JAMES CLAVELL – SHOGUN

ROMAN O JAPANU

KNJIGA PRVA
 Dvojici moreplovaca, kapetanima
Kraljevske mornarice, koji su
svoje lađe voljeli više nego svoje
žene, kao što se od njih i očekivalo.

PIŠČEVA BILJEŠKA

Želim zahvaliti svima, živima i mrtvima, ovdje, u Aziji i u Evropi, koji su

pripomogli da nastane ovaj roman.

Lookout Mountain, California

 PROLOG

Ošine ga olujni vjetar. Duboko u sebi osjetio je njegov ugriz. Znao je ako
se ne iskrcaju za tri dana, svi će pomrijeti. Bilo je previše mrtvaca na ovom
putovanju, pomislio je. Ja sam glavni pilot mrtve flote! Od pet brodova preostao
je jedan. Od prvotnih stotinu i sedam članova posade — dvadeset i osam. Sada
se na nogama drže samo desetorica, a ostali su na samrti, među njima i
zapovjednik naše ekspedicije. Nemamo hrane! Više gotovo nemamo ni vode, a i
ova koju imamo, ustajala je i usmrđena.
Zvao se John Blackthorne i stajaše na palubi, sam, osim promatrača na
kosniku, nijemog Salamona, koji se šćućurio u zavjetrini i gledao more pred
brodom.
Iznenadni nalet vjetra nagne brod na bok. Blackthorne se prihvati za
priručje brodskog stolca vezanog blizu kormila na krmnici, sve dok se lađa, uz
škripu drvene oplate, nije izravnala. Bijaše to Erasmus, trojarbolni trgovačko-
ratni brod iz Rotterdama, dvije stotine i šezdeset tona nosivosti, opremljen s
dvadeset topova. Jedini preostali brod prve ekspedicijske flote poslane iz
Nizozemske da uništava neprijatelje u Novom svijetu. Bijahu to prvi nizozemski
brodovi koji su otkrili tajne Magellanova tjesnaca. Četiri stotine devedeset i šest
ljudi, sve sami dobrovoljci. Svi Nizozemci, osim trojice Engleza: dvaju pilota i
jednog oficira. Dobiše zadatak da pljačkaju španjolske i portugalske posjede u
Novom svijetu te da ih sažgu ognjem i mačem, da uspostave trajne trgovačke
veze, da u Tihom oceanu otkriju nove otoke koji bi im služili kao stalna
uporišta, da zauzimaju područja za Nizozemsku te da se nakon tri godine vrate
kući.
Protestantska Nizozemska već je preko četiri desetljeća ratovala s
katoličkom Španjolskom, kako bi zbacila jaram omraženih španjolskih
gospodara. Nizozemska, zvana katkad i Holandija, još je pravno bila dio
Španjolskog carstva. Njezina jedina saveznica Engleska, prva kršćanska zemlja
koja je raskrstila s papinskom kurijom u Rimu te prije sedamdesetak godina
postala protestantska, također se posljednjih dvadeset godina krvila sa
Španjolskom, a već je deset godina bila otvorena saveznica Nizozemaca.
Vjetar posta još hladniji i brod se naglo nagne. Sva su jedra bila skupljena
osim olujnih košnjača, no i uza sve to, struja i oluja snažno su ga nosile prema
zatamnjelom obzorju.
Tamo je oluja još jača, pomisli Blackthorne, ima više hridi i plićaka. I
nepoznato more. Dobro. Cijelog se života hvatam u koštac s morem i uvijek
sam pobjeđivao. I uvijek ću pobjeđivati.
Prvi engleski pilot koji je prešao Magellanov tjesnac. Da, prvi. I prvi pilot
koji je ikad plovio ovim azijskim morima, osim nekolicine portugalskih gadova
i Španjolaca što nemaju majke, koji još misle da je njihov cijeli svijet. Prvi
Englez u ovim vodama
Prvi u tolikim stvarima. Da. A to su toliki platili životima.
 Ponovno okusi i onjuši vjetar, ali kopnu ni traga ni glasa. Pretraživao je
ocean: bijaše tamnosiv i gnjevan. Bez mrljice algi ili promjene u boji koje bi
ukazivale na pješčane hridi. Daleko iza desnog boka opazio je vrh drugog
grebena, ali to mu nije ništa govorilo. Već im mjesecima prijete podvodne hridi,
a kopnu ni traga. Beskrajan je ovaj ocean, pomislio je. Dobro. Za ovo si ti učio!
Da ploviš nepoznatim morima, nacrtaš karte i vratiš se kući. Koliko smo već
odsutni od kuće? Godinu, jedanaest mjeseci i dva dana. Posljednja luka u Čileu,
prije stotinu trideset i tri dana, preko ovog oceana zvanog Tihi, kojim je prvi
plovio Magellan prije osamdeset godina.
Blackthorne bijaše ogladnio, a usta i tijelo boljeli su ga od skorbuta.
Naprezao je oči da prati kurs po kompasu, a mozak da izračuna približan
položaj. Čim zacrta položaj u roteiros, svoj priručnik, bit će siguran na ovom
djeliću oceana. A bude li siguran on, siguran će biti i njegov brod, pa će možda
zajednički pronaći Japan, ili čak kršćanskog kralja svećenika Johna i njegovo
Zlatno carstvo koje se prema legendi nalazi sjeverno od Kitaja, bez obzira gdje
je taj Kitaj.
A sa svojim dijelom bogatstva opet ću otploviti, na zapad prema kući, kao
prvi engleski pilot koji je oplovio Zemlju, i nikada više se neću micati od kuće.
Nikada. Tako mi moga sina!
Britki mu vjetar prekine te sitničarske misli i održi ga budnim. Bilo bi
glupo da sada spava. Iz tog sna nikada se ne bih probudio, pomisli i protegne
ruke da opusti zgrčene leđne mišiće. Čvršće se ogrne kabanicom. Vidje da su
jedra u ravnoteži, a kormilo privezano. Promatrač na pramcu bijaše budan.
Stoga se strpljivo opet smiri i pomoli Bogu da naiđu na kopno.
— Siđi, pilote, ja ću preuzeti ovu stražu ako se slažeš.
Treći oficir Hendrik Specz vukao se po mostiću. Lice mu je od umora
posivjelo, oči upale. Koža prepuna prišteva, žuta. Teško se naslonio na stalak
kompasa da ne bi pao. Malo je povraćao.
— Blagoslovljeni gospode Isuse, pišam na dan kad sam otputovao iz
Holandije.
— Gdje je prvi oficir, Hendrik?
— U krevetu. Nikako da ustane iz svog scheit voll ležaja!
I neće, sve do sudnjeg dana.
— A zapovjednik ekspedicije?
— Cvili za hranom i vodom. — Hendrik pljune. — Rekoh mu da ću
mu ispeći kopuna te da ću mu ga donijeti na srebrnom pladnju s bocom brendija
da lakše proguta. Scheit-huis! Coot!
— Jezik za zube!
— Hoću, pilote, ali on je crvljiva budala, a zbog njega ćemo svi
okinuti. — Mladić povrati obojenu sluz. — Blaženi gospode Isuse, pomozi mi!
— Pođi u potpalublje. Vrati se u zoru.
Hendrik se s mukom spusti na drugu brodsku stolicu.
— Dolje zaudara na smrt. Preuzet ću stražu ako se slažeš. Koji je
kurs?
— Kamo nas odnese vjetar.
— Gdje je kopno koje si nam obećao? Gdje je Japan? Gdje je, pitam?
— Naprijed.
— Uvijek naprijed! Gottimhimmel, nije nam naređeno da plovimo u
nepoznato. Već smo se morali vratiti kući, punih trbuha, umjesto da gonimo
vatru svetog Elma.
— Siđi u potpalublje ili drži jezik za zubima.
Hendrik turobno skrene pogled s visokog bradonje. Gdje smo sada?
htjede zapitati. Zašto ne smijem vidjeti tajni roteiros? No, znao je da se takva
pitanja ne postavljaju pilotu, pogotovo ne ovom. Pa i uza sve to, pomisli on,
želio bih da sam onako snažan i zdrav kao kad sam otputovao iz Holandije.
Onda ne bih čekao. Sad bih smrskao tvoje sivo-plave oči, izbrisao ti s lica taj
poluosmijeh koji me dovodi do ludila, poslao bih te u pakao, što i zaslužuješ. Ja
bih tada postao kapetan-pilot i brodom bi rukovodio Nizozemac, a ne stranac i
tajne bi nam bile sigurne. Naime, uskoro ćemo se zaratiti s vama Englezima.
Želimo istu stvar! Prevlast na morima, nadzor nad svim trgovačkim putevima,
osvajanje novog svijeta. I želimo ugušiti Španjolsku.
— Možda Japan ne postoji — iznenada progunđa Hendrik.
— To je gottbewondenen bajka.
— Postoji. Između tridesete i četrdesete sjeverne širine. Sad jezik za
zube ili sidi u potpalublje.
— Dolje je smrt, pilote — šapne Hendrik, zagleda se naprijed i dade
maha svojim mislima.
Blackthorne se namještao na stolcu. Danas ga je tijelo još više boljelo
nego inače. Sretniji si od većine, pomislio je, sretniji nego Hendrik. Ne, sretniji
nisi. Oprezniji! Sačuvao si svoje voće dok su oni svoje lakoumno trošili. Unatoč
tvojim upozorenjima. Zato sada tebe muči blagi skorbut dok svi ostali
neprestano krvare, imaju proljev, oči su im upale i krmeljive, a zubi su im
poispadali ili im se klimaju u desnima. Zašto se ljudi nikad ne žele opametiti?
Znao je da se svi njega boje, pa i zapovjednik ekspedicije. A i to da ga
većinom mrze. No, bijaše to normalno, jer na moru je zapovijedao pilot, on je
određivao kurs i rukovodio brodom, on ih je vodio iz luke u luku.
Tada je bilo svako putovanje opasno, jer su rijetke postojeće pomorske
karte bile tako nepouzdane da bijahu beskorisne. A nije postojao nikakav način
da utvrde geografsku dužinu.
— Otkrij kako da odrediš dužinu pa ćeš biti najbogatiji čovjek na
svijetu — govorio mu je njegov stari učitelj Alban Caradoc. — Kraljica će ti,
Bog je blagoslovio, dati deset tisuća funti i vojvodinu ako odgovoriš na tu
zagonetku. Portugalski govnožderi dat će ti još više: zlatnu galiju. A Španjolci
što nemaju majke dat će ti ih dvadeset! Kad kopno nije na vidiku, uvijek si
izgubljen, mladiću. — Caradoc bi zastao te tužno zakimao glavom, po svom
običaju. — Izgubljen si, mladiću. Osim ako...
 — Osim ako imam roteiros! — veselo je kliknuo Blackthorne znajući
da je dobro naučio lekciju. Tada je imao trinaest godina, a već je godinu dana
bio šegrt kod pilota i brodograditelja Albana Caradoca koji je preuzeo ulogu
njegova pokojnog oca. Nije ga nikad tukao, nego je njega i ostale dječake
poučavao tajnama brodogradnje i zakučatostima mora.
Roteiros bijaše knjižica s podrobnim zapažanjima pilota koji je već tamo
bio. Sadržavala je magnetske kompasne kurseve između luka i rtova, obala i
kanala. U njoj bijahu zabilježene izmjere dubinomjerom, boja mora i priroda
morskog dna. Pokazivala je kako su onamo došli i kako su se vratili. Koliko su
dana proveli na određenom pravcu, ponašanje vjetra, kada je puhao i otkud, koje
struje mogu očekivati i otkud. Pa doba oluja i doba povoljnih vjetrova, gdje se
brod može izvući na bok te očistiti i gdje mogu uzeti zalihe vode, gdje su
prijatelji, a gdje neprijatelji, plićaci, grebeni, struje, luke. Ukratko, sve što je
potrebno za sigurno putovanje.
Englezi, Nizozemci i Francuzi imali su pomorske karte svojih mora, ali
po morima preostalog svijeta plovili su samo kapetani iz Portugala i iz
Španjolske, a te dvije zemlje su sve roteirose držale u posvemašnjoj tajnosti.
Roteirosi koji bi otkrili putove u Novi svijet ili pak razotkrili tajnovitosti
Magellanova tjesnaca i Rta dobre nade — a oba prolaza pronašli su Portugalci
— ujedno bi otvorili i pomorske putove za Aziju, pa su ih stoga Portugalci i
Španjolci čuvali kao nacionalno blago, a njihovi neprijatelji, Nizozemci i
Englezi, isto su tako gorljivo za njima težili.
No, roteiros bijaše samo toliko pouzdan kao pilot koji ga je sastavio, pisar
koji ga je prepisao, vrlo rijetki tiskar koji bi ga tiskao, ili učeni čovjek koji bi ga
preveo. Stoga je u roteirosu moglo biti i pogrešaka. I hotimičnih. Pilot nikad
nije mogao biti siguran, sve dok i on tamo ne bi došao. Barem jedanput.
Na moru pilot bijaše vođa, jedini vodič i konačni sudac broda i brodske
posade. Jedino je on zapovijedao s krmnice.
A to vino udara u glavu, pomisli Blackthorne. I tko ga jednom srkne,
nikada ga ne zaboravlja, uvijek ga traži, a uvijek mu je potrebno. To je jedna od
stvari koje nas održavaju na životu dok ostali umiru.
Ustao je i obavio nuždu u izlivnicu. Iscuri pijesak iz pješčanog sata pored
stalka za kompas, a on ga obrne i udari o brodsko zvono.
— Možeš li ostati budan, Hendrik?
— Da! Da, mislim da mogu.
— Poslat ću nekoga da zamijeni promatrača na pramcu. Pazi da čovjek
stoji na vjetru, a ne u zavjetrini. Tako će ostati bistar i budan.
Na tren se pitao ne bi li brod skrenuo u vjetar te ga pustio da slobodno
plovi po noći, ali je odustao. Spustio se niz mostić i otvorio vrata pramnice.
Kabina je išla po širini broda, a bijaše ležaja i visaljki za stotinu dvadeset ljudi.
Okruži ga toplina, tako ugodna da je zanemario vječito prisutni smrad ustajale
vode na brodskom dnu. Nijedan od dvadesetak ljudi nije se maknuo s postelje.
— Na palubu, Maetsukker! — reče on na holandskom, koji bijaše
lingua franca u Nizozemskoj. Izvrsno ga je govorio, kao i portugalski,
španjolski i latinski.
— Umirem — uzvrati čovuljak oštrih crta lica pa se šćućuri na
postelji. — Bolestan sam. Gle, svi su mi zubi popadali od skorbuta. Isuse Bože,
pomozi nam, svi ćemo pomrijeti! Da nije bilo tebe, već bismo svi bili lijepo kod
kuće! Ja sam trgovac, a ne mornar. Ne spadam u posadu . Povedi nekoga
drugog. Onaj tamo Johann — Vrisnuo je kad ga je Blackthorne izvukao iz
ležaja i gurnuo prema vratima. Usta mu se zakrvare, bijaše ošamućen. Grub
udarac u bok trgne ga iz omamljenosti.
— Gubicu pošalji gore u snast i ostani tamo dok ne umreš ili dok ne
ugledamo kopno. — Čovjek naglo otvori vrata i u agoniji pobjegne.
Blackthorne pogleda ostale. Zabuljiše se u njega.
— Kako se osjećaš, Johanne?
— Dosta dobro, pilote. Možda ostanem živ. — Johannu Vincku bijahu
četrdeset i tri godine, a bijaše glavni topnik i pomoćnik nostroma, najstariji
čovjek na brodu. Bez kose i zuba. Imao je boju stare hrastovine i bijaše isto
toliko snažan. Prije šest godina plovio je s Blackthorneom u kobnom pohodu u
potrazi za sjeveroistočnim prolazom, pa su se njih dvojica dobro poznavala.
— U tvojim godinama većina ljudi je već mrtva, znači ti si ispred svih
nas. — Blackthorne je imao trideset i šest godina.
Vinck se neveselo nasmiješi.
— To je zbog brendija, pilote, i zbog jebanja i svetog života koji sam
vodio.
Nitko se ne nasmija. Netko upre prstom u jedan krevet.
— Pilote, umro je nostromo.
— Onda odnesite tijelo na palubu! Operite ga te mu sklopite oči! Ti, ti
i ti! — Ljudi ovaj put brzo skoknu iz postelja pa zajednički napola odvuku, a
napola iznesu leš iz kabine.
— Vinck, preuzmi stražu u zoru. A ti, Ginsel, budi promatrač na
pramcu.
— Razumijem!
Blackthorne se vrati na palubu. Vidje da je Hendrik još budan i da je brod
u redu. Smijenjeni promatrač Salamon posrne pored njega više mrtav nego živ,
natečenih očiju, crvenih od britkog vjetra. Blackthorne pođe do drugih vrata te
siđe u potpalublje. Hodnik je vodio do velike kabine na krmi koja bijaše
skladište i odaja zapovjednika ekspedicije. Blackthorneova se kabina nalazila na
desnom boku broda, a druga kabina, na lijevom boku, obično je bila za tri
oficira. Sad su je dijelili glavni trgovac Baccus van Nekk, treći oficir Hendrik i
brodski mali Croocq. Svi su bili teško bolesni.
Uđe u veliku kabinu. Zapovjednik ekspedicije Paulus Spillbergen u
polusvijesti je ležao na svom krevetu. Bijaše to onizak, rumen muškarac, inače
pretio, a sada tako mršav da mu je na trbuhu koža mlitavo visjela u naborima.
Blackthorne iz tajnog pretinca izvadi bocu s vodom te mu pomogne da gucne.
 — Hvala — slabašno će Spillbergen. — Gdje je kopno? Gdje je
kopno?
— Ispred! — odvrati on, iako ni sam nije više u to vjerovao. Odloži
bočicu, uši zapuši da ne čuje cviljenje i ode, iznova ga zamrzivši.
Prije gotovo godinu dana dođoše do Ognjene zemlje, a vjetar bijaše
povoljan za prodor u nepoznati Magellanov prolaz. No, zapovjednik ekspedicije
naredio je da se iskrcaju te da potraže zlato i blago.
— Isukrste, pogledajte na obalu, zapovjedniče! Nema blaga u onoj
pustoši.
— Legenda kaže da tamo ima zlata u izobilju, a područje možemo
osvojiti za slavnu Nizozemsku.
— Španjolci su već pedeset godina ovdje, sa znatnim snagama.
— Možda, ali nisu ovako daleko prodrli na jug, glavni pilote.
— Na ovom dalekom jugu obrnuta su godišnja doba. Svibanj, lipanj,
srpanj i kolovoz ovdje su ciča zima. Roteiros kaže da je za prodor kroz
Magellanov tjesnac najvažnije povoljno godišnje doba. Za koji tjedan
promijenit će se vjetar pa ćemo morati ostati i mjesecima ovdje zimovati.
— Koliko tjedana, pilote?
— Roteiros kaže osam, ali godišnja doba nisu uvijek ista.
— Onda ćemo nekoliko tjedana istraživati. Imamo mnogo vremena, a
zatim, bude li potrebno, opet ćemo se vratiti na sjever pa opljačkati još nekoliko
gradova, eh, gospodo?
— Sada moramo pokušati, zapovjedniče! U Tihom oceanu Španjolci
imaju jako malo bojnih brodova. Ovdje je more krcato njihovim brodovima!
Oni nas traže. Kažem da sada moramo naprijed.
No, zapovjednik ekspedicije ga je nadvladao i stvar dao ostalim
kapetanima na glasanje — a ne ostalim pilotima, jednom Englezu i trojici
Nizozemaca — te je predvodio beskorisne pohode na kopno.
Te godine vjetrovi su se rano promijenili pa su morali ondje prezimiti.
Naime, zapovjednik ekspedicije se zbog španjolskih flota bojao poći na sjever.
Tek nakon četiri mjeseca mogli su otploviti. Dotad je od gladi, studeni i proljeva
s krvarenjem pomrlo stotinu pedeset i šest ljudi iz flote, a jeli su teleću kožu
koja je prekrivala konope. Grozne oluje u tjesnacu raspršile su flotu. Erasmus
bijaše jedini brod koji je došao do utanačenog sastajališta pred obalom Čilea.
Mjesec dana čekali su ostale brodove, a tada, budući da su im prijetili Španjolci,
moradoše isploviti u nepoznato. Tajni je roteiros prestajao pred Čileom.
Blackthorne se vrati hodnikom te otključa vrata svoje kabine, a za sobom
ih zaključa. Kabina bijaše niska, malena i uredna, te se morao poguriti dok je
sjedao za stol. Otključao je pretinac i brižno odmotao posljednju jabuku koju je
tako brižno čuvao sve do otoka Santa Maria pred obalom Čilea. Bijaše sasušena
i majušna, puna plijesni na sagnjilom dijelu. Odreže četvrtinu. U jabuci je našao
nekoliko ličinki. Pojede ih zajedno s jabukom, prema starom pomorskom
vjerovanju da su ličinke u jabuci isto toliko djelotvorne protiv skorbuta kao
voće, a ako ih utrljaš u desni, sprečavaju ispadanje zuba. Polako je žvakao, jer
su ga boljeli zubi, a desni su mu bile upaljene i osjetljive. Tad gucne vodu iz
vinske mješine. Bila je ustajala. Zatim zamota ostatak jabuke te je zaključa u
pretinac.
Štakor jurne sjenama koje je bacala uljanica obješena nad njegovom
glavom. Daske ugodno zaškripe, a na podu se sjate žohari.
Umoran sam. Toliko sam umoran.
Zirne na svoj ležaj. Dug, uzak. Zamamna slamarica.
Toliko sam umoran.
Prospavaj jedan sat, šaptao mu je vražičak. Bar deset minuta, i osvježit
ćeš se za tjedan dana. Već danima spavaš samo nekoliko sati i to uglavnom gore
na studeni. Moraš spavati. Spavati. Oni su ti prepušteni...
— Neću! Spavat ću sutra! — glasno je rekao te prisili ruku da otključa
škrinju. Izvadi svoj roteiros. Tad vidje da je i onaj portugalski roteiros na
sigurnom, netaknut, i to mu je godilo, Uze novo guščje pero i počne pisati: ’21.
travnja 1600. Peti sat. Sumrak. Sto trideset i treći dan od otoka Santa Maria pred
Čileom. Trideset i drugi stupanj sjeverne geografske širine. More još olujno,
vjetar jak, a brod pod jedrima kao prije. Boja mora mutno sivo-zelena, bez dna.
Još jurimo pod vjetrom, po kursu od dvije stotine i sedamdeset stupnjeva,
lagano skrećemo na sjever-sjeverozapad. Žustro prodiremo, ovaj sat otprilike
dvije velike milje, a svaka sadrži tri milje. Prije pola sata na udaljenosti od pola
velike milje zapažene velike hridine u obliku trokuta, u smjeru sjeveroistok-
sjever . . Noćas su od skorbuta umrla trojica. Jedrar Joris, topnik Reiss i drugi
oficir de Haan. Preporučivši njihove duše Bogu, a budući da je zapovjednik
ekspedicije još slabo, bacio sam ih u more bez mrtvačkog pokrova, jer ga nitko
nije stigao sašiti. Danas je umro nostromo Rijckloff Danas u podne nisam uspio
izmjeriti visinu sunca, opet zbog naoblake, ali smatram da smo još na kursu i da
bismo se uskoro trebali iskrcati u Japan . . .
— Ali kako skoro? — zapitao je pomorsku svjetiljku koja mu je
visjela iznad glave i njihala se prema gibanju broda. Kako da nacrtam kartu?
Zacijelo postoji neki način, uvjeravao je sebe već milijunti put. Kako da
odredim dužinu? Zacijelo postoji način. Kako da povrće održimo svježim? Što
je skorbut? . . .
— Kažu da je to pomorska pošast, mladiću — kazao mu je Alban
Caradoc, trbušast čovjek velika srca i prosijede brade.
— Ne bi li se povrće moglo prokuhati i sačuvati u juhi?
— Pokvari se, momče. Nitko još nije otkrio kako da ga sačuva.
— Kažu da će uskoro isploviti Francis Drake.
— Ne! Ne smiješ poći, dječače.
— Imam skoro četrnaest godina. Pustili ste Tima i Watta da se s njim
ukrcaju, a njemu su potrebni piloti-šegrti.
— Njima je šesnaest godina, a tebi tek trinaest.
— Kažu da će se on pokušati probiti kroz Magellanov tjesnac pa onda
uz obalu do neistraženog područja, do Kalifornije, da nađe Anianske tjesnace
koji Tihi ocean spajaju s Atlantskim. Od Kalifornije sve na sjever do
Newfoundlanda, i naposljetku sjeverozapadni prolaz
— Pretpostavljani sjeverozapadni prolaz, mladiću. Nitko još nije
dokazao tu legendu.
— On hoće. Sad je admiral, a bit ćemo prvi engleski brod koji je
prošao kroz Magellanov tjesnac, prvi u Tihom oceanu, prvi . . Nikad mi se više
neće pružiti ovakva prilika!
— Oh da, hoće, a on nikada neće dokučiti tajnu Magellanova tjesnaca,
osim ako ne ukrade roteiros ili zarobi portugalskog pilota koji će ga voditi.
Koliko ti puta moram ponavljati? Pilot mora imati strpljenja. Nauči se
strpljivosti, momče. Imaš još mnogo
— Molim vas!
— Ne!
— Zašto?
— Zato što će on ploviti dvije-tri godine, a možda i više. Slabašni i
mladi dobijat će najgoru hranu i najmanje vode. A od pet brodova koji polaze,
vratit će se natrag samo njegov. Nećeš ostati živ, mladiću!
— Onda ću se ukrcati baš na njegov brod. Snažan sam. On će me
primiti!
— Čuj, dječače, s Drakeom sam plovio na Judith, njegovu
pedesettonašu. Bilo je to kod San Juan de Ulua, kad smo se mi i admiral
Hawkins na brodu Minion probijali iz luke kroz španjolske govnoždere. Vozili
smo robove iz Gvineje u Karipsko more, ali nismo imali španjolsku dozvolu za
trgovinu, a oni su namagarčili Hawkinsa i našu flotu namamili u stupicu. Imali
su trinaest velikih brodova, a mi šest. Potopili smo tri njihova broda, a oni naše
Swallow, Angel, Caravelle i Jesus of Lubeck. Oh, da! Drake nas je provukao
kroz stupicu i odveo kući. Na brodu je preostalo jedanaest ljudi da priča priču.
Hawkinsu je preostalo petnaest. Od četiri stotine i osam veselih mornara! Drake
je nemilosrdan, dječače. On želi slavu i zlato, ali samo za Drakea, a previše je
ljudi umrlo da se to dokaže.
— No, ja neću umrijeti. Bit ću jedan od...
— Ne. Šegrtovanje ti traje dvanaest godina. Moraš odslužiti još deset
godina pa si slobodan. No, dotad, znači do 1588. godine, učit ćeš kako da gradiš
brodove te kako da njima zapovijedaš. Slušat ćeš Albana Caradoca, majstora
brodograditelja i člana ‘Trinity House’. Inače nikad nećeš dobiti dozvolu. A bez
dozvole nikada nećeš moći voditi nijedan brod engleskim vodama, nikada nećeš
zapovijedati s krmnice nijednog engleskog broda u bilo kojim vodama, jer takav
je zakon dobroga kralja Harryja, Bog mu dao duši lako. Bijaše to i zakon velike
kurve Marije Tudor, dabogda joj se duša pržila u paklu. To je zakon naše
kraljice, neka nam vječito vlada, to je engleski zakon, najbolji pomorski zakon
na svijetu!
Blackthorne se sjetio kako je tada mrzio svog učitelja i kako je mrzio
‘Trinity House’, monopolističku školu koju je Henry VIII stvorio 1514. za
obuku i osposobljavanje svih engleskih pilota i kapetana. I mrzio je dvanaest
godina tog poluropstva, iako je znao da bez toga neće postići jedinu stvar na
svijetu koju je želio. A još je više zamrzio Albana Caradoca kada je, za vječnu
slavu, Drake pravim čudom došao natrag u Englesku na svojoj šalupi od stotinu
tona, Golden Hind, nakon tri godine izbivanja, kao prvi engleski brod koji je
oplovio zemlju, i dovezao najbogatiji plijen koji je ikada stigao na te obale.
Nevjerojatnih milijun i pol sterlinga u zlatu, srebru, mirodijama i posuđu od
plemenitih metala.
Od pet brodova izgubio je četiri, a od svakih deset ljudi pomrlo je osam.
Poginuše Tim i Watt, a zarobljeni portugalski pilot vodio je Drakeov pohod
kroz Magellanov tjesnac u Tihi ocean. No, to nije umanjilo Blackthorneovu
mržnju. To što je Drake objesio jednog oficira, izopćio kapelana Fletchera, i nije
našao sjeverozapadni prolaz, nije umanjivalo divljenje čitavog naroda. Kraljica
je uzela pedeset posto blaga i proglasila ga vitezom. Plemići i trgovci koji su
skupili novac za pohod dobili su tri stotine posto kamata i takmičili su se da
opreme i njegovo slijedeće gusarsko putovanje. A svi su pomorci molili da s
njim plove, jer je osvojio plijen, vratio se u domovinu, a sretna nekolicina
preživjelih se sa svojim dijelom plijena obogatila za čitav život.
Ja bih ostao živ, razmišljao je Blackthorne. Ostao bih! A moj udio blaga
bio bi dovoljan da...
— Rotz vooruiiiiiit! — (Ispred nas je greben!)
Isprva je taj povik više naslutio nego čuo. Tada, kroz zviždanje vjetra,
ponovno začuje otegnuti vrisak. Istrči iz kabine te mostićem pojuri na krmnicu.
Srce mu je lupalo, a grlo se sasušilo. Bijaše mrkla noć, pljuštalo je kao iz kabla,
a on se načas obradovao, jer je znao da će spremnice za kišnicu, koje su prije
mnogo tjedana pripremili, uskoro biti dupkom pune. Otvori usta da okusi
gotovo vodoravnu kišu. Popije slatku vodu, a zatim okrene leđa vjetru.
Vidje da se Hendrik ukočio od užasa. Maetsukker, promatrač na pramcu,
šćućurio se, nesuvislo drečao te pokazivao preda se. Tad i Blackthorne baci
pogled na more.
Hridina bijaše manje od dvije stotine metara ispred njih. Velike crne
kandže stijene, šibane gladnim morem. Slijeva i zdesna pružao se zapjenjeni,
tek tu i tamo prekinuti, niz valova. Olujni je vjetar dizao goleme slojeve pjene te
ih kovitlao u noćnu crninu. Pukne pramčani konop podizač, odleti križ
vrhovnjače. Jarbol se strese u svom ležištu, ali odolje, a more je neumoljivo
nosilo brod u smrt.
— Svi na palubu! — vikne Blackthorne i silovito zazvoni.
Buka trgne Hendrika iz omamljenosti.
— Izgubljeni smo! — krikne na nizozemskom. — Oh, Isuse!
Gospode, pomozi nam!
— Pozovi posadu na palubu, gade! Zaspao si! Obojica ste spavali! —
Blackthorne ga gurne prema palubnom mostiću, pograbi kormilo, navuče
zaštitne konopce sa žbica, pričvrsti se i žestoko zakrene kormilo u lijevo.
Upirao je svom snagom dok se kormilo borilo s olujom. Zatrese se čitav
brod. Tad se pramac počne sve brže ljuljati jer je uhvatio vjetar. Uskoro se nađu
bočno prema moru i prema vjetru. Nadmu se olujne košnjače i junački pokušaju
ponijeti težinu broda, a svi konopi se napnu i zaurlaju. More se sruči mi njih, a
oni su napredovali usporedno s hridinom, kad je on ugledao veliki val. Vrisne
da opomene ljude koji su se uspinjali iz pramčanog kaštela i svom snagom se
napne da spasi život.
More se obruši na brod, nagne ga na bok i on pomisli da im je odzvonilo
kadli se Erasmus strese kao mokri terijer i probije se iz valnog udola. Kroz
izlivnice je u slapovima padala voda, a on se borio da dođe do zraka. Vidje da je
nestalo nostromovo tijelo, izneseno na palubu da ga sutra sahrane. Vidje da
idući vul nadire još snažnije. Zahvati Hendrika te ga zadahtanog i koprcavog
podigne preko ograde u more. Novi val skotrlja se palubom. Blackthorne
provuče jednu ruku kroz kormilo da ga voda ne odnese. Sada je Hendrik bio
pedeset metara od lijevog boka. Valovi ga opet dobace uz brod, a tad ga
divovski nalet izbaci visoko iznad broda. Tamo je na tren ostao i vrištao. Tad ga
more ponese, smrska na hridini te ga proždere.
Brod se obruši na more u nastojanju da se probije. Popusti još jedan
konop za spuštanje jedra, a kolotura i koloturnik mahnito su se njihali dok se
nisu zapleli u jarbol i jedrilje.
Vinck i još jedan čovjek dovuku se na krmnicu te se nagnu na kormilo da
pomognu Blackthorneu. Na desnom je boku vidio opasnu hridinu koja je
postajala sve bliža. Ispred njih i lijevo bijaše još hridina, ali tu i tamo vidio je
praznine.
— U snast, Vinck! Digni prednja jedra! — Vinck i dvojica mornara
uspinjala su se pedalj po pedalj u jedrilje prednjeg jarbola, dok je ostala posada
pod njima dohvatila konope da im pomogne.
— Pazi, ispred! — vrisne Blackthorne.
More se pjenilo po palubi, odnijelo još jednog čovjeka te opet izbacilo na
brod nostromov leš. Pramac se vine iz vode i opet zapljusne, a palubu preplavi
još više mora. Vinck i ostali mornari psovali su i izvlačili jedro iz konopa.
Iznenada se otvorilo. Grunulo je kao topovski hitac kad ga je vjetar naduo, a
brod posrne.
Vinck i njegovi pomoćnici visjeli su na jarbolju, njihali se iznad mora, a
onda počeli silaziti.
— Hrid hrid pred nama! — vrisne Vinck.
Blackthorne i onaj drugi mornar skrenu kormilo u desno.
Brod je oklijevao, a onda se okrenuo i zavapio kad je bok naišao na
stijene, jedva zapljusnute morem. No, taj je udarac bio ukočen pa se smrskala
samo oštrica stijene. Drvo je odoljelo pa ljudi na brodu ponovno počnu disati.
Blackthorne ugleda prazninu u hridini pred njima i uputi brod onamo.
Vjetar je sada ojačao, a more se još više razbjesnjelo. Brod se zanjiše pod
naletom, a kormilo im se otrgne iz ruku. Zajedno ga pograbe i vrate na kurs, ali
brod se otme i pijano nakrivi. More preplavi gornju palubu i prodre u kaštel,
hitnuvši jednog čovjeka o nepropusnu pregradu. Sad su i gornja i donja paluba
bile preplavljene.
— Ljudi na sisaljke! — vrisne Blackthorne. Vidje kako dvojica trče u
potpalublje.
Kiša ga je šibala po licu i od bola je zažmirio. Već su se odavno utrnule
svjetiljke na stalku kompasa i na krmi. A kad je novi nalet vjetra opet skrenuo
brod s kursa, mornar posrne i opet im se kormilo istrgne. Čovjek krikne kad mu
je žbica kormila smrskala jednu stranu glave. Ležaše prepušten valovima na
milost i nemilost. Blackthorne ga uspravi. Držao ga je sve dok nije prošao veliki
zapjenjeni val. Tad utvrdi da je mornar mrtav pa ga spusti na brodski stolac. A
slijedeći nalet mora pobere ga s krmnice.
Procijep kroz hridinu bijaše tri stupnja u privjetrini, a ma koliko da se
trudio, Blackthorne nikako da se pomakne. Očajnički je tražio drugi kanal, ali
znao je da ga nema, pa je trenutačno sklonio brod s vjetra da dobije na brzini, a
onda ga opet oštro vratio u privjetrinu. Erasmus se malko pomakne naprijed i
održi na kursu.
Jecaj i užasan potres kad je kobilica očešala britku hridinu pod sobom, a
svima na brodu se učini da vide kako puca hrastova oplata i kako ih more
preplavljuje. Sad se Erasmus propinjao naprijed, istrgnuvši se ljudskoj kontroli.
Blackthorne je dozivao u pomoć, ali nitko ga nije čuo, pa se on sam uz
kormilo borio s morem. Jednom ga nalet oluje odbaci u stranu, ali opet dohvati
kormilo i ščepa ga pitajući se kao u magli kako to da kormilo toliko dugo
odolijeva.
Na najužem dijelu procijepa more se pretvorilo u vrtlog, satjerano olujom,
a stiješnjeno među stijenama. Golemi su se vali razbijali o hrid, pa se vraćali
natrag ukoštac s brodom, sve dok se ne bi počeli uzajamno boriti i napadati sa
svih strana ruže vjetrova. Brod bijaše usisan u vrtlog, prepušten valovima,
bespomoćan.
— Pišam na tebe, olujo! — razbjesni se Blackthorne. — Skloni svoje
govnožderske ruke s moga broda!
Kormilo se opet izvine i odbaci ga, a paluba se jezivo nakrivi. Kosnik
udari o stijenu i otrgne se, s njim dio jedrilja, a Erasmus se uspravi. Prednji
jarbol napne se kao luk i pukne. Ljudi na palubi obruše se sjekirama na jedrilje
kako bi ga nasumce odrezali, a brod se koprcao po razbješnjelom kanalu.
Oslobodiše jarbol koji poletje preko brodske ograde, a s njim i jedan čovjek,
uhvaćen u zapletenu užad. Čovjek u klopci zavapi, ali nikako mu nisu mogli
pomoći te su gledali kako on i jarbol čas zaranjaju uz bok broda, a čas izranjaju
da se onda više nikad ne pojave.
Vinck i ostali preživjeli osvrnu se na krmnicu i ugledaju Blackthornea
koji je kao luđak prkosio oluji. Prekrižili su se i počeli još jače moliti. Neki su
od straha plakali. Grčevito su se borili za život.
 Na tren se tjesnac proširi, a brod uspori, no ispred njih se opet zlokobno
sužavao, a stijene kao da su rasle, kao da su nad njima još više stršile. Morska
struja odbije se s jedne strane, sa sobom ponese brod, opet ga okrene i gurne
prema njegovoj sudbini.
Blackthorne prestane proklinjati oluju. Borio se da kormilo prebaci
ulijevo i objesi se na njega. Od napora mu se zgrče svi mišići. No, brod se nije
osvrtao na kormilo. A ni more.
— Okreni se, kurvanjski brode! — dahtao je, a snaga ga je brzo
napuštala. — Pomozi mi!
Morska silina se ubrza. Gotovo je osjećao kao da će mu puknuti srce, ali
ipak je odolijevao morskoj silovitosti. Pokušavao je razbistriti pogled, no vid ga
je varao. Boje su se miješale i blijedjele. Brod bijaše u škripcu, osuđen na smrt,
kadli kobilica baš tada zastruže po blatnom plićaku. Brod se od tog sudara
okrene, a kormilo zasiječe more. Tad se i vjetar i more udruže da pomognu
brodu. Zajednički ga skrenu pred vjetrom te Erasmus jurne kroz tjesnac u spas.
U zaljev koji se prostirao iza hridine.
PRVI DIO
 PRVO POGLAVLJE

Odjednom se Blackthorne probudi. Na tren pomisli da sanja jer je bio na

kopnu, a prostorija bijaše nevjerojatna. Malena, vrlo čista, prekrivena mekanim
rogožinama. Ležao je na debelom poplunu, a preko njega je bio prebačen još
jedan poplun. Strop: lakirana cedrovina. Zidovi od četvrtastih komada
cedrovine, prekriveni mutnim papirom koji je ugodno prigušivao svjetlo. Uz
njega grimizni pladanj, a na njemu zdjelice. U jednoj je bilo hladno kuhano
povrće. Halapljivo ga pojede, i ne osjetivši pikantan okus. U drugoj zdjelici
riblja juha. Iskapi je. U trećoj zdjelici bila je gusta pšenična ili ječmena kaša i on
je brzo dokrajči. Jeo je prstima. Voda u tikvi čudna oblika bijaše topla. Imala je
neobičan okus, gorkast ali ugodan.
Tad opazi raspelo u udubljenju — panjegi.
Kuća je španjolska ili portugalska — prestravljeno pomisli. — Je li ovo
Japan? Ili Kitaj?
Klizne četvorina na zidu i otvori se. Kraj vrata je klečala jaka žena
srednjih godina i obla lica. Klanjala se i smješkala. Koža joj je bila zlatna, oči
crne i uske, a dugu crnu kosu uredno je skupila na tjemenu. Na sebi je imala
sivu svilenu halju i kratke bijele ćarapice s debelim potplatom. A oko pasa
široku ljubičastu traku.
Gošudinsama, gokibun va ikaga desu ka? — zapita ona.
Čekala je dok je on blijedo u nju buljio. Onda je to ponovila.
Je li ovo Japan? — upita on. — Japan? Ili Kitaj?
S nerazumijevanjem se u njega zapiljila i rekla još nešto što nije ruzumio.
Onda spozna da je gol. Njegove odjeće nigdje na vidiku. Pokretima ruku joj
objasni da bi se htio obući. Zatim pokaže zdjele za hranu i ona shvati da je još
gladan.
Nasmiješila se, naklonila i zatvorila klizna vrata.
Iscrpljen se zavali na ležaj. U glavi mu se vrtjelo uslijed te nepogodne
nepomičnosti poda što ga je tjerala na povraćanje. Potrudi se da se sabere.
Sjećam se kako smo bacili sidro, pomislio je. S Vinckom. Mislim da je to bio
Vinck. Bili smo u zaljevu, a brod je upao u plićak i stao. Ćuli smo kako se
valovi razbijaju na žalu, ali opasnosti nije bilo. Na obali su gorjela svjetla, a
onda sam bio u svojoj kabini i tmina, više se ničega ne sjećam. Onda tminu
prošaraše svjetla i čudni glasovi. Govorio sam engleski, pa onda portugalski.
Jedan domorodac govorio je malko portugalski. Ili je to bio Portugalac? Ne,
mislim da je bio domorodac. Jesam li ga upitao gdje smo? Ne sjećam se. Onda
smo se opet našli na hridini, još jednom je naišao veliki val, odnio me na pučinu
i utapao sam se, a bilo je ledeno. Ne, more bješe toplo, poput svilene postelje
debele jedan sežanj. Zacijelo su me prenijeli na obalu i ovamo smjestili.
— Zacijelo mi je ova postelja bila tako mekana i topla — glasno će
on. — Još nikad nisam spavao na svili. — Svladala ga je slabost pa je usnuo
snom bez snova.
 Kad se probudio, u zemljanim zdjelama bila je nova hrana, a kraj njega
uredno složena njegova odjeća. Oprana, izglačana i pokrpana sitnim finim
bodovima.
No, nestade mu nož, a i ključevi.
Moram nabaviti nož, i to brzo, pomisli on. Ili pištolj.
Oči svrne na raspelo. Usprkos užasu, njegovo se uzrujanje pojača. Cijelog
života slušao je priče koje su piloti i mornari razvezivali o nevjerojatnim
bogatstvima tajnog portugalskog carstva na istoku. I kako su već preobratili
pogane na katolicizam i tako ih držali u ropstvu. Tamo je zlato jeftino kao
sirovo željezo, a smaragda, rubina, dijamanata i safira ima kao šljunka na plaži.
Ako je istina ono o katoličanstvu, pomisli on, možda je i ostalo istina. O
bogatstvima. Da! No, što prije se naoružam i opet budem na Erasmusu i iza
topova, to bolje.
Sve pojede. Odjene se i nesigurno stajaše. Osjećao se izvan svog
elementa, kao i uvijek na kopnu. Nije mu bilo čizama. Krene prema vratima.
Lagano je teturao, pa ispruži ruku da održi ravnotežu, ali zid od laganih
četvrtastih daščica nije mogao izdržati njegovu težinu. Razbije se, a papir se
razdere. Osovio se. Na hodniku je žena zapanjeno buljila prema njemu.
— Oprostite — reče, a vlastita nespretnost neobično ga je zbunjivala.
Čistoća prostorije u neku je ruku bila okaljana. — Gdje su mi čizme?
Žena je blijedo u njega piljila. Stoga ju je pažljivo ponovno zapitao uz
pomoć pokreta ruku, a ona pohrli hodnikom, klekne, otvori klizna vrata pa mu
mahne. U blizini se začuju glasovi i žubor tekuće vode. Prođe kroz vrata pa se
nađe u drugoj prostoriji. Također je bila poluprazna. Vodila je na verandu, a
stepenice su se spuštale u vrtić okružen visokim zidom. Kraj tog glavnog ulaza
nalazile su se dvije starice, troje djece u grimiznim haljinama i starac, očigledno
vrtlar, koji je u ruci držao grablje. Odjednom se svi oni dostojanstveno poklone i
duboko spuste glave.
Blackthorne se zapanji jer je starac bio gotovo gol. Nosio je samo kratak
uzak povez preko slabina koji mu je jedva pokrivao spolovilo.
— ’jutro — reče im, ne znajući što bi drugo rekao.
Stajali su nepokretni. Sveudilj su se klanjali.
Zabezeknuto je u njih zurio, a onda im nespretno uzvratio naklon. Svi se
usprave i nasmiješe mu se. Starac se još jednom nakloni pa se opet lati posla u
vrtu. Djeca izbeče oči u njega, a onda u smijehu odjure. Starice iščeznu u
dubinama kuće. No, osjećao je kako ga motre.
Podno stepenica opazi svoje čizme. Prije nego ih je stigao podignuti, ona
sredovječna žena je — na njegovo čuđenje — kleknula, te mu pomogla da ih
navuče.
— Hvala — kazao je. Trenutak razmisli, a onda upre prstom u sebe.
— Blackthorne — polagano je izustio. — Blackthorne. — Tad prstom upre u
nju: — Kako se zoveš?
Buljila je u njega s nerazumijevanjem.
 Blackthorne — brižno je ponovio uprvši prstom u sebe, pa opet u nju. —
Kako se zoveš?
Namrštila se, a onda joj odjednom sine. Uperivši prstom u sebe, ona reče:
Onna! Onna!
— Onna! — ponovio je, ponosan sobom kao što se ona ponosila
sobom. — Onna.
Sva sretna kimnula je glavom.
— Onna!
Još nikad nije vidio ništa nalik na taj vrt. Mali slap, potok, mostić,
njegovane pošljunčane staze, stijene, cvijeće i grmlje. Tako je čist, pomisli on.
Tako uredan.
— Nevjerojatno — rekao je.
— Nevjejojato? — ponovi ona ohrabrujući ga.
— Ništa — izjavi on. Onda joj, ne znajući što bi drugo, mahne da se
udalji. Poklonila se pokorno i uljudno, pa otišla.
Blackthorne sjedne na toplo sunce, oslonivši se na stup. Osjećao se jako
slabo. Gledao je kako starac plijevi već oplijevljen vrt. A gdje su ostali? Je li
zapovjednik ekspedicije još živ? Koliko sam dana spavao? Sjećam se da sam se
probudio, jeo, pa opet zaspao. Hrana je bila isto onako nedostatna kao i snovi.
Kraj njega projure djeca koja su se igrala lovice i bi mu pred njima
neugodno zbog vrtlarove golotinje. Kad bi se starac nagnuo ili prignuo, sve mu
se vidjelo. Zapanji se što djeca to nisu primjećivala. Preko zida je vidio krovove
drugih zgrada, prekrivene crijepom i slamom, a iza toga, u daljini, visoke
planine. Prohladan vjetar meo je po nebu i tjerao gomilaste oblačiće. Pčele su
tražile cvjetni sok i bio je divan proljetni dan. Tijelo mu je zahtijevalo još sna,
ali se osovio i pošao prema vrtnim vratima. Vrtlar se nasmiješi, nakloni, potrči
da otvori vrata pa se opet nakloni i zatvori ih za njim.
Selo se smjestilo u obliku polumjeseca oko luke okrenute prema istoku.
Jedno dvije stotine kuća, kakve on još nikad nije vidio, ugnijezdilo se u
podnožju planine što se prostire do obale. Iznad sela: terasasta polja i blatnjavi
putovi prema sjeveru i jugu. Ispod je priobalni pojas bio pošljunčan, a kameni je
most vodio s obale u more. Sigurna luka i kameno pristanište. Muškarci i žene
čistili su ribe i pleli mreže. Na sjevernoj strani gradili su brod čudna oblika.
Daleko na pučini prostirali su se, prema istoku i prema jugu, otoci. Hridi su
zacijelo tamo ili iza obzorja.
U luci je bilo još mnogo brodova čudna oblika, pretežno ribarskih. Neki
su imali veliko jedro, a neki su bili na vesla.
Veslači su stajali i gurali veslo u more, a ne sjedili i vukli kao što bi on
učinio. Podosta čamaca spremalo se na more, drugi su bili pramcem vezani uz
drveni pristan, dok se Erasmus lijepo usidrio pedesetak metara od obale, u
mirnoj vodi, sa tri pramčana konopa. Tko li je to učinio? zapitao se. Duž broda
su bili čamci, a na Erasmusu je vidio domoroce. Ni jednog svog čovjeka. Gdje li
su?
 Ogleda se po selu i spozna da ga motre mnogi ljudi. Vidjevši da ih je
zamijetio, svi se naklone, a on im — još uvijek zbunjeno uzvrati naklon.
Ponovno zavlada sretna užurbanost, išli su amo-tamo, zastajali, raspravljali,
klanjali se jedan drugome — na njega kao da su zaboravili — poput šarenih
leptira. No, osjećao je kako ga sa svakog prozora i vrata proučavaju pogledi dok
je išao prema obali.
Što je to na njima tako čudno?, upita se. Ne samo odjeća i ponašanje,
nego... Oni nemaju oružja, zapanjeno pomisli. Nemaju mačeve ni puške! A
zašto?
Uličica je bila obrubljena otvorenim prodavaonicama punim raznorazne
robe u balama. Pod u trgovinama bio je uzdignut pa bi prodavači i kupci
kleknuli ili čučnuli na čiste drvene podnice. Vidje da većinom nose drvenjake ili
sandale od lika. Neki i one bijele čarapice debela potplata, rascijepljene između
palca i kažiprsta kako bi držali remenčiće, ali drvenjake i sandale ostavili su
vani na zemlji. Oni koji su išli bosi, očistili bi stopala pa navukli čiste kućne
sandale koje su ih čekale. Vrlo razborito kad čovjek promisli, zaključi on, sav
zapanjen.
Tad spazi kako mu prilazi čovjek s postrigom, kosom ošišanom kružno
uvrh tjemena. Strah ga iz jaja zapljusne u želudac, tako da mu se smučilo.
Svećenik je očigledno bio Portugalac ili Španjolac. Iako mu je lepršava halja
bila narančasta, nije bilo zabune u pogledu brojanice i raspela za njegovim
pojasom, niti u vezi s hladnim neprijateljstvom na njegovu licu. Haljina mu je
bila zamazana od putovanja, a čizme — evropski model — zablačene. Gledao je
Erasmusa u luci i Blackthorne je znao da je brod prepoznao kao nizozemski ili
engleski, nov za većinu mora, vitkiji i brži, trgovački bojni brod, građen i
usavršen po uzoru na engleske pljačkaške trgovačke lađe što su toliko pustošile
po Karipskom moru. Sa svećenikom je bilo deset domorodaca, crnih kosa i
očiju, a jedan odjeven kao i on, samo što je nosio cipele od remenja. Ostali su
bili u šarenim haljinama, širokim hlačama ili su pak imali samo povez oko
bokova. Nitko nije bio naoružan.
Blackthorne poželi pobjeći dok još ima vremena, ali znao je da nema
snage i da se nigdje ne može sakriti. Visina, krupnoća i boja očiju stvarale su od
njega stranca u ovom svijetu. Osloni se leđima na zid.
— Tko ste vi? — zapita svećenik na portugalskom. Bio je to debeo,
tamnoput, dobro uhranjen dvadesetpetogodišnjak, duge brade.
— Tko ste vi? — Blackthorne se zapilji u njega.
— To je nizozemski pljačkaški brod. Vi ste nizozemski heretik. Vi ste
gusari. Bog neka vam se smiluje!
— Nismo gusari nego miroljubivi trgovci, osim prema neprijateljima.
Ja sam brodski pilot. Tko ste vi?
— Pater Sebastio. Kako ste ovamo došli? Kako?
— More nas je bacilo na obalu. Koje je ovo mjesto? Japan?
— Da. Japan. Nippon! — nestrpljivo će svećenik. Okrene se jednom
čovjeku, starijem od ostalih, niskom i mršavom, snažnih mišica i žuljevitih
ruku. Glava mu je bila obrijana, a kosa spletena u tanku pletenicu, sijedu kao i
njegove obrve. Svećenik mu je zapinjući govorio na japanskom i pokazivao
Blackthornea. Svi su bili zapanjeni, a jedan od njih se prekrsti kao da se hoće
zaštititi.
— Nizozemci su heretici, buntovnici i gusari. Kako se zovete?
— Je li ovo portugalsko naselje?
Svećenikove oči bile su krute, krvlju podlivene.
— Seoski glavar veli da je obavijestio vlast o vama. Stigli su vas
grijesi vaši. Gdje je ostatak posade?
— Skrenuli smo s kursa. Potrebna nam je samo hrana, voda i vrijeme
da popravimo brod. Onda ćemo otploviti. Možemo platiti sve.
— Gdje je preostala posada?
— Ne znam. Na brodu. Valjda su na brodu.
Svećenik ponovno zapita glavara koji odgovori pokazujući prema drugom
kraju sela. Natenane je objašnjavao. Svećenik se opet obrati Blackthorneu.
— Ovdje zločince razapinju na križ, pilote. Umrijet ćete.
Doći će daimjo sa svojim samurajima. Smilovao vam se Bog!
— Što je to daimjo'.’
— Feudalni gospodar, cijela ova pokrajina je njegova. Kako ste ovamo
došli?
— A samuraji?
— Ratnici, vojnici, pripadnici ratničke kaste — odvrati svećenik sve
ljuće. — Odakle ste i tko ste?
— Ne raspoznajem vaš naglasak — reče Blackthorne da ga izbaci iz
ravnoteže. —Vi ste Španjolac?
— Ja sam Portugalac — bahato će svećenik progutavši mamac. —
Rekoh, ja sam pater Sebastio iz Portugala. Gdje ste tako dobro naučili
portugalski, a?
— Pa sad su Portugal i Španjolska jedna te ista zemlja — peckao je
Blackthorne. — Imate istog kralja.
— Mi smo odvojena zemlja. Mi smo drugi narod. I uvijek smo bili.
Vijemo svoju zastavu. Naši prekomorski posjedi su zasebni, da, zasebni. Kralj
Filip je to potvrdio kad je ukrao moju zemlju.
— Pater Sebastio se s mukom svladavao, prsti su mu drhtali. — Prije
dvadeset godina on je oružanom silom osvojio moju domovinu! Njegovi vojnici
i onaj vragov nakot. španjolski tiranin vojvoda od Albe, svrgnuli su našeg
pravog kralja. Que va! Sad vlada Filipov sin, ali ni on nije naš pravi kralj.
Uskoro ćemo opet imali svoga kralja. — Pa otrovno nadoda: — Znate da je to
istina. Onaj vražji Alba učinio je vašoj zemlji isto što i mojoj.
— To je laž. Alba je bio u Nizozemskoj prava pošast, ali nije je
osvojio. Još su slobodni. I uvijek će biti. A u Portugalu je potukao jednu malu
vojsku, a predala se cijela zemlja. Nemate hrabrosti. Da želite, mogli biste
izbaciti Španjolce, ali vi to nikad nečete učiniti. Nemate časti. Nemate cojones.
Osim da u ime Božje spaljujete nedužne ljude.
Bog neka te prži u ognju vječnom — bahato plane svečenik. Sotona ide
po zemlji, ali bit će satrven. Heretici će biti satrveni. Proklet da si pred Bogom!
Blackthorne osjeti kako se i protiv volje u njemu diže vjerski užas.
Ne sluša Bog svećenike, oni ne govore glasom njegovim. Slobodni smo
od vašeg smrdljivog jarma i slobodni ćemo ostati!
Prije samo četrdeset godina ‘Krvava’ Marija Tudor bila je engleska
kraljica, a Španjolac Filip II, Filip okrutni, njezin muž. Ta duboko pobožna kći
Henrika VIII dovela je natrag u Englesku katoličke svećenike, inkvizitore,
suđenja hereticima i prevlast stranog pape, te protiv volje većine naroda ukinula
u Engleskoj ograničenja svog oca i povijesne promjene rimske crkve. Vladala je
pet godina, a kraljevstvo razdirahu mržnja, strah i krvoproliće. Umrla je, a
Elizabeta je s dvadeset i četiri godine postala kraljicom.
Pri pomisli na Elizabetu Blackthornea je ispunjavalo divljenje i odana
sinovska ljubav. Četrdeset se godina ona bori sa cijelim svijetom. Nadmudrila je
i porazila i pape i Sveto Rimsko Carstvo, i Francusku, i Španjolsku. Izopćena,
popljuvana, oklevetana u inozemstvu, uvela nas je u luku, sigurne, jake i
samostalne.
— Mi smo slobodni — reče Blackthorne svećeniku. — Vi ste
poraženi. Sad imamo svoje škole, svoje knjige, svoju bibliju i svoju crkvu. Vi
Španjolci ste svi isti. Izmet! Vaši redovnici su svi isti. Idolopoklonici!
Svećenik digne raspelo. Držao ga je između Blackthornea i sebe kao štit.
— Bože, zaštiti nas od zla! Rekoh, da nisam Španjolac! Ja sam
Portugalac. I nisam redovnik. Ja sam brat iz Družbe Isusove!
— A, jedan od njih. Jezuit!
— Da. Smilovao se Bog duši tvojoj! — Pater Sebastio cikne nešto na
japanskom i ljudi se obruše na Blackthornea. Ustuknuo je do zida i snažno
odalamio jednoga, ali ostali se natisnu na njega te osjeti kako se guši.
— Nanigoto da?
Metež odjednom popusti.
Deset metara od njih stajaše mladić. Nosio je hlače, drvenjake i lagani
kimono, a za pojasom dva mača u tokama. Jedan je bio poput bodeža, a drugi,
ubojiti mač za dvije ruke, dug i neznatno zakrivljen. Desnu je ruku nehajno
držao na balčaku.
— Nanigoto da? — oštro upita, a kako nitko nije odmah odgovorio: —
NANIGOTO DA?
Japanci padnu na koljena, glave im klonu na tlo. Samo svećenik osta na
nogama. Naklonio se i počeo objašnjavati, zapinjući, ali mladić ga prezrivo
prekine i upre prstom u seoskog glavešinu.
— Mura!
Seoski glavešina Mura poniknute je glave žurno počeo objašnjavati.
Nekoliko je puta pokazivao Blackthornea, jednom brod, a dvaput svećenika.
Sad na ulici nije bilo prometa. Sve osobe na vidiku su klečale i duboko se
klanjale. Glavar završi. Naoružani mladić ga je na tren osiono zapitkivao i
primao pokorne i brze odgovore. Tad vojnik reče nešto glavaru pa s otvorenim
prezirom mahne prema svećeniku, a onda prema Blackthorneu. Sijedi muškarac
to jednostavnije objasni svećeniku koji porumeni.
Čovjek je bio za glavu niži od Blackthornea i mnogo mlađi. Njegovo
lijepo lice bilo je lagano kozičavo. Buljio je u stranca.
— Onuši ittaj doko kara kitanoda? Doko no kuni no monoda?
Svećenik uzrujano prevede:
— Kasigi Omi-san pita: Odakle si i koje si narodnosti?
— Je li g. Omisan daimjo? — upita Blackthorne. I protiv volje se
bojao mačeva.
— Ne. On je samuraj, samuraj odgovoran za selo. Preziva se Kasigi,
Omi mu je ime. Ovdje prije navode prezime! ‘San’ znači ‘uvaženi’, a dodaje se
svim imenima u znak pristojnosti. Naučite biti uglađeni i brzo se uljudite! Ovdje
ne trpe neuljudnost. — Glas mu postade rezak. — Brzo odgovori!
Amsterdam. Ja sam Englez.
Pater Sebastio bio je iskreno zapanjen. Rekao je samuraju: Englez.
Engleska’ i počeo objašnjavati, no Omi ga nestrpljivo presiječe i izvali bujicu
riječi.
Omi-san pita jesi li ti vođa. Glavar veli da je samo nekolicina vas heretika
ostala živa, a većinom su bolesni. Postoji li vrhovni zapovjednik?
Ja sam vođa — odvrati Blackthorne iako im je, istini za volju, na kopnu
bio vođa zapovjednik ekspedicije. — Ja sam zapovjednik! — nadodao je
znajući da Spillbergen ne može zapovijedati ni na kopnu ni na moru, makar bio
zdrav kao dren.
Nova samurajeva poplava riječi.
Omi-san kaže: zato što si vođa, možeš slobodno ići po selu, kamo god
želiš, dok ne dođe njegov gospodar. Njegov će gospodar, daimjo, odlučiti o
tvojoj sudbini. Dotad smiješ kao gost živjeti u glavarovoj kući i kretati se kako
želiš. Ali ne smiješ otići iz sela. Tvoja posada zatočena je u kući i ne smije iz
nje izlaziti. Razumiješ?
— Da. Gdje je moja posada?
Pater Sebastio neodredeno pokaže skup kuća uz pristan. Očito su ga
rastužile Omijeva odluka i nestrpljivost.
— Tamo! Uživaj u slobodi, gusaru. Tvoju podlost stigla je...
— Vakarimasu ka? — obrati se Omi izravno Blackthorneu.
— Pita: Razumiješ li?
— Kako se japanski kaže ‘da’?
Pater Sebastio reče samuraju:
— Vakarimasu.
Omi im prezrivo mahne rukom da se udalje. Svi se duboko poklone.
Osim jednog čovjeka koji namjerno ustane bez naklona.
 Ubojiti mač opiše strelovitom brzinom šištavi srebrni luk, čovjekova se
glava strmoglavi s ramena, a zemlju poprska vodoskok krvi. Tijelo se nekoliko
puta trzne, a onda umiri. Svećenik i nehotice korak ustukne. Nitko se drugi na
ulici nije pomaknuo. Glave ostanu sagnute, nepokretne. Blackthorne se ukočio
od užasa.
Omi nehajno stavi nogu na truplo.
— Ikinasaj! — reče on i dade im znak da se uklone.
Ljudi pred njim opet se poklone do zemlje. Onda ustanu i mrtvi-hladni
odu. Ulica se počne prazniti. I trgovine.
Pater Sebastio gledao je u tijelo. Svečano učini nad njim znak križa i
šapne: ‘In nomine patris et filii et spiritus sancti. Opet se zabulji u samuraja, sad
bez straha.
— Ikinasaj! — Oštrica blještavog mača počivala je na tijelu.
Nakon poduljeg vremena svećenik se okrene i udalji. Dostojanstveno.
Omi je žmirkao za njim, a onda pogleda Blackthornea. Blackthorne je izmicao,
a kad se našao na sigurnom razmaku, brzo skrene za ugao i nestane.
Omi se grohotom smijao. Sad je ulica bila prazna. Kad je iscrpio smijeh,
objema rukama zgrabi mač i počne pomno sjeckati leš na komadiće.
Blackthorne je sjedio u čamčiću, a brodar je veselo veslao prema
Erasmusu. Lako je dobio čamac. Vidio je ljude na glavnoj palubi. Sve sami
samuraji. Neki su na plećima imali čelične oklope, ali su pretežno nosili samo
kimono — tako su se zvale njihove halje — i dva mača. Svi su se pleli na isti
način. Tjeme im bijaše obrijano, a kosa sa strane i otraga skupljena u rep,
nauljena pa omotana oko tjemena i brižno vezana. Samo su samuraji smjeli tako
plesti kosu i za njih je to bila obveza. Samo su samuraji smjeli nositi dva mača
— uvijek dugi ubojiti mač s dvije ručke i kratki, sličan bodežu — i njima su
mačevi bili obvezni.
Samuraji su se poredali uz ograde njegova broda i motrili ga.
Uznemireno se popeo preko mosta i stigao na palubu. Jedan samuraj,
odjeven upadljivije od ostalih, priđe mu i nakloni se. Hlackthorne mu — kao
dobar učenik — uzvrati naklon, a svi na brodu dobrodušno su se smješkali. Još
je bio pun užasa zbog iznenadnog ubojstva na ulici, a njihovi osmijesi nisu
ublažavali njegov teški predosjećaj. Pođe prema hodniku što vodi u donje
stambene brodske prostore. Tu odjednom stane. Preko ulaza bila je prilijepljena
široka vrpca od crvene svile, a kraj nje malen natpis ispisan čudnim kitnjastim
pismenima. Oklijevao je i pogledao druga vrata, ali i ona su bila zapečaćena
sličnom vrpcom, a na nepropusnu pregradu bijaše prikucan sličan natpis.
Ispruži ruku da makne svilu.
Hotte oke! — Da mu posve razjasni stvar, dežurni samuraj odmahne
glavom. Više se nije smješkao.
Pa ovo je moj brod i želim — Blackthorne zatomi tjeskobu pogledavši
mačeve. Moram sići dolje, pomisli. Moram nabaviti pomorske karte, moju i onu
tajnu. Isuse Kriste, ako su ih našli pa dali svećenicima ili Japancima, gotovi
smo! Svaki sud na svijetu— izvan Engleske i Nizozemske — s tim dokazima bi
nas usudio kao gusare. Moja kursna karta navodi datume, mjesta i količine
opljačkanog plijena, kao i broj poginulih prilikom naša tri ukrcavanja u
Amerikama i onog jednog iskrcavanja u Španjolskoj Africi, broj opljačkanih
crkava, te opise kako smo palili Hladove i luke. A portugalski roteiros? To nam
je smrtna osuda jer je, naravno, ukraden. Zapravo smo ga kupili od portugalskog
izdajice, a prema njihovu zakonu svaki stranac kod koga nađu bilo koji njihov
roteiros, a kamoli kartu koja razrješuje Magellanov tjesnac, odmah mora biti
ubijen. Ukoliko kartu nađu na neprijateljskom brodu, brod se mora spaliti, a sve
ljude na njemu valja smaknuti bez milosti.
— Nan no joda? — zapita jedan samuraj.
— Govorite li portugalski? — zapita Blackthorne na portugalskom.
Čovjek slegne ramenima.
— Vakarimasen.
Jedan istupi. Pokorno se obratio vođi koji kimne u znak pristanka.
— Portugalski prijatelj — reče samuraj na portugalskom, s teškim
japanskim naglaskom. Rastvori kimono i pokaže malo drveno raspelo koje je
držao oko vrata.
— Kristnin! — Pokaza sebe i nasmiješi se. — Kristnin! — Pokaže
prstom Blackthornea. — Kristnin ka?
Blackthorne je oklijevao pa kimnuo glavom.
— Kršćanin!
— Portugalcko?
— Englez.
Čovjek je brbljao s vođom pa obojica slegnu ramenima i opet ga
pogledaju.
— Portugalcki?
Blackthorne odmahne glavom jer im se ni u čemu nije htio protiviti.
— Moji prijatelji? Gdje?
Samuraj uperi prst prema istočnom dijelu naselja.
— Prijatelji.
— Ovo je moj brod. Želim poći dolje! — Blackthorne to reče na
nekoliko načina. Naposljetku pomoću znakova i oni shvatiše.
— Ah, so desu! Kindiru! — ogorčeno će oni pokazujući natpis. Tad se
nasmiješe.
Bilo je posve jasno da mu nije dopušteno da siđe. Kindiru zacijelo znači
‘zabranjeno’, bijesno pomisli Blackthorne. Uh, do vraga! Žurno je spustio ručku
na vratima i odškrinuo ih.
— KINDIRU!
Trgnu ga prema samurajima. Napola su isukali mačeve. Ona dvojica su
nepokretno čekala da on odluči. Ostali ljudi na palubi ravnodušno su ih
promatrali.
Blackthorne je znao da mu nema druge. Mora se pokoriti! Slegne
ramenima, udalji se, pa podrobno pregleda debele konope i brod. Pokidana jedra
bila su spuštena i uredno vezana. No, konopci su bili drukčiji od bilo kojeg
užeta što ga je on ikad vidio pa je pretpostavljao da su Japanci vezali brod.
Zaputi se niz most i stane. Oblije ga hladan znoj dok je gledao kako svi oni
nesklono bulje u njega, pa pomisli: Isuse Kriste, kako sam mogao biti tako
glup? Uljudno se nakloni i odjednom nestane neprijaznosti. Svi su mu se
klanjali i opet smješkali. No, još je osjećao kako mu se niz kičmu cijedi znoj.
Mrzio je sve u vezi s Japanom i priželjkivao da sa svojom posadom opet bude
na brodu: naoružani, daleko na pučini.
•••
— Isusa ti Boga, mislim da griješiš, pilote — reče Vinck. Njegov
bezubi osmijeh bio je širok i prostački. — Čovjeku koji može izdržati spirine
koje oni zovu hranom, ovo je najbolje mjesto na svijetu! U tri dana imao sam
dvije žene. One su kao zečice, sve urade ako im pokažeš kako želiš.
- Točno, ali ništa ne možemo bez mesa i brendija. Na duge staze.
Iscrpljen sam, a imao sam samo jednu — reče Maetsukker,a njegovo usko lice
se trzalo. — Žuti gadovi nikako da shvate da je nama potrebno meso, pivo i
kruh. I rakija, i vino.
To je ono najgore! Isuse Bože, kraljevstvo za grog! — Baccus van Nekk
bio je jako potišten. Priđe Blackthorneu i zaškilji premu njemu. Bio je vrlo
kratkovidan, a u oluji je izgubio posljednji par naočala. Pa i kad ih je imao,
uvijek je nastojao stajati što bliže sugovorniku. Bio je glavni trgovac, blagajnik i
predstavnik ‘Nizozemske istočnoindijske kompanije’, koja je osigurala novac za
putovanje. — Na kopnu smo, živi i zdravi, a još se nisam napio. Ni kapljice!
Užas. Jesi li nešto popio, pilote?
Ne. — Blackthorne je mrzio da itko bude tik uza njega, ali Baceus mu je
bio prijatelj, a uz to gotovo slijep, pa se nije odmaknuo. Samo vruću vodu s
nekim travama.
Oni nikako da shvate što je to grog. Jedino piće je vruća vodu s travama
Bože, pomozi nam! Možda u cijeloj zemlji nema žestokih pića! — Uzvine
obrvama. — Učini mi veliku uslugu, pilote. Zatraži od njih žestokog pića, hoćeš
li?
Na istočnom rubu sela Blackthorne je našao kuću što su im dodijelili.
Samuraj-stražar ga je propustio, ali njegovi ljudi su izjavili da njih on ne pušta
iz vrta. Kuća je imala mnogo prostorija, kao i njegova, ali bijaše veća i imala je
niz posluge razne dobi, i muške i ženske.
Jedanaest njegovih ljudi ostalo je živo. Japanci su odstranili mrtvace.
Obilne porcije svježeg povrća počele su potiskivati skorbut i svi su ljudi brzo
ozdravljali osim dvojice. Ta dvojica imala su krvavu stolicu, a utroba im se
nadula. Vinck im je pustio krv, ali to nije pomagalo. Očekivao je da će oni do
mraka preminuti. U drugoj se sobi nalazio zapovjednik ekspedicije još jako
bolestan.
Kuhar Sonk, dežmekast čovuljak, govorio je u smijehu.
 — Dobro je ovdje, kao što reče Johann, pilote, samo što nema hrane i
groga. Domoroci su u redu, ako ne uđemo u kuću u cipelama. Mali žuti gadovi
pobjesne ako ne skinemo cipele.
— Slušajte — reče Blackthorne. — Ovdje je svećenik. Isusovac.
— Isuse Kriste! — Ode njihova vedrina dok im je pričao o svećeniku i
o odrubljenju glave.
— Zašto je odrubio čovjeku glavu, pilote?
— Ne znam.
— Vratimo se mi na brod. Ako nas papisti uhvate na kopnu .
U prostoriji zavlada silan strah. Nijemi je Salamon motrio Blackthornea.
Usta su mu se micala, a u uglovima se pojave mjehurići pljuvačke.
— Ne, Salamone, nisam se zabunio — blago će Blackthorne,
odgovarajući mu na nijemo pitanje. — Rekao je da je isusovac.
— Kriste, isusovac ili dominikanac, ili koji je to već vrag, sve je to
isto govno! — izjavi Vinck. — Bolje se mi vratimo na brod. Pilote, zapitat ćeš
samuraje, a?
— U Božjim smo rukama — izusti Jan Roper, jedan od trgovaca-
pustolova, mladić visoka čela, tanka nosa i nablizu usađenih očiju. — On će nas
zaštititi od poklonika sotoninih!
Vinck se zagleda u Blackthornea.
— A Portugalci, pilote? Jesi li kojeg ovdje vidio?
— Ne. U selu im nema ni traga ni glasa.
— Nagrnut će ovamo čim doznaju da smo mi tu — izjavi Maetsukker
u ime svih njih, a brodski mali Croocq zaječi.
— Da, a gdje je jedan svećenik, sigurno ima i drugih. — Ginsel obliže
suhe usne. — A njihovi od Boga prokleti konkvistadori nikada nisu daleko.
— Točno — nelagodno doda Vinck. — Oni su kao uši.
— Isukrste! Papisti! — zaječi netko. — I konkvistadori!
— U Japanu smo, je li, pilote? — zapita van Nekk. — To ti je rekao?
— Da. Zašto?
Van Nekk mu priđe još bliže i spusti glas.
— Ako su ovdje svećenici, a neki su domoroci katolici, možda je
istinit i drugi dio, o bogatstvima, zlatu, srebru i dragom kamenju. — Svi
umuknu. — Jesi li to vidio, pilote? Zlato? Dragulje na domorocima ili zlato?
— Ne, nisam! — Blackthorne se zamisli. — Ne sjećam se da sam išta
vidio. Ni ogrlice, ni biserje, ni narukvice. Slušajte, da vam još nešto kažem. Bio
sam na Erasmusu. Zapečatili su ga. — Ispriča im što se dogodilo i njihova se
tjeskoba pojača.
— Isuse, ako se ne možemo vratiti na brod, a na kopnu su svećenici i
papisti . Moramo pobjeći odavde. — Maetsukkerov je glas zadrhtao. — Pilote,
što ćemo? Oni će nas spaliti! Konkvistadori ti gadovi isukat će mačeve
— U Božjim smo rukama — pun pouzdanja klikne Jan Koper. — On
će nas štititi od antikrista. To je njegovo obećanje. Nemamo se čega bojati.
 — Po onome kako je samuraj Omi-san režao na svećenika, siguran
sam da ga mrzi — reče Blackthorne. — Dobro je to, je li? Mene zanima zašto
svećenik nije nosio uobičajene halje. Zašto baš narančastu? To nikad prije
nisam vidio.
Da, čudno je to — potvrdi van Nekk.
Blackthorne diže pogled prema njemu.
Možda im ovdje položaj nije jak. To bi nam veoma pomoglo.Što da
uradimo, pilote? — zapita Ginsel.
— Budimo strpljivi i čekajmo da dođe njihov vođa daimjo. On će nas
pustiti. A zašto i ne bi? Nikakvo im zlo nismo učinili. Imamo robu za razmjenu.
Nismo gusari, nemamo se čega bojati.
— Živa istina, i ne zaboravimo, pilot je rekao da nisu svi divljaci
papisti! — reče van Nekk, više da ohrabri sebe nego druge. — Da. Dobro da
samuraj mrzi svećenike. A samo su samuraji naoružani. Ni to nije loše, a?
Čuvajmo se samuraja i domognimo se svog oružja. To je rješenje! I za tili čas
bit ćemo na brodu.
— A ako je taj daimjo papist? — zapita Jan Roper.
Nitko mu nije odgovorio. Tada će Ginsel:
— Pilote, onaj s mačem sasjekao je jednog žutoga na komadiće, nakon
što mu je odrubio glavu?
— Da.
— Kriste! Oni su barbari! Luđaci! — Ginsel je bio visok i zgodan
mladić kratkih ruku i jako krivih nogu. Skorbut mu je odnio sve zube. — Kad
mu je odrubio glavu, ostali su mirno otišli? Bez riječi?
— Da.
— Isukrste! Nenaoružan čovjek tek tako ubijen? Zašto je to učinio?
Zašto ga je ubio?
— Ne znam, Ginsel. Onakvu brzinu nikad niste vidjeli. U jednom je
trenu mač bio u tokama, a u slijedećem se čovjekova glava skotrljala.
— Bože sačuvaj!
— Dragi Bože! — šapne van Nekk. — Ako se ne možemo vratiti na
brod Bog prokleo onu oluju! Osjećam se tako bespomoćno bez naočala!
— Koliko je samuraja bilo na brodu, pilote? — upita Ginsel.
— Na palubi dvadeset dvojica. No, na brodu ih je bilo više.
— Gnjev Božji pogodit će pogane i grešnike i peći će se oni u paklu
vječno.
— Htio bih da u to budem siguran, Jane Roperu — reče Blackthorne
reskim glasom, osjećajući kako strah pred Božjom osvetom hara prostorijom.
Bio je jako umoran i želio spavati.
— U to možeš biti siguran, pilote, oh, da, ja jesam. Molim da oči tvoje
budu otvorene Božjoj istini. Te da shvatiš da smo ovdje jedino zbog tebe! Ovo
što je od nas ostalo!
— Što? — prijeteći će Blackthorne.
 — Zašto si zapravo nagovorio zapovjednika ekspedicije da pokušamo
doći u Japan? To nam nije bilo u naredbama. Trebali smo opljačkati Novi svijet,
unijeti rat neprijatelju u trbuh pa se vratiti kući.
— Južno i sjeverno od nas bili su španjolski brodovi, a nikamo
drugamo nismo mogli pobjeći. Zar si izgubio pamćenje zajedno s razumom?
Morali smo ploviti na zapad, to nam je bio jedini spas.
— Ja nisam vidio neprijateljske brodove, pilote. Niti itko od...
— Čuj, Jane — umorno će van Nekk. — Pilot je učinio ono što je
smatrao najboljim. Jasno da su tamo bili Španjolci.
— Aye! Istina je, a bili smo tisuću dugih milja od prijatelja, i u
neprijateljskim vodama! Boga ti! — ispljune Vinck. — To je Božja istina. A
Božja je istina da smo glasali. Svi smo rekli: da.
— Ja nisam.
— Mene nitko nije pitao — izjavi Sonk.
— O, Isukrste!
— Smiri se, Johanne — reče van Nekk, nastojeći smanjiti napetost. —
Prvi smo stigli u Japan. Sjećate li se svih onih priča, a? Bogati smo ako
sačuvamo glavu. Imamo robu za razmjenu, a ovdje je zlato, sigurno ga ima.
Gdje bismo inače mogli prodati svoj teret? Ne tamo u Novom svijetu gdje nas
gone i hvataju! Gonili su nas, a Španjolci su znali da smo pred Santa Marijom.
Morali smo otići iz Čilea, a nismo smjeli pobjeći natrag Magellanovim
tjesnacem. Jasno da bi nas oni tamo sačekali, jasno! Ne, ovo nam je bio jedini
spas i dobra zamisao. Razmijeniti teret za mirodije, zlato i srebro, a? Mislite na
dobit, tisućostruku, po običaju. Nalazimo se na Mirodijskim otocima. Znate za
bogatstva Japana i Kitaja, neprestano o tome slušate. Kao i svi mi. Zašto smo se
inače ukrcali na brod? Bit ćemo bogati, vidjet ćete!
— Mi smo mrtvaci, kao i svi ostali. U zemlji smo sotoninoj.
— Začepi gubicu, Roperu! — gnjevno će Vinck. — Pilot je ispravno
postupio. Nije on kriv što su ljudi pomrli, nije on kriv. Na ovakvim putovanjima
uvijek ginu ljudi.
Jan Roper imao je šarene oči i sužene zjenice.
— Da, Bog im dao duši lako. Među njima je i moj brat.
Blackthorne pogleda fanatika u oči. Mrzio je Jana Ropera. U sebi se pitao
je li ih poveo na zapad uistinu zato da izbjegne neprijateljskim brodovima. Ili
zato što je bio prvi engleski pilot koji je prošao kroz Magellanov tjesnac, i prvi
koji se našao u položaju da se probije na zapad i možda prvi oplovi kuglu
zemaljsku?
— Zar ljudi nisu izginuli zbog tvog slavohleplja, pilote? — zasikće
Jan Roper. — Bog će te kazniti!
— Jezik za zube! — Blackthorneove riječi bijahu tihe i odlučne.
Jan Roper opet se zabulji u njega onim svojim ledenim licem nalik na
sjekiricu, ali nije otvorio usta.
— Dobro! — Blackthorne umorno sjedne na pod i osloni se na
potporanj.
— Što da radimo, pilote?
— Čekajmo i ozdravimo. Uskoro će doći njihov glavešina. Tad ćemo
sve riješiti.
Vinck je gledao u vrt, u samuraja koji je nepokretno sjedio na petama uz
izlaz.
— Gle onoga gada. Satima je tamo, ne miče se, ništa ne govori ni po
nosu ne čačka.
— Nije bio neugodan prema nama, Johanne. Nimalo — izjavi van
Nekk.
— Da, ali mi samo spavamo, ševimo se i jedemo spirine.
— Pilote, on je samo jedan, a nas ima deset — mirno će Ginsel.
— Mislio sam na to, ali još nismo dovoljno čili. Skorbut će proći za
tjedan dana — uznemireno odvrati Blackthorne. — Na brodu ih ima previše. Ne
bih želio napasti ni jednoga, bez koplja ili pištolja. Čuvaju li vas cijelu noć?
— Da. Stražu mijenjaju tri-četiri puta. Je li itko vidio da stražar spava?
— zapita van Nekk.
Svi odmahnu glavama.
— Mogli bismo noćas biti na brodu — reče Jan Roper. — S Božjom
pomoću nadjačat ćemo pogane i osvojiti brod.
— Očisti iz ušiju to govno! Pa pilot je upravo rekao! Zar ne slušaš? —
Vinck s gnušanjem pljune.
— Točno — složi se topnik Pieterzoon. — Ne podbadaj starog
Vincka!
Oči Jana Ropera još se više suze.
— Misli na svoju dušu, Johanne Vinck. I ti, Hanse Pieterzoon. Bliži se
sudnji dan. — Izađe pa sjedne na verandu.
Tišinu prekine van Nekk.
— Sve će biti dobro. Vidjet ćete.
— Roper ima pravo. Ovamo nas je dovela pohlepa — reče brodski
mali Croocq drhtavim glasom. — A kazna je Božja...
— Dosta!
Brodski mali se trgne.
— Da, pilote. Oprostite, ali — Maximilian Croocq bijaše najmlađi od
njih, šesnaestogodišnjak, a ukrcao se zato što mu je otac bio kapetan jednog od
brodova i što se htjedoše obogatiti. No, vidio je kako otac užasno gine kad su
pljačkali španjolski grad Santa Magdellanu u Argentini. Plijen je bio bogat.
Vidio je silovanja i sam se okušao, mrzeći sama sebe. Smučilo mu se od zadaha
krvi i ubijanja. Kasnije je vidio kako još mnogi prijatelji ginu. Pet brodova
svedoše se na jedan, a sad se osjećao najstarijim među njima. — Oprostite!
Oprostite.
— Koliko smo već na kopnu, Baccus? — upita Blackthorne.
— Ovo je treći dan. — Van Nekk mu opet priđe i čučne. — Dolaska
se ne sjećam baš najjasnije, ali kad sam se probudio, divljaci su već zauzeli
brod. Bili su jako uljudni i fini. Dali su nam hranu i toplu vodu. Odnijeli su
mrtve i izbacili sidra. Ne sjećam se pojedinosti, ali mislim da su nas doteglili na
sigurno sidrište. Bio si u bunilu kad su te prenijeli na kopno. Htjeli smo te
zadržati, ali nam nisu dopustili. Jedan od njih govorio je nekoliko riječi
portugalskog. On kao da je bio poglavar, imao je sijedu kosu. Nije razumio što
znači ‘glavni pilot’, ali je razumio ‘kapetan’. Očigledno je htio da naš ‘kapetan’
dobije drukčiji smještaj nego mi, ali reče nam da ne brinemo jer ćeš imati dobru
njegu. A i mi. Onda nas je doveo ovamo, većinom su nas nosili. Rekao je da
ćemo tu ostati dok ne dođe njegov kapetan. Nismo htjeli da te odvedu, ali nije
nam bilo druge. Hoćeš li pitati poglavara za vino ili brendi, pilote? — Van Nekk
žedno obliže usne pa nadoda: — Sad, kad malo razmislim, i on je spomenuo
daimja. Što će se dogoditi kad dođe daimjo?
— Ima li netko nož ili pištolj?
— Ne — odvrati van Nekk i rastreseno počeša gamad u kosi.
— Uzeli su nam svu odjeću na pranje, a oružje su zadržali. Tad nisam
ni u što sumnjao. Uzeli su mi i ključeve i pištolj. Imao sam sve ključeve na
prstenu. Od riznice, blagajne i skladišta baruta.
— Na brodu je sve zaključano. Ne brini za to.
— Nije mi drago što nemam ključeva. To me jako uzrujava. Proklete
mi oči bile, što bi mi sad godio brendi. Pa i boca piva.
— Gospode Bože! Samraj ga je sasjekao na komadiće, je 1’ da? —
zapita Sonk, ne obraćajući se nikom određenom.
— Umukni, boga ti. Kaže se: samuraj. Ti bi čovjeka natjerao da se
usere — reče Ginsel.
— Nadam se da taj gad od svećenika neće doći ovamo — reče Vinck.
— Sigurni smo u rukama dobroga Gospodina! — Van Nekk još se
trudio da djeluje pun samopouzdanja. — Kad stigne daimjo, bit ćemo slobodni.
Vratit će nam brod i topove. Vidjet ćete! Prodat ćemo svu robu i u Nizozemsku
se vratiti bogati i zdravi, oplovivši svijet. Prvi Nizozemci koji su ga oplovili.
Katolici mogu poći u pakao i gotova stvar.
— Ne, nije — javi se Vinck. — Koža mi se ježi od papista. Ne mogu
ja ništa protiv toga. To i pomisao na konkvistadore. Mislite da će ovamo doći u
punom broju, pilote?
— Ne znam. Mislim da hoće! O, da ovdje imamo sve naše brodovlje.
— Jadni gadovi! — reče Vinck. — Mi smo bar živi.
— Možda su se vratili kući — izjavi Maetsukker. — Možda su se
okrenuli u Magellanovu tjesnacu kad su nas razdvojile oluje.
— Nadam se da imaš pravo — reče Blackthorne. — Ali mislim da su
svi poginuli.
— Mi smo barem živi! — Ginsel zadršće.
— Ovdje su papisti i ovi pogani krvoloci! Ne dajem ni šuplju stare
kurve za naše živote!
 — Proklet bio dan kad sam otišao iz Nizozemske — umetne
Pieterzoon. — Proklet sav grog! Da nisam bio pijaniji od guslarove kučke, još
bih bio u Amsterdamu sa svojom starom!
— Proklinji što god hoćeš, Pieterzoone, ali ne proklinji piće. To je sol
života!
— Mi smo u kanalizaciji do brade, a plima brzo nadire. — Vinck
zakoluta očima. — Da, vrlo brzo.
— Nikad nisam mislio da ćemo stići na kopno! — reče Maetsukker.
Izgledao je kao tvor, samo što nije imao zube. — Nikada! A najmanje u Japan.
Ušljivi smrdljivi papisti! Nikada nećemo živi otići odavde! O, da imamo
pištolje. Kakvo bijedno iskrcavanje! Ništa nisam htio reći, pilote! — žurno
ubaci kad ga Blackthorne pogleda. — Zla sreća, to je sve.
Kasnije im sluškinje opet donesu hranu. Uvijek isto: povrće, kuhano i
sirovo, s malo octa, riblja juha, te žitna ili zobena kaša. Svi su prezirno odbijali
komadiće sirove ribe i tražili meso i žestoka pića, ali nisu ih razumjeli. Pred
zalazak sunca Blackthorne ode. Zamoriše ga njihovi strahovi, mržnje i psovke.
Reče da će se vratiti nakon zore.
Trgovine na uskim ulicama užurbano su poslovale. Nađe svoju ulicu i
vrata svoje kuće. Mrlje na zemlji bijahu pometene, a tijelo iščezlo. Gotovo kao
da sam sve to sanjao, pomisli on. Vrtna vrata se otvore prije nego je stigao
spustiti ruku.
Stari vrtlar još uvijek je na sebi imao samo bedreni povez iako je puhao
prohladan vjetar. Nasmiješi se i nakloni.
— Konbanva.
— Zdravo! — izvali Blackthorne ne razmišljajući. Popne se uza
stepenice i zastane sjetivši se čizama. Skine ih i bos stupi na verandu pa u
prostoriju. Prijeđe je i nađe se u hodniku, ali nije mogao naći svoju sobu.
— Onna! — kliknuo je.
Pojavi se neka starica.
— Haj?
— Gdje je Onna?
Starica se namršti i upre prstom u sebe.
— Onna!
— O, za ljubav Božju! — ljutito će Blackthorne. — Gdje je moja
soba? Gdje je Onna? — Otvorio je još jedna klizna vrata. Na podu su sjedila
četiri Japanca oko niskog stolića te jela. U jednom od njih prepozna sijedog
seoskog poglavara koji je onomad na obali bio sa svećenikom. Svi se naklone.
— O, oprostite — reče on pa navuče vrata. — Onna! — poviče.
Starica načas razmisli, a onda mu mahne rukom. Pođe za njom u drugi
hodnik. Otvorila je klizna vrata. Po raspelu je prepoznao svoju sobu. Popluni su
već bili namješteni i poravnani.
— Hvala — reče joj pun olakšanja. — A sad neka dođe Onna!
Starica odgega. Sjeo je. Boljele su ga glava i tijelo i poželi stolac. Pitao se
gdje li ih drže. Kako da opet dođe na brod? Kako da se domogne kojeg pištolja?
Zacijelo postoji način. Geganje nogu prema njemu i tad vidje tri žene. Staricu,
djevojku okrugla lica i sredovječnu ženu.
Starica pokaza djevojku koja je izgledala malko zastrašena.
— Onna!
— Ne! — Blackthorne gnjevno ustane i upre prstom u sredovječnu
ženu. — Pa ovo je Onna, zaboga! Zar ne znaš svoje ime? Onna! Gladan sam.
Bih li mogao nešto jesti? — Protrljao je želudac da pokaže kako je gladan.
Zgledale su se. Tad sredovječna žena slegne ramenima, reče nešto što nasmija
ostale, priđe postelji i počne se svlačiti. One dvije čučnu, razrogačenih očiju,
iščekujući. Blackthorne se zgrozio.
— Što radiš?
— Išimašo! — reče ona pa skine široki pojas i razgrne kimono. Grudi
su joj bile spljoštene i sasušene, a trbuh ogroman.
Bilo je posve jasno da se ona sprema u krevet. Odmahnuo je glavom pa
joj rekao neka se obuče. Uhvatio ju je za ruku. One dvije su počele brbljati i
gestikulirati, dok se žena jako ljutila. Iziđe iz duge podsuknje i gola se pokuša
uvući u krevet.
Prestanu brbljati i sve se naklone kad glavar mirno naiđe hodnikom.
— Nanda? Nanda? — upita on.
Starica objasni u čemu je stvar.
— Želiš ovu ženu? — s nevjericom je zapitao na hrapavom, jedva
razumljivom portugalskom, pokazujući prema nagoj ženi.
— Ne! Ne, jasno da ne. Samo sam htio da mi Onna donese hrane. —
Blackthorne nestrpljivo upre prst u nju. — Onna!
— ‘Onna’ znači: žensko. — Japanac pokaže sve tri. — Onna, onna,
onna. Ti hoćeš onna?
— Ne. Ne, hvala. Pogriješio sam. Oprosti. Kako se ona zove?
— Što?
— Kako se ona zove?
— Ah! Njezino namu? Haku. Haku! — reče poglavar.
— Haku?
— Haj. Haku!
— Oprosti, Haku-san. Mislio sam da se zoveš onna.
Glavar objasni nesporazum Hakui, a ona nije bila nimalo zadovoljna.
Nešto je još rekao. Sve pogledaju Blackthornea, zahihoću u dlan i odu. Haku
gola ode noseći kimono preko ruke, s velikim dostojanstvom.
— Hvala — reče Blackthorne ogorčen svojom glupavošću.
— Ovo moja kuća. Moje namu Mura.
— Mura-san. Ja sam Blackthorne.
— Kako?
— Moje namu: Blackthorne.
— A! Be-rak-fon. — Mura nekoliko puta pokuša to izgovoriti, ali nije
mogao. Napokon odustane i nastavi motriti diva koji je bio pred njim. Bijaše to
prvi barbarin koga je ikada vidio, osim patera Sebastija i onog drugog svećenika
prije toliko godina. Ali, pomisli on, svećenici su tamnokosi i tamnooki i
normalne visine. A ovaj čovjek je visok, zlatne kose i zlatne brade, plavih očiju.
Koža mu je čudno blijeda tamo gdje je pokrivena, a rumena ondje gdje je
otkrivena. Neobično! Mislio sam da svi ljudi imaju crnu kosu i tamne oči. Mi
svi imamo. Imaju i Kinezi, a zar nije Kina cijeli svijet, osim zemlje južnih
portugalskih barbara? Neobično! A zašto pater Sebastio toliko mrzi ovog
čovjeka? Zato što je obožavalac sotone? Zacijelo ne, jer pater Sebastio bi mogao
istjerati vraga kad bi htio. Uh, nikad nisam dobrog oca vidio onako bijesna.
Nikada. Neobično!
Jesu li plave oči i plava kosa biljeg sotonin?
Mura uzvine pogled u Blackthornea i sjeti se kako ga je pokušao ispitivati
na brodu, a onda je, kad se ovaj kapetan onesvijestio, odlučio da ga dovede u
svoju kuću zato jer je vođa pa mora uživati posebnu pažnju. Položili su ga na
jorgan i svukli, ne malo znatiželjni.
— Njegovi ‘Neusporedivi dijelovi’ sigurno su znatni, neh? — rekla je
Murina mati Saiko. — Koliko li je velik kad je u erekciji?
— Velik — odgovorio je on, a svi su se smijali, njegova mati i žena i
prijatelji i posluga i liječnik.
— Zacijelo su i njihove žene isto tako nadarene! — reče njegova žena
Nidi.
— Glupost, djevojko — odvratila je njegova mati. — Svaka naša
kurtizana mogla bi se lako snaći. — Začuđeno je kimala glavom. — U cijelom
životu nisam vidjela nekog kao on. Vrlo čudno, neh?
Oprale su ga, ali nije se probudio iz kome. Liječnik je smatrao neuputnim
da ga umoče u pravu kupelj prije nego što se probudi.
— Možda moramo zapamtiti, Mura-sane, da ne znamo kakav je
zapravo barbarin — rekao je brižno i umno. — Jako žalim, ali zabunom bismo
ga mogli ubiti. Očito je na granici snaga. Moramo biti strpljivi.
— A ušenke što ih ima u kosi? — zapitao je tad Mura.
— Zasad moraju ostati. Koliko znam, imaju ih svi barbari. Jako žalim,
ali savjetujem da se strpimo.
— Zar mu bar ne bismo mogle oprati glavu? — javila se njegova žena.
— Jako ćemo paziti. Sigurna sam da će gospodarica nadgledati naše skromne
napore. To bi barbarinu pomoglo, a kuća bi ostala čista.
— Slažem se, možeš mu oprati kosu — odlučno je kazala njegova
mati. — Ali bih svakako htjela znati koliko je velik kad se nadigne.
Sad Mura i nehotice baci pogled na Blackthornea. Tad se sjeti što im je
rekao svećenik o ovim sinovima sotone i gusarima. Bože, sačuvaj nas od ovoga
zla, pomisli on. Da sam znao da je ovako grozan, ne bih ga bio doveo u svoju
kuću. Ne, reče samome sebi. Obvezan si prema njemu postupati kao prema
posebnom gostu dok Omi-san ne kaže drukčije. Ali, bio si pametan što si javio
svećeniku i odmah obavijestio Omi-sana. Veoma pametan! Ti si poglavar,
zaštitio si selo i samo si ti odgovoran.
Da. A Omi-san smatrat će te odgovornim za jutrošnju smrt i za
pokojnikovu drzovitost, i to posve opravdano.
— Ne budi lud, Tamazaki! Izlažeš opasnosti ugled sela, neh? —
mnogo je puta upozoravao svog prijatelja ribara. —
Obuzdaj tu svoju netrpeljivost! Omi-san nema izbora nego da ismijava
kršćane. Zar i naš daimjo ne prezire kršćane? Što drugo može učiniti Omi-san?
— Ništa, slažem se, Mura-sane, molim te, oprosti mi. — Tamazaki je
uvijek tako svečano odgovarao. — No, budisti bi morali biti trpeljiviji, neh? Zar
obojica nisu zen-budisti? — Zen-budizam značio je samosvladavanje, a
zasnivao se isključivo na samopomoći i na meditaciji da se dođe do
prosvijetljenja. Većina je samuraja pripadala zen-budističkoj sekti jer im je bila
prikladna i izgledala gotovo stvorena za ponosnog ratnika koji traži smrt.
— Da, budizam uči trpeljivosti, ali koliko te puta moram podsjećati da
su oni samuraji i da je ovo poluotok Izu, a ne otok Kiušu, pa i da jest Kiušu, ti si
pogriješio. Uvijek. Neh?
— Da. Molim te, oprosti, znam da griješim. No, katkad osjećam da ne
mogu živjeti od stida kad Omi-san tako vrijeđa pravu vjeru.
A sad si, Tamazaki, mrtav svojim izborom, jer si uvrijedio Omi-sana kad
mu se nisi naklonio zato što je on rekao: ‘ ovaj smrdljivi svećenik strane vjere.’
Iako svećenik uistinu smrdi, a prava vjera je strana! Jadni moj prijatelju. Ta
istina neće prehraniti tvoju obitelj niti oprati ljagu s moga sela.
Oh, Gospo, blagoslovi mog starog prijatelja i daj mu rajske slasti.
Očekuj mnogo nevolja od Omi-sana, reče Mura u sebi. Kao da već i to
nije dovoljno zlo, sad dolazi i naš daimjo.
Uvijek bi ga ispunila sveobuhvatna tjeskoba kad bi pomislio na svog
feudalnog gospodara Kasigi Jabua, daimja od Izua, Omijeva strica. Na njegovu
okrutnost i nečasnost, na to kako je seljanima oduzimao na prijevaru dio ulova i
uroda što im je po pravu pripadao, pa na silničku težinu njegove vladavine.
Kada dođe rat, za koju će se stranu Jabu opredijeliti?, pitao se Mura. Za
gospodara Išida ili za gospodara Toranagu? U procijepu smo između divova,
pioni između te dvije vatre.
Na sjeveru Toranaga, najveći živući general, gospodar Kvanta, osam
pokrajina, najznamenitiji daimjo u zemlji, vrhovni general istočnih armija.
Zapadno su posjedi Išida, gospodara zamka Osake, osvajača Koreje, zaštitnika
nasljednika i vrhovnog generala zapadnih armija. A sjeverno Tokaido, veliki
priobalni put, što Toranagin glavni grad Jedo spaja s Išidovim glavnim gradom
Osakom — tri stotine milja na zapad, preko koga moraju marširati njihove
jedinice.
Tko će dobiti rat?
Ni jedan!
Zato što će njihov rat opet obuhvatiti cijelo carstvo, sklapat će se savezi,
pokrajina će se boriti protiv pokrajine dok se opet ne digne selo protiv sela, kao
i uvijek. Osim u posljednjih deset godina. Nevjerojatno, posljednjih je deset
godina vladalo bezratno doba zvano mir, u cijelom carstvu, po prvi put u
povijesti.
Počeo sam voljeti mir, pomisli Mura.
No, čovjek koji je uspostavio mir mrtav je. Onaj vojnik-seljak koji je
postao samuraj, pa general, pa vrhovni general, i naposljetku Taiko,
posvemašnji gospodar-zaštitnik Japana, umro je prije godinu dana, a njegov
sedmogodišnji sin premlad je da naslijedi najvišu vlast. Tako je i dječak, kao i
mi, pion između dvije vatre. Među divovima. A rat je neizbježan. Sad ni sam
Taiko ne može zaštititi svog ljubljenog sina, svoju dinastiju, svoju baštinu i
svoje carstvo.
Možda tako mora biti. Taiko je pokorio zemlju, sklopio mir i prisilio sve
daimje u zemlji da pred njim plaze kao seljaci. Po svojoj je volji krojio lena —
neka širio, a druga smanjivao — pa umro. Bio je div među pigmejcima. No,
možda je i pravedno da s njim umru svo njegovo djelo i veličina. Zar čovjek
nije tek cvijet što ga ponese vjetar, a stvarni su i vječni samo planine, more,
zvijezde i ova zemlja bogova?
Svi smo u procijepu i to je činjenica. Uskoro će rat, a i to je činjenica.
Jabu će odlučiti na čijoj smo strani, i to je činjenica. Selo će uvijek ostati selo
jer su rižišta bogata, a more izdašno, i to je posljednja činjenica.
Mura čvrsto opet usmjeri misli na barbarina-gusara pred sobom. Ti si
vrag poslan da nas mori, pomislio je. A otkako si stigao, zadaješ nam samo jade.
Zašto nisi mogao odabrati drugo selo?
— Kapetan-san htjeti onna? — zapitao je ohrabrujuće. Na njegov je
prijedlog seosko vijeće našlo družice i za ostale barbare. I u znak uljudnosti, a i
kao način da ih nečim zaokupe dok ne stigne vlast. Iz toga su uslijedile ljubavne
priče koje su selo zabavljale i bile im više nego dovoljna naknada za novac što
su ga morali uložiti.
— Onna — ponovio je. Naime, on je, posve prirodno, pretpostavljao,
kad se barbarin već osovio na noge, bit će isto tako zadovoljan da se nađe na
trbuhu. Svoje ‘Rajsko koplje’ toplo će zabosti prije sna, a sve su pripreme već
ionako bile obavljene.
— Ne! — Blackthorne je samo želio spavati. No, pošto je znao da mu
je taj čovjek potreban saveznik, usiljeno se nasmiješio i pokazao raspelo. — Jesi
li kršćanin?
— Kršćanin! — Mura kimne glavom.
— Ja sam kršćanin.
— Pater rekao: ne. Ne kršćanin.
— Kršćanin sam. Nisam katolik, ali ipak sam kršćanin.
Mura nije shvaćao. Blackthorne nikako da mu objasni, ma koliko se
trudio.
— Htjeti onna?
 — Onaj dimjo, kad doći?
— Dimjo? Ne razumijem.
— Dimjo. Aha, mislio sam daimjo.
— Ah, daimjo. Haj, Daimjo! — Mura slegne ramenima. — Daimjo
doći kad dođe. Spavati. Najprije očisti. Molim.
— Što?
— Očisti. Kupelj, molim.
— Ne razumijem.
Mura priđe i s gađenjem skupi nos.
— Smrdit. Ružno. Ko svi Portugalcko. Kupelj. Ovo čista kuća.
— Kupat ću se kad me bude volja, ja ne smrdim! — pjenio se
Blackthorne. — Svi znaju da je kupelj opasna. Želiš da dobijem proljev? Misliš
da sam doboga prokleto glup? Kupi se, do vraga i pusti me da spavam!
— Kupelj! — naredi Mura, zapanjen barbarinovim otvorenim
gnjevom. Vrhunac neotesanosti. Barbarin ne samo da je uistinu smrdio, nego se
— koliko je on znao — već tri dana nije kupao pa će kurtizana posve opravdano
odbiti jastučenje s njim. bez obzira na visinu naplate. Ovi užasni stranci,
pomislio je.
Neobično! Kako su ogrezli u neobičnoj nečistoći! Nije važno! Odgovoran
sam za tebe. Naučit ću te pristojnosti. Okupat ćeš se kao čovjek, a mati će mi
doznati ono što je zanima. — Kupelj!
— Ma gubi se, prije nego te razderem na komadiće! — Blackthorne ga
mrko pogleda i mahne mu neka odlazi.
Na tren zavlada stanka i dođu još tri Japanca sa tri žene. Mura im ukratko
objasni u čemu je stvar, a onda će tvrdokorno Blackthorneu:
— Kupelj. Molim.
— Van!
Mura sam stupi u sobu. Blackthorne isturi ruku, nije ga htio ozlijediti,
nego samo odgurnuti. Odjednom Blackthorne bolno vrisne. Mura mu je rukom
pljoštimice odalamio lakat i Blackthorneova je ruka visjela, trenutno uzeta.
Bijesno je navalio. No, soba se zavrti oko njega, pao je na lice. Nova prodorna
bol kočila mu je leđa i nije se mogao pomaknuti.
— Boga ti...
Pokuša ustati, ali mu noge popuste. Tad Mura mirno isturi svoj mali, ali
željezni prst i takne živčani centar u Blackthorneovu vratu. Od boli je
obnevidio.
— Dragi Isuse
— Kupelj? Molim?
— Da da — dahne Blackthorne u agoniji, zapanjen što ga je tako
sićušan čovjek tako lako svladao, i što sad leži bespomoćan kao dijete,
očekujući da mu Mura prereže grkljan.
Mura je prije mnogo godina naučio vještine džuda i karatea, baratanje
mačem i kopljem. Tad je bio ratnik i borio se za Nakamuru, seljačkog generala,
Taika, davno prije nego što je Taiko postao Taiko, kad su seljaci mogli biti
samuraji, a samuraji seljaci, obrtnici i čak sitni trgovci, pa opet ratnici. Čudno,
rastreseno pomisli Mura, gledajući palog diva na podu, gotovo prvo što je Taiko
učinio kad je postao svemoćan, bilo je da svim seljacima naredi da prestanu biti
vojnici i neka odmah predaju oružje. Taiko im je zauvijek zabranio nošenje
oružja te nametnuo neopoziv kastinski sustav koji je sad gospodovao svim
životima u cijelom carstvu. Samuraji iznad svih, ispod njih zemljoradnici, pa
obrtnici, trgovci, glumci, otpadnici, razbojnici, a na samom dnu ljestvice, eta,
neljudi, oni koji su imali posla s leševima, štavljenjem kože i poslovima oko
mrtvih životinja, a bili su i krvnici, biljegari, osakatitelji. Jasno, barbari u ovoj
ljestvici nisu uopće dolazili u obzir.
— Molim, oprostit, kapetan-san — reče Mura i duboko se nakloni,
postiđen što je barbarin izgubio lice i ležao ječeći kao dojenče. Da, jako mi je
žao, pomislio je, ali morao sam to učiniti. Izazvao si me i prešao sve granice
razuma, pa i kad se uzme u obzir da si barbarin. Vrištiš kao luđak, plašiš mi
majku, remetiš moj kućni mir, ometaš poslugu, a žena je već morala staviti
jedna nova šodi-vrata. Nisam smio dopustiti da tvoja očigledna neotesanost
prođe bez kazne. Niti ti dopustiti da se u mojoj kući suprotstavljaš mojim
željama! Zapravo je to za tvoje dobro. Nadalje, nije to zlo ni stoga što vi barbari
zapravo i nemate lica pa ga ne možete ni izgubiti. Osim svećenika. Oni su
drukčiji. I oni užasno smrde, ali kao pomaznici Boga oca, imaju znatno lice. A ti
... i lažljivac si i gusar! Bez časti. Baš neobično! Tvrdiš da si kršćanin! Na
žalost, to ti nimalo neće pomoći. Naš daimjo mrzi pravu vjeru i barbare, a trpi ih
samo zato što mora. No, ti nisi Portugalac ni kršćanin, pa tebe zakon ne štiti,
neh? Stoga, iako si mrtav čovjek — ili bar osakaćen — dužnost mi je da se
pobrinem da čist odeš u susret svojoj sudbini. — Kupelj jako dobar!
Pomogao je muškarcima da još onesviještenog Blackthornea prenesu kroz
kuću u vrt, pa natkrovljenom stazom kojom se jako ponosio, sve do kupaonice.
Žene su išle za njima.
To je postao jedan od velikih doživljaja u njegovu životu. Već tada je
znao da će tu priču bezbroj puta raspredati svojim prijateljima koji mu neće
vjerovati, uz bačve vrućeg sakea, kako se zove japansko nacionalno rižino pivo.
Svojim kolegama starješinama, ribarima i seljanima. Svojoj djeci koja mu
također isprva neće vjerovati. No, onda će i oni to prenijeti svojoj djeci, a ime
ribara Mure vječno će živjeti u seocu AnDiro, u provinciji Izu, na jugoistočnoj
obali glavnog otoka Honšua. Samo zato što je on, ribar Mura, bio dobre sreće da
bude glavar u prvoj godini nakon smrti Taika, a stoga i trenutačno odgovoran za
vođu neobičnih barbara koji su došli iz istočnog mora.
 DRUGO POGLAVLJE

— Daimjo, Kasigi Jabu, gospodar Izua, pita tko si, odakle si, kako si
ovamo došao i koja si gusarska zlodjela počinio — reče pater Sebastio.
— Stalno tvrdim da nismo gusari. — Jutro bijaše vedro i toplo, a
Blackthorne je klečao pred postoljem na seoskom trgu. Glava ga je još boljela
od udarca. Budi miran i mućni glavom, reče samom sebi. Tvoji će odgovori
odlučiti o našim životima. Ti si govornik i toga se drži! Isusovac je
neprijateljski raspoložen, a on je jedini tumač, i nikako ne možeš znati što on
govori, ali možeš biti siguran da ti neće pomoći ‘Pamet u glavu, momče!’
gotovo da je čuo glas starog Albana Caradoca. ‘Kad je oluja najjača, a more
najstrašnije, potrebna ti je sva tvoja pamet. To će spasiti i tebe i tvoj brod, ako si
pilot. Pamet u glavu, iz svakog dana cijedi sok, ma kako bilo teško ’
Današnji sok je žuč, turobno pomisli Blackthorne. Zašto tako
razgovijetno čujem Albanov glas?
— Najprije reci daimju da smo zaraćeni, neprijatelji — reče.
— Kaži mu da Engleska i Nizozemska ratuju protiv Španjolske i
Portugala.
— Ponovno te upozoravam da govoriš jednostavno i da ne izokrećeš
činjenice! Nizozemska — ili Holandija, Zeland, Ujedinjene pokrajine, kako je
već sve ne zovete vi prljavi nizozemski buntovnici — malena je buntovna
pokrajina španjolskog carstva. Ti si vođa izdajica koji su se pobunili protiv svog
zakonitog kralja.
— Engleska ratuje, a Nizozemska se osamostali... — Blackthorne ne
doreče jer ga svećenik nije više slušao. Prevodio je.
Daimjo se kočio na postolju, nizak, plećat, gospodstven. Udobno je
klečao stavivši pete pod stražnjicu. Okruživala su ga četiri poručnika, među
njima Kasigi Omi, njegov nećak i vazal. Svi su imali svileni kimono, a preko
njega kićeni plašt stegnut u struku širokim pojasom. I golema uškrobljena
ramena. I neizbježive mačeve.
Mura klekne na blatnjav trg. On je bio jedini prisutni seljanin. Promatrači
bijahu pedeset samuraja koji su došli s daimjom.
Sjedili su nijemo i poslušno u redovima. Iza Blackthornea je brodska
posada klečala kao i on, a straža je stajala u blizini. Kad su poslali po njih,
morali su prenijeti zapovjednika ekspedicije, iako je bio teško bolestan.
Dopustili su mu da legne na tlo, još poluonesviješten. Blackthorne se sa svima
njima naklonio kad su došli pred daimja, ali to nije bilo dosta. Sve su ih
samuraji bacili na koljena i zarinuli im glavu u prašinu, kao seljacima. Pokušao
se tome oprijeti i doviknuo svećeniku neka objasni da to nije njihov običaj, da je
on vođa i poklisar njihove zemlje pa moraju prema njemu tako i postupati. No
skotrljao se pod kopljanom drškom. Njegovi se ljudi okupe da snažno navale,
ali on im vikne da stanu i neka kleknu. Srećom su poslušali. Daimjo je rekao
nešto grlenim glasom, a svećenik mu to prevede kao upozorenje neka govori
istinu i to brzo. Blackthorne zatraži stolac, ali svećenik reče da Japanci ne
upotrebljavaju stolac i da ih u Japanu nema.
Blackthorne se usredotočio na svećenika dok je razgovarao s daimjom.
Tražio je putokaz, prolaz kroz ovu hridinu.
Daimjovo lice puno je bahatosti i okrutnosti, pomisli on. Kladim se da je
veliki gad. Svećenik ne govori tečno japanski. O, gle ti to! Razdražljivost i
nestrpljivost. Je li daimjo tražio neku drugu riječ, jasniju riječ? Mislim da je
tako. Zašto isusovac nosi narančaste halje? Je li daimjo katolik? Gle, isusovac je
vrlo pokoran i jako se znoji. Kladim se da daimjo nije katolik. Budi točan!
Možda on nije katolik. Bilo kako bilo, od njega nećeš dobiti zaštitu. Kako da se
okoristiš tim podlim gadom? Kako da izravno s njim govoriš? Kako ćeš obraditi
svećenika? Kako ćeš poljuljati povjerenje u njega? Na koji način? Hajde, smisli!
Dovoljno znadeš o isusovcima
— Daimjo veli da požuriš i da odgovoriš na njegova pitanja.
— Da. Jasno. Žalim. Zovem se John Blackthorne. Englez sam, glavni
pilot nizozemske flote. Naša matična luka je Amsterdam.
— Flota? Kakva flota!? Lažeš! Nema te flote. Zašto si kao Englez
pilot na nizozemskom brodu?
— Sve u svoje vrijeme. Molim da najprije prevedeš ono što rekoh.
— Zašto si ti pilot na nizozemskom gusarskom brodu? Požuri!
Blackthorne odluči da zaigra na sve ili ništa. Glas mu odjednom otvrdne i
zareže jutarnju toplinu.
— Que va! Najprije prevedi ono što rekoh, Španjolće! Sad!
Svećenika oblije rumenilo.
— Ja sam Portugalac, to sam ti već rekao. Odgovori na pitanje.
— Ovdje sam da govorim s daimjom, a ne s tobom. Prevedi što rekoh,
ti izrode bez majke! — Blackthorne vidje kako je svećenik još više pocrvenio i
zapazi da je daimjo to primijetio. Pazi, opomene samoga sebe. To žuto kopile
sasjeći će te na komadiće brže od plove morskih pasa, budeš li pretjerao. —
Reci gospodaru daimju! — Blackthorne se namjerno duboko nakloni pred
postoljem i osjeti kako ga oblijeva leden znoj dok se neopozivo prepuštao svojoj
sudbini.
Pater Sebastio je znao da bi ga njegova sprema morala činiti tvrdokornim
na gusarove uvrede i očitu nakanu da poljulja daimjovo povjerenje u njega. No,
prvi put mu njegova sprema nije pomagala i osjećao se izgubljenim. Kad je u
njegovu misiju u susjednoj pokrajini Murin glasnik donio obavijest o brodu,
zabrinuo se što li je to. Ne može biti nizozemski ni engleski brod!, pomislio je
tada. U Tihom oceanu nikad nije bilo heretičkih brodova, osim onog vražjeg
gusara Drakea, a ovdje u Aziji nikada. Morski putovi bili su tajni i dobro
čuvani. Smjesta se spremio za polazak, a svom pretpostavljenom u Osaki poslao
je hitnoga goluba pismonošu, priželjkujući da se najprije s njim svjetuje. Znao
je da je mlad, gotovo neiskusan i novajlija u Japanu, pa ovdje je tek dvije
godine, još nije zaređen i nepodoban da rješava ovaj izvanredan slučaj. Pojurio
je u Andiro, nadajući se i moleći da vijest nije točna. No, brod bijaše
nizozemski, a pilot — Englez, pa je njime ovladala sva mržnja prema sotonskim
herezama Luthera, Calvina, Henrika VIII i arhidušmanke Elizabete, njegove
kopilanke. I još mu je mutila zdrav razum.
— Svećeniče, prevedi što kaže gusar! — začu kako veli daimjo.
Sveta Marijo, majko Božja, pomozi mi da obavim volju tvoju. Pomozi mi
da budem jak pred daimjom, daj mi dar jezika da ga obratim na pravu vjeru.
Pater Sebastio se sabere i progovori s više pouzdanja.
Blackthorne je pomno slušao i nastojao razabrati riječi i značenja. Pater
reče ‘Engleska’ i ‘Blackthorne’ te pokaže brod spokojno usidren u luci.
— Kako si ovamo došao? — upita pater Sebastio.
— Magellanovim tjesnacem. Prije sto trideset i šest dana. Reci
daimju...
— Lažeš! Magellanov je prolaz tajnovit. Došao si preko Afrike i
Indije. Naposljetku ćeš morati reći istinu, ovi ovdje udarit će te na muke.
— Tjesnac je bio tajan. Jedan Portugalac prodao nam je roteiros!
Jedan vaš vas je prodao za malo Judinih srebrnjaka. Svi ste vi smeće! Sad svi
engleski i nizozemski bojni brodovi znaju put preko Tihog oceana. Upravo sad
Manilu napada brodovlje od dvadeset engleskih linijskih brodova, a svaki ima
šezdeset topova. Odzvonilo je vašem carstvu.
— Lažeš!
Da, pomisli Blackthorne, koji je znao da mu laž može dokazati samo ako
pođe u Manilu.
— To će brodovlje haračiti vaše pomorske putove i iskorijeniti vaše
kolonije. A drugo nizozemsko brodovlje trebalo bi ovamo stići svakog tjedna.
Španjolsko-portugalska svinja vratila se u svoj svinjac, a penis vašeg jezuitskog
generala nalazi se u svinjskom šupku, kamo i spada!
Okrenuo se te duboko naklonio daimju.
— Bog prokleo tebe i tvoja pogana usta!
— Ano mono va nani o mošite oru? — nestrpljivo cikne daimjo.
Svećenik je govorio brže, odlučnije i kazao ‘Magellan’ i ‘Manila’.
Blackthorneu se učini da daimjo i njegovi pobočnici to baš ne shvaćaju.
Preslušavanje je izmorilo Jabua. Zagleda se u luku. U brod koji ga je
opsjedao sve otkako je primio Omijevu tajnu poruku. Ponovno se zapita je li to
božji dar kojemu se nadao.
— Jesi li pregledao teret, Omi-sane? — zapitao je jutros čim je stigao,
sav zablaćen i veoma umoran.
— Ne, gospodaru, smatrao sam da će biti najbolje ako brod zapečatim
dok ne dodete vi, ali spremnice su pune sanduka i bala robe. Nadam se da sam
ispravno postupio. Evo svih njihovih ključeva. Zaplijenio sam ih.
— Dobro. — Jabu je došao iz Jeda, Toranagina glavnoga grada,
udaljenog preko stotinu milja, najvećom brzinom, kriomice i uz silan osobni
rizik, a isto se tako žurno morao vratiti. Putovanje lošim putevima i preko rijeka
nabujalih od proljetnih voda potrajalo je gotovo dva dana, djelomično konjem, a
djelomično nosiljkom. — Odmah idem na brod!
— Morali biste pogledati strance, gospodaru — u smijehu će Omi. —
Nevjerojatni su. Uglavnom imaju plave oči, kao sijamske mačke, i zlatnu kosu.
No najbolja vijest od svega je da su to gusari
Omi mu spomene svećenika i ono što je svećenik ispričao o tim gusarima.
I što je kazao gusar, i što se dogodilo, pa se njegovo uzbuđenje utrostručilo.
Jabu zatomi nestrpljivost da ode na brod i slomi pečate. Umjesto toga se okupao
i presvukao, te naredio da mu privedu barbare.
— Ti, svećeniče! — reče reskim glasom. Jedva je razumijevao
svećenikov slabi japanski jezik. — Zašto se on na tebe toliko ljuti?
— Podao je. Gusar. On obožavati vrag.
Jabu se nagne Omiju koji mu je stajao slijeva.
— Razumiješ li ti njega, nećače? Laže li? Što misliš?
— Ne znam. gospodaru. Tko zna što barbari zapravo vjeruju? Mislim
da svećenik smatra da je gusar vragopoklonik. Jasno, sve je to besmislica.
Jabu se opet okrene prema svećeniku. Mrzio ga je. Poželi da ga danas
objesi pa da jednom zauvijek iskorijeni kršćanstvo sa svoga lena. No, nije
mogao. Iako su on i ostali daimji imali posvemašnju vlast na svojim posjedima,
bili su ipak podložni vrhovnoj vlasti Regentskog vijeća, vojne hunte koja je
vladala Japanom jer joj je Taiko zakonito ostavio svoju vlast za vrijeme
maloljetnosti svoga sina. A podložni su i ukazima što ih je Taiko za života
izdao, a još su uvijek bili na snazi. Jedan od tih ukaza, donesen prije niza
godina, govorio je o barbarima Portugalcima i naređivao da su svi oni zaštićeni.
Njihova vjera mora se podnositi u razumnim granicama, a njihovim
svećenicima se u razumnim granicama mora dopustiti da propovijedaju i da
obraćaju.
— Ti, svećeniče! Što je još rekao gusar: Što ti je kazao? Žurno! Zar si
izgubio jezik?
— Gusar kaže ružne stvari. Ružne. O još gusarski ratni jedrenje.
Mnogo.
— Što mu to znači ‘ratno jedrenje’?
— Oprostite, gospodaru, ne razumijem.
— ‘Ratno jedrenje’ nema nikakvog smisla, neh?
— Ah! Gusar kaže da su drugi brodovi rata u Manili, na Filipinima.
— Omi-san razumiješ li ti o čemu on govori?
— Ne, gospodaru. Ima grozan naglasak, gotovo je nerazumljiv. Kaže
li da istočno od Japana ima još gusarskih brodova.
— Ti, svećeniče! Jesu li ti gusarski brodovi pred našom obalom? Na
istoku? A?
— Da, gospodaru, ali mislim da on laže. Kaže: u Manili.
— Ne razumijem te. Gdje je Manila?
— Na istoku. Mnogo dana putovanja.
 — Dođe li ovamo ijedan gusarski brod, priredit ćemo im ugodnu
dobrodošlicu, bez obzira na to gdje je Manila.
— Molim, oprostite, ja ne razumijem.
— Nije važno! — reče Jabu, a strpljenje mu je bilo pri kraju. Već je
odlučio da stranci moraju umrijeti, a ta mu se pomisao sviđala. Ovi ljudi očito
ne potpadaju pod Taikov ukaz koji jasno kaže ‘barbari Portugalci’, a osim toga,
ovo su gusari. Koliko se sjećao, uvijek je mrzio barbare, njihov smrad,
nečistoću i ogavnu naviku da žderu meso, njihovu glupu vjeru, bahatost i
ogavno ponašanje. Štoviše, kao i svaki daimjo, stidio se što su toliko
zagospodarili ovom zemljom bogova. Stoljećima su Kina i Japan bili u ratnom
stanju. Kina nije dopuštala nikakvu trgovinu, a kineska svila bijaše neophodna
da dugo, vruće i vlažno japansko ljeto bude izdržljivo. Tokom naraštaja samo je
neznatna količina prokrijumčarene svile kliznula kroz mrežu i jako se skupo
prodavala u Japanu. A onda su prije šezdesetak godina stigli barbari. Kineski
car u Pekingu dodijelio im je sićušnu stalnu naseobinu Makao u južnoj Kini i
pristao da svilu mijenja za srebro. Japan je bio bogat srebrom. Uskoro je
trgovina procvala. Obje zemlje su lijepo napredovale. Portugalski posrednici su
se bogatili, a njihovi svećenici — pretežno isusovci — uskoro postadoše
neophodni za trgovinu. Samo su svećenici uspijevali naučiti kineski i japanski
pa djelovati kao posrednici i tumači. Kako je trgovina cvjetala, svećenici su
postajali sve hitniji. Sad je godišnji promet bio golem i od toga je zavisio život
svakog samuraja. Stoga su morali podnositi svećenike. Morali su podnositi i
širenje njihove vjere ili će barbari otploviti i trgovina će prestati.
Sad je već bilo mnogo vrlo znatnih daimja kršćana i mnogo stotina tisuća
obraćenika, pretežno na južnom otoku Kiušu, najbližem Kini, na kojem se
nalazila portugalska luka Nagasaki. Da, pomisli Jabu, moramo podnositi
svećenike i Portugalce, ali ne i ove nove barbare, nevjerojatne, zlatokose i
plavooke. Ispuni ga uzbuđenje. Sad će konačno zadovoljiti svoju znatiželju:
kako hrabro umire barbarin kad ga stave na muke? A imao je jedanaest ljudi.
Jedanaest raznih pokusa će obaviti na njima. Nikad se nije pitao zbog čega mu
toliko gode tude muke. Samo je znao da mu to godi, pa je stoga za tim težio i u
tome uživao.
— Ovaj strani neportugalski gusarski brod — reče Jabu —
zaplijenjujem sa svim što je na njemu. Svi gusari osuđeni su na neposrednu... —
Usta mu se rastvore videći kako gusarski vođa iznebuha skače na svećenika,
trga mu s pojasa drveno raspelo, kida ga na komadiće i vitla krhotinama na tlo
pa viče nešto jako glasno. Gusar smjesta klekne i duboko mu se nakloni dok
stražari skoče naprijed uzdignutih mačeva.
— Stanite! Nemojte ga ubiti! — Jabu se zapanjio kako je itko toliko
drzak da se pred njim ponaša toliko neotesano. — Ovi barbari su nevjerojatni!
— Da! — reče Omi, a glava mu je vrvjela od pitanja koja su
proizlazila iz takvog postupka.
Svećenik je još klečao i buljio u komadićke raspela. Gledali su kako
pruža drhtavu ruku i kupi obeščašćeno drvo. Nešto je rekao gusaru. Glas mu je
bio tih, gotovo blag. Sklopljenih je očiju isprepleo prste, a usne mu se polako
počnu pomicati. Gusarski vođa nepokretno je gledao u vis u njih. Blijede plave
oči ni da trepnu. Kao mačak pred svojom ruljom — brodskom posadom.
— Omi-sane! — javi se Jabu. — Najprije želim na brod, a onda ćemo
početi. — Ohrapavi mu glas pri pomisli na užitak koji je sebi obećao. — Želim
započeti s onim riđim čovječuljkom na kraju reda.
Omi mu se nagne bliže i spusti svoj uzrujani glas.
— Molim vas, oprostite, ali ovo se još nikad nije dogodilo, gospodine!
Sve otkako su ovamo došli barbari Portugalci. Zar raspelo nije njihov sveti
znak? Zar nisu uvijek pokorni svojim svećenicima? Zar otvoreno uvijek pred
njima ne kleče? Kao i naši kršćani! Zar svećenici nemaju nad njima
posvemašnju vlast?
— Prijeđi na stvar.
— Svi mrzimo Portugalce, veličanstvo. Osim kršćana koji su među
nama, neh? Možda vam ovi barbari više vrijede živi nego mrtvi.
— Kako?
— Zato što su jedinstveni. Oni su antikršćani! Možda bi mudar čovjek
mogao naći načina da njihovu mržnju, ili bezbožnost, upotrijebi u našu korist.
Vaši su pa s njima radite što želite. Neh?
Da! I želim ih staviti na muke, pomisli Jabu. Da, ali u tome možeš uživati
u svako doba. Slušaj Omija. On ti je dobar savjetnik. No, smiješ li mu sad
vjerovati? Ima li on potajni razlog da ovako govori? Razmisli!
— Ikava Dikkju je kršćanin — začu kako govori njegov nećak,
imenovavši njegova omraženog neprijatelja, Išidova srodnika i saveznika, koji
mu je sjedio na zapadnim granicama.
— Zar ovaj prljavi svećenik nema tamo svoj dom? Možda bi vam ovi
barbari mogli dati ključ koji otključava cijelu Ikavinu pokrajinu. Možda i
Išidovu. A možda i pokrajinu gospodara Toranage — oprezno nadoda Omi.
Jabu je proučavao Omijevo lice i nastojao dokučiti što se iza njega krije.
Onda pogled svrne na brod. Sad više nije sumnjao u to da su mu ga poslali
bogovi. Da! Ali je li to dar ili prokletstvo?
Odloži svoj užitak radi sigurnosti svoga klana.
— Slažem se. Ali najprije ukrotite ove gusare. Naučite ih pristojnosti.
Osobito njega!
— Tako mi smrti dobroga Isusa! — progunđa Vinck.
— Morali bismo se pomoliti — reče van Nekk.
— Upravo smo se pomolili.
— Bolje da se opet pomolimo. Gospode Bože na nebu, što bi mi
godilo pola litre brendija.
Natisnuše ih u dubok podrum, jedan od niza podruma u koje su ribari
uskladištavali ribu osušenu na suncu. Samuraji su ih kao stoku potjerali preko
trga pa niza ljestve te su sada bili zaključani pod zemljom. Podrum bijaše dug i
širok pet, a dubok četiri koraka, sa zemljanim podom i zidovima. Strop izrađen
od dasaka, nad njima trideset centimetara zemlje, a u sredini vrata na preklopac.
— Miči mi se s noge, ti bogoprokleti majmune!
— Začepi gubicu, skupljaču govana! — dobroćudno će Pieterzoon.
— Hej, Vinck, miči se malo gore, ti bezubi stari prdonjo, imaš više
mjesta nego itko! Bože, što bi mi godilo hladno pivo! Miči se gore.
— Ne mogu, Pieterzoone. Ovdje nam je tješnje nego u djevičanskom
šupku!
— Zapovjednik ima najviše mjesta. Gurni ga. Probudite ga!— javi se
Maetsukker.
— E? Što je? Ostavite me na miru. Što se događa? Zlo mi je. Moram
ležati. Gdje smo?
— Dajte mu mira. Bolestan je. No, Maetsukker, diži se, za ljubav
Božju! — Vinck gnjevno podigne Maetsukkera pa ga gurne prema zidu. Nije
bilo mjesta da svi istovremeno leže pa ni udobno sjede. Paulus Spillbergen,
zapovjednik ekspedicije, ispružen je ležao pod preklopnim vratima gdje je zrak
bio najbolji, oslonivši glavu na smotani haljetak. Blackthorne se naslonio u kutu
i buljio u vis u preklopna vratašca. Posada ga je ostavila samog i nelagodno ga
je izbjegavala što je više mogla, jer je iz duga iskustva prepoznala njegovo slabo
raspoloženje i latentnu eksplozivnu silovitost koja se uvijek krila pod njegovom
prividno mirnom vanjštinom.
Maetsukker se razbjesni i odalami pesnicom Vincka u slabine.
— Ostavi me na miru ili ću te ubiti, gade!
Vinck poleti na njega, ali Blackthorne pograbi obojicu i lupne im glavom
o zid.
— Svi da ste umuknuli — tiho će on. Poslušaju ga. — Podijelit ćemo
se na straže. Jedna straža spava, druga sjedi, a treća stoji. Spillbergen će ležati
dok se ne oporavi. Onaj kut je zahod.
Raspodijelio ih je. Kad su se rasporedili, postade snošljivije.
Morat ćemo se za jedan dan probiti odavde, inače ćemo postati preslabi,
pomisli Blackthorne. Kad opet donesu ljestve da nam daju hranu ili vodu. To će
biti večeras ili sutra navečer. Zašto su nas ovdje smjestili? Nismo im opasni.
Mogli bismo pomoći daimju. Hoće li on shvatiti? Bio mi je to jedini način da
mu pokažem da je naš pravi neprijatelj — svećenik. Hoće li on shvatiti?
Svećenik je shvatio.
— Bog će ti možda oprostiti ovo svetogrđe, ali ja neću — rekao mu je
pater Sebastio jako tiho. — Neću imati mira dok ne iskorijenimo tebe i tvoju
opačinu.
Znoj mu se cijedio niz obraze i bradu. Rastreseno ga obrisa, Osluškivao je
u podrumu kao i na brodu kad je spavao ili bio slobodan od straže i sanjario.
Posve dovoljno da nasluti opasnost prije nego što se dogodi.
Morat ćemo se probiti pa zauzeti brod. Što li radi Felicity? I djeca. Da
izračunam! Tudor sad ima sedam godina, a Lisbeth . . Otišli smo iz Amsterdama
prije godinu dana jedanaest mjeseci i šest dana, plus trideset sedam dana
uzimanja zaliha, pa plovidba od Chathama do Amsterdama, plus još jedanaest
dana koliko je ona imala prije mog ukrcaja u Chathamu. Toliko je njoj točno
godina, ako je sve dobro. Sve bi trebalo biti dobro. Felicity sigurno kuha, čuva,
čisti i čavrlja dok djeca stasaju, jaka i hrabra kao njihova mati. Lijepo bi bilo
opet biti kod kuće, zajedno šetati uz more, kroz šume i čistine lijepe Engleske.
Tokom godina se naučio da na njih misli kao na osobe u kazališnom
komadu, osobe koje je volio i za koje se krvio, u kazališnom komadu koji nema
kraja. Inače bi mu odsutnost bila preteška. Gotovo je mogao nabrojiti koliko je
dana proveo kod kuće u jedanaest godina braka. Malo, pomisli on, premalo.
‘Težak je to život za ženu, Felicity, rekao joj je prije braka. A ona je kazala:
‘Svaki je život za ženu težak’. Tad joj je bilo sedamnaest godina, bijaše visoka,
a kosa joj bje duga i čulna . . .
Istančani sluh ga upozori da pripazi.
Ljudi su sjedili ili se naslanjali pa nastojali spavati. Vinck i Pieterzoon,
dva dobra prijatelja, tiho su razgovarali. Van Nekk je kao i ostali, buljio u
prazno. Spillbergen je bio u polusnu, a Blackthorne pomisli da je on jači nego je
itko očekivao.
Nastupi iznenadna tišina kad iznad sebe začuju korake. Koraci zastanu.
Prigušeni glasovi na hrapavom, neobičnom jeziku. Blackthorneu se učini da
prepoznaje samurajev glas. Omi-san? Da, tako se on zove. Ali nije bio posve
siguran. Za tren glasovi umuknu, a koraci se udalje.
— Mislite da će nas nahraniti, pilote? — upita Sonk.
— Da.
— Godilo bi mi piće. Ti boga, hladno pivo! — reče Pieterzoon.
— Umukni — kaza Vinck. — Čovjeka prisiljavaš da se oznoji.
Blackthorne ustanovi da mu je košulja mokra. Kakav smrad! Ti boga,
godila bi mi kupelj, pomisli on i odjednom se nasmiješi sjetivši se.
Tog dana ujutro su ga Mura i ostali muškarci prenijeli u vruću sobu pa ga
položili na kamenu klupu. Udovi su mu još bili ukočeni i tromi. Tri žene na čelu
s onim bapcem, počnu ga svlačiti. Pokušavao ih je spriječiti, ali kad god bi se
maknuo, jedan muškarac ubo bi ga u živac tako da bi onemoćao. Pa ma koliko
on bjesnio i psovao, i dalje su ga svlačile, sve dok nije bio gol. Ne da se stidio
što je gol pred ženama, nego se uvijek svlačio sam i takav je bio običaj. A nije
volio da ga itko svlači, a pogotovo ne ovi necivilizirani domoroci. Ali da ga
javno svlače kao bespomoćno djetence, te da ga kao djetence posvuda peru
toplom sapunjastom mirisnom vodom, dok su oni čavrljali i smijali se, a on
ležao na leđima, to bijaše previše. Tad mu se nadigao, a ma koliko se trudio da
to spriječi, postajaše sve gore, bar je tako mislio on, ali žene nisu. Razrogačile
su oči, a on je pocrvenio. Isuse Bože, Gospode jedini, nije moguće da crvenim!
Ali je crvenio i to kao da mu je pojačavalo veličinu, a starica u čudu pljesne
rukama i kaza nešto na što svi oni kimnu glavom, a ona puna strahopoštovanja
zakima i reče još nešto, na što oni još više stanu kimati glavom.
 — Kapetan-sane! — izjavi Mura strahovito dostojanstveno — Majka-
san tebi reći hvala, najbolje u njezin život, ona sad umre sretna! — I on i svi oni
naklone se kao jedan, a tad njemu, Blackthorneu, sine kako je to smiješno pa se
nasmije. Zapanjiše se, a onda se nasmiju i oni. Smijeh mu je oduzeo snagu i
babac je bio pomalo ožalošćen pa je to i rekao, a njega to još više nasmije. I
njih. Zatim su ga nježno položili u veliku posudu punu vrele vode. Doskora više
nije mogao izdržati, a oni ga zadahtalog ponovno polože na kamenu klupu.
Žene ga obrišu, a tad stigne stari slijepac. Blackthorne nije znao što je to
masaža. Isprva se nastojao oprijeti prstima koji su ga pipkali, no uskoro ga
osvoji čarolija i zamalo je gotovo preo kao mačak kad su slijepčevi prsti
pronašli čvorove i oslobađali krv ili eliksir što su se krili ispod kože, mišića i
tetiva.
Tad mu pomognu da ode u krevet. Bio je neobično slab, u polusnu, a
čekala ga je djevojka. Bila je strpljiva s njim, a nakon spavanja, kad mu se
snaga vratila, nježno ju je uzeo, iako već dugo nije imao ženu.
Nije je pitao za ime, a kad ga je ujutro Mura, napet i jako prestrašen,
probudio iza sna, nje više nije bilo.
Blackthorne uzdahne. Život je divan, pomisli.
U podrumu se Spillbergen opet svađao. Maetsukker je njihao glavu i
stenjao, ne od boli nego iz straha. Brodski mali Croocq bio je na rubu sloma
živaca, a Jan Roper reče:
— Zbog čega li se smiješ, pilote?
— Idi k vragu!
— S poštovanjem, pilote — brižno će van Nekk, iskazavši ono što ih
je sve najviše tištalo. — Bilo je jako nerazborito što si pred onim trulim žutim
gadom napao svećenika.
Začu se općenito, iako sustezljivo izraženo, odobravanje.
— Da to nisi učinio, mislim da ne bismo bili u ovoj gadnoj kaši.
Van Nekk nije prišao Blackthorneu.
— Samo gurni glavu u prašinu kad je blizu gospodar Gad pa će se oni
smekšati kao janjci.
Čekao je odgovor, ali Blackthorne ne odgovori. Samo se opet okrene
prema preklopnim vratašcima. Kao da ništa nije rečeno. Njihovo se
nespokojstvo pojača.
Paulus Spillbergen s tegobom se digne na lakat.
— O čemu govoriš, Baccus?
Van Nekk mu priđe, objasni sve o svećeniku i križu, i što se dogodilo, i
zašto su ovdje, a oči ga danas bole više nego ikad.
— Da, to je bilo opasno, glavni pilote — reče Spillbergen. — Da,
smatram, posve pogrešno . . Dajte mi malo vode. Sad nam isusovac više neće
dati mira.
— Morao si mu slomiti vrat, pilote. Isusovci nam ionako neće dati
mira — reče Jan Roper. — Oni su prljave uši, a mi smo ovdje u ovoj smrdljivoj
rupi, kao za kaznu Božju.
— Besmislica, Roperu — izjavi Spillbergen. — Ovdje smo zato jer...
— Ovo je kazna Božja! Morali smo spaliti sve crkve u Santa
Magdellani, a ne samo dvije. Morali smo. Sotonine gnojnice!
Spillbergen slabašno zamahne prema mušici.
— Španjolske su se jedinice pregrupiravale, a bile su petnaest puta
brojnije od nas. Dajte mi malo vode! Grad smo opljačkali, odnijeli plijen i
protrljali njihove nosove po prašini. Da smo ostali, bili bismo poginuli. Tako
vam Boga, neka mi netko dade malo vode. Svi bismo bili poginuli da se nismo
povuk...
— Zar je to bitno ako obavljaš Božje djelo? Iznevjerili smo Ga!
— Možda smo ovdje zato da obavljamo djelo Božje — ublaži van
Nekk, jer Roper bijaše dobar čovjek, iako vjerski fanatik, mudar trgovac i sin
njegova ortaka. — Možda ovdašnjim domorocima možemo pokazati da je
njihov papizam pogrešan. Možda ih obratimo na pravu vjeru.
— Posve ispravno — reče Spillbergen. Još je osjećao slaboću, ali
snaga mu se vraćala. — Mislim da si se trebao savjetovati s Baccusom, pilote.
Na koncu konca, on je glavni trgovac. Vrlo je vješt pregovaranju s divljacima.
Dajte vodu, rekoh!
— Nemamo, Pauluse. — Van Nekk se još više potišti. — Nisu nam
dali ni hrane ni vode. Nemamo ni lonac za pišanje.
— Pa pitajte! I za vodu! Bože na nebesima, što sam žedan. Traži
vodu! Ti!
— Ja? — upita Vinck.
— Da. Ti!
Vinck pogleda Blackthornea, no on je samo sanjivo gledao u preklopna
vratašca pa Vinck stane pod otvor i vikne:
— Hej vi gore! Dajte nam prokletu vodu! Tražimo hrane i vode!
Odgovora nije bilo. Opet je viknuo. Bez odgovora. Postepeno svi počnu
vikati. Svi osim Blackthornea. Uskoro im se u glasove prikrade panika i
mučnina uslijed tjesne tamnice pa su zavijali kao vuci.
Otvore se preklopna vratašca. Omi se zagleda u njih. Kraj njega stajaše
Mura. I svećenik.
— Vode! I hrane, boga vam! Pustite nas odavde! — Uskoro su opet
svi vrištali.
Omi dade znak Muri koji kimne glavom i ode. Malo kasnije vrati se Mura
s jednim ribarom. Nosili su veliku bačvu. Onda proliju gnjile riblje otpatke i
morsku vodu zarobljenicima po glavi.
Zatočenici u podrumu se razbježe i pokušaju umaći, ali nisu mogli svi.
Spillbergen se gušio, zamalo se zadavio. Neki posrnu, a drugi ih zgaze.
Blackthorne se nije micao iz kuta. Samo je buljio u vis u Omija i mrzio ga.
Tad Omi progovori. Zavlada pokorna tišina koju je narušavalo samo
kašljanje i Spillbergenovo povraćanje. Kad je Omi završio, svećenik uzrujano
priđe otvoru.
— Evo naredaba Kasigi Omija! Morat ćete se početi ponašati kao
pristojna ljudska bića. Više nećete galamiti. Inače ćemo vam slijedeći put proliti
po glavi pet bačava. Pa deset i dvadeset. Dvaput dnevno dobijat ćete hranu i
vodu. Kad se naučite ponašati, pustit ćemo vas gore, u svijet ljudi. Gospodar
Jabu milosrdno vam je poštedio život, pod uvjetom da mu vjerno služite. Svima
osim jednog. Jedan od vas će umrijeti! U suton. Morate izabrati tko će to biti.
Ali ti — pokaza Blackthornea — ne smiješ biti taj izabranik.
Svećenik s nelagodom duboko uzdahne, upola se nakloni samuraju i
uzmakne.
Omi se zabulji dolje u jamu. Opazio je Blackthorneove oči i osjetio
mržnju. Teško ćemo slomiti duh tom čovjeku, pomisli on. Nema veze! Vremena
ima dovoljno.
Preklopna vratašca padnu na svoje mjesto.
 TREĆE POGLAVLJE

