Junak našeg doba

AUTOR: MIHAIL JURJEVIČ LJERMONTOV

“Junak našeg doba” roman je jednog od najvažnijih ruskih romantičara, Mihaila
Ljermontova. Ovo je najvažnije Ljermontovo djelo koje je ujedno i prvi psihološki
roman u ruskoj književnosti te najava ruske realističke proze. Roman zato ima jasne
odlike romantizma, jer je i nastao u tom književnom razdoblju, ali ima i elemente
realizma, posebice psihološkog.
Radnja u romanu ne teče kronološki. Struktura pripovijedanja je kompleksna, a
roman je zapravo cjelina napravljena od kratkih priča. Sam roman se može podijeliti
na pet zasebnih cjelina, a priče koje ih čine ispričane su iz perspektiva različitih
likova. Tako zapravo dobivamo različite perspektive iste radnje, a sve prikazuju život
glavnog lika.
Glavni lik romana je mladi oficir Grigorij Aleksandrovič Pečorin. On je prikazan kao
bajronovski junak – mladi čovjek koji je nezadovoljan društvom u kojem živi, bježi u
svoj svijet, otuđuje se od ljudi, buni se protiv društvenih konvencija, melankoličan je i
pesimističan, želi se osloboditi okova društva i obraniti svoju individualnost. Također,
glavni lik predstavlja i tzv. “suvišnog čovjeka” – jednog od vrste likova u ruskoj
književnosti koji predstavljaju ljude koji su zbog političkih i društvenih promjena u
društvu, izgubili svoje mjesto u tom društvu, postali marginizirani, suvišni, često na
rubu egzistencije, fizički gladni i propali. Iako u ruskoj književnosti imamo mnogo
djela i likova važnih autora koji dijele slična obilježja, Ljermontov Pečorin jedan je
prvih kojeg obilježava ta vrsta individualnosti, cinizma, melankolija i razočarenja u
život.
Pečorin je prikazan kao aristokrat i kao takav ne brine za egzistenciju. Upravo to mu
osigurava neizbježnu dosadu i zasićenost užicima te mu daje priliku da se
nekažnjeno igra i sa ženama i muškarcima. On se upušta u avanture – ljubavne,
poslovne, razbibrižne – katkad riskira život, ali i uništava sve oko sebe. Zbog nemira
u sebi ne može voljeti, niti si osigurati ikakvu emocionalnu stabilnost. Uza sve te
negativne osobine, on je ipak hrabar i odlučan. Ipak, ne iskorištava svoje vrline i
naslijeđene mogućnosti u pozitivne svrhe, pa i sam završava tragično.
Ovakav koncept romana, njegova struktura, eksperimentiranje s kronologijom
pripovijedanja, te različit perspektive prikaza radnje, snažno su utjecale na budući
razvoj ruske književnosti, te utrle put psihološkom realizmu.
Vrijeme radnje romana je smješteno u četrdesete godine 19. stoljeća, za vrijeme
Carske Rusije i borbi između Čečena i Tatara. Radnja se odvija u malom ribarskom
naselju, a kasnije u lječilištu Tamanj. Glavni likovi su Pečorin, Maksi Maksimovič,
Bela, Kneginjica Meri, Vera.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: 19. stoljeće
Mjesto radnje: Rusija
Tema djela: život aristrokrata koji u dosadi i hedonizmu počinje propitivati svoj život
unutar društva
Ideja djela: hedonizam i egoizam čovjeka često uništavaju živote u njegovoj blizini
Likovi: Pečorin, Maksi Maksimovič, Bela, Kneginjica Meri i Vera
Analiza likova
Pečorin – u trenutku radnje imao je dvadeset i pet godina, carski časnik i plemić.
Lijep, izuzetno pametan i obrazovan. Aristokratskog podrijetla i velike volje. Rano je u
životu iskusio sve od života i dalje ga je nastavio živjeti isključivo umom, ali ne i
srcem. Jedino u čemu je uživao je kavkaski krajolik. Svoju hladnoću i dosadu liječio
je zavođenjem žena. Saznajemo da sve što radi, radi iz ogorčenosti. Prilično su ga
potresle dvije stvari, nevjera u ljubavi i prijateljska izdaja. Isto tako boli ga i nepravda
u društvu. Sve to stvorilo je u njemu takav karakter, hladnoću, strogost, sebičnost i
bezosjećajnost. Radi sve da bi sebi naškodio jer smatra da je sva krivica u njemu i da
je to i zaslužio. Sreću traži u onom što mu je nedostižno jer smatra da mu ono
ponuđeno tu istu ne može pružiti. Zato konstantno luta tražeći strast. On nije sretan
time, ali ne može protiv sebe, ne može se smiriti i stalno luta.
Bela – prelijepa kćer seoskog poglavara i jedini romantični lik u romanu. U nju se
Pečorin zagledao na jednoj svadbi i odlučio ju je što prije osvojiti. Iako je u Pečorinu
tvrđavu stigla kao robinja (njezin brat ju je mijenjao za konja) ona se s vremenom
zaljubila u Pečorina. Istinski je patila jer s vremenom je Pečorin postao hladan prema
njoj te ju je ostavljao samom. Bila je u sve lošem stanju, blijeda i mršava. Na kraju ju
je Kazbič smrtno ranio kako ne bi više patila, a preminula je na Pečorinovim rukama.
Istinska ljubav koju je osjećala prema Pečorinu stajala ju je života. Na početku
romana bila je plaha i htjela je ostvariti romantičnu ljubav, dok je kasnije izrasla u
plemenitu djevojku.
Maksi Maksimovič – dobroćudni vojni časnik koji se nalazi pred umirovljenje. Bio je
povrijeđen kada je susreo Pečorina i kada mu je on rekao da mu više nije bitan
njegov dnevnik kojeg je Maksimovič čuvao pet godina u tajnosti. Tada ga on odluči
predati pripovjedaču.
Meri – lijepa kneginja, kći kneginje Ligovski. Nakon što ju je Pečorin poželio zavesti,
to mu je i pošlo za rukom. Ona se u njega istinski zaljubi. Na kraju joj je priznao da je
sve bila igra i da je nikada nije volio.
Vera – bivša Pečorinova ljubav s kojom se on samo poigrava. Iako se mnogo puta
opekla kod Pečorina, ona odluči obnoviti ljubav s njim i to bez obzira što je sada
udata žena. Nije joj bitno što će reći društvo. Kada je njezin muž saznao što se
dogodilo, ona odlazi u kočiji, a Pečorin je nije uspio zaustaviti.