U priči Pismo iz 1920. Andrić je potpuno transformirao svoj narativni diskurs.

Naracija se obrazuje kao

svojevrsni epistolarni dnevnik organiziran na bazi bez dramskog sukoba, gdje Maks Levenfeld u
ragovorima s prijateljem, naratorom priče, u pismima što mu ih šalje, nastoji emancipatorski djelovati
prema Bosni I njenim ljudima iz perspektive evropskog modernističkog utopizma I prometejske geste
sadržane u njemu. Taj emancipatorski stav intertekstualno prizvan Levenfeldovim recitiranjem
Goetheove pjesme “Prometej” uklopljen je u širi globalni kontekst kretanja pred Drugi svjetski rat.
Naime, Levenfeld je odan humanističkom mitu ugrađenom u ljevičarsku ideju između dva svjetska
rata, a ljekar po zanimanju, on taj mit prihvata bezuslovno I do kraja. Njegov pogled na čovjeka I
društvo formiran je uz to u kontekstu intelektualne skepse nakon klanice Prvog svjetskog rata, a
presudno ga određuju nemirna svjetska zbivanja imperijalnog ustrojstva svijeta pred Drugi svjetski rat.
Ako su dva svjetska rata postala vremenske granice koje određuju Levenfeldov skeptični stav, da bi
pred njegovim pogledom bile naprosto rastrgnute sve maske s višestruko društvene stvarnosti.
Istodobno s tim, kao “kuferaš” koji pripada drugoj generaciji naseljenika u Bosni, koji su došli s
austrougarskom upravom, Levenfeld se ne može identitarno ukorijeniti niti u jedan prostor. On je,
stoga, identitarni I intelektualni nomad koji prelazi svaku identitarnu granicu. Na toj osnovi Andrić u
ovoj priči razvija pogled identitarnog nomada koji je svugdje gdje boravi unutarnji stranac I apartid
odan svom humanističkom mitu I odlučan da se bez ostatka preda svojoj ideji emancipacije čovjeka I
čovječanstva.
Tako koncipiran, ovaj Andrićev junak analizira bosanski susret/sudar kulturnih, povijesnih, religijskih,
nacionalnih I drugih identiteta, zahtijevajući u svojoj kritici da Bosanci racionaliziraju odnos prema sebi
I sisitemu identitarnih razlika koji ih određuje. Dijagnosticirajući mržnju, u mjestima razlike identiteta,
Levenfeld imperativno traži od Bosanaca da je priznaju I racionaliziraju međusobne razlike, kako bi ih
mogli prevazići I dostići katarzu u svom svakodnevnom životu. Na toj osnovi Andrićev junak
demitologizira bosanski susreet različitih kultura I drugih identiteta, pri čemu njegov pogled na Bosnu
podsjeća na pogled junakinja iz priče Zmija, u kojoj se mlade Austrijanke suočavaju s licem bosanske
zaostalosti.
Levenfeldov pogled na Bosnu, ne može se bez ostatka uklopiti u sistem stereotipizacije I predrasuda te
egzotizacije koje karakteriziraju imperijalna stajališta prema Bosni. Naprotiv, to je pogled saosjećajnog
unutarnjeg stranca koji, uočavajući razlike, nastoji ih racionalizirati I izmiriti ne samo u
nadnacionalnim, nego u općeljudskom stajalištu prometejskog dobra.

Ova priča je postala predmetom mnogobrojnih kritičkih ali I ideoloških I političkih sporenja. Jedni u
njoj vide Andrićevu mržnju prema Bosni, njegovu velikosrpsku ideologiju I mizantropski stav, a drugi u
njoj traže razloge za opravdanje svoje ideološke platforme. Jedni vide Andrića kao proroka koji je
najavio zadnje događaje u BiH, a drugi literarni diskurs koji je te događaje proizvodio. Takva ideološke
I politička sporenja ovo ove priče potvrđuju činjenicu da njihovi učesnici priču koriste tek kao sredstvo
za ustrojavanje svojih ideoloških stavova.
