84.

Tin Ujević (1891-1955)

Tin Ujević (1891-1955) je, po općemu suglasju, najveći

pjesnik hrvatskoga jezika.
Pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih
intelektualaca, Ujević se do prvoga svjetskoga rata, pa i
početkom rata, kao emigrant u Parizu, više nego
književnošću isticao političkim djelovanjem: žestokim
antiaustrijskim člancima u hrvatskom tisku i vatrenim
govorima u Beogradu, zagovarajuci ideju o srpsko-
hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije.
Progledavši velikosrpske makinacije Nikole Pašića,
proživljava katarzu i zauvijek odustaje od političkih
ambicija, predavši se do kraja književnosti i posebice
poeziji. U početku pod snažnim uticajem Matoša, javno
se odrekao Rabbia (članci Cezar na samrti; Barres i
Oinobarres, 1911.) i zametnuo polemiku s njim, jedinu
polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube
Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću.
Očito, bio mu je drag ovaj Discipulus, možda i zato jer je
osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do
kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se
odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna
iracionalna veza. Pošao je dakle od Matoša i došao do Baudelairea, otkrivajući ga i
prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavši se Učitelja, komu se mladi
Ujević i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivaču modernoga europskog pjesništva?
"Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević." Napisao je tu rečenicu u
eseju “Mučeništvo života i raj u afionu". Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor,
on je njegov dvojnik. Baudelaireovski ponor doživljavao je u sebi kao najdublju poetsku
opsesiju ("Ponore! more povrh moje glave"), ali je tom ponoru suprotstavio visine, let
prema suncu, prema zvijezdama, prema apsolutnom (“Visoki jablani": egzemplarno
simbolična pjesma filozofske vedrine). Tako je Ujević išao tragom Baudelairea: opirući mu
se. Isti odnos imao je i prema Rimbaudu. Njegov dramatični “Ispit savjesti" (u
"Savremeniku" 1923.) otkriva rimbaudovske dileme, koje konačno rješava
antirimbaudovski: nije se odrekao umjetnosti i vratio urednom građanskom životu kao
Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog života da bi se sav posvetio svojoj
sumnji, to jest umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko
vjerovao u nju.
Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra" (1920.) i “Kolajna" (1926.), dva
neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu
zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavski,
premda su napisane izvorno hrvatskim jezikom. Izlazak druge zbirke dočekao je s
iznenađenjem i nezadovoljstvom ("Zato me je i oštampanje “Kolajne", u ovim prilikama i
sa takvim zadocnjenjem, toliko "contrarie", oneraspoložilo. No, uostalom, S.B.C., kojemu
to ne odobravam nikako, i oštro prosvjedujem, jer nisam htio da ništa izdajem na tzv.
srpskoj ćirilici...", pisao je tada Krklecu.) Do Drugoga svjetskog rata objavio je još zbirku
“Auto na korzu" (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva “Ojađeno zvono"
(1933.). Komunističke vlasti zabranile su mu 1945. javno djelovanje, pa je nekoliko godina
živio kao anonimni prevodilac. Tek izabranim pjesmama “Rukovet" (1950.), zaslugom
Jure Kaštelana, koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi
posljednjom zbirkom “Žedan kamen na studencu" (1954.) potvrdio vodeće mjesto u
hrvatskom pjesništvu. Osobenjačkim načinom života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je
godinama bio u središtu pozornosti posjetilaca boemskih kavana i gostionica u Beogradu,
Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine života od povratka iz
Pariza 1919. do smrti.
Čim se objavila u svojoj veličini, Ujevićeva poezija predstavila se kao izazov: i čitateljstvu i
našoj književnoj, pjesničkoj tradiciji. I to dvostruki izazov, s dva suprotna predznaka. Jednu
od njih prihvaća, ali ne zato da joj se pokori nego da se nadmeće s njom. Drugu otklanja i
pobija. Hrvatska renesansna i barokna pjesnička riječ bila je glas europskoga kulturnog
podneblja. S tim podnebljem Ujevića vežu i odgoj i naobrazba. To je dakle tradicija kojoj se
obraća i kojoj želi pripadati. Zato u njegovu pjesništvu ima i renesansne razigranosti i
neobarokne kićenosti. S preporodom u XIX. stoljeću počinje naše nesretno zaostajanje.
Hrvatski pjesnici kao da su u tom trenutku posumnjali u svoje pravo na estetsku
autonomiju; svjesni težine povijesnog trenutka u kome se tada nalazio hrvatski narod, oni
su preuzeli na se krupne nacionalne zadatke, podredivši im i svoje umjetničke želje.
Nastaje oblik hibridne književnosti, koja u službi nacionalnih ciljeva zadovoljava političke i
društvene potrebe, ali zanemaruje umjetnost. To pjesničko nasljeđe Ujević ne prihvaća i
pobija.
Činjenica da se pjesnički oglasio 1909. u pravaškoj "Mladoj Hrvatskoj", u društvu mladih
koji su sačinjavali Matošev krug, ne pobija nego potvrđuje tu tvrdnju. Jer Matoš je poslije
mnogih godina bio prvi dosljedni Europljanin u hrvatskoj književnosti, prvi koji se opet
zagledao preko međa svoje male domovine, i ako je ičim privukao pažnju i pribavio
odanost tadašnjih mladih literata, pribavio ju je tom značajkom svoje pojave. Do Ujevićeva
najprije osobnog udaljavanja od Matoša, a zatim i književnog raskida s njim, doći ce u
