Skender Kulenović

Njegova biografija potvrđuje da je bio komunist i partizan koji je ispjevao vrsnu poemu Stojanka majka
Knežopoljka, posvećenu stradanju srpskog življa na Kozari u toku Drugog svjetskog rata. Jest, opjevao
je i sudbinu svoje majke u poemi Na pravi put sam ti majko izaš’o, ali u njoj je pretežita poetska kritika
islamocentričnog tipa patrijarhata u kojem pati i strada pjesnikova majka kao kumrija, cijeli život
zatvorena u četiri zida, čak do te mjere da joj je život, naglašava pjesnik, nemio i zazidan. A već to su
dovoljni razlozi da se ovog pjesnika protjera na marginu. Razlozi za piščevu demonizaciju, naravno,
nisu sadržani u književnosti, već u ideološkim strategijama koje zastupaju novu formu bošnjačkog
nacionalnog identiteta. Ona se bazira na getoizaciji, arhaizaciji, retradicionalizaciji,
islamocentriranju, turkofiliji i osmanonostalgiji,(16) a Kulenović, sa svojim komunizmom, ateizmom,
partizanstvom i činjenicom da se nije bunio protiv uvrštavanja u srpsku književnost, naprosto mora
biti protjeran iz takvog identiteta. Naravno, ni Kulenovićevoj a ni Selimovićevoj književnosti takve
objede ne mogu nanijeti nikakvu štetu, ali mogu uticati na percepciju ovih pisaca u bošnjačkom
javnom prostoru. Ako ih se marginalizira u kanonu, onda je jasno da ih se isključuje iz središta
simboličkog imaginarija koji oblikuje nacionalni identitet. Tako se poklapaju marginalizacija u
književnom kanonu i demonizacija u javnom prostoru, da bi se na kraju ispostavilo kako su oba pisca
proglašena nekom vrstom nacionalnih
juda budućnosti, jer su se priklonili srpskoj književnosti, čak opisivali tugu i tragediju majki Srpkinja, a
morali su znati da će u budućnosti doći velikosrpstvo koje će razoriti njihovu domovinu i izvršiti
genocid nad narodom u kojem su rođeni. Takva vrsta nacionalizma, demonizirajućeg prema tzv.
nepodobnim pripadnicima vlastite zajednice, i opredijeljenog da na toj osnovi njene nepoćudne
pripadnike okleveće kao nacionalne izdajnike, potpuno je autodestruktivna. Ona je, naravno, izraz
težnje onog tipa nacionalizma koji je agresivan prema unutra stoga što osjeća nemoć da svoj
vrijednosni sistem nametne bilo kojem obliku okruženja. U trijumfu partikularizma, taj je nacionalizam
zauzeo akademske institucije, ovladao nadležnim ministarstvima za obrazovanje i, u konačnici, kroz
nastavne planove i programe pokušao nametnuti svoju ideologiju kao znanstvenu normu obrazovnim
institucijama. Partikularne vrijednosti na koje se poziva takav akademski nacionalizam ne mogu
osporiti one univerzalne na kojima počivaju Kulenovićeva poezija i Selimovićevi romani, ali se ideološki
normativnom interpretacijom mogu podrediti nacionalističkim ciljevima. Na taj način moguće je
ideološku naraciju maskirati akademskim znanjem i pokušati nacionalističku ideologiju predstaviti kao
samorazumljiv, prirodan pogled na društvenu stvarnost.

S časa
Na pravi put sam ti majko izišo
Prva strofa - Patrijarhalna mizoginija - žena je prikazana kao vlasništvo muške pohote, pri čemu žena
treba da bude himenična, apsolutno nevina, a muškarac vlasnik njene nevinosti. Ako nije nevina, žena
ne može biti prihvaćena kao normalna u braku - “od muških očiju je bježala” - žena mora da se
sakrije, a muškarac ima pravo da gleda “čista da dođe onome koji joj je zapisan”, “Kadifa bijela I kap
rose sabahske na njegov dlan” - vidimo u ovim stihovima svu samodisciplinu, samoizoliranost žene
svodi na kap rose koju će ovaj popiti mužjački s dlana. Ropski život žene.
