HRVATSKI STUDIJI

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

Odsjek za kroatologiju

Zagreb, Borongajska cesta 83d

UROTNIČKA PISMA MARINA DRŽIĆA

Seminarski rad iz kolegija Hrvatska književnost ranoga novovjekovlja

IME I PREZIME STUDENATA: Katarina Elisa Jurić

MENTOR: izv. prof. dr. sc. Viktoria Franić Tomić

GODINA STUDIJA: prva

ZAGREB, lipanj, 2019.

1
Sadržaj:

1. Uvod
2. Okolnosti pisama (stanje u Firenci)
3. Sadržaj pisama
4. Odgovor Medicija na pisma?
5. Secretezza
6. Držićeva urota u književnoj historiografiji
7. Zaključak
8. Popis literature

2
 1. Uvod

U ovom seminarskom radu ću pisati o Marinu Držiću, njegovim urotničkim pismima,

okolnostima oko tih pisama i kako je urota doživljena u književnoj historiografiji.

Hrvatski komediograf Marin Držić rođen je najvjerojatnije 1508. u Dubrovniku.1

Književni dar razvio je u Sieni gledajući seljačke lakrdije, komedije i pastirske igre te igrajući
u njima. Godine 1526. Držić, sada već svećenik, izabran je za jednog od dva rektora crkve Svih
svetih u Dubrovniku. Dvanaest godina kasnije (1538.) dobiva vladinu stipendiju i odlazi u
Italiju na studije. U periodu od 1539. do 1543. studira crkveno pravo u toskanskom gradu Sieni
te ga tamošnji studenti godine 1541. biraju za upravnika studentskog doma i vicerektora
Sveučilišta. U to doba već je u umjetničkim vodama što se vidi iz policijskog zapisa (1542.)
kada ga je policija uhitila u jednoj privantoj kući dok je glumio ljubavnika u jednoj predstavi.
U to doba predstave su, iz političkih razloga, bile zabranjene.2

Izgubivši interes za studije i nikada ih ne završivši Držić napušta Sienu (1543.) i kreće
kući. Tu se ne bavi trgovinom poput oca već piše komediografska djela i upada u dugove.
Istovremeno stječe brojne neprijatelje među dubrovačkim bogatašima i trgovcima koji su se
prepoznali u njegovim djelima Dvije godine kasnije (1545.) u Dubrovnik stiže austrijski
aristokrat i vojskovođa Kristof Rogendorf. Ljut na austrijski dvor pošao je, u tajnosti, put
Carigrada kako bi se stavio u službu sultana. U Dubrovniku se upoznaje s Držićem i on mu
postaje sobar. Uskoro se Rogendorf iznenada izmiruje s austrijskim dvorom i vraća u Beč. U
Beču Držić ostaje samo tri mjeseca, a onda se opet vraća u Dubrovnik. Rogendorf je 1546.
ponovo u Dubrovniku i ovoga je puta konačno raskinuo s bečkim dvorom i još se jednom uputio
u Carigrad. U Dubrovniku se sjetio Držića i ponovo ga uzeo u svoju službu, ali ovaj puta kao
tumača. Međutim Rogendorf u Carigradu nije dobio očekivani viskoki položaj te ostaje bez
novca i održava veze s dubrovačkim odmetnicima Bučinićima. Držić mu opet okreće leđa i
vraća se u Dubrovnik. Pored grofovskog tumača i sluge Držić je još bio i pisar po solanama i
svirač u crkvama. Ipak 1562. odlazi u Veneciju, ali se povremeno vraća u Dubrovnik. Četiri
godine kasnije (1566.) odlazi u Firenzu i upućuje firentinskom vojvodi Cosimu I i njegovom
sinu Francescu pisma o kojima ćemo govoriti nadalje u seminaru.

1
https://leksikon.muzej-marindrzic.eu/zivotopis/?highlight=marin%20dr%C5%BEi%C4%87 (6.6.2019.)
2
Isto.