trenutku kad je mladi, samouvjereni Discipulus pomislio, da Rabbiev raskid s našom
zaostalom pjesničkom prošlošću patetičnog rodoljublja nije ni dostatno jasan ni dostatno
iskren. Dakle, ni dovoljno odlučan.
Doba matoševskih soneta kao što su “Mrtva domovina" ili “Naše vile" ostalo je trajno za
njim.
Ujević je u pjesmama ostvario snažne akcente osobne tragike (Svakidašnja jadikovka),
izrazio duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi (u “Kolajni"), ispjevao himničke
psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; Čin sputanih
ruku), skladao složene filozofske refleksivne orkestracije (Riđokosi Mesije), razvijao
simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama (Visoki
jablani), zanosio se raskošnom ditirambičnošću (Svetkovina ruža) i predavao zreloj,
mudroj staračkoj skrušenosti i sladogorkom pomirenju sa životom takvim kakav jest
(Molitva za koru kruha i zdjelu leće; Ganutljive opaske; Hymnodia to mou
somati). Pišući poeziju sad u rigorozno zatvorenoj formi, sad u nesputanoj otvorenosti
slobodnog stiha, prožetu uvijek blistavim sjajem svježe imaginacije modernog intelektualca
i erudita, Ujević je, kao nedostižni čarobnjak riječi, ostao dosljedno izvan svih književnih
škola i struja, blizak svima a istodobno različit od svih, pa i kad je iskustvom nadrealističkih
nastojanja prodirao u zaumlje, ili kad je propuštao u svoj stih zrnca ekspresionizma i
dadaizma koje teže razaranju oblika. I kuštrava asocijativnost u nevezanom stihu i u
pjesničkoj prozi, i retoričko-patetički nacionalni i društveni aktivizam u raspjevanom
himničkom tonu: sve to tvori Ujevićev "pjesnički pluralizam", vidljiv već u njegovim prvim
pjesničkim radovima (pjesma “Veliki početak", 1913.).
Na neizgovoreno pritajeno pitanje: kako je moguća ovolika različitost u jedinstvenom
pjesničkom djelu? Sam je odgovorio naslovom pjesničke proze:"Jedna sam osoba složena
od više drugih". Da mu nije bilo osobito stalo do te tvrdnje, ne bi je ponovio u prvoj strofi
svoje velike pjesme Vasionac:
"Sto glasova iz stotine grla, iz dubina stostruke mi svijesti [...]".
Jedan je dakle Ujević koji pjeva Molitvu Bogomajci za rabu božju Doru Remebot, drugi
koji himničkim stihovima slavi tijelo iako je ono kuća grijeha, a neki sasvim treći je onaj
koji, pomiren sa svim zlima svijeta, skrušeno i mudro moli:
"Daj pravdu nama i neprijatelju, dvije mrlje ulja u istome zelju".
Upravo ovaj stih je dobar povod da se upozori na mediteransko podrijetlo njegova djela.
Ne samo poezija nego i sva njegova proza, i ne samo tematikom nego i onim što možemo
nazvati životnim i životvornim prostorom djela, odiše jugom, južnim ozračjem, južnjačkom
aromom i svjedoči o mediteranskom duhu pjesnikovu. (Nije slučajno napisao studiju
“Kreta, matica sredozemništva", 1944.) Od onoga već citiranog stiha iz “Kolajne"
("More! ponore [...]" etc.), preko brojnih metafora kao što su "nebo mora", "more
kamena" do klasičnih izvora njegove inspiracije (kao što je ona velebna pjesma tijelu),
znače privrženost mediteranskom podneblju i klasičnim temeljima antičke kulture, koji su
tu sačuvani.
Od Dioklecijana do Markantuna Dominisa i od Luke Botića do splitskog ribara i tipičnog
dalmatinskog "oriđinala" Danila Ćorka, s kojim se dnevno dopisivao, kroz Ujevićev opus
mimohode baštinici drevne kulture Grka i Latina, koji na našim obalama ostaviše tragove
svoga negdašnjeg svijeta i neumrlog duha. Prizivajući sjećanje na Marka Marulića, pjesnika
"U versih harvacki" složene velike pjesme “Judite", Ujević piše klasični “Oproštaj" (u
“Hrvatskoj mladoj lirici") klesanim jezikom i manirom naših staročakavskih pučkih
začinjavaca Marulićeva vremena, budeći uspomenu i na slavnu hrvatsku "bašćinu" i na te
klasične antičke temelje, na kojima su niknuli hrvatska kultura i hrvatska umjetnost. Davno
je upozoreno, i to s punim pravom, da je taj sonet zapravo Ujevićev intimni, nacionalni i
pjesnički program, po značenju srodan Matoševu sonetu “Mlada Hrvatska"; a upozoreno
je i na to, također s razlogom, da ona "mlada plafca" koja se "usrid luke" sprema na novu
plovidbu, podrazumijeva i Baudelaireov “Voyage", baudelaireovsko putovanje za željama
koje su slične oblacima i nedostižne kao oni. Tako se “Oproštaj" javlja kao ključna karika u
zlatnom lancu Ujevićevih pjesama: spona koja ih trajno veže s antikom i s Mediteranom, s
"bašćinom" i s modernitetom, s Hrvatskom i s Europom.
Bogatstvo duha, dubinu misaonih podviga, enciklopedijsku širinu tematskih interesa i
solidnu obaviještenost o problemima kulture i umjetnosti: sve te osebine svoga intelekta
obilno je rasuo i na nekoliko tisuća stranica književnokritičke i teorijske, esejističke,
polemičke, feljtonističke, znanstveno-popularne i političkopublicističke proze, razbacane u
stotinama publikacija, a reprezentativni izbor njegovih književnih studija i eseja ušao je u
knjige “Ljudi za vratima gostionice" i “Skalpel kaosa" (obje 1938.). U njima se na
specifični ujevićevski način sretno prožimlju osobne ispovijesti autobiografskog karaktera i
bizarnost vlastitih stajališta o mnogim načelnim i praktičnim pitanjima umjetnosti, egzaktna
povijesno-biografijska dokumentacija i lucidnost individualnog poniranja u stilskom
jedinstvu pjesničke riječi. Čitajući njegovu poeziju, prizivamo u sjećanje dijelove njegovih
eseja; a teško bismo mogli govoriti o njegovim esejima a da ne potražimo oslonac u
njegovoj poeziji.
Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,

kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !

I biti slab, i nemoćan,

i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa

što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

O Bože, Bože, sjeti se

svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se

i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje

dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,

i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga

do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje

pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

I komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.
O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam kriješ na brdima,

pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !

O Bože, tek da dovrši

pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,

jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,

mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,

jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

Kada bih mogao biti drag),

no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad !
1916.

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti

koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.
Hrvatska revija, 1932.

Vasionac
Sto glasova iz stotine grla,
iz dubine stostruke mi svijesti,
grmi, kliče: još me nije strla
teška žalost zatajanih vijesti.

Sto pjesama iz sto mojih vrela,

iz dubine stostruke mi vode,
šiknu, viknu: Nije me raspela
zarobljena boginja slobode.

Kliče, vapi duša mnogim umom,

buni se u grudi srce šire.
Dokle hodam pogaženim humom,
uskrsnut ću Asir i Misire.

Struje misli kao vir zelenca.

Pomiče se moja mrtva snaga.
Sebe motrim usred svoga zdenca,
uspravljam se usred sarkofaga.

Uske su mi ove male zemlje.

Kratke su mi moje bijele ruke.
Gorke su mi ove suhe žemlje.
Ja bih mog'o, Svijetlo, u hajduke.

Kroz ocean neba ja sam ronac

i u mrežu lovim mliječne staze,
Mjesečić i Sunčić, Vasionac.
Mene pravo samo zvijezde paze.

Borci viču: konja! A mornari: jedra!

A ja, opet glasom pomorkinja vila,
žudim samo plavet, Vasiona Njedra,
i ja vičem: krila! - krila, krila!
Zvijezde u visini
Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.

Ćutanje kaže: u tuđem svijetu

ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.

Notturno
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,

Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.

Uhapšen u svojoj magli,

zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine

djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,

i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha

među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.