Recenzija knjige “Pod istim nebom”, više autora

Pod istim nebom, ali različitog horizonta

“Strah blijedi kada se suočimo sa činjenicama”
Frank Tyger
Ne, ni jednoga trenutka nisam pomislio kako će deset autora raštrkanih diljem
svijeta uspjeti u nakani da probude u meni zlo naciona, hranjenog u ratu netom
završenom! Da, odmah sam pomislio, ni ne otvarajući dobijenu E-mail poruku natopljenu
sadržajem od preko 150 stranica formata A4 MS WORD-a, kako nada, ipak postoji. Kako
se nije istopila u, eto, već dvodekadnom pokušaju da ubiju u nama čovjeka, ženu,
dijete…jednom riječju, normalno biće. Aldina, Aleksandra, Arnad, Enes, Tanja, Irma,
Nada, Nihad, Samira i Vasseljen su to i takvo “normalno biće”. Otjelovljeno u deset
različitih muskulatura, usudim se čak reći Argonauta, odnosno Spartanaca dvadeset i
prvog vijeka/stoljeća. Jedno je to biće, dakako. Kako? Zašto? Kao da vidim da se već
pitate. Jednostavno je. Veoma jednostavno.
Kroz dodir ljubavi, snena vizija jedne Adine unutar pitkosti vlastitog izričaja
neopterećena jeste sopstvenom iskrenošću spremna predočiti nam dojučerašnje
svetogrđe, čak i u riječima kada veli ja voljeh je tek onako/ona mene/naopako!...odnosno
nježno me zavodio/samo rukama/a isto kao da si sa mnom/ljubav vodio!..ili pak…gizdava
sva/kao od mermera/sklesana/oko pleća/svjesna raskošnog/koraka što osvaja/kad kroči/ I
vidi vještice/drsko/gleda i mene u oči! Ona, Aldina priča stihom svojim. Neistkane priče
ljubavi koje su čekale njen odsjaj unutar riječi što izviru iz vlastitog, ali pjesničkog
zanosa. Kako i sama kaže: priča i trepće. Na trenutak kao da zatreperi treptaj vlastitog
bića sa željom da erotica nadjača alter ego ovoga autora. Ali ne, ovdje se radi o piscu
neke nove stvarnosti…spisateljici sutrašnjice.
Koji i sam veli kako …uzdišem duboko/tjerajući me/da se izvijam lijeno/da se otvaram
još više/kao školjka/oku ronioca. O vrućem vjetru se ovdje radi, dragi moj čitaoče!
Vrućem vjetru! Ili se možda varam? Krhko je znanje. I tada se susrećem sa
Aleksandrom, naizgled samo mrvom sakupljenom sa stola. Ona to kaže za samu sebe,
ali…Sigurno je to velik’ stol. Da ne kažem onakav za kakvim je sjedio onaj div iz stare
bajke kojeg je susreo onaj dječarac što se popeo u začaranu zemlju preko zrna graška
izraslog u ogromnu stabljiku! Da, jeste, jer i ona se moli snu vlastitome, da kroz smrt
životu stremi. Čekaj, stani! Smrt životu što stremi? Ashes to ashes, zar ne? I naša smrt će
jednoga dana podstrek novoga života biti. Jednoga novog oblika što Bog, Allah i/ili
Jehova kreiraće. Moći! Ona je posesivna. Jaka.
Njena pjesma je kao živo biće, creacio imposible, ali ona zri jer Aleksandra kaže
ljubomorno je krijem od svih/jer tajni govor njen/razumjeti ne može niko/kao što
razumijem ja…Samo na trenutak pomislih da će ostati na tome, no već sljedećom
pjesmom, da ne kažem konstrukcijom semantike izrasle na sopstvenom libidu, ona veli
magla suncem se briše. Naivno? Dapače, zrelo i ciljano! Jer njenih sedam pečata nisu
ništa drugo do otkrovenje svih naših pokušaja da postanemo ljudi. Ono što ona već jeste.
