IVAN GRLJUŠIĆ / RUŽA, RUŽE, RUŽI ...

1
 SAMOSTALNA NAKLADA IVANA GRLJUŠIĆA - POLJICA

Knjižnica ANTOLOGIJA
Knjiga 2

Likovna i grafička obrada: auktor.

CIP- Katalogizacija u publikaciji

Sveučilišna knjižnica u Splitu

UDK 821.163.42 -1 (082)

RUŽA, ruže, ruži.../: Ruža u hrvatskome

pjesništvu, od početaka do danas: antologija /
sastavio i predgovor napisao Ivan Grljušić – Poljica:
naklada priređivača, 2005.
(Knjižnica Antologija: 2 )

ISBN 953-97481-5-1

1. Grljušić, Ivan

120212095

© Copyright by Ivan Grljušić

Sva prava pridržana. Umnažanje, objavljivanje i pretisak u cjelini i
dijelovima dopušteno samo uz pismeno odobrenje auktora.

Samostalna naklada Ivana Grljušića – Poljica.

Poljica, 21274 Kozica; tel/fax: (021) 676-705.
E-mail :ivan.grljusic1@st.hinet.hr
Tisak: Tiskara Poljica, Dugi Rat.
Prosinac, 2005.

2
 ivan
GRLJUŠIĆ

Ruža,ruže,ruži ...
Ruža u hrvatskome pjesništvu
- od početaka do danas -
antologija

POLJICA
2005

3
4
Predgovor

5
6
 RUŽA IZ MYTHA, RUŽA IZ
PJESME, RUŽA IZ VRTA ...
(Simbolika i stvarnost)

Ruža postoji bez razloga. Za

ružu ne postoji zašto!

Stihovi su iz Kerubinskoga putnika (Cherubinischer

Wandersmann), vjerojatno najznačajnijega djela
njemačkoga mistika Angelusa Silesiusa (umrao 1677.)
Premda ih ne smijemo shvaćati izdvojeno, već u sklopu
knjige gdje Silesius naučava kako se čovjek ne bi smio
pitati o razlozima stvaranja ako je u jedinstvu s Bogom,
primjereno bi bilo odgovoriti mu Gundulićevim dvostihom
iz “Osmana”: Vjekovite i bez svrhe / nije pod suncem krepke
stvari... Doduše, dvoznačnoj svrhi (= cilj, kraj) ovdje je
bliže značenje kraja, svršetka.
Kad se spominje r u ž a misli se uglavnom na cvijet i
cvjetanje, ali ni ostali dijelovi biljke (drvo i trnje,
primjerice) nisu potpuno zanemareni ni lišeni simbolike.
Cvijet iznikao iz sjemena (što tvoračkom/Tvorčevom

7
providnošću čuva i nicanje i rast i biljku i cvjetanje i buduće
sjeme – teško onomu tko to prapočetno, iskonsko sjećanje
pokuša preinačiti, krivotvoriti), iz tamne dubine zemlje,
izmamljen nebeskom svjetlošću i blagoslovljen daždom
(suhoća ne rađa, iz nje se ne raste – iako je neizbježna za
čuvanje i zrijenje – a onom rođenom potrebna je barem
rosa), kao dan iz noćne tame: Klica zore proklijala:/ širom
neba / pup puknuo,/ raspukao kao šipak/ od obilja
razbrečao,/ prezrijao; kao poveznica zemlje i neba,
stvorova i Stvoritelja. I najmanji cvijet svaki put ponavlja
primordijalni čin – nicanje svijeta iz khaosa, njegovo
cvjetanje u red i poredak, u oblik: svemir i različak,
suncokret, supernova i ruža; nije li svejedno. Cvijet – isto
kao i svijet – pupajući, otvarajući se, rasprskavajući, šireći
(s mjerom) i cvjetajući – svojim radosnim činom hvali
Tvorca: Cvijet se jutra rastvorio,/ svijet procvao:/ umiven/
i pun svježine,/ okrenut u pravcu dana;/ blistav,/ proziran/
i sjajan;/ mlad,/ treperav/.../ kao kap rose na dlanu. ...
Rastvoren,/ na dlanu pružen / (Poput ruže.)/ ... Cvijet za
cvijetom/ (Svijet za svijetom.)/ nabubrio, propupao.../ U
jutro se pretvorio ... Svjetlošću se obasjao/ (prosvijetlio,/
prozračio). / I miriše./ (Mirisima pralik riše.) Svakim
otvaranjem cvijet nam daruje svježinu Jutra Stvaranja,
zasipa nas ljepotom, budeći ushit i radost, podsjeća na
prvotno stanje čistoće i mladosti svijeta-cvijeta. Povezujući
stvorove i Stvoritelja. Podsjećajući nas iznovice na našu
cvjetnu bit, da ne zalutamo na putovima zaborava. Stazama
naopakosti/izokrenutosti.
Cvjetovi i cvjetanje najčešće su povezani s vrtom,
perivojem. Ljudskom rukom uređenim prostorom. S
Edenom u konačnici. Zemaljskim rajem (gdje je u blizini
čovjeka Bog nazočan u neskrivenosti, u razgovoru):

8
 Vrh nozdrva mi pelud pada
sa sijena, stabla, trava, cvijeća.
S vrtoglavica glava strada
od mirisa što na vrt sjeća.
...
Ja k raskriljenom srcu primam
mirisnu gozbu, preveć sjaja:
u sebi blistav požar imam,
tu bolnu raskoš zemna raja.

na kojega podsjeća i Ujević (“Vrućice od peluda”). To

edensko prastanje jednostavnosti, čistoće i blizine
(nepovratno izgubljeno za čovjeka na zemlji, ali za kojim
nije prestao težiti i čeznuti, prizivati ga, tražiti i sanjati o
njemu – izravno ili prikriveno, nevješto ga oslikavajući, jer
je ostalo negdje u dubini duše, u genima, u sjećanju vrste)
još uvijek je nazočno u cvijetu i cvjetanju. U mirisu. (“Miris
kao čežnja ruže za nebom i rosa kao čežnja neba za ružom
susreću se pred sam jutranji čas nagovještavajući
svjetlost.” – Sastanak u vrtu). U ruži. Otvoreno.
Neskriveno. Razgovor Boga i cvijeta nikada nije prestao.
Pitanje je samo možemo li ga mi više čuti i vidjeti. Oko i
uho zatrpano je nekim drugim slikama i zvukovima: Ružno
je lijepo, a lijepo je ružno;/ Lebdimo kroz maglu i udušje
kužno. Vještičji je čarobnjački zaziv na početku
Shakespeareova “Macbetha”. Poredak naopakoga. Bez
ljepote.

Dok je znakovitost cvijeta univerzalna, ruža je ponikla u

poetsko-mythskoj (i onoj svetoj) tradiciji Sredozemlja,
odakle je izrasla u naslijeđe cijeloga Zapada. Zadržavši
prvenstvo među svim cvjetovima. Najopjevanija.

9
Najučestalija. Značenjski najslojevitija. I najslavnija.
Spektar ostalih je daleko siromašniji, obično jednostrano
usmjeren (ljiljan, na primjer, s prvenstvenim oznakama
bjeline, čistoće i djevičanstva).
Naći ćemo je u hebrejskoj tradiciji, starozavjetnim
tekstovima odakle je preuzima kršćanstvo (posebno mistici)
i pjesništvo. Općepoznata, i mnogokratno ponavljana,
sintagma jest “ruža šaronska” iz “Pjesme nad pjesmama”
(ako doista jest Salamonova, onda je nastala skoro tisuću
godina prije Krista, premda neki bibličari misle da je
petstotinjak godina mlađa):

- Ja sam ruža šaronska,

ljiljan u dolu.
- Što je ljiljan među trnjem,
to je prijateljica moja
među djevojkama.
(P.nad p. 2,1-2)

koja je cvjetala i u stihovima hrvatskih auktora: Ruže! S

vaših boja, što se tamno maste, / Lupa srce i bilo moje krvi
tmaste, / Te ostah bez daha, ostadoh bez glasa / U slutnji
ljepota Sarona, Širasa. (Lj. Wiesner: Ruže I.). Od
biblijskih spisa spomenimo još Knjigu Sirahovu (govor
mudrosti što je izašla “iz usta Svevišnjega” nastanivši se u
Jakovu i ušavši “u baštinu Izraelovu”):

Uzrastoh kao cedar na Libanu

i kao čempres na gori Hermonu.
Uzrastoh kao palma u Engadu
i kao ružičnjaci u Jerihonu.
Kao divna maslina u dolini,
uzrastoh kao makljen

10
 nad vodama.
Rasuh miomiris svoj kao cimet
i drvo bagremovo,
i zamirisah mirisom kao smirna
izabrana.
(Sirah,24,13-15)

Proistekla od Gospodina, očituje se u cvijetu i mirisu (koji

je također znak Božje nazočnosti na zemlji, svjedok veze
između tvarnoga i nadnarovnoga), osjetima dostupnim
podražajima što bi trebali potaknuti barem slutnju
onostranosti. Slično poimanje mirisa i cvijeta nalazimo i u
mitologijama.

