PREGLED NOVIJE HRVATSKE KNJIEVNOSTI

Ante Bai 2004.

ante_basic@yahoo.com

Vesna Parun (1922 - 2010)

antologijske pjesme: Balada prevarenog cvijea, Mati ovjekova, Konjanik, San, Ti
koja ima nevinije ruke, Dom na cesti, Usnuli mladi, Otvorena vrata,
Djevianstvo, Djeaci popravljaju orgulje, Sonet o srei, Baklja + Bila sam djeak,
Tijelo i proljee, Rujan, San o istoi, Kas opsjednutih, Ressurectio 1993.
Roena je 1922. u Zlarinu. Budui da joj je obitelj ivjela u tekim materijalnim
uvjetima, vei je dio djetinjstva provela kod tete u Biogradu na moru te u ibeniku i Splitu.
Ve 1932. objavila je prvu pjesmu u Anelu uvaru, a zatim 1938. u akom listu Sjeme.
Upisala je romanistiku u Zagrebu, ali je studij morala prekinuti zbog poetka rata, da bi
nakon rata upisala filozofiju, ali studij nije zavrila zbog bolesti (pobolijevala je od tifusa) i
nesretne ljubavi (?!). Nakon rata uglavnom ivi u Zagrebu kao slobodan knjievnik, a 60-ih
godina boravi u Bugarskoj gdje je imala jedan brak. Sada ivi u Zagrebu.
Na knjievnoj sceni Parun se pojavljuje u punom sjaju svojom zbirkom

Zore i

vihori (1947) Kao mladenaka zbirka, nastala pod jakim dojmom nedavnih ratnih
zbivanja, ona nije donosila dublje spoznaje o svijetu, ali se uzbuivala pred njegovom
ljepotom ili strepila pred neskladom koji je naruavao tu ljepotu. Cijelu zbirku proimaju
dva osnovna osjeanja: s jedne strane ivi osjeaji mladosti i ivljenja, a s druge, vihori
rata i prisutnost smrti - enja za sreom okruena mnogim nesreama. Za razliku od
kasnijih zbirki, u Zorama i vihorima Vesna Parun nije okrenuta sebi nego
vanjskom svijetu, prizorima iz ivota, vremenu i prirodi, a sebe vidi u stvarima
koje je okruuju - sva slikovitost njezine poezije izvaena je iz prirode i njezine flore i
faune. Vrlo je est i djetinji ugao gledanja i to iz razloga to je samo u djetinjstvu sadran
blaeni svijet neznanja i radoznalosti, dok zrele spoznaje donose teinu i gorinu. Rat Parun
vidi kao ruitelja primarnih ljepota, a o ratnim zbivanjima govori odozdo, iz malih stvari, iz
djeje perspektive, to tim pjesmama daje posebnu dra i neposrednost (Rat, Neprijatelj,
Balada prevarenog cvijea, Dijete je ugledalo smrt). Pjesmom Mati ovjekova, prepunom
ojaenosti i gorine, Vesna Parun je dala snaan protest protiv zloina i zla u ovjeku.
Unato svemu navedenom, Zore i vihori u tadanjoj su kritici bili otro napadana zbirka te
kasnije postali primjerom nemila kritikog promaaja.
Doivljavanje svijeta kod ove pjesnikinje esto vue svoje korijene iz romatnizma i
simbolizma. Njeno se doivljavanje ne zasniva na temeljnim i razbistrenim spoznajama nego
na neposrednim dojmovima i raspoloenjima koja se nerijetko prenose u vizualne slike,
oplemenjene unutranjom muzikom. Najvei dio njene metaforike blizak je npr. romantiaru
Lamartinu, a njezine slike uglavnom nisu dubinske nego ugoajne, fluidne - ne idu u
dubinu,
nego
ugaaju
prije
svega
ulima.

