Paučinasta Sreća - Jasemina Jasna Ademović

Paučinasta sreća - Ademović
Posveta
Ovu knjigu posvećujem svojoj najvećoj ljubavi,
voljenom suprugu Zoranu.
1
Jasemina (Jasna) Ademović
2
PAUČINASTA SREĆA
Brčko, 2019.
3
Autor - izdavač
Urednik
Prof. Razim Medinić
Lektor
Prof. Kemal Ljevaković
Recenzent
Dizajn
Jasemina Ademović
Štampa
GAMA, Brčko
Tiraž
200
Zabranjeno umnožavanje, kopiranje i korištenje dijelova kao i knjige u cjelini.

-------------------------------------------------
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
821.163.4(497.6)-1
ADEMOVIĆ, Jasemina
Paučinasta sreća / Jasemina Jasna Ademović. - Brčko : autor, 2019. - 91 str. ;
21 cm
Biografija: str. 89.
ISBN 978-9926-466-28-2
COBISS.BH-ID 27301382
-----------------------------------------------
4
Til Sej
5
6
Peđin pauk i ona
Nisam je dugo poznavao,

ali čim je prvi put ušla u
moj najskromniji dom na svijetu,
htjela je razmjestiti stvari
po svom ukusu.
Poredati u vitrini taj moj
aluminijski svijet.
Nisam joj dozvolio.

Pitao sam je,
je l` došla na kafu ili da razmješta stvari.
Bila je crvena kao jabuka
u ranu jesen.
Mirisala je na Christian Dior.
Zbunjeno me pogledala.
Nisam je ni taknuo.
Iz ćoška moje sobe

ljutito je posmatrao moj pauk.
On je jedina moja razonoda
kada ostanem sam.
Uzela je dršku od metle,

namotala stari peškir
i htjela da ubije moga pauka.
Vrisnuo sam na nju!
7
Bacila je dršku.
Uplašena sva se tresla,
kao da je dobila groznicu.
Pobjegla je napolje.
Nikada je više nisam vidio.
Nisam ni želio.
8
Sašijte mi oči
Sašijte mi oči, bez kazne,

da ne gledam tužna proljeća
nesahranjenih duša
koje progoni čovječanstvo!
Sašijte mi oči, bez kazne,

bacite me u tamnicu gdje svjetlosti nema,
zaključajte vrata kalauzom
da se ne predomislim
kad sunce pobjeglo je za oblak!
Da li sam čovjek, ili sam žena?

Ko sam, što sam,
ako ona nisam?
Žižak nam načeo stado

koje u čoporu trči vičući:
„Hljeba... Hljeba!
Vode imamo dovoljno... s neba... s neba...“
Dijamantima okitili zube,

a djeca im na mostu tigaju,
žicaju se za komad hljeba.
Pa zar nam to u 21. stoljeću treba?
9
Sašijte mi oči da ne gledam tugu

kako se po peronima šeta!
Kao mlada u vjenčanici
trči i mladoženju čeka.
A on, bos, bez ruzmarina na reveru

bježi od vjenčanja.
Nema gdje s njom,
a voli je od očiju više.
Sašijte mi oči da ne gledam tugu!

Neka ona gleda mene
svojim razrogačenim očima.
Kao utvara.
10
Til Sej
Jednoga dana kad budeš opet izbjeglica

i kada tvoj unuk i unuka
budu bježali glavom bez obzira
shvatit ćeš kako je ljudima
koji traže smještaj i koru hljeba.
Razumjet ćeš sve

i vidjet ćeš kako boli
sve ostavljeno iza sebe.
Vidjet ćeš kako boli

kada neko tvoj bude držao
oči u rukama.
Kada se rahmetlije i pokojnici
budu kopali u zajedničke jame
na stotine, i kada budu
bagerom zagrtani kao šljunak.
Vidjet ćeš kako avetinja leti

iznad ratnih područja sva u krvi...
Vidjet ćeš kako majka tri dana
u naručju nosa mrtvo dijete
bez ijedne noge i ruke.
11
Može biti da ćeš progledati

i osjetiti šta je to izbjeglica,
a šta pobjeglica i
ko je prognanik
i ko ih je prognao.
Bez ijednog razloga.
Jednoga dana, Seeeeej,

osjetit ćeš kako boli
izgubiti sve i biti na tuđoj zemlji,
u tuđem svijetu tražiti mrvice i krov.
Osjetit ćeš ti to,

prije zahtjeva koji želiš poslati
za policijski sat.
Ukazat ćeti se sat ili sahat-kula.
Ding – dong.
Izbjeglice traže skroman
dom.
12
Putovanja
Razilazimo se niz pločnike

kao odbačene loptice,
kao tuga života.
Sa juga na sjever,
sa sjevera prema jugu.
Kad godina stegne kaiševe štednje
i dođe ljeto za odmore,
nas, koje vihor raznosi na sve četiri strane svijeta.
Nostalgija tuče kao grad, obara snagu.
Iz očiju tuge kotrljaju se umorne kiše,
niz obraze oluka.
Vagaju živote na kantar kao stoku,
oslikavaju djetinjstva i umorna lica.
Tragaju za prošlim vremenima.
Ljudi dočaravaju svoje prve ljubavi,
propuštena ljeta u kavezima ptica.
Pronalaze razloge za putovanja,
povratak rodnoj grudi i zavičaju.
13
Pretačem bol
Pretačem bol u pjesmu cvrčka

i nježnu muziku u letu,
kao da cvrčci u predvečerje
od muzike pletenicu pletu.
Sunce prži sa neba, žeže,

zemljina kora puca.
Ptica uči mladunče svoje
kako se mrvica kljuca.
Napolju kiša poče da pljušti,

ja imam kišobran žut.
Iako me nevrijeme prati,
lagano krećem na put.
14
Tuga jednog pjesnika
Već dugo ne stavih na papir

nijedno slovo.
Zarobljena u sebi,
kao oko u glavi,
na dlanu kao zrno sićušnog bibera,
posmatram let...
Let ptica u jatu.
Pozdravljaju, namiguju,
lete, pjevaju.
Nemoćno stiskam u rukama

zgužvanu hartiju, napisane pjesme.
Bez imalo volje,
htjedoh da joj poklonim krila
da poleti...
Eh, pjesmo moja mila...

E, moja mila.
15
Začahurena
Začahurena ne mogu da govorim.

Tugujem, svoju bol nosim.
Nosite je i vi!
Pa zašto vika?
Zašto vrisak u tišini?...
Dok jablanovi šume

u zvjezdanoj noći,
želim da ih čujem,
da oslušnem njihovu pjesmu.
Samo njih još mogu da slušam!
Zašto vrisak i trube?