I tada se susrećem sa Arnadom koji čovjeka gordo gradi. Da li? Naravno, jer drsko je
zaista za života vlastiti epitaf kazati, ali ovdje i sada i sam veli nije mi žao/ I opet bih da
mogu. Samouvjeren do bola. Jeste, ali slabašan prema voljenom biću: “…među ovim
zidovima odzvanja/stara sjeta/tiho ludilo koje se provlači iza/mojih očiju i/želja da te
imam/što svakim danom/iznova/izgara moje kosti…” Ne zavaravajmo se! Isti smo kao
Arnad. Neko to želi priznati, a neko ne. Ljudi od krvi i mesa. Ljudska bića, jer on kaže
“…zagrizam/u sne/grizem/tvoje usne, ali koja opaka i mogu biti dok žestoko upozorava
tek tad vidjeh/otisak šape u prašini/stopi čovječijoj/sumnjivo sliči!” Margaritas ante
portas, dragi moj Arnade! Margaritas…
Na ovome svijetu ćeš se načekati da čovjek postane biće dostojno divljenja, ali
ipak si nestrpljivi putnik naivno se nadajući kako će san prerasti u javu. Ili se možda
varam? On govori o snu! A ja o javi! Mada jesmo danas kamen/sutra tek/prah! Život
faune u stihovima njegovim i nije ništa drugo do tisućljetni pokušaj da odjek vlastitog
bića objasnimo ljepotom i snagom drugoga i drugačijeg koje ipak na kraju stremi ka cilju:
“…platno bijelo/sada krasi/beživotno gušterovo tijelo..” Nadam se, ipak da svjetlo
postoji jer hrli mi „rima” Enesova , koja samo naizgled to nije jer svima nam treba
čišćenje, pardon pročišćenje dok nafaka ne progovori/tajna će čekati/da svojim
jezikom/zablude razori. Iako je vidljiv životni kredo i uticaj nikada do kraja prihvaćenog,
izvanredno stihotvornog pjesnika Branimira Štulića- Džonija (sada će da ustanu spodobe,
zaštitnici PJESNIŠTVA i da kažu: Ne, on, Džoni, nije pjesnik!..ali ne osvrćem se na
PROSJAKE UMA koji ne shvataju značaj angažiranosti u pjesništvu) ipak, Enes ima i
svoju prepoznatljivu notu pjesničkih snoviđenja. Kakvu? Sopstveni oblik nepatvorenog
korištenja „ugaslih” riječi koje kod njega zvuče tako jako i suštinski prijemčivo:
„uzbiba”, „sekiranja”, „mrljave”, „uzamčim” itd..., pa čak i sve do „egzegeza” što za nas,
obične smrtnike u prijevodu znači: Egzegeza je kritičko tumačenje tekstova (napose
biblijskih, gramatičkih, povijesnih, pravnih... Ali, istovremeno Enes pitkošću sopstvenih
vizija uspijeva njima dati novo, sasvim novo značenje osnažujući podjednako vidljivo
kao i ostali autori, kvalitet stihova unutar ove nadahnute knjige.
 On je u neprestanom traženju: sebe, puta, vizije, oblika života i sjećanja, ali i
istovremeno objašnjavajući viziju svoga obitavališta: Nađoh se u jednoj Zjeni/I izgubih
svoje oči/U slici i sjeni/U noći. On je u neprestanoj potrazi za (usudiću se kazati!)
sopstvenom sudbinom, što je, makar kroz stihove sopstvenih nerava, pokušava
kontrolisati. Da, kontrolisati. Samo naizgled nam se objašnjava kako on, unutar stihova
svojih, pokušava od NJEGA, PUTNIKA, tražiti odgovore, ali ne! On je okrenut sebi, tom
snažnom biću koje ga vodi i dovodi do konačnog odgovora koji se nalazi u sljedećem
stihu: Povedi me na zaboravljeni put/Odavno me ostavi u životu/Hoću s tobom zajedno u
krug/Jer i ja sam valjda dio tebe, dok la(h)koća predočenih rima Irminih i jeste ono
čemu mladost teži dok nemirni duh priča priču o koferu koji i jeste dio duha svih onih
koje ne drži mjesto. Ona i kada nije u Sarajevu, svom gradu, ona pokušava pjesmom
kaz’ti, mada ponekad i pomalo nabusito naglasiti
“…u vrisku zore/čežnja/iz mraka se rodila/utrnula iz sna /otrgnuta...” Ipak, Irma je
borac dok piše “..u srcu gomila smeća/u crkvama gomila svijeća/život/ili je dug ili je
kratak/život/ili je težak ili je lak/pa da vidimo…” Na trenutak kao da gubi nadu dok Boga
dragog moli da joj pomogne u traženju izlaza iz bezizlaza današnjice, ali već iza ugla je
odgovor što odresito tjera nju, pardon, njega, odnosno njih, riječima “…Bijedniče, kako
se usuđuješ milost tražiti/od svjetlosti ove/Na prokletstvo osuđujem vaše duše trajne!”
