Oprašivanje i zaprašivanje

Danijel Dragojević

Bosquet

Bilo je teško očekivati da od udaraca koji

su padali sa svih strana, i od kojih se
bilo nemoguće braniti, počnu pjevati ptice.
Ali bilo je takvih godina, bilo je takvih
dana i jutara. Koliko nježnosti, Bože moj!
Podigneš pogled, digneš granu, napraviš korak,
zaželiš, i evo ih, jedne po jedne i u skupinama,
pjevaju, lete, lete i pjevaju, ima ih i nema.
Nije se moglo znati gdje su, odakle će i kako.
Budući su jednom, ne tako davno, doletjele
niotkuda, sada su gore i dolje, tamo i ovdje,
vidljive, nevidljive, glasne, u tebi i izvan.
Bojažljiv usred šumarka, ti bi zastao,
obradovao se i stavljao let i pjev u
nejasni mrak što si ga sobom donio.
Mrače, mrače, tamni zrače, slijepa posudo.
I za čas, kao u priči, udaljio bi se od zla
udaraca, bijesa, osvete: kao da si usnuo,
odmorio se i probudio na čistini s nebom.
Jednom kada budeš mogao, kada odrasteš
i budeš znao pisati velika i mala slova,
napisat ćeš, mislio si tada, malo pismo,
svega nekoliko riječi, možda njoj, njemu,
a možda njima, i svima daleko. Reći ćeš,
žao mi je što sam ih uznemirio, što sam
ih plašio, što sam ih zaposlio da i
neznajući tjeraju moj rani mrak.
Ali natkriljujući krivnju, natkriljujući
mrak, natkriljujući sve što je nedostajalo,
podržavan disanjem govorit ćeš prije svega
o pjevu, toj lakoj hrani, žuboru zelenog
koji odbacuje teret i prekriva sve što
može: strah, vrlinu, jasnoću, beskrajnost
neba i osamljeničku ljubav.
Činjenično

Aktivirala su se dna. Ona velika, ona mala. Ona oceanska i ona dobro
poznatih posuda. Ona na koja nikada nismo mislili i ona koja su nam uvijek
bila pri ruci. Sva dna. Nadiru sa svih strana oko nas, u nama, iz nas. Dolaze,
odlaze, stoje, ne miču se. Koriste svoja itakodalje. Više se ne pada, ne može
niže. Neće valjda vrijeme, život, svijet biti samo dno? Hoće! Svijet koji se
može turnuti ispod vrata kao da ga je na cesti pregazio valjak. Došli su,
dolaze dna. Veliko dno spavanja i sna, ono dno koje se uvuklo u svako dno,
dno dna na dnu s dnom. O, dno! Netko je nekome dno, svatko je svakome
dno, ni sretno ni nesretno. Kako vaše dno? A mi: Otišlo je spustiti sve što je
iznad, sa strane, bilo što, bilo gdje, bilo kakvu protegu. Otišlo je u rječnike
podložiti se svakoj riječi. Magija iza pada. Nema više prije, neće se vratiti
poslije, tamo je već dno, glazba jedinoga tona. Može li se reći dno Boga, dno
neba? Može i mora. Kao što treba reći dno glasa, dno tijela, dno zemlje, dno
knjige, dno slike, dno tvari, dno životinje, dno ludila, dno kiše, dno
pamćenja, dno ulice, dno želje, dno siromaštva, dno odlaska, dno vatre, dno
psovke, dno bilo čega, dno svačega, dno ničega, dno, apsolutni tlocrt.

