MOGUĆNOSTI ISSN 0544-7267

GODINA XLII. listopad - prosinac 1995. BROJ 10-12

RIJEĆI I RAT
(ULOGA KNJIŽEVNOSTI, NAPOSE ZENITIZMA,
U IDEOLOŠKOM PREVIRANJU SRPSKOG DRUŠTVA
U PREDMILOŠEVIĆEVSKO DOBA)

Dražen Katunarić

»Et dont les mots

vous suceront jusqu 'au sang«
G. Jouannard

Da bi nešto bilo rat, prethodno mora biti stanje duha. A to stanje duha bilo
je izazvano, iznuđeno - riječima. Bile su to riječi mržnje, prijetnje, nasilja,
ubojite riječi koje potiču na razaranje i zločin. Pokazalo se da literatura kao
posebna tvorba riječi može postati idealan pokretač povijesnih zbivanja, pogotovu
ako njezini nosioci nisu otuđeni od politike ili povučeni u područje čiste estetike,
već, naprotiv, prisutni kao svakodnevni nagovarači masa. »U jednom kulturno
(nedovršenom) nezaokruženom društvu, pometenom zbog decenija opsesije,
književne slike s lakoćom se odvajaju od teksta, i postaju načela, izašla iz
konteksta. Na tajnovit način, one potiču na akciju kao nekoć ideološke parole,
napisane ili izvik:ivane u povorkama ili paradama<<' - kaže Bogdan Bogdanović.
To međusobno prožimanje literature i političke akcije, odnosno stanje u kojem
literatura daje poticaje i razloge raznim provalama nasilja, sile i ubilaštva ipak
nije, kao što misli Bogdanović, uvjetovano samo nedovršenošću društva. Ta je
pojava »iskazivanja knjiškog duha«' već dobro uočena u povijesti i najčešće
ovladava kriznim vremenima ili u predvečerje velikih prevrata. Alexis de
Tocqueville, jedan od najvećih mislilaca moderne demokracije, pozabavio se
tim pitanjem u prvom poglavlju treće knjige Starog režima i revolucije pod
naslovom: »Kako to da sredinom XVIII. stoljeća ljudi od pera postadoše
političkim prvacima zemlje i kakvim je to učincima urodilo.«' Po njemu su pisci
2 MOGUĆNOSTI

uspjeli nametnuti narodu koji je izveo revoluciju ne samo svoje ideje, nego mu
prenijeti i svoje raspoloženje i ćud.
Oni su bili laboratorij ideja i epohalnih zamisli koje su iz njihovih glava
>>Sišle u gomilu<< i u njoj »Stekle tjelesnost i vrelinu političke strasti, do te mjere
da su opće i apstraktne teorije o naravi društva postale temom dnevnih čavrljanja
dokoličara i raspaljivale maštu čak i žena i seljaka<<.4
Pisci, živeći dotada »gotovo beskonačno daleko od prakse«,5 odjednom su
osjetili da je došao povijesni trenutak za akciju, pripremu revolucionarnog čina,
iskazivanje smjelosti u vulgariziranju svojih političkih zamisli, a takva im je
>>neupućenost podavala i uho i srce gomile«.' Tako je i gomila prestala živjeti u
onim okvirima u kojima je dotada živjela, pa je, zapaljena idejama pisaca, počela
maštati i željeti >>živjeti u idealnoj državi, što su je izgradili pisci« 7 Zbio se
neviđen obrat: umjesto da literatura bude duhovnost, paralelni život ili barem
iluzija, utočište za sve nezadovoljnike stvarnošću, ona je, naprotiv, postala
odskočna daska za ostvarenje dotad nezamislivih ideja, dok su sami pisci postali
politička snaga, »poglavari mnogoljudne stranke koja je težila da svrgne sve
društvene i političke ustanove zemlje«.8
Predaleko bi nas odvelo uspoređivati Francusku revoluciju, način kako su
se pisci »UZimajući u svoje ruke ravnanje javnim mnijenjem zatekli na trenutak
na mjestu na kojem obično stoje stranački vođe«' sa svim kasnijim epohalnim
događajima koji izviru iz nje. Za ovu priliku dovoljno je reći da je francuski
model odnosa pisaca-intelektualaca i gibanja masa preuzet, mutatis mutandis, i
u slučaju boljševičke revolucije i općenito komunističkog pokreta s njegovim
kultom inteligencije, da bi najjači stupanj prijenosa doživio upravo u srpskom
nacionalkomunizmu. 10 Tada se prvi put u povijesti dogodilo da nakon
eufemistične »jogurt-revolucije« i manje eufemistične »antibirokratske
revolucije«, jedna akademija znanosti i umjetnosti, dakle najelitnija kulturna i
intelektualna ustanova srpskoga naroda pokrene rat širokih razmjera koji će
obilježiti fin-de-siecle. Naime, u njoj je oblikovana ideologija opće urote,
mučeništva i žrtve, ideologija buntovnog nezadovoljstva postojećim stanjem koja
implicira pravednu borbu za srpske ciljeve - memorandum za vođe naroda,
bačeno sjeme zla; u njoj su ljudi od pera obuzeli narod ludilom nacionalne
veličine da bi pokrenuli osvetnički bijes, probudili nagon za »nekažnjivim« i
»opravdanim« ubijanjem kao uzvišenim činom opstanka. Prije samih topova i
haubica, ratovalo se idejama i strastima.
»Šepuri se istorija, naša izmišljotina.«" Upravo je rat pokazao da
intelektualna oružja mogu polučiti više razarajućih učinaka negoli vojna. U
konkretnoj borbi, između rovova, ratovali su i stradali obični ljudi, većinom
seljaci i radnici, ali njihova uvjerenja, najniže pobude potekle su od drugih: od
elita.
Pa ipak, ubojice su često i pjesnici. Međudjelovanje je primjerno jer se u
Srbiji i BiH dogodila nezamisliva koncentracija intelektualaca i zlikovaca čije,
su se ideje isključivosti, krivotvorenja povijesti, iskupiteljskih umorstava na kraju
utjelovile: >>U tome ratu zločin stiže na krilima epskog pjesništva i najgori
DRAŽEN KATUNARIĆ l RIJEČI I RAT 3

grabežljivac sposoban je da vam, između dva klanja, ispjeva malu kiticu, punu
tmice i bijesa.<< 12 Uz teoretičare književnosti, pjesnici su, po Bogdanu
Bogdanoviću, glavni »dizajneri« ratnih užasa, 13 barbarskih divljaštava i
osvajačkih zvjerstava s nepokolebljivim htijenjem da svoje usijane vizije
nametnu, bez zadrške, po bilo koju cijenu, živoj realnosti i živim ljudima.
Rat je, dakle, samo spojio fikciju i stvarnost. Međutim, znajući još od
Francuske revolucije da književnost mora biti čitana kao krvava povijest, pa
sve do ovog rata kad povijest i literatura čine jedno, opet se iznova, sumnjičavo,
tražeći nove dokaze, pitamo o pravoj naravi njihova odnosa. Zar je moguće da
smo svi mi imali iskrivljenu, idealističnu i anakronu viziju književnosti, nespojivu
s nasladom ubijanja? Ili smo, naprotiv, podcijenili energiju pisane riječi, njezin
borbeni zov, stoga što nam je izgledala nedovoljno sposobnom pokrenuti ljude?
I vojske? Ili nam se pak naprosto učinilo da živimo u antiliterarnoj epohi i trpimo
pravu invaziju književnih analfabeta i barbara?
Na to pitanje pokušao je dati poticajni odgovor Dževad Karahasan u svom
Pismu bilo kojem prijatelju." On polazi od uvjerenja da su uglavnom književnici,
i profesori književnosti, bili ti koji su zemlju gurnuli u rat: »Utoliko književnost
nesumnjivo jeste odgovorna za politiku i utoliko se u vezi sa svakom politikom
mora pitati o odgovornosti i krivnji književnosti za njezine oblike, postupke i
posljedice.« 15
Razlog te odgovornosti fikcije za realnost jest u tome što se, po Karahasan u,
književno djelo gradi od spoja dviju vrsta materijala - >>jezika i metajezičnog
materijala kojega čine osjećanja, misli, događaji, osobine likova i događanja<<
itd., >>koji određuju čovjekov doživljaj vrijednosti određujući time i njegovo
ponašanje u stvarnosti«. 16 U tome bi se sastojao prirodni utjecaj književnosti
kao važnog dijela kulture na ponašanje ljudi >>posredstvom sistema vrijednosti
koje mu je njegova kultura nametnula kao 'objektivno osjećanje smisla' «P
Tako taj utjecaj u Srbiji osobito jak zbog odgoja uz junačku narodnu pjesmu,
koja se upija tako reći s majčinim mlijekom/' i zahvaljujući djelatnoj snazi
imaginarno l mitskog što je krijepila, nadoknađivala višestoljetne povijesne
prekide i nepostojanja tijekom petostoljetnog turskog zuluma, nije i presudan.
Presudna za počinjeno zlo jest >>zloupotreba književnosti i književnog zanata<<.
Takva zloupotreba dogodila se, po Karahasanu, još od vremena prosvjetiteljstva
i racionalizma koji je ukinuo »tradicionalno jedinstvo istine, dobra i ljepote«,
da bi se, postupno, književnost odvojila od svoje etičke zadaće. Ona je postala
samosvrhovita igra »S one strane dobra i zla«, ne prežući ni od estetiziranja
zločina bez trunke grižnje savjesti. Odlukom da »sve, ali doslovno sve, promatra
kao estetski fenomen, pri čemu se potpuno zaobilaze pitanja o dobru o istini«,
takva, zlorabljena književnost izdala je svoju moralnu i spoznajnu b!t.
Ali je time umjesto lijepom postala »lošom«. »Ja dolazim iz razorene zemlje,
a za to je kriva loša književnost<</' kategoričan je Karahasan. Nakon što je
počinila temeljni grijeh iluzioniranja zla, sofistike lijepog, takva >>loša<<
književnost >>ponaša se kao da joj je sve dopušteno pa poziva ljude da 'bacaju u
oganj decu' (Đura Jakšić), književnim sredstvima oblikuje majku koja svojoj
4 MOGUĆNOSTI

revoluciji, koja joj je uzela tri sina, nudi još sinova koliko bude trebalo (kod
Skendera Kulenovića), poziva na definitivni obračun s ljudima druge vjere ili
objašnjava da jednome kolektivu sve zlo dolazi od onoga drugog kolektiva (kao
kod Slobodana Selenića u romanu Timor mortis). O ukupnim opusima Dobrice
Ćosića, Antonija Isakovića i niza drugih pisaca ne vrijedi trošiti riječi jer su
suviše očigledan primjer ovoga o čemu govorim«.20 »Zbog te književnosti«,
nastavlja Karahasan, »i u ime vrijednosti koje je stvorila, artikulirala i nametnula
ona, sada gore gradovi, djeca ostaju invalidi, razara se, uništava i poništava sve
ljudsko«( ... ) »A ljudi koji spaljuju gradove, sakate djecu i silom oplođuju žene,
nadahnuti su, posredno ili neposredno, književnošću o kojoj govorim -
neposredno ako su je čitali, a posredno ako je nisu čitali nego su samo usvajali
vrijednosti njome stvorene.«21
One koji su, dakle, pratili pokrete srpske književnosti nije mogao nikako
iznenaditi dalji tijek političkih događanja. Ona je s iznimnom točnošću
predvidjela ratna zvjerstva. Postoji doba kad svijet imaginacije postaje stvarniji
od same stvarnosti jer nagovještava i najmanje promjene kolektivnog senzibiliteta,
a književne aktivnosti već po definiciji uživaju najveću slobodu iskazivanja u
odnosu na društveno-političke uvjetovanosti date epohe.
Upravo u tom vremenu književnost preuzima detnijurške zadaće kreiranja
stvarnosti. Čak i u konkretno-organizacijskom smislu. Nije li se prije raspada
Jugoslavije najprije raspalo Društvo književnika Jugoslavije? Nisu li Pisma
srpskom prijatelju T. Kermaunera, objavljivana u Ninu, te krug ljudi oko Nove
revije potakli zahlađenje i raskid odnosa između Srbije i Slovenije? Nije li priča
»Vojko i Savle«, tiskana u Politici, koliko god karikaturalna za književnost,
postala povodom za obračun s D. Pavlovićem i I. Stambolićem i način
preuzimanja apsolutne vlasti od narodnoga genija Slobodana Miloševića Slobe
(što se, eufemistički prozvalo »političkom diferencijacijom« među komunistima)?
Nije li, i u samome početku, kao uvod u poništenje Titova mita i kontinuiteta
Jugoslavije, poslužila jedna pjesnička zbirka G. Doga, Vunena vremena o
»Štakoru s Dedinja«, iskupljena čak i zatvorom za autora.
Tim redom valja i započeti. Naime, smrću Josipa Broza nastupila je zapravo
smrt osobe koja obilježava vrijeme. Unatoč pokušajima mnogih partijskih
aparatčika da nastave sizifovski guranje kamena, odnosno tog istog razdoblja
pod krilaticom »I poslije Tita Tito« nastupilo je nevidljivo pomicanje i raspuštanje
utabane svijesti, bez onoga koji broji i žigoše dane. Ali opet je to bilo rasuto i
bezlično vrijeme.
Ne kažemo da i Titovo vrijeme nije bilo bezlično i rasuto u svojoj dosadnoj
vječnosti, ali ono je bilo zaštićeno besmrtnim ocem i njegovom aurom, protkano
nužnošću »Stajanja na nogama«, baš takvo kakvo je nametnuto, pretežno gorko,
strogo i diktatorski tvrdo s kratkim slobodoumnim golicanjima i razbibrigom
koji bi obično tragično završavali, s još većim sužavanjem demokratske
perspektive i uvijek novom energijom represije. Vrijeme provedeno u bezdušnoj
obitelji, ali ipak obitelji. ..
A sad je nastupila bezličnost prividne slobode sa svježim vonjem leša
našminkanog Vođe i tupim zvukom sirene na dan Njegove smrti, kad bi se ljudi
DRAŽEN KATUNARIĆ l RIJEČI I RAT 5

morali ukopati na ulici. Smrt čovjekoboga i izobličena, kasnokomunistička i

provincijska varijanta ničeanske opsesije »Smrti Boga«.
Prava neizvjesnost. Nije se znalo, zapravo, kamo to vrijeme smjera, kuda
ono vodi, je li u još goru imitaciju sebe samoga, neodrživu i smiješnu kao i
riječ >>lilić« i »titići« koje se tada pojavljuju, ili prema povratku potisnutog,
govorenja svega onog što je bilo nerečeno, zabranjeno, cenzurirano i
autocenzurirano svih ovih godina stvarne koliko i nabijene fikcijom -
komunističke Jugoslavije.
I to je trenutak kad na pozornici stvarnosti izbija prava poplava fikcija,
stvarnost biva osvojena književnošću koja nastupa u početku kao govor o
negovorenome, zatrtom, ubijenom, mučenom, kao probijanje leda istine i
beskonačna priča - o Golom otoku, o Gulagu, o svoj prešućenoj stvarnosti
pomno skrivanoj u ime fikcije komunističke eshatologije (Hofman, Isaković).
Pripovijest otkriva bivšu stvarnost. Javlja se i prva sumnja u nepogrešivost Vođe
(V. Dedijer: Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita),22 kao pendant
pjesničkom obračunu s Njime iz pera spomenutoga Đoge.
Ali to još, svejedno, nije, kao što će poslije postati, knjiška politika, odgoj
masa, populističke strasti i djela. Literatura nastupa kao nešto što daje identitet
jednom bezličnom vremenu ne dopuštajući mu da nastavi po starome, u svojem
koritu jednosmjernosti i laži. I zbog toga postaje važnom. Jedino se unutar ili,
još više, izvan nje, bilo preko njezinih autora ili protagonista, vode razgovori,
artikuliraju pitanja, u javnost iznose drukčije, neuobičajene, nenaručene ideje,
iznose dotad neobjavljiva htijenja, zapanjujući intenziteti. Nezamislivi stavovi i
protustavovi. Literatura kao dio kulture u širem značenju nije više sektor u
klasično-komunističkom smislu, držan pod strogom kontrolom (komunizam i
nije bio ništa drugo nego držanje stvarnosti u pokornosti ideji-fikciji); ona sve
više iskače, izmiče, ako je ošinuta ideološkim bičem ne nestaje kao prije, nego
se malo pokunji, pritaji, da bi opet izbila, buknula jačom oštricom. Književnost
sve više postaje dozivanje nečega drugog od življenog, točka pozivanja i
polarizacije mišljenja, kamen smutnje, nenadanih izljeva žestine. Ona požuruje
vrijeme da otkrije svoje pravo lice i lica onih s kojima može računati ubuduće,
koji će biti njegovi »igrači«. To je način da se od bezličnosti dođe, najkraćim
putem, do sablazni i osude, od jednolične stvarnosti napravi dramatičan prizor,
da se poremeti godinama ustaljen red pravljenja stvarnosti u centralnim
komitetima. Doduše, takvi komiteti i marksistički centri ne predaju se tako lako,
odupiru se poplavi, potkazujući, prijavljujući, pišući Bijele knjige, ali bez puno
uspjeha, izloženi i sami preziru i osudi. Na popisu prokazanih pisaca i
intelektualaca nalaze se većinom Srbi, što upućuje na činjenicu da se tamo najviše
toga zbiva u glavama i srcima. Međutim, smisao tadašnjih događaja tek će poslije
biti odgonetnut, njihova cijena naknadno plaćena.
U onom trenutku, naime, činilo se da vjetrovi slobode i demokracije pušu s
istoka. Da Srbija nudi nadahnuće za skidanje jarma tiranije te visok i svijetao
kulturni ideal. I što je najvažnije: da nudi raskid s totalitarizmom. Sloboda
iskazivanja srpskih pisaca i intelektualaca bila je mnogo veća, u Zagrebu su se
6 MOGUĆNOSTI

mahom kupovale njihove knjige, časopisi, novine i tjednici, kao najpoznatiji

Književna reči Nin ako se htjelo štogod pročitati. Državno i duševno sputana,
politički ovisna i servilna, Hrvatska je stajala spram Srbije otprilike kao u
godinama s početka stoljeća, u vremenu njezine austrougarske nemoći. Za
tadašnje je Srbe i Matoš govorio: »Imajući za leđima privlačivost slobodnih svojih
država, igrahu revolucionare i oslobodioce prema našoj sužanjskoj silom
austrijanštini.«23 Dakle, na djelu je, nekoć fatalna, srpska privlačnost zbog koje
su Hrvati, boreći se protiv Talijana, Madžara, Austrijanaca, Srbima poletjeli u
zagrljaj, prethodno pripremljeni knjiškimjugoslavenstvom. Na djelu je, slikarski
rečeno, trampe /'oeil, iluzija nepostojećeg krajolika nastala uslijed navike
dematerijalizacije stvarnosti. U politici se ta povijesno potvrđena navika može
nazvati zovom doktrinarne slobode, magičnom snagom privlačenja drugih Srbiji
da bi ih se poslije prevarilo, zauzdalo i zanijekalo im pravo na samostalnost i
posebnost. Ni ovoga puta, nakon 45 godina, maske nisu odmah pale. Još se ne
vidi da je novi srpski demokrat i libertinac prerušeni šoven i integrist. Još se ne
vidi da njegov intelekt služi samo tomu da se naglasi atribut - srpski. Još nije
uopće jasno da intelekt svojim postojanjem ne mora uopće biti univerzalan nego
isto tako dovoljno srpski. I da je kritička misao nepojmljiva i nepoznata ako se
sukobi sa srpskim intelektom. Ti su nesporazumi i nedoumice oko srpske
privlačnosti paradigma toga vremena sve do dolaska Miloševića na vlast. Na
sva objavljena književna djela, politički kontroverzna, gleda se kao na pojavu
dugo očekivane slobode, a ne kao na pripremu Miloševićeva dolaska, željenog
Slobe. Za tu spoznaju bit će potreban razmak od nekoliko kobnih godina, kad
će se pokazati da su oni koji ispjevahu ode demokraciji, slobodi, toleranciji, u
predmiloševićevsko vrijeme postali najzagriženiji srpski radikali, pa čak i
stranački vođe kiklopskog zamaha misli" u doba ponovno osvojenog
parlamentarizma.
Sloboda se u to doba čini čistom, ne i obojenom, ne i doktrinarno srpskom.
Postoje neka djela koja »uznemiruju javnost« i prije nego što će (velika srpska
pjesnikinja) Desanka Maksimović napisati predgovor programatskoj knjizi
Slobodana Miloševića, »Godine raspleta«, i naumima voljenog vođe dati alibi
pjesničke nježnosti, nevinosti i fantazije. Sjećamo se Istočnica Ljubomira
Simovića oko kojih se podigla bura službenog negodovanja i čaršijskog
odobravanja jer priziva mističnu moć srpske patnje. Nazire se pomak prema
»omnium serbe<< (Micić), jer će malo-pomalo, umjesto lirskog pjesnika, Srbija
u pjesmi bolovati od hipertrofije svoga vlastitog ja.
U kazalištu će se to očitovati izborom komada s tematikom slavnih pobjeda
srpske vojske u Prvom svjetskom ratu (D. Ćosić). Ili će se krenuti u zlokobne
vizije budućnosti kakva je Go/ubnjača Jovana Radulovića postavljena 1983. u
Beogradu, koja već onda daje precizne uzroke i obrise rata što će uslijediti. Kratki
siže: U jednom malom selu Dalmatinske zagore napeta podijeljenost između
srpske i hrvatske etnije nije nimalo popustila od vremena Drugoga svjetskog
rata. Roditelji prenose svoje krvave traume na vlastitu djecu. Tako će srpski
dječak Mićuka željeti ubiti svog hrvatskog vršnjaka. Držeći mu nož pod grlom,
DRAŽEN KATUNARIĆ l RIJEČI I RAT 7

primorava ga da prizna daje koljač i ustaša, što ovaj odbija. Nadahnuće za zločin,
na kraju nepočinjen, Mićuka nalazi u osvetoljubivom stavu roditelja koji i nakon
četrdeset godina ne rade ništa drugo nego smišljaju dan kad će vratiti dug svojim
susjedima. Ćak ako i komad zapanjuje iskrenošću jer pruža poraznu sliku
primitivnosti srpskoga življa petrificiranog u svojoj rodovskoj i naslijeđenoj
mržnji, njegova se politička važnost sastojala u otvaranja Pandorine kutije i
otkrivanju nemogućnosti prevladavanja ustaškog opterećenja. Psihološki
mehanizam već je strogo zacrtan: pojedinac ili cio narod moraju se najprije
proglasiti ugroženim da bi te svoje osjećaje ugroženosti prevladali vlastitim
nasiljem i terorom nad susjedima-neprijateljima. U tako deterministički,
hereditarno i naturalistički prikazanoj naravi Mićuke kao nasilnika koji je
naslijedio princip paranoidna samo branitelja postoji samo jedan mogući refleks
ponašanja: upotrijebiti nasilje da bi dokazao kako te drugi želi ubiti. Pribjeći
onome čega se navodno smrtno plašiš. Grčevito se boriti protiv neke stravične
zavjere, uperene protiv tebe, i koju jedino na taj način možeš spriječiti,
pretvarajući plod mašte u m~ru stvarnosti.
Tako Golubnjača postaje obrazac ukletosti i začaranosti zajedničkog življenja
koji je, dotad nedovoljno poznat, mnoge šokirao izravnošću i prijetnjom. S jedne
strane izoliran i zaparložen svijet, statika i zatvorenost patrijarhalno--plemenske
civilizacije u agoniji, mitski karakter ubilačke prošlosti, a s druge tragično slijepa
podjela duhova i mentaliteta koju poslijeratno razdoblje nije uspjelo zaliječiti
nego samo produbiti.
Najavljujući s izvanrednom točnošću kasnija ratna zbivanja, Golubnjača daje
književni model agresije koju stvarnost potvrđuje bez iznimke. Ili kao što kaže
Bruckner: »Otad se agresija može razvijati pod krinkom čistoće: narod arkanđela,
izuzetih od krivnje do kraja svijeta zbog svoje teške prošlosti, Srbi nikada ne
napadaju, oni se samo brane. To su Pravednici čak i onda kad ubijaju, zaštićeni
staklenim zvonom kobne nevinosti, potpune, nenačete, iznad svih divljaštava
koje bi mogli počiniti.<<"
Međutim, u ono doba, početkom osamdesetih godina, književne strukture
ne služe prepoznavanju stvarnosti, nego prepoznavanju namjere, kao što u slučaju
Golubnjače prizivanje povijesne nesreće ima sasvim određen cilj u potencijalnoj
stvarnosti. Iznošenje prošlosti radi osmišljavanja i usmjeravanja budućnosti.
Stvara se osnovni ugođaj svođenja računa dosadašnjeg življenja, rekapitulacija
povijesnog nauka, rekapitulacija sudbine. Svojim će djelima srpski književnici
pružiti javnom mnijenju i svom narodu priči n napredovanja u svijesti koju stječe
o svojoj sudbini. I kao da mu poručuju: >>Nismo nadvladali naš udes, a ipak ga
bolje poznajemo.«" I sad ga hoćemo mijenjati. Međutim, novi naglasak na
povijesno i sveto poslanje srpskog naroda odabranog od Boga, mučenika drugih,
genocidnih naroda, odvija se preko loše literature. Ćitaju se uglavnom djela poput
Draškovićeva Sudije i Noža, Popovićeve Knjige o Milutinu, poslije Grešnik D.
Ćosića. To je naprosto znak vremena, loša literatura i daje okus prokletstva koji
vodi do Memoranduma. U njoj se ne poštuju ni najosnovniji zanatski zahtjevi
glede kompozicije, radnje, dijaloga, umjebličkog oblikovanja likova. Prevladavaju
8 MOGUĆNOSTI

naivne pripovjedačke konstrukcije, crno-bijelo portretiranje likova, simbiotički

odnos izvanknjiževnih i književnih čimbenika. Naturaju se povijesne inačice i
nasilno vezuju za nedovoljno motivirane teme likova, što svodi književnost na
jeftinu publicistiku, pseudopovijesni kolaž ili reportažu gdje pisac sebi daje
zadatak pronaći puki umjetnički ekvivalent za ideologijski sklop koji ga tišti.
Uostalom, tako nevješto napisana djela i ne teže umjetničkoj uvjerljivosti
koliko žele provocirati javnost. Najbolje prolazi spomenuta Knjiga o Milutinu
pisana za narod, u bezbroj novih izdanja kao kratak pregled novije srpske
povijesti viđene kroz filozofiju bistrog srpskog seljaka u šajkači i opancima. Po
popularnom stilu, odgovara kič-žanru novokomponirane glazbe koju narod guta.
Poruka knjige je ćosićevske provenijencije i donosi pretakanje njegove povijesne
opsesije u romansijerske nespretnosti: jedina je konstanta srpske nedavne prošlosti
naricanje seljaka (ili, općenito, Srbina) nad samim sobom. On je obmanut i
zakinut jer je bio hrabar i jer je idealistički vjerovao; naizgled je pobjeđivao, a
zapravo je poražen. Tu prepoznajemo iracionalnu školu razmišljanja ekvivalentnu
memorandumskoj sa svojom kalkulantskom strategijom žrtveničkoga hoda po
pustinji, živo uobraženje, megalomanske tužaljke, lažnu samosvijest koja pokreće
na ispravljanje označenih nepravdi.
Stoga knjige poput one o Milutinu ili mnoštvo drugih iz toga pred-
miloševićevskoga doba nemaju samo za cilj probuditi srpstvo, zaspalo u sivoći
komunizma, nego u prvom redu probuditi nezadovoljstvo stanjem srpstva. I
kasnija homogenizacija srpskog naroda počiva na zaraznom nezadovoljstvu
(»mitinzi solidarnosti«), a ne na pokoj romantičarskoj afirmaciji idola i duha
naroda, pretjeranoj opijenosti vlastitim kultom, premda ništa ne ide bez toga.
Stoga posrbljivanje svega i svačega, ne samo povijesnih nego i egzistencijalnih,
životnih, svakodnevnih problema pojedinca postaje sve jače i isključivije (tome,
orkestrirano, daje povod svaka kulturna manifestacija poput Dva veka Vuka s
jednogodišnjim trajanjem). Knjiški duh postaje medijski (ili opći), a nakon svega
progovara politički. Svaki je doprinos tom procesu dragocjen. Izložba zenitizma
u Beogradu i Zagrebu, o kojoj će podrobnije biti riječi, i koja će objaviti
zaboravljeno poslanje srpskog barbarogenija, samo je jedan od tih dragocjenih
doprinosa budućem raspletu jugoslavenske krize.

SLIKE S IZLOŽBE

Drugi život barbarogenija udahnula je velika beogradska izložba u Narodnom

muzeju pod nazivom »Zenit i avangarda 20-tih godina« u veljači i ožujku 1983.
godine (ponovljena u Zagrebu u travnju iste godine) koja je samo u Beogradu
privukla više od deset tisuća posjetitelja, izazvala niz polemika i komentara od
kojih je dobrim dijelom i sastavljen drugi dio ove knjige. Da bi se pobudilo
zanimanje za zenitizam, izložbu su popratili otvoreni razgovori, rasprave,
projekcije filmova (»Splav meduze« radio-emisije (premijera »Eksplozija
Balkana«), izvođenje kompozicija I. Slavenskog i kazališne predstave (dramski
DRAŽEN KATUNARIĆ l RIJEČI I RAT 9

kolaž premijere »Barbarogenije«), posebna izdanja novina Narodnog muzeja za

tu priliku, cijeli broj Književnih novina posvećenih Zenitu što odaje temeljite
pripreme te svjedoči o zahtjevnosti i ambicioznosti priređivača. Katalog s te
izložbe sadrži kronologiju časopisa Zenit, dvije studije Vide Ognjenović i Irine
Subotić, autorice izložbe, popis i ilustracije svih izloženih djela zajedno sa
životopisima umjetnika te zanimljivim pojedinostima vezanim za nabavu
pojedinih djela, popis suradnika i sumarnu bibliografiju Zenita.
Atmosfera raspaljenih strasti (čak i jednoga sudskog procesa), osporavanje
i žestoke obrane, buđenja beogradske čaršije stvara se oko te izložbe, i to, čini
se, mimo nakana priređivača i stručnjaka. Ovi posljednji možda bi više voljeli
prigušiti, čak i preskočiti političko značenje izložbe. Iako su Ljubomira Micića
predstavili više kao kolekcionara avangardnih djela (na izložbi je bilo postavljeno
stotinjak originalnih radova glasovitih avangardnih umjetnika dvadesetih godina
kao što su Kandinsky, Arhipenko, Moholy Nagy, Gleizes i mnogi drugi) nego
kao vođu pokreta, umjetnika i ideologa zenitizma, dogodilo se upravo suprotno,
da su ga time učinili i neobično izazovnim i još neodoljivije, subverzivno,
prisutnim. U javnoj recepciji te izložbe zbiva se klasični qui pro quo, toliko
uobičajen za totalitarne sustave." Časopis Zenit koji nikad nije krio svoju usku
povezanost s idealima Oktobarske revolucije u Rusiji, proletkulta i duha
Internacionale s glavnim ciljem rušenja njemu odiozne europske građanske
kulture, doživio je sudbinu da ga, nakon pola stoljeća, u pitanje dovode i žestoko
osporavaju upravo lijevofrontovci, marksisti, odnosno komunisti, i to u zemlji
ostvarene utopije. Podsjećamo i na činjenicu da je posljednji, 43. broj Zenita
bio zabranjen 1926. godine od ondašnjih beogradskih vlasti zbog članka pod
naslovom >>Zenitizam kroz prizmu marksizma<<, koji stavlja manifestno taj pokret
u službu poticanja društvenog prevrata i za nadahnuće klasnoj borbi (»Zenitizam
je sin marksizma. U žilama zenitizma teče krv marksizma<<). Međutim, nakon
tolikih godina napadaju ga s najviših službenih mjesta, oni koji su zaduženi da
bdiju nad pravovjernošću marksističke doktrine. Tadašnji izvršni sekretar
Predsjedništva CK SK Srbije Radivoje Cvetićanin svojim je člankom u Borbi,
>>Utaja srbijanstva<<, uskomešao duhove, i kao što to obično biva, obznanjujući
negativni partijski stav, samo podgrijao zanimanje javnosti za časopis Zenit,
prokazani »nacionalizam«, osobnost i djelo Ljubomira Micića.
U sasvim drukčijem duhu postavlja se tada već vidoviti Bogdan Bogdanović
koji razlučuje smisao te izložbe u plasiranju velikosrpske teze na mala vrata, u
okrilju i u ambalaži avangardne umjetnosti. Naknadna revalorizacija zenitizma
nije mogla biti slučajna u mlado posttitovsko vrijeme, a da bi se njezin politički
kontekst jednostavno mogao zaobići. Podcrtavajući taj nesporazum, i opirući se
takvim viđenjima Bogdana Bogdanovića i Radivoja Cvetićanina, Irina Subotić
će reći: »Bila sam iznenađena tvrđenjem (B. Bogdanovića op. D. K.) da je
»izložba zenitizma i bez volje priređivača izbacila u prvi plan zastrašujuće
ograničenu rezu srbijanstva. Vaš sud je potpuno oprečan shvatanju Radivoja
Cvetićanina na primer, koji smatra da je istim povodom izvršena 'utaja
srbijanstva' «. 28
lO MOGUĆNOSTI

U toj zabuni jedno ne isključuje drugo jer baš »utaja« izbacuje nešto »U
prvi plan«. Dakako, partijska recepcija dežurnih ideologa i njihova uobičajena
povika na »nacionalizam« ne može se uspoređivati s nijansiranom
Bogdanovićevom dijagnozom koja pogađa u srž prešućene nakane. Uostalom, i
ta dvosmislenost odražava duh vremena. Točno je da je postavom i katalogom
umrtvljena čvrsta okosnica srpske barbarogenike, i zenitizam kao pokret
preudešen i friziran, ali je isto tako istinito da je to naivno stavljanje smokvina
lista još jače upozorilo na njegovo ovostrano postojanje.
»Šta mogu, Irina, kad je tako kako je! Sama pojava jedne neobične, i za
današnji trenutak poluzaboravljene reči kao što je Zenit, izbacila je u orbitu i
sve konotacije koje je prate. Jer, dopustićete, kako bi moglo biti drukčije?«'' -
odgovara pronicavo Bogdan Bogdanović u svom pismu Irini Subotić i kao da
sluti da će vrlo brzo nakon toga nastupiti vrijeme razornog djelovanja te
konotacije u kojem će on sam postati glavna smetnja njezinu širenju, prvi
intelektualac za odstrel razbuđenib nacional-komunista, a na taj način,logikom
isključenja, i sredstvo za pravljenje novih političkih karijera."'
»Sve počinje s mistikom, a završava u politici«, govorio je Peguy 31 U
početku velikih povijesnih previranja sasvim je nevažno hoće li događaj kao što
je ova izložba dobiti pozitivan ili negativan službeni predznak ukoliko se uspio
probiti svom žestinom do javnosti i rascijepiti je na pola, a nakon svega postati
klima, atmosfera, zrak koji dišemo. Sasvim je nevažno je li nešto skriveno ili
razgolićeno, pod uvjetom da se dogodi učinak prepoznavanja. On jedini ne vara.
Naime, politički se nalazimo na kritičnoj točci, premda još nejasnoj i nesigurnoj,
raspoznavanja određene tendencije u kretanju srpskog društva. Ona još nije
dominantna i sveprisutna, još se nije otela od umjetnosti u njezinu doslovnom
značenju. Još ne razaznajemo je li sve bilo unaprijed smišljeno (s tom izložbom)
da prođe »U paketu«, odnosno da u čisto estetička-kolekcionarskom kontekstu
svjetske avangarde koju nije poželjno osporavati dođe i do općeg vrednovanja
zenitizma kao našeg jedinog izma, sa svim što on uključuje, ili se konotacija o
kojoj govori Bogdan Bogdanović naprosto omakla, pobjegla mimo želje
priređivača. Međutim, jedino je važan dobiveni rezultat: da se iz arhivske prašine
zaboravljenosti i nepostojanja u pravi čas proguraju zenitističke krilatice, Micićevi
proglasi i velikosrpske parole, sve što ima takav odzvuk, boju i - smjer. Vrijeme,
iako još nagrizeno dramom identiteta do pojave memoranduma, moglo ih je već
progutati, dapače tražilo je i moglo nositi taj smjer koji mu se nudio.

ZENIT SE VRAĆA U ZAGREB

»Zatvori vrata zapadna - severna

centralna Evropo
Dolaze Barbari
zatvori zatvori
mi ćemo ipak ući«
Lj. Micić
DRAŽEN KATUNARIĆ l RIJEČI I RAT ll

I tako je Micić ušao u javni prostor, ali proći će još dosta vremena dok se
njegove, i ne samo njegove, krilatice ne oživotvore, dok zenitizam, opisan kao
>>ekspanzija barbarske snage golog čoveka«, ne prijeđe granicu riječi i prometne
se, kao nekim čudom, u fizički svijet. Sve je još bilo prerano, sve je bilo
ispitivanje granica slobode, odnosa snaga, raspona mogućeg izazova. Valjalo je
pripremiti tlo za riječi koje će tek proklijati u euforiji zatopljenja. Zato avangarda
i dolazi - prije!
Kako god bio »mračan, demonski i šovenski« (Cvetićanin), bilo je važno
da se barbarogenij vrati, probije, oglašen što jačim zvonima, fanfarama. Ma kako
se oko njega lomila koplja, pohvale i osude, priključenja i anateme, razumijevanje
i omalovažavanje - on je otada postojao kao nepobitna činjenica. I to njegovo
beogradsko postojanje, povratak u zbilju, kontroverzan, problematičan,
incidentan, na rubu sablazni, bio je zapravo, kad se danas stvari pogledaju s
vremenskog razmaka, autentični izraz oslobađanja zapretanih silnica onoga doba,
mnogo ozbiljniji od bilo kakve jeftine provokacije. Jer s barbarogenijem vraćalo
se srpstvo kao idol, mit o narodu odabranom od Boga, povjerenje u vlastitu
izvornost i mesijansku snagu ali i duboko ukorijenjen zazor od razmetne, trule
i tuđinske Europe. Sve to u konotaciji i mogućnosti donosi beogradska izložba.
Sasvim je drukčije izgledao povratak barbarogenija u Zagreb, odakle je
neslavno otišao daleke 1923. godine. Neki su se pribojavali, poput Dragoša
Kalajića, hinjenoga srpskog dekadenta (koji se u ovom ratu pročuo po svom
neronskom uživanju u uništenju Sarajeva do praha i pepela), da bi ta izložba
mogla podcijeniti inteligenciju Zagrepčana, otvoriti stare rane iz doba kad se
ovom gradu Micić izrugivao kao »impozantnoj barskoj pljuvačnici« s obzirom
na glasovito »papagajstvo« hrvatske kulture. (»Ko će o čemu a Zagrepčani o
kulturi - kao baba o uštipcima.<<} To prije što je beogradska izložba, unatoč
svemu, upozorila, iznijela na vidjelo namjerno zanemarene, prešućene ili pak
cenzurirane šovensko-rasističke aspekte Micićeve ostavštine. Međutim, Zagreb
nije iskazao niječno raspoloženje. Ni otpor. Osim tri časne iznimke, V.
Malekovića, B. Donata koji Micića naziva »Jarmekom našeg modernizma«" i
jedinog glasa protiv, Veselka Tenžere, koji je u jednom maestralnom i vidovitom
tekstu, »Barbarogenij u modi«, na tri kartice, razotkrio, kao što ćemo vidjeti,
srž barbarogenijske poruke: »Nikad barbarogenija nećete zateći«, kaže Tenžera,
»U sumnji ili traženju, u učenju ili dijalogu, on ne postavlja pitanja niti na njih
odgovara, jer on je bogomdan, od pamtivijeka najjači, najpametniji i najbolji,
on je svečovjek, prirodno nadaren, dobar kao kruh i jak kao zemlja. Sve što se
od njega razlikuje, a cijeli se svijet manje-više od njega razlikuje, mora nestati
ili mu se mora pokoriti.«33
Prateći učinke zenitističke izložbe ne možemo a da ne podcrtamo beogradsko
pro i contra, i zagrebački konformizam, bezrezervno da koje opet ima svoje plitke
i duboke razloge. Zagreb je tada pod udarom komunističke amnezije (i ne sjeća
se svih zenitističkih kompanja protiv hrvatskih književnika i političara). Zagreb
je centar ideološke čistoće, on živi pod duhovnim ozračjem jednog Šuvara i
njegovih stalnih prokazivanja »orkestracije malograđanske galame na
12 MOGUĆNOSTI

socijalizam«,34 on proživljava intenzivne bjesove i paranoidna huškanja Gorana

Babića koji obračunava više od decenija s »opozicionim-peticionim štetočinama«
pronalazeći stalno nova i nova »gnojišta ludih gljiva«. Zagreb izdaje Bijelu knjigu
kao svoj doprinos borbi protiv kontrarevolucije, originalni indeks zabranjenih
knjiga većinom srpskih autora, strahujući opet da ne bude krivo shvaćen, da ne
izazove nepovjerenje u sposobnost čišćenja Saveza komunista Srbije odnosno
Beograda." Zato nemilice čisti u vlastitim redovima, vodeći klasnu borbu,
nastavljajući kulturnu revoluciju. I kad se smatra posve dovoljno učinkovitim,
kvalificiranim, uspješnim (do te mjere da u njegovu Bijelu knjigu dospijevaju i
kritičari koji vrednuju djelo Milana Kundere), to mu daje smjelost, usuđuje se
mesti i pred tuđim dvorištem i tako »pripomoći borbi Saveza komunista Srbije
protiv svih štetnih pojava«," onako drogarski, u internacionalističkom duhu. Da
se krivo ne shvati.
I kako je onda moguće da Micićev barbarogenij bude tako lijepo primljen i
udomljen, ponovno, u Zagrebu? Ne zaboravimo da u njemu odnosno u tadašnjoj
Hrvatskoj može objaviti svoje srpske tužaljke (od kojih je najpoznatija ona da
Srbija gubi u miru ono što je dobila u ratu) jedan Dobrica Ćosić." Najčitaniji je
pisac u Zagrebu Momo Kapor, po izjavi promicatelja njegove literature i urednika
Z. Crnkovića. U tako neslobodnu gradu i sredini sve je naizgled protuslovno i
paradoksalno.
Naime, bojazan lebdi uvijek u zraku. Zagreb se boji da bi osuda tuđeg
nacionalizma mogla biti shvaćena kao potvrda, premda pritajena, vlastitoga
nacionalizma. To je jedna nijansa. Drugo, Zagreb ispašta već više od četvrt
stoljeća endehaziju i krenuo je odlučno u ispaštanje »maspoka« još toliko i više
godina. Zazor, opća sumnjičavost. Javni neprijatelji vrebaju. A jedan od načina,
doduše proturječnih, da se iskupi endehazija i 1971. godina bila je, s jedne strane,
Bijela knjiga kao posljednji pokušaj obuzdavanja »neprihvatljivih političkih
poruka« posttitoizma i normiranja intelektualn<>-umjetničke djelatnosti na 237
daktilografskih stranica, a s druge, suprotne strane, prihvaćanje nekoć odbjeglog
i istjeranog, a tada disidentskog srpskog barbarogenija. Na sličan će način i nakon
nekoliko godina zakleti borci protiv »hrvatskog nacionalizma«, poput S. Šuvara,
prvi blagosloviti Miloševića, utrti mu put, ili pak u boljem slučaju svoje
>>odšutjeti«.
Tako centri za »idejn<>-teorijski rad« Saveza komunista propuštaju Micićevu
izložbu u Zagrebu, odnosno ne miješaju se kao u Beogradu, niti oglašavaju tim
povodom svoj službeni stav. A zapravo nema ni razloga kad bi to, umjesto njih,
daje išta sumnjivo, učinili za to »zaduženi«. Osobe iz građanskog sloja s duljim
pamćenjem koje bi inače možda reagirale ionako su ušutkane, pravo na javnu
riječ imaju samo tzv. stručni krugovi. A to su eksperti koji dolaze iz redova
institucionalizirane avangarde, ionako bliske komunističkim vlastima po duhu
jugoslavenstva i lijevog, revolucionarnog internacionalizma. Oni mogu još bolje,
kvalificiranije, napraviti posao a da ne ispadne kako se sve u Hrvatskoj radi
»odozgo«, pod nadzorom. Jer, s jedne strane uživaju povjerenje i blagoslov vlasti,
vode mnoge galerije, muzeje, časopise, predstavljaju našu umjetnost u
DRAŽEN KATUNARIĆ l RIJEČI IRA T 13

inozemstvu, a s druge strane zadržavaju privid pobune i života, zapravo drže

monopol na svaku vrst osporavanja kako do pravih pobuna nikad ne bi ni došlo.
Kao što se politička partijska avangarda, a poslije birokracija, ustanovila na
pobuni (revoluciji) i vlada u ime radničke klase te, po logici stvari, njezina
radnička klasa ne smije obustavljati rad jer bi onda štrajkala protiv same sebe
(po njima bio bi to »apsurd«), tako se i protiv umjetničke avangarde besmisleno
i nesuvremena buniti jer su sva načela osporavanja već ugrađena u njezine
estetičke programe. Bila bi to pobuna protiv pobune! Revolucija protiv revolucije!
Dakle, opet »apsurd«.
Hrvatska je u to doba pokusni primjer kako umjetnička i politička avangarda
mogu zajednički i skladno djelovati kao u zlatno doba početne simbioze, tako
da jedna drugu nadopunjuju u poslu hibernacije. Hrvatska je primjer kako u jednoj
odrezanoj, malodušnoj, ulupljenoj, depresivnoj kulturi mogu nabujati avangardni
cvjetovi, kako umjetnici, pjesnici mogu istodobno obavljati dvostruke funkcije
inovatora i sekretara partije, čuvara poretka i herostrata tradicionalne, »Stare«
umjetnosti, eksperimentatora i komesara, jednom riječju - subjektivnih snaga.
To stanje ondašnje »spartakijade<< u kojem se sloboda potire u ime »oslobađanja«
najbolje je, uz Tenžeru, ocrtao Antun Šoljan na primjeru prave poplave mode
konkretističke poezije: ovaj primjer spominjemo jer je zenitistička poezija
umnogome preteča kasnijoj poesie concrete pa i letrizmu." »Ali kad se kod nas,
s polustoljetnim zakašnjenjem, u jednom od najdeprimantnijih, najsivljih
razdoblja naše sive poslijeratne kulture, stala na sve strane pojavljivati na
stranicama ozbiljnih književnih časopisa, sa smrtnom ozbiljnošću akolita, kao
objava Duha Svetoga, kao avangardna blagovijest, ta ista moda (misli se na
konkretnu poeziju, op. a.), zavijena u istu maglu plavičastog dima, bez ikakvih
povijesnih relacija, kao autentični glas naše suvremenosti, morao sam se upitati
o razlozima te pojave. Stvar je dosezala razmjere jedne, male, lokalne
epidemije«." Uputivši 1984. godine svoj prosvjed časopisu Republika čiji je veći
dio ostao neobjavljen do 1990. godine, Šoljan je poticaj za tu pojavu vidio u
epigonstvu i avangardnom >>U1traljevičarenju<< koje se »prodaje pod privlačnom
firmom revolucionarnosti<<. Ali to je bila revolucija koja ništa ne košta, ni one
koji je dižu, niti one protiv koje je pere. To je bilo naprosto zakašnjelo
ponavljanje koje nikoga više ne epatira. Bila je to ponovljena revolucija«( ... ),
poduprta »pomanjkanjem svakog otpora od strane političkog i kulturnog
establishmenta, čak ohrabrivana sveučilišnom industrijom - s kojom se taj posao
predstavljao kao autentični nastavak kulturne i demokratske 'revolucije'<<.40
Naravno, establishment nije niječno reagirao na tu poeziju znajući da ona
predstavlja prerušenu potporu vlasti. Znajući da njezin puerilni jezik znači
odustajanje od »odgovornog govora«, da se po učinku ponavljanja, nemuštosti i
dosade koja se iznenada izrodi u stil »smrtne ozbiljnosti i pedanterije« posve
približio odlikama političkog diskursa, tzv. langue de bois koji su oni sami
proizvodili. Političko ludilo i avangardne mode idu zajedno zahvaljujući
licemjerju pobune koje je ugrađeno u sam sustav, u skladu su s »vladajućim
konceptom korumpirane dekorativne kulture«. Drže se »propisanih igračaka,
14 MOGUĆNOSTI

rekvizita primjerenih svojoj puerilnosti«41 kako bi s njima dokazivali svoju

navodnu otvorenost i demokratičnost. »Ovo, dakako,« kaže Šoljan, >>ima veliku
prednost da je bezazleno, čista igra, barem ispočetka, bar zasada. Kasnije, ne
znamo, što bude! Ali to može biti neka malignost u duhu koja će nam se osvetiti
tek nakon dugog vremena.«"'
Zenitističko nabacivanje i razbacivanje riječima, i slogovima i slovima, došlo
je u modu otprilike u isto vrijeme, i nezamjenljivost je Tenžere u tome što je
poput Šoljana prozreo tu »igru« kao anticipaciju zbiljnosti. Ta posrijedi je igra
aktivističke subjektivnosti ... : »Barbarogenij vam prvo uvali najlošije karte što
postoje i onda vas tjera da s njima igrate.« Drugim riječima, pišući o beogradskoj
izložbi, Tenžera je točnim jezikom predvidio način na koji će barbarogenij proći
i u Zagrebu: udomit će ga »apokaliptični kulturnjački mućkaroši«,
institucionalizirana avangarda? tako što će ga odjenuti u »teorijsko ruho«, očistiti
od svih zbiljskih implikacija a on, kao estet, sam će se snaći u svojoj borbi za
najbolji od mogućih svjetova: »Nikad-ne-sumnjajući, uvijek-i-svagda-u-pravu,
nepogrešivi, jedini, za-sve-nas-zabrinuti barbarogenij urla, proziva, opominje,
svjedoči; sudi, otpisuje. ( ... ) Jednu evropsku, ili ako hoćete svjetsku situaciju
koju kao društvo dijelimo, barbarogenij bi sabio natrag u opanak, pritegnuo je
mesarskim mengelama i raspolutio topuzom. Onda bi kao malo ojkao!<<43
Nije samo silina novokomponiranog vala iznijela na površinu »sve jaču
prisutnost barbarogenija u uvjetima rasprava o krizama koje želimo riješiti«.44
Proglašavajući osamdesetih godina barbarogenija >>etničkim i antropološkim
čudovištem«, Tenžera je već tada posvjedočio da barbarogenij nije za njega
nikakva avangardno-pjesnička izmišljotina, već da vrlo brzo može postati i naša
zbilja. Barbarogenij je u istoj mjeri izmišljen koliko i stvaran, jer je nastao iz
realnog konteksta srbijanskog društva i kulture; dapače, spojio je u sebi
novokomponirani kič-folklor narodnih masa i samouvjereni primitivizam
intelektualaca, oslobodio potisnuti nacionalizam jednih i drugih. Tako ujedinjeni,
i predvođeni karizmatskim vođom, nedostaje im još samo jedan korak prema
populističkoj egzaltaciji srpske povijesne volje koja uči megalomaniji i
imoralizmu, preziru, laži i brutalnosti kao uvjetu opstanka.
Ako i postoji sudbina metafore, ona je takva da vazda prenosi određenu
zbiljnost: htjeti, poput instituicionalizirane avangarde, osloboditi Micića od
njegovih rasističkih i barbarskih pokliča s isprikom da je riječ o čistoj poeziji (i
kakvoj?), to ne znači samo krivotvoriti avangardni anti-esteticizam kojemu
pripada, vokaciju mijenjanja svijeta umjetuošću, nego i ukorijenjenost u domaće
tlo, odakle, po vlastitu priznanju, sve crpi i nikada ga se ne odriče. Dok nas
istinska poezija najčešće očarava svojom moći iluzije i širinom imaginacije,
čitajući zenitističke stihove ježimo se pri samoj pomisli na stvarnost koja bi iz
njih mogla proisteći. Tu nepogrešivo slutnju imao je Tenžera kad je pisao svoj
članak zabrinut što »nakon tisuća školovanih umjetnika, tolikih gostovanja i
tolikih naših putovanja svijetom, oko nas opet zavija barbarogenij<<." Ondašnja
»agresija novokomponirane pop-kulture« u sprezi s »plimom populističke
filozofije« stvarala je postupno prirodno tlo širenju barbarogenijske mode, ali
DRAi.EN KATUNARIĆ l RIJEČI I RAT 15

osvajala i javni prostor. Kad bi sve to i ostalo na folklornoj razini, često i

karikaturalnoj verziji kič--<Jsjećajnosti, razloga za prenaglašenu zebnju ne bi ni
bilo. Međutim, Tenžeru je počeo zabrinjavati već onda vidljiv preobražaj: trenutak
kad se razmetljivi i zavijajući pseudofolklor prometne u dominantnu matricu
mišljenja, kada duh te glazbe zazove i ideološku žicu te postane proces sve do
pomicanja odnosa intelektualaca i mase: »Oni koji su s golemom ravnodušnošću
promatrali procese u našoj kulturi, odjednom su živnuli na prve akorde
barbarogenija, nalazeći u njima potvrde za tolike svoje teoreme. Tamo gdje jedni
vide galopirajući neprirodno uvećane emocije i geste, duh prostakluka i jezivu
šmiru, drugi vide 'duh naroda', samoizražavanje pučkog genija i nesputano
slobodu prirodnih emocija.<< Intelektualni elitizam osamdesetih godina i očituje
se veoma često u teorijskoj podršci »masovnom ukusu«.46
Samo ovaj fragment, s današnjeg stanovišta, sažima u sebi zapanjujući doseg
predviđanja katastrofe koja će nas snaći. Barbarogenij pretvoren u duh naroda.
Sve se u njemu odvija kao u nietzscheanskoj obradi povijesti starih Grka, gdje
glazba i pseudodionizijska poezija nisu samo ritam nego način života, ponašanje
i sudbina. Tako je Tenžera i vidio rađanje jednoga novog duha, rađanje jednoga
novog doba koje je poteklo od barbarogenijskog ritma »frulanja i citaranja«.47
Vidio je i rađanje jednoga novog, užasnog svijeta proisteklog iz toga duha, kao
načina uspostavljanja stvarnosti. Njezini su mu zameci dali već dovoljan uvid u
sve bitne odlike duha koji će dovesti do prvih mitinga i masovnih okupljanja
srpskoga naroda koncem osamdesetih godina kad dolazi do opipljiva prožimanja
inteligancije i naroda. Učinio je to početkom 1983. godine, dakle punih šest
godina prije nego će pisci te mitinge prozvati »događanjima naroda« (Vitezović),
prije nego će prijeteće, strahotne i ratnohuškačke povike razularene mase biti
predstavljene od tih istih intelektualaca kao buđenje genija naroda ili kao nevinu
i spontanu vilinsko-satirsku idilu.48
Intelektualni elitizam koji je očaran primitivizmom nije pojava od jučer.
Nasilje gomile i smaknuća pojedinaca poznata još iz revolucionarnih vremena,
svi totalitarni spektakli u posljednjih dvjesta godina snažno su se doimali
intelektualaca i znali probuditi u njima mesijanske porive. Tu je pojavu opijenosti
pokretima masa Berđajev nastojao psihološki objasniti time što, kako on tvrdi,
intelektualci osjećaju određenu vrst krivnje prema svome narodu jer su se udaljili
i otuđili od njegova organskog i neposrednog života. Tako će oni nastojati iskupiti
svoju nestvarnost teorijskih i neživotnih ljudi. >>Neznanje mase« privlači ih nekom
tajanstvenom i neodoljivom snagom ili u njima izaziva želju da joj se nametnu
kao vođe i proroci; a to čine podilazeći njezinu ukusu koji je pretrpio izopačenosti
kiča. Stoga je barbaro genijski folklorizam, o kojemu govori Tenžera, podudaran
i neodvojiv od nacionalno-političkog kiča i može odlično poslužiti kao poluga
ali i podloga u homogeniziranju mase. Jer sama podloga nije drugo nego - laž.
Prema Matei Calinescu, kič je >>estetički oblik laganja«," i on se u srpskom,
barbarogenijskom populizmu spaja tnistično i ikonogralski s političkim oblikom
laganja radi postizanja zajedničkih ciljeva. Cilj je, naravno, da masa doživi
osjećanje vlastite veličine i ukorijenjenosti - baš tu laž koja joj nedostaje. U
16 MOGUĆNOSTI

vrijeme raspadanja komunizma, kad i nastaje, barbarogenijski populizam

zamjenjuje izgubljeno vjerovanje u utopiju i organsko jedinstvo društva tako
što se poziva na izvorne srpske mitove i memoriju nasilja te zbija u ritualnu
formu jednoglasnosti. On je uistinu protejski produžetak komunizma nastao od
straha pred demokratskom neizvjesnošću koja nosi opasnost fragmentacije i
atomizacije života. Njegovo težište uvijek je unisonost, neproturječnost,
usmjerena prema jedinoj živoj tradiciji, a to je naslijeđe fizičkog heroizma
umjesto ili unutar kulture.
Kad Ljubomir Micić na jednome mjestu tvrdi da je »tradicija naše kulture
uopšte veoma neznatna, bezlična, te zato nesrazmerna prema tradiciji fizičkog
heroizma«,"' on time ne ukazuje samo na ishodišni put koji ga je doveo do tvorbe
barbarogenija, nego i na razloge njezina ugrađivanja unutar (avangardne) kontra-
kulture. Poznato je da je nasilje utkano u sve niti srpske narodne pjesme i
općenito usmene epske poezije. Još u doba borbe protiv Turaka, u njoj se »kolje,
sijeku udovi, iskapaju oči,lome zubi, otvaraju utrobe trudnih žena, ubijaju djeca,
i sve to s takvom lakoćom i učestalošću da će uzdrhtati svaki čitatelj ako nije
naviknut od djetinjstva na taj književni žanr«." A tradicija narodne pjesme
itekako je živa u Srbiji (za razliku od većine europskih zemalja gdje je odumrla
ili je predmet proučavanja specijalista), do te mjere da opisi načina ubijanja i
unakazivanja počinjeni u današnjem ratu odgovaraju sadržaju nekih narodnih
pjesama koje se dan danas pjevaju u selima."
Utoliko barbarogenijstvo nije slučajni nego obvezni atribut srpskog
populizma; riječ je o geniju naroda koji sadrži imanentnu prijetnju nasilja.
Smješten između povijesti i ništavila, uskraćena razvoja, opterećen golemim
prekidima, svjestan da je do punoće povijesne egzistencije došao isključivo
nasiljem, barbarogenijski populizam utjelovljuje se kao duh palanke koji će »ono
trajno barbarsko oglasiti za čisto istorijski fenomen«." Strah od izolirane
pojedinačnosti i ponovnog pada u pretpovijesnost bit će nadvladao s pomoću
»barbarstva ili iskonskog nagona za jedinstvom koje je plemensko jedinstvo«."
Dajući za to vrijeme nevjerojatno precizno viđenje barbarogenijskog
populizma koji izrasta u dominantnu političku kulturu i razvija se na kultu žrtve,
nasilja i manije veličine (»uvijek on jedini /barbarogenij op. aJ: i kad se prikazuje
žrtvom države«, i kad se pretvara žrtvom »opozicije«, i kad u ime jedne ili druge
obračunava s prvom ili drugom, on je navodno naše zajedničko JA, svečovjek u
kojem su kao u riznici pohranjene istine sviju«)," Tenžemje izdvojio svoj pristup,
dosljedno raščlanio poruku zenitističke izložbe. Za njega već onda nije bila riječ
o likovnom i književnom označitelju, koliko o sociologijsko-političkoj
pojavnosti; tamo gdje su drugi htjeli vidjeti rehabilitaciju avangardnog junaka,
on je dijagnosticimo barbarogenija kao »Stanje duha i opasnost njegove sve jače
prisutnosti u uvjetima raspmva o krizama koje želimo riješiti«.
Međutim, takva negativna kontekstualizacija nije nimalo narušila opći ton
prihvaćanja i odobravanja zenitističke izložbe u Zagrebu. Dapače, na istoj stranici
Vjesnika u kojemu je objavljen Tenžerin članak, izložba »Zenitizam i avangarda
dvadesetih godina« proglašava se »umjetničkim događajem decenija« iz pera
DRAŽEN KATUNARIĆ l RIJEČI I RAT 17

želimira Koščevića te najavljuje njezino održavanje u Galerijama grada Zagreba

počevši od 7. travnja 1983. godine.
Od toga dana (a vidjeli smo - i prije), stručni krugovi institucionalizirane
avangarde priređuju Micićevu pokretu svečan doček i bezbrižan povratak. U
većini tekstova koji prate ovu izložbu prevladava iskazana želja za iskupljenjem
bivših, stigmatiziranih grijeha. Kao da bi se htjelo dolično ispraviti propušteno,
tu činjenicu da je u zagrebačkoj sredini Micić »nepravedno<< izgubio posao i
bio izložen napadima, te je danas došlo vrijeme za potpun zaokret. lako, u tom
prevladajućem tonu žaljenja, kritičari drže da je ta rehabilitacija došla prekasno,
a Zagreb kao grad nije iskoristio jedinstvenu priliku da bude smatran središtem
povijesne avangarde, nadasve ponosan što je u njemu Micić pokrenuo svoj
časopis. Žale što zenitizma nema u enciklopediji, a to je još jedan primjer
nazadovanja spram Europe koja zna bolje uočiti naše doprinose negoli mi sami.56
Stoga je i ova izložba, u cjelini gledavši, shvaćena kao idealna prilika za >>realno
valoriziranje vrijednosti zenitizma«,57 da upotrijebimo pleonazam ž. Koščevića,
kako bi se od marginalne, importirane mješavine ekspresionizma i dadaističkog
paroksizma, »provincijske varijante evropskih dadaističkih ispada«," prometnuo
u naš specifikum i izvanredno važnu pojavu internacionalne avangarde.
Što se tiče političkih kontroverzi oko Micićeve ličnosti, one se po naputku
Koščevića »trebaju staviti na stranu« ( ... ) »tim prije što je ona druga - tamna
strana samog Micića jednostavno poznata. Barem u stručnim krugovima«.
Drugima i ne mora biti poznata ili se naprosto o njoj ne bi moralo govoriti,
misli Koščević, i to prethodno opravdava zdravim, komunističkim stavom kustosa
Nikole Kusovca, citirajući njegovu rečenicu: >>ocjenjujući kritički ličnost samog
Micića, odnosno fenomen zenitizma, smatralo se uputnim da zdravo treba
pretpostaviti bolesnom, opšte ličnom, internacionalno nacionalističkom ... <<
>>Mislim da je ovaj stav ispravan« - pridodaje Koščević." Da bi ga spasio od
vlastitih zabluda i nacionalističkog mulja, Koščević će tako usmjeriti Micića
»isključivo na onu progresivno umjetničku jezgru međunarodne avangarde«, lučiti
u zenitizmu »predominaciju konstruktivizma« koji »budući da izvire iz
oktobarske revolucije, daje Micićevoj ostavštini na izložbi u Narodnom muzeju
i sada u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu posebno značenje«. 60
Isticanje stvaralačkog zdravlja nasuprot nepodobnoj kužnosti i osloncem na
međunarodnu revolucionarnu osnovu, po povratku u Zagreb barbarogenij je
dočekan kao svjetski putnik koji promiče vrijednosti balkansko-divlje-hajdučke
antiteze zapadnjačkoj dekadansi: »Negativnom stavu prema tradicionalnim
modelima zapadne kulture Micić suprotstavlja novu, balkansku umjetnost i
kulturu. Nosilac je toga projekta čovjek neopterećen Zapadom, čist, sirov,
nesvjestan, naivan - barbarogenije. Tip barbarogenija, pokretača svega zdravog,
mladog i novog što će nadomjestiti dotrajalu evropsku tradiciju, također je jedna
od konstantnih vrijednosti avangardnih pokreta. ( ... ) Barbarogenije Ljubomira
Micića sanja o balkanizaciji Evrope. Umjesto evropeizacije Balkana, sada na
scenu treba da stupi izvorna, sirova i barbarska balkanska snaga.«61
18 MOGUĆNOSTI

Veći hvalospjev barbarogeniju od ovoga Z. Makovića ispjevao je samo

Micićev junak sam sebi, što je još jedan doprinos njegovoj »kanonizaciji<< o
kojoj će kasnije govoriti A. Flaker." Ako već u prvom pokušaju barbarogenij
nije uspio »zenitizirati« Zagreb kako je to zgodno primijetio Slavko Batušić, u
drugom pokušaju on nailazi, kako vidimo, na mnogo bolje razumijevanje, i više
od toga. »Valoriziranje vrijednosti« zenitizma osnovna je zadaća stručnih krugova
koji u tu svrhu primjenjuju dva komplementarna načela: načelo postojanja i
načelo dobre namjere.
Po prvome načelu, zenitizam je važan jer njime dokazujemo da smo i mi
imali avangardu u njezinim zlatnim godinama, to je naš jedini izam. I tako smo
»pokriveni«, up to date, u horizontalnom odnosu spram Europe, nadilazimo inače
provincijalni i niževrijedni kompleks i osjećaj neprekidna »kaskanja« za
Europom. Prema tome, slavi se postojanje pokreta zenitizma, bez kojeg bismo
bili >>mnogo siromašniji«, te je krajnje vrijeme da bude časno integriran u
hrvatsku umjetnost.
Međutim, da bi nešto bilo vrijedno samo zato što postoji, potrebno je i čvršće
utemeljenje. Valja onda prizvati načelo dobre nakane. Zenitizam je pozitivan
jer se oslanja na pretpostavljenu povijesnu progresivnost avangarde, koja je
internacionalistička po svome duhu. A sve što je napredno, okrenuto je k
budućnosti te raskida s tradicijom. Više puta spomenuta >>vrijednost« raskida s
tradicijom'' tek je opće mjesto svih umjetničkih avangardi ali i prethodnica svih
totalitarizama dvadesetog stoljeća, dapače, njihova zajednička i uporišna točka
po kojoj se određuju i prepoznaju. Riječ je o eufemističkoj paroli kojom se
najavljuju mogući obračuni s povijesnim nasljeđem i dotadašnjim kontinuitetom
u kulturi radi davanja prednosti inovaciji pod svaku cijenu. Odbacuje se,
radikalno, ne samo ono što je prethodilo, nego i prošlost u cjelini, umjetnička i
druga baština svih epoha. Poštujući genezu svakog avangardnog pokreta,
zenitizam ne može tu biti nikakva iznimka, jer, kako ustvrđuje Micić: »Moralo
se pobijediti sebe t. j. individualizam i pripravljali se za novu i neslućenu epohu
kolektivizma. Za to novo stanje duha i duše trebalo je naći adekvatan izraz ...
da se podcrta razlika od sličnih evropskih pokreta novog vremena. Odlučno
posjeći sve tradicije, evropske i domaće, kako bi se nemilosrdno i pod novom
zastavom objavio rat svemu što zaudara po odvratnoj prošlosti«.64
Ideologija i umjetnost opet se ovdje tijesno isprepliću. Kao što je u
političkom i svakodnevnom životu najveća opasnost zaprijetila u toj »novoj i
neslućenoj epohi kolektivizma«, o kojoj sa zanosom govori Micić, građaninu
žigosanom reakcionarom, ili pripadnikom »poraženih snaga buržujske prošlosti«,
tako je i umjetnik u ostvarenoj svijetloj budućnosti morao ustuknuti pred
mogućnošću da bude obilježen, a zatim i odgurnu! kao tradicionalist prikovan
na sramni stup vremena. Avangarda koja je povijesno uvela ta mjerila, i ovdje
se pokazala pretečom novih društvenih procesa upozorivši na sve sadržaje koji
se kriju pod tom naoko privlačnom formulom brisanja tradicije.
U tom sklopu tradicija je shvaćena kao nešto statično, pasivno i mrtvo, a
ako u njoj ima ikakve radnje, onda je to epigonsko ponavljanje već utvrđenih
DRAžEN KATUNARIĆ l RIJEČI I RAT 19

formi koje guše svaku novinu. Njezino razaranje, svojstveno povijesnim

avangardama, prometnulo se u načelo razvoja umjetnosti. Tako i barbarogenij
ulazi u shemu napretka kao jedna od njegovih etapa, i sam nasljednik
Rousseauova plemenitog divljaka koji je prvi raskinuo s kontinuitetom povijesnog
vremena što vodi nejednakosti među ljudima, da bi prihvatio načelo reza ili pak
praiskonsko, prirodno vrijeme u kojemu mladi ubijaju stare.
Upitni ideologijski učinci Micićeva djela, neodvojivi od umjetničkib, ovim
su dvama načelima znatno umanjeni ako ne i poništeni. Štoviše, zagrebački
kritičari nisu se libiJi ući u polemiku s »dijelom kritike koja je kampanjski
negativno pratila tu izložbu u Beogradu i Zagrebu,«'' sa svrhom osporavanja
vrijednosti cijelog pokreta, što je »U političkom i kulturnom smislu vrlo opasno«:
»nastojalo se po svaku cijenu umanjiti značenje Ljubomira Micića u svemu tome.
Vrhunskim djelima i evropske i jugoslavenske umjetnosti davala se uloga etikete,
maske koja je imala »zaštititi« Micića i zenitizam od onoga što se zlonamjerno
Zenitu i njegovu ideologu imputiralo. Micić je poslije 1926. nemalo izmijenio
svoje nazore, ali poslije prosinca 1926. nema više Zenita. Promatrati živu
aktivnost iz vremena 1922-1926. kroz prizmu kasnijih zbivanja i Micićevih istupa
potpuno je besmisleno, a kad se time želi dezavuirati čitav pokret i ideje »Zenita«,
»onda to nije ništa drugo nego jeftina feljtonistika s vrlo opasnim i političkim i
kultnrnim konotacijama«.66
Kao što čitamo, ovim nastupa kopernikanski obrat: nije politički opasna
Micićeva literarizirana ideologija i poslanje balkanskog barbarogenija, već
»jeftina feljtonistika« koja osporava vrhunsku umjetnost na temelju krivih i
zlonamjernih optužbi. Sociologijski i heuristički postaje zanimljivo ovo tumačenje
Micićeva sazrijevanja koje podsjeća na Althusserovo dijeljenje »ideološkog« od
»znanstvenog« Marxa, u ono vrijeme u modi. Naime, obično se u polemikama
sukobljuju različita mišljenja i pogledi, dok se osnovni podaci, materijalne
činjenice, kronologija događaja poštuju iz obveze vjerodostojnosti. U
zagrebačkom pokušaju »valorizacije vrijednosti« zenitizma taj pijetet prema istini
iščezava, preoblikuju se tri ili četiri godine Micićeva djelovanja kako bi se
nametnuo pogrešan zaključak. On glasi ovako: Micić se pokvario i velikosrpski
djeluje tek kasnije, pošto se Zenit već bio ugasio. A prije toga je bio samo
avangardist. Micić je izmijenio svoje stavove poslije 1926, što je za nas jedino
relevantno. Ili ovako: »Nosilac ideje o 'balkanskom barbarogeniju', zavađen
najprije s hrvatskom, a zatim i sa srpskom kulturnom sredinom, rušilac
nacionalnih mitova koji je potkraj izlaženja časopisa naglašavao svoj pozitivan
odnos prema marksizmu, što je onemogućilo opstanak revije, pred sam je drugi
svjetski rat do kraja napustio prijašnji avangardizam i ispovijedao 'srbijanski'
nacionalizam, da bi se poslije rata povukao u osamu.«''
Nije li već spomenuto načelo dobre namjere ovdje dotjerano do paroksizma?
Ili je postalo moguće, bez sustezanja i svjesno, oboriti činjenicu da je Micić
postao poznat po svojoj isključivosti i nacionalnoj mitomaniji upravo u Zagrebu?
U Zagrebu su ga, kao prvo, ostavili najugledniji suradnici Zenita, B. Tokio, S.
Vinaver, R. Petrović, M. Crnjanski, D. Matić, koji se ograđuju od programskih
20 MOGUĆNOSTI

ideja zenitizma i uloge koju im je Micić namijenio." S vremenom časopis postaje

manje više njegovo privatno glasilo (što pod pseudonimom, što bez potpisa ili s
njim, Micić ispisuje više od polovice svakog broja), a da se to ne bi toliko osjetilo,
objavljuje prijevode iz stranih publikacija, većinom ruskih, radove svoga brata
Branka Ve Poljanskog, »bijesnog psa zenitizma«,69 te sasvim minome pjesnike
radi njihove identifikacije s pokretom.
Nadalje, u Zagrebu je Micić tiskao najšokantniji i najšovenskiji tekst prema
Hrvatima i hrvatskoj kulturi pod naslovom: »Papiga i monopol hrvatska kultura«,
i to 1923. godine, te ga još, za svaki slučaj, pretiskao na ćirilici u jednom od
idućih brojeva. Po količini uskogrudnosti i prezira prema Hrvatima, taj tekst
nema premca ni u kasnijim radovima. Dapače, to i nisu bili jedini nacionalističko
obojeni tekstovi u Zenitu dok mu je redakcija bila locirana na Starčevićevu trgu
10 (pamte se njegove objede protiv »latinskih puzavaca«, samog »grada beloga<<
sa »stolnom crkvom Sv. Krepana«,70 vodećih hrvatskih umjetnika i političara)
koji su ga stajali sukoba s »neposrednom okolinom« i odlaska iz Zagreba.
No da su Micićevi stavovi, »varvarska poezija« i »borba u znaku CCCC«71
zaista bili nesuvisli i pretjerani i za ukus ondašnjeg vremena »kralja i otadžbine<<,
pokazuje njegova marginalizacija u samome Beogradu (»Beograd ne voli Prečane
pa makar i Srbi bili«,72U koji odlazi kao konkvistador, a napušta ga ozlojeđen i
neshvaćen tražeći još jednu priliku u Parizu. Tamo propuštena, ona će se ostvariti
tek posthumno na izložbi u Beogradu i Zagrebu. To je što se tiče periodizacije
Micićeva stvaralaštva. Kako u političkim stavovima, tako i u pjesništvu, možemo,
dakle, pratiti neprekinutu liniju, kontinuitet bez iznimke, bilo kakvog naglog
reza; jednu ili jedinu temu »barbarogenija« bez puno varijacija i različitih faza
kakve postoje u razvojnim ciklusima većine umjetnika. Od dana izuma zenitizma
i programa barbarogenija sve se svodi na jednu te istu opsesiju, čija dosadna
repetitivnost samo uvećava potrebu za Istim. Utoliko je cio zenitizam jedna
beskrajna !antologija bez presedana u europskoj književnosti.
I da ne duljimo: u prethodno nabrojenim načelima postojanja i dobre nakane
koja će poslužiti kao dobar izgovor zagrebačkoj revalorizaciji zenitizma, nismo
pronašli nijedan razlog umjetničke naravi. Kao što rekosmo, u najboljem slučaju,
Micić je hvaljen zbog svojih doticaja s vodećim umjetnicima ruske avangartle i
kulturnog posredništva koje, inače, osporavaju i teoretičari avangarde," uredničke
sposobnosti okupljanja inozemnih suradnika, vrijedne privatne kolekcije,"
grafičkog oblikovanja časopisa, tipografije prijeloma stihova, posve nalik na
futurističke publikacije toga doba. U cjelini uzevši, zagrebačka je recepcija
zenitizma isključivo poštovala izvanestetska mjerila i opredjeljenja, a posve
zanemarila imanentnu strukturu i umjetnički domet Micićeva djela. Dapače,
prešutno je, dakle, ne spominjući je uopće, prihvatila očigledno, karikaturalno,
književnu nemoć te poezije s tezom, i pokušala je nadoknaditi veličanjem njezinih
utopijskih aspekata i već spomenutih načela postojanja i dobre nakane. Takav
pristran pristup mogao je samo dovesti u pitanje poziciju promotora zenitizma i
staviti ih u isti red sa zagovornicima utilitarne, socijalne ili borbene književnosti.
Kao što su se nekoć, slijedeći harkovsku liniju, i teleologijske pretpostavke
DRAŽEN KATUNARIĆ l RIJEČI I RAT 21

agitacijske zadaće umjetnosti i njezine šablonske tendencioznosti, umjetnička

djela najviše vrednovala po tome koliko odražavaju napredan stav prema
socijalističkoj svakodnevici, koliko didaktički pridonose ostvarenju uzvišenih
ideala besklasnog društva, tako se i zenitizam uzdizao zbog svoje »budućnjačke
vizije« i »duboko humane poruke« (želimir Koščević), te svojih iskaza i zasluga
na liniji revolucionarne pragmatike i internacionalne umreženosti.

