Ratovi Bosanskog kraljevstva i dolazak Osmanskog

carstva
• Bosansko-ugarski ratovi trajali su od 12. do polovine 15. vijeka, kada je
bosanska država bila izložena vojnim napadima i pritisku Ugarske koja je
htjela da Bosnu pretvori u oslonac za akcije protiv Bizantije i Venecije, a
kasnije i Osmanlijskog carstva.
• Prvi sukobi s Ugarskom počeli su u 10. vijeku, za vrijeme Časlava
Klonimirovića, koji je porazio ugarsku vojsku u srednjovjekovnoj župi Drini
(gornji tok rijeke Drine i njenih lijevih pritoka sa gradom Sokolom). U
drugoj polovini 12. vijeka bosanski ban Borić (1154.-1163.) umiješao se u
dinastičke borbe u Ugarskoj, pomažući Ištvana IV zbog čega je Ištvan III
(1163.-1165.) zaratio protiv Bosne i pobijedio njenu vojsku.
• Pojava hereze u Bosni krajem 12. vijeka izazvala je reagovanje Rima i
katoličke crkve, koji su za borbu protiv Bosne angažovali ugarske vladare.
Uprkos Bilinopoljskoj abjuraciji, hereza se proširila Bosnom, dobila
organizirane forme i stabilna uporišta kao Crkva bosanska. To je dalo
opravdanje i izgovor za planirana ratna dejstva. Pod izgovorom križarskih
ratova odvijao se ugarski pokušaj zauzimanja Bosne.
• Mladi ban Tvrtko I Kotromanić bio je prisiljen od ugarskog
kralja Ludovika I, da vrati Hum do Neretve i Završje (oblast)
(Livno, Duvno i Glamoč), krajeve koje je njegov predhodnik i
stric Stjepan II Kotromanić pripojio Bosni od Hrvatsko-ugarskog
kraljevstva. Ludovik I je primorao Dubrovčane da mu plaćaju
godišnje 500 dukata, ali njemu će otad davati i sve ono što su
davali raškom kralju i bosanskom banu. Bio je to povod da
Tvrtko I mijenja odnos prema Mađarima, a nakon toga Ludovik
1363. poduzima vojne pohode na Bosnu. Motivi su vjerski i
politički. Ugarski ljetopisci kažu, da je kralj pokrenuo na Bosnu
križarski rat, prvenstveno da iztrijebi nebrojeno mnoštvo
patarena koji su posve preoteli i gotovo iztisnuli katoličku vjeru.
Politički se svode na to da je Ludovik smatrao da je Bosna
njegovo kraljevstvo i da je morala postati Ugarskoj pokorna
zemlja.
• Poslije Tvrtka I položaj bosanskog kralja pogoršao se od 1393, Hrvatsko-ugarski kralj
Žigmund zatražio je od bosanskog kralja Dabiše da obnovi obaveze prema mađarskoj
kruni, koje Tvrtko bio je prekinuo. Pregovori su obavljeni u Đakovu gde se nalazilo
sjedište bosanskog biskupa. Po ugovoru Dabiša priznao je kao vrhovnog kralja Bosne
Žigmunda, a ovaj je pristao da Dabiša ostane na bosanskom prijestolju dok je živ, ali da
potom bosanska kruna pripada Žigmundu.Nakon toga Žigmund u ljeto 1394. dolazi sa
vojskom u Bosnu, zauzima Dobor i ruši ga. Tu je uhvatio vođu pobune u Hrvatskoj,
Ivaniša Horvata i svirepo kaznio.Do ponovnog rata s Ugarskom došlo je 1398. poslije
odbijanja najmoćnijih bosanskih velikaša (Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić
Kosača, Pavle Radinović) da se prizna pravo naslijeđa bosanskog prijestolja kralju
Žigmundu, koje je on tražio po Đakovačkom ugovoru iz 1393. U julu 1398. Žigmund je
jakim snagama prodro područjem Vrbasa u područje vojvode Hrvoja Vukčića (Donje
kraje, području srednjeg Vrbasa i Save, između Jajca i Banjaluke). Poslije bezuspješnog
napada na Vrbaški Grad (castrum Orbaz - Banja Luka), koji je branila bosanska vojska,
napustio je Bosnu i preko dubičke župe i Moslavine povukao se u Ugarsku. U oktobru
iste godine ugarske snage ponovo su upale u Bosnu, ali su u Usori bile poražene od
bosanske vojske. Bosanci su stali u jedinstven front naspram Žigmunda zahvaljujući
političkoj orijentaciji prema Ladislavu Napuljskom, koji je isticao svoja prava na ugarsko
prijestolje i bio glavni protivnik kralja Žigmunda.
