PJESNIČKA

ANTOLOGIJA

Jan Zdelar, 4.G

 STARIJA KNJIŽEVNOST
ANTIKA

Pindar, Zavičaju

O čemu da u zanosu pjevam?

O hramu Ismenovu
ili o hramu nimfe Melije
što zlatnu preslicu ima?
O praocu Kadmu
ili o porodu svetom
ljudi, koje zemlja rodi?
O Tebi s velom različkova cvijeta
ili o Heraklovoj smionoj snazi?
O Dionisu, slavi našoj,
što nam zanosne pjesme budi,
ili o svadbi ljeporuke Harmonije

Pindar je starogrčki pjesnik iz razdoblja antike. Pisao je sve vrste korske lirike, a sačuvani su fragmenti
te 44 ode koje se po mjestu postignute pobjede dijele na: olimpijske, pitijske, nemejske i istamske.
Odabrana pjesma jedna je od sačuvanih fragmenata. Pjesnik na početku pjesme postavlja pitanje „O
čemu da u zanosu pjevam?“ te sam sebi daje moguće ideje. Jedna od tih ideja jest da piše o „porodu
svetom ljudi, koje zemlja rodi“. Ovim stihom pjesnik je htio reći kako bi mogao pisati o tome kako su
ljudi došli na svijet te o njihovom nastanku. Motiv rađanja koristi se simbolično te označava nastanak
čovjeka i čovječanstva.
SREDNJI VIJEK

Hildegard iz Bingena, Ave Maria

Ave Maria
Pogledaj, Marijo,
ti koja daješ život,
ti koja ponovno gradiš put,
Ti koja zbunjuješ smrt
i potiskuješ zmiju,
Tebe je Eva podigla,
s vratom napetim od nadute oholosti.

Koračala si iznad te oholosti

noseći Božjeg Sina iz neba,
kroz kojeg diše Božji duh.

Blaga i ljubljena Majko,

koja si dala svijeta
svog sina iz neba,
kojeg ti je podario Božji duh.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome,

kojeg ti je podario Božji duh.

Hildegard iz Bingena bila je njemačka časna sestra, katolička mističarka, književnica i skladateljica.
Stvarala je za vrijeme srednjeg vijeka te je često pisala o svojim vizijama koje je sakupila u tri knjige:
Znati put, Knjiga životnih zasluga i O Božjim radovima. Ova pjesma je iz zbirke Zdravo Marijo,
stvarateljice života. Motiv rađanja koristi se u kontekstu Isusova rođenja. Ovim motivom se dočarava
kako je Marija nosila Isusa, Božjeg sina, te ga podarila svijetu.
RENESANSA

Louise Labé, Odisej ne bi imao niti jednog drugog

Nikada nije bilo Odiseja, niti bilo kojeg drugog,
kojeg je više zadivilo tako božansko lice,
puno milosti, časti i poštovanja,
osim kojeg patim bez prestanka.
Da, Ljubavi, tvoje oči, u svoj njihovoj ljepoti,
toliko su probile moje nevino srce, koje je zagrijala i nahranila tvoja vještina,
da, bez tebe, nema lijeka.
O, surova sudbino koja me čini onim
ubodenim Škorpionom, i traži
protuotrov za otrov tog stvorenja,
Molim, samo, da olakšaš svaki dah,
ne ugasiš ono što mi je dragocjeno, ovu čežnju,
bez koje bi vidjela moju smrt.

