ANTUN ŠOLJAN, Kratki izlet

- o piscu – u „Vremeplovu“: Izdajice, Kratki izlet (1965.), Luka, Drugi ljudi na Mjesecu
- predstavnik „Krugovaša“
- predstavnik je egzitencijalizma i proze u trapericama (utemeljio Salinger Lovcem u žitu, a 
javlja se i u Hrvatskoj: Alojz Majetić, Šoljan, Ivan Slamnig, Zvonimir Majdak Kužiš, stari moj; 
traperice su stav, a ne hlače te se prepoznaje manira „trvrdo kuhane proze“:
• jednostavnost
• čitke i stilski jednostavne rečenice
• kolokvijalna sintaksa

- bavi se urbanom tematikom

- bio je vlastima sumnjiv, pogotovo nakon govora 50. obljetnice Matoševe smrti

„Kratki“ je „izlet“ u poltičkom smislu bio sumnjiv; politička alegorija koja je simbolizirala
zapadnjačku orijentaciju svakako nije bila dobrodošla

-ROMAN IMA ILI NEMA VEZE S TIM?

Zbog čega je roman bio doživljavan kao politička alegorija?
1. U romanu postoji jedan dio koji izražava kritičnost usmjerenu prema dominantnoj
ideologiji toga vremena: napustivši autobus, skupina koju vodi Roko zaluta u istarskoj
divljini; tražeći put dolaze do nekog polupanog putokaza na kojem su se mogle nazrijeti
riječi: «Ovdje skreni ulijevo»; poslušaše to uputstvo i krenuše «lijevim putem», ali taj
ih put dovede ravno do provalije čije je dno bilo crveno od krvi mnogih putnika koji su
pošli tim putem.
Šoljan je ipak predobar pisac svjestan transparentnosti ove algorije zbog čega unosi
nedoumicu radi li se doista o krvi ili o crvenoj boji rudače koje ima mnogo u Istri.

2. Druga mogućnost iščitavanja političke aegorije vezana je uz lik Roka u kojem neki kritičari
vide lik profesionalnog vođe, jednog od proroka koji ne znaju svrhu svojih akcija, jednog od
onih koji propovijedaju vjeru/ideaologiju, a na kraju otkrivaju svoju prazninu. Ipak, lik Roka
ima vrlo malo autoritarnih osobina: čak i svojom vanjštinom ne odgovara stereotipu vođe: ima
kokošiji grudni koš, mršave tanke ruke i debela stakla na naočalima

3. Pokvario se autobus: u političkim interpretacijama autobus je bio dijagnoza ondašnje

države (SFRJ)

-ROMAN je odraz 60-ih godina; u njemu ironizira institucije novog društva te govori o
malodušnosti mladih ljudi

ZAŠTO SE PROTAGONISTI BAVE UMJETNOŠĆU, DUHOVNOM DJELATNOŠĆU

(povijest umjetnosti, arheologija)
- odraz mentaliteta jedne generacije koja je djetinjstvo provela u ratu, mladenačko doba u
razdoblju ideološke stege i materijalne oskudice – vaše bake i djedovi, ne roditelji!) pa se
kreativniji pojedinci bave umjetnošću jer je to prostor relativne slobode, područje koje nije
moguće do kraja nadzirati

1
KONTEKST VREMENA U KOJEM ŠOLJAN STVARA
-stvara u poslijeratnom vremenu koje je obilježeno: komunizmom, jenoumljem, tendencijom
da se pozitivno piše o vlasti i da se podupire socijalizam, kada su se mladi morali uključivati u
proces „obnove i izgradnje“ (radne akcije...), vizualne oblike javnog života (smotre, sletovi,
štafete...)

-Šoljan piše o nihilizmu, malodušju mladih ljudi; njegovi mladi ljudi njeguju alternativni
svijet i zajedništvo malih skupina „škvadri“ (psihološka i komunikacijska zajednica
neprilagođenih (anti)junaka koja frustracije liječi bijegom)

ŠOLJAN KAO PISAC MODERNIZMA I POSTMODERNE:

- spoj tradicije i suvremenih tema
- mladi ljudi u traganju za vlastitim identitetom
- progonjeni idejama apsurdnosti i postojanja
- želja za osjećajem pripadnosti i smislenosti vlastitog življenja kroz ostavrenje životnih
ideala

„KRATKI IZLET“ U KONTEKSTU HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI:

- uz S. Novakov roman „Mirisi, zlato i tamjan“ najbolje djelo hrv. egzistencijalističke
književnosti

