Čovjek koji je imao pune ruke posla

Bio jednom neki čovjek koji je govorio da uvijek ima pune ruke posla i tako po cijele
dane. A ljudi kʼo ljudi, nisu mu vjerovali pa su ga ispitivali kakav je to posao.

On im reče: „Imam dva sokola koja trebam krotiti, moram paziti na dva jastreba,
hraniti dva zeca, čuvati jednu zmiju, timariti magarca i još vezati lava!” „O to je puno!”
rekoše ljudi. „Tebi doista treba vremena. A gdje je taj tvoj zvjerinjak? Gdje su životinje o
kojima govoriš? Ne vidimo ni jednu.”

Nato čovjek stade govoriti o tim životinjama, ali onako da ga svi razumiju: „Dva
sokola jesu dva oka. Na svašta se prilijepe i za svačim lete. Teško ih je obuzdati. Dva jastreba
grabežljiva? To su naše ruke. Svega se laćaju, sve zgrću, hoće sve zadržati. Teško ih je
nadzirati. A dva zeca koja moramo hraniti i zaustavljati? Naše noge. Stalno lutaju tamo-amo,
ovamo i onamo, često se umaraju. Ali najteže je paziti na zmiju – jezik – iako je u kavezu. Zar
se ne veli: „Trideset i dva zuba ne mogu obuzdati jezik”? Tu je i magarac, kojeg treba timariti
– naše tijelo. Ono tegli, opterećeno je, posrće, ne sluša. A toliko ga trebamo! Na kraju ostaje
lav. Treba ga se čuvati. On je kralj nad svim životinjama. To je naše srce, prepuno želja; sva
naša moć i snaga.”

„Pravo imaš”, rekoše na to ljudi. „Imaš posla za čitav dan…”

Nepoznat autor