1

Svu trku zora pokreće! Diže kipove od vode u kojima su očaj i vjera. Povodeći se
za njihovim krepostima, bivam sama. Tako dovoljno sama, meni to ostaje nejasno,
a odatle moj prvi, moj osnovni korak, u početku neugledan, kasnije neznačajan.
Budim se! Napitak mi bijaše noć, a meso moje kao o podne dan.
Tek što sam se protegla u svojoj šutnji, a već moram biti nijema. Besposlen li je to
moj san ili moje oči? Pogledam zelenilo brijega, okrenem se prema dolini: ja sam
budna, eto, budim se, ali tek pijana trijeznost od svega toga. To doba koje govori,
to je izvan mene; ako išta nedostaje, doduše nije muk nego oprez da se ne
prekoračim, da me moja skromna vika ne uznese; ali ne do neželje, već duboke
ukopanosti koja me svaki čas mami.
Ovaj predah..., volim što ću se čim otvorim oči prevariti, ja i sav ovaj daleki mir.
Ta radost, to srce za suton ne znalo: o svjetlo, iz svjetla se iznosiš.

Je li to slabunjavi znak s neke pozadine? Tek glavu dižem, a kosti kao paučina.
Korak, pa korak, ali ne raste se, ne pada se: kao da me zemlja izbacila između dvije
pošasti da me ni jedna ne dodirne; kao da me lišće začelo u svojoj smjeni da me
radost mimoiđe.
No neka se suše usta, ja nemam riječi ni trošne ni velike; tek daleko vidim ustitralu
rijeku, veliku i ne moju. Ne dolazim tamo, to poručujem svakoj pernatoj glavi koju
vidim da prolazi. Ostat ću na pola puta gdje se svaka put bijeli, želi, a ne dodiruje.
U tome slutim nešto kao zaključak najmanjeg života.

Sada znam sve! Pod ovim krovom nalazi se ono što mi nikakvo putovanje neće
oteti. To je humak na koji prilažem svoje ostatke, mjesto koje grlim.
O kukavna mi zagrljaja!
Gubim svaki čas ono što sam u početku imala: i to se zove pad u čistoću.
Pored mene u ogrtačima prolaze vjetrovi. Oni su slobodno mogli zavisiti o svome
snu. Tako se činilo.

Ovo nije predio iza onoga srca koje slavim. No nastanit ću se i živjeti zauvijek
ovdje. – Govorim to sada bez opasnosti da povrijedim u sebi čedo trijeznosti. –
Prljave se kese, ni ljepota tijela, ni krepost ovdje ne spominju; nema dobara, tek
pravednici uredno rasiplju svoju smrt utanjujući je pokretima svoga mesa.
Osjećam užas – slutnju duha, ali ne vičem, nisam branič ničijih djela. Sporo se
vučem ulicama, nikada nisam sama čitava; gdje je onaj dio mene (na kom sam ga
rastanku ostavila?) što mi je spajao prvi i zadnji zaglavak, a mislila sam da će mi
biti razbibriga kada me bude hvatao škrip smrtni?
Glava mi pada, naslanja se na oklop. Star je ovaj kamen i neću da se varam: iz
njega neću izvući nijedan pokret. Otišla mu snaga sa davnim mladim stanovnicima
u grobove. Bježite, nedorasli i mladi! Samo grobnice, njihovo kamenje vječito živi,
hranjeno najljepšim snovima; ovaj je kamen bez duše i uzajamne vijesti, to su
šarade osušene kosti. Želi okrepe, želi srčika kičmenih. Krenite na sve strane ovoga
grada, ovoga kamena! Korak vam nema težine znamenita Dioklecijanova slova. I
ptice, osuđeni stvorovi, ovdje laganije podnose zrak. Usrknuo im kaplje težine;
sada se više od svega mogu rasplinuti.
Ja ipak ostajem. Već davno imam razigran grob, i već sam sebi milija jer mogu
počivati u zalogu svojih očiju i rođene građe.

Znam snagu i mjere svoje. Hodati mi je, hodati. Zemlja je teška svima koje nije
zahvatila prava rijeka nehaja. Prerasti sve ulomke zraka. U putu od mene do stabla
jedini je razlog stablu. U visini ptica ima okove, u visini jedini je razlog ptici.
Znam snagu i mjere svoje. U igri uhodim svoj korak: jedna, pa druga – veselo
sječivo prži mozak, škrljut svakodnevna. Tko je to, o kakvoj budućnosti govorite?
Slažem padež do padeža osnovne svjetlosti koja sebi vruće deklinira utrobu. O svi
moji prijatelji, nikada vas ne vidjeh, i gonetah vam vlastiti brid, živu oštricu na
vašem ramenu. O svi, konac izgubljenog lova. Kada ću do vas? Krilo mi je, u svom
zaboravu, začuvalo tajna vrata među biljem.