BIUEŠKE

' B. Bogdanović in Le Messager europeen 6/1992, Paris, str. 84.

2
A. de Tocqueville: Stari relim i revolucija, Pol. kultura, Zgb, str. 13.
2
ibid., str. 126
• ibid., str. 127
' ibid., str. 128
• ibid., str. 128
7
ibid., str. 132
• ibid.,str.l31
9
ibid., str. 129
1
° Koliko nam je poznato, ovaj je termin prva upotrijebila Annie Le Brun.
11
M. Komnenić: Tako, veliš, bestraga s bogovima, Delo Beograd 1/1975, str. 240.
" P. Bruckuer in Vijenac od 12. l. 1995. str. II.
13
B. Bogdanović: in Le Messager europeen, op. cit. str. 84
" Dž. Karahasan: Pismo bilo kojem prijatelju, Biblioarak 1/1993, August Cesarec,
Zagreb 1993.
IS ibid., Str, 3.
16
ibid., str. 2.
17
ibid., str. 2.
11
O tome svjedoči S. Selenićev roman Očevi i oci i lik Nanke.
19
Dž. Karahasan; op. cit. str. 7.
~ ibid., str. ll.
11
ibid., ll.
str.
" Izdavač
Liburnija, Rijeka, 1981
23
A. G. Matoš: Gjuro Stj. Deželić, Hrvatska smotra, Zagreb 1908, ili in Polemike
u hrvatskoj književnosti (Priredio Ivan Krtalić) kuj. 10, Mladost, Zagreb, str. 322.
24
Tko je mogao slutiti da će kritični intelektualci kao V. Koštunica, z. Đinđić, pa
čak i M. Vučelić postati to što su postali?
2S P. Bruckner: Krvnik i žrtva: Poistovjećenje sa žrtvom u srpskoj propagandi,
Vijenac od 12. l. 1995. str. Il.
" cf. A. Camus. Odabrana djela, Zora-GZH, Zagreb 1976. str. 148.
27
lli kao što kaže A. Flaker: »Došlo je do paradoksa: časopis koji je reklamirao
balkanski primitivizam, zabranjen je zbog »Komunističke propagande« in Nomadi ljepote,
624, Zagreb, 1988. str. 194.
22 MOGUĆNOSTI

:u cf. Otvoreno pismo l. Subotić »Zenit i avangarda« objavljeno u Knjilevnim

novinama od 28. 4. 1983. str. 6.
" Književne novine od 19. V. 1983. str. 4.
"' Željko Simić, u vrijeme pisanja ovog teksta, potpredsjednik vlade »SR Jugoslavije•
počeo se strelovito penjati u političkoj hijerarhiji Miloševićeva režima nakon žestokih
napada na Bogdana Bogdanovića.
:n Ch. Pćguy: Notre jeunesse. Gallimard, Paris 1957. On pokazuje tu preobrazbu na
poznatom Dreyfusovu slučaju.
32
B. Donat :Protiv kratkog pamćenja. Republika 5. Zagreb 1983. str. 87.
" V. Tenžern: Barbarogenij u modi.
" Stipe Šuvar in Nale teme. 7--11. Zagreb 1984.
35
cf. Naše teme o idejnoj borbi u kulturi i umjetnosti str. 1185.
36
ibid.
37
D. Ćosić: Stvarno i moguće, Otokar Keršovani, Rijeka 1982.
31
O tome je pisao i R. Konstantinović: Četiri pesnika, Treći program Radio
Beograda, Zima 1972. str. 182. Cf. Hrvatski Pariz, op. cit. str. 120.
" A. Šoljan: Sloboda čitanja. GZH. Zagreb 1991. str. 106.
., ibid.• str. 108.
41
ibid.. str. 109.
2
" ibid.. str. 105.

" V. Tenžern: BIJibarogenij u modi. »Vjesnik« od 12. 2. 1983.

+l ibid.
45
ibid.
46
ibid.
47
Aluzija na aristotelovska umijeće oponašanja iz govora o epskom i tragičnom
pjesništvu. Cf. Aristotd: Nauk o pjesničkom umijeću, Biblioteka, Studentski centar,
Zagreb 1977.
41
U to doba pjesnici poput Milana Komnenića pratit će nekrofilne povorke seljenja
kosti cara Lazara. avangardni redatelji poput Mire Trailović prenosit će doživljaje StaPanja
s narodnim masama, slikari poput Milića od Mačve, kojeg je već partijski sekretar
Cvetićanin primijetio da dijeli letke povodom izložbe zenitizma, presvlače se u
tradicionalne no§nje i postaju pučki tribuni na mitinzima.
49
M. Calinescu: Lica moderniteta - A vangacda, dehldencija, kič, Stvarnost, Zagreb
1988. str. 212 .
., cf. Zenit br. 21/1923.
" cf. M. Grmek. M. Gjidara. N. Šimac: Le nettoyage etbnique. Fayard. Paris 1993,
str. 33.
" cf. str. 34 parafraza.
" R. Konstatinović: Filozofija palanke. op. cit. str. 145.
" ibid. str. 145.
55
Tenžera, op. cit.
" cf. Z. Maković: »Zenit i ideja avanganle« - U povodu izložbe »Zenit i avangarda
20-ih godina«, život omjetnosti, 1983.
DRAžEN KATUNARIĆ l RIJEČI I RAT 23

s? ž. Koščević in Danas od 12. 4. 1983.

58
S. Batušić in Hrvatski Pariz (S. Vereš), op. cit. str. 119.
" Danas od 12. 4. 1983.
60
ibid.
61
z. Maković, op. cit. str. 94.
" A. Flaker: Nomadi ljepote, GZH, Zagreb 1988, str. 235.
63 z. Maković, op. cit. str. 93.

" Zenit, br. 3811926.

5 z. Maković, op. cit. str. 95.
6

66
ibid., str. 95.
67
A. Flaker: Nomadi ljepote, op. cit. str. 225.
68
Evo što oni izjavljuju povodom prestanka suradnje s Micićem: »Mi smo g. Micića
smatrali kao izdavača, mi smo štampali naše radove u Zenitu ... ali onog trenutka kad je
izdavač pokušao da svoje proizvode ne samo štampa u Zenitu (što smo tolerirali kao
pojmljivu slabost izdavačevu) nego da ih čak naziva manifestom celog jednog pokreta,
mi smo svi prekinuli s izdavačem. Ovu izjavu dajemo da bi se već jednom prestala
spominjati na§a imena u vezi s g. Lj. Micićem koga duboko preziremo, i kao pisca i kao
čoveka čijim klevetama ne ćemo više učiniti čast da odgovaramo«. Beograd, 6. ll. 1921.,
M. Crnjanski, D. Matić, R. Petrović, B. Tokin, S. Vinaver.
69
Hrvatski Pariz (S. Vereš), op. cit. 121.
"' Zenit, br. 1011921.
71
ibid.
n Zenit br. 3811926.
73 Da je i to posredništvo često bilo zloupotrijebljena i »Sasvim izobličeno« svjedoči

i članak Alice Parmeggiani: Majakovski l hrvatska i srpska avangarda in A. Flaker l D.

Ugrešić: Pojmovnik ruske avangarde 2, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1984, str. 167-
168. Zbog svojih »rezova« i čisto arbitrarnih prisvajanja tuđih tekstova, A. Parmeggiani
tvrdi da »Micić ne doprinosi mnogo produbljivanju problematike avangarde u SSSR-u«.
74
O tome postoji i vrijedan zapis Slavka Batušića koji je upoznao Branka Ve
Polj anskog u Parizu i u doba kad je dio te zbirke bio izložen u zagrebačkoj galeriji Ulrich:
»Poljanski je malo-pomalo prikupljao kolekciju uvjeravajući, pa i moljakajući slikare
kojima se predstavljao kao direktor balkanske revije 'Zenit' i uvijek nosio sa sobom
nekoliko brojeva kao dokaz o njenoj egzistenciji i internacionalizmu. Sabirao je tako
komad po komad obećavajući publicitet njihovim ličnostima i opusima u dalekoj i malo
poznatoj zemlji SHS.
Bio je to trudan i prilično neveseo posao, to obilaženje od adrese do adrese, od
praga do praga, pa se dešavalo da mu je koji korifej ili prominent tresnuo vratima pred
nosom ili ga iskomplimentirao iz ateliera ili u kavani ustao i otišao od stola. Ali kolekcija
je ipak malo-pomalo rasla. Nisu to bili nikakvi eksponati monumentalnih formata i
reprezentativnih faktura već više-manje marginalije, croquisi nabačeni na platno ili na
papir bojama ili kredom ili ugljenom, pak koja sepija ili grafički otisak ili crtež perom,
ali ipak stvari autentične i na svoj način karakteristične za pojedinog pripadnika Ecole
de Paris.« in Hrvatski Pariz, op. cit. str. 137
 JA ŽELIM MIRNU OLUJU
Charles Bukowski

ODVAŽNI BIK

nisam znao
da Meksikanci
to rade:
bik je
bio odvažan
i sad su
ga vukli
mrtva
po areni
za
rep
odvažna mrtva
bika,
ali ne bilo kojeg bika,
ovo je bio poseban
bik,
i meni
posebna
pouka ...
i premda je Brabms
ukrao svoju Prvu iz Beethovenove
Devete.
CHARLES BUKOWSKI l JA ŽELIM... 25

i premda je
bik
bio mrtav
njegova glava i njegovi rogovi i
njegova utroba mrtvi,
on je bio bolji od
Brahmsa,
dobar kao
Beethoven,
i
dok smo izlazili
njegovo je dahtanje i
značenje
ustrajno plazilo uz moje ruke
i premda su me ljudi naguravali i
gazili po mojim nogama
bik je gorio u meni
moja isusova
voštanica,
odvučen za rep
besposlen
budući da je sve učinio,
i kroz dugačke tunele i prijeteće poglede,
laktove i noge i oči, ja sam molio za Kaliforniju,
i mrtva bika
u čovjeku
i u meni,
i stisnuo šake
duboko u mojim
džepovima, uhvatio mrak,
i nastavio hod.

BORODINOV ŽIVOTOPIS

Sljedeći put kad budete slušali Borodina

sjetite se da je on bio samo kemičar
koji je skladao glazbu da se odmori;
njegov dom je bio prenatrpan svijetom:
studentima, umjetnicima, pijancima, vucibatinama,
on nikad nije znao kako reći: »ne«
sljedeći put kad budete slušali Borodina
sjetite se da je njegova žena njegovim skladbama
26 MOGUĆNOSTI

oblagala kutije za mačke

ili pokrivala žare s kiselim mlijekom;
ona je patila od zaduhe i besanice
i hranila ga jajima na meko
i kad bi on htio prekriti glavu
da se zaštiti od zvukova u kući
ona mu je dopuštala da se posluži plahtom;
uza sve to netko se uvijek nalazio
u njegovoj postelji
(spavali su odvojeno kad su uopće
spavali)
i kako su svi stolci
bili najčešće zauzeti
on je često spavao na stubištu
umotan u stari šal:
ona mu je naređivala kad da podreže nokte,
da ne pjeva ili ne zviždi
ili stavi previše limuna u svoj čaj
ili ga pokuša istisnuti žličicom:
Simfonija br. 2, u B molu
Knez Igor
Na stepama centralne Azije
on je mogao usnuti samo prekrivši oči
komadom tamnog platna;
1887. bio je na plesu
u Medicinskoj akademiji
odjeven u svečanu narodnu nošnju;
izgledao je napokon iznimno veseo
i kad se srušio na pod
mislili su da se zafrkava.
sljedeći put kad budete slušali Borodina
sjetite se ...

SVEĆENIK I MATADOR

u tromu meksičkom zraku gledao sam bikovo smrt

i odrezali su mu uši, a njegova velika glava nije
pokazivala više straha od hridi.

vozeći natrag idućeg dana zaustavili smo se u Misiji

i gledali zlatne crvene i plave cvjetove što se
držahu na vjetru kao tigrovi.
CHARLES BUKOWSKI l JA ŽELIM... 27

stavite ovo u metrički sustav: bik i Kristova tvrđava:

matador na koljenima, mrtav bik njegovo djetešce;
i svećenik koji zuri s prozora
kao medvjed u kavezu.

vi se možete prepirati na sajmištu i povlačiti vaše

sumnje svilenim koncima: reći ću vam samo
ovo: ja sam živio u oba njihova hrama,
vjerujući sve i ništa - možda će oni sad
umrijeti u mome.

POVAUIV ANJE

Voditi ljubav u suncu, u jutarnjem suncu

u hotelskoj sobi
iznad prolaza
gdje siromasi čeprkaju za boce;
voditi ljubav u suncu
voditi ljubav uz tepih crveniji od naše krvi,
voditi ljubav dok dečki prodaju novinske naslove
i cadillake,
voditi ljubav uz fotografiju Pariza
i otvorenu kutiju chesterfieldsa,
voditi ljubav dok drugi ljudi - jadne budale -
rade.

Taj trenutak - prema ovom ...

mogu biti godine u načinu njihova mjerenja,
ali samo jedna rečenica pozadi u mom mozgu -
postoji toliko dana
kad život staoe, zaustavi se i sjedi
i čeka kao vlak na tračnicama.
Prolazim uz hotel u 8
i u 5; u prolazima su mačke
i boce i skitnice,
i ja gledam gore na prozor i mislim:
Ne znam više ni gdje si,
i nastavljam hod i čudim se kamo
život odlazi
kad stane.
28 MOGUĆNOSTI

SAVJET

dok vjetar ponovno puše s mora

i zemlja je izobličena izgredima i neredom
budi oprezan sa sabljom izbora,
pamti
što je moglo biti plemenito prije
5 stoljeća
ili čak 20 godina
sada je
najčešće
beskoristan čin
ti živiš samo jednom,
povijest ima priliku za prilikom
da dokaže glupost ljudi.

čuvaj se, dakle, rekao bih,

bilo kakva naizgled plemenita
čina
ideala
ili djelatnosti,
bilo za ovu zemlju ili ljubav ili Umjetnost,
neka te ne zanese blizina trena
ili ljepote ili politike
koji će uvenuti kao iščupani cvijet;
ljubi, da, ali ne kao bračnu dužnost,
i izbjegavaj lošu hranu i pretjeran rad;
živi u nekoj zemlji, moraš,
ali ljubav nije zapovijed
bilo žene ili zemlje;
ne žuri; i pij onoliko koliko je potrebno
da održiš neprekidnost,
jer je piće oblik života
u kojem se uživatelj vraća novoj prilici
za življenje; nadalje, kažem,
živi sam koliko je više moguće;
radaj djecu ako se dogodi
ali nastoj da ne snosiš
njihovo podizanje; ne upuštaj se u male rasprave
ruke ili glasa
osim ako tvoj protivnik traži život tvog tijela
ili život tvoje duše; onda,
ubij, ako je potrebno; i
kad dođe vrijeme umiranja
CHARLES BUKOWSKI l JA ŽELIM... 29

ne budi sebičan:
smatraj to jeftinim
i ono kamo ideš:
ni znaka srama ni neuspjeha
ni zova na tugu
dok vjetar puše s mora
i vrijeme prolazi
izbjeljujući blagim mirom tvoje kosti.

POJEDI

razgovor je o smrti
kao razgovor o
novcu -
mi ne znamo ni
cijenu ni
vrijednost,
ipak gledajući dolje moje ruke
mogu malo
nagađati.

čovjek je stvoren za nagađanje i za

neuspjeh
i žena
za ostalo.

kad dođe čas

nadam se da ću se moći sjetiti sebe
kako jedem krušku.

mi smo bolesni sada

s takvim mnoštvom mrtvih
pasa
lubanja
armija
cvijeća
kontinenata.

postoji borba -

to je to:
protiv mehanike
stvari.
30 MOGUĆNOSTI

pojedi dobru krušku danas

tako da je se
sutra
uzmogneš
sjetiti.

POGLED:

Jednom sam u robnoj kući

kupio zečića igračku
i sad sjedi i promatra
me blistavim čistim očima:
On želi loptice za golf i staklene
zidove.
Ja želim mirnu oluju.

Naše razočaranje sjedi između nas.

IZBAVLJENJE I PRIMJESA

predugo izložen dubokoj žalosti

postao sam s vremenom
prezasićenpatnjom,
odlučio da dugujem sebi
preživljavanje; to nije lako:
reći sebi da
zaslužuješ bolje dane
nakon povijesti svoje prošlosti;
ali ja sam vidio savršene budale
kako idu dalje (naravno)
a da se nikad nisu
zamislili nad svojim nedostacima;
s druge strane, kornjače također gmižu
zemljom, prljave riječi izgrebene
na njihovim oklopima ...
ali teško da
uljepšavaju obzor.
CHARLES BUKOWSKI l JA ŽELIM... 31

LJUDSKE MAZGE TUžNIH OĆIJU

svakog dana
maljevi i
ljudske mazge tužnih očiju, &
tamo Krist obješen kao
suha slanina, i sada
to prevaranti nagomilavaju:
mlade djevojke
palače
putovanja u
Pariz, i gledajte:
čak i veliki umjetnici
veliki pisci
to zgrću.
ali kamo mi odlazimo
dok veliki pisci spašavaju
svoje vlastite
duše?
kamo mi odlazimo?
... u pakao. naravno, poigravajući se njihovim
sabranim djelima
pod našim
kolektivnim
miškama.

RAZGOVOR O MORALU, VJEĆNOSTI I OPĆENJU

gore i dolje niz ulicu oni su se vratili

bez ruku ili nogu ili očiju ili
pluća ili pameti ili
života, premda je
rat
dobiven
i ravnateljica javne kuće stajaše u vratima
i reče mi:
ne znači ništa, posla će biti
kao i
obično
jer im nisu odstrijelili
druge dijelove
oni će još uvijek htjeti
jebali.
32 MOGUĆNOSTI

a mrtvi? upitah
ja.

mrtvi su bez novca i bez

osjećaja.

mnogi živi
također? natuknuh.

je, ali mi takve

ne služimo.

Bog će vas
voljeti.

sigurna sam da
hoće.

hoćete li Njemu
služiti?

ja sam Mu uvijek služila, ti to

znaš: ljudi su ljudi i
vojaci su vojaci i
oni vole
jebati, ne voliš li
ti?

amen, rekoh
ja.

DOŽIVLJAJ

niže u hodniku živi gospođa koja slika

leptire i insekte
i njezina je soba puna malih kipova,
radi s glinom
kad sam je posjetio
sjedio sam na kauču i pio nešto,
onda sam primijetio
da nam je jedan kip okrenut leđima,
stajao je odsutan, jadni nitkov,
i ja upitah damu
CHARLES BUKOWSKI l JA žELIM... 33

što je krivo s njime?

i ona mi reče: zbrkala sam ga
sprijeda prilično nespretno.
shvaćam, rekao sam ja, i dovršio piće,
vi nemate mnogo iskustva s muškarcima.
ona se nasmijala i donijela mi novo piće,
razgovarali smo o Kleeu,
Cummingsovoj smrti,
Umjetnosti, kako preživjeti itd.
vi biste trebali bolje poznavati muškarce,
rekoh joj.
znam, rekla je ona. sviđam li vam se?
naravno, rekao sam ja.
donijela mi je novo piće.
razgovarali smo o Ezri Poundu.
Van Goghu.
svim tim stvarima.
sjela je do mene.
sjećam se da je imala male bijele brčiće.
rekla mi je da izgledam snažno
i mužjački.
ja sam joj rekao da ima lijepe noge.
razgovarali smo o Mahleru.
ne pamtim kad sam otišao.
vidio sam je ponovno nakon tjedan dana
i pozvala me da uđem
udesila sam ga reče.
koga? upitao sam.
mog čovjeka u kutu, odgovorila je ona.

fino, rekao sam ja.

želiš li ga vidjeti? upitala je ona.
jesno, rekao sam ja.

otišla je u kut i okrenula

ga.

bio je zaista dotučen.

moj bože, bio je na dlaku sličan MENI!

tada sam se ja počeo smijati i ona se smijala

a umjetničko djelo je stajalo pred nama,
vrlo lijepa stvar.
34 MOGUĆNOSTI

KAD USAHNE GRMLJE BOBICA JA ĆU

OTPLIVATI NIZ ZELENU RIJEKU
S MOJOM KOSOM U PLAMENU

odlučna ustrajnost poput

ružina pupoljka ili anarhista
napokon se
istroši
kao moljci u tornjevima
ili ljepotice na plažama
New Jerseyja.

autobusi promočeni ljudstvom

razvoze ga kroz večernje
ulice gdje je Krist
zaboravio na plač
dok se ja krećem uvijek nadolje
prema umiranju
iza spuštenih zastora na prozorima
kao čovjek kojeg su gušili plinom, kamenovali
ili vrijeđali danima.

prolazi štakor s tovarom ljubavi,

prolazi čovjek u prljavom donjem rublju,
prolazi drobina kao parni valjak,
prolazi lijevi branič Notre Dame u
1932., a meni kao Whitmanu preostaju
ove stvari:

ja sam lice iza prozora

zubobolja
uživatelj peršina
tekući čovjek što zuri u noćni strop
nadimač plinova
povraćalac otrova
manji od Boga i ni izdaleka tako pouzdan
krvarnik ako sam porezan
ljubavnik kad sam sretan
čovjek kad sam rođen.

mnogo više i mnogo manje.

u šest sati počnu nadolaziti kao

plima i večernje novine, i poput lišća
CHARLES BUKOWSKI l JA ŽELIM... 35

bobica sada su nešto drukčiji,

svaki djelić kože sada je umrljan smeđim i kako prolaze
dani postaje sve tamnijim kao bradavica probodena iglom;
moji su zastori spušteni dok znanstvenici odlučuju kako
stići na Mars,
kako izići
odavde. večer je, vrijeme za pitu, vrijeme za
glazbu.

Whitman leži tamo kao pješčani rak kao zaleđena

kornjača i ja ustanem i prijeđem preko
sobe.

KAO LJUBICA U SNIJEGU

što je moguće ranijeg dana

u beznadno podne
brzojavi! ću ti
košćatu
ruku
ukrašenu kožom
morskog psa
visoki momak sa
žutim zubima i epileptičnim
ocem
donijet će je
do tvojih
vrata

sntiješi se
i
prihvati je

i to je bolje
nego
alternativa.

MOLBA DJEVICI U PROLAZU

djevojko u kratkim hlačama, što grizeš nokte, miješaš svojom

stražnjicom,
36 MOGUĆNOS TI

momci te gledaju -
čini se da u tebi ima više
nego u Gauguinu, Brabmi ili Balzacu,
svakako više nego u lubanjama što plivaju pod našim nogama,
šepireći se !omiš Eiffelov toranj,
okrećeš glave starih prodavača novina koji su spolno odavna
otišli na kvasinu;
tvoje lukave besmislice, tvoj idiotski ples,
zarobljavajući, raskošan - nikad ne peri svoje umrljano donje
rublje i ne goni svoje ljubavi
kroz uličice u susjedstvu -
ne upropasti nam i tu stvar,
ne predaji se debljanju i premorenosti,
pristajući na tv i ljigava muža;
ne odriči se toga apsurda izvlaštena migoljenja
da bi subotom zalijevala travu pred kućom -
ne vraćaj nas Balzacu, samoispitivanju,
Parizu
ili vinu, ne vraćaj nas
inkubaciji naših sumnji ili pamćenju
migoljenja smrti, kujo, izludi nas ljubavlju
i glađu, drži morske pse, krvave morske pse,
daleko od srca.

POTPUNO ŽUTO CVIJEĆE

kroz venecijanske zastore vidio sam debela čovjeka u smeđu kaputu

(s glavom koju mogu opisati samo kao vrstu zagorjele slastice)
kako izvlači lijes iz kola: bio je siv kao bojni brod
s potpuno žutim cvijećem.
stavili su ga na kolica skrivena purpurnom draperijom
i čovjek, zagorjela slastica, i broš od kovrčave beskrvne žene
koračali su za njega uz strminu ... i!
odvratan-uzbunjen-užasan-skret-sjajan-tren svršetka svijeta!
gotovo ga izgubili, jednom -
mogao sam vidjeti kako se tijelo kotrlja
kao slobodna kocka u izgubljenoj igri - ruke kao mašuće
vjetrenjače i noge koje napucavaju nogometne lopte jeseni.

uspjeli su ga ugurati u crkvu

a ja sam ostao vani
otvarajućimoju pamet živu sunčanu svjetlu.
CHARLES BUKOWSKI l JA žELIM... 37

u sobi sa mnom ona je pjevala i kovrčala svoju

dugačku zlatnu kosu. (to je istina Arturo, i to je ono što stvar
čini tako jednostavnom.)
>>Upravo sam ih vidio kako unose tijelo«,
urešeno ću ja njoj.

jesen je, stabla, telefonske žice,

a ona pjeva neku pjesmu koju ne mogu razumjeti, neku Svečanu Misu
Života.

ona je i dalje pjevala ali ja sam želio umrijeti

želio sam žuto cvijeće kao njezine zlatne vlasi
želio sam žuto pjevanje i sunce.
to je istina, i to je ono što stvar čini čudnom:
htio sam biti otvoren i razmršen, i
bačen ustranu.

PROLJETNI LABUD

labudovi također umiru u proljeće

i vidjeh ga kako pluta
mrtav u nedjelju
postrance
kružeći u struji
i ja odoh do rotonde
a iznad mene
kružahu
bogovi u kolima
psi, žene,
i smrt je poput miša
trčala niz moj grkljan,
i začuh kako svijet dolazi
sa svojim vrećicama za piknik
i smijeh,
i ja se osjetih krivim
zbog labuda
kao da je smrt
stvar stida
i kao budala
otiđoh
i ostavih im
mog lijepog labuda.
38 MOGUĆNOSTI

IVAN GROZNI

nailazio je na poteškoće
bilo pri stajanju bilo
pri gibanju

bio je debeo s
velikim očima i
niskim čelom
trajno se
smješkao
s obzirom na
obješenu čeljust

u trenutku
bijesa
ubio je šakama
najstarijeg sina

izgledao je kao da mu je neugodno

po navršetku
40. godine
života

istakao se naprednošću
i
u kasapljenju

umro je 1584.
star 54
godine, težak
209
funti

prošlog su ljeta
iznijeli njegov
kostur
iz arkangelske crkve
u Kremlju
da bi napravili
poprsje
naravne veličine

sad je
gotovo dovršen
CHARLES BUKOWSKI l JA ŽELIM... 39

i izgleda kao
autobusni šofer
20. stoljeća.

UNDERGROUND

prostorija je bila prepuna.

urednik mi reče:
»Charley donesi nekoliko stolaca odozgo,
gore ima još stolaca.«
ja ih donesoh dolje i otvorismo pivo i
urednik reče:
»ne dobivamo dovoljno oglasa,
brod bi mogao potonuti«,
tako su započeli razgovor o tome kako da dođu
do oglasa.
ja sam neprestano pio pivo
i moramo mokriti
i kad se vratih natrag
djevojka do mene reče:
»mi bismo trebali evakuirati grad,
to je ono što bismo mi trebali učiniti.«

ja rekoh: »ja bih radije slušao Josepha Haydna.«

ona reče: »Samo zamislite,

kad bi svatko napustio grad!«

»Usmrdili bi neko drugo

mjesto«, rekoh ja.

>>ne vjerujem da vi volite

ljude«, rekla je ona, povukavši svoju kratku suknju naniže

koliko je bilo moguće.

»samo za jeb«, rekao sam ja.

potom sam otišao u bar u zgradi do nas i

kupio još 3 paketa piva.
kad sam se vratio oni su razglabati Revoluciju.
tako sam ponovno bio u 1935.,
samo što sam ja bio star a oni mladi. bio sam barem
40 MOGUĆNOS Tl

20 godina stariji od bilo koga u sobi,

i razmišljah: kog vraga radim
ovdje?

sastanak je uskoro završio

i oni odoše u noć,
ti mladi
a ja dohvatih telefon i nazvah
Johna T.;
»John, jesi li o. k.? ja sam noćas utučen.
kako bi bilo da dođem k tebi i da se
opijem?«

»dabome, Charley, čekat ćemo te.«

>>Charley«, rekao je urednik, >>izgleda mi da ćemo morati

odnijeti stolce natrag
gore.«

odnijeli smo stolce natrag gore.

revolucija je
bila
završena.

ĆUDO

Raditi s nekom umjetničkom formom

ne znači
zafrkavati se kao trakavica
s punim trbuhom,
niti to opravdava uzvišenost
ili pohlepu, ni ozbiljnost
u svakom času, ali pretpostavljam
da to zahtijeva najbolje ljude
u njihovim najboljim trenucima,
i kad oni umru
a nešto drugo ne umre,
mi smo vidjeli čudo besmrtnosti:
ljudi dolaze kao ljudi,
odlaze kao bogovi -
bogovi za koje znamo da su bili ovdje,
bogovi koji nam sada omogućuju da nastavimo
kad sve drugo govori stani.
CHARLES BUKOWSKI l JA žEuM... 41

LJETNE ŽENE

ljetne žene će umrijeti kao ruža

i laž

ljetne žene će ljubiti

tako dugo dok cijena nije
zauvijek

ljetne žene
mogu ljubiti bilo koga;
mogu ljubiti čak i tebe

dok ljeto
traje

ali i njima će doći

zima

bijeli snijeg i
hladno zaleđenje
i lica tako ružna
da će se i sama smrt
okrenuti ustranu -
trgnuti se od groze -
prije nego što ih
uzme.

NOĆ KAD SAM UMIRAO

noć kad sam umirao

znojio sam se u postelji
i mogao čuti šturke
i vani su se borile mačke
i mogao sam osjetiti moju dušu kako propada kroz
madrac
i u trenutku prije nego što je udarila o pod ja sam skočio
bio sam gotovo preslab za hodanje
ali sam hodao unaokolo i upalio sva svjetla
onda se vratio u postelju
i ponovno je moja duša propadala kroz madrac
i ja sam skočio
u trenutku prije nego što je udarila o pod
42 MOGUĆNOS TI

hodao sam unaokolo i upalio sva svjetla

i onda se vratio u postelju
i ona ponovno propade i
ja sam bio na nogama
paleći sva svjetla

imao sam kćerkicu od 7 godina

i osjećao sam da me ona zacijelo ne želi mrtva
inače bi bilo
svejedno

ali cijele te noći

nitko nije telefonirao
nitko nije navratio s pivom
moja ljubavnica nije nazvala
sve što sam mogao čuti bili su šturci i bilo je
vruće
a ja sam ustrajno radio na tome
ustajao i lijegao
dok prvo sunce nije ušlo kroz prozor
kroz grmlje
i onda sam se vratio u postelju
i duša se napokon
držala unutra i
ja sam spavao.
sad ljudi navraćaju
udarajući na vrata i prozore
telefon zvoni
telefon zvoni ponovno i ponovno
dobivam divna pisma u pošti
pisma mržnje i pisma ljubavi.
sve je ponovno isto.

UCE POI.JTIĆKOG KANDIDATA NA UUĆNOJ OGLASNOJ PLOČI

eno ga:
bez previše mamurluka
bez previše svađa sa ženom
bez previše ispuhanih guma
nikad pomisli o samoubojstvu
ne više od tri zubobolje
nikad nije propustio objed
CHARLES BUKOWSKI l JA ŽELIM... 43

nikad u zatvoru
nikad zaljubljen

7 pari cipela

sin na sveučilištu

automobil star godinu dana

police osiguranja

vrlo zelena tratina pred kućom

kante za smeće s čvrstim poklopcima

bit će izabran.

OSAMUENIK

vrat od 48 i pol
centimetara
star 68 godina
diže utege
tijelo kao u
dečkića (gotovo)

držao je glavu
obrijanu
i pio porto
iz krčaga od dvije litre

držao je lanac na
vratima
prozore prekrivene daskama

morao si posebno
kucati
da bi ušao

imao je brončane boksere

noževe
toljage
revolvere
44 MOGUĆNOSTI

imao je prsa kao

hrvač
nikad nije izgubio svoje
naočare

nikad nije psovao

nikad nije izazivao
nesreću

nikad se nije oženio nakon smrti

njegove jedine
žene

mrzio je
mačke
žohare
miševe
ljude

rješavao je križaljke
zagonetke
održavao je korak s
vijestima

taj vrat od 48 i pol

centimetara
kroz 68 godina on je bio
nešto

sve te daske
na prozorima

prao je svoje donje rublje

i čarape

moj prijatelj Red odveo me gore

jedne noći
da ga upoznam

razgovarali smo neko vrijeme

zajedno

onda smo otišli

Red je pitao: »Što ti

misliš?«
CHARLES BUKOWSKI l JA ŽELIM... 45

odgovorio sam: »više se boji umiranja

nego mi ostali.«

odonda

nisam vidio nijednog od njih.

POSLJEDNJI DANI SAMOUBILAČKOG MOMKA

sad mogu vidjeti sebe

nakon svih tih samoubilačkih dana i noći,
kako me izvozi iz jednog od onih sterilnih staračkih domova
(naravno, to vrijedi samo ako postanem poznat i sretan)
subnormalna i gnjavatorska bolničarka ...
vidim sebe kako sjedim uspravno u mojim invalidskim kolicima ...
gotovo slijep, oči se okreću natr~ke u mračni dio moje lubanje
tražeći
milost smrti ...

>>Nije li prekrasan dan, g. Bukowski?«

»0, je, je ... «

prolaze djeca a ja ni ne postojim

i prolaze dražesne žene
s velikim vrućim bokovima
i toplim guzovima i tvrdim vrućim svime
moleći da ih se ljubi
aja ni ne
postojim ...

»Ovo je prvi sunčev sjaj u tri dana,

g. Bukowski.«

»0, je, je.«

ja sjedim uspravno u mojim invalidskim kolicima,

bjelji nego ovaj list papira,
beskrvan,
mozak mrtav, kocka mrtva, ja, Bukowski,
mrtav ...

»Nije li prekrasan dan, g. Bukowski?<<

46 MOGUĆNOSTI

»0, je, je ... « pišam u svoje pidžame, slina se cijedi iz

mojih usta.

protrčavaju dva mlada učenika -

»Hej, jesi li vidio onog starog momka?<<

»Zaboga, da, zlo mi je od njega!«

nakon svih prijetnji da ću to učiniti

netko drugi je konačno izvršio samoubojstvo
za mene.

bolničarka zaustavlja kolica, otkida ružu s obližnjeg grma,

stavlja mi je u ruku.
ja ne znam čak ni
što je to. moglo bi biti i moje spolovilo
koliko mi dobra
čini.

POTRES

Amerikanci nemaju pojma što je to tragedija -

mali 6.5 potres može ih pokrenuti da blebeću
poput majmuna -
razbijen je komad porculana,
srušila se Union Rescue Mission -

6:00
oni sjede u svojim automobilima
svi voze unaokolo -
kamo idu?

malo se uzbuđenja probilo u njihove

zatvorene živote

stranac stoji do stranca

blebeću nerazumljiv strah
tjeskoban strah
tjeskoban smijeh ...

moje dijete, moje posude sa cvijećem, moj strop

moj bankovni račun
CHARLES BUKOWSKI l JA ŽELIM... 47

ovo je samo škakljač

perce
i oni ga ne mogu podnijeti ...

zamislimo da su bombardirali grad

kao što su drugi gradovi bili bombardirani
ne s a-bombom
nego s običnim razaračima blokova
dan za danom.
svakog dana
kao što se dogodilo
u drugim gradovima r.:t svijetu?

kad bi vas ostatak svijeta mogao vidjeti danas

njegov bi smijeh prizemljio sunc-e
i cvjetovi bi skočili od tla
kao buldozi
i odagnali vas odavde tamo gdje pripadate
bez obzira gdje je to,
i koga je briga gdje bi moglo biti
tako dugo dok je negdje dalel:o
odavde.

NEBESKI ZNAK

jastrebovi su došli u gr:cl

i obaraju so dolje
odnoseći golubove.
psi i mačke
se osvrću i
bježe u .zaklon
dok pokretna sjena pada
između njih
i sunca.

i ja sam ~brinut
stojim pod palminim lišćem
i palim cigaretu.

gledam kako jastreb otmjeno

jedri
ponad telefonskih ži<;a,
lijepa je
48 MOGUĆNOSTI

stvar
taj jastreb
iz ove daljine,
i, naravno,
podsjeća me
na smrt
a smrt je savršeno
propisana
ipak bacam moju cigaretu
na tlo
zgazim je,
pogledam gore na pticu:
»ti kurvin sine ... «

okrenem se
odkoračam kroz vežu
i u kuću
u času kad telefon
zvoni.

DRAGI TATA I MAMA

moj je otac volio Edgara Allana

Poea
a moja je majka voljela The
Saturday Evening Post
i ona je prva umrla
svećenik je mahao tamjanovim
dimom iznad njezina
lijesa
i moj ju je otac slijedio
otprilike godinu dana poslije
i u onom lijesu purpurnog baršuna
njegovo je lice izgledalo kao led
obojen žuto

moj otac nikad nije volio

ono što sam pisao: >>ljudi
ne žele čitati tu
vrstu stvari.«

>>da, Henry,« rekla je moja

majka, >>ljudi vole
CHARLES BUKOWSKI l JA žELIM... 49

čitati stvari koje ih

čine sretnima.«

oni su bili moji najraniji

književni kritičari
i
oboje su imali
pravo.

DOBRA ZABAVA

gledaj, rekla je ona, ispružena na krevetu, ne želim ništa

osobno, učinimo to i gotovo, ne želim se zaplesti,
jasno?

zbacila je svoje cipele s visokim potpeticama ...

sigurno, rekao je on, jednostavno hinimo kao da smo

svršili, nema ničega što bi bilo manje zapleteno od toga, je li
tako?

kog vraga ti govoriš? upitala je ona.

govorim, rekao je on, da bih radije popio

nešto.

i on natoči čašu.

bila je odvratna noć u Vegasu i on je prišao prozoru i

pogledao van na glupa svjetla.

ti pa peder? pitala je ona, ti prokleti

peder?

ne, rekao je on.

ne moraš se ponašati usrano, rekla je ona, samo zato jer si

izgubio na
kocki - toliko smo vozili ovamo da bismo se dobro zabavljali i
sad se pogledaj: sišeš to piće, mogao si tako i u
Los Angelesu!

točno, rekao je on, jedna stvar s kojom se volim zaplesti jest

jebena boca.
50 MOGUĆNOS TI

želim da me odvedeš kući, rekla je ona.

bit će mi zadovoljstvo, rekao je on,

idemo.
bio je to jedan od onih puta kad ništa nije bilo izgubljeno jer
nikad
ništa nije bilo nađeno i dok se ona oblačila on je osjećao
tugu
ne zbog sebe i te žene nego zbog svih tih milijuna
poput njega i te žene
dok su vani žmirkala svjetla, sve beznaporno
lažno.

ona se brzo spremila: idemo dođavola odavde, rekla je

ona.

točno, rekao je on, i zajedno iziđoše kroz vrata.

NEPOKRETNI TRAPEZ

Saroyan je rekao svojoj ženi: >>ja moram

kockali da bih mogao
pisati.« ona mu je rekla
da kocka.

izgubio je 350.000 dolara

uglavnom na konje
ali ni nadalje nije mogao pisati ni
platiti svoje poreze.

pobjegao je pred vlastima i našao utočište

u Parizu.

poslije se vratio, odradio

stvar
založivši sve do
stražnjice -
tantijeme u
zamiranju.

još uvijek nije mogao pisati ili

što bi napisao nije
radilo
CHARLES BUKOWSKI l JA ŽELIM... 51

jer onaj silni

odvažni optimizam
koji je tako dobro držao sve
na površini
u vrijeme depresije
pretvorio se u
bljutavu vodu
u
dobrim vremenima.

umro je
legenda u iščeznuću
s golemim brkovima dostojnim
strahopoštovanja
upravo onakvim kakve je i njegov otac
znao imati
u starom Fresnu
armenski način
u svijetu koji više
nije
trebao
Williama.

JAVNA KUĆA

moje je prvo iskustvo u javnoj kući

bilo u Tijuani
bila je to velika zgrada na rubu
grada.
meni je bilo 17, s dvojicom prijatelja.
opili smo se da bismo skupili
hrabrost
onda ušli
unutra.
prostorija je bila prepuna
vojnika uglavnom
mornara.
mornari su stajali u dugačkim
redovima
vičući, i lupajući na
vrata.
52 MOGUĆNOS TI

Lance je stao u kratki

red (redovi su ukazivali na
starost kurve: kraći
red starija
kurva)
i završio
posao, izišao odvažno
i cerekajući se: »dobro, dečki, što vi
čekate?«

drugi momak, Jack, dodao mi je

bocu tequile i ja potegnuh
gutljaj i dodah mu je natrag i on
polegnu gutljaj.

Lance nas je pogledao: »bit ću

u kolima, odspavati
stvar.«

Jack i ja smo čekali dok on nije

otišao
onda smo krenuli prema
izlazu.
J ac k je nosio taj veliki
sombrero
i pravo na izlazu sjedila je neka
stara kurva na
stolcu.
ispružila je svoju nogu
prepriječivši naš
put: »dođite, dečki, izvest ću
stvar za vas dobro i
jeftino!«
to je nekako preplašilo
Jacka na mrtvo i on je
rekao: »moj bože, pobljuvat ću
se!«

»NE NA POD!« viknula je

kurva
inatoje
Jack strgnuo s glave svoj
sombrero
i pridržavajući ga
pred sobom
CHARLES BUKOWSKI l JA iELIM... 53

mora da je u nj izbljuvao
galon.

onda je samo stajao

zureći
u bljuvotinu
i kurva je
rekla: ~izlazi
odavde!«

Jac k je istrčao kroz vrata sa

svojim sombrerom
i onda je kurva
poprimila vrlo ljubazan izgled
lica i rekla mi:
»jeftino!« i ja uđoh
s njom u sobu
gdje je velik debeo čovjek
sjedio u stolcu i
ja je upitah: >>tko je
to?«
i ona reče: »on je ovdje
da nadgleda da me ne
povrijede.<<

i ja priđoh
čovjeku i rekoh: ~hej, kako vam
ide?«

i on reče: »fino,
sefior .. . <<

i ja rekoh:
»Vi živite tu
u blizini?«

a on reče: »daj
joj
novac.«

»koliko?«

»dva dolara.«

dao sam ženi dva

dolara
54 MOGUĆNOSTI

onda se vratio
čovjeku.

»možda ću jednog dana doći

živjeti u Meksiku«, rekao
sam mu.

»gubi se
odavde«, rekao je on,
»SAD!«

kad sam stupio kroz

izlaz
J ac k je čekao vani
bez svog
sombrera
ali se još uvijek
ljuljao
pijano.

»Kriste«, rekao sam ja. »bila je

izvrsna, zaista je strpala
moja jaja u svoja
usta!«

otišli smo do automobila.

Lance je spavao, probudili
smo ga i on nas je
izvezao
odande

nekako
smo prešli granični
prijelaz

i čitav put
natrag u
Los Angeles.

zafrkavali smo Jacka zbog

kukavičkog
djevičanstva.
Lance je to radio na nježan
način
ali ja sam bio bučan
CHARLES BUKOWSKI l JA ŽELIM... 55

ponizujući Jacka zbog nedostatka

hrabrosti
i ustrajao sam u tome
sve dok Jack nije zaspao
blizu
San Clementa.

sjedio sam do
Lancea i naizmjenično ispijao
s njime posljednju bocu
tequile.

dok je Los Angeles jurio prema

nama
Jack je upitao: >>kako je
bilo?«
a ja sam odgovorio
kao svjetski
čovjek: »imao sam i
bolje.«

O KONFERENCIJI PENA

odvucite pisca od njegova pisaćeg stroja

i sve što vam preostane
jest
bolest
koja ga je nagnala
na tipkanje
u
početku.

JA I MOJ PRIJATELJ

još uvijek nas mogu vidjeti

zajedno
u onim vremenima
kako sjedimo kraj rijeke
dok su nam lica
zbrčkana od
vina
56 MOGUĆNOS TI

i igramo se s
pjesmom
znajući da je to
sasvim beskorisno
ali je nešto što
možeš raditi
dok
čekaš

Imperatori
s njihovim ustrašenim
glinenim licima
gledaju nas dok mi
pijemo

Li Po mrvi svoje
pjesme
potpaljuje
ih
pušta da plutaju niz
rijeku.

»što to
radiš?« pitam ga
ja.

Li mi dodaje
bocu: »one će
doživjeti kraj
bez obzira što se
dogodilo ... <<

pijem njegovu
znanju
vraćam mu bocu
natrag

sjedim čvrsto na svojim

pjesmama
koje sam ukliještio sredinom svojih
prepona

pomažem mu da zapali
još nešto svojih
pjesama
CHARLES BUKOWSKI l JA ŽELIM... 57

one dobro plutaju

niz
rijeku
osvjetljujući
noć
kao što bi dobre riječi
trebale.

NOŠENJE OGRLICE

ja živim sa ženom i četiri mačke

i ima dana kad se svi mi
slažemo.

nekih dana imam neprilike s

jednom od
mačaka.

drugih dana imam neprilike s

dvije
mačke.

drugih dana,
s tri.

u neke dane imam neprilike sa

sve četiri
mačke

i sa
ženom:

deset očiju gleda u me

kao da sam pas.

RAZVOJ

Van Gogh je odrezao svoje uho

dao ga
prostitutki
koja ga je odbacila s
58 MOGUĆNOSTI

krajnjim
gađenjem.

Vane, kurve ne traže

uši
one traže
novac.

pretpostavljam da je to ono zbog čega si ti bio

tako velik
slikar: ti
nisi shvaćao
ništa
drugo.

IZGARANJE SNA

izgorjela je stara Narodna knjižnica

u Los Angelesu
ona knjižnica u središtu grada
i s njom je otišao
velik dio moje
mladosti.

sjedio sam tamo na jednoj od onih

kamenih klupa s mojim prijateljem
Baldyjem kad me je
pitao:
»buš se pridruži(
brigadi
Abrahama Lincolna?<<

»jasno«, rekoh
mu.

ali spoznavši da ja nisam

intelektualni ili politički
idealist
kasnije sam se izvukao
iz
toga.
CHARLES BUKOWSKI l JA ŽELIM... 59

ja sam onda bio

čitač
koji je išao iz sobe u
sobu: književnost, filozofija,
religija, pa i medicina
i geologija.

rano sam
odlučio da budem pisac,
mislio sam da bi to mogao biti
lagan
izlaz
a veliki dečki romana meni nisu
izgledali previše
žilavo.
imao sam više muke s
Hegelom i Kantom.

stvar koja me je
smetala
u svezi sa svima
jest da im je trebalo dugo
da napokon kažu
nešto živo i/
ili
zanimljivo.
vjerovao sam onda da sam
bolji od svih
njih.

preda mnom su još bila dva

otkrića:
a) većina izdavača misli da bilo što
dosadno ima nešto zajedničko s dubokim
stvarima.
b) da će uzeti desetljeća
življenja i pisanja
prije nego postanem kadar
napisati
rečenicu koja bi bila
približno ono
što sam ja želio da
bude.
60 MOGUĆNOS TI

u međuvremenu
dok su drugi mladići natjeravali
žene
ja sam natjeravao stare
knjige.
bio sam bibliofil, premda
otriježnjen
bibliofil
i to me
zajedno sa svijetom
oblikovalo.

živio sam u kućerku od šperploče

iza samačkog hotela
za 3.50 dolara na
tjedan
osjećajući se kao
Chatterton
ugurao unutar kakva
Thomasa
Wolfea.
moj najveći problem bile su
poštanske marke, kuverte, papir

vino,
sa svijetom na rubu
drugog- svjetskog rata.
još nisam bio
zbunjen
ženom, bio sam djevac
i pisao od 3 do
5 kratkih priča tjedno
i sve su se
vraćale
iz New Yorkera, Harper'sa,
Atlantic Monthlyja.
bio sam pročitao negdje
da je Ford Madox Ford znao obložiti
svoju kupaonicu papirima svojih
odbijenica
ali ja nisam imao
kupaonicu i zbog toga sam ih gurao
u ladicu
i kad se toliko napunila njima
da sam je jedva mogao
CHARLES BUKOWSKI l JA ŽELIM... 61

otvoriti
uzeo sam sve odbijenice
i bacio ih
zajedno sa
pričama.

pa ipak je
stara losangelovska Narodna knjižnica ostala
moj dom
i dom mnogih drugih
skitnica.
mi smo diskretno upotrebljavali
zahode
i jedini od
nas
koje su izbaci vali bili su oni
koji bi zaspali za
stolovima
knjižnice - nitko ne hrče kao
skitnica
osim ako nije netko s kim si
u braku.

kako bilo, ja nisam bio prava

skitnica. imao sam iskaznicu
i iznosio i unosio
knjige
u velikim
hrpama
uzimljući uvijek do
dopuštene
granice:
Aldous Huxley, D. H. Lawrence,
e. e. cummings, Conrad Aiken, Fjodor
Dos, Dos Passos, Turgenjev, Gorki,
H. D., Freddie Nietzsche, Art
Schopenhauer,
Steinbeck,
Hemingway,
i tako
dalje ...

uvijek sam očekivao da knjižničarka

kaže: >>imaš dobar ukus,
mladiću ... «
62 MOGUĆNOSTI

ali stara ispržena i uvenula

kuja nije znala ni tko je
ona
kamoli
ja.

ali one su police sadržavale

strašnu krepost: one su mi dopustile
da otkrijem
rane kineske pjesnike
kao Tu Fua i Li
Po a
koji su mogli reći više u jednom
stihu nego što je većina mogla reći u
trideset ili
stotinu.
mora da ih je
Sherwood Anderson
također
čitao.

iznosio sam i unosio

također Cantos
i Ezra mi je pomogao da
ojačam mišiće ako ne i
pamet.

to izvanredno mjesto
Narodna knjižnica u Los Angelesu
bila je dom za osobu koja je prije
imala
pakleni
dom
POTOCI PREšiROKI ZA PRESKAKANJE
DALEKO OD LUDUJUĆEG MNOŠTVA
KONTRAPUNKT ŽIVOTA
SRCE JE OSAMUENI LOVAC

James Thurber
John Fante
Rabelais
de Maupassant

neki za me nisu
radili: Shakespeare, G. B. Shaw,
CHARLES BUKOWSKI l JA ŽELIM... 63

Tolstoj, Robert Frost, F. Scott

Fitzgerald

Upton Sinclair je za me radio

bolje
nego Sinclair Lewis
a Gogolja i Dreisera smatrao
sam savršenim
budalama

ali takvi sudovi dolaze više

iz čovjekova
prisilnog načina života nego iz
njegova razuma.

stara losangelovska Narodna

najvjerojatnije me je spriječila da
postanem
samoubojica
pljačkaš
banki
onaj koji
tuče
žene
mesar ili
policajac na motorkotaču
i premda neki od tih
mogu biti fini
treba
zahvaliti
mojoj sreći
i mom usmjerenju
da je ta knjižnica bila
tamo kad sam bio
mlad i tragao za nečim
za što bih se
uhvatio
kad je izgledalo da ima vrlo
malo toga
unaokolo.

i kad sam otvorio

novine
i pročitao o požaru
koji je
64 MOGUĆNOS TI

razorio
knjižnicu i većinu
njezina sadržaja

rekao sam mojoj

ženi: »znao sam tamo trošiti
moje
vrijeme ... «

PRUSKI ĆASNIK
ODVAžAN MLADIĆ NA LETEĆEM TRAPEZU
IMATI I NEMATI

NEMA POVRATKA KUĆI.

MOJ PRIJATELJ

sjedim pod ovim

svjetlom
i gledam u
Budhu.

Budha se
smije
meni

svemu:

stigli smo
tako daleko
i otišli
nikamo.

živjeli smo
tako dugo
i
jedva
uopće.

Budha se
smije.
CHARLES BUKOWSKI l JA ŽELIM... 65

Budha je
ova porculanska
statua
što noćas sjedi
nasuprot
meni

dok pjesme
ne
stižu.

Izbor iz zbirki (cjelokupnog pjesničkog djela)

Preveo: Boris Maruna
 IN MEMORIAM ROQUEU ESTEBANU SCARPI
(1914.-1995.)

Jerko Ljubetić

Početkom ove godine u Santiagu de Chile u 8 t. godini umire Roque Esteban

Scarpa, vrlo značajna književna i kulturna ličnost hrvatskog podrijetla, »prava
literarna institucija, pjesnik božanstvene uzvišenosti, odgojitelj mnogih naraštaja,
predsjednik Čileanske akademije,« kako ga je pred neko vrijeme prilikom tiskanja
zacijelo jedne od njegovih posljednjih knjiga poezije (»Las cenizas de las
sombras« - »Prah sjena«) predstavila Ana Maria Larrain u literarnom prilogu
»Mercuria« iz Santiaga. Mogli bismo dodati i to da je bio dugogodišnji dekan
Katoličkog sveučilišta, glavni ravnatelj Nacionalne biblioteke, arhiva i muzeja,
Instituta za komparativnu književnost Sveučilišta u Santiagu, bio je član niza
Akademija u Sevilli, Cordobi, Kubi, Paragvaju, Madridu, a ne bismo smjeli
smetnuti s uma njegovo sudjelovanje u radu Čileansko-hrvatskog instituta za
kulturu u Santiagu.
»Roque Esteban Scarpa je istaknuti pjesnik, profesor književnosti, književni
kritičar, autor zbirka i antologija i knjiga studija neobično cijenjenih<<, kaže Alone
u svojoj knjizi »Historia Personal de la Literatura Chilena<<, 1962.i dodaje: »Sve
to radi dobro, savjesno i ne štedi truda«.
Objavio je šezdesetak knjiga poezije, literarnih studija, dramu u stihovima.
Pojavio se zbirkom pjesama 1937. godine pod naslovom »La raya en el aire<<
(»Nebeska međa<<), koja je ponovno objavljena 1978. Mnoga njegova djela
doživjela su nekoliko izdanja, kao na primjer drama >>El tiempo« (»Vrijeme«),
1942, 1976, 1979. i 1981.
Napisao je studiju o Thomasu Mannu koja je 1961. godine dobila nagradu
>>Atanea« Sveučilišta u Concepsionu i bila proglašena knjigom godine. Pisao je
i o čileanskoj pjesnikinji Gabrieli Mistral, dobitnici Nobelove nagrade za
JERKO UUBETIĆ l IN MEMORIAM... 67

književnost, kojoj se, kako sam kaže, »duboko divio zbog njenih ljudskih
osobina«.
Mnoga su njegova djela nagrađena, a autor odlikovan za svoj rad visokim
odličjima. Dobio je 1980. godine Čileansku nacionalnu nagradu za životno djelo.
Za svoju poeziju kazat će on sam da je elegijskog obilježja, što ima u
stvarnom životu uzroka koji su započeli kad je kao petnaestogodišnjak došao iz
Punta Arenasa u Santiago nastaviti školovanje. Unatoč tome što neki kritičari u
njegovu djelu vide povezanost sa španjolskom književnom tradicijom, Scarpa
će sam na to kazati: »Moja poezija nije nikad literarni dožiyljaj. Samo u rijetkim
slučajevima, u nekoliko izraza. Blistavi otok, na primjer, smrt je moje majke. A
kad govorim o samoći, ljubavi, smrti. .. govorim o svojim iskustvima.
Doživljenim ili ... sanjanim.<< On Santiago doživljava kao tuđ grad u kojem se
čak i drugačiji jezik govori i nikada se nije na taj grad privikao. Međutim, rodni
Punta Arenas na jugu Chilea doživljava sasvim drugačije, nikad ga za njim
nostalgija nije napuštala. U tom glavnom gradu provincije Magallanes već je
tada živjela brojna kolonija hrvatskih iseljenika, koja je zajedno s drugim
useljenicima uvelike utjecala na društveni, privredni i kulturni život provincije.
Stvarali su zajednicu po čovjekovoj mjeri u kojoj su visoko mjesto zauzimale
ljudske vrijednosti. Tamo se osjećao »kozmopolitski«. Bit će zanimljivo upozoriti
i na to da je Punta Arenas i provincija Magallanes dala i daje velik broj čileanskih
pisaca hrvatskog podrijetla svih generacija i literarnih opredjeljenja, a to je
također zabilježeno i u drugim dijelovima Chilea gdje Hrvati i njihovi potomci
obitavaju. Upravo će o Magallanesu i Magallancu kao posebnom tipu pisati
Nicolas Mihovilović, pripovjedač i romanopisac hrvatskog podrijetla, koji će
kao mnogi drugi pisci našeg podrijetla ostvariti značajne domete u čileanskoj
književnosti. On će dapače čitav svoj književni opus posvetiti Magallanesu i
njegovim ljudima, među kojima će se naći likovi hrvatskog iseljenika. Bilo bi
vrlo zanimljivo ispitati tu književnost jer bismo u njoj zacijelo našli dosta veza
s hrvatskim rodnim krajem. Sam će Scarpa održati predavanje o slavenskim
tragovima u svom pjesništvu prilikom održavanja l. izložbe knjiga više od stotinu
pisaca hrvatskog podrijetla u Santiagu 1968. godine.
Uz ovih nekoliko redaka posvećenih sjećanju na Roqueu E. Scarpu pridružili
smo prijevode njegovih dviju pjesama. Jedna je uvodna pjesma u zbirci »Ciencia
de aire« (»Šuplja nauka«) što je u stvari dio stiha >>;,Responde un sabio con una
ciencia de aire ... «, Job 15-2 (»Zar šupljom naukom odgovara mudrac ... , Knjiga
o Jobu, 15-2, Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994), koji je autor istakao
kao motto toj knjizi pjesama. Druga je pjesma »Ventanas<< (»Prozori<<) iz iste
zbirke u posveti koje autor izričito spominje Hrvatsku u kojoj se nalaze neki
njegovi korijeni. Nije potrebno reći kako ne mislimo da te dvije pjesme
reprezentiraju opsežno književno djelo R. E. Scarpe. One nam mogu samo
ponešto reći o jednom dijelu njegovih literarnih preokupacija, kao što su na
primjer simbolika Joba, osama, introvertnost, pjesnik-medij ... »Pjesnik je<<, kaže
Scarpa, »običan čovjek kojemu je posuđena nadarenost na jedan dan kada stvara.<<
68 MOGUĆNOSTI

Zbirka »Ciencia de aire« izlazi u Barceloni gdje je prije tiskana Scarpina

knjiga >>Variaciones sobre un antiguo coraz6n« (»Varijacije o jednom starinskom
srcu«). Španjolska književna kritika ističe visoku vrijednost Scarpine poezije.
Govori o njemu kao o jednoj od najznačajnijih književnih figura, o perfekciji
stiha koju samo postižu vrhunski umjetnici njegova formata. U njegovoj poeziji
vidi raznovrsnost, bogatu maštu, osjećaj za lijepo, duboke ljudske osjećaje
izražene bogatim jezikom koji nije užitak sam za sebe nego ga pokreće misao.
»Bez sumnje«, zaključuje Jose Jurado Morales, »poezija Roquea Estebana
Scarpe predstavlja istaknute vrijednosti ne samo u hispan<H1111eričkom pjesništvu
nego i u kulturnoj i jezičnoj zajednici svih naroda španjolskog jezika.« To ujedno
govori o tome kako je djelo Roquea Estebana Scarpe, sina hrvatskog iseljenika
s otoka Hvara, svjetska kulturna baština i stoga postoje mnogi razlozi da ga se
posebnom naklonošću sjećamo i svestranije ga upoznamo.
 PJESME
Roque Esteban Scarpa

ŠUPLJA NAUKA

Nemamo ništa, a sve nas ima

kao da bijasmo stvaranje, punoća svijeta
kojega je prošlost i usud sanjanje snova.
Bilo što na zemlji, izlanula riječ,
probuđen okrnjak i eto nas osvojenih,
samo prisuće u moru, a odsuće u hramu,
iverak ničice, pišemo kao da smo pero
koje nečija nevidljiva ruka vodi i on je prvi čitatelj
uistinu svoga rukopisa; u rvanju neprestanom
s gorućim nebom, u plaču bez predaha
i kotrljanje teških suza kad nas let napusti;
četiri kotača koja se uputiše na dugi put, nadute ruže
koje se i ne hajući za sudbu svoju nesmotreno obrću;
djetinjstvo što se osviješćeno u prozračnom popodnevu
ili ogrnuto teškim mirisom vraća rabarbarom,
jedan te isti prozor odsanjan prostorom, oblicima
u beskrajnom prolazu ili izvrnut u svojim lokvama
zasutim prašinom; između uspona i padova
nesigurnim stubištem; ples u letu koji jarbol
uvijek grabi; nježna spužva što hlepi za oklopom,
a sretna žive okljaštrena, sputana, napuštena,
a kada nebo glazbu zavede, krletka je u osami,
ispraznost imanja, stvari, živine, bezosjećajne tuge.
70 MOGUĆNOSTI

Sve na!e znanje šuplja je nauka,

u ispraznosti sakupljena, u ispraznosti napisana.

PROZORI

Kazimiru Brunoviću
u njegovoj Hrvatskoj, gdje se
također nalaze neki moji korijeni.
Prozori obuzdavaju
u svojim mirnim vodama
sve poglede
što svijetom šaraju,
usitnjeno,
uznevireno
slabunjavošću bolesnika.
Već lica nestaju,
a k tome sjećanje se nasukava
na nešto što nalikuje
oceanu odsutnosti,
na stakalcu ulovljenom
suncem,
slana,
prab,
tuga,
a nastavlja! iskati
na obalama staklenim
uspavani pelud nevidljivog
vremena,
moćan trunak,
skriveni dijelak
što te vraća
rastresenom pogledu,
duši koja ne miruje i koju će
uskoro
netko probuditi.

Ne vjeruj prozorima
zanemara. Varaju te.
Svaki krade
tren postojanja
i zadržava ga.
Dio vašeg života
je razapet
ROQUE ESTEBAN SCARPA l PJESME 71

na njima,
na prozračnom platnu
zaustavljenog uzduha,
možda na tim zaboravljenim
vratnicama življaše čežnja
za vašim obrisima,
i krećeš dalje,
a da to ne znaš.
One su tužne:
sačuvaše
tek listak
od šume koja promiče.

Boj se više prostranih prozora

koji su ti
velika zrcala.
Plijene čitav lik
na vašu ugodu.
Idu ranjive utvare
ni od dima čak nisu
ulicama izgubljenih u pamćenju
što preziru obrise
sjena.
Jedino
na Sudnjem danu
odsnivanih prozora
nanovo ćeš steći
odreknute oči,
istrošeno tijelo
od trenja staklenog,
dušu što bijaše
nezamjetljivo
ostala
svakog trena
spokojna.

Ne naginji se nad bezdanom

prozora što zarobljuju,
molim te.

(Sa španjolskog preveo Jerko Ljubetić)

 PUTOVANJA

Petar Opačić

SEVILLA, 1973
Jaime Casanovasu

A u vrtu, s punim Mjesecom,

sjedaju u naranče, nezamjetno;
govore verse ljuvene, kazuju svoje sne,
opetuju asfodela cvijet - kazuju
riječi koje ne znam, licem u lice
okrenuti da im dah, u svojim slobodnim
kovitlacima, plete oureole;
u okretanju, uvis, ljube se pogledima
nevidljive duše ...

NA TERASI

Ti mi govoriš:

»Godine pristaju na ljuštenje,

tu očajničku nužnost
koja još odbrojava dok
se obzorje udaljuje;
ono blistavo, od tko-zna-koga,
PETAR OPAČIĆ l PUTOVANJA 73

zakrivljuje, odmiče,
mijenja perspektivu« -

još jučer, nepomično,

u žutom sjaju sumraka.

PREDGRAĐE

Malena
iskrivljenost i drugi čvorovi,
nevješti, onih grla,
od brzine trka ugurani u narančastu
svjetlost koja se lomi,
svaki dan iznova, donose Rt,
signalno svjetlo u ulicu gdje ne
spadaš. Pridruži li im
se govor, ostaje, samo, u nepostojanu,
jedan za drugim, prvi; svi drugi,
posustaju, ne znajući kako je
dragocjeno drhtanje, sad,
nasuprot kovitlacima, karika,
razigrana, iz koje će, more i nebo,
odagnati jednoliko sušenje
kakva predgrađa.

ACY MARINA

Opet; novo mjesto, a isto -

s raspršenih tenda, jedva vidljiv odraz obala;
tako, izgubljen odjek
jadanja, vraća te i ponovo guta:
raspuklo staklo, razbija
majoliku, komešanje noćnih miganja;
više od dabtanja, sapunicu,
plijesan, a ako koji od glasova i uđe,
ulazi u kuglu, muljavu svjetlost,
ugriz zelenila, kroz škure,
dok sve, što drhti, kaplje u
prazninu, iznemoglu od kretanja;
dolazi u oblak - resast u
74 MOGUĆNOSTI

dimu, vadi se iz Jula - ona;

ljepljiva i crna,
u pasu, gnječi grožđe, gluha na zov;
sve zna - prije dvadeset godina,
povjetarac je razmaknuo
neugodan vonj predsoblja, ležeći akt,
u slabom odsjaju, moderan,
i raskrinkan, poput grimiznih
kurtizana, u predsoblju dvostrukog
hodnika. Leđima u zraku,
dok se čulo Love you a noge
lovile uporišta. U naletu monsuna,
svaka je prognoza izlišna.

ABELARD

Kako uzdah
i zaboravljeni zagrljaji
smanjuju spomenike umu koji ne stari,
već obnovljen, goni, na zlatnu
granu gdje sve škripi
od trzaja zlatnog emajla.

RUMENILO SA ZAPADA

Ono
zapisano, kad gori papir
brzih tajni
koje će, već sutra, biti ukradene,
povjerava se nebu
u tihom gašenju svjetla
krajnjih pitanja. Utkana između
sumraka i visokih prozora;
U vitražu se pali kušnja
apostola- »Možda će biti spašeni!<<
na stepenicama Katedrale,
ona ostaje u pozadini, među
zapaljenim vrtnvima. Rogač, sa
zrnima o vratu, u bijegu,
kožnoj torbi iz koje dopire
glazba.
PETAR OPAČIĆ l PUTOVANJA 75
PIERO DELLA FRANCESCA

Ova
stopala i trag,
- još uvijek srećemo brodsko tu, tu,
porculan učinjenog i kajanje
rezanja; u grlu, uska dekoracija
za dvoranu Piero della
Francesca. Iza lica, gol,
slučajni sjaj dugog
progonstva. Dok nestaje navika
izgona, ulazi u anatomiju
strmih planina. Potanje,
ništa slično od upadljivog mira.
Alegorični prizor evociranih
ruševina. Izvan vremena, ozbiljnih
osjećaja. Upija. Stopalo i
trag, vodena površina, pesti u
grčenju davljenja - profil
firentinskog izopćenja.

ČETIRI BUNARA

Samo u
ogrebotini na duši
jecaj u pomoć zaziva; da bi pristigao
neravnomjemi tračak polarnog
zraka, tvoj mamac. Utirući put sebi,
za ovaj uskogrudni pokušaj,
pomičniji od raspadanja u kojemu
se ogledaš, uhvati onaj plavokosi,
nadvišen. U sjećanju; za svakim govorom,
iznađi onaj pravi. Onaj, kojim se
razbija dobrota, uokvirena.

RIBOLA, NOVOGODIŠNJA NOĆ, 1990.

Snijeg; zvuci paperja po

tvojoj kući, i duga grmljavina
rascvjetalih petardi,
76 MOGUĆNOSTI

otvaraju vrata prornrzla --

s praga u koji ulazi duga iskrenja,
među skorupom kolača
i šampanjca, prskalice, novogodišnje drvo,
tvoja vjeđa utopljena ujedima
pustoši, tamo iza: zvjezdani pokrov,
obostranog disanja. Otisnuti
tandem, topao od daha,
prepoznaje svoje smolasto dno,
u očima upaljenim, bez žigica.

CRVENO SVJE1LO

Udvoje gdje se penje noću

Prima u raskošne sobe
Muškarce kako bi se proslavila
Kroz tečnu mlakost,
Refleks u očima; noću
Na suzenju zjena, zabačena
Unatrag, u podočnjake očaja,
Sigurno uspravljena
Nad punim trbuhom -- ti, savijena
Kralješnica, pomno stavljena
U položaj. Pogledom koji se ne
Diže do neba, onkraj same sebe,
Sklopljenih očiju, u letu,
Ali sve te zadržava.

PRIHVATNA STANICA

U sinagogi lebde anđeli,

streljački vod,
Fiihrerovi leutnanti, sirovo meso,
prah; urezani u sapun,
odvajaju mjehure od usta, psi.
Lacrimae Christi, tamo gdje rđa lanac;
djetelina, opet u neko drugo
vrijeme, čini pratnju,
mimo žrtvenika, krvavo rebro u mulj --
Na kapiji, SMB -- rukav, prekooceanski liner
PETAR OPAČIĆ l PUTOVANJA 77

za prijevoz putnika, !akira garrotu,

a la minute, za uporabu, maline
u soku od smrti. Bijeli dim u vinu,
vlastitu sad traži ljubav;
s umakom od rajčica, Frederic
Mistrals Pilgerflasche, predaje se kazni,
alemanskoj floti, rumenih Kretha
i Pletha. Primam to na znanje, do dna,
izmoren, između menze i pamtivijeka;
vlažeć dahom rešetke pred stablima,
star i nov, govorim; crni, tanki upitnici,
izbor, prijevod i komentar,
u zanjihanom betonu, dišem na usta,
kroz pukotinu ponad dimnih kosa - radio
Hrvatska, za nuklearni teatar,
već se ugnijezdila vojnička rulja!
kroz hodnike i komore, ispovijed, lišena
tajni, podbuhla, rasklapa i steže,
žilu sa sljepoočnica.

