Gavran (poema)

Gavran, najpoznatija pjesma Edgara Allana Poea. Posrijedi je izrazito mračna pjesma s

izgubljenom ljubavi kao glavnom temom. Izvorno izdanje doživjela je 29. siječnja 1845., pri
čemu je u veoma kratkom roku Edgaru pribavila svjetsku slavu.
Ova pjesma je arhetip Poevih melankoličnih pjesama čiji je središnji motiv neprežaljeni
gubitak voljene osobe i nesmirljiva bol nanesena nemilosrdnošću vremenskog tijeka
stvarnosti. Ona pjeva o Ljepoti i o tuzi koju Ljepota neizbježno u senzibilnom ljudskom biću
pobuđuje.

" Ponoći sam jedne tužne, proučavo slab, i snužden

neobične drevne knjige što prastari nauk skriše"

Za Poea, nema ljepše, poetičnije teme za pjesmu od „preuranjene smrti voljene djevojke".
Logika njegovog zaključivanja je sljedeća: Ljepota kao jedina legitimna provincija pjesništva
u svom vrhunaravnom obliku neizbježno iz ljudske duše iznuđuje suze, odnosno u njoj
pobuđuje Tugu, melankoliju. Od tu krenuvši, on postavlja slijedeće pitanje: „Od svih
melankoličnih tema, koja je po univerzalnom shvaćanju čovječanstva najmelankoličnija?“
Jedan, i samo jedan odgovor mu se pritom nametnuo: Smrt. Sada, njega kao pjesnika, zanima
kada je ova od svih tema najmelankoličnija, istovremeno i najviše poetična? Tada kada se
najbliže veže uz ideju Ljepote, glasi njegov odgovor. Iz ovog, i iz još nekoliko sporednih
argumenata, on dolazi do zaključka, dedukcijom, da je najpoetičnija od svih pjesničkih tema
smrt prelijepe žene i također, nalazi izvan svake sumnje, da su za njeno izgovaranje
najprikladnije usne nesretnog i njene prisutnosti uskraćenog ljubavnika.
Pjesma započinje prisjećanjem pjesnika na jednu davnu, sjetnu prosinačku noć, kada je za
stolom sjedivši, polu-pospan proučavao stare, neobične spise u nadi da će tako iz svog srca
odagnati tugu za neprežaljenim gubitkom ljubavi svog života: djevom besprijekorne ljepote,
kojoj anđeli nadjenuše ime Lenora, bezimenoj zauvijek u svijetu smrtnika. Upravo ovo
nastojanje pripovjedača da zaboravi svoju preminulu ljubavnicu i njegova nemogućnost,
točnije njegova sklonost samoranjavanju i perverzno naslađivanje u upornom odbijanju istog
nastojanja, predstavlja samu srž i dinamiku cijele poeme.
Ono što obavija pjesmu mističnošću je dijelom scenografija: otuđenost doma u romantičarskoj
nigdjezemlji, kontrast olujne noći i mirnoće koja vlada u prostoriji-boravištu učenjaka, te
ponajviše pojava i neobično ponašanje ptice simbola – Gavrana. Isprva, pripovjedač je
ispunjen strahom na prve zvuke muklih udaraca po vratima – možda zbog štiva koje je stajalo
pred njim, i u kojem je tražio više od bijega od svojeg sjećanja na izgubljenu draganu? Da još
uvijek sluti njen povratak jasno je naznačeno njegovim mračnom hodniku upućenim
šapatom: „Lenora“. Nije li to bio strah na divlju pomisao da bi se to upravo njezin duh
mogao nalaziti pred njegovim vratima? Nadalje, pjesnik nam aludira na Hadsko porijeklo
mračne ptice u stihu „Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?", a time i zlokobnih
namjera same ptičurine. Da će on (gavran) zauzeti dominantnu ulogu, naslućeno je njegovim
slijetanjem na mramorno poprsje boginje Palade izvan pjesnikova dohvata, čime je jasno
istaknut kontrast crno-bijelo, odnosno slutnja da će svjetloću razuma (Palada=Atena)
progutati crnoća noći. Da nije riječ o običnoj ptici, jasno nam govori veoma zgodan, ali posve
slučajan, iako neobičan gavranov odgovor na glasno izrečene pjesnikove misli: "Svi me druzi
ostaviše, Otići će i on kao nade što me ostaviše". Tad će Gavran "Nikad više".
Ta mističnost svoj vrhunac doživljava u zadnje dvije strofe pjesme, gdje se gavrana
uspoređuje sa „zloduhom, što sniva, spava“ i istovremeno se razotkriva dotad skrivena, ali
dijelom naslućivana, alegoričnost pjesme u stihovima „Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag
se ovdje zbriše!" „Reče Gavran: "Nikad više". Za primijetiti je, da riječi „iz mog srca kljun
svoj vadi“ predstavljaju prvu metaforu u cijeloj pjesmi i zajedno sa odgovorom „Nikad više“
potiču čitatelja da preispita svoje dosadašnje poimanje pjesme i potraži dublji moralni sadržaj.
Tek se u zadnjoj strofi naznačuje da je gavran zapravo simbol tugujućeg i nejenjavajućeg
prisjećanja, kako svojim vlastitim riječima tumači Poe.