Desničarska interpretativna sporenja oko ove priče - gdje su jedna utemeljena na tamnovilajetskoj
stereotipizaciji BiH karakterističnoj za onu ideologiju koja nastaje u okvirima srpse desničarski
orijentirane akademske scene u sastavu prve I druge jugoslavije, a druga zasnovana na ideologemama
u harmoničnom I apsolutno tolerantnom osmanskom milet sistemu kao izbor bh. Multikulturalnog
sklada, te mitologemu o bogumilskoj Bosni I dobrim Bošnjanima - ciljano previđaju emancipatorsku
podlogu u Levenfeldovoj kritici Bosne I njenih stanovnika. Tražeći da ugledaju istinu svojih razlika,
Andrićev junak od BOsanaca zahtijeva etičku preobrazbu. On, humanistički idealist, duž bosanskog
sistema uviđa da se mržnja pojavljuje čak I tamo gdje bi se morala zateći ljubav - u religijskom sistemz
monoteizma u kojem svaka monoteistička religija prisvaja sebi pravo na posjedovanje apsolutne
istine. Tamo gdje bi se morala očitovati svečovječanska ljubav, prisutan je partikularni pogled na
stvarnost I koncept metafizičkih istina koji svaki oblik drugosti u svojim naracijama pretvara u
fantazmu o opasnom, podmuklom, divljem I demonskom neprijatelju.
Vjerujući u svečovječanski koncenzus o istini I humanostičku utopiju epohe modrne, Maks levenfeld I
napušta Bosnu, da bi se nastanio u Parizu I pristupio ljevičarskim utopistima, a postom postao I
dobrovoljac u Španskom građanskom ratu, priključivši se Republikancima I odlučivši da se kao ljekar
bori protiv fašističkih Frankovih falangi. Na koncu, Maks će poginuti u Španiji, pod šatorom sa znakom
crvenog krsta, od fašističkih avionskih bombi, a njegov prijatelj - narator ove priče izreći će na njenom
kraju skeptični komentar o čovjeku koji je bježeći od mržžnje svoj život završio a taj način.
Poenta priče potpuno obrće njena značenja. Ono što se Maksu učinilo kao bosanski lokalni specifikum
mržnje ukazat će se na razini klanice svirepe globalne povijesti kao konstanta suvremene civilizacije.
Mržnja je položena u njenu osnovu, ali I borba protiv nje; mržnja je centralna os povijesti, ali I borba
protiv mržnje. Levenfeld na toj osnovi oblikuje antimilistaristički glas čitave generacije evropskih
intelektualaca koji su nkon Prvog svjetskog rata snivali utopiju svijeta kao humanističkog raja, a
skončali su u klanici Drugog svjetskog rata. Andrićeva priča je posveta njihoovom humanističkom
idealizmu, skeptična, opominjujuća, ali I katarzična. Krećući se od lokalne ka globalnoj slici mržnje,
Andrićeva priča insistira na etičkoj odgovornosti, pri čemu svaki partikularizam postaje besmislen pred
općim vrijednostima. Mežutim, slom modernističke utopije, koncepta njene neupitne I velike istine,
može otkriti u skepticizmu ove priče svoju literarnu prethodnicu. A njena epistolarno-dramska forma
otvorila je prostor narativnom istraživanju modernističkog neoavangardizma koji će uslijediti nakon
Andrića, ali I postmodernističke poetike ars combinatoria obilježene proklizavanjem izmežu svih
žanrovskih granica.
Andrićev interes je uvijek vezan za hibridne identitete, pomoću kojih preispituje politike većinskih
identiteta. Hibridni identitet u ovoj priči je Maks Levenfeld. Hibridnim identitetima, kao što je u
Prokletoj avliji bio Ćamil, Na Drini ćuprija - Ćamil, Andić propituje kako se hibridni identiteti smještaju
u većinske zajednice I ako veće zajednice obrazuju predradude prema njima. Granični identiteti ne
mogu pripadati ni jednom svijetu, ni istoku ni zapadu.
Maks Levenfeld je obrazovani, mladi čovjek kojem je um otvoren I nemoguće je njim manipulisati. On
otvara pozadine stvari, pozadinsku strukturu, raskrinkava I emancipuje. Maks se poistovjećuje s
Prometejem te iako će biti okovan/ubijen, on krade vatru/daje znanje čovječanstvu. On je pobunjeni
čovjek koji u ime višeg znanja je spreman da se suprotstavi autoritativnoj moći. Upravo je prometej
uzor mladom zanesenjaku koji odbija religijski autoritet I poseže za prosvjetiteljskim.