Aaaaaaaaaaaaa!
Rulja u krdima trči,
ruši sve ispred sebe.
Spržena trava ostaje
poslije njihovih nogu.
Trče trbuhom za kruhom

izgladnjeli, prevareni, opljačkani
viču, viču
heeeeeeeeeeej!
16
Ne gazite rosnu travu kopitari,

ne palite, ne rušite domovinu svoju.
Tražite! Vičite! Trubite!
Pristojni građani budite,
samo ne gazite rosnu travu.
Ne gazite rosno cvijeće!

Ne gledajte u moje suze,
koje čemereom jastuk natapaju.
Čuvajte nam našu jedinu
Bosnu i Hercegovinu.
17
Ostvareni san
U jednom gradu
između mora,
gdje mirisom Lyinga
budi se dan.
Tu vječna ljubav
pod lipom sniva,
najveću želju
i najljepši san.
Sutra će, možda,

svanuti jutro,
odnijeti tugu,
obasjat će dan.
Da više niko
ne bude tužan
i da se vječni ostvari san.
18
Zatrto sjeme
Opet u glavi zemljotres,

sve se na zemlji trese.
Pčelice postaju bijesne,

jer su im haljine tijesne.
Juče je bila bura.

Valovi mora
udarali su u stijene.
I ptice u zelen gori
ostale su nijeme.
Bacile pero u vodu

i otišle na slobodu.
Slobode nema pa nema
i ko zna šta joj se sprema.
Osjeća lastavica
da nebo postaje siva sjena.
O, Bože, niotkud
sunca nema!
Seljak zasadio suncokret.

Čovjek pun sjemena,
sageo glavu
i u cvrčka gleda.
19
Sunce zašlo
za tamne oblake,
a on i dalje u zemlju gleda.
Da li će zemlji da se preda?
20
Prosjak
Pokloni svoj posljednji dinar

Prosjaku što ispružene ruke
Na trotoaru
Nafaku čeka
Ko zna...
Možda te sutra izdaleka
Ista sudbina čeka, jer
Znaš onu poslovicu staru
Imao pa nemao
21
Golub na prozoru
Ti, golube bijeli,

što svako jutro
obilaziš prozore
dok još drijemam.
Kljunom me budiš snenu.

Bdiješ na oknu danonoćno, kao
topli vjetrić moga žara. Kljucaš,
kljunom po prozoru šaraš.
Da li si to ti, opet,
došao s neba?
Da li ti od mene
moja ljubav treba?
Zašto me opet tako

nježno gledaš?
Dadoh ti hranu,
šta li još trebaš?
Golub si, a mira mi ne daš.
Doći ću ti kada jutro sine,

da obradujem tebe
sa visine.
22
Da opet skupa
krenemo na let,
preletjet ćemo
cijeli svijet.
Letjet ćemo iznad okeana,

u srcima našim nek zacijeli rana.
Letjet ću sa tobom, udisati zrak,
dok se ne umorimo i ne padne mrak.
Da još jednom osjetim

drhtaj u tvom krilu,
čekaj me na nebu, opet ću ti doći.
Dok ne padne veče, jutrom neću moći.
23
Suton
Kada suton zarumeni,

sva se Sava zacrveni.
Ljeto miris vode širi
u nju i golub čak zaviri.
Tad ugledah svoju sjenu,

nikad nezaboravljenu.
Rumen sjeni tvoje lice,
vidim duge trepavice.
Usne kao pupoljak ruže,

sjećam te se stari druže!
Savo bivša ljepotice,

vrati meni moju sjenu
da je spustim ja u zemlju!
I fatihu da proučim...
Da se više ja ne mučim.
Vrati meni moga brata,
evo otvaram ti vrata.
Ja ću tebi tvoju boju

i bit ćemo svi na broju.
24
Žuti kaput
Zagrli me pjesmo jače,

da ne čujem kako plačeš.
Pomiluj me svojim krilom,
da ne čujem srce milo.
Skupa ćemo mi plakati.

Ja ću tebi ruku dati.
Obriši mi suzu milu,
da ne plačem u tvom krilu.
Prijatelj ću s tobom biti,

svoju ljubav neću kriti,
sve što imam tebi dati,
s tobom ću i drugovati.
Zagrli me pjesmo draga

ili idi, ti, bestraga!
Imam jednu brigu ljutu,
hodam u žutom kaputu.
25
26
Vječiti dječak u okviru
27
28
Zvijezda
Jutrom, dok ti lice mijem

sjećanjima iz mladosti,
rosom koja ne odlazi,
ispod moga prozora.
Rasuta po latima
narandžastih ljiljana,
pozajmljenih od duginih boja.
U noći, s pogledima u nebo,

uprtim kao zapeto koplje,
tražim i crtam tvoj lik,
sa zvjezdanom prašinom
koju vjetar donosi i odnosi
iz očiju.
Srebrnu boju od koje sam isplela zvijezdu

koja može biti
samo
u tvojoj kosi.
29
Zrele godine
Tvoje su godine nježne

i baršunaste kao svila,
a oči snene i blage
kao da si gorska vila.
Želim da me gledaju
jutrom dok se budim,
da me paze i čuvaju
od ledene studi.
Tvoje zrele godine

pružaju ljubav u letu,
ruke daju jabuku
ko malom djetetu.
Pružaju mi usnice
žarke, tople, snene
kao da su zagrljaje
čuvale za mene.
30
Vječiti dječak u okviru
Još uvijek si moj mali

vječiti dječak sa šarene livade,
koji skuplja samo za mene
čarobne makove crvene.
Još uvijek si moja stara ljubav

koju prenosim iz pjesme u pjesmu,
uplitajući te kao vjenčić od bubamara
ukrašavajući svoju kosu.
Zamišljam nas kako bosi hodamo po livadama

ganjajući leptire šarene.
Vozarimo se po oblacima i dotičemo
sunce dlanovima.
Ležiš u oblaku zanesen dok

ljubim te pogledima.
Kitiš me zvjezdicama dok
mjesec obasjava nam put.
Ti si moj vječiti dječak kojeg

nosim s ljubavlju u srcu svom.
Tvoju sliku uvijek nosim uokvirenu
u pozlaćenom ramu,
u očima mojim.
31
Neću te pustiti zaboravu dok živim,

iako te nema među nama.
Utisnut pečat nosit ću u sebi,
dok nas drugi život ne sastavi.
Obećani jedno drugom

susret čekat ćemo
u drugom životu.
32
Čekanje
Čekat ću te u tamnim odajama

gdje svjetlost je napustila tvoje mjesto.
Čekat ću te na stijeni u kojoj su urezani
naši tragovi prošlosti
i naši poljupci.
Čekat ću te na kamenu tuge

sve ove noći hladne i duge,
čekat ću.
Čekat ću te i kada jesen zlatna

ode u susret zimi,
što dolazi u zagrljaj novoj godini
koja bez tebe prolazi.
Čekat ću te i kada sve prođe...