U Grčkoj je ruža bila posvećena prvenstveno Aphroditi

(među inim cvijećem, bilinjem i životinjama: mirtom,
makom, lipom, golubicom, dupinom, lastavicom...), ali i
Atheni. Prema nekim verzijama mytha, ruže su bile samo b
i j e l e, ali kad je Adonisa ubio vepar, Aphrodita je potrčala
da mu pomogne, u žurbi se ubola na ružin trn i božičina krv
je obojila ruže njoj posvećene. One što su bile posvećene
djevičanskoj Atheni ostale su i dalje bijele.
O istoj zgodi Ovidije u Metamorfozama pjeva nešto
drugačije:

... “Poda te ne će
potpasti sve! Adonise moj, vjekovit će ostat
Spomenik žalosti moje; ponavljat će smrti se tvoje
Slika godine svake i nasljedba jauka moga.
Krv će se u cvijet tvoja pretvoriti. Kada si mogla,

11
 Ti Persefona, nekad da tijelo prometneš žensko
U mirisavu metvu, pa zašto da meni se krati
Junačkog Kiniri sina pretvoriti?” – Reče i krvcu
Mirisnim nektarom obli, i krvca pošto je taknu
Nektar, nabuja nalik na prozirne mjehure, što se
Dižu, kad nebo daždi. Ne potraje vremena više
Od ure jedne, kad li iz krvce izniko bješe
Cvijet od sve boje na šipak nalik što krije
Pod kožom žilavom zrnje; al’ vijeka kratka je cvijet,
Jerbo se slabo drži i odveć je nježan i mlohav,
Pa ga otresa vjetar, od kojega i ime ima.

Kod njega je riječ o Adonisovoj, a ne o Aphroditinoj

(Venerinoj) krvi; ni cvijet nije ruža, već anemona
(šumarica, sasa). Još jedan cvijet u spomen na prolivenu
krv, prema Ovidiju, nastao je božanskom intervencijom –
kad je Apolonov ljubimac Hijakint ubijen bačenim diskom,
Feb je učinio da iz njegove krvi nikne istoimeni cvijet
(hijacint):

Dok je govorio to Apolon istinim ust’ma

Krv, što se proli po zemlji i od nje se pokropi trava,
Prestane biti krv i nastane sjajniji cvijet
Od Tarskog grimiza nalik na ljiljan, samo što onaj
Boju grimiznu ima, a ovaj srebrnu ima.
(Prev. T. Maretić)

Od pjesnika prvi je spominje Homer: “A kad ranoranka

zora ružoprsta osvanu veće” (Ilijada), kojega je sigurno
imao u vidu M. Marulić dok je pisao svoj latinski spjev
Davidijadu (Davidias):

Kad je trećega dana, u ružičnom dvopregu, s neba

12
 Zemlju zlaćana zora obasjala grimiznim sjajem,
Stigoše Judine čete, pod vodstvom Amáse, već na prag
Dvorima Davidovim. ...
(Pr. B. Glavičić)

Tertia punicea de caelo lampade terras

Aurora in roseis lustrabat lutea bigis,
Quando Iuda cohors Amasa duce uenit ad ipsum
Davidias limen...

Dalje slijede stihovi narodnoga pjesništva neodređene

starosti (iz počasnica Atheni):

Da mi je ružicom biti rumenom, da ručicom mene

Ona ubere tad, zatakne na snježnu grud!

Arhiloh (VII. stoljeće pr. Kr.) začetnik (“začinjavac”,

“otac”) umjetničke grčke lirike, cijenjen skoro isto kao i
Homer, u jednome jambu pjeva o tome cvijetu:

U ruci bješe njojzi mrče grančica

I cvijetak krasni – ružica, a smješkala s’;
Ramena, pleći joj kosa pokrivala.

Isto kao i nešto mlađa Sapho (6. stoljeće prije Krista).

Donosimo dva ulomka iz pjesama 3. i 4.
3. ...
Mnogim vijencima ljubicâ,
Vijencim’ ružâ u mene ti
Ovi, vjenča kosu, pletenice;

Vijencem mnogim od kopra ti

Vratić nježni si okiti, –

13
 Cvijeće proljetno svega ga krasilo.

Silno miro mirišljivo,

Pomast gizdava kraljevska,
Glavu, pramove divne ti pomaza.

Ti na dušeku mekanu
Tijelo umorno odmori
Često, čežnju za počinkom utaži. –

4. ...
A sad među Liđankama sja,
Ko što, sunce kad utone,
Rumenkasti tad mjesec zvijezde jasne

Sve nam smrači, svjetlost sipajuć

Širom mora nam slanoga,
Širom ovijeh kitnih, cvjetnih polja.

Biser-rosica se hvata svud,

Pupi ružica, travčica
Niče meka i djetelina medna.
... (Sve u prepjevu K. Raca)

Spomenuli smo već kako je u Grčkoj ruža bila

posvećena Aphroditi i Atheni. Prema nekim kasnijim
izvješćima upućenika u misterije (prema onome koliko su
smjeli reći – najčešće u obliku alegorije, pripovijesti, ili čak
kakove šaljive fabule – a da ne prekrše zavjet šutnje),
nalazimo je u jednome od stupnjeva takove vrsti tajne
pobožnosti izabranih, prvenstveno one posvećene Velikoj
Božici: Božici Majci, božici ljubavi, ili bilo kojoj s
poznatim ženskim atributima grčkoga, rimskoga i

14
sredozemnoga pantheona. Najpoznatiji – najčešće opisivani
i spominjani – svakako su oni eleuzinski, Demetrini.
Međutim, platoničar Apulej, rimski pisac iz 2. stoljeća, u
djelu poznatu po naslovu Zlatni magarac: Asinus aureus
(što mu ga je dao njegov zemljak, obraćenik na kršćanstvo
i kasniji svetac Augustin, dok je izvorni naslov bio
Metamorfoze) svjedok je svojevrsna /dekadentna/
“otpadništa” i misterijskoga sinkretizma. (Magijskoga, za
što je bio sudski gonjen, a branio se od optužbi da se bavi
čarobnjaštvom u spisu Apologia.) Glavni lik Lucije
pretvoren je magijskim činom slušinje svoga domaćina
Milona i svoje ljubavnice Fotide u magarca. Oslobodit će
se kad pojede ruže, Venerin /Aphroditin/ cvijet. Prolazeći
kroz nevolje i iskušenja, magarac ljudskoga uma nikako se
ne može domoći ruža, dok mu se jedne noći u snu ne javi
božica-majka (Izida – mati svih čarobnjaka i vještaca od
Egipta do današnjih dana – Venera, Junona, Astarta,
Athena... kakvim je sve imenima naziva Apulej) kazujući
mu kako će uspjeti u sutrašnjoj misterijskoj povorci njoj
posvećenoj: “Po mome nalogu svećenik će u samoj povorci
nositi u desnoj ruci vijenac od ruža obješen o čegrtaljku. Ti
se nemoj skanjivati, razgrni gomilu ljudi i odlučnim
korakom uđi u povorku računajući na moju naklonost; kad
budeš posve blizu, onda polako, kao da želiš svećeniku
poljubiti ruku, priđi, otkini ruže i najednom će s tebe nestati
koža te proklete životinje koja mi je već odavno odvratna.”
(Knjiga XI.) I dalje: “...ja sam dršćući, dok mi je srce
snažno kucalo, žudno dohvatio vijenac ispleten od blistavih
svježih ruža. I nebesko obećanje nije me prevarilo: s mene
se umah svuče gadan životinjski svlak. Najprije iščeze
prljava dlaka, debela koža stade se tanjiti, utovljeni se
želudac spusti, na tabanima se kopita pretvoriše u prste,
ruke više nisu bile noge, nego se ispružiše da postanu udovi

15
gornjega dijela tijela, dugi se vrat skrati, lice se i glava
zaobliše, goleme uši dobiše prvobitnu veličinu, zubi nalik
na kamenje postadoše kao u ljudi, a što me najviše mučilo
– nije više bilo repa nigdje!” Priča je, naravno, simbolična;
a trebala bi objasniti kako upućenik tijekom obreda
inicijacije gubi svoje niže, životinjske i njima slične
osobine, zadobivajuću one plemenitije i uzvišenije – prema
piščevu poimanju.

