Mark Tven - Kraljevic I Prosjak

Mark Twain
KRALJEVI I PROSJAK
Elbookers
Mark Tven: Kraljevi i prosjak
elbookers
Dar i milosre iznuditi se ne da Jer on ko blaga kia pada s neba Na zemlju dolje: dvaput blagosilja; Onog tko daje i onog tko prima: U jakom onom je najjai; prilii Vladaru bolje od kraljevske krune. Mletaki trgovac (IV., 1) PROSLOV Veleuzmonjem Gosparu uvaru od Male Bule, svojemu toli dobrome Gospodaru. Velemoni, Salutem in Christojesu, Gosparu, u ovizijeh stranah ne uzbude manje radosti i veselosti s poroda naega kraljevia za kim hlepijasmo jur otkoli, neg uzbude (koja scijenim) s poroda Sv. Ivana Krstitelja, ko rijet vam umije ovi navjesnik, glavar Evance. Da bi Bog do spovidjet nami kako trijebi harnost Gospodinu Bogu naemu, Bogu od Engleske, budui se prikazat Bogom od Engleske sved znae, pae Bogom engleskim nazbilj, ako li nam je kolikrat stavit vele napamet i razlog Njegve ugodbe svim. Milosti svojom ljubeljivom uinio je On premoi zloestva naa, ter smo mi vema no prignuti danaska sluit Njemu, slavu Njegvu iskat, rije Njegvu spomenovat, zasveda nas i Sotona svijeh Sotona tlaila. Sade je kraj od zaludna ufanja i svrha od zaludna uzdanja; trijeba nam se svima molit za sabljudenje Njegvo. A ja od sebe elju da Milosti njegvoj vavijek pridani budu, od zaetka ega uzgoitelji, pouitelji i sluitelji zdrava razloga. Da velje li lude od mene! Er u vjeri pazit nije vazdakrat mnogo razbora! Vijek nek uzbude Bog od Engleske s vami u svijem vaijem stupajim. 19. listopada. Va. H. P. biskup od Worcestera, danaska u Hartleburyju. Ako usilite navjesnika ega ne bit vele neredan zaputat matariji njegvoj i bit vema priklon za pravit istinu, dobro bi dovolje bilo. Ma ne kako da od mene dohodi, neg od Vas. etc.
2
elbookers
Napisat u pripovijest kako mi ju je ispriao ovjek koji ju je bio uo od svog oca, koji ju je opet bio uo od svog oca, koji je isto tako bio uo od svog oca i tako dalje, sve do u daleku prolost, prije tri stotine i vie godina, oevi su je predavali sinovima i tako je sauvali do danas. Moda je to povijesna zgoda, moda samo legenda, predaja. Moda se dogodila, moda nije: ali se mogla dogoditi. Mogue su je priznavali starodavni mudraci i znanstvenici; mogue su je samo neuki i prostoduni voljeli i vjerovali u nju. Poglavlje prvo RODILI SE KRALJEVI I SIROMAH U drevnom gradu Londonu u neki jesenji dan druge etvrtine esnaestog stoljea, sirotinjskoj obitelji po imenu Canty rodi se djeak koga nisu eljeli. Istoga se dana bogatakoj obitelji po imenu Tudor takoer rodi englesko dijete koje su eljeli. A eljela ga je i cijela Engleska. Engleska je toliko udjela za njim, nadala mu se i molila se Bogu za nj da je narod, kad je dijete odista dolo na svijet, malne pomahnitao od radosti. Ljudi, to su se jedva poznavali, grlili su se i ljubili i plakali. Svi su praznovali, i plemenitai i raja, bogatai i siromasi, gostili se, plesali, pjevali i razgaljivali se; i to je trajalo cijele bogovetne dane i noi. Obdan je bilo divno vidjeti London u kojemu su se na svakom balkonu i krovu vijorili areni barjaci a po ulicama prolazile veliajne i bogate povorke. A obno ga je takoer bilo lijepo vidjeti, jer su na svakom uglu plamtjeli kresovi i oko njih se zabavljalo veselo mnotvo. U cijeloj se Engleskoj besjedilo jedino o novoroenetu Edwardu Tudoru, Kraljeviu od Walesa, koji je leao umotan u svilu i barun i nije imao pojma o cijeloj toj halabuci, niti je slutio da ga tetoe i paze na nj visoki odlinici i otmjene gospe niti ga je bilo briga. Ali se o onom drugom djetencetu, Tomu Cantyju, koji je leao umotan u jadne dronjke, nije nigdje nita govorilo osim u siromakoj obitelji kojoj je svojim roenjem samo pao na teret. Poglavlje drugo TOMOVO DJETINJSTVO Preskoit emo vie godina. London bijae ve star tisuu i pet stotina godina i za ono vrijeme, ve pravi velegrad. Brojio je stotinu tisua stanovnika, a neki
3
elbookers
tvrde i dvostruko. Ulice mu bile uske, zavojite i prljave, osobito u etvrti u kojoj je ivio Tom Canty i koja je bila nedaleko od Londonskog mosta. Kue bijahu drvene, prvi kat strio vrh prizemlja, a drugi se propinjao vrh prvoga. to su vie rasle, kue su se i irile. Kosturi im bijahu od ukrtenih jakih balvana ispunjeni vrstom graom i prebukani. Balvane bi obojili crveno, plavo ili crno, ve prema vlasnikovu ukusu, pa su kue bile naoko vrlo slikovite. Prozori su bili majuni, ostakljeni romboidnim okancima i otvarali su se van, okreui se na arkama kao vrata. Kuerak u kojemu je stanovao Tomov otac nalazio se u neistoj slijepoj uliici to se zvala Tripica i izlazila iz Kulenovog prolaza. Bila je to klimava i ruevna kuica, ali je bila dupke puna uasno siromanih obitelji. Obitelj Canty je stanovala u sobiku na drugom katu. Majka i otac su imali u kutu neku vrst postelje, ali Tom, njegova baka i dvije mu sestre, Bet i Nan, nisu se morali gurati imali su na raspolaganju cio pod i mogli su spavati gdje ele. Od jednog ili dva pokrivaa ostala je pokoja krpa i bilo je tu nekoliko baglji prastare i prljave slame, ali bi to bilo teko nazvati posteljom jer se nije nikad slagalo; ujutro bi ih nogama zgomilali na jednu jedinu hrpu, a naveer bi se svatko posluio kojim komadom iz gomile. Bet i Nan bijahu petnaestogodinje blizanke. Bile su to dobroudne, prljave, dronjave i potpuno neuke djevojice. Majka je bila kao i one. Ali su otac i baka bili pravi vragovi. Opijali bi se kad god bi mogli; onda bi se pograbili jedno s drugim ili bilo s kim tko bi im se naao na putu; pijani ili trijezni, vjeito su kleli i proklinjali; John Canty je bio lopov, a mati mu bijae prosjakinja. Djecu su nauili prosjaiti, ali ih nisu uspjeli odgojiti kao lopove. Meu tim groznim nakotom to je stanovao u kui ivio je, iako mu nije pripadao, dobri stari sveenik koga je kralj bacio na ulicu i udijelio mu mirovinu od nekoliko groa, i on je gdjegod uzimao djecu u okrilje i potajice ih uio pravinosti. Otac Andrew nauio je Toma i neto latinski, a i itati i pisati; pouio bi u tome i djevojice, ali su se one bojale da e im se rugati prijateljice koje ne bi podnijele da one budu tako smijeno obrazovane. U cijeloj se Tripici kao i u kui Cantyjevih, ivjelo kao u osinjaku. Uobiajili su se tu svakonono, i to malne sve do zore, neredi i guve. Razbijene glave bile su jednako obina pojava kao i glad. A mali Tom ipak nije bio nesretan. Teko je tavorio svoje dane, ali nije to znao. Tavorili su tako i svi ostali djeaci s Tripice, pa je on zato
4
elbookers
mislio da tako mora biti i da je to dobro. Kad bi se obno vratio kui praznih aka, znao je da e ga prvo otac ispsovati i premlatiti, a kad ga se on okani, da e strana baka poeti sve iznova i jo usrdnije; i znao je da e mu se, kasno u noi, kriom douljali pregladnjela mati i donijeti mu koju kukavnu ogrizinu ili koricu koju je, gladujui sama, sauvala za nj, iako bi je njezin mu esto ulovio u tom tobonjem izdajstvu i okrutno istukao. A ipak Tom je ivovao prilino dobro, osobito s ljeta. Prosjaio je tek toliko da preivi, jer je zakon protiv prosjaenja bio otar a kazne teke; tako je mnogo vremena provodio sluajui dragog oca Andrewa kako pripovijeda stare bajke i legende o divovima i vilama, patuljcima i duhovima, zaaranim dvorcima i velebnim kraljevima i kraljeviima. Glava mu bijae prepuna svih tih udesa, i on je esto u noi, leei na ono malo vonjave slame, premoren, gladan, dok ga je sve bridjelo od batina, putao na volju mati i, zanosno zamiljajui udesni ivot razmaenog kraljevia u kraljevskoj palai, brzo zaboravljao na svoje bolove i muke. Spopala ga jedna jedina elja koja ga je opsjedala danonono da vidi vlastitim oima pravog kraljevia. Bio je to jednom spomenuo svojim prijanima iz Tripice; ali su mu se oni rugali i beutno ga ismijali pa je otada odluio uvati svoje sanje u sebi. esto je itao sveenikove stare knjige i molio ga da mu kojeta iz njih objasni i prepria. Matajui i itajui, malo-pomalo se promijenio. Ljudi iz njegovih snova bijahu tako otmjeni, da on pone oajavati to je dronjav i prljav te poeli da bude ist i bolje odjeven. On se i dalje igrao u kalu pa je ak i uivao u tome; ali umjesto da se praaka u Temzi samo zato to mu se svia, pomalo je osjeao da to sve vie i cijeni, jer ga je rijeka prala i istila. Tom bi uvijek naao neto zanimljivo kraj svibanjskog drveta na Cheapsideu ili po sajmovima; a ponekad bi se njemu i ostalim Londoncima davala prilika da gledaju vojnu smotru kad bi kakva poznata nesretnika dovodili, kopnom ili vodom, da ga zatoe u Tower. Jednog ljetnog dana vidio je kako u Smithfeldu spalie na lomai jadnu Annu Askew i jo tri ovjeka i uo kako im neki bivi biskup dri prodiku koja ga nije zanimala. Zbilja, Tomov je ivot, sve u svemu, bio raznolik i prilino ugodan. Malo-pomalo se Tom naitao i nasanjao o kneevskom ivotu i to je toliko snano djelovalo na nj da je nesvjesno poeo izigravati kraljevia. Govor mu i ponaanje postadoe nevjerojatno sve5
elbookers
ani i velikaki, to je silno udilo i zabavljalo njegove drugare. A tada poe, iz dana u dan, jaati Tomov utjecaj na tu djeurliju; i doskora mu se oni poee obraati s nekim uenjem i strahopotovanjem, kao da je on neko vie bie. Ta on je toliko znao; znao je napraviti i izrei takvih divota; a povrh svega, bio je tako ozbiljan i mudar! Djeaci ispriae roditeljima to sve Tom govori i radi; i roditelji takoer ubrzo poee raspravljati o Tomu Cantyju i uzee ga smatrati za neobino nadareno i udesno stvorenje. Odrasli se ljudi obraahu Tomu da im pomogne u nedoumici i preesto se iudavahu njegovim dovitljivim i mudrim sudovima. On je, uistinu, postao velika linost za svakoga tko ga je poznavao, osim za vlastitu obitelj koja nije u njemu vidjela nita osobito. Tom domalo potajno osnova kraljevski dvor! On je bio kraljevi; najblii mu prijani postadoe tjelohranitelji, komornici, konjuari, dvorani, dvoranke i kraljevska obitelj. Svakodnevno su lanog kraljevia doekivali po svim sloenim obrednim propisima koje je Tom bio nauio iz romantina tiva; svakodnevno se u kraljevskom vijeu raspravljalo o velikim poslovima tobonjeg kraljevstva, i svakodnevno bi njegovo tobonje visoanstvo izdavalo zapovijedi svojoj izmiljenoj vojsci, mornarici i namjesnicima. Zatim bi otiao da, onako u prnjama, isprosi koji novi, pojeo suhu koricu kruha, izvukao neminovne batine i izgutao psovke, izvalio se na pregrti neiste slame i u mati se opet prenosio u svoju nestvarnu veliku ulogu. A u njem je svejednako iz dana u dan, i od tjedna do tjedna, bujala elja da vidi pravog kraljevia od krvi i mesa, sve dok nije nadvladala sve ostale elje i postala mu jedina hlepnja. Jednog sijeanjskog dana, dok je kao i obino prosjaio po gradu, satrveno je tumarao bos i promrzao, gore-dolje po etvrti oko Mincing Lanea i Little East Cheapa i zavirivao u gostionike prozore i silno elio loe svinjee patete i ostale grozne jestvine koje su tu bile izloene, jer su za nj to sve bile aneoske poslastice; to jest, on je tako sudio samo po mirisu, jer mu se nikad nije bila osmjehnula srea da se doepa koje i pojede je. Kia je ledeno poroavala; nebo se stutilo; bijae sjetan dan. Naveer se Tom vrati kui tako mokar, umoran i gladan da ga ak otac i baka nisu mogli pogledati ovako kukavna a da se ne ganu na svoj nain, naravno; zato su ga samo na brzu ruku dobro iukali i poslali spavati. Dugo nije mogao zaspati od bolova i gladi, te psovki i tunjava negdje u kui, ali mu se napokon misli vinue u daleke, romantine zemlje i on zaspa okru6
elbookers
en kneeviima, u draguljima i zlatu, koji su ivjeli u prostranim palaama i pred kojima su se niice klanjale sluge ili hitale da izvre njihove zapovijedi. I tada, kao i obino, usnu da je on kneevi. Cijele je noi sjao u punom sjaju svoje kraljevske slave; kretao se meu visokim odlinicima i dvorskim damama, zasljepljivalo ga svjetlo, udisao miomirise, upijao umilnu glazbu i, koji put se nasmijeio a koji put opet kimnuvi svojom kraljevskom glavom, odvraao na ponizne poklone arenog mnotva koje se razmicalo pred njim da mu ustupi prolaz. A kad se izjutra probudio i ugledao sav onaj jad oko sebe, san je djelovao na nj kao i obino tisuustruko je poveao bijedu to ga je okruivala. I razjedio se, i rastuio se, i rasplakao se. Poglavlje tree TOM SUSREE KRALJEVIA Tom ustade i gladan se otputi iz kue, ali mu misli bijahu pune udesnih privienja iz nonih snova. Lunjao je amo-tamo pa gradu ne znajui pravo kamo da se zaputi ni to se zbiva oko njega. Ljudi su ga gurali a neki se i izdirali na nj, ali zamiljeni djearac nije to ni zamjeivao. Malo-pomalo, i on se naao na Temple Baru, udaljivi se tako u tom smjeru vie nego ikad od svog doma. Zastade i porazmisli asak a onda se ponovo zavee u svoje matanje i izie iz londonskih bedema. Strand tada vie nije bio seoska cesta, ve su ga smatrali ulicom, iako je to bilo presmiono tvrditi; jer, premda se s jedne strane protezao dosta gust niz kua, na drugoj se strani tek ovdje-ondje izdizale poneke zgradurine, mahom palae bogatih plemenitaa, iza kojih su se sve do rijeke sputala prostrana i divna zemljita, zemljita koja su danas gusto naikana sumornim jutrima od opeke i kamena. Tom uskoro stie u selo Charing i otpoinu kraj lijepoga kria koji je ovdje u prolosti podigao jedan ucviljeni kralj; onda se odeta mirnom, ugodnom cestom mimo raskonu palau velikog kardinala prema jo mnogo gromadnijoj i velianstvenijoj palai Westminsteru. Tom je veselo i u udu piljio u golemu zidanicu iroko raskriljenih krila, mrkih kula i tornjia, golemog kamenog ulaza s pozlaenim ipkama, velebnim nizom divovskih granitnih lavova i drugim znacima i likovima engleske kraljevske kue. Hoe li se napokon ostvariti ono za im je teio svim srcem? Pred njim je nema to, bila kraljevska palaa. Nema li ba nikakve nade da e, budu li mu nebesa sklona,
7
elbookers
napokon ugledati i kraljevia, kraljevia od krvi i mesa? Sa svake strane pozlaenih vrata stajao je po jedan ivi kip, to jest uspravni, dostojanstveni i nepomini straar obuen od glave do pete u elini oklop. Seljani i gradski stanovnici stajali su, iz potovanja, malo podalje i vrebali priliku da makar naas bace pogled na koju kraljevsku osobu. Otmjene koije u kojima su se vozili otmjeni ljudi i na kojima su se vozile otmjene sluge ulazile su i izlazile kroz nekolike druge sveane ulaze koji su vodili u kraljevski posjed. Jadni mali Tom primae se, onako dronjav, polako i plaljivo se ushoda pred straarima osjeajui kako mu srce kuca a nada buja, i onda odjednom ugleda prizor zbog kojega gotovo vrisnu od ushita. S druge strane ograde spazio je ljepolika djeaka, preplanula i pocrnjela od napornih igara i vjebi na svjeem zraku, koji je sav bio odjeven u svilu i barun i blistao od dragulja; o boku mu kratak ma i bode ureeni draguljima; na nogama prekrasne cipele visokih crvenih potpetica; na glavi mu naoita grimizna kapa s koje visi perje privreno velikim iskriavim draguljem. Okruila ga neka dostojanstvena gospoda oito njegove sluge. Oh, to je kraljevi, kraljevi, pravi pravcati kraljevi nije trebalo ni trunka u to sumnjati; i tako je napokon bila usliena molitva siromakova srca. Tom poe od uzbuenja brzo i kratko predisati a oi mu se rairie od uda i radosti. Sve druge misli odmah istisnu jedna jedina elja: da se priblii kraljeviu i da ga se dobro, do mile volje nagleda. Prije nego je i shvatio na to se sprema, ve je priljubio lice uz reetke ulaznih vrata. U tren oka ga jedan vojnik grubo odmaknu i svom snagom gurnu u radoznalu gomilu klipana i londonskih besposliara. Vojnik dobaci: Pazi to radi, odrpane mali! Svjetina se stade rugati i smijati; ali mladi kraljevi, sav crven u licu i sijevajui bijesno oima, priskoi ulaznim vratima i prodere se: Kako se usuuje ovako postupati s jadnim djeakom! Kako se usuuje ovako postupati i s najbjednijim podanikom mog kraljevskog oca! Otvori vrata i pusti ga unutra! Trebalo je tad vidjeti kako prevrtljiva svjetina bre-bolje skida eire. Trebalo je uti gdje kliu i viu: "ivio Kraljevi od Walesa!" Vojnici prinesoe helebarde pred prsi u znak pozdrava, otvorie ulazna vrata i ponovo pozdravie orujem kad mali Kraljevi Bijede ue, cio u lepravim prnjama, da se rukuje s Kraljeviem Beskrajna obilja.
8
elbookers
Edward Tudor prozbori: ini se da si umoran i gladan; sigurno teko ivi. Hajde sa mnom. Pola tuceta posluge priskoi, tko zna zato, valjda da se usprotivi. Ali ih kraljevi odbi kraljevskim pokretom ruke i oni se ukoie na mjestu ba kao kipovi. Edward odvede Toma u raskonu odaju u palai, koju je zvao svojim kabinetom. Na njegovu zapovijed donesoe takvo jedivo za kakvo je Tom uo samo iz knjiga. Kraljevski obzirno i uglaeno on otpusti sluge kako skromnog gosta ne bi zbunjivali njihovi strogi pogledi: tad sjede do Toma i, dok je on jeo, poe ga svata zapitkivati. Kako se zove, deko? Tom Canty, da oprostite, gospodaru. Da udna li imena. Gdje stanuje? U gradu, molit u lijepo, gospodaru. U Tripici, kraj Kulenovog prolaza. U Tripici! Jo udnijeg li imena. Ima li roditelje? Roditelje imam, gospodaru, a i bakicu do koje mi, Boe mi oprosti to hulim, nije ba stalo i jo dvije sestre blizanke, Nan i Bet. Slutim da bakica nije ba previe njena prema tebi. Nije ba ni prema kome, da oprosti vaa milost. U nje je zlo srce i cio svoj vijek samo pakosti. Je li te zlostavlja? Ponekad se i obuzda, ali samo kad spava ili kad je trete pijana; ali im joj se razbistri u glavi, nadoknadi to ona i dobro me premlati. Srdba sijevnu u oku malog Kraljevia i on podviknu: to, tue te? Oh, naravno da me tue, molit u lijepo, gospodaru. Tue te, a ti si tako krhak i malen! Sluaj ovamo: prije nego no smrkne, skrasit e se ona u Toweru. Moj otac, kralj... Istini za volju, gospodaru, zaboravljate da je ona niska roda. Tower je samo za velike. Jest, to je istina. Nisam na to pomislio. Razmotrit u kako da je kaznimo. Je li otac dobar prema tebi? Nita bolji nego baka Canty, gospodaru. Bit e da su svi oevi slini. Nije ni moj ba janje. Ruka mu je teka kao mlat, ali me ipak tedi: ali, da budem iskren, jezikom me zato ipak ne tedi. A kako se majka ophodi s tobom?
9
elbookers
Ona je dobra, gospodaru, i ne zadaje mi nikakva jada ni bola. A Nan i Bet su u tome sasvim podobne njoj. Koliko je njima godina? Petnaest, da oprostite, gospodaru. Lady Elizabeta, moja sestra, ima etrnaest godina a Lady Jane Grel, moja sestrina, moje je dobi a uz to ljupka i draesna; ali moja sestra Lady Mary, zlopoglea i... uj, zabranjuju li tvoje sestre posluzi da se smijei kako im porok ne bi iskvario duu? One? Oh, gospodaru, kako vam pada na um da bi one imale poslugu? Mali kraljevi ozbiljno promatrae neko vrijeme prosjaia i onda nadoveza: A zato, molim te, da ih nemaju? Tko im pomae naveer da se svuku? Tko ih odijeva kad ustaju? Nitko, gospodaru. Ta zar da skinu halju i spavaju bez iega, kao zvijeri? Halju! Nemaju valjda samo jednu? Ah, premila visosti, to bi s vie halja? Nema valjda svaka po dva tijela. Neobina li i udnovata razmiljanja! Oprosti, ne rugam ti se. Ali e tvoja draga Nan i Bet imati ruha i posluge koliko hoe, i to vrlo brzo: moj e se rizniar pobrinuti. Ne, nemoj mi zahvaljivati; nije to nita. Ti dobro govori, dosta lako i ljeporjeivo. Jesi li to uio? Ne znam jesam li ili nisam, gospodaru. Dobri sveenik po imenu otac Andrew uio me, od svoje dobre volje, kojeemu iz svojih knjiga. Zna li latinski? Bojim se da ga samo natucam, gospodaru. Ui ga, deko: samo je isprva teko. Grki je tei; ali ni grki ni bilo koji drugi jezik, sve mi se ini, ne bi bio teak lady Elizabeti i mojoj sestrini. Treba da uje kako te gospoice vladaju njime! Hajde, priaj mi o Tripici. Je li ti ugodno ondje? Da pravo kaem jest, gospodaru, da oprostite, osim kad sam gladan. Ima tamo lutkarskih igara i majmuna oh, kako su to smijena stvorenja i kako su divno odjevena! i ima predstava u kojima oni koji predstavljaju viu i biju se sve dok ne poginu, i to je tako lijepo gledati a stoji samo jedan novi... iako je obino teko doi do novia, da oprosti vaa milost. Priaj mi jo. Mi derani iz Tripice zaratimo se gdjekad meu se kijaama
10
elbookers
ba kao egrtarija. Kraljeviu bljesnue oi i on e: Ma nemoj, to bi se meni svialo. Priaj mi jo. Takmiimo se u tranju, gospodaru, da vidimo tko je najbri. I to bih volio. Nastavi samo. S ljeta, gospodaru, gazamo i plivamo u kanalu i rijeci i sve potapamo jedan drugoga, i prskamo se vodom, i ronimo, i viemo, i bacakamo se... Dao bih oevo kraljevstvo da to jednom doivim! De, molim te, nastavi. U Cheapsideu pleemo i pjevamo oko svibanjskog drveta; igramo se i na pijesku pa sve zatrpavamo jedan drugoga; a koji put opet mijesimo kolae od blata oh, divna li blata, za uivanciju nita njemu nije ravno na ovome svijetu! i mi se zbiljski valjamo u njem, da oprostite na izrazu, vaa milosti. Oh, prestani, molim te, to je udesno! Kad bih se ja samo mogao odjenuti u ruho kao to je tvoje i izuti se, nauivati se jednom u blatu, samo jednom, i da mi nitko nita ne zamjera i ne brani, sve mi se ini da bih se odrekao krune! A kad bih se ja mogao jednom odjenuti, dragi gospodaru, ovako kao sto si ti obuen... samo jednom... Oh, zar bi ti to elio? Nita lake od toga. Skidaj te prnje i navlai ovu otmjenu odoru, deko! Ta e srea biti kratka vijeka, ali je to nee nimalo umanjiti. Ustrajat emo u tome dok moemo i opet se presvui prije nego nam tko stane dodijavati. Ve za nekoliko trenutaka mali Kraljevi od Walesa bio se uresio Tomovim cunjavim ritama, a mali Kraljevi od Siromatine nakinurio se arenom kraljevskom opravom. Obojica stadoe poredo pred veliko zrcalo i, da udna li uda, reklo bi se da se nita nije promijenilo! Zgledae se, zirnue opet u zrcalo pa se opet zgledae. I napokon e kneevi izrei u nedoumici: to kae na ovo? Ah, vaa milosti, ne traite od mene odgovora, ne prilii se da netko moga soja izgovori tu misao. Onda u je ja izgovoriti. U tebe je ista kosa, iste oi, isti glas i dranje, ista graa i stas, isto lice i oblije kao i u mene. Da krenemo goli po svijetu nitko ne bi znao koji si ti a koji je Kraljevi od Walesa. I sad, kad sam ja odjeven kao to si ti bio odjeven, vjerojatno u moi mnogo tonije osjetiti kako ti je bilo kad te je onaj grubi
11
elbookers
vojnik... uj, nije li ti to modrica na ruci? Jest, ali to je sitnica, a vaa milost zna da je jadni straar... Tiho! Bilo je sramotno i okrutno! povika mali Kraljevi topnuvi bosom nogom o pod. Ako kralj... ne mii se ni koraka dok se ne vratim! To je zapovijed! U tili as smae sa stola i skloni neki predmet dravnog znaaja i usplamtjelih obraza i zaarena pogleda, izleti kroz vrata i otperja kroz kraljevski vrt u prnjama to su se vijorile. Tek to doe do velikih ulaznih vrata, on pograbi reetke i pokua ih stresti viui: Otvaraj! Otvaraj dveri! Vojnik, koji je bio grub prema Tomu, spremno poslua, a kad kraljevi jurnu kroz ulaz, guei se od kraljevskog bijesa, vojnik mu priije tako zvonku uku da se otkotura na cestu i dobaci za njim: Eto ti sad, izrode prosjaki, za ono to si navukao bijes njegove visosti na mene! Svjetina prsnu u smijeh. Kraljevi se podie iz blata i pomamno zaleti prema straaru viui: Ja sam Kraljevi od Walesa, moja je linost nepovrediva, i ti e visjeti to si digao ruku na mene! Vojnik prinese helebardu prsima u znak pozdrava i podrugljivo kaza: Pozdravljam vae plemenito visoanstvo. A onda e ljutilo: Gubi se, benava nitarijo! Tad porugljiva svjetina opkoli jadnog malog kraljevia i stade ga gurati niz cestu ispraujui ga povicima i derui se: Miite se s puta njegovom kraljevskom visoanstvu! Miite se s puta Kraljeviu od Walesa! Poglavlje etvrto POINJU KRALJEVIEVI JADI Poto je rulja sate i sate uporno gonila i muila malog Kraljevia, napokon ga se okani, i on ostade sam. Sve dok je jo mogao da se ljuti na gomilu, da joj se kraljevski prijeti i kraljevski izrie zapovijedi, koje su duu dale da im se smiju, on im je bio silno zabavan; ali kad umoran morade uutjeti, muiteljima nije vie nita znaio, pa potraie neku drugu razonodu. On se tad ogleda ali ne mogae razabrati gdje se nalazi. Znao je jedino da je u srcu Londona. Besciljno je dalje tumarao sve dok se kue ne prorijedie a prolaznici ponestadoe. Skvasi ranjave noge u potoiu koji je neko protjecao onuda
12
elbookers
gdje je danas Farringdon ulica; otpoinuo koji tren i odlunjao dalje da bi domalo doao na neko prostranstvo gdje se izdizala, tek pokoja kua i jedna velebna crkva. On poznade crkvu. Posvuda su oko nje strale skele i mravinjali radnici; crkvu su temeljito popravljali. Kraljeviu odmah porastoe krila; vjerovao je da su njegove nevolje dokrajene. On pomisli: "To je drevna franjevaka crkva koju je moj otac, kralj, bio oduzeo redovnicima, zauvijek je pretvorio u dom za siromanu djecu i siroad i prekrstio je u Kristov hram. Zacijelo e im biti drago da se odue sinu ovjeka koji je bio tako dobrostiv prema njima, i to prije to je taj sin sad siromaan i sirot koliko i svaki koji se ondje utekao ili e se utei." Zaas se nae usred skupine djeaka koji su trali, skakali, loptali se, igrali preskake i jo se kojekako zabavljali, i to uz poprilinu galamu. Svi su bili jednako odjeveni, i to kako se u ono doba uglavnom oblaila sluinad i egrtarija to jest, svatko je imao na vrh glave plitku crnu kapicu veliine tanjuria koja, onako siuna, niti je ba sluila kao pokrivalo niti kao ukras; ispod nje je kosa, koja je bez razdjeljka, padala do polovice ela, bila uokrug pravilno potkresana; oko vrata talar; plava halja pripijena uz to tijelo visi do koljena ili jo nie; dugaki rukavi; iroki crveni pojas; svijetloute arape s velikim metalnim kopama. Bijae to prilino runa odjea.1 _________________________
1 Odjea Kristove ubonice. Bit e najvjerojatnije ako smatramo da je ta odjea preuzeta od londonske graanske odjee toga doba kad su se duge plave halje uobiajile meu egrtarijom i sluinadi i svagdje nosile ute arape; halja se pripije vrsto uz tijelo, a rukavi slobodno lepraju, dok se ispod nje nosi haljetak bez rukava; oko pasa crveni konati pojas; oko vrata duhovniki talar a odjeu dopunjuje majuna crna kapa velika koliko tanjur. Timbs: "Znamenitosti Londona" (Napomena pisca)
Djeaci se prestadoe igrati i skrdie se oko kraljevia koji progovori uroenom dostojanstvenou: Dobri djeaci, poruite svom uitelju da Edward, Kraljevi od Walesa, eli razgovarati s njime. Ove rijei doeka gromorna povika a neki neotesanac priupita. Ma nemoj, da nisi ti izaslanik njegove milosti, dronjo? Kraljeviu od srdbe udari krv u lice i vina mu se ruka mai o bok, ali ondje nita ne nae. Zagrmi smijeh i jedan djeak dobaci: Vidjeste li? Uobraava sebi da ima ma moda i jest sam kraljevi glavom.
13
elbookers
Ova doskoica jo samo podjari smijeh. Jadni Edward se ponosno isprsi i kaza: Ja jesam kraljevi; i vama, koji ivite od dareljivosti moga oca, ne slui na ast to me ovako doekujete. Kako se vidjelo po smijehu, i ove su ih rijei silno razveselile. iparac, koji je prvi bio progovorio, sad povika svojim druzima: ujte vi prasci, robovi, tienici kraljevskog oca njegove milosti, kako se to ponaate? Popadajte na koljena svi odreda i poklonite se njegovoj kneevskoj pojavi i kraljevskim prnjama! Grajei od veselja, oni slono popadae na koljena i toboe odadoe poast rtvi. Kraljevi opatrnu nogom najblieg djeaka i bijesno kaza: Evo ti ovo zasad a sutra u dati da se podignu vjeala za te! Avaj, ovo vie nije bila ala, ovo je prevrilo svaku mjeru. Isti as se prestadoe smijati i mjesto toga pomahnitae. Nekolicina povika: Pograbite ga! U pojilo s njim, u pojilo s njim! Gdje su psi? Ej, dr ga, Lave! Dri, Derau! I onda se zbude prizor koji Engleska jo nije vidjela nepovredivu linost prestolonasljednika okrutno izbubotale prostake ake i nagrebli nahuckani psi. Kad je tog dana noalo, kraljevi se naao u dalekom gradskom predjelu gdje je bilo mnogo zgrada. Tijelo ga je bridjelo, ruke mu krvarile a dronjci mu bili sasvim umrljani. Lutao je sve dalje i dalje, mrak mu sve vie padao na oi, hvatao ga takav umor i slabost da je jedva vukao nogu za nogom. Prestao je zapitkivati, jer su umjesto odgovora uzvraali uvredama. Neprekidno je mrmljao sebi u bradu: "Ono se mjesto zove Tripica; kad bih ga samo uspio nai prije nego me sasvim izda snaga i sruim se, bio bih spaen: njegovi bi me odveli u palau i posvjedoili da ja nisam njihov, ve da sam pravi kraljevi, i opet bih bio gdje mi je mjesto." A povremeno bi mu misli svrnule na one grubijane iz Kristova doma i on bi pomislio: "Kad ja budem kralj, neu im dati samo kruha i pribjeita, ve i nauk iz knjiga; jer to vrijedi pun eludac kad mozak i srce skapavaju od gladi. Moram to svakako upamtiti da mi dananja pouka ne bude uzaludna i da zbog toga moj narod ne pati, jer obrazovanje smekava srce i ui plemenitosti i milosru."2 _________________________
2 Vjerojatno je da Kristova ubonica isprva nije osnovana kao kola; na14
elbookers
mjena joj bijae da izbavi djecu ulice, da je skloni, nahrani, odjene itd. Timbs: "Znamenitosti Londona" (Napomena pisca)
Svjetla zatreperie, poe prokapljivati kia, vjetar se nadme i studena, burna no omrknu. Kraljevski beskunik, skitnica bez krova nad glavom koji treba naslijediti englesko prijestolje, svejednako je hodao dalje i dalje, zalazei sve dublje u splet bijednih uliaka gdje se zbila sva sila krcatih kukavnih i sirotinjskih kueraka. Odjednom ga neki krupni, pijani nasilnik epa za jaku i ree mu: Opet si tako kasno vani, a nisi donio ni groa kui, kladim se! Ako je tome tako, a ja ne prebijem sve kosti u tvom goljavom tijelu, ne zvao se ja John Canty. Kraljevi se jedva otre, nesvjesno obrisa rame koje je pijanac oskvrnuo svojim dodirom, i zanosno prozbori: Oh, zar ste vi zbilja njegov otac? Dao dobri Bog da bude tako; ti e otii po njega i vratiti mene gdje pripadam! Njegov otac? Ne znam ja to ti trabunja; samo znam da sam ja tvoj otac u to e se brzo i te kako... Oh, ne ali se, ne luduj, ne gubi vrijeme! Umoran sam, ranjav sam, ne mogu izdrati. Vodi me mome ocu, kralju, i on e te nagraditi bogatije nego to bi i u snu pomislio. Vjeruj mi, ovjee, vjeruj mi! Ja ne laem, govorim golu istinu! Prui mi ruku i spasi me! Ja sam uistinu Kraljevi od Walesa. ovo je preneraeno buljio u djearca, zavrtio glavom i potisnuo: Sasvim je lud ko da su ga sad pustili iz ludnice! Onda ga jo jednom epao za jaku i dometnuo hripavo se smijui i kunui: Ali bio ti lud ili ne bio, ja i tvoja bakica Canty prebrojit emo ti na brzinu kosti, evo mi moje glave! Izrekavi to, on povue kraljevia, koji je mahnitao i koprcao se, i ieze u dvoritu pred kuom a za njim pokulja oduevljena i buna rulja ljudskog oloa. Poglavlje peto TOM KAO VELIKA Tom Canty, poto ostade sam u kraljevievom kabinetu, dobro iskoristi priliku to mu se pruila. Obrnu se na sve strane pred velikim zrcalom divei se svom raskonom ruhu; onda se odmae
15
elbookers
oponaajui kraljevieve uznosito dranje i motrei u zrcalu kako u tome uspijeva. Zatim izvue prekrasan ma i nakloni se, poljubi sjeivo i poloi ga ukoso na prsi, jer je vidio da je neki plemeniti vitez tako pozdravljao zapovjednika Towera prije pet-est tjedana kad mu je predavao u suanjstvu velmoe od Norfolka i Surreyja. Tom se poigravao s bodeom, osutim draguljima, to mu je visio o bedru; razgledao je skupocjeni i udesni namjetaj u sobi; sjedio je u svakoj od raskonih stolica i pomiljao kako bi bio ponosan kad bi oni iz Tripice mogli samo malo zirnuti i vidjeti ga u ovom sjaju. Pitao se hoe li vjerovati u njegovu nevjerojatnu priu koju e im kazivati kad se vrati ili e vrtjeti glavama i govoriti da je, sa svoje prebujne mate, napokon skrenuo pameu. Kad prominu pola sata, on odjednom shvati da kraljevia neto dugo nema, i ubrzo se osjeti usamljen; doskora poe oslukivati i nadati mu se i prestade se igrati s divnim stvarima oko sebe; spopade ga nelagoda, nemir, pa oajanje. Samo treba da tko naie i zatekne ga u kraljevievoj odori, a Kraljevia ne bude da sve objasni. Ne bi li ga odmah objesili i tek kasnije ispitali cio sluaj? uo je da veliki ljudi napreac kanjavaju male prijestupe. Sve ga jae i jae obuzimao strah; drhtei, on oprezno otvori vrata od predsoblja nakanivi umai i potraiti kraljevia, a tako ujedno zatitu i izbavljenje. est napirlitanih, otmjenih slugu i dva paa gospodskog roda poskoie na noge i duboko mu se naklonie. On hitro mugnu nazad i zatvori vrata. I ree: Oh, rugaju mi se! Sad e me tuiti. Oh, to dooh ovamo da se oprostim od ivota? Ushoda se gore-dolje po sobi, premirui od uasna straha, oslukujui, drhturei pri svakom i najtiem unju. Doskora se vrata razjapie i pa u svilenoj odori najavi: Lady Jane Grey. Vrata se zatvorie i mila djevojica u bogatim haljama uputi se prema njemu. Ali odjednom zaslade i zabrinuto upita: Oh, to ti je gospodaru? Tomu se gotov presjekao dah; ali na jedvite jade ipak nekako promuca: Ah, ti e mi se smilovati! Ja ti zapravo nisam nikakav gospodin, ve obini, bijedni Tom Canty iz londonske Tripice. Odvedi me, molim te, kraljeviu i on e biti tako dobar pa e mi vratiti moje prnje i pomoi da odavde izvuem ivu glavu. Oh, smiluj mi se i izbavi me!
16
elbookers
Tu djeak klekne i stade zaklinjali koliko jezikom toliko oima i uzdignutim rukama. Djevojica se ukoila od uasa. Ona ciknu: Oh, gospodaru, zar ti da klei? I to preda mnoml I ona, sva uplaena, pobjee; a Tom, shrvan od oaja, klonu na pod i promrmlja; Nema mi spasa, nema nikakve nade. Sad e doi da me odvedu. Dok je on leao, skamenjen od straha, grozna se vijest razglasila palaom. apat potee jer se tu uvijek aputalo od slunika do slunika, od velikaa do velikaice, kroz dugake hodnike, s kata na kat, iz dvorane u dvoranu: "Kraljevi je poludio, kraljevi je poludio!" Domalo se u svakoj dvorani, u svakoj mramornoj odaji, okupie skupine velikaa i velikaica pokraj arenih skupina nieg soja i svi se ozbiljno doaptavahu i svakome se na licu itao uas. Za koji as se pojavi neki uzvieni dvorski slubenik i obie sve skupine sveano objavljujui: "U ime kralja! Neka nitko, pod prijetnjom smrti, ne slua tih lanih i glupih glasina, neka ne raspravlja o njima i neka ih ne iri. U ime kralja!" apat presahnu tako naglo kao da su aptatelji onijemjeli. Zatim zaamorie svi hodnici: "Kraljevi! Eno, dolazi kraljevi!" Jadni Tom je polako koraao kraj skupina koje su mu se klanjale, nastojao uzvraati naklone i smjerno motrio zbunjenim i ganutim pogledom udni okoli. Dva visoka plemenitaa koraala su mu svaki s jedne strane i nudila mu oslonac kako bi lake hodao. Ustopice su za njima ili dvorski lijenici i nekoliki slugani. Doskora se Tom nae u raskonoj odaji palae i u kako se za njim zatvorie vrata. Oko njega stajahu oni koji su ga dopratili. Pred njim, nadohvat ruke, zavalio se krupan i vrlo debeo ovjek iroka, mesnata lica i mrka pogleda. Velika mu glava bila sasvim sijeda; a sijeda mu bila i bradica koja je samo obrubljivala lice. Odijelo mu bilo od skupocjene tkanine, ali staro i ponegdje izlizano. Nateena mu je noga poivala na jastuku i bila umotana u povoje. Vladao je muk; i, osim glave tog ovjeka, sve su druge glave bile ponizno oborene. Taj kljasti zlopoglea bio je zloglasni Henrik VIII. On progovori, a im se oglasi, lice mu se smeka: to to znai, lorde Edwarde, kraljeviu moj? Zar da mene, svog dobrog oca i kralja koji te toliko voli i njeno pazi, vue za nos takvom opakom alom? Jadni Tom saslua, koliko je onako smeten mogao poetak
17
elbookers
ove besjede, ali kad mu do uha doprijee rijei "mene, svog dobrog oca i kralja", problijedi u licu i odmah pade na koljena kao da ga hitac obori. Podie ruke i zavapi: Ti si kralj? Onda mi je zbilja odzvonilo! Ove rijei kao da oamutie kralja. Pogled mu besciljno stade bludjeli po licima a onda se zbunjeno zaustavi na djeaku to stajae pred njim. Tad on prozbori glasom punim duboka razoaranja: Jao, ja sam mislio da glasine ne odgovaraju istini, ali se bojim da nije tako. On duboko uzdahnu i blago kaza: Doi svom ocu, dijete; ti si bolestan. Tomu pomogoe ustati i on, ponizno drhtei, pristupi engleskom vladaru. Kralj uze njegovo prestravljeno lice u ake i zagleda se u nj ozbiljno i njeno kanda trai neki sretni znak da se sinu vraa razum a zatim pritisnu kovravu glavu na prsi i njeno je uze dragati. Onda upita: Ne poznaje li svog oca, dijete moje? Ne kidaj mi starako srce; reci da me zna. Ti me poznaje, je li? Poznajem; ti si moj uzvieni gospodar, kralj, da te Bog poivi! Tako je, tako je, ta ti valja, smiri se, ne drhti; nitko ti ovdje nee nauditi; svi te ovdje vole. Sad ti je bolje; muni je san proao, je li? I zna tko si i to si, je li? Nee se krivo predstavljati kao to mi rekoe da si se maloprije predstavljao? Zaklinjem te da mi milostivo povjeruje jer ja sam tvoj podanik, prosjak od roenja, i samo sam na alost sluajem i nezgodom sad ovdje, iako u tome moje krivnje nije. Odve sam mlad da umrem, a ti me moe spasiti jednom jedinom rijecom. Da umre? Ne govori tako, mili kraljeviu, i mir, mir tvome uplaenom srcu, jer ti umrijeti nee. Tom pade na koljena i veselo uskliknu: Bog ti platio tvoje milosre, o, moj kralju, i ivio dugo na sreu zemlji svojoj! I skoivi na noge, okrenu se, veseo u licu, dvojici dvorana iz svite i povika: Poujte! Ja neu umrijeti: kralj je tako rekao! Nitko se ne maknu, samo svi duboko i smjerno oborie glave; ali nitko ne progovori. On je oklijevao, malko zbunjen, a onda se bojaljivo okrenuo kralju i zapitao: Mogu li sad otii? Moe li otii? Naravno, ako ti je volja. Ali zato da ne osta18
elbookers
ne jo malo? Kamo bi poao? Tom obori pogled i ponizno uzvrati: Jamano sam krivo razumio; jer sam pomislio da sam slobodan pa sam ve htio vratiti se u straaru gdje sam roen i odrastao kao siromah, ali u kojoj obitavaju majka mi i sestre pa je, prema tome, i moj dom; a opet, ovoj raskoi i sjaju nisam vian zato, oh, zaklinjem te, gospodaru, pusti me da odem! Kralj neko vrijeme utke premiljae a lice mu odavae sve vei jad i emer. Tada e on opet a u glasu mu zazvua malo nade: Moda je lud samo u ovom smislu, a razum mu nije smuen to se drugih pojmova tie. Daj Boe da bude tako! Hajde da ga iskuamo. Tad neto zapita Toma na latinskom, a Tom mu odvrati kojekako, ali ipak na istom jeziku. Kralj se neprikriveno oduevi. Velikai i lijenici takoer dadoe oduka svom zadovoljstvu. Kralj kaza: Nije ono ba kao to je uio i kako umije, ali jasno pokazuje da mu se razum samo pomraio, a da ga nije sasvim izgubio. to vi mislite, gospodine? Lijenik, kome se bio obratio, duboko se pokloni i ree: I ja sam potpuno sklon vjerovati, gospodaru, da si tono pogodio. Kralju je oito godila ova potvrda, koju je bio izrekao tako vrstan strunjak, pa je raspoloeno dodao: Pazite sad svi: jo emo ga iskuati. I on se Tomu obrati na francuskome. Tom je neko vrijeme utio jer ga je zbunjivalo to je toliko oiju bilo uprto u njega, a onda je stidljivo izustio: Da oprosti vae velianstvo, ja nisam vjet u tome jeziku. Kralj se srui nauznak na leaj. Posluga poletje da mu pomogne ali ih on odagna i ree: Ne gnjavite me, to je samo neznatna slabost. Podignite me! Tako, to je dosta. Doi ovamo, dijete moje; de, poloi svoju jadnu, smuenu glavicu na oevo srce i smiri se. Uskoro e ozdraviti; to je samo prolazna tlapnja. Ne boj se nita; ubrzo e ozdraviti. Onda se okrenu skupu i zle mu munje stadoe frcati iz oiju. I on kaza: Poujte me dobro! Moj je sin lud; ali to nee potrajati. Tome je uzrok pretjerano uenje i predug boravak u sobama. Da ste ga oslobodili knjiga i uitelja! Dajte mu da uiva u igri i zdravoj razonodi kako bi mu se povratilo zdravlje. On se jo vie popridignu i strogo
19
elbookers
nastavi: Lud je, ali je moj sin i engleski prestolonasljednik; i bio lud ili ne bio, on e vladati! I ujte me jo i objavite: tko prozbori to o njegovoj sumanutosti, remeti mir i red u ovoj kraljevini i svrit e na vjealima!... Dajte mi piti, sav gorim: ova mi je nevolja iscrpla svu snagu... De, uzmite pehar... Pridrite me. Tako, sad je bolje. Znai, lud je? Pa da je i tisuu puta lui, ipak je Kraljevi od Walesa, a ja u ga, kao kralj, priznati. Jo dana dananjega primit e po propisnom i drevnom obiaju svoj kneevski naslov. Pobrinite se odmah za to, lorde Hertforde. Jedan plemenita kleknu pred kraljevu lealjku i progovori: Njegovo kraljevsko velianstvo zna da je nasljedni Veliki Maral Engleske utamnien u Toweru kao osuenik Ne bi se priliilo da jedan osuenik Tiina! Ne vrijeaj mi uho tim mrskim imenom. Dokle e taj ovjek ivjeti? Zar da se moja volja ne izvri? Da neemo kraljeviu uskratiti poasti, jer kanda u cijelom kraljevstvu nema Velikog Marala koji nije optuen za veleizdaju i koji bi mu mogao podijeliti asni naslov? Tako mi Bog pomogao, nee biti tako! Upozori parlament da hou da me izvijeste o Norfolkovoj smrtnoj osudi prije nego sunce ponovo izie, inae e mi to skupo platiti.3 _________________________
3 Naredba za smaknue vojvode od Norfolka. Kraljevi sati bijahu sad ve odbrojani; bojei se da mu Norfolk ne umakne uputio je poruku u Donji dom u kojoj trai da poure s presudom, pod izlikom da je Norfolk uivao dostojanstvo Velikoga Marala i da treba naimenovati drugoga koji bi mogao ravnati skorim obredom ustolienja njegova sina za Kraljevia od Walesa. Hume, sv. III., str. 307. (Napomena pisca)
Lord Hertford ree: Kraljeva volja je zakon i, ustavi, vrati se na svoje mjesto. Malo-pomalo iezne bijes s lica starog kralja i on prozbori: Poljubi me, kraljeviu. De... to me se boji? Nisam li ja tvoj njeni otac? Ti si dobar prema meni nitavnome, o, moni i milostivi gospodaru; to uistinu znam... ali, hvata me tuga kad pomislim na onog koji e umrijeti, a... Ah, uvijek si isti, uvijek si isti! Znam da ti je srce isto kao i neko, iako ti je razum enuo, jer ti si uvijek bio plemenite naravi. Ali se taj vojvoda isprijeio izmeu tebe i tvoje poasti: izabrat u drugoga umjesto njega, koji nee niim ukaljati svoju uzvienu dunost. Uspokoji se, kraljeviu moj: ne uzbuuj time svoje jadno srce.
