Vrsta djela: pripovijetka

Mjesto radnje: gradić Jasnovo u blizini Opatije

Vrijeme radnje: 19. stoljeće

Tema djela: ljubav pastirice Jelke i mornara Ive koja pokušava prevladati sva iskušenja, ali na
kraju završava tragično

Ideja djela: pobjeda dobra nad zlim i pravde nad nepravdom te sukob domaćih i stranih
vrijednosti u okviru seoskog i gradskog života u 19. stoljeću

Kratak sadržaj
Na jednoj od najviših klisura u blizini Opatije bijeli se gradić Jasnovo – glavno mjesto
jasnovačke župe. U Jasnovu ima pedeset kuća sagrađenih jedna uz drugu, a krase ga uske i
vijugave uličice koje ljudi zovu klanjac.

Ljudi koji ne stanuju u gradu nazivaju se vanjšćaki, a u grad dolaze nedjeljom i blagdanom na
misu, jer se u crkvama u okolnim selima misa služi samo kada koja pobožna žena plati misu za
svoga supruga ili sina koji je na moru na čast svetoga Mikule, zaštitnika mornara. Daleko na
jugu nalazi se otok na kojemu je svjetionik koji upozorava kormilara da mu se ne približava jer
su mu temelji tvrđi od bokova lađe. Prema jugoistoku smješten je veliki broj manjih otoka. Na
istočnoj strani tih otočića uzdiže se otok Osor.

Sjeverno od Osora smješten je otok Cres s bogatim gajevima maslina i niskom vinovom lozom,
a na istočnoj je strani Kvarnera otok Krk.

“Krasna je hrvatska Istra, no i naše je more divno i kada miruje i kad mu se nestalna površina
pjeni.”

Jednoga rujanskog dana u blizini crkvice svete Marije sedamnaestogodišnja Jelka sjedila je u
hladu, čuvala ovce i žurno plela modru čarapu.
Na Jelkinim se usnama mogao primijetiti žalobni osmijeh. Već se spuštao suton, a Jelka je
promatrala daleku pučinu. Zapjevala je “Plovi brode, široko ti more” i naglo zamuknula. Sjetila
se pokojnoga oca Mirka koji se utopio u blizini Engleske. Odjednom ju netko otraga uhvati za
glavu i pokrije joj oči kako bi ju iznenadio.

Jelka shvati da je to njezin Ivo. Ivo ju pita je li vidjela da je Mirkova lađa iskrcala vino, a Jelka
mu odgovara da nije vidjela nikoga na lađi. Krenuli su prema gradiću i razgovarali putem. Jelka
ga upita tko će mu sutra odnijeti stvari na lađu, a Ivo joj kaže da će to biti ona. Razveselila se
jer bi joj se sve djevojke rugale da neka druga djevojka nosi Ivine stvari na lađu. Ivo se spremao
za put prema Bostonu. Jelku je zanimalo koliko je Boston udaljen od Rijeke.

Ivo joj obeća poslati pismo prije nego što prođu tri mjeseca od njegova odlaska, a njegova će
ju majka obavijestiti kada pismo stigne u Jasnovo. Obeća joj i da će još iste večeri doći k njoj
pozdraviti se s njezinom majkom Tonkom.

U Jasnovu ima mnogo mornara, ali svi su se oni nalazili daleko od kuće i malo je obitelji koje
more nije zavilo u crno.
U to su vrijeme vojnici služili mornarici osam godina bez prekida, ali bilo je i slučajeva kada
bi vojnika pustili kući nakon tri godine službovanja. Tako je i Ivo služio mornarici pune tri
godine, a nakon toga bio je u pričuvnom stanju, ali mu je bilo dozvoljeno ukrcati se na trgovački
brod. Iako su bili svjesni koliko je posao mornara težak, mladići su ipak bili sretni i ponosni što
imaju priliku ploviti morem.

Ivo je još kao dječak zavolio more i naučio je veslati na malim lađama, ribaricama i onima koje
putuju od Jasnova do Rijeke, a kasnije se ukrcao i na veće lađe (trabakule). Kao
petnaestogodišnjak je došao na Zoru, veliki brod trgovca Mate Stanića. Oduševili su ga visoki
jarboli i križevi na koje se pričvršćuju velika i teška jedra. Zadrhtao je od radosti i obećao si da
će kroz nekoliko dana naučiti sva mnogobrojna imena konopa i znati koji čemu služi. Kapetani
i mornari neprestano su ga hvalili. Ivin prvi rastanak s obitelji i zavičajem bio je težak.
Onoga dana kada je Zora odjedrila iz Rijeke prema Montevideu bio je povoljan vjetar. Ivo je
suznim očima promatrao kršnu obalu Jasnova. Jelka mu je s prozora mahala rupcem. Ivo i Jelka
stanovali su u istoj ulici, a kako je Ivo bio šest godina stariji, još mu je kao osmogodišnjaku
Jelkina majka dopustila da ju čuva kada bi ona imala posla u gradu. Sa svakog bi joj putovanja
donio maleni šareni rubac na dar.
Vidjevši zvonik i crkvu u kojoj je kršten, Ivo je skinuo kapu, prekrižio se, kleknuo i pomolio se
Bogu da ga čuva od zla. Pomislio je na majku koja stoji uz prozor i plače za njim. Kako ju nije
vidio na prozoru, shvatio je da majka nije smogla snage gledati taj prizor. Kapetan je vidio
uplakanoga Ivu i prisjetio se svoga prvoga putovanja. Cijele je noći Ivo plakao kao dijete.

