Negdje

Danijel Dragojevi

Negdje

Fraktura

 Danijel Dragojevi i Fraktura, 2012.

All rights are represented by Fraktura, Croatia
Sva prava pridrana. Nijedan dio ove knjige ne smije se
reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog doputenja
nakladnika.
ISBN 978-953-266-426-3
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline
knjinice u Zagrebu pod brojem 831600

Izgubljeno

Otok

Ovoga je mora previe. Okrene se lijevo, desno,

okrene se naprijed, natrag, ne okrene se. Ovoga je
mora previe. Rodimo se, ne rodimo. Spavamo, ne
spavamo. Ovoga je mora previe. Otputujemo, budimo se daleko od svakog otoka, tamo ivimo i leimo
u bolnikim krevetima, temperatura raste i pada,
kao plima i oseka. Ne otputujemo. Rijei iz naih
glava i usta mnoe se, zaguit emo se u njima, zaguit emo sve i svakoga. Ovoga je mora previe.
Previe za nae oi, naa tijela, naa spolovila, svekoliku nau golotinju. Previe, plivali ili ne plivali,
ronili, radili, vodili ljubav, trali, poslije oznojeni pili.
Ovoga je mora previe. A to bi rekao da si moreplovac, riba, brod, sidro, misionar koji odlazi pokrtavati
i ne vraa se? Ovoga je mora previe. Previe dana,
godina, stoljea itd. Iako nisam selica, kukac, niti
neka nevidljiva ivotinja. Ovoga je mora previe. Ono
je iroko, debelo, duboko, prostrano, reklo bi se nemi

saono, predmisaono, izamisaono, ravnoduno prema

obilju smrti. A ipak u naim je srcima. Okrutno i
dobro kao Bog. Gledao sam male posude (ta edna
usta) kako zahvaaju njegovu vodu, kako mu se edne
i prazne umiljavaju. Vidio sam sat koji si ostavio na
odjei, kucao je suho i izgubljeno, reklo bi se neuspjela riba. etali smo obalom, to sve nije bila spremna napraviti da udovolji puini koja je dolazila. A
to ako se bacimo naglavce? Ovoga je mora previe.
Za nae moi i nemoi. Obala: privid i varka.

Duboko

Imam rije duboko.

Imam i druge rijei.
Ali rije duboko,
ona je umorna,
umornija od drugih.
Ona mi kae
uini neto za mene,
izvuci me iz mene
ako sam u sebi,
izvuci me iz tebe
ako sam u tebi,
izvuci me
iz bilo gdje
ako sam bilo gdje,
izvuci me,
pa da svanem,
da se nasmijem
i rasprostrem

kao ovaj zeleni otok

koji je doao
do povrine
ravno s dna
i ti po njemu
sada hoda.

10

Izgubljeno

Govori u tramvaju mlada ena

drugoj mladoj eni
o nekoj treoj:
ona je izgubila dva mua.
Kao da su kljuevi.
Pa i jesu kao kljuevi.
Pa i jesu kao kiobrani,
kao kovanice,
kao osobne karte,
kao mobiteli,
kao dva psa mjeanca,
kao karte za kino,
kao telefonski brojevi,
kao kemijske olovke,
pa i jesu kao dva djeteta u velikom gradu,
a slini su i drugim izgubljenim stvarima
to se skrivene rugaju iz nekog nepoznatog mjesta.

11

Ime

Iznenada vidim, izgubio sam ime jednog korova

to sam ga, moglo bi se rei, od roenja imao.
Nema ga unutra, nema ga vani, nema ga,
kao da ga nikada nije ni bilo.
Ah, ne bih (kaem), ne dam ga,
ne bih ga rado izgubio.
Mora da je tu negdje blizu, mora da postoji neki
neobino jednostavan trik da ga prizovem i sauvam.
Zatvaram oi, utihnuo sam; ne sliku, glazbu molim
da odnekle doe, da mi pomogne, da donese to
nekoliko glasova, slova, to neto sada sve i nita.
Temeljna muziko, veliki redu, lijepi daru,
bez njega, te neznatne male praume, kao da poinje
ivot sa sjenama u mislima, s mrakom u rjeniku,
rjeniku kojim hodam, mislim, gledam i spavam,
kao da mrak ta
^mni zoru, davnu i onu to upravo dolazi.

12

 O, Boe, to to radi, u kakvu me prazninu

upravlja, zar je to ala za jednog Boga?

13

Pitanje

Naravno, nikoga neu pitati

jesi li tamo negdje jo iv.
Moda jesi, a moda nisi.
Moda da, a moda i ne.
Neka se neizgovoreno pitanje
leluja u dvojbi, neka ga nema.
Bez njega ti si na bilo kojoj
postaji, na svim stranama,
u praznini, u slobodi za sve
i nita. Kao i dosad neka jedno
uvijek traje bez prestanka.
Nesmotrenim pitanjem odatle te
ne bih htio istjerati.

14

More

Tamo gdje je bilo more oni sade novo kopno.

Ma to to radite kae more. Zato me tjerate.
Dolazim, dolo sam, iz daljine, s otoka,
mjestimine puine, bliskog sunca, jedne
skrivene misli do vaih nogu, vaih ruku za
novu, za staru prisnost: to mi radite, zato
me tjerate? Dok spavate, dok amorim, posluajte
glas vaeg sna kojim vam govorim. Ja sam vae
sve, tu sam kao vi i neete me niim nadomjestiti,
dobri i lakovjerni moji.

15

Lula

Volio bih da imam lulu.

Da imam lulu sada kada
stvari gubim mogao bih
je izgubiti i traiti
po kui i izvan kue
itav dan, moda i due.
Preturio bih sve police,
torbe i druga mjesta
gdje je obino drim i
uvam i onda bih je
naao ili je ne bih
naao i zbog toga bio
radostan ili tuan kako
je to i normalno kod
uspjeha i neuspjeha
traenja. To bi bilo,
kaem, da imam lulu,
ali kako nikada nisam

16

imao i nemam lulu,

izgubit u u prvoj
prilici neto od onoga
to imam ve dugo i to
traiti i zbog toga
ludovati i oajavati.
To e vjerojatno biti
neto to nije tako
zamamno za traenje
kao lula. Lula je
doista napravljena
da je ruka dri, trai,
nalazi, ne nalazi, gubi
i da se njome bavi
i kada je nema,
kao da je klju,
tonije, klju za neto.

17

Razlomak

Kada sam bio razlomak, ovako ili onako razlaman.

Kada sam bio brojnik, kada sam bio nazivnik,
brojnik i nazivnik zajedno, djeljenik i djelitelj,
glava i donji dio, jedno prema drugom, i tome
nikada kraja. I kada se to u ogledalu sreivalo,
mijealo, vrtloilo, ludovalo, da se nikada ne sredi.
O, moj brojnik i moj nazivnik, rijetko jedno cijelo.
Kada sam bio razlomak zaljubljen u svoj razlomak,
nagovaran govorom, korakom i bijelim danima.
Kada sam bio crta i dvotoka izmeu, uspravan i
poloen, razlomljen na trn i cvijet, veselje pred
ponorom, raj i pakao na istom mjestu, moda
sunce. I kada vie ne budem bio razlomak, tiina
kada drugu tiinu stigne. Ali tko bi to ikada mogao
povjerovati?

18

Ruke, guteri

Probudile su se moje pjegave ruke, moji guteri.

Izali su ispod popluna na svjetlost. Jo sanjivi,
miu se sporo, ne bez radoznalosti i radosti.
Pred njima je, guterima i rukama, otvoren itav
boji dan. Nadodirivat e se svega, vidjeti
to je mogue, ulaziti, izlaziti, mirovati: opasan
je prostor, sklon zavretku i promjeni. Kamo bi
prostor tamo e i ruke, kamo e ruke tamo e i
guteri, sa zajednikim pjegama, njihovim
pokretnim i polusvjesnim oprezom. Htio bih da
neto mogu, da se upletem, ali oni bjee iz rupe u
rupu, iz plohe u mukli usklik, za dohvat i
zajednitvo ja sam izgubljen: nema me u rukama,
u guterima i ni u kakvoj drugoj zvijezdi: gdje sam?
Treba li, utim. Treba li, kaem Boe moj. Nemam
kamo. Nestaju jedan, dva, tri, nestaje samovoljno
mi za itav dan i no, za svaki dan i no.