I tada ću te čekati
kada proljeće pokloni mi prvi vjesnik kaćuna
bez tvoje ruke...
Ja ću te čekati na istom mjestu

gdje pustoš si ostavio, kada si odlazio.
Čekat ću te i kada ti srebrom kosa
prošarana bude.
Čekat ću te sa osmjehom na licu i
bez tuge.
33
I kada bore prošaraju tvoje lice

ja ću te čekati. Samo mi obećaj da ćeš doći,
čekat ću te u tami i bez zvjezdane noći.
Ja ću te čekati, jer znam da ćeš sigurno
doći.
34
Ljubljeni
Ti si moja ljubljena serenada

otkucaj srca u grudima i moj
dosanjani san.
Strast i ljepota maštanja mojih, ti si.
Žudnja si moja,
koja kao krvotok teče, neprestano
venama mojim.
Ostani vječan i nedostižan za druge,

jer ti si satkan kao ćilim
sa najljepšom šarom
od mojih snova.
Tkala sam te sa zjenicama očiju

svojih,
zaplitući te u pletenicu svoju.
Pokrivala sam te keranom šamijom.
Svilu sam kupovala od zlatnog praha

leptirovih krila.
Želeći da budeš samo
srcu mome drag.
Ne budi kao galeb u letu nedostižan,

primakni svoje krilo bliže.
Kao zračak kroz drvo krošnje
pomiluj mi lice.
35
Dok mjesec srebro baca i obasjava nam pute

napravi srebren krevet od lišća,
da ljubim te na mjesečini snenog.
Budi moja balalajka

dozvoli da prstićima crtam note
bez ključa po tijelu tvom.
Budi samo moj jedini
i ljubljeni.
36
Zbog radi nas
Zbog radi nas podižem opomenu

tonom, a glasom slavuja.
Spremna bez glasa ostati,
jer životi naši žive
iza teških zastora pozornice.
Zbog radi nas ću se

u zemljani prah pretvoriti.
Kondenzovati, na nebo ispariti i
kao pahulja na rame ponovo ti pasti.
Da te volim, ljubim, udišem,

milujem kao uvijek
što šaptala sam ti
riječ ljubavi.
Zamotat ću te u svilen
crven list maka,
jer makove najviše volim.
Breze mi rekoše da je to ljubavna boja,
ljubavni cvijet prepun nježnosti.
Od bijelih bubamara
vijenac ću spraviti za nas.
Trčat ćemo po livadama u zanosu
ganjati šarene leptire.
37
Ljubičastim leptirom ću okititi

tvoju kosu, jer
znaš da volim tu boju.
Maramice ću zadijenuti
na tvom reveru.
Zbog radi nas ću tvoja simfonija postati

i svirati najljepšu muziku koju
ćeš samo ti slušati.
Sve ću učiniti zbog radi nas.
38
Kap jutarnje rose
Klizila je rukama
po njegovim leđima
milujući i ljubeći ga
dok napolju pored kuće
šumili su jablani.
Oznojeni od ljubavi
dočekuju jutro.
Drhtajući u naručju,
uplašena košuta
ogledala se u morskoj pjeni
njegovih pogleda,
koji su šetali po bokovima.
Ljubila ga je do zore
sve dok posljednja zvijezda
nije pobjegla sa neba,
da ne bi zgasnula na jutru.
Bila je zrela kao narandža,

a on kao mlad los
kupao je košutu u kapi
jutarnje rose.
39
Prastara ljubav
Mnoge je šinobuse
puštala da prolaze pored nje,
kao zmajeve od kerp-papira
niz dugu prugu koja nema kraja.
Čekajući da se iz daljine pojavi
njena prastara ljubav iz snova.
I tako dok je sjedila na klupi,

gdje zakletvu su dali jedno drugom
gledajući u urezana njihova imena,
na klupi suza se ote i skavasi srce.
Zapalila je cigaretu Milde Sorte,

iz usta su se vidjeli klobukovi dima
dok zaljubljena žena gledala je u daljinu
i čekala sirenu svake dolazeće lokomotive.
Iznenada iz magle on je spustio ruku

na njezino rame.
Zagrljaj dva smežurana tijela
na poklon su pronašli jedno drugo.
Uzviknuo je Magdalenaaaaaa!
Glas je odijeknuo kolodvorom.
Svi putnici koji su čekali svoju sreću
okretali su se od vriska...
Niz tračnice pruge zagrljeni odoše

dva stara vala
koja ne pjene.
40
Dva goluba
Zavežljaj jutro
očima veže,
dok kosac otkose
po livadi steže.
Rosna joj zora

umiva lice,
na sijeno sletiše
dvije golubice.
Slamku joj svoju

iz kljuna nudi,
dok jutro u suton
ne zarudi.
S večeri mjesec
pomoli grudi,
srce im htjede da poludi.
Kljunom joj jutrom

umiva lice,
ja lijepe ptice
golubice.
Golubice i gugutana,
na srcu osta velika rana.
41
Ja neću sigurno doći
Savila sam svoje gnijezdo

u tihoj beskrajnoj noći.
Ne traži me na starom mjestu,
ja neću sigurno doći.
Prepuštam se nebu i zvijezdama,

što kao brodovi plove.
Tamo je ostala moja lađa,
tamo je zlato moje.
Kao kapetan za kormilom vičem

na zvijezde što na putu mi stoje.
A bura puše jače i jače,
u meni nemirno more.
Danica stoji na vdiku

prepreku ruši u noći,
ne čekaj više na starom mjestu,
ja neću sigurno doći.
42
Ljubavne arije
Noćas mi diraš
ljubavne strune moje,
želiš da čuješ tvoje violine glas.
I srce zalupa.
Otkucaje sjećanje budi.
Budi uz mene,
još večeras budi!
Otvori vrata,
donesi sunce na dlanu.
U tvome oku
da odmorim dušu svoju.
Ugrij mi ruke
što zaleđene čekaju proljeće.
Rascvjetaj me kao
cvijet na oblaku.
Poljubi me dragi,
kao što val ljubi more.
Zasviraj na tijelu
svoju ariju.
Noćas mi diraj
ljubavne strune moje.
Želim da čujem tvoje
violine glas.
43
Brižna mati
Zamišljam te tako
kako stojiš sama
i igraš se brižno
među zvjezdicama.
Osjećam ti ruku
tu u mojoj kosi
dok zadnji otkos
moju nadu nosi.
Zaboravu ne daš
to što si rodila,
što si s ljubavlju,
nježno, odgojila.
Sve si za mene mati

u životu dala,
zato, od srca, majko
tebi vel`ko hvala.
S vremena na vrijeme,
dok u nebo gledam,
pozdravljam te po zvijezdama
i nikom te ne dam.
44
Snježna kraljica
Ne, nemoj mi prići. Nećeš ni ti moći

otopiti ledeni okean koji u meni vlada.
Stotinu ljeta, u huli dubokoj, živi
moja ukočena duša.
Zaleđena u čaši, kad izgubila je najveću i

najljepšu ljubav na svijetu.
Od tada živi u ledenom dvorcu među
zaleđenim dušama sličnim njoj.
One prepoznaju jedna drugu,

ljubazno razgovaraju bez osmijeha
ukočenog lica.
Ljubav je zabranjena! Mrtva.
Snježne maske šetaju bez pozdrava.