U Jasnovu nije bilo uređene škole, stoga je župnik na sebe preuzeo dužnost opismenjavanja
djece. Župnik je znao kolika je blagodat jadnome mornaru kada se može svojom hrvatskom
riječju javiti obitelji iz dalekoga svijeta gdje ga nitko ne razumije.
Tako je i Ivo uz župnikovu pomoć naučio čitati i pisati, stoga je nakon nekoliko mjeseci od
njegova odlaska stiglo njegovo pismo. Ivo se nakon dvije godine vraća kući, a njegovom se
dolasku posebno obradovala Jelka. Njezina je sreća bila kratkoga vijeka jer je već nakon dva
mjeseca ponovno otputovao istim brodom. Prošle su još dvije godine do njegova povratka i tada
Ivo postaje vojnik.
Pri jednom povratku kući iz vojske, Ivo je primijetio da je Jelka postala lijepa djevojka. Kada
se nakon tri godine vratio kući iz vojske, shvatio je da silno voli Jelku i da ne bi mogao živjeti
bez nje, a i Jelka mu je uzvraćala ljubav.

Ivo je pomagao Jelki i njezinoj majci, sjekao im je drva i donosio breme u njihovu kuhinju. Svi
su u Jasnovu znali da se Jelka i Ivo vole i nitko se nije tome protivio, osim obitelji Poher. To je
obitelj čije je porijeklo bilo Jasnovčanima nepoznato.

Stara Rezi Poherovica imala je dvije kćeri – dvanaestogodišnju Mimu i dvadesetogodišnju

Lujzu. Lujza nije bila ružna, ali je zato bila zla, ohola i pokvarena. Zatrudnjela je s nekim
stražarom financije, a na njezinu radost dijete je ubrzo preminulo. Zagledala se i u Ivu, ali on
za nju nije ni najmanje mario.
Večer prije Ivina odlaska obitelj se okupila za stolom. Ivin mlađi brat Frane zaspao je za stolom
jer je toga dana cijelo poslijepodne lovio ribu za obiteljsku večeru. Otac Juraj bio je zabrinut za
sina i nadao se da neće ostati na moru više od dvije godine. Ivin je otac nekada također bio
mornar, ali je veslo zamijenio motikom.
Otac je rekao Ivi da se njegova majka dosta namučila i naradila, stoga je vrijeme da Ivo dovede
snahu u kuću. Majka Ivana upada mu u riječ i govori mu da je njihov sin već pronašao dobru i
pametnu djevojku, ali ju ljuti što stara Poherovica ogovara Jelku. Otac je unaprijed saznao od
kuma Mate da njegov sin ljubi Tonkinu Jelku i veseli ga njegov izbor. Savjetuje sina da
razgovara s Jelkinom majkom.

U to vrijeme Jelka i majka predu na ognjištu. Ivo im dolazi u posjet i Jelkina majka primjećuje
da je nervozan. Govori joj da ga je Tonka dojila kada je njegova majka bolovala, a Tonka se na
to sjeti svoga pokojnoga sina Jurice. Vidjevši da je Ivo nervozan, Tonka mu kaže neka
progovori već jednom, ali na kraju mu sama kaže da zna što joj pokušava reći. Sretna je što se
njezina kći i Ivo vole. Dok se Jelka i Ivo grle, Tonku obuzme tuga.

Znala je da Ivo sutra ide na put, a to ju je podsjetilo na pokojnoga muža, stoga im dade
blagoslov. Dva sata kasnije Ivo stoji naslonjen o deblo smokve pokraj Jelkina prozora. Jelka
čuje da nešto u vrtu šušti i to ju je uplašilo. Ubrzo je shvatila da je to njezin Ivo. On ju zatraži
kitu bosiljka s njezina prozora, a ona ju otkine i spusti mu u ruku. Ivo joj obeća da će uvijek sa
sobom nositi njezin bosiljak.
Simbolika bosiljka –“Čarobna je bila noć. Svuda vladao blagi mir, a u srcu sretnoga Ive
rastalasale se sve slasti koje smrtnik oćutjeti može kad misli u zanosu na mili i ljubljeni stvor
koji mu je jedina luka sreće u ovom životu suzâ, krvi i ropstva, žarka iskra koja upaljuje nove
luči života njegova, cvjetna oaza na kojoj mu se rascvjetao najmiliji, najljepši i najslađi cvijet:
Jelkina ljubav…”

Zora još nije svanula, a pred pivnicama trgovca Mate Stanića djevojke se vrte oko takozvanih
butača – plosnatih sudova s vinom. Pod vrat stavljaju plašćenicu, odnosno vuneni pojas, trakove
prebace preko ramena i ispod pazuha pa ih provuku u plašćenicu pod vratom te sve skupa
zategnu. Djevojke se s butačama na leđima natječu koja će prije stići do mora, a plašćenica je
važna stvar u životu svake mlade Primorke. Ona predstavlja djevojački ponos. Matine djevojke
prestižu jedna drugu u nadi da će zaslužiti što više šestic (komad od 20 filira) i kupiti si
blagdanske haljine.