19

Strah

Od dva jedan se uvijek moe izgubiti. Tako se

bojim za dva. Vie nego za bilo koji broj.
Ako nestane jedan na bilo koji nain, vie nije dva.
Kod drugih brojnijih brojeva je lake. Od njih
uvijek neto ostane, vie od nita, vie od jedan.
Dva nije nita oito kae prijatelj, ono je naprosto
dva, u naoj glavi neodvojivo, neunitivo, uvijek
zajedno. Ne bih rekao. Zato sam onda u brizi za to
nesretno dva?
Neki dan sam izgubio rukavicu, lijevu. itavu sam
kuu prevrnuo. I to e mi sada rukavica samo na
jednoj ruci? to e mi gola druga ruka? Kupit u
moda druge rukavice. Ako to uinim, to e biti
novo dva, jedno drugo dva, opet u opasnosti.

20

Glas

Na ulici je netko iza mene iz daljine viknuo

moje ime. Od stotinjak glava gledanih otraga
za nekoga sam bio netko, gotovo meta.
A glas je bio muki, meni nepoznat, ne sasvim,
mogao je biti iz moga kraja, gotovo sigurno
iz moga djetinjstva, u meuvremenu odrastao,
stekao ozbiljnost, okrutnost, precizan odnos
prema onome to nalae oprez, stabilnost, snaga,
glas kakav smo sluali u vojsci, zatvoru, bolnici
i od govornika u prvim poslijeratnim godinama,
no mogla je to, u tom glasu, biti i hinjena
ozbiljnost, nesigurna sigurnost, bila je
u njemu neka slabo ujna napuklina u nekim
samoglasnicima, kao kod nekoga tko loe spava
i sklon je nenadanom ispovijedanju i piu,
dakle mogao je biti i invalid, poljuljan otac,
netko tko razgovara s psom, siromah, izbjeglica
to po susjedstvu hoda u papuama i povremeno

21

zatvori oi kao da se odmara od ivih i mrtvih,

ali i netko iz moje ire obitelji slian meni,
neto krupniji, to me gleda s visine i pita
da li jo uvijek piem kao to sam to inio
nekada davno u koli i za ljetnih praznika.
O, Boe, to da radim? Nikada mi moje ime nije
zazvualo tako strano. Da li da se okrenem,
pogledam tko je, ili da panino ponem bjeati?

22

Odnedavno

Odnedavno u meni se nastanjuje jedan ateist.

Tih, snuden, nieg rasta, nesigurna koraka,
po svemu nalik meni. Ponekad ne znam jesam li
samo to ja ili sam uz njega jo i neto drugo.
Usred obilja, obilja pamenja i budunosti,
prije ga nisam primjeivao, bio se povukao
i pritajio. Sada ga vidim na suprotnoj strani
ulice, pratim ga nou, san mu izmie, mui ga.
Oblik stjee u stanovitoj pustoi, jasnoi.
Moda su ateisti drugih radosni, u mirnoj
izvjesnosti razgovorljivi, spremni djelovati.
Moj kao da je upravo otputen iz bolnice,
ostavio je tamo neto boli i ne zna kamo bi.
ao mi je mog ateista i bojim ga se. Prije
imao sam tisue rijei, svaka je htjela na put.
Sada se zbog njegove prisutnosti ne mogu okrenuti
u vlastitoj koi, koa me gui, smanjuje, zatvara.
togod da pokuam to bude na nekom zidu, u rupi.

23

Zamjenjuje se on sa mnom, zamjenjujem se njime

u istoj misli. Boe, a let, let? Tako si malo
prostora ostavio za nau istovremenost, za nae
razliite sljepoe!

24

Rua

Ostavljam ruu u vazi da se sui.

Da se sui, gubi vlagu, mijenja boju,
naputa staru i stie novu krhkost.
Ona mi kae ja sam rua, iako to sada
kada je stigla iza (iza dana, godina,
pogleda) znam bolje nego ikada ranije.
Boe, kako ima neto od kasne due.
U blagom sutonu odustala je od smrti,
svake mijene i straha. Koristi prostor
kao to se koristi bilo kakav zaborav.

25

Guteri

itav ivot proveo sam s guterima

na suncu, radovao im se.
Sada me strah pogledati ih.
to ako je dolo vrijeme
da mi nepoznata ruka, vjenost,
ili kako se to ve zove,
promijeni oblik, pogled i svrhu,
pa me turne u rupu,
u njoj ostavi, napusti i zaboravi,
kao to je i njih nekada davno
turnula, napustila i zaboravila.

26

Kua

Dobro bi bilo da ova kua ima vrata,

dobro bi bilo da ova kua ima prozore.
Jer da ima vrata i da ima prozore,
u nju bi se moglo ui i iz nje izai,
pogledati kroz prozore, otvoriti ih i
zatvoriti. Bila bi to svijetla, zrana
i prostrana kua, po potrebi i tamna.
Ovako, bez vrata i prozora, u velikoj
smo neprilici. Gledamo je i ne znamo
je li to uope kua ili neto drugo
s nepoznatim imenom i oblikom. A ako
to nije kua nego neto drugo, teko i
zatvoreno, s nepoznatim imenom i oblikom,
tada to je to?

27

Kue u mraku

Kue u mraku, one ne znaju da su u mraku

i da je oko njih i u njima no. Ipak volim
misliti, inim to nehotino, da one svoju
uronjenost u tamu osjeaju kako se osjea
toplina i hladnoa. Jedino tako bez napora
ja mogu biti kua, inae ne. Da je drukije,
svatko, a to znai i one i ja, morali bismo
mrakovati sami, na svoj nain. One bi bile
samo kue, mrtve, daleke, same, iz doba
prije poetka, ja s njima ne bih bio
proivio jedan dugi, uglavnom mraan rat.

28

Kua

Nekada vidim kuu i kaem joj ukrast u te.

I ukradem je, odnesem,
skrijem pokraj rijeke, uz more, u planine,
u knjigu izmeu dvije ute stranice.
Tu je na sigurnom pomislim. Ali kada se poslije
prospavane noi vratim ne uspijevam je nai,
nema je, nestala je. Naem samo svibanj
koji sam s njom bio donio.

29

Strop

to sa stropom iznad glave? On horizontala

koja moe pasti, ja horizontala koja je pala
i vie ne moe: to emo? Danima ga gledam,
kaem mu: oekujem kruei po tebi lijevo
i desno, naprijed i natrag, prvu rije, put
u bilo to. Godinama sam okretao bijele
listove, itao ih napisane i nenapisane:
kai neto, gornja pustinjo, bjelino nad
bjelinama, grobu ludi, mutavi. Do sada sam
hodao, trao, mislio, pljuvao po zemlji iz
koje je raslo tota: kai neto, poklopcu
za neroene. Brojim jedan, dva, tri, brojim
sto, tisuu i vie, izazivam te zemljotresom,
kaosom kojim u te iz osvete zamotati. Ako me
poklopi, to u, ve sam poklopljen, nita
mi ne moe oduzeti, zatvorit u oi, usta,
prozore, bilo to, stonoge danju spavaju, nou
kolutaju, zatvorit e se svijet s etiri roga

30

pua, utnjom, tiinom podnoja brda,

usklinikom, zlatnim svjetonazorom:
odustani od dogovora s teinom!

31

Dani

Morao bih itati Bibliju.

Velika, crna gleda me s police.
Morao bih itati, a strah me
od toliko rijei, misli, imena, pria,
od toliko opomena, mudrosti, namjera,
od dalekog glasa sive ozbiljnosti.
Morao bih itati, strah me to ne itam,
strah me toga straha.
Morao bih itati, a samo okreem
glavu i otvaram prozor.
to bi ovjek da nema prozora?

32

Moda

S druge strane zida

moda netko die,
moda je iv netko,
a moda su samo
stol, stolica, krevet,
moda je tek neto.
S druge strane zida
moda netko stoji
i takoer misli:
S druge strane zida
moda netko die,
moda je iv netko,
a moda su samo,
zatvoreni, sami
stol, stolica, krevet,
prazno ogledalo.

