovo je bio sjajan odgovor, ali pogrešan odgovor.
Pogrešan za mene. Nisam želio ni pokušati nagovoriti je da se predomisli.
Nisam želio na nju vršiti nikakav pritisak. Zato sam je morao odmah izravno
pitati, prije nego što joj kažem što ja namjeravam. Želio sam njen iskren,
prirodan odgovor. I dobio sam ga. To je bilo ispravno za nju. Ovo je bio njen
grad. Ako itko može popraviti stvari, to je ona. Ako itko treba ostati, raditi dok
ne padne s nogu, to bi trebala biti ona.
Roscoe je spomenula guvernera, Ministarstvo financija, Nacionalnu
gardu, državnu policiju, FBI, istražitelje iz Atlante. Gotovo deset različitih
službi, sve će nastojati ispitati što se dogodilo u Margraveu. A radit će jako
temeljito. Nazvat će Klinera krivotvoriteljem stoljeća. Otkrit će da je
gradonačelnik nestao. Otkrit će da su u sve bila umiješana i četvorica
policajaca. FBI će tražiti Picarda. Zbog veze s Venezuelom umiješat će se i
Interpol. Bit će pakleno. Šest agencija natjecat će se poput luđaka da dođu do
rezultata. Rastrgat će cijelo mjesto.
A prije ili poslije jedna od njih će me početi gnjaviti. Ja sam stranac koji se
zatekao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Trebat će im otprilike
minuta i pol da shvate da sam ja brat ubijenog Vladinog istražitelja koji je
započeo cijelu stvar. Pogledat će što sam radio. Netko će pomisliti: osveta.
Dovući će me na razgovor i početi me obrađivati.
Neću biti osuđen. Za to nema nikakve šanse. Nigdje nije bilo nikakvih
dokaza. Na svakom koraku bio sam jako pažljiv. A znao sam i te kako ukenjati.
Mogu me držati sve dok mi ne naraste dugačka sijeda brada, svejedno ništa ne
bi dobili od mene. To je sigurno. No, pokušali bi. Pokušavali bi kao blesavi.
Držali bi me u Warburtonu dvije godine. Dvije godine gore, na katu za
pritvorenike. Dvije godine mog života. To je bio problem. Nije bilo šanse da
mirno pristanem na to. Upravo sam bio dobio svoj život natrag. Imao sam
samo šest mjeseci slobode u trideset šest godina. Tih šest mjeseci bili su
najsretnije vrijeme u mom životu.
Dakle, izvlačio sam se. Prije nego što itko od njih dozna da sam uopće bio
tu. Odlučio sam se. Morao sam ponovno postati nevidljiv. Morao sam se
maknuti sa svjetla reflektora u Margraveu, nekamo gdje one revne agencije
nikada neće tražiti. To je značilo da će se moji snovi o zajedničkoj budućnosti s
Roscoe rasplinuti prije nego što su uopće i počeli. Značilo je da moram kazati
Roscoe da nije toliko vrijedna da se radi nje kockam s dvije godine svoga
života. Morao sam joj to reći.
Razgovarali smo o tome cijelu noć. Nismo se posvadili oko toga.
Jednostavno smo razgovarali. Ona je znala da je ono što ću ja napraviti dobro
za mene. Ja sam znao da je ono što će ona napraviti dobro za nju. Pitala me je
hoću li ostati. Puno sam razmišljao, no odgovorio da neću. Nije bilo ništa više
za reći.
Onda smo razgovarali o drugim stvarima. Pričali smo o tome što ću ja
raditi i što će ona raditi. A ja sam polako shvatio da bi me ostanak u Margraveu
uništio jednako kao što će me uništiti odlazak. Jer, nisam želio stvari o kojima
je ona pričala. Nisam želio izbore, gradonačelnike, glasove, vijeća i komisije.