Svi stanovnici Jasnova vole i poštuju trgovca Matu jer je on glavni posrednik između Jasnova
i svijeta. Mato je najuglednija osoba u selu i malo je seljaka kojima nije kumovao na vjenčanju
ili krštenju. Bio je udovac, a njegovo je dvoje djece također umrlo. Mato je i Jelkin kršteni kum,
stoga je nakon očeve smrti skrbio o njoj i majci. Osim Poherovih, Mato u selu nije imao
neprijatelja, a prijateljevao je i sa župnikom.
Mato stoji i promatra svoje djevojke koje nose vino. Primjećuje da je Jelka blijeda i tužna, ali
Jelka mu govori da mu se samo čini da je tužna. Neka se od djevojaka uplela i pitala ga zar ne
zna tko danas odlazi njegovom lađom. Mato je shvatio da Jelka tuguje zbog Ivina odlaska i
govori joj da ne brine, jer će se Ivo vratiti. Jelka nosi breme šećera s mora za Matin dućan, ali
na pola puta zastaje i promatra more i brodove. Pogleda na vrh klisure na kojoj izbija strma
stazica kojom se morala uspeti. Odjednom ugleda svoga Ivu pa zajeca i zamoli ga da ju ne
zaboravi.

Ivine se oči napuniše suzama, on poljubi Jelku i odlazi. Kada je Jelka došla kući, majka ju tješi.
Tonka je dobro znala što njezina kći osjeća. Njezin je suprug Mirko prije 12 godina otišao u
Ameriku i nikada se nije vratio. Mnogi su mornari ostajali u velikim gradovima nekoliko godina
u nadi da će se obogatiti, a tako je učinio i Jelkin otac. Mirko je redovito slao pisma, a Tonka i
kum Mato uzalud su ga molili da se vrati.

Želja za bogatstvom bila je razlog Jelkina odrastanja bez oca. Mirko je svake godine slao po
kumu Mati do 300 forinti za Jelku i njegovu majku, a ako bi štogod ostalo, Mato je na Mirkovu
zamolbu stavljao preostali novac u štedionicu na Jelkino ime.

Samo sedam mjeseci prije nego je Ivo isprosio Jelku, Mirko je pismom najavio svoj dolazak iz
Valpruisa. Tonka i kći bile su presretne jer će nakon 12 godina vidjeti supruga i oca. Tri mjeseca
poslije stiglo je pismo da se Mirko na putu kući utopio negdje na engleskim obalama. Tonka i
Jelka pozvane su da preuzmu robu i 300 forinti koje su pronađene na brodu.
Kum Mato, župnik, Ivina majka Ivana i ostale žene posjećivale su nesretnu Tonku i Jelku. Kada
je Jelkin otac umro, Ivo je bio u Puli i tek se nakon četiri mjeseca vratio kući. Tonka je plaćala
mise za mir Mirkove duše. Kada je župnik prilikom jedne mise spomenuo njezina oca, Jelka je
glasno zaplakala jer se u Jasnovu misa služi na hrvatskome jeziku, a njezin otac počiva negdje
u tuđinskoj zemlji.

Pripovjedač napominje da je prije dvije godine prisustvovao jednome sprovodu na centralnom

groblju u Zagrebu. S prijateljem je promatrao suprugu pokojnika koja se onesvijestila kada su
suprugov lijes položili u grob. Samo godinu dana poslije u Glazbenom zavodu upoznao je
mladu i veselu gospođu koja ga je podsjećala na nekoga. Prijatelj ga kasnije podsjeti da je žena
s kojom je maloprije plesao udovica koju su vidjeli na sprovodu. Sada je već bila supruga
nekoga starijeg činovnika. Ta ga je vijest pogodila, a iste je večeri sanjao udovicu kako plače
kraj groba pokojnoga supruga.

Tonkina je kuća bila najčišća kuća u Jasnovu. U njezinoj je kući bilo mnoštvo slika s morskim
motivima, pozlaćenih vrčića, kip Majke Božje, a na prozorima su stajali lonci s cvijećem.
Mjesec dana nakon suprugove smrti Tonka je srela kuma Matu. On ju poziva k sebi jer ima za
nju lijepe vijesti. Mato joj govori da je u štedionicu u Trstu uložena svota od 3 000 forinti na
Jelkino ime. Predlaže joj da uda Jelku za Ivu jer je on pošten i pametan mladić, a kako se Mato
već zauzeo za njega, Ivo je pušten kući iz vojske. Mato obeća Jelki da će brinuti o njoj i kćeri
dok je živ.