33

Lice

Ako se nekada zbog zaboravljivosti ili nemara ne

brijem, na mom licu pojavi se neka otra sijeda brada
slina korovu, a iza nje, u njoj samoj, neko drugo
meni nepoznato lice. Naravno, ja znam da sam to ja,
ali mi je isto tako jasno da se tog ovjeka kojega vidim
ne bih preplaio (kako sam se preplaio) da sam to ja.
To sam dakle ja, i nisam ja, vie nisam nego jesam,
toliko nisam da ujem sebe kako mu govorim: ja vas
ne poznajem, nikada vas nisam vidio. On meutim
uti, samo me gleda svojim izbjeglikim pogledom,
pogledom ovjeka koji je u nevolji, pogledom moda
iz daljine, moda iz neposredne blizine, kao ivotinja,
stvar ili bie koje je umrlo prije nekoliko dana i sada
mi se smeteno i neobrijano javlja. Ne gledaj me kaem mu, ne mogu ti pomoi. Okreni se, putnie,
sjeno gladna svega, okreni se, ako se ne okrene ti,
okrenut u se ja.

34

Cipele

Neka istrunu i nestanu poslije nae smrti sve nae

cipele ostale u mraku ormara, ispod kreveta, u kutijama, vreama, kontejnerima, spremitima, policama i one izgubljene daleko od naih hladnih nogu.
Neka istrunu one elegantne tek donesene iz izloga,
iznoene, radne, za odmor, sportske, niske, poluvisoke, visoke, otvorene, zatvorene, s vezicama i rupama, crne i bijele, razliitih boja i materijala, ivane
runo i na stroju, od koe, gume, plastike, prua,
slame, papira, platna i razliitih niti biljaka, one
kune, vojnike, izme, cokule, balerinke, nanule,
klompe, tenisice, sandale, one za snijeg, kiu, blato,
egu, etnju, planine, daljinu, ulice, stube, vozila.
Neka istrunu cipele luaka, radnika, vojnika, ljubavnika, stoara, glumaca, dostojanstvenika, zvonara,

35

politiara, grobara, ofera, vatrogasaca, boksaa, ba

bica, gubavaca, bludnica, slijepih, fetiista, policajaca, postolara, nogometaa, jezikoslovaca, pekara,
ovisnika, avijatiara, rudara, splavara, proroka, zidara, iscjelitelja, staraca, sudaca, lihvara, mazohista,
hodoasnika, domaica, fotografa, uitelja, zemljoposjednika, gljivara, asnih sestara, stranaca, atentatora, taksista, slikara, blie i dalje rodbine, bankara,
astronoma i anela.
Neka poslije nae smrti, dakle, istrunu i nestanu s
ovog svijeta sve, ba sve, nae cipele, ma kakve da
su, ma gdje da se nalaze, a skupa s njima neka se
izgubi i onih nekoliko mojih koje sam imao i koje
sam jo kanio nabaviti, ali, kao to se zna, to nikako
nije bilo mogue.

36

Brdo

Rado bih siao s brda, ne s uma. Ali moe se dogoditi da siem s uma a ne s brda. Kao to je mogue da
u silaziti s brda i s uma istovremeno, usklaeno: to
manje visine to manje uma, to manje uma manje
rijei, dobrih i dareljivih, i na kraju, u podnoju,
nema vie rijei, nema slika, izgleda; ptica koja me
pratila i koja je pjevala odletjela je, ili je moda vie
ne ujem.

37

Amebe

Amebe se dijele, mnoe, dijelei mnoe, mnoei

dijele sve otkada sam u koli prije pedeset godina za
njih uo. Mijenjao sam mjesta, radio svata, vidio i
uo svata, spavao i bio budan, a one su se u blizini,
daleko, irom svijeta, a moda i svemira dijelile,
mnoile, mnoei dijelile, zbrajale, bez obzira to se
dogaalo sa mnom i oko mene. Kako su se kretale
mijenjale su oblik, izbacivale lane noice, zaokruivale njima hranu, prodirale je, a ako nije bilo vlage
uahurivale se i ekale priliku, a onda raspolovljivale,
dijelile, mnoile u vodi, vlanoj zemlji, ovjeku, ivotinjama, knjigama, slikama, bilo gdje, kao da to
nije nita, kao da je to sasvim razumljivo i normalno.
Ej vi, jednostanini jadu, sada mi vas je dosta, umoran sam od vae rasprostranjenosti i ustrajnosti. A
da se pritom o milijunima godina i ne govori. Kada
bih znao kako, rado bih vas izbacio iz svoje glave,
svoga ivota, sjeanja. Imam potrebu za tokom.

38

Dijelite se, mnoite, mnoei dijelite izvan moje misli, moga sna negdje daleko, negdje najdalje, negdje
bilo gdje, negdje nigdje.

39

40

Malo straha

41

42

Neki luaci

Neki su nas luaci zakotrljali,

i njih su prije toga neki luaci zakotrljali,
i mi smo neke luake zakotrljali,
i oni su zakotrljali neke luake koji se
spremaju zakotrljati neke luake.
Nakon svega otok je pun luaka i luakinja
malih, velikih, srednjih i drugih veliina
to se kotrljaju sporo, bre, brzo i najbre
u razliitim smjerovima, uzlazei, silazei,
sukobljavajui se pritom ili ne.
Rjenik kae: kotrljati je kruno kretati se,
sustizati se, nesustizati, opijati se,
zaluivati vrtnjom kao to to ine
Zemlja, sunce i druge zvijezde.

43

Veslo

Samo to sam se okrenuo,

ukrali su mi jedno od dva vesla
to sam ih naslonio na zid.
Oho, uskliknuo sam.
to e nekome jedno veslo bez drugoga?
to e i meni samo jedno veslo to je ostalo?
to e ikome samo jedno veslo?
Kakav je to svijet ije lae plove samo s jednim
veslom?
Kakvi su to ljudi samo jednoruki, samo desnoruki,
samo ljevoruki, samo jednostrani, asimetrini?
Kakav je to ludi otok na kojemu sam se rodio?

44

Velika luda ena

Velikoj ludoj eni

rasle su i narasle
velike lude noge.
Svako jutro ona ih gleda
i kae, Boe, uvaj i vodi
moje velike noge,
one ne znaju to bi,
to bi
i kamo bi.

45

Rijeka

Ti gleda, ona tee,

ti ne gleda, ona tee,
ti ode, ona tee,
ti se vrati, ona tee,
ti spava, ona tee,
ti ita, ne ita,
razgovara, uti,
otkljuava, jede,
misli o Heraklitu
i drugim smetenjacima,
rauna na ljubav,
mrnju, vatru,
ona tee.
Gdje je tu oekivani
predah, pita se.
Tko bi se pametan
njome oenio?
Tko bi se upisao

46

u njezinu stranku,
imao posla s dvije
njezine obale? O poplavama
da i ne govorimo.

47

Kinezi

Kinezi hodaju Ilicom, nekamo ure,

neto hoe. Maleni, nervozni, ploni,
napravljeni od tamna drva pune zrak
tjeskobom. Mislili smo kotrljat e se
iz velike daljine od jednog do drugog
kunog broja, sa sabranom milju,
vedrinom stvari, mudrou lonaca,
a evo osipaju se, prosipaju, mrve
svaki zid. O, Kinezi, Kinezi, kada ste
ve Kinezi, mogli ste biti Kinezi,
pozadina kreketa, vlaga, slijepi znak,
lice zmaja, bilo to, samo ne tako nama nalik.

48

Lupao

Lupao.
U vrata lupao,
u stol lupao,
u krevet lupao,
u rije lupao,
u tijelo lupao,
u san lupao,
u prozor lupao,
u nebo lupao,
u zvono lupao,
u grob lupao,
u glavu glavom lupao,
u sve i svuda lupao,
godinu, dvije, tri lupao,
dvadeset, trideset godina lupao,
lupao, lupao,
i lupao.

49

Krumpiri

Na peninim poljima nakon bitke

obino ne bi ostalo ni klasa, samo glad.
S krumpirima, kronike kau, nije bilo tako.
I kada bi ispod nogu nestale njihove
zelene stabljike i bijeli cvjetovi,
oni bi, u zemlji ukopani, zatvoreni,
tamni i okruglo mudri, rasli, ekali da
nahrane one koji su ku
``pili mrtvace
i druge to su prilazili
s okolnih brda i uma.

50

Mjesto

Hoe li tamo biti prostora

kao to ga je ovdje bilo,
kao to ga nije bilo?
Hoe li tamo biti sunca
kao to ga je ovdje bilo,
kao to ga nije bilo?
Hoe li tamo biti zelenog
kao to ga je ovdje bilo,
kao to ga nije bilo?
Hoe li tamo biti ptica
kao to ih je ovdje bilo,
kao to ih nije bilo?
Hoe li tamo biti stvari
kao to ih je ovdje bilo,
kao to ih nije bilo?

