Zmije (grč. Ophidia, lat.

Serpens) su podred unutar

razreda gmazova čije je hladno i suho tijelo prekriveno
ljuskama. Vode porijeklo od predaka koji su ličili na
guštere, no jako im se izdužilo tijelo, a noge su im
reducirane pa se kreću vijugajući. Velike vrste (anakonde,
šarene boe i pitoni) narastu do 8 m, u iznimnim
slučajevima i do 10 m. Povremeno se javljaju izvještaji i o
rekordnim dužinama većim od 10m. "Broj kralježaka im
je povećan na dvjesto (kod nekih vrsta maksimalno 435).
Kosti čeljusti i nepca su povezane tetivama velikog
indeksa elastičnosti, tako da i veći plijen mogu progutati
u jednom komadu. U velikom želucu relativno visoko
koncentrirana solna kiselina zatim razgrađuje plijen.
Kržljonoške mogu gladovati i duže od godine dana." Neke
su zmije svoje žlijezde slinovnice preoblikovale u žlijezde
koje umjesto sline luče otrov. Samo oko 400 vrsta zmija
su otrovnice, a od toga je njih 50 potencijalno
smrtonosna za čovjeka. Najotrovnija kopnena zmija na
svijetu je australski kopneni tajpan, koji živi u pustinjskim
krajevima u unutrašnjosti Australije u jugoistočnom
Sjevernom teritoriju. No, on je miran i nije agresivan.
Suprotno tome, smeđa zmija (isto jedna od najotrovnijih
zmija) je vrlo agresivna i razdražljiva. Mjesto s najgušćom
populacijom otrovnica je otok Queimada Grande pred
istočnom obalom Brazila.

Zmijski otrovi su tekućine guste konzistencije sastavljene

od različitih proteina, mliječno bijele do žućkaste boje.
Ovisno o vrsti, otrov djeluje na živčani sustav (oduzetost,
poremećaji osjetila, gušenje) ili na krvne stanice i tkivo
(razaranje tkiva, zatajenje bubrega, slom krvotoka). No
postoje i vrste otrovnica čiji je otrov mješavina ove dvije
osnovne vrste.

Vrste zmija koje se smatraju naročito otrovnim nisu uzrok

većine smrtnih slučajeva ljudi jer uglavnom žive u
nepristupačnim područjima, a uz to su i plahe i po
mogućnosti izbjegavaju susrete s ljudima.

Zmije ugrizu godišnje oko 5 milijuna ljudi, od čega umre

oko 125.000 ljudi. 70% zmijskih ugriza događa se u visini
gležnja ili niže.

Mlade zmije se izlegu s dostatnom količinom otrova. One

ne rasipaju uzalud ovu vrijednu tekućinu. Posjeduju
sposobnost da reguliraju količinu otrova. Kod nekih vrsta
potrebni su i tjedni da se opet stvori otrov. Zmije žive
širom svijeta i u vrlo različitim okolišima, od brdskih
područja do slatkih voda i mora. Daleko najveći broj vrsta
živi u tropima. U Europi u rijetka mjesta gdje ne žive
zmije spada Irska.
Nekoliko puta godišnje zmije skidaju kožu zato što se
istrošila od puzanja tlom, ili zato što im je postala
premala. Prije "presvlačenja" prestanu jesti, oči im
postanu mutne, a koža promijeni boju. Stare se kože
riješi trljajući tijelo o granje ili kamen. Prema odbačenoj
koži često se može odrediti vrsta zmije.
Većina zmija nije opasna za čovjeka, no neke od njih
imaju poseban zub povezan s otrovnom žlijezdom. Zmije
otrovnice opasne su čim se izlegu iz jajeta. Ne ubijaju sve
zmije otrovom. Neke se omotaju oko žrtve, stisnu je i
uguše. Potom je progutaju cijelu. Da bi im to uspjelo,
moraju širom razjapiti usta. Mišići u tijelu guraju životinju
do zmijina želuca. Zmije se hrane manjim plijenom, ali
često ugrizu i čovjeka. Razlog je vrlo jasan- samoobrana.
Mnoge vrste pokušat će izbječi opasnost, ali kada to nije
moguće one će pribjeći jedinom rješenju- ugrizu Iako je
Bosna i Hercegovina veoma bogata zmijama, statistički
podaci govore da su rijetki slučajevi ugriza. To je najviše
zbog toga što se zmije plaše čovjeka i bježe od njega ako
su u mogućnosti. Ljudi najčešće stradaju berući ljekovito
bilje, gljive i šumske plodove ili jednostavno sjedanjem na
travu, a da nisu prije toga provjerili ima li koga u njoj iako
je dovoljno samo običnim prutom provršljati po travi ili
grmu i spriječiti neželjeni susret. Vikanje neće pomoći jer
su zmije potpuno gluhe životinje i osjete jedino
podrhtavanje tla i vibracije.

Ako se ipak desi da zmija nekoga ugrize treba mu ukazati

prvu pomoć koja se sastoji u podvezivanju ujedenog
mjesta, isisavanju otrova i hitnom transportu do ljekara.
Zmijske otrove ugrubo možemo podijeliti na
hemotoksične i neurotoksične otrove. Hemotoksični
otrovi djeluju na krv, ubrzavaju ili sprječavaju grušanje
krvi i/ili direktno razaraju različita tkiva. Neurotoksični
otrovi uglavnom ne razaraju tkivo, već djeluju na nervni
sistem i zaustavljaju gutanje, disanje i kucanje srca. Svaka
zmija posjeduje oba otrova, ali nekog više od drugog,
zavisno od vrste. Otrov naših zmija je hemotoksičan
(krvni otrov) i smrt ne nastupa trenutno već za nekoliko
sati. Ovde treba napomenuti da ne mora nužno doći do
otrovanja, jer zmija često i ne ubrizgava otrov kada ujeda
zbog upozorenja.