Četiri dana nakon Ivina odlaska za Rijeku, Jelka je po običaju odvela ovce na pašu u kod
kapelice svete Marije.
Jelka je sa sobom ponijela bijeli rubac na kojemu je već prije počela vesti široki rub. Dok je to
radila, promatrala je brod Emu koji odlazi. Kada je ugledala svoga Ivu kako joj s broda
odzdravlja kapom, oči joj se napuniše suzama. Kleknula je na kamen pred prozorčićem kapelice
i dugo je molila.

Tonka je već bila zabrinuta za kćer, a kada se Jelka vratila, razgovarale su o tom brodu. Jelka
govori majci da ju rastužuje što mladići moraju postati mornarima, jer svaki bi čovjek u mjestu
u kojemu se rodio mogao mirno i sigurno živjeti. Tonka joj objašnjava da brodovi moraju ploviti
da bi služili caru. Jelka zamoli majku da prvom prilikom pođe s njom u Trsat jer se zavjetovala
da će to učiniti kako bi Djevica zaštitila Ivu.

Jelka je cijele noći plakala. Kroz prozor svoje sobe ponovno je vidjela Emu. Usnula je ružan
san. Sanjala je usplahireno more i brod slomljenih jarbola, a naokolo luke na prozorima palača
zelenio se bosiljak. Među mornarima je vidjela i svoga Ivu. Probudi se i ponovno se pomoli.
Zatim je sanjala svoje vjenčanje. Kada su svatovi izašli iz crkve, puhala je bura i sav se narod
razišao pa je ostala sama. Začula je jecaj majke i potrčala prema klisuri. Na niskom žalu vidjela
je mrtva tijela oca i Ive, a između njihovih tijela zelenila se kita bosiljka.

Pripovjedač opisuje težak život mornara. Svaki se mornar suočava s nemirnim morem,
suhoćom, vlagom, prekinutim snom i opreznom javom, molitvom, vinom, gladi, psovkom i
čežnjom za udaljenom suprugom i djecom.
“More je veliko bojno polje. Svaki je mornar vojnik i mora biti svaki čas na borbu pripravan.
Mornar ne zna što je tih i miran život. Njegovo srce uvijek silno osjeća: ili mu od radosti skače
ili od groze strepi.”

Mornari su razgovorljivi jer su mnogo toga doživjeli. Od njih se svašta može čuti i naučiti kad
se na blagdane skupe pod velikom lipom i razgovaraju o svojim putovanjima.
Kako su poznali mnoge ljude i narode, slična su im mišljenja o drugim narodima. Englezi imaju
mnoštvo brodova, ali su lijeni i opijanje rumom važnije im je od poziva kapetana da zatvore
jedra. Francuzi su za hrvatske mornare najbolji i najuljudniji ljudi na svijetu jer se ne tuku i ne
opijaju. Hrvatski se mornari ne ukrcavaju jedino na brodove njemačke zastave jer su Nijemci
nepošteni.

Deset dana nakon Ivina odlaska, Jelka je ponovno sjedila u blizini kapelice svete Marije i šivala
haljinu. Opazila je nepoznatoga čovjeka koji je govorio njemačko-slovensko-češkim jezikom,
stoga ga Jelka nije razumjela. Napokon je shvatila da je to novi stražar financije koji je došao u
Jasnovo prije osam dana. Jelki je taj razgovor bio neugodan, stoga je skupila ovčice i krenula
kući.

U Jasnovu je bila postaja financijske straže. Nijemac Franc Klinster došao je iz obližnjega
mjesta u Jasnovo preuzeti zapovijed nad stražom i Jelka mu je odmah zapela za oko. Sprijateljio
se i s obitelji Poher te ih je svakoga dana posjećivao. Poherovica i njezina kći u njegovom su
prisustvu ocrnjivale Jelku što je više moguće.
Klinsteru se Lujza nije ni najmanje sviđala. Otvoreno im je govorio da je Jelka vrlo lijepa i
velika je šteta što je kći običnoga mornara. Poherovica je ocrnjivala i župnika jasnovačke župe.
Govorila je da je Jelkin otac zapravo župnik i da je Jelka zavela kuma Matu.
Klinster je povjerovao staroj Poherovici i rasrdio se vidjevši Jelku kako zalazi u dućan trgovca
Mate. Dok je Jelka čuvala ovce, često bi ju iznenadio svojim dolaskom pod izlikom da čuva
stražu. Njezino odbijanje ga je ljutilo pa ju je jednom prilikom uhvatio za ruku, a ona se otrgnula
i rekla mu da je pusti jer ona nije njegov par.