Na mojoj kori neke ptice sadržajne. Gdje da uđu? Već davno ih čekam. Tako
živjeh. Gdje da uđu? One smiruju vodu i nad vodom korablje, i nad vodom
planine, čovjeka i životinje koje imaju neporočnu utrobu. Tišini su pjesma, pjesmi
njena tišina: beznačajna tačka koja gospodari. Gdje da uđu te ptice, ptice?

Iz kišnih dana sjurio netko nož gdje mi bijaše, čas prije nego je povukoh, glava.
Očito, sasvim drukčija optička stvarnost. Samo spavači znaju što se rascvalo na
ponoćnoj kiši. Nož lamatao, a ja spavala. Mirna. Svoj oklop sam stvarala od
opasna oblika sušene vatre.

Bliže od te šutnje sada u travi. U središte (kažem) zagrli, službo, koju sam preuzeo
sa strahom od mrtva prijatelja.
Sjene kruže oko mene u viru. Jasno razlikujem samo znamenja nekih, druge me
plaše. Najdublja je ona što dolazi iz crnine krošnje. Ona me gleda i oduzimlje mi
uspomene. Tako odlaze s moga vrha i nikada se više neće vratiti u koštani dio
mene. Izgubljen u meni zauvijek ostaje vladar i oblik.- Osušena grla pjevam nove
pustinje.

Moje nespremano bogatstvo? Još na vršcima imam krhotine: suho žutilo kao suho
lišće.
U njemu su brzonoge životinje legle, pokorne, a još mlade.
U njemu su se osušile biljke blizanke.
Da me bar zadužilo, zadužilo zaboravom, općenom tugom; jedna bi mi neželja bila
čista, skok posve poletan. I strah lišen ohrabrenja.

10

Vidici, vidici, kako mi od vas slabe zalihe pogleda. Vi putujete, zar da vam se
pridružim?
Tako bez rastanka, poraz niti mi počinje niti svršava. Moje oči od bijela vjetra
putuju, a ja pod čahurom gojim svoje potrebe. Tako nečiste i prljave da bi se u
njima vječno nastanila.

11

U nevidljivim i neiskazanim visinama: tako govorite. Te riječi me umaraju i

nadvladavaju. Pa što poslije toga? Zar mi je šutjeti? Nipošto! Lava grije moju
donju stranu koja se uvijek strasnije osjeća od svih uzleta i zenita. Moja je
opijenost niska. Nijemo mi čulo prelazi trave i paprati i vode što nikada ne
sumnjaju u sebe. Večerom mi je radost i jutrom mi je radost ovaj živi žamor što ga
nebo otvara i zatvara.
Vi kažete: mijenjaju se plamenovi, stalno nešto gori i novo se srce sluti. Ja kažem:
planut će. Ako me obmanjuje oko, ne obmanjuje glava. Ispod mene sijeku se vatre
i čujem dogovor vrele vode. Ispod mene pješčane struje svoju usijanost
ispovijedaju. Zaboravi zračnu uspavanku! Kiše struje obrnutim redom.
Čemu da budem nestrpljiva? Bez molitve i uzdanja uništavam svaki svoj dan. Tako
mi je svaki čist. Ovo jutro raste od kamena do kamena, oblikuje mu pretvrdu dušu:
to je moja ljepota, sretna sam što je to uvijek novi dar. Zime će doći da me pouče
dobroti duboka sna. Čitav red naslanja se na mene: gdje nema razloga za preveliku
radost, nema ni za tugu.