- njene želje - da joj dođe “pitom kao softa”- moli ga da ne bude tipičan patrijarhalni nasilnik; žensku
težnju za takvim mužem slikovito opisuje u dužini zime I intenzitetu njenih snova
“svilom iz grla pod noć ga zazivala” - čežnja I komunikacija s bogom joj je jedino ostala. Ona to nikome
ne može reći, ni ocu, ni materi ni jaranici - ženska čežnja unutar tog patrijarhalnog svijeta je
neizgovoriva - to je slika egzistencijalne pustinje u kojoj ona živi - nikom se ne može povjeriti.
- Onda joj “Allah na dahu svoje milosti” - ironija - naslućujemo zlo, nije idilična scena;
Radi se o sceni dolaska svatova pred kuću. Patrijarhat definira ženu kao potpunu tek kad se ona uda.
To znači da bi svaka žena jedvačekala udaju, ova se bogato udaje. Namjesto ispunjenja koje bi trebala
da prati sreća, u pjesmi pratimo pravu dramu - to znači da ova žena ima neka saznanja koja joj taj
brak, brak kao patrijarhalnu instituciju, čini strašnim.
“Đugum I mladost iz ruke joj ispade” - nepovratno izgubljeno.
- Institucija braka je hijerarhijska - tu je problem. Ona o muškarcima ne za ništa, potpuno nevina, ali
zna da ulazi u instituciju koja je hijerarhijska I u kojoj će muž, nužno, biti dominantan. Ako ne bude
tako dominantan u patrijarhalnom društvu, muškarci će mu reći da je ništa, da je kukavica. Ako je
ošamari on je potvrda muškosti koju ostali muškarci (I žene) podržavaju. To je žensko
transgeneracijsko iskustvo braka kao zatvora za žene, ne prostora ljubavi, ne prostora realiacije već
zatvora, braka kao robijašnice u kojoj postoji svemoć institucije braka I svemoć institucije muškarca
nad ženom.
Centralni stih “da me ne prepusti zlojedoj svekrvi” - to nije individualna karakteristika svekrve već je to
pozicija svekrve unutar kulturalne moći - ključni problem - u mizoginijskoj ulozi se pojavljuje žena!
Kako to da žena, umjesto da razvali okove takvog patrijarhata, prema ličnom egzistencijalnom
iskustvu, bude zlojed prema mladoj? Zašto svekrva nije emancipatorski postavljena prema snahi?
Kulturna hegemonija - ta svekrva je u poziciji svekrve - takva da mora se zlojedo ponašati prema
mladoj. Nije samo mužm već je I sama žena kao svekrva zarobljena I osuđena na to da replicira zlo. U
patrijarhatu je I svekrva osuđena na mizoginijsku poziciju, samom svojom patrijarhalnom ulogom.
Žena nije zarobljena samo kao supruga, I kao svekrva je natjerana da bude zla. Ako ne bude zla,
osudiće je patrijarhalna zajednica. Ovo nije pjesma o pojedinim ličnostima I njihovim karakterima
nego pjesma o tome kako funkcionira zlo kulturne hegemonije. To je ključ.Ne govori se o osobnosti
ove svekrve već o njenoj društvenoj poziicji, poziciji moći.
- ona je zarobljena u kabur- brak izjednačen sa smrću, čin udaje jednako smrt. Kulenović u ovoj poemi
izjednačava s kaburom - subverzija!
- ona je donešena - nije došla, ništa nije s njenom voljom
Hijerarhija: usnom I čelom tri nove ruke poljubi - svekru, svekrvi, njemu! - zatvor ima strogu
hijerarhiju.
- “Nit joj bi softa niti kadija” - realnost
“Pjanom kundure mu obljuvane odvezivala” -
Sve ovo govori sin o ocu - funkcija sina jest da razobliči ulogu vlastitog oca!
- “Sljepočnice nikad joj ne dirnu dlanovima dragosti već je istrga kliještima požude.” - svedeno na
strast; pjesnički dobro “istrga kliještima požude” - kliješta -- nije puka seksualna želja nego je nasilje -
silovanje; njoj je svaki seksualni odnos izjednačen s nekom vrstom silovanja I ona je goli predmet!