SUSTIPAN

Usahne
li velika svijeća,
ovjenčana nimbusima visokog neba,
u opruzi boležljivog
opstanka, nadjeni joj fitilj,
tamo gdje bi rasli uzorci
odronjenih zavjetrina;
posrebreni mjehur, utrine,
iskušani plod jednakog drva.
Sveden na geološki nalaz,
naraštaja. U tragu,
od bjelokosti, uštap;
usporedni plavac, od ujeda,
u omami, sam, na dnu gdje je
važno, gnjus - i tu,
zamasi, corpus meum, u otvoru
potrebnih uputa.
78 MOGUĆNOSTI

TUSCULUM

Samo uz
sjenu nadstrešnice, te
tugaljive kose rasprostranjenih
tratoraka, mogu se
odhrvati cvrčanju iz podroma,
bez razloga. Sve što se
dade spasiti, onaj koji se odrekao svega,
da završi u muku, izranjen
govorom kretanja, može li samo
dajući ti ruku, preko
bruke, dok se sva duša, ne -
iskušana, jednom cilju,
vrati u kvrgu na grudima.

S OBALE

Ako se i dogodi spas

možeš li ga
pomičući kazaljke svakom od dalekih
mjesta opasati teškim zidinama
privesti u tren - u se;
sredstvo, ne cilj,
zagledan u šljunak.

ALEKSANDRIJA
A. Piasentiniju

Sad već jedva u razabiranju,

na izlasku, sidrište
golo; čuva tako duhove zatomljene,
u pješčanicima beskrajnim;
sfinga, odvučena maticom na
nepoznatu duljinu delte; avers
srebrnjaka s rupom, nekropola
onih neminovnih, kojima,
brišući dijakroniju, sebe,
izričito obrazlaže, a likovi im
PETAR OPAČIĆ l PUTOVANJA 79

tvore, u čudu, samo jedan. U

kuli, svaki prozor ujeda, čeka;
sporo, u vedrini, s vremena
na vrijeme, u slabom odsjevu,
Kon - Tiki uskraćenih isplova.

PJEŠICE, GUILIANOVA, 1983.

Tu, gdje stopalo,

s dovoljnim strahom ne smije ugaziti,
osim, ako nije dan, odvija se
jednolično vrtloženje
stvari duž zarđale kobilice
broda; tek za stupanj - dva,
usmjerava kormilo, između jednih i drugih
campova. Toplotni čvorovi još
su jaki. Onaj kapetan, prešućen u
nabrajanju faktora o kojima
ovisi prijelaz. Samo Ja jesam;
u drugom slučaju, ne smeta ništa ako se
radi i o satima. Važan je upravo
učitelj, njegov cviker,
safari odijelo i masti koje
pristaju na čekanje da se javi
oteklina.

SPINOZA

Više od temeljne vrijednosti,

ne bi li mu poremetio
jednolike sate strpljivog brušenja,
nesanicu podignutu u kariku
jednog hoda uz sinagogu, Spinoza
sluša utrnuti plamen,
nebeski timpan, spreman ostaviti brus
čim ugleda komet među krovovima
Kobenhavna.
80 MOGUĆNOSTI

COLOSSEUM

s
godinama izbrisano
miro pobjeda. Iznutra;
drugi je datiran - krepko, s gradom
u želucu iskupljenja. Isti
otklon faustovskog sabala -
odjeven u pohlepno pismo, supra
urbem, izbjegnutih zasjeda.
Klizav. Za kraj igre,
odbijen. Mokar. Hir sumnje,
na poprečnom suncu, među tankim
daščicama, tek odmaknut,
za rukopis otkrivenih
pitanja. Nepotrošiv, ego,
po naredbi humusa.

VENERA MILOSKA

Obgrli jedno od koljena,

prebroj dlake - jesu li dovoljno
nevidljive? Svaka iscrtana
žilica, prhnula kroz sve zidove
iz kojih si upravo izišla.

ANA MUSLIM

Dajem
ti ružu na čuvanje - u povjerenju neba
koje gasne, dajem ti faraonovu
vojsku utkanu između
zrelih naranača; nosi ih,
u sanskrt sumraka. Jednu po jednu,
baci ih mojoj majci na grob - na
hladnu garderobu, pravo u srž znanja;
u dvojbi liši se trenutaka
zamišljenosti, onih mumija i skarabeja -
srce koje ne haje za oduške,
svejedno, bježi između kuća. Tu ga
PETAR OPAČIĆ l PUTOVANJA 81

ne stiže tinjac ugaslog odsjaja.

Razdvojen, u padu, opet se hvata reptila;
nema straha. Rep raste. Dragulj,
koji se sklonio u usta, čeka. Otvara
se prozor. Moja majka prodire kroz
pregrade. Kovčeg se otvara. Iz
limba, ragu Neba i Smak Joba;
Bog vidi i tvoje zjene; sve ostalo,
nije vrijedno spomena.

OTOK

Otok koji ponavlja,

kako bi spojeno vrijeme
bacano k cilju
odgodilo sve, a da ne počne iznova;
onoga, ti, tebe, tvojega,
naume istih sati i godina,
još ne stiže - nada protiv nade,
naslada koja me ispunjava,
okuplja koščata lica,
udove dragocjene. Razasute
u dno osmijeha, ako ga dašak onamo
donese; do nestalnih usana.
Kad bi nam bilo dano;
neispunjeni sami, al' mjesta
zabranjena.
 NEMIR SPAVAČA
Vladimir Pavić

l.

Sunce se popne na rame. O, sjene,

nabubrele u vodi. Šumu kosa mojih,
pred tobom, ženo. O, nemirni sam spavač!
Pusti lunu sa dlana. O, jabuke moje drage!
Plač dojki za nebom. Nemam kompasa,
a umirem od suhe gladi. O, more!
I tako plačem i plačem u hladu lopoča.
Nisam usnuli kupač, a plivam u slanoj vodi.
Ribe me grizu za nožne prste. Bolje, postat ću vidljiv
Pticama gore u gustoj krošnji kad bjesni ljeto
I s njima sanjati divan san
Sve do velikog buđenja
U koji ću ući potpuno nag od cvijeta
Sa lišćem pokriven i umiven bistrom rosom
A jutro će najprije pružiti tračak sunca
I bit ću opijen njime za cijeli dan do zalaska ...

2.

Naga ljepoto. Hoću tišinu.

Ne šum krila mašte. Nemirno vrelo bola.
VLADIMIR PAVIĆ l NEMIR SPA VAĆA 83

Hoću vidovite oči tamariska

i kreket algi u pijesku. Oh, ribe oljuštene,
ljepoto davne bajke. Moje srce nemirno,
od silaženja nijemog. Zbogom!
Odlazim korakom tapkajući na mjestu.
Odlazim. Plaču mi prsti.
Ne mole. Ne kunu. Ali plaču gustom kišom.
Sa željom da niknu nokti veliki kao plug
I da kopaju po zemlji vrlo dugo
Dok ne nađu krticu koja ruje sjeme
I nama požuruje noć u kojoj se polako gubimo
Dok ne postanemo sjene i neprimjetno nestajemo
Kao da ni bili nismo. Kao da nas nema ...

3.

Zvijezde se noćas roje. U njedrima mojim.

Oh, kosti svezane koncem mira.
Oh, moje masline poderane. Kamenu moj,
Gaze po tebi bose noge ranjene žene
Preplanule od sunca i umorne od slapova znoja.
Oh, krvi zgrušana. Rana mi u duši krvari.
A mrav sam jedan i hodam ubrzano
Ivicom ulice da me kola zaprežna ne zgaze.
Oh tugo umorna. Pusti da usnim
u naručju svemira i dalekih zvijezda,
Kad već nema algi među stopama zalijepljenim
za zemlju i pijesak začuđen,
prosijan i rahal između svijeta i vremena
a podatan putokazu između raskršća i odlazaka
u svijet dalek kojeg ne možeš doseći rukom
tek kucajima srca i šumom krvi kad se bude sjećanja.

4.

Padaju iz oblaka kose. Umrimo spokojno!

Na jajima kokoš psuje, nemirna je
i psi ližu vlastite kosti. Spavaču,
pobješnjeli pobijedi i sebe sama.
Nemaš besanice, nemaš vedrine ni oblačina.
84 MOGUĆNOS TI

O, nemirna rijeko u utrobi zemlje!

Spavaču pod maslinom na kamenu
U gasi oči i reci valu da prestane igrati.
Ti ćeš živjeti barem jedan vijek
A san ionako gubi noge pred naletom svitanja.
Eto, spavač pod maslinom i dalje sanja
Zna da umire a smije se
l čeka prvo svitanje i zalazak sunca ...

5.

U blato gaze noge. O, bosa tugo!

Ranjena Iastavico. ženo!
Spavač pije vodu žedan od soli
pitome masline. Djevojko naga, začahurena
u sebe, svoj svijet. Izvadi nabrekle dojke
da ih liže morski vjetar. A zatim poludi
od strasti i zanosa i gledaj očima bez kraja u noć.
Mahniti spavač diže noge do oblačina
l dalje bulji u arhitekturu tornja
A sunce pali i briše s krša nemir
Dajući život večernjim leptirima
l netopiru koji će preokrenuti sve naglavačke.

EPILOG

Zmije će vjerojatno prestati skrivati noge

A ojađeni psi baciti iscijeđenu i suhu kost
A ja nemirni spavač prestati brojiti
Stope ljudi u horu sna i početku jave
Ptice će, valjda, s dlana vrlo spokojno
kljucati odbljeske zvijezda. A blato mutno
ljubiti korijenje masline. A kamen
i dalje bosti noge žene bose
O vječni i vječno postojani, ljudi, ne mirnjte
Bacite snove na kamenje pa neka liže i briše vjetar
l neka šara luna i bdije osama i strah
Po lugovima jer ionako kljaštro rastinje
l jedva istrajava ljeto, jesen i zimu ...
VLADIMIR PAVIĆ l NEMIR SPAVAČA 85

PLAŽA

Na plaži
bijele guzice
bijela bedra
dlakava bedra
mnogo suncobrana
tranzistora
starih i novih
novina
toalet papira
umazanih izmetom
glasova na svim
jezicima
dijalektima
a ONE i ONI
leže
stoje
klatare se
bazaju
opijeni suncem, solju
polijevaju iz
plastičnih bočica
ti kupači
ljudi su samo
jer ne mogu sa sebe
sa svoje kože
skidati sol lopatom
nego
onako češkajući se
po bedrima
leđima
po guzici
po stomaku
i inim predjelima
tijela
i tako polako silazi sunce
za bliske i daleke otoke
a Oni odlaze
noseći, vukući
dušeke, deke
peškire i druge drangulije
i sebe
vrlo konfuzno
nose ...
86 MOGUĆNOSTI

JAVNE KURVE NA ŽELJEZNIČKOJ POSTAJI

Nije potrebno reći:

Čik - pogodi tko smo.
To jasno piše
Na prsima
N a stražnjici
Zapravo na čitavom
mlohavom tijelu.
Iz zategnute i dobro blindirane
sise
sipi pepeo
i crvljivo brašno.
Iz očiju gar
I sve je tu jasno.
I nama je svejedno
Tek za opću situaciju
I pakete opomena
i zakona
Boli nas na stražnjici
Čmar
A lokalni i svjetski ratovi
enklave i drugi problemi
Situacije i opća stanja
Za nas tu tek
U općem mehanizmu
Mali neznatan kvar
a bogme i sranja ...

ZAMRAČENI PEJZAŽ U KOLJENU

(Bolnica, 1980)

Kakva obmana. Ne zvjezdana noć.

A san daleko vodi i postaje svjesnost.
Ovčar mirno spava uz svoje stado. Samo sjena
vjerno prati. N agon u veni.
Mačketine noći su olinjale, ofucane, dronjave.
Mišje izmetine su sasušene. Smrad i bud.
Glup san: Bio sam začuđeni dječak.
Kocka šećera. Zamišljeni ratluk noći.
Opojnost. Samo krtica u koljenu ruje korijen.
Samo plaču suhe dojke bez kapi mlijeka.
VLADIMIR PAVIĆ l NEMIR SPAVAČA 87

Čista drenovina na tavanu od devet godina.

A pejzaž u koljenu se mrači i mrači.
Ne vidi se ništa, a strasno osjeća.
Samo kap sunca želim i ništa.
Sve je daleko, neobuhvatno, nestvarno.
A čini se tu na domaku prstiju.
O, vuna noći i sablasni mir caruju
Tek cviljenje žohara u vodovodnoj cijevi.
I noć. Apsolutno je zamračen pejzaž u koljenu
Krv sve gušća biva i potpuni očaj na pomolu
A treba dobroditi do ruba noći
A treba biti probuđen od prvih pijevaca u prsima ...

NOKTURNO

Umiru žarke boje.

To nije ročište svetaca

Ni listanje svetih knjiga u gustoj noći.

Šišmiš se strmoglavljuje
Jer igra sunovrata počinje.

Mršavi pas liže strasno kost i laje na mjesec

Okrenu u prozirne zidove kuće sklone padu.

Mrak svlači crnu košulju

I oplahuje daleko nestali vidik.

Neki putnici putnju

S jednog kraja svijeta na drugi
Kloneći se plotova i oštrih padina.

Izlaze
Na strme ulice bez broja
Bez putokaza
I nestaju u magli i dimu.

Oblačine uvijaju lunu u svoje omotače

I sve je nemogućnost do umora do svisnuća ...
88 MOGUĆNOS TI

PITANJA

Ne obraćam ti se ravnodušno, bože

Jer nisarit siguran ni u šta
Samo me muče ove govorljive olupine
Baš me muče, jer postaju vododerine
I mrtve mačke na putu
Koje su samo mrlje, tačke
A do maločas su mijaukale, njuškale po smetlištu.

Hoću ti reći, bože

Da mi je čudno i prečudno
Ono što liči ŽIVOTU a nije pravo
Jer lišće diše, ćuk ćuče, vrabci ne odlaze na jug.

A ja posrćem kao bitanga u polumračnoj sobi

Otuđen i pust, sam, bez prstiju, stopala
Koji su poput kliješta odlutali u čudo
Pa sam sustao, jadan, pust, apsolutno napušten
I nije mi ni do čekanja ni do odlaska
Samo batrganje, samo vegetiranje
Kao zaboravljeni cvijet u vazi, suh i okljaštren ...

SVOME BIĆU

Okrećem se prema sebi: čista samoća.

Hoće, ipak, na trg pred stup srama.
Ptičurine sa krovova oplakuju vidik
Pa šta, ustvari, hoće moje ruke.

Okrećem se prema sebi: mutljež i bara!

Hoću, ipak, na cvijetnu livadu
Da me potoci umivaju u vodurini
Pa makar i zaista postao nestvaran netko.

Okrenem se prema sebi: Blagost i divota.

Hoće me ribe u kolo u zatišju mora.
Hoće me kameno brdo u daljini
A ja se nećkam. Hoću im p lavet i horizont.

Nema tuge. Nema blaženstva i divote.

Kroz vene plivaju jegulje
VLADIMIR PAVIĆ l NEMIR SPAVAČA 89

I mrve hljeb okupan u znoju i vatri

A luna plete mrežu i polako nestaje ...

KOLOMAST NOĆI

Ta gusta kolomast noći. Ta neizvjesnost

kad utiša srce, a zore ni na pomolu
mene u pravo čudo uvodi. Plutam
po sobama krcatim strahom, a svuda
samo goli zidovi. O, noći usidjelice!
Već stoljeće tragam za ključevima, a uspomena
kao da sam tisućgodišnjak. O, majko,
za tebe svijeću upalio nisam. To je
i sjeta od koje ću svisnuti kao
drenov štap. A ta kolomast noći
za pričest dlanova vječno otvorenih
prolaznosti padanja lišća. Kasna jesen u duši!
Sve ptice na jug. O, kako bolno i banalno!
Batrgam se uokrug i tragam za kalauzima.
A čvrsta vrata. A noć gusta kao ugarak.
I vječno nemoć umjesto svijeće vodilje
Pokazuje pogrešne pute i slijepe ulice
A želje, a molbe, a proklinjanja
Nisu uslišena, jer oblačine, jer bore, jer strah ...

ORFEJ U KRŠU

Ne boj se!
Sasvim si sigurno u ovom svijetu.
Ovdje caruju samo bube, zelembaći, poskoci, stonoge.
Lijep uvjet da budeš BIO.
Da budeš po želji guste krvi.
Da budeš ustvari ono što nisi.
A ono što jesi varljivo je. Zablude.
Ne boj se!
Nagni se nad rdobrad i neplodnu travurinu.
Ogledaj lice, kopaj noktima korijenje korova.
Tu raste veliko slano more
Krcato ribama i školjkama
Izabrao si najzanosniju mrtvomorsku travu.
90 MOGUĆNOS TI

Ne boj se!
Povedi je u daleki svijet
Ali pomaka nema iz ove zanosne igre
Zato
Ostani u svom nesnosnom i nemogućem čudu
I rij nježnim noktima
Surovost zanosa i prkos crljenice
Noktima od teške i neukrotive strasti i zanosa
A tako blijediš jer i večeras biva mrak
Pun laveža pasa i ćukanje ćuka iz duplje brijestina
U čiji se korijen naselio crv pa ruje i ruje ...

PREDOSJEĆAJ PROLJEĆA

Travanj je mjesec buđenja i rastrzanih snova.

To znaju i ptice u gustišu granja. I djeca zanesena igrom.
I jazavac izlazi iz jazavišta tajnijeg od tajnijeg.
Njuška izmet izdržljivaca u kršu.
Sve se okreće i vrti okolo pejzaža raslinja.
Napušta prljave i izlizane gradske pločnike.
Zaštopane WC-<! i druge sadržaje grada bez odvoda prljavih voda.
Prazni važići goveđeg gulaša škripe pod šupljim cipelama.
A umorne ih noge guraju u okljaštreno grmlje.
Sve je to sasvim normalno i nije.
Sve je to ukiseljeno lišće podatno gaženju.
Ali ni šarena zmija nije toliko uspavana
Da ne bi capnula iz busije makar bršljana na trulom zidu.
Travanj je mjesec čistog čuđenja
Mlohavosti mišića i krhkih mladica.
To je sasvim očito:
Jer i potočare odaju počast pjesmi
Ćiji potihi zvuci odjekuju
I čine rituale peludu i otpacima
Bačenim nevoljko sve do kraja vidika
Da nestaju polako i pretvaraju se u apsolutnu koroziju ...
 KAMPOR
Veljko Vučetić

ELEGIJA O UZDUHU
Kampor, Rab, 19. VIII. 1991. g.

»Jer naša borba nije toliko protiv

krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava,
protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovog
mračnog svijeta: protiv zlih duhova
koji borave u uzdušnim visinama.«
SVETIPAVAO:EFEŽAN~A

Mnogi tekstopisci i mudraci zavjetovali

su svoje tekstove pokušajem
da prodru u lokaciju pakla
gdje se ona nalazi
Prema ovom tekstu svetog Pavla /Iz poslanice Efežanima!
smještam pakao u uzdušne visine gdje boravi
Krez ili Vrhovnik svjetske tame
protiv koga se može boriti jedino
podsjećanjem
na Kristovu muku
»Vjera briše svaku pogrešku<< /Dante/
vjerom u Kristovu muku
to je ujedno rješenje vidljivog svijeta
od nevidljivog
92 MOGUĆNOSTI

materije od duha i Duha Svetog

Hramovi Duha Svetog su ljudska tjelesa
zato je teško ako žalostima Trećeg Božanskog
uzduh, uzduh, zrak, zrak
poslije grmljavine poviše Kampora
s velebitskih klisurina
uzduh je ovdje bio pun Ozona,
sve je mirisalo od kisika
u povećanim mjerilima
ne treba shvatiti sve i to je nemoguće
u Zakavkazju ljudi žive i do 150 godina
Indijski jogi po jednoj suvremenoj
knjizi žive i do 200 i 300 godina /i dan danas/

2.

vjera u demone zla

postoji u japanskoj mitologiji
i grčkom mudroslovlju
po Platonu i Sokratu, demoni također
pripadaju uzdušnim prostorima
grobovi katkada fosforesciraju noću
za tamnih noći ako se prođe grančicom
površinom morskom koja je kao ulje tiha
zasvijetli more mirijadama iskara
iskri i sveti Ivan Svijetnjak
svijetli i riba u morskim dubinama lučonošama
sve svijetli
o zraku i uzduhu najčešće ovisi naše zdravlje
cijeli indijski joga sustav
ovisi o vježbi disanja
to je otprilike ono o pozitivnom
u uzduhu
u legendi duša poslije smrti
boravi neko vrijeme na zemlji u blizini
ognjišta s kojeg je potekla
po Origenu raj će se najprije ostvarivati
na samoj zemlji, pa se mitologija
ovih dviju spoznaja podudara
uzdušne visine pune se pakla
Dostojevski veli da je pakao
ondje gdje nema Ljubavi
VELJKO VUČETIĆ l KAMPOR 93

sudit će nam se
po tome koliko smo ljubili
zrak u uzdušnim visinama
misteriozni uzduh
ugasimo goruće iskre Zloga
Baala, Asmodeja, Belzebuba, Sotone, Eona, Lucifera
Goga, Magoga, Moloha, Tubala, Levijatana, Sodome i Gomore
Tirskog kneza, Babilona ...

KAMPORSKA GRMUAVINA
Kampor u noći 19. VIII 91.

Noćas u jedan sat počela

je čuvena grmljavina u Kamporu
pod utjecajem Velebita, grmljavina
je trajala više od dva sata
oko četiri prestala je:
čas jače čas slabije kiša je romonila
strašni vodopadi sukljali su iz
nevidljivog grotla
sjetih se djetinjih priča
i dogodovština
naime kada zalampa treba mjeriti
sekunde i onda pomnožiti sa 333
tada dobijemo udaljenost
od udarca groma
oluja je bjesnjela svom žestinom
čas se udaljavala čas približavala
kad se približavala tjerala
je strah u kosti
sjetih se Pempekove fotografije munje
i molitvica koje smo molili bosi
u sobi kada bi nas majka ko piliće
skupljala pod svoju suknju!

HVARSKE PALAČE

Ustati noću
i somnanbulistički lutati
ogromnim hvarskim trgom
94 MOGUĆNOSTI

toliko je sablasno da me jeza

i sada trese kao mlado lišće
na vjetru razvigorcu
palače izgledaju
kao nestvarna bića
kao ploče s grobova
čiji su razmjeri sada ogromni
razmišljam o ljudima
koji su tu danju
prolazili i istiskali
zračni prostor
koji je pred mnogo stoljeća
pripadao drugima!
Stadoh razmišljati:
što će biti ako do petsto godina
ponovo dođem
opet ću ugledati kosture palača
a nitko neće znati o meni
kosturi palača
fasade u sablasnom svjetlu
Gdje se ovdje nalazim
ko šišmiša letovi
koji radarom naslućuje zapreke
i prepreke, sablasni letovi

OPET UZ STADO OVACA U KAMPORU

Šetao sam se svojom običnom stazom prema kapelici svetog Leopolda

Mandića, kada me oštar ali poznati glas privuče da pogledam i osvrnem se
nadesno.
Bio sam zapanjen od čuda:
Oblačno nebo se otvorilo kroz malu oblačnu piknju, kroz koju je siktao
ognjeni plamen sunca.
Ova fenomenalna pojava bila je to čudnija što se geometrijski pojavljivala
kao stožac koji je prošikljao iz neba i zahvatio veliko stado ovaca točno uz krug
ili svojim graničnim rubovima staklastih pramenova pravio pravi pravcati krug.
Sav krajobraz je bio pun svete miline!
Pogledah i duboko se zagledah, a pastir uzvikne: EVO NAS.
Spoj neba, oblaka, sunca, zemlje, stada trajao je dugo i za mene je bio više
mistična pojava negoli fizikalna!
20.VII 1989.
VELJKO VUČETIĆ l KAMPOR 95

KAMPOR 27N-!994.g.

MALE ĆUDESNE STVARI

MALA PUMICA JE SVLADANA
GALEB NA PAVILJONU /KROVU/
A VRABAC NA ŽICI GROMOBRANA
VEĆ DVA JUTRA IZRANA STižE GALEB NA KROV MOG
PAVILJONA KOJI SE
VIDI S MOG PROZORA!
IMA ELEGANTNE NOŽICE
DUGO ME PROMATRA
ĆIST JE I VELIK KAO ZLATKOV A RODA
SIGURNO JE GLADAN
JA GA PROMATRAM?
AI ON MENE
ON SE NAKLONI JA KLANJAM SE TEBI GOSPODINE U
PRESVETOM
OLTARSKOM SAKRAMENTU
PTICE VALJA SLUŠATI I GLEDATI JER SU LUDIMA
POTREBNE I
MI NJIMA
NAKON POKLONA GLAVOM ON KAO DA GUTNE SVOJIM
DUGIM ŽUTIM KLJUNOM
A JA SE ODMAH DUHOVNO PRIĆESTIM
DANAS POSLIJE PODNE DOŠAO JE SASVIM BLIZU RUBA
KROVA
I STALNO ME GLEDA
JA MISLIM O NJEMU KAKO BI ZASLUŽIO MALO KRUHA
ILI MALU RIBICU JER ON JE ĆIST GALEB
MIRIŠE NA MORE I ULTRAMARIN NA MORSKE TRAVE
NE KAO SPLITSKI GALEBOVI KOJI SMRDE!
KAO ZAVRŠNA SLIKA U KAMPOR U DANAS:
LASTAVICE U LETU POVIŠE KROV A NAPRAVE ELIPSASTI
CVIJET!

ŠETAJUĆI SE JEDNOM ZA LIJEPA DANA

Kamporskim poljem - zbižigavao sam

po oranicama
Bio je lijep dan pun sunca i miline
stada ovaca pasla su u blizini
tada skrenuh
96 MOGUĆNOSTI

odlučno od samostana
pedesetak metara
i kad se moja duša već smirila
zaista impresioniran
(poslije sam to nazvao Kamporskim vodopadom)
u mislima sam vidio još i jedan klanac
toliko je na mene djelovao
mlaz vode koji je ubitačnim ritmom
harao okolišem

veselje i tonsko sinhrono gibanje

bila je to divna glazba
među pobočnim zidovima
koja je tajna ovog fenomena
voda, zapravo mlaz
nije se stidio svojeg podrijetla
već je svoju bit
razdvajao Bogu, zemlji i čovjeku
Bio sam zaprepašten kako i mala stvar
razveseljuje čovjeka
sve se odvijalo po sudu mome
ovito tajnama
nekad su se kvarteti vode, ognja, uzduha i stvari
uvijek smatrali vječnim, zasebnim i posebnim
međutim ovdje je u Kamporu vladala
sveta harmonija

2.

čas veće čas manje kapi vode

tvorile su mali orkestar
tako da me strašna misao obuze
i voda kao jedno od nebeskih počela
imala je sakrivenu bit
iako se dosad mislilo samo na stvari
i asocijacija je letjela na zatvorenike
davno zaboravljenih vremena
tada im se
lila kap po kap na hladno i bolesno čelo
pod teškim jednako udaljenim trenucima
čelo je postojalo stjecište udaraca
VEUKO VUČETIĆ l KAMPOR 97

kao nekog strašnog bata

ili sata koji je navješćivao brzu smrt

razmišljajući o ovoj pojavi

odlučih napisati elegiju o tvari ili materiji
sve što je stvoreno za bitak ili nebitak
skriveno je pod kapom nebeskom
a čovjek, ponosni čovjek,
treba samo da takne pod prstima
stvar ili tvar već se razdvajala
postajala je svojina jedinoga gospodara
zemlje bogolikim stvorenjem
i kapale su kapi kao mlažnjak na nebu
i slapovi su sijali
svjetlost pred tajfunima i tornadima
i još to nije bilo dostatno
čovjek je selio na mjesec i ostale planete
kao da je na vječnost zaboravio

3.

našu stvarnu majku staru i drevnu zemljicu

kontinenti su bili zauzeti
oblaci su i dalje grmljavinom
orali nebom
a tamo na cesti
silne rakete dozivale nebesa
nebo do neba, mlažnjak do mlažnjaka
Hrvatska se još uvijek za Europu borila
i bol koji su ljudi nazivali zemaljskim
uskoro morala je postati kozmičkom
je li mala zemljica bila stvorena
da ugosti predstavnika presvetog Trojstva
to je bilo pitanje
pod kojim je prestajala svaka halabuka
i strah se smirivao
u ono što je na zemlji
ono je bitak nazvano u metafici
kažu da svaki anđeo ima svoje glazbalo
i sve skupa sa sotonom stalnim tužiteljem
sve se skrivalo pod velom i tajnom glazbe
98 MOGUĆNOSTI

ali onaj život koji smo smatrali životom

strujio je uvijek poslije kataklizmi
i kap po kap i mlaz po mlaz, i vododerina
do vododerine, i makovi i žuka i kadulja
i jorgovani i margaritele i murtilice
kada se osuše i zgnječe na dlanu
mirišu mirisom kakav ni parfemi nemaju
samo ga ima duša, duša, duša
ostajala je tajna iznad svega
a radost i veselje klicalo je vječnom nebu jednim HOSANA

SIKEMORSKE

Pitajte sike o vječnosti

jesu li dani bili kraći ili nisu
koliko je trajalo razjedanje njihovo
vječno sada, sada kao vječnost
kada ustanu tijela na Posljednjem
sudu će duše zaiskati:
»Zar nismo pred pet minuta umrle«
Tajna vremena, tajna vječnosti
kada se kozmička vremena zbroje
naići će rasplet
kakav povijest nije naslutila
već predodredila
sike morske
pradavni eho traži jeku
sunčanih i kišnih dana
znadem vinograde koji su
trajniji od ljudskog vijeka
sve je naočito bilo trajnije
od tijela čovjekova, sve, ali sve
će parusija preobraziti
i brda, planine i dvorci
strovali! će se u more
a sike morske ti simboli
trajnosti bit će poniznosti
privedene!
VELJKO VUČETIĆ l KAMPOR 99
NIKODEM

Zar ti koji si učitelj

u Izraelu ne možeš shvatiti
što je drugo rođenje
ili duhovno uzašašće
intelektualci
koji su za ovaj život nesposobni
u tajni se velikih valova
duhovnih valova
skrivaju
Zar čovjek iako je star
može drugi put u maternicu
uzaći, pita se Nikodem
takva su zvanja bojažljiva
i puna pitanja
što je valjano, što je pravovjerno
odgovara sveti Pavao
u žestini svojih pitanja i dilema
dolaze oni koji će se u duhu
klanjati, dolaze klanjaoci
koji nisu vezani za vrijeme, mjesto
i poredak, već pripadaju Bogu
i Ljubavi, predodređenjem
»za ovaj život nesposobni«
zahvaljuju, neprestano zahvaljuju
za milosti, za pregršt najtanjeg
žara, milodara i istine

SVEMIR ČUJE SVAKU RIJEČ

Iz nepristupačnih predjela
svjetla čuje se kor ljudskih
jezika, ne samo to
i primisao ljudska dostupna
je božanskoj spoznaji
gdje da se djene jadan čovjek
zar za bogove nije stvoren
bogovima ćete se nazvati
iz najudaljenijih galaktika
silazi božanska riječ
i osluškuje
!OO MOGUĆNOSTI

ljudska duša i duh tamni su

a prozirnosti žeđa svaki eho
centa o srž mozga
vršak gdje boravi duha duh
prozirnost, prozirnost, prozirnost
kalvarija nas uči bolovima
ovdje u Kamporskom raju
naučih mnoga znanja
mnoge vještine prvi put dostupne
postadoše mojim umijećima
s mene spadoše blijede ljudske tajne
ko ljušture s gmazova
tako se pretilina moga tijela oskvrne
balzam tame me oplodi
novim visinama sada zborim
nevina uzdarja
u nutarnju smrt duhovnog pejzaža
sada stremim velikom brzinom
srušit će se boga i
ugrabit će dušu vječno žednu
za vječnost stvorenu, za vječnost
ugrabljenu
Nek zatrube trube, neka kastanjete
zajecaju!
 HELKIN RAT I MIR
Jela God/ar

l. poglavlje
HELKIN SAN

Od jedne davne ljetne noći kada je Helka S. sa svojim Petrom sišla ulicama
Grada do morske obale i, slušajući nježno zapljuskivanje valova, zamišljala da
leži na dnu riječnog čamca pored Petra, a čamac polako plovi niz široku mirnu
rijeku kojoj se prepuštaju jer pred njima je zelena ljepota njihova života, široki
zeleni put na koji su tek pošli, od te je noći prošlo dvadeset godina kad je Helka
usnula san:

Luda starica bijele raščupane kose, a to je sama ona, Helka, ide ulicama
Grada. To je srušen, mrtav grad. Život se ovdje zaustavio jednoga davnog dana
kad se oko nje sve rušilo i kad je gorjelo na sve strane. Pet stotina >>ognjeva<<
palo je, a svaka razarajuća granata pogađala je neki cilj.
Helka se u snu sjećala da su četiri biblijska jahača stigla. Vidjela je, čula i
osjetila pakao. Jedna za drugom, sve glasnije, i glasnije, i glasnije približavale
su se eksplozije. Napetost je rasla. Ćinilo se da neće prestati. A onda se neboder
u kojemu je stanovala zatresao tako da se već vidjela s desecima ljudi ispod
ruševina. Projektili su jedan za drugim pogađali zgradu. Ona se još zapitala:
»Gdje je Petar? Gdje si, Petre?«
Topovska granata udarila je o zid njihova stana i razorila ga. U djeliću
sekunde sve se za Helku srušilo za svagda. Strah, jači od svega podnošljivog,
povuče je preko MOSTA i ZAŠTITI je zauvijek.

Helka je stajala sa strane kao sputana i samu sebe u

snu promatrala.
102 MOGUĆNOSTI

I sjećala
se kako je tada Petat stigao kući, sav prljav, razderane košulje i
hlača, a lica blijedog od strašnog predosjećanja, jer on je svoju Helku znao, a
ona je sjedila nasred sobe i smireno gledala kroz razvaljeni zid, na strani na
kojoj je prije bio prozor. Nebo je bilo vedro, prozirno i duboko. Kroz svjetlosne
godine sezao je njen pogled. I smješkala se iz svog iznenada stečenog mira.

Stojeći sa strane Helka se ne iznenadi. Ona je znala

da je ludilo njena sudbina.

Petar je kleknuo pred nju pokušavajući ući u njen vidokrug i uz razdiruću

bol u srcu zvao tu drugu Helku: »Helka! Helka! Helka! Dušo jedina moja! Mala
moja! Dobra moja!<<

Helka je stajala u snu i plakala.

Vidjela je kako ju je Petar podigao u naručaj kao da je malo dijete, ponjihao

u očaju, ponovo nježno posjeo u naslonjač, sjeo na pod uz nju, naslonio glavu
na njena koljena i gorko plakao. Nikad prije nije ga vidjela kako plače. A ona
mu je iz svog »drugog« svijeta nježno milovala meku kosu svojom malom rukom,
konačno mirna.

Helka je dalje stajala i promatrala Petra i samu sebe

drugu, osjećajući Petrovu snažnu bol. Njoj je Petra bilo
žao, ona je plakala nad svojim Petrom .

. . . Kad se počela buditi, nije znala zašto plače. Plakala je i kad se posve
razbudila. Osjećala je da joj plakati treba.

2. poglavlje
JUTARNJA MORA

Do sna u kojem se susrela sa samom sobom kao ludom staricom, koja luta
srušenim mrtvim gradom, Helka se spašavala kad bi zaspala. Zato je u svoj
dnevnik zapisala: >>Već se tjednima budim u stvarnost koja je strašnija od
najstravičnijeg horora. Užas rata, koliko god se činio dalekim, ušao je kroz TV
ekrane u živote svih ljudi u nas. Umjesto da se iz teškog noćnog sna, sva znojna
od strave, probudim i odahnem u javi, moja mora počinje kad se budim.<<
Druga linija njezine podsvijesti, koja do sna o bijegu u ludilu nije imala
vlasti nad njezinim snovima, demon je njezinih buđenja. Ta druga linija čuva
JELA GODLAR l HELKIN RAT I MIR 103

mučno znanje o tragediji koja se dogodila i koja se događa, upravo za trenutke

kad se budi.
Demon, vladar tih buđenja, pritajen ali siguran u svoju strašnu moć, čeka
zadnji sat njezina spavanja. Tad je svom snagom sapne, pošto joj se svojim teškim
tijelom navalio na prsa, pa se ona iz bolnog polusna, koji tada počinje, budi
boreći se za zrak, nesvjesna još da je čekaju tone koje će osjetiti na ramenima i
plećima kad bude ustajala u novi dan. Ona već prepoznaje crno beznađe koje je
čeka dok pokušava otvoriti oči. Čeka je njezina mora. Nema jutra u kojemu je
ne čeka. Helka se budi u moru. Tako joj počinje dan.
Sve opljačkane, oskvrnute kuće, srušene zatim do temelja i spaljene, redovi
takvih kuća u selima, čitava sela i zaseoci, pa stotine stanova u neboderima'-'
velikih gradova što zjape crnim od vatre okvirima ili ogromnim rupama, koje i
ne nalikuju više na prozore, spaljene i polusrušene, nekoć prekrasne gradske
četvrti velikih i manjih gradova i srušena stara vrijedna zdanja i zidine, uništeni
stari, kameni i novi betonski mostovi, pa crkve i kapelice, palače i ljetnikovci
gospara, spaljeni perivoji i stoljećima njegovani vrtovi s egzotičnim biljkama i
stablima, spaljene šume, sve je to našlo mjesta, živo, u bojama u Helki, ne
ostavljajući je pošteđenu ni od čega.
I dalje, stotine, tisuće izbezumljenih izbjeglica, što idu u nepravilnim
redovima, u umornim rukama nose male zavežljaje, a kaputi, prebačeni preko
pidžama ili spavaćica neuredno su im zakopčani. Oni idu, a lica su im bez izraza,
bez sjećanja, što će im sjećanja, oni se nemaju kamo vratiti, oni su izbrisali
sjećanja da bi mogli preživjeti.
Nema kraja kolonama. Jer, za njima i između njih tiho koračaju vojnici,
mladići, dječaci još, Helkini bivši učenici. Ona im vidi prestrašena lica, batrljke
nogu i ruku. Njihove slijepe oči ona vidi. Idu mladi ljudi na štakama, u
invalidskim kolicima. Gledaju je oči koje su vidjele ubijene prijatelje i ubijanje
i smrt, te vlastito sudioništvo u ubijanju. Kad završi rat, svaki će pojedini čovjek
zaboraviti opravdanje koje je u obrambenom ratu imao, opravdanost sudjelovanja,
ali će pamtiti daje ubijao, da se u njemu javio užitak što nanosi bol, što usmrćuje
druge koji su čas prije njega ugrožavali, a kojima je pripisao, baš njima na koje
je u jurišu naišao, da su krivci za smrt i patnju vojnika, njegovih drugova.
Sve takve i slične slike pri tiskale su Helku svom silinom. Jer, ona je vidjela
desetke dječaka, hrvatskih gardista u uniformama, pred kojima se, baš pred
svakim pojedinim koje je sretala u Gradu, kako s naprtnjačama preko ramena
idu, svak prema svom ratištu, duboko u sebi klanjala i Bogu se, prvi put u životu,
za svakog od njih molila da ih čuva.
U tom svom jutarnjem VIĐENJU Helka je posebno bolno osjetila majke
čiji su sinovi pošli u rodoljubnom čistom zanosu braniti svoju zemlju u Vukovaru,
Osijeku i drugamo i tamo mogli poginuti ili su već poginuli, bili zarobljeni i
odvedeni u nepovrat, i majke onih koji su bili ispunjeni dotad nepoznatim
strahom, s utrobom do grla, a s pozivima u džepovima, koji su nastojali prikriti
strah, ali one su vidjele i same bile do izbezumljenosti prestrašene, i one majke
104 MOGUĆNOSTI

čiji su dječaci pobjegli u inozemstvo ili su bjesomučno, u paničnom strabu, tražili

način da izbjegnu sudjelovati u ratu, da ih ne nađe poziv, a stidjeli su se zbog
toga, ali nisu mogli drukčije, nisu mogli.
Sve su te majke, zajedno s onima koje su već bile opterećene strašnom boli
zbog gubitka i vlastitim osjećanjem izdaje, jer one su preživjele, a mislile su da
će umrijeti zajedno sa svojim sinovima, da će se ubiti zbog njih, da će poludjeti,
a evo u crnini žive i nose svoju neprebolnu ranu, one su sve jedna bolna rana,
one su sama ta bol koja neće nikada prestati, sve su te žene našle mjesta u Helki
i u kolonama kroz nju prolazile i činilo se da tome neće biti kraja.
U takva jutra kad je Helkina muka postala nepodnošljiva, a pritisak na grudi
i srce prebolan, željela je da joj srce pukne. To bi bilo lako, a oni koji je vole
pomirili bi se s takvom njenom sudbinom. »Imala je sreću«, rekli bi.
Mora u kojoj se budila bila je stvarnost. Ona nije mogla prestati, nije se
mogla promijeniti, a srce nije htjelo pući. Helka bi nastojala osloboditi se slika,
koje su tutnjale kroz nju, tako što bi počela intenzivno razmišljati o načinu kako
da umre nasilno, digne ruku na sebe i OSLOBODI se. Koliki su to učinili! Koliki
će to učiniti?!
Ležala je bojeći se otvoriti oči, jer će morati ući kroz vrata tog pakla koji
joj se okrutno ukazivao. Dalje je nizala mogućnosti SPASA, i to joj je davalo
neku čudnu osnovu za optimizam, jer se činilo da za nju ima IZLAZA, da ima
načina da se spasi. Predočavala je slike tih tobožnjih IZLAZA, ali svaka je od
njih završavala tako što bi se u njoj javio strah i sažaljenje prema samoj sebi
bilo da je vidjela svoje iznakaženo lice i bezoblična tijelo na pločniku ispred
kuće ili šuplje očne duplje kroz koje prolaze ribe u moru, ili svoje spržene ostatke.
Sve bi to ublažilo težinu suosjećanja s drugim i okrenulo je sebi.
Koliko bi ljudi bacila u neizlječivu tugu! Svatko bi od njih tražio svoj dio
krivnje, pitao se što je pred njom nesmotreno govorio, što nije razumio ili prečuo
kad je ona govorila, što nije vidio u njenim očima, do ludila! Što bi bilo s Petrom,
što s Lukom, što s drugim dragima?!
Vlastita ju je intuicija od nje same branila. Najprije ju je dovela do ideje o
mogućem SPASU, a onda joj ponudila samosažaljenje. I Helka bi našla
privremeno spas. Osjećala je da je to kukavički, ali ono prije se nije moglo
podnijeti.
I mora bi prošla.

5. poglavlje
STARO GROBLJE

Kad se isplakala, Petar je povede širokom stazom kojom se bio uputio do

uzvisine. Nepregledna površina brdovitog kamenjara pružala se pred njihovim
očima. Makija se zelenjela, trava gusto rasla, cvijeće se razmahalo po svim tim
JELA GODLAR l HELKIN RAT I MIR 105

površinama gdje prije nije raslo jer su mu smetale sjene gustih borovih krošnji.
Tragovi Velikog požara bili su pokriveni. Kiše su već davno isprale čađu s
kamenja, bujna trava i nisko grmlje zakrili su batrljke izgorjelih stabala, koja su
radnici neke pilane bili ispilili i odvezli. Priroda je zaboravljala i ponovo veselo
živjela. Mali okruglasti borići već su se pomaljali iza niskih stijena. Leptira je
bilo na sve strane nad cvijećem raznolikih boja, među kojim se isticalo ružičasto
nisko nježno cvijeće nalik na zvončiće okrenute uvis. Ono je pokrivalo velike
površine i nježnošću ublažavalo grubost kamenita tla.
Petar i Helka istovremeno pogledaju prema udaljenom brdu. Tamo je bilo
malo zapušteno groblje. Zvali su ga svojim od mladih dana. Šalili su se tada
kako će u svojoj »posljednjoj volji<< namjerno zadati svojoj budućoj djeci muku,
jer će poželjeti da ih se baš tamo pokopa, kao da obitelj uopće drži do prokšenih
želja, koje su mala pakost pokojnika.
Koliko bismo puta došli na to »svoje<< groblje uređenim stazama i stazicama
po šumom obraslim brdima iznad Grada. Sve je ondje bilo zaraslo u bujnu visoku
sočnu travu i nepravilne ukrasne grmove. Jedan tamni visoki čempres bio im je
izdaleka putokaz posvećenu mjestu, na kojem je bila prastara polurazrušena
crkvica i malo groblje.
Kad ju je Petar ovamo prvi put doveo, iznenadila se. To malo zaboravljeno
groblje bilo je prava nagrada za dugu i zamornu šetnju. Trebalo je znati da je
čempres »putokaz« i skrenuti s glavnog puta te proći između dva visoka grma
planike, čije su se trnovite grane gotovo ispreplele. To su bila vrata u predvorje
groblja.
Petar je vješto rukama razdvojio glavne grane, propustio Helku ispod ruku
i oni su stupili na zaraslu stazu kojom, vjerojatno, nitko nije godinama prošao.
Vjerovali su da samo oni, s vremena na vrijeme, svrate ovamo. Pod stopalima
su osjećali velike ravne ploče nepravilnih oblika. S gornje strane pažljivo klesani
blokovi svojim su donjim dijelom duboko uronuli u meko tlo i bili fiksirani
zemljom i korijenjem raslinja. Zato su se stoljećima tamo i zadržali. Između
njih i sa strane rasla je i povijala se nad njih te se nadvijala skrivajući ih od
pogleda uska, visoka, suhovlata, gusta trava. Stopalima su osjećali ploče, noge
su ih same vodile groblju. Trava im se povijala pod nogama, ali čim bi ponovno
zakoračili, prekrila bi put u šumnom zamahu.

Crkvica prema kojoj su hodali bila je bez krova, zidova dobrano rastočenih.
Desetak grobova bile su zapravo debele kamene ploče na kojima se nisu sačuvali
natpisi, kiše su ih stoljećima brisale, a ležale su nakrivljene nad rakama punima
raznovrsnog bilja.

Helka je jednom u svoj dnevnik zapisala: >>U rakama raste gusta, meka,
uvijek sočna trava. Oko njih odavno nenjegovano plemenito ukrasno grmlje.
Plodna je zemlja pomiješana s davno istrulim tijelima, pa trava bogato raste iz
takvog tla. Pjesnik je vjerovao da će jednom biti 'rasi tnjen i dobro skriven', da
106 MOGUĆNOSTI

će biti trava. A drugi je zaželio biti pokopan daleko od ljudi, da mu dođe 'samo
prijatelj drag' i kad bude odlazio da 'poravna trag'.

Tu su se Helka i Petar, kad su prvi put došli, duboko poklonili pred tišinom
koja je mjesto učinila toliko nestvarnim da im se činilo da su se susreli s Bogom.
Kad bi Helka čula tišinu, slika malog groblja pojavila bi joj se pred očima, ili
kad bi se pred unutarnjim okom pojavilo to groblje, začula bi tišinu. I tada bi
osjetila čistoću, posvećenost i mir koje nitko i ništa nije moglo narušiti.
»Kad umremo, neka nas ovdje pokopaju«, izrekla je jednom u šali i ozbiljno
u isti mah.
Mislili su valjda da će umrijeti istog dana pa će ih u isti dan i pokopati. Što
su bivali stariji, to im se činilo jedino podnošljivim. Ali o tome više nisu govorili.
»Kada ćete ti i tata umrijeti?<<, pitao je prije deset godina njihov Luka. Glava
mu tada nije dopirala ni do ruba kuhinjskog stola. »Koliko bi ti, mama, željela
živjeti? Dvjesta godina?«
Bilo je to kad je umro Helkin djed pa se ona spremala u Zagreb na pogreb.
Skrivajući tugu ona je djetetu objašnjavala da se čovjek u starosti osjeti jako
umoran te poželi počinuti. Sebe je tako tješila, a Luka je to shvatio posve
ozbiljno.
Petar i Helka gledali su prema malom groblju. Nije više bilo čempresa­
putokaza, a zacijelo ni ukrasnog bilja. Stara crkvica, skrivena visokom šumom,
nazirala se u kamenjaru. Milostiva trava je zasigurno već izrasla, a kiša isprala
tragove požara na pločama starog groblja koje ih je čekalo.

9. poglavlje
OGRLICA

Helka je vjerovala da je moguće oduprijeti se osjećaju beznađa ako se u

sjećanju vrati životu koji je prošao, pa sjećanje uvjeri daje taj život BIO, daje
imao smisao kad je bio življen i da se na tim temeljima, ne prekidaj ući unutrašnji
kontinuitet, može graditi dalje ili graditi ponovo.
Tako ona vjeruje da njena starica, dok sjedi pored sačuvane staze, koja,
istina, više nikamo ne vodi. prelistava svoj život kao dnevnik.
Helka nosi svoje dnevnike, stare bilježnice u teškoj torbi, uz druge najnužnije
stvari, stalno sa sobom. Te bilježnice sav su njezin život otkako je počela
očekivati dijete, a bilo je u njima i nekoliko zapisa iz mladenačkih dana. Na
prvoj je stranici polupodrugljiv moto: »Nijedan dan bez crte«. Nije dnevnik baš
redovito vodila, ali je nizala kamenčiće svog života u svojevrsnu nisku. Mislila
je da je to niska sastavljena od neobrađenog kamena, ali joj može služiti kao
brojanica. S vremena na vrijeme može prebirati nanizane kamenčiće. Tada joj
JELA GODLAR l HELKIN RAT I MIR 107

život prolazi izmedu prstiju koji lako nalaze ono što je prošlo. Vrijednost niske
je u tome što je malo neizglađena kamenje povezano zajedničkom niti, pa kad
mu se okrene, ne mora ga u strahu da je rasuto, možda izgubljeno, tek tada
početi tražiti. Jer, ono čeka da ga dodirne kako bi zasvijetlilo.
Tako jednog dana, nakon što je nasumce čitala Bibliju, Tagorea, Sai Babu
i Kaštelana, kao obično, uzme dnevnik iz mladih dana u kojemu pisaše:
»Godine će proći i jednog će dana, kad se osvrnem na prošlost, preda mnom
bljeskati ogrlica koju ću moći, kad god zaželim, omotati oko vrata u mnogo
nizova i s tim bogatim ukrasom (svojim životom), kojemu nitko neće znati pravu
vrijednost, možda ni ja, koračat ću urešena, a ja ću, premda već starica, uz pomoć
mnogostroke niske stajati uspravna. Moje će vlasi biti srebmobijele, i vidjet će
se moje naborano lice i obrazi, meki i opušteni. Neću sakrivati svoje lice ni od
koga. Mimo ću, zadovoljna svojim životom, hodati ulicama Grada. Dašak mojega
spokoja možda bude darovan onima koji me susretnu.«

Dok je čitala zapis, zaboravi na pogružene ljude u skloništima, na izbjeglice

i prognanike i medu njima one koji će kao breme nositi osjećaje krivnje što su
prihvatili osobni poraz, i živjeti ispunjeni sramom za sve što će još, u njihovo
ime, učiniti političari, vojskovođe i bolesnici. Neće biti svjesni da su se oni sami
patnjom svojom iskupili.
Nju neće ni zapaziti. Uzalud će biti prilog koji ona sprema. Sjedjela je u
malom naslonjaču u kupaonici, pred njom je bio minijaturni stol, na kom je
gorjela svijeća, preko puta Petro, njegovom stoliću, svijeći i naslonjaču. Otuda
će se ona još mnogo puta otisnuti u prošlost.

18. poglavlje
PRVICVRĆAK

Ljeto je te ratne godine, kao nekad davno, počelo ugodno kasno. Proljeće
nije ustupalo pred ljetom ni onda, sjećala se Helka. Prvo cvrčanje u obližnjem
boru potakne je da zaroni u vode toga jednog prošlog proljeća kad se s
dvogodišnjim Lukom uspinjala uobičajenim putem u šetnji. Borovi su iznad njih
šumjeli, a oni koračali ne žureći. Malog je Luku umorilo brbljanje pa je zašutio.
Toplina, suha i zato ugodna, miris borovih iglica i mediteranskog raslinja, sve
je naviještalo početak ljeta. Oko njih je, medutim, zavladala tišina, u kojoj se
nešto očekivalo, a onda se začuo prvi cvrčak te godine. Oboje su ga jasno čuli.
Luka digne upitni pogled prema mami, od koje očekujemo prvo znanje o
nepoznatom.
>>Cvrčak«, reče Helka. »Cvrčak<<, izgovori još jednom, najrazgovjetnije
koliko je uopće mogla. I pomisli nezadovoljno: »C, V, R, Ć, K!« Kako da malo
dijete izgovori takav skup suglasnika!<<
108 MOGUĆNOSTI

Luka je gledao u majčine usne, a onda odlučno, po Helkinu mišljenju, hrabro

izgovori:
»Cvrčak.«
Helka izgovori poznati Nazorov stih za vježbu, a Luka još jednom,
zadovoljan, izrekne: >>Cvrčak«, pa nastavi slušati solistu koji je objavio pravi
početak ljeta.
Dijete srećom nije postavljalo pitanja. (Helka pojma nije imala kako cvrčak
cvrči.) Luka je osjetio da je nešto tajanstveno u tom nevidljivom sviraču, kao
da je duh šume samo njima, njemu i njegovoj mami, nešto objavio. Jer, nikoga
nije bilo u blizini.
C-v-r-č-a-k je dalje cvrčao, Luka slušao, a Helka bila zadovoljna svojom
dikcijom. Luku je pravilno naučila novu riječ materinskog jezika. Učio je njen
jezik, ona je, lijepe li riječi, mati. Nije o sebi mislila da je baš mati. A sad je
začuje u sebi i shvati da je ona ta majka, mamica, mami čica, ma, mama Letka,
mama Leta.
»Mamo Leto, mamo Le,
mamo Lelo, mamo Le,
mamo Leto, mamo Le,
malena mamo Lelo!«
zapisala je jedanput Helka kada je navečer prije spavanja Luka izgovarao
svoj dječji monolog. Igrao se riječima. Znao bi koji put reći: >>Mala mama.«
Uočio je da je tata Petar veliki, a mama mala.
Stihovi Otona Župančiča u >>Cicibanu<< u Lukinoj interpretaciji >>l mamica
pakala« čuli su se jednom u njegovu večernjem rezimeu. Ona je, nakon što se
vratila poslije deset dana iz Zagreba, gdje je polagala stručni ispit, a njega ostavila
u Gradu kod bake, od sreće plakala.
Luka je gledao mamu iznenađeno dok je klečala pred njim >>da se gledaju<<,
a suze su joj klizile niz obraze. Smijala se a radosnice su tekle. On joj je ručicom,
pa s oba dlana, brisao suze i smješkao se zbunjeno.
»Bedasta jedna!«, rekao je Petar nježno, a Luka ozbiljno zaključi:
»Mala mama.«

Da, ona je bila >>mala mama« koja je učila Luku materinski jezik s teško
izgovori vom riječi CVRĆAK.

21. poglavlje
SMRT STAROG ĆOVJEKA

U Gradu nisu mogli znati neće li usred zatišja doletjeti granata ili projektil,
raznijeti nekoga od njih dok ide ulicom ili razrušiti kuću u kojoj mirno večeraju.
JELA GODLAR l HELKIN RAT I MIR 109

Tek kad se začula prva detonacija, oglasila bi se sirena. Ćovjek više nije znao
što je teže slušati: eksploziju ili sirenu. Rat je trajao predugo. Ćim bi počeo
novi napad, Grad bi umirao od straha. »Umirati od straha« dobilo je svoje prvotno
značenje. Stresovi zbog straha najprije su stajali života bolesnike i starce.
Osmrtnice su se množile. Uz one poginulih vojnika, bilo ih je na svim
uobičajenim mjestima, i na novima, sve više.
Između dviju uzbuna ljudi su izlazili iz kuća i kad se nije moralo. Izišla bi
i Helka.
Sve dok jednog jutra granata nije pogodila starca kojega je poznavala iz
viđenja. Toga sudbonosnog dana on je, uredan i pomno začešljao, u košulji koja
je pristajala hlačama, kao uvijek svježe izglačanim, s uočljivo oštrim bugovima,
ulazio u svoj mali auto, redovito čist iznutra i ispran izvana, da bi sišao u grad
na tržnicu. Popis stvari koje je trebao kupiti ispisao je velikim slovima da ne
mora nositi naočale i stavio ga u desni džep košulje. Prije nego bi izvadio
ključeve automobila iz džepa hlača, još bi jednom opipao popis. Supruga mu je
dala dodatne upute kad je izlazio iz kuće: »Dva kilograma mekih rajčica i dva
tvrdih za salatu. I pazi da ti opet ne podvale loš krumpir!«
Jedanput u tjednu u rane jutarnje sate odlazio bi starac na tržnicu koja je
bila začudo bogata za ratno vrijeme. Bez obzira na opasnost, on bi mirno išao.
Ljudi su se na tržnici ponašali kao da je mirnodopsko vrijeme. Bezbrižno su
kupovali i prodavali. Našavši se na okupu u tolikom broju osjećali su se sigurni.
Voljeli su se susresti na tržnici, bez obzira na skupoću, jer je ona značila
kontinuitet normalnog života. Zaustavljali su se i malo ćakulali. Jedan drugom
odavali su prešutno priznanje: »loš smo tu, mi hrabri.
Tog jutra starac je, kad je već ušao u automobil, pogledao u nebo i primijetio
oblake koji su najavljivali kišu. Pomislio je kako je glupo što nije uzeo kišobran.
Tako nije imao vremena ni prestrašiti se, jer je upravo u tom trenutku eksplodirala
prva granata. Drugu, koja će ga pogoditi, nije čuo.
Do tog dana Helka je uspijevala ne prestrašiti se ozbiljno. Ali, vidjevši na
parkiralištu ispred kuće ostatke raznesenog automobila, pošto je čula užasnute
žene iz susjedstva kako govore da su vidjele >>samo ranu, ogromnu ranu, samo
krv, čovjeka i nije više bilo<<, ona se konačno nasmrt prestrašila.

22. poglavlje
U BIJEGU
(Zapisi iz Helkina dnevnika)

Zapis l.
»Sjedim na terasi malog apartmana iznad stjenovite obale na drugom katu
kuće Petrove prijateljice iz mladosti. Kuća je uz samo more od kojega je dijeli
širok put uklesan u stijenu. Rijetki ovuda prolaze, jer to je najisturenije mjesto
IlO MOGUĆNOS TI

na poluotoku, nekad otoku premoštenom da bi postao kopno. Preselili smo se

ovamo otkako je u Gradu stalna opasnost. Danas je već deseti dan što smo tu.
Svaki pojedini dan ovdje pravi je poklon. To potvrđuje i Mila koja se sa
svojima smjestila u susjednom mjestancu. Jučer nas je posjetila, zagledala se u
prekrasan vidik što se pruža s terase i u šali rekla: »Nisi ti ovo zaslužila!« Mila
Mila!
Kuda god bacim pogled, vidim more, kao da sam na ogromnom
prekooceanskom brodu. Na sve strane tamnomodra površina, a daleko lijevo
krajičkom oka vidim rt sa svjetionikom kojim završava izduženo kopno. Ako
pođem do lijeve ograde isturene terase, vidim da je to nisko brdo po kojemu su
lijepo raspoređene pačetvorine vinograda između ograda od poslaganog kamenja.
Vlade ih je oslikao u tridesetak akvarela dok smo još svi bili mladi.
Pred nama je otvoreno more. Tamno se pruža do ravne crte horizonta. iznad
kojeg je svijetloplava pučina svemira. Da ne znam malo zemljopisa, ugodno bi
me zavaralo to što vidim, pa bih mogla pomisliti da se naše more, bez Italije,
Španjolske i Afrike sastaje s Atlantskim oceanom, prelazi u nj i ugodna bi mi
bila pomisao na veličinu, na beskraj od koje se zaustavlja dah, pa u mašti, šireći
ruke, obuhvaćaš veličanstvene zemaljske vode i postaješ bez vize stanovnik
svijeta i, dalje, svemira.
Koliko god volim našu lijepu obalu s bezbrojnim otocima i ubavim valama,
ona mi govori o našoj usitnjenosti, a pogled koji seže do horizonta otvara, mami,
vara.
Poda mnom su stijene. Kad sjednem uz samu ogradu terase, vidim kako se
strmo spuštaju u dubine. More je uz stijenu zelenkasto-plavo, neusporedive
prozimosti i ljepote. Vrhunska ljepota mora izaziva u duši slutnju neizmjerne
vrijednosti i istinskog bogatstva. U osjećanju neizrecivog užitka, koji izaziva
susret s ovom ljepotom, na pragu otkrića da me sposobnost PREPOZNAVANJA
ljepote u najvećoj mjeri potvrđuje, u meni se javlja zahvalnost.«

Zapis 2.
»Terasa s koje promatram more kruna je kuće koju šjor Sivo gradi više od
trideset pet godina. Ugradio ju je u stijenu. Dubio je kamen po kamen, i od
blokova koje je vadio iz stijene, sagradio kuću. Vratio je stijeni ono što je iz nje
uzeo u novom obliku. U selu se pamti s divljenjem da je šjor Sivo sam nosio
svaki od teških kamenih blokova, toliko je bio snažan, sam ih je slagao, red po
red, dok nije, poštujući konfiguraciju tla i mjesto, pazeći da ne naruši sklad s
okolnom prirodom došao do krova. Od kamenih ploča, isklesanih iz posebnih
slojeva u stijeni, sastavio je krov na način kako se ovdje već stoljećima gradi.
Svako stubište koje nekamo vodi, bilo u kuću (a nekoliko ih je), bilo niz
stijenu koja se spušta prema moru, pravo je djelo umjetuika, koji obrađuje kamen
klešući ga do mjere do koje smije ići čovjek. Štujući kamen, on kleše i ono što
je njegova bit, odražava se u svakom od njih. Tako je i s ogradama. Šjor Sivo
ne gleda ogradu samo kao cjelinu, on vidi svaki pojedini kamen kao zadatak
JELA GODLAR l HELKIN RAT I MIR Ill

koji je riješio na najbolji mogući način: i onaj pored njega, i onaj iznad njega, i
ispod. Izbor njihove povezanosti proizašao je iz njih samih. On stvara svoje
životno djelo, zapisuje svoj život na poseban način. Svaki je kamen zapis. Učini
mi se da on pamti sve vezano za pojedinu situaciju i zadatak, koji je bio i izazov,
da pamti dan i raspoloženje i osjećanja i sjećanja iz toga dana kad ga je obrađivao,
da je njegova gradnja njegov dnevnik.
Nije mu do naše pohvale. On odsutno, sa smiješkom, sasluša naše riječi
divljenja, ali drugamo je upravljena njegova pažnja. I koliko god njegova žena
Simone, kako je Petar od dragosti zove, i to s francuskim izgovorom, koliko
god se ona tobože ljuti, jer »Čemu tolik trud, kakva smisla to ima, nikad je neće
završiti«, ona zna da je upravo u tome smisao: ne dovršiti je. Ta je mudrost u
turskoj narodnoj tradiciji sačuvana u izreci: »U dovršeno kuću useljava se smrt.«
Vidim da se šjor Sivo drži te mudrosti, da ne dovršava gradnju, uvijek će naći
nešto što još treba napraviti i ovamo smrt neće doći nikada.
On je naučio klesati kamen na Golom otoku. Zadovoljan je što je bio na
robiji pa je čist od svega što se događalo u nas poslije. Tamo je u najvećem
poniženju, kada je morao tući u kamen batom, samo zato da bude kao čovjek
degradiran na roba, koji MORA slušati i uz to biti svjestan da radi posve
nekoristan posao, upravo namijenjen ponižavanju, tamo je odlučio da će poštujući
kamen, na prvom mjestu i kamen, ne čovjeka, jer na Golom otoku je izgubio
vjeru u čovjeka, voleći kamen, jednom u životu svoj vlastiti život preklesati u
nj.
U kući koju je izgradio takav čovjek sada stanujemo. Ovdje se svaki vjetar
osjeti u većoj mjeri nego igdje drugdje. Tu simfonija maestrala ili bure ili juga
dođe do crescenda. Valovi tada prelaze preko kuće koja ima dva kata, preko
terase i preko krova. Ćovjek bi najradije zaplakao od sreće koju u njemu izaziva
zanos prirode kad ne uništava, već samo pokazuje svoju snagu, kao i glazbeno
djelo. A isto tako ovdje može vladati tišina kad priroda odluči odmoriti se.
To je šjor Sivo znao kad je birao mjesto gdje će graditi kućU.<<

Zapis 3.
»Na točki gdje mi prebivamo ni danju ni noću ne čuju se ljudi, a glasovi
djece dolaze nekako nestvarno izdaleka. Ako prolazim kroz mjesto, ne čujem
povišen ton u razgovoru. Pitam se je li moguće da se mještani nikad ne svađaju.
Djeluju previše miroljubivo. Tihe starice odjevene u crno, sve plavooke, kao i
djeca, plavokosa i plavooka, odzdravljaju mi rado i sa smiješkom, dok sjedeći u
gustoj sjeni nekog stabla pred kućom kačkaju bijelim koncem svoje stolnjake ili
zavjese ili što drugo, meni nedokučivo vještim, brzim pokretima prstiju i ruku.
Pretežno mirujem daleko od ljudi. S vremena na vrijeme čujem čiope kako
prelijećući u raspršenom jatu cvile. Vrapci živkaju u obližnjem stablu, a sve
nadglašava moćni šum mora. Danas puše lagani maestral pa valovi u pravilnom
ritmu u kratkim razmacima pljuskaju o stijene. Valove ne vidim, ali čujem njihov
112 MOGUĆNOS TI

tam-tam ritam. Sjedim na terasi tako da vidim čitav polukrug morske površine
i gornji dio krošnje mladog bora.«

Zapis 4.
>>Jutros je velika morska površina preda mnom mirna. Jedva se katkad začuje
kako more nježno pljusne po kojoj od stijena. Prolazi čamac. Mladić vesla dugim
veslima, okrenut u smjeru kretanja čamca, uspravan, naginjući se naprijed pri
zaveslaju, pri čemu mu se ruke svaki put prekriže. Ide u ribolov, vidim složenu
mrežu na krmi. Jedva čujno vesla, ali uho ipak bilježi njegovo ritmično veslanje.
Slika mladića podsjeća na mladost, na nedostižnu zauvijek prošlu mladost. Eto,
trenutka nostalgije!
Sve opet miruje. Zatim dozivanje galebova negdje u visini. Pa mir. Površina
mora sad se već čipkasto mreška. Čiope prolete. Opet mir. Dar božji. Nagrada.<<

Zapis 5.
»Sinoć se spremala kiša na potajnu radost svih. Zašto potajnu? Da se ne
ureknemo. Više se nijednoj nadi, ni tračku radosti ne prepuštamo. A kišu je
željno očekivala sama zemlja i svi zemljoradnici, pa smo solidarni s njima.
Kad se spustila noć, sijevalo je, lampalo, kako se ovdje kaže, a gromovi se
nisu čuli. Sve se to događalo toliko daleko da smo se jutros iznenadili kad smo
vidjeli da je kiša pala. Nismo je čuli jer smo čvrsto i zdravo spavali. Probudili
smo se i otkrili da je sve oko nas oprano i čisto, makija i borovi zeleniji nego
jučer. Kiša je zacijelo dobro natopila zemlju. Padala je po vinogradima, po
maslinicima, po razlistaloj salati i blitvi, rajčicama i drugim darovima zemlje.
Je li žednoj zemlji dosta, ne zna se.
Ljudi·su već otišli za poslom, djeca još spavaju. Proleti koji galeb iznad
mirne površine morske. Učini se čovjeku da svagdje vlada mir, da nema rata.
Mladići u vojničkim uniformama, s torbama preko ramena čekaju, istina, na
autobusnom kolodvoru, ali meni se čini da je rat negdje drugdje, da su pogibije
u bezumnim, nadrealističkim bitkama nešto što sanjamo samo u nnćnim morama.
Duša mi je čeznula za MIROM. Ovdje sam ga našla. Zagnjurila sam se u nj kao
dijete u majčine prsi i trbuh, pa ne dam ničemu, opirem se svemu što me
upozorava da je čistoća i mir samo privid.
Ako dozvolim da i kamičak Stvarnosti padne na površinu mog izmišljenog
Mira, talasanje u krugovima, sve većim i većim, uznemirit će opet moje vode.
A želim još malo, još neko vrijeme ostati u zagrljaju Zaborava koji sam našla u
mjestu koje odmila zovem Gradak - moj mali grad, priča iz snova.<<
JELA GODLAR l HELKIN RAT I MIR 113

50. poglavlje
RIJEĆI

Helka je i dalje svako jutro najprije uzimala u ruke Sai-Babine male

propovijedi, Tagoreovu zbirku »Gitanđali« te »Sveto pismo«. U tome je njena
molitva. Otvarala je te knjige nasumce, kao i prije, da joj VIŠI izbor nađe
odgovore na pitanja, za koja kadikad nije znala da je tište.
Jednoga dana u »Knjizi mudrosti<< naiđe na stihove, koji su joj izblijedjeli
u sjećanju, a koje je ipak sve vrijeme ZNALA:
»Čuvajte se isprazna gunđanja
i čuvajte jezik od opakih riječi
jer i najtajnija riječ nije bez učinka
a lažljiva usta ubijaju dušu.«
Otkad zna za sebe, vjeruje u moć riječi. Riječi je može uzdignuti do neba,
a može je smrviti. Zato izbjegava, kadgod može, ljude koji u sebi nose mržnju
i otkrivaju je koristeći se riječju. Riječi tih ljudi plaše je kao da su opasno, ubojito
oružje. A kad je ratno vrijeme, mržnja se oslobađa kao duh iz boce i sve je više
ljudi koji puštaju svoje duhove zla da kroz njihova usta progovore.
Čula je prije početka rata riječi: »Umrijet ću ja, umrijet će moj muž, umrijet
će moj sin, ali Hrvatske neće biti!<< Kao gromom pogodila ju je riječ koju su u
primitivnu ženu usadili ideolozi mržnje. Zašto bi netko toliko mrzio njezinu
zemlju da želi umrijeti samo da je ne bude, ona nije mogla razumjeti. Neopisiv
strah od riječi mržnje i bol zbog vlastite nemoći ispunila ju je čitavu.
Prvi put se takve mržnje prestrašila kad je na TV vijestima čula riječi jednog
političara pomno obrijanog, glatke kože koji je, iako mirnog držanja, znao
razjariti mase ljudi na jednom mitingu u jednom gradu u Srbiji. Tamo se vikalo:
>>Smrt Vllasiju! SMRT! SMRT! SMRT!<< Tad se prvi put i pobojala da će od tih
riječi poći lavina mržnje. A to se i dogodilo. I drugi političari su držali govore
u kojima su riječi mržnje i prezira prema drugim narodima postajale sve čašće.
Opake riječi množile su se.
HeIka je prestala slušati vijesti, gledati TV izvještaje, jer su od riječi nastale
ruševine, ubijenih i ranjenih ljudi bilo je na stotine, na tisuće, invalida sve više.
Od riječi zla do raketiranja Vukovara, Osijeka, Dubrovnika, Sarajeva, Mostara i
drugih gradova i sela bio je samo korak. Izgovorena riječ pretvarala se u masakr.
Djeca su pogibala ili umirala od zadobivenih rana i gladi. Mnoga su ostajala
bez očeva.
I nije manje kriv onaj koji je izgovorio riječ mržnje od onoga koji je
snajperom ubijao djecu što su se na sunčanom danu igrala. Neka svatko pazi da
ne izgovori riječi mržnje, jer postaje sukrivac.
Kad god može, Helka izbjegava ljude koji s mržnjom govore o bilo čemu i
bilo kome, jer dodir s takvom riječi doživljava kao udar. Možda se boji da bi
nečija mržnja mogla osloboditi njezina duha zla iz boce, za koju ne zna, ali
114 MOGUĆNOSTI

jednako tako nije sigurna da ne postoji. Udarac je može razbiti, a onda sama
ona nestaje. Pouzdano zna ako bi mržnja ispunila njene prostore, to bi bio njen
svršetak. Ona želi preživjeti, čiste duše. Ili umrijeti stvarno.

>>Jučer se N. N. zaustavila pred našim širom otvorenim vratima, ugledala

me i odpsikala, poslije pozdrava, porciju svoje mržnje. Što je ona tražila ovdje
gdje smo Petar i ja našli privremeni mir? I prema kome je izražavala mržnju,
čak ni ne znam.
Ono što je meni važno jest da moj Gradak ne daje mjesta mržnji. On
velikodušno kaže DA tuzi i uzdabu, DA brizi za drage ljude, milostivo DA
privremeno zaboravu. Mržnji kaže NE.
Ako nemaš što dobro reći, ako o ljudima i događajima ne možeš govoriti
razumno, bez mržnje, zadrži RIJEČ za sebe,« glasio je jedan Helkin zapis u
dnevniku.