ŠTO ZNAČI ODLAZAK U SREDIŠTE ISTRE:

- nepristajanje uz konvencije društva (bijeg u divljinu)
- stvaranje iluzije slobode u kojoj se ponašaju spontanije, slobodno kritiziraju svakodnevicu
- dokolica pruža slobodu, ali ne nudi lažno oslobođenje
- upuštanje u avanturu kao dokazivanje svrhovitosti i osmišljavanje života
- potraga za identitetom

-SIMBOLIKA RASPADA GRUPE:

- pred zaprekama i poteškoćama grupa doživljava krah
- likovi se povlače iz „borbe“ raočarani i otriježnjeni, ali neminovno poraženi trivijalnom
životnom svakodnevicom
- simbolika generacijskog rasapa iskazuje se na samome kraju, kad se sukobljavaju Roko i
pripovjedač
Roko se sprema na odlazak nakon što je ustanovio da freske ne postoje, pripovjedač ga
napada zbog njegova odustajanja: Zašto je uopće preuzimao ulogu vođe kad nije spreman ići
do konačnog cilja? – Roko mu tad odgovara: «Nikad ništa nema na kraju. Putovanje je važno;
netko treba voditi, a vodio sam slučajno ja.» («Čovjeku nema druge nego da se trudi; da učini
najbolje što može. I da se na kraju, po bog zna koji put, uvjeri da nema ništa.»)
-Roko je na kraju postao ravnodušan (sjeti se raspada grupe!) rekavši, skidajući sa sebe
odgovornost, da su svi oni koji su ga slijedili bili odrasli ljudi i da su svi morali znati, kao i on
sam, da u tom mjestu nema ništa, i da je svrha svega putovanje, izlet na kojemu je on bio
vođa, ali nikoga ni na što nije tjerao
-Antun to tumači kao Rokovo odustajanje, a cilj mu je besmislenost; problem „pogrešnog“
prijateljstva
-Roko nije ni po čemu izuzetan, ne posjeduje nikakve više vrijednosti; slika poratne
„izgubljene“ generacije
• Ali pripovjedač (Antun) se neće pomiriti s Rokovom objavom ništavila, on će krenuti na
put prema cilju – put Š.-ova junaka kroz podzemni tunel simbolički se pretvara u

2
 traganje za smislom ljudske povijesti. Odlomci pripovjedačeva prolaska kroz podzemni
tunel (jezivi, vlažni, ispod samostana u kojemu je vidio svoje pretke: dva djeda, oca...;
neki su bili u krznu, oklopu, neki su bili kraljevi, neki pjesnici svi tražeći put prema
osvajačima) požeti su paralelizmima i poprimaju obilježje krajnje afektivnog i
ritmiziranog poetskog izraza koji odražava stanje svog naratora u njegovu nastojanju da
dopre do esencijalnog smisla i nadvlada Ništavilo

• u slici pustog kamenjara (putovanje njih dvojice do fresaka), svojevrsnom antiklimaksu,

razaraju se nade i pripovjedača i čitatelja; jedina je mogućnost ipak ona koju je zastupao
Roko: putovati, tragati, premda znamo da je pred nama golemo Ništavilo

SMISAO PRIPOVJEDAČEVA SAMOSTALNOG PUTOVANJA: ono što je vidio u slici

svojih predaka ima značenje da je u pravu; nakon izlaska iz tunela bio je na čistini- sam ide
kroz svijet; poniranje u tunel je poniranje u prošlost – ono što daje smisao svega doživljenog
-nema sadašnjosti bez prošlosti tako je slika poslijeratne generacije jasnija u ovom liku-
spremost da se slijede uhodani putovi, ali bez dubljeg uvjerenja, nakon čega nužno slijedi
razočaranje