Muška seksualnost kao nasilni proces u patrijarhalnoj kulturi.
- Ne smije bez pitanja svekrve ni dahnuti
- Zelene nokte zarivala
- Ostaje joj da se obrati Allahu I kaže “golemo nešto sam ti skrivila” - paralelizam sa stihovima kada
moli boga da joj bude pitom ko softa I pametan kao kadija, a onda ovo zvuči kao neka vrsta osude, jer
je muž puna osuda, ona I dalje moli boga, jedino joj je to preostalo, jedino s njim može razgovarati, a
Allah je iznevjerio - drama majčinog vjerovanja. Ona tu ne osuđuje sebe, nego je napravila
paralelizam: ja te molila za ono, a ti mi dao ovo, pa kako?
- Allah joj njezin prstom svoje milošte otrese s njezine zvijezde sudbine rosu rumene, otrese nur u
pomrčinama.” - rodi joj se sin. - nova nada, smisao života
- Patrijarhalna žena se može jedino realizirati u egzistencijalnom smislu kao majka. Šta da je
nerotkinja? Onda bi bila bezvrijedna kao ljudsko biće.
- Slika majke I bebe gdje se ona ispunjava kao majka; njena velika ljubav I nada da će biti sve suprotno
od svog oca! Krug se zatvara, I ona želi da joj se sin oženi - niije iskoračila iz patrijarhalnog ropstva,
smisao vidi samo u tome. I ona sad postaje ono što je njoj bila njena svekrva. Patrijarhalni sistem se
neprestano replicira!
Rješenje je: da on izađe na pravi put. Vidi se na koji je pravi put on izašo - drug Jovan -
Očevi su im se mrzili na klasnoj osnovi. On I Jovan se voljeli - drugovi. Sreli se u šumi na pravom putu.
Lirski subjekt je iskoračio iz majčinog pravog puta na ovaj komunistički pravi put. Promjena: iskače iz
toga I ide dalje.
“Čuj me sa tespihom sijeda ropkinjo” - potpuno suosjećanje s majkom, na kraju njenog života.
On će nju osloboditi -fizičko I metafizičko oslobođenje od ropstva -
“iz sehara mirisnih otključanih” - otključane, za razliku od zaključanih patrijarhalnih
- revolucija, nova, svjetlija budućnost koju on nagovještava.
- Socijalizam je bio emancipatorski prema ženama - oslobađa majku.

Subverzivne poetike
Heroj I žrtva u funkciji pamćenja rata
Kada govorimo o modelu uspostavljanja društvenog pamćenja na južnoslavenskom kulturnom
prostoru, možemo zaključiti da se tzv. kanonska književnost, uz ideološki otpremljenu historiografiju
jedan od njegovih osnovnih elemenata. Posmatrajući književni kanon, nemoguće je ne primijetiti
njegovu blisku vezu s ideologijom. Zapravo, književni kanon se prikazuje kao proizvod ideološke moći
koja pokriva sve kulturne institucije pa I akademsku zajednicu. Književnost se u tome tretira kao
politika kolektivnog identiteta, kao u vremenu romantizma. Književnost je u službi izgradnje politika
kolektivnog identiteta. Književni kanon kao osnovni zadatak ima uspostavljanje estetičke norme
unutar književnog polja, da funkcionalizira književnost itd.
U promjeni kanona može se pratiti I promjena kolektivnih identiteta na južnoslavenskom prostoru.
Totalitarne ideologije imaju sklonost da mijenjaju interpretaciju stvarnosti, da izvrše reviziju
identitarnih vrijednosti I promijene tumačenje povijesti, etike I morala - ukupnost društvene I
individualne egzistencije. Nekad je ta promjena potpuno odbacivanje prethodnih vrijednosti, a nekad
reinterpretacija kanonskih djela koja ostaju u novom kanonskom poretku. Ako pogledamo sadašnju
interpretaciju nekih djela, možemo vidjeti da su u značenjskom pogledu sasvim suprotna od ranijih
kanonskih tumačenja. To je rezultat promjene totalitarne ideologije.