Jabu ležaše u toploj kupelji, zadovoljniji i samouvjereniji nego ikad prije

u životu. Brod je razotkrio svoje bogatstvo, a njemu je to bogatstvo davalo veću
moć nego što je mogao sanjati.
— Želim da sutra sve prenesete na obalu — rekao je. — Muškete
ponovno spakujte u sanduke. Sve kamuflirajte mrežama i vrećama.
Pet stotina mušketa, zaneseno je pomislio. Više baruta i naboja nego što
ih ima Toranaga u svih osam pokrajina. I dvadeset topova, pet tisuća topovskih
kugli uz obilje municije. Vatrene strijele u sanduku. Sve najbolje evropske
kakvoće!
— Mura, nađi nosače. Iguraši-sane, želim da sve ovo oružje, pa i
topovi, smjesta budu u mom zamku u Mišimi. Tajno. Ti si odgovoran.
— Da, gospodaru.
Nalazili su se u glavnoj brodskoj spremnici i svi su zurili u njega. Iguraši,
visok, gibak, jednook, njegov glavni vazal. Konačar Zukimoto, deset znojavih
seljana što su pod Murinim nadzorom otvarali sanduke i njegova tjelesna straža
od četvorice samuraja. Znao je da ne razumiju njegov zanos ni potrebu za
tajnovitošću. Dobro, pomisli on.
Kad su 1542. Portugalci otkrili Japan, donijeli su muškete i barut. Za
osamnaest mjeseci proizvodili su ih i Japanci. Po kakvoći ni izdaleka nisu bile
onako dobre kao evropske, ali to nije bilo važno jer su muškete smatrali
novinom i dugo su ih koristili samo u lovu. Pa i za to su lukovi i strijele bili
mnogo točniji. A što je još važnije, japansko vojevanje bilo je gotovo obredno.
Pojedinačni okršaji pri čemu je najčasnije oružje bio mač. Upotrebu mušketa
smatrali su kukavičkom, nečasnom, potpuno protiv samurajskih propisa, bušida,
ratničkih zakona, koji su samuraje obvezivali da se časno bore, žive i umru, da
budu vječno i bez pogovora privrženi svom feudalnom gospodaru, da se smrti
ne boje, štoviše, da je u njegovoj službi i traže, te da se diče svojim imenom i da
ga sačuvaju bez ljage.
Jabu je već godinama imao tajnu teoriju. Konačno je smijem proširiti i
provesti u djelo! Pet stotina probranih samuraja naoružanih mušketama, ali
uvježbanih kao jedna jedinica, slomit će sve, kao prethodnica dvanaest tisuća
običnih trupa, uz pomoć dvadeset topova upotrijebljenih na poseban način, u
rukama posebnih ljudi, također uvježbanih kao jedinica. Nova strategija za novu
eru! U predstojećem ratu mušketi će biti odlučni!
A bušido?. uvijek su ga pitali duhovi njegovih predaka.
A bušido?. uvijek bi im odgovarao istim pitanjem.
Nikad mu nisu odgovorili.
Ni u najsmionijim snovima nije mislio da će ikada imati pet stotina
mušketa. A sad ih je dobio besplatno i samo je on znao kako će ih upotrijebiti.
No na čijoj strani da ih iskoristi? Toranaginoj ili Išidovoj? Ili da pričeka pa da
možda on bude konačni pobjednik?
 — Iguraši-sane! Putovat ćeš noću i održavati strogu sigur-
— Da, gospodaru.
— Ovo mora ostati tajna, Mura, ili će selo biti sravnjeno.
— Ništa nećemo reći, gospodaru. Govorim u ime cijelog svog sela. Ne
mogu jamčiti za putovanje i za ostala sela. Tko zna gdje su uhode? No, mi ništa
nećemo reći.
Zatim Jabu ode u riznicu. U njoj je bilo ono što je on smatrao gusarskim
plijenom: srebrno i zlatno posuđe, pehari, svijećnjaci, ukrasi i vjerske slike u
kićenim okvirima. U jednoj škrinji bila je ženska odjeća profinjeno izvezena
zlatnim nitima i šarenim kamenjem.
— Zlato i srebro pretopit ću u poluge i staviti u riznicu — rekao je
Zukimoto. Taj uredni pedantni četrdesetogodišnjak nije bio samuraj. Prije
mnogo godina bio je budistički svećenik -ratnik, ali je Taiko, gospodar-
zaštitnik, srušio njegov samostan u borbi da zemlju pročisti od stanovitih
budističkih bojnih samostana i sekta koje nisu htjele priznati njegov apsolutni
suverenitet. Zukimoto je mitom umakao preranoj smrti i postao pokućarac, a
tokom vremena sitan trgovac rižom. Prije deset godina stupio je u Jabuov štab i
sad je bio neophodan. — Što se odjeće tiče, možda zlatne niti i kamenje imaju
vrijednost. S vašim dopuštenjem bih ih spakovao i poslao u Nagasaki, sa svim
ostalim što se može spasiti. — Luka Nagasaki na najjužnijoj obali južnog otoka
Kiušua, bijaše zakonsko portugalsko stovarište i tržište. — Barbari možda dobro
plate ove tričarije.
— Dobro. A one bale u drugoj spremnici?
— Samo teško platno. Nama je posve bezvrijedno, velemožo, bez tržne
vrijednosti. No ovo će vas zacijelo veseliti! — Zukimoto otvori blagajnu.
U blagajni se nalazilo dvadeset tisuća srebrnjaka. Španjolski dubloni.
Najbolje kakvoće.
Jabu se meškoljio u kadi. Obrisa znoj s lica i s vrata malenim bijelim
ručnikom i uroni dublje u vrelu namirisanu vodu. Da mi je prije tri dana,
pomisli on, gatar prorekao da će se sve ovo dogoditi, natjerao bih ga da proguta
svoj jezik zato što govori nemoguće laži.
Prije tri dana bio je u Toranaginom glavnom gradu Jedu. Omijeva poruka
stigla je u suton. Brod je očigledno trebalo odmah pretražiti, ali Toranaga je još
bio u Osaki zbog konačnog sučeljenja s generalom, gospodarom Išidom, a
tokom svoje odsutnosti zamolio je Jabua i sve prijateljske susjedne daimje da
čekaju njegov povratak. Takav poziv nije mogao odbiti bez užasnih posljedica.
Jabu je znao da su on i ostali nezavisni daimji i njihove obitelji tek dodatna
zaštita za Toranaginu sigurnost i, mada se nitko nije usudio to izreći, oni bijahu
taoci za Toranagin siguran povratak iz neosvojive neprijateljske tvrđave Osake
gdje se održavao sastanak. Toranaga je bio predsjednik Regentskog vijeća što
ga je Taiko na samrtničkoj postelji imenovao da vlada carstvom tokom
maloljetnosti njegova sina Jaemona kojemu je sada bilo sedam godina. Bilo je
pet regenata, sami istaknuti daimji, ali stvarnu vlast imali su samo Toranaga i
Išido.
Jabu je brižno razmotrio sve razloge da pođe u Andiro, rizike kojima se
izlaže kao i razloge da ostane. Onda je poslao po svoju ženu i po svoju najdražu
suložnicu. Suložnica je bila službena i zakonita ljubavnica. Muškarac je mogao
imati suložnica do mile volje, ali samo jednu ženu istodobno.
— Moj nećak Omi potajno mi javlja da je u Andiro stigao barbarski brod.
— Jedan od onih Crnih brodova? — uzbuđeno zapita njegova žena.
Bijahu to golemi, nevjerojatno bogati trgovački brodovi što su svake godine s
monsunima plovili između Nagasakija i portugalske kolonije Makao, gotovo
tisuću milja na jugu, na kineskom tlu.
— Ne. Ali možda je bogat. Odmah ću otputovati. Svima reci da sam
bolestan i da me nitko ne smije smetati. Vraćam se za pet dana.
— To je nevjerojatno opasno — upozori ga žena. — Gospodar
Toranaga izričito nam je naredio da ostanemo. Sigurno će se opet nagoditi s
Išidom. On je previše moćan, a da bismo ga uvrijedili. Gospodine, nikad se ne
zna, možda netko dozna istinu, posvuda su uhode. Ukoliko se Toranaga vrati i
utvrdi da te nema, krivo će protumačiti tvoju odsutnost. Tvoji neprijatelji
nahuškat će ga protiv tebe.
— Da — nadoveže njegova suložnica. — Molim vas, oprostite, ali
morate poslušati svoju gospu ženu. Ima pravo. Gospodar Toranaga nikad ne bi
vjerovao da ga niste slušali, samo zato da pogledate barbarski brod. Molim vas,
pošaljite nekog, drugog.
— Ali to nije običan barbarski brod. Nije portugalski. Poslušajte me.
Omi kaže da je iz neke druge zemlje. Ti ljudi uzajamno govore drukčiji jezik od
portugalskog, a imaju plave oči i zlatnu kosu.
— Omi-san je lud, ili je pio previše sakea — reče njegova žena.
— Stvar je važna, nije to za šalu, ni za njega ni za tebe.
Njegova žena nakloni se i ispriča. Reče mu da je posve u pravu da je
ispravi, ali da tu primjedbu nije izrekla u šali. Bila je to sitna, tanka žena, starija
od njega deset godina. Osam godina rađala mu je svake godine po jedno dijete,
dok joj se maternica nije sasušila. Od toga pet sinova. Trojica postadoše ratnici.
Hrabro su pali u ratu protiv Kine. Jedan je postao budistički svećenik, a
najmlađeg, kojemu je sad bilo devetnaest godina, on je prezirao.
Njegova žena, gospa Juriko, bijaše jedina žena koje se on ikada bojao,
jedina žena koju je cijenio, osim svoje pokojne majke, i ona je svilenom uzicom
gospodarila u njegovoj kući.
— Još jednom molim, oprosti — reče ona. — Je li Omi-san imenovao
teret?
— Ne, nije ga pregledao, Juriko-san. Tvrdi da je odmah zapečatio brod
jer je bio tako neobičan. Još nikad prije nije stigao neportugalski brod, neh?
Nadalje, veli da je to bojni brod. Na palubama ima dvadeset topova.
— Ah! Onda netko mora smjesta krenuti.
— Idem ja.
 — Molim te, razmisli. Pošalji Mizuna. Tvoj brat bistar je i mudar.
Preklinjem te da ne ideš.
— Mizuno je slab. Njemu nije za vjerovati.
— Onda mu naredi da počini seppuku pa ga se riješi — oštro će ona.
Seppuku, katkad zvan harakiri, obredno samoubojstvo rasporenjem trbuha,
bijaše jedini način da samuraj ispašta za sramotu, grijeh ili narušavanje časti, a
predstavljao je jedinstvenu povlasticu samurajske kaste. Svi samuraji — i žene i
muškarci — od djetinjstva su se spremali ili da obave sami taj čin ili da u tom
obredu sudjeluju kao svjedoci. Žene su obavljale seppuku samo nožem u grlo.
— Kasnije, ne sada — reče Jabu supruzi.
— Onda pošalji Zukimota. Njemu sigurno možeš vjerovati.
— Da Toranaga nije i svim ženama i suložnicama naredio da ovdje
ostanu, poslao bih tebe. No, to bi bilo previše riskantno. Moram otići. Nema mi
druge. Juriko-san, kažeš da je moja blagajna prazna. Kažeš da više ne dobivam
zajam od prljavih pozajmljivača novca. Zukimoto tvrdi da od seljaka ubiremo
najviše daće. Potrebno mi je još konja, oklopa, oružja i samuraja. Možda ću tim
brodom namaknuti sredstva.
— Naredbe gospodara Toranage bile su posve jasne, gospodine. Ako
se on vrati i ustanovi...
— Da. Ako se vrati, gospo. Ipak, mislim da je otišao u stupicu.
Gospodar Išido ima osamdeset tisuća samuraja samo u zamku Osake i oko
njega. Toranaga je lud kad je onamo pošao samo s nekoliko stotina ljudi.
— Previše je lukav, a da bi se bez potrebe izlagao opasnosti — reče
ona samouvjereno.
— Da sam ja Išido, i da ga imam u šaci, odmah bih ga ubio.
— Da — reče Juriko. — No, nasljednikova mati još je talac u Jedu do
Toranagina povratka. General Išido neće se usuditi taknuti Toranagu dok ona
opet ne bude na sigurnom u Osaki.
— Ja bili ga ubio. Nije važno je li gospa Očiba živa ili mrtva.
Nasljednik je na sigurnom u Osaki. Kad Toranaga umre, nasljedstvo je
osigurano. Toranaga je jedina istinska prijetnja nasljedniku, jedini koji ima
mogućnost da iskoristi Regentsko vijeće, dočepa se Taikove vlasti i ubije
dječaka.
— Molim, oprostite, gospodine, ali možda general Išido može povući
za sobom ostalu trojicu regenata, a Toranagu optužiti i to bi Toranagi bio kraj,
neh? — zapita njegova suložnica.
— Da, gospo, kad bi Išido mogao, učinio bi to, ali mislim da on to još
ne može. A ni Toranaga! Taiko je nadasve mudro izabrao petoricu regenata.
Toliko se mrze da je gotovo nemoguće da se oni u bilo čemu slože. — Prije
stupanja na vlast, petorica daimja javno su i sveto prisegla da će jednoglasno
vladati u Vijeću te da će Jaemonu kad na petnaesti rođendan postane punoljetan,
predati netaknuto kraljevstvo. — Jednoglasna vladavina znači da se zapravo
ništa ne može promijeniti dok Jaemon ne primi nasljedstvo.
 — No, jednog će se dana, gospodine, četiri regenta udružiti protiv
jednoga, iz ljubomore, straha ili slavoljublja, neh? Ta četvorica izvinut će
Taikova naređenja, tek toliko da dođe do rata, neh?
— Da. Ali bit će to mali rat, gospo, a onaj osamljeni uvijek će izgubiti.
Njegovu zemlju podijelit će pobjednici. Opet će morati postaviti petog regenta,
a kad dođe vrijeme, opet će biti četvorica protiv jednoga, opet će taj izgubiti, a
zemlju će mu razdijeliti, kao što je predviđao Taiko. Jedini mi je problem da
odlučim tko će ovoga puta biti taj! Išido ili Toranaga.
— Toranaga će ostati osamljen.
— Zašto?
— Previše ga se boje jer svi znaju da on potajno želi postati šogun, pa
ma koliko on to poricao.
Šogun bijaše vrhunski čin što ga je smrtnik mogao postići u Japanu.
Šogun znači: vrhovni vojni diktator. Taj naslov mogao je nositi samo jedan
daimjo istodobno. A naslov je mogla podijeliti samo njegova carska visost,
vladajući car, božanstveni Sin neba koji je živio povučeno u Kiotu s carskim
porodicama.
Imenovanje za šoguna značilo je posvemašnju vlast: carev pečat i mandat.
Šogun je vladao u carevo ime. Sva vlast proizlazila je iz cara jer on je bio
izravni potomak bogova. Svaki daimjo koji bi se suprotstavio šogunu,
automatski bi se pobunio protiv prijestolja, odmah bi postao odmetnik, a zemlju
bi mu zaplijenili i razdijelili.
Vladajućeg cara obožavali su kao božanstvo jer je poticao u neprekinutoj
liniji od božice sunca Amaterasu Omikami, jedne od kćeri bogova Izanagi i
Izanami koji su od nebeskog svoda stvorili japanske otoke. Vladajući je car na
temelju božanskoga prava posjedovao svu zemlju i vladao, a slušali su ga bez
pogovora. No, u stvarnosti je već preko šest stoljeća prava vlast ostajala iza
prijestolja.
Prije šest stoljeća došlo je do raskola kad su dvojica od trojice velikih
protivnika iz polukraljevskih samurajskih porodica Minovara, Fudimoto i
Takašima, postavila zahtjev na prijestolje i uvela kraljevstvo u građanski rat.
Nakon šezdeset godina Minovara je nadjačala Takašimu, a neutralna porodica
Fudimoto čekala je svoje vrijeme.
Otada su šoguni Minovara ljubomorno čuvali svoju vladavinu i upravljali
kraljevstvom. Svoj šogunat proglasili su nasljednim i počeli svoje kćeri ženiti s
kneževima carske krvi. Cara i cijeli carski dvor držali su u potpunoj
izdvojenosti, u palačama opasanim zidinama i vrtovima, u maloj enklavi u
Kiotu, pretežno u oskudici, a njihova djelatnost vječno se svodila samo na
obavljanje obreda drevne animističke japanske vjere šintoizma, te na
intelektualna zanimanja poput kaligrafije, slikarstva, filozofije i pjesništva.
Lako je bilo zagospodariti dvorom Sina neba koji je, istina, posjedovao
svu zemlju, ali nije imao prihoda. Prihode i pravo na ubiranje daća imali su
samo daimji, samuraji. I tako, iako su svi pripadnici carskog dvora po činu bili
iznad samuraja, životarili su od pomoći koju je po svojoj volji dvoru davao
šogun ili kvampaku, glavni civilni savjetnik, ili tadašnja vladajuća vojna hunta.
Rijetko su bili izdašni. Neki su carevi, štoviše, morali trampiti svoje potpise za
hranu. Često nije bilo dovoljno novaca za krunidbu.
Tokom vremena šoguni Minovara izgubili su vlast, a prigrabili su je
potomci porodica Takašima ili Fudimoto. I dok su građanski ratovi punom
žestinom stoljećima trajali, car je sve više postajao pion daimja koji je bio
dovoljno jak da zagospodari Kiotom. Čim bi novi osvajač Kiota poklao
vladajućeg šoguna i njegov rod, ponizno bi prisegnuo vjernost prijestolju —
ukoliko se zvao Minovara, Takašima ili Fudimoto — i ponizno bi pozvao cara
bez vlasti da mu dodijeli sad upražnjen naslov šoguna. Tad bi, kao i njegovi
prethodnici, pokušao proširiti svoju vlast izvan Kiota, dok i njega ne bi progutao
drugi. Carevi su se ženili, silazili s prijestolja ili dolazili na vlast po šogunovoj
želji. No vladajući carski rod uvijek je bio nedodiriv i neprekinut.
Tako je šogun bio svemoćan. Dok ga ne bi svrgnuli.
Tokom stoljeća mnogi su bili srušeni, a kraljevstvo se cjepkalo u sve
manje struje. U posljednjih stotinu godina nije nijedan daimjo imao dovoljno
moći da postane šogun. Prije dvanaest godina imao je tu vlast seljački general
Nakamura, a mandat je dobio od tadašnjeg cara Go-Nida. No, ma koliko to
želio, Nakamura nije mogao dobiti naslov šoguna jer se rodio kao seljak. Morao
se zadovoljiti s mnogo nižim građanskim naslovom kvampakua, glavnog
savjetnika, a kad je kasnije taj naslov prenio na svog nejakog sina Jaemona, iako
je po običaju zadržao svu vlast, morao se pomiriti s naslovom Taiko. Po
povijesnom običaju na naslov šoguna imali su pravo samo sinovi razgranatih
drevnih polubožanskih porodica Minovara, Takašimo i Fudimoto.
Toranaga je bio potomak Minovara. Jabu je mogao dokazati svoje
porijeklo iz nejasne sporedne loze Takašima, dovoljno srodstvo ukoliko bi ikad
postao vrhunski.
— Eeee, gospo — reče Jabu. — Jasno, Toranaga želi postati šogun, ali
on to nikad neće ostvariti. Ostali regenti mrze ga i boje ga se. Onemogućit će
ga, kao što je i predvidio Taiko. — Nagnuo se naprijed i pažljivo motrio svoju
ženu. — Kažeš da će Išido pobijediti Toranagu?
— Ostat će izdvojen, da. No, mislim da na kraju neće izgubiti,
gospodine. Molim da se ne ogriješiš neposluhom o gospodara Toranagu. Ne
odlazi iz Jeda samo zato da pogledaš barbarski brod, pa ma kako on bio
neobičan, kao što tvrdi Omi-san. Molim te, u Andiro pošalji Zukimota.
— A ako su na brodu poluge? Srebro ili zlato? Bi li vjerovala
Zukimotu ili nekom drugom našem dostojanstveniku?
— Ne — reče mu žena.
Tako se navečer iskrao iz Jeda, samo s petnaest ljudi, a sad je imao
bogatstva i moći koji su nadmašivali njegove snove. I jedinstvene zarobljenike
od kojih će jedan noćas umrijeti. Ugovorio je neka ga kasnije čekaju kurtizana i
dječak. Sutra u zoru vratit će se u Jedo. Sutra kad zađe sunce mušketi i poluge
počet će svoje tajno putovanje.
Ej, mušketi! zaneseno je pomislio. Mušketi i plan dat će mi moć da
pobjedu prinesem Išidu ili Toranagi, koga izaberem. Tad ću ja postati regent
umjesto poraženog, neh? Pa najmoćniji regent. Zašto ne i šogun? Da! Sada je
sve moguće.
Prepustio se prijatnim mislima. Kako da upotrijebi dvadeset tisuća
srebrnjaka? Mogao bih obnoviti tvrđavu zamka i kupiti tegleće konje za topove.
I proširiti mrežu naših uhoda. A Ikava Đikkju? Hoće li tisuću srebrnjaka biti
dovoljno da nagovorimo kuhare Ikave Đikkjua neka ga otruju? Više nego
dovoljno! Pet stotina, pa i stotinu, u prave ruke, bit će mnogo. U čije ruke?
Popodnevno sunce koso je upadalo kroz prozorčić na kamenim zidovima.
Voda u kupelji bijaše vrlo vruća. Grijala se na drva, a ognjište se nalazilo u
vanjskom zidu. Bila je to Omijeva kuća, na brdašcu, s pogledom na selo i na
luku. Vrt opasan zidinama bio je uredan, tih, njegovan.
Otvore se vrata kupaonice. Slijepac se nakloni.
— Poslao me Kasigi Omi-san, gospodaru. Ja sam njegov maser Suvo.
Bio je visok, vrlo mršav i star, namreškana lica.
— Dobro. — Jabu je uvijek živio u strahu da ne oslijepi. Koliko ga
pamćenje služi, sanjao je da se budi u tmini, a znao je da sunce sja. Osjećao je
toplinu, ali nije vidio sunce, otvarao je usta da vrišti, iako je znao da je nečasno
vrištati, pa ipak je vrištao. Tad bi se istinski probudio i oblijao bi ga znoj.
No, taj strah od sljepoće kao da je povećavao njegovo zadovoljstvo što ga
slijepac masira.
Vidio mu je nazubljenu brazgotinu na desnoj sljepoočnici, a ispod nje
duboku ulupinu u lubanji. Posjekotina od mača, pomislio je. Je li od toga
oslijepio? Je li nekoć bio samuraj? Za koga? Je li on uhoda?
Jabu je znao da su njegovi stražari zacijelo pomno pretražili čovjeka prije
nego su ga propustili pa se nije bojao skrivenog oružja. Nadohvat ruke bio je
njegov vrijedni dugi mač. Drevnu oštricu skovao je veliki kovač mačeva,
Murasama. Gledao je kako starac svlači pamučni kimono i vješa ga ne tražeći
vješalicu. Na plećima je imao još brazgotina od mača. Povez preko slabina bio
mu je jako čist. Klekne, strpljivo iščekujući.
Jabu izađe iz kupelji kad je bio spreman, pa legne na kamenu klupu.
Starac ga pažljivo otare. Prolije na ruke mirisno ulje i počne mijesiti mišiće na
daimjovu vratu i po leđima.
Nestajalo je napetosti dok su se snažni prsti pokretali po Jabuu i zalazili
duboko, iznenađujućom vještinom.
— Dobro je to, jako dobro — rekao je nakon stanovitog vremena.
— Hvala, Jabu-sama — reče Suvo. Sama znači ‘gospodar’, a
obavezno se dodavalo, kao znak uljudnosti u ophođenju s pretpostavljenima.
— Jesi li dugo u službi Omi-sana?
— Tri godine, gospodaru. On je veoma dobrostiv prema meni, starcu.
— A prije toga?
 — Lutao sam od sela do sela. Nekoliko dana ovdje, pola godine ondje,
kao leptir na ljetnom dašku. — Suvo je imao isto onako smiren glas kao i ruke.
Zaključio je da daimjo želi razgovarati pa je strpljivo čekao slijedeće pitanje, a
onda bi započeo. U njegovo je umijeće spadalo i to da je znao što se traži, i
kada. Katkad bi mu uši to rekle, ali kao da je pretežno prstima razvezivao tajne
iz glave muškarca ili žene. Prsti su mu govorili da se čuva ovog čovjeka, da je
opasan i neuračunljiv, da mu je četrdesetak godina, da je dobar konjanik i
izvrstan mačevalac. Kao i to da ima slabu jetru i da će do dvije godine umrijeti.
Ubit će ga sake, a vjerojatno i afrodizijaci. — Snažni ste za svoje godine,
Jabusama.
— I ti. Koliko ti je godina, Suvo?
Starac se nasmija, ali njegovi prsti nisu prekidali posao.
— Ja sam najstariji čovjek na svijetu... na svom svijetu. Svi moji
znanci odavno su umrli. Zacijelo imam preko osamdeset godina, nisam siguran.
Služio sam gospodara Joši Čikitadu, djeda gospodara Toranage, kad je njihovo
pleme imalo posjed ne veći od ovog sela. Štoviše, bio sam u taboru onog dana
kad je on ubijen.
Jabu se napregne da mu tijelo ostane opušteno, ali mozak mu se razbistri i
počne pomno slušati.
— Bio je to sumoran dan, Jabu-sama. Ne znam koliko sam imao
godina, ali glas mi se još nije bio razvio. Ubojica bijaše Obata Hiro, sin njegova
najmoćnijeg saveznika. Možda znate tu priču, kako je mladić odrubio glavu
gospodaru Čikitadi jednim jedinim zamahom mača. Bio je to Murasamin mač i
tako je započela praznovjerica da su svi Murasamini mačevi pogubni za Jošijev
klan.
Govori li on to meni zato što i ja imam Murasamin mač?, zapita se Jabu.
Mnogi znaju da ga imam. Ili je on tek običan starac koji se sjeća posebnoga
dana u svom dugom životu?
— Kakav je bio Toranagin djed? — zapita on, praveći se da ga to ne
zanima. Iskušavao je Suva.
— Visok, Jabu-sama. Viši od vas i mnogo tanji, kad sam ga ja
poznavao. Imao je dvadeset pet godina onog dana kad je umro.
— Suvov glas postade topliji. — Eeee, Jabu-sama, s dvanaest je
godina bio ratnik, a s petnaest postade naš feudalni gospodar, kad mu oca ubiše
u okršaju. U to je vrijeme gospodar Čikitada bio oženjen i već je imao sina.
Šteta što je morao poginuti! Obata Hiro bio mu je prijatelj i vazal, tad je imao
sedamnaest godina, ali netko je zatravio glavu mladom Obati, rekavši mu da
Cikitada kani na prijevaru ubiti njegova oca. Jasno, sve je to bila laž, ali to nije
dovelo Cikitadu opet na naše čelo. Mladi Obata klečao je pred lešem i triput se
naklonio. Rekao je da je to učinio iz sinovskog poštovanja prema ocu, a sada
želi uvredu koju je nanio nama i našem plemenu okajati time što će počiniti
seppuku. Dopustiše mu. Najprije je svojim rukama oprao Cikitadinu glavu i
stavio je na dično mjesto. Onda se rasporio i muški umro, uz veliki obred. Jedan
naš čovjek nastupio je kao njegov pomoćnik i jednim jedinim zamahom odrubio
mu je glavu. Kasnije je njegov otac došao po sinovu glavu i po Murasamin mač.
Za nas su počela teška vremena. Jedinac gospodara Cikitade negdje je bio talac i
za naš dio plemena nastupili su tužni dani. Bilo je to...
— Lažeš, starče, nisi ti bio tamo! — Jabu se okrene i zapilji u vis u
čovjeka koji se odmah sledi. — Poslije Obatine smrti mač je bio slomljen i
uništen.
— Ne, Jabu-sama, tako se priča. Vidio sam kako je otac došao pa uzeo
glavu i mač. Tko bi uništio takvo umjetničko djelo? Bilo bi to svetogrđe.
Njegov otac ga je uzeo.
— Što je s mačem učinio?
— Nitko ne zna. Neki vele da ga je bacio u more jer je našeg
gospodara Cikitadu volio i štovao kao brata. Drugi tvrde da ga je zakopao i da
mač čeka unuka, Jošija Toranagu.
— A što ti misliš da je s mačem učinio?
— Bacio ga je u more.
— Jesi li ga vidio?
— Nisam.
Jabu opet legne a slijepčevi prsti počnu raditi. Neobično ga je užasavala
pomisao da još netko znade da mač nije prelomljen. Trebao bih ubiti Suva,
pomisli. Zašto? Kako bi Slijepac mogao prepoznati oštricu? Oštrica kao svaka
Murasamina oštrica, a tokom godina mnogo su puta promijenili ručku i toke.
Nitko ne može znati da je tvoj mač upravo onaj mač koji ide iz ruke u ruku, sa
sve većom tajnošću što se više pojačava Toranagina moć. Zašto da ubiješ Suva?
To što je on živ još nadodaje čar. Potaknut si. Ostavi ga na životu, možeš ga
ubiti u svako doba. Mačem.
Ta pomisao sviđala se Jabuu i opet se prepustio, silno opušten. Jednoga
dana, uskoro, sam sebi se zarekao, bit ću dovoljno moćan da u Toranaginoj
prisutnosti nosim svoju Murasaminu oštricu. Možda mu jednoga dana ispričam
priču o svome maču.
— A što je onda bilo? — zapita, u želji da ga starčev glas opet uljulja.
— Za nas su došli tužni dani. Bila je to godina velike gladi, a kako mi
je gospodar poginuo, postao sam ronin. — Roninom bijahu seljaci-vojnici bez
zemlje ili bez gospodara. Ili samuraji koji su, zbog nečasnosti ili smrti
gospodari, bili prisiljeni lutati po zemlji sve dok neki drugi gospodar ne prihvati
njihove usluge. Roninu je bilo teško da nađe nov posao. Hrane bješe malo,
gotovo svaki muškarac bio je vojnik, a strancima nisu vjerovali. Pljačkaške
skupine i gusare koji su sijali pošast po unutrašnjosti i obali, pretežno su
sačinjavali ronini. — Ta je godina bila jako teška, a i slijedeća. Borio sam se za
bilo koga, ondje bitka, tamo čarka. Plaća mi je bila u hrani. Tad sam čuo da na
Kiušuu ima mnogo hrane pa sam se zaputio prema zapadu. Te zime našao sam
svetište. Uspio sam da me budistički samostan unajmi za čuvara. Pola godine
borio sam se za njih te štitio samostan i njihova rižišta od razbojnika. Samostan
se nalazio u blizini Osake, a u to vrijeme, davno prije nego što ih je Taiko
većinom potamanio, razbojnika je bilo kao močvarnih komaraca. Jednog dana
upali smo u zasjedu i mene ostaviše jer su me smatrali mrtvim. Nađoše me neki
redovnici pa mi iscijele ranu. Ali vid mi nisu mogli vratiti.
Njegovi prsti prodirali su dublje, sve dublje.
— Smjestili su me sa slijepim redovnikom koji me naučio masaži. I da
prstima opet pregledam. Mislim da mi sad prsti govore više nego nekoć oči.
Posljednja stvar koju sam vidio svojim očima bila su razbojnikova razjapljena
usta, truli zubi, mač.. Blještav luk, a zatim, nakon udarca miris cvijeća. Vidio
sam mirise u svim bojama, Jabu-sama. Davno je to bilo, mnogo prije nego što
su barbari došli u našu zemlju. Prije pedeset-šezdeset godina, ali vidio sam boje
mirisa, vidio sam nirvanu, mislim, a na djelić trena i Budino lice. Sljepoća je
malena cijena za takav dar, neh?
Odgovora nije bilo. Suvo ga nije ni očekivao. Jabu je spavao, kao što je i
predvidio. Je li ti se svidjela moja priča, Jabu-sama?, zapita u sebi Suvo, sa
zadovoljstvom kao što se može očekivati od stara čovjeka. Sve je bilo istinito
osim jedne stvari. Samostan se nije nalazio blizu Osake nego uz tvoje zapadne
granice. Ime redovnika? Su, stric tvog neprijatelja Ikave Đikkjua.
Tako bih ti lako mogao slomiti vrat, pomisli. Omi-sanu bih učinio uslugu.
Za selo bi to bio dar Božji. I time bih se u skromnoj mjeri odužio svom
gospodaru na daru. Da to sad učinim? Ili kasnije?

Spillbergen diže svežanj rižinih slamki, a lice mu se izduljilo.

— Tko želi izvlačiti prvi?
Nitko ne odgovori. Blackthorne kao da je drijemao, oslonjen u kutu iz
kojeg se nije micao. Bližio se zalazak sunca.
— Netko mora prvi vući — zahropče Spillbergen. — Idemo, nemamo
mnogo vremena.
Dali su im hranu, bačvu vode i još jednu bačvu kao zahod. Ništa čime bi
isprali smrdljive izmete i sebe očistili. Došle su muhe. Zrak je bio ustajao, a
zemlja blatna i vlažna. Većina se svukla do pojasa i preznojavala od vrućine. I
od straha.
Spillbergen je gledao od lica do lica. Vrati se Blackthorneu.
— Zašto, zašto su tebe isključili? A? Zašto?
Otvore se Blackthorneove oči. Bijahu ledene.
— Posljednji put vam kažem! Ne — znam.
— To nije pošteno. Nije pošteno.
Blackthorne se vrati svojim sanjarenjima. Sigurno postoji način da
odavde pobjegnemo. Sigurno postoji način da se dokopamo broda! Onaj gad će
nas naposljetku sve posmicati, to je sigurno kao što je na nebu zvijezda
Sjevernjača. Nemamo mnogo vremena, a mene su isključili jer sa mnom imaju
neku posebnu podlu namjeru.
Kad se onomad zatvoriše preklopna vratašca, svi su ga pogledali, a netko
reče:
— Što da radimo?
— Ne znam — odgovorio je.
— Zašto ne smijemo tebe birati?
— Ne znam.
— Isuse, pomozi nam! — zacvili netko.
— Očistimo ovo sranje — naredio je. — Prljavštinu tamo stavljaj!
— Nemamo krpe ni...
— Imate ruke!
Poslušali su ga, a on im pomogne. Zapovjednika očisti što je mogao bolje.
— Sad će vam biti dobro.
— Kako kako da izaberemo? — zapita Spillbergen.
— Nećemo. Borit ćemo se s njima.
— Čime?
— Zar ćete poći kao ovce na klanje? Poći ćete?
— Ne budite smiješni. Oni mene ne žele. Ne bi bilo pravedno da ja
budem taj.
— Zašto? — upita Vinck.
— Ja sam zapovjednik ekspedicije!
— S poštovanjem, gospodine — podrugljivo će Vinck — možda biste
se vi morali dobrovoljno javiti. Dužnost vam je da budete dobrovoljac.
— Vrlo dobar prijedlog — reče Pieterzoon. — Ti boga, podržavam
ga!
Začu se opće odobravanje. Svatko je mislio: Isuse Kriste, svi, samo ne ja.
Spillbergen se počeo derati i naređivati, no vidje samo njihove
nemilosrdne oči. Stoga umukne i pogleda u pod. Smučilo mu se. Tad reče:
— Ne! Ne bi bilo u redu da se itko dobrovoljno javi. To... no izvlačit
ćemo slamke. Slamke, jedna će biti kraća od ostalih. Stavit ćemo ruke stavit
ćemo se u ruke Božje. Pilote, drži slamke.
— Neću. Ne želim s tim imati veze. Rekoh da se borimo.
— Oni će nas sve pobiti. Ćuli ste što reče samuraj! Pošteđen nam je
život... samo jednom nije. — Spillbergen obrisa znoj s lica, a roj muha se
uzdigne pa opet spusti. — Dajte mi vode. Bolje da umre jedan nego mi svi.
Van Nekk uroni tikvu u bačvu pa je doda Spillbergenu.
— Ima nas deset s tobom, Pauluse — reče. — Izgledi su dobri.
— Vrlo dobri, osim ako ti nisi onaj — Vinck pogleda Blackthornea.
— Možemo li se boriti protiv onih mačeva?
— Hoćeš li pokorno poći mučitelju ako tebe izaberu?
— Ne znam.
— Izvlačit ćemo slamke — reče van Nekk. — Pa neka Bog odluči.
— Jadni Bog — izjavi Blackthorne. — Za kakve ga gluposti krive!
— Kako da inače izaberemo? — klikne netko.
— Nećemo!
 — Poslušat ćemo Paulusa, on je zapovjednik ekspedicije! — reče van
Nekk. — Izvlačit ćemo slamke. Za većinu je to najbolje. Glasajmo! Svi smo za?
Svi su glasali ‘da’, osim Vincka.
— Slažem se s pilotom. K vragu te govnaste mokraćaste slamke što
zaudaraju na vještice!
Naposljetku nagovore Vincka. Molitve povede kalvinist Jan Roper.
Spillbergen točno prelomi deset slamki. Jednu prepolovi.
Van Nekk, Pieterzoon, Sonk, Maetsukker, Ginsel, Jan Roper, Salamon,
Maximilian Croocq i Vinck.
Ponovno zapita:
— Tko želi izvlačiti prvi?
— Kako znamo da da će onaj tko izvuče onu posebnu kratku slamku
pristati? Kako znamo? — Maetsukkerov je glas bio hripav od strave.
— Ne znamo sigurno. Morali bismo sigurno znati — reče brodski mali
Croocq.
— To je lako! — javi se Jan Roper. — Zakunimo se da ćemo to učiniti
u ime Božje. U Njegovo ime! Umrijeti za druge, u ime Njegovo. Onda nema
brige. Odabrani jaganjac Božji poći će u slavu vječnu.
Svi se slože.
— No, Vinck! Učini kao što reče Roper.
— U redu. — Vinckove su usne bile sasušene. — Ako, ako budem ja,
kunem se gospodinom Bogom da ću s njima poći ako... ako izvučem kratku
slamku. U ime Božje!
Svi se za njim povedu. Maetsukker se toliko prestrašio da su ga morali
bodriti prije nego što je ponovno zapao u kal svoje more.
Sonk prvi izvuče. Zatim Pieterzoon. Pa Jan Roper, a za njim Salamon i
Croocq. Spillbergen je osjećao kako brzo zamire, jer su se oni sigurno
dogovorili da on neće birati nego će posljednja slamka biti njegova, a sad su
izgledi postajali užasni.
Ginsel se spasio.
Maetsukker je neskriveno plakao, ali odgurne Vincka, izabere slamku i
nije mogao vjerovati da nije kratka.
Spillbergenu se tresla ruka i Croocq mu pomogne da je smiri. Nije bio
svjestan da mu se niz noge cijedi govno.
Koju da uzmem?, očajnički se pitao van Nekk. O, Bože, pomozi mi! Kroz
maglu svoje kratkovidnosti jedva je vidio slamke. Kad bih mogao vidjeti,
možda bih naslutio koju da izaberem! Koju?
Izabere i primakne slamku pred oči da jasno vidi svoju presudu. No,
slamka nije bila kratka.
Vinck je motrio u svoje prste dok je birao pretposljednju. Pade mu na tlo,
no, svi su vidjeli da je to dosad najkraća. Spillbergen raširi pesnicu pa vidješe da
je posljednja slamka duga. Spillbergen se onesvijestio.
Svi su buljili u Vincka. Bespomoćno ih je gledao, ali ih nije vidio.
Slijegao je očajnički ramenima, smješkao se i odsutno tjerao muhe. Onda se
sruši na tlo. Učine mu mjesto i držahu se daleko od njega, kao da je gubavac.
Blackthorne klekne u glib pored Spillbergena.
— Je li mrtav? — upita van Nekk gotovo nečujnim glasom.
Vinck prasne u smijeh koji ih sve uzruja i prestane isto onako žestoko kao
što je i počeo.
— Ja sam ja sam mrtav — reče on. — Ja sam mrtav!
— Ne boj se. Bit ćeš pomazanik Božji, u Božjim si rukama — reče Jan
Roper uvjerenim glasom.
— Da — izjavi van Nekk. — Ne boj se.
— Sad vam je lako, je li? — Vinckove su oči išle od lica do lica, ali
nitko nije izdržao njegov pogled. Samo Blackthorne nije svrnuo pogled.
— Donesi mi malo vode, Vinck! — tiho će on. — Pođi do bačve pa
mi donesi vode. Hajde!
Vinck se zapilji u njega. Tad uze tikvu, napuni je vodom pa mu je dade.
— Gospodine Isuse Kriste, pilote! — promrmlja. — Što da radim?
— Najprije mi pomozi s Paulusom, Vinck! Poslušaj me! Hoće li se on
oporaviti?
Vinck odagna svoju agoniju. Blackthomeov mir mu je pomogao.
Spillbergenovo bilo slabo je kucalo. Vinck mu posluša srce, rastvori mu vjeđe i
na trenutak ga osmotri.
— Ne znam, pilote. Isuse Bože, ne mogu čestito razmišljati. Mislim da
mu je srce u redu. Potrebno mu je pustiti krv, ali... ali nemam mogućnosti. Ne
ne mogu se sabrati... Dajte mi...
Iscrpljeno je zastao i opet sjeo uza zid. Počeo se tresti.
Otvore se preklopna vratašca.
Omi je stajao ocrtavajući se na nebu. Kimono mu je bio zakrvavljen od
sunca na zapadu.
 ČETVRTO POGLAVLJE

Vinck pokuša maknuti noge, ali nije mogao. Mnogo puta u životu bio je
suočen sa smrću, ali nikad ovako malodušno. Tako je odlučila slamka. Zašto
ja?, vrištao je njegov mozak. Nisam gori od ostalih, a od mnogih sam bolji. Mili
Bože, zašto baš ja?
Spustiše ljestve. Omi dade znak neka izabranik dođe gore, i to brzo.
— Isogi! (požuri!)
Van Nekk i Jan Roper tiho su molili sklopljenih očiju. Pieterzoon nije
mogao gledati. Blackthorne se zapiljio u Omija i njegove ljude.
— Isogi! — opet zareži Omi.
Vinck se ponovno pokuša osoviti.
— Neka mi netko pomogne. Pomozite da ustanem!
Pieterzoon, koji je bio najbliži, sagne se, stavi šaku pod Vinckovo pazuho
i pomogne mu da se uspravi. Blackthorne se stvorio podno ljestvica, čvrsto
usadivši noge u kal.
— Kindiru! — vikne on riječ koju je čuo na brodu. Podrum podiđe
dahtaj. Omi čvršće stegne mač i priđe ljestvama. Blackthorne smjesta okrene
ljestve, izazivajući Omija da stane na njih.
— Kindiru! — opet je vrisnuo.
Omi zastane.
— Što se događa? — zapita Spillbergen, zastrašen kao i svi
oni.
— Rekoh mu: zabranjeno! Nijedan član moje posade neće poći u smrt
bez borbe.
— Pa pa složili smo se!
— Ja se nisam složio.
— Jeste li vi poludjeli?
— U redu je, pilote! — šapne Vinck. — Ja... mi smo se složili i bilo je
pošteno. Ovo je volja Božja. Idem to je... — Posegne za ljestvama, ali
Blackthorne mu je nepokolebljivo stajao na putu sučelice Omiju.
— Ne ideš bez borbe. Niti itko drugi!
— Makni se s ljestava, pilote, naređujem ti! — Drhtavi Spillbergen
držao se svoga kutka, što dalje od otvora. Glas mu je dreknuo: — Pilote!
No Blackthorne ga nije slušao.
— Spremite se!
Omi korak uzmakne i zareži svojim ljudima naredbe. Iznenada jedan
samuraj, a tik za njim još dvojica, krene niza stepenice isukanih mačeva.
Blackthorne izokrene ljestve i dohvati se s predvodnikom. Izmakne njegovu
žestoku zamahu mačem i pokuša smrtno ugušiti čovjeka.
— Pomozite mi! Hajdete! U pitanju su vaši životi!
Blackthorne promijeni zahvat da čovjeka povuče s prečaka.
Jedva se ukloni drugom samuraju koji je bockao mačem prema dolje.
Vinck se prene iz kataleptičkog stanja i sumanuto nasrne na samuraja.
Predusreo je zamah koji bi odrubio Blackthorneovu šaku, zadržao uzdrhtalu
ručku mača, a drugom pesnicom odalamio čovjeka u prepone. Samuraj je
dahtao i zlokobno udarao nogama. Vinck kao da nije opažao udarac. Popeo se
uza ljestve i mlatio s čovjekom za mač, gurao mu nokte u oči. Preostala dvojica
samuraja bila su onemogućena ograničenim prostorom i Blackthorneom, ali
jedan lupne nogom Vincka u lice, tako da je posrnuo. Samuraj na ljestvama
zasiječe prema Blackthorneu, promaši, a tad se cijela posada sruči na ljestve.
Croocq zarine pesnicu samuraju u rist noge i začu kako kvrca koštica.
Čovjek uspije izbaciti mač iz jame — ne htijući naoružati neprijatelja — i teško
se sruši u blato. Na njega se bace Vinck i Pieterzoon. Divljački se borio dok su
ostali navalili na drugog samuraja koji se primicao. Blackthorne digne odbačeni
Japančev bodež i uspe se uza ljestve, a za njim Croocq, Jan Roper i Salamon.
Oba samuraja uzmaknu i stanu na ulaz. Njihovi ubojiti mačevi bili su podmuklo
spremni. Blackthorne je znao da je njegov bodež beskoristan protiv mačeva. Pa
i uza to nahrupi, a ostali tik za njim. Onog trena kad mu se glava našla iznad
zemlje, jedan mač zamahne prema njemu i promaši ga za djelić centimetra.
Silovit udarac nogom nevidljivog samuraja opet ga vrati pod zemlju.
Okrene se i odskoči unatrag, izbjegavajući lelujavu rulju boraca koji su se
trsili da samuraja svladaju u smrdljivom kalu. Vinck lupne nogom čovjeka po
šiji i on se stropošta. Vinck ga je mlatio i mlatio sve dok ga Blackthorne nije
odvukao.
— Nemoj ga ubiti, može nam poslužiti kao talac! — vikne i očajnički
trgne ljestve pokušavajući ih povući u podrum. No, bijahu preduge. Ostali
Omijevi samuraji tvrdokorno su čekali na preklopnim vratašcima.
— Boga ti, pilote, prestani! — zahropi Spillbergen. — Sve će nas
pobiti! Ti ćeš nas sve pobiti! Neka ga netko zaustavi!
Omi je izvikivao nove naredbe, a odozgo su snažne ruke onemogućavale
Blackthorneu da ljestvama zakrči ulaz.
— Čuvajte se! — uzvikne on.
Još tri samuraja s noževima u ruci, koji su na sebi imali samo bedreni
povez, spretno skoče u podrum. Prva dvojica namjerno nasrnu na Blackthornea
pa ga bespomoćnog prikuju za tlo, zanemarujući opasnost, a onda okrutno
navale.
Dvojica su prignječila Blackthornea. Nije se mogao poslužiti nožem.
Osjeti kako se rastapa njegova želja za borbom. Poželi da je, kao glavešina
Mura, vješt borbi bez oružja. Bespomoćno je znao da neće moći dulje opstati,
ali napne se svom snagom i istrgne jednu ruku. Okrutan zamah kamene ruke
opatrne ga po glavi. Od nova udarca u mozgu mu eksplodiraju sve boje, ali ipak
se i dalje opirao.
Vinck je palcem dubao oči jednom samuraju kadli se treći baci na njega
kroz vratašca, a Maetsukker vrisne kad mu je bodež zasjekao ruku. Van Nekk je
slijepomlatio, a Pieterzoon govoraše:
 — Ti boga, udaraj njih, a ne mene! — ali ustravljeni trgovac nije ga
čuo.
Blackthorne zgrabi jednoga samuraja za grlo. Ruke su mu klizile od znoja
i gliba. Gotovo je bio na nogama, kao bijesni bik, pokušavajući ih otresti sa
sebe, kadli ga dohvati posljednji udarac i on izgubi svijest. Trojica samuraja
sjekla su put, a posada, ostavši bez vođe, uzmakne od kružnih zamaha njihova
tri bodeža. Sad su samuraji svojim ustreptalim bodežima zagospodarili
podrumom. Nisu ni ubijali ni sakatili, samo su pritjeravali zadahtane i
prestrašene ljude uza zid, daleko od ljestava gdje su nepomično ležali
Blackthorne i prvi samuraj.
Omi bahato siđe u jamu, pograbi najbližeg čovjeka, Pieterzoona, te ga
gurne prema ljestvama.
Pieterzoon vrisne i pokuša se izmaći iz Omijeva stiska, ali on mu nožem
zareže ručni zglob, a drugim zamahom raspori mišicu. Drečavog mornara je
neprekidno gonio prema ljestyama.
— Isukrste, pomozi mi, nisam ja određen da odem, nisam ja. —
Pieterzoon je stajao na prečkama i uzmicao prema gore, daleko od agonije
noževa. — Pomozite, zaboga! — vrisnuo je posljednji put, okrenuo se i drečući
odletio u zrak.
Omi je bez žurbe išao za njim.
Jedan samuraj se povuče. Pa drugi. Treći uze nož kojim se koristio
Blackthorne. Prezrivo okrene leđa, prekorači nepokretno tijelo svog
onesviještenog druga i popne se uza ljestve.
Ljestve povuku u vis. Nestade zraka, neba i svjetlosti. Zasune su navukli.
Sad bijaše samo tmina, a u njoj ustreptala pleća, ubrzani otkucaji srca, znoj i
smrad. Muhe se vrate.
Na tren se nitko nije micao. Jan Roper je na obrazu imao laganu
porezotinu, Maetsukker je jako krvario, a ostali su uglavnom bili užasnuti. Osim
Salamona. Provukao se do Blackthornea pa ga maknuo s onesviještenog
samuraja. Grleno je mumljao i pokazivao vodu. Croocq zagrabi malo u tikvu i
pomogne mu da uza zid osovi Blackthornea koji je još uvijek bio bez života.
Zajedno mu počnu čistiti glib s lica.
— Kad se oni gadovi... kad se baciše na njega, učinilo mi se da mu je
pukao vrat ili rame — reče momak, a prsa su mu se uzdizale. — Izgleda kao
mrtvo tijelo! Gospode Bože!
Sonk se digne na noge pa se probije do njih. Brižno je micao
Blackthorneovu glavu od jedne strane na drugu i pipkao mu ramena.
— Izgleda sve u redu. Moramo čekati da se osvijesti pa da nam kaže.
— O, Isuse Kriste! — zacvili Vinck. — Jadni Pieterzoon! . . Ja sam
proklet . . . proklet . . .
— Kanio si poći. Pilot te zaustavio. Išao si, kao što si obećao, ja sam
te vidio, ti Boga! — Sonk je drmao Vincka koji se na to nije osvrtao. — Ja sam
te vidio, Vinck. — Okrene se Spillbergenu tjerajući muhe. — Zar nije bilo tako?
 — Da, spremao se otići. Vinck, prestani cviliti! Pilot je kriv. Daj mi
vode.
Jan Roper zagrabi tikvom vodu, popije i prijeđe preko porezotine na
obrazu.
— Morao je poći Vinck. On bijaše jaganjac Božji. Bio je predodređen.
A sad je njegova duša grešna. O, Gospode Bože, smiluj mu se, gorjet će čitavu
vječnost.
— Dajte mi vode — procvili zapovjednik ekspedicije.
Van Nekk uze tikvu od Jana Ropera pa je doda Spillbergenu.
— Vinck nije kriv — umorno će van Nekk. — Nije mogao ustati, zar
se ne sjećate? Molio je da mu netko pomogne da ustane. Bio sam tako
prestravljen da se ni ja nisam mogao maknuti, a ja nisam morao poći.
— Vinck nije kriv — izjavi Spillbergen. — Ne. Kriv je on.
— Svi pogledaju Blackthornea. — On je lud.
— Svi Englezi su ludi — reče Sonk. — Jeste li ikad poznavali
pametnog Engleza? Ogrebi jednog i otkrit ćeš manijaka i gusara.
— Svi su oni gadovi! — izjavi Ginsel.
— Ne, nisu svi — reče van Nekk. — Pilot je radio samo ono što je
smatrao ispravnim. Zaštitio nas je i proveo deset tisuća dugih milja.
— Zaštitio nas, k vragu! Kad smo pošli, bilo nas je pet stotina. I pet
brodova. A sad nas je devet!
— Nije on kriv što se brodovlje razdvojilo. Nije on kriv da su nas
oluje razbacale...
— Da nije bilo njega, ostali bismo u Novom svijetu! Boga ti. On je
rekao da možemo stići u Japan. A, tako vam živoga Krista, pogledajte gdje smo
sad.
— Složili smo se da pokušamo naći Japan. Svi smo se složili! —
umorno će van Nekk. — Svi smo glasali.
— Da, ali on nas je nagovorio.
— Pazite! — Ginsel upre prstom u samuraja koji se meškoljio i ječao.
Sonk brzo klizne do njega pa ga raspali pesnicom po čeljusti. Čovjek se opet
onesvijesti.
— Tako ti smrti Kristove! Zašto su ga gadovi ovdje ostavili? Lako su
ga mogli iznijeti sa sobom. Mi ih ne bismo mogli spriječiti.
— Mislite da su smatrali da je mrtav?
— Ne znam! Valjda su ga vidjeli. Gospode Isuse, što bi mi godilo
hladno pivo! — javi se Sonk.
— Više ga nemoj lupati, Sonk, nemoj ga ubiti. On je talac!
— Croocq pogleda Vincka koji je sjedio šćućuren uza zid, zakovan u
svoju cvileću samooptužbu. — Bože, pomozi svima nama! Što li će oni učiniti
Pieterzoonu? Što će učiniti s nama?
— Kriv je pilot — reče Jan Roper. — Samo on!
Van Nekk suosjećajno se zapilji u Blackthornea.
 — To više nije važno. Ili jest? Nije važno tko je za ovo kriv. Ili je bio
kriv.
Maetsukker se otkotrlja do njegovih nogu. Krv mu je još tekla niz
podlakticu.
— Ozlijeđen sam! Neka mi netko pomogne.
Salamon od okrajka košulje učini zavoj i podveže ranu. Porezotina na
Maetsukkerovu bicepsu bila je duboka, ali nijedna vena ni arterija nije bila
prerezana. Muhe su počele oblijetati oko rane.
— Proklete muhe! Bog neka pilota prokune u pakao! — reče
Maetsukker. — Tako smo se dogovorili. Ali ne! On je morao spasiti Vincka!
Sad je ruke omastio Pieterzoonovom krvlju i svi ćemo trpjeti zbog njega.
— Umukni! Rekao je da nijedan član njegove posade...
Nad njima odjeknu koraci. Otvore se preklopna vratašca. Seljani počnu u
podrum lijevati bačve ribljih otpadaka i morske vode. Kad je na podu bilo
petnaestak centimetara vode, prestadoše.

Krici započnu kad je mjesec bio visoko na nebu.

Jabu je klečao u ograđenom vrtu Omijeve kuće. Nepokretan. Gledao je
mjesečinu na procvalom stablu. Grane su bile kao ugljen na pozadini nešto
svjetlijeg neba, a cvatovi su sad bili tek bljeđahni. Uzvine se latica, padne a on
pomisli:
‘Ljepota
Nije manja
Zato što pada
Na povjetarcu.’
Padne još jedna latica. Uzdahne vjetar i odnese novu. Stablo bijaše jedva
visine čovjeka, ucijepljeno među mahovinom obraslim stijenama, koje kao da
su izrastale iz zemlje, tako su umješno bile postavljene.
Jabu je svu svoju moć koncentracije usmjerio na stablo, nebo i noć, da
oćuhne lagani dašak vjetra, omiriše njegovu morsku slatkoću, da misli na
pjesme, a ipak da uši naćuli prema agoniji. Kičma mu je omlohavila. Samo mu
je volja ulijevala kamenu ukočenost. Ta mu je spoznaja dala osjećaj neiskazive
čulnosti, noćas snažniji i žešći nego ikad prije.
— Omi-sane, koliko će naš gospodar ovdje ostati? — preplašeno
šapne Omijeva majka u kući.
— Ne znam.
— Krici su jezivi. Kad će prestati?
— Ne znam — reče Omi.
Sjedili su iza zaslona u prostoriji koja je po kakvoći bila na drugom
mjestu. Najbolju sobu, majčinu, dali su Jabuu, a obje su sobe gledale na vrt što
ga je on stvorio s toliko muke. Kroz rešetkice na prozoru su vidjeli Jabua.
Stablo mu je na lice bacalo šare, a mjesečina je blještala na balčacima njegovih
mačeva. Preko tamnog kimona nosio je vanjski kaput — haori.
 — Želim leći — drhtavo će žena. — Ali, ne mogu spavati uz ovoliku
buku. Kad će prestati?
— Ne znam, budite strpljivi, majko — tiho će Omi. — Buka će uskoro
prestati. Sutra se gospodar Jabu vraća u Jedo. Molim vas, strpite se.
Omi je znao da će mučenje trajati do zore. Tako je bilo dogovoreno.
Pokuša se koncentrirati. Njegov feudalni gospodar meditirao je uz te
vriskove pa on ponovno pokuša slijediti njegov primjer. No, slijedeći ga vrisak
prene i on pomisli: Ne mogu. Ne mogu još! Ja nemam toliku kontrolu niti moć.
Je li to moć?, zapita se.
Jasno je vidio Jabuovo lice. Pokuša prozreti neobičan, izraz na licu svog
daimja. Lagano trzanje mlohavih debelih usana, a u uglu mrlja pljuvačke. Oči
usađene u tamne pukotine su se pokretale jedino s laticama što su otpadale.
Gotovo kao da svršava — ili je blizu orgazma — a da se ne dira. Je li to
moguće?
Omi je prvi put bio u vezi sa svojim stricem, jer je on bio neznatna karika
u plemenskom lancu, a njegovo leno Andiro i okolina siromašni i beznačajni.
Omi bijaše najmlađi od trojice sinova, a njegov otac Mizuno imao je šestero
braće. Jabu bijaše najstariji brat i vođa plemena Kasigi, a njegov otac drugi po
starosti. Omi je imao dvadeset i jednu godinu i nejakog sina.
— Gdje je tvoja nedostojna žena? — svadljivo je cviljela starica. —
Želim da mi masira vrat i ramena.
— Morala je poći u posjet svom ocu, zar se ne sjećate? Jako je
bolestan, majko. Dopustite da vas ja masiram.
— Ne. Doskora možeš poslati po sluškinju. Tvoja žena je jako
bezobzirna. Mogla je pričekati koji dan. Došla sam čak iz Jeda da vas posjetim.
Dva tjedna groznog putovanja i što se događa? Ovdje sam samo sedam dana, a
ona odlazi. Morala je pričekati! Ona je ništica. Tvoj otac je grdno pogriješio kad
je ugovorio da se njom oženiš. Morao bi joj reći da zauvijek ostane tamo.
Razvedi se jednom zauvijek od te ništice. Ne zna mi ni pošteno izmasirati leđa.
U najmanju ruku morao bi je dobro izmlatiti. Oni užasni krici! Zašto nikako ne
prestaju?
— Prestat će. Vrlo skoro.
— Morao bi je dobro izlemati.
— Da. — Omi pomisli na svoju ženu Midori i srce mu zatrepta. Bila je
tako lijepa, dobra, pametna i nježna. Imala je čist glas, a svirala isto tako dobro
kao kurtizane s poluotoka Izua.
— Midori-san, moraš odmah otputovati — rekao joj je u četiri oka.
— Omi-sane, moj otac nije toliko bolestan, a moje je mjesto ovdje, da
služim tvojoj majci, neh? — odgovorila je. — Ako stigne naš gospodar daimjo,
kuća mora biti spremna. Oh, Omi-sane, ovo je tako važno, najvažnije razdoblje
cijele tvoje službe, neh? Ako gospodar Jabu bude zadovoljan, možda će ti dati
bolje leno. Ti zaslužuješ nešto mnogo bolje! Da se išta dogodi dok me nema,
nikada to ne bih sebi oprostila, a ovo je prvi put da imaš priliku da se iskažeš i
moraš uspjeti. On mora doći. Molim te, imam toliko posla.
— Da, ali želim da odmah odeš, Midori-san. Ostani samo dva dana, a
onda se brzo vrati kući.
Moljakala ga je, ali bio je uporan pa je otputovala. Htio je da ona ode iz
Andira prije Jabuova dolaska i da je ne bude sve dotle dok je on gost njegove
kuće. Ne zato što bi se daimjo usudio da je dirne bez dopuštenja. To bijaše
nezamislivo jer bi tad on, Omi, imao pravo, čast i zakonsku dužnost da ubije
daimja. No vidio je kako ju je Jabu gledao neposredno nakon vjenčanja u Jedu,
pa je želio ukloniti mogući izvor razmirica, sve što bi moglo gnjaviti ili smetati
njegova gospodara dok je ovdje. Bilo je jako važno da Jabu-samu zabljesne
svojom sinovskom odanošću, razborom i dobrim savjetom. A dosad je sve
uspjelo iznad svakog očekivanja. Brod je bio pravo nalazište blaga, a posada
također. Sve je bilo izvrsno.
— Molila sam našeg kućnog kamija da na tebe pazi — rekla je Midori
uoči odlaska, misleći time na onaj šintoistički duh koji je bio čuvar njihove
kuće. — A budističkom hramu poslala sam doprinos za molitve. Suvu sam rekla
da bude na najvišoj visini. Poslala sam poruku za Kiku-san. Oh, Omi-sane,
molim te, dopusti da ostanem.
Nasmiješio se i otpravio je na put. Suze su joj pokvarile šminku.
Omiju je bez nje bilo tužno, ali se veselio što je otišla. Krici bi teško na
nju djelovali.
Njegova majka se trzala od muka koje je nosio vjetar. Malko se pomakla
da ublaži bol u ramenima. Večeras su je boljeli zglobovi. Zbog zapadnog
morskog povjetarca, pomisli ona. Pa ipak je ovdje bolje nego u Jedu. Tamo je
isuviše močvarno i ima previše komaraca.
U vrtu je vidjela nejasne Jabuove obrise. Potajno ga je mrzila i
priželjkivala da umre. Poslije Jabuove smrti njezin muž Mizuno postat će
daimjo Izua i vođa plemena. To bi bilo jako zgodno, pomislila je. Tad bi joj bila
podložna sva ostala braća, njihove žene i djeca, a naravno kad bi Jabu umro,
Mizuno-san bi Omija proglasio nasljednikom.
Malko se trgla uslijed nove boli u vratu.
— Zovnut ću Kiku-san — reče Omi, misleći na kurtizanu koja je s
dječakom strpljivo čekala Jabua u susjednoj sobi. — Ona je jako, jako vješta.
— Dobro mi je, samo sam umorna, neh? O, jako dobro. Mogla bi me
ona masirati.
Omi ode u susjednu sobu. Krevet je bio pospremljen. Sastojao se od
gornjih i donjih strunjača zvanih futon, na podu od rogoževine. Kiku se nakloni,
pokuša se nasmiješiti i prošapće da će biti jako počašćena ako svoju skromnu
vještinu iskuša na nadasve dičnoj majci ognjišta. Bila je bljeđa nego inače, te
Omi ustanovi da i na nju teško djeluju krici. Dječak se trudio da ne pokaže
strah.
Kad su počeli krici, Omi je morao upotrijebiti svu svoju vještinu kako bi
je nagovorio da ostane.
 — Oh, Omi-sane, ne mogu odoljeti, to je užasno. Jako žalim, ali
molim lijepo pusti me da odem. Želim začepiti uši, ali vrisak mi prolazi kroz
ruke. Jadan čovjek! Grozno je to! — kazala je.
— Molim, Kiku-san, molim, budi strpljiva. To je naredio Jabu-sama,
neh?Ništa se tu ne može. Uskoro će prestati.
— Ovo je previše, Omi-sane. Ne mogu podnijeti.
Po nenarušivom običaju novac sam po sebi nije mogao kupiti djevojku,
ako bi ona ili njezina poslodavka htjela odbiti mušteriju, bez obzira tko je to.
Kiku je bila prvorazredna kurtizana, najznamenitija na Izuu, pa premda je Omi
bio uvjeren da se ne bi mogla uspoređivati ni s drugorazrednom kurtizanom iz
Jeda, Osake ili Kiota, ovdje je ona bila vrhunac, opravdano ponosna i izbirljiva.
Pa iako se s njezinom poslodavkom, Mama-san Giokom, dogovorio da će platiti
petorostruku cijenu od uobičajene, još nije bio siguran da će Kiku ostati.
Sad je gledao njezine spretne prste na majčinoj šiji. Bila je lijepa, sitna,
gotovo prozirna i vrlo nježne kože. Obično je ključala od životne radosti. No,
kako da ovakva igračka bude sretna pod težinom vrisaka?, zapita samog sebe. S
užitkom ju je promatrao, uživao u poznavanju njezina tijela i njezinoj toplini...
Iznenada vriskovi prestanu.
Omi osluhne pritvorenih usta, nastojeći čuti i najslabiji šum, u
iščekivanju. Zapazi da su se Kikuini prsti zaustavili i da se majka ne tuži, već i
ona pomno sluša. Kroz rešetkicu prozora pogleda Jabua. Daimjo je i dalje bio
kao kip.
— Omi-sane! — naposljetku zovne Jabu.
Omi ustane, ode na blistavu verandu i nakloni se.
— Da, gospodaru.
— Pođi vidjeti što se dogodilo.
Omi se opet nakloni, prođe kroz vrt, pa se zaputi brižno pošljunčanom
cestom koja je niz brežuljak vodila u selo, pa na obalu. U daljini ispod sebe
vidio je vatru kraj jednog pristana i pored nje ljude. A na trgu sučelice moru
preklopna vratašca nad jamom i četiri stražara.
Idući kroz selo vidje da se barbarski brod mirno ziba na sidrištu te da na
palubama i na natiskanim čamcima gore uljanice. Seljani — muškarci, žene i
djeca — još su istovarivali teret, a ribarski čamci i barke na vesla promicali su
tamo-amo kao krijesnice. Na žalu nagomilani uredni humci bala i sanduka.
Tamo je već bilo sedam topova, a osmi su konopcima vukli iz brodice na gat pa
u pijesak.
Zadršće, iako vjetar nije imao svježine. Seljani su obično pjevali uz rad,
nešto zbog zadovoljstva, a i zato da vuku složno, ali noćas je selo bilo
neuobičajeno tiho, iako je svaka kuća bila budna, a svaka ruka uposlena, pa i
najbolesnija. Ljudi su hitali tamo-amo, klanjali se pa opet hitali. Tišina.
Umuknuše i psi.
Ovako još nikad nije bilo, pomisli i bez potrebe stegne mač. Gotovo kao
da su nas ostavili naši seoski kamiji.
 Mura ga predusretne s obale, iščekujući ga od trena kad je Omi otvorio
vrtna vrata. Naklonio se.
— Dobra večer, Omi-sama. Brod će do podneva biti iskrcan.
— Je li barbarin mrtav?
— Ne znam, Omi-sama. Idem odmah da ispitam.
— Možeš poći sa mnom.
Mura ga je poslušno slijedio pola koraka. Omi se veselio što ima pratioca.
— Do podneva, veliš? — zapita Omi kojemu nije godila tišina.
— Da. Sve dobro ide.
— A kamuflaža?
Mura pokaže skupine starica i djece pored jedne mrežare. Plele su grube
hasure, a s njima i Suvo.
— Topove možemo skinuti s postolja i zamotati ih. Za jedan top bit će
nam potrebno bar deset ljudi. Iguraši-san je naručio nosače i iz susjednog sela.
— Dobro.
— Ja odgovaram za to da se ovo sačuva u tajnosti, gospodine.
— Iguraši-san će im to utuviti, neh?
— Omi-sama, morat ćemo potrošiti sve svoje vreće za rižu, sve svoje
konope, sve svoje mreže i rižinu slamu za hasure.
— Pa?
— Kako ćemo onda loviti ribu i spremati urod?
— Naći ćete načina. — Omijev glas se nabrusi. — Ove godine opet su
vam daće povećane za polovicu. Noćas je naredio Jabu-san.
— Već smo platili ovogodišnje daće. I za dogodine smo platili.
— Seljakovo je pravo, Mura, da lovi ribu, obrađuje zemlju, bere žetvu
i plaća daće. Je li?
— Da, Omi-sama — mirno će Mura.
— Glavar koji ne može gospodariti selom, beskoristan je predmet,
neh?
— Da, Omi-sama.
— Onaj seljak bio je lud i vrijeđao me. Ima li još takvih?
— Nema, Omi-sama.
— Nadam se. Nepristojnost je neoprostiva. Njegova obitelj neka plati
vrijednost od jednog kokua riže, u ribi, riži, žitu ili već u nečemu! Neka plate u
roku od tri mjeseca.
— Da, Omi-sama.
I Mura i samuraj Omi znali su da taj iznos daleko nadilazi obiteljske
mogućnosti. Tri brata Tamazaki — a sad dva — zajedno sa svojim ženama, s
četiri sina i tri kćeri, s Tamazakijevom udovicom i njezino troje djece, imali su
samo ribarski čamac i jedno jedino rižište od pola hektara. Koku riže bila je
mjera koja je otprilike odgovarala količini riže kojom se jedna obitelj može
prehraniti godinu dana. Oko pet vagana. Otprilike sto sedamdeset kilograma.
Jedno tri stotine pedeset funti riže. Sve prihode u kraljevstvu mjerili su
kokuima. I sve daće.
— Kamo bi došla ova zemlja bogova da zaboravimo pristojnost? —
zapita Omi. — Prema onima pod nama i onima nad nama?
— Da, Omi-sama. — Mura je razmišljao gdje da skupi jedan koku, jer
ako ga ne isplati obitelj, morat će ga isplatiti selo. I gdje da dobije nove vreće za
rižu, konope i mreže. Možda neke ostanu čitave u toku puta. Mora pozajmiti
novac. Glavar obližnjeg sela duguje mu uslugu. Ah! Zar Tamazakijeva
najstarija, šestogodišnja kći, nije prava ljepotica, a zar šest godina nije idealna
dob da djevojčicu prodaju? A zar najbolja trgovkinja djecom na Izuu nije treća
rodica mamine sestre? Ogavna stara baba, gladna novca. Od nje mu se dizala
kosa na glavi. Mura uzdahne znajući da je sad pred njim niz bjesomučnih
cjepidlačenja. Pa što onda? zaključi on. Možda za djevojčicu dobijem i dva
kokua. Svakako da ona vrijedi mnogo više.
— Ispričavam se zbog Tamazakijeva lošeg ponašanja i molim vas za
oproštenje — reče.
— On se loše ponio, a ne ti — uzvrati Omi isto tako uljudno.
No, obojica su znala da je za to odgovoran Mura i bolje da više ne bude
takvih Tamazakija. Pa ipak su obojica bila zadovoljna. Ponuđena je isprika,
prihvaćena, ali i odbijena. Tako je bila zadovoljena čast obojice.
Skrenu za ugao pristaništa i stanu. Omi je oklijevao, a onda Muri dao
znak neka se udalji. Glavar se nakloni i zahvalno ode.
— Je li mrtav, Zukimoto?
— Ne, Omi-sane. Samo se opet onesvijestio.
Omi priđe velikom željeznom kotlu što je seljanima služio za otapanje
sala kitova, koje bi katkad u zimskim mjesecima ulovili daleko na pučini, ili za
dobivanje ljepila iz riba, što je bila seoska grana privrede.
Barbarin je do ramena bio zagnjuren u vrelu vodu. Lice mu bijaše
ljubičasto, a usne su se odvojile od trulih zuba.
Omi je pred zalazak sunca vidio kako Zukimoto, sav napuhun od taštine,
nadgleda dok su barbarina vezivali kao pile, ruke oko koljena a šake labavo uz
stopala pa ga spustili u hladnu vodu. Cijelo je vrijeme mali riđi barbarin, s
kojim je Jabu želio započeti, blebetao, smijao se i plakao. Isprva je katolički
svećenik zatomljivao njegove molitve.
Onda počne vatra. Jabu nije bio na obali, ali je izdao točne upute i oni su
ih revno slušali. Barbarin je počeo vrištati i drečati, a onda je pokušao smrskati
glavu na željeznom rubu dok ga nisu čvrsto sputali. A onda ponovno molitve,
plač, nesvijest, buđenje, panično vrištanje prije nego su počele prave muke. Omi
je pokušavao da gleda na to kao da je to žrtvovana muha, nastojeći da ne gleda
čovjeka. No, nije mogao, pa se udaljio što je prije mogao. Ustanovio je da ga ne
veseli mučenje. U tom nema dostojanstva, zaključi on, sretan što je imao priliku
da spozna tu istinu, jer to još nikad nije vidio. Nema tu dostojanstva niti za
mučenika niti za mučitelja. To je i smrti oduzimalo dostojanstvo. A ako tog
dostojanstva nema, u čemu je konačna svrha života?, zapitao se.
 Zukimoto je štapom mirno bockao napola skuhano meso na čovjekovim
nogama, kao kuhanu ribu, da vidi je li gotova.
— Uskoro će opet doći u život. Izuzetno se dugo drži. Mislim da nisu
građeni kao mi. Vrlo zanimljivo, a? — zapita Zukimoto.
— Ne — izjavi Omi. Mrzio ga je.
Zukimoto odmah postade oprezan i vrati mu se izvještačenost.
— Ništa ne mislim, Omi-sane — reče uz dubok naklon. — Ama baš
ništa!
— Jasno, gospodar Jabu je zadovoljan što ste tako uspješno postupili.
Zacijelo je velika vještina postići to da nema mnogo vatre, a ipak dosta.
— Previše ste dobrostivi, Omi-sane.
— Jeste li i prije ovo radili?
— Ovako ne, ali gospodar Jabu časti me svojim milostima. Samo mu
nastojim ugađati.
— Zanima ga koliko će čovjek živjeti.
— Do zore. Uz pomnju.
Omi zamišljeno pogleda kotao. Tad uz obalu dođe na trg. Svi samuraji
ustanu i naklone se.
— Dolje je sve mirno, Omi-sane — reče jedan u smijehu, uperivši
palac prema preklopnim vratašcima. — Isprva su razgovarali. Kao da su bili
bijesni, odzvanjali su udarci. Kasnije su dvojica, a možda i više njih, plakala kao
zastrašena djeca. No, već su dugo tihi.
Omi osluhne. Čuo je pljuskanje vode i daleko mrmljanje. Tu i tamo jauk.
— A Masidiro? — zapita za samuraja koji je po njegovoj naredbi dolje
ostavljen.
— Ne znamo, Omi-sane! Nije se javljao! Vjerojatno je mrtav. Kako je
Masidiro mogao biti tako beskoristan?, pomisli Omi.
Nadvladali ga bezopasni ljudi, većinom bolesni! Gnusno! Bolje ako je
mrtav.
— Sutra im ne dajte hranu ni vodu. U podne uklonite sve leševe, neh?
Tad želim da privedete vođu. Samog!
— Da, Omi-sane.
Omi se vrati vatri. Čekao je dok barbarin nije otvorio oči. Onda se vratio
u vrt i izvijestio Jabua o onom što je rekao Zukimoto. Vjetar je ponovno
donosio vrisak mučenika.
— Jesi li pogledao barbarina u oči?
— Jesam, Jabu-sama.
Omi je klečao iza daimja, udaljen od njega deset koraka. Jabu osta
nepomičan. Mjesečina mu je sjenčila kimono i stvarala falus od balčaka njegova
mača.
— Što?Što si vidio?
— Ludilo. Suštinu ludila. Nikad nisam vidio onakve oči. I bezgranični
užas.
 Tri latice nježno padnu.
— Sastavi o njemu pjesmu.
Omi pokuša prisiliti mozak da proradi. A onda kaza, žaleći što nije
vještiji:
‘Oči njegove
Bijahu dno Pakla!
Sušta bol Izrečena.'
Do njih dopru krici, sad nešto slabiji, ali daljina kao da je njihov zasjek
činila još okrutnijim.
Jabu reče nakon kratkog trena:
'Ako dopustiš
Da njihova jeza prodre
U veliku, veliku dubinu
Postaješ dio njih!
Neizrečen. ’
U ljepoti noći Omi je dugo o tome razmišljao.
 PETO POGLAVLJE

Krici utihnu u cik zore.

Sad je Omijeva mati spavala. I Jabu.
U zoru je selo još bilo u pokretu. Još su morali prenijeti na obalu četiri
topa, pedeset bačava baruta i tisuću topovskih kugli.
Kiku je ležala pod pokrivačem i gledala sjene na zidu šođi. Nije spavala,
iako je bila izmorenija nego ikad prije. Glasno hrkanje starice iz obližnje sobe
zatomljivalo je tiho i duboko disanje daimja pored nje. Na drugim pokrivačima
tiho je spavao dječak, prebacivši jednu ruku preko očiju da otjera svjetlo.
Jabu se lagano strese i Kiku suzdrži dah. No, i dalje je spavao, a nju je to
veselilo, jer je znala da će vrlo skoro moći otići, a njega neće omesti. Dok je
strpljivo čekala, prisiljavala je sebe da misli na ugodne stvari. ‘Zauvijek
zapamti, dijete!’ utuvila joj je u glavu njezina prva učiteljica. ‘Zaista je najlakša
stvar na svijetu misliti na ružne stvari. Ako daš mislima na volju, spuštat će te u
sve veću nesreću. A da misliš na lijepe stvari, potrebno se napregnuti. U tome ti
pomažu stega i učenje. Stoga privikni misli da se bave ugodnim mirisima,
dodirom svile, nježnim kapljicama kiše po šođiju, nagibom ovog cvjetnog
ukrasa, mirnoćom zore. Tokom vremena više se nećeš morati oko toga jako
naprezati Vrijedit ćeš i sebi i našem zanatu, a svijetu ćeš donijeti čast . ‘Svijetu
vrba’..
Razmišljala je o čulnoj punoći kupelji koju će uskoro uživati da odagna
ovu noć. A nakon toga smirujuće milovanje Suvovih ruku. Mislila je kako će se
smijati s ostalim djevojkama i s Gioko-san, Mama-san, kad budu sipale
ogovaranja, govorkanja i priče. I na čist, o, tako čist kimono što će ga navečer
odjenuti! Zlatni kimono na žuto-zelene cvjetove, i vrpce za kosu u prikladnoj
boji. Poslije kupelji dat će da joj očešljaju kosu, a od novca što ga je noćas
zaradila moći će otplatiti velik dio duga svojoj poslodavki Gioko-san. Dio će
preko mjenjača novca poslati svom ocu, zemljoradniku, a nešto će ostati i za
nju. Uskoro će se sastati sa svojim ljubavnikom i to će biti divna večer.
Život je baš lijep, pomislila je.
Da. Ali jako je teško odagnati one krikove. Nemoguće. Ostale su djevojke
zacijelo isto tako nesretne, a i jadna Gioko-san! No nije važno. Sutra sve idemo
iz Andira u našu divnu čajanu u Mišimi, najvećem gradu na Izuu, koja okružuje
daimjov najveći dvorac na Izuu, tamo gdje život počinje i traje.
Žao mi je što je gospa Midori poslala po mene.
Budi ozbiljna, Kiku, prijekorno je pomislila. Ne bi ti smjelo biti žao. Nije
ti žao, neh? Bila je čast služiti gospodaru našemu. Sad kad ti je ukazana čast,
tvoja vrijednost za Gioko-san veća je nego ikada, neh? Bilo je to iskustvo i sad
će te zvati ‘Gospa u noći krikova’, a budeš li imala sreće, netko će o tebi
napisati baladu, a možda će se ta balada pjevati i u samom Jedu. O, to bi bilo
jako dobro! Tad će tvoj ljubavnik sigurno kupiti tvoj ugovor, pa ćeš biti na
sigurnom, zadovoljna, i rađat ćeš sinove.
 Nasmiješi se samoj sebi. O, kakve će pjesme pjevači pjevati o ovoj noći,
po svim čajanama po cijelom Izuu. O gospodaru daimju koji je nepokretno
sjedio i slušao krikove, a znoj mu se cijedio. Što je on radio u krevetu?, svi će
zapitkivati. I zašto dječak? Kako je prošlo jastučenje? Što je uradila i rekla
gospa Kiku i što je učinio i rekao gospodar Jabu? Je li njegova ‘Neusporediva
mlatilica’ bila beznačajna ili puna? Jedanput, dvaput ili nijednom? Zar se nije
ništa dogodilo?
Tisuću pitanja, ali nijedno se ne postavlja izravno, niti se odgovara.
Pametno je to, pomisli Kiku. Prvo i posljednje pravilo
‘Svijeta vrba’ bijaše potpuna tajnovitost. Nikad ne govori o mušteriji,
njegovim navikama ni koliko je platio, i tako ćeš biti potpuno povjerljiva. Ako
netko drugi progovori, to je njegova stvar, ali kad imamo papirnate zidove i
ovako malene kuće, a ljudi su ovakvi kakvi su, priče bi uvijek procurile iz
kreveta u baladu. Nikad istina, uvijek pretjerivanje jer ljudi su ljudi, neh? Ali
gospa ništa ne smije govoriti. Može uzvinuti obrvom, s oklijevanjem slegnuti
ramenima, nježno popraviti svoju savršenu frizuru ili nabor na kimonu. Samo je
to bilo dopušteno. A uvijek je to bilo dovoljno, ukoliko je djevojka imala
pameti.
Kad su krici prestali, Jabu je čitavu vječnost ostao kao kip na mjesečini, a
onda ustao. Odmah je pojurila natrag u susjednu sobu, a njezin svileni kimono
uzdisao je kao ponoćno more. Dječak je bio prestrašen. Trudio se da to ne
pokazuje i brisao suze koje su mu tekle od muke. Nasmiješila se da ga smiri i
nametnula sebi spokojstvo koje nije osjećala.
Tad se na vratima pojavi Jabu, sav u znoju, napeta lica i polusklopljenih
očiju. Kiku mu pomogne da skine mačeve, mokri kimono i bedreni povez.
Otrala ga je, pomogla mu da navuče svježi kimono i vezala svilen pojas.
Jednom ga je počela svečano pozdravljati, no on joj je nježno stavio prst na
usne.
Onda je pošao na prozor i pogledao u vis mladi mjesec, kao u transu.
Neznatno se njihao na nogama. Čekala je tiho, bez straha, jer čega se sad imala
bojati? On je bio muškarac, a ona žena, uvježbana da bude žensko i da pruža
užitak na bilo koji način. Ali ne da daje niti da prima bol. Druge su se kurtizane
usavršile u tom obliku čulnosti. Tu i tamo modrica, možda ugriz, pa to je bio dio
užitka i boli davanja i primanja, ali sve u granicama razuma, jer u pitanju bijaše
čast, a ona je bila prvorazredna gospa ‘Svijeta vrba’, prema kojoj se nikad nije
smjelo olako postupati, a uvijek su je trebali častiti. No, jedan dio njezina
školovanja posvetio se tome kako da u stanovitim granicama ukroti muškarca.
Katkad bi muškarac bio neukrotiv i to bijaše užasno. Naime, gospa je bila sama,
bez ikakvih prava.
Frizura joj je bila besprijekorna osim sitnih kovrčica što su joj brižno
padale preko ušiju da ukazuju na erotski nemir, a da istovremeno pojačavaju
čistoću cjeline. Vanjski kimono na crveno-crne kvadratiće, obrubljen najčišćom
zelenom bojom koja je povećavala bjelinu njezine kože, bio je utegnut oko
njezina tankog struka širokom krutom vrpcom — obijem — blještave zelene
boje. Tad je čula kako valovi zapljuskuju obalu, a lagani vjetar šušti u vrtu.
Napokon se Jabu okrene i pogleda nju pa dječaka.
Dječak je imao petnaest godina, bio je sin ribara iz sela. Učio je u
obližnjem samostanu kod budističkog redovnika koji je bio umjetnik, slikar i
ilustrator knjiga. Dječak je spadao u one koji vole zarađivati novac od ljudi što
žele odnošaje s dječacima, a ne sa ženama.
Jabu mu mahne. Dječak, koji je sad također prevladao strah, vičnom
elegancijom poslušno popusti pojas na kimonu. Nije nosio bedreni povez nego
žensku nabranu podsuknju koja je dopirala do poda. Tijelo mu bijaše glatko,
zaobljeno i gotovo bez dlaka.
Kiku se sjećala tišine u sobi. Njih troje ujedinjavahu tišina i iščezli krici.
Ona i dječak čekali su da Jabu iskaže tko mu je od njih potreban. Jabu je stajao
među njima, lagano se njihao i gledao čas nju, a čas dječaka.
Konačno joj dade znak. Dražesno je odvezala vrpcu na svom obiju,
ljupko je odvila i spustila. Nabori njezinih triju paučinastih kimona šušteći se
rastvore i otkriju tananu podsuknju koja joj je isticala bokove. Legao je na
postelju, a na njegov poziv oboje legnu uza njega. Stavio je na sebe njihove
ruke i podjednako ih držao. Brzo se zagrijavao, pokazujući im što da noktima
rade po njegovim bokovima. Požurivao ih je, lice mu je bilo maska, brže, brže.
A onda njegov treptav, žestok vrisak posvemašnjeg bola. Na tren je ležao
dašćući, stisnutih očiju, ustreptalih prsiju, a onda se okrenuo i gotovo odmah
zaspao.
U tišini su suspregnuli dah, nastojeći prikriti iznenađenje. Prošlo je tako
brzo.
Dječak u čudu uzvine obrvu.
— Zar smo bili nevješti, Kiku-san? Mislim, sve je tako brzo prošlo —
šapne on.
— Učinili smo sve što je on htio — rekla je.
— Jasno, dosegnuo je ‘Oblake i kišu’ — reče momak. — Mislio sam
da će se kuća srušiti.
Nasmiješila se.
— Da.
— Sretan sam. Isprva sam se jako bojao. Vrlo je ugodno ugađati.
Nježno otaru Jabua i pokriju ga jorganom. Tad dječak čeznutljivo legne,
napola oslonjen na lakat, i priguši zijev.
— Zašto i ti ne zaspiš? — zapitala je.
Dječak skupi kimono i promijeni položaj, tako da je klečao njoj sučelice.
Sjedila je uz Jabua, desnom je rukom nježno milovala daimjovu mišku i
ublažavala njegov nemiran san.
— Još nikad nisam bio s muškarcem i sa ženom zajedno, Kiku-san —
prošapće dječak.
— Ni ja!
 Dječak se namršti.
— Nisam bio ni sa ženom. Mislim, ni s jednom nisam dijelio jastuk.
— Bi li htio mene? — Uljudno je upitala. — Ako malko pričekaš, naš
gospodar se sigurno neće probuditi.
Dječak se namrštio. Tada reče:
— Da, molim. — A zatim kaza: — Bilo je vrlo čudno, gospo Kiku.
Potajice se nasmiješila.
— Što ti je draže?
Dječak je dugo razmišljao dok su mirno ležali jedno drugom u zagrljaju.
— Ovako je prilično naporno.
Zagnjurila je glavu na njegovo rame i poljubila ga u vrat da prikrije
smiješak.
— Ti si divan ljubavnik — šapnula je. — Sad moraš spavati nakon
tako napornog rada. — Milovanjem ga je uspavala, a onda ga ostavila i prešla
na druge poplune.
Druga postelja bijaše hladna. Nije htjela ući u Jabuovu toplinu jer se
bojala da ga ometa. Uskoro je i njezina strana bila topla.
Sjene na šodiju su se izoštravale. Muškarci su djeca, pomislila je. Tako su
puni glupog ponosa. Cijela strepnja ove noći zbog nečega tako prolaznog. Zbog
strasti koja je sama po sebi puka obmana, neh?
Dječak se promeškolji u snu. Zašto si mu se ponudila?, zapitala se. Za
njegov užitak! Za njega, a ne za me, iako me zabavljalo. Lakše je prošlo
vrijeme, a dala si mu mir koji mu je bio potreban. Zašto malko ne spavaš?
Kasnije! Spavat ću kasnije, pomislila je.
Kad je došlo vrijeme, kliznula je iz blage topline i ustala. Njezini kimoni
zašušte i razdvoje se, a zrak joj naježi kožu. Brzo je savršeno nabrala kimono i
ponovno vezala obi. Vješt, ali brižan pokret po frizuri. I po šminki.
Otišla je nečujno.
Nakloni joj se samurajska straža na verandi, a ona uzvrati naklon i nađe
se na suncu, u zori. Čekala ju je služavka.
— Dobro jutro, Kiku-san.
— Dobro jutro.
Sunce joj je jako godilo i spralo noć. Divno je živjeti, pomisli.
Turne noge u sandale, otvori grimizni suncobran pa se zaputi vrtom. Iziđe
na stazu što je vodila dolje u selo, preko trga, do čajane koja bijaše njezin
privremeni dom. Služavka je išla za njom.
— Dobro jutro, Kiku-san — zovne je Mura i nakloni se. Na tren se
odmarao na svojoj verandi pred kućom i pio ‘ča’, svijetlozeleni japanski čaj.
Posluživala ga je mati.
— Dobro jutro, Kiku-san — javi se ona kao jeka.
— Dobro jutro, Mura-sane! Dobro jutro, Saiko-san, kako dobro
izgledate — uzvrati Kiku.
— Kako si? — zapita mati, a njezine prastare oči svrdlale su po
djevojci. — Kakva užasna noć! Molim, pridruži nam se na ‘ča’. Izgledaš
blijeda, dijete.
— Hvala, ali oprostite, molim vas, sad moram kući. Previše mi
iskazujete čast. Možda kasnije.
— Jasno, Kiku-san! Ti ukazuješ čast selu time što si ovdje.
Kiku se nasmiješi, praveći se da ne zapaža njihove ispitivačke poglede.
Da doda začina njihovom i svojem danu, pravila se da je malko bole donji
predjeli trbuha.
Ova vijest planut će selom, pomislila je veselo dok se klanjala. Opet se
trznula i udaljila, kao da stoički prikriva snažnu bol. Nabori njezina kimona
savršeno su se njihali, a suncobran je naherila tako da joj je davao najprikladniju
svjetlost. Bila je jako sretna što ima ovaj vanjski kimono i ovaj suncobran. Po
tmurnom danu djelovanje ne bi bilo ovako dramatsko.
— Oj, jadno, jadno dijete! Tako je lijepa, neh? Kakva šteta! Užas! —
reče Murina majka uz težak uzdah.
— Što je užasno, Saiko-san? — upita Murina žena koja je upravo
došla na verandu.
— Zar niste vidjeli muke jadne djevojke? Niste vidjeli kako se hrabro
trudila da ih prikrije? Jadno dijete. Tek joj je sedamnaest godina, a morala je
proći kroza sve to!
— Ima osamnaest godina — suho će Mura.
— Kroza što sve? — bez daha će jedna služavka što im se pridružila.
Starica se ogleda da provjeri slušaju li svi, pa razgovijetno šapne:
— Ćula sam — tu spusti glas — čula sam da će biti neupotrebljiva. Bit
će neupotrebljiva tri mjeseca.
— Nije valjda? Jadna Kiku-san! A zašto?
— On je upotrijebio svoje zube. Znam to iz pouzdanog izvora.
— Oh!
— Zašto je uzeo i dječaka, gospodarice? On sigurno ne...
— Ah! Odlazi! Na posao, ljenjivice! Nije ovo za tvoje uši! Hajde, kupi
se. Gospodar i ja moramo razgovarati.
Sve ih potjera s verande. I Murinu ženu. Srkala je ‘ča’, blažena i jako
zadovoljna.
Mura prekine tišinu.
— Zube?
— Zube. Govorka se da mu se nadigne od krikova, jer ga je kao
dječaka preplašio zmaj — brzo će ona. — Uvijek je uz njega dječak da ga
podsjeća na njega dok je bio malen i okamenjen, ali dječak je tamo zapravo
samo za jastučenje, da se Jabu iscrpi. Inače bi njoj sve odgrizao! Jadna
djevojka!
Mura uzdahne. Ode u mali zahod kraj glavnih vrata i nehotice prdne dok
je srao u kantu. Što li se zapravo dogodilo?, znatiželjno se pitao. Zašto je
Kikusan boljelo? Možda se daimjo uistinu služi zubima! Vrlo neobično!
 Ode i protrese se da se uvjeri nije li zaprljao bedreni povez. Tad se zaputi
preko trga, duboko zamišljen. Eeeee, kako bih želio provesti noć s gospom
Kiku! Koji muškarac ne bi? Koliko je Omi-san morao platiti njezinoj Mama-
san, a to ćemo naposljetku morati mi platiti? Dva kokua? Kažu da je njezina
Mama-san, Gioko-san, tražila i postigla deseterostruku cijenu. Dobiva li ona pet
kokua za jednu noć? Kiku-san zacijelo toliko i vrijedi, neh? Govorkaju da je s
osamnaest godina isto tako vična kao dvostruko starija žena. Navodno ona može
i produljiti . . . Eeeee, kakva je ona radost! Da sam ja s njom, kako bih započeo?
Rastreseno je namjestio bedreni povez, a noge ga odvedu s trga trošnom
stazicom prema groblju.
Bila je spremljena lomača. Seosko poslanstvo od petorice muškaraca već
je bilo tamo.
Bijaše to najljepše mjesto u selu, tu su lahori bili najsvježiji po ljetu, a
pogled najbolji. U blizini je bilo seosko svetilište šinto, malen slamnat krov na
postolju za kami, duh što je tamo živio, ili bi tamo volio živjeti da ga je volja.
Na vjetru se povijala kvrgava tisa koja je nikla prije rođenja sela.
Kasnije se Omi popne stazicom, a s njim Zukimoto i četvorica stražara.
Stajao je postrance. Kad se svečano naklonio lomači i gotovo raspadnutom
tijelu, pokrivenom mrtvačkom ponjavom, što je na njoj ležalo, svi se s njim
naklone u čast barbarinu koji je umro da njegovi drugovi žive.
Na njegov znak Zukimoto kroči naprijed i zapali lomaču. Zukimoto je
zamolio Omija za tu povlasticu i dodijeljena mu je ta čast. Posljednji put se
naklonio. A onda, kad se vatra dobrano razgorjela, odoše.

Blackthorne zaroni u otpatke u bačvi i brižno odmjeri pola šalice vode pa

dade Sonku. Sonk je pokušao srkati da mu dulje traje. Ruke su mu drhtale, ali
nije uspio. Gutao je ustajalu tekućinu i žalio čim mu je prošla kroz suho grlo.
Iscrpljeno se probije do svog mjesta uza zid, prekoračivši ljude na kojima je tad
bio red da leže. Pod se sad pretvorio u kal, zadah i muhe bijahu gnusni. U jamu
je prodiralo slabo sunce kroz pukotine na preklopnim vratima.
Vinck je bio slijedeći na redu za vodu. Uze šalicu i zabulji se u nju.
Sjedio je uz bačvu, a Spillbergen s druge strane.
— Hvala — klonulo promumlja.
— Zuri! — reče Jan Roper kojemu se već zagnojila posjekotina na
obrazu. Bio je posljednji na redu za vodu, a budući da joj je bio tako blizu, grlo
ga je morilo. — Zuri, Vinck, tako ti dragog Isusa!
— Oprosti. Evo, uzmi — promumlja Vinck pružajući mu šalicu,
zaboravljajući muhe što su ga prljale.
— Pij, budalo! Ovo ti je posljednja do zalaska sunca. Pij!
Jan Roper mu tutne šalicu natrag u ruke. Vinck nije više digao pogled u
njega, ali otužno posluša i opet utone u svoj pakao.
Jan Roper uze od Blackthornea svoju šalicu vode. Sklopio je oči i tiho
molio zahvalnicu uoči jela. I on je stajao, boljeli su ga mišići nogu. Šalica je
sadržavala samo dva gutljaja.
A sad, kad je svima podijeljeno sljedovanje, Blackthorne uroni šalicu u
vodu i sa zahvalnošću srkne. Usta i jezik bili su mu opori, vreli i prašnjavi.
Prekrivale su ga muhe, znoj i prljavština. Na plećima i leđima imao je opasne
modrice.
Gledao je samuraja kojega su ostavili u podrumu. Čovjek se šćućurio uza
zid između Sonka i Croocqa, tako da zauzme što manje prostora, a satima se već
nije micao. Prazno je buljio u prostor, na sebi je imao samo bedreni povez.
Prekrivale su ga silne modrice, a oko vrata imao je debelu, krvlju podlivenu
masnicu.
Kad se Blackthorne osvijestio, podrum bijaše u potpunoj tmini. Jamu su
ispunjavali krici, pa je pomislio da je mrtav, u zagušljivim dubinama pakla.
Osjećao je kako ga vuče blato, nadasve bljuzgavo, puno mesa. Vriskao je i
prestravljeno ječao. Nije mogao disati, dok nakon čitave vječnosti, nije začuo:
— Sve je u redu, pilote, nisi mrtav, u redu je. Probudi se, probudi se,
za ljubav Božju, ovo nije pakao, iako bi mogao biti. O, blaženi Gospode Isuse,
pomozi nam svima!
Kad se posve osvijestio, rekoše mu za Pieterzoona i za bačve morske
vode.
— Oh, gospodine Isuse, izbavi nas odavde! — zacvili netko.
— Što oni rade jadnom starom Pieterzoonu? Što li mu rade?
O, Bože, pomozi nam! Ne mogu podnijeti one krikove!
— O, Gospode, daj da jadnik umre. Daj da umre!
— Isukrste, prekini one krikove! Molim te, prekini krikove!
Jama i Pieterzoonovi krikovi sve su ih dotukli i prisilili da sagledaju sebe.
A nikome se nije svidjelo ono što je vidio.
Sve još više otežava tmina, pomisli Blackthorne.
Beskonačna je bila ta noć u jami.
Pred zoru krikovi utihnu. Kad je ciknula zora, vidjeli su zaboravljenog
samuraja.
— Što ćemo s njim? — upita van Nekk.
— Ne znam, izgleda isto tako uplašen kao mi — reče Blackthorne
uzlupana srca.
— Bolje da on ništa ne započinje! Boga mi!
— Oh, Gospode Isuse, spasi me odavde . — Croocqov je glas prešao u
crescendo. — Pooomoć!
Van Nekk, koji je stajao uz njega, potrese ga i smiri.
— Sve je u redu, momče. U Božjim smo rukama. On nas čuva!
— Pogledajte mi mišicu! — zaječi Maetsukker. Rana se već gnojila.
Blackthorne je lelujavo ustao.
— Za dan-dva svi ćemo poludjeti ako ne iziđemo odavde! —reče, ne
obraćajući se nikom određenom.
— Gotovo da više i nema vode — izusti van Nekk.
 — Dijelit ćemo ovo što ima. Nešto sad, a nešto u podne. Uz malo
sreće bit će dosta za tri puta. Bog prokleo sve muhe!
Tako je našao šalicu i dao im sljedovanje pa sad pio svoje, nastojeći da
mu potraje.
— A on? Japanac? — zapita Spillbergen. Zapovjednik ekspedicije
proveo je sretniju noć od većine njih jer je blatom začepio uši da ne čuje
krikove, a budući da je bio uz bačvu vode, oprezno je utažio žeđ. — Što ćemo s
njim?
— Morali bismo mu dati vodu — reče van Nekk.
— Velike boginje te odnijele — reče Sonk. — Ja velim: njemu ništa.
Svi su glasali i složili se da mu ne daju vode.
— Ja se ne slažem — javi se Blackthorne.
— Ti se ne slažeš ni s čim što mi kažemo — reče Jan Roper.
— On je neprijatelj, poganski vrag i zamalo te ubio!
— Ti si me zamalo ubio pet-šest puta. Da je tvoja mušketa ispalila u
Santa Magdellani, raznijela bi mi glavu.
— Nisam nišanio u tebe! Nišanio sam u smrdljive poklonike sotone.
— Bili su to nenaoružani svećenici. I bilo je mnogo vremena.
— Nisam nišanio u tebe!
— Zamalo si me pet-šest puta ubio svojim prokletim gnjevom, svojom
prokletom licemjernom vjerom i svojom prokletom glupavošću.
— Huljenje je smrtni grijeh. Tko zaludu spomene ime Njegovo, čini
grijeh. U Njegovim smo rukama, a ne u tvojim. Ti nisi kralj, a ovo nije brod.
Nisi naš čuvar . . .
— Ali poslušat ćeš ono što ja kažem!
Jan Roper pogleda po podrumu. Uzalud je tražio podršku.
— Radi što želiš! — mrgodno će on.
— Hoću!
Samuraju se, kao i njima, grlo sasušilo, ali odmahne glavom da neće
pruženu šalicu. Blackthorne se krzmao i prinio šalicu samurajevim nateklim
usnama, ali on odgurne šalicu tako da se prolila voda i reče nešto oštro.
Blackthorne se spremao da mu uzvrati udarac što će uslijediti, ali udarac nije
pao. Čovjek se više nije micao, samo je gledao u prazno.
— Lud je. Svi su oni ludi — reče Spillbergen.
— Više vode za nas! Dobro — kaza Jan Roper. — Nek ide u pakao jer
ga zaslužuje.
— Kako se zoveš? Namu? — zapita Blackthorne. Ponovio je to na niz
načina, ali činilo se da ga samuraj ne čuje.
Ostave ga, ali su ga gledali kao da je škorpion. Nije im uzvraćao pogled.
Blackthorne bijaše siguran da čovjek nastoji nešto odlučiti, ali nije imao pojma
što bi to moglo biti.
Što on namjerava?, zapita se Blackthorne. Zašto odbija vodu? Zašto su ga
ostavili ovdje? Omijeva greška? Nevjerojatno! Namjerno? Nevjerojatno! Bismo
li ga mogli iskoristiti da pobjegnemo? Nevjerojatno! Nevjerojatan je cijeli
svijet. Vjerojatno je samo to da ćemo ostati ovdje dok nas ne puste van . . ako
nas puste. A ako nas puste, što onda? Što se dogodilo Pieterzoonu?
Muhe su se rojile kako se povećavala dnevna vrelina.
O, Bože, koliko bih želio leći, želio bih kupelj, sad me više ne bi morali
silom nositi. Nikad nisam shvatio koliko je kupelj važna. Onaj starac čeličnih
prstiju! Dobro bi mi došao na sat-dva.
Kakav gubitak! Svi naši brodovi, i ljudi, i napori za ovo! Posvemašnji
neuspjeh! Pa, gotovo! Neki smo još na životu.
— Pilote! — Van Nekk ga je drmao. — Zaspao si! On on ti se već
čitavu minutu, pa i više, klanja. — Pokaže samuraja koji je spuštena čela pred
njim klečao.
Blackthorne istrlja umor iz očiju. S naporom uzvrati naklon.
— Haj? — zapita odsječno, sjetivši se da to na japanskom znači ‘da’.
Samuraj zgrabi pojas razderanog kimona i obavije vrat. Još je klečao kad
je jedan kraj dao Blackthorneu, a drugi Sonku, spustio glavu te im dao znak
neka čvrsto povuku.
— On se boji da ga ne ugušimo — reče Sonk.
— Isukrste, mislim da on baš to od nas traži. — Blackthorne spusti
pojas i odmahne glavom. — Kindiru! — reče pomislivši koliko je ta riječ
korisna. Kako da čovjeku koji ne zna tvoj jezik objasniš da je protiv tvojih
nazora samoubojstvo, ubojstvo nenaoružana čovjeka, da nisi krvnik, i da je
samoubojstvo pred Bogom prokleto?
Samuraj ponovno zatraži. Očigledno je njega molio, ali Blackthorne opet
odmahne glavom. Kindiru! Čovjek se mahnito ogleda. Odjednom skoči na noge
i zarine glavu duboko u bačvu-zahod, nastojeći se udaviti. Jan Roper i Sonk ga
odmah izvuku, napola ugušenog. Otimao se.
— Pustite ga — naredi Blackthorne. Poslušali su. Pokazao je
zahodsku bačvu. — Samuraju, ako ovo želiš, naprijed!
Čovjek je bljuvao, ali je razumio. Pogledao je gnusnu bačvu i znao da
nema snage da u njoj dovoljno dugo drži glavu. U očajničkom jadu samuraj se
vrati na svoje mjesto uza zid.
Isuse! — promrmlja netko.
Blackthorne zagrabi pola šalice vode iz bačve, ustane ukočenih zglobova,
priđe Japancu i ponudi ga. Samuraj je gledao mimo šalice.
Zanima me koliko dugo može izdržati — reče Blacktorne.
— Vječno — izjavi Jan Roper. — Oni su životinje, a ne ljudi.
— Isukrste, koliko će nas još ovdje držati? — zapita Ginsel.
— Koliko budu htjeli.
— Morat ćemo raditi sve što oni žele — reče van Nekk.
— Morat ćemo, ako želimo ostati živi i izići iz ove rupe paklene. Je li,
pilote?
— Da. — Blackthorne je zahvalno odmjeravao sunčeve sjene. — Sad
je točno podne, izmjena straža.
Spillbergen, Maetsukker i Sonk počnu prigovarati, ali on ih psovkama
prisili da ustanu, a kad je smjena obavljena, zahvalno je legao. Blato bijaše
gnusno, a muhe gore nego ikada, ali radost što se može opružiti koliko je dug i
širok bila je golema.
Što su učinili Pieterzoonu?, zapita se, osjećajući kako ga savladava umor.
O, Bože, pomozi nam da izađemo odavde! Tako sam prestrašen.
Nad njima odjekne bat koraka. Otvore se preklopna vratašca. Ugleda
svećenika, a njemu uz bok samuraje.
— Pilote, dođi gore. Dođi gore, sam! — reče on.
 ŠESTO POGLAVLJE

Sve oči u jami svrnu se na Blackthornea.

— Što žele od mene?
— Ne znam — ozbiljno će pater Sebastio. — Ali odmah moraš gore.
Blackthorne je znao da nema izbora, ali nije ostavljao zaštitnički zid,
nastojeći skupiti svu snagu.
— Što se dogodilo Pieterzoonu?
Svećenik mu reče. Blackthorne prevede onima koji nisu znali portugalski.
— Smilovao mu se Gospodin — šapne van Nekk u užasnutoj tišini. —
Jadnik! Jadnik!
— Žao mi je, nisam mogao ništa učiniti — izusti svećenik jako
žalosno. — Mislim da nije poznavao ni mene niti ikog drugog kad su ga stavili
u vodu. Izgubio je razum. Dao sam mu odrješenje i molio za njega. Možda će,
milošću Božjom In nomine patris et filii et spiritus saneti, amen. — Učini znak
križa nad podrumom. — Sve vas molim da se okanite svog krivovjerja i da se
vratite vjeri Božjoj. Pilote, moraš doći gore.
— Ne ostavljaj nas, pilote, za ljubav Božju! — usklikne Croocq.
Vinck otetura do ljestava i počne se uspinjati.
— Neka uzmu mene, a ne pilota! Mene, a ne njega! Recite mu . —
Bespomoćno zastane, a obje noge bile su mu na prečkama. Dugo je koplje bilo
nekoliko centimetara od njegova srca. Pokuša zgrabiti dršku koplja, ali samuraj
bijaše spreman i da Vinck nije odskočio, probo bi ga.
Samuraj upre prstom u Blackthornea i dade mu znak da se popne. Oštro.
No, Blackthorne se nije micao. Drugi samuraj gurne u podrum dugu i
bodljikavu motku i pokuša izvuči Blackthornea uvis.
Nitko se ne pomakne da Blackthorneu pomogne. Samo samuraj u
podrumu. Čvrsto dohvati bodljikavu motku te nešto oštro reče čovjeku iznad
njih koji je oklijevao. Tad pogleda Blackthornea, slegne ramenima i nešto reče.
— Što je rekao?
— Japansku poslovicu — odvrati svećenik. — ‘Čovjekova sudbina je
čovjekova sudbina, a život je tek obmana!’...
Blackthorne klimne samuraju i priđe ljestvama ne osvrćući se. Uspne se.
Kad se našao na suncu, zažmiri pred tim bolnim blještavilom, koljena mu
popuste i stropošta se u pjeskulju.
Omi je stajao s jedne strane, a svećenik i Mura pored četvorice samuraja.
Na tren su ih gledali udaljeni seljani pa se okrenuli.
Nitko mu nije mogao pomoći!
O, Bože, daj mi jakosti, molio je Blackthorne. Moram se osoviti na noge i
praviti se jakim. Oni jedino to poštuju: jakost i neustrašivost. Molim te, pomozi
mi.
Stisne zube, odbije se od zemlje i ustane, lagano se zanoseći.
Kog vraga ću ti ja, kozičavi mali gade? — obrati se izumio Omiju, a onda
nadoveže svećeniku: — Reci gadu da sam ja daimjo u svojoj zemlji... Kakvo je
ovo ponašanje? Reci mu da se s njim nismo zavadili. Reci neka nas pusti ili će
biti to gore po njega. Reci mu da sam ja daimjo, boga ti! Ja sam nasljednik sir
Williama od Micklehavena. Valjda je gad već dugo mrtav. Reci mu!
Pater Sebastio proživio je groznu noć, ali tokom bdijenja osjetio je
prisutnost Božju i stekao spokoj koji još nikad prije nije iskusio. Sad je znao da
može biti Božje oruđe protiv pogana te da je zaštićen od pogana i gusarskog
lukavstva. Na neki je način znao da je ova noć za njega priprema — raskršće.
— Reci mu.
— Gusar tvrdi da je knez u svojoj zemlji — reče svećenik na
japanskom. Sasluša Omijev odgovor. — Omi-san veli da ga nije briga i ako si u
svojoj zemlji kralj. Ovdje živiš po volji gospodara Jabua. I ti i tvoji ljudi!
— Reci mu da je govno.
— Morao bi paziti da ga ne vrijeđaš.
Omi opet progovori.
— Omi-san kaže da će ti dati kupelj. I hranu i piće! Budeš li se
pristojno ponašao, neće te vratiti u jamu.
— A moji ljudi?
Svećenik zapita Omija.
— Oni ostaju dolje.
— Onda mu reci neka ide u pakao. — Blackthorne pođe prema
ljestvama da se opet spusti. Onemoguće ga dva samuraja. Iako se s njima borio,
lako su ga svladali.
Omi se obrati svećeniku pa svojim ljudima. Puste Blackthornea tako
naglo da je zamalo pao.
— Omi-san kaže: Ne budeš li pristojan, uzet će još jednog tvog
čovjeka. Ima mnogo drva i puno vode.
Ako sad popustim, pomisli Blackthorne, oni će otkriti kako me mogu
svladati i zauvijek ću biti u njihovim rukama. No, kao da to ima ikakve veze!?
Sad sam u njihovim rukama pa ću naposljetku morati učiniti ono što žele. Van
Nekk je imao pravo. Moram nešto poduzeti!
— Što žele od mene? Što znači ‘biti pristojan’?
— Omi-san kaže, to znači ‘slušati’. Učiniti ono što ti kaže. Ako
ustreba, i da jedeš govno.
— Reci mu neka se tornja u pakao. Reci mu da pišam na njega i na
cijelu njegovu zemlju. I na njegova daimja!
— Preporučam ti da se složiš s onim...
— Reci mu što sam rekao, točno! Boga ti!
— Vrlo dobro, ali znaj da sam te opomenuo, pilote.
Omi sasluša svećenika. Pobijele mu zglobovi prstiju na ruci kojom je
stezao mač. Svi su se njegovi nelagodno meškoljili i očima probadali
Blackthornea.
Tad Omi izda naređenje.
 Dva samuraja smjesta siđu u jamu i dovedu brodskog malog Croocqa.
Odvuku ga do kotla i svežu, dok su drugi nosili drva i vodu. Spuste
skamenjenog momka u prepun kotao i potpale drva.
Blackthorne je gledao kako Croocq nešto nečujno izgovara i kako se sav
pretvorio u užas. Ovim ljudima život ništa ne znači, pomislio je. Bog ih strpao u
pakao, skuhat će Croocqa, to je tako sigurno kao što tu stojim u ovoj od Boga
zaboravljenoj zemlji.
Nad pijeskom se zavijuga dim. Kriještali su galebovi oko ribarskih
čamaca. Klada ispadne iz ognja, a jedan samuraj vrati je nogom natrag.
— Reci mu neka prestane — reče Blackthorne. — Moli ga da
prestane.
— Omi-san pita: Pristaješ li da se pristojno ponašaš?
— Da.
— Pita: Hoćeš li slušati sva naređenja?
— Koliko mogu, da.
Omi se opet javi. Pater Sebastio postavi pitanje. Omi kimne.
— Želi da mu izravno odgovaraš. Japanski se ‘da’ kaže ‘haj’. Pita
hoćeš li slušati sva njegova naređenja.
— Koliko budem mogao. Haj!
Vatra je počela grijati vodu i iz mladićevih usta ote se grozno ječanje.
Plameni jezici iz vatre zapaljene među opekama ispod željeznog kotla, lizali su
po metalu. Još nadodaju drva.
— Omi-san kaže da legneš. Smjesta!
Blackthorne posluša.
— Omi-san kaže da te nije osobno vrijeđao, pa ni ti nisi imao razloga
da vrijeđaš njega. Budući da si barbarin pa još ne znaš bolje običaje, neće te
ubiti, ali će te naučiti pristojnosti. Razumiješ li?
— Da!
— On želi da izravno njemu odgovaraš.
Dječak otužno vrisne. Vrisak se nastavljao, a tad je Croocq izgubio
svijest. Jedan mu je samuraj držao glavu iznad vode.
Blackthorne diže pogled prema Omiju. Zapamti, zapovjedi samome sebi,
zapamti da je mladić samo u tvojim rukama. U tvojim su rukama životi čitave
tvoje posade. Da, počne se javljati vražić u njemu, ali nitko ti ne jamči da će gad
poštovati dogovor.
— Razumiješ li?
— Haj!
Vidje kako Omi zadiže kimono i vadi penis iz bedrenog poveza.
Očekivao je da će mu pišati po licu, ali Omi to nije učinio. Pišao mu je po
leđima. Gospode Bože, zakune se Blackthorne u sebi, ovaj dan ću zapamtiti, pa
će mi Omi nekako negdje ispaštati za ovo.
— Omi-san kaže da je nepristojno reći da ćeš na bilo koga pišati. Vrlo
ružno! Ružno je i vrlo glupo reći da ćeš na nekoga pišati kad si nenaoružan.
Vrlo je ružno i još gluplje reći da ćeš na nekoga pišati kad si bez oružja,
nemoćan i nepripreman da svoje prijatelje ili obitelj pustiš da poginu.
Blackthorne ništa ne reče. Nije skidao pogleda s Omija.
— Vakarimasu ka? — Izusti Omi.
— Pita: razumiješ li?
— Haj!
— Okiro.
— Kaže da ustaneš.
Blackthorne ustane. U glavi mu je lupalo od bola. Oči je upirao u Omija,
a Omi se zapilji u njega.
— Poći ćeš s Murom i poslušati njegove naredbe. Blackthorne ništa ne
odgovori.
— Vakarimasu ka? — resko će Omi.
— Haj! — Blackthorne je odmjeravao razmak između sebe i Omija.
Već je osjećao kako ga hvata za vrat i po licu. Molio je da bude dovoljno brz i
snažan da Omiju iskopa oči prije nego što ih razdvoje. — A mladić? — zapitao
je.
Svećenik je zapinjući govorio Omiju. Omi pogleda kotao. Voda tek što se
smlačila. Momak se onesvijestio, ali nije bio ozlijeđen.
— Izvucite ga odande! — naredi. — Dajte mu ranarnika ako zatreba.
Njegovi ga poslušaju. Blackthorne priđe momku i osluhne mu srce.
Omi dade svećeniku znak.
— Reci vođi da danas i momak može ostati izvan jame. Ako voda i
momak budu pristojni, možda sutra iz jame izvučemo još jednog barbarina. Pa
drugog... Možda! Ili nekolicinu, možda! Ovisno o ponašanju izvučenih! Ali ti...
— zagleda se ravno u Blackthornea. — Ti si odgovoran za najmanje narušenje
bilo kojeg propisa ili naredbe. Razumiješ li?
Kad je to svećenik preveo, Omi začu kako barbarin kaže ‘da’ i vidje kako
mu iz očiju nestaje dio onog gnjeva od koga mu se ledila krv. No, mržnja je
ostala. Kako je glupo, pomisli Omi, i kako naivno, biti tako otvoren. Što bi on
učinio da sam produžio igru i pravio se da povlačim svoje obećanje ili ono što
sam tobože obećavao?
— Svećeniče, kako se on ono zvaše? Reci polako!
Čuo je kako svećenik nekoliko puta izgovara ime, ali i dalje mu je
zvučalo posve nerazumljivo.
— Možeš li ga ti izgovoriti? — zapitao je jednog svog čovjeka.
— Ne, Omi-sane.
— Svećeniče, reci mu da će se ubuduće zvati ‘Anđin’, što znači pilot,
neh? Kad zasluži, zvat ćemo ga Anđin-san. Objasni mu da u našem jeziku nema
zvukova da izgovorimo njegovo pravo ime. — Omi suho doda: — Utuvi mu u
glavu da ovo nije uvreda. Zbogom, Anđin, zasad!
Svi mu se naklone. Uljudno je uzvratio pozdrav pa se udaljio. Kad je
dobrano odmakao od trga i uvjerio da ga nitko ne gleda, priuštio je sebi širok
osmijeh. Tako je brzo ukrotio barbarskog vođu! Odmah je shvatio kako da
zavlada njime i njima!
Što su čudni ovi barbari, pomisli on. Eeee, što prije Anđin nauči naš jezik,
tim bolje. Tad ćemo znati kako da jednom zauvijek razbijemo kršćanske
barbare!
— Zašto mu nisi pišao u lice? — zapita Jabu.
— Isprva sam kanio, gospodaru, ali pilot je još neukroćena zvijer,
posve opasna. Da mu to učinim po licu. No, kod nas je najveća uvreda dirati
čovjeka u lice, neh? Stoga sam smatrao da bih ga toliko uvrijedio da bi on
izgubio vlast nad sobom. Zato sam mu pišao po leđima i mislim da će to biti
dovoljno.
Sjedili su na svilenim jastucima na verandi njegove kuće. Omijeva mati
posluživala im je ‘ča’ uza svu ceremoniju koju je mogla pružiti, a u mladosti je
primila dobro obrazovanje. S naklonom je ponudila Jabua šalicom. Naklonio se
pa je uljudno pružio Omiju koji je, naravno, odbio, uz još dublji naklon. Onda
Jabu prihvati i srkne s užitkom, osjećajući se upotpunjenim.
— Jako si me zadivio, Omi-sane — reče. — Tvoje umovanje je
izuzetno. Izvrsno si pripremio i vodio čitav ovaj posao!
— Previše ste dobrostivi, gospodaru. Moji napori mogli su biti mnogo
bolji, mnogo bolji.
— Gdje si toliko naučio o barbarskom načinu mišljenja.
— U četrnaestoj godini imao sam godinu dana učitelja, redovnika
Dira. Nekoć je bio kršćanski svećenik, zapravo učio je za svećenika, ali je
srećom uvidio greške svoje glupavosti. Uvijek se sjećam jedne stvari koju mi je
rekao. Kazao mi je da je kršćanska vjera ranjiva zato jer nas uče da je njihovo
glavno božanstvo, Isus, govorio da se svi ljudi moraju ‘voljeti’. Ništa nije
naučavao o časti ni o dužnosti, nego samo o ljubavi. A i to da je život svetinja.
‘Ne ubij’, neh? I druge gluposti! Ovi novi barbari također tvrde da su kršćani,
iako svećenik to poriče, pa sam pomislio, možda su oni samo druga sekta pa je
to razlog njihova neprijateljstva, kao što se uzajamno mrze neke budističke
sekte. Smatrao sam, ako oni ‘jedan drugoga vole’, možda možemo vodu ukrotiti
time da oduzmemo život, ili samo zaprijetimo životu, jednoga od njegovih ljudi.
Omi je znao da je ovaj razgovor opasan zbog smrti na mukama, te sramne
smrti. Osjeti kako majčina nijema opomena premošćuje prostor među njima.
— Biste li još čaja, Jabu-sama? — zapita mati.
— Hvala — reče Jabu. — Jako je, jako dobar.
— Hvala, gospodaru. Omi-sane, je li barbarin zauvijek ukroćen? —
zapita mati skrećući s teme. — Možda bi našem gospodaru trebao reći smatraš li
da je to privremeno ili stalno.
Omi je oklijevao.
— Privremeno, ali mislim da bi on trebao što prije naučiti naš jezik.
Za vas je to jako važno, gospodaru! Vjerojatno ćete morati uništiti jednog ili
dvojicu njih da njega i ostale zadržite u vlasti, no dotad će on naučiti kako da se
pristojno ponaša. A kad budete mogli govoriti izravno s njim, Jabu-sama,
možete iskoristiti njegovo znanje. Ako je istina ono što tvrdi svećenik, da je
deset tisuća rija pilotirao brod, onda je on sigurno više nego samo malko
pametan!
— Ti si više nego samo ‘malko pametan’! — nasmija se Jabu.
— Zadužujem te za životinje. Omi-san, krotitelj ljudi!
Omi se s njim smijao.
— Trudit ću se, gospodaru.
— Povećavam tvoje leno od pet stotina kokua na tri tisuće. Imaš vlast
na dvadeset rija uokrug! — Ri bijaše mjera za dužinu, otprilike milja. — Kao
daljnji znak svoje sklonosti ja ću ti, čim se vratim u Jedo, poslati dva konja,
dvadeset svilenih kimona, oklop, dva mača i dovoljno oružja da opremiš još
stotinu samuraja koje ćeš okupiti. Kad dođe rat, odmah da si u mom osobnom
štabu kao hatamoto. — Jabu je bio širokogrudan: hatamoto je bio poseban
osobni pratilac daimjov, imao je u svako doba pravo pristupa gospodaru, a u
gospodarevoj je prisutnosti smio nositi mačeve. Bio je očaran Omijem i osjećao
se odmorenim, štoviše, preporođenim. Izvrsno je spavao. Kad se probudio, bio
je sam, što je mogao i očekivati, jer ni od djevojke, a ni od dječaka nije zatražio
da ostanu. Popio je malo čaja i okusio rižinu kašicu. Onda kupelj i Suvova
masaža.
Ovo je bilo divno iskustvo. Nikad se nisam osjećao tako blizak prirodi,
stablima, planinama i zemlji, neprocjenjivoj tugi Jivoia i njegovoj prolaznosti.
Krici su bili kruna svega.
Omi-sane, u mom vrtu u Mišimi je kamen koji bih želio da od mene
primiš, u znak sjećanja na ovaj događaj, ovu prekrasnu noć i našu dobru sreću.
Poslat ću ti ga s ostalim stvarima — reče. Kamen je iz Kiušua. Zove se ‘Kamen
čekanja’, jer sam ga našao kad smo čekali da gospodar Taiko naredi juriš. Bilo
je to... o, prije petnaest godina. Bio sam u njegovoj vojsci koja je porazila
buntovnike i pokorila otok.
— Ukazujete mi veliku čast.
— Zašto ga ne staviš ovdje u svoj vrt pa ga prekrstiš? Zašto ga ne bi
nazvao ‘Kamen barbarskog mira’, u čast ove noći i beskonačnog očekivanja
mira?
— Možda će mi biti dopušteno da ga nazovem ‘Kamen sreće’, da
mene i moje potomke podsjeća na časti koje ste mi ukazali, striče?
— Ne! Bolje ga jednostavno nazovi ‘Barbarin očekuje’! Da, to mi se
sviđa. To nas još više povezuje njega i mene. Čekao je, kao i ja. Ja sam živ, a on
mrtav. — Jabu se zamišljeno zagleda u vrt. — Dobro! ‘Barbarin očekuje’! To
mi se sviđa! Na jednoj strani stijene su čudne mrlje što me podsjećaju na suze, i
plave žilice izmiješane s crvenkastim kvarcom koje me podsjećaju na put, na
prolaznost mesa! — Jabu uzdahne, uživao je u sjeti. Tad nadoveže: — Dobro je
da čovjek usadi kamen i da mu nadjene ime. Dugo je trebalo da barbarin umre,
neh? Možda će se ponovno roditi kao Japanac, kao nagradu za svoje muke. Zar
to ne bi bilo divno? Onda će možda jednoga dana njegovi potomci vidjeti
njegov kamen i bit će zadovoljni.
Omi mu najiskrenije zahvali i izjavi da ne zaslužuje toliku darežljivost.
Jabu je znao da je ta darežljivost više nego zaslužena. Lako mu je mogao dati i
više, ali se sjetio stare izreke da leno uvijek može povećati, ali ako leno smanji,
dobije neprijatelja. I izdajicu.
— Oku-san! — reče ženi, udjeljujući joj naslov ‘dična majka’.
— Moj mi je brat morao i prije reći o velikim vrlinama svog
najmlađeg sina. Danas bi položaj Omi-sana bio mnogo viši. Moj brat odviše je
povučen, odviše nesmotren.
— Moj muž previše je obazriv prema vama, gospodaru moj, pa vas ne
želi opterećivati — odvrati ona, svjesna prikrivenog prigovora. — Sretna sam
što se mom sinu ukazala prilika da vam služi i da vas je zadovoljio. Moj sin
učinio je samo svoju dužnost, neh? Dužnost je svih nas — i Mizuno-sana — da
služimo.
Konji zatopću uz obronak. Kroz vrt dojaše Jabuov glavni dvorjanik
Iguraši.
— Sve je spremno, gospodine. Ako želite brzo natrag u Jedo, morali
bismo sad otići.
— Dobro! Omi-sane, pođi sa svojim ljudima u konvoj i pomozi
Iguraši-sanu da ga sretno sprovede u zamak. — Jabu vidje kako se sjena nadvija
nad Omijevo lice? — Što?
— Samo sam razmišljao o barbarima.
— Njima ostavi nekoliko stražara. U usporedbi s konvojem oni nisu
važni. S njima radi što god hoćeš. Strpaj ih opet u jamu, čini što želiš. Kada, i
ako, iz njih izvučeš nešto korisno, javi mi.
— Da, gospodaru — odvrati Omi. — Muri ostavljam deset samuraja i
točno određene upute. U ovih pet-šest dana neće im se dogoditi nikakvo zlo. Što
želite da učinimo s brodom?
— Ostavi ga ovdje na sigurnom. Jasno, za njega si ti odgovoran.
Zukimoto je poslao pisma trgovcu u Nagasakiju i ponudio brod Portugalcima na
otkup. Portugalci mogu doći po brod!
Omi je oklijevao.
— Možda biste trebali zadržati brod, gospodine, a barbare nagovoriti
neka nauče naše ljude kako da upravljaju brodom.
— A što će mi barbarski brodovi? — prezirno se nasmije Jabu. — Zar
ću postati prljavi trgovac?
— Naravno, nećete, gospodine — užurbano će Omi. — Samo sam
mislio da bi Zukimoto mogao upotrijebiti takav brod.
— A što će mi trgovački brod?
— Svećenik reče da je ovo ratni brod, gospodine. Činilo se kao da ga
se plaši. Kad počne rat, ratni brod bi mogao...
— Naš rat vojevat ćemo na kopnu. More je za trgovce, a svi oni su
prljavi lihvari. I za gusare i ribare! — Jabu ustane pa se niza stepenice zaputi
prema vrtnim vratima gdje je samuraj držao njegova konja na uzdi. Zastane i
upilji pogled prema pučini. Koljena mu klecnu.
Omi pogleda u istom smjeru.
Iza rta pojavila se lađa, velika galija s mnoštvom vesala, najbrži japanski
priobalni brod, zato što nije ovisio ni o vjetru ni o plimi. Stijeg na glavnom
jarbolu nosio je Toranagin grb.
 SEDMO POGLAVLJE

Toda Hiro-macu, vrhovni gospodar provincija Sagami i Kozuke,

najpovjerljiviji Toranagin general i savjetnik, vrhovni zapovjednik svih
njegovih vojska, zakorača sam niz mostić na pristanište. Bijaše visok za
Japanca, nešto ispod metar osamdeset, čovjek-bik teškog podvoljka, koji je
krepko nosio svojih šezdeset sedam godina. Njegov je vojnički kimono bio od
smeđe svile. Bez ikakva ukrasa osim pet malih Toranaginih grbova: tri
isprepletene klice bambusa. Imao je uglačan oklop na grudima i čelične štitnike
za ruke. Za pojasom samo kratak mač. Onaj drugi mač, ubojiti, nosio je
opušteno u ruci, spreman da ga odmah isuče i da odmah ubija, kako bi zaštitio
svog feudalnog gospodara. Bijaše mu to običaj još od petnaeste godine života.
Nitko, pa ni Taiko, nije ga uspio promijeniti.
Prije godinu dana, kad je Taiko umro, Hiro-macu je postao Toranagin
vazal. Toranaga mu je dao Sagami i Kozuke, dvije od svojih osam pokrajina, da
njima upravlja, pet stotina tisuća kokua godišnje, i slobodu da obavlja svoje
običaje. Hiro-macu je bio jako vješt ubijanju.
Sad su se svi mještani, muškarci, žene i djeca, poredali uz obalu i klečali
spuštene glave, a samuraji su u urednim strogim redovima stajali pred njima, na
čelu s Jabuom i njegovim pobočnicima.
Da je Jabu bio žensko ili slabić, znao je da bi se rukama busao u prsa,
cvilio i čupao kose. Ovo je bila prevelika slučajnost! Naime, to što je čuveni
Toda Hiro-macu na današnji dan ovdje, značilo je da je Jabu izdan. Ili ga je u
Jedu izdao neki član njegova kućanstva, ili su ga ovdje u Anđiru izdali Omi,
netko od Omijevih ljudi ili kakav seljanin. Uhvaćen je u neposluhu. Neprijatelj
se okoristio njegovim zanimanjem za brod.
Klekne i nakloni se, a za njim svi njegovi samuraji. Proklinjao je brod i
sve koji su na njemu plovili.
— Ah, Jabu-sama — začu glas Hiro-Macua i vidje da kleči na
rogožini koju su mu prostrli, i da uzvraća njegov naklon. No, naklon nije bio
dolično dubok, a Hiro-macu nije čekao da mu se ponovno nakloni, pa mu nitko
nije morao reći da se nalazi u velikoj pogibelji. General opet sjedne na pete. Iza
leđa su ga zvali ‘Željezna pesnica’. Samo su Toranaga i jedan od njegova tri
savjetnika uživali povlasticu da viju Toranaginu zastavu. Zašto je tako važnog
generala poslao da me ulovi izvan Jeda?
— Ukazujete mi čast dolaskom u moje siromašno selo, Hiro-macu-
sama! — reče.
— Gospodar mi je naredio da dođem ovamo. — Hiro-macu bijaše
poznat po svojoj otvorenosti. Nije znao za podmuklost ni lukavstvo, ali je
uživao posvemašnje povjerenje svog feudalnog gospodara.
— Počašćen sam i jako zadovoljan — reče Jabu. — Pohrlio sam
ovamo iz Jeda zbog barbarskog broda.
— Gospodar Toranaga pozvao je sve prijateljske daimje da u Jedu
sačekaju njegov povratak iz Osake.
— Kako je naš gospodar? Nadam se da je sve dobro.
— Čim prije bude gospodar Toranaga na sigurnom u svom zamku u
Jedu, tim bolje. Što prije izbije sukob s Išidom i mi povedemo svoje vojske,
presiječemo odstupnicu u zamak Osake i spalimo ga do opeka, to bolje! —
Starčevi obrazi pocrvene dok se pojačavala njegova tjeskoba za Toranagu. Nije
mu bilo drago što je odvojen od njega. Taiko je sagradio zamak Osake da bude
neuništiv. Bio je najveći u carstvu, sa spletom utvrda i jaraka, manjih dvoraca,
kula i mostova, a unutar zidina zamka bilo je mjesta za osamdeset tisuća
vojnika. A oko zidina i goleme utvrde bile su i druge vojske, podjednako
obučene i isto tako dobro naoružane, a sve sami fanatični pristaše nasljednika
Jaemona. — Tucet puta sam mu govorio da je lud što se dao Išidu u ruke. Lud!
— Gospodar Toranaga morao je otići, neh? Nije imao izbora. — Taiko
je naredio da se Regentsko vijeće, koje je vladalo u Jaemonovo ime, mora
sastajati barem deset dana dvaput godišnje i to uvijek u kuli zamka Osake, s
time da unutar zidina smiju dovesti najviše pet stotina pratilaca. I svi ostali
daimji bili su prisnjeni da s obiteljima dvaput godišnje posjete zamak te da
iskažu poštovanje nasljedniku. Tako su svake godine svi bili pod nadzorom, a
dio godine svi su bili bezopasni. — Sastanak je bio utanačen, neh?Da nije pošao
bila bi to izdaja, neh?
— Izdaja prema kome? — Hiro-macu još više pocrveni.
— Išido pokušava osamiti našega gospodara. Čuj, da je Išido u mojim
rukama, kao što je gospodar Toranaga u njegovim, ni trena ne bih oklijevao, bez
obzira na rizike. Išidova glava odavno bi pala s ramena, a njegov duh iščekivao
bi ponovno rođenje. — General je i nehotice uvijao trošne toke mača što ga je
držao u lijevoj ruci. Desnica, kvrgava i žuljevita, spremno je počivala u krilu.
Proučavao je Erasmusa. — Gdje su topovi?
— Naredio sam da ih iznesu na obalu. Za svaki slučaj. Hoće li
Toranaga-sama sklopiti novu nagodbu s Išidom?
— Kad sam otišao iz Osake, sve bijaše mirno. Vijeće se trebalo sastati
do tri dana.
— Hoće li sukob postati otvoren?
— Ja bih želio da postane otvoren. A moj gospodar? Ako želi sklopiti
nagodbu, sklopit će je. — Hiro-macu zagleda se ponovno u Jabua. — Svim
saveznicima daimjima naredio je da ga čekaju u Jedu, sve dok se ne vrati. Ovo
nije Jedo.
— Da! Smatrao sam da je brod toliko važan za našu stvar da ga odmah
moram pregledati.
— Nije bilo potrebe, Jabu-sane. Morao bi imati više pouzdanja. Ništa
se ne događa bez znanja našega gospodara. Poslao bi on nekog da pregleda
brod. Slučajno je poslao mene. Koliko si već ovdje?
— Jedan dan i jednu noć.
— Znači da si iz Jeda putovao dva dana?
 — Da.
— Došli ste veoma brzo. Moram vam čestitati!
Da dobije na vremenu, Jabu počne pričati Hiro-macu u o svom ubrzanom
maršu. No, važnije stvari vrzmale su mu se po glavi. Tko ga je odao? Kako to
da je Toranaga dobio obavijest o brodu isto onako brzo kao on? I tko je
Toranagi rekao da je otišao? Kako da se sad izvuče i kako da se drži pred Hiro-
macuom?
Hiro-macu ga je saslušao, a onda zajedljivo kazao:
— Gospodar Toranaga zaplijenio je brod i sve što je na njemu.
Obalu zapljusne zapanjen muk. Ovo bijaše Izu, Jabuovo leno, i Toranaga
ovdje nije imao nikakvih prava, a niti je Hiro-macu imao prava da mu išta
zapovijeda. Jabuova ruka čvršće stegne mač.
Hiro-macu je čekao s vičnim spokojstvom. Postupao je točno po
Toranaginoj naredbi i sad je bio odlučan. Neumoljivo! Ubiti ili biti ubijen.
I Jabu je znao da sad mora odlučiti. Više nije smio čekati. Ako odbije
predati brod, morat će ubiti Hiro-macua, Željeznu pesnicu, jer Hiro-macu,
Željezna pesnica, ne bi otišao bez broda. Na galiji vezanoj uz obalu bilo je dvije
stotine probranih samuraja. I oni bi morali poginuti. Mogao bi ih pozvati na
kopno i prevariti, a za nekoliko sati u Andiru bi lako skupio dovoljno samuraja
da ih sve nadjačaju, jer bio je majstor postavljanja zasjeda. No, Toranagu bi to
prisililo da pošalje vojsku protiv Izua. Progutao bi me, pomisli, osim ako mi
Išido ne priskoči u pomoć. A zašto bi te Išido spasio kad je tvoj neprijatelj Ikava
Đikkju Išidov srodnik i želi Izu za sebe? Ubojstvo Hiro-macua otvorilo bi
neprijateljstva, jer Toranagu bi čast obvezivala da krene protiv mene, to bi
navelo Išida na potez, a Izu bi postao pravo bojište.
A moji mušketi? Moji lijepi mušketi i moj lijepi plan? Zauvijek ću
izgubiti svoju besmrtnu priliku ako ih budem morao predati Toranagi.
Ruka mu bijaše na Murasaminu maču, a u desnici je osjećao krv i
neodoljivu potrebu da počne. Smjesta je odbacio mogućnost da zataji muškete.
Ako je odana vijest o brodu, sigurno je odan i brodski teret. No, kako je
Toranaga tako brzo primio vijest? Golub-listonoša! To je jedini odgovor! Iz
Jeda ili odavde? Tko ovdje ima golubove pismonoše? Zašto ja nemam takvu
službu? Zukimoto je za to kriv! Morao je na to misliti, neh?
Odluči! Rat ili mir?
Jabu zazove zlovolju Bude, svih kamija, svih bogova koji su ikad
postojali ili ih tek moraju izmisliti, na čovjeka ili na ljude koji su ga izdali, na
njihove roditelje i na njihove potomke do u desettisuće koljeno. Tad malko
popusti.
Gospodar Toranaga ne može brod zaplijeniti jer mu je to već dar. U tom
smislu izdiktirao sam pismo, je li, Zukimoto?
Da, gospodine.
— Jasno, ako gospodar Toranaga želi da brod smatra zaplijenjenim,
može, ali bio mu je namijenjen kao dar. — Jabu se veselio što mu glas zvuči
prirodno. — Bit će zadovoljan plijenom.
— Hvala u ime moga gospodara. — Hiro-macu se opet divio
Toranaginoj dalekovidnosti. Toranaga je prorekao da će biti ovako, bez borbe.
‘Ne vjerujem’ rekao je Hiro-macu. ‘Nijedan daimjo ne bi otrpio takvo zadiranje
u njegova prava. Jabu ne bi. Ja svakako ne bih! Pa ni vama ne bih to dopustio,
gospodine!’ — ‘Ali ti bi poslušao naredbe i obavijestio bi me o brodu. Jabua
moramo smotati, neh? Potrebna mi je njegova žestina i lukavstvo, on mi
onesposobljuje Ikavu Đikkjua i čuva moj bok!’
Ovdje na obali, pod jakim suncem, Hiro-macu prisili sebe da se uljudno
nakloni, mrzeći svoju dvoličnost.
— Gospodara Toranagu očarat će tvoja darežljivost.
Jabu ga pomno promotri.
— Ovo nije portugalski brod.
— Da. Tako smo čuli.
— To je gusarski brod. — Vidje da general suzuje oči.
— A?
Dok mu je govorio ono što je čuo od svećenika, Jabu pomisli: ako je tebi
ovo novost kao što je bila meni, zar to ne znači da je Toranaga primio obavijesti
iz istog izvora kao i ja? No, ako znaš što je na brodu, znači da je uhoda Omi,
neki samuraj ili seljanin.
— Ima mnogo sukna. Nešto blaga. Mušketi, barut i naboji.
Hiro-macu je oklijevao. Tada zapita:
— Jesu li te tkanine kineska svila?
— Nisu, Hiro-macu-sane! — reče upotrijebivši ‘san’. Bili su
ravnopravni daimji. Sad, kad je velikodušno ‘poklonio’ brod, osjećao se
dovoljno sigurnim da upotrijebi manje pokoran izraz. Razveselio se videći da je
starac to zamijetio. Ja sam daimjo na Izuu, tako mi sunca, mjeseca i zvijezda!
— Vrlo je neobična, debela teška tkanina, za nas posve beskorisna —
reče. — Sve što je bilo vrijedno da se spasi preneseno je na obalu.
— Dobro. Molim da sve prebacite na moj brod.
— Što? — Jabuova utroba samo što nije prsnula.
— Sve! I to odmah.
— Sada?
— Da. Jako žalim, ali sigurno ćeš razumjeti da se čim prije želim
vratiti u Osaku.
— Da, ali... ali hoće li za sve biti mjesta?
— Topove vratite na barbarski brod i zapečatite ga. Za tri dana doći će
čamci koji će ih otegliti u Jedo. Što se tiče mušketa, baruta i naboja, imamo ...
— Hiro-macu umukne izbjegavajući stupicu koja mu je — kao što je odjednom
shvatio — bila postavljena.
‘Na galiji ima taman mjesta za pet stotina mušketa!’ kazao mu je
Toranaga. ‘I sav barut i dvadeset tisuća srebrnjaka! Topove ostavi na palubi
broda, a tkanine u spremištima. Neka Jabu govori, a ti mu naređuj, ne daj mu
vremena za razmišljanje. Nemoj se na njega rasrditi niti biti nestrpljiv. Potreban
mi je, ali želim te muškete i brod. Pazi da te ne pokuša povući za jezik pa da
otkrije da točno znaš kakav je teret, jer ne smijemo raskrinkati našeg uhodu.’
Hiro-macu proklinjao je svoju nesposobnost da odigra te neophodne igre.
— Što se tiče potrebnog prostora — odsječno će on — možda bi mi ti
trebao reći. A u čemu se zapravo sastoji teret? Koliko mušketa i naboja, i tako
dalje? I je li dragocjen metal u polugama ili novcu,je li srebro ili zlato?
— Zukimoto!
— Da, Jabu-sama?
— Daj popis sadržaja broda! — Kasnije ću te obraditi, pomisli Jabu.
Zukimoto othrli.
— Zacijelo ste umorni, Hiro-macu-sane. Možda želite ‘ča’? Pripremili
smo vam sve uređaje onakve kakvi su. Kupališta su posve neprilična, ali možda
ćeš se u jednom malko osvježiti.
Hvala. Vrlo si pažljiv. ‘Ča’ i kupelj izvrsno će mi doći! Kasnije! Najprije
reci sve što se dogodilo otkako je brod ovamo stigao.
Jabu mu iznese činjenice ispustivši dio o kurtizani i dječaku, što je bilo
nevažno. Po Jabuovoj naredbi Omi ispriča svoj izvještaj, osim svog privatnog
razgovora s Jabuom. A Mura reče svoje, osim ono o erekciji Anđin-sana, što bi,
smatrao je Mura, ma kako zanimljivo, moglo uvrijediti Hiro-macua, kome je u
ovim godinama vjerojatno rijetka i slaba.
Hiro-macu pogleda dimni trag što se još dizao s lomače.
— Koliko je gusara ostalo?
— Deset, gospodine, uključivši vođu — reče Omi.
— Gdje je sada vođa?
— U Murinoj kući.
— Što je učinio? Što je učinio kao prvo kad je izišao iz jame?
— Pošao je ravno u kupalište, gospodine — brzo će Mura.
— Sada spava, gospodine, kao mrtvac.
— Ovaj put ga niste morali silom unijeti?
— Ne, gospodine.
— Izgleda da on brzo uči. — Hiro-macu osvrnu se na Omija.
— Misliš da ih možemo naučiti pristojnosti?
— Ne. Nije sigurno, Hiro-macu-sama.
— Bi li ti mogao sprati s leđa neprijateljevu mokraću?
— Ne, gospodine!
— Ne bih ni ja. Nikada! Barbari su jako čudni. — Hiro-macu opet se
vrati brodu. — Tko će nadgledati ukrcaj?
— Moj nećak Omi-san.
— Dobro. Omi-sane, želim otići prije sutona. Moj kapetan će ti
pomoći da budeš veoma brz. Dok traju tri štapića. — Vrijeme se mjerilo
količinom potrebnom da običan štapić tamjana izgori, otprilike jedan sat za
jedan štapić.
 — Da, gospodine.
— Zašto ne dođeš sa mnom u Osaku, Jabu-sane? — zapita Hiro-macu
kao da mu je to odjednom palo na um. — Gospodar Toranaga će se jako
radovati da iz tvojih ruku primi sve ove darove. Osobno! Molim, ima dovoljno
mjesta. — Kad se Jabu počeo protiviti, dopustio mu je da to neko vrijeme
nastavi, kao što mu je naredio Toranaga. a onda reče kao što mu je Toranaga
naredio: — Ustrajem pritom. Ustrajem u ime gospodara Toranage. Tvoja
darežljivost mora biti nagrađena.
Mojom glavom i posjedima?, gorko se pitao Jabu, znajući da mu sad
preostaje jedino to da zahvalno pristane.
— Hvala. Bit ću počašćen!
— Dobro. Onda, sve je riješeno — reče ‘Željezna pesnica' s očevidnim
olakšanjem. — A sad ‘ča’. I kupelj!
Jabu ga uljudno povede uzbrdo prema Omijevoj kući. Starca operu i
ostružu, a onda je zahvalno ležao u pari i vrelini. Kasnije se posve obnovio pod
Suvovim rukama. Sam je skromno pojeo malo riže, sirovu ribu i kiselo povrće.
Srkao ‘ča’ iz dobra porculana. Kratko usnuo bez snova.
Poslije tri štapića klizne šođi. Osobni tjelohranitelj znao je da u prostoriju
ne smije ući bez poziva. Hiro-macu već je bio budan, a mač napola isukan i
spreman.
— Vani čeka Jabu-sama, gospodine. Kaže da je brod nakrcan.
— Izvrsno.
Hiro-macu ode na verandu pa se olakša u kantu.
— Tvoji ljudi veoma su sposobni, Jabu-sane.
— Vaši su im pomogli, Hiro-macu-sane. Više su nego sposobni!
Da, i tako mi sunca, moraju biti, pomisli Hiro-macu, a onda raspoloženo
reče:
— Nema do dobrog mokrenja iz punog mjehura, sve dok nakon mlaza
ostane dovoljno snage. Neh? Opet se čovjek pomladi. U mojim godinama
moram se osjećati mladim. — Udobno namjesti slabinski povez, očekujući da
će Jabu nešto uljudno reći u znak povlađivanja, ali ništa od toga. Počne se dizati
njegov bijes, ali ga je suzbio. — Neka gusarskog vođu dovedu na moj brod.
— Što?
— Bio si jako darežljiv kad si poklonio brod sa svim što je na njemu.
Na brodu je i posada. Stoga gusarskog vođu vodim u Osaku. Gospodar
Toranaga želi ga vidjeti. Naravno, s ostalima radi što te volja. No, molim da za
vrijeme svoje odsutnosti osiguraš da tvoji ljudi shvate da su barbari vlasništvo
moga gospodara, pa neka sva devetorica budu dobra zdravlja, živi i ovdje kad
mu zatrebaju.