12

To uvijek priželjkujem, onda idem korak i vraćam se. Ostajem na vratima svoje
kuće; glavom u tom vrtložnom zraku. Danas, danas ipak ta svečanost počinje:
ulazim unutra, van tog opakog sunca. Igra se začinje razgledanjem mojih oslikanih
zidova. O moj oklope, koji svakako želim zaboraviti, opet jedno tvoje posvećenje,
tebi obraćam smežuranu glavu.
To je ta lijepa jeza, ta vraćena samosvijest, uski zidovi pucaju, zakoni ishitreni
saobraćaju ravnopravno. Zašto tražiti tu omraženu dvojnost? Ovdje imam sve.
Stabla se kao anđeli titraju svojim šumom. More se prostire od snage sunčanog
vrela na domak moga oka. Ubijaju se međusobno ptica i njen jednolični ritam,
cvjetanje i njegov zrak: smrti dolaze iz sebe, njihovo je carstvo potpune zime i kiše
grijano od vlastitog ognja.
Ta blažena stvarnost kosoga brida! Tako ste u meni odjednom uzbudili sva moja
godišnja doba. Ne želim biti prevarena, naprežem se da svučem vašu tešku obuću.
Vraćam se sama svojoj pjesmi koja nije nikakav uspomenski krug. Zašto ta
napominjana dvojnost! Trza mi se srce na ovim slikama i ovom stropu
beskonačnoga rođenja gdje ne želim drugo, ni treće: ništa izvana. Nisu mi prijatelji
ostali za vratima, evo na zidu njihove oči gledaju me iz svakog sloja što se preda
mnom rastvara.

13

Kad tijelo krene, središnja voda stalno ga vraća na okup; vuče pokrete u sjenu,
pritječe da im dade težinu, da ih stegne granicom.
Tako, u dubini naših kostiju ništi svaku razigranu glazbu. Umjesto u sjaj, mokra
srebra pretvaraju se u tragičnu mutnež. Ozrači li se ruka, vraća je ishodišnom
plodu. Olovne riječi gradi, miješa ih sa tijestom tjelesnim i biljnim suncem.
Središnja voda bez uresa i laske: Dobra u svojoj poniznosti, sigurna u svojoj
sporosti; od nje se ne odvajaju suze što produžuju život; ona ne odgađa našu smrt,
ne nalazi lagane izlike u mirisavim lijekovima.
Ne oholimo se vodom bistricom što svaki čas hlapi. Središnja voda, kada nam duh
klone i tijelo onemoća, skupa sa sobom odvući će nas u svoje matične luke: u
grotla dubokih mora gdje je san potpun.

14

Sve ovo, sve ovo svršit će se, zima se sprema zauzeti zelene perivoje i zastanke.
A tako dugo očekivana jesen!
Ne traži ni pogledom ništa. Od toga napora nikamo tijelo ne stiže. Sve nam je
odneseno, i sad ruka motri na krv što mrmori zastravljena na donjoj ljestvici slapa.
Tako, brzo se reklo zbogom.

15

To je opoj kojega se trebalo čuvati. Tuda je trebalo proći, ne dati tome sjećanja, ne
osvrnuti se. Pitamo se: što je to život snažan i zanosan, kad krv poigrava
svjetlosnim prizmama u našem bešumnom predjelu; što je to, taj cvijet koji gine,
ali bez uzdaha što bi dalje mjesto njega pjevao?
Naginjući se preko ograde, padamo u jednu sumornu pješčanu pustinju koja se
gubi u nejasnom horizontu. Tonemo, tonemo zauvijek, s iluzijom dobrodošlice
dalekom pristaništu. Ako se osvrnemo, bilje ima nerođene sjemenke: da li još
uvijek za utjehu?

16

Iz nas će podzemni plameni i lave prekriti svo raslinje, što se dugo prelijevalo
preko naših rubova.
Mi smo temeljito nemoćni na profil svih vrućina i ostat ćemo blagi zbog stida što
smo ikada zaželili nedodir. Početak ili kraj: kosti se pretaču u zvuke, i zvoni naše
zvučno meso na ulasku u zaton. Diže se dim i magla na mjestu naših koraka. To li
je ta vječna vjera, rašireni svemir i željeno pomlađenje? To neporočno doba gdje
više ne dršće ruka?

17

Dolaze mravi. Neprekidne horde mrava promiču. Iste sitne noge koje se poigravaju
besmisleno zrakom, i crni trup, i pohlepna glava. Prolaze, prolaze. Zemlja im se
otvara u kutu, a zraka ih nalazi u odsjaju njihovih leđa. Red traje, neponovljiv je
zastoj niz padinu grumena osušene zemlje. Samo jedan, ošamućen valjda jutarnjim
vremenom, na vrhu travke lamata izgubljenom glavom, tražeći svoj i biljkin ishod.
Hiljade, hiljade ovih isto sazdanih stvorenja odlaze u neko neizmjerno leglo ili
grob. Leglo ili grob savršen sa svih strana, sa istom mišlju središnje klime i luke.
Sveobuhvatna pjesmo, što vežeš svaki ovaj kraj i početak, svaku ovu glavu i zadak
u igri dviju daljina. Oni prolaze, oni ostavljaju trag da ga kiša lagano briše. Oni su
sada, i vrijeme njihovo uskoro bit će potpuno.