Književni kanon ne ostaje samo na policama biblioteka, već on, preko nastave književnosti kroz
cjeokupni sistem obrazovanja, ulazi u društvenu stvarnost i ostvaruje svoju performativnu ulogu. U
ovom ritualu formiranja društvenog pamćenja, važno je da svaka generacija bude uključena od
najmlađe dobi. Sljedeće pitanje je: ko određuje književni kanon? Naravno, to je akademska zajednica
koja je dio institucija moći I ona, pomoću pisaca I njihovih određenih djela, reproducira određeni
poredak vrijednosti pomoću kojeg bi se trebao izgraditi identitet nacionalne zajednice.
Cilj ovog postupka jeste postavljanje normativnosti interpretacije historijskih zbivanja te pravljenje
kanonskog poretka heroja I žrtava zajednice, pri čemu će neprijatelji biti označeni, demonizirani.
Ključna mjesta kanona su: čitanke, lektire, antologije, univerzitetski programi - u njih se nastoje
infiltrirati određeni pogledi na društvenu strvarnost te određeni simbolički poredak vrijednosti.
Prošlost se uvijek monumentalizira, a žrtve I heroji su sakralizirani. Cilj je prikazati da je određena
ideja/ideologija etički ispravna, humanistička, prosvjetiteljska I kao takva biti ugrađena u temelj
društvenog pamćenja. Ovi rituali se obrazuju na raznim poljima: spomenicima, filmu, ideološki
koncipiranoj historiografiji, književnosti.
U spomenu na žrtve, obavezno se ukazuje na demonskog, dehumaniziranog neprijatelja naspram
kojeg stoji žrtvina etičnost, humanizam I nevinost. Dakle, od učesnika ritualnog događaja, zahtijeva se
potpuna identifikacija sa žrtvama, kako bi se njihovo stradanje ukazalo kao moralna obaveza prema
kojoj se treba graditi budućnost ukupnog društva.
Ideološki I državnii aparat nastoji se prikazati kao potpuno humanističan I etičan. Ideologija se uvijek
nastoji prikazati u suprotnosti od prethodne I koja oslobađa iz ralja prošlosti. Mitiziranje ideologije
počinje u obrazovnom sistemu gdje se uspostavljaju kodovi društvenog identiteta I nameću sadržaji
neophodni za identifikaciju s njim.
Žrtva, svojim tragičnim iskustvom, utemeljuje u kolektivnom pamćenju sliku demonskog,
dehumaniziranog neprijatelja. Identifikacija s njom na društvenom horizontu pojavljivala se u formi
moralne obaveze ispravljanja povijesnih grešaka, a društvo se predstavilo za prostor ostvarenja pune
pravde I pravičnosti, tj. Etičkog apsoluta. Samo jedne žrtve (npr.komunističke) imaju pravo glasa, dok
žrtve drugih (ideološki drugih) ne postoje I svedene su na nivo privatnih/porodičnih naracija kao
alternativne, usmene historije.
Govoreći u ime žrtve, književnost južnoslavenskih jezika od rommantizma do danas često je vršila čistu
ideološku funkciju. Žrtva nije shvaćana u svojoj ljudskoj pojedinačnosti, nego je dobijala kolektivne
razmjere I ideologijsku ulogu. Takva vrsta kolektivizacije žrtve, svođenje žrtve na sistem kolektivnih
brojeva, te njena politizacija rezultirala je viktimološkim diskursom u književnosti.
Herojska naracija žrtve služila je (služi) socrealizmu (svakoj ideologiji) za homogenizaciju masa I
njihovo ideološko obrazovanje. Ideološke naracije na toj osnovi su spuštane u kulturu da bi ona na
društvenom horizontu postala tvornicom ideologije. Paradigmatski primjeri školske lektire u funkciji
ritualnog pamćenja NOB-a: KOvačićeva Jama, Kulenović: Stojanka majka Knešpoljka I Na pravi put sam
ti majko izišo.