Jabu pohrli na pristan gdje će zacijelo biti Omi.

Kad je ostavio Hiro-macua u kupalištu, uzvere se stazom što je krivudala
uz groblje. Tu se kratko naklonio lomači pa proslijedio, uz terasasta žitna polja i
voćnjake dok naposljetku ne stiže na malu zaravan iznad sela. Sićušni hram za
kami čuvao je ovo nježno mjesto. Drevno stablo širilo je hladovinu i mir.
Ovamo je pošao da smiri gnjev i da razmišlja. Nije se usuđivao prići brodu, ni
Omiju, ni njegovim ljudima, jer je znao da bi većini njih, ako ne i svima,
naredio da počine seppuku, što bi bila šteta, a poklao bi cijelo selo, što bi bilo
glupo, jer samo su seljaci lovili ribu i uzgajali rižu i time stvarali bogatstvo
samuraja.
Dok je sjedio i sam se pjenio, nastojeći razbistriti mozak, sunce zađe i
odagna morsku maglicu. Oblaci što su zastirali daleke planine na zapadu, na
tren se raziđu i on ugleda ljepotu snijegom pokrivenih vrhunaca. Taj ga vidik
smiri i počne se opuštati, misliti i kovati planove.
Uputi svoje uhode da nađu uhodu, reče samom sebi. Ništa što je Hiro-
macu rekao nije ukazivalo na to dolazi li izdaja odavde ili iz Jeda. U Osaki imaš
utjecajne prijatelje, među njima i gospodara Išida. Možda tko od njih može
nanjušiti neprijatelja. No, odmah pošalji glasnika ženi ukoliko je doušnik tamo.
A Omi? Da ga zadužim da ovdje nađe potkazivača? Je li on potkazivač? To nije
vjerojatno, ali niti nemoguće. Više je nego vjerojatno da je izdaja počela u Jedu.
Moram stvar razmotriti vremenski! Da je Toranaga dobio u Osaki vijest o brodu
čim je brod stigao, Hiro-macu bi prije stigao ovamo. Imaš uhode u Jedu. Neka
dokažu koliko vrijede.
A barbari? Sad su oni tvoja jedina dobit od broda. Kako ih možeš
iskoristiti? Čekaj, pa zar ti Omi nije dao odgovor? Možeš iskoristiti njihovo
znanje o moru i brodovima pa to s Toranagom trampiti za muškete. Neh?
Još jedna mogućnost! Posve postani Toranagin vazal. Odaj mu svoj plan.
Zamoli ga da ti dopusti neka povedeš mušketirsku pukovniju, u njegovu slavu!
No, vazal nikad ne može od svoga gospodara očekivati da ga za usluge nagradi,
čak niti da ih uzme u obzir. Služba je dužnost, dužnost je samuraj, samuraj je
besmrtnost. Bio bi to najbolji način, kudikamo najbolji, pomisli Jabu. Mogu li
uistinu biti njegov vazal? Ili Išidov?
Ne, to je nezamislivo. Saveznik da, vazal ne.
Dobro, tako su mi barbari na koncu konca ipak dobitak. Omi opet ima
pravo.
Osjećao se sabranijim, a onda, kad je isteklo vrijeme, a glasnik mu donio
vijest da je brod nakrcan, otišao je Hiro-macuu i ustanovio da je izgubio i
barbare.
Kipio je od bijesa kad je došao na pristanište.
— Omi-sane!
— Da, Jabu-sama?
— Dovedi ovamo barbarskog vođu. Odvest ću ga u Osaku. Što se
ostalih tiče, pobrini se da im bude dobro dok mene nema. Želim da budu čili i
da se pristojno ponašaju. Koristi se jamom ako zatreba.
Otkako je stigla galija, Omijev um bio je uznemiren, pun tjeskobe za
Jabuovu sigurnost.
 — Dopustite da pođem s vama, gospodaru! Možda vam mogu pomoći.
— Ne, sad želim da pripaziš na barbare.
— Molim vas! Možda bih vam se na neki neznatan način mogao
odužiti na dobroti.
— Nije potrebno — reče Jabu ljubaznije nego je želio. Sjeti se da je
Omiju povećao prihod na tri tisuće kokua i da mu je proširio leno, a sve to zbog
zlata i mušketa, koji su sada nestali. No, vidje da se mladić ozbiljno brine, a to
ga i nehotice ispuni toplinom. S ovakvim vazalima osvojit ću cijelo carstvo,
reče samome sebi. Omi će voditi jednu jedinicu kad mi vrate moje muškete! —
Kad dođe rat . . no, onda ću za tebe, Omi-sane, imati vrlo važnu dužnost. A sad
dovedi barbarina.
Omi povede četiri stražara. I Muru kao tumača.

Blackthornea trgnu iza sna. Prošla je minuta dok mu se razbistrila glava.

Kad se digla magla, Omi je piljio u njega.
Judan samuraj povukao je s njega jorgan, drugi ga je drmao da se probudi,
a preostala su dvojica nosila tanke bambusove štapove koji nisu navještali
nikakvo dobro. Mura je držao kratak kolut konopa, kleknuo i naklonio se.
— Konniči va! (Dobar dan).
— Konniči va. — Blackthorne se dovuče na koljena, pa iako je bio
gol, nakloni se s istom uljudnošću.
To je puka uljudnost, pomisli Blackthorne. To je njihov običaj i naklon u
znak pristojnosti, pa nije sramota. A na golotinju se ne osvrću, i to je njihov
običaj, pa ni golotinja nije sramota.
— Anđin? Molim, obući se — reče Mura.
Anđin? Ah, sad se sjećam. Svećenik je rekao da oni ne mogu izgovoriti
moje ime, pa su mi nadjenuli nadimak ‘Anđin’, što znači pilot, a to nije uvreda.
I zvat će me ‘Anđin-san’ (gospodin pilot), kad zaslužim.
Ne gledaj Omija, opomene samoga sebe. Još ne. Nemoj se sjećati seoskog
trga, Omija, Croocqa i Pieterzoona. Sve u svoje vrijeme. To ćeš učiniti. Na to si
se zakleo Bogu! Sve u svoje vrijeme! Osveta će biti moja, tako mi gospodina
Boga.
Blackthorne vidje da mu je odjeća opet oprana i zahvali onom tko se za to
pobrinuo. U kupalištu se iskobeljao iz svoje odjeće kao da je kužna. Zamolio ih
je da mu triput ostružu leda. Najtvrđom spužvom i plavcem-kamenom, pa ipak
su ga još pekla od mokraće.
Skrene pogled s Mure i pogleda Omija. Osjećao je nekako čudno
zadovoljstvo uslijed spoznaje da mu je neprijatelj živ i u blizini.
Nakloni se kao što je vidio da se klanjaju ravnopravni Japanci i u tom
stavu ostane.
— Konniči va, Omi-san! — reče. Nije sramota govoriti njihov jezik,
nije sramota reći ‘dobar dan’ i nakloniti se prvi, kao što je njihov običaj.
Omi mu uzvrati naklon.
 Blackthorne ustanovi da naklon nije posve jednak, ali zasad dovoljan.
— Konniči va, Anđin — reče Omi. Glas je bio uljudan, ali ne
dovoljno.
— Anđin-san! — Blackthorne ga pogleda ravno u oči.
Volje im se sukobe. Omi je bio prozvan kao kartaš ili kockar.
Znaš li se pristojno ponašati?
— Konniči va, Anđin-san! — napokon će Omi uz škrt osmijeh.
Blackthorne se žurno odjene. Nosio je široke hlače, namošnjak, kratke
čarape, košulju i kaput. Dugu kosu vezao je u uredan rep, a bradu podstrignuo
nožicama što mu ih je posudio brijač.
— Haj, Omi-san? — zapita Blackthorne kad se obukao. Osjećao se
bolje, ali bilo je previše stražara. Požali što nema bogatiji rječnik.
— Molim, ruka — reče Mura.
Blackthorne nije razumio pa im to znakovima objasni. Mura ispruži ruke i
pokaže kako bi ih trebalo vezati.
— Ruka, molim.
— Ne — reče Blackthorne izravno Omiju i odmahne glavom.
— To nije potrebno — doda na engleskom. — Uopće nije potrebno!
Dao sam riječ. — Glas mu je bio blag i razuman. Tad oštro nadoveže,
oponašajući Omija: — Vakarimasu ka, Omi-san? (Razumiješ li?)
Omi se nasmije, a onda reče:
— Haj, Anđin-san. Vakarimasu. — Okrene se i ode.
Mura i ostali zabezeknuto su za njim piljili. Blackthorne s Omijem ode na
sunce. Čizme su mu bile očišćene. Prije nego ih je stigao navući, služavka
‘Onna’ klekne pa mu pomogne.
— Hvala, Haku-san — reče on sjetivši se njezina pravog imena. Kako
oni kažu ‘hvala’? zapitao se.
Prođe kroz izlazna vrata. Omi je išao ispred njega.
Iza tebe sam, prokleti gade Čekaj! Sjeti se što si se zarekao? Zašto ga
psuješ, pa i u sebi? On tebe nije psovao.Psovke su za slabiće i za budale, zar ne?
Sve u svoje vrijeme! Dovoljno je da si iza njega, to dobro znaš, a i on to
dobro zna. Nemoj pogriješiti, on to jako dobro zna.

Četiri samuraja opkoljavala su Blackthornea dok je išao nizbrdo tako da

mu je luka još bila skrovita. Mura je nenametljivo išao deset koraka iza njih, a
Omi ispred.
Hoće li me opet strpati pod zemlju?, zapita se. Zašto su mi htjeli vezali
ruke? Zar Omi nije jučer rekao — Isukrste, zar je to bilo tek jučer? ‘Budeš li
pristojan, možeš ostati izvan jame. Budeš li pristojan, sutra ćemo iz jame izvući
još jednog čovjeka.
Možda! A možda i više!’ Zar nije to rekao? Jesam li se pristojno
ponašao? Kako li je Croocq? Mladić je bio živ kad su ga prenijeli u kuću u kojoj
je isprva boravila brodska posada.
 Danas se Blackthorne bolje osjećao. Kupelj, san i svježa hrana počeli su
ga oporavljati. Znao je, ako pripazi i bude li se mogao odmarati, spavati i jesti,
za mjesec dana moći će pretrčati milju i preplivati morsku milju, zapovijedati
bojnim brodom i voditi ga oko svijeta.
Ne misli još na to! Štedi snagu za danas! Mjesec dana nije pretjerana
nada.
Hodanje nizbrdo, pa onda kroz selo ga je izmorilo. Slabiji si nego što si
mislio . Ne, jači si nego si mislio, naredi samome sebi.
Jarboli Erasmusa stršili su iznad krovova od crijepa. Srce mu brže zakuca.
Staza oblikovana prema uvijanju obronka spuštala se na trg i tu završavala. Na
suncu je stajala nosiljka pokrivena zavjesama. Kraj nje su čučala četvorica
nosača u kratkom bedrenom povezu i rastreseno čačkala zube. Čim ugledaše
Omija, kleknu i duboko se naklone.
Omi im tek kimne dok je koračao naprijed, ali kad iz lijepih vrata izađe
mlada žena te krene prema nosiljci, on zastane.
Blackthorne zadrži dah i također stane.
Mlada sluškinja istrči da pridrži zeleni suncobran i da zasjeni ženu. Omi
se nakloni. Nakloni se i žena i radosno su razgovarali. S Omija nestade nadmene
bahatosti.
Djevojka je na sebi imala kimono boje breskve, širok zlatni pojas i
papuče od zlatnog remenja. Blackthorne opazi kako ga je letimično pogledala.
Očevidno su ona i Omi o njemu raspravljali. Nije znao kako da se drži ni što da
radi, stoga je samo strpljivo čekao, uživajući u njezinoj ljepoti, čistoći i toplini
njezine prisutnosti. Pitao se jesu li ona i Omi ljubavnici, ili je to Omijeva žena
pa pomisli: je li ona stvarna?
Omi je nešto zapita, ona odgovori i zaleprša zelenom lepezom što se
prelijevala i blistala na suncu. Smijeh joj je bio zvonak, sva je bila profinjena. I
Omi se njoj nasmiješi, a onda se okrene i otkoraća. Opet je postao samuraj.
Blackthorne za njim. Oči su joj počivale na njemu dok je prolazio.
— Konniči va — rekao je.
— Konniči va. Anđin-san! — odvratila je, a njezin glas ga je tronuo.
Imala je tek metar i pedeset, a bila je savršena. Kad se lagano naklonila,
povjetarac joj je zatresao vanjsku svilu i otkrio početak grimiznog donjeg
kimona koji mu se učinio neizmjerno erotskim.
Njezin miris još ga je okruživao kad je skrenuo iza ugla. Vidje preklopna
vratašca i Erasmus. I galiju. Smetne s uma djevojku.
Zašto su prazna naša topovska okna? Gdje su naši topovi i što, za ime
Krista, ovdje radi robovska galija? Što se dogodilo u jami?
Sve u svoje vrijeme!
Najprije Erasmus! Ružno je stršao krnjatak prednjeg jarbola koji je
odnijela oluja. Ništa zato, pomisli on. Lako ga možemo osposobiti za plovidbu.
Možemo se iskrasti sa sidrišta. Noćni vjetar i plima tiho će nas izvesti, a sutra
bismo mogli nagnuti brod na bok, na drugoj strani ove mrljice od otoka. Pola
dana za postavljanje rezervnog jarbola, a onda punim jedrima na pučinu. Možda
bi bolje bilo da se ne usidrimo, već da pobjegnemo u sigurnije vode? No, tko će
biti posada? Ne možeš sam isploviti s brodom!
Otkud ovaj robovski brod? I zašto je ovdje?
Dolje na pristaništu vidio je skupine samuraja i mornara. Lađa sa šezdeset
vesala — na svakoj strani trideset — bijaše lijepa i vitka, a vesla brižno
položena, ali spremna da odmah krenu. I nehotice zadršće. Posljednji je put
vidio galiju pred Zlatnom obalom prije dvije godine kad je njegova flota
isplovila u Novi svijet sa svih pet brodova.Bio je to bogati portugalski priobalni
brod, a pred njim je bježao protiv vjetra. Tu lašu Frasmus nije uspio stići da je
zarobi ili potopi.
Blackthorne je dobro poznavao obalu Sjeverne Afrike. Deset je godina
bio pilot i brodski kapetan londonske dioničarske kompanije ‘Berberski trgovci',
koja je slala bojne trgovačke brodove da probijaju španjolsku blokadu i trguju
na Berberskoj obali. Pilotirao je u Zapadnu i Sjevernu Afriku, na jug sve do
Lagosa, na sjever i istok kroz varljivi Gibraltarski tjesnac, gdje su uvijek bile
španjolske patrole, sve do Salerna u Napuljskom kraljevstvu. Sredozemlje bijaše
opasno za plovidbu Englezima i Nizozemcima. Tu su bili snažni neprijatelji,
Španjolci i Portugalci, a još gori Otomani, nevjerni Turci, vrvjeli su morima na
svojim robovskim galijama i bojnim brodovima.
Ta su mu putovanja bila jako probitačna pa je kupio vlastiti brod, brik od
sto pedeset tona nosivosti, da trguje za svoj račun. No, potopili su mu ga pa je
sve izgubio. Zatekoše ih u zavjetrini pred obalom Sardinije. Nije puhao vjetar, a
odnekud se pojavila turska galija. Bitka bijaše teška, a pred zalazak sunca
neprijateljski ovan zahvatio mu je krmu. Brzo se popeše na njegov brod. Nikad
nije zaboravio onaj vrištavi poklič ‘Allahhhhhhhh!’, kad su gusari prelazili
ogradu njegova broda, naoružani mačevima i mušketima. Okupio je svoje ljude
pa su odbili prvi napad, ali drugi juriš ih je razbio pa je naredio da potpale
skladište baruta. Njegov je brod bio u plamenu. Odlučio je da je bolje poginuti
nego da ih okuju kao galijote. Uvijek se smrtno bojao da će ga uhvatiti živog i
pretvoriti u galijota, što nije bila neobična sudbina zarobljenih pomoraca.
Kad je eksplodirala barutana, raznijela mu je dno broda i uništila dio
gusarske galije. U pomutnji je uspio otplivati do čamca i pobjeći s četiri člana
posade. Morao je ostaviti one koji nisu uspjeli doplivati do njega i još se sjećao
njihovih poziva: ‘U pomoć, za ljubav Božju!'. No, tog je dana Bog okrenuo lice
od tih ljudi pa su poginuli ili postali galijoti. A Bog je taj put obrnuo svoje lice
prema Blackthorneu i četvorici mornara pa su stigli u Cagliari na Sardiniji.
Odatle su bez prebijene pare doputovali kući.
Bilo je to prije osam godina, one iste godine kad je u Londonu izbila
kuga. Kuga, glad i pobune izgladnjelih i nezaposlenih. Pomorila mu je mlađeg
brata i obitelj, umro mu je prvijenac sin. No zimi je pošast prestala pa je lako
našao nov brod i otisnuo se na more da potraži sreću. Najprije za londonsku
kompaniju ‘Berberski trgovci', pa putovanje u Zapadnu Indiju u potjeri za
Španjolcima. Nakon toga je, malo bogatiji, plovio za Nizozemca Keesa
Veermana, na njegovu drugom putovanju u potrazi za legendarnim
sjeveroistočnim prolazom u Kitaj i na Azijske mirodijske otoke, koji je navodno
postojao u Ledenom moru, sjeverno od carske Rusije. Dvije godine su tražili, a
tad je Kees Veerman umro u arktičkim bespućima. Kao i osamdeset posto
posade. Blackthorne se vratio i ostale ljude odveo kući. Tad mu se, prije tri
godine, obratila novoosnovana ‘Nizozemska istočnoindijska kompanija' te ga
zamolila da pilotira njihovu prvu ekspediciju u Novi svijet. Potajno su mu
saopćili da su uz silan trošak nabavili prokrijumčarenu portugalsku pomorsku
kartu, roteiros, u kojoj su navodno odane tajne Magellanova tjesnaca, pa da žele
to dokazati. Jasno, nizozemskim trgovcima bilo bi draže da mogu uzeti svoga
pilota, ali nitko se nije mogao usporediti s Englezima obrazovanim u
monopolističkoj ‘Trinity House', a silna vrijednost te karte prisilila ih je da
okušaju sreću s Blackthorneom. Taj je izbor bio savršen. On bijaše najbolji
protestantski pilot, a majka mu je bila Nizozemka, pa je izvrsno govorio
nizozemski. Blackthorne je oduševljeno prihvatio. Pristao je da mu plaća bude
petnaest posto od čitave dobiti i po običaju je pred Bogom svečano prisegnuo
vjernost kompaniji i zarekao se da će odvesti njihovu flotu i opet je dovesti u
luku.
Boga mu, vratit ću Erasmus u luku, pomisli Blackthorne. S onoliko ljudi
koliko On ostavi na životu!
Prelazili su trg. On skrene pogled s galije i ugleda tri samuraja koji su
čuvali preklopna vratašca. Vješto su jeli iz zdjela — drvenim štapićima.
Blackthorne ih je mnogo puta vidio u upotrebi, ali nije znao njima jesti.
— Omi-sane! — Znakovima objasni da želi doći do preklopnih
vratašaca samo da nešto dovikne prijateljima. Na tren. No, Omi odmahne
glavom, reče nešto što nije razumio i nastavi ići po trgu, pa obalom uz kotao i
na pristanište. Blackthorne poslušno pođe za njim. Sve u svoje vrijeme, reče
samome sebi. Budi strpljiv!
Na pristaništu se Omi okrene i zovne stražare s preklopnih vrata.
Blackthorne vidje kako otvaraju preklopna vrata i zure dolje. Jedan od njih
mahne seljanima koji su donijeli ljestve i bačvu punu svježe vode te je odnijeli u
podzemlje. Praznu bačvu iznijeli su na sunce. I bačvu-zahod.
Evo! Budeš li strpljiv i ako igraš po njihovim pravilima, možeš pomoći
svojoj posadi, zadovoljno je pomislio.
Kraj galije su se okupile skupine samuraja. Visoki starac stajao je
odvojeno. Blackthorne odmah shvati da je važan, prema poštovanju što mu ga je
ukazivao daimjo Jabu, i po tome kako su ljudi skakali na njegovu najneznatniju
primjedbu. Je li im on kralj?, pitao se.
Omi ponizno klekne. Starac se napola nakloni i svrne oči na njega.
Blackthorne klekne’što je mogao ljupkije i položi dlanove na pješčanu
površinu pristaništa, kao i Omi, a nakloni se isto tako duboko kao Omi.
— Konniči va, sama! — uljudno je rekao.
 Starac se opet napola nakloni. Jabu, starac i Omi su se dogovarali. Jabu se
obrati Muri, a Mura upre prstom u galiju.
— Anđin-sane! Molim onamo!
— Zašto?
— Idi! Sad. Idi!
Blackthorne osjeti kako u njemu raste panika.
— Zašto?
— Isogi! — zapovjedi Omi i mahne rukom prema galiji.
— Ne, ja neću...
Omi smjesta izda naredbu i četvorica samuraja bace se na Blackthornea
pa mu sputaju ruke. Mura izvadi konopac i veza mu ruke iza leđa.
— Kučkini sinovi! — drekne Blackthorne. — Ne idem na ovaj
prokleti ropski brod!
— Gospe, pustite ga na miru. Hej, vi majmuni što žderete mokraću,
pustite to kopile na miru! Kindiru, neh? Je li on pilot? Anđin ka?
Blackthorne nije vjerovao svojim ušima. Te sočne portugalske psovke
zaoriše se s palube galije. Vidje kako jedan čovjek silazi niz most. Visok kao
on, i otprilike istih godina, ali crne kose i tamnih očiju, odjeven nemarno u
pomorsku odjeću, o boku mu rapir, a za pojasom pištolji. O vratu mu je visjelo
raspelo ukrašeno draguljima. Na glavi mu prpošna kapa, a lice mu je rasporio
osmijeh.
— Jesi li ti pilot? Pilot Nizozemca?
— Da! — Blackthorne začu sebe kako odgovara.
— Dobro. Dobro. Ja sam Vasco Rodrigues, pilot ove galije!
Obratio se starcu na mješavini japanskog i portugalskog, a zvao ga je
Monkey-sama, a katkad Toda-sama, ali to je izgovarao Toady-sama. Dvaput je
izvukao pištolj, zaneseno ga uperio u Blackthornea i opet ga vratio za pojas.
Japanski je govor isprepletao prostim riječima na portugalskom što ih razumiju
samo pomorci.
Hiro-macu odsječno nešto kaza. Samuraji puste Blackthornea, a Mura ga
odveže.
— To je bolje! Čuj, pilote, ovaj čovjek je kao kralj. Rekoh mu da ja za
tebe odgovaram, da ću ti isto tako raznijeti glavu kao i piti s tobom. —
Rodrigues se nakloni Hiro-macuu, a onda se nasmiješi Blackthorneu. —
Pokloni se Gadu-sami!
Blackthorne ga posluša kao u snu.
— Klanjaš se kao Jap — isceri se Rodrigues. — Stvarno si pilot?
— Da.
— Koja je geografska širina Guštera?
— Četrdeset devet stupnjeva i pedeset šest minuta sjeverne širine i
čuvaj se hridina u smjeru jug-jugozapad.
— Bogamu, pilot si! — Rodrigues toplo stisne Blackthorneu ruku. —
Dođi na brod. Ima jela, brendija, vina, groga i neka svi piloti vole sve pilote koji
su sperma zemlje. Amen! Je li tako?
— Da — slabo će Blackthorne.
— Kad sam čuo da ćemo natrag voziti pilota, rekoh: ‘Dobro! Već
godinama nisam razgovarao s pravim pilotom!’ Dođi na brod! Kako si se
provukao kroz Malaku? Kako si izbjegao naše patrole na Indijskom oceanu, a?
Čiji si roteiros ukrao?
— Kamo me vodite?
— U Osaku. Želi te vidjeti osobno veliki gospodar glavni krvnik.
— Tko? — Blackthorne osjeti kako ga opet spopada panika.
— Toranaga! Gospodar u osam pokrajina, gdje li sve nisu, k vragu!
Glavni daimjo u Japanu. Daimjo je nešto kao kralj ili feudalni gospodar, ali još
više. Svi su oni despoti.
— Što on želi od mene?
— Ne znam, ali zato smo ovdje, a ako te Toranaga želi viditi i, pilote,
on će te vidjeti. Kažu da ima milijun ovih kosookih fanatika koji bi dali glavu za
čast da mu obrišu guzicu... ako on tako poželi! ‘Toranaga želi da dovedeš pilota,
Vasco!’ rekao mi je njegov tumač. ‘Dovezi pilota i brodski teret. Odvedi onamo
staroga Toda Hiro-macua da pregleda brod i... ’ O, da, pilote, čujem da je sve
zaplijenio! Tvoj brod i sve na njemu!
— Zaplijenio?
— Možda su to glasine. Katkad Japi jednom rukom stvar zaplijene, a
drugom je rukom vrate, ili se prave da nisu dali tu naredbu. Teško je razumjeti
te kozičave male gadove!
Blackthorne je osjećao kako se u njega zabadaju Japančeve hladne oči i
pokuša sakriti strah. Rodrigues je slijedio njegov pogled.
— Da, uznemiruju se. Dosta smo razgovarali. Na brod!
Okrenuo se, ali ga Blackthorne zaustavi.
— A moji prijatelji, moja posada?
— A?
Blackthorne mu ukratko ispriča o jami. Rodrigues je na svojoj mješavini
japanskog i portugalskog pitao Omija.
— Kaže da će im biti dobro. Čuj, sad ni ti ni ja ne možemo ništa
učiniti. Morat ćeš pričekati. S Japom nikad ne znaš na čemu si. Oni su
šesterolični i trosrčani! — Rodrigues se nakloni Hiro-macuu kao evropski
dvorjanin. — Mi ovako to radimo u Japanu. Kao da smo na dvoru ševca Filipa
drugog, Bog neka nosi tog Španjolca u grob prije vremena.
Povede ga na palubu. Blackthorne se začudi što nema okova ni robova.
— Što je? Pozlilo ti je? — upita Rodrigues.
— Ne. Mislio sam da je ovo robovski brod.
— Nema u Japanu robova. Niti u rudnicima. Ludo je, ali istinito!
Ovakve luđake nisam vidio, a triput sam oplovio svijet. Ovo su samuraji-
veslači! To su vojnici, osobni vojnici starog kopileta. I nikad nisi vidio robove
da veslaju bolje, niti ljude što se bolje bore. — Rodrigues se nasmije. — Punom
guzicom navale na veslo, a ja ih tjeram neka pišaju krv. Nikad ne posustaju. Put
od Osake — nešto preko tri stotine pomorskih milja — prevalili smo u četrdeset
sati. Dođi u potpalublje. Uskoro ćemo se otisnuti. Zaista si dobro?
— Da. Da, mislim. — Blackthorne je gledao Erasmus. Bio je usidren
stotinjak metara od njih. — Pilote, ne bih mogao na svoj brod? Nisu mi
dopustili da odem na svoj brod, odjeće nemam, a zapečatili su ga čim smo stigli.
Molim te!
Rodrigues ispitivački osmotri brod.
— Kad ste izgubili prednji jarbol?
— Uoči pristajanja na ovaj otok.
— Znači, rezervni je jarbol još na brodu?
— Da.
— Gdje vam je matična luka?
— Rotterdam.
— Tamo je sagrađen?
— Da.
— Bio sam tamo. Gadan plićak i upišana luka. Ima dobre oblike taj
tvoj brod. Nov je, još nikad nisam vidio brod ovakve vrsnoće. Gospe, sigurno je
brz, vrlo brz. Vrlo ga je teško osvojiti! — Rodrigues ga pogleda. — Možeš li
brzo pokupiti svoje stvari? — Obrne stakleni pješčani sat u trajanju od pola sata
koji se nalazio pored pješčanoga sata za puni sat, a oba sata bijahu pričvršćena
za stalak kompasa.
— Da. — Blackthorne pokuša da mu se nada ne vidi na licu.
— Uz jedan uvjet, pilote. Bez oružja skrivenog pod rukav ili igdje.
Tvoja pilotska riječ! Rekoh majmunima da za tebe odgovaram.
— Slažem se. — Blackthorne je gledao kako pijesak tiho pada kroz
grlić sata.
— Glavu ću ti raznijeti, bio ti pilot ili ne, ako vidim najmanju
prijevaru ili varku. Ili ću ti prerezati grkljan. Ako se ja složim!
— Dajem ti riječ, kao pilot pilotu, boga mu! I boginje ubile Španjolce!
Rodrigues se nasmiješi i toplo ga odalami po leđima.
— Počinješ mi se sviđati, Ingeles.
— Otkud znaš da sam Englez? — zapita Blackthorne. Znao je da
izvrsno govori portugalski i da ga ništa što je rekao nije moglo razlikovati od
Nizozemaca.
— Ja sam prorok! — nasmija se Rodrigues. — Zar to nisu svi piloti?
— Razgovarao si sa svećenikom? Rekao ti je pater Sebastio?
— Sa svećenicima ne razgovaram, ako ih uspijem izbjeći. Jedanput
tjedno više je nego dosta za svakog. — Rodrigues vješto pljune u palubnu
izlivnicu i priđe lijevom mostu što se uzdizao nad pristaništem. — Toady-sama!
Ikimašo ka?
— Ikimašo, Rodrigu-san. Ima!
— Ima. — Rodrigues zamišljeno pogleda Blackthornea.
 — Ima znači: sad, odmah. Moramo odmah isploviti, Ingeles.
Pijesak je već stvorio malen uredan humak u dnu posude.
— Hoćeš li ga pitati, molim te? Smijem li poći na svoj brod?
— Ne, Ingeles. Neću ga pitati ni za kakvu stvar.
Odjednom se Blackthorne osjećao ispražnjenim. I jako starim. Vidje
Rodriguesa kako ide na ogradu gornje krmnice pa silazi k malenom otmjenom
pomorcu koji je stajao na izdignutoj pramčanoj palubici.
— Hej, kapetan-san. Ikimašo? Ukrcaj samuraje, ima! Ima. vakarimasu
ka?
— Haj, Anđin-san...
Rodrigues odmah šest puta glasno udari o brodsko zvonce, a kapetan-san
počne izvikivati naredbe pomorcima i samurajima na obali i na brodu. Pomorci
su iz potpalublja dotrčali na palubu da se spreme za odlazak, a u toj urednoj,
kontroliranoj pometnji Rodrigues mirno uhvati Blackthornea za mišku pa ga
gurne prema mostu na desnom boku, daleko od obale.
— Dolje je čamac, Ingeles. Ne idi brzo, ne ogledavaj se i ne obraćaj
pažnju ni na koga osim na mene. Ako ti kažem da se vratiš, brzo dođi.
Blackthorne prijeđe palubu i siđe mostom prema malenom japanskom
čunu. Iza sebe začuje gnjevne glasove i osjeti kako mu se ježi kosa na vratu,
toliko je mnogo bilo samuraja po cijelom brodu. Neki naoružani lukovima i
strijelama, a nekolicina mušketima.
— Ne moraš za njega brinuti, kapetan-sane ja odgovaram za njega. Ja,
Rodrigu-san, iči ban Anđin-san, djevice ti! Vakarimasu ka? — nadjačavao je
ostale glasove koji svakim trenom postajahu sve ljući.
Blackthorne se gotovo već nalazio u čunu kad vidje da nema ušica za
vesla. Ne znam veslati kao oni, pomisli. Čamac mi je neupotrebljiv! Predaleko
je da otplivam. Ili nije?
Oklijevao je i proučavao udaljenost. Da je bio u punoj snazi, ne bi časio
časa. Ali sada? Iza njega odjekne po mostu bat koraka. Suzdrži nagon da se
okrene.
— Sjedni na krmu! — začu Rodriguesov glas. — Požuri!
Posluša ga i Rodrigues vješto uskoči, zgrabi vesla i stojećki potisne
čamac s velikim umijećem.
Na početku mosta stajao je samuraj, jako zbunjen, a uz njega još dvojica
samuraja, napevši luk. Samuraj-kapetan zovne. Nedvojbeno im je mahao da se
vrate.
Nekoliko metara od broda Rodrigues se okrene.
— Samo ti tamo idi! — vikne mu pokazujući Erasmus. — Ukrcaj
samuraje! — Odlučno se leđima okrenuo brodu i nastavio veslanje. Opet je
gurao vesla na japanski način, stojećki u sredini čamca. — Reci stavljaju li
strijele u luk, Ingeles! Pažljivo ih gledaj! Što sada rade?
— Kapetan je jako ljut. Nećeš zapasti u nevolju, je li?
— Ako ne isplovimo kad sat isteče, stari Toady imat će možda razloga
za pritužbu. Što rade strijelci?
— Ništa. Slušaju ga. On djeluje neodlučno. Ne! Jedan od njih vadi
strijelu.
Rodrigues se spremao zaustaviti.
— Gospe, oni su previše prokleto točni i neće ništa riskirati. Je li
strijela već u luku?
— Da, ali čekaj! Kapetan je... netko mu je prišao, mislim, mornar. Kao
da ga pita nešto za brod. Kapetan nas gleda. Kazao je nešto čovjeku sa strijelom.
Sad je čovjek sklanja. Mornar pokazuje nešto na palubi.
Rodrigues letimice pogleda da se uvjeri i olakšano odahne.
— To je nostromo. Trebat će mu svih pola sata da spremi veslače.
Blackthorne je čekao, a udaljenost se povećavala.
— Kapetan opet gleda u nas. Ne, u redu je. Ne, otišao je, ali jedan
samuraj nas motri.
— Neka ga! — Rodrigues odahne, ali ne uspori veslanje i ne ogleda
se. — Ne volim što sam leđima okrenut samurajima koji u ruci imaju oružje,
iako ih, gadove, nisam nikad vidio bez oružja. Svi su oni gadovi!
— Zašto?
— Vole ubijati, Ingeles. Običaj im je da s mačevima i spavaju. Ovo je
divna zemlja, ali samuraji su opasni kao zmije i kudikamo podliji.
— Zašto?
— Ne znam zašto, Ingeles, ali tako je — odvrati Rodrigues sretan što
govori sa sebi ravnim. — Jasno, svi Japi drukčiji su od nas. Ne osjećaju kao mi
bol ni hladnoću, ali samuraji su još gori. Ničeg se ne boje, a najmanje smrti.
Zašto? Samo Bog zna, ali istina je. Ako njihovi starješine kažu: ‘Ubij!’, ubijaju.
Ako kažu ‘Umri!’, bacit će se na mač i rasporiti svoju utrobu. Ubijaju i umiru
isto onako lako kao što mi pišamo. I žene su samuraji, Ingeles. Ubit će da zaštite
svog gospodara, tako ovdje zovu muža. I sebe će ubiti ako im zapovjede.
Raspore grlo. Ovdje samuraj može ženi narediti da se ubije, a ona po zakonu
mora poslušati. Isuse! Gospe, žene su nešto drugo, posebna vrsta, Ingeles. Nema
ništa na svijetu kao što su one, ali muškarci. Samuraji su gmazovi pa je prema
njima najbolje postupati kao prema zmiji otrovnici. Je li ti sada dobro?
— Da, hvala. Malo sam oslabio, ali u redu je.
— Kako ti je bilo putovanje?
— Teško. A što se tiče njih, samuraja Kako postaju samuraji? Samo
poberu dva mača i počešljaju se onako?
— Moraju se roditi kao samuraji. Jasno, postoje svakakvi samuraji. Od
daimja na vrhu te gomile govana do vojnika-pješaka, kako bismo mi to kazali,
na samom dnu. Uglavnom je to nasljedno, kao kod nas. Kažu da je u stara
vremena bilo isto kao danas u Evropi! Seljaci su mogli biti vojnici, a vojnici
seljaci, a vitezovi i plemići, sve do kralja, bijahu nasljedni. Neki vojnici-seljaci
popeli su se do najviših položaja, na primjer Taiko.
— Tko je taj?
 — Veliki despot, vladar Japana, najveći ubojica svih vremena
Jednoga dana pričat ću ti o njemu. Umro je prije godinu dana i sad se prži
u paklu. — Rodrigues pljune preko ruba čamca.
— Danas se moraju roditi kao samuraji da bi bili samuraji. Sve je to
nasljedno, Ingeles. Gospe, nemaš pojma koliko važnosti oni pripisuju
nasljedstvu, obitelji, položaju i sličnom Vidio si kako se Omi klanja onom vragu
Jabuu, a pred Toady-samom obojica gmižu. ‘Samuraj’ dolazi od japanske riječi
koja znači služiti. Iako se svi klanjaju i ulizuju onome iznad sebe, svi su oni
ravnopravni samuraji, sa posebnim samurajskim povlasticama. Što se događa na
brodu?
— Kapetan se dere na drugog samuraja i pokazuje prema nama. Što je
kod njih osobito?
— Ovdje samuraji svima vladaju i sve posjeduju. Imaju svoja posebna
shvaćanja časti i skup propisa. Bahatost? Gospe, pojma nemaš! Najniži od njih
smije zakonski ubiti nesamuraja, bilo kojeg čovjeka, ženu ili dijete, iz bilo
kakva razloga ili bez razloga. Smiju zakonski ubijati samo da iskušaju sječivo
svojih upišanih mačeva — vidio sam ih ja na djelu — a imaju najbolje mačeve
na svijetu. Bolji čelik nego damaškinja. Što onaj ševac sada radi?
— Samo nas gleda. Sad mu je luk na leđima. — Blackthorne se naježi.
— Te gadove mrzim više nego Španjolce!
Rodrigues se ponovno nasmija dok je gurao vesla.
— Da znaš istinu, od njih se i meni usiri mokraća! No, ako se želiš na
brzu ruku obogatiti, moraš s njima surađivati jer oni sve posjeduju. Sigurno se
dobro osjećaš?
— Da. Hvala. Što si ono rekao? Samuraji sve posjeduju?
— Da. Cijela je zemlja rascjepkana na kaste, kao u Indiji. Na vrhu
samuraji, a odmah do njih seljaci. — Rodrigues pljune preko ruba čamca. —
Samo seljaci smiju posjedovati zemlju. Jasno? No, samuraji posjeduju sve
plodove. Posjeduju svu rižu, koja je jedini važan urod, a dio daju seljacima.
Samo samuraji smiju nositi oružje. Tko god napadne samuraja, a nije samuraj,
buntovnik je, i može smjesta za kaznu biti ubijen. A tko god vidi takav napadaj,
a odmah ga ne prijavi, također je kriv, pa i njegova žena i djeca. Ako se to ne
prijavi, ubiju cijelu obitelj. Tako mi Gospe, samuraji su sotonin nakot! Vidio
sam kako djecu sjeckaju na komadiće. — Rodrigues zahropi i pljune. — No,
uza sve to, ako imaš mudru glavu, ovo ti je raj zemaljski. — Osvrne se na galiju
da bi se smirio, pa se isceri. — No, Ingeles, nema do vožnje čamcem po luci, a?
Blackthorne se nasmiješi. Godine otpadnu s njega dok se naslađivao
dobro poznatim presijecanjem valova, mirisom morske soli, galebovima što su
nad njima kriještali i igrali se, osjećajem slobode, utiskom da je nakon dugog
vremena ipak stigao na cilj!
— Mislio sam da mi nećeš pomoći da odem na Erasmus!
— To je nevolja svih Ingelesa. Nemaju strpljivosti. Čuj, ovdje Jape
ništa ne pitaj, ni samuraje ni one druge, jer svi su jednaki. Zapitaš li ih, oni će
oklijevati, a onda će zapitati onog iznad sebe da stvori odluku. Ovdje moraš
djelovati! Jasno! — nad valovima se razlijegne njegov srdačan smijeh. —
Katkad te ubiju ako pogrešno djeluješ.
— Jako dobro veslaš. Pitao sam se što ću s veslima kad si naišao.
— Nisi valjda mislio da ću te pustiti sama, a? Kako se zoveš?
— Blackthorne. John Blackthorne.
— Jesi li ikada bio na sjeveru, Ingeles? Na dalekom sjeveru?
— Bio sam s Keesom Veermanom na brodu Der Lifle. Prije osam
godina. Bilo mu je to drugo putovanje u potrazi za sjeveroistočnim prolazom.
Zašto?
— Zanimalo bi me da o tome nešto doznam. I o svim mjestima gdje si
bio. Misliš da će ikad naći onaj prolaz? Sjeverni put do Azije, istočno ili
zapadno?
— Da. Vi i Španjolci blokirate oba južna puta, pa ćemo morati naći taj
prolaz. Da, hoćemo. Ili Nizozemci. Zašto?
— Pilotirao si po Berberskoj obali, a?
— Da. Zašto?
— I poznaješ Tripoli?
— Većina pilota bila je u njemu. Zašto?
— Pomislih da sam te jednom vidio. Da, bilo je to u Tripoliju.
Pokazaše mi tebe. Čuveni pilot Ingeles, koji je s nizozemskim istraživačem
Keesom Veermanom pošao u Ledeno more, a jednom je bio Drakeov kapetan,
a? U Armadi? Koliko ti je onda bilo godina?
— Dvadeset i četiri. Što si ti radio u Tripoliju?
— Pilotirao sam jednog gusara Ingelesa. U Indiji mi je brod osvojio
onaj gusar, Morrow, zvao se Henry Morrow. Zapalio je moj brod nakon što ga
je opljačkao i ponudio mi mjesto pilota. Reče da je njegov čovjek beskoristan,
znaš kako to ide. Htio je da ode odande, bili smo pred Hispaniolom kad nas je
uhvatio, da ode južno Karipskim morem, pa natrag preko Atlantskog oceana, da
kod Kanarskih otoka pokuša predusresti godišnji španjolski brod sa zlatnim
teretom, a ako ga promašimo, dalje Gibraltarskim tjesnacem u Tripoli, da
okušamo sreću u drugim stvarima, pa opet na sjever u Englesku. Po običaju,
ponudio je da će moje drugove osloboditi i dati im hrane i čamce ako mu se
pridružim. Rekoh: ‘Jasno, zašto ne? Pod uvjetom da ne napadamo portugalske
brodove i da me iskrcate blizu Lisabona i ne ukradete mi karte, roteirose!’
Cjepidlačili smo oko cijene, po običaju, znaš kako to ide. Onda sam se zakleo
Gospom i obojica smo prisegnuli na križu i gotova stvar. Putovanje je bilo
dobro, a dopao nam je šaka neki bogati španjolski trgovački brod. Pred
Lisabonom me zamolio da ostanem na brodu i ponovio mi uobičajenu poruku
dobre kraljice Bess koja će kneževski obdariti svakog portugalskog pilota tko
joj se pridruži i bude predavao u ‘Trinity House’, a platit će pet tisuća gvineja za
pomorsku kartu Magellanova prolaza ili Rta dobre nade. — Osmijeh mu bijaše
širok, zubi bijeli i snažni, a tamni brkovi i brada njegovani. — Nisam imao te
karte, bar tako mu rekoh. Morrow je održao riječ, što bi morali uraditi svi
gusari. Iskrcao me s mojim kartama, jasno da je naredio da ih precrtaju, iako je
bio nepismen, čak mi je dao i moj dio plijena u novcu. Jesi li kad s njim plovio,
Ingeles?
— Ne. Prije nekoliko godina kraljica ga je proglasila vitezom. Nikad
nisam služio na njegovu brodu. Drago mi je da je bio čestit prema tebi.
Primicali su se Erasmusu. Samuraji su upitno zurili odozgo u njih.
Tad sam drugi put pilotirao heretike. Prvi put nisam bio te sreće.
O?
Rodrigues povuče vesla u čamac koji poslušno skrene u stranu. Prihvatio
se za konopce.
Popni se na brod, ali govorancije prepusti meni.
Blackthorne se počne penjati dok je drugi pilot čvrsto privezivao čamac.
Rodrigues prvi stiže na palubu. Naklonio se kao dvorjanin.
— Konniči va svim govnožderima, samama!
Na palubi su bila četiri samuraja. U jednom Blackthorne prepozna čuvara
preklopnih vratašaca. Zbunjeno i ukočeno nakloniše se Portugalcu. Blackthorne
ga je oponašao, nespretno se osjećao i draže bi mu bilo da se ispravno naklonio.
Rodrigues se zaputi prema prolazu u potpalublje. Pečati bijahu na svom
mjestu. Predusretne ga jedan samuraj.
— Kindiru, gomen nasaj. (Zabranjeno, jako žalim.)
— Kindiru, a? — zapita Portugalac i hladnokrvno otvori.
— Ja sam Rodrigu-san, Anđin kod Toda Hiro-macu-same. Ovaj pečat!
— reče pokazavši crven pečat s neobičnim natpisom.
— Toda Hiro-macu-sama, ka?
— Ije — Odvrati samuraj odmahnuvši glavom. — Kasigi Jabu-sama!
— Ije — ponovi Rodrigues. — Kasigi Jabu-sama? Ja sam od Toda
Hiro-macu-same koji je veći kralj od tvog pedera, a Toady-sama je od
Toranaga-same koji je najveći peder-sama na svijetu. Neh? — Strgne s vrata
pečat i spusti ruku na jedan pištolj. Mačevi napola iziđu iz korica, a on mirno
reče Blackthorneu:
— Spremi se za odlazak s broda! — A samurajima mrzovoljno:
— Toranaga-sama! — Lijevom rukom pokaže stijeg koji se vio na
vrhu njegova jarbola. — Vakarimasu ka?
Samuraji su oklijevali, isukanih mačeva. Blackthorne se spremao zaroniti
u more.
— Toranaga-sama! — Rodrigues lupne nogom o vrata, zasun kvrcne i
vrata se širom otvore. — VAKARIMASU KA?
— Vakarimasu, Anđin-san! — Samuraji brzo sklone mačeve, naklone
se, ispričaju se, pa se opet naklone, a Rodrigues potmulo reče:
— Tako je već bolje! — Te ih povede u potpalublje.
— Isukrste, Rodrigues! — reče Blackthorne kad se nadu na donjoj
palubi. — Zar ovo stalno radiš i izvlačiš živu glavu?
 — Vrlo rijetko ovo radim! — reče Portugalac brišući znoj sa čela. —
Pa i tada požalim što sam to uopće započeo.
Blackthorne se nasloni na nepropusnu pregradu.
— Osjećam se kao da me netko nogom lupnuo u želudac.
— To je jedini način. Moraš se držati kao kralj. Pa i tada sa
samurajima nisi nikad načisto. Opasni su kao ljuti pop s voštanicom u guzici
koji sjedi na dopola punoj bačvi baruta.
— Što si im rekao?
— Toda Hiro-macu je Toranagin glavni savjetnik, veći daimjo od
njihova. Zato su popustili.
— Kakav je Toranaga?
— Duga priča, Ingeles. — Rodrigues sjedne na stepenicu, skine čizmu
i protrlja gležanj. — Umalo sam nogu slomio na tvojim vratima koja su poždrle
ušenke.
— Nisu bila zaključana. Mogao si ih otvoriti.
— Znam, ali to ne bi bilo tako djelotvorno. Tako mi Blažene djevice,
moraš mnogo toga naučiti!
— Hoćeš li me ti učiti?
Rodrigues navuče čizmu.
— Ovisi! — izjavi on.
— O čemu?
— Moramo vidjeti, je li? Dosad sam samo ja govorio što je u redu, jer
ja sam čilac, a ti nisi. Uskoro ćeš ti doći na red. Gdje je tvoja kabina?
Blackthorne ga je trenutak motrio. Zadah u potpalublju bio je ustajao i
jak.
— Hvala što si mi pomogao da dođem na brod.
Povede ga straga. Njegova vrata nisu bila zaključana. Kabina je bila
pretresena, a svi pokretni predmeti odnešeni. Nije bilo knjiga, ni odjeće, ni
instrumenata ni pera. Otključan je bio i njegov pomorski sanduk. I prazan.
Bijel od gnjeva pođe u veliku kabinu. Rodrigues ga je pažljivo motrio.
Našli su i opljačkali i tajni pretinac.
— Sve su odnijeli. Sinovi kužne ušenke.
— Što si očekivao?
— Ne znam. Mislio sam: kad su već stavili pečate — Hluckthorne ode
u riznicu. Bila je prazna. I skladište. U spremnicima su ostale samo bale vunene
tkanine. — Bog prokleo sve Jape!
Vrati se u svoju kabinu i zalupi poklopac pomorske škrinje.
— Gdje su? — zapita Rodrigues.
— Što?
— Tvoje pomorske karte. Gdje su ti pomorske karte?
Blackthorne ga oštro pogleda.
— Pilot se ne bi brinuo za odjeću. Došao si po karte, zar ne?
— Da.
 — Zašto si toliko iznenađen, Ingeles? Što misliš, zašto sam došao na
brod? Da ti pomognem da uzmeš krpe? Ionako su istrošene pa su ti potrebne
nove. Imam ih mnogo za tebe. No, gdje su pomorske karte?
— Nestale su. Bile su u mojoj pomorskoj škrinji.
— Neću ih ukrasti, Ingeles. Samo ih želim pročitati i precrtati, ako
bude potrebno. Čuvat ću ih kao svoje pa nije potrebno da brineš. — Glas mu
otvrdne. — Molim te, uzmi ih, Ingeles, ostalo nam je malo vremena.
— Ne mogu, nestale su. Bile su u mojoj pomorskoj škrinji.
— Ne bi ih ti tu ostavio kad dolaziš u stranu luku. Ne bi zaboravio
glavno pravilo svakoga pilota: brižno sakrij karte, a ostavi samo lažne karte!
Požuri!
— Ukradene su!
— Ne vjerujem ti. No, priznajem da si ih jako dobro sakrio. Tražio
sam dva sata, a nisam našao jebenu sitnicu.
— Što?
— Zašto si tako iznenađen, Ingeles? Zar ti je glava u guzici? Jasno,
došao sam iz Osake ovamo da tražim tvoje pomorske karte!
— Već si bio na brodu?
— Gospe! — nestrpljivo će Rodrigues. — Da, jasno, prije dva-tri sata,
s Hiro-macuom koji je želio pogledati brod. Polomio je pečate, a kad smo otišli,
ovdašnji daimjo je opet zapečatio brod. Žuri, boga ti! — nadoda. — Pijesak
istječe!
— Ukradene su! — Blackthorne mu ispriča kako su stigli i da se
probudio tek na kopnu. Tad nogom odgurne svoju pomorsku škrinju preko sobe,
bijesan na ljude koji su mu opljačkali brod. — Ukradene su! Sve moje karte!
Svi moji roteirosi! U Engleskoj imam kopije nekih karata, ali ode mi roteiros s
ovog putovanja i... — Umukne.
— I portugalski roteiros? No, Ingeles, sigurno je bio portugalski.
— Da, nestade i portugalski. — Saberi se, pomisli. Nestadoše, i ovo je
kraj. Tko ih je ukrao? Japanci? Ili su ih dali svećeniku? Bez roteirosa i karata ne
možeš pilotirati kući. Nikad nećeš doći kući... Nije istina! Možeš pilotirati
natrag kući, brižno, i s golemom srećom Ne budi smiješan! Oplovio si pola
Zemlje, u neprijateljskoj si zemlji, u neprijateljskim rukama, a nemaš roteirose
ni karte. — O, gospode Isuse, daj mi jakosti!
Rodrigues ga je pomno mjerio. Naposljetku izusti:
— Žalim te, Ingeles. Znam kako se osjećaš. I meni se to jednom
dogodilo. Bio je to Ingeles, lupež, dabogda mu se potopio brod, a on se vječito
pržio u paklu. Hajde, vratimo se na galiju.

Omi i ostali čekali su na pristaništu dok galija nije zamakla iza rta i
nestala. Grimizno nebo na zapadu već su osvajali slojevi noći. Na istoku je noć
ujedinila nebo i more — bez obzorja.
— Mura, za koliko možete vratiti sve topove na brod?
 — Ako radimo cijelu noć, do sutra u podne. Omi-sane. Počnemo li u
zoru, završit ćemo prije zalaska sunca. Sigurnije bi bilo raditi danju.
— Radite po noći! Smjesta dovedite svećenika do jame!
Omi letimično odmjeri Igurašija, glavnog Jabuova pobočnika, koji je još
gledao prema rtu, napeta lica, a ono blijedo tkivo od brazgotine nad njegovom
praznom očnom dupljom bilo je jezovito zasjenčeno.
— Molim vas, ostanite, Iguraši-sane! Moja kuća je siromašna, ali
možda bismo vas mogli udobno smjestiti.
— Hvala — odvrati starac okrenuvši se k njemu — ali gospodar reče
da se odmah vratim u Jedo pa ću se odmah i vratiti.
— Pokaza još jaču zabrinutost. — Žao mi je što ja nisam na Kaliji.
— Da.
— Mrsko mi je što Jabu-sama ima samo dva čovjeka. Mrsko mi je to.
— Da.
Uperi prst u Erasmus.
— Vražji brod, eto što je! Toliko bogatstvo i onda ništa.
— Sigurno? Zar gospodara Toranagu neće obradovati dar gospodara
Jabua? Jako obradovati!
— Taj novcem okuženi provincijski lakomac toliko je pun sama sebe
da neće ni zamijetiti srebrnjake što ih je ukrao našem gospodaru. Gdje ti je
mozak?
— Zacijelo ste to rekli samo iz tjeskobe zbog opasnosti u kojoj je
možda naš gospodar.
— Imaš pravo, Omi-sane, Nisam kanio vrijeđati. Bio si jako mudar i
od velike pomoći našemu gospodaru. Možda imaš pravo i u pogledu Toranage
— reče Iguraši, a u sebi je mislio: uživaj u svom novostečenom bogatstvu, jadna
budalo! Bolje poznajem svog gospodara nego ti, pa ti tvoje povećano leno neće
donijeti ništa dobra. Ono unapređenje bilo bi ti pravedno uzdarje za brod, zlato i
oružje, a njih više nema. A zbog tebe je moj gospodar u pogibelji. Ti si poslao
poruku: ‘Najprije pogledajte barbare!’ Ti si ga doveo u napast. Jučer smo morali
otići. Da, u tom slučaju sad bi moj gospodar bio na sigurnoj udaljenosti, s
novcem i s oružjem. Jesi li ti izdajica? Radiš li za svoj račun, za svog glupog
oca, ili za neprijatelja? Možda za Toranagu? Nije važno! Meni možeš vjerovati,
Omi, ti mladi glupavi govnožderu, ti i tvoj ogranak plemena Kasigi nećete dugo
biti na ovoj zemlji. Rekao bih ti ovo u lice, ali tad bih te trebao ubiti i pogaziti
povjerenje svoga gospodara. Na njemu je da kaže kada, a ne na meni. — Hvala
ti na gostoljubivosti, Omi-sane — rekao je. — Veselim se našem skorom
viđenju, ali sad idem na put.
— Biste li mi nešto učinili? Izručite mom ocu moje poštovanje. Na
tome bih vam bio jako zahvalan.
— Drage volje. On je dobar čovjek. A još ti nisam čestitao na tvom
novom lenu.
— Previše ste dobrostivi.
 — Još jednom hvala, Omi-sane. — Digne ruku u znak prijateljskog
pozdrava, mahne svojim ljudima i izvede iz sela povorku konjanika.
Omi priđe jami. Svećenik je već bio tamo. Omi vidje da se on ljuti i
ponada se da će učiniti nešto otvoreno i naglo, pa da ga smije pretući.
— Svećeniče, reci barbarima neka se popnu gore, jedan po jedan. Reci
im da je gospodar Jabu kazao da opet smiju živjeti u svijetu ljudi. — Omi je
namjerno birao jednostavne riječi. — Ako i najneznatnije prekrše pravilo,
dvojicu ćemo ponovno strpati u jamu. Moraju se pristojno ponašati i slušati sve
naredbe. Jasno?
— Da.
Omi natjera svećenika da mu sve to ponovi, a kad se uvjerio da ga je
dobro razumio, naredi mu da se obrati onima u jami.
Ljudi su se penjali jedan po jedan. Svi su se bojali. Nekima su morali
pomagati. Jedan je bio na mukama i vrištao kad bi mu takli mišku.
— Trebalo bi ih biti devet.
— Jedan je mrtav. Dolje je njegovo tijelo, u jami — reče svećenik.
Omi se na trenutak zamisli.
— Mura, spali leš, a pepeo stavi s pepelom onoga barbarina. Ljude
smjesti u onu istu kuću. Daj im mnogo povrća i ribe, ječmene juhe i voća. Neka
ih operu, zaudaraju. Svećeniče, reci im, budu li se pristojno ponašali i slušali, i
dalje će dobivati hranu.
Omi je motrio i pomno slušao. Vidje kako svi djeluju zahvalno i prezirno
pomisli: jako glupo! Samo dva dana lišavao sam ih jela, sad im dajem crkavicu,
a oni bi jeli govno, zaista bi ga jeli.
— Mura, natjeraj ih da se pristojno naklone i vodi ih! — Zatim se
okrenuo prema svećeniku: — Dakle?
— Ja sad ići. Ići moja kuća. Otići iz Andiro.
— Odlazi i nikad se ne vraćaj, ti i svaki svećenik kao što si ti. Možda
će slijedeći put netko od vas doći na moje leno zato što nekakvi moji pokršteni
seljaci ili vazali snuju izdaju! — rekao je izrazivši prikrivenu prijetnju i klasično
sredstvo kojim su antikršćanski samuraji sputavali snažno širenje strane dogme
na svojim lenima. Naime, iako su strani svećenici uživali zaštitu, njihovi
japanski obraćenici nisu bili zaštićeni.
— Kršćani dobri Japanac. Uvijek. Samo dobar vazal. Nikad zlo ne
misli. Ne!
— Drago mi je da to čujem. Ne zaboravi da se moje leno prostire
dvadeset rija u svim pravcima. Razumiješ li?
— Razumijem! Da. Razumijem jako dobro.
Gledao ga je kako se ukočeno klanja — i barbarski svećenici morali su se
pristojno ponašati — i kako se udaljuje.
— Omi-sane? — zapita jedan njegov samuraj, mlad i jako naočit.
— Da?
— Molim vas, oprostite, znam da niste zaboravili, ali MasiDiro-san
još je u jami.
Omi dođe do preklopnih vrata i zirne u samuraja koji smjesta klekne i s
poštovanjem se nakloni. Ostario je u ta dva dana. Omi je odmjeravao njegovu
službu u prošlosti i vrijednost u budućnosti. Tad uzme mladom samuraju bodež
iz pojasa te ga baci u jamu.
Masidiro je na dnu ljestava s nevjericom piljio u nož. Suze mu poteku niz
obraze.
— Ne zaslužujem ovu čast, Omi-sane — ponizno će on.
— Zaslužuješ.
— Hvala.
Mladi samuraj pored Omija zapita:
— Molim, smijem li moliti da on seppuku počini ovdje, na obali?
— U jami je zakazao. U jami će i ostati. Seljanima naredi neka jamu
napune i neka joj zatru trag. Barbari su je zaprljali!

Kiku se nasmijala i zatresla glavom.

— Ne, Omi-sane, jako žalim, molim, više meni ne sake ili će mi kosa
pasti, ja ću pasti i gdje ćemo onda biti?
— Past ću s tobom na jastuk i bit ćemo u nirvani, izvan sebe —
zadovoljno će Omi, kojemu je glava nabujala od vina.
— Ah, ali ja ću hrkati a ne možeš jastuk dijeliti s užasnom pijanom
hrkalicom, i pritom jako uživati. Sigurno ne! Jako žalim. O ne, Omi-sane od
golemog novog lena, ti zaslužuješ mnogo više! — Nalije mu u sitnu
porculansku šalicu još jedan naprstak vrućeg rižinog piva i ponudi mu s obje
ruke. Nježno je držala šalicu lijevim kažiprstom i palcem, a kažiprstom desne
ruke doticala je dno. — Evo, zato jer si lijep.
On prihvati šalicu i srkne, uživajući u toplini i ugodnom okusu.
— Drago mi je što sam te uspio nagovoriti da ostaneš još jedan dan,
neh?Tako si lijepa, Kiku-san.
— Ti si lijep i zadovoljstvo je moje. — Oči su joj blještale na svjetlu
svijeće usađene u papir i u bambusov cvijet što je visio sa zabatne grede od
cedrovine. Bile su to najbolje odaje u čajani blizu trga. Nagnula se da ga još
posluži rižom iz jednostavne drvene zdjele na niskom crnom lakiranom stolu
pred njim, ali on zakima glavom.
— Ne, ne, hvala.
— Morao bi jesti više. Snažan čovjek poput tebe
— Sit sam, uistinu!
On nju nije ponudio jer jedva je okusila svoju malu salatu, tanko
nasjeckan krastavac i sićušne izrezuckane rotkvice u slatkom octu, sve što je
ona jela od cijelog obroka. Bilo je komadića sirove ribe na kuglama ljepljive
riže. Juha, salata i svježe povrće posluženo s pikantnim umakom od soje i
dumbira. I riža.
Mekano je pljesnula rukama. Njezina sluškinja smjesta otvori šodi.
 — Da, gospodarice?
— Suisen, nosi sve ovo pa donesi još sakea i čajnik sa svježim čajem.
I voće. Sake neka bude topliji nego prošli put. Zuri, ništarijo!
Nastojala je da joj glas zvuči zapovjednički.
Suisen je imala četrnaest godina, bila je umilna i željna da ugađa. Ta
kurtizana-naučnica već je dvije godine bila kod Kiku koja ju je gojila.
Kiku s naporom svrne pogled s čiste bijele riže koju bi rado pojela i
utažila glad. Jela si prije dolaska i jest ćeš kasnije, podsjetila se. No, pa i tad si
tako malo jela. ‘Ah, pa gospe imaju malen tek, vrlo malen tek!’ govorila je
njezina učiteljica. ‘Gosti jedu i piju! Što više, to bolje. Gospe ne, a pogotovo ne
s gostima. Kako gospe mogu razgovarati i zabavljati ih, svirati na samisenu ili
plesati, ako trpaju jelo u usta? Jest ćeš kasnije, budi strpljiva. Posveti se gostu!’
Dok je ispitivački motrila Suisen i odmjeravala njezinu vještinu, sipala je
Omiju pričice da ga nasmije, pa da zaboravi na vanjski svijet. Mlada djevojka
klekne uz Omija pa na lakirani poslužavnik složi zdjelice i štapiće u zgodne
šare, kao što su je učili. Tad uze praznu pljosku sakea i nagne je kao da će naliti,
da provjeri je li prazna. Bilo bi jako nepristojno protresti bocu. Onda ustane s
poslužavnikom i nečujno ga odnese do vrata-šodi. Klekne, odloži poslužavnik,
rastvori šodi, ustane, prekorači prag, opet klekne, digne poslužavnik, isto ga
tako nečujno spusti na drugoj strani i potpuno zatvori vrata.
— Stvarno moram naći drugu sluškinju — reče Kiku koja je bila
prilično zadovoljna. Pristaje joj ona boja, pomisli. U Jedu moram naručiti još te
svile. Šteta što je tako skupa. Nije važno, od svog tog novca što ga je Gioko-san
dobila za ovu i prošlu noć, moj dio bit će i više nego dovoljan da maloj Suisen
kupim dvadeset kimona. Tako je umiljato dijete i uistinu vrlo ljupka.
— Jako je bučna, ometa po cijeloj sobi. Jako žalim!
— Nisam zapažao nju, samo tebe — reče Omi ispijajući rižino pivo.
Kiku zaleprša lepezom, a osmijeh joj ozari lice.
— Uza te se osjećam jako dobro, Omi-sane. I voljena.
Suisen brzo donese sake. I ‘ča’. Njezina gospodarica natoči Omiju pivo te
mu ga pruži. Mlado djevojče nenametljivo je napunilo šalice. Nije prolila ni
kapi, i pomisli, tekućina što teče u šalicu stvara baš onaj pravi mirni zvuk, pa je
u sebi odahnula uz silno olakšanje, opet sjela na pete i čekala.
Kiku je pričala zabavnu zgodu koju je čula od prijateljice iz Mišime, a
Omi se smijao. Pritom je uzela malu naranču i dugim je noktima rastvorila kao
cvijet. Kriške naranče bile su latice, a izrezuckana kora čaška. Ukloni bijelu
mrlju srčike pa je objema rukama ponudi kao da je to uobičajen način na koji
gospa gosta poslužuje voćem.
— Bi li naranču, Omi-sane?
Omijev prvi nagon bio je da kaže: takvu ljepotu ja ne mogu uništiti. No,
to bi bilo neprikladno, pomisli on, zabljesnut njezinom vještinom. Kako da
čestitam njoj i njezinoj bezimenoj učiteljici? Kako da joj uzvratim sreću koju mi
je pružila kad mi je dopustila da gledam kako njezini prsti stvaraju nešto tako
dragocjeno, a opet tako prolazno?
Na tren je cvijet držao u ruci, a onda vješto odvojio četiri kriške, jednako
udaljene jednu od druge, i s užitkom ih pojeo. Tako je nastao nov cvijet.
Otkinuo je još četiri kriškice i stvorio treći cvjetni oblik. Zatim uze jednu krišku,
a drugu pomakne tako da su preostale tri kriške opet stvarale nov cvijet.
Tad uzme dvije kriške, a posljednju ponovno stavi u udubinu naranče, u
sredinu, postrance, kao mladi mjesec usred sunca.
Veoma polagano jeo je krišku. Kad je završio, stavi posljednju u dlan i
ponudi je.
— Ovu moraš uzeti jer je pretposljednja. Ovo je moj dar tebi.
Suisen je jedva disala. A za što je posljednja kriška?
Kiku uze voće i pojede. Najbolja naranča koju je ikad okusila.
— A ova, posljednja — reče Omi stavljajući ozbiljno cijeli cvijet u
dlan desne ruke — ovo je moj dar bogovima, bez obzira kojima, i bez obzira
gdje su. Nikad više neću jesti ovo voće osim iz tvoje ruke.
— To je previše, Omi-sama — izjavi Kiku. — Oslobađam te zavjeta!
To je rečeno pod utjecajem kamija što živi u svim bocama sakea!
— Odbijam da se oslobodim! — Bili su jako sretni zajedno.
— Suisen — rekla je. — Sad nas ostavi. I molim te, dijete, molim te
da to pokušaš učiniti umilno.
— Da, gospodarice.
Djevojče ode u susjednu sobu i provjeri jesu li futoni besprijekorni, jesu li
ljubavna sredstva i nasladne kuglice pri ruci te da li je cvijeće izvrsno složeno.
Poravna nevidljiv nabor na ionako nategnutom pokrivaču. Tad Suisen
zadovoljno sjedne te s olakšanjem odahne. Ljubičastom lepezom hladila je s lica
vrućinu i spokojno čekala.
U susjednoj prostoriji, najljepšoj od svih soba u čajani, jedinoj koja je
imala svoj vlastiti vrt, Kiku uze samisen duge drške. Imao je tri strune.
Podsjećao je na gitaru. Kikin prvi visoki akord ispuni sobu. Tad ona zapjeva,
najprije tiho pa treperavo, onda opet tiho pa glasnije. Tiše i nježno uzdišući, sve
nježnije, pjesmu o ljubavi i neuzvraćenoj ljubavi, o sreći i o tugi.
— Gospodarice? — Taj šapat ne bi probudio ni onog koji ima najtanji
san, ali Suisen je znala da njezina gospodarica ne voli spavati poslije ‘Oblaka i
kiše’, pa ma kako jaki oni bili. Draže joj je bilo da polubudna mirno počiva.
— Da, Sui-čan? — šapne Kiku isto tako tiho, obraćajući joj se s ‘čan’,
kao najmilijem djetetu.
— Vratila se Omi-sanova žena. Njezina nosiljka upravo je prošla
stazom što vodi uzbrdo do njegove kuće.
Kiku svrne pogled na Omija. Vrat mu je udobno počivao na drvenom
podstavljenom jastuku, a ruke je isprepleo. Tijelo mu je bilo snažno, bez biljega,
a koža čvrsta i zlatna, sjajna. Nježno ga je pomilovala, tek toliko da mu taj dodir
uđe u san, ali nedovoljno da ga probudi. Onda se izvuče ispod popluna skupivši
kimona oko sebe.
 Kiku zakratko obnovi šminku dok joj je Suisen češljala i četkala kosu u
stilu šimoda. Tad gospodarica i sluškinja nečujno pođu hodnikom. Iziđu na
verandu pa kroz vrt na trg. Čamci su poput krijesnica hitali od barbarskog broda
do pristaništa gdje je još sedam topova čekalo ukrcaj. I sad je bila duboka noć.
Do zore je još daleko.
Dvije žene šuljale su se uskom uličicom među gomilom kuća i počele se
penjati po stazici.
Znojavi i iscrpljeni nosači skupljali su snagu oko nosiljke na vrhu brda
pred Omijevom kućom. Kiku nije pokucala na vrtna vrata. U kući su gorjele
svijeće, a posluga je žurila amo-tamo. Mahnula je Suiseni koja odmah ode na
verandu kraj glavnih vrata, pokuca i sačeka. Vrata se za tren otvore. Sluškinja
kimne glavom i nestane. Još tren i sluškinja se vrati, dade znak Kikui, duboko
joj se nakloni i pomakne. Druga sluškinja pohrli naprijed i otvori šođi najbolje
prostorije.
Postelja Omijeve majke nije bila upotrijebljena. Ukočeno se uspravila i
sjedila pokraj malene udubine u kojoj je bio cvjetni ukras. Mali prozor šođi
gledao je u vrt. Omijeva žena Miđori stajala joj je sučelice.
Kiku klekne. Zar sam samo prije jednu noć bila ovdje, prestravljena u
‘Noći krikova’? Naklonila se, najprije Omijevoj majci, pa onda njegovoj ženi,
osjećajući napetost među njima i zapita se: zašto se svekrva i snaha uvijek toliko
glože? Zar i snaha u svoje vrijeme neće postati svekrva? Zašto onda uvijek
prema svojoj snahi postupa užasno i zagorčuje joj život, a zašto i mlada žena
kasnije čini isto? Zar nitko ništa ne uči?
— Žalim što vas ometam, gospodarice-san.
— Vrlo si dobrodošla, Kiku-san — odvrati starica. — Nadam se da
nema neprilika?
— Oh, nema, ali nisam znala želite li da probudim vašega sina ili ne
želite — rekla joj je, iako je odgovor već znala. — Mislila sam, bit će bolje da
vas pitam, jer ste se vi, Midori-san — okrenula se, nasmiješila i lagano
naklonila Miđori koja joj se jako sviđala — upravo vratili.
— Vrlo si dobra, Kiku-san — reče starica — i vrlo obzirna. Ne, ostavi
ga na miru.
— Vrlo dobro. Molim vas oprostite što vas ovako ometam, ali
smatrala sam da će biti najbolje ako zapitam. Midori-san, nadam se da vaše
putovanje nije proteklo odviše slabo.
— Jako žalim, bilo je užasno — izjavi Miđori. — Drago mi je što sam
se vratila, a teško mi je bilo u odsutnosti. Je li mom mužu dobro?
— Da, vrlo dobro. Noćas se mnogo smijao i činilo se da je zadovoljan.
Malo je jeo i pio, a sad čvrsto spava.
— Gospodarica-san počela mi je pričati o nekim užasima koji su se
dogodili dok mene nije ovdje bilo i...
— Nisi smjela otići, bila si ovdje potrebna — otrovno je prekine
starica. — A možda i ne. Možda si tamo morala zauvijek ostati. Možda si u
našu kuću donijela zlog kamija zajedno sa svojom posteljinom!
— Ja to ne bih nikada učinila, gospodarice-san — strpljivo će Miđori.
— Molim vas, vjerujte da bih se radije ubila nego nanijela najmanju ljagu
vašem ugledu. Molim vas, oprostite mi na odsutnosti i na greškama. Žao mi je.
— Otkako je vražji brod došao, imamo samo nevolje. To je rđav kami.
Vrlo rđav. A gdje si bila onda kad smo te trebali? Čavrljala si u Mišimi,
prežderavala se i lokala sake.
— Otac mi je umro, gospodarice-san, dan prije mog dolaska.
— Ha, nemaš ni toliko udvorne dalekovidnosti da budeš na samrtnoj
postelji svog oca. Što prije zauvijek odeš iz naše kuće, to bolje za sve nas. Želim
‘ča’. Ovdje imamo gošću, a nemaš ni toliko pristojnosti da je ponudiš
osvježenjem!
— Naredila sam ‘ča’ odmah, čim je ona...
— Nije došao odmah!
Otvori se šodi. Sluškinja uzrujano donese ‘ča’ i slatke kolačiće. Miđori
najprije posluži staricu koja je stalno psovala sluškinju, bezubo prežvakavala
kolačić te glasno srkala čaj.
— Morate ispričati sluškinju, Kiku-san — reče starica. — Čaj nema
okusa. Nema okusa! I vreo je. U ovoj kući samo se to može i očekivati.
— Izvolite moj. — Miđori lagano puhne u čaj da ga ohladi.
Starica ga gunđajući prihvati.
— Zašto od prve ne može biti dobar? — Zapadne u mrzovoljan muk.
— Što mislite o svemu ovome? — zapita Miđori Kiku. — Brodu,
Jabu-sami i Toda Hiro-macu-sami?
— Ne znam što da mislim. A što se barbara tiče, tko zna? U svakom
slučaju, oni su izuzetna zbirka ljudi. A veliki daimjo Željezna pesnica’? Vrlo je
čudno da je stigao gotovo u isto doba kad i gospodar Jabu, neh? Pa, morat ćete
me ispričan. Ne, molim vas, mogu i sama otići bez ispraćaja.
— Oh, ne, Kiku-san, neću ni da čujem za to.
— Evo ti sad, Midori-san — nestrpljivo prekine starica. — Našoj je
gošći nelagodno, a ‘ča’ je grozan.
— Oh, meni je ‘ča’ bio dobar, gospodarice-san, zaista. Ne, oprostite,
malo sam umorna. Možda mi sutra prije nego otputujem dopustite da vas
pozdravim. Uvijek mi je veliko zadovoljstvo kad s vama razgovaram.
Starica dopusti sebi da bude polaskana, a Kiku pođe iza Midori na
verandu pa u vrt.
— Kiku-san, vi ste tako pažljivi — reče Miđori, držeći je za ruku,
ponesena njezinom ljepotom. — Bili ste vrlo dobri, hvala vam.
Kiku na tren baci pogled prema kući i zadršće.
— Je li uvijek ovakva?
— Danas je bila uljudna u usporedbi s drugim prigodama. Da nema
Omija i moga sina, kunem se da bih njezin prah stresla s nogu, obrijala glavu i
pošla u redovnice. No, imam Omija i sina i to mi je naknada za sve. Svim
kamijima zahvaljujem na tome. Srećom gospodarica-san više voli Jedo i ne
može dugo izbivati odande. — Miđori se žalosno nasmiješi. — Naučila sam se
da je ne slušam, znate kako to ide. — Uzdahnula je. Bila je prelijepa na
mjesečini. — No, to nije važno. Ispričajte mi što se dogodilo otkako sam otišla.
Stoga je Kiku i došla tako hitro u kuću jer očigledno ni mati ni supruga ne
bi željele da ometaju Omijev san. Došla je da sve kaže divnoj gospi Miđori, da
joj ona pomogne čuvati Kasigi Omija, a i ona će nastojati da ga čuva. Ispriča joj
sve što je znala, osim onog što joj se dogodilo u sobi s Jabuom. Nadoda glasine
što ih je čula i pričice koje je znala od drugih djevojaka ili izmislila. I sve što joj
je rekao Omi — o njegovim nadama, strahovanjima i planovima — sve o
njemu, osim onoga što se noćas među njima dogodilo u sobi. Znala je da to nije
važno za njegovu ženu.
— Bojim se, Kiku-san, bojim se za svoga muža.
— Sve što je savjetovao bilo je mudro, gospo. Mislim da je bilo
ispravno sve ono što je učinio. Gospodar Jabu nikoga ne dariva tek onako, a tri
tisuća kokua je značajna povišica.
— No brod sad pripada gospodaru Toranagi, i sav onaj novac.
— Da, ali Jabu-sama je došao na izvanrednu zamisao kad je brod
proglasio darom. Tu zamisao prišapnuo mu je Omi-san. Svakako da već i to
zaslužuje nagradu, neh? Omi-san mora biti priznat kao istaknuti vazal.
Kiku je za dlaku iskrivila istinu, jer je znala da je Omi u velikoj
opasnosti, kao i cijela njegova kuća. Što biti mora, bit će, podsjeti se. No, nije
zgorega da rastjera bore ove mile žene.
— Da, razumijem — reče Miđori. Samo da je ovo istina, molila se.
Molim te neka ovo bude istina.
Zagrlila je Kiku, a oči su joj se ispunile suzama.
— Hvala. Tako ste dobri, Kiku-san, tako dobri. Bilo joj je sedamnaest
godina.
 OSMO POGLAVLJE

— Što misliš, Ingeles?

— Mislim da će biti oluje.
— Kad?
— Prije zalaska sunca.
Bližilo se podne i stajahu na krmnici galije pod tmastim oblacima. Bijaše
to drugi dan plovidbe na pučini.
— Da je ovo tvoj brod, što bi učinio?
— Koliko imamo do luke? — zapita Blackthorne.
— Poslije zalaska sunca.
— A koliko do najbližeg kopna?
— Četiri-pet sati, Ingeles. No, ako potražimo zaklon, izgubili bismo
pola dana, a ja to ne smijem. Što bi ti učinio?
Blackthorne trenutak razmisli. Prve je noći galija hrlila na jug uz istočnu
obalu poluotoka Izua, uz pomoć velikog jedra razapetog na jarbolu usred broda.
Kad su plovili uz najjužniji rt, rt Ito, Rodrigues je udario kurs zapad-jugozapad i
ostavio sigurnost priobalja pa se otisnuo na otvoreno more, prema iskrcaju na
rtu Sinto, udaljenom dvije stotine milja.
— Normalno bismo se na jednoj ovakvoj galiji držali obale radi
sigurnosti — kazao je Rodrigues. — No, to bi nam oduzelo previše vremena, a
vrijeme je važno. Toranaga je od mene zatražio da Toadyja pilotiram do Anđira
i natrag. Brzo. Dobit ću nagradu budemo li brzi. Na ovako kratkom putovanju bi
bio dobar i neki njihov pilot, ali jadan kurvin sin smrtno bi se bojao da vozi tako
važnog daimja kao što je Toady, pogotovo pučinom. Japi nisu za ocean. Izvrsni
su gusari, borci i priobalni moreplovci, ali boje se pučine. Dapače, stari Taiko
donio je zakon da na ono malo oceanskih brodova što ih ima Japan, uvijek
moraju biti portugalski piloti. I danas je to još zakon njihove zemlje.
— Zašto je on to učinio?
Rodrigues slegne ramenima.
— Možda mu je to netko predložio.
— Tko?
— Tvoj ukradeni roteiros, Ingeles, portugalski. Čiji je bio?
— Ne znam. Na njemu nije bilo ni imena ni potpisa.
— Otkud si ga dobio?
— Od glavnog trgovca ‘Nizozemske istočnoindijske kompanije’!
— Otkud ga je on dobio?
Blackthorne slegne ramenima. Rodriguesov smijeh nije bio vedar.
— Pa, nisam ni očekivao da ćeš mi to odati, no tko god da ga je ukrao
i prodao, nadam se da će se vječno pržiti u ognju paklenom!
— Jesi li namještenik toga Toranage, Rodrigues?
— Ne. S kapetanom sam posjetio Osaku. Ovo je samo usluga
Toranagi. Moj kapetan dobrovoljno me ponudio. Ja sam pilot na... — Rodrigues
umukne. — Stalno zaboravljam da si neprijatelj, Ingeles.
— Portugal i Engleska stoljećima su bili saveznici.
— Ali sada nismo! Siđi dolje, Ingeles. Umoran si, a i ja, a umorni ljudi
griješe. Dođi na palubu kad se odmoriš.
I tako je Blackthorne sišao u pilotsku kabinu i protegnuo se na ležaju.
Rodriguesov roteiros za ovo putovanje bijaše na stolu pričvršćenom za
nepropusnu pregradu, kao pilotska stolica na krmnici. Knjiga bijaše u kožnatom
uvezu i trošna, ali Blackthorne je nije otvorio.
— Zašto ga ovdje ostavljaš? — pitao ga je prije.
— Da je nisam ostavio, ti bi je tražio. No, ovdje je nećeš taknuti, niti
zaviriti u nju bez dopuštenja! Ti si pilot, a ne kradljivi trgovac, kurvar svinjskog
trbuha, niti vojnik.
— Pročitat ću je. Ti bi to učinio.
— Ne bih bez dopuštenja, Ingeles. To ne bi učinio nijedan pilot. Pa ni
ja!
Blackthorne je na tren gledao knjigu, a onda sklopio oči. Duboko je
spavao cijeli taj dan i dio noći. Probudio se pred zoru, kao i uvijek. Trebalo mu
je malo vremena da se prilagodi jogunastom gibanju galije i udaranju bubnja
koji je vesla održavao u stalnom ritmu. Udobno je u tmini ležao na leđima
poduprvši glavu rukama. Mislio je na svoj brod i otklanjao brigu što će biti kad
stignu na kopno, u Osaku. Sve u svoje vrijeme! Misli na Felicity, Tudora i dom.
Ne, sada ne! Misli na to da imaš zgodnu priliku ako su i drugi Portugalci kao
Rodrigues. Dobit ćeš brod za povratak kući. Piloti nisu neprijatelji, a boginje
ubile sve ostale stvari! No, to ne možeš reći, mladiću. Ti si Englez, omraženi
heretik i antikrist. Katolici drže ovaj svijet. Držali su ga. Sad ćemo ih mi i
Nizozemci zgromiti.
Kakva je to besmislica! Katolici, protestanti, kalvinisti, luterani i što ti ga
ja znam. Morao si se roditi kao katolik. Samo je sudbina odvela tvog oca u
Nizozemsku gdje je upoznao mladu Anneke van Droste, koja mu je postala
žena, i prvi je put vidio španjolske katolike, španjolske svećenike i inkviziciju.
Sretan sam što su mu se otvorile oči, pomisli Blackthorne. Sretan sam što su i
moje otvorene.
Onda ode na palubu. Rodrigues je bio na svom stolcu, očiju crvenih od
nespavanja. Za kormilom su, kao i ranije, bila dva japanska mornara.
— Smijem li od tebe preuzeti ovu stražu?
— Kako se osjećaš, Ingeles?
— Odmoreno. Smijem li ti preuzeti ovu stražu? — Blackthorne vidje
kako ga Rodrigues odmjerava. — Probudit ću te ako se promijeni vjetar, ili bilo
što.
— Hvala, Ingeles. Da, malko ću spavati. Održi ovaj kurs. Kad sat
isteče, skreni četiri stupnja na zapad, a nakon slijedećeg sata, još šest na zapad.
Novi kurs morat ćeš na kompasu pokazati kormilaru. Vakarimasu ka?
— Haj! — Blackthorne se nasmije. — Četiri stupnja zapadno,
razumijem! Siđi dolje, pilote, tvoj je ležaj udoban.
No, Vasco Rodrigues nije sišao u potpalublje. Samo se jače zagrne
mornarskim kaputom i čvršće usadi na stolac. Baš uoči promjene pješčanog sata
na tren se probudio i, ne pokrenuvši se, pogledao promjenu kursa, a onda
smjesta opet zaspao. Probudio se jedanput kad se vjetar mijenjao, no, vidjevši
da opasnosti nema, opet je zaspao.
U toku jutra na palubu dođoše Hiro-macu i Jabu. Blackthorne zapazi da
su se iznenadili što on upravlja brodom dok Rodrigues spava. Nisu mu ništa
rekli nego se vrate svom razgovoru, a kasnije opet siđu u potpalublje.
Pred podne je Rodrigues ustao iz stolice i zabuljio se prema
sjeveroistoku. Njušio je vjetar, usredotočujući sva svoja osjetila. Njih dvojica
proučavala su more, nebo i nagomilane oblake.
— Što bi učinio, Ingeles, da je ovo tvoj brod? — opet će Rodrigues.
— Pohrlio bih prema obali kad bih znao gdje je, na najbliže mjesto.
Ova lađa neće izdržati veliku vodu, a oluja je na pomolu. Udaljena otprilike
četiri sata.
— To ne može biti tajfun — progunđa Rodrigues.
— Što?
— Tajfun, veliki vjetrovi. Najgore oluje što si ih ikad vidio. No, sada
nije razdoblje tajfuna.
— Nego kad?
— Sad nije, neprijatelju! — Rodrigues se nasmije. — Ne, sad nije. No,
može biti dovoljno opasno pa ću prihvatiti tvoj upišani prijedlog. Upravi na
sjeverozapad!
Dok je Blackthorne pokazivao novi kurs, a kormilar poslušno okretao
brod, Rodrigues priđe ogradi i dovikne kapetanu:
— Isogi! Kapetan-san! Vakarimasu ka?
— Isogi, haj!
— Što to znači? Žuri?
Uglovi Rodriguesovih očiju naberu se od zadovoljstva.
— Nije zgoreg da naučiš malo japanskog jezika, a? Svakako, Ingeles.
Isogi znači: žuri. Ovdje ti je potrebno samo desetak riječi i tad možeš pederčine
natjerati da seru, ako želiš. Jasno, ako su to prave riječi, a oni u pravom
raspoloženju. Sad idem u potpalublje po jelo.
— Zar si i kuhar?
— U Japanu svaki kulturan čovjek mora kuhati, ili osobno uvježbati
jednog od ovih majmuna neka mu kuha, ili će crknuti od gladi. Oni jedu samo
sirovu ribu i sirovo povrće iz slatkog octa. No, ovdje život može biti upišan, ako
znaš što želiš.
— Je li 'upišan' u dobrom ili lošem smislu?
— Uglavnom vrlo dobro, ali katkad i užasno loše. Sve ovisi o tomu
kako se osjećaš, a ti postavljaš suviše pitanja.
Rodrigues siđe. Povuče zasun na vratima kabine i pomno provjeri bravu
na svom pomorskom sanduku. Vlas koju je onako neupadljivo stavio još je tu.
A i slična takva vlas, isto tako nevidljiva svima osim njemu, koju je stavio na
korice pomorskog roteirosa, također bijaše nedirnuta.
Na ovom svijetu oprez je majka mudrosti, pomisli Rodrigues. Ima li
kakvog zla ako on dozna da sam ja pilot na Nao del Trato, ovogodišnjem
velikom Crnom brodu iz Makaa? Možda, jer bih mu trebao objašnjavati da je to
levijatan, jedna od najbogatijih i najvećih brodica na svijetu, preko tisuću i šest
stotina tona nosivosti. Možda dođem u napast da mu odam brodski teret, pa
trgovinu, Makao i svakojake zanimljive stvari, koje su veoma, veoma tajnovite i
velika, velika tajna. No, mi smo zaraćeni. Mi protiv Engleza i Nizozemaca.
Otvori dobro podmazanu bravu te izvadi svoj roteiros da provjeri neke
podatke o najbližoj luci. Vidje zapečaćeni omot što mu ga je svećenik, pater
Sebastio, dao uoči odlaska iz Anđira.
Jesu li unutra Englezovi roteirosi?. opet se zapitao.
Odmjeri omot i pogleda isusovačke pečate. Bio je u snažnoj napasti da ih
slomi i sam pogleda što je. Blackthorne mu je rekao da je nizozemsko brodovlje
došlo Magellanovim tjesnacem i ništa drugo! Ingeles postavlja mnogo pitanja, a
ništa sam ne priča, pomisli Rodrigues. Promućuran je on, bistar i opasan.
Jesu li ovo njegovi roteirosi ili nisu? Ako jesu, od kakve li su koristi
svetim očima?
Zadršće pri pomisli na isusovce, franjevce, dominikance, na sve
redovnike, svećenike i na inkviziciju. Ima dobrih svećenika i ima loših
svećenika, a pretežno su loši, ali ipak svećenici. Crkva mora imati svećenike, jer
bez njihova zagovora, mi smo izgubljene ovce u sotonskom svijetu. O, Gospe,
zaštiti me od svakoga zla i od zlih svećenika!
Rodrigues je bio u kabini, s Blackthorneom u luci Andiro, kadli se otvore
vrata i pater Sebastio uđe bez poziva. Jeli su i pili, a u drvenim zdjelicama bili
su im ostaci hrane.
— Lomiš kruh s hereticima? — zapitao je svećenik. — Opasno je s
njima jesti. Zarazni su. Je li ti rekao da je gusar?
— Kršćanski je viteški postupati prema neprijatelju, pater. Kad sam
bio u njihovim rukama, prema meni su bili u redu. Samo uzvraćam milost. —
Kleknuo je i poljubio svećenikov križ. Onda ustane i nudeći mu vino, zapita: —
Čime vam mogu pomoći?
— Želim u Osaku. Ovim brodom.
— Odmah ću ih pitati. — Zapitao je kapetana, a zahtjev je postepeno
išao na vrh do Toda Hiro-macua, koji odgovori da Toranaga ništa nije
spominjao o tome da iz Andira dovezu stranog svećenika pa žali što ne može
povesti stranoga svećenika iz Andira.
Pater Sebastio želio je povjerljivo razgovarati, pa je poslao Engleza na
palubu, a onda je, u skrovitosti kabine, svećenik izvadio zapečaćeni omot.
— Želim da ovo predaš ocu-vizitatoru.
— Ne znam hoće li njegova uzoritost još biti u Osaki kad onamo
stignem. — Rodrigues nije volio da bude nosač isusovačkih tajni. — Možda
budem morao poći natrag u Nagasaki. Možda je moj zapovjednik ekspedicije
ostavio naredbe za mene.
— Onda predaj ocu Alvitu. Svakako mu predaj na ruke.
— Vrlo dobro — kazao je.
— Kad si se zadnji put ispovjedio, sinko?
— U nedjelju, oče.
— Želiš li se sada meni ispovjediti?
— Da, hvala. — Bio je zahvalan svećeniku što ga je to zapitao, jer
nikad se ne zna, kad ti život zavisi o moru. A poslije se osjećao mnogo bolje,
kao i uvijek.
Sad u kabini Rodrigues odloži zamotuljak. Bio je u jakoj napasti. Zašto
pater Alvito? Pater Martin Alvito bio je glavni trgovinski posrednik,
dugogodišnji Taikov osobni tumač i blizak znanac većine utjecajnih daimja.
Pater Alvito putovao je između Nagasakija i Osake i bio jedan od rijetkih ljudi,
a jedini Evropljanin koji je u svako doba imao pristupa Taiku. Taj izuzetno
pametni čovjek je izvrsno govorio japanski, a o njima i njihovu načinu života
znao je više od ijednog čovjeka u Aziji. Sad je bio najutjecajniji portugalski
posrednik u Regentskom vijeću, a osobito kod Išida i Toranage.
Isusovci uvijek smjeste svog čovjeka na tako važan položaj, pomisli
Rodrigues pun strahopoštovanja. Da nije Družbe Isusove, bujica hereze nikad
ne bi bila zaustavljena. Možda bi Portugal i Španjolska prešli na protestantizam,
pa bismo zauvijek izgubili svoju besmrtnu dušu. Gospe!
— Zašto neprekidno misliš na svećenike? — glasno se zapitao
Rodrigues. — Znaš da to uzrujava! — Da. No, i uza to, zašto pater Alvito? Ako
su u zamotu roteirosi, je li zamot namijenjen kakvom kršćanskom daimju? Ili
Išidu, ili Toranagi? Ili samo njegovoj uzoritosti, osobno ocu-vizitatoru? Ili mom
zapovjedniku ekspedicije? Ili će roteirose poslati u Rim, za Španjolce? Zašto
pater Alvito? Pater Sebastio lako mi je mogao reći da predam nekom drugom
isusovcu.
A zašto Toranaga hoće Ingelesa?
U srcu znam da bih trebao ubiti Blackthornea. On je neprijatelj, heretik.
No, tu je i nešto drugo. Osjećam da je taj Ingeles opasnost za sve nas. Zašto to
mislim? Pilot je, izvrstan. Snažan. Inteligentan. Dobar čovjek. Tu nema razloga
za brige. Zašto se onda plašim? Je li podao? Veoma mi se sviđa, ali osjećam da
ga moram uskoro ubiti, što prije, to bolje. Ne u gnjevu! Samo zato da nas
zaštitim. Zašto?
Bojim se njega!
Što da radim? Da to prepustim u ruke Božje? Dolazi oluja, a bit će gadna.
— Bog prokleo mene i moju nedovitljivost! Zašto odmah ne znam što
da uradim?
Oluja je naišla prije zalaska sunca i uhvatila ih na pučini. Kopno bijaše
udaljeno deset milja. Zaton prema kojemu su hrlili bio je sigurno utočište i
ravno pred njima kad se pojaviše na obzorju. Među njima i sigurnom lukom nije
bilo hridina ni plićaka, ali deset milja je deset milja, a more se brzo uzburkavalo
dok je puhao vjetar šiban kišom.
Puhalo je sa sjeveroistoka, na desni bok. Opasno se mijenjao smjer, dok
su zapusi nepredvidljivo kovitlali s istoka ili sjevera. More bijaše mrko. Njihov
kurs bijaše sjeverozapad pa su uglavnom postrance bili izloženi valovima koji
su se podmuklo uzdizali. Čas su bili u dolu, a začas mučno na vrhu vala. Galija
je bila plitka, građena za brzinu i za mirno more, pa iako su veslači bili
nesalomljivi i jako disciplinirani, teško im je bilo držati vesla u moru i tjerati ih.
— Morat ćeš dignuti vesla i pobjeći ispred vjetra! — vikne
Blackthorne.
— Možda, ali još ne! Gdje su ti cojones, Ingeles?
— Ondje gdje trebaju biti, bogamu, i gdje želim da i ostanu!
Obojica su znala, okrenu li u vjetar, neće se moći probiti kroz oluju, pa će
ih valovi i vjetar udaljiti od luke na pučinu. A budu li bježali ispred vjetra,
valovi i vjetar udaljit će ih od luke opet na pučinu, kao i prije, samo brže. Južno
se nalazila ‘Velika dubina’, tisuću milja nije bilo kopna, a uz nesreću i do tri
tisuće milja.
Privezali su se konopcima za stalak kompasa, i to je bilo dobro, dok se
paluba propinjala i posrtala. Držali su se i za ogradu dok su upravljali lađom.
Na brod još nije došla voda. Bio je teško nakrcan i plovio s velikim
gazom što se nije sviđalo njima dvojici. Rodrigues se temeljito pripremio u one
sate dok su iščekivali. Sve bijaše osigurano, a ljudi upozoreni. Hiro-macu i Jabu
rekoše da će neko vrijeme ostati u potpalublju, a onda će doći na palubu.
Rodrigues je slegnuo ramenima i otvoreno im rekao da bi to moglo biti vrlo
opasno. Bio je siguran da ga nisu razumjeli.
— Što će oni učiniti? — zapitao je Blackthorne.
— Tko zna, Ingeles? Sigurno ne plaču od straha, budi uvjeren.
Veslači su žestoko veslali u udubini glavne palube. Inače su na svakom
veslu bila dva čovjeka, ali je Rodrigues sad postavio trojicu. Zbog snage,
sigurnosti i brzine. U potpalublju su čekali drugi veslači koji će ih smijeniti kad
on naredi. Veslački nadzornik na prednjoj palubi bio je iskusan, a njegov ritam
polagan, prilagođen valovima. Galija je još napredovala, iako je ljuljanje bilo
naglašenije, a povratak vesala sporiji. Onda zapusi vjetra postadoše
neujednačeni i izbace veslačkog nadzornika iz takta.
— Pazi sprijeda! — kriknu Blackthorne i Rodrigues gotovo u istom
dahu. Galija se propela da im se smučilo. Dvadeset vesala presiječe zrak
umjesto mora i na brodu nasta kaos. Pogodio ih je prvi vijugavi val i lijeva
ograda bijaše pod vodom. Nemoćno su se bacakali.
— Naprijed! — naredi Rodrigues. — Neka na svakoj strani uvuku
pola vesala! Gospe, požuri, požuri!
Blackthorne je znao da može odletjeti preko palube ako nije vezan
konopcem. No, trebali su uvući vesla ili će biti izgubljeni.
 Odveže čvor i probijaše se po uzgibanoj, masnoj, klizavoj palubi, niz
kratki mostić do glavne palube. Odjednom se galija zanese i baci ga na bok, a
noge mu se sapletu o neke veslače koji su također skinuli sigurnosne konopce i
pokušavali zavesti reda u vesla. Ograda bijaše pod vodom, a jedan čovjek pao je
u more. I Blackthorne je osjećao kako ga nosi. Dohvati ogradu, tetive mu se
napnu, ali ruka izdrži. Onda i drugom rukom dohvati ogradu pa se gutajući vodu
vrati natrag. Nogama napipa palubu i protrese se hvaleći Boga. Pomisli:
potrošio sam svoj sedmi život! Alban Caradoc uvijek je govorio da dobar pilot
mora biti kao mačak, osim što pilot mora imati barem deset života, dok je
mačak i s devet zadovoljan.
Pod njegovim nogama bio je čovjek pa ga odvuče iz morskog zagrljaja.
Držao ga je dok nije bio izvan opasnosti, a onda mu pomogne da se vrati na
svoje mjesto. Osvrne se na krmnicu i opsuje Rodriguesa što je izgubio vlast nad
kormilom. Rodrigues je mahao, pokazivao nešto i vikao, no snažni zapuh vjetra
proguta krik. Blackthorne vidje da im je promijenjen kurs. Sad su bili gotovo u
vjetru, a znao je da je to skretanje bilo isplanirano. Mudro, pomisli on. To će
nam dati predah da se preraspodijelimo, ali gad me mogao upozoriti. Ne volim
zaludu trošiti svoje živote.
Odmahne Rodriguesu i lati se posla oko preraspodjele veslača. Sva su
vesla prestala osim dva na samom pramcu koja su ih lijepo držala u vjetru.
Znakovima i povicima Blackthorne ih prisili da uvuku pola vesala, na
preostalim udvostruči broj veslača. I opet se popne na palubu. Ljudi su bili
stoici. Iako su neki imali tešku morsku bolest, stajali su i čekali slijedeću
naredbu.
Zaton se približavao, ali još se činilo da je udaljen milijun dugih milja.
Nebo je na sjeveroistoku bilo tamno. Šibala ih je kiša, a zapusi vjetra se
pojačavali. Blackthorne se na Erasmusu ne bi zabrinjavao. Lako bi uplovili u
luku ili bi se bezbrižno vratili na svoj pravi kurs i uputili prema svojoj pravoj
luci. Njegov brod bijaše i građen i opremljen za nevrijeme, a galija nije bila . . .
— Što misliš, Ingeles?
— Učinit ćeš ono što budeš htio, bez obzira na to što ja mislim —
vikne nadglasavši vjetar. — No, brod neće izdržati mnogo vode pa ćemo
potonuti kao kamen, a kad slijedeći put pođem na pramac, reci mi da brod
skrećeš u vjetar. Ili još bolje, stavi ga u privjetrinu dok sam ja na konopcu, pa
ćemo obojica doći u luku.
— Bijaše to ruka Božja, Ingeles. Vjetar joj je okrenuo guzicu.
— Stoga sam umalo pao u more.
— Vidio sam.
Blackthorne je odmjeravao poprečno zanošenje galije.
— Ostanemo li na ovom kursu, nikad nećemo stići u zaljev. Za milju,
pa i više, promašit ćemo rt.
— Ostat ću u vjetru. A onda, kad dođe vrijeme, probit ćemo se na
obalu. Znaš li plivati?
 — Znam!
— Dobro! Ja nikad nisam naučio plivati. Previše je opasno. Bolje je
potonuti brzo nego polako, a? — Rodrigues i protiv volje zadršće. — Blažena
Gospe, zaštiti me od groba morskoga! Ova lađa, kurva krmačina trbuha, večeras
će uploviti u luku! Mora. Moj nos kaže, ako se okrenemo i odjurimo, gotovi
smo. Preteško smo nakrcani.
— Olakšaj brod. Baci teret u more.
— Kralj Toady ne bi na to pristao. Mora s teretom stići ili uopće ne
mora stići!
— Pitaj ga.
— Gospe, jesi li gluh? Rekoh ti! Znam da on neće pristati!
Rodrigues priđe kormilarima pa provjeri jesu li razumjeli da i dalje
moraju ploviti u vjetar, neizostavno.
— Pripazi na njih, Ingeles! Ti si zapovjednik! — Odveže konopac oko
pojasa i sigurnim korakom pođe niz most. Veslači su ga pomno motrili dok je
išao prema kapetan-sanu na prednjoj palubi da mu pokretima i riječima objasni
što je naumio. Na palubu dođu Hiro-macu i Jabu. Kapetan-san im izloži nakanu.
Obojica bijahu blijedi, ali ostanu mrtvi-hladni i nisu ni povraćali. Pogledaju
kroz kišu u pravcu obale, slegnu ramenima pa se opet vrate u potpalublje.
Blackthorne je zurio u zaljev na lijevoj strani broda. Znao je da je naum
opasan. Morat će čekati dok ne promakne rt, a onda će morati skrenuti s vjetra,
opet udariti pravac sjeverozapad i boriti se za goli život. Jedro im neće pomoći.
Izvući će ih jedino njihova veslačka snaga. Južna strana zaljeva bila je stjenovita
i hridinasta. Ako krivo procijene vrijeme, more će ih tamo baciti na obalu i
izgubit će brod.
— Ingeles, ovamo naprijed! — Portugalac mu je mahao. Blackthorne
ode naprijed. — A jedro? — vikne Rodrigues.
— Ne. Više će nam štetiti nego koristiti.
— Onda ostaj ovdje. Ako kapetan izgubi takt ili pogine, preuzmi brod.
U redu?
— Još nikad nisam plovio na galiji, niti vodio veslače. Pokušat ću.
Rodrigues pogleda prema kopnu. U uskovitlanoj kiši rt se pojavi pa
iščezne. Uskoro će se morati probiti. Oluja je jačala, a vrhovi valova već su bili
sama bijela pjena. Trka među rtovima izgledala je podmuklo. Ovo će biti
tegobno, pomislio je. Onda pljune i odluči se.
— Idi na krmu, Ingeles. Preuzmi kormilo. Na moj znak usmjeri zapad-
sjeverozapad prema onoj točki. Vidiš li je?
— Vidim.
— Ne oklijevaj i drži taj kurs. Budno motri na mene. Ovaj znak znači
‘snažno lijevo’, ovaj ‘snažno desno’, a ovaj ‘samo naprijed’.
— Vrlo dobro.
— Gospe ti, hoćeš li čekati moje naredbe i slušati moje naredbe?
— Želiš da preuzmem kormilo? Ili ne?
 Rodrigues je znao da je upao u stupicu.
— Moram ti vjerovati, Ingeles, a mrsko mi je što ti vjerujem. Idi na
krmu — reče. Vidje da Blackthorne čita što mu je u očima pa da odlazi. Onda se
predomisli pa zovne za njim: — Hej, ti bahati gusaru! Bog s tobom!
Blackthorne se zahvalno okrene.
— I s tobom, Španjolče!
— Pišam ja na sve Španjolce! Živio Portugal!
— Drž’ kurs!
Stigli su u luku, ali bez Rodriguesa. Pao je u more kad mu je pukao
konopac. Brod je bio nadohvat sigurnosti kad je sa sjevera naišao veliki val, pa
iako su već nakupili mnogo vode i izgubili kapetana Japanca, bijahu sad
preplavljeni vodom. More ih je tjeralo natrag prema hridinastoj obali.
Blackthorne je vidio kad je Rodrigues pao. Gledao ga je kako dašće i
koprca se u uspjenjenom moru. Oluja i valovi odvukli su ih daleko na jug
zaljeva i gotovo su bili na stijenama, a svi su na brodu znali da je brod
izgubljen..
Dok je Rodrigues bio uz bok, Blackthorne mu je dobacio drveni pojas za
spašavanje. Portugalac se borio da uhvati pojas za spašavanje, ali more mu ga
istrgne. Veslo udari na njega, a on posegne za njim. Sruči se kiša i posljednje
što je Blackthorne vidio od Rodriguesa bijaše ruka, slomljeno veslo, a baš pred
njim val što je jurio prema nemirnoj obali. Mogao je zaroniti ispod broda,
doplivati do njega i ostati živ. Možda, možda je bilo vremena, ali njegova je
prva dužnost bila prema brodu. I njegova posljednja dužnost bila je prema
brodu, a njegov je brod bio u opasnosti.
Stoga okrene leđa Rodriguesu.
Val je odnio neke veslače, a drugi su se borili da popune prazna mjesta.
Nostromo je junački skinuo konopac s pojasa.
Skočio je na prednju palubu, pričvrstio se i pojačao ritam. Iznova je počeo
i korovođa, a veslači su pokušavali da u halabuci čuju naredbe.
— Isogiiiiii! — drekne Blackthorne sjetivši se te riječi. Svom težinom
naslonio se na kormilo kako bi pramac bio više u vjetru, a onda ode na ogradu i
udaraše ritam, uzvikujući: jedan-dva, jedan-dva, u nastojanju da ohrabri posadu.
— Hajde, gadovi, vuuucite!
Galija bijaše na stijenama, zapravo su stijene bile samo na krmi, lijevo i
desno. Vesla su uranjala i tjerala, ali brod nikako da se makne. Vjetar i valovi su
pobjeđivali i očigledno vukli brod natrag.
— Hajde, povucite, gadovi! — ponovno vrisne Blackthorne dok je
rukom udarao ritam. Njegova snaga prelazila je na veslače. Najprije su
izjednačili snagu s morem, a onda su more nadjačali.
Brod se odmakne od stijena. Blackthorne je držao kurs prema zavjetrini
obale. Uskoro su došli u mirnije vode. Još je bilo vjetra, ali iznad njih. Još je
trajala oluja, ali na pučini.
— Spustite desno sidro!
 Riječi nitko nije razumio, ali svi pomorci znali su što on želi. Pojure da
ispune njegovu naredbu. Sidro pljusne u more. Pustio je da brod lagano uspori
kako bi ispitao čvrstoću sidrišta. Nostromo i veslači shvatiše njegovu nakanu.
— Spustite lijevo sidro!
Kad mu je brod bio izvan opasnosti, osvrnuo se unatrag na krmu. Okrutna
crta obale jedva se nazirala kroz kišu. Mjerkao je more i razmatrao mogućnosti.
Portugalski roteiros je dolje, pomisli, namočen. Mogao bih brod odvesti u
Osaku. Mogao bih ga vratiti u Andiro. No, jesam li imao pravo kad ga nisam
slušao? Nisam se oglušio o Rodriguesa. Bio sam na stražnjoj palubi. I to sam.
— Prema jugu! — vrisnuo je Rodrigues kad su ih vjetar i valovi
odnijeli pogibeljno blizu stijenama. — Okreni i bježi pred vjetrom!
— Ne! — odvratio je, uvjeren da im je jedina mogućnost pokušaj da
uđu u luku jer će se na otvorenom moru beznadno batrgati. — Možemo uspjeti!
— Bog te prokleo, sve ćeš nas pobiti!
No, ja nikoga nisam ubio, pomisli Blackthorne. Rodrigues, znali smo i ti i
ja da je na meni ležala odluka, ako je uopće bilo vremena za odluku. Imao sam
pravo. Brod je na sigurnom. Ništa drugo nije bitno.
Mahne nostromu koji pohrli s prednje palube. Oba kormilara su lipsala,
ruke i noge gotovo su im bile otkinute od zglobova. Veslači bijahu poput leševa.
Bespomoćno su se srušili na vesla. Drugi su im izmalaksali došli iz potpalublja
u pomoć. Hiro-macu i Jabu bijahu dotučeni. Pomogli su im da se popnu na
palubu, ali čim su se našli na palubi, oba daimja se osove.
— Haj, Anđin-san? — zapita nostromo. Bio je to čovjek srednjih
godina jakih bijelih zuba i širokog, preplanulog lica. Blijed biljeg ostao mu je na
obrazu, ondje gdje ga je more njime lupilo o ogradu.
— Jako dobro si se držao — reče Blackthorne ne mareći što ga on
neće razumjeti. Znao je da će shvatiti njegovu namjeru i osmijeh. — Da, jako
dobro. Sad si kapetan-san. Vakarimasu! Ti! Kapetan-san!
Čovjek je razjapljenih usta u njega buljio, a onda se naklonio da bi sakrio
i zabezeknutost i zadovoljstvo.
— Vakarimasu, Anđin-san. Haj! Arigato goziemašita!
— Čuj, kapetan-san — reče Blackthorne. — Daj ljudima jelo i piće.
Toplo jelo. Ovdje ćemo prenoćiti. — Blackthorne mu objasni pokretima.
Novi kapetan smjesta se okrene i drekne novim autoritetom. Mornari
odmah pojure da ga poslušaju. Novi kapetan je s ponosom pogledao krmenu
palubu. Šteta što ne znam govoriti tvoj barbarski jezik, pomisli on sav sretan.
Onda bih ti mogao zahvaliti, Anđin-sane, zato što si spasio brod, a s brodom
život gospodara našega Hiro-macua. Tvoja nam je čarolija ulila nove snage. Bez
tvoje čarolije bili bismo izgubljeni. Možda i jesi gusar, ali si izvrstan
moreplovac, a dok si pilot, slušat ću te vjerno.
Nisam vrijedan da postanem kapetan, ali pokušat ću zaslužiti tvoje
povjerenje.
— Što želite da sad uradim? — zapitao je.
 Blackthorne je gledao u more. Dno je bilo mutno. U sebi je računao
sidrište, a kad je bio siguran da sidra nisu pokliznula i da je dno čvrsto, reče:
— Spusti u more čun. I nađi dobra veslača. — Blackthorne je opet
pokretima i riječima objasnio što želi. Smjesta spuste čamac s veslačem.
Blackthorne dođe do brodske ograde i spustio bi se niz bok, kadli ga zaustavi
oštar glas. Ogleda se. Tamo bijaše Hiro-macu, a uz njega Jabu.
Starac je imao velike modrice po vratu i ramenima, ali sveudilj je nosio
dugi mač. Jabuu je tekla krv iz nosa, lice mu je bilo u modricama, a kimono
zaprljan. Pokušavao je zaustaviti krv komadićem tkanine. Obojica su bila mrtvi-
hladni, očigledno se nisu osvrtali na svoje ozljede niti na prohladni vjetar.
Blackthorne se uljudno nakloni.
— Haj, Toda-sama?
Opet oštre riječi. Starac mačem pokaza čun i odmahne glavom.
— Tamo Rodrigu-san! — Blackthorne umjesto odgovora upre u južnu
obalu. — Ja ići, pogledam!
— Ije! — Hiro-macu opet odmahne glavom i dugo govoraše. Očito
mu je uskraćivao dopuštenje zbog opasnosti.
— Ja sam Anđin-san ovog kurvanjsko-kučkinog broda i ako želim na
kopno, idem na kopno. — Blackthorneov je glas bio jako uljudan, ali jak, a isto
tako bijaše jasno i što on želi. — Znam da čamac neće izdržati ovo more. Haj!
No, idem tamo na kopno, na ono mjesto. Vidiš li onaj rt, Toda Hiro-macu-
sama? Kraj one malene stijene. Probit ću se oko rta. Ne žuri mi se umrijeti, a
nikamo ne mogu pobjeći. Želim donijeti tijelo Rodrigu-sana. — Gurne nogu
preko ograde. Mač u koricama malčice se pomaknuo. Sledio se, ali pogled mu
ostade ustaljen, a lice mirno.
Hiro-macu bijaše u nedoumici. Shvaćao je da pilot želi naći tijelo
Rodrigu-sana, ali tamo je bilo opasno poći, pa i pješice, a gospodar Toranaga
rekao je da barbarina dovedu natrag živa i zdrava, pa će ga i dovesti živa i
zdrava. Isto tako bijaše jasno da je čovjek čvrsto odlučio otići.
Vidio ga je u oluji kako poput opakog morskog kamija neustrašivo stoji
na klimavoj palubi, u svom elementu, kao dio oluje. Tad je tužno pomislio:
bolje da ovog čovjeka i sve barbare kao što je on vratimo na kopno gdje
možemo izaći s njima na kraj. Na moru smo u njihovoj vlasti!
Vidje da je gusar nestrpljiv. Što su neuglađeni, pomislio je. Pa ipak ti
moram zahvaliti. Svi kažu da si samo ti zaslužan što je brod u luci, da je onaj
Rodrigu-Anđin izgubio živce i odmaknuo nas od kopna, ali ti si održao naš kurs.
Da! Da smo se otisnuli na pučinu, sigurno bismo potonuli, a ja bih iznevjerio
gospodara. O, Buda, sačuvaj me od toga!
Svi su ga udovi boljeli, a hemoroidi su mu se nahladili. Iscrpio ga je
napor da se stoički drži pred svojim ljudima, Jabuom, posadom, pa i ovim
barbarinom. O, Buda, tako sam umoran! O, kad bih mogao leći u kadu i umakati
se i umakati i jedan dan počinuti od bola. Samo jedan dan. Prestani sa svojim
glupim ženskastim mislima! Boluješ već gotovo šezdeset godina. Što je
muškarcu patnja? Povlastica! Prikrivanje patnje je mjerilo muškosti. Hvali Budu
što si još živ da štitiš svoga gospodara, jer mogao si sto puta biti mrtav. Da!
Hvalim Budu.
Ali more mrzim. Mrzim hladnoću! I mrzim bol.
— Ostani gdje si, Anđin-sane — reče pokazujući tokom mača da bude
jasniji. Sumorno ga je zabavljala ledeno plava vatra u čovjekovim očima. Kad
se uvjerio da ga je razumio, letimično zirne na nostroma. — Gdje smo? Čije je
ovo leno?
— Ne znam, gospodine. Mislim da smo negdje u pokrajini Ise. Mogli
bismo nekoga poslati na obalu u najbliže selo.
— Možeš li nas odvesti u Osaku?
— Ako ostanemo jako blizu obali, gospodine, i budemo li plovili
polako i jako pomno. Ja ove vode ne poznajem i ne bih vam mogao zajamčiti
sigurnost. Nemam dovoljno znanja, a na brodu nema nikoga, gospodine, tko je
vičan tome. Osim ovoga pilota. Da je po meni, savjetovao bih vam da idete
kopnenim putem. Nabavili bismo vam konje ili nosiljke.
Hiro-macu gnjevno zatrese glavom. Bilo je posve isključeno da odu
kopnom. Predugo bi trajalo — put bijaše planinski, a putova je bilo malo — pa
bi morali proći kroz mnoge teritorije koje drže Išidovi saveznici, neprijatelji.
Toj opasnosti pridruživale su se i brojne razbojničke skupine koje su opsjedale
klance. To bi značilo da mora povesti sve svoje ljude. Naravno, razbojnike bi
mogao odbiti, ali nikad se ne bi mogao probiti kad bi Išido ili njegovi saveznici
odlučili da ga spriječe. Sve to bi ga još više usporilo, a imao je upute da brzo i
sigurno izruči teret, barbarina i Jabua.
— Budemo li išli uz obalu, koliko će to potrajati?
— Ne znam, gospodine. Četiri-pet dana, a možda i više. Osjećao bih
se jako nesigurnim. Nisam kapetan, jako žalim.
To znači, pomisli Hiro-macu, da mi mora pomoći ovaj barbarin. Da mi ne
ode na obalu, morat ću ga vezati. A tko zna hoće li surađivati vezan?
— Koliko ćemo morati ovdje ostati?
— Pilot je rekao, preko noći.
— Hoće li dotad proći oluja?
Hiro-macu je proučavao planinsku obalu, pa pilota. Oklijevao je.
— Smijem li nešto predložiti, Hiro-macu-sama? — zapita Jabu.
— Da, da, jasno — nestrpljivo će on.
— Čini se da nam je potrebna gusarova pomoć da stignemo u Osaku.
Pa zašto ga ne bismo pustili na obalu? No, s njim pošaljimo ljude koji će ga
štititi i naredimo im da se vrate prije mraka. Što se tiče putovanja kopnom,
slažem se da bi vam bilo previše opasno. Da vam se išta dogodi, nikad to ne bih
mogao sebi oprostiti. Kad se oluja ispuše, bit ćete sigurniji na brodu, a i mnogo
ćete brže stići u Osaku, neh? Sigurno do sutra u zalazak sunca.
Hiro-macu neodlučno kimne glavom.
— Vrlo dobro. — Mahne jednom samuraju. — Takataši-sane! Povest
ćeš šest ljudi i idete s pilotom. Ako nađete Portugalčevo tijelo, dovezite ga. No,
ako barbarinu padne ijedna trepavica, ti i tvoji ljudi smjesta ćete počiniti
seppuku.
— Da, gospodaru.
— I pošalji dva čovjeka u najbliže selo i točno utvrdi gdje smo i na
čijem smo lenu.
— Da, gospodaru.
— S vašim ću dopuštenjem, Hiro-macu-sane, odvesti skupinu na obalu
— reče Jabu. — Stignemo li u Osaku bez gusara, toliko ću se stidjeti da ću se
ionako smatrati obaveznim ubiti. Želio bih čast da smijem provesti vaše
naredbe.
Hiro-macu kimne. Iznenadio se što se Jabu izlaže tolikoj pogibelji. Siđe u
potpalublje.
Kad je Blackthorne shvatio da Jabu ide s njim na kopno, bilo mu brže
zakuca. Nisam zaboravio Pieterzoona, ni svoju posadu, ni jamu, ni krikove, ni
Omija, ništa od svega onoga. Čuvaj svoj život, gade!
 DEVETO POGLAVLJE

Brzo stignu na kopno. Blackthorne je kanio biti vođa, ali Jabu je prigrabio
taj položaj, udario snažan tempo i čvrsto odlučio da ga i održi. Preostala
šestorica samuraja pažljivo su ga motrila. Nemam kamo pobjeći, budale,
pomislio je, krivo tumačeći njihovo zanimanje, dok je očima automatski
proučavao zaljev, tražio plićake i skrovite hridi, mjerio dubine. Sve je to
pohranjivao u mozgu da kasnije opiše.
Put ih je najprije vodio uz žalo, a onda kratak uspon po stijenama koje je
uglačalo more, pa uz stazu koja je oivičavala hridinu i opasno krivudala na jug
oko rta. Prestala je kiša, ali ne i vjetar. Što su se više primicali isturenom jezičku
zemlje, to su se veliki valovi koji su huktali o stijene, sve više raspršivali u
zraku. Uskoro su bili promočeni.
Blackthorne se naježurio, no Jabuu i ostalima, koji su bezbrižno tutnuli
lagani kimono u pojas, kao da nije smetala vlažnost ni hladnoća. Vjerojatno je
istina ono što je rekao Rodrigues, pomisli, i opet ga obuzme strah. Japi nisu
građeni kao mi. Oni ne osjećaju kao mi hladnoću, glad, oskudicu i rane. Oni su
bliži životinjama. U usporedbi s nama živci su im otupjeli.
Nad njima uzdizala se hridina visoka sedamdesetak metara. Dvadeset
metara ispod njih obala. A iza i unaokolo same planine, nijedne kuće ni kolibe u
cijelom zaljevu. Nikakvo čudo jer nije bilo mjesta za polja. Žalo je naglo
prelazilo u hridine, a zatim u granitnu planinu. Na gornjim obroncima rasla su
stabla.
Puteljak je uranjao i uzdizao se uz hridinu, veoma pogibeljan, a rastresite
površine. Blackthorne je gazio savijajući se na vjetru. Opazi da su Jabuove noge
snažne i mišićave. Oklizni se, kurvanjski gade, pomislio je. Oklizni se i smrskaj
na stijenama pod nama. Hoćeš li vrisnuti? Što bi te moglo natjerati da vrisneš?
S naporom svrne oči s Jabua. Opet je proučavao obalni pojas, svaku
usjekotinu, rascijep i vododerinu. Puhao je vjetar ispunjen morskim kapljicama i
suze mu udare na oči. More se prelijevalo, kovitlalo i dizalo. Znao je da su
izgledi da nađu Rodriguesa minimalni. Zacijelo ima isuviše spilja i skrovišta
koje nikad neće stići pretražiti. No, morao se iskrcati na kopno i pokušati.
Dugovao je to Rodriguesu. Svi su piloti bespomoćno molili da na kopnu umru i
da ih na kopnu pokopaju. Svi su oni vidjeli i odviše leševa podbuhlih od mora,
tjelesa koja su rakovi napola pojeli i osakatili.
Skrenu iza rta i sa zahvalnošću zastanu u zavjetrini. Nisu trebali ići dalje.
Ako tijelo nije u privjetrini onda je skriveno, progutano ili već odneseno na
pučinu, u dubine. Jedno kilometar od njih ribarsko se seoce ugnijezdilo u bijelu
raspjenjenu obalu. Jabu mahne dvojici samuraja. Odmah se naklone i otrče
prema seocu. Posljednji pogled Jabu obriše s lica kišu, pogleda Blackthornea i
mahne im neka se vrate. Blackthorne kimne i opet krenu. Jabu na čelu. Samuraji
su ga još pomno motrili i on opet pomisli koliko li su glupi.
A kad su se vratili na pola puta, ugledao je Rodriguesa.
 Tijelo je zapalo u rascijep između dviju velikih stijena iznad morske
površine, ali ipak su ih djelomično zapljuskivali valovi. Jedna ruka ispružena
naprijed, a druga još zgrčena na slomljenom veslu koje se lagano gibalo na
plimi i oseki. To je gibanje privuklo Blackthorneovu pažnju dok se svijao na
vjetru i gazio za Jabuom.
Jedini put donde vodio je po niskoj hridi, visokoj samo dvadesetak
metara, ali bila je jako strma i gotovo nije bilo uporišta.
A plima?, pomisli Blackthorne. Sad je oseka, a ne plima. More će ga opet
odnijeti na pučinu. Isuse, gadno izgleda dolje! Što li će biti?
Priđe bliže rubu. Jabu mu smjesta prepriječi put odmahujući glavom, a
ostali samuraji ga opkole.
— Samo pokušavam bolje vidjeti, za ljubav Kristovu! — reče on. —
Ne pokušavam pobjeći! Kamo, do vraga, i mogu pobjeći?
Malo ustukne i zagleda se dolje. Slijedili su njegov pogled i nešto
čavrljali. Uglavnom je govorio Jabu.
Nema mogućnosti, zaključi on. Previše je opasno. U zoru ćemo se vratiti i
donijeti konopce. Ako bude tu, tu je, i zakopat ću ga na kopnu. Neodlučno se
okrenuo, a pritom se odlomi rub litice i on klizne. Jabu i ostali smjesta ga zgrabe
i povuku natrag. Tad iznenada shvati da se oni brinu samo za njegovu sigurnost.
Oni me samo nastoje zaštititi!
Zašto žele da budem izvan opasnosti? Zbog Tora? Kako li se zove?
Toranaga? Zbog njega? Da, ali možda i zato što na brodu nema nikoga tko bi
mogao pilotirati. Jesu li me zato pustili da dođem na kopno, neka bude po
mojemu? Da, zacijelo je tako. Sad imam moć nad brodom, nad starim daimjom
i nad ovim gadom. Kako bih je mogao iskoristiti?
Opustio se, zahvalio im i lutao očima ispod sebe.
— Moramo ga podići, Jabu-sane. Haj! Jedini put je ovaj. Po hridi. Ja
ću ga donijeti gore, ja, Anđin-san! — Opet krene naprijed kao da će se spustiti
dolje. Oni ga opet zadrže, a on reče, hineći tjeskobu: — Moramo prenijeti
Rodrigu-sana. Gle! Nema mnogo vremena, mrači se.
— Ije, Anđin-sane! — reče Jabu.
Nadnio se nad Jabua.
— Ne pustiš li me, Jabu-sane, pošalji jednog svog čovjeka. Ili pođi ti.
Ti!
Zavijao je vjetar oko njih i plakao na litici. Jabu pogleda dolje,
prosuđujući vrlet i sve manje vidjelo. Znao je da je Jabu zagrizao. Upao si u
stupicu, gade, taština te namamila u stupicu. Kreneš li dolje, ozlijedit ćeš se.
Molim te, nemoj se ubiti, samo slomi noge ili gležanj. Onda se utopi!
Jedan samuraj počne se spuštati, ali Jabu mu naredi neka se vrati.
— Vrati se na brod. Odmah donesi konope — reče Jabu. Čovjek otrči.
Jabu odbaci svoje sandale na remenčiće. Izvadi iz pojasa mačeve pa ih
skloni na sigurno.
— Čuvajte ih i čuvajte barbarina. Ako se išta dogodi mačevima ili
njemu, nasadit ću vas na vaše mačeve.
— Molim vas, dopustite da ja siđem, Jabu-sama — javi se Takataši.
— Ako se ozlijedite ili poginete, ja ću ...
— Misliš da možeš uspjeti u onom gdje ću ja zakazati?
— Ne, gospodine. Jasno da ne!
— Dobro.
— Onda, molim vas, pričekajte konopce. Nikad ne bih sebi mogao
oprostiti ako vam se išta dogodi. — Takataši je bio onizak i zdepast, s gustom
bradom.
Zašto da ne pričekam konope?, zapita se Jabu. To bi bilo razumno, da. Ali
ne i pametno. Svrne uvis pogled na barbarina i kratko kimne glavom. Znao je da
je izazvan. To je očekivao. Nadao se tome. Zato sam se dobrovoljno javio za
ovaj zadatak, Anđin-sane, pomisli on likujući. Uistinu si jako prostodušan. Omi
je imao pravo.
Jabu skine promočeni kimono. Samo u bedrenom povezu ode na rub litice
i iskuša podlogu preko stopala svojih pamučnih tabija, čarapica-cipela. Bolje da
ih zadržim na nogama, pomisli on. Njegova volja i tijelo, prekaljeni u
doživotnom učenju koje mora proći svaki samuraj, nadvladavali su hladnoću
koja ga je spopadala. Tabi će mi dati čvršće gazište, bar neko vrijeme. Bit će mi
potrebna sva snaga i spretnost da se živ spustim. Isplati li se?
U toku oluje i probijanja u zaljev došao je na palubu i zauzeo mjesto na
veslu. Blackthorne ga nije zapazio. Zadovoljno je trošio svoju snagu s
veslačima, jer je mrzio nezdravu zagušljivost potpalublja i mučninu koja ga je
obuzimala. Zaključio je da je bolje umrijeti na svježem zraku nego se dolje
ugušiti.
Dok je s veslačima radio na oštroj studeni, počeo je motriti pilote. Posve
je jasno shvaćao da su na moru brod, i sve što je na brodu, u vlasti te dvojice.
Piloti su bili u svom elementu, juhali su na klimavim palubama isto onako
nehajno kao što je on galopom jurio na konju. Nijedan Japanac na brodu nije se
mogao s njima usporediti. Ni po vještini, ni po hrabrosti, ni po znanju. A
postepeno je tu spoznaju razradio u veličanstvenu predodžbu. Moderni
barbarski brodovi puni samuraja, na kojima su piloti samuraji, kapetani samuraji
i mornari samuraji. Njegovi samuraji!
Kad bih za početak imao samo tri barbarska broda, lako bih mogao
vladati na pomorskim putovima između Jeda i Osake. Sa sjedištem na Izuu
mogao bih zadržati sve brodove. Ili ih propustiti. Tako i gotovo svu rižu i svilu.
Zar tad ne bih ja bio arbitar među Toranagom i Išidom? U najmanju ruku,
ravnoteža među njima?
Još se nijedan daimjo nije otisnuo na more.
Nijedan daimjo nema brodove ni pilote.
Osim mene!
Imam brod, imao sam brod, a sad bih mogao povratiti svoj brod, ako
budem pametan. Imam pilota, dakle on je i učitelj novih pilota, ako ga uspijem
dobiti od Toranage. Ako ga uspijem nadvladati.
Kad svojim pristankom postane moj vazal, obučavat će moje ljude. I
graditi brodove.
No, kako da ga pretvorim u odanog vazala? Jama mu nije slomila duh.
Najprije ga izdvoji i zadrži sama! Zar nije Omi tako rekao? Onda bih
ovoga pilota mogao nagovoriti da se ponaša pristojno i naučiti ga da govori
japanski. Da. Omi je jako pametan. Možda je odviše pametan. Kasnije ću
razmišljati o Omiju. Saberi misli oko pilota. Kako nadvladati barbarina,
kršćanskog žderača govana?
Što je ono rekao Omi? ‘Oni cijene život. Njihovo glavno božanstvo, Isus
Krist, naučava ih da se vole i da cijene život.’ Bih li mu ja mogao vratiti život?
Spasiti ga? Da, bilo bi to jako dobro. Kako da ga slomim?
Jabua je uzbuđenje toliko ponijelo da nije zapažao kretanje broda ni mora.
Nad njim se razlije val. Vidje kako obuhvaća i pilota. No, on nije znao za strah.
Jabu se zapanji. Kako netko tko je krotko dopustio neprijatelju da mu popiša
leđa zato da spasi život beznačajnom vazalu, ima snage da zaboravi takvu
vječitu sramotu i da stoji na krmenoj palubi i kao kakav legendarni junak
izaziva bogove morske u borbu, da spasi te iste neprijatelje? A onda, kad je
veliki val odnio Portugalca, a brod se zanosio, Anđin-san čudotvorno se smijao
smrti, a njima dao snage da se udalje od stijena.
Nikad ih neću razumjeti, pomislio je.
Na rubu litice Jabu se posljednji put ogleda. Ah, Anđin-sane, znam da
misliš da srljam u smrt, da si mi postavio stupicu. Znam da ti ne bi dolje sišao,
pomno sam te motrio. No, odrastao sam u planinama, a mi u Japanu pentramo
se iz ponosa i iz zadovoljstva. Stoga sad prelazim na igru po svojim, a ne po
tvojim uvjetima! Pokušat ću, a ako poginem, ništa! Ali, ako uspijem, onda ćeš ti
kao muškarac znati da sam bolji od tebe, po tvojim pravilima igre. Nadalje, bit
ćeš mi dužnik ako donesem gore tijelo.
Postat ćeš moj vazal, Anđin-sane.
Okretno se počne spuštati niz liticu. Na pola puta se oklizne. Lijevom se
rukom pridrži za izbočinu. Tako je zaustavio pad i njihao se između života i
smrti. Duboko je zarivao prste, osjećao kako mu zahvat popušta. Gurao je nožne
prste u procijep, boreći se da nađe novo uporište. Dok mu je lijeva ruka
izmicala, prstima nađe procijep i zadrži se. Očajnički obgrli hridinu. Još nije
uspostavio ravnotežu. Stiskao se uz hridinu i tražio uporišta. Tad mu popusti
rascijep pod nogama. Rukama se uspio uhvatiti za drugu izbočinu, tri metra
ispod, i na tren visio, jer je i ta izbočina popustila. Zadnjih sedam metara je
padao.
Pripremio se najbolje što je mogao i dočekao se na noge kao mačka da
ublaži udarac. Odbio se o vrletnu stijenu i sklupčao.
Razderane je ruke privijao uz glavu da se zaštiti od lavine kamenja koja je
mogla uslijediti. Ali nije bilo ništa. Prodrma glavu da razbistri misli i ustane.
Uganuo je gležanj. Prodorna bol popne mu se iz noge u utrobu. Počne ga
oblijevati znoj. Krvarili su mu prsti na nogama i nokti, ali to se moglo i
očekivati.
Boli nema. Bol nećeš osjetiti. Uspravno ustaj! Gleda te barbarin.
Zapljusne ga stup zapjenjene morske vode, a hladnoća mu priguši bol.
Brižno je klizio po stijenama obraslim morskom travom. Odgurne se preko
procijepa i nađe se nad tijelom.
Jabu odjednom utvrdi da je Portugalac još živ. Provjeri, a onda sjedne na
tren. Želim li da bude živ ili mrtav? Što je bolje?
Ispod stijene ispuza rak pa buć u more. Nahrupe valovi. Osjetio je kako
mu sol peče rane. Što je bolje: živ ili mrtav?
Nesigurno se osovio i povikao:
— Takataši-sane! Još je živ ovaj pilot! Idi na brod i donesi nosila! I
liječnika, ako imamo kojeg na brodu!
Takatašijeve riječi slabašno su doprle na vjetru.
— Da, gospodaru! — A svojim ljudima, dok je trčao, dobaci: —
Pazite na barbarina, da mu se nešto ne dogodi!
Jabu zirne prema galiji koja se mekano ljuljala na sidrištu. Onaj prvi
samuraj koga je poslao po konope već se nalazio kraj čamca. Gledao je kako
čovjek uskače u jedan čamac i odbija se od obale. Nasmiješi se samom sebi i
zirne unatrag. Blackthorne je došao na rub hridi i nešto mu usrdno dovikivao.
Što mi on pokušava reći?, zapita se Jabu. Vidje kako pilot upire prstom
prema moru, ali njemu to nije ništa značilo. More bijaše nemirno i uzburkano,
ali nimalo drukčije nego prije.
Naposljetku Jabu odustane od pokušaja da razumije i posveti pažnju
Rodriguesu. S tegobom ga digne na stijene izvan vode. Portugalčevo disanje
bijaše isprekidano, ali je izgledalo da ima jako srce. Imao je mnogo modrica.
Kroz kožu na lijevom listu stršala mu je smrskana kost. Kao da mu je desno
rame iščašeno! Jabu je gledao postoji li krvarenje iz bilo kojeg otvora, ali ništa.
Ako nije iznutra ozlijeđen, možda će živjeti, pomislio je.
Daimjo je odviše puta bio ranjen i vidio je previše mrtvih i ranjenih pa je
već stekao stanovitu vještinu u dijagnozi. Ako Rodrigua utoplimo, zaključi on,
dademo mu sake, mirisne trave i mnogo toplih kupki, ostat će živ. Možda više
neće moći hodati, ali će živjeti. Da! Želim da ovaj čovjek živi. Ako i ne bude
mogao hodati, nije važno. Možda će tako biti i bolje. Imat ću rezervnog pilota.
Ovaj čovjek svakako meni duguje svoj život. Ako gusar ne bude htio sa mnom
surađivati, možda bih mogao iskoristiti ovoga. Bi li mi se isplatilo da tobože
prijeđem na kršćanstvo? Da li bih time pridobio njih dvojicu?
Što bi učinio Omi?
Mudar je taj Omi. Da. Previše mudar? Omi isuviše brzo isuviše toga vidi.
Ako je tako dalekovidan, zacijelo mu je jasno da će njegov otac postati glavar
plemena ako ja nestanem, a moj sin je odviše neiskusan da se sam održi. Poslije
svog oca, Omi je glava. Neh?
A da Omija dam barbarinu? Kao igračku. Kako bi to bilo?
 Odozgo odjeknu tjeskobni povici. Tad shvati na što ga je barbarin
upozoravao. Plima! Brzo je nadolazila plima. Već je prekrivala tu stijenu.
Mukotrpno se osovi i lecne kad bol nadre iz gležnja. More je preprečavalo svaki
drugi bijeg uz obalu. Ustanovi da je crta na stijeni dokle dopiru plime viša od
čovjekove visine.
Pogleda čamac. Sad bijaše blizu broda. Takataši je još trčao iz petnih žila
uz obalu. Konopi neće stići na vrijeme, pomislio je.
Marljivo je proučavao okolno područje. Nije bilo puta uz hrid. Nijedna
stijena nije pružala utočište. Špilja nije bilo. Prema pučini su bili izbočeni
grebeni, ali nije mogao doći do njih. Plivati nije znao, a ništa nije mogao
upotrijebiti kao splav.
Oni odozgo su ga gledali. Barbarin mu je pokazivao morske grebene i
davao mu znakove neka prepliva. Jabu odmahnu glavom. Opet je brižno motrio
unaokolo. Ništa!
Uzmaka nema, pomislio je. Sad si osuđen na smrt. Pripremi se!
Karma, reče samom sebi i okrene se od njih. Udobnije se smjestio i
uživao u silnoj vedrini koja mu je poklonjena. Zadnji dan, zadnje more, zadnje
svjetlo, zadnja radost. Sve posljednje! Što je lijepo more, nebo, studen i sol!
Počeo je razmišljati o posljednjoj pjesmi koju bi sada, po običaju, trebao složiti.
Osjećao se sretnim. Imao je vremena da bistro promisli.
— Čuj, ti kurvanjsko kopile! — vikao je Blackthorne. — Nađi neku
izbočinu! Valjda negdje postoji nekakva izbočina!
Samuraji su mu stajali na putu i zurili u njega kao da je poludio. Njima je
bilo jasno da uzmaka nema i da se Jabu mirno sprema za ugodnu smrt, kao što
bi i oni uradili na njegovu mjestu. Blackthorneovo drečanje im je smetalo, a
znali su da smeta i Jabuu.
— Gledajte dolje, svi! Možda postoji nekakva izbočina!
Jedan od njih ode na rub i zapilji se. Slegne ramenima, obrati se svojim
drugovima, a onda i oni slegnu ramenima. Kad god bi se Blackthorne pokušao
približiti rubu da pogledom traži uzmak, oni bi ga spriječili. Lako je mogao
nekoga od njih poslati u smrt i bio je u toj napasti. No, shvaćao je njih i njihove
muke. Smisli kako da pomogneš onome gadu! Moraš spasiti njega da spasiš
Rodriguesa.
— Hej, ti truli nikogoviću, upišanče, Jape govnaste guzice! Hej,
Kasigi Jabu! Gdje su ti cojones? Ne odustaj! Odustaju samo kukavice! Jesi li
muškarac ili ovca? — No, Jabu se nije na njega osvrtao. Bio je nepomičan kao i
stijena na kojoj je sjedio.
Blackthorne diže kamenicu pa je zavitla na njega. Nezamijećena padne u
more, a samuraji gnjevno zadreče na Blackthornea. Znao je da će se svakog
trena baciti na njega te ga vezati. Ali kako bi mogli? Nemaju konop
Konop! Stvori konop! Možeš li ga stvoriti?
Pogled mu padne na Jabuov kimono. Počeo ga je kidati na trake i
iskušavao njihovu jakost. Svila bijaše vrlo jaka.
 — Hajde! — naredi samurajima skinuvši košulju. — Učinite uže. Haj?
Shvatili su. Brzo su odvezali pojaseve, skinuli kimona i poveli se za njim,
počeo je vezivati čvorove na krajevima traka i nadovezao pojase.
Dok su oni završavali konop, Blackthorne oprezno legne i počne puzati
do ruba. Dvojici je rekao da ga za svaki slučaj drže za gležanj. Nije mu trebala
njihova pomoć, ali htio ih je umiriti.
Isturio je glavu koliko se usuđivao, svjestan njihove tjeskobe. Onda počne
motriti kao što bi motrio more. Dio po dio. Koristio je svaki dio svoga vida, ali
pretežno vanjske kutove.
Potpuni pogled. Ništa!
Ponovno.
Ništa.
Opet.
Što je ono? Iznad same plimne crte? Pukotina u hridi? Ili sjena?
Blackthorne promijeni položaj, svjestan toga da je more gotovo prekrilo
hridinu na kojoj sjedi Jabu, kao i gotovo sve stijene između njega i podnožja
hridine. Sada je bolje vidio i pokaza prstom.
— Tamo! Što je ono?
Jedan samuraj spusti se na ruke i koljena. Pogleda za Blackthorneovim
ispruženim prstom, ali ništa nije vidio.
— Ondje! Zar ono nije izbočina?
Rukama učini izbočinu, a sa dva prsta prikaže čovjeka kako stoji na toj
izbočini. Preko čovjekova ramena postavi veliko breme. Tako da je sad čovjek
stajao na izbočini — onoj izbočini — prebacivši preko ramena drugog čovjeka.
— Brzo! Isogi! Objasnite njemu, Kasigi Jabu-sami! Vakarimasu ka?
Čovjek se uzdigne. Brzo je nešto govorio ostalima te i oni pogledaju. Sad
su svi vidjeli izbočinu. Počnu vikati. Jabu se još nije micao. Kao da je od
kamena. Nastave vikati, a pridruži im se i Blackthorne, ali kao da su bili nijemi.
Jedan od njih kratko je govorio drugima. Svi kimnu glavom i počnu mu
se klanjati. On im uzvrati naklon. Onda se, uz iznenadan prodoran vrisak
Bansaiiiiii!, strmoglavio s litice u smrt. Jabu se naglo trgne iz transa, osvrne se i
ustane.
Preostali samuraji vikali su i upirali prstom, no Blackthorne nije ništa ni
čuo ni vidio osim smrskanog tijela što je dolje ležalo i već ga je nosilo more.
Kakvi su ovo ljudi?, bespomoćno se pitao. Je li to hrabrost ili čista bezumnost?
Taj čovjek namjerno je počinio samoubojstvo, jer je imao neznatnu mogućnost
da privuče pažnju drugog čovjeka koji je odustao od borbe. To nema smisla!
Oni su takvi.
Vidio je kako Jabu teturavo ustaje. Očekivao je da će se uzdignuti na
sigurno mjesto i ostaviti Rodriguesa. Ja bih tako postupio! Ili možda ne? Ne
znam. No, Jabu je upola puzao, a upola klizio, vukući za sobom onesviještenog
Rodriguesa preko zapjenjenog plićaka prema podnožju litice. Našao je izbočinu.
Bila je široka svega tridesetak centimetara. S mukom uzdigne Rodriguesa na
nju. Jednom ga je zamalo izgubio, a onda se i on uzdigao.
Konop je sedam metara bio prekratak. Samuraji brzo dodaju svoje
bedrene poveze. Sad bi Jabu uspravljen mogao doseći kraj konopa.
Povicima su ga ohrabrivali i počeli čekati.
Blackthorne se usprkos svojoj mržnji morao diviti Jabuovoj hrabrosti.
Pet-šest puta su ga valovi zamalo prelili. Dvaput je izgubio Rodriguesa, no
svaki put bi ga povukao i držao mu glavu iznad pohlepnoga mora. Blackthorne
je znao da bi on već odavno odustao od toga. Otkud ti snaga, Jabu? Zar si vražji
sin? Kao svi vi?
Već i sam spust zahtijevao je hrabrost. Isprva je Blackthorne smatrao da
je Jabu postupao u ludoj smionosti, no doskora je shvatio da Jabu odmjerava
svoju vještinu protiv litice i da je gotovo pobijedio. Onda je prekinuo pad vješto
kao akrobat. I dostojanstveno je odustao od daljnje borbe.
Isukrste, divim se tom gadu, a prezirem ga.
Jabu je gotovo čitav sat odolijevao moru i svom klonulom tijelu, a u
sumrak se Takataši vratio i donio konope. Svezali su kolijevku te je spustili niz
liticu spretnošću koju Blackthorne još nikad nije vidio na kopnu.
Rodriguesa su brzo podigli. Blackthorne bi mu pokušao pomoći, ali već je
uz njega klečao Japanac kratko ošišane kose. Gledao je kako taj čovjek, zacijelo
ranarnik, pregledava slomljenu nogu. Tad jedan samuraj pridrži Rodriguesa za
ramena, a vidar ga svom težinom nasloni na stopalo i kost opet klizne pod meso.
Pipkao je, gurao i namještao te vezao nogu za udlagu. Obloži ljutu ranu groznim
travurinama. A onda izvukoše i Jabua.
Daimjo je otklonio bilo kakvu pomoć. Mahne vidaru neka se posveti
Rodriguesu, sjedne i počne čekati.
Blackthorne ga pogleda. Jabu osjeti njegov pogled. Njih dvojica zapilje se
jedan u drugog.
— Hvala — naposljetku će Blackthorne pokazujući Rodriguesa. —
Hvala što si mu spasio život. Hvala, Jabu-sane. — Upadljivo se naklonio. Ovo ti
je za hrabrost, ti crnooki sinko ugovnane kurve!
Jabu mu se isto tako ukočeno nakloni, ali u sebi se smješkao.
DRUGI DIO
 DESETO POGLAVLJE

Putovanje od zaljeva do Osake prošlo je bez većih dogodovština.

