Antun Gustav Matoš bio je hrvatski putopisac, pjesnik, novelist, esejist i feljtonist.

Matoš je
najistaknutiji predstavnik hrvatske moderne koji je trgnuo hrvatsku književnost iz
dugogodišnjeg sna i uveo je na velika vrata modernog načina pisanja.
Matoš se smatra središnjom i važnom ličnosti hrvatske moderne koji je uveo promjene u
hrvatsku književnost zahvaljujući čemu se ona modernizirala upivši modernizam, simbolizam
i impresionizam s najvećim naglaskom na francusku književnost s autorima poput
Baudelairea i Barresa.

Početak Matoševog rada u književnosti počinje s pripovijetkom “Moć savjesti” koja je i sama
označila početak moderne. Matoš se tijekom stvaralaštva dotakao i proze u kojoj je puno
pisao o aktualnim društvenim problemima.

Antun Gustav Matoš je pisao i putopisne proze u kojima je pejzaž bio glavna i samostalna
tema, a ne samo dio cjeline. Radi se o novosti koju je Matoš uveo u hrvatsku književnost dok
mu je Barres bio uzor. Putopis “Oko Lobora” je pravi primjer proze s pejzažem kao glavnom
temom.

S poezijom se počeo baviti malo kasnije, 1906. godine, a uzor mu je bio Baudelaire od kojeg
je i preuzeo niz elemenata.

Matoš je cijelo vrijeme imao potrebu za sonetom te povezivanjem mirisa, boje, riječi i glazbe.

U poetskim pejzažima “Notturno” i “Jesenje veče”, Matoš je izražavao domoljubne osjećaje

koji su bili sastavni dio njegove osobnosti. U pjesmama “1909”, “Iseljenik” i “Stara pjesma”
pokazao je koliko je razočaran nezainteresiranošću Hrvata u vrijeme u khuenovskoj eri.

Nakon trinaest godina izbivanja vraća se u Zagreb, a već 1911. i 1913. odlazi u Firencu te
Rim gdje je napisao “Rimske feljtone”. To je bila kasnija faza djelovanja kada se posvađao s
mnogim političkim i književnim opcijama u Hrvatskoj, zbog čega je istupio iz Čiste stranke
prava i počeo se družiti s mladim piscima poput Čerine i Ujevića, pokazavši interes za
pravašku omladinu “Mlada Hrvatska”.

Sve se to odrazilo na njegov rad pa nije uspio objaviti puno djela nego novele “Drage naše
savremenike” te “Pjesme”. “Pečalba” je poslana u knjižare tek godinu dana nakon što je
tiskana budući da je prošla kroz cenzuru.

Tijekom vremena kada je puno trenutaka posvetio pisanju mnogo puta se poslužio
polemičkim duhom dok se raspravljao sa suvremenicima. Svakim djelom koje je napisao
ostavio je prepoznatljiv trag na području feljtonistike, esejistike i kritike. U njegovim se
djelima mogla osjetiti prisutnost srpskih pisaca poput Veselinovića i Sremca te hrvatskih
pisaca kao što su Kamov, Kranjčević i Domjanić.

Antun Gustav Matoš je oduvijek na umjetnost gledao kao na jednu granu ljepote i nikada nije
pravio razlike između različitih književnih vrsta poput lirike, proze i kritike kao što nije
zanemarivao nacionalne kriterije kada se bavio analizama hrvatske književnosti.

Matošev rad koji se očituje kroz razna djela koja je pisao zauzima važno mjesto u povijesti
hrvatske književnosti bez čije kreativnosti najviše na polju poezije i eseja, ne bi ni bilo
hrvatske književnosti u obliku u kakvom danas postoji.
Najveće dostignuće je priznanje od strane struke koja i danas tvrdi kako ni Ujević ni Krleža
ne bi mogli stvarati legendarna djela da nije bilo Antuna Gustava Matoša koji je trgnuo
hrvatsku književnost iz dugogodišnjeg sna i uveo je na velika vrata svjetskog načina pisanja.

Vladimir Vidrić

Vladimir Vidrić jedan je od najistaknutijih lirika moderne. Iako nije puno pisao, napisao je
samo jednu pjesničku zbirku “Pjesme”, Vidrić se istaknuo kvalitetom pjesama. Najviše je
pisao o prošlosti, a najveći dojam u njegovoj poeziji ostavile su pjesme kojima je prenio slike
pejzaža, prirode, lijepe životne ugođaje te zanos prema užitku, ljepoti i vinu. Njegovo
pjesništvo spoj je ekspresionističkih i simbolističkih elemenata te je ostavilo dubok trag na
kasnije književnike.

Vidrić je bio nadahnut krajolikom, antičkom i slavenskom mitologijom. Pisao je o ljepoti

života, ali i tjeskobnim temama kao što su čovjekov neuspjeh i smrt. U pjesmi “Perun” sažeo
je sve životne osjećaje kao što su žene, ljubav prema prirodi i vinu, pjesničkom pozivu i
božanstvu.

Pisao je pjesme razne tematike, ovisno o njegovom raspoloženju. U prvoj pjesmi u njegovoj
zbirci “Pjesme”, “U oblacima”, Vidrić je spoznao da se čovjek tijekom svog života mora
odreći zanosa i svojih uvjerenja te zbog toga nije sretan. Ista tema, tema boli, prevladava u
pjesmama “Roblje”, “Mrtvac”, “Ex Panonija” i “Pomona”.

Njegove najpoznatije pjesme su: “Mrtva ljubav”, “Pomona”, “Elije Glauko”, “U oblacima”,
“Na Nilu”, “Pompejanska sličica”, “Silen”, “Coena”, “Perun”, “Kipovi”, “Jutro”, “Adieu”,
“Notturno”, “Romanca”, “Grijeh”, “Gonzaga” i “Dva pejsaža”.

Vidrić je bio na glasu zbog svoje nevjerojatne inteligencije te fotografskog pamćenja. Večeri
je obično provodio recitirajući prijateljima pjesme, a u školi je uvijek bio jedan od najboljih
učenika. Osim toga bio je poznat i po burnom životu kojeg je vodio te po tome što je pripadao
kontroverznom naprednjačkom krugu.