Ona je samo putnik na ovom svijetu. Njene riječi su vapaj žednoga, ali i gladnoga u
pustinji. Ne vidjeh optimizma u pjesmama njenim, mada i sama želi prestati se inatiti.
Amin!
Dok Nada Kasandrininim klikom sanjarem ostaje, ali i postaje opstajući strahom
ovaploćena pjevajući “…Čuvaj

se pjesniče/darova muza,/misao njeguj u sebi/I riječima ne daj maha./Otmu li se

razuzdane,/uteći će radoznale,/u nečijem oku skriti,/prikrivenih misli vrazi…” dok joj
odzvanja vrijeme. Njen izraz je skustveno jači, smjeliji i ozbiljniji ne samo zbog jasnijeg
viđenja (u odnosu na koga?) realnosti unutar koje obitava, već i zbog onoga stiha snažno
omeđenog …”Jaki ne plaču – šapatom stenje./Ako ne moraju – cijedi kroz zube./Brazda
na licu – znak da laže,/od svoje nemoći,/sebe i druge. Iskrenost je vrlina hrabrih. Smjelih.
Ali i onih koji teže savršenstvu sopstvene opstojnosti ovdje i sada. Ona bira riječi, da ne
usahnu, jer zna da su pjesnikove riječi nešto što se pamti i čemu se vraćamo sa zebnjom
iščekujući želje mladosti svoje dok se nadamo da bismo možda i brutalniji bili da smo
mlađi, ili ne?! No, malo je pjesnika što ljubav mogu tako duboko, stameno optočiti
sopstvenim stihom i zašto da ne, moram kazati, da odavno ne vidjeh tako jaku ljubavnu
riječ, rečenicu, stih i nadu: “Mogla bih te, nezasita, do u beskraj piti..”
Sve je rečeno, mada Nihad, iako i sam opijen znanjem da ne zna, ako zna jer do
njega je koji glavom u zid udara dok suočen sa sumornom stvarnošću traži da mu se vrate
snovi. Da li ih je on sanjao? Jeste! Ovdje, danas u ovoj i ovakvoj Bosni (ali i
Hercegovini) još ih ima koji snivaju da sanjaju. Ili žele ih ponovo imati. Snove! Iako i on
sam pesimizmom ogrnut, ipak, nada se da možda nije kasno, da se nađe uz pomoć onih
koji ga traže, kako bi se i sam našao (ili snašao?!). Zatočen u sopstvenom labirintu riječi
Nihad je, iako živ, jedan novi lik u ogledalu sudbine koji ne želi pričati o politici, mada je
on itekako dio njegovog bića i habitusa svagdašnjeg:
 “…Pričaj mi o susretu dviju rijeka/u smurak negdje u jugoistočnoj
hemisferi/srca./Samo, molim te, nemoj o politici/kad je ionako svi u usta uzimaju./Mi ne
moramo…”
Ipak, i on je pesimista dok njegova pjesma iscrtava svu bol četrdesetih svih onih
osoba, ljudi, muškaraca i žena koji su najbolje (dvadesete) godine proveli u onoj, bivšoj,
mračnoj (ko li, i što li, upali svjetlo?!) državi, tamnici naroda i narodnosti: “…Da je
danas koji mjesec ranije/radovao bih se odmoru./Da je danas koja godina ranije/tražio
bih ljubav./Da je danas koja decenija ranije/vjerovao bih ljudima./Da je danas juče/opet
bih te sanjao živote.” On je nepatvoreno iskren dok njegovi stihovi iscrtavaju neki novi
tijek pjesničkog iskaza, dok ponosno, suočen sa godinama u sebi i oko sebe, kaže kako ne
voli naime sve što vole mladi. I ponosan je na to. Jašta! Aferim, mladiću! Iako Samira
tiho veli kako “Između ljubavi i iskustva/teče rijeka mog života,/a čežnja za spoznajom
njen je nepresušni izvor.”