Kulenovićeva poema molskim tonom svoje lirsko-narativne ispovijesti I tragičkom intonacijom, otkriva
suštinu povijesti I rata. Heroj, dominantna figura tradicije, epike I romantičarskog epa, ustuknuo je
pred tragičkim glasom žrtve. Komunistička ideološka moć je preko akademske zajednice intervenirala
u značenja poema I formirala, unutar akademske zajednice jednu ideološku interpretativnu
zajednicu kojoj je bio zadatak da postane stručnim kodifikatorom ideoloških intterpretacija ovih
poema. Poezija je na koncu postala žrtvom ideologije. U Skenderovoj poemi Stojanka majka
Knešpoljka rat se slika kao protivprirodna sila, ali u školskim/univerzitetskim interpretacijama
majčinska bol zbog poginulih sinova I njeno zazivanje osvete nad mračnim neprijateljem tumačili su
kao ideološki čin, a ne majčinsko obraćanje prirodim Majci Zemlji I planini Kozari kao njenom
simboličkom znaku, odnosno ukupnom narodu, pri čemu Kozara postaje metonimijom naroda. U ovoj
poemi žrtva se izvodi na apsurdnu ratnu pozornicu, njen iracionalizam I kainovski utemeljen povijesni
tok. Za razliku od Kovačićeve Jame, u Stojanki se povijest ne upisuje u tekst tijela, nego tekst duše I to
majčinske duše koja svoju tragediju ispovijeda u kontekstu prirodnog preobilja, plođenja I množenja
prirode u kojoj su npr. Šljive uzrele I raspolutile se kao steone krave. Ta snaga prirode, skretanje iz zla
povijesti u harmoniju prirode I služi Skenderu da uporedi iracionalizam ljudskog djelovanja na zemlji sa
harmoničnim odnosima sveobilja u prirodi. Na taj način priroda postaje kritičkim ogledalom ljudskog
bezumlja, apsurda I tragičnosti rata I ukupne povijesti, pa je u poemi priroda data kao kontrapunkt
povijesnom. U ovoj poemi radi se o rušenju dogmatske poetike socrealizma I prelasku u modernistički
univerzalizam I mit estetskog utopizma. Ova poema nije slijedila ideološku naraciju već naraciju gole
ljudske supstance uhvaćene u tragični žrvanj rata, a žrtva se ne ispovijeda s ciljem da utemelji I
opravda ideološke naracije, već da iz svoje ljudske I tragičke pozicije izgovori majčinsku osudu
povijesnog zla. Majka u poemi svojim naricateljskim tragičkim tonom postaje svemajkom, pri čemu
majčinska tuga za sinovima na fonu prirode biva rodilačkom tugom za plodom, a ton oprirođenog
majčinskog glasa postaje svojevrsnim mitskim glasom I opomenom ljudskom bezumlju. Otud zločinac I
krvnik ne izrastaju iz svoje ideološke pozicije već iz pozicije univerzalne ljudske bezumnosti, pa oni
nisu ideološki mračni drugi već izvanprirodna drugost. To znači da projekt dehumanizacije neprijatelja
nije izvršen na ideološkoj, već na etičkoj I humanisički shvaćenoj osnovi.
Ipak, ova poema je (s Jamom) utemeljila model glasa žrtve na ritualnom ponavljanju u okviru
komunističkih manifestacija. Sam kontekst rituala bio je ideološki označen pa su obje poeme, bez
obzira što su insistirale na individualizaciji glasa žrtve, dobijale značenje tekstova s viktimološkim
diskursom u svojoj osnovi. Ideologija je usisala poeziju I pojavila se kao društveni mega diskurs I sebi
priskrbila sve vrijednosti, da bi konstruirala sliku o ideološkom neprijatelju koji I u budućnosti može
ostvariti svoje nakane. Ova pjesma je konstruirala model pamćenja rata I revolucije kroz glas žrtve, a
Na pravi put sam ti majko izišo konstruira model heroja, optimističnog pobjednika koji dovršava
tamnu dionicu povijesti I svojim herojskim činom otvara svjetlo budućnosti. Heroj se u ovoj poemi
konstituira na kulturološko emancipatorskoj osnovi. On je sin koji majku oslobađa na dvostruk način,
kulturološko-emancipatorski I bukvalno ratni. U ovoj poemi se u prvom dijelu vrši žestoka lirska kritia
islamocentrično shvaćene patrijarhalne kulture, pri čemu se razvija opozicija muške, u ovom slučaju
očeve moći I ženske, majčine trpnje. Dvostruka zarobljenica, majka je na jednoj strani kulturološka
kumrija zatvorena u kulturološki I porodični kavez kuće, a na drugoj strani je zarobljenica I žrtva
povijesti, jer je njen grad okupirao neprijatelj. I heroj (sin) je dvostruki oslobodilac. Sin, koji se obraća
majci kao heroj oslobodilac, najprije je kritički kulturološki subjekt koji vrši obračun s patrijarhalnom
stratifikacijom moći pokazujući da je religiocentirčni patrijarharhalni kulturni model za majku
kulturološki zatvor, a potom je on ideološki subjekt, tj. Partizanski borac koji će je zagrljen s bratom
Jovanom doći majci da je oslobodi od neprijatelja. Kritikom patrijarhata, Kulenović zasniva ideju
emancipacije I prosvjetiteljske kulturne geste čeznući za prosvjetiteljsko-racionalističkom utopijskom
potencom u kulturi, pri čemu spaja fizičku s duhovnom slobodom, a slikom partizanske borbe
pokazuje da je ona bila povijesna nužnost I jedini mogući etički opravdan izbog u klanici 2.sv.rata.
