Vucetic,/kdfea, NIHILISM II PERSPEKTII/E SUI/JSNiH RBEDil\WC4) u-Jesu LL no>r, loepli ?

Od
p08t*n0cb*rtea, j&crmb r&cloia sfoidei'dra. <fcflitdre /zo Ivi/oisldu k
Di[d, ^0., str. 19-82.

Andrea Vucetic

NIHILIZAMIZ PERSPECTIVE SUVISNIH POJEDINACA

Duh europskoga liberalizma nesvjesno je potaknuo budenje nacionalnih aspiracija, s cime

se istovremeno mali covjek poceo pitati o genezi svoga identiteta i smislu egzistencije u svemiru.
Medutim, provala brojnih totalitarnih ideologija, medu kojima i demokradje, utjecala je na to,
htijuci ili ne, da se covjek kao individua gubi i nestaje u bezlicnoj masi klonova, u kojoj se vise ne
identifidra kao jedinka, vec broj. Na celu naivnih ovaca izdvojila se sposobnija i vladajuca elita
koja je izmanipulirala spomenute ,,brojeve" i stvorila jednoobrazni nacin razmisljanja. U takvorn.
totalitarnom sustavu konformizam je bio nuzan i neizbjezan te je bilo nemoguce zamisliti da se
pojedinac izdigne iznad pokorene mase i usudi javno ocitovati svoje nezadovoljstvo. Ali povijest
nas uci da uvijek postoje iznimke pravila i da, s vremena na vrijeme, svoj glas podizu obicni, mali
Ijudi koji shvacaju banalnost slijepog pridrzavanja normi i izdvajaju se kao hrabre jedinke, svje-
sne rizika u koji se upustaju. Postajuci drustveno etiketirani, bivaju suvisni i izbaceni iz vrtogla-
vog cirkusa koji predstavlja drustvo. Razlozi njihove izopcenosti nalaze se vec u samoj cinjenid
da su ,,drugaciji", a sustav ne trpi nikakve novotarije.
Na tragu tih pojedinaca koje drustvo namjerno stavlja na marginu (iako bi se cijela ona masa
mogla svesti pod termin marginalnosti), odlucila sam se za komparativan pristup dvama roma-
nima. S obzirom da pripadaju razlicitim knjizevno-stilskim formacijama, itekako se razlikuju,
ali se pazljivim iscitavanjem mogu vizualizirati odredeni elementi slicnosti, prvenstveno prisutni
u filozofiji nihilizma koja vodi^do psihicke, a potom i fizicke autodestrukcije. Romani su to iz
knjizevnoga razdoblja realizma - janko Borislavic Ksavera Sandora Gjalskog i iz ekspresioniz-
ma - Novovjeki djecak Ivana Mesnera. Usprkos tomu sto je motivacija dvojice protagonista kroz
romane potpuno razlicito realizirana, nemoguce je izbjeci cinjenicu da se oni, zbog svoje poseb-
nosti pa i unikatnosti, ne uspijevaju konsolidirati s okolinom, zbog cega u konacnici pribjegavaju
suicidu, kao jedinom vidu bjezanja od problema.
 Jesu li nam lagali? Od romantizma do postmodernizma.

Nezadovoljstvo Janka Borislavica, protagonista istoimenog filozofsko-psiholosko-analiticko-