20
elbookers
Ali ne aljem li ga ba ja u smrt, vladaru moj? Koliko bi samo dulje ivio da nije mene? Ne razbijaj sebi glave zbog njega, kraljeviu: nije vrijedan toga. Cjeluni me jo jednom i hajde se zabavljati i igrati, jer me moja bolest iscrpljuje. Umoran sam i trebam se odmoriti. Otii s ujakom Hertfordom i svojom pratnjom i vrati se kad mi tijelo okrepa. Tom se snudi kad ga izvedoe iz kraljeve odaje jer ove posljednje rijei utrnue i posljednji traak nade da e ga sad, kako se ufao, pustiti na slobodu. Jo jednom zau kako prigueni glasovi mrmore: "Evo kraljevia, dolazi kraljevi!" Oajavao je sve vie prolazei kroz arene redove pognutih dvorana; jer je pojmio da je sad pravi pravcati zatoenik i da e moda zauvijek ostati uhien u toj zlatnoj krletki kao jadoviti i samotni kraljevi, samo ako mu se milostivi Bog ne smiluje i ne oslobodi ga. I ma kamo okrenuo glavu, privialo mu se kako u zraku lebdi odrubljena glava velikog vojvode od Norfolka a oi mu prijekorno pilje u nj. Njegovi davnanji sni bijahu tako ugodni; a sadanja stvarnost tako emerna! Poglavlje esto TOMA POUAVAJU Toma odvedoe u glavnu odaju u nizu sveanih dvorana i posjedoe, a on nerado sjede jer je oko njega stajalo vie postarijih ljudi i to ljudi gospod-skoga soja. Zamoli ih da i oni sjednu, ali se oni samo ponizno zahvalie i ostadoe stajati. On ih ve htjede usrdnije nagovarati, ali mu njegov "ujak" grof od Hertforda anu u uho: Molim te lijepo, gospodaru, nemoj ih nagovarati; ne prilii se da oni sjede u tvojoj nazonosti. Najavie lorda St. Johna, i on se pokloni Tomu i ree: alje me kralj po poslu koji je strogo povjerljiv. Biste li bili tako dobri, vae kraljevsko visoanstvo, i otpustili cijelu svitu osim gospodina grofa od Hertforda? Zamijetivi da Tom oito ne zna kako bi postupio, Hertford mu doapne da samo mahne rukom i da se ne mora truditi da govori ako ga nije volja. Kad gospoda iz pratnje izioe, lord St. John ree: Njegovo velianstvo odreuje da, poradi razumljivih i ozbiljnih dravnih razloga., njegova milost kraljevi prikriva svoju boljeticu
21
elbookers
koliko god je to u njegovoj moi sve dok ne ozdravi i bude kao to je neko bio. Prema tome, da ni pred kim ne porie da je pravi kraljevi i nasljednik engleske krune; da uva svoje kneevsko dostojanstvo i da, ne protivei se rijeju ni pokretom, doputa da mu se iskazuje potovanje i pokornost to mu i pripadaju po dolinom i davnanjem obiaju; da prestane bilo pred kim spominjati da je prostog roda i soja, to je sa svoje bolesti bio uobrazio sebi u nezdravu bunilu i prenapetoj mati; da e usrdno pregnuti e da bi se opet prisjetio osoba koje je neko znao, a ako mu gdjeto i to i ne uspije, da e se obuzdati i ne odati bilo izrazom uenja bilo kakvim drugim znakom da je osobu zaboravio; da u javnim nastupima, kad god bude u nedoumici to da ini ili kae, nee bilo ime odati svoje nelagode radoznalcima koji ga gledaju, ve e se o danom sluaju posavjetovati s lordom Hertfordom ili mojom skromnosti, jer nas je dvojicu kralj odredio da budemo u kraljevievoj slubi i vjeito u blizini sve dok se ova odredba ne opozove. Tako nareuje njegovo kraljevsko velianstvo i alje pozdrav vaoj kraljevskoj visosti i moli se da vas milosrdni Bog brzo iscijeli i da vas sada i zanavijek dri pod svojim svetim okriljem. Lord St. John se duboko pokloni i maknu u stranu. Tom pokorno odvrati: Tako je kralj odredio. Nitko se ne smije protiviti kraljevoj zapovijedi ili je, ako ga ulja, spretnim izgovorima kako mu je drago prepravljati. Kraljeva e se volja izvriti. Lord Hertford kaza: Glede naloga njegova kraljevskog velianstva to se tie knjiga i podobnih ozbiljnih stvari moda bi vaa visost, na priliku, htjela prikratiti vrijeme laganom zabavom kako ne bi utrueni doli na gozbu i nakodili tako vlastitome zdravlju. Na Tomovu se licu pojavi uenje i iznenaenje; a zatim ga obli i rumen kad vidje kako ga lord St. John saalno pogleda. Njegovo lordovsko gospodstvo ree: Pamenje te izdaje pa si se stoga tako zaudio, ali ne daj da te to mui, jer te ta nedaa nee pratiti ve e nestati kad se izlijei od svoje bolesti. Lord od Hertforda spomenu gozbu u gradu na kojoj treba da bude nazona vaa visost kao to njegovo kraljevsko velianstvo obea ve prije dva mjeseca. Sjeate li se sad? ao mi je to moram priznati da sam to sasvim smetnuo s uma neodluno e Tom; i iznova pocrvenje. U taj tren najavie Lady Elizabetu i Lady Jane Grey. Dva se lorda znaajno zgledae, i Hertford hitro otkoraa do vrata. Kad su
22
elbookers
djevojice prolazile mimo njega, on im tihano dobaci: Molim vas, gospoice, gradite se da ne primjeujete njegova stanja i ne iuavajte se kad ga pamenje izda rastuit ete se kad vidite kako zapinje pri svakoj sitnici. Dotle lord St. John aptae Tomu u uho: Molim vas, gosparu, imajte usrdno na umu elju njegova velianstva. Prisjeajte se svega sto moete, a pravite se kao da se i svega sjeate. Ne smiju zamijetiti da ste se mnogo promijenili i da niste onaj koji bijaste, jer znate koliko vas vae vjeite prijateljice vole svim srcem i koliko bi ih to ucviljelo. elite li, gosparu, da ja i va ujak ostanemo? Tom ih zadra mahnuvi rukom i neto promrmljavi, jer je ve, eto, poeo uiti odluivi prostoduno da, kako najbolje moe i umije, izvrava kraljeve odredbe. Ma koliko da su bili oprezni, razgovor mladei je gdjekad prilino neugodno zapinjao. Istini za volju, Tom je vie puta gotovo htio odustati i priznati da nije dorastao tako velikoj ulozi; ali bi ga spaavalo to je kraljevna Elizabeta bila vrlo obazriva i to su ga isto tako sretno izvlaili jedan ili drugi lord dobacivi, kao ovla, poneku rije. Jednom se mala lady Jane obrati Tomu i zatee ga pitanjem: Jesi li se danas ve poklonio njezinu velianstvu kraljici, gospodaru? Tom oklijevae u oaju i zausti da neto na sreu lupne, kad se javi lord St. John i odgovori mjesto njega, lako i dostojanstveno, kao dvoranin koji je navikao da se susree sa kakljivim neprilikama i da ih uvijek spremno doeka: Svakako da se poklonio, gospo, i kraljica ga je silno utjeila glede zdravlja njegova velianstva; nije li tako, vaa visosti? Tom proguna neto to je trebalo da znai potvrdu, ali osjeti da je naiao na sklisko tlo. Malo kasnije spomenue da Tom privremeno nee vie uiti na to je kraljevska gospoica uskliknula: Kakva teta kakva velika teta! Izvrsno si napredovao. Ali samo ti mirno ekaj svoj as; nee to dugo trajati. Bit e ve obdaren znanjem kao to ti je i otac i vladat e isto tolikim jezicima kao i on dragi moj kraljeviu. Moj otac! povika Tom jer mu naas popusti oprez. Ja bih zapravo rekao da on ne zna pravo ni svoj materinski jezik, tako da ga razumiju jedino svinje to se valjaju u blatu po svinjcima; a to se tie kakva obrazovanja... On uzgleda i zamijeti kako ga lord St. John strogo opominje
23
elbookers
pogledom. I uutje, porumenje i proslijedi tihano i alosno: Ah, opet me dri bolest i pamet mi se muti. Nisam htio uvrijediti milostivoga kralja. Mi to znamo, gospodaru ree kraljevna Elizabeta, dohvativi "bratovu" ruku meu dlanove s puno potovanja, ali i njenosti ne kinji se zbog toga. Nije krivnja u tebi, ve u tvojoj boljki. Ti me divno tjei, mila gospoice zahvalno e Tom i ja u se drznuli i kazati da sam ti svim srcem zahvalan. Jednom opet lakoumna mala lady Jane kresnu Tomu u lice neki jednostavan grki izriaj. Budna kraljevna Elizabeta primijeti po bljedilu mete da je hitac promaio cilj; i ona smireno, u Tomovo ime, uzvrati tenim plotunom grkoga jezika i onda naglo svrnu razgovor na neto drugo. Sve u svemu, ugodno i sasvim lagodno su provodili vrijeme. Tom se sve manje i rjee spoticao i nasukavao, pa je postajao sve slobodniji uviajui da su mu svi tako rado spremni pomoi i oprostiti mu propuste. Kad saznade da e ga gospoice naveer pratiti na gozbu u gradonaelnika, srce mu zaigra od olakanja i radosti jer shvati da vie nije sam samcat sred tog mnotva stranaca, iako bi se jo prije jedan sat bio grozovito uasnuo pri pomisli da e ga one onamo pratiti. Dva lorda, Tomovi aneli-uvari manje su uivali u ovom sastanku od ostalih subesjednika. Osjeali su se ba kao da kormilare velikom laom kroz opasni tjesnac; neprekidno su morali biti na oprezu i ubrzo uvidjeli da njihova dunost nije igrarija. Prema tome, kad se posjet gospoica priblii kraju i kad najavie lorda Guilforda Dudleyja, lordovi su ne samo primjeivali da je njihov tienik zasad premoren od napora, nego da i nisu ba potpuno sposobni okrenuti pramac i opet se upustiti u isto uzbudljivo brodarenje. Stoga oni smjerno svjetovae Toma da se povue, to on vrlo spremno doeka, iako na licu lady Jane zatitra vidljiv traak razoaranja kad mladu dosto-janstveniku uskratie pristup. Nastade neka stanka, zavlada muk pun iekivanja koji Tom nije mogao razumjeti. On pogleda lorda Herdforda koji mu dade znak, ali on ni to ne shvati. Dovitljiva Elizabeta priskoi mu u pomo ljupko i spretno kao i uvijek. Ona se duboko nakloni i ree: Doputa li nam njegova milost moj brat i kraljevi, da se udaljimo? Tom odvrati: Svakako, mojim gospoicama u ispuniti sve to ele,
24
elbookers
samo ako zatrae; ali bih im ipak ispunio radije bilo to drugo to je u mojoj skromnoj moi, nego im dopustio da me lie svoje sjajne i blagotvorne nazonosti. elim vam dobro vee i Bog neka je s vama! I on se u sebi nasmijei i pomisli: "Nisam se utaman u svom tivu vjeito kretao sred kneeva pa mi se jezik izvjetio ponekoj sitnoj doskoici u njihovu kitnjastu i uzvienu govorenju." Kad gospoice izioe, Tom se skrueno obrati svojim paziteljima i prozbori: Ako mi dopuste vaa gospodstva, sklonio bih se u neki kutak i odmorio! Lord Hertford ree: Kako god izvoli vaa visost, vae je da zapovijedate, nae je da se pokoravamo. Zbilja je potrebito da se odmorite, jer ete doskora krenuti u grad. On cimnu zvono i pojavi se pa kome naloie da zamoli sira Williama Herberta da doe. Zaas doe taj plemi i odvede Toma u jednu odaju u dubini palae. Tomu bijae prvo da posegne za kupom vode; ali slunik u svili i barunu je pograbi, kleknu na jedno koljeno i podnese mu je na zlatnu posluavniku. Zatim umorni zatoenik sjede i htjede izuti cipele molei stidljivim pogledom da mu dopuste, ali drugi nametnik, isto u svili i barunu, pade na koljena i preote mu posao. Jo dva-tri put pokua se sam posluiti, ali, kako bi ga svaki put preduhitrili on napokon odustane i, skreno uzdahnuvi promrmlja: Vrag neka me nosi, ako mi nije udno to i ne diu umjesto mene! Poto su mu obuli papue i zagrnuli ga u raskonu oblaku, on napokon prilee da otpoine ali ne i da odspava, jer mu glava bijae prepuna misli a soba prepuna ljudi. Misli se nije mogao osloboditi pa one ostadoe; a nije bio dovoljno vjet da se oslobodi ljudi pa i oni ostadoe na veliku alost njegovu i njihovu. Kad on otie, njegovi uzvieni uvari ostadoe sami. Neko su vrijeme premiljali vrtei mnogo glavama i hodajui po sobi, a onda lord St. John progovori: Iskreno govorei to ti misli? Ako ve iskreno govorimo, mislim ovo: kralju su odbrojani dani, moj je neak lud i kao luak e se popeti na prijesto, i lud vladati. Neka je Bog na pomoi Engleskoj, jer e joj trebati njegove pomoi. Uistinu nam se tako vidi. Ali... ne sumnja li... ne sumnja li da...
25
elbookers
Besjednik oklijevae i napokon uutje. Oito je osjetio da je doao na osjetljivo podruje. Lord Hertford stade pred njega, zagleda mu se u lice otvoreno i iskreno kaza: Nastavi, nitko te ne uje osim mene. Sumnja li u to? Sve se libim da izreknem rije to mi je na umu, pred tobom, gospodaru moj, koji si mu tako bliz roak. Ali se pitam, i kumim te da mi oprosti ako te time vrijeam, nije li udno da mu ludilo moe tako izmijeniti dranje i ponaanje? Premda se jo dri i besjedi kneevski, ipak je to u beznaajnim nekim sitnicama razliito od negdanjih njegovih navada. Ne ini li se udno da mu ludilo moe izbrisati iz pameti oblije vlastitog oca, i svakidanje poasti koje mu moraju iskazivati ljudi oko njega, i da mu moe oduzeti znanje grkoga i francuskoga jezika, a ne dirnuti u latinski? Progoni me ono to ree da nije kraljevi i da tako... uti, gosparu, ti izdajniki huli! Zar si zaboravio kraljevu odredbu? Zapamti da sudjelujem u tvojoj izdaji ve i time to te samo sluam. Pogrijeio sam, priznajem. Nemoj me odati, udijeli mi tu plemenitu milost, i ja o ovome neu vie ni misliti ni govoriti. Ne budi nesmiljen prema meni, gospodine, jer sam inae propao. Ne brinite, moj gosparu. Ne bude li hulio preda mnom ili bilo kim drugim, bit e kao da nisi nita ni rekao. Ali ne treba da te mue sumnje. On je sin moje sestre; nisu li mu njegov glas, njegovo lice, njegovo oblije znani jo otkad je bio u kolijevci? Ludilo je moglo izazvati sve te oprene pojave koje ti bodu oi, pa jo i gore. Kao da ne zna kako je stari barun Marley u ludilu zaboravio crte vlastitoga lika koji je poznavao ezdeset godina i mislio da je to netko drugi; pae je tvrdio da je sin Marije Magdalene i da mu je glava izlivena od panjolskog stakla; i, istini za volju, nije doputao da mu je itko dotakne da je kojom nesreom nepaljiva ruka ne bi razlupala. Odagnaj crne sumnje, dragi moj gosparu. To je glavom kraljevi, ja ga dobro poznajem, i kralj e ti biti doskora; bit e ti korisnije bude li, umjesto ovih sumnji, imao to na umu. Poto jo malo porazgovorie i lord St. John zataka svoju greku kako je najbolje znao ponavljajui neprestano da sad potpuno i vrsto vjeruje i da ga nee vie muiti sumnje, lord Hertford otpusti svog pomonika i sjede da sam straari. Uskoro se duboko zavee u misli. I, oito, to je dulje mislio, vie se uznemirivao. Ushoda se i stade mrmljati. A dakako da on jest kraljevi! Tko bi iv u zemlji ustvrdio da
26
elbookers
je mogue da su dva djeaka, razliite krvi i roda, ovako udesno slina? A sve i da je tako, bilo bi jo vee udo da su ta dvojica kojim sluajem zamijenili uloge. Nikako, to je glupo, glupo, glupo! A ubrzo ree: A da je samozvanac i da se izdaje za kraljevia, priznajem da bi to bilo razlono; to bi bilo shvatljivo. Ali, je li kad bilo samozvanaca koga kralje-viem zove kralj, koga svi zovu kraljeviem, a on porie svoje dostojanstvo i protivi se sto ga veliaju! Ni govora! Tako mi due svetoga Swithina,4 nema ni govora o tome! To je pravi pravcati kraljevi, samo je poludio! _________________________
4 Winchesterski biskup i udotvorac iz tog vremena (Nap. prev.)
Poglavlje sedmo PRVI TOMOV KRALJEVSKI RUAK Malo poslije jednog sata iza podneva Tom se skrueno prepusti mukotrpnom oblaenju za ruak. Vidio je da su ga obukli jednako raskono kao to je i bio obuen, ali sve, od nabrane ogrlice do arapa, bijae posve razliito, sasvim drukije. Vrlo ga sveano odvedoe u prostranu i kienu dvoranu gdje je ve bio prostrt stol za jednu osobu. Sve je pokustvo tu od ista zlata i ukraeno radovima Benvenuta,5 poradi ega bijae malne bescjene vrijednosti. Odaja je bila napola puna veliajnih posluitelja. Dvorski kapelan oita predobjednu molitvu i Tom se ve htjede naklopiti na jelo, jer mu je glad odvajkada bila priroena, ali ga omete gospar grof od Berklevja koji mu veza ubrus oko vrata; uzvieno mjesto Ubrusara Kraljevia od Walesa nasljedno je, naime, pripadalo ovoj plemenitakoj obitelji. Tomov peharnik takoer je stajao kraj njega i prijeio ga kad god bi pokuao sam sebi natoiti vino. Kuatelj njegove visosti Kraljevia od Walesa bijae takoer pri ruci, spreman da na izriiti zahtjev kua svako sumnjivo jelo i izloi se opasnosti da se otruje. U ono je on vrijeme sluio samo ukrasa radi i vrlo je rijetko bio u prilici da obavlja svoju dunost; ali u prolosti, prije svega nekoliko narataja, dunost kuatelja bijae poprilino opasna i nije se ba smatrala poeljnom poasti. udno je to im za to nije sluio pas ili olovar; ali su uope svi dvorski obiaji udni. Lord d' Arcy, glavni dvorski posteljnik bijae tu tko zna po kakvu poslu; ali je glavno da je bio tu. Stajao je iza Tomove stolice i vrhovni podrumar, budno pazei na obred kojim ravnahu prvi dvorski upravitelj i glavni dvorski kuhinjski starjeina to su
27
elbookers
stajali poredo. Osim njih Tomu bijahu na usluzi jo stotinu osamdeset i etiri poslunika; ali oni svi, naravno, nisu bili u ovoj odaji, nije ih tu bilo ni jedna etvrtina; a i Tom jo nije ni slutio da oni uope postoje. _________________________
5 Benvenuto Cellini (1510.-1571.), znameniti talijanski zlatar, kipar i pisac. (Nap. prev.)
Sve su nazone neto prije strogo pouili da imaju na umu kako kraljevi privremeno nije pri zdravoj pameti i da paze da se ne bi udili njegovim muicama. Tih su se "muica" doskora mogli nagledati; ali one izazvae u njima samo suut i alost, a ne i veselost. Teko ih se doimalo da gledaju voljenoga kraljevia ovako sumanuta. Jadni Tom je, uglavnom, jeo prstima; ali nitko se tome nije smijao, ve se svatko gradio da ne primjeuje. Odjednom znatieljno i vrlo paljivo promotri ubrus oko vrata, jer bijae bogato i lijepo izvezen, pa prostoduno izvali: Molim vas, sklonite da ga sa svoje nespretnosti ne umaem. Nasljedni ubrusar ga skine poniznom kretnjom i ne usprotivi se nijednom rijeju. Tom radoznalo promotri repicu i salatu i upita to je to i jede li se; jer ba u to vrijeme poee to, povre uzgajati i u Engleskoj umjesto da ga, kao rijetke poslastice, uvoze iz Nizozemske.6 Na njegovo pitanje odgovorie vrlo smjerno i nitko se ne zaudi. Kad zavri sa slatkim jelima, napuni depove orasima; i nitko to kanda ne primijeti, niti se zbog toga uzbudi. Ali se domalo on sam zbog toga uzbudi i oito ueprtlji; jer to bijae jedino to mu za objedom dopustie da vlastoruno uini pa je bio sasvim siguran da je uinio neto runo i nedostojno kraljevia. U taj as mu zatitrae miii na nosu, a vrak toga osjetila stade se trzati i nabirati. Kako to nije prestajalo, Toma je naoigled sve vie hvatao oaj. On pogleda moleivo jednog po jednog dostojanstvenika koji stajahu do njega i na oi mu navrijee suze. Oni poskoie prestravljena lica i zamolie da im kae kakva mu je nevolja. Tom, koji je zbiljski bio na sto muka, kaza: _________________________
6 Sve do pod kraj njegove vladavine (Henrika VIII.) salata, mrkva, repice ili bilo kakvo jestivo korijenje nije se uzgajalo u Engleskoj. Ono malo toga povra, koje se upotrebljavalo za jelo, uvozilo se iz Nizozemske i Flandrije. Kad se kraljici Katarini prohtjelo salate, morala je onamo poslati dostavljaa po nju. Hume: "Povijest Engleske", sv. HL, str. 306. (Nap. pisca)
28
elbookers
Preklinjem vas da mi oprostite; ali me nos uasno svrbi. to se obino radi u ovoj neprilici? Molim vas recite mi to prije, jer jedva mogu vie izdrati. Nitko se ne nasmijei, ali su svi bili u neugodnoj nedoumici i pogledali jedan drugoga vapei usrdno za savjetom. Ta, molim vas lijepo, nali su se u slijepoj ulici i nije bilo primjera u engleskoj povijesti koji bi ih uputio kako da se odatle izvuku. Obredni glavar nije bio u sobi; nitko se nije usuivao otisnuti na nepoznato more i drznuli se da pokua rijeiti ovaj preozbiljni zadatak. Na alost, nije postojao nikakav nasljedni dvorski ea. U meuvremenu se suze prelie iz korita i mlaznue Tomu niz lice. Nos ga sve vie svrbio i bilo je krajnje vrijeme da mu se pomogne. Napokon priroda provali branu drutvenih pravila; Tom zazva sebi nebo da mu oprosti ako grijei i, poeavi se po nosu, skide kamen sa srca svojim dvoranima. Kad dorua, pristupi mu jedan velmoa i potkui veliku zlatnu pliticu s miriljivom ruinom vodicom da oplahne usta i prste; a nasljedni lord ubrusar pridravao mu je runik da se obrie. Tom se naas zbunjeno zablenu u pliticu, a onda je prinese usnama i dostojanstveno srknu iz nje. Tad je vrati lordu iz svoje svite i izree: Ne, ne svia mi se, moj gosparu: ugodno mirie, ali je preslaba. Ovaj novi ispad pomahnitala kraljevia dirnu u srce sve oko njega; ali alosni prizor nikoga ne natjera na osmijeh. Tom jo jednom nesvjesno pogrijei kad ustade i ode od stola ba kad je kapelan bio stao iza stolice i, uzdignuvi ruke i zaklopivi oi koje je upro u nebo, spremao se otpoeti poobjednu molitvu. I opet kao da nitko nije zapazio da je kraljevi neobino postupio. Na vlastiti zahtjev odvedoe naeg malog prijatelja u njegov osobni kabinet i ostavie ga tu nasamo. Na kukama, to su strile iz oplate od hrastovine, visjela je zbirka od nekoliko blistavih elinih oklopa po kojima bijahu odozgo do dolje urezane divotne zlatne are. Ovo je viteko okloplje pripadalo pravom kraljeviu, a nedavno mu ga je bila poklonila gospa Parr, kraljica. Tom navue stegnike, oklopne rukavice i ljem s perjanicom i ostale dijelove koje je mogao obui bez tue pomoi i na as ak naumi pozvati koga da mu pomogne kako bi se odjenuo od glave do pete, ali se tada sjeti oraha koje je bio ponio s ruka i pomisli kako e uivati jedui ih kad ga ne bude motrila cijela svita i kad ga nasljedni lordovi ne budu salijetali
29
elbookers
neeljenim uslugama; i tako je on vratio lijepe predmete na svoja mjesta i ve ubrzo krckao orahe i prvi put se, otkako ga je Bog kaznio i uinio kraljevi-em, osjeao lagodno i sretno. Kad pojede sve orahe, nabasa u ormaru na nekoliko privlanih knjiga o pravilima ponaanja na engleskom dvoru. Neto bolje nije mogao ni poeljeti. Izvali se na raskonu lealjku i zbiljski usrdno uze da se naobraava. Ostavit emo ga naas ovdje. Poglavlje osmo NEPRILIKE S DRAVNIM PEATOM Oko pet sati se Henrik VIII. prenu iz drijema, koji ga nije osvjeio, i promrsi sebi u bradu "Crnih li snova, crnih li snova! Moji su dani odbrojeni; ovo su jasna prorotva koja potvruje i moje usporeno bilo." Zatim mu opaki blijesak sijevnu u oku i on izusti: "Ali svejedno neu umrijeti prije nego to on ispusti duu." Kad posluga primijeti da je budan, netko ga upita izvoli li zapovijedati da puste velikog kancelara. Pustite ga, pustite ga! uzviknu kralj oduevljeno. Ue veliki kancelar, kleknu pred kraljevu postelju i ree: Ja sam izdao zapovijed i, u skladu s kraljevom odredbom, poslanici Doma lordova se, u svojim sudskim odorama, nalaze u sudnici Parlamenta gdje su osudili na smrt vojvodu od Norfolka i sad pokorno ekaju da saznaju to e njegovo veliansvo izvoljeti dalje o tome odluiti. Kralju zasja lice od okrutne radosti. I on e: Diite me! Sam u osobno izii pred svoj parlament i vlastoruno u udariti peat na osudu kojom u se otresti... Glas mu presahnu; samrtno bljedilo smaknu mu rumen iz obraza; posluga ga poloi na jastuke i brzo ga okrijepie sredstvima za jaanje. A on tada alosno ree: Jao, kako sam eljno ekao ovaj slatki trenutak! I, eto, gdje prekasno dolazi i meni izmie toliko ueni uitak. Ali pohitaj, pohitaj! Neka drugi obave taj divni posao kad meni nije dano. Ovlaujem vas da upotrijebite moj veliki peat: izaberi lordove koji e biti u vijeu i prihvati se posla. Pohitaj, ovjee! Prije nego to sunce ponovo izie i zae, donesite mi i pokaite njegovu glavu. Bit e kako kralj zapovijeda. Bi li izvoljelo vae velianstvo zapovjediti da se peat preda meni kako bih mogao obaviti zadatak? Peat! A tko uva peat nego ti?
30
elbookers
S doputenjem vaeg velianstva, vi ste mi ga uzeli prije dva dana rekavi da nee vie biti u upotrebi sve dok ga vaa kraljevska ruka ne udari na osudu vojvode od Norfolka. Jest, uistinu sam ga uzeo; sjeam se sad... Gdje li sam ga zadjeo?... Jako sam iscrpljen... Stoga me ovih dana pamenje poesto izdaje... To je udno, udno... Gospodaru, bit u toliko slobodan da kaem kako se nekolicina prisjeamo da ste vi veliki dravni peat dali njegovoj visosti Kraljeviu od Walesa da ga uva sve do dana... Tako je, tako i nikako drukije! upade kralj. Donesite ga! Hajde: vrijeme leti! Lord Hertford pohita Tomu, ali se doskora vrati kralju, uzbuen i praznih aka. I ovako prozbori: ao mi je, gospodaru, to donosim ovako munu i neugodnu vijest; ali je Boja volja da kraljevi jo boluje i ne moe se prisjetiti da je primio peat. Poradi toga pourih da vas izvijestim mislei da bismo izgubili dragocjeno vrijeme, i to utaman, kad bismo pokuali pretraiti cio niz odaja i salona to pripadaju njegovom kraljevskom vis... Kralj duboko uzdahne i tako prekine velmou u rijei. Poslije nekoliko trenutaka njegovo velianstvo izgovori silno alosnim glasom: Ne muite vie jadno dijete. Boja ga je ruka teko poklopila i meni se srce cijepa od njene suuti prema njemu i od alosti to ne mogu njegovo breme primiti na vlastita ramena, optereena brigama, i tako ga uspokojiti. On sklopi oi, stade mrmoljiti i zatim uutje. Malo kasnije opet otvori oi i rastreseno se ogleda dok mu pogled ne pade na velikog kancelara koji je kleao. Lice mu odmah planu od srdbe: to, ti si jo ovdje! Tako mi Bog pomogao, ako se ne pobrine za sudbinu onog izdajice, sutra e ti se eir odmarati jer nee biti glave da je resi! Prestravljeni kancelar otpovrnu: Plemenito velianstvo, zaklinjem vas da mi se smilujete! Ja sam ekao na dravni peat. ovjee, je li se tebi mozak pomutio? Onaj mali peat koji sam neko obiavao nositi u inozemstvo lei u mojoj riznici. A kad je ve nestao veliki peat, nee li i mali biti dovoljan? Je li ti se mozak pomutio? Gubi se! I, zapamti da se nisi vratio bez njegove glave. Jadni kancelar nije ni asa asio da se skloni iz opasne oko31
elbookers
line; a ni opunomoeno vijee nije oklijevalo da u ime kralja potvrdi odluku pokornog Parlamenta i odredi da se sutra ima odrubiti glava prvom velmoi Engleske, nesretnom vojvodi od Norfolka.7 _________________________
7 Osuda Norfolka zbog veleizdaje. Gornji dom je, ne presluavi ga, bez rasprave i dokaza osudio zatvorenika na smrt zbog veleizdaje i presudu podnio Donjem domu... Pokorni Donji dom je posluao njegovu (kraljevu) naredbu; a kralj je preko svojih opunomoenika u skuptini potvrdio presudu i izdao nalog da se Norfolka pogubi u jutro dvadeset i devetoga sijenja (idueg dana). Hume: Povijest Engleske, sv. III., str. 306. (Nap. pisca)
Poglavlje deveto SVEANOST NA RIJECI Udevet sati naveer cijelo je iroko proelje palae, okrenuto prema rijeci, sjalo od svjetla. A sama rijeka, dokle god je pogled sezao prema gradu, bijae tako gusto naikana laarskim brodicama i izletnikim barkama, koje su mahom bile okiene raznobojnim vidjelicama i koje su se lagano njihale na valima, da je bila nalik na bujni i beskrajni cvijetnjak to ga lagano uzlelujae ljetnji vjetrovi. Veliko ulazno kameno stubite to se sputalo prema vodi i bilo toliko prostrano da bi se na njemu mogla naetiti cijela vojska kakve njemake kneevine, prualo je zaista divnu sliku koju jo nadopunjavahu redovi kraljevskih helebardista u usjajenim oklopima i gomile kitnjasto odjevenih slugu to su naglili gore-dolje i ovamo-onamo kako bi to prije sve pripremili. Tada odjeknu zapovijed i u tren oka sve ivo nestade sa stuba. Zrak postade bremenit od napeta muka i iekivanja. Dokle se moglo sagledati, ovjek bi vidio kako tisue ljudi ustaje po amcima, dlanom zaklanja oi od blijeteih svjetiljaka i zublji i pilji prema palai. etrdesetak do pedesetak sveanih laica urepi se i pristade do stubita. Bijahu bogato pozlaene, a uzdignuti im pramci i krme majstorski izrezbareni. Poneke su bile ukraene stjegovima i zastavicama; poneke zlatotkanicom i goblenima s izvezenim grbovima; neke srebrnim barjacima na kojima su privreni srebrni zvonii iz kojih bi se obilato prosula vesela glazba kad god bi ih lahor dotakao; u drugih, opet, jo otmjenijih, jer su pripadale velikaima koji su bili neposredno u kraljevievoj slubi, bokovi su bili slikovito prekriveni titovima s kitnjasto oslikanim grbnim oznakama. Svaku ovu sveanu lau vukla je teglenica. U svakoj teglenici je osim veslaa bilo i
32
elbookers
i vie oklopnika u blistavim ljemovima i oprsinama, kao i aka sviraa. Na irokom ulazu se napokon pojavi eta helebardista, prethodnica sveane povorke koju su svi oekivali. Na njima bijahu crnorii prugasti nazuvci, barunske kape okiene sa strane srebrnim ruama, i prnjaci od grimizno-plave tkanine na kojima, sprijeda i straga, bjehu zlatnim koncem izvezena po tri pera, biljeg kraljevieva grba. Drala njihovih helebardi bila su presvuena tamnocrvenim barunom zakovanim pozlaenim avliima i ukraena zlatnim kitama. Razvivi se ulijevo i udesno, poredali su se u dva dugaka reda to su se protezali od ulaza do rjene obale. Tada sluge u grimizno zlaanim haljama kraljevieve pratnje razmotae debeo sag ili sukno i poloie ga izmeu njih. Kad to obavie, odjeknu iznutra zov truba. Glazbenici s rijeke odgovorie veselom predigrom; i iz vee polako i dostojanstveno iskoraae dva vratara s bijelim palicama. Iza njih naie slubenik koji je nosio ezlo grada, a ustopice za njim jo jedan s gradskim maem; zatim nekoliko starjeina gradske strae u punoj opremi s oznakama inova na rukavima; za njima grbovnik vitezova Podvezice u svom plastu; onda nekoliko vitezova od Batha, a u svakoga bijela ipka na rukavu; iza njih njihovi titonoe; pa onda suci u purpurnim togama i barelima; zatim lord veliki kancelar Engleske u grimiznoj odori to je sprijeda bila otvorena i porubljena krznom sure vjeverice; onda odabrani gradski vijenici u purpurnim kabanicama; te, napokon, poglavari razliitih graanskih ustanova u svojim sveanim odorama. Poslije naie dvanaest francuskih plemenitaa u udesnim oblakama koje sainjavaju prsluci od bijela damasta proarani zlatom, kratki ogrtai od grimizna baruna sa zlaanim prugama i rujnim hautsde-cbausses,8 (i sie niza stube. Oni bijahu iz svite panjolskog poklisara; a za njima naie dvanaest kavalira iz svite panjolskog poklisara, odjevenih u crni barun bez ijednog uresa. Poslije njih se pomoli nekoliko visokih engleskih plemenitaa sa svojom pratnjom. _________________________
8 Mae do koljena (francuski). (Nap. prev.)
Iznutra jeknue trube; i kraljeviev ujak, budui veliki Vojvoda od Somerseta, pomoli se na ulazu "u prnjaku od crne zlatotkanice i plastu od grimizna atlasa s cvjetovima od zlata i ogajtanjenu srebrnim tilom". On se okrenu, smae kapu s perjanicom, presavije se u dubok poklon i stade hodati natrake klanjajui se pri svakom kora33
elbookers
ku. Tad trublje podublje zajeae i pade zapovijed: "S puta uzvienom i monom lordu Edwardu, Kraljeviu od Walesa!" Visoko gore na bedemima palae liznu uvis dugaki niz plamenih jezika i poprati ih grmljavinski gromot; skupljena svjetina na rijeci buno zabruja u znak pozdrava; i Tom Canty, koji je izazvao cio ovaj prizor i bio glavni junak u njemu; pojavi se na vidjelu i lagano se nakloni svojom kraljevskom glavom. Bio je "veliajno odjeven u prnjak od bijela atlasa na kojemu prsi bijahu od purpurna brokata, posute dijamantima i porubljene hermelinom. Preko toga je nosio ogrta od bijele zlatotkanice s uzorkom troperog grba, podstavljen plavim atlasom, ukraen biserjem i draguljima i spuen briljantnom sponom. O vratu mu visilo odlikovanja Podvezice i nekoliko stranih kraljevskih odlikovanja"; a kad god bi ga svjetlost obasjala, njegovi bi dragulji za uzvrat osljepljujue bljesnuli. O, Tome Cantyju, koji si roen u straari i odgojen na londonskim ulicama i koji si vian dronjcima i prljavtini i bijedi, kakav si samo sveani prizor doivio! Poglavlje deseto KRALJEVIEVE MUKE Bili smo ostavili Johna Cantyja gdje vue pravog pravcatog kraljevia u Tripicu i gdje ga ustopice buno slijedi oduevljena rulja. Nala se tu jedna jedina osoba koja se zauzela za sunja, ali se na nju nitko nije osvrnuo; kolika se galama bila digla, jedva da ju je tko i uo. Kraljevi se svejednako batrgao da se oslobodi i bjesnio zbog postupka prema njemu dok John Canty ne izgubi i ono malo strpljenja to je imao i, naglo planuvi, ne zamahnu hrastovaom kraljeviu vrh glave. Onaj ovjek, koji se jedino bio zauzeo za iparca, skoi da zadri podignutu ruku i svojim zapeem doeka udarac. Canty zaurla: Ti ba 'oe da se petlja, je li? Evo to te ide. Batina zviznu po glavi ovjeka koji se bio upetljao; zau se stenjanje i nejasna prilika klonu na zemlju pred noge svjetini, da bi uskoro ostala leati sama samcata. Rulja srnu dalje, a ova joj nezgoda nimalo ne pomuti dobra raspoloenja. Domalo se kraljevi naao u prebivalitu Johna Cantyja, a vrata se zalupie pred nezvanima. Pri slabanu svjetlu lojanice, uglavljene u bocu, on jedva nazre obrise odvratne jazbine i stanovnika u njoj. Dvije mrave djevojice i sredovjena ena stisle se uza
34
elbookers
zid u kutu nalik na ivotinje koje su navikle da se s njima grubo postupa pa i sad oekuju i strepe pred istom sudbinom. Iz drugog se kuta priunja uvela vjetica rasputene kose i zlih oiju. John Canty joj se obrati: ek! Da vidi sjajnu predstavu. Ne kvari je dok se ne nagleda; a onda odadri kako ti je volja. Ovamo, deko. Hajd sad ponovi svoju lakrdiju ako je nisi zaboravio. Reci kako se zove. Tko si ti? S ove uvrede malom kraljeviu krv opet iknu u obraze, on otro i srdito oinu ovjeka pogledom i izgovori: Samo neotesanci kao to si ti usuuju se meni zapovijedati. Kaem ti i opet, kao to sam ti ve i rekao, da sam ja Edward, Kraljevi od Walesa, i nitko drugi. Vjeticu tako silno prenerazi ovaj odgovor da se skameni na mjestu i gotovo prestade disati. Buljila je u kraljevia u tako tupu udu da onaj njen grubijan od sina prasnu u grohotan smijeh. Ali je sve ovo drukije djelovalo na Tomovu majku i sestre. One potrae prema njemu alosnih i ustraenih lica i povikae: Oh, jadni Tome, jadni deko. Majka pade na koljena pred kraljeviem, objesi mu se rukama na ramena i bolno mu se zagleda u lice ronei suze. I tada kaza: Oh, jadni moj djeae! Ludo je tivo, napokon i na alost, uinilo svoje i oduzelo ti razbor. Ah, ta si toliko prionuo uza nj kad sam te ja od njeg toliko odvraala? Ucvilio si majino srce. Kraljevi je pogleda u lice i blago izusti: Tvoj sin je zdrav i nije izgubio razbor, dobra gospo. Smiri se; odvedi me u palau gdje je on, i odmah e ti ga moj otac, kralj, vratiti. Tvoj otac, kralj! Oh, dijete moje! Poreci te rijei to nose tebi smrt i propast svima tvojim bliskima. Preni se iz toga uasna sna. Dozovi natrag jadnu pamet koja te ostavi. Pogledaj me. Nisam li ja tvoja mati koja te rodila i koja te voli? Kraljevi zavrti glavom i nevoljko izree: Bog mi je svjedok da nisam nakan da zadajem bol tvom srcu; ali uistinu ti nikada prije ne vidjeh lica. ena se opet srui i sjede na pod i, prekrivi lice rukama, dade maha alovitim jecajima i kuknjavi. Nastavimo s predstavom! povika Canty. Sluaj ti Nan, sluaj Bet, vi neodgojene prostakue, neete valjda stajati u kraljevievoj nazonosti? Na koljena, prosjaka bagro, i poklonite mu se!
35
elbookers
I opet zarie od smijeha. Djevojice plaljivo poee moljakati za brata; i Nan ree: Kad bi ga pustio da otpoine u postelji, oe, odmor i san bi izlijeili njegovo ludilo; zaklinjem te, pusti ga. Pusti ga, oe dometne Bet umorniji je nego obino. Sutra e biti opet zdrav i marljivo e prosjaiti pa se nee vratiti kui praznih aka. Od ove napomene splasnu oeva veselost, jer se bio prisjetio poslova. Bijesno se okomi na kraljevia i ree: Sutra moramo platiti dva penija vlasniku ove rupage; dva penija, neka ti je jasno cijelu najamninu za pola godine, inae emo izletjeti odavde. Da vidimo to si zaradio prosjaei, lijenino nijedna? Kraljevi uzvrati: Ne vrijeaj me tim tvojim triarijama. I opet ti kaem da sam ja kraljev sin. iroki dlan Cantyjev tako zvonko odalami kraljevia po ramenu da on otetura u naruje mame Canty koja ga privinu na prsi i zakloni ga tako vlastitim tijelom od obilne kie uaka i bubotaka. Preplaene djevojice uzmaknue u kut; ali baka priskoi u pomo svome sinu. Kraljevi se istrgne gospodi Canty i uzviknu: Ti nee stradavati zbog mene, gospoo. Neka se te svinje izdovolje samo na meni. Ove rijei toliko razjedie svinje da se one latie svog posla ne asei ni asa. Izdevetae zajedniki djeaka na mrtvo ime i onda istukoe djevojice i majku zbog toga to su se bile saalile na njihovu rtvu. A sad ree Canty svi u krevet. Umorila me ova zabava. Udunue svjetlo, i obitelj lee na poinak. im se po hrkanju glave obitelji i njegove majke moglo razabrati da spavaju, djevojice otpuzae do mjesta na kojem je kraljevi leao i, da mu ne bi bilo hladno, njeno ga pokrie slamom i dronjcima; i njihova mati takoer dopue do njega, pogladi ga po kosi i rasplaka se nad njim i stade mu neko vrijeme drhtavo aptati u uho rijei pune utjehe i suuti. Bila je za nj sauvala i neki zalogaj da malo prigrize; ali je djeak od bolova potpuno izgubio tek, pogotovo za crnu i bezukusnu koricu. Ganulo ga je kako ga je smiono i portvovno branila i kako je suosjeala s njim; i on joj se zahvali vrlo uzvienim, kneevskim rijeima i zamoli je da legne na poinak i pokua zaboraviti svoje jade. I dometnu da njegov kraljevski otac nee propustiti nagraditi njezinu predanu lju36
elbookers
baznost i vjernost. Ovaj novi nastup njegova "ludila" opet joj ucvili srce i ona ga ponovo i vie puta privinu na grudi i zatim se vrati, oblivena suzama, na svoj leaj. Dok je leala i jadikovala, pomalo joj uljeze u glavu primisao da u tom djeaku ima neto neuhvatljivo ega u Tomu Cantyju, bio lud ili pri zdravoj pameti, zacijelo nije bilo. Ne bi mogla opisati, ne bi mogla rei to je to zapravo, ali je to oito osjeala! primjeivala nepogreivim majinskim nagonom. to onda, napokon, ako joj taj djeak zbilja nije sin? Oh, to je besmisleno! Gotovo se osmjehnu na tu pomisao usprkos svom emeru i nevoljama. Ali ona ipak shvati da ta pomisao nee jenjati, ve e je uporno progoniti. Pratila ju je, uzbuivala, salijetala i nije se dala otjerati ili zanemariti. Napokon ena pojmi da nee imati mira sve dok ne smisli neku kunju koja e jasno i nedvojbeno dokazati je li joj taj djearac sin ili nije, i tako raspriti ove mune i brine sumnje. Ah, uistinu, bio je to nesumnjivo najbolji nain da se rijei zagonetka; zato odmah poe razbijati sebi glavu kako bi smislila kakvu kunju. Lako se bilo odluiti, ali je teko bilo to i proizvesti u djelo. Smiljala je jednu sigurnu kunju za drugom, ali ih se morala odrei svih po redu nijedna ne bijae sasvim pouzdana, savrena; a nesavrena je nije mogla zadovoljiti. Oito da je zalud mukala glavom, reklo bi se da e morati dii ruke od nauma. Ba kad joj je ta sumorna misao preminula mozgom, do uha joj dopre pravilno djeakovo disanje i ona razabra da je zaspao. I dok je ona oslukivala, odmjereno mu disanje ujedared prekine tihani, zaplaeni krik kakav isputamo kad runo sanjamo. Ova sluajna zgoda u tren oka joj pomoe razraditi naum koji je vie vrijedio od svih onih kunji koje je bila jedva smislila. I ona se odmah grozniavo ali beumno lati posla da iznova uee lojanicu govorei sama sebi: "Da sam ga bar vidjela u tom asu, sad bih znala! Otkako mu je onoga dana, kad je jo bio sasvim malen, prasnuo barut u lice, kad god bi se naglo prenuo iza sna ili iz razmiljanja, uvijek bi stavio ruku pred oi, ba kao to je i onomadne bio uinio, i to ne kao to ostali prinose ruku dlanom nadolje, ve ga izvrne van; vidjela sam to stotine i stotine puta, i nikada nije to drukije uinio niti propustio uiniti. Da, ubrzo u biti sigurna!" Dotle je dopuzala do usnulog djeaka, zasjenjujui svijeu akom. Ona se paljivo i oprezno nagnu nada nj, obuzdavajui uzbuenje i jedva diui, i odjednom mu sijevnu svjetlom u lice i kraj uha mu kucnu prstom o pod. Spava irom otvori oi i unezvijereno pogleda oko sebe, ali ne uini rukom nikakve naroite kretnje.
37
elbookers
Jadna ena malne obamre od iznenaenja i alosti, ali uspjede zatomiti uzbuenje i ponovo uspava djeaka; onda otpuza natrag i stade nujno preglabati sama u sebi o zlokobnome posljetku njezina pokusa. Pokuavala je uvjeriti samu sebe da je Tomovo ludilo izmijenilo i njegove svakidanje kretnje; ali nije joj to uspijevalo. "Ne moe biti", govorila je, ruke mu nisu lude, ne mogu u tako kratkom razdoblju zaboraviti tako staru navadu. Oh, ovo je moj crni dan!" Meutim sad se jednako uporno nadala, kao to je prije sumnjala; nije uspijevala nagnati samu sebe da se pomiri s onim to je ova kunja otkrila; morat e je ponoviti, zacijelo sasvim sluajno nije digao ruke; tako ona prenu djeaka iza sna i po drugi put, i, malo kasnije, i po trei put, ali se on, kao i pri prvoj kunji, jednako ponaao; tada se ona odvue u postelju i rastuena usnu govorei: "Ali ga se ja ipak ne mogu odrei... oh, nikako, ne mogu... on je sigurno moj sin!" Kad se nesretna mati nije vie budila i kad su kraljevievi bolovi malo-pomalo toliko uminuli da ga nisu odvie smetali, silni mu umor napokon sklopi oi u duboki i spokojni sanak. Promicao sat za satom, a on svejednako spavao kao zaklan. Proe tako pet-est sati. Tada se poe buditi iz obamrlosti. Doskora promrsi u polusnu: Sir Williame! A zatim opet: Ej, sir Williame Herberte! Pohitaj ovamo da pouje najneobiniji san to sam ikad... Sir Williame! uje li ti? Zamisli, prividilo mi se i da sam postao siromah i... Ej, ovamo! Straari! Sir Williame! to, zar nigdje nijednog posteljnika iz moje svite? Bit e jao i pomagaj tim... to ti je? anu netko u blizini. Koga ti zove? Sir Williama Herberta. Tko si ti? Ja? Nitko drugi nego tvoja sestra Nan. Oh, Tome, zaboravila sam? Ta ti si lud, ta ti si jo lud, jadni deko; kamo sree da se takva nikada ne ugledam! Ali zaklinjem te da obuzda jezik jer e nas sve namrtvo premlatiti! Preplaeni kraljevi napola poskoi, ali ga otro opomenue nabrekli uboji i on se osvijesti te pade nazad u prljavu slamu zakukavi i zavikavi: Avaj, znai da to nije bio san! U tili as sav tegobni jad i nevolja, koje san bje odagnao, sruie se opet na nj i on shvati da vie nije maeni kraljevi u palai u koga su uprti oarani pogledi cijelog naroda, ve siromaak, izopenik odjeven u dronjke, zatoen u jazbini to je jedino za zvijer, osu38
elbookers
en da se drui s bokcima i lupeima. Zaokupljen svojim jadima on ipak pojmi da se vani, svega nekoliko kua dalje, uje vesela galama i povika. Idueg trenutka razlegnu se glasno kucanje na vratima; John Canty prestade hrkati i povika: Tko kuca? to hoe? Glas izvana odgovori: Zna li koga si ti ono odalamio batinom? Ne znam. Ne znam niti me je briga. Moe biti da e askom drugaije besjediti. Hoe li da odnese glavu na ramenu, nije ti druge nego da bjei. Onome je ovjeku uprav dua na jeziku. A to je sveenik, otac Andrew! Mili boe! povika Canty. Dignu na noge cijelu obitelj i promuklo zapovjedi: Spremajte se da bjeimo, jer ako ostanete ovdje, propali ste! Za nepunih pet minuta obitelj Cantyjevih ve je bila na ulici i bjeala da se spasi. John Canty je drao Toma za zapee i urno ga vukao kroz mrane ulike upozoravajui ga poluglasno: Pazi to brblja, ti luda budalo, i ne spominji kako se zovem. Brzo u ja izmisliti novo ime da zametem trag pred tim sudskim njukalima. Pazi to brblja, kaem ti! A onda zagrmi na ostale lanove obitelji: Ako se sluajno dogodi da se rastanemo, neka svatko krene prema Londonskom mostu; tko stigne do posljednjeg lanara neka ondje prieka dok ne dou i ostali, a onda emo zajedno klisnuti u Southwark. U taj as druina ispade odjednom iz tmine u svjetlo; i to se ne nae samo na svjetlu nego i usred svjetine koja je, okupljena na rijenoj brezini pjevala, plesala i vikala. Dokle je pogled sizao uz Temzu, pruao se niz kresova; Londonski most je bio bogato osvijetljen; isto tako i Southwarki most; cijela je rijeka plamtjela od blijeska i sjaja arovitih svjetiljki, a neprestani vatrometni prasci prekrivali svod smrenim klupcima od blistavih hitaca i guste kie zasljepljujuih iskara to gotovo pretvarahu no u dan; posvuda skupine veseljaka; reklo bi se da je cio London na ulici. Johnu Cantyju se ote bjesomuna psovka i on zapovjedi da se povuku; ali bijae prekasno. Njega i njegove proguta ovaj uskomeani ljudski vrve i u tren oka rastavi jedno od drugoga. Kraljevia ne ubrajamo meu njegove; Canty ga je jo vrsto drao. Kraljeviu je burno udaralo srce u nadi da e sad umai. Sjenita laara, koji je
39
elbookers
prilino bio pri piu i naporno se probijao kroz gomilu, Canty grubo odgurnu; on poloi svoju aetinu Cantyju na rame i kaza: De, kamo si tako zapeo, prijane? Zar ti duu mori neki piljivi posao kad svi estiti i pravi ljudi svetak svetkuju? Moji su poslovi samo moji i ne tiu se tebe otpovrnu Canty surovo skidaj ruku i pusti me da proem. Akono je takva tvoja volja, ba nee dok ne ispije jednu u slavu Kraljevia od Walesa, kad ti to ja kaem ree laar i odlui mu preprijeiti put. Daj mi kupicu, onda, samo pouri, pouri. Ovo privue i druge veseljaine. I oni stadoe izvikivati: Bilikum, bilikum! Neka taj srditko ispije bilikum ili emo ga baciti ribama. I donesoe golemi bilikum9; laar ga uhvati akom za jedno uho, drugom rukom prihvati kraj nevidljiva runika i po propisnom drevnom obiaju ga ponudi Cantyju koji je morao zgrabiti drugo uho pehara jednom rukom a drugom, ve prema drevnoj navadi, smaknuti poklopac. Zbog toga je, naravno, na trenutak kraljevi bio slobodan. Nije asio ni asa ve odmah mugnuo u umu nogu, to se pruala uokolo, i nestao. I u iduem trenutku ne bi ga bilo nita lake nai u ovom ljudskom uzburkanom moru nego u valima Atlantskog oceana izgubljeni srebrnjak. _________________________
9 Bilikum (u engleskom zapravo: loving-cup, ili, recimo, ljuvena kupa). Ljuvena kupa i neobini obredi prilikom ispijanja takve kupe stariji su nego engleska povijest. Smatra se da je i jedno i drugo preuzeto iz Danske. Koliko sjeanje see unazad, na engleskim su gozbama oduvijek ispijali ovu ljuvenu kupu. Predaja taj obred ovako tumai: u okrutno starodavno doba smatralo se razboritim oprezom ako su obojici pilaca obje ruke zauzete, jer dok nazdraviar nazdravlja nazdravljeniku i izjavljuje mu ljubav i odanost, nazdravljenik moe iskoristiti priliku i proburaziti ga bodeom. (Nap. prev.)