P. s. poslije rata 92-95. dolazi do potpune promjene tumačenja ove poeme - Enes Duraković u
Antologiji bošnjačke poezije (Sarajevo, 1995) izbacio je jedan dio ove poeme u kojem se pjesnik obraća
majci I šalje poruku o bratstvu I jedinstvu pa je I danas moguće naći samo prvu polovinu ove pjesme.
Potom je pjesnikova kritika islamocentričnog patrijarhata, tragom Durakovićeve interpretacije, u
čitankama pretvorena u pohvalu našoj, islamocentričnoj, harmoničnoj patrijarhalnoj kulturi, a
tlačiteljska patrijarhalna kultura pretvorena je u humanu, tobožnju islamocentričnu kulturu čulne idille
te majčinske ustrajnosti. Emancipatorski potencijal poeme pretvoren je u zagovaranje
religiocentričnog modela kulture u skladu s namjerom ideološkog I akademskog centra moći da izvrši
reinterpretaciju I rekonstrukciju bošnjačkog etničkog I kulturološkog identiteta u procesu njegove
klerikalizacije I reislamizacije na prelazu u 21. stoljeće.
Na pravi put sam ti majko izišo je poema koja s aspekta rodnog identiteta vrši kritiku patrijarhalne
moći, demaskira koncept kulture kao apriori etički pozitivan I pokazuje da kultura može za pojedinca
ili određenu grupu, tj. Određeni identitet postati prostorom diskriminacije I marginalizacije, odnosno -
zatvora. Na toj osnovi je Kulenović partizanskom borcu dodijelio emancipatorsku kulturološku misiju,
stvorio neku vrstu kulturološkog heroja, a politici komunističkog klasnog oslobođenja čovjeka
pridodao I politiku ženske rodne slobode. Komunistička ideja društva kao prostora socijalne pravde u
ovoj poemi nadopunjena je idejom o nužnosti transformacije kulture, pri čemu bi društvo trebalo
postati I prostorom rodne pravde!
Kulenovićevim poemama rat je oslikan u dimeziji višestruko kodiranog događaja koji nije samo
ideološki ii politički već I kulturološki prevrat. Spajajući ideološku s kulturološkom naracijom, poema
Na pravi put sam ti majko izišo izvodi na kulturološku pozornicu intelektualnog, tj. Kulturološkog
heroja.
Amer tikveša - Dvije majke Skendera Kulenovića
SPAŠAVANJE PJESAMA
Između komunističkog forsiranja Stojanke i nacionalističkog forsiranja poeme Na pravi put sam ti,
majko, izišo nema nikakve razlike. Obje su naštetile Kulenovićevoj poeziji jer su obje kroz nju u prvi
plan isticale vlastite ideološke vrijednosti. Komunisti su isticali ono što Skender uistinu jest propagirao,
dok su ga nacionalisti reinterpretirali, ali i jedni i drugi – komunisti ispustivši u potpunosti iz kanona
Skenderovu poemu Na pravi put sam ti, majko izišo, a nacionalisti gurajući pod tepih njen drugi dio –
propustili su da budu progresivni.