51

Hoe li tamo biti ena i mukaraca

kao to ih je ovdje bilo,
kao to ih nije bilo?
Hou li tamo biti ja
kao to sam ovdje bio,
kao to nisam bio?
Hoe li tamo biti Bog
kao to je ovdje bio,
kao to nije bio?

52

Nebo

Mirjana, moga susjeda,

kada sam imao osam godina,
dok je trao otokom i vikao
Bjete, ljudi, pada nebo,
skupili su, odveli i smjestili
tamo gdje nije bilo nikakvog
neba i gdje je on bez neba,
svoga prijatelja i neprijatelja,
vrlo brzo umro, ne ostavljajui
na svijetu i otoku nita osim
to nebo to ga je trailo,
gonilo i obruavalo se na njega.
Diui glavu esto sam pitao
Lijepo i ludo nebo, zato si
to inilo, to si htjelo od te
nemone i usplahirene due?

53

Na Boninovu

Na Boninovu, na mjestu odakle se skae

kada se skae u svemir ili tko zna gdje,
pravim mali jedva vidljiv luk, otklon
u hodu, digresiju (ne bih sada kaem),
zasramim se zbog toga, moda pocrvenim
pred visinom i puinom, zanosom jedne,
ludilom druge, njihovim prekomjerjem,
opojem, tom tako nastranom misaonou,
i nastavim, ne gledajui ih, koraati
kroz srpanj, kolovoz, rujan, listopad
i itav ivot.

54

Muhe

Bilo je mnogo muha,

sputale su se na stol,
lice, jelo, bilo to,
trali smo za njima,
one su letjele ispred,
bile su jadne ako bismo
ih uhvatili, nismo imali
milosti, drali smo to
normalnim, a i bilo je,
nismo sebe optuivali,
svuda gdje su stizale
sve su zagaivale od
proljea do kasne jeseni.
Ako bih sada pisao svom
susjedu koji je umro za
vrijeme rata usred ljeta,
upravo kad je muha bilo
najvie, morao bih mu rei

55

da tih malih bezobzirnih

gnjavatora vie nema;
on bi tada itajui pomislio
kako je to divno i kako mu
je ao to vie nije na ovom
svijetu da u miru uiva.
Moj susjed meutim ne bi
bio u pravu, s muhama
doista nije lako, dosadne
su, bezobzirne, prenose
bolesti, ubadaju, zuje,
neduhovne su to ivotinje
o kojima nijedan svetac
nije rekao lijepu rije.
U drugom pismu trebalo bi
susjedu ipak rei da mnogi
koji su kao i on ratovali
s muhama tijekom mnogih
sparnih godina i znali sve
njihove igre i podvale sada
govore, viu, protestiraju:
vratite nam nae muhe,
vratite njihov let, zujanje,
njihovu prljavu radoznalost,
ao nam je zbog naeg bijesa,

56

starog neprijateljstva koje

ih je, a da to nismo htjeli,
gotovo sasvim iskorijenilo,
tek sada vidimo da je u tom
neprijateljstvu bilo i blizine,
nehotinog zajednitva.
Tko nije bar malo muha?
Tako oni govore.

57

Ritual

Kada sam se odmah poslije rata

naao u Dubrovniku, gledao sam jednog
starog Rusa iz Ruskog doma koji je
od proljea do jeseni dolazio oko podne
na Banje i s jedne stijene skakao
naglavce u more. Bilo je neobino
vidjeti bradatog ovjeka koji je iz
daljine doputovao, moglo bi se rei
bio izbaen u ovaj grad, kako ustrajno
godinama skae sa stijene u more.
inilo se da je to neki udan ritual
za daljinu u kojoj se zatekao. Skakao je
u dubinu kao u daljinu, mijeao daljinu
i dubinu, teko disao, malo ne disao,
bacao se onamo odakle je bio doao,
ulazei i izlazei iz mora brojio je dane.

58

Malo straha

Malo straha dok spavam, uz nekoga spavam.

Malo straha dok se budim i kanim hodati.
Malo straha dok hodam, gledam i iznenada
stanem.
Malo straha.

59

60

Remington

61

62

Vijci

Nije svaki vijak tako izuzetan,

a moglo bi se rei ni sretan,
kao to je to obina arulja.
Ona kada je uvremo i kada
doe do kraja, zasja.
Pria nije duga, samo nekoliko
navoja, ali je sa sretnim zavretkom,
to je vano ako se zna kako je mrak
est i dugotrajan i kako je promjena
poeljna. Drugi vijci, a njih ima
gotovo bezbroj vrsta, nisu takvi,
kod njih na kraju nema svjetla.
Meutim pria svakoga od njih nije
manje uzbudljiva. Navoji kreu,
obino traju due, i vezuju dvije
strane, uvruju dva dijela.
Zahvaljujui njima neto je to to
jest, ne raspada se. Je li to moda

63

malo svjetlo? Na neki nain da.

U prirodi zavretka i obavljena
posla je da na kraju zasja. Svjetlo,
kao to se zna, nije uvijek vidljivo.
Moda upravo to nevidljivo svjetlo
treba osobito cijeniti.

64

Remington itd.

Znali smo te ptice.

Druili smo se s njima
i danju i nou. ekali smo
da propjevaju s nama i
umjesto nas. U poetku
cvrkut, tek kasnije bi se
zaboravile i krenule. Zemlja,
ova mala Zemlja, jednom je
bila njihova, eljele su
je vidjeti drukijom, moda
boljom, kako to prilii
pjevu. U pravilu krute,
izale bi iz svoje naravi
i letjele zajedno s naim
rukama. Takve kakve su bile,
bune i tihe, pogodne da
ih se voli, teko nam je
vjerovati da su odletjele
i napustile nas zauvijek.

65

Litra

Ja sam ni vie ni manje. Ja sam vae

tono. U mene bez oblika, u bilo kakav
oblik, moete bilo to ulijevati, prelijevati,
odlijevati, prolijevati, sve to i ne initi,
moja prisutna i odsutna tenost, pa i praznina,
pa i dua, nee se promijeniti. Ja sam haljina
uvijek ista za sve strane, obrana od oceana,
toliko spominjana toka. Bez mene bilo bi vas
svuda, najmanje na dnu. Mislim da ep pritom
nije vrijedan spomena.

66

Mala dna

Besposlen gledam i zbrajam u kuhinji

mala prazna dna razliitih stvari.
Mala dna aa, alica, boca, mala
dna posuda, lonaca, tanjura i ona
jo manja skrivena i bez imena.
Odmaraju se od neega i za neto,
mirna i sklona, tako se ini, samo
kratkim prijateljstvima: na tren
dou odozdo a ostaju dolje,
na tren zapjevaju a ute i ekaju.

67

Kamen

Kamenu su
usta zatvorena kamenom,
oi zatvorene kamenom,
ui zatvorene kamenom.
I sve drugo to bismo
na njemu mogli traiti
takoer je ispunjeno kamenom.
Kamen je zapravo itav od kamena.
Bilo da ga gledamo, zamiljamo, pomiemo
ili mu izgovaramo sivo ime,
nee se promijeniti.

68

Veer

Iz parketa, pokustva, vrata, prozora, stvari,

odnekle tko zna odakle, javi se neto to puca
kao ahura puna sjemenja, glasno: evo nas, tu smo.
Znam, kaem im, i kada vas ne ujem, neke misli
mislimo skupa, neke poslove obavljamo zajedno,
u san odlazimo istovremeno.
O, male due nikoga i niega, a ipak due,
mali kukci, bez ivota, a usred njega, daleko
od dobra, daleko od zla, a ipak dobrota zvuka,
ljepota nevidljivog.

69

Prake

Ne sakupljati, nita ne sakupljati! itam,

jedan kapetan iz Splita tridesetak godina
s razliitih strana svijeta donosio je prake
(raznovrsne, matovite, lijepe) i sada su one
u njegovu stanu, izvan mjesta na kojima su
napravljene i gdje su imale svoje ruke, oi,
ratoborne, lovake i druge radosti, daleko
od sebe, daleko od svega, mrtve, ubijene,
razoruane, same kao suhe kosti, s neujnim
zvukom oaja.

70

Kia

Ja imam rije kia. Ona je esta moja rije.