PRISJEĆANJE SADRŽAJA ROMANA I VEZA S EGSISTENCIJALIZMOM

FABULA: Fabula je relativno jednostavna: jedna skupina mladih ljudi, povjesničara
umjetnosti i arheologa, kreće na znanstvenu ekskurziju prema lokalitetu Gradina za koje su
čuli da obiluje freskama; putuju pram unutrašnjosti Istre autobusom koji im se ubrzo pokvari;
budući da u blizini nema telefona, a pustom cestom ne prolaze ni automobili, većina putnika
odlučuje da dalje ne čeka pomoć već napušta autobus i pješice se nastoji domoći kakvog
naselja ili autobusne postaje; usput prolaze kroz krajolik koji nosi mnoga obilježja stvarnog
istarskog pejsaža, ali na trenutke dobiva gotovo fantastične karakteristike (zamalo upadaju u
provaliju, prolaze potom kroz posve pusto naselje (uočavaju samo tri gotreskno stilizirane,
goleme žene na prozoru jedne kuće), pronalaze jedan starinski podrum); skupina se ponovno
osipa i naposljetku od čitave skupine ostaju samo vođa ekskurzije Roko i pripovjedač; oni
dolaze do oronulog samostana gdje ih dočeka stari fratar pripovijedajući kako godinama
nitko tu nije dolazio, ali je on uporno čuvao samostan i freske za onoga tko će doći da ih vidi:
pripovjedaču se na trenutak učini da je vidio prekrasne freske, ali ustanovit će se da se radilo
o prividu, freske su ipak previše propale; razočaran nalazima u samostanu, Roko se odlučuje
vratiti, ali pripovjedač odlučuje da sam pokuša otići naprijed: ulazi u podzemlje samostana i
uspijeva pronaći podzemni izlaz, ali našavši se vani, otkriva da ga je dočekao samo sivi
kamenjar, ništavilo, ništa
Klapa se putem osipala i do cilja dolaze samo Roko i pripovjedač, na kraju ne nalaze ono za
čim su tragali, preplavljuju ih razočarenje i unutarnja praznina.
«Ništa. Ništa. Ništa» - konstatirat će pripovjedač suočen sa stvarnošću koja ga je
dočekala nakon mukotrpnog probijanja podzemljem, svakojakim preprekama i u tom
trenutku čitatelju postaje jasno da je riječ o «univerzalnom iskazu» kojim se izražava
filozofski stav o čovjekovoj «bačenosti u egzistenciju», njegovom mukotrpnom
nastojanju da svladavanjem prepreka realizira svoj autentični identitet, ali i nevjerica u
postojanje Apsoluta koji bi tom kretanju dao metafizički smisao.

VRSTA ROMANA - egzistencijalistički roman ( s elementima drugih proznih modela, ima

i elemenata pikarskog romana jer likovi na putu prema cilju svladavaju različite prepreke)

3
MJESTO I VRIJEME RADNJE – Istra, pedesete godine 20.st.

TEMA tri su tematske razine romana :

1. egzinstencijalistička tema (život kao putovanje, potraga za nečim neodređenim što
može osmisliti vlastiti život, ništavilo kao izvjesnost koja čeka čovjeka na kraju
putovanja, život kao kružno kretanje, smisao je u putovanju, a ne u dosizanju cilja)

2. izgubljena generacija ( pripovjedač postaje predstavnik cijele jedne generacije nakon

Drugog svjetskog rata koja nije pronalazila svoje ideale u dominantnoj, vladajućoj
ideologiji, u djelu dolazi do izražaja pasivnost i bespersperktivnost generacije)

3. politička alegorija ( alegorijska slika puta hrvatskoga društva u socijalizam - krenulo

se s velikim entuzijazmom i nadama, a na kraju razočaranje i povratak u ništavilo)

TUMAČENJE NOVIJIH KRITIKA

Djelo predstavlja alegoriju koja se treba tumačiti na način da nije važan cilj nego sam proces
kretanja (Camus). Kratki izlet predstavlja u jednom sloju kritiku optimističke političke
utopije, utjelovljene u liku Roka. Nešto novije kritike djela naglasak stavljaju na
egzistencijalističku tematiku proze, odnosno na nihilizam kao krajnji ishod ljudskih
stremljenja. Zbog toga se često navodi izravna veza ovog romana s egzistencijalističkim
Camusovim Mitom o Sizifu. Čak i Roko konstatira da na kraju nema ničega i da je smisao
puta u samom putovanju, a pripovjedač se miri s besmislom egzistencije (apsurd se pobjeđuje
apsurdom).