3
 Držić je djela pisao za prikazivanje o pokladama, a izvodile su ih kazališne družine
zvane: Pomet-družina, Garzarija i Njarnjasi. Bio je pjesnik vedre, renesansne glume, dalek
pobožnim preokupacijama. Izrazio je draž pučkog govora, progovorio je prostonarodnim
jezikom te je prvi donio na pozornicu likove pjesnički i pučki ocrtanih 'našijenaca' (Pomet,
Dundo Maroje, Tripče, Bokčilo i dr). Umire u Veneciji 1567. iznenada i prilično tajanstveno.
Sahranjen je u mletačkoj crkvi sv. Ivana i Pavla. O njegovu životu 2006. snimljen je
film Libertas.

4
 2. Okolnosti pisama (stanje u Firenci)
U trenutku kada se Držić pojavio, u Firenci vlada svojevrsno dvovlašće Francesca i
Cosima, između kojih posreduju Concino i drugi medičejski tajnici koji ne samo da koordiniraju
njihove akcije, nego i priopćavaju ocu sve sinovljeve poteze.

U ljeto 1566. Marin Držić boravi dva mjeseca u Firenzi. Postoje nagađanja kako se
povezao sa firentinskim dvorom – možda preko grupice Dubrovčana koji su tamo boravili (
Luko Nikolin Sorkočević i Frano Franov Lukarević, Mario Držić, Lodovico Beccadelli,
Antonio Pelieri, obitelj Vinta).

Neku ulogu mogao je imati i njihov poslovni partner, Mario Držić, sin Marinova brata
Vlaha, no o tome je moguće samo nagađati jer nije poznato gdje se nalazio u ključnim
mjesecima 1566. S firentinskim dvorom Držića je mogao povezati i Lodovico Beccadelli,
nekadašnji dubr. nadbiskup (1555–64), koji je tada bio prepošt Prata i osoba ozbiljna ugleda na
Cosimovu dvoru. Kontakt je Držiću mogao omogućiti i jedan Firentinac, Antonio Pelieri,
kojega spominje u pismu od 2. VII.

Konačno, možda je potraga za prvim posrednikom između Držića i firentinskih vlasti

besmislena. Naime, moguće je i da ga uopće nije bilo. S obzirom na to da je Držić u pismima,
očito u ozbiljnom strahu za život, gotovo opsesivno inzistirao na tajnosti (secretezza), lako je
moguće da je u dodir s Medicima stupio sam. Čini se da je prvi Držićev kontakt na firentinskom
dvoru i posrednik u njegovoj komunikaciji s vojvodom bio neki član obitelji Vinta, jer je 2. VII.
napisao da mu vojvoda može odgovoriti »preko Vinte«.3

3
https://leksikon.muzej-marindrzic.eu/urota/?highlight=urota (6.6.2019.)

5
 3. Sadržaj pisama

Potkraj siječnja 1930. francuski slavist Jean Dayre pronašao je u firentinskom

Državnom arhivu četiri pisma koja je Marin Držić uputio vojvodi Cosimu I. Mediciju i njegovu
sinu Francescu te o njima izvijestio u radu Marin Držić, urotnik u Firenci (Marin Držić
conspirant à Florence). Godine 2007. Lovro Kunčević je u istom arhivu pronašao još jedno
pismo.

Prvo poznato pismo, datirano 2. VII. 1566. i upućeno Cosimu, je najopsežnije pismo u
kojem Držić točno opisuje što zamjera dubrovačkoj vladi („dvadesetorica nenaoružanih,ludih
i bezvrijednih nakaza”). Prva zamjerka je da vlastela zanemaruje diplomatske odnose s
kršćanskim silama, u pismu spominje da su kralju Filipu poslali siromašnog fratra a potkralju
Sicilije su poklonili umivaonik, što je bilo za postiditi se. Druga zamjerka je odnos prema
mornarici. Držić u pismu kaže da ju vlastela želi uništiti raznim ograničenjima ( nitko ne smije
graditi ni kupovati brodove prije nego položi poveću jamčevinu, brodovi su morali izbjegavati
zadržavanje kod Dubrovnika). Treća zamjerka se odnosi na nepravednost dubrovačkog
kaznenog sudstva. U pismu daje nekoliko primjera toga (djevojka koja je nepravedno optužila
svećenika za krađu dukata, a ona ih je ukrala –dobila samo mjesec dana u zatvoru dok je
svećenik bio mučen do smrću). Četvrta zamjerka se odnosi na odnos Crkve i države u
Dubrovniku navodi primjer mješanja vlastele u franjevačke poslove. Peta zamjerka je loša
utvrđenost grada radi škrtosti vlastele. Šesta zamjerka je loš odnos prema strancima. U pismu
opisuje slučaj premlaćivanja i zatvaranja Miniatija bez ikakvog saslušanja. Zbog svega toga
Držić misli da ako se vlast ne promijeni, Dubrovnik će pasti pod Osmanlijama kao što je otok
Hios u proljeće 1566.