Kada ne znam to u, kada nitko ne zna, kada je
vedro i mrano, kaem doi kio, idi kio,
dobra kio. I ona doe, umi svoje lijepo
u mojoj glavi, u liu, po krovovima, po itavoj
Koruli, ak i u snu. Kolikom blagou je Bog
ispunio njezin um. Dok amori, zaboravljam
to treba zaboraviti, sjetim se ega se treba
sjetiti, uini mi se da me ovdje nije bilo dugo,
moda od poetka.

71

Podloga

Da imam neku pouzdanu podlogu,

zemljanu, tjelesnu, prostornu,
po njoj bih hodao, na njoj bih pisao,
letio, spavao, mislio, volio, bolovao,
na njoj bih redao i one sporednije glagole;
ona je takva, iroka, nepoznata, slijepa,
nita ne iskljuuje iz svoje jeseni i drugih
godinjih i negodinjih doba; da dakle imam
pouzdanu podlogu (gljive i slikar je imaju),
pratio bih je kao to bi i ona mene pratila
i povremeno joj rekao: tu si, dobra moja.

72

Kaem dnu

Dok putujem brodom kaem dnu ispod:

O, veliko, mrano, duboko i vrsto dno,
tako se radujem to smo blizu.
Ne odazivlje se sluajno na ono
to je u meni tvoje, prostrano i trajno.
Tu si ti, tu sam ja, tu smo.
Od naeg zajednitva, moj antisvemire,
im se iskrcamo i ja budem hodao po tebi,
napravit emo neto pouzdano
to raste i pada u tvojoj teini,
u tvojoj teini a mome snu,
u tvojoj teini a mojim rijeima,
tom dvosmislenom psu koji nas prati.

73

Puevi

Poslije kie, iz trave i grmlja, izali su puevi,

podigli rogove i krenuli na jednu stranu.
Izbrojit u vas, kaem. Svakoga, kolikogod vas je,
nijednog neu preskoiti, izostaviti, pomijeati,
svi ete proi kroz svoj broj, preko puta, kamenja,
stranice, u nevidljivo crtovlje, osnovnu melodiju:
sedamdeset tri vas je, sedamdeset tri nas je, poslije
kie uglazbljeni smo zajedno u vodoravni san.

74

***

Kada su ljeta ljetovala sama,

a nas nije bilo, bili smo daleko,
nismo se jo bili rodili, glad nas
nije gonila ni na jednu stranu,
radosno je bilo uvali biti uvala,
umarku umarak, kukcu kukac,
kamenu teak, guteru zelen,
radosno je bilo otoku biti otok,
izvan vremena, bez imena,
po danu sjajan, taman nou.

75

Laki teret

Laki teret se raziao, krila su

nepotrebna, let se zavrio, tebe
nema: tebe nema kao to te je bilo,
kao to te nije bilo. Mjestimino
pa ne mjestimino, mrak pa ne, zora
pa ne, rije pa ne. Ako moe, dok
moe, kai sivo-zeleno, rujno, kai
tama, kai jesen.

76

Tangenta

Tangenta. To je pravac koji dodiruje

krivulju u jednoj toki. Tako itamo.
Tko nije pomislio: O, da sam bar taj
pravac, da mi je takav dodir sudbina
i pria, a ne da se neprestano bojim
kako u ne dodirujui je proi blizu
ili daleko od krivulje i nestati tko
zna gdje u obilju i pustoi prostora.

77

78

Lipanj

79

80

Ti

Kaem ti. Kaem hej, ti!

Javi se sjenica, plavetna sjenica.
Doleti odnekud, doleti odasvud,
beskrajna je sjenica. Ti nisi ti,
ti nisi hej ti, tebe nisam zvao,
kaem joj. Ti leti, ti si lijepa,
radujem se im se pojavi, ali ti,
sjajno ureeni svemiru, ti nisi ti.
Opet mi je podvalio neki bog,
glavni ili sporedni, ne znam,
poslao mi je tebe, igraku
koja zaluuje bive dijete.
im odleti on e me prekoriti,
kao da nisi njegova, kao da te nije
poslao, kao da sam te ja traio,
izmislio i matovito ukrasio.
Rei e mi, jadno moje stvorenje
s glasom slabane enje na mjestu

81

tek zapoete due, opet si se zagubio,

nisi prizvao svoje pravo ti nego
lepravu najavu lica, rijei, disanja.
Rei e, tako nee moi ispriati
priu, u prii nekoga ubiti, spasiti,
darivati ga svim i darivati ga niim,
odvesti ga na kraju iz izmiljenog
i stvarnog pakla u spasonosni kaos.

82

Aurora stellata

Prvo smo zaboravili taj dogaaj,

onda smo umrli. Nae su majke krojile
zvijezde i priivale ih na zastave,
nespretne rogate zvijezde na stare tko
zna odakle izvuene zastave. Fovizam,
cinober, boje divljeg maka i divljih zora.
Mi smo tek poeli vjerovati narumenjenim
usnama koje su se vijorile na vjetru.
Male ivotinje su se razmnaale, punile
rupe vrtova, zrak je bio pun cvrkuta,
ze
``ln i kamen ometali su nam korake.
Jo nije bilo dolo doba rijei.

83

Gospina trava

Ova je trava zelena i uta.

Listovi su joj zeleni, cvjetovi uti.
Listovi kao zemlja, cvjetovi kao nebo,
a moda i obratno. Pojavljuje se sredinom
lipnja, traje do rujna. Prava trava ljeta.
Nekada se ne odmie od tla, a nekada je visoka.
Raskona je i siromana, zapravo obina. Dok je
gledamo, iz proze prelazi u poeziju, iz poezije u
prozu. Kako sta
``r poprima boju starog zlata i
pokazuje to jest, zlato ljeta i zlato vremena.
Moe se uti o njezinoj ljekovitosti. Ipak, vie
misli o zdravlju nego o bolesti i ozdravljenju, kao
i nebo koje se u njoj smjestilo. Zapravo je trava
dobrih misli. Trava koja traje i ivi u svome imenu,
tako da i onda kada vie nije ljeto, nego zima ili
neko drugo godinje doba, i vie je ne vidimo,
moemo o njoj misliti, sjeati je se, biti s njom.

84

Dominik

Ne poznajem nijednog Dominika. S ovjekom

tog imena kroz svojih sedamdeset pet godina
nikada nisam progovorio nijedne rijei.
udno je da nisam doao u takvu priliku.
A svialo mi se to ime vie od drugih.
Dolazi od gospodin i obino se daje mukom
djetetu roenom u nedjelju, jer je nedjelja
dan Gospodnji. Mislim da se ovjek koji ga
nosi moe u njemu ugodno smjestiti, upravo
kao u nedjelji. Dok on hoda gradom, mogu
sasvim lijepo zamisliti kako ga netko s druge
strane ulice, maui mu rukom, radosno zove
Dominik, Dominik!

85

Male ene

Male ene ive u velikim sobama,

izlaze iz velikih kua, hodaju prostranim
ulicama, penju se na visoke planine, a ipak
ostaju male. Ni velike ni sitne, male.
Neka sve bude kako hoe, s mnogo koraka
one e stii tamo kamo su nakanile, uiniti
to ele; bilo da gledaju, misle i vole, sve e
prilagoditi svojoj mjeri, u njoj e se smjestiti
i zanjihati. Od glave do noge su za tren.
Kada se peru, do svakog dijela tijela stiu brzo,
obiu ga i dre na okupu. Tko ih vidi ili se pak
rukuje s njima, neto je, ne zna tono to, toplo
dobio. One su svakako dar boji Bogu, sebi, nama i
prostoru koji ispunjavaju. Nisu se suvie odmakle
od djetinjstva, a nisu mu ni preblizu, ne smeta im.
Ako nekada beru voe, jabuke recimo, ne mogu svaku
dohvatiti sa zemlje, moraju se popeti na stablo
i paziti da se grana ne slomi.

86

Sada

Sada se negdje eljaju ene.

Svako je doba dana, poetak noi
i svakako jesen, ivo je jedno svuda,
pored prozora, u mirnoj polutami.
Tko nije iv bit e, tko nije mrtav
nije, rastu stabla, smiruje se srce.
Nikoga nema tko nije netko, tko nije
svatko, tko oduvijek nije trajan.
Blago svemu. Sabranim oima koje se
gledaju i eljaju, sjenama, zraku,
njegovom zaboravljenom laveu.