LIKOVI
-pripovjedač (Antun, novinar, mladi urbani intelektualac), Roko(uporan, potiče na pokret, svi
mu se pokoravaju), stari fratar, ostali članovi ekspedicije: Petar (znanstvenik), Vladimir
(fotograf), Ivan, dvije Ofelije(Shakespeare, sve žene kao jedna) i dva pijana Slovenca, vozač
autobusa (podsjeća na nespretnog albatrosa)
Roko- njegovo ime spominje već u uvodoj rečenici „Počet ću od toga da je moj prijatelj Roko
lud“; ostali prikazani plošno, nisu individualizirani

-likovi se javljaju kao simboli: a)određenih obrazaca ljudskog ponašanja i b)konformizma

društvenog života
- nisu socijalno ni nacionalno određeni

-putovanje kao a)civilizacijski odmak b)traganje za smislom

PUTOVANJE KAO CIVILIZACIJSKI ODMAK

- klapa putuje Istrom, neistražena glagoljska prošlost, ne djeluje nimalo intelektualno, stručno
ili znanstevno: oni su slučajno okupljena skupina različitih mladih ljudi koja na putovanje
kreće veselo, neozbiljno
- nailaze na teškoće prilikom putovanja pred kojima posustaju i počinju se osipati
- ostaju pripovjedač i Roko
- na kraju ostaje sam pripovjedač suočen sa smislom ili besmislom individualnog i općeg
postojanja
- pokretač i vodič putovanja je Roko
- odlazak u Gradinu (samostan s očuvanim freskama); klapa odlazi nevoljko i lijeno,
mamurna od prethodne noći, bez mladenačkog i istraživačkog entuzijazma

4
- na samom početku pokvario im se autobus; panika i apatija obuzimaju klapu i njima struji
misao treba se vratiti dok još imamo vremena, a tek je početak izleta

PUTOVANJE KAO POTRAGA ZA SMISLOM

- putovanje postaje nalik borbi za očuvanje egzistencije pa se mijenja i ponašanje likova
- oni se podređuju biološko-fiziološkim zakonitostima i potrebama ili skreću prema
zadovoljavanju sekundarnih, psihološlo-socijalnih potreba
- naposljetku se klapa razilazi- život lutalica bez korijena zamjenjuju „standardnim“ oblicima
života, svatko prema svojim osnovnim sklonostima
- Petar-vratio se trima ženama, ponesen tjeskobom tjelesnog; kao takav podliježe osjetilno-
tjelesnim potrebama, njegov se smisao života svodi na ispunjavanje primarnih egzistencijalnih
poteba; on je fiziološko-biološki određen
- Vladimir- zaostao u pijanoj magli nekog vinskog podruma
- Ivan- kupio neku oronulu kući, pronašavši ovdje korijene, opredijelivši se za „običan“ život
- dvije Ofelije- povratak normama, opterećene predrasudama i ograničenjima građanskog
morala, nisu uspjele iskoračiti iz uskih građanskih okvira

-polako likovi se vraćaju tradicionalnim i prepoznatljivim obrascima društvenog života:

socijalnim i biološkim standardima „civilizacijskog i građanskog“ shvaćanja života
-polako im ponestaje snage za „novim oblicima života“, nemoćni i preslabi za nastavak
traganja, spotiču se o vlastite slabosti i prepuštaju se istim rutinskim obrascima ponašanja od
kojih su pobjegli (obiteljski, društveni milje!)
-klapa se rasipa zato što se tradicionalni odgoj i vertikalno naslijeđe počinju materijalizirati,
likovi odabiru životne obrasce koji su im dobro poznati nasuprot životu kao velikoj
nepoznanici koji bi tek trebali početi izgrađivati – a odakle uopće početi?

KOMPOZICIJA :
• uokvirena ( pripovjedačevim rezmišljenjem o Roku)

• kronološki prati tijek ekspedicije i slijedi model pikarskoga romana

Roman je prstenasto komponiran s okvirnom pripoviješću unutar koje se odvijaju događaji

ispripovijedani u prvom licu. Priča o putovanju prema Gradini teče kronološki uz
pripovjedačeve refleksije i komentare.

STIL :
• Roman se oslanja na model pikarskog romana u kojem se ključni događaji pojavljuju
kao epizode sa zaprekama i nevoljama na putu koje junaci moraju proći..
• Prepoznajemo elemente proze u trapericama( kolokvijalni, urbani govor, likovi kao
predstavnici rubne skupine društva , autsajder),
• sadrži elemente tvrdo kuhane proze ( po uzoru na Hemingwaya)
• neki su prizori fantastični i groteskni (Kafka)
• Na jednostavnu fabulu nadograđeni su mnogobrojni indikatori u sporednim motivima
koji upućuju da roman treba čitati u alegorijskom ključu. Sama zbivanja, a pogotovo
slutnje i imaginacija pripovjedača, sugeriraju dublji smisao romana.
• Alegorijski karakter kulminira u fantastičnoj viziji na kraju romana. Naime, vizije i
halucinacije koje pripovjedač doživljava moguće je tumačiti kao posljedica umora od
puta, ali i psihičke prenadraženosti. Poniranje u prošlost putem vizija nužno je zbog
zaoštravanja simboličke vrijednosti doživljenog i svojevrsna je ideja romana.