Po Držiću grad je na rubu pobune (piše u 1.licu mn. – mi). Cosimo bi trebao postupno,
u deset navrata,, poslati u Dubrovnik pedesetak svojih nenaoružanih vojnika s četiri kapetana
i pukovnikom. Zatim bi trebao dobiti, pravo ili prividno, izopćenje od pape za vlastelu – neki
spretan Cosimov čovjek bi to mogao isposlovati i donijeti u Dubrovnik. Nitko od njih ne bi
znao pravu svrhu svog boravka u Dubrovniku. Još dvadeset Cosimovih ljudi bi došlo u grad
kao pratnja lažnog španjolskog namjesnika Sicilije koji bi potajno radio na vrbovanju dubr.
mornarice za državni udar.

Postoji pismo prije ovog – nije još pronađeno, u njemu Držić šalje opis Dubrovnika i
njegove vlade.

6
 U drugom pismu datiranom 3.7. i upućenom Cosimu mijenja stav prema Crkvi – više
nije saveznica u predstojećoj pobuni (smrt pape Pia IV). U tom pismu moli vojvodu za novčanu
pomoć jer on nema novaca za sve to, a volju ostalih ne treba iskušavati.

Treće pismo datirano 23.7. upućeno je Cosimovom sinu, Francescu u kojem se

preporučuje njemu i njegovom ocu.

Četvrto pismo datirano 27.7. u kojem Držić Cosimu prepričava razgovor koji je vodio s
Bartolomeom Concinom, tajnikom Cosima. Spominje i da je poslao Cosimu pismo da se treba
naći s Concinom – to pismo nije pronađeno.

Peto pismo od 28.8. upućeno je ponovno sinu Cosima, Francescu, u kojem mu govori
da odgađa pobunu i da se vraća u Dubrovnik sa svojim prijateljima Franom Lukarevićem i
Lukom Sorkočevićem. Držićevo traženje oprosta, ako je učinio kakav “propust ili zgriješio
prema preuzvišenostima Vašim”, ne otkriva drugo doli da ipak sluti kako nije impresionirao
Medicije. Sve u svemu, čini se da se iz teksta ovog pisma jedino sigurno može zaključiti da
Držić do kraja kolovoza nije dobio konačan i konkretan odgovor te da je iz Firence otišao
nesiguran što se točno o njegovu prijedlogu misli.

4. Odgovor Medicija na pisma?

Concino je pročitao Francescu neka Držićeva pisma, Francesco kaže na to da su to

„vjetrenjače s mnogo vatre, a malo ploda ili koristi.” Cosimo na kraju Concinovog pisma
upućenom njemu o Držićevim planovima piše „Sve su to tlapnje.”

5. Secretezza

U strahu za svoj život, Držić je opsesivno inzistirao na tajnosti; stalno ju spominje u

svojim pismima. Nitko nije smio znati za plan urote, niti sudionici, niti obitelj Medici - samo
on je znao sve detalje. Tajnost je bila uspješna jer dubrovačka vlast nije saznala za urotu (u
tajnim spisima Vijeća umoljenih Držić se uopće ne spominje) te također nakon njegove smrti
nekoliko dubr. pjesnika je napisalo Držiću nadgrobnice što se ne bi dogodilo da se znalo za
njegove planove.

