Otrovne I neotrovne zmije na podrucju Crne Gore

Zmije su životinje čija temperatura i aktivnosti zavise od temperature spoljašnje sredine.

Jedan od načina preživljavanja nepovoljnih vremenskih uslova (niska temperatura) je ulazak u zimski
san kada se obično nalaze u razlicitim šupljinama u zemlji. Sa porastom spoljašnje temperature zmije
se bude i izlaze iz zimskog sna. Zato ih već tokom marta možemo sresti na primorju, a nesto kasnije i
u ostalim područjima Crne Gore. Poslije zimskog sna zmije se ponekad pojavljuju u podrumima,
tavanima i dvorištima. To su najčešće neotrovne zmije koje još uvijek nijesu pobjegle od čovjeka
pošto im je zauzeo njihovo prirodno stanište.
U Crnoj Gori ima 15 vrsta zmija od kojih su 12 neotrovne, a 3 otrovne. Otrovnice su su poskok, šarka i
šargan. Čak 13 različitih vrsta se mogu sresti u južnom i centralnom dijelu Crne Gore, od toga (ispod
1000 metara nadmorske visine) samo jedna otrovnica, poskok.
Zmije kod nas se mogu sresti od ranog proljeća do kasne jeseni.
Sve tri otrovne vrste imaju na gornjoj strani tijela izraženu cik-cak šaru. Njihova dužina se najčešće
kreće od 50 do 70 cm. Sve odrasle zmije kod nas koje su duže od jednog metra nijesu otrovne, a
ujedno su i bezopasne. Najčešće se srijećemo sa smukovima koji mogu narasti i od tri metra.
Poskok (Vipera ammodytes) najotrovnija naša zmija, zastupljena je na području čitave Crne Gore do
1500 mnv, a može se sresti i na većim visinama. Najzastupljenija je na području južne i centralne
Crne Gore. Preferira osunčana staništa, kao što su kamenjari, otvorene osunčane šume, žbunje i
slično. Često se nalazi u neposrednoj blizini naselja. Od ostalih vrsta se jasno razlikuje po rogolikom
izraštaju na vrhu glave.
Šargan (Vipera ursinii) se javlja na visinama iznad 1000 mnv. Prostor njegovog rasprostiranja u Crnoj
Gori je slabo istražen. Za sada je poznato da se nalazi na svega nekoliko lokaliteta (Lovćen, Durmitor,
Bjelasica). To je naša najmanja otrovnica, čiji otrov nije opasan po čovjeka. Jačina otrova šargana
odgovara ujedu ose ili stršljena. Prema Crvenoj listi Međunarodne unije za zaštitu prirode, ova vrsta
je ranjiva.
Šarka (Vipera berus) je zastupljena na visinama iznad 1200 mnv. Najviše je zastupljena na
visokoplaninskim predjelima sjevernog dijela Crne Gore. Ona je nešto duža od šargana, a kraća od
poskoka. Sve tri vrste su zaštićene zakonom u zemljama regiona, dok kod nas još uvijek nemaju
nikakav status zaštite bez obzira na stepen ugroženosti.
Strah od zmija se stiče, tj. strah od zmija nije urođen. On je koristan u onoj mjeri u kojoj podstiče
našu obazrivost i opreznost prema ovim životinjama. Djeca do četvrte godine nemaju strah od zmija,
a naknadno im biva prenesen od roditelja i okoline. Stoga kao i svaki drugi strah tako i strah od zmija
se moze prevazići. Mnogi od nas pri susretu sa zmijom žele je ubiti, a mnogi od nas time pokazuju
hrabrost. Tu se ne radi o hrabrosti, tu se prije svega radi o nedostatku kulture jer su zmije dio našeg
zajedničkog prostora. Čovjek ubija ono što smatra opasnim tj. ono čega se plaši. Ukoliko ubijemo
zmiju (npr. u svom dvorištu) poslije par mjeseci pojaviće se druga jedinka na istom prostoru.
Ubijanjem jedne zmije, čovjek ostavlja čist prostor za naseljavanje druge zmije. Tako se može desiti
da mjesto gdje je stanovala neotrovna zmija bude naseljeno otrovnom zmijom.
Sve zmije koje su duže od 70cm kod nas nijesu otrovnice, samim tim su i bezopasne bez obzira na
njihov izgled i dužinu. Najčešće se susrijećemo sa smukovima koji mogu narasti i do tri metra. To je
ujedno i naša najveća i najduža zmija. Ona se hrani glodarima, miševima i svim onim od čega se u
domovima zapravo čuvamo i protiv čega se borimo. Ova vrsta zmije nam zapravo pomaže i zato ih
ljudi obično ne diraju.
Bjelouška je zastupljena u barama, močvarama, a najlakše je prepoznati po žućkastim mrljama s obje
strane glave po čemu je i dobila ime. Ona veoma dobro pliva u vodi gdje i nalazi hranu. Ona nije
otrovna kao ni smuk. Upravo zbog ove vrste zmije važi u narodu ono pravilo ’’ne valja ubijati zmiju
koju nađeš u blizini kuće, jer je to čuvarkuća’’.
Broj zmija kod nas u Crnoj Gori se povećava jer imamo varijabilne klimatske uslove i to česte kiše, a
visoke dnevne temperature, što omogućava porast populacije mišolikih glodara, a to omogućava
porast broja zmija. Takođe, smanjen je broj ptica grabljivica, što smanjuje regulaciju broja zmija, što
je takođe pogodno za porast broja zmija. Vremenske prilike utiču na to da zmije ranije izađu iz
zimskog sna i zato su sve zastupljenije kod nas. Porastom temperature tokom ljeta, one se ranije
nego inače sklanjaju na mjesta koja nijesu direktno izložena suncu. Ukoliko klimatske promjene utiču
na izmjene fizičkih i hemijskih karakteristika staništa, onda to stanište može da postane poželjno ili
nepoželjno za zmije. Zmije se, dakle, najčešće pojavljuju u podrumima, tavanima zapuštenih kuća,
smetlištima i sl. Pojava zmija u pojedinim naseljima nikako se ne treba posmatrati kao najezda i ne
odražava stvarno stanje.