• Zbacivanjem sa bosanskog prijestolja mađarskog štićenika Ostoje i izborom za kralja
Tvrtka II 1404. počeo je niz ugarskih pohoda protiv Bosne.
• Ugarska vojska pod komandom mačvanskog bana Ivana Morovića izbila
je u junu 1404. do grada Bobovca u kojem se održala posada vjerna kralju
Ostoji, dok je jedan ugarski odred zauzeo Srebrenik u Usori i držao ga
nekoliko godina. Čim je učvrstio svoj položaj u Ugarskoj i obnovio uticaj u
Hrvatskoj, Žigmund započeo je, u prvoj polovini 1405. pripreme za novi rat
protiv Bosne. Operacije su započele u drugoj polovini augusta 1405. sa
ciljem da se obnove i isprave granice prema kraljevstvu Rame ili Bosne.
Ugarska vojska bila je podijeljena u tri odreda. Prvi odred sa kraljem
prodro je dolinom Une u Hrvojeve oblasti i osvojio slobodni kraljevski grad
Bihać. Drugi odred pod komandom mačvanskog bana Ivana Morovića
nastupao je kroz istočnu Slavoniju, a zatim prodro u Usoru, gdje je osvojio
Srebrenik, a treći odred zadržan je u rezervi na slavonsko-bosanskoj
granici. Pored Bihaća i Srebrenika zauzet je grad Dobor i napadan Soko.
Zbog snažnog otpora Bosanaca, Žigmund je u novembru obustavio borbe
i povukao se u Ugarsku, a Hrvoje Vukčić je povratio Bihać i dubičku župu.
Dolazak Osmanlija
• Nakon osvajanja Srbije, Turci su namjeravali napasti Bosnu. Bosanski kralj
Tvrtko II. nalazio se u teškim prilikama. Morao je plaćati Turcima godišnji
danak od 1437. godine. Kako je zemlja bila u neprestanim ratovima, nije bilo
novaca da se danak plaća redovno, zato je kralj umjesto danka
Osmanlijskom carstvu morao prepustiti neke tvrđave na istoku zemlje. Time
su Turci dobili dobar položaj iz kojeg su poduzimali navale i pljačke, a ujedno
su i malo pomalo islamizirali bosansko plemstvo. No uz svu ozbiljnost
položaja, među bosanskim plemstvom je vladala svađa. Tvrtka je 1443.
naslijedio nezakoniti sin Stjepana Ostoje, Stjepan Tomaš. 1461. je na vlast
došao Stjepan Tomašević, sin Stjepana Tomaša. Stjepan je uskratio plaćanje
danka sultanu, jer se uzdao pomoći pape i Matije Korvina, ugarsko-hrvatskog
kralja. Dok je Korvin bio zauzet pregovorima s njemačkim carom Fridrikom
III., sultan Mehmed II. je provalio 1463. u Bosnu s 150 000 vojnika. Kad je
sultan stigao u Bosnu, kralj je napustio prijestolnicu Bobovac i pobjegao u
Jajce, a zatim u Ključ. Naposljetku je pogubljen. Kraljica majka Katarina
pobjegla je u Dubrovnik, a kasnije u Rim. Kraljev polubrat Sigismund i
polusestra Katarina su odvedeni u tursko ropstvo, a žena kralja Stjepana
Jelena je pobjegla u Split, a odatle u Tursku, gdje je živjela do 1495.