U srednjovjekovnim spisima na latinskome jeziku

(usput, to je razdoblje, nasuprot uvriježenu suvremenome
mnijenju, bilo bogato idejama, formama i stilovima u svoj
njihovoj raznolikosti i različitosti: od uzvišenih uzlijeta
kršćanske pobožnosti, zanosa mistike, preko zrelih
sažimanja klasičnih motiva i misli, do razuzdanosti, erotske
prekomjernosti, sodomije i izopačenosti) zanimljiv spomen
ruže nalazimo kod Alana iz Lillea /Alanus de Lille, oko
1128.-1202./, i to u opsežnoj poemi Anticlaudianus, koja je
“suma svih sedam vještina /artes/ kojima se pridružuje i
nebeska objava /theophanicae coelestis emblema/.” Kad je
božica Natura (nesavršena učenica Boga koji je savršen,
rođena, prema njemu što je onkraj svakoga rađanja)
stvorila idealnoga “novoga čovjeka” Juvenisa (na čiju je
dušu Bog stavio svoj žig kad se je Phronesis uzdigla do
Empireja gdje je među anđeoskim zborovima Njegovo
prijestolje, gdje iz sjajnoga izvora teče potok, iz potoka
rijeka – iste jasnosti i od iste supstancije koja je ujedno i
voda i svjetlost), koji bi se trebao boriti protiv nevolja,
muka i opačina. Na kraju bitke Juvenis (Mladić) pobjeđuje,
protivnici se povlače u Tartar a ljubav i harmonija vladaju

16
svijetom: polja i loza sami od sebe donose plod (dokida se
tegobno obrađivanje zemlje “u znoju lica svoga” koje je kao
prokletstvo pratilo čovjeka od Adamova i Evina izgona
iz zemaljskoga raja), a i r u ž a dobiva nove botaničke
odlike – raste i cvjeta bez trnja. Naravno, krajem svoje po
mnogočemu grandiozne velepjesni doctor universalis Alan
priziva zlatno doba. Kao i mnogi prije i poslije njega.
Nedogo poslije Alana, točnije 1235. godine (neki
navode razdoblje između 1225.-1240.), Guillaume de
Lorris je ispjevao svoj poznati Roman o Ruži /Roman de la
Rose/, alegoričnu poemu o uzvišenoj – i ne samo uzvišenoj,
barem u natruhama i slutnji – ljubavi, na pučkome
francuskome jeziku, u nešto više od četiri tisuće stihova u
osmercu. Ostavivši je nedovršenu. (Treba napomenuti kako
je pučki jezik u to doba bio omalovažavan, izrugivan i
omražen među intelektualnim i književnim krugovima,
isključivo latinističkim. Čak je i Dante bio stoljećima
nepriznat, a njegova Božanstvena komedija ismijavana i
podcjenjivana, premda se u njoj utjecao i ulagivao
značajnim klasičnim imenima poput Vergilija.) Pjesnik
sanja kako u svježem proljetnom krajoliku, dok buja
svibanj, šeta s Gospođom Besposlicom, potom prelazi zid
nekoga vrta, a vrt ne može bez ružičnjaka i, najčešće,
fontane koja može poslužiti kao zrcalo:

U ogledalu se pruža
velik ružičnjak pun ruža
kao pomalo udaljen
i živicom sav uramljen,
te poželjeh najsnažnije
jer bi zbog tog i Pavije
i Pariza ja s’ odrek’o
da mu krenem sve poprijeko.

17
 Kad ta žud me tako zgrabi,
koju hrabri zna i slabi,
u ružičnjak odmah krenuh
i znajte da u taj trenut,
miris ruže prerumene
bolje uđe do dna mene
no da balzamiran bijah.
I da ne plaših se nejak
zla i štete, ubrao bih
rukom jednu, čuvao bih
nju u ruci, zbog mirisa;
ali strah mi to izbrisa
plašeć se zbog želje tašte
da uvrijedim gazdu bašte.
Ružâ bî koliko treba;
ljepših ne bî ispod neba;
pupoljčića bî i većih
ali još neotvorenih ..

u vrtu vlada Amor uz pomoć Mladosti, Radosti i

Darežljivosti. Tu je i Ruža, koju bi rado ubrao (pomažu mu
poučavajući ga Lijep Govor, Pristojnost, Nada...), no
ograđena je gustim trnjem i na nju paze Stid, Tjeskoba i
Kleveta sa svojim brojnim srodnicama i drugim stražarećim
osobljem kao što su Opasnost i Lijep Doček:

Tad se Lijep Doček uplaši

i reče mi: “Brate, vaši
snovi mru u njima samim.
Šta? Hoćete da se sramim?
Ja bih ispao glup prostak
da ste ubrali pupoljak
s grane ružine: jer zlo je

18
 da ga s mjesta tog odvoje...
ne bih ni za kog sa strane
ja odvojio ga s grane...

Na nagovor Amorov, budući da žar Venerin sve je kadar!,

pjesnik dobiva odobrenje od Lijepa Dočeka da može
poljubiti Ružu:

Oklijevao više nisam,

cjelov nježan i mirisan
od ruže ja uzeh hitro.
Od te sreće sav sam titr’o,
jer kâd mi prože tijelo tad
što progna van nenad i jad,
[i tako mi bol ljubavni
ublaži i zaustavi].
Prođoše svi jadi grubi.
Izliječen je tko cvijet ljubi
tako nježan i sav kâdan.
Odsad neću biti žalan,
jer to pamteć, u svom biću
slast i sreću osjetit ću.
A ipak ja trpjeh muke
još i mnoge noći mukle
otkako dah cjelov ruži.
Na moru mir nije duži
jer lak vjetar val pokrene.
Ljubav puna je promjene:
čas pomazi a čas gazi;
ljubav mira ne nalazi.

Ali umjesto smiraja, tek tada poslije poljupca nastaje nemir,

nespokoj, čežnja, želja za slastima koje bi mogao imati u

19
dodiru s Ružom (koju su u međuvremenu Strah, Stid i
Opasnost zatvorili u utvrdu):

Moje srce nasmrt drhti

kada prisjećam se ruže
koju ne smjeh gledat duže
...
I znajte da svi mi udi
drhte dok mi srce žudi
kroz sjećanje ružu koju
mogah gledat u spokoju,
a kad se cjelova sjetim
što mi miris tijelom cijelim
rasu, blaži od melema,
meni dođe da me nema,
jer još u mom srcu kruže
slatki mirisi te ruže...

Na svoj jad poljubih ružu

ako mi milinu dužu
Amor ne da ubuduće.
Srce muči mi još ljuće
i raspali želja, jao,
jer sam tu slast upoznao...
(Prema prepjevu K. Mićevića)

Unatoč vrućoj želji, pjesnik Ružu nije ubrao. Ni stekao. Tu

se i prekida spjev. Namjerno (u što sam sklon povjerovati,
jer ono što bi uslijedilo moralo bi biti u protuslovlju s
prethodnim), ili spletom kakovih drugih okolnosti? Kažu da
ga je omela ‘prerana smrt’, ali kako bi mogao promijeniti
bilo što bitno? Ne valjda skačući sam sebi u usta.

20
 Četrdesetak godina poslije pojave Lorrisova djela
(negdje od 1275.-1280.) Jean de Meung piše nastavak,
odnosno II. dio Romana o Ruži, u opsežnih 18. 722 stiha.
Ali taj nam spjev ovdje nije zanimljiv (inače je prepun
lascivnosti, opscene spolnosti i kojekakvih filozofskih i inih
stavova svemoćne božice Nature, koju je valjda prenio iz
Alanovih spisa). Na kraju Meungova spjeva usnuli pjesnik
osvaja utvrdu i bere Ružu, potom se budi uviđajući da je sve
sanjao.
Spominjući Roman o Ruži – Lorrisov, naravno – nikako
ne smijemo zaboraviti provansalsko trubadursko
pjesništvo, njegove oblike, odlike i stil, jer je upravo taj
spjev na neki način sažeo u sebi sve najbolje osobine te
poezije (balade, romance, pastourlles, serenade,
kancone...): ljubav, ideal žene, viteštvo kojemu je ljubav
služba svojoj odabranici, nedostižnost, vjernost,
diviniziranje i t.d. S ružom i inim cvijećem kao učestalom
pojavom. Južnjaci trubaduri /troubadours – langue d’oc, ili
lengua d’oc/ posebno su bili aktivni u jedanaestom,
dvanaestom i trinaestom stoljeću, dok su njihovi sjeverni
sljedbenici truveri /trouvers – pisali su na langue d’oïl,
preteči današnjega francuskoga/ donekle kasnili. Odjeci i
utjecaji bili su vrlo široki: od Juga, preko sjeverne
Francuske, do Španjolske, Portugala, Italije (Cavalcanti,
Dante, Petrarca...), Njemačke, te nekih hrvatskih
primorskih gradova, osobito Dubrovnika. I dugotrajni:
renesansa i stoljeća poslije nje. S povremenim odbljescima
u suvremenome pjesništvu, kao na primjer u Šoljanovoj
viteško-trubadurskoj stihovnoj drami Romanca o tri
ljubavi, ili pak u nekim pjesmama L. Paljetka.
Ovdje donosimo baladu kasnoga troubadoura, pjesnika i
glazbenika Guillaumea de Machaulta (1300.-1377.), koji je
izjavljivao kako je upravo on izmislio tu vrstu. Budući da

21
tadašnje pjesme nisu imale naslova, obično su bile poznate
po prvome stihu, a ponekad su ih prevoditelji naslovljavali
proizvoljno:

Od cvjetova i od sveg ploda

u vrtu osta ruža mala:
sve drugo skrši nepogoda
i Sudba što se uzdizala
vrh ruže mi mlade
da miris njen i draž ukrade.
Ako je slomi, otme tlu,
ja želim samo ružu tu.