18

O vrijeme, o stvari beskorisne. Iz sna, iz obližnjeg sna brežuljka. Iz zapisa na oku

lista što ga noć briše.
Nešto odlazi, nešto odlazi. Slijedim sjenu te stvari što odsustvo pjeva, što sada čini
uvaženo nebo, čini tišinu i lijepu promjenu. Vežu se dvije nejednake mjere čistoće,
pretače se pelud iz jedne u drugu zračnu prazninu. Budite u zraku! Ako vas vaša
slana voda u vama kupi, to sada hlapi.
Skupa sa mnom, brate kamene! Ti zaslužuješ obnovu raspuštenosti, što se činilo da
je zauvijek nestala, rasap koji tvori sjenu i počinje iz sjemena.

19

Raste odnekud greben o kome je trebalo govoriti, daleki prijatelji moji.

Ali nema vas, ni mene nema.
Raste grebenu svjež brid, obijestan malo od sunca i osame, malo od nevidilice koja
ga rastače prema onoj strani kuda odlaze sjene i vjetrovi.
On će, bojim se, proći ispred vaših očiju i utrnuti se.
Jer nema vas, ni mene.

20

Idem ulicama i čini mi se imam riječi jednog vrta koji još nitko nije vidio, koji je i
meni nepoznat i meni samoj daleko lijep.
Onda se odjednom sjetim: za mene u njemu mjesta nema, niti za jednu moju
kretnju, niti za jednu moju riječ.
Kroz mene gledaju zelene visine i trebalo bi da volim ovaj čas, kratkoću ovog
blagog časa u kojemu kroz moje ruke prolazi lišće puno tihih sjena.
Ali onda se sjetim: za mene u njemu mjesta nema, niti za jedno lice tako stvarno.

21

Od grumena do grumena zemlje postoji velika ljubav koja drži sve korijene na
okupu i sprovodi šutljivo hiljade i hiljade godina, a o tome se ništa ne zna u zraku i
u svijetu. Ptice što čuvaju jaja toplinom krila nešto o tome slute, ali mekani
kljunovi i pogledi u drugom pravcu skrivaju tajnu od naših očiju i sila. Već se
šapće kako je opasno gledati u nebo, dok trule naše noge i sjene lete na oblake.
Naravno, o tome se ništa pouzdano ne zna, tek djeca čuju odron skladne gore; mi
još obično imamo parkove i zgodne krilatice, a livade i poljsko cvijeće čekaju
Spasitelja!

22

Ujutro sa suncem boje ulaze u vrt.

Pri svakom koraku postoje tren i odu dok ne uđu i u najskriveniji kutak.
Kroz čitav dan neprestano dolaze i odlaze, dižu se i spuštaju: boje listova, boje
latica, boje sa svih strana što stoje prema visini otvorene.

23

Našlo si se ispred mene, u ovoj zori, za svojim skrušenim licem, o sjeme. Tu sada
stojiš i opčinjavaš tolikim mirom, što je doličan ukras predstojećem veselju.
Ogrezlo u suncu, sve dublje u zemlji, ničim ne pokazuješ da si maženo i pomnjivo
čuvano. Toliko su te obratne strane zabrinute za te da se sa radošću miješaju pod
tvojim plaštem u živodajni eliksir. To se vatra gasi, a voda upaljuje zaobljeni žižak.
– Kako li se brzo dokrajčilo stvaranje svijeta! S nježnošću punom ljubavi tvore ti
središnju tačku potpune tihosti gdje se začinje sladostrašće nad kojim oblijeću
leptiri.

24

Ja gledam stablo. Gleda me stablo. To traje tako. Kreću se mora.