Od toga dana više nije vodila ovce kod kapelice svete Marije. Vodila ih je u šumu, ali i ondje
ju je Klinster pronašao. Potužila se majci koja je rekla da će sve reći kumu Mati. Po Jasnovu se
već pričalo da se Jelka zagledala u Klinstera, a to je usrećilo Poherove. Mato ga je pozvao k
sebi i rekao mu da jednome stražaru ne priliči napastovati mladu djevojku. Klinster se
ispričavao i govorio kako ništa od toga nije istina. Mato je znao da ne govori istinu i još ga
jednom opomene da ostavi Jelku na miru. Klinster ga je sada još više mrzio jer je vjerovao da
mu Jelka nije samo štićenica kad se tako oštro zauzima za nju.

Kada je čuo glasine, župnik je pozvao Jelku da mu sve ispripovijeda. Rekao joj je da Bog sve
vidi i da se ne obazire na zle jezike. Zauzimao se za Jelku jer je bila najpametnija i najčednija
djevojka u cijeloj njegovoj župi, a i on je, kao i trgovac Mato, znao da pokvarene duše žele
rastaviti Jelku i Ivu.

Većina Jasnovčana nije vjerovala u glasine o Jelki. Poherovica i Lujza bile su uvjerene da će ju
Ivo ostaviti kada se vrati kući, ali Ivini su roditelji znali da ništa od toga nije istina.

Jednoga dana Jelka je ponovno odvela ovce na pašu kod crkvice svete Marije, nadajući se da
se Klinster nakon razgovora s kumom Matom neće usuditi pojaviti. Klinster se ipak pojavio i
uhvatio ju za ruku. Jelka nije mogla pobjeći jer se s jedne strane klisure nalazio ponor, a s druge
strane i iza nje bile su stijene. Zaudarao je na vino i kada ju je pokušao poljubiti protiv njene
volje, Jelka ga odgurne svom snagom od sebe, a on izgubi ravnotežu i nestane pod klisure.

Jelka problijedi i začuje nečije korake. Bio je to stari Špiro Ostoić. Jelka mu padne u zagrljaj, a
on joj govori neka ne brine jer je sve vidio i čuo.

Dječaci Frane Marić i Jurica Štikić lovili su ribu pod klisurama svete Marije. Začuli su glasove
i Frane je prepoznao Jelkin glas. Odjednom su vidjeli čovjeka koji je skočio s ruba klisure.

Dječaci problijede, pogledaju se i počnu se naglo uspinjati strmom šumom pod vrleti. Pronašli
su mrtvo Klinsterovo tijelo. Dječaci se od straha prekriže i potrče na vrh brda prema Jelki i
Špiri. Rekli su im da su vidjeli da se neki čovjek ubio. Jelka plače, a Špiro govori da će joj on
biti svjedokom i da je najbolje da krenu kući. Špiro naredi Frani da kasnije dovede Jelkine
ovčice kući. Dječacima nije bilo jasno zašto Jelka plače. Špiro je sve ispričao Tonki koja se
uznemirila, ali nije razumio zašto se toliko žaloste jer je najvažnije da Klinster nije uspio u
svome naumu.
Mali Jurica stigao je kući prije Jelke i Špire. Kako je njegova majka Mara bila zlobna i
prijateljevala je sa starom Poherovicom, ubrzo su se Jasnovom proširila vijest o Klinsterovoj
smrti. Svi su Jasnovčani pošli na klisuru da vide mrtvo tijelo. U isto je vrijeme Špiro prepričavao
stražarima financija što se točno dogodilo. Silno se razljutio i na kraju se posvađao sa
stražarima.

Kad su stražari izbacili Špiru, dogovorili su se da će uhvatiti i zatvoriti Jelku te potražiti

Klinsterovo tijelo. Stražari s bajonetom na puški stigli su u Tonkinu kuću. Uzalud se Jelka
opirala, a njezina majka vrištala da joj ostave kćer na miru. Jedan od njih zapovijedi im da obje
pođu s njima. Nitko nije vidio kako stražari vode Tonku i Jelku iz kuće jer su gledali mrtvaca
na klisuri, a oni koji nisu bili na klisuri, radili su na polju. Ivini su roditelji bili na polju, a nakon
što su čuli vijest, potražili su Jelku i Tonku u kući. Tonka i Jelka bile su zatvorene u sobi u
kućici stražara. Neke su ih žene na ulici dozivale pa je Tonka glasno vikala da su ih stražari
zatvorili. Narod se okupio pred financijskom postajom.

Uzalud je stari Špiro pokušavao objasniti što se dogodilo. Oči su mu sijevale, a krv mu je udarila
u lice. Narod je bio ogorčen i svi su zahtijevali da stražari puste Tonku i Jelku. Sve su to
promatrali Poherovi, a kada je narod počeo upirati prstom u njih da su oni krivi za sve, pobjegli
su kući i zaključali vrata. Kada je Ivin brat Frane razbio prozor financijske kuće kamenom, na
prozoru se pojavio stražar i zapovjedio ljudima da će pucati, ali narod se još više razljutio.