Rodriguesovi roteirosi bili su iscrpni i vrlo točni. Tokom prve noći Rodrigues se
osvijestio. Isprva je mislio da je mrtav, no bol ga uskoro uvjeri u suprotno.
— Namjestili su ti i vezali ranu — reče Blackthorne. — Vezano ti je i
rame. Bilo je iščašeno. Nisu ti Htjeli pustiti krv, iako sam ih ja nagovarao.
— Kad stignemo u Osaku, isusovci mogu to obaviti! — Rodriguesove
izmučene oči upilje se u njega. — Kako sam ovamo dospio, Ingeles? Sjećam se
da sam pao u more, ali ničega više.
Blackthorne mu ispriča.
— Dakle, sad ti dugujem život. Bog te prokleo!
— S krmene palube činilo se kao da možemo stići u zaljev. S pramca
bi ti vidokrug za koji stupanj bio drukčiji. Val je bio zla sreća.
— To mene ne brine, Ingeles. Ti si držao krmenu palubu i kormilo, to
smo obojica znali. Ne, proklinjem te u pakao jer ti sada dugujem život . Gospe,
moja noga! — Poteku mu suze od boli. Blackthorne mu pruži vrč groga. Cijelu
noć je uz njega probdio. Oluja se smirivala.
Nekoliko je puta dolazio japanski vidar, silio Rodriguesa neka pije topli
lijek, stavljao mu na čelo vruće ubruse i otvarao prozorčiće. A kad god bi vidar
izišao, Blackthorne je zatvarao okna, jer zna se da se bolest prenosi zrakom. A
što je kabina bolje zatvorena, to je sigurnija i zdravija, kad je netko tako teško
bolestan kao Rodrigues.
Naposljetku se vidar prodere na njega i postavi samuraja uz prozorčiće
kako bi ostali otvoreni.
U zoru Blackthorne ode na palubu. Tamo su bili i Hiro-macu i Jabu.
Naklonio im se kao dvorjanin.
— Konniči va. Osaka?
Uzvratiše mu pozdrav.
— Osaka! Haj, Anđin-san! — reče Hiro-macu.
— Haj! Isogi, Hiro-macu-sama! Kapetan-san! Diži sidro!
— Haj, Anđin-san!
Nehotično se nasmiješio Jabuu. Jabu mu uzvrati osmijeh, a onda odšepa i
pomisli: sjajan je ovo čovjek, iako je vrag i ubojica. Pa zar i ti nisi ubojica? Da,
ali ne na taj način, reče samom sebi.
Blackthorne je s lakoćom vodio brod za Osaku. Putovanje je trajalo još taj
dan i noć, a odmah slijedećeg dana nakon zore bili su blizu ulaza u Osaku. Na
brod dođe japanski pilot da ih sprovede do pristaništa. Oslobođen te
odgovornosti, Blackthorne je veselo pošao u potpalublje da spava.
Kasnije ga je kapetan prodrmao i probudio, naklonio se i pokretima
objasnio da Blackthorne mora biti spreman da ode s Hiro-macuom čim pristanu.
— Vakarimasu-ka, Anđin-san?
— Haj.
 Pomorac ode. Blackthorne protegne bolna leđa i vidje da ga Rodrigues
motri.
— Kako se osjećaš?
— Dobro, Ingeles, s obzirom na to da mi noga gori, glava puca, da
želim pišati, a jezik mi ima okus kao da je u bačvi svinjskoga govna.
Blackthorne mu pruži noćnu posudu pa je isprazni kroz prozorčić.
Ponovno mu napuni vrč grogom.
— Slaba si mi ti bolničarka, Ingeles, zato jer ti je duša crna.
— Rodrigues se nasmija. Bilo je ugodno ponovno čuti njegov smijeh.
Oči mu svrnu na roteiros što je otvoren ležao na stolu. A onda na pomorsku
škrinju. Vidje da ju je netko otključao. — Jesam li ti dao ključ?
— Ne! Pretresao sam te. Morao sam naći pravi roteiros. Rekoh ti to
još prve noći kad si se probudio.
— U redu. Ne sjećam se, ali u redu je. Čuj, Ingeles, pitaj bilo kojeg
isusovca gdje u Osaki živi Vasco Rodrigues pa će te oni dovesti k meni. Posjeti
me pa možeš precrtati moj roteiros ako želiš.
— Hvala, već sam ga precrtao. Zapravo, precrtao sam ono što sam
mogao, a ostatak sam vrlo pažljivo pročitao.
— Ti majku! — opsuje Rodrigues na španjolskom.
— I tebi!
— Kad govorim španjolski, dođe mi da bljujem. — Rodrigues je opet
prešao na portugalski. — Iako na španjolskom možeš bolje psovati nego na bilo
kojem drugom jeziku. U pomorskoj škrinji imam zamotuljak. Molim te, dodaj
mi ga.
— Onaj s isusovačkim pečatima?
— Da.
Pruži mu ga. Rodrigues je proučavao omot, pipkao neslomljene pečate, a
onda kao da se predomislio. Položi smotuljak na grubi pokrivač pod kojim je
ležao, a glavu opet zabaci unatrag.
— Ah, Ingeles, život je tako čudan.
— Zašto?
— Ako živim, to je milost Božja, uz pomoć jednog heretika i jednog
Japanca! Pošalji mi govnoždera ovamo kako bih mu zahvalio, a?
— Sada?
— Kasnije.
— Dobro.
— Ono tvoje brodovlje za koje tvrdiš da napada Manilu, ono o kojem
si pričao pateru. Što je u tom istina, Ingeles?
— Flota naših ratnih brodova razbit će vaše carstvo u Aziji, je li?
— Zar postoji flota?
— Naravno.
— Koliko je brodova imala tvoja flota?
— Pet. Ostali su na moru, stići će za tjedan-dva. Ja sam pošao naprijed
da istražim Japan pa sam upao u oluju.
— Opet lažeš, Ingeles. Ali nije važno. I ja sam tako lagao svima, kad
bi me zarobili. Nema drugih brodova ni brodovlja.
— Čekaj pa ćeš vidjeti.
— Hoću! — Rodrigues dobrano povuče grog.
Blackthorne se protegne i ode na prozorčić, želeći da prekine taj
razgovor. Pogleda obalu i grad.
— Mislio sam da je London najveći grad na zemlji, ali u usporedbi s
Osakom je malen grad.
— Oni imaju desetak ovakvih gradova — reče Rodrigues kojega je
također veselilo što će prekinuti tu igru mačke i miša što nikad ne bi urodila
drugim plodom doli sukobom. — Glavni grad Mijako, ili Kioto, kako ga
ponekad zovu, najveći je grad carstva. Više nego dvaput veći od Osake, kako
kažu. Odmah zatim dolazi Jedo, Toranagin glavni grad. Nikad tamo nisam bio,
kao ni jedan svećenik ni Portugalac Toranaga je strogo zaključao svoj glavni
grad. To je zabranjeni grad. Ipak — Rodrigues je nadodao, zavalivši se na ležaj
i sklopivši oči, dok mu se lice iskrivljavalo od boli: — Ipak, nije to ništa
drukčije nego što je inače ovdje. Nama je službeno zabranjen cijeli Japan osim
luka Nagasaki i Hirado. Naši svećenici s pravom ne obraćaju previše pažnje na
te naredbe i idu kamo ih je volja. No, mi pomorci, a ni trgovci, ne možemo.
Osim uz posebnu propusnicu regenata ili kakvog velikog daimja kao što je
Toranaga. Svaki daimjo smije zaplijeniti naš brod, kao što je Toranaga prisvojio
tvoj, izvan luka Nagasaki i Hirado. To je njihov zakon.
— Želiš li sada otpočinuti?
— Ne, Ingeles. Draže mi je da govorim. Pričanje mi pomaže da
zaboravim bol. Gospe, što me boli glava! Ne mogu bistro razmišljati.
Razgovarajmo sve dok ne odeš na obalu. Vrati se pa me posjeti! Mnogo toga
želim te pitati. Daj još groga. Hvala. Hvala, Ingeles.
— Zašto vam je zabranjeno da idete kamo vas je volja?
— Što? Oh, ovdje u Japanu? Onaj Taiko on je otpočeo sve neprilike.
Otkako smo 1542. godine stigli ovamo da otpočnemo Božje djelo i donesemo
im civilizaciju, mi i naši svećenici po volji smo se mogli kretati, ali kad je Taiko
prigrabio svu vlast, uveo je niz zabrana. Mnogi vjeruju... Možeš li mi pomaknuti
nogu? Skini mi s noge pokrivač, gorim Da, oh, Gospe, pripazi. Tako, hvala ti,
Ingeles. Da, gdje sam ono stao? O, da. Mnogi vjeruju da je Taiko bio sotonin
nakot! Prije deset godina donio je ukaze protiv svetih otaca, Ingeles, i protiv
svih koji su željeli širiti riječ Božju. A prije deset-dvanaest godina otjerao je sve
osim trgovaca. Bilo je to prije nego što sam ja stigao u ove vode. Ovdje sam već
sedam godina, s prekidima. Sveti oci tvrde da su razlog tome poganski svećenici
budisti, smrdljivi, ljubomorni idolopoklonici. Ti pogani nahuckali su Taika
protiv naših svetih otaca. Napunili su mu glavu lažima, u času kad je gotovo bio
obraćen. Da, ‘Veliki ubojica’ zamalo je spasio dušu svoju, ali propustio je tu
priliku da se spasi. Da! U svakom slučaju, svim našim svećenicima naredio je
da otplove iz Japana. Jesam li ti rekao da je to bilo prije desetak godina?
Blackthorne kimne glavom, sretan da mu Rodrigues priča i sretan da ga
sluša, s očajničkom željom da uči.
— Taiko je u Nagasakiju okupio sve oce i bio je spreman da ih
otpremi u Makao s pismenim naredbama da se nikada ne vrate, uz prijetnju
smrtne kazne. Onda ih je isto tako iznenadno ostavio na miru i više nije ništa
poduzimao. Rekao sam ti da su Japi okrenuti naopako. Da, pustio ih je na miru i
doskora je sve bilo kao prije, samo što je većina svećenika ostala na Kiušuu gdje
smo dobrodošli. Jesam li ti kazao da se Japan sastoji od tri velika otoka, Kiušua,
Sikokua i Honšua? I od tisuća malih otoka! Daleko na sjeveru nalazi se još
jedan otok, neki kažu da je to kontinent. Zove se Hokaido, ali tamo žive samo
dlakavi domoroci. Japan ti je svijet okrenut naglavce, Ingeles. Pater Alvito mi je
rekao da je opet sve bilo kao da se ništa nije dogodilo. Taiko je bio isto onako
prijazan kao i ranije, ali nikad se nije obratio. Tek je zatvorio pokoju crkvu i
istjerao samo dva-tri pokrštena daimja, ali tek tako da se domogne njihovih
posjeda. A nikad nisu stupili na snagu njegovi ‘Ukazi o izgonu’. Onda je prije
tri godine opet pobjesnio i mučio dvadeset i šest otaca. U Nagasakiju ih je
razapeo na križ! Bez razloga. Bio je on manijak, Ingeles. No, poslije umorstva
te dvadeset šestorice ništa više nije počinjao. Bila je to ruka Božja, Ingeles.
Prokletstvo Božje bilo je na njemu i na sjemenu njegovu, u to sam siguran.
— Ima li ovdje mnogo obraćenika?
Rodrigues kao da nije čuo, izgubljen u polusvijesti.
— Oni su živine, ti Japi. Jesam li ti pričao o pateru Alvitu? On je
tumač. Zovu ga Cukku-san, gospodin tumač. Bio je Taikov tumač. Ingeles, a
sad je službeni tumač Regentskog vijeća. Japanski govori bolje od većine
Japanaca, a o njima više zna nego itko živ. Rekao mi je da u Mijaku, to im je
glavni grad, postoji humka visoka dvadeset metara, Ingeles. Taiko je skupio
nosove i uši svih Korejaca pobijenih u ratu pa ih je tamo pokopao. Koreja je dio
kontinenta, zapadno od Kiušua. Istina je! Blažene mi Gospe, nikad nije bilo
ubojice kao što je on, a svi su oni isto tako opasni. — Rodriguesove oči bijahu
sklopljene, čelo mu se užagrilo.
— Imate li mnogo obraćenika? — oprezno zapita Blackthorne u
očajničkoj želji da otkrije koliko ovdje ima neprijatelja.
Na njegovo zaprepaštenje Rodrigues je kazao:
— Na stotine tisuća, a svake godine sve to više. Otkako je umro Taiko,
imamo ih više nego ikada, a oni koji su bili potajice kršćani, sad neskriveno idu
u crkvu. Sad je otok Kiušu pretežno katolički. Većina daimja s Kiušua su
obraćenici. Nagasaki je katolički grad. Drže ga isusovci, u njemu gospodare i
nadziru svaku trgovinu. Kroz Nagasaki prolazi sva trgovina. Imamo katedralu,
desetak crkava, još desetak na cijelom otoku Kiušuu, ali tek nekoliko ovdje na
glavnom otoku Honšuu i... — Bol ga opet utiša. Za tren nastavi: — Samo na
otoku Kiušuu živi tri-četiri milijuna ljudi. Uskoro će svi oni postati katolici. Na
otocima ima još oko dvadeset milijuna Japa i uskoro će...
 — Nije moguće! — Blackthorne se odmah prokune što je prekinuo
bujicu obavještenja.
— Zašto bih lagao? Prije deset godina proveli su popis stanovništva.
Pater Alvito veli da je to naredio Taiko, a pater sigurno to zna, jer je tamo bio.
Zašto bi on lagao? — Rodriguesove oči bijahu grozničave, a sad su mu usta
sama od sebe govorila istinu. — To je više nego cjelokupno stanovništvo
Portugala, Španjolske, Francuske, Španjolske Nizozemske i Engleske zajedno, a
morali bismo gotovo ubaciti cijelo Rimsko Carstvo da se izjednačimo s
Japanom!
Isuse Bože, pomisli Blackthorne, cijela Engleska nema više od tri
milijuna stanovnika. Zajedno s Walesom.
Ako Japanaca ima toliko, kako možemo s njima izići na kraj? Ako ih ima
dvadeset milijuna, znači da bi lako mogli okupiti brojniju vojsku nego što je
cijelo naše stanovništvo, kad bi htjeli. A ako su svi onako krvoločni kao oni
koje sam ja vidio — a zašto ne bi bili? — tako mi rana Božjih, oni bi bili
nepobjedivi. A ako su već djelomično katolici, a ako su ovdje isusovci
mnogobrojni, njihov će se broj povećati, a nitko nije tako fanatičan kao
fanatični obraćenik. Kakve onda izglede mi i Nizozemci imamo u Aziji?
Nikakve!
— Ako misliš da je to mnogo — govorio je Rodrigues — pričekaj tek
kad dodeš u Kinu. Tamo su sami žuti ljudi. Svi imaju crnu kosu i oči. Oh,
Ingeles, kažem ja tebi, imaš naučiti toliko toga novoga. Lani sam bio u Kantonu
na prodaji svile. Kanton je zidom opasan grad u južnoj Kini, na Bisernoj rijeci,
sjeverno od našega grada, po imenu Božjem, Makaa. Samo unutar tih zidina živi
milijun poganskih pasoždera. Kina ima više stanovnika nego čitav ostali svijet
zajedno. Zacijelo ima. Zamisli to! — Rodriguesa podide bolan grč, a zdravom
se rukom uhvati za želudac. — Jesam li krvario? I gdje?
— Ne. Provjerio sam. Samo si ozlijedio nogu i rame. Nemaš
unutrašnjih ozljeda, Rodrigues. Barem mislim da ih nemaš.
— Koliko je opasna noga?
— More ju je opralo, more ju je očistilo. Lom je bio čist, a sad je i
koža čista.
— Jesi li prelio brendijem i spalio?
— Ne, nisu mi dopustili. Naredili su mi da se sklonim, ali čini se da je
liječnik znao što radi. Hoće li uskoro doći na brod tvoji ljudi?
— Da. Čim pristanemo. To je više nego vjerojatno.
— Dobro. Što si ono govorio? O Kini i o Kantonu?
— Možda sam previše govorio. Imamo dovoljno vremena da o tome
govorimo.
Blackthorne je gledao kako Portugalčeva zdrava ruka poigrava po
zapečaćenom omotu i opet se zapita kakvo to ima značenje.
— Noga će ti zacijeliti. Za tjedan dana sa sigurnošću ćeš znati.
— Da, Ingeles.
 — Mislim da neće sagnjiti, gnoja nema. Imaš bistre misli, znači da ti
je i mozak u redu. Oporavit ćeš se, Rodrigues.
— Ipak ti dugujem svoj život. — Portugalac se strese. — Kad sam se
utapao, mislio sam samo na rakove, kako se u mene penju kroz oči. Osjećao
sam kako se u meni bućkaju, Ingeles. Već mi je ovo treći put kako sam pao u
more, a svaki je put to gore.
— Ja sam četiri puta potonuo u more. Tri puta od španjolske ruke.
Otvore se vrata kabine. Kapetan se nakloni i Blackthorneu mahne neka se
popne na palubu.
— Haj! — Blackthorne ustane. — Ništa mi ne duguješ, Rodrigues —
ljubazno će on. — Dao si mi život i pomoć kad sam bio očajan i na tome ti
zahvaljujem. Jednaki smo.
— Možda, ali slušaj, Ingeles, evo ti nešto istine, za otplatu! Nikad
nemoj zaboraviti da Japi imaju šest lica i tri srca. To je njihova izreka: čovjek
ima u ustima lažno srce koje vidi cio svijet, u grudima ima drugo srce koje
pokazuje bliskim prijateljima i obitelji, a ono istinsko, pravo, tajno srce, koje
nikom drugom nije poznato osim njemu, skriveno je bogzna gdje. Neizrecivo su
varljivi, i neizlječivo poročni.
— Zašto me Toranaga želi primiti?
— Ne znam. Blažene mi Gospe! Ne znam. Posjeti me ako uzmogneš.
— Da. Sretno, Španjolče!
— Tvoja sperma... Pa ipak, zbogom.
Blackthorne mu uzvrati smiješak, a onda se našao na palubi. Pamet mu se
kovitlala od Osake, njezine veličine, ljudskih mravinjaka i golemog zamka nad
gradom. Iz sredine prostranog zamka uzdizala se divot-kula, središnja gradina
visoka sedam-osam katova, a na svakoj razini šiljasti zabati izvijenih krovova.
Svi su crijepovi bili pozlaćeni, a zidovi plavi.
Tu je Toranaga, pomisli on, i odjednom u utrobi osjeti ledenu bodlju.
Zatvorena nosiljka odvela ga je do velike kuće. Tu su ga okupali. Jeo je
— neizbježivo! — riblju juhu, sirovu i pirjanu ribu, ukiseljeno povrće i toplu
vodu s travama. Umjesto heljdine prekrupe ova kuća ga je ponudila zdjelom
riže. Jednom je u Napulju vidio rižu. Bila je bijela i vjerojatno zdrava, ali nije
mu imala okusa. Njegov želudac vapio je za mesom i kruhom, svježe ispečenim
hrskavim kruhom, debelo namazanim maslacem, komadom govedine, paštete,
za piletinom, pivom i jajima.
Sutradan dođe po njega sluškinja. Oprali su i izglačali odjeću koju mu je
dao Rodrigues. Gledala ga je dok se odijevao te mu pomogla da navuče nov
tabi: cipele-čarape. Vani ga je čekao nov par sandala. Nije bilo njegovih čizama.
Odmahnula je glavom i pokazala sandale, a onda zastrtu nosiljku oko koje je
bila gomila samuraja. Vođa mu mahne neka požuri i smjesti se u nosiljci.
Odmah krenu. Zavjese bijahu gusto navučene. Nakon čitave vječnosti
nosiljka se zaustavi.
— Ne smiješ se bojati! — glasno je rekao pa izišao.
 Pred njim su bila divovska kamena vrata zamka, izdubena u zidu visokom
deset metara, isprepletenom utvrdama, opkopima i vanjskim pojačanjima. Ta
golema, željezom obložena vrata bila su otvorena, a rešetka od kovanog željeza
uzdignuta. Iza dveri nalazio se drveni most, širok dvadeset, a dug dvije stotine
koraka, koji se nadvijao nad jarkom i završavao golemim pomičnim mostom. I
još jedna vrata usađena u drugi, isto tako širok zid.
Posvuda je vrvjelo na stotine samuraja, svi u istim tamnosivim
uniformama. Kimono s pojasom, a na svakom pet okruglih grbića, po jedan na
svakoj mišici, na obje strane grudiju i nasred leđa. Grb je bio plav i reklo bi se
da sadrži cvijet ili cvijeće.
— Anđin-sane!
Hiro-macu je ukočeno sjedio na otvorenoj nosiljci koju su nosila četiri
čovjeka u posebnim odorama. Njegov je kimono bio smeđe boje, skroman, a
pojas crn, kao i u pedeset samuraja koji su ga okruživali. I na njihovom je
kimonu bilo pet grbova, ali grimizne boje. Isti kao grb koji se vio na glavnom
jarbolu, Toranagin grb. Ovi samuraji nosili su duga blistava koplja koja su na
vrhu imala zastavice.
Blackthorne se bez razmišljanja nakloni. Zaskočilo ga je Hiro-macuovo
dostojanstvo. Starac svečano uzvrati naklon, a dugi mu je mač ovlaš počivao u
krilu. Dade mu znak da ga slijedi.
Pristupi oficir na vratima. Uslijedi obredno čitanje isprave koju mu je
predao Hiro-macu, a mnogi pogledi i nakloni upute se prema Blackthorneu.
Onda ih propuste na most, a kraj njih je išla pratnja Sivih.
Petnaestak metara ispod njih bijaše dubok jarak koji se prostirao na svaku
stranu po tri stotine koraka, a onda se uvijao uza zidine prema sjeveru.
Blackthorne pomisli: o, Bože, grozno bi mi bilo kad bih morao pokušavati ovdje
jurišati! Branitelji bi mogli pustiti neka pogine vanjska vojska, pa zapaliti most i
bili bi unutra sigurni. Isukrste, vanjski je zid dug barem jednu milju, a debeo
zacijelo sedam do deset metara. A i unutrašnji! A građen je od krupnih blokova
kamenja. Svaka gromada zacijelo je široka tri metra, a i visoka tri metra.
Barem! Izvrsno isklesane i sastavljene bez žbuke. Sigurno su teške i pedeset
tona. Mi ne bismo mogli stvoriti nešto tako dobro. Opsada topovima? Jasno,
mogli bi razoriti vanjske zidove, ali obrambeni topovi uzvraćali bi istom
mjerom. Bilo bi teško da ih tamo postave, a nema nikakve uzvisine odakle bi se
zamak mogao zasipati topovskim kuglama. Kad bi vanjski zid bio osvojen,
branitelji bi ipak još mogli odbiti napadače od kruništa utvrde. No, kad bi se tu i
mogli postaviti opsadni topovi, pa se okomili na drugi zid i razbili ga, ne bi mu
nanijeli nikakvo oštećenje. Oštetili bi druga vrata, no što bi time postigli? Kako
bi prešli jarak? Preširok je za uobičajene načine opsade. Zamak je sigurno
neosvojiv, ako u njemu ima dovoljno vojnika. Koliko ovdje ima vojnika?
Koliko bi građana našlo unutra utočište?
U usporedbi s ovim londonski Tower izgleda kao svinjski kotac. A cijeli
Hampton Court stao bi u jedan kut!
 Na slijedećim vratima ponovno im svečano pregledaju isprave, a cesta
iznenada skrene u lijevo niz širok drvored oivičen utvrđenim kućama iza lako
obranjivih većih i manjih zidova. A onda u splet stepenica i ulica. Onda treća
vrata i nova provjera. Nova rešetkasta pomična vrata i drugi široki jarak. Novi
zavoji i zaokreti sve dok se Blackthorne — koji bijaše oštroumni promatrač
izvanrednog pamćenja i smisla za orijentaciju — ili je izgubio u tom namjernom
labirintu. A cijelo su vrijeme nebrojeni Sivi buljili u njih sa strmih nagiba
utvrda, kruništa, prsobrana i bastiona. A još više bijaše pješaka, čuvara, vojnika
koji su koračali, uvježbavali ili timarili konje u otvorenim konjušnicama.
Posvuda vojnici, na tisuće njih. Svi dobro naoružani i brižno odjeveni.
Ljutio se što nije bio dovoljno mudar pa više izvukao iz Rodriguesa.
Osim obavještenja o Taiku i obraćenicima koja su bila dovoljno značajna,
Rodrigues je držao jezik za zubima, kao što i dolikuje muškarcu, i izbjegavao
njegova pitanja.
Usredotoči misli! Traži putokaze. Što je osobito na zamku? Jest da je
najveći. Ne, nešto drugo je različito. Što?
Jesu li Sivi neprijateljski raspoloženi prema Smeđima? Ne bih znao reći,
svi su tako ozbiljni.
Blackthorne ih je pomno motrio i posvećivao pažnju pojedinostima.
Lijevo bijaše brižno obrađen šaren vrt s mostićima i potočićem. Sad su zidovi
bili tješnji, a ulice uže. Primicali su se glavnoj kuli. U njoj nije bilo građana,
nego na stotine slugu i... Pa ovdje nema topova! Po tom se ovaj zamak razlikuje
od drugih.
Nisi vidio topove! Niti jedan.
Gospode Bože na nebu, nema topova, pa prema tome ni opsadnih topova.
Kad bi ti imao moderna oružja, a hranitelji ih ne bi imali, bi li mogao
razoriti zidine, vrata, obasuti zamak kišom vatrenih kugli, zapalit ga i
zaposjesti?
Ne bih mogao prijeći prvi jarak!
Opsadni bi topovi ogorčili život hraniteljima, ali mogli bi se zauvijek
obraniti. Ako bi vojska bila odlučna, i ako bi ih bilo dosta, s dovoljno hrane,
vode i municije.
A kako prijeći jarak? Brodom? Na splavima opremljenim kulama?
Smišljao je plan kadli nosiljka stane. Hiro-macu siđe. Nalazili su se u
uskoj slijepoj ulici. Golema, željezom pojačana, drvena vrata bila su usađena u
zid visok sedam metara koji se stapao s vanjskim podupiračima utvrđene zgrade
nad njima, a opet bio podosta daleko od glavne kule koja je odavde djelovala
uglavnom zamagljeno. Za razliku od svih ostalih vrata, ova su čuvali
Smeđi, jedini Smeđi što ih je Blackthorne vidio na području zamka. Bilo
je očito da se više nego raduju što vide Hiro-macua.
Sivi se okrenu i odu. Blackthorne zapazi da ih Smeđi neprijateljski
gledaju.
Dakle, oni su neprijatelji!
 Vrata se naglo rastvore i on uđe za starcem. Sam. Ostali samuraji
ostadoše vani. Unutrašnje dvorište opet su čuvali Smeđi, a i vrt iza dvorišta.
Prođu kroz vrt i uđu u utvrdu. Hiro-macu zbaci sandale, a i Blackthorne.
Unutra je hodnik bio bogato prostrt tatamijima, onim prostirkama od
rogožine, čistim i ugodnim za noge, koje su pokrivale podove u svakoj kući,
osim u najsiromašnijima. Blackthorne je već prije zapazio da su otprilike sve
rogožine podjednake veličine, dva metra za metar. Kad razmislim o tome, reče
samom sebi, još nisam vidio nijednu prostirku koja bi bila po nekoj drugoj
veličini oblikovana ili izrezana. I nisam naišao na sobu neobičnog oblika! Pa
sve su prostorije odreda četvrtaste ili pravokutne! Naravno! Znači da sve kuće
— ili sobe — moraju biti građene tako da u njih stane određen broj prostiraka.
Znači da su sve podjednako velike! Jako neobično!
Uspnu se uza zavojite, lako obranjive stepenice pa krenu novim
hodnicima i stubama. Bilo je mnogo stražara, sve sami Smeđi. Sunčane su zrake
bacale zanimljive šare kroz puškarnice. Blackthorne ustanovi da su sad visoko
iznad tri glavna vanjska zida. Grad i luka bijahu šaren jorgan ispod njih.
Hodnik oštro zaokrene i završi za pedeset koraka. Blackthorne u ustima
osjeti žuč. Bez brige, u sebi reče, odlučio si što ćeš uraditi! Izjasnio si se!
Zadnja vrata zaštićivala je skupina samuraja na čelu s mladim oficirom.
Svaki s desnicom na balčaku mača, a s ljevicom na koricama, nepokretni i
spremni, buljili su u dvojicu što su im se primicala.
Njihova spremnost obodri Hiro-macua. Osobno je probrao ove stražare.
Mrzio je zamak, te opet pomisli, kako je Toranagi opasno što je došao
neprijatelju u ruke. Čim se jučer iskrcao, pojurio je ravno Toranagi da mu
ispriča što se dogodilo i da ustanovi je li se tokom njegove odsutnosti dogodilo
nešto nepredviđeno. No, sve je još bilo mirno, iako su njihove uhode šaptale o
opasnim neprijateljskim snagama na sjeveru i na istoku, a i to da će njihovi
glavni saveznici, regenti Onoši i Kijama, najmoćniji kršćanski daimji, prijeći na
stranu Išida. Izmijenio je stražu i lozinke i ponovno zamolio Toranagu neka
otputuje, ali uzalud.
Zastane deset koraka od oficira.
 JEDANAESTO POGLAVLJE

Zapovjednik straže, Joši Naga, bio je zloćudan i opasan

sedamnaestogodišnjak.
— Dobro jutro, gospodine. Dobro nam došli natrag.
— Hvala. Gospodar Toranaga me očekuje.
— Da. — Pa da Hiro-macu i nije bio očekivan, Naga bi ga ipak
primio. Toda Hiro-macu spadao je u tri osobe na svijetu koje je trebalo
propustiti Toranagi i po danu i po noći, i bez dogovora.
— Pretražite barbarina — reče Naga. Bio je on peti Toranagin sin, s
jednom od suložnica, a oca je obožavao.
Blackthorne se šutke preda shvativši što oni rade. Dvojica samuraja koja
su ga pretražila bila su jako vična. Njima ništa ne bi promaklo.
Naga mahne ostalim svojim ljudima. Odmaknu se. Otvori debela vrata.
Hiro-macu uđe u golemu sobu za audijencije. Odmah iza praga je
kleknuo, položio mačeve na pod ispred sebe, oslonio se dlanovima na pod uz
mačeve i duboko naklonio glavu, čekajući u tom smjernom stavu.
Vječno budni Naga dade Blackthorneu znak da učini isto.
Blackthorne uđe. Prostorija je bila duga i široka četrdeset, a visoka deset
koraka. Prostirke tatami bijahu najvrsnije kakvoće, debele četiri prsta,
besprijekorne. Na suprotnom zidu bila su dvoja vrata. U zidnoj udubini blizu
povišenog prostora bijaše malena zemljana vaza s jednom jedinom grančicom
trešnjina cvijeta i to je prostoriju ispunjavalo bojom i mirisom.
Oboja vrata bila su pod stražom. Deset koraka od povišenja u krugu je još
dvadeset samuraja sjedilo prekriženih nogu i gledalo prema zidovima.
Na jednom jedinom jastuku na povišenju sjedio je Toranaga. Popravljao
je slomljeno pero na krilu sokola s kukuljicom, nježno kao rezbar u slonokosti.
Ni on ni itko u sobi nije se osvrtao na Hiro-macua ni posvećivao pažnju
Blackthorneu kad je ušao i zastao pored starca. No, za razliku od Hiro-macua,
Blackthorne se nakloni onako kako mu je pokazao Rodrigues, a onda duboko
uzdahne. Sjedne prekriživši noge i zapilji se u Toranagu.
Sve oči bijesno su gledale Blackthomea.
Naga je stajao na vratima s desnicom na maču. Hiro-macu već je šćepao
svoj mač, iako mu je glava još bila spuštena.
Blackthorne se osjećao razgolićen, ali se zaputio i sad je jedino mogao
čekati. Rodrigues je kazao: ‘S Japancima se moraš ponašati kao kralj!’ Pa iako
ovo nije bilo kraljevsko ponašanje, bijaše više nego dovoljno. Toranaga polako
uzdigne pogled.
Blackthorneu izbije znoj na sljepoočnicama jer sve što mu je Rodrigues
ispričao o samurajima kao da se iskristaliziralo u ovom jednom jedinom
čovjeku. Osjećao je kako mu znoj kaplje niz obraz na bradu. Prisili svoje plave
oči da budu čvrste i da ne trepću. Lice mu bijaše mirno.
I Toranagin je pogled bio isto tako ustaljen. Blackthorne osjeti kako ga
doseže gotovo nadljudska vlast tog čovjeka. Prisili se da polako izbroji do šest,
a onda spusti glavu pa se polako opet nakloni uz sitan spokojan smiješak.
Toranaga ga je kratko pogledao ravnodušna lica, a onda spusti oči i opet
se posveti svom poslu. U prostoriji je i dalje vladala napetost.
Bila je to mlada, tek sazrela siva sokolića. Pred Toranagom je klečao
sokolar, stari kvrgavi samuraj i držao sokoliću kao da je od lomnoga stakla.
Toranaga prereže slomljeno pero, uroni u ljepilo sićušnu bambusovu iglu pa je
gurne u badrljicu, a onda nježno prebaci to obrezano pero preko drugoga kraja.
Namještao je dok se nisu posve spojili pa ih povezao svilenim koncem.
Zazveckaju zvonca na njezinim nogama, a on joj milovanjem smanji strah.
Joši Toranaga, gospodar Kvanta, osam pokrajina, glavar plemena Joši,
vrhovni zapovjednik istočnih vojska i predsjednik Regentskog vijeća, bijaše
onizak čovjek velika trbuha i krupna nosa, gustih tamnih obrva, prosijedih
rijetkih brkova i brade. Na licu su mu se najviše isticale oči. Imao je pedeset i
osam godina, a za svoje je godine bio snažan. Nosio je jednostavni kimono,
običnu odoru Smeđih i pamučni pojas, ali njegovi mačevi bili su najbolji na
svijetu.
— Evo, ljepotice — reče joj s ljubavničkom nježnošću.
— Sad si opet čitava. — Perom pomiluje pticu koja je zakukuljena
sjedila na sokolarevoj ruci u rukavici. Zadrhtala je i zadovoljno se čistila. —
Opet će nam letjeti za tjedan dana.
Sokolar se nakloni i ode. Toranaga svrne pogled na dvojicu uz vrata.
— Dobro došao, Željezna pesnico, drago mi je što te vidim—reče. —
Dakle, ovo je tvoj čuveni barbarin?
— Da, gospodaru. — Hiro-macu se primakne. Mačeve je prema
običaju ostavio kraj vrata, ali Toranaga je ustrajao da ih donese sa sobom.
— Nelagodno bih se osjećao da ih nemaš u rukama — kazao je.
Hiro-macu mu zahvali. Uza sve to sjedio je pet koraka od njega. Po
običaju se nitko nije smio naoružan bliže primaknuti Toranagi. U prvom redu
stražara nalazio se Usagi, muž najmilije Hiro-macuove unuke, a on mu odsječno
kimne glavom. Mladić se duboko pokloni, počašćen i zadovoljan što je
primijećen. Možda bih ga morao službeno usvojiti, sav sretan pomisli Hiro-
macu, razdragan pri pomisli na svoju najmiliju unuku i na prvoga praunuka
kojim su ga lani obdarili.
— Kako ti leđa? — brižno upita Toranaga.
— U redu! Hvala, gospodaru, ali priznajem, drago mi je što sam se
iskrcao s onog broda i što sam opet na kopnu.
— Čujem da ovdje imaš novu igračku da ubijaš dokono vrijeme, neh?
Starac se grohotom nasmije.
— Samo vam mogu reći, gospodaru, da nisam dokon. Godinama
nisam bio ovoliko uposlen.
Toranaga se s njime smijao.
— Onda bismo je morali nagraditi. Tvoje zdravlje mi je važno.
Smijem li joj poslati znak svoje zahvalnosti?
— Ah, Toranaga-sama, tako ste dobri. — Hiro-macu se uozbilji. —
Sve biste nas mogli nagraditi, gospodine, kad biste smjesta napustili ovo
gnijezdo stršljenova te se vratili u svoj dvorac u Jedu gdje vas mogu zaštititi
vaši vazali. Ovdje smo goli. Išido može svakog trena...
— Hoću, čim se zaključi sjednica Regentskog vijeća. — Toranaga se
okrene i mahne Portugalcu mršava lica koji je strpljivo sjedio u njegovoj sjeni.
— Hoćeš li mi sad prevoditi, prijatelju?
— Svakako, gospodine. — Svećenik s tonzurom oko glave pristupi.
Vičnom se ljupkošću nakloni na japanski način pred uzvišenjem. Tijelo mu je
bilo isto onako mršavo kao i lice, a oči tamne i vlažne, pune mirne
usredsređenosti. Nosio je čarapice-cipele tabi i širok kimono koji mu je dobro
stajao. S pojasa mu je visjela krunica i zlatni izrezbareni križ. Hiro-macua
pozdravi kao sebi ravna, a onda ljubazno baci pogled na Blackthornea.
— Zovem se Martin Alvito, iz Družbe Isusove, kapetane-pilote.
Gospodar Toranaga zamolio me da mu budem tumač.
— Najprije mu reci da smo neprijatelji i da...
— Sve u svoje vrijeme — blago ga prekine pater Alvito pa doda: —
Možemo govoriti portugalski, španjolski ili, jasno, latinski, što želiš.
Blackthorne je svećenika vidio tek kad je pristupio. Skrivalo ga je
uzvišenje i samuraji. No, očekivao ga je, jer ga je Rodrigues upozorio. A ono
što je vidio, zgadilo mu se. Lagana elegancija, ozračje snage i isusovačke
prirodne moći. Računao je da će svećenik biti mnogo stariji s obzirom na njegov
utjecajan položaj i na to kako je Rodrigues o njemu govorio. No, on i isusovac
bili su zapravo vršnjaci. Možda je svećenik bio koju godinicu stariji.
— Portugalski — reče, mrzovoljno se nadajući da bi mu to moglo dati
laganu prednost. — Ti si Portugalac?
— Imam tu povlasticu.
— Mlađi si nego što sam očekivao.
— Senhor Rodrigues vrlo je dobrostiv, vjeruje mi više nego što
zaslužujem. Izvrsno te opisao. A i tvoje junaštvo.
Blackthorne vidje kako se on okreće pa neko vrijeme tečno i ljubazno
govori Toranagi, što ga još više zbuni. Samo je Hiro-macu, od svih ljudi u
prostoriji, pomno slušao i motrio. Ostali su okamenjeno buljili u prazno.
— Sad ćemo početi, kapetan-pilote. Molim lijepo, poslušaj sve što
kaže gospodar Toranaga, bez prekidanja — otpočne pater Alvito. — Onda ćeš
odgovarati. Odsad ću ja gotovo istodobno prevoditi ono što kažeš, pa te molim
da odgovaraš s velikom pomnjom.
— U čemu je stvar? Ja ti ne vjerujem!
Pater Alvito odmah to prevede Toranagi koji se naočigled smrkne.
Pazi, u sebi će Blackthorne, on se s tobom poigrava kao s ribom! Tri
zlatne gvineje naprama izlizanom novčiću četvrtaku da me on može žedna
prevesti preko vode kad god zaželi. Prevodio on točno ili ne, na Toranagu
moram ostaviti dobar dojam. Možda mi je ovo jedina prilika.
— Vjeruj da ću točno prevoditi što govoriš, kako najbolje znam i
umijem. — Svećenikov je glas bio blag i posve smiren.
— Ovo je dvor gospodara Toranage. Ja sam službeni tumač
Regentskog vijeća, generala gospodara Toranage i generala gospodara Išida.
Gospodar Toranaga me već niz godina časti svojim povjerenjem. Predlažem ti
da iskreno odgovaraš, jer mogu te uvjeriti da je on jako promućuran čovjek.
Također bih morao istaknuti da ja nisam pater Sebastio koji je možda previše
gorljiv, a na nesreću ne govori baš dobro japanski i na nesreću nema baš veliko
iskustvo o Japanu. Tvoja iznenadna prisutnost oduzela mu je milost Božju i na
žalost je dopustio da ga nadvlada njegova prošlost. Roditelje, braću i sestre su
mu na najužasniji način poklali u Nizozemskoj tvoji ... vojnici vojvode
Oranskog. Molim te da mu udijeliš strpljivost i sućut. — Dobrodušno se
nasmiješio. — Na japanskom se neprijatelj kaže teki. Možeš to reći ako želiš.
Ako prstom upreš u mene i izgovoriš tu riječ, gospodar Toranaga jasno će
razumjeti što misliš. Da, ja sam tvoj neprijatelj, kapetane-pilote Johne
Blackthorne. Potpuni! Ali nisam tvoj ubojica. To ćeš ti sam obaviti.
Blackthorne je pratio kako Toranagi tumaći što je rekao, začu kako je
nekoliko puta izgovorio riječ teki i zapita se da li to uistinu znači neprijatelj.
Jasno da znači, zaključi. Ovaj čovjek nije kao onaj.
— Molim te, zaboravi na tren da ja postojim — reče pater Alvito. —
Ja sam tek sredstvo da gospodar Toranaga dozna tvoje odgovore, kao i zato da
njegova pitanja tebi prenesem. — Pater Alvito se smiri, okrene se prema
Toranagi i uljudno se nakloni.
Toranaga je kratko govorio. Svećenik počne prevoditi, sa zakašnjenjem
od dvije-tri riječi. Njegov glas bijaše nepogrešivo zrcalo Toranagina naglaska i
dubljega značenja.
— Zašto si neprijatelj Cukku-sanu, mom prijatelju i tumaču, koji
nikom nije neprijatelj? — Tu nadoda pater Alvito, kao objašnjenje: — Budući
da Japanci ne mogu izgovoriti ni moje ime, nadimak mi je Cukku-san. Njihov
jezik nema zvukove ‘P ni ‘th’! ‘Cukku’ je igra riječi od japanskog ‘cujaku’ što
znači tumačiti. Molim, odgovori na pitanje.
— Neprijatelji smo zato jer su naše zemlje zaraćene.
— Oh? Koja je tvoja zemlja?
— Engleska.
— Gdje je to?
— To je otočno kraljevstvo, tisuću milja sjeverno od Portugala.
Portugal je dio poluotoka u Evropi.
— Otkad ste zaraćeni s Portugalom?
— Otkako je Portugal postao vazalska država Španjolske. Bilo je to
1580. Prije dvadeset godina. Španjolska je osvojila Portugal. Već gotovo
trideset godina mi ratujemo protiv Španjolske.
Blackthorne zapazi Toranagino iznenađenje i ispitljiv pogled upućen
pateru Alvitu koji je spokojno zurio u daljinu.
— Kažeš da je Portugal dio Španjolske?
— Da, gospodaru Toranaga. Vazalska država. Španjolska je porazila
Portugal i sad je to ista zemlja, s istim kraljem, ali većinom u svijetu Portugalci
su podložni Španjolcima, a u španjolskom carstvu gledaju na njihove vođe kao
na nevažne.
Duga šutnja. Onda se Toranaga obrati izravno isusovcu koji se smješkao i
podrobno odgovarao.
— Što je rekao? — oštro zapita Blackthorne.
Pater Alvito nije odgovorio nego je kao i prije, preveo, gotovo istodobno,
oponašajući njegovu intonaciju, nastavljajući svoje virtuozno prevođenje.
Toranaga izravno odgovori Blackthorneu, tvrdim krutim glasom:
— Što ja kažem, tebe se ne tiče. Kad budem htio da nešto znaš, reći ću
ti.
— Oprostite, gospodaru Toranaga, nisam kanio biti neuljudan. Smijem
li vam reći da dolazimo u miru?
— Zasad mi ništa ne moraš reći. Drži jezik za zubima dok ne zatražim
odgovor. Razumiješ li?
— Da. — Greška broj jedan. Čuvaj se! Ne smiješ griješiti, pomisli.
— Zašto ratujete protiv Španjolske? I Portugala?
— Djelomično zato što bi Španjolska htjela osvojiti svijet, a mi
Englezi i naši saveznici Nizozemci, ne damo da nas pokore. A dijelom i zbog
naše vjere.
— Ah! Vjerski rat? Koja je tvoja vjera?
— Kršćanin sam. Naša crkva...
— Portugalci i Španjolci su kršćani! Rekao si da si ti druge vjere. Koje
si ti vjere?
— Kršćanske. Teško je to objasniti jednostavno i brzo, gospodaru
Toranaga. Obje su vjere...
— Brzina nije potrebna, gospodine pilote, nego samo točnost. Imam
mnogo vremena. Jako sam strpljiv. Obrazovan si čovjek, očevidno nisi seljak,
pa možeš biti jednostavan ili složen, već kako zaželiš. Samo, budi jasan! Ako
skreneš s teme, ja ću te vratiti na nju. Što si ono govorio?
— Moja je vjera kršćanska. Postoje dvije glavne kršćanske vjere,
protestanti i katolici. Englezi su pretežno protestanti.
— Obožavate istoga Boga, Bogorodicu i dijete?
— Ne, gospodine. Ne onako kao katolici. — Što li ga zanima?,pitao se
Blackthorne. Je li on katolik? Da odgovaram ono za što mislim da on želi čuti,
ili ono što smatram istinom? Je li on antikrist? Nije li isusovca nazvao
‘prijatelju’? Je li Toranaga simpatizer katolika ili će postati katolik?
— Vjeruješ li da je Isus Bog?
— Vjerujem u Boga — oprezno će on.
— Ne izbjegavaj izravno pitanje! Vjeruješ li da je Isus Bog? Da ili ne?
 Blackthorne je znao da bi ga svaki katolički sud na svijetu već davno
osudio zbog krivovjerja. A i većina, a možda i svi, protestantskih sudova. I
samo oklijevanje prije odgovora na takvo pitanje bijaše priznanje da sumnja.
Sumnja bijaše hereza. »Na pitanja o Bogu ne može se odgovarati samo sa ‘da’ i
‘ne’. Moraju biti nijanse i za ‘da’, i za ‘ne’! Ne znamo zasigurno o Bogu sve
dok ne umremo! Da, vjerujem da je Isus bio Bog, ali ne, zasigurno ne znam sve
dok ne umrem.«
— Zašto si smrskao svećenikov križ kad si tek došao u Japan?
Blackthorne nije očekivao ovo pitanje. Zna li Toranaga sve što se
dogodilo otkako sam stigao?
— Ovaj htio sam da daimjo Jabu spozna da je isusovac pater Sebastio,
tamošnji jedini tumač, moj neprijatelj, i da ne zaslužuje povjerenje, bar ne po
mom mišljenju. Zato što nisam bio siguran hoće li on točno prevoditi kao što
sad prevodi pater Alvito. Na primjer, optužio nas je da smo gusari. Nismo
gusari, dolazimo u miru.
— Ah, da! Gusari! Malo kasnije ću se vratiti na gusarstvo. Kažeš da su
obje vaše sekte kršćanske? Obje obožavaju Isusa Krista? Zar nije bit njegova
učenja: voli bližnjega svoga?
— Da.
— Kako onda možete biti neprijatelji?
— Njihova vjera. Njihova verzija kršćanstva pogrešno je tumačenje
Svetog pisma.
— Ah! Naposljetku smo nešto postigli. Dakle, vi ratujete zbog razlika
u mišljenju oko toga što je Bog i što nije Bog?
— Da.
— To je jako glup razlog ratovanju.
— Slažem se — reče Blackthorne. Pogleda svećenika. — Slažem se
svim srcem.
— Koliko je brodova u tvojoj floti?
— Pet.
— A ti si bio glavni pilot?
— Da.
Gdje su ostali?
Na pučini — oprezno će Blackthorne, nastavljajući svoju laž,
pretpostavljajući da je Alvito naveo Toranagu da postavlja stanovita pitanja. —
Razdvojili smo se u oluji i raštrkali. Ne znam točno gdje su, gospodine.
— Tvoji su brodovi bili engleski?
— Ne, gospodine. Nizozemski! Iz Nizozemske.
— Zašto Englez vodi nizozemske brodove?
— Ništa neobično, gospodine. Mi smo saveznici. Ponekad portugalski
piloti vode španjolske brodove i flote. Shvatio sam da portugalski piloti
upravljaju, prema zakonu, nekim vašim prekooceanskim brodovima.
— Zar nema nizozemskih pilota?
 — Mnogo, gospodine, ali Englezi su iskusniji za tako dug put.
— A zašto ti? Zašto su uzeli tebe da im vodiš brodove?
— Vjerojatno zato što mi je mati bila Nizozemka, što tečno govorim
njihov jezik i iskusan sam. Mene je ta prilika razveselila.
— Zašto?
— Bila mi je to prva prilika da doplovim u ove vode. Engleski brodovi
nisu kanili doći ovako daleko. Bila je to prilika da oplovim zemlju.
— A ti si, pilote, pristupio floti zbog svoje vjere? I da se boriš protiv
svojih neprijatelja, Španjolske i Portugala?
— Ja sam u prvom redu pilot, gospodine. U ovim vodama nikad još
nije bio nijedan Englez ni Nizozemac. Mi smo prvenstveno trgovačka flota, ali
imamo i pisma s ovlaštenjima da napadamo neprijatelja u Novom svijetu. U
Japan smo došli radi trgovine.
— Kakva su to pisma?
— Zakonske dozvole koje izdaje kruna ili vlada, a ovlašćuju nas da se
borimo protiv neprijatelja.
— Ah, a neprijatelji su ti ovdje. Kaniš li ovdje s njima ratovati?
— Kad smo ovamo stigli, gospodine, nismo znali što nas očekuje.
Ovamo smo došli samo radi trgovine. Vaša je zemlja gotovo nepoznata, to je
legenda. Portugalci i Španjolci šute kao zaliveni o ovom kraju.
— Odgovori na pitanje! Ovdje su tvoji neprijatelji. Kaniš li ovdje s
njima ratovati?
— Budu li oni ratovali protiv mene, hoću.
Toranaga se razdraženo pomakne.
— Vaša je stvar ono što radite na moru ili u svojim zemljama. No,
ovdje vrijedi jedinstven zakon za sve, a stranci u našoj zemlji borave samo zato
jer im je to dopušteno. Bilo kakav javni prijestup ili svađu smjesta kažnjavamo
smrću. Naši zakoni su jasni i mora ih svatko slušati. Razumiješ li?
— Da, gospodine, ali mi dolazimo u miru. Ovamo smo došli radi
trgovine. Bismo li mogli raspravljati o trgovini, gospodine? Morao bih svoj
brod izvući na bok da ga popravimo. Sve možemo platiti. Nadalje, tu je i
pitanje...
— Kad budem želio govoriti o trgovini ili o bilo čemu drugome, reći
ću ti. U međuvremenu molim da se ograničiš na to da odgovaraš na pitanja.
Dakle, u ekspediciju si pristupio da trguješ i stječeš dobiti, a ne iz dužnosti ili
odanosti? Radi novca?
— Da. To je naš običaj, gospodine. Da budem plaćen i da imam udio u
svakoj pljačk... svakoj trgovini, i u svem zarobljenom neprijateljskom blagu.
— Znači da si plaćenik?
— Uzeli su me za glavnog pilota, da vodim ekspediciju. Da! —
Blackthorne je osjećao Toranagino neprijateljstvo, ali nije shvaćao razlog. Što
sam pogrešno rekao? Nije li svećenik rekao da ću ubiti samoga sebe? — Kod
nas je to normalan običaj, Toranaga-sama — reče.
 Toranaga počne razgovarati s Hiro-macuom. Zgledaju se, očito su se
složili. Blackthorneu se učini da im na licu vidi gnušanje. Zašto? Očevidno to
ima veze s ‘plaćenikom’, pomisli. Kakvog zla ima u tome? Zar nije svatko
plaćen? Kako da inače zaradimo dovoljno novaca za život? Pa i ako naslijediš
zemlju, svejedno ti.
— Malo prije si rekao da si ovamo došao radi mirne trgovine —
govorio je Toranaga. — A zašto onda nosiš toliko topova, baruta, mušketa i
naboja?
— Naši španjolski i portugalski neprijatelji jako su moćni i snažni,
gospodaru Toranaga. Moramo se zaštititi i...
— Kažeš da je tvoje oružje isključivo obrambeno?
— Ne. Ne služi nam samo za zaštitu nego i da napadamo neprijatelje.
A u obilju ga proizvodimo radi trgovine. Najvrsnije oružje na svijetu! Možda
bismo s vama mogli trgovati njime ili ostalom robom koju vozimo.
— Što je gusar?
— Odmetnik od zakona koji siluje, ubija i pljačka iz osobne koristi.
— Zar to nije isto što i plaćenik? Zar ti to nisi? Gusar i gusarski vođa?
— Ne. Istina je da moji brodovi nose pisma zakonskih vladara
Nizozemske, kojima smo ovlašteni da vodimo rat po svim morima i zemljama
gdje su dosad vladali naši neprijatelji. I da nađemo tržišta za svoju robu! Za
Španjolce i za većinu Portugalaca ... da, mi smo gusari i krivovjernici, ali
ponavljam, zapravo to nismo!
Pater Alvito prevede, a onda se mirno ali odlučno obrati Toranagi.
O, Bože, kad bih ja mogao govoriti ovako izravno, pomisli Blackthorne
proklinjući. Toranaga pogleda Hiro-macua i starac postavi nekoliko pitanja
isusovcu koji podrobno odgovori. Tada se Toranaga okrene Blackthorneu, a
glas mu postane još stroži.
— Cukku-san tvrdi da je ta Holandija, ta Nizozemska, sve do prije
nekoliko godina bila vazal španjolskoga kralja. Je li to istina?
— Da.
— Znači da se Nizozemci, tvoji saveznici, bune protiv svoga
zakonitoga kralja?
— Bore se protiv Španjolaca, to da, ali...
— Nije li to pobuna? Da ili ne?
— Da. No, postoje olakotne okolnosti. Ozbiljne olakot...
— Nema olakotnih okolnosti ako se radi o pobuni protiv suverena.
— Osim ako pobijedimo.
Toranaga ga pažljivo pogleda, a onda se bučno nasmije. U smijehu je
nešto rekao Hiro-macuu, a Hiro-macu kimne glavom.
— Da, gospodine stranče, koji imaš nemoguće ime, da. Naveo si
jedinu olakotnu okolnost. — Opet cerekanje, a onda dobro raspoloženje iščezne
isto onako brzo kako je i došlo.
— Hoćete li pobijediti?
— Haj!
Toranaga opet progovori, ali svećenik nije odmah preveo. Čudno se
smješkao, očiju uprtih u Blackthornea. Uzdahnuo je i rekao:
— Jesi li baš siguran?
— Je li to zapitao on ili me to pitaš ti?
— To pita gospodar Toranaga. Moj... on je to rekao.
— Da. Reci mu: da, baš sam siguran. A smijem li, molim, objasniti
zašto?
Pater Alvito govorio je Toranagi mnogo dulje nego je bilo potrebno da
prevede to jednostavno pitanje. Jesi li baš tako miran kao što se praviš?, htio ga
je upitati Blackthorne. Koji će mi ključ otključati tebe? Kako da te razorim?
Toranaga je govorio i izvadio lepezu iz rukava. Pater Alvito opet počne
prevoditi, uz onu istu jezivu neprijaznost bremenitu ironijom.
— Da, pilote, smiješ mi reći zašto misliš da ćete pobijediti u tom ratu.
Blackthorne se trudio da ostane miran, uvjeren da ga svećenik drži u šahu.
— Mi sada vladamo evropskim morima, na većini evropskih mora —
reče on ispravljajući se. Ne pretjeruj, govori istinu, malko je izvrni, kao što je
zasigurno izvrće i isusovac, ali reci istinu. — Mi Englezi razbili smo dvije
goleme španjolsko-portugalske ratne Armade — invazije — i nema izgleda da
bi oni mogli stvoriti nove. Naš maleni otok je tvrđava i sada smo sigurni. Naša
mornarica vlada morima. Naši su brodovi brži, moderniji i bolje naoružani.
Španjolci nisu potukli Nizozemce nakon više od pedeset godina terora,
inkvizicije i krvoprolića. Naši su saveznici sigurni, jaki. I još nešto oni nasmrt
puštaju krv Španjolskom carstvu. Pobijedit ćemo zato jer gospodarimo morima i
zato što španjolski kralj u svojoj taštoj bahatosti, ne želi dati slobodu stranom
narodu.
— Vi gospodarite morima? I našim morima? Morima oko naših obala?
— Ne, jasno da ne, Toranaga-sama. Nisam htio ispasti bahat. Jasno,
mislio sam na evropska mora, iako...
— Dobro, drago mi je da je to jasno. Što si htio reći? Iako ?
— Iako ćemo na svim morima uskoro pokositi neprijatelja —
razgovijetno će Blackthorne.
— Kažeš ‘neprijatelja’! Možda smo i mi tvoji neprijatelji? A što onda?
Hoćeš li pokušati potopiti naše brodove i opustošiti naše obale?
— Ne mogu zamisliti da vam budem neprijatelj.
— Ja mogu, vrlo lako. I što onda?
— Ako udarite na moju zemlju, napao bih vas i pokušao vas pobijediti
— reče Blackthorne.
— A ako ti tvoj vladar naredi da nas ovdje napadneš?
— Savjetovao bih: Ne! Odlučno. Naša kraljica bi me saslušala. Ona
je...
— Vama vlada kraljica, a ne kralj?
— Da, gospodaru Toranaga. Naša je kraljica mudra. Ona ne bi... ne bi
mogla izdati tako nerazumnu naredbu.
— A ako bi je izdala? Ako bi to učinio tvoj zakoniti vladar?
— Onda bih preporučio Bogu dušu jer bih sigurno umro, na ovaj ili na
onaj način.
— Da, poginuo bi i ti i tvoje legije. — Toranaga je šutio, a tad će: —
Koliko ti je vremena trebalo da stigneš ovamo?
— Gotovo dvije godine. Točno: godina, jedanaest mjeseci i dva dana.
Približno pomorski put od dvanaest tisuća pomorskih milja.
Pater Alvito prevede i doda kratko razjašnjenje. Toranaga i Hiro-macu
zapitkivali su svećenika, a on je kimao glavom i odgovarao. Toranaga se
zamišljeno hladio lepezom.
— Pretvorio sam vrijeme i udaljenost u njihove mjere, kapetane-pilote
Blackthorne — uljudno će svećenik.
— Hvala.
Toranaga mu se opet izravno obraćao.
— Kako si ovamo došao? Kojim putem?
— Kroz Magellanov tjesnac. Da imam pomorske karte i roteirose,
jasno bih to pokazao, ali su mi ih ukrali, odnijeli iz mog broda zajedno s
ovlaštenjima i svim mojim ispravama. Ako vi...
Blackthorne zastane dok je Toranaga plahovito razgovarao s Hiro-
macuom koji je bio isto tako sav izvan sebe.
— Kažeš da su ti nestale — ukradene — sve tvoje isprave?
— Da.
— To je grozno, ako je istinito. Mi u Nipponu — Japanu — gnušamo
se krađe. Krađa se kažnjava smrću. Odmah ćemo to istražiti. Čini se
nevjerojatnim da bi to počinio bilo koji Japanac, iako tu i tamo i kod nas ima
podlih razbojnika i gusara.
— Možda su ih stavili na drugo mjesto — izjavi Blackthorne — i
negdje pohranili na sigurno, ali te su isprave dragocjene, gospodaru Toranaga.
Bez pomorskih karata ja sam kao slijepac u labirintu. Želite li da vam razjasnim
svoje putovanje?
— Da, ali kasnije. Najprije mi reci zašto si prešao svu tu udaljenost?
— Došli smo da u miru trgujemo — ponovi Blackthorne,
suzdržavajući nestrpljivost. — Da trgujemo i otplovimo kući. Da obogatimo i
sebe i vas, i da pokušamo...
— Obogatite sebe i nas? Što je važnije?
— Jasno, obje strane moraju imati koristi, a trgovina mora biti
poštena. Mi tražimo dugoročne trgovačke odnose. Ponudit ćemo vam bolje
uvjete nego Portugalci i Španjolci i pružiti vam bolje usluge. Naši trgovci . —
Blackthorne zašuti začuvši ispred prostorije snažne glasove. Hiro-macu i pola
stražara odmah se stvore kraj vrata, a ostali se pomaknu u čvrst čvor i zaklone
uzvišenje. Pripreme se i samuraji na unutrašnjim vratima. Toranaga se nije
micao. Obratio se pateru Alvitu.
 — Pristupi ovamo, kapetane Blackthorne, dalje od vrata — reče pater
Alvito, brižno suzdržavajući žurbu. — Ako ti je život mio, nemoj se naglo
micati i ništa ne govori. — Polako ode na lijeva unutrašnja vrata i sjedne uz
njih.
Blackthorne se nelagodno nakloni Toranagi koji se nije osvrtao na njega.
Tad oprezno pođe prema svećeniku, duboko svjestan da je s njegove točke
gledišta taj razgovor bio potpuni neuspjeh.
— Što se događa? — prošapće kad su sjeli.
Obližnji stražari prijeteći se ukrute, a svećenik im žurno nešto reče kako
bi ih primirio.
— Kad slijedeći put progovoriš, mrtav si — reče on Blackthorneu i
pomisli: što prije, to bolje. Odmjerenom sporošću izvadi iz džepa rupčić i obrisa
znoj s ruku. Bila mu je potrebna sva njegova izobrazba i snaga da ostane miran i
dobrodušan za vrijeme razgovora s heretikom koji je ispao gori nego što su
očekivali on i otac-vizitator.
— Morat ćeš prisustvovati? — zapitao ga je sinoć pater-vizitator.
— Toranaga me izričito zamolio.
— Mislim da je to vrlo opasno za tebe i za nas sve. Možda bi se
mogao praviti bolesnim. Budeš li tamo, moraš prevoditi ono što govori gusar, a
po onom što piše pater Sebastio, on je vrag na zemlji, lukav kao Židov.
— Mnogo je bolje što ću tamo biti, uzoritosti. Bar ću moći
onemogućiti Blackthorneove manje očevidne laži.
— Zašto je ovamo došao? Zašto sad kad je sve opet postalo izvrsno?
Zar oni uistinu još imaju brodova na Tihom oceanu? Je li moguće da su poslali
brodovlje protiv španjolske Manile? Nimalo ne marim za taj kužni grad i za sve
španjolske naseobine na Filipinima, ali neprijateljska flota u Tihom oceanu! ...
To bi urodilo užasnim posljedicama za nas ovdje u Aziji. A ako on zadobije
Toranaginu ili Išidovu naklonost? Ili bilo kojeg moćnijeg daimja? Pa, bit će
užasno teško, najblaže rečeno.
— Blackthorne je ovdje... Srećom, možemo s njim obračunati.
— Bog mi je svjedok, kad ne bih znao suprotno, gotovo bih
povjerovao da su ga Španjolci, ili, još vjerojatnije, njihovi zavedeni sluge,
franjevci i benediktinci, namjerno ovamo doveli, samo da nam zagorči život.
— Možda jesu, uzoritosti. Ti bi redovnici sve učinili da nas unište. No,
to je puka ljubomora zato jer mi uspijevamo ondje gdje su oni propali. Bog će
im sigurno ukazati na njihove greške! Možda će Englez sam sebe pokopati prije
nego nam nanese štetu. Njegovi roteirosi dokazuju da je gusar i gusarski vođa!
— Pročitaj ih Toranagi, Martine. One dijelove u kojima opisuje
pljačku nebranjenih naselja od Afrike do Čilea, i spisak plijena i ubojstava.
— Možda bismo trebali pričekati, uzoritosti. Uvijek možemo izići s
roteirosima. Nadajmo se da će i bez njih sam sebe uništiti!
Pater Alvito opet obrisa dlanove. Osjećao je Blackthorneov pogled. Bože,
smiluj ti se, pomislio je. Nakon onoga što si kazao Toranagi, tvoj život ne
vrijedi ni krivotvorenog novčića, a što je još gore, tvoja se duša ne može spasiti.
Razapet će te i bez dokaza u tvojim roteirosima. Da ih pošaljemo natrag pateru
Sebastiju da ih on vrati Muri? Što bi Toranaga učinio ako se isprave ne nađu?
Ne, za Muru je to opasno!
Zatrepere vanjska vrata i otvore se.
— Gospodar Išido želi vas posjetiti, gospodine — najavi Naga. — On
je... on je tu u hodniku i želi vas posjetiti. Odmah, rekao je.
— Svi na svoja mjesta! — reče Toranaga svojim ljudima. Odmah ga
poslušaju. No, svi samuraji sjedili su prema vratima. Na čelu im Hiro-macu,
olabavivši mačeve u toku. — Naga-sane, reci gospodaru Išidu da je uvijek
dobrodošao. Zamoli ga neka uđe.
Visok čovjek uđe u sobu. Za njim deset njegovih samuraja, Sivih, ali
ostanu na vratima, a na njegov znak sjednu prekrštenih nogu.
Toranaga se isto tako svečano nakloni, a poklon mu bi uzvraćen
jednakom mjerom.
Pater Alvito hvalio je svoju dobru sreću što je prisutan. Neizbježan sukob
dvojice suparničkih vođa potpuno će promijeniti tok carstva i budućnost majke
crkve u Japanu, pa bi svaki putokaz ili izravna uputa koji bi isusovcima pomogli
da odluče kamo da prebace svoj utjecaj, bili neizrecivo važni. Išido bijaše zen-
budist i fanatični antikrist. A Toranaga zen-budist i izraziti simpatizer. No,
većinom su kršćanski daimji podržavali Išida, jer su se bojali — a pater Alvito
je smatrao s opravdanjem — Toranagina uspona. Kršćanski daimji su smatrali,
ako Toranaga istisne Išida iz Regentskog vijeća, svu će vlast prigrabiti. A kad se
domogne vlasti, mislili su oni, primijenit će Taikove ‘Ukaze o izgonu’ i
iskorijeniti pravu vjeru. Međutim, uklone li Toranagu, bit će osigurana
sukcesija, istina, slaba sukcesija, i majka crkva će se razvijati.
Kako je slabila privrženost kršćanskih daimja, tako je bilo i sa svim
ostalim daimjima u zemlji, pa je ravnoteža snaga dvojice suparnika neprestano
bila neujednačena. Nitko nije zasigurno znao koja je strana zapravo moćnija. Pa
ni on, pater Alvito, najobavješteniji Evropljanin u carstvu, nije mogao zasigurno
kazati koju će stranu podržati kršćanski daimji kad dođe do otvorenog sukoba,
niti koja će stranka prevladati.
Gledao je kako Toranaga silazi s uzvišenja i prolazi kroz sigurnosni krug
svojih ljudi.
— Dobro došli, gospodaru Išido. Molim vas, tamo sjednite!
— Toranaga pokaže onaj jedan jedini jastuk na uzvisini. — Htio bih
da vam bude udobno.
— Hvala, ali ne, gospodaru Toranaga! — Išido Kazunari bio je mršav
i vrlo tamnoput, godinu dana mlađi od Toranage. Bili su drevni neprijatelji.
Osamdeset tisuća samuraja u zamku Osake i oko njega slušalo je svaki njegov
mig, jer on je bio zapovjednik garnizona, a stoga i komandant nasljednikove
tjelesne straže, vrhovni general zapadnih vojnih snaga, osvajač Koreje, član
Regentskog vijeća i generalni inspektor svih snaga pokojnog Taika, a to su
prema zakonu bile sve vojske svih daimja u cijelom kraljevstvu. — Ne, hvala!
— ponovi. — Bilo bi mi neugodno da meni bude udobno dok vama nije, neh?
Jednog dana uzet ću vaš jastuk, ali danas ne.
Gnjevna struja podiđe Smeđe na tu Išidovu pritajenu prijetnju, ali
Toranaga ljubazno odgovori:
— Došli ste u najzgodniji čas. Upravo sam završavao razgovor s
novim barbarinom. Cukku-sane, molim te, reci mu neka ustane.
Svećenik posluša. I preko prostorije osjećao je Išidovo neprijateljstvo.
Osim što je bio antikrist, Išido je uvijek strogo osuđivao sve Evropljane i želio
je da im se potpuno zatvori carstvo.
Išido pogleda Blackthornea s izrazitim gađenjem.
— Čuo sam da je ružan, ali nisam znao koliko je ružan. Govorka se da
je gusar. Je li?
— Zar u to možete sumnjati? A on je i lažljivac.
— Onda prije nego što ga razapnete, molim vas, dajte ga meni na pola
dana. Možda će se nasljednik zabavljati ako ga vidi prethodno s glavom na
ramenima. — Išido se hrapavo nasmije.
— Ili bi ga možda trebalo naučiti da pleše kao medvjed! Onda biste ga
mogli pokazivati po cijelom carstvu kao nakazu s istoka.
Iako je bila istina da je Blackthorne, začudno, došao s istočnih mora, za
razliku od Portugalaca koji su uvijek dolazili s juga pa su ih zato zvali ‘južni
barbari’, Išido je htio dati na znanje da je prava nakaza Toranaga koji je
upravljao istočnim pokrajinama.
No, Toranaga se samo smješkao, kao da ne razumije.
— Jako ste duhovit čovjek, gospodaru Išido — reče. — No, slažem se,
što prije uklonimo barbarina, to bolje. Brbljav je, nabusit, glasan. Da, čudovište,
ali ima malu vrijednost i nimalo pristojnosti. Naga-sane, pošalji ljude neka ga
zatvore sa zločincima. Cukku-sane, reci mu neka pođe za njima.
— Kapetane-pilote, moraš poći s ovim ljudima.
— Kamo idem?
Pater Alvito je oklijevao. Bio je sretan što je pobijedio, ali protivnik
bijaše junak i imao je besmrtnu dušu koja se još mogla spasiti.
— Zatvorit će te — reče.
— Na koliko?
— Ne znam, sinko. Kako odluči gospodar Toranaga.
 DVANAESTO POGLAVLJE

Dok je Toranaga gledao kako barbarin izlazi iz prostorije, nevoljko je

skrenuo misli sa zanimljivog razgovora pa se uhvatio ukoštac s hitnijim
problemom, Išidom.
Toranaga je odlučio da ne udalji svećenika, jer je znao da će time još više
razjariti Išida, iako je isto tako bio siguran da bi stalna svećenikova prisutnost
mogla biti opasna. Što stranci manje znaju, to bolje. Što se zna manje, to bolje,
pomislio je. Hoće li utjecaj Cukku-sana na kršćanske daimje biti za mene ili
protiv mene? Sve do danas bih mu vjerovao, ali između njega i barbarina je bilo
nekih čudnih trenutaka koje još ne razumijem.
Išido namjerno nije postupao po uobičajenoj uljudnosti nego odmah
prijeđe na stvar.
— Ponovno moram pitati, kakav je vaš odgovor Regentskom vijeću?
— Ponavljam, kao predsjednik Regentskog vijeća smatram da
odgovor nije potreban. Sklopio sam nekoliko nebitnih obiteljskih veza. Nije
potreban odgovor.
— Svog ste sina Nagu-sana zaručili kćerkom gospodara Masamunea.
Jednu svoju unuku vjenčajete za sina i nasljednika gospodara Zatakija, a drugu
unuku za sina gospodara Kijame. Sami brakovi za feudalne gospodare ili za
njihove bliske srodnike, pa prema tome nisu nebitni, a u oštroj su opreci s
naredbama našega gospodara.
— Naš pokojni gospodar Taiko mrtav je već godinu dana. Na žalost.
Da! Žalim smrt svog svaka, draže bi mi bilo da je živ te da i nadalje upravlja
sudbinom carstva. — Toranaga s užitkom nadoda, okrećući nož po staroj rani:
— Da je moj svak živ, nesumnjivo bi odobrio te obiteljske veze. Njegove upute
odnosile su se na brakove koji su prijetili sukcesiji njegove kuće. Ja ne prijetim
njegovoj kući niti svom nećaku Jaemonu, nasljedniku. Zadovoljan sam kao
gospodar Kvanta. Ne tražim više teritorija. Živim u miru sa svojim susjedima i
želim da se nastavi njegov mir. Tako mi Bude, ja neću prvi prekršiti mir!
Kraljevstvom je šest stoljeća harao neprekidni građanski rat. Prije trideset
i pet godina sitni je daimjo Goroda osvojio Kioto, uglavnom uz Toranaginu
pomoć. Tokom slijedeća dva desetljeća taj je ratnik pravim čudom pokorio
polovicu Japana, izgradio planinu od lubanja i proglasio se diktatorom, pa ipak
još nije bio toliko moćan da od vladajućeg cara zatraži da mu dodijeli naslov
šoguna, iako je vukao nejasno porijeklo od jednog ogranka Fudimota. A onda
je, prije šesnaest godina, Gorodu ubio jedan njegov general, a njegova je vlast
pala u ruke njegova glavnoga vazala i najuspješnijega generala, seljaka
Nakamure.
U četiri kratke godine general je Nakamura uz pomoć Toranage, Išida i
ostalih, iskorijenio Gorodine potomke, te čitav Japan doveo pod svoju
posvemašnju i jedinstvenu upravu. Po prvi put u povijesti jedan je čovjek
pokorio cijelo kraljevstvo. Pobjedonosno je došao u Kioto da se pokloni Sinu
neba, Go-Nidu. A budući da se rodio kao seljak, Nakamura je morao prihvatiti
niži naslov ‘kvampaku’, glavni savjetnik, kojeg se kasnije odrekao u korist
svoga sina, a sebi uzeo naslov Taiko. No, pred njim se klanjao svaki daimjo, pa
i Toranaga. Nevjerojatno, dvanaest je godina vladao potpun mir. Taiko je lani
umro.
— Tako mi Bude! — ponovi Toranaga. — Ja neću prvi prekršiti mir.
— Ali poći ćete u rat?
— Mudar čovjek priprema se za izdaju, neh? U svakoj pokrajini ima
zlih ljudi, neki su na visokim položajima. Znamo kako je varavost bezgranična
u ljudskom srcu. — Toranaga se ukruti.
— Taiko je ostavio u baštinu jedinstvo, a sad smo rascjepkani na moj
istok i na vaš zapad. Regentsko je vijeće podvojeno. Daimji se svađaju. Vijeće
ne može upravljati seocem koje je zagađeno ličinkama, a kamoli carstvom. Što
Taikov sin prije postane punoljetan, to bolje. Što prije budemo imali drugog
kvampakua, to bolje.
— Ili možda šoguna? — značajno će Išido.
— Kvampaku, šogun, ili Taiko, moć je jednaka — reče Toranaga. —
Što vrijedi naslov? Jedino je važna vlast. Goroda nije postao šogun, a Nakamura
je bio više nego zadovoljan naslovom kvampaku, a kasnije Taiko. On je vladao,
a to je bitno. Kao da je važno da je moj svak nekoć bio seljak? Kao da je važno
što je moja porodica stara? Kao da je važno što ste vi niskoga porijekla? Vi ste
general, feudalni gospodar, dapače, član Regentskog vijeća.
To je jako važno, pomisli Išido. Ti to znaš, ja to znam. Zna to svaki
daimjo. Znao je to i Taiko.
— Jaemon ima sedam godina. Za sedam godina postat će kvampaku, a
dotle
— Za osam godina, generale Išido. Takav je naš povijesni zakon. Kad
moj nećak napuni petnaest godina, postat će punoljetan i naslijedit će. Dotad će
u njegovo ime vladati nas petorica regenata. Takva je volja našeg pokojnog
gospodara.
— Da. A on je naredio i to da regenti ne smiju uzimati taoce jedan
protiv drugog. Nasljednikova mati gospa Očiba talac je u vašem dvorcu u Jedu,
kako biste vi ovdje imali sigurnost, a i to je kršenje njegove volje. Svečano ste
se složili da ćete slušati sve njegove zahtjeve, kao i svi regenti. Dapače, ispravu
ste potpisali svojom krvlju.
Toranaga uzdahne.
— Gospa Očiba je u Jedu u posjeti jer joj je tamo sestra na porodu.
Njezina sestra supruga je mog sina i nasljednika. Mjesto moga sina je u Jedu
dok sam ja ovdje. Što je prirodnije nego da sestra u takvo vrijeme posjećuje
sestru? Zar ona nije time počašćena? Možda dobijem prvog unuka, neh?
— Nasljednikova mati najvažnija je gospa u carstvu. Ona ne bi smjela
biti u — Išido je htio reći ‘neprijateljskim rukama’, ali se predomislio: — U tom
stranom gradu. — Zastane, a onda razgovijetno nadoda: — Vijeće zahtijeva da
joj danas naredite neka se vrati kući.
Toranaga izbjegne stupicu.
— Ponavljam, gospa Očiba nije talac, pa prema tome ne podliježe
mojim naredbama niti je ikad podlijegala.
— Onda dopustite da se drukčije izrazim. Vijeće zahtijeva da ona
smjesta dođe u Osaku.
— Tko to zahtijeva?
— Ja, gospodar Sugijama, gospodar Onoši i gospodar Kijama.
Nadalje, svi smo se složili da ovdje pričekamo dok se ona ne vrati u Osaku. Tu
su njihovi potpisi.
Toranaga je problijedio. Dosad je on nadvladavao u vijeću tako da su
uvijek glasali podvojeni s dva naprama tri. Nikad nije uspio dobiti četiri glasa
naprama jedan protiv Išida, ali ni Išido protiv njega. Četiri naprama jedan
značilo je osamljivanje i propast. Zašto ga je Onoši iznevjerio? A Kijama?
Obojica su bila neumoljivi neprijatelji još prije nego su prihvatili stranu vjeru.
Kakav utjecaj sad ima Išido nad njima?
Išido je znao da je pokolebao svog neprijatelja, ali morao je još učiniti
jedan potez da pobjeda bude potpuna. Stoga je primijenio plan što su ga skovali
on i Onoši.
— Svi mi regenti složili smo se da je došlo vrijeme da dokrajčimo one
koji planiraju da se dočepaju vlasti moga gospodara i da ubiju nasljednika.
Izdajicama će biti suđeno. Pokazivat ćemo ih po ulicama kao najobičnije
zločince, sa svim njihovim rodom, a smaknut ćemo ih kao najobičnije zločince,
sa cijelim njihovim rodom. Fudimoto, Takašima. Niskog porijekla, plemenitog
porijekla, svejedno tko je to. I Minovara!
Gnjevni drhtaj ote se svakom Toranaginu samuraju jer takvo svetogrđe
protiv polukraljevskih porodica bijaše nezamislivo.
Tad mladi samuraj Usagi, muž Hiro-macuove unuke, skoči na noge,
zajapuren od bijesa. Isuče ubojiti mač i baci se na Išida. Gola oštrica bila je
spremna za udarac objema rukama.
Išido se pripremio za smrtni udarac pa se nije ni maknuo da se obrani.
Ovo je on snovao, ovomu se nadao, a svojim je ljudima naredio neka se ne
miješaju dok on ne pogine. Kad bi on, Išido, sad ovdje poginuo od ruke
Toranagina samuraja, cijeli garnizon u Osaki opravdano bi se mogao sručiti na
Toranagu i zaklati ga, bez obzira na taoca. Onda bi Toranagini sinovi u znak
odmazde ubili gospu Očibu, pa bi preostali regenti bili prisiljeni da zajedničkim
snagama istupe protiv Jošijeva plemena koje bi iskorijenili, jer bi ostalo
usamljeno. Tek tad bila bi zajamčena sukcesija, a on, Išido, ispunio bi svoju
dužnost prema Taiku.
No, udarac nije pao. U zadnji čas Usagi se urazumio i, sav uzdrhtao,
spremio mač u korice.
— Oprostite, gospodaru Toranaga — reče ponizno se klanjajući. —
Nisam mogao podnijeti sramotu da... da vi slušate takve... takve uvrede. Molim
za dopuštenje... ispričavam se i molim za dopuštenje da smjesta počinim
seppuku jer s ovolikom sramotom ne mogu živjeti.
Iako je Toranaga ostao miran, bio je spreman da predusretne udarac, a
znao je da je spreman i Hiro-macu i da su zacijelo i ostali bili spremni te da bi
Išido vjerojatno bio samo ranjen. Također je shvaćao zašto ga je Išido toliko
vrijeđao i zašto se toliko raspalio. Otplatit ću ti ovo s velikim kamatama, Išido,
nijemo se zarekao.
Toranaga posveti pažnju mladiću koji je klečao.
— Kako se usuđuješ i pomisliti da je išta što je gospodar Išido rekao
bilo u kojem smislu zamišljeno da mene uvrijedi? Jasno, on nikad ne bi bio
toliko neuljudan. Kako se usuđuješ slušati razgovore koji se tebe ne tiču? Ne, ne
dopuštam ti da počiniš seppuku. To je čast. Ti nemaš časti ni samosvladavanja.
Danas će te razapeti kao najobičnijeg zločinca. Tvoji mačevi bit će prelomljeni i
pokopani u selu eta. Tvoja glava bit će nabijena na kolac da joj se smije sav
narod, a na glavi će biti natpis: ‘Ovaj čovjek pogreškom se rodio kao samuraj.
Njegovo ime je prestalo postojati!’
Usagi je uz natčovječanske napore zagospodario svojim disanjem, ali
oblijevao ga je znoj i on je patio zbog te sramote. Naklonio se Toranagi i na
izgled mirno prihvatio svoju sudbinu.
Pristupi Hiro-macu i istrgne oba mača iz pojasa unukinog muža.
— Gospodaru Toranaga — dostojanstveno će on — s vašim ću se
dopuštenjem osobno pobrinuti da vaše naredbe budu provedene.
Toranaga kimne glavom.
Mladić se posljednji put nakloni, a onda se počne uspravljati, ali ga Hiro-
macu gurne natrag na pod.
— Samuraji hodaju — reče on. — Ljudi hodaju, ali ti nisi ni jedno ni
drugo. Četveronoške ćeš otpuzati u smrt.
Usagi šutke posluša.
A sve u prostoriji zagrije mladićevo samosvladavanje i hrabrost... On će
se ponovno roditi kao samuraj, zadovoljno pomisle.
 TRINAESTO P OGLAV LJE

Te noći Toranaga nije mogao zaspati, što je kod njega bila rijetkost. Inače
je i najhitnije teškoće znao odgoditi za sutra jer je znao, bude li sutradan živ,
teškoću će riješiti kako najbolje bude umio. Odavno je ustanovio da miran san
može pružiti odgovor na većinu zagonetaka. Pa ako i ne može, kao da je to
uopće važno? Zar život nije samo kap rose u drugoj kapljici rose?
No, noćas je morao razmotriti i previše pitanja koja su ga mučila.
— Što ću s Išidom? Zašto je Onoši prešao neprijatelju? Kako da se
postavim prema Vijeću? Jesu li opet umiješali prste kršćanski svećenici? Odakle
će doći slijedeći pokušaj ubojstva? Kad ću se pozabaviti s Jabuom? A što da
radim s barbarinom? Je li govorio istinu?
Čudno je to da je barbarin baš sad došao s istočnih mora. Je li to
znamenje? Je li njegova karma da bude iskra koja će zapaliti bačvu baruta?
Karma je sanskrtska riječ koju su prihvatili Japanci, dio budističke
filozofije u pogledu čovjekove sudbine na ovom svijetu. Čovjekova je sudbina
nepromjenjivo određena djelima iz prethodnog života. Dobra djela
omogućavaju mu bolji položaj u ovom životnom sloju, a loša djela obrnuto. Isto
će tako i djela u ovom životu potpuno djelovati na slijedeće preporođenje.
Čovjek se neprekidno ponovno rađa na ovom suznom svijetu sve dok — nakon
patnji, muka i učenja tokom mnogih života — konačno ne postane savršen i
prijeđe u nirvanu, mjesto savršenoga mira, gdje više nikad neće morati pretrpjeti
ponovno rađanje.
Čudno je to da su Buda ili kakav drugi bog ili možda sama karma doveli
Anđin-sana na Jabuovo leno. Čudno da se iskrcao baš u ono selo u koje je Mura,
tajni vođa Toranagine doušničke mreže na Izuu, prije toliko godina ubačen, pod
sam nos Taiku i Jabuovu ocu koji je imao sifilis. Čudno da se Cukku-san našao
ovdje u Osaki da prevodi, a ne u Nagasakiju gdje je inače. Pa i to da sad u Osaki
boravi glavni kršćanski svećenik, a i portugalski zapovjednik ekspedicije.
Čudno da je i pilot Rodrigues bio raspoloživ da odvede Hiro-macua u Andiro,
taman na vrijeme da zarobe živog barbarina i da se domognu njegovih mušketa.
A tu je i Kasigi Omi, sin čovjeka koji će mi dati Jabuovu glavu ako samo
maknem prstom.
Što je život lijep! I kako je žalostan! Kako je prolazan, nema prošlosti ni
budućnosti. Samo bezgranična sadašnjost.
Toranaga uzdahne. Jedno je sigurno, barbarin nikad neće otploviti. Ni živ
ni mrtav. On je zauvijek dio kraljevstva.
Začu gotovo nečujne korake što su se primicali. Pripremi mač. Svake je
noći nasumce mijenjao spavaonicu, stražare i lozinku da se očuva od ubojica
koje su uvijek čekale. Pred šođijem koraci zastanu. Tad začu Hiro-macuov glas
i početak lozinke: ‘Ako je istina već jasna, kakva je onda korist od meditacije?’
— ‘A ako je istina skrivena?’ — zapita Toranaga.
— ‘Već je jasna’ — ispravno ga nadopuni Hiro-macu. Bijaše to citat
iz Sarahe, drevnog budističkog učitelja tantri.
 — Naprijed! — Toranaga spusti mač tek kad vidje da je to uistinu
njegov savjetnik. — Sjedni.
— Čuo sam da ne spavate. Pomislio sam da vam možda nešto treba.
— Ne, hvala. — Toranaga je motrio produbljene bore oko starčevih
očiju. — Drago mi je da si ovdje, prijatelju stari — reče.
— Zaista vam je dobro?
— Oh, da.
— Onda ću vas ostaviti. Oprostite što sam vas omeo, gospodaru.
— Ne, molim te, samo naprijed. Drago mi je da si ovdje. Sjedni!
Starac sjedne kraj vrata. Leđa su mu bila ravna.
— Podvostručio sam straže.
— Dobro.
Nakon kratkog trena Hiro-macu se javi.
— Što se onog luđaka tiče, učinjeno je sve kako ste naredili. Sve!
— Hvala.
— Njegova žena. Čim je čula osudu, unuka me zamolila za dopuštenje
da se ubije pa da otprati muža i sina u Veliku prazninu. Odbio sam i naredio joj
da pričeka vaše odobrenje.
— U sebi je Hiro-macu krvario. Što je život grozan!
— Ispravno si postupio.
— Svečano molim za dopuštenje da dokrajčim svoj život. Ono što je
učinio, dovelo vas je u smrtnu opasnost, ali ja sam kriv. Ranije sam morao
otkriti njegovu slaboću. Iznevjerio sam vas.
— Ne smiješ počiniti seppuku.
— Molim vas. Svečano molim za dopuštenje.
— Ne. Potreban si mi živ.
— Poslušat ću vas. Ali molim vas, prihvatite moje isprike.
— Tvoje su isprike prihvaćene.
Poslije stanovitog vremena Toranaga upita:
— A barbarin?
— Mnogo toga, gospodine. Prvo, da danas niste čekali barbarina, od
zore biste bili u lovu sa sokolima i Išido vas ne bi upleo u onaj oduran sastanak.
Sad nemate druge nego da mu najavite rat, ako se uspijete izvući iz ovoga
zamka i vratiti u Jedo.
— Drugo?
— A treće i četrdeset treće, a sto četrdeset treće? Ni izdaleka nisam
tako mudar kao vi, gospodaru Toranaga, ali i ja sam uvidio da nije istina sve
ono što su južni barbari htjeli da povjerujemo. — Hiro-macu bijaše sretan što
može govoriti. To mu je ublažavalo bol. — No, ako postoje dvije kršćanske
vjere koje se uzajamno mrze, i ako su Portugalci dio veće španjolske nacije, a
ako se zemlja ovog novoga barbarina — bez obzira na to kako se zove —
zaratila s Portugalom i Španjolskom i pobjeđuje ih, i ako je ta zemlja također
otočna kao naša, i, najveći ‘ako’ od svega, ako on govori istinu i ako svećenik
točno prevodi ono što barbarin govori Pa, sve te ‘ako’ možete ujediniti pa iz njih
nešto razabrati i skovati plan. Ja ne mogu, jako žalim. Znam samo ono što sam
vidio u Andiru i na brodu. Da je Auđin-san vrlo jake glave! Zasad je slabašna
tijela, zacijelo od dugog puta, ali je na moru gospodar. Ne razumijem ništa o
njemu. Kako on sve to može biti, a da dopusti čovjeku da mu popiša leđa? Zašto
je spasio Jabuov život nakon onog što mu je Jabu učinio? Pa i život svog
otvorenog neprijatelja, Portugalca Rodriguesa? Glava mi se vrti od tih silnih
pitanja kao da sam se nalokao sakea.
— Hiro-macu umukne. Bio je jako iscrpljen. — Ipak mislim da bismo
ga trebali zadržati na kopnu. I sve kao što je on, ako dođu, pa ih sve vrlo brzo
pobiti.
— A što ćemo s Jabuom?
— Naredite mu da noćas počini seppuku.
— Zašto?
— On nema pristojnosti. Prorekli ste što će on učiniti kad dođem u
AnDiro. Kanio je ukrasti vašu imovinu. A on i laže. Nemojte se truditi da ga
sutra primite kao što ste nakanili. Umjesto toga mi dopustite da mu sad
prenesem vašu naredbu. Ionako ćete ga prije ili poslije morati ubiti. Bolje sad
kad vam je pri ruci, i kad oko njega nema njegovih vazala. Preporučam da ne
odlažete.
Začuje se lagano kucanje na unutrašnjim vratima.
— Tora-čane!
Toranaga se nasmiješi, kao i uvijek, tom posebnom glasu i tom posebnom
nazivu od milja.
— Da, Kiri-san?
— Uzela sam slobodu, gospodaru, da donesem čaj tebi i tvom gostu.
Molim, smijem li ući?
— Da.
Obojica joj uzvrate naklon. Kiri zatvori vrata i počne nalijevati čaj. Imala
je pedeset i tri godine. Bila je snažna. Najstarija Toranagina sporedna žena.
Kiricubo-noh-Tošiko, zvana Kiri, najstarija gospa na njegovu dvoru. Kosa joj je
bila prosijeda, struk debeo, ali lice joj je zračilo vječnom radošću.
— Ne smiješ bdjeti, ne! Ne u ovo doba noći, Tora-čane! Uskoro će
zora, a pretpostavljam da ćeš tad biti u brdima sa svojim sokolima, neh?
Potreban ti je san!
— Da, Kiri-čan! — Toranaga je s ljubavlju potapša po širokoj guzi.
— Molim, ne govori mi Kiri-čan! — nasmije se Kiri. — Ja sam stara
žena i zaslužujem veliko poštovanje. Tvoje druge gospe ionako mi zadaju
mnogo poteškoća. Ja sam Kiricubo-Tošiko-san, molim lijepo, gospodaru moj
Joši Toranaga-noh-Čikitada!
— Vidiš, Hiro-macu. I nakon dvadeset godina nastoji mi zapovijedati.
— Jako žalim, ali preko trideset godina, Tora-sama! — ponosno će
ona. — A onda ti se isto tako moglo zapovijedati kao sada!
 I Toranaga je kao dvadesetogodišnjak bio talac despota Ikave Tadazakija,
gospodara Suruge i Totomija, oca Jabuova sadašnjeg neprijatelja Ikave Đikkjua.
Samuraj odgovoran za Toranagino dobro ponašanje upravo je bio uzeo Kiricubu
za svoju drugu ženu. Njoj je tad bilo sedamnaest. Taj samuraj i njegova žena
Kiri časno su postupali prema Toranagi, davali mu mudre savjete, a kad se
Toranaga pobunio protiv Tadazakija i pridružio se Gorodi, prišli su mu s mnogo
ratnika i junački se uza njega borili. Kasnije je u borbi za glavni grad poginuo
Kirin muž. Toranaga ju je pitao bi li mu željela postati jedna od sporednih
suložnica, što je ona radosno prihvatila. U to vrijeme nije bila debela, ali je bila
isto ovako zaštitnički nastrojena i mudra. Tada je bila u devetnaestoj, a on u
dvadeset četvrtoj godini, i sve otada je ona središte njegova domaćinstva. Kiri
bijaše promućurna i jako sposobna. Godinama mu već vodi domaćinstvo bez
poteškoća.
Bez poteškoća, ukoliko to može biti domaćinstvo puno žena, pomisli
Toranaga.
— Udebljala si se — reče, iako mu nije smetala njezina debljina.
— Gospodaru Toranaga! I to pred gospodarom Toda! O, jako žalim,
morat ću počiniti seppuku, ili u najmanju ruku, obrijati glavu i poći u redovnice,
a mislila sam da sam tako mlada i vitka! — Prasnula je u smijeh. — Pa, slažem
se da imam debelu stražnjicu, ali što ja mogu? Volim jesti, a to je Budin
problem i moja karma, neh? — Ponudila ih je čajem. — Evo, ja sad idem. Da
pošaljem gospu Sazuko?
— Ne, brižna moja Kiri-san. Ne, hvala. Malo ćemo razgovarati, a onda
ću spavati.
— Laku noć, Tora-sama. Slatka ti besanica! — Naklonila se njemu i
Hiro-macuu pa otišla. Zahvalno su srkali čaj.
— Uvijek mi je žao što Kiri-san i ja nismo imali sina — reče
Toranaga. — Jednom je zanijela i pobacila, uoči bitke kod Nagakudea.
— A, onda.
— Da.
Bilo je to odmah nakon ubojstva diktatora Gorode, kad je general
Nakamura, kasniji Taiko, pokušavao da svu vlast učvrsti u svojim rukama. U to
je doba ishod bio u pitanju jer je Toranaga podržavao zakonitog nasljednika,
jednog od Gorodinih sinova. Nakamura se sukobio s Toranagom kraj gradića
Nagakudea. Njegove su snage bile potučene, satrvene i izgubio je tu bitku.
Toranaga se mudro povukao, a progonila ga je nova vojska koju je za
Nakamuru vodio Hiro-macu. No, Toranaga je izmakao stupici i pobjegao u
svoje pokrajine, a cijela njegova vojska bijaše nedirnuta i spremna za novu
bitku. Kod Nagakudea je poginulo pedeset tisuća ljudi, a od toga jako malo
Toranaginih. Budući Taiko je u svojoj mudrosti odustao od građanskog rata
protiv Toranage, iako bi zacijelo pobijedio. Nagakude bijaše jedina bitka koju je
Taiko izgubio, a Toranaga jedini general koji ga je ikada potukao.
— Drago mi je da se nismo nikad sukobili u boju — reče Hiro-macu.
 — Da.
— Vi biste pobijedili.
— Ne. Taiko je bio najveći general, najmudriji i najumniji čovjek koji
je ikad postojao!
— Da — nasmiješi se Hiro-macu. — Osim vas.
— Ne, varaš se. Zato sam postao njegov vazal.
— Žao mi je što je mrtav.
— Da.
— A Goroda, bijaše to dobar čovjek, neh? Toliko je dobrih ljudi
pomrlo. — Hiro-macu je nesvjesno okretao i uvrtao trošne toke mača. — Morat
ćete ustati protiv Išida. To će svakog daimija prisiliti da se odluči na čijoj je
strani, jednom zauvijek. Naposljetku ćemo pobijediti u tom ratu. Tad možete
raspustiti Vijeće i postati šogun.
— Ne tražim tu čast — oštro će Toranaga. — Koliko to puta moram
reći?
— Oprostite, gospodine, znam. No, mislim, za Japan bi to bilo
najbolje.
— To je izdaja.
— Protiv koga, gospodaru? Protiv Taika? Mrtav je. Protiv njegove
posljednje volje i oporuke? To je mrtvo slovo na papiru. Protiv maloga
Jaemona? Jaemon je sin seljaka koji je prigrabio vlast i nasljedstvo generala
kojemu je posmicao nasljednike. Bili smo Gorodini saveznici pa vazali Taikovi.
Da! No, obojica su odavno mrtva.
— Bi li mi to savjetovao i da si jedan od regenata?
— Ne, ali ja nisam jedan od regenata i jako sam zbog toga sretan.
Samo sam vaš vazal. Prije godinu dana izabrao sam stranu. I to slobodnom
voljom.
— Zašto? — Toranaga ga to još nikada nije zapitao.
— Zato jer ste vi muškarac, zato jer ste iz plemena Minovara i zato jer
ćete učiniti mudru stvar. Ono što rekoste Išidu bilo je točno! Nismo mi narod
kojim će vladati vijeće. Nama je potreban vođa. Koga bih od petorice regenata
izabrao da mu služim? Gospodar Onoši? Da, vrlo je mudar čovjek i dobar
general, ali kršćanin je i bogalj, a meso mu je tako gubavo da smrdi na pedeset
koraka. Gospodar Sugijama? On je najbogatiji daimjo u zemlji, njegova je
porodica drevna kao i vaša. No, on je kukavički prevrtljivac i obojica ga
oduvijek znamo. Gospodar Kijama?
Mudar, hrabar, velik general i stari drug. No, i on je kršćanin, a ja
smatram da imamo dovoljno i svojih bogova u ovoj zemlji, pa ne moramo biti
tako bahati da obožavamo samo jednog. Išido? Tog varavog seljačkog izroda
prezirem otkako ga znam, a nisam ga ubio samo zato jer on je bio Taikov pas.
— Njegovo hrapavo lice raspucao je osmijeh. — Dakle, vidite, Joši Toranaga-
noh-Minovara, niste mi ostavili izbor.
— A ako postupim protiv tvojih savjeta? Ako obrlatim Regentsko
vijeće, pa i Išida, i dovedem Jaemona na vlast?
— Mudro je sve što vi učinite, ali svi regenti žele da umrete. To je
istina. Ja zagovaram hitni rat. Hitni! Prije nego vas oni osame od ostalih. Ili, što
je još vjerojatnije, prije nego što vas ubiju.
Toranaga razmisli o svojim neprijateljima. Bijahu moćni i brojni.
Tri tjedna putovat će natrag u Jedo cestom Tokaido, glavnom spojnicom
između Osake i Jeda koja ide uz obalu. Putovanje brodom bilo je opasnije, a
možda i dugotrajnije, osim galijom koja bi putovala protiv vjetra i mora.
Toranaga je razmatrao naum što ga je skovao. Nije mu našao mane.
— Jučer sam iz potajnog izvora čuo da je Išidova mati pošla posjetiti
svog unuka u Nagoji — reče, a Hiro-macu odjednom naćuli uši. Nagoja, grad-
državica, još zasad nije prišla nijednoj strani. — Opat neka pozove gospu da
posjeti hram Đohdi i vidi cvjetanje trešanja.
— Odmah — izjavi Hiro-macu. — Golubom-pismonošom.
Hram Đohdi bio je poznat po tri stvari: svom drvoredu trešanja,
borbenosti svojih zen-budističkih redovnika i po svojoj otvorenoj, besmrtnoj
odanosti Toranagi koji je prije niz godina platio zidanje hrama i sve otada ga
uzdržavao. — Cvjetovi nisu više na vrhuncu, ali sutra će ona tamo doći.
Nesumnjivo će uvažena gospa poželjeti da tamo ostane nekoliko dana, tako je
smirujuće. Morao bi poći i njezin unuk, neh?
— Ne, samo ona. To bi glavarev poziv učinilo previše providnim.
Nadalje pošalji šifriranu poruku mom sinu Sudari: ‘Odlazim iz Osake čim
Vijeće zaključi ovu sjednicu, za četiri dana.’ Pošalji po tekliću, a sutra potvrdi
golubom-pismonošom.
Hiro-macu očigledno je bio protiv toga.
— Znači, smjesta mogu pozvati deset tisuća ljudi? Na Osaku?
— Ne, ovdje imamo dovoljno ljudi. Hvala, prijatelju stari. Mislim da
ću sada zaspati.
Hiro-macu ustane i protegne ramena. Onda će s vrata:
— Smijem li dopustiti svojoj unuci Fuđiki da se ubije?
— Ne.
— Pa Fuđiko je samurajka, a znate kakve su majke prema sinovima.
Ono dijete bijaše joj prvijenac.
— Fuđiko može imati još mnogo djece. Koliko joj je godina?
Osamnaest, nepunih devetnaest? Naći ću ja njoj drugoga muža.
Hiro-macu odmahne glavom.
— Ona ga neće prihvatiti. Isuviše dobro je poznajem. Njezina je
najiskrenija želja da okonča svoj život. Molim vas?
— Reci unuci da sam protiv beskorisne smrti. Odbijam dopuštenje.
Nakon dugog vremena Hiro-macu se nakloni i spremao se otići.
— Koliko će barbarin živjeti u onom zatvoru? — upita Toranaga.
Hiro-macu se nije okrenuo.
— Ovisi o tome koliko je on okrutan borac.
 — Hvala. Laku noć, Hiro-macu. — Kad se uvjerio da je sam,
prošapće: — Kiri-san?
Otvore se unutrašnja vrata, a ona uđe i klekne.
— Pošalji Sudari hitnu poruku: ‘Sve u redu.’ Po najbržim golubima-
pismonošama. U isto doba zore pusti tri goluba! To ponovi u podne.
— Da, gospodaru. — I ona ode.
Jedan će se probiti, pomislio je. Barem četiri postat će žrtve strijela,
uhoda ili sokola. No, poruka ništa neće značiti Išidu, osim ako već nije
odgonetnuo našu šifru.
Šifra je bila strogo čuvana, a znale su je samo četiri osobe. Njegov
najstariji sin Noboru, njegov drugi sin i nasljednik Sudara, Kiri i on. Dešifrirana
poruka je glasila: ‘Ne osvrći se na sve ostale poruke. Primijeni plan broj pet!’
Prema dogovoru se plan pet sastojao u tome da se skupe svi vođe Jošijeva
plemena, a i njihovi najprisniji i najpouzdaniji savjetnici, smjesta u njegovom
gradu
Jedu, i da se spreme za rat. Šifra koja je značila rat glasila je ‘Grimizno
nebo’. Da je on ubijen ili zarobljen, ‘Grimizno nebo’ bilo bi odmah provedeno i
počeo bi rat, neposredni fanatični juriš na Kioto na čelu sa Sudarom, njegovim
nasljednikom, i svim jedinicama, da se domognu toga grada i cara-marionete.
To bi bilo povezano s tajnim, brižno isplaniranim ustancima u pedeset
pokrajina, što on već godinama sprema za takav slučaj. Odavno su već izabrani
svi ciljevi, prolazi, gradovi, zamkovi, mostovi. Bijaše dovoljno oružja, ljudi i
odlučnosti da se to provede.
Dobar je to plan, pomisli Toranaga. No, izjalovit će se ako ga ja ne
povedem. Sudara neće uspjeti. Ne iz nedostatka upornosti, hrabrosti i
inteligencije. Niti zbog prijevare. Samo zato što Sudara još nema dovoljno
znanja ni iskustva, pa ne može sa sobom povući dovoljno onih zasad
neodlučnih, daimja. A i zato što na putu neprikosnoveno stoje zamak Osake i
nasljednik Jaemon, stjecište svih neprijateljstava i ljubomore što sam ih zadobio
u ovih pedeset i dvije godine ratovanja.
Toranagin rat otpočeo je kad mu je bilo šest godina i kad su ga kao taoca
poslali u neprijateljski tabor, pa pustili, a onda su ga zarobili drugi neprijatelji i
tako je opet bio zamijenjen, a to je zamjenjivanje trajalo do njegove dvanaeste
godine. S dvanaest godina poveo je svoju prvu izvidnicu i pobijedio u svojoj
prvoj bitki.
Toliko tih bitaka! Nijedna nije izgubljena. Ali i toliko neprijatelja. A sad
se oni udružuju.
Sudarin pothvat će se izjaloviti. Samo ti možeš pobijediti s ‘Grimiznim
nebom’. Možda! Taiko bi to svakako uspio. No, bolje bi bilo kad se ne bi
trebalo primijeniti ‘Grimizno nebo’.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

Bila je to za Blackthornea paklena zora. Upustio se s jednim zatočenikom

u borbu na život i smrt. Nagrada bijaše zdjelica prekrupe. Obojica su bili goli.
Kad bi nekog zatočenika smjestili u taj prostrani jednokatni drveni blok ćelija,
oduzeli bi mu odjeću. Odjeven je čovjek zauzimao više prostora, a u odjeći se
moglo skriti i oružje.
Ta mračna, zagušljiva prostorija bila je duga pedeset, a široka deset
koraka, krcata nagih oznojenih Japanaca. Svjetlo gotovo i nije prodiralo kroz
daske i grede koji su tvorili zidove i nizak strop.
Blackthorne je jedva mogao uspravno stajati. Koža mu bijaše zaprljana i
izgrebena od čovjekovih slomljenih noktiju i hrapavih drvenih zidova. Najzad je
zarinuo glavu čovjeku u lice, zgrabio ga za vrat i lupao čovjekovom glavom po
gredama dok se taj nije onesvijestio. Onda odbaci tijelo postrance pa se kroz
uznojenu masu probije do mjesta u kutu koje je izborio te se spremi za novi
napadaj.
U zoru su ih hranili. Stražari su im počeli gurati kroz mali otvor zdjelice
prekrupe i vode. Bijahu to prva hrana i voda koje su im dali otkako su ga jučer u
sumrak zatočili. Red za jelo i vodu bio je neuobičajeno miran. Bez takve stege
nitko ne bi dobio ni mrvice. Tad ga je onaj majmunoliki, neobrijani, prljavi
čovjek, zagađen ušenkama, opalio preko bubrega i oduzeo mu sljedovanje, a
ostali su čekali što će se dogoditi. No, Blackthorne je bio u odviše pomorskih
tučnjava, a da bi ga porazio jedan jedini izdajnički udarac, pa je glumio
bespomoćnost, a onda opasno nogom odalamio čovjeka i tučnjava je počela.
Blackthorne je sad bio u kutu i zapanjio se što mu jedan čovjek nudi zdjelicu
prekrupe i vode koje je smatrao izgubljenim. Uze i zahvali čovjeku.
Kutovi su bili najtraženija mjesta. Po duljini je po zemljanom podu bila
greda koja je prostoriju dijelila na dva dijela. U svakom su dijelu tri niza ljudi,
dva niza jedan sučelice drugom, okrenuvši leđa zidu ili gredi, a treći niz među
njima. U središnjem redu bijahu samo slabi i bolesni. Kad su snažniji ljudi u
vanjskim redovima htjeli protegnuti noge, morali su ih ispružiti iznad onih u
sredini.
Blackthorne vidje dva leša, naduvena i prekrita muhama, u jednom od
srednjih redova. No, iznemogli i umirući ljudi nisu se na njih osvrtali.
Nije u uzavreloj tmini mogao daleko vidjeti. Sunce je već pržilo drvenu
zgradu. Bilo je zahodskih posuda, ali vladao je jeziv smrad, jer su bolesnici
obavljali nuždu po sebi i tamo gdje su se nalazili.
Povremeno bi stražari otvarali željezna vrata i prozivali imena. Ljudi bi se
naklonili svojim supatnicima pa otišli, ali uskoro bi opet došli novi i zauzeli
mjesto. Kao da su se svi zatočenici pomirili sa svojom sudbinom i nesebično se
trudili da žive u miru sa svojim neposrednim susjedima.
Jedan čovjek uza zid počne bljuvati. Brzo ga gurnu u srednji red. Sruči se,
napola ugušen, podlegavši težini nogu.
 Blackthorne je morao sklopiti oči i boriti se da savlada užas i
klaustrofobiju. Prokleti Toranaga! Molim Boga da mi dade priliku da tebe
jednog dana ovamo smjestim.
Prokleti stražari! Kad su mu sinoć zapovjedili da se svuče, borio se s
njima ogorčeno i bespomoćno, znajući da je potučen. Borio se jedino zato što se
nije htio predati bez otpora. A onda su ga gurnuli kroz vrata.
Postojala su četiri takva bloka ćelija, na rubu grada u pošljunčanom
ograđenom prostoru, omeđenom visokim kamenim zidinama. Uz rijeku izvan
zidina bijaše konopcem omeđen prostor utabane zemlje. Tu se uzdizalo pet
križeva. Goli muškarci i jedna žena bili su za križeve vezani gležnjevima i
ručnim zglobovima, a dok je Blackthorne išao okolo za svojim stražarima-
samurajima, vidio je kako krvnici bacaju duga koplja na pleća žrtava i kako ih
ukršteno zarezuju, dok je rulja likovala. Tad su njih petero skinuli, postavili
gore još petoricu, a samuraji su pristupili i dugim mačevima sasjeckali leševe u
komadićke. A cijelo vrijeme su se smijali.
Prokleti gadovi, zagnojeni u kanalizaciji!
Čovjek s kojim se Blackthorne potukao neopazice je dolazio k svijesti.
Ležao je u srednjem redu. Krv mu se usirila na jednoj strani lica, a nos mu
bijaše smrskan. Iznebuha skoči na Blackthornea, ne osvrćući se na one što su
mu stajali na putu.
U zadnji čas Blackthorne ga je spazio. Bjesomučno je uzvratio udar i
odbacio ga, sklupčanog. Opsuju zatočenici na koje je čovjek pao, a jedan od
njih, zdepast i građen kao buldog, divlje ga mlatne po vratu bridom dlana. Začu
se suho krckanje i čovjekova glava klone.
Buldog diže poluobrijanu glavu za čupavi, ušenkama zagađeni, čvor kose
na tjemenu pa je pusti. Diže pogled u Blackthornea, reče nešto grleno, nasmiješi
se golim bezubim desnima i slegne ramenima.
— Hvala — reče Blackthorne, boreći se da dođe do daha, sretan što
napadač nije bio vješt nenaoružanoj borbi kao Mura.
— Moje namu Anđin-san — reče uperivši prstom u sebe. — A tvoje?
— Ah, so desu! Anđin-san! — Buldog uperi prstom u sebe i uvuče
dah. — Minikui.
— Minikui-san?
— Haj! — i nadoda bujicu japanskoga.
Blackthorne iscrpljeno slegne ramenima.
— Vakarimasen. (Ne razumijem).
— Ah, so desu! — Buldog je nakratko čavrljao sa svojim susjedima.
Onda opet slegne ramenima, a i Blackthorne, pa zajedno dignu mrtvaca i stave
ga na ostale leševe. Kad su se vratili u kut, nitko im nije zauzeo mjesta.
Većina zatočenika je spavala ili pokušavala zaspati.
Blackthorne se osjećao prljavo, grozno i blizu smrti. Bez brige, reče
samome sebi, još moraš proći dug put prije nego što umreš . . . Ne, ja ne mogu
dugo živjeti u ovoj paklenskoj rupi. Previše je ljudi. O Bože, pusti me da
izađem! Zašto prostorija treperi gore-dolje? Zar ono Rodrigues isplivava iz
dubina, s pokretnim kliještima umjesto očiju? Ne mogu disati, ne mogu disati.
Moram izići odavde, molim vas. Molim vas, ne stavljajte više drva na vatru. A
što ti ovdje radiš, Croocq, momče? Mislio sam da su te pustili. Mislio sam da si
se vratio u selo, a sad smo se mi vratili u selo. Kako sam stigao ovamo? Tako je
hladno, a tamo je ona jako lijepa djevojka, pored pristaništa, ali zašto je goli
samuraji vuku na obalu? A Omi se smije? Zašto idu po pijesku? U pijesku su
krvavi tragovi. Svi su goli, ja sam gol. Babuskare, seljani i djeca, a tamo je
kotao, i mi smo u kotlu, i ne! Ne više drva, ne više drva, utapam se u prljavoj
tekućini, o Bože, o Bože, o Bože . . . umirem, umirem, umirem! In nomine
patris et filii et spiritus sancti. To je posljednji sakramenat, a ti si katolik, svi
smo mi katolici, a ti ćeš izgorjeti ili se u mokraći utopiti i izgorjeti u vatri, vatri,
vatri .
Istrgne se iz more, a uši su mu eksplodirale od mirne, zemljotresne
neminovnosti posljednjeg sakramenta. Na tren nije znao je li budan ili spava, jer
je s nevjericom ponovno čuo taj blagoslov na latinskom jeziku, a oči mu s
nevjericom spaze naboranog starog Evropljanina, strašilo za ptice, pogurenog u
srednjem redu petnaest koraka od njega. Bezubi starac imao je dugu prljavu
kosu, čupavu bradu i slomljene nokte, a nosio je zamazanu i ritavu halju. Digne
ruku kao lešinarsku kandžu i stavi drveni križ iznad napola skrivenog tijela. Na
tren ga zahvati tračak sunca. Sklopio je mrtvacu oči, promumljao molitvu i
digao pogled. Vidje da Blackthorne u njega bulji.
— Majko Božja, jesi li ti stvarnost? — zakriješti starac na hrapavom
seljačkom španjolskom jeziku i prekriži se.
— Da — odgovori Blackthorne na španjolskom. — Tko ste vi?
Starac je probijao put prema njemu i nešto mrmljao. Ostali zatočenici bez
riječi pustiše da ih on prekorači, nagazi ili opkorači. Vodnjikavim se očima
zagledao u Blackthornea, a lice mu je bilo puno kvržica.
— O, Blažena Djevice, senor je stvaran. Tko si? Ja sam, ja sam fra...
Fra Domingo... Domingo... Domingo iz svetoga... svetog reda Sv. Franje reda...
— A onda mu riječi na tren postadoše mješavina japanskog, latinskog i
španjolskog. Trgnuo se i obrisao vječnu pljuvačku što mu je curila po bradi.
— Je li senor stvaran?
— Da, ja sam stvaran. — Blackthorne se uzdigne.
Svećenik promumlja još jednu Zdravomariju, a suze su mu tekle niz
obraze. Učestalo je ljubio križ, a da je bilo mjesta, sigurno bi kleknuo. Buldog
prodrma susjeda i probudi ga. Obojica se šćućure i stvore toliko mjesta da
svećenik sjedne.
— Blaženog mi svetoga Franje, moje su molitve uslišane. Ti, ti, ti,
mislio sam da opet vidim utvaru, senor, duha. Da, zloduha. Vidio sam ih toliko
mnogo . . . toliko mnogo . . . koliko je već ovdje senor? Vrlo se teško vidi u
mraku, a oči su mi slabe
Koliko već?
 — Od jučer! A vi?
— Ne znam, senor. Mnogo vremena. Ovamo su me strpali u rujnu.
Bijaše to ljeta gospodnjeg 1598.
— Sad je mjesec svibanj, 1600. godine.
— 1600. godina?
Redovnika privuče otegnut vapaj. Ustane i prođe preko tjelesa kao pauk.
Jednoga bi osokolio, drugoga dotakao, a tečno je govorio japanski. Nije uspio
pronaći samrtnika, tako da je posljednje obredne riječi zatulio u taj dio ćelije,
sve ih blagoslovio i bili su zadovoljni.
— Dođi sa mnom, sinko.
Redovnik ne čekajući odskakuta niz kavez u mrak kroz gomilu ljudi.
Blackthorne je oklijevao jer nije želio ostaviti svoje mjesto. Onda je ustao i
pošao za njim. Osvrne se nakon deset koraka. Njegovog je mjesta nestalo.
Činilo se nemogućim da je uopće ikad tamo bio.
Nastavi hodati kolibom. Nevjerojatno! Na suprotnom kraju bijaše otvoren
prostor. Dovoljno da tu legne manji čovjek. Bilo je tu nekoliko lonaca i zdjela te
stara slamnata prostirka. Pater Domingo koračao je preko ljudi u prostor i
mahnuo mu. Okolni Japanci nijemo su ih gledali i propustili Blackthornea.
— Ovo je moje stado, senor. Sve su to moja djeca u blaženom
gospodinu Isusu. Toliko sam ih ovdje obratio. Ovo je Juan, a tamo su Marko i
Metuzalem. — Svećenik ušuti da povrati dah.
— Tako sam umoran! Umoran. Ja... moram, moram Riječi mu
presahnu i on zaspi.
U zoru opet stigne hrana. Kad se Blackthorne počeo dizati, jedan Japanac
mu mahne neka ostane na mjestu te mu donese punu zdjelu. Drugi čovjek
nježno potapša svećenika dok se nije probudio i ponudi ga jelom.
— Ije! — izusti starac odmahnuvši glavom s osmijehom na licu. Vrati
zdjelu natrag u čovjekove ruke.
— Ije, Farddah-sama!
Svećenik dopusti da ga on uvjeri pa malo pojede, a onda ustane. Pucketali
su mu zglobovi. Pruži svoju zdjelu jednom u srednjem redu, koji stavi
svećenikovu ruku na čelo i bio je blagoslovljen.
— Drago mi je što vidim nekog svoga — reče svećenik i opet sjedne
uz Blackthornea, a njegov seljački glas bio je debeo i piskutav. Iznemoglo
pokaza drugi kraj čelijskog bloka. — Jedan iz moga stada reče da je senor
izgovorio riječ pilot, Anđin. Zar je senor pilot?
— Da.
— Ima li ovdje još kojeg člana senorove posade?
— Ne, ja sam sam. Zašto ste vi ovdje?
— Ako je senor sam... Senor je došao iz. Manile?
— Ne, još nikad prije nisam bio u Aziji — brižno će Blackthorne.
Izvrsno je govorio španjolski. — Ovo mi je prvo putovanje na mjestu pilota. Ja
sam putovao sam u nepoznato! Zašto ste ovdje?
 — Zatvoriše me isusovci, sinko. Isusovci i njihove prljave laži. Senor
je putovao u nepoznato? Ti nisi Španjolac! Ni Portugalac . — Redovnik se
sumnjičavo zapilji u njega, a Blackthornea zapahne njegov smrdljivi dah. — Je
li brod bio portugalski? Reci istinu, tako ti Boga!
— Ne, oče. Nije bio portugalski. Tako mi Boga!
— O, hvala ti, Blažena Djevice! Molim te, oprosti, senor. Bojao sam
se. Star sam, glup i bolestan. Tvoj brod bio je španjolski? A odakle? Iz
Španjolske Flandrije? Ili možda iz vojvodine Brandenburg? Negdje iz naših
njemačkih dominiona? O, tako mi je lijepo opet govoriti milu materinsku riječ!
Je li senor doživio brodolom kao mi? I onda je podlo bačen u ovaj zatvor, pod
lažnom optužbom onih vražjih isusovaca? Bog neka ih prokune i ukaže im na
put njihove varavosti! — Oči mu okrutno zasvjetlucaju. — Senor reče da još
nikad nije bio u Aziji?
— Ne.
— Ako senor još nikad nije bio u Aziji, ovdje će mu biti kao djetetu u
divljini. Da, toliko mnogo toga imam reći! Zna li senor da su isusovci samo
trgovci, krijumčari oružja i lihvari? I da u svojim rukama drže svu trgovinu
svilom i cijelu trgovinu s Kinom?
I da je godišnji Crni brod vrijedan jedan milijun u zlatu? I da su njegovu
svetost papu prisilili neka im u Aziji dodijeli posvemašnju vlast! Njima i
njihovim psima Portugalcima! I da su ovdje zabranjeni svi drugi svećenici? Da,
isusovci trguju zlatom, uz dobit kupuju i prodaju, za sebe i za pogane, protiv
izričite naredbe njegove svetosti pape Klimenta, kralja Filipa, a i protiv zakona
ove zemlje? I da su potajno za ovdašnje kršćanske kraljeve prokrijumčarili u
Japan muškete i poticali ih na pobunu? Da se miješaju u politiku, da svodniče
kraljevima, lažu, varaju i lažno svjedoče protiv nas? Da je njihov pater poglavar
poslao tajnu poruku našem španjolskom potkralju u Luzonu i zatražio od njega
konkvistadore da osvoje zemlju? Molili su da dođe španjolska invazija koja će
pokriti i druge portugalske greške! Sve svoje poteškoće možemo njima pripisati,
senor. Isusovci su lagali, varali i širili otrov protiv Španjolske i našeg voljenog
kralja Filipa! Njihove laži strpale su me ovamo i izazvale mučenje dvadeset i
šest svetih otaca! Oni misle da ih ne razumijem samo zato što sam prije bio
seljanin... No, ja znam čitati i pisati, senor, znam čitati i pisati! Bio sam jedan od
tajnika njegove ekscelencije potkralja. Oni misle da mi franjevci ne
razumijemo...
Tad izbije nova mješovita bujica španjolskog i latinskog.
Blackthorneov duh oživje, a radoznalost mu potakne ono što je rekao
svećenik. Kakvi mušketi? Kakvo zlato? Kakva trgovina? Kakav Crni brod?
Milijun? Kakva invazija? Kakvi kršćanski kraljevi?
Zar ne varaš jadnog bolesnog čovjeka?, zapitao se. On misli da si
prijatelj, a ne neprijatelj.
Nisam mu lagao. — No, zar nisi natuknuo da si prijatelj? — Izravno sam
mu odgovorio! — No, ništa mu nisi priznao? — Ne. — Je li to pošteno?
 Prvo pravilo opstanka u neprijateljskim vodama. Ništa ne priznaj!
Redovnikova uzrujanost je rasla. Okolni Japanci nelagodno su se
meškoljili. Jedan ustane, nježno prodrma svećenika i nešto mu reče. Postepeno
je prolazio napadaj patera Dominga, a oči mu se razbistre. S prepoznavanjem
pogleda Blackthornea, odvrati Japancu, a ostale smiri.
— Oprosti, senor — bez daha će on. — Oni oni su mislili da se ja na
senhora ljutim. Bog mi oprostio moj glupi bijes! Bilo je to samo... Que va,
isusovci su iz pakla zajedno s hereticima i poganima. Mnogo bih ti mogao
pričati o njima. — Redovnik obriše pljuvačku s brade i pokuša se smiriti.
Pritisne grudi da ublaži bol. — Što je ono senor govorio? Tvoj brod bijaše bačen
na obalu?
— Da, u stanovitom smislu — odvrati Blackthorne. — Nasukali smo
se. — Brižno protegne noge. Ljudi koji su ih gledali i slušali dadu mu više
mjesta. Jedan ustane pa mu mahne neka se opruži. — Hvala — odmah reče. —
Oh, kako oni kažu hvala, oče?
— Domo. Katkad i arigato. Žena mora biti vrlo pristojna, senor. Žena
govori: arigato goziemašita.
— Hvala. Kako se zove? — Blackthorne pokaza onog što je ustao.
— Gonzales.
— A kako je njegovo japansko ime?
— Ah, da! Akabo, ali to samo znači nosač, senor. Oni nemaju imena.
Imena imaju samo samuraji.
— Što?
— Samo samuraji imaju ime, prezime i nadimke. Takav je njihov
zakon, senor. Svi ostali moraju se zadovoljiti onim što jesu. Nosač, ribar, kuhar,
krvnik, ratar, i tako dalje. Sinovi i kćeri uglavnom se zovu samo Prva kći, Druga
kći, Prvi sin, i tako redom. Ponekad čovjeka zovu ‘Ribar što živi pored brijesta’
ili ‘Ribar slabih očiju’. — Redovnik slegne ramenima i priguši zijev.
— Običnim Japancima imena nisu dopuštena. Kurve sebi nadijevaju
imena: Saranica, Mjesečeva, Latica, Jegulja ili Zvjezdana. Neobično je to,
senor, ali takav je njihov zakon. Kad ih krstimo, dajemo im kršćanska imena,
prava imena, noseći im spas i riječ Božju . . — Glas mu zamukne i on zaspi.
— Domo, Akabo-san — obrati se Blackthorne nosaču koji se stidljivo
nasmiješi, nakloni i suzdrža dah.
Kasnije se redovnik probudio. Kratko je molio i češao se.
— Tek jučer, rekao je senor. Došao si ovdje tek jučer? Što se senoru
dogodilo?
— Kad smo se iskrcali, na kopnu je bio isusovac — odvrati
Blackthorne. — No, vi ste, oče, govorili da su vas optužili? Što se dogodilo
vama i vašem brodu?
— Naš brod? Je li senor pitao za naš brod? Je li i senor došao iz
Manile kao mi? Ili, o, kako sam lud! Sad se sjećam, senor je putovao u
nepoznato i nikad prije nije bio u Aziji. Blažena mi tijela Kristova, tako je
ugodno opet razgovarati s civiliziranim čovjekom na blaženoj materinskoj
riječi! Que va, prošlo je toliko vremena. Glava me boli, boli, senor. Naš brod?
Konačno smo krenuli kući. Kući iz Manile u Acapulco, u zemlju Cortesovu,
Meksiko, a odande kopnom u Vera Cruz. Zatim drugim brodom preko
Atlantskog oceana i naposljetku kući. Moje selo je u brdima oko Madrida,
senor, a zove se Santa Veronica. Četrdeset godina sam odsutan, u Novom
svijetu, u Meksiku i na Filipinima. Uvijek sa slavnim našim konkvistadorima,
čuvala ih Gospa! Bio sam u Luzonu kad smo porazili poganskog domorodačkog
kralja Lumalona, osvojili Luzon i tako na Filipine donijeli riječ Božju. Već tada
su se s nama borili mnogi naši obraćenici Japana, senor. Kakvi borci! Bijaše to
godine 1575. Tamo je majčica crkva jaka, sinko, i nigdje ne vidiš prljavog
isusovca ni Portugalca. U Japanu sam boravio gotovo dvije godine, a kad su nas
isusovci izdali, morao sam ponovno poći u Manilu.
Redovnik umukne i sklopi oči sanjareći. Kasnije se prene i, kao što
katkad rade starci, nastavi kao da nikad nije ni spavao:
— Moj brod bijaše veliki galion San Felipe. Vozili smo teret mirodija,
zlata, srebra i kovana novca u vrijednosti od milijun i pol srebrnih pesosa.
Zahvatila nas je snažna oluja i bacila na obale otoka Sikokua. Naš brod razbio
se na pješčanom plićaku, trećega dana, ali smo mi već iskrcali vrijednosti i
većinu tereta. Tad su nam rekli da je sve to zaplijenjeno, da je to zaplijenio
osobno Taiko, da smo mi gusari i ... — Zastane, jer je odjednom zavladao muk.
Naglo se rastvore željezna vrata ćelije. Čuvari počnu prozivati imena s
popisa, među njima i buldoga koji je prema Blackthorneu bio prijateljski
raspoložen. Izišao je i nije se osvrnuo. Bio je izabran i jedan čovjek iz kruga,
Akabo. Akabo klekne pred svećenikom koji ga blagoslovi, učini iznad njega
znak križa te mu brzo dade posljednji sakrament. Čovjek poljubi križ i udalji se.
Opet se zatvore vrata.
— Zar će ga smaknuti? — zapita Blackthorne.
— Da, njegov križni put počinje pred ovim vratima. Neka mu sveta
Gospa brzo uzme dušu i dade mu vječnu nagradu.
— Što je učinio taj čovjek?
— Prekršio je zakon. Njihov zakon, senor. Japanci su priprost narod. I
vrlo strog! Oni imaju zapravo samo jednu kaznu: smrt. Na križu, davljenje ili
odrubljivanje glave. Palikuće kažnjavaju paljenjem. Drugih kazni gotovo i
nemaju. Katkad izgon, ponekad ženama odrežu kosu. Ali — starac uzdahne —
ali uglavnom smrtna kazna.
— Zaboravili ste zatvor.
Redovnik odsutno zarine nokte u kraste na mišici.
— Kod njih to nije kazna, sinko. Zatvor je njima samo privremeno
boravište čovjeka dok ne odluče o njegovoj presudi. Ovamo dolaze samo
okrivljenici i samo na kratko.
— Glupost! A vi? Ovdje ste godinu dana, gotovo dvije godine.
— Jednoga dana doći će po mene, kao i po sve ostale. Ovo je samo
počivalište između pakla zemaljskog i slave života vječnog.
— Ne vjerujem vam.
— Ne boj se, sinko. To je volja Božja. Ja sam ovdje i mogu saslušati
senorovu ispovijed i dati mu razrješenje. I učiniti te savršenim! Slava života
vječnog udaljena je samo stotinu koraka i trenutaka od ovih vrata. Želi li senor
da sad čujem njegovu ispovijed?
— Ne. Ne, hvala. Sada ne bih. — Blackthorne pogleda željezna vrata.
— Je li itko pokušao odavde pobjeći?
— A zašto bi? Nikamo ne mogu pobjeći, ni sakriti se. Vlast je jako
stroga. Tko pomogne odbjeglom zatvoreniku ili, dapače, čovjeku koji je počinio
zločin ... — Neodređeno upre prst u vrata kolibe. — Gonzales, Akabo, onaj koji
nas je ostavio. On je čovjek-kaga. — Rekao mi je .
— Što je to čovjek-kaga?
— Oh, to su nosači, senor, ljudi koji nose baldahine ili manje kage za
dva čovjeka, što podsjeća na visaljku obješenu na motki. Pričao nam je da je
njegov ortak ukrao mušteriji svilen rupčić, jadnik! A zato što nije prijavio
krađu, i njegov život je otpisan. Senor mi može vjerovati, pokušaj bijega ili
pomaganje nekom da pobjegne, povlači za sobom gubitak života njegova i
cijele obitelji. Oni su jako strogi, senor.
— Znači, svi idu na smaknuće kao ovce?
— Drugoga izbora nema. Takva je volja Božja.
Ne ljuti se i ne strahuj, upozori Blackthorne samog sebe. Budi strpljiv.
Smislit ćeš neki način. Nije istina sve ono što kaže svećenik. Njegov je um
pomućen. A kome i ne bi bio nakon toliko vremena?
— Njima su ovi zatvori novost, senor — nastavi redovnik — Prije
nekoliko godina je, kažu, Taiko ovdje uveo zatvore. Prije ih nije bilo. Kad bi
čovjeka uhvatili, priznao bi zločin pa bi ga smaknuti.
— A ako ne bi priznao?
— Svatko prizna! Što prije to bolje, senor. I u našem je svijetu isto ako
te uhvate.
Redovnik je malo odspavao, češkao se u snu i mumljao.
— Molim vas — reče mu Blackthorne kad se on probudio — kako su
prokleti isusovci mogli božjeg čovjeka strpati u ovu kužnu rupu?
— Nemam mnogo što da pričam. Kad su došli Taikovi ljudi i oduzeli
nam vrijednosti i robu, naš zapovjednik ekspedicije uporno je zahtijevao da se
odemo buniti u glavni grad. Nije bilo razloga za zapljenu. Pa zar mi nismo bili
sluge njegovog najcarskijeg katoličkog veličanstva, kralja Filipa španjolskoga,
vladara najvećeg i najbogatijeg carstva na svijetu? Najmoćnijeg monarha na
svijetu? Zar nismo bili prijatelji? Zar Taiko nije od španjolske Manile zahtijevao
da izravno trguje s Japanom, kako bi razorio prljavi monopol Portugalaca? Sve
je to bila greška, ta zapljena. Morala je biti!
— Pošao sam s našim zapovjednikom ekspedicije, jer sam znao malo
japanski, u to doba ne osobito, senor, jer San Felipe je skrenuo s kursa i došao
na obalu u listopadu 1597. godine. Isusovci — jedan se zvao pater Martin
Alvito — usudili su se ponuditi da za nas posreduju u glavnom gradu Kiotu.
Drskost! Naš franjevački otac poglavar, fra Braganza, bio je u glavnom gradu
kao ambasador, pravi španjolski ambasador na dvoru Taika! Blaženi fra
Braganza, u glavnom gradu Kiotu bio je već pet godina, senor. Taiko je osobno
molio našeg potkralja u Manili da u Japan pošalje franjevačke redovnike i
ambasadora, pa je došao blaženi fra Braganza, a mi, senor, mi sa broda San
Felipe znali smo da njemu možemo vjerovati. Za razliku od isusovaca!
— Poslije mnogo, mnogo dana čekanja, imali smo razgovor s Taikom.
Bio je on sitan ružan čovječuljak, senor... I zatražili smo da nam vrati teret i
dade drugi brod ili mjesto na drugom brodu. A naš zapovjednik ekspedicije
ponudio je da će to pošteno platiti. Mislili smo da razgovor dobro teče i Taiko
nas je otpustio. Pošli smo u svoj samostan u Kiotu, čekali i slijedećih mjeseci.
Dok smo čekali njegovu odluku, i dalje smo poganima donosili riječ Božju.
Svoje smo službe držali otvoreno, a ne kao kradljivci, noću, kao što rade
isusovci. — Glas fra Dominga bio je nabijen prezirom. — Nosili smo svoje
mantije i halje, nismo poput njih išli prerušeni kao ovdašnji svećenici. Nosili
smo narodu Riječ, sakatima, bolesnima i siromašnima, a ne kao isusovci koji se
druže samo s kneževima. Naša pastva se povećavala. Imali smo bolnicu za
gubavce, vlastitu crkvu, a naše stado je napredovalo, senor. Snažno. Spremali
smo se da obratimo mnogo njihovih kraljeva, a onda nas jednoga dana izdadoše.
— Jednog dana u mjesecu siječnju sve nas franjevce izvedoše pred
suca i optuže pod osobnim Taikovim pečatom. Optuže nas da kršimo njihov
zakon i remetimo njihov mir i osude nas na smrt na križu. Bilo nas je četrdeset
tri. Naše crkve po cijeloj zemlji trebalo je uništiti, a sve naše zajednice razbiti.
Franjevačke, a ne isusovačke, senor. Samo nas, senor! Lažno su nas optužili.
Isusovci su ulili otrov Taiku u uho da smo mi konkvistadori, da se želimo
iskrcati na ovim obalama, a baš isusovci su njegovu ekscelenciju, našeg
potkralja, molili da pošalje vojsku iz Manile. Osobno sam vidio pismo! Od
njihova oca poglavara! Oni su vragovi koji se prave da služe crkvi i Kristu, ali
oni služe samo sebi. Gramzivi su za vlašću! Vlast pod svaku cijenu. Kriju se iza
mreže siromaštva i pobožnosti, ali zapravo se hrane kao kraljevi i zgrću
bogatstva. Que va, senor, istina je da su bili ljubomorni na naše zajednice,
ljubomorni na naše crkve, ljubomorni na našu istinu i način života. Daimjo od
Hizena, Dom Francisco — njegovo japansko ime glasi Harima Tadao, ali kršten
je kao Dom Francisco — zagovarao nas je. On je kao kralj! Svaki je daimjo kao
kralj. On je franjevac i zalagao se za nas, ali uzalud.
— Naposljetku su dvadeset šestoricu razapeli. Šest Španjolaca,
sedamnaest naših japanskih novoobraćenika i još trojicu, među njima blaženoga
Braganzu. A među obraćenicima bila su i tri dječaka. O, senor, tada je bilo na
tisuće vjernika. Pedeset... sto tisuća ljudi gledalo je, rekoše mi, blažene
mučenike u Nagasakiju. Bio je oštar, hladan dan u veljači i oštra godina. Bila je
to godina potresa, tajfuna, poplava, oluja i vatre, kad se ruka Božja teško
spustila na ‘Velikog ubojicu’, dapače, srušila mu veliki zamak Fušimi, kad je
On zatresao zemlju. Bilo je jezovito, ali divno gledati kako prst Božji kažnjava
pogane i grešnike.
— I tako su razapeli, senor, šest dobrih Španjolaca. Razoriše nam
stado i crkvu, a bolnicu zatvoriše. — Starčevo lice bilo je beskrvno. — Ja... ja
sam bio medu izabranima za mučeništvo, ali nije mi bila suđena ta čast. Poslaše
nas da marširamo iz Kiota, a kad smo došli u Osaku, smjestiše neke od nas u
našu ovdašnju misiju, a ostalima... Ostalima su odrezali jedno uho pa ih vodili
ulicama kao zločince. Onda su blaženu braću poslali na zapad pješice. Mjesec
dana je trajalo njihovo blaženo putovanje i završilo podno brijega Nišizaki, nad
velikom lukom Nagasaki. Molio sam samuraja neka me puste s njima, ali,
senor, on mi je naredio neka se vratim u misiju ovdje u Osaki. Bez razloga! A
onda su nas, nakon niza mjeseci, bacili u ovu ćeliju. Nas trojicu, mislim da nas
je bilo tri, ali ja sam bio jedini Španjolac. Ostali su bili novoobraćenici, naša
braća laici, Japanci. Nakon nekoliko dana stražari su ih prozvali. Mene nisu
nikad prozvali. Možda je to volja Božja, senor, ili me pak oni ogavni isusovci
ostavljaju na životu samo zato da me muče. Oni su mi oduzeli mogućnost
mučeništva među mojom braćom. Senor, teško je biti strpljiv, jako teško.
Stari redovnik sklopi oči, pomoli se i plačući zaspi.
Blackthorne nikako da zaspi, ma koliko želio, iako še spustila noć. Meso
ga je svrbjelo od uboda ušiju. Glavu mu je mutio užas.
Znao je, užasno jasno, da bijega nema. Porazi ga besmislenost i osjeti da
je na rubu smrti. U najtamnije doba noći obuze ga strava i po prvi put u životu
ustao je i zaplakao.
— Da, sinko? — šapne redovnik. — Što je?
— Ništa, ništa — reče Blackthorne, a srce mu je lupalo.
— Spavajte!
— Ne moraš se bojati, svi smo u Božjim rukama — reče redovnik pa
opet zaspi.
Blackthornea je prošao silni užas. Umjesto toga ostade jeza koju je mogao
izdržati. Nekako ću se odavde izvući, pomisli, nastojeći povjerovati u tu laž.
U zoru stiže hrana i voda. Sad je Blackthorne postao jači. Glupo što sam
se onako prepustio, upozori samoga sebe. Glupo, slabićki i opasno! Ne
ponavljaj to, ili ćeš klonuti, poludjeti i sigurno umrijeti. Stavit će te u treći red
gdje ćeš umrijeti. Budi pažljiv, strpljiv i čuvaj se.
— Kako je danas, senor?
— Dobro, hvala, oče. A vi?
— Dosta dobro, hvala.
— Kako se to kaže na japanskom?
— Domo, genki desu.
— Domo, genki desu. Oče, jučer ste pričali o portugalskim Crnim
brodovima. Kakvi su? Jeste li kojega vidjeli?
— O, da, senor! To su najveći brodovi na svijetu, gotovo dvije tisuće
tona. Za plovidbu je potrebno dvjesto ljudi i momaka, senor, a s cijelom
posadom i putnicima na njima se vozi gotovo tisuću duša. Kažu da te karake
plove dobro pred vjetrom, ali su trapave kad vjetar puše sa strane.
— Koliko topova nose?
— Katkad dvadeset-trideset, na tri palube.
Pater Domingo bio je zadovoljan da odgovara, govori i poučava, a
Blackthorne je isto tako bio zadovoljan da sluša i uči. Redovnikovo nasumce
napabirčeno znanje bilo je dragocjeno i dalekosežno.
— Ne, senor — govoraše on sada. — Domo znači hvala, a dozo molim.
Voda se kaže mizu. Uvijek pamti da Japanci jako cijene uljudnost i udvornost.
Jednom, kad sam bio u Nagasakiju Oh, samo kad bih imao pero i papir! Ah,
znam, evo! Zapiši riječi na zemlju! Tako ćeš ih lakše zapamtiti...
— Domo — reče Blackthorne. Onda, nakon što je ponovio još nekoliko
riječi, zapita: — Koliko su već ovdje Portugalci?
— Oh, ova zemlja otkrivena je 1542. senor, one godine kad sam rođen.
Trojica su je otkrila. Da Mota, Reixoto, a trećemu sam zaboravio ime. Bili su to
portugalski trgovci koji su trgovali uz obale Kine na kineskoj džunki iz luke u
Sijamu. Je li senor bio u Sijamu?
— Nisam.
— Ah, u Aziji se mnogo toga može vidjeti. Ta trojica su trgovala, ali
uhvati ih velika oluja, tajfun, pa ih skrene s kursa te su neometano pristali u
mjestu Tanegašima na otoku Kiušu. Tada je prvi put Evropljanin stupio na
japansko tlo i odmah je počela trgovina. Nekoliko godina kasnije ovamo je
stigao Franjo Ksaverski, jedan od osnivača isusovaca. Bilo je to 1549, one teške
godine za Japan, senor. Morao je prije stići jedan naš brat, onda bismo mi dobili
ovo kraljevstvo, a ne Portugalci. Tri godine nakon toga Franjo Ksaverski umro
je u Kini, sam i napušten. Jesam li senoru rekao da je jedan isusovac i na dvoru
kineskoga cara, u gradu zvanom Peking? O, morao si vidjeti Manilu, senor, i
Filipine! Imamo četiri katedrale, gotovo tri tisuće konkvistadora i maltene šest
tisuća japanskih vojnika po svim otocima. I tri stotine braće...
Blackthorneov mozak punio se činjenicama, japanskim riječima i
rečenicama. Raspitivao se za život u Japanu, za daimje, samuraje, trgovinu,
Nagasaki, rat i mir, za isusovce, franjevce i Portugalce u Aziji. I za španjolsku
Manilu pa sve više o Crnom brodu koji svake godine dolazi iz Makaa i natrag.
Tri dana i tri noći sjedio je Blackthorne s ocem Domingom, zapitkivao, slušao,
učio i spavao košmarno, da se opet probudi, postavlja nova pitanja i prikuplja
nova znanja.
A četvrtoga dana su ga prozvali.
— Anđin-san!
 PETNAESTO POGLAVLJE

U posvemašnjem muku Blackthorne ustane.