Poslije rata vidimo psihološko oživljavanje Maksa - on se mijenja I poprima on bznadežnog čovjeka.
Ipak, njemu nije svejedno, on je kivan iz razloga što je militarizam imperijalnih kultura porazio ideje
racionalističko-humanističkog prosvjetiteljstva. Prvim svjetskim ratom Prometejev prosvjetiteljski duh
je poražen a samim tim je I Maks postao poraženi intelektualac humanističkog ideala. Maks žali
pobjednike, pri čemu problem vidi u vrijednostima civilizacije koja je pobijedila. Andrić kada govori o
pobjednicima vidi njihovu moralnu sadržinu - vidi nastavak militarističkog duha, žali ih jer vjeruju u
svoj militaristički duh. Maksovi stavovi traže od nas da osvijestimo svoj odnos prema mržnji. Podstiče
se etičko čitanje - da li će nas čin čitanja angažirati u pravcu sašeg moralnog preobražaja(katarza)?
Pitanje o tri teološki potpuno različite interpretacije boga - da li te tri religijske zajednice mogu
komunicirati da se usaglase oko zajedničke interpretacije. Odgovor je da ne mogu jer bi time doveli
svoju iterpretaciju u pitanje. Dokazi da je razlika u kulturološkoj interpretaciji boga dovela do
nemogućnosti komuniciranja, jer ni jedna vjerska zajednica neće prihvatiti tuđu interpretaciju, jer
samo ističe razlike, a ne sličnosti, po šablonu “ako je moje istina, tvoje je nužno neistina”, pri čemu se
drugost interpretira kao laž. Kako andrić u ovoj priči kaže “najviše zlih I mračnih lica može se sresti oko
manastira, tekija I bogomolja - što je prva ozbiljna kritička rečenica o religijskom sistemu. Pri tome,
književnost je kritički reagovala prema religijskim institucijama - kao u Mrkodolu, Mračajski proto,
Hadžijin mač, Pop Ćira I pop Spira… Koncenzus o bogu nije moguć jer bi time bio poništen apsolut,
sama osnova, srž religije, pri čemu bi se poništile interpretacije npr. da u kršćanstvu ima otac, sin I
sveti duh, a u islamu bog je sveprisutan, apstrakcija/ideja. Pismo iz 1920. je priča u kojoj je sadržan
vapaj za humanizmom I ljubavlju. Humanizam je skriven u nama, dok je mržnja transpovijesna
energija, pri čemu je humanistički zadatak osvijestiti I suprotstaviti se mržnji. Dakle, priča nije priča o
Bosni kao zemlji mržnje, već je to priča o mržnji kao transpovijesnoj energiji. Da Andrić nije vidio
mržnju kao prirodni fenomen, bio bi rasisita. Levenfeld traži od ljudi da osvijese, analiziraju I uoče tu
mržnju koje čovjek nije svjestan. Bosanski čovjek treba osvijestiti prisustvo mržnje, analizirati je I u
konačnici se osloboditi te mržnje.Maksov motiv je: priznati mržnju podrazumijeva suprotstaviti se
mržnji. Maks bježi iz Bosne jer nema snagu da to uradi, ali ostavlja testament prijatelju, na isti način
kao što to nama Andrić ostavlja - uradite šta hoćete u skladu s vašim moralnim načelima. Ako to ne
uradimo, ulazimo u okean mržnje. Levenfeldov put je bio od idealiste u mladim danima, kada se
smatrao nosiocem prometejevog duha, preko skeptika poslije Prvog svjetskog rata, da bi, po odlasku
iz Bosne, u Parizu bio “naš” doktor, koji više nije distancirani skeptik već aktivista koji, vođen
komunističkom idejom postiže apsolutni humanistički cilj.

