Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike.

Ona je i najistaknutija
hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je
zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je
prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame.
Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Njena
zbirka Zore i vihori (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske
poezije.

Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu "Pramaljeće", napisanu na otoku Visu,
objavila je već s deset godina (1932.) u listu "Anđeo čuvar". Slijedi pjesma "Zov" objavljena 1938.
godine u časopisu "Sjeme", glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i
Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim
poezije, piše dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.

Možemo reći da su dvije unije pjesništva Vesne Parun, dvije različite poetike

1. Moderni skepticizam
2. Intimizam (tekst tijela kao izraz čovjekove intime)

U prvoj poetici V. „preispituje društveni moral i kaže im fuj“ (kazine riječi). U pjesmi Za sve su kriva
djetinstva naša V. govori o i iz perspektive ratne siročadi. Na samom početku kaže izrasli smo, želeći
time naglasiti da nisu odrastali, da nije bilo procesa, izgubili su djetinjstva i jednostavno su – izrasli.
Smješta ih na marginu, iznikli smo pokraj drumova, niko za njih ne brine. I niko od nas nema cijele
dvije ruke/ dva netaknuta oka. I srce/ u kojem se nije zaustavio jauk – i fizički i metaforički su
„invalidi“ jer im je rat promjienio viziju. Svijet je u nas ulazi neskladno – neharmonično, haos, svijet ja
u njih ulazio nazor, oni nisu htjeli odrasti. Starimo, a bajke idu uz nas – uz njih su stalno misli da će
ipak to sve na kraju nekako sretno završiti. Ovom pjesmo V. upućuje direktnu kritiku vlasti, sistemu,
koji o toj djeci ne brinu, stavljaju ih na marginu. O ratu govori kao o najvećem zlu koje je i proizišlo iz
politike. Na kraju ipak unosi malo optimizma da bi možda moglo dobro završiti.

U drugoj poetici V. razara patrijrhalni i malograđanski moral i otvara ženski eros (u jednoj od pjesama
opisuje mladića koji se pregiba na plaži, kraj mora). V. slobodno prigovara tradicionalnoj ženi – u
borbi protiv patrijarhata oslabađa svoje tijelo. Ženska hrvatska književnost počinje od pobune Vesne
Parun kao lirskog ženskog subjekta (međutim, V. ih sve prestiže i dolazi do političke književnosti
mnogo prije nego su to uspjele ostale književnice)

Stanislav Šimić u pogovoru Crne masline iz 1955. kaže sljedeće: Pjesnički talent probudi se i izrazi,
obično, pod utjecajem štiva. Zore i vihori su pod dobrotvornim utjecajem poezije Tina Ujevića i pod
utjecajem revolucionarnoga vremena, pa su poezija muška, i modernija negoli Crna maslina, što je,
pod utjecajem same pjesnikinje kao žene, konzervativna i vrlo ženska. Šimić ovdje intimizam i
tjelesnost vidi kao samo, eto, dio ženskog bića, a ne kao pobunu, nažalost.

U Zorama i vihorima, V. piše o utopizmu prirode naspram užasima čovjeka i društva, ili možda i
ideologije. Smatra da čovjek od ideologije bježi u utopiju – prirodu. Kroz stihove joj možemo
primijetiti kako spoj čovjeka i prirode uvijek predstavi kao neku slobodu, naspram spoja ideologije i
čovjeka koji može biti samo zatvor, ograničenost. Sloboda joj je ideal, i shvata da je može samo
pobunom dokučiti.