Ah! Sudbo, ti si jaz i voda

što čovjeka rad ideala
zlom voljom daviš, al ni roda,
ni nježnosti mu nisi dala:
tvoj smijeh, sreća, nade,
donose suze, smrt i jade.
Ako je varkom spržiš svu,
ja želim samo ružu tu.

Al stvarno mislim da sloboda

gdje mala mi je ruža cvala,
jer Priroda joj tu moć poda,
ne stiže stazom tvojih zala:
tvoj bijes zalud pade
jer ljupkost njena ne nestade.
Ma gdje, u vrtu, daj mi nju,
ja želim samo ružu tu.
(Prema pr. K. Mićevića)

22
 Je li kršćanska mistika na ikoji način povezana sa starim
poganskim misterijima (grčkim i ostalim)? Pitanje je oko
kojega su se sporili crkveni oci; dok su jedni priznavali
utjecaj i pronalazili sličnosti, drugi su bili izričito protiv.
Potonji su prevladali, tako da je službeni stav Crkve kako je
kršćanska mistika samorodna i u njezinu je središtu Krist,
tako da ne može imati nikakve veze s upućeničkim antičkim
obredima u kojima je, poslije propisana očišćenja, posta i
priprave, u završnome činu dolazilo do “sjedinjenja” s
nadnaravnim likom kojemu je obred bio posvećen.
Kršćanstvo je takve likove (bogove, božice itd. smatralo
demonskima). Budući da je većina starih misterija bila
povezana s kultom plodnosti, razmnožavanja, sparivanja i
nerijetko orgijanja – doista se može prihvatiti stav kako
kršćanstvo ne može imati nikakvih dodirnih točaka s njima.
Ali platonizam se uvijek prihvaćao blagonaklono. Čak su i
mnogi crkveni naučitelji bili sljedbenici toga smjera; poput
Augustina (ali i Origena, koji je slušao predavanja
novoplatoničara Saka, i Ambrozija, koji uz teološki i
povijesni u biblijskim tekstovima vidi i alegorijsko-mistični
smisao) što u opširnome djelu O državi Božjoj uz Platona
spominje i imena Porfirija, Apuleja, Jambliha i osobito
Plotina (bilo da im se suprotstavlja, ili prihvaća poneku od
njihovih ideja, nastojeći je pritom što više kristijanizirati).
Kako Plotin u Eneadama naučava o “povratku duše u
domovinu” , opisujući put kojim se duša oslobađa utjecaja
tijela da bi se “sjedinila s Jednim” – što je cilj svakoga
mistika (u židovstvu i islamu također, a to Jedno/Jedan u
kršćanstvu jest Bog, dok se sjedinjenje postiže preko Krista,
prema Augustinu – nije li postojanje te veze između antike
i kršćanstva ipak očito. Vjerojatno i u nekim
srednjovjekovnim prikazima na kojima se vidi da iz svake

23
kapi krvi što polako kaplje s koplja rimskoga vojnika kojim
je na Golgoti probio Isusov bok procvjeta ruža. Želio sam
zapravo reći kako je ruža nazočna u pojedinim spisima
kršćanskih mistika, ali i u židovstvu i islamu također. Je li
dospjela tu samo preko Biblije, ili je bilo još kakvih
utjecaja, ne bih se usudio biti kategoričan.

Što se islama tiče, morali bismo spomenuti iranskoga

pjesnika i mistika Saadija (1184.-1291.) i njegove dvije
najpoznatije knjige Bustan /Vrt/ i Đulistan /Ružičnjak/. O
simbolici vrta rekli smo ponešto na početku, što bi se moglo
primijeniti i na kontemplativca Saadija: Pošao sam u vrt
brati ruže, ali me miris ružina grma opio., a “đulistane”,
“đul”, “đulabije” nalazimo i u rječniku nekih hrvatskih
pjesnika (Ujević, Vraz, Ćatić...). Saadiju su predhodili
neki još mnogo stariji arapski auktori, poput Abu Nuvasa
(762.-813.):

Ne tuguj za lijepom Hind, ne plači noćima,

Već se napij usred ružičnjaka
Vina rumena kao ruža! ...

Ibn Al-Mutaza (861.- 908.):

Neusporedivom ljepotom prošaran grob:

Mak i tulipan prepleteni s ružom crvenom...

Ibn Zejduna (1003.-1070.):

Primijetivši moju besanu tugu, oči cvjetova

24
 Kao da zaplakaše jarkim suzama.
Ruža bljesnu na osunčanu grmu,
Od njezine vatre novim sjajem ozari se jutro...

i jednoga nešto mlađega od Saadija – Ibn Sehla (1212.-

1251):

Ljiljan kao da je ružu obgrlio,

Usne njegove crvene obraze ljube...

Kako je ruža postala cvijet Blažene Djevice Marije

“kraljice svibnja”, također je nesigurno tvrditi. (Vidjeli smo
već da je bijela u Grčkoj bila posvećena djevičanskoj
Atheni, a crvena je pripala božici ljubavi Aphroditi, dok je
u kršćanskoj simbolici nazočna još i zlatna/žuta.)
Djevičanstvo, ljubav i raj odgovaraju tim trima bojama.
Rosa mystica prvi put se spominje u Lauretanskim
litanijama BDM (zapisane u XII. stoljeću), iz kojih
navodimo ulomak s nabrajanim atributima Marijinim (s
napomenom da na svaki zaziv zbor odgovar – Moli za nas!):

Ogledalo pravde,
Prijestolje mudrosti,
Uzroče naše radosti,
Posudo duhovna,
Posudo poštovana,
Posudo uzorna pobožnosti,
Ružo otajstvena,
Tornju Davidov,

25
 Tornju bjelokosni,
Kućo zlatna,
Škrinjo zavjetna,
Vrata nebeska,
Zvijezdo jutarnja...

Slijedeći auktor koji je na pučkome jeziku ispjevao

značajne stihove o ruži – i to ne o bilo kakvoj ruži, već o
onoj r a j s k o j, što mu je pri kraju onostranoga putovanja
pokazuje Beatrice – jest Talijan Dante Alighieri (1265.-
1321.) Naslanjajući se na tradiciju i iskustva kršćanske
mistike (suvremenici su mu bili Meister Eckhart: 1260 -
oko 1329., Toma Akvinski: 1225.-1274. pa i nešto stariji, i
u njegovo vrijeme još iznimno poznat crkveni pisac i vrlo
cijenjen mistik Bernard iz Clairvauxa: 1090.-1153.), ali i
antičke klasike (osobito Eneide, Odiseje i sibilinskih knjiga,
bez kojih vjerojatno ne bi bilo silaska u donji svijet). No
ostavimo podzemlje i vratimo se raju, to jest Danteovoj
viziji u nekoliko završnih pjevanja Paradisa: iznad
zadnjega /prvoga pokretnoga/ neba nalazi se Empirej, na
njegovu vrhu je presvijetla Točka – neopisivo viđenje Boga
– oko koje kruži devet anđeoskih zborova; dolje ispod njih
je amfiteatralna čaška r a j s k e r u ž e, okrenute prema
Božjoj svjetlosti na prijestolju i anđelima što kao posrednici
između Boga i svetaca slijeću od krugova prema ruži i opet
se uzdižu:

I ko što brijeg zrcali se u vodi

s podnožja, kanda nakićen se gleda,
zelenilom i cvijećem kada rodi,
tako u svjetlu vidjeh da se s reda
zrcali s tisuć stuba što ga kruži

26
 koliko nas se gore natrag preda.
Kad tako silno svjetlo ponajuži
sakuplja prag, kolika je širina
u laticama krajnim ovoj ruži!
Ne zabasa moj pogled sred visina
i prostranosti, nego obasiže
što i koliko ima ta vedrina.
Nit dalje slabi vid, nit jača bliže
tamo, jer zakon prirodan ne vrijedi
gdje Božja vlast bez posrednika stiže.
U vjekovječnu ružu k žutoj srijedi,
što širi se i stepenasto dijeli
i vječnom proljet-suncu hvale cijedi...
(Raj, XXX, 109-126)

