Milimetri

Danijel Dragojević

Prizor

Kako se anđeli nehotično, meko i neprimjetno

služe površinom. Klize, okreću se,
kao da znaju kamo, kao da ne znaju,
kao da to uopće nije važno.
Na krilima im proljeće i jesen.
Pa taj lagani zrak koji ih prati,
lijep izum svih smjerova.
Na svijetu nema uglova.
Može se zatvoriti i otvoriti oči,
poigrati svijetlim i tamnim,
prostor je otvoren i nevidljiv,
grane i stabla su na rubovima,
zvukova je malo.
Mogli smo imati blaže majke,
uviđavnijeg i zaboravljivijeg Boga,
mirniju lijevu i desnu stranu.
Tako izgleda.
Bili smo blizu nekome, ničemu, svemu.
Ima tišine, jedva čujnog koje se pamti,
neizgovorenih riječi, okruglih misli.
Bili smo na dohvatu tijela i njegova zaborava.
Tako izgleda.

Cipele

Izblijedio bih riječ cipele, isprao je, uglazbio, učinio prpošnom,

lakšom od one u mojoj glavi, rečenici. Tamo gdje je, ukrutila se, zaustavila
protok. Sada u ovom času na početku sam stoljeća i imam želju izmisliti
apstrakciju, apstraktnu sliku, i osjetiti zanos od toga; uostalom, apstrakcija i
avion poletjeli su na istom nebu, istovremeno. Umjesto da se cipelom o
nešto spotičem, spotičem se o cipelu, cipelom o cipelu, ne razlikujući
najčešće o čemu se radi: stvarnom, slici ili imenu. Miješaju se iskustva,
oblici, riječi, mjesta i vremena, kao majke i djeca, vezujem ih, razvezujem,
izgovaram. I život prolazi. Mi znamo što želimo, što žele cipele ne znamo:
odvajaju se, približavaju, nestaju. Eto u što nas uvlače ti mutavi oblici i
glasovi, sirotice koje najradije kreću prema pučkoj kuhinji, spavaonici, u
strah od budućnosti, u kišu. Rijetka je i ne suviše stvarna Pepeljuga, a priča i
ne traje dovoljno da bismo vidjeli što je na kraju bilo, jer cipelâ u raju, kao
uostalom i većine drugih riječi, nije bilo; nije se trebalo nigdje uputiti i
nikamo stići. Ako je suditi po obilju maštovitosti koju naši dani unose u
svijet cipela, mi smo u pravom paklu, gori nam pod nogama. Ne, ne želim
mnogo, uz to, ne bih mnogo mijenjao. Ako je već moram ovako ili onako
susretati, volio bih da riječ izblijedi, omekša, da se oglazbi, da postane bar
malo lepršava. Imam nerazumnu iluziju, kada bi riječ postala lakša, i ja bih
lakše hodao, mislio. Mit uostalom spominje krila na peti. Na tom je mjestu,
dakle, svašta moguće.

Milimetri

Vrijeme milimetara. Svijet ih je krcat. Nekamo ste se uputili, nešto ste

rekli, otvorili ste oči. Milimetri, milimetri. Režete luk, spustili ste se liftom,
plazite u gmazovima. Milimetri, milimetri. A negdje na drugom mjestu, u
visini, u vremenu trajnoga ljeta apstrakcija, sjaj i prelet. I doista, što učiniti?
Što popiti, čime se namazati, kakao se hraniti, kakve vježbe izvoditi, koliko
puta na dan?