I ona je fighter unutar stoljeća za koje vele da je stoljeće kijametskog dana,
nostradamusovog viđenja i kremanskog proročanstva o kraju svijeta kojeg poznajemo.
Da li? Ili? Ona je žena koja voli, ali i pati. Duboko oprhvana unutrašnjim bolom, Samira
plamti: “U sjeni tvoje duše/sjedila sam sićušna/I slušala vjetrove na vratima tvog
srca./Da si ostavio/ključ u vratima iznutra,/znala bi ih umiriti.” Iako i sama zna da jeste
život san, ipak se pita…tko ga onda sniva…? I ko je ona, pusta riječ ili biće što živjeti
traži?
Jer ona je putnik, ipak i sanjar letargijom obuhvaćen, mada teži nekim novim
viđenjima poezije unutar smjelosti puste. Na njenom putu rasuti snovi cvjetaju dok ona
želi vječnost obasuti sopstvenim izričajem “…kuda sad?/na beskonačna putovanja/kroz
daleke, nesagledive/unutarnje predjele/tražiti izvore, oaze,bunare/veličanstvene palme
snova/I na njima/samo jednu hurmu mira….” Vječiti putnik sam i ja. I ti, čitaoče! Jer šta
je život do jedan beskrajan put repeticije déjà vu ili možda, ipak, novonastalog oblika
sopstvenih nadanja?
Novih, izraslih na prastarim temeljima ljudskosti. Samirin duh je dobri duh
Bošnjana koji plijeni dok Tanja mislima svojim borbi stremi. Kako? Istrajnošću i
sumnjama optočenim pokušavajući pobijediti taj „vražji” Alter ego sui generis
stihotvornim umijećem: Tada na scenu stupa/ mračna blokada uma/kao tamna
zavjesa/sve prevrće i pretresa. Ali, ona se i rađa, snažna i moćna unutar stihova svojih: Iz
mraka se pojavila/iskra i oko mene savila/toplinom tijelo mi grijala/u sebi oblak leptira
gajila. Ona i voli, iskrenošću naivnog lika. Ne! Ona voli iskrenošću ranjivog lika! Da, jer
njeni stihovi nam predočavaju, bez imalo patetike (kako ne volim tu riječ!) i javu i san, i
bol i radost ali i toliko željno iščekivanje sudbinom omeđenog lika. Tanja ima sudbinu i
poslanje na ovom, ali zašto i da ne, na onom drugom, boljem svijetu. Ta sudbina, ali i
poslanje je LJUBAV, iskonska i iskreno predstavljena sreća osobe koja voli i pati: Dok
pohotno tvoj san sanjam/Proždirem očima pejzaže/Pronikle iz uspomena zatrpanih/U
podsvijest prašnjavu. Svijet je samo sjena...veli nam ova pjesnikinja, ali ne slažem se sa
tim. Drznuo sam se da to kažem, zašto da ne?! Svijet je materijalno- duhovni prostor u
kojem Tanjini stihovi jesu i ovi: Da pjesme/uplove/pod dugine/lukove/i
da/rode/najljepše/stihove. Ona kapi tka bez povratka, za nas, kroz nas i sve do Krvnika,
njoj znanog. Ona je borac i protiv Krvnika riječi sa kojima se svakodnevno borimo, mi,
mali insekti civilizacije izgubljenih srca. Ona i kaže: Možda ću jednom moći/krvnika u
oči pogledati. Da, ovaj pjesnik je, unutar borbe sa sopstvenim JA uspio u nakani svojoj.