Druga njezina zbirka Pjesme (1948), nastala je uglavnom kao "isprika"

tadanjoj kritici koja ju je napala u prethodnoj zbirci, ali ona je, iz dananje perspektive,
daleko manje uspjela od prvijenca. Sedam godina kasnije izlazi zbirka

Crna maslina

(1955) u kojoj e Paruniin talent bljesnuti u punom svjetlu. Ova zbirka donosi ponovno
vraanje pjesnikinje sebi samoj, ona je vie tradicionalna i intimna (za razliku od
modernosti prisutne u zbirci Zore i vihori) otkriva strani i sloeni svijet zrele ene,
vjeno lutanje izmeu strasti i bola. U ljubavi je saeto sve: ona je za pjesnikinju mjera
ivota i posvemanja patnja. Svoju odanost i nemo pred tim osjeajem ljubavi od kojeg se
hranila i od kojeg je ivjela ponovit e opet u zbirci

Koralj vraen moru (1959).

Ropstvo (1957), nakon ega

slijedi prilino blijeda zbirka Pusti me da otpoinem (1958) , koja je, kao i Koralj
vraen moru i Ti i nikad, natopljena osjeanjem pustoi, jeseni, strepnje i samoe, a iz
Njeno arko pjevanje o ljubavi zavrilo je zbirkom

svega izbija neka pomirenost sa sudbinom. Ljubav, koja ju je najvie pokretala sad se
pretvorila u bolno smirenje - sve je samo sjeanje i aljenje. Tu nema vie onog
nekadanjeg snanog unutranjeg poticaja pa je vidljivo gubljenje i rasutost, to e
kulminirati u najopsenijoj Paruniinoj zbirci Gong (1966), sa mnogo stihova, a malo
prave poezije, mnotvom asocijacija nepovezanih u cjelinu. Ta stvaralaka kriza prevladana
je tek nakon nekih deset godina zbirkom
zbirkama iz sedamedesetih godina.

Ukleti dad (1969), kao i u nekim drugim

Moda najneujednaenija i najrasutija je zbirka Sto soneta (1972), vjerojatno

zbog robovanja sonetnoj formi, zbog ega je bilo teko ne zapasti u verbalizam i vrtnju u
krugu.
Iskazala se i piui satiriku poeziju (Apokaliptike basne, 1976), a s puno uspjeha pie i za
djecu.
U pjesmama Vesne Parun moemo pratiti njezine uspone i padove, krize i njihova
prevladavanja, ali i izvanredno leksiko i izraajno bogatatvo. Od samih poetaka Parun je
istraivala jezik i ispitivala njegove mogunosti. Pjevajui ivot, esto ga je pretvarala u
mitska vienja, a u bajkama je traila ljudski ivotni smisao ("Piui pjesmu, dodirujemo
dno bajke."). Po svemu tome, Vesna Parun pripada najboljim i najznaajnijim pjesnicima
novije hrvatske poezije.

njezine su teme zapravo ideje ljubavi, ali i patnje usuda

Vjerna onoj dubini osjetljivosti jo e je pojaati senzualizmom, putenou, erotizmom

mitoloko i bajkovito gotovo zrcalno jasno vezivat e uz zbiljsko

pokazujui udesne raspone rasta osjetilnog, imaginacijskog, onirikog, mitolokog

Vesna Parun: Mladost moja bila je otvorena peina

nad morem.

Ako je ivot rijeka to tee, ljubav je zlato nataloeno.

Bijah stijena koju ispiru kie, jedro kojim se vihor igra, stablo o koje se
gromovi otimlju, uma gdje tumaraju lovci...
Mladost moja bila je otvorena peina nad morem...
O, zato ste nainili od mene stijenu u kojoj e neko tamno i slijepo
more izdupsti sebi koljku, i ne znajui ta bi s njom...
Ti koja ima ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao
bezazlen...
Ali mi dopusti da vidim njegovo lice, dok na njega budu silazile nepoznate
godine.
Moje su ruke koliba od prua usred brze vode.
4

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kae: Odleti sada hiljadu
milja daleko da ne bi gledala ravnodunost kako se gomila u mojim
zjenicama!
Jer ptica nije troma kao ovjek () daljina je za nju lepranje slatke svjetlosti
koja raspiruje ljubav
Ne kae joj: Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje, da ne uje
kako pjevam u predveerje njenu uspavanku drugoj dragani koja lei sa
kljunom u mome krilu!
Jer ptica nije povrna kao ovjek () ona zna da se otkucaji srca pod zemljom
propinju jo snanije, i umjesto umirujuih zvukova uspavanke cijela bi uma
morala sluati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol
Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre
u samoi.
A ovjek kad prestane voljeti drugog ovjeka, od stida i pomutnje ne zna
to bi, i bjeei sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu

Stotinjak kutija i vrea te nekoliko kovega, zatvorenih i zapeatiranih,

svjedoe o postojanju i ivljenju jedne od naih najveih pjesnikinja, Vesne
Parun. Najosebujnija umjetnica poslije Drugog svjetskog rata, rodila se 10.
travnja 1922. godine, na Zlarinu, otoku koji posjeduje iznimnu ljepotu svuda
kuda nam see pogled. Nasuprot toj prirodnoj aroliji u kojoj je stasala, njezin
ivot je bio toliko opor, grub i nesretan, da je velika pjesnika heroina iz
njega iznjedrila samo blijede uspomene i stihove. Razgalila nam je svoje srce
i intimu s potpunim povjerenjem, isto i nevino poput djevojice. Ganutljivo i
iskreno, pisala je o svojim najdubljim tajnama - odbaenosti, razoaranosti,
nemajinstvu i gubicima. Ona je pjesnikinja profinjene i suptilne senzualnosti
s blagim prizvukom erotike u ijim se stihovima, poput ptiica, skrivamo
6

onda kad osjeamo i ivimo isto. Tada se poistovjeujemo sa stihovima, s

tugom i enjom zbog ljubavnog bola, a ostajemo posramljeni i zadivljeni nad
njezinim altruizmom, ganutljivom odricanju u ime ljubavi. O ovom najljepem
i boanskom dijelu ovjeka koji neujno prebiva u svakome od nas, ona je
napisala na tisue stihova. Nikad tendenciozna u svom izriaju, Vesna Parun
doputala je da to sjeme koje je s majinskom ljubavlju sadila nikne onda
kada nam se sunce iznenada ugasi, dok u suzama ekamo prvi drhtaj zore ili
pak dok osjeamo miris voljene osobe jo dugo nakon njenog odlaska. Tada
nam se ini kako je pjesma ivi entitet i mi je grlimo svojom ljubavlju,
ushieni njezinim mirisom, opijeni trenutkom u kojem se kupamo u osobnoj
boli.

Najvei i najpravedniji uitelj je naa proivljena bol. Ona nas oblikuje i

priprema za velika djela, za suut, za odricanje i bezuvjetnu ljubav. Ona, koju
nisu dovoljno voljeli, priznavali i isticali, pokazala je, makar svojim
stvaralatvom kojeg uvijek nastojimo odvojiti od autora, da je opratanje
temelj ivota. Na tome smo joj neizmjerno zahvalni. U svom privatnom ivotu
znala je biti vrlo ogorena, ratoborna i svadljiva. Sa svojim najbliima razila
se odmah po maminoj smrti. Bolest ju je sve vie udaljavala od ljudi,
povlaila se i davala do znanja kako je svoja, neukrotiva i nepotkupljiva.
Prestraena, ve u najranijem djetinjstvu vidjela je zlo i ratna zgarita,
osjetila nadnaravni entuzijazam poratnog perioda u slobodnoj ali opustoenoj
zemlji, davala sebe bezrezervno u gradnji novih pruga to e spajati mnoga
srca i svo vrijeme zanosno pjevala. Zbirka Zore i vihori (1947.) njen je
prvijenac s kojim je zaokrenula smjer novijeg hrvatskog pjesnitva i od tada,
naalost, datira nerazumijevanje kritike i javnosti. U tom, uglavnom mukom
i surovom drutvu u kojem je stasala, njezina razotkrivena i nadasve iskrena
poezija nailazila je na porugu i prijekor. Odisala je mirisom puti i razbludom
onima koji se nisu usudili o osjeajima govoriti. Zbirku Pjesme (1948.)
napisao je jedan dio nje da bi zatim, nezadovoljno, zautjela narednih sedam
godina. Provalilo je njezino bie svom snagom i istoom, 1955. godine, s
Crnom maslinom, Pusti da otpoinem (1956.), Vidrama vjerna (1957.),
Koralj vraen moru (1959.) i mnogim drugim snanim i monim knjigama.
U svom plodnom i bujnom opusu mjesto su nale i brojne zbirke pjesama za
djecu (Patka Zlatka, Tuga i radost uma...), etiri drame (Marija i
mornar, Apsirt...) kao i prozna djela Pod mukim kiobranom (1987.) ili
No za pakost - moj ivot u 40 vrea (2001.).
Od 1962. do 1967. godine boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i
doivjela novi niz poraza. Od tada je ivjela uglavnom u Zagrebu i radila kao
slobodni knjievnik u Studentskom gradu, u Dubravi, u Badelovoj ulici broj 15
(danas Vile Velebita), sve do 2000. godine. U Stubike Toplice dola je najvie
8

