Šehić Dženana VII c, OŠ „Mak Dizdar“

Ti nisi sama

Sreća se ulijeva.
I ljubav se ulijeva.

Duša jača.

Živjet ćemo.

Ne stojiš sama.

I kad je sve

pusto,

ti nisi sama.

Sloboda je bol.

Nije ništa ova sloboda.

Ona sloboda sve jeste: Mir.

Ti nisi sama.
 U djetetu živiš

Iskrama svjetlosti smiješiš se Bosni iza bola.

Behara miris prosipaš svud.Tišinom čežnju stvaraš.

Slobodo, srcem vladaš.

I kad ljudi misle da izlaza nema

i poput izgorjele svijeće da se život gasi,

ti sve probudiš da ljepota ne zaspi.

O slobodo, ni rat ni bol ti ne mogu nauditi.

U djetetu živiš; u svakom dahu - ti!

Iz dlanova dječijih cvjetaš,slobodo,

i ljubiš nježno kad sjećanja

ožiljke dube.

1
 Pod plaštom predaka

O ti!

Utkaj u srce ljubav,

žar neka ti bude štit

a polje i vinograd i sloboda.

Uhode noćne neka se izgube

duboko u hladnom studencu,

daleko u planini.

O ti!

U svojoj zemlji budi jak,

groznu noć bljeskom jutra pobijeli,

i budi najzad svoj

pod plaštom predaka!

2
 Jezik proljeća

Šapat sitnih uzdaha pirka,

žudno cvijeće propjevava.

U zraku se roje vile čari,

radost život opija.

Slovo je dio jezika,

zrak i miris bagrema između daha.

Tiho pauk mrežu plete,

vjetrić mu došaptava sve što vrabac progovara.

Visibaba dolje gleda, čuje da joj druga stiže

pa je zove: „Dođi bliže!“.

Žubor djece u dvorištu mami sunce i travicu

na veselu igricu.

I tu: brum! Trik! A tamo: zvrc! I kvrc! I hej! Haj! I kloklo! I kva!

Svud se čuje: zimi je kraj!

Jezikom proljeća ispisano

udahnu ljepotu i tajnu dotaknu.

3
 Ako me sutra ne bude

Ko može od nemara ljudi da me spasi?

Zar zbog otrova život da ugasne?

Ako me sutra ne bude,

hoće li žarkije i jarkijih žutih boja

sunce sijati?

Hoće li mjesec jače nebom blistati?

Noć? Da li će biti crnja nego sudba moja?

O znam: kao i kiši mala kaplja vode,

pustinji pijeska zrnce sitno.

tako i vama, ljudi, otkad se rodite

ja – PRIRODA - jesam ono BITNO.

Ako me sutra ne bude

hoće li traga smislu života biti

ili ne...?

Ako me sutra ne bude,

hoće li traga smislu života biti

ili ne...?

Stremiti i nadati se onda čemu'

4
 Hoćemo li se konačno probuditi

ili ćemo se poput grana oušiti?

O, znam: kao i majci čedo njeno,

kao i ptici pero, životu svakom trebam.

Ali, čemu se onda nadati

ako me sutra ne bude?

Ako me sutra ne bude,

hoće li traga smislu života biti

ili ne...?

Ako me sutra ne bude,

hoće li traga smislu života biti

ili ne...?

5
 I danas...

I danas

prepliću se niti

svjetlosti

poezije tvoje

i prave zlaćane sne

sanjivom sanjaču.

Ogledaju se

poruke tvoje u oku,

u srcu.

Na damaru drhte.

I danas šapatom bude

sanjača...

I tako

iz dana

u dan.

Uvijek ponovo.

Uvijek nanovo

ka svjetlosti se

dići

i ići, ići, ići

....