25

Znam da nekada nisam dovoljno opipljiva. Bilo je vrijeme kada sam se zbog toga
brinula. Danas, to je za mene nešto na što sam se navikla. Moj prijatelju, nije to da
se ne svraćam na onaj bajam koji smo skupa davno gledali. Jedino, okrenuo se on
nekoliko puta za ovo vrijeme do buduće slike, ne više prošle, ne više uspomene, ne
više tijela i mirisa. Smještaj mu se izmijenio: on je sada ono što mi se tek treba
dogoditi, za čime sam težila i težim. Ako se sa mnom išta dogodilo, mislim da je to
bilo ovo obraćanje vremena. I to je čitav moj napor koji se još nije svršio. Blaženi
su oni kojima se ovo prošlo nije uplelo u korak. Ovo prošlo nije okrenulo ubuduće,
kao to moje gledanje bijelog rascvalog bajama. Blaženi su oni kojima ruka ne
nailazi na otpor ove bjeline, nego im ide direktno kruhu ili nožu (svejedno) pa
mogu biti, i jesu, opipljivi i stvarni, tj. opipljivo stvarni. Odmah kažem: ja njima
zavidim. Ja se ovim bajamom ne hvastam. On je, često mi se učini, jedino ono što
me progoni.
A dan nalaže ono što sobom donosi: upliće sve elemente i boje. Bez prekida neka
podlost, neka izdaja i kukavičluk. Tu trka počinje! Progoni me taj bijeli list na
kojemu sam nametnula one pretenciozne znake koji nisu ništa drugo do pad. To je
tu bilo, pokazalo se, pokvarilo vidik. Ništa za to što to ne zna moj susjed. Taj vidik
više nikada nije bijel, nikada. Nije taj vidik samo izlika, to je ono moje bijelo
stablo, što je, evo, sada opet za vratima, na vratu.
Vjerujem da postoji mogućnost zamjene jednog osušenog lista s drugim svježim,
kao što su poslije nekih smrti moguća ponovna rođenja. Ne znam iz kojih to izvora
i opravdanja dolazi. Mislim da je tu u pitanju smisao za nesreću: da iz muke
vučemo kamate. Ali tko da sve odgurne od sebe. Ova crna tačka postaje stalni
inventar. U početku se čini da će je neki stvarnosni vjetar svakidašnjice odbaciti, i
da ćemo je zaboraviti. Polako vidimo da se to ne događa. I najednom, počinjemo se
koncentrirati na ovu crninu, tu crnu tačku koja je bez dimenzija, bez susjeda, bez
vreve, bez ikakva svjetla i svijeta. Tako pejsaži iščezavaju, u tom jedinstvenom
mraku nema suputnika, i ruke koje bi nas odatle izvukla. Stablo, pokriveno kao za
pomrčine, govori kako smo ga proigrali, progoni nas. A istovremeno se javlja: A
da li smo za drugo, osim stabla, htjeli živjeti? Gdje je ona početna pjesma našoj
neporočnoj ljubavi?

26

Vrijeme je da kažem svoj nehaj. Da li ću do stabla ili vode: dobrim izborom što ću
promijeniti? Mene moj put više neće nadmudrivati. Dosta mi je da zagrizem
korijen i osladim pripitomljenu utrobu, dosta mi je da se naradujem svim vezama
koje su skladne i svim vezama što na sklad troše smrti. Sada se pitam: zašto si se
moja dušo gizdala pitanjima. Pružam glavu vjetru i oblacima, a noge već davno su
na zemlji: u spoju tom sjaji moj mir. To je nađena zračnost, postupni slijed
usitnjavanja i zemaljsko osjemenjenje. Sve što se tražilo dugo na putovanjima sada
nadolazi kao nehajni crtež. Komorna muziko kraj okamine, možda tako idemo
prema mjestima što ih nikada nismo saznali, u pouzdano prijateljstvo zraka i kiše.
Prihvaćam vrijeme ovo i vrijeme suprotno: buđenje ne odgađa svoj čas, niti san
nalazi zapreku: sve će se stvari izložiti neminovnoj čitljivosti. Tko još sjemenu
označuje svršetak? To što se davno bijaše izgubilo u korijenju, vraća se sada. U
tom neizvjesnom sumraku, kome se prepuštam, naslućujem neki zajednički znak
noći.
27

Nemoćan borac. Tko da se kavži sa sjajem, za ovoliko oholosti nisam spravna. Na

dnu puti stišćem se do neizmjernog pepela, do te vatre prostranstva. Toliko boli
ovaj rodni kraj. Ako se ne uspijem uzdići posredstvom tajne do dubljih visina?
Sunce mi je darovano, i ova toplina što neprestano nadire iz tijela ne prestaje me
ismjehivati.

