Pripovijetke Ahmeda Muradbegovića

Pripovijetke: Nojemova lađa, Haremske novele, Svijet u opancima, U vezirovim odajama

U predgovoru svoje zbirke novela Nojemova lađa Muradbegović je napisao: Čudna je ta naša zemlja
Bosna, čudna i prečudna. To “bosansko čudo” će postati preokupacijom svih njegovih djela.
Objavio je za života četiri zbirke novela. Stilsko-formacijski one se uglavnom kreću unutar okvira
ekspresionizma, a tematsko-motivski od mračno-groteskne vizije velegrada (Nojemova lađa), preko
teme ponižene žene i surovog muškarca (Haremske novele), zatim slike posavskog sela (Svijet u
opancima) pa sve do psihološkog zadiranja u bošnjački sevdah (U vezirovim odajama).
U autobiografskoj ispovijesti Autoportret Muradbegović daje svoju viziju svijeta, koja se, sasvim
komotno, može čitati kao ekspresionistički manifest.
U pripovijeci Lejla Muradbegović je napravio inverziju motiva bošnjačke sevdalinke i balade; umjesto
davanja djevojke za nedraga po nalogu oca, on je obradio siže odlaženja djevojke za dragog uprkos
očevoj zabrani i negodovanju.
Treća objavljena Muradbegovićeva zbirka novela tematski je vezana za zavičaj, za svakidašnji život
posavskog sela. Stanovnici toga sela mukotrpno podnose život, srasli su sa bićem zemlje. Autor se
javlja kao nježan slikar posavskog krajolika i pokazuje prisnu bliskost sa seoskom dušom.
Uz zahtjeve ekspresionističke poetike autor sasvim uvjerljivo razvija i svoju teoriju rase. Rasa je po
njemu ishodište kreativne umjetničke snage, onaj dramatični stvaralački potencijal, koji je skriven kao
posljednja tajna naše psihe i našeg temperamenta. Muradbegović taj i takav prapočetak svakog
kolektiviteta naziva “užasnim elementom”.
Taj “užasni element” čini to da se Bošnjaci razlikuju od ostalih naroda iz okruženja po
postojanosti duha, vjere i uvjerenja, po upornosti, po inatu i prkosu, po naglašenoj borbi sa vlastitim
nagonima i slabostima tijela. S druge strane, razlikuju se još po sevdahu i silini ljubavne strasti, po
nježnosti i ljubavi prema majci i porodici, po merhametu prema slabom i ugroženom.

Pripovijetka Post
Pripovijetka govori o snažnom vjerskom zanosu “fesova” (jer nose fesove na glavama), koji se bore
kako da iznesu svoj post do iftara, pod vrelim suncem i uz naporan rad na njivi. S njima naporedo rade
i “peškiri” (jer nose peškire na glavama), pripadnici hrišćanske vjere.
Ako bismo pokušali identificirati i analizirati pojedinačne likove, našli bismo se na muci.
Individualiziranih likova jednostavno nema, postoje samo dva kolektiviteta. Pojedinici se ne izdvajaju
po svojim socijalno-psihološkim individualnim kvalitetima nego se utapaju u psihologiju rasno-
vjerskog kolektiviteta. Djelimično se mogu razlikovati samo po intenzitetu ispoljavanja rasnih
osobina, ni po čemu drugom.
Po ispoljavanju rasno-vjerskog kolektiviteta jasno je da su pod starim jasenom oni koji ne poste,
kršćani/hrišćani, a pod drugim jasenom da se odmaraju Bošnjaci od napornog rada, da je mjesec posta
Ramazan. Slika objedovanja i razgovor mađu "peškirima" jasno podcrtava da mladići ne razumiju
svrhu i suštinu posta, ali da ih stariji i zreliji ljudi opominju i podsjećaju na tradiciju poštovanja
religijskih potreba svojih susjeda. S druge strane slika odmaranja "fesova" i razgovor među njima
potcrtava naglašenu borbu sa vlastitim potrebama, nagonima i slabosti tijela, kao i upornost,
postojanost duha, vjere i uvjerenja da dragi bog zna šta je sve potrebno da se pravi čovjek postane i da
je zbog toga odredio takav post.
Alija se omrsio i za taj postupak ima opravdanja, jer post prestaje biti sevap ako postane patnja. Po
islamskim propisima dozvoljeno je prekinuti post iz opravdanih razloga, ali se svaki propušteni dan
posta mora kasnije napostiti.
Muradbegović slika žile po tijelu fesova kao masnice poslije udarca što podsjeća na pripovjedački
postupak u Autoportretu koji se može čitati kao ekspresionistički manifest.
Idejni aspekt novele nije samo u “bezumnom sukobljavanju dva duhovna svijeta” već mnogo više u
kritici primitivnog vjerskog fanatizma. Muradbegović je bez uvijanja oštro se "obračunao" sa
konzervativizmom naših neukih hodža, vjerskom zaguljenosti, formalizmom i izolacionizmom.
Muradbegović je pripadao onoj generaciji pisaca koji su sasvim prirodno zaplivali na talasu
ekspresionizma u jednom “kaotičnom” dobu, nastojeći da svoju umjetničku snagu iscrpu iz “rase”, iz
onog silovitog i dramatičnog stvaralačkog potencijala koji, kako su isticali, čini primordijalnu,
arhetipsku magmu i posljednju tajnu naše psihe i našeg temperamenta. (Muhsin Rizvić)
 Drame Ahmeda Muradbegovića
Drame: Majka (1934), Na Božijem putu (1936), Huseinbeg Gradaščević (1942), Ljubav u
planini (1944).