zbog zdravlja, ali naputena i sama umrla je 25. listopada 2010. godine. Za
ivota, Vesna Parun primila je brojne nagrade i priznanja meu kojima se
istiu: nagrada Tin Ujevi iz 2003. godine za zbirku soneta Suze putuju i
Europska knjievna nagrada 2010.godine.

Zanimljivo:
- svoju najslavniju pjesmu Ti koja ima ruke nevinije od mojih, Vesna je
navodno posvetila kolegi pjesniku Juri Katelanu, odnosno, njegovoj supruzi i
glumakoj divi Nadi Suboti
- ivot u Zagrebu provela je u skromnom stanu u Studentskom gradu u
Dubravi, koji je esto bio bez vode i grijanja

- iako je bila dopisni lan Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Parun se

buntovno i otvoreno sukobljavala s konvencionalnim strujama koje vladaju
tom institucijom
- u jednom od najpoznatijih intervjua, onom koji je dala novinarki Nadi
Mirkovi, prije vie od desetljea, pjesnikinja je grad Zagreb okarakterizirala
kao svog mrtvozornika, dok je isto tako izjavila kako mrzi kada ju nazivaju
poetesom
http://www.buro247.hr/knjige/prijedlozi/12524.html

Vijenac 266
Knjievnost
Hrvatska poezija

Sklupana tiina strasti

Vesna Parun, Bubnjevi umjesto srca, Drutvo hrvatskih knjievnika, Zagreb, 2003.
Hrvatska poezija
Sklupana tiina strasti
Vesna Parun, Bubnjevi umjesto srca, Drutvo hrvatskih knjievnika, Zagreb, 2003.
ini se kao da je mnogo stranica ispisano o poeziji Vesne Parun, a zapravo je malo analitikih i kritikih
tekstova posveeno specifinoj osobnosti jednoga pjesnikog svijeta, u biti novoispisana univerzuma. I ne
samo to, pjesnikinji je ve na poetku stvaralatva uinjena golema nepravda prisjetimo se
Mrkonjieva upozorenja jo iz osamdesetih (Sustav i slika) kako ni danas ne bi trebalo prestati
pokazivati koliko je apsolutan bio diktat prema pragmatinoj kritikoj paljbi to ga je doekala Vesna
Parun. Kao da je pjesnikinja potpuno uvjetovala kritiki negativ svojega pjesnitva: bilo je dostatno
preokrenuti diktat poezije u diktat antipoezije, u dogmu bez ideje, u nasilje, jedva prikriveno rijeju. A ve
poetno, od Zora i vihora, preko Crne masline, Vidrama vjerne, Koralja vraena moru do dananje jo
vrue zbirke Bubnjevi umjesto srca, rije je o svijetu stilizirane i mone osjetljivosti, pune dobrote i
pratanja, ljubavi, nevinosti, rtve. Dugi odjeci trajanja pjesme Vesne Parun, napamet naueni stihovi
(Bolje da si rodila zimu crnu, nego mene...), utkanost i ukorijenjenost prepoznatljive poetike u nau kulturu
i tradiciju kao uzor izvora iz kojega se uvijek i neprekidno moe crpsti, u najnovijim pjesmama
nevjerojatnom snagom doseu kulminaciju.
Neobuzdano divljatvo
Sada mi se ini se da ono najvanije, a time zapravo mislim na najkvalitetnije u njezinoj poeziji, ostaje
neizreeno. Moda se previe izgovorilo u poetna tri desetljea njezina pisanja, a poslije sve manje,