28

Vatra se vodom gasi. Jakost malotrajna prevladava se hladnim pepelom bez slave:
na ono što k nebu hiti priliježe ono što je kadro za svaku pukotinu i svaku strminu.
Zalamataju dva-triput crveni jezici da sasijeku zrak i pouče čistoći, onda iznenada,
sjedinivši se s prahom, voda prevladava daljinu. I tu gdje nikakve vrtložne struje i
leptiri nisu postojali, sada se ponovo vraćaju. Živi život od vremešnosti vode. Život
moguć, držan distancom tekućeg melema od vruće duše, i vruća krika što sam sebe
u sjemenu siječe. Vatra se vodom gasi. Hladi riječi što bez djela same sebe hvale,
opranu im utrobu sprema na trajniju plodnost. Od zemlje korijenju se vlaže dlačice
za sokove obrnute sa svršetkom krune. Od putene vlage razigrali su se predjeli.
Otvorile se daljine svem što ima mladu dob.

29

Izmilim glavom. Dotičem legla znamenitih stvari; ali sjene naiđu i kažu: ništa
nismo dodirivali. Vraćam se u središnji krug kuće gdje moje zračno pamćenje
pokreće virove umjesto svih putovanja i izlazaka. Tu ostajem. Tu ostajem zauvijek.
Možda je ovo doista vrijeme rasapa.

30

Ne kažem: ptica, niti kažem: priđite k meni. Zašto tražiš od mene, slučajni putniče,
suvisli poredak flore ili prašinu svih dobara? Ovdje sam na isušenom kamenu
gubila tragove. Voliti svoje čudno meso: meni je ono gorčalo: zakapala sam
želudac u pijesak, i, očarana iznenadnom željom aprila, ponovo ga vadila kao
podzemni plod da mu se sa svom vrućinom svoje trapljene duše poklonim. Isto
sam željela, i isto ne željela – to mi bijaše okrepa i prokletstvo. Zaplitale su se
riječi oko svoje sline, obrtali se rukom najmanje daljine. I danas, kada sve to
pogledam, nejasno mi je zašto bijaše toliko suza.

31
To bilje što pred nama stoji i njiše se, sveza je muzike i vode. Hodamo mu sve
bliže kao na hodočašće, mi tek rođeni i nespretni u dodirima, očekujući napola
mudrost, a napola pouku zaborava.
Gledamo travu tanku, vlatavu i zelenu: kao u zagrljaju opliću zvukovi vodu.
Glasnost bi da proplamsa, voda dođe i smiri je u pitominu. Voda hoće pasti u
neznatne rupe, a zvuk je vuče suncu. – Gledamo mi svezu muzike i vode u kojoj će
se svaki posebni spomen mimoići do jesenskog žutila i laganih hlapova kada se na
kraju sve do nepoznatoga razlaže.

32

Započinje u meni posvemašnji nered i ugled nekorisnosti. Okrenem se: tako sklona
propasti. Pogledam naprijed: propadljiva bogatstva čine uzglavlje novoga života.
Sigurno, nisam se nadala ovom početku i svršetku. Uzdiže se zakon dječjeg vida,
toliko potreban onespokojavajućim ciljevima.
Kako da nazovem tu izmjenu udesa sličnu godišnjim dobima? Ta, ne štedjeti
izvore blagih stanja. Harmonija koja to nije slavi se kada ispražnjena čekam novu
prazninu, potpunu suhoću.

33

Počelo je od bilja, sitnih trava i životinja. – U tome dobru nismo spavali! Sve se
tek naznačivalo. Gradovi su gradili tragove svečanosti. Kakva časovitost! Možda je
taj nehaj bio za zaboravljanje kao izvorna duša sjemena što puca jer gdje nam
bijaše potrebni zemnik za potvrdu halapljivih tokova koji se više nisu mogli
sagledati u pogledu bilja, podalje od nas.

34

Za sjenkom, za sjenkom! S udruženim protivnim stranama nemira. Dok je svaka

riječ u ustima otvoren otrov i izazov. Jedna uklanja horizont, druga sitni pijesak
pod koljenima. Da li sam znala zavoliti prozuklo dno sudbine?

35

A sada kada nadođu kiše i nastane strka leptira, kukaca i ostaloga zračnoga života,
i ja ću, osjenčana tamno, u svoju zapuštenu kuću.
Ljeto je trajalo dugo. Raščinilo mi vlažnu misao, osušilo kosti. Rasklimana ne
vidim izlaza u neki bolji život. – U kuću, u kuću, onda će padati kiše, nastat će led
i drveće će se pritajiti: vidjet ćeš, treba mi zavapiti bar neko nesnosno zlo.