Nadalje slijedi opis te čudesne bijele i zlatne ruže

oformljene od tjelesnih likova svetih, što u punini i hvali
cvjetaju prema Bogu:

Dakle na ružu nalik bijelu, čistu

pokaza mi se sveta vojska što je
postala krvlju zaručnica Kristu;
al druga, štono lijećuć zre i poje
onoga slavu s kog joj ljubav slijedi
i dobro s kog toliki tu postoje,
kao što pčelâ roj u cvijeću sjedi
prvo, a zatim vraća se i hiti
tamo gdje njegov težak trud se medi,
u velik cvijet je slazila kog kiti
toliko listak, pa se otud diže
tamo gdje ljubav navijek će joj biti.
Iz licâ svima živi plamen liže,
a zlatna krila, i bijelo sve drugo

27
 da nema snijega k međi toj što stiže.
Kada u cvijet su silazili krugom,
od praga k pragu mir i žar su snijeli
što stekoše lepršajuć dugo.
I premda su se mnogobrojni djeli
između Višnjeg i cvijeta da lete,
ni pogleda ni sjajja nisu smeli;
jer svjetlo se božansko ispreplete
kroz cio svemir koliko je vrijedan,
i ne može ga ništa da omete.
Tu kraljevinu radosti i reda
staro i novo stanovništvo tvori
što zor i ljubav sveza u znak jedan.
(Raj, XXXI, 1-27)

Sveti Bernard objašnjava pjesniku razmještaj svetaca u r u

ž i; na najvišemu mjestu jest Marija, koja je rađanjem
Otkupitelja izliječila posljedice pada i istočnoga grijeha,
ispod nje u stepeničastu nizu su Eva, Rahela, Ruta, Rebeka
i druge Židovke, kao graničan niz između svetih Staroga i
Novoga zavjeta. Na najvišemu mjestu nasuprot Djevici
sjedi sveti Ivan Krstitelj, nešto niže su sveti Franjo,
Benedikt, Augustin; na desnoj strani od nje je sveti Petar i
sv. Ivan Evanđelist; lijevu su Adam, Mojsije i t. d.:

Marija ranu zatvori i zdravi,

a ona tako lijepa što se djela
do nogu njoj, je otvori i spravi.
U redu što ga čine treća sijela,
kao što vidiš, ispod nje je neka:
to s Beatricom sjedi tu Rahela,
Judita, i Sara, i Rebeka,
s prabakom pojca koga tuga stiže,

28
 te Miserere mei reče s grijeha,
tu možeš vidjet da se svaka niže
prag po prag, kako ime zasebice
zovem, list po list iduć ružom niže.
(Raj, XXXII, 4-15)

Ovamo gdje je cvijet, sa strane naše,

sazreo svakim listkom, oni sjede
što Krista što će doći vjerovaše;
s druge su strane polukružne grede
ponegdje prazne: tamo oni stoje
što Krista što je došo vidom slijede...
Ivanov tako sučelice čini,
jer sveto trpje pustinju i muku
i potom ljeta dva u pakla tmini;
a pod njim sudbom isti razdjel vuku
Augustin, Franjo, Benedikt i mnozi
drugi sve dovde dolje s luka k luku.
Sad gledaj kakvi višnji su nalozi;
jer jedan će i drugi oblik vjere
vrt ovaj posve ispunit u slozi.
(Raj, XXXII, 22-27 i 31-39)

U završnome pjevanju sv Bernard moli Mariju da omogući

skrušenom Danteu kako bi bez posljedica mogao uzdići
pogled prema Bogu:

Djevice majko, kćeri sina svoga,

ponizna i visoka svrh stvorenja,
utemeljena svrho vječnog čina,
po tebi stiže dar oplemenjenja
ljudskome rodu, kad mu tvorac dobi
obličje svoga djela bez prezrenja.

29
 Ljubav u tvojoj užga se utrobi,
tako da ovom cvijetu s žara vrela
u vječnome miru klica probi.
(Raj, XXXIII, 1-9)

Cvijet je, naravno, rajska ruža što je Kristovom žrtvom i

otkupljenjem popunjena i svetima što su do časa uskrsnuća
boravili u Limbu. I na kraju, poslije gledanja u Svjetlo, što
ostaje? Ispunjenje. Radost. I nemoć riječi:

O preobilna milosti što zjeni

dade da hodi svjetlošću iskonom,
tako da svu mi snagu vida plijeni!
Njoj u dubini vidjeh da se sponom
ljubavi sve u jedan svezak meće
što razasuto svom je vasionom...
(Isto, 82-87)

O vječno svjetlo što se samo rubiš,

samo se pojmiš, sobom razumljeno,
i pojmivši se smiješiš se i ljubiš!
(Isto, 124-127; sve u
prepjevu M. Marasa)

Ili pak samo “l’amor che move il sole e l’altre stelle.” –

ljubav što giba sunce i sve zvijezde. U konačnici. Kao i u
zadnjem stihu spjeva.

30
 Kad je riječ o jezičnom iskustvu i poeziji na pučkome
jeziku, Dante, naravno, nije iznikao ni iz čega. Uz
sugrađane Davanzatija i već spomenuta G. Cavalcantija, tu
su još brojni manje poznati pjesnici poput Lentinija i D’
Alcamoa, iz čije poduže dijaloške pjesme (možda
predviđene za jednostavno scensko izvođenje, jer je
napisana kao razgovor između Ljubavnika i Gospođe, u
razdoblju između 1231. i 1250.) Rosa fresca aulentissima
/prema početnome stihu/ donosimo ulomak s ružom, u
prepjevu F. Čale:

Ljubovnik
Ružo svježa, premirisna, cvijet ti pred ljeto cvate,
sve te žene priželjkuju, djevojke i udate;
ovu žudnju utaži mi, moja je molba na te.
Zbog tebe nemam dan i noć pokoja,
jer samo na te mislim, gospo moja.
...
Kad prođem tu i vidim te, ružo svježa i vilo,
utjesi mojoj ti si dar jedini:
daj da se naša ljubav sad sjedini.

Nešto mlađi Petrarca (1304.-1374), kako se moglo i

pretpostaviti, u pjesmama svoga Kanconjera također
ponekad ‘uzgaja’ ruže (sonet 220, u prepjevu M.
Tomasovića):

Gdje nađe Amor onu zlatnu žilu

da plave dvije pletenice sveže,
gdje uzbra ruže, inje nježno, svježe
kom dade život po dahu i bilu?

Bisere gdje li kojim lomi, slaže

31
 preslatke riječi, ponizne i časne,
gdje li pak crte božanstvene, krasne
čela štono je i od neba blaže?

Otkud, od kojih anđela ishodi

taj pjev nebesni s kojeg ginem, venem
kao da svoje skončanje već gledam?

Iz kog se Sunca hola svjetlost rodi

očiju što su rat i mir za mene,
a peku srce sred ognja i leda?

U Španjolskoj se pisalo na narodnome jeziku nekako u

isto vrijeme kao i u talijanskim državicama. Među
poznatijima je Juan Ruiz (1283?-1351.), zatim još stariji
Gonzalo de Beceo (1200?-1270?), prvi pjesnik na
kastiljanskome jeziku, ako ne računamo anonimnu Pjesmu
o Cidu / Cantar de Mio Cid iz 1140. – kojoj možemo
pridružiti opsežnu zbirku pučkih pjesama Romancero,
skupljenih početkom 15. stoljeća i objavljenih 1550., ali su
svakako nastale mnogo prije.

- Tko ti dade vijenac ruža,

reci meni, kćeri draga?
- Dade mi ga vitez jedan
što prođe kod naših vrata.
On za ruku mene uze
i povede do svog praga,
baci me u divan krevet
kakav vidjeh samo tada,
nešto mi je učinio
i ja sam mu ljubav dala...

32
 U kasnijim stoljećima književnosti na španjolskome
jeziku povremeno možemo pronaći pjesme o ruži, ili u
kojima se spominje taj cvijet. Kako ne namjeravamo
iscrpljivati temu, navest ćemo samo dva primjera (s
napomenom da su svi španjolski stihovi u prepjevu N,
Milićevića); od starijih Sonet o cvijeću Calderóna de la
Barce (1600.-1681.), uzet iz drame Postojani princ:

Cvjetovi, koji u vedroj čistoći

bujno procvatu, jutrom, iznenada,
uveče bit će samo šaka jada
i usnut će u krilu hladne noći.

Ta boja, koja nebo izaziva

duga od zlata, grimiza i snijega,
pouka bit će žića čovječega:
toliko tog u jednom danu biva!

Ruže u cvatu svenuše iz mraka

i procvale su zato da uginu:
u jednom pupu zipka im i raka.

Takvu i ljudi vidješe sudbinu:

umru u danu kada se i rode;
vjekovi kao trenuci prohode.

i pjesmu Intimna ruža /Rosa intima, jednu od mnogih iz

ružičnjaka slojevita, duboka i nezaobilazna Juana Ramóna
Jiméneza (1881.-1958.):

Ruža, ruža... (Ali ona ruža...)