Louise Labé francuska je pjesnikinja koja je stvarala za vrijeme renesanse. Stekla je vrsnu humanističku
naobrazbu, bila je članica lyonske pjesničke škole i velika feministica. Objavila je Djela, zbirku od 24
ljubavna soneta, 3 elegije i prozni dijalog Rasprava između Ludosti i Ljubavi. Louise Labé ne koristi
motiv rađanja u svojim sonetima direktno već kao simbol za duševni i emocionalni preporod. Tako se i
u ovoj pjesmi priča o ljubavi i emocionalnom rađanju.
 NOVIJA KNJIŽEVNOST
ROMANTIZAM
John Keats, Oda grčkoj urni
Ti vječno nevina, nevjesto spokoja!
Odojče tišine i sporih trenutaka,
ti, pjevaču šumski, što kroz usta tvoju
Navire poj ljepši od naših stihova:
kakva bajka cvjetna oko tvoga boka
ovi u dolini Arkadije zlatne
bogove i smrtne ljude u isti mah?
Ljudi i bogovi tko su? Nepodatne
uređaje te tko su? Bijeg, bitka žestoka?
Kakve su to frule? Kakav zanos plah?
Pjesme što čujemo drage su, al draže
još su nečuvene, i stog nek zaječi,
frule, ne za uho već što može blaže,
svirka duhu našem sa pjesmom bez riječi.
Pod stablima nećeš, o mladiću lijepi,
stati s pjesmom, niti će stabla da mru:
smeli ljubavniče, blizu si svrhe,
a ne ljubiš dragu, no zato ne strepi,
voljeti ćeš vječito vječno mladu nju.
Sretne, sretne grane! Nikad lišće vedro
neće vam proljeću reći zbogom žalosno;
o sviraču sretni, neistrošen i štedro,
svirati ćeš na fruli nove pjesme stalno;
vječna ljubav, vječna, srce neka prevlasti,
uvijek strasno i za uživanje orno!
Vječno zadihana, vječno mlada,
slobodna od igra svake ljudske strasti
kad nam srce klone gorko i umorno,
a orosi čelo grozničava stud.
Tko su ti ljudi što u hram idu trajno?
Kojem žrtveniku, svećeniče tajanstveni,
vodiš tu krunicu što muče očajno,
svilenih bokova cvijećem okićenih?
Gradić pokraj rijeke il na žalu što je,
il na brijegu s mirnim zamkom u samoći,
tog mirnog jutra što napušten bi?
O gradiću, vječno uličice tvoje
biće tihe... nitko nikad neće doći
da nam kaže zašto pust ostade ti.
Grčko remek-djelo! Sa jasnim držanjem
djevica i ljudi koji mramor diče,
s ugaženom travom i sa šumskim granjem;
mučiš misli naše, kao vječnost.
Hladna pastoralo, traješ, –
dok smrt pokoljenja lišava života
kao svjedok vječni slušajući tuđu jad –
da čovjeku kažeš prijateljski da je
ljepota istina, istina ljepota,
i to je na zemlji sve, čovječe, znaj.

John Keats engleski je pjesnik te jedna od vodećih figura romantizma. Pisao je ode, sonete, pripovijesti
u stihu, lirske pjesme i drame. Neke poeme koje je napisao su Endimion, Hiperion i Hiperionov pad.
U pjesmi Oda grčkoj urni Keats istražuje pitanja trajnosti i prolaznosti što se može protumačiti kao
tema rađanja i nastanka.
ESTETICIZAM
Algernon Charles Swinburne, Pjesma o rađanju
Iz tamnog slatkog sna,
Gdje se snovi ne smiju smijati ni plakati,
Nesen kroz svijetla vrata rađanja,
U tihu slatku svjetlost,
Gdje dan još sanja noć,
Dok se nebo oblikuje na Zemlji,
Bijela ruža duha i tijela, crvena ljiljana ljubavi,
Kakve note pjesme imamo
Prikladne za ptice i tebe,
Draga ptico ugniježđena ispod matere-golubice?

Zbilja, u nekoj božanstvenoj

Maloj besprijekornoj pjesmi tvojoj
Nekim vijestima boljim od riječi,
S srcem koje je utišano osmijehom, možda
Bismo se mogli nadati doći od tebe,
Najmlađem od Božjih ptica,
Ako bi tvoj slatki osjećaj mogao pomiješati s našim,
Ako bi naš osjećaj mogao razumjeti
Jezik tvoje zemlje
Prije nego što tvoje postanu jezik smrtnih sati.

Prije nego tvoje usne prerano nauče

Svoj mekani prvi ljudski ton,
Slatki, ali manje sladak od sada,
I prije nego što tvoje uzdignute oči
Pročitaju radosti i dobre stvari uistinu,
Ali nijedno nije tako slatko kao ti:
Prije nego što naša misao podigne svoje kapke od mekog cvijeta da vidi
Koje ti život i ljubav donose na svijet,
Ali nijedno nije tako dobro kao ti što si nam dao.

Sada, prije nego tvoj osjećaj zaboravi

Raj koji ga još uvijek ispunjava,
Sada, spavati ili buditi,
Ako bi ti mogla reći, ili mi bismo
Pitali i bili čuti od tebe,
Za ljubav koja nikad ne umire,
S tvojih nijemih usana božanskih i svijetlih, mute govora
Takve vijesti mogle bi dotaknuti naše uho
Koje bi se tada uzrujalo čuti previsoku poruku sada za dostizanje ljudske ruke.