Tamo nema noći i dana.
Vlada vječiti led i tama.
Ni duge ni boja tamo nema,

samo bjelina sante leda
i ledena stijena.
Odavno. Za sva vremena.
Ko u taj dvorac dođe,

ljubavi mora da se prođe.
Ne, nemoj mi prići,
u tome dvorcu ni suza nema.
Suza se pretvara u ledenu gromadu stijena.
45
Tamo kralj moj ti ne možeš biti,

iako sam ja ovako mlada.
U ledenom dvorcu našem
kraljica snježna
vlada.
46
Zauvijek
Ti koji svojim pogledom

diraš joj dušu,
a ona, jadna, zadrhti
u zagrljaju
od pogleda tvojih očiju.
Ti koji kroz pjesmu lebdiš

i ulaziš u srce nečujno,
kao list na vjetru.
Kažeš joj šta ti duša osjeti,
a šta misao sluti.
Poklanjaš joj ružu osjećanja

ti, koji je ostavljaš bez daha.
Dok te ljubi zanosno u letu,
osvajaš je na tenane
kao lastavicu u rosnom cvijetu.
Dok zora se budi u beharu

na oblacima vjetra,
oslikavaš svoju ljubav u magli,
a ona čezne za zagrljajima
koji nikada neće doći.
Ti koji drhtiš na suncu,

dok mjesec zalazi u suton,
nikada nećeš saznati da ćeš
u njezinom srcu ostati zauvijek.
47
Dođi da počnemo ispočetka
Dođi na staro mjesto u parku

gdje sam ti poljupcima skidala
pahulje sa kovrdžave kose.
Dođi, još te čekam, nisam ti sve rekla.
Otišao si ko zna kuda, ko zna gdje!

A tu na klupi recitovao mi Jesenjina.
Pričao o našoj budućnosti.
Gledala te očima žene zaljubljene, zanesene.
Osjećala tvoju drhtavu ruku koja je milovala moje lice.
Dlanovi su ti bili znojavi, iako je napolju bilo hladno.

Zar si zaboravio naše sretne dane?
Zar si zaboravio rečenice u kojima si
zamuckivao ispred moga pogleda?
Kao mali dječak skamenjenu si me ostavio

na našoj klupi snova, gdje
još uvijek stoje zaljubljena u
srcu urezana naša dva velika slova.
Dođi, još uvijek te čekam,

da počnemo sve ispočetka.
48
Još jednom želim biti s tobom
Priđi mi bliže, da
skinem rosu sa usana tvojih.
Sabirat ću kap po kap, jer
želim utoliti pustinjsku žeđ,
stopiti naša tijela
u jednu dušu pretvoriti.
Dodirima nježnosti istraživat ću

tvoje mekano tijelo.
Prstićima hoću da te osjetim,
u notama svoje duše da
taknem te. Priđi mi bliže.
Želim biti tvoja

da mi ljubav u talasima mora,
kao biser, nižeš.
Trčat ćemo ispod plavog neba prema brodu.
Ljuljat ću te na talasima mora
dok sunce nam miluje lice.
Šaptat ću ti na uho najljepše ljubavne stihove,

koje nikada tvoj sluh čuo nije.
Priđi mi bliže jer samo još jednom želim biti tvoja.
A sutra... Ko zna gdje,
sudbina vodi mene...
Ne pitaj za želje moje...
49
50
Čežnja za zavičajem
51
52
Oda savskom mostu
Povezivao si dvije republike

i spajao obale sa rijekom Savom.
Sastavljao momka sa djevojkom,
garavom i plavom.
Sav naš teret nosio si u svome stomaku,

svakog momka i djevojku znao po koraku.
Sve dok ne dođe trideseti dan.
On proguta tebe kao strašan san.
Odnese ljepotu moga Brčkog grada

pa u meni tuga velika zavlada.
Srušiše te dušmani sa obadv`je strane.
Teško nama, ljudi, bit će i galame.
Plaču majke, trče,

svoju djecu kupe.
A očevi naši tešku muku muče.
Autobuse digoše na po savskog mosta.

Krv se razli Savom i ne bi im dosta.
Crveni se rijeka, promijenila boju.
A njeni građani nisu svi na broju.
Pjesnik plače, gorke suze lije,

u grudima i sad svoju tugu krije.
Sava joj odnese njene najmilije.
Naše drago mjesto opasala guja.
Plače Kurta, Murta, a najviše Mujo.
53
Bezimeni
Razlit ću po tebi smaragd.

Bit ćeš sjajniji od zvijezde u noći,
što treperi u mraku
i čeka kada ću doći.
Milovat ću tvoju
srebrom kosu okovanu.
Kad te moje oko vidi,
ljubit će te i noću i danju.
Putovat ćemo u oblacima,

kupati se u kristalima rose.
Trčati bosi po livadama
naše Bosne ponosne.
54
Brčko za oblakom
Brčko moje, oblak te sakrio.

Što si, grade, tako potamnio?
Il` je tebe kuga pomorila?
Il` duboka Sava potopila?
Odgovara moje Brčko milo:
Oj pjesniče, moje desno krilo,

što me ljubiš srcem iz njedara
tvoja majka mlada ti nastrada,
a brata ti rastrgali vuci.
Oca su ti ubili neljudi.
Da je mene oblak zaklonio,

nekad bi ga sunce ogrijalo.
Da je Sava mene potopila,
sprala bi sramotu sa bedara.
Već je mene bolest savladala.