87

Mi

Hodamo ravno, ravno, vodoravno, ne diemo noge,

tapkamo, ljapkamo, cupkamo, oima trepemo,
od ravnoga pokrov pravimo, krevet prostiremo,
onim sprijeda ono straga briemo, spavamo,
srce tue odozdo, slijeva, zdesna, potajno,
kupi to se moe, to ne moe, ne kupi, eka.
Pa kakav smo mi to (ti i ja) pozemljuni pohod?

88

Lipanj

Ove godine zima je bila blaga,

gotovo bez pahulje snijega,
sve je iz ivotinjskog i biljnog svijeta
preivjelo, prijatelji i neprijatelji,
i sada, sada je lipanj, sve to je
skriveno i neskriveno raste, cvate, kree se,
mnoi u zraku, na zemlji, u vodi, unutra i vani,
veselo je kao u slikovnici u kojoj bi svi jeli,
glasali se, pjevali i imali mlade.
I s ljudima je tako, mlade su ene istakle svoje
velike, lijepo oblikovane trbuhe pokrivene
laganim i prozirnim majicama i haljinama.
Uskoro e Sveti Ante, to je trinaestog,
procvjetat e ljiljani, visoki i bujni,
bijeli da bjelji ne mogu biti.
Sve je dakle tako i nekako slino,
a ja sam u tom veselju upravo ove godine,
tako mi se ini, malo mimo, malo vie mimo

89

nego do sada, manje s nekim i neim, vie u zraku,

naputaju me forme i ja njih, rijei takoer,
rijei, moja lagana i pokretna teita.
Strah me i nije me strah: lagani nemar,
kao kada vam neto ispadne iz ruku, a vi se
ne sagnete da to dignete, neka ostane tamo,
neka ostane tamo zauvijek, tako pomislite.

90

Ulica

Ova e ulica nakon to proe svoje lijevo i desno

zavriti u poljima. Otvorit e se naglo, zasjati
na travama, stablima i ptijem pjevu. Nee mariti
to je ostavila iza, kako je vrludala, gubila se.
Na kraju otkrila je proljee poluludo, zrano, radosno.
Ne bih te pratio, kaem joj, neu s tobom do kraja.
Ostat u na ovom raskru, usred grada, meu
ulicama koje se zapletene uspinju, padaju, tre kao
pas to trai gospodara, izgubljen u izgubljenom.
Desno su bolnice, groblje, lijevo mukotrpne stube,
otraga grad teko die, svuda mete koraka
u svim smjerovima. Tisue tunih i netunih pria.
I jedna moja koju ne umijem izrei, iako znam
da je za nju, bilo da gledam ili na as zatvorim oi,
ovo njezino pravo mjesto, mutavo kao i ona.
Idi ti, ulico, idi meu boje i njihove sjene. Zaboravi
nas kao to si nas zaboravila. Teka nam je tvoja
prostodunost. Takav je tvoj zeleni barjak,

91

ne poznaje smetenu misao, bijelo i crno polje.

Ovdje je bezbroj lica, tamo e ih izgubiti.
Ovdje rijei, tamo spokoj. Ovdje bogati i siromani,
roeni i umrli, neroeni, dobri, bijesni, bolesni.
Sprema se tiha kia, njezina blaga tuga,
tvrda sljepoa stvari. Takva je to sveanost.
Idi, ulico, idi. Ulico, naa dareljiva povrino.
Kada se okrene i vrati, ovdje e nas nai,
ovdje e se i sama nai drugaija, u drugom
obilju bit e nam blia.

92

etnja

Sve ee vodim sebe u etnju.

Idemo, dragi, kaem njemu, sebi, nama.
Sunce se diglo visoko, eka nas uma,
prazan prostor kojim emo prolaziti.
On, moj najblii, uti. Drim ga za ruku,
onako kao to se dre djeca. Polako, sve
u ti rei, kaem mu. Ne gledaj samo
po zemlji, a ni suvie visoko, bilo gdje,
svuda emo neto vidjeti. Nogom ispred
noge, ne mislei ni o emu, tako je
najlake hodati. Pogled se zaustavlja
ako ga u sebi zaustavlja kratkom reenicom.
Imena se vide na svakom mjestu. Broji,
svijet je premreen brojevima. Glad se
javlja na kraju, kao i Bog. Mi se svakim
korakom iz povijesti vraamo meu pueve
i krokodile. Ja sam ti sada majka, otac,
brat i ostala rodbina, mene sluaj.

93

Imaj povjerenja u bilo to, bilo to

je zahvalno. Moda vidimo vjevericu,
moda neku utljivu enu, ne bulji.
On, taj moj kojega sam izveo i koji je
i meni dopustio da takoer budem s njim,
uti. Kako smo poeli, strah ga je da se
sve ne izmijea, da etnja ne doe
u opasnosti, kao dani u kalendaru, misli
u glavi. Trebamo se vratiti neizgubljeni,
tako mislimo. Hodanje postaje zeleno,
hodanje postaje plodno, ako se ne hoda
prema unutra. Ne hodati unutra! On uti,
on neprestano uti, taj moj svetac koji je
godinama, moda oduvijek, bio uz mene,
a kojega sam blizu, daleko i svuda ostavljao
samog. Trebalo je da se javi nemo, njegova
i moja, utnja starija od veeri, da se oslonimo
na djelomino sjeanje i naemo. On misli da sam
ja njemu pruio ruku, ja mislim da je on meni.
Svejedno. Kliknula je ptica iznad nae glave.
Mi najradije hodamo uzbrdicom, zatim malo
ravno, onda smo iznenada na proplanku odakle
puca pogled vrlo iroko.

94

Poar

Jedan mali poar cigarete u ustima. Jedan mali

skriveni poar u haljini. Jedan mali poar
u rijei, moda u grobu. Jedan veliki poar
na brodu usred oceana. Jedan u kojem gori
Europa. Jedan u konici i srei, jedan u glavi
kobre, drugi u brojevima, u kosi kraljice,
na vratima crkve. Moe li se rei gori na
roendan? Jedan veoma mali u otrovu, jedan u
bakteriji i razliitoj gamadi to slii na
osuene suze. Jedan poar u poaru, poar
babuka. Jedan u knjizi, rukavici. Puno malih
i velikih poara to su doli iz razliitih
imena. Poar Dubrovnika. Poar u kojem, kao u
snu, gori itava Zemlja. Poar kie. Poar
kamena u vapnenici. Lijepa boja poara. Izuzetan
mir koji nastaje kada sve proe. Poar zvan ena.
Radost svakog mjesta, pojave i vremena stie
u sebi poar. Obasjani Heraklit, radosne bolest

95

i smrt koje poznaju vatru. Poar ivotinja i

svakog stabla, betona koji gori kao list
s pjesmom na sebi. Poar na odlagalitima smea.
Poar ludila, ludilo poara. Poar itavih gradova,
praume, knjige, mrtvaca. Poari rata i budunosti
kojima pomae vjetar. Poar svemira. Poar
mogueg i nemogueg. Poar jednog itavog dana
koji se malo odigao od tla i gori kao misao. Gore
vozila i svaka brzina. Poar odsutnih i prisutnih,
poar neroenih, neba i meuprostora, pustoi,
nevinosti i grijeha. Poar krtinjaka. No gori iz
najcrnijeg, srce gori, raj gori, svi gore u loncu
neljubavi. Poar podvale, kraja. Nema rubnog
poara. Poar kalendara, povijesti, uzurpatora,
svetaca, poar ulaza i izlaza, informacije i mirnoe,
arhitekture, labirinta, poar pogleda, svaijeg
djetinjstva i jezika. Poar samoe, poar davno
izgorenog. U poaru nema reda, nema nereda.
Poar jedino zajednitvo.

96

Zrak

Sve vea prisnost sa zrakom.

Tu sam kaem mu. Kao da je
on jo jedini kojega poznajem.
Pa i jest, kamo god krenem,
on me prati, razliit a isti.
Volim kako se vjetar s njim igra,
iba ga kao nevidljivu zastavu.
Ali, pokreui se i stojei,
ja samo uvam blagu bliskost.
Dogovorili smo se, ne vee me on
s onima koji dolaze i odlaze,
on i ja, mi smo sami.

97

etvrtak

Hodamo kroz etvrtak. Mislimo

u etvrtak. Diemo etvrtak.
Svuda, u sreditu i na rubu
etvrtak. Boe, koliko etvrtka
etvrtkom. Da ne povjeruje.