5
 • Pripovjedač se služi akumuliranim ritmiziranim iskazima s izrazitim emocionalnim
nabojem, s dosta paralelizama, neobičnih usporedbi. Takva obilježja su karakteristična
za završne sekvence romana, ali i za središnji dio romana. Napetost, tjeskoba,
povišeno emotivno stanje naznačeno je anaforičnom konstrukcijom
rečenice:˝Možda zbog tog muklog zabijanja, možda zbog pravilnog reda neotesanih
klupa, možda zbog vijenaca luka što su visjeli na zidu, možda zbog prigušenih glasova
mojih prijatelja, učinilo mi se da u atmosferi ima nešto grobljansko, kao da smo na
nečijim karminama ili kao da smo duboko pod zemljom, u mračnoj i kamenoj
obiteljskoj grobnici.˝

EGZISTENCIJALISTIČKA SIMBOLIKA :
¾ putovanje - potraga za identitetom, traženje smisla života

¾ prepreke na putu - životni problemi, odluke izbori

¾ kružno gibanje,kretanje - uzaludnost života

¾ kratki izlet – život

ZANIMLJIVOSTI I SIMBOLIKA NEKIH SCENA I LIKOVA:

a) 5 etapa puta- 5 činova tragedije

b) 2. etapa: je li slučajno da prvi odustaje Petar?- semantički opterećeno ime, ime onoga koji
je vođu spreman iznevjeriti i zatajiti (kao što je Petar izdao Krista i to tri puta): ‘Oprostite,
neću da kvarim izlet…ali nije sve ni u znanosti’ : nakon prolaska kroz neobično pusto selo i
groteskno prikazanog susreta s tri goleme žene

c) ZAVRŠETAK ROMANA – krug se zatvorio, opet smo u sadašnjosti; pripovjedač nikada

više nije sreo nijednog protagonista priče, a zaboravio je čak i točno ime mjesta (Gradinu ne
može pronaći na zemljopisnoj karti); sam čovjek ne može promijeniti puno; pojedinac suočen
sa svakodnevicom tone u zaborav, gubi vezu sa smislom, gubi se u navikama, predrasudama...

d) kritika „optimističnog“ socijalizma kao ideologije – lik kratkovidni Roko / ili simbolika
umjerenog nihilizma kao ishod svih ljudskih stremljenja jer on koji je „predan imaginiranom
cilju“ naposljetku konstatira da na kraju nema ničega i da je smisao puta u samom putovanju

d) tijekom susreta s fratrom pripovjedač doživljava postupne promjene: prepoznavanje,

sjećanje, osjećaj da se vratio na izvorište, osjećaj postojanja prošlosti (preci, ukorijenjenost),
spoznaja da je negacija prošlosti (korijeni, vertikala ljudskog društva) samo velika zabluda
suvremenog svijeta, povratak utvrđenim vrijednostima, svijet o sebi i svom genealoškom i
mitološkom naslijeđu
-Jesu li to stupnjevi odrastanja, sazrijevanja? Je li pripovjedač kao lik time iznevjerio svoje
mladenačke ideale?

e) nestavrno i fantastično vraćanje u prošlost za pripovjedača je izazov da nastavi put, a Roko

ravnodušno misli da se trebaju vratiti na početak putovanja:
-tajna životnog kretanja duboko je ukorijenjena, ali je njezino otkriće sputano vječnom
ljudskom potrebom za novim, a novo je tek iluzija stvarnosti koja čovjeka udaljuje od biti,
zasljepljuje ga udobnostima, prolaznim zadovoljstvima, blještavilom konformizma

6
-gubitak korijena, individualnog i kolektivnog identiteta ljudskog postojanja, tragična je
posljedica stvarnosti

Tko želi napisati esej na temelju ovih pitanja:  ili ili 1

1. Koje je po tvom mišljenu alegorijsko značenje romana?
2. Lik Roka! Komentar njegova ponašanja i reagiranja!
3. Ženski likovi u romanu?
4. Smisao fantastičnih elemenata romana?
5. Kakv je lik pripovjedača i perdstavi ga?
6. Smisao izlaska iz podzemnog tunela?
7. Opiši ugođaj vremene i prostora u djelu?
8. Poveži roman s Camusovim Strancem/Mitom o Sizifu!