10

rjee, neanalitino. Simptomatine Zore i vihori mogu posluiti kao model ogleda cjelokupne poetike
Vesne Parun, kada je tumaena ve poznatom sintagmom ratnih vihora, premda ve naslovno mnogo
jae odjekuju zapostavljene zore. Snagu i zanos imaju pjesme s kojima ulazimo u osunana i okupana
jutra, osvijetljena vedrinom nesputane strasti mlada bia neukrotive vitalnosti. Sama rije zora, poput
vjena pratioca pjesme, kao da e uvijek rasvjetljavati ak i najturobnija stanja i estoke vjetrove koji se
tom poezijom prelamaju. Iz prvih je pjesama probijala prirodna i nevina iskrenost, to su pjesme tijela i
proljea, djevianstva i bujnoga rujna, a mora da su pedesetih godina dvadesetog stoljea (ak
etrdesetih!) sasvim suludo zazvuale u jo nerazbuenu i konzervativnom okruenju hrvatske poezije i
kritike.
Svaka nevinost i djetinja ushienost (Bila sam djeak), a napose i ulna rasplamsalost u zbirkama koje su
slijedile, vie se tumaila ishitrenom i naivnom, dapae i nezrelom, ak divljom i dekadentnom. A upravo
to neobuzdano divljatvo ve tada je najkvalitetnija odlika poezije Vesne Parun, poslije iskreno zauene
pred zlom i kaosom svijeta koji su ljudi proizveli. Naime, pjesnikinja je ula u hrvatsku poeziju unosei
uvstvo beskrajne vjere, djetinjasta povjerenja i uvjerenja da je ljubav ta koja pokree svijet. Potpuno
predana, preputena silini emocije koju je savreno pratila svojim iskazom u pjesmi, ona zapravo nudi
svijetu iskon nepatvorenosti, pa tako istom djetinjom naivnou oekuje da joj takva ljubav na isti nain
bude uzvraena. Tako njezina poezija u cjelini prebolijeva svoj djetinji san.
Naslueni vihori
Dakako da e ubrzo naletjeti na nasluene vihore, ali sada ne mislim na rat i porae ili bilo koju
izvanjskost svijeta, nego mislim na rat i porae ljudske due, nesposobne da primi izvornosti tuih (i
vlastitih) osjetljivosti, da prepozna ljepotu i snagu iste due koja se zatekla u prljavtini svijeta (Zlo
ljubavi, Bol to si ovjek). U takvu je nesuglasju pjesnikinja potjerala ivahno krdo rijei izvoru bistre
doline, pokazujui udesne raspone rasta osjetilnog, imaginacijskog, onirikog, mitolokog. Njezina su
pjesnika polazita bliska samu biblijskom izvoritu, njezine su teme zapravo ideje ljubavi, ali i patnje
usuda. Vjerna onoj dubini osjetljivosti koju je otvorila Dora Pfanova, Vesna Parun jo e je pojaati
senzualizmom, putenou, erotizmom. Neopazice i tiho u hrvatsku e poeziju ui ljubav i mjesec, a
mitoloko i bajkovito gotovo zrcalno jasno vezivat e uz zbiljsko. Njezine metaforike sintagme,
nadnaravni i djetinjasti krajolici, doveli su je spontano i neposredno do pjesme u prozi, a izvanredna
zbirka pjesama u prozi Indigo grad (1990) potpuno je preuena, premda upravo tu zbirku u pjesnikinje
treba posebno oznaiti jer je rije o poetskom kristalu u dugogodinjoj igri poezijom, kada sama poezija
prestaje biti igra i postaje sveto mjesto iskustvene ispovijedi. Ljubavne, uvijek. Nova zbirka srameljivo
ispisuje tek jednu pjesmu u prozi, ali opet u vrtlonom nadahnuu koje se taloi irinom pjesme Prozor s
kojeg sam uhodila Mjesec, te dostatnu da samorefleksivno i oblik pjesme i samu sebe siejno, eliptino
definira, znanjem koje ima samo ona to je najare vjerovala stihu: sklupana tiina strasti, to
nerazumlje to bruji u svakoj slici glazbala!
Komunikativnost je vana odlika poezije Vesne Parun, istodobno i paradoksalna pojava, ako uzmemo u
obzir gotovo neprekidnu mataforinost njezina pjeva, silne personifikacije, sinegdohe, silazak u mitske i
arhetipske slojeve slikovnog. No je za nju umobolna djevojica sila s mjeseca, prsti postaju suhe travke
u herbariju djetinjstva, ona stoji na pragu kue koja ju je izbacila iz sjeanja! Biti prohodan u najteem
iskazu, biti blizak i razumljiv, istodobno je i oznaka teine i snage te poezije, njezine itanosti u vremenu,