98

Ose

Ose su moj izbor, esto mislim o njima

i susreem ih. One su iz porodice kukaca
alara, reda opnokrilaca, vitkog i glatkog tijela,
ute i crne boje, s uskim prednjim krilima i
otrovnom aokom u zatku.
Takve kakve su, iste i jasne (hrane se cvjetnim
prahom i biljnim sokovima), s manje
nepotrebnih romantinih dodataka,
grade vea i manja gnijezda, mnoe se, dijele,
brinu o sebi i potomstvu i odjednom odlaze.
Praktine su dakle, s vie geometrije
nego drugi kukci. Zato Valry nije odabrao njih
za svoj znak nego zmiju?
Gdje god da su, njihova je suha dua nepodmitljiva,
s pravom simetrijom zraka i podloge.
Niti prataju niti se ulaguju svome bogu:
osinjak je mjesto istoe.

99

Nije udno da u Bambara iz Malija

utjelovljuju mo sublimacije i mijene
iz profanog u sveto.

100

uto

Uzgajam uto, uto, uto,

gdje god pogledam, ono raste,
ustrajno, ludo, umiljato.
O Boe, uto, kakvo uto,
okree se zajedno s danom,
velikim danom zlatnoga sjaja.
To uto, uto, suncokretno.

101

Izlazak

Bilo gdje da si,

bilo to da ini,
rei e ti izai,
i ti e izai,
ti e rei izaao sam,
rei e ti jo izai,
ti e jo izai,
nanovo e rei,
zapravo ponoviti izai,
jer u izai je uvijek
jo jedno izai,
jer u izai je bezbroj izai,
i to ti drugo moe
nego izai,
nego izlaziti.

102

Dani

Oni su bijelo,
oni su uto,
oni su crno
i crveno,
ponekad modro
i zeleno,
oni su naa
temeljna boja,
u njima vrijeme
jabuke sadi.

103

Goli portret

Ona je gola. Ona je jako gola. Najprije tamo gdje

poinje svaka golotinja. Tu je precizno gola. Ali i svakim svojim drugim dijelom, svaki je, takav kakvim
se pokazuje, uspravan, poloen, velik i teak. Budui
obla, u pojedinostima i cjelini, traje vrtnja; moglo bi
se rei statina vrtnja. Ipak, od svega to je golo, a
sve je golo, golo lice je posebno golo: golo nas lice
gleda iz svekolike golotinje. I makar da detalji jesu
imenice (usta, nos, oi, kosa, ui) sve su to prije svega
glagoli. Ovdje je u ovaj prostor tijelo izgnano, a izgon
je totalni glagol, odatle ta patnja, napetost, ubijena
daljina, zebnja koja kae: ovo e loe zavriti. To to
golotinja vidi bit e da je pusto, to to u njoj tei bit
e da je budunost, ni leea ni uspravna nego unutranja. Oko nas vodi u sredite. Obilje je iskljueno,
boja takoer, samo se ton s neim dogovara. Porijeklom ona je kraljica iz daleke nepoznate zemlje, pro
stor joj je dao priliku, onda ju je izdao: i to e ona

104

sada u pomanjkanju lipnja? ega je sada njezina golo

tinja kraljica? U kojem naem dijelu nas trai i nalazi?
Zato nas ne budi nego dri u obuhvatnom sljepilu?
Tamo gdje smo se i dosad nalazili.

105

San

Susreem u snu pjesnika Dragu I. Postoji li jo

Lastovo pita me. Postoji kaem. O, pa to je divno, to
me neobino veseli, kae on.

106

Guljenje krumpira

Gledam sebe kako istim krumpire. Hvatam ih,

namjetam, zarezujem, okreem na sljepaki nain,
kao da se, radei to, bavim neim drugim i sobom
istovremeno. Ja sam, to vidim, neka stara ivotinja
malo umorna, oprezna, iznutra gomoljasta, stvarana
pod zemljom, privikavana na danje svjetlo: pravi
krumpir. Tako sam nekada i pisao, vodio olovku, i
kao sada, imao ruke u rukama. Ostalo su one izmiljale. Blaeno sljepilo jagodica, sretna tupost rijei,
njihova utnja. Smiri se, praivotinjo, paljivo s povrinom, korom, s mojim kasnim vremenom.

107

Toplina

Volim svoju toplinu. Moda vie od svega. Volim

i druge topline. Toplinu gradova, sela i otoka. Toplinu
ljudi. Toplinu ivotinja, bilja i stvari. Zatim pojava,
misli, snova, knjiga, slika, filmova, svih umjetnosti.
Toplinu sunca koja je iznad svih toplina. Toplinu
bogova i jednog Boga. Toplinu zvijezda, osobito Zemlje. Toplina naravno ima svakakvih i svuda, ne
znam kakvih i gdje, iako je jedna jedina. Svima sam
im, onoj u meni i onima izvan, zahvalan. Tako mi
kao one ipak nitko nije blizak.

108

Tajna

Gledao sam ene kako tre preko trave, izmeu

stabala, po kamenom putu, najbre to mogu, ne
okreui se ni lijevo ni desno. Sa strane gdje sam stajao vidio sam profile, kose, haljine koje su se, iako
duge, pokoravale trku. Bilo je ljeto, moda i neko
drugo godinje doba, bilo je svako doba. U njima, tim
enama, puhao je vjetar, padala je kia, nastanila se
bila neka sumanuta misao koja je imala pravac.
Kamo su trale, u panici, strahu, radosti? Tko e ih
negdje tamo doekati? to e, sve zajedno i svaka za
sebe, vidjeti? Nisam mogao pogoditi to je iza njih a
to ispred. Moda je negdje gorjelo? Moda se negdje
dijelilo brano i hrana? Moda su im se nakon nekoliko godina iz rata vraali muevi i mladii? Moda
je to bila pomama skupnog ludila ili vjerskog ushita?
inilo mi se, iako sam bio dijete, da e odjednom
poeti skidati odjeu i gole nastaviti trati. Meutim,
nisu se skinule, nisu vikale, nitko ih nije pratio, bile

109

su same. Proletjele su ispred kao to su se i pojavile;

zaustavio bih ih da sam mogao. Bio sam sa
^m, ostao
sam sa
^m u tom dogaaju, i tada i kasnije, do dananjeg dana. Sve je izgledalo i ostalo san. Vremenom
snovitost je rasla, iako je dogaaj zadrao snanu
osnovu stvarnog. U knjigama, filmovima, nekim
priredbama viao sam skupine ena u pokretu. Sve
je to bilo blijedo. Nekada u trku konja, jelena i letovima ptica inilo bi se da bi to to sam vidio moglo
poeti. Ali ivotinje su bile daleko od njihove nevolje,
ako je nevolja bila posrijedi, daleko od radosti i elje,
ako se o tome radilo. Kada bih saznao cilj i svrhu toga
trka, doznao bih neto vano, poetak neega, tako
mi se inilo. Ali nisam mogao dalje od njihovih tijela,
iste slike. esto sam mislio, o tome u pisati. to ne
mogu ja, moi e rijei, njima na usluzi stoje sve
strane. Nije ilo. Mnogo nepoznatog. Nikakvog obasjanja. Meutim uz sve to dogaaj nije slabio, njegovo
nepoznato znaenje nije me napustilo. I sada, kao i
uvijek, vidim ih kako preko trave, izmeu stabala,
po kamenom putu tre najbre to mogu, lijepe i
ive, onako kako je u nekim izuzetnim trenucima
sve lijepo i ivo.

110

Brijeg

Iz daljine, uz Savu, na padinama jednog brda, vidim naputeno odlagalite otpada. Kao neki geoloki
lokalitet, vezan zeleno-crnom bojom. Pran kiom,
suen suncem, zaista je lijep. Tu bi negdje, recimo,
mogao biti zatrpan jedan moj lonac. Putuje na ivot.
Prvo je lonac hranio mene, sada hrani drugu, drukiju budunost. Sa Save dolazi magla, s neba jutro,
zaustavit u se (mislim), pogledati brdo, zatvoriti oi
na as i na podnoju gdje je izrastao grm potpisati
tu sliku.

111

Uz Savu

S nasipa uz Savu, izmeu mosta i Hrelia, uz samu

vodu, vidim mnotvo krava. Neke pasu, neke lee,
neke su uz stabla i iza njih. Da mi neka ne promakne,
brojim ih pomno i sabrano. Gledati lijep je dar, brojiti
je i mnogo vie. Sa svakom koju pribrojim, srpanjsko
se jutro, i sve to je u njemu smiruje, neujno raduje,
a ja, kada u sebi izgovorim tridesetdvije (upravo ih je
toliko), postajem bogata, takav kakav sam oduvijek
elio biti.