U ratnim vremenima Helka se čuvala čak i toga da se izjada prijateljima ili

Petru da ih ne bi uplašila time što je pred njih došla kao prosjakinja, a oni misle
da je ona jaka i da u njoj ima vedrine napretek. Ni pismo ne bi poslala ako je
sadržavalo jadikovku. Vidjela je da se mora zadovoljiti time što ju je >>izrekla<<
dnevniku.
Došla je do spoznaje da se plakati i tužiti smije samo pred Bogom. Njemu
možeš izreći riječ o svojoj slabosti i porazu ili o svojoj boli. Jer, ako se obratiš
nekom dragom, njega ćeš beskrajno opteretiti i lako ćeš poljuljati njegovu
stabilnost koju je možda teško uspostavio. Kad boli i kad se bojimo, kad, dakle,
nemamo što davati, osatnimo se, čekajmo dok se srce opet ne ispuni mirom!
Dotle očajavajmo jedino sami! Čuvajmo one koje volimo, poštedimo ih riječi
koje ih mogu rastužiti i oslabiti! Jaki, oni mogu pomoći i sebi i nama.
A i u zapisanoj riječi je spas. To ona vidi. Zapisati riječ često znači osloboditi
se jada. Sročiš zapis i postane ti lako. Zato se ona u posljednje vrijeme okružila
riječima. Sve češće se obraća dnevniku.
Kao vjernik riječi ona izbjegava misliti o svojim strahovima i crnim
slutnjama. Ne piše ni o Petru, ni o Luki, koji je uoči rata otišao Slavi u Švedsku
kao da je sv. Ivan. Ne samo da prešućuje, ona se boji i domisliti ih. Kad osjeti
da joj se približava crna misao, od samog straba da ne postane stvarnost, izbacuje
je iz sebe.

U dnevniku iz mlađih dana našla je zapis o tome koliko joj riječi znače.
Tada iskustvo o riječima koje znače zlo još nije dotaklo njeno srce. Znala je
samo riječi DOBRA. Tamo je stajalo: »Za rođendan sam dobila poštom darove.
Došli su paketi, a pisma nije bilo. Ražalostili su me takvi bez riječi. One bi me
pogladile i zagrlile.«
JELA GODLAR l HELKIN RAT I MIR 115

Kad bi posumnjala u vrijednost riječi, kad ne bi u književnom djelu osjećala

njihovu moć, osjetila bi se izgubljenom kao da je izgubila vjeru u Boga. Ako
joj Dostojevski više ne govori ili ako posumnja u Tolstoja, ako su Shakespeareove
riječi prazne, a Ujević ni »Svakidašnjom jadikovkom« ne govori u njeno ime i
Cesarićev >>Krik« ne nalazi odjeka u njoj, kad joj se dogodi da tako doživljava
pisce koje je s ljubavi uvijek dotad čitala, učini joj se da je njen hram srušen i
da je sve izgubljeno. Tada se ne usuđuje uzeti u ruke ni Tagoru ni Sai-Babu ni
Bibliju. Čeka da joj se vjera vrati.
Prijatelji, bivši Helkini učenici, koji rade u Gradskoj knjižnici, kažu da se
sad čita više nego ikad. To znači da ljudima treba VJERA. Kad čitaju, pokazuju
da je čovjeku dana vjera u RIJEČ.
Pisac, veći ili manji, riječju oblikuje svoj svijet, a čovjek u ratu umnožava,
čitajući, živote koje može živjeti od straha da bi mogao izgubiti svoj, jedan.
Čitatelj zaroni u neku priču da bi zaboravio svoju, hrani se mišlju pisca, njegovim
iskustvom, saznanjima i osjećanjima prepoznavajući svoje. Sretan je onaj koji
vjeruje u piščevu riječ. Ona ima magijsku moć. U nama je primitivac koji u
realitet izgovorene riječi, ili napisane, vjeruje. Izgovara magijske riječi, pleše,
pjeva prije nego polazi u lov i divljač je već ulovljena, čovjek je pobjednik.
Pisac piše riječi, one imaju moć bijele magije dok on pripovijeda. I on je
pobjegao od svakodnevice, siromašne, sumorne, škrte, katkad beznadne, u
stvarnost bogatu zanimljivim događajima i ljudima koji koračaju uspravni i kad
im je teško. Tu su pejzaži u koje nećemo nikada stvarno doći, ni pisac, možda
to, nije. Interijeri koje nam riječju dočarava postaju naše iskustvo, ostaju u našem
sjećanju kao da smo i sami tamo bili. Glavni junak i junakinja kreću se svim
tim prostorima i mi s njima. Jer, čudo je riječi učinilo da se čitatelj poistovjetio
s junakom priče. On je ta strasna, junačka, mudra, nježna, sretna ili tragična
ličnost.
Sudbina junaka ispunja nas i obogaćuje za još jednu našu moguću sudbinu,
jer vjerujemo u RIJEC. Koliko je pisac više mag riječi, čitatelj je pouzdaniji
vjernik. Čin pisca postaje Božji čin.
Jer, U POČETKU BIJAŠE RIJEČ I RIJEČ BIJAŠE KOD BOGA I BOG
BIJAŠE RIJEČ.

51. poglavlje
SAN

Helka S. gleda u snu kako ulicom korača lijepa starica srebrnom kosom
uokvirena lica i tajanstvenog izraza očiju. Glatke, kamene ploče izlizane od tisuća
i tisuća ljudskih koraka, sjaje. Kuće se nejasno ogledaju u njima.
116 MOGUĆNOSTI

Starica spusti pogled i prati ritam promjena na širokom pločniku koji je u

skladu s njenim koračanjem. Poslijepodne je vedrog proljetnog dana. Nema ljudi,
pa je ulica otvorena pogledu.
Odjednom, to sama Helka vidi, jer ona je sad ta sjedokosa dama, ulica se
širi u mali trg s drevnom crkvicom, ispred koje je golemo zvono na kamenitu
tlu. Do tog mjesta vode kamene stube, rijetko postavljene. Zaustavi se. Podigne
pogled i vidi da su tamnozeleni kapci na prozorima spušteni. Na zidovima kuća,
između malih kamenih blokova, na mnogim mjestima izraslo cvijeće ili se
razrasla trava. Pod rastočenim krovom jedne od njih smokvino sjeme našlo je
mrvicu zemlje između oštećenih kamenova i sad se svježe zelenjelo lišće njezinog
stabalca.
Sa slikom male zelene smokve pred očima Helka se probudi. Sjedila je u
svom malom naslonjaču, okrenuta prema širom otvorenim vratima balkona. Plavo
nebo nad šumom i sunce, začudno visoko, a u duši mir i vedrina pozovu je iz
kuće.
Poput Pjesnika na ratištu u Galiciji jednog davnog dana Helka pomisli:
»Ćovjek bi volio umrijeti u ovako sunčan dan.<< I, toga poslijepodneva, kao i
Pjesniku onda, zalutala puščana kugla prostrijeli joj srce.

Šibenik, Zagreb, Primošten, od 1991. do rujna 1994.

 HRVATSKI STUDENTI U PADOVI 1470.-1480.
Petar Runje

Hrvatska u srednjem vijeku nije uspjela organizirati jače kulturne centre s

višim školama. u prvom redu sveučilišta s fakultetima. Postojale su gradske,
kaptolske i samostanske škole u gradskim središtima Zadru, Splitu, Dubrovniku,
Šibeniku, Rabu i nekim manjim mjestima koja su imala komunalne škole kao
Trogir, Hvar, Pag, Nin, ali nije bilo (osim generalnog učilišta dominikanaca' u
Zadru krajem 15. stoljeća) nijednog univerziteta.
Zato su mnogi hrvatski studenti završavali studije u Parizu, Bolonji, Padovi,
Ferrari i drugim sveučilišnim srednjovjekovnim središtima. Najbliže je sveučilište
bilo u Padovi, gdje se studiralo crkveno i civilno pravo i medicina. Padova je
bila na području Mletačke Republike kao i veći dio južne Hrvatske (od god.
1409.).
Poznati hrvatski humanisti, crkveni uglednici i pravnici studirali su u Padovi
od 1470. do 1480. godine. Ograničavam se baš na to razdoblje jer mi se čini
važnim i značajnim za hrvatski rascvjetani humanizam u drugoj polovici 15.
stoljeća. Objavljeni su mnogi izvori za prvu polovicu 15. stoljeća i sve do godine
1465. i dosta cjeloviti popisi studenata i profesora na Padovanskom sveučilištu
pa se zadržavam na tom razdoblju da bismo olakšali daljnje utvrđivanje i
produbljivanje spoznaja o srednjovjekovnom duhovnom, kulturnom i društvenom
ži vatu Hrvata.
U po:onatom djelu Gašpara Zonta i Ivana Brotto Acta graduum
Academicorum Gymanasii Patavii ab anno 1406 ad annum 1450, nalazimo više
od pedeset studenata Hrvata u Padovi koji su stekli akademske stupnjeve.' Još
je obilnija građa o našim studentima od 1450. do 1460. godine.' Bilo bi dobro
sakupiti i objaviti, sve na jednome mjestu, do sada objavljene izvore i donijeti
iscrpan popis studenata s oznakama i datumima kada su završili studije i postigli
akademske stupnjeve. Često se ponavljaju uopćeni i neprovjereni podaci ili
118 MOGUĆNOSTI

mišljenja, što stvara zabune i nerijetka pretjerivanja na temelju neprovjerenih

podataka, pa preuveličavanja i skrovita priželjkivanja postaju »činjenice«.

HRVATSKI MAGISTRI I DOKTORI NA PADOVANSKOM SVEUČILIŠTU

Mnogi su hrvatski studenti završili studije teologije na Teološkom fakultetu

u Padovi tijekom 14. i 15. stoljeća. Osobito su dobro zastupljeni članovi
redovničkih zajednica franjevaca i dominikanaca iz Dalmacije. Evo nekoliko
imena kako to navode G. Brotto i Gašpar Zonta.4 Mirko Dražen Grmek donosi
brojne podatke o našim studentima u Padovi od uspostave Padovanskog
sveučilišta godine 1222. do najnovijih dana.'
U ovom se radu u prvom redu koristim podacima Biskupijskog arhiva u
Padovi - Archivio Vescovile Padova. (Kratica A VP, a zbirka se naziva
Diversorum, D i broj sveska.)
Nekoliko dobro poznatih Hrvata završilo je studije u razdoblju 1470.-1480.
u Padovi.
Godine 1470., l. lipnja, određeno je područje za javni nastup i tumačenje
pojedinih zakonskih normi Jurju >>Dalmatino presbitero seculari« i određuje se
da u ponedjeljak u 20 sati pred profesorima i slušateljima iznosi svoje tumačenje
i znanje.' U određeni sat i dan nastupio je i pokazao zadovoljavajuće znanje i
sposobnost.'
Godine 1471., 18. veljače, doktorirao je kanonsko pravo Juraj Šišgorić, sin
pokojnoga Šimuna Šišgorića. Svjedoci _prigodom polaganja ispita bili su hrvatski
studenti gosp. Mihovil Draganić iz Šibenika, gosp. Ivan Crisani iz Zadra i
magister Anton Vitalis iz Pirana.8
Juraj Šišgorić umro je u studenom godine 1509. u Šibeniku. Uz razne druge
službe koje je obnašao u tom gradu bio je i upravitelj crkve sv. Nikole i sv.
Julijana.'
Grgo Slavković, »dalla Schiavonia« »Dalmazia« »de Jadra«, u dokumentima
je registriran kao biskupijski svećenik; postigao licencijat 4. lipnja 1470., a 10.
ožujka 1471. godine doktorat iz teologije.w
Ivan Crisani sin pok. Donata iz Zadra 8. siječnja 1472. postigao je licencijat
prava. Među svjedocima nalaze se također hrvatski studenti i prijatelji, i to Petar
Garazda, Ungarus, gosp. Juraj Slavković »de Jadra<<, gosp. Mihovil Draganić iz
Šibenika i gospodin Mihovil de Rosanis iz Trogira.'~
Grgo Slavković iz Zadra ponegdje je u izvorima iz Dalmacije, ponegdje iz
Hrvatske »Croazia«, pa »de Sclavonia«, a ponekad iz Zadra. Nema sumnje da
je Grgo Slavković bio iz Zadra. Godine 1472. Grgo sin Jurja Slavkovića, >>sacrae
theologie doctoris de Crovatia<< prisutan je kao svjedok prigodom polaganja
doktorata prava gospodina Tome Ungarij »Ladislavi de Sarraza«. Uz druge
PETAR RUNJE l HRVATSKI STUDENTI... 119

svjedoke prigodom ispita bio je prisutan i Mihovil sin Stjepana Draganića,

»literatus ac Juris civili scholarus de Dalmatia«Y
Uz profesore su redovito bili prisutni i svjedoci polaganju ispita. Nakon s
uspjehom položenog ispita polagao je kandidat zakletvu vjernosti te da će biti
savjestan u tumačenju zakona, a posebno će biti vezan za pravilno tumačenje
kako to iznosi crkva i crkveno naučiteljstvo. Uz obvezu savjesnog obavljanja
svojih pravničkih dužnosti naglašava se i pažnja prema siromasima: ako nisu u
stanju platiti troškove procesa, neka proces vode i bez nagrade.
Godine 1474., 18. srpnja, polaže licencijat iz kanonskoga prava Benedikt
de Mysolis Mišulić >>de Pago Dalmatia<<, sin kneza Jurja. Uz ostale svjedoke
prisutna su i dvojica Hrvata, i to »D. Hieronimus de Spalato« i Ivan iz Paga. 13
Nakon nepunih mjesec dana (8. VIII. 1474.) postiže akademski stupanj
»Jacobus Bisiensis de Ragusio in artibus liberalibus«. Svi su svjedoci Hrvati iz
Dalmacije. 14
Godine 1476., 29. svibnja, označene su točke za javni nastup za fra Stjepana
iz Šibenika, dominikanca, koji će u prisutnosti profesora i studenata nastupiti i
pokazati dovoljno znanja. 15
U kolovozu godine 1476. postiže doktorat iz kanonskoga prava časni muž
Juraj de Marulis de Spalato. Prisutni su uz profesore i studente kao svjedoci
Ivan Dominik de Vicentia, Andrija Spya, Jeronim iz Trogira, Franjo (nejasno
prezime) i Jakov Dragano (Dragač) iz Trogira." Iz dokumenta doznajemo da su
Jeronim iz Trogira, Franjo Simo (?) i Jakov Dragatio (Dragač) iz Trogira svi
studenti civilnoga prava. U Padovi je sedamdesetih godina 15. stoljeća studirao
i Franjo (Crnojević) Negro.I'
Kako se vidi iz dosadašnjih podataka, svako malo je hrvatska studentska
kolonija u Padovi imala razloga slaviti i radovati se uspjesima koje su postizali
u najvišim stručnim disciplinama njezini pripadnici. To su bile velike proslave
kad bi netko s uspjehom pokazao svoje sposobnosti. Dogodilo bi se da bi u
trenucima slavlja ponekad netko prešao granice doličnog ponašanja pa bi ga
pozvao na odgovornost rektor. Kao što su našim magistrima i doktorandima
redovito bili svjedoci sunarodnjaci, slično je bilo i s njemačkim studentima.
Hrvatski studenti spominju se i prigodom polaganja ispita doktoranada i
laureata drugih narodnosti. Vrijedno je navesti Ludovicusa Cipichusa
Dalmatinusa, Grgu iz Zadra, sina pok. Julijana, studenta kanonskoga i civilnoga
prava, Mihovila Draganića iz Šibenika, Luku »de Ragusio medicine scholaris«,
Jurja Matejeva, arhiđakona šibenskog.
Pri dnu vrlo trošnog dokumenta iz godine 1474. pribilježeni su svjedoci
prilikom polaganja ispita: >>D. presbiter Gregorius Albini de Albis de Ragusio
jur. pon. scholaris, D. Thomas de Raden Stunch (!) de Ragusio, D. presbiter
Michael de Tragurio et D. presb. Georgius Jacobi de Spalato.<< 18
Godine 1480., 5. travnja, polaže doktorat iz obaju prava Jakov Dragač iz
Trogira. Svjedoci na ispitu bili su Grgo de Pasinis iz Zadra, đak kanonskog prava,
120 MOGUĆNOS TI

Jerolim de Albertis iz Splita, student civilnog prava, Ivan de Luschis de

Vincentio, doktor prava, i Ivan iz Raba, student civilnog prava. 19 J. Dragač bio
je i profesor kanonskoga prava na Padovanskome sveučilištu. Vrativši se u rodno
mjesto, postao je svećenik i trogirski kanonik. Obavljao je razne službe i u
centralnim institucijama rimske kurije. Papa Aleksandar VI. imenovao ga je
krbavskim i modruškim biskupom. Umro je prije nego je zaređen a i pokopan
je u rimskoj crkvi sv. Augustina kraj kapele sv. Monike 20
Godine 1477. u Padovi je student kanonskog prava Juraj Divnić, sin
pokojnoga Ciprijana, »clericus et canonicus Sibenicensis«. On pred javnim
bilježnikom opunomoćuje »in solidum« svoju braću Nikolu i Šimuna da ga
zastupaju u pravnim stvarima u domovini.2 1 Prisutni su kao svjedoci u službenom
dokumentu 18. srpnja 1472. Thomas de Varadino i Egidije, zagrebački kanonik.22
U tom se razdoblju spominju i studenti civilnog i crkvenog prava. Tako se
Bartol Krčanin spominje od godine 1470. do 1476. kao student crkvenoga prava.23
Na medicinskom fakultetu izgleda nije bilo mnogo naših studenata u to
vrijeme. Godine 1475. doktorirao je medicinu Ivan Augustinus iz Kopra." Zatim
je obranio tezu i položio doktorski ispit M. Luka iz Dubrovnika 26.lipnja 1477.25
Nekoliko godina kasnije primljen je na medicinski fakultet >>Egregius artium et
medicine scholarus d(ominus). M. Nikolaus de Jadra<<. On polaže zakletvu pred
rektorom 18. lipnja 1481. godine.26

HRVATSKI SVEĆENICI I POSLUGA U PADOVI

OD 1470. DO 1480. GODINE

Tijekom druge polovice 15. stoljeća u Padovi je velik broj studenata iz

Hrvatske, a posebno iz Dalmacije. Značajnu skupinu čine i radnici i namještenici
sa svojim obiteljima. U Padovi i na području biskupije bilo je svećenika Hrvata.
Velik broj žena i djevojaka rade kao sluškinje u plemićkim obiteljima i u
domaćinstvima svećenika. Godine 1471. svećenika Pavla iz Kotora zamjenjuje
u službi u crkvi sv. Tome Toma, svećenik iz Kotora. 27 U Padovi 26. kolovoza
1471. biskup daje dozvolu svećeniku Ivanu da može primiti Agnezu Hrvaticu
za svoju sluškinju koja je na dobru glasu.28 Iste godine 31. kolovoza svećenik
Marin, župnik crkve sv. Petra u Padovi, dobiva dozvolu da prihvati za sluškinju
u svojem domaćinstvu Katarinu iz Zadra koja je navršila pedeset godina života.29
Biskupska kurija izdaje dozvolu svećeniku Nikoli iz Zadra »iuris doctori« da
može napustiti Padovu na neko vrijeme.30 Nikola iz Zadra, svećenik, dobio je
službeno odobrenje da može obavljati svećeničku službu na području padovanske
biskupije-' 1
Svećeniku Ivanu iz Zadra, arhipresbiteru Cartrani, na padovanskom području
daje se dozvola da može neko vrijeme izbivati iz »propter banuitum quendam
vicinum suum ... «. 32 Godine 1470. dana je dozvola da obavlja svećeničke službe
svećeniku Antonu pok. Mihovila iz Korčule. 33
PETAR RUNJE l HRVATSKI STUDENTI... 121

Za četiri niža reda, te subđakonat, đakonat i svećeništvo, zaređeni su u to

vrijeme ređenici iz Hrvatske. Neki su zaređeni za redovničke zajednice na
području Padove, a neki za biskupije iz kojih potječu.
Godine 1470., 16. lipnja, ređeni su fra Moyses de Sclavonia i fra Ivan de
Nona za zajednicu karnaldolenza. Istog je dana ređen za subđakona Ivan iz
Skadra. 8. lipnja 1471. ređen je za 4 niža reda fra Petar de Dalmatia za red
servita. Iste godine ređen je fra Luka iz Senja, dominikanac.
Godine 1471., 21. prosinca, ređen je fra Mojse »de Dalmatia<< za subđakona.
Godine 1472., 14. ožujka, zaređen je fra Luka iz Senja >>provintiae Sclavoniae
ordinis predicatorum sancti Dominici« dozvolom svojih poglavara.34 Primaju se
u redovnički stalež fra Jeronim >>de Sc1abonia<< i fra Stjepan de Albania u red
sv. Marije Magdalene samostana u Padovi." Godine 1472. 19. prosinca zaređen
je za 4 niža reda Ante Jakovljev iz Zadra, dozvolu je dao za to zadarski nadbiskup
25. veljače 1472.36 Zanimljiv je i slučaj Ivana »de Bossina<<, stanovnika Padove
koji boravi zajedno s Jeronimom Mihovilovim koji prima četiri niža reda u Padovi
1472. na 19. prosinca." Godine 1474., 24. rujna, zaređen je Marko »Vitaci<<38
sin Alegreta iz Šibenika dozvolom crkvenih poglavara. Početkom godine 1475.
zaređen je za svećenika Jeronim Matejev iz Trogira, a za to je dao pismenu
dozvolu preuzvišeni Jakov, biskup trogirski. Biskup je napisao i dostavio dozvolu
6. listopada 1474. godine." U svibnju godine 1475. zaređen je za subđakona
Nikola sin Dominika iz Krka, a 23. prosinca 1475. zaređen je za đakona i dozvolu
je za to napisao krčki biskup Nikola 19. travnja 1472. godine."'
Uočljiva je i prisutnost većeg broja naših iseljenika, svećenika, radnika,
službenika, posluge, trgovaca i u javnom životu Padove. Postojale su bratovštine
u kojima su naši iseljenici aktivno sudjelovali. Njihove međusobne veze i
povezanost s rodnom grudom nisu bile samo izraz sjećanja na rodni kraj nego
su oni aktivno sudjelovali kao predstavnici svojih komuna, i posrednici u raznim
poslovima i narudžbama. Blizina je i veza sa sveučilišnim centrima naših pređa
velika, a nije prestala tijekom dugih stoljeća.

BILJEŠKE

O Generalnom učilištu u Zadru pripremio je opširnu monografiju prof. Stjepan

Krasić. Nadati se da će sljedeće jubilarne godine biti objavljena.
2 GASPARE ZONTA ET IOHANNE BROTIO, Acta Graduum Academicorum
Gymnasii Patavini ab anno 14()6 ad annum 1450, Padova, 1970. Tako postaje doctor
artium 2.lipnja 1442. »Ambrosius Radoslavi Thorne Michitich de Sibenico doctor artium«.
Svjedoci su prigodom polaganja ispita Jerolim i Nikola, braća sinovi Nassis iz Zadra,
Stjepan Ciga iz Trogira i Matej Papalić pok. Kristofora iz Splita. Anton iz Senja, student
medicine, javlja se kao svjedok 26. siječnja 1411., 5. siječnja 1412. i 3. lipnja 1412.
godine. Doktorat prava postiže 19. kolovoza Bonino Alegreti, kanonik u Korčuli. Među
svjedocima su Ivan iz Dubrovnika, doktor artium, Dionizije iz Mohača, student kanonskog
prava, i Nikola, student prava, sin Paška Resti iz Dubrovnika. Godine 1445. 31. kolovoza
122 MOGUĆNOS TI

svjedok na ispitu kolege Fantino Donatov iz Trogira. Kao svjedok javlja se 14. travnja
1439., student prava, budući zadarski nadbiskup, Mapheo Valaresso. Zanimljivo je da se
do petnaest godina javlja i fra Šimun Pticić iz Dubrovnika, najprije kao svjedok 31. siječnja
1430., da bi i sam poslije postigao licencijat iz teologije 27. ožujka 1444. i 14. travnja
1444. postiže doktorat »in sacra pagina«. Navode se i razni datumi kada je bio svjedok
kolegama i kada je i sam nastupao u večernjim satima i branio pojedinu tezu i svoja
istraživanja. Za tri godine javlja se i Vito »Guidonis«, krbavski biskup kao svjedok od
19. siječnja 1434. do 3. svibnja 1446. u više dokumenata. Navode se i mnoga imena
naših studenata kada se javljaju kao svjedoci na raznim ispitima svojih kolega.
3 ACTA GRADUUM ACADEMICORUM GYMNASII PATA VINI ab anno 1451
ad annum 1460, A cura di MICHAELE PIETRO GHEZZO, Padova, 1990.
4 GIOVANNI BROTIO e GASPARO ZONTA, La Facolta teologica dell'Universita
di Padova, Parte I (secoli XIV-XV, Padova 1922. fra Stjepan iz Šibenika (1477 .),
Bartolomeo iz Bara (1483.), dominikanac, fra Kristofor iz Kopra (1443.), servita, Dominik
iz Drača (1430.), dominikanac, fra Dominik iz Dubrovika (1459.), dominikanac, fra Donat
iz Dubrovnika (1458.), dominikanac, fra Ivan iz Drača (1399.), dominikanac, fra Ivan iz
Dubrovnika (1494.), dominikanac, fra Ivanmarko iz Krka (1483.), don Grgo Slavković
iz Zadra (1470., 1471.), Guglielmo iz Kopra (1441., 1447. i 1448.), dominikanac, fra
Luka iz Zadra (1481.), dominikanac, fra Marko iz Dubrovnika (1448.), dominikanac,
Marin (1459., 1460.) iz Dubrovnika, biskupijski svećenik, fra Martin (1484.) iz Zagreba,
franjevac, Nikola (1441., 1445., 1446.) iz Zadra, Petar (1452.) iz Trogira, fra Stjepan
(1476.) iz Šibenika, dominikanac, fra Toma (1468.) iz Dubrovnika, dominikanac. U
zagradama je godina u kojoj je dotični položio licencijat ili doktorat.
5 MIRKO DRAŽEN GRMEK, Hrvati i Sveučilište u Padovi, u LJETOPIS JAZU,
knj. 62, Zagreb 1957, str. 334-374.
6 ARCHIVIO VESCOVILE PADOVA, Diversorum br. 35., str. 272.
7 AVP D br. 35. »Die ultrascripta in capeli palatio Paduano et Camera inferiori
forensum eiusdem episcopatus: Aula seu magisterium in Sacra Pagina Venerabilis sac.
doctissimi viri Domini Georgii Dalmatini presbyteri secularis approbati nemine peniuts
discrepante: sub d. Joanne de Roma vicario p. Rđi. magistrum Joannem Jacobum de
Bragcio ordinis carmelitarum Decanum universitatis theologorum Paduae Magistrum
Zachariam de Padua ordinis predicatorum Sancti Dominici regenti suumu e et alios
venerandos magistros cOllegij theologorum: Presto per eundem Juramento in manibus
eiusdem d. Vicarij Juxta forma scholarum etc ... «.
8 A VP D br. 35, str. 353r.
9 BISKUPIJSKI ARHIV ŠIBENIK, Svezak 29. »die mensis novembris 1509. suae
vitae extremum clausit diem ... «. Podatak nalazimo u ugovoru kojim patron crkve Juraj
Draganić imenuje novim rektorom crkve Grgu Budixani Čubranovića, Šibenčanina. (7.
VII. 1513.).
JO GIOVANNI BROTIO e GASPARO ZONTA, La Facolta teologica., o. e. str.
236.
ll Isto, str. 422v.
12 AVP D br. 36. str. 62v.
13 AVP D br. 35. str. 145v (18. VII. 1474.). Među poznatim i značajnim ljudima
otoka Paga C. F. Bianchi spominje i Missolia Benedetta, rođena oko godine 1450. iz
plemenite paške obitelji. Živio je krajem XV. stoljeća i bio član franjevačkog reda a
proslavio se svojim radom i sposobnošću među drugim kanonistima u Rimu. Cfr. CARLO
FED. BIANCHI, Zara cristiana, sv. Il, Zadar, 1879, str. 27.
PETAR RUNJE l HRVATSKI STUDENTI... 123

14 AVP D br. 37. str. 155.

15 AVP D br. 39. str. 55v i 58. r. (29. V. 1476. i 6. Vl. 1476.).
16 AVP D br. 39. str. 68. (20. VIII. 1476.). O Jurju Maruliću. splitskom svećenilcu
i kanoniku, navodi nešto arhivskih podataka don Ivan Ostojić. Cfr. IV AN OSTOJIĆ,
Metropolitanski kaptol u Splitu, Zagreb, 1975, str. 239.
17 GIOVANNI Card. MERCATI, Ultimi contributi alla storia degli Umanisti, Citta
del Vaticano, 1939. str. 107ss.
18 AVP D (1473.-1475.) br. 38. Stranica nije označena.
19 AVP D br. 40. str. 183r. 5. IV. 1480.
20 Cfr. HRVATSKI BIOGRAFSKI LEKSIKON, Dragač, Jakov sv. 3,Zagreb, 1993.
21 ARHIVIO DELLO STATO PADOVA, Arch. Notarile Busta 1594. str. 39lr-v.
(20 XII. 1477.) O Jurju Divniću, ninskom biskupu (1479.-1529.), umro 1530. Vidi više
PETAR RUNJE, Prema izvorima, Zagreb, 1990, str. 120-134.
22 Isti, o. e. str. 59v. (18. VU, 1472.).
23 AVP D. br. 35 (ll. VIII. 1470.). Godine 1471. obavlja vrlo važnu dužnost priora
colegija, studenata kanonskoga prava. Cfr. AVP Diversorum Bosta 35. str. 404r. (lO. IX.
1471.). Godine 1476. spominje se kao svjedok u bilježničkim spisima u Padovi »domino
Bartholo de V egla scholaro juris canonici filio Ser Nicolai habitator Padne ... « Cfr. ASP
Archv. Notarile Busta 1755. str. l36r. (24. IX. 1476.).
24 ARHIVIO UNIVERSITARIO ANTICO - UNIVERSITA PADOVA, Liber
actorum Collegij DS Artistarum ab anno 1473 ad annum 1478. Busta 314, str. 7 (14.
VII. 1475.).
25 Isto, str. 27. (26. Vl. 1477.).
26 Isto, Busta 315, str. 26r. (18. VI. 1481.).
27 AVP D br. 36. (17. Vl. 1471.).
Z8 Isto, str. 12v.
29 Isti, o. e. str. l3r. (31. VIII. 1471.).
30 Isti, o. e. str. 36r. (8. IV. 1472.).
31 AVP D br. 35. (31. JII. 1470.).
32 AVP D br. 35 str. 289r. (7. VII. 1470.).
33 AVP D br. 35. str. 332v. (26. X 1470.).
34 AVP D br. 35. str. 434r. (14. III. 1472.).
35 AVP D str. 450r. (23. V. 1472.).
36 AVP D br. 37. str. 17r. (19. XII. 1472.).
37 U dokumentu se ne navodi tko je dao dozvolu i za koju biskupiju, nego samo da
je nastanjen na području sv. Danijela i da živi zajedno s Jeronimom Mihovilovim. Cfr.
AVP D sv. 37. str. 29r.
38 Čini mi se da je ovo svećenik šibenske biskupije Marko Vitić; često se spominje
u raznim službama od godine 1480. do 1515. Bio je vrlo aktivan i angažiran, a nije
isključeno i da se bavio izdavačkom djelatnosti.
39 ARHIVIO VESCOVILE PADOVA Diversorum sv. 37. str. 191v. (19. II. 1475.).
40 Isti, o. e. str. 211r. i 243r. (20. V. 1475. i 23. XII. 1475.).
 SPLIĆANI I HRVATSKA BRATOVŠTINA SV. JURJA
I TRIPUNA U MLECIMA
Lovorka Čoralić

Tijekom prošlih stoljeća iseljavanja s hrvatskih prostora na zapadnu obalu

Jadrana učestala su i višestrukim razlozima uvjetovana pojava dugog vremenskog
trajanja. U vrijeme prodora osmanlijskog osvajača u dubinu hrvatskog područja
i postupnog zauzimanja njegovih pojedinih dijelova, kao i tijekom brojnih austro-
turskih i mletačko-turskih ratova, život na graničnim područjima postaje krajnje
nesiguran, a sužene gospodarske mogućnosti prisiljavaju dio stanovništva na
privremen ili trajan odlazak s ognjišta. Istraživanja izvorne arhivske građe iz
mletačkih arhiva pokazuju da intenzitet iseljavanja s naše na zapadnu obalu
Jadrana vrhunac dostiže upravo u tim prijelomnim, ratnim nedaćama zahvaćenim
i egzistencijalno nesigurnim vremenima. Od druge polovice XV. do kraja XVI.
stoljeća spomen iseljenika s hrvatskih prostora na istočnom dijelu Apeninskoga
poluotoka najučestaliji je i poprima razmjere migracija znatnog opsega. Kao
područja useljavanja ističu se Ankonitanske marke s gradovima Ankonom,
Panom, Pesarom, Recanatijem i dr. te područje Veneta s Mlecima kao glavnim
gradom tada jedinstvene državne cjeline. S obzirom na podrijetlo iseljenika s
istočnog Jadrana, u izvorima se najučestalije spominju doseljenici iz dalmatinskog
dijela mletačke stečevine, napose Zadrani i Bokelji (Kotorani, Prčnjani, Peraštani,
Dobroćani i dr V
Tijekom navedenog razdoblja nemali dio iseljenika s dalmatinske obale u
Mlecima čine doseljenici iz grada Splita i njegova bližeg distriktualnog područja.
Splićani su, poput ostalih iseljenika s hrvatske obale, u izvorima najučestalije
zabilježeni tijekom XVI. stoljeća, u vremenu u kojem osmanlijski prodori dopiru
i do samih gradskih zidina i znatno sužavaju granicu srednjovjekovne splitske
komune. Gubitak zaleđa, stalna pustošenja i zalijetanja turskih četa, ote7.ane ili
potpuno prekinute trgovačke komunikacije sa zaleđem, stalan priliv izbjeglog
LOVORKA ČORALIĆ l SPLIĆANI I ... 125

žiteljstva s područja pod turskom okupacijom, te sveprisutna neizvjesnost oko

sudbine vlastitoga grada, uvjetovat će učestalije kretanje i odlazak dijela domaćeg
pučanstva koje će sigurnije uvjete življenja pokušati pronaći i u glavnom gradu
Prejasne Republike - Mlecima. U novoj sredini Splićani će živjeti životom
sličnim ostalim našim iseljenicima. Najčešće mjesto njihova stanovanja bit će
istočni gradski predjel Castello, uz koji je smještena prometna i za uplovljenje
brodova najpogodnija mletačka obala Riva degli Schiavoni i vojno-pomorski
kompleks arsenala čiju su radnu snagu u velikoj mjeri činili upravo naši iseljenici.
Splićani koji u Mlecima ostaju trajno najčešće su pripadnici srednjeg i sitoog
društvenog sloja (pučani), zanimanjem sitni trgovci ili obrtnici te radnici u
spomenutom arsenalu (graditelji brodova, drvodjelci, mornari, pomorci). U novoj
sredini većina tih doseljenika zasniva obitelj, stvara svakodnevne krugove
komunikacije i druženja, prijateljske veze i poznanstva, najčešće zasnovane na
osnovi zajedničkoga domovinskog podrijetla, podudarnosti predjela stanovanja
i obavljanja profesionalne djelatnosti. Pri tome će nezaobilaznu ulogu u životnom
svakodnevlju svih naših, te tako i splitskih iseljenika u Mlecima, imati povezanost
i uključenost u bratovštinu Sv. Jurja i Tripuna - najznačajniji čimbenik druženja,
okupljanja i međusobne pomoći članova hrvatske zajednice u Mlecima tijekom
prošlih stoljeća.
Bratovština Sv. Jurja i Tripuna (Scuola dei SS Giorgio e Trifone, Scuola
degli Schiavoni, Scuola Dalmata) u Mlecima osnovana je 24. 3. 1451. i službeno
potvrđena odlukom mletačkog Vijeća desetorice 19. 5. iste godine. U prvom
stoljeću djelovanja bratovština je imala sjedište u crkvi templarskog reda (kasnije
reda ivanovaca) Sv. Ivana od Hrama (S. Zuane del Tempio), zvanoj još i
furlanskom crkvom (chiesa dei Furlani). Naša je udruga u toj crkvi imala pravo
na obdržavanje vlastitog oltara i četiri grobnice za pokop bratima. Prioru
templarskog reda bili su obvezni svake godine darovati simboličnu pristojbu
(četiri dukata, dva hljeba i jednu svijeću). Najveći dio članstva bratovštine činili
su doseljenici s mletačkih posjeda na našoj obali, prije svega Bokelji, Zadrani,
Hvarani i Bračani. Doseljenici iz nemletačkih dijelova hrvatskog etničkog
prostora (dio Istre, Primorje, Hrvatska, Slavonija, Bosna, Dubrovačka Republika)
također se, iako znatoo rjeđe, susreću kao članovi udruge, ali u strukturi vlasti u
bratovštini najčešće ne obnašaju dužnosti od većega značenja. Tijekom prve
polovice XVI. stoljeća učestali su sporovi bratimskog vodstva s predstojnicima
ivanovaca, u sklopu čije crkve je bratovština imala svoje sjedište. Kako je tada
učestalost useljavanje doseljenika s hrvatskih prostora u Mletke dostigla najvišu
razinu, čime je i gospodarska moć bratovštine znatno porasla, vodstvo se odlučilo
za gradnju vlastitog sjedišta. Odabrano je mjesto smješteno u neposrednom
susjedstvu dotadašnjeg sjedišta, uz tzv. Fondamenta degli Schiavoni, četvrt čije
su žiteljstvo najvećim dijelom činili doseljenici hrvatskog podrijetla. Crkva je
prema nacrtu mletačkog protomajstora arsenala Giovannija da Zan sagrađena
1551. godine u stilu visoke mletačke renesanse. Tijekom prve polovice XVI.
stoljeća bratovština naručuje od glasovitog mletačkog majstora Vettora Carpaccia
slikarski ciklus s prizorima iz života zaštitnika bratovštine Sv. Jeronima, Sv.
Jurja i Sv. Tripuna, koji i danas ukrašava prizemlje sjedišta.
126 MOGUĆNOSTI

Nakon pada Mletačke Republike 1797. godine ukinute su gotovo sve

mletačke bratovštine. Godine 1806. tadašnji gastald bratovštine !seppo Zuanich
zvan Bratine obratio se princu Eugenu Bonaparteu s molbom da dopusti daljnje
djelovanje bratovštine koja je tada ostala kao »posljednji bedem Hrvata u
Mlecima«. Vrhovni ravnatelj državnih dobara rješenjem od ll. 2. 1807. godine
opozvao je dekret o ukidanju bratovštine i zapljeni njezine imovine, te je naša
udruga nastavila s djelovanjem koje se nije ugasilo do današnjih dana 2
Prethodno smo spomenuli da su najveći dio članstva bratovštine činili
doseljenici podrijetlom iz mletačke pokrajine Dalmacije, napose Bokelji i
Zadrani. Istražujući izvornu građu iz mletačkih arhiva, možemo primijetiti da
su i splitski doseljenici tijekom svog života i djelovanja u gradu na lagunama
također na višestruki način održavali veze i sudjelovali u radu bratovštine. Oblici
povezanosti i uključenosti Splićana u bratovštinu zabilježeni su na različite
načine, a podatke o tome nalazimo u fondu bilježničkih spisa Državnog arhiva
u Veneciji (Archivio di Stato di Venezia, dalje: ASV, fond Notarile testamenti,
dalje: NT) i arhivskoj građi koja se čuva u sjedištu bratovštine (napose knjige
Libri conti e spese i Capita/ar grande della Veneranda Scuola dei SS Giorgio e
Trifone). Veći dio izvorne građe iz sjedišta bratovštine potječe iz XVII. i XVIII.
stoljeća, dok su za ranije razdoblje uglavnom sačuvani samo popisi vodećih
dužnosnika (gastalda) bratovštine. Bratimske knjige svjedoče da su Splićani u
rad bratovštine najčešće bili uključeni kao članovi, bez obnašanja neke od vodećih
dužnosti u upravnim tijelima udruge. U razdoblju od sredine XVII. do 30-ih
godina XVIII. stoljeća u članstvu bratovštine spominju se ove osobe (bratimi i
sestre odnosno confratelli i consorelle) za koje izvor izričito kazuje da potječu
iz Splita (njihov je broj zasigurno morao biti veći, ali zbog neredovitog navođenja
mjesta podrijetla člana bratovštine taj podatak bez dodatnih istraživanja ne
možemo potpuno ispitati): Ivan Mardi/ić (1654-1655), Marina Ivanova (1654-
1679), Petar Šimunov (1658), Dominik Skernić (1663-1673), Katarina, kći Marka
Skemić (1672-1681) i Antonio Visković (1733-1734). 3
Jedna od osnovnih zadaća svake bratovštine bila je zbrinjavanje i pomoć
siromašnih i bolesnih članova, novčana potpora djevojaka iz neimućnih obitelji
pri njihovoj udaji (doplata miraza) ili pristupanju u samostan, kao i snošenje
troškova pogreba pokojnih bratima. U godišnjim troškovnicima bratovštine (Libri
conti e spese, podaci za godine navedene uz svaku osobu), zatječu se podaci o
sljedećim Splićanima koji su sahranjeni na trošak bratovštine: Ivan Zogliada (4.
10. 1644), Frane Pankaldo (12. 9. 1647), Serafina Dominikova (24. 2. 1660) i
Franceschina (10. 9. 1673). U rubrici siromašnih bratima (poveri) koji se iz
zajedničkog karitativnog fonda bratovštine potpomažu mjesečnim prilogom. od
oko deset solida spominje se već navedena Splićanka Marina Ivanova (1677-
1679).
Prethodni podaci preuzeti su iz arhivskih knjiga bratovštine. Za naše
istraživanje uključenosti Splićana u bratovštinu pažnje su vrijedni podaci koje
nalazimo u spisima mletačkih bilježnika (oporuke) iz kojih saznajemo nove i
sadržajem raznovrsnije podatke o navedenoj problematici. Vremenski okvir iz
LOVORKA ĆORALIĆ l SPLIĆANI I ... 127

kojega potječu oporuke Splićana vezane uz bratovštinu Sv. Jurja i Tripuna

uglavnom je XVI. stoljeće, napose razdoblje od 40-ih do 70--ih godina toga
stoljeća. Najveći dio Splićana čije oporuke posjedujemo obitava u predjelu
Castello (župe S. Zuane Bragora, S. Zuane Nuovo, S. Maria Formosa, S. Provolo,
S. Martino, S. Lorenzo) - mjestu stanovanja pretežitog broja hrvatskih
doseljenika u Mlecima. Manji dio Splićana zatječemo izvan spomenutog predjela,
u župama S. Vitale (predjel S. Marco), S. Cassiano (predjel S. Croce) i S.
Apostolo (predjel Cannaregio). Zanimanja splitskih oporučitelja također su
karakteristična za većinu naših doseljenika te je pretežito riječ o obrtničkim
(bačvar, obućar, graditelj brodova) djelatnostima, služinskim poslovima (služavke
u kućama mletačkih plemića ili građana), dok su ostali tipovi zanimanja rjeđe
spomenuti (npr. državne službe). Društveni status splitskih doseljenika - članova
bratovštine imovno se ubraja u srednji i niži sloj pučana koji su u onodobnim
Mlecima činili pretežit dio žiteljstva.
Oporuke splitskih iseljenika zanimljivo su svjedočanstvo njihovog životnog
svakodnevlja, prilagodbe i uklopljenosti u novu sredinu. Iz oporučnih navoda
saznajemo podatke o obitelji, rodbinskim i prijateljskim vezama i poznanstvima
oporučitelja, oblicima povezanosti s ostalim doseljenicima s istočnojadranske
obale kao i vezama s krajem i gradom iz kojega su potekli. Osim toga, oporuke
su i jedan od najboljih izvora za proučavanje vjerskog života i odnosa doseljenika
prema crkvenim ustanovama u gradu u kojem žive, ali i konkretnim duhovnim
osobama koje tijekom života upoznaju i na koje su upućeni. Slično svim
onodobnim oporučiteljima, i Splićani se u oporukama prisjećaju brojnih crkava,
samostana, hospitala i bratovština s kojima su tijekom proteklog života održavali
intenzivne veze. Mnogi od njih ne zaboravljaju ni rodni grad te dio svojih
oporučnih legata namjenjuju vjerskim ustanovama Splita ili drugih gradova
Dalmacije. U sklopu navedenih vjerskih ustanova Mletaka i rodnog kraja, važno
mjesto u oporukama niza Splićana predstavlja hrvatska bratovština Sv. Jurja i
Tripuna te ćemo se legatima oporučitelja toj ustanovi ovdje najviše baviti.
Prva odredba koja se dotiče oporučiteljevih veza s bratovštinom odabir je
posljednjeg počivališta. U oporukama Splićana zatječemo navod kojim se kao
mjesto pokopa određuje grobnica bratovštine u crkvi sv. Ivana od Hrama, sjedištu
udruge do 1551. godine. Katkada se navodom samo spominje rečena crkva, za
koju se (napose do 1551) podrazumijevalo da je sjedište hrvatske bratovštine, a
katkada oporučitelji izričito ističu grobnicu svoje bratovštine kao mjesto svog
počivališta.' Dio oporučitelja uz ovu odredbu navodi i legat rečenoj crkvi i
bratovštini - najčešće manju novčanu svotu namijenjenu pogrebnim troškovima
i za mise zadušnice koje će se u istoj crkvi održati za spas njegove duše.'
Svećenici crkve sv. Ivana od Hrama zasigurno se mogu ubrojiti u krug osoba
s kojima su splitski oporučitelji održavali višestruke veze. Stoga ne začuđuje
želja Ivane, rodom Trogiranke, supruge mornara Šimuna iz Splita, koja za osobu
svog povjerenja odabire Ivana »de Monte«, župnika rečene crkve, povjeravajući
mu izvršenje svoje posljednje volje.'
128 MOGUĆNOSTI

Slanje pojedinih oporučitelju bliskih i povjerenja dostojnih osoba na

hodočasnička putovanje u udaljena i glasovita svetišta (Asiz, Loreto, Rim i dr.),
česta je želja oporučitelja prošlih vjekova. Mnogi od njih, nemajući dovoljno
materijalnih sredstava za plaćanje takvog poduzetnog i s nemalim troškovima
povezanog putovanja, izražavaju želju za odlaskom i posjetom lokalnim, lakše
dostupnim svetištima u kojima se u određene dane tijekom godine dijelio oprost
(indulgencija) prispjelim vjernicima. Splitski oporučitelji stoga nerijetko
izražavaju želju da netko od njihovih bližnjih posjeti i za spas njihove duše dobije
oprost u mletačkim svetištima. Najčešće su to crkve S. Pietro di Castello
(katedrala u Mlecima do 1807), S. Lorenzo, S. Croce, S. Trinita i glasovita
bazilika S. Marco. Osim njih, katkada, kao u primjeru Splićanke Lucije, služavke
mletačke plemićke obitelji Morosini, susrećemo i želju za traženjem oprosta u
matičnom svetištu naših iseljenika - furlanskoj crkvi Sv. Ivana od Hrama.7
Oporučiteljev odabir grobnice bratovštine za mjesto pokopa, određivanje
vrsta i broja misa zadušnica u spomen i za spas pokojnikove duše, kao i traženje
oprosta u dane svetkovina u crkvenom sjedištu bratovštine, tek je manji dio iz
kojeg saznajemo oblike povezanosti naših dosljenika s matičnom bratovštinom
u Mlecima. Najznačajniji oporučni navod doseljenika predstavlja, osim do sada
spomenutih odredbi, legat koji oporučitelj izriče u korist svoje bratovštine. Dio
tih mahom novčanih legata, povezanih s mjestom pokopa i održavanjem misa
zadušnica, prethodno je spomenut. Nekoliko dodatnih navoda splitskih
oporučitelja zaslužuje, poradi svoje posebnosti i sadržaja, posebnu pažnju i
spomen. Zanimljiva je tako oporuka Lucije, rodom Hvaranke, udovice Splićanina
Matije, napisana 1544. godine. U kratko izrečenoj posljednjoj želji Lucija govori
samo o svojoj povezanosti s bratovštinom tijekom proteklog života. Smatrajući
vodeće upravne dužnosnike u bratovštini (gastalda i bratimski odbor zvan
bankada) osobama dostojnim najvećeg povjerenja, Lucija ih imenuje jedinim
izvršiteljima oporuke. Nemajući nikoga od bliže rodbine i prijatelja, Lucija sva
svoja dobra ostavlja rečenoj bratovštini S. Zorzi di Schiavoni, izričito
naglašavajući kako je tijekom života bila članica rečene udruge.'

Splitski iseljenik u Mlecima Matija pok. Petra Fumiza bavio se tijekom

života trgovačkim i poduzetničkim poslovima. Kao suvlasnik dijela trgovačkog
broda (marcilijane) posjeduje novčani kapital koji je nešto veći od prosječnog
imetka običnih pučana. Ostavljajući značajne novčane svote za odlazak na
hodočašće u Rim i vjerske ustanove u Mlecima, Matija se prisjeća i naše
bratovštine sa sjedištem u Sv. Ivanu od Hrama te joj namjenjuje novčani legat
od deset dukata.'
U razdoblju od 1542. do 1558. godine nastalo je više oporuka i kodicila
Splićanina Jurja pok. Ivana, čuvara (fante) mletačkog ureda Giustizia vecchia.
Posjedujući značajna dobra u pokretnoj i nepokretnoj imovini (zemljišta u blizini
Venecije), Juraj se u svojoj oporuci prisjeća i legatima obdaruje brojne članove
svoje obitelji i rodbine, prijatelje i poznanike, duhovne osobe te niz mletačkih
vjerskih ustanova. Posebno mjesto među obdareni cima zauzima bratovština Sv.
LOVORKA ČORALIĆ l SPLIĆANI I ... 129

Jurja i Tripuna, čiji je djelatan član bio i sam Juraj Ivanov. U oporuci nastaloj
1542. godine izražava želju za pokopam u crkvi Sv. Ivana od Hrama u grobnicu
bratovštine Sv. Jurja, a uz učešće bratima u posljednjem ispraćaju. Rečenoj
bratovštini tom prilikom ostavlja novčanu svotu od 30 malih lira.'" U oporuci
nastaloj pet godina poslije Juraj ponavlja svoju odredbu za mjestom pokopa, ali
ovoga puta bratovštini namjenjuje nešto veći iznos od pet zlatnih dukata." Godine
1558. Juraj je načinio dodatak prethodnim oporukama (kodicil) koji je ujedno
posljednji ispravak i završna verzija njegove oporučne želje. Spominjući svoje
zemljišne posjede smještene u kopnenom dijelu mletačkog okruga (područje
zvano Matta di Livenza), Juraj imenuje za doživotnog uživaoca prijatelja Ivana
Mariju iz Splita, službenika mletačkog ureda. Ivan i njegova supruga imaju pravo
koristiti se prihodima s rečenih posjeda tijekom svog čitavog života, ali nakon
njihove smrti ne pripadaju njihovim nasljednicima već izravno prelaze u posjed
bratovštine Sv. Jurja i Tripuna. Prihode i dobiti s posjeda ubira! će tada živući
predstavnici bratovštine, a iz tih će se sredstava redovito dodjeljivati legati
siromašnim i nemoćnim stanovnicima Mletaka (poveri bisognosi)P

•••
Na kraju ovog kratkog prikaza možemo istaknuti da je spominjanje i učešće
splitskih doseljenika u Mlecima u matičnoj bratovštini hrvatskih iseljenika Sv.
Jurja i Tripuna pojava koja zaslužuje posebnu pažnju i još produbljenije i
izvornim pokazateljima svestranije istraživačke zahvate. Splićani su, uz
doseljenike iz Boke Kotorske, Zadra i srednjodalmatinskih otoka, činili najveći
dio članstva bratovštine tijekom dugih stoljeća njezinog neprekinutog djelovanja.
Tragove nazočnosti Splićana u bratovštini nalazimo u različitim vrstama izvorne
građe, izravno (bratimske knjige) ili neizravno (oporuke) vezane uz njezinu
prošlost. Činjenica da u izvorima nisu, na žalost, uz imena doseljenika, redovito
upisana i mjesta njihova podrijetla, onemogućuje nam potpunije i rezultatima
bogatije istraživanje navedene problematike. No i pored toga, zaključak o
značajnoj ulozi Splićana u povijesti bratovštine ostaje neprijeporan. Prošlost
hrvatske bratimske udruge u Mlecima, kao i uloga Splićana i doseljenika iz ostalih
krajeva istočnojadranske obale ostaje stoga i dalje otvoreno istraživačko pitanje
u sklopu proučavanja procesa povezanosti i prožimanja između dvije jadranske
obale tijekom više stoljeća njihove zajedničke prošlosti.

BILJEŠKE

1
O iseljavanju s istočne na zapadnu obalu Jadrana usp: F. Gestrin Prispevek k
kulturnomu življenju slovanov v Markah v Italiji (XIV-XVII stoletje), Spomenica Josipa
Matasovića, Zagreb 1972, str. 89-96; isti; Migracije iz Dalmacije u Marke u XV i XVI
stoljeću, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, sv. X, Zagreb 1977, str. 395-404; L.
Čoralić, Duhovne osobe s hrvatskih prostora u Mlecima od XIV. do XVIII. stoljeća,
130 MOGUĆNOSTI

Croatica Christiana periodica, god. XVI, br. 30, Zagreb 1992, str. 36-71; Prisutnost
doseljenika s istočnojadranske obale u Veneciji od XIII. do XVIII. stoljeća, Radovi Zavoda
za hrvatsku povijest, sv. XXVI, Zagreb 1993, str. 39-78; Prilozi poznavanju prisutnosti
i djelovanja doseljenika iz Bosne u Veneciji od XIV. do XVIII. stoljeća, Historijski
zbornik, god. XLV (1), Zagreb 1993, str. 31-60. U spomenutim radovima naveden je
opširniji popis literature o problematici mletačko-hrvatskih veza u prošlosti.
2
O prošlosti i kulturnoj baštini hrvatske bratovštine postoje brojni radovi. Usp.
najvažnije: N. Luković, Bratov.§tina bokeljskih pomoraca sv. Đorđa i Tripuna u Mlecima,
Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, sv. VI, Kotor 1957, str. 33-43; G. Perocco, I
Teleri di Carpaccio in S. Giorgio degli Schiavoni, Milano 1961; isti, Carpaccio nella
Scuola di S. Giorgio degli Schiavoni, Venezia 1964; Isti, Guida alla Scuola Dalmata dei
Santi Giorgio e Trifone (detta San Giorgio degli Schiavoni), Venezia 1984; L. Čoralić,
Zadarski iseljenici u Veneciji i bratovština slavenskih doseljenika Sv. Jurja i Tripuna,
Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU, sv. XXXVI, Zagreb 1994, str. 97-124. Za
proučavanje prošlosti i umjetničke baštine bratovštine poseban značaj ima njezina godišnja
publikacija Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Trifone, sv, I, Venezia 1966. - XXVI,
1993.
3
Archivio di Scuola Dalmata dei SS Giorgio e Trifone (da]je: ASD), Libri conti e
spese (dalje: LCS), podaci uz navedena godišta.
4
Franceschina de Spalato condam Thomasa calafado et relicta Thomasa da Lesina
de contrada S. Maria Formosa: Voglio esser sepolta a S. Zuane Furlani (ASV, NT, b.
393, br. 373,28. 4. 1568); Gregorio fu del ser Matthio Giochich boter da Spalato habitante
in contrada S. Cassiani: Item vaio che il mio corpo sia sepolto in S. Zuane di Tempio in
archa over campo santo della scuola di missier S. Zorzi di Schiavoni de la qual scuola io
son fradello (NT, b. 410, br. 125, 6. 6. 1529); Lucia da Spalato servidora de Cha Morosini
de la contrada S. Apostola: Vaio esser sepolta a S. Zuane di Furlani in una archa della
Scuola di Schiavoni (NT, b. 676, br. 544, ll. 8. 1555); Margareta relicta in primo
matrimonio condam Marco de Spalato caleger: Item vaio corpo mio sia sepolto a S. Zuane
di Furlani (b. 1210, br. 697, 25. 9. 1552).
s Allegretta de Spalato de la contrada di S. Zuane Bragora: Voglio che il mio corpo
sia messo in cimiterio de S. Zuane de Templo e voglio che se debba dar per le messe
sette ducati d'oro le che parla padre Drago de Ragusa (ASV, NT, b. 215, br. 33, 8. ll.
1402); Chiara da Spalato de contrada de S. Zuane Novo: Corpo mio voglio sia posto nel
archa dove e posta mia fi a a S. Zuane di Furlani et che me si ano ditte le messe della
Madonna e de S. Gregorio per !'anima mia (NT, b. 143, br. 23, 3. 4. 1570).
6
Johanna condam ser Michaelis de Tragurio et uxor ser Simeonis marinarii de
Spalato de contrada S. Vitalis: Comissarios meas valo reverendi don presbiterum
Iohannem de Monte plebano in ecclesia S. Foriulis Venetiarum ... (ASV, NT, b. 42, br.
52, 4. 9. 1526).
7
Item lasso a Franceschina camariera della madonna Granda de Morosini la vestura
sarza paonazza con obligation che andare a Castello et a S. Zuane di Furlani per l' anima
mia segondo il consuelo (ASV, NT, b. 676, br. 544, ll. 8. 1555).
11
Tutti beni lasso alla Scuola de S. Zorzi di Schiavoni nella qual scuola son sorella
con questo che il gastaldo et altri della bancha di detta scuola babino a far del ben per
l' anima mia al qual gastaldo et altri della bancha constituo et voglio siano comissarii et
de questo mio testamenta essecutori (ASV, NT, b. 641, br. 241,20. 8. 1544).
' Lasso alla scuola S. Zuane di Furlani ducati diese (ASV, NT, b. 1184, br. 347, 7.
4. 1514).
°
1
Corpo mio voglio sia sepolto a S. Zune di Furlani accompagnato dalla Scuola de
S. Zorzi. Item lasso alla scuola di S. Zorzi predetti lire 30 de pizzoli (ASV, NT, b. 143,
br. 33, 10. 3. 1542).
LOVORKA ČORALIĆ l SPUĆANI I ... 131
11 Item voglio esser sepolto a S. Zuane di Furlani nella archa di Schiavoni alla qual

scuola lasso ducati quinque auri (ASV, NT, b. 143, br. 33, 3. 8. 1547).
12
Lasso li campi posti sotto la Motta a Zuane mio comissario il qual galdono debia
fino lui e sua moglie vi verano e dopoi la morte in la scuola de S. Zorzi de Schiavoni a S.
Zuane Furlani et utile sia dispensado per l'anima mia a poveri bisognosi (ASV, NNT, b.
279, br. 306, 7. 3. 1558). O posjedu bratovštine u Motta di Livenzo usporedi rad M.
Giadrossija, Livello a Motta, Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Trifone, sv. XX, Venezia
1987, str. 17-29.
 AKADEMIJE U DALMACIJI'
Franjo Švelec

Kad se na pomolu novoga vijeka u najrazvijenijim dalmatinskim gradovima

- Dubrovniku, Hvaru, Splitu i Zadru - razgranala znatna književna djelatnost,
najprije na latinskom a onda uskoro i na hrvatskom jeziku, javljaju se i prve
vijesti o književnom udruživanju na području Dalmacije. Vremenski na prvom
je mjestu bila jedna asocijacija u Zadru, za koju se zna da je postojala 1562. i
da se nazivala Accademia degli Animosi' (Akademija smionih), nastala
najvjerojatnije pod dojmom kakve akademije u Veneciji, gdje ih je od 16-18.
stoljeća bilo više od šezdeset, a u cijeloj Italiji toga vremena i nekoliko stotina.
Između nekoliko njih istog imena na tlu Italije, ova zadarska bila je druga po
vremenu. 2 Potkraj 16. stoljeća zabilježena je i jedna slična institucija u
Dubrovniku pod nazivom Accademia dei Concordi' (Akademija s/ožnih). Još
će življe biti u 17. stoljeću: u Zadru sredinom toga stoljeća djeluje Accademia
dei Cinici' (Akademija ciničnih) i tridesetak godina poslije Accademia degli
Inca/oriti' (Akademija zagrijanih). U 18. stoljeću slijedit će je u istom gradu
Accademia dei Ravvivatl' (Akademija oživljenih) i potom Societa economico-
Jetteraria' (Ekonomsko-književno društvo). God. 1703. pojavila se u Splitu
Accademia illyrica ilitivam Slovinska;' šezdesetih godina 18. stoljeća djelovala
je u tom gradu Societa economica di Spalato' i nešto poslije jedna organizacija
sličnog tipa u Kaštelima-' 0 U Dubrovniku posljednjeg desetljeća 17. stoljeća
započela je svojim radom Academia Otiosorum 11 (Akademija ispraznih).
U ovoj prilici ograničavamo se na raspravljanje o akademijama unutar
Dalmacije u razmaku od 16. do 18. stoljeća, ostavljajući po strani one u
Dubrovniku.

• Ovaj tekst hrvatska je verzija moga priloga što na njemačkom jeziku izlazi u
zborniku »Die europliischen Akademien der Frtihen Neuzeit zwischen Frtihrenaissance
und Sp~taufkliirung«, Niemeyer Verlag, Ttibingen, 1995, II. Bd.
134 MOGUĆNOSTI

• •
•
U vezi s prvom i najstarijom akademijom u Zadru, s onom što se nazivala
Akademija smionih (Accademia degli Animost) suočeni smo sa situacijom da
imamo podatak da je ona postojala i kad je postojala, a da o ljudima koji su je
pokrenuli jedva nešto znamo, a i to što znamo u velikoj se mjeri zasniva na
pretpostavkama.
Glavni izvor koji svjedoči o njezinu postojanju nalazi se u zapisima jednoga
anonimnog zadarskog građanina s kraja 18. stoljeća. Taj je naime Anonim (pod
tim se nazivom vodi u znanstvenoj literaturi) u svojim Notizie istoriche della
citta di Zara, 1782, zabilježio upravo 1562. kao godinu kad je djelovala
spomenuta akademija. Njegove Notizie nikad nisu tiskane; rukopis je nekada
pripadao Biblioteci zadarske porodice Filippi. Za vrijeme IL svjetskog rata zameo
mu se svaki trag. S obzirom na poznata razaranja u Zadru za toga rata
najvjerojatnije je zauvijek nestao. Međutim, rukopis je u 19. i u dijelu 20. stoljeća
češće bio u rukama istraživača zadarske prošlosti, pa su neki od njih ponešto iz
njega prepisali ili bar prema njegovim podacima zapisali, te tako Anonimov trud
nije ostao totalno izgubljen."
Kako istraživači zadarske prošlosti nisu uspjeli ući u trag kakvim
dokumentima koji bi neposrednije govorili o ljudima koji su pokrenuli rad
Smionih, nastojali su do kakvih saznanja doći posrednim putem. U želji da
rasvijetle bar približno akademijin karakter, dovodili su s njom u vezu značajnije
ljude onoga vremena u Zadru, i to prvenstveno po činjenici što su joj bili
suvremenici. Neke nagovještaje o mogućim članovima Smionih ostavio je doduše
i sam Anonim, navodeći kako su se u zadarskoj akademiji, u njegovo, Anonimovo
doba - a to je kraj 18. stoljeća - nalazili natpisi s bistama dvojice znamenitih
Zadrana iz prošlih stoljeća koji su bili poznati po učenosti." Jedan od njih bio
je stanoviti Bernardin Cressolo, kojega se natpisom slavi kao odličnog
poznavaoca grčke književnosti, a drugi Federico Grisogono, poznati zadarski
liječnik i učenjak," nekad profesor padovanskog sveučilišta i autor više
znanstvenih tekstova, među kojima se posebno isticao traktat o plimi i oseci,l 5
Giuseppe Sabalich, koji je dosad najiscrpnije istraživao zadarske akademije,
Anonimove navode smatra vjerojatnima, što u konzekvenciji znači da u toj dvojici
Zadrana imamo članove Akademije degli Animosi. 16 Ipak, nužan je oprez.
Anonim naime ne kaže otvoreno da su navedena dvojica doista djelovali u
spomenutoj akademiji - jer to ni sam pouzdano nije znao - ali kako spomen
o njima nalazi u sali jedne takve institucije, doduše dva stoljeća poslije, on drži
logičnim da ih dovede u vezu s radom najstarije zadarske akademije. Oprez je
nužan u prvom redu zato što je moguće da su voditelji Ekonomsko-književnog
društva - jer samo o njemu može biti riječ kad Anonim piše - svoje prostorije
naprosto dekorirali bistama svojih sugrađana prošlih vremena s odgovarajućim
natpisima.
FRANJO ŠVELEC l AKADEMIJE U DALMACIJI 135

O Cressolu na žalost ne znamo ništa, pa ni godinu rođenja ni godinu smrti;

stoga je teško suditi o njegovu eventualnom učešću u radu Akademije smionih.
Više se zna o Grisogonu; on je rođen 1472, umro je 1538, pa je i njega teško
dovoditi u vezu s akademijom, jer on već dva desetljeća nije bio među živima
kad je zajamčeno akademija postojala.
Sabalich pretpostavlja da je Akademiji smionih mogao pripadati i Brne
Karnarutić (oko 1515-1573), autor ovidijevske pjesničke pripovijesti Ljubav i
smrt Pirama i Tižbe (Venecija 1586) i herojskog spjeva Vazetje Sigeta grada"
(Venecija 1584), i opet po kriteriju suvremeništva sa samom akademijom. Po
istom kriteriju - dodat ćemo odmah - u radu Smionih mogao je sudjelovati
također i autor Jejupke, Hvaranin Mikša Pelegrinović koji je u Zadru dulje
vremena službovao i tamo 1562. umro. A zar to isto i iz istih razloga ne bismo
mogli reći i za prevodioca Psalama Davidovih (Venecija 1582) i autora sveščića
ljubavnih pjesama, zadarskog kanonika Šimu Budinića (između 1530. i 1535-
1600)? Nevolja je međutim u tome što se do danas ničim nije mogla potvrditi
bilo kakva veza te trojice pjesnika s radom najstarije zadarske akademije.
Sabalich je, nezavisno od Anonima, pretpostavljao još jednog mogućeg člana
Akademije smionih. On je naime u prepisci petrarkističkog pjesnika i kardinala
Pietra Bemba s njegovim (Bembovim) nećakom, zadarskim knezom od 1536-
1538, utvrdio jednog do tada nepoznatog pjesnika u Zadru - Giov. Battista
Detrica, 18 pripadnika jedne od nekoliko najuglednijih i najbogatijih plemićkih
porodica u Zadru. Taj je naime Detrico, kako proizlazi iz Bembova pisma,!'
njemu i njegovu nećaku poslao po dva svoja talijanska soneta o kojima je Bembo
izrekao visoku pohvalu; bio je - veli se u pismu - zadivljen nad činjenicom
što su se tako lijepe pjesme mogle naći u »onim stranama«. Na temelju toga
smatra Sabalich da takav čovjek nije mogao ostati bez interesa za akademiju
kojoj je u programu bilo i gajenje poezije.
Ako smo u pogledu članova Smionih uglavnom na pretpostavkama, nešto
manje nesigurno o njezinu karakteru govorila bi činjenica, koju uostalom navodi
i sam Anonim, da se njezina djelatnost odvijala u nadbiskupskoj palači. Imajući
u vidu opće okolnosti i u njima položaj Zadra i Dalmacije unutar Mletačke
Republike, Sabalich sudi da je to najstarije zadarsko književno društvo
najvjerojatnije bila ekskluzivna organizacija u režiji samog nadbiskupa. Zadarski
su naime nadbiskupi, redovno članovi mletačkog patricijata, bili također duboko
zainteresirani za probitke Republike, pa su stoga ne manje gorljivo od rektora
(kneza i kapetana) bdjeli nad zadarskim građanima, osobito nad mladim ljudima.
Najsvrsishodnije se to, po mišljenju spomenutog autora, moglo obavljati s
pomoću kakva kluba kojem se pridavala visoka književno-umjetnička funkcija
pod zvučnim nazivom akademije. U takvu sudu na svoj ga način podupire
postojanje instituta konfinacije koji je mlatačka vlada uvela s ciljem da građane
Zadra odvrati od kakve prevratničke ideje."' Mletačka vlast očito Zadranima nije
mogla oprostiti ni zaboraviti česta odmetanja u srednjem vijeku i prelaženja pod
vlast ugarsko-hrvatskih vladara. Stoga je na prijedlog rektora određene građane
- valjda one koji su bilo po čemu izazivali sumnje - upućivala u glavni grad
136 MOGUĆNOSTI

Republike. Izgnanici su doduše u Veneciji mogli slobodno živjeti, obavljati

poslove za svoju porodice, ako su takvih tamo imali, ali nisu smjeli napuštati
grad niti se pojaviti u Zadru bez odluke mletačke vlasti. Kako svi nisu imali
svojih firmi u Veneciji, a bilo je i takvih koji se nisu mogli sami izdržavati,
boravak u konfinaciji neke je od izgnanika dovodio u krajnju bijedu. Takve je i
sama vlada pomagala stanovitom potporom kako bi mogli preživjeti." I takav
joj se način činio korisnijim od onoga da se prepusti eventualnoj opasnosti da
Zadrani opet pokrenu kakvu urotničku akciju, kako su to više puta znali učiniti
u toku srednjeg vijeka.
Po svemu sudeći, Akademija smionih bila bi instrument mletačke vlasti za
čuvanje vlastitih državnih interesa, instrument s pomoću kojega su se Zadrani
mogli usmjeravati u pravcu koji nije bio poguban za mletačke interese, što dakako
nije morala biti zapreka akademijinoj angažiranosti oko znanosti i drugih
kulturnih pitanja. U vezi s takvom njezinom namjenom jest i pitanje njena naziva.
Istina, nije se lako snaći u tumačenju značenja imena brojnih mletačkih
akademija, da i ne ulazimo i u ona gotovo bezbrojna po ostalim gradovima Italije.
Teško je naime dokučiti po čemu su Animosi bili smioni, hrabri koga su imali
protiv sebe te im je bila potrebna hrabrost. Da bi čitali svoje sastave, držali
besjede o raznim temama, ljudima oko nadbiskupa, čini se, nije trebalo baš
osobite hrabrosti. Ili je možda zbog velikog broja nezadovoljnika mletačkom
prisutnošću bilo opasno zbližiti se suviše s reprezentantima mletačke vlasti?

