Haremska lirika Ahmeda Muradbegovića

Ahmed Muradbegović (1898–1972) objavio je u Zagrebu 1921. knjigu poezije – Haremska lirika i,
nakon nje, dvadesetak pjesama u međuratnim časopisima: ”Gajretu”, ”Vijencu”, ”Novom beharu” i
”Novoj Evropi”. Tek u novije vrijeme Muradbegovićeva poezija će biti prepoznata kao jedan od
začetaka naše avangarde. Takav stav se zasniva na poetičkim okvirima hipermodernizma, gdje je
”apstrakcija mogući bijeg u duhovno, prelazak u transcedentalno, odlazak iz fizičkog u metafizičko, iz
egzoterijskog stava i mišljenja u ezoterijske sisteme vrijednosti”. Kod Muradbegovića su, doduše, kako
primjećuje Enes Duraković, još vidljivi utjecaji ”dva osnovna vida muslimanske pjesničke tradicije:
misticizam, karakterističan za umjetničku poeziju i erotika, kojom je presočena usmena, lirska tradicija”
ali – u tome i jeste Muradbegovićev avangardni iskorak – mistični i erotski elementi su u ovoj poeziji
(bespovratno!) dekomponirani, pa i više od toga – opozicionirani. Postupak opozicioniranja mističkog i
erotskog koji je učinio Muradbegović (na početku XX stoljeća) sasvim je u skladu sa poetskim, pa i
gnoseološkim, zahvatima moderniteta u atomiziranju jedinstvene slike svijeta, zahvatima čije će
rezultate koristiti moderni i postmoderni bosanski pjesnici sve do danas.

Dekompozicija mističnog jedinstva svijeta kod Muradbegovića se ogleda (i) u strukturnim elementima
njegove lirike koje bismo mogli označiti kao pobožne. Pokušajmo obrazložiti tu tvrdnju analizom
nekoliko Muradbegovićevih pobožnih pjesama.Haremsku liriku otvara pjesma Topole, koja pokušava
ostvariti jedan ”vid jedinstva na način koji omogućuje uporednu egzistenciju pjesničkog subjekta koji
stremi suncu i sunca kao objekta doživljajnog saznanja, doživljeno jedinstvo u ovoj pjesmi…” , ipak je
(samo) invokacija jednog, negdašnjeg, sretnog doba, mogućeg doba elementarnosti, prirodne i
ljudske, ”zemaljske i nebeske”:

(…) I staj’o sam tako na vrsima vašim,

silan, neizmjeran, ko praotac džina
I požudno ruke u nebesa dizo,
Da dokučim sunca s jezivih visina…
A daleko tamo, gdje daljine huje,
Kočilo se ono u srcu azura…
I s oholom pjesmom vjetra i oluje
Silazilo u me, čišće od biljura… (…)

Za razliku od tog pokušaja jedinstva dvaju elementarnosti, gdje se mogući povezitelj prirodnog
i ljudskog eksplicitno ne otkriva, u pjesmi Molitva se transformira u Boga ”u smislu islamskog
monoteizma” . Pokušaj jedinstva ovdje je pobožno zasnovan, dosezanje Boga kroz molitvu, preko
najprirodnijeg i najsuštastvenijeg čina ljudskog duhovnog sabiranja – klanjanja. Lirski akter je
ženskoga roda (djevojka, djevojčica?), čiji odabir pojačava težnju za Božijim spoznanjem (nevinost je
zalog za to spoznanje):

Tijelo pada u čarobnom luku,

I pobožno igra sitna noga:
Ona – plesom malih, bijelih ruku
I nevinim tijelom – moli Boga. (…)

Pobožnu težnju za Božijim okriljem pojačava i spoljnja orkestracija, gradirana od prigodne

temporalnosti (poziv na molitvu s munare) do sveopćeg antropomorfizma prirodnog zanosa (ružica
koja klanja):

(…) Akšam… pjesma večernjih daljina

S visoke munare pada doli…
Ona ćuti snagu vječnog dina…
Njena vjera plesom Boga moli…
Pod pendžerom crven bokor diše,
Gleda… dršće soba, puna granja:
U mraku se grm ružica njiše
I – ko ona – klanja, klanja, klanja… (…)
 Na kraju se potpuno otkriva jedno pobožno htijenje, gdje je ”Bog doživljen u svojoj
beskonačnosti, a čovjek – kao biće koje se u stanju molitvene pribranosti predaje Bogu, oslobađajući
se svoga ljudskog ega u prisustvu Božije sveobuhvatnosti” :

(…) Na šarenom sagu šušti šapat

Malih, strasnih usta, riječi šume:
Bože, ja ću sebe s tobom stapat,
Ja ću unić’ u te, il’ ti u me…!