Kojoj i kakvoj? Na to vam neću dati odgovor jer on je vidljiv POD ISTIM NEBOM uz
Vasseljenove pjesme koje odjekuju borbom bića svagdašnjeg. On se pita: Pa zar ti
Amore u zemlji/Mokroj od žive lave/Napojenom rosom otrova/Priznaješ poraz.
Koliko samo nedvosmislenih misli?! Koliko samo izrečenih strahovito drskih
zaključaka?! Da, jer Vasseljen je biće ovdašnje, biće ljubavi i mržnje, biće bitka i ne-
bitka. Naše biće. Grubošću dodira i izričaja on iskreno voli, ali i kudi. Radi ljubavi takve.
On se i NJEMU, Svevišnjem obraća kao nekome što mu rane šalje, istovremeno snažno
bivajući optočen jakošću misli. Ovo može biti pjesma: Misli su smrtna vrlina! Ali ne, jer
kod njega to je samo logičan zaključak nelogičnog kraja jedne vizije. Smrtne. Jer Ne
pomaže, kako i sam autor veli, ništa što radimo unutar vlastitog poslanja. Ne slažem se!-
uskliknu moje drugo JA!
Hajde da te čujem, velim ja. Ovako...Vasseljen je optimista jer on ukazuje, moli,
vapi jer on je svjedok, otpadnik...Stani! . prekidam ga. Vasseljen možda i jeste, u
konačnici optimista, ali on je surovo brutalni optimista. Pjesnik, kao takav i ne može ništa
drugo ni biti. Složili smo se na kraju, moje drugo JA i moje bivstveno JA...Jer….Da su
riječi dodir od zrna duše i tačka zarez zajedno i govor iz bešike pokrio je eho tišine a
uz tada lak dodir svijesti pita čuješ li kako odzvanja vrijeme? dok ne volim sve što
vole mladi jer tkanje je više od riječi u dobu nemira! Da li je ovo priča o jednoj, ili
deset knjiga? Vidjećete uskoro. Kada pročitate ovu jednu. Knjigu! Ili deset? U
jednoj. Knjizi! O čemu li ja to?
Toplo preporučujući ove listine poezije za tisak odnosno ovu knjigu za
štampu, pitam se koliko samo nedorečenosti imadoh pišući o ovome djelu? Bješe li
to namjerno otisak palca nepismenog evnuha ili pečat istkanog sveznalca? Vidjećete
i sami dragi čitaoci! I have seen a light!
Sabahudin Hadžialić
Književnik i freelance novinar
Sarajevo- Bugojno,
septembar 2008.g.
RECENZIJA SKUPNE ZBIRKE POEZIJE
«POD ISTIM NEBOM»

Dvije stvari imaju posebnog smisla kada se radi o pokušaju da se pjesnički govor
jedne duše približi, predoči, ponudi na čitanje srodnim bićima u morfogenetskom polju
što se zove jedna jezična zajednica – zajednica pod istim nebom. To su:
1) svekoliko razabiranje, probiranje i odabiranje najboljega u raznovrsne izbore,
panorame i antologije,
2) produciranje skupnih zbirki mladih (čitaj neafirmiranih) i autora sličnoga
senzibiliteta i orijentacije.
I jedno i drugo pridonose očuvanju estetičkih kriterija koji razdvajaju umjetnost od kiča,
istinsko stvaralaštvo i originalnost od blijedog prežvakavanja već pisanih tema, kakvoga
su pune početničke zbirke anonimnih nakladnika što nemaju kvalificiranih urednika.
Budući je zbirka POD ISTIM NEBOM rezultat jednog odabiranja koje prolazi kroz
nekoliko sita (priređivači koji svoj koncept provjeravaju na forumu, urednik koji razumije
pojavnost, recenzenti koji prepoznaju nešto novo...) ova knjiga je ispunila jedan od bitnih
uvjeta za objavljivanje.