Smrt u Sinanovoj tekiji je djelo u kojem se simbolički pometafizuje stvarnost, razvija se kao priča u dva
narativna toka. U prvom, okvirnom, predočava se suma životnog iskustva umirujućeg derviša Alidede,
a u drugom, krou optiku unutarnje svijesti priče, raskrinkava se Alidedina etička dimenzija I misao o
krajnjim pitanjima ljudske egzistencije, suma životnog iskustva postaje nekom vrstom metafizičke
rasprave. U prvom narativnom toku se predočava Alidedin svetački život, a u drugom rastvaranje
njegove svijesti u predsmrtnim časovima, na koncu grade simbolički okvir priče o metafizičkom I
etičkom aspektu čovjekove egzistencije, pri čemu se neupitnost metafizičkog sadržaja oprobava kroz
etičke dileme u čijoj osnovi jeste pitanje odgovornosti pred životom. U predsmrtnim časovima Alidede
se pita o proživljenom životu koji se svima čini kao svetački do te mjere da su ga smatrali
nerazumljivim čudom I izuzetkom. Ali taj svetački život će se otkriti kao izbjegnut život u dvije epizode
Alidedinog susreta sa ženom. Prvi susret održava se u sjećanju kao potresna slika mrtvog ženskog
tijela, dok je drugi susret u mladosti označio Alidedino povlačenje pred nasiljem nad ženom I
nesposobnost da se umiješa u događaje koji svojom etičkom dimenzijom bezuslovno zahtijevaju
čovjekovo angažiranje. Etička drama na toj osnovi izrasta u metafizičku dramu u Alidedinom susretu
sa smrću. U predsmrtnoj molitvi, kkorz etičku rekonstrukciju života koji je nepovratno prošao, Alidede
postaje svjestan da je “zagledan u nebo”, bezuslovno odan metafizičkom poretku stvari I harmonije
izgubio osjećaj za zemaljski raspored užasa I time je zapravo izgubio svoj ljudski obris I odgovornost
prema životu kao nizu konkretnih zbivanja koja traže ljudsko učešće. Otud Alidede spoznaje “da je
hljebac koji jedemo ustvari ukraden-, da smo za život koji nam je dat dužni zloj sudbini - grehu,
taksiratu; da se s ovog sveta a onaj ne može preći dok se kao zrela voćka ne otkine, ne poleti u
bolnom I strmoglavom padu, I ne tresne o tvrdu zemlju. Valjda se I u raju nosi trag toga pada.
Alidedina metafizička drama svoj vrhunac dostiže u direktnom obraćanju Bogu kojemu je čitav život
služio “gorče je I teže nego što sam mislio robovanje zakonima tvoje zemlje.” POjavljuje se drama
sumnje u kojoj se bezuslovna odanost metafizičkoj harmoniji samjerava iz ugla propuštenog života I
predsmrtnog saznanja o čovjekovoj odgovornosti prema konkretnim životnim situacijama. A u toj
isprepletenosti etike I metafizike, kad Alidede, odan harmoniji neba, izbjegava zemaljski užas - ova
priča oslobađa svoj simbolički višak insistirajući na čovjekovoj odgovornosti prema zemaljskim
poslovima, pred životom kao kalendarom poslova dana, odgovornosti kojom se potvrđuje ljudska
sadržina egzistencije.
Iz sveske
U ovoj priči pratimo traumu smrti derviša Alidede. U prvom sjećanju na ženu kao dječak, Alidede ne
smije progovoriti o onome što je vidio jer je u religijskom diskursu sitiidno, neetično gledati žensko
tijelo. Dječak ne može da verbalizira traumu koju je doživio, potisnuo je. Ovdje se vidi odnos religije I
humanosti. U priči vidimo napuklinu u derviškom svetačkom životu - on je zatvorio oči pred zločinom.
Na kraju svog života on sumnja u normu, ne izlazi iz vjere. Vidi ženu kao kapiju na ulazu I izlazu ovog
svijeta - tema majčinstva. Alidede propušta priliku da intervenira - da spasi život ženi I da verbalizira
traumu. Ovo je I priča o samospoznaji - raskrsava s dogmatskim diskurskom gdje je smrt “uzlet” - smrt
je “pad”. Razobličava se religiocentrični tekst o ženi - Eva je prva pobunjenica I ona je omogućila
samospoznaju. Ova priča je spomenik ženi I ženskosti. Jedan svetački život se prazni i u molitvi se
iskupljuje za traume koje je podnio.?