Susjedi

Jako sam protiv životinjica (kukaca) koje dolaze na papir i jedu ga. Čim ih
vidim hvatam drugi papir ili krpu, i nemam nimalo milosti. Prema kukcima
koji se nalaze u kući (muhe, pauci) ili onima koji ulaze kroz prozore mnogo
sam trpeljiviji. Puštam ih i nastojim im ne ometati položaj i kretanje. Nije to
valjda zato što se ti papirojedi i ja bavimo istim stvarima, knjigama? One
grizu papir, i ja također. Svatko na svoj način skida po jedan sloj.
Kada mirnije razmislim znam da nemam razloga uzbuđivati se. Bilo koja
knjiga, i ona meni najdraža, i najstarija, moći će i meni i njima poslužiti do
kraja. Zašto bih ja na neku knjigu imao više prava od njih kada je njihova
korist od nje poštenija i očitija? Oni od knjiga žive, pretvaraju ih u svoje
kretanje, rast i razmnažanje, dok ih ja dotičem vrlo površno. Da ja sa svojim
glagolima za knjigu mogu biti zainteresiran kao što su oni sa svojim, bio bih
pravi čitatelj, mogao bih na papiru vidjeti čudesne stvari. Zbog te
zainteresiranosti za istu stvar, mi bi se, bez sumnje, morali dogovoriti, morao
bih postati tolerantniji. Ali kako popustiti kada vidim da su krenule na
Rimbauda? Čak kada se i sjetim budizma, u meni se javi neko najniže,
opasno biće, koje ih ako mu pokušaju pobjeći traži. Zaboravim tada da,
onako jadne i nikakve, ne mogu A. B. Šimiću ili Rimbaudu ništa; ne dopiru
one daleko, a njihove su riječi, bar djelomično, na priliku zvijezde i duše.
Neka pasu koliko žele, svjetlost je nedodirljiva. To, međutim, kada ih vidim
zaboravim.
Tko je ovim životinjicama bio blizu nije mogao ne vidjeti da su one na
poseban način povezane s mislima vlasnika knjiga, njegovim sklonostima, a
i s nekim općim ukusom vremena. One “čitaju” ono što i ja, što i mi. Dolaze
na najdraže, najrjeđe i najstarije knjige. Ako ne znate za kojom knjigom
posegnuti, samo pogledajte što u posljednje vrijeme napadaju. To je to. To je
ono što upravo tražite, to je ono što vam upravo treba. Nije slučajno što su
tako prozirne, nestvarne i jedva vidljive: kao stvorene za točnu informaciju.
Nemojte se dati smesti primjedbom higijenske naravi: da se one kupe na
nečistoću. Prave životinje prljavštine idu na druga mjesta i drugačije
izgledaju. A ove se kolebaju da li da budu životinje ili sjena iz herbarija,
uspomena. Ta mala prljavština koja se kupi oko slova na papiru tješi oko,
kupi misli, podstiče ih. A one su tu negdje blizu.
Kažu da je Spinoza uzgajao pauke. Njegovo ime sadrži ih potpuno. Spinnen
– pauci, plesti. A poznavaoci ovog filozofa kažu da je njegovu
geomertizaciju teško shvatiti ako se pozorno nismo približavali paukovoj
mreži. Kafka pak govori o drugoj vrsti kukca i nastoji se kroz njega izvući iz
ovoga svijeta. Poezija, pogotovo talijanska, puna je pokušaja da se muha
rehabilitira. Svaki kukac oduvijek, a u novije vrijeme pogotovo, traži da se
nađe u mislima i osjećajima čovjeka, u njegovoj svijesti i podsvijesti. Mi
smo toga svjesni, a čini se i oni.
Dakako i ja bih volio da me više posjećuju pauci. Ili leptiri, kao Nabokova.
Ali morat ću urediti odnose i s ovim susjedima. Tu smo, skupa smo, na
istom poslu: zar to nije dovoljno? Moj bijes valjda i odatle što mislim da
zaslužujem bolje kukce, bar neke koji koriste zrak. No ako bolje promislim
vidim da mi i ovi pripadaju, da oni nisu slučajno oko mene.
Kadgod se govori o kompjuterima i ja čujem riječ virus pomislim na ove
male životinje i kažem: one su ipak moje. One nešto jesu. Nešto stvarno i
vidljivo, nešto što ima glad i namjere. A što su to ti virusi? Nisam nikoga
pitao niti pokušavao shvatiti. Nisam se pomakao iz jednog bijesa a već me
hvata drugi. Zbog tog drugog, nevidljivog, općeg i apstraktnog bijesa u meni
se javlja nostalgija, nostalgija (apsurdna) za nečim što je oko mene, što grize
papir, slova. U svojoj staroj poljoprivrednozanatskoj glavi ne mogu ni
zamisliti nešto što grize ekran i uništava slova i riječi na njemu. Jadan
Spinoza i jadan Kafka. To više nije geometrija, nije proces i preobrazba. To
je neki hladni nepostojeći vjetar. I ja se odlučujem da ću najbrže što mogu
doznati, na latinskom i na našem jeziku, kako se zove taj mali bljedoliki
papirojedač. Red je da mu zbog dobrosusjedskih odnosa znam ime.