Sama činjenica da se radi o zbirci s konceptom, tako rijetkim pod našim nebom,
nagovještava da je ispunjen i drugi uvjet, koji ovaj recenzent postavlja u svome
vrijednosnom sustavu kada preporučuje neku knjigu za tiskanje. Činjenica da je ovo
jedno rijetko djelo koje se otvorilo našim pjesnicima u dijaspori, osobama koje
objektivno nemaju mogućnost tiskati svoja djela na materinjem jeziku u mjestu
obitavanja, ovom projektu daje posebnu domoljubnu, zavičajoljubnu, otadžbinsko-
patriotsku dimenziju. Neki od ovih pjesnika pišu i na jeziku zemlje gdje su se nastanili,
ali poezija je u svojoj naravi umjetnost jezika podojenog mlijeka, umjetnost teško
prevodiva (bukvalno nikako). Svaki napor da se sačuvaju mostovi između zavičaja i
dijaspore je najunosnija investicija, jer tim mostovima svi mi lakše komuniciramo sa
svijetom, odnosno komunicirat će mo, kada shvatimo da se danas ne može živjeti
ksenofobično.
Još je jednan argument što opravdava tiskanje ovakve knjige. Naime, poezija na
blogu jest fenomen našega doba, ali iskustva s web stranicama pokazuju da su jednim
klikom sve što je na tim stranicama može nestati. (Osobno sam doživio da je na nekoliko
dana nestao sav moj trud vezan za predstavljanje bh pjesnikinja stavljen na jednu web
stranicu jer je netko zaboravio na vrijeme uplatiti sredstva za korištenje virtualnog
prostora). Ima doista čitanih blogova, web stranica i portala, ima i poezije čitane više
nego što će i jedna knjiga pjesnika početnika, ali sama činjenica da je nešto otvarano
toliko i toliko puta nije relevantno za stvarnu prosudbu. Naprosto, ljudi svoje pjesmotvore
iz raznoraznih razloga učine dostupnom čitavom svijetu, ali sama činjenica da je to
dostupno, ne znači da je i kvalitetno. Tu su pjesnici naše gore list iz cijeloga svijeta.
Uopće se nikada nisu sastali, popili piće, razgovarali, i najednom netko napravi njihovu
skupnu zbirku. Zbirci nadjene ime POD ISTIM NEBOM, a čitatelju ostavlja da zaključi
je li se tu misli na ovo nebo ponad bivše jugoslovenske federacije ili pak nebo nad i oko
ovoga planeta po kojemu su razbacani pjesnici koji su nekad živjeli ispod ovog bivšeg
neba.
No, poezija živi i u listovima, i u časopisima, i u knjigama, godišnjacima, ali u
online časopisima, blogovima, poezija se šalje SMS-om, e-mailom.

Poezija se nije nikada više pisala, a nije se ni čitala više. Istina, knjige loše ili
osrednje poezije se slabo prodaju pa neki olako donose zaključak da se ona ne čita. No,
uvjeren sam da će ova knjiga imati svoje čitatelje, one koji ne pregledavaju web stranice,
one koji vole opipati korice, listati knjigu. A knjige ostaju, nose se, daruju, pozajmljuju,
prepisuju u spomenare, dnevnike i noćnike.
O svim autorima dati su minimalni biografski podaci, jer su bibliografski podaci
šturi i nekako nepotpuni. Ako su to autori koji objavljuju na web stranicama nije bilo
suvišno navesti i stranice na kojima možete pronaći njihovu poeziju. Deset je tu autora od
čega 6 žena. Jedan je rođen u Hrvatskoj, dva u Srbiji, a ostali u BiH. Najstariji je 1954., a
najmlađi 1977. godište. Dvoje živi u USA, četvero u Švedskoj, po jedno u Norveškoj,
Austriji, Švicarskoj i BiH.
Ako bismo ovoj poeziji tražili zajednički imenitelj, vezivnu nit, (ne tkivo) onda
bismo trebali uočiti raspjevane pjesme koje nerijetko prelaze jednu stranicu. Malo je tu
kratkih, jezgrovitih pjesama. Tanka nit koja ih nevidljivo povezuje jeste
zavičajonostalgija. Najbolje to odslikava Epitaf na stećku kneza Nenca, iz godine 1094.
koji završava stihom: I da ostaviš kosti u tujini i tad bih samo Bosnu sanjo. kojega
Samira Begman-Karabeg uzima za moto pjesme Znakovi.