Proljeće se vraća

33
 s ružom
grimiznom, ružom, žutom, bijelom, grimiznom,
i svi se opijaju ružom,
ružom jednakom drugoj ruži.
A zar je jedna ruža jednaka drugoj?
Zar su sve ruže jedna ista ruža?
Da (ali ona ruža...
Osamljena ruža u ruci,
koja mirisom dopire do dna svoga i jedinog,
ruža za grudi ljubavi
za usne ljubavi i duše.
(... I za dušu bješe ona ruža,
koja se slatko među ružama krila,
a jedne večeri nestade je s vida.
Od kakva je žutila takva svježa ruža?)
Sve, od ruže u ruži, ludo živi,
svijetlo, krilo, zrak,
talas i žena,
i čovjek, i žena, i čovjek.
Ruža visi, lijepa
i blaga, za svakoga,
njeno je tijelo bez polusjene i tajne,
puno i ljupko istodobno,
intimno i očito, žarko i slatko.
Ova ruža, ona ruža, druga ruža...
Da (ali ona ruža...)

Ruža se našla i u okultnom znakovlju novijih, uglavnom

tajnih društva kao što su rosenkreuzeri /rosenkreutzeri/ i
slobodni zidari. Kod ovih potonjih član promaknut u 18.
stupanj “staroga i prihvaćenoga škotskoga obreda” /koji

34
ima 33 stupnja/ stječe naziv “Viteza Ružina Križa”. Premda
masoni niječu vezu s rosenkreuzerima (kao, uostalom, i s
rotarijancima, koji su njihov niži podred, uglavnom
zadužen za utjecaj posredstvom humanitarnoga
djelovanja), odaje ih simbolika osamnaestoga stupnja
(naravno, i ne samo ona), koja im je zajednička.
Prvo društvo ‘ružina križa’ osnovano je u Haagu 1622.,
ali neki nepouzdani izvori izvješćuju kako su rosenkreuzeri
postojali i par stoljeća prije (Paracelsus, na primjer,
spominje postojanje jedne lože u Baselu 1530.), što ne
djeluje uvjerljivo, jer je sve počelo poslije 1616. kada je
wirtemberški pastor i pisac Jahann Valentin Andreä objavio
alkemijsko-teozofsko djelo “Kemijska svadba Kristijana
Rosenkreutzera anno 1495”. To ime Andreä spominje i u
nekoliko svojih ranijih spisa, tvrdeći kako je Christian
Rosenkreutz rođen 1388., te da je posjedovao okultno-
magijska znanja koja su mogla utjecati na preobrazbu
kovina /i u zlato, naravno/, njima se mogao produžiti život
i imala se vlast nad duhovima; on je sam navodno živio još
106 godina poslije povratka iz Svete Zemlje, gdje je stekao
spomenuta tajna umijeća.
Da je riječ o magiji posvjedočili su i sami Andreini
suvremenici, tvrdeći kako već tisućama godina čuvaju tajnu
mudrost: “... veram sapientiam quae olim ab Aegyptiis et
Persiis magia, hodie vero a venerabili fraternitate Roseae
Crucis Pansophia recte vocatur” (navod prema E. Blochu).
Što i jest točno, jer sva čarobnjačko-vještičja praksa (i ona
suvremena) vuče korijenje iz Egipta i Međurječja.
Ali što s tim ima križ?
Odgovorit ću rečenicom iz jednoga od romana svjetski
poznata pisca i crnoga maga (!) Paula Coelha. (S
književnoga gledišta tek prosječna auktorčića; no ovdje bi,
međutim, bilo umjesno spomenuti kako već u prastarim

35
spisima kaldejske magije postoje zazivi pojedinih demona
– pojedinačno, poimence i s točno propisanim riječima,
ovisno o tome što se želi postići: slava, bogatstvo,
dugovječnost, zdravlje, svjetska popularnost, omiljenost
kod suprotnoga spola itd. – koji će prizivatelju omogućiti
/omogućavati/ traženo, s tim da je cijena, prema također
pradavnu ugovoru, uvijek ista: ljudska duša. Od kaldejskih
vremena malo se toga promijenilo. Zazivi su živi i u
suvremenoj čarobnjačkoj praksi. Je li u tome uzrok
Coelhove popularnosti?!). Knjiga se u Hrvatskom
prijevodu zove Hodočasnik (što je zavodničko bacanje
prašine u oči čitatelju, kojega se upućuje kako se radi o
hodočašću grobu svetoga Jakova u Santiago de
Compostela), dok je naslov izvornika O diário de um mago.
Coelho stvarno opisuje “put čarobnjaka” (ili je to
“čarobnjakov dnevnik”, kako on naziva roman), poznat kod
američkih Indijanaca i u šamanizmu, a dosta toga je vidljivo
i u spisima Carlosa Castanede, odnosno čarobnjačkome
naučavanju Don Juana (kojega spominje i Coelho) – i ne
radi se ni o kakvu hodočašću! Kao što je Don Juan bio
Castanedin učitelj i vodič, tako i Paolo ima vodiča Talijana
Petrusa (kojega bezpogovorno i u svemu uvijek m o r a
poslušati, a ime je dakako izmišljeno). Poslije izlaska iz
samostana u kojemu su prenoćili pita vodiča:
- Petruse, otac Jordi je govorio o Drugom Kristovom
Dolasku kao da je to nešto što se događa.
- Stalno se događa. To je tajna tvojega mača.
“- Osim toga, rekli ste mi da ću se naći s čarobnjakom,
a našao sam se sa svećenikom. Što magija ima s katoličkom
crkvom?
Petrus reče samo jednu riječ.
– Sve.”

36
 Križ nije samo kršćanski simbol. Kao složen i višeslojan
znak javlja se u skoro svim kulturama Istoka i Zapada,
tisućama godina prije Isusova otkupiteljskoga razapinjanja.
Kad su rosenkreuzeri u pitanju, sigurno se ne radi o
kršćanskome križu; najvjerojatnije je to egipatski Ankh,
magični ‘živi’ križ, znamen besmrtnosti i božanske tajne,
koju su bili obvezni čuvati upućenici u ‘svete’ misterije,
obdareni vidovitošću i uvidom u onostranost; to je križ T s
čvorom na vrhu, poznat i kao Izidin čvor, jer je najčešće
prikazivan s tim likom staroegipatskoga pantheona,
pramajkom čarobnjaka. Prisjetimo li se kako je Apulej
‘Božicu Majku’ nazivao Izidom (ali i Aphroditom,
Aštartom, Cererom, Athenom, Venerom, Junonom... To su
iste one Majke koje Goethe spominje u Klasičnoj
Valpurginoj noći u Faustu: Tko MAJKAMA je smio poć,/
Sve drugo taj će podnijet lako.), znajući da njezin cvijet
bijaše upravo ruža, kako čitamo u Zlatnome magarcu, ali i
u starijim mithovima, blizu smo odgonetke
rosenkreuzerovskoga ružina križa. Mason Goethe još
jednom u Fragmentu /”Tajne”/ spominje križ “opleten
ružama”, te kako su se ispred samostanskih vrata “lebdeći
lagani srebrni oblaci,/ S križem i ružama vinuli u visinu.” –
s dodatnim, alkemijskim, alegorijama i slikama. (Valjalo bi
dodati da se alkemičari dosta često koriste imenom ruže;
bijela im tako označava “malu” a crvena “veliku” mijenu.)
Cilj tih alkemijskih prijetvorbi jest neki opći “svjetski
preobražaj”, prikriveno obasjan “svjetlošću”
luciferijanskoga podrijetla; i kad smo već kod Andree,
spomenimo kako je njegov učenik Komenski osnivač
Collegium-a lucis, u kojemu također nalazimo križ i ruže.
Na rosenkreuzerovskom križu nalazi ih se pet: jedna je u
sredini, dok su ostale četiri raspoređene po krakovima.

37
 Taj mračni vid ruže naći ćemo ponekad u pjesmama
poput Baudelaireovih “Cvjetova zla” (pjesnik sotonist
otvoreno priznaje svoje opredjeljenje: Ako nisi školovat se
htio/ Kod Sotone – meštra prepredena – / Za tebe će ostat
neshvaćena.../ Il ćeš reći da sam mahnit bio... ili na
drugome mjestu: Uza me je Demon, što me stalno prati,/ Ko
znak neopipljiv oko mene pliva;/ Srčem ga i ćutim kako dah
mi blati...), ali i kod nekih hrvatskih auktora što su ponekad
bili bliski okultnome, kao G. Krklec u pjesmi “Crne ruže”:
... Kako tiho cvjeta
ruža mračnog srca, opijena dahom
neviđenog jutra sa onoga svijeta.