On je to ubrzo i pojmio, pa se odmah i pozabavio vlastitim brigama ne mislei vie na Johna Cantyja. Jo je neto shvatio. Bijae, naime, oito da umjesto njega grad ugouje lanog Kraljevia od Walesa. I on lakoumno zakljui da je ubogi deran Tom Canty namjerno iskoristio svoju nevjerojatnu priliku i postao samozvancem. Stoga je mogao uiniti samo jedno: probiti se do Guildhalla, predstaviti se i raskrinkati varalicu. On takoer odlui da e Tomu ostaviti neto vremena da se duhovno pripremi a onda ga dati objesiti, izvaditi mu utrobu i rasereiti ga, kako su po tadanjem zakonu i
40
elbookers
obiaju kanjavali veleizdaju. Poglavlje jedanaesto U GUILDHALLU Kraljevska laa, koju je pratilo raskono brodovlje, sveano je klizila niz Temzu kroz praumu osvijetljenih amaca. Zrak je bio bremenit od glazbe; na obalama rijeka igrali svetkovinski plamenovi; udaljeni grad se nazirao u blagu blistavu odsjaju bezbrojnih i nevidljivih kresova; iznad njega se u nebu izdizalo mnogo vitkih tornjeva, okienih iskriavim svjetlima, tako da su iz te daljine bili nalik na koplja to su, puna dragulja, baena nebu pod oblake; dok je brodovlje promicalo, s obala su ga neprekidno pozdravljali promukli, gromorni povici i neprekidno sijevanje i tutnjava topova. Za Toma Cantyja, koji bijae napola utonuo u svilene jastuke, zvuci i cio taj prizor bijahu neopisivo veliajno i zapanjujue udo. A njegovih se malih prijateljica kraljevne Elizabete i lady Jane Grey, koje su sjedjele kraj njega, nije ba nita doimao. Kad brodovlje stie u Dowgate, teglenice ga povukoe uz bistri Walbrook (danas ve ima dvije stotine godina kako nam njegovo korito skrivaju s vida cijele etvrti zgrada) u Bucklersbury, mimo kue i ispod mostova naikanih veseljacima i blistavo osvijetljenih, i napokon se zaustavi u zatoniu gdje je danas Barge Yard, u negdanjem sreditu grada Londona. Tom se iskrca i on i njegova divotna povorka prijeoe Cheapside i prevalie pjeice kratki put preko Old Jewryja i Ulice Basinghall do Guildhalla. Toma i njegove gospoice doekali su po propisnome obredu lord gradonaelnik i gradski glavari sa zlatnim lancima i u grimiznim sveanim odorama i odveli ih do bogata sveana neba u dnu velike dvorane, dok su pred njima ili vjesnici i najavljivali ih, a drugi nosili gradsko ezlo i gradski ma. Velmoe i velikaice, koje e sluiti Toma i njegove dvije male prijateljice, stadoe iza stolica. Za nii stol posjedae dvorski odlinici i drugi plemenitaki gosti usporedno s gradskim glaveinama; obini graani zauzee bezbrojne stolove na glavnom podu dvorane. Sa svoje visoke osmatranice divovski Gog i Magog, drevni uvari grada, motrili su prizor ispod sebe i po njihovu pogledu se vidjelo da su se ve za negdanjih narataja bili obikli na nj. Zatrubi rog, odjeknu najava i na visoku nadvoju na lijevome zidu pojavi se debeli podrumar, a za njim njegova posluga koja je nevjerojatno dostojanstveno nosila kraljevsku go41
elbookers
veu peenicu to se puila od vreline i ekala no. Poslije predveernje molitve, Tom (koga su bili pouili) ustade, a za njim i svi nazoni, i ispi iz golema zlatna bilikuma zajedno s kraljevnom Elizabetom; onda bilikum dadoe Lady Jane, a zatim se obredi cio skup. Tako otpoe gozba. U pono je slavlje bilo na vrhuncu. Bio je to sad onaj slikoviti prizor koji su u davnini toliko oboavali. Sauvan je do danas opis sveanosti koji je nazoni ljetopisac ovako neobino uobliio: "Kad se napravi prolaz, odmah uljezoe neki barun i neki grof odjeveni na tursku u duge oblake od zlaano ozvjezdana baldahina; na glavama im eiri od grimizna baruna s velikim zlatnim zavijucima, pripasali po dvije sablje, zvane demeskinje, objeene o iroke zlatne remnike. Onda doao jo jedan barun i jo jedan grofu dugakim opravama od utog atlasa ispresi-jecana bijelim atlasom, a u svakoj bijeloj pruzi opet pojas grimizna atlasa, na rusku, i na glavama sure ubare; u svakoj ruci po sjekirica a na izmama uzvijeni kljunovi.10 A za njima doe jo jedan vitez, pa onda veliki admiral s petoricom plemenitaa u grimiznim barunskim prnjacima, izrezanim straga duboko, a sprijeda do kljune kosti i na prsima stegnutim srebrnim gajtanima; povrh toga nosili kratke kabanice od grimizna atlasa, a na glavama kape kao u plesaa, okiene fazanovim perima. Oni bijahu odjenuti na prusku. Zubljonoe, kojih je bilo oko stotinu, bijahu odjeveni u grimizni zeleni barun, kao Mauri, crni u licu. Zatim dooe krabulje. Onda zaplesae prerueni putujui pjevaoci i svirci; a gospoda i gospoe isto tako mahnito zaplesae da bijae uitak promatrati." _________________________
10 Pykes, vrhovi cipela dugaki cijelu stopu. (Nap. prev.)
I dok je Tom, iz svoje visoke naslonjae, motrio taj "mahniti" ples, duboko se divei ovom blistavom kovitlacu lelujavih ara koji je pred njim stvarao uvrtloeni vrve gizdavih osoba, dronjavi ali pravi Kraljevi od Walesa tumaio je svoja prava i krivdu koja mu je uinjena objedujui varalicu i zahtijevajui ga da ga puste u Guildhall! Svjetina je silno uivala u toj zgodi i gurala se i krivila vratove ne bi li vidjela maloga buntovnika. Domalo ga poee bockati i rugati mu se u nakani da u njem raspire jo ei gnjev i jo se vie zabave. Gorke mu suze navrijee na oi, ali se nije pokolebao, ve se ba kraljevski nosio s gomilom. Sve ga vie peckahu, sve mu se okrutnije rugahu, a on povika:
42
elbookers
I opet vam kaem, neotesana paadi, da sam ja Kraljevi od Walesa. I ma koliko da sam jadan i samotan i nemam nikoga da mi se smiluje ili da mi pomogne, ipak me neete pokolebati, ve u ostati pri svome! Bio ti kraljevi ili ne bio, svejedno mi je, ali si momak i pol i nisi bez prijatelja! Evo mene pokraj tebe da to i dokaem; i mogu ti rei da bi prije no to spadne s nogu ve naao goreg prijatelja od Milesa Hendona. Odmori svoja ustaca, male, ja poznajem jezik ovih gnusnih, smrdljivih takora ba kao i svaki od njih. Govornik je po odjei, obliju i dranju bio neka vrsta Don Cesara de Bazana11. Bijae visok, naoit, miiav. Prnjak i hlae bili su mu od skupa sukna, ali izblijedjela i olinjala, a zlatni ukrasi bili su alosno potamnjeli; ovratnik se izguvao i izderao; perje na iroku eiru polomilo se i bilo uprljano i sramotno; o boku je nosio dugaak bode u zahralu eljeznu toku; po njegovoj razmetljivosti vidjelo se odmah da je prava vojnika naletica. Rijei ove udovite osobe doeka burna poruga i smijeh. Neki povikae: "Evo jo jednog preruenog kraljevia!" "Pazi to brblja, prijane, zbilja je opasan!" "Svega mi, takva je i oblija pogledaj mu oi!" "Otmite mu deka, bacimo to tene u pojilo!" _________________________
11 Don Cesar de Bazan - lice iz drame V Hugoa. Ruy Blas, osiromaeni panjolski plemi koji postaje razbojniki voa, ali je svejedno veseo, dobroudan i plemenit, on je i lice istoimene komedije Dumanoira i D' Ennervja i Massenetove opere. (Nap. prev.)
Pod dojmom ove sretne dosjetke u tren oka netko pograbi kraljevia; ali i u tren oka stranac isuka bodeinu i plotimice tako zveknu njome napasnika da odletje na zemlju. U iduem trenutku zagrajae mnogi glasovi: "Ubijte pseto! Ubijte ga! Ubijte ga!" i rulja se srui na ratnika koji se leima nasloni na zid i stade kao sumanut razmahivati dugakim orujem na sve strane. Svud se uokolo opruile njegove rtve, ali je svjetina u valovima kuljala preko palih tjelesa i nesmanjenom estinom srljala na junaka. inilo se da su mu sati odbrojani i pogibija neizbjena, kad odjednom jeknu truba i jedan glas objavi: "S puta kraljevu glasniku!" i eta konjanika jurnu na gomilu koja, to je noge nose, pobjee na sigurno. Smioni neznanac uze kraljevia u naruje i uas izmae opasnosti i svjetini. Vratimo se u Guildhall. Odjednom, povrh radosne graje i gromotne zabave, zvonko zatrubi rog. Odmah zavlada muk, grobna tiina; onda se razlegnu jedan jedini glas onoga glasnika iz palae, i
43
elbookers
pred mnotvom koje je stajalo i slualo, zapjevui objavu. Posljednje rijei, koje sveano izgovori, bijahu: Kralj je umro! Nesretni Tom je zbunjeno bludio oima po tom zapanjujuem prizoru i napokon se naas bunovno zagledao u kraljevne koje su kleale kraj njega, i onda u grofa od Hertforda. Na licu mu odjednom zasja naum. On tiho apnu lordu Hertfordu u uho: Odgovori mi po istini, tako ti vjere i asti. Izdam li sad naredbu koju jedino kralj moe i smije izdati, hoe li se izvriti ta moja zapovijed i nee li joj se tko usprotiviti? Nitko vam se nee usprotiviti u cijeloj kraljevini, gospodaru. U vaoj je osobi velianstvo Engleske. Vi ste kralj i vaa je rije zakon. Tom uzvrati odluno, ozbiljno i silno uzbueno: Onda neka od dana dananjeg kraljev zakon bude zakon milosti i neka vie nikada ne bude krvav! Ustajte i pohitajte! Bre u Tower i recite da je kralj odluio da vojvoda od Norfolka ne smije umrijeti!12 _________________________
12 Spas vojvode od Norfolka u posljednji as. Da je Henrik VIII. poivio jo koji sat, njegov bi nalog za smaknue vojvode bio proveden u djelo. "Ali kad u Tower stie vijest da je kralj te noi izdahnuo, nadzornik odgodi izvrenje osude; a kraljevski savjet nije smatrao razboritim da novi vladar zapone svoju vladavinu pogubljenjem najveeg plemenltaa u kraljevstvu, koji je bio osuen tako nepravedno i nasilno." Hume: Povijest Engleske, sv. III., str. 307. (Nap. pisca)
Ove rijei ljudi zaue i one obredae od usta do usta uzdu i poprijeko cijele dvorane, i dok je Hertford pohitao van, prolomi se novi gromoglasni uzvik: Gotovo je s krvavom vladavinom! ivio Edward, kralj Engleske! Poglavlje dvanaesto KRALJEVI SA SVOJIM SPASITELJEM Tek to se Miles Hendon i mali kraljevi odmakoe od svjetine, spustie se zaobilaznim i sporednim uliicama prema rijeci. Nita im se nije isprijeilo na putu sve do Londonskog mosta; onda se opet zaglavie u mnotvu i Hendon vrsto uhvati za ruku kraljevia zapravo kralja. Velika je vijest ve kolala i djeak je uo ujedanput iz tisuu grla: "Kralj je umro!" Vijest sledeni srce jadnog malog skitnice i
44
elbookers
jeza ga podie po cijelom tijelu. Shvaao je koliko je izgubio i razdirao ga je estok bol; jer okrutni nasilnik, koji je drugima tjerao strah u kosti, bijae uvijek njean prema njemu. Suze mu navalie u oi i zamaglie sve oko njega. Osjeao se naas najjadnijim, najbezvrednijim i najsramotnijim biem pod kapom nebeskom, a tada novi povik odjekne kroz no i zagromori nadaleko i nairoko: "ivio kralj Edward VI!", i uee mu oi i ispuni ga ponosom od glave do pete. "Ah", pomisli on, "kako velianstveno i udno to zvui: Ja sam kralj!" Nai se prijatelji polako uputie kroz gomilu prema Londonskom mostu. Ta graevina, koja je ve bila stara est stotina godina i koja je otada bila buna i prometna neobino se doimala s gusto zbijenih redova prodavaonica i trgovina koji su se protezali s obje strane mosta, od obale, i vrh kojih su se nalazili obiteljski stanovi. Most je bio grad sam za sebe; imao je svoju krmu, pivnice, pekare, sitniarije, trnice, obrtnike radionice, pa ak i crkvu. Dva susjeda koje je povezivao, London i Southwark, kao da su mu bili samo pristojna predgraa koja inae nisu osobito znaajna. Bilo je to jedinstveno tijelo, da tako kaemo uzak gradi koji se sastoji od jedne jedine ulice dugake petinu milje, a stanovnici su mu pravi seljani koji svi prisno poznaju svoje sumoane, kao to su neko znali njihove oeve i majke, a povrh svega i sve njihove sitne obiteljske brige. Imao je i on, naravno, svoju aristokraciju, otmjene stare mesarske, pekarske i kojekakve druge obitelji koje napuuju ista stara zdanja ve pet-est stoljea i znaju veliku povijest Londonskog mosta od poetka do kraja sa svim njezinim neobinim kazalicama; i koji vjeito govore mosnim jezikom i misle mosne misli i lau mosno, opirno, jednolino, otvoreno i vano. Takvo je stanovnitvo moralo biti uskogrudno, neuko i uobraeno. Djeca su se raala na mostu, rasla ondje, starila i napokon umirala a da nikad ne bi nogom stupila ni u koji dio svijeta izvan Londonskog mosta. Ti su ljudi, naravno, pomiljali da je gusta i beskorisna povorka koja danonono prolazi njihovom ulicom i nerazgovijetno gromori uzvikujui i pocikujui, njiti, bleji, mue i prigueno bije kopitima, najvelebnije to ima na svijetu i da, na neki nain, pripada njima. A kao da im je zapravo i pripadala bar su je mogli pokazivati s prozora koje su iznajmljivali kad god bi neki kralj ili junak pri povratku naas obasjali most, jer nije bilo boljih mjesta s kojih se moglo tako dugo, neposredno i nesmetano promatrati ete u prolazu. Ljudima koji su bili roeni i odrasli na Londonskom mostu inilo se da je nepodnoljivo dosadno i besmisleno ivjeti bilo gdje
45
elbookers
drugdje. Povijest pria o ovjeku koji je bio napustio most u svojoj sedamdeset i prvoj godini i otiao na kopno. Ali se samo kinjio i bacakao u krevetu; nije nikako mogao usnuli, jer je duboka tiina bila tako muna, tako uasna, tako tjeskobna. Kad to vie nije mogao podnijeti, doletio je natrag u svoj stari dom kao mrava i iznurena prikaza i spokojno se prepustio poinku i ugodnim snovima uz uspavljujuu glazbu zapljuskujuih valova i tutnjavu, tretanje i gromot na Londonskom mostu. U vrijeme o kojem piemo Londonski most je svojoj djeici pruao "zornu nastavu" iz engleske povijesti: na eljeznim kopljima vrh prilaznih vrata bijahu, naime, pobodene olovno-blijede, sagnjile glave velikih ljudi.13 Ali, odvie smo zastranili. _________________________
13 Od poetka etrnaestoga pa do kraja sedamnaestoga stoljea izlagali su tako glave uglednika pogubljenih zbog veleizdaje. (Nap. prev.)
Hendon je stanovao u krmici na Londonskom mostu. Kad se primae vratima sa svojim malim prijateljem, zagrmi opor glas: E, tu li si napokon! Kladim se da vie nee pobjei; i ako izvue kakvu pouku od toga to u ti skaiti kosti, sva je prilika da te drugi put neemo morati ekati. I John Canty prui ruku da zgrabi djeaka. Polake, prijane. Bez potrebe si grub, rekao bih. to je tebi ovaj djeak? Iako ne znam je li tvoje da se mijea u tua posla, on mi je sin. Lae! otro e mali kralj. Odvano ree, djeae, i ja ti vjerujem, bila ti pamet zdrava ili smuena. A bio ovaj podli grubijan tvoj otac ili ne bio, on svejedno nee moi da te tue i zlostavlja, kako je zaprijetio, ako eli ostati sa mnom. elim, elim ja njega ne poznajem, gadi mi se i radije bih umro nego da odem s njime. Onda je to u redu i nema se vie to rei. Vidjet emo mi jo! povika John Canty nasrnuvi mimo Hendona da bi se doepao djeaka. Silom u ga... Ako ga samo dirne, smrdljiva ivino, nabost u te kao gusku! ree Hendon, preprijei mu put i stavi aku na drak od maa. Canty ustuknu. uj me dobro proslijedi Hendon. Uzeo sam pod okrilje ovog djeaka kad ga je gomila takvih kao to si ti htjela zlo46
elbookers
stavljati, moda i ubiti; zar misli da u ga sad prepustiti gorem usudu? Bio ti njegov otac ili ne bio a istini za volju, mislim da je to la za ovoga deka bi bilo bolje da valjano, brzo umre nego da ivuje u rukama grubijana kao to si ti. Stoga hajde svojim putem i to to brze moe jer, kako nisam po prirodi odve strpljiv, ne volim se mnogo rjekati. John Canty uzmae prijetei i kunui i izgubi se u mnotvu. Hendon naredi da mu donesu jelo i popne se, zajedno sa tienikom, uz tri niza stuba. Bijae to bijedan sobiak s lomotnim krevetom i neto namjetaja skupljena zbrda-zdola, koji je oskudno osvjetljavala poneka slabana svijea. Mali kralj dotetura do postelje i srui se na nju, gotovo malaksao od gladi i umora. Dobar dio dana i noi je bio prehodao, jer sad ve bijae dva-tri sata izjutra, a da u meuvremenu nije nita prigrizao. I on sneno promrmlja: Molim te, zovni me kad prostru stol i odmah utonu u vrst san. Smijeak se zaiskri u Hendonovu oku i on ree sam sebi: Vjere mi, ovaj prosjai ti upadne u stan i prisvoji ti krevet tako prirodno i laka srca kanda su njegova svojina, a da ne bi ni spomenuo: "ako dopustite", "da oprostite" ili to slino. U svojoj bolesnoj mahnitosti naziva sebe Kraljeviem od Walesa i valjano igra svoju ulogu. Jadni samotni mii, zacijelo mu se pamet pomutila od grubih postupaka. Neka, ja u mu biti prijatelj; ja sam ga spasio i osvojio mi je srce; volim ve tog lupeia to nema dlake na jeziku. Kako se junaki usprotivio prostakoj rulji i kako im je samo znao odbrusiti! A kako mu je ljepukasto, milo i blago lice sada kad mu je sanak odagnao nevolje i jade. Pouit u ga, izlijeiti mu boljku; jest, bit u mu stariji brat i briniti se za nj i bdjeti nad njim, i tko ga uvrijedi ili pozlijedi, moe odmah naruiti mrtvaki pokrov, jer e mu i trebati, pa ma mene zato iva spalili! Nadnese se nad djeaka i stade ga motriti radoznalo, a njeno i suosje-ajno, blago ga milujui po mlaanu obraziu i ispravljajui smrene uvojke svojom opaljenom aetinom. Lagani drhtaj potrese djeakovo tijelo, Hendon promrsi: Pazi, molim te, vidi se da sam mukarac kad sam ga polegnuo ovako nepokrivena i izloio mu tijelo pogubnom nazebu. to sad da radim? Probudio bih ga da ga dignem i polegnem u postelju, a san mu je prijeko potrebit. Potrai po sobi jo neki pokriva, ali ne nae nikakva pa skinu prnjak, umota djeaka u nj i ree: Ja sam vian ujedljivoj
47
elbookers
studeni i oskudnu ruhu. Zatim se ushoda gore-dolje po sobiku kako bi mu krv bre prokolala i nastavi besjediti sam sa sobom. Smuena mu je pamet govorila da je Kraljevi od Walesa; bit e smijeno da nam sveer ostane Kraljevi od Walesa, kad onaj koji bijae kraljevi vie nije kraljevi ve kralj a jadna mu je pamet smislila tu jednu tlapnju i nee se vie dovinuti da se treba odrei kraljevia i proglasili se kraljem... Ako je moj otac preivio ovih sedam godina, koje sam proveo u tuinskoj tamnici gdje nita ne uh o svom zaviaju, on e poradi mene prigrliti jadnog djeaka i velikoduno ga zbrinuti; to e uiniti i moj stariji brat Arthur; a moj drugi brat Hugh pa ja u mu razbiti glavurdu ako se on usprotivi, ta podmukla, zlopaka ivotinja! Tako je, krenut emo onamo i to odmah. Ue posluitelj i donese jelo koje se puilo, postavi ga na stoli od jelovine, prikui stolice i udalji se ostavivi ovako skromne stanare da se sami poslue. Zalupi za sobom vrata i buka probudi djeaka koji naglo prisjedne i zadovoljno se ogleda; onda mu tuan izraz smrai lice i on duboko uzdahnu i promrmlja preda se: Na alost je to samo san. Kuku meni! Tad zamijeti prnjak Milesa Hendona, podie oi s njega prema Hendonu, pojmi kako se on bio za nj rtvovao i ljubazno izgovori: Ti si dobar prema meni, uistinu ti si silno dobar prema meni. Uzmi ga i obuci ga, nee mi vie trebati. Onda ustade, ode do umivaonika u kutu i stade ekati. Hendon veselo dobaci: Sad emo pokuati krepku juhu i najesti se, jer je sve tako ukusno i jo se pui, pa e ti, budi bez brige, od jela i poinka opet biti momak i po. Djeak nita ne uzvrati ve visokog maonou oinu otrim pogledom u kojem je bilo ozbiljna iznenaenja, a ak i trunka nestrpljivosti. Zbunjeni Hendon upita: to je? Dragi gospodine, ja bih se htio oprati. Oh, to je sitnica! Ne moli za doputenje Milesa Hendona kad to eli. Ponaaj se sasvim slobodno i poslui se svime to njemu pripada. Djeak je svejednako stajao i nije se micao; tovie on jednom-dvaput nestrpljivo lupnu o pod noicom. Hendon se posve smete. I upita: Za ime Boje, to je sad?
48
elbookers
Molim te, lijevaj vodu i ne troi rijei! Hendon se svlada da ne prasne u smijeh, pomisli: "Tako mi svih svetih, ovo je udesno!", hitro priskoi i izvri nareenje maloga drznika; onda ostade stajati pokraj njega, nekako obamro od uda, sve dok ga naglo ne prenu zapovijed: "Ovamo runik!" On uze runik djeaku ispred nosa i utke mu ga prui. Zatim uze i sam umivati lice, a dok se prao, njegovo posvoje sjede za stol i spremi se da se naklopi na jelo. Hendon se na brzu ruku oplahnu i odmah pomae drugu stolicu u nakani da sjedne za stol, kad se djeak bijesno prodere: Stani! Zar da sjedi u kraljevoj nazonosti? Ovaj udarac temeljito zdrma Hendona. On ree u sebi: "Gle, jadnikove ludilo ide u korak s vremenom! Promijenilo se kad i u kraljevini doe do velike promjene i sad on umilja sebi da je kralj! Bome nema druge nego u i ja morati glumiti, inae e me, vjere mi, strpati u Tower!" I oduevivi se za ovu alu, on odmaknu stolicu od stola, ustoboi se iza kralja i stade ga dvoriti najdvoranskije to je znao i umio. Kako je kralj jeo, strogost njegove kraljevske veliine malo popusti i, to je bivao zadovoljniji, sve mu se vie prialo. On kaza: Mislim da se zove Miles Hendon, ako sam dobro uo? Tako je, gospodaru uzvrati Miles; a onda ree samom sebi: "Ako treba da ugaam ludoj pameti jadnog djeaka, morat u ga nazivati gospodarem, morat u ga zvati velianstvom, ne smijem napoliariti, ne smijem prezati ni pred im to spada u moju ulogu, jer u je inae loe odigrati i nakoditi plemenitoj i dobroj namjeri." Kralj se razgali i drugom asom vina i ree: Htio bih te upoznati, ispriaj mi svoj ivot. Ponaanje ti je vrlo otmjeno, da nisi plemika roda? Mi jesmo od plemike loze, vae velianstvo. Moj otac je baronet, jedan od niih lordova vitekog reda14, sir Richard Hendon od majura Hendon kraj Redovnikova Otoca u Kentu. _________________________
14 Tu on misli na red baroneta (ili baronetta) barones minores (manji baroni), koji se razlikuju od poslanikih barona; nemaju nikakve veze, ako to uope treba spomenuti, s kasnijim titulama baroneta. (Nap. pisca)
Tvoje ime mi nije ostalo u sjeanju. Nastavi, priaj mi o svome ivotu.

49
elbookers
Nema se tu mnogo to priati, vae velianstvo, ali e vam to, u pomanjkanju bolje zabave, prikratiti neko pola sata. Moj otac, sir Richard, je vrlo bogat i vrlo dobrostive prirode. Majka mi je umrla dok sam jo bio djeak. Imam dva brata: Arthura, starijeg od mene, koji je po dui kao i otac mu; i mlaega Hugha, koji je pokvaren, gramziv, podmukao, zao, prijetvoran prava guja. Takav je od malih nogu; takav je bio i kad sam ga posljednji put vidio kao savrenu devetnaestogodinju lupeinu; meni je tada bila dvadeseta, a Arthuru dvadeset i dvije. Nismo vie nikog imali od roda osim lady Edith, moje bratuede, kojoj je onda bilo esnaest godina, divne, mile, dobre kerke jednoga grofa, posljednje od svoje loze, nasljednice velikog imutka i imena koje s njim izumire. Moj je otac bio njezin staratelj. Ja sam je volio i ona je voljela mene. Ali je ona jo u kolijevci bila vjerena s mojim bratom Arthurom, i sir Richard ne bi dopustio da se vjeridba razvrgne. Arthur je volio drugu djevojku i svjetovao da dignemo glavu i vrsto se nadamo da e odgaanje i dobra srea ve jednom ostvariti tenje sviju nas. Hugh je bio zaljubljen u imutak lady Edith, iako je zapravo tvrdio da voli nju; ali njegovo je vjeito i bilo da govori jedno, a misli drugo. Ali se djevojka ogluila na njegovo prenemaganje; on je mogao prevariti jedino mog oca i nikoga drugoga. Otac ga je volio vie nego bilo koga od nas; jer je bio najmlae dijete i jer smo ga svi mrzili a takve su vrline odvajkada bile dovoljne da te roditelj njeno zavoli; a na jeziku bijae slatkorjeiv i uvjerljiv, obdaren divnom vjetinom laganja a to su opet vrline koje lako mogu od onoga koji slijepo voli napraviti budalu. Ja jesam bio nagao, tovie, mogu slobodno dodati da sam bio i vrlo nagao, iako moja naglost bijae nevina, jer nije pogaala nikoga doli mene, niti je koga sramotila ili kome kodila, niti bijae u njoj i sjenke zloe ili podlosti, ni bilo ega to ne bi dolikovalo mom uvaenom rodu. A moj brat Hugh iskrenu moje mane sebi u korist i videi da je na brat Arthur loa zdravlja i vjerujui da bi ostvario svoj cilj kad bi se ono najgore dogodilo i kad mu ja ne bih bio na putu, on je... ali, gospodaru, duga je to pria i nije vrijedna da je kazujem. Rijeju, dakle, moj brat vjeto napuha moje mane i prikae ih kao prijestupe; i okruni svoju podlu rabotu time to nae u mojoj sobi svilene ljestvice, koje je svojeruno bio ondje podmetnuo te uvjeri oca tim dokazom, koji svjedoenjem potkrijepie potkupljene sluge, i ostali laljivi lupei, da sam ja kanda bio naumio oteti Edith i oeniti se njome, otvoreno prkosei volji oevoj. Moj otac ree da bi me tri godine progonstva iz doma i Engle50
elbookers
ske mogle pretvoriti u vojnika i ovjeka i donekle opametiti. Ovo dugo iskuenje provedoh borei se u ratovima po Europi i nauivah se obilato nedaa, nestaice i pustolovina; ali u posljednjoj bitki me zarobie i punih sedam godina to odonda prominue sunjevao sam u tuinskoj tamnici. DovitIjivou i hrabrou doepah se napokon slobode i odmah pohrlih ovamo; i, evo, nema dugo to sam stigao, jadne kese i odjee i jo jadniji jer znam to je ovih tmurnih sedam godina donijelo majoru Hendonu, njegovim ljudima i imanju. Da oprostite, sire, moja mrava pripovijest je gotova. Sramotno su ti napakostili! izusti mali kralj i oi mu sijevnue. Ali ja u ispraviti nepravdu, hou, tako mi svetog kria! To ti kralj kae. A zatim, potaknut priom o Milesovoj krivdi, razveza jezik i sasu pripovijest o svojim tekuim nedaama u ui zaprepatena sluatelja. Kad zavri, Miles e pomisliti: "Pazi, kako mu radi mata! Izvjesno to nije obina pamet; jer, bio on sumanut ili zdrav, ne bi on mogao ovako napreac i kitnjasto isisati iz malog prsta ovakvu pripovijest kao to je ispreo ovu udesnu gatku. Jadna smuena glavice, nee biti bez prijatelja i pribjeita dok sam ja na ivotu. Neu te nikada napustiti; bit e mi mezime, moj mali prijan. I izlijeit u te! Jest, ozdravit e i odluditi, pa e izii na glas a ja u moi ponosito rei: Jest, on je moj, uzeo sam ga kao mala dronjava beskunika, ali sam naslutio to se krije u njemu i pogodio da e se jo uti o njemu; gledajte ga samo, promatrajte ga; nisam li bio u pravu?" Kralj prozbori zamiljeno i odmjereno: Ti si me spasio od zlostavljanja i poruge, moda si mi i ivot spasio, dakle i krunu. Ovakva usluga zasluuje da bogato bude nagraena. Reci to eli i bude li ti elja u mojoj kraljevskoj moi, bit e ispunjena. Ova nevjerojatna ponuda prenu Hendona iz snatrenja. Ve htjede zahvaliti kralju i otkloniti prijedlog napomenom da je samo izvrio svoju dunost i da ne trai nikakove nagrade, ali mu na um pade mudrija pomisao, i on zamoli doputenje da koji asak pouti i razmotri velikodunu ponudu, to kralj dostojanstveno dopusti spomenuvi da je najbolje ne uriti odvie u ovako velevanoj prilici. Miles je nekoliko asaka premiljao a onda pomisli u sebi: "Jest, moram to uiniti, nikako drukije mi to ne bi ni uspjelo, a iskustvo ovog posljednjeg sata me pouilo da bi bilo silno naporno i neugodno nastaviti ovu igru. Tako je, iskat u to; sva je srea da nisam
51
elbookers
propustio ovu priliku." Tu on kleknu na jedno koljeno i progovori: Moja skromna usluga ne prelazi granice obine podanike dunosti i stoga nije vrijedna spomena, ali kad je vae velianstvo izvolijeva smatrati vrijednom kakve nagrade, skupit u odvanost da u tom smislu neto zamolim. Prije svojih etiri stotine godina, kako je poznato vaoj milosti, kad su engleski kralj John i francuski kralj bili u krvnoj zavadi, pade odluka da se oba borca ogledaju u borilitu i tako dokonaju spor takozvanom Bojom presudom. Spomenuta dva kralja i panjolski kralj bijahu nazoni da motre i sude dvoboj, kad se pojavi francuski borac; bio je tako straan da se nai engleski vitezovi pobojae ukrstiti oruje s njime. Tako se inilo da e ovaj sukob, koji bijae tako vaan, bez borbe svriti na tetu engleskog vladara. Tada je u Toweru tamnovao lord de Courcy, najjai ubojnik u Engleskoj, i lien asti i imutka, amio od duga robovanja. Obratie se na nj; on pristade i izie spreman na dvoboj; ali tek to Francuz spazi njegovu tjelesinu i zauje njegovo slavno ime, pobjee glavom bez obzira, i francuski kralj izgubi spor. Kralj John vrati De Courcyju naslov i imutak i ree mu: "Reci to eli, i ja u ti ispuniti elju makar me stajala pola kraljevstva"; nato De Courcy, koji je kleao kao to ja sad kleim, odvrati: "Zaiskat u onda, gospodaru moj, da ja i moji potomci imamo vjeno pravo da, dok bude naeg prijestolja, u nazo-nosti engleskih kraljeva ne otkrivamo glave." Ovoj je zamolbi udovoljeno, kao to vae velianstvo zna; i u proteklih etiri stotine godina nije se jo dogodilo da bi ta loza ostala bez nasljednika; i tako, sve do dana dananjega, glava ovog starog roda sveer slobodno i nesmetano nosi eir ili ljem pred kraljevskim velianstvom, a da to nitko drugi ne smije.15 Oslanjajui se na ovaj primjer da bih potkrijepio svoju molbu, zamolit u kralja da mi udijeli samo jednu jedinu milost i povlasticu koja e jo biti i prebogata nagrada: da ja i moji potomci zauvijek smijemo sjediti u nazonosti engleskog velianstva! _________________________
15 Lordovi Kingsale, potomci obitelji De Courcy, jo i danas uivaju tu neobinu povlasticu. (Nap. pisca)
Ustaj, sir Milese Hendone, vitee kaza kralj dostojanstveno zaviteivi Hendona njegovim maem ustaj i sjedi. Tvoja je molba usliana. Dok je Engleske i njezine krune, ova se povlastica nee ugasiti. Njegovo velianstvo se odmaknu u stranu i zamisli, a Hendon
52
elbookers
se srui na stolicu kraj stola govorei u sebi: "Izvrsno sam se sjetio i izvukao iz grdne neprilike; spao sam s nogu. Da se nisam ovome dosjetio, morao bih prostajati cijeli tjedan dok se mom jadnom deku ne razbistri pamet." A domalo proslijedi misliti: "I tako sam postao vitez u Kraljevstvu Snova i Utvara! Neobina li i preudna poloaja, odista, za ovakva trezvenjaka kao to sam ja. Ali se neu izrugivati, neu, Boe sauvaj, jer ovo to je za mene tako besmisleno, za njega je stvarno. A za mene, u neku ruku, to i nije himba, jer jasno odraava kakav je u njega mio i plemenit duh." Poutje i doda: "Ah, to e biti bude li me pred svijetom oslovljavao ovim mojim uzvienim naslovima? Ali ba me briga; neka me zove kako hoe ako mu je ba drago; meni je pravo." Poglavlje trinaesto KRALJEVI NESTAJE Teak drijem ophrva uskoro dva prljana. Kralj ree: Skini mi ove prnje. Time je mislio na odjeu. Hendon se ne usprotivi ve bez rijei svue djeaka, umota ga u postelji, zatim se obazre po sobi i turobno pomisli: "Opet mi je kao i prije uzeo krevet, pa to sad da radim, molit u lijepo?" Mali kralj opazi da je u nedoumici i priskoi mu u pomo novom naredbom. On pospano ree: Ti e spavati ispred praga i uvati ulaz. U iduem trenutku ve se oslobodio briga, utonuvi u dubok san. Zlato moje, trebalo je zbilja da se rodi kao kralj! promrsi Hendon zadivljeno. udesno igra svoju ulogu. Tad se isprui pred vratima, na pod, i zadovoljno ree: Sedam godina sam i gore spavao; kad bih se tuio na ovo, bio bih nezahvalan Svevinjemu. Zaspao je kad je zora rasvanula. Pred podne ustade, razotkri usnulog tienika, dio po dio, i uze mu mjeru uzicom. Kralj se probudi, ba kad je on bio dovrio svoj posao, poali se da mu je hladno i zapita, ga to radi. Gotovo je ve, gospodaru ree Hendon. Naas u skoiti van da neto obavim, ali u se odmah vratiti; samo spavajte, jer vam je to potrebito. De, dajte da vas pokrijem i preko glave, prije ete se ugrijati. Prije nego on i odgovori, kralj se ve vratio u carstvo snova. Miles tiho mugnu van i jednako tiho mugnu opet unutra poslije ko53
elbookers
jih trideset-etrdeset minuta donijevi cijelo rabljeno djeako odijelo od jeftina sukna i ponegdje izlizano; ali ipak pristojno i prilino za ovo godinje doba. On sjede i uze ogledati svoju kupovinu mrmoljei sebi u bradu: Da mi je kesa dublja, dobio bih i neto bolje, ali kad ovjek nema duboku kesu, mora biti zadovoljan onim to moe kupiti i mravom... U naem gradu ivjela, ivjela jedna ena... Rekao bih da se mie, moram spustiti glas dok pjevam; ne smijem ga buniti u snu kad ga eka onoliki put i kad je tako izmoren, jadnik. On odgrnu pokrivae: djeaka nema! Stade se ogledati ne mogavi od silna zaprepatenja dati glasa od sebe; sad prvi put zamijeti da je prnjavo ruho njegova tienika takoer nestalo pa stade mahnitati i gromoriti i zazivati svratitara. U taj as ue posluitelj s dorukom. Objasni mi ovo, vraji izrode, ili su ti sati odbrojani! zagrmi ratnik i tako pomamno skoi prema slubeniku da momak u prvi mah od straha i iznenaenja nije mogao ni pisnuti. Gdje je djeak? Nevezano i drhtavo sreknu momak objanjenje koje je traio od njega. Tek to ste vi otili odavde, vaa visosti, dotra neki mladi i ree da vaa visost poruuje neka vas djeak odmah potrai na onome kraju mosta prema Southwarku. Uveo sam ga ovamo; i kad je probudio deka i priopio mu poruku, deko je malko progunao to ga, kako je on rekao, "tako rano" smetaju, ali je odmah obukao prnje i otiao s mladiem napomenuvi samo da bi bilo uljudnije da je vaa visost dola osobno, nego to je poslala neznanca... i tako... I tako si ti budala! Budala koju je lako namagariti, sjeme ti se zatrlo! Moda se nita zlo nije zgodilo. Moda se nije djeaku dogodilo nita zlo. Idem ga potraiti. Prostri stol. Stoj! Pokrivai na krevetu su bili tako namjeteni kao da netko pod njima lei: je li to sluajno? Ne znam ja vaa visosti. Vidio sam da ih mladi premee, onaj mladi koji je doao po djeaka. Sto mu gromova! Uinio je to da me zavara, oito stoga da dobije na vremenu. Sluaj ovamo! Je li taj mladi bio sam? Posve sam, vaa visosti. Jesi li siguran? Siguran sam, vaa visosti.
54
elbookers
Priberi tu svoju vjetrenu pamet, muni glavom, promisli polako, ovjee. Poto je asak porazmislio, slunik ree: Kad je doao, nije nikoga bilo s njim; ali se sad ko prisjeam da je neki lupe, tek to njih dvojica zaoe u vrevu na mostu, iskoio odnekuda, izbliza., i ba kad je pristupio... to je bilo onda? Govori gromoglasno ga prekinu nestrpljivi Hendon. Onda ih ba proguta gomila i odnese i ja nita ne vidjeh, jer me zovnu gazda koji se raspalio to biljenik nije dobio but koji je naruio, iako se ja mogu zakleti svima svetima da je mene okriviti za taj propust isto to i suditi nevinu djetencetu poradi zlodjela koje poin... Tornjaj mi se s oiju, bluno! Poludjet u od tog tvog baljezganja! ekaj, gdje si zapeo? Ne moe li asak poekati? Je su li poli prema Southwarku? Ba onamo, vaa visosti, jer, kao to rekoh, maloprije glede tog prokletog buta, ni nevino djetence nije nimalo nedunije od... Jo si tu! I opet baljezga? Gubi se prije nego te zadavim! Sluga nestade. Hendon poe za njim, proe ga, i sjuri niza stube grabei sve po dvije i premiljajui: "To je onaj odurni nitkov koji tvrdi da mu je on sin. Izgubio sam te, mali moj ludi gospodaru, strano je i pomisliti a tako sam te zavolio! Ne, tako mi svega to mi je sveto, nisam te izgubio! Nisam te izgubio, jer u pretraiti cijelu zemlju dok te opet ne naem. Jadno dijete, gore te eka doruak, ba kao i mene, samo to meni nije sad do jela, pa neka ostane takorima. Bre, bre! Samo naprijed!" Dok se urno probijao kroz svjetinu na Londonskom mostu, nekoliko je puta ponovio u sebi misao koja ga se nadovezala i oito mu silno godila: "Gunao je, ali je poao, poao je, jest, jer je mislio da ga zove Miles Hendon, mili deko, znam predobro da nikoga drugoga ne bi posluao!" Poglavlje etrnaesto "LE ROI EST MORT VIVE LE ROI" U rasvitak istoga jutra, Tom Canty se prenu iz tegobna sna i razrogai oi u mrak. Leao je utke nekoliko asaka nastojei srediti misli i dojmove i nekako ih protumaiti, a onda se odjednom oglasi zanosno ali oprezno: Sad mi je jasno, sad mi je sve jasno! E, hvala Bogu da sam se zbilja napokon probudio! Zdravo radosti, zbogom tugo! Hej, Nan!
55
elbookers
Bet! Stresite slamu sa sebe i pohitajte ovamo meni da vam istresem u vae nevjerne ui najluckastiji i najbespametniji san koji ikad noni dusi izmislie da zapanje ovjejeg stvora!... Oj, Nan, pouj! Bet!... Kraj njega iskrsnu mutna prilika i neki glas upita: Izvolijevate li ta zapovjediti? Zapovjediti?... Oh, kuku meni, poznajem ti glas! De reci: tko sam ja? Vi? Jo sino, zapravo bjeste Kraljevi od Walesa, a danas ste moj premilostivi gospodar Edward, kralj Engleske. Tom zabi glavu u jastuke i alovito zamrmolji: Jao, to nije bio san! Legni na poinak, dragi gosparu, i ostavi me sama da jad jadujem. Tom iznova zaspi i domalo usni ugodan san. Prividilo mu se da je ljeto i da se, sam samcat, igra na divnoj livadi zvanoj Dobripolje, kad se pred njim ujedanput pojavi patuljak visok svega stopu, dugake crvene brade i grbav, pa ree: "Kopaj kraj onog panja!" On stade kopati i nae dvanaest novia, blistavih kao ispod ekia kakvo blago! Ali to jo nije bilo najglavnije, jer patuljak ree: Ja te poznajem. Ti si dobar i valjan deko; svreno je s tvojim nedaama, jer je doao dan kad e biti nagraen. Kopaj ovdje svaki sedmi dan i uvijek e nai isto blago, dvanaest novia, blistavih i kao ispod ekia. Ne kazuj nikome, uvaj ovu tajnu! Zatim patuljak ieznu i Tom pohrli u Tripicu sa svojim imutkom ponavljajui u sebi: "Svake u veeri dati ocu jedan novi; mislit e da sam ga isprosio, to e mu smekati srce i vie me nee tui. Jedan novi tjedno davat u dobrome sveeniku koji me pouava; ostala etiri u dati majci, Nan i Bet. Nema vie gladovanja, nema vie dronjaka, nema vie strahovanja, ni muka, ni okrutna zlostavljanja. I tako u snu stie bez daha svom ubogom domu, ali mu oi igrahu od blaena zanosa; baci etiri novia majci u krilo i povika: Evo ti! Svi do jednog su za tebe! Za tebe, za Nan i za Bet, i to sam ih poteno stekao, niti sam ih isprosjaio, niti ukrao! Sretna, iznenaena mati privinu ga na grudi i izusti: Opoznjelo je ve, izvolijeva li vae velianstvo ustati? Ah, tome se odgovoru nije nadao. San se rasplinuo i on se probudio. Rastvori oi: raskono odjeveni glavni dvorski posteljnik kleao je kraj njegove postelje. Zadovoljstvo iz varava sna splasnu i nesretni djeak pojmi da je jo uvijek suanj i kralj. Odaja je bila puna
56
elbookers
dvorana u purpurnim ogrtaima to bijae jutarnja boja i visokih vladarevih posluitelja. Tom prisjedne u postelji i zagleda se kroz teke svilene zastore u to otmjeno drutvo. Otpoe se vaan in oblaenja i, dok je oblaenje trajalo, jedan po jedan dvoranin bi kleknuo, odao poast i izrazio malome kralju svoju suut zbog teka gubitka. Isprva koulju uze glavni dvorski konjunik, koji je preda glavnom pisaru, koji je preda zamjeniku glavnog posteljnika, koji je preda nadumaru Windsorske ume, koji je preda treem posteljniku, koji je preda kraljevom namjesniku vojvodine Lancaster, koji je preda glavnom runiaru, koji je preda sjevernom grbovniku, koji je preda starjeini tamnice Tower, koji je preda prvome dvorskome upravitelju, koji je preda nasljednome dvorskome ubrusaru, koji je preda velikome admiralu Engleske, koji je preda nadbiskupu od Canterburyja, koji je preda glavnom dvorskom posteljniku koji uze ono to prije bijae koulja i obue Tomu. Jadnog unezvijerenog djearca podsjealo je to na prizor kad se o poaru dodaju abrovi. Svaki dio odjee je posebice prolazio cio ovaj polagani i sveani postupak; stoga je Toma obred silno iscrpio; toliko ga je bio iscrpio da je osjetio neizmjerno blaenstvo kad je ugledao svoje duge svilene hlae da polaze na put s dna repa i shvatio da se blii svretak predstave. Ali se prerano poradovao. Glavni dvorski posteljnik prihvati hlae i ve ih htjede navui Tomu na noge, kad mu rumen naglo obli lice i on bre vrati taj dio odjee u ake nadbiskupu od Canterburyja i, preneraena izraza na licu, proapnu: "Gledajte, gosparu!" pokazujui neto na hlaama. Nadbiskup problijedi, onda pocrvenje i prui hlae velikom admiralu apnuvi: "Gledajte, gosparu!" Admiral prui hlae nasljednome dvorskome ubrusaru i jedva doe do daha da protisne: "Gledajte, gosparu!" Hlae otputovae nazad istim putem, od prvoga dvorskoga upravitelja preko starjeine tamnice Tower, sjevernoga grbovnika, glavnoga runiara, namjesnika vojvodine Lancaster, treeg posteljnika, nadumara Windsorske ume, zamjenika glavnog posteljnika, glavnog pisara, popraene uvijek zaprepatenim i uplaenim: "Gledajte, gledajte!", sve dok ne dooe do ruku glavnog dvorskog konjuara koji smrtno blijed, asak blenu u ono to je sve nazone tako uasnulo i onda promuklo anu: "Do sto avola, otpao je naperak na podvezniku! U tamnicu Tower s glavnim kraljevim hlaarom!", te se nasloni o rame glavnog pisara da skupi malo snage dok se donesu nove hlae s neoteenom preicom.
