Mate Balota

uda lit ve nisan pravo jugo uja.

kako vrta i kuha u moru,
kako vie i mlati i vlada,
valja vale visoke ka goru.
podlokiva skase i mulje spod grada.
A ja bin se rada po jugu na more vrnuja.
Po jugu je more sasvin drugae.
ni milo, ni glatko.
ne smije se slatko
svaken noven poznancu.
Po jugu more grmi. mlati i plae,
tue po bandah, priko brodi skae.
Oj, udri more, i umi sve jae,
pivaj tunu pismu, meni izagnancu.
Kad tako prid zimu, more, si puno jada.
sve bii od tebe.
Ni viditi nideri gospodske kostime.
ni fine kapeline.
Sve a je prisno, slabo i prez srca,
sad od tebe zebe.
I kad drivo od jarboli i pinuni puca
samo junaki. kin delo ni parada,
biju se s tobon. prez straha od vitra, dada i grada.
Sve su jahte se skrile, svih je portisti nestalo,
plae su prazne. pusto i golo je alo.
Sad samo putuju mornarske bracere.
muno prolaze kroz dade I nevere.
Za malo palente. za ridak oldin.
riaju na jugo, podnose grbin.
Kad jugo zakuha. more grede sve blie,
visoko se die. sve do vrtli dosie.
i meni postaje drae i milije.
kad umi prez mira. i da po njen lije.
Kraj mora, i na moru ostaju tad samo njegovi
i ja bin rad biti sad s ocon na provi.
da ujen mu glas, kako zapovida i psuje.
Lip je ivot samo ontar. kad se prez straha rtvuje.

Oblaan je dan, ja mislin na nas kraj,

pak njeje dvore vidin i mali grabov gaj.
A ispod dvora dragu. na drugen boku put,
na kraju puta mulj. u more pritisnut.
Iz dvora gredu ovce. na prazu zvono zvoni,
sve skau po kamenju, da kalj i prlj se roni.
Sad sva iroka draga sve jenu pismu piva.
a gora priko mora na pismu se odziva.
Pastirica na vas glas to svoju sriu sanja
i dane od Ijubavi i vrime udavanja.
Za svog mladia piva, a srce njoj ubea,
kad malo ponaraste. kad mlada bude vea.
Sva draga se odziva, potiho umi more,
bruda pusta uti nad moren u po gore,
i sunce ve se diglo, splet kose njoj bukiva,
pak daje ubeanje, na sve a mlada sniva.

Vajk san u strahu bija,

kad san ti blizu prolazija.
Prazne su brente skakale na tvojen tovaru,
roe su rotale po trdoj sedlenici r
u uskoj ulici, zme gustih korun.
Nlkad se nismo u oi pogledali
i samoga Boga smo vreda si nazvali,
pak zajno se minuli.
Kraljevski se klatilo s tobon tvoje sukneno krilo.
ruke su ti igrale drei pletilo.
Jutro za jutro smo tako se stajali, prija suncaistoka,
ti si po vodu na vrutak hodiia, a ja san dohaza iz boka.
Vesla san dra u rukah svu no i sad san pod ribon sprignut.
budi prez straha, ne cu ja oi gori podignut,
i ne e od mene uti druge beside,
nego jutarnji pozdrav.
Nikad ti nisan zapiva pod tvojin balkunon,
cvie i facoli mi mlada nisi slala,
i znaka, da zna za me ti mi nisi dala.
Nikad se mi ne emo pokriti s jednin lancunon.
Naa ljubav je bila prez glasa, kako puti u zoru,
kako tvoje delo u vrtlih i moje muke na moru.
Potiho sama se gasila, u spomenu stala je tiha,
lipa ljubav je prez rii, slatka ljubav je prez griha.

Zna, divojko, a je uni stari unuku povida:

kad mlad san bija
i tvoju babu volija,
isprtija bin se na uliku visoku,
da njoj sve uko kue iman vajk na oku
i da priko krovi od cripa crlenega
vidin dim iz dimnjaka njejega.
To je bila starova besida.
Te noi bozicne u tvoje san selo koraca,

pusti su bili puti, tihe kruere i placa.

A ja san hodija mislei na tvoj dom,
na kuu, vrtle i teze, na lisu od dvora,
i kako se sprid tvoje kue vidi sva irina mora,
a ja nikad vie u ivotu svom
ne u imati ni lise, ni dvora, ni pravega dela
i samo u biti putnik, ovako sam, zme grada i tvojega sela.
Te noi san, mlada, na tvojen ognjitu sidija,
na njemu je veliki cok pomalo praska i gorija,
od ruk do ruk je hodila bukaleta,
sva su usta biala na smih,
a ja san se 8pominja svoga suknenog koreta
i u usih mi zvonija kanat i smih,
od svitlih mladih dani.
elija san biti vajk tako me vami,
a zna san, da ve dvajset lit
uzalud me staro ognjiste nazad mami.
Ti ne zna i ne e nikad doznati
kako misli bole'
kako ni na svitu ne more biti uno a je mati
i kako z ognjiten mi izgubimo sve.
Sad san daleko. gren kroz grad, izgubljen i sam, po zimi
ma vajk kroz san gledan di se po jugu na tvojen ognjitu dimi.
I da je ovode kakova ulika do neba velika
prtija bin se na vrh. da vidin krov naega zvonika
da ujen kako zvono u podne pozdrav Ijudon raznosi
i vidin kako vitar dim iz tvoje kue nosi.

S prvi petehi je mati ustala,

za rvne je pola, dvi ure je mlila,
rvan prid zoru je nau seljaku pismu piva,
pismu za pot ki i po zimi teaka obliva.
Sve selo se die u mraku,
ognji se loe, ledeno drivo se pari i ri,
uju se glasi ljudi i en i bura kroz ulike pue,
na ognjitih gore male svie na stinj, kakono dobre duse.
Po putih za crikvu se miu divojke i dica,
no je ledena uzad njih, muan dan je prid njima.
stumig je prazan, na tate je svaki ovik i dobar i tih.
na zornicu gre se u miru, ne uje se kanat ni smih.
U crikvi je lipo, kad z mraka se ujde na svitlo,
sure se stari koreti i modrne z panon crlenin.
Sad te pisme poeti za pravu boju slubenicu.
a oi mladia iz kora te najti malu Mariju i Katicu.

Pokle e biti kuelj na ognjitu i tepla palenta.

Beside su kratke, za dan je mali, a dela je uda:
triba ovce izgnati i driva nasii, u brajdah jame kopati.
zima gre trda, triba za blago a pariati.