36

Visoko klatno njiše se od grane do grane, govori riječima početka: tišina nad
vodom. – To zavarava. Niti ta ruža, niti išta drugo nije nam prijatelj. Svaki se cvijet
roguši i urla na naš prilaz: urazumite vjetrove, mene ne. Moja je boja opreka vašem
kretanju, moj je miris opreka vašoj snalažljivosti. I dok rastemo iz svoga tijela, ne
rastemo od ljubavi. Svaki dan slaže sjenu na sjenu, i na kraju s najkrhkijom biljka
se združuje i pada. To je prijateljstvo. Gledajmo, pa što? Ima li nešto, ima li nešto
tu tako očito da naznači put?

37

Meni nisu nikada govorili o božanskom mužu. Krili su od mene sve ono što se
zrakom zbivalo, što se zbivalo u vjetrovima i visoko iznad mene. Ima vrijeme
obnove, ima vrijeme sablasti i odlazaka: ja sam znala uvijek samo jedno vrijeme.
Mene je samo moja trudnoća vodila do nekih nepoznatih mjesta: kopala sam
pijesak i nisam ga zaboravljala sve do novih života. Šta je sada ovo? O kakvim
plamenovima govorite? Ako nas i sasijeku, o tome, naravno, bit će riječi drugom
zgodom. Za to sam nespremna.

38

Bilo je dana koje sam posvećivala svjetlosti, njenom udaljenom izvoru; bilo je
dana kada mi se činilo da osluškujem sile zemne. Nekada bijah zauzeta svojim
bezumnim kostima, nekada svojim mesom. Ali, jao, gdje sam se to zaustavila?
Sada, kome se još mogu približiti? Kruži taj šumni svijet, u njemu ja određena da
živim, u njemu željna da ga se obranim. Svaki vjetar s ruba postaje gorak bedem,
truju mi usta vlastite riječi. Zanesena stojim nad kostima svoje krvi. Zato kažem: to
je svršetak koji u meni spava. Vani se suše trave, sasvim su zamrsile onu
nepoznatu melodiju od jutra: a šta se dogodilo? Moja kob nepoljuljana varkama,
sumnjama i nikakvim željama za neviđenim daljinama bila je tu u blizini, svaki čas
na dohvatu da je privučem i spasim od svih mogućih gubljenja koja su išla u
nedogled. Kamo si htjela? počela sam da kričim, a onda sam od velika milja i
hrabrosti zaplakala nad svojom ljepotom.
Nad tom pustinjom moj oklop čvrst stoji. Kakav napor da omekša ovaj dugo
stvarani hlad! Kako da počnem. Možda već gine potomstvo i srodstvo. Hoće li to
probuditi moju suzu? Umjesto toga zabavljam se sjajem, redam riječi u
polutamnom zraku.

39

Ah, taj sitan usklik na pragu novoga dana. Moglo je sve biti prespavano, bar do
pravoga plama. Ovako me svaka ptica nadpijeva. Bez plama, bez plama kraj je
svekolikom vjetru: duše, sveti bože, smiluj se svakoj velikoj trijeznosti.

OSNOVNI KORAK
(dnevnik kornjače)

Između dvije težine svladavamo naš stari poraz. To je put oholosti i loše krvi u
neprimjetni rast skladnije oholosti i krvi. – Tako izrasta ova riječ u ustima vode i
nesmrtne čistoće: zbir sitnih uvijek svježih početaka.

Računam sa svakim dijelom vremena kome je srž neko raskršće, neka životna
radost. To me učvršćava u misli kako svako praćakanje u intimnom kraljevstvu
poluizdaje i njezine sjene nije osamljeno. Moji se neki prijatelji možda gase (i svi
mi djelomično s njima), ali koliko osvješćenih trenutaka daju pravo mojoj laganoj
samovolji.

Svakog časa se ponovo javlja zapovijed nad širokim vodama koje stoje u
indiferentnim, nikada probuđenim, odnosima pod sobom i nad sobom: uzgajati
vidovitog bolesnika.
Stalna je skrb prgave moći da nadmaši neobično složenu ravnotežu prizora. Zašto
sjenčiti putanje? Nad vodama stoji svijetla nebeska arhitektura isto toliko stvarna
koliko i voljeno lice.