57
elbookers
Ali sve ima svoj kraj, pa tako jednom i Tom Canty bje spreman da ustane iz kreveta. Nadleni posluitelj mu je nalijevao vodu, nadleni posluitelj upravljao umivanjem, nadleni posluitelj ekao s runikom, i Tom se malo-pomalo izbavi od obreda oienja i spremi se na usluge kraljevskog eljara. Kad napokon izie iz majstorovih ruku, bio je draestan i ljepukast kao djevojica u tom ogrtau, hlaama od purpurna atlasa i purpurno operjajenoj kapi. Sad se dostojanstveno uputi prema dorukovaonici kroz cio taj skup dvorana; a dok je prolazio, oni su uzmicali, miui mu se s puta i padajui na koljena. Poslije doruka ga odvedoe, uz kraljevske poasti i u pratnji visokih odlinika i osobne strae od pedesetorice gardista sa zlaanim helebardama, u prijestolnu dvoranu gdje je imao rjeavati dravnike poslove. Njegov "ujak" lord Hertford, stajao je pokraj prijestolja da bi pomogao savjetima kraljevsku pamet. Pojavi se vijee velikaa, koje je pokojni kralj bio imenovao za izvritelje svoje oporuke, da bi im Tom odobrio neke postupke, i to samo reda radi, a ipak ne samo reda radi, jer jo nije postojao kraljevski namjesnik. Nadbiskup od Canterburyja podnese izvjetaj o odlukama vijea izvritelja oporuke u pogledu sprovoda pokojnog njegovog presvijedog velianstva i proita potpise izvritelja oporuke ovim redom: nadbiskup od Canterburyja; lord veliki kancelar Engleske; William St. John; John, lord; drugi jedan ministar objavi da je, u pogledu oporune odluke pokojnog kralja da se grofu od Hertforda podijeli naslov vojvode, da se njegova brata sir Thomasa Seymoura promakne u velmou a takoer i Hertfordova sina u grofa, i da se povrh toga slino unaprijede jo mnogi uzvieni slubenici krune, savjet odluio da 16. veljae odri sjednicu na kojoj e spomenute poasti podijeliti i potvrditi; i da je, kako pokojni kralj nije pismeno odredio veliinu imutka koji e pripasti odlinicama uz nove naslove, savjet smatrao za dolino, znajui kraljeve osobne elje u tom pogledu, da dodijeli Seymoru "5 000 funti u posjedima", a Hertfordovu sinu "8 000 funti u posjedima i 300 funti od prvog biskupskog posjeda koji bude ispranjen" ukoliko se sadanji kralj slae. Tom htjede lupiti neto o tome kako bi bilo umjesnije platiti dugove pokojnoga kralja prije nego se sav njegov novac razaspe; ali ga oprezni Hertford njeno dirnu u ruku i tako sprijei da se ne izlane; stoga on dade kraljevski pristanak ne spominjui svoga miljenja, ali jedei se u sebi. Dok je ovako sjedio i razmiljao o tome kako lake ruke stvara nevjerojatna i veliajna udesa, pade mu na um iz58
elbookers
vrsna zamisao: zato ne bi svoju majku proglasio vojvotkinjom od Tripice i dodijelio joj neki posjed? Ali tu zamisao potisnu odmah druga alosna spoznaja; on je samo toboe kralj, a ovi stari dostojanstvenici i visoki plemenitai su mu gospodari; za njih je njegova mati samo izmiljotina njegove bolesne pameti; oni bi naprosto u nevjerici sasluali njegov prijedlog i onda poslali po lijenika. Sumorna se rabota dosadno odvijala. itali su mu molbe, proglase, povelje i svakojake beskonane, sline i zamorne spise to su se odnosili na javne poslove; napokon Tom sjetno uzdahnu i promrsi u sebi: "to li sam zgrijeio da me Bog maknuo s poljana, i svjeeg zraka, i sunca, i zatvorio me ovdje, uinio me kraljem, i tako me unesreio?" I njegova jadna smetena glava zaklimata i ubrzo klonu na rame; i poslovi zastadoe na mrtvoj toki, jer vie nije bilo onog uzvienog imbenika, one osobe koja potvruje odluke. Zavlada muk oko usnulog djeteta, i dravniki mudraci prestadoe razglabati. Isto prije podne je Tom, uz doputenje svojih pazitelja Hertforda i St. Johna, proveo nekoliko ugodnih trenutaka s lady Elizabetom i s lady Jane Grey; iako su kraljevne bile prilino tmurno raspoloene zbog tekog udarca koji je pogodio kraljevsku kuu; a na kraju ga je posjetila njegova "starija sestra" u kasnijoj povijesti "Krvava Marija" i dotukla ga suhoparnim razgovorom koji mu se dopao jedino po tome to je trajao kratko. Nekoliko asaka ga ostavie nasamo, a onda uvedoe mrava djearca od svojih dvanaest godina, ija odjea, osim snjeno bijela ovratnika i ipaka o zapeu, bijae crna: prnjak, hlae i sve ostalo. Nije imao nikakva alobna znaka osim mane od purpurne vrpce na ramenu. Nesigurno se primae, oborene i gole glave, i pade na jedno koljeno pred Tomom. Tom je nepomino sjedio i pozorno ga neko vrijeme motrio. A onda upita: Ustani, mome. Tko si ti? to hoe? Djeak ustade i slobodno i otmjeno se uspravi, ali mu je lice odavalo zabrinutost. On izree: Zacijelo me se morate sjeati, gospodaru. Ja sam va izvukovi. Moj izvukovi? Ba tako, vaa milosti. Ja sam Humphrey, Humphrey Marlow. Tom pojmi da je pred njim osoba o kojoj su ga pazitelji morali obavijestiti. Bio je u silnoj neprilici. to da uini? Da se pretvara kao da deka poznaje i da onda svakom rijeju oda da nikada prije nije uo za nj? Ne, to ne bi bilo dobro. Odlanu mu kad se neemu dosje59
elbookers
ti: ovakve bi se zgode mogle poesto dogaati, jer e ga sad Hertford i St. John morati esto ostavljati nasamo zbog neodgodivih poslova u vijeu izvrilaca oporuke kojega su lanovi; stoga bi moda bilo dobro da sam skuje naum kako da se ponaa u ovakvim neprilikama. Jest, bit e mudar postupak i treba ga sad iskuati na ovome djeaku da vidi kako e mu uspjeti. I on zbunjeno prijee nekoliko puta rukom po elu i zatim ree: Sad mi se ini da te se malko prisjeam, ali mi je bol sputala i zamaglila pamet... Jao, moj nesretni gospodaru! osjeajno e izvukovi; a u sebi doda: "Istina je to kau, enuo je pameu, avaj, nesretni stvore! Tugo i nevoljo, ala sam zaboravljiv! Rekli su da nitko ne smije pokazati da zamjeuje to udno na njemu." udno je kako me ovih dana izdaje pamenje kaza Tom. Ali nita ne brini, brzo prizdravljam, i najmanji mi je trag gdjeto dovoljan da se sjetim stvari i imena koje sam smetnuo s uma. ("A i ne samo tih, bome, ve i onih za koje nisam nikad uo, kao to e se ovaj deko i sam uvjeriti.") Reci to te nosi ovamo. To je beznaajna sitnica, gospodaru moj, ali u je ipak spomenuti, ako mi vaa milost dopusti. Ima tome dva dana kako je vae velianstvo triput pogrijeilo u grkome jeziku, za jutarnje nastave, sjeate li se? Da-a-a, rekao bih da se sjeam ("To ba i nije neka la, jer da se ja latim grkoga, pogrijeio bih ne samo triput, ve etrdeset puta.") Jest, sad se sjeam, nastavi. Uitelj koji se bio naotrio zbog takva, kako on to nazva, nemara i benavosti, zaprijetio je da e me zbog toga iibati na mrtvo ime i... Tebe iibati! zapanji se Tom toliko da izgubi prisutnost duha. Zato bi tebe iibao zbog mojih greaka? Ah, vaa milost opet zaboravlja. On uvijek tue mene kad vi pogrijeite u svom nauku. Jest, jest... zaboravio sam. Ti si me lino pouavao, i kad bih se ja zbunio, on je tvrdio da si ti bijedno obavio svoj posao... Oh, gospodaru, to to govorite? Zar da se ja, najkukavniji od tvojih podanika, drznem pouavati tebe? A to si onda skrivio? Kakva je to zagonetka? Ili sam ja, zbilja, poludio ili si ti? Objasni mi, reci po istini. Ali, vae milostivo velianstvo, nema se tu to tumaiti. Nitko ne smije nepovredivu linost Kraljevia od Walesa izloiti bati60
elbookers
nama; i zato, kad on pogrijei, ja ih izvuem to je prilino i pravo, jer mi je to dunost i kruh.16 _________________________
16 James I. i Charles II. imali su u djetinjstvu svoje izvukovie koji su umjesto njih bili kanjavani kad bi zatajili u uenju; zato sam se i ja odluio da svome kraljeviu, jer mi je to bilo potrebno, takoer dodijelim izvukovia. (Nap. pisca)
Tom se zagleda u spokojna djeaka pred sobom, a u sebi pomisli: "Gle, udna li uda, neobina li i nesvakidanja zanimanja; to samo nisu unajmili djeaka koga bi eljali i oblaili umjesto mene kamo sree da jesu a kad bi to tako uredili, ja bih pristao da osobno izvlaim batine i jo bih bio Bogu zahvalan na toj zamjeni." A onda e naglas: A jesu li te izmlatili, dragi prijatelju, kao to su ti bili zaprijetili? Nisu, vae velianstvo, jer je bilo odreeno da e me danas snai kazna, koja bi moda mogla biti posve opozvana, jer ne prilii alobnim danima to su nas zadesili; ali ja ne znam kako e biti, pa se stoga drznuh doi ovamo i podsjetiti vau milost na vae obeanje da e se zauzeti za mene... Kod uitelja? Da te izbavim batina? Ah, sjeate se! Pamet mi iscjeljuje, kako vidi. Ne brini, lea e ti ostati nedirnuta, jer u se ja za to pobrinuti. Oh, hvala ti, dobrostivi moj gospodaru! ciknu djeak i iznova pokleknu. Moda sam ve drzak bio, ali ipak... Zamijetivi da gospodii Humphrey oklijeva, Tom ga potaknu da dorekne to hoe napomenuvi da je danas "milostive volje." Onda u izrei ono to mi tako lei na srcu. Kako nisi vie Kraljevi od Walesa ve kralj, moe zapovijediti da bude kako hoe i nitko ti se nee usprotiviti; stoga nije vie razlono da se trpi dosadnom naukom, ve moe spaliti knjige i posvetiti se veselijim razonodama. A onda sam propao i ja i moje sirotice! Propao? Kako to, molim te lijepo? Moja lea su moj kruh, o, milostivi vladaru! Ako budem bez posla, skapat u od gladi. Prestane li ti uiti, gotovo je s poslom, jer ti ne treba izvukovi. Nemoj me otjerati! Toma dirnu ova oajna alopojka. I on izgovori u pravom kraljevskom nastupu velikodunosti:
61
elbookers
Ne kinji se vie, mome. Tvoj posao e ostati trajno i zauvijek, i tebi, i tvome rodu. I on djeaka lagano lupnu plotimice maem po ramenu i kaza: Ustaj Humphrey Marlowe, nasljedni veliki izvukoviu engleske kraljevske kue! Rastjeraj tugu, jer ja u se opet latiti knjiga i uit u tako loe da e ti morati po zasluzi i utrostruiti plau, jer e odsada imati tako puno posla u svojoj slubi. Zahvalni Humphrev vatreno uzvrati: Hvala ti, o, predini gospodaru, tvoja kraljevska podanost je obilno premaila najmahnitije moje ruiaste snove. Sad u biti sretan do smrti, a poslije mene i cijela kua Marlow. Tom je bio toliko razborit da je pojmio kako bi mu ovaj deko mogao biti od koristi. Potaknu Humphreyja da govori, i on to spremno prihvati. Deko je uivao pri pomisli da pomae u "lijeenju" Toma; jer, tek to bi on dozvao u Tomovo poremeeno pamenje kojekakve pojedinosti o njegovim zgodama i nezgodama u kraljevskoj uionici ili gdje drugdje u palai, zapazio je da bi se Tom potom svih tih okolnosti i sam posve jasno "sjetio". Sat kasnije Tom je bio dobro upuen u dragocjene podatke o dvorskim linostima i dogaajima; i on odlui da e svakog dana crpsti iz ovog izvora; i u tom smislu izda zapovijed da Humphreyja puste u kraljeve odaje kad god namjeri onamo, osim kad su na primanju kod njegovog velianstva neki drugi ljudi. Tek to otpusti Humphreyja, stie lord Hertford i opet nagovijesti Tomu nove brige. On ree da gospoda dvorski savjetnici, pribojavajui se da kakve pretjerane izjave o kraljevu naruenu zdravlju nisu izbile van i proirile se, smatraju da je mudro i vano da njegovo velianstvo za dan-dva pone objedovati u javnosti, jer e njegovo zdravo oblije i krepki korak popraeni brino suzdranom neusiljenou u ponaanju i ljupkom lakoom u dranju, jamanije umiriti javno mnijenje, ukoliko se uope jesu proirili zli glasi, nego bilo koji drugi lijek kojemu bi se mogao domisliti. Onda grof proslijedi vrlo obzirno upuivati Toma kako se mora dolino vladati u tim sveanim prilikama, a sve pod providnom izlikom da ga "podsjea" na ono to je on ve znao; ali se na njegovo veliko zadovoljstvo pokazalo da tu Tomu ne treba mnogo pomoi: on se drao uputa koje mu je Humphrey bio dao u tom smislu, jer je Humphrey spomenuo da e kralj za nekoliko dana prireivati javne objede; a bio je to saznao jer se o tome, kao i uvijek na dvoru, uve62
elbookers
liko ukalo. Meutim, Tom o ovome nije nita ni zucnuo. Uvidjevi da se kraljevo pamenje toliko popravilo, grof odlui da ga temeljitije iskua, i to kao uzgred, kako bi ustanovio koliko je iscjeljenje uznapredovalo. Zakljuci su ovdje-ondje bili vrlo povoljni, gdje god se osjeala Humphreyjeva pouka i, sve u svemu, odlinik se silno obradovao i ponadao. Toliko se, odista, bio ponadao da je progovorio glasom punim uzdanja: Sad vjerujem da bi vae velianstvo, kad bi jo samo napregnulo pamenje, moglo rijeiti zagonetku velikog dravnog peata, nestanak kojega je bio jo juer znaajan, a danas postao beznaajan, jer mu je pravovaljanost istekla zajedno sa ivotom naeg pokojnog gospodara. Hoe li se vaa milost izvoljeti pokuati sjetiti? Tom je bio na sto muka: o velikom dravnom peatu nije imao ba nikakva pojma. Poto je asak oklijevao, on naivno uzgleda i upita: A kakav je bio, na priliku, gosparu? Grof se gotovo neprimjetno trgnu i pomisli: "Jao, opet mu se um pomraio! Nije bilo razborito to sam ga natjerao da ga napree... " I on vjeto svrnu besjedu na drugu stranu u nakani da nesretni dravni peat istjera Tomu iz glave, to mu je vrlo lako uspjelo. Poglavlje petnaesto TOM KAO KRALJ Idueg dana pristigoe strani poklisari sa svojom kitnjastom svitom; a Tom ih primi sjedei na prijestolju uzvieno i dostojanstveno. Sjajni mu je prizor isprva godio oku ali je primanje bilo beskrajno i zamorno ba kao i veina govora, tako da se poetni uitak malo-pomalo pretvorio u zanovijet i enju za rodnim domom. Tom je izgovarao ono to bi mu Hertford od vremena do vremena priapnuo i nastojao se vladati kako treba, ali mu je sve ovo bilo tako novo i tako se nelagodno osjeao da je u tome tek djelomino uspijevao. Naoko je bio poprilino nalik na kralja, ali nije mu uspijevalo da se kao kralj i osjea. Bilo mu je od sveg srca drago kad se obred zavri. Vei je dio dana "tratio", kako je to on u sebi nazivao, na poslove koji su spadali u kraljevu dunost. ak i ona dva sata, odreena za nekakvu kraljevsku razonodu i odmor, bili su mu uglavnom na teret, jer je i onda bio sputan zabranama i obrednim pravilima. Ali je zato sa svojim izvukoviem provodio nasamo po cio sat koji je smatrao istom dobiti, jer mu je davao i zabavu i nune obavijesti.
63
elbookers
Trei dan Tom Cantyjevog kraljevanja svanu i omrknu nalik na ostale, ali se on ipak donekle razvedri: nije se osjeao onako nelagodno kao u poetku; privikavao se pomalo na prilike i okolinu; lanci ga svejednako uljali, ali ne cijelo vrijeme; uviao je da ga nazonost i poniznost velikaa, svakim asom koji bi prohujao, sve manje mue i smetaju. Bez ozbiljnije strepnje bi doekao etvrti dan da nije bilo jedne jedine strahote; javnih objeda; od toga su dana poinjali. Na dnevnom su redu bili i vaniji poslovi: istog je dana morao predsjedati savjetu koji e odrediti stavove i smjernice u politici prema tolikim tuinskim dravama to se prostiru po cijeloj kugli zemaljskoj; tog je dana, isto tako, trebalo Hertforda17 slubeno izabrati za veliki poloaj kraljevskog namjesnika; za taj etvrti dan bili su odreeni jo neki znaajni poslovi, ali za Toma su svi bili beznaajni u usporedbi s tim mukotrpnim rukom kad se bude naao sam suelice bezbrojnim radoznalim oima koje e ga gutati i bezbrojnim ustima koja e apatom raspravljati o njegovu dranju i o njegovim, pogrekama ako bude toliko nesretan da pogrijei. _________________________
17 Hertfordov lik. Mladi kralj postade silno privren svom ujaku koji sve u svemu, bijae umjeren i estit ovjek Hume: Povijest Engleske, sv. III., str. 324. Ali, ako je on (namjesnik) i vrijeao svojom pretjeranom uznositou, zasluio je da ga se obilno pohvali zbog zakona koji su u tom zasjedanju skuptine izglasani i koji su znatno ublaili otrinu prijanjih uredbi i donekle zajamili ustavnu slobodu. Bili su dokinuti svi zakoni to su za zloin veleizdaje smatrali prijestupe koji nisu potpadali pod dvadeset i petu uredbu Edwarda III.; svi oni zakoni, izglasani za prolog kralja, koji su proirili popis krivinih djela, svi bivi zakoni protiv lolarda ili krivovjerja kao i Uredba est toaka. Nitko nije mogao biti optuen za svoje rijei mjesec dana kasnije od dana kad ih je izgovorio. Ovako je dokinuto nekoliko najokrutnijih zakona to su ikad bili doneseni u Engleskoj; i zora graanske i vjerske slobode donekle je ozarila narod. Takoer je dokinut i zakon o ponitenju svih zakona po kome su kraljeva nareenja vrijedila koliko i uredbe. Hume: "Povijest Engleske", sv. III., str. 339.
A ipak nije bilo mogue preskoiti taj etvrti dan, i on osvanu. Zatekao je jadnog Toma, nevesela i rastresena, a to ga raspoloenje i nije naputalo; nije ga se mogao otresti. Uobiajeni jutarnji poslovi su se otezali i iscrpili ga. Opet je tegobno osjeao da je suanj. Negdje pred podne se nalazio u velikoj prijamnoj dvorani razgovarajui s grofom od Hertforda i pokorno ekao da otkuca sat kada je trebalo primiti u poasni posjet prilian broj visokih odlinika i dvorana.
64
elbookers
U jednom trenutku Tom, koji se bio odetao do prozora i paljivo poeo motriti vrevu i promet na irokoj cesti ispred glavnog ulaza u palau to nije paljivo motrio samo poradi dokolice, ve zato to je svim srcem udio da se osobno prepusti onome meteu i slobodi ugledao je kako se cestom primie prethodnica gomile dronjavih mukaraca, ena i djece najnieg i najbjednijeg soja, koja je urlala i vikala. Htio bih da znam to im je! izusti on jer je, kao i svaki djeak u ovakvoj prilici, bio radoznao. Vi ste kralj! dostojanstveno doeka grof i nakloni se duboko. Doputa li mi vaa milost da to poduzmem? Oh, drage volje, svakako! Oh, i te kako! uzbudi se Tom i u sebi dometnu vrlo zadovoljan: "Uistinu, nije uvijek tuno biti kralj, i to ima svojih dobrih i korisnih strana." Grof zovnu paa i posla ga kapetanu strae da mu isporui nareenje: Zaustavite svjetinu i raspitajte se u kakvu je povodu krenula cestom. To je kraljeva zapovijed! Nekoliko trenutaka kasnije dugi niz kraljevskih straara u blistavim oklopima izljeze kroz ulazna vrata i poreda se na cesti ispred gomile. Vrati se glasnik i izvijesti da mnotvo prati ovjeka, enu i djevojicu koji e biti pogubljeni zbog zlodjela to ih poinie na tetu mira i ugleda kraljevstva. Smrt, i to nasilna smrt, ekala je ove jadne nesretnike! Od ove se pomisli steglo Tomu srce. uvstvo suuti ga posve obuzelo i potisnule sve obzire; nije uope pomiljao na zakonske prekraje, ni na bol ili tetu koju su nanijeli svojim rtvama, ve je mislio jedino na stratite i strahotnu kob koja lebdi osuenicima nad glavom. Koliko se bio zabrinuo ak je na trenutak i zaboravio da on nije zbiljski kralj ve samo njegov lani privid; i prije nego on to i pojmi, zapovjedi: Dovedite ih ovamo! Onda silno pocrvenje i ve mu bi na ustima da se nekako ispria; ali kad vidje da njegova naredba nimalo ne iznenadi ni grofa ni slubujueg paa, on zatomi rijei koje je bio zaustio. Pa se, najprirodnije, duboko nakloni i natrake izie iz odaje da bi isporuio zapovijed. Tom se sav ozari od ponosa i ponovne spoznaje o tome kako kraljevski poziv ima i korisnih prednosti; i pomisli: "Ovo je ba kao to sam sanjao itajui bajke staroga sveenika i zamiljajui sebe kao kraljevia koji svima nareuje i zapovijeda i samo govori 'Uini ovo, uini ono', a nitko mu se ne usuuje oduprijeti ili usprotivi65
elbookers
ti." Doskora se vrata razjapie; najavie naslove sve zvunije jedan od drugoga, a njihovi nositelji se pojavie i dvoranu vrlo brzo napola ispunie plemenitai i otmjena gospoda. Ali Tom jedva da je i zamjeivao te ljude, koliko je bio razdraen i temeljito zaokupljen onom drugom, mnogo zanimljivijom zgodom. Rastreseno je sjedio u vladarskom naslonjau i pogledao prema vratima ne skrivajui svoje nestrpljivosti pune iekivanja; a skup, kad to primijeti, ne htjede mu smetati, ve meu se stade udrobljeno askati o slubenim poslovima i dvorskim tajnama. Za koji as se zau kako se pribliava odmjereni bat vojnikih koraka i pred kraljem se pojavie osuenici, koje je vodio sudski izvritelj, a pratio odred kraljevske strae. Graanski sudac klekne pred Tomom i stane postrance; tri osuene osobe takoer kleknue i ostadoe na koljenima; straa stade iza Tomova naslonjaa. Tom znatieljno i paljivo promotri sunje. ovjekova odijela i pojave kao da se nekako nejasno sjeao. "Rekao bih da sam toga ovjeka ve vidio... ali ne znam ni kada ni gdje", pomislio je Tom. Ba tada ovjek hitro opet obori glavu, jer se nije mogao suoiti s uzvienom vladarskom pojavom; ali Tomu je bilo dovoljno da mu svega jednom vidi cijelo lice. On pomisli: "Sad mi je jasno; to je ovo koji je iz Temze izvukao Gilesa Witta i spasio mu ivot onog vjetrovitog, studenog dana na Novu godinu, to je bilo smiono i dobro djelo, pa je prava teta to je kasnije poinio i zlih djela i tako doekao ove alosne asove... Ja nisam zaboravio onaj dan ni sat; zbog toga to sam jedan sat kasnije, kad je otkucalo jedanaest, izvukao batine od stare Canty, koje su bile tako valjane i divno krepke da je sve ono prije i kasnije, u usporedbi s njima, bilo njeno milovanje." Tom sad naredi da na trenutak izvedu enu i djevojicu; a onda se obrati sudskom izvritelju i ree: Dobri gospodine, to je skrivio ovaj ovjek? Sudac kleknu i odgovori: Da oprostite vae velianstvo, otrovom je oduzeo ivot jednom vaem podaniku. Silno se poljulja Tomova suut prema uhieniku i njegovo divljenje njemu kao odvanu spasitelju djeaka koji se utapao. Je li mu krivnja dokazana? upita on. Neprijeporno, gospodaru. Tom uzdahnu i kaza: Odvedite ga, zasluio je smrt. Velika teta, jer je bio takva
66
elbookers
valjana junaina... ovaj, to jest htjedoh rei da je takav naoko! Suanj odjednom usrdno sklopi ruke i stade ih oajniki kriti, preklinjui istodobno "kralja" isprekidanim rijeima punim strave: Oh, gospodaru moj i kralju, ako moete da se smilujete propalom ovjeku, smilujte se meni! Ja sam nevin i ono zbog ega sam optuen slabo je dokazano, ali ja sad ne govorim o tome; moja je osuda pala i ne moe se izmijeniti; ali vas u svojoj nevolji molim samo za jednu uslugu, jer je moja kazna preteka da bih je mogao podnijeti. Milost, milost, moj gospodaru i kralju! Saalite se kraljevski i usliite moju molbu: zapovjedite da me objese. Tom se prenerazi. Ovome se ishodu nije nadao. Tako mi ivota, to je udna molba! Nije li ti takva i bila presuda? Oh, plemeniti moj gospodaru, ni govora! Odreeno je da me iva skuhaju.18 _________________________
18 Smrt kuhanjem. Za vladavine Henrika VIII., po uredbi parlamenta, trovae bi ive kuhali. Ova je uredba ukinuta za vladavine idueg kralja. U Njemakoj je jo u 17. stoljeu ova uasna kazna snalazila kovae lanog novca i varalice. Tkylor, pjesnik s rijeke (nazvan tako po tome to je dulje vremena bio ladar na Temzi; nap. prev.), opisuje smaknue kome je prisustvovao u Hamburgu, godine 1916. Presuda kovau lanog novca bijae da ga "iva skuhaju u ulju: ali da ga ne bace odmah u kotao ve da ga o vitlu i uetu, vezana pod pazuhom, sputvu postepeno u ulje; prvo stopala, onda noge i sve dok mu se ivo meso ne skuha i ne pootpada s kostiju". Dr. J. Hammand Thimbull: "Ljuti zakoni, pravi i krivi", str. 13. (Nap. pisca)
Ove grozovite rijei toliko iznenadie Toma daskoro skoi sa stolice. Tek to se pribra, on povika: elja ti je usliena, jadnie! Sve da si potrovao i stotine ljudi ne bi smio poginuti tako uasnom smru. Suanj se niice pokloni, zanosno se uze zahvaljivati i na kraju dometnu; Ako te ikada, Boe sauvaj, snae nevolja, neka se spomene tvoja dananja dobrota prema meni i neka ti bude uzvraena. Tom se obrati grofu od Hertforda i ree: Gosparu, zar je mogue da je okrutna kazna, ovoga ovjeka pravovaljana? Takav je, vaa milosti, zakon za trovae. U Njemakoj krivotvoritelje novca ive skuhaju u ulju, i to ih ne bace odjednom, ve ih sputaju o konopcu malo-pomalo i polako; prvo stopala, pa noge, pa...
67
elbookers
Oh, molim te, gosparu, prestani, ne mogu to sluati! uskliknu Tom i prekri ui rukama ne bi li smetnuo s uma taj prizor. Molim vae plemenito gospodstvo da se donese uredba koja e izmijeniti taj zakon; oh, ti jadnici ne smiju vie trpjeti takve muke. Grofovo lice ozari silno blaenstvo, jer on bijae ovjek milostive i plemenite prirode to nije bila esta odlika njegova stalea u ono okrutno doba. On ree: Ove plemenite rijei su zapeatile sudbinu tome zakonu. Povijest e to upisati u slavu vae kraljevske kue. Sudski izvritelj ve htjede odvesti sunja; Tom mu dade znak da prieka; i tada prozbori: Dobri gospodine, ja bih jo malo razmotrio ovaj sluaj. ovjek je rekao da je njegovo nedjelo slabo dokazano. Reci mi to ti o tome zna. S doputenjem vae kraljevske milosti, na suenju je utvreno da je ovaj ovjek uao u kuu u zaselku Islington u kojoj je leao bolesnik tri svjedoka kau da je to bilo u deset sati prijepodne, a druga dvojica kau da je bilo nekoliko asaka kasnije bolesnik je u to vrijeme bio sam i spavao, a onda je ovjek ubrzo iziao i otiao svojim putem. Za jedan sat je bolesnik umro u grevima i povraanju. Je li tko vidio da mu je dao otrov? Je li pronaen otrov? To nije, gospodaru. Kako onda znate je li uope otrovan? Da oprostite vae velianstvo, lijenici tvrde da samo otrov moe izazvati takvu smrt. U ono prostoduno doba bio je to nepobitan dokaz. Tom je poimao njegovu stranu vrijednost pa je rekao: Lijenici se razumiju u svoj posao, bit e da su u pravu. Zlo se pie ovome jadniku. A to jo nije sve, vae velianstvo, ima jo drugih, gorih stvari. Mnogi posvjedouju da je vjetica, koja potom nesta iz seoceta tko zna kamo, bila prorekla i njima osobno u ui apnula da e onaj bolesnik umrijeti od otrova i, tovie, da e mu ga stranac dati, tamnokosi stranac u pohabanim i prostim haljama; i, uistinu, ovaj uhienik na dlaku odgovara opisu. Neka vae velianstvo izvoli dolino i po zasluzi ocijeniti teinu ovog dokaza, imajui na umu prorotvo. Ovo je u onim praznovjernim danima bio nevjerojatno vrst dokaz. Tomu se uini da je sluaj rijeen; ako je vjerovati svjedoe68
elbookers
nju, onda je dokazana krivnja jednom ovi. A on ipak prui jo jednu priliku sunju i ree: Ako ima to rei u svoju obranu, govori. Nita to bi mi koristilo, moj kralju. Ja sam nevin, a ipak ne mogu to potvrditi. Nemam prijatelja, inae bih dokazao da onog dana nisam uope bio u Islingtonu; kao to bih dokazao da sam u ono doba, koje oni spominju, bio milju daleko, zapravo sam bio u Wapping Old Stairsu; izvrh toga, moj kralju, ja bih mogao dokazati da sam, umjesto oduzimao, kako oni kau, spaavao jedan ivot. Djeak koji se utapao... Dosta! Sue, reci u koji je dan izvreno zlodjelo! U deset sati izjutra ili nekoliko asaka kasnije, prvoga dana Nove godine, preuzvieni. Pustite sunja na slobodu tako hoe kralj! Zbog ovoga ispada neprilina kralju on se opet zacrveni i zataka svoju omaku kako je najbolje znao dometnuvi: Razjadilo me da ovjeka vjeaju na osnovi ovako upljih, lakoumnih svjedoanstava! Cio skup nazonih tihano zabruja od zadivljenja. Nisu se oni divili Tomovoj odredbi, jer bi malo tko meu njima pozdravio priznanjem ili divljenjem valjanost i razumnost takva postupka koji udjeljuje milost osueniku, ve su se samo divili Tomovoj razboritosti i domiljatosti. Pade nekoliko tihih napomena ovakve vrste: Kralj nije lud, sasvim je pri zdravoj pameti. Kako je razborito pitao, kako ovo odrjeito, samovlasno rjeavanje spora podsjea na njegovu nekadanju prirodu. Hvala budi Bogu da je prizdravio! Nije to mlakonja, ve kralj. Ponio se kao pravi sin svoga oca. U zraku se osjealo oduevljenje, i Tom je morao neto nauti. To tako djelova na nj da mu sasvim laknu i svekolikoga ga obuze silno blaenstvo. A ipak njegova mladalaka znatielja ubrzo nadjaa te ugodne misli i osjeaje; zanimalo ga da sazna kakvu su stranu opainu poinili ena i djevojica; i tako, po njegovu nalogu, dovedoe preda nj ta dva prestravljena i uplakana bia. ta li su one uinile? upita on sudskog izvritelja. Da oprostite vae velianstvo, optuene su zbog teka zloinstva koje je nepobitno dokazano; stoga su suci odredili, u ime zakona, da budu objeene. Njihovo je zloinstvo da su sebe prodale avlu.
69
elbookers
Tom protrnu. Bio je odgojen da se uasava ljudi koji su tako zlopako grijeili. A ipak, usprkos svemu nije htio uskratiti sebi uitak i ne zadovoljiti svoje znatielje; stoga upita: Gdje su to uinile i kad? U pono, u prosincu, u ruevnoj crkvi. Tom opet protrnu. A tko je bio nazoan? Samo njih dvije, vaa milosti, i On! Jesu li priznale? Ne, ni govora, gospodaru, one poriu. Pa kako se onda, molim te, zna? Nekoliko ih je svjedoka vidjelo kako su se onamo uputile, vae milostivo velianstvo; to je zaredilo sumnju koju su kasnije grozne posljedice potvrdile i dokazale. Posebice je oito da su one, s pomou opake sile koju su tako stekle, zazvale i podigle olujinu koja je poharala cijeli okoli. Preko etrdeset svjedoka je potvrdilo da je doivjelo oluju; a zapravo bi ih se nalo i tisuu, jer, kako je svima nakodila, svi imaju zato i da je se sjeaju. Uistinu je to ozbiljno. Tom stade malko preglavljivati o ovome odvratnom primjeru nazlobe i upita: Je li i ena pretrpjela tetu od oluje? Nekoliko sijedih glava u nazonu skupu kimnu u znak priznanja mudrom pitanju. Sudac ne shvati na to smjera ovo ispitivanje; i on odvrati prostoduno i otvoreno: Svakako da jest, vae velianstvo, i to koliko je zavrijedila, kazuju svi. Odnijelo joj nastambu i ostavilo nju i dijete bez krova nad glavom. Rekao bih da je preskupo platila mo da toliko naudi sama sebi. Ako je za to platila ma i jedan novi, prevarena je; a ako je to platila svojom i kerkinom duom, kae mi se da je luda; a ako je pak luda, ne zna to ini, dakle ne moe ni zgrijeiti. Stare glave opet zaklimae u znak priznanja Tomovoj mudrosti, a jedna osoba ak promrmlja: Ako je kralj lud, kao to govore, onda je njegovo ludilo takvo da bi razbistrilo razum mnogim koje poznajem, kad bi im se dragi Bog smilovao i dao da polude. Koliko je staro dijete? zapita Tom. Devet godina, da oprosti vae velianstvo. Moe li po engleskom zakonu dijete sklopiti ugovor i sebe prodati, gosparu? zapita Tom obraajui se uenome sucu. Zakon ne doputa djetetu da sklapa vane poslove i sudje70
elbookers
luje u njima, milostivi gospodaru, s obzirom da njegova nerazvijena pamet nije dorasla da se natjee sa zrelom pameti i zlobnom prijevarnou onih koji su stariji od njega. avo moe kupiti dijete, ako ga je volja i dijete pristane na to, ali Englez ne moe, i u ovom posljednjem sluaju bi ugovor bio nezakonit i nevaei. ini mi se da nije obzirno, ni kranski, ni razborito da engleski zakon uskrauje prava Englezu da bi ih podario avlu! povika Tom iskreno se razgnjevivi. Ovaj novi nazor o ovome zakonu izmami mnoge smijeke i mnogi ga brino zapamtie kako bi ga prepriavali po dvoru i s pomou njega dokazali kako Tom misli svojom glavom i duevno se sve vie oporavlja. Starija osuenica prestade jecati i, uzbueno, paljivo i nadajui se sve vie, upijae Tomove rijei. Tom to zamijeti i to jo pojaa njegovu sklonost prema eni koja se nalazila u opasnu i nezavidnu poloaju. On stoga upita: A to uinie da izazovu oluju? Skinute su arape19, gospodaru. _________________________
19 uveni sluaj s arapama. ena i njezina devetogodinja kerkica objeene su u Huntingdonu jer su prodale duu avlu i izazvale oluju tako to su svukle arape! Dr.J. Hammond Trumbull: "Ljuti zakoni, pravi i krivi", str. 20. (Nap. pisca)
Ovo zapanji Toma i jo ee uga njegovu znatielju. On vatreno izusti: To je divno! Zar to uvijek tako strano djeluje? Uvijek, moj gospodaru, bar kad to ena eli i kad izgovori potrebne rijei u sebi ili jezikom. Tom se obrati eni i kaza u zanosnom oduevljenju: Upotrijebi svoju mo, ja bih htio oluju! Praznovjerni skup naglo problijedi u licu i svi poeljee, duboko u sebi, da umaknu odavde, to sve Tom ne primijeti jer ga nije zanimalo nita do obeane nepogode. Videi po eninu licu da je zbunjena i zaprepatena, on uzbueno doda: Ne boj se, nee biti kriva. tovie, bit e putena na slobodu i vlas ti nee pasti s glave. Pokai svoju mo. O, moj gospodaru i kralju, nemam ja nikakvu mo, ve sam nevina optuena. Strah te sputava. Budi odvana, nee ti se nita dogoditi. Napravi oluju, makar i sasvim majunu, ne traim ja neku veliku ni
71
elbookers
poharnu, ve bih radije malu; uini to i ivot ti je spaen, bit e slobodna i ti i tvoje dijete, i s kraljevskim pomilovanjem u ruci u kraljevstvu ti nitko nee smjeti uiniti nita naao ili nauditi. ena pade niice i stade se, suznih oiju, kleti da nema moi stvarati udesa, to bi inae rado uinila da bar spasi ivot djeteta i spremno izgubi svoj ako bi se po kraljevoj naredbi mogla nadati ovakvoj bescjenoj milosti. Tom ju je nagovarao, ali je ena ostala pri svome. Napokon e on: Mislim da je ena rekla istinu. Da je moja mati na njezinu mjestu i da je oboruana avolskim vradbinama, ne bi ni aska oklijevala da sazove olujine i sravni cio kraj sa zemljom, ako bi za uzvrat izbavila mene iz ivotne opasnosti! Nema zbora da su i ostale majke stvorene na istu priliku. Slobodna si, dobra eno, ti i tvoje dijete, jer smatram da si nevina. A sad kad se vie nema ega bojati, jer si pomilovana, svuci arape! Bude li napravila oluju, bit e bogata! Izbavljenica se rjeito zahvaljivala i napokon odluila posluati, dok ju je Tom motrio u napetu iekivanju, koje je strepnja bila malko pomutila a i na dvoranima se u isto vrijeme opaao nemir i nelagoda. ena izuje sebe i kerkicu i stade se truditi iz petnih ila da kraljevu velikodunost nagradi, ali pokuaji alosno propadoe. Tom uzdahnu i kaza: U redu, dobra duo, ne mui se vie, izgubila si svoju mo. Poi s mirom; ako opet jednom stekne tu mo, nemoj zaboraviti na me, ve mi priredi oluju. Poglavlje esnaesto SVEANI RUAK Bliilo se vrijeme ruku a ipak, udna li uda, pomisao na nj jedva je uznemirila Toma i gotovo da ga uope nije plaila. Jutarnji dogaaji su mu ulili silno samopouzdanje; jadni mali macan se u ova etiri dana bio vie naviknuo na ovo neobino potkrovlje nego bi se odrasla osoba navikla za cio mjesec. Nema jasnijeg primjera kako se dijete lako prilagouje okolnostima. Hajde da mi, koji smo povlateni, pohitamo u veliku gozbenu dvoranu i malo je razgledamo dok Toma ne pripreme za ovu velebnu priliku. To je prostrana odaja pozlaena stupovlja i potporanja, oslikanih zidova i oslikana stropa. Na vratima stoje visoki straari, nepomini kao kipovi, u bogatim i slikovitim oblakama i s helebardom u
72
elbookers
ruci. Na visokoj galeriji to se protezala uokolo dvorane zbor je glazbenika i sva sila raskono odjevenih graana oba spola. Pored sebe, na povienu postolju stoji Tomov stol. Prepustimo sad rije drevnu ljetopiscu: "U odaju ulazi plemi koji nosi palicu, a poredo s njim drugi koji nosi postoljnak kojim e, poto obojica tri puta presmjerno kleknu, prestrti stol, a oba e opet kleknuti i otii, onda dolaze druga dvojica, od kojih jedan opet nosi palicu, drugi soljenku, tanjur i kruh; poto kleknu kao i ona prva dvojica i postave na stol ono to su donijeli, i oni se povuku jednako se poklonivi kao i oni prije njih; napokon dolaze dva bogata odjevena plemia od kojih jedan nosi jedai no i, poto se preotmjeno nakloni, prilazi i trlja stol kruhom i solju s tolikim strahopotovanjem kanda je sam kralj nazoan."20 _________________________
20 Leigh Hunt: Grad, str. 408, iz opisa drevnog putnika. (Nap. pisca)
S time je zavren sveani uvod. Tada, u dnu jenih hodnika, ujemo zvuk roga i nejasni amor: "S puta kralju! S puta njegovu presvijetlom kraljevskom velianstvu!" Ti se glasovi neprestano ponavljaju, sve se vie pribliavaju, i doskora nam tik pred nosom tutnji ratniki zov i prolama se uzvik: "S puta kralju!" U taj as se pojavljuje blistava povorka i, odmjereno kroei, nailazi kroz vrata. Prepustimo opet rije ljetopiscu: Prvo dolaze velmoe, baruni, grofovi, vitezovi Podvezice, svi bogato odjeveni i gologlavi; iza njih kancelar, izmeu dvojice od kojih jedan nosi kraljevsko ezlo, a drugi vladarski ma u crvenu toku, ukraen zlatnim ljiljanima i okrenut otricom uvis; a onda dolazi sam kralj glavom koga, kad se pojavi, pozdravlja dvanaest trublji i mnogo bubnjeva velebnom dobrodo-licom, dok svi po galerijama ustaju sa svojih mjesta i viu: 'Boe, uvaj kralja!' Iza njega evo plemenitaa koji su u njegovoj sviti, a slijeva i zdesna kroi mu njegova poasna straa, pedesetorica sa zlaanim helebardama." Sve to bijae divno i ugodno. Tomu su se iroko nadimale grudi a radosni sjaj mu blistao u oku. Drao se vrlo pristalo, to prije to nije mislio na to kako se dri jer je u mislima bio opinjen i ponesen blaenim prizorom i zvucima oko sebe a, povrh toga, nitko ne moe biti ba nezgrapan u savreno prikladnoj lijepoj odjei kad se samo malo obikne na nju i osobito kad je u tom asu ne osjea na sebi, Tom se sjeao to su ga bili pouili i uzvraao je na pozdrave laganim naklonom operjajene glave i uljudnim: "Hvala ti, dragi moj
73
elbookers
narode." Sjede za stol i ne skide kape; i to uini a da se nimalo ne pomete; jer ruavanje s kapom na glavi bio je onaj jedan jedini kraljevski obiaj u kojima su se kraljevi posve slagali s Cantyjevim, jer ni jedna ni druga strana nije bila nevjetija toj davnanjoj navadi. Povorka se raspri u slikovite skupine i stajae gologlava. Sad uoe, uz vesele zvukove glazbe, kraljevski tjelohranitelji "najvii i najjai ljudi u Engleskoj, koji su u ovu svrhu izabrani" ali pustimo ljetopisca da nam to opie: "Uoe gologlavi kraljevski tjelohranitelji odjeveni u grimiz, sa zlatnim izvezenim ruama na leima; oni su izlazili i ulazili donosei svakom prilikom po jednu vrst jela u tanjurima. Te je tanjure primao jedan dvoranin istim redom kako su pristizali i stavljali ih na stol, dok je kuatelj davao svakome straaru po zalogaj od svakog jela iz bojazni da nije otrovano." Tom se estito naruao iako je osjeao da stotine oiju prate svaki njegov zalogaj sve do usta i, dok ga on vae, motre ga tako paljivo ba kanda je to ubojiti barut koji treba da ga raznese i raspri na sve strane. Pazio je da se ne uri kao to je i pazio da nita ne uradi sam, nego da prieka dok pravi slubenik ne klekne i uini to umjesto njega. I tako on obavi ruak bez pogreke, to bijae ist i dragocjen uspjeh. Kad se ruak napokon zavri i on se udalji opkoljen blistavom povorkom i zaglunim zvucima tretavih rogova, bunih bubnjeva i gromoglasna klicanja, pomiljao je kako bi, ako javni rukovi nisu nita gori od ovoga, vrlo rado podnio te muke i nekoliko puta dnevno kad bi se time mogao iskupiti nekih groznih obveza svog kraljevskog poziva. Poglavlje sedamnaesto UK-UK PRVI Miles Hendon je hitao prema southwarkom kraju mosta budno pazei nee li ugledati osobe koje trai, vjerujui i nadajui se da e ih sadna dostii. Ali se ipak razoarao. Propitujui se, uspio ih je donekle slijediti i kroz Southwark; ali im se onda zamete svaki trag i on bijae u nedoumici to da radi. Svejedno se cio dan trudio kako je najbolje znao i umio. O smiraju dana je ve pao s nogu, dobrano izgladnio i bio dalje nego ikad od ostvarenja svojeg cilja; i on poveera u gostionici Tabard i legne u postelju odluivi da ujutro rano izie
74
elbookers
i temeljito pregleda cio grad. Dok je leao premiljajui i kujui naume, poe domalo ovako razglabati: djeai e, ako bude mogao, utei onome grubijanu, svom tobonjem ocu; hoe li se vratiti u London i potraiti svoju bivu nastambu? Ne, to nee uiniti, jer e se bojati da ga opet ne uhvate. A to e, dakle, uiniti? Kako nikad u ivotu nije imao prijatelja niti zatitnika sve dok nije upoznao Milesa Hendona, zacijelo e pokuati iznova pronai toga prijatelja samo ako zbog toga ne bi morao poi u London i u opasnost. Krenut e put majura Hendon, eto to e uiniti, jer zna da je Hendon namjerio kui, pa bi ga ondje mogao nai. Jest, sad je sinulo Hendonu: ne smije vie gubiti vremena u Southwarku, ve odmah preko Kenta udariti prema Redovnikovom Otocu i usput pretraiti umu i raspitivati se. A mi emo se sad vratiti iezlome malom kralju. Lupe, koga je posluitelj iz gostionice vidio "ba kad je pristupio" mladiu i kralju, nije im uope pristupio, ve se primaknuo s lea i slijedio ih ustopice. Nije rekao ni rijei. Lijeva mu je ruka visjela u povezu a na lijevom je oku imao iroki zeleni zavoj; pomalo je epesao i potapao se hrastovaom. Mladi je vodio kralja ophodom po Southwarku i malo-pomalo se doepao ceste iza grada. Kralj se ve bio raspalio i rekao da ne ide dalje jer je Hendenovo da doe njemu, a nije njegovo da odlazi Hendonu. Nije htio trpjeti takve drskosti; ostat e gdje jest. Mladi ree: Ti bi da ostane ovdje, a tvoj prijatelj neka lei ranjen ondje u umi? Dobro, kako god hoe. Na to se kralj odmah izmijeni. On povika: Ranjen? A tko ga se drznuo povrijediti? Ali o tom potom; naprijed, naprijed! Bre, klipane! Jesi li olovom potkovan? Kae da je ranjen? Makar ga ranio i vojvodski sin, okajat e to! Ta uma bijae jo podaleko, ali brzo prevalie razmak. Mladi se ogleda, nae granu to je bila zabodena u zemlju i zakiena krpicom, onda zae dublje u umu, traei takve sline grane i nalazei ih povremeno; oito da su to bili putokazi koji e ga dovesti onamo kamo je bio naumio. Domalo izbie na istinu na kojoj se izdizah, ogarina seoske kue i kraj nje ruevan i istrunuo tagalj. Nigdje nije bilo ni ive due i vladao je grobni muk. Mladi ue u tagalj i kralj spremno pobrza za njim. Nigdje nikoga! Kralj oinu mladia iznenaenim i sumnjiavim pogledom i zapita: Gdje je on? U odgovor mu prasnu porugljiv smijeh. Kralj se u tili as razbjesni; zgrabi cjepku i ve navali na mladia kad mu uho zapljusne
75
elbookers
jo neiji porugljivi smijeh. To se smijao epavi lupe koji ih je izdaleka slijedio. Kralj se okrene i obrecnu: Tko si ti? to hoe ovdje? Prestani se luditi ree ovo i smiri se. Nisam tako dobro preruen da se moe praviti kanda ne poznaje vlastita oca. Ti mi nisi otac. Ne poznajem te. Ja sam kralj. Ako si sakrio moga slugu, pokai mi ga, jer e inae gorko platiti ono to si uradio. John Canty uzvrati strogo i odmjereno: Jamano je da si lud i ne da mi se da te istuem; ali u morati, bude li me izazivao. Tvoje klaparanje ovdje nije opasno, jer nema uiju da uju tvoje ludorije, ali je bolje da priui jezik na opreznu besjedu da nam ne nakodi kad promijenimo sklonite. Ja sam poinio umorstvo i ne smijem sjediti kod kue, a to nee ni ti, jer si mi potreban. Promijenio sam ime, jer je tako razborito; zovem se Hobbs John Hobbs; ti se zove Jack i treba da to sebi utuvi u glavu. Nego, de sad kazuj. Gdje ti je mati? Gdje su ti sestre? Nisu dole na roite; zna li ti kamo su otile? Kralj mrzovoljno odgovori: Ne gnjavi me tim pitalicama. Moja majka je umrla; moje sestre su na dvoru. Momak koji je stajao kraj njih, opet se podrugnu smijehom, i kralj se htjede okomiti na njega kad li ga Canty ili Hobbs, kako se sad zvao sprijei i izree: Budi miran, Hugo, ne razdrauj ga; skrenuo je pameu i ti ga ovako uzrujava. Sjedi, Jack, i primiri se; odmah e dobiti neto za pregristi. Hobbs i Hugo se upustie u aputav razgovor i kralj se odmaknu to je mogao dalje iz njihove neugodne blizine. Sklonio se u sumraje drugog kraja taglja gdje je zemljani pod bio prekriven prostirkom slame visokom cijelu stopu. On lee, pokri se slamom mjesto pokrivaa i zavee se odmah u misli. Mnogi su ga jadi snali, ali sve one manje potisnu gotovo u zaborav ponajvei od svih: oeva smrt. Za cio ostali svijet ime Henrika VIII. znailo je strah i trepet i predoavalo udovinog ljudodera kome iz nozdrva bije pohara i ija aka sije batine i smrt; ali je ovome djeaku to ime znailo samo blaene uitke, a osoba na koju ga je podsjeala bijae po svom obliju suta njenost i milina. Prisjeao se mnogih i premnogih umilnih besjeda s ocem i rado ih je sad iznova proivljavao, a nepresune suze su najbolje govorile kako mu je dubok i iskren bol razdirao srce. Kad tako prominu poslijepodne, djearac, shrvan nedaama, polagano
76
elbookers
utonu u spokojan i iscjeljujui san. Neto kasnije ne bi mogao rei koliko kasnije prenu se i napola rasani i, dok je leao sklopljenih oiju, mutno se prisjeao gdje je i to se dogaa, zau mrmoljiv um, potmulo nabadanje kie po krovu. Ovako sklonjena ga obuze ugodan osjeaj koji ve idueg trenutka grubo prekinu mnogoglasna prodorna graja i opori smijeh. To ga je neugodno streslo i on smae slamu s glave da vidi otkud dolazi taj prepad. Pred oima mu pue strahotan odvratan prizor. Nasred poda, u drugom kraju taglja, buktjela je vatra; a oko nje, udnovato osvijetljena plamenim sjajem, poizvalila se i porazbacala najarenija bagra dronjave oloi i lupea oba spola, o kojoj je ikad itao ili sanjao. Bijahu to krupne, krepke ljudine, preplanule od sunca i vjetra, dugokosi i u udesnim dronjcima; ili nedorasli iparci, okrutna oblija i slino odjeveni; ili pak slijepi ubogari pokrivenih ili previjenih oiju; bogalji drvenih nogu i sa takama; bio je tu i neka zloa od torbara sa svojom uprticom; brusa, kotlokrpa i brija-vidar sa svojim alatljikama; neke od enskinja jedva da su bile stasale, neke su bile u cvijetu mladosti, neke stare i naborane vjetice, ali sve do jedne glasne, bestidne i psovaice; i sve mahom zamazane i zaputene; bijahu tu i tri boleiva djetenceta; i nekoliko izgladnjelih pasa s konopom oko vrata, koji su vodili slijepce. No omrkne, druina tek to se nasitila i ve otpoela pijanku, utura s rakijom zaredala, od usta do usta. Svi zagrajae u jedan glas: Zapjevajmo! Neka pjevaju imi i Veli Hromo! Jedan slijepac ustade i spremi se za nastup odbacivi zavoje to su mu skrivali zdrave oi i dirljivu ploicu to je kazivala njegovu nesretnu sudbinu. Hromo se otrese drvene noge, osovi se na vrstim zdravim nogama kraj prijana; tada zaurlae neku razularenu popijevku koju bi na kraju svake kitice cijela rulja zanosno prihvatila u zboru. Kad stigoe do posljednje kitice, sutrusno oduevljenje se toliko bilo razmahalo da svi upadoe i poee opet pjevati od samog poetka diui gromornu i divljaku dernjavu da su se tavanjae tresle. Evo tih zanosnih stihova: Lehku no, muae, pijace, Fini vam muek vun vre gre, Vu Londri se bu na galgah zibal, Taj znovi dramil ne bu se. Iz Londre grada vezda vun
77
elbookers
Pojdite muae, blejete, Blejete si vu galenjaka, Kaj canjke vam je fkralse te.21 _________________________
21 Iz "Engleske protuhe", London, 1665. (Nap. pisca)
Raspredoe razgovor; ali ne na njihovu lopovskom narjeju na kojemu su pjevali ovu pjesmu, jer su se njime sluili samo onda kad bi ih mogao uti kakav dumanin. U razgovoru se pokaza da "John Hobbs" nije nikakva novaljija ve da je otprije bio sviknuo na ovu lupeku druinu. Zapitae ga za njegovo sadanje ivovanje i, kad on spomenu kako je "sluajno" ubio ovjeka, otvoreno pokazae da im je drago; a kad jo doda da je taj ovjek bio sveenik, burno mu estitae i natjerae da se sa svakim kucne. Stari ga znanci srdano pozdravie, a novi su bili ponosni to su se rukovali s njim. Upitae ga to ga je "izbivao tolike mjesece". On odgovori: Ovih posljednjih godina je u Londonu bolje i sigurnije nego u selu, otkako su zakoni pootreni i otkako ih tako revno provode u djelo. Da mi se nije dogodila ova nezgoda, bio bih ostao ondje. Bio sam odluio ostati i nikad vie ne odlaziti na selo, ali me ona nezgoda natjerala ovamo. On se raspita koliko osoba sad broji druina. "Hajduk", voa druine, odvrati: Dvadeset i pet vrlih tihohoa, paratatova, kesedija, tucaka i bojaka zajedno s kopilicama, opajgorama i drugim muaama.22 Veina je ovdje, a ostali putuju na istok poradi zimovnika. Mi emo u zoru za njima. _________________________
22 Doslovno neprevodivi atrovaki nazivi razliitih vrsta lopova, prosjaka i njihovih druica. (Nap. prev)
Ne vidim Hru meu ovim estitim svijetom! Gdje li je on? Jadni momak sad ruava vatru, to je poneto prevrelo za izbirljiv ukus. Ubilo ga u tunjavi negdje oko Ivanja. ao mi je to to ujem; Hra je bio sposoban i smion ovo. Zbilja je bio. Crnica, njegovo kopile, jo je s nama, ali sad ba putuje na istok; zlatno djevoje, umilno i dobra ponaanja, nitko je jo nije vidio pijanu vie od etiri puta tjedno. Uvijek je bila valjana, dobro se sjeam, ba mila moma i vrijedna svake pohvale. Ali joj mati bila rasputenija i prostija; svadljiva
78
elbookers
i zloudna rogulja, ali pametnija od veine. Zato i ostadosmo bez nje. Znala je itati iz dlana i razumjela se u druge gatalake vjetine, pa je stoga napokon proglaena vjeticom. Osudie je na smrt i polako ispekoe na vatri. Naprosto sam se ganuo i raznjeio kad vidjeh kako je odvano doekala svoju sudbinu, i psovala i vrijeala rulju koja je zijala i piljila u nju dok joj je plamen lizao prema licu, prljio joj rijetke uperke i pucketao joj oko stare i sijede glave; a to kaem: psovala? Kako ih je psovala! Da ivi jo tisuu godina, nikad ne bi uo tako majstorskih psovki. Na alost, njeno je umijee umrlo s njom. Oponaaju je prosto i bijedno, ali vie nema prave bogohulbe. Hajduk uzdahnu; sluatelji uzdahnue u znak da se slau; sveopa potitenost ophrva naas cijelo drutvo, jer ak i ovakav okorjeli olo nije posve oguglao, ve je kadar tokad i u osobito povoljnim okolnostima letimino proutjeti bol gubitka i emer; kao, primjerice, u ovom sluaju kad je zauvijek nestalo nadarenog i obrazovanog stvorenja koje nije za sobom ostavilo nasljednika. Meutim se alosnici obredie dobranim gutljajem i ubrzo oraspoloie. Je li nam jo koji prijatelj nagulio? upita Hobbs. Neki bome jesu! Osobito novajlije, poput sitnih zemljoradnika koji su ostali na svijetu bez sredstava i kruha jer su im oduzeli njive i pretvorili ih u ovinjake. Poeli su prosjaiti, pa su ih, gole do pasa, vezali o zakoak kola i bievali do krvi; stavljali u sramotne procijepe i kamenovali; oni su opet prosjaili, opet bi ih bievali i odsjekli im uho; i po trei put su prosjaili a to bi drugo, jadnici, i mogli? pa bi im igosali usijanim eljezom obraz i prodali ih kao roblje; pobjegli bi, uhvatili bi ih i objesili. To ti je, ukratko cijela pria. Drugi su manje nagulili. Ovamo Seljane, Prijo i Grmalje, pokaite kako su vas ukrasili! Oni poustajae i makoe neto dronjaka obnaivi lea iarana cunjavim starim brazgotinama od bievanja: jedan zadie kosu i pokaza mjesto na kojemu je neko bilo lijevo uho; drugi pokaza ig u obliku slova V i krnje uho; trei prozbori: Ja sam Seljan, neko dobrostojei zemljoradnik s milom enom i djecom a danas sam poneto drukijeg stanja i zanimanja: a ena i djeca mi pomrijee; moe biti da su u nebu, moe biti da su i gdje drugdje, ali hvala dragom Bogu da ne ive vie u Engleskoj. Moja draga, stara i valjana mati muila se da zaradi koricu kruha njegujui bolesnike; jedan bolesnik umre, lijenici nisu znali kako i zato, i moju majku spalie kao vjeticu naoigled mojih uplakanih ma79
elbookers
liana. To je engleski zakon! Dignite svi ae i popijmo svi zajedno i kliknimo u slavu milosrdnog engleskog zakona, koji je nju izbavio engleskog pakla! Hvala vam, prijani, svima odreda. Prosjaio sam od kue do kue zajedno sa enom i nosali smo sa sobom gladnu djeicu, ali je zloinstvo biti gladan u Engleskoj, pa nas stoga u tri grada svukoe i izbievae. Nazdravimo svi opet milosrdnom engleskom zakonu, jer se njegov bi obilno napio krvi moje Marije i tako joj ubrzo donio blaeni spas. Sad ona poiva u lonarevoj njivi23 izbavljena od svih zala. A djeca su, opet dok je mene bi gonio od grada do grada, umrla od gladi. Popijmo, momci, samo jedan gutljaj, gutljaj za jadnu djeicu koja nikome ivome nikakvo zlo uinila nisu. I opet sam prosio, prosio za koricu kruha, a isprosio sam sramotni stup i izgubio uho, gledajte, tu je jo kusatak uha; opet sam prosjaio i za uspomenu na to ostao mi je kusatak drugog uha. A svejedno sam iznova prosio pa su me prodali u roblje: ovdje na obrazu, kad bih oprao ovu zamazicu, ugledali biste ispod nje crveno R koje je utisnuto usijanim eljezom. Rob! Shvaate li vi to to znai? Engleski rob24 stoji pred vama. Pobjegao sam od svog gospodara, i kad me nau neka strano nebesko prokletstvo snae zemlju koja je izdala taj zakon ja u omastiti konopac! _________________________
23 Staro groblje za tuince u Jeruzalemu ("Nego se dogovorie te kupie za njih lonarevu njivu za groblje gostima." Novi zavjet, Evanelje po Matiji XXVII, 7). Kasniji naziv za dio groblja u kojemu ukapaju prosjake, bezimene i zloince. (Nap. prev.)