112

Pelud

113

114

Dolazi no, ili kako se to ve

zove

Dolazi no, ili kako se to ve zove.

Te rijei kae svojim rijeima.
to emo, moje rijei, pita ih.
Ti misli da pita njih, a one dre
da tebe pitaju. Tko bi tu trebao
kome odgovoriti? Dolazi no, no se
ne moe zaustaviti. To kae ti njima,
to kau one tebi. Tko kome to kae?
to emo? Pita ti, pitaju one.
A no je na prozoru. Prozor je rije.
Gdje je prozor? Dolazi no. Tvoja no,
njihova no. No koju se ne moe
zaustaviti. O moje rijei, vas sam
jedino imao. I mi smo tebe jedino
imale, kau. Tko je tu koga imao?
O emu je bila rije? iji su ovo
upitnici, pita ti, pitaju one,
pitaju upitnici. Ali to je sada

115

ionako svejedno, i tebi i njima.

Dolazi no, no, ili kako se to ve
zove. Upalite svijeu, kae rijeima,
upali svijeu, kau one tebi.
A gdje je svijea, pita ti njih.
Gdje je svijea, pitaju one tebe.
Gdje je svijea, pitate zajedno.

116

Stepenice

Bilo nas je mnogo,

bilo nas je malo,
samo pogdjekoji,
nije bilo nikog.
Stepenice same
pele su se gore,
silazile dolje,
pitale se gdje smo,
a nas nije bilo.
Nije bilo ovdje,
nije bilo tamo,
nije bilo prije,
nije bilo poslije,
nije bilo sada.

117

A nas nije bilo,

nije bilo nigdje,
nije bilo nikad.
Zelenci su tukli.

118

Ljudi spavaju

Ljudi spavaju bosi.

Tako ulaze u no,
tako ulaze u san,
kao list koji je
upravo prestao treperiti.
Zaboravljaju zato,
zaboravljaju sve,
bez iega se stie tamo
kamo su krenuli.
Ljudi spavaju bosi,
blago se naslanjaju
na svemir, njegovo
blizu i daleko.

119

Ruke

Nae su ruke od svega malo dalje.

Takav je to san.
Nae su ruke dalje od naih ruku,
dalje od misli, neba, puta,
dalje od svakog dalje.
Povjerovavi igri,
one su prije zaveslaja
podigle vesla iz mora,
pustile ih da se cijede,
da se cijede i ekaju.

120

Bijeli list

Bijeli list.
O, bijeli list.
Ni gonjenih
ni onih koji gone.

121

Stranac

Naa je glava starija od nas.

Takne je, kucne, uje zvuk
koji ne poznaje, dublji, mudriji,
nije s tobom rastao. Gdje si
prije mene bila, ija si, zato se
do sada nisi javljala, upozoravala
da si ranija, tek si mi ovako starom
dopustila da ti otkrijem dob?
Izgledalo mi je da sam itav u tebi,
u sebi, a sad sam Bog zna kako rei
ja, ti, mi. Kutijo tamna, sjenovita.
Ako si tek kua koja se seli, iji
e uskoro biti dom, tko e biti tvoj
novi ivi stranac? Pozdravi ga.

122

Pelud

Da sam buba,
uta buba,
to e rei
bumbar zlatni,
i da nemam
pravu duu,
onu koju
spaavaju
rajem, paklom,
istilitem,
i da letim,
samo letim,
i da letim
i odletim
bilo kamo
i nikamo,
iz peluda
u nov pelud
i nepelud.

123

Zelenci

Zelenci tuku svoje metalne toke

u srce zraka, ivac pogleda,
sredite noi i na sva vrata.
Oni ele da ih pratimo, brojimo,
da se usklaujemo s njima,
a mi ne bi, mi bismo se radije
negdje vratili, neto izgubili,
neto zaboravili, spustili se
niz padinu dana. Nae veoma
krilato roenje namjerava, bez
vidljivog znaka, progutati sebe
kao to to ini svaki prelet.

124

Svijet

Svijet je pun
sitnih zvukova.
Zatrese glavom
i ve uje ubod
suhog broja u
skrivenom uhu.
Negdje (a gdje?)
lake bube pomiu
papire svojih krila,
ute, ukaju,
mrve sitnu misao
u nepostojeu
kretnju, sjenu,
san.

125

Kia

Kada te vie ne bude, bit e kia i povremeno

padati po Dubrovniku. Rominjat e, pljutati, sipiti,
umiti po krovovima, ulicama, stablima, po vrtovima, glavama, kiobranima: bit e na svemu i na
pojedinostima, takva e biti narav tvojih dolazaka.
Poslije toliko uspinjanja silazit e u svaiju e; e
ljudi, stvari, kua i ivotinja, nicat e, rasti, cvasti,
blistati na svakom licu. Na jednoj i na drugoj strani
neba bit e tvoje nebo.
Ve vidi nekoga tko predveer na Treem konalu
izlazi na terasu i gleda kako rasporeuje zvunu
tapiseriju po moru, Lokrumu, zidinama, plonicima
i vlai zvukove dominikanskih zvona, udarce godina i Zelenaka. Grad e biti u zraku, bit e na zemlji,
utjeha imena, glazba to preskae sebe i silazi stubama u smirenu ludost.
Tko prui ruku kroz prozor doznat e da je svuda
i da je sam, jedna sjena slobodna od budunosti. A

126

zatim? Zatim e pretrati pas, zatim e se smiriti

brodovi, zatim e se ribe primaknuti povrini, zatim
e svetac u nii izai iz sna, djevojka obrisati lice i
ti e prestati.

127

128

O autoru

Danijel Dragojevi rodio se 1934. godine u Veloj

Luci na otoku Koruli. Pie poeziju, pjesniku prozu,
prozu i eseje. Do sada je objavio dvadesetak knjiga.
Meu njima su Kornjaa i drugi predjeli, Ne
vrijeme, Prirodopis, Razdoblje karbona, Rasuti
teret, Cvjetni trg i amor. ivi u Zagrebu.

129

130

Sadraj

5 Izgubljeno
7 Otok
9 Duboko
11 Izgubljeno
12 Ime
14 Pitanje
15 More
16 Lula
18 Razlomak
19 Ruke, guteri
20 Strah
21 Glas
23 Odnedavno
25 Rua
26 Guteri
27 Kua
28 Kue u mraku
29 Kua

131

30 Strop
32 Dani
33 Moda
34 Lice
35 Cipele
37 Brdo
38 Amebe
41 Malo straha
43 Neki luaci
44 Veslo
45 Velika luda ena
46 Rijeka
48 Kinezi
49 Lupao
50 Krumpiri
51 Mjesto
53 Nebo
54 Na Boninovu
55 Muhe
58 Ritual
59 Malo straha

132

61 Remington
63 Vijci
65 Remington itd.
66 Litra
67 Mala dna
68 Kamen
69 Veer
70 Prake
71 Kia
72 Podloga
73 Kaem dnu
74 Puevi
75 ***
76 Laki teret
77 Tangenta
79 Lipanj
81 Ti
83 Aurora stellata
84 Gospina trava
85 Dominik
86 Male ene
87 Sada

133

88 Mi
89 Lipanj
91 Ulica
93 etnja
95 Poar
97 Zrak
98 etvrtak
99 Ose
101 uto
102 Izlazak
103 Dani
104 Goli portret
106 San
107 Guljenje krumpira
108 Toplina
109 Tajna
111 Brijeg
112 Uz Savu
113 Pelud
115 Dolazi no, ili kako se to ve zove
117 Stepenice
119 Ljudi spavaju
120 Ruke
121 Bijeli list

134

122
123
124
125
126

Stranac
Pelud
Zelenci
Svijet
Kia

129 O autoru

135

Nakladnik Fraktura, Zaprei

Za nakladnika Sibila Serdarevi
Glavni urednik Seid Serdarevi
Urednik Roman Simi Bodroi
Grafika urednica Maja Glui
Prijelom Fraktura
Dizajn naslovnice dizajn_ured
Godina izdanja 2013., veljaa (prvo izdanje)
Tiskano u Hrvatskoj
ISBN 978-953-266-426-3
www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr
T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

136

137

138

139

140

141

142

143

144