— Ispovjedi se, sinko, brzo!
— Ja . mislim da ne... ja... — Iako je Blackthorne bio otupljen, shvati
da govori engleski pa stisne usne i počne se udaljavati. Redovnik se s mukom
osovi, smatrajući da on govori nizozemski ili njemački, zgrabi ga za ručni zglob
i s njim odgega.
— Brzo, senor. Dat ću ti razrješenje. Budi brz, tako ti tvoje besmrtne
duše. Brzo reci! Senor neka pred Bogom ispovjedi sve svoje prošle i sadašnje
grijehe — Sad su se primicali željeznim vratima, a redovnik je začudnom
snagom držao Blackthornea.
— Reci sada! Štitit će te Blažena djevica!
Blackthorne istrgne ruku i promuklo reče na španjolskom:
— Idi zbogom, oče. — Za njim zalupe vrata.
Dan bijaše nevjerojatno svjež i ugodan. Oblaci su krivudali pred blagim
jugoistočnim vjetrom. Udahne duboke dahtaje čistog divnog zraka i krv mu brže
prostruja žilama. Obuzme ga životna radost.
U dvorištu su s oficirom bili neki goli zatvorenici. Tamničari s kopljima,
ete i skupina samuraja. Oficir je na sebi imao taman kimono i plašt uškrobljenih
ramena nalik na krila. Na glavi taman šeširić. Taj čovjek stajao je pred prvim
zatvorenikom, čitao s tankog svitka, a kad je završio, svaki se čovjek odgega za
svojim tamničarima prema velikim dvorišnim vratima. Blackthorne bijaše
posljednji. Za razliku od drugih dali su mu povez preko slabina, pamučni
kimono i sandale na remenčiće. A čuvali su ga samuraji.
Odlučio je strelovito pobjeći čim prijeđe vrata, ali kako se primicao
pragu, samuraji ga tješnje opkole i zbiju. Zajedno dođu do vrata. Gledalo ih je
mnoštvo ljudi, čisti i dotjerani, a nosili su grimizne, žute i zlatne suncobrane.
Jedan čovjek je već bio vezan za križ, a križ su baš uzdizali. A kraj svakoga
križa čekala su dva ete. Njihova duga koplja bljeskala su na suncu.
Blackthorne uspori korak. Samuraji se još tješnje zbiju i požurivahu ga.
Kao uzet je razmišljao da bi bilo najbolje kad bi umro sada, i brzo, pa je smirio
ruku da istrgne najbliži mač. No, nije iskoristio priliku, jer su se samuraji
okrenuli od arene i pošli prema vanjskom zidu i ulicama što su vodile u grad i
zamak.
Blackthorne je čekao, jedva dišući, želeći se uvjeriti. Prođu kroz gomilu
koja se odmakne i nakloni, a onda se nađu na ulici i sad više nije bilo zabune.
Osjećao se kao preporođen. Kad mu se vratila moć govora, zapita:
— Kamo idemo? — ne brineći se što oni neće to razumjeti jer im se
obratio na engleskom. Blackthorne je bio lak kao ptica. U hodu bi jedva
dodirnuo tlo, remenčići na sandalama bili su udobni, a lijepo se osjećao i u tom
neobičnom kimonu. Zapravo se posve dobro osjećam, pomisli. Možda imam
malo previše propuha, ali po ovako lijepu danu, ovo je prava odjeća za krmenu
palubu. — Bogamu, divno je opet govoriti engleski! — obratio se samurajima.
— Isukrste, mislio sam da sam mrtav! Potrošio sam svoj osmi život. Znate li vi
to, prijatelji stari? Sad mi je preostao još samo jedan život. Pa ništa zato! Piloti
imaju barem deset života, govorio je Alban Caradoc.
Samuraje kao da je sve više razdraživao njegov nerazumljivi govor. Ne
čini ih još osjetljivijim nego što jesu!
Tad opazi da su samuraji odreda Sivi. Išidovi ljudi. Pitao je patera Alvita
kako se zove čovjek koji se suprotstavio Toranagi. Alvito je kazao: Išido. Bilo
je to baš malo prije nego što su mu naredili da ustane i odveli ga. Jesu li svi Sivi
Išidovi ljudi? Kao što su svi Smeđi Toranagini?
— Kamo idemo? Onamo? — Pokaza prstom zamak koji se uzdizao
nad gradom. — Tamo, haj?
— Haj. — Voda kimne svojom glavom, topovskom kuglom. Brada
mu je bila prosijeda.
— Što Išido želi od mene? — pitao se Blackthorne.
Vođa skrene u drugu ulicu. Neprestano se udaljavao od luke. Onda spazi
brod: maleni portugalski brik je na povjetarcu vio svoju modro-bijelu zastavu.
Na glavnoj palubi deset topova, a na pramcu i na krmi dvadesetfuntaši. Erasmus
bi ga lako porazio, pomisli Blackthorne. A moja posada? Što li oni rade tamo u
selu? Krvi mi Isusove, želio bih ih vidjeti! Onog dana toliko sam se radovao što
ih ostavljam i vraćam se svojoj kući gdje je bila Onna-Haku, u kuću onog kako
li se zvao? Pa da, Mura-san! A ona djevojka, ona u mom podnom krevetu? I ona
druga, anđeoska ljepotica koja je onog dana razgovarala s Omi-sanom? Ona iz
sna, koja je bila i u onom kotlu.
A zašto se podsjećaš na te besmislice? Slabi ti razum! ‘Moraš biti jake
glave da živiš s morem!’ rekao je Alban Caradoc. Jadni Alban.
Godinama mu se Alban Caradoc uvijek činio tako golem i božanstven,
sve je vidio i sve znao. A umro je u užasu. Bijaše to sedmoga dana Armade.
Blackthorne je zapovijedao jedrenjakom keč iz Portsmoutha, stotonašem.
Krijumčario je oružje, barut, naboje i hranu Drakeovim ratnim galionima pred
Doverom, dok su oni gonili i razdirali neprijateljsko brodovlje što je jurilo
kanalom prema Dunquerqueu, gdje su čekale španjolske jedinice da se ukrcaju i
da osvoje Englesku.
Veliko španjolsko brodovlje protjerale su oluje i podmukliji, vitkiji i
spretniji ratni brodovi što su ih sagradili Drake i Howard.
Blackthorne je bio u kovitlavom jurišu pored bojnog broda admirala
Howarda, Renown, kadli se vjetar promijenio u snažnu oluju s čudovišnim
valovima, a on je morao odlučiti da li da se zaputi u privjetrinu da izbjegne
bočnu paljbu velikog galiona Santa Cruz što je bio tik pred njim, ili da sam
pojuri pred vjetrom kroz neprijateljsko brodovlje, jer se ostatak Howardovih
brodova već okrenuo i zaputio sjevernije.
— Kreni sjeverno u privjetrinu! — viknuo je Alban Caradoc. Ukrcao
se kao prvi oficir. Blackthorne bijaše kapetan-pilot, odgovoran za brod. To mu
je bilo prvo zapovjedništvo. Alban Caradoc uporno je tražio da pođe u borbu,
iako nije imao prava da bude na brodu osim što je bio Englez, a svi Englezi
imali su pravo da plove u to najmračnije doba svoje povijesti.
— Drž’ se! — naredio je Blackthorne i zaokrenuo kormilarsko kolo na
jug zaputivši se u ždrijelo neprijateljske flote, znajući da bi inače bili prepušteni
topovima galiona koji se sad uzdizao nad njima.
I tako su krenuli na jug, bježeći pred vjetrom, kroz galione. Topovska
paljba sa sve tri palube Santa Cruz je bezopasno je prošla nad njima. I on je
bočno dvaput opalio u nju — buhini ujedi za tako golem brod — a onda je
pohrlio kroz neprijateljsko središte. Galioni na obje strane nisu željeli pucati na
njegovu osamljenu brodicu jer bi mogli pogoditi svoje, pa su topovi šutjeli. I
brod se probio i počeo bježati kadli ih pogodi paljba s tri palube broda Madre de
dios. Oba jarbola zanesu se kao strijele, zajedno s ljudima zapletenim u uževlju.
Nestade pola desne glavne palube, a posvuda su ležali mrtvaci i samrtnici.
Vidio je kako Alban Caradoc leži uz postolje smrskanog topa, tako
nevjerojatno sićušan, bez nogu. Ljuljkao je staroga pomorca kojemu su oči
zamalo iskočile iz glave. Užasno je vrištao:
— O, Kriste, ne želim umrijeti, ne želim umrijeti, pomozite, pomozite
mi, pomozite, pomozite mi, o Isukrste, što ovo boli, pomozite!
Blackthorne je znao da Albanu Caradocu može pomoći samo na jedan
način. Digne jedan klin za namatanje konopa. Svom snagom ga odalami.
Onda je nakon nekoliko tjedana morao reći Felicity da joj je otac mrtav.
Rekao joj je samo to da je Alban Caradoc na licu mjesta poginuo. Nije joj rekao
da je ruke svoje umrljao krvlju koju nikad neće moći isprati
Sad su Blackthorne i samuraji prolazili širokom vijugavom ulicom. Nije
bilo trgovinica. Samo kuće jedna uz drugu, svaka unutar svoje zemlje i visokih
ograda. A i kuće, i ograde, i cesta bile su začudno čiste.
Blackthorneu se čistoća činila nevjerojatnom jer su u Londonu i svim
engleskim gradovima i gradićima, a i po cijeloj Evropi, otpatke, mokraću i
govna bacali po ulicama da ih netko pomete. Ili bi se toliko nagomilali da
pješaci, kola i konji ne bi mogli prolaziti. Tek tad bi se većina gradova —
možda! — očistila. Londonski čistači bila su velika krda svinja koje bi noću
vodili po gradskim ulicama. Gradsku čistoću održavali su uglavnom štakori,
čopori divljih pasa i mačaka, požari. I muhe.
Ali Osaka je bila toliko drukčija! Kako su to postizavali?, pitao se. Nema
jama za istresanje noćnih posuda, nema gomila konjske balege, nema brazda od
kotača, ni prljavštine, ni ikakvih otpadaka. Samo utabana zemlja, pometena i
čista. Drveni zidovi i drvene kuće, blistave i uredne. A gdje su gomile prosjaka i
bogalja koji okužuju svaki kršćanski grad? I družine kradljivaca i razuzdanih
mladića koje su neizbježivo vrebale iz sjena?
Ljudi s kojima su se mimoilazili klanjali su se uljudno, a neki bi klekli.
Kaga-nosači žurili su s nosiljkama ili kagama za jednog putnika. Skupine
samuraja — Sivi, a nikada Smeđi — bezbrižno su šetkale po ulicama.
 Prolazili su ulicom prepunom dućana kad su mu zakazale noge. Teško se
stropoštao i pao na ruke i na koljena. Samuraji mu pomognu da ustane, ali na
tren je ostao bez snage i nije mogao ići dalje.
— Gomen nasaj, dozo, ga macu. — (Oprostite, molim vas, čekajte)
rekao je. Grčile su mu se noge. Protrlja zgrčene mišiće na listu i blagoslovi fra
Dominga za neprocjenjive stvari kojima ga je naučio.
Samurajski vođa spusti pogled na njega. Dugo je nešto govorio.
— Gomen nasaj, nihon go ga hanase-masen. — (Oprostite ne govorim
japanski) odgovori Blackthorne, polako ali jasno. — Dozo. ga macu.
— Ah! So desu, Anđin-san. Vakarimasu — reče čovjek shvativši ga..
Izda kratku odsječnu zapovijed i jedan samuraj odjuri. Nakon stanovitog
vremena Blackthorne ustane. Pokušao je oteturati naprijed, ali mu samurajski
vođa reče: Ije! i dade znak neka pričeka.
Samuraj se uskoro vrati s četvoricom polugolih kaga-nosača i s njihovom
kaga. Samuraj je pokazao Blackthorneu kako da se ispruži i drži za rukohvat što
je visio sa središnjeg stupa.
Povorka opet krene. Blackthorneu se uskoro vratila snaga i draže bi mu
bilo da hoda, ali znao je da je još uvijek slab. Moram otpočinuti, pomislio je.
Nemam zaliha snage. Moram se okupati i nahraniti. Istinski nahraniti.
Uspinjali su se širokim stepenicama što su spajale dvije ulice te zašli u
novu stambenu četvrt pokraj guste šume, pune visokih stabala, ispresijecane
puteljcima. Blackthorneu je jako godilo što nema više ulica. Pod nogama
mekana njegovana tratina, a staza krivuda među đrvećem.
Kad su bili duboko u šumi, iza zaokreta im priđe još jedna skupina od
tridesetak Sivih. Zastanu kad su do njih došli, a nakon uobičajenog obrednog
pozdravljanja dvojice kapetana, svi svrnu pogled na Blackthornea. Prava bujica
pitanja i odgovora, a kad su se ljudi počeli skupljati za polazak, njihov vodži
mirno isuče mač i zarine ga u vođu Blackthorneovih samuraja. Istodobno nova
družina skoči na ostatak Blackthorneovih samuraja. Zasjeda je bila tako
nenadana i tako dobro isplanirana da su sva desetorica Sivih poginula gotovo u
isti čas. Nijedan nije imao vremena ni da isuče mač.
Užasnuti nosači-kaga kleknu i zarinu čelo u travu. Blackthorne stajaše uz
njih. Samurajski kapetan, dežmekast čovjek, krupna trbuha, razašalje straže na
oba kraja staze. Ostali su skupljali mačeve ubijenih. Cijelo to vrijeme nisu
posvećivali nikakvu pažnju Blackthorneu, dok on nije počeo uzmicati. Smjesta
kapetan prosikće naredbu koja je očigledno značila da ostane tu gdje jest.
Na drugu zapovijed svi ti novi Sivi skinu kimono-odoru, pod kojom su
imali šaroliku zbirku prnja i starih kimona. Svi navuku krinke koje su im već
bile vezane oko vrata. Jedan pokupi sive uniforme pa s njima iščezne u šumi.
Zacijelo razbojnici, pomisli Blackthorne. Zašto bi inače nosili krinke? Što
od mene žele?
Razbojnici su se tiho dogovarali i motrili ga dok su na odjeći poginulih
samuraja čistili svoje mačeve.
 — Anđin-san? Haj? — Kapetanove oči iznad platnene krinke bijahu
okrugle, crne kao ugljen, prodorne.
— Haj — odgovori Blackthorne, a koža mu se naježi.
Čovjek upre prstom u zemlju, očito mu kazujući neka se ne miče.
— Vakarimasu ka?
— Haj.
Pogledaju ga od glave do pete. Tad jedan njihov udaljeni stražar — više
ne u sivoj uniformi nego pod krinkom, kao i svi ostali — iziđe načas iz grma sto
koraka od njih. Mahne im i opet iščezne.
Odmah opkole Blackthornea i spreme se za odlazak. Razbojnički vođa
baci pogled na kaga-nosače koji zadršću kao psi hudog gospodara i još dublje
zagnjure glavu u travu.
Tad vođa razbojnika zareži naredbu. Četvorica polako i s nevjericom
dignu glavu. Ponovno ista zapovijed. Klanjali su se, puzali na koljenima i
uzmicali. Onda kao jedan podbruse pete i nestanu u žbunju.
Razbojnik se prezirno osmjehne i dade Blackthorneu znak neka krene
natrag prema gradu. Bespomoćno je pošao s njima. Uzmaka nije bilo.
Stigli su gotovo na rub šume kadli zastanu. Pred njima se čula galama, a
iza zaokreta se pojavi nova družina od tridesetak samuraja. Smeđi i Sivi, u
prethodnici Smeđi. U nosiljci je bio njihov vođa, a za njima je išlo nekoliko
teglećih konja. Smjesta stanu. Obje skupine zauzmu napadački stav.
Neprijateljski su se mjerkale, udaljene jedna od druge sedamdesetak koraka.
Razbojnički glavešina stupi u međuprostor. Kretao se trzavo i gnjevno se
prodere na samuraje, upirući prstom u Blackthornea pa opet straga gdje su
postavili zasjedu. Isukao je mač, i držao ga prijeteći u vis. Očigledno je drugoj
skupini govorio neka im se miču s puta.
Svi njegovi ljudi izvuku zveketave mačeve iz toka. Na njegovu zapovijed
jedan razbojnik stane iza Blackthornea te uzdigne pripremljeni mač. A vođa se
ponovno bijesno obrati suprotnoj strani.
Na tren se ništa nije dogodilo, a tad Blackthorne vidje kako silazi čovjek
iz nosiljke i smjesta ga prepozna. Kasigi Jabu! Jabu odbrusi razbojničkom vođi
koji bijesno strese mačem, naređujući im da se miču s puta. Zaključi svoju
konačnu prijetnju. Jabu izda kratku naredbu i napadne uz drečav bojni poklič.
Lagano je šepao, ali mač je visoko uzdigao. S njim navale njegovi, a odmah
zatim i Sivi.
Blackthorne se sruši na tlo da izbjegne zamah mača koji bi ga raspolovio,
ali udarac je bio slabo proračunat. Tad se razbojnički vođa okrene i pobjegne u
grmlje, a njegovi ljudi za njim.
Ubrzo se Smeđi i Sivi nađu uz Blackthornea koji se s mukom osovi. Neki
samuraji navale u grmlje za razbojnicima, ostali potrče stazom, a preostali se
rasporede u obrambenom stavu. Jabu zastane na rubu šikare, zapovjednički
izvikne naredbe, a onda se polagano vrati. Sad je izrazitije šepao.
— So desu, Anđin-san — reče dašćući od zamora.
 — So desu, Kasigi Jabu-san! — odvrati Blackthorne istom rečenicom
koja znači nešto kao: dobro, stvarno, zaista. Pokaže u smjeru gdje su pobjegli
razbojnici. — Domo. — Uljudno se nakloni, kao ravan ravnom, i ponovno
blagoslovi fra Dominga.
— Gomen nasaj, nihon go ga hanase-masen (Žalim, ne govorim
japanski).
— Haj — uzvrati Jabu zadivljeno, nadodavši nešto što Blackthorne
nije razumio.
— Cujaku ga imasu ka? — upita Blackthorne. (Imate li tumača?)
— Ije, Anđin-san. Gomen nasaj.
Blackthorneu malko lakne. Sad se mogao izravno sporazumijevati.
Rječnik mu je bio oskudan, ali bijaše to početak.
Uh, da imam tumača, gorljivo pomisli Jabu. Tako mi Bude! Zanima me
što se dogodilo kad si bio s Toranagom, Anđin-sane. Kakva ti je pitanja
postavljao i što si odgovarao. Što si mu ispričao o selu, mušketima, teretu,
brodu, galiji i Rodrigu. Zanima me sve što je bilo rečeno, i kako je bilo
izrečeno, i gdje si bio i zašto si ovdje. Tad bih se domislio što ima Toranaga na
umu, i kako on razmišlja. Onda bih mogao smisliti što da mu danas kažem. A
ovako sam bespomoćan.
Zašto te Toranaga primio čim smo stigli, a mene nije? Zašto mi se nije
javljao i ništa mi nije naredio otkako smo se iskrcali, sve do danas, osim onog
obaveznog uljudnog pozdrava i ‘Sa zadovoljstvom očekujem naš skorašnji
susret’? Zašto je danas poslao po mene? Zašto je dvaput odgodio naš susret?
Zbog nečeg što si mu rekao ti ili Hiro-macu? Ili je ta odgoda prirodna, uslijed
svih njegovih drugih briga?
O, da, Toranaga, imaš gotovo nepremostive tegobe. Išido širi svoj utjecaj
kao vatra. A znaš li za prijevaru gospodara Onošija? Znaš li da mi je Išido
ponudio glavu i pokrajinu Ikave Đikkjua ako mu se sad potajno pridružim?
Zašto si danas odlučio da me zovneš? Koji me dobri kami ovamo doveo
da spasim život Anđin-sanu, a opet samo da me zadirkuje, jer ne mogu s njim
izravno razgovarati, pa ni uz pomoć tumača, da nađem ključ tvoje tajne brave?
Zašto si ga stavio u zatvor, za smaknuće? Zašto ga je Išido pustio iz zatvora?
Zašto su ga razbojnici pokušali uhvatiti radi ucjene? Ucjena od koga? I zašto je
Anđin-san još živ? Razbojnici su ga lako mogli raspoloviti.
Jabu zapazi duboke bore koje nisu bile na Blackthorneovu licu kad ga je
prvi put vidio. Djeluje izgladnjelo, zaključi Jabu. Kao divlji pas. Ali ne običan
pas, nego vođa čopora, neh?
O, da, pilote, sad bih dao tisuću kokua za povjerljivog prevodioca!
Postat ću ti gospodar! Gradit ćeš mi brodove i uvježbavati ljude. Nekako
moram izaći na kraj s Toranagom. Ako ne uspijem, nije važno. U slijedećem ću
životu biti bolje pripremljen.
— Dobar pas! — glasno će Jabu Blackthorneu i lagano se nasmiješi.
— Tebi je samo potrebna čvrsta ruka, nešto kostiju i malo batina. No, najprije
ću te izručiti gospodaru Toranagi, nakon što se okupaš. Smrdiš, gospodaru
pilote!
Blackthorne nije razumio riječi, ali je u njima osjećao prijaznost i vidio
Jabuov osmijeh. Uzvrati mu smiješak.
— Vakarnnasen!(Ne razumijem.)
— Haj, Anđin-san.
Daimjo se okrene i zirne za razbojnicima. Zaobli ruke oko usta i vikne.
Odmah mu se vrate svi Smeđi. Glavni samuraj Sivih stajao je nasred puteljka. I
on je obustavio potjeru. Nisu uhvatili nijednog razbojnika.
Kad je taj kapetan Sivih prišao Jabuu, nasta prepirka, pokazivanje prstom
prema gradu i prema zamku. Očita razmirica među njima. Naposljetku pobijedi
Jabu s rukom na maču. Mahne Blackthorneu neka se smjesti na nosiljci.
— Ije! — reče kapetan. On i Jabu zauzeše borbeni stav, a Sivi i Smeđi
uzrujano su se vrpoljili.
— Anđin-san desu šundin Toranaga-sama
Blackthorne bi tu i tamo uhvatio pokoju riječ. Vatakuši je značilo: ja. Kad
bi se tome dodalo hitači, značilo bi: mi. Šundin je zatvorenik. Tad se sjeti onog
što mu je rekao Rodrigues pa odmahne glavom i oštro im upadne u riječ.
— Šundin ije! Vatakuši va Anđin-san!
Obojica se zabulje u njega. Blackthorne prekine muk i nadoda
mucketajući japanski, znajući da u govoru griješi kao dijete, ali nadao se da će
ga oni ipak shvatiti.
— Ja prijatelj. Ne zatvorenik. Razumite, molim. Prijatelj. Jako žalim,
prijatelj bi kupelj. Kupelj, razumite? Umoran. Gladan. Kupelj. — Uperi prstom
u visoki toranj zamka. — Idite onamo! Sada, molim. Gospodar Toranaga jedan,
gospodar Išido dva. Idi sada! — I nadodavši još više nabusitosti u to posljednje
ima (sada), nespretno se popne na nosiljku i zavali na jastuke. Noge su mu
mnogo izvirivale.
Tada se Jabu nasmija, a svi mu se pridruže.
— Ah so, Anđin-sama! — reče Jabu uz podsmješljiv naklon.
— Ije, Jabu-sama! Anđin-san! — Blackthorne ga zadovoljno ispravi.
Da, gade! Sad znam neke stvari. Ali tebe nisam zaboravio. A uskoro ću hodati
po tvom grobu.
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

— Možda bi bilo bolje da ste mene pitali prije nego ste moga
zatočenika udaljili iz moje nadležnosti, gospodaru Išido — reče Toranaga.
— Barbarin je bio u običnom zatvoru s običnim ljudima. Jasno,
smatrao sam da vas on više ne zanima, inače ga ne bih odande izvukao.
Naravno, nisam se htio miješati u vaše privatne poslove. — Išido je na izgled
bio miran i smjeran, ali u njemu je sve kipjelo. Znao je da je ulovljen u
brzopletosti. Istina, morao je najprije pitati Toranagu. To je nalagala najobičnija
pristojnost. Pa ni to ne bi bilo nimalo važno da je još imao barbarina u svojoj
vlasti, u svojim prostorijama. Tad bi po volji izručio stranca, ako i kad bi ga
Toranaga zapitao. No, to što su neki njegovi ljudi zaskočeni i mučki ubijeni, a
zatim su daimjo Jabu i neki Toranagini ljudi preoteli barbarina njegovima,
potpuno je mijenjalo stanje stvari. Izgubio je lice, a cijela je njegova strategija
da javno uništi Toranagu bila da Toranagu dovede u baš takvo stanje. —
Ponovno se ispričavam!
Toranaga zirne u Hiro-macua. Ta isprika bila je glazba za njegove uši.
Obojica su znala koliko je Išido zbog toga krvario u sebi. Nalazili su se u
velikoj dvorani za prijeme. Po dogovoru su protivnici imali samo po pet čuvara,
sve sami povjerljivi ljudi. Ostali su vani čekali. Vani je čekao i Jabu. A
barbarina su čistili. Dobro, pomisli Toranaga. Bio je jako zadovoljan samim
sobom. Načas svrne misli na Jabua i odluči da ga danas ipak ne primi nego da se
i dalje igra s njim mačke i miša. Pošalje Hiro-macua neka ga udalji, pa se
okrene Išidu.
— Jasno, prihvaćam vašu ispriku. Srećom, nema nikakva zla.
— Znači, smijem odvesti barbarina nasljedniku? Čim bude dotjeran!
— Poslat ću ga čim s njim završim.
— Smijem li pitati kad će to biti? Nasljednik ga je jutros čekao.
— Ne bismo se previše trebali za to brinuti, vi i ja, neh? Jaemon ima
tek sedam godina. Sedmogodišnji dječak se može naoružati strpljivošću. Neh?
Strpljivost je oblik stege i zahtijeva vježbu. Je li? Ja ću mu objasniti
nesporazum. Jutros mu opet dajem pouku iz plivanja.
— Oh?
— Da. I vi biste morali naučiti plivati, gospodaru Išido. To je izvrsna
vježba, a u ratu može biti jako korisna. Svi moji samuraji znaju plivati. Ja
zahtijevam da svi nauče tu vještinu.
— Moji vježbaju gađati lukom i strijelom. I mačevanje, jahanje i
pucanje.
— Moji to nadopunjuju pjesništvom, pisanjem, slaganjem cvijeća i
obredom ča-no-ju. Samuraj mora biti dobro upućen u umjetnosti mira kako bi
bio jak za umjetnost rata.
— Većina mojih ljudi više je nego sposobna u tim umijećima — reče
Išido, znajući da je i njegov rukopis slab, a obrazovanje oskudno. — Samuraji
su rođeni za rat. Jako dobro se razumijem u rat. Zasad mi je to dovoljno. To i
poslušnost volji našega gospodara.
— Jaemonova pouka iz plivanja je u sat ‘Konja’. — I dan i noć bijahu
podijeljeni na šest jednakih dijelova. Dan je počinjao satom ‘Zeca’, od pet do
sedam ujutro. Zatim sat ‘Zmaja’, od sedam do devet ujutro. Slijedili su satovi
‘Zmije’, ‘Konja’, ‘Koze’, ‘Majmuna’, ‘Pijetla’, ‘Psa’, ‘Vepra’, ‘Štakora’ i
‘Vola’, a ciklus je završavao satom ‘Tigra’, između tri i pet ujutro. — Biste li se
pridružili poduci?
— Ne, hvala. Prestar sam da mijenjam svoje navike — suho će Išido.
— Čujem da je vašem kapetanu naređeno neka počini seppuku.
— Naravno. Morali su uhvatiti razbojnike. Bar jednoga su morali
uhvatiti! Onda bismo našli i druge.
— Čudi me da se tako blizu dvorca mogla dogoditi takva gadost.
— Slažem se. Možda bi ih barbarin mogao opisati.
— A što bi barbarin znao? — nasmija se Toranaga. — Što se tiče
razbojnika, bijahu to ronini, je li? Među vašim ljudima ima mnogo ronina.
Možda bi raspitivanja među njima dala ploda.
Neh?
— Hitno provode raspitivanja u mnogim pravcima. — Išido je prešao
preko prikrivene poruge na račun ronina, tih samurajskih plaćenika bez
gospodara, gotovo otpadnika. Na tisuće su se okupili pod nasljednikovim
stijegom kad je Išido proglasio da će on u ime nasljednika i nasljednikove majke
prihvatiti njihovu vjernost, da će — što bijaše nevjerojatno — oprostiti i
zaboraviti njihove pogreške i prošlost, a s vremenom će im njihovu vjernost
nagraditi Taikovom darežljivošću. Išido je znao kako je to blistav potez bio.
Dobio je neiscrpan izvor uvježbanih samuraja i zajamčena mu je bila njihova
odanost, jer ronini su dobro znali da im se više neće pružiti takva prigoda. To je
u njegov tabor dovelo sve nezadovoljnike, od kojih su mnogi postali ronini
uslijed osvajanja Toranage i njegovih saveznika. I naposljetku, time je nestalo
jedne opasnosti za carstvo — porast broja razbojnika — jer samuraju koji bi na
svoju nesreću postao ronin preostajala su samo dva izdrživa načina života: da
postane redovnik ili razbojnik.
— Mnogo toga ja ne shvaćam u toj zasjedi — otrovno će Išido. — Da!
Na primjer, zašto bi razbojnici nastojali uhvatiti tog barbara radi ucjene? U
gradu ima mnogo drugih ljudi, kudikamo važnijih. Nije li razbojnik rekao da
želi ucjenu? Ucjenu od koga? Koliko barbarin vrijedi? Ništa. I kako su znali
gdje će on biti? Tek sam jučer naredio da ga privedu nasljedniku, misleći da će
to dječaka zabavljati. Vrlo neobično.
— Vrlo — reče Toranaga.
— I ta slučajnost! Točno u to vrijeme u blizini se našao gospodar Jabu
s nešto vaših i nešto mojih ljudi. Vrlo čudno!
— Vrlo. Jasno, tamo se našao zato što sam ja po njega poslao, a tamo
su se zatekli i vaši ljudi jer smo se dogovorili — na vaš prijedlog — da će biti
mudro, i dobar način da iscijelimo raskid među nama, ako vaši ljudi prate moje
kamo god oni pođu, dok sam ovdje u službenom posjetu.
— A čudno je i to da su se razbojnici, koji su bili dovoljno hrabri i
složni da bez borbe zakolju mojih prvih deset ljudi, ponijeli kao Korejci čim su
stigli naši ljudi. Obje strane bile su podjednako jake. Zašto se razbojnici nisu
borili? Ili odmah poveli barbarina u brda, a ne glupo ostali na glavnom putu za
zamak? Vrlo čudno!
— Vrlo. Sutra, kad pođem u lov sa sokolovima, svakako ću povesti
dvostruko više čuvara. Za svaki slučaj! Zabrinjava me što su razbojnici tako
blizu zamka. Da. Možda biste i vi u lov? Da jedan vaš soko leti protiv mojega?
Lovit ću u brdima na sjeveru.
— Ne, hvala. Sutra ću imati mnogo posla. Možda prekosutra?
Dvadeset tisuća ljudi dobilo je od mene naredbu da pročisti sve šume, gajeve i
čistine oko Osake. Za deset dana neće biti nijednog razbojnika na području od
dvadeset rija. To vam mogu obećati.
Toranaga je znao da su razbojnici Išidu samo izgovor da poveća broj
svojih jedinica u okolici. Ako kaže dvadeset, na umu ima pedeset. Zatvara se
omča, pomisli. Zašto tako brzo? Koja je to nova varka? Zašto je Išido tako pun
povjerenja?
— Dobro. Onda prekosutra, gospodaru Išido. Udaljit ćete svoje ljude
od mog lovišta? Ne bih htio da mi pokvare ulov — zagrižljivo će on.
— Jasno! A barbarin?
— Sad je, kao i uvijek, moje vlasništvo. I njegov brod, ali čim s njim
završim, možete ga uzeti. Poslije ga možete poslati na stratište ako želite.
— Hvala. Da. To ću učiniti. — Išido skupi lepezu i stavi je u rukav. —
On je beznačajan. Značajno je, a to je i razlog moje posjete, to da oh, usput da
kažem! Čuo sam da je gospa moja mati u posjeti u samostanu Đohdi.
— Oh? Pomislio bih da je malo kasno za gledanje trešnjinog cvata.
Sigurno već odavno nisu više u punom cvatu?
— Slažem se. Ali ako ih ona želi vidjeti, zašto ne? Sa starim ljudima
nikad se ne zna. Ćudljivi su i drukčije gledaju na stvari,neh? No, slaba je
zdravlja. Zabrinut sam za nju. Mora biti jako pažljiva. Strašno se brzo prehladi.
— Kao i moja mati. Moramo paziti na zdravlje staraca.
Toranaga zabilježi u mozgu da hitno pošalje poruku, kako bi redovnika
zamolio da pažljivo pazi na staričino zdravlje. Ukoliko bi u samostanu umrla,
došlo bi do užasnih posljedica. Osramotio bi se pred carstvom. Svaki daimjo bi
shvatio da je on u šahovskoj partiji za vlast upotrijebio kao piona bespomoćnu
staricu, majku svoga neprijatelja, i da nije ispunio svoje dužnosti prema njoj.
Uzimanje talaca uistinu bijaše opasan pothvat.
Išido je od gnjeva umalo oslijepio doznavši da je njegova ljubljena i
uvažena mati u Toranaginoj tvrđavi u Nagoji. Pale su glave. Odmah je skovao
planove da uništi Toranagu i svečano se zakleo da će osvojiti Nagoju i uništiti
daimja Kazamakija kome je mati jamačno povjerena, čim izbiju neprijateljstva.
I naposljetku, samostanu je preko posrednika poslana osobna poruka: ako u
roku od dvadeset i četiri sata staricu nepovrijeđenu ne izbave iz samostana, onda
će se Naga, jedini Toranagin sin na dohvatu, i svaka njegova žena koju god
uhvate, na nesreću probuditi u selu gubavaca, gubavci će ih hraniti i pojiti, a
jedna od njihovih kurvi će ih posluživali. Išido je znao da mora oprezno
postupati sve dok je njegova mati u Toranaginoj vlasti. No, jasno je dao na
znanje: ako je ne puste, on će pretvoriti carstvo u zublju.
— Kako vaša gospa mati, gospodaru Toranaga? — uljudno je upitao.
— Vrlo dobro, hvala. — Toranaga dopusti da se pokaže njegova sreća,
i pri pomisli na svoju majku, i pri pomisli na Išidov nemoćan bijes. — Izuzetno
je čila za svoje sedamdeset i četiri godine. Samo se nadam da u njezinim
godinama budem tako jak kao ona.
Sad ti je pedeset i osam godina, Toranaga, ali nikad nećeš navršiti pedeset
devet godina, zarekao se Išido.
— Molim vas da joj izručite moje najbolje želje da još dugo sretno
poživi! Još jednom vam hvala i žalim što ste bili smetani.
— Jako se uljudno naklonio a onda, jedva suzdržavajući svoju sve
veću radost, nadoda: — O da, ona važna stvar zbog koje sam vas želio vidjeti
glasi: odgođen je posljednji službeni sastanak regenata. Nećemo se sastati
večeras u zalazak sunca.
Toranaga se i dalje smješkao, ali je u sebi bio sav zgromljen.
— Oh? Zašto?
— Gospodar Kijama je bolestan. Gospodar Sugijama i gospodar Onoši
pristali su na odgodu. I ja! Nekoliko dana nije važno, je li, u tako značajnim
pitanjima?
— Sastanak možemo održati i bez gospodara Kijame.
— Složili smo se da nećemo. — Išidove oči su ga zadirkivale.
— Službeno?
— Tu su naša četiri pečata.
Toranaga je kipio od gnjeva. Svaka odgoda neizrecivo ga je izlagala
pogibelji. Da Išidovu majku zamijeni za hitan sastanak? Ne, jer prošlo bi
previše vremena da naredbe odu tamo i natrag. On bi izgubio veliku prednost, a
ništa ne bi dobio.
— Kad će se održati sastanak?
— Shvatio sam da će gospodar Kijama sutra biti zdrav. Ili možda
prekosutra.
— Dobro. Poslat ću svog osobnog liječnika da ga obiđe.
— Siguran sam da će on to cijeniti, ali liječnik mu je zabranio da
prima posjetioce. Možda je to zarazna bolest, neh?
— Kakva bolest?
— Ne znam, gospodaru. Tako mi rekoše.
— Je li liječnik barbarin?
— Da. Koliko sam shvatio, glavni kršćanski liječnik. Kršćanski
liječnik-svećenik za kršćanskog daimja. Naši nisu dovoljno dobri za tako tako
znamenitog daimja — reče Išido s porugom.
Toranaga se sve više zabrinjavao. Da je liječnik Japanac, on bi mogao
poduzeti mnoge stvari. No, to je kršćanski liječnik, neizbježivi isusovac. Oh, da
istupi protiv jednoga od njih, ili samo da se zakači s jednim od njih, mogao bi
od sebe udalečiti sve kršćanske daimje, a taj rizik on sebi nije smio dopustiti.
Znao je da mu prijateljstvo s Cukku-sanom neće pomoći protiv kršćanskih
daimja Onošija i Kijame. U interesu je kršćana da stvore jedinstvenu frontu.
Uskoro bi on morao prići barbarskim svećenicima da se dogovore te da utvrdi
cijenu njihove suradnje.
Ako su Onoši i Kijama uistinu uz Išida, budu li zajedno djelovali, slijedit
će ih svi kršćanski daimji. Onda sam ja osamljen, pomislio je. Onda mi
preostaje jedino jedan put: ‘Grimizno nebo’.
— Gospodara Kijamu posjetit ću prekosutra! — odredio je krajnji rok.
— A zaraza? Ne bih sebi nikad oprostio da vam se išta dogodi dok ste
ovdje u Osaki, gospodaru. Naš ste gost, na mojoj ste brizi. Moram ustrajati na
tome da ga ne posjetite.
— Možete biti mirni, gospodaru Išido, još nema te zaraze koja bi mene
uništila, neh.' Zaboravljate proročanstvo! — Kad je prije šest godina Taiku
došlo kinesko poslanstvo da pokuša riješiti japansko-korejsko-kineski rat, s
njima bijaše i čuveni astrolog. Taj Kinez prorekao je mnoge stvari koje su se
kasnije i ostvarile. Na jednoj od Taikovih nevjerojatno raskošnih večera, Taiko
je od gatara zatražio neka prorekne smrt nekih njegovih savjetnika. Astrolog je
rekao da će Toranaga poginuti u srednjim godinama od mača. Išido, čuveni
osvajač Koreje (ili Cosena, kako Kinezi nazivaju tu zemlju), umrijet će bez
bolesti, kao starac, noge će mu biti čvrsto na zemlji, kao najčuveniji čovjek svog
vremena. A Taiko će umrijeti u krevetu, poštovan, obožavan, od starosti,
ostavivši zdravog sina kao nasljednika. To se toliko svidjelo Taiku koji tad još
nije imao djece, da je odlučio da će poslanicima dopustiti neka se vrate u Kinu, i
da ih neće ubiti kao što je kanio zbog njihovih prethodnih drzovitosti. Umjesto
da posreduje za mir, kao što je on očekivao, kineski je car putem svoga
izaslanstva samo ponudio ‘da će ga priznati za kralja države ‘Va’, kako su
Kinezi nazivali Japan. I tako ih je otpravio kući žive, a ne u sićušnim sanducima
koji su već bili za njih pripremljeni. A obnovio je rat protiv Koreje i Kine.
— Ne, gospodaru Toranaga, nisam zaboravio — reče Išido koji se
toga jako dobro sjećao. — No, zaraza bi mogla biti jako neugodna. Zašto da
vam bude neugodno? Mogli biste oboljeti od kineske bolesti, sifilisa, kao vaš
sin Naboru, jako žalim. Ili postati gubav kao gospodar Onoši. Još je mlad, ali se
muči. O, da, i te kako se muči.
Na tren je izbacio Toranagu iz ravnoteže. I predobro je znao za kobne
posljedice obiju bolesti. Njegov najstariji sin Noboru, u sedamnaestoj je godini
obolio od sifilisa, kineskih boginja — prije deset godina — a sva liječenja, i
japanskih, i kineskih, i korejskih, i kršćanskih liječnika, nikako da odstrane tu
bolest koja mu je već iznakazila lice, a nikako da ga ubije. Postanem li
svemoćan, zakleo se Toranaga samome sebi, možda uspijem satrti tu bolest.
Donose li je uistinu žene? Kako je žene dobiju? Kako se to može izliječiti?
Jadni Noboru, pomisli Toranaga. Da nemaš kineske boginje, bio bi mi
nasljednik, jer si izvrstan vojnik, bolji upravljač nego Sudara, i vrlo lukav.
Zacijelo si u svom ranijem životu učinio mnoge ružne stvari kad u ovom moraš
nositi toliko breme.
— Tako mi gospodina Bude, ni jedno nikom ne bih poželio — reče.
— Slažem se — reče Išido, misleći kako bi Toranaga obje bolesti
njemu prilijepio kad bi mogao. Opet se nakloni pa ode.
— Dakle? — prekine muk Toranaga.
— Sad je isto i ako ostanete i ako odete — reče Hiro-macu.
— Propast zato jer ste izdani, a osamljeni ste, gospodine. Ostanete li
radi sastanka, sastanak se neće održati prije sedam dana, a Išido će dići svoje
jedinice u okolici Osake pa vi nećete moći pobjeći, bez obzira na to što se gospi
Očibi dogodi u Jedu, a Išido je očevidno odlučio nju žrtvovati da se domogne
vas. Očevidno je da ste izdani, a četvorica regenata donijet će odluku protiv vas.
S četiri glasa u vijeću protiv jednoga vi ostajete bez položaja! Ako odete, oni će
ipak izdati sve naredbe koje Išido zaželi. Morat ćete podržati odluku od četiri
naprama jedan. Zakleli ste se na to. Ne možete prekršiti svoju svečanu
regentsku riječ.
— Slažem se!
Nasta mučna tišina. Hiro-macu je čekao, sve tjeskobniji.
— Što ćete učiniti?
— Najprije ću plivati — odvrati Toranaga iznenađujuće veselo. —
Onda ću razgovarati s barbarinom.
Žena je tiho prolazila kroz Toranagin skroviti vrt u zamku, prema kolibici
sa slamnatim krovom koja je bila tako lijepo smještena u javorovom gaju.
Njezin svileni kimono i obi bili su nadasve jednostavni, a opet najelegantniji što
su ih mogli proizvesti najčuveniji kineski obrtnici. Kosa joj je bila počešljana po
posljednjoj kiotskoj modi, visoko uzdignuta i pričvršćena dugim srebrnim
ukosnicama. Njezinu upadljivo svijetlu put zaštićivao je šareni suncobran. Bila
je sićušna, visoka svega metar i pol, ali savršeno skladna. Oko vrata je nosila
tanki zlatni lanac s kojega je visjelo zlatno raspelo.
Na verandi pred kolibom čekala ju je Kiri. Mlitavo je sjedila u sjeni a
guzica joj se prelijevala preko jastuka. Gledala je kako se sićušna žena
približava preko kamenja za hodanje umetnutog u mahovinu tako pažljivo da je
izgledalo kao da su tu prirodno srasli.
— Ljepša si nego ikad, mlada nego ikada, Toda Mariko-san — reče
Kiri bez ljubomore uzvraćajući joj naklon.
— Željela bih da je to istina, Kiricubo-san — odvrati Mariko uz
smiješak. Kleknula je na jastuk i nesvjesno namještala suknje u nježnu šaru.
— Istina je. Kad smo se zadnji put vidjele? Prije dvije-tri godine? U
dvadeset godina nisi se ni za dlaku promijenila. Sigurno je prošlo gotovo
dvadeset godina otkako smo se prvi put srele. Sjećaš li se? Bilo je to na
svečanosti gospodara Gorode. Bilo ti je četrnaest godina, tek si se udala i bila si
prekrasna.
— I prestrašena.
— Ne, to ne. Nisi bila prestrašena.
— Bilo je to prije šesnaest godina, Kiricubo-san, a ne prije dvadeset.
Da, sjećam se toga jako dobro. — Predobro, pomisli ona, a srce joj se stisne.
Bilo je to onog dana kad mi je brat šapnuo da misli da će se naš ljubljeni otac
osvetiti svom feudalnom gospodaru, diktatoru Gorodi. Da ga kani ubiti! Svog
feudalnog gospodara!
O, da, Kiri-san, sjećam se toga dana, i te godine, i tog sata. Bijaše to
početak svih užasa. Nikad nikome nisam priznala da sam znala što će se
dogoditi još prije nego što se to dogodilo. Nisam upozorila svog supruga ni
Hiro-macua, oca njegova — obojica su bili vjerni diktatorovi vazali — da izdaju
sprema jedan od njegovih najvećih generala. Što je još gore, nisam opomenula
ni Gorodu, svog feudalnog gospodara. Tako sam iznevjerila svoju dužnost
prema feudalnom gospodaru, prema mužu i prema njegovoj porodici, koja mi je
udajom postala jedina moja porodica. O, Gospe, oprosti mi grijeh moj i pomozi
mi da se očistim! Šutjela sam da zaštitim svog ljubljenog oca koji je okaljao
našu tisućugodišnju čast. O Bože moj, o, Gospode Isuse Nazarećanine, spasi
grešnicu ovu od prokletstva vječnog...
— Bilo je to prije šesnaest godina — spokojno će Mariko.
— Te sam godine nosila dijete gospodara Toranage — reče Kiri i
pomisli: da tvoj otac nije podlo izdao i ubio gospodara Gorodu, moj gospodar
Toranaga ne bi morao vojevati bitku kod Nagakudea, ja se ne bih ondje
prehladila i ne bih pobacila dijete. Možda, pomislila je. A možda i ne! Bijaše to
samo karma, moja karma, što god da se dogodilo, neh? — Ah, Mariko-san —
kazala je bez zlobe — bilo je to tako davno da mi gotovo izgleda kao drugi
život. Ali tebe vrijeme ne postaruje. Zašto ne mogu imati tvoj stas i divnu kosu,
zašto ne mogu tako ljupko hodati? — Kiri se nasmija. — Odgovor je
jednostavan: zato što previše jedem!
— Zar je to važno? Uživate milost gospodara Toranage, neh? Tako ste
potpuni. Mudri ste, mili, cjeloviti i sretni!
— Radije bih bila mršava, a da ipak mogu jesti i da uživam milost —
reče Kiri. — Ali ti? Nisi sretna?
— Samo sam oruđe kojim se poigrava moj gospodar Buntaro! Ako je
gospodar moj muž sretan, onda sam, jasno, sretna i ja. Njegovo je zadovoljstvo
moje zadovoljstvo. Kao i vama — nadoda Mariko.
— Da, ali nije to isto! — Kiri mahne lepezom, a popodnevno sunce
bljesne na zlatnoj svili. Tako sam sretna što nisam ti, Mariko, uza svu tvoju
ljepotu, umnost, hrabrost i učenost. Ne! Ne bih mogla podnijeti da budem žena
onog odvratnog, ružnog, nabusitog, silovitog čovjeka, ni jedan dan, a kamoli
sedamnaest godina! Sušta je suprotnost ocu svome, Hiro-macuu, koji je divan
čovjek. Ali Buntaro? Kako očevi mogu imati tako užasne sinove? Oh, kad bih ja
imala sina, oh, koliko bih to željela. A kako si ti, Mariko, sve ove godine
podnosila takvo zlostavljanje? Kako si otrpjela svoje nesreće? Čini mi se
nemoguće da na tvom licu i u tvojoj duši nema ni sjene toga. — Ti si izuzetna
žena, Toda Buntaro Mariko-san.
— Hvala, Kiricubo Tošiko-san. Oh, Kiri-san, tako mi je drago što vas
vidim.
— I meni tebe. Kako tvoj sin?
— Lijep je, lijep, lijep. Sarudi sad ima petnaest godina, možete li to
zamisliti? Visok je, snažan, isti otac, a gospodar Hiro-macu dao je Saruđiju
svoje leno i... Znate da će se uskoro oženiti?
— Ne! A za koju?
— Za unuku gospodara Kijame. Gospodar Toranaga tako je to lijepo
dogovorio. Vrlo dobra prilika za našu porodicu. Samo šteta što djevojka nije...
što nije pažljivija prema mom sinu, dostojnija njega. Znate li da ona...? —
Mariko se pomalo stidno nasmija. — Pa, govorim valjda kao i sve svekrve svih
vremena. No, mislim da ćete se složiti sa mnom. Ona još nije dobro odgojena.
— Ti ćeš imati vremena da to obaviš.
— Oh, nadam se. Da. Sreća moja što nemam svekrvu. Ne znam što
bih.
— Očarala bi je i ukrotila kao što ukroćuješ cijelo svoje kućanstvo,
neh?
— Eeeee, htjela bih da je to istina! — Mariko je nepokretno držala
ruke na krilu. Gledala je kako slijeće kukac konjic i kako se uzdiže. — Muž mi
je naredio da dođem ovamo. Gospodar Toranaga želi razgovarati sa mnom?
— Da. Želi da mu prevodiš.
— A koga? — zapanji se Mariko.
— Novoga barbarina.
— Oh! A pater Cukku-san? Zar je bolestan?
— Nije! — Kiri se poigravala lepezom. — Mislim da možemo samo
nagađati zašto gospodar Toranaga želi da ovdje budeš ti, a ne svećenik, kao
prigodom prvog razgovora. Mariko-san, zašto mi moramo čuvati sav novac,
plaćati sve račune, odgajati svu poslugu, kupovati svu hranu i kućne potrepštine
— a ponajčešće i odjeću našim gospodarima — a oni nam ništa i ne govore. Ili
možda?
— Možda zato imamo intuiciju.
— Vjerojatno. — Kirin pogled bio je otvoren i prijazan. — No, ja
mislim da je ovo vrlo povjerljiva stvar. Stoga se svojim kršćanskim Bogom
moraš zakleti da o ovom sastanku ništa nećeš razglašavati. Nikome!
Dan kao da je izgubio svoju toplinu.
— Naravno — nelagodno će Mariko. Posve je jasno razumjela da Kiri
pod tim misli da ništa ne smije reći ni mužu ni njegovu ocu, a ni svom
ispovjedniku. Budući da joj je muž naredio da ovamo dođe, očito na zahtjev
gospodara Toranage, njezina dužnost prema gospodaru Toranagi bila je jača od
dužnosti prema mužu, pa je od njega mogla mirne duše prikriti obavještenja. Ali
ispovjedniku? Može li mu sve prešutjeti? A zašto je tumač ona, a ne pater
Cukku-san? Znala je da je i sada, protiv svoje volje, upletena u političku spletku
koje su joj cijeli život pretvorile u pakao, i ponovno poželi da njezina porodica
nije bila drevna i da se ne zove Fudimoto, da se nije rodila s darom jezika koji
joj je omogućio da nauči gotovo nerazumljivi portugalski i latinski, kao i da se
uopće nije rodila. No tada, pomisli ona, ne bih nikada vidjela svoga sina, niti bih
naučila o malom Isusu i njegovoj istini, ni o životu vječnom.
To je tvoja karma, Mariko, žalosno je pomislila, to je samo karma.
— U redu, Kiri-san. — Tad je puna zle slutnje nadovezala:
— Kunem se gospodinom Bogom da neću razglasiti ništa što danas
ovdje bude rečeno. Niti bilo kad dok budem prevodila svom feudalnom
gospodaru!
— Također očekujem da ćeš morati isključiti dio svojih osjećaja da
točno prevedeš ono što on kaže. Taj novi barbarin je neobičan i govori čudne
stvari. Sigurno je moj gospodar od svih baš tebe izabrao iz posebnih razloga.
— Ja sam podanica gospodara Toranage i neka sa mnom radi što god
želi. Nikad se ne mora bojati za moju odanost.
— To nikad nije bilo sporno, gospo. Nisam mislila ništa zla.
Padne proljetna kišica pa orosi latice, mahovinu i lišće, te nestane
ostavivši iza sebe još veću ljepotu.
— Molila bih od tebe jednu uslugu, Mariko-san. Molim te, bi li
raspelo stavila pod kimono?
Mariko gurne prste prema raspelu kao da ga želi obraniti.
— Zašto? Gospodar Toranaga nikad nije prigovarao mom obraćenju, a
niti gospodar Hiro-macu, glavar mog plemena! Moj muž je... moj muž mi
dopušta da ga držim i nosim.
— Da. Ali raspela su razljutila tog barbarina, a moj gospodar
Toranaga ne želi da se on naljuti, on želi da ga smiri.
Blackthorne još nikad nije vidio tako sićušno stvorenje.
— Konniči va — reče on.
— Konniči, Toranaga-sama.
Naklonio se kao dvorjanin i kimnuo glavom dječaku koji je razrogačenih
očiju klečao pored Toranage i debeloj ženi koja je bila iza njega. Svi su se
nalazili na verandi oko kolibice. U kolibici je bila jedna jedina prostorija s
rustičnim zaslonima, grubo obrađenim gredama i slamnatim krovom, a otraga
prostor za kuhinju. Uzdizala se na drvenim stupovima otprilike tridesetak
centimetara iznad saga od najčišćeg bijelog pijeska. Bila je to ceremonijalna
čajana za obred ča-no-ju, skupo građena od birane građe isključivo u tu svrhu,
iako su ih katkada, budući da su te kućice bile na osami u šumarcima,
upotrebljavali za sastanke i povjerljive razgovore.
 Blackthorne tješnje pritegne kimono i sjedne na jastuk u pijesku ispred
njih.
— Gomen nasaj, Toranaga-sama, nihon go ga hanase-masen. Cujaku
go imasu ka?
— Ja sam vaš tumač, senhor — odjednom izusti Mariko na
portugalskom koji je zvučio gotovo besprijekorno. — A vi govorite i japanski?
— Ne, senhorita, tek nekoliko riječi i rečenica — zaprepašteno
odgovori Blackthorne. Očekivao je da će prevoditi pater Alvito te da će
Toranagu pratiti samuraji, a možda i daimjo Jabu. No, u blizini nije bilo
samuraja, iako su mnogi kružili po vrtu.
— Moj gospodar Toranaga pita gdje... No, najprije bih vas možda
trebala zapitati bi li vam draže bilo da govorimo latinski?
— Kako god vi želite, senhorita. — Kao svaki obrazovani čovjek
Blackthorne je znao čitati, pisati i govoriti latinski koji je tad bio jedini jezik
obrazovanih ljudi u cijelom civiliziranom svijetu.
Tko je ova žena? Gdje je tako izvrsno naučila portugalski? A latinski? A
gdje drugdje nego kod isusovaca, pomisli. U nekoj njihovoj školi. O, pametni su
oni! Prva stvar koju učine jesu škole.
Prije samo sedamdeset godina Ignacije Lojola osnovao je Družbu
Isusovu, no već sada su njihove škole, najbolje u kršćanskom svijetu, bile
posvuda proširene, a njihov utjecaj kraljeve bi podržavao ili ih rušio. Papa ih je
slušao. Zaustavili su bujicu reformacije i sad su ponovno zauzimali velika
područja za svoju crkvu.
— Onda ćemo govoriti portugalski — reče ona. — Moj gospodar pita
gdje ste naučili svojih ‘nekoliko riječi i rečenica’?
— U zatvoru je bio redovnik, senhorita, franjevac. On me naučio
riječi: hrana, prijatelj, kupelj, ići, doći, istina, lažno, ovdje, ondje, ja, ti, molim,
hvala, želim, neću, zatvorenik, da, ne! I tako dalje. Na nesreću, to je samo
početak. Biste li, molim vas, rekli gospodaru Toranagi da sam sad spremniji da
odgovaram na njegova pitanja, da mu pomažem i da sam jako zadovoljan što
više nisam u zatvoru, na čemu zahvaljujem njemu.
Blackthorne je gledao kad se ona okrenula i govorila Toranagi. Znao je da
će morati govoriti jednostavno, po mogućnosti u kratkim rečenicama, i da će
morati paziti jer, za razliku od svećenika koji je prevodio istovremeno, ova bi
žena čekala da on završi, a onda iznijela svoj sažetak ili verziju onog što je
rekao, uobičajen problem kod svih tumača osim kod najvrsnijih, iako su i oni,
na primjer, isusovac, puštali da njihova osobnost djeluje na ono što se govori,
hotimice ili nehotimice. Kupelj, masaža, hrana i dva sata spavanja neizmjerno
su ga osvježili. Službenice u kupelji, odreda žene odoka i snage istrljale su ga,
oprale mu kosu, splele mu lijep rep, a brijač mu je potkresao bradu. Dali su mu
čisti povez preko slabina, kimono i pojas, a za noge tabi i sandale s
remenčićima. Futoni na kojima je spavao bijahu čisti kao i prostorija. Sve to
djelovalo je kao san, a probudivši se iz sna bez snova, odjednom se zapita što je
san: ovo ili zatvor.
Nestrpljivo je čekao, u nadi da će ga opet privesti Toranagi. smišljao je
što da kaže i što da otkrije, kako da nadmudri i nadjača patera Alvita. I
Toranagu. Naime, on je nesumnjivo znao, na osnovi onog što mu je fra
Domingo pričao o Portugalcima i japanskoj politici i trgovini, da bi sad mogao
pomoći Toranagi koji bi mu zauzvrat lako mogao dati bogatstva za kojima je
žudio.
A, sada kad nije bilo svećenika s kojim će se boriti, osjećao se još
samopouzdanije. Potrebno mi je samo malo sreće i strpljivosti!
Toranaga je pomno slušao prevoditeljicu nalik na lutku.
Blackthorne pomisli: jednom rukom mogao bih je podići, a kad bih joj
stavio ruke oko pojasa, prsti bi mi se dodirnuli. Koliko li joj je godina? Najbolje
godine! Udata? Ne nosi vjenčani prsten. Ah, to je zanimljivo. Ne nosi nikakav
nakit osim srebrnih ukosnica u kosi. A ni ona druga, debela žena.
Ispitivao je svoje sjećanje. Ni one dvije žene u selu nisu nosile nakit, niti
ga je vidio na ikome u Murinu kućanstvu. Zašto?
A tko je ova debeljuca? Toranagina žena? Ili dječakova dadilja? Je li
momak Toranagin sin? Ili možda unuk? Fra Domingo je kazao da Japanci imaju
samo jednu ženu istodobno, ali suložnica — zakonitih ljubavnica — drže koliko
žele.
Je li prevoditeljica Toranagina suložnica?
Kakva bi takva žena bila u postelji? Bojao bih se da je ne slomim. Ne, ne
bi se raspukla. U Engleskoj ima isto ovako malenih žena. Ali nisu kao ona.
Dječak je bio malen, uspravan, razrogačenih očiju, a bujna crna kosa
bijaše mu vezana u kratak rep. Tjeme mu nije bilo obrijano. Izgledao je silno
znatiželjan. Blackthorne mu i ne misleći namigne. Dječak skokne, a onda se
nasmije i prekine Mariku. Upre prstom i nešto reče, a svi su ga strpljivo slušali,
nitko da ga ušutka. Kad je dječak završio, Toranaga se kratko obrati
Blackthorneu.
— Gospodar Toranaga pita zašto ste to učinili, senhor?
— Oh, tek tako da zabavim dječaka. Dijete kao svako dijete, a u mojoj
zemlji djeca se obično tome smiju. Moj sin je otprilike njegov vršnjak. Ima
sedam godina.
— Nasljednik ima sedam godina — reče Mariko nakon predaha, a tad
prevede ono što joj je kazao.
— Nasljednik? Znači da je dječak jedinac gospodara Toranage? —
upita Blackthorne.
— Gospodar Toranaga uputio me neka vam kažem biste li se
ograničili na to da samo odgovarate na pitanja. Zasad! — Onda nadoveže:
— Budete li strpljivi, pilote-kapetane Blackthon, sigurna sam da ćete
kasnije dobiti priliku da pitate sve što budete htjeli.
— Jako dobro.
— Budući da je vaše ime jako teško za izgovor, senhor, jer mi
nemamo zvukove da ga izgovorimo smijem li vas, u ime gospodara Toranage,
nazivati vašim japanskim imenom Anđin-san?
— Naravno. — Blackthorne ju je htio zapitati kako se zove, ali se
sjetio onoga što je rekla i utuvi sebi u glavu da mora biti strpljiv.
— Hvala. Gospodar pita imate li još djece.
— Kćer. Rodila se baš uoči mog odlaska iz Engleske. Znači da sad
ima oko dvije godine.
— Imate li jednu ili mnogo žena?
— Jednu. Takav je naš običaj. Kao Portugalci i Španjolci! Nemamo
suložnice... zakonite suložnice.
— Je li vam to prva žena?
— Da.
— Molim vas, koliko vam je godina?
— Trideset šest.
— Gdje stanujete u Engleskoj?
— U predgrađu Chathama, male luke u blizini Londona.
— London je vaš glavni grad?
— Da.
— Pita koje jezike govorite.
— Engleski, portugalski, španjolski, nizozemski i, jasno, latinski.
— Što je to ‘nizozemski’?
— Jezik kojim se u Evropi govori u Nizozemskoj. Vrlo sličan
njemačkom.
— Nizozemski je poganski jezik? — Namrštila se. — I njemački?
— Te dvije zemlje nisu katoličke! — oprezno će on.
— Oprostite, zar to nije isto kao pogani?
— Ne, senhorita. Kršćanstvo se rascijepilo na dvije različite i vrlo
odvojene vjere, katoličanstvo i protestantizam. Postoje dvije verzije kršćanstva.
Ova sekta u Japanu je katolička. Trenutačno su obje sekte jako neprijateljski
raspoložene jedna prema drugoj. — Zapazio je njezinu zaprepaštenost i osjećao
Toranaginu sve veću nestrpljivost što su ga isključili iz razgovora. Budi
oprezan, upozori samoga sebe. Ona je sigurno katolkinja. Prijeđi na stvar! I budi
jednostavan. — Možda gospodar Toranaga ne želi raspravljati o religiji,
senhorita, budući da smo to djelomično prošli tokom našeg prvog susreta.
— Vi ste protestantski kršćanin?
— Da.
— A katolički kršćani su vaši neprijatelji?
— Većinom bi me smatrali heretikom i neprijateljem, da.
Oklijevala je. Okrenula se prema Toranagi i nadugo pričala.
Oko vrta bijaše mnogo stražara. Svi dosta daleko, sami Smeđi.
Tad Blackthorne opazi deset Sivih koji su strpljivo čekali u hladovini i
netremice motrili dječaka. Što li ovo znači?, upita se on.
— Moj gospodar pita za vas i za vašu obitelj — počne Mariko. — Za
vašu zemlju, njezinu kraljicu i ranije vladare, za navike, običaje i za povijest.
Slično i za druge zemlje, a pogotovo za Portugal i Španjolsku. Sve o svijetu u
kojem živite. O vašim brodovima, oružju, hrani, trgovini. O vašim ratovima i
bitkama i kako upravljate brodom, kako ste brod vodili i što se dogodilo na
putovanju. On bi htio razumjeti Oprostite, zašto se smijete?
— Senhorita, samo zato što je to otprilike sve ono što ja znam.
— Moj gospodar baš to želi. Je li ‘baš to’ ispravno rečeno?
— Da, senhorita. Smijem li vam čestitati što tako tečno govorite
portugalski?
Malko je zalepršala lepezom.
— Hvala, senhor. Da, moj gospodar želi doznati istinu o svemu. i
činjenice, a i vaše mišljenje.
— Rado bih mu sve to rekao. To će malčice dulje potrajati.
— Moj gospodar kaže da ima vremena.
Blackthorne pogleda Toranagu.
— Vakarimasu.
— Ako mi oprostite, senhor, gospodar mi je naredio neka vam kažem
da je vaš naglasak malko pogrešan. — Mariko ga nauči kako da točno izgovori,
a on ponovi i zahvali joj. — Ja sam senhora Mariko Buntaro, ne senhorita.
— Da, senhora. — Blackthorne zirne u Toranagu. — Odakle bi on
htio da počnem?
Zapitala ga je. Toranaginim krupnim licem preleti brz smiješak.
— On kaže, od samoga početka.
Blackthorne je znao da je ovo novo iskušenje. Od čega, među svim
bezgraničnim mogućnostima, da započne? Kome da se obraća? Toranagi,
dječaku ili ženi? Da su prisutni samo muškarci, jasno: Toranagi. Ali sad? Zašto
su prisutne žene i dječak? Sigurno postoji razlog!
Odlučio se posvetiti dječaku i ženama.
— U davna vremena mojom je zemljom vladao veliki kralj koji je
imao čarobni mač zvan Excalibur, a kraljica mu bijaše najljepša žena u zemlji.
Glavni savjetnik bio mu je čarobnjak Merlin, a kralj se zvao Artur — započne
samopouzdano pričati priču koju mu je otac tako lijepo pričao, u davnim
maglicama djetinjstva. — Grad kralja Artura zvao se Camelot. Bijaše to sretno
doba bez rata, doba bogatih žetava i... — Odjednom shvati kako je golemu
grešku učinio. Jezgra priče svodila se na Ginevru i Lancelota, kraljicu-
preljubnicu i nevjernoga vazala, na Arturova nezakonitog sina Mordreda koji
izdajnički ide u rat protiv oca, na oca koji u boju ubija sina; a sin ga smrtno rani.
O, Isuse Bože, kako li sam mogao biti ovako glup? Pa zar Toranaga nije njima
poput velikoga kralja? Nisu li ovo njegove gospe? Zar mu ovo nije sin?
— Je li vam zlo, senhor?
— Ne... Ne, oprostite... Samo što...
— Senhor, pričali ste o tom kralju i o bogatoj žetvi?
— Da. To. Kao u mnogim zemljama, naša je prošlost zastrta mitovima
i legendama, većinom beznačajnim — nesigurno reče, nastojeći dobiti na
vremenu.
Zapanjeno se u njega zapiljila. Toranagine oči postanu prodornije, a
dječak zijevne.
— Što ono rekoste, senhor?
— Ja... pa... — Odjednom mu sine. — Možda bi bilo najbolje da
nacrtam kartu svijeta, senhora, kako je nama poznata — naglo će on. — Biste li
htjeli da je nacrtam?
Prevela je i vidje kod Toranage tračak zanimanja, a kod dječaka i žena
ništa. Kako da njih zaokupi?
— Moj gospodar se slaže! Poslat ću po papir
— Hvala. No, zasad će ovo biti dovoljno. Kasnije, ako mi date pribor
za pisanje, mogu nacrtati točniju kartu.
Blackthorne ustane s jastuka i klekne. Prstom počne u pijesku crtati grubu
kartu, naopačke, kako bi oni bolje vidjeli.
— Zemlja je okrugla kao naranča, ali ova karta je kao kora,
izrezuckana u jajolike dijelove, od sjevera na jug, pa poravnana i malo istegnuta
na vrhu i na dnu. Točno prije dvadeset godina Nizozemac po imenu Mercator
otkrio je način kako da se to točno predoči. To je prva točna karta svijeta!
Dapače, po njoj možemo i ploviti. Ili po njegovom globusu! — Smiono je
zacrtao kontinente. — Ovo je sjever, a ovo jug, istok i zapad. Ovdje je Japan, a
moja je zemlja na drugoj strani svijeta, tu. Sve ovo nepoznato je i neistraženo.
— Rukom je odstranio sve u Sjevernoj Americi sjeverno od crte od Meksika do
Newfoundlanda, sve u Južnoj Americi osim Perua i uske priobalne trake oko
toga kontinenta, pa sve sjeverno i istočno od Norveške, sve istočno od
Moskovske države, čitavu Aziju, unutrašnjost Afrike, sve južno od Jave i vrška
Južne Amerike. — Obalne pojasove poznajemo, ali ništa više. Unutrašnjost
Afrike, Amerike i Azije gotovo su potpune tajne.
Umukne kako bi ga ona mogla dostići. Sad je prevodila s većom lakoćom
i osjećao je kako kod njih raste zanimanje. Dječak se meškoljio i malo bliže
primaknuo.
— Nasljednika zanima gdje smo mi na toj karti.
— Ovdje. Ovo je Kitaj, Kina, mislim. Ne znam koliko smo udaljeni od
obale. Trebale su mi dvije godine da doplovim odavde dovde.
Toranaga i debela žena istezali su vrat kako bi bolje vidjeli.
— Nasljednik pita zašto smo na vašoj mapi mi tako maleni!
— To je umanjeno mjerilo, senhora. Na ovom kontinentu, odavde od
Newfoundlanda pa sve dovde do Meksika, ima gotovo tri tisuće milja. Odavde
do Jeda ima otprilike tri stotine milja.
Zavlada muk, a onda su uzajamno razgovarali.
— Gospodar Toranaga pita da mu na karti pokažete kako ste došli u
Japan.
— Ovuda. Ovo je Magellanov prolaz, ili tjesnac, na vršku Južne
Amerike. Tako se zove prema portugalskom moreplovcu koji ga je otkrio prije
osamdeset godina. Otad Portugalci i Španjolci drže taj put u tajnosti, za svoju
isključivu upotrebu. Mi smo prvi uljezi koji su plovili kroz taj prolaz. Imao sam
njihov tajni roteiros, to je neka vrsta karte, pa i uz to sam trebao čekati šest
mjeseci da prođemo jer su vjetrovi bili protiv nas.
Prevela je ono što je rekao. Toranaga s nevjericom pogleda.
— Gospodar kaže da griješite. Svi barba... svi Portugalci dolaze s juga.
To je njihov put, jedini put.
— Da. Istina je da Portugalci taj put više vole, mi ga zovemo Rt dobre
nade, jer uz ove obale imaju desetke utvrda, u Africi, i u Indiji, i na Mirodijskim
otocima, da uzmu zalihe hrane i vode i da zimuju. A njihovi bojni brodovi
galioni patroliraju i čuvaju isključivost morskih putova. Međutim, Španjolci
Magellanovim prolazom dolaze u svoje američke kolonije na obali Tihog
oceana, i do Filipina. Ili pak idu ovuda, tankom Panamskom prevlakom pa
putuju kopnom kako bi izbjegli višemjesečnu plovidbu. Nama je bilo sigurnije
da plovimo Magellanovim tjesnacem. Inače bismo morali juriti kroz paljbu svih
onih neprijateljskih portugalskih utvrda. Molim vas, recite gospodaru Toranagi
da sad znam položaj mnogih tih tvrđava. Uzgred budi rečeno, mnogi drže
japanske vojnike — naglasio je. — Fratar koji mi je u zatvoru to ispričao, bio je
Španjolac, neprijatelj Portugalaca i svih isusovaca.
Na njezinu licu Blackthorne zapazi iznenadni trzaj, a kad je prevela, i na
Toranaginu licu. Daj joj vremena i govori jednostavno, opomenuo je samoga
sebe.
— Japanski vojnici? Mislite li samuraje?
— Mislim da bih ih točnije opisao kao ronine.
— Rekoste ‘tajnovita’ karta? Gospodar pita kako ste je dobili.
— Stanoviti Nizozemac Pieter Suyderhof bio je tajnik primata od Goe.
To je naslov tamošnjeg vrhovnog katoličkog svećenika, a Goa je glavni grad
Portugalske Indije. Naravno, znate da Portugalci nastoje silom osvojiti taj
kontinent. Kao tajniku tog nadbiskupa koji je u to doba bio ujedno i portugalski
potkralj, kroz ruke su mu prolazile svakojake isprave. Nakon niza godina dobio
je njihove roteirose, te karte, pa ih precrtao. One odaju tajne Magellanova
prolaza i kako da se oplovi Rt dobre nade, pa sve plićake i grebene od Goe do
Japana preko Makaa.
Moj roteiros je opisivao Magellanov tjesnac. Bio je uz isprave koje sam
izgubio na brodu. Presudne su za mene, a gospodaru Toranagi mogle bi biti
neizrecivo vrijedne.
— Gospodar veli da je naredio neka ih potraže. Nastavite, molim!
— Kad se Suyderhof vratio u Nizozemsku, prodao je roteirose
‘Istočnoindijskoj trgovačkoj kompaniji’ koja je dobila monopol istraživanja na
Dalekom istoku.
Hladno ga je gledala.
— Taj čovjek bio je plaćeni uhoda?
 — Da, platiše mu za te karte. To je kod njih običaj, tako nagrade
čovjeka. Ne naslovom niti zemljom, samo novcem. Nizozemska je republika.
Naravno, senhora, moja zemlja i naša saveznica Nizozemska ratuju protiv
Španjolske i Portugala već godinama. Vjerojatno razumijete, senhora, u ratu je
presudno utvrditi neprijateljeve tajne.
Mariko se okrenula te nadugo i široko govorila.
— Gospodar pita zašto je nadbiskup uzeo neprijatelja u službu.
— Pieter Suyderhof je ispričao da je tog nadbiskupa isusovca,
zanimala samo trgovina. Suyderhof je udvostručio njihove prihode pa je bio
‘omiljen’. Bio je neizrecivo mudar trgovac — tu Nizozemci obično nadmašuju
Portugalce — pa mu nisu baš pomno pregledavali isprave vjerodajnice. I mnogi
plavooki i plavokosi ljudi, Nijemci i drugi Evropljani, su katolici. —
Blackthorne pričeka da to prevede, a tad pažljivo nadoveže: — Bio je glavni
nizozemski uhoda za Aziju, plaćenik svoje zemlje, a neke svoje ljude ukrcao je
na portugalske brodove. Molim vas, kažite gospodaru Toranagi da Portugalska
Indija ne može dugo opstati bez trgovine s Japanom.
Dok je Mariko govorila, Toranaga je piljio u kartu. Nije trzao na ono što
je kazala. Blackthorne posumnja je li mu sve prevela. Tad će:
— Moj gospodar želio bi imati podrobnu kartu svijeta na papiru. I to
što prije, s naznakama svih portugalskih kolonija. I broj ronina u svakoj od njih.
I moli vas da nastavite.
Blackthorne je znao da je učinio divovski korak naprijed, ali dječak
zijevne, pa odluči promijeniti kurs na putu za istu luku.
— Naš svijet nije uvijek onakav kao što izgleda. Na primjer, južno od
ove crte koju mi zovemo ekvator, godišnja doba su obrnuta. Kad je kod nas
ljeto, kod njih je zima. Kad je kod nas ljeto, oni se smrzavaju.
— A zašto?
— Ne znam, ali je istina. No, put u Japan vodi kroz jedan od ova dva
južna tjesnaca. Mi Englezi nastojimo naći sjeverni put! Ili sjeveroistočno iznad
Sibira ili sjeverozapadno iznad Amerika. Na sjever sam došao sve dovle. Cijela
zemlja je pod vječnim snijegom i ledom, a pretežno cijelu godinu tako je hladno
da se začas zalede prsti kad nemamo krznene rukavice šakače. Tamošnji
stanovnici zovu se Laponci. Odjeća im je od krzna. Muškarci love, a žene
obavljaju sve druge poslove. Dio ženskog posla je da izrađuju svu odjeću.
Pritom uglavnom moraju prežvakavati krzna kako bi omekšala prije nego što će
ih zašiti.
Mariko se glasno nasmije. Blackthorne joj se nasmiješi. Sad se osjećao
samopouzdanije.
— Istina je, senhora! Honto.
— Soreva honto desu ka? — nestrpljivo će Toranaga. (Što je istina?)
U smijehu mu je prevela. I oni se nasmiju.
— Među njima sam živio gotovo godinu dana. Uhvatio nas je led pa
smo morali čekati otapanje. Hrane se ribom, tuljanima, prigodice polarnim
medvjedima i kitovima. Jedu ih sirove. Najveća im je poslastica sirovo kitovo
salo!
— Oh, nije valjda, Anđin-sane?
— Istina je. Žive u okruglim kućicama od leda i nikad se ne kupaju.
— Zar nikad? — provali iz nje.
Odmahnuo je glavom, odlučivši da joj ne kaže da su i u Engleskoj kupke
rijetke, još rjeđe nego u Portugalu i u Španjolskoj koje su tople zemlje. Prevela
je. Toranaga je s nevjericom kimao glavom.
— Gospodar kaže da je to pretjerano. Nitko ne može živjeti bez
kupanja. Pa i necivilizirani narodi.
— Istina je, honto — mirno će on i digne ruku. — Kunem se Isusom
Nazarećaninom i svojom dušom, kunem se da je to istina.
Šutke ga je promatrala.
— Sve?
— Da. Gospodar Toranaga tražio je istinu. Zašto da lažem? Moj život
je u njegovim rukama. Lako je dokazati istinu. Ne, pravo da vam kažem, bilo bi
jako teško dokazati ono što sam rekao. Morali biste tamo poći pa se sami
uvjeriti. Svakako da me Portugalci i Španjolci, koji su moji neprijatelji, neće
podržati. Ali gospodar Toranaga tražio je istinu. Može u mene imati povjerenja
da sam mu rekao istinu.
Mariko na tren promisli a tad sve savjesno prevede. Naposljetku će:
— Gospodar Toranaga kaže kako je nevjerojatno da bilo koje ljudsko
biće može živjeti bez kupke.
— Da, ali te zemlje su hladne. Imaju drukčije običaje nego vi i ja. U
mojoj zemlji, na primjer, svi vjeruju da su kupke opasne za zdravlje. Moja baka
Jacoba je govorila: ‘Kupelj kad se rodiš i druga kupelj kad premineš, otpratit će
te kroz Biserna vrata!’
— Vrlo je teško u to povjerovati.
— U neke naše običaje jako je teško povjerovati. No, istina je da sam
se u kratko vrijeme što sam u vašoj zemlji više puta okupao nego svih onih
godina prije toga. I sam priznajem da se osjećam bolje! — Iscerio se. — Više ne
vjerujem da su kupke opasne. Dakle, na dobitku sam što sam došao ovamo, zar
ne?
Mariko nakon stanke kaza: Da. I prevede.
— Neobičan je — reče Kiri. — Neobičan, neh?
— Što ti misliš o njemu, Mariko-san? — zapita Toranaga.
— Uvjerena sam da govori istinu. Ili misli da govori! Čini se da bi on
možda mogao biti od velike vrijednosti za vas, gospodaru. Mi tako malo znamo
o vanjskom svijetu. Zar vam je to vrijedno? Ne znam. On gotovo kao da je sišao
sa zvijezda, ili isplivao sa dna mora. Ako je neprijatelj Portugalaca i Španjolaca,
onda bi njegova obavještenja, ako im možemo vjerovati, možda bila vrlo važna
za vaše interese, neh?
— Slažem se — reče Kiri.
 — Što vi mislite, Jaemon-sama?
— Ja, striko? O, pa mislim da je ružan, ne sviđa mi se njegova zlatna
kosa, ni mačje oči i nimalo mi ne izgleda kao čovjek — reče dječak bez daha.
— Sretan sam što se nisam rodio kao on, barbarinom, nego samurajem, kao moj
otac. Bismo li opet pošli na plivanje, molim vas?
— Sutra, Jaemone — reče Toranaga pecnut što ne može izravno
razgovarati s pilotom.
Dok su oni uzajamno razgovarali, Blackthorne procijeni da je došlo
vrijeme. Tad se Mariko ponovno okrene prema njemu.
— Gospodar pita zbog čega ste bili na sjeveru?
— Bio sam brodski pilot. Pokušavali smo naći sjeveroistočni prolaz,
senhora. Znam, mnoge stvari koje vam kažem zvučat će smiješno! — počne. —
Na primjer, prije sedamdeset godina su kraljevi Španjolske i Portugala potpisali
svečani dogovor da među sobom podijele Novi svijet, neotkriveni svijet. Budući
da vaša zemlja spada u portugalsku polovicu, vi službeno pripadate Portugalu.
Gospodar Toranaga, vi, svi, ovaj zamak i sve što je u njemu, dati su Portugalu.
— O, ma ne, Anđin-sane. Oprostite, ali to je besmislica!
— Slažem se s tim da je njihova bahatost nevjerojatna, ali je istina! —
Odmah je počela prevoditi, a Toranaga se prezirno nasmije.
— Gospodar Toranaga kaže da bi on isto tako mogao podijeliti nebesa
među sobom i kineskim carem, neh?
— Molim vas, recite gospodaru Toranagi da mi je žao, ali to nije ista
stvar — reče Blackthorne svjestan da se nalazi na opasnom tlu. — To je
zapisano u zakonitim ispravama koje svakom kralju daju pravo da potražuje
svaku nekatoličku zemlju koju otkriju njegovi podanici, da slome i iskorijene
postojeću vlast pa da zavedu katoličku upravu! — Prstom zacrta na karti potez
od sjevera na jug kojim je presijecao Brazil. — Istočno od ove crte sve je
portugalsko, a zapadno sve pripada Španjolskoj. Pedro Cabral otkrio je Brazil
1500. godine pa sad Brazil pripada Portugalu. Iskorijenili su domorodačku
kulturu i zakonite vladare. Portugal se obogatio od zlata i srebra iskopanih u
rudnicima i opljačkanih iz domorodačkih hramova. Sad sav ostatak dosad
otkrivenih Amerika pripada Španjolskoj! Meksiko, Peru, gotovo cijeli ovaj južni
kontinent. Sravnili su sa zemljom narode Inka, zatrli im kulturu, a na stotine
tisuća domorodaca pretvoriše u roblje. Konkvistadori imaju moderne puške, a
domoroci ih nemaju. S konkvistadorima dolaze svećenici. Uskoro preobrate
nekolicinu kneževa i koriste se neprijateljstvima i trzavicama. Onda kneza
nahuškaju protiv kneza i postepeno progutaju čitavo kraljevstvo. Sad je
Španjolska najbogatija zemlja u našem svijetu. Od zlata i srebra Inka i Meksika
što su opljačkali i poslali u Španjolsku.
Sad je Mariko bila dostojanstvena. Brzo je shvatila značenje
Blackthorneove pouke. A i Toranaga.
— Gospodar kaže da je ovo bezvrijedan razgovor. Kako oni sebi mogu
svojatati takva prava?
 — Ne oni sami! — ozbiljno će Blackthorne. — Ta prava dao im je
papa, Kristov namjesnik na zemlji. Zauzvrat što šire riječ Božju.
— Ja u to ne vjerujem — uzviknula je.
— Molim vas, prevedite što rekoh, senhora. To je honto.
Posluša ga i govorila je dugo, očevidno uznemirena. Tad će:
— Moj gospodar... moj gospodar kaže da vi... da ga samo pokušavate
zatrovati protiv svojih neprijatelja. Što je istina? Tako vam života, senhor.
— Papa Aleksandar VI je 1493. godine povukao prvu demarkacionu
liniju — započne Blackthorne, blagoslivljajući Albana Caradoca koji mu je u
mladosti utuvio u glavu toliko činjenica, i hvaleći patera Dominga što ga je
uputio u japanski ponos i što mu je dao ključ za japanski način mišljenja. —
Papa Julije II je 1506. godine potvrdio promjene iz ugovora u Tordesillasu što
su ga 1494. potpisali Španjolska i Portugal i time je linija bila malo pomaknuta.
Godine 1529. papa Kliment VII potvrdio je dogovor u Zaragozi, prije svega
sedamdeset godina, kojim je ovdje povučena druga crta! — Prstom zacrta
uzdužni potez u pijesku kojim zasiječe vršak južnog Japana. — Ovo Portugalu
daje isključivo pravo na vašu zemlju, na sve ove zemlje, od Japana i Kine do
Afrike, u smislu koji sam izložio. Da ih isključivo istražuje — svim sredstvima
— zauzvrat za širenje katolicizma.
Ponovno je pričekao, a Mariko je oklijevala sva zbunjena, i on je osjećao
kako se Toranaga sve više srdi što mora čekati da mu ona prevede. Mariko
prisili usne da govore i ponovi što je on rekao. Tad je ponovno slušala
Blackthornea i gadilo joj se ono što je čula. Je li to uistinu moguće?, zapitala se.
Kako njegova svetost može govoriti takve stvari? I dati Portugalcima našu
zemlju? To je sigurno laž. Ali pilot se zakleo gospodinom Isusom.
— Gospodaru, pilot kaže — započela je — u... u doba kad je njegova
svetost papa donosio takve odluke, cijeli je njihov svijet, pa i zemlja Anđin-
sana, bio katolički. Još nije došlo do raskola. Stoga, stoga te papinske odluke,
naravno, obvezuju sve... sve nacije. Pa i uza sve to, on nadodaje: iako Portugalci
imaju isključivo pravo da iskorištavaju Japan, Španjolska i Portugal neprekidno
se prepiru oko vlasništva, zbog naše bogate trgovine s Kinom.
— Što ti misliš, Kiri-san? — zapita Toranaga, zabezeknut kao i svi.
Samo se dječak nezainteresirano igrao lepezom.
— On misli da govori istinu — reče Kiri. — Da, mislim da je tako.
Ali, kako da se to dokaže? Ili dio toga?
— Kako bi ti to dokazala, Mariko-san? — upita Toranaga, jako
zabrinut Marikinim držanjem poslije onog što je rečeno, ali bio je jako
zadovoljan što je pristao da nju uzme za prevodioca.
— Ja bih pitala patera Cukku-sana — rekla je. — A i poslala bih
nekoga, kakva povjerljivog vazala, u svijet pa neka vidi. Možda da ode s Anđin-
sanom.
— Ako svećenik te tvrdnje ne podrži, to ne mora značiti da ovaj
Anđin-san laže, neh? — javi se Kiri. Kiri je bila presretna što je predložila da
uzmu Mariku za tumača kad je Toranaga tražio zamjenu za Cukku-sana. Znala
je da je Mariko pouzdana, a kad se zakune svojim stranim Bogom, šutjet će i na
stroga pitanja bilo kojeg kršćanskog svećenika. Što ti vragovi znaju manje, to
bolje, pomisli Kiri. A kakvu riznicu znanja posjeduje ovaj barbarin!
Kiri vidje kako dječak opet zijeva i to je razveseli. Što dijete manje
razumije, to bolje, reče sama sebi. Tad će glasno:
— Zašto ne bismo pozvali vođu kršćanskih svećenika pa ga pitali o
tim činjenicama? Da vidimo što će reći! Njihova lica uglavnom su otvorena i
nemaju gotovo nikakve profinjenosti.
Toranaga kimne glavom, a oči su mu počivale na Mariki.
— Na osnovu poznavanja južnih barbara, Mariko-san, bi li rekla da
oni slušaju papine zapovijedi?
— Nema sumnje.
— Njegove zapovijedi smatraju poput glasa kršćanskoga Boga koji
govori?
— Da.
— Bi li svi katolici poslušali njegove zapovijedi?
— Da.
— I naši ovdašnji kršćani?
— Mislim da bi.
— Pa i ti?
— Da, gospodine. Kad bi to bila zapovijed njegove svetosti upućena
baš meni. Da, za spas duše moje. — Pogled joj bijaše čvrst. — No, dotle neću
slušati nikoga osim svog feudalnog gospodara, glavara moje porodice ili muža
svog. Ja sam Japanka, istina, kršćanka, ali u prvom redu sam samuraj.
— Mislim da bi onda bilo dobro da se njegova svetost klone naših
obala. — Toranaga na tren razmisli. Tad odluči što će s barbarinom Anđin-
sanom. — Reci mu — Prekine se. Svi svrnu oči na stazu i na postariju ženu koja
je prilazila, u budističkoj halji redovnice, s kukuljicom. S njom su išla četiri
Siva. Sivi zastanu, a ona sama krene naprijed.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Svi se duboko poklone. Toranaga opazi da se barbarin povodi za njim i da

nije ustao ni zabuljio se što bi učinili svi barbari osim Cukku-sana, ravnajući se
prema svom običaju. Pilot brzo uči, pomislio je, još osupnut onim što je čuo. U
glavi mu se rojilo deset tisuća pitanja, ali ih je, zahvaljujući oštroj stezi,
privremeno odstranio pa se posvetio trenutnoj opasnosti.
Kiri pohrli, dade starici svoj jastuk i pomogne joj da sjedne. Tad klekne
iza nje, nepokretna i pažljiva.
— Hvala, Kiricubo-san — reče žena uzvraćajući joj naklon. Zvala se
Jodoko, bila je Taikova udovica, a nakon njegove smrti budistička redovnica. —
Žao mi je što dolazim bez poziva i što vas prekidam, gospodaru Toranaga.
— Vi nikad niste nedobrodošli ili nepozvani, Jodoko-sama.
— Hvala, da, hvala! — Svrne pogled na Blackthornea i zažmiri ne bi
li bolje vidjela. — No, mislim da sam vas baš prekinula. Ne vidim tko je ovo...
Je li barbarin? Oči su mi sve slabije. Ovo nije Cukku-san, je li?
— Ne, ovo je novi barbarin — reče Toranaga.
— Oh, tako! — Jodoko se pomnije zagleda. — Molim vas, recite mu
da ne vidim dobro pa sam stoga ovako neuljudna.
Mariko mu prevede.
— On kaže da u njegovoj zemlji ima mnogo kratkovidnih ljudi,
Jodoko-sama, ali nose naočale. Pitao je imamo li ih i mi. Rekoh mu da neki naši
imaju, od južnih barbara. Da ste ih i vi nekoć nosili, a sad više ne nosite.
— Da, draža mi je maglica koja me okružuje. Da, mnogo toga što ovih
dana vidim, nimalo mi se ne sviđa. — Jodoko se okrene i pogleda dječaka,
praveći se kao da ga je tek sad ugledala. — Oh, sinko! Znači, tu si. Tražila sam
te. Kako je ugodno vidjeti kvampakua! — Poklonila se s dubokom smjernošću.
— Hvala, prva majko! — Jaemon se razvedri i uzvrati joj naklon. —
O, da ste čuli barbarina! Nacrtao nam je kartu svijeta i pričao smiješne stvari o
ljudima koji se uopće ne kupaju! Nikad u životu! A žive u kućama od leda i
nose krzna kao zli kami.
Stara gospa frkne nosom.
— Mislim da je bolje da oni što manje ovamo dolaze, sinko. Nikad ih
ne bih mogla razumjeti, a svi tako grozno smrde. Nikako da shvatim kako ih je
podnosio tvoj otac, gospodar Taiko. No, on je bio muškarac, a i ti si muškarac i
imate više strpljivosti nego jadna žena. Imaš dobra učitelja, Jaemon-sama. —
Stare oči opet sijevnu na Toranagu. — Gospodar Toranaga ima više strpljivosti
nego itko u carstvu.
— Strpljivost je važna za muškarca, a presudna za vođu — reče
Toranaga. — A dobro je svojstvo i žeđ za znanjem, je li, Jaemon-sama? A
znanje dolazi iz stranih zemalja.
— Da, striko, o da! — klikne Jaemon. — Ima pravo, je li, prva majko?
— Da, da. Slažem se. No sretna sam što sam žensko pa ne moram o
tome brinuti, neh? — Jodoko zagrli dječaka koji je sjeo uz nju. — Tako, sinko.
Zašto sam ovdje? Došla sam po kvampakua. Zašto? Zato što je kvampaku
zakasnio na objed i na poduke iz pisanja.
— Mrzim satove pisanja. Idem na plivanje!
— U tvojim godinama i ja sam mrzio pisanje — izjavi Toranaga uz
hinjenu ozbiljnost. — No, kad mi je bilo dvadeset godina, morao sam prestati
vojevati bitke pa se vratiti u školu. To mi je bilo još mrze!
— Vratio si se u školu, striko, i nakon što si je zauvijek ostavio? Oh,
što je to grozno!
— Voda mora lijepo i dobro pisati, Jaemon-sama. Ne samo
razgovijetno, nego i lijepo, a kvampaku bolje od bilo koga. Kako inače može
pisati njegovoj carskoj visosti ili velikim daimjima? Vođa mora u svemu biti
bolji od svojih vazala. U svakom pogledu! Vođa mora raditi mnoge teške stvari.
— Da, striko. Jako je teško biti kvampaku. — Jaemon se važno
namršti. — Mislim da ću sad ići na te satove, a ne kad mi bude dvadeset godina,
jer onda ću imati važne državne poslove.
Svi su se njime jako ponosili.
— Vrlo si mudar, sinko moj — reče Jodoko.
— Da, prva majko. Mudar sam kao otac, tako kaže mama. Kad će
mama doći kući?
Jodoko upre pocled u Toranagu.
— Uskoro.
— Nadam se, vrlo skoro — reče Toranaga. Znao je da je Išido poslao
Jodoku da dovede dječaka. Toranaga je dječaka i stražare doveo ravno u vrt da
još više razdraži svog neprijatelja. A i da dječaku pokaže čudnoga pilota, a da
Išidu uskrati zadovoljstvo da on pribavi dječaku to iskustvo.
— Vrlo je tegobno snositi odgovornost za moga sina — govorila je
Jodoko. — Bilo bi jako dobro da je gospa Očiba opet ovdje u Osaki, pa bih se ja
mogla vratiti u hram, neh? Kako ona i kako gospa Genđiko?
— Obje su izvrsna zdravlja — reče joj Toranaga, a u sebi je likovao.
Prije devet godina, u neuobičajenom izljevu sklonosti, Taiko mu je potajno
ponudio da se oženi gospom Genđiko, najmlađom sestrom gospe Očibe,
njegove najmilije suložnice.
— Tad bismo zauvijek povezali naše kuće, neh? — rekao mu je Taiko.
— Da, gospodine. Poslušat ću, iako ne zaslužujem tu čast — smjerno
je odgovorio Toranaga koji je priželjkivao vezu s Taikom. Znao je da bi
Taikova žena Jodoko bila za, ali ga je mrzila suložnica Očiba pa bi svoj veliki
utjecaj na Taika upotrijebila da spriječi taj brak. A mudrije je bilo izbjeći da mu
Očibina sestra postane žena jer to bi njoj dalo golemu vlast nad njim, a ključevi
njegove riznice ne bi tu bili najmanje važni. No, ako se Genđiko uda za njegova
sina Sudaru, onda bi Toranaga kao vrhovni porodični poglavar imao potpunu
prevlast. Upotrijebio je svu svoju vještinu da namjesti brak Sudara i Genđiko,
ali je uspio i sad mu je Genđiko bila neprocjenjiva obrana protiv Očibe, jer je
Očiba obožavala svoju sestru.
— Moja snaha još nema trudove, jučer su ih očekivali, ali smatram da
će gospa Očiba smjesta otputovati jer opasnosti nema.
— Vrijeme je da vam Genđiko poslije tri kćeri podari unuka, neh?
Molit ću za njezin porođaj.
— Hvala — reče Toranaga. Bila mu je mila kao i uvijek, znao je da
ona to misli ozbiljno, iako je njezinoj kući predstavljao samo opasnost.
— Čujem da vaša gospa Sazuko očekuje dijete?
— Da, jako sam sretan. — Toranaga se rastapao pri pomisli na svoju
najnoviju suložnicu, na njezinu mladost, jakost i toplinu. Nadam se da ćemo
dobiti sina, pomisli. Da, to bi bilo jako dobro. Sedamnaest godina je prikladna
dob za prvo dijete, ako je žena onako izvrsna zdravlja kao Sazuko. — Da, jako
sam sretan.
— Buda vas je blagoslovio! — Jodoko osjeti kako je bocka zavist.
Činilo joj se nepravednim da Toranaga ima pet živih sinova, četiri kćeri i već
pet unučica, a uz to uskoro očekuje dijete i Sazuko. On još ima mnogo godina
snage pred sobom, a u kući mnogo suložnica, pa bi mogao stvoriti još mnogo
sinova. A sve njezine nade bile su posvećene ovom sedmogodišnjem dječaku,
njezinu djetetu koliko i Očibinu. Da, on je i moj sin koliko i njezin. Koliko sam
u početku mrzila Očibu!
Vidje kako svi pilje u nju i zaprepasti se.
— Da?
— Rekoh — namršti se Jaemon — smijemo li poći na moje poduke,
prva majko? Rekoh to već dvaput.
— Oprosti, sinko, bila sam odsutna mislima. To se događa kad ostariš.
Da, dođi sa mnom. — Kiri joj pomogne da ustane. Jaemon otrči naprijed. Sivi
već skoče na noge, a jedan ga prihvati i s ljubavlju digne na rame. Četvorica
samuraja koji su je dopratili čekahu odvojeno.
— Pođite malo sa mnom, gospodaru Toranaga, molim vas. Potrebna
mi je jaka ruka na koju ću se nasloniti.
Toranaga se iznenađujuće spretno osovi na noge. Uzela ga je pod ruku, ali
nije upotrijebila njegovu snagu.
— Da, potrebna mi je jaka ruka. I Jaemonu. A i kraljevstvu.
— Uvijek sam spreman da vam služim — reče Toranaga.
Kad su poodmakli od ostalih, spokojno je kazala:
— Postanite jedini regent. Preuzmite vlast i sami vladajte. Dok
Jaemon ne postane punoljetan.
— Taikova oporuka to zabranjuje, i kad bih ja to želio, što nije slučaj.
Njegova ograničenja onemogućuju jednom regentu da prigrabi vlast. Ja ne težim
za posvemašnjom vlašću. Nikad nisam za tim težio!
— Tora-čane! — rekla je nadimak koji mu je tako davno dao Taiko.
— Vi i ja nefriamo mnogo tajni. Da želite, mogli biste to postići. Ja ću
odgovarati za gospu Očibu. Preuzmite vlast dok ste živi, postanite šogun i...
 — Gospo, to što kažete je izdaja. Ne težim za tim da postanem šogun.
— Naravno, ali molim vas, posljednji put me poslušajte. Postanite
šogun, Jaemona proglasite svojim jedinim nasljednikom. Svojim jedinim
nasljednikom. Poslije vas mogao bi on biti šogun. Zar on nije od roda Fudimoto,
preko gospe Očibe i njezina djeda Gorode, a preko njega do davnih vremena?
Fuđimoto!
Toranaga se zabuljio u nju.
— Mislite da bi daimji pristali na takav zahtjev? Ili da bi njegova
visost, Sin neba, odobrio takvo imenovanje?
— Ne, ne za samoga Jaemona, ali kad biste najprije vi postali šogun,
pa ga zatim usvojili, mogli biste ih nagovoriti, sve njih. Mi ćemo vas podržati.
Gospa Očiba i ja!
— Zar je ona na ovo pristala? — zapanji se Toranaga.
— Ne, nismo o tome razgovarale. To je moja zamisao, ali ona će se s
tim složiti. Ja jamčim za nju. Unaprijed.
— Ovo je nemoguć razgovor, gospo.
— Možete izigrati Išida i sve njih, kao uvijek. Bojim se onoga što
čujem, Tora-čane. Govorkaju da opet počinje rat, biranje strana i tamna stoljeća.
Kad rat počne, trajat će vječno i proždrijet će Jaemona.
— Da, to i ja vjerujem. Da, ako počne, trajat će vječno.
— Onda zauzmite vlast! Učinite što želite, s kime god želite, kako god
želite. Jaemon je vrijedan dječak. Znam da ga volite! Ima očev razum, a uz vaše
vodstvo svi bismo bili na dobitku. Mora dobiti svoju baštinu!
— Ne suprotstavljam se njemu ni njegovom nasljedstvu. Koliko to
puta moram govoriti?
— Nasljednika će uništiti osim ako ga toplo ne podržite.
— Podržavam ga! — reče Toranaga. — U svakom pogledu! U tom
sam se složio s vašim pokojnim mužem Taikom.
Jodoko uzdahne i prikupi svoje halje.
— Ledene su ove stare kosti. Toliko tajni i bitaka, izdaja, smrti i
pobjeda, Tora-čane! Ja sam obična žena i to jako osamljena. Sretna sam što sam
se sada posvetila Budi i što je većina mojih misli upućena Budi. I mom
sljedećem životu! No, u ovome životu moram zaštititi svoga sina, a vama reći
ove stvari. Nadam se da ćete mi oprostiti drskost.
— Uvijek tražim i cijenim vaš savjet.
— Hvala. — Malko uspravi leđa. — Slušajte, dok sam ja živa, neće ni
nasljednik ni gospa Očiba nikada istupiti protiv vas.
— Da.
— Hoćete li razmisliti o mom prijedlogu?
— Volja mog pokojnog gospodara mi to zabranjuje. Ne mogu poći
protiv njegove volje ni svog svetog obećanja kao regent.
Šutke su koračali. Tad Jodoko uzdahne.
— Zašto je ne uzmete za ženu?
 Toranaga zastane kao ukopan.
— Očibu?
— Zašto ne? Ona je jako vrijedan politički izbor. Izvrstan izbor za vas.
Lijepa, mlada, snažna, plemenitaške krvi, pola Fuđimoto, a pola Minovara,
sunce na njoj pleše, a odlikuje se golemom životnom radošću. Sad nemate
službene žene. Zašto ne biste? Time bi bio riješen problem nasljedstva, a
kraljevstvo bismo spasili od rasula. Ona bi vam sigurno rodila još sinova.
Jaemon bi naslijedio vas, pa njegovi sinovi ili njezini drugi sinovi. Mogli biste
postati šogun. Imali biste moć u kraljevstvu i moć oca pa biste na svoj način
mogli odgajati Jaemona. Mogli biste ga zakonski usvojiti, a on bi vam bio isto
tako sin kao i svaki vaš sin. Zašto se ne biste oženili s gospom Očibom?
Zato što je ona divlja mačka, varava tigrica s licem i tijelom božice, a
misli da je carica i tako se i vlada, u sebi će Toranaga. Njoj nikad ne bih
vjerovao u krevetu. Dok spavam isto bi mi tako lako mogla probosti oči iglicom
kao što bi me milovala. O ne, nju nikako! Pa i da se njome oženim samo na
papiru, na što ona nikada ne bi pristala, o, ne! Nemoguće! Iz svih mogućih
razloga, od kojih nije najmanje važno da me ona mrzila i spletkarila da me
upropasti, mene i moju kuću, sve otkako je prije jedanaest godina prvi put
rodila.
Još tad, još u sedamnaestoj godini, zarekla se da me uništi. Ah, izvana je
tako nježna, kao prva ljetna zrela breskva, i isto tako mirišljiva. A unutra čelik
za mačeve, s isto tako tvrdim umom. Isprela je svoje čarolije pa je doskora
Taiko poludio za njom, a sve ostale isključio. Da, opčarala je Taika od svoje
petnaeste godine kad ju je prvi put propisno uzeo. Da, čak u petnaestoj godini
znala je Očiba što hoće i kako da to postigne! Onda se dogodilo čudo i konačno
je podarila Taiku sina, jedina ona od svih žena što ih je on u životu imao. S
koliko je gospa podijelio jastuk? Barem stotinu! Taj pastuh istresao je više
‘Soka radosti’ u više ‘Nebeskih komorica’ nego deset običnih ljudi! Da. A te
žene bile su svakojake dobi i svakojakih kasta, slučajne ili zakonske suložnice,
od princeze Fuđimoto do kurtizana četvrtog razreda, no nijedna nije zatrudnjela,
iako su kasnije mnoge žene koje je Taiko otpravio, ili dobio razvod od njih, ili
poništio brak, imale djecu s drugim mužem. Nijedna, osim gospe Očibe.
Ona mu je u njegovoj pedeset i trećoj godini podarila prvog sina, jadno
malo stvorenje, bolećivo, koje je tako brzo umrlo. Taiko je kidao odjeću. Bio je
gotovo lud od tuge i okrivljavao sebe, a ne nju. Onda je, četiri godine kasnije,
ona čudotvorno opet rodila, čudotvorno opet sina, ovaj put čudesno zdravog, a
njoj je tad bila dvadeset i jedna godina. Neusporediva Očiba, zvao ju je Taiko.
Je li Taiko otac Jaemonu ili ne? Eeeee, dao bih mnogo da saznam istinu.
Hoćemo li ikad doznati istinu? Vjerojatno ne, ali što bih sve dao da dobijem
dokaz, u ovom ili u onom smislu!
Čudno da Taiko, koji je u svemu drugom bio tako mudar, nije bio mudar
u pogledu Očibe, pa je suludo obožavao nju i Jaemona. Čudno da je od svih
onih žena baš ona postala majka njegova nasljednika, ona kojoj su otac, očuh i
mati umrli zbog Taika.
Je li bila toliko mudra pa jastuk podijelila s drugim čovjekom, uzela
njegovo sjeme, pa uništila tog čovjeka kako bi sebe sačuvala? Ne jedanput nego
dvaput?
Je li moguće da bi ona bila tako prijevarna? Oh, da!
Uzeti Očibu za ženu? Nikada.
— Počašćen sam vašim prijedlogom — reče Toranaga.
— Vi ste muškarac, Tora-sane. Lako biste vi s takvom ženom. Vi ste
jedini muškarac u carstvu koji bi to mogao, neh? Ona bi vam bila izvrsna
partija! Gledajte kako se sada bori da štiti interese svoga sina, a ona je samo
nemoćna žena. Bila bi vam vrijedna supruga.
— Mislim da ona nikad ne bi to razmatrala.
— A ako bi?
— Zanimalo bi me! U povjerenju! Da, bila bi to neprocjenjiva čast.
— Mnogi misle da samo vi stojite između Jaemona i nasljeđa.
— Mnogi su ludi.
— Da, ali vi niste, Toranaga-sama. A ni gospa Očiba.
A niste ni vi, gospo, pomisli on.
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

Ubojica je u najmračnije doba noći prešao preko zida u vrt. Bijaše gotovo
nevidljiv, u tijesno pripitoj crnoj odjeći i crnom tabiju. Glavu su mu prekrivale
crna kapuljača i krinka. Taj onizak čovjek nečujno je trčao prema pročelju
kamene unutrašnje utvrde i stao pred visoke zidove. Pedesetak metara od njega
dva su Smeđa čuvala glavni ulaz. Vješto je nabacio kuku presvučenu krpama,
na koju je bio privezan tanak svileni konopac. Kuka zahvati kamenu izbočinu
puškarnice. Uspentra se po konopcu, ušulja kroz otvor i iščezne u unutrašnjosti.
Hodnik je bio tih, osvijetljen svijećama. Šutke pohrli, otvori vanjska vrata
pa iziđe na krunište. Još jedan vješt hitac, kratko pentranje i nađe se u hodniku
na katu iznad. Straže na kutovima kruništa nisu ga čule, iako su bile i te kako
budne.
Stisne se u kamenu alkovu kad mimo njega šutke prođu drugi Smeđi, koji
su patrolirali. Kad su prošli, prišuljao se hodnikom. Zastane na uglu. Tiho zirne
iza sebe. Nasuprotna je vrata čuvao samuraj. U muku su plesale voštanice.
Stražar je sjedio prekriženih nogu, zijevnuo, naslonio se na zid i protegnuo. Na
tren sklopi oči. Ubojica smjesta pojuri naprijed. Nečujno. Od svilenog konopa
što ga je držao u rukama, smota omču, baci je stražaru oko vrata i čvrsto stegne.
Stražar pokuša prstima otkačiti omču, ali već je umirao. Kratak ubod nožem
među kralješke, vješto kao kirurg, i stražar ostade nepokretan.
Čovjek polako otvori vrata. Prostorija za prijeme bila je prazna, a
unutrašnja vrata nitko nije čuvao. Uvuče unutra leš i opet zatvori vrata. Bez
oklijevanja prijeđe prostoriju i izabere lijeva unutrašnja vrata. Bila su drvena, ali
teško optočena željezom. U desnici mu klizne savijeni nož. Tiho je pokucao.
— ‘U doba cara Sirakave’ — izrecitira prvi dio lozinke.
S druge strane vrata zašišta čelik što je izlazio iz korica. I odgovor:
— ' . živio mudrac po imenu Enraku-di . . '
— ‘ . koji je napisao trideset i prvu sutru’. Imam hitne poruke za
gospodara Toranagu!
Vrata se širom otvore i ubojica skoči. Zarine nož u grlo prvom samuraju
ispod brade, isto tako brzo ga izvuče, te na jednak način probode i drugog
stražara. Lagani trzaj i izvadi nož. Obojica samuraja poginuše stojećki. Uhvati
jednog i pusti ga da polako ljosne. Drugi je pao, ali nečujno. Krv je tekla po
podu, a leševi su im se trzali u smrtnom grču.
Ubojica požuri unutrašnjim hodnikom. Bio je slabo osvijetljen. Tad se
otvore šođi-vrata. Zaledio se i polagano osvrtao.
Kiri je buljila u njega, udaljena deset koraka. Na rukama je nosila pladanj.
Vidje da dvije šalice na poslužavniku nisu upotrijebljene i da hrana nije
taknuta. Iz čajnika se uzdizala nit dima. Pored posude je palucala voštanica.
Onda joj padne poslužavnik. Posegnula je rukama u obi i izvukla bodež. Micala
je ustima, ali bez glasa, a on je već jurio prema kutu. Na suprotnom kraju otvore
se jedna vrata i izviri zapanjeni, pospani samuraj.
 Ubojica nasrne na njega i naglo rastvori desni šođi, što mu je bio cilj. Kiri
je vrištala i digla uzbunu, a on je sigurno trčao kroz tminu, prešao predsoblje,
prenuo iza sna žene i njihove služavke. Sve do najzabitnijeg hodnika u
najudaljenijem dijelu.
Bilo je mračno kao u rogu, ali on je bez greške pipkao kako bi u sve
većem metežu našao ona prava vrata. Kliznu vrata i on skoči na osobu što je
ležala na futonu. No, ruku kojom je držao nož zahvati mu čeličan stisak pa se
uskoro tukao na podu. Prepredeno se mlatio, istrgnuo se i opet zamahnuo. Ali
promaši jer se sapleo u pokrivač. Zbaci ga i nasrne na čovjeka, uperivši nož za
smrtonosni udarac. No, čovjek se izvine neočekivano spretno, a tvrdu nogu
zarine mu u prepone. Sav je bridio od bola dok je njegova žrtva bježala na
sigurno mjesto.
Onda na vrata nahrupe samuraji. Neki su nosili svjetiljke. Naga, koji je na
sebi imao samo pojas preko slabina, razbarušene kose skoči između njega i
Blackthornea, visoko uzdignuvši mač.
— Predaj se!
Ubojica se jedan put izmaknuo. Klikne: Namu Amida Bucu! (U ime Bude
Amide), uperi nož u sebe i objema ga rukama zarine pod bradu. Sikne krv i on
klone na koljena. Naga zamahne. Mač mu je opisao kovitlav luk i glava se
otkotrlja. Naga šutke digne glavu i strgne krinku. Lice je bilo obično, a oči su
još treptale.
Držao je glavu za čuperak na tjemenu. Bila je počešljana po samurajsku.
— Da li ga itko poznaje?
Nitko ne odgovori. Naga mu pljune u lice, gnjevno dobaci glavu jednom
od svojih ljudi, razdere crnu odjeću, digne čovjekovu desnu mišku i nađe ono
što je tražio. U pazuhu je bio malen tetoviran znak, kineski ideogram za Amidu,
posebnog Budu.
— Tko je zapovjednik straže?
— Ja, gospodaru! — Čovjek je bio blijed od užasa. Naga skoči na
njega, a ostali se razbježe. Oficir se nije trudio da izbjegne oštri mač koji mu je
odrubio glavu, dio ramena i mišku.
— Hajabusa-sane, naredi da svi samuraji iz ove straže siđu u dvorište
— reče Naga jednom oficiru. — Podvostruči stražare za novu stražu. Iznesite
leš. A vi ostali ... — Umukne kad na vrata dođe Kiri koja je u ruci sveudilj
držala bodež. Pogledala je leš pa Blackthornea.
— Anđin-san nije ozlijeđen? — zapitala je.
Naga zirne u čovjeka koji je stršio nad njim i teško disao. Nije vidio rane
ni krv. Samo čovjeka, trgnuta iza sna, koji je zamalo bio ubijen. Imao je bijelo
lice, ali nikakvih drugih znakova straha.
— Jesi li ozlijeđen, pilote?
— Ne razumijem.
Naga mu priđe pa povuče kimono za spavanje da vidi je li pilot ranjen.
— Ah, sad ja razumim. Ne. Ne ranjen! — začu divov glas i vidje kako
odmahuje glavom.
— Dobro — reče. — Čini se da nije ozlijeđen, Kiricubo-san.
Vidio je da Anđin-san pokazuje leš i da nešto kaže.
— Ne razumijem te — odgovori Naga. — Anđin-sane, ostani ovdje.
— A jednom svom čovjeku reče: — Donesi mu hrane i pića ako želi!
— Ubojica je imao utetoviran znak Amide, neh? — zapita
Kiri.
— Da, gospo Kiricubo.
— Vragovi, vragovi!
— Da. — Naga joj se nakloni, a onda pogleda jednog od prestravljenih
samuraja. — Dođi sa mnom. Donesi glavu! — Udalji se razmišljajući kako će
ovo saopćiti ocu. O, Buda, hvala ti što čuvaš mog oca!
— Bio je to ronin — odsječno će Toranaga. — Nikad mu nećeš ući u
trag, Hiro-macu-sane.
— Da. Ali kriv je Išido. Nije mu na čast što je ovo učinio, neh?
Nimalo! Koristi se tim govnastim otpadnim ubojicama. Molim vas, zaklinjem
vas, dopustite da sad sazovem vaše jedinice. Okončat ću ovo jednom zauvijek.
— Ne. — Toranaga pogleda Nagu. — Anđin-san sigurno nije ranjen?
— Nije, gospodine.
— Hiro-macu-sane! Smijenit ćeš sve ljude iz ove straže zato što su
zakazali u svojoj dužnosti. Zabranjeno im je da počine seppuku. Naređujem im
da žive sa svojom sramotom pred svim mojim ljudima, kao vojnici najniže
vrste. Mrtve stražare neka za noge odvuku kroz dvorac i grad do stratišta. Tamo
neka ih prožderu psi.
Pogleda sina Nagu. Nešto ranije iz samostana Đohđi u Nagoji stigla je
hitna vijest da Išido prijeti Nagi. Toranaga je smjesta zapovjedio da njegova
sina strogo zatvore i neka ga opkole stražari, a da isto tako čuvaju i druge
članove porodice u Osaki, Kiri i gospu Sazuko. Redovnik je u poruci nadovezao
da je smatrao razumnim da smjesta oslobodi Išidovu majku i da je pošalje
natrag u grad s njezinim sluškinjama: ‘Ne usuđujem se ludo stavljati na kocku
život jednoga od vaših uzoritih sinova. Što je još gore, starica je slaba zdravlja.
Prehlađena je. Najbolje da umre kod kuće, a ne ovdje!’
— Naga-sane, i ti si odgovoran što se ušuljao ubojica — reče
Toranaga hladnim i gorkim glasom. — Svaki samuraj je odgovoran, bio na
straži ili izvan straže, spavao ili bio budan. Globim te za polovicu tvog
godišnjeg prihoda.
— Da, gospodaru — kazao je mladić iznenađen što mu je dopušteno
da išta zadrži, uključivši tu i glavu. — Molim vas, i mene snizite po činu —
reče. — Ne mogu živjeti od sramote. Za svoju grešku zaslužujem samo prezir,
gospodaru.
— Da sam te htio sniziti po činu, snizio bih te. Naređujem da smjesta
odeš u Jedo. Navečer odlaziš s dvadeset ljudi i javi se bratu. Tamo moraš stići u
najkraćem vremenu! Idi! — Naga se nakloni i udalji bijel u licu. Hiro-macuu se
obratio isto tako osorno: — Učetverostruči straže. Prekriži moj lov danas i sutra.
Sutradan po sastanku regenata odlazim iz Osake. Obavit ćeš sve pripreme, a u
međuvremenu ću ovdje ostati. Nikoga nepozvana neću primiti. Nikoga. —
Zamahne bijesno rukom u znak da ih otpušta. — Svi možete poći. Hiro-macu, ti
ostani.
Soba se isprazni. Hiro-macu se veselio što će ga poniziti samo u četiri
oka, jer je on, najviše od svih bio odgovoran, kao zapovjednik tjelesne straže.
— Nemam opravdanja, gospodaru! Nikakvog.
Toranaga se udubio u misli. Sad mu se više nije vidio gnjev.
— Kad bi htio uzeti u službu tajnog Amidu Tonga, kako bi ga našao?
Kako bi mu pristupio?
— Ne znam, gospodaru.
— A tko bi to znao?
— Kasigi Jabu!
Toranaga proviri kroz puškarnicu. Zorine niti miješale su se s tminom na
istoku.
— Dovedi ga sutra u zoru.
— Mislite da je on odgovoran?
Toranaga ne odgovori, nego se vrati svojim razmišljanjima. Nakon
stanovitog vremena stari vojnik više nije mogao izdržati tajac.
— Molim vas, gospodaru, dopustite da vam odem iz vida. Tako sam
postiđen zbog našeg neuspjeha...
— Gotovo je nemoguće spriječiti takav napad — reče Toranaga.
— Da, ali morali smo ga vani uhvatiti, a ne blizu vas.
— Slažem se, ali ne smatram te odgovornim.
— Ja se smatram odgovornim. Nešto moram reći, gospodaru, jer ja
odgovaram za vašu sigurnost dok se ne vratite u Jedo. Bit će još pokušaja
ubojstava na vas, a sve naše uhode javljaju da se vojske pojačano kreću. Išido
skuplja narod pod oružje.
— Da — nehajno će Toranaga. — Poslije Jabua želim primiti Cukku-
sana, a onda Mariko-san. Podvostručite straže oko Anđin-sana!
— Noćas su stigle poruke da sto tisuća ljudi popravljaju utvrde
gospodara Onošija na Kiušu — reče Hiro-macu, prepun tjeskobe za Toranaginu
sigurnost.
— O tom ću ga pitati kad se nađemo!
Hiro-macu plane.
— Uopće vas ne razumijem. Moram vam reći da glupo sve riskirate.
Da, glupo! Nije me briga ako mi skinete glavu zato što vam ovo kažem, ali
istina je. Ako Kijama i Onoši glasaju uz Išida, bit ćete optuženi! Vi ste mrtav
čovjek, sve ste riskirali time što ste ovamo došli, a izgubili ste! Bježite dok
možete! Barem ćete iznijeti živu glavu!
— Nisam još u opasnosti.
— Zar vama ništa ne znači noćašnji napadaj? Da niste opet promijenili
sobu, sad biste bili mrtvi.
— Da, možda, ali vjerojatno ne bih — odvrati Toranaga. — Noćas su
pred mojim vratima bile brojne straže, a i sinoć. A noćas si i ti bio na straži.
Meni ne bi mogao prići ubojica. Pa ni ovaj, koji je bio tako dobro pripremljen.
Znao je put, pa i lozinku, neh? Kiri-san reče da je čula kako on izgovara
lozinku. Stoga mislim da je znao u kojoj sam sobi. Nisam ja bio njegov cilj,
nego Anđin-san.
— Barbarin?
— Da.
Toranaga je očekivao da će barbarin nakon jutrošnjih izvanrednih otkrića
biti izložen i novim opasnostima. Očevidno je nekome bilo odviše opasno da
Anđin-san ostane na životu, ali Toranaga nije nikad mislio da bi u njegovim
odajama uslijedio napadaj i još tako brzo. Tko me izdao? Prekrižio je
mogućnost da bi to mogle biti Kiri ili Mariko. No, svaki zamak i vrt ima tajna
mjesta gdje se može prisluškivati, pomislio je. Ja sam u središtu neprijateljske
utvrde, a ondje gdje ja imam jednog doušnika, Išido i ostali zacijelo ih imaju
dvadeset. Možda je to bio samo doušnik.
— Udvostruči straže oko Anđin-sana. On mi vrijedi deset tisuća ljudi.
Kad je jutros otišla gospa Jodoko, vratio se u vrtnu čajanu i odmah
zapazio posvemašnju slabost Anđin-sana, presjajne oči i teški umor. Stoga je
potisnuo svoje uzbuđenje i gotovo nesuzdrživu želju da dublje ispituje te ga je
otpustio rekavši da će sutra nastaviti. Anđin-sana povjerio je Kiri, s uputama da
mu pošalje liječnika, da mu povrati snagu, da mu dade barbarsku hranu ukoliko
on zaželi, čak i da mu ustupi spavaću sobu u kojoj je Toranaga većinom spavao.
‘Daj mu sve što smatraš potrebnim, Kiri-san!’ rekao joj je u četiri oka. ‘Vrlo
brzo potreban mi je posve čio, duhom i tijelom.’
Onda ga je Anđin-san zamolio da danas puste iz zatvora redovnika koji je
star i bolestan. Odvratio je da će o tome razmisliti i otpravio je barbarina uz
zahvaljivanje, ne rekavši mu da je jednom samuraju već naredio neka smjesta
ode u zatvor po toga redovnika koji je možda isto tako vrijedan, i njemu i Išidu.
Već odavno je Toranaga znao za tog svećenika, da je Španjolac i
neprijateljski raspoložen prema Portugalcima. No, strpao ga je u zatvor Taiko pa
je bio Taikov zatvorenik, a on, Toranaga, nije bio nadležan ni za koga u Osaki.
Namjerno je poslao Anđin-sana u taj zatvor, ne samo da se pred Išidom pravi
kako je stranac bezvrijedan, nego i u nadi da će vješti pilot uspjeti izvući
redovnikovo znanje.
Odbijen je prvi nespretni pokušaj ubojstva na Anđin-sana u ćeliji i oko
njega je odjednom bio stavljen zaštitni zaslon. Toranaga je svog vazala,
doušnika nosača, kagu Minikuia, nagradio time što ga je lijepo izvukao i dao mu
četiri kage i nasljedno pravo da se koristi dijelom puta Tokaido, velikom cestom
između Jeda i Osake, između druge i treće postaje koje su se nalazile na
njegovim posjedima u blizini Jeda, a već prvog dana potajno ga je otpravio iz
Osake. Tokom slijedećih dana njegove druge uhode javile su mu da su se
Blackthorne i redovnik sprijateljili, da svećenik govori, a Anđin-san pita i sluša.
Nije ga smetalo što vjerojatno i Išido ima uhode u ćeliji. Anđin-san bio je
zaštićen i na sigurnom. Onda je Išido neočekivano pokušao da ga izvuče u
područje svog djelokruga.
Toranaga se sjećao kako su se on i Hiro-macu zabavljali dok su spremali
prvu ‘zasjedu’. Razbojnički ronini bijahu pripadnici malih osamljenih skupina
njegovih probranih samuraja koji su se potajno kretali po Osaki i okolici.
Udesili su da u pravo vrijeme naiđe Jabu koji je i ne sluteći sudjelovao u
‘spašavanju’. Zajedno su se cerili znajući da su opet Jabua iskoristili kao lutku
da Išido protrlja nos u svom govnu.
Sve je divno uspjelo! Sve do ovoga danas.
Danas se samuraj kojega je poslao po redovnika vratio praznih ruku.
‘Svećenik je mrtav!’ rekao je. ‘Kad su ga prozvali, nije izišao, gospodaru
Toranaga. Ušao sam da ga dovedem, ali već je bio mrtav. Zločinci oko njega
rekoše da se samo srušio kad ga je prozvao tamničar. Kad sam ga okrenuo, bio
je mrtav. Molim vas, oprostite, poslali ste me po njega, a ja nisam ispunio vašu
naredbu. Nisam znao želite li njegovu glavu ili glavu s tijelom, s obzirom na to
da je barbarin, tako sam donio tijelo s glavom. Neki zločinci oko njega rekoše
da su njegovi obraćenici. Htjeli su zadržati leš i pokušali su ga zadržati pa sam
nekolicinu pobio, a leš donio. Smrdljiv je i ušljiv, ali sad je u dvorištu,
gospodine.’
Zašto je redovnik umro?, opet se zapita Toranaga. Tad vidje da ga Hiro-
macu ispitljivo gleda.
— Da?
— Upitao sam tko bi htio pilotovu smrt!
— Kršćani!
Kasigi Jabu išao je hodnikom iza Hiro-macua. Divno se osjećao u zoru.
Povjetarac je imao lagani miris soli što ga je podsjećalo na njegov rodni grad
Mišimu. Veselio se što će konačno razgovarati s Toranagom i što je čekanju
kraj. Brižno se okupao i odjenuo, napisao posljednja pisma ženi i majci i
zapečatio posljednju volju ukoliko bi se sastanak okrenuo protiv njega. Danas je
stavio Murasamino sječivo u svoje korice, prekaljene u nizu bitaka.
Skrenu za ugao, a tad Hiro-macu neočekivano otvori željezom optočena
vrata pa ga kamenim stepenicama povede u unutrašnju središnju kulu ovog
dijela utvrda. Bilo je mnogo stražara i Jabu nasluti opasnost.
Stepenice su se uvijale i završavale na lako obranjivoj utvrdi. Stražari
otvore željezna vrata. Iziđe na krunište. Je li Hiro-macu dobio naređenje da me
baci ili će mi zapovjediti neka skočim?, pitao se bez straha.
Na njegovo iznenađenje tu je bio i Toranaga, i — nevjerojatno! — ustao
je da ga pozdravi dobrodušno i smjerno, što Jabu nije imao prava očekivati. Na
koncu konca bijaše Toranaga gospodar u osam pokrajina dok je on bio samo
gospodar na Izuu. Brižno poslagani jastuci, a pod svilenom grijalicom čekao je
čajnik. Duboko mu se klanjala bogato odjevena mlada žena četvrtasta lica i ne
baš lijepa. Zvala se Sazuko, a bila je sedma Toranagina zakonita suložnica,
najmlađa, u poodmaklom stadiju trudnoće.
— Baš lijepo što te vidim, Kasigi Jabu-sane. Žalim što si me morao
čekati.
Jabu je sad bio siguran da je Toranaga odlučio da mu na ovaj ili onaj
način odrubi glavu, jer općenito je poznato da je neprijatelj najuljudniji onda
dok smišlja, ili kad je već smislio našu propast. Isuče oba mača i brižno ih stavi
na kamene podne ploče. Udalji se od njih i sjedne na počasno mjesto.
— Mislio sam da će biti zanimljivo promatrati svanuće, Jabu-sane.
Mislim da je ovdje predivan pogled, još ljepši nego iz nasljednikova tornja.
Neh?
— Da, divno je — nesustezljivo će Jabu koji još nikad nije bio ovako
visoko u dvorcu. Sad se osvjedočio da je Toranaga primjedbom o ‘nasljedniku’
htio reći da znade za njegove tajne pregovore s Išidom. — Počašćen sam što mi
je dopušteno da ga s vama dijelim.
Pod njima se prostirao usnuli grad, luka i otoci, na zapadu Avađi.
Priobalna crta spuštala se prema istoku, a sve jače svjetlo na istočnom nebu
obrubljivalo je oblake grimiznim mrljama.
— Ovo je moja gospa Sazuko. Sazuko, ovo je moj saveznik, znameniti
gospodar Kasigi Jabu od Izua, daimjo koji nam je poklonio barbarina i brod pun
blaga!
Naklonila se i čestitala mu. On se pokloni njoj, a ona mu uzvrati naklon.
Ponudila je Jabua prvom šalicom čaja, no on uljudno otkloni tu čast, kako je
tražio obred, i zamoli je neka ponudi Toranagu, koji opet odbije i navaljivaše na
njega da prihvati šalicu.
Naposljetku je prema obredu on kao počasni gost dopustio da ga
nagovore. Hiro-macu prihvati drugu šalicu. Kvrgavim prstima s tegobom je
pridržavao porculan, dok je drugu ruku obavio oko drške mača što mu je
počivao u krilu. Toranaga uze treću šalicu i srkne ‘ča', a onda se zajedno
posvete prirodi i promatrahu izlazak sunca. U tišini neba. Kriještali su galebovi.
Započne gradska buka. Rodio se dan. Gospa Suzuko uzdahne, očiju vlažnih od
suza.
— Osjećam se kao boginja zato što sam ovako visoko i gledam
ovoliku ljepotu, neh? Tako je žalosno što je zauvijek nestala, gospodine. Tako
silno žalosno, neh?
— Da — reče Toranaga.
Kad se sunce popelo na pola obzorja, naklonila se i otišla. Na Jabuovo
iznenađenje odu i straže. Ostadoše samo njih trojica.
— Razveselio me tvoj poklon. Jabu-sane. Bilo je to jako darežljivo,
cijeli brod i sve što je na njemu — kazao je Toranaga.
— Što god imam, vaše je — odvrati Jabu, još pod snažnim
djelovanjem svitanja. Samo da imam više vremena, pomislio je. Kako je
elegantno od Toranage što je ovo učinio! Dao mi je ovakvu golemu posljednju
radost. — Hvala vam na ovoj zori.
— Da — izusti Toranaga. — Na meni je bilo da ti je darujem. Drago
mi je što ti se moj dar sviđa kao i meni tvoj. — Nastupi tajac. — Jabu-sane, što
znaš o Amidi Tongu?
— Samo ono što zna većina ljudi. To je tajna družba desetorice. Rade
u skupinama od deset osoba, s vođom, i nikad više od devet sljedbenika u bilo
kojem području, žena i muškaraca. Najsvetijom zakletvom prisegnuli su
gospodinu Budi Amidi, udjelitelju vječne ljubavi, posluh, čistoću i na smrt, da
će život provesti u nastojanju da postanu savršeno oružje za jedno jedino
ubojstvo, da će ubijati samo na zapovijed vođe, a ako ne ubiju izabranu osobu,
bilo čovjeka, ženu ili dijete, odmah će sebi oduzeti život. To su vjerski fanatici
koji zasigurno smatraju da će iz ovoga života prijeći ravno u Budino carstvo!
Nijedan od njih nikad nije živ uhvaćen. — Jabu je znao za pokušaj ubojstva na
Toranagu. Sad je za to znala cijela Osaka. A i to da se gospodar Kvanta, osam
pokrajina, zaključao na sigurno, u čelične obruče. — Oni rijetko ubijaju, a
njihova tajnovitost je potpuna.
Nema mogućnosti da im se netko osveti, jer nitko ne zna tko su, gdje žive
ni gdje se uvježbavaju.
— Da ih želiš uzeti u službu, što bi učinio?
— Došapnuo bih to na tri mjesta, u samostanu Heinan, na ulazu u
Amidino svetilište i u samostanu Đohđi. Ukoliko smatraju da sam prihvatljiv
poslodavac, za deset dana prišli bi mi posrednici. Sve je to tako tajnovito i
zapetljano da ne bi bilo moguće da ih izdamo i uhvatimo, i kad bismo to htjeli!
Desetoga dana traže stanovitu svotu u srebru, a visina ovisi o osobi koju treba
ubiti. Cjenkanja nema, unaprijed se plaća što zatraže. Zajamčuju samo da će
jedan od njihovih članova u roku od deset dana pokušati ubojstvo. Prema
pričanju, ako ubojstvo uspije, ubojica se vraća u njihov hram i tamo uz velik
obred počini samoubojstvo.
— Dakle, smatraš da ne bismo mogli otkriti tko je platio noćašnji
pokušaj ubojstva?
— Ne.
— Misliš li da će uslijediti novi pokušaj?
— Možda. A možda i neće. Ugovaraju odjednom samo jedno
ubojstvo, neh? No, razborito bi bilo da pojačate sigurnost, među svojim
samurajima, a i među svojim ženama. Amidine žene vične su otrovu, kao nožu i
omči garoti!
— Jesi li ih ikad zaposlio?
— Nisam.
— Ali tvoj otac jest?
— Zasigurno ne znam. Kažu da ga je jednom Taiko zamolio da stupi s
njima u vezu.
— Je li ubojstvo uspjelo?
— Uspjelo bi sve što je Taiko činio. Na ovaj ili onaj način.
 Jabu osjeti nekog iza svojih leđa. Smatrao je da su se to potajno vratili
stražari. Odmjeravao je udaljenost do svojih mačeva. Da pokušam ubiti
Toranagu?, opet se zapita. Odlučio sam, a sada ne znam. Promijenio sam
mišljenje. Zašto?
— Koliko bi im ti trebao platiti za moju glavu? — upita Toranaga.
— U cijeloj Aziji nema tog srebra koje bi me dovelo u iskušenje da ih
uposlim u tu svrhu.
— Koliko bi drugi morali platiti?
— Dvadeset tisuća kokua, pedeset tisuća, sto. Možda i više, ne znam.
— Bi li platio sto tisuća kokua da postaneš šogun? U krvnom si
srodstvu s drevnim Takašimama, neh?
— Ništa ne bih platio — ponosno će Jabu. — Novac je prljav, igračka
kojom se zabavljaju žene ili govnasti trgovci. No, kad bi to bilo moguće, a nije
moguće, dao bih svoj život, i život svoje žene i majke i cijelog svog roda osim
svoga sina, i sve svoje samuraje na Izuu i sve njihove žene i djecu, samo da
jedan dan budem šogun.
— A što bi dao za osam pokrajina?
— Što i prije, osim života svoje žene, majke i sina.
— A za pokrajinu Surugu?
— Ništa — prezirno će Jabu. — Ikava Đikkju ništa ne vrijedi. Ako u
ovom životu ne skinem njegovu glavu i cijeli njegov naraštaj, učinit ću to u
drugom životu. Pišam na njega i na sjeme njegovo u deset tisuća života!
— A da ti ga ja dam? I cijelu Surugu, a možda i susjednu pokrajinu
Totomi?
Jabua odjednom zamori igra mačke i miša i razgovor o Amidi.
— Odlučili ste mi uzeti glavu, gospodaru Toranaga. Vrlo dobro.
Spreman sam. Zahvaljujem vam na ovoj zori. No, ne želim toliku eleganciju
pokvariti daljnjim razgovorom, pa onda ovo završimo!
— Pa nisam odlučio da ti skinem glavu, Jabu-sane — uzvrati
Toranaga. — Što te navelo na tu pomisao? Zar ti je neprijatelj ulio otrov u
dušu? Možda Išido? Zar mi ti nisi najmiliji saveznik? Misliš da bih s tobom
ovdje razgovarao, bez stražara, kad bih mislio da si mi neprijatelj?
Jabu se polako okrene. Očekivao je da će iza sebe spaziti samuraje
isukanih mačeva, ali nijednog nije bilo. Opet pogleda Toranagu.
— Ne razumijem!
— Ovamo sam te pozvao da možemo povjerljivo razgovarati. I da
vidimo svanuće. Bi li želio vladati pokrajinama Izu, Suruga i Totomi, ako ne
izgubim ovaj rat?
— Da, veoma — reče Jabu, a nade mu se uzvinu.
— Postao bi mi vazal? Prihvatio me za svoga suverena?
— Nikada — bez oklijevanja će Jabu. — Kao saveznika, da. Kao vođu
da. Uvijek sam ispod vas, da. Na vašu stranu bacio bih svoj život i sve što
imam, da. No Izu je moj. Ja sam daimjo na Izuu i nikad nikome ne dam vlast na
Izuu. Prisegnuo sam svom ocu i Taiku koji je potvrdio naše nasljedno leno,
najprije mom ocu, pa i meni. Taiko je zauvijek predao Izu meni i mojim
nasljednicima. On je bio naš suveren i zakleo sam se da neću imati drugog do
punoljetnosti njegova sina.
Hiro-macu malko obrne mač u ruci. Zašto mi Toranaga ne dopusti da
jednom zauvijek ovo riješim? Pa dogovorili smo se. Čemu sav ovaj zapetljani
razgovor? Boli me, želim pišati i potrebno mi je da legnem.
Toranaga se počeša po preponi.
— Što ti je ponudio Išido?
— Đikkjuovu glavu onog trena kad padne vaša. I njegovu pokrajinu.
— A zauzvrat što?
— Da ga podržim kad počne rat! Da napadnem vaše južno krilo!
— Jesi li prihvatio?
— Poznajete me pa znate da nisam.
Toranagini doušnici u Išidovu domaćinstvu došapnuli su da je pogodba
zaključena i da obuhvaća i ubojstvo njegova tri sina: Noborua, Sudare i Nage.
— Ništa više? Samo podrška?
— Svim raspoloživim sredstvima — oprezno će Jabu.
— Uključujući ubojstvo?
— Kad rat započne, upustit ću se u njega svim snagama, za svoga
saveznika, na svaki način, da mu zajamčim uspjeh. Dok je Jaemon maloljetan,
potreban nam je samo jedan regent. Neizbježan je rat između vas i Išida. To je
jedini način!
Jabu je pokušavao dokučiti što je Toranagi na umu. Prezirao je
Toranaginu neodlučnost, znajući da je on, Jabu, bolji čovjek, da je Toranagi
potrebna njegova podrška i da će ga naposljetku poraziti. A što da radi u
međuvremenu?, zapitao se i poželio da je uza njega njegova žena Juriko da ga
vodi. Ona bi znala najmudriji smjer.
— Mogao bih vam biti vrlo dragocjen i pomoći vam da postanete
jedini regent — reče odlučivši da zaigra kartu.
— A zašto bih ja želio postati jedini regent?
— Kad Išido napadne, mogu vam pomoći da ga porazite — reče Jabu.
— Kad on prekrši mir!
— Kako?
Iznese mu svoj naum s mušketima.
— Puk od pet stotina samuraja-mušketira? — plane Hiro-macu.
— Da, zamislite tu paljbu. Sami probrani ljudi, uvježbani da istupaju
kao jedan. A i dvadeset topova zajedno!
— Slab je to naum, gnusan! — javi se Hiro-macu. — Ne bi ga ti
mogao zadržati u tajnosti. Ako počnemo mi, počet će i neprijatelj. Takvom
užasu nikad ne bi bilo kraja. Nema u tome ni časti ni budućnosti.
— Zar predstojeći rat nije jedini koji nas zanima, gospodaru Hiro-
macu? — odvrati Jabu. — Zar nam jedina briga nije sigurnost gospodara
Toranage? Nije li to dužnost njegovih saveznika i vazala?
— Da.
— Gospodar Toranaga mora pobijediti samo u jednoj velikoj bitki. To
će mu dati sve neprijateljske glave i vlast. Smatram da će mu ova strategija
donijeti pobjedu.
— Ja kažem da neće. Gnusan plan bez imalo časti.
Jabu se obrati Toranagi.
— Novo doba zahtijeva bistro razmatranje pojma časti.
Vine se u nebo galeb. Kriještao je.
— Što je Išido kazao na tvoj naum? — upita Toranaga.
— Nisam mu o tome govorio.
— Zašto? Ako misliš da je tvoj naum dragocjen meni, zacijelo bi i
njemu bio podjednako dragocjen. Možda i više.
— Dali ste mi zoru, niste seljak kao Išido, nego najmudriji i
najiskusniji vođa u carstvu.
Koji je pravi razlog?, pitao se Toranaga. Ili si ovo rekao i Išidu?
— Kad bi se taj naum proveo, pola ljudi bilo bi mojih, a pola tvojih?
— Slažem se. Ja bih im zapovijedao.
— Moj čovjek bio bi zamjenik zapovjednika?
— Slažem se. Potreban mi je Anđin-san da uvježba moje ljude za
mušketire i topnike.
— No, on će vječno biti moje vlasništvo i čuvat ćeš ga, kao i
nasljednika? Potpuno ćeš za njega odgovarati i raditi s njim što ja kažem?
— Slažem se!
Na tren je Toranaga motrio grimizne oblake. Cijeli ovaj naum je
besmislen, pomisli. Morat ću proglasiti ‘Grimizno nebo’ i na čelu svojih
jedinica navaliti na Kioto. Stotinu tisuća protiv deseterostruko brojnijeg
neprijatelja!
— Tko će biti tumač? Ne mogu zauvijek zadržati Toda Mariku-san.
— Na nekoliko tjedana, gospodine? Pobrinut ću se da barbarin nauči
naš jezik.
— To bi trajalo godinama. Jedini barbari koji su naš jezik svladali su
kršćanski svećenici, neh? Godinama uče. Cukku-san je ovdje već gotovo
trideset godina, neh? Neće on dovoljno brzo učiti, ništa brže nego što mi učimo
njihove pogane jezike.
— Da. Ali kunem vam se, taj Anđin-san vrlo brzo uči. — Jabu im
iznese naum koji mu je predložio Omi kao svoju vlastitu zamisao.
— To bi moglo biti previše opasno.
— Prisilio bi ga da brzo uči, neh? A tad bi bio ukroćen!
— Kako ćeš u toku obuke održati tajnost? — upita Toranaga nakon
stanke.
— Izu je poluotok pa je jako siguran. Utaborit ću se nedaleko od
Andira, podosta na jug, daleko od Mišime i granice, radi veće sigurnosti.
 — Dobro. Između Andira i Osake, te Andira i Jeda, smjesta ćemo
uspostaviti veze golubova pismonoša.
— Izvrsno. Potrebno mi je samo pet-šest mjeseci i...
— Bit ćemo sretni i sa šest dana! — frkne Hiro-macu. — Tvrdiš da je
nestala tvoja znamenita doušnička mreža, Jabu-sane? Sigurno dobijaš
izvještaje? Zar se ne mobilizira Išido? Zar se ne mobilizira Onoši? A zar mi
ovdje nismo zatočeni?
Jabu ne odgovori.
— Dakle? — upita Toranaga.
— Izvještaji govore o svemu što se događa, pa i još više! — reče Jabu.
— Ako imamo šest dana, onda je to šest dana i to je karma. No, mislim da ste
odviše pametni, a da ovdje padnete u klopku. Ili da dopustite da vas prerano
izazovu u rat!
— Pristanem li na tvoj naum, hoćeš li me prihvatiti kao vođu?
— Hoću, a kad pobijedite, bit ću počašćen da Surugu i Totomi primim
kao dio svog lena, zauvijek.
— Totomi će zavisiti od uspjeha tvoga nauma.
— Slažem se.
— Hoćeš li me slušati? Svom čašću svojom?
— Da. Tako mi bušida, gospodina Bude, života moje majke, moje
žene i moga budućeg roda.
— Dobro — izjavi Toranaga. — Popišajmo pogodbu.
Ode na rub kruništa. Stupi na izbočinu puškarnice, a onda na prsobran.
Dvadesetak metara pod njim bijaše vrtić. Hiro-macu suzdrži dah prestravljen
gospodarovom smionošću. Vidje kako se okreće i maše Jabuu neka stane uza
njega. Jabu posluša. I najmanji dodir sunovratio bi ih u smrt.
Toranaga odmakne kimono i povez preko slabina, kao i Jabu. Zajedno su
pišali, miješali mokraću i gledali kako sipi u vrtić pod njima.
— Posljednju pogodbu ovako sam zapečatio s Taikom — reče
Toranaga silno olakšan što je ispraznio mjehur. — Bijaše to kad je odlučio da
mi kao leno dade Kvanto, osam pokrajina. Jasno, u to doba još ih je držao
neprijatelj Hodo, pa sam ih najprije morao osvojiti. Bio nam je to posljednji
otpor. Naravno, i ja sam se smjesta morao odreći svojih nasljednih lena
Imagava, Ovari i Ise, za tu čast. No i uza sve to sam pristao pa smo pišali na tu
pogodbu. — Lagano opkorači prsobran i udobno namjesti povez preko slabina,
kao da stoji dolje u vrtu, a ne uzvinut ovako visoko kao orao. — Za obojicu je to
bila povoljna pogodba. Porazili smo Hodo i za godinu dana skinuli preko pet
tisuća glava. Iskorijenili smo njega i cijelo njegovo pleme. Možda imaš pravo,
Kasigi Jabu-sane. Možda mi možeš pomoći kao što sam ja pomogao Taiku. Bez
mene Taiko ne bi nikada postao Taiko.
— Mogu vam pomoći da postanete jedini regent, Toranaga-sama, ali
ne i šogun.
— Naravno. Tu čast i ne tražim, iako to tvrde moji neprijatelji.
 Toranaga skoči dolje u sigurnost kamenih podnih ploča. Pogleda Jabua
koji je još stajao na uskoj ogradi i namještao pojas. Obuze ga žestoka napast da
ga brzo gurne zbog drskosti. Umjesto toga sjedne i glasno prdne.
— Tako je bolje! Kako tvoj mjehur, ‘Željezna pesnice’?
— Umoran je, gospodaru, jako umoran. — Starac ode postrance pa se
zahvalno i on olakša preko kruništa, ali nije stao tamo gdje su bili Toranaga i
Jabu. Bio je jako zadovoljan što nije i on morao zapečatiti pogodbu s Jabuom.
Tu pogodbu ja nikad neću poštovati. Nikada!
— Jabu-sane, sve ovo mora ostati u tajnosti. Mislim da bi trebao otići
do dva-tri dana — reče Toranaga.
— Da. S mušketima i s barbarinom, Toranaga-sama?
— Da. Ti ideš brodom! — Toranaga pogleda Hiru-macua.
— Spremi galiju.
— Brod je spreman, a mušketi i prah još su u spremištima — odvrati
Hiro-macu, a na licu mu se zrcalilo neslaganje.
— Dobro.
Uspio si, htio je kliknuti Jabu. Dobio si muškete i Anđin-sana, sve! Dobio
si šest mjeseci vremena. Toranaga se neće brzopleto upuštati u rat. I ako ga
Išido ubije slijedećih dana, ti ipak imaš sve. O, Buda, zaštiti Toranagu dok ja ne
otplovim na pučinu!
— Hvala — reče jako iskreno. — Nećete nikad imati vjernijeg
saveznika.
Kad je Jabu izišao, Hiro-macu se okrene prema Toranagi.
— Slab posao, stidim se zbog te pogodbe! Stidim se što moj savjet
tako malo vrijedi. Očevidno sam prerastao svoju korisnost i jako sam umoran.
Onaj mali govnar od daimja zna da vas je obrlatio kao lutku. Pa bio je i toliko
drzovit da u vašoj prisutnosti nosi svoj Murasamin mač.
— Opazio sam — reče Toranaga.
— Mislim da su vas bogovi učarali, gospodaru. Otvoreno ste otrpjeli
toliku uvredu i dopustili mu da se pred vama hvasta. Otvoreno ste dopustili
Išidu da vas pred svima nama osramoti. Onemogućili ste i meni i svima nama da
vas zaštitimo. Mojoj unuci samurajki uskratili ste čast spokojstva u smrti.
Izgubili ste prevlast u Vijeću, nadmudrio vas je neprijatelj, a sad pišate po
svečanoj pogodbi koja je najgnusniji naum što sam ga ikad čuo, i to s čovjekom
ogrezlim u blatu, otrovu i izdaji, kao njegov otac prije njega. — Tresao se od
gnjeva. Toranaga nije odgovorio, samo je mirno u njega zurio kao da ništa nije
rečeno. — Tako mi svih kamija, živih i mrtvih, vi ste učarani. — Hiro-macu
plane:
— Ispitujem vas, derem se, vrijeđam vas, a vi samo u mene buljite!
Poludjeli ste. Ili sam ja. Molim za dopuštenje da počinim seppuku, ili, ako mi ne
dopustite to spokojstvo, obrijat ću glavu i postati redovnik! Sve, sve, samo me
pustite da odem.
— Ništa od toga neće biti. Pozovi barbarskog svećenika Cukku-sana.
I tad se Toranaga nasmija.
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Pater Alvito jahaše iz zamka nizbrdo na čelu svoje uobičajene pratnje