Prije nego kosa zlatnih kukuruza

Uvježbala si se roditi,
Da učiniš dobro vrijeme sretnim;
Vrijeme koje je samo prošle godine
Palo hladnije od suza
Na srca i nade okrenute nesretnima,
Visokim nadama i srce ponovno bude živo u tvojoj zori,
I njihovo bude skoro isto sada kao prije.
 Ako je smrt i rađanje isto,
I postavljeno uzlaskom sunca,
I istina s božanskim snovima,
Neki bi stih mogao doći s tobom
S one strane još uvijek tišeg mora
Duboko skrivenog u sjeni ili sjaju,
Prešlo na prilazeće brodove smrti i rođenja,
Riječ o nečemu tako slatkom, novogodišnjem za ovu našu riječ, da bi
Bila prigodna jedino tebi,
Ako je njegova i tvoja mogla sresti se
Gdje se duhovi rađaju i zalaze,
Neke riječi ljubavi, neke zemaljske misli.

Njegov ondje rođen, kao i ti

Rođena među nama sada;
Njegova, tu tako plodna duša,
Sada ovdje sakrivena i šutljiva,
Sada nijema kao što si bila ti prošle godine,
Duh od jedne godine:
Ako svjetla koja mijenjaju sferu sastajući se promijene,
Neki zračić možda ne bi dao njegovom
Na svijet dolazećem tebi riječi za ponijeti
I učiniti tvoju sadašnjost slatkom sa njegovom prošlom, temeljito čistom i radosnom.

Neka snovi koji se smiju ili plaču,

Svi radosni i tužni snovi, spavaju;
Istina je draža od snova.
Neka se misli koje mijenjaju i lete,
Slatke misli i brze, sklone,
Neka prolaze; više je od svih misli ovdje.
Više od svih nada koje se mogu smisliti ili sjećati
Život koji u našim očima, napravljen od života ljubavi, leži,
I cvijet koji se hranio ljubavlju za sunce i kišu.

Dvaput kraljevski u svojem korijenu

Sladak mali izdanak masline
Ovdje posađen u svetoj zemlji;
Dvaput obdaren predivnom milošću
Od oba rođena nebeska roda
Prvi se miješajući pri rađanju;
Prekrasan bog ili duh takvog predivnog trenutka,
Za ljubav prema bilo kojem imenu,
Dvaput okrunjen, s ljubavlju i slavom,
Neka čuva i bude milostiv prema cvjetnom imenu.

Algernon Charles Swinburne engleski je pjesnik koji je stvarao za vrijeme esteticizma. Napisao je
nekoliko romana i zbirki kao što su Pjesme i balade. Pisao je o mnogim tabu temama kao što su
lezbijstvo i antiteizam. Njegove pjesme često istražuju dekadenciju i različite aspekte života. U ovoj
pjesmi stihovi se dodiruju teme rađanja i obitelji. Također se uspoređuju smrti i rađanje u kontekstu
ljubavi.
 Oscar Wilde, Kuća bludnice
Uhvatili smo ritam plesnih koraka,
Lutali smo niz ulicu obasjanu mjesečinom,
I zaustavili se ispod kuće bludnice.

Unutra, iznad galame i nereda,

Čuli smo glasne glazbenike kako sviraju
Straussov "Treues Liebes Herz".

Kao čudni mehanički groteskni likovi,

Stvarajući fantastične arabeske,
Sjenke su trčale preko zavjese.

Promatrali smo duhovite plesače kako se vrte

Uz zvuke trube i violine,
Kao crni listovi koji se okreću na vjetru.

Kao lutke pokretane žicom,

Mršave siluete kostura
Neprimjetno su prolazili kroz sporu kadrilu,

Zatim su se uhvatili za ruke,

I zaplesali svečanu sarabandu;
Njihov smijeh odjekivao je tanko i oštro.

Ponekad bi automatska lutka

Prislonila fantomsku ljubavnicu na svoje grudi,
Ponekad su se činili kao da pokušavaju pjevati.

Ponekad bi strašna marioneta

Izašla i pušila svoju cigaretu
Na stepenicama kao da je živa.

Zatim, okrećući se prema mojoj ljubavi, rekao sam,

"Mrtvi plešu s mrtvima,
Prah se vrti sa prašinom."

Ali ona - ona je čula violinu,

I ostavila moju stranu, i ušla unutra:
Ljubav je ušla u kuću požude.