Stojanka je osvetnica, ali ne tako što bi počinila osvetu, ona na nju poziva, nemoćna je da bilo šta
učini, žena je to shrvana bolom zbog gubitka sinova. Majka iz druge poeme je, kako je i sam lirski
subjekt naziva – s tespihom sijeda ropkinja, žena koju je patrijarhat oblikovao po svojoj potrebi, da
šuti i trpi i moli se za bolje nadnaravnim silama. U drugom dijelu poeme pojavljuje se treći tip žene,
mlada nevjesta koja s lirskim subjektom pravim putem dolazi je partizanka. Proaktivna, neko ko se
bori za svoju budućnost i vjeruje da je sama može oblikovati. Ona je ta koja puni optimizmom.
Stojanka je danas potpuno srbizirana. U zvaničnim srpskim interpretacijama ona nema nikakve veze s
revolucijom, simbol je stradanja Srba na Kozari i, generalno, u Drugom svjetskom ratu. U zvaničnim
bošnjačkim interpretacijama majka iz druge poeme je ideal kakva žena ustvari treba da bude.
Nevjestu, međutim, natkriljuje zaborav, a ako ćemo Skendera ideološki čitati, ona je jedino uporište u
njegovoj poeziji nepodložno promjenama tumačenja. To je nova zemlja, novo djetinjstvo koje treba da
je izgradi rastući zajedno s njom, neopterećeno klasnim, vjerskim i nacionalnim razlikama.
Danas, iako su mi senzibilitetom najbliži Skenderovi soneti, kad ga trebam približiti nekome govorim o
njegovom pjesničkom jeziku u Stojanki i govorim o poemi Na pravi put sam ti, majko, izišo, ali u
cijelosti, o razlikama o percepciji žene u begovatu i u socijalizmu. Soneti će se svakom sami kazati, a
poeme su prepuštene na kazivanje nacionalistima, njih treba spašavati.

Marko Vešović - Panj

- Ova pjesma pripada poetici skaza, koja podrazumijeva doslovno prenošejne
narodnog/svakodnevnog govora. Nenormativnim govorom zadržava se pravo na individualni izražaj
pri čemu se već u formi pjesme subverzivno odnosi prema normi. Poetikom skaza Vešović kombinira
glasove stradalnika i stradalnica, majčinsku tugu za poginulim sinom iz antologijske pjesme  Panj. Ako
npr. u pjesmi Panj tragičnim glasom majke koja žali za poginulim sinom, tvrdeći da nakon njegove
pogibije nije muslimanka ni nemuslimanka, već onaj panj anamo,prokazuje nakaznu politiku identiteta
osuđujući iz perspektive majčinske patnje za poginulim sinom ratni užas. Ova pjesma je subverzivna
na identitarnoj, ideološkoj I metafizičkoj razini - smrt je ispunila metafizički prostor, bog je pobjegao
od odgovornosti “insan džaba dere grlo” - bog je gluh na patnju podanika, neostvarena je relacija
stvoritelja I stvorenog. Majka ne dozvoljava da joj sin bude svrstan u šehidski diskurs - njegova smrt je
oslobođena svetog I ideološkog, ostaje samo majčina tuga. Majka je, također, subverzivna I prema
tradiciji - želi da stavi sliku I da održava grob, pri čemu joj je sin važniji od vjere I tradicije - ona se
oslobodila društvenih normi. Majčin pogled na principe kolektivnog identiteta je ironijski, ona
potpuno raskida s religijskim normama I to je njeno emotivno pravo. Simbolika panja jeste u tome da
panj ne rađa ni jedan plod, što bi značilo da rat ubija žensku sposobnost rađanja jer rat čini rađanje
besmislenim - zašto rađati ako će biti ubijeno. Na ovom mjestu se majka razlikuje od Stojanke majke
Knešpoljke jer ona kaže da će rađati, ona je aktivistkinja, dok Vešovićeva majka nema utopijsku viziju.
Iskustvo obje majke je iskustvo svemajki - univerzalno mjesto.