isusovaca-konjanika, odjevenih kao budistički svećenici, samo što su za pasom
nosili krunicu i raspelo. Bilo je četrdeset jahača. Japanci, sve sami imućni sinovi
kršćanskih samuraja, učenici u sjemeništu Nagasaki koji su ga dopratili u
Osaku. Svi na dobru konju, raskošno opremljenom. Disciplinirani kao pratnja
bilo kojeg daimja.
Odjuri u naglom galopu, ne osvrćući se na toplo sunce, preko šuma i
gradskih ulica prema isusovačkoj misiji, velikoj kamenoj kući sagrađenoj u
evropskom stilu, koja se uzdizala pored pristaništa iznad nagomilanih zdanja,
blagajni i skladišta gdje se trgovalo sveukupnom svilom u Osaki.
Povorka se uspne kroz velika željezna vrata usađena u visoke kamene
zidove. Prijeđu pošljunčano središnje dvorište te se zaustave pored glavnih
vrata. Već su sluge čekale da pateru Alvitu pomognu sjahati. Kliznuo je iz sedla
i dobacio im uzde. Zveckale su ostruge po kamenu dok je koračao natkrivenom
stazom pred glavnom zgradom, zakrenuo za ugao, prošao kraj kapelice pa ispod
lukova stigao u unutrašnje dvorište u kojemu bijahu česma i miran vrt. Vrata
predvorja bila su otvorena. Zbacio je tjeskobu, sabrao se te ušao.
— Je li sam? — zapita.
— Ne, nije, Martine — reče pater Soldi, onizak dobroćudan kozičav
Napuljac, već gotovo trideset godina tajnik patera-vizitatora, od čega je
dvadeset i pet godina proveo u Aziji. — S njegovom uzoritosti je Ferriera,
zapovjednik ekspedicije. Da, paun je s njim. No, njegova uzoritost kaže da
odmah uđete. Što nije kako treba, Martine?
— Sve u redu!
Soldi progunda pa se opet lati šiljenja pera.
— ‘Sve u redu', reče mudri pater. No, pa dovoljno brzo ću doznati!
— Da — reče Alvito koji je volio starca. Pođe prema nasuprotnim
vratima. U peći je gorjela vatra i osvjetljavala lijepo teško pokućstvo, tamno od
starosti, a bogato uglačano i njegovano. Nad ognjištem je visjela mala
Tintorettova slika madone s djetetom koju je pater-vizitator donio sa sobom iz
Rima. Alvitu se ta umjetnina uvijek sviđala.
— Opet ste vidjeli Ingelesa? — vikne za njim pater Soldi.
Alvito ne odgovori. Pokuca na vrata.
— Naprijed!
Carlo Dell’ Aqua, pater-vizitator za Aziju, osobni predstavnik
isusovačkog generala, najuzvišeniji isusovac, pa prema tome najmoćniji čovjek
u Aziji, i rastom je bio najviši, metar i devedeset, a uz to i jako snažan. Imao je
narančastu halju i divan križ. Tonzura, sijeda kosa, šezdeset i jedna godina, a
rođeni Napuljac.
— Ah, Martine, uđi, uđi. Vino? — zapita. Govorio je portugalski s
ljupkom talijanskom tečnošću. — Jesi li vidio Ingelesa?
 — Nisam, uzoritosti. Samo Toranagu.
— Slabo?
— Da.
— Hoćeš li vina?
— Hvala.
— Koliko je slabo? — zapita Ferriera. Pored vatre je u visokom
kožnatom naslonjaču sjedio taj vojnik, ponosan kao sokol i isto tako šaren —
fidaglio, zapovjednik ekspedicije na Nao del Trato, ovogodišnjem Crnom
brodu. Prešao je tridesetu. Mršav, malen i strašan.
— Mislim jako slabo, zapovjedniče! Toranaga je, na primjer, rekao da
pitanje ovogodišnje trgovine može pričekati.
— Trgovina očito ne može čekati, a ni ja — reče Ferriera.
— Isplovit ću čim naiđe plima.
— Mislio sam da je sve sređeno prije niza mjeseci. — Ferreira opet
prokune japanske propise koji su zahtijevali da svi brodovi, pa i njihovi, imaju
ulaznu i izlaznu dozvolu. — Ne bi nas smjeli vezivati glupi ovdašnji propisi.
Rekoste da je taj sastanak obična formalnost, da prikupite isprave.
— Trebao je biti, ali sam se prevario. Možda bih trebao objasniti.
— Moram se smjesta vratiti u Makao da pripremim Crni brod. Već
smo na kantonskom sajmu u mjesecu veljači nabavili najvrsniju svilu u
vrijednosti od milijun dukata, a nosit ćemo barem sto tisuća unča kineskoga
zlata. Mislim da sam jasno kazao da je svaki novčić u Makau, Malaki, Goi, kao
i svaki novčić što su ga uspjeli uzajmiti trgovci iz Makaa i gradski oci, uložen u
ovogodišnju pustolovinu. A i svaki vaš novčić!
— Svjesni smo važnosti broda, kao i vi — zagrižljivo će Dell’ Aqua.
— Žalim, zapovjedniče, ali Toranaga je predsjednik regenata i običaj
je da se njemu ide — reče Alvito. — Nije htio raspravljati o ovogodišnjoj
trgovini ni o vašim ispravama! Počeo je s tim da ne trpi ubojstva.
— A tko ih trpi, pater? — zapita Ferriera.
— O čemu Toranaga govori, Martine? — javi se Dell’ Aqua.
— Je li to neko lukavstvo? Ubojstvo? Kakve to veze ima s nama?
— Pita: Zašto vi kršćani želite ubiti mog zatočenika pilota?
— Što?
— Toranaga misli da su noćas pokušali ubiti Ingelesa, a ne njega.
Kaže da je i u zatvoru bio jedan pokušaj da ga ubiju! — Alvito upilji pogled u
vojnika.
— Za što me optužujete, pater? — čudio se Ferriera. — Za pokušaj
ubojstva? Ja? U zamku Osake? Pa u Japanu sam prvi put!
— Poričeš da o tome išta znaš?
— Ne poričem ovo: što heretik prije umre, to bolje! — hladno će
Ferriera. — Ako Nizozemci i Englezi počnu širiti po Aziji svoju prljavštinu,
sprema nam se gadno ... Za sve nas!
— Već nam je gadno — kazao je Alvito. — Toranaga je odmah kazao
da je od Ingelesa shvatio kakve se nevjerojatne dobiti izvlače iz portugalskog
monopola kineskom trgovinom, da Portugalci nabijaju cijene svili koju u Kini
smiju kupovati jedino Portugalci, a plaćaju je jedinim sredstvom koje Kinezi
zauzvrat prihvaćaju, japanskim srebrom, kojem Portugalci pak isto tako s
dobitkom skidaju cijenu. Toranaga je rekao: ‘Zato što između Kine i Japana
postoji neprijateljstvo, i zabranjena je svaka izravna uzajamna trgovina među
nama, a oni samo Portugalcima dopuštaju da trguju, Portugalci moraju
službeno, i to napismeno, odgovoriti na pilotovu optužbu da su lihvari.’ Vas je,
uzoritosti, ‘pozvao’ da Regentskom vijeću pošaljete izvještaj o tečajima
razmjene za srebro naprama svili, svile naprama srebru i zlata naprama srebru.
Nadodao je: ‘Naravno, nije mi krivo da izvlačite visoku dobit, samo neka to
bude na Kinezima!’
— Naravno, odbit ćete tako bahat zahtjev! — reče Ferriera.
— To je jako teško.
— Onda mu podnesite lažni izvještaj.
— U opasnost ćemo dovesti naš položaj zasnovan na povjerenju —
kazao je Dell’ Aqua.
— Može li se Japu vjerovati? Jasno da ne. Naša dobit mora ostati
tajnom. Taj prokleti heretik!
— Na žalost, moram reći da je Blackthorne osobito dobro obaviješten.
— Alvito nehotice pogleda Dell’ Aquu, a na tren mu popusti oprez.
Pater-vizitator je šutio.
— Što je još rekao Jap? — zapita Ferriera, praveći se da nije zapazio
pogled što su ga izmijenila njih dvojica, želeći da ima njihovo znanje.
— Toranaga zahtijeva da mu do sutra u podne donesem kartu svijeta
na kojoj se vide demarkacione linije između Portugala i Španjolske, imena papa
koji su odobrili nagodbe i datumi. U roku od tri dana ‘moli’ pismeno
objašnjenje naših ‘osvajanja’ u Novom svijetu i — ‘tek da zadovoljim svoju
znatiželju’, to su njegove riječi — količine odnesenog zlata i srebra (a zapravo
je Toranaga naveo Blackthorneovu riječ ‘opljačkanog’), iz Novog svijeta u
Španjolsku i Portugal. Još traži i kartu na kojoj se vidi veličina španjolskih i
portugalskih imperija prije sto godina, prije pedeset godina, i danas, kao i točne
položaje naših kolonija od Malake do Goe. Uzgred budi rečeno, sve ih je točno
naveo, imao ih je napisane na papiru. Kao i broj japanskih plaćenika koje
držimo u svakom od tih uporišta.
Dell’ Aqua i Ferriera su se prestravili.
— To svakako moramo odbiti — prasne vojnik.
— Toranagi se ništa ne može odbiti — reče Dell’ Aqua.
— Uzoritosti, mislim da ga precjenjujete — uzvrati Ferriera.
— Meni se čini da je taj Toranaga samo još jedan despot u nizu
despota, samo još jedan poganski ubojica kojeg se ne moramo bojati. Odbijte
ga! Bez našeg Crnog broda propada sva njihova privreda. Oni mole našu
kinesku svilu. Bez svile ne bi bilo kimona. Potrebna im je naša trgovina. Kažem
ja, boginje ubile Toranagu. Možemo trgovati s kršćanskim kraljevima. Kako li
se ono zovu? Onoši i Kijama! I ostali kršćanski kraljevi na otoku Kiušu. Na
koncu konca, tamo je Nagasaki, tamo smo jaki i tamo se vodi sva trgovina.
— Ne možemo, zapovjedniče! — kazao je Dell’ Aqua. — Ovo je tvoj
prvi posjet Japanu pa nemaš pojma o našim ovdašnjim nedaćama. Da, mi smo
im potrebni, ali oni su nama još potrebniji. Bez Toranagine — i Išidove —
sklonosti, izgubit ćemo utjecaj na kršćanske kraljeve. Izgubit ćemo Nagasaki i
sve što smo sagradili u pedeset godina. Jesi li ti spremio pokušaj ubojstva na
heretskog pilota?
— Otvoreno sam od prve rekao Rodriguesu i svakom tko je htio
slušati da je Ingeles opasan gusar koji zaražuje svakoga s kim stupi u vezu, pa bi
ga stoga na svaki način trebalo ukloniti. Vi ste to isto izrekli drugim riječima,
vaša uzoritosti. I vi, pater Alvito. Zar to pitanje nije iskrslo prije dva dana na
našem dogovoru s Onošijem i Kijamom? Pa zar niste kazali da je taj gusar
opasan?
— Da. Ali . . .
— Oče, oprostite mi, ali katkad je potrebno da vojnici obavljaju djelo
Božje na najbolji mogući način. Moram vam reći da sam se ljutio na Rodriguesa
zato što za vrijeme oluje nije izazvao ‘nezgodu’. On bi, ako itko, morao znati
što će! Tako vam tijela Kristova, pogledajte što je onaj vraški Ingeles učinio
Rodriguesu! Jadni glupan mu je zahvalan što mu je spasio život, a bila je to
Ingelesova najprovidnija smicalica da stekne njegovo povjerenje. Zar nisu
Rodriguesa nasamarili pa je dopustio pilotu heretiku da prigrabi njegovu
krmnicu i tako ga zacijelo gotovo usmrtio? Što se tiče napada u zamku, tko zna
što se dogodilo? Ono je zacijelo naredio domorodac, to je japanska prijevara.
Nisam žalostan što su pokušali, samo sam srdit što nisu uspjeli. Kad ja
pripremim njegovo ubojstvo, budite mirni, on će poginuti.
Alvito srkne vino.
— Toranaga reče da će Blackthornea poslati na Izu.
— Poluotok na istoku? — zapita Ferriera.
— Da.
— Kopnom ili brodom?
— Brodom.
— Dobro. Onda vam sa žaljenjem kažem da će možda cijela posada
izginuti na moru u tužnoj oluji.
— A ja vam, zapovjedniče, sa žaljenjem kažem — hladno će Alvito —
da je Toranaga rekao, navodim njegove riječi: »Pilotu ću dati osobnog čuvara,
Cukku-sane, i ako mu se dogodi ikakva nezgoda, to ću istražiti do granica svoje
vlasti i vlasti regenata, a ako slučajno za to bude kriv kršćanin, ili netko tko je u
najudaljenijoj vezi s kršćanima, posve je moguće da će se opet razmatrati
‘Ukazi o izgonu’, a vrlo je moguće da ćemo smjesta zatvoriti sve kršćanske
crkve, škole i groblja!«
— Bože sačuvaj! — javi se Dell’ Aqua.
 — Maže nam oči! — podrugne se Ferriera.
— Ne, varate se, zapovjedniče! Toranaga je mudar kao Machiavelli a
nemilosrdan kao Hun Atila. — Alvito opet pogleda Dell’ Aquu. — Lako bi nas
mogao okriviti, ako se išta dogodi Ingelesu.
— Da.
— Možda biste trebali poći izvoru svog problema — otvoreno će
Ferriera. — Uklonite Toranagu.
— Nije sad vrijeme za šale — reče pater-vizitator.
— Što je uspjelo izvanredno dobro u Indiji i Malaji, u Brazilu, Peruu,
Meksiku, Africi, na Karibima i posvuda, i ovdje će uspjeti.
Desetak sam puta to radio u Malaki i Goi uz pomoć japanskih plaćenika,
a ni izdaleka nemam utjecaj i znanje što ih imate vi. Koristimo se kršćanskim
kraljevima! Nekom od njih pomoći ćemo da ukloni Toranagu ako je on
problem. Bilo bi dosta nekoliko stotina konkvistadora. Podijeli pa vladaj! Ja bih
se približio Kijami. Pater Alvito, ako biste vi prevodili...
— Japance ne možeš izjednačiti s Indijcima ili nepismenim divljacima
kao što su Inke. Ovdje ne možemo podijeliti pa zavladati. Japan je posebna
zemlja. Posebna! — umorno će Dell’ Aqua. — Strogo tražim, zapovjedniče, da
se ne miješaš u unutrašnju politiku ove zemlje!
— Slažem se. Molim vas, zaboravite što rekoh. Netaktično je i naivno
biti toliko otvoren. Srećom su u ovo doba godine umjerene oluje.
— Ako oluja dođe, u rukama je to Božjim, ali ti nećeš napasti pilota.
Oh?
— Nećeš! Niti ćeš ikome narediti da to učini.
— Moj kralj me obavezao da uništavam neprijatelje svoga kralja.
Ingeles je narodni neprijatelj. Parazit, gusar, heretik. Ako odlučim da ga
smaknem, to je moja stvar. Ove godine ja sam zapovjednik Crnog broda, znači i
ovogodišnji guverner Makaa. Ove godine imam u ovim vodama vlast potkralja,
pa ako želim ukloniti njega, Toranagu ili ikoga, uklonit ću ih.
— Onda to činiš usprkos mojim izričitim zabranama i time riskiraš
neposrednu ekskomunikaciju!
— To je izvan vaše nadležnosti. Ova je stvar svjetovna, a ne duhovna!
— Na žalost, ovdje je položaj crkve toliko ispremiješan s politikom i
trgovinom svile, da sve dira sigurnost crkve. I dok sam živ, tako mi nade za
spas, nitko ovdje neće izvrgavati opasnosti budućnost majke crkve!
— Hvala što ste bili toliko jasni, uzoritosti. Potrudit ću se da bolje
upoznam prilike u Japanu.
— Predlažem ti to, za dobro sviju nas. Ovdje kršćanstvo trpe samo
zato što svi daimji čvrsto vjeruju da se, ako nas izagnaju i iskorijene vjeru, Crni
brodovi nikad više neće vratiti.
Nas isusovce traže i uživamo stanovit utjecaj samo zato jer jedino mi
znamo govoriti japanski i portugalski, pa im možemo prevoditi u trgovini i
posredovati za njih. Na nesreću za vjeru, to što oni misle nije točno. Siguran
sam da bi se trgovina nastavila, bez obzira na naš položaj i na položaj crkve, jer
se portugalski trgovci više brinu za svoje sebične interese nego za službu
Gospodinu našemu!
— Možda su sebični interesi svećenika, koji nas žele prisiliti — i u toj
mjeri da zakonitu vlast traže od njegove svetosti — da plovimo u koju god luku
oni odrede i da trgujemo s onim daimjom koga oni više vole, bez obzira na
pogibelji ... ti su interesi isto tako očevidni!
— Zaboravljate se, zapovjedniče!
— Ne zaboravljam da se lanjski Crni brod izgubio između Japana i
Malake s čitavom posadom, s preko dvije stotine tona zlata i srebra u šipkama
vrijednim pet stotina tisuća krusadosa, zato što je u doba slabog vremena
bespotrebno odugovlačio ovdje, na vaš osobni zahtjev. A ne zaboravimo da je ta
katastrofa gotovo upropastila sve nas, odavde pa do Goe!
— Bijaše to neophodno zbog smrti Taika i zbog unutrašnje politike
nasljeđivanja.
— Ne zaboravljam da ste prije tri godine zahtijevali od potkralja u Goi
da poništi Crni brod, da ga pošalje tek kada vi zatražite i u luku koju vi odredite,
a da je on to zanemario kao vaše neopravdano miješanje.
— Bila je to odmazda Taiku koja bi mu donijela privrednu krizu usred
njegova glupog rata protiv Koreje i Kine. Zbog mučenika u Nagasakiju, što je
bilo po njegovoj naredbi. Zbog njegova suludog napada na crkvu i ‘Ukaza o
izgonu1 koje je upravo donio, a kojima je sve nas prognao iz Japana. Budete li s
nama surađivali i slušali naše savjete, u toku jednog jedinog naraštaja cijeli će
Japan biti pokršten! Što je važnije, trgovina ili spas duše?
— Moj odgovor glasi: duše. No, budući da ste me uputili u japanske
prilike, dopustite da japanske prilike svedem na pravu mjeru. Samo japansko
srebro otključava nam kinesku svilu i zlato. Goleme dobiti što ih ostvarujemo i
izvozimo u Malaku, Gou i Lisabon, izdržavaju cjelokupno naše azijsko carstvo,
sve utvrde, sve misije, sve ekspedicije, sve misionare, sva otkrića, i plaćaju
većinu — ako ne i sve — naših evropskih obaveza, onemogućavaju da nas
heretici nadjačaju i udalečuju ih od Azije koja bi im dala sve bogatstvo potrebno
da unište nas i vjeru kod kuće. Pater, što je važnije: španjolsko, portugalsko i
talijansko kršćanstvo ili japansko kršćanstvo?
Dell’ Aqua sijevne pogledom prema dolje, u vojnika.
— Jednom zauvijek, da se ovdje niste miješali u unutrašnju politiku!
Iz vatre poskoči ugljen i pišteći pade na sag. Ferriera, najbliži, hitne ga
nogom na mjesto.
— A ako popustim, što kanite s heretikom? Ili s Toranagom?
Dell’ Aqua sjedne, uvjeren da je dobio bitku.
— Zasad ne znam. No, smiješna je i pomisao da se Toranaga ukloni.
Vrlo nam je sklon, i nama, a i porastu trgovine. — Glas mu zadršće. — Prema
tome, i porastu vaših dobiti.
— I vaših dobiti — reče Ferriera koji se opet zagrijao.
 — Naše dobiti namijenjene su djelu Gospodina našega, kao što dobro
znaš! — Dell’ Aqua umorno natoči vino i ponudi ga kako bi ga smirio. — Čuj,
Ferriera, nemojmo se ovako svađati. Stvar s heretikom je užasna, da, ali svađa
ničemu ne vodi. Potrebne su nam tvoja pamet, savjet i jakost. Vjeruj mi,
Toranaga nam je bitan! Da on ne obuzdava ostale regente, ova bi cijela zemlja
opet zapala u bezvlašće.
— Da, istina je, zapovjedniče! — reče Alvito. — Samo ne razumijem
zašto je on još u zamku i zašto je prihvatio odgodu sastanka. Nevjerojatno je da
su ga — kako izgleda — nadmudrili. On zacijelo zna da je Osaka čvršće
zaključana nego pojas nevinosti žene kakva ljubomornog križara. Morao je otići
prije mnogo dana.
— Ako je on bitan — izjavi Ferriera — zašto podržavamo Onošija i
Kijamu? Zar se njih dvojica nisu pridružili Išidu protiv njega? Zašto ih ne
odvratite od toga? O tome ste prije svega dva dana raspravljali.
— Saopćili su nam svoje odluke, kapetane. Nismo o njima
raspravljali.
— A možda ste trebali, uzoritosti! Ako je to tako važno, zašto im ne
naredite da se povuku? Pod prijetnjom izopćenja.
— Kamo sreće da je to tako jednostavno! — uzdahne Dell Aqua. — U
Japanu se to ne radi. Gnušaju se vanjskog miješanja u svoje unutrašnje poslove.
Mi im svaki prijedlog moramo iznijeti krajnje uvijeno.
Ferriera iskapi srebrnu kupicu, natoči još vina i smiri se, znajući da
isusovce mora zadržati na svojoj strani i da je bespomoćan bez njih kao tumača.
Ovo putovanje mora ti uspjeti, reče samom sebi. Jedanaest godina tukao si se i
znojio u kraljevoj službi da s pravom zaradiš — i dvadeseterostruko —
najbogatiju nagradu koju ti on može dati, mjesto zapovjednika ekspedicije
jednogodišnjeg Crnog broda i desetinu svega što ide uz tu čast. Desetinu sve
svile, svega zlata, svega srebra, i svake dobiti od svakog posla. Sad si bogat za
cijeli život, za trideset života, da ih imaš, i to sve od ovog jednog jedinog
putovanja. Ako ga uspješno ostvariš!
Ferriera posegne za balčakom rapira, prema srebrnom križu koji je
predstavljao sastavni dio srebrnog filigrana.
— Krvi mi Kristove, moj će Crni brod na vrijeme stići iz Makaa do
Nagasakija, a onda će taj najbogatiji brod s blagom u cijeloj povijesti, krenuti u
studenom s monsunima na jug do Goe i kući! Krist mi je sudac, to će se
dogoditi. — A u sebi nadoveže: pa makar morao zapaliti cijeli Japan, cijeli
Makao i cijelu Kinu da bih to ostvario, tako mi Gospe!
— Jasno, naše su molitve uz tebe! — odvrati Dell’ Aqua najiskrenije.
— Poznata nam je važnost vašega putovanja.
— Pa što onda predlažete? Nemoćan sam bez lučkih isprava i dozvola
za trgovinu. Zar ne bismo mogli izbjeći regente? Možda postoji drugi put?
Dell’ Aqua zakima glavom.
— Martine? Ti si naš stručnjak za trgovinu.
 — Žao mi je, ali to je nemoguće — reče Alvito. Uz potmulo ogorčenje
slušao je raspaljenu raspravu. Neotesani bahati glupane, bez majke, pomisli. A
onda smjesta: o Bože, daj mi strpljivosti, jer bez ovog čovjeka i ostalih njemu
sličnih ovdje će crkva umrijeti. — Zapovjedniče, siguran sam da će za dan-dva,
sve biti zaključeno. Najdulje za tjedan. Toranagu trenutno muče neki posebni
problemi. Bit će u redu, siguran sam.
— Pričekat ću tjedan, ali više neću. — Primjesa prijetnje u Ferrierinu
tonu bijaše stravična. — Rado bih zgrabio toga heretika. Izvukao bih iz njega
istinu. Je li Toranaga naveo nekakvu flotu? Neprijateljsku flotu?
— Nije.
— Htio bih znati istinu, jer će moj brod dovde teturati kao debela
krmača, a spremnice će mu biti krcate svilom. Još nikad nije odjednom poslano
toliko svile! Imam jedan od najvećih brodova na svijetu, ali pratnje nemam, pa
ako nas na moru uhvati i jedna jedina neprijateljska fregata, ili onaj nizozemski
gad Erasmus, bili bismo im prepušteni na milost i nemilost. Bez po muke bi me
prisilili da skinem carsku zastavu Portugala. Bolje bi bilo da Ingeles ne isplovi
na svom brodu, s topovima, topnicima i nabojem.
— E vero, e solamente vero — prošapće Dell' Aqua.
Ferriera iskapi vino.
— Kad će poslati Blackthornea na Izu?
— Toranaga nije rekao — odvrati Alvito. — Imam dojam, bit će
skoro.
— Danas?
— Ne znam. Do četiri dana sastaju se regenti. To će vjerojatno biti
nakon toga.
— Ne smiješ se petljati u Blackthornea! — turobno će Dell’ Aqua. —
Ni u Toranagu!
Ferriera ustane.
— Idem na svoj brod. Hoćete li vas dvojica s nama večerati? U suton?
Imamo dobra kopuna, goveđi but, madersko vino, čak i svjež kruh.
— Hvala, vrlo si dobrostiv! — Dell’ Aqua se malko ozari. — Da,
dobra hrana divno bi nam došla. Vrlo si dobrostiv!
— Javit ću vam čim nešto doznam od Toranage, zapovjedniče! — reče
Alvito.
— Hvala.
Kad je Ferriera otišao, i kad se vizitator osvjedočio da njega i Alvita nitko
ne može prisluškivati, tjeskobno je zapitao:
— Martine, što je još rekao Toranaga?
— Traži pismeno objašnjenje nezgode u vezi s krijumčarenjem
mušketa i onog zahtjeva za konkvistadorima.
— Mamma mia...
— Toranaga je bio prijazan, dapače, uljudan, ali... No, još nikad ga
nisam takva vidio.
 — Što je kazao?
— ‘Cukku-sane, čujem da je bivši glavar vašeg kršćanskog reda, pater
da Cunha, srpnja mjeseca 1588. po vašem računanju vremena, pisao
guvernerima u Makao, Goi, kao i španjolskom potkralju u Manili, donu Sisco y
Viveri i zatražio invaziju stotina španjolskih vojnika-mušketira, kako bi podržali
pobunu nekih kršćanskih daimja koje je glavni kršćanski svećenik pokušavao
nahuškati protiv njihova zakonitog gospodara, mog pokojnog gospodina Taika.
Kako su se ti daimji zvali? Je li istina da nije poslan nijedan vojnik, ali su zato u
Nagasaki pod vašim kršćanskim pečatom, a iz Makaa, prokrijumčareni mnogi
mušketi? Je li istina da je pater-div potajno zaplijenio te muškete kad je po drugi
put došao u Japan, kao ambasador Goe, u ožujku ili travnju 1590. godine prema
vašem računanju, pa ih potajno prokrijumčario iz Nagasakija na portugalskom
brodu Santa Cruz natrag u Makao?’ — Alvito obrisa znoj s dlanova.
— Je li rekao nešto više?
— Ništa bitnog, uzoritosti. Nisam imao prilike da mu objašnjavam jer
me smjesta otpustio. Bijaše to uljudno otpuštanje, ali ipak otpuštanje.
— Otkud obavijesti tom prokletom Englezu?
— O, kad bih znao.
— Ti datumi i imena. Ne griješiš? Zaista ih je tako naveo?
— Ne varam se, uzoritosti. Imena su bila napisana na papiru. Pokazao
mi ga je.
— Blackthorneov rukopis?
— Ne, imena su bila pisana fonetski na japanskom pismu hiragana.
— Moramo otkriti tko Toranagi prevodi. Zacijelo neki jako dobar
prevodilac. Sigurno nitko od naših? Ne može biti fra Manuel, ili može? —
ogorčeno zapita, spomenuvši pokršteno ime Masamanu Dira. Diro, sin
kršćanina-samuraja, od djetinjstva se odgajao kod isusovaca, a budući da je bio
inteligentan i pobožan, izabrali su ga za sjemenište da postane potpun svećenik s
četiri zavjeta, što još nije postigao nijedan Japanac. Diro je dvadeset godina bio
u Družbi, a onda je, nevjerojatno, otišao prije zaređenja i sad je bio žestok
protivnik crkve.
— Ne. Manuel je još na otoku Kiušuu, neka gori u paklu vječno! Još je
žestok Toranagin neprijatelj. Ne bi mu on pomagao! Srećom nikad nije bio
upućen u političke tajne. Prevodila je gospa Marija — reče Alvito navodeći
kršteno ime Toda Marike.
— To je rekao Toranaga?
— Ne, uzoritosti, ali slučajno znam da je pošla u zamak, a vidjeli su je
s Ingelesom.
— Sigurno?
— Naša je obavijest potpuno točna.
— Dobro — reče Dell’ Aqua. — Možda nam Bog pomaže na svoj
nesaglediv način. Odmah je pozovi!
— Već sam je vidio. Pobrinuo sam se da je slučajno sretnem. Bila je
divna kao uvijek, smjerna, pobožna kao uvijek, ali prije nego što sam imao
priliku da je zapitam, naglasila je: ‘Naravno, carstvo je vrlo tajnovita zemlja,
pater, i po običaju neke stvari moraju ostati velikom tajnom. Je li tako u
Portugalu, i u Družbi Isusovoj?’
— Ti si joj ispovjednik.
— Jesam, ali ona neće ništa reći.
— Zašto?
— Očevidno su je upozorili i zabranili da govori o onom što se
dogodilo i o onom što je rečeno. Odviše ih dobro poznajem. Tu je Toranagin
utjecaj zacijelo veći od našega.
— Zar je njezina vjera tako slaba? Zar smo je tako neumjesno obučili?
Sigurno da ne! Ona je najpobožnija i najbolja kršćanka od svih žena koje sam
upoznao. Jednog će dana postati časna, možda prva Japanka opatica.
— Da. Ali sada ona neće ništa reći.
— Crkva je u pogibelji. Ovo je važno, možda isuviše važno — reče
Dell’ Aqua. — Ona će to zacijelo razumjeti. Previše je inteligentna, a da to ne bi
shvatila.
— Molim vas, nemojte joj tako iskušavati vjeru. Moramo izgubiti!
Ona me upozorila. Rekla je to tako jasno, kao da je napisano.
— Možda bi je bilo dobro iskušati. Za njezin spas.
— Na vama je da to naredite ili da ne naredite. No, bojim se da ona
mora poslušati Toranagu, uzoritosti, a ne nas.
— Razmislit ću o Mariji, da! — reče Dell’ Aqua. Odluta pogledom do
vatre. Ubijala ga je težina njegove dužnosti. Jadna Marija! Onaj kleti heretik!
Kako da izbjegnemo stupicu? Kako da prikrijemo istinu o mušketima? Kako je
pater poglavar i viceprovincijal poput da Cunhe, koji je bio tako dobro
uvježban, tako iskusan, sa sedam godina praktičnog znanja o Makau i Japanu...
kako je mogao počiniti onako gnusnu grešku?
— Kako? — zapitao je vatru. Mogu dati odgovor, pomisli. Previše je
lako. Čovjek se zastraši ili zaboravi na slavu Božju ili postane ohol, bahat ili
skamenjen. A tko i ne bi u takvim uvjetima? Taiko ga je u zalazak sunca
blagonaklono primio. Trijumfalan sastanak, raskošan i ceremonijalan, gotovo
kao djelo skrušenja Taika koji je očevidno bio pred obraćenjem. A usred te noći
probudiše ga zato jer su Taikovi ‘Ukazi o izgonu’ nalagali da svi vjerski redovi
u roku od dvadeset dana moraju napustiti Japan, pod prijetnjom smrtne kazne, i
da se nikada ne smiju vratiti. I, što je još gore, da je svim japanskim
obraćenicima u cijeloj zemlji naređeno da se odmah odreknu vjere, ili će i njih
smjesta izagnati ili kazniti smrću.
Poglavar je u očaju divljački savjetovao kršćanskim daimjima s otoka
Kiušu, među njima Onošiju, Misakiju, Kijami i Harimi Nagasaškom, neka se
pobune da spase crkvu i bjesomučno je pozivao konkvistadore da pojačaju
pobunu.
Vatra je pucketala i plesala na željeznim vratašcima. Da, živa istina,
pomisli Dell’ Aqua. O, da sam samo znao! Da se da Cunha prethodno
savjetovao sa mnom! No, kako je i mogao? Šest mjeseci pismo putuje u Gou,
još šest mjeseci putuje natrag, a da Cunha je smjesta pisao, ali bio je poglavar
prepušten samom sebi i morao se odmah uhvatiti ukoštac s katastrofom.
Iako je Dell’ Aqua isplovio čim je primio pismo, sa na brzu ruku
napisanim vjerodostojnicama kao ambasador potkralja u Goi, nakon niza
mjeseci stigao je u Makao samo zato da dozna da je da Cunha mrtav, a njemu i
svim očima pod prijetnjom smrti zabranjen ulaz u Japan.
No, mušketi su već krenuli.
A nakon deset tjedana stiže vijest da crkva u Japanu nije slomljena i da
Taiko neće primijeniti svoje nove zakone. Spaljeno je samo pedesetak crkava.
Ubijen je samo Takajama. A pročulo se i to: iako zakoni službeno ostaju na
snazi, Taiko je sad pripreman da dopusti neka stvari budu kao prije, samo neka
oci budu diskretniji u obraćenjima. Njihovi obraćenici neka budu manje
nametljivi i neka se lijepo ponašaju. Vjernici više ne smiju vjeru gorljivo i javno
iskazivati a fanatici neka više ne pale budističke crkve.
A kad se činilo da je mukama kraj, Dell’ Aqua se sjetio da su prije mnogo
tjedana mušketi isplovili uz pečat patera superiora da Cunhe, te da se još nalaze
u isusovačkim skladištima u Nagasakiju.
Uslijediše teški tjedni dok nisu potajno prokrijumčarili muškete natrag u
Makao. Da, ovaj put s mojim pečatom, prisjeti se Dell’ Aqua koji se nadao da je
tajna zauvijek pokopana. No, te tajne nikada čovjeka ne ostavljaju na miru, pa
ma koliko on to želio i molio se.
Koliko zna heretik?
Preko sat vremena njegova je uzoritost nepokretno sjedila u visokom
kožnatom naslonjaču i buljila u vatru, a da ništa nije vidjela. Alvito je strpljivo
čekao pored police s knjigama, s rukama u krilu. Sunčevo svjetlo se micalo i
poigravalo po srebrnom raspelu na zidu iza patera-vizitatora. Na pobočnom je
zidu visjelo malo ulje venecijanskog slikara Tiziana koje je Dell’ Aqua u
mladosti kupio u Padovi kamo ga je otac poslao da studira pravo. Drugi zid bio
je krcat njegovim biblijama i knjigama, na latinskom, portugalskom,
talijanskom i španjolskom. A iz vlastite pokretne tiskare Družbe u Nagasakiju
koju je on naručio i prije deset godina uz onolike troškove dovezao iz Goe, dvije
police japanskih knjiga i pamfleta. Pobožne knjige i svakojaki katekizmi koje su
mukotrpnim radom isusovci preveli na japanski. Djela prevedena s japanskog na
latinski, kako bi japanskim bogoslovima pomogli da nauče latinski. I
naposljetku dvije neprocjenjive knjižice: prva portugalsko-japanska gramatika,
životno djelo patera Sancha Alvareza, tiskana prije šest godina, i popratni,
nevjerojatni, portugalsko-latinsko-japanski rječnik, tiskan lani na latinici i na
pismu hiragana. Započet je po njegovoj naredbi prije dvadeset godina, prvi
rječnik japanskih riječi.
Pater Alvito uzme knjigu i s ljubavlju je pomiluje. Znao je da je to
jedinstveno umjetničko djelo. Već osamnaest godina on sastavlja takvo djelo, a
još ni izdaleka nije završeno. No, njegov je rječnik trebao imati dodatna
objašnjenja i bio bi mnogo podrobniji. Gotovo neka vrst uvoda u Japan i u
Japance, a bez taštine je znao, ako uspije završiti, bit će to remek-djelo u
usporedbi s rječnikom patera Alvareza, a ako mu ime ikad budu zapamtili, bit će
to zbog te knjige i zbog patera-vizitatora, jedinog oca koga je ikada upoznao.
— Želiš li otići iz Portugala, sinko, i stupiti u službu Božju?
— zapitao ga je divovski isusovac prvog dana kad ga je sreo.
— O, da, molim vas, oče — odvratio je i očajnički se, čeznutljivo,
izvinuo prema njemu.
— Koliko ti je godina, sinko?
— Ne znam, pater. Možda deset-jedanaest, ali znam čitati i pisati,
naučio me svećenik, a sam sam, bez igdje ikoga, nikome ne pripadam. Nisam
ničiji!
Dell’ Aqua ga je odveo u Gou, a odatle u Nagasaki, gdje je stupio u
sjemenište Družbe Isusove, kao najmlađi Evropljanin u Aziji. Konačno je
nekom pripadao. Onda je došlo čudo! Dar jezika i povjerljiv položaj tumača i
trgovačkog savjetnika, najprije kod Harime Tadaa, daimja lena Hizen na otoku
Kiušuu gdje se nalazi Nagasaki, a onda, tokom vremena, i kod samoga Taika.
Zaredio se, a kasnije stekao i povlasticu četvrtog zavjeta. Bijaše to poseban
zavjet, iznad i povrh običnih zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti, a davali
su ga samo probranim isusovcima. Zavjet poslušnosti osobno papi, da će biti
njegovo osobno oruđe za djelo Božje, da će ići onamo kamo papa osobno naredi
i da će učiniti ono što on osobno želi, da će — po zamisli osnivača Družbe,
baskijskog vojnika Lojole — postati odabranik, jedan od pripadnika Regimini
militantis ecclesiae, jedan od zavjetnika posebnih povjerljivih vojnika Božjih za
Njegova izabranoga generala na zemlji, namjesnika Kristova.
Imao sam veliku sreću, pomisli Alvito. O Bože, pomozi mi da
pomognem!
Konačno Dell’ Aqua ustane, protegne se i priđe prozoru. Iskrilo je sunce
na pozlaćenim crijepovima visoke središnje kule u zamku, a jednostavna
elegancija zdanja bijaše u suštoj opreci s masivnom snagom kule. Toranj zla,
pomislio je on. Koliko će se tamo uzdizati i sve nas na to podsjećati? Zar je
prošlo samo petnaest...? Ne, prije sedamnaest godina Taiko je četiri stotine
tisuća ljudi postavio da grade i zemlju kopaju, a krv cijedio iz cijele zemlje da
plati ovo, svoj spomenik, a onda je u dvije kratke godine bio završen zamak
Osake. Nevjerojatan čovjek! Nevjerojatan narod! Da. I eno ga, neuništiv stoji!
Osim od prsta Božjeg. Može ga sravniti za tren, ako zaželi. O Bože, pomozi mi
da činim volju Tvoju!
— Pa, Martine, kao da imamo posla. — Dell’ Aqua počne ići gore-
dolje, a glas mu sad bijaše čvrst kao i korak. — Što se tiče engleskog pilota, ako
ga ne zaštitimo, poginut će, pa se izlažemo Toranaginoj nesklonosti. Uspijemo
li ga zaštititi, uskoro će sam sebe pokopati. No, smijemo li čekati? Njegova
prisutnost za nas je prijetnja, a ne znamo koliko nam on još štete može nanijeti
prije tog sretnog dana. Ili možemo Toranagi pomoći da ga ukloni. Ili ga,
naposljetku, možemo obratiti.
Alvito zatrepće očima.
— Zašto?
— Inteligentan je, vrlo dobro poznaje katolicizam. Zar Englezi nisu
uglavnom u srcu katolici? Odgovor je ‘da’, ako su im kralj ili kraljica katolici, a
‘ne’, ako su im kralj ili kraljica protestanti. Englezi ne mare za vjeru.
Trenutačno su fanatično protiv nas, ali nije li to zbog Armade? Možda bismo
mogli obratiti Blackthornea. Bilo bi to izvrsno rješenje, za slavu Božju, a
njegovu heretsku dušu spasili bismo od propasti u koju svakako srlja. Zatim
Toranaga. Dat ćemo mu karte koje traži, objasnit ćemo mu ‘interesne sfere’. Pa
zar zapravo demarkacione linije nisu baš tome služile, da odvoje utjecajna
područja Portugalaca i naših španjolskih prijatelja? Si, e vero! Što se tiče ostalih
važnih pitanja, reci mu da ću biti počašćen da mu pripremim odgovore, a dat ću
mu ih čim prije. Budući da moram provjeriti stvari u Makau, bi li nam on
udijelio razuman rok? A u istom dahu mu kaži da ga s radošću obaviještavaš da
će Crni brod isploviti tri tjedna prije vremena, s najvećim teretom svile i zlata
svih vremena, a da će sve naše doznake robe i naš dio tereta i... — Načas
razmisli: — I bar trideset posto cjelokupnog tereta biti prodani preko agenta
kojeg postavi Toranaga!
— Uzoritosti, zapovjedniku ekspedicije neće biti milo da ranije
isplovi, a neće mu se svidjeti...
— Zadužen si da Ferrieri nabaviš od Toranage lučke isprave, smjesta.
Odmah mu odnesi moj odgovor. Neka ga zabljesne naša brzina. Nije li to jedna
od stvari kojima se on divi? Ako hitno dobije lučke isprave, Ferriera će nam
učiniti sitan ustupak pa ranije doploviti. A što se agenta tiče, zapovjedniku
ekspedicije je svejedno, jedan ili drugi domorodac. Ionako će dobiti svoj
postotak.
— No, obično agentsku proviziju uzajamno dijele gospodari Onoši,
Kijama i Harima. Ne znam hoće li se on složiti.
— Onda riješi problem. Toranaga će nam za taj ustupak udijeliti
odgodu. Jedini ustupci koji su mu potrebni zovu se vlast, utjecaj, novac. Što mu
možemo dati? Ne možemo mu izručiti kršćanske daimje. Mi...
— Pa ipak ... — uzvrati Alvito.
— Pa i da možemo, još ne znam da li bismo trebali ili hoćemo li.
Onoši i Kijama zakleti su neprijatelji, ali udružili su se protiv Toranage jer su
uvjereni da će on iskorijeniti crkvu i njih, ako ikad zavlada Vijećem.
— Toranaga će podržati crkvu. Naš pravi neprijatelj je Išido.
— Ne dijelim tvoje pouzdanje, Martine. Ne smijemo zaboraviti da
Onoši i Kijama, zato što su kršćani, imaju na desetke tisuća isključivo
kršćanskih sljedbenika. Njih ne smijemo uvrijediti! Toranagi možemo jedino
dati trgovački ustupak. Lud je za trgovinom, ali nikad nije uspio osobno u njoj
sudjelovati. Stoga bi ustupak što sam ga predložio mogao njega dovesti u napast
da nam dade odgodu koju bismo možda mogli produljiti u stalnu. Znaš kako
Japanci vole takva rješenja: prijeteći uzdignut veliki štap, a obje strane prave se
da on ne postoji, e?
— Smatram da je politički nerazborito da se gospodari Onoši i Kijama
u ovo doba dignu na Toranagu. Morali bi se držati stare izreke da drže otvorenu
odstupnicu, zar ne? Natuknuo bih im da je to što Toranagi nudimo dvadeset pet
posto — tako će svatko dobiti jednako, Onoši, Kijama, Harima i Toranaga —
malen ustupak, kako bismo ublažili njihovo privremeno istupanje uz Išida, a
protiv njega.
— Onda će Išido izgubiti povjerenje u njih, a kad za to dozna, još će
nas više zamrziti.
— Išido nas i sad neizrecivo mrzi. Išido im nimalo više ne vjeruje
nego oni njemu, a još ne znamo zašto su stali na njegovu stranu. Uz Onošijev i
Kijamin pristanak mogli bismo prijedlog svečano iznijeti kao da je to tek naša
zamisao da sačuvamo nepristranost između Išida i Toranage. Mogli bismo
potajno obavijestiti Toranagu o njihovoj velikodušnosti.
Dell' Aqua je razmatrao prednosti i mane tog nauma.
— Izvrsno — naposljetku je rekao. — Ostvari to. A sad prijeđimo na
heretika. Danas daj Toranagi njegove roteirose. Smjesta idi Toranagi. Reci mu
da su nam potajno poslali roteirose.
— Kako da mu objasnim zašto mu ih nismo odmah predali?
— Nemoj. Reci istinu. Donio ih je Rodrigues, ali ni ja ni ti nismo
shvatili da se nestali roteirosi nalaze u zapečaćenom smotuljku. Dva dana ga
nismo otvarali. Uistinu smo na to zaboravili u uzbuđenju oko heretika. Roteirosi
dokazuju da je Blackthorne gusar, lupež i izdajica. Njegove riječi dokrajčit će
ga jednom zauvijek, što je svakako božanska pravda. Toranagi reci istinu, da ih
je Mura dao pateru Sebastiju, kao što je i bilo, a pater ih je poslao nama, jer je
znao da ćemo mi znati što ćemo s njima. To pere Muru, patera Sebastija i sve.
Golubom-pismonošom morali bismo Muri javiti što je učinjeno. Toranaga će
svakako shvatiti da su nam njegovi interesi bili preči nego Jabuovi. Zna li on da
se Jabu nagodio s Išidom?
— Svakako, uzoritosti, ali govorka se da su sad Toranaga i Jabu
prijatelji.
— Ja ne bih vjerovao tom sotoninom nakotu!
— Toranaga mu sigurno ne vjeruje, kao što se ni Jabu nije iskreno
njemu obavezao.
Odjednom ih prene izvanjska prepirka. Otvore se vrata, a u sobu stupi
bosonog, zakukuljen redovnik i snažno odgurne patera Soldija.
— Blagoslovio vas Isus Krist — reče glasom hrapavim od
neprijateljstva. — I oprostio vam grijehe vaše.
— Fra Perez, što ovdje radite? — plane Dell’ Aqua.
— Vratio sam se u ovu zemlju, leglo nečistoće, da opet objavljujem
poganima riječ Božju.
 — ‘Ukaz’ vam zabranjuje da se vratite, uz kaznu neposredne smrti,
zato što ste poticali nered. Čudom ste izbjegli mučeništvo u Nagasakiju i bilo
vam je naređeno da...
— Bila je to volja Božja, a prljavi poganski ‘Ukaz’ pokojnog manijaka
mene se ne tiče — reče redovnik, onizak mršav Španjolac, duge raščupane kose.
— Ovdje sam da nastavim djelo Božje. — Svrne pogled na patera Alvita. —
Kako trgovina, pater?
— Srećom za Španjolsku, jako dobro — ledeno odvrati Alvito.
— Ja ne provodim vrijeme u blagajni, pater, nego sa stadom svojim.
— Pohvalno — resko će Dell’Aqua. — No, provodite ga tamo gdje je
naredio papa, izvan Japana. Ovo je naše isključivo područje. Osim toga, ovo je
portugalski, a ne španjolski teritorij. Moram li vas podsjećati na to da su tri pape
naredili da svi redovi odu iz Japana osim nas? To je naredio i kralj Filip.
— Štedite riječi, uzoritosti. Djelo Božje nadvladava zemaljske
naredbe. Vratio sam se! Rastvorit ću vrata crkava i zazivati mnoštva neka
ustanu protiv pogana.
— Koliko vas puta moram opominjati? U Japanu se ne možete
ponašati kao u protektoratu Inka, punom divljaka iz prašume, koji nemaju
povijesti niti kulture. Zabranjujem vam da propovijedate i ostajem pri tome da
slušate sveta papina naređenja.
— Mi ćemo obratiti pogane! Slušajte, uzoritosti, još stotinu moje braće
čeka brodove u Manili, pa će doći ovamo. Sve sami dobri Španjolci. A i mnogo
naših slavnih konkvistadora, da nas zaštite ako ustreba. Otvoreno ćemo
propovijedati i otvoreno ćemo nositi svoje halje, a nećemo šetati u
idolopokloničkim svilenim košuljama kao isusovci!
— Ne smijete uzrujavati vlasti, ili ćete majku crkvu pretvoriti u prah i
pepeo!
— U lice vam kažem, vraćamo se u Japan i u Japanu ćemo ostati.
Propovijedat ćemo riječ Božju usprkos vama, usprkos svakom prelatu, biskupu,
kralju, pa i papi; za slavu Božju! — Redovnik za sobom zalupi vratima.
Zajapuren od bijesa Dell’ Aqua nalije čašu madeire. Malo vina prelije se
po uglačanoj površini njegova stola.
— Sve će nas uništiti ovi Španjolci. — Dell’ Aqua je polako pio,
nastojeći se umiriti. Naposljetku reče: — Martine, pošalji neke naše ljude neka
motre na njega! I smjesta opomeni Kijamu i Onošija. Nemamo pojma što se sve
može dogoditi ako se onaj glupan bude javno razmetao!
— Da, uzoritosti. — Alvito je oklijevao na vratima. — Najprije
Blackthorne, a sad i Perez. Malo prevelika slučajnost. Možda su Španjolci u
Manili znali za Blackthornea, pa su ga ovamo pustili samo zato da nam
zagorčuje život!
— Možda, ali zacijelo nisu! — Dell’ Aqua iskapi čašu i pažljivo je
spusti. — U svakom slučaju, uz pomoć Božju i uz dužnu marljivost, nijednom
od njih neće biti dopušteno da naškode majci crkvi, pa kud puklo da puklo!
 DVADESETO POGLAVLJE

— Neka budem doboga prokleti Španjolac ako ovo nije život!

Blackthorne je serafinski blaženo ležao potrbuške na debelim futonima,
djelomično ogrnut pamučnim kimonom. Rukama je podbočio glavu. Djevojka
mu je prelazila rukama preko leđa. Povremeno bi mu trljala mišiće, milovala mu
kožu i dušu, tako da mu je gotovo dolazilo da od zadovoljstva zaprede. Druga
djevojka točila je sake u sićušnu porculansku šalicu, dok je treća čekala u
rezervi i držala lakirani pladanj, a na njemu bambusovu košaru punu hrskave
pržene ribe, na portugalski način, još jednu pljosku sakea i štapiće za jelo.
— Nan desu ka, Anđin-san? (Što je, vrijedni pilote, što ste rekli?)
— Ne znam se izraziti na Nihon-go, Rako-san. — Nasmiješio se
djevojci koja je nudila sake. Uperio je prst u šalicu. — Kako se ovo zove?
Namae ka?
— Sabazuki! — Triput je to rekla, a on ponovi. Tad ga druga djevojka,
Asa, ponudi ribom, a on odmahne glavom. — Ije, domo. — Nije znao kako bi
rekao ‘Sad sam sit’, pa je pokušao objasniti ‘Sad ne gladan’.
— Ah! Ima hara hette va oranu — objasni Asa ispravljajući ga.
Nekoliko je puta ponovio rečenicu i sve su se smijale njegovu izgovoru, ali
najzad je ipak uspio. Nikad neću naučiti ovaj jezik, pomisli. Nema veze sa
zvukovima u engleskom, pa niti s latinskim i portugalskim.
— Anđin-san? — Asa mu opet ponudi pladanj.
Odmahnuo je glavom i ozbiljno stavio ruku na želudac, ali primi sake i
iskapi. Sono, koja mu je masirala leđa, zastane, a on joj uze ruku, stavi je na
svoju šiju i pravio se da mumlja od užitka. Odmah je razumjela i nastavila ga
masirati.
Kad god bi ispraznio šalicu, odmah bi je napunile. Bolje polagano,
pomislio je. Ovo je treća boca, a već i u nožnim prstima osjećam toplinu.
Tri djevojke, Asa, Sono i Rako, stigoše u zoru. Donijele su ‘ča’. Fra
Domingo kazao mu je da ga Kinezi katkad zovu t’ee, narodno piće Kine i
Japana. Nemirno je spavao nakon susreta s ubojicom, ali vrelo pikantno piće
počelo ga je oporavljati. Donijele su i omotane vruće ubrusiće, lagano
namirisane. Kako nije znao što će s njima, glavna djevojka, Rako, pokaza mu
kako da njima briše lice i ruke.
Onda su ga, s njegova četiri samuraja-tjelohranitelja, otpratile u saunu na
kraju ovog dijela zamka i predale ga u ruke voditeljima saune. Četiri stražara
stoički su se preznojavali dok su njega okupali, podrezali mu bradu, oprali mu
kosu i izmasirali ga.
Zatim se osjećao čudotvorno oporavljen. Dali su mu nov pamučni kimono
do koljena, čiste tabi-čarape, a djevojke su ga opet čekale. Povele su ga u drugu
sobu gdje su se nalazile Kiri i Mariko. Mariko reče da je gospodar Toranaga
odlučio poslati Anđin-sana u jednu od svojih pokrajina tokom slijedećih dana.
Na oporavak. I da je gospodar Toranaga njime jako zadovoljan i da nije
potrebno da on brine za nešto jer sad se za njega osobno brine gospodar
Toranaga. Bi li Anđin-san počeo pripremati i karte uz pomoć pomagala koje će
mu ona dati? Uskoro će se ponovno sastati s gospodarom, a gospodar je obećao
da će ona uskoro biti raspoloživa da odgovara na svako pitanje Anđin-sana.
Gospodar Toranaga žarko želi da Blackthorne uči o Japancima, kao što i sam
žarko hoće učiti o vanjskom svijetu, plovidbi i pomorskim putovima. Tad
Blackthornea sprovedu liječniku. Za razliku od samuraja, liječnici su imali
kratko podšišano tjeme bez repa.
Blackthorne je liječnike mrzio. I bojao se njih, ali ovaj bijaše drukčiji,
blag i nevjerojatno čist. Evropski liječnici pretežno bijahu brijači, neotesani,
ušljivi i prljavi kao sav ostali svijet. Ovaj je liječnik brižno pipkao, uljudno
zurio, držao Blackthorneov ručni zglob da mu napipa bilo, gledao mu u oči, usta
i uši, nježno ga lupkao po leđima, koljenima i tabanima, a njegov dodir i držanje
su ga smirivali. Evropski liječnik samo bi čovjeku zavirio u jezik i zapitao:
‘Gdje boli’?, pustio bi krv, kako bi odstranio nečistu krv i dao jako sredstvo za
čišćenje, kako bi pročistio utrobu.
Blackthorne je mrzio da mu puštaju krv i daju sredstva za čišćenje, a
svaki put mu nakon toga bijaše gore nego prije. No, ovaj liječnik nije imao
skalpele ni pliticu za hvatanje krvi, niti kužni zapah kemikalija što je obično
liječnike okružavao, pa mu se srce usporilo i malko se opustio.
Liječnikovi prsti ispitljivo dirnu brazgotine na njegovom bedru.
Blackthorne je oponašao puščani hitac, jer mu je tu prije mnogo godina prošlo
tane iz muškete. Liječnik reče: ‘Ah, so desu!’i kimne glavom. Još je duboko, ali
bezbolno pipkao preko njegovih slabina i želuca. Naposljetku se obratio Raki, a
ona kimne glavom, nakloni se te mu zahvali.
— Iči ban? — zapita Blackthorne, pitajući je li zdrav.
— Haj, Anđin-san.
— Honto ka?
— Honto.
Što je honto (istina) korisna riječ! Da, istina je, pomisli Blackthorne.
— Domo, doktor-san.
— Do itašimašite — reče liječnik i nakloni se. (Nema na čemu.)
Blackthorne mu uzvrati naklon. Djevojke ga odvedu, i tek kad je ležao na
futonima, olabavivši pamučni kimono, dok ga je Sono milovala po leđima,
sjetio se da je kod liječnika bio gol, pred djevojkama i samurajima, a da to nije
zapazio, niti osjećao stid.
— Nan desu ka, Anđin-san? — zapita Rako. (Što je, uvaženi pilote?)
Zašto se smiješ? Njezini bijeli zubi iskrili su se, a obrve je počupala i iscrtala u
obliku polumjeseca. Tamnu kosu visoko je digla na tjeme, a ružičasti kimono
privezala je sivo-zelenim obijem.
— Zato što sam sretan, Rako-san. No, kako da ti kažem? Kako da ti
kažem da sam se smijao zato što sam sretan i po prvi put otkako sam otišao od
kuće, pao mi je teret sa srca. Zato što se divno osjećam u leđima, sav se osjećam
divno. Zato što sam stekao naklonost Toranage-same, zato što sam trostruku
bočnu paljbu sasuo na od Boga proklete isusovce, a još šest u kozičave
Portugalce! — Tad skoči, čvrsto veže kimono i zapleše bezbrižan mornarski
‘hornpipe’, pjevajući pomorsku pjesmicu radi ritma.
Rako i ostale se zabulje. Kliznu šodi-vrata pa se i stražari samuraji isto
tako izbeče. Blackthorne je plesao i snažno pjevao, sve dok se više nije mogao
suzdržati, a onda prasne u smijeh i klone. Djevojke su pljeskale, a Rako ga
pokuša oponašati, ali u tome propadne jer ju je sputavao široki kimono. Ostale
ustanu pa ga nagovore da im pokaže korake te on pokuša. Tri djevojke stale su u
red i gledale mu u noge, nadigle su kimono. Nisu uspjele i doskora su sve
ćaskale, hihotale i hladile se lepezom.
Odjednom čuvari postaše svečani i duboko se naklone. Toranaga stajaše
na pragu, uz bok mu Mariko i Kiri i njegovi vječno prisutni samuraji-
tjelohranitelji. Sve djevojke kleknu, spuste dlanove na pod i naklone se, ali
osmijeh im nije nestao s lica, niti je na njima više bilo straha. I Blackthorne se
uljudno nakloni, ali ne tako nisko kao žene.
— Konniči va, Toranaga-sama — reče Blackthorne.
— Konniči va, Anđin-san — odvrati Toranaga. Tad postavi pitanje.
— Gospodar pita što radite, senhor? — prevede Mariko.
— Običan ples, Mariko-san — odvrati Blackthorne koji se blesavo
osjećao. — Zove se hornpipe, to je mornarski ples, a istodobno pjevamo
pomorske pjesmice. Bio sam radostan, možda zbog sakea. Oprostite, nadam se
da nisam smetao Toranaga-sami. — Prevela je.
— Gospodar kaže da želi vidjeti ples i poslušati pjesmu.
— Sada?
— Jasno, sada.
Toranaga odmah sjedne prekriživši noge, a njegov maleni dvor proširi se
uokrug po sobi. Iščekujući su gledali Blackthornea.
Evo ti, glupane, korio se Blackthorne, to se događa kad se ne znaš
obuzdati. Sad moraš nastupiti, a znaš da nemaš sluha, a plešeš nespretno.
Uza sve to čvrsto priveže kimono i vatreno započne. Okretao se, bacakao
nogama, uvijao, skakutao, a glas mu se pomamno orio.
Zavlada tajac.
— Gospodar kaže da u cijelom životu nije vidio nešto slično.
— Arigato goziemašita! — reče Blackthorne. Djelomice se znojio od
napora, a djelomice od zbunjenosti. Tada Toranaga odloži mačeve, zadigne
kimono o pojas i stane uza njega.
— Gospodar Toranaga otplesat će vaš ples — reče Mariko.
— Što?
— Moli vas da ga naučite!
I Blackthorne započne. Pokazao je osnovne korake pa ponavljao i
ponavljao. Toranaga je brzo naučio. Blackthorne je bio nemalo zadivljen
spretnošću tog trbušastog sredovječnog muškarca široke stražnjice.
 Onda Blackthorne zapjeva i zapleše, a Toranaga mu se pridruži, isprva
nesigurno, uz klicanje svih promatrača. Zatim Toranaga zbaci kimono, sklopi
ruke i isto tako vatreno zapleše uz Blackthornea, koji zbaci kimono, glasnije
zapjeva i udari tempo, gotovo poražen svojim smiješnim postupkom, ali sad ga
je ponijelo oduševljenje. Naposljetku Blackthorne poskoči, pa korak u stranu,
cupne i zastane. Pljesne rukama i nakloni se Toranagi, a svi zaplješću gospodaru
koji je bio vrlo dobre volje.
Toranaga sjedne posred sobe. Lagano je disao. Rako odmah pohrli da ga
ohladi lepezom, a ostale mu otrče po kimono. No, Toranaga gurne svoj kimono
Blackthorneu, a umjesto svoga uze njegov obični kimono.
— Gospodar kaže da će ga veseliti — reče Mariko — ako prihvatite
ovaj dar. — Nadoveže: — Ovdje se smatra velikom čašću kad netko od svog
suverena dobije kimono, pa bio i jako iznošen.
— Arigato goziemašita, Toranaga-sama! — Blackthorne se duboko
naklonio i kazao Mariki: — Da, shvaćam koju mi čast udjeljuje, Mariko-san.
Molim vas, zahvalite gospodaru Toranagi onim svečanim riječima koje ja, na
žalost, još ne znam. I recite mu da ću kimono brižno čuvati. A još više me
počastio kad je sa mnom otplesao moj ples.
Toranaga je bio još zadovoljniji.
Kiri i sluškinje su smjerno pomogle Blackthorneu da navuče kimono
njihova gospodara i nauče ga kako da veže pojas. Kimono bijaše od smeđe svile
s pet grimiznih kruna, a pojas od bijele svile.
— Gospodar Toranaga kaže da mu se ples jako svidio. Možda vam
jednoga dana pokaže i neki naš ples. Želi da što prije naučite govoriti japanski.
— I ja bih to htio! — No, još više bih želio, pomisli Blackthorne, da
budem u svojoj odjeći, da jedem svoju hranu, u svojoj kabini, na svom brodu, sa
spremnim topovima, s pištoljima za pojasom, dok se krmena paluba naginje pod
težinom jedrilja. — Biste li zapitali gospodara Toranagu kad će mi vratiti moj
brod?
— Senhor?
— Moj brod, senhora. Molim vas, zapitajte ga kad ću dobiti natrag
svoj brod. A i posadu! Odnijeli su sav brodski teret. U riznici bijaše dvadeset
tisuća španjolskih srebrnjaka! On će zacijelo shvatiti da smo mi trgovci. Iako
cijenimo njegovu gostoljubivost, željeli bismo trgovati robom koju smo dovezli,
pa se vratiti kući. Vratili bismo se kući za gotovo osamnaest mjeseci.
— Gospodar kaže da nema razloga da brinete. Sve će biti obavljeno
što je moguće prije. Najprije morate postati snažni i zdravi. U suton ćete otići.
— Senhora?
— Gospodar Toranaga kaže da idete u suton, senhor. Zar sam
pogrešno kazala?
— Ne, ne, ni govora, Mariko-san. No, prije otprilike jedan sat rekli ste
mi da ću otići za nekoliko dana.
— Da, ali sad je rekao da ćete otići danas navečer.
 Sve je prevela Toranagi koji na to još nešto nadoveže.
— Gospodar kaže da je za vas bolje i zgodnije da navečer otputujete.
Ne morate se brinuti, Anđin-sane, on osobno na vas pazi. Poslat će u Jedo gospu
Kiricubo da pripremi sve za njegov povratak. Ići ćete s njom.
— Molim vas, zahvalite mu u moje ime. Je li moguće...? Smijem li
pitati može li osloboditi fra Dominga? On je važan izvor znanja. — Prevela je.
— Gospodar žali, ali čovjek je mrtav. Poslao je po njega odmah jučer
kad ste ga zamolili, ali već je bio mrtav.
— Kako je umro? — ojađeno će Blackthorne.
— Gospodar kaže da je već umro kad su ga prozvali po imenu.
— Oh! Jadnik!
— Gospodar kaže da su život i smrt jedna te ista stvar. Svećenikova će
duša čekati do četrdesetog dana, a onda će se on opet roditi. Zašto da se
žalostimo? To je nepromjenjiv prirodni zakon. — Zaustila je da nešto govori, ali
se predomislila i nadodala samo: — Budisti vjeruju da mi imamo mnogo
rođenja ili ponovnih rađanja, Anđin-sane. Dok naposljetku ne postanemo
savršeni i dosegnemo nirvanu... raj.
Blackthorne načas odagna tugu. Skoncentrira se na Toranagu i na
sadašnjost.
— Smijem li ga, molim lijepo, pitati da li moja posada...? — Umukne
kad je Toranaga skrenuo pogled. U sobu žurno uđe mlad samuraj, nakloni se
Toranagi i pričeka.
— Nan da? — zapita Toranaga.
Blackthorne nije razumio ništa. Samo mu se učinilo da je čuo riječ
Cukku, nadimak patera Alvita. Vidje kako ga Toranaga letimično obuhvaća
pogledom. Zapazi slabašan osmijeh te se zapita nije li Toranaga po svećenika
poslao zbog onog što mu je on kazao. Nadam se, pomisli, a nadam se i daje
Alvito do nosnica u govnu. Je li ili nije? Blackthorne odluči da ne pita
Toranagu, iako je bio u silnom iskušenju.
— Kare ni macu joni! — odsječno će Toranaga.
— Gjoj. — Samuraj se nakloni i othrli. Toranaga se opet obrati
Blackthorneu. — Nan đa, Anđin-san?
— Što ste ono rekli, kapetane? — upita Mariko. — O svojoj posadi?
— Da. Može li i njih Toranaga-sama staviti pod svoju zaštitu? I
pobrinuti se da im bude dobro? Hoće li i njih poslati u Jedo?
Zapitala je. Toranaga zarine mačeve u pojas kratkog kimona.
— Gospodar odgovara, jasno, za njih se već pobrinuo. Ne morate za
njih brinuti, a ni za svoj brod.
— Je li s mojim brodom sve u redu? Brinu li se za njega?
— Da. On kaže da je brod već u Jedu.
Toranaga ustane. Svi se počnu klanjati kad će Blackthorne neočekivano:
— I posljednje ... — Umukne i prokune se, shvativši da je ispao
nepristojan. Toranaga je već završio razgovor i svi su se počeli klanjati, ali su ih
zaustavile Blackthorneove riječi i sad su se svi zbunili, ne znajući da li da
dovrše naklon, da li da pričekaju ili da počnu iznova.
— Nan da, Anđin-san? — Toranagin je glas bio britak i neprijazan, jer
je i on na tren izgubio ravnotežu.
— Gomen nasaj, oprostite, Toranaga-sama. Nisam želio ispasti
neuljudan. Samo sam htio zapitati hoće li biti dopušteno gospi Mariki da prije
odlaska na put sa mnom razgovara? To bi mi pomoglo.
Zapitala je. Toranaga je samo progundao potvrdnu zapovijed i izišao, a za
njim Kiri i njegovi tjelohranitelji.
Svi ste vi uvredljiva kopilad, u sebi će Blackthorne. Isuse Bože, ovdje
moram biti tako oprezan. Rukavom obrisa čelo i na Marikinu licu smjesta opazi
zgražanje. Rako žurno izvuče rupčić. Uvijek su ih imale pri ruci iz na izgled
neiscrpnog izvora. Potajno bi ih turnule negdje straga u obi. Tad je shvatio da na
sebi ima ‘gospodarev’ kimono, a oznojeno čelo očigledno se ne smije brisati
‘gospodarevim’ rukavom. Ti boga, znači da je počinio novo bogohulno djelo!
Nikad neću naučiti, nikad . . . Isuse Bože na nebu! Nikada!
— Anđin-san? — Rako mu je nudila sake.
Zahvali joj i istrusi. Ona smjesta napuni. Na čelima im svima zapazi
blistave graške od preznojavanja.
— Gomen nasaj! — ispričao se svima, uzeo šalicu i dobrodušno je
pružio Mariki. — Ne znam je li ovo uljudni običaj ili nije, ali biste li izvoljeli
malo sakea? Je li to dopušteno? Ili moram lupati glavom o pod?
— Oh, da! — Nasmijala se. — To je vrlo uljudno i molim vas da ne
udarate glavom. Ne morate mi se ispričavati, kapetane. Muškarci se gospama ne
ispričavaju. Ispravno je sve što oni rade. Bar to mislimo mi, gospe. —
Djevojkama je objasnila što mu je rekla, a one isto tako ozbiljno kimnu glavom,
ali oči su im treperile. — Niste mogli to znati, Anđin-sane! — nastavi Mariko,
lagano srkne pa mu vrati šalicu. — Hvala, ali više ne bih sakea, hvala vam. Sake
mi odmah udari u glavu i u koljena. No, vi brzo učite. Vama je to sigurno jako
teško. Bez brige, Anđin-sane. Gospodar Toranaga rekao mi je da vašu
sposobnost smatra izvanrednom. Ne bi vam dao svoj kimono da nije bio jako
zadovoljan.
— Je li poslao po Cukku-sana?
— Patera Alvita?
— Da.
— Trebali ste to njega pitati, kapetane. Nije mi rekao. U tom je vrlo
mudar, jer žene nisu mudre i upućene u političke poslove.
— Ah, so desu ka? O, da su sve naše žene tako mudre!
Mariko se hladila lepezom i udobno klečala podvivši noge poda se.
— Vaš ples bio je izvrstan, Anđin-sane. Plešu li tako i vaše gospe?
— Ne, samo muškarci. Bio je to muški, mornarski ples.
— Budući da mi želite postavljati pitanja, smijem li najprije ja vas
nešto zapitati?
 — Svakako.
— Kako izgleda gospođa vaša žena?
— Ima dvadeset i devet godina. U usporedbi s vama je visoka. Po
našim mjerama visok sam metar i osamdeset i pet, ona oko metar sedamdeset, a
vi negdje oko metar i pol, pa je prema tome za glavu viša od vas i krupnija, ali
isto tako dobro građena. Kosa joj je boje... — Pokaže neokaljane lakirane
cedrove grede i sve svrnu oči na njih, a onda opet na njega. — Nekako približno
ove boje. Plava, s primjesom crvenila! Oči su joj plave, mnogo više nego moje,
plavo-zelene. Kosa joj je duga, uglavnom raspuštena.
Mariko je prevodila djevojkama koje su suzdržale dah, gledale cedrove
grede pa opet njega. I samuraji-stražari pomno su slušali. Rako upita:
— Rako-san pita je li u tijelu ista kao mi?
— Da, ali bokovi su joj širi i zaobljeniji, struk izrazitiji i... No, naše
žene općenito su oblije i imaju mnogo snažnije grudi.
— Jesu li sve vaše žene i muškarci toliko viši od nas?
— Uglavnom! No, neki naši ljudi maleni su kao vi. Vaš malen rast je
po mom mišljenju — divan. Vrlo zgodno!
Asa postavi pitanje i svi se živo zainteresiraše.
— Asa pita kako u pogledu jastuka uspoređujete vaše i naše žene?
— Oprostite, ne razumijem.
— Oh, oprostite, molim vas. Jastuk znači ‘prisne stvari’. Jastučenje je
naš izraz za tjelesno stapanje muškarca i žene. Pristojnije je reći to nego jebanje,
neh?
Blackthorne zatomi nelagodu i odgovori:
— Ja, ovaj, ja sam ovdje imao, ovaj... samo jedno jastučno iskustvo.
Bilo je to, ovaj, u selu... I ne sjećam ga se baš jasno jer sam, ovaj... bio tako
umoran od puta da sam pola spavao, a pola bdio. Ali, ovaj... činilo mi se da je
bilo vrlo poželjno.
— Jastučili ste samo jednom otkako ste stigli? — namršti se Mariko.
— Da!
— Sigurno se osjećate jako sputano, neh? Svaka ova gospa rado bi s
vama jastučila, Anđin-sane. Ili sve one, ako želite.
— A?
— Svakako. Ako ne želite neku od njih, ne morate brinuti, one se
sigurno neće uvrijediti. Samo mi recite kakva vam se žena sviđa pa ćemo vam
mi sve spremiti.
— Hvala — odvrati Blackthorne. — Ali sada ne!
— Jeste li sigurni? Molim vas, oprostite, ali Kiricubo-san izričito je
naredila da moramo štititi i jačati vaše zdravlje. Kako možete biti zdravi bez
jastučenja? Za muškarca je to jako važno, neh? Oh, da, jako važno.
— Hvala, ali ja, sad... Možda kasnije.
— Imat ćete mnogo vremena! Rado ću kasnije navratiti. Imat ćemo
mnogo vremena za razgovor, ako želite. Imat ćete bar četiri štapića vremena! —
uslužno će ona. — Morate otići tek u zalazak sunca.
— Hvala, ali sad ne bih — reče Blackthorne poražen otvorenošću i
netaktičnošću tog prijedloga.
— One bi vas rado uslužile, Anđin-san. Oh! Možda . . možda biste vi
radije dječaka?
— A?
— Dječaka. Ako to želite, sve je isto tako jednostavno. — Njezin je
smiješak bio nedužan, a glas posve prirodan.
— A?
— Što je?
— Ozbiljno mi nudite dječaka?
— Pa da, Anđin-sane. Što je? Samo sam rekla da ćemo ovamo poslati
dječaka ako vi to želite.
— Ne želim! — Blackthorne osjeti kako mu krv navaljuje u lice. —
Zar izgledam kao od Boga prokleta pederčina?
Njegove se riječi zaore sobom. Svi su ga zapanjeno gledali. Mariko se
ponizno nakloni i zadrži glavu na podu.
— Molim vas, oprostite, učinila sam užasnu grešku. Oh, uvrijedila
sam vas, a samo sam vam htjela ugoditi. Nikad još nisam razgovarala s nekim
sa strancem, osim svetih otaca pa nikako ne poznajem vaše vaše prisne običaje.
O tom nisam nikad učila. Anđin-sane, oci nisu o tom razgovarali. Ovdje neki
muškarci katkad traže dječake. Povremeno i svećenici primaju dječake, naši, a i
neki vaši. Glupo sam pretpostavljala da su vaši običaji isti kao naši.
— Nisam svećenik, a to nije kod nas uvriježen običaj. Samurajski
vođa Kazu Oan gnjevno ih je gledao. Bio je zadužen za barbarinovu sigurnost i
za njegovo zdravlje, a svojim je očima vidio nevjerojatnu milost koju je
gospodar Toranaga malo prije ukazao Anđin-sanu koji je sad bjesnio.
— Što mu je? — izazovno zapita, jer ova glupa žena očito je rekla
nešto čim je uvrijedila njegova jako uvaženog zatvorenika.
Mariko objasni što je kazala i što joj je odgovorio Anđin-san.
— Stvarno ne shvaćam zašto se ljuti, Oan-sane — reče mu.
Oan se s nevjericom počeša iza uha.
— Bjesni kao bik samo zato što ste mu ponudili dječaka?
— Da.
— Oprostite, ali jeste li bili uljudni? Da niste možda upotrijebili
pogrešnu riječ?
— Ne, Oan-sane, posve sam sigurna. Grozno se osjećam. Očigledno
sam ja kriva.
— Vjerojatno je tu nešto drugo. Što?
— Ne, Oan-sane. Samo to!
— Nikad neću shvatiti te barbare — očajno će Oan. — Tako vam
svega, smirite ga, molim vas, Mariko-san. Vjerojatno zato što tako dugo nije
jastučio. A ti — naredio je djevojci Sono — donesi sake, vruć sake i vruće
ubruse! Ti Rako, trljaj vraga po leđima! — Sluškinje pohrle da poslušaju.
Iznenada mu sine: — Možda zato što je impotentan. Njegova priča o jastučenju
u selu bila je prilično mutna, neh? Možda jadnik bjesni zato što uopće ne može
jastučiti, a vi ste to spomenuli?
— Jako žalim, mislim da nije to. Liječnik reče da je vrlo nadaren.
— Da je impotentan, stvar bi bila jasna, neh? I ja bih vrištao zbog
toga. Da! Pitajte ga.
Mariko odmah prevede, a Oan se užasne kad krv ponovno navre u
barbarinovo lice i sobu ispuni bujica gnusnog barbarskog jezika.
— On je rekao ne. — Marikin glas bio je tek šapat.
— Sve je to značilo samo ‘ne’?
— Kad se... kad se uzrujaju, viču mnoge slikovite psovke.
Oan se počeo preznojavati od tjeskobe jer je sad on bio kriv.
— Smirite ga!
A jedan samuraj, postariji vojnik, ubaci pun uslužnosti:
— Oan-sane, možda je on od onih koji vole pse, neh? U Koreji smo
slušali neobične priče o ‘Žderačima češnjaka’! Da, oni vole pse i sad se sjećam,
da, pse i patke. Možda su ovi zlatoglavi kao i ‘Žderači češnjaka’! Zaudaraju kao
oni, a? Možda bi on patku.
— Mariko-san, pitajte ga! — rekne Oan. — Ne, možda bolje ne. Samo
ga smiri. — Naglo zastane. Iza ugla primicao se Hiro-macu. — Zdravo! —
rekao je u grču nastojeći da mu glas ne zadršće, jer stari ‘Željezna pesnica’,
poznat po svojoj stezi, posljednjih tjedan dana bijaše kao tigar s čirom na guzici,
a danas je gori nego ikad. Desetoricu su smijenili s položaja zbog neurednosti,
cijela noćna straža osramoćena je prošla zamkom, dva samuraja dobila su
naređenje da počine seppuku zato što su zakasnila na stražu, a četiri skupljača
noćne nečisti baciše s kruništa zato jer su dio sadržaja iz noćne posude prolili u
vrt.
— Ponaša li se pristojno, Mariko-san? — Oan začu gnjevni glas
‘Željezne pesnice’. Bijaše siguran da će ova glupača koja je skrivila sve ove
nevolje izblebetati istinu i njima će s pravom pasti glava s ramena.
Lakne mu kad je ona odgovorila:
— Da, gospodaru. Sve je dobro, hvala.
— Naređeno ti je da otputuješ s Kiricubo-san.
— Da, gospodaru. — Dok je Hiro-macu nastavljao patrolu, Mariko je
razmišljala zašto je šalju odavde. Samo zato da na putu bude tumač Kiri i
barbarinu? To sigurno nije toliko važno! Idu li i druge Toranagine gospe?
Gospa Sazuko? Nije li sad opasno da Sazuko plovi morem? Hoću li poći samo
ja s Kiri, ili ide i moj muž? Ako on ostane, a dužnost mu je da ostane uz svoga
gospodara, tko će se brinuti za njegovu kuću? Zašto moram putovati brodom?
Zacijelo je sigurnija cesta Tokaido? Išido nam valjda neće nauditi? Da, mogao
bi. Pomisli samo koliko bi vrijedni taoci bile gospa Sazuko, Kiricubo i ostali!
Zar će nas zato poslati morskim putem?
 Mariko je oduvijek mrzila more. Gotovo bi joj pozlilo i kad bi pogledala
more. No, ako poći moram, moram, i gotovo! Karma. Svrne misli s tog
neizbježivog puta na ovog čudnog barbarina koji joj je zadavao samo jade.
Kad 'Željezna pesnica’ nestane iza ugla, Oan digne glavu i svi uzdahnu.
Asa je trčkarala hodnikom noseći sake, a malo iza nje Sono sa vrućim ubrusima.
Gledali su dok su dvorile barbarina.
Vidješe napregnutu krinku njegova lica, pa kako bez užitka prihvaća sake,
a samo hladno zahvaljuje na vrućim ubrusima.
— Oan-sane, zašto ne pošalješ koju od ovih žena po patku?— veselo
šapne stari samuraj. — Samo je spustimo. Ako je želi, sve je u redu, a ako ne
želi, pravit će se da je nije ni vidio.
Mariko odmahne glavom.
— Možda se ne bismo smjeli izlagati tom riziku. Izgleda, Oan-sane, da
je ovom barbarinu poprilično mrsko govoriti o jastučenju, neh? On je prvi od
svoje vrste ovdje pa s njim moramo u rukavicama!
— Slažem se — reče Oan. — Bio je vrlo ljubazan dok to nismo
spomenuli. — Ljutito odmjeri Asu.
— Oprostite, Oan-sane. Imate potpuno pravo, bila je to isključivo
moja greška — odmah će Asa naklonivši se, a glava joj gotovo do poda.
— Da. Prijavit ću to Kiricubo-san.
— Oh!
— A ja smatram da bi i gospodarici trebalo reći da pripazi kad s ovim
čovjekom govori o jastučenju — diplomatski će Mariko. — Vrlo ste razboriti,
Oan-sane. No možda je na neki način Asa bila sretna osoba da poštedi gospu
Kiricubo, pa i gospodara Toranagu, te grozne neprilike! Samo pomislite što bi
se dogodilo da je Kiricubo-san postavila jučer to pitanje pred gospodarom
Toranagom! Da se pred njim barbarin ovako ponašao...
— Potekla bi krv! — lecne se Oan. — Posve ste u pravu, Mariko-san,
moramo biti zahvalni Asi. Objasnit ću Kiricubo-san da je imala sreću.
Mariko ponudi Blackthornea sakeom.
— Ne, hvala.
— Još jednom se ispričavam na gluposti. Htjeli ste nešto pitati?
Blackthorne ih je gledao kako ćaskaju, bijesan što ih ne razumije i bijesan
što im ne može sočno opsovati zbog tih uvreda niti zalupiti stražarima glavu o
glavu.
— Da. Rekli ste da je ovdje sodomija normalna stvar?
— Oh, oprostite. Možemo li, molim vas, govoriti o drugim stvarima?
— Svakako, senhora. No najprije zaključimo ovu temu, tako da vas
mogu shvatiti. Ovdje je, rekoste, sodomija normalna?
— Normalno je sve što je u vezi s jastučenjem — prkosno će ona,
bocnuta njegovom neotesanošću i očiglednom glupavošću, sjetivši se da joj je
Toranaga kazao neka govori o nepolitičkim pitanjima, samo da kasnije njemu
prenese sve što ju je Blackthorne pitao. Isto tako ne smije se ljutiti na njegove
gluposti jer Anđin-san ipak je barbarin, vjerojatno gusar, osuđen na smrtnu
kaznu koja je trenutačno odgođena po Toranaginu prohtjevu. — Jastučenje je
posve normalno! A što neki čovjek hoda s drugim čovjekom ili dječakom, zar se
to tiče ikoga osim njih? Sto to šteti Njima ili drugima? Ili meni i vama? Ništa!
— Što sam ja?, zapitala se. Nepismena otpadnica bez mozga! Glupa
trgovkinja koju zastrašuje običan barbarin? Ne, ja sam samurajka! Da, jesi,
Mariko, ali si i jako glupa! Žena si i moraš s njim postupati kao prema svakom
muškarcu kojim želiš vladati. Laskaj mu, povlađuj i mazi ga. Zaboravljaš svoja
oružja! Zašto se pred njim ponašaš kao dvanaestogodišnje dijete? Ublažila je
ton. Namjerno! — No, ako vi mislite...
— Sodomija je gnusni grijeh, opačina, od Boga prokleta nastranost, a
ona kopilad koja se time bave... to su smetovi! — Blackthorne ju je napao, još
ljuto uvrijeđen što je mislila da je i on jedan od njih. Tako mi krvi Kristove,
kako je mogla? Smiri se, pomisli. Govoriš kao kozičavi fanatični puritanac ili
kao kalvinist! Zašto si tako fanatično protiv njih? Zato što su vječno prisutni na
moru, zato što su to pokušali mnogi mornari, jer kako da inače ostanu zdravi
toliko mjeseci na moru? Nije li to zato što si bio u napasti i mrzio si sama sebe
zato što si došao u napast? Nije li to zato što si se u mladosti morao boriti da se
obraniš, a jednom su te svladali i zamalo silovali ali si se otrgnuo i ubio jednoga
gada zarinuvši mu nož u grlo? Bilo ti je dvanaest godina, a to ti je prvo ubojstvo
na tvom dugom spisku? — To je od Boga proklet grijeh, posve protiv zakona
Boga i čovjeka!
— Ove kršćanske riječi zacijelo se odnose na druge stvari? — jetko je
uzvratila i usprkos svojim dobrim namjerama, opečena njegovom
posvemašnjom neotesanošću. — Grijeh? Gdje li je tu grijeh?
— Morali biste to vi znati. Katolkinja ste, je li? Odgojili su vas
isusovci, zar ne?
— Sveti otac naučio me govoriti latinski i portugalski i pisati latinski i
portugalski. Ne razumijem što za vas znači katolik, ali ja sam kršćanka i to
gotovo već deset godina. Oni nam nisu govorili o jastučenju. Nisam čitala vaše
knjige o jastučenju. Samo vaše vjerske knjige! Zar je jastučenje grijeh? A kako
može biti? Kako može biti grešno išta što čovjeku pričinjava užitak?
— Pitajte patera Alvita!
O, kad bih mogla, pomislila je smeteno, ali naređeno mi je da ne smijem
iznositi ništa što kažeš, nikome osim Kiri i gospodaru Toranagi. Molila sam
Boga i Gospu da mi pomognu, ali još mi se nisu javili. Znam samo to da su
ovdje same neprilike otkako si došao. Ja sam u neprekidnim neprilikama
— Ako je to grijeh, kao što kažete, zašto onda to rade mnogi naši
svećenici, a oduvijek su to radili? Dapače, neke budističke sekte to i
preporučuju kao oblik obožavanja. Zar trenutak ‘Oblaka i kiše’ nije onoliko
blizak raju koliko smrtnici mogu to postići? Nisu svećenici zli ljudi, nisu svi. A
poznato je da i neki sveti oci vole takvu vrst jastučenja! Zar su opaki? Jasno da
nisu! Zašto bi im bio uskraćen običan užitak, ako su im zabranjene žene? Glupo
je reći da je sve što je u vezi s jastučenjem grijeh i od Boga prokleto!
— Sodomija je gnus, protiv svih zakona! Pitajte svog ispovjednika!
Vi ste gnus, vi, kapetane-pilote, htjede povikati Mariko. Kako se
usuđujete biti tako neotesani i kako možete biti tako blesavi? Velite, protiv
Boga? Kakva besmislica! Možda protiv vašeg podlog Boga! Tvrdite da ste
kršćanin, ali očigledno niste! Očigledno je da ste lažljivac i varalica. Možda
znate izvanredne stvari, možda ste bili na neobičnim mjestima, ali niste
kršćanin. Hulite Boga! Je li vas Sotona poslao? Grijeh? Baš smiješno! Napadate
normalne stvari i ponašate se kao luđak. Uzrujavate svete oce, uzrujavate
gospodara Toranagu, uzrokujete među nama razmirice, remetite naša vjerovanja
i mučite nas sumnjama što je istina, a što nije znajući da ne možemo neposredno
dokazati istinu.
Želim vam reći da prezirem vas i sve barbare. Da, cijeloga života progone
me barbari. Zar moga oca nisu mrzili zato što im nije vjerovao i što je otvoreno
molio diktatora Gorodu neka ih sve izbaci iz naše zemlje? Zar barbari nisu
posijali otrov u diktatorovu glavu pa je pomrzio mog oca, svog najprivrženijega
generala, čovjeka koji mu je pomogao i više nego general Nakamura ili
gospodar Toranaga? Nisu li barbari potakli diktatora da uvrijedi mog oca, na što
je moj jadni otac izgubio razum? Prisiliše ga da učini ono nezamislivo... i tako
su uzrokovali sve moje jade.
Da, sve su to oni učinili, pa i više. No, donijeli su mi i neuporedivu riječ
Božju onda kad mi je to bilo najpotrebnije! U mračnim trenucima, kad sam iz
odurnog izgnanstva vraćena u još ogavniji život, pater-vizitator pokazao mi je
put, otvorio oči i dušu i pokrstio me. I put mi je dao jakosti da izdržim, ispunio
mi je srce bezgraničnim spokojstvom, oslobodio me vječne muke i blagoslovio
me obećanjem vječnog spasa. Što bilo da bilo, u Božjoj sam ruci. O, Gospe, daj
mi svoj spokoj i pomozi ovoj bijednoj grešnici da pobijedi neprijatelja tvoga!
— Ispričavam se zbog neotesanosti — reče. — S pravom se ljutite. Ja
sam samo luda žena. Molim vas, strpite se i oprostite mi zbog glupavosti,
Anđin-sane!
Odjednom splasne Blackthorneov gnjev. Kako se ijedan muškarac može
dugo ljutiti na ženu ako ona otvoreno prizna da je pogriješila i da je on imao
pravo?
— I ja se ispričavam, Mariko-san — rekao je malko smekšan. — No,
kad kod nas nekom kažete da je peder, to je najteža uvreda.
Onda ste djetinjasti i glupi, kao što ste podli, neotesani i bez pristojnosti,
ali što drugo da očekujemo od barbarina? u sebi je pomislila. A glasno je kazala,
praveći se pokajnicom:
— Jasno da imate pravo, nisam mislila ništa zla! Anđin-sama, molim
vas, prihvatite moje isprike. Oh, da! — uzdahnula je, a glas joj je bio tako
umilan i meden da bi smekšala i svoga muža u njegovim najmračnijim
raspoloženjima. — Oh, da, posve sam ja kriva! Jako žalim.
Sunce se primaklo obzorju, a pater Alvito sveudilj je čekao u prostoriji za
prijeme. Roteirosi su mu oteščali u rukama.
Od Boga prokleti Blackthorne, pomislio je. Po prvi put sad ga je
Toranaga pustio da čeka. Prvi put u nizu godina čeka jednog daimja, a ni Taika
nije čekao. U posljednjih osam godina Taikove vladavine uživao je nevjerojatnu
povlasticu neposrednog pristupa, kao i kod Toranage. No, tu je Taikovu
povlasticu stekao svojim tečnim japanskim jezikom i svojom poslovnom
oštroumnošću. Njegovo duboko poznavanje tajni međunarodne trgovine
neizmjerno je pomagalo Taiku da poveća svoje basnoslovno bogatstvo. Iako je
Taiko bio gotovo nepismen, dobro je znao jezik i obilovao silnim političkim
znanjem. I tako je Alvito sav sretan sjedio podno despotovih nogu da ga
poučava i da uči, a bude li volja Božja, i da ga obrati. Za taj posao brižno ga je
obučavao Dell’ Aqua koji mu je dao najbolje učitelje od svih isusovaca i od svih
portugalskih trgovaca u Aziji. Alvito je postao Taikov uzdanik, jedna od četiri
osobe — a jedini stranac — koje su ikad vidjele sve Taikove riznice.
Nekoliko stotina koraka od njega uzdizala se središnja kula zamka, visoka
sedam katova, zaštićena mnoštvom zidova, vrata i utvrda. Na četvrtom je katu
bilo sedam prostorija sa željeznim vratima, krcatih zlatom u šipkama i
škrinjama zlatnika. Na gornjem katu nalazile su se srebrne odaje, dupkom pune
poluga i škrinja srebrnjaka. A iznad toga rijetke svile, keramika, mačevi i oklopi
— riznica carstva.
Prema našem računu, pomisli Alvito, to vrijedi bar pedeset milijuna
dukata. Više od godišnjeg prihoda cijelog Španjolskog i Portugalskog carstva i
čitave Evrope zajedno. Najveće pojedinačno bogatstvo gotova novca na kugli
zemaljskoj.
Zar ovo nije glavni zgoditak?, zapitao se. A tko god drži zamak Osaku,
drži i ovo basnoslovno bogatstvo! Pa zar mu ovaj imetak ne daje i vlast nad
cijelom zemljom? Zar Osaka nije sagrađena kao neosvojiva utvrda samo zato da
se zaštiti ovo blago? Zemlja je krvarila da se sagradi zamak Osake, i da postane
neprikosnoven, kako bi se zaštitilo zlato, i držalo na sigurnom dok Jaemon ne
postane punoljetan?
Sa stotim djelićem blaga mogli bismo podići katedralu u svakom gradu,
crkvu u svakom gradiću, a u svakom selu ove zemlje misiju. Samo kad bismo
ga se domogli i upotrijebili u slavu Božju!
Taiko je volio vlast, a zlato je volio, jer mu je davalo vlast nad ljudima.
Riznica bijaše napabirčena tokom šesnaest godina neosporive vlasti od golemih
obaveznih darova što su ih prema običaju morali svake godine donositi svi
daimji, i s njegovih lenskih posjeda. Pravom osvajača Taiko je posjedovao
četvrtinu sveukupne zemlje. Njegov je godišnji prihod bio veći od pet milijuna
kokua. A budući da je bio gospodar cijeloga Japana s carskim mandatom,
teoretski je bio vlasnik svih prinosa na svim lenima. Ni od koga nije ubirao
daće, ali svi su mu daimji, samuraji, ratari, obrtnici, trgovci, razbojnici,
odmetnici, barbari, pa i ete, dobrovoljno i izdašno prinosili. Za svoju sigurnost.
Sve dok bogatstvo bude nedirnuto, Osaka nedirnuta, a Jaemon de facto
čuvar, pomisli Alvito, Jaemon će zavladati čim postane punoljetan! Bez obzira
na Toranagu, Išida ili bilo koga.
Šteta što je Taiko mrtav. Uza sve njegove nedostatke, poznavali smo
vraga s kojim imamo posla. Zaista, šteta što je umoren i Goroda, jer on nam je
bio pravi prijatelj. Ali on je mrtav, a i Taiko, a sad moramo savinuti nove
poganine: Toranagu i Išida.
Alvito se prisjeti one noći kad je umro Taiko. Taiko ga je pozvao da
bdije, zajedno s Jodoko-samom, Taikovom ženom i gospom Očibom, njegovom
suložnicom i nasljednikovom majkom. Dugo su bdjeli i čekali u balzamu te
beskrajne ljetne noći.
Tad je počela smrt i preminuo je.
— Njegov je duh otišao, sad je u rukama Božjim — tiho je kazao kad
je bio siguran. Učinio je znak križa i blagoslovio tijelo.
— Buda neka uzme mog gospodara pod svoje okrilje i neka ga uskoro
preporodi tako da on ponovno zgrabi carstvo u svoje ruke — reče Jodoko uz
tihe suze. Bila je to mila žena, plemenita samurajka, vjerna supruga i savjetnica
pune četrdeset i četiri godine od svojih pedeset i devet godina života. Sklopila je
oči i dala lešu dostojanstvo što bijaše njezina povlastica. Žalosno mu se triput
poklonila, a onda je ostavila njega i gospu Očibu.
Smrt je bila lagana. Taiko je već mjesecima bolovao, a te noći su
očekivali kraj. Nekoliko sati prije toga otvorio je oči, nasmiješio se Očibi i
Jodoki i šapnuo, glasom tankim kao nit konca:
— Poslušajte, ovo je moja samrtna pjesma!
Kao rosa se rodih.
Kao rosa i nestajem
Zamak Osake i sve što učinih
Samo je san U drugom snu.
Posljednji, tako nježan, despotov osmijeh njima i njemu.
— Čuvajte moga sina, svi vi! — A onda su mu oči zauvijek ugasle.
Pater Alvito sjećao se kako je bio ganut tom posljednjom pjesmom, tako
tipičnom za Taika. Zato što ga je pozvao na pragu smrti, nadao se da je
gospodar Japana posustao te da će prihvatiti pravu vjeru i sakrament s kojima se
toliko puta poigravao. No, to nije bilo suđeno.
— Zauvijek si izgubio kraljevstvo Božje, jadniče! — žalosno je
prošaptao, jer se Taiku divio kao vojno-političkom geniju.
— A ako je tvoje kraljevstvo Božje u barbarskom šupku? — zapita
gospa Očiba.
— Što? — Sumnjao je je li točno čuo, a zgadila mu se njezina
neočekivana siktava zluradost. Gospu Očibu poznavao je već gotovo dvanaest
godina, od njezine petnaeste godine, kad ju je Taiko tek uzeo kao suložnicu, i
uvijek je bila smjerna i ponizna, jedva bi riječ progovorila, uvijek se blago i
zadovoljno smješkala, ali sada.
— Rekoh: a ako je tvoje kraljevstvo Božje u barbarskom šupku?
 — Bog neka ti oprosti! Tvoj gospodar umro je pred koji tren i...
— Umro je moj gospodar, a i tvoj utjecaj na njega. Neh?Htio je da
ovdje budeš. Jako dobro, bijaše to njegovo pravo. No, sad je on u Velikoj
praznini i više ne zapovijeda. Sada zapovijedam ja! Svećeniče, smrdiš, oduvijek
smrdiš, a tvoja nečist zagađuje zrak. A sad se gubi iz moga zamka i ostavi nas
našoj žalosti!
Škrto svjetlo voštanice zatreperi joj na licu. Bijaše jedna od najljepših
žena u zemlji. Nehotice se prekrstio protiv nečastivog.
Ledeno se nasmijala.
— Odlazi, svećeniče, i više se ne vraćaj. Tvoji dani su odbrojeni!
— Ne više nego tvoji. U rukama sam Božjim, gospo. Bolje ga i ti
slušaj! Ako vjeruješ, možeš dobiti vječno spasenje.
— A? U rukama si Božjim? Kršćanskoga boga, neh? Možda jesi, a
možda nisi. A što ćeš, svećeniče, ako kad umreš otkriješ da nema Boga, ni
pakla, i da je tvoj vječni spas samo san u snu?
— Vjerujem! Vjerujem u Boga, u uskrsnuće i u Duha svetoga! —
glasno će on. — Kršćanska su obećanja istinita. Istinita su, istinita. Ja vjerujem!
— Nan da, Cukku-san?
Načas je samo čuo japanske riječi koje mu ništa nisu značile.
Na pragu je stajao Toranaga okružen svojim stražarima. Pater Alvito se
nakloni i pribere, a leđa i lice su mu se preznojavali.
— Oprostite što dolazim bez poziva. Ja... samo sam sanjario. Sjećao
sam se kako sam imao sreću da budem svjedok tolikih stvari ovdje u Japanu.
Kao da mi je čitav život bio ovdje i nigdje drugdje.
— Mi smo time mnogo dobili, Cukku-sane.
Toranaga umorno ode na povišenje i sjedne na jednostavan jastuk.
Stražari se šutke poredaju u obliku zaštitnog zaslona.
— Ovamo si stigao treće godine Tenšoa, je li?
— Ne, gospodine. Četvrte! U godini ‘Štakora’! — odgovori po
njihovu računanju vremena koje je mjesecima usvajao. Sve godine brojili su od
određene godine koju bi izabrao vladajući car. Po njegovu hiru bi katastrofa ili
sreća bili kraj jedne ere ili početak druge. Naredio bi učenjacima da izaberu ime
osobito povoljnog znaka (iz drevnih kineskih knjiga) za novu eru koja bi mogla
trajati godinu dana ili pedeset godina. Tenšo je značilo ‘pravda nebeska’.
Godina prije toga bila je godina velike plime kad je poginulo dvije stotine tisuća
osoba. A svakoj godini davali su i broj i ime, po istom redoslijedu kao i satima u
danu. ‘Zec’, ‘Zmaj’, ‘Zmija’, ‘Konj’, ‘Koza’, ‘Majmun’, ‘Pijetao’, ‘Pas’,
‘Vepar’, ‘Štakor’, ‘Vol’ i ‘Tigar’. Prva godina Tenšoa bijaše u godini ‘Pijetla’.
Prema tome je 1576. bila godina štakora u četvrtoj godini Tenšoa.
— Mnogo se toga dogodilo u ove dvadeset četiri godine, neh,
prijatelju stari?
— Da, gospodine.
— Da. Gorodin uspon i smrt. Taikov uspon i smrt. A sada?
 Riječi su se odbijale od zidova.
— To je u rukama Beskraja. — Alvito je odabrao riječ koja je mogla
značiti i Boga i Budu.
— Ni gospodar Goroda ni gospodar Taiko nisu vjerovali niti u bogove
niti u Beskraj.
— Zar nije gospodin Buda rekao da mnogi putovi vode do nirvane,
gospodine?
— Ah, Cukku-sane, mudar si ti čovjek. Kako tako mlad čovjek može
biti tako mudar?
— Iskreno bih želio da jesam, gospodine, jer bih mogao više
pomagati.
— Htio si sa mnom razgovarati?
— Da. Smatrao sam to dovoljno važnim da dođem bez poziva.
Alvito izvadi Blackthorneove roteirose pa ih položi na pod ispred sebe uz
objašnjenje koje mu je prišapnuo Dell’ Aqua. Vidje kako se Toranagino lice
ukrućuje i to ga razveseli.
— Dokaz njegova gusarstva?
— Da, gospodine! Štoviše, roteirosi sadrže i riječi njihovih naredbi
koje glase: ‘Po potrebi iskrcajte se u punom broju i zauzmite bilo koji teritorij
na koji dođete ili ga otkrijete!’ Ako želite, mogao bih vam točno prevesti sve
bitne ulomke.
— Sve prevedi. Brzo! — reče Toranaga.
— Pater-vizitator smatrao je da biste još nešto trebali znati.
— Alvito mu ispriča sve o kartama, izvještajima i Crnom brodu, sve
po dogovoru. Oduševio se videći da je Toranaga zadovoljan.
— Izvrsno — izjavi Toranaga. — Jesi li siguran da će Crni brod ranije
stići? Sto posto siguran?
— Da — čvrsto odgovori Alvito. O, Bože, daj da bude kako se
nadamo.
— Dobro. Reci svom gospodaru da jedva čekam njegove izvještaje.
Da! Zacijelo će tek za koji mjesec prikupiti točne činjenice!
— Rekao je da će čim prije pripremiti izvještaje. Poslat ćemo vam
karte kao što ste zatražili. Bi li zapovjednik ekspedicije mogao uskoro dobiti
dozvole? To bi nam mnogo pomoglo ako Crni brod ranije dođe, gospodaru
Toranaga.
— Jamčiš da će brod rano stići?
— Nitko ne može jamčiti vjetar, oluje i more, ali brod će rano isploviti
iz Makaa. •
— Dobit ćeš isprave prije zalaska sunca. Još nešto? Neću imati
vremena tri dana, sve dok ne završi sastanak regenata.
— Ne, gospodine, hvala vam. Molim da vas Beskraj čuva, kao i
uvijek. — Alvito se nakloni. Čekao je da bude otpušten, ali umjesto toga
Toranaga otpusti svoje stražare. Alvito prvi put vidje daimja bez pratnje.
 — Sjedni ovdje, Cukku-sane. — Toranaga pokaže mjesto uza se na
uzvišenju.
Alvito još nije nikada bio pozvan na uzvišenje. Je li ovo znak povjerenja
ili osude?
— Dolazi rat — reče Toranaga.
— Da! — odgovori i pomisli: ovaj rat nikad neće završiti.
— Kršćanski gospodari Onoši i Kijama protive se začudno mojim
željama.
— Ja ne mogu odgovarati ni za kojeg daimja, gospodine.
— Šire se neugodne glasine, neh? O njima i o ostalim kršćanskim
daimjima.
— Mudrim ljudima uvijek će na srcu biti dobrobit carstva.
— Da, ali u međuvremenu se protiv moje volje carstvo sjecka na dva
tabora. Na moj i na Išidov. Tako svi interesi carstva stoje ili na jednoj ili na
drugoj strani. Sredine nema. Gdje su interesi kršćana?
— Na strani mira! Kršćanstvo je vjera, gospodine, a ne politička
ideologija.
— Vaš pater-div vođa je ovdašnje crkve. Čujem da vi govorite...
možete govoriti u ime toga pape.
— Zabranjeno nam je da se petljamo u vašu politiku, gospodine.
— Misliš da će te Išido nagraditi? — Toranagin glas otvrdne.
— On se potpuno protivi vašoj vjeri. Ja sam vam uvijek bio sklon.
Išido želi smjesta primijeniti Taikove ‘Ukaze o izgonu’ i potpuno zatvoriti
zemlju svim barbarima. Ja želim povećanje trgovine.
— Mi ne zapovijedamo nijednom kršćanskom daimju.
— Kako da onda utječem na njih?
— Ne znam toliko da bih vam pokušao savjetovati.
— Dovoljno znaš, prijatelju stari, da shvatiš ovo: ako Kijama i Onoši
istupaju protiv mene zajedno s Išidom i s ostatkom njegove rulje, uskoro će ih
slijediti svi ostali kršćanski daimji. U tom slučaju na svakog mog čovjeka dolazi
dvadeset njihovih ljudi.
— Ako dođe do rata, molit ću da vi pobijedite.
— Bit će mi potrebno više od molitava ako na mog jednog čovjeka
dođe dvadeset njihovih.
— Zar se rat nikako ne može izbjeći? Kad počne, nikad neće prestati.
— I ja mislim. Onda će izgubiti svi! Mi, barbari i kršćanska crkva. No,
kad bi sad svi kršćanski daimji stali na moju stranu, i to otvoreno, ne bi došlo do
rata. Išidove ambicije zauvijek bi bile pokopane. Pa i da uzdigne svoje stjegove
i pobuni se, regenti bi ga zgazili kao rižinu ličinku.
Alvito je osjećao kako mu se steže omča oko vrata.
— Ovdje smo samo zato da širimo riječ Božju, a ne da se uplićemo u
vašu politiku, gospodine.
— Vaš prijašnji vođa ponudio je Taiku usluge kršćanskih daimja na
otoku Kiušuu prije nego smo podjarmili taj dio carstva.
— U tom je pogriješio! Nije imao vlasti, ni od crkve, a niti od daimja.
— Taiku je ponudio brodove — portugalske brodove — da svoje
jedinice prebaci na otok Kiušu. Ponudio nam je kao pomoć i portugalske
vojnike s mušketima. Pa i protiv Koreje i Kine!
— Ponavljam, gospodine, pogriješio je kad je to učinio, bez ičijeg
odobrenja.
— Uskoro će svatko morati izabrati stranu, Cukku-sane. Da! Vrlo
skoro.
Alvito je gotovo na svom tijelu osjećao prijetnju.
— Uvijek sam spreman da vam služim.
— Ako izgubim, hoćeš li sa mnom umrijeti? Hoćeš li počiniti đenši?
Hoćeš li me slijediti ili sa mnom poći u smrt, kao odan vazal?
— Moj je život u rukama Božjim. I moja smrt.
— Ah, da. Vaš kršćanski Bog! — Toranaga lagano pomakne mačeve.
Onda se nagne prema naprijed. — Za četrdeset dana neka mi Onoši i Kijama
priđu i Regentsko će vijeće ukinuti Taikove ukaze.
Dokle smijem poći?, bespomoćno se pitao Alvito. Dokle?
— Ne možemo na njih utjecati kao što mislite.
— Možda bi im morao narediti vaš vođa. Narediti im! Išido će
prevariti i vas i njih. Znam ja njega. A i gospa Očiba će vas prevariti. Zar već ne
djeluje na nasljednika protiv vas?
Da, htjedne povikati Alvito, ali Onoši i Kijama potajno su od Išida
izmamili obećanje pod zakletvom, napismeno, da će im dopustiti da izaberu sve
nasljednikove skrbnike, a jedan će biti kršćanin. A Onoši i Kijama su se zakleli
da su uvjereni da ćete vi iznevjeriti crkvu čim uklonite Išida!
— Pater-vizitator ne može im naređivati, gospodaru. Bilo bi to
neoprostivo upletanje u vašu politiku.
— Onoši i Kijama do četrdeset dana... pa će Taikovi ukazi biti ukinuti
i više neće biti ušljivih svećenika. Regenti će im zabraniti da dolaze u Japan.
— Što?
— Samo vas i vaše svećenike. One druge ne, one smradne
crnomantijaške prosjake, bosonoge dlakavce! One koji uzvikuju glupe prijetnje,
a stvaraju samo nered. Njih! Ako želite, možete dobiti sve njihove glave... onih
koji su ovdje.
Sve je Alvita upozoravalo da bude oprezan. Toranaga još nikada nije bio
ovako otvoren. Ako se sad omakneš, uvrijedit ćeš ga i pretvoriti ga u vječnog
neprijatelja crkve.
Misli na ono što nudi Toranaga! Isključivost u cijelom carstvu! Ono što bi
jedino zajamčilo čistoću crkvi i sigurnost dok stalno jača. Onu jedinu
neprocjenjivu stvar! Onu jedinu stvar koju nitko ne može pružiti, pa ni papa!
Nitko osim Toranage. Kad bi ga Kijama i Onoši javno podržali, Toranaga bi
smlavio Išida i zavladao Vijećem.
 Pater Alvito nikad ne bi povjerovao da Toranaga može biti tako iskren.
Niti da bi toliko mnogo ponudio. Bi li Onoši i Kijama mogli promijeniti svoju
odluku? Ta dvojica se mrze. Iz razloga koji su samo njima poznati udružiše se
protiv Toranage. Zašto? Što bi ih navelo da iznevjere Išida?
— Nisam pozvan da vam odgovorim, gospodine, niti da govorim o
takvu pitanju, neh? Kažem vam samo da je naš cilj spasiti duše — reče.
— Čujem da moga sina Nagu zanima vaša kršćanska vjera.
Da li Toranaga prijeti ili nudi?, zapita se Alvito. Nudi li to da će Nagi
dopustiti da prihvati vjeru — kakav bi to bio divovski uspjeh! — ili želi reći:
ako ne budete surađivali sa mnom, naredit ću mu da prestane?
— Vaš gospodin sin spada u niz plemenitaša koji imaju nepristrano
mišljenje o vjeri, gospodine.
Odjednom Alvito shvati pred kojom se golemom dilemom nalazi
Toranaga. Upao je u zamku i mora se s nama nagoditi, ushićeno je pomislio.
Mora pokušati! Mora nam dati što god zaželimo, ako mi budemo htjeli sklopiti s
njim nagodbu. Konačno otvoreno priznanje da bi kršćanski daimji mogli utjecati
na prevlast! Što god mi želimo! Što bismo još mogli dobiti? Ama baš ništa,
osim...
Namjerno svrne pogled na roteirose što ih je stavio pred Toranagu.
Gledao je kako je on ispružio ruku i spremio roteirose na sigurno u rukav
kimona.
— Ah da, Cukku-sane — reče Toranaga jezivim, iscrpljenim glasom.
— No, tu je i novi barbarin, gusar, neprijatelj vaše zemlje. Uskoro će oni doći
ovamo, u velikom broju, je li? Možemo ih obeshrabriti ili ohrabriti! Kao ovoga
gusara. Neh?
Pater Alvito je znao da sad imaju sve. Da zatražim Blackthorneovu glavu
na srebrnu pladnju, kao glavu svetoga Ivana Krstitelja, kako bismo zapečatili
pogodbu? Da zatražim dopuštenje da sagradimo katedralu u Jedu ili unutar
zidina zamka Osake? Po prvi put u životu osjećao se neodlučnim, neusmjeren, a
nadohvat moći.
Ne želimo više nego što nam nudi! O, kad bih sada mogao zaključiti
pogodbu! Da je samo na meni, stavio bih sve na kocku. Toranagu poznajem i
bacio bih kocku na njega. Složio bih se da to pokušam, a prisegnuo bih svetom
zakletvom. Da, ekskomunicirao bih Onošija i Kijamu, ako ne pristanu, da
dobijem te ustupke za majku crkvu. Dvije duše za desetke tisuća, za stotine
tisuća, za milijune. To je pošteno! Mislim! Da, da, da, za slavu Božju. No, ja
ništa ne mogu odlučivati, kao što dobro znate. Ja sam običan glasnik, a dio moje
poruke...
— Potrebna mi je pomoć, Cukku-sane. I to sada.
— Učinit ću sve što budem mogao, Toranaga-sama, obećavam.
— Čekat ću četrdeset dana — odlučno će Toranaga. — Da. Četrdeset
dana.
Alvito se nakloni. Opazi da mu Toranaga uzvraća dubljim i svečanijim
naklonom nego ikad prije, gotovo kao da se klanja samome Taiku. Svećenik
drhtavo ustane. Iziđe iz prostorije i krene hodnikom. Ubrza korak. Pohrli.
Toranaga je s puškarnice gledao isusovca koji je daleko ispod njega
prolazio kroz vrt. Sođi-vrata opet se malko otvore, ali on opsuje stražare neka
odu i pod prijetnjom smrtne kazne naredi im neka ga ostave na miru. Pomno je
pogledom pratio Alvita kroz učvršćena vrata i prednje dvorište, sve dok se
svećenik nije izgubio u labirintu unutrašnjih zidina.
A onda se, osamljen, u tišini, Toranaga nasmiješi. Zadigne kimono i
zapleše. ‘Hornpipe’, Blackthorneov mornarski ples.
 DVADESET PRVO POGLAVLJE