• Tvrdi grad Bobovac, opkoljen 19. svibnja, predao se Turcima 21. svibnja 1463. godine. Pred
turskom opasnošću kralj Stjepan Tomašević sklonio se u Jajce, a odatle se uputio prema
Hrvatskoj, nadajući se prikupiti neku pomoć, ali je u Ključu na rijeci Sani bio opkoljen. Budući
da je Mahmud-paša Anđelović obećao kralju Tomaševiću sigurnost života i slobodu, kralj se
predao Turcima. Tako su turski osvajači za kratko vrijeme osvojili tri glavna bosanska grada:
Bobovac, Jajce i Ključ, a potom, pod prisilom, po kraljevoj zapovijedi, Turcima su se predali i
ostali bosanski gradovi: po ljetopiscu Dlugosu Turcima se predalo 70 bosanskih gradova, po
jednom talijanskom izvješću 117, a po Kristobulu nešto manje od 300. Tada su Turci, po
različitim podatcima, 100.000 domaćeg hrvatskog stanovništva odveli u zarobljeništvo i 30.000
mladića u janjičare. Turski pokušaj da tada osvoje i Hercegovinu ostao je bez uspjeha. Od
susjednih država i vladara ugroženoj Bosni nije nitko priskočio u pomoć. Pokušaj pape Pija II.
da osobno povede križarsku vojnu za oslobođenje Bosne propao je njegovom smrću u Anconi
19. srpnja 1464. godine. Kralj Stjepan Tomašević je pogubljen pod Jajcem, nakon što je izdao
zapovijed o predaji svojih gradova turskom osvajaču.
• Tako je propalo bosansko kraljevstvo. Zbog lahkoće kojom su ga
Turci zauzeli, u narodu je ostala izreka Bosna šaptom pade.
Matijaš Korvin se iste godine uputio na vojnu preotevši tom
prigodom Turcima Jajce, a nešto kasnije i čitavu sjevernu Bosnu.
Na oslobođenom području je organizirao Jajačku i Srebreničku
banovinu. Svoj položaj Matijaš je pokušao ojačati obnovom
Bosanskog kraljevstva, za čijeg je kralja postavio Nikolu Iločkog.
Njegova je glavna zadaća trebala biti suprotstavljanje Turcima i
njihovo istjerivanje iz Bosne. Nakon Nikoline smrti, Matijaš je još
jednom pokušao istjerati Turke iz Bosne, prodrijevši sve do
Sarajeva. No ova je vojna imala tek privremen uspjeh. Nakon što
je 1482. u Turske ruke pala i Hercegovina, Korvin je prestao
oslobađati bosanske krajeve.
• Od bosanskog kraljevstva, po osvajanju je ustrojen poseban sandžak
(okrug) u sastavu Rumelijskog Pašaluka. Na čelu sandžaka su obično
islamizirani starosjedioci, čija prezimena podsjećaju na njihovo
katoličko, odnosno hrvatsko podrijetlo. Prvi među njima Isabeg
Hranušić utemeljio je Sarajevo, danas glavni grad Bosne i
Hercegovine. Osim njega spominju se još i begovi Minetovići,
Malkočevići, Borovinići, Mihajlovići, Vraneševići, Juriševići i drugi.
Stalne napadaje iz Bosne odbijali su hrvatski plemići i njihova vojska
pod vodstvom bana Petra Berislavića, koji ih je 1513. porazio kod
Dubice, a zatim 1518. prodro do hrvatskog Jajca i opskrbio ga
živežom. Takav herojski podvig ponavljali su hrvatski vitezovi tijekom
punih šezdeset i pet godina turske blokade Jajca (1463.-1528.) po
nekoliko puta godišnje i nadljudskom hrabrošću, a često i svojim
životima bezbroj puta potvrdili svoju odanost obrani domovine i
europske kršćanske civilizacije.