* *
*
Akademija ciničnih (Accademia dei Cinici) - drugo po redu zadarsko
književno društvo - također je djelovalo unutar nadbiskupskog dvora, pa je
sasvim moguće da joj je isto porijeklo i ista namjera kakva je bila i one Smionih
(degli Animos1).22 U prilog takvu rezoniranju, pored mjesta gdje se okupljala,
kao da govori i činjenica da su joj glavni pokretači bili svećenici - zadarski
kanonici Julije Zakarija (Giulio Zaccaria) i Valerio Ponte. Zakarija joj je održao
i svečanu besjedu na otvorenju koja se u rukopisu očuvala do danas. Kao što
nije jasno otkud i zašto članovima prve akademije naziv Smioni, tako je ostalo
nejasno i ime Ciničnih. Od svega učenja grčkih kinika kojima je na čelu bio
poznati učenik Sokratov Antisten, jedino bi im kao svećenicima pristajala
odbacivanje čulnih zadovoljstava, preziranje vanjskih dobara, bogatstva i raskoši.
Jedino to je moglo biti sukladno zadarskim pokretačima i njihovu svećeničkom
zvanju.
Djelatnost nekoga društva ogleda se, prirodno, u djelatnosti njegovih
članova. Drugim riječima, o radu i značenju zadarske Akademije ciničnih može
svjedočiti aktivnost njezinih vjerojatno najagilnijih članova - Julija Zakarije i
Valerija Ponte.
Z a k a r i j a je pripadao zadarskoj pučanskoj porodici koja se nekad
doselila iz Bologne. Rodio se oko 1600; nakon teoloških studija u Padovi, 1625.
FRANJO ŠVELEC l AKADEMIJE U DALMACIJI 137

promoviran je u zvanje svećenika, i već samo nakon pet godina imenovan je

kanonikom zadarskog kaptola. U mlađim je godinama bio učitelj u gradskoj
humanističkoj školi koja je u Zadru djelovala već od druge polovice 14. stoljeća.
Poučavao je svjetovnjake i klerike u retorici, dijalektici i teologiji. Njegov
životopisac,23 Giuseppe Ferrari-Cupilli, veoma visoko ocjenjuje njegovu
učiteljsku i svećeničku aktivnost. Zakarija se osobito isticao kao govornik. Rijetko
bi propuštao dolazak ili odlazak kakva dostojanstvenika, pogreb kakva odličnika
i druge slične prilike a da se ne javi besjedom, na latinskom jeziku. Svoje bi
govore redovno tiskao, najčešće u Padovi. Vrlo se rano javio i prvim
publikacijama: god. 1618. tiskao je svoju raspravicu o rimskom kalendaru, 1619.
slijedila je pogrebna besjeda mletačkom patriciju Leoneu Calergiju, i još iste
godine jedna u čast prefekta padovanskog sveučilišta. Po povratku u Zadar
počastio je pohvalnim govorom dolazak nadbiskupa Garzadorija na stolicu
zadarske nadbiskupije. Uz pravo mnoštvo govora za njegovu je djelatnost
najvažnija besjeda u nadbiskupskoj palači na svečanom skupu Akademije
ciničnih. Još 1650. održao je predavanje pod naslovom Pro studiis humanitatis
adversus nonnulos eorum criminatores, braneći humanističke studije koje su evo
već tada imale protivnika. Samu akademiju zasnovao je Zakarija 1664, a sljedeće
godine izriče uvodni govor pod naslovom In Accademiae Cinicae introductionem,
Oratio habita Jadrae in archiesccopali aula pridie kalendas Januarii 1665.
Najvažnija poruka u tom govoru proizlazila je iz njegove propovjedničke i
učiteljske orijentacije; posebno naime naglašava kolika šteta proistječe iz
prepuštanja lijenosti i ispraznosti; stoga potiče mlade ljude na učenje i na
posjećivanje upravo otvorene akademije. Međutim je Zakarija četiri godine poslije
kao generalni vikar ninskoga biskupa prešao u Nin. Otada je i akademija prestala
s radom, što je očit znak da joj je upravo on bio glavni pokretač i duša.
I Valeria P o n t e , drugi revnik Akademije ciničnih,24 završio je također
teološke nauke u Padovi, nakon čega se penjao u crkvenoj hijerarhiji, postavši
uskoro kanonikom, potom arhiđakonom i najzad generalnim vikarom zadarskog
nadbiskupa. Ponte, čini se, nije mnogo mario za svečane nastupe. Radio je u
tišini na proučavanju historije zadarske crkve. Njegovi nalazi i zapisi, koji su
ostali u rukopisu, korisno su poslužili Danijelu Farlatiju za njegov nadaleko
poznati Illyricum Sacrum. Napisao je i jednu raspravu o kultu sv. Stošije.
Krugu Ciničnih pripadao je i Šimun Ljubavac (1608-1663) 25 Stekavši
odlično obrazovanje u Zadru i Padovi, zauzimao je u rodnom gradu
najodgovornije funkcije, među njima i učiteljsku. U rukopisu je ostavio nekoliko
djela o sjevernoj Dalmaciji, s historijskog i geografskog područja. Dopisivao se
i surađivao s trogirskim historičarom Ivanom Luciusom, koji je tada živio u Rimu
i s kojim je Ljubavac izmjenjivao znanstvene informacije. Sam je Lucius isticao
vrijednost njegovih interpretacija dokumenata što mu ih je ovaj slao prepisane s
originala u zadarskim arhivima?6
138 MOGUĆNOS Tl

• •
•
Oskudnost neposrednih svjedočenja teško može dati odgovor na pitanje
koliko je prethodno postojanje akademija Smionih i Ciničnih imalo utjecaja na
formiranje Akademije zagrijanih (Accademia degli Inca/oriti). Budući da se
konstituira nešto poslije rimske Arkadije (Accademia degli Arcad1), reklo bi se
da su njezini pokretači bili više impresionirani rimskom akademijom nego što
su mogli naći poticaja u Smionih ili u Ciničnih.
Dok su Smioni i Cinični ostavili za sobom jedva pokoji podatak o godini
ili o ljudima koji su se oko njih bavili, Akademija zagrijanih ostvarila je i neke
književne produkte. Sačuvao se i njezin statut i popis članova,27 pa je stoga o
njoj lakše govoriti nego o onima prvima. Pokušali su Zagrijani, kako nas
informira naprijed navedeni Anonim u svojim Notizie ... uvesti i jednu novinu
- štampariju, kako bi tiskali svoje »latinske, hrvatske i talijanske« sastave. Iz
Venecije su bili doveli i tiskarskog majstora, izvjesnog Pietra Babu, koji je sa
sobom bio donio i tiskarski stroj. Međutim je Baba na svojem stroju, valjda po
nečijoj narudžbi, otisnuo jedan satirički sonet i zbog toga bio odmah izagnan iz
Zadra. Tako je jedan od prvih pothvata Zagrijanih u samom zametku doživio
neuspjeh.28
Statut >>degli Incaloriti<<, donesen 1694, bio je prvi akt i ujedno prvi znak
života toga književnog društva. Početne odredbe reguliraju odnos i obaveze
akademije i njezinih članova prema predstavnicima gradske vlasti i utvrđuju za
zaštitnika gradskog patrona, sv. Šimuna, kojemu pored svečane mise o njegovu
godu jedan za tu svrhu izabran akademik drži pohvalnu besjedu; statut je, dalje,
određivao funkcionare, način njihova izbora, trajanje funkcije i dr. Neobično je
da sastavljači statuta ni riječi ne kažu o programu i zadacima akademije.
Kakav je bio sastav te asocijacije vidi se iz popisa njezinih članova, koji je
u 19. stoljeću više puta bio objavljivan." U prvom izboru 1694. bilo je primljeno
osamnaest članova; pet godina poslije izabrano je još desetak uglednika. Sudeći
prema tim popisima, čini se da ukupan broj svih članova za čitava trajanja
akademijine aktivnosti nije prelazio brojku trideset. Između one prve
osamnaestorice devetorica su bili svećenici, pretežno kanonici, ili opati, a ostali
su pripadali svjetovnom sloju, najveći dio plemićima, a tek nekoliko njih
pučanskom redu. Po provenijenciji većina je bila iz samoga Zadra, poneki iz
ostalih dalmatinskih središta, a tek rijetki iz Italije.
Sabalich je skupio osnovne podatke o svakome od njih. Bili su to ljudi
redovno sa sveučilišnim obrazovanjem, skloni peru i javnim nastupima. Dvije
su se porodice među članovima odmab u početku isticale: Grisogoni i Fanfonje.
Dvojica su Grisogona već u prvom izboru postali funkcionari akademije: Antun
koji je, zacijelo zbog velikog ugleda i učenosti, bio njezin prvi predsjednik; drugi
je bio svećenik Ivan Grisogono koji je bio izabran za tajnika. Porodica je veoma
stara. Prvi joj se pripadnici spominju već u 12. stoljeću. Dala je svome gradu
više dostojanstvenika i funkcionara grada, kako u doba ugarsko-hrvatskih vladara
FRANJO ŠVELEC l AKADEMIJE U DALMACIJI 139

tako i za vrijema mletačke uprave. Najveći je znanstveni ugled stekao Federico

Grisogona (1472-1538), kojega smo naprijed spominjali kao mogućeg člana
Akademije smionih. 30
Predsjedniku Zagrijanih pripisuje se autorstvo jedne >>ilirske« gramatike na
talijanskom jeziku i dviju knjižica talijanskih soneta. I porodica Fanfonja stara
je zadarska plemićka loza koje su članovi živjeli i u drugim dalmatinskim
gradovima. Antun Fanfonja bio je jedan od savjetnika akademije.
Izuzetna je pojava među Zagrijanima bio Ivan Tanzlinger Zanotti,31 također
jedan od savjetnika akademije. Iz nekih zapisa proizlazi kako je s uspjehom
sudjelovao na skupovima akademije s proznim i stihovanim sastavima. ali se
ništa od toga nije sačuvalo. Međutim ono što je ostalo iza njega i što se sačuvalo
do danas takvog je karaktera da možda najviše odgovara proklamiranim ciljevima
akademija, ma gdje one nicale. On je naime sastavio talijansko-hrvatsko-latinski
rječnik" i preveo dio Vergilijeve Eneide" na hrvatski, što čini prvi pokušaj
prevođenja velikog rimskog pjesnika na slavenskom jugu 34
Otac mu je, kako mu i samo prezime kaže, bio Nijemac koji se u Zadar
doselio kao vojnik u mletačkoj službi. U novoj je sredini ostavio vojnu službu i
posvetio se pekarskom zanatu. Tu se oženio ali ubrzo i obudovio da se ponovno
oženi. Iz toga drugog braka rodio mu se sin Ivan, budući pjesnik i pisac. Završivši
školovanje u Florijevu sjemeništu u Zadru, postaje svećenikom i ubrzo
nadbiskupovim tajnikom. Više nauke učio je potom u Rimu i u Anconi, gdje je
stekao doktorat iz teologije. U dvadeset i osmoj godini života papa ga je
imenovao kanonikom zadarskog kaptola. Nadbiskup Priuli postavi ga za
generalnog vikara nadbiskupije. Na toj će ga funkciji zateći i zadržati i novi
nadbiskup Vicko Zmajević koji je odmah uočio njegove izuzetne sposobnosti.
U vezi s Tanzlingerovim radom na rječniku pojavljuje se pitanje koje dotiče
godinu osnivanja Akademije zagrijanih. Prema statutu koji je datiran 1694.
proizlazi da je te godine i sama akademija bila konstituirana. Ali među članovima
nalaze se neke osobe kojih nema na popisu ni prvog ni drugog izbora, pa se
pretpostavlja da je akademija starija nego što kaže godina statuta. Sabalich smatra
da je ona mogla biti aktivna već oko 1675. Godina kad Tanzlinger počinje
skupljati građu za tječnik seže do 1672, kako sam svjedoči u predgovoru. Premda
ga je na sastavljanje rječnika potakla školska potreba, ipak se posao oko toga
odlično uklapao u nastojanja mnogobrojnih akademija na Apeninskom poluotoku,
pa i u našim sredinama. I dubrovački Isprazni radili su na rječniku, samo je on
ostao na pokušajima. Tanzlingerova akcija na sastavljanju rječnika zaista je dobro
korespondirala i sa školskim potrebama i s općim trendom u akademijama u
pogledu usavršavanja i čišćenja jezičnog izraza.
Polemičnost kojom Tanzlinger popraćuje svoj tječnik daje naslutiti da je u
zadarskim intelektualnim krugovima toga vremena bila živa svijest o jeziku
gradskog puka i okolnoga naroda, na kojem je ne tako davno postojala umjetnička
književnost (P. Zoranić, B. Karnarutić, Š. Budinić, J. Baraković). Ali je prejak
još bio strani utjecaj" a mladi ljudi odgajani u talijanskoj kulturi, te je, kako se
čini, svako razmišljanje o vrijednosti domaćeg jezika završavalo na njegovu štetu.
140 MOGUĆNOS TI

Odgajan u obitelji gdje je dominirala majka mu Hrvatica, Tanzlinger se

suprotstavlja takvoj situaciji: svojim rječnikom nastoji dokazati da je taj jezik
sposoban za sve životne funkcije, a prijevodom Vergilija da je prikladan i za
pjesničko oblikovanje.
Pripadnici Zagrijanih, s njima i Tanzlinger, pisanom su se riječi iskazali
dvjema zbirkama soneta i madrigala u kojima su slavili dvojicu visokih mletačkih
službenika na završetku njihovih zadarskih funkcija. Nisu se javili svi, bar tako
proizlazi iz sačuvanih tekstova, ali je to bilo jedino što su zajednički uradili.
Prema općoj ocjeni, bili su ti stihovi nešto kao društvena igra, način življenja u
višim plemićkim i građanskim intelektualnim krugovima, možda nešto što se
smatralo znakom statusa. Iz Sabalicheva prikaza, a onda i iz samih pjesama, što
ih on u svojem prikazu tiska," nedvojbeno proizlazi da je u tom zadarskom krugu
vladala nepisana zakonitost prema kojoj se svaki rođendan, svaka proslava,
dolazak ili odlazak kakva mletačkog dostojanstvenika popraćuje pohvalnim
stihovima. Jedan je talijanski autor svu tu poplavu zvjezdanih pohvala nazvao
»slavnom pjesničkom djetinjarijom«. 37 U Zadru je ta »djetinjarija« možda još
više dolazila do izražaja nego u Italiji zbog male sredine sa skučenim vidicima,
gdje su takve proslave i prijemi uz pokoju rijetku kazališnu priredbu kakve
domaće ili strane družine bili valjda jedini znak kakva-takva kulturnog življenja.
Dvije su zbirke ostavili Zagrijani, jednu rukopisnu, posvećenu Giovanniju
Minelliju, knezu zadarskom, u povodu njegova povratka u Veneciju pošto mu
je isteklo vrijeme kneževske funkcije; i drugu, tiskanu u Veneciji 1700, kojom
su se slavile silne vrline i zasluge kapetana Antonija Donata na kraju njegove
zadarske službe. Pjesme su većinom na talijanskom jeziku, poneka na latinskom
i jedna na mletačkom dijalektu.
Osnovni ugođaj svih tih soneta i madrigala jest silna tuga i žalost nad
činjenicom što spomenuti venecijanski dostojanstvenici ostavljaju Zadar. Neki
s više, neki s manje umješnosti redaju stihove, skladaju sonete i madrigale. Svi
odreda mletačkim uglednicima iskazuju neizrecivu odanost, takvu koja graniči
sa servilnošću. U toj zastrašujućoj poniznosti još će dalje ići pripadnici Oživljenih
(dei Ravvivat1) što se javljaju sredinom 18. stoljeća.
Ne zna se pouzdano dokad je trajala aktivnost Zagrijanih. Pripadao im je
nadbiskup Zmajević koji je na zadarsku nadbiskupsku stolicu stupio 1713. A
ima i jedan podatak koji svjedoči da su oni još bili aktivni i četrdesetih godina
18. stoljeća. Nalazimo ga u Memorie inutili talijanskog komediografa Carla
Gozzija koji je tri godine (1741-1744) služio u Zadru u vojnoj pratnji generalnog
providura Girolama Querinija. Gozzi opširno pripovijeda kako je na primanju u
čast generalnog providura susreo neke akademike na pjesničkom natjecanju. 38
Kako to u to doba nisu mogli biti Oživljeni koji su potvrđeni tek 1752, valja
zaključiti da je Gozzi imao čast da se susretne sa Zagrijanima. Taj budući
komediograf slikovito opisuje kako je tekla priredba koju su, očito, vodili
akademici. Glavnu riječ naime na toj priredbi imao je sijedi dottor Giovanni
Pellegrini, za kojega znamo iz popisa 1699. da je bio agregiran u akademiju.
Umjetnički ili bolje reći pjesnički dio priredbe odvijao se nastupom stihotvoraca
FRANJO ŠVELEC l AKADEMLJE U DALMACIJI 141

na dvije teme: jedna se odnosila na pitanje je li pohvalnije za vladara da svoju

državu čuva u miru ili da stječe slavu u ratu novim osvajanjima; druga je
propisivala proslavljanje samoga providura.
Za pohvalu je akademicima da su natjecanje organizirali tako da su pobjedu
odnijeli oni koji su se u prvoj temi izjašnjavali za miroljubivost vladara.

• *
•
I u 18. stoljeću, kako je već rečeno, imamo u Zadru dvije akademije, najprije
sredinom stoljeća Akademiju oživljenih (Accademia dei Ravvivat1) i potkraj
Ekonomsko-književno društvo (Societa economico-letteraria).
Naziv Ravvivati upućuje na oživljavanje nečega što je postojalo pa onda
zamrlo. To što se željelo ponovno oživjeti najvjerojatnije je bila aktivnost kakva
se prije odvijala u Akademiji zagrijanih. Njihovu djelatnost možda najbolje
karakterizira rukopisni zbornik Apologia delle osservazioni fatte sopra due
componimenti poetici d'un certo professore dell'arte, datiran 1752, kojem je
uređivač i pretežno autor akademik Infecondo,39 pod kojim je Sabalich otkrio
Antonija Daniellija Tomasonija, sina pjesnikinje Albe Danielli, također članice
akademije. Kako se vidi, Oživljeni su u svojim redovima imali i žene, što je
prvi slučaj u društvima Dalmacije onoga doba. Na početku rukopisa o kojem je
riječ nalazi se jedanaesteračka poema Eroico Canto u pohvalu generalnog
providura Girolama Marije Balbija, napisana u povodu njegova svečanog ulaska
u Zadar. Otkad Balbi bdije nad sigurnošću Zadra - pjeva se u pjesmi - građani
mogu živjeti u miru i bez straha; potvrda su tome njegove dotadašnje pobjede
na Levantu gdje je prije službovao, što je predmet narednih pohvalnica. U zbirci
su stihovane rasprave, upravo rasprave o raznim tričarijama, kao što je, na
primjer, pitanje je li riječ niente dvosložna ili trosložna, označuje li imenica
schiera samo kopnenu jedinicu ili se može upotrijebiti i za oznaku momčadi na
kakvu brodu, pripada li famozni trozub Neptunu ili Nereju i sl. U stvari,
Tomasoni u ovoj rukopisnoj knjižici brani svoje dvije pjesme od kritičara
Calignosa (kojemu se nije utvrdilo građansko ime). Infecondu-Tomasoniju u
polemici svojim sastavima pomažu cenzor i vicecenzor.
Akademiji oživljenih, dalje, pripada jedna latinska pjesma u rukopisnom
zborniku dubrovačkih latinskih pjesama 18-19. stoljeća, u Biblioteci Male braće
u Dubrovniku (u Brlekovu Katalogu pod br. 180), pod naslovom Quid magis
laude dignum in optimo cive: Laus an fuga laudis. Elegia. Problema in accademia
Jaderae in Dalmatia Redivivorum anno 1753. Elegija ima 71 distih, sastavio ju
je Anselmo Katić, biskup trebinjsko-mrkanski. Nije dosad istraženo pitanje
biskupove veze sa zadarskom Akademijom oživljenih. Prema Sabalichevu
navodu,"' u Biblioteci Male braće u Dubrovniku nalazila se još jedna rukopisna
zbirka pjesama nekih zadarskih akademika pod naslovom Poesie di alcuni
Accademici Ravvivati in lode del molto Reverendo Padre F. Francesco da
Curzola, Esprovinziale de 'Minori Osservanti Predicatori zelantissimi nel Duomo
142 MOGUĆNOSTI

di Zara /'anno 1755. U Brlekovu je Katalogu nema. Posvetu potpisuje nama

već poznati Infecondo kao tajnik akademije. Nakon posvete smješteno je devet
talijanskih soneta od devet autora kojima se navode imena i prezimena, zajedno
s njihovim pastirskim imenima unutar akademije, po uzoru na postupak u rimskoj
Arkadiji. Nalazimo tu dvoje Daniellija, majku i sina, dvojicu grofova, Luzagu i
Markovića, dvojicu opata, Albinonija i Moralija, i na kraju trojicu bez posebne
naznake, jednoga Lorgnu, jednog Pascalija Pima i jednoga Balija. Nakon soneta
dolazi jedna talijanska oda i dvije latinske pjesme u distisima koje zaključuju
zbirku, također s naznakom autora i njihovih akademijskih imena. Sve su to
pohvale nad pohvalama, bez kraja i konca, izljevi tadašnje intelektualne kreme
koja je eto u takvoj društvenoj igri nalazila potvrdu svojih moći.
Oživljeni su ostavili i jednu štampanu knjigu: Orazione e poesie degli
Accademici Ravvivati di Zara per Sua Eccellenza il Signor Francesco Grimani
Provedditor in Dalmazia e Albania (Venezia MDCCLVII). Knjiga ima sto strana;
posveta generalnom providuru iz pera je dottora Leonarda Giustija (s
akademijskim nadimkom Adorno). Nema plemenitijeg ni uzvišenijeg
»argomenta« - piše Giusti - koji bi se s više opravdanosti mogao proslavljati
od zasluga sjajne osobe generalnog providura Grimanija. Iz sastavka pak
Daniellija Tomasonija, koji eto ni tu ne izostaje, proizlazi visoko priznanje
Grimaniju ne samo za njegovu naklonost prema akademiji već i za njegovo živo
nastojanje »na izgonu Lijenosti, na progonu Nerada, na pročišćenju Uma, na
preziru prema uživanju, zabavi i ostalim kužnim i smrtonosnim ugodnostima«,
što je sve zajedno imalo biti nešto kao nenapisan program te u svakom slučaju
od mletačkih vlasti brižljivo praćene akademije.
Sabalich - koji sve to potanko opisuje - navodi u nastavku koji su sve
od Oživljenih,41 s kakvim akademijskim imenom i s kakvim sonetom ili latinskom
pjesmom u zborniku bili zastupljeni. Bilo je među njima i ljudi od većeg značenja,
kakav je, na primjer, bio Anton Maria Lorgna, koji je učio u Padovi i poslije
bio profesor i direktor vojnog učilišta u Veroni, objavivši više studija iz područja
hidraulike, matematike i geodezije, na talijanskom i latinskom jeziku. Sudjelovao
je u zborniku i učeni pravnik Grgur Stratico koji će se poslije angažirati u javnom
životu i posebno u Ekonomsko-književnom društvu. 42 Navedeni zbornik
zaključuje Leonardo Giusti koji ga je posvetom i započeo. Zadarski su Oživljeni
i dalje nastavili sastavljati pjesmice u slavu visokodostojnicima, skupljali ih u
zbirke i gdjekad tiskali; jedna je od takvih Raccolta di /odi a Sua Eccellenza A.
Cicogna, Venezia 1787, s uobičajenim pohvalama naslovniku koji se po završetku
svoje kneževske funkcije u Zadru (1782-1784) vraćao u Veneciju.
Bili su Oživljeni istodobno članovi i raznih akademija u Italiji, neki od njih
i one najuglednije - rimske »degli Arcadi«. Uza sve to, njihovi mnogobrojni
soneti i ostale pjesmice bili su uglavnom plod određene društvene igre, nešto
kao znak lijepog ponašanja, a ono nekoliko pjesama s kojim svježijim tonom
utapalo se u beskrajnoj »retoričnoj rijeci«.
FRANJO ŠVELEC l AKADEMIJE U DALMACIJI 143

Veće je značenje, bar po intencijama, mogla imati akademija što se nazivala

Ekonomsko-književno društvo (Societa economico-Jetteraria), koja je doduše s
književnošću imala veze tek po tome što je govorenom ili pisanom riječi trebala
pokrenuti i unapređivati intenzivnije gajenje poljoprivrednih kultura u Dalmaciji,
ali je zato neposrednije veze mogla imati sa zapuštenom obradom zemlje i sa
zaostalim gospodarskim životom uopće. Zacijelo pod dojmom
prirodoznanstvene g pokreta što je s idejama iluminizma zračio iz Francuske, i u
Republici Veneciji se počelo ozbiljnije razmišljati o mogućnostima svrsishodnije
eksploatacije zemljišnih bogatstava, što je od osobite važnosti bilo upravo u
Dalmaciji gdje je poljoprivreda zbog višestoljetnih ratnih razaranja bila gotovo
potpuno zapuštena, a golemi kompleksi zemljišta u rukama građanskih i
plemićkih veleposjednika. To novo društvo osnovano je 15. veljače 1788.
Ćlanstvo mu je bilo dvojako: jedni su bili »ordinari« (redovni), drugi »onorari«
(počasni), Sabalich donosi popis i jednih i drugih." U prvome sve sami doktori
(valjda prava) i grofovi i pokoji svećenik među njima; u drugome pretežu grofovi.
Posljednja za venecijanske uprave u Zadru bila je Ekonomsko-agrama
akademija (Accademia economico-agraria) koja eto nema više oznake o
književnosti, iako je i ona za širenje svojih ideja morala računati na pisanu riječ.
Ali njezina izdanja ne pripadaju književnosti, pa stoga ne ulaze u okvir ovoga
raspravljanja.

• •
•
Dok su zadarske akademije sve svoje spise, uključujući tu i one poetske, s
rijetkim izuzetkom, kakav je bio s Tanzlingerom, ostavile na talijanskom ili na
latinskom jeziku, Akademija ilirska ili rivam slovinska,« osnovana u Splitu prvih
godina 18. stoljeća, otpočela je svoj rad jednim prijevodom na hrvatski s
proklamiranjem svoga cilja: da njeguje i usavršava hrvatski jezik i da se brine
za izdavanje korisnih knjiga na tom jeziku.
Prva vijest o njezinu osnivanju proizlazi iz pisma splitskog biskupa Stefana
Cosmija" Ivanu Paštriću, lektoru Kongregacije za propagandu vjere u Rimu, u
kojemu mu javlja da je skoro u Splitu >>osnovana akademija, sačinjena od
dvanaest osoba<<, koja ima za cilj da raspravlja o »ilirskom« jeziku na tom samom
jeziku i da je među tom dvanaestoricom najugledniji conte Ivan Petar Marchi,
njezin predsjednik, za kojega kaže da je »po svojoj učenosti i osobnoj čestitosti
glavni ukras grada«. Ivan Petar Marchi (1658-1733), za ono doba veoma učen
čovjek, koji je skupio za tadašnje pojmove poveliko biblioteku, proširio je svoja
znanja čestim putovanjem po Italiji, gdje je završio i sveučilišne nauke. Na tim
je stranstvovanjima upoznao i brojne akademije te došao na ideju da u Splitu
osnuje sličnu organizaciju. Pritom ga nije vodila misao da stvori nešto što bi se
onda pridružilo rimskoj Arkadiji, kako je to gotovo neprekidno lebdjelo pred
očima nekih drugih akademija, već da organizira društvo primjereno splitskoj i
144 MOGUĆNOSTI

uopće »Slovinskoj« situaciji. Zato njegova akademija već u naslovu ima oznaku
»illyrica ilitivam slovinska«.
Cilj ove splitske akademije izložio je Marchi u predgovoru svojem prijevodu
molitvenika francuskog isusovca P. Boursa (Venecija 1704), gdje ističe kako su
prijevodi osobito prikladni »da se može bolje uzgojiti i tiplje urešiti ovi jezik s
izvrsnimi načini od besidenja«.
Osnivanje splitske akademije, kako je već rečeno, pozdravio je Tanzlinger
Zanotti pohvalnim pismom, na koje mu je siječnja 1705. odgovorio i zahvalio
tajnik njezin Franjo Critton.46 O korisnosti akademije pisao je nasljednik Cosmijev
na splitskoj biskupskoj stolici, Stefano Cupilli u jednom pismu papi koje datira
god. 1713. Cupilli, koji je poznat i po tome što je živo nastojao da u Splitu
uvede štampariju za tiskanje »ilirskih« knjiga, govori o akademiji sedam godina
nakon njena osnivanja. Njegovo svjedočenje ne daje znaka da je situacija sa
>>slovinskim<< jezikom uznapredovala." On tek očekuje da će akademija
>>pridonijeti upotrebi i sjaju ilirskog jezika, koji mnogo gubi od svoje čistoće
usljed miješanja s talijanskim jezikom i sve manjeg upotrebljavanja, skoro
nestalog u gradovima ... «. God. 1713. ujedno je i posljednja godina kad se u
dokumentima spominje Slovinska akademija. Drugi značajniji njezin član, pjesnik
Jeronim Kavanjin, autor poznatog religiozno-historijskog epa Bogatstvo i
uboštvo, umro je 1714, a sam akademijin osnivač se već 1707. odselio iz Splita,
da umre u Veneciji 1733. Osim toga, 1714, započeo je mletačko-turski rat koji
će potrajati četiri godine. Negdje uoči toga rata ili u njegovu toku mora da je
>>ilirska ilitivarn slovinska« akademija nestala iz kulturnog života Splita."

• •
•
U Splitu je od 1713. djelovala i jedna akademija učenika, pod nazivom
Akademija neumornih (Accademia degli Indefess1). Njezini su članovi sastavljali
razne pjesmice u čast uglednika i vješali ih po gradu i na vrata katedrale." O
njenu daljnjem radu ne zna se ništa. Šezdesetih godina 18. stoljeća, upravo 1767,
osnovano je u Splitu društvo Societa economica di Spalato,'" ali ono, kao i jedno
slično društvo u Kaštelima, 51 bavilo se proučavanjem novih tekovina u
poljoprivredi, ribarstvu i trgovini, područjem dakle koje ne ulazi u okvir ovoga
priloga.

• •
•
Ako bismo na kraju, bar letimice, htjeli odgovoriti na pitanje o značenje
tolikih književnih akademija u Dalmaciji od 16-18. stoljeća, o njihovoj važnosti
za samu književnost, morali bismo se složiti da je njihov utjecaj na književno
stvaranje bio veoma skroman. Nicale su uglavnom izvan matice književne
proizvodnje. Nema ih ili se ne osjećaju u Zadru za vrijeme Zoranića, Karnarutića,
FRANJO ŠVELEC l AKADEMIJE U DALMACIJI 145

Budinića, Barakovića; ne osjećaju se među njima ni Smioni ni Cinični. Tek

Zagrijani imaju Tanzlingera koji bi možda svoj rječnik napisao i Vergilija
prevodio i od vlastite inicijative.
Pa ipak, sve te brojne akademije bile su oblik kakva-takva intelektualnog
druženja, kakvog-takvog kulturnog življenja u jednoj sredini gdje se gotovo
neprekidno mogla čuti grmljavina topova iz neposrednog zaleđa - i gdje se
već stoljećima nalazila ustoličena mletačka vlast, a kompaktna hrvatsko
stanovništvo u pozadini čamila u krajnjoj bijedi i zapuštenosti.

BILJEŠKE

1 Giuseppe Sabalich, Le accademie zaratine, u: Civilt3. latina in Dalmazia, ed. S.

Artale, Zara 1902, str. 7.
2 Michele Maylender, Storia delle accademie d'ltalia, vol. l, Bologna 1926, str.

208-209.
3 G. Sabalich, op. cit., str. 19.

4
G. Sabalich, op. cit, str. 13.
s Giuseppe Ferrari-Cupilli, Accademie letterarie in Dalmazia, U. Scritti storici e
letterari, vol. l, ed. G. Woditzka, Zara 1889, str. 3-9; G. Sabalich, op. cit., str. 22.
6
G. Sablich, op. cit., str. 60.
7
G. Sabalich, op. cit., str. 78.
8 Mirko Deanović, Odrazi akademije »degli Arcadi« preko Jadrana, Rad, vol. 248,

ed. JAZU, Zagreb 1933, str. 10 i d.; Ćiro Čičin-Šain, Ilirska akademija u Splitu ... , ed.
Muzej grada Splita, vol. 3, Split 1952, str. 7-17; Grgo Novak, Povijest Splita, vol. 2, ed.
Matica hrvatska, Split 1961, str. 322.
9 Fabio Luzzatto, Le accademie di agricultura in Dalmazia nel sec. XVIII, u: Archivio

storico per la Dalmazia, vol. 5, fasc. 26, Roma 1928, str. 75.
10
Vjeko Omašić, Osnivanje agrarne akademije u Kaštel-Lukšiću, u: Mogućnosti,
god. XVll, no 2, Split 1970, str. 214-223.
11
M. Deanović, op. cit. u bilj. 8.
12 Najviše je iz Anonimovih Notacija iskoristio Giuseppe Sabalich koji je upravo

na njegovim zapisima zasnovao nekoliko publikacija o prošlosti Zadra.

13
G. Sabalich, op. cit., str. 9-10.
14 Stjepan Antoljak, »Artium et medicinae doctor« Federico Grisogona ... , u: Zbornik

radova o Federiku Grisogonu, ed. Filozofski fakultet u Zadru i Institut za povijest znanosti,
Zagreb, Zadar 1974, str. 27-54.
1 ~ Žarko Dadić, Grisogonovo rješenje problema plime i oseke, u: Zbornik radova o

F. Grisogonu, ed. Fil. fak. i Institut za povijest znanosti -Zagreb, Zadar 1974, str. 95-
102.
16 G. Sabalich, op. cit., str. 13.

17 Brne Karnarutić je jedini pisac hrvatskog izraza kojega Sabalich, gorljivo angažiran

u dokazivanju talijanstva Dalmacije, navodi, ali prešućuje da je Vazetje Sigeta grada

pisano hrvatskim jezikom.
146 MOGUĆNOS TI

18
G. Sabalich, op. cit., str. 8-9.
19
Pismo od 18. siječnja 1537, u: "Lettere famigliari di M. Pietro Bembo ... , ed. P.
Antonio Bemo, Verona 1743, str. 209-210.
20 G. Sabalich, op. cit., str. 7.

21
Tomislav Raukar, e. a., Progonstvo plemića i pučana, u: Zadar pod mletačkom
upravom, ed. Narodni list i Filozofski fakultet u Zadru, Zadar 1987, str. 36-44 (==Prošlost
Zadra, vol.3).
22 G. Sabalich, op. cit., str. 13-21.

23
Giuseppe Ferrari-Cupilli, Di Giulio Zaccaria, canonico zaratino, ed. Battara, Zara
1864.
24 G. Sabalich, op. cit., str. 20.

25
Boško Desnica, Zadranin Šime Ljubav ac - jedan dalmatinski erudit XVII vijeka,
u: Glasnik Primorske banovine, vol. l, no 17-18, Split 1938, str. 173-181.
26
Stjepan Antoljak, Veze povjesničara Ivana Luciusa (Lučića) sa Zadrom, Radovi
Zavoda JAZU u Zadru, vol. 29-30, Zadar 1983, str. 93-99.
27
Sabalich, op. cit., str. 22.
u G. Sabalich, op. cit., str. 25.
29
Ugo lnchiostri, u: Corriere Nazionale (Zara}, no 70-71, 1896. Giuseppe Ferrari-
Cupilli, u: Scritti storici e letterari, vol. l, Zara 1889, str.. 5; G. Sabalich, op. cit., str.
28-29.
"' Vidi bilj. 14.
31
Giuseppe Ferrari-Cupilli, Della vita ... di Giovanni Tanzlingher Zanotti, u:
Annuario dalmatico, vol. 2, Spalato 1861, str. 77; Šime Urlić, Ivan Tanzlinger Zanotti i
njegove pjesme, u: Građa, vol. 5, ed. JAZU, Zagreb 1907.
32
Tomo Matić, Prva redakcija Tanzlingerova rječnika, u: Rad, vol. 293, ed. JAZU,
Zagreb 1953, str. 253-279; Jolanda Marchiori, Note al Vocabolario di tre nobilissimi
linguaggi italiano, illirico e latino del 1704 di Giovanni Tanzlingher Zanotti, Estr. dalle
Memorie della Accademia Patavina di SS. LL. AA.: Classe di scienze morali, Lettere ed
Arti- vol. 72, Padova 1959, str. 1-34; Franjo Švelec, Ivan Tanzlinger Zanotti, zadarski
književnik druge pol. 17. i poč. 18. st., u: Studije i građa za istoriju književnosti, vol. 2,
Beograd 1986, str. 117-128.
33
Tanzlinger je objavio samo prva dva pjevanja Eneide, »V' Bnetke po Giuannu
Antonu i Brachi Zulijanichia, litta MDCLXXXVIII«. Prva knjiga (tj. I. pjev.) nalazi se u
Znanstvenoj knjižnici u Zadru, a druga u Nacionalnoj i sveučilišnojJmjižnici u Zagrebu.
- Ferrari-Cupilli (op. cit. u bilj. 31, str. 88) svojedobno je pisao daje Tanzlinger preveo
cijelu Eneidu i da je autograf još poč. 19. st. bio u posjedu zadarskog pravnika, historičara
i pjesnika Grgura Stratica; Šime Perić (Zadranin Grgur Stratico /1736-1806/, Radovi
Centra JAZU u Zadru, vol. 21, Zadar 1974, str. 279) piše da je Straticova ostavština
pohranjena među rukopisima gradske biblioteke u Sieni; možda bi tamo trebalo potražiti
rukopis Tanzlingerova cjelovitog prijevoda Eneide.
"Vladoje Dukat, Vergilije kod Hrvata; u. Ljetopis JAZU za god. 1930/31, vol. 44,
Zagreb 1952, str. 207.
35
Žarko Muljačić, Iz korespondencije zadarskih profesora 18. stoljeća, napose Nikole
Muljačića, u: Radovi Instituta JAZU u Zadru, vol. 11-12, Zadar 1965, str. 545.
36
G. Sabalich, op. cit., str. 36-59.
FRANJO ŠVELEC l AKADEMIJE U DALMACill 147
37
G. Sabalich, op. cit., str. 34.
38
Carlo Gozzi, Memorie inutili, Bari 1910, p. 62.
39
G. Sabal ich, op. cit., str. 63-64.
40 G. Sabalich, op. cit., str.64.

41
G. Sabalich, op. cit., str.64.
42
š. Peričić, op. cit., u bilj. 33.
43
V italiano Brunelli, Contribute alla storia delle accademie di Zara, u: Scintille, a.
III, no 25, 1889; cfr. i G. Saba1ich, op. cit., str. 79.
44
Ćiro Čičin-Šain, op. cit. u bilj. 8; G. Novak, op. cit. u bilj. 8.
45
Rapporti epistolari tra Stefano Cosmi e Giovanni Pastrizio con speciale riferimento
a Matteo Baccotich, u: Archivio storico per la Dalmazia, vol. 27, fasc. 163-165 i 168,
Roma 1939-1940.
46
G. Ferrari-Cupilli, De vita ... di G. Tanzlingher Zanotti, u: Annuario dalmatico,
Zara 1861, str. 77.
47
Epistola Stephani Cupilli ad Sacram Congregationem de statu Ecclesiae et Diocesis
Spalatensis, u: Notizie intomo alla vita di quattro Arcivescovi di Spalato ... , Raccolta da
D. Ottavio Maria Paltrinieri, ed G. Salviucci e Figlio, Roma 1829, str. 108-114.
43
ć. Čičin-Šain, op. cit., str. 9.
49
G. Novak, op. cit. str. 322-323.
so Fabio Luzzatto, op. cit. u bilj. 9, str. 75.
51
Vjeko Omašić, op. cit. u bilj. lO, str. 214.
 MARULIĆEV LJETOPIS
(VII.)
(RUJAN 1994.- KOLOVOZ 1995.)

Mirko Tomasović

IX.94.
Za ovaj ljetopis imam najviše građe, a najmanje vremena za njegovo obli-
kovanje. Pisma, izresci, časopisi, knjige, moje bilješke, to je ipak >>pressing<< na
sve mi neotpornije pamćenje, koje je još upregnulo u akciju za proslavu 500.
obljetnice Tassove smrti, te nosim dva naramka, Markov i Torquatov. Propustio
sam, naime, štošta zabilježiti u Ljetopisu VI., pa to na početku ispravljam. Nikola
Bonifačić Rožin dao je Većernjem listu (5. IX. 1993., str. 17-18) >>interview<<, i
tom zgodom govorio o svojem prijateljstvu s Tinom Ujevićem, posvetivši mu i
pjesmu, >>varijaciju« na Oproštaj, dakako u čakavštini. Bonifačićev sonet tako
nastavlja tradiciju veze s Marnlićem preko Tinove zvonjelice (Tonči Petrasov
Marović, Tonko Maroević). Kolega Bratislav Lučin poslao mi je isječak iz
Slobodne Dalmacije (29.lipnja 1994., rubrika Split-Kaštela-Solin), gdje se nalazi
člančić Marine Protić o primanju studenta fizike s Harvarda g. Vlatka Balića u
Županiji. Budući fizičar osobito hvali harvardsku knjižnicu, u kojoj je našao i
Marnlićeva djela iz XVI. stoljeća. Napominje mi također, u pismu, da se u Kaćiću
br. 25, što ga uređuje fra Gabrijel Hrvatin Jurišić, nalazi obavijest da je u jednoj
hrvatskoj crkvi u Australiji na >>Vitrail<<-u narisan Marko Marnlić. U Slobodnoj
Dalmaciji od 2. kolovoza čitam članak Marulić bi mogao i promijeniti adresu, u
kojem kolegica Gordana Benić iznosi sve nedaće i nesloge oko uspostavljanja
Marulova doma u rodnom mu gradu. Spominje i mene i aludira da bih mogao svo-
ju građu o Marnliću darovati Zagrebu. Oko toga je u Splitu bilo iskrica i žeravica,
a netko je to upotrijebio kao još jedan znak zagrebačkog prisvajanja. Ja sam, hvala
Bogu, imun na mjesnu i regionalnu razdražljivost. Neprekidno govorim da se u
mojoj hiži nakupilo toliko marulološke građe, da bi se stručnjaci za statiku
zabrinuli. Govorim i ovo, da nemam pravo zadržavati tu građu samo za sebe, da
se u njoj s teškoćama snalazim, itd. Ali nitko mi ne vjeruje, niti »ohadaje«. Stoga
MIRKO TOMASOVIĆ l MARUliĆEV ... 149

sam zatražio prijem kod g. Josipa Stipanova i predložio mu da se u novoj sve-

učilišnoj knjižnici odvoji jedan prostor (Studijska soba Marka Marulića), gdje će
se ta i druga građa sistematizirati za radne potrebe proučavatelja »oca hrvatske
književnosti«. To bi bilo privremeno rješenje, dok se u Splitu ne utemelji
odgovarajuća institucija. Prijedlog je g. Stipanov unio u svoju radnu bilježnicu.
Pismo iz Mainza od 21. kolovoza, a piše ga naš prijatelj Franz Leschinkohl: >>Sada
imamo ukupan broj otkrivenih djela Marka Marulića ovdje u Njemačkoj koji
iznosi 513 knjiga. Znači, preko pola tisuće njegovih knjiga se nalazi u 80 knjižnica
širom cijele Njemačke, od onih 213 knjižnica na koje sam se obratio i od kojih
sam dobio pozitivne odgovore.<< U Forumu Slobodne Dalmacije (30. kolovoza,
str. 19) Jordanka Grubač razgovara s Dušanom Karpatsky, jednim od rijetkih
čeških kroatista i kroatofila. Za potvrdu drevnih hrvatsko--<Oeških veza g. Karpat-
sky navodi češki prijevod iz Marulićeve Institucije, a zahvalan sam mu što je pre-
veo na hrvatski dug naziv prijevoda: »Put 11 nebo. Iliti: Knjižica katolička o če­
tvoroj strpljivosti, nepravdi, šteti, bolesti i dobrovoljnom mučeništvu za Gospo-
dina Isusa i svetu kršćansku katoličku vjeru prije stotinu godina po Marku
Maruliću Splićanina u latinskom napisana (no pod drugim naslovom), mnozim
razlozima Staroga i Novog zavjeta i primjerima svetih otaca muškoga i ženskoga
spola potvrđena. te sada u ovim našim tužnim i svih opačina punim godinama za
potvrdu i poticaj na svetu strpljivost u naš češki jezik prevedena i uopće nanovo
izdana od Symona Jana Lomnickoga iz Budče, MDCXXI.<< Prijevod se, dakle,
pojavio u važnom času češke povijesti, u godini bitke na Bijeloj gori. Zaboravio
sam u prošlom ljetopisu zabilježiti dva >>letka<<: jedan je dvojezičan (hrvatski i
engleski), u kojem se pozivlje na kupnju knjige: Charles Bene, Sudbina jedne
pjesme, Nacionalna i sveučilišna biblioteka iz Zagreba i Književni krug iz Splita,
1994. Drugi pak: Nastja Dadić Radić, Istoria .ifete udovice Judit, popratnica
istoimene izložbe u Galeriji >>Protiron<<, 22.-29. travnja 1994. s tekstom Vinke
Glunčić-Bužančić. Izložbu sam sa zadovoljstvom pohodio.
Pripravljam antologiju hrvatskoga prošlostoljetnog pjesništva i štijem zbirke
Gjure Arnolda. U njegovim Čeznućima i maštanjima (Zagreb, 1908.) susrećem
zvonjelicu, ispjevana u slavu jubileja Marulićeve Judite (1501.-1901.), pa mi
dopustite da navedem dvije posljednje kitice:
A Judita Tvoja sve nam draža,
Što joj više priete Holoferni -
Mi smo njena udilj budna straža.
l aždajam mora pasti glava:
Jesmo l' domu svom i Bogu J.J"erni -
Na tom geslu: Tebi čast i slava/
(Marku Maruliću, str. 74)
Duhovni život, asketsko-mistička revija, god. X., br. 4, Zagreb, 1938., iz-
davaju Oci Dominikanci, urednik Dr. O. Hijacint Bošković, donosi prilog
Kerubina Šegvića (koji nisam našao u bibliografijama) Marko Marulić, Obraćenik
(1450-1524). Auktor polazi od teze o Marulovu naglom obraćenju, uspoređujući
ga s konverzijom sv. Jeronima, na temelju one opovrgnute pripovijesti o noćnoj
150 MOGUĆNOSTI

pustolovini u kojoj je njegov prijatelj Papalić »ubi ven u grešnom činu.« Ima u tom
članku jedan podatak o Marulićevu studiju u Padovi, koji zaslužuje pozornost.
Prema Segviću, Marko je stigao na studij g. 1470.
U Žetvi (hrvatska čitanka za više razrede srednjih škola, Nauka o knjiže-
vnosti, Zagreb 1943.) Ljubomir Maraković posiže za jednom Marulićevom
pričicom iz Quinquaginta parabo/ae u prijevodu Milana Pavelića i to kao primjer
za objašnjavanje Komike i komedije (str. 424-425). Uzeo je parabolu Kosac. To
nisam znao, a mislim daje Ljubomir Maraković prvi od naših sastavljača čitanaka,
hrestomatija izabrao tekst iz Marulovih latinskih djela.
Štijem i Luku Batića pripravljajući antologiju hrvatske poezije iz romanti-
čarskog razdoblja, pa se instruiram na monografiji Stipe Botice (Luka Botić,
ZAZNOK, Zagreb, 1989.) Stipica Botica, tako ja prijateljski zovem mladolika
dekana Filozofskog fakulteta, uočio je: »Marulićevo je djelo, na hrvatskom jeziku,
posebice Judita, Boliću nedvojbeno bilo poticajno za poetski doživljaj i opis zore
sa sličnim sunčanim slikama, istovjetni opisi oluje na moru, turskog pustošenja
u splitskom polju, standardnim opisima Ljepotica; brojnim leksičkim istostima
( ... ).Zanimljivo je daje Marulićeva rijetka tuđica, germanizam: 'spustiv grundu
strašne oči' istovjetna Botićevoj nagrunditi... « (str. 95).
Dobih napokon AION Slavistica, publikaciju iz Napulja (Annali dell'Istituto
universitario Orientale di Napoli, I/1993, Edizioni Cadmo, Firenze), debelu
gotovo 500 stranica, i tu među više recenzija iz područja kroatistike nalazim i
recenziju kolegice Fedore Ferluga Petronio moje monografije o Marku Maruliću
(str. 384-385). Publikacija se rađa pune tri godine, krasno je opremljena, vrvi
vrsnim radovima iz slavističke grane, ali recenzije gube na aktualnosti. Tako je
tek objavljen prikaz talijanskog Dunda Maroja, Zio Maroje (Hefti Edizioni,
Milano, 1989.) iz pera Rosanne Morabito, gdje se Marin Držić navodi kao Scrit-
tore raguseo a njegova je komedija »capolavoro della letteratura dalmata-ragu-
sea«. Ja pak mislim kako bi bilo primjereno Danteovu Božanstvenu komediju
proglasiti »remek-djelom toskansko-firentinske književnosti.« Kupih u anti-
kvarijatu na Zrinjevcu priručnik prof. Ljerke Premužić Repetitori;· sadržaja glav-
nih djela hrvatske književnosti od XV-XX. stoljeća (Zagreb, 1991.) Nalazim,
dakako, i sadržaj Marulove Judite, a u kratkoj bilješci piše da je Marulić >>naš
najstariji poznati književnik<< (str. 5), što ne stoji (stariji su od njega, primjerice,
Šižgorić i Đono Kaličević).
Š tijem studiju Nevenke Košutić-Brozović Dijalekt kao medij hrvatskoga
književnog prevođenja standardno-jezičnih tekstova (Radovi Filozofskog
fakulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti, 20, 1990/1991., Zadar 1992.) i vi-
dim da za prvi primjer u analizi naslovne teme uzimlje Marulićeve prepjeve dvaju
Petrarkinih soneta (str. 246.-247.). U Mogućnostima (113, 1994.) objavljeni su
nekrolozi prof. Vedranu Gligu. Bio je dobar, blag i ugodan čovjek, profesor, ko-
lega, s kojim sam se sprijateljio ponajviše preko suradnje u Sabranim djelima
Marka Marulića. Taj dobri duh splitskoga Književnog kruga preveo je na hrvatski
latinsku biografiju Marka Marulića, koju je napisao Franjo Božićević Natalis
(zanimljivo je da ga Kerubin Šegvić u navedenom radu nazivlje Franjo Božić) i
Marulićevu poslanicu Hadrijanu VI. Tih, skroman i nenametljiv, znao je puno o
MIRKO TOMASOVIĆ l MARULIĆEV ... 151

Marulićevu opusu, a razmjerno je malo o tome pisao, držeći uvijek da ima boljih
stručnjaka od njega. Valja zapisati: Vedran Gligo je bio začetnik Okruglog stola
o Marku Maruliću, suurednik godišnjaka, koji je iz toga proistekao, Colloquia
Maru/iana, vrlo taktičan tajnik uredništva Sabranih djela, majstor da izmami
tekstove za ediciju. Taj nevidljiv rad ne će ući u bibliografijske jedinice, ali neka
se zna da je epohalna edicija Sabranih djela Marka Marulića i njegovo životno
djelo, koju spoznaju, barem se uhvarn, ne će prekriti zaborav. Zato i opetujem ono
što napisah na vijest o Vedranovoj smrti u Ljetopisu VI, l. 94.
Listamo časopisje. Mogućnosti (4/6, 1994., str. 105) objavljuju rukovet sti-
hova Petra Opačića Sarcem sp/amil, a motto joj Marulićeva dvostihovna pjesma
Tašćina od tašćin ... Dubrovnik (3, 1994.) objavljuje rukovet zvonjelica Tonka
Maroevića pod naslovom Pos/soneti, a u jednom od njih (str. 33), koristi se diljem
stiha naslovom Marulićeve pjesme: »Tajnu Molitve suprotiva Turkom.« (Tonko
Turkom srokuje s pjesmurkom, što nije loše, ali bi bolje bilo s Jurkom). Dubrovnik
(4, 1994.) objavljuje, međutim, sadržajnu recenziju Rafa Bogišića o svesku II.
Sabranih djela Marka Marulića (Pisni razlike, priredio Josip Vončina), davši joj
naslov Žanrovskipejsaž hrvatskog jezika (str. 163-167). Marulić (4, 1994.) budno
motri što se zbiva s Marulićem, pa tako registrira da sam održao predavanje na
tribini Croaticum, Europska recepcija Marulića, 21. lipnja 1994. (str. 743) Fo-
rum (7-8, 1994.) donosi 3 poglavlja iz rukopisa Veljka Barbieria, što ih čitam >>S
guštom«, Split, ispovijed staroga grada. U svoju viziju grada Splita i njegove
povijesti uključio je, dakako, i Marula (str. 495), davši mu časno mjesto u
povijesnom tijeku: »Nije samo odškrinuo dveri književnosti, nego je i hrVatskom
pučkom izričaju, narodnom jeziku, vratio dostojanstvo.«
Glasnik društva bibliotekara, Split, 311994. ustupio je osam (32-40) stranica
vrijednomu fra Petru Runji, koji objašnjuje i dokazuje da su tri splitska primjerka
Institucije, koji nose nadnevak tiskanja 10. II. 1506., zapravo iz dvaju izdanja.
Usporedbom jednoga splitskog primjerka s primjerkom Institucije pohranjene u
Knjižnici samostana konventualaca l Dodici apostoli u Rimu, fra Petar je pokazao
da ti primjerci, makar nose iste nadnevke tiskanja u Veneciji, nisu istovjetni, što
upućuje da je g. 1506. ili g. 1507. (posrijedi je i venecijski način računanja
vremena) u tom gradu Institucija objavljena barem dvaput, te prijatelja Petra
molim da još malo >>kopa« tu njivu i izvede stvari načistac. Splitski su bibliotekari
ne samo radini nego i djelatni, što potvrđuju i edicijom Rukopisi hrvatskih
književnika u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu (Sveučilišna knjižnica, Split, 1994.),
autori izložbe i kataloga Vlade Lozić i Viktor Škovrlj. Počasno mjesto među
rukopisima pripada autografu Franje Božićevića Carmina (Sign. M 35), gdje se
među osamdesetak pjesama na latinskom (među kojima i više njih posvećenih
Maruliću) nahodi i čuveni mu životopis Vita Marci Maru/i. Štoviše, ulomak tog
životopisa. pisan Božićevićevom rukom, reproduciran je na omotu edicije.
Darko Žubrinić je u nakladi HKD sv. Jerolima (sv. Ćirila i Metoda), Zagreb,
1994. priopćio Crtice iz povijesti glagoljice (naslov je knjige Biti pismen, biti
sVOJ), te naslućujem da će se tu naći i kakav spomen o Maruliću. »Marko je
Marulić također poznavao hrvatsku ćirilicu. To je vidljivo iz njegova prijevoda
Hrvatske kronike (12-14. st.) na latinski. Hrvatsku kroniku je pronašao jedan
152 MOGUĆNOSTI

njegov prijatelj zabilježenu 'hrvatskim pismom' (hrvatskom ćirilicom).<< (str. 62.)

Uistinu je tako. Međutim, g. Žubrinić piše i ovo: >>Postoje neki pokazatelji da je
znamenita Marulićeva Judita( ... ) prvobitno možda tiskana glagoljicom već 1501.
g., vjerojatno u Senju, a tek kasnije latinicom.« (str. 173). Oh, kad bi bilo tako!
Pripravljajući se za kolegij Hrvatska humanistička poezija, koji ću držati u
nastupajućoj akademskoj godini 94/95., bilježim kao obvezatnu literaturu:
Hrvatski humanisti, priredio i predgovor napisao Darko Novaković, Erasmus
naklada, Zagreb, 1994. Ta knjižica, namijenjena školskoj učećoj mladeži, vrsni je
prinos inkorporiranju hrvatske latinističke baštine u nacionalnu književnost, a
među Darkovim odabranicima, dakako, i Marko je Marulić, kojega inače otkriva
po sjevernjačkim knjižnicama i tumači teorijski i filologijski, te već ima zamjetan
marulološki opus. U knjižicu je uvrstio ulomke iz Davidijade i Poslanice
Hadrijana Vl. Tu poslanicu u osvit papina došašća u Hrvatsku Nacionalna i
sveučilišna biblioteka u Zagrebu kao glavni nakladnik kani pretiskati, objaviti
latinski tekst, hrvatski i engleski prijevod uz popratne članke Darka Novakovića,
Mirka Tomasovića i fra Gabrijela Hrvatina Jurišića. »Producent« je dr. Josip
Stipanov iz Sveučilištne, a ja sam časnik za vezu. Teškoća je u tome, što je brat
Hrvatin u Sinju (a malo se otišao kupati u Zaostrog), Darko je u Londonu, Josip
je načas skoknuo do svojega zavičajnog otoka, a samo je Mirko udilj u Zagrebu,
dok »fugit irreparabile tempus«, te sam svaki čas uz brzoglas. Urednika edicije
Josipa Bratulića lovim po istarskoj županiji i kvarnerskim otocima, vidim preko
dalekovidnice da je u Karlovcu, pa opet u Moslavini, a papa dohodi početkom
rujna. U potragu za tekstovima i rokovima uključuju se subraća, majke i supruge
traženika, posredničke uloge pružaju inžinjeri iz londonskog predstavništva tvrtke
INA, dok se dr. Stipanov nije oglasio brzoglasom: »Sve je u redu, sve je pod
kontrolom.« Bumo vid'li.
Prijeđimo od struke na beletristiku. U zbirci pjesama Jakše Fiamenga Katija
Gaja Utija (Solin, 1994.) pozornost mi privlači naslov More, more (str. 38) i kitica
mu treća:

l tako, uvijek za mjeru sna iskusniji,

uživasmo što nam je povijest namijentla
o, more homerovsko, more Maru/ovo
što buja.{. što se neprestano udvajaš
i činiš da ti se spuštamo s terasa
i primamo tvoja vjera, glazba odraza
Zamjećujem da je Jakša, valjda Marulovim migom, opjevao Sazam"n vrt (str.
60), te u Proljetnim karminama (Split, 1990.-91.) tužno kronikalno zapisao:
Te su godine u našem gradu umirali pjesnici
kao da to nije ništa, kao da sa se hitna/i
kamenom preko svih močvara, preko zidova
Opraštao se od nji"h ovaj surovi fin de siecle
Mara/ ih je primao a svoje jazikoslov(je
(str. 86)

,
Ćešldprijevod (g. 1621.) poglavlja o strpljivosti iz Institucije
154 MOGUĆNOSTI

U bilješci uz tu pjesmu auktor napominje: >>Spomenutih godina u Splitu su

umrli pjesnici (abecednim redom) T. Bebić, S. Benzon, T. P. Marović, M. Popadić
i M. Raos. Vjerojatno slučajno?<< Dana 22. travnja 1991. izdahnuo je Tonči Petra-
sov Marović, pjesnik Marulova kova i »jazikoslovlja«. Upravo na »Juditin« dan.
Vidim da će Ljetopis VII., IX. 94. obasizati više od svekolika Ljetopisa I.
Obveza je i odgovornosti previše. »Slobodan sam Vas izvijestiti da više nisam u
stanju voditi Okrugli stol o Marku Maruliću, koji se u Vašoj organizaciji održava
svak<ig travnja od 1991. Vrijeme je da taj posao i skrb oko njega preuzmu mlađi
kolege. Lijepo Vas molim da ovaj moj prijedlog uvažite. Zahvaljujem na
dosadašnjoj suradnji i srdačno pozdravljam.<< To sam Književnom krugu napisao
16. kolovoza 1994., a Kolegij Književnog kruga je molbu mi uvažio na sastanku
tijekom rujna.
Što tijekom rujna javljaju dopisnici i pišu novine. Najaktivniji je Charles
Bene Benić, koji mi 8. rujna sadržajnu omotnicu šalje,jer u njoj imade više stvari
spomena vrijednih. Dobio je mikrofilm češkog prijevoda Institucije, o kojem smo
netom govorili. Djelomičan je prijevod V. knjige Institucije, dakle ne cijelog
Marulova djela; riječ je o pet poglavlja V. knjige, posvećenih strpljenju (patientia)
s primjerima svetaca i svetica. No, profesor Bene uočava da je Lomnicky naslov
prijevoda >>posudio<< iz pohvalna epigrama Jeronima Macarellia (kojeg Lomnicky
piše Maracelli) Instituciji, tj. iz prvog dvostiha:
Maru/us hic profert sanctorum exempla virorum
Per quae iler in coelum cuique patere queas .
./ter in coelum Lomnicky je preveo Cesta do Nebe.
Poslao mi je g. Benić i fotokopiju pisma oca Alvara Huerga, stručnjaka za
Luisa de Granada, profesora Katoličkog sveučilišta u Puerto Ricu. Iz pisma
doznajem da je Luis de Granada prvi put uključio svoj španjolski prijevod
Marulićeve Carmen de doctrina u Memorial de la vida cristt"ana g. 1565., te da
je taj španjolski pobožni pisac jamačno čitao Instituciju.
Institut za povijest Reformacije Sveučilišta u ženevi naručio kod nakladnika
Sabrana djela Marka Marulića. Znakovito, aja mislim na poticaj prof. Ben ea. One
moje pobožne želje iz prvih ljetopisa tijekom se vremena ostvaruju, tj. Marulić se
sve više intemacionalizira.
Zračna luka Pleso, ll. rujna 1994., 19h ll' : >>I vi, žrtve rata: ranjenici,
siročad, udovice, prognanici, izbjeglice, ostanite vjerni Kristu patniku. Gotovo
prije 500 godina, Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, u prilikama sličnim
današnjima, izrazio je užas vjernika pred tolikim patnjama koje su morali
podnositi. Obraćajući se Bogu vapio je:
Tebi vapijemo tužeći u plaču

ali je potom nastavio s kršćanskom nadom:

Ako s nami stati bude~ Gospodine,
hoće se od111ati narod lei sad gine.
MIRKO TOMASOVIĆ l MARULIĆEV ... 155

I vi, Hrvati koji danas živite, možete računati na snagu koja dolazi od vjere.«
(Vjesnik, Govor Svetog Oca prigodom svečanog ispraćaja u zagrebačkoj zračnoj
luci, ponedjeljak, 12. rujna 1994., str. 7). Kad sam u televizijskom prijenosu čuo
taj citat iz Molitve suprotiva Turkom (57. i 70.-71. stih), zavapio sam i ja: >>Veli-
čanstveno!«. Nije prošlo ni 60 sekundi, kad su me počeli zvati telefoni: »Znaš li
da je Papa citirao Marulića?« U slijedećem broju Glasa Koncila (br. 38, Zagreb,
18. rujna, str. 15) vidim da je taj Papin govor tiskan s neugodnom grješkom: »Go-
tovo 300 godina, Marko Marulić ... <<
U isti čas hvatam brzoglas, i napokon je na žici g. urednik, kojemu pri-
općujem o kakvom je propustu riječ. On je puno smireniji od mene i obećaje
ispravak u dojdućem broju. Obećanje ispunja: >>U Glasu Koncila br. 38, od 18.
rujna, na stranici 15, u tekstu Papina oproštajnog govora u zračnoj luci, pod među­
naslovom Poruka Oca hrvatske knji/evnosti !rtvama rata drugi odjeljak treba
počinjati riječima: 'Gotovo 500 godina ... '<< (Glas Koncila, br. 39, Zagreb 25. ruj-
na, str. 9). Gospodine uredniče, drugi odjeljak treba počinjati riječima: »Gotovo
prije 500 godina ... « Opet grješka, pa ima li smisla zamoliti da se i ona ispravi,
budući da se nazire pogibelj nove grješke. Mislim samo: ipak se takvi propusti u
katoličkom tjedniku ne bi smjeli događati. Papini su govori dokumenti Crkve, na
stanovit način sveti tekstovi, a Glas Koncila nije tjednik početnik. Netko će možda
za sto godina, proučavajući Papine govore pri pohodu Hrvatskoj, pomisliti da je
Ivan Pavao II. pobrkao povijesne nadnevke. Novine kao novine, imaju 101 oprav-
danje, pa odustajem od prosvjeda. Važnije mi je što je nakon 500 godina jedan
papa odgovorio, recimo tako, na Marulićevu Poslanicu Papi Hadrijanu Vl. i
pritekao upomoć hrvatskom puku, koji je to oćutio i uzvratio zahvalnošću na
neponovljiv način. Popisu svetaca, koji su citirali Marulića (Ignacije Loyola,
Franjo Ksaverski, Franjo Saleški, Toma Morus, Filip Howard), crpli iz njegovih
tekstova, nadodajem još jednog, budućega: Papu Ivana Pavla II.
Sredinom mjeseca rujna kao po dogovoru zovu me na sastanke gradska
poglavarstva iz Zagreba (Marulov spomenik) i Splita (Marulov dom). Zagrebački
dogradonačelnik mr. Božo Biškupić veli mi da je potrebita da neko društvo ili
institucija podupre moj prijedlog i da se službeno obrati Poglavarstvu. Nazvao
sam ljubaznog Nedjeljka Fabria, predsjednika Društva hrvatskih književnika, koji
je s oduševljenjem pristao da DKH bude podnositeljem prijedloga (vidi Prilog 1).
Svaka čast: tri dana poslije nego što je prijedlog bio upućen, evo odgovora
direktora gradskog zavoda za zaštitu i obnovu spomenika kulture i prirode, ing.
Venčeslava Lončarića: »U svezi prijedloga Društva hrvatskih književnika o
podizanju spomenika Marku Maruliću na istoimenom trgu zelene potkove u
Zagrebu, suglasni smo sudjelovati u izradi natječajnog programa i raspisu javnog
natječaja za skulptorsko rješenje.« Počelo je, počelo.

»Pozivamo Vas da budete nazočni sastanku inicijativnog odbora za ustanov-

ljenje Marulova doma. Sastanak će se održati u petak 23. rujna ... Član Pogla-
varstva magistar Petar Km lo.« I tako ću opet u Split na raspravu o vrućoj temi,
jer se oko lokacije Marulova doma vode prepirke i raspre, a i broj im se umnoža-
va. A još ništa nije odlučeno ni pravno potkrijepljeno. Frano Baras u Slobodnoj
156 MOGUĆNOSTI

Dalmaciji (16. rujna, str. 8, u splitskoj kronici) predlaže da se Dom smjesti u

zgradu Stare bolnice. I na urečenom sastanku u Splitu bilo je oko lokacije dosta
spora, pa i novih destinacija (barutana vojarne na Gripama kao privremeno rje-
šenje). Ja sam opetovao već stare i čitateljima Ljetopisa poznate molbe: studijski
prostor u prvoj fazi, odmah započeti s radom, natječajem izabrati troje mladih
stručnjaka i pristupiti poslu prema programu, koji sam podastro. Ostaviti načas
optimalni smještaj, izbjegnuti da se preko Marulova doma rješavaju druge
prostorne nevolje, stvoriti bazu podataka i onda postupno ostvariti dostojanstven
projekt kakav najveći Splićanin, prvi klasik hrvatske književnosti i europski hu-
manist zaslužuje. Dvojbe su ostale, napetosti također. U sutrašnjoj Slobodnoj
Dalmaciji (24. rujna 1994., str. 47) Jakša Fiamengo je vjerno prenio tijek sastanka
u Poglavarstvu, i sam sudionik rasprave. Na sastanku sam izvijestio gospodu
kolege o nakani zagrebačkog Poglavarstva da podigne Marulu spomenik u
Zagrebu, što je sve razveselilo, a predstavnik vrijednog Društva prijatelja kulturne
baštine u Splitu »na licu mjesta« je izjavio da će Društvo svojim sredstvima
omogućiti izradbu postamenta budućeg spomenika. Ugodno sam bio iznenađen.
Inoslav Bešker ima u Večernjem listu (30. IX., 1994., str. 8) rubriku, kolumnu
Bujice i mostovi. Ovaj put joj je podnaslov ili naslov Šešelj l'eĆ mrtav? Povod je
komentara četnički vojvoda Vojislav Šešelj, a elokventni Inoslav naglasuje znanu
tezu da su obraćenici, neofiti »ekstremisti«. U retoričkoj razradbi teze omaknulo
mu se da je i Marulić »bivši kurviš«, iz čega zaključujem da vjeruje u onu davno
opovrgnuto pripovijest o Marulićevoj noćnoj pustolovini s Papalićem.
Kritički ju je opovrgnuo već 1846. Luka Svilović u zadarskoj La Dalmazia,
dokazujući da se ta krvava ljubavna zgoda ne može pripisati Maruliću i zbog toga
što je vremenski datirana najranije oko g. 1600., a tada bi i Marko, i njegov
prijatelj, da su i poživjeli, imali najmanje 150 godina vijeka! Uzalud, evo i do
današnjeg dana neki vjeruju u vjerodostojnost Constatinieve konstrukcije iz 1732.,
koju je on naslovio Castigo dell'impudicizia. Osamnaesto, »galantno« stoljeće
bilo je sklono takvim literarnim predlošcima, a i devetnaesta, »romaneskno«, ali
danas nema nikakve svrhe Marulića kititi legendama.