Odmah nakon sutona Kiri se uzrujano gegala niza stepenice s dvije

sluškinje prema svom zastrtom baldahinu što ju je čekao kraj vrtne kolibice.
Preko putnog kimona prebacila je širok plašt koji ju je činio još nezgrapnijom, a
pod bradom je vezala velik šešir široka oboda.
Gospa Sazuko strpljivo ju je čekala na verandi, u poodmaklom stadiju
trudnoće, a pored nje Mariko. Blackthorne se oslanjao uza zid pored utvrđenih
vrata. Nosio je smeđi kimono s pojasom, čarapice tabi i vojničke sandale. U
prednjem dvorištu izvan vrata lijepo se svrstala pratnja od šezdeset do zuba
naoružanih samuraja, a svaki je treći držao zublju. Na čelu tih vojnika Jabu je
razgovarao s Buntarom — Marikinim mužem — oniskim zdepastim čovjekom
koji gotovo da i nije imao vrata. Obojica su na sebi imala mrežaste oklope, a
lukove i tobolce preko ramena. Buntaro je nosio i čelični vojni šljem s rogom.
Nosači i kage strpljivo su čučali u poslušnom tajacu pored hrpe prtljaga.
Na laganom je lahoru lebdio nagovještaj ljeta, ali nitko to nije zapažao
osim Blackthornea, pa i on je bio svjestan napetosti što je sve njih okruživala. A
bio je bolno svjestan i toga da je samo on nenaoružan. Kiri se dogegala na
verandu.
— Ne bi smjela čekati na studeni, Sazuko-san. Prehladit ćeš se! Moraš
sad misliti na dijete. Ove proljetne noći još su pune rose.
— Nije mi hladno, Kiri-san. Noć je divna i lijepo mi je.
— Sve u redu?
— O, da! Sve je izvrsno.
— Žao mi je što odlazim. Da. Mrzim putovanja!
— Nemate razloga za brigu — smirivala ju je Mariko koja im se
pridružila. Nosila je sličan šešir široka oboda, ali njezin je bio svijetao, a Kirin
taman. — Veselit će vas povratak u Jedo. Za koji dan pridružit će nam se i naš
gospodar.
— Tko zna što nam donosi sutrašnjica, Mariko-san?
— Sutrašnjica je u rukama Božjim.
— Sutra će biti divan dan, a ako ne bude, neće! — reče Sazuko. — Što
nas briga za sutra? Sadašnjica je dobra. Divni ste pa ćete nam nedostajati, Kiri-
san. I vi, Mariko-san! — Rastreseno je pogledala vrata gdje se Buntaro bijesno
derao na jednog samuraja kojemu je ispala zublja.
Službeno je povorku vodio Jabu koji je bio stariji od Buntara. Vidio je da
je stigla Kiri pa je otrčao kroz vrata, a za njim Buntaro.
— Oh, gospodaru Jabu, gospodaru Buntaro — reče Kiri pa se smeteno
nakloni. — Tako mi je žao što ste morali čekati. Gospodar Toranaga spremao se
da siđe, ali je naposljetku odustao. Rekao je da sad morate poći. Molim vas,
uvažite moje isprike.
— Nisu potrebne! — Jabu je želio što prije otići iz zamka i Osake te se
vratiti na Izu. Još uvijek je teško mogao povjerovati da odlazi s čitavom glavom
na ramenu, s barbarinom, s mušketima, sa svime! Svojoj ženi u Jedo poslao je
hitne poruke po golubu-pismonoši da provjeri je li ona sve pripremila u Mišimi,
njegovu glavnom gradu. Javio se i Omiju u seoce Andiro. — Jeste li spremni?
U Kirinim su očima zablistale suze.
— Samo da povratim dah i idem u nosiljku. Oh, kamo sreće da ne
moram poći! — Ogledala se i tražila Blackthornea. Naposljetku ga je spazila u
sjeni. — Tko odgovara za Anđin-sana dok ne dođemo na brod?
— Naredio sam mu da ide uz nosiljku moje žene — zlovoljno će
Buntaro. — Ako ga ona ne može držati na uzdi, mogu ja.
— Biste li vi, gospodaru Jabu, pratili gospu Sazuko?
— Straže! — odjekne upozorenje iz prednjeg dvorišta. Buntaro i Jabu
pohrle kroz utvrđena vrata. Svi ostali nahrupe za njima, a sruče se i straže sa
zidina.
Na čelu dvije stotine Sivih primicao se Išido ulicom među zidinama
zamka. Stane u prednjem dvorištu ispred vrata. Iako nitko ni na kojoj strani nije
djelovao neprijateljski, a nitko nije držao ruku na maču, niti napinjao luk i
strijelu, svi bijahu spremni.
Išido se dostojanstveno nakloni.
— Lijepa večer, gospodaru Jabu.
— Da, da, uistinu.
Išido nemarno kimne Buntaru koji je bio isto tako mrtav-hladan i uzvratio
mu uz najmanju dopustivu uljudnost. Obojica su bila Taikovi omiljeni generali.
Buntaro je vodio jednu pukovniju u Koreji kad je Išido bio vrhovni zapovjednik.
Uzajamno su se optuživali za izdaju. Samo je osobno Taikovo upletanje i
njegova izravna naredba spriječila krvoproliće i osvetu.
Išido je proučavao Smeđe. Tad mu oči sretnu Blackthornea. Vidje da mu
se napola naklonio. Kroz vratnice je vidio tri žene i drugu nosiljku. Opet mu je
pogled počivao na Jabuu.
— Reklo bi se da svi idete u boj, Jabu-sane, a da niste samo obredna
pratnja gospe Kiricubo.
— Hiro-macu-san je naredio, zbog ubojice Amide Jabu umukne kad je
Buntaro borbeno stupio naprijed i usadio svoje goleme noge usred praga.
— Za boj smo uvijek spremni. S oklopom ili bez njega. Možemo izići
na kraj i ako imate deset ljudi na svakoga od naših, a i s pedeset ‘Žderača
češnjaka’! Nikad ne okrećemo leđa i ne bježimo kao slinave kukavice, a da
svoje drugove ostavljamo neka ih poraze!
Išidov je smiješak bio pun prezira, a glas mu bijaše rezak.
— Oh? Možda ćete uskoro imati priliku da se borite s pravim
muškarcima, a ne sa ‘Žderačima češnjaka’!
— A kad to uskoro? Zašto ne večeras? Zašto ne ovdje?
Jabu je pažljivo išao među njima. I on je bio u Koreji i znao je da je istina
na obje strane i da nijednome od njih ne smije vjerovati. Buntaru manje nego
Išidu.
 — Večeras nećemo jer smo među prijateljima, Buntaro-sane — reče
pomirljivo, u očajničkoj želji da izbjegne sukob koji bi ih zauvijek zatočio u
zamak. — Među prijateljima smo, Buntaro-sane.
— Kakvi prijatelji? Prijatelje znam, a znam i neprijatelje! — Buntaro
se okrene Išidu. — Gdje je taj čovjek, taj pravi čovjek o kojemu si govorio,
Išido-sane? A? Ili takvi ljudi? Neka on, neka svi oni, ispužu iz svojih rupa i
stanu preda me, Toda Buntara, gospodara od Sakure, ako itko od njih ima
petlje!
Svi se spreme. Išido ih zlokobno pogleda.
— Nije sad vrijeme, Buntaro-sane — reče Jabu. — Prijatelji ili neprija
— Prijatelji? Gdje? Na ovom gnojištu? — Buntaro pljune na zemlju.
Jedan Sivi munjevito trgne ruku prema toku mača, deset Smeđih za njim,
a pedeset Sivih zaostali su za djelić sekunde. Sad su svi čekali da Išido isuče
mač i dade znak za napad.
Tad Hiro-macu iziđe iz sjenki vrta pa kroz vrata u prednje dvorište.
Ubojiti mač, napola izvađen iz korica, zibao je u rukama.
— Katkad i na gnojištu možeš naći prijatelje, sine! — mirno će on.
Popuste ruke na tokama mačeva. Samuraji na suprotnim kruništima — Sivi i
Smeđi — olabave lukove i strijele. — U cijelom zamku imamo prijatelje. U
cijeloj Osaki. Da! Naš gospodar Toranaga neprestano nam tako govori. —
Stajaše kao stijena pred svojim jedinim živim sinom, a u očima mu je vidio
krvožednost. Čim se približio Išido, Hiro-macu je zauzeo svoj bojni stav na
unutrašnjim vratnicama. A kad je prva opasnost prošla, on se tiho kao mačak
vratio u sjene. Zabuljio se Buntaru u oči. — Nije li tako, sine?
Buntaro kimne glavom uz silan napor i korak odstupi, ali još je
preprečavao put u vrt. Hiro-macu se obratio Išidu.
— Večeras vas nismo očekivali, Išido-sane.
— Došao sam ukazati poštovanje gospi Kiricubo. Tek prije nekoliko
trenutaka javili su mi da putuje.
— Zar je moj sin u pravu? Morali bismo se brinuti što nismo među
prijateljima? Zar smo taoci koji moraju moliti za milost?
— Ne, ali gospodar Toranaga i ja ugovorili smo protokol tokom
njegove posjete Osaki. Dolazak i odlazak uvaženih ličnosti valja najaviti dan
ranije tako da im ja mogu ukazati dužno poštovanje.
— Gospodar Toranaga iznenada je odlučio. Smatrao je da to što jednu
od svojih gospi šalje natrag u Jedo nije toliko važno da bi vas uznemiravao —
reče mu Hiro-macu. — Da, gospodar Toranaga samo sprema svoj odlazak.
— Je li o tome odlučio?
— Da, onog dana kad završi sastanak regenata. Bit ćete pravodobno
obaviješteni, prema protokolu.
— Dobro. Jasno, sastanak se opet može odgoditi. Gospodaru Kijami
sve je slabije.
— Je li sastanak odgođen ili nije?
 — Samo sam spomenuo da bi mogao biti. Nadamo se da ćemo uživati
u prisutnosti gospodara Toranage još dugo vremena, neh? Hoće li on sutra sa
mnom u lov?
— Zamolio sam ga da do sastanka otkaže svaki lov. Smatram da to
nije sigurno za njega. Smatram da je svo ovo područje sada opasno. Ako prljave
ubojice tako lako mogu proći kroz vaše straže, koliko li je tek onda lakša izdaja
izvan zidina?
Išido prijeđe preko uvrede. Znao je da će to, kao i izazovi, još više rasrditi
njegove ljude, ali njemu još nije odgovaralo da zapali fitilj. Razveselio se što se
upleo Hiro-macu, jer je sam gotovo izgubio vlast nad sobom. Zaokupljala ga je
pomisao na Buntarovu glavu u prašini, cvokotavih zuba.
— Kao što već dobro znate, svim zapovjednicima straže koji su te noći
bili dežurni već je naređeno da se presele u Veliku prazninu. Na žalost, Amide
su zakon za sebe, ali uskoro ćemo ih uništiti. Zatražit ćemo od regenata da ih
jednom zauvijek dokrajče. A sada bih izrazio svoje poštovanje Kiricubi-san.
Išido stupi naprijed, a za njim njegovi osobni tjelohranitelji Sivi. Svi
zadršću i zastanu. Buntaro je u luku držao strijelu, pa iako je bila uperena u tlo,
luk je bio krajnje napet.
— Sivima je zabranjeno da prođu kroz ova vrata, po protokolu!
— Ja sam guverner zamka Osake i zapovjednik nasljednikove tjelesne
straže! Imam pravo ići posvuda!
Hiro-macu ponovno zagospodari situacijom.
— Tako je, vi ste zapovjednik nasljednikove tjelesne straže i kao takav
imate pravo posvuda ići. No, kroz ova vrata smije vas pratiti samo pet ljudi. Zar
se tako niste dogovorili dok ovdje boravi moj gospodar?
— Pet ili pedeset, svejedno! Ova uvreda je nesnoš...
— Uvreda? Moj sin nije mislio vrijeđati. Samo ispunjava naredbe koje
ste uglavili njegov gospodar i vi. Petorica. Petorica!
— Ta riječ bijaše nalog. Hiro-macu okrene leđa Išidu i pogleda sina.
— Gospodar Išido nas časti time što želi ukazati poštovanje gospi Kiricubo.
Starac je nekoliko centimetara izvukao mač iz toka i nitko nije mogao
pouzdano reći hoće li sasjeći Išida ako počne borba ili pak odrubiti glavu svom
sinu ako uperi strelicu. Svi su znali da se otac i sin ne vole, samo su uzajamno
poštivali svoje opačine.
— Onda, sine, što kažeš zapovjedniku nasljednikovih tjelohranitelja?
Znoj je tekao niz Buntarovo lice. Za tren stupi postrance i olabavi luk.
No, i dalje je držao strijelu.
Išido je mnogo puta na natjecanjima vidio Buntara kako odapinje strijele
sa dvije stotine koraka. Odaslao bi šest strijela u metu prije nego što bi prva
stigla na cilj, a sve jednako točno. Rado bi sad naredio napad i smoždio ovu
dvojicu, oca i sina, i sve ostale. No, znao je da bi bilo glupo početi s njima, a ne
s Toranagom, a u svakom slučaju, kad počne pravi rat, možda Hiro-macua
dovede u napast da ostavi Toranagu i da se s njim bori. Gospa Očiba je rekla da
će — kad dođe vrijeme — sama pristupiti starom ‘Željeznoj pesnici’. Zaklela se
da on u nevolji nikad ne bi napustio nasljednika. Da će vezati uza se ‘Željeznu
pesnicu’ i udaljiti ga od Toranage. A možda ga i navede da ubije svoga
gospodara, pa bi se tako izbjegao sukob. Kakvu vlast, kakvu tajnu, kakvo
znanje, ima ona nad njim?, opet se upita Išido. Naredio je da se gospa Očibo po
mogućnosti makne iz Jeda prije regentskog sastanka. Kad Toranagu optuže, a u
tom pogledu svi regenti su se složili, njezin život neće vrijediti zrna riže.
Optužiti ga, a onda smjesta seppuku, po potrebi i prisilno. Ako ona pobjegne,
dobro. Ako ne pobjegne, ništa zato! Do osam godina zavladat će nasljednik.
Kroz vratnice kroči u vrt, a s njim Hiro-macu i Jabu. Iza njega pet
stražara. Uljudno se naklonio i zaželio Kiricubi svako dobro. Onda se,
zadovoljan što je sve onako kako i treba biti, okrenuo i otišao sa svojim ljudima.
Hiro-macu odahne i počeša se po šuljevima.
— Idi, Jabu. Više te ona rižina ličinka neće ometati!
— Da. Odmah.
Kiri je rupčićem brisala znoj s čela.
— On je vražji kami! Bojim se za našega gospodara. — Poteku joj
suze. — Ne želim otići!
— Gospodaru Toranagi neće se dogoditi nikakvo zlo, obećavam,
gospo. Morate krenuti! Sada!
Kiri pokuša zatomiti jecaje i digne debelu koprenu što je visjela s oboda
njezina širokog šešira.
— Oh, Jabu-sama, biste li otpratili gospu Sazuko, molim vas?
— Naravno.
Gospa Sazuko se nakloni i odhrli, a Jabu za njom. Mlada je žena trčala
uza stepenice. Pred sam vrh oklizne se i padne.
— Djetence! — vrisne Kiri. — Je li ozlijeđena?
Sve oči polete prema srušenoj ženi. Mariko potrči prema njoj, ali Jabu
stiže prvi. Podigne je. Sazuko se više preplašila nego ozlijedila.
— Dobro mi je — rekla je malo zadihano. — Bez brige, posve je u
redu. Baš glupo s moje strane.
Kad se uvjerio da je sve u redu, Jabu se vrati u prednje dvorište da
pripremi hitan odlazak. Mariko dođe do vratnica. Silno joj je laknulo.
Blackthorne je zurio u vrt.
— Što je? — zapitala je.
— Ništa — reče on nakon stanke. — Što je vrisnula gospa Kiricubo?
— ‘Djetence! Je li ozlijeđena?’ Gospa Sazuko nosi dijete — objasnila
je. — Svi smo se prestrašili da joj pad može naškoditi.
— Dijete Toranaga-same?
— Da — odgovori Mariko i zagleda se u nosila. Kiri je sad bila iza
navučenih prozirnih zavjesa i spustila koprenu. Jadnica, pomisli Mariko, znajući
da ona samo pokušava sakriti suze. Na njezinu bih se mjestu i ja isto ovako
plašila da izgubim svoga gospodara.
 Svrne oči na Sazuku koja još jednom mahne s vrha stepeništa, a zatim
uđe. Zveknu za njom željezna vrata. Poput smrtnog zvona, pomisli Mariko.
Hoćemo li ih ikada više vidjeti?
— Što je htio Išido? — zapita Blackthorne.
— On ... ne znam točnu riječ. Nadzirao je, bez upozorenja je
provjeravao.
— Zašto?
— On je zapovjednik zamka — rekla je, ne želeći mu odati pravi
razlog.
Jabu je na čelu povorke izvikivao naredbe i krenuo. Mariko se popne u
nosiljku, a zavjese ostavi djelomično otvorene. Buntaro dade Blackthorneu znak
neka se makne. Poslušao ga je.
Čekali su da prođe Kirina nosiljka. Blackthorne je zurio u poluvidljivi
zastrti lik i čuo prigušene jecaje. Uz nosiljku su išle dvije prestrašene sluškinje
Asa i Sono. Tad se posljednji put osvrnuo. Hiro-macu stajaše sam pored
kolibice, naslonjen na mač. A kad samuraji zatvore golema pojačana vrata, iz
vidokruga mu nesta vrt. Spusti se krupna željezna šipka. Više u prednjem dvoru
nije bilo stražara. Svi su prešli na kruništa.
— Što se događa? — upita Blackthorne.
— Izvolite, Anđin-sane?
— Kao da je opsadno stanje! Smeđi protiv Sivih. Zar očekuju nevolje?
Još nevolja?
— Oh, jako žalim. Uobičajeno je navečer zatvoriti vrata — reče
Mariko.
Kad nosiljka krene, uputio se uz nju. Buntaro i ostatak zalaznice zauzmu
mjesto iza njega. Blackthorne je gledao nosiljku pred sobom, klecavo geganje
nosača i zamagljen lik u baldahinu. Bio je silno uznemiren iako je to nastojao
prikriti. Kad je Kiricubo nenadano vrisnula, odmah ju je pogledao. Svi ostali
gledali su trudnicu koja je pala na stepenicama. I njegov je prvi nagon bio da
tamo pogleda, ali iznenada je vidio kako je Kiricubo u kolibicu zamakla
neobično brzo. Na tren je mislio da ga oči varaju, jer je u noći bila gotovo
nevidljiva, u tamnom plaštu, tamnom kimonu, tamnom šeširu i u tamnoj
kopreni. Gledao je kako ta osoba za tren iščezava, onda se opet pojavljuje,
ulijeće na nosiljku i naglo povlači zavjese. Časak su im se pogledi sreli. Bio je
to Toranaga.
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Mala povorka oko dvaju baldahina polako je prolazila labirintom zamka;

kroz uzastopne provjere. Svaki put svečani nakloni, brižno ponovno
pregledavanje isprava. Vodstvo bi preuzeo novi kapetan i nova grupa Sivih
pratilaca, a tek onda bi ih propustili. Blackthorne je na svakoj provjeri sve
tjeskobnije gledao kako kapetan straže prilazi bliže i motri navučene zavjese na
Kiricubinoj nosiljci. Svaki put bi se uljudno klanjao napola vidljivoj spodobi,
slušajući suspregnute jecaje, a nakon stanovitog vremena mahnuo bi im da pođu
naprijed.
Tko još za to zna?, očajnički se zapita Blackthorne. Sluškinje zacijelo
znaju. To objašnjava njihovu prestrašenost. Sigurno je znao i Hiro-macu, a
svakako i gospa Sazuko koja je poslužila kao mamac. Mariko? Mislim da ne
zna. Jabu? Bi li njemu Toranaga vjerovao? Onaj manijak bez vrata, Buntaro?
Vjerojatno ne zna.
Ovo je očevidno nadasve tajnovit pokušaj bijega. No, zašto bi Toranaga
izlagao pogibelji život izvan zamka? Zar u zamku nije sigurniji? Čemu sva ta
tajnovitost? Od koga on bježi? Od Išida? Od ubojica? Ili od nekog drugog u
zamku? Vjerojatno od svih njih, pomisli Blackthorne, priželjkujući da su u
sigurnosti galije i na pučini. Ako Toranagu otkriju, kišit će govna, vodit će se
borba na život i smrt, nepoštedimice. Nemam oružja, pa i da imam dva pištolja
ili desetokilaški top i sto smionih momaka, Sivi bi nas pokosili. Nemam nikamo
pobjeći i nikamo se ne mogu sakriti. Kako god gledam, nalazimo se u govnima!
— Umorni ste, Anđin-sane? — tiho zapita Mariko. — Ako želite, ja
ću ići pješke, a vi se popnite na nosiljku.
— Hvala — kiselo je odgovorio. Nedostajale su mu čizme, a u
remenastim sandalama još se nespretno osjećao. — Noge su mi dobro, samo što
sam priželjkivao da smo na sigurnom, nasred mora.
— Zar je more ikad sigurno?
— Katkad jest, senhora, ali ne često! — Blackthorne ju je jedva čuo.
Razmišljao je: Isuse Bože, nadam se da neću odati
Toranagu. Bilo bi to užasno! Koliko bi jednostavnije bilo da ga nisam
vidio. Bijaše to zla sreća... Jedna od onih nezgoda što mogu pokvariti izvrsno
smišljen i proveden naum. Stara Kiricubo je sjajna glumica. A i ona mlada!
Samo zato što nisam razumio njezin vrisak, nisam nasjeo lukavstvu. Zla je sreća
što sam jasno vidio Toranagu! S vlasuljom, namazana, u kimonu i ženskom
plaštu, kao prava Kiricubo, pa ipak sveudilj Toranaga.
Na slijedećoj postaji kapetan Sivih priđe im bliže nego prije. Sluškinje su
se kroza suze klanjale i stajale na putu, ali su se trudile da izgleda kao da ne
stoje na putu. Kapetan se zapilji u Blackthornea i dođe do njega. Nevjerojatno
dugo ga je motrio, a onda se obrati Mariki koja odmahne glavom te mu
odgovori. Čovjek nešto progunđa te se vrati do Jabua, preda mu isprave i opet
mahne povorci neka proslijedi.
 — Što je rekao? — upita Blackthorne.
— Pitao je odakle ste. Gdje je vaša domovina.
— Odmahnuli ste glavom. Kakav je to bio odgovor?
— Oh, jako žalim, pitao je... zanimalo ga je jesu li daleki preci vašeg
naroda u srodstvu s duhom kami koji živi na sjevernoj granici Kine. Sve
donedavna smo smatrali da je Kina jedino drugo civilizirano mjesto na zemlji,
osim Japana, neh? Kina je tako golema da je sama kao cijeli svijet — reče ona i
zaključi razgovor. Zapravo ju je kapetan zapitao smatra li ona da ovaj barbarin
potječe od kamija Harimvakairija koji se brine za mačke i nadodao da ovaj
vjerojatno zaudara kao tvor u doba parenja, kao i taj kami.
Odgovorila je da nije tog mišljenja, a u sebi se stidjela kapetanove
neotesanosti jer Anđin-san nije zaudarao kao Cukku-san, pater-vizitator i obični
barbari. Sad je njegov zadah bio gotovo nezamjetan.
Blackthorne je znao da mu nije rekla istinu. O, kad bih znao govoriti
njihov jezik, pomislio je. Sve više želim da odem s ovog prokletog otoka, da se
vratim na Erasmus, da je posada orna i da ima mnogo hrane, groga, baruta i
naboja, da trampimo svoju robu i isplovimo kući. Kad će to biti? Toranaga je
rekao: uskoro. Da li je on pouzdan? Kako je otpremio brod u Jedo? Tegljačima?
Je li uzeo portugalske mornare? Kako li je Rodriguesu? Je li mu sagnjila noga?
Sad već zacijelo znade hoće li živjeti s dvije noge ili s jednom — ako ga
amputacija ne dokrajči — ili će umrijeti.
Isuse Bože na nebu, zaštiti me od rana i svih liječnika. I svećenika.
Nova provjera. Blackthorne nikako da shvati kako svi mogu ostati tako
uljudni i strpljivi, uvijek se klanjati, pružati isprave i primati ih natrag, uz vječiti
osmijeh, bez ikakvog traga gnjeva na bilo kojoj strani. Toliko su drukčiji od
nas!
Zirne u Marikino lice koje je djelomično sakrivala koprena i široki šešir.
Pomisli da ona izgleda jako zgodno i veselio se što je s njom raščistio onu
njezinu pogrešku. Barem me više neće gnjaviti tim besmislicama, pomislio je.
Vražji pederi, svi su oni gadovi ogrezli u krv!
Kad je jutros prihvatio njezinu ispriku, počeo se raspitivati za Jedo, za
japanske običaje, za Išida i zamak. Izbjegavao je temu spola. Podrobno je
odgovarala izbjegavajući politička objašnjenja, a njezini odgovori bijahu
iscrpni, ali neškodljivi. Uskoro su ona i sluškinje otišle da se spreme za polazak,
a on ostade sam sa stražarima-samurajima.
Uzrujavao se što ga neprekidno prate u stopu. Uvijek je netko uza me,
reče samom sebi. Previše ih ima. Kao mrava. Za promjenu bih volio mir iza
zakračunatih vrata od hrastovine. S time da je zasun na mojoj, a ne na njihovoj
strani! Jedva čekam da se opet ukrcam na brod, da budem na svježem zraku na
pučini. Pa i na onoj ljuljkavoj galiji krmačina trbuha!
Dok je sad prolazio zamkom Osake, spozna da će Toranagu imati u
šakama na moru gdje je on kralj. Imat će dovoljno vremena za razgovor. Mariko
će prevoditi, a ja ću sve srediti! Trgovačke sporazume, brod, povrat našeg srebra
i isplata, ako želi da trampimo muškete i barut. Dogovorit ću se da se dogodine
vratim s punim teretom svile. Grozno što je fra Domingo umro, ali njegova
obavještenja korisno ću upotrijebiti. Na Erasmusu ću otploviti po Bisernoj rijeci
do Kantona. Probit ću portugalsku i kinesku blokadu. Vratite mi moj brod i bit
ću bogat. Bogatiji nego Drake! Kad se vratim kući, skupit ću sve morske
vukove od Plymoutha do jezera Zuiderzeea i preuzet ćemo trgovinu u cijeloj
Aziji. Tamo gdje je Drake oprljio Filipu bradu, ja mu želim odsjeći jaja. Bez
svile Makao će umrijeti. Bez Makaa umrijet će Malaka, pa onda Goa! Možemo
smotati portugalsko carstvo kao sag!
— ‘Želite indijsku trgovinu, veličanstvo? Afriku? Aziju? Japan? Evo
kako je možete osvojiti u roku od pet godina!’
— ‘Ustanite, Sir John!’
Da, konačno mu je nadohvat ruke viteški naslov. A možda i više.
Kapetani i moreplovci postajali su admirali, vitezovi, lordovi, pa i earlovi.
Englez običnog porijekla mogao je siguran i ugledan položaj u kraljevstvu steči
jedino kraljičinom milošću, Bog je blagoslovio. A put do njezine milosti bijaše
da joj donese blaga, da joj pomogne platiti rat protiv smradne Španjolske i
onoga gada pape.
Tri putovanja u tri godine, likovao je Blackthorne. O, znam ja, monsunski
su vjetrovi i jake oluje, ali Erasmus će pod punim jedrima ploviti protiv vjetra, a
vozit ćemo male terete. Čekaj, zašto ne obaviš veliki posao pa zaboraviš te male
količine? Zašto ne osvojiš ovogodišnji Crni brod? Onda ćeš dobiti sve!
— Kako?
— Lako, ako brod nema pratnje, a mi ga zatečemo nepripravna. Ali,
nemam dovoljno ljudi. Stani, ljudi su u Nagasakiju! Pa zar tamo nisu svi
Portugalci? Nije li Domingo rekao da je Nagasaki maltene portugalska luka? To
je kazao i Rodrigues! Zar na njihovim brodovima nisu i mornari koji su iz ljute
nevolje ukrcani, ili prisilno? Uvijek ima nekog tko je voljan promijeniti brod
radi brze dobiti, bez obzira na kapetana i na zastavu! S Erasmusom i s našim
srebrom mogao bih platiti posadu. Znam da mogu. Nisu mi potrebne tri godine.
Dovoljne su dvije. Još dvije godine na mom brodu, s mojom posadom, pa kući.
Bit ću bogat i slavan. I konačno ćemo se more i ja rastati. Zauvijek!
— A ključ svega je Toranaga. Kako ćeš s njim postupati?
Prođu još jednu stražu i skrenu za ugao. Pred njima je bila zadnja rešetka
i zadnja vrata zamka. A iza toga, konačno, pomični most i jarak. Na drugoj
strani posljednja kula. Mnoštvo zubalja pretvaralo je noć u grimizni dan.
Iz sjene istupi Išido.
Smeđi ga opaze gotovo istog trena. Zahvati ih val neprijateljstva. Buntaro
je zamalo skočio pored Blackthornea da bliže priđe čelu povorke.
— Kopilan uživa u kavgi — reče Blackthorne.
— Senhor? Oprostite, senhor, što ste rekli?
— Samo to rekoh da vaš muž kao da... Išido kao da vrlo brzo uspijeva
rasrditi vašega muža. — Nije odgovorila.
 Jabu zastane. Bezbrižno preda propusnicu kapetanu na dverima i uputi se
prema Išidu.
— Nisam očekivao da ću vas opet vidjeti. Vaši stražari jako su
djelotvorni.
— Hvala. — Išido je gledao Buntara i zastrtu nosiljku iza njega.
— Jedna provjera trebala bi biti dovoljna — izjavi Buntaro, a oružje
mu zloslutno zazveči. — Najviše dvije provjere. Što smo mi? Ratni pohod? Ovo
je uvredljivo!
— Nisam kanio vrijeđati, Buntaro-sane. Zbog ubojica sam naredio
veću budnost. — Išido letimično odmjeri Blackthornea i opet se zapita da li da
ga pusti ili pak da ga zadrži, kao što su zahtijevali Onoši i Kijama. Tad ponovno
pogleda Buntara. Smeće, pomislio je. Uskoro će tvoja glava biti na kolcu. Kako
ova divna Mariko može ostati uz muža-majmuna kao što si ti?
Novi kapetan podrobno je svakoga pretraživao i provjeravao je li na
popisu.
— Sve u redu, Jabu-sama — reče vrativši se vođi povorke.
— Propusnica vam više neće biti potrebna. Mi ćemo je zadržati.
— Dobro. — Jabu se okrene Išidu. — Uskoro ćemo se sresti.
Išido izvuče iz rukava pergamentni svitak.
— Htio sam zamoliti gospu Kiricubo bi li ovo odnijela u Jedo. Za
moju nećakinju. Vjerojatno neko vrijeme neću ići u Jedo.
— Svakako! — Jabu ispruži ruku.
— Nemojte se mučiti, Jabu-sane. Ja ću je zamoliti.
Išido se zaputi prema nosiljci. Sluškinje ga s poštovanjem predusretnu.
Asa pruži ruku.
— Smijem li ja preuzeti poruku, gospodaru? Moja gospodari...
— Ne! — Na iznenađenje Išida i svih koji su stajali u blizini, sluškinje
se nisu sklanjale s puta.
— Ali moja gospo..
— Mičite se! — zareži Buntaro. Sad se obje sluškinje povuku uz
otužnu poniznost. Uplašile su se. Išido se nakloni pred zavjesom. — Kiricubo-
san, biste li mi odnijeli ovu poruku u Jedo? Budite tako dobri. Mojoj nećakinji!
— Lagano kezmanje među jecajima, a spodoba potvrdno kimne. — Hvala. —
Išido pruži tanak pergamentni svitak nekoliko centimetara od zavjese.
Prestanu jecaji. Blackthorne shvati da je Toranaga u klopci. Uljudnost je
tražila da prihvati svitak, a ruka bi ga odala.
Svi su čekali da se pojavi ta ruka.
— Kiricubo-san? — opet nikakvog pokreta. Onda Išido žurno stupi
naprijed, razgrne zavjese, a Blackthorne istodobno divljački rikne i počne
plesati gore-dolje kao manijak. Išido i ostali zabezeknuto su se okrenuli prema
njemu.
Načas se Toranaga potpuno ukaže iza Išida. Blackthorne pomisli: na
udaljenosti od dvadeset koraka možda Toranaga i može proći za Kiricubu, ali
ovdje, na pet koraka, to je nemoguće, iako mu je lice prekrivala koprena. A u
onom beskonačnom hipu prije nego što je Toranaga opet navukao zavjese,
Blackthorne je znao da ga je Jabu prepoznao. Mariko svakako, Buntaro
vjerojatno, a možda i neki samuraj. Skokne naprijed, ščepa pergamentni svitak,
ubaci ga kroz pukotinu među zavjesama i okrene se mucketajući.
— U mojoj je zemlji nesreća kad knez predaje osobno poruku, kao
obična raja... nesreća...
Sve se dogodilo tako neočekivano i tako brzo da Išido još nije isukao
mač, a Blackthorne se već pred njim klanjao i drečao kao ludi lutak što skače na
opruzi. Onda prorade Išidovi refleksi te on zamahne mačem prema grlu.
Blackthorne očajnički pogleda Mariku.
— Isukrsta vam, u pomoć! Nesreća, nesreća!
Vrisnula je. Sječivo zastane za dlaku od njegova vrata. Mariko objasni što
je kazao Blackthorne. Išido spusti mač, na tren posluša, obaspe je bijesnom
bujicom riječi, a onda je kliktao sve žešće i ošamario Blackthornea zapešćem po
licu
Blackthorne se razgoropadi, skupi pesti i baci se na Išida.
Da Jabu nije bio dovoljno brz i da nije zgrabio ručku Išidova mača,
Blackthorneova bi se glava skotrljala u prašinu. Djelić sekunde kasnije Buntaro
zgrabi Blackthornea koji je već stezao Išida oko vrata. Četiri Smeđa jedva su ga
odvukla od Išida, a onda ga Buntaro teško odalami po šiji i ošamuti ga. Sivi
pohrle da brane svoga gospodara, ali Smeđi okružiše Blackthornea i nosiljke i
načas sve osta na mrtvoj točki. Mariko i sluškinje namjerno su cviljele i plakale
da povećaju kaos.
Jabu počne smirivati Išida. Mariko je suzno ponavljala, uz usiljenu
poluhisteriju, da je ludi barbarin uvjeren da je htio samo spasiti Išida, velikoga
zapovjednika, kojega smatra knezom, od zlog kamija.
— Za njih je najveća uvreda šamar u lice, kao i za nas. To ga je
smjesta izludjelo. On je nerazuman barbarin, ali u svojoj je zemlji daimjo, a
samo vam je pokušavao pomoći, gospodaru!
Išido rikne i nogom lupi Blackthornea koji je tek dolazio k svijesti.
Blackthorne je posve spokojno slušao gužvu. Oči mu se razbistre. Okruživali su
ih Sivi, po dvadeset njih na jednog Smeđeg, no dosad još nije bilo mrtvih i svi
su pokorno čekali.
Blackthorne opazi da je sva pažnja posvećena njemu. No, sad je znao da
ima saveznike.
Išido se opet zavrti prema njemu i kličući mu priđe. Osjećao je kako
Smeđi jače stežu mač i znao je da mu udarac prijeti, ali ovaj put, umjesto da se
pokuša istrgnuti iz njihovih zagrljaja, kao što su očekivali, počeo je malaksati. A
onda se odjednom uspravio i oteo uz sulud smijeh te počeo mahnito plesati
hornpipe. Rekao mu je fra Domingo da u Japanu svi vjeruju da ludilo izaziva
samo kami pa stoga luđaci, isto kao mala djeca i stari starci, nisu bili odgovorni,
a katkad su uživali posebne povlastice. Zato je bjesomučno skakao, a istodobno
pjevao u ritmu gospi Mariki:
— U pomoć Pomozite! Boga vam. Neću moći dulje izdržati U pomoć.
— Očajnički se ponašao kao luđak, znajući da bi ih samo to moglo spasiti.
— On je lud. Opsjednut! — klikne Mariko koja je smjesta shvatila
Blackthorneovu smicalicu.
— Da. — Izjavi Jabu. Još se nastojao oporaviti od šoka što je vidio
Toranagu. Nije mu bilo jasno da li Anđin-san samo glumi ili je uistinu poludio.
Mariko je bila izvan sebe. Nije znala što će. Anđin-san je spasio
gospodara Toranagu. Ali kako je znao?, nerazumno je ponavljala samoj sebi.
Blackthorneovo je lice bilo beskrvno. Samo je imao grimiznu masnicu od
udarca. I dalje je plesao i bjesomučno očekivao pomoć koja nije stizala. A onda,
proklinjući u sebi kopilad i kukavice Jabua i Buntara, kao i onu glupu kučku
Mariku, odjednom prekine ples, nakloni se Išidu grčevito kao lutka te napola
odgega, a napola otpleše do vrata.
— Za mnom, za mnom! — vikne, a njegov glas gotovo ga je zagušio.
Pokušao ih je voditi kao legendarni gajdar, štakoraš iz Hamelna.
Sivi mu zakrče put. Zareži, hineći gnjev, i zapovjedi im oštro neka se
miču. Odmah zatim prijeđe u histeričan smijeh.
Išido zgrabi luk i strijelu. Sivi se rastrče. Blackthorne je zamalo prešao
kroz vrata. Okrenuo se u obrambenom stavu, znajući da bijeg nema smisla.
Bespomoćno opet počne svoj sumanuti ples.
— On je bijesan, bijesan pas! Bijesne pse moramo posmicati!
— Išidov je glas bio okrutan. Napne luk i nanišani.
Mariko odjednom iskoči sa svoga zaštićenog položaja blizu Toranagine
nosiljke i krene prema Blackthorneu.
— Bez brige, gospodaru Išido! — povikala je. — Nije potrebno da se
brinete... Ovo je trenutno ludilo... Ako mi dopuštate... — Kad se primakla,
opazila je kako je Blackthorne iscrpljen. I njegov namješten luđački osmijeh...
Preplašila se i protiv svoje volje. — Sad vam mogu pomoći, Anđin-sane —
žurno će ona. — Moramo pokušati da da iziđemo. Slijedit ću vas. Bez brige,
neće on strijeljati u nas. Molim vas, sada prestanite plesati.
Blackthorne smjesta prestane, okrene se i pođe mirno na most. Išla je
korak iza njega, po običaju, očekujući strijele. Ćula ih je.
Tisuću je očiju pratilo divovskog luđaka i sićušnu ženicu na mostu kako
odmiču. Jabu se povrati u život.
— Ako želite da on umre, dopustite da ga ubijem ja, Išido-sama.
Nedolično je da mu vi oduzmete život. General ne ubija svojim rukama. Drugi
moraju ubijati za njega. — prišao mu je jako blizu i spustio glas. — Ostavite ga
da živi! Ludilo je izazvao onaj vaš udarac. U svojoj zemlji on je daimjo, a onaj
udarac... Bilo je kao što je rekla Mariko-san, neh? Vjerujte mi, živ nam više
vrijedi.
— Što?
— Više vrijedi živ. Vjerujte mi! U svako doba možete ga dobiti mrtva.
Nama je on potreban živ!
Na Jabuovu licu Išido pročita očaj i iskrenost. Spustio je luk.
— Vrlo dobro. No, jednog dana željet ću ga živa. Objesit ću ga za pete
iznad jame.
Jabu se zagrcne i napola se pokloni. Uzrujano mahne povorci da krene
naprijed, u strahu da bi se Išido mogao sjetiti nosiljke i ‘Kiricube’.
Hineći smjernost Buntaro preuzme vodstvo i vikne Smeđima neka krenu.
Nije se pitao zbog čega se Toranaga čudotvorno pojavio kao kami u njihovoj
sredini. Znao je samo da je gospodar u opasnosti. Bez gotovo ikakve obrane.
Vidje kako Išido još ne skida pogleda s Marike i s Anđin-sana, no, i uza sve to,
ljubazno mu se naklonio i krenuo iza Toranagine nosiljke da zaštiti gospodara
od strijela, ako ovdje započne borba.
Sad se povorka primicala vratima. Jabu zauzme mjesto osamljenog
stražara na začelju. Očekivao je da će povorka svakog trena biti zaustavljena.
Zacijelo je neki Sivi vidio Toranagu, pomislio je. Koliko će vremena proći dok
to ne kažu Išidu? Neće li on pomisliti da sam i ja upućen u pokušaj bijega? Zar
me ovo neće zauvijek upropastiti?
Na pola mosta Mariko se okrene unazad. Samo na tren.
— Oni idu za nama, Anđin-sane! Obje nosiljke prošle su vrata i sad su
na mostu!
Blackthorne nije odgovorio i nije se okrenuo. Morao je napeti svu
preostalu snagu volje da ostane uspravan. Izgubio je sandale, lice mu je gorjelo
od udarca, a glava odzvanjala od bola. Posljednji ga stražari propuste kroz
rešetkasta vrata i on krene naprijed. I Mariko su propustili bez zastajanja. A
onda i nosiljke.
Blackthorne ih je vodio niz lagani spust, pa preko otvorenog područja i
udaljenog mosta. Tek kad se našao u šumovitom krajoliku koji se nije mogao
vidjeti iz zamka, snage ga ostaviše.
 POGLAVLJE DVADESET TRI

— Anđin-sane . . Anđin-sane! — U polusvijesti je dopustio da mu

Mariko pomogne da ispije sake. Povorka je zastala. Smeđi su se tijesno poredali
oko zastrte nosiljke, a ispred i iza stajali su Sivi pratioci. Buntaro je viknuo
jednoj sluškinji koja je odmah uzela bočicu iz kage za prtljag. Svojim
tjelohraniteljima je rekao da sve ljude drže podalje od nosiljke gospe ‘Kiricubo-
san’, pa pohrlio k Mariki.
— Je li Anđin-san zdrav?
— Da, da, mislim — odvrati Mariko. Pridruži im se Jabu.
U nastojanju da zbaci s vrata kapetana Sivih, Jabu nehajno reče:
— Možemo dalje, kapetane. Ostavit ćemo ovdje nekolicinu muškaraca
i Mariko-san. Kad se barbarin oporavi, ona i ljudi mogu proslijediti.
— S velikim poštovanjem, Jabu-sane, pričekat ćemo. Zadužen sam da
vas sve sretno sprovedem do galije. Kao jedinstvenu skupinu! — reče mu
kapetan.
Svi spuste pogled dok se Blackthorne malko gušio od rižina piva.
— Hvala — zahropi. — Jesmo li sad sigurni? Tko još zna
da... ?
— Sad ste sigurni! — Namjerno ga je prekinula. Okrenula je leđa
kapetanu i očima ga upozoravala. — Anđin-sane, sad ste na sigurnom i nema
razloga da se brinete. Razumijete li? Dobili ste nekakav napadaj. Slobodno se
ogledajte Sad ste na sigurnom!
Blackthorne je posluša. Vidje kapetana i Sive te shvati. Sad mu se snaga
brzo vraćala, uz pomoć rižina piva.
— Oprostite, senhora, mislim da me uhvatila panika. Zacijelo sam
ostario. Često se naljutim, a kasnije se nikad ne sjećam što se dogodilo.
Iscrpljuje me portugalski, je li? — Prešao je na latinski. — Razumiješ li?
— Svakako.
— Je li ovaj jezik ‘lakši’?
— Možda — rekla je. Laknulo joj je što je on shvatio da moraju biti
oprezni, dapače, da prelazi na latinski, taj Japancima gotovo nerazumljiv jezik
koji oni nisu mogli naučiti, osim šačice ljudi u cijelom carstvu, a većinu njih
odgojili su isusovci i pretežno su se posvetili svećeničkom pozivu. Bila je jedina
žena u čitavom njihovom svijetu koja je znala govoriti, čitati i pisati latinski i
portugalski. — Oba su jezika teška, svaki ima svoje opasnosti.
— Tko još zna za ‘opasnost’?
— Moj muž i naš vođa.
— Jesi li sigurna?
— Obojica su to iskazala.
Kapetan Sivih nemirno se vrpoljio i nešto rekao Mariki.
— Pita jesi li još opasan, da li da ti vežu ruke i noge. Rekla sam da ne
treba. Sad si se izliječio od treskavice.
 — Da — reče on, prelazeći opet na portugalski. — Često imam
napadaje. Pobijesnim kad me netko udari u lice. Žao mi je. Nikad se ne sjećam
što se događa za vrijeme tih napada. To je prst Božji.
Vidje kako je kapetan izbečio oči u njegove usne i pomisli: ulovio sam te,
gade, kladim se da govoriš portugalski.
Služavka Sono nagnula je glavu uza zavjese na nosiljci. Nešto je slušala
pa došla Mariki.
— Jako žalim, Mariko-sama. Moja gospodarica pita je li luđaku
dovoljno dobro da nastavi? Moli vas da mu date svoju nosiljku jer gospodarica
smatra da moramo požuriti zbog plime. Još se više uzrujala zbog nevolja što ih
je luđak izazvao. No, znajući da su luđaci samo Božji bolesnici, molit će da mu
se vrati zdravlje, a čim se ukrcamo na brod, osobno će mu dati lijekove.
Mariko prevede.
— Da, sad mi je posve dobro! — Blackthorne ustane i zanjiše se.
Jabu zareži naredbu.
— Jabu-san veli da ćete putovati u nosiljci, Anđin-sane.
— Mariko se nasmiješi kad je počeo prosvjedovati. — Uistinu sam
vrlo jaka pa se ne morate brinuti. Ići ću uz vas pa možemo razgovarati ako
želite.
Dopusti im da mu pomognu ući u nosiljku. Odmah opet krenu.
Ljuljuškavo kretanje ga je umirivalo pa se iscrpljen zavalio. Čekao je da kapetan
Sivih ode na čelo kolone, a onda je na latinskom opomene:
— Onaj vojnik razumije portugalski jezik.
— Da, a mislim i nešto latinskog — šapnula je isto tako tiho. Trenutak
je hodala. — Ozbiljno, hrabar si. Hvala što si ga spasio.
— Tvoja hrabrost bila je veća.
— Ne. Gospodin je stavio moje noge na stazu pa sam malko koristila.
Opet ti zahvaljujem.
Noću je grad bio kao u zemlji bajke. Bogate kuće ukrašene nizom šarenih
uljanica i voštanica što su visjele iznad vrata i po vrtovima, a zasloni šođi bili su
prelijepo prozirni. Sođi su urešavali i siromašne kuće. Svjetiljke su pokazivale
put pješacima, kagama i samurajima-konjanicima.
— U kućama gore uljanice i voštanice, ali kad se spusti noć, ljudi
uglavnom idu u krevet — objasni Mariko, dok su nastavljali put vijugavim i
zavojitim gradskim ulicama. Klanjahu im se pješaci, a sirotinja bi klečala dok
oni ne bi prošli. More se ljeskalo na mjesečini.
— Tako je i kod nas! Kako kuhate? Na peći za drva? — Blackthorneu
se brzo vraćala snaga, a noge više nije osjećao kao hladetinu. Odbila je ući u
nosiljku pa je ležao uživajući u svježem zraku i u razgovoru.
— Mi se služimo žeravnikom na ugljen. Ne jedemo hranu kao vi pa je
naša kuhinja jednostavnija. Samo riža i malo ribe, pretežno sirova, ili kuhana na
ugljenu sa žestokim umakom i ukiseljenim povrćem. Tu i tamo malo juhe. Meso
ne, meso nikada! Mi smo skromni ljudi, i moramo biti. Tako imamo malo
zemlje, na nju otpada otprilike petina naše površine, samo to je obradivo, a nas
ima mnogo. Kod nas je skromnost vrlina, pa i po količini hrane koju pojedemo.
— Hrabra si! Zahvaljujem ti. Strijele nisu letjele zbog štita tvojih leđa.
— Ne, kapetane od brodova. Bila je to volja Božja.
— Hrabra si i lijepa.
Na tren je šutke koračala. Još mi nitko nije rekao da sam lijepa. Nitko,
pomisli ona.
— Nisam hrabra ni lijepa. Mačevi su lijepi. Lijepa je čast.
— Hrabrost je lijepa, a ti je imaš u izobilju.
Mariko ne odgovori. Sjećala se današnjeg jutra, svih onih ružnih riječi i
ružnih misli. Kako muškarac može biti tako hrabar i tako glup, tako nježan, a
opet tako okrutan, tako topao, a tako gnusan? Sve istodobno! Anđin-san bijaše
bezgranično hrabar kad je skrenuo Išidovu pažnju s nosiljke i vrlo mudar kad je
odglumio ludilo i spasio Toranagu iz stupice. Kako je pametan Toranaga što je
na ovaj način pobjegao! No, budi oprezna, Mariko, opomenula je samu sebe.
Misli na Toranagu, a ne na ovog stranca. Sjeti se njegove opačine i obuzdaj
vlažnu vrelinu u slabinama koju još nikad nisi iskusila, onu vrelinu o kojoj
pričaju kurtizane i koju opisuju pripovijetke i knjige sa uzglavlja.
— Da — rekla je. — Hrabrost je lijepa, a ti je imaš u izobilju.
— Onda opet prijeđe na portugalski: — Latinski je tako zamoran.
— Naučili ste ga u školi?
— Ne, Anđin-sane, kasnije. Poslije udaje dugo sam živjela na dalekom
sjeveru. Bila sam sama, jedino s poslugom i seljanima, a imala sam samo
portugalske i japanske knjige, gramatike, vjerske knjige i bibliju. U učenju
jezika vrijeme mi je vrlo ugodno prolazilo a to mi je zaokupljalo i misli. Bila
sam jako sretna.
— Gdje vam je bio muž?
— U ratu.
— Koliko ste bili sami?
— Mi imamo poslovicu: za vrijeme ne postoji jedinstvena mjera.
Vrijeme može biti kao mraz, kao munja, kao suza, kao opsada, kao oluja ili
zalazak sunca, pa i kao stijena.
— Mudra izreka — reče joj i nadoda: — Jako dobro govorite
portugalski, senhora. I latinski. Bolje nego ja.
— Imate meden jezik, Anđin-sane!
— To je honto!
— Honto je prava riječ. Honto je da je jednoga dana u selo došao
kršćanski otac. Bili smo kao dvije izgubljene duše. Ostao je četiri godine i jako
mi je pomogao. Sretna sam što dobro znam jezike — rekla je bez taštine. —
Otac je želio da naučim jezike.
— Zašto?
— Smatrao je da moramo upoznati vraga s kojim imamo posla.
— Bio je mudar čovjek.
 — Ne, nije bio mudar.
— Zašto?
— Jednog dana ispričat ću vam taj slučaj. Tuga i žalost.
— Zašto ste stijenu vremena bili sami?
— Zašto se ne odmorite? Pred nama je još dug put.
— Želite li u nosiljku? — Opet je počeo ustajati, ali ona odmahne
glavom.
— Ne, hvala. Molim vas, ostanite gdje ste. Obožavam pješačiti.
— U redu. Ali više ne želite razgovarati?
— Ako želite, možemo razgovarati. Što vas zanima?
— Zašto ste stijenu vremena bili sami?
— Muž me otpravio, vrijeđala ga je moja prisutnost. Bio je posve u
pravu što je tako postupio. Počastio me što nije zatražio razvod. Onda me još
više počastio kad je natrag primio mene i našega sina. — Mariko ga pogleda. —
Mom sinu je sad petnaest godina. Uistinu sam stara gospa.
— Ne vjerujem vam, senhora.
— To je honto.
— S koliko ste se godina udali?
— Bila sam stara, Anđin-sane. Vrlo stara.
— Mi imamo poslovicu: starost je kao mraz, opsada ili zalazak sunca,
a katkad i kao stijena. — Nasmijala se. Na njoj je sve puno ljupkosti, pomislio
je, očarano. — Vama, dična gospo, starost lijepo pristaje.
— Anđin-sane, za ženu starost nije nikada lijepa.
— Mudra si koliko i lijepa. — Latinski je došao sam od sebe, pa iako
je zvučao svečanije i kraljevskije, bio je nekako prisniji. Čuvaj se, pomislio je.
Nitko mi još nikad prije nije rekao da sam lijepa, ponovila je u sebi.
Kamo sreće da je to istina!
— Ovdje nije mudro obraćati pažnju na tuđu ženu — rekla je. — Naši
običaji jako su strogi. Na primjer, ako udatu ženu nađu samu s muškarcem u
zatvorenoj sobi, makar samo povjerljivo razgovarali, ali su sami, njezin muž,
njegov brat ili njegov otac imaju zakonsko pravo da je odmah ubiju. Ako se radi
o neudatoj djevojci, njezin otac, naravno, uvijek može od nje raditi što ga je
volja.
— To nije pošteno ni civilizirano! — Odmah je požalio tu omašku.
— Mi smatramo da smo jako civilizirani, Anđin-sane. — Mariko je
bila sva sretna što ju je ponovno uvrijedio jer to je slomilo čari i odagnalo onu
vrelinu iz njezinih slabina. — Naši su zakoni jako mudri. Ima i previše
slobodnih i nevezanih žena, a da bi muškarac uzeo neku koja pripada drugome.
Zapravo je to zaštita za žene. Žena ima dužnosti samo prema svome mužu.
Budite strpljivi! Vidjet ćete kako smo civilizirani i napredni. Žena ima svoje
mjesto, muškarac ima svoje mjesto. Muškarac može istodobno imati samo jednu
zakonitu ženu, i, naravno, mnogo suložnica, ali ovdašnje žene imaju mnogo više
slobode nego španjolske ili portugalske gospe, na osnovu onog što sam ja čula.
Slobodno možemo ići kamo želimo i kad to zaželimo. Ako želimo, možemo
ostaviti muža i razvesti se. Ako želimo, možemo i odbiti da se udamo. Mi
imamo svoje bogatstvo i vlasništvo, vlasnice smo svog duha i tijela. Imamo
silnu vlast ako želimo. Tko vodi brigu o svoj vašoj imovini i novcu u vašem
domaćinstvu?
— Naravno — ja.
— Ovdje se žena za sve brine. Samuraju novac ništa ne znači. To je
ispod časti pravome muškarcu. Ja vodim sve poslove svoga muža. On donosi
sve odluke. Ja samo provodim njegove želje i plaćam njegove račune. Tako je
on posve slobodan za svoju dužnost prema gospodaru, i to mu je jedina dužnost.
Oh, da, Anđin-sane, morate biti strpljivi prije nego počnete prigovarati.
— Nisam kanio prigovarati, senhora. Mi vjerujemo u svetinju života,
pa nitko ne može olako poginuti od smrtne kazne ako o tom ne odluči zakoniti
sud... kraljičin zakoniti sud.
Nikako nije htjela da se smekša.
— Govorite mnoge stvari koje ne razumijem, Anđin-sane. No, zar
niste rekli ‘nije pošteno ni civilizirano’?
— Da.
— Onda je to prigovor, neh? Gospodar Toranaga me zamolio neka
vam naglasim da je nedolično prigovarati ako ne poznajete prilike. Zapamtite da
su naša civilizacija i kultura stare tisuće godina. Od toga za tri tisuće godina
imamo dokumente. Oh, da, mi smo drevni narod. Drevni kao Kina! Koliko
godina unatrag seže vaša kultura?
— Ne dugo, senhora.
— Naš car Go-Nido je sto i sedmi u neprekinutoj crti sve unatrag do
Đimnu-tenna, prvog zemljanina koji potječe od pet naraštaja duhova zemaljskih,
a još prije njih, od sedam naraštaja duhova nebeskih koji opet potječu od
Kunitoko-tači-noh-Mikota, prvoga duha, koji se pojavio onda kad se zemlja
otcijepila od neba. Ni Kina se ne može pohvaliti takvom poviješću. Koliko već
naraštaja vaši kraljevi vladaju vašom zemljom?
— Naša kraljica treća je od kuće Tudor, senhora, ali sad je stara, a
nema djece pa je ona posljednja.
— Sto sedam naraštaja, Anđin-sane, sve unatrag do božanstva! —
ponosno je ponovila.
— Ako u to vjerujete, senhora, kako možete reći i da ste katolkinja?
— Vidio je kako se ona sva skupila i slegnula ramenima.
— Kršćanka sam tek deset godina pa sam prema tome još novakinja, i
premda vjerujem u kršćanskoga Boga, u Boga oca i Sina i Duha svetoga svim
srcem svojim, naš car potječe izravno od bogova ili od boga. On je božanstven.
Mnoge stvari ne znam objasniti i ne razumijem ih. No, božanstvenost mog cara
je neosporiva. Da, kršćanka sam ali sam prvenstveno Japanka.
Je li to ključ za sve vas? Prvenstveno ste Japanci?, zapitao se. Motrio ju
je, zapanjen onim što je kazala. Njihovi su običaji suludi! Zar novac pravom
muškarcu ništa ne znači? To objašnjava zašto se Toranaga držao onako prezrivo
kad sam mu na prvom susretu spominjao novac. Stotinu i sedam naraštaja?
Nemoguće! Trenutna smrt samo ako je i nedužan, ali u zatvorenoj sobi s udatom
ženom? To je barbarstvo, otvoren poziv na ubojstvo. Oni zagovaraju ubojstvo i
dive mu se! Nije li to rekao Rodrigues? Nije li to učinio Omi-san? Zar nije
jednostavno ubio onog seljanina? O, tako mi krvi Kristove, već danima se nisam
sjetio Omi-sana, ni sela, ni jame, ni da sam pred njim klečao. Zaboravi njega, a
slušaj nju, budi strpljiv kao što ona kaže. Postavljaj joj pitanja jer ona će ti dati
sredstvo da Toranagu prikloniš svome naumu. Sad ti je Toranaga posvemašnji
dužnik. Spasio si ga! On to zna, svi to znaju. Pa zar ti nije zahvalila, ne zato što
si spasio nju, nego zato što si njega spasio?
Povorka je promicala kroz grad prema moru. Vidje kako Jabu ubrzava
korak i odjednom mu u glavi zatule Pieterzoonovi vriskovi.
— Polako, sve u svoje vrijeme — progunđa kao za sebe.
— Da — govorila je Mariko. — Vama je zacijelo jako teško. Naš je
svijet mnogo drukčiji od vašega. Mnogo drukčiji, ali jako je mudar. — U
nosiljci pred sobom nejasno je nazirala Toranagin lik i opet je hvalila Boga što
mu je omogućio da pobjegne. Kako da barbarinu objasnim kakvi smo mi, kako
da mu čestitam na junaštvu? Toranaga joj je naredio da mu sve objasni, ali
kako?
— Dopustite da vam iznesem jedan slučaj, Anđin-sane. Kad sam bila
mlada, moj je otac bio general daimja Gorode. Tad gospodar Goroda još nije bio
veliki diktator nego daimjo koji se još borio za vlast. Otac je pozvao na slavlje
Gorodu i njegove najuvaženije vazale. Nije se sjetio da nemamo novaca za
kupnju hrane, sakea, lakiranih predmeta i tatamija koje je prema običaju trebalo
nabaviti za takav posjet... Nemojte misliti da je moja mati bila slaba kućanica, to
nije točno. Svako zrnce očevih prihoda išlo je njegovim vazalima samurajima, i
iako je službeno imao dovoljno imovine da drži samo četiri tisuće ratnika, moja
je mati stezanjem, štednjom i računicom uspijevala da on u boj na slavu svoga
gospodara vodi čak pet tisuća i trista ljudi. Mi, obitelj, majka, očeve suložnice,
moja braća i sestre, imali smo jedva toliko da jedemo. No, zar je to bilo važno?
Otac i njegovi ljudi imali su najvrsnije oružje i najprobranije konje, a svome
gospodaru davali su sve od sebe. No, za tu proslavu nije bilo dosta novca, pa je
mama pošla vlasuljarima u Kioto i prodala im svoju kosu. Sjećam se, bila joj je
kao blještava tmina, visjela joj je sve do struka, ali ipak ju je prodala. Istog dana
su je vlasuljari ošišali. Dali su joj jeftinu vlasulju pa je kupila sve što je bilo
potrebno i spasila očevu čast. Njezina je dužnost bila da plaća račune pa je
platila. Ispunila je svoju dužnost. Nama je dužnost najvažnija.
— Što je rekao vaš otac kad je za to doznao?
— A što drugo nego da joj zahvali? Njezina je dužnost bila da nade
novac i da mu spasi čast.
— Sigurno ga je jako voljela.
— Ljubav je kršćanska riječ, Anđin-sane. Ljubav je kršćanska misao,
kršćanski ideal. Mi nemamo riječi za ljubav u onom smislu kako je vi shvaćate.
Dužnost, vjernost, čast, poštovanje, žudnja Mi imamo te riječi i te misli, i to je
sve što je nama potrebno.
I protiv svoje volje ga je pogledala. Ponovno je proživljavala tren kad je
on spasio Toranagu, a isto tako i njezina muža. Nikad nemoj zaboraviti da su
obojica ondje upala u stupicu i sad bi obojica bila mrtva da nije bilo ovog
čovjeka!
Provjerila je nije li tko blizu.
— Zašto ste ono učinili?
— Ne znam. Možda zato što... — Umukne. Mogao je reći mnoštvo
stvari. Možda zato jer je Toranaga bio bespomoćan, a ja nisam želio da me
usitno nasjeckaju Zato što bismo svi bili u gadnoj kaši da su ga otkrili. Zato jer
sam znao da osim mene nitko za to ne zna, pa je moja dužnost bila da zaigram
na sve ili ništa Zato što nisam želio poginuti, preda mnom je još mnogo djela, a
da proćerdam život, a samo mi Toranaga može vratiti brod i slobodu. —
Umjesto toga odgovori na latinskom: — Zato jer je on rekao: daj caru carevo.
— Da — uzdahne ona i nadoveže na istom jeziku: — Da, to sam i ja
htjela reći. Caru carevo, a Bogu Božje. Tako je to kod nas. Bog je Bog, a naš car
je od Boga. A car je car, da bude poštovan kao car. — Tada ganuta njegovim
razumijevanjem i nježnošću u njegovu glasu, ona reče: — Mudar si. Katkad
mislim da shvaćaš više nego govoriš.
Zar ne radiš ono za što si se zarekao: nikada to neću činiti?, zapita se
Blackthorne. Zar ne izigravaš licemjera? Da i ne!
Ništa im ne dugujem. Ja sam zarobljenik. Ukrali su mi brod i imetak.
ubili su jednog mog čovjeka. Oni su pogani! Pa neki od njih su pogani, a ostali
katolici. Poganima i katolicima ništa ne dugujem. No, rado bi s njom u krevet pa
si joj laskao, zar ne?
Bog neka prokune savjest!
Sad je more bilo bliže, udaljeno pola milje. Vidio je mnoge brodove. I
portugalsku fregatu osvijetljenu svim svjetlima. Bila bi ovo dobra lovina. S
dvadeset smionih momaka mogao bih je osvojiti. Okrene se Mariki. Čudna
žena, iz čudne obitelji. Zašto je uvrijedila onog majmuna Buntara? Kako je
mogla s njim spavati, kako se mogla za njega udati? Što je to ‘žalost’?
— Senhora — nastavio je nježno — zacijelo je vaša majka bila
izuzetna žena kad je to učinila.
— Da, ali zbog tog svoga djela živjet će vječno. Sad je postala
legenda. Bila je samuraj kao kao što je samuraj bio moj otac.
— Mislio sam da su samuraji samo muškarci.
— Oh, ne, Anđin-sane! Samuraji su i muškarci i žene, ratnici koji
odgovaraju svojim gospodarima. Moja majka bijaše prava samurajka. Nadasve
je uzdizala dužnost prema ocu.
— Je li ona sad u vašoj kući?
— Ne, ni ona, ni otac, niti itko od moje braće, sestara ili obitelji. Ja
sam posljednji izdanak svoga roda.
— Zar je došlo do katastrofe?
Mariko odjednom osjeti zamor. Umorna sam od latinskog i onog nemilog
portugalskog, umorna sam od dužnosti učiteljice, pomislila je. Ja nisam
učiteljica, nego samo žena koja zna što joj je dužnost i želi je u miru obavljati.
Više ne želim one vreline niti ovog čovjeka koji me toliko uznemiruje. Ne želim
ga!
— U neku je ruku to bila katastrofa, Anđin-sane. Jednog ću vam dana
to ispričati. — Lagano je ubrzala korak te se udaljila, Prišla je drugoj nosiljci.
Dvije sluškinje uzrujano su joj se smješkale.
— Je li pred nama dug put, Mariko-san? — zapita Sono.
— Nadam se da nije previše dug — smireno će ona.
Odjednom se kapetan Sivih pomoli iz tmine s druge strane nosiljke.
Koliko je čuo onog što sam rekla Anđin-sanu?, zapitala se.
— Želite li kagu, Mariko-san? Jeste li se umorili? — upita kapetan.
— Ne, hvala. — Hotimično je usporila pa ga odvukla od Toranagine
nosiljke. — Uopće nisam umorna.
— Ponaša li se barbarin pristojno? Ne dosađuje vam?
— Oh, ne. Čini se kao da se posve smirio.
— O čemu ste razgovarali?
— O koječemu. Pokušavala sam mu objasniti neke naše zakone i
običaje. — Upre prst u kulu zamka koja se ocrtavala na nebu. — Gospodar
Toranaga me zamolio da mu utuvim u glavu malo razbora.
— Ah, da, gospodar Toranaga. — Kapetan letimično pogleda zamak,
pa opet Blackthornea. — Zašto on toliko zanima gospodara Toranagu, gospo?
— Ne znam. Vjerojatno zato što je čudak.
Skrenu iza ugla u uličicu gdje su kuće bile iza vrtnih zidova. Unaokolo je
bilo malo ljudi. Pred njima pristaništa i more. Nad zgradama su stršili jarboli, a
zrak bijaše zasićen mirisom algi.
— O čemu ste još razgovarali?
— Oni imaju čudne pojmove. Stalno misle na novac.
— Govorka se da se cijeli njegov narod sastoji od prljavih trgovaca-
gusara. Među njima nema nijednog samuraja. Što želi od njega gospodar
Toranaga?
— Jako žalim, ne znam.
— Govorka se da je kršćanin, tvrdi da je kršćanin. A je li?
— Ne kršćanin kao mi, kapetane. Jeste li kršćanin, kapetane?
— Moj gospodar je kršćanin pa sam i ja. Moj gospodar je Kijama.
— Imam čast da ga dobro poznajem. Počastio je moga muža zaručivši
jednu od svojih unuka za moga sina.
— Da, znam, gospo Toda.
— Je li sad bolje gospodaru Kijami? Koliko znam, liječnici nikoga ne
puštaju k njemu.
 — Nisam ga vidio cijeli tjedan, niti itko od nas. Možda ima kineske
boginje. Bože, sačuvaj ga od toga i, Bože, prokuni sve Kineze! — Ošine
pogledom Blackthornea. — Liječnici kažu da su ovi barbari donijeli kugu u
Kinu, u Makao pa prema tome i na naše obale.
— Sumus omnes in manu Dei — rekla je. (Svi smo u rukama Božjim.)
— Ita, amen — odvrati kapetan ne misleći i upadne u klopku.
I Blackthorne je čuo tu omašku i vidio bijesan odsjaj na kapetanovu licu.
Začu kako Mariki kaže nešto kroza zube. I ona porumeni i stane. Iziđe iz
nosiljke pa se vrati do njih.
— Ako govoriš latinski, centurione, bilo bi lijepo da govoriš malko sa
mnom. Žarko želim učiti o tvojoj velikoj zemlji.
— Da, govorim tvoj jezik, stranče.
— Nije to moj jezik, centurione, nego jezik crkve i svih obrazovanih
ljudi mog svijeta. Dobro ga govoriš. Kako i gdje si ga naučio?
Povorka je prolazila kraj njih, a svi samuraji, i Sivi i Smeđi, gledali su ih.
Buntaro, koji je bio uz Toranaginu nosiljku, zastane i okrene se. Kapetan je
oklijevao, a tad opet krenuo, a Mariko je bila sretna što im se pridružio
Blackthorne. Trenutak su šutke išli.
— Centurion govori tečno i izvrsno, je li? — obrati se Blackthorne
Mariki.
— Da, stvarno. Jesi li to naučio u sjemeništu, centurione?
— A ti, stranče? — hladno će kapetan, ne osvrćući se na nju, jer mu se
gadila i sama pomisao na sjemenište u Makau kamo ga je Kijama poslao kao
dijete da uči jezike. — Sad kad govorimo izravno, jednostavno mi reci zašto si
ovu gospu zapitao: ‘Tko još zna?... ’ Tko još zna za što?
— Ne sjećam se! Misli su mi lutale.
— Ah, lutale, je li? A zašto si onda rekao: ‘Daj caru carevo’?
— Bila je to šala. Razgovarao sam s ovom gospom koja pripovijeda
poučne priče koje je katkada teško razumjeti.
— Da, mnogo toga trebalo bi razumjeti. Zašto si podivljao na vratima?
I zašto si se tako brzo oporavio nakon napadaja?
— Sve je to Božja dobrota.
Opet su išli uz nosiljku. Kapetan je bjesnio što je tako lako upao u
klopku. Njegov gospodar Kijama ga je upozorio da je ta žena puna bezgranične
mudrosti: ‘Ne zaboravi da u cijelom svom biću ona nosi natruhu izdaje, a gusar
je dijete sotonino. Motri, slušaj i zapamti. Možda se ona oda i postane regentima
novi svjedok protiv Toranage. Gusara ubij čim upadnete u zasjedu!’
Iz noći se ospu strijele i prva probode kapetanovo grlo. A dok je osjećao
kako mu se pluća pune užarenom vatrom i kako ga guta smrt, njegova je
posljednja misao bila čuđenje, jer zasjeda nije smjela biti ovdje, u toj ulici, nego
nešto dalje, dolje pored pristaništa, a napad nije smio biti usmjeren protiv njih,
nego protiv gusara.
Druga strijela zarine se u stup na nosiljci, nekoliko centimetara od
Blackthorneove glave. Dvije strijele probile su zastore Kiricubine nosiljke
ispred njih, a treća pogodi sluškinju Asu u struk. Kad je ona počela vrištati,
nosači spuste nosiljke i nestanu u tami. Blackthorne se otkotrlja u zaklon
povukavši sa sobom Mariku u zavjetrinu prevrnute nosiljke. Sivi i Smeđi su se
raštrkali. Pljusak strijela obaspe obje nosiljke. Jedna udari u zemlju gdje je
trenutak ranije stajala Mariko. Buntaro je svojim tijelom nastojao što bolje
pokriti Toranaginu nosiljku. Strijela mu se zabola u leđa kožnato-mrežasto-
bambusova oklopa, a kad je prestala kiša strijela, pojurio je naprijed i razgrnuo
zavjese. Dvije strijele zarile su se u Toranagina prsa i u bok, ali nije bio
ozlijeđen pa samo istrgne strijele iz zaštitnog oklopa koji je nosio pod kimonom.
Tad strgne šešir širokog oboda i vlasulju. Buntaro je u tmini tražio neprijatelje,
u obrambenom stavu, napevši strijelu u luku, dok se Toranaga koprcao kroz
zavjese i, povukavši mač ispod pokrivača, skoknuo na noge. Mariko se počela
trzati kako bi pomogla Toranagi, ali je Blackthorne povuče natrag i opomene,
jer su strijele ponovno obasule nosiljke, ubivši dva Smeđa i jednog Sivog. Jedna
strijela prošla je tako blizu Blackthornea da mu je odnijela kožu s obraza, a
druga mu prikuje za tlo skute kimona. Sluškinja Sono bila je pored ranjene Ase
koja je hrabro suzdržavala vriskove. Tad Jabu klikne, upre prstom i navali. Na
jednom krovu pokrivenom crijepom vidjele su se nejasne spodobe. Iz tmine
zašišta posljednji pljusak, i ovaj put prema nosiljkama. Buntaro i ostali Smeđi
prepriječili su put do Toranage. Jedan pogine. Jedna oštrica zarine se u zglob
Buntarova oklopa na ramenu pa je bolno zarežao. Sad su Jabu, Smeđi i Sivi bili
pored zida i dali se u potjeru, ali su napadači nestali u tami. Iako je desetak
Smeđih i Sivih pojurilo na ugao da ih zaustave, svi su znali da je beznadno.
Blackthorne se osovi na noge i pomogne Mariki da ustane. Tresla se, ali nije
bila povrijeđena.
— Hvala — reče ona i pohrli do Toranage da ga pomogne zaštititi od
Sivih. Buntaro je svojim ljudima vikao da pogase zublje blizu nosiljki. Tad
klikne jedan Sivi: ‘Toranaga!’ Iako je to izrekao tiho, svi su ga čuli.
Pod treperavim svjetlom zublji Toranaga je smiješno izgledao jer mu je
znoj prošarao šminku. Jedan Sivi oficir žurno se nakloni. Nevjerojatno, ovdje
bijaše neprijatelj njegova gospodara, slobodan, i izvan zidina zamka.
— Ovdje ćete pričekati, gospodaru Toranaga. A ti — obrecne se na
jednog svog čovjeka — odmah javi gospodaru Išidu.
— I čovjek odjuri.
— Zaustavite ga! — mirno će Toranaga. Buntaro odapne dvije strijele.
Čovjek padne mrtav. Oficir isuče svoj mač s dvije drške i skoči na Toranagu uz
drečav bojni poklič, no Buntaro bijaše spreman i dočeka udarac. Istodobno
izmiješani Smeđi i Sivi trgnu mačeve i odskoče da imaju više prostora. Ulica je
kipjela od meteža. Buntaro i oficir bili su ravnopravni protivnici, izbjegavali su
udarce i zamahivali. Odjednom se iz skupine izdvoji jedan Sivi te navali na
Toranagu, no Mariko smjesta digne zublju, potrči naprijed i gurne je oficiru u
lice. Buntaro prepolovi svog napadača, a onda se okrene, presiječe drugog
čovjeka i sruši još jednoga koji je pokušavao zahvatiti Toranagu. Mariko mu se
sklonila s puta. Sad je u rukama stezala mač, a oči nije skidala s Toranage i s
Buntara, njegova čudovišnog tjelohranitelja.
Četiri Siva zajedno se sruče na Blackthornea koji je još uvijek stajao blizu
svoje nosiljke. Bespomoćno je gledao kako mu se primiču. Jabu i jedan smeđi
skoče da ih predusretnu. Demonski su se borili. Blackthorne odskoči, zgrabi
jednu zublju, posluži se njome kao nekom vrstom buzdovana pa začas izbaci
napadače iz ravnoteže. Jabu jednog ubije, drugog osakati, a onda četiri Smeđa
jurnu da srede posljednju dvojicu Sivih. Jabu i ranjeni Smeđi bez oklijevanja
pohrle u napad. Ponovno su zaštićivali Toranagu. Blackthorne potrči naprijed,
diže dugo oružje, pola mač, a pola koplje i priskoči Toranagi. Samo je u
razvikanom urnebesu Toranaga stajao nepokretan, a mač je i dalje držao u toku.
Sivi su se junački borili. Četvorica se udruže u samoubilački napadaj na
Toranagu. Smeđi ih odbiju i iskoriste prednost. Sivi su se opet postrojili pa
ponovno jurišali. Tad starješina naredi trojici da se povuku i da pozovu pomoć,
a ostalima neka im čuvaju odstupnicu. Tri Siva odjure, pa iako su ih gonili, iako
je Buntaro jednoga ustrijelio, dvojica pobjegoše.
Ostali su izginuli.
 DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

Žurili su opustjelim uličicama prema pristaništu i galiji. Bilo ih je deset.

Na čelu Toranaga te Jabu, Mariko, Blackthorne i šest samuraja. Ostale su na
čelu s Buntarom — s nosiljkama i prtljagom — uputili predviđenim putem, s
uputama da nehajno idu prema galiji. U jednoj nosiljci bijaše tijelo sluškinje
Ase. U zatišju borbe Blackthorne joj je iz struka izvadio strijelu. Toranaga je
gledao tamnu krv što je šiktala i zapanjeno motrio kako je pilot njeguje, umjesto
da joj dopusti neka mirno umre uz dostojanstvo. A kad je borba posve prestala,
kako ju je pilot nježno prenio u nosiljku! Djevojka je bila hrabra i nimalo nije
cviljela, samo ga je gledala dok nije nastupila smrt. Toranaga ju je ostavio u
zastrtoj nosiljci kao mamac, a u drugu nosiljku smjestiše jednog ranjenika.
Također kao mamac.
Od pedesetorice Smeđih u pratnji poginulo je petnaest, a jedanaest bijaše
smrtno ranjeno. Ta jedanaestorica brzo je i časno prešla u Veliku prazninu.
Trojica su se vlastoručno usmrtila, a osmorici je na njihov zahtjev pomogao
Buntaro. Tad Buntaro okupi preostale oko zastrtih nosiljki i ode. U prašini je
ležalo četrdeset osam Sivih.
Toranaga je znao da je opasno nezaštićen, ali bijaše zadovoljan. Sve je
dobro prošlo, pomisli on razmatrajući zlokoban splet slučaja. Kako je život
zanimljiv! Isprva sam smatrao slabim znakom što je pilot vidio da sam
zamijenio mjesto s Kiri. Onda me spasio, izvrsno odglumio luđaka i njegova je
zasluga što smo pobjegli Išidu. Nisam očekivao da će Išido biti na glavnim
vratima, mislio sam da će doći samo u prednje dvorište. Bijaše to nebrižno s
moje strane. Zašto je Išido tamo došao? Njemu nije svojstvena takva brižnost!
Tko ga je savjetovao? Kijama? Onoši? Ili Jodoko? Samo bi vječno praktična
žena mogla posumnjati u takvu zamjenu.
Bijaše to dobar naum o tajnom munjevitom bijegu, utvrđen prije nekoliko
tjedana, jer bijaše očevidno da će ga Išido pokušati zatočiti u zamku, dignuti
protiv njega ostale regente namamivši ih svakojakim obećanjima, da će svjesno
žrtvovati svog taoca u Jedu, gospu Očibu, i da će upotrijebiti sva sredstva da ga
drži pod stražom sve do konačnog sastanka regenata gdje bi ga osamili, optužili
i s njim završili.
— Ipak će vas oni optužiti! — kazao je Hiro-macu kad ga je Toranaga
sinoć pozvao, odmah nakon sutona, da mu objasni što će pokušati i zbog čega
on, Toranaga, oklijeva. — I ako pobjegnete, regenti će vas iza vaših leđa isto
tako lako optužiti kao i da vam gledaju u lice. Morat ćete počiniti seppuku na
njihov nalog, a oni će to narediti.
— Da — rekao je Toranaga. — Kao predsjednik regenata ja to moram
učiniti, ako sva četvorica glasaju protiv mene, ali ovdje — iz rukava je izvadio
pergamentni svitak — ovdje je moja službena ostavka na položaj u Regentskom
vijeću! Predat ćeš je Išidu kad doznaju da sam pobjegao.
— Što?
 — Ako podnesem otkaz, više me ne vezuje moja regentska zakletva.
Neh? Taiko mi nije zabranio da podnesem otkaz, neh? Daj i ovo Išidu.
Pruži Hiro-macuu svoj službeni predsjednički pečat.
— Pa sad ste potpuno osamljeni. Osuđeni ste na propast!
— Varaš se. Slušaj, Taiko je u svojoj oporuci kraljevstvu nametnuo
vijeće koje se sastoji od pet regenata. Sad ih ima četiri. Da sve bude zakonito,
prije nego što primijene carski mandat, ta četvorica moraju izabrati ili imenovati
novog, petog člana, neh? Moraju se usaglasiti Išido, Kijama, Onoši i Sugijama,
neh?Novi regent trebao bi svima njima biti prihvatljiv, naravno! A sad,
prijatelju stari, tko će na čitavu svijetu usaglasiti tu četvoricu neprijatelja da s
nekim podijele posvemašnju vlast, a? A dok se prepiru, odluke neće pasti i...
— Spremamo rat, više niste obvezni, možete tu i tamo ubaciti malko
meda ili žuči, a oni govnaši bolesni na šuljeve će se požderati! — poletno će
Hiro-macu. — Ah, Joši Toranaga-noh-Minovara, vi ste muškarac među
muškarcima. Pojest ću svoju stražnjicu ako vi niste najmudriji čovjek u ovoj
zemlji!
Da, naum je bio dobar, pomisli Toranaga, a svi su dobro odigrali svoje
uloge. Hiro-macu, Kiri i moja krasna Sazuko. A sad su oni čvrsto zatvoreni i
tako će i ostati, ili će ih pak pustiti da odu. Mislim da im nikada neće dopustiti
da odu.
Bit će mi žao ako ih izgubim.
Bez greške je vodio skupinu, brzim ali odmjerenim korakom kojim je i
lovio. Po potrebi je tim korakom mogao neprekidno hodati dva dana i jednu
noć. Na sebi je još imao putni plašt i Kirin kimono, samo što je zadigao skute
jer nisu pristajale uz vojničke dokoljenice.
Prođu kroz još jednu opustjelu ulicu i krenu stazicom. Znao je da će alarm
brzo stići do Išida, a onda će početi najozbiljniji lov. Imamo dovoljno vremena,
u sebi će on.
Da. naum je bio dobar, samo što nisam očekivao zasjedu. To mi je
odnijelo tri dana sigurnosti. Kiri je bila sigurna da će barem tri dana moći tu
prijevaru zadržati u tajnosti. No, sad je tajna procurila pa se neću uspjeti ušuljati
na brod i isploviti. Komu je postavljena zasjeda? Meni ili pilotu? Naravno,
pilotu. No, zar nisu strijele obasule obje nosiljke? Da, ali strijelci su bili dosta
daleko pa im je bilo teško točno vidjeti. Stoga im je bilo pametnije i sigurnije da
za svaki slučaj pobiju obje osobe na nosiljkama.
Tko je naredio zasjedu? Kijama ili Onoši? Ili Portugalci? Ili kršćanski
oci?
Toranaga se okrene da vidi pilota. Vidio je da ne kleca ni on niti žena što
je uza njega stupala, iako su oboje bili umorni. Na pozadini neba vidio je
golemu nezgrapnu masu zamka i kulu nalik na falus. Noćas sam po drugi put
zamalo ondje poginuo, pomisli. Zar će ovaj zamak uistinu postati moja nemeza?
Taiko mi je često govorio: ‘Dok je zamka Osake, moj rod nikad neće izumrijeti,
a tebi će, Toranaga Minovara, na zidinama zamka biti ispisan epitaf. Osaka će
prouzročiti tvoju smrt, moj vjerni vazale!’ I uvijek onaj siktavi prepredeni
smijeh od kojega bi mu se i duša sledila.
Živi li Taiko u Jaemonu? Živio ili ne, Jaemon je njegov zakoniti
nasljednik.
Toranaga s naporom svrne pogled sa zamka, opet skrene za ugao, i
pobježe u splet uličica. Konačno stane pred trošnim vratima. U drvu bijaše
izrezbarena riba. Otkuca tajni znak i vrata se smjesta otvore. Neočešljan samuraj
odmah se nakloni. — Gospodine?
— Povedi ljude i za mnom — reče Toranaga i opet krene.
— Sa zadovoljstvom. — Ovaj samuraj nije na sebi imao kimono,
odoru Smeđih, nego samo prnje ronina, no bio je pripadnik jedne od tajnih
probranih jedinica što ih je Toranaga za svaki slučaj prokrijumčario u Osaku. Za
njim krene petnaest ljudi, slično odjevenih i isto tako dobro naoružanih, pa brzo
zauzmu mjesta u prethodnici i na začelju, dok jedan pojuri da drugim tajnim
samurajima javi alarm. Uskoro je uz Toranagu bilo pedeset ljudi. Bokove mu je
štitila još stotina. Po potrebi bi do zore bilo spremno još tisuću ljudi. Opustio se
i usporio korak, osjećajući da se pilot i žena previše brzo zamaraju. Trebala mu
je njihova snaga.
Toranaga stajaše u sjenama skladišta. Proučavao je galiju, pristanište i
priobalje. Kraj njega su bili Jabu i jedan samuraj. Ostali su, tijesno zbijeni,
čekali stotinjak koraka dalje u uličici.
Nekoliko stotina metara pred njim odred od stotinu Sivih čekao je pored
mostića za galiju, na velikom prostranstvu utabane zemlje što je isključivalo
svaki napadaj na prepad. Galija je bila vezana za stupiće pričvršćene u kameno
pristanište koje se protezalo stotinjak metara u more. Vesla uredno uvučena. Na
palubi je mogao nerazgovijetno vidjeti mnogo pomoraca i ratnika.
— Jesu li naši ili njihovi? — tiho je zapitao.
— Predaleko smo da točno znamo — odvrati Jabu.
Bila je visoka plima. Iza galije su noćni ribarski čamci dolazili i odlazili,
a svijeće su im služile kao rasvjeta za vožnju i ribolov. Sjeverno, duž obale,
nizovi izvučenih ribarskih brodica raznih veličina. Uređivala ih je nekolicina
ribara. Pet stotina koraka prema jugu, uz drugo kameno pristanište ukotvila se
portugalska fregata Santa Teresa. Pod svjetlom zublji gomile nosača bučno su
ukrcavali bačve i bale. U blizini se klatarila još jedna poveća skupina Sivih.
Posve obično, jer su prema zakonu svi portugalski i svi strani brodovi u luci bili
pod neprestanim nadzorom. Samo su se u Nagasakiju portugalske lađe mogle
slobodno kretati.
Kad bi se tu mogla povećati sigurnost, noću bismo lakše spavali, reče
Toranaga u sebi. A bismo li ih mogli onemogućiti pa ipak održavati sve življu
trgovinu s Kinom? Južni barbari uhvatili su nas u tu stupicu iz koje nema
uzmaka. Sve dotle dok kršćanski daimji vladaju na otoku Kiušuu i dok su
svećenici potrebni. Najbolje je da radimo ono što je radio Taiko. Malenkost
dajmo barbarima, pravimo se da im to oduzimamo, pokušajmo ih izigravati, jer
znamo da bi život bio nemoguć bez trgovine s Kinom.
— S vašim dopuštenjem, gospodaru, odmah ću napasti — šapne
samuraj.
— Ne bih to savjetovao — javi se Jabu. — Ne znamo jesu li na brodu
naši. A možda se unaokolo skriva i tisuću ljudi. Oni ljudi — pokaza Sive pored
portugalskog broda — dignut će uzbunu. Ne bismo uspjeli zauzeti brod i
isploviti na pučinu prije nego nas onemoguće. Potrebno nam je deseterostruko
više ljudi nego što ih sad imamo.
— General Išido uskoro će biti obaviješten — primijeti samuraj. — I
cijela Osaka vrvjet će od više neprijatelja nego što na bojištu netom nakon bitke
ima muha. S ljudima na bokovima imam ih stotinu i pedeset. To će biti
dovoljno.
— Ali ne i sigurno, ako naši mornari nisu spremni na veslima. Radije
stvorimo pometnju tako da odmamimo Sive, i sve one koji se kriju. A i one! —
Jabu opet upre prstom u ljude pored fregate.
— Kakvu pometnju? — zapita Toranaga.
— Zapalimo ulicu.
— Nemoguće! — usprotivi se samuraj prestravljeno. Palež je bio
zločin za koji bi javno spalili cijelu obitelj okrivljenika i sve naraštaje te
porodice. Bijaše to najstroža kazna jer je požar bio najveća nesreća svakom
selu, gradu i gradiću u carstvu. Jedina njihova građa bijahu drvo i papir, osim
crijepova na nekim krovovima. Svaka kuća, svako skladište, svaka straćara i
svaka palača bijahu kutije za trud. — Ne možemo zapaliti ulicu!
— Što je važnije — priupita ga Jabu — propast nekoliko ulica ili
smrt našega gospodara?
— Požar bi se proširio, Jabu-sane. Ne možemo zapaliti Osaku. Ovdje
živi milijun, pa i više, ljudi.
— Je li to tvoj odgovor na moje pitanje?
Samuraj se sav pepeljast u licu okrene Toranagi.
— Gospodine, učinit ću što god od mene zatražite. Želite li da to
učinim?
Toranaga samo pogleda Jabua koji prezirno upre prstom u grad.
— Prije pola godine izgorjelo je pola grada, a gle sada! Prije pet
godina bio je veliki požar. Koliko je stotina tisuća ljudi tada izgorjelo? Zar je to
važno? Tu su samo prodavači, trgovci, obrtnici i ete. Druga stvar bi bila da je
Osaka grad pun ratara.
Toranaga je već ispitao vjetar, bio je slab i ne bi proširio požar. Možda.
Ali plamen bi lako mogao postati holokaust koji bi prožderao čitav grad. Osim
zamka. Ah, samo kad bi uništio i zamak, ne bih ni trena oklijevao!
Okrenuo se i vratio ostalima.
— Mariko-san, povedi pilota i deset naših samuraja pa idi na galiju.
Pravi se da si gotovo prestravljena. Reci Sivima da smo pali u zasjedu
razbojnika ili ronina, ne znaš točno u čiju. Reci im gdje je to bilo, a kapetan
Sivih koji nas prate hitno te poslao naprijed da dozoveš u pomoć Sive odavde!
Da još bjesni bitka, da misliš da je Kiricubo poginula ili je ranjena ... I zamoli ih
da požure. Budeš li uvjerljiva, time ćeš većinu njih udaljiti!
— Sve sam razumjela, gospodine.
— Zatim, bez obzira na Sive, ukrcaj se s pilotom na brod. Ako su
tamo naši mornari te ako je brod posve siguran i čitav, vrati se na most i pravi se
da padaš u nesvijest. To je naš signal! Padni u nesvijest točno na početku mosta.
— Toranagine oči počivale su na Blackthorneu. — Reci mu što ćeš učiniti, ali
nemoj reći da češ ‘pasti u nesvijest’! — Okrene se da preostalim ljudima izda
naređenja, a onoj šestorici samuraja posebne povjerljive upute.
Kad je Toranaga bio gotov, Jabu ga odvede postrance.
— Zašto šaljete barbarina? Zar ne bi bilo sigurnije da ga ovdje
ostavite? Sigurnije za vas?
— Sigurnije za njega, Jabu-sane, ali ne i za mene. On je koristan
mamac!
— Još sigurnije bi bilo da zapalimo ulicu.
— Da. — Toranaga pomisli kako je bolje imati na svojoj strani Jabua
nego na Išidovoj. Sretan sam što ga jučer nisam gurnuo s kule!
— Gospodine?
— Da, Mariko-san?
— Oprostite, Anđin-san pita što će biti ako brod drže neprijatelji.
— Reci mu da ne mora ići s tobom ako nije dovoljno jak.
Blackthorne je suzdržavao bijes kad mu je prevela Toranagine riječi.
— Kažite gospodaru Toranagi da je njegov naum poguban za vas i da
biste morali ovdje ostati. Ako sve bude u redu, ja ću dati znak.
— Ne smijem to reći, Anđin-sane, jer je gospodar naredio drukčije —
čvrsto će Mariko. — Svaki njegov naum jako je mudar.
Blackthorne shvati da nema smisla raspravljati. Bog neka prokune
njihovu krvoločnu tvrdoglavu bahatost, pomislio je. Ali bogamu, kako su
hrabri! I muškarci i ova žena.
Gledao ju je u zasjedi kako u rukama drži dugi ubojiti mač, velik gotovo
kao ona, spremna da se za Toranagu pobije na život i smrt. Jednom je vidio
kako je stručno zamahnula mačem, pa iako je napadača ubio Buntaro, ona mu je
olakšala posao prisilivši čovjeka da uzmakne. Kimono joj je još bio krvav,
mjestimično razderan, a lice prljavo.
— Gdje ste naučili tako baratati mačem? — zapitao ju je dok su jurili
prema pristaništima.
— Morate znati da se sve samurajke jako rano uče služiti nožem da
brane svoju čast i čast svojih gospodara — kazala je posve prirodno i pokazala
mu gdje u obiju krije bodež spreman da ga smjesta upotrijebi. — No, neke,
rijetke, od nas, uče rukovati mačem i kopljem, Anđin-sane. Neki očevi smatraju
da se i kćeri, isto kao i sinovi, moraju spremiti da se bore za svoje gospodare.
Naravno, neke su žene ratobornije od drugih pa vole ići u boj sa svojim
muževima ili očevima. Takva je bila moja mati. Otac i mati su odlučili da
moram učiti rukovati mačem i kopljem.
— Da se na putu nije našao onaj kapetan Sivih, prva strijela bi vas
sigurno proburazila — rekao je.
— Najprije bi vas, Anđin-sane — sigurno ga je ispravila. — Ali ste mi
spasili život kad ste me odvukli u zaklon.
Dok ju je sad gledao, spoznao je da ne želi da joj se išta dogodi.
— Pustite mene sa samurajem, Mariko-san. Vi ostanite, molim vas.
— Nije moguće, Anđin-sane.
— Onda tražim nož. Ili još bolje, dajte mi dva noža!
Prenijela je svoj zahtjev Toranagi koji se složi. Blackthorne jedan nož
gurne pod pojas u kimono, a drugi, s ručkom prema dolje, priveže iznutra za
podlakticu svilenom vrpcom koju je razderao sa ruba kimona.
— Gospodar pita nose li svi Englezi potajno oružje u rukavu?
— Ne, ali pomorci uglavnom tako nose.
— Ovdje to nije običaj. Ni kod Portugalaca — reče ona.
— Najsigurnije mjesto za sakriveni nož je čizma, jer vrlo brzo
možemo nanijeti velike štete. Po potrebi!
Prevela je, a Blackthorne zapazi da ga Toranaga i Jabu pažljivo mjerkaju.
Nasluti da im nije drago što je naoružan. Dobro, pomislio je. Možda uspijem i
nadalje zadržati oružje.
Opet se vrati na Toranagu. Kad su odbili zasjedu i pobili Sive, Toranaga
mu je preko Marike pred svim Smeđima zahvalio na ‘vjernosti’. Ništa više,
nikakva obećanja, nikakvi sporazumi, nikakve nagrade, no Blackthorne je znao
da će to doći kasnije. Stari redovnik mu je kazao da oni cijene jedino vjernost.
‘Vjernost i dužnost, senor!’ rekao mu je. ‘To je njihov kult, taj bušido. Dok mi
život dajemo Bogu, njegovu sinu, blagoslovljenom Isusu i Bogorodici Mariji,
ove životinje svoj život predaju gospodaru i crkavaju kao psi. Zapamti, senor,
tako ti spasa tvoje duše, oni su životinje.’
Nisu oni životinje, zaključi Blackthorne. A mnogo onog što si rekao, oče,
pogrešno je, fanatično pretjerivanje. Kazao je Mariki:
— Potreban nam je signal, je li brod siguran ili nije.
Opet je prevela, ovaj put bezazleno.
— Gospodar Toranaga veli da će to učiniti jedan naš vojnik.
— Ne smatram junaštvom slati ženu da obavlja muški posao.
— Molim vas, budite strpljivi s nama, Anđin-sane. Između muškaraca
i žena nema razlike. Samurajke su ravnopravne. U ovom slučaju žena će biti
mnogo prikladnija nego muškarac.
Toranaga joj se odsječno obrati.
— Jeste li spremni, Anđin-sane? Sad moramo poći.
— Plan je oduran i opasan, a meni je dosadilo da budem prokleti
žrtveni operušani patak, ali spreman sam.
Nasmijala se, naklonila pred Toranagom i otrčala. Blackthorne i šest
samuraja krenu za njom. Bila je vrlo hitra pa ju je sustigao tek kad su zašli iza
ugla i krenuli preko otvorenog prostora. Još nikad se nije osjećao tako gol. Sivi
su ih smjesta zapazili i navalili. Uskoro su ih opkolili, dok je Mariko grozničavo
blebetala samurajima i Sivima. Onda je i on pridonio tom babilonskom tornju
— zadahtanom mješavinom portugalskog, engleskog i nizozemskog. Davao im
je znak da žure, hvatao se mostića da se na njega osloni, nije morao glumiti
klonulost. Pokuša zaviriti na brod, ali ništa nije mogao jasno vidjeti, samo
mnoštvo glava iznad ograde. Opazi obrijano tjeme niza samuraja i pomoraca.
Nije mogao razabrati boju kimona.
Otraga mu je jedan Sivi brzo nešto govorio. Blackthorne se okrene i reče
mu da ne razumije, ali neka se brzo vrati ulicom do mjesta gdje se bije kleta
bitka.
— Vakarimasu ka? Makni k vragu svoju repatu hobotničju guzicu!
Vakarimasu ka? Ondje je borba!
Mariko je bjesomučno govorila višem oficiru Sivih. Oficir se vrati prema
brodu i izvikne naredbe. Odjednom s broda nagrne preko stotinu samuraja, sami
Sivi. Nekolicinu je poslao na sjever uz obalu da predusretnu ranjenike i da im
po potrebi pomognu. Jedan odjuri po pomoć od Sivih uz portugalsku galiju.
Ostavivši na mostu desetoricu stražara, povede ostale trkom po ulici koja je
vijugala od pristaništa gore prema samom gradu.
Mariko se primakne Blackthorneu.
— Čini li vam se da je brod u redu? — zapita.
— Plovi! — Blackthorne sa silnim naporom zgrabi konope na mostu i
dovuče se na palubu. Mariko za njim, a na začelju dvojica Smeđih.
Odmaknu se mornari s lijevog boka. Četvorica Sivih čuvala je krmenu
palubu, a na pramcu su bila još dvojica. Svi naoružani lukom, strijelom i
mačem. Mariko nešto upita jednog mornara koji joj ponizno odgovori.
— Svi su ovi mornari unajmljeni da Kiricubo-san prevezu u Jedo —
reče ona Blackthorneu.
— Pitajte ga. — Blackthorne umukne prepoznavši niskog zdepastog
nostroma kojega je nakon oluje unaprijedio u kapetana. — Konbanva, kapetan-
san! (Dobra večer).
— Konbanva, Anđin-san. Vataši ije kapetan-san ima — uz cerek
odvrati nostromo odmahujući glavom. Pokaže jedroga mornara željeznosivog
repa koji je osamljen stajao na krmenoj palubi. — Imasu kapetan-san!
— Ah, so desu? Halloa, kapetan-san! — vikne Blackthorne, nakloni se
i snizi glas. — Mariko-san, utvrdite ima li Sivih u potpalublju.
Prije nego što je stigla išta reći, kapetan uzvrati naklon i vikne na
nostroma. Nostromo kimne glavom i natenane odgovori. I neki vojnici izraziše
da se slažu. Kapetan i svi na brodu bijahu zadivljeni.
— Ah, so desu, Anđin-san! — Tad kapetan klikne: — Kejrej!
(Pozdrav).
Svi na brodu naklone se Blackthorneu u znak pozdrava, osim samuraja.
 — Ovaj nostromo rekao je kapetanu da ste u oluji spasili brod, Anđin-
sane — kazala je Mariko. — Niste nam pričali o oluji niti o putovanju.
— Nema se tu mnogo što pričati. Bijaše to obična oluja. Molim vas,
zahvalite kapetanu i kažite mu da sam sretan što sam opet na brodu. Pitajte ga
jesmo li spremni za odlazak kad stignu ostali. — A tiho nadoda: — Utvrdite ima
li u potpalublju još Sivih.
Poslušala ga je. Priđe kapetan, a ona ga zapita za daljnje obavijesti.
Sasluša kapetanove riječi kako je jako važno da je na brodu Blackthorne i
nakloni mu se: — Anđin-sane, zahvaljuje vam za život svoga broda i kaže da su
spremni. — Tiho je nadovezala: — Što se tiče onog drugog, on ne zna.
Blackthorne baci pogled na obalu. Na sjeveru ni traga Buntaru ni povorci.
Samuraj koga su trkom poslali južno prema Santa Teresi, još je bio sto metara
daleko od cilja. Nisu ga zapažali.
— A što sada? — upitao je nestrpljivo.
Pitala se: Je li brod siguran? Odluči se!
— Onaj čovjek stići će na cilj svakog časa — reče on gledajući prema
fregati.
— Što?
Pokazao joj je prstom.
— Onaj tamo... samuraj!
— Koji samuraj? Oprostite, ne vidim tako daleko, Anđin-sane. Sve
vidim na brodu, ali Sivi ispred broda su mi zamagljeni. Koji čovjek?
— Sad je udaljen samo pedeset koraka — nadovezao je na latinskom.
— Sad ga vide! Jako nam je potrebna pomoć. Tko će dati znak? Važno je da ga
ubrzo damo.
— Je li se pojavio moj muž? — zapita na portugalskom.
Odmahnuo je glavom.
Između moga gospodara i sigurnosti stoji šesnaest Sivih, pomisli ona. O,
Gospe, zaštiti ga!
Tad, predavši dušu Bogu, u strahu da je donijela pogrešnu odluku,
iznemoglo ode na početak mosta i odglumi nesvijest. Blackthornea je zaskočila.
Vidje kako joj glava teško udara o drvene podnice. Skupe se mornari, a kad je
on pojurio k njoj, nagrnu Sivi s pristaništa i s paluba. Podigao ju je i kroz ljude
nosio prema krmnici.
— Dajte vodu. Vodu! Haj?
Mornari su s nerazumijevanjem u njega piljili. Očajnički je u glavi tražio
japansku riječ. Stari redovnik rekao mu ju je pedeset puta. Isukrste, kako se ono
kaže?
— Oh, mizu! Mizu, haj?
— Ah, mizu! Haj, Anđin-san. — Čovjek odjuri. Odjednom odjekne
alarmni poklič.
Na obali trideset Toranaginih samuraja, odjeveni kao ronini, nagrnu iz
uličice. Sivi, koji su se počeli povlačiti s pristaništa, skupe se oko mosta. Ljudi
na krmenoj palubi i na pramcu istegnu šiju da bolje vide. Odjednom jedan
izvikne naredbe. Strijelci stave strijele u luk. Svi samuraji na obali, i Smeđi i
Sivi, isukaju mačeve i većinom odjure natrag na pristanište.
— Razbojnici! — vrisne jedan Smeđi i to je bio znak. Odmah se
odvoje ona dva Smeđa na palubi. Jedan pođe naprijed, a drugi na krmu. Ona
četvorica na kopnu se raziđu i izmiješaju sa Sivima koji su čekali.
— Stoj!
Navale Toranagini ronini-samuraji. Strijela pogodi jednoga čovjeka u
prsa i on teško pade. Smeđi na pramcu smjesta ubije Sivog strijelca i pokuša
obračunati i s drugim, ali samuraj je bio previše brz pa ukrste mačeve. Sivi je
svoje upozoravao da su izdani. Smeđi na krmnici osakatio je jednog Sivog, ali
druga trojica brzo su izišla na kraj s njim pa pojure prema mostu. Mornari se
razbježe. Samuraji na pristaništu borili su se na život i smrt. Sivi su svladali
četvoricu Smeđih, znajući da su izdani i da će svakog trena i njih zagušiti
napadači. Vođa Sivih na palubi, krupan jak čovjek prosijede brade, sukobi se s
Blackthorneom i s Marikom...
— Ubijte izdajice! — rikne i navali uz bojni poklič.
Blackthorne vidje kako svi oni gledaju Mariku koja je još ‘onesviještena’
ležala, a oči im ubilački sijevaju. Znao je, ako im uskoro ne stigne pomoć, oboje
će poginuti, a od mornara nisu mogli očekivati pomoć. Sjetio se da se samo
samuraji smiju boriti sa samurajima.
Tutne nož u ruku i hitne ga. Pogodi samuraja u grlo. Ona dvojica Sivih
bace se na Blackthornea, uzdignuvši ubojite mačeve. Uze drugi nož i stane
iznad Marike, znajući da je ne smije ostaviti bez zaštite. Krajičkom oka spazi da
je bitka za most zamalo dobivena. Samo su još trojica Sivih držala most i samo
su ta trojica suzdržavala bujicu pomoći. Ako ostane živ nepunu minutu, bit će
izvan opasnosti. I on i ona. Ubij ih, ubij kopilad!
Više je osjetio nego što je vidio kako mu mač poseže za grlom pa odskoči
da ga izbjegne. Jedan Sivi zabode prema njemu, a drugi se uzdignuta mača
nadvijao nad Mariku. Tog trena Blackthorne vidje kako se Mariko vraća u život.
Bacila se među noge samuraju koji ništa nije očekivao i srušila ga na palubu.
Onda se probila do mrtvog Sivog, izvukla mu mač iz još treperave ruke i s
pokličem skoknula na stražara. Sivi se osovio na noge i ričući od bijesa pošao
na nju. Junački je uzmicala i hrabro zamahivala mačem, ali Blackthorne je znao
da je izgubljena jer je samuraj bio previše jak. Blackthorne izbjegne novi ubojiti
udar svog protivnika, udari ga nogom i baci nož na Marikina napadača. Pogodio
ga je u leđa tako da je čovjek promašio udarac, a onda se Blackthorne nađe na
krmenoj palubi, u bespomoćnom obrambenom stavu. Jedan Sivi pentrao se
stepenicama za njim, a drugi koji je upravo pobijedio u okršaju na krmenom
palupcu, jurio je palubom prema njemu. Skoči prema ogradi i sigurnosti
morskoj, ali se oklizne na okrvavljenoj palubi.
Mariko je, blijeda u licu, buljila u vis u golemog samuraja koji ju je još
uvijek stješnjavao u kutu. Njihao se, život je brzo iz njega istjecao, ali ne
dovoljno brzo. Svom snagom je zasjekla u njega, ali on predusretne zamah,
uhvati njezin mač i istrgne joj ga iz ruke. Skupio je posljednje snage i skočio
kadli uz most pojure ronini-samuraji preko mrtvih Sivih. Jedan navali na
Marikina napadača, a drugi uputi strijelu na krmnicu.
Strijela se zabode Sivom u leđa, on izgubi ravnotežu, a mač mu prođe tik
uz Blackthornea i zarine se u brodsku ogradu. Blackthorne se pokuša
iskobeljati, ali ga samuraj zgrabi i sruši na palubu, želeći mu iskopati oči.
Strijela pogodi Sivog u rame i on ispusti mač vrisnuvši bolno i gnjevno,
uzaludno trgajući strijelu. Nakon treće strelice se okrene oko sebe. Iz usta mu
šikne krv. Gušeći se, izbečenih očiju, posegne za Blackthorneom i padne na
njega kad je posljednji Sivi stigao da ga ubije, držeći u ruci kratak nož. Zasjekao
je. Blackthorne je bio bespomoćan, ali prijateljska ruka dohvati dršku oružja, a
onda neprijateljeva glava nestane s vrata. Uvis šikne mlaz krvi. Maknu oba leša
s Blackthornea i usprave ga na noge. Brišući s lica krv nejasno je vidio Mariku
opruženu na palubi a oko nje su vrvjeli ronini-samuraji. Odgurne svoje
pomagače i otetura prema njoj, ali zakažu mu koljena i on se sruši.
 DVADESET PETO POGLAVLJE

Blackthorneu je trebalo dobrih deset minuta da prikupi snage te da može

stajati bez tuđe pomoći. U to su vrijeme samuraji-ronini pobili teške ranjenike i
pobacali sve leševe u more. Poginuše šest Smeđih i svi Sivi. Očiste brod i
spreme ga za polazak, pošalju mornare na vesla, a druge postave uz stupovlje da
odvežu konope. Ugasili su sve zublje. Nekolicinu samuraja poslaše sjeverno uz
obalu da predusretnu Buntara. Gomila Toranaginih ljudi pohrli na jug prema
kamenom gatu udaljenom kojih dvije stotine koraka. Tu zauzmu jak obrambeni
stav protiv Sivih s fregate koji su vidjeli napadaj pa su se brzo primicali.
Kad je sve na brodu bilo provjereno, pa još jednom provjeravano, vođa
skupi ruke oko usana i vikne na obalu. Smjesta iz noći izrone novi samuraji,
preodjeveni u ronine, na čelu s Jabuom, te se rasporede u obliku zaštitničkih
štitova na sjever i na jug. Tad se pojavi Toranaga i počne polako ići — sam —
prema mostu. Odbacio je ženski kimono i tamni putni plašt, a šminku je obrisao.
Sad je bio u oklopu iznad kojega je nosio jednostavan smeđi kimono, s
mačevima za pojasom. Prostor iza njega zatvorio je njegov posljednji stražar i
povorka je odmjerenim korakom išla prema pristaništu.
Gade, pomisli Blackthorne. Okrutan si, hladnokrvan gad bez srca, ali si
veličanstven, o tom nema dvojbe.
Vidio je kako Mariku prenose u potpalublje i da joj pomaže jedna mlada
žena. Pretpostavljao je da je ranjena, ali lako, jer sve teško ranjene samuraje
smjesta dokrajčuju ukoliko se ne žele ili ne mogu ubiti, a ona je bila samurajka.
Ruke su mu bile slabe, ali je pograbio kormilo i osovio se, uz pomoć
jednog mornara. Bolje se osjećao, lagani lahor odnosio mu je mučninu.
Lelujavih nogu, još ošamućen, promatrao je Toranagu.
Odjednom bljesak na kuli zamka i slab odjek alarmnih zvona. Tad
plameni iz zidina zamka počnu sezati do zvijezda. Signalne vatre.
Isukrste, zacijelo su čuli vijest, znaju za Toranagin bijeg!
U velikoj tišini vidje kako Toranaga gleda unatrag i uvis. Zatrepere
svjetla u čitavom gradu. Toranaga se bez hitnje okrene i stupi na brod.
Sa sjevera su na vjetru dopirali udaljeni povici. Buntaro! Zacijelo on, s
ostatkom povorke. Blackthorne je piljio u daleku tminu, ali nije ništa vidio. Na
jugu se brzo smanjivao razmak između Sivih napadača i Smeđih branitelja.
Ocijeni brojčano stanje. Trenutačno su podjednaki. Ali, dokle će tako?
— Kejrej! — Svi na brodu kleknu te se duboko poklone kad na palubu
stiže Toranaga. Mahnuo je Jabuu koji ga je slijedio. Jabu smjesta preuzme
rukovodstvo i izda naredbe da se otisnu. Pedeset samuraja iz povorke potrči uz
most da zauzmu obrambene položaje. Okrenu se prema obali i stave strijele u
luk.
Blackthorne ustanovi da ga netko povlači za rukav.
— Anđin-sane!
— Haj! — Zabuljio se prema dolje u kapetanovo lice. Čovjek je
izgovorio bujicu riječi i pokazivao kormilo. Blackthorne shvati da kapetan misli
da je on vođa te traži dopuštenje da se otisne.
— Haj, kapetan-san — odgovorio je. — Otisni se! Isogi! — Da, vrlo
brzo, reče samom sebi, čudeći se kako se tako lako prisjetio prave riječi.
Galija se otisne od pristana uz pomoć vjetra i vještih veslača. Tad
Blackthorne vidje da su Sivi navalili na onaj gat. I započne žestoki napadaj. Tog
trena iz tmine iza obližnjega niza brodica izvučenih na obalu, nahrupe tri
muškarca i jedna žena koji su se u trku tukli s devetoricom Sivih. Blackthorne
prepozna Buntara i služavku Sono.
Buntaro je vodio odstupnicu prema pristaništu, zasijecao okrvavljenim
mačem, a strijele su pljuštale u oklop na njegovim grudima i na leđima.
Djevojka je nosila koplje, ali je posrtala, sva iscrpljena. Jedan Smeđi junački je
zastao da štiti odstupnicu. Sivi ga zapljusnu. Buntaro pojuri uza stepenice, a s
njim djevojka i posljednji Smeđi. Zatim se okrenuo i kao bijesni bik napao Sive.
Prva dvojica sruše se s pristana visokog tri metra. Jedan je slomio kičmu na
kamenju pod pristanom, a drugi je pao urličući jer je ostao bez desne ruke. Sivi
su načas oklijevali i dali djevojci vremena da usmjeri koplje, ali svi na brodu su
znali da je to beskoristan pokret. Posljednji Smeđi pojuri kraj svoga gospodara i
naglavce se baci na neprijatelja. Sivi su ga sasjekli, a onda masovno navalili.
Brodski strijelci ispaljivali su pljusak za pljuskom strijela te pobili i
osakatili sve Sive napadače osim dvojice. Mač se odbije od Buntarove kacige pa
udari u oklop na ramenu. Žičanom podlakticom odalami Buntaro Sivog ispod
podbratka, slomi mu šiju i baci se na posljednjeg.
Sad je djevojka klečala i pokušavala povratiti dah. Buntaro nije gubio
vrijeme da provjerava jesu li Sivi poginuli. Samo im je odsijecao glavu jednim
jedinim savršenim zamahom, a kad je pristan bio posve raščišćen, okrenuo se
prema moru pa iscrpljeno, ali zadovoljno mahnuo Toranagi. Toranaga mu isto
tako zadovoljno uzvrati pozdrav.
Brod se od pristana udaljio dvadeset metara, ali razmak se povećavao.
— Kapetan-san! — klikne Blackthorne i uzrujano zamaše rukama. —
Vratite se na pristanište! Isogi!
Kapetan poslušno uzvikne naredbe. Sva vesla se zaustave i počnu veslati
natrag. Odjednom na krmenu palubu dojuri Jabu i nešto vatreno reče kapetanu.
Naredba bijaše jasna. Brod se nije smio vratiti.
— Imamo mnogo vremena, tako ti Krista! Gledaj! — Blackthorne
upre prstom u praznu nabijenu zemlju i na gat gdje su ronini junački sačekali
Sive.
No, Jabu odmahne glavom.
Sad je razmak iznosio trideset metara, a Blackthorneov mozak je vrištao:
Što je tebi? Pa to je Buntaro, njen muž!
— Ne možeš ga pustiti da pogine, on je naš! — vikao je na Jabua i na
brod. — On! Buntaro! — Pojuri kapetanu. — Natrag! Isogi! — No, ovaj put
pomorac bespomoćno odmahne glavom. Držao se kursa, a veslački nadzornik i
dalje je udarao u veliki bubanj.
Blackthorne pojuri do Toranage koji mu je okrenuo leđa i motrio obalu i
pristanište. Odjednom se pilotu ispriječe četiri samuraja-tjelohranitelja,
uzdignutih mačeva. Doviknuo je:
— Toranaga-sama! Dozo! Naredite da se brod vrati! Tamo! Dozo!
Molim vas! Vratite se!
— Ije, Anđin-san. — Toranaga pokaže signalne zublje u zamku i gat
pa mu opet odlučno okrene leda.
— Čuj, ti odurna kukavice . — započne Blackthorne, ali umukne. Tad
pohrli na brodsku ogradu te se nagne. — Pliiiiiivaj! — zadreči i razmaše se. —
Plivaj, tako ti Krista!
Buntaro shvati. Uspravi djevojku, nešto joj reče i gotovo je gurne uz rub
pristaništa, ali ona vrisne i pred njim padne na koljena. Očevidno nije znala
plivati.
Blackthorne je očajnički motrio palubu. Nemaju vremena da spuste
čamac. Predaleko je da bace konop. Nema dovoljno snage da otpliva tamo i
natrag. Nema pojasa za spašavanje. Kao posljednjoj nadi pritrči najbližim
veslačima, dvojici na svakom velikom veslu i onoj dvojici nasuprot njima, te ih
zaustavi. Za tren sva vesla na lijevom boku izgube ritam. Veslo je udaralo o
veslo. Galija se nespretno zanijela. Udarci bubnja prestanu, a Blackthorne
pokaže veslačima što želi.
Priđu dva samuraja da ga onemoguće, ali Toranaga ih zovne natrag.
Blackthorne i četvorica pomoraca zajednički zavitlaju veslo iznad ograde
kao strijelu. Neko je vrijeme putovalo, a onda zaplivalo po vodi, a od zamaha je
stiglo do pristaništa.
Tad s gata odjekne pobjednički poklič. Iz grada su nagrnula pojačanja
Sivima, pa iako su samuraji-ronini suzdržavali sadašnje napadače, bijaše samo
pitanje vremena kad će zid biti probijen.
— Naprijed! — vikne Blackthorne. — Isogiiii!
Buntaro podigne djevojku, pokaže joj veslo pa onda brod. Slabašno se
naklonila. Otpustio ju je i svu pažnju posvetio boju, čvrsto usadivši na
pristanište svoje krupne noge.
Djevojka zovne prema brodu. Javi joj se ženski glas i ona skoči. Glavom
probije površinu vode. Dovukla se do vesla i ščepala ga. Lako je nosilo njezinu
težinu i ona se bacakala prema brodu. Zahvati je valić, ona ga sretno izbjegne i
primakne se galiji. Tad od straha izgubi oslonac i veslo joj isklizne. Beskonačan
trenutak se otimala na površini, a onda nestala u moru. Više se nije pojavila.
Sad na pristaništu stajaše samo Buntaro. Promatrao je tok boja. Nova
pojačanja Sivima, među njima i konjica, nadirala su s juga i znao je da će gat
doskora zapljusnuti ljudsko more. Brižno je proučavao sjeverno, zapadno i
južno. Tad okrene leđa bitki i dođe na sam kraj pristana. Galija je bila na
sigurnosti, udaljena od rta sedamdeset metara. Nepomično je čekala. Svi
ribarski čamci odavno su pobjegli odatle pa čekali na obje strane luke, što su
mogli dalje, a njihova svjetla u tmini su djelovala kao mačje oči.
Došavši na kraj pristaništa, Buntaro skine kacigu, luk, tobolac i gornji dio
oklopa te ih položi pored toka. Posebno stavi isukani ubilački mač i isukani
kratki mač. Tada, gol do pojasa, diže svoju opremu te je baci u more.
Dostojanstveno je proučavao ubilački mač, a onda ga snažno zavitlao daleko u
dubine. Nestane, gotovo bez pljuska. Svečano se naklonio galiji i Toranagi koji
je odmah došao na krmnicu gdje se mogao vidjeti i s daljine. Uzvratio je naklon.
Buntaro klekne i pomno položi na kamen pred sobom kratki mač. Na tren
na sječivu bljesne mjesečina. Nepomično je stajao nasuprot galiji, gotovo kao da
je udubljen u molitvu.
— Kog vraga čeka? — progunđa Blackthorne na galiji koja je bila
jezovito tiha bez bubnjanja. — Zašto ne skoči i ne zapliva?
— Priprema seppuku. — Kraj njega stajaše Mariko. Pridržavala ju je
mlada žena.
— Isuse, Mariko, jeste li čitavi?
— U redu je! — reče. Jedva ga je slušala. Lice joj bijaše upalo, ali zato
nimalo manje lijepo. Vidio joj je grub zavoj na lijevoj miški kraj ramena gdje
joj je bio razrezan rukav. Ruka joj je počivala na vrpci otrgnutoj od kimona.
Povez je bio krvav, a niz ruku je tekla krv.
— Tako sam sretan... — Tad mu sine što je ona upravo rekla. —
Seppuku? Zar će se ubiti? Zašto? Ima mnogo vremena da stigne do nas! Ako ne
zna plivati, gle, tamo je veslo koje će ga lako izdržati. Eno tamo, uz pristanište,
vidite li? Ne vidite?
— Da, ali moj muž zna plivati, Anđin-sane — rekla je. — Svi oficiri
gospodara Toranage moraju... moraju nučiti on to uporno zahtijeva. No, odlučio
je da ne pliva.
— Krista vam, a zašto?
Odjednom na obali izbije ludilo, ispali nekoliko mušketa i zid bijaše
probiven. Neki samuraji-ronini ustuknu i opet započne borba prsa o prsa. Ovaj
put je neprijateljski napad bio zadržan i odbijen.
— Viknite mu da pliva, boga vam!
— Neće on plivati, Anđin-sane. Sprema se umrijeti.
— Ako želi umrijeti, Krista mu, zašto ne ode onamo? — Blackthorne
uperi prst prema bojištu. — Zašto ne pomogne svojim ljudima? Ako želi
umrijeti, zašto ne umre u boju, kao muškarac?
Mariko nije skidala pogled s pristana, oslonjena na mladu ženu.
— Zato što bi ga mogli zarobiti, a mogli bi ga zarobiti i ako zapliva, a
tad bi ga neprijatelji pokazivali običnom svijetu, sramotili ga i radili mu grozne
stvari. Samuraj ne može pasti u zarobljeništvo, a da ipak ostane samuraj. To je
najveća sramota, kad ga zarobi neprijatelj, pa moj muž radi ono što mora učiniti
muškarac, samuraj. Samuraj dostojanstveno gine. Čemu samuraju služi život?
Nizašto. Cijeli je život trpnja, neh? Njegovo je pravo i dužnost da umre časno,
pred svjedocima.
 — Glupog li gubitka! — promrsi Blackthorne kroza zube.
— Budite s nama strpljivi, Anđin-sane.
— A zašto da budem strpljiv? Da čujem nove laži? Zašto mi ne
vjerujete? Zar nisam to zaslužio? Lagali ste, je li? Pravili ste se da gubite svijest,
to je bio znak. Je li? Pitao sam vas, a vi ste lagali.
— Naređeno mi je... bilo je to naređenje da zaštiti vas. Naravno, ja
vam vjerujem.
— Lagali ste — reče on, znajući da je nerazuman, ali nije ga bila
briga. Gnušao se suludog nepoštivanja života, žudio za snom i za mirom, gladan
svoje hrane, svoga pića, svoga broda i svojih ljudi. — Svi ste vi životinje! —
reče engleski iako je znao da nisu. Udalji se.
— Što je rekao, Mariko-san? — zapita mlada žena koja je teško
prikrivala gađenje. Bila je za pola glave viša od Marike, krupnijih kostiju,
četvrtasta lica i sitnih oštrih zubića. Imala je devetnaest godina, zvala se Usagi
Fudiko, a bila je Marikina nećakinja.
Mariko joj objasni.
— Grozan čovjek! Kakva neotesanost! Odurno, neh? Kako možete
izdržati njegovu blizinu?
— Zato što je spasio čast našega gospodara. Da nije bilo njegova
junaštva, sigurna sam da bi gospodar Toranaga bio zarobljen. Svi bismo bili
zarobljeni! — I one zadršću.
— Bogovi nas čuvali te sramote! — Fuđiko svrne pogled na
Blackthornea koji se na palubi oslanjao o brodsku ogradu i buljio na obalu. Na
tren ga je proučavala. — Izgleda kao zlatni majmun plavih očiju, stvorenje za
plašenje djece. Grozan, neh?
— Fuđiko protrne, smetne ga s uma pa opet pogleda Buntara. Nakon
stanke izjavi: — Zavidim vašem mužu, Mariko-san.
— Da — tužno odgovori Mariko. — Šteta što nema pomoćnika.
Prema običaju bi prilikom seppukua uvijek prisustvovao još jedan
samuraj. Stajao bi malko iza pokleknutog čovjeka, da mu jednim jedinim
zamahom odrubi glavu, prije nego što agonija postane nesnosna i nesavladiva
pa čovjeka osramoti na tom vrhunskom trenutku u životu. Bez pomoći je malo
ljudi uspijevalo umrijeti — bez sramote.
— Karma — reče Fuđiko.
— Da, žalim ga. Toga se jedino i bojao, da bude bez pomagača.
— Mi smo sretnije od muškaraca, neh? — Samurajke bi počinile
seppuku žarivši nož u grlo pa im pomoć nije bila potrebna.
— Da — reče Mariko.
Vjetar donese vriskove i bojne pokliče pa im skrene pažnju. Gat je opet
bio probijen. Mala skupina od pedeset Toranaginih samuraja-ronina dojuri im u
pomoć sa sjevera, a među njima i nekoliko konjanika. Proboj je opet bio krvavo
i nepoštedno zadržan, napadači odbijeni i još je malčice dobiveno na vremenu.
A čemu će vam to vrijeme?, gorko se zapita Blackthorne. Toranaga je
sada na sigurnom. Na moru. Sve vas je izdao.
Opet odjekne bubanj, vesla zasijeku more. Utone pramac i počne
presijecati valove, pojavi se iza krme brazda u moru. A gore na zidinama zamka
još su gorjele signalne vatre. Gotovo cijeli grad bio je budan.
Glavnina Sivih sruši se na gat. Blackthorne pogleda Buntara.
— Jadni kopilane! — opsuje na engleskom. — Jadni glupi kopilane!
Okrene se pa prijeđe preko mosta i glavne palube. Stane na pramac da
gleda plićake ispred sebe. Nitko osim Fuđike i kapetana nije zapazio da je on
otišao s krmnice.
Veslači su upirali poslušno i složno pa je brod lijepo odmicao. More je
bilo mirno, a vjetar povoljan. Blackthorne osjeti okus soli i preporodi se. Tad
opazi kako brodovi zakrčuju izlaz iz luke, milju i pol ispred njih. Da, ribarske
brodice, ali pune samuraja.
— Upali smo u klopku — glasno će on, naslutivši da je to neprijatelj.
Čitav brod se tržne. Svi koji su pratili borbu na obali promijene položaj,
svi kao jedan.
Blackthorne se osvrne. Sivi su mirno meli gat dok su ostali bez žurbe išli
prema pristaništu k Buntaru. No, četiri Smeđa jahača galopirala su sa sjevera po
utabanoj zemlji, a vođa je sa sobom vukao praznog konja. Uspentrao se po
širokim kamenim stepenicama pristaništa s tim praznim konjem i pojurio uz
obalu, dok su preostala trojica navalila prema nadirućim Sivima. Ogledao se i
Buntaro, ali ostao je klečati, a kad je čovjek iza njega obuzdao konja, mahne mu
da ode te obim rukama podigne nož uperivši prema sebi sječivo. Toranaga
smjesta stavi šake oko usta i klikne:
— Buntaro-sane! Idi s njima, pokušaj pobjeći!
Poklik se prenese preko valova, ponovi se, a onda ga Buntaro jasno začu.
Oklijevao je, šokiran, uzdignuta noža. Ponovni povik, uporan i zapovjednički.
Buntaro se s naporom povuče od smrti i ledeno osmotri život i bijeg koji mu
bijahu naređeni. Pogibelj bijaše velika. Bolje da ovdje poginem, reče samome
sebi. Zar Toranaga to ne zna? Ovdje je časna smrt. A tamo, gotovo sigurno
zarobljeništvo. Kamo da bježim? Tri stotine rija, sve do Jeda? Sigurno će me
zarobiti!
U mišici osjeti snagu, vidje čvrsti bodež, oštar poput igle, kako bez
drhtaja lebdi blizu njegova golog trbuha. Čeznuo je za konačnom,
otkupljujućom agonijom smrti. Konačno smrt da ispašta za sve sramote! Za
sramotu što je njegov otac kleknuo pred Toranaginim stijegom, a morao je ostati
vjeran Taikovu nasljedniku Jaemonu, na što se bio zakleo. Za sramotu što je
pobio tolike ljude koji su časno služili Taiku protiv uzurpatora Toranage.
Sramotu zbog žene Marike i svoga jedinca koji su zauvijek okaljani, sin zbog
majke, a ona zbog svoga oca, čudovišnog ubojice Akečija Đinsaja. I sramota što
znade da je zbog njih i na njegovu imenu vječna ljaga.
Koliko sam tisuća agonija pretrpio radi nje?
Njegova je duša dozivala zaborav koji je sad bio tako bliz, lagan i častan.
Slijedeći će život biti bolji. Kako bi mogao biti gori?
I uza sve to odložio je nož i poslušao, bacivši se opet u bezdan života.
Njegov gospodar naredio je ovu krajnju patnju i odlučio mu uskratiti pokušaj da
nađe spokoj. A što drugo preostaje samuraju osim posluha?
Skokne, vine se u sedlo, pritisne pete konju u bok i pobjegne zajedno s
onim Smeđim. Iz noći izjašu novi konjanici-ronini da im zaštite odstupnicu te
da sasijeku prve nadolazeće Sive. Tad i oni nestanu, a nekolicina Sivih
konjanika dade se za njima u potjeru.
Brodom se zaori smijeh.
Toranaga je od radosti udarao pesnicom po ogradi, a Jabu i samuraji
grohotom su se smijali. Pa i Mariko.
— Jedan je pobjegao, no što je sa svim onim poginulima? — gnjevno
drekne Blackthorne. — Pogledajte na obalu! Tamo zacijelo leži tri-četiri stotine
tjelesa. Pogledajte njih, tako vam Krista!
Ali njegov povik nije prodro kroza smijeh.
Tad iz osmatračnice na desnom boku odjekne alarmni poklič i smijeh
zamre.
 DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

— Možemo li se probiti kroz njih, kapetane? — mirno će Toranaga.

Gledao je poredane ribarske brodice pet stotina metara ispred njih i onaj
zamamljiv tjesnac što su ga između sebe ostavile.
— Ne, gospodine.
— Nema nam druge — javi se Jabu. — Ne možemo ništa drugo.
Ogleda se unazad prema okupljenim Sivima koji su čekali na obali i na
pristaništu, a vjetar je donosio njihove oslabljene podrugljive uvrede. Sad su
Toranaga i Jabu bili na krmenom palupcu. Utihnuo je bubanj i galija je blago
poigravala na mirnom moru. Svi na brodu su čekali kakva će odluka pasti. Znali
su da su pritiješnjeni. Na obali propast, ispred njih propast. A i čekanje je
propast. Mreža će se sve više skupljati i past će u zarobljeništvo. Po potrebi
Išido može danima čekati.
Jabu je sav ukipio. Da smo odmah pojurili prema izlazu iz luke, umjesto
što smo nepotrebno trošili vrijeme na Buntara. sad bismo već bili izvan
opasnosti na pučini, rekao je samome sebi. Toranaga gubi glavu. Išido će misliti
da sam ga izdao. Ne mogu ništa poduzeti, osim ako se ne probijemo bojem, pa i
tad se moram boriti za Toranagu, a protiv Išida. Ništa ja tu ne mogu! Osim da
Išidu odnesem Toranaginu glavu, neh?!ako bih postao regent i dobio bih
Kvanto, neh? A nakon šest mjeseci, uz pomoć samuraja s mušketima, zašto da
ne budem i predsjednik Regentskog vijeća? A zašto ne ono najviše? Ukloniti
Išida i postati vrhovni general nasljednika, gospodar-zaštitnik i guverner zamka
Osake, nadzornik cjelokupnog basnoslovnog bogatstva u kuli, s vlasti u carstvu
za vrijeme Jaemonove maloljetnosti, a nakon toga drugi vlastodržac, odmah
poslije Jaeniona. Zašto ne?
Ili i najkrupnija nagrada. šogun. Ukloni Jaemona i postati češ šogun!
Sve to za jednu jedinu glavu i uz naklonost bogova!
Jabuova su koljena klecala dok su njegove težnje rasle. To je tako lako
ostvariti, pomislio je, ali nema načina da uzmem glavu i pobjegnem. Zasad još
ne!
— Naređujem: svi na borbene položaje! — najzad zapovjedi
Toranaga.
Dok je Jabu prenosio naređenja, a samuraji se počeli pripremati, Toranaga
skrene pažnju na barbarina koji je još stajao pored krmenog palupca gdje je
zastao kad je odjeknuo alarm, oslonjen na glavni jarbol.
O, kad bih ga mogao razumjeti, pomisli Toranaga. Na tren je tako hrabar,
a za tren tako slab. Časak je tako dragocjen, a slijedeći tako nekoristan. Na tren
ubojica, a slijedeći tren kukavica. Časak poslušan, a zatim opasan. On je i
muško i žensko, Jang i Jin. Sazdan je od suprotnosti, nepredvidljiv.
Toranaga ga je pažljivo proučavao za vrijeme bijega iz dvorca, za vrijeme
zasjede, a i poslije. Od Marike, kapetana i od ostalih čuo je što se dogodilo za
vrijeme borbe na brodu. Bio je svjedok zapanjujućeg gnjeva prije nekoliko
trenutaka, a zatim, kad je Buntara otpravio, čuo je vrisak i zamagljenim očima
vidio je iskeženu ružnoću na licu tog čovjeka. A poslije, umjesto smijeha —
samo gnjev.
Zašto se ne smiješ kad su neprijatelja nadmudrili? Zašto se ne smiješ da iz
sebe isprazniš tragediju kada karma prekida divnu smrt pravog samuraja, kada
karma izaziva bespotrebnu smrt lijepe djevojke? Ta mi se jedino kroz smijeh
sjedinjujemo s bogovima, pa tako možemo otrpjeti ovaj život i pobijediti sav
užas, gubitke i trpnju ovdje na zemlji! Kao večeras, dok smo gledali kako se svi
ovi hrabri ljudi susreću sa svojom sudbinom ovdje, na ovoj obali, ove blage
noći, i sve to uslijed karme utvrđene još prije tisuću života. Ili možda samo prije
jednog života!
Pa zar nije istina da samo kroza smijeh možemo ostati ljudi?
Zašto pilot ne shvaća da i njime upravlja karma, kao i sa mnom, kao i
svima nama. Kao što je upravljala i s tim Isusom Kristom, jer, istini za volju,
bijaše njegova sudbina da umre osramoćen kao običan zločinac s najobičnijim
zločincima, na onoj gori o kojoj pričaju barbarski svećenici.
Sve je karma!
Baš je barbarski razapeti čovjeka na drvo i čekati da umre! Oni su gori od
Kineza koji uživaju u torturi.
— Pitaj ga, Jabu-sane! — zapovjedi Toranaga.
— Gospodine?
— Pitaj ga, Jabu-sane. Pilota. Nije li ovo pomorska bitka? Zar mi nisi
rekao da je pilot na moru genijalan? No, da vidimo jesi li u pravu. Neka se
dokaže!
Jabuova usta postadoše napeta okrutna crta. Toranaga osjeti njegov strah,
što ga oduševi.
— Mariko-san — zareži Jabu. — Pitaj pilota kako da se izvučemo,
kako da se probijemo kroz one brodove!
Mariko se poslušno makne od ograde. Mlada žena još ju je uvijek
pridržavala.
— Ne, sad mi je posve dobro, Fuđiko-san — reče ona. — Hvala.
Fuđiko je pusti i s gađenjem pogleda Blackthornea.
Rekao je: Topovima, Jabu-sane! — odvrati Mariko.
— Reci da smisli nešto bolje ako želi sačuvati glavu!
— Moramo biti strpljivi s njim, Jabu-sane — prekine ga Toranaga. —
Mariko-san, uljudno mu reci: ‘Na žalost, nemamo topova. Zar ne postoji drugi
način da se probijemo? Kopnom je nemoguće!’ Točno prevedi ono što on
odgovori. Točno!
Mariko ga posluša.
— Žalim, gospodaru ali on kaže ‘Ne’. Tek toliko! ‘Ne’. Neuljudno!
Toranaga pomakne pojas pa se ispod oklopa počeša tamo gdje ga je
svrbjelo.
— Onda dobro — raspoloženo će on. — Anđin-san kaže topovi, a on
je stručnjak, pa neka budu topovi. Kapetane, idi onamo! — Kratkim žuljevitim
prstom zlurado pokaže portugalsku fregatu. — Spremi ljude, Jabu-sane. Ako mi
južni barbari ne posude svoje topove, onda ćete ih morati osvojiti. Hoćete li?
— S jako velikim zadovoljstvom — tiho će Jabu.
— Imao si pravo, genijalan je on.
— Pa rješenje ste vi našli, Toranaga-sane.
— Lako je naći rješenje kad imaš odgovor, neh? Kakvo je rješenje za
zamak Osake, savezniče?
— Ne postoji. U tome je Taiko bio savršen.
— Da. Kakvo je rješenje za izdaju?
— Jasno, sramotna smrt. Ne razumijem zašto me to pitate.
— Palo mi na pamet, savezniče. — Toranaga osmotri Blackthornea.
— Da, pametan je on. Meni su pametni ljudi jako potrebni. Mariko-san, hoće li
mi barbari dati svoje topove?
— Naravno. Zašto ne bi? — Nije ni u snu pomislila da ih ne bi dali.
Još je bila puna tjeskobe za Buntara. Bilo bi mnogo bolje da mu je dopustio da
tamo umre. Zašto izlaže opasnosti njegovu čast? Pitala se zašto je u zadnji tren
Toranaga naredio Buntaru da pobjegne kopnenim putem. Toranaga mu je isto
tako lako mogao narediti da otpliva do broda. Bilo bi to mnogo sigurnije, a
vremena su imali mnogo. Mogao mu je to narediti i kad je Buntaro tek stigao na
vrh pristaništa. Zašto je čekao? Njezino najtajnovitije ‘ja’ odgovori joj da je
njihov gospodar zacijelo imao jako dobar razlog što je čekao i što je tako
naredio.
— A ako ne daju? Jesi li spremna da ubiješ kršćane, Mariko-san? —
upita Toranaga. — Zar to nije njihov najgluplji zakon? ‘Ne ubij!’
— Tako je, ali za vas, gospodaru, rado ćemo u pakao, muž, sin i ja.
— Da, vi ste pravi samuraji i neću zaboraviti da si se latila mača da
mene obraniš.
— Molim vas, ne zahvaljujte mi. Ako sam i najneznatnije pripomogla,
bila je to moja dužnost. Ako se ikoga isplati sjetiti, molim vas neka to budu moj
muž ili moj sin. Oni su vam vredniji.
— Trenutačno si mi vrednija ti. Mogla bi biti još vrednija.
— Recite kako, gospodine, i bit će učinjeno.
— Udalji stranoga Boga.
— Gospodine! — Lice joj se sledi.
— Udalji svoga Boga! Ta ti je vjernost suvišna!
— Mislite, da postanem bogootpadnica, gospodine? Da se odreknem
kršćanstva?
— Da, ako ne znaš toga Boga staviti tamo gdje mu je mjesto, u stražnji
dio svoga duha, a ne u prednji.
— Molim vas, oprostite, gospodine — drhtavo će ona — ali moja
vjera nikad nije ometala moju odanost prema vama. Uvijek sam vjeru smatrala
osobnom, cijelo vrijeme. Kako sam vas iznevjerila?
 — Još nisi, ali hoćeš.
— Recite što moram učiniti da vam ugodim.
— Kršćani možda postanu moji neprijatelji, neh?
— Vaši neprijatelji su i moji neprijatelji, gospodine.
— Sad su svećenici protiv mene. Možda svim kršćanima narede da
protiv mene ratuju.
— Oni to ne mogu učiniti, gospodine. Oni zastupaju mir.
— A ako i dalje budu protiv mene? Ako se kršćani sa mnom zarate?
— Nikad se nećete morati bojati za moju odanost. Nikada!
— Možda taj Anđin-san govori istinu, a tvoji svećenici imaju lažljive
jezike.
— Ima dobrih i loših svećenika, gospodine, ali vi ste moj gospodar.
— Vrlo dobro, Mariko-san — reče Toranaga. — To ću prihvatiti!
Naređujem ti da se sprijateljiš s tim barbarinom, da naučiš sve što on zna, da mi
javljaš sve što on kaže, da naučiš misliti poput njega, da ništa ne ‘ispovijedaš’ o
onome što radiš, da se sa sumnjom odnosiš prema svakom svećeniku, da mi
javljaš sve što te svećenici pitaju ili ono što ti govore. Tvoj Bog mora se
smjestiti negdje između, negdje drugdje, ili nigdje.
Mariko makne s očiju pramen kose.
— Sve to mogu učiniti, gospodine, pa ipak ostati kršćanka. Kunem se!
— Dobro. Zakuni se tim kršćanskim Bogom.
— Kunem se Bogom!
— Dobro. — Toranaga se okrene i klikne: — Fuđiko-san!
— Da, gospodine?
— Jesi li sa sobom povela i sluškinje?
— Jesam, gospodine. Dvije.
— Daj jednu Mariki-san. Drugu pošalji po ‘ča’.
— Ima sakea, ako želite.
— 'Ča'! Jabu-sane, hoćeš li ‘ča’ ili sake?
— Molim ‘ča’.
— Anđin-sanu donesi sake.
Svjetlo bljesne na malom zlatnom raspelu koje je visjelo Mariki oko
vrata. Vidjela je kako Toranaga bulji u to.
— Želi... želite da ga ne nosim, gospodine? Da ga bacim?
— Ne — rekao je. — Nosi ga kao podsjetnik na tvoju zakletvu.
Svi su gledali fregatu. Toranaga na sebi osjeti nečiji pogled pa se osvrne.
Vidje kruto lice, hladne plave oči i osjeti mržnju. Ne, ne mržnju nego sumnju.
Kako se barbarin usuđuje sumnjati u mene?, pomislio je.
— Pitaj Anđin-sana zašto nije jednostavno rekao da na barbarskom
brodu ima mnogo topova? Pa neka nas oni izvuku iz stupice!
Mariko prevede. Blackthorne odgovori.
— Rekao je — Mariko je oklijevala pa žurno nadodala:
— Molim vas, oprostite, rekao je: ‘Korisno mu je da mučne svojom
glavom!’
Toranaga se nasmije.
— Zahvali mu na tome, njegova glava bila je jako korisna. Nadam se
da će mu ostati na ramenima. Reci mu da smo sad izjednačeni.
— On kaže: ‘Ne, nismo izjednačeni, Toranaga-sama, ali dajte mi moj
brod i moju posadu pa ću počistiti mora od svih neprijatelja.’
— Mariko-san, misliš da je mislio i na mene kao i ostale, Španjolce i
južne barbare? — pitanje bijaše olako postavljeno.
Lahor joj puhne u oči pramenove kose. Umorno ih je odmicala.
— Ne znam, jako žalim. Možda da, možda ne. Želite li da ga pitam?
Žao mi je ali on je vrlo čudan. Bojim se da ga ne razumijem. Uopće ne!
— Imamo mnogo vremena. Da. On će nam se već pravodobno
objasniti.
Blackthorne je vidio kako fregata mirno skida konope koji su je vezivali
za gat, istog trena kad su otrčali Sivi pratioci. Gledao je kako spušta u more
čamac koji je ubrzo odvukao brod od gata u duboko more. Sad je fregata bila u
dubini, nekoliko metara od obale, na sigurnom. Pridržavalo ju je lagano
pramčano sidro, a bokom je bila okrenuta obali. Bijaše to normalan manevar
svih evropskih brodova u stranim ili neprijateljskim lukama kad bi im na obali
zaprijetila opasnost. Znao je i to da, iako nema, niti je bilo, nikakvog primjetnog
komešanja na palubi, sad su vjerojatno već spremni svi topovi, porazdijeljeni
mušketi, u izobilju ima karteče, topovskih kugli i tanadi spojene lancem. Sablje
čekaju u spremištima, a gore u snasti su naoružani ljudi. Oči zacijelo proučavaju
sve točke obzorja. Sigurno su zamijetili kad je galija skrenula s kursa. Dva
velika krmena topa tridesetfuntaša, uperena ravno u njih, vjerojatno su za njih
pripravljena. Portugalski topnici bijahu najbolji na svijetu, odmah na drugom
mjestu, iza Engleza.
Oni zacijelo znaju za Toranagu, s gorčinom je pomislio, zato što su
pametni pa su vjerojatno zapitali svoje nosače ili Sive zbog čega sva ta gužva.
Ili su im doboga prokleti isusovci koji sve znaju, već javili o Toranaginu bijegu,
i o meni.
Osjeti kako mu se ježe kratke vlasi na šiji. Svaki od tih topova može nas
raznijeti u pakao! Da, ali nismo u opasnosti jer je na brodu Toranaga. Bogu
hvala što je tu Toranaga.
— Gospodar pita kakav je vaš običaj kad se želite približiti ratnom
brodu? — javi se Mariko.
— Da imamo topove, ispalili bismo pozdravnu salvu. A može se
signalizirati i zastavicama i tražiti dozvolu da pristanemo uz bok.
— Gospodar pita: A što ako nemate zastavice?
Iako su još bili izvan topovskog dometa, Blackthorneu se već činilo kao
da sjedi na bačvi baruta, iako su topovska okna još bila zatvorena. Brod je na
bokovima glavne palube nosio po osam topova, te dva na krmi i dva na pramcu.
Erasmus bi ga bez sumnje mogao osvojiti, pomislio je, samo kad bi imao pravu
posadu. Rado bih ga osvojio! Probudi se, prestani maštati! Nismo na Erasmusu,
nego na ovoj galiji krmačina trbuha, a onaj portugalski brod naša je jedina nada.
Pod zaštitom njegovih topova mi smo sigurni. Zahvali svojoj sreći što je tu
Toranaga.
— Reci kapetanu neka na glavnom jarbolu vije Toranaginu zastavu.
To će biti dovoljno, senhora. Tako će djelovati službeno, a oni će znati tko je na
brodu, ali kladio bih se da već znaju.
To brzo obave. Sad se činilo da su svi na galiji samopouzdaniji.
Blackthorne zapazi promjenu. I on se pod zastavom bolje osjećao.
— Gospodar pita kako ćemo im javiti da želimo doći uz njih!
— Recite mu da bez signalnih zastavica ima dva izbora: da čeka izvan
topovskog dometa pa da pošalje na taj brod izaslanstvo u čamcu ili pak da im se
primaknemo toliko da se možemo dozivati.
— Gospodar pita, što vi savjetujete?
— Da odmah stanemo uz fregatu. Nemamo razloga za oprez. Na
brodu je gospodar Toranaga, najznačajniji daimjo u cijelom carstvu. Naravno da
će nam brod pomoći i o, Isuse Bože!
— Senor?
Nije odgovorio pa je na brzinu prevela ono što je maločas rekao i čekala
slijedeće Toranagino pitanje.
— Gospodar pita što će fregata učiniti! Molim vas, razjasnite svoju
misao kao i razlog zbog kojeg ste zastali.
— Odjednom sam shvatio da je on sad zaraćen s Išidom, je li? Možda
fregata neće biti sklona tome da mu pomogne.
— Naravno da će mu pomoći.
— Ne. Koja je strana Portugalcima probitačnija? Gospodar Toranaga
ili Išido? Ako misle da im je korisniji Išido, poslat će nas iz mora u pakao.
— Nezamislivo je da Portugalci zapucaju na bilo koji japanski brod —
iznenada će Mariko.
— Vjerujte mi da će oni zapucati, senhora. A kladim se da nas ona
fregata neće pustiti da stanemo uz nju. Ja to ne bih dao da sam njezin pilot.
Isukrste! — Blackthorne se zapilji na kopno.
Sad su Sivi uz psovke otišli s gata i širili se usporedno s obalom. Tamo
nemamo nikakvih izgleda, pomislio je. A ribarske brodice još zloćudno
zatvaraju izlaz iz luke. Ni tamo nemamo izgleda!
— Recite Toranagi da postoji samo jedan način da iziđemo iz luke, a
to je da se nadamo da dođe oluja. Možda bismo je mogli prijeći, a ribarske
brodice je ne bi izdržale. Tad bismo se provukli kraj mreže!
Toranaga zapita kapetana, koji je podrobno odgovarao, a tada će Mariko
Blackthorneu:
— Gospodar pita: Mislite li da će biti oluje?
— Moj nos kaže da će biti, ali tek za koji dan. Za dva-tri dana.
Možemo li dotle čekati?
 — To vam kaže nos? Zar oluja ima miris?
— Ne, senhora, ali to se tako kaže.
Toranaga se zamisli, a onda izda naredbu.
— Približit ćemo im se tako da se možemo dozivati, Anđin-sane.
— Onda mu recite da im se primakne ravno s krme. Tako ćemo im biti
najmanja meta. Recite mu da su oni izdajice... Znam kakve su to teške izdajice
kad su ugroženi njihovi interesi. Gori su nego Nizozemci! Ako taj brod
pomogne Toranagi da pobjegne, Išido će se okomiti na sve Portugalce, a oni se
neće izložiti tolikoj opasnosti.
— Gospodar kaže da ćemo uskoro dobiti odgovor.
— Mi smo bez obrane, senhora. Protiv onih topova mi nemamo
nikakvih izgleda. Ako je onaj brod neprijateljski, pa i ako je samo neutralan,
potonut ćemo.
— Gospodar kaže: Da, ali vaša će dužnost biti da ih nagovorite neka
nam budu skloni.
— Kako ću uspjeti u tome? Ja sam im neprijatelj!
— Gospodar kaže, u ratu i u miru dobar neprijatelj može biti vredniji
nego dobar saveznik. On kaže da vi zacijelo znate njihove misli, već ćete nešto
smisliti kako da ih nagovorite.
— Jedini siguran način je sila.
— Dobro. Slažem se, kaže moj gospodar. Molim vas, recite mi kako
ćete zauzeti taj brod? Zahtijevam da mi dadu svoje topove na upotrebu. Jako
žalim, zar to nije jasno, Anđin-san?
— A ja opet kažem da ću brod otpuhnuti s vode! — izjavi zapovjednik
ekspedicije Ferriera.
— Ne — odgovori Dell’ Aqua gledajući galiju s krmnice.
— Topniče, je li već na dometu?
— Nije, don Ferriera — odvrati glavni topnik. — Još nije!
— Zašto nam inače prilaze, ako ne iz neprijateljskih pobuda,
uzoritosti? Zašto jednostavno ne pobjegnu? Put im je slobodan.
Fregata je bila predaleko od izlaska iz luke pa nitko nije mogao opaziti
gustu mrežu ribarskih brodica koje su se okupile u zasjedu.
— Ništa ne riskiramo, uzoritosti, a sve možemo dobiti — reče
Ferriera. — Pravimo se da nismo znali da je na brodu Toranaga. Mislili smo da
se razbojnici... razbojnici na čelu s gusarom heretikom, spremaju da nas
napadnu. Bez brige, lako ćemo mi njih izazvati kad nam dođu na domet.
— Ne! — naredi Dell’ Aqua.
Pater Alvito okrene se od ograde.
— Galija vije Toranaginu zastavu, zapovjedniče!
— Lažne boje! — podrugljivo nadoda Ferriera. — Najstarija
pomorska varka na svijetu. Toranagu nismo vidjeli. Možda nije na brodu.
— Ne.
— Tako mi smrti Božje, rat bi bio katastrofa! Osujetio bi, a možda i
potpuno upropastio, ovogodišnju plovidbu Crnog broda. Ja to ne mogu
dopustiti! Ne trpim da se išta u to miješa!
— Naše su financije u gorem položaju od vaših, zapovjedniče! —
odsječe Dell’ Aqua. — Ako ove godine ne budemo trgovali, crkva će pasti pod
stečaj, jasno? Već tri godine ne primamo nikakva sredstva iz Goe niti iz
Lisabona, a prošlogodišnji gubitak... Bože, daj mi ustrpljivosti! Bolje nego ti,
znam što je na kocki. Odgovor glasi: Ne!
Rodrigues je bolno sjedio na brodskoj stolici. Noga u udlagi počivala mu
je na obloženom stolcu privezanom blizu stalka za kompas.
— Zapovjednik ekspedicije ima pravo, uzoritosti. Zašto bi nam galija
prišla ako nešto ne smjera? Zašto ne bježi, a? Uzoritosti, ovdje imamo upišanu
priliku.
— Da, a to je vojna odluka — reče Ferriera.
Alvito se oštro okrene prema njemu.
— Ne, u ovom je sudac njegova uzoritost, zapovjedniče! Ne smijemo
nauditi Toranagi. Moramo mu pomoći!
— Desetak puta ste mi govorili — javi se Rodrigues — kad počne
ovaj rat, potrajat će vječno. A rat je počeo, zar ne? Vidjeli smo kad je počeo. To
će škoditi trgovini. Ako umre Toranaga, rat je završen, a svi naši interesi su
osigurani. Ja kažem da otpuhnete brod u pakao!
— Ujedno ćemo se riješiti i heretika — nadoveže Ferriera motreći
Rodriguesa. — Spriječit ćete rat u slavu Boga, a još jedan heretik otići će na
muke paklene.
— Bilo bi to neovlašteno uplitanje u njihovu politiku — odvrati Dell’
Aqua prešutjevši pravi razlog.
— Mi se neprestano uplićemo. Družba Isusova po tom je znamenita.
Nismo mi priprosti tupoglavi seljačine!
— Nisam vam to ni rekao. No, dok sam ja na brodu, nećete potopiti
onu galiju.
— Onda izvolite na kopno.
— Što arhiubojica prije pogine, to bolje, uzoritosti! — natukne
Rodrigues. — On ili Išido, svejedno! Obojica su pogani, a nijednom ne možemo
vjerovati. Zapovjednik ekspedicije ima pravo. Nikad nam se više neće pružiti
ovakva prilika. A što je s našim Crnim brodom?
Rodrigues je bio pilot, s pravom na petnaestinu sveukupne dobiti. Pravi
pilot Crnog broda umro je prije tri mjeseca u Makau od kineskih boginja, pa su
Rodriguesa povukli s njegova broda Santa Teresa na novi položaj, na njegovu
silnu radost. Službeni razlog bijahu boginje, turobno se prisjeti Rodrigues, iako
su mnogi govorili da je neki ronin nožem ubio pilota u tučnjavi u javnoj kući.
Boga mu, ovo je moja velika prilika. Ništa mi je neće omesti!
— Prihvaćam punu odgovornost — javi se Ferriera. — To je vojna
odluka. Umiješani smo u domorodački rat. Moj brod je u opasnosti. — Opet se
okrene glavnom topniku. — Jesu li već na dometu?
 — Pa, don Ferriera, ovisi o tomu što želite. — Glavni topnik puhne na
kraj fitilja koji se zažari i zaiskri. — Sad bih im mogao raznijeti pramac, ili
krmu, ili ih pogoditi usred galije, što vam je draže. No, ako želite da pogine neki
čovjek, neki određeni čovjek, onda će za koji tren doći na domet, da ga ubijem.
— Želim da pogine Toranaga. I onaj heretik.
— Mislite pilota Ingelesa?
— Da.
— Netko će mi morati pokazati Japanca. Pilota ću bez sumnje
prepoznati.
— Ako pilot mora poginuti — reče Rodrigues — da mi ubijemo
Toranagu i obustavimo rat, ja sam za to, zapovjedniče! Inače bismo ga trebali
poštedjeti.
— On je heretik, neprijatelj naše zemlje, gnusoba, a već nam je zadao
više jada nego zmijsko gnijezdo.
— Već sam naglasio da je Ingeles u prvom redu pilot i u zadnjem redu
pilot, i to jedan od najboljih na svijetu.
— Zar piloti moraju uživati posebne povlastice? Pa i heretici?
— Da! Boga mu! Trebali bismo ga upotrijebiti kao što oni
upotrebljavaju nas. Bila bi doboga šteta da ubijemo takvo iskustvo. Bez pilota
nema ni upišanog carstva, ni trgovine! Ničega! Boga mu, bez mene nema ni
Crnog broda, ni dobitka, ni povratka kući, pa je moje mišljenje važno, Bog
prokleo...
— Oj, vi na krmnici! — odjekne povik iz koša na jarbolu. — Galija
skreće s kursa! — Galija je prije išla ravno na njih, a sad je za nekoliko
stupnjeva promijenila kurs u lijevo, prema luci.
Rodrigues odmah poviče:
— Zauzmite bojna mjesta! Straža s desnog boka — u snast! Razapnite
sva jedra! Dižite sidro! — Ljudi odmah pohrle da ispune naredbe.
— Što je, Rodrigues?
— Ne znam, zapovjedniče, ali idemo na pučinu. Ona kurva debela
trbuha kreće u privjetrinu.
— Zar je to važno? U svakoj prilici možemo ih potopiti — reče
Ferriera. — Još moramo ukrcati zalihe, a oci se moraju vratiti u Osaku.
— Da, ali neprijatelj ne bi plovio u privjetrini moga broda. Ta kurva
ne ovisi o vjetru, može ploviti i protiv vjetra. Možda nas zaobilazi da nas
zaskoči s pramca gdje imamo samo jedan top, pa da se onda zakači za nas!
Ferriera se prezirno nasmije.
— Na brodu imamo dvadeset topova! A oni nijedan! Mislite da će se
onaj prljavi poganski svinjski brod usuditi da nas napadne? Priproste ste pameti!
— Da, zapovjedniče, zato sam glavu i sačuvao. Naredio sam da Santa
Teresa isplovi na pučinu!
Jedra su pucketala oslobađajući se konopa, a vjetar ih napuhne. Škripile
su oblice jarbola. Obje straže zauzele su na palubi bojni stav. Fregata je krenula,
ali polagano.
— Naprijed, kučko! — požurivao ju je Rodrigues.
— Spremni smo, don Ferriera — reče glavni topnik. — Imam ih na
nišanu. Neću ih moći dugo držati. Koji je taj Toranaga? Pokažite mi ga!
Na galiji nisu gorjele zublje. Jedino svjetlo bila je mjesečina. Galija je još
bila stotinjak metara iza njih, ali sad se okrenula na lijevi bok i uputila prema
udaljenoj obali. Vesla su u neprekinutom ritmu zaranjala i izranjala.
— Je li ono pilot? Onaj visoki na krmnici?
— Da — odgovori Rodrigues.
— Manuel i Pedrito! Nišanite u njega i na krmnicu! — Najbliži top se
namještao. — A tko je taj Toranaga? Brzo! Kormilaru, dva stupnja udesno!
— Dva stupnja udesno, topniče, razumijem!
Znajući da je dno pjeskovito i da su unaokolo plićaci, Rodrigues je motrio
sartije, konope što jarbole vežu za bok broda. Svakog trena bio je spreman da
savlada glavnog topnika koji je prema običaju zapovijedao krmenim topovima.
— Oj, topovi na lijevoj palubi! — drekne topnik. — Kad ispalimo,
pustit ćemo neka izgube vjetar. Otvorite sva topovska okna i spremite se za
bočnu paljbu! — Posade topova poslušaju, a svi oči skrenu prema oficirima na
krmnici. I prema svećenicima. — Za ljubav Božju, don Ferriera, koji je od njih
Toranaga?
— Koji je, oče? — Ferriera ga nikada nije vidio.
Rodrigues je jasno razabirao Toranagu na prednjoj palubi okružena
samurajima, ali ga nije htio izdvojiti. Neka ga pokažu svećenici, pomislio je.
Naprijed, oče, budi Juda! Zašto bismo mi uvijek obavljali kozičave poslove?
Iako ne dajem otkrhnutog dublona za tog poganskog kurvina sina.
No, oba svećenika su šutjela.
— Brzo, koji je Toranaga? — opet zapita topnik.
Rodrigues nestrpljivo upre prstom u njega.
— Tamo sprijeda, onaj onizak zdepasti gad usred ostalih poganskih
gadova.
— Vidim ga, senor pilot.
Posade malko podese topove. Ferriera uze upaljač iz ruke topnikova
pomoćnika.
— Jesi li nanišanio u heretika?
— Da, zapovjedniče! Jeste li spremni? Spustit ću ruku. To je znak!
— Dobro.
— Ne ubij! — razliježe se glas Dell’Aque. Ferriera se obrne prema
njemu.
— Oni su pogani i heretici!
— Među njima ima kršćana, pa i da ih nema
— Ne osvrći se na njega, topniče! — zareži zapovjednik ekspedicije.
— Pucat ćemo kad budete spremni!
Dell’Aqua stupi pred otvor topa i prepriječi put. Njegov se gorostasni lik
isticao na krmnici nad naoružanim vojnicima što su čekali u zasjedi. Ruka mu je
počivala na raspelu.
— Rekao sam? Ne ubij!
— Mi stalno ubijamo, oče! — izusti Ferriera.
— Znam, a stidim se toga i molim Boga da nam oprosti.
— Dell’Aqua još nikada nije bio na krmnici bojnog broda s
pripremljenim topovima i mušketima, s prstima na orozima, spremnim za
ubijanje. — Dok sam ja ovdje, ubijanja neće biti, a ja sam protiv ubijanja iz
zasjede!
— A ako nas oni napadnu? I pokušaju zauzeti brod?
— Molit ću Boga neka nam pomogne protiv njih!
— Kakva razlika, sada ili kasnije?
Dell’Aqua nije odgovorio. Ne ubij, pomislio je, a Toranaga nam je
obećao sve. Išido ništa.
— Dakle, zapovjedniče? Sad je vrijeme! — zaurla glavni topnik. —
Sad!
Ferriera ogorčeno okrene svećenicima leda, baci upaljač i ode na ogradu.
— Spremite se da odbijete napadaj! — povikao je. — Ako nam galija
bez poziva priđe na pedeset metara, svima vam naređujem da je otpuhnete u
pakao, bez obzira na to što govore svećenici!
Rodrigues je bio isto tako gnjevan, ali je znao da je prema svećeniku
bespomoćan isto kao i zapovjednik ekspedicije. Ne ubij? Tako ti blaženog
gospodina Isusa, a što je s vama? htio je dreknuti. A vaši autodafei? A
inkvizicija? A vaši svećenici koji donose presude: ‘kriv’, ili ‘vještica’, ili
‘sotonist’, ili ‘heretik’? Sjetite se samo onih dviju tisuća vještica koje su zapalili
samo u Portugalu one godine kad sam otplovio u Aziju! A što je s gotovo
svakim selom i gradom u Portugalu i u Španjolskoj, i u dominionima, koje su
obilazili i istraživali ‘Bičevi božji’ (kako su se ponosno nazivali zakukuljeni
inkvizitori), dok je za njima ostajao smrad izgorjelog mesa? Oh, Isukrste, zaštiti
nas!
Odagna strah i gnušanje pa se vrati galiji. Vidio je samo Blackthornea.
Pomisli: Ah, Ingeles, drago mi je da te vidim, dok tamo zapovijedaš tako visok i
gizdav. Bojao sam se da si završio na stratištu. Sretan sam što si izbjegao, no
uza sve to, sreća tvoja što na brodu nemaš ni jedan jedini top, jer onda bih te
raznio s površine morske, i do vraga sa svim onim što bi rekli svećenici.
O, Gospe, zaštiti me od zlog svećenika!
— Hej, Santa Teresa!
— Hej, Ingeles!
— Jesi li to ti, Rodrigues?
— Da!
— Tvoja noga?
— Majku ti tvoju! — Rodriguesa je silno razveselio grohotav smijeh
koji se razlijegao morem što ih je razdvajalo. Dvije lađe su pola sata
manevrirale, burdižale, mijenjale smjer, vraćale se. Galija je pokušavala uhvatiti
privjetrinu, te stijesniti fregatu u zavjetrinu obale, a fregata je nastojala dobiti na
morskom prostoru da, ako zaželi, isplovi iz luke. No, nijedan brod nije uspio
ostvariti premoć, a za vrijeme te utrke posada na fregati po prvi je put spazila
ribarske brodice koje su se natisnule na izlazu iz luke. Shvatiše što to znači.
— Zato on dolazi k nama! Radi zaštite!
— Razlog više da ga potopimo sad kad je u stupici — reče Ferriera. —
Išido će nam biti vječno zahvalan.
— Toranaga je isuviše važan. Ustrajem na tome da najprije moramo
razgovarati s Toranagom. Uvijek ga možeš potopiti. On nema topova. Pa i ja
znam da se samo topovi mogu boriti protiv topova!
Tako je Rodrigues pustio neka stvari stoje na mrtvoj točki kako bi im dao
mogućnost da predahnu. Obje lađe bile su usred luke, sigurne i od ribarskih
brodica, a i jedna od druge. Fregata je treperila na vjetru, spremna da smjesta
pojuri u zavjetrinu, a galija je uvukla vesla i plovila bočno, tako blizu da su se
mogli dovikivati. Tek kad je Rodrigues vidio da galija uvlači sva svoja vesla i
da se bočno okreće njegovim topovima, skrenuo je uvjetar kako bi galiji
omogućio da mu priđu toliko da se mogu dozivati. Pripremio je i slijedeći niz
pokreta. Hvala Bogu, blaženom Isusu, Mariji i Josipu, mi imamo topove, a onaj
gad ih nema, opet pomisli Rodrigues. Ingeles je odviše lukav.
Ugodno je suprotstavljati se pravom stručnjaku, pomisli. Mnogo
sigurnije, jer nitko ne čini smione greške i nitko nije nepotrebno ranjen.
— Dopuštenje da dođemo na brod?
— Tko, Ingeles?
— Gospodar Toranaga, njegov tumač i čuvari.
— Čuvari ne — tiho će Ferriera.
— Mora neke dovesti — reče Alvito. — To je pitanje obraza!
— Boginje mu došle na obraz! Bez stražara!
— Ne želim da na brod dođu samuraji — složi se i Rodrigues.
— Biste li pristali na petoricu? — zapita Alvito. — Samo njegovi
tjelohranitelji? Zacijelo shvaćaš problem, Rodrigues.
Rodrigues načas razmisli pa kimne glavom.
— Petoricu primamo, zapovjedniče! I mi ćemo izdvojiti petoricu kao
vaše ‘tjelohranitelje' i svakoga naoružati pištoljima. Oče, sad vi uglavite
pojedinosti. Bolje da podrobnosti utanači pater, zapovjedniče, on zna što će.
Naprijed, oče, ali nam recite sve, što god se bude reklo.
Alvito priđe brodskoj ogradi i poviče:
— Lažima nećete ništa postići! Pripremite svoje duše za pakao, i ti i
tvoji razbojnici. Imate deset minuta vremena, a onda će vas zapovjednik
ekspedicije raznijeti u vječni pakao!
— Vijemo zastavu gospodara Toranage! Boga ti!
— Lažna je to zastava, gusaru!
Ferriera stupi korak naprijed.
 — Na što vi ciljate, pater?
— Molim vas, budite strpljivi, zapovjedniče! — reče Alvito.
— To je samo stvar forme. Inače bi se Toranaga zauvijek uvrijedio što
smo mu osramotili zastavu, a to smo i učinili. Ono je Toranaga. Nije to neki
obični daimjo! Možda bi vam bilo korisno zapamtiti da on sam ima više vojske
nego španjolski kralj!
Jačao je vjetar u snasti, uzrujano su škriputale oblice na jarbolu. Tad se na
krmenoj palubi upale zublje i jasno vidješe Toranagu. Nad valovima se zaori
njegov glas.
— Cukku-sane! Kako se usuđuješ izbjegavati moju galiju? Nema
ovdje gusara. Oni su u onim ribarskim brodicama na izlasku iz luke. Želim
smjesta pristati uz vas!
Alvito odvrati na japanskom, hineći zaprepaštenost:
— Gospodaru Toranaga, jako žalim, nismo imali pojma! Mislili smo
da je to obična smicalica. Sivi rekoše da su razbojnički ronini silom zauzeli
galiju! Smatrali smo da razbojnici na čelu s engleskim pilotom plove pod
lažnom zastavom. Odmah dolazim!
— Ne! Ja ću odmah doći uz vas.
— Molim vas, gospodaru Toranaga, dopustite mi da vas pratim. Ovdje
je moj gospodar pater-vizitator, a i zapovjednik ekspedicije! Oni ustrajno
zahtijevaju da ovo popravimo. Molim vas, primite naše isprike! — Alvito opet
prijeđe na portugalski te glasno poviče nostromu: — Spustite čamac! — A onda
će Toranagi na japanskom: — Odmah ćemo spustiti čamac, gospodaru!
Rodrigues je slušao gadljivu poniznost u Alvitovu glasu i razmišljao da je
kudikamo teže imati posla s Japancima nego s Kinezima. Kinezi su shvaćali
umijeće cjenkanja, kompromisa, ustupaka i nagrada, ali Japanci bijahu ispunjeni
ponosom, a kad je uvrijeđen čovjekov ponos, i to bilo kojeg Japanca, a ne samo
samuraja, tad je smrt bila mala odmazda za toliku uvredu. No, završi s tim, dođe
mu da klikne.
— Zapovjedniče, odmah idem! — govorio je pater Alvito. —
Uzoritosti, ako i vi dođete, taj će ga kompliment uvelike smiriti.
— Slažem se.
— Nije li to opasno? — zapita Ferriera. — Mogli bi vas dvojicu
zadržati kao taoce.
— Ako bude znaka izdaji — reče Dell'Aqua — u ime Božje vam
zapovijedam da uništite onaj brod i sve one koji na njemu plove, bez obzira na
to jesmo li mi na brodu ili nismo.
Siđe sa krmene na glavnu palubu pored topova. Veličanstveno su lepršali
skuti njegove halje. Na početku mosta se okrenuo i prekrstio se. Tad se niz most
spusti u čamac.
Nostromo ih otisne. Svi mornari bijahu naoružani pištoljima, a ispod
nostromova sjedala nalazila se bačva baruta — s fitiljem.
Ferriera se nagne nad ogradu i tiho im reče:
 — Uzoritosti, dovedite sa sobom i heretika.
— Što? Što si rekao? — Dell’Aqua se zabavljao poigravanjem sa
zapovjednikom ekspedicije koji ga je smrtne vrijeđao svojom neprestanom
drskošću, jer je — naravno — već odavno odlučio dovući Blackthornea, a imao
je izvrstan sluh. Che stupido. pomisli on.
— Dovedite sa sobom heretika, e? — ponovno vikne Ferriera.
Rodrigues na krmnici začu prigušen odgovor: ‘Da, zapovjedniče!' Zapita
se: ‘Kakvu li smicalicu sad spremaš, Ferriera?’
Tegobno promijeni položaj na stolcu. Lice mu bijaše beskrvno.
Presijecala ga je bol u nozi i trebalo mu je mnogo snage da je suzdrži. Kosti su
dobro zacjeljivale i — hvala ti, Gospe! — rana je bila čista. No, to je ipak bio
prijelom pa mu je zadavalo muke i lagano ljuljkanje nepokretnog broda. Gucne
grog iz trošne mješine koja je visjela na klinu stalka za kompas.
Ferriera ga je promatrao.
— Jako boli noga?
— U redu je. — Grog je otupio bol.
— Dovoljno u redu da otplovimo odavde do Makaa?
— Da. I da cijelo vrijeme vodimo pomorsku bitku. I da se na ljeto
vratimo, ako na to mislite.
— Da, baš na to sam mislio, pilote. — Opet mu se usne utanje,
razvučene u grčevit podrugljiv osmijeh. — Potreban mi je čio pilot.
— Ja sam čilac. Noga mi se lijepo oporavlja. — Rodrigues otrese bol.
— Ingeles neće dragovoljno doći na naš brod. Ja ne bih!
— Stotinu gvineja da se varate!
— To je više nego što zaradim u godini dana.
— Plativo kad stignemo u Lisabon iz dobiti od Crnog broda.
— Vrijedi! — Ništa ga neće prisiliti da dođe na naš brod, bar ne
dragovoljno. Bogatiji sam za stotinu gvineja. Ti Boga!
— Siromašniji! Zaboravljate da ga isusovci žele ovdje više nego ja.
— Zašto li ga oni žele?
Ferriera ga ravnodušno pogleda i ne odgovori. I dalje se iskrivljeno
smješkao. Onda mu baci mamac i reče:
— Ispratit ću Toranagu, da dovedemo heretika.
— Sretan sam što sam vaš drug, potreban vama i Crnom brodu — reče
Rodrigues. — Ne bih vam želio biti neprijatelj.
— Drago mi je da se razumijemo, pilote. Najzad!
— Potrebna mi je pratnja iz ove luke. Brzo mi je potrebna! — reče
Toranaga Dell’Aqui preko tumača Alvita. Uz njih je slušala Mariko. I Jabu.
Stajao je na palupcu galije, a Dell’Aqua ispod, na glavnoj palubi, do njega
Alvito, ali i ovako su im oči bile gotovo u istoj razini. — Ili, ako želite, vaš
bojni brod može mi skloniti s puta one ribarske brodice.
— Oprostite, ali bio bi to nedopustiv neprijateljski čin koji vi ne biste
... ne biste mogli preporučiti fregati, gospodaru Toranaga! — reče Dell’Aqua,
obraćajući mu se izravno jer je, kao i uvijek, smatrao Alvitov prijevod
nepouzdanim. — Bilo bi to nemoguće! Otvoren ratni čin.
— Što onda predlažete?
— Molim vas, vratimo se na fregatu. Pitat ćemo zapovjednika! Sad
kad znamo u čemu je vaša poteškoća, on će već naći rješenje. On je vojnik, a mi
nismo.
— Dovedite ga ovamo.
— Bit će vam brže da vi tamo odete, gospodine. Naravno, veliku čast
ćete nam ukazati
Toranaga je znao stanje stvari. Prije svega nekoliko trenutaka vidjeli su
nove ribarske brodice pune strijelaca. Kretale su s južne obale. Sad su, istina,
bili izvan opasnosti, ali bijaše jasno da će im za sat vremena izlazak iz luke
zakrčiti neprijatelji.
A znao je da izbora nema.
— Oprostite, gospodine — objasnio mu je malo prije Anđin-san u
toku neuspjele potjere. — Ne uspijevam se približiti fregati. Rodrigues je
isuviše lukav. Mogu zaustaviti njegov bijeg ako vjetar nastavi, ali ne mogu ga
namamiti u stupicu, osim ako ne učini pogrešku. Morat ćemo pregovarati.
— Hoće li on pogriješiti i hoće li vjetar izdržati? — zapitao je
Toranaga preko Marike.
— Anđin-san kaže — odgovori ona — mudar čovjek nikad se ne kladi
na vjetar, osim ako to nije pasatni vjetar, i ako se ne nalazi na pučini. Sad smo u
luci pa planine mogu oslabiti ili pojačati vjetar. Onaj pilot Rodrigues neće
pogriješiti.
Toranaga je gledao kako se dvojica pilota razmeću lukavstvima jedan
protiv drugog i znao je da su obojica nedvojbeni majstori. A shvatio je i to da
niti on, niti njegove zemlje, niti carstvo, nikad neće biti osigurani ako ne budu
imali moderne barbarske brodove, a putem tih brodova, i prevlast na svojim
morima. Ta ga je misao potresla.
— A kako da s njima pregovaram? Kakvo bi oni opravdanje mogli
navesti za takvo otvoreno neprijateljstvo protiv mene? Sad je moja dužnost da
ih pokopam zato što su uvrijedili moju čast!
Tad mu Anđin-san objasni varku s lažnim zastavama. Svi se brodovi
služe tom varkom da se primaknu neprijatelju ili da pokušaju izbjeći
neprijatelja, a Toranagi je silno laknulo da se ta poteškoća može riješiti na
prihvatljiv način, a opet da on sačuva obraz.
— Smatram da bismo morali smjesta krenuti, gospodine! — kazao je
Alvito.
— Vrlo dobro — pristane Toranaga. — Jabu-sane, preuzmi
zapovjedništvo na brodu. Mariko-san, reci Anđin-sanu neka ostane na krmnici i
neka drži kormilo, a onda dođi sa mnom.
— Da, gospodine.
Prema veličini čamca Toranagi bijaše jasno da sa sobom može povesti
samo pet čuvara. No, i to je očekivao pa je konačni plan bio jednostavan: ako ne
uspije nagovoriti fregatu da mu pomogne, onda će on i njegovi tjelohranitelji
ubiti zapovjednika ekspedicije, njihova pilota i svećenike, te će se zabarikadirati
u jednoj od kabina. Istodobno će galija prići fregati s pramca, kao što je
predložio Anđin-san, pa će zajednički pokušati osvojiti fregatu na juriš. Osvojili
je, ne osvojili — u svakom slučaju doći će do brza raspleta.
— Dobar je to naum, Jabu-sane — reče.
— Molim vas, dopustite mi da odem umjesto vas na pregovore.
— Oni na to ne bi pristali.
— Vrlo dobro, ali čim se izvučemo iz stupice, istjerajte iz našega
kraljevstva sve barbare. Ako uspijete, dobit ćete više daimja nego što ćete ih
izgubiti!
— Razmislit ću o tome — rekao je Toranaga, znajući da je to
besmislica, da mora na svoju stranu pridobiti kršćanske daimje Onošija i
Kijamu, pa zato i druge kršćanske daimje, a ako se oni ogluše, prožderat će ga.
Zašto Jabu želi poći na fregatu? Kakvu je prijevaru on smislio ako nam ne budu
od pomoći?
— Gospodine — govorio je Alvito prevodeći Dell'Aquu.
— Smijem li pozvati Anđin-sana da nas prati?
— Zašto?
— Palo mi je na pamet da bi možda želio pozdraviti svoga kolegu,
anđina Rodriguesa, koji je slomio nogu pa ne može doći ovamo. Rodriguesa bi
veselilo da ga ponovno vidi i da mu zahvali što mu je spasio život, ako nemate
ništa protiv.
Toranaga nije vidio razloga zašto da ne ode Anđin-san. Čovjek je bio pod
njegovom zaštitom, dakle, nepovrediv.
— Ako želi, vrlo dobro. Mariko-san, otprati Cukku-sana.
Mariko se nakloni. Znala je da je njezina dužnost da sluša,
izvještava i da pazi da se točno prevodi sve što se bude govorilo, bez
omaške. Sad se već bolje osjećala. Kosa i lice opet su joj bili savršeni. Na sebi
je imala nov kimono koji je posudila od gospe Fudiko, a lijeva ruka bila joj je u
čistom zavoju. Ranu joj je zbrinuo jedan nostromo koji je učio za liječnika.
Zarezotina na ruci nije razrezala nijednu tetivu, a i sama rana bijaše čista.
Kupelj bi je potpuno obnovila, ali na galiji nije bilo kupaonice.
Ona i Alvito vrate se na krmnicu. Vidio je nož Blackthorneu za pojasom.
Vidio je kako mu dobro pristaje uprljani kimono. Koliko se već ulizao Toranagi
i stekao njegovo povjerenje?, pitao se.
— Dobro te našao, kapetane-pilote Blackthorne.
— Dabogda istruneš u paklu, oče! — milo odvrati Blackthorne.
— Možda ćemo se tamo sresti, Anđin-sane. Možda! Toranaga kaže da
smiješ doći na fregatu.
— Naredio je?
— Rekao je ako želiš.
 — Ne želim.
— Rodrigues ti želi opet zahvaliti i hoće te vidjeti.
— Izruči mu moje štovanje i reci da ću ga vidjeti u paklu. Ili ovdje.
— Ne može doći zbog noge.
— Kako mu noga?
— Zacjeljuje. Tvojom pomoću i milošću Božjom, za nekoliko će
tjedana, ako bude volja Božja, hodati, ali će zauvijek šepati.
— Reci mu da mu želim svako dobro. Idi, oče, vrijeme prolazi.
— Rodrigues bi te želio vidjeti. Na stolu je grog, slastan pečen kopun
sa svježim zelenjem i umakom i tek ispečenim kruhom, vruć mazivi maslac.
Tužno bi bilo, pilote, propustiti takvu gozbu.
— Što?
— Svjež zlaćan kruh, kapetane-pilote, hrskavi dvopek, maslac i goveđi
but. Svježe naranče iz Goe, dapače i galon maderskog vina da ti lakše sklizne
niz grlo, ili brendija, ako ti je draži.
Ima i piva. Zatim kopun iz Makaa, vruć i sočan. Zapovjednik ekspedicije
je epikurejac.
— Bog te prokleo u pakao!
— Hoće, kad ga bude volja. Samo ti kažem što tamo ima.
— Što znači ‘epikurejac’? — zapita Mariko.
— Čovjek koji uživa u hrani i dobrom jelu, senhora Maria — reče
Alvito, nazvavši je krsnim imenom. Zapazi iznenadnu promjenu na
Blackthorneovu licu. Gotovo je vidio kako mu rade žlijezde slinovnice, osjećao
je agoniju grčeva u želucu. Kad je danas vidio onu večeru postavljenu u velikoj
kabini, onu blještavu srebrninu, bijeli stolnjak i naslonjače presvučene pravom
kožom, te namirisao svježi kruh, maslac i obilno meso, i on je klonuo od gladi,
iako nije bio izgladnio niti nenaviknut na japansku kuhinju.
Tako je jednostavno uhvatiti čovjeka, pomisli. Potrebno je samo znati
koji je pravi mamac.
— Zbogom, kapetane-pilote! — Alvito se okrene i pođe prema mostu.
A za njim i Blackthorne.