Tada se odjednom glazba izgubila,

Plesači su se umorili od valcera,
Sjenke su prestale vrtjeti i kružiti.

I niz dugu i tihu ulicu,

Zora, s nogama obučenim srebrnim sandalama,
Krenula je poput preplašene djevojčice.

Oscar Wilde bio je irski pisac koji je stvarao za vrijeme esteticizma. Neka poznatija Wildeova djela su:
Sretni kraljević, Sebičan div, Sljedbenik, Gospodar, i Slika Doriana Graya. U ovoj pjesmi kao i u monigm
drugima Wilde se bavi temom propasti i gubitka nevinosti a time je povezano i s temama rađanja.
 KNJIŽEVNOST 20.ST.
AVANGARDA
Guillaume Apollinaire, Prozori

Od crvenog do zelenog sve žuto umire

Kad ara pjevaju u svojim rodnim šumama
Pihis iznutrice
O ptici koja ima samo jedno krilo može se napisati pjesma
Poslat ćemo telefonskom porukom
Ogromna trauma
Od njega suze oči
Ovdje je lijepa mlada djevojka među mladim Turinčankama
Jadni mladić puhao je nos u svojoj bijeloj kravati
Podići ćeš zastor
I sad se otvara prozor
Pauci kad su ruke tkale svjetlost
Ljepota nesagledivo blijedih ljubičica
Uzalud ćemo pokušati odmoriti se
Počinjemo u ponoć
Kada imamo vremena imamo slobodu
Periwinkles Multiple Monkfish Suns i Sunset Urchin
Par starih žutih cipela ispred prozora
Tornjevi
Kule su ulice
Dobro
Pa ovo su ta mjesta
Dobro
Šuplje drveće koje pruža zaklon lutajućim kapresama
Chabinovi pjevaju pjesme za koje se umire
U Maroon Cabins
A guska oua-oua trubi na sjeveru
Gdje su lovci na rakune
Ostružite krzna
Svjetlucavi dijamant
Vancouver
Gdje bijeli vlak snijega i noćnih vatri bježi od zime
O Pariz
Od crvenog do zelenog sve žuto umire
Pariz Vancouver Hyères Maintenon New York i Zapadna Indija
Prozor se otvara kao naranča
Prekrasni plod svjetlosti

Guillaume Apollinaire francuski je pjesnik iz razdoblja avangarde. Nakon obrazovanja otišao je u Pariz
gdje je postao član zajednice boema na Montparnasseu te se sprijateljio s Pablom Picassom.
Ova pjesma bavi se motivom prozora i pogleda kroz njih, no može se tumačiti i kao rađanje novih ideja.
 MODERNIZAM
T.S. Eliot, Pustinja(isječci)

I. Ukop mrtvaca
Travanj je najokutniji mjesec , razmnožavanje
Jorgovani iz mrtve zemlje, miješaju se
Sjećanje i želja, uzbuđenje
Tupo korijenje s proljetnom kišom.
Zima nas je grijala, pokrivala
Zemlja u zaboravnom snijegu, hrani se
Malo života sa sušenim gomoljima.
Ljeto nas je iznenadilo, stiglo preko Starnbergerseea
S kišom; zaustavili smo se u kolonadi,
I otišao na suncu, u Hofgarten,
I pili kavu, i pričali sat vremena.
Bin gar keine Russin, stamm' aus Litauen, echt deutsch.
I kad smo bili djeca, boraveći kod nadvojvode,
Moj bratić, izveo me je na sanjkama,
I bio sam uplašen. Rekao je, Marie,
Marie, drži se čvrsto. I krenuli smo dolje.
U planinama se osjećate slobodnima.
Čitam, veći dio noći, a zimi idem na jug.

III. Vatrena propovijed

Šator rijeke je slomljen: posljednji prsti lišća
Uhvati se i potoni u mokru obalu. Vjetar
Prelazi smeđu zemlju, nečuveno. Nimfe su otišle.
Slatka Temzo, trči tiho, dok ne završim svoju pjesmu.
Rijeka ne nosi prazne boce, sendvič papire,
Svilene maramice, kartonske kutije, opušci
Ili drugo svjedočanstvo ljetnih noći. Nimfe su otišle.
I njihovi prijatelji, klošarski nasljednici direktora Grada;
Otišao, nisam ostavio adrese.
Kraj voda Lemana sjeo sam i zaplakao. . .
Slatka Temzo, trči tiho dok ne završim svoju pjesmu,
Slatka Temzo, trči tiho, jer ja ne govorim ni glasno ni dugo.
Ali na leđima u hladnom udaru čujem
Zveckanje kostiju i cerek širio se od uha do uha.