Pomori mi i staro i mlado,
rastavi mi i milo i drago.
Ime, zato, ja za oblak sakri.
Sav sam garav,
žalosna mi mati.
55
Čežnja za zavičajem
Kao melek
iz Dženneta
prognanik sam
sa ognjišta.
Šta ću ovdje?
Nema kraja...
Ostah željna
zavičaja.
Da l` ću ikad
ugledati
svjetlost svoga
rodnog kraja?
Il` ću vječno
željna ostat
svoga dragog
zavičaja.
56
Nedjeljiva
Ako je cijena plaćanja,

ja ću životom da platim.
Ali ne dam,
ne dam moju Jedinu
ni za jednog druga
ni za jednog prijatelja
ni za jednog brata
koji je dijeli.
Ne može se testerom
mati podijeliti.
Nije to jabuka!
Heeeeeeeeej,
bolan hajvanu,
to je mati, a
mati je jedna.
Jedna jedina,
Bosna i Hercegovina.
57
Sretan rođendan, domovino
Za rođendan tebi,
oranico moja mila.
Plodna ljepotico
visokoga visa.
Goro moja stasita,

puna zlatnog žita.
Srebrna ljepoto moja.
Domovino.
Ljepša si od zvijezde, rose i jutra

i svakog novog dana i sutra.
Bez tebe ne može noga da mi hodi.
Misao mi na papiru uvehne,
kada te ne gledam.
Zbog tebe živim,

domovino moja.
Dok hodam pazim da te ne povrijedim.
Ljubim te rosnu dok zorom
u sutonu rudiš, dok
zalazi tvoje sunce iza brda i
dok mi se budiš.
Ljubim te s večeri,
dok se sa svojim zvjezdicama igraš.
58
U snu mi dolaziš kao ljepotica

u balskoj haljini.
Ne daj se, majko,
Bosno i Hercegovino!
Ostani tako lijepa i vječna.
Najljepša!
Djevojčica tvoja
sretan rođendan ti želi.
I ne da,
nikad,
nikom
da te dijeli.
59
60
Čežnja za sastankom
61
62
Dobra vila
Upregnut ću svoga vranca

što nebom splavari,
da odnesem mome dragom
sve što je na javi.
Mjesto biča ja uzet ću

tu tananu svilu,
da mu ličim kada stignem
na njegovu vilu.
Na oblaku nacrtat ću
dva srca nek stoje,
cijeli svijet neka sazna
da se dvoje vole.
63
Ranjeni oboje
Pod prozorom ispred kuće

napukla je grana,
da li tebe boli dragi
kao mene rana?
Ranjena sam kao srna

kraj tvoga ognjišta,
bole li te rane moje
il’ ti nije ništa?
Ranjen ležim pod pendžerom

nije li grijehota?
Zar te nije sram pitati,
tako ti života?
64
Zlatar Eston
Prsten kuje zanatlija Eston.

Žutim kuje, bijelim oblikuje.
Sav se prsten u smaragd pretvori
i ovako zlataru govori:
„Ako ćeš me dati svojoj dragoj

onoj što je tvome srcu mila,
skuj me tako po svom tabijatu.
Da zablistam na njezinoj ruci.“
„Ako kuješ pa me oblikuješ

da i ne znaš kome ćeš me dati,
nemoj mene nikom darivati.
Neka spavam ispod tvoga srca,
u džepiću pokraj mehke duše.
„Ako kuješ i čekaš sudbinu

da ti draga sama usput dođe,
baci mene niz studenu Drinu.
Možda će se ljubav za me naći.“
65
Čežnja za sastankom
Noćas meni, dragi,

evo duša trne,
što mi oko tvoje
vel`ku tugu krije.
Još svjetiljke moje

trepere u noći,
možda ćeš mi noćas
pod pendžere doći.
„Ne mogu ti draga

pod pendžere doći,
putevi su naši
zameteni snijegom.“
„Mene tuga muči

sa bolom u duši,
što ti draga noćas
neću moći doći.“
66
Zvekir šuti
Sinoć šetah kroz mahalu svoju,

okrenuh se na kapiju tvoju.
Kapija je stara, na njoj zvekir šuti.
Moja draga na mene se ljuti.
Kroz demire Dika poručuje:

„Bolan bježi, eto moga Muje!“
Neću bježat, tako mi imama,
ja sam bolji od tvoga sultana
i jači od svih tih megdana.
Zvat ću njega
na mejdan da dođe,
jer kad ljubim
tada glavu gubim.
Jer kad ljubim,
tada se zaljubim.
67
Pusta želja
Na moj pendžer inje palo.

Fenjeri se popališe.
Oči bježe u sumraku
ni ljubavi nema više.
Ispred Boga evo stadoh

da ti ljubim sneno lice,
to bijelo, sneno, lice
moja lijepa golubice.
Čekah tebe kraj pendžera,

evo zora još ne sviće,
ispred kuće neko stao
evo ga i noćas viče.
„Ukrast ću te ljepotice
da ti ljubim medna usta,
da mi ne bi u suzama
noćas želja bila pusta.
68
Tužni pjesnik
Pored rijeke pjesnik stoji

u talase tužno gleda,
gdje mu draga noćas ode
pa mu srce mira ne da?
U daljini svjetionik.
Fenjer žmirka, svjetlost širi.
Moja duša noćas plače,
cijelo more uznemiri.
Zašto svirca noćas nema,

da u dušu on zaviri,
da mi tugu svirkom blaži
i pjesničku dušu smiri.
Sjećanje mi vrati tebe,

uz narudžbu čemer stiže.
Kad hanumu ti otpjeva,
u meni se đerdan niže.
U daljini svjetionik,
fenjer žmirka, svjetlost širi
dok gitara noćas plače,
cijelo more uznemiri.
69
Boem
Za njegovim stolom
muzika ne staje,
sve što ima u životu
tamburašu daje.
Njegova je ljubav
rasuta k`o cvijeće,
voljela ga jedna žena,
sad ga više neće.
Violina jeca,
a grudi ga bole.
Voljela ga jedna žena,
kao sinje more.
Njegova je ljubav
rasuta k`o cvijeće.
Voljela ga jedna žena,
a sad više neće.
70
Želim sreću
71
72
Starac
U trošnoj kućici na kraju grada,

sa sijedom bradom i velikom kikom.
Ispod starog duda smještena klupa
i na njoj starac sa tužnim likom.
Drhtavom rukom, lulu trpa,

iz lule oblak dima se rasu,
razrogačenim očima tužno gleda.
Kao kad zvijezde s neba zgasnu.
U pogledu njegovom više nade nema.

Tiho, lagano za grob se sprema...
U ruci požutjela od ljubavi slika,
cijeloga vijeka bila mu je dika.
Starica mlada na rukama starca,

kao da je srela nekakvog znanca.
Pažljivo pogleda starca u oči,
brzo govori, nimalo ne koči.
Dugo si čekao bez mene zore,

preplivao rijeke, jezera i more.
Došlo je vrijeme da na put kreneš.
I ne zaboravi svratiti do mene!
Gore na nebu ispod duge,

tvoj vjenčić sa vjenčanja našeg te čeka.
Ponesi moju sliku sa sobom,
da te u putu ne preuzme neka.
73
Tužnoga oka, starac smiješak baci.