X.94.
Pisma prof. Benea od 29. kolovoza (iz Meylana) i iz Londona (od 19. listo-
pada). U British Library g. Benić pregledava bilješke Henrika VIII. na primjerku
Marulićeva Evange/istara, a pronalazi još jedan primjerak iste knjige s mnogo
više bilježaka. Pita se tko je ispisao te bilješke. Možda sveti Toma Morus.
Pisma Bratislava Lučina iz Splita. U onomu od 3. listopada stavlja mi lju-
bazno na korištenje podatak, da je Antun Milovan u čakavskoj zbirci Ure na p/aci
(Pula, 1994.) posvetio jedan sonet Maruliću. Javlja mi također da ga pohodio don
Mladen Parlov, koji je na studiju Teologije duhovnosti na Institutu za duhovnost
Papinske Gregoriane u Rimu ove godine obranio magisterij Il mistera di Cristo
come model/o della vita cristiana secondo Marko Marulić (1450--1524), koji će
unaprijediti u doktorat, na čemu sad radi. Tako valja. U pismu od 14. listopada
MIRKO TOMASOVIĆ l MARUliĆEV ... 157

pozivlje me na predstavljanje Marulićeve Poslanice papi Hadrijanu Vl. u Splitu,

što prihvaćam. Tih dana (12. X.) razgovaram s gradskim dužnosnicima u Zagrebu
o Marulovu spomeniku. Pismeno sam im prenio ponudu g. Ante Sapunara o pri-
pravnosti splitskog Društva prijatelja kulturne baštine da sudjeluje svojim
sredstvima pri podizanju spomenika.
Počela je akademska godina, a mi se od pamtivijeka na Odsjeku za kompara-
tivnu književnost sastajemo sa studentima prvoga listopadskog ponedjeljka, koji
ove godine pada 3. dana tog mjeseca. Studentica Ivana Radić donosi mi papirić s
popisom Marulovih djela u Sveučilišnoj knjižnici u Pisi, gdje je radila tijekom
ljeta. Zamolio sam je za taj popis, te, zahvaljujući njezinoj ljubaznosti, doznajem:
Institucija iz g. 1577. (to je ono Foulerovo izdanje, koje je, evidentno, tiskano u
velikoj nakladi, pa ga često surećemo); talijanski prijevod dijaloškog spisa o
Herkulu (Dialogo di Marco Marullo delle ecce/lenti virtu el maravigliosifal/i di
Hercole, In Vinegia, MDXLIX); Institucija iz g. 1506. Nagovorit ću se, bogme,
ove godine o Marul u, jer studentima treće i četvrte godine komparatistike
predajem izborni kolegij Hrvatska humanistička poezija, a kanim četvrtinu
termina Marku namijeniti, a studentima Hrvatskih studija (Croaticum) mono-
grafski kolegij Marko Marulić. Za prvi se prijavilo 40-tak slušatelja, desetak
preko predviđenog broja, a za drugi kolegij 176.
Počela je ne samo akademska godina, nego i sportska sezona. Ja sam potpuno
pripravan i za praćenje sportskih dogođaja, osobito kad naši igraju u kakvu
europskom natjecanju. Pratim sportski tisak, dnevni i tjedni, Televiziju, Radio
Cibonu. Zagreb Bade/1862. sjajno je započeo natjecanje za europsku krunu.
Pobijedio je Halmstadu tamošnje dečke s rezultatom 23:29. Što je motiv da se
bavim tom »profanom« temom?
MARKO, TI SE PITAŠ: »ŠTO JA IMA S TIME?«
SLAVLJE BI U DOMU KOM JE »MARUL<< IME.
»Nakon utakmice, radost su zagrebački rukometaši podijelili s našim
iseljenicima u Hrvatskom klubu Marko Marulić u Halmstadu.« (Sportske novosti,
Zagreb, 18. listopada 1994., str. 9). To je već drugi klub naših iseljenika, što znam,
imenovan po ocu hrvatske književnosti.
Počinju manifestacije Knjiga Mediterana i to Večernji list najavljuje viješću
Triput Marulić (24. X. 1994., str. 31). Vidim da se najavljuje divot-izdanje
Marulićeve Poslanice Hadrijanu Vl. Još ga nemam u rukama, ali po sretnu običa­
ju, knjiga iz knjigovežnice stiže dan prije svečana predstavljanja u palači Milesi
u Splitu (28. listopada). Sastoji se od vrlo dobro izvedenog pretiska (Krebeg off-
set, Zagreb) te knjižice u kojoj je latinski izvornik i hrvatski prijevod V. Gortana
i V. Gliga (redigirao ih je Darko Novaković), proslov nadbiskupa Ante Jurića (na
latinskom i hrvatskom), popratni članci Gabrijela Jurišića, Mirka Tomasovića i
Darka Novakovića (na hrvatskom i engleskom). I pretisak s otmjenim koricama
i knjižica smješteni su u primjerenu kutiju, te nema druge, to je divot-izdanje,
>>tiskano u povodu dolaska pape Ivana Pavla Drugog u Hrvatsku, dana 10. i ll.
rujna 1994. Tiskano u 1000 primjeraka, od kojih su 333 označena brojevima. Prvi
158 MOGUĆNOSTI

je primjerak namijenjen Svetom Ocu papi.<< Odlučeno je da se taj primjerak uruči

Papi prigodom audijencije monsignorea Jurića u studenom. Urednik edicije je
Josip Bratulić. grafičko oblikovanje dao je on i Boris Kren. Na predstavljanju
okupila se jaka momčad: o. nadbiskup, fra Gabrijel, a od svjetovnjaka Josip Bra-
tulić, Josip Stipanov, Mirko Tomasović, dok je ulomke u hrvatskom prijevodu
čitao glumac Trpimir Jurkić. S/obodna Dalmacija (30. X., str. 27) o tome je
opširno izvijestila (J. Fiamengo). Iz Večernjeg /ista (29. X., str. 53) doznajem da
na Festivalu Teatra ITD nastupa i družina iz Berlina Marul, kazališna scena na
hrvatskom jeziku.
Još smo na Knjizi Mediterana, gdje je predstavljena i knjiga Nikice Ko-
lumbića Po običaju začinjavac u nakladi Književnog kruga (Split, 1994.). Naslov
je, dakako, preuzet iz Marulićeva proslova Juditi, i ta slavna formulacija lijepo
odgovara predmetu knjige (Rasprave o hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti).
Dostatno se ne bavim srednjovjekovljem, pa iz Nikičinih rasprava doznajem
štošta. U Tkonskom zborniku nalazi se osmeračka pjesma Molitva protiv Turaka,
nastala polovinom XV. stoljeća, prethodnica Marul ovoj Molitvi suprotiva Turkom,
o čemu se na temelju komparativne analize govori na str. 79-83 knjige. Inače, di-
ljem djela prof. Kolumbić višeputno ističe »Marulićevo dobro poznavanje hrvat-
skih srednjovjekovnih začinjavačkih tvorevina«. (str. 206) Marulićeva hrvatska
poezija ne taji svoju vezu s domaćim korijenima, pače su oni važan konstituens
cijeloga mu opusa,pa uistinu valja na njima insistirati i proučavati ih.
Posljednjeg dana Knjige Mediterana 31. listopada predstavlja se novi svezak
(XIII.) Sabranih djela Marka Marulića, a to je u našem kontekstu najveća moguća
svečanost: Marko Marulić, Dijaloški i dramski tekstovi, priredio i popratio bi-
lješkama Nikica Kolumbić, rječnik sastavio Milan Moguš, Književni krug, Split,
1994. U predgovoru su dvije opširne studije: N. Kolumbić, Marulićevi dijaloški
i dramski tekstovi, D. Šimundža, Teološki pristup Marulićevim »Dijaloškim i
dramskim tekstovima«. I ovaj put su se »promociji« odazvali uglednici (B.
Glavičić, M. Moguš, Drago Šimundža), koji su govorili o Kolumbićevu dobro
obavljenu poslu. Prireditelj je, naime, na šezdesetak stranica analizirao i opisao
svoj izbor, interpretirajući povrh toga dramske sastojke u Marulićevu pjesničkom
postupku, te još uvijek postojeće pitanje auktorstva pojedinih hrvatskih tekstova.
Uvrstio je lO Marulićevih dijaloških tekstova i jedan dramski (Prikazanje
historije svetoga Panucija) i u Dodatku još četiri, dva od njih već uvrštena u Pisn;
raz/ike, u drugi svezak Sabranih djela (Svarh Muke /sukarstove, Anka Satira), te
Plač duše ka e u pakal osujena iz Lucićeva Vrtla i Od Muke lsukarstove i odgovor
iz tzv. Osorsko-hvarske pjesmarice (g. 1533 .). Potonja se pjesma ovdje objavljuje
prvi put, prema tekstu te pjesmarice. Marulologe će posebno obradovati i još
jedna, važnija. inovacija. Prireditelj je utvrdio da je pjesma Karstjanin /sukarsta
propetoga gledajući pita samoprepjev slavne Marulove latinske Carmen de
doctrina Domini nostri Jesu Christipendentis in cruce.Taj se latinski tekst »go-
tovo doslovce podudara s hrvatskim tekstom (4 zadnja latinska stiha ne nalazimo
u ovoj hrvatskoj verziji ... )« (str. 55). Istina, on je djelomično unesen u Maru-
lićevu pjesmu (njezina prva 82 stiha), a djelomično nadopjevan (83-114. stih).
MIRKO TOMASOVIĆ l MARULIĆEV ... 159

Marulić je, dakle, tim samoprepjevom otpočeo niz hrvatskih prepjeva (Mihovil
Vrančić, XVI. stoljeće; Andrija Vitaljić, 1703.; Ivan Dražić, 1713.; Veljko Gortan,
1969.) te nadasve raširene Marulićeve pjesme, prevedene osim na hrvatski, na
talijanski, francuski (desetak puta), španjolski, češki, slovenski, engleski, kako
nam je to dokumentirao Charles Bene u knjizi Sudbina jedne pjesme (Zagreb-
Split, 1994.). Nema dvojbe da je to samoprepjev, što je još jedan pokazatelj su-
odnosa Marulićeve latinske i hrvatske poezije i njegove poetički plodne više-
jezičnosti, samo se možemo domišljati koja je verzija vremenski prethodila. Držim
da je hrvatski tekst nastao ranije, a latinska heksametarsko-pentametarska obradba
kasnije, humanistički oblikovana. Hrvatska verzija upućuje na Marulićevo
stihotvorstvo prije Judite (po jeziku i načinu rimovanja):
Christianus: Summe Deus, quare morta/es induis ortus
Et Terras coeli lapsus ob arce co/is?
Christus: Ut terrenus homo per me, quem torserat error,
Ad coelum reeta disceret ire via.
Carmen, 1-4
K ars/janin: O višn;i' Bole mo_h zač se hti uputit
ter po zemlji ovoj s nebes sašad hodit?
/sukarst: Da človik zemaljski kf biše zabludi/
hodit u stan rajski bude se naučil.
Karstjanin, /-4
Kršćanin: Višnji bože, zašto si uzeo na sebe smrtno tijelo i zašto, spu-
stivši se s nebeskih dvora, liviš na zemlji?
Krist: Zato da bi zemaljski čmjek, kojega je zavela bludnja, preko
mene naučio da ravnim putem ide do neba.
(prijevod V. Gortana, Hrvatski latinisti /J
Očevidan je, kako možemo ustanoviti iz donesena citata, paralelizam u svim
elementima prijenosa, koji je doslovan i u broju stihova. Indikativno je da je
Andrija Vitaljić, barokno raspjevan, za prepjev tih dvaju Marulićevih dvostiha,
upotrijebio pet sestina, trideset stihova, da bi Razgovor meu /sukarstom na Križu
i meu Karstjaninom bio »virno prinesen.«
Dobio sam Bartol Kašić. Zbornik radova o životu i djelu, Izdanja Hrvatskog
filološkog društva, sv. 5 ., izdavači Općina Pag, HFD Zadar, Zadar listopada 1994.,
odgovorni urednik Nikica Kolumbić. Malo je zbornik zakasnio, jer je znanstveni
skup u povodu 340. obljetnice Kašićeve smrti održan u travnju 1991., ali nije ni
čudo, uvažimo li sve nevolje što ih je Zadar imao tijekom razaranja i pustošenja
Hrvatske. Naprotiv, možemo se diviti upornosti koja je uložena u tiskanje ovog
zbornika, koji uz to grafički i likovno uzorno izgleda. Svaka čast! U Kašićevu
zborniku nahođe se dva priloga što dotiču Marulića: Ljerka Schiffler, Bartol Kašić
i fi/ozoftko-teo/oško nasljeđe (passim), Mirko Tomasović, Kempenac-Marulić­
Kašić. To sam svoje putovanje u Zadar-Pag-Zadar-Split >>opisao<< u Ljetopisu
III., IV. 91., a prilog objavio u Colloquia Maru/iana l. No, da i doživim >>pre-
160 MOGUĆNOSTI

mnogaja ljeta<<, ne bih mogao izbrisati iz pameti put preko okupiranih Plitvica i
Gračaca s Rašetinim tenkovima i Martićevim »specijalcima« u ubavu krajoliku,
doček predsjednika Tuđmana u Pagu, pa vijest o smrti prijatelja Tonča Marovića,
njegov sprovod u Mravincima. Kroz te slike sjećam se i strijepnja i nada iz pro-
ljeća 1991., kada sam u Splitu u tronutoj atmosferi otvorio prvi Okrugli stol o
Marku Maruliću 24. travnja u palači Milesi, iz kojeg su proistekla Colloquia
Maru/iana i štošta drugo u marulologiji. Naglasio sam da će se Okrugli stol
održavati svake godine na 22. travnja, na rođendan Judite, a spominjem se i
dobronamjerne primjedbe jednoga Marulova sugrađanina: >>Ovo ti je prvi i zadnji
Okrugli sto' o Marolu.<< Dobacio sam mu: >>Djelomično točno, prvi jest, a bit će
ih još najmanje deset.<< Polovina od tog broja već je održana. Zabludjeh malo, pa
stavimo točku na listopadsku kroniku.

XI.94.
Središnji dogođaj u ovom mjesecu bivaju rimski Marulićevi dani. Cio mi
mjesec bio u njihovu znaku: ili se za njih pripremah, ili sređivah dojmove i
poslove nakon njih. Već 18. listopada primio sam telefax od rektora Papinskoga
hrvatskog zavoda sv. Jeronima iz Rima prof. theo l. monsignorea dr. Antona
Benvina program Marulićevih dana u vječnom gradu i što je meni raditi. Monsi-
gnore na tom zadatku djeluje već od ožujka, tražeći »saveznike« u institucio-
nalnim, crkvenim i diplomatičkim krugovima. Tijekom ljeta imali smo lijep broj
brzoglasnih dogovora, i sve je usklađeno. Rektor je zamislio sadržajan način kako
da Marka Marulića predstavi Rimu po horizontali i vertikali: hrvatskoj koloniji,
sveučilišnoj eliti i crkvenim velikodostojnicima »par exellence«. Subota, 12.
studenoga podvečer: putujem u Rim zrakoplovom preko Splita, noseći slatki teret,
a nije mi teško što sam trhonoša: 4 primjerka divot-izdanja Marulove Poslanice
Hadrijana VI., posebno izrađena, od kojih jedan primjerak ima izravnu posvetu
papi i malo je čudo knjiškog umijeća. U Splitu mi se pridružuje Branko Glavičić.
Na Fiumicinu nas čekaju predstavnici hrvatskog veleposlanstva, prva tajnica
Vesna Terzić »zadužena« je za nas te nas službenim samovozom vodi u hotel,
gdje nahodimo i Charlesa Benea. Zahvaljujući ljubaznosti našeg veleposlanstva,
izbor hotela je idealan: uz Tiber, u blizini Augustova hrama, a Zavod sv. Jeronima
nam je »prek' puta«. U Zavodu smo »kao doma«, goste nas i paze, ali i propisuju
egzaktan program.
U nedjelju popodne, 13. studenoga u crkvi Zavoda, najprije kraća predava-
nja o Maruliću za naš puk, a onda euharistijsko slavlje, koje predvodi mons. Ante
Jurić, nadbiskup splitsko-makarski. U ponedjeljak udarna trojka (Bene, Glavičić,
Tomasović), praćena mons. Benvinom, odlazi u radni posjet Nacionalnoj biblio-
teci (Biblioteca nazionale centrale »Vittorio Emanuele«), gdje pregledavamo
rukopis (Sig. 2651, Manoscritti Gesuitici 522) Marulićeva latinskog djela Re-
perlorium (»Mu/ta el uaria ex diuersis auctoribus, quae maxime imita/ione digna
uidebantur in hoc opere reponenda<<). Popodne smo u gostima kod fra Petra Runje
MIRKO TOMASOVIĆ l MARUliĆEV ... 161

u rezidenciji poglavara trećoredaca nalazećoj se na svjetskoj lokaciji, Fori

imperiali, rimskom Forumu, koji nam ljubazno ustupa svoje bilješke o nekim ne-
poznatim izdanjima Marulićeve Institucije i Evangelistara. Sutradan ujutro, od-
šetasmo do Vatikanske biblioteke, gdje radi i stoji nam na usluzi o. Tomislav
Mrkonjić.Bilježimo neka rjeđa Marulićeva izdanja i razgledavamo ih u strogo
nadziranoj čitaonici.

Popodne, 15. studenoga 1994., u 17,30h: Celebrazione Accademica in onore

di Marco Marulo laico teologo e scrittore croato trilingue (1450-1524), Aula
Magna, Pontificia universitil Gregoriana, Roma- Piazza della Pilota, 4. Govore
Charles Bene, M. Tomasović, Jesus LOpez-Gay (Gregoriana), Branimir Glavičić,
Anton Benvin; predsjeda >>rettore magnifico<< Gregoriane Giuseppe Pittau, vodi
skup njegov kolega naše gore list Ivan Fuček; Nenad Cambi u ime Književnog
kruga svečano uručuje Sabrana djela Marka Marulića Gregoriani; dečki iz
Papinskog hrvatskog zavoda između pojedinih referata pjevaju, krasnoslove
Carmen de doctrina i Marulovu Molitvu suprotiva Turkom, potonju u mekoj
čakavštini, malo na brački način (don Tonči Matulić); don Mladen Parlov je neka
vrsta ceremonijara, prati referente do malo uzdignutog podija, odakle vidite vrlo
dobro ispunjenu dvoranu, svećenike, biskupe, nadbiskupe, diplomate, redovnike
i redovnice, studente i studentice, poznate hrvatske znanstvenike na radu u Rimu,
Hrvate i Hrvatice raznih staleža, koji »navijaju« da manifestacija uspije - sve u
čast Marulića, »Splitskog začinjavca.<< Počeli u I7h30, završili u 19h, koliko je
predviđeno da Aula Magna bude na usluzi ambicioznim Hrvatima. Pitam glavnog
»krivca« dr. Benvina: »Jeste li zadovoljni?« Jest, zadovoljan je, prima prve
čestitke,
uglednici su, kaže, oduševljeni, te nas pozivlje na večeru, na kojoj je i
isusovačka elita (hrvatsko-nizozemsko-katalonska). Briljira Charles Bene,
neiscrpne radne energije i društvenosti. On je zatražio audijenciju kod oca
Cottiera, papina teologa: »Je travaille depuis mon doctorat sur l'humanisme
europeen et actuellement sur cet humanist croate veritable guide spirituel de
l'Occident que fut Marcus Marulus de Split.« Zatražio i dobio, te se već nazire
mogućnost održavanja velikog skupa na istom mjestu, posvećena Marku
Maruliću, u sklopu obilježavanja prijelaza XX. stoljeća u XXI.
U zamisli mons. Ben vina postojala je još jedna težnja, prema onoj »biti uRi-
mu, a ne vidjeti ... << U četvrtak, 17. listopada, prima nas u privatnu audijenciju
Sveti Otac, a naš je Vergilije nadbiskup Jurić. Audijencija je urečena u 12 sati, a
mi smo u Vatikanu znatno prije,jer nas mons. Eterović domaćinski provodi vati-
kanskim znamenitim dvorima, prima nas i njegov »šef« mons. Sodano. Sve u
slavu Marulovu! Prva rečenica, znak prepoznavanja, koju je izgovorio Papa, pošto
nas je mons. Jurić skupno predstavio, bila je po prilici: »Gospoda su sa skupa o
Maruliću na Gregoriani.« Bili smo polaskani i zahvalni splitskom nadbiskupu na
»promidžbi<< Marula i našeg skupa. Ivan Pavao II. vrlo srdačno je popratio pred-
stavljanje svakoga od nas, izmijenivši pri tome koju rečenicu. Dok sam se kratko
pozdrav ljao s njim, napomenuo je kako je Marulić bilingvalan pisac. Za nas je
162 MOGUĆNOSTI

vrhunac »dijaloga<< sa Svetim Ocem bio čas kad ga je u ime hrvatskih sudionika
Branko Glavičić pozdravio ovim riječima:
SANCTE PATER, NOS PARTICIPES SYMPOSII DE MARCI MARUL!
SPALATENSIS MORIBUS ET OPERIBUS IN UNIVERSITATE GREGORI-
ANA NUDIUS TERTIUS RABITI - DEVOTIS ANIMIS TE HUMILITER
SALUTAMUS ATQUE PRO BENIGNITATE TUA AMICISSIMA ERGA
PATRIAM NOSTRAM, CROATIAM MARTYREM, NUPER EXHIBITA
GRATIAS TIBI AGIMUS MAXIMAS GRATIQUE SEMPER ERIMUS. VIVAS
ET VALEAS IN DOMINO!
Tijekom audijencije predali smo Papi Sabrana djela Marka Marulića i svečani
primjerak Marulićeve poslanice njegovu predšasniku Hadrijanu VI. Zadovoljni,
počašćeni, zahvalni ravnatelju Hrvatskog zavoda sv. Jeronima i hrvatskim vele-
poslanicima pri Svetoj Stolici i Republici Italiji zbog brige i potpore, vratismo se,
kolega Glavičić i ja, istim putem u zemlju svoju. Ja sam pokraj mnogih dojmova
nosio i referat patra Lopez-Gaya za slijedeći svezak Colloquia Maru/iana (IV.),
te darke od ljubaznog mons. Benvina s molbom za suradnju u budućnosti »dok
svjetlo Marulova ne posadimo 'na svijećnjak, da svijetli svima u kući'<<.
L 'Osservatore Romano (Anno CXXXIV-N. 262,40.80 l, Citta del Vaticano,
lunedi-martedi 14-15 Novembre 1994 popratio je simpozij viješću lncontro di
studio sul teologo croato Marko Marulić, u kojoj je u uvodu ukratko prikazan
Marulićev književni rad sa stajališta uspjeha Institucije i Evange!istara. Vjesnik
od 15. studenoga preko svojeg stalnog dopisnika iz Rima Inoslava Beškera
izvješćuje (str. 19) o manifestacijama u Rimu preglednim i sadržajnim člankom,
koji je izvor i članka J. Fiamenga u sutrašnjoj splitskoj Slobodnoj Dalmaciji (str.
19). Isti list u broju od 19. studenoga (str. 15 i 19) donosi agencijsku vijest (IKA,
HINA) o prijamu kod pape, što čine i Večernji list(str. 52) i J'lesm:t(str. lO) istog
nadnevka. Možemo reći da je odjek bio primjeren u medijima, sve na diku
Marulića, to više što je Glas Koncila u broju od 20. studenoga (str. 4) zabilježio
skup u Hrvatskom zavodu sv. Jerolima, kojemu su »bili nazočni nadbiskup i
metropolit splitsko-makarski mons. Ante Jurić, hrvatski veleposlanik pri Svetoj
Stolici prof. Ive Livljanić, hrvatski veleposlanik pri talijanskoj državi akademik
Davorin Rudolf, slovenski veleposlanik pri talijanskoj državi Štefan Falež,
veleposlanik Republike Bosne i Hercegovine pri talijanskoj državi prof. Vinko
Kraljević.<< To potpisuje N.P., a ja mislim da inicijali označavaju auktora Ne-
djeljka Pintarića, koji stanuje u Papinskom zavodu sv. Jerolima, a studira »mass-
media« na Gregoriani. U istom broju Glasa Konctla i na istoj stranici članak s
velikim slovima, Aktuelni Marulić, u kojem Danira Šećur opširno prikazuje
predstavljanje Marulove Poslanice u Splitu 28. listopada. Broj Glasa Koncila od
27. studenoga na l. i 4. stranici referira o manifestacijama u Rimu. U prvoj je
stranici fotografija, snimak kad mons. Jurić pokazuje Papi pretisak Marulove
Poslanice. Pisac tog članka je Martin Vidović, te zaključujem da je on auktor
navedenog izvješća u Osservatore Romano, potpisana inicijalima M.V. Na
četvrtoj je stranici Skup o djelu Marka Marulića na Gregoriani, a Nedjeljko
Pintarić završuje svoj osvrt: »Svrha te svečanosti u čast Marka Marulića u Rimu,
MIRKO TOMASOVIĆ l MARULIĆEV ... 163

kao i one održane u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima, bila je prikazati ime, djelo i
značenje Marka Marulića, kršćanskog laika i neutrudivog teološko-duhovnog
pisca europskog i svjetskog značenja i postaviti ga na mjesto koje je svojim radom
zaslužio. Prema izjavama mnogih nazočnih, Marulić svojim djelima zaslužuje
skori međunarodni simpozij.« Da takav simpozij nije samo naša pobožna želja,
ukazuje i to što je o. dominikanac, spomenuti papin teolog, Georges Cottier
prilikom razgovora sa Charlesom Beneom izjavio: >>Dolazi mi ideja da orga-
niziramo kongres o toj prestižnoj figuri na kojoj bi Sveti Otac održao govor.<<
Tijekom boravka u Rimu upoznao sam don Mladena Parlova iz Splitske
nadbiskupije, koji je, kako sam već zapisao, na Gregoriani magistrirao s marulo-
Joškom temom u lipnju 1994., te s njim dogovorio daljnju suradnju. Don Mladen,
naime, studira duhovnost, a zanima ga kristološki aspekt u Marulićevoj literaturi,
dakle ono što je do sada tek dodirnuto u istraživanjima. U kontaktima s fra Petrom
Runjom doznah da Vatikanski kodeks (Cod. Vat. Lat., 11320. str. 52 v) bilježi i
jedno izdanje Institucije iz g. 1508. (»impresit Venetiis presbiter Franciscus
Lucensis), koje nije bilo poznato. Fra Petar mi skreće pozornost da je domini-
kanski teolog Serafino Razzi u svoje djelo Giardino d'essempi overo Fiori delle
vite de' Santi, scritte in lingua vo/gare del R.P.M. Sera.fino Razzi (In Brescia,
Appresso Pietro Maria Marcetti, MDCVIJ.) uvrstio i primjere iz Marulićevih
knjiga. Marulića štoviše taj čuveni auktor spominje u predgovoru dva puta.
Vatikanska knjižnica posjeduje zamjeran broj izdanja oca hrvatske književnosti,
što sam ustanovio na prvi pogled, listajući po njezinim katalozima: Institucija
(1513., 1540., 1577., 1585., 1586.), Evangelistar (1516., 1529., 1545., 1596.),
talijanski prijevod De humilitate et gloria Christi (1596.) i Dijaloga o slavi
Herkulovoj(l549.), Juditu (1869., 1950.), Davidias (1954., 1957., 1974.). Ima i
dva primjerka Epistola Domini Marci Maru/i Spalatensis ad Adrianum VI.
Pontificem Maximum de calamitatibus occurrentibus et exhortatio ad communem
omnium Christianorum unionem et pacem (Romae, 1522.), a od sada će
Vatikanska knjižnica imati i reprint te poslanice, te Sabrana djela Marka Marulića
»ad usom« mnogobrojnih znanstvenika, istraživatelja, studenata, koji svako-
dnevno hrle u to zdanje, kako sam se sam uvjerio po punoj čitaonici, dohodeći s
raznih strana svijeta. Sreća je što u toj knjižnici također imamo svojeg »poklisara«
o. Tomislava Mrkonjića, koji namjernicima iz Hrvatske olakšava vrlo strogu
proceduru ulaska i snalaženja u prostoru.
Tijekom ovoga mjeseca bilo je još »marulositnica«. U pismu od 10. XI. ne-
umorni g. Franz Leschinkohl mi javlja da mu je ravnateljica Gutenbergova muzeja
čvrsto obećala organizaciju Marulićeve izložbe u Mainzu.
Charles Bene mi je 25. studenoga uputio pismo, sretan zbog uspjeha Maru-
lovih dana u Rimu, uz koje sam našao i njegovu recenziju Il. sveska Col/oquia
Maru/iana, objavljenu u uvaženom periodiku Bibliotheque d'humanisme et re-
naissance, tome 56. (Geneve, 1994.), gdje na dvije stranice (831-832) prikazuje
ne sam taj svezak, nego u kratkom, sažetom uvodu upozoruje svjetske znanstve-
nike na važnost proučavanja hrvatskog humanista.
164 MOGUĆNOSTI

Prijatelj hrvatske književnosti iz Lugana Dubravko Pušek bio mi je ponudio

da u njegovoj ediciji Quaderni di lelleratura croata objavim kakav svoj tekst. Ja
izabrah neku vrstu leksikonskog eseja o Marku Maruliću, e da bi to štivo poslužilo
kao orijentacija i obavijest onima, što se u inozemstvu zanimaju za hrvatskog hu-
manista, te kao pozivnica na možebitne simpozije. Dubravko, koji mi je već po-
mogao u promidžbi Marula u Švicarskoj velikim člankom (»intervista«) u
Giorno/e del Popolo (Lugano 26. gennaio 1989), preveo je moj tekst od tridesetak
kartica na talijanski tijekom ljeta, i već u ranu jesen u odličnoj opremi s umetkom
reproducirane naslovnice bibliofilskog izdanja Institucije (ANNO M.D. XIII.
BASILEAE) tiskana je knjižica: M. T., Marco Mara/ić Maru/as, Laghi di Plitvice,
Lugano 1994, >>questo quaderno di Mirko Tomasović, curato da Dubravko Pušek
e da Adriano Pitschen, e stato stampato il giorno 30 ottobre 1994 in 200 esem-
plari.« Knjižica je poslana na razne adrese u Hrvatskoj i svijetu u Dubravkovoj
distribuciji i u mojoj želji da posluži temeljnoj svrsi. Dubravko mi je dostavio
nekoliko zahvalnica, od kojih je najsrdačnija Švicarske nacionalne biblioteke iz
Berna. Naše knjižnice, primjerice, nisu registrirale primitak.

XI/94.
Obavijest o toj knjižici s kratkim prikazom objavila je Marija Grgičević u
Večernjem listu (8. prosinca 1994., str. 17), a Jakša Fiamengo u Slobodnoj
Dalmaciji(23. prosinca 1994., str. 25). Bolletino di studi latini anno XXIV fasci-
colo II, Luglio-Dicembre 1994, Loffredo editore - Napoli, također na dvije
stranice (708-709), prikazuje Colloquia Maru/iana, II, III.
Što pišu dopisnici iz Njemačke i Francuske? Gospodin Franz Leschinkohl iz
Mainza započinje novu »akciju«. Popisat će što o Maruliću donose njemački
leksikoni i napraviti prilog za Colloquia Mara/iana V. Fra Bono Vladislav Lekić,
koji je doktorirao s tezom o Maruliću na Bogoslovnom fakultetu u Ljubljani, a tek
dio disertacije objavio, priopćuje mi iz Mtinstera, gdje se sada nalazi, da čita ma-
rulološku literaturu. Ja ga nagovaram, na mig mons. Benvina, da disertaciju cjelo-
vito tiska, jer nam nedostaju takvi, tj. teološki pristupi Marulovim djelima. On se
čedno izjašnjuje daje pomalo bolestan, umoran, ostario, da mu nedostaje poznava-
nje novije literature, ali da će pokušati. Dodir s fra Bonom je pismen i brzoglasan,
a vidim da je riječ o ugodnom gospodinu, a po onom što je objavio i o ozbiljnom
znanstveniku, pa se nadam da ćemo dobiti još jednu specijalističku monografiju
o Maruliću. Nakon podulje stanke čitam pismo dr. Lea Košute iz Pariza i u njemu
nagovještaj da bi za Kongres o Maruliću u povodu velikih obljetnica 2000. i 2001.
mogao odabrati temu kako je i zašto Marulić bio na popisima zabranjenih knjiga.
Dr. Košuta zna mnogo iz povijesti i kulture europskog kontinenta i njegova
hrvatskoga dijela, a o rečenoj temi jedini je stručnjak, pa ga molim da ne odustane
od nakane.
Službeno sam izviješten da su se u Književnom krugu u Splitu dogovorili da
umjesto mene Okm gli stol vodi g. Bratislav Lučin. Bila je to i moja želja, jer je
od 1991. Braco pohvatao sve marulološke konce, napisao više ozbiljnih radova
o Maruliću i uspješno vodi Colloquia Maru/iana, a ja mu pomažem koliko mogu.
MIRKO TOMASOVIĆ l MARUliĆEV ... 165

Opet jedna tužna vijest iz Splita. Umro je dr. Radovan Vidović u 70. godini
života, sveučilišni profesor i bivši ravnatelj Naučne biblioteke u Splitu, urednik
Čakavske riči. Poznavao sam ga i cijenio. Dao je također prilog marulologiji član­
cima o Marulićevu prepjevu Dantea (Mogućnosti, 411956.) i o tzv. Verdianievu
Zborniku (Slobodna Dalmacija, Split, 10. lipnja 1972.).
U tradicionalnoj anketi T/jesnika (30. prosinca) dr. Ivo Frangeš među najveće
hrvatske kulturne dogođaje u 1994. uvršćuje: »Nadalje, sve što je na rimskoj Gre-
gonjani izgovoreno o Marku Maruliću te predaja Marulićevih djela papi Ivanu
Pavlu ll.« Uistinu, bio je to važan dogođaj u ovostoljetnoj svjetskoj recepciji šjor
Ivina miljenika.
Marulić 6/94. i članak fra Petra Runje: Pisma Marka Marulića potvrđuju
prije mu tiskana tijela (str. 1049-1052). Ovaj put fra Petar interpretira Marulićava
pisma, što ih je otkrio Miloš Milošević (Colloquia Maru/iana 1), tj. naznake po
kojima je očevidno da su Institucija i Evangelistar objavljeni prije g. 1506. ili
1507., tj. 1516. Evo još jednog uvjerljiva dokaza: >> •• .Institucija, tiskana godine
1506. u Veneciji, kojoj na pročelju stoji Marulićeva posveta Poštovanom u Kristu
ocu Jerolimu Ćipiku ( ... )Ivan Ostojić donosi podatak da godine 1503. Jeronim
Ćipiko nije više bio arhiđakon splitske crkve.« (str. 1050) Marulić ga u posveti,
naime, oslovljava nadđakonom, a Ivan Ostojić je našao u arkivu da je g. 1503.
Jerolim Ćipiko bivši nadđakon, >>quondam archidiaconus<<. Ako je Institucija
tiskana prvi put g. 1506., kako je Marulić mogao Ćipiku pridavati dužnost, koju
taj već tri godine nije obavljao. Bit će da je posveta prenesena iz starijih izdanja,
zaključuje fra Petar, a ja se s tim slažem. Često mi pada na pamet, kada će se više
pronaći inkunabulski primjerak Institucije i Evangelistaru. Nije ih valjda sve do
jednoga uništio zub vremena, tempus edax librorum. Nekako mi se čini da
primjerak negdje postoji u nekoj samostanskoj, muzejskoj, slabo katalogiziranoj
knjižnici, pa mu, a što mogu drugo, upućujem gundulićevsku zazovku:
JA VI SE, PRIMJERČE, JASNI ZNAK OBJAVI,
DAJ JOŠ JEDAN URES MARULOVOJ SLAVI.
Prilog Juditinoj slavi neka bude i l. svezak ll. kola K(juča za književno djelo,
edicije Školske knjige (Zagreb, 1994.): Mirko Tomasović, Judita Marka Marulića,
Darko Novaković, Latinsko pjesništvo hrvatskog humanizma. Ja sam pokušao u
svojoj interpretaciji Marulićevu Juditu učiniti što pristupačnijom mladeži, nagla-
sujući njezine pjesničke vrline, renesansnost, modernost, konotacije sa splitskim
okolišem, po čemu je plavca nova u razvoju hrvatske književnosti. U svojoj pak
interpretaciji Darko Novaković apostrofira Davidijadu kao alegorijski biblijski ep.
Književna smotra, god. XXVI, br. 92-94, Zagreb, 1994. u cijelosti je posve-
ćena temi Književnost i Biblija. Božo Petrač obrađuje temu Biblija i hrvatska
književnosti Marulićev položaj u tom okviru (str. 188-190), zaključivši: >>Marulić
je svakako najbiblijskiji hrvatski pisac.« Vesna Badurina Stipčević u studiji iz
istog broja Književne smotre, govoreći o Juditama u hrvatskoglagoljskim bre-
vijarima, podsjeća da je Josip Hanun pokazao Marulićevu vezu s glagoljskom tra-
dicijom i napose sa crkvenoslavenskom Juditom u hrvatskoj redakciji (str. 210-
166 MOGUĆNOSTI

211). Mislim da bi mlađi istraživateljski naraštaj trebao proslijediti tumačenja

prof. Hamma u tom smjeru. SRAZ (Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia),
vol. XXXIX, Zagreb, 1994., na str. 205-208 imaju temeljitu i analitičku recenziju
Karla Budora o Beneovoj knjizi Sudbina jedne pjesme (Zagreb-Split, 1994.), gdje
je riječ o velikoj difuziji Marulićeve latinske pjesme Carmen de doctrina Domini
nostri fesu Christi pendentis in eruce.
NUNTIUS XIV Philologorum classicorum societa/is croaticae, Zagrabiae
MCMXCIV, u velikom dijelu ispunja Dnemik putovanja hrvatskih klasičnih
filologa po južnoj Hrvatskoj, koji je brižno vodila Lada Tajčević. U Dubrovniku
su na jednoj večeri imali za predmet razgovora Marulića, pa se vidi da klasični
filolozi zdušno prate sve marulološke novosti: »Opširno sam pričala o Novakovi-
ćevom pronalaženju u Londonu - nepoznatog Marulićevog kodeksa sa živo-
topisom Sv. Jeronima, što se smatrao izgubljenim. Naravno da je bilo riječi i o
slabom odjeku što ga ovakvo jedno otkriće nalazi u javnosti, a radi se o prvo-
razrednom kulturnom identificiranju Hrvatske. Opet Marulić i Glavičićevo
prevođenje.<< (str. 12) Iz Nuntiusa doznajem da je Darko Novaković u veljači na
karlovačkoj kulturnoj tribini govorio o opusu Marka Marulića. Neka, neka.

U godini kojoj smo na kraju, zalaganjem urednice prof. Jelene Hekman

Matica mi hrvatska napokon objavila jednu knjigu: Slike iz povijesti hrvatske
književnosti (Mala knjižnica, Novi niz: kolo II, knjiga 9, Zagreb, 1994.) U tu
knjigu, već po običaju započetu Komparatističkim zapisima g. 1976., uvrštena su
dva teksta o Marulo: Marulić tt »Danici«, Marović i Marulić, prenesena iz
Colloquia Maru/iana II. i III.

l. 95.
Čini se da je g. Franz Lescihnkohl i novogodišnje blagdane proveo maru-
lofilski, jer u pismu od 2. siječnja sve vrvi od poleta. Počeo je s radom na studiji
Marulić u njemačkim enciklopedijama i leksikonima, pa mi sukladno tome
dostavlja fotokopije iz nekoliko europskih enciklopedija natuknica o splitskom
humanistu. Zanimljivo je da slavni Grand Larousse (Paris, 1963., tome septieme)
za Marulića kaže »poete et savant ragusain«. Ne samo to, nego da se i zaredio,
te da mu je Judita tiskana g. 1525. Navodi da je Evangelistar objavljen g. 1501.,
a lnstituc(ja g. 1511. Te datacije, nažalost, ne možemo ozbiljnije razmatrati, iako
su zanimljive, zbog krupnih grješaka o Marulićevu zavičajnom podrijetlu, civil-
nom statusu i godini objavljivanja Judite u tom, inače, malom (desetak redaka u
trostupačnom prijelomu) tekstu u francuskoj enciklopediji. Razočaranje nije manje
ni kad se pogleda The New Encyclopedia Britannica(1973.-1974.), u kojoj se naš
Marko, predstavljen s dvadesetak redaka istog prijeloma, »U dobi od 60 godina
skrasio u franjevačkom samostanu na otoku Šolti i vratio u Split nakon dvije
l;Odine, razočaran tim iskustvom<<. Prema britanskoj enciklopediji Marulić bi na
Soltu otplovio g. 1510., a to je bilo deset godina prije, i nije išao u samostan. Od
djela mu spominje se samo Judita. Kako do tih grješaka i postupaka dohodi u
uglednim svjetskim enciklopedijama? Posrijedi je prepisivačka škola, u to ovdje
MIRKO TOMASOVIĆ l MARUliĆEV ... 167

ne ću potanje ulaziti. »Stručnjaci« leksikografi jednostavno prepisuju iz sličnih

djela, od kojih su neka pradavna, a ne provjeravaju, redaktori ili urednici za poje-
dina područja (»balkanska<<, >>južnoslavenska« literatura) to propuštaju, te ko-
risnici uzimlju zdravo pravo. Na Marulićevu primjeru osvjedočio sam se o tom
postupku. Pokojna Madame Denegri, kao i neki naši intelektualci u Francuskoj,
pripovijedali su mi da su prosvjedovali, zahtijevali ispravke u Larousse-u zbog
mnogih propusta na štetu hrvatske kulture i povijesti, ali su u slijedećem izdanju
stanje nalazili nepromijenjenim.
Nego, vratimo se pismu g. Franza, u kojem mi šalje i članak S predstavljanja
Marulićeve »Poslanice Papi Hadrijanu Vl«, objelodanjen u VJesniku Provincije
Presvetoga Otkupitelja (6/1994., str. 299-301) s potpisom Nazočnika. Nazočnik
je prof. fra Gabrijel Hrvatin Jurišić, koji je ne samo nazočan bio na tom
predstavljanju, nego i na njem govorio. Opisao je za franjevački glasnik tijek
predstavljanja, ediciju i nagovijestio rimske Marulićeve dane.
»Tijekom proteklih blagdana« Bratislav Lučin (pismo od 5. siječnja) izradio
je >>prijedlog koncepcije Marulićeva doma.« Šalje mi taj prijedlog na uviđaj,
kritičko čitanje i opaske. Tek reda radi upisao sam nekoliko nadopuna, vrlo sitnih,
jer prijedlog sažimlje bitne pretpostavke djelotvornosti budućeg Marulićeva doma
u skladu sa suvremenim zahtjevima marulologije. Predstoji rješavanje ustroj-
stvenih pitanja, smještaja, izbora djelatnika, provedba zamisli u njezinu izvedbu.
Nadati se da g. Petar Krolo u splitskom Poglavarstvu ne će posustati u svojemu
iskrenom htijenju uspostave Marulićeva doma, da ga ne će omesti birokratske
zapreke i stranačke razmirice.
Kulturni obzor (urednik Milan Ivkošić) Večernjeg lista (8.1., 1995., str. 21)
posvećuje gotovo cijelu stranicu Poslanici Marka Marulića Papi Hadrijana Vl.
Taj Večernjakov tjedni dodatak širom je, zamjećujem, otvoren svim prilozima o
Maruliću, a ovaj put je Josip Danolić, polazeći od predstavljanja Poslanice na
Knjizi Mediterana u Splitu pripremio za čitatelje zagrebačkog dnevnoga lista
izvadke iz Marulićeva teksta i popratnih tekstova (nadbiskupa Jurića, fra Hrvatina
Jurišića, M. Tomasovića i D. Novakovića). Kulturni obzor tjedan dana poslije
(Večernji list, 15. 1., str. 19) objelodanjuje esej Srećka Diane Koliko nam je
potreban Marulić, u kojem se pita je li Marulićeva literatura poticajna u kontekstu
postmodernizma. Odgovor je: »Ovo naše vrijeme u neku ruku je i vrijeme Marka
Marulića, oca hrvatske književnosti. Ćovjekov duh je u pitanju, pravo na slobodu,
život, domovinu.« Slobodna Dalmacija od srijede 4. siječnja prikazuje kraćom
bilješkom (str. 27) J. Fiamenga novoizašle Marulićeve Dijaloške i dramske
tekstove, što ih je za Sabrana djela priredio Nikica Kolumbić. JJesnik u prilogu
Danicapopraćuje pojavu djela Alberta Velikog u prijevodu Tome Vereša člankom
Viktora Tadića (cijela stranica 18.), gdje se prenosi da je Marulić prepričao u
Instituciji anegdotu o Tomi Akvinskom i njegovu učitelju Albertu Velikom.
Prof. Bene poslao mi još jedan svoj rad Montaigne et la Grece de son temps
(Montaigne et /'histoire des He//enes, Actes du colloque de Lesbos 25-29
septembre 1992, presentes pa Kyriaki Christodoulou Centre international d'etudes
168 MOGUĆNOSTI

helleniques et fran~aises, serie >>Recherches<<, n. 5), u kojem spominje (str. 49) i

Marulićev apel papi Hadrijanu VI. kao i druge hrvatske apele u kritičnim ča­
sovima opstojnosti kršćanske Europe.
Sveučilišni profesor iz Udina dr. Giuseppe Mazzocchi, koji se inače bavi
književnošću XVI. stoljeća, zahvaljuje za )>splendido volumetto sul Marullo«, u
pismu od 17. siječnja, upućenu iz Pavie, gdje živi. Komplimente pre nosim
Dubravku Pušeku, koji se pobrinuo da taj moj esej o Maruliću dolično prevede i
grafički oblikuje uz suradnju slikara iz Lugana Adriana Pitschena.

Sveučilišna profesorica iz Erlangenu dr. Elisabeth von Erdmann-Pandžić

ponukala je njemačkog klasičnog filologa dr. Pranza Bauera da radi na objav-
ljivanju rimskog Marulićeva rukopisa (Muito et Paria) i moli me da posredujem
kako bi dr. Bauer dobio potrebitu literaturu, što ću rado učiniti i zbog toga što je
Madame von Erdmann-Pandžić vrijedna i zauzeta kroatistica.
Vidim da urednik revije Alamlk' (1195 ., str. 181) gospodin profesor Radovan
Grgec čita Osserva!ore Romano, jer bilježi u rubrici Vijesti izvješće tog vati-
kanskog dnevnika o skupu na Gregoriani. Pisma iz Meylana, Pavie, Erlangena,
Mainza, papinski dnevnik, prij::.telji iz Lugana, sve to spominjemo u ovoj sije-
čanjskoj kronici e da bismo potkrijepili dojam o Marulićevoj internacionalizaciji,
što je uostalom i bitan motiv maru!o!·jških napor:~. ljetopisca. Citiram jedan pasus
iz pisma Charlesa Benea: ~>Ovom zgodom velim Vam svoju radost što mogu
ustvrditi da Marulić i hrvatski humanizam postaju poznatim među sveučilišnim
kolegama: malo pomalo, otkriva se Maruliću, a pisma što ih primam iz Angersa,
Clermont Ferranda, Toulousea, a da ne govorim iz Geneve, o tome svjedoče.«
Držim to važnim znakom i naputkom za daljnju aktivnost.

ll. 95.
Tu tend~nciju potvrđuju pismopisci i tijekom mjeseca veljače. Prijatelj Bene
podastire mi pregled siječanjske marulološke djelatnosti. Zahvalio je nakladniku
iz Lugana na knjižici o Maruliću, koju kani prevesti na fmncuski. Sn1pio je u dodir
s don Mladenom Parlovom iz Rima, pripravlja referat o Portugalcima u Japanu u
XVI. stoljeću, gdje će govoriti i o recepciji Marulića. Gospodin Ivo Dubravčić (Pa
Delft, Nizozemska) potrudio se i ljubazno mi dostavio preslik iz praškog časopisa
SlaPia (Časopis pro slovanskou filologii, ročnik XVII., sešit 3, 1940., str. 412-
429) studije Franje Galinca Marko Marulić i dPa latinska asketsko-moralistička
zbornika iz prve poloPine XVII. stoljec'a. Neumorni bibliofil ing. Dubravčić našao
je taj broj časopisa u jednom antikvarijatu u Leidenu, kao što je »konačno primio
iz Oxforda dvije knjige našeg Šibenčanina Ivana Barbule oliti Joannes Policarpa
Severitana.« Jedna od njih tiskana je u Rimu iste godine kad i Marulićeva Po-
slanica Hadrijana Vl. Znam da je pater Galinec pisao o Maruliću, ali nisam
siguran da sam tu studiju pročitao, pa se dajem na posao. Već na početku nalazim
zanimljivu indikaciju, jer auktor za Evangelistarium bilježi »izdan negdje između
1504--1510 g.«, što znači da je već tada naznačena dvojba oko prvog izdanja te
MIRKO TOMASOVIĆ l MARULIĆEV ... 169

knjige, i to od jednog upućena stručnjaka. Doznajem zatim da je Laurentius

Beyerlick u djelu Magnum theatrum (Coloniae Agrippinae, MDCXXXI tom. IV,
lib. 8,67 pag.) spomenuo Marulićevu Institucija, što nisam znao. Juraj Habdelić
u glavnom djelu Prvi oca našega Adama greh (Graz, 1674.) navodi na jednom
mjestu Marulića kao književni uzor. Marulić je bio uzorom isusovačkom teologu
Martinu Antunu Delrio (1551.-1606.), što izrijekom priznaje u djelu Dis-
qaisitionam magicaram libri sa (Maguntiae, MDCVI.) Delriovim tragom Marulić
ulazi u znamenita teološka djela kao što je zbornik Magnum specalum exemplo-
rum, editio Joannes Major, koji je imao u XVI. i XVII. stoljeću mnogo izdanja.
Od mletačkoga izdanja g. 1608. zborniku je dodan katalog djela i auktora, po
kojima je sastavljen, a u katalogu stoji i >>Marulus Spalatensis - anno 1480<<
(Galinec, str. 419). Za legendu o sv. Ambroziju iz VID. poglavlja zbornika navodi
se izvor: »Petrus de Natalibus, lib. 2, cap. 36, et Marulus, libro quinto, capitulo
tertio.« Štoviše, Marulićeva je Institucija vrelo i jednom njemačkom latinistu.
Joannes Niess, također isusovac, prema Galinecu, slijedio je Marulićevo djelo u
koncepciji i namjeni svoje knjige A/phabetum diaboli (koja je od 1618. do 1670.
imala deset izdanja), što sam navodi u katalogu, a i kod legende sv. Augustina o
Rufu, nećaku sv. Ćirila (M. Marulus, lib. 6. cap. 14).
Iz Rima stiže uzbudljivo pismo (9. veljače 1995.) don Mladena Parlova.
Pripravljajući svoju tezu o Maruliću, don Mladen je naišao na podatak vrijedan
pozora. U knjižnici Gregoriane nahode se dva slavna teološka djela, gdje se
spominje naš Marko. Što se tiče jednoga od njih, Trithemiusova De scriptoribus
ecc/esiasticis, to mi je poznato. Nije pak da se Lorenzo Brancati (Lorentius
Brancatius, 1612.-1693.) u čuvenoj knjizi Commentaria in Ill et IV Librum
Sententiarum loannis Duns Scoti (8 voli., Roma, 1653-82) pozvao na Marulića
(Commentaria in Tertium Libram, Pars Ila tomi Tertii, De fide ac Propagatione
eius, Disput. XVIII. Artic. IV, pag. 921) i to na Instituciju(» ... dicit Marulus lib.
3.c.4 ... «). Brancatius, zamjećuje mr. Parlov, ne navodi naslov djela, držeći ga
svima poznatim, što također svjedoči o Marulo kao auktoritetu u teološkim
krugovima. Citat se odnosi na pitanje mogu li žene biti propovjednicama vjere,
što je pravovjerni Marul poricao, a taj su njegov stav prenosili i drugi katolički
teolozi. Time se bavi prof. Bene u proučavanju Marulićeva auktoriteta u
religioznim raspravama, paje ovaj podatak uistinu dobrodošao. Gratias ago Tibi,
reverendissime Mladene. U XVI. i XVII. stoljeću Marulićev auktoritet na
bogoslovnom području, da navedemo primjere samo iz kronike ovog mjeseca.
potvrđuju:

MARTIN ANTUN DELRIO

JOANNES MAJOR
JOANNES NIESS
LAURENTIUS BEYERLICK
LORENTIUS BRANCATIUS
JURAJ HABDELIĆ.
Riječ je uglavnom o učinkovitosti isusovačke veze u recepciji Marulića.
170 MOGUĆNOSTI

Dobio sam na uvid i dopis Književnog kruga, kojim ga gradsko poglavarstvo

izvješćuje, da je na sjednici od 7. veljače raspravljalo o koncepciji Marulićeva
doma, prihvatilo ju i iz Proračuna Grada Splita odobrilo sredstva za tri djelatnika.
>>Za početak Marulićev dom ima bi tri zaposlena djelatnika, od kojih bi jedan bio
voditelj. Marulićev dom najbolje bi funkcionirao kao ustanova organizacijski i
prostorno pridružena Književnom krugu, ali istovremeno i neovisna o njemu (tzv.
modularna organizacija). Napokon, ovim pravnim činom ustanovljuje se Maru-
lićev dom u Splitu, što sam, čitatelji se Ljetopisa možda sjećaju, predložio 17.
listopada 1990.
Ćitati novine sve mi je zamornije, pa to gotovo izbjegavam i zbog dnevna
ravnovjesja, jer nikad ne znate hoće li vas iz njih kakav naslov ili izjava »Šire-
enuti<<. U Slobodnoj Đalmaciji(l2. veljače, str. 14) privukao me naslov Svijetla
zbivanja na SttStipanu. Na tom bivšem slavnom ukopištu održat će se »događanja«
dječjeg bijenala, a 14. veljače »transformacije<< ispred spomenika Marku
Maruliću. >>Transformacije će biti okrenute Danteu, Marku Maruliću, Mariji Cu-
rie, Petru Panu, Nikoli Tesli, Svjetlugi. .. « Voditelj je bijenala Tonko Maroević,
odbjegli marulolog. U Vjesniku (18. veljače, str. 28) Dunja Fališevac stručno
ocjenjuje (Dvije vrsne studije) predstavljanje Judite i Latinskog pjesništva
hrvatskog humanizma u Ključu za književno djelo Školske knjige (Zagreb, 1994.)
dvojca Tomasović-Novaković, što nije promaknu! o Maruliću, 2!1995. (rubrika
Vijesti, str. 361) U Vijencu (br. 30/III, Zagreb 23. veljače) nađoh tri članka, u
kojima se usputice Marulić dodiru!•· Usred novog Babilona (str. 6), interview s
Brunom Popovićem. Na pitanje: »Sto je za vas hrvatska književnost?«, odgovor
je: »Živa muka, od početka do danas. Blago onim pučkim piscima i zapivcima
začinjavcima koji bi za trpezom održali svoje govorancije, kako ih spominje
Marulić. Zatim su došli crkveni pisci koji su naknadnom projekcijom postali
hrvatski pisci.« Neka mi oprosti g. Popović na iskrenosti izjave, živa je muka štiti
ono što je rekao u navedenom odgovoru od početka do kraja, a još življa
objašnjavati zašto su njegove prosudbe potpuno pogrešne. Začinjavci nisu bili ni
zapivci ni pehlivani na gozbama, niti ih Marulić tako spominje. Takva teorija o
začinjavcima davno je odbačena zbog neozbiljnosti. Ne može se, istina, od g.
Popovića očekivati da prati marulološku literaturu, ako mu se ne da, ali bi bilo
naravno da pročita
posvetu Judite i njezin puni naslov, barem u Grčićevu
prijevodu na suvremeni jezik. (Judita, Zagreb, 1983.) >>Evo bo historiju tuj svedoh
u versih, po običaju naših začinj avac ... «, veli Marul u posveti Dujmu Balistriliću,
kumu svomu, što znači daju je ispjevao na hrvatski način, u stihotvornoj tradiciji
začinjavaca (»u versih harvacki složena«), kojima je kao pjesnicima na taj način
iskazao dug i izrazio priznanje. Preuzeo je od njih ne samo dvostruko srokovani
dvanaesterac, koji je kao gotovu metričku podlogu nadogradio, nego se koristio i
njihovim leksikom i izražajnim iskustvima, što je proučio prof. Josip Hamm,
pokazavši da je Marulić poznavao srednjovjekovne glagoljske tekstove, pa čak i
tekst o Juditi. Što mu pak znači pojam začinjavac,lako je ustanoviti iz prijevoda
mu na hrvatski spisa Tome Kempenca De imitatione Christi. Latinsku imenicu
jubilatio prenosi kao začinjanje, glagol canere kao začinati. Semantički, dakle,
MIRKO TOMASOVIĆ l MARUliĆEV ... 171

začinjavac sadrži »veselje«, »oduševljenje« Uubilatio) i »pjevanje«, »sviranje«

(canere), što je blisko trubadurima i tzv. leutašima. Ne mogu se domisliti koji su
to, nadalje, crkveni pisci naknadno proizvedeni u hrvatske, kako odrješito tvrdi
g. Bruno Popović. Nakon začinjavaca došao je Marulić, za kojeg nije točno kazati
da je crkveni auktor, već pisac religioznih i teoloških djela, pjesnik biblijskog i
kršćanskog nadahnuća u jednom dijelu opusa, ali istodobno i pjesnik humanisti-
čko-renesansnog doba sa širokim programom od ljubavnih, pače erotičkih,
stihova do vrhunskih biblijsko-kršćanskih epova, od mističkih do šaljivo-sa-
tiričkih poema. Da ne navodim druge primjere karakteristične svestranosti,
svojstvene tom razdoblju europske književnosti. Zar su Džore Držić (umro g.
1501.), Šiško Menčetić, legendarni »trubaduri« - crkveni pisci, ili senzualni
Hanibal Lucić, pjesnik maskerata Mavro Vetranović? Spominjem tek Marulićeve
suvremenike. Na str. 26. i 27. istog Vijenca još jedan interview (Časni putni list),
s Vladimirom Vratovićem, a u povodu 25. obljetnice Hrvatskih !atinista, kojima
je bio suprireditelj. Slažem se s prof. Vratovićem u svemu što je rekao o važnosti
hrvatskog latinizma kao neodvojiva dijela hrvatske književne kulture i o potrebi
njegova inkorporiranja u nastavu književnosti, te nadodajem da su od Hrvatskih
!atinista i za Marula humanista došli bolji dani. Bilježim da je prof. Vratović nas,
nešto mlađe kolege, poticao u tom pravcu, da mu nije promaknuo nijedan napisani
članak. Za predstavljanje pak Marulića u Hrvatskim !atinistima, da se malo vratim
u davne dane, uskliknuo sam u Hrvatskom ijedniku (br. l, godina I, Zagreb, 16.
travnja, str. 15), da je to dosadašnji >>najveći domet<<. Neosporni auktoritet za
hrvatski latinizam, dakle, u tom razgovoru, s uvažavanjem gleda na djelatnost
splitskog Književnog kruga u objavljivanju Sabranih djela Marka Marulića i
godišnjaka Co!/oquia Maru/iana.
U rečenom Vijencu od 23. veljače (str. 20/21), na »duplerici<< Hektorovićeva
slava, Poslanica Tonka Maroevića renesansnom sugrađaninu »U povodu šved-
skog prepjeva i izdanja Ribanja i ribarskog prigovaranja«. Jasno da ću pročitati
od slova do slova zbog triju razloga: em sam komparatist te se veselim još jednom
prepjevu tog spjeva na europske jezike, piše to Tonko, s kojim dijelim prvu fazu
marulologije, volim Hektorovićevu ribičiju. Instinkt mi šapće da će biti spomena
o Marulu, kojeg je Hektorović prodičio u pohvalnici Splitu tijekom Ribanja. Jest.
Amicus Maroević vrsno esejistički tumači udjel bašćine u tom pjesmotvoru na
više razina, pa se dotiče i podudarnosti i razlika između Marulića i Hektorovića,
uvodeći u diskurs i Tinov Oproštaj. Ipak, ne slažem se u jednom aspektu, kad je
u pitanju la difference esthtftique, tj. kad se tvrdi: »Marulić nastoji svoju Istoriju
iskititi ( ... ) - Hektorović, nasuprot tome želi svakoga uvjeriti da ni u čemu ne
mijenja stvarnost ... Po ovome je Hektorovićevo mjesto u okvirima stare hrvatske
književnosti sasvim izuzetno ... << Mea culpa, mea maxima culpa, ja, amice, ne mo-
gu dokučiti što je to stvarnost u književnosti, ni po čemu je stvarnost mjerilo
književnosti. Suprotiva, držim da su Marulova Molitva suprotiva Turkom, opis mu
Susanina vrta isto tako stvarnosni poput Hektorovićevih ulomaka iz Ribanja. A
da ne govorim o Marulićevoj poslanici sa Šolte Franji Božićeviću (Grata sa!u-
tatrix), ako je već u optjecaju otočka okolnost, nazočna u samoiskazu zavičajnosti
172 MOGUĆNOSTI

u tom tekstu. Dakle, ne mogu se naviknuti ni na to daje po famoznoj realističnosti

starograjski vlastelin kula bjelokosna u staroj nam književnosti, jer mi kompara-
tistički vražić, podmećući ovu disgresiju, izvlači iz šupljikava pamćenja razna
djela i još realističnija, poimence Stullievu Katu Kapura/ku. Je li Hektorović u
Ribanju mijenjao stvarnost, teško je ustanoviti samo na temelju njegova iskaza,
jer nedostaju iskazi drugih sudionika krstarenja, Nikole i Paskoja. Komparatistička
insulama sinteza Marulić - Hektorović:
I MARKO I PETAR DO ŠOLTE SU BILI,
UZ DOBAR SU VJETAR DOBRO JILl, PILI.
Nedjelja je 26. veljače, pa kupujem Večernji list, gdje se razgovara o 1700.
obljetnici Marulova grada Splita (str. 17-18). Subesjednici su Josip Danolić, koji
pita, te Drago Šimundža, koji odgovara, pa veli o nadolazećim Marulovim jubi-
lejima: >>Marulić je nacionalna baština. Štoviše, međunarodna, svjetska. Rodio se
u Splitu, ali je živio i pisao za nacionalnu i, šire, opću kršćansku duhovnost i
kulturu. Proslavio je svoj grad i narod. Znao je tko su Splićani i što moraju biti.
Juditu je zato, kako napisa, i mnoge pjesme, spjevao u 'versi harvatski'. No, kao
velikom piscu i iskrenu rodoljubu, kozmopolitu i patriotu, na srcu su mu bili i
Europa i Hrvatska. Stoga je, kao najveći humanist kršćanskog nadahnuća, latinski
i hrvatski stvarao. U tom smislu ćemo ga proslaviti zajednički na narodnoj i među­
narodnoj razini: u Splitu i Zagrebu, Rimu i Parizu.« Podupirem tu želju don Dra-
ge, koji je, uostalom, diskretno, što je njegov način, radio na organiziranju skupa
o Maruliću u Rimu i na kraju samozatajno sudjelovanje prepustio drugima. Mo-
ram ipak ustanoviti da na moj poziv da je vrijeme otpočeti priprave za proslavu
tih jubileja (objavljen u Večernjem listu 21. kolovoza 1994. i u Colloquia Maru/i-
ana IV.) nije bilo nikakva odziva, izim usmenih kritika prijedloga. Mislim da bi
sila pokretnica trebala da bude u Splitu, da bi se što prije izradio program, jer se
bojim da će se on raditi u krajnji čas i biti sklepan. Dvijetisućita est ante portas.

Ill. 95.
»Na zamolbu voditelja, g. kolege Zorana Kravara, sudjelovao sam u radu
Radionice za staru književnost u okviru MSHS-a u Dubrovniku. Održao sam
dvosatno predavanje i dvosatni seminar o europskoj recepciji Marka Marulića.
Studentima sam govorio o sadašnjem stanju u marulologiji kroz četiri aspekta
(podatci u uspjehu Marulićevih djela, razlozi čitanosti i popularnosti, svjetski
leksikoni o Maruliću, perspektive marulologije u Europi). Na seminarskom
razgovoru studenti su analizirali ulomke Marulićeve pjesme Carmen de doctrina
Domini nostri Jesu Christi pendentis in cruce, prevedene na više jezika. Nastojao
sam slušatelje potaknuti na istraživanje Marulićevih djela s kroatističkoga,
komparatističkoga i latinističkog stajališta. Organizacija je bila primjerna.<<

To je moje službeno izvješće Rektoratu Sveučilišta, gdje opisujem svoj

trodnevni boravak u Dubrovniku. Ja sam o Marolu predavao 9. ožujka, a o njemu
se čulo i dan poslije, kad je Pavao Pavličić tumačio mladeži njegovu Judit« sa
MIRKO TOMASOVIĆl MARULIĆEV ... 173

stajališta epskog žanra. U Knjižnici Međunarodnog centra hrvatskih sveučilišta

došao mi u ruke jedan noviji njemački leksikon Kind/ers neus literatur Lexikon,
Rudolf Radler, band ll, Kindler Verlag, Miinchen, 1990., u kojem je Nikola
Pribić dosta uočljivo opisao i Marulićevu Juditu s korektnom bibliografijom. U
Knjižnici Romanskog seminara u Zagrebu pregledavam Histoire de la litttfrature
europtfene sous la direction d' Annick Benoit-Dusausoy et de Guy Fontaine,
Hachette, Paris, 1992. Odjeljak u kojem je prikazana književnost humanizma i
renesanse (Epska knji/evnost na pučkom jeziku): >>Prva poema napisana na hrvat-
skom jeziku Judita, 1501., objavljena 1521., iz pera je Marka Marulića (Marulus,
1450.-1524.)biblijsku legendu tu pothranjuje suvremenost. Stoga opsada Jeru-
zalema(!) služi za dramatičnu metaforu prijetnje turskom invazijom.<< str. 231.
Već sam se bio ponadao da je sve u redu, ali već po tradiciji francuskih srodnih
djela potkrao se temeljit propust. Križari su opsjedali Jeruzalem, a Asirci Betuliju.
Darko Novaković predaje mi preslik jedne stranice rukopisa latinskih pje-
sama Ilije Crijevića iz Arhiva Male braće u Dubrovniku (409 AMB, pag. 346) s
posvetom »specijalno za Mirkov 'Archivio stori co'«. Grazie, signor Donata.
Neprispodobivi pjesnik humanističkih ljuvenih elegija, obožavatelj Flavijine
bjeloputnosti, naime, uzimlje jedan ulomak iz Institucije, četvrto poglavlje četvrte
knjige, De verita/e co/enda mendacioque fogiendo (Poglavlje o laži zbog kojega
je Institucija dospijevala na popise zabranjenih knjiga i bila spaljivana), za
parafrastički predložak pjesme u elegijskom distihu. Crijević je mlađi Marulov
suvremenik (1463.-1520.), pa tom spoznajom proširujemo krug recepcije
Institucije već za auktorova života i na naše humaniste. Potvrđuje se još jedna
Marulova veza s dubrovačkim humanističkim krugom, ovaj put emitivna,
receptivna je njegovo zanimanje za spjev Jakova B unića. Povrh toga Crijevićevu
posudbu iz Institucije identificirao je Antun Marija Agić (1753.-1830.), što znači
da je dobro poznavao Marulovo pobožno štivo, premda ono u XVIII. i XIX.
stoljeću nije objavljivana. Štovateljima najčitanije Marulove latinske knjige
pribrajamo i jednoga hrvatskog humanista posve drugačijeg kova, koji je,
vjerojatno prvi nakon Petrarce, okrunjen u Rimu lovor-vijencem 1484., postavši
poeta laureatus.
Prelazimo na novine i periodike diljem zemlje, našeg i ostalih kontinenata.
lnsieme, mensile di informazione dell' Associazione !talo-Croato, anno I no O, Cas-
telverde (Roma), cijelu sedmu stranicu namjenjuje međunarodnom simpoziju o
Maruliću na Gregoriani u pobudnom članku Antonella Cavallota pod znakovitim
naslovom MARCO MARULIĆ, IL DANTE CROATO, iz kojeg se vidi da je
auktor dobro instruirao o predmetu. Spremnost, hrvatski tjednik, prve i naj-
prodajnije hrvatske novine u Australiji, novine za rodoljubna, kulturna, društvena
i športska pitanja, god. 39, broj. ll, Sydney, 21. ožujka, str. lO. i 14.: Još o Papinu
dolasku u Hrvatsku. U tom se članku Engelbert Tomas osvrće na pohod Ivana
Pavla II., ističući, m eđu ostalim: >>U Papinu osvrtu na hrvatsku povijest i kulturu
lijepo je istakao da je Marko Marulić otac hrvatske književnosti. Ovo me
obradovalo jer posjedujem, dobrotom autora, nekoliko knjiga i publikacija u
kojima se građa kreće o velikim uspjesima književnika, pjesnika, humanista i
174 MOGUĆNOSTI

hrvatskog rodoljuba Marka Marulića.« U nastavku se govori i o audijenciji kod

Pape povodom simpozija na Gregoriani, te o Marulićevoj recepciji u Engleza. Iz
Glasa Koncila (5. ožujka, str. 4) doznajem da je prigodom predstavljanja zbornika
Salona Christiana u rimskom u Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima,
nadbiskup splitski mons. Ante Jurić predao rektoru Lateranskog sveučilišta
sabrana djela Marka Marulića. Izvijestio je Nedjeljko Pintarić. Vjesnikova Danica
(18.ill., str. 13) velikim je člankom popratila pojavu Marulićevih dijaloških i
dramskih tekstova u Sabranim djelima. Auktor članka dr. Rafo Bogišić, ugledni
stručnjak za stariju hrvatsku književnost, istaknuo je posebno udjel prireditelja
Nikice Kolumbića, koji da je na primjeren način predstavio važan odsječak
Marulićevih hrvatskih stihova. »Možemo zaključiti«, kaže dr. Bogišić, »da je
ovim izdanjem jednog dijela Marulićeva opusa učinjen značajan korak i u vizuru
spoznaje Marulićeva djela i na planu blagovanja s Marulićeve trpeze.«
Encyclopaedia Moderna, god. XV., br. l (45), Zagreb, ožujak 1995.: Godišnjak
posvećen Marku Maruliću (str. 79-81), tj. prikaz Colloquia Maru/iana I, Il, ill.
koji je napisao Bratislav Lučin. Na početku članka dan je sažet prikaz marulo-
loških djelatnosti u posljednjih desetak godina.
Slučilo se da mi je predavačka praksa o Maruliću tijekom ožujka dostignula
gornji kvantitativni domet, jer sam pored dvaju kolegija na Sveučilištu, gostovao
u Dubrovniku, te 31. ožujka u Sinju, ugošćen uzorno od prof. Marka Duvnjaka u
ime Gimnazije Dinka Šimunovića i fra Joze Solde, predsjednika ogranka Matice
hrvatske. Ravnatelj škole, gdje sam od 1963.-1968. predavao hrvatski i francuski,
te održao prvo predavanje učenicima o Marku Maruliću (usput rečeno, podosta
zbrkano), istaknuo je tu činjenicu pri predstavljanju u Domu mladih, gdje sam
najviše govorio o Marulićevoj europskoj poziciji. Bivši mi učenik prof. Miljenko
Buljac također je sudjelovao u predstavljanju govornika, bivši kolege s gimnazije
postavljali dodatna pitanja o Maruliću, bivši učenik, ravnatelj Osnovne škole, prof.
glazbe Borković, obradovao me listom Marul. Njegova škola nosi ime Marka
Marulića, te se tako odlučio i za naslov lista učenika. Do sada su se pojavila dva
broja, lijepo ispisana i iscrtana, a u prvom broju (Sinj, travanj 1994.) prof. Milica
Dalbello piše uvodnik Tko je čovjek čije ime nosi naša škola?/, gdje iznosi uče­
nicima temeljne podatke o Marku Maruliću i potiče ih na njegovanje pisane riječi:
>>Ne ćemo svi biti Marulići, a često je puta dovoljno da znamo lijepo i pravilno
izraziti svoju misao, svoj doživljaj, upotrijebiti dragu hrvatsku riječ gdje treba i
kako treba.« (str. 2) Kratak boravak u Sinju probudio mi mnoge uspomene, 27
godina je proteklo, ali i osvježio. Vidio sam, naime, obrise kulturnog poleta, pa i
to da je promicanje Marulića u hrvatskoj javnosti imalo učinka.

IV. 95.
Travanjsko marulićevanje započnimo prikazom pristiglog mi godišnjaka
Colloquia Maru/iana IIII (Književni krug, Split, 1995.). Na uvodnom je mjestu
Pogled u Marulićev latinski rječnik Branimira Glavičića, koji je predao Ured-
ništvu Sabranih djela novi svezak. >>Ovaj je, dakle, rječnik plod ratnih godina
 MIRKO TOMASOVIĆ l MARUliĆEV ... 175

1991-1993. Stoga je izrađen ručno i vlastoručno, tj. bez kompjutora i bez surad-
nika, i u marulićevskim uvjetima, tj. uz svijeću.<< (str. 5) Rječnik ima 12.500
natuknica na 850 kartica, i možemo se samo diviti maru, samozataji i marulo-
ljublju prof. Glavičića, te poželjeti što brže tiskanje tog djela, koje će za naše i
inozemne stručnjake biti poticajno. Kako je auktor djela bio u najprisnijem dodiru
s Marulićevim latinskim tekstovima, prevodeći ih sa zadivljujućom upornošću i
vrsnoćom, mogao je spoznati bitne značajke leksika ovoga novolatinskog pisca
hrvatskog korijena i europskih obzora, o čemu daje meritorne sudove (bogatstvo
rječnika, uporaba istoznačnica, živopisnost, medievalizmi, neolatinizmi,
deminutivi, udjel grčkih, hebrejskih, talijanskih i hrvatskih riječi u oblikovanju
rječnika). Tako ćemo zahvaljujući prof. Mogušu u Sabranim djelima imati cjelovit
hrvatski rječnik, a pothvatom Branka Glavičića i latinski rječnik.
Slijedeći je prilog u Godišnjaku, i to opsežan: Dubrovnik- Verona- Basel:
Tripnloga za recepcijski dokamentarij »Institucije« (str. 13-48) Darka No-
vakovića. U prvom slučaju riječ je o spomenutoj Crijevićevoj parafrazi Maruli-
ćeva poglavlja o laži uz analizu i dokumentaciju. U drugom se podrobno govori
o kodeksu CCXXVII (354) veronske kaptolske knjižnice s dva Marulićeva lista
(54-55v), što me vrlo zanima, jer sam u nabavci istih i ja sudjelovao. Što sadrže
ta dva lista? Dva poglavlja iz Institucije De consortio habendo fagiendoqae i De
castitate servanda exemp/a uirorum. Koju nam spoznaju donose? »Vrijednost je
veronskoga rukopisa, i to golema, u nečemu drugomu: on je recepcijski dokument
kakav ne postoji ni za jednog hrvatskog književnika Marulićeva vremena. Marulić
se, naime, u tom kodeksu našao u društvu kojim bi bio počašćen svaki europski
humanist: u društvu Petrarke i Erazma.<< (str. 35) Sastavljač je rukopisa inače
prikupio najmjerodavnije tekstove u obrani celibata. U trećem odsječku Darko
Novaković istražuje zašto uz baselsko izdanje Institucije iz 1555. stoji str. 1176-
1442. Primjerak tog izdanja nalazi se i u knjižnici splitskoga Arheološkog muzeja.
To je zapravo hrestomatija »primjera mana i vrlina« najizvrsnijih pisaca, kako
stoji u dugačkom naslovu. Marulić je uvršten u izabranu momčad od ll auktora,
među kojima su i Valerius Maximus, Sabellico, Aristotel. Prireditelj je zbirke
Johannes Hero ld (Basilius, Acropolita, 1514.-1567 .), koji je također izdao jedan
spis Koriolana Ćipika i jednu raspravu Matije Vlačića. Knjiga obasiže preko 1.500
stranica, Marulićev je tekst drugi po veličini (prvih pet knjiga i dva poglavlja iz
šeste knjige Institucije.) >>Tridesetak godina poslije smrti Marko Marulić u izboru
Johannesa Herolda predstavljen je kao žanrovski klasik. ( ... ) Golemi baselski
kompendij tako posredno svjedoči da ni počasno mjesto u veronskom rukopisu
nije bilo slučajno<<, zaključuje dr. Novaković, a ja ću nadodati da sva tri mu
navedena iznašašća eksplicitno potvrđuju Marulićevu sve uočljiviju poziciju u
povijesti europske književne transmisije u XVI. stoljeću.
U studiji prof. Charlesa Benea La reception des oeavres de Mara/ić dans les
provinces da Nord (od ovog broja Co!!oqaia Maru/iana objavljuju priloge ino-
zemnih suradnika na njihovu jeziku, ali s opširnim sažetkom na hrvatskom), ta-
• kođer opširnoj (str. 49-72) sistematiziraju se odjeci Evangelistara sa stajališta
osporavanja Luthera i Calvina, poglavito u jednom djelu Jeana Gareta De vera
176 MOGUĆNOSTI

praesentia corporis Christi in sacramento Eucharistiae, koje je nakon prvog

izdanja g. 1561. doživjelo brojna izdanja i prijevode (na francuski g. 1599.), gdje
se auktor pozivlje i na jedan ulomak iz Marulićeva spisa. Pierre de Backere
(Bacherius) u knjigu Hortulus precationum uvrstio je također jedan molitveni
tekst iz tog spisa preveden na flamanski (Louvain, 1569.) I tri brata De Billy
(Jacques, Jean i Geoffroy) nalažahu duhovnu okrepu u Evangelistaru. Jacques
preporučuje Jeanu da prevede na francuski to Marulovo djelo. Ne zna se je li
mlađi brat poslušao starijeg, ali je g. Benić utvrdio, da se Jean de Billy u knjizi
Exhorlation au puep/e.franrais pour exercer les oeuvres de misericordie (1572.)
oslanjao na Instituciju, koju je Geoffroy preveo na francuski (Paris, 1587.).
Napravimo iznovice mali popis Marulićevih »dužnika«, odreda uglednih
katoličkih auktora:

JEANGARET
PIERRE DE BACKERE
JACQUES DE BILLY
JEAN DE BILLY
GEOFFROY DE BILLY
JOANNES HEROLDT (BASILIUS).
Vidimo, dakle, da ovaj niz iz XVI. stoljeća ukazuje na Marulićevu iznimnu
nazočnost u kršćanskoj literaturi protureformacije, europsku rasprostranjenost
Evange/istara i Institucije, koja upravo motivira znanstvenu zauzetost prof. Benea.
Dekan Misiološkog fakulteta na Gregoriani Jesus Lopez-Gay otvara, držim,
novo poglavlje recepcije Marulića radom »Marcus Maru/us« en la primitiva
misitfn de los jesu1'tas en Asia (str. 74-80). To je ujedno njegovo priopćenje sa
simpozija o Maruliću na Gregoriani studenoga prošle godine. Nas će najviše
zanimati izlaganje uglednog profesora o onom primjerku Institucije, koji je sv.
Franjo Ksaverski nosio na svoj misijski put. Primjerak je dospio u Madrid u
Kolegij Družbe Isusove, gdje se čuvao, čak su iz njeg izbrisani neki dijelovi prema
nalogu Inkvizicije iz 1612. To pater Jesus Lopez-Gay komentira: »Međutim, što
bi rekao Franjo Ksaverski da je svojim očima vidio ispravke u knjizi koju je tako
volio, na kojoj se odgojio i koja mu je bila duhovna hrana odmah iza knjige
Duhovnih vježaba?<< U španjolskomu građanskom ratu primjerak je nestao, kad
su revolucionarci spalili samostan ll. svibnja 1931. U isusovačkim misijskim
bibliotekama redovito su se nalazile Marulićeve knjige.
Franz Leschinkohl daje vrlo zanimljive obavijesti o Instituciji i Evangelistaru
u šestostoljetnoj Njemačkoj. Svratimo pozornost na ovu konstataciju: »Razdoblje
od 1529. do 1532. godine mogli bismo nazvati zlatnim dobom tiskanja djela
Marka Marulića u Njemačkoj,jer je tada u Kolnu u dvije godine- 1529. i 1532.
- tiskano čak šest izdanja Evamije/istara, a 1530. i 1531. po jedno izdanje
Institucije.« (Co//oquia Maru/iana IIII, str. 85.) Potražnja za knjigama Marka
Marulića dovodi se u svezu s napetim onovremenim vjerskim gibanjima. Istra-
žujući zastupljenost Marulovih knjiga u njemačkim knjižnicama, g. Franz je dobio
dopis od isusovačke Misionarske knjižnice da je Georg Schurhammer. biograf sv.
 3 6 :z. loan. Garetij
•ou l • interim libi ruauiter blandiens in !u.a coaliaa il
b f.lcropbagia.
Marcus ~larullus.
l'unitenrrs de iis,qutbu' te olfendimus Domine,~
J,il. ' · " -
:lliJI•r'l <ll• cadeon Sacerdoti cuo 'onfeRi,a<que ab •pio, tu t tu fol-
•7· uc:nlll putelbtem dedtlt.,~bf.>luu,.d men(~ m falu~r­
r•nu lliOUIUII tUt ~ccedtnlU\ "Vttorporidfon:Nitlll... cQ
BI•Uucrmu•.ludogm qutdem,lcd umeo •bs (e mun•u,
q"• .r.liroutati nullr~ pr;rfc•11Anc:un• porrtgens reme·
cliu f•mllifi",_ ,,.,.., • - iubfpec•r pants. Acc•plte
inq••IS,& comedue ,hoc e ll corpus meu m • Demde pre
Uulum f~ngumem ruum lub fpec•e YIDIID calice.infu'-
fum ptopmans.att: Btbue c1 hoc: omon. h1c cll enim
hnKU'' meus nou i Telbmenrt,.qut pro n•ulus eA uude
eur m r• nuRionem pecuroruat Er ante pe~ Salomo-
nem 10 l1rouerbus honatusrs,dicens:Vtn•tc& come
dur r~•n·n•m<'um,& btbttcutnum,quod tm leu o~obis.
Ad tu11m er~o 'onuouium a re tnutrart, a tc uocat• acce
dut•u•,.um plena lide,cum mdubiuu creduluarecon
ficenu·s , panem & uim•nuuJS uerbos 1ru.:.. Sacerdote
con(c(f~til,l•·•rf/;co•,.•.,.".,,g<]~i-: Tu enim
ip•e,qn.• vero tas es,hoc tc lb ris & 1dirm.n, cut vel m•.-
llltnum r• fr.·gutm6dehratis crimen rit. P.anis uiniq;
liguum ocu h• ccroumus,odurem nar1bus h~urimus,fa
perl'm ort gulhmus J durourm .ll que h,uorem taltu
fenltnlus,& t~tne•• nou nollns lc:nlious, ed ruo reili-
Bionoo credtmus. Om nos en~ m homo medu '1 tu (o lus
Ycra:a,ru ipfa veriras,quz nec: dc:up• potell ,.nec deci-
pcrc.Noallaque,c.".,_ elementi Rime Domine J
Ir tuom fangutnem ahenafptCIC velatum fidehtcfiC•
Cip1m11s1nec:omnino quaorauone td 6en poftit quzri
mns.aur quomoclo pants viniquc: fubll~nua 1n fublbn
ciam corpons & faogutn .. rui rranfcn, cum ac:Ciden-
da noa· mutenrur,fuuramur. M.aeus etteniai iuuacu-
li• dlud,'luim n bumao·iDJCDIO yel fcacaua com·
rrcbca-

Iz djela Jeana Gareta De vera praesentia ... ( 1563.)