T.S. Eliot američko-engleski je modernistički pisac. Pisao je eseje, pjesme, drame i književne kritike.
Neka značajna djela su mu: Pusta zemlja, Šuplji ljudi, Ubojstvo u katedrali i Četiri kvarteta.
U ovoj pjesmi motiv rađanja se javlja u nekoliko navrata. U prvom djelu istražuje se tema smrti i
obnove u prirodi s posebnim naglaskom na proljeće i rađanje.
U trećem djelu govori se o razornom utjecaju industrijske revolucije i rata na prirodu i ljude. Prisutan je
motiv preobrazbe i obnove u kontekstu duhovnog i moralnog preporoda.
Postmodernizam
Margaret Atwood, Pola obješena Marija
7 navečer
9 navečer
Glasine lete u zraku,
Žene dolaze da bulje,
tražeći gdje će se sletjeti.
i tamne suknje također,
Muzao sam kravu,
lice okrenuto prema gore, između,
vrata štale otvorena prema zalasku sunca.
usta zatvorena tako čvrsto da nemaju usana.
Nisam osjetio uperenu riječ
Mogu gledati u njihove očne šupljine
kako pogađa i ulazi poput mekog metka.
i nozdrve. Mogu vidjeti njihov strah.
Nisam osjetio smrvljeno meso
kako se zatvara nad njom poput vode
Bila si mi prijateljica, i ti.
nad bačenim kamenom.
Izliječila sam ti dijete, gospođo,
i izvukla ga iz tebe,
Objesili su me zbog života u samoći,
izvanbračno, da spasim tvoj život.
zbog plavih očiju i preplanule kože,
Pomozi mi sići? Ne usudiš se.
prljavih haljina, malo dugmadi,
Mogla bih se istrljati na tebe,
imanja na kojem sam vlasnica,
kao čađa ili tračevi. Ptice
i nepogrešivog lijeka protiv bradavica;
iste sorte pale zajedno,
O da, i grudi,
iako su vrane obično usamljene.
i slatne kruške skrivene u mom tijelu.
Kada se spominju demoni,
Na okupljanju poput ovog,
oni su korisni.
sigurno mjesto je u pozadini,
pretvarajući se da ne znaš plesati,
siguran stav uperivanja prsta.
Razumijem. Ne možeš odvojiti
ništa, ruku, komadić kruha, šal
protiv hladnoće,
lijepu riječ. Gospodin
zna da nema previše
za podijeliti. Sve ti treba.
Ponoć
3 ujutro
Moj grlo je stegnuto konopcem
guši riječi i zrak; vjetar struji kroz lišće oko mene stablo ispušta noć
svedeno sam na čvrste mišiće. ptice ptice noću vrište u mojim ušima kao probijena srca moje srce
Krv nabubri u mojoj glavi, posrće u mom tkanom tijelu ja se ljuljam sa snagom
moji stisnuti zubi je zadržavaju; koja izlazi iz mene vjetar struji
grizem očaj kroz moje tijelo razderu
Smrt sjedi na mojem ramenu poput vrane riječi koje čvrsto stišćem šake
čekajući da mi stegnuto srce prsne talisman ili srebrni disk moja pluća
da može pojesti moje oči plamtaju kao da se gušim zovem
tebe kao svjedoka nisam
ili kao sudac počinila zlo rođena sam rađala sam
mrmljajući o bludnicama i kaznama rađam rađat ću to je
i oblizujući usne zlo koje neću
ili mnoštvo priznati lišće i vjetar drže me
njihovo vlastito zlo preokrenuto kao rukavica, neću popustiti
a ja to nosim.
ili kao mračni anđeo
šapće mi da budem nježna
prema sebi. Da konačno izdahnem.
Vjeruj mi, govori mi, milujući
me. Zašto patiti?

Isprika, da utonem
u te definicije.
Postati mučenik unatrag,
ili hrana, ili smeće.
Predati moje vlastite riječi za sebe,
svoje vlastite odbijenice.
Predati se saznanju.
Predati se boli.
Pustiti.