Narod je nasrnuo na vrata i nekoliko je mornara razoružalo stražara koji je ostavio ostala dva
stražara kraj mrtvaca, a stari Špiro je preuzeo pušku.
Špiro je putem ispričao sve župniku koji je kasno doznao što se dogodilo. Dok ne dođu
zapovijedi od kralja i cara, narod će sam paziti na njih dvije. Župnik se obraća narodu i govori
im da je Nijemac htio počiniti zločin, ali da je on pred Bogom ipak njihov brat i trebaju se
pomoliti za njegovu dušu. Narod je kleknuo, a župnik je izmolio molitvu za pokojnika.

Ivini roditelji pokušali su Jelku odvratiti od crnih misli. Govorili su joj da razmišlja o lijepoj
budućnosti.

Stari je Špiro u kuhinji pripovijedao čudnovate stvari o Crnogorcima. Jelka je napokon usnula,
a Tonka i Ivana tiho su razgovarale da je ne probude. Snivala je o zelenom bosiljku. Ostatak je
naroda već bio u svojim kućama.
Svi su bili svjesni da će Jelka doći pred sud, ali su se nadali da će pravda biti zadovoljena.

U kući Poherovih financijski stražari ispitivali su Marinoga sina Juricu o onome što je toga dana
vidio. Stara Poherovica govori stražarima da joj je Klinster rekao da su on i Jelka ljubavnici.
Jelka se bojala da će kum Mato saznati za sve pa je ubila Klinstera. U kuću Poherovih dolazi
jasnovački župan Stipo Vranić. Poherovica ga je upitala zašto nije upotrijebio svoju moć i
rastjerao narod.
Župan odgovara da je bio u Vrbovi poslom i da mu je supruga ispričala što se dogodilo, ali mu
nije rekla za pobunu naroda pred financijskom postajom, već samo da su stražari morali pustiti
Jelku i Tonku na slobodu.
Kako je županov pisar bio na Matinom brodu u Rijeci, Poherovica se ponudila da njezin suprug
Fric napiše izvješće i poziv za povjerenstvo u županovo ime. Dok je župan tražio pečat i budio
općinskoga slugu koji je trebao odnijeti izvješće u Volosko iste noći, Fric je sastavljao izvješće.
Svaku je stavku morao čitati svojoj ženi. U izvješću je pisalo da je Jelka ubila svoga ljubavnika,
a da je sve to vidio dvanaestogodišnji dječak Jurica Štikić te da je kasnije izbio ustanak naroda
protiv reda i zakona. Fric je površno rastumačio županu Vraniću sadržaj, a Vranić je udario
pečat i predao stražaru. Općinski sluga Cibić i stražar krenuli su prema Voloskom s izvješćem.

Sljedeći se dan trgovac Mato dovezao u kočiji s općinskim pisarom. Ljudi su opkolili njegovu
kočiju, a Špiro mu je ispripovijedao o jučerašnjim događajima. Mato odlazi k Tonki i Jelki, tješi
ih i govori Jelki da povjerenstvo neće doći po nju jer je općinski pisar bio s njim, a ako i dođu,
on će poći s njom.

Neki je mornar pred Tonkinom kućom rekao da će povjerenstvo doći još danas. Špiro je bio
uvjeren da su Poherovi napisali izvješće. Istoga dana narod je opazio kočiju u kojoj su bili
liječnik, pristav, pisar i dva žandara. Fric Poher htio je razgovarati s gospodom, a oni ga nisu ni
pogledali. Gospoda je prepoznala župnika i trgovca. Nakon što su župnik i Mate ispripovijedali
pristavu što se dogodilo, on je rekao da će Jelka biti proglašena nevinom. Poherovica je sve
promatrala s prozora, a kada je Fric ušao u kuću, psovala ga je jer nije uspio razgovarati s
gospodom.

Na vratima ih je dočekao Špiro i predao žandarima dvije puške stražara. Mato je otišao s
povjerenstvom pod klisure svete Marije. Putem je pristav govorio o izvješću župana Vranića.
Mato mu je objasnio da je stari Poher sastavio izvješće jer je općinski pisar u to vrijeme bio na
Matinom brodu. Povjerenstvo je sastavilo zapisnik, a mrtvac je odnesen u mrtvačnicu. Liječnik,
pristav i žandari shvatili su da je izvješće lažno jer je nemoguće da je Jurica mogao vidjeti što
se događa gore na stijenama. Povjerenstvo odvodi Jelku, a Mato je pristao povesti Tonku
svojom kočijom. Župnik je ostao u Jasnovu kako bi okupio svjedoke.
Kočije su se zaustavile pred kotarskim sudom u Voloskom. Mato je zamolio slugu kotarskoga
suda da se pobrine da Jelka i Tonka prenoće na pristojnome ležaju, a kako ga je tamničar
poznavao, obećao mu je da će biti onako kako ga je zamolio.

Jelka je te noći ponovno sanjala o moru, brodovima i bosiljku. Ujutro ih je tamničareva žena
ponudila kavom. Mato ih je već čekao, a potom je otišao potražiti suca. Našao ga je u maloj
kavani. Pristav mu je poručio da svi svjedoci u devet sati moraju biti pred sudom. Za pola sata
dolazi kočija u kojoj su bili župnik, Špiro Ostoić, župan Vranić i dječaci Jurica i Frane.