Viđaj ti nje, rođena joj mati!
Ona i danas za mnom pati...
Uzdah iz duše starcu se ote.
Gledajući sliku
uzdahnu još dvaput.
A s njim u rukama
na put ode i
njena slika žuta.
74
Besanica
Tamno je nebo i kiša lije.

Olovne kapi kupaju mi lice.
Oči tužne, ukočena pogleda
ostadoše u noći besanice.
Zima je obukla kaput bijeli.

Na glavu navukla šešir, rukavice.
Sad barem ljudi što prolaze,
manje će zurit u oči besanice.
Ne bi li srela tvoje besanice,

da l` mene traže il` nekog drugog,
opet se pitam,
ruku pod ruku,
sa svojom tugom.
Zamalo da sretnem tvoje lice,

svratim do moje besanice.
Ostadoh zatočena u noći dugoj
s vjernom drugaricom,
samoćom i tugom.
75
Šta je poezija
Poezija je buđenje na proplanku

u zoru.
Poezija je cvijeće sa
cvrčkom u kosi.
Poezija je ljubav kad se

dvoje mladih
drže za ruku.
Djeca se rađaju u poeziji ljubavnoj

u igrama maslačka
od proplanka do proplanka.
Poezija je priroda
vjetra i kiše,
munje i groma.
Kad oblak plače
i to je poezija.
Sunce kad grije,

a vjetar ga snije,
zemlja kad puca
i jutro kad štuca,
sve poezija to je.
Vjetar kad ruši i valove suši,

a more sve snije
i kad ti do poezije nije,
sve to je poezija, druže.
I sve što je moje i tvoje,
poezija to je.
76
Zadnja želja
Jednoga dana
kad me ne bude više,
ne smije pjesnik prestati
pjesme vesele da piše.
Jednog studenog ljeta,

kad tijelo promijeni boju
i dobije žute ruže miris,
tad kad sretneš mene, putniče
u čaršafu bijelom zamotanu,
sjeti se moje želje!
Na moj mezar ne šaljite

ni hodže ni popove,
taj dan želim
samo gitaru čuti.
I na moj mezar spusti

jedan cvijet žuti,
da me zadnja želja mine,
jer duša ide u visine.
Tamo će srce smiraj naći

iz ove tuge tamo izaći.
77
Bolne grudi
Šta to tražiš tamna jeko

u grudima ptice bolne?
Suza što ti buku prati,
nikad neće da se vrati.
Stani zoro i ne svani,

ne pucajte hladne stijene.
Ne plašite moju dušu,
nikom nije sad do mene.
Šta to tražiš mutna zoro,

dok ti grudi čežnja para,
zar ne vidiš da ne um`jem
i da neću naći para.
Stani zoro i ne svani,

ne pucajte hladne stijene!
Ne plašite moju dušu,
nikom nije sad do mene.
78
Stonoga boem
I noge vuku to prastaro tijelo

još koraka britkog ono bi htjelo.
U stopu ga prati neuhvatljiva sjena,
vjeran pratilac starih boema.
Korača pogrbljeno uvehla lica,

a do juče bijaše kao lastavica.
Letio je boem preko sedam gora,
da bi s dragom bio kod sinjega mora.
Zaboljele ga noge, a i leđa.

Košulja ga oko kragne vrijeđa.
Često je trčao taj stonoga stari,
štaka fudbaleru njegov izgled kvari.
Ko cestom naiđe, uvijek stane s njime,

na sokaku djeca poznaju mu ime.
Poznat, star i nogama cima,
iz njegove lule klobukovi dima.
Iz oblaka pogled tužan mu se rasu,

a iz oka suza niz lice se sasu.
Od života umoran on ne može ići,
sa štapom Stonoga nigdje neće stići.
79
Ja želim sreću
Osvanulo jutro prepuno tuge.

Hoću li pitati neke ljude druge
ili ću nekog pametnog sresti?
Ko će mi pravu istinu reći.
JA, ŽELIM, SREĆU...
Susrela sam staricu,

visoka čela.
Lagano iznesoh problem svoj.
Ona baš ne bi
sva vesela.
Njezino lice zarobile bore,

kao kad seljak po njivi ore.
Podiže glavu, profesorka stara,
drhtavim glasom želi savjet dati.
Lagano stade sjetovati.
Čuješ djevojčice ti vedra lica,

želiš li biti vesela ptica?
Poslušaj savjet koji ću ti dati:
Prvo izbaci riječ JA
jer to je ego.
Zatim izbaci riječ ŽELIM.
Sve što ti ostane bit će ti sreća,
a tvoja budućnost ljepša i veća.
80
Djevojčica u čudu zastade,

ponuđeni savjet prihvatiti znade.
Izbaci „EGO“ i riječ ŽELIM.
Još joj je samo ostala sreća,
a njena budućnost postala je veća.
81
82
Prije recenzije ili nekolilko riječi o samoj knjizi
Dragi čitaoci! Objavljivanjem zbirke poezije Paučinasta

sreća, bosanskohercegovačka književnost postala je bogatija za
još jedno poetsko ostvarenje. Sreća je univerzalna vrijednost
koju svaki pojedinac različito percipira i kojoj svaki čovjek,
na različite načine, teži. Neko sreću pokušava pronaći u
konkretiziranim, materijalnim, stvarima: novom automobilu,
skupoj nekretnini ili brendiranoj odjeći. Za druge je sreća
apstraktna, neopipljiva: ljubav, dobro zdravlje ili mir u duši.
Bilo kako bilo, složit ćete se da je sreća krhka i lomljiva poput
paukove mreže. Trud koji pauk ulaže u pletenje svoje mreže
mjerljiv je težnji i potrebi čovjeka da se osjeća ispunjeno,
zadovoljno, sretno. Taman kada pauk isplete svoju mrežu i
kada dosegne trenutak sreće, javlja se subjekt koji uništava
njegovo djelo. Krhke i tanane niti, upravo zbog svojih osobina,
zbog toga što ne uspijevaju „izdržati“ različite pritiske sredine,
postaju ništavne. Tako i sreća nije statična, štaviše sklona je
opetovanju i smjenjivanju, zajedno sa različitim izvorima
ljudskih osjećanja: patnje, tuge, bola. Kao smjena godišnjih
doba (proljeće, ljeto, jesen i zima), tako se i sreća opetuje. Sreća
je u trenucima i čovjek je uporno trčeći pokušava dohvatiti!
Zbirka poezije Paučinasta sreća, podijeljena je na pet ciklusa/
poglavlja: Til Sej, Vječiti dječak u okviru, Čežnja za zavičajem,
Čežnja za sastankom i Želim sreću. Naslov svakog poglavlja
ujedno je i naziv jedne (istoimene) pjesme unutar poglavlja.
Svaki ciklus donosi poeziju u kojoj preovladavaju određeni
motivi. Shodno pomenutome, u ciklusu Til Sej preovladavaju
pjesme sa izrazito socijalnom tematikom, dok poglavlje Vječiti
dječak u okviru obuhvata pjesme sa ljubavnom tematikom.
Poglavlje Čežnja za zavičajem obuhvata opus rodoljubivih,
83
odnosno domoljubnih ili patriotskih pjesama. Poglavlje Čežnja