6
 Prirodno i spasonosno: budimo prijateljice

Opkoljena si vjetrovima. Oduvijek sam vjerovala da oko tebe njihova vrata otvoriti
moram sama. Vrata vjetrova. Vjetrovi ne ćute. Sluša ih kuća. Čitav svijet kuću zove.
Neprekidno. Drhtim. Neko je unutra. Postoji granica. Jedna. Mnogo ih je. Ti si kuća bez
granice.

Ti? Ko si ti? Čuješ li? Tebi govorim!

Unutra sam! Slobodna! Svjetlosti sjaj odasvud prozore u brda, u polja i šume vodi.
Otkud vjetru zagonetnost takva? Postaje cvijet unutra. Raznobojan cvijet. Čitav.Nekada je
čitav svijet stanište njemu bio...Sada se u sebi sebi vraća cvijet.Raskoš!Ljepota!Sada u sebi
zaustavljam trenutak: kosmos, kreacija, harmonija...Ti kroz mene i dalje strujiš, vazda strujiš;
a vazda sve naše je s nama a ipak prolazi.Cvijet je svijet - Kuća, a ti me i dalje zoveš. Želim
postati ti.Tvoje biće je mehko, nježno - buđenje probuđenog u sopstvenom glasu... Dozivam
tebe! Spasi me! Ti ovdje, ti tamo lijepo.

Mirišem te u pejzažu divnom i on mene u tebi miriše. Prijateljstvo! Melodija! Spas!

Hahaha - sve je jedan lijep trenutak smrtniku jednom što se smije.Smrtnica sam besmrtno u
tvoju ljepotu zaljubljena - prisutna si u svemu oduvijek što je bilo i što će biti.

Pred žuborom ljepote, psss..., samoj sebi pođi.

Lijepa radost prijateljstva puna - sreća je otvoriti mu oči; bliskosti se u tajni obrću ka
dobru.

Čitavom sobom neprestano me osvajaš: leptir i cvijet, smrtnik i svijet!Vidiš me i

dotičeš moje srce snom iz kojeg se rađam. Zajedno idemo.Kuća useljena mi smo. A kuća je
ljepota – prijateljstvo koje ljubavlju se nekoj drugoj kući otvara...Ti šutiš. Ti izlaziš iz mene.
Svijet nije ostao bez sunca. Cvjetaš. Postojimo. Spasavanje Prijateljstvo! Iluzije granice
prijateljstvo srušilo. Ti šutiš. Ja šutim. Sluša nas ljepota... Neprekidno...

Mirišem te u pejzažu divnom - i on mene u tebi miriše. Prijateljstvo.Neprekidno.I

melodija i spas... Ja sam ti. Ti si ja! Unutra smo, slobodne!

Prirodo,prijateljice moja...

7
 O slobodi

Postoji između nas uplašenih i nas nasmijanih

- - kao dobra pjesma ili šapat, ili kao eho

koji se prelama od škola do ratišta, od bolnica do igrališta...

Postoji, i navečer, kad oči sklopim,mogu da je vidim.

Postoji između nas sanjara i nas melanholika

- - kao veza jaka ili nit, ili kao tajna signala

koji su odaslani sa Mjeseca, sa Sunca, do srca...

Postoji, i uvijek se najsigurnije osjećam u njenim očima.

Postoji između žrtava rata i nas djece

- - kao sjećanje ili obećanje ili kao opomena isklesana

na putu život što se zove.

Postoji, i vodi me tamo gdje mi godi, gdje ničeg se ne bojim.

Postoji, između pohlepnih i nas zadovoljnih

- kao lelujanje u zraku ili ogorčenje bogataša,

ili kao sevdah dobrih ljudi koji kao lađa

plovi od jednih do drugih obala.

Znam, izgleda da je tuga daleko od sreće

- kao od istoka zapad ili od tišine stopa...

Ali, ipak, od života do smrti dovoljan je tren,

linija tanka..., a u bespuću tek korak od nje dijeli nas...

8
 O, gdje je taj most'

O, gdje je ta opomena s nama isklesana?

Znam, postoji...: iz dlanova dječijih cvjeta.

Sloboda!