7
 6. Držićeva urota u književnoj historiografiji

I inače je urota različito procjenjivana u književnoj historiografiji. Već je, naime, Dayre
– obavještavajući o pronalasku pisama – rekao: „Prvi je dojam neugodan: izazivlje u nama
prezir njegovo pozivanje stranog princa, kojemu nagoviješta, da može podjarmiti njegovu
domovinu, jednako kao i njegove ambicije i pretjerane namjere, i sve ono, što se odatle
naslućuje kod toga tobožnje starog veseljaka“, zaključujući da je takvo što mogao zamisliti
„samo potpuno bezazlen čovjek“. Isto je sudio i Rešetar: „Ovo je bio Držićev plan – smiješno
naivan i bez ikakvoga izgleda da bi se mogao izvršiti!“. 4

Ideje makijavelizma koje izgovara Pomet kasnije su ubačene u njegove tekstove o uroti.
Dživo je lik koji vlada vještinom, a u pismima Držić piše o svojim vještinama (lukavost). Stanac
predstavlja vlastelu jer nema sve informacije. I u uroti i u svojim djelima jedini koji ima sve
informacije je on, dok ostali „pate“ od manjka informacija.

4
http://www.hrvatskiplus.org/article.php?id=1872&naslov=drzic-i-machiavelli (6.6.2019.)

8
 7. Zaključak

Držić je bio zanimljiv Medicijima prvenstveno kao osebujan izvor informacija o jednom
važnom mediteranskom gradu s kojim Firenca ima intenzivne kontakte, štoviše, o gradu za koji
je bilo moguće da uskoro postane tragičnom epizodom u velikom sukobu zapadnih sila i
Osmanskog Carstva koji obilježava mediteransko 16. stoljeće.

Mnogi problemi vezani uz urotu ostaju i dalje otvoreni. Bez sigurnog odgovora ostaje i
pitanje o eventualnim Držićevim suučesnicima u Dubrovniku i Firenci, o tome je li itko iza
njega doista stajao. Ponovno se postavlja pitanje o raspletu urote, o tome iz kojih točno razloga
Držić odlučuje otići iz Firence krajem kolovoza 1566.

Iako je dobro znao da se “vještinom svijet pobjeđuje”, prešavši s teorije na djela Držić
je uspio pobuditi određen interes kod vladara Firence, ali sudeći po manjku djelovanja od strane
Medicija dovodi se u pitanje je li ikada bio blizu da ih uvjeri u važnost svog prijedloga, da
iskoristi njihovu moć za svrgavanje dubrovačke vlastele. Iako su njegove namjere bile dobre,
dobra namjera ne može sama po sebi biti sredstvo za razrješenje komplicirane igre moći na
dubrovačkim prostorima.

9
8. Popis literature
1. ČALE, Frano, priredio. Marin Držić: Djela. Zagreb:Liber, 1979.
2. FRANIĆ TOMIĆ, Viktorija. Marin Držić u Hektorovićevom očištu i Nalješkovićevom
posredovanju. Dani Hvarskoga kazališta: Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i
umjetnosti, Vol. 38. No. 1., 2012.
3. KUNČEVIĆ, Lovro. "Ipak nije na odmet sve čuti": Medičejski pogled na urotničke
namjere Marina Držića. Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, No. 45, 2007.
4. PUPAČIĆ, Josip. Marin Držić: pjesnik urotnik. Dubrovnik : Dom Marina Držića, 2008.
5. PROSPEROV NOVAK, Slobodan. Povijest hrvatske književnosti;Knjiga 2 : Od
humanističkih početaka do Kačićeve ilirske gramatike. Zagreb : Izdanja Antibarbarus,
1996.
6. https://leksikon.muzej-marindrzic.eu/urota/?highlight=urota ( 6. 6. 2019.)
7. https://leksikon.muzej-marindrzic.eu/urotnicka-pisma/ ( 6.6. 2019)
8. http://www.hrvatskiplus.org/article.php?id=1872&naslov=drzic-i-machiavelli
(6.6.2019.)
9. https://leksikon.muzej-
marindrzic.eu/zivotopis/?highlight=marin%20dr%C5%BEi%C4%87 (6.6.2019.)

10