za sastankom obuhvata pjesme koje svojom formom, tematikom
i motivima, izrazito podsjećaju na sevdalinku. Specifičnost
ovih pjesama je pjevljivost, kao i čežnja zbog neostvarene i
„nerealizirane“ ljubavi. Ciklus Želim sreću obuhvata misaone,
odnosno refleksivne pjesme. Važno je istaknuti da je poezija
specifična književna vrsta: kako po formi, tako i po sadržaju.
Kada je riječ o motivima, sasvim uobičajena je pojava da se,
često, u jednoj pjesmi prepliće nekoliko različitih vrsta, stoga
i ovu klasifikaciju čitaoci ne bi trebali razumijevati doslovno.
Mr sc. Razim Medinić, prof.
84
Prikaz knjige Paučinasta sreća Jasemine (Jasne) Ademović
Duhom vedra, energična, slobodna i svestrana po prirodi,

Jasna Ademović veoma je poznata i cijenjena persona u
poetskim krugovima. Svako ko bi, barem jednim djelićem,
zavirio u dušu ove pjesnikinje, ostao bi zapanjen njenom
posebnošću, dobrotom i njenom, riječima neobjašnjivom i
neopisivom, umjetničkom nadarenošću. Jasemina je jedna
od onih osoba koja živi za umjetnost i za koju je umjetnost
jedna od stvari zbog koje vrijedi bitisati na ovome svijetu. Još
kao djevojčica iskazivala je svoju svestranost i nadarenost za
umjetnost, aktivno se bavila muzikom, plesom, književnošću
i filmom. Za vrijeme boravka u Brčkom bila je članica svih
eminentnih kulturnoumjetničkih društava pomenutoga grada.
A neka od tih kulturnoumjetničkih društava su: K.U.D.
Veljko Lukić Kurjak – Brčko, K.U.D. Pero Ćuskić – Brčko
itd. Svakodnevno je ispoljavala i ispoljava svoju kreativnost,
učešćima na različitim radionicama za kreativnost i umjetnički
rad. Za bolje razumijevanje njenog pjesničkog opusa, važno
je čitaoce, koji se prvi put „bore“ sa njenim djelima, uputiti
u njenu umjetničku svestranost. Jasemina već dugi niz godina
svoju kreativnost, raspoloženja i doživljaj svijeta pretače
u likovna umjetnička djela – aktivno se bavi slikarstvom.
Ona je pjesnik trenutka. Njena poezija je duboko iskustvena,
empirijska. Gotovo sve pjesme bogatoga književnoga opusa su
nastale u trenutku. Budući da je izuzetno socijalna osoba, često
se dešavalo da je u trenutku porodične večere ili večernjega
izlaska obuzme inspiracija te bi bila „primorana“, na trenutak,
odvojiti se od društva i iskazati svoj pjesnički nagon, odnosno
uzela bi papirić i olovku i počela svoje duševno i emocionalno
stanje prenositi na papir. Budući da inspiracija ne bira ni
85
mjesto ni vrijeme, često se dešavalo da u tom trenutku pri ruci

nema komad papira te bi otišla do toaleta kako bi uzela toalet
papir i tako bi svoje stihove ispisivala. Kasnije bi pomenute
pjesme prepisivala na papir. Znala se približiti „običnim“,
„malim“ ljudima. Često bi se, prilikom šetnje korzom, približila
prosjaku i pored toga što bi nesebično udijelila koji dinar,
odvojila bi vrijeme za razgovor. Umjela je saslušati i razumjeti
probleme jednog čovjeka, zaviriti u rascjepkanu, iskomadanu,
pojedinačnu ljudsku sudbinu. Često bi u tim razgovorima
pronalazila motive i inspiraciju za svoju poeziju. Otuda pjesme
sa izrazito socijalnom tematikom. Prilikom šetnje u parku,
znala se zaustaviti i sjesti na klupu pored starca i razgovarati.
Slušati. Zaviriti u dušu i srce svoga sagovornika.
Tako je nastala i pjesma Starac:
„U trošnoj kućici na kraju grada,

sa sijedom bradom i velikom kikom.
Ispod starog duda smještena klupa
i na njoj starac sa tužnim likom.“
Lirski subjekt u njenim pjesmama progovara o svakodnevnim

problemima i nedaćama, koje muče običnog, malog, potlačenog
čovjeka. Jasemina Ademović je društveno angažiran pisac.
Njen humani angažman najviše se očituje preko pjesama sa
socijalnom tematikom. Ona kroz svoju poeziju progovara o
aktuelnim društvenim problemima. U pjesmi Til Sej lirski subjekt
se obraća osobi pod imenom Til i kritikuje njegov nehumani
odnos prema izbjeglicama, podsjećajući ga da je i on nekada bio
prognan, upozoravajući da se povijest vrlo lako može opetovati,
ponviti. Lirski subjekt se obraća Til Seju, čovjeku koji je lišen
empatije i ljudskosti kada su izbjeglice u pitanju:
86
(...) „Jednoga dana, Seeeeej,

osjetit ćeš kako boli
izgubiti sve i biti na tuđoj zemlji,
u tuđem svijetu trežiti mrvice i krov.“ (...)
Jasemina Ademović je vrsna kada je slikarstvo i razumijevanje

umjetnina u pitanju, stoga ne čudi što je nekolicina pjesama iz
bogatoga opusa nastala, upravo, u trenutku kada bi posmatrala
umjetnička djela Emina Skomorca i Juska Muharemovića i
drugih vrsnih slikara iz okruženja. Jedna od pjesama koja je
nastala u trenutku posmatranja likovne umjetnine je i Zvekir
šuti, pjesma koja duboko odiše mirisima i bojama sevdalinke:
„Sinoć šetah kroz mahalu svoju,

okrenuh se na kapiju tvoju.
Kapija je stara, na njoj zvekir šuti.
Moja draga na mene se ljuti.“
Fascinantna je njena svestranost i vičnost kojom tenutak,