Oprašivanje i zaprašivanje

Oprašivanje i zaprašivanje. Vjerojatno te dvije riječi imaju šire i raznovrsnije

značenje, ali kod mene, kada ih vidim, čujem, izgovorim, tj. u mojoj glavi,
one su vezane za kukce. Oprašivati bi, prema tome, značilo da kukci (na
vjetar obično ne mislim) lete od cvijeta do cvijeta, prenose pelud i oplođuju
biljke, onako kako to stoji u školskim udžbenicima. Zaprašivati, također u
mojoj glavi, suprotno od ovoga, znači da netko (čovjek) pomoću praha
nekog kemijskog proizvoda uništava te iste kukce iz prvog glagola, iz
oprašivanja. Možda to nije točno, vjerojatno u svemu tome postoje nijanse,
pa čovjek zaprašivanjem ne uništava sve kukce, nego je otrov namijenjen
samo nekima koje se smatra štetnima i neugodnima, međutim u svojoj
heraklitsko infantilnoj igri ja se ne mogu izvući iz fiksirane slike da su
prilozi (o i za) ispred prašiti prave pravcate suprotnosti. U o-u je priroda,
njezin smisao za ravnotežu i red, a u za-u nije red nego poredak svojstven
selektivnom čovjekovu oku i njegovoj znanosti. Riječi, koje nemaju drugih
ciljeva nego da kod čovjeka pobude želju za biranjem i opredjeljivanjem,
bez obzira na točnost i činjenice, kod mene su u ovom slučaju sasvim
uspjele: ja sam na strani korisnih, beskorisnih i štetnih kukaca koji slobodno
lete, a protiv onih koji su ih avionima ili na neki drugi način krenuli
zaprašivati: što oni tu imaju tražiti? Zna se tko je stariji i čija su prava veća!
Oprašivanje ili zaprašivanje. Ne samo što su me te dvije riječi prisilile da
biram, nego su u meni izazvale bijes, ono najljepše što riječi žele i mogu:
bijeli bijes bez posljedica. Ali, iako u bijesu, već vidim nekoga tko me,
uzbuđena, sažalno gleda i traži priliku i sredstvo da me zapraši.
Kljun

Kako to da se ptičja glava ne da nacrtati umilno? Prtljaju slikari oko nje.

Kakogod krenu, pošto su se vukli ugodnom oblinom, naznačili oko, njegovu
obalnu narav, dođu do kljuna i tu zastanu, smetu se. Otvoren ili zatvoren,
kljun uvijek sliči generalovu štapu koji na karti pokazuje kamo će oružje.
Samo što je kljun, oblikom i smještenošću, direktniji, ispred sebe nema samo
namjeru nego živi i neživi cilj. Ptica krilima, uz sve druge zapovijedi,
nalaže: za kljunom. To znači tamo gdje će ovako ili onako, jače ili blaže,
udarati. Ima, kao što se zna, mnogo načina da se razvrstaju ptice. Onaj po
kljunovima vjerojatno je najmaštovitiji i najpoučniji. Postoji naime mnogo
njihovih vrsta i izgleda, ali nema ni jednog koji bi se zaboravio i išao prema
uzaludnosti. Bez obzira na sve, oni pokazuju najbolje razumijevanje okoline,
dakle svijeta. Ako nisu bili dovoljno oštri i ubojiti, prošlost je dala najviše
truda da se to ispravi. I sada su takvi kakvi su. Nema tako malog ptića
kojemu bi kljun podvalio blagost. Pravo je čudo da Duh kada je birao pticu
za svoj simbol nije vidio da se kljun neće moći uklopiti u potrebno
razumijevanje, blagost, praštanje i druge vrline.
Slikar je, dakle, vjerojatno u taj poduhvat gledanja glave krenuo iz sna, ne iz
očitog, i poslije prvih oblika linija došao do ove s kojom nije bilo nimalo
lako, budući da njezina doslovna upravljanost nije tek formalna igra, otklon,
mjesto odakle dolazi pjev, niti ona iz te obline vodi u obližnji šumarak. Ta
linija (linije) koja nema ni trunku milosti vodi, tako se čini, na neko ozbiljno
mjesto, vjerojatno (makar se o ptici radi) u pakao, pa se njom i ne može išta
ukrašavati, ičemu se umiljavati i bilo što zatvarati. Slikar obično kaže liniji,
boji ili bilo čemu čim radi: idi i vrati se. To jest nemoj u ludilo progonstva.
Linija kljuna međutim, dok on radi na glavi, ode i ne vrati se. Bolje bi bilo,
misli on tada, da je radio nešto što je bliže zemlji, ona je okrugla, najprije
spava, onda ode, kotrlja se i vrati.