Tu sam! Ali nisam ni dušom, ni tijelom,

već nemirom koji primih tajnim tokom.
Tko mi prekri oči neprozirnim velom
pred tom zagonetkom ponorno dubokom?

Zašto tako bije uzbuđeno bilo?

Tko će, kad zakucam, da otključa vrata?
Oh, mnogo se, mnogo, sanjalo i snilo,
sini sada zoro od srebra i zlata.
...
Je li “jutro sa onoga svijeta” Lučonošino? Primanje “tajnim
tokom” s očima “prekrivenim neprozirnim velom”,
“kucanje” i “otvaranje vrata” nedvojbeno upućuju na obred
slobodnozidarske “inicijacije”. (Elemente istih obreda
možemo prepoznati i u nekim od zborova iz Stijene /The
Rock/ T. S. Eliota, ali kako u njima ne nalazimo ružu,
podrobniju raščlambu ostavit ćemo za neku drugu zgodu.)
A nije li “zora od srebra i zlata” zapravo Golden Dawn:
zlatna zora, ime masonskoga nadreda. Kao i Ime ruže,
“brata” Umberta Ecca?

38
 I Miroslav Krleža šurovao je s crnim još u Podnevnoj
simfoniji, pripisujući tu boju kršćanskoj glazbi (premda je
baš njegov opus prepun magle, blata, tame, sutonske sjete
i jesenske tugaljivosti):

Intermezzo. Disakordi kršćanske glazbe. Zaplaču zvona.

O, prokleti akordi rekvijema

ko crne ptice nad mojom glavom kruže
i mirišu ko crne otrovane ruže.
I truju Misli...
Ideja, svijetla ideja na Golgotu hoda
i stenje pod titanskom tajnom podnevnog Svoda,
i pada i moli
ciničku sfingu eona.
Sunce!
Veliko sunce!
Rastopi podnevna zvona!

U istoj poemi su riječi što bi mogle upućivati na okultne

simbole (“crvena zvijezda”, “Istok”, “Ja sam Oganj.” –
nazočne također u masonskoj ikonografiji; istok je tako
mjesto na kojemu sjedi veliki meštar, a iznad njega je
“plamena zvijezda”, to jest crvena petokraka; dok Sunce i
Svjetlo imaju značenje posve oprječno uobičajenu,
svagdanjem) i homoseksualna nagnuća (“i ja ti se ženski
dajem”), ali neskriveno jednoznačan subjekt pjeva
nalazimo u Sodomskome bakanalu, s podnaslovom
Fragment simfonijske ouverture o padu Oriensa Serafa
Gospodnjeg. Oriens (latinski: istok), ili “jutarnja Rumen”
(I mi pred Dragom padamo na tle, / a Draga nam je sve: /
jutarnja Rumen je ona, znanje i saznanje, / Magija plava
pijane naše sanje... ) u Krležinoj pjesmi, bez ikakve dvojbe,

39
jest Lucifer, pobunjenik, “znanje i saznanje” (sumporna
teče pjesma najsvjetlijeg keruba, / Oriensa, ljubimca
gospodnjeg, koji ruba / dotiče se božjeg, a zemaljska guba
/ zaprljala ga nije još nikada gruba./ On čist je ko oblak i
netaknuta ljuba...). Na nekoliko mjesta se spominju “zeleni
dragulji”, “zelene iskre”, “...boja noći, opojna i zelena” itd.,
a hermetični spisi naučavaju da je upravo Luciferova glava
dok je još boravio na nebu bila urešena zelenim
smaragdima, od kojih je jedan ispao prilikom njegova pada.
Smaragd može poslužiti prilikom dozivanja zlih duhova a
također ga dovode u vezu s magijom i najzlokobnijim
paklenim stvorovima. Tu još “Nevidljiv Netko crni napjev
svira” a višekratno odjekuje i “rutavog kopita lom”, dok:

Sa skrletnom krinkom, u plaštu crnih ruža,

umire sodomska noć,
a Sodoma pjeva posmrtne tužne pjesme,
Sodoma plače...

Stih Bestidna vatra iz crnih ruža nalazimo kod V.

Gotovca, ali, čini se, u međuodnosu muškarca i žene, s
antierotskim nabojem – Ti ne znaš biti žena,/ Ja ne znam
biti muško...
U kakav kontekst treba smjestiti “crnu ružu” iz pjesme
“Rosa mystica” D. Štambuka ne možemo biti potpuno
sigurni: U dnu srca bljesak noža/ svijetli pute crnoj ruži.//
U tvom vrtu punu hlada/ pršti šapor mješte krvi. Ali valja
napomenuti da u istoj zbirci u kojoj su objavljeni navedeni
stihovi nalazimo i pjesmu Lucifereo ( “dušo sjetnog
angjela”, “ti žalobna dušo poruženog angjela” ), u kojoj se
možda krije odgonetka prethodne crne mistike. Doduše, ne
u obliku izravne potvrde pripadnosti, poklonstva, ili pak

40
ode /Luciferu/ kao kod Talijana Giosuè Carduccija (1835.-
1907.)
Crna ruža jest i znak nekih suvremenih sekta, osobito
raširenih među mlađom populacijom (“darkeri”), koji se
ponekad priznaju sotonistima, ali znaju i nijekati pripadnost
anđelu tame.

Tijekom renesanse, ali i nekoliko stoljeća poslije nje,

ruža je dominantan pjesnički cvijet. Odjeci Petrarcina stila
su prevladavajući i nezaobilazni, ponekad s daškom
novoga, ali češće ispod dosega uzora; naprotv, vidljivo
oponašateljsko nasljedovanje znalo je biti potpuno
neinventivno, banalno pa i smiješno (izuzimajući slučajeve
kad je humor svjestan odbir, što je bliže dijelu tradicije koja
je predhodila renesansi), prepuno konvencije i “općih
mjesta”.
I u hrvatskome pjesništvu također, s Petrarcom kao
središnjim uzor-likom.
Naći ćemo ružu u skoro svim kasnijim stilovoma i
pravcima, od baroka do romantizma:

...
Cvijet, širom rastvoriv latice purpurne,
izlazeć iz svježeg pupa ko iz urne,
preljupku majušnost tišti ruke njene;
kad ona ispruživ usnice rumene,
dirne se, dišuć ga, nosnice mu sjajne,
cvijet ruže kraljevske, pregrimizne, bajne...
(V. Hugo)

41
Prosvjetiteljsko-racionalistički nazori i koncepcije nisu joj
bili skloni, da bi u modernome pjesništvu devetnaestoga i
dvadesetoga stoljeća postala nezaobilazan motiv; u
najširemu rasponu značenja, slika i simbola:
prirodoslovnom, ukrasnom, mističnom (osim Marijina,
postala je i cvijet nekih svetaca, poput Terezije iz Lisieuxa,
koju je starija sestra Pauline nazivala “ružin pupoljak s
ružina grma moje ljubavi” koji će se otvoriti “blagomu
Suncu ljubavi Djeteta Isusa”), otajnom, ljubavnom,
svemirskom, nepoznatom, pa i šaljivom, ali i okultnom.
Kako je ovo bio samo karakterističan presjek i malen
značenjski vodič, a ne nikakvo iscrpljivanje teme, iz
raznovrsna obilja donosimo još pjesmu Ruža (u prijevodu I.
Slamniga) norveškoga pjesnika Sigbjørna Obstfeldera
(1866.-1900.):

Ruža!
Volim ružu!

Mlade usne cijelog svijeta

ljube ruže, ljube ruže.

Drhtavi san u srcu djevojke.

- Nitko ga nikad ne smije upoznati,
nitko osim nekoga,
ruže.

Svaka žena na zemlji pomiješala je svoj dah

s mirisom ruže, i prošaptala je drhtavim usnama
dražesne riječi, plamteće riječi koje nitko ne zna,
nitko osim ruže, koja je sama najužareniji drhtaj.

42
 I za sam kraj par završnih stihova iz Posljednje ruže
Anne Ahmatove:
...
Gospode, ti vidiš, umorna sam
Od uskrsnuća, mrijenja i života.
Uzmi mi sve, al daj mi opet
Svježinu ove rujne ruže.

Svježina ruže, ili mladost svijeta. (Vjerojatno ona

projicirana iz budućnosti. Rajska.)
Otvaranje, Cvjetanje, cvijet... u divljini, perivoju,
svježini (iskonskoj, praizvornoj, prvojutarnjoj).
- Cvijet što na Vrt sjeća.
Ruža iz pjesme, ruža iz mytha, ruža iz vrta /iz Vrta/.
Mirisna, mladom svježinom propupala, razlistala.
Mistična. Sjajna.
Rosa candida. Svjetlosna ruža.
Rajska.
Ljubavna.
Pa i ona tamna /iz prikrajka, podmetnuta, oponašana/.
Slućena. Vidljiva. Davna /ruža prapočetka/.
Nepoznata. Skrovita. Iz hlada.
Otvorena. Sveta. Tajna. – Otajna i očitovana.
Cvijet upućenikâ, preporoda, mijenâ (‘malih’ i
‘velikih’)...
Ruža!
Kao cvijet, kao simbol – znak: s mnogolatičnim
ocvjećem, u samu vrhu široke simboličke lepeze.
Sredozemna. Odakle se razgranala u naslijeđe Zapada.
Premda ni Istoku nije strana, ali tek u rijetkim i plitkim
tragovima.
Pjesnička ruža, u raznovrsnosti i svekoliku obilju...