178 MOGUĆNOSTI

Franje Ksaverskoga (Franz Xaver, Verlag Herder, Freiburg-Basel-Wien, 1971.)

posjedovao više knjiga našeg pisca. U citiranom životopisu na više se mjesta
dokumentira svečeva privrženost Marulićevoj Instituciji". Primjerice, kad u svibnju
1546. putuje na zabačeni otok Moro među kanibale, uzima samo svoju »staru ka-
banicu«, Brevijar i De institu/tOne bene vivendi.
Bratislav Lučin komentira, priređuje i prevodi Marulićevo pismo bračkom
svećeniku Marku Prodiću (str. 103-111), datirano 10. svibnja 1496. To kratko pi-
smo prijatelju s otoka Brača, zahvalnica za neke otposlane darove, može svejedno
poslužiti u interpretativne svrhe. Doznajemo da je taj svećenik bio Markov
suučenik, da su tijekom školovanja rado čitali štiva o zavičajnoj prošlosti, te da
su Marulićevi pedagoški nazori sinteza kršćanskoga i humanističkog odgoja.
Rafo Bogišić (str. 113-121) tumači po kojim je sastavnicama Marko Marulić
naš suvremenik sažimljući to u kategorije rodoljublja, tj. borbe za opstanak i eti-
čko-moralnog odnosa i kodeksa, što su ujedno i načela hrvatske renesanse i
književnosti općenito i »danas aktuelna i nedjeljiva: negacija jednoga sigurno
predstavlja negaciju drugoga.« (str. 120)
Po tko zna koji put M. Tomasović u ovom Ljetopisu dotiče onu pripovijest
o Marulićevu kobnu noćarenju s Papalićem (Marulić u zadarskoj periodici iz
1846., str. 124-127) i ustvrđuje da ju je Luka Svilović već u listu La Dalmazia
(II, br. 2-5, Zara, 1846.) kritički preispitao i opovrgnuo. Uzaman, ona se općin­
stvu sviđa i imade pristaša sve do dana današnjega. Sviđala se i Anti Kuzmaniću,
koji je u Zori dalmatinskoj(god. III., br. 42, Zadar, 1846.) napisao Marulićev ži-
votopis tijekom kojega juje podrobno prenio, makar je naglasio daje izmišljena,
s napomenom da se još čuje u Splitu. Taj moj prilog zajedno s onim iz Colloquia
Maru/iana II okušaj je poticanja proučavanja Marulićeve novovjekovne recepcije
u hrvatskoj kulturi od Francesca Carrare do Tonča Petrasova Marovića ( Colloquia
Maru/iana III).
Cvito Fisković (Marulić, Ba/istri/ići i Meštrović u Nečujmu, str. 130-137),
najprije otklanja drugu također zaraznu legendu o Marulićevu navodnom po-
vlačenju u nečujamski samostan ili pustinjski stan. Zatim iznosi nepoznate
arhivske podatke. Obitelj Dujma Balistrilića, Markova kuma (njemu je posvetio
Juditu, njegov je ranije gost bio na Šolti), uživala je patronat nad crkvom u
Nečujmu. Antonio Proculiano, poznat po govoru u kojem je veličao Split i Marka
Marulića ( Oratione al Clarissimo Ms GB Calbo Rettor et alla magnifica
Comunitd di Spalato, Venezia, MDLXVII), podrijetlom je iz Bara, a bio je javni
bilježnik, te je g. 1567. u tom svojstvu boravio u Splitu. O Maruliću je rekao: »Ne
samo da mnogi Vaši predšasnici bijahu hrabri ratnici na moru i po kopnu, već bi-
jahu izvrsni književnici čiji se prekrasni i veoma učeni sastavi čitaju u tisku, ali
je jedan od svih najbolji, gospodin Marko Marulić. Da najbolji dio njegovih
radova, koje je napisao kao zreo pisac, nije bio uništen u vremenu smrtonosne
kuge, imali bismo sada kršćanskog i splitskog Vergilija.<< (Fisković, CM IIII, str.
131) Kuga je harala u Splitu g. 1527. Tri godine nakon ovog govora, 1570., u
popisu imovine Jerolima Geremia zabilježena je i Marulova Institucija, što je još
jedna naznaka žive mu prisutnosti u šesnaestostoljetnom Splitu.
MIRKO TOMASOVIĆ l MARULIĆEV ... 179

Arsen Duplančić (Tragom Carrarinih bilježaka o Maruliću, str. 139-157)

podastire nalaz iz Carrarine ostavštine u splitskomu Arheološkom muzeju. »U
poziciji Biografije nalazi se građa o Maruliću, a nju čine tri pjesnikova životopisa,
Carrarine bilješke o njemu, prijepis priče o Maruliću iz Costantinijeve knjige
Lettere critiche i jedan list ispisan nepoznatim rukopisom.« (str. 139) Iscrpno
podastirući i raščlanjujući rečenu građu, prof. Duplančić dao nam je više vrijednih
podataka i riješio po koju nedoumicu što se tiče recepcije Marulićevih djela u
Europi. U pogledu Carrarine tvrdnje iz Danice 1846. da je Evangelistar bio
»tekst« (školsko štivo) u Francuskoj, pozivom na Josipa Cindra, odnosno na
Girolama Tiraboschia, pisca povijesti talijanske književnosti (Venezia 1795.-
1796.), riječ je o zabuni. Marulića u toj knjizi uopće nema, obrađen je Michele
Marullo Tarcaniota. U Carrarinim bilješkama navodi se da je Johann Albert Fab-
ricius (Bibliotheca Latina mediae et in.firmae aetalia) napravio bibliografiju
Marulićevih knjiga. U tom popisu navedeno je više naslova i više izdanja, među
ostalim i izdanje Evangelistara iz 1513. u Parizu, što se susreće ponekad i u
drugim djelima te vrste. Držim da je riječ o netočnosti, zapravo o base1skom
izdanju iste godine. Fabricius spominje i latinski spis De imitatt"one Christi, još
nepronađen, ali jamačno napisan, jer se izričito navodi u Marulićevim novo-
objavljenim pismima. Od triju Marulićevih biografija iz Carrarine ostavštine
(Natalisove, Marcocchijne, nepotpisane), ponajvažnija je potonja, jer se u njoj
navode Marulićeva djela i literatura o njima. Spominje se također stanoviti
Marulov rukopis u samostanu sv. Mihovila na Muranu, prema Giovanni u
Benedettu Mittarelliu (Bibliotheca codicum manuscriptorum monasterii S.
Michaelis Venetiarum prope muranium, Venetiis 1779.). Prof. Duplančić razjasnio
je tu indikaciju: Mittarelli je Maruliću posvetio šest stupaca (748-753), a riječ je
o dvama rukopisima, tumaču antičkih napisa i prijevodu Dukljanin ova Ljetopisa.
Dakle, nije, nažalost, spomen o nepoznatim ili izgubljenim tekstovima. No, za
Marulićevu bibliografiju ipak je važna spoznaja, jer Mittarelli »donosi uvodnu
Marulićevu poslanicu Dominiku Papaliću, zatim poslanicu koja prethodi
solinskim natpisima i Marulićev zaključak koji se nalazi iza osamnaestog
solinskog natpisa. Time se za 90 godina unatrag pomiče prvo objavljivanje dviju
uvodnih poslanica, a za 97 godina objelodanjivanje zaglavka iz solinskih natpisa.<<
(str. 153) To još nije sve, jer Mittarelli bilježi da je Jacob Spon (Miscel/anea
eruditae antiquitatis, Lyon, 1685.) pohvalio taj rukopis. Nepoznati auktor
bilježaka o Maruliću u Carrarinoj ostavštini citira jedan pasus Apostola Zena
(1668.-1750.) iz kojeg se naslućuje veza između Pomponia Leta (1428.-1497.) i
splitskog humanista. Citat Apostola Zena koristio se u katalogu pohvala Maruliću
od slavnih ljudi (primjerice, koristi ga P. Kasandrić u predgovoru Judite, 1901.),
pa sam se dosta trudio identificirati ga, listajući bezbrojne knjige tog poligrafa po
talijanskim knjižnicama. Sada je, zahvaljujući kolegi Duplančiću, potraga
završena: Dissertazioni Vossi'ane II, Venezia, 1753., str. 247. U Carrarinim
bilješkama čuva se i dio pisma nepoznata pošiljatelja, u kojem on opisuje kako
je demonstrativno napustio predstavu drame Marco Marulo F. Seisrnita Dođe.
Dobro je i to znati, što se tiče predstave u Zadru u kasno proljeće 1843., o čemu
180 MOGUĆNOSTI

se višekratno štilo u našem Ljetopisu. Među vrijednim podatcima, što ih crpim iz

ovog priloga Colloquia Maru/iana IIII, ne propuštam ni ovaj: A. Brambilla,
Biogra.fia d'i/lustri Dalmati, Illustri Spalatini, Gazzetta di Zara, Zara, 13. V.
1836., p. 153-154. (životopis Marulića) Na početku svojeg rada prof. Duplančić
je jedno poglavlje namijenio opisu veza Arheološkog muzeja s Marulićem.
Impozantan je broj starih izdanja Institucije, Evangelistara i drugih, od kojih sam
u kronici ovog mjeseca već naveo baselsko izdanje Institucije.
Na kraju je Godišnjaka moj uobičajeni Marulićev ljetopis (Vl.), a nedostaju
prilozi kolega Ivice Martinovića i Mije Korade, koji su sudjelovali na Okruglom
stolu o Maruliću travnja 1994., i to sa zanimljivim priopćenjima. Ivica prodornom
analizom jedne teme iz Evangelistara, a Mijo prikazom odnosa isusovaca prema
Marulićevoj literaturi. Molim čitatelje da se strpe do Marulićeva ljetopisa(VIII.),
kad ću recenzirati Co/loquia Maru/iana, br. V, i, nadam se, rečena priopćenja.
Inače, naš Godišnjak prolazi gotovo nezamijećeno u hrvatskoj javnosti, u
inozemstvu ga pak recenziraju vrlo ugledni periodici koji se bave humanizmom,
renesansom i latinitetom. Ipak, kadšto se nađe koja vijest u njemu. Tako Petar
Zdravko Blajić bilježi predstavljanje CM III tijekom Marulićevih dana 1994. uz
druge manifestacije u Hrvatskim obzmjima, br. 2, Split 1994. (Vidi auktorovu
knjigu Riječ u odjecima riječi, izbor i predgovor Miljenko Bujac, Kaštela, 1995.,
str. 160.)
Don Mladen Parlov poslao mi na uviđaj članak Nepoznati Marulićev
životopis. Naišao je u jednoj knjizi (Giuseppe Liruti, Notizie delle vite ed opere
scritte da letterati del Friuli, Vol IV, Forni editori Bologna, pretisak Ti po grafia
Alvispoli, Venezia MDCCCXXX, str. 324-325) daje Francesco Amula (Amulio),
pobožni javni bilježnik iz Udina, čitao i posjedovao Marulićeva djela. Štoviše,
prema Lerutiu, Amula je napisao latinsku biografiju svojega omiljenog pisca, koju
da je vidio u rukopisu.
»Predstavit ću Marulića u Mainzu, gdje ću govoriti o Henriku VIII. i Moreu,
korisnicima Marulićevih djela, također i u Freiburgu ... «, iz pisma prof. Benea od
3. travnja. Braco Lučin (12. travnja): »Uniđoh u elektronski katalog knjižnice
Sveučilišta u Harvardu.( ... ) Poslušno njihovo računalo daleko u Americi učas mi
iznese pred oči poduži spisak. A u spisku: Judita!.Judith, dvojezično izdanje,
uredio i preveo s hrvatskoga Henry R. Cooper, Jr., Columbia University Press,
1991. U prilogu šaljem ispis dotične kataloške jedinice:
AUTHOR: Marulić, Marko, 1450-1524.
TITLE: (Judita. English & Serbo-Croatian)
Judith l edited by Henry R. Cooper, Jr. ; translated from the
Croatian by Henry R. Cooper, Jr.
PUB JNFO: Boulder: East European Monographs; New York : Distributed
by Columbia University Press, 1991.
Najediše me s onim Serho-Croatian, što je inače nazočno u katalogu, no na
knjizi ipak piše kako treba: translated from the Croatian ... « Braco mi dostavlja i
popis drugih Marulićevih knjiga na Harvardu: CM II, Davidias (1957., 1974.), De
MIRKO TOMASOVIĆ l MARUliĆEV ... 181

humilitate et gloria Christi(l989.), Institucija (1513., portugalski prijevod 1579.,

njemački prijevod 1583., 1986.) Starozavjetne ličnosti(l979., 1984.), De laudibus
Herculis (1524.), Evangelistarium (1516., 1532., 1545.), Judita, Suzana, Pjesme,
Latinska djela ( 1979 .) , Latinska manja djela I. (1992 .) , Plavca nova ( 1971.), Versi
harvacki (1979.). Dvadesetak izdanja Marulićevih knjiga, starih, novih i naj-
novijih, što pokazuje da ta knjižnica prati u stopu izdavačku djelatnost, te da našeg
humanista drži vrijednim tako pozorne pratnje. Na dvojezično izdanje Judite i na
Cooperov prijevod upozorio me g. 1991. akademik Ante Kadić pri povratku iz
Amerike. Sva moja nastojanja da nabavim koji primjerak tog važnog prijevoda
Judi/e na jedan svjetski jezik nisu urodila plodom. Prijatelji su mi ga naručivali
preko jedne knjižnice u Luganu i Londonu, za sada bezuspješno. Ako se nađe koji
dobrohotni čitatelj koji bi mogao doći do tog izdanja, bio bih mu vrlo zahvalan
na usluzi i ljubaznosti. Kad smo već kod Juditine slave, trebat će u njezine biblio-
grafije unijeti još dva »američka« izdanja. Od vrijedne urednice Školske knjige
prof. Avenke Žurić doznajem da je njihova Judita (niz »Dobra knjiga<<, 1991.),
koju sam priredio, prodana u 3 tisuće primjeraka.
Na sjednici Književnog kruga u Splitu 13. travnja utemeljen je MARULI-
ANUM, Zavod za proučavanje života i djela Marka Marulića, o čemu izvješćuje
Jurica Pavičić u Slobodnoj Dalmaciji (16. i 17. IV., str. 15. Vivat, crescat, floreat!
Pismo mons. Antona Ben vina iz Rima (8. IV.): »Ovih dana zatekao se ovdje
prof. dr. Ivan Golub, koji djeluje i u Međunarodnoj bogoslovnoj komisiji, kojoj
je po službenoj dužnosti tajnik P. Georges Cottier ( ... ),koji se preko Goluba
zanimao kako idu koraci prema 'kongresu' o M. Maruliću.« To je dobra vijest,
ali iza nje slijedi i manje povoljna vijest o stanovitoj rezerviranosti institucije na
kojoj bi se kongres trebao da održi. Orare et lahorare!
Pismo g. Franza Leschinkohla iz Mainza: »Mogu vam javiti radosnu vijest
da je Njemačka preplavljena enciklopedijama i leksikonima, koji pišu o ličnosti
i djelima Marka Marulića.« Navodi primjere: Europtiisches Biicher-Lexikon
(Leipzig, 1742.) objavljuje oglas, u kojem knjižar Theophil Georgi nudi na
prodaju njemački prijevod Institucije, Annales typographici (1798.) bilježe
Marulićeve knjige.
Istodobno mi g. Benić šalje nacrtak priopćenja za Okrugli stol o vezama
Henrika VIII. i Thomasa Morea s Marulićevim knjigama. Šaljem svoj prijedlog
(Prilog 2) da se g. Beniću dodijeli Godišnja nagrada INE za promicanje hrvatske
kulture u svijetu. Šaljem i dopis Vjesniku, objavljen 22. travnja, Danica, str. 8
(Prilog III) sa samo jednom grješkom. U prvoj je rečenici lektor ili lektorica
peto(jeće promijenila u pro(jeće, dakle pet godina u godišnje doba jedne godine.
Zamah marulićevanja ubrzaje se oko 22. travnja, dana Judite i dana kad se
upriličuje Okrugli stol o Marku Maruliću, na kojem sudjeluju Ivo Frangeš,
Branimir Glavičić, Nikica Kolumbić, Ivo Babić, Cvito Fisković, Igor Fisković,
Ivica Matičević, iz Zagreba, Zadra, Trogira, Broda, te Charles Bene (Francuska),
Wilfried Potthoff (Njemačka), Petar Runje (privremeni rad u Rimu), voditelj i
ujedno referent je Bratislav Lučin. Vrsna momčad, tek joj nedostaje ponešto
182 MOGUĆNOSTI

mlađih snaga, a bilježim i odsutnost ženskog roda. Novine pišu o tome i u povodu
toga. U Forumu, kulturnom pridodatku Slobodne Dalmacije (25. travnja) Drago
Šimundža objavljuje dio izlaganja, izrečena 21. IV. u crkvi sv. Frane u Splitu na
otvaranju V. Marulićevih dana, naslovivši ga Hrvatski Dante i Goethe. Isti list u
dodatku Vikend-cocktail(23. IV. 1995.) gaji izbor poezije o moru u izboru Jakše
Fiamenga, koji čitateljima nudi ulomak iz Judite, gdje se opisuje prijelaz Židova
preko Mora Crvenoga (Il, 261-276). Slobodna Dalmacija dojdući dan (24. trav-
nja, str. 31) izvješćuje o Okruglom stolu s naslovom T. More- čitateij Marulića.
Izvjestitelj Jurica Pavičić uz tu zanimljivost ističe još da su W. Potthoff, I. Babić
i N. Kolumbić >>pripisali Maruliću nova djela«. Očekujemo, dakle, s nestrpljenjem
CM V, gdje će ti referati biti tiskani, nadajući se da će ovaj put svi sudionici po-
slati svoje tekstove. Iz programa Marulićevih dana vidim daje 24. travnja održana
književna večer DHK iz Splita, najavljena s prvim stihom iz Judite. U utorak 18.
travnja Škola likovnih umjetnosti iz Splita predstavila se izložbom učeničkih
radova na temu Marulićeva spjeva, a Gimnazija Marka Marulića priredila 19.
travnja Svečanu akademiju. Pod kapom Marulićevih dana dominiraju, međutim,
kazališne priredbe. Izvode se, pored ostalih, Ljubovnict; te Mafija D. Jelačića­
Bužimskog, Don Juanov osmijeh I. Ivanca, Brešanova Mrduša, Bljesak zlatnog
zuba M. Matišića, Priča o zločinu V. Kljakovića, Fabrieva Berenikina kosa,
Paviljon gmizavaca D. Š arka, u slavu i diku, ali ne baš na priliku Marka Marulića.
Zahvaljujući zanimanju madžarskoga uglednog komparatista i kroatista za
djelo Marka Marulića, potpisani ljetopisac ušao je u >>leksikon svjetske
književnosti« ( Vi!tfgirodalmi Lexikon, tizenotodik kotel, Taa-tz, Akademai Kiad6,
Budapest, 1993., str. 632). Kolegica Klara Gone-Moačanin ljubazno mi je prevela
što tu piše, a najviše se ističe marulološki rad: »Ima važnu ulogu u proučavanju
opusa Marka Marulića, jednog od prvih velikih likova hrvatske književnosti, a to
je i glavno područje njegova istraživanja ... « Pisac je natuknice dr. L6k6s Istvan,
koji u svojim radovima o epici interpretira Marulićeve spjevove. Napisao je
prijatelj iz Madžarske i Povijest hrvatske književnosti (na preko 600 tipkanih
stranica), gdje je, zacijelo, opširno obradio Marulića, pa će uskoro o tome biti
riječi kad knjiga iziđe iz tiska.

v. 95.
Iz Zapisnika sjednice Uredničkog odbora Sabranih djela Marka Marulića,
održane 21. travnja 1995 ., doznajem da je za 200 l. predviđeno izdanje Judite u
posebnoj opremi. Doznajem da se opet razgovaralo o tiskarskim grješkama,
počinjenim prije šest godina. Rečeno je također da sve što je u svezi s Marulićem
treba da dobije placet Uredništva. Najviše me obradovala vijest da će svezak
Hrvatske proze s rječnikom tijekom ove godine u tisak, što znači da će Opera
omnia imati pet svezaka Marulićevih hrvatskih tekstova, a nešto će ih ući i u
svezak Incerta. Prema tome, Marko Marulić ostavio je plodnu zalihu hrvatskih
književnih djela, jedan je od najproduktivnijih pisaca naše renesanse, premda je
njegov latinski opus neusporedivo veći od hrvatskoga. Iz Zapisnika doznajem
MIRKO TOMASOVIĆ l MARULIĆEV, .. 183

službeni naziv Marulićeva doma: MARULIANUM, Zavod za proučavanje Marka

Marulića i starije hrvatske kulturne baštine. Mislim da je to preširoko, jer će
budući Zavod imati posla barem desetljeće s Marulićevim golemim, još uvijek
potpuno neobjavljenim i samo djelomično proučenim opusom, »starija hrvatska
kulturna baština« pak neomeđen je vremenski razmak, dok u kulturnu baštinu,
znamo, spadaju osim književnih i drugi razni proizvodi ljudskog duha i umijeća.
Doznajem da će opću bibliografiju izraditi prof. Nedjeljka Paro, što držim važnom
odlukom, obzirom na velike nedostatke i praznine u tom pogledu.
Primih pjesničku razglednicu s nadnevkom 6. svibnja, u kojoj stoji:
Iz daleke Škotske stiže vijest od Darka,
imamo jošjednog Marulića (Marka)/
Nešto starih stvari, puno novih varsi -
jednom riječju, Mirko, da te prođu sarsi;
povrh svega nešto da ti pamet stane:
našje Marko j ubi' (bar u mlađe dane)/
Kolega Darko Novaković, sudeći po tim otmjenim dvanaestercima (nedostaje
im samo dvostruka rima), u Glasgowu je pronašao rukopis Marulićevih pjesama,
te željno očekujem nove obavijesti. Ovo je već drugo sretno pronašašće Maru-
lićevih tekstova u Velikoj Britaniji do kojega je Darko došao svojom upornošću
i sustavnim prijegledom knjižničkih riznica i prismotrom njihovih kataloga.
Gospodinu dr. Anti Stamaću uputio sam 12. svibnja 1995, pismo u kojem mu
čestitam na izboru za predsjednika Društva hrvatskih književnika. Molim ga
potom da podsjeti Gradsko poglavarstvo na obećanje dano Društvu u pogledu
podignuća spomenika Marku Maruliću u Zagrebu, tj. da ga na stanovit način
požuri. Poslao sam uvaženom predsjedniku i svoj apel za proslave Marulovih
obljetnica 2000.-2001., »U kojima bi Društvo trebalo biti spiritus movens, a
možda i spiritus agens«.
Čitam Zagrebački trg (Zagreb, 12. svibnja 1995., str. 4), koji je donio više
napisa o bombardiranjima Zagreba po nalogu ratnih zločinaca i na moje sućutno
iznenađenje ispod slike razrušenog Dominikanskog samostana u željezničkoj
koloniji među devetoricom poginulih 22. veljače 1944., kad su saveznički avioni
okrutno napali Zagreb, nalazim i ime o. Serafin Lupi! Američki bombarderi su
pogodili izravno samostan, tako da su redovnici stradali čak u betonskom sklo-
ništu, a među njima i Serafin Lupi, prevoditelj prve knjige Marulićeve Institucije.
Prijevod mu je posmrtno objavljen u Gospinoj krunici, br. 3-4, Zagreb 1944., str.
40-104. Serafin Lupi bavio se, dakle, prevođenjem Marulićeve najpoznatije
latinske knjige na hrvatski i prvi je dao veći prilog. Nisam znao ništa o njemu, a
sada slijedom tragičnih konotacija iz Zagrebačkog trga upisujem u ljetopis da je
bio dominikanac i civilna žrtva rata.
Dvije je stranice (6-7) odvojio Vijenac (18. svibnja 1995.) Okruglom stolu
o Maruliću. Uz popratnu bilješku Bratislava Lučina donosi izvadke iz referata
Charlesa Benea, Ive Frangeša, Branimira Glavičića, Wilfrieda Potthoffa, Nikice
Kolumbića, Ive Babića, Petra Runje, Bratislava Lučina, Ivice Matičevića. U
184 MOGUĆNOSTI

VJesniku (Danica, 20. V., str. 14) Miroslava Jandrić piše: >>Marin Carić je u sklopu
Marulićevih dana i uz vidnu potporu Dramskog programa Hrvatskog radija te
Croatia recordsa pokrenuo novu ediciju kojom kani na kasete snimiti stariju hrvat-
sku književnost.« Za sada je snimio Juditu, Robinju i Ribanje. Judita je već bila
snimljena l979., a ovom je zgodom prilagođena novom mediju. Još jedna
prijateljska razglednica, iz Mainza 26. V. Tamo su se sreli i upoznali sklopivši
vječno prijateljstvo u Maruliću monsieur Charles Bene i herr Franz Leschinkohl.
Gospodin Benić je na skupu govorio o Maruliću znanstvenicima iz cijelog svijeta.
Na kraju mjeseca 30. V. zamolio sam Kolegij Književnog kruga da me
oslobode obveza u Uredničkom odboru Sabranih djela Marka Marulića, zbog
drugih, velikih. Ovu i slijedeću godinu nosim Tassovo breme, a posao oko
hrvatskih djela, za koja sam bio »zadužen«, uglavnom je priveden kraju
zahvaljujući kolegama Vončini, Kolumbiću i Mogušu, inače filološki potko-
vanijim od mene.
Iz svibnjske korespondencije izdvajam još pismo herr Franza, u kojem mi
govori o katalozima knjiga za Frankfurtski sajam, gdje je u katalogu za 1568.
naišao na njemački prijevod Institucije. Prevoditelj Christian Kemmer kanonik je
iz Mainza. U katalogu za g. 1577. nudi se na prodaju antwerpensko izdanje iste
knjige, netom tiskane.

V/.95.
Uvaženi kolega Josip Kekez u zapisu Majke, oci i spomenici (>>Majci
Margariti - najljepšu ulicu: Maruliću - trg i spomenik, ali ne kao ocu hrvatske
književnosti<<) u tjedniku DKH Hrvatsko slovo (9. lipnja, str. 15) s puno takta
govori o mojem zauzimanju za podignuće spomenika Marku Maruliću u Zagrebu.
Ne slaže se pak da na spomeniku bude stajalo »otac hrvatske književnosti«, što
sam ja zaista predložio u jednom od apela u Vjesniku. »Marulić ni uvjetno nije
otac hrvatske književnosti, kako su već neki skloni zapostavljati tzv. začinjavce
i prethodna djela anonimnih pisaca te Marulića smatrati prvim značajnijim
piscem.« Napominje pri tome da smo »danas posve sigurni da nije riječ o ocu
hrvatske književnosti, pa čak ni o unuku ili praunuku možebitnoga roditelja
njezina<<. Jasno je, dakako da Marulić nije otac hrvatske književnosti, pravimo li
kakav doslovan rodos lov, jer bismo nanijeli nepravdu začinjavcima i humanistima
(primjerice Ivanu Česmičkom i Jurju Šižgoriću) i zapleli se u nasljedno-
ostavinsku parnicu. U romantičkom XIX. stoljeću promišljatelji i proučavatelji
nacionalnih književnosti davali su stožernim književnim likovima slične epitete
(»patrijarka«, »Utemeljitelj«, »otac«), pa i Hrvati nisu izostali u imenovanju Marka
Marulića. Ocem ga je naše književnosti ponajprije prozvao prvi naš marulolog
Ivan Kukuljević Sakcinski, a to se udomaćilo prigodom proslava g. 1901. nastanka
Judite g. 1501. Poslije se naziv prenosio kao metafora sve do današnjega dana.
Talijani slično tepaju Danteu (sjetimo se i Nazorova stiha: >>Ne, otče Dante ... <<),
iako je prije njega bilo na desetke pisaca i pjesnika na talijanskom jeziku od Ciela
Dalcama do Guida Guinizellia. Francuzi su epitet od milja dodijelili Micheleu
MIRKO TOMASOVIĆl MARULIĆEV ... 185

Montaigneu (neki i Ronsardu). unatoč trubadurskim auktorima, Fran9ois Villonu,

Charlesu d'Orleansu, Margareti N avarskoj, Portugalci Camoesu, Nijemci Lutheru,
itd. Da završim ovu zastranu od predmeta: važno je da se podigne spomenik
Marulu u Zagrebu, neka se za natpis budući Odbor za podizanje spomenika
dogovori. Ja mu ne ću protusloviti. No, sve mi se čini da će biti »frke« i oko
spomenika i oko njegova smještaja i oko uklesanih slova na njemu, već po starom
našem rđavom običaju.
Ante Kadić u istom tjedniku (Hrvatsko slovo, 23. lipnja, str. 8) prikazuje
Marulića tt Engleskoj. U sveučilišnom studiju po profesorovu dolasku u Ameriku
bila je obvezatna knjiga Roberta J. Kernera Yttgos!avia (Berkley, 1949.). U tom
je zborniku stajalo da je Marulić srpski plemić iz Splita. Na drugi način prof.
Kadić je predstavio Marulića u Hrvatskoj čitanci(Berkley, 1957.; The Hague,
1960.). U nizu se radova također bavio hrvatskim pjesnikom (o Davidijadi, o sv.
Franju Ksaverskom i Institucijt), što je zabilježeno u našim bibliografijama.
Zanimljivo je pak daje Irac Thomas Butler (Monttmenta Serbocroatica, Ann Ar-
bor, 1980.) jezik Jttdite nazivao srpsko-hrvatskim, unatoč Marulovu izričitom
hrvatskom nazivu. Butler je preveo, po sudu prof. Kadića, loše ulomak iz petog
pjevanja Jttdite (V, 165-240), što je ipak prvi engleski prijevod tog spjeva. Drugi
je napravio sam profesor (Journal of Croatian Studies, 1986., a treći Cooperov,
o kojem smo pripovijedali u travanjskoj kronici. Nažalost, ni Cooper se nije lišio
Butlerova naziva jezika kojim da je Judita napisana.
Ostatak lipanjske kronike pripada Charlesu Beneu. Uz pismo od l. lipnja
šalje mi dva separata svojih radova. Prvi je objavljen u: Studi veneziani, N.s.
XXVI (1993), MCMXCIV Giardini editori e starnpatori in Pisa na str. 283-301,
a nosi naslov Sabellicus, »lecteur« de Marulić; drugi u: L 'Europe et/es Europes
au XV/eme siecle, a nosi naslov Humanisme slave et human isme europien:
!'exemp!ede Marc Marttf (Actes du Colloque du Pny-en-Velay, 12, 13 et 14 sep-
tembre 1994, pp. 81-89). Prvi rad je u hrvatskoj verziji već objavljen u CM II, a
u drugom sudionicima kolokvija predstavlja Marulića, počinjući s paralelom
Erazmo-Marulić. U nastavku razlaže uspjeh i prodornost lnstitttcije i Evange!i-
stara, te pjesme Carmen de doctrina diljem Europe. Sudionicima kolokvija možda
je bilo najzanimljivije kad je prof. Bene govorio o odgovoru Henrika VIII. na
Lutherov pamflet protiv svetih sakramenata, posluživši se pri tome Marulićevim
Evange!istarom str. 87). Također im je skrenuo pozornost da je Thomas More u
polemici sa Simonom Fishom o korisnosti molitava za umrle slijedio izbliza petu
knjigu, jedanaesto poglavlje lnstitttcije. Poslao mi je g. Benić preslik 128. i 129.
stranice kataloga izložbe Antwerp, dissident typographica/ centre, održane u
muzeju Plantin 1994., a na kojim se stranicama bilježi uz sliku izdanje (tzv. Fo-
ulerovo) Institttcije iz 1577. U popratnom članku Dirk Sacre na dva stupca pri-
kazuje Marulićev književni portret s posebnim osvrtom na Instituciju i njezino
Foulerovo izdanje. U literaturi navodi i CM l, Baumannovu monografiju o Davidi-
jadi i: A. Labarre, L'oettvre de Patti dtt Mont in: Ons geeste!ijk eif. 58 (1984),
351-373, pp. 363-365. Paul du Mont je jedan od dvojice prevoditelja na francuski
Institucije, a, sudeći po ovoj referenciji, taj je prijevod obuhvatio A. Labarre u
186 MOGUĆNOSTI

svojoj monografiji. Ali, kako doći do te studije. Na izložbi bijaše još jedna antwer-
penska Institucija (iz g. 1593.) koja, vidimo po reprodukciji naslovnice, krasno
grafički izgleda, o kojoj Dirk Sacre piše nešto manji članak. (str. 144-145) Poslao
mi je g. Benić još preslik 463. stranice Humanistica Lovaniensia? vol. XLIII-
1994., Leuven university press, gdje se u bibliografiji navodi CM II-III.
Dopisnica (16. lipnja) iz Freiburga, gdje g. Benić govori o slavnoj Marulo-
voj pjesmi Carmen de doctrina. U p. s.: »Karadžiku valja nametnuti mir makar
ratom!«
Prijedlog (vidjeti Prilog 2) je prihvaćen jednoglasno od članova žirija
(predsjednik Ranko Marinković), te INA-industrija nafte i Hrvatski kulturni klub
dodijeliše Charlesu Beneu Godišnju nagradu INE za promicanje hrvatske kulture
u svijetu i ona mu bl predana 29. lipnja u Muzeju za umjetnost i obrt, a u
programu sudjelovahu Syutama-Musicum, Joško Ševo i prof. Mladen Raukar. Uz
pismeno priznanje (povelju), novčanu nagradu dobitnik je primio i poveliku
skulpturu kipara Petra Barišića. To je ujedno bilo i prvo dodjeljivanje novo-
utemeljene nagrade, a INA se pobrinula za što veći publicitet. Ljubaznošću g.
Ivana Đereka i marom g. Mije Ivureka INA, kao domaćin trodnevnom boravku
g. Benića u Zagrebu, učinila je puno i oduševila našeg gosta. Tome valja pridodati
i gg. Šimu Šimatovića i Ranka Marinkovića iz Hrvatskoga kulturnog kluba koji
su bili sudomaćini. O tom događaju pisali su glavni hrvatski dnevni listovi,
Charles Bene je dao interviewe Radi u, Televiziji, bio je primljen kod rektora
Sveučilišta i ministra kulture, svečanostima je pribivao i predsjednik HAZU-a.
Polaskan poćastima, kršćanski skroman, samo je ponavljao: »C'est l'honneur pour
moi. .. je ne merite pas ... «. Stekao je simpatije svih, a svi razgovori i ćaskanja po-
činjali su i završavali Marulićem, ad maiorem gloriam Marci Maru/i. Komunika-
tivan i društven, lako je prenosio marulofiliju na druge, te je odluka žirija
neprijeporno imala pravi učinak. Nagrada je u svakom smislu došla u prave ruke,
a njezin novčani iznos, ako možemo tako reći, investicija je u hrvatsku kulturu,
u njezino promicanje u svijetu. Monsieur Bćnć, umirovljeni profesor Sveučilišta­
Stendhal Grenoble (Ill), u svojim marulološkim istraživanjima uglavnom se
samofinancira, a već radi na novom projektu, knjizi Marulić u Engleskoj.
INA (u izvedbi g. Mije Ivureka) izdala je dvije publikacije u povodu nagrade:
Priopćenje za novinare i prospekt-katalog, u kojem su uz »službene« dokumente
na francuskom i hrvatskom objavljeni tekstovi o dobitniku (prikaz njegova
znanstvena rada i bibliografija priloga o hrvatskom humanizmu), koje sam
tekstove ja priredio. Tako i jedna publikacija INE, inače besprijekorne grafičke i
likovne opreme, ulazi u Marulićeve bibliografije. Vjesnik (30. lipnja, str. 35),
Večernji list (istog nadnevka, str. 17), Slobodna Dalmacija također (str. 31)
donijeli su izvješća Mirjane Dugandžije, L. Ive, S. Bašića s fotografijama s
dodjeljivanja nagrade. Bilo je još napisa, ali o tome u kronici mjeseca srpnja.
MIRKO TOMASOVIĆl MARliUĆEV ... 187

V/1.95.
1/jesnik je (1. VII., str. 12) prenio Hininu vijest o primanju kod g. Zlatka Vi-
teza, ministra kulture, a u istom broju (Danica, str. 16) ja sam informativno pred-
stavio nagrađenika Europskog tumača Marula. Marjan Majstorović je o njemu
informirao čitatelje Glasa Koncila (16. VII, str. 7). Potkraj lipnja imali smo, dakle,
Benićeve dane u Zagrebu, sve na diku splitskog začinjavca.

U Slobodnoj Dalmaciji(4. VII.) Bratislav Lučin prikazuje knjigu Inge Šeg-

vić-Belamarić i Joška Belamarića Stare i rijetke knjige iz knjižnice Klasične gim-
nazije u Splitu (Split, 1995.), gimnazije, s kojom me vežu slatk<>-gorke uspomene.
No u prikazu nahodim da je Marulićev otac Nikola vlastoručno prepisan Cicero-
nov spis De officiis? pa ću morati dotičnu knjigu i pročitati, što činim i na svoje
zadovoljstvo otkrivam neke važne pojedinosti o Maruliću. U čemu se one sastoje?
Vrijedni auktorski par podastro nam je arhivski dokument iz kojeg je razvidno da
je Marko Marulić 16. studenoga 1481. odvezao na lađi u Mletke na prodaju svoje
vino, suhe smokve, te sukno za »tangavanje«. Na istoj lađi je plovio i Dojam
Papalić, ali s drugom trgovinskom robom. Sačuvani su dokumenti o još dvije
takve plovidbe Marka u Mletke, a to znači da je obavljao i prozaične obiteljske
poslove, štoviše da je u Veneciji boravio višekratno. Marulićevi životopisci od
sada moraju usvojiti taj podatak: osim u Padovi, dakle, bivao je i u Mletcima,
barem triput, te se može predpostaviti da je uz trgovačke zadaće obavljao i neke
druge, recimo, književne; bilo mu je već prošlo trideset godina, pa je možda
kontaktirao i s nakladnicima, nabavljao prijeko potrebna djela za svoj rad. Postoje,
naime, čvrsti podatci (Sabellica) daje osamdesetih godina XVI. stoljeća Marulić
već poznat kao pisac. U monografiji Inge Šegvić-Belamarić i Joška Belamarića
objavljen je i dokument, iz kojeg se vidi da je stanovita Magdalena Marulić
posjedovala g. 1482. kuću u Padovi, u četvrti sv. Sofije. Možda je u toj kući
Marko bio na stanu i hrani, dok je studirao u Padovi. Držao sam da je dobro o
svemu tome upoznati javnost, pa sam za Večernji list (16. VII., str. 3 Kulturnog
obzora) napisao članak Marulić prodaje suhe smokve i vino (naslov auktorov).
Sjećate se one pjesničke razglednice Darka Novakovića iz ovogodišnje svi-
banjske kronike sa zagonetnim aluzijama na Marulićevo ljubovanje? Odgonetku,
barem djelomičnu, naći ćete u Slobodnoj Dalmaciji od ll. srpnja na prvoj strani
(najava: Senzacionalno otkriće u Švedsko;: Marulovi erotski stihovt) i na str. 1-2
dodatka Forum iz tog broja, gdje on podnosi račun javnosti što je radio u Engle-
skoj tijekom proljeća 1995. Pronašao je nepoznate tekstove, a čini se da Ma-
rulićevi neobjavljeni rukopisi emaniraju signale, što ih on hvata; u Sveučilišnoj
knjižnici u Glasgowu (rukopis Hunter 334) čekali su ga listovi Marci Maru/i
Epigrammata. »Osim nekoliko pjesama, sve je drugo bilo apsolutno nepoznato!«,
kliče uzbuđeni Darko. A kako i ne će? »A kad su se u tom već prvom prelistava-
nju pokazali stihovi u kojima se nadugo i strasno govori o tuđim i vlastitim
ljubavnim jadima, bilo mi je jasno da su se u Škotskoj skrivali tekstovi poslije
kojih mnogo toga u Marulićevoj filologiji neće biti kao prije.« Codex Glasguensis
sadrži 141 pjesmu, od kojih je samo osam poznatih, sadrži oko 600 »novih«
188 MOGUĆNOSTI

Marulićevih stihova. Uglavnom su to epigrami, te elegije, kraće poslanice, melički

sastavi, raznovrsna poetičkog interesa. Darkovu su pozornost izazvali humoristični
i satirični stihovi, a primamile ljubavne pjesme, među kojima ima i »žestokih«.
Vjerujem da će kolega Darko Novaković naići na razumijevanje i potporu da
nepoznate pjesme iz tog kodeksa pribavi za rad i objavi, pa ćemo o njima opširnije
govoriti i pisati. No, sudeći po onome što je u prijevodu priložio svojem članku,
već se može tvrditi da ti latinski stihovi učvršćuju na vrlo jasan način Marulićevu
poziciju auktora, bolje reći, pjesnika humanizma i renesanse. Prošao je sve
pjesničke vježbe iz ondašnjeg programa, živio u punini svojeg vremena, i o tome
ostavio tragove u stihovima, koji često odišu prisnošću i osjećajnošću. Što se pak
tiče njegovih erotskih stihova (držim da je pisao i galantne na talijanskom i
hrvatskom slijedom petrarkizma) oni su na stanovit način potvrđeni pri opisu
ljubavnih i galantnih mjesta diljem Davidijade, Judite i Suzane, o čemu sam, ne
mogu to propustiti navesti, raspravljao u više studija. Moji zaključci o Marulićevu
funkcionalnom petrarkiziranju u nekim epskim situacijama, o preuzimanju
pripadnoga galantnog vokabulara, čak u marijanskoj lirici, dobivaju dodatni
dokaz. Isto tako Marulićeve podudarnosti s dubrovačkom i hvarskom ljuvenom
školom. Nadam se da pomalo raščišćavamo stanovite nedoumice, te da ću se sada
moći uvjerljivije zalagati da Marulićevi stihovi (jedan ulomak iz Judite i još veći
iz Susane) budu uvršteni u zbornike, antologije hrvatske petrarkističke poezije.
Pobožno se nadam da će se pronaći i neki Marulovi ljubavni sastavi na hrvatskom,
a, kako je vladao sonetističkim oblikom na talijanskom, možda i njegove rime
amorose. Odgovor na pjesničku razglednicu:
Hvala ti na DARU, ko Ti je i ime:
tišćilo u žaru Marka ijubve brime.
J ur dohodi vrime da ga stidiš daije:
je l, kOm Amor rime horvacke mu ša (Je?
Neka mi se oprosti i ova zastrana. Otkriće u škotskoj knjižnici kolege No-
vakovića, po metodi »sam svoj majstor«, znakovito je i vrlo vrijedno, pa je već
našlo odjeka kod marulologa, na samu vijest. Kako mi je rekao dr. Leo Košuta
iz Pariza ono još više europeizira Marulića, te potkrepljuje njegove davne
naslućaje.
Dobro je imati prijatelja koji na vlastit trošak ište Marulićeve rukopise diljem
sjevernjačkih gradova, ali dobro je imati i prijatelja, prosvijećenog, koji je pred-
sjednik Kućnog savjeta (i to doživotni) jedne zgrade usred Zagreba. Gospodin
predsjednik je Nikica Batušić i on po svojoj častnoj i odgovornoj funkciji prima
Komunalni J.jesnik, Glasilo Fonda Grada Zagreba za vodoprivredu, promet,
stambeno i komunalno gospodarstvo, god. Xl, br. 123., Zagreb 13. srpnja 1995.
Ne samo da ga prima, nego ga i pozorno i savjestno čita, a što pročita ne drži za
sebe, već šalje u marulološki arhiv, štoviše to navješćuje brzo glasom. Na prvoj
stranici navedenog broja: Marulićev spomenik na Marulićev trg. Na sastanku za
tisak 6. srpnja dogradonačelnik mr. Božo Biškupić »je najavio skorašnji natječaj
za izradu spomenika Marku Maruliću, koji će krasiti istoimeni zagrebački trg«.
MIRKO TOMASOVIĆ l MARULIĆEV ... 189

Gospodinu dogradonačelniku je uistinu stalo do spomenika. Pozvao me i na sa-

stanak, sjećam se, 30. lipnja u Poglavarstvo, gdje je jednom uglednom i simpati-
čnom hrvatskom poduzetniku iz Arizone predstavio zamisao o Marulićevu spo-
meniku. Gospodin Niko Morić (President Minority Owned Business), naime, želi
zbog domoljublja sudjelovati u podizanju nekog spomenika u Zagrebu. Svidjela
mi se nakana koju mu je izložio dogradonačelnik, a ja obrazložio. Ipak se kreće.
Kreće se i oko Marulianuma, raspisuje se natječaj za buduće djelatnike, traži
prostor za smještaj, kako mi piše Braco Lučin iz Splita. U brzoglasnom razgovoru
ja mu pak velim da treba što prije početi, radno i pravno, pa mu izražavam i malu
bojazan, slutnju o klimavosti vlade u Splitu, što bi se moglo nepovoljno odraziti
na operativnost. Pismu je priložio i Pravila o radu Marulianuma, što ih je donio
Književni krug, ne znam na kojoj sjednici, a pismo mi upućeno 10. srpnja.
Pročitao sam sadržajnu i privlačnu znanstvenu knjigu kolegice Dunje Fa-
liševac Smiješno i ozbiljno u staroj hrvatskoj kn;iZevnosti, pače je recenzirao u
VJesniku (22. srpnja, Danica, str. 8). Govoreći o auktoričinoj studiji o Slavi
ženskoj Jakova Armolušića, napisao sam, a sad prepisujem: >>Dodatnu vrijednost
ove temeljite studije prepoznat ćemo u metodološki proširenom okviru, gdje se u
dvama poglavljima raspravlja o 'demonskim' i 'čovječnim' ženama u hrvatskoj
književnosti. Koliko je to sažeto štivo poticajno, vidi se iz natuknica o Maruli-
ćevim poetizacijama žena, o 'njegovoj sklonosti prema ženama' osobito u hrvat-
skim tekstovima, od kojih su i neka i napisana izravno za žensku prima-teljsku
publiku. Gospođa Fališevac pri tome spominje Juditu, Susanu, Spovid koludric,
Poklad i Korizmu te zaključuje da je 'splitski pjesnik svoje svjetonazorske kon-
cepcije oblikovao ne samo na temeljnim vrijednostima kršćanske ·etike i teologije,
nego i dolcestilnovističkim i neoplatoničkim shvaćanjima o veličini ženskog
bića'«. Tu njezinu jasno artikuliranu tvrdnju, koja uvažava i treći čimbenik
Marulove pjesničke formacije, pokraj biblijskoga i antičkoga, utjecaj talijanskih
pjesnika, tzv. rimatora, kako ih je nazvao njegov uzor Dante, valja vrednovati kao
nezaobilaznu interpretativnu kategoriju. Sklonost prema ženama, koju apostrofira
u Marulovim tekstovima, zorno ilustriraju novopronađeni latinski epigrami.
Pripravljajući se za recenziju te knjige, pročitao sam studiju kolegice
Fališevac Figura u epu (Tropi i .figure, uredile Živa Benčić i Dunja Fališevac,
voditelj projekta Dunja Fališevac, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1995.,
str. 399-425), gdje >>na primjeru Marulićeve Judite<< raspravlja o ustrojstvu epa
u retoričkoj izvedbi. Postavivši teorijski okvir razradbe problema, uključila je u
analizu Marulićev spjev, pokazavši da njegov razvedeni sustav figura posjeduje
višeslojne funkcije (generičku, persuazivnu, aksiološku, prikazivačku, inter-
tekstualnu, metatekstualnu, diskurzivnu, svjetonazorsku, rodovsko književnosnu),
završivši duhovito: >>Figure u Juditi govore: ja sam epska književnost.<< (str. 424)
Sudim da je ova studija o Juditi s aspekta figura nakon Skokove s aspekta stila
(Zbornik Marka Marulića, Zagreb, 1950.) možda ponajveći studijski zahvat u
unutarnje pjesničko tkivo Marulićeva epa. Bilo bi svrsishodno za marulologiju da
prof. Fališevac okupi svoje radove o Maruliću (ovdje spomenute, te radove o Anki
satiri, P okladu i Korizmi i drugim »netipičnim« pjesmama) u zajedničku knjigu.
190 MOGUĆNOSTI

Drago mi je štiti (Vijenac, 27. srpnja) da je španjolski akademik Manuel

Alvar u madridskom dnevniku ABC (9. Vll. 1995.) napisao članak Espaiia y Cro-
acia, zapravo esej--recenziju kujige kolege Karla Budora (entre Espaiia y Croacia,
Zagreb, 1993.) Članak je preveo Boris Maruna, a u njemu se spominje i recepcija
Marka Marulića u Španjolskoj. U istomu broju Vijenca (str. 29-31) objavljen je
tekst Igora Fiskovića Marulić i likovnost, njegovo priopćenje. zaklju-čujem, za
Okrugli stol na Marulićevim danima, što će tvoriti građu CM V. Na razmeđu srp-
nja i kolovoza kanih provesti tjedan dana u Kučićima. Nakon četvrtog dana vra-
ćam se u Zagreb i u zrakoplovu se sjetih kako sam po prilici u isto vrijeme 1990.
letio navrat nanos u Zagreb zbog pobune kninskih šerifa i izgubio dio građe za
Marulićev (jetopis (III, IX/90). Stigoh u pravi čas ostatku obitelji: la reconquista!

VIII. 95.
Prve dane kolovoza provodim oči u oči s dalekovidnicom i oponašam pisak
M01jan-expressa, kojim putovah gotovo svaki tjedan u razdoblju 1971.-1974.
Čini mi se da među vojnicima, koji su pobjedonosno ušli u Knin, prepoznajem
neke dečke iz Kučića. Otvaram iz zlatnih pričuva whisky Gle'!fiddick, a otvaram
divnog dana 4. kolovoza i Hrvatsko slovo, gdje na 3. stranici Mile Pešorda
razgovara s Charlesom Beneom, koji, među ostalim, kaže: »Marulićeve knjige bile
su prava riznica za katoličke propovjednike, svojevrstan .free shop ... Prof. Bo-
rowski iz Krakowa tvrdi da bi se Marulića moglo pronaći u svim samostanima u
Poljskoj ... Koliko je Marulić bio poznat u Njemačkoj, govori činjenica da ga u
svom djelu navodi Matija Vlačić Ilirik, još jedan Hrvat ... << Dragec Benić uz
oduševljene čestitke zbog oslobađanja Hrvatske šalje mi 10. kolovoza novoob-
javljeni rad Les Portugais au Japon au XVI" siecle (fAIRA, C.R.E.LJ.T. N07 -
-1995, Universite Stendhal-Drenoble ITI, pp. 13-27), u kojem će, dakako, ukazati
na recepciju Institucije. Bratislav Lučin u Slobodnoj Dalmaciji (Forum, 8. VIII.)
upoznaje javnost da je prva »donacija« za Marulianum stigla iz Mainza od g.
Franza Leschinkohla, građa i dokumentacija o Maruliću u njemačkim leksikonima
i enciklopedijama. Naslov je članka Marulić u Franijimu - I568.!, a riječ je o
izlaganju, što smo spominjali, njemačkog prijevoda Institucije na frankfurtskom
jesenskom sajmu.literary research/Recherche litteraire, No. 23, Victoria Univer-
sity Toronto, glasilo Međunarodnog društva za komparativnu kn!iževnost (AILC),
na str. 42--43 donosi prikaz Colloquia Maru/iana l, Il, ITI Lade Cale Feldman. Uz
pomoć Brace Lučina evo popisa međunarodnih referencija za Colloquia
Maru/iana, mnogobrojnijih od naših:
Humanistica Lovaniensia, Vol. XLII-1993., str. 481 (CM I)
Humanistica Lovoniensia, Vol. XLITI-1994., str. 463 (CM II i ITI)
Bol/elino di studi latini, anno XXIV, fascicolo Il, 1994., str. 708-709. (CM
II i ITI)
Bibliotkeque d'kumonisme et renaissance, tome 56, 1994. (CM II),
uz netom spomenutu recenziju u časopisu iz Toronta.
Marulić 4/1995., rubrika Vijesti bilježi dodjelu nagrade Ch. Beneu i članak
prof. Kadića u Hrvatskom slovu, str. 730-731. I to je sve, ako mi nešto nije pro-
MIRKO TOMASOVIĆ l MARULIĆEV ... 191

maknulo ovdje i drugdje. I bez toga ovaj se ljetopis otegnuo, možda i zamorio,
pa, sjećajući se nekog Marulova naputka o brbljavosti, završujem s omiljenim
poklonom i dvornim pozdravljenjem čitateljstvu.

Prilog l

GRADSKOM POGLAVARSTVU
GRADA ZAGREBA
Štovani,
Podržavajući prijedlog našeg člana kolege Mirka Tomasovića o podignuću
spomenika Marku Maruliću u Zagrebu, koji je prijedlog višekratno iznosio u
javnosti (>>Vjesnik u srijedu<<, IO.IV.l991, >>Večernji list<<, 16. VIII. 1992,
>>Vjesnik<<, 2. IV. 1993, >>Slobodna Dalmacija<<, ll. X. 1993, >>Večernji list<<, 17.
IV. 1994), upućujemo Vam ovu molbu da se pristupi ostvarivanju toga časnog
kulturnog zadatka.
Društvo hrvatskih književnika upravo je utemeljeno g. 1900. u tijeku obilje-
žavanja petstote obljetnice Marulova uzorna djela, spjeva Judita, kojim je na
znakovit način otpočelo auktorsko razdoblje nacionalne književnosti. Od tada
Marko Marulić s punom sadržajnošću nosi naziv »Oca hrvatske književnosti«.
Utemeljitelj hrvatske umjetničke poezije i proze zaslužuje javno obilježje u
glavnom gradu zemlje i naroda, kojima pripada. U Zagrebu, za koji on u jednom
pismu iz 1501. iskazuje dojmljivu zabrinutost zbog provale Turaka iz Slavonije,
već postoje spomenici njegovim nastavljačima, klasicima hrvatske pisane riječi
(Kačiću, Preradoviću, Šenoi, Matošu, Nazoru, Tinu, Zagorki). te bi bila nužna
panteonska popuna s Marulićem prije sviju. To je bila i želja prireditelja velike
proslave iz g. 1901, pa je zagrebačko gradsko poglavarstvo donijelo odluku o
podignuću spomenika splitskom začinjavcu i pače izdvojilo početnu svotu za
troškove. Ta se odluka, kako znamo, nije provela u djelo, pa je Društvo hrvatskih
književnika radosno preporuča Gradskom poglavarstvu u ovoj velikoj i slavnoj
obljetničkoj godini hrvatske metropole. Preporuča i >>pobožnu želju« kolege
Tomasovića da se spomenik podigne na Marulićevu trgu ispred Sveučilišne
knjižnice, ali, kao i on, prosudbu o lokalitetu ostavlja nadležnim i mjerodavnim
gradskim tijelima. Društvo hrvatskih književnika ističe da je naš Marko Marulić
karizmatična osobnost hrvatske književne kulture, ali i istodobno i velikan
europskog humanizma po odjecima, izdanjima i prijevodima njegovih djela širom
Europe. Novija proučavanja pokazuju da se Marulić svrstao među najtraženije i
najčitanije svjetske pisce u XVI. i XVII. stoljeću i da je u posljednje doba postao
predmetom istraživanja uglednih europskih znanstvenika. Njegovu slavu
posvjedočio je i papa Ivan Pavao II, citiravši tri stiha iz Marulićeve pjesme u
govoru na odlasku iz Zagreba 10. rujna ove godine. Podižući spomenik »ocu
192 MOGUĆNOSTI

hrvatske književnosti«, odali bismo priznanje ne samo toj Marulićevoj važnoj

odrednici nego i njegovoj europskoj poziciji i ugledu.
Uvjereni da će Gradsko poglavarstvo grada Zagreba ostvariti rečenu zamisao,
bilježimo se s harnošću i štovanjem.

Zagreb, 13. rujna 1994.

Nedjeljko Fabrio
pre dsj ednik
Društva hrvatskih književnika

Prilog 2
PRIJEDLOG NAGRADE dr.-u CHARLES-u BENE-u

Dr. Charles Bene, umirovljeni profesor sveučilišta u Grenobleu, rođen 1919,

europski je stručnjak za književnost XVI. stoljeća, posebno kršćansku i huma-
nističku. Iz toga područja objavio je osamdesetak knjiga i studija. Ugled je
ponajviše stekao radovima o Rabelaisu, Montaigneu i Erazmo Roterdamskom.
Tim svjetskim klasicima u posljednje je doba stavio uz bok Marka Marulića,
posvetivši mu glavninu svoje znanstvene zauzetosti. O raznim pojavnostima
Marulićevih književnih djela govorio je prof. Bene na međunarodnim skupovima
u Saint-Etienneu, Fribourgu, Clermont-Fernandu, Montbrisonu, Kopenhagenu,
Lodzu, Grenobleu, Mainzu, što je objavljeno u uglednim europskim časopisima.
Bavi se također i drugim hrvatskim piscima iz humanizma i renesanse, Šižgo-
rićem, Marinom Držićem i Matijom Vlačićem.
Napisao je monografiju o Marulićevoj latinskoj pjesmi Carmen de doctrina
Domini Nostri fesu Christipendentis in cruce, tiskanu u trojezičnom izdanju u na-
kladi Sveučilišne i nacionalne biblioteke u Zagrebu i Književnog kruga u Splitu
(Zagreb 1994), u kojoj je pokazao svjetsku čuvenost toga Marulova teksta i pro-
širio spoznaje o ocu hrvatske književnosti. Prof. Bene navlastito je potaknut uspje-
hom Marulićevih knjiga diljem Europe, te novim istraživanjima uspješno potkrep-
ljuje svoju tezu da je splitski humanist klasik svjetske duhovne književnosti. Tu te-
zu uspješno promiče u europskim znanstvenim krugovima, upozoravajući istodob-
no na potrebu uvažavanja hrvatskog udjela u europskom humanističkom pokretu.
Prof. Charles Bene, od hrvatskih prijatelja nazvan Dragec Benić, povrh toga,
nesebičan je prijatelj Hrvatske, njezine kulture i povijesti, što je dokazao za ovoga
ratnog vremena zauzimanjem za istinu i pravdu. Ova nagrada neka mu bude
zahvala i smjerno priznanje za trud, žar i ljubav, što ih je uložio u proučavanje
Marulića i u uspostavljanje francusko-hrvatske uzajamnosti.

U travnju 1995.
MIRKO TOMASOVIĆ l MARULIĆEV ... 193

Prilog 3
O MARULIĆEVU SPOMENIKU U ZAGREBU, PO ŠESTI PUT
(trm•anjski podsjetnik)

Već cijelo jedno petoljeće nastojim skrenuti pozornost kulturne javnosti na

potrebu podignuća spomenika Marku Maruliću u glavnom gradu Hrvatske, Za-
grebu. Naizmjence u Vjesniku i Večernjem listu, obično u mjesecu travnju u slavu
22. travnja, kad je Marulić napisao zadnji stih Jadite, opetujem poziv, a jednom
sam ga objavio i u Slobodnoj Da!mac{ji, ufajući se u potporu tolikih Splićana u
Metropoli. Navodio sam i kraća i dulja obrazloženja zbog čega bi to trebalo ne-
odgodna učiniti. Sažet ću ih ovako: ako ili kad spomenik se postavi predložio bih
natpis na njemu OCU HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI I EUROPSKOM HUMA-
NISTU MARKU MARULIĆU- GLAVNI GRAD HRVATSKE ZAGREB.
Dužnost je, naime, Zagreba da se oduži prvom velikanu hrvatske književne i jezič­
ne kulture, koji je istodobno i priznata europska vrijednost. Toj dvojakoj funkciji,
nacionalnoj i europskoj, Zagreb se, inače, treba da usmjeri. Samo od prošlog trav-
nja Marko je Marulić dobio toliko međunarodnih potvrda. U studenome je 1994.
održana na papinskom Sveučilištu Gregoriana »akademska svečanost u čast Mar-
ka Marulića<<,a u toj prigodi Papi Ivanu Pavlu ll. predana su Sabrana djela split-
skog pisca i raskošni pretisak latinske Poslanice Papi Hadrijanu Vl., koju je Ma-
rulić napisao i objavio u Rimu g. 1522. To mu je bila zahvalnica i za citiranje triju
hrvatskih stihova Marka Marulića u jednom govoru za rujanskog posjeta Zagrebu
i Hrvatskoj. Marulolozi su otkrili da je Thomas Morus koristio Marulićev Evan-
gelistarium pri oblikovanju jednog svojeg spisa, otkrili su da postoji i rukopisna
biografija Marulića kojoj je auktor talijanski humanist iz XVI. stoljeća. Stručnjaci
za povijest misija našli su potvrde o prisutnosti Marulićevih knjiga u XVI. stoljeću
u Japanu i dalekoistočnim zemljama, te u Mexicu. Marulić se sve više ukazuje ikla-
sikom kršćanske literature, gotovo crkvenim naučiteljem, što potvrđuju novo-
pronađeni podatci u knjigama raznih pisaca diljem Europe i prikazi u drevnim
leksikonima. Zagreb bi se Maruliću morao odužiti i zbog toga što u jednom pismu,
napisanom u Splitu srpnja 1501., izražava strepnju za sudbinu grada zbog turskih
prodora iz Slavonije, te ispuniti obećanje gradskog poglavarstva iz g. 1901., kada
je već bila donesena odluka o Marulovu spomeniku u Zagrebu.
Istina, u lipnju prošle godine na poziv dogradonačelnika g. Bože Biškupića
u gradskoj Vijećnici konkretnije se govorilo o spomeniku, u rujnu je Društvo
hrvatskih književnika uputilo službenu molbu Gradskom poglavarstvu, te je od
nadležne gradske institucije Društvu stigao hitan dopis »da je suglasna sudjelovati
u izradi natječajnog programa i raspisu javnog natječaja za skulptorsko rješenje«.
Od tada je proteklo točno devet mjeseci, a raspis natječaja nije objavljen niti je
Gradska skupština donijela odluku o podignuću spomenika Marka Marulića u Za-
grebu. Bojazan se javlja da odugovlačenje i odgode ne proizvedu zaborav, kako
to obično biva, što je uvjetovalo i ovaj novi podsjećaj. U međuvremenu su se u
Zagrebu na javnim prostorima pojavili spomenici fra Grgi Martiću i V eci Ho-
ljevcu, neprijepornim zaslužnicima iz hrvatske književne i političke povijesti, a i
to je poticaj za grafit: NE ZABORAVITE MARULIĆA!
 HVARSKO >>ČUDO U SURIANU<< - PRIJEDLOG ZA
PONZONIA

Joško Kovačić

U bratimskoj dvorani-sakristiji crkve sv. Duha u Hvaru donedavno se čuvala

oveća slika »Čuda u Surianu<< (ulje na platnu, 199x158 cm). Izvorno oltarna
pala, slika je do nas došla u reduciranu formatu: sigurno zbog oštećenosti
odsječeni su joj dijelovi sa strana, u dnu i osobito u vrhu. No i sačuvani je dio
u vrlo lošem stanju, a pri dnu su otpale čitave plohe pigmenta. Slika je u literaturi
samo kratko opisana', a ovdje bismo pokušali riješiti pitanje njene datacije i
atribucije, uz ostalo i kao poticaj na restauraciju ovoga kvalitetnog umjetničkog
djela iz dalmatinskog seicenta.
Omiljena dominikanska ikonografska tema koju prikazuje dobro je poznata
- Gospa sa sveticama Magdalenom i Katarinom poklanja sliku sv. Dominika
redovniku siromašna samostana - i bila je proširena po crkvama ovoga reda na
našoj obali 2 Kompozicija je jednostavna i čvrsta, u obliku odozgo zatvorenog
»krizmona« s dvije prekrižene dijagonale (glave sv. Magdalene, sv. Dominika i
pokleklog dominikanca, te druga: lice sv. Katarine, Dominika i knjiga u svečevoj
ruci), središnjom okomicom u likovima Gospe i sv. Dominika i završnom
horizontalom s glavama Bogorodice i dviju svetica. U žarištu je dakle lice
osnivača Reda propovjednika, koji je prikazan u bijeloj redovničkoj halji i crnom
plaštu, s krinom u ljevici a knjigom na desnoj ruci; glava okružena blagim
svetokrugom lagano mu je zakrenula na njegovu lijevu stranu. Čudesnu
Dominikovu sliku odozgo pridržava Bogorodica krotko oborenih očiju, u crvenoj
haljini i plavom plaštu prebačenom preko glave na kojoj je zlatna kruna. Lijevo
je sv. Magdalena također u plavetnu plaštu i crvenkastoj haljini, duge raspletene
kose i zamišljena, postrance upravljena pogleda, koja desnicom drži sliku, a u
lijevoj ima posudicu za pomast. Njeno je lice ujedno najoš tećenije na pali. Desno
je sv. Katarina u visoko potpasanoj crvenoj haljini i s okrajkom plašta prebačenim
JOŠKO KOVAČIĆ l HVARSKO »ČUDO U SURIANU« ... 195

preko desnog ramena, a kraj joj se kose vijori iza leđa kao da je netom sletjela
s neba. I ona desnicom drži sliku svetoga oca Dominika, a ljevicom mač i palmu,
biljege svoga mučeništva. Mladenačko, izrazito idealizirano lice klasičnih crta i
uščešljane kose jedino ima pogled uprt u gledaoca (izuzmeno li lik sv. Dominika,
koji je posebna »slika u slici«), i na ovu ćemo se pojedinost domalo navratiti.
Napokon je desno u dnu klečeći dominikanac, koji ushićen i zapanjen promatra
od Neba mu darovanu sliku. U pozadini se naziru elementi arhitekture lijevo, i
plavo nebo sa zelenim granjem desno.
Pretpostavku da ovo platno potječe iz hvarske dominikanske crkve sv.
Marka, koju je zajedno sa samostanom ukinula oko 1811. francuska vlast,
rasprodavši pri tome i raspršivši njezine umjetnine, snažila je koliko izrazita
»dominikovska« ikonografska tema, toliko i činjenica da vizitacije do 19. st.
nikako ne spominju sličnu sliku u Sv. Duhu. Sad imamo i pisanu potvrdu o
ovoj oltarnoj pali u oporuci vlastelina Jerića Berislavića od 23. prosinca 1658.
Odredivši pokop u Sv. Marku, on ostavlja zapis tamošnjem oltaru Ruzarija, te
onome »SV. Dominika od Suriana, za ures toga žrtvenika« u iznosu od deset
dukata' Čini se da je ovaj posljednji Berislavić tu obdario oltar koji je i inače
bio povezan s njegovim rodom. Rođak muje Berislav (1587.-1645.), pustinjak
i pjesnik, u svojoj oporuci pisanoj hrvatski u mjesecu »ožujaku<< godine koje je
umro ostavio, uz legat hvarskim dominikancima, i svojoj sestri Kati dio prihoda
u Zaraću kraj Hvara, gdje je služio pri tamošnjem Gospinu svetištu.' Kata pak u
svom kodicilu od 26. listopada 1654. ostavlja hvarskim dominikancima zemljište
u Zaraću s težakom Franom Barišićem da od toga u Sv. Marku podignu oltar s
kipom sv. Katarine mučenice. 5 No Kata je Berislavića umrla prema istom
dokumentu tek devet godina poslije, u studenom 1663., pa je mogla i sama
podignuti taj oltar, ne s kipom nego s opisanom palom. Na njoj je lik sv. Katarine,
njene imenjakinje i zaštitnice, istaknut između ostalih pogledom prema gledaocu,
što je uobičajena >>šifra« koja ukazuje na donatora. Pri tome isključujemo
mogućnost da bi ovo lice mlade i lijepe mučenice prikazivala tada vjerojatno
već vremešnu ženu, uz ostalo i zbog naglašene idealizacije. Još nešto povezuje
Katu s ovom oltarnom palom: Berislavićeva bijaše »picokara«, dominikanska
trećoredica, 6 pa je izričito dominikanska tema slike u crkvi istoga reda još
razumljivija, a platno je s naglašenim likom zaštitnice Katarine mogla dati izraditi
i kao zavjetni dar, nakon nadvladane bolesti u kojoj je sastavila kodicil. Pala bi
prema iznesenome nastala između 1654. i 1658. Da nije mnogo starija od Jerićeve
oporuke govorio bi i njegov zapis »za ures oltara«, što može značiti da je 1658.
žrtvenik sa slikom bio još nov i nepotpuno opremljen.
U pogledu auktora odvažili bismo se, uz nužan oprez potenciran i slabim
stanjem slike, predložiti značajnog mletačkog slikara Mateja Ponzonia-Pončuna,
čiji je važni opus na našem primorju istražio, opisao i vrednovao poglavito Kruno
Prijatelj-' Upitnik u atributivnom smislu nad ovom slikom ostaje i zbog manjka
dramatičnosti, nemira i ustreptalosti u impostaciji likova, tretmana njihove odjeće
i napose lica u odnosu na one kakve nalazimo na drugim Ponzonievim slikama.
Ali i analogije su toliko brojne da nas »guraju« u Pončunovu smjeru. Usporedimo
196 MOGUĆNOSTI

li samo njegova »Čuda u Surianu« u dominikanskim crkvama u Splitu i na Čiovu8

s ovim hvarskim, naći ćemo identičnu kompoziciju i jednako impostirane likove,
tako i onaj klečećeg dominikanca. Slična je i idealizacija svetačkih, osobito
ženskih lica; Magdalena i Gospa imaju Ponzoniju svojstvene »ovješene« oči koje
im daju pečat neke plemenite sjete, a takva kao da prožima i ostale prikazane.
Sličnu krunu sa šiljcima kakva je na Gospinoj glavi nalazimo i na drugim
Pončunovim slikama, odnosno likovima: na čiovskoj sv. Katarini te palama u
Cividaleu i mletačkom S. Giorgio Maggiore.' Vrijedna je pozornosti slika sv.
Dominika na pali, iako se nešto odvaja od drugih primjera idealiziranim i
mladalačkim licem. U svemu je ostalom sukladna drugima, identični su rub
naslikanog platna, stav tijela, svetokrug, ruke i knjiga u desnici, a virtuozno
slikani bokor ljiljana u svečevoj ljevici doima se u usporedbi s drugim
Pončunovim »Surianima« gotovo kao signatura. - O koloritu je na toliko
oštećenu platnu teško govoriti, ali se na bolje sačuvanim partijama nazire
»Staklovita boja« (colore vitroso), odnosno »vlažna atmosfera« koju u ovoga
slikara uočavaju povjesničari umjetnosti. 10 A tu je i »kobaltno plavetnilo« (K.
Prijatelj)" što se u dijagonali penje od Magdalenina preko Gospina plašta do
neba iza Katarinine glave.
Novija su istraživanja pokazala da je Matteo Ponzoni - kojemu je njegov
mnogo mlađi suvremenik, a jamačno i poznanik, splitski književnik Jerolim
Kavanjin, prezime pohrvatio u Pončun - rođen u Mlecima potkraj 1583. od
oca Claudia iz Cremone, klobučara (Capeler), i majke Agnesine rođ. Negro. Dvije
se godine prije u istoj župi rodio i slikarev brat Sforza, kasniji splitski nadbiskup
i bratov mecena. Iako je tako otpala pretpostavka da je umjetnik rođen u Rabu,
a rodbinska veza s Rabljaninom nadbiskupom de Dominisom svedena na dalje
tazbinske odnose, time nije porečena njegova uska veza s Dalmacijom,12 koju bi
mogla svjedočiti i ova hvarska slika.
Ukoliko su pretpostavljena datacija i predložena atribucija točne, hvarsko
»Čudo u Surianu« spada u kasne umjetnikove radove (umro je između 1663. i
1675.), čime bi se dala objasniti stanovita posustalost u izvedbi, spomenuta na
početku ovog atributivnog prijedloga.