fotografiju, društvenu anomaliju pretvara u poetsko djelo.
Jedno od obilježja njene poezije je pjevljivost, to se posebice
manifestira u pjesmama koje odišu duhom sevdaha. To je
posebno primijetno u pjesmama: Čežnja za sastankom, Zlatar
Eston, Dobra vila, Zvekir šuti, Pusta želja, Tužni pjesnik, Boem
itd.
Ciklus Vječiti dječak u okviru obuhvata pjesme sa dominantno
ljubavnom tematikom. Lirski subjekt u ovim pjesmama
progovara o svojim ljubavnim zanosima, neostvarenim željama,
ali i nadama i snovima. Takva je i istoimena pjesma Vječiti
dječak u okviru, u kojoj je lirski subjekt žena koja progovara o
svome voljenom muškarcu koji (iako je napustio ovaj svijet) je
zauvijek ostao u njenom srcu i njenoj duši:
87
„Ti si moj vječiti dječak kojeg

nosim s ljubavlju u srcu svom.
Tvoju sliku uvijek nosim uokvirenu
u pozlaćenom ramu,
u očima svojim.“
O vrijednostima knjige Paučinasta sreća mogao bih u

nedogled, ali ipak želim prepustiti čitaocima da sami pronađu
smisao, tako što će detektirati i interpretirati bogate značenjske
slojeve ovog poetskog ostvarenja.
Mr. sc. Razim Medinić, prof.
88
BIOGRAFIJA
Jasemina (Jasna) Ademović poznato je ime na poetskoj

sceni. Rođena je 1960. godine u Koraju. Školovala se i živjela
u Brčkom, gdje je i započela svoju spisateljsku karijeru. Još
kao djevojčica iskazivala je veliku nadarenost za umjetnost,
kako za književnost, tako i za muziku, slikarstvo, ples i film.
Bila je članica svih eminentnih kulturnoumjetničkih društava u
Distriktu. Godine 2012. objavila je samostalnu zbirku poezije
„Snovi spleteni rosom“. Njena književna djela zastupljena su u
brojnim regionalnim i međunarodnim časopisima, zbornicima,
kao i zajedničkim/grupnim zbirkama poezije. Dvadeset i pet
godina živjela je u Norveškoj, gdje je kontinuirano djelovala i
stvarala. Aktivno radi na objavljivanju svog bogatog pjesničkog
opusa koji će javnosti biti predstavljen u nekoliko knjiga.
89
Sadržaj
Til Sej 5
Peđin pauk i ona 7
Sašijte mi oči 9
Til Sej 11
Putovanja 13
Pretačem bol 14
Tuga jednog pjesnika 15
Začahurena 16
Ostvareni san 18
Zatrto sjeme 19
Prosjak 21
Golub na prozoru 22
Suton 24
Žuti kaput 25
Vječiti dječak u okviru 27
Zvijezda 29
Zrele godine 30
Vječiti dječak u okviru 31
Čekanje 33
Ljubljeni 35
Zbog radi nas 37
Kap jutarnje rose 39
Prastara ljubav 40
Dva goluba 41
Ja neću sigurno doći 42
Ljubavne arije 43
Brižna mati 44
Snježna kraljica 45
Zauvijek 47
90
Dođi da počnemo ispočetka 48

Još jednom želim biti s tobom 49
Čežnja za zavičajem 51
Oda savskom mostu 53
Bezimeni 54
Brčko za oblakom 55
Čežnja za zavičajem 56
Nedjeljiva 57
Sretan rođendan, domovino 58
Čežnja za sastankom 61
Dobra vila 63
Ranjeni oboje 64
Zlatar Eston 65
Čežnja za sastankom 66
Zvekir šuti 67
Pusta želja 68
Tužni pjesnik 69
Boem 70
Želim sreću 71
Starac 73
Besanica 75
Šta je poezija 76
Zadnja želja 77
Bolne grudi 78
Stonoga boem 79
Ja želim sreću 80
Prije recenzije ili nekolilko riječi o samoj knjizi 83
Prikaz knjige Paučinasta sreća Jasemine (Jasne) Ademović 85
BIOGRAFIJA 89
91

Paučinasta Sreća - Jasemina Jasna Ademović

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Paučinasta Sreća - Jasemina Jasna Ademović

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Paučinasta sreća - Ademović

Jasemina (Jasna) Ademović

Zabranjeno umnožavanje, kopiranje i korištenje dijelova kao i knjige u cjelini.

Peđin pauk i ona

Nisam je dugo poznavao,

Nisam joj dozvolio.

Iz ćoška moje sobe

Uzela je dršku od metle,

Sašijte mi oči, bez kazne,

Sašijte mi oči, bez kazne,

Da li sam čovjek, ili sam žena?

Žižak nam načeo stado

Dijamantima okitili zube,

Sašijte mi oči da ne gledam tugu

A on, bos, bez ruzmarina na reveru

Sašijte mi oči da ne gledam tugu!

Jednoga dana kad budeš opet izbjeglica

Razumjet ćeš sve

Vidjet ćeš kako boli

Vidjet ćeš kako avetinja leti

Može biti da ćeš progledati

Jednoga dana, Seeeeej,

Osjetit ćeš ti to,

Razilazimo se niz pločnike

Pretačem bol u pjesmu cvrčka

Sunce prži sa neba, žeže,

Napolju kiša poče da pljušti,

Tuga jednog pjesnika

Već dugo ne stavih na papir

Let ptica u jatu.

Nemoćno stiskam u rukama

Eh, pjesmo moja mila...

Začahurena ne mogu da govorim.

Dok jablanovi šume

Zašto vrisak i trube?

Trče trbuhom za kruhom

Ne gazite rosnu travu kopitari,

Ne gazite rosno cvijeće!

Sutra će, možda,

Opet u glavi zemljotres,

Pčelice postaju bijesne,

Juče je bila bura.

Bacile pero u vodu

Seljak zasadio suncokret.

Pokloni svoj posljednji dinar

Ti, golube bijeli,

Kljunom me budiš snenu.

Zašto me opet tako

Golub si, a mira mi ne daš.

Doći ću ti kada jutro sine,

Letjet ćemo iznad okeana,

Da još jednom osjetim

Kada suton zarumeni,

Tad ugledah svoju sjenu,

Usne kao pupoljak ruže,

Savo bivša ljepotice,

Ja ću tebi tvoju boju

Zagrli me pjesmo jače,

Skupa ćemo mi plakati.

Prijatelj ću s tobom biti,

Zagrli me pjesmo draga

Vječiti dječak u okviru

Jutrom, dok ti lice mijem