*
O zemlje, što se tiho savijate u mom liku, koliko ću još poželjeti početaka, da bi
vas bio dostojan napustiti kao neispisano zdravlje koje se troši u veseloj sezoni, ali
ne u mojoj koja ne prestaje.

Težina sa svih strana. Nebo nas obuhvaća svim godinama svjetlosti, i neizvjestan
sam namjerno kada drugo ne mogu biti.

Ne mislim na onu taštinu koja bi htjela sebi označiti sobu u sunčanom prolazu, do
kao na uzletište.

Sve bliže srcu bitnog straha, o vrtu, za kojim vapije moja noga.

Toliko me vjetrova dovode do naivnosti s kojom se ne mirim. Čak se bojim kazati:

ruža – I kao ružan pas skrivam se od svojih riječi.

Jedinstveno mal, osjećaš suradnju svih niti do apsurda, do bezmjerja, do bezuma;

zato, jedino stvaran, miriš se s početkom poretka iza galaksije, iza samoga sebe:
obrnutoga cvijeta.

Ta bezumna samoća koju prihvaćaš možda će te utješiti, ali te neće riješiti razloga.
Ostaje više od svega da vidiš onu kamenu ogradu za kojom laju psi viši od svijeta.

Prolaze lica obdarena siromaštvom. Propuštam da ih vidim, ali svaka njihova crta
daje mi svijest o mojoj dobi. Ništa nalik dobroti, možda ni smiješnoj nježnosti.
Dotičem sliku koju nikada nitko nije uznemirio: još je jedino malo stvarna da ne
pružim ruku.
*

U početku je prijateljstvo naivno: traži se razmjena za beskonačnu vatru.

Vremenom se gubi ime zamjene, i zvuk lijepe igre, ostaje samo vatra.
(Povjerenje se plaća formom. Potpuno istinit je možda samo onaj koji ima iluziju o
pjesmi.)

Ovo što traje zaslužuje da bude, da se pretvori u crnu radost. Sjaj nije zaslužan što
živi, i to mi pomaže da produžim.

Sunčani stih, to toliko potpuno vrijeme mrtvih.

Moja se želja mrvi u smrdeće preobrazbe bez kraja i ja polako s njome počinjem
graditi jednu svoju postaju, pa drugu: koliko srca! Zaborav životinja upozorava na
jedno jedino lice na kojemu se šara samo izvornom florom.

Vratit će se ta ptica što glavom tuče o strop zemlje ponovo jedinom centru.

Lutalica koji već godinama krstari našom šumom, oktriva tragove, zna svaku pticu,
prisustvuje viđenjima običnosti i neobičnosti a u carstvu gdje se susreću čovjek i
strvina u borbi.
Izvrstan lovac koji je objesio pušku o klin da bi mogao prići bliže bistrini jezera i
ritmu prastarih hrastova.

Kamo u mrak? Gorki smutljivče, meni je i jasnoća odveć nejasna.

Obe strane dočekujem ravnopravno. Želim smanjiti razmak između sebe i
neprijatelja.
*

Suviše jednostavno da volim samo suglasje prstiju. Euforija moje početne luke čini
od mojih ustiju grob.
(To je udruživanje koje pokazuje bezumnost najglasnije riječi i najmanje vatre.
Anđele moj, satrt od mojih čavlenih nogu!)

Ljepota vašeg rata je u njegovoj moći da heroji ispune zagrobni život. U njegovoj
kratkoći stoje ispružene ruke.
Ovo je doba bez granica, čitavo teže od nagle smrti.

Vrlo nesigurno ide ta obala prema meni, iako želim nju i njezinu sreću. Toliko toga
nedostaje da vidim pitominu jednog crvendaća kojega ću nazvati drugom i čiji je
pjev jedino velik za grozd dušinog pejzaža.

Trenutak koji uzima dobro raspoređen stol u sebe, odnosi se prema meni naklono i
ravnodušno (kao prema kucanju vlastitog srca), a odatle dolazi do mira bez
pobjedničke drskosti.

Usta, koja ste toliko jasnih rana uprljali, toliko cvjetova sažegli, kažite koji je to
čovjek što živi od hrane budućnosti, od snivanja, i ne odjeljuje to od vremena, nego
radi posao jednostavan i čist.

Svaki čas za praznom stranom otvara se bogat vidik: vrata u koja ulazi dijete.