Sefira Neimarlija VIIc, OŠ „Mak Dizdar“

Rumeni cvijet

Zora svane, ptice cvrkuću.

Svijet se budi,
a cvijet čeka da naraste. Otkivam dah.

Do neba plava
zrcalom iz poderanih cipela,
rumena pjesmo,
munjevito letim.

Rumena od sunca, od ljubavi

zapanjena
strgnem svoj teret i bol,
obraz ostavim u osmijehu.
Rumeno, rumeno, rumeno...

I tako rumeni cvijet

raste uz sreću
i više ne čeka da dođe
strijela
iz neba plavetnoga.

Čuda stvara
sve što je maleno.
Zapahne ljepotu -
ima srce rumeno u novom sutra
k sebi što me mami.
 Proljeće

Ispred vrata, topli

mir neminuli zapuha, hladnu
zemlju umi.
Čak na azurju gore zarudi
moje srce ludo.

Krasno katkad zagrli i grli moju Zenicu.

Plavi ogrtač iznad praskozorja,
užarene glave, pogledi u očima sjajnim...
Blještava nebeska kugla!

Obasjana livada, u hiljade

boja obojena, a na njoj
svilen korak nečiji.
To je sigurno
neki titan visina.

Behara oči. Baštinjenje tiho.

Kako titana ugledaše
na nebeskom svodu,
proljetne miline ciknuše od veselja.
 Igra

Napolju je kiša. Bljuzgave ulice.

Ne smijem izaći iz kuće,
ali bezglasno urlam u sebi.
Igru ne zaboravljam:
igrat ću križaljke!

Napolju je vlažno.Očajnim tutanj.

Ne smijem izaći iz kuće,
ali moćna je mašta.
Igru ne zaboravljam:
po vodi skakat ću!

Danas grije sunce.Čudesnost! Ljepota!

Ja ne odustajem:
Ura,
igrat ću se opet ispred svoje avlije, bjelinu dana sačuvati.

Igra uvijek miriše na priču

u putu pokazanoj suncokretom želja.
Opet i opet,
i uvijek ću se igrati
onako kako srce kuca.
Imam svoja prava.
Imam pravo da i obzorje zagrlim ako želim.
 Djetinjstvo

Zar da ,
crno-bijeli
svijete,
pokvariš
djetinjstvo moje?
Zar djevojčica da nestane u prahu?

Zar da niko
ne mari što dijete
radost djetinjstva nema? Što nema druga,
nema slobodu,
što nema igru i ljubav?

Zar, svijete crno-bijeli?!

Onda kada odrastem i odem u svjetlosti grad,

tada ću se sjetiti da je sunce bilo
jednom
zamračeno...
zbog odraslih...
Ne dopusti to, crno-bijeli svijete,
moli te dijete.
 Pjesma

Ona stanuje
u ključu,
u srcu svih ljudi
skrivena.

Traži put do jezika,

skromno
da se pokaže.

Ona nije
samo oblik
sastavljen riječima,
nego je ljubav i mašta
.
Ona se ne pokazuje
srcu samo,
na listu i u knjizi.
Njena slika,
pravi prikaz nje jeste proljeće.

Ona ne izgleda
samo kao mnoštvo slova.
Ne!
Ona jeste moja i tvoja sudbina.

Pjesma jeste nekada mala,

ali je golema,
najveća je u sretnim očima.
 Zaštiti me, dijete

Slijepo gledaš kroz prozor, misliš

da to je ljepota.
Raduješ se mome cvrkutu,
mome povjetarcu.
Zašto zakovano si?

Ushićeno iskriš.
iščekuješ,
pitaš
poraženo mrakom,
moju zoru,moj mjesec, moje sunce voliš.

Napolju kada se igraš,

gaziš me. Zašto?
A ja sam sreća tvoja,
sreća
prozračena u vrlo živom srcu.
 Priroda

Uspravna, bajna, tiha,

sjenovita,
nebesno skrivena, visoka,
tajnovito duboka,
izlivena kroz kiše, kroz magle, kroz vjetar:
Božija ljepoto
nad svijetom srušenim,
u mojim rukama svijetliš
kroz kapljicu života.
 Poljane prijatelja

Velika patnja
obgrljena sivim plaštom
zamagljene oluje.
lgra plamsa mojom dušom.

Život bez prijatelja?

Brrr...

Praštanje oluji
raznese vjetar po poljanama
moga prijatelja.
U njima nađem mir duše svoje:
u poljanama prirode -
svoga najboljeg prijatelja
nađem
zorom
zlatnom.
Budem sretna.