Iz mrkle mraine zvonko odjeknu glas: Nee! I od dana dananjeg taj zakon vie ne vrijedi! Svi se obazrijee i ugledae kako im se primie udovita prilika maloga kralja; kad se pomoli na svjetlu i jasnom vidjelu, odasvud zagrajae upiti: Djeak je, ne zbunivi se, stao pred tolike iznenaene i radoznale oi i kraljevski dostojanstveno odgovorio: Ja sam Edward, kralj engleski. Na ove rijei svi prasnuve u buran smijeh, koje to su se rugali, koje to su uivali u izvrsnoj ali. Kralj se acnu. On otro kaza: Neotesane jedne skitnice, zar tako zahvaljujete na kraljevskoj milosti koju sam vam obeao? On jo kojeta dometnu srdito viui i uzbueno maui rukama, ali ga zaglui bura smijeha i posprdnih uzvika. "John Hobbs" nekoliko puta pokua nadglasati galamu, a kad napokon uspije, ree:
80
elbookers
Prijani, ovo je moj sin, sanjalica, budala i sasvim lud, ne obazirite se na njega on umilja sebi da je kralj. Ja i jesam kralj upade Edward okrenuvi se njemu kao to e ti, prije ili kasnije, osjetiti na svojoj koi. Priznao si umorstvo, i zato e na vjeala. Ti bi da me izda? Ti? Ako te dohvatim... No, no! ree snopiti Hajduk priskoivi u pravi as u pomo kralju i potkrijepi svoju uslugu tako da udarcem ake sloi Hobbsa na zemlju. Zar ne potuje ni kraljeve ni hajduke? Bude li jo preda mnom prostaio, osobno u te objesiti. A onda se obrati njegovom velianstvu: Ti ne smije prijetiti prijanima, deko; pazi da bilo gdje to pogano ne zucne o njima. Budi kralj, ako je to na volju tvoju ludoj pameti, ali nemoj vrijeati. Okani se naslova koji si izrekao, jer je to veleizdaja, mi smo, u nekim sitnicama, zlopaki ljudi, ali nitko meu nama nije tako podao da bi izdao svog kralja; u tom pogledu su nam srca puna ljubavi i odanosti. Pripazi je li istina to govorim. Hajde, svi zajedno: "ivio Edward, kralj Engleske!" ivio Edward, kralj Engleske! aroliko mnotvo uzvrati tako gromoglasnim uzvikom da se od jeke zatrese ruevna straara. Lice maloga kralja zasja uas od sree, te se on lagano nakloni i ree ozbiljno i jednostavno. Hvala ti, dobri narode! Ovaj neoekivani uzvrat izazva pomamno veselje u druini. Kad opet zavlada neto nalik na tiinu, Hajduk izree strogo, ali i dosta dobroudno: Proi se toga, djeae, nije to ni pametno, ni dobro. Razgali svoju matu, ako ba mora, ali izaberi neki drugi naslov. Kotlokrpa vritavo predloi: Neka bude uk-uk Prvi, kralj bena. Ovaj naslov odmah "upali", svako ga grlo ponovi i dignu se zagluna vika: ivio uk-uk Prvi, kralj bena! I poprati je kretav, pitav i grohotan smijeh. Ovamo s njim da ga okrunimo! Odjenimo ga kraljevski! Dajmo mu ezlo! Ustoliimo ga! Osim ovih pade ujedanput jo dvadesetak povika; i gotovo prije nego je jadna mala rtva i okom trepnula, ve su je okrunili limenom pliticom, ogrnuli poderanim pokrivaem ustoliili na bavu i
81
elbookers
tutnuli joj u ruke kotlokrpino lemilo. Onda svi oko njega popadae na koljena i stadoe u zboru podrugljivo kukati i posprdno proklinjati otirui oi prljavim i dronjavim rukavima i pregaama: Smiluj nam se, o, voljeni kralju! Ne gazite crva koji ti se mole, o, plemenito velianstvo. Saali se nad robovima svojim i udijeli nam kraljevski udarac nogom! Obveseli nas i ugrij nas svojim milostivim zrakama, o arko vladalako sunce! Posveti zemlju dodirom stopala svoga da bismo mogli jesti prainu i oplemeniti se. Udostoji se da pljune na nas, o, gospodaru, da bi djeca nae djece mogla spominjati tvoju kraljevsku samilost i vjeito bila ponosna i sretna. Ali je dovitljivi kotlokrpa izveo "glavnu toku" veeri i ubrao lovorike. Kleknuo je kao da e poljubiti kralja u nogu, a on da je nalijepi na mjesto na licu koje je bila dotakla noga govorei da ga treba sauvati od dodira nedostojna zraka i da e se odsad izdravati od toga to e na cesti pokazivati mjesto uz naplatu od stotinu ilinga po gledatelju. Bio je tako vraki smijean da mu je zavidjela i divila mu se cijela ugava rulja. Poglavlje osamnaesto KRALJEVI MEU SKITNICAMA U cik je zore skitnika eta bila na nogama i krenula na put. Vrh glava im tmasto nebo, pod nogama kaljue, zrak studen kao u zimi. Druina se posve sneveselila; neki se ozlovoljili i uutjeli, drugi se jedili i prznili, nitko nije bio raspoloen, a svi bijahu edni. Hajduk povjeri "Jacka" Hugou, ukratko ga svjetovavi, i zapovjedi Johnu Cantyju da ga se kloni i da ga puta na miru; takoer opomenu Hugoa da ne bude odvie grub prema momiu. Uskoro vrijeme otopli i oblaine se malo digoe. eta se vie nije tresla od studeni i raspoloenje se poe vedriti. Razveseljavahu se sve vie i vie i napokon poee peckati jedan drugoga i vrijeati putnike na cesti. To je bio najbolji znak da su opet zavoljeli ivot i njegove radosti. Ljudi su tako oito strepjeli od njihova soja da im se svatko micao s puta i mirno primao njihove prostake uvrede ne usuujui se nita uzvratiti. togdje su skidali rublje s pletera naoigled vlasnika koji se nisu bunili, ve su jo, kako se inilo, bili sretni to im
82
elbookers
nisu odnijeli i pletere. Malo poslije provalie u neku seljaku kuicu i udomaie se kao kod svoje kue, a prestravljeni seljak i njegova obitelj ispraznie cijelu smonicu da bi ih pogostili dorukom. Drakali su domaicu i njezine keri po podbradku dok su im one davale jelo i masno se alili na njihov raun vrijeajui ih pogrdama i gromorno se cerekajui. Kostima i povrem nabacivali su se na seljaka i njegove sinove, prisiljavali ih tako da se hitro izmiu i buno pljeskali kad bi kome uspio pun pogodak. Napokon namazae maslacem glavu kerke koja se usprotivila nekim njihovim njenostima. Na odlasku priprijetie da e se vratiti i spaliti im krov nad glavom bude li kakva prijava dola do uiju vlastima. O podnevu, poslije duga i zamorna puta, lupeka druina se zaustavi za pleterom nedaleko od oveega sela. Odredie jedan sat za odmor, a onda se momadija ratrka da bi sa suprotnih strana ula u selo i latila se razliitih poslova. "Jack" poe s Hugom. Neko su vrijeme bludjeli ovamo-onamo, jer je Hugo, izgledao priliku da to uiari, ali nikako je nije nalazio, tako da napokon ree: Nema to ukrasti, ovo je bijedno mjesto. Moramo zato prosjaiti. Mi, da ne bismo! Prihvati se svog posla, on ti i prilii. Ali ja neu prositi. Nee prositi! uskliknu Hugo zirnuvi preneraeno u kralja. Molim te lijepo, otkad si se ti to obratio? to misli time rei? to mislim? Ta nisi li cijelog ivota prosjaio po londonskim ulicama? Ja? Benave jedan! Ne rasipaj lijepih rijei, dulje e ti potrajati zaliha. Tvoj otac veli da si cio ivot prosjaio. Moda i lae. Moe biti da e biti toliko drzak da kae da on lae podrugnu se Hugo. Zar onaj koga ti naziva mojim ocem? Jest, on je lagao. E, ne pretjeruj u svojoj veseloj luakoj ulozi, prijane; neka ti slui na zabavu, ne i na vlastitu tetu. Ako mu kaem, poteno e izvui zbog toga. Ne mora se truditi. Sam u mu rei. Svia mi se to si odvaan, zaista mi se svia; ali se ne divim tvom razboru. Dosta nas ionako u ivotu kostolome i deveu pa da jo i dragovoljno podmeemo lea. Ali dosta o tome; ja vjerujem tvom ocu. Ne sumnjam da on zna lagati; ne sumnjam da on i lae
83
elbookers
kad se ukae potreba, jer veina nas lae; ali ovdje nema nikakve potrebe. Pametan ovjek nee budzato rasipati takve dragocjenosti kao to je la. Sluaj ovamo; kad ti se hoe da se okanimo prosjaenja, ime bismo se onda bavili? Da pljakamo kuhinje? Kralj e nestrpljivo: Mani se tih gluparija, dosauje mi! Hugo planu: E, pouj me, prijane; nee prositi, nee pljakati; neka ti bude. Ali u ti rei ta e morati raditi. Ti e biti mamac dok ja budem prosjaio. Samo se usudi odbiti! Kralj zausti da prezirno otpovrne, ali mu se Hugo utee u rije: Tiho! Evo gdje dolazi ovo prijazna lica. Ja u se sad sruiti kao da me je boljka spopala. Kad stranac poleti prema meni, ti udari kukati, padni na koljena i pravi se kanda plae; onda zaurlaj kao da ti puca trbuh od bola i kai; "Oh, gospodine, ovo je moj jadni bolesni brat, i mi nemamo nigdje nikoga; kumim vas Bogom da svojim milostivim oima saalno pogledate ovoga bolesnika, sirotog i prebijenog nevoljnika; udijeli novi od svog bogatstva ovome koga je Bog ovako pokarao i kome je dua na jeziku!" i pazi da neprestano kuka i da se nisi smirio dok mu ne iscijedimo novi, inae e skupo platiti. I tad odmah Hugo poe stenjati, jeati, kolutati oima, teturati uokolo i posrtati; a kad se stranac primakne na domaaj, svali se pred njega, vrisnu i stade se griti i koprcati u praini ba kao da je na umoru. O plemeniti gospodine, nemojte, neka Bog blagoslovi vae velikoduno gospodstvo jer mene uasno boli svaki dodir kad me obuzme bolest. Eno e moj brat rei vaoj svjetlosti kako me razdire bol kad dobijem ovakav napadaj. Novi, dragi gospodine, novi da kupimo malo hrane; i onda me prepustite mome jadu. Novi! Dobit e i tri, nevoljni stvore on stade uzbueno i urno prekapati po depu. Evo, jadni momiu, uzmi ih, neka ti je sa sreom. Hajde, doi ovamo, djeae, da mi pomogne prenijeti tvog nemonog brata u onu kuu... Ja nisam njegov brat prekine ga kralj. to? Nisi mu brat? Oh, vidi ga? zajea Hugo, a potiho zakrguta zubima. Nijee svog brata koji je jednom nogom u grobu! Djeae, ti si odista kamenog srca, ako ti je ovo brat. Sram
84
elbookers
te bilo. A on jedva moe micati rukama i nogama. Ako ti nije brat, tko je onda? Prosjak i tat! Dao si mu novac i on ti je jo okrao dep. Ako hoe uiniti udo i iscijeliti ga, udari ga tom batinom po leima, a za ostalo e se pobrinuti providnost. Ali Hugo nije ekao da se dogodi udo. U tren oka je skoio na noge i otperjao kao vihor, a onaj gospodin nadao za njim i u trku iza svega glasa podizao za njim viku i poviku. A kralj je, smjerno zahvaljujui u sebi nebesima to su ga oslobodila, bjeao u suprotnom smjeru i nije skratio korak sve dok se nije naao na sigurnom. Krenuo je prvom cestom na koju je natrapao i uskoro mu je selo ostalo za leima. Hitao je nekoliko sati to su ga noge nosile, zabrinuto se obzirui da vidi ne progoni li ga tko; ali se napokon oslobodi straha i umjesto toga proe ga blaeno uvstvo sigurnosti. Tad pojmi da je gladan; i vrlo umoran. Zaslade pred seljakom kuom, ali tek to zausti, otro ga prekidoe i grubo otjerae. Njegova je odjea bila loa preporuka. On proslijedi dalje, povrijeen i srdit, i odlui da vie nee sebe izlagati prostakim postupcima. Ali je glad jai od ponosa; i kad pade veer, on ponovo pokuca na neku seosku kuu; ali ovdje proe jo gore nego prije; jer ga pogrdno izruie i priprijetie da e ga dati uhititi kao skitnicu ako odmah ne produi dalje. Unoala mrazna i oblana no; a vladar ranjavih nogu svejednako polako trapao sve dalje. Morao se neprestano kretati jer bi svaki put, im bi sjeo da se odmori, promrzao do kostiju. Dok je ovako hodio kroz gluhu mrklicu i pusti beskraj noi, sve to je osjeao i doivljavao bijae mu novo i neobino. Od vremena do vremena uo bi kako se primiu glasovi, prolaze mimo njega i gube se u tiini; a kako od tjelesa, iz kojih su izlazili ti glasovi, nije vidio nita doli nekakvih bezoblinih, hitrenih mrlja, bilo je u tome neto duhovsko i nadnaravno od ega ga je podilazila jeza. Gdjegod bi ugledao kakvo svjetlo-mrcanje, ali uvijek, oito, vrlo daleko, kao na drugome svijetu; kad bi zauo zveku ovjeg zvona, bila bi tihana, daleka, nejasna; potmulu bleku stada donosio mu je nonik, u jenjavajuim mahovima, kao neku alopojku; ponekad bi se razleglo alovito psee zavijanje iznad nevidljivih prostranstava polja i uma; svi ti zvui bijahu daleki; oni su u malome kralju izazvali osjeaj da cio ivot protie negdje daleko od njega i da je on samotan i naputen sred neizmjerne pustoi. Teturao je dalje, opinjen stravinou novog doivljaja i stre85
elbookers
sao bi se povremeno kad bi mu suho lie tiho zaumorilo iznad glave, jer mu suanj bijae tako nalik na ljudski apat; i tako poslije nekog vremena on odjednom ugleda nadohvat ruke tuljavo svjetlo limene svjetiljke. Ustuknu u mrak i uze ekati. Svjetiljka se nalazila kraj otvorenih vrata taglja. Kralj malo poprieka; niotkud glasa ni ive due. Tako se smrzavao, stojei na mjestu, a doekljivi tagalj je toliko mamio da on napokon odlui ui, pa kud puklo da puklo. Priunja se hitro i neujno, i ba kad je prelazio prag zau glasove za leima. mugne za bure u taglju i unu. Uoe dva teaka sa svjetiljkom u ruci i latie se posla razgovarajui pritom. Dok su hodali amo-tamo sa svjetiljkom, kralj je dobro napeo oi i zapamtio poloaj nekog, reklo bi se, povelikog stojila u drugome dijelu taglja i nakanio da, pipajui po mraku, prijee onamo im ostane sam. Takoer je uoio hrpu konjskih pokrovaca, negdje na pol puta, i naumio da ih za jednu no otui u korist engleske krune. Nakon nekog vremena ljudi zavrie posao i otioe zasunuvi za sobom vrata i odnijevi svjetiljke. Promrzli kralj krenu po pokrivae koliko je samo u mraku bre mogao; pokupi ih i, pipajui oko sebe, sretno doe do stojila. Dva pokrivaa podastre za leaj, a s ostala dva se pokri. I sad je vladar bio sretan, iako su pokrivai bili stari i tanani i ne osobito topli; a uz to su jo tako otro zaudarali po konju da se malne guio od smrada. Premda je kralj bio gladan i promrzao, bio je u isto doba tako iscrpljen i dremovan da ovi posljednji osjeti uskoro nadjaae one prve, i on odmah utonu u polusvjesno stanje. I onda, ba kad se sasvim preputao sanku, jasno outi kako ga neto dotaknu! U tren oka se posve rasani, a dah mu zaslade u grlu. Od studene jeze, koju je bio izazvao tajanstveni dodir u mraku, srce mu je gotovo prestalo kucati. Leao je nepomino i oslukivao jedva prediui. Ali se nita ne maknu i ne sunu. Svejednako je sluao i ekao, i inilo mu se da je ve tako proteklo mnogo vremena, ali se ipak nita ne pomaknu i ne oglasi. I on se, napokon, opet polako zavee u drijem; i tad iznebuha opet osjeti tajanstveni dodir! Taj lagodni dodir neujnog i nevidljivog susjeda bijae uas nad uasima; djeaka skolio stravian strah. to da radi? To mu se pitanje nametalo; ali nije znao kako bi na njega odgovorio. Bi li napustio ovo prilino udobno pribjeite i umaknuo ovome zagonetnom uasu? Ali kamo da pobjegne? Iz taglja nije mogao izii; a uasavala ga je pomisao da naslijepo vrluda tamoamo u mraku, zatoen izmeu zida, a ona utvara klizi za njim i onako lagano i jezivo dotie mu se obraza ili ramena. Ali zar bi bilo
86
elbookers
bolje da ostane gdje jest i cijelu no pretavori ni iv ni mrtav? Nikako. A to mu, onda, preostaje da uini? Ah, samo je jedno mogao uiniti; znao je on to vrlo dobro: trebalo je ispruiti ruku i tako otkriti to je ono! Bilo je lako misliti o tome; ali je bilo teko skupiti snagu da to pokua uiniti. Triput je plaljivo malko ispruio ruku u mrak; i naglo je i bez daha povlaio ne zato to je bilo to napipao, ve zato to je bio vrsto uvjeren da e svakog asa odista i napipati. Ali etvrti put isprui ruku malo dalje i lagano se dotae neega mekana i topla. Gotovo se skamenio od uasa; bio je tako raspoloen da nije mogao zamisliti da bi ono moglo biti taj, po krovu pljute bijesni saganci kie; ali je njegovo englesko velianstvo smireno spavalo, ba kao to je mirno spavalo i tele, jer je to bilo priprosto stvorenje koje nije lako mogla uzbuditi olujina, niti ga je zbunjivalo to spava pokraj kralja. Poglavlje devetnaesto KRALJEVI KOD SELJAKA Kad se kralj probudi rano izjutra, primijeti da se neki mokri i pametni takor obno uuljao ovamo i udobno smjestio njemu u njedrima. Ali ga on sad uznemiri, i takor hitro utee. Djeak se osmjehnu i ree: "Jadna ludice, ta se boji? I ja sam kukavan kao i ti. Bilo bi me sram nakoditi nevoljniku kad sam i sam tako nevoljan. Dapae sam ti zahvalan na dobru znamenju; jer kad je kralj tako nisko pao da ak i takori nouju na njemu, to zacijelo znai da mu se sprema preokret u sudbini, jer je jasno da se nie ne moe srozati." Ustade i izie iz stojila i odmah zau djeje glasove. Otvorie se vrata taglja i unutra uljezoe dvije djevojice. Tek to ga ugledae, prestadoe govoriti i smijati se, stadoe i ukoie se buljei u njega silno znatieljno; zatim se poee doaptavati, prioe blie i opet zastadoe buljei i apui. Pomalo se ohrabrie i stadoe razglabati o njemu. Jedna ree: Ima zgodno lice. Druga doda: I lijepu kosu. Ali je dosta bijedno obuen. I kao da je izgladnio. Primaknue se jo blie obilazei ga plaljivo sve naokolo, motrei ga podrobno sa svih strana ba kao da je on neka nova vr87
elbookers
sta ivotinje; ali uz to paljivo i oprezno kao da se pomalo boje da on nije ivotinja koja gdjekad i ujeda. Napokon se ustoboie pred njim drei se za ruke radi svake sigurnosti i dobro ga se nagledae svojim prostodunim oicama; onda jedna od njih skupi hrabrost i upita jasno i glasno: Tko si ti, djeae? Ja sam kralj odvrati on dostojanstveno. Djeca se malo trgnula, iroko rairila oi i tako utke blenula nekoliko asaka. A onda znatielja razbi muk: Kralj? Koji kralj? Engleski kralj. Djeca se zgledae, onda zirnue na nj, pa se opet zaueno i zbunjeno zgledae, dok jedna ne izree: Jesi li ga ula, Margery? Kae da je kralj. Bi li to mogla biti istina? A to je nego istina, Prissy? Zar bi on lagao? Jer, uj, Prissy, da to nije istina bila bi la. Bila bi svakako la. Promisli malo. Znai da je sve la to nije istina, i tu nema zbora ni pogovora. Bili su to dobri, vrsti dokazi, posve neoborivi; Prissy vie nije mogla niim potkrijepiti svoju nejasnu sumnju. Trenutak je premiljala a onda uhvatila kralja za rije rekavi: Ako si uistinu kralj, ja ti vjerujem. Ja jesam uistinu kralj. Time je spor bio okonan. Kraljevski naslov njegovog velianstva prihvatie ne zapitkujui vie i ne raspravljajui o njemu, i dvije djevojice odmah navalie da im kae kako je doao ovamo gdje je sada, i kako da je ovako nekraljevski odjeven, i kamo se uputio, i sve ostalo o sebi i svojim doivljajima. Za njega bijae silno olakanje to moe istresti svoje nevolje pred osobe koje mu se nee rugati ni sumnjati u njih; i on zanosno ispripovjedi sve svoje zgode i nezgode, zaboravivi naas ak i na glad; a mile djevojice su ih upijale s vrlo dubokim i njenim razumijevanjem. Ali kad opisa svoje posljednje doivljaje, i one saznadoe kako ve dugo gladuje, prekinue ga u govoru i nabrzie u kuu da ga ugoste dorukom. Kralj sad bijae veseo i sretan i miljae: "Kad opet steknem svoj zakoniti poloaj, uvijek u cijeniti malu djecu sjeajui se kako su mi ove djevojice vjerovale i priznavale me u mojoj nevolji; dok su me oni stariji, koji misle da su pametniji, ismijavali i smatrali me lacem." Majka djevojica primi kralja ljubazno i samilosno; njegovo bi88
elbookers
jedno stanje i oito pomuen duh dirnuli su njezino ensko srce. Bila je udovica, i to posiromana; stoga je bila okusila toliko jada da je znala suosjeati s nesretnicima. Pomislila je da je suludi djeak odlutao od svojih prijatelja ili skrbnika; zato pokua ispipati odakle je doao kako bi poduzela to treba i vratila ga natrag; ali sve to je spominjala o susjednim mjestima i selima, i sve to je u tom smislu zapitkivala, odlazilo je u vjetar: po djeakovu licu i po njegovim odgovorima bilo je jasno da nema pojma o onome to ona govori. On je ozbiljno i prostoduno besjedio o kraljevskom dvoru; i vie puta se ucvilio kad bi spomenuo pokojnog kralja, "svog oca"; a kad god bi razgovor skrenuo u obinije vode, njega ne bi vie zanimao, i on bi uutio. ena je bila u velikoj nedoumici; ali nije sustajala. Dok je kuhala, poe usrdno smiljati na koji bi nain namamila djeaka da oda svoju pravu tajnu. Govorila je o stoci, ali njega to nije zanimalo; zatim o ovcama, ali s istini uspjehom: znai da je bila u zabludi kad je pomislila da bi mogao biti pastir; spominjala je mlinove; pa onda tkae, kotlokrpe, kovae, sve mogue obrte i obrtnike; pa onda ludnicu, zatvore i sirotita; ali je svejedno pretrpjela go neuspjeh. Ipak ne ba potpuni; uinilo se da je iscrpla sva znanja osim sluinskoga. Jest, sad je bila sigurna da je na pravom tragu: on je zacijelo kuno slue. I ona svrnu razgovor na to. Ali i to svri porazno. Razgovor o metli mu je oito bio dosadan, loenje ga nije uzbudilo; ribanje i pranje ga nije oduevljavalo. Tada domaica nae, gubei svaku nadu i vie reda radi, razgovor o kuhanju. Na njezino iznenaenje i veliku radost, kralju se odjedared ozari lice! Ah, pomislila je, napokon ga je ukebala; a i dobrano se ponosila lukavom domiljatou i spretnou koju je tu bila upotrijebila. Sad joj se utrueni jezik mogao odmoriti; jer se kralju, nadahnutom vujom gladi i miomirisima to su se irili iz ukiptjelih lonaca i tignjeva, napokon razvezao jezik i upustio se u tako rjeitu raspravu o nekim tenim jestvinama da za koji as domaica pomisli: "Zbilja sam pogodila, on je pomagao u kuhinji!" A on toliko proiri svoj jelovnik i stade o njem razglabati tako upueno i ustro da domaica pomisli: "Za milog Boga, otkud zna za tolika jela, i jo sve tako birana? Jer ona su samo na stolu bogataa i velikaa. Ah, sad mi svie! Taj je dronjavi beskunik zacijelo sluio na dvoru prije nego je skrenuo pameu; tako je, zacijelo je pomagao u samoj kraljevskoj kuhinji! Hajde da ga iskuam." Vrue elei potvrditi svoju pronicljivost, ona ree kralju da
89
elbookers
naas prihvati kuhau, natukne da bi mogao i sam, ako hoe, spraviti; i dodati koje jelo i izie iz sobe, kimnuvi djeci da i ona iziu za njom. Kralj izgovori: Ve je jednom u starodavno doba jedan engleski kralj bio na istoj dunosti i nee ni meni biti ispod asti latiti se posla koji je blagoizvolio obavljati veliki Alfred. Ali u pokuati bolje od njega obaviti povjerenu mi dunost; jer njemu su kolai prigorjeli. Imao je najbolju volju, ali nije uspio dolino je provesti u djelo; jer kralj je, kao i onaj drugi neko, uskoro zapao u duboke misli o svojim veljim poslovima, i zgodila se ista nesrea jelo je izgorjelo. ena se jo vratila na vrijeme da spasi doruak od potpune propasti; i ona naglo prenu kralja iz njegovih sanjarija otrim i krepkim prijekorima. A zatim kad vidje kako se on kinji to nije opravdao povjerenje, ona se odmah smeka i bude prema njemu suta dobrota i njenost. Djeak se obilato i do mile volje najede, to ga silno okrijepi i raspoloi. Ovaj je doruak bio posebno zanimljiv po tome to je i jedna i druga strana zanemarila staleke razlike; ali ni jedno od onih kojima je milost udijeljena nisu toga bili svijesni. Domaica je kanila mladu skitnicu u kutu nahraniti ostacima jela, kao svakog drugog skitaa ili kao psa; ali ju je toliko grizla savjest zbog toga to ga je onako izrazila da je uinila najvie to je mogla da se iskupi i dopustila mu da sjedi za obiteljskim stolom s ljudima vieg stalea, kao da im je toboe ravan; a kralja je opet toliko grizla savjest to je iznevjerio povjerenu mu dunost da je prisilio sebe da to iskupi time to e se spustiti na razinu obitelji, umjesto da zapovjedi eni i djeci da stoje i slue ga za njihovim stolom, to bi jedino priliilo njegovu podrijetlu i dostojanstvu. Za sve nas je dobro da katkad malo spustimo nos. Dobra ena je cijeli dan bila sretna jer se sama sebi divila to se tako velikoduno umilostivila skitnici; a kralj je isto tako bio zadovoljan sam sa sobom zbog toga to je bio tako dobrostivo obziran prema prostoj seljanki. Kad dojedoe doruak, domaica naredi kralju da opere sue. Ta naredba je isprva osupnula kralja i on se gotovo usprotivio; ali onda kaza sam sebi: "Alfred Veliki je pazio na kolae; zacijelo bi i sue prao, prema tome mogu i ja pokuati." Poprilino je jadno obavio taj posao; a i njega samoga je to iznenadilo, jer mu se inilo jednostavno oprati drvene lice i zdjele. Bijae to dosadna i muna rabota, ali je on napokon zavri. Sad je ve jedva ekao da opet krene na put; meutim se nije mogao tako lako otresti ove uvarne gospe. Natovarila mu je jo kojekavih posa90
elbookers
laka to ih obavi koje prilino traljavo, koje sasvim pristojno. Onda zaposli njega i djevojice da gule jabuke zimnjae; ali je u tom poslu bio tako nespretan, da ga je oslobodila dunosti i dala mu noinu da je naotri. Poslije ga natjera da grebena vunu i on sad ve poe misliti kako je zasad sasvim dovoljno zasjenio kralja Alfreda to se tie blistavih sluganskih junatava o kojima e se kieno pisati u bajkama i ljetopisima, i gotovo odlui otkazati poslunost. I tako, ba kad mu domaica poslije podnevna objeda dade koaricu s maiima da ih utopi, on i otkaza, poslunost. To jest, zapravo je ba htio otkazati poslunost, jer je znao da negdje treba prekinuti i jer mu se inilo da bi ba bilo dobro prekinuti kod tog utapljanja maadi, kad se zbi jedna upadica. Ta upadica bijahu John Canty, s torbarskom vreom na leima, i Hugo! Kralj je ugledao lupee gdje se pribliuju ulaznim vratima prije nego su oni uspjeli njega zapaziti; zato on nita i ne spomenu da kani prekinuti posao ve pograbi koaricu s maiima i tiho, bez rijei mugnu na stranji izlaz. Ostavi ivotinjice u pojati i pohita niz uski puteljak iza kue. Poglavlje dvadeseto KRALJEVI I PUSTINJAK Od visoke ivice ga vie nisu mogli vidjeti iz kue; i tako, gonjen uasnim strahom, skupi svu snagu i pojuri prema umi u daljini. Nije se ni ogledao sve dok se nije gotovo sklonio u umu; onda se osvrnu i zazre dvije prilike u daljini. To mu bi dosta; nije priekao da ih podrobno promotri, ve pohita i ne uspori trka sve dok ne uljeze duboko u sumraje ume. Onda stade; bio je uvjeren da je sad prilino siguran. Paljivo osluhnu: vladala je duboka, sveana, ak strahotna tiina koja je titala duu. Tek izrijetka bi mu napeto uho ulovilo zvuke, ali bijahu tako daleki, prigueni i tajanstveni, da se inilo kao da i nisu pravi zvuci ve samo jecava i alovita jeka zamrlih zvukova. Tako ti zvui bijahu jo turobniji od tiine koju su parali. Isprva je bio naumio ovdje ostati sve do noi, ali mu je studen uskoro najeila znojno tijelo i on se napokon morao ponovno kretati kako bi se zagrijao. Udari poprijeko kroz umu nadajui se da e brzo izbiti na cestu, ali se razoara. Hodio je i hodio; ali to je dalje iao, uma kao da je gusnula. Nevidjelica je mrknula i pomalo je kralj shvatio da se sputa no. Podilazili su ga marci pri pomisli da bi je mogao provesti na ovako jezivu mjestu; stoga on pokua pohitati, ali
91
elbookers
je samo sporije napredovao, jer nije tako dobro vidio da bi mogao sigurno zakoraknuti; tako se neprestano spoticao o korjenove i zapletao u vrijee i trnje. I kako se obveselio kad je napokon ugledao traak svjetlosti! Oprezno joj se primaknuo, sagibajui se esto da bi se ogledao i osluhnuo. Dopirala je iz prozorska otvora kolibice na kojem nije bilo okna. Zau i glas i ve ushtjede pobjei i sakriti se; ali se odmah predomisli, jer je onaj glas oito molio. Prikrade se prozoru kolibe, dignu se na prste i zirnu unutra. Odajica bijae malena; pod je bio od obine zemlje koja je od hoda bila tvrdo utabana; u kutu se nalazila rogoina i par poderanih pokrivaa; pokraj toga vjedro, kupa, plitica i dva tri lonca i lignja; bila je tu kratka klupica i tronoac; na ognjitu su tinjali ugarci prua; ispred oltaria koji je osvjetljavala jedna jedina svijea klecae starac, a na staroj drvenoj krinji pokraj njega leala je otvorena knjiga i ljudska lubanja. Taj ovjek je bio stasit i koat; kosa i brada bijahu mu vrlo dugake i snjenobijele; odjeven je bio u oblaku od ovine koja mu je sezala od vrata do peta. "Sveti pustinjak!" pomisli kralj. "Ba sam ovaj put imao sreu." Pustinjak ustade; kralj pokuca. Duboki glas se javi: Ui! Ali grijehe ostavi vani, jer je sveto tlo na koje e stati! Kralj ue i zaslade. Pustinjak ga promotri zaarenim nemirnim oima i kaza: Tko si ti? Ja sam kralj pade spokojan i prostoduan odgovor. Dobro doao, kralju! poviknu pustinjak oduevljeno. Onda se grozniavo i posleno uzvrpolji, ponavljajui svejednako. "Dobro doao, dobro doao" i prikui klupicu, posjednu kralja na nju, kraj ognjita, baci malo prua na vatru i napokon se uzrujano ushoda po kolibi. Dobro doao! Mnogi su ovdje potraili utoite, ali ga nisu zavrijedili, pa sam ih odagnao. Ali kralj koji odbacuje krunu, prezire tate ari svog poloaja i oblai se u krpe da bi posvetio svoj ivot svetinji i ukroenju tijela, on je ovo zavrijedio i dobro je doao, te e ovdje provoditi svoj vijek sve do smrti! Kralj ga htjede bre-bolje prekinuti i sve mu objasniti, ali se pustinjak nije obazirao na nj, ak ga, oito, nije ni uo, ve je naprosto proslijedio besjediti sve glasnijim i zanosnijim glasom. I ovdje e ivjeti u miru. Nitko nee otkriti tvoje pribjeite da bi te salijetao molbama da se vrati u onaj isprazni i ludi ivot koji si ti napustio, jer te na to prosvijetlio sam
92
elbookers
Bog. Ovdje e se moliti; izuavati Sveto pismo; premiljat e o ludosti i varljivosti ovoga svijeta i o veliju onoga svijeta; hranit e se travom i koricom kruha i kanjavati svakoga dana biem svoje tijelo kako bi oistio duu. Na sebi e nositi koulju od kostrijeti; pit e samo vodu, ali e ivjeti u miru; jest, u potpunom miru; jer svatko tko te potrai razoarano e se vratiti putem svojim; nee te nai i nee ti zanovijetati. Starac jo svejednako koraae gore-dolje, ali prestade glasno govoriti i poe mrmoljiti. Kralj iskoristi tu priliku da mu priopi svoju sudbinu; i govorio je rjeito, jer mu nelagoda i strava odrijeie jezik. Ali je pustinjak i dalje mrmljao i nije se uope osvrtao. I mrmoljei pristupi kralju i znaajno izgovori: Pst! Kazat u ti jednu tajnu! Sagnuo se da mu je priopi, ali se obuzda i stade oslukivati. as kasnije se priunja prozoru na prstima, proturi glavu van i zagleda se uokolo po sumraku, onda se opet na prstima vrati, primae lice tik do kraljevoga i apnu: Ja sam arkaneo! Kralj strano protrnu i pomisli u sebi: "Dao Bog da sam opet s onim lupeima; jer gle, sad sam u rukama luaka!" Strava se pojaavala i jasno mu se ogledala na licu. Pustinjak nastavi tihanim, uzbuenim glasom: Vidim da osjea svetost to zrai iz mene! Strahopotovanje je na licu tvome! Nitko ne moe biti izloen svetosti ovoj a da ne prouti to i ti; jer ovo je svetost nebeska. Ja odlazim gore i vraam se koliko okom trepne. Za arkanela su me proglasili na ovome istome mjestu, prije pet godina, aneli koje je nebo poslalo da mi dodijele to velebno dostojanstvo. Kad dooe, od njih se prostor ovaj zasljepljujuom svjetlou ispuni. I oni kleknue preda me, kralju! Jest, oni kleknue preda me! Jer sam bio vei od njih. etao sam se ja dvorima nebeskim i vodio besjedu s glavarima. Dodirni se ruke moje, ne boj se, dodirni je se. Eto, sad si se dodirnuo ruke koju su stezali i Abraham, i Isak, i Jakov! Jer ja sam se etao zlatnim dvorima i Svevinjega gledao u lice! On poutje da bi njegov govor bio dojmljiviji; a onda mu se lice odjednom izmijeni i opet skoi na noge ponavljajui u usrdnu bijesu: Jest, ja sam arkaneo; obini arkaneo. Ja, koji sam mogao biti papa! To je iva istina. Prije dvadeset godina mi je to nebo bilo objavilo u snu; ah, zaista, imao sam postati papom; i trebalo je da budem papa jer je nebo tako htjelo, ali je kralj ukinuo moj namastir i ja, jadni, neznani i samotni redovnik pooh kao beskunik po svijetu, lien svoje velebne uloge! Tad on opet
93
elbookers
poe gunati i udarati se, u jalovu bijesu, pesnicom po elu; ovdjeondje bi otrovno prekleo, ovdje-ondje zakukao; "I tako sam samo arkaneo, a trebalo je da budem papa!" I tako je on naklapao jo cio sat, a jadni mali kralj sjedio i oajavao. Tad je odjednom nestalo stareve ludei i on se topio od njenosti. Glas mu se smekao, siao je s oblaka i poeo tako prostoduno i ovjeno eretati da je napreac posve osvojio kraljevo srce. Stari bogoudnik primae djeaka vatri i udobno ga smjesti; vjetom i njenom rukom izvia mu manje bubotke i oderotine; i onda se lati posla da pripravi i skuha veeru, a usput je cijelo vrijeme umilno brbljao i tokad gladio djearca po obrazu ili ga milovao po glavi tako obzirno i toplo da se uskora sav onaj strah i zazor, koji je u njem bio izazvao arkaneo, pretvorio u potovanje i naklonost prema ovjeku. Ovo blaeno stanje potraja dok su obojica veeravali; i onda, poto se pomoli pred oltarom, pustinjak stavi djeaka na poinak u pokrajnju izbicu umotavi ga tako brino i njeno kao to bi samo mati znala; i poto ga na rastanku pomilova, odmaknu se, sjede kraj ognja i stade odsutno i besciljno akati po ugljevlju. Ubrzo se smiri; onda se nekoliko puta lupi prstima po elu kao da se nastoji prisjetiti neke misli koju je smetnuo s uma. Oito da u tome nije uspijevao. Tad hitro ustade, ue u gostovu sobu i izree: Ti si kralj? Jesam pade dremovan odgovor. Koji kralj? Engleski. Engleski. Onda je Henrik mrtav! Na alost je tako. Ja sam mu sin. Strano se natmuri pustinjakovo lice i on stisnu koate pesti u osvet-nikom zanosu. Stajao je nekoliko asaka teko prediui i neprestano gutajui slinu, i onda promuklo rekao: Zna li da nas je ono on otjerao u svijet i ostavio bez kue i kuita? Ne bi odgovara. Starac se nagnu i zapilji u djeakovo spokojno lice i osluhnu mu jednolino disanje. "Spava, vrsto spava"; nesta mekoe s njegova lica, a umjesto nje se pojavi zlopako zadovoljstvo. Smijeak zatitra na licu djeaka koji je snivao. "Znai da je sretan u dui", promrmlja pustinjak i udalji se. Stade se unjati po kolibi kao da posvuda neto trai; gdjekad zastane i osluhne, gdjekad naglo okrene glavu i hitro pogleda prema krevetu; i neprestano mrmolji i guna sebi u bradu. Napokon nae ono to je oito traio: hra94
elbookers
vu, staru noinu i brus. Onda se odulja na svoje mjesto kraj ognjita i, svejednako mrmoljei, gunajui i poklikujui, uze lagano otriti no o kamen. Vjetrovi su stenjali oko samotne kolibe, izdaleka dopirali tajanstveni noni glasovi. Blistave oi junakih mieva i takora piljile u starca iz pukotina i minjaka, ali je on usrdno zaneseno nastavljao svoj posao ne zamjeujui nita oko sebe. Tek ponekad bi preao palcem po sjeivu noa i zadovoljno zaklimao glavom. Sve je otriji ree jest, sve je otriji. Nije opaao kako vrijeme odmie, ve je svejednako spokojno brusio zabavljajui se vlastitim mislima koje bi gdjekad izgovarao i naglas: Njegov otac nam je nanio zlo, unitio nas i zavrio je u vjeitom ognju! Jest, u vjeitom ognju! Izbjegao je nama, ali to je bila Boja volja, ba Boja volja, i zato ne smijemo huliti. Ali nije izbjegao paklu! Ne, nije izbjegao ognju, pohlepnom, nemilosrdnom, bezobzirnom ognju koji je vjean! I dalje je brusio; i opet brusio; gunajui i smijuljei se katkad tiho i resko, nekad opet naglas govorei: Sve je to uinio njegov otac. Ja sam samo arkaneo da njega nije bilo, bio bih papa! Kralj se pomae. Pustinjak beumno priskoi krevetu i kleknu na koljena nadnijevi se nad oprueno tijelo s uzdignutim noem u ruci. Djeak se opet pomaknu; oi mu se naas otvorie, ali u njima nije bilo svijesti i nisu nita vidjele; idueg trenutka se vidjelo po spokojnu disanju da je iznovice vrsto zaspao. Pustinjak je neko vrijeme motrio i oslukivao ne miui se i jedva diui; onda polako opusti ruku i odmah se odulja rekavi: Odavno je prominula pono i ne bi bilo dobro da zavikne, jer bi tko mogao sluajno ba prolaziti ovuda. Opet se poe unjati po straari skupljajui ovdje-ondje poneku krpicu i uzicu; onda se vrati i uspjede, postupajui vrlo oprezno i brino, svezati kraljevske glenjeve a da ga ne probudi. Tad mu pokua sputati zapea; pokuao mu ih je nekoliko puta prekriiti, ali bi djeak uvijek izvukao jednu ili drugu ruku ba kad je htio stegnuti sponu; ali napokon, ve kad je arkaneo malne poeo oajavati, djeak sam prekrii ruke i idueg su trenutka ve bile prevezane. Tad provue povez spavau ispod brade i prebaci mu ga preko glave i vrsto stegnu; i tako je neujno, tako postupno i tako umjeno vezivao i stezao vorove da je djeak za sve vrijeme spokojno spavao i nije se ni pomakao.
95
elbookers
Poglavlje dvadeset i prvo HENDON DOLAZI U POMO Starac se pogureno, beumno, makasto odunja i donese nisku klupicu. Sjede na nju tako da mu pola tijela bude u mutnu i treptavu svjetlu, a druga polovica u sjeni; i tako, poudno motrei usnula djeaka, strpljivo je bdio kraj njega, ne obazirui se na promicanje vremena, ve je lagano brusio no, gunao i smijuljio se; i po svom obliju i dranju bio je najvie nalik na sura, udovina pauka koji prodire pogledom nesretna kukca to lei sputan i bespomoan u njegovoj mrei. Poto proe dosta vremena, starac, koji je svejednako buljio, iako nije nita vidio jer mu je duh bio odlutao u nestvarne sanjarije, primijeti iznenada da su djeakove oi otvorene, da su irom otvorene i da zure u samrtnu strahu u no! avolski zadovoljan smijeak zasja na starevu licu i on, ne miui se i svejednako brusei, progovori: Sine Henrika Osmoga, jesi li se pomolio? Djeak se nemono zabatrga u sponama; i istodobno prigueno zakrklja kroz stisnute eljusti, to pustinjak svojevoljno protumai kao potvrdan odgovor na njegovo pitanje. Onda se jo moli! Pomoli se pred smrt! Djeakovo se tijelo strese od groze, a lice mu pobijeli. Tad se ponovo upe ne bi li se oslobodio prevrui se i izvijajui se ovamoonamo, napinjajui se mahnito, pomamno, oajniki, ali i uzaludno da raskine sveze; a stari mu se ljudoder cijelo vrijeme smijuljio, klimao glavom i jednolino otrio no mrmoljei od vremena do vremena. Trenuci su ti dragocjeni, malo ih je i dragocjeni su, stoga se pomoli pred smrt! Djeak oajniki zastenja i, teko prediui, prestade se batrgati. Onda mu prosuzie oi i jedna po jedna suza stade mu kapati niz lice; ali ovaj alovit prizor nije nimalo smekao starog divljaka. Zora je ve rasvanjivala; pustinjak to zamijeti i progovori otro s prizvukom uzbuenja i prepasti u glasu: Ne smijem se dulje preputati ovom uitku! No je ve preminula. ini mi se kao jedan tren, jedan jedini tren; bar da je potrajala godinu dana! Potome zatornika crkve, sklopi samrtne oi svoje ako se boji pogledati... Ostale rijei se izgubie u nejasnom mumljanju. Starac
96
elbookers
kleknu s noem u ruci i nadnese se nad djeaka koji je tuio... uj sad! Nedaleko kuerka zabrujae glasovi, no ispade pustinjaku iz ruke; on prebaci ovinu preko djeaka i ustade drhturei. agor se pojaa i doskora glasovi postadoe opori i srditi; tad se zaue udarci i zapomaganje; onda bat brzih koraaja koji se udaljuju. U taj as se na vratima kuerka razlegnu gromotno kucanje i za njim: O-hoj! Otvaraj! I pouri, do sto avola! Oh bijae to najumilnija glazba to je ikada odzvanjala u kraljevim uima; jer to bijae glas Milesa Hendona. Pustinjak, krguui zubima u nemonu bijesu, brzo izie iz spavaonice i zatvori za sobom vrata; i sad kralj zau ovakav razgovor u "svetilitu": Klanjam se i pozdravljam te, presvijetli gospodine! Gdje je djeak, moj djeak? Koji djeak, prijatelju? Koji djeak! Ne lai mi, sveenice, ne varaj me! Nisam za to raspoloen. Nedaleko odavde sam uhvatio lupeine za koje sam slutio da su mi otele djeaka i prisilio ih da priznaju; rekli su da je opet na slobodi i slijedili su ga do tvojih vrata. ak su mi pokazali tragove njegovih nogu. Ne vrdaj vie; i pripazi se, sveti gospodaru, ako mi ga ne stvori... Gdje je djeak? Oh, dobri gospodine, vi moe biti mislite na poderanu skitnicu od kralja to je ovdje prenoila. Ako je ve ovjek kao to ste vi zanima za onakva kao to je on, znajte, dakle, da sam ga poslao po poslu. Vratit e se za tili as. Kako brzo? Kako brzo? De, ne gubimo vremena: mogu li ga dostii? Kako brzo e se vratiti? Ne morate se truditi; vratit e se zaas. Dobro kad je tako. Hajde da priekam. Ali, ekaj! Ti si ga poslao po poslu? Ti! To je bestidna la, jer on ne bi poao. On bi te povukao za tu sijedu bradu jer si mu se drznuo to takva predloiti. Ti mi lae, prijatelju; zacijelo mi lae! Ne bi on otiao ni na tvoj zahtjev ni na zahtjev bilo kojeg ovjeka. Na ovjekov ne bi; vjeruj da ne bi. Ali ja nisam ovjek. to?! Tako mi milog Boga, to si onda? To je tajna, pazi da je ne oda. Ja sam arkaneo. Miles Hendon glasno uzviknu, ne ba sasvim pobono, i dometnu: To jasno i nepobitno objanjava zato je posluao! Pred97
elbookers
obro sam znao da ne bi maknuo prstom ni nogom da poslui kakva smrtnika; ali velmoa, ak i kralj se mora pokoriti kad arkaneo zapovijeda! Hajde da... pst! Kakav je to um? Cijelo to vrijeme kralj je bio u blizini, naizmjence ceptei od straha i treperei od nade; i isto se tako cijelo vrijeme upinjao iz petnih ila i bolno jeao, jer se neprestance nadao da e ga Hendon zauti, ali je svaki put gorko uviao da se jecanje ne uje ili opet ne privlai njegove panje. Stoga ga ovaj posljednji upit njegova sluge okrijepi, kao samrtnika svjei uh poljskog vjetra; i on se upe jo jednom, to je ikako mogao, ba kad je pustinjak uzvraao: um? uo sam samo vjetar. Moe biti da je vjetar. Jest, zacijelo je vjetar. uo sam ga nejasno cijelo vri... evo ga opet! Nije to vjetar! Da udna li zvuka! Hajde da izvidimo to je to! Kralj je sad gotovo zamro od radosti. Umorna mu se plua, puna nade, napee koliko su mogla, ali povezane eljusti i debela ovina alosno slomie te napore. I onda jadnom momiu pade srce u pete kad u gdje pustinjak kaza: Ah, izvana to dopire, iz oblinjeg gajia, ini mi se. Hajdemo, ja u vas odvesti. Kralj je uo kako obojica, razgovarajui, izioe; uo je kako im se koraci brzo gube u daljini i onda ostane sam samcat u zloslutnoj, tegobnoj, strahotnoj tiini. inila mu se cijela vjenost prije nego je zauo kako se opet primiu glasovi i koraaji, koje je ovaj put pratio jo jedan zvuk: oito topot kopita. Tad u kako Hendon izree: Neu vie ekati. Ne mogu vie ekati. On je zalutao u ovoj gustoj mravi. U kojem je smjeru krenuo? Bre, pokai mi. On je... ali, ekaj, poi u i ja s tobom. Ba lijepo! Zbilja si bolji nego se naoko ini. Molim te lijepo, sve bih rekao da nema arkanela tako plemenita srca kao to je u tebe. Hoe li pojahati? Hoe li magaria koji je namijenjen mom djeaku ili e opkroiti svojim svetim nogama ovu mravu ragu od mazge koju sam nabavio za sebe? I jo su me prevarili, iako sam je kupio sasvim jeftino, jedva koliko za mjesenu lihvu od bakrenjaka koji uzajmi besposlenu kotlokrpi. Neu, pojai mazgu i povedi magarca; ja sam sigurniji na vlastitim nogama i radije hodam. Onda, molim te, pridri mi ovo marvine dok ja stavim glavu u torbu i okuam sreu da se uzverem na ovu veu mrcinu.