Došli su i ostali svjedoci. Župniku i Mati prilazi liječnik i rukuje se s njima. Znajući da je
liječnik prijatelj suca, župnik i Mato zamolili su ga da kod suca kaže koju dobru riječ. Liječnik
se odmah zaputio k sucu.

Jelka i Tonka dovedene su pred kotarskoga suca. Kotarski je sudac bio iskusan čovjek i prijatelj
svoga naroda. Ljubazno se nasmiješio Jelki i zamolio ju da sjedne. Jelka je na njegova pitanja
odgovarala mirno i razgovijetno. Sudac je zamolio tamničara da odvede Jelku.

Špiro, Frane i Jurica pozvani su pred suca. Sudac je primijetio da je izvješće lažno jer je Jurica
na sudu rekao isto što i Frane, a to se nije podudaralo s onime što je navedeno u izvješću.
Napokon je od Jurice izvukao i to da je Jurica bio kod Poherovih u vrijeme kada se pisao
izvještaj.

Župan Stipo Vranić priznao je da je on udario općinski pečat, ali sadržaj izvješća koji mu je
Poher pročitao bio je drukčiji.

Kotarski je pristav obavijestio suca da i župnik želi svjedočiti. Kako je sudac znao da je župnik
dobar čovjek, pristao je na njegovo svjedočenje. Pred suca su došli i Mato Stanić i još nekoliko
Jasnovčana. Svi su svjedočili o Jelkinoj dobroti. Nakon što su svi svjedoci izašli, župnik i Mato
zamolili su suca da oslobodi Jelku. Sudac je na to pristao, ali ih je upozorio da Jelka ne smije
otići iz Jasnova jer ju čeka još konačna rasprava u Trstu.
Mato je od sreće unajmio četiri kočije kako bi sve svjedoke povezao kočijama u Jasnovo.

Prozori su se otvarali, ljudi su izlazili na cestu i svi su radosno klicali. Jelku je u kući dočekala
Ivina majka Ivana i snažno ju zagrlila. Neki su se okupili pred kućom Poherovih i dovikivali
im da se gube iz Jasnova. Poherovi su se od straha zatvorili u pivnicu, a njihove su prijateljice
govorile okupljenima da nije lijepo vrijeđati poštene ljude. Narod ih je stao vrijeđati.

Jelka je napokon ušla u svoju sobu i uzela u ruke svoga kanarinca. Zalila je bosiljak i otišla na
počinak.

U Jasnovu je opet zavladao mir. Jelka je s Ivinim bratom Franom vodila ovce na pašu. Mato je
tužio stražare zbog uvrede nanesene Jelki. Stražari su pred sucem priznali što se one večeri
dogodilo u kući Poherovih. Sutradan je i obitelj Poher pozvana pred suca. Kada je stara
Poherovica shvatila zašto je pozvana, pokušala je izvući se, ali je na kraju sve priznala. Usput
je optužila stražara pred sucem da je zaveo i silovao njezinu kćer Lujzu, a sudac je na to naredio
da se stara Poherovica zatvori. Fric je priznao da ga je žena prisilila na sve.

Ubrzo su stražari otpravljeni iz Jasnova, a u ogorčenost prema Poherovima bila je još veća.
Kada su Poherovi izašli iz zatvora, shvatili su da nemaju više što raditi u Jasnovu.

U Jasnovo su pristigle pozivnice za konačnu raspravu u Trstu. Pozvani su Jelka, Tonka, Špiro,
Jurica, Frane i Vranić. Mato je pošao s njima jer je imao posla u Trstu. Jelkin je odvjetnik bio
najbolji tršćanski odvjetnik, a ona je na sudu ponovno odgovarala jasno i hrabro. Dok ih je
čekao, Mato je zašao u kavanu i susreo neznanca.

Neznanac ga je grlio i pitao za suprugu i dijete. Nije vjerovao da ga kum ne može prepoznati.
Mato je smrtno problijedio kada je shvatio da je to njegov kum Mirko. Mato mu ispripovijeda
sve o njegovoj tobožnjoj smrti, o pismu i škrinji s Mirkovim putnim listom. Mirko shvati da je
došlo do zabune jer se njegov putni list našao slučajno u škrinji prijatelja koji se utopio. Kada
je trebao krenuti na put, jedan ga je prijatelj Dalmatinac zamolio da mu posudi svoj putni list.
Prijatelj je nehotice ubio nekoga Engleza u kavani, stoga je morao pobjeći iz Valpruisa.
Mato je otišao u gostionicu u kojoj su Tonka i Jelka odsjele. Počeo im je pričati kako bi bilo
lijepo da je njegov kum Mirko s njima u ovim trenucima te o tome kako mornari često znaju
zamijeniti putne listove. Nije im htio odmah sve reći jer je znao da će se njih dvije prestrašiti.
Lagao je da je razgovarao s nekim mornarom iz Lovrana koji poznaje Mirka, a on mu je rekao
da je vidio Mirka prije mjesec dana u Genovi. Kasnije je sreo mornara iz Rijeke koji mu je
rekao da je Mirko živ.
Napokon prizna da je maloprije vidio Mirka. Jelka se onesvijestila. Molila ga je da joj dovede
oca, ali joj je Mato rekao da Mirko ne zna da su njih dvije u Trstu. Nije mu htio govoriti ništa
o Jelkinom suđenju.