Nisam želio porez na imovinu, porez na održavanje, gospodarsku komoru i
strategije. Nisam želio sjediti ondje, dosađivati se i nabijati žuljeve. Ne s onom
malom srdžbom, osjećajem krivnje i neslaganjem koji bi rasli i rasli sve dok
nas ne uguše. Želio sam ono o čemu sam govorio. Želio sam cestu ispred sebe i
novo mjesto svakog dana. Želio sam kilometre i kilometre putovanja bez
ikakvog pojma gdje uopće idem. Želio sam skitati. Na umu mi je bila samo
skitnja.
Sjedili smo i razgovarali, snuždeni, sve do zore. Zamolio sam je da
napravi za mene još samo jednu stvar. Da se pobrine oko Joeovog sprovoda.
Kazao sam joj da želim da na njemu bude Finlay, obitelj Hubble, ona dva stara
brijača i ona. Kazao sam joj da zamoli sestru onog starijeg da bude tamo i
otpjeva Joeu jednu tužnu pjesmu. Kazao sam joj da pita staricu gdje je ta livada
na kojoj je ona pjevala uz pratnju gitare Blind Blakea, prije punih šezdeset
dvije godine. Rekao sam joj da tamo prospe Joeov pepeo.
Roscoe me je bentleyem odvezla do Macona. Bilo je sedam ujutro. Uopće
nismo spavali. Putovanje je potrajalo oko sat vremena. Sjedio sam na
stražnjem sjedalu, iza novih zatamnjenih stakala. Nisam želio da me itko vidi.
Prošli smo uzbrdicu od njene kuće do grada i stali se probijati kroz gust
promet. Grad je bivao sve puniji i puniji. Čak i prije nego što smo stigli do Main
Streeta, vidjelo se da vlada velika gužva. Na svim stranama stajali su parkirani
deseci automobila.
Tu su bili kombiji kabelskih televizija i CNN-a. Sagnuo sam se na
stražnjem sjedalu. Posvuda su šetali ljudi, iako je bilo tek sedam sati. Na svim
stranama stajali su redovi vladinih tamnoplavih automobila. Skrenuli smo na
uglu kod kafića. Ljudi su stajali u redu na pločniku, čekajući doručak.
Provezli smo se kroz osunčani grad. Main Street bio je prepun parkiranih
automobila. Vozila su se nalazila na pločnicima. Vidio sam auta vatrogasnih
šefova i patrolna vozila državne policije. Dok smo se vozili pogledavao sam
prema brijačnici, no starci nisu bili ondje. Nedostajat će mi. Nedostajat će mi
stari Finlay. Uvijek ću se pitati kako su stvari ispale za njega. Sretno, stari
momče s Harvarda, mislio sam u sebi. Sretno i obitelji Hubble. To jutro za njih
je predstavljalo novi početak. Trebat će im puno sreće. Sretno i Roscoe. Sjedio
sam i potiho joj želio sve najbolje. Zaslužila je. Zaista jest.
Odvela me skroz na jug, do Macona. Pronašla je autobusni kolodvor i
parkirala automobil. Pružila mi je malu omotnicu. Rekla mi je da je ne otvaram
odmah. Stavio sam je u džep. Poljubio sam je za oproštaj i izašao sam iz auta.
Nisam se okretao. Začuo sam zvuk velikih guma po pločniku i znao sam da je
otišla. Ušao sam u kolodvorsku zgradu i kupio kartu. Potom sam prešao cestu,
ušao u neki dućan s jeftinim stvarima i kupio novu odjeću. Presvukao sam se u
kabini, a prljave stare maskirne hlače bacio u kantu za smeće. Potom sam
ponovno odšetao i sjeo na autobus za Kaliforniju.
Više od stotinu kilometara u očima su mi bile suze. Onda je stari autobus
prešao državnu granicu. Nalazio sam se u jugoistočnom dijelu Alabame.
Otvorio sam Roscoeinu omotnicu. Unutra je bila Joeova fotografija. Uzela ju je
iz stvari Molly Beth. Izvadila ju je iz okvira. Nožicama ju je smanjila, kako bi
stala u moj džep. Na poleđini je napisala svoj telefonski broj. No nije mi trebao,
jer sam ga znao napamet.

kraj