Napominjemo na kraju da je povjesničar umjetnosti Radoslav Tomić u

predavanju održanom u Hvaru ljeta 1993, (i to baš u Sv. Marku s kojim je
povezana ovdje razmatrana slika) nanovo pripisao Panzoniu glasovitu »Posljednju
večeru« u hvarskih franjevaca. Povežemo li ovu (po mišljenju potpisanoga veoma
uvjerljivu) atribuciju s meritornom procjenom da je hvarska »Zadnja večera«
morala nastati po Palminom predlošku oko 1604. godine," onda je možda Hvar
sačuvao djela iz slikarskog osvita i sutona Ponzonieva, što bi još jednom potvrdilo
da je slikarev nadimak Dalmatino utemeljen njegovom snažnom umjetničkom
prisutnošću na hrvatskoj obali u 17. stoljeću.
JOŠKO KOVAČIĆ l HVARSKO »ČUDO U SURIANU« ... 197

BILJEŠKE

1
J. Kovačić: Zapisi o crkvama u Hvaru, Hvar 1982 (šapirografirano), 141.
2 K. Prijatelj: Slike Mateja Ponzonija (Pončuna) u Dalmaciji, Studije o umjetninama
u Dalmaciji II, Zagreb 1968, 44.
3
••• Lascia all altare di San Domenico Surian ducatti dieci nella Chiesa di San Marco
in argomento dell ornamenta di detto altare - Arhiv Centra za zaštitu kulturne baštine
otoka Hvara u Hvaru, Oporuke, Il., a, 26. - Legatara navodimo u hrvatskom obliku
imena i prezimena, kako ga zove rođak Berislav u oporuci iz 1645., a tako i Berislavljevu
sestru (v. Slijedeću bilješku).
4 J. Kovačić, n. d.(!), 202.

s Povijesni arhiv u Zadru, Ostavština don Kuzme Vučetića, svez. XIII.

6
Rodoslovlje Berislavićevih je naziva »Cattarina pizzocara« (Kaptolski arhiv u
Hvaru, XV., 14). - Dok o franjevačkim trećoredicama na Hvaru nema spomena, dotle
su dominikanske picokare imale u 16. i 17. st. samostan u Starome Gradu (v. članak o
tamošnjim spomenicima u tisku za PPUD 34). Za njihovo djelovanje u Sv. Marku svjedoče
grobnice s natpisom »S(epultura) Soror(um) Psalterii« (J. Kovačić: Iz hvarske kulturne
baštine, Hvar 1987 /šapirografirano/, 253). Da je »Psaltir« ovdje isto što i Ruzarij,
potkrepljuje isprava iz 1620. (Biskupski arhiv u Hvaru, Proe. erim. 1612-1637, 497) kojom
se potvrđuje bratovština »Psaltira, ili Ruzarija« u Vrboskoj.
7
N. d. (2), 37-38 sl; Matej Ponzoni-Pončun, Split 1970 i ovdje bilj. 9, ll i 12.
' K Prijatelj, n. d. (2), 44 i sl. 52 i 53.
' Isti: Omiške oltarske pale oko Palme Mlađega, PPUD 24, Split 1984, 119 i 121.
'" Isti; n. d. (2), 45.
11
Prijedlog za jednu Pončunovu palu i u Rabu, Studije o umjetninama u Dalmaciji
IV, Zagreb 1983,78. U istoj knjizi v. o Ponzoniu, str. 58-77.
12
K. Prijatelj: Marginalije o nadbiskupu Markantunu de Dominisu i braći nadbiskupu
Sforzi i slikaru Mateju Ponzoniju, Kulturna baština 22-23, Split 1993, 52-58.
13
Isti: Opet oko hvarske »Posljednje večere«, Studije o umjetninama u Dalmaciji
III, Zagreb 1975, 33-39.
 ANTUN MAČKUŠIĆ, DONATOR TROGIRSKE KAPELE
URSINI (1468)
Radovan Ivančević

Ugovor o gradnji trogirske kapele jedan je od najiscrpnijih, najpouzdanijih

i najvažnijih u povijesti renesanse u Hrvatskoj. No, uz obilje podataka što su
dosad u njemu registrirani, unatoč iscrpnim i svestranim interpretacijama
znanstvenika, taj dokument kao da je neiscrpan izvor, koji još uvijek sadrži niz
otvorenih pitanja i neriješenih problema. Samo u predzadnjem odlomku, na
primjer, dva su veoma važna podatka s nekim indicijama, što su ostale neistražene
i nisu bile interpretirane do danas. Riječ je o prvom donatom kapele Antunu
Mačkušiću, kojemu osim u ovom dokumentu do danas nije nađen nikakav trag
u arhivskoj građi, te o cijeni kapele i načinu isplate Firentinca i Alešija, što se
spominju, a dosad nisu bili ozbiljnije istraženi.

-·---r-----....r:J "'"'""
ANTUN MAČKUŠIĆ l DONATOR ... 199

Po Kolendićevu čitanju originalnog rukopisa, s razriješenim kraticama,

spomenuti odlomak glasi: » .. .jnsuper pro precio et merito de la soprascritta ope-
ra l'operario, che sera per li tempi, sia tenuto dar ducati doa milia tresento in
tuta jn questo modo, zoe per tuta marzo proximo, che de vegnir, tuta quel se
retrara de la heredita de quondam Antonio Ma9chusich et poi de 4 in 4 mesi
ducati cinquanta pro paga, Jauorando sempre li dicti maistrj tanto lauor, quanti
danari Ji auera receuudi, et se auanti el termine del dar i dicti danari essi maistrj
compissero l' opera et la fabrica, ut supra, sia tenuto l'operario, che tunc sera
jintegraliter satisfar del'operaria a Ii dicti maistri, come just0.<< 1
Hrvatski prijevod ugovora objavio je Montani, pa u njega isti odlomak glasi:
»Osim toga, za cijenu i vrijednost gore navedene gradnje nadstojnik gradnje,
koji tada bude, dužan je dati ukupno 2.300 dukata, i to ovako: u toku slijedećeg
mjeseca ožujka sve što se dobije od nasljedstva pokojnog Antuna Makušića, a
zatim svakog 4. u mjesecu 50 dukata plaće, s tim da će spomenuti majstori uvijek
izvršiti toliko posla koliko prime novca. Ako ti majstori završe posao i gradnju
kako je gore navedeno prije roka za dobivanje novca, tadašnji nadstojnik crkvene
gradnje biti će dužan da novcem uprave te gradnje isplati spomenute majstore u
potpunosti kako je pravo.<< 2

ANTUN MAKUŠIĆ ILI MAČKUŠIĆ?

Već sam ranije upozorio na dosad u stručnoj literaturi zapostavljenog prvog

i jedinog po imenu nam poznatog donatora trogirske kapele, kojega značenje ne
može biti sporedno, jer je razmjerno vrijednosti spomenika uz koji se veže.
Postoji niz pitanja u vezi s njime na koja bismo morali potražiti odgovore, jer
do danas ne znamo ništa.
Prije svega, je li pouzdana predložena hrvatska transkripcija prezimena
oporučitelja? Tko je bio po podrijetlu, zanimanju i društvenom statusu pokojnik
iz čije su ostavštine uložena prva sredstva za gradnju trogirske kapele? Kada je
sastavljena njegova oporuka i kako točno glasi? 3 Jesu li sredstva uzeta iz
Antunove ostavštine bila namijenjena crkvi, odnosno katedrali općenito ili su
bila namjenski određena za kapelu? Je li gradnja kapele, možda, potaknuta
njegovim legatom (ne bi li se tada morala zvati kapela Mačkušic)? O kolikoj je
svoti riječ? Je li točno čitanje da je njegov legat samo predujam (a ako jest,
onda koliki?) ili je riječ o čitavoj ogromnoj svoti od 2.300 dukata?
Od svih pitanja zasad možemo pokušati riješiti samo problem čitanja
prezimena donatora i tumačenja odredbi o isplati Firentinca i Alešija na temelju
ugovora.
Montani čita, vidjeli smo, Makušić, iako u izvorniku piše Ma9chusich, 9
(sa cedille) i ch, dakle grupa od tri slova. To je previše truda za bilježnički stil
koji uvijek teži sažimanju i skraćivanju, a da bi se sva tri slova čitala naprosto
200 MOGUĆNOSTI

»k«, za što je dovoljno jedno jedino »C«. Stoga se ne može prihvatiti Montanijev
prijedlog čitanja. Moglo bi se čitati Makhušić, adekvatno, na primjer, Michouili
= Mihovila u drugom dokumentu koji objavljuje Kolendić.' No, zbog <; (s
cedilleom), smatram da je jedino ispravno čitanje Mačkušić.'
Iako sam zamolio nekoliko kolega arhivista i ostalih znanstvenika koji
obrađuju povijesne izvore Trogira i Dalmacije da pokušaju istražiti postoji li
ikakav drugi trag trogirskog donatora, do danas, nažalost, nije nađen nikakav
podatak ne samo o Antunu, nego čak niti još jedan spomen obiteljskog imena
Mačkušić u XV. stoljeću.

CIJENA TROGIRSKE KAPELE

Usporedbom s dostupnim podacima u suvremenim ugovorima možemo reći

da je cijena trogirske kapele od 2.300 dukata, najveća svota ugovorena u XV.
stoljeću za neku dinenzija opremljenu skulpturama.
građevinu sličnih
Izvedbu pročelja Trgovačke lože i crkve sv. Franje u Anconi, na primjer,
sredinom XV. stoljeća ugovorio je Juraj Dalmatinac po cijeni od 600 dukata
svako, što znači da je mala trogirska kapela procijenjena četiri puta više od tih
velikih, reprezentativnih i bogato skulpturalno opremljenih pročelja.'
Za kapelu sv. Staša (ciborij s oltarom) u splitskoj katedrali plaćeno je Jurju,
prema izvorima, 306 dukata za dvije i pol godine rada, a po ugovorima Alešija.
na Rabu, doznajemo da je cijena jedne obične kapele s klesarskom obradom i
kiparskom opremom - reljefnom nadgrobnom pločom - bila i manja od 200
dukata 7
U završnom ulomku teksta ugovora Firentinca i Alešija za trogirsku kapelu
potpisanog 4. siječnja 1468. godine, koji razmatramo, sporno je, također, hoće
li do ožujka iste godine njima dvojici biti isplaćeno, kao predujam, »SVe što se
dobije iz ostavštine A. M.<<, jer bi u tom slučaju trebalo pisati »tuto quel che se
retrara<<, a neobično je, također, što se ne specifira kolika je svota u pitanju. Ili,
možda, treba doslovno prevesti da će se iz ostavštine Mačkušića izvući ukupna
svota za gradnju kapele - >>!uto quel (tj. 2.300 dukata, I. R.) se retrara<< - a
od toga će se plaćati u ratama po 50 dukata Nikoli i Andriji? Pitanje je, također,
kad se kaže »pro paga« da li obojici za plaću ili svakome od njih?

PRETPOSTAVLJENA DUŽINA TRAJANJA RADOVA

I PROBLEM ISPLATE

Po visini pojedine rate i ritmu plaćanja može se pokušati zaključiti koliko

su ugovorne strane pretpostavljale da će radovi trajati.
ANTUN MAČKUŠIĆ l DONATOR ... 201

Kad bi se plaćalo po 50 dukata mjesečno, kako smatra Montani, to bi iznosilo

600 dukata godišnje, a ako ukupnu svotu od 2.300 dukata podijelimo sa 600
dobivamo 3,83, odnosno tri godine i oko devet mjeseci, što bi bilo prekratko
vrijeme za dovršenje tako složenog projekta.
Graditelji i investitori su znali da je izgradnja mnogo jednostavnije Alešijeve
krstionice uz predvorje katedrale trajala osam godina. Nama je pouzdani podatak
da je gradnja krstionice započeta 1460. godine sačuvan u rukopisu trogirskog
historičara Pavla Andreisa iz 1650. godine, koji se nesumnjivo temelji na
dokumentima i izvorima: »1460: 23 Maija Inst. .. Baptisterij Construenda«.8
Što se gradnje kapele tiče, znamo, zahvaljujući C. Fiskoviću, da pet godina
nakon sklapanja ugovora još ni gradilište za kapelu nije bilo slobodno-' No to,
naravno, ne znači da kipari nisu počeli raditi svoje zadatke, jer su im naručitelji
obećali dodijeliti bez naplate »dvije radionice na groblju pred trijemom<<, gdje
su mogli raditi i pripremati dijelove za ugradnju. 10
Po Montanijevu prijevodu odlomka ugovora o isplati rata od 50 dukata
isplaćivat će im se »svakog 4. u mjesecu«. Zašto bi se isplaćivala baš svakog
četvrtog u mjesecu? Što ako je četvrtog nedjelja ili blagdan? No, uz svu sadržajnu
nejasnoću, prijevod nije ni točan, jer u izvorniku ne piše mjesec u jednini, nego
mjeseci, u množini, odnosno: »de 4 in 4 mesi«. To bi se doslovno moglo prevesti
»od 4 po 4 mjeseca« ili po smislu, a u duhu hrvatskog jezika, svaka 4 mjeseca,
što bi značilo da će im se isplaćivati tri puta godišnje po 50 dukata, ukupno 150
dukata godišnje.
Varijanta prijevoda bila bi, dakle: >>Uz to, za cijenu i vrijednost gore
navedene gradnje nadstojnik, koji tada bude, obvezan je dati ukupno 2.300 dukata
na ovaj način: (to jest) u toku slijedećeg mjeseca ožujka, koji dolazi, sve što se
dobije od nasljedstva pokojnog Antuna Mačkušića, a zatim svaka 4 mjeseca po
50 dukata za plaću, s tim da će spomenuti majstori uvijek toliko raditi koliko
prime plaće.« Ako je 50 dukata četveromjesečna plaća za obojicu, to znači da
oni dobivaju 12 i pol dukata mjesečno ili 6 i 114 dukata svaki. To ne izgleda
mnogo, ali građu, kamen iz Valuje, prema ugovoru, osiguravaju nadstojnici
gradnje »bez obaveze plaćanja ikakve daće<<, dok su u mnogim ugovorima građa,
prijevoz i ostali troškovi na račun izvođača, što treba uzeti u obzir kad se
uspoređuju honorari.'l
Ako se isplaćivalo 150 dukata godišnje, a računalo sa 2.300 dukata ukupno,
jasno je da se predviđalo razmjerno dugo trajanje radova, naime petnaestak
godina. Bila je to svakako realna pretpostavka, jer su Nikola i Andrija, kao i
naručitelji bili svjesni da je kapela jedinstveno skulpturalno, a ne graditeljsko
ostvarenje, budući da je cjelokupna kamena ovoj nica iznutra kiparski rad, dok u
standardnim kapelama toga doba skulptura sudjeluje u oblikovanju u omjeru jedne
desetine ukupne površine, do najviše jedne trećine. U stvarnosti, točno koliko
je predviđeno, petnaestak godina je i trajala izvedba, odnosno ugradnja
arhitektonskih članova i reljefnih elemenata građevine, bez skulptura u nišama.
Kapela je pouzdano bila dovršena do 1482. godine, kada se počinju postavljati
kipovi u niše, a to znači 14 godina nakon sklapanja ugovoraP Proći će još četvrt
202 MOGUĆNOSTI

stoljećadok se postavi Duknovićev kip sv. Tome (1508.), a tek nakon idućih
pola stoljeća
umetnuta su i četiri kipa A. Vittorie (1559.).
No, uz pretpostavku dužine trajanja gradnje sa stanovišta obujma rada,
analiza ostalih ugovora toga doba može nam pomoći da doznamo cijenu
kiparska-graditeljskog rada u to doba, kao i prosječnu vrijednost kapela XV.
stoljeća.

JURJEVI I ALEŠIJEVI HONORARI

Kao protomagistar šibenske katedrale (od 1441.) dobivao je Juraj 115 zlatnih
mletačkih dukata godišnje." To znači, da je plaća od 150 dukata što su je za
jedan ugovoreni rad dijelili Firentinac i Aleši u Trogiru bila viša od Jurjeve u
Šibeniku, iako su obujam djelatnosti i odgovornost protomajstora katedrale bili
neusporedivo veći.
Kapelu bl. Amira s oltarom uz crkvu benediktinki u Splitu ugovorio je Juraj
1444. na dvije godine, a po dokumentiranim isplatama dobio je 125 dukata.14
Izvedbu kapele, odnosno ciborija s oltarom sv. Staša 1448.-1450. u splitskoj
katedrali ugovorio je Juraj za 306 dukata, na dvije i pol godine, kako je i završena,
što znači za plaću od 10 dukata mjesečno. 1 ' Juraj sklapa (1. 3. 1452.) ugovor za
sakristiju šibenske katedrale za 600 dukata na 20 mjeseci, što je izuzetno visok
honorar od 30 dukata mjesečno, ali je tu bila uračunata i cijena kamena i prijevoza
s Brača. 16 Za trgovačku ložu u Anconi prema ugovoru (22. 10. 1451.) dobiva
Juraj 900 dukata >>Za dvije ili tri godine<<, što znači oko 300 godišnje, ali je sam
plaćao kamenu građu, prijevoz i ostale troškove kako izrijekom stoji u ugovoru:
»Sva gradja ide na njegov trošak i rizik.« 17
Juraj ugovara s Alešijem (14. 4. 1452.) suradnju u izvedbi fasade trgovačke
lože u Ankoni na dvije godine, za 220 dukata, što znači za 110 dukata godišnje,
ili oko 9 dukata mjesečno, a s Ivanom Pribislavljićem ugovara (18. 5. 1452.)
izvedbu gornjeg dijela pročelja franjevačke crkve za 144 dukata. Portal sv.
Augustina u Ankoni ugovorio je Juraj (26. 6. 1460.) za 650 dukata u >>roku od
tri godine«, što iznosi 18 dukata mjesečno. 1 s
Vijeće Umoljenih u Dubrovniku odobrava da se s Jurjem ugovori (5. 6.
1464.) rad s plaćom »od 200 dukata naniže«, čime je izražena »gornja granica«
pretpostavljene godišnje plaće za takav posao u Dubrovniku (cca 16,5 dukata
mjesečno), iako je Michelozzi bio ugovorio (16. 6. 1461.) rad na godinu dana u
Dubrovniku za 240 dukata, znači za plaću od 20 dukata mjesečno. 19
Kao usporedbu cijene najjeftinije kapele spomenimo da šibenski plemići
plaćaju za izgradnju porodične kapele, tj. pojedinog traveja bočnog broda
katedrale po 73 dukata"1 Izvedbu kapele i nadgrobne ploče Kolana Crnote u
Sv. Ivanu u Rabu ugovara Aleši za 180 dukata (8. 3. 1453.). To je primjer cijene
za gradnju čitave kapele, uključivo s kiparskom opremom.
ANTUN MAČKUŠIĆ l DONATOR ... 203

Izgradnju kapele Zudenigo, također u Rabu, ugovara Ateši za 170 dukata

na dvije i pol godine." Plaća mu je bila, dakle, oko 5,6 dukata mjesečno, a
Nikola i on u Trogiru dobivaju 150 godišnje, dakle po 6,25 mjesečno.

ŠTO PREOSTAJE?

Ovaj mali prilog raspravi o trogirskoj kapeli povod je da se upitamo što

nam još predstoji u njenu istraživanju, odnosno što bi morali biti prioriteti u
tom radu. Za objektivan i znanstveno utemeljen sud o značenju trogirske kapele
preostaje nam još usporediti je sa svim ranorenesansnim kapelama nastalim ili
projektiranim do 1468. godine u Europi, prvenstveno u Italiji.22 No njena će
valorizacija biti cjelovita samo ako se osvijetli i budući razvoj kapela, jer će se
tak tada pokazati u čemu je sve bila jedinstvena i neponovljiva, a koliko je nekim
svojstvima prednjačila ostalima.
Treba podsjetiti da je kapela, kao prostor intimnog i kontemplativnog
religijskog kulta, bila nov i specifičan zadatak kasnogotičke arhitekture - a
moglo bi se reći i simbol kulture XIV. stoljeća u Europi. Dovoljno je spomenuti
raspon od kapele degli Scrovegni u Padovi koju je oslikao Giotto (1305.) do
kapele sv. Križa u Karlovu Tynu (oko 1350.) na sjeveru Češke opremljene
također ikonografskim programom po svim površinama jer ih je potaknuo i u
njima se najsnažnije izrazio novi humanizam viteške kulture, kao i individualizam
i emotivnost gotike, što su uz privatizaciju kulta i počovječenje religije
pretpostavka i temelji za procvat renesanse u XV. stoljeću. Po problemima koje
rješava, kapela, iako najmanja među sakralnim građevinama, nije ni manji niti
sporedni zadatak renesansne arhitekture po duhu koji utjelovljuje, nego
problemski jedan od najvažnijih. Dovoljno je samo nabrojiti međaše razvoja
renesansne sepulkralne kapele u Italiji, redovito centralne građevine s kupolom:
od ranorenesansne Brunelleschijeve >>stare« kapele-mauzoleja Medici (1436.)
uz crkvu San Lorenzo u Firenci (neadekvatno nazvane »Stara sakristija«), preko
klasičnog Bramanteova Tempietto (1500.) u San Pietro in Montorio, do
manirističke Michelangelove nove kapele Medici (1534.), također obiteljskog
mauzoleja smještenog u identičnom prostoru s kupolom kao i stara grobnica
Medicejaca Brunelleschijeva. Među njima trogirskoj kapeli pripada mjesto na
vrhuncu rane renesanse i prijelazu prema klasičnoj.
Budući da su kapele prostor kontemplacije pojedinca, intimnoga kulta,
najčešće u okviru jedne obitelji, pa se po imenima investitora i njegove obitelji
najčešće i nazivaju od Scrovegni i Brancacci, do Ovetari, Ricci, Medici i Sistine,
pitanje uloge i stvarnog opsega investicije donatora Antuna Mačkušića
Trogiranina veoma je važno. Kao što sam napomenuo, ako nisu nadstojnici
gradnje naprosto uzeli od njegove ostavštine za gradnju, nego je Antun inicijator
ili prvi što je namjenski ostavio sredstva za gradnju, njegova uloga može postati
sudbinska, do te mjere da bismo u koliko je on pokrenuo i dao prvi prilog -
204 MOGUĆNOSTI

nakon što je tijelo blaženog Ivana čekalo čitavo stoljeće u gotičkom sarkofagu
bez spokoja u prostoru - morali njegovim imenom nazvati kapelu.

UVIJEK NA POČETKU

Zaključimo: nakon svih istraživanja nalazimo se, kao i uvijek, na početku.

U nepreglednom mnoštvu spoznaja koje nam trogirska kapela nesumnjivo još
uvijek skriva -jer pripada onim djelima likovne umjetnosti za koja se s pravom
kaže da su mikrokozam u kojima se ogleda i sažima makrokozam njihova doba
i sredine u kojoj su nastala - sve dosadašnje priloge, među koje ubrajam i
desetak svojih studija, treba smatrati samo uvodom u buduća istraživanja.

BILJEŠKE

1 KOLENDIĆ, P., Dokumenti o Andriji Alešiju u Trogiru, »Arhiv za arbanašku

starinu, jezik i etnologiju«, 11/1924, Beograd, 1925, str. 76. Ugovor je zapisao notar Petrus
Brocardi u svojim spisima 1466.-1473., na str. 75-77. Ime oporučitelja nalazi se u
izvornom ugovoru na str. 77 u osmom redu odozdo, kao što se vidi na fotokopiji originala
koju objavljujem, a za nju zahvaljujem kolegi Damiru Karaiću iz Instituta za povijest
HAZU.
' MONTANI, M., Juraj Dalmatinac i njegov krug, Zagreb, 1967., str. 70.
3 Na moju molbu, kolega Karaić je tragao za citiranom oporukom u ranijim spisima

istoga notara, kao i u ostalim trogirskim spisima, ali za sada nije naišao ni u jednom
dokumentu na spomen Antuna Mačkušića, pa čak niti ikoga s istim prezimenom.
4 n. dj., dokument broj XIV., str. 77.

5
Onomatopejski srodno prezime trogirskom Mačkušiću čini mi se Markošević Matej
iz Splita (1447.), kojeg pod natuknicom »Jurjevi učenici« spominje KUKULJEVIĆ, 1.,
Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, Zagreb, 1852. str. 262. - Svoje čitanje prezimena
Mačkušić provjerio sam i kod kolege Eduarda Hercigonje, koji ga je potvrdio u napomenuo
da se slovo č piše na taj način (s cedilleom) dosljedno u XVI. st., ali se veoma često
javlja i tijekom XV. stoljeća.
6 MONTANI, n. dj. str. 22-33.

' MONTANI, n. dj., str. 17-18, 58-64.

8 Rukopis je naslovljen »Operaria l quanto possede da chi admi(n) l trata con qvali

fondamen l ragioni della medesima oblighi et l incvmbenze l raccolto da Paolo Andreis

nob. Trauri l anno MDCL« (sve pisano kapitalom). Na stranici 555 piše »1460: 23 Maija
Inst (abr. suprascripta: rumentum? itutum?) p(er) Capella (ndto prekriženo, pa sopra:)
Baptisterij Constroenda«. Za fotokopiju zahvaljujem prof. J. Stošiću, koji mi je svratio
pozornost na ovaj važni podatak. Ukoliko ga je već netko objavio, a meni je promaklo,
najiskrenije se ispričavam.
ANTUN MAČKUŠIĆ l DONATOR ... 205
o; FISKOVIĆ, C., Aleši, Firentinac i Duknović u Trogiru, Bulletin JAZU, 1/1959,

str. 27 i 42, bilj. 16.

10
» ... tj. staru gdje se sada radi i da će je, kad bude trebalo, popraviti, te da će
sagraditi novu za izradu kipova ... «. MONTANI, n. dj. str. 70 - Firentinac i Aleši su
mogli sve dijelove kapele pripremiti, jer je trogirska kapela iznutra, od kamene klupe do
tjemena svoda montažna cjelina isključivo klesarski i kiparski oblikovanih dijelova,
skulptura i reljefa, podnožja i vijenaca, polustupova i niša sa školjkama, reljefnih lukova,
vijenaca okulusa s pilastrima, svodnih kaseta itd. Iznutra uopće nema zida, čak ni jedne
glatke plohe, samo su vanjska tri pročelja glatka. Vjerojatno su zbog poodmaklih radova
u pripremi kamenih dijelova za montažu - od kojih su zbog bojazni od oštećenja, sigurno
ponešto namjeravali doraditi i nakon ugradnje - Nikola i Aleši i pokrenuli 1475. g.
postupak i prosvjed što im još nije bilo oslobođeno gradilište (u dokumentu koji
spominjemo u prethodnoj bilješci).
l l Ukoliko bi četveromjesečno dobivali »po 50 dukata (svaki)({, to bi iznosilo 12 i

pol dukata plaće mjesečno svakom, a suma, odnosno trajanje izvedbe bila bi predviđena
samo za sedam i pol godina.
12
Prema izvorima, najprije je postavljen Firentinčev kip sv. Ivana Evanđeliste, 1482.
godine, a posljednje su u tom prvom nizu skulptura postavljene tek za sedam godina
1489. (sv. Pavao, sv. Jakov, sv. Filip, i Duknovićev sv. Ivan). Druga verzija Krista
dovršena je još pet godina kasnije, 1494. godine. - Vidi: FISKOVIĆ, C., Opis trogirske
katedrale iz XVIII. stoljeća, Split, 1940, str. 43-44.
n MONTANI, n. dj. 13.
14
Završio je prije 1447. kada dobiva 116 dukata, a 1448. još 9 dukata i 20 šoldi.
Vidi: FOSCO, A. G., La Catedrale di Sebenico ed il suo architetto Giorgio da Sebenico,
Šibenik, 1893., str. 29.
15
Farlati, po citatu FOSCO, n. dj. str. 30.
16
»Spomenuti je majstor Juraj obećao da će tu sakristiju podići i sagraditi potpuno
na svoj trošak od kamena već izvođenog ili koji se ima vaditi na otoku Braču, da će ga
istesati ili dati da mu se isteše, i to vrlo glatko kako dolikuje, i da će ga na svoj račun
dopremiti i tamo postaviti.« MONTANI, n. dj., str. 29. Cijena građe i obrade bila je
izuzetno visoka, jer je riječ, kao što je poznato, o monolitnim pločama i gredama
megalitskih dimenzija za montažno gradnju, a ne o uobičajenim kvadrima za zidanje.
Vidi: IVANČEVIĆ R., Trogirska krstionica (1467) i montažna konstrukcija dalmatinske
graditeljske škole, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 30/1990., str. 163. i nacrt na
str. 165.
" MONTANI, n. dj., str. 23.
" MONTANI, n. dj., str. 33-34.
" MONTANI, n. dj., str. 37-41.
20
MONTANI, n. dj., str. 16.
" Ugovor (28. 8. 1456.) određuje i isplatu od 40 dukata iduće god. 1457., drugu od
40 dukata u ožujku i lipnju 1458., treću od 40 dukata u listopadu - što znači nakon 4
mjeseca kao u ugovoru za kapelu- a kad dovrši, preostalih 50 dukata. Vidi: MONTANI,
n. dj.
22
Komparativnu studiju odavno pripremam, a nadam se (kao i uvijek) da bih je
mogao uskoro objaviti.
 SVEOBUHVATNA SINTEZA
DANICA BOŽIĆ-BUŽANĆIĆ, JUžNA HRVATSKA U EUROPSKOM
FIZIOKRATSKOM POKRETU: POKRET ZA OBNOVU GOSPODARSTVA,
GOSPODARSKE AKADEMDE, OGLEDNI VRTOVI I POLJODJELSKE
ŠKOLE DRUGE POLOVICE XVIII. I POĆETKA XIX. STOLJEĆA
(Književni krug Split, Povijesni arhiv Split,
Zavod za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu; Split 1995)

Aleksandar Stipčević

U sklopu znanstvenog projekta »Hrvatska 18.-19. stoljeća - prato-

modernizacija i hrvatski narodni preporod« Zavoda za hrvatsku povijest
Filozofskog fakulteta u Zagrebu napisala je dr. Danica Božić-Bužančić ovu
opširnu i temeljitu sintezu o fiziokratskom pokretu u južnoj Hrvatskoj, pokretu
koji je imao dalekosežne i pozitivne posljedice po gospodarski i kulturni razvitak
Hrvatske.
Fiziokratska ekonomska škola pojavila se u Francuskoj u drugoj polovici
XVIII. stoljeća. U nas je vrlo brzo našla pristaše ponajviše zato što su fizi okrati
tumačili da se bogatstvo nacije zasniva na prirodnim bogatstvima, posebice na
poljoprivredi, a upravo je to bilo područje gdje je Dalmacija imala mogućnosti
koje je mogla iskoristiti za svoj gospodarski napredak. Trebalo je, međutim,
postojeću poljoprivrednu proizvodnju, ribarstvo itd. unaprijediti polazeći od
specifičnih klimatskih uvjeta i od kvalitete zemlje. To je već u to vrijeme uspjelo
mnogim europskim zemljama, posebice Engleskoj, pa je po mišljenju domaćih
fiziokrata, Dalmacija imala prigodu da se i sama izvuče iz neimaštine u kojoj se
nalazila. Prosvijećeni umovi u Dalmaciji su bili uvjereni da će razvijanjem
poljoprivredne proizvodnje i ostalih privrednih grana Dalmacija stati uz bok
drugim europskim zemljama, pa su zato učinili sve da daju svoj doprinos
gospodarskom preporodu svog kraja.
ALEKSANDAR STIPČEVIĆ l SVEOBUHVATNA. .. 207

Nažalost, stanje u gospodarstvu Dalmacije u drugoj polovici XVIII. stoljeća

bilo je vrlo teško. Autorica je tom pitanju posvetila dio uvodnog dijela knjige
/str. 18-28/. Iz podataka koje donosi vidljivo je, da je Dalmacija u to vrijeme
bila slabo napučena, da je u selima vladala golema bijeda, a u godinama suše
bilo je i gladi. Mletačke se vlasti, ponajviše radi vlastitih probitaka, počinju
zanimati za unapređenje dalmatinskog sela, no unatoč pozitivnim nastojanjima
većih uspjeha nisu polučili.
Intelektualci u Dalmaciji pod snažnim utjecajem prosvjetiteljskih ideja i
fiziokratskog pokreta koji su u naše krajeve stizali uglavnom preko Venecije,
organiziraju se u gospodarska društva (akademije) čijem radu autorica posvećuje
najviše prostora u knjizi. Autorica detaljno govori o gospodarskim akademijama
u Splitu, Kaštel Lukšiću i Zadru, te o »Domoljubnom društvu« u Dubrovniku
koje se, uz ostalo, bavilo i gospodarskim pitanjima u duhu fiziokratizma. No,
nije se zadržala samo na teoretskim raspravama koje su pisali naši i mletački
učeni ljudi, već je obuhvatila i praktične posljedice fiziokratizma u južnoj
Hrvatskoj - ogledne vrtove i perivoje (posebice su zanimljivi oni obitelji
Garanjin Fanfonja u Trogiru, te obitelji Michieli Vitturi u Kaštel Lukšiću) i
poljoprivredne škole.
O radu spomenutih akademija i njihovu značenju za gospodarsku obnovu u
Dalmaciji bilo je i dosada mnogo toga poznato. U novije vrijeme pisali su o
njima i fiziokratizmu općenito u Dalmaciji I. Pederin, B. Jurić, F. Venturi, Š.
Peričić i dr., kao i autorica ove knjige. Poznata je bila i spisateljska djelatnost
glavnih intelektualnih protagonista fiziokratskog pokreta u Dalmaciji i
Dubrovniku, pa ipak tek je s ovom knjigom hrvatska znanost dobila cjelovitu i
iscrpnu monografiju o iznimno važnoj ulozi fiziokrata ne samo u povijesti
dalmatinskoga gospodarstva, već i u povijesti ekonomske teorije u ovim našim
prostorima.
Fiziokrati nisu prvi u nas koji su se bavili gospodarskim pitanjima, ali je
činjenica da se tek pojavom naših fiziokrata u drugoj polovici XVIII. st. počinju
sustavno proučavati različita pitanja ekonomske teorije, u prvom redu ona koja
se odnose na poljoprivredu, vinogradarstvo, šumarstvo, trgovinu, ribolov.
Dovoljno je prelistati »Popis literature<< na str. 311-321 da bi se vidjelo koliko
je mnogo radova o spomenutim temema napisano u to vrijeme i koliko je mnogo
domaćih autora u tome sudjelovalo. Iz tog popisa, ali i iz prethodnog izlaganja
u knjizi, može se dobiti izvrstan uvid u intelektualni život koji je zahvatio naša
primorska središta pod utjecajem fiziokrata.
Čitajući naslove knjiga i članaka koji su potkraj XVIII. i početkom XIX.
st. pisali autori domaće krvi, primjećujemo da su skoro svi oni pisani talijanskim
jezikom premda velika većina seljaka, posebice oni iz unutrašnjosti, nisu uopće
razumjeli taj jezik. Pa kome su onda bili namijenjeni ti radovi koje su napisali
Mihovil Dragičević, Ivan Luka Garanjin, Radoš Ante Michieli Vitturi i drugi
domaći autori? Pomalo čudno zvuči podatak da je jednu od rijetkih knjižica
tiskanu na hrvatskom jeziku napisao providur Vincenzo Dandolo, koji je inače
208 MOGUĆNOSTI

imao negativno mišljenje o uporabi hrvatskoga jezika u Dalmaciji, ali koji je

očigledno shvatio da i oni kojih se priča o unapređivanju poljoprivredne
proizvodnje, ribolova itd. najviše tiče, moraju dobiti priručnik na materinskom
jeziku, dakle jeziku koji će moći razumjeti, a onda i primijeniti u praksi ono što
u knjižici piše. Sam Dando lo je svoju knjižicu o sadnji krumpira (iz 1807 .)
namijenio ponajprije župnicima koji su trebali, po mišljenju fizi okrata, podučavati
težake kako da se sadi ta važna biljka, koja je od gladi spasila mnoge živote
diljem Europe.
Iznimku čini u tom pogledu brošura koju je 1792. god. u Veneciji troškom
Senata tiskao župnik u Kaštel Lukšiću Dominik Gianuizzi pod naslovom »Nauk
poglskoga texanja«. Kao čovjek koji je bio u svakodnevnom i neposrednom
kontaktu s težacima znao je da je njima nužno potreban priručnik što će ga znati
čitati.Gianuizzi je bio član gospodarske akademije u Kaštel Lukšiću, pa se već
i iz toga može zaključiti da je svoju knjižicu napisao u duhu fiziokratskih ideja
i nastojanja, da se poljoprivredna proizvodnja, stočarstvo itd. u Dalmaciji
unaprijedi. Tek kasnije se pojavljuju i drugi »agrarni katekizmi« na hrvatskom
jeziku.
Autorica daje obilje građe o onome što su pisali i radili članovi dalmatinskih
gospodarskih akademija. Po podacima koje čitamo u toj knjizi može se lako
zaključiti da su dalmatinski intelektualci dali točnu dijagnozu jadnog stanja
gospodarstva u Dalmaciji, te da su se iskreno i zdušno zalagali da se ono popravi.
Težaci, ribari i obrtnici u velikoj mjeri nisu, naravno, nikada ni vidjeli ni čitali
njihove učene rasprave tiskane na talijanskom jeziku i, dijelom, tiskane u
talijanskim časopisima, ali su ideje koje su oni iznosili ipak imale pozitivne
posljedice za dalmatinsko gospodarstvo, uz ostalo i zato što su autori tih radova
ne samo živjeli u Dalmaciji, već i zato što su često i sami bili izravno uključeni
u gospodarske djelatnosti. U stvari, oni su mogli svoje ideje o kojima su pisali
primijeniti u praksi u svojim oglednim vrtovima ili pak na imanjima koje su
težaci obrađivali.
Čitatelji ove knjige, posebice oni koji se specijalistički ne bave gospodarskim
akademijama i fiziokratskim pokretom u Dalmaciji, saznat će neobično zanimljive
podatke o intelektualnom životu primorske Hrvatske, no saznat će mnogo i o
čvrstoj povezanosti dalmatinskih i dubrovačkih učenih ljudi s duhovnim
strujanjima u tadašnjoj Europi, o vezama njihovim s učenim ljudima, posebice s
onima iz susjedne Italije. Taj intelektualni život nije bio ograničen na usamljene
napredne pojedince, već je zahvatio značajan sloj učenih ljudi svih zanimanja.
Dovoljno je pogledati popise članova gospodarskih akademija koje autorica
donosi na str. 72-73, 189 i 248-249 pa da se shvati tko je sve bio izravno ili
neizravno upleten u rasprave o boljitku na gospodarskom polju. Bilo je tu
liječnika, pravnika, svećenika, glazbenika, državnih činovnika - svi su oni
sudjelovali u pokretu koji nije samo gospodarski, već i šire, literarni i općenito
kulturni.
ALEKSANDAR STIPČEVIĆ l SVEOBUHVATNA ... 209

Posebno poglavlje autorica posvećuje opisu znamenite knjižnice trogirske

obitelji Garanjin Fanfonja (str. 273-279). Premda su fond knjižnice djelomice
rasprodali potomci te obitelji, ta je knjižnica sačuvana sve do danas kao jedna
od najv!jednijih privatnih knjižnica XVIII. st. u Hrvatskoj. Po ondašnjem običaju,
bilo je u njoj, osim knjiga, i arhivskog materijala, arheoloških predmeta i
spomenika, slika, starog novca i sl. Autorica posebno upozorava na djela iz
poljoprivrede, šumarstva, stočarstva, ribolova i sl. za koje su fiziokrati bili
posebice zainteresirani. Spominje također da je knjižnica posjedovala izdanja
francuskih enciklopedista (Voltaire, Rousseau), koji su inače u vrijeme kada su
ih članovi obitelji nabavili bili u crkvenom Indeksu zabranjenih knjiga.
Popis korištenih fondova na najbolji način pokazuje koliko je silnog
istraživačkog truda, vremena i umješnosti trebalo uložiti da se prikupe potrebni
podaci iz primarnih izvora za pisanje ove sinteze. Najvažnije dokumente autorica
donosi u >>Prilozima<< (str. 325--401), i to u talijanskom originalu, tako da će
budućim istraživačima, ali i čitateljima ove knjige, biti omogućeno da sami
procijene njihovu vrijednost i da iz njih izvuku zaključke koji budu odgovarali
njihovim znanstvenim pogledima.
Posebno upozoravamo na vrlo koristan »Popis literature<< (str. 3II-321) u
kojemu će čitatelj naći dvije vrste publikacija - jednu koja je nastala u vrijeme
fiziokratskog pokreta u Dalmaciji i Dubrovniku i drugu koju predstavljaju radovi
modernih autora. Ćini nam se, da bi bilo preglednije, da su te dvije vrste
publikacija odvojene, jer se publikacije nastale u vrijeme fiziokratizma mogu
tretirati više kao izvori za upoznavanje tog pokreta, dok su radovi modernih
autora zapravo literatura o fiziokratizmu.
Iz naslova i posebice podnaslova ove knjige može nestručnjak pomisliti da
ona pripada onoj vrsti, inače vrlo brojnoj, stručnih rasprava, koja je teško čitljiva
i nepristupačna širem obrazovanom sloju ljudi, no tako nije. Sama tema koju
autorica obrađuje ne odnosi se samo na gospodarska pitanja i na gospodarske
akademije. Fiziokratski pokret u Dalmaciji i Dubrovniku mnogo je više od
teoretskog i praktičnog bavljenja pitanjima poljoprivrede, ribarstva itd. Bio je
to pokret koji je oko sebe okupio intelektualne snage društva, pa su stoga i
posljedice fiziokratskog pokreta u nas bile od šireg kulturnog i znanstvenog
značenja, i upravo je takav autoričin pristup učinio od ove knjige zanimljivo
štivo i za one koji se ne zanimaju samo za povijest gospodarstva i el<onomsk:ih
teorija.
Na kraju želimo naglasiti važnost ove znanstvene sinteze u ovom trenutku.
Mnogi naši povjesničari nerado se upuštaju u pisanje obimnih sintetskih djela
obrazlažući svoj postupak time da nije još sazrelo vrijeme da se već sada pišu
sinteze, jer da treba još mnogo toga istražiti i otkriti u arhivima i knjižnicama,
našim i inozemnim, da treba najprije pisati detaljne studije o pojedinim pitanjima
i o pojedinim osobama i tek tada da treba prići sastavljanju sinteza koje bi trebale
tako na duže vrijeme biti valjane. Autorica je, naravno, i sama bila svjesna da
sva građa o fiziokratskom pokretu u južnoj Hrvatskoj nije istražena i znanstveno
210 MOGUĆNOSTI

obrađena i da nema mnogo preliminarnih radova o tom pokretu u nas, ali je

hrabro koncipirala svoju knjigu kao sveobuhvatnu sintezu, a onda je mukotrpnim
arhivskim istraživanjima popunjavala praznine koje su postojale u dosadašnjem
znanju o tom pokretu. Učinila je, po našem mišljenju, ono što bi mnogi naši
povjesničari trebali i mogli učiniti. Mnogi od njih to danas i rade i njihov broj
iz dana u dan raste. Promatrajući ovu knjigu dr. Danice Božić-Bužančić i s tog
aspekta sa zadovoljstvom možemo ustvrditi da smo dobili knjigu koja je
majstorski i cjelovito obradila jedno izvanredno zanimljivo poglavlje hrvatske
povijesti.
Godina XLII. MOGUĆNOSTI Brojevi 1-12

Ćasopis za književnost, umjetnost i kulturne probleme

Split, 1995.
Godina XLII. Brojevi 1-12

Urednici:
Josip Belamarić
Hrvoje Ćulić
Igor Fisković
Zvonko Kovač
Bratislav Lučin
Petar Opačić
J urica Pavičić
Mirko Prelas

Izdavač: KNJIŽEVNI KRUG SPLIT, Bosanska 4/I

 Godina XLII. MOGUĆNOSTI Brojevi 1-12

SADRŽAJ

POEZUA

ADAMIĆ, Stanislava: Oče, zaustavi kletvu ............ . 4-6 153

Možda stih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153
Umorni sanjamo umor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154
Nešto na kraju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154
Život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155
Smrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155
Alkohol, kava, cigareta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156
Gnušam se mržnje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156
Parade i tirade . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157
Srce je orgulje zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157
Ljigavo kaplje večer . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158
Tiho, tiho - tiše od tišine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158
Mrzit ću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159
Ovo je moja zemlja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159
Krčma pijana dana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 160
Dobrota ................................. . 160
Portreti ................................. . 161
Sivilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161
Crta, crtica - i tako dalje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 162
Oče, zaustavi kletvu! ........................ . 163
ANĐELIĆ, Stjepan: Pjesme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7-9 126
Uzlijeće u potpunom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126
Krunski svjedok . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127
Srodstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127
Naravno, kasnije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128
Pleme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128
Pad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129
Nestali grad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129
Mučenik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129
Kripta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130
Ukipljen . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130
Ne staje glas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131
Prva jutarnja šetnja ......................... . 131
Štijenje poezije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132
Paula Kleea . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1'32
Plavi akvarel . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132
Prostor tajne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133
foto, capri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133
Kovačišća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134
Na strani Isse . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134
Luka u Estaqueu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135
Razvedravanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136
mali triptihon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136
 Godina XLII. MOGUĆNOSTI Brojevi 1-12

buđenje ............................. . 136

oskvrnuće ........................... . 136
svjetlovid . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137
put . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . · ... · · · · · · 137
Exil . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . · · · . · · · · · · · · 137
Volviški vrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . · 138
AUDEN, W.H.: MUsee des beaux arts . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 35
Epitaf izvjesnom tiraninu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35
Draga, iako noć je prošla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
Upravitelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
S engleskog preveo: Petar Opačić
BETJEMAN, John: Iz »Nadahnut zvonima« . . . . . . . . . . . . 4-6 33
S engleskog preveo: Petar Opačić
BUKOWSKI, Charles: Ja želim mirnu oluju . . . . . . . . . . . . . 10-12 24
Odvažni bik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
Borodinov životopis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25
Svećenik i matador . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
Povaljivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
Savjet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . · ..... · · · 28
Pojedi . . . . . . . . . . . · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · 29
Pogled . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30
Izbavljenje i primjesa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30
Ljudske mazge tužnih očiju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31
Razgovor o moralu, vječnosti i općenju . . . . . . . . . . . . . 31
Doživljaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
Kad usahne grmlje ja ću otplivati niz zelenu rijeku
s mojom kosom u plamenu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34
Kao ljubica u snijegu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35
Molba djevici u prolazu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35
Potpuno žuto cvijeće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
Proljetni labud . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
Ivan grozni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38
Underground . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39
Čudo . . . . . . . . . . . . . . . . · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · 40
Ljetne žene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
Noć kad sam umirao ........................ . 41
Lice političkog kandidata na uličnoj oglasnoj ploči . . . . . . 42
Osamljenik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43
Posljednji dani samoubilačkog momka . . . . . . . . . . . . . . 45
Potres . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
Nebeski znak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
Dragi tata i mama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
Dobra zabava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49
Nepokretni trapez . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
Javna kuća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51
O konferenciji PEN-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
Ja i moj prijatelj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
Godina XLII. MOGUĆNOSTI Brojevi 1-12

Nošenje ogrlice ............................ .

Razvoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57
Izgaranje sna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58
Moj prijatelj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64
Preveo: Boris Maruna
DAUTBEGOVIĆ, Jozefina: Kao poslije preležane groznice 7-9 99
Jutarnji izlazak ............................ . 99
U očekivanju poruke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100
Svaki put iznova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100
Kad je goli strah kružio gradom . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101
Prizor iz lova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102
Preokret . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103
O povratku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103
Kupanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104
Kićanke ................................. . 104
Kao poslije preležane groznice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105
DAVIE, Donald: Susret kultura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 54
S engleskog preveo: Petar Opačić
DOMOVIĆ, Tomislav: Pjena, pjena i samo pjena ........ . 1-3 l
Poslije okrepe . . .. .. . .. .. . .. . .. .. . .. .. . .. .. . l
Zimska slika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . l
Opustjele strehe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2
Prokazanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2
Galop . . . . . . . . . . . . . . . . . . . · · · · · · · · · · · · · · · · 3
Prvi put . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3
Drugi put . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
Zabluda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
Plovidba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
Kita . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
Mornarski trenutak istine 6
Izvor života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
Pjesma o posječenom jurišniku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Sporazum . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Takva prilika se ne propušta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
Slike, slike ............................... . 9
Gladna zvjerka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Rasplamsale vatre . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
Razbacane žeravice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10

DOUGLAS, Keith: Aristokrati (Mislim da postoji Bog) ..... 4-6 51

S engleskog preveo: Petar Opačić
ELIOT, T:S.: Boston Evening Transcript . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 14
HistenJa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
Šuplji ljudi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
»Arije/ove pjesme« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
Marina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
Koriolan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
 Godina XLII. MOGUĆNOSTI Brojevi 1-12

Stihovi za starca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
Zborovi iz »Stijene«, 1934 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
V. O Gospode, čuvaj me od čovjeka... . . .. .. . .. . .. . 21
VII. U početku stvori Bog Svijet... . . . . . . . . . . . . . . . . 22
X. Vidjeli ste ga zidati kuću... .. .. . .. . .. .. . .. . .. . 24
Posveta mojoj supruzi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25
Smrt svetoga narcisa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
S engleskog preveo: Petar Opačić
EMPSON, William: Zapis o mjesnoj flori . . . . . . . . . . . . . . 4-6 34
S engleskog preveo: Petar Opačić
EVANS, Paul: Treća
izmišljena ljubavna pjesma . . . . . . . . . . 4-6 82
S engleskog preveo: Petar Opačić
FULLER, Roy: Prijevod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 44
Brabms pažljivo čita partituru o Siegfriedu . . . . . . . . . . . 45
S engleskog preveo: Petar Opačić
GRAHAN, Henry: Mačja pjesma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 77
Dva vrta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78
S engleskog preveo: Petar Opačić
GRAVES, Robert: Lice u ogledalu . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 31
Nije kod kuće . . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31
Samo usnama svojim . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
S engleskog preveo: Petar Opačić
GUNN, Thom: Promišljanje p uža . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 59
Moji tužni kapetani . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60
S engleskog preveo: Petar Opačić
HARWOOD, Lee: Kad je konferencija bila fiksirana . . . . . . 4-6 81
S engleskog preveo: Petar Opačić
HAWKINS, Spike: Tri svinjske pjesme . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 83
Meta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83
Grijač .. . .. . .. .. . .. . .. .. . .. . .. . .. . .. . .. . 83
Poklopac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83
S engleskog preveo: Petar Opačić
HEANEY, Seamus: Smrt prirodoslovca . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 70
S engleskog preveo: Petar Opačić
HENRY, Adrian: Dolazak Krista u Liverpool . . . . . . . . . . . 4-6 74
Noćas u ponoć . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76
S engleskog preveo: Petar Opačić
HUGHES, Ted: Lukava lisica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 63
Čičci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63
Bratov san . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64
Visibaba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67
Ostatak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67
S engleskog preveo: Petar Opačić
Godina XLII. MOGUĆNOSTI Brojevi 1-12

KESIĆ, Duje: Pjesme za Adonisa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7-9 106

Poslije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106
Žrtva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107
U olucima vremena 108
Vjetar vremena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108
Istočna zvijezda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109
Što se nije smjelo vratiti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110
San stalno otvorenih vjeđa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111
Blijeda platna ljeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112
Putovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113
Onkraj porušenog zida . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 113
Tko koga sanja, tko koga živi .................. . 114
Slike nalik sadašnjim ......................... 115
Dječače,iz sumraka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116
Za nadolazeće otkucanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117
Sa zapečaćenom oporukom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118
Visoko spiralno u polukrugovima . . . . . . . . . . . . . . . . . 118
Slično otisku lica ............................ 119
Dolazak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120
Rastanak otoka i zvijezda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120
Zagledan u vodu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121
Vrata poluotvorena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122
Pitanje i oproštaj ............................ 123
Rastanak ................................ . 124
LARKIN, Philip: Dom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 56
Dani ................................... . 56
Ulazak u crkvu
............................. 56
S engleskog preveo: Petar Opačić
LAWRENCE, D.H.: Šišmiš . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 5
Kolibrić ................................. . 6
S engleskog preveo: Petar Opačić
'
MACBETH, George: .
Zivot poslije smrti . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 69
S engleskog preveo: Petar Opačić
MACNEICE, Louis: Molitva prije rođenja . . . . . . . . . . . . . . 4-6 38
Samoubojstvo ............................. . 40
Snijeg
.................................. . 40
S engleskog preveo: Petar Opačić
MacSWEENEY, Barr}'":~a dnu goruće palače Armije spasa,
Dogs Bank, Newcastle ....................... . 4-6 83
S engleskog preveo: Petar Opačić
McGOUGH, Roger: Iz »Ljeto s motikom«: 39 . . . . . . . . . . . 4-6 78
S engleskog preveo: Petar Opačić
MADGE, Charles: U ratu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 43
S engleskog preveo: Petar Opačić
MAHON, Derek: Moj ujak obješenak . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 71
S engleskog preveo: Petar Opačić
Godina XLII. MOGUĆNOSTI Brojevi 1-12

MIDDLETON, Christopher: Lenauov san .. .. . .. . .. .. . . 4-6 58

S engleskog preveo: Petar Opačić
MUIR, Edwin: Preslušavanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 12
Konji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
S engleskog preveo: Petar Opačić
NUIT ALL, Jeff: Pošto je sve bilo rečeno . . . . . . . . . . . . . . 4-6 79
S engleskog preveo: Petar Opačić
OPAČIĆ, Petar: Putovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10-12 72
Sevilla, 1973 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72
Na terasi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76
Predgrađe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73
Acy marina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73
Abelard . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74
Rumenilo sa zapada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74
Piero della Francesca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75
četiri bunara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75
Ribola, Novogodišnja noć 1990. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75
Crveno svjetlo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76
Prihvatna stanica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76
Sustipan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77
Tusculum . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78
S obale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78
Aleksandija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78
Pješice, Guilianova, 1983. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79
Spinoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79
Colosseum . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80
Venera Milanska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80
Ana Muslin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80
Otok . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81
OSOJNIK, Iztok: Izvan suočenosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1-3 24
Stran anđel . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
Amor i Psyche . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
G...................................... ~
Krik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25
Poiesis - To Kalon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
Hoćeš li dati, anđele moj . .. . .. .. . . .. . .. .. . .. . . 26
~--··································· n
~ .................................... n
@...................................... ~
M ······································ ~
Sa slovenskog prevela: Anamarija Paljetak
OWEN, Wilfred: Bešćutnost .. . .. . .. .. . .. . .. . .. . .. . 4-6 27
Parabola o starcu i mladiću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
Uzaludnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
Posljednji smijeh . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30
Shadwell Stair 30
S engleskog preveo: Petar Opačić
Godina XLII. MOGUĆNOSTI Brojevi 1-12

PARKER, Stewart: Zdravlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 72

Paddy umire .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. . 73
S engleskog preveo: Petar Opačić
PAVIĆ, Vladimir: Nemir spavača . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10-12 82
l. Sunce se popne na rame. O, sjene . . . . . . . . . . . . . . . 82
2. Naga ljepoto, Hoću tišinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82
3. Zvijezde se noćas roje. U njedrima mojim . . . . . . . . . . 83
4. Padaju iz oblaka kose, Umrimo spokojno! . . . . . . . . . 83
5. U blato ga::e 11oge. O, bosa tugo! . . . . . . . . . . . . . . . 84
Epilog .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. . 84
Plaža .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 85
Javne kurve na željezničkoj postaji . . . . . . . . . . . . . . . . 86
Zamračeni pejzaž u koljenu (Bolnica, 1980) . .. . .. .. . . 86
Nokturno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87
Pitanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88
Svome biću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88
Kolomast noći .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 89
Orfej u kršu .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. . 89
Predosjećaj proljeća . .. .. . .. . .. . .. . .. .. . . .. .. . 90
PENOVIĆ, Zvonimir: Beside . . .. . .. .. . .. . .. . .. .. . . 4-6 164
Propuv .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. . 164
Kolovoško popodne u pustinju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165
Jesenje jutro . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165
Listopad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165
Bilokome . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166
Uvaćeni misec . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167
Jurin kašaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168
Kako je umrla Frane . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169
Biž'o' svoje sine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169
Besida . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170
U zaboravu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170
Kako se osvetit' osobi koja nan je učinila zlo . . . . . . . . . 171
Koza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171
Molitva za Dubrovnik (u listopadu 1991) . . . . . . . . . . . . 172
PLATH, Sylvia: Brid . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 68
Zimsko drveće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68
S engleskog preveo: Petar Opačić
POPAD IĆ, Momčilo- PAVIĆ, Vladimir: Neprekinuti razgovor . 7-9 139
Popadić, Momčilo: Smrtonosna semantika . . .. .. . .. . . 139
Sonet o sumnji i ljubavi . . . . . . . . . . 140
Pavić, Vladimir: Pismo . .. .. . .. . .. . .. .. . .. . .. . . 141
PORTER, Peter: Pozor, molim . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 60
Homage Gaetanu Donizettiu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62
S engleskog preveo: Petar Opačić
POUND, Ezra: Potkrovlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 7
Ugovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
 Godina XLII. MOGUĆNOSTI Brojevi 1-12

Monumentum aere, ETC. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

»Ione, mrtva dugu godina dana« . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
Cantico del Sole . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
S engleskog preveo: Petar Opačić
RAWORTH, Tom: Ti si bila u plavom . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 80
Unutarnji prostor . . . . . . . . . . . . . . . . . . ~ . . . . . . . . . 80
S engleskog preveo: Petar Opačić
RUBIĆ, Miranda: Noćne kiše . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1-3 ll
Jednog veljačkog jutra ispred bolnice u Splitu zaključih ll
Srce uzletjelo riječ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ll
Sa sebe otpuhujući smiraj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
Iscrpljena noć . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
Noćne kiše . . .. .. . .. . .. .. .. . . .. .. . .. . .. . .. . 13
Prosuto sjeme duše . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
Čempresi solinskog groblja . .. . .. .. . . .. .. . .. . .. . 14
Istinu ljubi u obraz samo onaj tko je ne tijesni . . . . . . . . 15
Ne izmičem se . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
Samoća . .. .. . .. . .. .. . .. . .. . .. .. . .. . . .. .. . 16
Moji tragovi to je prošlost moja mrtva . . . . . . . . . . . . . . 17
Samo su misli mračnije od noći koje bdijem . . . . . . . . . . 18
Čempresi i HO!derlinove tuge . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
Vidjeh da sva su jutra ista . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
Oko nikad sebe ne oplakuje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
U kratkom iščekivanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
Pred pjesmom sam kao i pred bogom . . . . . . . . . . . . . . 20
Vukući tvoj trag . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
Kašljucam prolaznost preko stola . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
1991. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
SASOON, Siegfried: žene i slava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 9
S engleskog preveo: Petar Opačić
SCARPA, Roque Esteban: Pjesme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10-12 69
Šuplja nauka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69
Prozori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70
Sa španjolskog preveo: Jerko Ljubetić
SITWELL, Edith: Kineskoga cara kći . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 9
Mlada djevojka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
S engleskog preveo: Petar Opačić
SMITH, Stevie: Sirota dušo, sirota djevojko . . . . . . . . . . . . . 4-6 46
Sjećam se . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
Nisam mahao nego se utapao . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
Apres la politique, Haine des Bourbons . . . . . . . . . . . . . 47
S engleskog preveo: Petar Opačić
SPEND ER, Stephen: Stalno mislim na one koji bijahu istinski
veliki . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 41
Tama i svjetlost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42
~--·································· ~
Godina XLII. MOGUĆNOSTI Brojevi 1-12

S engleskog preveo: Petar Opačić

ŠUPlJI lJUDI (Panorama engleske poezije prve polovice 20.
stoljeća) ................................. . 4-6 l
Izbor, prijevod i bilješke: Petar Opačić
1HOMAS, Dylan: Svjetlost osvaja gdje nema sunčeva sjaja 4-6 47
Kruh ovaj koji lomim . . .. .. . .. .. . .. . .. .. . .. . .. 48
I nikakva smrt neće imati prevlast . . . . . . . . . . . . . . . . . 49
Dvadeset i četiri godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
Prikazanje i molitva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
S engleskog preveo: Petar Opačić
THOMAS, R.S.: Poezija za večeru .................. . 4-6 51
Na seoskom imanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52
Skitnica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53
lago Prytherch . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53
S engleskog preveo: Petar Opačić
VUĆETIĆ, Veljko: Kampor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10-12 91
Elegija o uzduhu- Kampor, Rab, 19. VIII. 1991. g. 91
2. vjera u demone zla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92
Kamporska grmljavina -Kampor u noči 19. VIII 1991. 93
Hvarska palača . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93
Opet uz stado ovaca u Kamporu . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94
Kampor 27N-1994. g . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95
šetajući se jednom za lijepa dana . . . . . . . . . . . . . . . . . 95
2. čas veće čas manje vode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96
3. našu stvarnu majku staru i drevnu zemljicu . . . . . . . . . 97
Sike morske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98
Nikodem ................................ . 99
Svemir čuje svaku riječ ....................... . 99
VULETIĆ, Anđelko: Kad zinu crne sjekire ............ . 7-9 90
Jedna ista ruka, možda moja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90
česma iz koje curi otrov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91
Koliko kamenja - toliko mrtvih pjesama .. . .. .. . .. . . 91
Pčela i metak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92
Tutnji tišina: dan vješanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93
Metak koji me uspravlja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94
Grotlo topovske cijevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95
Ta stijena, kojoj je ime domovina . . . . . . . . . . . . . . . . . 95
Kad zinu crne sjekire . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96
Lenjinova ulica, u Sarajevu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97
YEATS, W.B.: Kaput . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 l
Sjećanje ................................. . l
Drugi dolazak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2
Plovidba u Bizant . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2
Divna, uzvišena bića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3
Politika ................................. . 4
Pobuna 4
S engleskog preveo: Petar Opačić
Godina XLII. MOGUĆNOSTI Brojevi 1-12

YOUNG, Andrew: Pogreb . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 ll

Krtica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ll
S engleskog preveo: Petar Opačić

PROZA
BAJIĆ, žarko: Pripovijetke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1-3 30
Pismo mami u Tunis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30
Sto minuta do dana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30
S Mitrom Dobrila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
Kako je prvi put uhićen Michael Foutakis nekad mali sudski
izvršitelj - danas vođa i otac svegrčke, crkvene revolucije . 33
Kako je čestiti Šoštarić - na tešku kušnju stavljen -bogme
sasvim dobro prošao . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39
»Svi se argumenti množe.« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
ĆULIĆ, Hrvoje: Ni roman ni dnevnik 2. . . . . . . . . . . . . . . . 1-3 43
GODLAR, Jela: Helkin rat i mir (poglavlja iz romana) 10-12 101
HORVAT, Ana: Život s Ferdom (odlomak iz romana) 7-9 143
JELIČIĆ, Živko: Susreti s Miroslavom Krležom (odlomci iz
bilježnice za dnevnik) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 112
JELIČIĆ, Živko: Umorstvo smokve . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 131
MAHFUZ, Nadžib: Tri pripovijetke . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7-9 73
Jeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73
Osumnjičenik 79
Dječji vrtić 84
S arapskog prevela: Goranka Tomčić
PADOVAN, Radovan: Dvije pripovjetke ............. . 7·9 148
Planetarna biblioteka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 148
Čarobni štapić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150
TOMIĆ, Ante: Tri pripovjetke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 145
Dok nas smrt ne rastavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145
Pomočasopis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 148
Šišanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150

DRAMA

HELL, željko: Zlatna ptica (Anđeo posut Očima), legenda o

svetom Tarziciju ........................... . 1-3 77
KULJIŠ, Tomislav: čekićaši ili tko će koga (Groteska u 2 čina s
epilogom) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7-9 153
PALJETAK, Luko: Harmonika (Scenska humoreska) 4-6 94
Godina XLII. MOGUĆNOSTI Brojevi 1-12

ESEJI, STUDUE, RASPRAVE

BOGDAN, Tomislav: Unutrašnji logor (Autobiografsko u

Ujevićevim zapisima) ........................ . 1-3 169
ČORALIĆ, Lovorka: Splićani i Hrvatska bratovština sv. Jurja i
Tripuna u Mlecima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10-12 124
IVAN ČEVIĆ, Radovan: Frane Grubić, povjesničar umjetnosti
iz Solina, i Viatorova De artificiali prospectiva ....... . 1-3 104
IVAN ČEVIĆ, Radovan: Antun Mačkušić, donator Trogirske
kapele Ursini (1468) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10-12 198
JELIČIĆ, Živko: Karakter domet drame . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 138
KATUNARIĆ, Dražen: Riječ i rat (Uloga književnosti, napose
zenitizma, u ideološkom previranju srpskog društva u
predmiloševićevsko doba) . .. .. . .. . .. .. . . .. .. . . . 10-12 l
KOVAČIĆ, Joško: Hvarsko »čudo u Surianu«- prijedlog za
Ponzonia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10-12
LISAC, Josip: Tomo Matić i hrvatski jezik . . . . . . . . . . . . . . 4-6 182
UUBETIĆ, Jerko: In memoriam Roqueu Estebanu Scarpi
(1914.-1995.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10-12
MILANJA, Cvjetko: Fantastički model hrvatske proze ..... . 7-9 l
PARLO V, Mladen: Nepoznati Marulićev životopis 4-6 191
PAZ, Octavio: Pjesništvo i kraj stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . 7-9 36
Prijevod: Boris Maruna
PERKOVIĆ, Vlatko: Dramaturške funkcije i zamke otvorenih
kazališnih prostora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1-3 121
RUNJE, Petar: Hrvatski studenti u Padovi 1470.-1480. 10-12 117
RUNJE, Petar: Marulići u Padovi u drugoj polovici 15. stoljeća . 7-9 12
ŠVELEC, Franjo: Akademije u Dalmaciji . . . . . . . . . . . . . . 10-12 133
ŠUNDALIĆ, Zlata: Literarne raspravice Josipa Forka o slavonskoj
književnosti 18. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7-9 18
TOMASOVIĆ, Mirko: Kazališne mediteranske veze između Italije
i Hrvatske tijekom XVI. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . 4-6 174
TOMASOVIĆ, Mirko: Marulićev ljetopis (VII.) (rujan 1994.-
kolovoz 1995.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10-12 148
TOMIĆ, Goranka: Laureat suvremene arapske književnosti-
N adžib Mahfuz . . .. . .. . .. .. . .. . .. . .. .. . .. . .. 7-9 70
TOMIĆ, Radoslav: O slikama Francesca Maggiotta u Hrvatskoj . 7-9 32
VONČINA, Nikola: Radio-dramsko stvaralaštvo Vojislava
Kuzmanovića u razdoblju 1957.-1971. . ............ . 1-3 142
 Godina XLII. MOGUĆNOSTI Brojevi 1-12

PRIKAZI, RECENZUE

KUDRJAVCEV, Anatolij: Uz Dubinu Gordana Benić 4-6 196

RUŽIĆ, Jasenka: Hrvatski jezik i njegovi proučavatelji 1.3 176
STIPČEVIĆ, Aleksandar: Sveobuhvatna sinteza . . . . . . . . . . 10-12 206

INMEMORIAM

BOGIŠIĆ, Rafo: Sjećanje na humanista i prijatelja 4-6 202

ČULIĆ, Hrvoje: Branko Bavčević- mudrac, pjesnik i patnik
(Oproštaj s prijateljem) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7-9 180
FIAMENGO, Jakša: In memoriam Ćiri ČU!iću (1929-1995) .. . 7-9 174
FIAMENGO, Jakša: Život predan životu 4-6 206
UUBETIĆ, Jerko: Sjetni i suzdržani pjesnik . . . . . . . . . . . . 7-9 175
PETRINOVIĆ, Ivo: Riječ na komemoraciji Živku Jeličiću .. . 4-6 198
PRELAS, Mirko: Živkova životna vertikala . . . . . . . . . . . . . 4-6 199
 SADRŽAJ

S t u d i j e, e s e j i
DRAŽEN KATUNARIĆ Riječi i rat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Prijevodi
CHARLES BUKOWSKI Ja želim mirnu oluju (preveo B. Maruna) 24
JERKO UUBETIĆ In memoriam Roqueu Estebanu Scarpi .. 66
ROQUE ESTEBAN SCARPA Pjesme (sa španjolskog preveo J. Ljubetić) 69

Poezija
PETAR OPAČIĆ Putovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72
VLADIMIR PAVIĆ Nemir spavača . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82
VELJKO VUČETIĆ Kampor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91

Proza
JELAGODLAR Helkin rat i mir . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101
Baština
PETAR RUNJE Hrvatski studenti u Padovi 1470.-1480. 117
LOVORKA ČORALIĆ Splićani i hrvatska Bratovština sv. Jurja i
Tripuna u Mlecima . . . . . . . . . . . . . . . 124
FRANJO ŠVELEC Akademije u Dalmaciji ........... . !33
MIRKO TOMASOVIĆ Marulićev ljetopis (VII) ........... . 148
JOŠKO KOVAČIĆ Hvarsko »Čudo u Surianu« - prijedlog za
Ponzonia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 194
RADO V AN IV AN ČEVIĆ Antun Mačkušić, donator trogirske kapele
Urs ini ( 1468) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 198

P r i k a z i, r e e e n z t J e
ALEKSANDAR STIPČEVIĆ Sveobuhvatna sinteza ............ . 206
* *. Sadržaj XLII. godišta »Mogućnosti« .. . 211

Uređuju
JOSIP BELAMARIĆ, HRVOJE ČULIĆ, IGOR FISKOVIĆ,
ZVONKO KOVAČ (tajnik), BRATISLAV LUČIN, PETAR OPAČIĆ,
JURICA PAVIČIĆ, MIRKO PRELAS

Izdavač: K nj i ž e v n i kr u g- Uredništvo i uprava: Bosanska4/I, 21000 Split- Telefon:

361-081,342-226- p. p. 567 -Odgovorni urednik: Josip Belamarić- Uredništvo prima
ponedjeljkom i četvrtkom od 9 do ll sati - Godišnja pretplata 80 K, za inozemstvo$ 50,
odnosno odgovarajuća protuvrijednost u drugoj valuti - Cijena pojedinačnom broju 8,
dvobroju 16, trobroju 24 K- Ziro račun kod ZAP u Splitu 34400-678-12274- Devizni
račun kod Splitske banke d.d. Split 34400-620-21-25731-3155692 - Rukopisi se ne
vraćaju - Dizajn: Neven Šegvić(l953) - Redizajn: Boris Ljubičić (1993) - Računalni
slog: Književni krug Split- Tisak: Tiskara »Varteks« Varaždin