Margaret Atwood kanadska je postmodernistička pjesnikinja, novelistica i profesorica. Objavila je

osamnaest zbirki poezije i mnogo romana od kojih su značajniji Sluškinjina priča, Vi ste sretni, Vrata,
Dvoglave pjesme i mnoge druge. Pjesma Pola obješena Marija temelji se na stvarnoj osobi Mary
Webster koja je optužena za vještičarstvo te je gotovo obješena. Motiv rađanja u pjesmi označava
ponovno rođenje i preživljavanje Marije nakon što su je gotovo objesili. Atwood koristi motive rađanja
i preživljavanja kako bi naglasila snagu ženske volje i upornosti.
KNJIŽEVNOST 21.ST.
Suvremena književnost

Warsan Shire, Dom

nitko ne izlazi iz kuće osim ako

dom su usta morskog psa
trčiš samo za granicu
kad vidiš da i cijeli grad trči
tvoji susjedi trče brže od tebe
dah krvav u grlu
dječak s kojim si išao u školu
koji te ljubio vrtoglavo iza stare tvornice kositra
drži pištolj veći od svog tijela
odlaziš samo od kuće
kada ti dom ne dopušta da ostaneš.
nitko ne napušta dom osim ako te dom ne potjera
vatra pod nogama
vrela krv u trbuhu
to nije nešto što ste ikada pomislili učiniti
sve dok oštrica ne izgori prijetnje u
tvoj vrat
a i tada si nosio himnu pod
tvoj dah
samo trgati putovnicu u zahodima zračne luke
jecajući kao svaki zalogaj papira
jasno dao do znanja da se nećeš vratiti.
moraš razumjeti,
da nitko ne trpa svoju djecu u čamac
osim ako je voda sigurnija od kopna
nitko ne opeče dlanove
ispod vlakova
ispod kočija
nitko ne provodi dane i noći u želucu kamiona
hraneći se novinama osim ako su prijeđeni kilometri
znači nešto više od putovanja.
nitko se ne zavlači ispod ograda
nitko ne želi dobiti batine
sažaljevali
nitko ne bira izbjegličke kampove
ili pretrage do skidanja gdje je vaš
tijelo ostaje bolno
ili zatvor,
jer je zatvor sigurniji
nego grad vatre
i jedan zatvorski čuvar
u noći
bolji je od kamiona
muškaraca koji izgledaju kao tvoj otac
nitko to nije mogao uzeti
 nitko to nije mogao probaviti
nijedna koža ne bi bila dovoljno čvrsta
the
idite kući crnci
izbjeglice
prljavi imigranti
tražioci azila
isisavajući našu zemlju
crnci s ispruženim rukama
čudno mirišu
divljak
zabrljao njihovu zemlju i sada žele
da zabrljamo naše
kako se riječi
prljavi izgled
otkotrljajte se s leđa
možda zato što je udarac blaži
nego otkinut ud
ili su riječi nježnije
između četrnaest muškaraca
tvoje noge
ili su uvrede lakše
progutati
nego krš
nego kost
nego tijelo vašeg djeteta
u dijelovima.
želim ići kući,
ali dom su usta morskog psa
dom je cijev pištolja
i nitko ne bi otišao od kuće
osim ako te dom nije potjerao na obalu
osim ako ti dom ne kaže
da ti ubrza noge
ostavi svoju odjeću
puzati kroz pustinju
gaziti kroz oceane
utopiti
uštedjeti
biti gladan
moliti
zaboravi ponos
tvoj opstanak je važniji
nitko ne napušta dom dok dom nije znojan glas u tvom uhu
govoreći napusti,
bježi sad od mene
ne znam što sam postao
ali znam da bilo gdje
je sigurnije nego ovdje

Warsan Shire suvremena je britasnsko-somalijska pjesnikinja poznata po dubokim i emotivnim

pjesmama vezane uz izbjeglištvo. Neka značajnija djela su koja je napisala su: Dom, Razgovori o domu,
Što su učinili jučer poslijepodne, Rodno ime i Materinji jezik. U ovoj pjesmi govori se o iskustvima
izbjeglica koje traže novi dom. Dotiče se teme rađanja na novim mjestima i prilagodbe na nove uvjete.
 Ocean Vuong, Na Zemlji smo nakratko predivni

Reci mi da je to zbog gladi

i ništa manje. Jer glad znači davati
tijelo ono što zna

ne može zadržati. To ovo jantarno svjetlo

umanjio još jedan rat
je sve što mi privija ruku na tvoja prsa.
Ti se utapaš
između mojih ruku-
ostani.
Ti, guraš svoje tijelo
u rijeku
samo da ostane
sa tobom-
ostani.