43
 Nedostižna, sanjana, izmaštana.
Bijela.
Crvena.
Zlatna.
Ruža vjetrova, pokretanja, tijeka...
Cvjetni graal.
Nebeska ruža.
Sveta ruža otkupljenja!

(Ono drugo doista je samo majmunska krivotvorina,

nedostojna Stvoriteljeva djela, karikaturalna imitacija
kojom odmetnuti i zbačeni duhovi pokušavaju zavarati
čovjeka, budući da sami nemaju istinske stvaralačke moći.)

Skoro sve pridjevke što ih je ruža vezala uz sebe naći

ćemo i u hrvatskome pjesništvu: na stvarnosnoj,
simboličnoj i mističnoj razini. S brojnim podvrstama i
sitnijim grananjem, u pravome značenjskomu i izričajnome
obilju (koje ga svrstava u sam vrh europskoga a time i
svjetskoga ružopjeva). Čak s odbljescima – jasno vidljivim
ili tek slabo uočljivim – što su iz sredozemnoga mythskoga
lonca tko zna na kakve sve načine prispjeli k nama.
Nekako je samo po sebi jasno da se u tome korpusu
nalaze i neizbježne hrpe otrcanih prigodničarskih
stihoklepačkih ispjevaka; nasljedovateljski versi prepuni
konvencije i već odavno poznatih toposa, riječi i fraza
(ponekad odbojno i potpuno neinventivno prepisivački,
upravo mandrilski dosljednih, a ponekad s djelomice
svježom nadgradnjom, s osobnim autorskim otiskom);
dnevna osrednjost i plačljiva tugaljivost; jezična akrobacija

44
što je tek sama sebi svrhom (nasreću, u nadrealističkim
bulažnjenjima baš i nema ruže); spomenarska ljubavna
mucanja: ushitna, žalobna, ili pak zgodimice zavijena u
lažno mistično ruho; apstraktna zamagljivanja ni sa neba ni
sa zemlje... itd., itd. Ali to je ionako uobičajena popratna
pojava, humusna kaša nastanka, rasta i cvjetanja.
Najpoznatija pjesma (i zapravo jedina općepoznata,
poput pučke popijevke, unatoč slojevitosti i složenosti)
ružocvjetnih i inih florealnih tvorevina Ujevićeva je
Svetkovina ruža. (Dok sam pripremao ovaj izbor, doslovce
svatko s kim sam razgovarao znao je za nju, i tu bi se
zaustavio; znalci bi se prisjećali pokojega naslova knjiga –
Goranove, Golobove, Paljetkove – prizivajući kroz nejasnu
maglu tanka i nesigurna pamćenja još poneko pjesničko
ime.):

Neka pljušte ruže sa stropa, danas, u svetkovini!

Ruže sa krova, ruže s nebesa, ruže iz bašta.
Nek pljušte ko kiša, ko vjetar, ko gnjev u prašini
ruže iz istine, ruže sa zvijezda, ruže iz mašta.

jer: Ruže su svete varnice što su zavrcale / iz dna duša

vaših...; Ruže su munje misli, one su srce strijela... O ruže
su kâd nebeski, one su oko vidjele, / i muzika prirode... Ruže
su jezik ljubavi... one su dar zemaljski i kovčeg
zavjetnoga... To su mlazovi himne iz luče biljnih česama, /
o anđele, siđi i otpjevaj vječne litanije ruža.
Prve stihove o ružama u Hrvata (od onih s točnom
datacijom) nalazimo kod latinista Jurja Šižgorića –
Georgius Sisgoreus (oko 1420.–1509.), koji poput, manje-
više, ostalih hrvatskih pjesnika na latinskomu jeziku ostaje
u okvirima klasicističkoga standardnoga izričaja. Slijedi
Marulić (u djelima na hrvatskome i latinskom), Š.

45
Menčetić, Dž. Držić, I. Crijević, nepoznati pjesnici iz
Ranjinina zbornika, Lucić, Vetranić, Pelegrinović,
Zoranić, M. Držić... itd. Do bitnoga baroknoga ‘spjevaoca’
I. Gundulića. Kako Hrvatima u povijesnome smislu (ratovi,
različite najezde i okupacije, stalne prijetnje – osobito
turskih osvajača; razdvojenost, krvarenje pa i istrjebljenje
na pojedinim područjima) u stoljećima poslije najezde
petrarkista baš i nisu cvjetale ruže, nema ni mnogo pjesama
takova sadržaja (a ni poezije uopće – komu je do pjevanja
u doba upitne opstojnosti pojedinca i naroda! – nastupila je
era “bugarenja”, a bugaršćice baš i nisu pogodno mjesto i
oblik za traženje i uzgoj takova ili pak slična cvitja.
Devetnaesto stoljeće (jednom davno nazvah ga
“pogubnim”) kreće od početka, od nule, kao da ništo u
hrvatskoj književnosti do tada nije postojalo: ni Marulić, ni
Držići, ni Zoranić, ni Lucić, ni Vetranić, ni Gundulić... ni
jezik (oni ga tobože tvore i izmišljaju, a posljedice
osjećamo i danas), ni tradicija (izuzev ponešto, uglavnom
deseteračke, usmene predaje), ni pjesničko iskustvo, ni
vještina – ništica sve u svemu.
Završna desetljeća XIX. st. ipak su dala nekakve
plodove (i kad se radi o ruži), da bi u dvadesetome konačno
nastao pravi pjesnički procvat /u obilnoj raznolikosti/,
dozrijevanje, oplemenjivanje, svojevrsna sublimacija pa i
najviši dosezi, poglavito u onome segmentu u kojemu se
pojavljuje ruža. S poznatim naslanjanjem na biblijske
motive: Te ostah bez daha, ostadoh bez glasa / U slutnji
ljepote Sarona, Širasa. (već spominjani Wiesner). O
saronskim ružama pjevat će još Vladimir Pavlović i Jure
Ujević. Ljubo Wiesner načet će još jednu, ne baš rijetku,
temu – o Marijinim ružama: Nevidljive ruže tvoga bola,
tajne / Ruže nade... // Mi smo tvoje ruže.// Gledaj, izgubismo
/ Boju, miris, slast, da nije tvoje tajne. / O, da nije Gospe,

46
uvenule bismo... (Ruže II.) Kod Izidora Poljaka na više od
desetak mjesta pronalazimo samo “b’jele ruže”, uglavnom
u okvirima konvencionalna izričaja, tako da postaju pomalo
dosadne i otrcane. Tek jednom bijele su postale “srebrene”.
Iznenađuje koliko je često V. Gotovac ustrajan u “Vjernosti
ruži”, tijekom cijela stvaralačkoga razdoblja.
Ruža. Ruža...

Nju je napojio vatrom

Bog koji zna kad je pogodno vrijeme
i udahnuo joj plamen
zapalio joj latice...
(V. Pavlović)

Može biti od svjetla: Ružo od svjetla, / svjetlonosna

Ružo!, ili zavrtložena u pukotini/ iz koje neprekidno lije
Tvoj sjaj!, Nevidljiva, Nepoznata:
...
Miriše uzduh,
osmijeh
:
Mirisom se smiješi Ruža Nepoznata.
:
Nevidljiva a znana,
Otajna
i
očitovana.

ona koja se neviđena (tek slućena) ne prestaje tražiti i

željeti. Kao u pjesmi Zvane Črnje, pisanoj na istarskoj
čakavštini. “Ruoža nenajduća” jedna je od rijetkih pjesama
na dijalektu koja se ravnopravno može nositi s onima na
standardnome jeziku, oslobođena folklornih krpica i

47
zakrpa, igre riječima ter inih djetinjarija i tričarija nazočnih
u samoj biti (maniri koja mu je postala stožerna okosnica)
pjesništva na dijalektima; to jest njegova najvećega dijela:

Oni ki dih ti ćuto

posuod kako prokleti
išćo te,
ruoža
prečrlena
i netaknjena
i nevijena
pod suncen
i nebon.

I ustaje trag za njimi

od nadiji
išćuć te,
ruoža nepomuoćena
i nezabljena
pod čiston roson.
...

Sve to i još mnogo drugoga pod njezinim okriljem. U

samo jednoj riječi:
Ruža.

48