Mato i Mirko sastali su se u kavani na večeri. Mato mu je ispričao sve o smrti stražara, ali nije
mu rekao da je optužena djevojka njegova Jelka. Mirko je pohvalio Jasnovčane koji su se
zauzeli za djevojku i smatrao je da je djevojka samo branila svoju čast. Dogovorili su se da će
se sutradan ponovno sastati u kavani.

Ujutro je Mato ispratio Jelku i Tonku na sud. Oko podne je zaključena rasprava i Jelka je
proglašena nevinom. Mato i svjedoci su je odveli kući. Mato je otišao po Jelkina oca i rekao joj
da je djevojka o kojoj mu je jučer pričao oslobođena krivnje.
Mirko je osjećao da je djevojka o kojoj Mato govori njegova Jelka.

Svi su prisutni bili potreseni tim prizorom, a župnik je glasno plakao. Uvečer su svi parobrodom
krenuli prema Rijeci.
Jasnovčani su bili oduševljeni viješću o tome da je Mirko živ, a Mirko je svima prepričavao što
se dogodilo s njegovim putnim listom.

Mirko je zamolio Ivina oca da pošalje pismo Ivi i traži od njega da se vrati kući. Nije želio da
njegova jedinica pati i strahuje da će mu se nešto dogoditi. Mirko će kupiti nešto polja,
vinograda i šuma na kojima će Ivo moći raditi kako ne bi morao na more. Ivo se napokon vraća
kući, a Jelkina je radost bila neizmjerna.

Uskoro je došao i dan vjenčanja. Jelkin je kum bio Mato, a Ivo je u znak zahvalnosti pozvao
Špiru za svoga kuma. Kako je kuća Mate Stanića najveća u Jasnovu, ondje se održao pir. Svi
su bili veseli. Ujutro je Jelka primijetila da o vrpci na Ivinom vratu visi njezin uveli bosiljak pa
je ubrala svježi bosiljak s prozora. Nakon dvije godine Jelka je rodila sina Mirka.
Jelka se nadala da njezino srce više nikada neće patiti, ali onda je došla godina 1866. i Mirko
je pozvan u vojsku. Kad je Ivo stigao u Pulu, ukrcali su ga na veliki ratni brod Kaiser. U
pismima je tješio Jelku i govorio joj da će se brzo vratiti. Uskoro je stigla vijest da je austrijska
vojska porazila talijansku. Jelka se nadala da njezin Ivo nije sudjelovao u tom sukobu.

Na vratima trgovca Mate Stanića pojavio se vojnik i rekao mu da su tri Jasnovčana poginula.
Među njima je bio i Ivo Marić.
Mato je pošao k Jelki javiti joj tužnu vijest. Čim je ugledala kuma Matu, Jelka je znala što se
dogodilo. Položili su je u krevet i ubrzo je počela buncati.
Svi su se u Jasnovu nadali da će se Jelka oporaviti. Jedne se noći probudila i dozivala Ivu.
Istrčala je iz kuće i svi su je Jasnovčani tražili. Otišla je na strmu stazicu na kojoj su se ona i
Ivo pozdravili prije Ivina prvog odlaska na more. Tražila je svoga Ivu i kitu bosiljka.

Pripovjedač navodi da je prije četiri godine posjetio prijatelja u Jasnovu. Dok su lovili ribu,
opazili su dječaka koji je promatrao njihovu lađu i poveli su ga sa sobom. Na visećoj je klisuri
primijetio bijeli križ i pitao je dječaka koje je značenje toga mramornog križa. Dječak mu
odgovori da se s te stijene bacila njegova majka. Kasnije mu je prijatelj u Jasnovu sve
ispripovijedao.

More je nakon tri dana izbacilo Jelkino tijelo, a Jelkina je majka ubrzo umrla od tuge.
Pripovjedač je zatražio Matu da ga odvede u Jelkinu kuću. U njoj je sjedio Jelkin otac Mirko.
Na prozoru je opazio zeleni bosiljak i pitao je njezina oca smije li otrgnuti grančicu.

“Otkinuo sam u spomen kiticu zavičajnoga mi svijeta. I moja je majka zalijevala i gojila, dok
je bila djevojka, zeleni bosiljak. Trgajući grančicu, svrnuo sam s prozora pogled na to naše sinje
more. Grančicu bosiljka položio sam uz uvenulo cvijeće, koje mi je jednom dala neka krasna,
mila i – okrutna Jelka…“

Likovi: Jelka, udovica Tonka, Ivo Marić, Lujza i Mimica