— Što je, Ingeles? — zapita Rodrigues.

— Gdje je hrana? Onda možemo razgovarati. Najprije jelo koje si mi
obećao. — Blackthorne se zibao na glavnoj palubi.
— Molim te, dođi sa mnom — reče Alvito.
— Kamo ga vodite, pater?
— Jasno, u veliku kabinu. Blackthorne može jesti dok razgovaraju
gospodar Toranaga i zapovjednik ekspedicije.
— Ne. Može jesti u mojoj kabini.
— Vjerojatno je lakše poći tamo gdje je hrana.
— Nostromo! Pobrini se da pilot odmah jede, sve što mu je potrebno,
u mojoj kabini, sve što je na stolu. Ingeles, želiš li grog, vino ili pivo?
 — Najprije pivo pa onda grog!
— Nostromo, pobrini se za to. Vodi ga u potpalublje. I slušaj. Pesaro,
daj mu i odjeću iz mog ormara. I čizme, sve. I ostani sa njim dok te ne
pozovem.
Blackthorne je bez riječi išao za nostromom Pesarom, krupnim kršnim
čovjekom, niz hodnik što vodi u potpalublje. Alvito se već htio vratiti Dell’Aqui
i Toranagi koji su uz Marikino prevođenje razgovarali blizu hodnika, kadli ga
zadrži Rodrigues.
— Pater! Samo trenutak. Što ste mu rekli?
— Samo to da ga želiš vidjeti i da na brodu imamo hrane.
— Zar ga ja zovem na hranu?
— Ne, Rodrigues, to nisam rekao, ali zar ne biste ponudili jelom
gladnoga kolegu pilota?
— Taj jadnik nije gladan nego izgladnio. Bude li jeo u ovakvu stanju,
žderat će kao proždrljiv vuk, a onda će sve to pobljuvati, brzo kao pijana
prežderana kurva. A mi ne želimo da se netko od naših, pa bio on i heretik,
preždere kao životinja pa da kao životinja povraća pred Toranagom, zar ne,
pater? Ne pred upišanim kučkinim sinom, pogotovo ovim koji ima tako čiste
zamisli kao što je čist zagnojeni razdjeljak na guzici kozičave kurve!
— Moraš naučiti obuzdavati svoju prljavu jezičinu, sinko! — reče
Alvito. — To će te poslati u pakao. Bolje ti je da izmoliš tisuću Zdravomarija i
da dva dana ne jedeš. Samo kruh i vodu! Pokora milosrđu Božjem da te podsjeti
na milost svoju!
— Hvala, oče, hoću, rado. Da mogu kleknuti, kleknuo bih pa poljubio
vaš križ. Da, oče, ovaj jadni grešnik zahvaljuje vam na vašoj bogomdanoj
strpljivosti. Moram paziti na jezičinu.
— Rodrigues! — zovne Ferriera s hodnika što vodi u potpalublje. —
Hoćete li doći dolje?
— Ovdje ću biti dok je tamo ona kučka od galije, zapovjedniče! Ako
vam ustrebam, tu sam. — Alvito se spremao otići. Rodrigues zapazi Mariku. —
Samo trenutak, pater. Koja je ono žena?
— Donna Maria Toda. Jedna od Toranaginih prevodilaca.
Rodrigues tiho zvizne.
— Je li dobra?
— Jako dobra!
— Glup je što ju je pustio na brod. Zašto rekoste Toda? Je li ona jedna
od suložnica staroga Toda Hiro-macua?
— Ne, nego supruga njegova sina.
— Glup je što ju je doveo na brod. — Rodrigues mahne jednom
mornaru. — Razglasi svima da ona žena zna portugalski!
— Da, senor. — Čovjek odjuri, a Rodrigues se opet obrati pateru
Alvitu. Svećenika nije ni najmanje zastrašio njegov očevidni gnjev.
— Gospa Maria zna i latinski, isto onako bez mane. Još nešto, pilote?
 — Ne, hvala. Možda bi bilo bolje da počnem moliti svoje
Zdravomarije.
— Da, trebao bi! — Svećenik se prekrsti i ode. Rodrigues pljune u
palubnu izlivnicu, a jedan se kormilar lecne i prekrsti se.
— Razapni se na jarbol za svoju zelenu, gnjilu kapicu na glaviću! —
prosikće Rodrigues.
— Da, kapetane-pilote, oprostite, senor, ali blizina svetog oca me
uzrujala. Nisam mislio ništa zla! — Mladić vidje da kroz grlić pješčanog sata
protječu posljednja zrnca pijeska pa ga obrne.
— Kad padne dopola, siđi dolje, uzmi od Boga kleti kabao, vodu i
četku za ribanje pa počisti svinjac u mojoj kabini. Reci nostromu neka Ingelesa
dovede gore, a ti mi očisti kabinu. I neka bude jako čista ili ću od tvojih crijeva
načiniti podvezice. A dok to radiš, moli Zdravomarije za spas svoje od Boga
klete duše.
— Da, senor pilote! — slabašno će mladac. Rodrigues bijaše fanatik i
luđak u pogledu čistoće, a njegova je kabina bila kao brodski sveti Graal. Sve je
moralo biti besprijekorno čisto, bez obzira na vremenske prilike.
 DVADESET I SEDMO POGLAVLJE

— Zacijelo postoji neko rješenje, zapovjedniče! — strpljivo će

Dell’Aqua.
— Želite li otvoren ratni čin protiv prijateljskog naroda?
— Naravno da ne.
Svatko je u velikoj kabini znao da se svi nalaze u istoj stupici. Svaki
otvoreni čin nepogrešivo ih je svrstavao uz Toranagu, a protiv Išida, što su
svakako morali izbjeći ukoliko naposljetku pobijedi Išido. Sada je Išido držao
Osaku i glavni grad Kioto, kao i većinu regenata. A sada je uz pomoć daimja
Onošija i Kijame Išido stekao prevlast u najvećem dijelu južnog otoka Kiušua, a
s Kiušuom i u luci Nagasaki, glavnom središtu cjelokupne trgovine. Dakle, i nad
svom trgovinom i nad ovogodišnjim Crnim brodom.
— Što je toliko teško? — zapita Toranaga preko patera Alvita. —
Samo želim raznijeti gusare s izlaza iz luke, neh?
Toranaga je nelagodno sjedio na počasnom mjestu za velikim stolom u
naslonjaču s visokim naslonom. Do njega Alvito, sučelice zapovjednik
ekspedicije, a pored njega Dell’Aqua. Mariko je stajala iza Toranage, a
samuraji-čuvari čekali su uz vrata nasuprot naoružanim mornarima. A svi
Evropljani bili su svjesni činjenice: iako je Alvito prevodio Toranagi sve što je
rečeno, Mariko je tu da provjerava ne govore li oni uzajamno nešto protiv
interesa njezina gospodara. A i da se osvjedoči je li prijevod potpun i točan.
DelFAqua se nagne prema naprijed.
— Gospodine, možda biste na obalu poslali glasnika gospodaru Išidu?
Možda se rješenje nalazi u pregovorima! Mogli bismo ovaj brod ponuditi kao
neutralno mjesto za pregovore. Možda biste na taj način mogli završiti rat.
Toranaga se prezirno nasmije.
— Kakav rat? Išido i ja nismo se zaratili.
— Pa, gospodine, vidjeli smo bitku na obali.
— Ne budite naivni! Tko je ubijen? Nekoliko bezvrijednih ronina. Tko
je koga napao? Samo ronini, razbojnici ili zavedeni fanatici.
— A u zasjedi? Shvatili smo da su se Smeđi borili protiv Sivih.
— Sve su nas, i Smeđe i Sive, napali razbojnici. Moji su se ljudi samo
borili da me zaštite. U noćnim čarkanjima često se potkradu greške. Ako su
Smeđi ubijali Sive, ili Sivi Smeđe, to je žalosna pogreška. Što nama dvojici
znači nekolicina ljudi? Ništa! Nismo se mi zaratili. — Toranaga im na licima
zapazi nevjericu pa nadoveže: — Reci im, Cukku-sane, da se u Japanu ratuje
vojskama. Ove smiješne čarke i pokušaji ubojstva obična su iskušavanja koja
možemo poreći ako ne uspiju. Noćas nismo otpočeli rat. Rat je počeo kad je
umro Taiko. Pa i prije toga, jer je umro, a nije ostavio odraslog sina da ga
naslijedi. A možda i prije toga, kad je bio umoren gospodar-zaštitnik Goroda.
Ovo noćas nije od trajnog značenja. Nitko od vas ne razumije naše kraljevstvo
ni našu politiku. A kako biste i mogli? Jasno, Išido me pokušava ubiti. A i
mnogi drugi daimji. Radili su to prije, a radit će i ubuduće. Kijama i Onoši bili
su i prijatelji i neprijatelji. Slušajte, ako poginem, to će pojednostavniti stvari
stvarnom neprijatelju Išidu, ali samo na tren. Sad sam u njegovoj stupici, a ako
mu stupica i uspije, on će tek trenutno steći prednost. Ako pobjegnem, stupice
nije ni bilo! No, jasno shvatite svi vi, moja smrt neće ukloniti uzrok rata niti će
spriječiti daljnje sukobe. Sukoba neće biti samo ukoliko umre Išido. Stoga sad
nema otvorenog rata. Nema ga! — Uskomeša se na stolcu. Gadio mu se zadah u
kabini, smrad masne hrane i neopranih tjelesa. — No, imamo jedan neposredan
problem. Tražim vaše topove. I to sada! Na izlazu iz luke očekuju me gusari.
Već sam ti rekao, Cukku-sane, da uskoro svatko mora izabrati stranu. A gdje ste
se svrstali ti, tvoj vođa i cijela kršćanska crkva? I jesu li moji portugalski
prijatelji uz mene ili protiv mene?
— Možete biti uvjereni, gospodaru Toranaga — izjavi Dell' Aqua —
da ćemo podržavati vaše interese.
— Dobro. Onda odmah uklonite gusare.
— Bio bi to ratni čin, a od toga nemamo koristi. Možda bismo se
mogli nagoditi, a? — zapita Ferriera.
Alvito ovo nije preveo nego je umjesto toga rekao:
— Zapovjednik ekspedicije kaže da samo pokušavamo da se ne
upetljamo u vašu politiku, gospodaru Toranaga. Mi smo trgovci.
Mariko se na japanskom obrati Toranagi.
— Jako žalim, gospodine, ali ovo nije točno. To nije ono što je rečeno!
— Samo sam preinačio neke njegove riječi, gospodine — uzdahne
Alvito. — Zapovjednik ekspedicije kao stranac nije svjestan nekih pravila
pristojnosti. On ne razumije Japan.
— A razumiješ li ga ti, Cukku-sane? — zapita Toranaga.
— Trudim se, gospodine.
— Što je zapravo kazao? — Alvito mu prevede.
Nakon kratke stanke Toranaga izjavi:
— Anđin-san mi je rekao da Portugalce jako zanima trgovina, a u
trgovini ne znaju za pristojnost ni za šalu. Razumijem i prihvaćam tvoje
objašnjenje, Cukku-sane. No, molim da ubuduće točno prevodiš ono što
govorimo.
— Da, gospodaru.
— Odgovori zapovjedniku: kad se razriješi sukob, proširit ću trgovinu.
Ja sam za trgovinu, a Išido je protiv.
Dell'Aqua je pratio njihov razgovor i ponadao se da je Alvito zataškao
Ferrierinu glupavost.
— Nismo mi političari, gospodine! Mi smo svećenici i predstavljamo
vjeru i vjernike. Podržavamo vaše interese. Da!
— Slažem se, razmatrao sam — Alvito prestane prevoditi, lice mu se
ozari i prestane pratiti ono što je Toranaga govorio na japanskom. — Oprostite,
uzoritosti, ali gospodin Toranaga je rekao: razmatrao sam da vas pozovem da
sagradite hram, najveći hram u Jedu, u znak svog povjerenja u vaše interese.
Dell'Aqua je već godinama, sve otkako je Toranaga postao gospodar
osam pokrajina, nastojao dobiti taj ustupak. A to što ga je dobio od njega sada, u
trećem po veličini gradu u carstvu, bijaše neprocjenjiv ustupak. Vizitator je znao
da je došlo vrijeme da riješi problem s topovima.
— Zahvali mu, Martine Cukku-sane — reče upotrijebivši šifru koju je
prethodno dogovorio s Alvitom, odlučivši tako o svom toku daljnjeg djelovanja,
s Alvitom kao stjegonošom. — I reci mu da ćemo se uvijek truditi da mu
budemo na usluzi. O da, pitaj ga i to što je imao na umu kad je spomenuo
katedralu — nadoda radi zapovjednika ekspedicije.
— Možda bih neko vrijeme mogao govoriti izravno, gospodine —
započne Alvito Toranagi. — Moj gospodar vam zahvaljuje i kaže da je možda
moguće ono što ste prije zatražili. Uvijek će vam nastojati pomoći.
— Nastojati je bezlična riječ koja me ne zadovoljava.
— Da, gospodine! — Alvito odmjeri stražare koji su, naravno,
osluškivali, iako su se pravili da ne slušaju. — No, sjećam se da ste prije
govorili da je uopćenost katkad mudrost.
Toranaga odmah shvati. Mahne rukom i otpusti svoje ljude.
— Svi pričekajte vani.
S nelagodom su poslušali. Alvito se okrene Ferrieri.
— Nisu nam više potrebni vaši stražari, zapovjedniče!
Kad su samuraji izišli, Ferriera otpusti svoje ljude i pogleda Mariku. Za
pojasom je nosio pištolje, a u čizmi još jedan.
— Možda biste, gospodine, htjeli da gospa Mariko sjedne? — zapita
Alvito Toranagu.
Toranaga i tad shvati. Načas razmisli, a onda napola kimne glavom i reče
ne okrećući se:
— Mariko-san, povedi jednog od mojih stražara i nađi Anđin-sana.
Ostani s njim dok ne pošaljem po tebe.
— Da, gospodaru. — Za njom se zatvore vrata.
Sad su ostali sami. Njih četvorica.
— Kakva je ponuda? — upita Ferriera. — Što on nudi?
— Budi strpljiv, zapovjedniče! — odvrati Dell’Aqua bubnjajući
prstima po raspelu i moleći za uspjeh.
— Gospodine — obrati se Alvito Toranagi — moj gospodar kaže da
će pokušati ostvariti sve što ste zatražili. U roku od četrdeset dana. Potajno će
vas obavijestiti o toku. Ja ću biti glasnik, uz vaše dopuštenje.
— A ako ne postigne uspjeh?
— Neće to biti zato što se nije dovoljno trudio, što nije bio uvjerljiv ili
što nije na to mislio. Daje vam svoju riječ.
— Pred kršćanskim bogom?
— Da. Pred Bogom!
— Dobro. Želim to dobiti napismeno s njegovim žigom.
 — Katkad se neki sporazumi, škakljivi sporazumi, ne bi smjeli
prenijeti napismeno, gospodine.
— Kažeš, ako ja ne dam svoje pismeno odobrenje, nećete ni vi?
— Samo sam se sjetio jedne vaše izreke! ‘Samurajeva čast svakako je
važnija nego komadić papira.’ Vizitator vam daje svoju riječ pred Bogom, svoju
časnu riječ, kao i samuraji. Vaša čast posve je dovoljna vizitatoru. Samo sam
pomislio koliko bi se ožalostio što mu ne vjerujete.
— Želite li da od njega zatražim potpis?
— Pa dobro — naposljetku će Toranaga. — Njegova riječ pred
Bogom Isusom, neh? Njegova riječ pred njegovim Bogom?
— Dajem je u njegovo ime. Zakleo se na sveti križ da će se truditi.
— I ti, Cukku-sane?
— Imate i moju riječ pred Bogom, tako mi blaženog križa, da ću
učiniti sve što mogu da mu pomognem nagovoriti gospodara Onošija i Kijamu
da vam postanu saveznici.
— Ja ću zauzvrat učiniti ono što sam ranije obećao. Četrdeset prvog
dana smijete postaviti kamen-temeljac najvećeg kršćanskog hrama u carstvu.
— Može li nam se odmah izdvojiti zemljište, gospodine?
— Čim stignem u Jedo. Sada. Sada! A gusari? Gusari u ribarskim
brodicama? Hoćete li ih odmah ukloniti?
— Da imate topove, biste li to sami obavili, gospodine?
— Naravno, Cukku-sane.
— Oprostite što sam ovako skretao s teme, gospodine, ali morali smo
stvoriti plan. Topovi nisu naši. Molim vas, dajte mi trenutak vremena. — Alvito
se okrene Dell’Aqui: — Za katedralu je sve sređeno, uzoritosti. — Tad
nadoveže Ferrieri, vraćajući se na unaprijed zacrtan plan: — Budite sretni što ga
niste potopili, zapovjedniče! Gospodar Toranaga pita biste li mu ponijeli deset
tisuća dukata u zlatu kad na Crnom brodu isplovite u Gou, pa da ih uložite na
zlatnom tržištu u Indiji. Bili bismo presretni da poslu pripomognemo našim
tamošnjim uobičajenim vezama pa da vam uložimo novac. Gospodar Toranaga
kaže da će vam pripasti pola dobiti! — I Alvito i Dell’Aqua su zaključili: kad se
Crni brod vrati, do jedno šest mjeseci, ili će Toranaga opet postati predsjednik
Regentskog vijeća pa prema tome više nego voljan da odobrava najprobitačnije
poslove, ili će pak biti mrtav. — Lako biste mogli ostvariti dobit od četiri tisuće
dukata, bez ikakva rizika.
— A što traži zauzvrat? To je više nego vaša godišnja potpora od
španjolskog kralja za cijelu vašu Družbu Isusovu u Aziji. A što traži zauzvrat?
— Gospodar Toranaga kaže da mu gusari zatvaraju izlazak iz luke. On
valjda zna bolje nego vi jesu li to gusari.
Ferriera odgovori istim prirodnim glasom, a obojica su znala da se tako
gradi samo da Toranaga ne bi u što posumnjao.
— Nije poželjno vjerovati tom čovjeku. Njegov neprijatelj drži sve
adute! Protiv njega su svi kršćanski kraljevi! Dvojica glavnih svakako, svojim
ušima sam ih čuo. Kažu da je pravi neprijatelj — ovaj Japanac. Vjerujem njima,
a ne ovom kretenu bez majke.
— Siguran sam da gospodar Toranaga znade bolje od nas tko je gusar,
a tko nije — nepomućeno mu odvrati Dell’Aqua koji je već znao rješenje, kao i
Alvito. — Pretpostavljam da nemaš ništa protiv da gospodar Toranaga sam
raščisti s gusarima?
— Naravno da nemam!
— Na brodu imate mnogo suvišnih topova — reče vizitator.
— Zašto mu potajno neke ne predate? Zapravo, prodaj mu nekoliko!
Neprekidno prodajete oružje. On kupuje oružje. Četiri topa bilo bi više nego
dosta. Lako bi ih mogli prebaciti čamcem, uz dovoljno baruta i naboja, opet
strogo povjerljivo. Time bi stvar bila riješena.
— Draga moja uzoritosti — uzdahne Ferriera — topovi su beskorisni
na galiji. Tamo nema topovskih okana, ni konopa za topove, a ni postolja za
topove. Ne bi mogli upotrijebiti topove, ni kad bi imali topnike, a nemaju ih!
Oba svećenika bila su zabezeknuta.
— Beskorisni?
— Potpuno!
— Don Ferriera, oni zacijelo mogu preudesiti ?
— Galija bi se morala potpuno preurediti da upotrijebi topove. Radovi
bi trajali bar tjedan dana.
— Nan da? — sumnjičavo zapita Toranaga, svjestan da nešto nije
kako treba, pa ma koliko se oni trudili da to sakriju.
— Toranaga pita što je! — prevede Alvito.
Dell’Aqua je znao da vrijeme teče.
— Zapovjedniče, molim te, pomozi nam! Molim te! Otvoreno te
molim. Postigli smo goleme ustupke za vjeru. Moraš mi vjerovati i da, moraš
imati u nas povjerenja. Moraš pomoći gospodaru Toranagi da nekako isplovi iz
luke. Molim te u ime crkve! Već je sama katedrala golem ustupak. Molim te!
Ferriera nije pokazivao zanos pobjednika. Dapače, svom je glasu ulio još
veću ozbiljnost.
— Budući da u ime crkve tražite pomoć, uzoritosti, naravno da ću
ispuniti vaš zahtjev. Izvući ću ga iz ove klopke, ali zauzvrat želim i dogodine
biti zapovjednik ekspedicije na Crnom brodu, bez obzira postignemo li ove
godine uspjeh ili ne.
— To je osobni dar španjolskog kralja, samo njega. Nije na meni da to
udjeljujem.
— Slijedeće: prihvaćam njegovo ponuđeno zlato, ali tražim vaše
jamstvo da neću imati nedaća s potkraljem u Goi, niti ovdje, ni u pogledu zlata,
ni u vezi s ona dva Crna broda.
— Usuđuješ se ucjenjivati mene i crkvu?
— Ovo je običan poslovni sporazum između vas, mene i ovog
majmuna.
 — Nije on majmun, zapovjedniče! Bilo bi korisno da to zapamtiš!
— Slijedeće: petnaest posto od ovogodišnjeg tereta, a ne deset!
— Nemoguće!
— Slijedeće: da sve bude čisto, uzoritosti, vašu riječ pred Bogom — i
to sad — da mi ni vi, niti ijedan vama podložan svećenik, nikada nećete
zaprijetiti ekskomunikacijom, osim ako u budućnosti ne počinim svetogrđe, a
ništa od ovog nije svetogrdno. Nadalje, dajte riječ da ćete me vi i sveti oci
gorljivo podržavati i pomoći oko ona dva Crna broda . .. Također se zakunite
Bogom!
— A slijedeće, zapovjedniče? Ovo sigurno nije sve? Sigurno je tu još
nešto?
— Posljednje: tražim heretika.

Mariko je s praga kabine buljila u Blackthornea koji je napola u komi

ležao na podu i jako povraćao. Nostromo se naginjao nad ležaj i cerekao joj se,
požudno, iskeženih žutih, krnjavih zuba.
— Je li otrovan ili pijan? — zapitala je Totomija Kanu, samuraja koji
ju je pratio. Uzaludno je pokušavala da stisne nosnice i ne osjeti zadah hrane i
bljuvotine, smrad ružnog mornara pred sobom, i svugdje prisutan vonj ustajale
vode iz slijeva broda koja je prožimala čitav brod. — Gotovo bi se reklo da je
otrovan, neh?
— Možda, Mariko-san. Pogledajte ovu prljavštinu! — Samuraj s
gnušanjem mahne na stol, pun razbacanih drvenih tanjura na kojima su bili
ostaci osakaćenog buta pečene govedine, nedopečenog, pola kostura pilića
ispečenog na ražnju, otkinut kruh, sir, proliveno vino, maslac, zdjela hladnog
masnog umaka sa slaninom i napola ispražnjena boca brendija.
Još ni ona ni on nikada nisu vidjeli meso na stolu.
— Što hoćete? — zapita nostromo. — Ovamo ne puštamo majmune,
vakarimasu? Nijedan majmun-san u ova soba! — Pogleda samuraja i mahne mu
neka se udalji. — Van! Goni se!
— Pogled opet svrne na Mariku. — Kako se zoveš? Namu, a?
— Što on govori, Mariko-san? — zapita samuraj. Nostromo načas
odmjeri samuraja pa opet Mariku. — Što je rekao barbarin, Mariko-san?
Mariko svrne sa stola zapanjen pogled i uperi ga u nostroma.
— Oprostite, senor, nisam vas razumjela. Što ste rekli?
— A? — Nostromo razjapi usta. Bio je to debeljko preblizu usađenih
očiju i klempavih ušiju, a kose vezane u štakorasto-katranasti konjski rep. S
lanca oko vrata visjelo mu je raspelo, a za pojas je nehajno zadjenuo pištolje. —
A? Govorite portugalski? Japanka koja dobro govori portugalski? Gdje ste
naučili civilizirani jezik?
— Na... naučio me kršćanski otac.
— Neka budem od Boga proklet kurvin sin! Gospe! Cvijet-san koja
govori civiliziranim jezikom!
 Blackthorne je opet povraćao i nemoćno nastojao ustati s poda.
— Možete li molim vas, možete li ovamo smjestiti pilota?
— Pokazala mu je ležaj.
— Da. Ako mi pomogne ovaj majmun.
— Tko? Oprostite, nisam vas čula? Tko?
— On! Jap! On.
Riječi je ošinu i morala je skupiti svu volju da ostane mirna. Mahnula je
rukom samuraju:
— Kana-sane! Molim vas, pomozite barbarinu. Anđin-sana trebalo bi
ovdje smjestiti.
— Sa zadovoljstvom, gospo.
Njih dvojica zajedno podignu Blackthornea i bace ga na ležaj. Glava mu
je bila preteška, glupo je prebirao ustima.
— Trebalo bi ga oprati — reče Mariko na japanskom, još uvijek
napola okamenjena zbog naziva koji je nostromo uputio Kani.
— Da, Mariko-san. Naredite barbarinu neka zovne sluge.
— Da. — S nevjericom je opet pogledala stol. — Zaista ovo jedu?
Nostromo je slijedio njezin pogled. Odjednom se nagne, otrgne pileći
batak pa joj ga ponudi.
— Gladna si? Evo, mala Cvijet-san, ovo je dobro. Svježe, današnje,
pravi kopun iz Makaa.
Odmahnula je glavom. Nostromovo lice obraslo sijedim čekinjama,
rascijepi se u cerek. Susretljivo tutne pileći batak u masni umak pa joj ga mune
pod nos.
— S umakom je još bolje. Hej, lijepo je kad znaš čestito govoriti, a?
Nikad to još nisam doživio. No, ovo će ti dati snagu, tamo gdje bude trebalo.
Ovaj kopun je iz Makaa!
— Ne, ne hvala. Jesti meso... zabranjeno je jesti meso. To je protiv
zakona! I protiv budizma i šintoizma.
— U Nagasakiju nije! — nasmije se nostromo. — Mnogi Japi stalno
jedu meso. Jedu ga kad god ga dobiju, a loču i grog. Kršćanka si, a? No, probaj,
mala donna. Kako znaš kad još nisi kušala?
— Ne, ne, hvala.
— Čovjek ne može živjeti bez mesa. To je prava hrana. Ojača te pa
možeš fukati kao velika lasica! Evo! — ponudio je Kanu pilećim batkom. —
Želiš li?
Kana odmahne glavom. I njemu je bila muka.
— Ije!
Nostromo slegne ramenima i nehajno baci batak natrag na stol.
— Neka bude ije! Što ti je ruci? Ozljeda u borbi?
— Da, ali laka. — Mariko pomakne ruku da mu pokaže i zatomi bol.
— Jadna mala! Što ovdje tražite, donna senorita, a?
— Obilazimo And... pilota. Šalje me gospodar Toranaga. Pilot se
opio?
— Da, to i hrana. Jadno kopile, prebrzo je jeo i prebrzo pio. Pola boce
polokao u jednom gutljaju. Svi Ingelesi su jednaki. Ne podnose grog, a nemaju
cojones. — Obuhvatio ju je pogledom. — Još nisam vidio tako malen cvjetak
kao ti. I još nisam govorio s Japom koji govori civilizirano.
— Zar sve japanske gospe i samuraje zovete Japi i majmuni?
— Hej, senorita! — načas se nasmije pomorac. — Omakao mi se
jezik. To govorimo običnom puku, svodnicima i kurvama u Nagasakiju. Nisam
kanio vrijeđati. Još nisam razgovarao s civiliziranom senoritom, niti sam znao
da ih ima! Boga ti.
— Ni ja, senhor, još nisam razgovarala s civiliziranim Portugalcem
osim sa svetim očima. Mi smo Japanci, a ne Japi, neh? A majmuni su životinje,
zar ne?
— Jasno! — Nostromo iskezi slomljene zube. — Govoriš kao donna.
Da. Bez uvrede, donna senorita.
Blackthorne je počeo mumljati. Prišla je ležaju pa ga blago prodrmala.
— Anđin-san! Anđin-san!
— Da... da? — Blackthorne otvori oči. — Oh, zdravo, oprostit....
No, silna bol i vrtnja cijele sobe natjeraše ga da opet legne.
— Molim vas, pozovite slugu, senor. Morali bi ga oprati.
— Imamo robove, ali ne za to, donna senorita. Ostavi Ingelesa! Što
heretiku znači malko bljuvanja?
— Nemate sluge? — zabezeknuto je zapitala.
— Imamo robove, crnu kopilad, ali su lijeni. Ni u jednog ne bih imao
povjerenja da će ga oprati — doda uz iskrivljen cerek.
Mariko je znala da nema izbora. Možda je Anđin-san smjesta potreban
gospodaru Toranagi, a ovo je bila njezina dužnost.
— Onda će mi zatrebati voda — rekla je. — Da ga operem.
— Imamo bačvu u spremnici na stubištu. Dolje na palubi.
— Molim vas, donesite vode, senhor.
— Pošalji njega! — Nostromo upre prstom u Kanu.
— Ne, donesite vi, molim vas. Sada!
Nostromo opet pogleda Blackthornea.
— Ti si mu milosnica?
— Što?
— Ingelesova milosnica?
— Što je to milosnica, senhor?
— Njegova žena. Njegova družica, znaš, senorita, dragana ovoga
pilota, njegova fukara. Milosnica.
— Ne. Ne, senor, nisam mu milosnica.
— Onda njegova? Od ovoga majmu... ovog samuraja? Ili možda
kraljeva, od onog koji je malo prije stigao na brod, neki Toranaga? Njegova si?
— Nisam.
 — Niti ičija na brodu?
Odmahnula je glavom.
— Molim vas, biste li donijeli vode?
Nostromo kimne glavom pa iziđe.
— Najružniji i najsmradniji čovjek kome sam ikad prišao — reče
samuraj. — Što je govorio?
— On.. čovjek je pitao jesam... jesam li pilotova suložnica.
Samuraj ode na vrata.
— Kana-sane!
— U ime vašeg muža zahtijevam pravo da osvetim tu uvredu.
Smjesta! Kao da biste vi bili suložnica nekakvog barbarina!
— Kana-sane, molim vas, zatvorite vrata.
— Vi ste Toda Mariko-san! Kako se usudio da vas vrijeđa? Uvreda
mora biti osvećena!
— Bit će, Kana-sane, hvala vam. Da, dajem vam pravo. Ali ovdje smo
po naredbi gospodara Toranage. Dok on to ne odobri, neće biti u redu da to
učinite.
Kana preko volje zatvori vrata.
— Slažem se, ali svečano zahtijevam da prije odlaska zatražite
dopuštenje gospodara Toranage.
— Da. Hvala što se brinete za moju čast! — Što bi učinio Kana da zna
što je sve rečeno?, prestravljeno se upitala. Što bi učinio gospodar Toranaga? Ili
Hiro-macu? Ili moj muž? Majmuni? O, Gospe, pomozi mi da se svladam i
priberem! Da primiri Kanin gnjev, brzo je promijenila predmet razgovora. —
Anđin-san djeluje tako bespomoćno, kao dijete. Čini se da barbari ne podnose
vino. Kao i neki naši ljudi.
— Da, ali nije to od vina. Nemoguće! Od onog što je pojeo.
Blackthorne se nelagodno bacakao, nastojeći se osvijestiti.
— Na brodu nemaju posluge, Kana-sane, pa ću ja morati zamijeniti
sluškinju Anđin-sana. — Poče svlačiti Blackthornea. Nespretno, zbog
ozlijeđene ruke.
— Dopustite da vam pomognem! — Kana je bio vrlo spretan. —
Ovako sam svlačio oca kad bi ga omamio sake.
— Dobro je kad se muškarac povremeno opija. To tjera sve zloduhe.
— Da, ali moj otac je sutradan teško trpio.
— I moj muž teško trpi. Danima!
Nakon nekoliko trenutaka Kana se javi.
— Neka ti Buda udijeli da gospodar Buntaro umakne!
— Da. — Mariko se ogleda po kabini. — Kako oni mogu živjeti u
ovakvoj prljavštini? Gore nego kod najgorih naših ljudi! U onoj drugoj kabini
umalo sam se onesvijestila od smrada.
— Ogavno! Još nikada nisam bio na barbarskom brodu.
— A ja još nikad nisam bila na moru.
 Otvore se vrata i nostromo spusti vedro. Zapanji ga Blackthorneova
golotinja. Povuče pokrivač ispod ležaja te ga pokrije.
— Umrijet će, a to je i sramotno za muškarca, pa i za njega.
— Što?
— Ništa! Kako se zoveš, donna senorita? — Oči mu zasvjetlucaju.
Nije odgovorila. Odmakla je pokrivač i oprala Blackthornea, sretna što
može nešto raditi, puna odvratnosti prema kabini i ogavnom nostromu, pitajući
se o čemu govore u drugoj kabini. Je li naš gospodar izvan opasnosti?
Kad je završila, sveza kimono i prljav slabinski povez.
— Može li ovo na pranje, senor?
— A?
— Ovo valja odmah oprati. Biste li pozvali roba, molim vas?
— To je lijena gomila crne kopiladi, rekoh vam. Oni bi to prali tjedan
pa i više dana. Baci to, donna senorita, ne isplati se na to trošiti riječi. Naš pilot-
kapetan Rodrigues rekao je da mu damo čistu odjeću. Evo! — Otvorio je
pomorsku škrinju. — Rekao je da mu damo odavde što želimo.
— Ne znam kako da muškarca odjenem u te predmete.
— Potrebna mu je košulja, hlače, namošnjak, čarape, čizme i
mornarski kaput. — Nostromo sve to povadi pa joj pokaže. Onda ona i samuraj
stanu oblačiti Blackthornea koji je još bio u polusvijesti i omamljenosti.
— Kako se ovo stavlja? — Digla je namošnjak, trokutno pokrivalo za
spolovilo s privezanim uzicama.
— Gospe ti, to se stavlja sprijeda, ovako! — zbunjeno će nostromo
lupkajući po svom namošnjaku. — Vežete mu na ovom mjestu preko hlača, kao
što rekoh. Preko mošnji.
Pogledala je nostroma i proučavala ga. Osjetio je njezin pogled pa se
uzvrpoljio. Stavila je namošnjak na Blackthornea i brižno ga namještala. Ona i
samuraj zajedno su mu stražnje uzice provukli među noge te mu ih vezali oko
pojasa. Tiho je kazala samuraju:
— Ovo je najsmješniji način odijevanja što sam ga ikad vidjela.
— Zacijelo je jako neudobno — odvrati Kana. — Nose li to i
svećenici, Mariko-san? Ispod halja?
— Ne znam.
Maknula je s očiju pramen kose.
— Senor! Je li sad Anđin-san dolično odjeven?
— Da, osim čizama. Tu su. One mogu počekati. — Nostromo joj
priđe, a ona skupi nosnice. Snizio je glas, leđima okrenut samuraju. — Hoćeš na
brzaka?
— Što?
— Sviđaš mi se, senorita, a? Što kažeš? U susjednoj kabini je ležaj.
Pošalji prijatelja gore. Ingeles će još jedan sat biti onesposobljen. Plaćam
uobičajenu cijenu.
— Što?
 — Zaradit ćeš bakrenjak, pa i tri ako si kao lasica, a primit ćeš najbolji
kurac odavde do Lisabona, a? Što na to kažeš?
Samuraj je zapazio njen užas.
— Što je, Mariko-san?
Mariko prođe kraj nostroma. Makne se od postelje, mucala je:
— On on je rekao...
Kana odmah isuče mač, ali se nađe pred cijevima dvaju napetih pištolja.
Ipak se spremao za skok.
— Stojte, Kana-san! — vikne Mariko. — Gospodar Toranaga
zabranio je bilo koji napadaj dok on to ne naredi!
— Hajde, majmune, napadni me, ti usmrđena upišana govnasta glavo!
A ti reci ovome majmunu neka spremi mač ili će postati bezglav kučkin sin
prije nego stigne prdnuti!
Mariko je od nostroma bila udaljena stopu. Desnicu je još držala u obiju,
a u dlanu je stezala dršku bodeža, ali se sjetila svoje dužnosti pa je odmaknula
ruku.
— Kana-sane, maknite mač, molim vas. Moramo poslušati gospodara
Toranagu. Moramo ga slušati!
Kana uz najveći napor učini ono što mu je rekla.
— Kanim te poslati u pakao, Japo!
— Molim vas, ispričajte ga, senor, i mene — reče Mariko, nastojeći da
djeluje uljudno. — Potkrala se greška, greš...
— Ovo kopile majmunskog lica isukalo je mač! Nije to bila greška,
Isusa ti!
— Molim vas, oprostite, senor, jako žalim.
Nostromo ovlaži usne.
— Zaboravit ću to ako budeš prijazna, Cvjetiću. S tobom ću u
susjednu kabinu, a ti reci ovom majmu... reci mu neka ovdje ostane pa ću ovo
zaboraviti.
— Kako... kako se zovete, senor?
— Pesaro. Manuel Pesaro. Zašto?
— Ništa. Molim vas, oprostite zbog nesporazuma, senor Pesaro.
— Upadaj u susjednu kabinu. Odmah!
— Što se događa? Što se... ? — Blackthorne nije znao je li budan ili
još u mori, ali naslutio je opasnost. — Što se događa, Boga vam?
— Smrdljivi Japo isukao je na mene mač!
— Bila je to greš... greška, Anđin-sane — reče Mariko.
— Ja sam... ja sam se ispričala senhor Pesaru.
— Mariko? Jeste li to vi Mariko-san?
— Haj, Anđin-san! Honto. Honto!
Prišla mu je. Nostromo nije skidao pištolje s Kane. Morala ga je okrznuti
i upotrijebiti još jači napor da ne izvadi nož i da ga ne probode u trbuh. Tad se
otvore vrata. U kabinu uđe mlađahan kormilar i donese vedricu vode. Zablene
se u pištolje i pobježe.
— Gdje je Rodrigues? — zapita Blackthorne nastojeći da mu proradi
mozak.
— Na palubi, gdje je mjesto dobru pilotu — reče nostromo napuklim
glasom. — Ovaj Japo isukao je na mene mač, ti Boga!
— Pomozite mi da se popnem na palubu! — Blackthorne se uhvati za
stranice postelje. Mariko ga uhvati za ruku, ali nije ga uspjela dignuti.
Nostromo zamahne pištoljem prema Kani.
— Reci mu neka pomogne! I reci mu, ako ima Boga na nebu, on će
prije zalaska sunca visjeti na jarbolu!
Prvi oficir Santiago makne uho s tajnog otvora u zidu glavne kabine. U
mozgu mu je odzvanjala konačna Dell’Aquina izjava: ‘Dobro, sve je
dogovoreno.’ Nečujno se iskrao kroz tamnu kabinu u hodnik i tiho zatvorio
vrata. Bjaše to visok mršav čovjek upala lica, a kosu je vezao u katranast
konjski rep. Imao je čistu odjeću, a kao većina pomoraca, išao je bosonog.
Žurno pretrči mostom iz potpalublja, pa preko glavne palube na krmnicu gdje je
Rodrigues razgovarao s Marikom. Ispričao se, nagnuo, prislonio usta tik uz
Rodriguesovo uho i počeo izlijevati sve što je čuo i za što je tamo bio poslan,
tako da to ne čuje nitko drugi na krmenoj palubi.
Blackthorne je sjedio na palubi, naslonjen na ogradu, a glava mu je
počivala na povijenim koljenima. Mariko je uspravno sjedila nasuprot
Rodriguesu, prema japanskom običaju, a uz nju je bio sumorni samuraj Kana.
Palube su vrvjele od naoružanih mornara. I snast, a za kormilom su stajala
dvojica. Brod je još bio upravljen u vjetar, zrak i noć bijahu čisti, oblaci nimbusi
teški, a kiša nadomak. Sto metara od njih bočno je plovila galija, prepuštena
milosti njihovih topova. Uvučenih vesala, osim ona dva na svakoj strani koja su
je održavala na mjestu jer ju je nosila lagana plima. Zasjeda od ribarskih brodica
s neprijateljskim samurajima-strijelcima bila je bliža, ali još nisu napadali.
Mariko je motrila Rodriguesa i nostroma. Nije čula što su govorili, pa i da
je čula, bila je tako dobro odgojena da bi radije začepila uši. U papirnatim
kućama bio je nemoguć intimni život bez uljudnosti i obzirnosti. Civilizirani
život ne bi mogao postojati bez prisnog života pa su stoga svi Japanci bili
naučeni da čuju, a da ne čuju. Za dobrobit sviju.
Kad je s Blackthorneom stigla na palubu, Rodrigues je saslušao
nostromovo objašnjenje i njezino mucketavo izlaganje da je ona kriva, da je
krivo shvatila ono što je govorio nostromo, pa je stoga Kana isukao mač da
zaštiti njezinu čast. Nostromo je slušao, cerekao se, a pištolje je i dalje držao
uperene u samurajeva leđa.
— Samo sam pitao je li ona Ingelesova milosnica kad ga je onako
slobodno prala i ugurala mu spolovilo u namošnjak!
— Skloni pištolje, nostromo!
— Kažem vam da je opasan. Objesite ga!
— Ja ću se za njega pobrinuti. Idi na prednju palubu!
 — Ovaj majmun bi me ubio da nisam bio brži. Objesite ga na jarbol. U
Nagasakiju bismo tako postupili!
— Nismo u Nagasakiju! Na prednju palubu, smjesta! — A kad se
nostromo udaljio, Rodrigues zapita: — Što vam je kazao, senhora? Što vam je
uistinu rekao?
— Ovaj... ništa, senor. Molim vas.
— Ispričavam se zbog njegove drskosti prema vama i prema samuraju.
Molim vas, ispričajte se samuraju u moje ime, molite ga za oproštenje. A i vas i
njega molim da zaboravite nostromove uvrede. Ni vašem ni mom gospodaru ne
bi pomogla gužva na brodu. Obećavam vam, raščistit ću s njim na svoj način,
kad dođe vrijeme.
Obratila se Kani i na njezin nagovor konačno se i on složio.
— Kana-san kaže: vrlo dobro, ali ako ikad na kopnu vidi tog nostroma
Pesara, glavu će mu odrubiti.
— Pošteno! Boga mu! Da. Domo arigato, Kana-san — reče Rodrigues
uz osmijeh. — I domo arigato goziemašita, Marikosan.
— Znate li japanski?
— O ne, tek riječ-dvije. U Nagasakiju imam ženu.
— Oh! Jeste li već dugo u Japanu?
— Ovo je moje drugo putovanje iz Lisabona. Sve u svemu u ovim sam
vodama već sedam godina, ovdje, pa tamo-amo do Makaa i Goe. — Rodrigues
doda: — Na njega se ne osvrćite, on je eta. No, Buda je kazao da i ete imaju
pravo na život. Neh? Moja žena malko govori portugalski, ali ni izdaleka tako
izvrsno kao vi. Naravno, kršćanka ste?
— Da.
— Moja žena se obratila. Otac joj je samuraj, ali sitan. Njegov je
suveren gospodar Kijama.
— Sretna je što ima takva muža — uljudno će Mariko, ali se u sebi
zapanjeno zapitala kako se ijedna žena može udati za barbarina i s njim živjeti.
Bez obzira na svoju uvriježenu pristojnost, raspitala se: — Jede li gospa vaša
žena meso... kao... kao ono u kabini?
— Ne — odvrati Rodrigues u smijehu, otkrivši bijele, lijepe, jake
zube. — Ni ja ne jedem meso u svojoj kući u Nagasakiju. Jedem ga na moru i u
Evropi. Takav je naš običaj. Prije tisuću godina, prije nego što je došao Buda,
bijaše to i vaš običaj, neh? Prije nego što je Buda uveo Tao, (put), svi su jeli
meso. Pa i ovdje, senora! I ovdje! A sad neki od nas znaju i nešto bolje, neh?
Mariko razmisli o tome pa reče:
— Zovu li nas svi Portugalci majmunima? I Japo? Nama iza leđa?
Rodrigues se nategne za naušnicu.
— Zar nas ne zovete barbarima? I nama u lice? A mi smo civilizirani,
bar mi tako mislimo, senora. U Indiji, zemlji Budinoj, Japance zovu ‘istočnim
vragovima’ i nijednom ne dopuštaju da se naoružan iskrca. Vi Indijce zovete
‘crnci’, ‘neljudi’. Kako Kinezi zovu Japance? Kako vi zovete Kineze? Kako
zovete Korejce? ‘Žderači češnjaka', neh?
— Mislim da se gospodaru Toranagi to ne bi svidjelo! Niti gospodaru
Hiro-macuu, pa niti ocu vaše žene.
— Isus je rekao: najprije makni trun iz oka svoga prije nego što iz
moga vadiš gredu.
I sad je o tome opet razmišljala, gledajući kako prvi oficir brižno šapće
portugalskom pilotu. Istina je, mi se podsmjehujemo drugim narodima, ali mi
smo stanovnici zemlje bogova, dakle, posebni izabranici bogova. Samo nas —
od svih naroda — zaštićuje božanski car. Zar stoga nismo potpuno jedinstveni,
nadmoćni nad svima ostalima? A ako si Japanka, a kršćanka? Ne znam! O,
Gospe, daj mi razumijevanje svoje. Ovaj pilot Rodrigues isto je onako čudan
kao i engleski pilot. Zašto su tako posebni? Je li to zbog njihovog obrazovanja?
Nevjerojatno je ono što rade, neh? Kako mogu oploviti zemlju i kretati se po
morima isto onako lako kao mi po kopnu? Bi li Rodriguesova žena znala na to
odgovoriti? Rado bih je upoznala pa s njom porazgovarala.
Onaj oficir još je više snizio glas.
— Što je rekao? — poviče Rodrigues i nehotice opsuje, a Mariko i
protiv svoje volje pokuša prisluškivati, ali nije čula ono što je ponovio oficir.
Tad vidje kako obojica gledaju Blackthornea. Pratila je njihov pogled,
uznemirena njihovom brigom.
— Što je još bilo, Santiago? — oprezno zapita Rodrigues, svjestan
Marikine prisutnosti. Prvi oficir saopći mu to šaptom iza usta uobljenih dlanom.
— Dokle će dolje ostati?
— Pili su zdravice. Za svoje zdravlje i za pogodbu.
— Kopilad! — Rodrigues uhvati za košulju prvog oficira.
— Nikom ni riječi o tome, boga mu. Tako ti života!
— To nije potrebno reći, pilote.
— Uvijek je to potrebno reći. — Rodrigues baci pogled na
Blackthornea. — Probudi ga! — Prci oficir mu priđe i snažno ga prodrma.
— Što je, a?
— Udari ga! — Santiago ga odalami.
— Isukrste, ja ću ... — Blackthorne se osovi na noge, lice mu
usplamtje, ali se zanjiše i padne.
— Vrag te odnio, probudi se, Ingeles! — Rodrigues bijesno upre prst
u ona dva kormilara. — Bacite ga u more!
— A?
— Sada! Boga ti!
Dok su ga ta dvojica na brzinu podigla, Mariko je rekla:
— Pilote Rodrigues, ne smijete — No, prije nego što su se ona ili
Kana stigli umiješati, dva kormilara zavitlaju Blackthornea preko ograde. Padne
sedam metara niz brod, trbuhom pljusne u oblaku pjene i nestane. Za tren izroni
na površinu, gušeći se i kašljući. Lupao je po vodi, a ledena hladnoća razbistrila
mu je glavu. Rodrigues se bacakao na stolcu.
 — Gospe ti, pomozi mi! — Jedan kormilar priskoči mu u pomoć, a
prvi oficir uhvati ga ispod pazuha. — Isukrste, pripazi, pazi na moju nogu ti
nespretni govnasti glavonjo!
Pomognu mu da se prebaci do ograde. Blackthorne je još kašljao i prskao,
ali dok je plivao prema brodskom boku, psovao je one koji su ga bacili u more.
— Dva stupnja udesno! — naredi Rodrigues. Brod lagano skrene s
vjetra i otkloni se od Blackthornea. Prodere se: — Dovraga, kloni se moga
broda! — Onda će žurno prvom oficiru: — Spusti čamac, pokupi Ingelesa i vozi
ga na galiju. Brzo. Reci mu... — I spusti glas.
Mariko bijaše zahvalna što se Blackthorne nije utopio.
— Pilote! Anđin-san se nalazi pod Toranaginom zaštitom. Zahtijevam
da ga smjesta izvučete!
— Samo trenutak, Mariko-san! — Rodrigues je i dalje šaptao Santiagu
koji klimne glavom i odjuri. — Oprostite, Mariko-san, gomen kudasaj, ali bijaše
hitno. Morali smo probuditi Ingelesa. Znao sam da je plivač. Mora biti budan i
brz!
— Zašto?
— Ja sam mu prijatelj. Je li vam to ikada rekao?
— Da. Ali Engleska i Portugal su zaraćeni. I Španjolska.
— Da, ali piloti moraju biti ponad rata.
— Kome ste onda dužni služiti?
— Zastavi.
— Zar to ne znači vašem kralju?
— I da i ne, senora. Ingelesu sam dugovao život. — Rodrigues je
gledao čamac. — Samo tako, a sad stavi brod u vjetar — naredi kormilaru.
— Da, senor!
Čekao je te neprestano provjeravao vjetar, plićake i udaljenu obalu.
Čovjek je olovnicom očitavao dubinu u sežnjevima.
— Oprostite, senora, što ste ono rekli? — Rodrigues je na tren
osmotri, a onda ponovno provjeri položaj svoga broda i čamca.
I ona je gledala za čamcem. Veslači su izvukli Blackthornea iz mora te su
snažno grabili prema galiji. Nisu stajali nego su sjedili, a vesla su gurali. Više
im nije mogla razgovijetno vidjeti lica. Sad se Anđin-san zamutio zajedno s
drugim čovjekom pokraj njega, onim kojemu je Rodrigues šaptao.
— Što ste mu rekli, senor?
— Kome?
— Njemu! Senoru koga ste poslali za Anđin-sanom.
— Samo da Ingelesu poželi svako dobro i sreću! — Odgovor je bio
ravnodušan i nehajan.
Prevela je to Kani. Kad Rodrigues vidje da je čamac došao do galije, opet
je počeo disati.
— Zdravo Marijo, majko Božja...
Iz potpalublja dođu zapovjednik ekspedicije i isusovci. Za njima
Toranaga i njegovi čuvari.
— Rodrigues, spusti čamac! Svećenici idu na kopno! — reče Ferriera.
— A onda?
— A onda mi idemo na more. Pravac Jedo.
— A zašto? Trebali smo u Makao! — odvrati Rodrigues, sušta
bezazlenost.
— Vodimo Toranagu kući u Jedo. Najprije!
— Kako? A što je s galijom?
— Ona će ostati ili će se probiti.
Rodrigues se pravio da je još jače iznenađen, pa pogleda galiju, a onda
Mariku. U očima joj pročita optužbu.
— Macu — tiho joj reče pilot.
— Što? — zapita pater Alvito. — Strpljivost? Zašto strpljivost,
Rodrigues?
— Kad molimo Zdravomarije, oče. Rekoh gospi da nas to uči
strpljivosti.
Ferriera se zabulji prema galiji.
— Što tamo radi naš čamac?
— Poslao sam heretika natrag na brod.
— Kako?
— Vratio sam Ingelesa na galiju. U čemu je problem, zapovjedniče?
Ingeles me uvrijedio pa sam pederčinu bacio u more. Pustio bih ga da se utopi,
ali on zna plivati pa sam poslao prvog oficira neka ga pokupi iz mora i vrati na
galiju, jer čini se da uživa milost gospodara Toranage. Što sad nije u redu?
— Odmah ga vratite na ovaj brod.
— Morao bih poslati naoružane ljude, zapovjedniče! Zar vi to želite?
Psovao je i obasipao nas paklom ognjenim. Ovaj put se on neće dobrovoljno
vratiti!
— Želim da se vrati na naš brod.
— U čemu je nevolja? Zar niste rekli da će galija ili ostati ili se
probiti? Prema tome? Znači da je Ingeles do butina u govnu. Komu je potreban
taj peder? Očima će sigurno biti draže da im se makne s očiju. A, pater?
DellAqua ne odgovori. Niti Alvito. Ovo je narušilo plan koji je skovao
Ferriera, a koji su prihvatili oni i Toranaga: da će svećenici odmah na kopno da
smekšaju Išida, Kijamu i Onošija. tvrdeći da su povjerovali Toranaginoj priči o
gusarima te da nisu znali kako je on ‘pobjegao’ iz zamka. U međuvremenu će
fregata pojuriti na izlaz iz luke, a galiji će prepustiti da preuzme ribarske
brodice. Ukoliko dođe do otvorenog napada na fregatu, odbit će ga topovima i
time bi kocka bila bačena.
— Brodice nas neće napasti — smatrao je Ferriera. — Moraju sustići
galiju. Na vama je, uzoritosti, da Išida uvjerite kako nismo imali drugog izbora.
Na koncu konca, Toranaga je predsjednik Regentskog vijeća! Na kraju, heretik
će ostati na brodu.
 Nijedan svećenik nije zapitao zašto niti je Ferriera to objasnio. Vizitator
je nježno stavio ruku na zapovjednika ekspedicije i okrenuo leđa galiji.
— Možda je i dobro što je ovdje heretik — reče i pomisli: kako su
čudni putovi Gospodnji!
Ne, htio je vrisnuti Ferriera. Htio sam ga vidjeti utopljena. Čovjek u moru
u ranu zoru, bez tragova i bez svjedoka, tako lagano. Toranaga ne bi doznao
istinu. Nesretan slučaj, što se njega tiče. Bijaše to sudbina koju je Blackthorne
zaslužio. I zapovjednik ekspedicije je znao kako je pomorcu jeziva smrt u moru.
— Nan da? — zapita Toranaga.
Pater Alvito mu objasni da je pilot na galiji, i zašto. Toranaga se okrene
Mariki koja kimne glavom i nadoda ono što joj je prije toga bio rekao
Rodrigues.
Toranaga ode na bok broda i zapilji se u tminu. Sa sjeverne su se obale
otiskivale nove ribarske brodice, a i one prve će uskoro stići na cilj. Znao je da
Anđin-san predstavlja političku poteškoću, a ovo je jednostavan način koji su
mu bogovi ponudili ukoliko se želi otarasiti Anđin-sana. Da li to želim?
Kršćanski svećenici svakako će biti znatno sretniji ako nestane Anđin-san,
pomislio je. A i Onoši i Kijama koji su ga se toliko bojali da su, ili obojica ili
pak jedan od njih, pripremili one pokušaje ubojstva. Zašto toliki strah?
Je li karma da je sada Anđin-san na galiji, a ne ovdje, izvan opasnosti?
Neh? Tako će Anđin-san s brodom potonuti, kao i Jabu. svi ostali i topovi, a i to
je karma. Topove mogu izgubiti mogu izgubiti i Jabua, ali Anđin-sana?
Da!
Zato što još uvijek imam osam tih čudnih barbara. Možda je njihovo
udruženo znanje jednako znanju ovog pojedinca, pa i više od toga. Bitno je da
se što prije vratim u Jedo i pripremim rat koji se ne može izbjeći. Kijama i
Onoši? Tko zna hoće li me podržati. Možda hoće, možda neće. No zemljište i
nekoliko obećanja nisu ništa ako kršćani do četrdeset dana budu na mojoj strani.
— To je karma, Cukku-sane. Neh?
— Da, gospodine. — Alvito baci pogled na zapovjednika ekspedicije
te vrlo zadovoljan reče: — Gospodar Toranaga predlaže da ništa ne učinimo. To
je volja Božja.
— A je li?
Odjednom odjekne bubanj na galiji. Vesla snažno zagrabe vodu.
— Što on radi, za ime Krista? — rikne Ferriera. A onda, dok su gledali
kako galija odmiče od njih, s glavnog jarbola spusti se vijoravi Toranagin
plamenac.
— Kao da svakom doboga kletom ribarskom brodiću u luci daju na
znanje da gospodar Toranaga nije više na galiji! — reče Rodrigues.
— Što će on učiniti?
— Ne znam.
— Zaista? — upita Ferriera.
— Ne, ali na njegovu bih mjestu otplovio na pučinu, a nas ostavio u
govnima. Ili bih to pokušao! Ingeles je sad upro prstom u nas. Što li će biti?
— Naređujem vam da plovimo u Jedo! — Zapovjednik ekspedicije
htio je nadopuniti: ako uništimo galiju, to bolje. Ali nije to rekao jer ih je slušala
Mariko.
Svećenici su zahvalno pošli prema kopnu čamcem.
— Punim jedrima naprijed! — vikne Rodrigues, a noga ga je boljela i
sve je u njoj bridjelo. — Smjer jug-jugozapad! Svi na svoja mjesta!
— Senora, molim vas, recite gospodaru Toranagi da će biti najbolje
ako siđe u potpalublje, to je sigurnije — kazao je Ferriera.
— Zahvaljuje vam i odgovara da će ostati ovdje.
Ferriera slegne ramenima i priđe rubu krmene palube.
— Sve topove pripremite za paljbu. Nabijte ih kartečama! Zauzmite
bojne položaje!
 DVADESET I OSMO POGLAVLJE

— Isogi! — prodere se Blackthorne nukajući nadzornika veslača neka

ubrza ritam. Pogleda otraga prema fregati koja je išla na njih. Sad je plovila
protiv vjetra pod svim jedrima. Zatim opet odmjeri more ispred pramca
procjenjujući slijedeći pokret koji moraju obaviti. Pitao se je li dobro procijenio,
jer ovdje uz hridi bijaše jako malo prostora, svega nekoliko metara između
propasti i uspjeha. Fregata je zbog vjetra morala krivudati da stigne do izlaska iz
luke dok je galija mogla manevrirati po volji. No, fregata je imala jednu
prednost — brzinu. A na posljednjem susretu Rodrigues mu je jasno dao do
znanja neka se galija ukloni kad Santa Teresi zatreba morski prostor.
Jabu mu je opet nešto govorio, ali Blackthorne se nije osvrtao.
— Ne razumijem, vakarimasen, Jabu-sane! Čuj, Toranaga-sama rekao,
ja Anđin-san, iči-ban ima! Sad sam ja glavni kapetan-san! Vakarimasu ka, Jabu-
san? — Na kompasu pokaza kurs japanskom kapetanu koji je upirao prstom
prema fregati, tek pedesetak metara iza njih, koja ih je brzo preticala pri čemu je
lako moglo doći do sudara.
— Drž’ kurs, ti boga! — vikne Blackthorne. Povjetarac mu je ohladio
promoklu odjeću u kojoj se smrzavao, ali to mu je pomoglo da mu se razbistri
glava. Pogleda u nebo. Blizu blistavog Mjeseca nije bilo oblaka, a vjetar bijaše
povoljan. Tu nema opasnosti, pomislio je. Bože, neka bude mjesečine dok ne
prođemo.
— Hej, kapetane! — poviče na engleskom znajući da je posve
svejedno govori li engleski, portugalski, nizozemski ili latinski, jer je posve
sam. — Pošaljite koga po sake! Sake! Vakarimasu ka?
— Haj, Anđin-san!
Otrča jedan mornar i u trku pogleda iza sebe, uplašen veličinom i brzinom
fregate koja je nadolazila. Blackthorne je držao kurs nastojeći da fregatu prisili
neka se okrene prije nego dobije sav prostor u privjetrini, ali lađa nije skretala
nego je išla ravno na njega. U zadnji tren izmakao joj je s puta, a tada, kad je
fregatin kosnik bio gotovo iznad njihove krmene palube, začuo je Rodriguesovu
naredbu:
— Drž’ lijevo! Spusti letnjače, i drži kurs! — Tad mu je viknuo na
španjolskom: — Tvoja usta u vragovo dupe, Ingeles!
— Najprije je tamo bila tvoja mati, Rodrigues!
Tad fregata skrene s vjetra, prema udaljenoj obali gdje će se morati opet
okrenuti da dođe u vjetar i da još jednom prijeđe na ovu stranu prije nego će se
posljednji put okrenuti i jurnuti prema izlasku iz luke.
Na tren su brodovi bili tako blizu da je zamalo mogao dotaknuti fregatu,
Rodriguesa, Toranagu, Mariku i zapovjednika ekspedicije koji su se njihali na
krmenoj palubi. Tad ih fregata pređe, a oni su se okretali u nastalom valu.
— Isogi, isogi! Boga vam!
Veslači pojačaju svoje napore, a Blackthorne im pokretima ruku naredi da
vesla prihvate još ljudi, sve dok više nije bilo rezervi. Morao je prije fregate
stići do izlaska iz luke ili su izgubljeni.
Galija je proždirala razmak. Ali i fregata. Na drugoj obali luke zavrtila se
kao plesačica. Tad vidje da je Rodrigues nadodao košnjače i vrhovnjače.
— Prepredeno je on kopile, kao da je Portugalac!
Stiže sake, ali ga pomorcu iz ruke uze mlada žena koja je na galiji
pomogla Mariki. Brižno mu ga pruži. Hrabro je ostala na palubi, iako je tu
očevidno bila izvan svog elementa. Ruke su joj bile snažne, kosa lijepo
njegovana, a kimono bogat, ukusan i uredan. Galija se propne. Mlada žena se
zanese. Ispadne joj šalica. Lice joj se nije promijenilo, ali vidio je da je
porumenjela od stida.
— Por nada — reče dok je ona dizala šalicu. — Nije važno. Namae
ka?
— Usagi Fudiko, Anđin-sane.
— Fuđiko-san, dajte mi to. Dozo. — Ispružio je ruku, uzeo pljosku i
povukao žudno, da mu u tijelo što prije nadre toplina. Usredotočio se na novi
kurs i izbjegavao plićake koje mu je naveo Santiago po Rodriguesovu nalogu.
Dok je ispijao vruće rižino pivo, još jednom provjeri smjer prema rtu koji im je
omogućavao neometan i siguran prijelaz do izlaza, a usput se pitao kako sake
zagrijavaju i zašto ga uvijek poslužuju topla i u malim količinama.
Glava mu je sad bila bistra i osjećao se dovoljno snažan, ako pripazi. No,
znao je da nemaju rezervi ni on, a ni brod.
— Sake dozo, Fuđiko-san. — Vrati joj pljosku pa je i zaboravi.
Fregata je u privjetrini i prebrzo napredovala i već ih prestigla stotinjak
metara. Kretala je prema obali. Vjetar mu je donosio psovke, ali se nije trudio
da odgovori. Čuvao je energiju.
— Isogi! Boga vam! Gubimo trku!
Uzbuđenje u utrci u kojoj je opet bio jedini zapovjednik — više snagom
volje nego po položaju — još je više poljepšavalo rijetku povlasticu da drži
Jabua u šaci i ispunjavalo ga silnom radošću. Kad ne bi potonuo brod, a s njim i
ja, naveo bih galiju na stijene samo da vidim kako se utapaš, govnoobrazi Jabu!
Za staroga Pieterzoona! — No, nije li Jabu spasio Rodriguesa kad ja nisam
uspio? Zar nije napao razbojnike kad su nam postavili zasjedu? A i noćas je bio
hrabar. Da, ima govnasti obraz, ali ipak je on hrabar govnoobrazi i to je istina.
Opet ga je ponudila pljoskom sakea.
— Domo — rekao je.
Fregata je punim jedrima plovila uzvjetar što mu se jako svidjelo.
— Ni ja ne bih izveo bolje! — rekao je glasno vjetru. — No, da ja
imam fregatu, probio bih se kroz brodice, isplovio na pučinu i nikad se ne bih
vratio. Nekako bih na njoj otplovio kući, a Japan ostavio Japancima i onim
kužnim Portugalcima. Vidje kako Jabu i kapetan u njega bulje. — Ne, ne bih to
učinio. Još bih morao osvojiti i opljačkati Crni brod. I osveta, a, Jabu-sane?
— Nan desu ka, Anđin-san? Nan da?
 — Iči-ban! (Broj jedan!) — odvrati on i mahne prema fregati. Iskapi
pljosku. Fuđiko mu je prihvati.
— Sake, Anđin-san?
— Domo, ije!
Sad su dva broda bila blizu nagomilanih ribarskih brodica. Galija je jurila
ravno prema tjesnacu što su ga hotimice ostavili između sebe, a fregata je
opisivala posljednji zahvat i skretala u izlaz iz luke. Ovdje je vjetar postao
hladniji jer su prestajali zaštitni rtovi, a pola milje pred njima bilo je otvoreno
more. Naleti su napuhivali jedrilje fregate, a užad je pucketala kao revolverski
hici. Sad se pjenilo more i sprijeda kod pramca, a i u stražnjoj brazdi.
Veslači su se kupali u znoju i posustajali. Jedan je klonuo, pa još jedan.
Borbene položaje zauze pedesetak samuraja-ronina. Pred njima su strijelci na
ribarskim brodicama s obje strane uskog kanala već napinjali lukove.
Blackthorne na mnogim lađama spazi male žeravnike. Znao je da će to biti
plamene strijele.
Za boj se spremio najbolje što je mogao. Jabu je shvatio da će se morati
boriti i odmah je shvatio da će to biti vatrene strijele. Blackthorne je oko
kormila podigao zaštitne drvene nepropusne pregrade. Provalio je nekoliko
sanduka mušketa i poslao one koji su mogli neka ih nabiju barutom i nabojima.
Donio je na krmnicu više bačvica baruta te ih snabdio fitiljima.
Kad mu je prvi oficir Santiago pomogao da se uspne u čamac, kazao je da
će mu Rodrigues — milošću Božjom — pomoći.
— Zašto? — upitao je.
— Moj pilot vam poručuje da vas je u more bacio kako bi vas
rastrijeznio, senor.
— Zašto?
— Zato, poručio vam je on, senor pilote, što je na Santa Teresi
postojala opasnost. Opasnost za vas.
— Kakva opasnost?
— Rekao je: morate se boriti sami ako možete, ali on će pomoći.
— Zašto?
— Tako vam Gospe, držite taj heretički jezik za zubima i slušajte.
Nemam mnogo vremena. — Tad mu prvi oficir objasni sve o plićacima,
smjerovima, o tjesnacu i o planu. I da mu dva pištolja. — Moj pilot pita kakav
ste strijelac.
— Slab! — Lagao je.
— Idite s Bogom, reče mi moj pilot da vam na kraju kažem.
— I on. I vi.
— Što se mene tiče, možete i u pakao!
— Ti tvoju sestru...!
Blackthorne je stavio fitilje na bačvice ukoliko započne topovska paljba. I
ako ne bude nikakva plana, ili ako se plan pokaže netočnim. A i protiv
natisnutih neprijatelja na velikoj blizini. I takva malena bačvica zapaljena fitilja
koja bi plovila uz bok fregate uspjela bi potopiti isto onako sigurno kao paljba iz
sedamdeset topova. Nije važna veličina bačvice, pomislio je, samo neka brodu
raspori utrobu.
— Isogi, života vam! — drekne i preuzme kormilo, hvaleći Boga što
mu je dao Rodriguesa i blistavu mjesečinu.
Na izlasku iz luke širina je iznosila samo četiri stotine metara. Duboka
voda protezala se gotovo od obale do obale, a iz mora oštro su se uzdizali
stjenoviti rtovi. Ribarske brodice koje su čekale u zasjedi sad bijahu udaljene
stotinjak metara.
Sad se Santa Teresa uzjogunila. Vjetar je puhao u krmu, nagnula se na
desni bok, a iza nje je nastajala jaka brazda u moru. Brzo ih je sustizala.
Blackthorne se držao sredine kanala i dao znak Jabuu neka bude spreman.
Naredili su svim samurajima-roninima neka čučnu pod brodsku ogradu,
nevidljivi, dok im Blackthorne ne da znak. Tad će svaki čovjek, s mušketom ili
s mačem, pritrčati lijevom ili desnom boku, gdje god bude potrebno, a Jabu će
zapovijedati u boju. Japanski kapetan je znao da njegovi veslači moraju slušati
bubanj, a bubnjar je znao da mora slušati Anđin-sana. A samo će Anđin-san
upravljati brodom.
Fregata bijaše pedeset metara iza njih usred kanala. Kretala je ravno na
njih i jasno im dala do znanja da zahtijeva slobodan put usred kanala.
Na fregati je Ferriera tiho prišapnuo Rodriguesu:
— Udrite pramcem u brod! — Oči je uperio u Mariku koja je s
Toranagom stajala uz ogradu, desetak koraka od njih.
— Ne usuđujemo se, kad su ovdje Toranaga i ta žena.
— Senora! — zovne je Ferriera. — Senora, radije siđite u potpalublje,
vi i vaš gospodar. Bit ćete sigurniji na topovskoj palubi.
Mariko prevede Toranagi koji na tren razmisli, a onda siđe mostom na
topovsku palubu.
— Bog mi oči odnio! — Glavni topnik nije se obraćao nikom
posebno. — Rado bih bočno ispalio i nekoga potopio. Prošla je čitava doboga
kleta godina otkako smo potopili kužni gusarski brod!
— Da, majmuni su zaslužili kupelj.
— Udarite galiju, Rodrigues! — ponovi Ferriera na krmenoj palubi.
— Zašto ubijati neprijatelja kad će nam to drugi obaviti?
— Gospe, ništica si, kao svećenik! U tebi nema krvi!
— Da, nemam ubilačke krvi! — odvrati Rodrigues, također na
španjolskom. — Ali ti? Ti je imaš! A? Možda i španjolske krvi?
— Hoćete li ga probiti ili nećete? — zapita Ferriera na portugalskom,
a blizina ubijanja ga je potpuno opsjela.
— Ako ostane ovdje gdje je, hoću.
— Gospe! Neka onda ostane na tom mjestu.
— Što spremate Ingelesu? Zašto ste se toliko naljutili što on nije više
bio na našem brodu?
 — Sad vas više ne volim i ne vjerujem vam, Rodrigues. Dvaput ste
stali — ili je izgledalo kao da ste stali — uz heretika, a protiv mene ili nas. Da u
cijeloj Aziji postoji još neki prihvatljivi pilot, ostavio bih vas, Rodrigues, i
otplovio svojim Crnim brodom.
— Onda biste se utopili, jer zaudarate na smrt, a samo vas ja mogu
zaštititi!
Ferriera se praznovjerno prekrsti.
— Gospe! Vi i vaš pogani jezik! Kakvim pravom to kažete?
— Mati mi je bila ciganka i sedmo dijete sedmog djeteta, kao i ja.
— Lažljivče!
— Ah! — nasmiješi se Rodrigues. — Gospodaru moj, zapovjedniče
ekspedicije, možda i jesam. — Skupi ruke oko usana i vikne: — Zauzmite bojne
položaje! — A tad će kormilaru: — Drž’ kurs, a ako se ona trbušasta kurva ne
pomakne, potopi je!
Blackthorne je čvrsto držao kormilo. Boljele su ga i ruke i noge.
Nadzornik veslača bubnjao je po bubnju, a veslači su se krajnje naprezali.
Fregata je bila dvadeset metara iza njih, pa petnaest i deset. Tad Blackthorne
naglo skrene u lijevo. Fregata ih je gotovo okrznula, propela se prema njima, a
onda se našla njima uz bok. Blackthorne skrene snažno udesno da se izravna s
fregatom od koje ga je dijelilo samo deset metara. I onda su zajedno, bok uz
bok, bili spremni da trče između neprijatelja.
— Potegnite, potegnite, kopiladi! — vrištao je Blackthorne. Htio je da
ostanu uz fregatu jer samo u tom položaju zaštićivala ih je fregata svojom
golemošću i svojim jedriljem. Zapljusne ih nekoliko hitaca iz mušketa, a onda
kiša plamenih strelica. Nisu im nanijeli ozbiljnu štetu, ali neke strijele su se
greškom zabile u donja jedra fregate koja su buknula.
Svi samurajski zapovjednici na brodicama užasnuto su zaustavili svoje
strijelce. Još nikad nitko nije napao brod južnih barbara. Pa samo oni dovoze
svilu koja im pomaže da podnesu ljetnu vlagu i žegu, i zimsku studen, a proljeće
i jesen pretvara u radost! Zar carski ukazi ne zaštićuju južne barbare? Zar ih
palež jednog njihova broda ne bi toliko razjarila da — s opravdanjem — nikad
više ne bi došli ovamo?
Tako su zapovjednici obuzdavali ljude dok je Toranagina galija bila pod
zakriljem fregate. Nisu se htjeli izlagati ni najmanjoj pogibelji da netko od njih
postane uzrokom prestanka plovidbe Crnog broda — bez izravne naredbe
generala Išida. Lakše su disali tek kad su mornari na fregati ugasili vatru.
Kad su strijele stale, i Blackthorneu je laknulo. I Rodriguesu. Plan je
upalio. Rodrigues je smatrao da galija ima šansu, svoju jedinu šansu, u njegovoj
zavjetrini.
— No, moj pilot vam poručuje da se morate pripremiti i za
neočekivano, Ingeles — rekao mu je onda Santiago.
— Uklonite tog kopilana — rekao je Ferriera. — Bog vas prokleo,
naredio sam vam da ga gurnete među majmune!
 — Pet stupnjeva ulijevo! — uslužno naredi Rodrigues.
— Pet stupnjeva ulijevo, razumijem! — odjekne kormilar.
Blackthorne je začuo naredbu. Odmah je dao kurs pet stupnjeva ulijevo i
pomolio se. Bude li Rodrigues predugo držao taj kurs, razbit će se o ribarske
brodice i propasti. Uspori li bubnjanje i zaostane, znao je da će ga neprijateljske
brodice slistiti, bez obzira na to smatraju li da je na brodu Toranaga ili nije.
Mora ostati uz fregatu.
— Pet stupnjeva u desno! — naredi Rodrigues u pravi čas. Ni on nije
želio nove vatrene strijele. Na palubi je imao odviše baruta. — Puhni, svodniče!
— promrmljao je vjetru. — Ubaci u moja jedra svoje cojones, pa nas, do vraga,
izvedi odavde!
Blackthorne je ponovno skrenuo pet stupnjeva u desno da ostane uz
fregatu te su dva broda jurila jedan uz drugi. Desna vesla galije gotovo su
doticala fregatu, dok su lijeva zamalo udarala ribarske brodice. Kapetan je sad
shvatio, a i veslački nadzornik i veslači. Posljednje snage prenijeli su na vesla.
Jabu je viknuo naredbu, a ronini-samuraji odlože lukove i pojure u pomoć.
Navali i Jabu.
Brod uz brod. Još samo nekoliko stotina metara. Tad Sivi na nekim
ribarskim brodicama, poduzetniji od ostalih, iskrsnu pred njih i zavitlaju kuke.
Galija pramcem udari o brodice, a kuke bace u more prije nego što su ih
zahvatile. Samuraji koji su ih držali, utopiše se, a tempo veslanja nije sustajao.
— Više u lijevo!
— Ne usuđujem se, zapovjedniče ekspedicije! Toranaga nije glupan, a
i gle, pred nama je hridina!
Ferriera spazi litice pored posljednjih ribarskih brodica.
— Gospe ti, natjerajte ga na njih!
— Dva stupnja u lijevo! — Fregata se opet zanese, a za njom i
Blackthorne. Oba broda jurila su prema nagomilanim ribarskim brodicama. I
Blackthorne je opazio hridi. Slome još jednu brodicu, a lađu zapljusne kiša
strelica.
Držao je kurs koliko se usuđivao, a onda poviče:
— Pet stupnjeva u desno! — da upozori Rodriguesa, te zaokrene
kormilo.
Rodrigues je uvijao, ali ovaj put držao je kurs za lagani sudar što nije
spadalo u plan.
— Naprijed, kopilane! — reče Rodrigues potaknut potjerom i stravom.
— Da ti izmjerimo cojones!
Blackthorne je u hipu morao birati: ili hridi ili fregata. Blagoslivljao je
veslače koji su još bili na veslima, posadu i sve na brodu koji su mu svojom
discipliniranošču omogućili povlasticu izbora. I izabrao je. Još skrene u desno,
isuče pištolj i nanišani.
— Skloni mi se s puta! Boga ti! — krikne i povuče otponac. Metak
zafijuče preko krmnice na fregati, između Ferriere i Rodriguesa. Ferriera se
sagne, a Rodrigues se lecne. Ti, Ingeles, sine kurve bez mlijeka! Je li to bila
sreća, ili dobar hitac, ili si kanio ubijati?
U Blackthorneovoj ruci spazi drugi pištolj, a Toranaga se u njega zabulji.
Toranagu prekriži, kao nevažnog. Blažena Gospe, majko Božja, što da radim?
Da se držim plana ili da ga promijenim? Zar nije bolje da ovog Ingelesa ubijem?
Za dobro sviju? Reci mi, da ili ne!
Odgovori sam sebi, Rodrigues, tako ti tvoje vječne duše! Jesi li muško ili
nisi? Pa poslušaj! Sad će za ovim Ingelesom uslijediti i drugi heretici, kao uši,
bez obzira pogine li ovaj ili ne pogine. Dugujem mu život, a kunem se da u sebi
nemam ubilačke krvi. Ne za to da ubijem pilota!
— Daj kormilo u desno — naredi i propusti galiju.
— Gospodar pita zašto ste zamalo udarili u galiju!
— Bila je to obična igra, senora, igra koju igraju piloti da iskušavaju
svoju hrabrost.
— A onaj hitac iz pištolja?
— Također igra — da iskuša moju hrabrost! Stijene su bile preblizu, a
možda sam previše stijesnio Ingelesa. Prijatelji smo, zar ne?
— Moj gospodar kaže da je glupo igrati se takvih igara.
— Molim vas, izručite mu moje isprike. Bitno je da je on izvan
opasnosti, a sad je i galija izvan opasnosti pa sam zadovoljan. Honto.
— Vi ste s Anđin-sanom ugovorili ovaj bijeg i ovo lukavstvo?
— On je slučajno jako bistar, a bio je sretne ruke. Mjesečina mu je
obasjavala put, more mu je bilo sklono i nitko nije pogriješio. No, ne znam zašto
ga neprijatelj nije smlavio. Bijaše to volja Božja.
— Zar? — javi se Ferriera. Buljio je u galiju iza njih i nije se okrenuo.
Sad su prošli kroz izlaz iz luke, bili su izvan opasnosti u vodama Osake.
Galija je plovila nekoliko metara iza njih, a nijedan brod nije hitao. Galija je
privremeno uvukla većinu vesala ostavivši taman toliko da mirno plove, dok se
većina veslača ne oporavi.
Rodrigues se nije osvrtao na zapovjednika ekspedicije Ferrieru. Umjesto
toga zaokupljao ga je Toranaga. Sretan sam što smo na njegovoj strani, pomisli
Rodrigues. Za vrijeme utrke pomno ga je proučavao zadovoljan što mu se
pružila ta rijetka prilika. Toranagine oči, bile su posvuda. Motrio je topnike,
topove, jedra i vatrene strijele neutaživo radoznalo, a uz Marikinu je pomoć
postavljao pitanja mornarima ili prvom oficiru. Za što je ovo? Kako se puni top?
Koliko baruta? Kako se pali? Čemu služe ovi konopi?
— Moj gospodar kaže da je to možda bila samo karma. Razumijete li
što je to karma, kapetane-pilote?
— Razumijem.
— Zahvaljuje vam što ste mu priskočili svojim brodom. Sad će se on
vratiti na svoju galiju.
— Što? — odjednom se okrene Ferriera. — Stići ćemo u Jedo mnogo
prije galije. Gospodar Toranaga može uza sve počasti ostati s nama.
 — Moj gospodar kaže da više nije potrebno da vas ometamo. Prijeći
će na svoj brod.
— Molim vas, zamolite ga da ostane. Uživat ću u njegovu društvu.
— Gospodar Toranaga vam zahvaljuje, ali želi odmah poći na svoj
brod.
— Vrlo dobro. Poslušajte ga, Rodrigues! Dajte im znak i spustite
čamac. — Ferriera bijaše razočaran. Želio je vidjeti Jedo, a htio je i bolje
upoznati Toranagu sad kad je uza njega bila toliko vezana njihova budućnost.
Nije vjerovao u Toranagine izjave kako se može izbjeći rat. Mi smo u ratu na
strani ovoga majmuna, a protiv Išida, htjeli to ili ne. A meni se to ne sviđa! —
Bit će mi žao što neću uživati u društvu gospodara Toranage.
— Uljudno se naklonio. Toranaga mu uzvrati naklon i kratko nešto
reče.
— Moj gospodar vam zahvaljuje. — A Rodriguesu je rekla:
— Moj gospodar kaže da će vas nagraditi za galiju kad se vratite na
Crnom brodu.
— Ništa nisam učinio, bila je to samo dužnost. Molim vas. oprostite
što ne ustajem sa stolca. Zbog noge, neh? — odvrati Rodrigues uz naklon. —
Idite s Bogom, senora.
— Hvala vam, kapetane-pilote. I vama sretno!
Dok je iscrpljeno tapkala za Toranagom niz mostić, opazila je da
posadom u čamcu zapovijeda nostromo Pesaro. Sva se naježila i zamalo
povraćala. Nekako je nadvladala grčeve, zahvalna Toranagi što je naredio da svi
napuste ovaj smrdljivi brod.
— Povoljan vjetar i mirno more! — vikne im Ferriera. Mahne
jedanput. Uzvrate mu pozdrav, a onda se čamac otisne.
— Povucite se kad se čamac vrati i kad ona kučka od galije nestane s
vidika — naredio je glavnom topniku.
Na krmnici zastane ispred Rodriguesa. Uperi prst u galiju.
— Požalit ćete što ste mu sačuvali život.
— To je u rukama Božjim. Ingeles je ‘prihvatljiv’ pilot, ako
zanemarite njegovu vjeru, moj zapovjedniče!
— Razmišljao sam o tome.
— I?
— Što prije stignemo u Makao, to bolje. U rekordnom vremenu,
Rodrigues! — Ferriera ode u potpalublje.
Rodriguesu je bolno bridjela noga. Dobrano potegne iz mješine groga.
Ferriera neka ide u pakao, pomislio je. Ali, molim te. Bože, tek kad stignemo u
Lisabon!
Vjetar lagano skrene i oblak posegne za mjesecom. Bližila se kiša, a po
nebu je rudjela zora. Skrene punu pažnju na svoj brod, jedrilje i na položaj. Kad
je bio posve zadovoljan, pogleda čamac za spašavanje, a naposljetku i galiju.
Gucne još ruma, zadovoljan što mu je plan tako dobro prošao. I hitac iz
pištolja koji je okrunio kraj. I bijaše zadovoljan svojom odlukom.
Na meni je bilo da to učinim i učinio sam.
— No, i uza sve to, Ingeles — rekao je jako žalosno — zapovjednik
ekspedicije ima pravo. S tobom je u raj ušla hereza!
 DVADESET I DEVETO POGLAVLJE

— Anđin-sane?
— Haj? — Blackthorne se prene iz duboka sna.
— Evo hrane. I ‘ča’.
Na tren se nije sjetio tko je ni gdje je, a tad prepozna svoju kabinu na
galiji. Tminu je probadala sunčeva zraka. Osjećao je silno olakšanje. Više nije
čuo bubanj, a i u najdubljem snu osjetila su mu kazala da je spušteno sidro i da
je njegov brod izvan opasnosti, blizu obale, a more je mirno.
Vidje sluškinju koja je donijela pladanj. Pored nje je bila Mariko, a ruka
joj više nije bila u zavoju. Ležao je na pilotskoj postelji, na istoj koju je
upotrebljavao za vrijeme Rodriguesove plovidbe od sela Andira do Osake, a sad
mu je taj ležaj u neku ruku postao isto onako blizak kao njegov vlastiti ležaj i
kabina na Erasmusu. Erasmus! Bilo bi divno da se vratim na taj brod i da opet
vidim momke.
S užitkom se protegao i uzeo šalicu ‘ča’ što mu je pružala Mariko.
— Hvala. Izvrsno je. Kako vam ruka?
— Mnogo bolje, hvala. — Mariko je presavije da mu pokaže. — Bila
je to samo površinska rana.
— Bolje izgledate, Mariko-san.
— Da, sada mi je bolje.
Kad se u zoru vratila na brod s Toranagom, hvatala ju je nesvijest. ‘Bolje
ostanite gore — kazao joj je tada. — Brže će vam proći nemoć.’
— Moj gospodar pita... pita čemu onaj pucanj iz pištolja?
— Bijaše to obična igra koju igraju piloti — rekao joj je.
— Moj gospodar vam čestita na pomorskom umijeću.
— Imali smo sreće. Mjesečina nam je pomogla. A posada je bila
izvrsna. Mariko-san, biste li zapitali kapetana-sana poznaje li ove vode? Žalim,
ali recite Toranaga-sami da ne mogu dulje biti budan. Ili možemo li jedan sat
provesti na pučini? Moram spavati.
Nejasno se sjećao kako mu je rekla da Toranaga kaže: smije poći u
kabinu, kapetan-san je posve sposoban jer će ostati u priobalnim vodama i neće
se otisnuti na more.
Blackthorne se opet protegne i otvori prozorčić u kabini. Kojih dvije
stotine metara od njih pružala se stjenovita obala.
— Gdje smo?
— Pred obalom pokrajine Totomi, Anđin-sane. Gospodar Toranaga
zaželio je zaplivati i na nekoliko sati odmoriti veslače. Sutra ćemo stići u
Andiro.
— U ribarsko seoce? Nemoguće! Blizu je podne, a u zoru smo još bili
pred Osakom. Nemoguće!
— Ah, bijaše to jučer, Anđin-sane. Spavali ste cijeli dan i noć i pola
drugog dana — odvratila je. — Gospodar Toranaga je rekao neka vas pustimo
da spavate. Sad smatra da bi vam plivanje dobro došlo da se razbudite. Poslije
hrane.
Hrana se sastojala od dviju zdjelica riže, ribe pečene na žaru s tamnim,
slano-gorkim slatko-kiselim umakom. Rekla mu je da umak pripremaju od
fermentirane soje.
— Hvala, da... Da, rado bih zaplivao. Gotovo trideset šest sati? Nije
čudo da se lijepo osjećam. — Proždrljivo uze pladanj od sluškinje, ali nije se
odmah mašio. — Zašto se ona boji? — zapitao je.
— Ne boji se ona, Anđin-sane, samo je malko uzrujana. Molim vas,
oprostite joj. Još nikad nije izbliza vidjela stranca.
— Recite joj da pod punim mjesecom barbarima rastu rogovi, a iz usta
im suklja vatra, kao zmajevima.
Mariko se nasmije.
— Jasno da joj to neću reći. — Pokaže mu niski stolić. — Evo praška
za zube, četkica, voda i čisti ručnici. — Zatim će na latinskom: — Milo mi je
što vidim da si dobro. Točno je onako kao što se vidjelo u podvigu! Jako si
hrabar.
Pogledi im se ukrste i prođe tren. Uljudno se naklonila. Nakloni se i
sluškinja. Zatvore za sobom vrata.
Ne misli na nju, naredio je sebi. Misli na Toranagu ili na Andiro. Zašto
sutra svraćamo u Andiro? Da iskrcamo Jabua? Sretan put!
Zacijelo je u Andiru Omi. Što ćemo s Omijem?
Zašto od Toranage ne zatražiš Omijevu glavu? On ti je dužan nekoliko
usluga. Ili zamoli da se ogledaš s Omi-sanom! Kako? Pištoljima ili mačevima?
Mač ti neće pružiti nikakve izglede, a upotrijebiš li pištolj, to je umorstvo. Bolje
ništa ne čini! Pričekaj! Uskoro će ti se pružiti prilika i tad ćeš se obojici osvetiti.
Sad uživaš Toranaginu naklonost. Budi strpljiv! Pitaj se što od njega trebaš.
Uskoro ćemo biti u Jedu, znači da nemaš mnogo vremena. Što ćemo s
Toranagom?
Blackthorne je baratao štapićima kao što je vidio kod zatočenika u
zatvoru. Prinio bi usnama zdjelicu riže, a štapićima bi ljepljivu rižu s ruba
zdjelice prebacivao u usta. Teže je bilo s komadićima ribe. Još nije bio dovoljno
vješt, pa je jeo prstima, sretan što je sam. Znao je da bi pred Marikom,
Toranagom ili bilo kojim Japancem ispao jako neuljudan što jede prstima.
Kad je nestalo posljednjeg komadićka, još je bio gladan.
— Moram još jesti — glasno će on. — Isuse Bože na nebu htio bih
svjež kruh, pržena jaja, maslac, sir
Popne se na palubu. Gotovo su svi bili nagi. Neki su se sušili, a drugi
sunčali. Nekolicina je skakala u more. U moru uz brod samuraji i mornari
plivali su i prskali se kao djeca.
— Konniči va, Anđin-san!
— Konniči va, Toranaga-sama — odgovorio je.
Toranaga se gol golcat uspinjao mostićem spuštenim u more.
 — Sonata va ojogitamo ka? — reče pokazavši more, stresajući vodu s
trbuha i s ramena, užaren pod blistavim suncem.
— Haj, Toranaga-sama, domo — odvrati Blackthorne
pretpostavljajući da ga pita želi li plivati.
Toranaga opet pokaza more i na tren govoraše, a onda zovne Mariku neka
prevodi. Mariko je sišla s palube, zaštitivši glavu grimiznim suncobranom.
Nehajno je opasala svakodnevni bijeli pamučni kimono.
— Toranaga-sama kaže da izgledate jako odmoreno, Anđin-sane.
Voda je okrepica.
— Okrepa — rekao je i uljudno je ispravio. — Da.
— Ah, hvala, okrepa. Moli vas da zaplivate.
Toranaga se bezbrižno naslanjao na ogradu i malim ručnikom brisao vodu
iz ušiju, a kad nije uspio isprazniti lijevo uho nakrivio je glavu te je na lijevoj
peti skakutao dok mu voda nije izišla. Blackthorne vidje da je Toranaga jako
mišićav i napet, osim na trbuhu. Nelagodno je skidao košulju, namošnjak i hlače
— jako svjestan Marike — dok se i sam nije razgolitio.
— Gospodar Toranaga pita jesu li svi Englezi dlakavi kao vi? I imaju
li svi tako svijetlu kosu?
— Neki imaju — odgovorio je.
— Mi... naši muškarci nemaju dlake na prsima ni na rukama kao vi.
Ne baš mnogi! Kaže da ste jako dobro građeni.
— I on je. Molim vas, zahvalite mu! — Blackthorne se udalji od nje i
krene prema dasci na mostu. Bio je izrazito svjestan nje i mlade Fuđike koja je
pod žutim suncobranom klečala na palupcu. Uz nju je bila sluškinja koja ga je
također motrila. Tad više nije mogao smoći dostojanstva da gol ode sve dolje do
mora pa se preko ograde bacio u svijetloplavu vodu. Dobro je skočio, a morska
svježina predivno je u njega prodrla. Pješčano dno bijaše duboko tri sežnja.
Treperila je morska trava, a mnoštvo riba nije se bojalo plivača. Blizu morskog
dna zastane, zakoprca se i poigra s ribama. Zatim izroni na površinu i započne
na izgled lijeno, lako, ali vrlo brzo slobodno plivanje, kako ga je naučio Alban
Caradoc.
Maleni zaljev bijaše pust. Mnogo stijena, obala od sitna žala i nikakva
traga životu. Planine su se izdizale tri stotine metara prema plavom beskrajnom
nebu.
Legne na stijenu i osunča se. Četiri samuraja doplivala su za njim i nisu
bila daleko. Nasmijaše mu se i mahnu rukom. Kasnije je otplivao natrag, a oni
za njim. Toranaga ga je još motrio.
Uspne se na palubu. Odjeća mu je nestala. Fuđiko, Mariko i dvije
sluškinje još su bile tamo. Jedna služavka se nakloni te mu pruži smiješno
malen ručnik. Uzeo ga je i počeo se otirati. okrećući se nelagodno prema ogradi.
Zapovijedam ti da budeš smiren, naredi samome sebi. Posve si smiren
kad si gol u zaključanoj sobi s Felicity, je li? Stidiš se samo javno, kad su oko
tebe žene, kad je oko tebe ona. Zašto? Oni nagost ne zapažaju i to je posve
razumno. U Japanu si! Moraš raditi što i oni. Bit ćeš kao oni i ponašati se kao
kralj.
— Gospodar Toranaga kaže da jako dobro plivate. Biste li ga naučili
taj zahvat? — zapitala ga je Mariko.
— Vrlo rado! — rekao je i prisilio sebe da se okrene i da se nasloni
kao što se naslanjao Toranaga. Mariko mu se smješkala. Izgleda tako zgodno,
pomislio je.
— Onaj vaš skok u more. Mi mi to još nismo nikada vidjeli. Mi uvijek
skačemo na noge. Htio bi naučiti kako vi ronite.
— Zar sada?
— Da, molim vas.
— Ja ga mogu naučiti! Bar bih mogao pokušati.
Sluškinja je pridržavala Blackthorneov pamučni kimono pa ga je
zahvalno ogrnuo i vezao pojas. Sad je posve opušteno objašnjavao kako da
zaroni, kako da tutne glavu među ruke i uzvine se u skoku, ali neka pripazi da
ne padne na trbuh.
— Najbolje je započeti s dna mostića i za početak najprije pasti
naglavce, bez skakanja i trčanja. Tako mi učimo djecu.
Toranaga je slušao, postavljao pitanja, a kad je bio zadovoljen, reče mu
posredstvom Marike:
— Dobro. Mislim da sam shvatio. — Ode na početak mostića. Prije
nego što ga je Blackthorne uspio zaustaviti, Toranaga se bacio u more s visine
od pet metara. Užasno je lupnuo trbuhom. Nitko se nije nasmijao. Toranaga se
zadihan opet uspentra na palubu i pokuša iznova. Opet je skočio ‘dasku’. I
ostalim samurajima podjednako je izostajao uspjeh.
— Nije to lako — reče Blackthorne. — Dugo mi je trebalo da to
naučim. Odmorite se pa ćemo sutra ponovno pokušati.
— Gospodar Toranaga odgovara: ‘Sutra je sutra. Danas želim naučiti
roniti.’
Blackthorne skine kimono i opet im pokaže. Samuraji su ga oponašali.
Opet bezuspješno. I Toranaga. Šest puta!
Poslije ponovnog podučavanja u ronjenju Blackthorne se uzvere na
mostić i vidje među njima golu Mariku koja se spremala skočiti u more. Tijelo
joj je bilo divno, a na miški je imala nov zavoj.
— Čekajte, Mariko-san! Radije počnite odavde, za prvi put.
— Vrlo dobro, Anđin-sane.
Krenula je prema njemu, a sićušno raspelo samo je pojačavalo njezinu
golotinju. Pokazao joj je kako da se nagne, savine i da skoči u more. Uhvatio ju
je oko struka pa je prekobicnuo tako da joj najprije uroni glava.
Tad Toranaga pokuša zaroniti blizu vodene crte. S osrednjim uspjehom.
Mariko pokuša ponovno, a dodir s njezinom kožom zagrije Blackthornea, pa se
odmah nagnuo i zaronio u vodu i sve ih odvraćao od sebe dok se nije ohladio.
Tad otrči na palubu, stane na ogradu pa im pokaže skok na glavu, ali bez zaleta,
misleći da će im možda biti lakši jer je znao koliko je Toranagi presudno da
uspije.
— Samo se morate ukrutiti, haj? Kao mač! Onda neće izostati uspjeh.
— Daleko odskoči. Dobro je zaronio, sjekao vodu i čekao.
Pristupi nekoliko samuraja, ali im Toranaga mahne neka se maknu. Držao
je ruke u vis, ukočen, uspravljene kičme. Grudi i slabine bijahu mu crveni od
skokova ‘daske’. Onda skoči prema naprijed kako mu je pokazao Blackthorne.
Najprije mu u more uroni glava, a noge mu se obrnu ali je zaronio, i to prvi od
njih uspješno. Kad se pojavio na površini, pozdrave ga bučnim klicanjem.
Ponovno je zaronio, ovaj put bolje. Za njim i drugi, neki s uspjehom, a neki bez.
Tad pokuša i Mariko.
Blackthorne vidje male napete grudi, tanak struk, plosnat trbuh i oble
noge. Bolni trzaj podiđe joj lice kad je digla ruke iznad glave. No, držala se kao
strijela i junački skočila naprijed. Čisto se zarila u vodu. Nije to zapazio gotovo
nitko osim njega.
— Bio je to lijep uron, zaista lijep! — rekao joj je pružajući joj ruku
pa je lagano uzdigao iz mora na mostić. — Sad biste trebali prekinuti. Mogla bi
vam se otvoriti porezotina na ruci.
— Da, hvala, Anđin-sane. — Stajala je uza njega, jedva mu je sezala
do ramena, vrlo zadovoljna sobom. — To je izuzetan osjećaj, ono padanje
prema van, a moramo ostati ukočeni, a posebno to što moramo svladavati strah.
Da, to je uistinu bio vrhunski osjećaj.
Krenula je mostićem i navukla kimono koji joj je pružila sluškinja. Tad
nježno osuši lice i ode u potpalublje.
Isukrste, kakva žena, pomislio je.
Pred zalazak sunca Toranaga pošalje po Blackthornea. Sjedio je na
palupcu, na čistim futonima, pored malog žeravnika na ugljen na kojem su se
dimili komadićci mirišljivog drveta. Tako su običavali namirišati zrak i
odstraniti muhe i komarce. Kimono mu je bio izglačan i čist, a golema, na krila
nalik, ramena uškrobljenog plašta davala su mu užasan izgled. I Jabu je bio
svečano odjeven, a i Mariko. Bijaše prisutna i Fuđiko. Dvadeset samuraja šutke
je sjedilo na straži. Zarinuli su zublje u podmetke, a galija je još mirno plovila u
zaljevu, na sidrištu.
— Sake, Anđin-san?
— Domo, Toranaga-sama. — Blackthorne se nakloni te prihvati šalicu
od Fudike. Digne je da nazdravi Toranagi i iskapi. Odmah mu je napunila
šalicu. Blackthorne je na sebi nosio kimono — odoru Smeđih — u kojem se
osjećao lagodnije i slobodnije nego u svojoj odjeći.
— Gospodar Toranaga kaže da ćemo ovdje prenoćiti. Sutra ćemo stići
u Andiro. Zanimalo bi ga da još nešto čuje o vašoj zemlji i o vanjskom svijetu.
— Naravno. Što ga zanima? Divna noć, zar ne? — Blackthorne se
udobno smjesti, svjestan njezine ženstvenosti. Isuviše svjestan! Čudno, još sam
više svjestan nje sad, kad je odjevena, nego onda kad na sebi nije imala ništa.
 — Da, jako! Uskoro će biti vlažno, Anđin-sane. Ljeto nije ugodno
godišnje doba. — Prevela je Toranagi što je izjavila. — Moj gospodar mi je
rekao neka vam kažem da je Jedo močvaran. Ljeti ima mnogo komaraca, ali
proljeće i jesen su divni. Da, uistinu, godišnja doba rađanja i umiranja su divna.
— Engleska je umjerena. Svaka sedma zima je oštra. A i ljeto.
Otprilike svakih šest godina glad, a katkad imamo i dvije teške godine
uzastopce.
— I mi imamo glad. Glad je uvijek teška. Kako je sad u vašoj zemlji?
— U posljednjih deset godina imali smo tri slabe žetve, a nimalo
sunca da kukuruz sazrije. No, to je ruka Svemogućega! Sad je Engleska vrlo
jaka. Napredni smo. Naši ljudi marljivo rade. Sami izrađujemo platno, i sve
oružje, većinu vunenog sukna u Evropi. Iz Francuske dobivamo nešto svile, ali
vrlo loše kakvoće, a i to je samo za veoma bogate ljude.
Blackthorne je odlučio da im ne pripovijeda o kugi, nemirima i pobunama
nastalim uslijed ograđivanja zajedničkog zemljišta, a niti o navali seljaka u
gradove i gradiće. No, zato im je pričao o dobrim kraljevima i kraljicama, o
mudrim vladarima, pametnom parlamentu i o uspješnim ratovima.
— Gospodar Toranaga želi ovo raščistiti: tvrdite da vas samo prevlast
na moru zaštićuje od Španjolske i od Portugala?
— Da, samo to. Slobodni smo zato jer vladamo našim morima. I vi ste
otočna zemlja, kao i mi. Zar i vi, ukoliko nemate prevlast na moru, niste
bespomoćni protiv vanjskog neprijatelja?
— Moj gospodar složio se s vama.
— Ah, znači da su i vas osvajali? — Blackthorne vidje kako se lagano
namrštila, kad se obratila Toranagi i podsjetio se da se mora ograničiti na
odgovore, a ne postavljati pitanja.
Kad ga je ponovno oslovila, bila je ozbiljnija:
— Gospodar Toranaga je rekao da odgovorim na vaše pitanje. Da,
dvaput su se pokušali iskrcati na naše obale. Prije više od tri stotine godina —
po vašem računanju 1274. godine
— Mongoli Kublaj-kana koji su upravo osvojili Kinu i Koreju, digli su
se protiv nas kad smo im se odbili pokoriti. Nekoliko tisuća ljudi iskrcalo se na
otok Kiušu, ali naši samuraji uspjeli su ih zadržati i nakon stanovitog vremena
neprijatelj se povukao. No, ponovno su došli za sedam godina. Ovaj put u
invaziji je bilo gotovo tisuću kineskih i korejskih brodova, s dvije stotine tisuća
neprijateljskih vojnika, Mongola, Kineza, Korejaca, pretežno konjica. Bijaše to
najveća invaziona snaga u cijeloj kineskoj povijesti. Bijasmo nemoćni protiv
tako nadmoćne snage, Anđin-sane. Opet su se počeli iskrcavati u zaljev Hakata
na otoku Kiušuu, ali prije nego što su uspjeli razviti sve vojske, s juga je došao
‘Veliki vjetar’, tajfun, pa uništio brodovlje i sve što je na njemu bilo. Oni koji su
ostali na obali brzo su poginuli. Bio je to ‘Božanski vjetar’ kamikazi, Anđin-
sane! — rekla je uvjereno.
— A bogovi su nam poslali kamikazi da ovu zemlju bogova zaštite od
izvanjskog osvajača. Mongoli se nikad više nisu vratili, a za osamdesetak
godina njihova dinastija Cin izbačena je iz Kine — nadoda Mariko s velikim
zadovoljstvom. — Bogovi su nas zaštitili od njih. Bogovi će nas uvijek štititi od
zavojevača. Na koncu konca, ovo je njihova zemlja, neh?
Blackthorne je razmišljao o silnom broju brodova i ljudi u toj invaziji. U
usporedbi s tim Španjolska armada na Englesku djelovala je beznačajno.
— I nama je pomogla oluja, senora — reče on isto tako ozbiljno. —
Mnogi vjeruju da je oluju poslao Bog... U svakom slučaju, bilo je to čudo A tko
zna, možda ju je i poslao Bog. — Pogleda žeravnik dok je pucketao ugljen i
plesali plamenovi. Tad reče: — Mongoli su i nas u Evropi zamalo preplavili. —
Ispriča joj kako su horde Džingis-kana, Kublaj-kanova djeda, stigle gotovo
nadomak vrata Beča prije nego što su zaustavili njihovo nadiranje. Zatim su se
vratile ostavljajući za sobom brda lubanja. — Ljudi su tada vjerovali da su
Džingis-kan i njegovi vojnici od Boga poslani da kazne svijet za njegove
grijehe.
— Gospodar Toranaga kaže: on je bio običan barbarin, ali jako vješt
ratu.
— Da. Pa i uza sve to, mi u Engleskoj hvalimo sreću što smo otok.
Hvalimo Boga za to, a i što imamo Kanal. I mornaricu. Budući da je Kina tako
blizu i tako je moćna — a vi ste s Kinom u ratu — iznenađen sam što nemate
veliko brodovlje. Zar se ne bojite novog napada?
Mariko nije odgovorila nego je prevodila Toranagi. Kad je završila,
Toranaga se obratio Jabuu koji kimne glavom i odgovori jako ozbiljno. Neko su
vrijeme njih dvojica razgovarali. Mariko odgovori na slijedeće Toranagino
pitanje, a onda se ponovno obrati Blackthorneu.
— Da držite svoja mora, koliko vam je potrebno brodova, Anđin-
sane?
— Ne znam točno, ali kraljica sad možda ima stotinu i pedeset
linijskih brodova, građenih isključivo za rat.
— Gospodar pita koliko brodova godišnje gradi vaša kraljica!
— Dvadeset do trideset ratnih brodova, najboljih i najbržih na svijetu.
No, brodove obično grade privatne skupine trgovaca te ih zatim prodaju kruni.
— Uz dobit?
Blackthorne se sjeti samurajskog mišljenja o dobiti i o novcu.
— Kraljica darežljivo daje iznad stvarnog troška gradnje kako bi
potakla istraživanje i nove načine brodogradnje, što bez kraljevske milosti ne bi
bilo moguće. Tako je, na primjer, moj brod Erasmus nova klasa, engleski nacrt,
izgrađen po licenci u Nizozemskoj.
— Biste li ovdje mogli sagraditi takav brod?
— Da, kad bih imao tesare, tumače, sav potreban materijal i vrijeme.
Najprije bih morao sagraditi manji brod. Nikad nisam posve samostalno
izgradio brod pa bih morao kušati... Jasno — nadodao je, nastojeći suzdržati
uzbuđenje dok je razrađivao tu zamisao — naravno, ako bi gospodar Toranaga
želio brod, ili brodove, mogli bismo zasnovati trgovinu. Možda bi u Engleskoj
mogao naručiti stanovit broj ratnih brodova. Mi bismo mu ih mogli ovamo
dovesti, opremljene i naoružane po njegovoj želji.
Mariko prevede. Poraste Toranagino zanimanje. I Jabuovo.
— Pita mogu li se naši mornari uvježbati da plove na takvim
brodovima?
— Jasno, ako bude vremena. Mogli bismo ugovoriti da u vašim
vodama godinu dana ostanu naši kapetani ili jedan od njih. Onda bi vam on
mogao zacrtati nastavni plan. Za nekoliko godina stvorili biste vlastitu
mornaricu, modernu mornaricu, koja ne bi ni za kojom zaostajala.
Mariko je neko vrijeme prevodila. Toranaga ju je radoznalo ispitivao, a i
Jabu.
— Jabu-san pita: ‘Ni za kojom ne bi zaostajala?’
— Da. Bolja od one što je imaju Španjolci! Ili Portugalci.
Zavlada tajac. Zamisao je očito zanijela Toranagu, iako je to nastojao
prikriti.
— Gospodar pita jeste li sigurni da bi se to moglo ugovoriti!
— Da.
— Koliko bi to potrajalo?
— Dvije godine dok dođem kući. Dvije godine da sagradimo brod ili
brodove. Dvije godine da doplovim ovamo. Pola troška trebalo bi platiti
unaprijed, a ostalo prilikom isporuke.
Toranaga se zamišljeno sagne i stavi na žeravnik mirišljive komadićke
drveta. Svi su ga gledali i čekali. Onda je nadugo razgovarao s Jabuom. Mariko
to nije prevela, a Blackthorne se klonio da je pita pa ma kako izgarao od želje da
sudjeluje u razgovoru. Sve ih je motrio, pa i mladu Fudiku koja je pažljivo
slušala, ali ni od koga nije mogao ništa razabrati. Znao je da bi ta blistava
zamisao mogla donijeti golemu dobit i zajamčiti mu siguran povratak u
Englesku.
— Anđin-sane, koliko biste brodova mogli ovamo dovesti?
— Najbolja bi bila flotila od pet brodova. Možete očekivati da ćete
barem jedan brod izgubiti zbog nevremena, oluje ili španjolsko-portugalskog
upletanja. Siguran sam da će se oni svojski truditi kako ne biste dobili ratne
brodove. Za deset godina bi gospodar Toranaga mogao imati brodovlje od
petnaest do dvadeset brodova. — Čekao je da ona to prevede, pa polako
nastavio: — Prva flotila mogla bi vam dovesti majstore tesare, brodograditelje,
topnike, mornare i kapetane. Za deset do petnaest godina Engleska bi mogla
snabdjeti gospodara Toranagu s trideset modernih bojnih brodova, što je više
nego dovoljno da vladate svojim morima. A zatim biste, ako želite, mogli ovdje
graditi svoje zamjene. Mi ćemo... — Kanio je nadodati riječ ‘prodati’, ali se
predomislio. — Moja kraljica bila bi počašćena da vam pomogne u stvaranju
vaše vlastite mornarice, a ukoliko želite, jasno da ćemo obrazovati ljude i
opremati brodove!
 — O da, zaneseno je pomislio, kad je tim posljednjim okrunio svoj
naum. A mi ćemo slati oficire na vašim brodovima i postavljati admirala, a
kraljica će vam ponuditi trajan savez — povoljan i za vas i za nas — koji će
postati dio trgovine, a onda ćemo zajedno, prijatelju Toranaga, najuriti
španjolske i portugalske pse iz ovih mora i zauvijek njima zavladati. Mogao bi
to biti najveličanstveniji trgovački sporazum što ga je ikad zaključila jedna
zemlja, ushićeno je pomislio. A kad englesko-japanska flota raščisti ova mora,
mi Englezi zavladat ćemo japansko-kineskom trgovinom svile. Tad ćemo svake
godine zarađivati milijune!
Ostvarim li ovo, promijenit ću tok povijesti. Imat ću basnoslovna
bogatstva i časti. Postat ću praotac slavne loze, a to je nešto najbolje što čovjek
može pokušati, pa makar mu se pokušaj izjalovio.
— Gospodar kaže da je šteta što ne govorite naš jezik.
— Da, ali vi sigurno izvrsno prevodite.
— Nije to rekao da meni prigovori, Anđin-sane, nego kao primjedbu.
Istina je, bilo bi mnogo bolje da moj gospodar može s vama izravno razgovarati,
kao ja.
— Imate li ikakve rječnike, Mariko-san? I gramatike? Portugalsko-
japansku ili latinsko-japansku gramatiku? Ako mi gospodar Toranaga pomogne
knjigama i učiteljima, pokušat ću naučiti vaš jezik.
— Nemamo tih knjiga.
— Imaju ih isusovci, sami ste to rekli.
— Ah! — Obratila se Toranagi. Blackthorne opazi kako svjetlucaju
oči i Jabua i Toranage, a licem im se raširi smiješak. — Moj gospodar kaže da
će vam pomoći, Anđin-sane.
Na Toranagino naređenje Fuđiko ponovno ponudi sakeom Blackthornea i
Jabua. Toranaga je pio samo ‘ča’, kao i Mariko. Blackthorne se više nije mogao
savladati.
— Što kaže na moj prijedlog? — upita. — Kakav je njegov odgovor?
— Anđin-sane, bolje bi vam bilo da se strpite. On će odgovoriti kad
dođe vrijeme.
— Molim vas pitajte ga sada!
Mariko se neodlučno okrene prema Toranagi.
— Molim vas, oprostite, gospodine, ali Anđin-san smjerno pita što
mislite o njegovu naumu. Vrlo ponizno i nadasve uljudno moli za odgovor.
— Dobit će moj odgovor kad bude vrijeme.
— Gospodar kaže da će razmotriti vaš naum — reče Mariko
Blackthorneu — te da će pažljivo razmisliti o onom što ste rekli. Zahtijeva od
vas da budete strpljivi.
— Domo. Toranaga-sama.
— Sad ću u krevet. U zoru polazimo. — Toranaga ustane. Svi odu za
njim u potpalublje osim Blackthornea. On osta sam u noći.
 Na prvi nagovještaj zore Toranaga pusti četiri goluba-pismonoše što su ih
s glavnom prtljagom poslali na brod prilikom priprema galije za polazak. Ptice
opišu dva kruga, a onda se razdvoje. Dvije odlete prema Osaki, a dvije prema
Jedu. Šifrirana poruka za Kiricubu zapravo bijaše naredba koju je trebala predati
Hiro-macuu: svi neka pokušaju smjesta otići i to u miru. Ukoliko ih spriječe,
neka se zaključaju. Čim im provale vrata, neka zapale taj dio zamka i neka
počine seppuku.
Šifriranim je pismom javljao sinu Sudari u Jedo da je uspio pobjeći, da je
izvan opasnosti, te mu je naređivao da nastavi potajne pripreme za rat.
— Na pučinu, kapetane.
— Da, gospodaru.
Do podneva su prošli zaton između pokrajina Totomi i Izu i bili su pred
rtom Ito, najjužnijom točkom poluotoka Izua. Vjetar bijaše povoljan, valovi
umjereni, a plovidbu je ubrzavalo jedno jedino glavno jedro.
Tad, kad su bili blizu obale, u dubokom kanalu među kopnom i
stjenovitim otočićima, dok su skretali na sjever, na obali se začu stravičan
tutanj. Sva vesla zastanu.
— Što, za ime Krista... ? — Blackthorne upre oči prema obali.
Odjednom hridine izbrazda golema pukotina, a milijuni tona stijena sruše
se u more koje na tren kao da je uzavrelo. Do galije dođe mali val, a onda prođe.
Prestane lavina. Opet tutanj, sad dublji i potmuliji, ali udaljeniji. Odvoji se
stijena s hridina. Svi su pomno slušali i čekali motreći liticu. Kriještanje
galebova, udaranje valova i vjetra. Onda Toranaga dade znak bubnjaru koji opet
udari. Vesla se pomaknu. Na brodu zavlada svakodnevni život.
— Što je bilo? — zapita Blackthorne.
— Samo potres. — Mariko je bila zapanjena. — Vi nemate potrese?
— Ne, nikada. Još nikad nisam vidio potres.
— O, kod nas su česti, Anđin-sane. Ovo nije bilo ništa, običan mali
potres. Središte glavnog udara zacijelo je na nekom drugom mjestu, a možda i
na pučini. Ili je ovo možda bio samo mali potres baš ovdje, posve samostalan.
Sreća vaša što ste vidjeli mali potres.
— Kao da se tresla sva zemlja. Mogao bih se zakleti da sam vidio...
Čuo sam za potrese! Katkad ih ima u Svetoj zemlji i kod Otomana. Isuse! —
Odahnuo je, a srce mu je još ludo lupalo. — Mogao bih se zakleti da sam vidio
kako se trese cijela litica.
— O, tresla se, Anđin-sane. Kad ste na kopnu, to je najužasniji osjećaj
na svijetu. Nema opomene, Anđin-sane. Potresi dolaze u valovima, katkad
bočno, katkad gore-dolje, katkad tri-četiri brza potresa. Katkad mali potres, a
sutradan za njim veliki. Nema nikakva pravila. Najstrašniji potres koji sam
doživjela bijaše noću, prije šest godina, blizu Osake trećega dana ‘Mjeseca kad
pada lišće’. Naša se kuća srušila na nas, Anđin-sane. Ni sin ni ja nismo bili
ozlijeđeni. Otkopali smo se. Cijeli tjedan, pa i dulje, redali su se udari, neki jaki
a neki jako teški. Potpuno se srušio divni Taikov novi zamak u Fudimiju. Na
stotine tisuća ljudi poginulo je u tom potresu i u požarima što su uslijedili. To je
najveća opasnost, Anđin-sane, ti požari koji uvijek slijede potres. Naši gradići,
gradovi i sela tako lako umiru. Katkad dođe do opasnog potresa daleko na
pučini morskoj, a legenda kaže da to uvjetuje rođenje ‘Velikih valova’. Visoki
su tri do sedam metara, a dolaze bez opomene nikad u određeno godišnje doba.
‘Veliki val’ samo dođe iz mora na naše obale i preplavljuje unutrašnjost.
Nestaju čitavi gradovi. Takav je val prije nekoliko godina razorio pola Jeda.
— Vama je to normalno? Svake godine?
— O, da. Svake godine u ovoj zemlji bogova mi imamo potrese. I
požare, i poplave, i ‘Velike valove’, i čudovišne oluje ‘tajfune’. Kod nas je
priroda jako snažna. — Suze joj se skupe u kutku očiju. — Možda mi stoga
toliko volimo život, Anđin-sane. Vidite, moramo. Smrt je dio našega zraka, i
mora, i zemlje. Da znate, Anđin-sane, na ovoj zemlji suza smrt je naša baština.

POMPEASABINA
ŽELEZNI07
THE CB

www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net