Zanimljivosti
Po vlastitim riječima Edgara Poea, pjesma je napisana od kraja prema početku, potpuno
programatski, a ipak vrhunskim umjetničkim majstorstvom. Krenuvši od dužine pjesme,
teme, zatima motiva, odredio je refren kao glavnu stilsku figuru i odlučio se za "Nevermore"
= "Nikad više".

Ono što obavija pjesmu mističnošću je dijelom njena scenografija.

Otuđenost doma u romantičarskoj nigdjezemlji, kontrast olujne noći i mirnoće koja vlada u
boravištu učenjaka, te ponajviše pojava i neobično ponašanje ptice simbola, crne ptičurine
koja često simbolizira smrt.

Pjesnik je ispunjen strahom od prvih zvuka muklih udaraca po vratima – možda zbog štiva
koje je stajalo pred njim, i u kojem je tražio više od bijega od svojeg sjećanja na izgubljenu
draganu?

Da još uvijek sluti njen povratak jasno je naznačeno njegovim mračnom hodniku upućenim
šapatom: „Lenora“.

Nije li to bio strah na divlju pomisao da bi se to upravo njezina duša mogla nalaziti pred
njegovim vratima?

Pjesnik nas prisjeća i na Hadsko porijeklo mračne ptice u stihu

„Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?", a time i zlokobnih namjera same ptičurine.

Da će on (gavran) zauzeti dominantnu ulogu, naslućeno je njegovim slijetanjem na

mramorno poprsje boginje Palade izvan pjesnikova dohvata, čime je jasno istaknut kontrast
crno-bijelo, odnosno njegova slutnja da će svjetlost razuma, mudrosti koju simbolizira
boginja,  progutati crnoća noći.
Da nije riječ o običnoj ptici, jasno nam govori neobičan gavranov odgovor na glasno
izrečene pjesnikove misli:

"Svi me druzi ostaviše, Otići će i on kao nade što me ostaviše".

Tad će Gavran "Nikad više".

Ta mističnost svoj vrhunac doživljava u zadnje dvije strofe pjesme, gdje se gavrana
uspoređuje sa „zloduhom, što sniva, spava“ i istovremeno se razotkriva dotad skrivena, ali
dijelom naslućivana, alegoričnost pjesme u stihovima

„Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"

Gavran odgovara: "Nikad više".

Stih  „iz mog srca kljun svoj vadi“ predstavlja prvu metaforu u cijeloj pjesmi i zajedno sa
odgovorom „Nikad više“ nas potič da preispitamo svoje dosadašnje poimanje pjesme i
potražimo njen dublji moralni sadržaj.

Edgar Alan Poe tek se u zadnjoj strofi naznačuje da je gavran zapravo simbol tugujućeg i
nejenjavajućeg prisjećanja na umrlu, zauvijek otišlu ljubljenu djevojku