11

ali i stalnih mijena njezina izraza, vidljivih i u mijeni pjesmine kouljice. Trajan, nepresuan ljubavni odnos
prema pjesmi, koju je povremeno bijesno i estoko odbacivala, gubei vjeru, sumnjajui u vlastita poela,
u svrhu i smisao (i same sebe), u Bubnjevima umjesto srcasada ponovno odzvanjaju mudrim iskustvom
nestiane estine. Kao da svaki put iznova za Vesnu Parun osvane vjeni dan u kojemu vatre glazbe
lu ne gase. esto je njezin koraljvraan moru, esto je more, ta vjena postojbina nemone ljepote,
zapravo pjesnikinju vraala i pjesmi i ivotu. More je njezino pjesniko zrcalo (ako trai put u moju duu
odvedi me moru olujnom), esto e vraati kolijevku u more, biti to more zaogrnuto bijesom. Za Vesnu
Parun poezija je in due, manje emocija i intelekta.
Netom izustih zbogom moru, u taj se tren
u koralj sunovratih. I cvatem u
podmorju onom.
Zanos kojim je Vesna Parun ula u svijet pjesme uope se ne stiava, a zaista nije jednostavno odrati ga
toliko godina, zadrati u pjesmi svu zvukovnost i maginost krajolika i duevnih stanja istodobno, sve
uenje u ovom svijetu koji ne zasluuje njenu nevinost. Njezina ljubav prema pjesnikoj istoi, tenji
izgradnje kristala, bez suvinih rijei, posebno jaaju u najnovijem ciklusu zbirke (Kraljevski nokturno), jer
ljubav, strast, plodnost i rasplamtjelost dobivaju svoje antitetine, umirene polove mudrosti, harmonije,
razumijevanja. Ve otprije rekla je kako ljubav presauje njene misli u vrtove vjenosti, a iz te riznice, iz
bogatstva nesputana pjesnikog svijeta koji je ve ispisala, sada se pribliilaopredmeenju pjesnikoga
ina, potpuno zrela, samosvjesna, disciplinirana odnosa prema pjesmi kao biu: Mog bia kristal ve je
izbruen, treperi cio prazninom i jekom. Lucidnost, a esto i britka duhovitost koju je rasprostirala i u
poeziji i u ivotu, sauvali su onu unutranju nagomilanu snagu iz koje je uvijek, poput nepresuna izvora,
izrastala njezina pjesma, urlikom i bukom lomila su se krda njezinih rijei, nezaustavljivih, protonih,
gibljivih, utopljenih u ritam i sklad rimotvornih katrena i terceta nahranjenih iskustvom, proivljenim.
U itavom poetskom luku njezina pjesnitva, bez obzira na mijene, provlai se ustrajna dijagonala, sada
ve izgraena troslojna ontoloka kategorija poezije Vesne Parun. Njezino sveto trojstvo ine ljubav, snovi
i sloboda. Ona ne prestaje voljeti i upuivati u ljubav, sanjati i upuivati u sanjarenje, pratiti tu bijelu nit na
svim poljima svoje samoe. A uvijek vjerna svim svojim ljubavnim zanosima, toj tutnjavi strasti i njezinih
odzvuka, njezinihodsjeva. Poeziju Vesne Parun treba poeti iznova otkrivati.
Tea Beni Rimay
http://www.matica.hr/vijenac/266/Sklup%C4%8Dana%20ti%C5%A1ina%20strasti/

http://yugopapir.blogspot.com/2014/04/vesna-parun-strasno-i-iskreno-osjetim.html

12

13