ga romana, ocituje se u njegovom naglom preokretu. Od poboznog klerika sa sjajno predvide-
nom buducnoscu pretvara se u ateista koji upada u stanje potpunoga ravnodusja i preziranja kr-
scanskoga dogmatizma kojemu se sve do jucer klanjao. Faustovska teznja za svakom spoznajom,
u prvom redu smisla zivota, izaziva u njemu nemir i neprestano ga goni k novim psihoanalizi-
ranjima i hranjenju svoje gladne duse mnostvom filozofskih, znanstvenih i pravnih teorija. Na
njegovu ialost, nijedna od tih pozitivisticjtih ili spekulativnih znanosti ne daje mu ono sto trazi i
tu se nalazi izvor njegovoga krajnjeg i vjecitog nezadovoljstva. Unatoc cinjenici da nije drustvo to
koje ga se odreklo, on je ipak izbacen jer se sam udaljio od njega, postavljajud si nerealne ciljeve.
Za razliku od Borislavica koji posjeduje imucno imanje, Optujski stanuje u jadnoj i zapuste-
noj kucici, u malenom gradu (najvjerojatnije Pozegi), s mladim bratom i pozrtvovnom majkom.
Ostao je bez oca koji je pocinio samoubojstvo, nastavivsi tradiciju svog oca i stigmatiziravsi cijelu
obitelj kao ,,prokletu". Mozda je upravo to razlog sto ga drustvo prezire i odbacuje, prigovarajuci
njegovoj majci sto se Optujski posvuda skice s novinarom Bergerom. U skladu s malogradan-
skim mentalitetom, cini se da je njegovoj majci vaznije sto li ce red susjedi nego njezin vlastiti
sin. S obzirom da ona ne shvaca njegovu osobnost, jer nisu na istoj razini inteligencije, izmedu
njih je nepremostiva barijera, koja je mjestimice vise ili manje apostrofirana. Kako Optujski re-
agira na malogractanstinu usmjerenu protiv njega? Zanimljivo je istaknuti kako je rijec o jednoj
hrabroj licnosti koja se otvoreno suprotstavlja, uzvracajuci prijezirom jer je svjestan da je, u inte-
lektualnom smislu, iznad sviju. Cak i kad ga majka moli da se prilagodi i da pode stazom kojom
idu i drugi, on ne odustaje, pod cijenu da ostane sam. U sposobnosti tog nonkonformizma lezi
snaga njegovog karaktera, sto potkrepljuje moja opservacija da mu ni najmanje nije stalo sto ce se
o njemu govoriti po gradu.
lako i Janko i Optujski na citatelja mozda ostavljaju dojam da se u stilu Don Quijotea zalijecu
prema nerealnim ciljevima (Janko u spoznaji svega oko sebe, a Optujski u nastojanju da egzi-
stira sam za sebe, bez interakcije s okolinom), mora im se priznati hrabrost, barem u pocetku.
Predstavljaju oporbene subjekte koji su ovjereni kao likovi upravo temeljem svoje razlicitosti, a
njihovi vlastiti prostori omogu'cuju im da jasno iskazuju svoje stavove. Moze li se red da uzivaju
slobodu? Potvrdni odgovor mogao bi se primijeniti prvenstveno na primjeru Optujskog, dje se
misli krecu posve slobodno, a cak se i njegov suicidalni kraj moze nazvati slobodnim. U slucaju
Borislavica, smatram da je nemoguce govoriti o bilo kakvoj vrsti slobode jer je svako njegovo
djelovanje potisnuto okovima prirode, a tek njegov kraj moze eventualno aludirati na oslobode-
Andrea Vucetic 81

nje, nakon sto u posljednjem hroptaju dozivljava preobracenje - ponovno se vraca u kolijevku
katolicanstva i slavi Isusa.
Zivoti dvojice analiziranih likova obiljezeni su jakom prisutnoscu zene, koja redovito ima dva
lica, tocnije predstavlja dvije krajnosti. Pritom se u slucaju Janka zena javlja u kontekstu usmje-
ravanja prema spoznaji. Dorica mu je zanimljiva kao ideal moraine cistoce i iskonske neiskva-
renosti, ali stepski vuk u njemu osjeca zov seksualnosti i rada se pozuda koja drhti nad zeljom
za seksualnim uzitkom i tetura pred gladnim pogledom na Doricu kao objekt. U njemu se bore
,,ljubav" i pozuda, a konacnu pobjedu odnosi posljednja. Preokret koji se tada dogada u Janku,
slikovito prikazan u smjeni nod i dana, negativnih je konotacija i usmjeren protiv Dorice. Svu
njezinu svetost prozdrla je trenutacna strast i razdjevicila ju ne samo fizicki, vec i psihicki, prema
Borislavicevu misljenju. Njegovo gnusanje dovodi ga do spoznaje da je bio tek obicna marioneta
u rukama prirode, posrnuo pred tjelesnoscu i seksualnim nagonom, iskoristen radi ocuvanja
zakona prirode. Ne moze podnijeti pomisao da je gubitnik, stoga bjezeci od problema, odlazi na
putovanja. Problem je sto ne shvaca da bijegom ne moze nista rijesiti.
Slicno kao Janko, i Optujski pokusava proniknuti u odgovore na sva svoja pitanja uz pomoc
zene. Stvara nekakav idealni lik kojemu se klanja, - Visnju, dok njezinu suprotnost predstavlja
Bembi. Zamjetno je autorovo oslikavanje zenskih likova crno-bijelom tehnikom kao romanticar-
skim naslijedem, promatramo li Bembinu putenost s aspekta negativnog. lako se kasnije pojav-
Ijuje i Pola ili Apolonija, prve dvije predstavljaju glavni polaritet na pozitivno i negativno. Pritom
je karakteristicno za Novovjekog djecaka da su svi likovi osim Optujskog nestvarni, odnosno
predstavljaju njegove skice i predodzbe. Ideje su to koje su tek u funkciji podrobnijeg oslikavanja
njegovog karaktera. Konfuznost moze biti izazvana autorovom tehnikom spustanja ispod razine
svijesti i poniranja u duboku analizu mentalnoga svijeta Optujskog, koji je kompliciran i ne-
shvatljiv za manje obrazovanoga citatelja. Na zene protagonist djeluje kao mentalno poremeceni
urn koji zapada u ekstazu govoreci o metafizickim opazajima i upustajuci se u silnu filozoiiju,
koja je iznad njihove razine inteligencije. Takoder se opaza kako Optujski na pijedestal stavlja
Visnju koja gotovo ima status boginje, dok se kraj Bembi u njemu uspijeva pojaviti seksualnost.
Ali on, za razliku od Janka Borislavica, ne posrce, iako kasnije izrazava zelju da ima dijete koje bi
bilo smisao njegova zivota.
Nakon mnogobrojnih lutanja u potrazi za smislom zivota, i Janko i Optujski shvacaju uza-
ludnost i besmislenost svojih traganja. Sve se konacno svodi na gubitak vremena ni za sto, a nji-
hove teznje ne nailaze na socijalnu aflrmadju zbog razlicitosti. Pojedinci su to koji se nimalo ne
 82 Jesu li notn lagali? Od romantizma do postmodernizma.