98
elbookers
Tad nastade kovitlac ritanja, udaranja, toptanja i propinjanja popraen gromornom kiom svakojakih psovki, koju napokon okruni takva bukvica mazgi da ona oito klonu, jer se od toga asa prekinue neprijateljstva. Neopisivo utuen, sputani mali kralj je sluao kako se koraci udaljuju i zamiru. Sve mu nade zasada splasnue i tjeskobni mu oaj obuze duu. Jedinog prijatelja mi je prevario i otresao ga se govorio je on; pustinjak e se vratiti i... Na kraju se zagrcnu; i stade se tako mahnito upinjati u svezama da smaknu sa sebe zaguljivu ovinu. I tad zau kako se otvaraju vrata! Od toga se zvuka sledi do kostiju jer mu se ve priinilo da osjea no na grlu. Od uasa sklopi oi; od uasa ih opet otvori i ugleda pred sobom Johna Cantyja i Hugoa! Bio bi izustio "Bogu hvala!" da mu eljusti nisu bile vezane. Za koji as su mu udovi bili slobodni i njegovi otimai su ga, drei ga svaki za po jednu ruku, vukli u umu to su bre mogli. Poglavlje dvadeset i drugo RTVA PRIJEVARE I ponovo je "kralj uk-uk Prvi" bludio sa skitnicama i oloi, izloen njihovim surovim akama i bespametnim porugama i gdjekad izvrgnut sitnim Cantyjevim i Hugoovim pakostima kad bi Hajduk okrenuo lea. Ali ga nitko osim Cantyja i Hugoa nije istinski mrzio. Neki su ga ak i voljeli, a svi su se odreda divili njegovoj junanosti i sranosti. U ova je dva-tri dana Hugo, koji je uvao kralja i pazio na njega, potajice uinio sve to je mogao da naudi djeaku; a obno, za uobiajenih pijanki, zabavljao je drutvo time to ga je nasitno kinjio, uvijek toboe sluajno. Dvaput je kralju, kao sluajno, oepio nogu, a kralj se, kako i prilii njegovu velianstvu, ponaao prezirno i ravno-duno kao da nije nita bilo; ali kad se Hugo i po trei put jednako naalio, kralj ga je udarcem toljage sloio na zemlju na neopisivo veselje cijele druine. Hugo, kiptei od srdbe i srama, skoi na noge, dohvati drugu toljagu i bjesomuno se okomi na svog malog protivnika. Gledatelji odmah okruie borce i poee se kladiti i bodriti. Ali se jadnom Hugou jako slabo pisalo. Njegovo mahnito i nevjeto mlataranje bijedno je svravalo u sukobu s desnicom koju su vjebali najbolji europski majstori u taparanju, mlauganju i svakoj vrsti i vjetini maevanja. Mali kralj stajae pripravno, ali ljupko i slo99
elbookers
bodno, i doekivae i odbijae kiu udaraca tako lako i odmjereno da su aroliki gledatelji ludili od divljenja; i vrlo esto, kad god bi njegovo izvjebano oko ugledalo nebranjen prostor i uslijedio munjevit udarac po Hugovoj glavi, bijae prava divota uti burno odobravanje i smijeh koji bi se razlegli uokolo. Za etvrt sata, Hugo, premlaen, izubijan i ispraen nemilosrdnom paljbom poruga, mugnu s poprita; a netaknutoga pobjednika ove borbe uveseljena rulja pograbi i na ramenima odnese do poasnog mjesta kraj Hajduka i ondje ga, uz beskrajni obred, okruni za Kralja pjetlia; njegov prijanji naslov je istodobno sveano ukinut i poniten i donesen ukaz po kojem e svatko tko ga spomene biti prognan iz druine. _________________________
24 Ropstvo. Tako mladi kralj i tako neuki seljak lako su mogli da pogrijee, a to se ba ovdje i dogaa. Seljaka je taj zakon pogodio unaprijed; kralj iskaljuje svoj bijes na zakonu koji jo ne postoji; jer ta strahotna uredba stupit e na snagu ba za vladavine mladoga kralja. Iako mi znamo, poznajui njegovu ovjenost, da ga zacijelo nije on smislio. (Nap. pisca)
Svi pokuaji da se kralja iskoristi za potrebe udruge ostali su bezus-pjeni. On je tvrdoglavo odbijao suraivati; tovie, vjeito je smjerao da odbjegne. Ubacili su ga, prve noi po njegovu povratku, u neku kuhinju gdje nije bilo nikoga; ne samo to se vratio praznih aka, ve je i pokuao probuditi ukuane. Dodijelili su ga kotlokrpi da mu pomae u poslu; nije htio raditi, tovie je priprijetio kotlokrpi njegovim vlastitim lemilom; i napokon se Hugo i kotlokrpa iskilavie pazei samo da im on ne umakne. On je kraljevski obasipao drvljem i kamenjem svaku osobu koja bi mu sputavala slobodu ili ga ak okuavala prisiliti da radi. Pod Hugoovom paskom bio je dodijeljen nekoj zamazanki s bolesnim djetetom, da prosjaci; ali ni to nije upalilo: odbio je prosjaiti u ime prosjaka ili bilo kako sudjelovati u njihovu poslu. Tako je prominulo nekoliko dana; a jadi ovoga skitnikog ivota i njegova tegotnost, gnusoba, prljavtina i prostota pomalo, ali sigurno, postadoe zarobljeniku tako nepodnoljivi da se njemu napokon poe initi kako je, kad se spasio od pustinjakova noa, u najbolju sluaju privremeno odgodio smrt. Ali bi prekono, u snima, zaboravio na sve to i ponovo vladao sa svog prijestolja. Zbog toga mu je, naravno, bilo munije kad bi se probudio, i tako je svako idue jutro, a osvanulo ih je svega nekoliko od onoga dana kad je ponovno bio zarobljen pa do boja s Hugoom, bivalo sve tjeskobnije i sve gore i sve nepodnoljivije.
100
elbookers
Ujutro poslije boja, Hugo ustade, od svega se srca elei osvetiti kralju. Napose je smislio dva nauma. Prvi je bio da nanese djeaku osobito ponienje koje e dirnuti njegovu uznositost i "umiljeno" kraljevsko dostojanstvo; a ako u tome ne uspije, drugi mu je naum bio da kralju natovari kakav zloin i onda ga izrui u nemilosrdne kande zakona. Da bi proveo prvi naum, nakani napraviti "nadri-boljku" na kraljevoj nozi, tono ocijenivi da e ga to sasvim i potpuno dotui; i im se nadri-boljka prihvati, namjerio je uz Cantyjevu pomo prisiliti kralja da pokazuje nogu na cesti i prosi milostinju. "Nadri-boljka" bijae atrovaki izraz za umjetnu ranu. Ranarnik koji treba nainiti "nadri-boljku" umijesi tjestav oblog od iva vapna, sapuna i eljezne hre, namaze ga na komadi koe koji tada vrsto privee na nogu. To bi ubrzo nagrizlo kou i oranilo i upalilo meso; onda bi ud natrljali krvlju koja bi, kad se skori, poprimila tamnu i odvratnu boju. Zatim bi, toboe neuredno, ali smiljeno privezali povoj od prljavih krpa tako da se grozovita-gnojavica moe zamijetiti i izazvati suut prolaznika.25 _________________________
25 Iz "Engleske protuhe", London, 1665. (Nap. pisca)
Hugou je pomagao kotlokrpa koga je kralj bio viao lemilom; poveli su djeaka kad je kotlokrpa kretao po svom poslu; i tek to se im logor izgubio s vidika, sruili su ga na zemlju; a kotlokrpa ga je drao dok mu je Hugo vrsto i jako vezivao oblog na nogu. Kralj je bjesnio i galamio zarekavi se da e ih obojicu objesiti im mu ezlo opet bude u ruci; ali su ga oni vrsto drali, uivali u njegovu nemonu otimanju i izrugivali se njegovim prijetnjama. To potraja sve dok oblog ne poe nagrizati; i za tili as bi oblog ve ozbiljno djelovao da ih nitko nije omeo. Ali ih netko jest omeo; jer se ba nekako u to vrijeme pojavi na pozornici "rob", koji je bio u svojoj besjedi optuio engleske zakone, prekinu obranjavanje i strgnu oblog i povoj. Kralj htjede uzajmiti toljagu od svog izbavitelja i dvojici nitkova odmah naravnati lea; ali se seljan usprotivi rekavi da bi zbog toga imali neprilika i da je bolje priekati do noi; kad bude cijela druina na okupu nitko sa strane nee se usuditi umijeati ili posredovati. On odvede trojku natrag u logor i priopi cijeli sukob Hajduku koji saslua, duboko se zamisli i napokon zakljui da kralja vie nee slati prosjaiti, jer je bilo oito da se njemu prilii neto uzvienije i bo101
elbookers
lje, i on ga tu odmah unaprijedi iz ubogarskog stalea u kradljivca! Hugo je bio presretan. Ve je pokuao natjerati kralja da krade, ali nije uspio; ali sada se nee morati natezati oko toga, jer kralju nee pasti na um da se oglui na izriitu naredbu koju je bilo donijelo samo zapovjednitvo. I on smisli prepad za to isto poslijepodne smjerajui da tom prilikom uvali kralja u ruke zakona; a kako bi u tome uspio, skuje tako mudro lukavstvo da sve ispadne sluajno i nehotino; jer Kralj pjetlia bijae sad omiljen i druina vjerojatno ne bi odve blago postupila prema neomiljenu lanu koji bi mu tako podmuklo podvalio i predao ga u ruke zajednikom neprijatelju, zakonskoj vlasti. I tako, u dobar as, Hugo odlunja sa svojom rtvom u oblinje selo; i njih dvojica stadoe polako bazati gore-dolje od ulice do ulice; dok je jedan budno vrebao dobru priliku da izvede svoj opaki naum, drugi je jednako budno vrebao priliku da utekne i oslobodi se zauvijek ovog sramotnog suanjstva. Obojica su propustila nekoliko prilino povoljnih prilika; jer su obojica, duboko u dui, bila odluila da se ovaj put uputaju samo u sigurno i ni jedan nije htio dopustiti da ga gorljive elje zavedu bilo na kakav nepromiljen i posve neizvjestan in. Prvo se prilika ukae Hugou. Napokon im se, naime, primae ena koja je u koari nosila neki debeo smotuljak. Hugou se zaiskrie oi od grena uitka i on pomisli: "Tako mi glave na ramenu, samo ako mu ovo namjestim, odmrailo je i odzvonilo Kralju pjetlia!" ekao je i vrebao, naoko se svladavajui a u sebi izgarajui od uzbuenja, da ena proe mimo njih i prilika sazrije; a onda tiho apnu: Priekaj dok se ne vratim i otisnu se neujno za rtvom. Kralju se uzbiba srce od radosti: sad bi mogao umai samo ako Hugo lovei svoj plijen, malo podalje odmakne. Ali nije bio takve sree. Hugo se priulja eni s lea, zgrabi smotuljak i potra natrag umotavi ga starim komadom pokrivaa koji je imao na ramenu. ena odmah udari u viku i poviku jer je osjetila da je okradena kad joj se teret olakao, iako nije vidjela lopova na djelu. Hugo turi zaveljaj kralju u ruke i ne zaustavljajui se samo mu dobaci: Sad poteci s ostalima za mnom i vii "Dr'te lopova!" ali pazi da ih zavede na krivi trag! U iduem trenutku Hugo zamae za ugao i odmagli niz zavojitu uliicu i za koji asak se opet pomoli, naoko neduan i ravnoduan i skloni se za stup da promatra to e biti.
102
elbookers
Uvrijeeni kralj baci zaveljaj na zemlju; i pokriva spade sa zaveljaja ba kad naie ena i za njom gomila koja je sve vie rasla; ona uhvati jednom rukom kralja za zapee, pograbi svoj zaveljaj drugom rukom i sasu bujicu pogrda na djeaka koji se bezuspjeno otimao ne bi li se oslobodio njezinih aka. Hugo je vidio to je htio: njegova neprijatelja su uhvatili i sigurno e mu suditi, stoga se on udalji, likujui i smijuljei se, i poeta prema logoru smiljajui uz put razlonu inaicu ovoga dogaaja koju bi mogao priopiti Hajdukovim ljudima. Kralj se svejednako otimao eninu zahvatu i povremeno bjesomuno uzvikivao: Skidaj ruke s mene, ludaino nijedna; nisam ti ja ukrao tvoje trice. Gomila stegne obru oko kralja prijetei mu i vrijeajui ga; sjenit kova u konatoj pregai i rukava zasukanih do lakata posegnu za njim da e ga poteno premlatiti pouke radi; ali u tom asu sijevne zrakom dugaki ma i plotimice zviznu kovaa po miki, a udesni njegov rukovatelj u isto vrijeme veselo prozbori: Molit u lijepo, dobri ljudi, pristojno postupimo, bez zle krvi i otrovitih rijei. Ovo treba sud razmotriti, a ne da se svojevoljno i neslubeno rjeava. Otputaj djeaka, babo. Kova odmjeri jednim pogledom pleata vojnika i udalji se gunajui i trljajui miku; ena preko volje pusti djeakovo zapee; gomila je neprijateljski motrila neznanca, ali je mudro drala jezik za zubima. Kralj priskoi svom izbavitelju i, upaljenih obraza, i zaarenih oiju, uzviknu: Strano dugo ti je trebalo, ali si ipak doao u pravi as, sir Milese; rastjerajder ovu rulju bestraga! Poglavlje dvadeset i tree KRALJEVI KAO UHIENIK Hendon zatomi osmijeh, sagnu se i proapta kralju u uho: Polako, polako, moj gospodaru, oprezno mlati jezikom, tovie, nemoj uope mlatiti njime. Uzdaj se u me i sve e se dobro svriti. Onda pridometnu u sebi: "Sir Milese! Bogme sam posve zaboravio da sam vitez! Ala je nevjerojatno kako mu se u pamet vrsto usjeknu njegove udne i lude tlapnje!... Jalov je i budalast moj naslov, a ipak ga vrijedi stei, jer mislim da je vea ast ako si dostojan da bude prividni vitez u kraljevstvu Snova i Utvara nego toliko nita103
elbookers
van da bude grof u nekim pravim kraljevstvima ovoga svijeta." Svjetina se razdvoji da propusti straara koji se primae i htjede pograbiti kralja za rame, kad Hendon ree: Lake, priko, sebi prste, on e posluno poi; ja za to jamim. Poi prvi, mi emo za tobom. Redar i ena sa zamotkom pooe naprijed; Miles i kralj za njim, a gomila za njima ustopice. Kralj bijae sklon usprotiviti se; ali mu Hendon tiho proapta: Promislite, gospodaru, vai zakoni blagotvorno izviru iz vae kraljev-ske vlasti; zar da im se usprotivi samo vrelo koje zahtijeva od rukavaca da im se pokoravaju? Oito je jedan zakon prekren; kad kralj opet bude na prijestolju zar e mu ikad biti nemilo kad se prisjeti da je, dok je toboe bio obina osoba, smjerno potisnuo kralja u podaniku i pokorio se zakonu? Ima pravo; ne govori o tome vie; vidjet e da e se kralj Engleske u ulozi podanika podvri posve volji zakona ba kao to to zahtijeva od svojih podanika. Kad mirovni sudac pozva enu da svjedoi, ona se zakle da je mali uhienik na optuenikoj klupi osoba koja ju je pokrala; nitko nije mogao nita protivno posvjedoiti, i kralj je ve bio osuen. Odmotae zamotuljak, i kad se pokaza, da je unutra tusto oieno prasence, sudac se zabrinu, a Hendon problijedi i tijelo mu najeie marci uasa; ali se kralj ne pomete, jer se sa svoje neupuenosti osjeao siguran. Sudac premiljae u zlokobnu muku a onda upita enu: Koliko smatra da ova imovina vrijedi? ena se nakloni i uzvrati: Tri ilinga i osam penija, vae gospodstvo, ne mogu skinuti ni novia i poteno vam kaem koliko stoji. Sudac je nelagodno pogledao svjetinu, klimnuo straaru glavom i kazao: Isprazni sudnicu i zatvori vrata. Tako i bi. Unutri ne ostade nitko osim dvojice slubenika, optuenika, tuiteljke i Milesa Hendona. On se bio ukoio i izgubio boju u licu, a elo mu se oroavalo krupnim grakama ledena znoja, koje su se otkidale, spajale se i tekle niz lice. Sudac se ponovno obrati eni i prozbori milostivim glasom: Ovo je jadan, neuk deran i moda ga je bila stisla glad, jer je ovo tegobno doba za sirotinju; pogledaj da u njega nije ni lice opako, ali kad ga stisne glad... estita eno! Znade li ti da onaj tko
104
elbookers
ukrade stvar vredniju od trinaest i pol penija treba, po slovu zakona, da bude zbog toga objeen?26 _________________________
26 Smrtna kazna zbog sitne krae. Kad su Connecticut i New Haven stvarali svoj prvi zakon, u Engleskoj se smru kanjavala kraa imovine vrjednije od 12 penija to bijae na snazi sve do vremena Henrika I. udesna starinska knjiga zvana "Engleska protuha" tvrdi da je granica bila trinaeast i pol penija; smrtna je kazna ekala svakog tko ukrade stvar "vredniju od trinaest i pol penija". (Nap. pisca)
Mali kralj protrnu, iroko izbei oi u udu, ali se obuzda i nita ne kaza; ali ena ne otrpje. Ona poskoi tresui se od uasa i povika: Oh, nebesa, to sam uinila! Boe me sauvaj, ne bih htjela ni za ivu glavu otjerati jadnika na vjeala! Ah, izbavite me od toga, vae gospodstvo: to da uinim, ta mogu uiniti? Sudac sauva svoje sudako dostojanstvo i naprosto ree: Neprijeporno je dopustivo da izmijeni vrijednost, jer u zapisnik jo nije unesena. Tako vam Boga, onda neka prase stoji osam penija, i blagoslovljen bio dan kad sam oprala sa svoje savjesti tu strahotu! Miles Hendon, u silnu oduevljenju, zaboravi svaki red i, iznenadivi kralja i oskrvnuvi njegovo dostojanstvo, obgrli ga i stegne u naruaj. ena zahvalno pozdravi i udalji se nosei prase; a kad joj straar otvori vrata, poe za njom u uski hodnik. Sudac je i dalje pisao u zapisnik. Vjeito budni Hendon ushtjede saznati zato je redar poao za enom, stoga on neujno uljeze u sumraan hodnik i stade sluati. uo je ovakav razgovor: To je debelo prase i bilo bi dobar zalogaj; otkupit u ga za sebe; evo ti osam penija. Osam penija, ta nemoj! Nema nita od toga. Stoji me tri ilinga i osam penija onog valjanog, pravog novca iz prologa kraljevstva, u koji stari Harry, to je nedavno umro, nije nikad dirao ni prkao po njemu. Brus tebi za tih osam penija! Zar odatle pue vjetar? Ti si pod zakletvom i znai da si se krivo zaklela kad si rekla da mu je cijena svega osam penija. Odmah da si se sa mnom vratila pred njegovo gospodstvo da odgovara za prijestup a deko e na vjeala! No, no, duice, ne govori vie, pristajem. Daj mi osam penija i da nisi nikome ni spomenuo. ena ode plaui; Hendon mugnu natrag u sudnicu i straar
105
elbookers
ue odmah za njim poto je bio na zgodno mjesto sakrio svoj plijen. Sudac je jo neko vrijeme pisao, a onda oita kralju mudru i blagu bukvicu i osudi ga na kratak zatvor u pukoj tamnici i naknadno javno ibanje. Preneraeni kralj zinu i vjerojatno ve htjede zapovjediti da estitome sucu na mjestu odrube glavu; ali ga Hendon obuzda jednim migom i on uspjede zatvoriti usta prije nego mu se ita iz njih ote. Hendon ga uze za ruku, duboko se nakloni sucu i njih se dvojica, u pratnji straara, uputie prema zatvoru. Tek to izioe na ulicu, uzrujani vladar zaslade, istrgne ruku i povika: Glupane, zar misli da bih ja htio ui u sirotinjsku tamnicu iv? Hendon se sagnu i odsijee prilino otro: A hoe li se pouzdati u mene? Tiho! uvaj se da nam opasnom besjedom ne pokvari dobru priliku. Bit e kako bude Bog htio; nije tvoje da pouruje ili mijenja sudbu; stoga ekaj i strpi se, bit e jo dosta vremena da se jedi ili raduje kad se dogodi ono to se treba dogoditi. Poglavlje dvadeset i etvrto BIJEG Kratki zimski dan bijae ve o smiraju. Ulice opustjele i po njima tek poneke sluajne lunjalice koje isto brzaju svojim putem i u kojih su izrazi posleni kao u svih onih kojima je jedino stalo da to prije obave svoj posao i odmah se sklone u kue pred vjetrom to nailazi i mrainom to se sputa. Oni nisu gledali ni lijevo ni desno; nisu se obazirali na nau trojku, pa se ak inilo da je i ne zamjeuju. Edward VI. se pitao jesu li se ljudi ikad tako nevjerojatno ravnoduno odnosili prema prizoru gdje kralja vode u tamnicu. Poslije nekog vremena straar izbi na pusto sajmite i udari ravno preko njega. Kad je bio na sredini; Hendon mu stavi ruku na rame i tiho ree: Poekaj naas, dragi gospodine, ja bih ti htio neto kazati, a ovdje nitko ne moe uti. Moja dunost mi to ne doputa, gospodine; molim te da me ne zadrava, jer se sputa no. Ipak stani, jer se ovo gotovo i tebe tie. Okreni askom lea i pravi se kanda ne vidi; pusti jadnog deka da pobjegne. Ti to meni, gospodine! Uhiujem vas u i... ek, ne srljaj tako. Pazi da bude oprezan i ne uini neku glupu pogreku... tu on spusti glas i proapta ovjeku u uho: Pra106
elbookers
se koje si kupio za osam penija moglo bi ti doi glave, prikane! Jadni straar, koji se smete od iznenaenja, isprva nije smogao ni rijei a onda mu se vrati dar govora i on stade grmjeti i prijetiti se; ali je Hendon spokojno i strpljivo ekao dok bujica ne presui; tad prozbori: Svia mi se, prijatelju, i ne bih htio da te snae nevolja. Znaj da sam uo sve, svaku rije. Mogu ti to dokazati. I on, rije po rije, ponovi razgovor koji su bili vodili ena i redar u hodniku i na kraju dometnu: Eto, nisam li tono iznio? Ne bih li mogao to isto tako tono iznijeti pred sucem bude li potrebno? ovjek je naas zanijemio od straha i oaja, onda se pribra i ree na silu vedro: Zbilja si napuhao tu alu; mene je zabavljalo da kinjim onu enu. Je li te zabavljalo i da joj uzme prase? ovjek odgovori odrjeito: Ba tako, dragi gospodine, kaem ti da je to bila samo ala. Poinjem ti vjerovati uzvrati Hendon, a njegov je glas zbunjivao, jer se osjealo i da se ruga i da malne vjeruje. Pa priekaj onda ovdje samo asak dok ja skoknem i zapitam njegovo gospodstvo, jer on je svejedno upuen u zakone, u ale, u... I jo dok je govorio, on polagano krenu; straar je oklijevao, vrpoljio se, dva-tri puta prokleo i napokon povikao: Stani, stani, dragi gospodine, priekaj malo, molim te... Sudac! Ta on je sklon ali koliko i mrtvac! Hajde da porazgovorimo. Boga mu ljubim! ini mi se da sam u kripcu i sve zbog nevine i nepromiljene poalice. Ja sam ovjek s obitelji; i moja ena i djeca... Promislite, vae plemenito gospodstvo; to biste od mene? Samo da bude slijep, i nijem, i uzet koliko se moe nabrojati do sto tisua, ako se polako broji kaza Hendon drei se poput ovjeka koji ite sasvim umjesnu i vrlo malu uslugu. To e me upropastiti! oajno e redar. Ah, urazumi se, dragi gospodine, samo dobro i sa svih strana razmotri ovu zgodu pa e vidjeti kako je to obina ala, kako je oito i jasno da je ba tako. Pa ak kad bi tko i ustvrdio da to i nije ala, prijestup je tako sitan da bi najtea kazna koju bih mogao povui bili jedino prijekor i opomena iz suevih usta. Hendon odvrati tako kruto da bi se ovjek sledio od njegovih rijei: Ta tvoja ala ima u zakonu svoje ime, zna li kako se
107
elbookers
zove? Ne znam! Bit e da sam bluna. Nisam ni sanjao da bi se mogla nekako zvati... ah, za miloga Boga, ja sam mislio da je posve nova. Jest, ona ima svoje ime. Po zakonu se taj zloin naziva Non compos mentis lex talionis sic transit gloria Mundi. Ah, Boe moj! A kanjava se smru! Smiluj se, Boe, meni grenome! Iskoristivi osobu koja je optuena, koja je u velikoj opasnosti i koja je preputena tebi na milost i nemilost, ti si prisvojio imovinu i vrijednost od preko trinaest i pol penija tako to si za nju platio neku sitnicu; a to je u oima zakona, predmnijevna potkupljivost, zloinako preuenje, zloupo-treba dunosti, ad hominen expurgatis in statu quo, a kanjava se smrtnom kaznom vjeanja, koju se ne moe iskupiti, opozvati i kojoj nije nazoan sveenik. Drite me, drite me, mili gospodine, odsjekle su mi se noge! Smiluj se i izbavi me zle kobi, a ja u se okrenuti leima i neu gledati to se dogaa. Dobro! Ipak si se urazumio i opametio. I vratit e prase? Hou, naravno da hou, i nikada neu ni za jednim posegnuti sve da mi ga nebo poalje i arkaneo urui. Hajdete, glede tebe sam sad slijep, nita ne vidim. Kazat u da si provalio i silom mi oteo uhienika. Vrata su trona, prastara, i ja u ih sam sruiti izmeu ponoi i zore. Uini tako, dobar ovjee, i nee biti nikakva zla zbog toga; sudac je njean i milosrdan prema ovome jadnome deku i nee se rasplakati niti e tamniaru naravnati lea zbog toga to je pobjegao. Poglavlje dvadeset i peto MAJUR HENDON Tek to se Hendon i kralj izgubie straaru s oiju, njegovo velianstvo, po prijateljevoj uputi, pohita na jedno mjesto izvan grada i poprieka ondje, dok se Hendon vrati u gostionicu da podmiri raun. Pola sata kasnije dva su prijana ilo kaskala put istoka na Hendonovoj jadnoj kljusadi. Kralju je sad bilo toplo i ugodno, jer je bio bacio dronjke i odjenuo se u polovno odijelo koje je Hendon bio kupio na Londonskom mostu. Hendon je odluio pripaziti da se djeak ne premori; smatrao
108
elbookers
je da bi naporan put, neredoviti obroci i ogranieni poinci mogli loe djelovati na njegovu smuenu pamet; dok e odmor, odmjerenost i umjereni napori, vrlo vjerojatno, ubrzati ozdravljenje; udno je elio doekati as kad e se bolesni um opet razbistriti i nezdravi prividi ishlapjeli iz bolne glavice; stoga je naumio u laganim razmaicama putovati svome domu odakle su ga prije toliko vremena bili izgnali, mjesto da se pokorio nestrpljivu porivu i jurio onamo dan i no. Kad on i kralj prevalie svojih deset milja, stigoe u ovee selo i svratie u gostionicu da prenoe. Njihovi negdanji odnosi bili su opet uspostavljeni; Hendon je stajao iza kraljeve stolice dok je kralj veerao i sluio ga; svukao ga kad se spremao u krevet, sam se smjestio i opet na podu i spavao pred vratima zamotan u pokriva. Sutradan i prekosutradan tromo su dalje kaskali i prepriavali doivljaje, koji su ih snali otkako su se bili rastali. I jedan i drugi su silno uivali u tim priama. Hendon je raspredao o tome kako je lutao uzdu i poprijeko u potrazi za kraljem i opisao kako ga je arkaneo vukao za nos po cijeloj umi i napokon ga doveo natrag do kolibe kad je uvidio da ga se ne moe otresti. Tada je, kako je rekao Hendon, starac uao u spavaonicu i isteturao napolje utuen rekavi da se nadao da se djeak ve vratio i legao na poinak, ali da nije tako. Hendon je priekao cio dan u kolibi; tada izgubi svaku nadu da e se kralj vratiti i krenu opet u potragu za njim. A starom svecu nad svecima je i te kako bilo ao to se vaa visost nije vratila kaza Hendon vidjelo mu se to po licu. Bome i ne sumnjam u to! odvrati kralj i tada ispria svoju pripovijest; sad Hendonu bude ao to nije smaknuo arkanela. Posljednjeg dana putovanja Hendon pade u zanos. Jezik mu je bez prestanka mlatio. Priao je o svom starom ocu i bratu Arthuru i ispriao mnoge potankosti koje su se prepriavale o njihovim uzvienim i plemenitim linostima; njeno je bulaznio o svojoj Edith i bio je tako radosno raspoloen da je ak bio kadar izrei pokoju ljubaznu i bratsku rije o Hughu. Mnogo je besjedio o skoranjem susretu u majuru Hendon; koliko e svi biti iznenaeni i kako e usrdno zahvaljivati providnosti i veseliti se. Bio je to lijep kraj, naikan kuercima i vinogradima, a cesta je prolazila preko irokih panjaka ija su nedogledna prostranstva, isprekidana blagim visovima i udolinama, podsjeala na dizanje i sputanje morskih valova. Poslije podne je razmetni sin, koji se vraao kui, neprestano skretao s puta i penjao se na breuljke ne bi li gdje u daljini ugledao svoj dom. Napokon ga i ugleda, i on oduev109
elbookers
ljeno povika: Eno sela, gospodaru, a na kraju sela je i na majur! Odavde se vide zvonici; a ona umica ondje, ono je oev perivoj. Ah, sad e vidjeti to znai veliina i rasko! Dom od sedamdeset soba, zamisli, i dvadeset i sedam slugu! Dostojan stan za ovakve kao to smo mi, je li? Hajde da pourimo, moje nestrpljenje mi ne doputa da vie oteem. Pourie to su mogli; a ipak stigoe u selo tek iza tri sata. I dok su dva putnika jurila kroz selo, Hendonu je jezik neprestano radio. Eno crkve, jo je jednako brljan po njoj, nema ga ni vie ni manje. Ondje je krma, stari Crveni lav, a ondje je sajmite. Tu je svibanjsko drvo, tu je crpka, nita se nije izmijenilo; nita osim ljudi, jasno; deset godina izmijeni ljude; poneke ja i znam, ali kao da oni mene ne poznaju. I tako je on eretao i eretao. Uskoro dooe na kraj sela; onda dva putnika udarie zavojitom, uskom cestom, meu visokim ivicama, i neko pola milje su jurili po njoj, onda uli u prostrani cvijetnjak kroz velebne dveri gdje su po golemim kamenim stupovima bile isklesane oznake grbova. Pred njima se ukaza raskoan dvorac. Dobro doli u majur Hendon, kralju! kliknu Miles. Ah, ovo je veliki dan! Moj otac, brat i lady Edith tako e pomahnitati od veselja da e pri susretu, u prvotnjem zanosu, samo mene gledati i samo sa mnom govoriti, a tebe e naoko hladno primiti, ali se na to nemoj obazirati; uskoro e biti drukije; kad im, naime, kaem da si ti moj tienik, i kad im reknem kako te bescjeno volim, vidjet e da e te prigrliti, Milesu Hendonu za ljubav, i zauvijek ti otvoriti svoj dom i svoja srca! Tu Hendon skoi s konja pred velikim ulazom, pomoe kralju sjahati, uhvati ga za ruku i poletje unutra. Preletje nekoliko stepenica i nae se u prostranoj odaji; ue, posjedne kralja ne toliko sveano koliko urno i pohrli prema mladiu koji je sjedio za pisaim stolom pokraj velike vatre od klada. Zagrli me, Hugh povika on i reci da ti je drago to sam se vratio! I pozovi mi oca naeg, jer kao da nisam kod kue dok mu se ne dotaknem ruke, ne ugledam mu lice i ne ujem mu opet glas! Ali se Hugh samo snebi, poto se bio naas iznenadio, i upre strog pogled u uljeza, pogled koji je ponajprije nekako odavao povrijeeno dosto-janstvo, a onda se poradi neke skrivene pomisli ili nakane, prevratio u izraaj nevjerojatnog uenja natrunjena pravom ili prijetvornom suuti. Zatim blago izusti:
110
elbookers
ini se da si krenuo pameu, jadni strane; zacijelo si se u svom vijeku zlopatio i teko trpio; vidi ti se to po licu i odjei. Za koga me ti smatra? Za koga te smatram? A za koga, molim te lijepo, nego za onoga koji i jesi? Smatram da si ti Hugh Hendon odreza Miles. A onaj ovjek proslijedi jednako umilno: A to umilja da si ti? Nemam ja to sebi umiljati! Zar tvrdi da u meni ne poznaje svog brata Milesa Hendona? Izraz vesela iznenaenja zatitra, na Hughovu licu i on uskliknu: Ma nemoj! Da se ti ne ali? Zar mrtvi da oive? Slava Bogu kad bi tako bilo! Na jadni izgubljeni djeak da nam se poslije tolikih munih godina opet nae u zagrljaju! Ah, to se ini previe lijepo da bi bilo istinito, to jest previe lijepo da bi bilo istinito; zaklinjem te da se smiluje i da ne tjera alu sa mnom! Bre, doi ovamo na svjetlo da te dobro pogledam! On pograbi Milesa za ruku odvue ga do prozora i stane ga od glave do pete ispitivaki razgledati; obrui ga ovamo-onamo i ivo skaui oko i naokolo njega kako bi ga smotrio sa svih strana; dok je razmetni sin, koji se vratio kui, sijao od veselja, osmjehivao se, smijao, neprestano klimao glavom i govorio: Samo naprijed, brate, samo naprijed i nita se ne boj; nee nai djelia ni crte koja se ne poklapa. Ispituj me i promatraj koliko ti je milo, dragi moj stari Hugh, jer ja sam zaista tvoj stari Miles, glavom tvoj stari Miles, tvoj izgubljeni brat, nije li tako? Prui mi ruku, prui mi obraz, gospode Boe, mogao bih umrijeti od radosti! Ve se htio baciti bratu u naruaj; ali Hugh odbojno odgurnu njegovu ruku, obori nujno glavu na prsi i ganuto prozbori: Ah, neka mi se Bog smiluje i udijeli snage da podnesem ovo alosno razoaranje! Preneraeni Miles neko vrijeme nije mogao ni progovoriti; onda mu se povrati dar govora i on ree: Kakvo razoaranje? Nisam li ja tvoj brat? Hugh tuno zanijee glavom i kaza: Molim nebesa da to bude istina i da neke druge oi otkriju slinost koju moje oi ne vide. Na alost, bojim se da je pismo bilo i te kako istinito. Kakvo pismo? Ono to stie preko mora prije svojih est-sedam godina. U
111
elbookers
njem je pisalo da mi je brat poginuo u boju. To je bila la! Zovni oca, on e me poznati. Ne mogu zvati mrtve. Mrtve? Miles spusti glas, a usne mu zadrhtae. Moj je otac umro! Oh, grozne li vijesti. Pola moje dananje radosti sad je splasnulo. Molim te, daj da vidim brata Arthura, on e me poznati; on e me poznati i utjeiti. I on je umro. Ta ja sam slomljen, milostivi Boe! Obojice nema, obojice vie nema, oni valjani su pomrli a ja nevaljali ostadoh! Ah, zaklinjem te budi milostiv, nemoj rei da je i lady Edith... Da je umrla? Ne, ona je iva. Onda je, hvala budi Bogu, moja radost opet porasla! Pohitaj, brate, i dovedi je meni! Ako i ona kae da ovo nisam ja... ali ona to nee rei; ne, ni govora, ona e me poznati, bilo je ludo i posumnjati u to. Dovedi je i dovedi stare sluge; i oni e me poznati. Nema vie nikoga meu ivima osim Petera, Halseya, Davide, Bernarda i Margarete. Kad to doree, Hugh izie iz sobe. Miles asak stajae zaduben u misli, a onda se ushoda sobom mrmoljei: Pet lupea nad lupeima nadivjelo je dvadeset i dvojicu vrliina i potenjaka, to je zbilja udno. On je svejednako hodao gore-dolje mrmljajui sebi u bradu; sasvim je bio zaboravio na kralja. Doskora se ozbiljno oglasi i njegovo velianstvo i, premda je same njegove rijei bilo mogue posprdno protumaiti, ipak se u njima utjela iskrena suut: Ne tuguj zbog svoje nevolje, dobri ovjee; ima i drugih na ovome svijetu kojima ne priznaju da su ono to jesu i ijim se zahtjevima izruguju. Nisi u tome sam. Ah, moj kralju izree Hendon i malko porumenje nemoj me i ti osuivati napreac, priekaj pa e vidjeti. Ona e rei da ja nisam varalica; ut e to iz najslaih usta u Engleskoj. Zar ja da budem varalica? Kao da ne poznajem ovu staru dvoranu, slike svojih predaka, sve ove predmete to nas okruuju, ba kao to dijete poznaje svoju djeju sobu. Ovdje sam roen i ovdje sam odrastao, gospodaru; ja govorim istinu; ne bih vas varao; iako mi nitko ne bude vjerovao, molim vas da vi ne sumnjate u mene, jer toga ne bih mogao podnijeti. Ja ne sumnjam u tebe uzvrati kralj djetinje prostoduno i povjerljivo.
112
elbookers
Hvala ti od sveg srca! usklikne Hendon tako gorljivo da se vidjelo koliko je bio dirnut. A kralj doda jednako blago i prostoduno: Sumnja li ti u mene? Osjeaj krivnje zbuni Hendona i odlanu mu kad se u taj as otvorie vrata i na njih ue Hugh, pa tako nije morao odgovarati. Za Hughom ue lijepa gospa u raskonoj haljini, a iza nje nekoliko slugu u livrejama. Gospa je polako koraala oborene glave i zurila netremice u pod. Lice joj bijae neopisivo alosno. Miles Hendon priskoi i uzviknu: Oh, predraga moja Edith... Ali mu Hugh strogo dade znak da se odmakne i upita gospou: Pogledaj ga. Poznaje li ga ti? Kad zazvua Milesov glas, ena se lagano lecnu i obrazi joj se zarumenjee; poela je drhtati. Stajala je mirno i nekoliko trenutaka je potrajala znaajna stanka; onda je ona polako digla glavu i zagledala se Hendonu u oi netremice i preplaeno; krv joj, kap po kap, iezla iz lica sve dok ne ostane samo sivo samrtniko bljedilo; tad prozbori glasom to bijae samrtan kao i lice: Ne poznajem ga! i okrenu se, jeknu, prigueno zajeca i otetura iz sobe. Miles Hendon se srui u stolicu i unese lice u ake. Malo poslije njegov brat upita poslugu: Dobro ste ga promotrili. Poznajete li ga? Oni zanijekae glavama; a onda e njihov gospodar: Sluge vas ne poznaju, gospodine. Strah me je da je zabuna posrijedi. Vidjeli ste da vas ni moja ena ne poznaje. Tvoja ena! I on ga u tren oka zgrabi eljeznom akom za guu i pribi uza zid. Oh, prepredeni nikogoviu, sad mi je sinulo! Ti si sam napisao ono lano pismo, i tako si uspio da mi ukrade vjerenicu i imutak. Hajde, tornjaj mi se s oiju da ne okaljam vojniku ast i ubijem ovako kukavna odljuda! Hugh koji je bio crven u licu i malne se guio, zaglavinja do najblie stolice i zapovjedi slugama da zgrabe i veu krvoedna stranca. Oni su oklijevali i jedan od njih kaza: On je oboruan, gospodine Hugh, a mi smo goloruki. Oboruan? Pa to onda kad je vas toliko? Na njega, kad vam kaem! Ali ih Miles upozori da pripaze to rade i dometnu: Znate vi mene odvajkada, a nisam se nita promijenio; navalite ako ba hoete.
113
elbookers
Ova napomena ba ne ohrabri sluge; svejednako su se sustezali. Gubite se onda, bijedne kukavice, naoruajte se i uvajte vrata dok ja nekoga ne poaljem po strau ree Hugh. S praga se osvrnu i ree Milesu: Vidjet ete da je pametnije za vas ako se ne jogunite i uzaludno ne pokuavate pobjei. Pobjei? Ne brini, ako je to sve to te mui. Jer Miles Hendon je gospodar majura Hendon i svega u njemu. I on e ovdje ostati, ne sumnjaj o tome. Poglavlje dvadeset i esto ODREKLI GA SE Kralj je nekoliko asaka sjedio i premiljao, a onda uzgleda i prozbori: To je udno, vrlo udno. Ne mogu to nikako dokuiti. Ne, to nije udno, gospodaru. Ja ga poznajem, i ovakav postupak je sasvim nalik na nj. Od malih nogu je bio lupeina. Oh, ne govorim ja o njemu, sir Milese. Ne govori o njemu? O emu onda? to ti je onda udno? udno je da se ne primjeuje da nema kralja. Kako to? Kojega kralja? Rekao bih da ne shvaam. Ta nemoj! Nije li ti se uinilo neopisivo udno to naa zemlja nije puna glasnika s objavama koje bi opisivali moju vanjtinu i traili me. Ne bi li trebali izazvati uzbuenje i oaj to to je nestalo dravnog glavara? to sam ja iezao i izgubio se? Svakako, kralju, ja sam sasvim zaboravio. Tad Hendon uzdahnu i protisnu u sebi: "Jadna pomuena pameti, jo te zaokuplja turobna tlapnja." Ali sam smislio naum koji e ispraviti krivdu to nam je obojici uinjena. Napisat u poslanicu na tri jezika., na latinskome, grkome i engleskom, a ti e sjutra pohitati s njome put Londona. Nee je uruiti nikome do mome ujaku lordu Hertfordu; kad je bude vidio, znat e i potvrdit e da sam ja pisao. Onda e poslati ljude po mene. Ne bi bilo ponajbolje, gospodaru, da priekamo ovdje dok ja ne dokaem tko sam i ne ostvarim prava na svoje imanje? Onda e mi biti mnogo lake da... Kralj mu se strogo utee u rije: Tiho! to je tvoje bijedno imanje, to su tvoji triavi probici s
114
elbookers
onim o emu ovisi blagodat naroda i nepovredivost prijestolja? A tad doda blae ba kao da je poalio to je bio osoran: Posluaj me i ne boj se; ispravit u ti nepravdu, namirit u te, jest, i te kako u te namiriti. Zapamtit u ti sve ovo i nagradit u te. Poto je ovo izgovorio, on uze pero i lati se posla. Hendon ga neko vrijeme njeno promatrae a onda pomisli u sebi: "Da je bio mrak, pomislio bih da je to govorio pravi kralj; zbilja se mora priznati da zna, kad mu dune, grmjeli i sijevati kao pravi pravcati kralj: otkud mu samo ta vjetina? Gledaj kako zadovoljno drlja i kraba te besmislene rkanje koje smatra za latinski i grki; i ako me mozak ne poslui i ne smislim neku vjetu dosjetku da ga odvratim od njegove nakane, nee mi biti druge ve da se sutra toboe otputim da obavim taj suludi zadatak koji je za me smislio." Idueg asa misli sir Milesa svrnue ponovo na nedavnu zgodu. Bio se toliko zavezao u premiljanje da je, kad mu je kralj doskora uruio napisanu poslanicu, nesvjesno uzeo spis i strpao ga u dep. "Kako se nevjerojatno udno ponaala", preglavljivao je on. "as mislim da me je poznala, as opet mislim da me nije poznala. Sasvim mi je jasno da se ova dva miljenja kose; ne mogu ih uskladiti, niti razlono mogu opovri bili koji, niti pak mogu postii da jedan pretegne nad drugim. ini mi se da je to naprosto ovako: ona je sigurno poznala moje lice, priliku, glas, jer kako bi i moglo biti drukije, ali je ipak rekla da me ne poznaje, to je savreno neprijeporno, jer ona ne umije lagati. Ali ekaj malo, ini mi se da mi svie. Moda je on utjecao na nju, zapovjedio joj, primorao je da lae. To je odgonetka. Zagonetka je rijeena. Vidjelo se da premire od straha; tako je, on ju je bio na to prisilio. Potrait u je; pronai u je; sad kad njega nema, ona e govoriti istinu. Sjetit e se onog starog doba kad smo se kao djeca zajedno igrali, i to e joj smekati srce i nee me zatajiti ve e me priznati. Ne, njena krv nije himbena, ona je uvijek bila estita i iskrena. Ona me je u ono doba voljela, u to sam siguran; a onoga koga smo voljeli, ne moemo izdati. On ustro prie vratima; u taj se as vrata otvorie i ue Lady Edith. Bila je vrlo blijeda, ali je odrjeito kroila i drala se vrlo ljupko, odmjereno i dostojanstveno. Lice joj je bilo alosno kao i maloprije. Miles, pun radosne nade, priskoi da je presretne, ali ga ona obuzda jedva zamjetnom kretnjom tako da on ostade gdje je i bio. Ona sjedne i zamoli ga da i on sjedne. I tako ona na vrlo jednostavan nain zatomi u njem osjeaj davnanjeg prijateljstva i preobrazi ga u tuinca i gosta. On se toliko iznenadi, tako neoekivano zbuni
115
elbookers
da se napokon poe i sam u sebi pitati je li on zbilja ovjek za koga se iskazuje. Lady Edith progovori: Gospodine, dolazim da vas opomenem. Sumnjam da je mogue nagovoriti luaka da se okani svojih tlapnji; ali nema sumnje da ih je mogue nagovoriti da izbjegavaju opasnosti. Vjerujem da se vaa matarija vama privida kao valjana istina i stoga nije kanjiva, ali ne ostajte ovdje ako tako mislite; jer ovdje je to opasno. Ona se naas prodorno zagleda Milesu u lice, a onda doda znaajno: Utoliko je jo opasnije to vi jeste nalik na ovjeka kakav bi na izgubljeni momak sad ve bio samo da je poivio. Za ime Boje, gospoo, ja i jesam on! Istinski vjerujem da vi u to vjerujete, gospodine. Ne sumnjam tu u vae ponaanje, ve vas samo opominjem, i nita vie. Moj mu je gospodar ovoga kraja; njegova je vlast malne bezgranina; po njegovoj volji ljudi ive u blagostanju ili skapavaju od gladi. Da niste nalik na ovjeka za koga se izdajete, moj bi vam mu moda dopustio da u miru uivate u svojim matarijama; ali vjerujte mi da ga ja poznajem i da znam to e uiniti; svima e rei da ste luda varalica i svi e se napreac sloiti s njime. Ona jo jednom onako prodorno pogleda Milesa i doda: Da vi jeste Miles Hendon i da on to zna, i da cio kraj to zna pazite to vam kaem i dobro to ocijenite bili biste u jednakoj opasnosti i isto bi vas tako sigurno snala kazna; on bi vas zanijekao i potvorio i nitko ne bi imao hrabrosti da vas podupre. Istinski vjerujem u to gorko e Miles. Sili koja moe nekoga natjerati da izda i odrekne se svog prijatelja iz djetinjstva i da se njoj pokori, netko e se jo prije pokoriti kad su na kocki korica kruha i ivot i kad ga nikakve tanane spone vjernosti i estitosti ne obuzdavaju. Blagi ruiasti preljev pojavi se naas na gospoinim obrazima i ona obori pogled u pod; ali, kad je nastavila, u glasu joj se nije osjealo uzbuenje: Opomenula sam vas i opet u vas opomenuti da odete odavde. Inae e vam taj ovjek doi glave. On je silnik koji ne zna za milost. Ja sam mu robinja na lancu, i najbolje to znam. Jedini Miles i Arthur i moj mili staratelj, sir Richard su ga se zauvijek rijeili i sad su mirni; a i za vas bilo bi bolje da ste s njima nego da ovdje dopadnete pandi ove zliine. Svojim tvrdnjama vi prijetite njegovu naslovu i imutku; napali ste ga u njegovoj vlastitoj kui: zaglavili ste ako ostanete. Bjeite, ne oklijevajte. Ako nemate novaca, uzmite, prekli116
elbookers
njem vas, ovu kesu i potkupite sluge da vas puste van. Oh, uvajte se, jadnie, i bjeite dok jo moete. Miles pokretom ruke odbi kesu, die se i stade pred nju... Usliite mi samo jednu molbu kaza on. Pogledajte me u oi da bih mogao vidjeli neete li trepnuti. Tako, sad mi odgovorite: jesam li ja Miles Hendon? Niste. Ja vas ne poznajem. Zakunite se! Odgovor je bio tih, ali jasan: Kunem se. Oh, to je naprosto nevjerojatno! Potecite! to gubite dragocjeno vrijeme? Potecite i spaavajte se. U taj as upadoe u sobu redari i zapodjenu se ogorena bitka; ali domalo svladae i odvukoe Hendona. Povedoe i kralja, obojicu vezae i utamniie. Poglavlje dvadeset i sedmo U TAMNICI Sve elije bijahu pretrpane; stoga su dvojicu prijatelja zakovali u velikoj prostoriji gdje su obino drali osobe optuene zbog sitnih prestupaka. Nisu bili sami, jer je tu bilo dvadesetak osoba u lisicama ili negvama, obaju spolova i razliite dobi, gomila prostaka i bukaa. Kralj se gorko kinjio zbog toga to ovako nevjerojatno poniavaju njegovu kraljevsku linost, dok je Hendon bio nujan i utljiv. Bio je gotovo posve zbunjen. Vraao se slavodo-bitno kui kao razmetni sin i nadao se da e svi pomahnitati od radosti to se vratio; a umjesto toga ga hladno doekae i strpae u zatvor. Ono to je oeki-vao i ono to je doivio toliko se temeljito razlikovalo da je na nj to porazno djelovalo; nije mogao ocijeniti je li sve ovo bilo silno alosno ili udovino smijeno. Osjeao se ba kao ovjek koji je blaeno iskakutao da se divi dgi, a pokosila ga munja. Ali se malo-pomalo njegove zbrkane i mune misli nekako smirie i sredie i on uze misliti jedno o Edithi. Preglavljivao je o njezinu ponaanju i osvjetljavao ga sa svih strana, ali ga nije nikako uspijevao razlono protuma-iti. Je li ga poznala? Ili ga nije poznala? Ta ga je zagonetka zbunjivala i salijetala dugo vremena; ali je napokon zakljuio da ga je poznala i da ga je zatajila iz koristoljublja. Ushtjede joj ime obasuti kletvama; ali to mu ime tako dugo bijae sveto
117
elbookers
da shvati da ne moe natjerati svoj jezik da ga oskrnavi. Hendon i kralj provedoe nespokojnu no umotani u zatvorske pokrivae od prljava i izderana sukna. Podmieni uzniar nabavio je rakije nekim zatvorenicima; naravno da su tada slijedile prostake pjesme, tunjava, dernjava i orgije. Napokon, neto poslije ponoi, neki ovo napadne jednu enu i gotovo je dotue udarcima lisiina po glavi prije nego joj uzniar doe u pomo. Uzniar uspostavi red tako to odalami ovu po glavi i leima i orgijanje prestade: sad su imali priliku da odspavaju svi oni kojima nije smetalo stenjanje i zapomaganje dvoje ranjenih. Cijelog idueg tjedna, po onome to se dogaalo, svi dani i noi bijahu jednolino slini; obdan su dolazili ljudi ijih se lica Hendon vie-manje jasno sjeao, buljili u "varalicu", poricali da ga znaju i vrijeali ga; a obno bi se, ravnomjerno i redovito, nastavljalo orgijanje i zadorice. Meutim, napokon se zgodi ipak neto novo. Tamniar uvede starca i kaza mu: Nitkov je u ovoj prostoriji, ogledaj se tim svojim starakim oima da vidi moe li ga poznati. Hendon uzgleda i, otkako je u zatvoru, prvi put ga proze ugodan osjeaj. Pomislio je: "To je Blake Andrews, ovjek koji je cio svoj vijek prosluio u naoj obitelji, dobra potenjaina kojoj u prsima bije estito srce. Takav je bar bio. Ali sad nitko nije vie pouzdan; svi su laci. Ovaj me ovjek poznaje, ali e me, kao i ostali, i on zanijekati." Starac se ogleda po prostoriji, zagleda se u svako lice ponaosob i napokon ree: Ne vidim ovdje nikoga doli kukavnih okaenjaka, ulina oloa. Koji je on? Uzniar se nasmija. Evo ga ree on pogledaj dobro ovo zvijere i kazuj to ti misli. Starac se priblii i promotri Hendona polako i paljivo, zavrti glavom i ree: Bome, ovo nije Hendon, niti je ikad bio. Tako je! Stare oi su ti jo zdrave. Da sam ja sir Hugh, ja bih zgrabio tog pokvarenjaka i... Tu se tamniar izdie na prste s pomou nevidljiva ueta i istodobno stade grcati kao da se toboe gui. Starac dometnu prijetei: Moe zahvaliti dragom Bogu ako ne proe i gore. Kad bi meni taj nitkov dopao aka, ja bih ga ispekao, ne bio ja tko sam! Ta118
elbookers
mniar zadovoljno zakevta kao hijena i kaza: Odbrusi mu svoje, stare, kao i svi ostali. Vidjet e da je to veoma zabavno. On tada poe prema predvorju i izgubi se. Starac pade na koljena i proapta: Hvala budi Bogu da si se vratio, gospodaru moj! Punih sedam godina sam vjerovao da si mrtav i, gle, evo te iva i zdrava! Poznao sam te im sam te vidio; i bilo mi je vraki teko da ne trepnem i da se pretvaram kako ovdje vidim samo nitavne okaenjake i ulinu gamad. Star sam i siromaan, sir Milese; ali reci samo jednu rije, i ja u javno objaviti istinu makar me zbog toga pridavili. Ne kaza Hendon nee. Ti bi nastradao, a meni bi slabo pomogao. Ali ti zahvaljujem; jer ti si mi donekle povratio vjeru u subrau. Stari sluga je mnogo valjao Hendonu i kralju; dolazio je, naime, vie puta dnevno da "vrijea" Hendona i svaki put bi prokrijumario kakvu poslasticu da pobolja tamniki jelovnik; uz to je donosio i najnovije vijesti. Hendon je oklizotine preputao kralju; bez njih njegovo velianstvo ne bi preivjelo jer nije moglo jesti splaine i bljuvotine koje im je davao uzniar. Andrews je bio prisiljen da svoje pohode ogranii na kratko vrijeme kako ne bi izazvao sumnje; ali bi svaki put uspio priopiti poprilino mnogo obavijesti, obavijesti koje je aptom doaptavao, jer bijahu namijenjene Hendonu, i koje je zainjao uvredljivim pogrdama to ih je glasno izgovarao, jer bijahu namijenjene drugim sluateljima. I tako se, malo-pomalo, objasni sudbina Hendonove obitelji. Arthur je bio umro jo prije est godina. Taj gubitak i iekivanje vijesti od Hendona naruie oevo zdravlje; osjeao je da mu se blii kraj i htio je, prije nego izdahne, da vidi Hugha i Edith sjedinjene; ali ih je Edith zaklinjala da priekaju nadajui se da e se Miles vratiti; onda stie pismo s vijeu o Milesovoj smrti; taj udarac dotue sir Richarda; osjeao je da je na samrti, pa on i Hugh stadoe pourivati vjenanje; Edith izmoli jednomjesenu odgodu; onda jo jednu, pa napokon i treu; i tad se vjenae kraj samrtne postelje sir Richarda. Ali nije to bila sretna veza. aputalo se u cijelom kraju da je neposredno poslije svadbe nevjesta pronala meu muevim spisima nekoliko nedotjeranih i nedovrenih nacrta za ono kobno pismo i da ga je optuila da je na zlopaku prijevaru nju nagnao da se vjena, a sir Richarda poslao u smrt. Na sva se usta govorkalo kako on zlostavlja Lady Edith i poslugu; jer poslije oeve smrti je sir Hugh posve odba119
elbookers
cio milovidnu krinku i postao nemilo-srdnim gospodarem svima onima kojima je hljeb nasuni bilo kako ovisio o njemu ili njegovu imanju. Jednu vijest, koju izbrblja Andrews, kralj saslua s osobitim zanimanjem: Pria se da je kralj poludio. Ali, tako vam svega, ne spominjite da sam vam to ja rekao, jer kau da se kanjava smru ako tko o tome govori. Njegovo velianstvo pogleda starca i ree: Kralj nije poludio, dragi ovjee, a za tebe e biti bolje da se vie bavi onim to se tebe tie nego ovakvim buntovnikim brbljarijama. Kako to deko misli? zapita Andrews koga iznenadi ovaj napad kome se nikad ne bi odatle nadao. Hendon mu dade znak i vie o tome nita ne zapita ve nastavi istresati: Pokojnoga kralja e sahraniti za koji dan, esnaestoga ovoga mjeseca, a novoga e kralja dvadesetoga okruniti u Westminsteru. Rekao bih da ga prvo moraju pronai lanu njegovo velianstvo; a onda dometnu uvjereno: Ali oni e se za to pobrinuti, a hou i ja. Za ime... Ali starac ne doree, jer ga Hendon opomenu znakom, i on ne zavri svoje upadice. I nastavi blebetali o novostima. Sir Hugh ide na krunidbu, i od toga mnogo oekuje. Najozbiljnije se nada da e se vratiti kao velmoa jer je u velikoj milosti kod kraljevskog namjesnika. Kakvog kraljevskog namjesnika? upitat e njegovo velianstvo. Njegove milosti vojvode od Somerseta. Kojeg vojvode od Somerseta? Molim te lijepo, samo je jedan: Seymour, grof Hertford. Kralj strogo upita: Pa otkud je on vojvoda i kraljevski namjesnik? Od posljednjeg dana mjeseca sijenja. A da oprosti, tko mu je podijelio te asti? On sam i kraljevski savjet, uz kraljevu privolu. Njegovo velianstvo se silno lecnu. Kraljevu? povika on. Kojega kralja, dragi gospodine? Kojega kralja, pazi molim te! (Za miloga Boga, to je ovome djeaku?) Kako imarno jednog jedinog, nije teko odgovoriti: njegova
120
elbookers
presvetog velianstva kralja Edwarda estoga, da ga Bog poivi? A i jest on ba zlatan i dobrostiv ipari; i bio on lud ili ne bio a pria se da iz dana u dan prizdravlja ljudi ga se ne mogu nahvaliti; i svi ga jo i blagosivlju i mole se da dugo poivi i vlada Engleskom; jer je poeo ovjeno spasivi glavu starome vojvodi od Norfolka i sad se prihvatio posla da ukine one najokrutnije zakone to kinje i gnjetu svijet. Od ovih se vijesti kralj zaprepasti i zanijemi te se zavee u tako duboko i nujno snatrenje da vie nije ni uo, to starac blebee. Sve se pitao nije li "ipari" onaj prosjai koga je bio ostavio u palai obuena u svoje vlastite haljine. inilo mu se da je to nemogue, jer bi ga ponaanje i govor zacijelo odali kad bi pokuao izigravati Kraljevia od Walesa pa bi ga odmah protjerali i dali se u potragu za pravim kraljeviem. Je li mogue da je dvor postavio na njegovo mjesto nekog plemenitakog sina? Nije mogue, jer to njegov ujak ne bi dopustio; on je bio svemoan i mogao bi skriti takav pokuaj, to bi, naravno i uinio. Djeak je premiljao, a da nije nita zakljuio; to je vie nastojao odgonetnuti tajnu, sve se vie zbunjivao, sve ga je vie glava boljela i sve bi loije spavao. Od sata do sata je sve nestrpljivije elio vratiti se u London, pa je jedva jedvice podnosio svoje tamnovanje. Hendonova su nastojanja bila uzaludna: on nije mogao utjeiti kralja, i to je bolje uspjelo nekim enama koje su kraj njega leale u okovima. Njeno su ga tetoile, i on se smirio i donekle strpio. Bio im je jako zahvalan i iskreno ih zavolio uivajui u njihovoj umilnoj i blagotvornoj nazonosti. Zapitao ih je zato su u zatvoru, a kad one odvratie da su baptistice, on se osmjehnu i priupita: Zar je to zloin zbog kojega treba sjediti u tamnici? ak mi je ao to u vas doskoro izgubiti, jer vas za ovakvu sitnicu nee dugo drati. Nita nisu odgovorile; ali izraz njihova lica ga onespokoji. On brino kaza: Neete govoriti; budite toliko dobre i recite mi hoe li vas jo kako kazniti? Molim vas, recite da o tome nema ni govora. One pokuae svrnuti razgovor na to drugo, ali se on bio poeo pribojavati pa je nastavio: Hoe li vas ibati? Ne, ni govora, gdje bi bili tako okrutni! Recite da nee. Hajde, nee, je li? ene se zbunie i usplahirie, ali nisu mogle izbjei odgovor pa jedna od njih ipak odgovori glasom koji je zamirao od uzbuenja.