Reći ću ti kako griješimo dovoljno da nam bude oprošteno. Kako je jedne noći, poslije šamaranja moje
majke, uzeo motornu pilu do kuhinjskog stola, moj otac je kleknuo
u kupaonici sve dok kroz zidove nismo čuli njegov prigušeni plač.
I tako sam saznao da je muškarac, u klimaksu, najbliži
predaji.

Reci predaja. Recimo alabaster. Switchblade.

Orlovi nokti. Zlatna šipka. Recimo jesen
Recimo jesen unatoč zelenilu
u tvojim očima. Ljepota unatoč
dnevnom svjetlu. Reci da bi ubio za to. Nesalomljiva zora
u tvojem prsnom košu.
Moje udarci ispod tebe
kao vrabac omamljen
s padom.

Sumrak: vlat meda između naših sjena, cijedi se.

Željela sam nestati— pa sam otvorila vrata auta stranca. bio je razveden. On
još bio živ. Jecao je u ruke (ruke koje su imale okus hrđe). Ružičasta
vrpca raka dojke na njegovom privjesku za ključeve zanjihala se u ključanici. Ne diramo li jedno drugo
samo da dokažemo da smo još uvijek ovdje? Jednom sam još bio ovdje. Mjesec, dalek i treptav,
zarobljen u graškama znoja na mom vratu. Pustio sam maglu da se razlije kroz napukli
prozor i pokrije mi očnjake. Kad sam otišao, Buick je ostao stajati ondje, glupi bik unutar
pašnjaka, čije oči peku moju sjenu na rubu kuća u predgrađu. Kod kuće,
bacio sam se na krevet poput baklje i gledao kako plamen izgriza majčinu
kuću dok se nebo nije pojavilo, krvavo i masivno. Kako sam želio biti to nebo — da
 zadržati svaki let i pad odjednom.

Reci amen. Reci izmjena.

Reci da. Reci da

svejedno.

Pod tušem, znojeći se pod hladnom vodom, ribao sam i ribao.

U životu prije ovog, moglo bi se reći

dvoje ljudi je bilo zaljubljeno
jer kad su vozili kamionet
preko mosta, njihova krila
izrasla bi na vrijeme.

Nekoliko sam dana još uvijek u kamionetu.

Neke dane nastavim čekati.

Nije prekasno. Glave su nam sijale

s komarcima i ljetom preranim da
ostaviti bilo kakve tragove.
Tvoja ruka pod mojom majicom kao statika koja se
pojačava na radiju.
Tvoja druga ruka pokazuje
revolver tvog tate
u nebo. Zvijezde padaju jedna
po jedan u križu.
To znači da se neću
bojati ako smo već ovdje.
Već više
nego što koža može držati. To da dječak
pored dječaka
mora napraviti polje
puno tikanja. Da je tvoje ime
samo zvuk satova koji će
unazaditi još jedan sat
& jutro
pronalazi našu odjeću
na prednjem trijemu tvoje majke, šupi
poput tjedan dana starih ljiljana.

Ocean Vuong američko-vijetnamski je suvremeni pjesnik, esejist i romanopisac. Značajnija su mu djela:

Noćno nebo s izlaznim ranama i On Earth We're Briefly Gorgeous( Na zemlji smo nakratko predivni).
Motivi rađanja i preobrazbe u ovoj pjesmi koriste se kako bi se istražile teme identiteta, pripadnosti,
obitelji i ljubavi. Pjesma donosi i intimne refleksije pjesnika o vlastitom iskustvu kao imigranta i
homoseksualca.
 Rupi Kapur, Sunce i njeni cvjetovi
Venem
Jesmo li svi jednom u životu onako u potpunosti uvenuli? Venemo kad je riječ o brojnim stvarima, ali
najbrže venemo od ljubavi. Ljubav nas diže u nebesa, ali nas spušta i na samo dno. U ljubavi najviše
pokazujemo koliko smo spremni žrtvovati. Ljubav otkriva naše pravo lice. Ljubav je divna, ako je
uzvraćena. No, ako nije, ni najtoplije sunce neće moći dati toplinu našim cvjetovima.
„odu
i prave se da se nikad niste dogodili
vrate se
i prave se da nikad nisu ni otišli“

