Prva pjesma

Kad je u svom počelu

čovjek

zapjevao prvu pjesmu,

magla se oko njega razišla

i pred njim odjednom sinuli

široki i bistri vidici.

Svijet mu se zaodjeo ljepotom

kakvu dotad nije poznavao.

U njegovim očima zasjala

velika radost

i kap je bola kapnula

u njegovo srce.

Nikola Milićević
Krik

Čitavog dana bol mi buja,

Zamjetljiv tek u glasu tihom,
Al dođe noć, i razlije se –
I najedanput kriknem stihom.

Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet

Da uokolo traži jeku,
Razdijelio sam svoje srce
Med braću neznanu, daleku.

I krik moj luta, luta, luta,

A kada srodno srce prene,
Da l' ono sluti da je pušten
Iz noći mučne, probdivene?

Dobriša Cesarić

2
 Život na oblaku

Zar nije život promjenljivi naš

život na oblaku?

Naš oblak lebdi

i sad je blizu, sad daleko nebu

Naš oblak sja se plav uznesen na

visini
Naš oblak gori zapaljenu crvenoj
strasti pred vratima noći
Naš oblak crn se goni s vjetrom
povrh brda
Naš oblak leži raskidan na rukama
očajnih satova
Naš oblak padne srušen, mrtav na
dno noći

I dođe mlado jutro

Oluja ide šumi
u dugom traku bačena iz neba
Naš oblak ustaje
Naš oblak u oluji visok smion
Mi letimo uspravni i divlje kličući
preko svih nebesa
Antun Branko Šimić
3
Svjetlost pjesme

Prolazim gradom bučnim kao obalom pješčanom

gdje plima nosi huk talasa zapjenjenih
a oseka dolazi kao molitva
što dan stišava.

Probijam se u šikari ljudstva

i krčim kroz njen orijaški nespokoj
svoju malu stazu obasjanu
svjetlošću pjesme.

Šutljiva pjesmo, sjaju unutarnji,

kakvu mi to patnju otkrivaš
u korijenu i u deblu svijeta?
Koji mjesec
iz mračne šume izvest će te
na žala suncu?

Među ljudima je moj put nevidljiv

kao put snova.

Vesna Parun

4
Pjesma je zora

Pjesma je zora. U duši spokojnoj,

ona je nebo grimizno i zlatno.
Pjesma je vojnik u opremi bojnoj,
i teški drum, i polje sivo, blatno.

Pjesma je ptica, česma, hladovina,

djetinje grlo, gutljaj čista mlijeka.
Obala zvučna, čarobna dolina,
i cjelov šume, uzvraćena jeka.

Pjesma je porod čovjekov. Sanje,

i sjaj, i čežnja, i duboki nemir.
Ona je korak, napor, znanje.
Teška od vida, budna kao svemir.

Pjesma je govor slobode. Iz uza

ona se bori za jasnoću vijeka.
Mutna od krvi, ranjena od suza,
povijest pjesme povijest je čovjeka.

Vesna Parun

5
Pjesnik

Iako ima malo ljeta,

Razmišljao je već o mnogom.
Živi u gradu, gdje imadu
Dušu tek lopte nogometa –
Zato ih i biju nogom.

Al kad mu duh – ekstazom vođen –

Zapliva krepko u visini,
Zna da se ljulja ponad mulja,
Ko lopoč u bari rođen –
Tako mu se barem čini.

No ko bi ga izbliza pozno,
Vidio bi da je spozno,
Iako ima malo ljeta,
Da će ko cvijet u doba suše
Uvenut u gradu, gdje imaju duše
Samo lopte nogometa.

Dobriša Cesarić

6
Utjeha

Slatko ko krv iz prerezanih žila

Stihovi teku, život sobom noseći;
Uđu u srca puni tajnih sila,
Nadom ih tješeć i suzama roseći.

Spasavam sebe. U stihove stavljam

Sve svoje blago, da u njima zasja;
Svu svoju svjetlost u stihove stavljam.
Neka me jednoć klonula obasja.

Odmiču ljeta, i srce nam stari.

Al ovaj zanos, pohranjen u zvuke,
Sjat će u tmini dolazećih dana,
I žarit oči, dizati mi ruke.

Dobriša Cesarić

7
I govor mi je pun darova

Na izvoru, u tiho veče,

Sa vodom jedna riječ isteče
Žuboreć isto kao voda.
Tišina drugu riječ mi doda,
A treću vrba ili zova.
Poneku vjetar još mi dadne,
A neka bog zna otkud padne.
I govor mi je pun darova.

Dobriša Cesarić

8
Tiha bolest

Ja nosim jednu posve tihu bolest.

Htio bih da se mogu ne micati,
Da mi uho šumi tišinu ko školjka,
I svaka boja koja me vrijeđa
Da umre iza spuštenih vjeđa.

Ležati nijem, nepòmičan, ko kip

Jednoga boga, što u zemlji spava,
I ne sluti da još uvijek
– Ponad njega –
Sunce sja i niče trava.

Dobriša Cesarić

9
Prazan život

Sve ulice nas vrijeđaju

Uvijek istim licima,
A naše duše žeđaju
Za beskrajnim vidicima.

O mi smo toga presiti.

Pobjeć, pobjeć nekamo!
Mi čudo jedno čekamo,
A neće nam se desiti.

Ne kunemo u mukama,
A radosti ne dolaze;
I dani tako prolaze
Sa vječno praznim rukama.

Dobriša Cesarić

10
 Smrtna kazna jezikom

Dok se svi trse

ti me razumiješ

dok svi nekamo neprestano smjeraju

skučenim sklupčan
ja sam s tobom, Pjesmo u svim pravcima

dok svi nešto vrsno posjeduju

moja ljubav ima tek sebe na svijetu
odmata me do na drum iz vremena

gdje istine ne vise nisko u prostoru

gdje sam sebi novost svirka nedostatka

umu dom stvari stanovanje
i prsten istoga, Netom svijeta

treba li se puno spremati onomu

tko je bez prestanka na putu
brine li se o kosi onaj
komu se o glavi radi

ej ti što svakako nisi

ali na način kako ništa jest
budi mi i ostani
i materinski muk navijeke
i smrtna kazna jezikom

Tonči Petrasov Marović

11
Pad

Pao je snijeg, pala je kiša.

Pao je list, pao je plod.
Pala je noć, pao je dan.
Pao je bijelo, pao je crno.
Pao je jučer, pao je danas.
Pao je pas, pao je as.
Pao je rad, pao je zid.
Pala je palica pa i palac.
Pao je strah, pao je stih.
Pala je prošlost, palo je sada.
Palo je sve hrabro i tiho,
palo decentno i krišom.

I što sada kada više

ništa ne može pasti?
Ne preostaje
nego ispočetka rasti,
graditi pad iz temelja.

Krešimir Bagić

12
Na rubu smijeha

Nešto nastaje na rubu smijeha,

nešto nestaje na rubu smijeha.

Susreću se dvije samoće,

ptica i let, misao i smisao.

Nešto se ništi na rubu smijeha,

nešto potvrđuje.

I ne možeš biti siguran

-dok se smiješ- da si našao utočište,

cvijet koji se posve rastvorio

i radosno grmi dobar dan.

Krešimir Bagić

13