Elegija: Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice

šumom krila što uče nas prolaznosti.

Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.

Neka trava spasi moju nježnost.

Pijesak neće me naučiti voljeti.

Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.

Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu

i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?

Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti

jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći

prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo

cvijet koji će zadržati bezazlenost

i ljubav koja neće prestati.

Vesna Parun jedan je od najpoznatijih i najboljih hrvatskih pjesnikinja druge polovice 20. Stoljeća. Njen
raskošni pjesnički izraz, raznolikost tema o kojima je pisala i slikovit način lirskog izraza svrstao ju je
među jedne od najomiljenijih i najčitanijih književnika diljem regije. Pisala je pjesme za široku publiku, pa
tako i one za djecu. Uz to, pisala je i prozu, ali i drame. Ipak, ostala je najpoznatija zbog svoje poezije.

Elegija – analiza pjesme

“Elegija” je pjesma Vesne Parun koja, unatoč svome naslovu, nema mnogo karakteristika ove vrste
pjesme. Elegija bi kao vrsta trebala biti sjetna pjesma u kojoj dominira tuga, čežnja, željenje i bol, a ova
pjesma, što se više primiče svome kraju, više otkrivaju osjećaj nade, inata i snage lirskog subjekta.
Pjesma je u cijelosti vrlo jaka i prepuna zanimljivih stilskih figura, motiva i na kraju – moćne ideje. Treba
se čitati vrlo pažljivo, jer u svakoj riječi krije se neko zanimljivo značenje, što je i inače odlika pjesama
Vesne Parun. Pjesma započinje stihovima:

Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice

Šumom krila što uče nas prolaznosti.

U samo dva stiha rečeno je toliko toga. Prvi stih nagoviješta da je vrijeme o kojem pjesnikinja govori
proljeće. Ovom lijepom personifikacijom lirski subjekt govori nam da je proljeće na vratima. To je
vrijeme kada se ptice vraćaju juga, a budući da je nama more na jugu, pjesnikinja se poslužila izrazom
govoreći da nam more vraća ptice. Pomalo sjetna misao je opisati ptice kao one koje nas uče prolaznosti.
Kako lete ptice, tako leti i vrijeme i to je iskazano ovom metaforom. Već u sljedećem stihu lirski subjekt
izražava svoje mišljenje o toj prolaznosti vremena:

A što marim ja da su noći moje i dani izbrojani.

Ovo nije mirenje sa sudbinom, ovo je mirenje sa smrću. Ipak, ono nije sjetno i turobno, baš naprotiv,
iskazano je tako da predstavlja slobodu, odnosno oslobođenje od straha od prolaznosti i smrti. Spominju
se motivi trave i pijeska – trava aludira na zemlju u kojoj svi na kraju završimo, a pijesak prah u koji se
pretvaramo. I jedno i drugo simboli su smrtnosti. Stihovi su pomalo oštri, iako sjetni. Obrušavaju se na
društvo koje nas okružuje, što se najviše vidi u onom:

Ne mogu u zlu živjeti, a dobrotu ismijat će.

Pjesnikinja se ne želi miriti sa svijetom, niti biti nešto što nije, ali svjesna je da ono što jest nije u skladu s
društvenim normama. Svjesna je da će je drugi ismijati i zato osjeća da za nju nema mjesta na ovom
svijetu. Zato se i miri tako lako sa smrću. Radije bira nju nego da se pretvori u nešto što nije. U sljedećim
stihovima traži nešto za što vrijedi živjeti, nešto što svijet čini ljepšim:

Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu

i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?

Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Prva dva citirana stiha odnose se na ljubljenje nogu tj. cipela, što je simbol najveće pokornosti. Kada
kleknemo na cestu i poljubimo nečije cipele, pokazujemo najveću moguću poniznost, skrušenost,
poštovanje i divljenje. Sljedeći stih iskazuje ljubav i to stilskom figurom poredom. Livada je simbol
osjećaja koji bujaju svakog proljeća.

Motiv proljeća javlja se i u sljedećem stihu, a autorica ga zaziva jer se nada da će donijeti radost, a time i
probuditi dobrotu u drugim ljudima. Motiv proljeća u sljedećoj se strofi prebacuje na motiv cvijeta. Još
jednom pjesnikinja zaziva ljubav, nadajući se da će joj pružiti sreću i ljepotu življenja. Kaže da:
Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći

prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo

cvijet koji će zadržati bezazlenost

i ljubav koja neće prestati.

Motiv cvijeta ovdje označava onu djetinju naivnost koja se gubi odrastanjem, a koja jedina vidi svijet kao
lijepo mjesto. Bez toga i bez ljubavi život se čini surov i nevrijedan življenja, pa pjesnikinja misli da će je
pronalazak toga učiniti boljom prije nego umre. Ona je svjesna da ništa ne traje vječno, što potvrđuje
stihovima “Jer vječnoj mijeni usprkos…”, ali unatoč tome želi dobre trenutke. Ne boji se prepustiti
osjećajima ljubavi iako zna da bi tu ljubav moga jednog dana i izgubiti.

Pjesma je sastavljena od tri strofe. Prva ima devet stihova, druga je distih, a treća katren. Oni su
nepravilni i u njima nema rime, zbog čega je i ritam pjesme nestalan. Na dinamiku pjesme utječe
isključivo sadržaj stihova, ne i njihova forma.