Padam
Koliko smo puta pali, psihički i fizički? Fizički smo toliko puta posrnuli dok smo bili djeca, ali to nas
nijednom nije obeshrabrilo da naučimo hodati. Pad nas nijednom nije spriječio u ponovnom ustajanju.
Nije nas spriječio u hodanju, u trčanju, u skakanju. Pad nikada nije bio prepreka. Kako smo odrastali,
fizički padovi više se nisu događali, ali su zato nastupili oni psihički. A od svakog smo se psihičkog
pada teže oporavljali. Teže se ustajali. Bojali smo se ustati. Bojali smo se krenuti naprijed.
„često
se ljutimo na druge
jer nisu učinili nešto
što smo morali učiniti sami za sebe
- odgovornost“
„kako govoriš o sebi
kako se unizuješ
smanjuješ sebe samu do neznatnosti
je zlostavljanje“

Puštam korijenje
Koliko smo sretni što smo baš tu gdje jesmo? Gdje smo zaštićeni, gdje nas nitko ne tjera iz naših
domova? Svjesni smo situacije u kojoj ponekad moramo otići iz zemlje kako bi pronašli bolji život, ali
to radimo iz udobnosti aviona ili busa, s barem nekoliko kofera i uspomenama. Sretni smo jer ne
moramo dijeliti sudbinu onih koji sa sobom najčešće nisu mogli ponijeti ništa, koji su u potrazi za
boljim životom prohodali tisuće kilometara, skrivajući se u mraku. Jer njih nitko ne želi. Svi ih se boje.
Čak i kada dođu negdje, koliko im treba da puste korijenje? Koliko im treba da ne osjećaju strah,
bojazan za vlastiti život? Koliko im treba da uvjere ostale da su i oni samo ljudi, ljudi koji samo žele
naći svoje mjesto pod suncem?
„moj bog
ne čeka u crkvi
ni ne sjedi na stubama hrama
moj bog
je dah izbjeglice dok trči
on živi u trbuhu djeteta
on je srce protesta
moj bog
ne počiva na stranicama
ispisanim rukom svetaca
moj bog živi među znojnim bedrima
ženskih tijela prodanih za novac
i posljednji put je viđen kako pere noge beskućniku
moj bog
nije nedostupan
kao što vas uvjeravaju
moj bog vječno živi u nama“
 Rastem
Što znači imati pravu ljubav? Svatko ju tumači na različite načine. U ljubavi smo prema rupi, jednaki.
Zaslužujemo jednako. Nekad možemo dati malo više, nekada malo manje, ali zaslužujemo onu pravu
istinsku ljubav. Ljubav u kojoj se ne moramo pretvarati. Ne moramo žrtvovati sebe kako bismo pružili
sreću nekome drugome. Ljubav u kojoj obje strane shvaćaju kako su posebne i ne umanjuju se radi
drugoga. Ljubav veliča. Ljubav se raduje.
„kad me smrt
primi za ruku
drugom ću držati tvoju
i obećati da ću te pronaći
u svim budućim životima
- predanost“

Cvatem
Nakon svega, vrijeme je da procvatemo, na onaj najljepši mogući način. Cvatemo tako da počnemo
voljeti sami sebe. Ukoliko volimo sami sebe i cijenimo sebe, moći ćemo u potpunosti otvoriti svoje
srce!

„svemir se potrudio oko tebe

izdjeljao te da svijetu ponudi
nešto drugačije od bilo čega
kad posumnjaš
kako si stvorena
sumnjaš u energiju veću od tebe i mene
- nezamjenjivo“

Zaboravljamo koliko nam život može biti lijep, samo okrenemo stvari na onu ljepšu stranu. Uzmite u
obzir da vam to govori jedan pesimist! Dovoljno je samo da zagledamo duboko u sebe i da svaki dan
napravimo nešto za sebe, da krenemo ulagati u sebe. Vidjet ćete, sve će vam se višestruko vratiti!

Rupi Kapur suvremena je kanadska pjesnikinja, spisateljica i ilustratorica rođena u Indiji. Postala je
važan glas u suvremenoj književnosti i umjetnosti te je inspiracija mnogima. Neka su joj značajnija
djela: Med i mlijeko, Sunce i njeni cvjetovi, Unutra i Želim te okusiti kao jogurt. U ovoj zbirci Rupi Kapur
istražuje različite aspekte života, ljubavi, preobrazbe i preživljavanja kroz motiv rađanja. To mogu biti
fizičke i emocionalne promjene ili prijelazi iz jednog životnog razdoblja u drugo.