121
elbookers
Oh, kida nam srce, plemenita duo. Neka nam Bog pomogne da podnesemo nau... Znai da je istina! upade kralj. Oni e vas, dakle, zbilja ibati, ti beutni nitkovi! Oh, ipak neete plakati, jer ja to neu dopustiti. Glave gore; ja u preuzeti opet vlast prije nego vas snae ta grozota i izbavit u vas! Kad se kralj izjutra probudi, ena vie nije bilo. Spaene su! radosno e on; a onda shrvano doda: Ali avaj meni, jer one bijahu moje tjeiteljice. Svaka je bila pribola komadi vrpce za njegovu odjeu u znak sjeanja. Rekao je da e te krpice zauvijek sauvati; i da e uskoro potraiti te svoje drage prijateljice i uzeti ih pod svoje okrilje. U taj as ue tamniar s nekoliko pomonika i zapovjedi da zatvorenike izvedu u tamniko dvorite. Kralj je bio presretan: bit e pravo blaenstvo opet vidjeti modro nebo i udisati svjei zrak. Uzrujavao se i jedio na spore straare, ali ipak doe napokon red i na njega, oslobodie ga putila i zapovjedie mu da, zajedno s Hendonom, poe za ostalim sunjima. etverouglato dvorite je bilo poploeno kamenjem i nenatkriveno. Zatvorenici uoe u nj kroz glomazni, zidani, nadsvoeni prolaz i ovdje ih poredae jednoga iza drugoga leima naslonjene na zid. Ispred njih razapee konopce, a uvahu ih jo i straari. Bilo je svjee i mrano jutro i pri koji je pao prekono obijelio je veliki, prazni prostor i uinio ga jo sumornijim. tokad bi studeni vjetar prohujio dvoritem i ovdje-ondje uzvrtloio snijeg. Usred dvorita dvije ene bjehu vezane uza stupove. Kralj na prvi pogled poznade u njima svoje prijateljice. Strese se i pomisli: "Jao, nisu osloboene kao to sam se ponadao. Kad samo pomislim da e ovakve ene okusiti bi! I to u Engleskoj! Jest, u tome je ba i sramota to to nije u poganskoj zemlji, ve u kranskoj Engleskoj! ibat e ih; a ja, koga su tjeile, ljubazno mazile, moram promatrati i gledati kako se vri velika nepravda; to je neuveno, ba neuveno! Ja, koji sam prva i glavna vlast u ovome velikom kraljevstvu, bespomoan sam i ne mogu ih zatititi. Ali neka se dobro pripaze ovi zlotvori, jer blii se dan kad u ih natjerati da se gorko pokaju zbog ove rabote. Za svaki udarac koji odadru dobit e poslije stotinu batina". Razjapie se velike dveri i unutra prokulja mnotvo graana. Nakrdie se oko ena i sklonie ih od kraljeva pogleda. Pojavi se sveenik, zae u svjetinu i takoer nestade. Kralj zau neki razgovor, obraanje i uzvraanje, kao da netko zapitkuje a drugi odgova122
elbookers
ra, ali nije mogao razabrati o emu zbore. Tad nastane prilian mete i poee pripreme, straari su prolazili ovamo-onamo kroz onaj dio gomile iza ena; a dotle je malo-pomalo grobni muk osvajao svjetinu. Tad odjeknu zapovijed i mnotvo se razdvoji i ustuknu, a kralj ugleda prizor od kojega mu se sledi krv u ilama. Oko dviju ena bjehu naslagali prue, a jedan ovjek je kleknuo i potpalio ga! ene oborie glave i prekrie lice akama; uti plamenovi liznue uvis sred prua koje se krilo i pucketalo, a vjetar ponese pramenje plaviasta dima; sveenik podie ruke i poe se moliti: i u taj as dvije djevojice uletjee kroz velike dveri prodorno kriei i bacie se na ene o kolcima. Straari ih odmah otrgnue, i jedna ostade u vrstim akama, ali se druga otme i ree da e umrijeti s majkom; i prije nego je uspjedoe zadrati, opet je bila obgrlila majku oko vrata. Ponovo su je otrgnuli, a haljinu joj ve bio zahvatio plamen. Drala su je dva-tri mukarca, koji su bili zderali gorui dio haljine i bacili ga u stranu onako zapaljena, a ona se neprestano trgala ne bi li se oslobodila, govorila da e sad biti sama samcata na svijetu i preklinjala da je puste umrijeti zajedno s majkom. Obje su djevojke bez prestanka vritale i nastojale se osloboditi; ali odjednom ovo natezanje nadglasa niz samrtnih krikova koji su parali srce. Kralj svrnu pogled s pomahnitalih djevojica prema lomai, odmah se okrenu, priljubi pepeljasto-sivo lice uza zid i vie ne pogleda onamo. Rekao je: "Ovo to vidjeh u ovome kratkom trenutku nikad mi nee izblijedjeli u sjeanju i vjeno e u njemu ostati; i vidjet u ja to svaki dan i snivat u o tome svake noi sve dok ne umrem. Dao Bog da sam bio slijep!" Hendon je motrio kralja. On zadovoljno pomisli: "Sumanutost mu prolazi; izmijenio se i smekao. Po svojoj bi se navadi okomio na ove lice, izjavio da je kralj i zapovjedio da ene i ne dotaknu ve da ih puste na slobodu. Doskora e se raspriti njegova tlapnja i jadna e mu pamet opet iscijeliti. Daj Boe da to bude to prije!" Istoga dana dovedoe nekoliko suanja koji e samo ovdje prenoiti da bi sutra, pod straom, krenuli u razliita mjesta kraljevine i pretrpjeli kaznu zbog zloinstva koje bijahu poinili. Kralj je besjedio s njima bio je ve isprva odluio da ispituje zatvorenike kad god mu se prui prilika kako bi se tako pripravio za svoju kraljevsku dunost i kazivanje njihovih jada ucviljelo mu je srce. Meu njima bijae bijedna suluda ena to je ukrala u tkaa nekoliko pedalja sukna: zbog toga e biti objeena. Drugi je ovjek optuen da je
123
elbookers
ukrao konja; rekao je kako to nije bilo dokazano i kako se ponadao da je ve izmakao vjealima; ali, nije bilo tako: tek to ga pustie na slobodu, izvedoe ga pred sud zbog tog to je ubio jelena u kraljevskom perivoju; to su i bili dokazali, i sad su ga ekala vjeala. Bio je tu i trgovaki egrt ija je nevolja osobito rastuila kralja; taj je momi ispriao kako je jedne veeri bio naao sokola to je umaknuo svom gospodaru i ponio ga kui mislei da sad njemu pripada; ali je sud ustanovio da ga je ukrao i osudio ga na smrt. Kralj se razbjesnio zbog tih neovjetava i navalio na Hendona da umaknu iz zatvora i pohitaju u Westminster kako bi se popeo na prijestolje i svojim ezlom pomilovao ove nesretnike i spasio im ivote. "Jadno dijete", uzdahne Hendon, "ove su mu alopojke iznovice povratile bolest; jao, da nije bilo ovoga zlosretna sluaja, uskoro bi sasvim ozdravio." Meu sunjevima bijae neki stari pravnik, ovjek odluna lica i neustraiva izraaja. Prije tri godine bio je pismeno napao velikog kancelara optuivi ga zbog nepravinosti i za kaznu su mu na sramotnom stupu odsjekli oba uha i oduzeli mu odvjetniko zvanje, a povrh toga svega oglobili ga s tri tisue funti i osudili na doivotnu robiju. Kasnije je ponovio prijestup; i zbog toga je osuen da izgubi i ono to mu je bilo ostalo od uiju, da plati globu od pet tisua funti i doivotno ostane u tamnici.27 _________________________
27 Osuenicima zbog kojekakvih kraa, zakon je uskraivao duhovniku potporu; zavravao je na vjealima onaj tko bi ukrao konja, ili sokola, ili vuneno tkanje u tkaa. Jednako se kanjavalo onoga tko bi ubio jelena u kraljevoj umi ili izvezao ovce iz kraljevstva. Dr. J. Hammond Trumbull: "Ljuti zakoni, pravi i krivi", str. 13. William Prynne, veleueni odvjetnik, bio je osuen (mnogo poslije vladavine Edwarda estoga) da mu se na sramnome stupu odsijeku oba uha; da mu se oduzme pravniki naslov; da plati globu od 3 000 funti i da doivotno ostane u tamnici. Tri godine kasnije je ponovno uvrijedio Lauda (engleski nadbiskup, 1573-1645.; nap. prev.). Opet je bio optuen i osuen da izgubi i ono to mu je bilo ostalo od uiju; da plati globu od 5 000 funti, da mu se na oba obraza utisnu usijanim eljezom slova S i L (Seditious Libeler, t.j. buntovni klevetnik) i da doivotno ostane u tamnici. Ova okrutna presuda jednako je divlje i okrutno izvrena. Dr. J. Hemmond Trumbull: "Ljuti zakoni, pravi i krivi", str. 12. (Nap. pisca)
Ovo su asni oiljci govorio je on, zabacio sijedu kosu i pokazivao unakaene batrljke koji negda bijahu ui. Kralju planue oi od pomame. On e rei: Nitko ne vjeruje u mene, pa nee ni ti. Ali, bilo kako bilo, prije nego promine mjesec dana, bit e slobodan; i tovie, zakoni
124
elbookers
koji su te obeastili i okaljali englesko ime, bit e izbrisani iz zakonika. Svijet je krenuo po zlu i treba da kraljevi gdjekad okuse vlastite zakone i tako se umilosrde. Poglavlje dvadeset i osmo RTVOVANJE U meuvremenu su Milesu poprilino dojadili i tamnovanje i mirovanje. Ali na njegovo veliko zadovoljstvo osvanu i dan rasprave i on povjerava da e rado primiti bilo kakvu presudu samo ako ne ukljuuje u sebi suanjstvo u zatvoru. Ali se i tu prevario. Silno se raspalio kad ga prikazae kao "okorjelu skitnicu" i osudie da provede dva sata na sramotnom stupu zbog takva naina ivota i zbog napada na gospodara majura Hendon. Preko njegovih tvrdnji da je on tuiteljev brat i zakonit nasljednik naslova i imanja Hendonovih, prezrivo prijeoe kao da i nisu vrijedne da ih razmatraju. Bjesnio je i prijetio dok su ga vodili prema kaznilitu, ali to nije nita pomoglo; straari su ga grubo vukli i jo ga povremeno bubotali poradi njegove neposlunosti. Kralj se nije mogao probiti kroz rulju koja je mravinjak za Hendonom; stoga je morao izdaleka slijediti svog dragog prijatelja i slugana. Skoro su i samog kralja bili osudili na sramni procijep zbog toga to se drui s takvom zloom, ali su ga pustili oitavi mu samo bukvicu i opomenuvi, jer su bili uzeli u obzir njegovu mladost. Kad se svjetina napokon zaustavila, on je grozniavo zaredao od jednog do drugog mjesta u prednjem redu traei gdje bi se protisnuo; i napokon, poto se dobro namuio i izgubio mnogo vremena, to mu je i uspjelo. Njegov jadni titonoa nalazio se u poniavajuem procijepu, izloen zabavi i ruglu musave gomile on, koji je bio sluitelj engleskog kralja! Edward je bio uo kad su izrekli presudu, ali nije ni priblino mogao zamisliti to ona zapravo znai. Kako je jenjavala spoznaja ovog novog ponienja koje ga je snalo, bujala je njegova srdba; i idueg trenutka ve planu kao ljetna vrelina kad on vidje kako uzduhom leti jaje i pogaa Hendona u bradu i kad u kako svjetina gromoglasno uiva u prizoru. Potra preko prazna prostora i okomi se na zapovjednika strae viui: Sramota! To je moj sluga, pustite ga! Ja sam... Oh, tiho! preplaeno povika Hendon. Uvalit e se u nevolju. Ne obaziri se na nj, straaru, on je lud. Ne beri brige da u se ja obazirati na nj, dobar ovjee, jer
125
elbookers
nemam toliko obzira da se na njega obazirem; ali sam zato naklon da ga malko pouim. On se obrati podinjenome i ree: Daj ovoj budalici da okusi koji put bi i da se bolje ponaa. Takvome treba dati i pola tuceta predloi sir Hugh koji je maloprije bio dojahao da uzgred pogleda izvrenje kazne. Pograbie kralja. ak se nije ni branio koliko je bio obamro pri samoj pomisli kako se moe predloiti da ovako zvjerski oskvrnu njegovu posveenu osobu. Povijest ve bijae isprljana uspomenom na ibanje jednog engleskog kralja: bilo je uasno pomisliti da je njega zapalo da joj doda jo jednu sramotnu stranicu. Bio je na sto muka, a nije mu bilo pomoi; valjalo je izdrati kaznu ili moliti za oprost. Teko je bilo izabrati, odluio se na ibanje jer kralj moe i to podnijeti, ali ne moe moliti. Ali je dotle Hendon traio spas. Pustite dijete rekao je zar ne vidite, beutna pseta, kako je mlado i nejako? Pustite ga, ja u primiti njegove batine. Svega mi, ta ti je dobra i hvala ti na njoj kaza sir Hugh, a na licu mu sine zlurado zadovoljstvo. Pustite prosjaia i umjesto toga odalamite ovome momku jedno tuce, valjano, krepko tuce. Kralj zausti da se estoko usprotivi, ali ga sir Hugh uutka djelotvornom opomenom: Dobro, samo govori, hajde, daj sebi oduka samo zapamti da e on, za svaku rije koju izusti dobiti est batina vie. Hendona izvadie iz procijepa i obnaie mu lea; i kada zapljutae udarci bia, jadni mali kralj okrenu lice i pusti da mu nekraljevske suze curkom cure niz obraze. "Ah, junana i dobra duo", pomisli on, "ovaj odani in nikad mi nee izblijedjeli iz pameti. Neu ja ovo zaboraviti a nee ni oni!" dometnu on gnjevno. Dok je dalje premiljao, sve je dublje i dublje cijenio Hendonov velikoduni postupak i sve mu je zahvalniji bivao. Tada ree u sebi: "Tko spasi svog vladara od rana i vjerojatne smrti kao to je on i uinio izvrio je uzvieno djelo; a to je malo, i to jo nita, i manje nego nita kad se usporedi s portvovnou ovjeka koji svog vladara spasi od sramote!" Hendon nije ni pisnuo dok du ga bievali ve je vojniki junano podnosio britke udarce. Ovakvo ponaanje kao i ono kako je izbavio djeaka primivi na sebe njegove batine, izazva potovanje i u nitavnoj i prostakoj gomili koja se tu bila okupila. Muk koji je uokolo pao kad Hendona ponovo stavie u procijep silno je odudarao od one uvredljive graje koja se ovdje jo malo prije bila ula. Kralj se
126
elbookers
polako primae Hendonu i apne mu u uho: Kraljevi ti ne mogu udijeliti plemstvo, dobra i uzviena duo, jer onaj koji je iznad kraljeva ve ti ga je udijelio; ali kralj moe tvoj plemiki naslov potvrditi pred ljudima. On uze bi sa zemlje, lagano se njime dotakne krvavih Hendonovih lea i proapta: Edward od Engleske promie te u grofa! Hendon bijae dirnut. Suze mu navrijee na oi, ali je istodobno strahotna smijenost ovoga poloaja i ovih okolnosti tako naela njegovu ozbiljnost da je to bilo sve to je mogao uiniti a da neki znak njegove unutarnje veselosti ne izbije van. inilo mu se da je bilo krajnje nevjerojatno i udovino to je ovako naglo izdignut, gol i okrvavljen, od prostog procijepa do vrtoglave visine i sjaja grofovskog naslova. Pomislio je: "Sad sam zbilja lijepo nakinuren! Nazovivitez iz kraljevstva Snova i Utvara postao je nazovi-grof! Velike li visine za nejaka krila! Nastavi li ovako, bit du doskora okien kao svibanjsko drvo udesnim drangulijama i tobonjim astima. Ali u ih cijeniti, ma koliko da su bezvrijedne, zbog ljubavi koja mi ih udjeljuje. Vrednije su mi ove lane poasti kojima me dragovoljno obasipa ova nevina ruka i ista dua od pravih poasti koje treba udvornou kupiti u tvrdih i proraunatih monika." Strani sir Hugh obrnu konja i kad ga obode, ivi se zid utke razdvoji da ga propusti i jednako se utke opet sastavi. I tako ostadoe stajati; nitko se nije usudio toliko odvaiti da kae koju u prilog ili u pohvalu sunju; ali, kako bilo da bilo, odavali su potovanje ve i tim to ga nisu zlostavljali. Nekoga okanjelog pridolicu koji nije bio upoznat s tokom dogaaja, pa se narugao "varalici" i ve nakanio da se baci na nj crknutom makom, propisno iaketae i otjerae nogama, sve bez ijedne rijei, i onda opet pade duboki muk. Poglavlje dvadeset i deveto PUT LONDONA Kad Hendon izdra svoju kaznu u procijepu, pustie ga i naredie mu da napusti ovu oblast i da se vie nikad ne vrati. Vratie mu ma, a takoer mazgu i magarca. On pojaha i odjaha za njim krenu kralj, svjetina se utke i s potovanjem razmaknu da ih propusti i, kad otioe, razie se. Hendon se odmah zavezao u misli. Bilo je neobino vanih pitanja na koje je valjalo odgovoriti. to da radi? Kamo da poe? Morao bi potraiti neku monu pomo ako nee da se odrekne batine i
127
elbookers
da, povrh toga, ostane osumnjien kao varalica. Ali otkud bi se mogao nadati takvoj monoj pomoi? Zaista, otkud? Bio je to nerjeiv vor. Onda mu pomalo sinu pomisao koja je pruala neku nadu, sasvim neznatnu i preneznatnu nadu, naravno, ali ipak vrijednu da je uzme u razmatranje kad nije imao bilo koje druge u koju bi se mogao pouzdati. Sjetio se kako je stari Andrews spomenuo da je mladi kralj dobrostiv i da se plemenito zauzima za obespravljene nevoljnike. Zato mu se ne bi pokuao obratiti i zamoliti ga da ispravi nepravdu? Ah, svakako, samo tko e dopustiti ovakvom nakaradnom siromahu da se pojavi pred uzvienim vladarem? Vrlo vano, neka bude to bude; preko toga mosta ionako ne moe prijei prije nego stigne do njega. On je bio stari vuk i esto se dovijao svakakvim sredstvima i mudrolijama; nije sumnjao da e smisliti neki nain. Jest, mora krenuti u prijestolnicu. Moda mu pomogne stari oev prijatelj sir Humphrey Marlow, "dragi stari sir Humphrey, koji je za pokojnoga kralja bio glavni nadzornik kuhinje, staja ili neega drugoga" Miles se nije mogao tono sjetiti ega. I sad, kad se imao ega zduno latiti, kad je imao jasno odreen zadatak koji je trebalo izvriti, die se i raspri magla od ponienja i oajanja koja mu je bila opteila duh i on uzdigne glavu i ogleda se. Iznenadi se kad vidje koliko je bio odmaknuo; selo mu je ostalo daleko za leima. Kralj se truckao ustopice za njim, pognute glave; jer se i on zadubio u naume i misli. alosna crna slutnja nadnese se nad Hendonovu svjeu veselost; hoe li se djeak htjeti opet vratiti u grad u kojem je, u svom kratkom ivotu, bio izloen jedino zlostavljanju i krajnjoj bijedi? Ali ga je to trebalo zapitati; nije bilo druge; stoga Hendon zaustavi mazgu i oglasi se: Zaboravih upitati kamo emo. to zapovijeda, gospodaru moj? U London! Hendon krenu dalje silno zadovoljan, ali isto tako i iznenaen ovim odgovorom. Cijeli put proe bez ijednog osobitog doivljaja. Ali se zavri jednim. Oko desete ure naveer, devetnaestoga veljae, oni stupie na Londonski most i naoe se sred vilovita, uskomeana vrvea ljudi to su se drali i klicali i ija su se lica, ozarena od piva, jasno ocrtavala u svjetlu svakojakih zublji i u isti as pade na njih istrunula glava nekog biveg vojvode ili drugog kakvog velikaa, pogodi Hendona u lakat otkotrlja se meu brzonogi ljudski splet. Tako su prolazna i nestalna ljudska djela na ovome svijetu! Nema ni tri tjedna kako je umro dragi kralj, ni tri dana kako je u grobu, i ve se rue
128
elbookers
ukrasi koje je s toliko truda bio izabrao meu odlinicima da bi njima uresio svoj velebni most. Jedan se graanin spotaknu o tu glavu; udari svojom glavom u lea ovjeka ispred sebe koji se okrenu i obori pesnicom prvu osobu koja naleti, a njega odmah pokosi prijatelj te osobe. Bilo je ba najprikladnije vrijeme za opu tunjavu jer su sutranje krunidbene sveanosti ve otpoele; svatko je bio opijen jakim piem i rodoljubljem; za pet asaka zavrgla se opa tunjava na jednom dijelu mosta; za deset-dvanaest asaka tuklo se ve, po prilici, na cijelom hvatu i sasvim razularilo. Tad su ve Hendon i kralj bili beznadno razdvojeni i izgubili se u bujici i meteu bunog ljudskog mnotva. Tu emo ih i ostaviti. Poglavlje trideseto TOM SE SNALAZI Dok je pravi kralj lunjao zemljom, bijedno odjeven i pregladnio, as izloen akama i ruglu skitnica, as zatvoren zajedno s lupeima i ubojicama u tamnici, i dok su ga svi odreda nazivali ludom i varalicom, lani kralj Tom Canty doivljavao je sasvim razliitu sudbu. Kad smo ga posljednji put vidjeli, tek je bio naslutio ugodne prednosti kraljevskog poloaja. A te su ugodne prednosti od dana do dana bivale sve ugodnijima; i vrlo brzo se malne posve pretvorie u vedrinu i uitak. Nije vie strepio; zle slutnje izblijedie i nestadoe; oslobodio se zbunjenosti i sad se ponaao lagodno i sigurno. Sve je vie koristi crpio iz onoga rudnika od izvukovia. Pozivao bi sebi Lady Elizabetu i Lady Jane Grey kad god bi se htio igrati ili razgovarati i otputao ih kad bi mu dodijale, kao ovjek koji je odvajkada vian tako postupati. Vie ga nije zbunjivalo kad bi ga te uzviene osobe na odlasku cjelivale u ruku. Nauio se uivati kad ga naveer dostojanstveno polijeu na poinak i kad ga izjutra oblae po sloenu i sveanu obredu. Sad je ponosno uivao i kad bi se otputio na ruak u pratnji sjajne povorke dravnih odlinika i gardista; toliko je uivao da je udvostruio etu gardista koja je sad brojala stotinu ljudi. Volio je sluati kako dugakim hodnicima odjekuju rogovi i kako im u daljini uzvraaju glasovi "S puta kralju!" ak se obikao epiriti na prijestolju za sjednice savjeta i graditi se kao da nije samo namjesnikov glasnogovornik. Volio je primati poslanike s raskonim svitama i sluati prijateljske poruke to su mu
129
elbookers
oni predavali u ime uvenih vladara koji su ga zvali "bratom." Oh, ti sretnie, negdanji Tome Cantyju iz Tripice. Uivao je u svojoj divnoj odjei i naruio je i novu; uinilo mu se da mu je etiri stotine slugu premalo za njegovu velebnu linost pa je taj broj utrostruio. Ponizni pozdravi dvorana postadoe milozvuna glazba njegovim uima. Svejednako je bio ljubazni i plemeniti, nepokolebljivi i odluni zatitnik svih potlaenih i neumorno je ratovao protiv svih nepravednih zakona; a pokadto se opet, kad bi ga uvrijedili, umio obrnuti grofu ili ak vojvodi i tako ga pogledati da bi zadrhtao. Jednom kad je njegova kraljevska "sestra", okorjela svetica Lady Mary naumila raspravljati s njime smatrajui da nije razborito od njega to je pomilovao tolike ljude koji bi inae zavrili u tamnici, na vjealima ili na lomai, i podsjetila ga da je u zatvorima njihova velianstvenog pokojnog oca ponekad bilo odjednom i po ezdeset tisua osuenika i da je za svoje divne vladavine predao u ruke krvnika i dao smaknuti sedamdeset i dvije tisue lopova i razbojnika28, djeaka obuze plemenit bijes i otjera je u svoju sobu da moli Boga da izvadi kamen koji joj je u grudima i dadne joj ljudsko srce. _________________________
28 Iz Humeove "Engleske". (Nap. pisca)
Nije li se Tom Canty nikad zabrinuo za jadnoga, malog, zakonitog kraljevia koji je bio tako ljubazan prema njemu i onako vatreno otperjao van da kazni bezobraznog straara na dverima palae? Jest, prvi dani i noi njegova kraljevanja bili su prepuni tegobnih misli o izgubljenom kraljeviu i najiskrenijih elja da se on to prije vrati i preuzme prava i poasti koje mu pripadaju. Ali kako je vrijeme pretjecalo i kraljevi nije dolazio, Toma su sve vie i vie zaokupljali njegovi novi i arobni doivljaji i malenog, nestalog vladara gotovo je sasvim smetnuo s pameti; i napokon, kad mu je gdjekad padao na pamet, bio je to sad ve nepoeljan duh koji je u Tomu izazivao osjeaj krivnje i sramote. Na isti nain je pozaboravljao majku i sestre. Isprva je udio za njima, tugovao za njima, elio ih vidjeti; ali kasnije bi se najeio pri pomisli da bi one mogle jednog dana naii, onako dronjave i prljave, i izdati ga svojim poljupcima, i skinuti ga s njegova uzviena postolja, i odvui ga natrag u bijedu, ponienja i straare. I napokon mu nisu gotovo uope smetale u mislima. A on je bio zadovoljan, ak i sretan jer, kad god bi sad njihova turobna i prijekorna lica iskrsla pred njim, smuila bi mu se vie nego gmizavi crvi.
130
elbookers
U pono devetnaestoga veljae, Tom Canty se kao sretan djeak preputao snu, leei u svom raskonom krevetu u palai, dok su ga uvale odane sluge i okruivale ga kraljevske poasti; bilo je odlueno da e sutra biti sveano okrunjen za kralja Engleske. U isto je doba Edwarda, pravog kralja, gladnog i ednog, pranog i blatnog, odjevena u same prnje i cunje zahvaljujui opem meteu bila pritijesnila ljudska gomila to je neobino paljivo motrila skupine, radnika koji su hitro sukljali u Westminstersku opatiju i iz nje, posleni kao mravi; oni su obavljali posljednje pripreme za kraljevu krunidbu. Poglavlje trideset i prvo OPHOD USTOLIENJA Kad se Tom Canty probudi idueg jutra, zrak je tutnjio od gromorna mr-mora; dopirao je sa svih strana. Za nj to bijae glazba; jer to je znailo da je engleski svijet listom bio izaao da smjerno pozdravi ovaj dan. Uskoro je Tom opet bio sredinja pojava udesnog pohoda na Temzi; jer je po drevnom obiaju "ophod ustolienja"29 morao krenuti od Towera pa je on stoga sad krenuo onamo. _________________________
29 Recognitiion procession je tradicionalni, sveani odlazak kraljevske povorke na dan krunidbe i ustolienja, smatra se da engleski narod svojom nazonou na ulici priznaje novoga vladara. (Nap. prev.)
Kad je stigao, inilo se da bedemi starodrevne tvre odjednom pucaju na tisuu mjesta i da iz svake pukotine lie po crveni plameni jezik i bijela provala dima; uslijedie zagluni prasci koji nadglasae viku mnotva i potresoe zemlju; udesno brzo su se smjenjivali plameni brizgovi, dim i prasci, tako da je stari Tower u tili as nestao u maglutini vlastita dima i od njega se vidio jedino sam vrh visokog zdanja zvanog Bijela kula; ona je, okiena barjacima, strala iz guste dimne naplave kao to se planinski vrhunac izdie iznad natutenih oblaina. Tom Canty, raskono odjeven, opkroi vatrena ubojita konja komu je oprema gotovo dosizala do zemlje; njegov "ujak", kraljevski namjesnik Somerset jahao je, na slinu konju, odmah iza njega; kraljeva garda u blistavim oklopima, poredala se u jednorede s obje strane; iza namjesnika se protezala naokolo beskrajna povorka sjaj131
elbookers
nih plemenitaa u pratnji slugu; iza njih je iao gradonaelnik s gradskim vijenicima u grimiznim odjelima i sa zlatnim lancima na prsima; a iza njih starjeine i lanovi svih londonskih cehova u bogatim oblakama i s napadnim barjacima razliitih udruga. Kao posebna poasna pratnja kroz grad, pridruila se povorci i drevna i ugledna Streljaka eta, jedinica koja je tada ve bila stara tri stotine godina i bila jedini rod vojske koji je povlaten (kao to je jo i danas) da bude posve neovisan o volji Parlamenta. Bijae to divotna povorka koju su cijelim putem burno pozdravljali dok je dostojanstveno prolazila kroz gusto mnotvo graana. Pisac kae: "Kad kralj ue u grad, svijet ga pozdravi molitvama, dobrodolicama, uzvicima i ljubaznim rijeima i svim onim znacima to pokazuju iskrenu ljubav podanika prema svome vladaru; a kralj je, odiui sretno lice da ga vide oni to stajahu podalje i obraajui se najljubaznije onima to bijahu poredo njegove Milosti, pokazivao da jednako usrdno prima naklonost naroda ko to mu je i narod iskazuje. Zahvaljivao se svima koji su mu estitali. Onima koju su uzvikivali, 'neka Bog uva njegovu Milost', on je uzvraao 'neka vas sve uva Bog!' i dodavao da im je zahvalan od sveg srca. Narod je bio nevjerojatno oduevljen ljubaznim odgovorima i ponaanjem svoga kralja." U Ulici Fenchurch "lijepo dijete u bogatim haljama" s postolja poeli dobrodolicu njegovu velianstvu na ulazu u grad. Posljednja kitica ovog pozdrava bijee ovako sainjena: Zdravo, o, kralju, od srca svega. Zdravo, koliko se moe rei. Zdravo od jezika i srca boljega; Bog nek te uva, ivio u srei. Svjetina radosno prihvati i u jedan glas gromko ponovi rijei koje je dijete bilo izreklo. Tom Canty se zagleda u vrh uzbibana mora zanosnih lica i srce mu se slavodobitno nadimalo; i shvatio je da najvie to se moe doivjeti u ovome svijetu jest postati kraljem i ljubimcem cijeloga naroda. Tada ugleda u daljini dva svoja dronjava druga iz Tripice: jedan je bio veliki admiral na njegovu nekadanjem tobonjem dvoru, drugi je bio prvi posteljnik u tim istim nadobudnim matarijama; i njegov ponos jo jae nabuja. Oh, kad bi ga bar sad poznali! Kako bi neizrecivo uivali kad bi ga poznali i pojmili da je ismijavani, lani kralj straare i zabaenih uliica postao pravi kralj
132
elbookers
kome ponizno slue uveni vojvode i knezovi i kome cio engleski svijet lei pred nogama! Ali se toga morao odrei i obuzdati svoju elju jer bi ga preskupo stajalo to to bi ga oni poznali; stoga svrnu glavu i pusti dva musava djearca da i dalje kliu i radosno se klanjaju ne znajui ni sami kome iskazuju te poasti. Svaki bi as odjeknuo povik "Daruj nas! Daruj nas!" i Tom bi za uzvrat zagrabio pregrt sjajnih novih kovanaca i prosuo ga u mnotvo da se otima o njih. Ljetopisac pripovijeda: "Na gornjem kraju ulice Gracechurch, pred Orlovim cimerom, grad je bio podignuo velebni slavoluk pod kojim se nalazila pozornica to se protezala od jedne do druge strane ulice. Tu se moglo vidjeti povijesno pozorje koje je predstavljalo kraljeve najblie pretke. Sjedila je tu Elizabeta od Yorka usred goleme bijele rue ije su je latice okruivale kao bogati volani; kraj nje se nalazio Henrik VII. koji je izlazio iz krupne crvene rue ista oblika; kraljevski se par drao za ruke i vjenani je prsten napadno upadao u oi. Iz crvene i bijele rue se dizala stabljika koja je dopirala do drugog postolja gdje je iz crveno-bijele rue izlazio Henrik VIII. i gdje se, kraj njega, nalazilo oblije majke dananjeg kralja, Jane Seymour. Odatle se odvajao izdanak to se uspinjao do treeg postolja gdje se, na prijestolu i u svoj kraljevskoj veliini nalazilo oblije samoga Edwarda VI.; a cijelo "pozorje bijae obrubljeno vijencima crvenih i bijelih rua." Ovaj udoviti i kitnjasti prizor toliko je djelovao na vesele ljude da njihovo klicanje posve zaglui sitni glas djeteta koje je trebalo bi cijelu sliku protumai hvalopojkom. Ali Tomu Cantyju nije bilo krivo; ova predana vika bijae njegovu uhu milozvunija glazba od bilo kakve pjesme, pa ma kako vrsna ona bila. Na koju god bi stranu Tom okrenuo svoje mlado i sretno lice svijet bi uoio kako je ono oblije sasvim nalik na njega, dvojnika od krvi i mesa; i opet bi provalili burni poklici. Veliajna povorka kretala se sve dalje i dalje, od slavoluka do slavoluka i mimo arobne nizove bogatih i simbolinih obraza koji su mahom prikazi-vali ili unosili neku vrlinu, dar ili zaslugu maloga kralja. "Kroz cijeli Cheapside, sa svake strehe i prozora virili su barjaci i zastavice; ulice bile obloene najskupocjenijim sagovima, robom i zlatnotkanicom sve samim bescjenim primjercima iz trgovine; a druge su ulice bile po raskoi ravne ovoj, ako je nisu i nadmaile." I sve ove divote i sva ova udesa meni u poast meni! mrmljao je Tom Canty.
133
elbookers
Lanome kralju su obrazi gorjeli od ushita, oi mu plamtjele, ula mu se prepustila opoju naslade. U taj as, ba kad je zamahnuo rukom da prospe jo jednom obilat pregrt novca ugleda blijedo, zapanjeno lice koje se nagnulo iz drugog reda gomile i uporno se upiljilo u njega. Sledi ga grozomorna jeza; poznao je vlastitu majku! I on prinese ruku oima izvrnuvi dlan van; bijae to nesvjesna kretnja, uspomena na davnanju zgodu koja mu je bila zauvijek ula u naviku. U iduem hipu ona se protisnula kroz trpanac i mimo strau i stvorila pred njim. Obgrlila mu nogu, obasula je cjelovima i povikala: "Oh, dijete moje, srce moje!" uzdiui prema njemu lice izoblieno od radosti i ljubavi. U isti tren asnik kraljeve garde prokune, otrgne je i svojom snanom ruetinom tako odgurne da otetura otkud je i dola. Ve kad se zgodio ovaj nemili prizor, Tom Cantyju se bjehu s usta omakle rijei: "Ja te ne poznajem, eno!"; ali mu se stegnu srce kad vidje kako s njom postupaju; dok se ona okrenula da bi ga posljednji put pogledala, a gomila mu je sve vie zaklanjala s oiju, uinila mu se tako povrijeena, tako utuena, da ga obuze stid koji posve ispepeli njegov ponos i saga kraljevski poloaj koji je bio prigrabio. Sve mu asti izgubie svaku vrijednost; inilo mu se kao da pootpadoe s njega poput prnja to se raspadaju. Ophod se kretao sve dalje i dalje kroz sve vei sjaj i sve burnije pozdrave; ali za Toma Cantyja to vie nije postojalo. Nije vie nita vidio ni uo. Kraljevski je poloaj izgubio svoje ari i ugode; poasti su zvuale kao prijekori. Grinja savjesti izjedala mu srce. Pomiljao je: "Dao Bog da se oslobodim ovog suanjstva!" I nehotice je, opet progovorio istim jezikom kao i u prvim danima svoje prinudne slave. Bljetava povorka je, poput sjajne i beskrajne zmije, svejednako dalje vijugala niz zavojite ulice udovitoga starog grada i sred svjetine koja je klicala; ali je kralj svejednako jahao oborene glave i odsutna pogleda videi jedino majino lice i bolan izraaj na njemu. Daruj nas, daruj nas! Ali mu se uho ogluilo na te povike. ivio Edward od Engleske! Kao da je prasak zatresao zemlju; ali kralj nije uzvraao. uo je te usklike kao to ovjek uje huku mora kad mu do uha dolazi iz velike daljine, jer ih je zagluavao jedan drugi uzvik koji je bio jo blie, u njegovim grudima, u njegovoj savjesti punoj prijekora; bio je to glas koji je neprestance ponavljao one sramotne rijei: "Ja te ne poznajem, eno!" Te su rijei pogaale kralja u duu kao to poj pogrebna zvona pogaa duu preivjela prijatelja podsjeajui ga na sve ono
134
elbookers
to je potajice bio osobno podvalio pokojniku. Iza svakog bi se ugla ukazale nove divote; nova iznenaenja i udesa bi iskrsla pred oima; odjekivao zatomljeni gromot topova na koje bi doao red; provalili uzvici ushita iz gomila na koje bi doao red; ali kralj nije ni trepnuo okom, a prijekorni glas koji mu je jadikovao u neutjenim prsima bijae jedini zvuk koji je uo. Malo-pomalo se lica ljudi prilino sneveselie i na njima se pojavi neto nalik na nemir i brigu; osjealo se i da klicanje jenjava. Kraljevski namjesnik je brzo zamijetio to se dogaa; isto se tako brzo dovinuo pravom razlogu. Pojaha do kralja, nakloni, se u sedlu i skinuvi eir, prozbori: Gospodaru, sad nije as da snatrite. Ljudi vide da ste oborili glavu, da vam se elo smrklo i smatraju to zlim znamenjem. Posluajte moj savjet; smaknite oblake s kraljevskog sunca i obasjajte njime zlokobne maglutine i rasprite ih. Uzdignite lice i osmjehnite se svijetu. Poto je ovo izgovorio, vojvoda razbaca ulijevo i udesno nekoliko pregrti kovanaca i vrati se na svoje mjesto. Lani kralj uini nesvjesno ono to mu je bilo reeno. Njegov je osmijeh bio leden, ali malo je oiju bilo toliko blizu i malo je bilo tako otrih da bi to uoilo. Pozdravljajui podanike, ljupko je i dostojanstveno klimao operjajenom glavom; vlastitom je rukom kraljevski podano razbacivao darove; tako se narod prestade brinuti i uze klicali jednako gromoglasno kao i prije. A ipak, malo prije nego se zavri ophod, vojvoda morade jo jednom projahati naprijed i opomenuti kralja. On proapta: O, uzvieni gospodaru! Otresite se toga pogubna raspoloenja; u vas su uprte oi cijelog svijeta. A onda dometnu otro i ojaeno: Prokleta da je ona luda siromaica. Ona je onespokojila vau visost. Veliajna osoba nujno pogleda vojvodu i ree mrtvakim glasom: Ono je bila moja majka! Mili Boe! duboko uzdahnu namjesnik kad pritegnu konja i vrati se na svoje mjesto. Znamenje je bilo i te kako proroko. Opet je enuo! Poglavlje trideset i drugo DAN KRUNIDBE
135
elbookers
Vratimo se nekoliko sati unatrag i uimo u Westminstersku opatiju u etiri sata izjutra onoga nezaboravnog krunidbenog dana. Nismo tu sami; iako je jo no, moemo vidjeti da na galeriji, osvijetljenoj bakljama, ve pristiu ljudi koji su spremni nepomino sjediti i ekati bar sedam osam sati dok ne bude vrijeme da vide ono to najvjerojatnije nee drugi put vidjeti u ivotu: krunidbu kralja. Da, London i Westminster bjehu na nogama sve otkako ih u tri sata opomenu topovska pucnjava, i ve su se hrpe bogatih ljudi bez plemikih naslova, koji su bili sebi kupili pravo da mogu pokuati pronai sjedee mjesto na galeriji, sjatile pred ulazima koji bijahu predvieni za njihov stale. Sati se prilino dosadno otegli. Svako je komeanje naas prestalo, jer su sve galerije ve poodavno bile krcate. Moemo sjesti i do mile volje se nagledati i narazmiljati. togdje, ovdje-ondje, moemo u mrkom sumraju crkve nazrijeti dijelove galerija i balkona to su dupke puni svjetine, dok nam druge dijelove galerija i balkona zaklanjaju oku isprijeeni stupovi i graevni nadboji. Moemo sagledati cijelu veliku sjevernu poprenu lau koja prazna, eka izabrane odlinike Engleske. Takoer vidimo prostrani prostor ili posto-lje, obloeno skupocjenim tkaninama, na kojem se izdie prijestolje. Prijestolje je na sredini postolja i vie je od njega za etiri stube. Ispod prijestolna sjedala smjetena je neuglaana plitka kocka krunidbeni kamen na kojem su za krunidbe sjedili mnogi narataji kotskih kraljeva pa je tako vremenom postao dovoljno svet da bi ga engleski vladari mogli upotrijebiti u istu svrhu. I postolje i klupica za noge bjehu presvueni zlatotkanicom. Caruje tiina, zublje svjetlomrcaju, vrijeme jedva odmie. Ali napokon puca okanjela zora, baklje se gase i blagi sjaj osvaja veliku prostoriju. Sad se pomalja svaki obris velebnoga zdanja, iako jo mekan i magliav, jer su sunce lagano prevjesili oblaci. U sedam sati je prvi put naruena dremovna jednolinost; jer ba kad otkuca ta ura, ulazi u lau prva velmokinja odjevena raskono kao Salomon i na njezino mjesto je odvodi slubenik u atlasu i barunu, dok jedan, sasvim nalik na njega, prihvaa gospoin dugaki skut, ide za njom i kad ona sjedne slae joj skut preko krila. Zatim primie klupicu prema njezinoj elji i onda odlae vijenac da joj bude pri ruci kad doe vrijeme da ih svi plemenitai istodobno ustaknu na glavu. Sad ve ulaze velmokinje u blistavu nizu i slubenici u atlasu trkaraju i sijevaju na sve strane da bi ih posjeli i udobno smjestili.