No, stapanje ipak nije postignuto, ostalo je kao pobožna želja, nagoviještena mogućnost čiji je
zalog ostvarivosti sam čin klanjanja, namaza.

Opozicioniranje mističnog i erotskog kod Muradbegovića je najrazvidnije u pjesmi u prozi

Kraljici ljepote. Ta se pjesma ”razotkriva kao tvorevina što iskazuje nemoć pjesničke riječi da saopći
neizrecivost mističnog iskustva, izravno ostvarena u stanju osjećanja, koje je vođeno spoznajnim
ciljem. U ovoj pjesmi takav cilj vodi spoznaji ljepote kao najljepšem izražaju kreativne aktivnosti
božanskog Bića” . Bog je stvorio Ljepotu (personificiranu u Kraljici ljepote), ali se ona nikad ne ukazuje
u svojoj veličajnosti, da zasjedne na ”prazni prijesto Ljepote, koji te čeka… koji te dugo čeka”:

(…) Vječni Allah, koji je prosuo po nebu zvijezde, po zraku ptice… zakopao je u morske
dubine biser, zlato i merdžane… a nju je poslao na zemlju – najljepši dio svoga velikog čina – kao svoj
najdraži ures… Zato smo i mi žedni njezinoga soka i gladni njezine nasmijane duše… Ukaži nam se
kraljice…! Mi ćemo te provesti kroz sunčane oblake i posaditi na prazni prijesto Ljepote, koji te čeka…
koji te dugo čeka. (…)

Nemogućnost punine i jedinstva svijeta simbolički je najupečatljivije izražena u pjesmi Krnjava

munara. Munara i jeste simbol ljudskog nastojanja za Božijom vertikalom, no krnjava munara je
eklatantna slika razgrađenog jedinstva Boga i čovjeka. To jedinstvo je, po Muradbegoviću, nekad bilo
moguće, na njega pjesnik ukazuje u stihovima koji ambijentiraju jedno posebno vrijeme, ”kada ponoć
bahne…”, a ”u mističkom mraku šulja se legenda”, u kojoj ”lagahno se bude pjesme šedrvana, / U
svilenom plaštu mjesečine stare, / Podiže se radost mrtvih ramazana”. Načas u tom razbuđenom
skladu sve oživi: ”Iz grobova raste šuma crnih sjena, / S jašmacima dugim; fenjeri i svijeće / Osvjetljuju
tamu; dječica i žena / Po rasutom hramu povorka se kreće…”. No, sa jutrom, ”kad mujezin stari / Budi
pjesmom sunce i kandilje gasi”, sklad nestaje, ostaje samo njegova opsjena, u kojoj sjene ”lagahno
bježe nebom, ko talasi…”.

Ekspresionistička vizija svekosmičkog rasula prisutna je u Muradbegovićevoj pjesmi Pogreb.

”U njoj su pokidane veze između čovjeka, Boga i kosmičkog univerzuma. Umjesto titanske uznositosti
u Topolama i ljudskog samoponištenja u prisustvu Božije sveobuhvatnosti u Molitvi, u Pogrebu se
javlja ‘sablast gorda’, kao simbol božanske svemoći, ustremljene protiv prirode i ljudi u odsudnom
trenutku sveopće katastrofe” .

Dosezanje Boga ostaje u intenciji, želji i molbi (koje će biti uslišene tek poslije, i biti krunisane
Božijim poslanstvom). Muradbegović dalje ne ide, njegova dekompozicija mističnog jedinstva svijeta
time je završena i zaokružena, s amplitudom od raspukle elementarnosti prirode i čovjeka, preko
nemogućnosti stapanja s Božanskim kroz primarni odnos (molitvu) prema Njemu, do pretposlaničkog
spoznajnog stadija.