uklapaju u strogo omedene granice milieua i nuzno moraju propasti. Prezrevsi norme sustava,
postaju jedinke i toboze imaju svoju slobodu, ali djelujuci bez interakcije s okolinom, njihovo
egzistiranje postaje neostvarivo. Hi se nuzno moraju konformirati ill se mogu oprostiti od svega
onoga za sto drustvo jos uvijek nije spremno. lako su korak ispred svoga vremena, skoncavaju
nesretno kao junaci koji u svemiru nisu ispunili svoju misiju. U skladu s knjizevno-stilskim for-
macijama kojima pripadaju, dizu ruku sami na sebe.
S obzirom da realizam i ekspresionizam imaju razlicite znacenjske odrednice, jer se ipak radi
i o vremenskoj barijeri, likovi zavrsavaju razlicito, iako si obojica pokusavaju oduzeti zivot dizuci
ruku na same sebe. Pritom Janko ne umire odmah, vec pozivi jos osam dana tijekom kojih dozivi
odredenu katarzu, cime mu autor nudi novu priliku - u onom svijetu. Medutim, poetika kraja
Novovjekog djecaka uistinu je konfuzna i unosi kaos svojom dvosmislenoscu. Rezuci si vene u
kadi punoj vode, Optujski na samom kraju iznemogao padne, zazivajuci majku, no ostaje otvore-
no pitanje pada li on zbog trenutne iznemoglosti tijela ili jednostavno umre? Pretpostavljajuci da
ipak umre, usudujem se primijetiti kako je prodor naturalizma izrazit u oba djela - u torn je smi-
slu Gjalski jedan od predvodnika, odnosno korakom je ispred svojih realisticnih suvremenika,
dok je za razdoblje ekspresionizma vec samo po sebi jasno da uvijek ima prizvuk naturalizma.
Zanimljivo je spomenuti koincidenciju da i Janko i Optujski imaju u krvi zapisan suicid - dok
se Janku ubio djed Kristofor, neuspjeli alkemicar, Optujski je imao dvostruku tragediju; ubio mu
se ne samo djed nego i otac, neuspjeli metafizicari. Svi su oni primjeri ,,suvisnih" pojedinaca koji
se nikako nisu mogli konsolidirati sa svojom suvremenoscu. Predstavljajuci neuspjele, intelektu-
alno izdignute jedinke koje su dozivjele slom ideala u besmislu zivota, dolaze do negiranja svega,
sto je posebno apostrofirano kod Borislavica. Zapravo se cijela njihova prica vrti oko nihilizma u
smislu negiranja ne samo ljubavi vec i svih onih vrijednosti koje je stvorilo patvoreno drustvo.
Vratila bih se na pitanje slobode dvojice opisivanih likova. Uistinu, oni su realizirali svoju
slobodu vec samim odabirom da budu drukciji, ali in je ta sloboda naposljetku ucinila kukavi-
cama, sasvim obicnim ljudima koji su pokusali pobjeci od stvarnosti u svoj imaginarni svijet.
Nisu uspjeli, ali ih je suicid, kpliko god nesmotreni i kukavicki potez bio, oslobodio te stvarnosti
s kojom se nikako nisu mogli pomiriti. Koliko god to zvucalo abnormalno, smrt ih je razrijesila
agonije drustvene neuklopljenosti. Tko zna, mozda su s one strane pronasli odgovore na sva svo-
ja pitanja, a mozda jos uvijek neumorno tragaju, narusavajud ravnotezu medu zvijezdama.