136
elbookers
Ve je prizor zaista oivio. Posvuda mete, pokret i nove boje. I onda opet tiina; sve su velmo-kinje, naime, dole i sve su na svojim mjestima: dobar hvat, ili po prilici toliko ljudskog cvijea to se prelijeva u arolikim bojama i iskri od dragulja kao Mlijeni put. Svakojake su dobi: tamnokose, naborane, sjedokose plemike udovice koje su kadre da se prenesu u prolost, u daleku prolost, niz vremenski tijek, i da se sjete krunidbe Richarda III. i burnih dana tog starodavnog doba; tu su naoite sredovjene gospe; i ljupke i mile mlade supruge; i njene i lijepe djevojke blistavih oiju i svjee puti, koje e moda nespretno nadjenuti vijenac kad kucne veliki as; jer e to za njih biti novost, a uzbuenje e im osjetno smetati. A ipak moda i ne bude tako, jer je kosa ovih gospoica bila tako oeljana za ovu priliku da bi mogle to spretnije i bre spustiti krunice na pravo mjesto kad za to dobiju znak. Vidjeli smo ovo more nakienih velmokinja posuto draguljima i uvjerili se da je to udesan prizor, ali nas tek pravo iznenaenje eka. Oko devete ure oblaci se odjednom razilaze i suneve zrake paraju blagi mraak i polako prelaze po redovima gospoa; i svaki red, kojega se dotaknu; plane zasljep-ljujuim bljeskom raznobojnih plamiaka i mi se do vraka prsta jeurimo od strujne drhtavice koja nas proima pri pogledu na ovaj nevjerojatan i divan prizor! Za koji as naroiti izaslanik iz neke daleke istone zemlje, zajedno sa skupinom ostalih stranih poklisara ve prolazi kroz sunanicu i nama pone-staje daha koliko nas je porazilo velije to struji, izbija i treperi iz njega; jer on je od glave do pete prekriven draguljima i pri najmanjem njegovom pokretu razlije se oko njega lelujav sjaj. Bit e spretnije da promijenimo glagolsko vrijeme. Satovi su promicali: jedan sat, dva sata, dva i pol sata; onda snana topovska paljba objavi da su kralj i njegova veliajna povorka napokon stigli; i mnotvo, koje je ekalo, obradova se. Svi su znali da e jo biti otezanja, jer kralja treba spremiti i odjenuti za uzvieni obred, ali e tu stanku ugodno ispuniti dolazak dravnih odlinika u njihovim sveanim odorama. Njih su sveano porazveli na njihova mjesta i oni su odloili vijenac da bude to naruniji; a svjetina na galerijama je dotle znatieljno pratila oi, jer su mnogi prvi put promatrali vojvode, grofove i barune ija se imena ve pet stotina godina spominju u povijesti. Kad svi napokon posjedae, upotpunio se prizor koji se pruao oku s galerije i zgodnih promatranica. Sad uljezoe, u svojim odorama i mitrama, crkveni glavari i zauzee svoja mjesta na postolju; iza njih naioe kraljevski namjes137
elbookers
nik i ostali visokodostojanstvenici, i na kraju, eta gardista u elinim oklopima. Nastane stanka i iekivanje; tada, na dati znak, odjeknu pobjedonosni glazbeni zov i Tom Canty, u dugakoj odori od zlatotkanice pomoli se na vratima i zakorai na postolje. Svi nazoni ustadoe i tad se zapoe obred ovjenanja. Velebna slavopojka ispuni opatiju bogatim valima glazbe; i poto ga ovako pozdravie i doekae, Toma Cantyja odvedoe do prijestolja. Starodrevni obred tekao je neizrecivo sveano, a gledatelji buljili; i to se sve vie i vie bliio svretak obreda, Tom Canty je sve vie i vie blijedio, a duboki jad i oaj, to su se neprestano produbljivali, slegli su mu i duu i pokajniko srce. Napokon se primae i posljednji in. Nadbiskup od Canterburyja uze englesku krunu s jastuia i nadnese je nad drhtavu glavu lanog kralja. U isti as sjaj poput duge bijesnu cijelom prostranom laom; jer, sve osobe u velikom plemikom skupu podigoe vijence kao jedan ovjek, izdigoe ih vrh glava i ostadoe ekati u tom poloaju. Grobni je muk vladao u opatiji. U tome neopisivome trenutku pojavi se na pozornici udovino i nezvana osoba, osoba koju nije primijetio nitko u opinjenu mnotvu sve dok nije iznenada iskrsla u velikom sredinjem prolazu i krenula njime. Bio je to gologlav djeak, bijedno obuven i odjeven u prostu puku odjeu to se ve bila izderala u dronjke. On dostojanstveno podie ruku, to je tako odudaralo od njegove musave i kukavne pojave, i ovako opomenu: Zabranjujem ti da stavi englesku krunu na tu nedostojnu glavu. Ja sam kralj. U tren oka nekoliko ruku ogoreno posegnu za djeakom; ali u isti as Tom Canty, u svojoj kraljevskoj halji, hitro iskorai i zvonko poviknu: Stojte i pustite ga na miru! On jest kralj! Nekakvo uasno zaprepatenje obuze cio skup i nekolicina ustade sa svojih mjesta i zbunjeno pogleda jedan drugoga i glavne linosti ovoga prizora, kao osobe koje nisu sigurne jesu li budne i pri sebi, ili spavaju i sniju. Kraljevski namjesnik je bio zateen kao i svi ostali, ali se brzo pribrao i odluno poviknuo: Ne obazirite se na njegovo velianstvo, opet ga je spopala bolest; pograbite skitnicu! Njega bi i posluati da lani kralj nije lupio nogom i proderao se:
138
elbookers
Samo pokuajte! Ne dirajte ga, on je kralj! Ruke se povukoe; cio hram obamro; nitko da se makne ni da zucne; zapravo nitko nije znao to da uini ili da kae u neobinoj i iznenaujuoj neprilici. Dok su se svi mozgovi naprezali da se priberu, djeak se, dostojan-stvena dranja i samouvjerena izraza na licu, svejednako odluno primicao; cijelo vrijeme se nije uope zaustavljao; i dok su se smueni mozgovi bespo-mono upinjali, on je zakoraio na postolje, lani kralj mu je radosna lica pohrlio u susret; i pao je na koljena pred njim i izrekao: O, gospodaru moj i kralju, dopusti da jadni Tom Canty bude prvi koji e ti se zaprisei na vjernost i rei "Ustakni krunu svoju i preuzmi ono to ti pripada!" Kraljevski namjesnik otro oinu pogledom lice pridolice, ali odmah nestade te otrine i mjesto nje se pojavi izraz nevjerojatna uenja. Ovo isto snae i ostale velikodostojanstvenike. Oni se zgledae i ustuknue za cio korak posluavi opi nesvjesni poriv. Svima u glavi sinu ista pomisao: "Neobine ti slinosti!" Kraljevski namjesnik je asak-dva zbunjeno premiljao, a onda izgovorio ozbiljno i uljudno: S vaim doputenjem, gospodine, htio bih postaviti nekoliko pitanja koja... Ja u odgovoriti na njih, gosparu. Vojvoda stade kojeta ispitivati o dvoru, o pokojnome kralju, kraljeviu, kraljevnama. Djeak je odgovarao tono i ne oklijevajui. Opisivao je sveane dvorane u palai, odaje pokojnoga kralja i Kraljevia od Walesa. Bilo je to neobino; bilo je to udnovato; bilo je to neshvatljivo, kao to kazivahu svi koji su to uli. Puhnuo je povoljniji vjetar i porasle nade Toma Cantyja kad kraljevski namjesnik zavrije glavom i ree: Istina je da je ovo neobino, ali isto bi ovako mogao odgovarati i na gospodar kralj. Zbog ovoga zakljuka i zbog toga to mu se jo obraao kao kralju, Tom Canty se rastui osjeajui kako mu sve nade propadaju. To nisu dokazi doda namjesnik. Vjetar je sada puhao vrlo brzo, vrlo brzo, uistinu, samo u obratnom smjeru;, nasukao jadnog Toma Cantyja na prijestolje, a drugoga djeaka otisnuo u daleku puinu. Kraljevski namjesnik je razglabao sam sa sobom, vrtio glavom, salijetala ga sve jedna te jedna misao: "Bit e opasno za dravu i za sve nas ako ne rijeimo ovu kobnu zagonetku; to bi moglo podvojiti narod i poljuljati prijestolje."
139
elbookers
On se okrenu i kaza: Sir Thomase, uhitite ovoga... Ne, ekaj! lice mu se ozari i on dronjavog djeaka, koji je smjerao na prijestolje, iskua ovim pitanjem: Gdje se nalazi veliki dravni peat! Odgovori li mi na to pitanje zagonetka je odgonetnuta; jer samo onaj tko je bio Kraljevi od Walesa moe na nj odgovoriti. O tako neznatnoj sitnici ovisi prijestolje i kraljevska loza! Bijae to vjeta i sretna dosjetka. Da su tako mislili i visoki odlinici najbolje je pokazalo to to su je preutno pozdravljali pogledima punim odobravanja koji su u njihovim redovima sijevali od oka do oka. Odista, samo pravi kraljevi moe rijeiti nedokuivu tajnu velikoga dravnog peata; ovoga kukavnog maloga varalicu su dobro nauili njegovoj ulozi, ali ovdje e ta pouka sigurno zatajiti, jer ni sam uitelj ne bi znao odgovoriti na ovo pitanje; ah, izvrsno, zaista izvrsno: sad emo se u tili as izvui iz ove mune i opasne kae! I tako oni neprimjetno zaklimae glavama i u sebi se osmjehnue od zadovoljstva i pogledae da vide kako e ovaj benavi iparac obamrijeti i zbuniti se kad mu se dokae krivnja. Kako se iznenadie kad se nita slino ne dogodi, kako se prenerazie kad on odgovori kao s nokta, samouvjerenim i spokojnim glasom: Ta zagonetka nije nimalo teka. I onda, ak i ne zamolivi nikoga za doputenje, okrenu se i jednostavno izda zapovijed kao ovjek koji je tome vian: Lorde St. Johne, otii u moj osobni kabinet u palai, jer nitko ga ne poznaje bolje nego ti, i tik povrh poda, u lijevom kutu nasuprot vrata na koja se ulazi iz predsoblja, nai e na zidu mjedenu avlenu glavicu; pritisni je pa e se otvoriti maleni pretinac za dragocjenosti za koji ne zna ak ni ti, a ne samo ti, nego ni bilo tko na ovome svijetu osim mene i povjerljiva obrtnika koji mi ga je nainio. Ono to e ti pasti u oi bit e veliki dravni peat i donesi ga ovamo. Cio se skup iznenadi ovoj besjedi i jo se vie iznenadi kako je mali ubogar, ne oklijevajui i naoko se ne plaei da bi se mogao zbuniti, bio odabrao ovoga velmou i oslovio ga po imenu, drei se tako spokojno i samouvjereno kao da ga poznaje cijela ivota. Preneraeni velmoa gotovo poslua. as se sagnu kao da e poi, ali se ubrzo ukipi i pokaza da je pogrijeio, time to pocrvenje. Tom Canty mu se okrenu i otro dobaci: to oklijeva? Zar ne uje kraljevu zapovijed? Hajde! Lord St. John se duboko nakloni iako se moglo zamijetiti da
140
elbookers
je pozdravio namjerno oprezno i nevoljko jer se nije obratio ni jednom kralju ve niijoj zemlji na pol puta izmeu obadvojice i izie. Sad se veliajni lanovi skupine dostojanstvenika poee gibati kao u kaleidoskopu koji se polako okree i u kojem se raspadaju djelii jednog sjajnog grozda i iznova skupljaju u novi grozd, poee se tako gibati da se napokon, u danom trenutku, malo-pomalo raspri bljetavo mnotvo koje je okruivalo Toma Cantyja i ogrozdi se opet uokolo pridolice. Tom Canty je ostao gotovo posve sam. Tad nastupi kratkotrajno razdoblje silne napetosti i iekivanja u kojemu i onih nekoliko kukavica, to je bilo ostalo uz Toma, pomalo skupi toliko hrabrosti da se jedan po jedan, pripoji veini preko puta. I tako je napokon Tom Canty, u kraljevskom ruhu i draguljima, ostao potpuno sam i izdvojen od svijeta, onako upadljiv, u praznome prostoru koji je puno kazivao. Tad ugledae St. Johna kako se vraa. Dok je brzao sredinjim prolazom napetost je tako porasla da je sasvim presahnuo tihani mrmor velikog skupa i mjesto njega zavladao grobni muk, nepomueni spokoj, kroz koji su njegovi koraaji jednolino i prigueno odzvanjali. Sve oi bijahu uprte u njega dok je prolazio. Doe do postolja, prieka tren, onda se obrati Tomu Cantyju dubokim poklonom i izree: Gospodaru, peata ondje nema! Gomila se ne bi bre razbjegla od kunika no to se zbor blijedih i prestravljenih dvorana razbjeao od maloga dronjavca koji trai kraljevsku krunu. Za as je ostao posve sam, bez prijatelja i oslonca, kao meta na koju se sasula nesmiljena vatra prezrivih i ljutitih pogleda. Kraljevski namjesnik estoko podviknu: Izbacite prosjaka na ulicu i ibama ga protjerajte kroz grad, drugo nita taj podli varalica i nije zasluio. Straarski asnici priskoie da izvre zapovijed, ali ih Tom Canty zadra pokretom ruke i ree: Natrag! Ma tko ga se dotakne, ode mu glava! Kraljevski namjesnik je bio nevjerojatno iznenaen. On dobaci lordu St. Johnu: Jeste li dobro pogledali? Ali to nema smisla ni pitati. Ovo je silno neobino. Beznaajne sitnice ti smaknu s vida i to te nita ne iznenauje; ali kako ta krupna stvar kao to je veliki dravni peat Engleske moe nestati i da mu nitko ne moe vie ui u trag, ta golema zlatna ploa... Tom Canty priskoi zaarenih oiju i zavika:
141
elbookers
ekaj, prestanite! Je li bila okrugla? I debela? I jesu li po njoj izrezbarena slova i slike? Jesu? Oh, sad mi je jasno to je taj veliki dravni peat oko kojega je bilo toliko brige i uzrujavanja! Da si mi ga opisao, dobio bi ga ve prije tri tjedna. Vrlo dobro znam gdje se on nalazi, ali nisam ga ja prvi onamo stavio. Tko onda, gospodaru? zapitat e kraljevski namjesnik. Ovaj to ondje stoji, zakoniti kralj Engleske. I on e ti sam rei gdje se nalazi pa e povjerovati da on to osobno zna. Promislite, kralju, napnite sjeanje: bilo je to posljednje, ba posljednje to uiniste onoga dana kad ste u mojim dronjcima bili istrali iz palae da kaznite vojnika koji me uvrijedio. Zavlada muk, koji ne poremeti ni jedan pokret ili aptaj, i svi se pogledi ustremie na pridolicu koji je stajao pognute glave i namrtena ela, traei u sjeanju na beskrajne mnoine bezvrijednih uspomena taj sitni i neuhvatljivi podatak, koji e mu, ako ga se prisjeti, donijeti prijestolje i zbog kojega e, ako ga se ne prisjeti, za vjena vremena ostati prosjak i izopenik. Protjecao je asak za askom, asci se spajali u minute a djeak se svejednako utke upinjao ne dajui nikakva znaka od sebe. Ali napokon duboko predahnu, polako zaklima glavom i, uzdrhtalih usnica, prozbori satrveno: Spominjem se svega to se dogodilo ali nikako dravnog peata. On poutje, onda uzgleda i progovori blago i dostojanstveno: Drage velmoe i gospodo, ako ste nakanili da svom zakonitom vladaru oduzmete ono to mu pripada jer nedostaje dokaz koji vam on ne moe pruiti, ja nemam moi da vas sprijeim. Ali... O budalatine, o, ludosti, dragi kralju! prestravi se Tom. ekajte! Porazmislite! Ne predajte se! Jo nije nita izgubljeno! A i nee biti! Posluhnite ta u vam rei, pratite mi svaku rije: zazvat u vam u sjeanje ono jutro, svaku zgodicu to se dogodila. Razgovarali smo, priao sam vam o svojim sestrama, Nan i Bet ah, vidite, sjeate se; i o mojoj staroj baki i prostakim igrama derana iz Tripice eto, sjeate se i toga; sjajno, pratite to govorim i sjetit ete se svega. Hranili ste me i pojili i kneevski obazrivo ste otpustili sluge da se, sa svoje neodgojenosti, ne stidim pred njima ah, vidite, i toga se sjeate. Dok je Tom nizao sve pojedinosti, a drugi djeak klimao glavom za znak da se sjea, veliki skup i dostojanstvenici sluahu u nevjerici i udu; pria je zvuila kao istinit dogaaj, ali je ipak bilo neshvatljivo kako su se tako nevjerojatno mogli zdruiti kraljevi i pro142
elbookers
sjai. Nikad nije jedna skupina ljudi bila toliko zbunjena, toliko znatieljna i toliko zapanjena. Mi smo od ale, gospodaru promijenili odjeu. Tad smo stali pred zrcalo; i bijasmo toliko nalik jedan na drugoga da se inilo da se i nismo presvlaili eto, sjeate se. Onda ste zamijetili da mi je vojnik povrijedio ruku pogledajte, dobro se vidi, jo do sada ne mogu uope pisati koliko su mi prsti kruti. Stoga je vaa visost skoila, zaklinjui se da e me osvetiti, i poletjela vratima, proli ste mimo stol ona stvar koju nazivate dravnim peatom leala je na stolu pograbili ste ga i brino se ogledali kao da traite gdje biste ga djenuli, i onda vam je pogled pao na... Dobro, dosta! I hvala budi dragome Bogu! silno uzbueno povika dronjavi djeak koji je traio kraljevsku krunu. Poi, vrli moj St. Johne, i u eljeznom rukavu milanskog oklopa to visi na zidu nai e dravni peat! Tako je, dragi kralju, tako je! povika Tom Canty. Sad je vae englesko ezlo; i za onoga tko bi htio da to ospori, bolje bi bilo da se rodio nijem. Poi, lorde St. Johne, i poleti to bre! Cio skup je sad stajao i malne se izbezumio od nelagode, strave i neizdriva uzbuenja. U prizemlju i na postolju prsnu zagluna huka burnih razgovora i za neko vrijeme nitko nije znao nita, niti uo ita, niti ga je zanimalo ita drugo osim onoga to mu je susjed vikao u uho ili to je on vikao u uho susjedu. Nitko nije opazio ni primjeivao koliko je vremena tako prominulo. Napokon naglo zavlada muk u hramu i u isti se as St. John pomoli na postolju drei veliki dravni peat visoko u ruci. Kakav li se urnebes tada provali! ivio pravi kralj! Pet minuta je uzduh drhtao od povika i tutnjave glazbala i bijelio se od meave zavijorenih maramica; i za sve to vrijeme je dronjavi djearac, najvienija linost Engleske, stajao, rumen i sretan i ponosan, nasred prostrana postolja a oko njega kleali visoki slubenici kraljevine. Tad svi poustajae, a Tom Canty izree: A sada, o, kralju, uzmite opet ovu kraljevsku odoru i vratite jadnome Tomu njegove prnje i dronjke. Kraljevski namjesnik oglasi: Skinite malog varavca i bacite ga u Tower. Ali novi, pravi kralj kaza: Ja to ne doputam. Da nije bilo njega, ne bih opet dobio
143
elbookers
svoje krune; i nitko ga se nee dotai niti mu nauditi. A i glede tebe, vrli moj ujae, kraljevski namjesnice, ne postupa ba zahvalno prema jadnome djeaku, a on te je, ujem, promaknuo u vojvodu tu se namjesnik zacrvenje iako nije bio kralj; prema tome, to ti sad vrijedi tvoj dini naslov? Sutra e me zamoliti, uz njegovu privolu da ti potvrdim naslov, inae e umjesto vojvode ostati obini grof. Poslije ovoga prigovora njegova milost vojvoda od Somerseta naas malko ustuknu. Kralj se obrati Tomu i ljubazno ree: Nesretni djeae, kako si se ti to sjetio gdje sam sklonio dravni peat kad se ni ja sam nisam sjeao? Ah, dragi kralju, bilo mi je tako lako jer sam ga dan po dan upotrebljavao. Upotrebljavao si ga, a nisi znao rei gdje je? Nisam ja znao da oni to trae. Nisu mi ga opisali, vae velianstvo. A kako si ga upotrebljavao? Tomovi se obrazi zarumenjee od krvi, on obori pogled i poutje. Govori-der, dragi deko, nita se ne boj kaza kralj. Kako si upotrebljavao veliki dravni peat Engleske? Tom se uzmuca u oajnoj pometnji i protisnu: Tucao sam njime orahe! Provala smijeha, koja doeka ovu izjavu, gotovo pokosi s nogu jadnoga djearca. A ako je jo u ponekoj glavi bilo sumnje o tome je li Tom Canty kralj Engleske i poznaje li uzviene kraljevske pripatke, ovaj ih je odgovor posvema rasprio. U meuvremenu premjestie raskonu, sveanu odoru s Tomovih plea na kraljeve plei i pod njom sasvim lijepo nestadoe s vidjela kraljeve prnje. I tada se nastavi krunidbeni obred; pravoga kralja pomazae i okrunie, a topovi gromko objavie vijest gradu i cio London kao da se potrese od pozdrava. Poglavlje trideset i tree EDWARD KAO KRALJ Miles Hendon bijae prilino slikovite vanjtine i prije nego je upao u guvu na Londonskom mostu, ali je bio jo slikovitiji kad je iz nje ispao. Imao je svega neku paru kad je upao u nju i ni prebijene pare kad je ispao van. Depari su digli i posljednji novi. Ali to nije bilo vano, samo kad bi naao svoga djeaka. Kao
144
elbookers
pravi vojnik nije se nasumce upustio u potragu, ve se najprvo latio posla da skuje ratni naum. to e djeak najvjerojatnije uiniti? Kamo e najvjerojatnije poi? Pa, kako je razglabao u sebi Miles, najprirodnije bi bilo da obie negdanja prebivalita jer je takav nagon beskunih i naputenih i stvorenja, bila ona bolesna ili zdrava pameti. A gdje li je on neko prebivao? Po prnjama i onom podlom lupeu koji ga je oito poznavao i koji je ak tvrdio da mu je otac, moglo se zakljuiti da je zacijelo iz koje od najbjednijih i najsumnjivijih londonskih etvrti. Hoe li biti teka i duga potraga za djeakom? Naprotiv, sva je prilika da e biti laka i kratka. Nee traiti djeaka, ve e traiti gomilu; sred velike ili male gomile prije ili kasnije e, zacijelo, nai maloga prijatelja; jer e se ugava rulja zabavljati peckajui i draei djeaka koji e se kao i uvijek predstavljati kao kralj. Tad e Miles Hendon smlaviti nekoliko ljudi i odvesti maloga tienika, utjeiti ga raspoloiti njenim rijeima, i njih se dvojica nikada vie nee rastajali. I tako se Miles otisne u potragu. Sate i sate je glavinjao zabaenim prolazima i prljavim ulicama, traio skupine i gomile i naao ih svu silu, ali djeaku nigdje ni traga ni glasa. To ga je silno udilo, ali ga nije obeshrabrilo. Po njegovu miljenju ratni naum se dobro razvijao; jedino se preraunao u tome to se pothvat otegao, a on se nadao da e biti kratak. Kad napokon rasvanu zora bio je prepjeaio milje i milje i pretraio mnoge gomile ali je jedino postigao da se prilino umorio, dobrano ogladnio i postao silno pospan. Poelio je makar doruak, ali nije znao kako bi ga nabavio. Nije mu bilo ni nakraj pameti da ga isprosjai; a prije bi se odluio da se odrekne asti, nego da zaloi ma: mogao bi, svakako, prealiti neto odjee, ali bi bilo za nju isto tako teko nai kupca kao i za kugu. O podnevu je jo lunjao zajedno s mnotvom koje je sad srljalo za kraljevom povorkom; jer je slutio da bi kraljevska pojava mogla snano primamiti malu ludu. Slijedio je ophod cijelim onim zavojitim putem kroz London, sve do Westminstera i Opatije. Gdjekad bi se, onako smeten i u nedoumici, preputao svjetini to se bila naetila uokolo, sve dok mu ne bi dojadilo i onda bi opet odsrljao dalje premiljajui i nastojei skovati neki novi i bolji ratni naum. Na kraju krajeva, kad se prenu iz misli, zamijeti da mu je grad daleko za leima i da je dan na smiraju. Nalazio se u selu; bjee to pokraj bogatih seoskih imanja, oblast koja ba ne bi gostoljubivo doekala dronjavca kao to je on.
145
elbookers
Nije uope bilo hladno; i on lee na zemlju u zaklon ivice, da bi se odmorio i porazmislio. Drijem mu je polako osvajao ula; slaba i daleka grmljavina topova zapljusnu mu uho i on pomisli: "Okrunjen je novi kralj", i odmah zaspa. Ve vie od trideset sati nije spavao ni otpoivao. Nije se budio sve negdje do polovice sutranjeg prijepodneva. Ustade, obamro i ukoen i izgladnio, umije se u rijeci, utali eludac litrom vode i zatrapa prema Westminsteru srdit na samoga sebe zbog toga to je izgubio toliko vremena. Glad mu pomoe da se dosjeti novome naumu; pokuat e prodrijeti do starog, sira Humphreyja Marlowa i uzajmiti koju marku30 i da... ali zasad je i taj naum bio dovoljan, bit e ve vremena da ga proiri kad izvri prvi zadatak. _________________________
30 Stara novana jedinica u Engleskoj i kotskoj. (Nap. prev.)
Oko jedanaeste ure priblii se palai; i premda se oko njega kretala u istom smjeru bujica arolika svijeta, on je, hvala budi njegovoj odjei, ipak upadao u oi. Paljivo je motrio lica ljudi uzdajui se da e nai nekog dobrostivijeg ovjeka koji bi pristao da starom nadzorniku spomene njegovo ime, budui da nije mogao ni pomisliti da osobno pokua prodrijeti u palau. Doskora proe mimo njega onaj izvukovi, okrenu se i dobro mu promotri oblije i pomisli u sebi: "Ako to nije ona lunjalica zbog koje se njegovo velianstvo tako uzbuuje, onda sam ja magarac iako sam po svojoj prilici to ve i onako. Na dlaku odgovara opisu: da je Bog stvorio dva ista, tim bi razmetnim ponavljanjem poljuljao cijenu udima. Da mi je smisliti neku izliku da ga nagovorim". Miles Hendon mu sam priskoi u pomo; on se, naime, ba tad obrnu kao to se ve ljudi osvru kad se tko uporno zabulji u njih odostrag i opini ih; i, primijetivi kako ga djeak neobino radoznalo motri, on iskorai prema njemu i progovori: Ti ba sad izie iz palae; ivi li u njoj? Da, vae gospodstvo. Zna li ti sira Humpreyja Marlowa? Djeak se lecnu i pomisli: "Gospode! Moga staroga preminulog oca!" A onda naglas odgovori: Vrlo dobro, vae gospodstvo. Sjajno, je li unutra? Jest ree djeak; i u sebi pridometnu: "unutra je u grobu." Ne bih li te mogao lijepo zamoliti za uslugu da mu spomene moje ime i ree da bih mu htio neto kriom apnuti?
146
elbookers
Drage volje u isporuiti vau poruku, dini gospodine. Onda reci da Miles Hendon, sin sir Richarda, eka vani; bit u ti neobino zahvalan, dobri dekiu. Djeak oito bijae razoaran; "kralj ga je drukije nazvao", pomisli on, "ali to nije vano, jer mu je ovo blizanac koji e moi, kladim se, izvijestiti njegovo velianstvo o onom drugom siru Krpiguzu". I on kaza Milesu: Sklonite se ovdje, vrli gospodine, i priekajte dok vam ne donesem odgovor. Hendon se maknu na ono mjesto koje mu je djeak bio pokazao; bijae to udubina u zidu palae u kojoj se nalazila kamena klupa zaklon za strau pred nepogodom. Jedva je i sjeo kad naioe neki helebardisti sa svojim zapovjednikom. Zapovjednik ga primijeti, zaustavi vojnike i zapovjedi Hendo-nu da izie. On poslua i onda ga naprosto uhitie kao sumnjivu osobu koja se unja na podruju kraljevske palae. Ovo nije slutilo na dobro. Jadni Miles htjede sve objasniti, ali ga zapovjednik grubo uutka i zapovjedi svojim vojnicima da ga razoruaju i pretrae. Dao milostivi Bog da to pronau kaza nesretni Miles. Ja sam i te kako traio i nita nisam naao iako sam u veoj nudi nego oni. Ne naoe nita osim jedne poslanice. Zapovjednik je rastvori i Hendon se nasmijei kad poznade "rkanje" koje je njegov izgubljeni mali prijatelj nadrljao onoga zlosretnog dana na majuru Hendon. Zapovjedniku se smrai lice dok je itao na engleskom, a Miles, nasuprot, problijedi dok je sluao. Jo jedan koji bi htio krunu! zaurla zapovjednik strae. Nakotili se danas ba kao kunii. Pograbite, ljudi, lopuinu i pazite da ga vrsto drite dok ja ovaj dragocjeni spis ne odnesem u palau i poaljem kralju. On otperja prepustivi sunja akama helebardista. Sad je napokon doao kraj mojim nedaama protisnu Hendon jer u zacijelo omastiti konopac zbog ovoga pisamceta. A to e biti s mojim jadnim dekom sam Bog zna! Malo kasnije opazi kako zapovjednik pristie silno brzo; i on skupi snage u nakani da doeka svoju nevolju kako dolii mukarcu; zapovjednik naredi straarima da puste sunja i vrate mu ma; onda se uljudno nakloni i ree: Izvolite me slijediti, gospodine. Hendon krenu za njima mislei u sebi: "Da ne odlazim u smrt
147
elbookers
i Bogu na raun pa ne smijem pretjerivati u grijesima, zadavio bih hulju to izigrava utivost." Dva ovjeka prooe prepunim dvoritem i stigoe do glavnog ulaza u palau gdje zapovjednik strae, naklonivi se jo jednom, preda Hendona u ruke napirlitanu dvoraninu koji ga doeka neobino smjerno i povede ga kroz veliku dvoranu u kojoj s obje strane bjehu poredani lakaji (koji su se ponizno klanjali dok su dva ovjeka mimo njih prolazila i koji su se iskidali od tiha smijeha pri pogledu na ovo sveano strailo od ovjeka tek to bi im okrenuo lea), uz iroko stubite kroz skupinu otmjenih ljudi i napokon ga uvede u prostranu odaju, napravi prolaz za nj u skupu engleskih plemenitaa, onda se duboko nakloni, opomenu ga da skine eir i ostavi ga nasred sobe izloena pogledima nazonih, od kojih su ga mnogi bijesno ibali oima, a poneki mu se veselo i podrugljivo smjekali. Miles Hendon bijae potpuno zbunjen. Pred njim je sjedio mladi kralj pod velebnim prijestolnim nebom, svega pet stuba daleko, glave pognute i nakoene, razgovarajui s nekom ovjejom rajskom pticom, vjerojatno vojvodom; Hendon zakljui u sebi da je ve dovoljno okrutno kad ovjeka osude na smrt u punoj ivotnoj snazi, a kamoli da ga jo ovako neobino i javno poniavaju. elio je da kralj pouri, jer su neki od nakinurenih ljudi u blizini postajali sve neugodniji. U taj as kralj polako odie glavu i Hendon mu jasno vidje lice. Gotovo mu ponestane daha kad ga poznade! Zapiljio se u ljepukasto mlado lice i skamenio se na mjestu; a tad uskliknuo: Gle, gospodar kraljevstva Snova i Utvara sjedi na svom prijestolju! On protisnu nekoliko nevezanih reenica svejednako buljei i udom se udei; tad se obazre na sve strane motrei areno mnotvo i velianstvenu dvoranu i promrsi: Ali sve je stvarno, odista je stvarno, nema sumnje da ovo nije san. Ponovo blenu u kralja i pomisli: "Je li ovo san?... Ili on zaista jest zapravski vladar Engleske, a ne samotni, jadni bespametnik za koga sam ga ja smatrao; tko e mi odgonetnuti ovu zagonetku?" Odjednom mu neto sine i on odbata do zida, uze stolicu, ponese je natrag, stavi je na pod i sjede na nju! Zabruji val negodovanja, surovo ga pograbie i netko se prodere: Dii se, neotesani lakrdijau! Zar da sjedi u kraljevoj nazonosti? Ova pometnja privue panju njegova velianstva koje isprui
148
elbookers
ruku i podviknu: Ne dirajte ga, to jest njegovo pravo! Preneraeno mnotvo ustuknu. Kralj e dalje: Neka znate svi vi, gospe, lordovi i gospodo da je ovo moj odani i voljeni sluga Miles Hendon koji je svojim dinim maem izbavio svog vladara od tjelesne ozljede, a moda i od smrti, i za to je on, po kraljevoj volji, postao vitezom. I znajte takoer da je jo zbog veih zasluga kojima je spasio kralja od iba i sramote, to ih preuze na sebe, postao engleskim velmoom, grofom od Kenta, i da e dobiti zlata i imanja koliko se prilii toj asti. I povrh toga, povlastica kojom se sad posluio, po kraljevoj je volji; jer mi smo odredili da e glave loze njegove imati i zadrati pravo da odsada pa zanavijek sjede u nazonosti engleskog velianstva, od koljena do koljena, sve dok bude krune. Proite ga se. Dvije osobe koje su, zadravi se uz put, istom jutros stigle iz pokrajine i jedva pet minuta bile u odaji, sluale su ove rijei i gledale u kralja, pa u ono strailo od ovjeka, pa opet u kralja, nekako obamrle od smetenosti. Bijahu to sir Hugh i lady Edith. Ali ih novi grof nije uoio. On je netremice i preneraeno zurio u vladara i mrmoljio: Oh, do sto avola! To je moj siromah! To je moj mahnitac! To je onaj kome sam ja htio pokazati to je rasko, u mome domu od sedamdeset soba i dvadeset i sedmoro slugu! To je onaj koji se odijevao samo u prnje, koga su mazili samo udarcima i koji se hranio samo splainama! To je onaj koga sam ja bio posvojio i htio ga pristojno odgojiti! Dabogda ja propao u zemlju! Ali se onda odjednom opomenu i pade na koljena, prinese ruke kraljevim rukama, zakune se na vjernost i poloi prisegu na imanje i asti. Tad ustade i smjerno se maknu u stranu sveer izloen tolikim pogledima a i tolikoj zavisti. Uto kralj zamijeti sira Hugha i oglasi se gnjevnim glasom i usplamtjelih oiju: Oduzmite tome razbojniku lani sjaj i prisvojeni imutak i stavite ga onkraj brave dok meni ne ustreba. I odvedoe biveg sira Hugha. Sad nastade komeanje u dnu sobe; skup se razmaknu priblii se napadni, a bogato odjeveni Tom Canty, pred kime je iao ceremonijar. On kleknu pred kralja koji ree: uo sam izvjetaj o ovih nekoliko tjedana i silno sam zadovoljan tobom. Vladao si kraljevinom uistinu kraljevski plemenito i mi149
elbookers
lostivo. Jesi li naao majku i sestre? Sjajno; za njih emo se pobrinuti, a tvoj e otac dospjeti na vjeala, ako se ti slae i ako zakon zahtijeva. Znajte svi, koji me sad sluate, da e od dana dananjeg svi oni koji obitavaju Kristovu ubonicu31 i uivaju kraljevo milosre, biti zbrinute due i srca, ba kao to su im zbrinute nie potrebe; ovaj e djeak ivjeti ondje i biti glavarom itavog vijea upravitelja sve do smrti svoje. A kako je on bio kraljem, prilino je da mu se odaje poast vea od obiajne; zarad toga upamtite ovo sveano odijelo jer ete ga po njemu poznati, i nitko nee nositi podobna; i gdje on naiao, ono e podsjeati ljude da je on jedno kraljevao, i nitko mu nee uskratiti potovanje ili zaboraviti da ga pozdravi. On je pod okriljem prijestolja, on je pod zatitom krune, i njega ete znati i zvati asnim imenom kraljeva tienika. _________________________
31 Kristova ubonica ili kola plavih haljinica, "najplemenitija ustanova na svijetu". Zemlju na kojoj se nalazio nekadanji franjevaki samostan poklonio je Henrik VIII opini grada Londona (koja je ondje osnovala dom za siromane djeake i djevojice). Kasnije Edward VI dade stari samostan valjano obnoviti i osnuje u njemu tu plemenitu ustanovu koja se naziva kolom plavih haljinica ili Kristovom ubonicom za odgoj i izdravanje siroadi i potrebnjaka... Edward ga (biskupa Ridleyja) nije pustio otii dok nije napisao pismo (gradonaelniku) i onda mu naredio da ga sam i urui i prenese njegov zahtjev i nalog da se, to je prije mogue, poduzme sve to je potrebno i njega izvijesti o onome to se uini. Gorljivo se prihvatie posla u kojemu je sudjelovao i sam Ridley; i naposljetku bje osnovana Kristova ubonica za odgoj siromane djece (kralj je u isto vrijeme pomogao i neke druge zadubine). "Gospode Boe", rekao je on, "blagodarim ti od svega srca to si mi udijelio tako dug ivot da izvrim djelo ovo u slavu imena Tvoga!" Taj vrli i uzorni ivot brzo je gasnuo i za koji dan je predao duu Stvoritelju, molei Boga da brani kraljevstvo od papizma. Heneagejesse: "London, njegove uvene linosti i mjesta". U velikoj dvorani visi velika slika Edwarda VI., koji sjedi na prijestolju u grimiznoj i hermelinskoj odori, sa ezlom u ljevici, i prua Povelju gradonaelniku koji klei. Kraj njega stoji kancelar s peatom a do njega drugi visoki odlinici. Biskup Ridley klei pred njim uzdignutih ruku kao da zaziva blagoslov ovome dogaaju; dok gradski vijenici i svi ostali, zajedno s gradonaelnikom, klee s obje strane i zauzimaju sredinu slike: i napokon, naprijed su u dvoredu poredani djeaci s jedne strane i djevojice s druge strane, poev od nadstojnika i nadstojnice do onog djeaka i djevojice to su se izdvojili iz smjernih redova i uzdignutih ruku, pali na koljena pred kraljem, Timbs: "Znamenitosti Londona", str. 98. Kristova ubonica, po drevnom obiaju, ima pravo da pozdravi vladare kad on ili ona dolaze u grad kao gosti londonske opine. Timbs: "Znamenitosti Londona". Blagovaonica s predvorjem i korom za orgulje protee se cijelim katom, koji je dugaak 187 stopa, irok 57 stopa i visok 47 stopa; osvjetljava je devet velikih prozora to su s june strane ostakljeni obojenim oknima; to e rei da je poslije Westminsterske dvorane najvelebnija prostorija u prijestolnici. Ovdje ruavaju djea150
elbookers
ci, kojih je sad nekih osam stotina na broju; ovdje se odravaju i "Javne veere" kojima mogu prisustvovati posjetitelji to kupe ulaznice kod blagajnika ili upravitelja Kristove ubonice. Na stolove se iznese sir u drvenim zdjelama; pivo u drvenjaama u koje se natae iz konatih mijehova; a kruh se donosi u velikim koarama. Ulaze odlinici, gradonaelnik ili poglavar sjednu u proelju na stolicu od hrastovine, iz crkve sv. Katarine kraj Towera; otpjeva se himna uz pratnju orgulja; "Grk" ili aki kolovoa ("Grk" je u spomenutoj ustanovi nadimak odlikaima; nap. prev.) oita molitve s propovjedaonice, muk prekinu tri udarca drvenog ekia. Poslije molitve poinje veera a posjetitelji se etaju meu stolovima. Kad se poveera, "trpezarci" pokupe koare, zdjele, mijehove, drvenjae i svijenja-ke i odlaze u povorci neobino se sveano klanjajui upraviteljima. Ovome su prizoru prisustvovali kraljica Viktorija i kraljevi Albert godine 1845. Meu najuvenijim "plavim haljincima" su Joshua Barnes, izdava Anakreona i Euripida; Jeremiah Markland, uvaeni kritiar; vrsni strunjak za grku knjievnost, arheolog Camden; biskup Stillingfleet; pisac Samuel Richardson, Thomas Mitchel, prevoditelj Aristofana; Thomas Barnes, dugogodinji izdava londonskog Timesa, Coleridge, Charles, Lamb i Leigh Hunt. Ne moe biti primljen djeak mlai od sedam godina, i ne moe ostati nitko tko navri petnaest godina, osim kraljevih tienika i "Grka". Ima oko 500 upravitelja na elu s vladarom drave i Kraljeviem od Walesa. Tko eli postati upraviteljem treba platiti 500 funti. Timbs: "Znamenitosti Londona" (Pieve napomene)
Tom Canty ustade ponosit i sretan, i cjelunu kraljevu ruku, i njega ispratie van. Nije asio ni as ve odmah pohita majci i Nan i Bet da im sve ispripovjedi i da zajedno s njima uije velike novosti. Zaglavak PO PRAVDI I ZASLUZI Kad se sve tajne razjasnie, ustanovi se, prema priznanju Hugha Hendona, da je njegova ena po njegovu nalogu onomad zanijekala Milesa na majuru Hendon i to po nalogu koji je potkrijepio uvjerljivom prijetnjom da e joj oduzeti ivot ne bude li poricala da je on Miles Hendon i odluno ostala pri tome; na to je ona rekla neka joj oduzme ivot, jer nimalo ne dri do njega, ali da nee zanijekati Milesa; tada joj je mu rekao da e nju ostaviti na ivotu, ali da e dati umoriti Milesa! To je bilo neto sasvim drugo; ona je dala rije i odrala je. Hugh nije osuen zbog prijetnje i prisvajanja bratova imutka i naslova, jer ena i brat nisu htjeli svjedoiti protiv njega; a eni ne bi ni dopustili, sve da je i htjela. Hugh je napustio enu i preselio se na kontinent gdje je doskora i umro; a za neko vrijeme grof od Kenta se oeni njegovom udovom. S velikim slavljem i veseljem doekae
151
elbookers
mladence u selu Hendon kad prvi put obioe majur. O ocu Toma Cantyja vie se nije nikad nita ulo. Kralj je potraio seljaka, koga su bili igosali i prodali kao roba, izbavio ga zlopakog ivota u Hajdukovoj druini i omoguio mu da ugodno ivuje. Takoer je izvukao iz zatvora onog starog pravnika i oprostio mu globu. Dobro je udomio kerke onih dviju baptistkinja koje su pred njegovim oima bili spalili na lomai i valjano kaznio redara koji je onako nepravedno izbievao Milesa Hendona po leima. Spasio je vjeala djeaka koji je ulovio zalutala sokola i enu koja je u tkaa bila ukrala sukneni otpadak; ali nije stigao spasiti ovjeka koji je bio osuen na smrt zato to je ubio jelena u kraljevskoj umi. Nagradio je suca koji mu se smilovao kad su ga bili obijedili da je ukrao prase i zadovoljno je opaao kako ga u javnosti sve vie cijene i kako postaje velik i ugledan ovjek. Sve do kraja ivota kralj je rado kazivao pripovijest o svojim pustolo-vinama od poetka do kraja, od onog asa kad ga je straar ukom odagnao od dveri palae sve do one posljednje ponoi kad se vjeto prikrao skupini hitrenih radnika i tako uuljao u opatiju, uzverao se do Ispovjednikove32 grobnice i tako dugo u njoj spavao da je idueg jutra skoro prespavao i krunidbu. Govorio je da ga ovo neprestano prepriavanje svih tih dragocjenih pouka uvruje u njegovoj nakani da ta iskustva upotrijebi na dobrobit svoga naroda; i tako e, dokle god poivi, kazivati tu pripovijest i tako osvjeavati u pameti alosne prizore iz nje i obnavljati samilosna vrela u srcu svojemu. _________________________
32 Edward the Confessor (1002.-1066.), posljednji anglosaksonski kralj. (Nap. prev.)
Miles Hendon i Tom Canty bijahu kraljevi ljubimci za njegove kratke vladavine i poslije smrti su ga iskreno oplakivali. Vrli grof od Kenta bio je toliko razborit da nije zlorabio svoju neobinu povlasticu; ali se, osim u onoj prilici koju smo vidjeli, posluio njome jo dva puta prije nego je ostavio ovaj svijet; prvi put o ustolienju kraljice Mary, drugi put o ustolienju kraljice Elizabete. Njegov potomak ju je upotrijebio o ustolienju Jamesa I. Prije nego e ovu povlasticu iskoristiti njegov sin, proteklo je etvrt vijeka i "povlastica grofova od Kenta" bila je izblijedjela ljudima u sjeanju; i kad se tadanji Kent pojavi pred Charlesom I. i njegovim dvorom i sjedne u vladarevoj nazo-no152
elbookers
sti da bi potvrdio i obnovio pravo svoje kue, nastala je prava pravcata uzbuna! Ali se brzo objasnio taj postupak i njegovo pravo bje potvreno. Posljednji grof te loze pade u republikom ratu33 borei se na strani kralja i zajedno s njim se ugasi i neobina povlastica. _________________________
33 The wars of the Coramonwealth antimonarhistiki graanski ratovi (1642.-49.); 1649. je pogubljen Charles I. i proglaena republika na elu s Oliverom Cromwellom. (Nap. prev.)
Tom Canty je doivio duboku starost i postao naoit, sjedokosi starkelja dostojanstvene i dobrostive vanjtine. Sve do kraja ivota svi su ga potovali; isto tako su mu se i duboko klanjali, jer je njegova napadna i neobina odjea podsjeala ljude da je "on jedno kraljevao"; i tako, ma gdje bi se pojavio, svjetina bi se razmicala proputajui ga da proe i saaptavajui se meu se: "Smakni eir, evo kraljeva tienika"; i tako su ga pozdravljali, a on im se u uzvrat ljubazno smijeio, to su i te kako cijenili, jer njegov ivotni put bijae astan. Jest, onaj jadni djeak, kralj Edward VI., proivio je svega nekoliko godina ali je i u tih nekoliko godina uinio mnogo dobra. Vrlo esto, kad bi se neki velikodostojanstvenik, ili neki drugi ozlaeni slubenik krune, usprotivio njegovoj milostivosti i tvrdio da je taj i taj zakon, koji je on nakanio preinaiti po svojoj namjeni, ve ionako blag i ne izvrgava kanje- nika patnjama i zlostavljanju kojima bi se ba moglo nai zamjerke, mladi kralj bi ga prostrijelio svojim nujno rjeitim i silno milosrdnim oima i rekao: to ti zna o patnjama i zlostavljanju. Ja i moj narod znamo, ali ti ne zna. U ono okrutno doba vladavina Edwarda VI. bijae posebno milostiva. I sad, kad se opratamo od njega, pokuajmo, njemu u slavu, to zauvijek upamtiti. NAPOMENA ovjek uje mnogo o onim "strahotnim Ljutim zakonima Connecticuta" (Blue Laws je, prema S. A. Petersu, naziv okrunih zakona to su bili na snazi u prvoj doseljenikoj koloniji u New Havenu, u dravi Connecticut, USA; nap. prev.) i vian je da smjerno protrne kad god se oni spomenu. Ima ljudi u Americi (pa ak i u Engleskoj!) koji vjeruju da su oni pravo olienje opakosti, nemilosrdnosti i neo153
elbookers
vjetva: a oni, naprotiv, gotovo prvi "odluno odstupaju od pravne okrutnosti" od koje je ispatao "uljueni" svijet. Zbornik tih ovjenih i obazrivih zakona od prije dvije stotine i etrdeset godina posve se izdvaja od stoljea krvava zakonodavstva koje je vladalo prije njih i stotinu sedamdeset i pet godina krvavoga engleskoga zakonodavstva koje je vladalo poslije njih. Ni u jednom asu, dok su vladali Ljuti zakoni ili bilo koji drugi, u Connecticutu nikad nije bilo vie od "etrnaest" zloina koje su kanjavali smru. A u Engleskoj, kao to se jo sjeaju ljudi krepka zdravlja i pameti, smrtnom kaznom se kanjavalo "dvije stotine dvadeset i tri" zloina! (Vidi: Dr. J. Hammond Trumbullove Ljute zakone, prave i krive, str. 11.) Dobro je znati ove injenice i zamisliti se nad njima. KOMET ZVANI MARK TWAIN Mark Twain (Mark Tvejn) rodio se 1835. godine u mjestancem Florida, ali ne na poluotoku Floridi, nego u saveznoj amerikoj dravi Missouri (Mizuri), a djetinjstvo proveo u gradiu Hannibalu (Hanibalu), takoer u Missouriju, na obali Mississippija koji je ovdje irok gotovo kao Jadransko more. Prevoditelj ove knjige obiao je sva mjesta u Hannibalu, koja su vezana uz ivot i djela Marka Twaina. Kua u kojoj je pisac ivio, izgleda tono kao kad se MarkTwain pred njom slikao potkraj 19. stoljea. Sauvane su i sve kue koje se spominju u Tomu Sawyeru (Tomu Sojeru), sa sadrenim figurama svih junaka koji se pojavljuju u pojedinim zgodama romana, zatim Cardifski (Kardifski) brijeg, McDougalova (Mekdaugalova) spilja i Jacksonov (Dek-sonov) otok. Tu je i Mark Twainov muzej u koji e dospjeti i ovo izdanje njegovih djela. Sami Tom i Huck izliveni su u veliki bronani spomenik. A moete i kreiti najuveniju ogradu na svijetu, Tom Sawyerovu, a po snackovima kuati i Tomove ili Huckove burgere. Cijele Sjedinjene Drave reklamiraju djetinjstvo Marka Twaina. Njegova je rodna kua, recimo, besplatno obojena novom vrstom boje, nacionalni parkovi su prozvani po njemu, etikete na bocama i cigarama nose njegov lik, a postoje i njegove potanske marke. Citiraju ga od novinskih i televizijskih uvodnika do predsjednikih govora. Datumi njegova roenja i smrti povezani su jednim dogaajem. Kojim? Jeste li uli za Hallevjev (Helijev) komet? To je divovska repatica koja svakih sedamdeset i pet godina proleti oko Zemlje. Po154
elbookers
javila se tono kad se Mark Twain rodio, a pisac je umro ba kada se komet ponovno pojavio, 1910. godine. Pravo je ime Marka Twaina zapravo Samuel Langhorn Clemens (Semjuel Lenghorn Klemenz), a nadimak Mark Twain uzeo je iz dana kada je kormilario brodovima po Mississippiju. Uzvik mark twain znai po prilici -pazi, dvije stope!, a to je donja granica za dubinu vode u kojoj je mogue sigurno ploviti, bez straha da e se nasukati. Mark Twain se takoer bavio tiskanjem tuih umotvorina i novinarstvom, dok napokon nije postao piscem. Napisao je mnoga djela koja se ubrajaju meu najduhovitije to je ovjeanstvo smislilo. Openito se smatra da je Mark Twain otac amerike knjievnosti. Za mlade svih godina napisao je Mark Twain tri remek-djela koja se itaju na svim kontinentima i na svim jezicima. To su Pustolovine Toma Sawyera, Pustolovine Huckleberryja Finna (Haklberija Fina) i Kraljevi i prosjak. Malo je knjiga u svjetskoj knjievnosti koje su toliko omiljene meu itateljima svih uzrasta. KRALJEVI I PROSJAK (1882.) nastaje negdje na pola puta izmeu Toma Sawyera i Huckleberryja Finna. Roman o kraljeviu, zatim i kralju Edwardu VI. (jedincu uvenog Henrika VIII.) i njegovu dvojniku iz siromanoga londonskog predgraa, pisac je smjestio u godinu 1547. Tu je knjigu pisao usred krize u radu na nastavku Toma Sawyera. Kasnije je prevladalo miljenje da je potkraj pieva ivota njegova djela nemilosrdno cenzurirala obitelj (osobito ena). Dokazano je, posije njegove smrti, da je prije svega on sam patio od autocenzure Stvarajui Kraljevia i prosjaka, Twain je traio djelo koje e dokazati da je on vrlo obrazovan, uljuen i savreno pismen knjievnik, koji nije obino novinsko piskaralo, jo i humorist. Odluio se za izazov to e ga afirmirati kao pisca koji moe stvoriti djelo vieg ranga. Najbolji e dokaz za to biti iznenaujui Kraljevi i prosjak. Djelo je, uz Osobne uspomene Jeanne d'Arc (an d'Ark), prava iznimka u stvaralatvu Marka Twaina. Osim briljantne stilske forme, tu je i moralizatorski pristup, inae stran autoru. Ipak je, meutim, i u nj unio svoj ironini, esto i cinini stav prema povijesti i tradiciji, osobito engleskoj (britanskoj). Pieva obitelj i publika itali su samo gornji sloj romana (obitelj ga smatra najboljim pievim djelom), pa Kraljevi i prosjak postie pun pogodak. Svojoj je popularnosti tim djelom Mark Twain dodao blistavu kariku koja mu je moda nedostajala. Ivan Kuan
155

Mark Tven - Kraljevic I Prosjak

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Mark Tven - Kraljevic I Prosjak

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Mark Twain

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Tvoje ime mi nije ostalo u sjeanju. Nastavi, priaj mi o svome ivotu.

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak

Mark Tven: Kraljevi i prosjak