Magarac

I tako, u riječima tradicije za magarca gotovo nema lijepe riječi. U

različitim zemljama i vremenima o njemu se govori kao o simbolu mraka sa
sotonskim sklonostima, znaku širenja neznanja, mjestu gdje su se smjestili
porok i obmana. On je tamo gdje je čovjekovo nagonsko, senzualni život: on
je sve ono za što se danas kaže podsvijest. Trebalo je čini se čekati Krista da
mu, kada i čovjeku, donese spas od svega toga. Sve je naviještalo da će se
tako i dogoditi. Priča je uostalom i krenula tako. Magarac je uz vola bio na
Kristovu rođenju, na magarcu je on pred Herodom bježao u Egipat, na
magarcu ulazio prije muke u Jeruzalem. Sve bi to trebalo značiti da su
magarčeve mračne sile svladane, da će se njegova priroda od toga časa
vidjeti mirnijom, tolerantnije: da će početi spas magarca, kao uostalom i
čovjeka. Konačno, mislite, došlo je vrijeme da magarac bude sveta životinja.
Ali onda doznate, čitajući sve o tome, da u čitavoj toj priči to uopće nije bio
magarac - nego magarica. Komentatori to naglašavaju i vide kao važnu
razliku. I pri rođenju, i za vrijeme bijega u Egipat i u Jeruzalemu, kao i
ranije u Bibliji - nikako magarac, magarica. Zastupnicima duhovnog
kontinuiteta to omogućuje da kažu: ništa se nije promijenilo, sve je kao i
ranije. Magarica je tu, ponovo, prava suprotnost magarcu. Ona je simbol
spoznaje, poniznosti, mira, strpljivosti i hrabrosti. Stara daljina i razlika je
ostala. Magarac je tijelo, magarica duša. Obećani čas prošao je mimo
magarca. Naravno nama se čini neprilično par u vrsti odvajati. Magarac i
magarica u priči o spasu morali bi ići zajedno, u dobru i zlu, trebalo bi da za
njih vrijede iste riječi. Uostalom, magarac je ionako samo potomak
magarice. Ali, eto, razdvojili su ih nekad davno i onda su, gotovo
neprimjetno, razlike ostale i nakon najpresudnijeg časa. Kada se, dakle, o
magarcu kaže nešto dobro, to uopće ne ide njega, misli se na magaricu.
Biblija i riječi koje dolaze iz nje govore uglavnom tako. Istina, pučka
pobožnost i pučka riječ ne ponašaju se tako, odvajanje i razlike ne uzimlju u
obzir. Na mnogim mjestima ni maštoviti Srednji vijek. Tu, kao što se zna,
zemlja i nebo nisu pretjerano daleki. Za njih je magarac, isto tako i
magarica, istovremeno i glup i pametan, smiješan i ozbiljan, puten i čist,
pobožan i bogohulan, strpljiv i tvrdoglav: sve u svemu, simbol
uravnoteženosti i dobrote, kao neko biće poučavano u zenu. Tako ga vidi i
Francis Jammes; u jednoj pjesmi jednostavne pobožnosti on je s njim došao
u raj. Ako za njega nema sreće na zemlji, za vjerovati je da je ima na nebu.
Papini, kao i čitav Mediteran, vjeruje u magarčevu izuzetnost i ne odvaja ga
od njegove družice, pa se ne zna kada je riječ o magarcu a kada o magarici.
A da i ne govorimo o Juanu Ramónu Jiménesu koji je u jednoj od najljepših
knjiga o magarcu, "Platero i ja", izgovorio obilje toplih i jednostavnih riječi
kakve i zaslužuje netko tko je na suncu upoznao muku i napor, i radost koja
nastaje između muke i napora.

Gost

U Maksimiru, u mojoj blizini, tuče djetlić. Kažem mu naprijed, i

začudim se. Mislio sam da hodam, gledam i zastajkujem tamo gdje je i on,
vani; ali ako nije tako, ako sam s druge strane, unutra (zašto bi inače tako
ustrajno tukao?) onda - Dobro došao, dobro došao, prijatelju.

Ta pojava

Pojava ošišanih glava. Muških, ženskih, starih, mladih, svakakvih.

Ima lijepih, osobito ženskih. Jedna izuzetna erotska pokretna skulptorska
izložba. Antiromantična a romantična. Okrutna, okrugla, blaga. Sva
poniženja djece, zatvorenika, kriminalaca, vojnika, nastranih, tifusara,
logoraša, izdajnika, preljubnica, nevjernika, osuđenika, osoba u zbjegovima,
u domovima, na radnim akcijama, prisilnim radovima, u ubožnicama,
sjemeništima, ludnicama, bolnicama i drugih koje su šišali moćni da bi ih
doveli u red, ponizili, kaznili, pripremili za smrt, sada kao svako
podsjećanje, nostalgija i inverzija imaju nešto od jačeg parfema, i mi ne
znamo je li to, te ošišane glave, uvreda jakima, slabima, onima koji su šišali,
onima koje su šišali ili smo upali u neki veliki i nejasni turistički val, blagi
lavež.

Konop

U Jurišićevoj kod Pošte povlačim konop i skačem. Sljedećih nekoliko

koraka konop se vraća, ispravlja, zateže, napinje. Jedan, dva, tri. Na kopnu
mir, na moru lagani vjetar. Pozdravljam mir, pozdravljam lagani vjetar i
nebo s golubom. Dižem kapu. O, veliki dane, sjajni dane, čitav dan je u
tvome danu. Dobar ti dan!

Kompas

Kompas u tvojoj ruci pokazuje sjever. Eto, kažeš, bar jedna koliko
toliko pouzdana stvar. Okreneš se prema sjeveru, jug ti je otraga itd, i znaš
gdje si. Tu i tu, tako i tako. Ah, taj sjever! Otišli su znanci prijatelji, u
bolnice, na groblja, na posao, u inozemstvo, u zavičaj, na kavu, ti si ostao
sam s malim lijepo izrađenim kompasom, njegovim sjeverom i drugim
stranama koji idu uz njega. S malo sjete a više bijesa, okrećeš ga, premještaš,
igla se koleba, a onda ipak učini ono što je naumila. Ništa je se drugo ne
tiče, samo njezin sjever. Što si ti njoj, njezinom sjeveru, a onda i jugu,
istoku, zapadu? Uhvaćen si u njihov križ, gotovo prikovan. Fiks ideja, ludilo
stvari i pojava, osama i nemaštovitost. Magnetsko polje. O, Bože, kakvo je
to polje? Gdje je odjednom otišao svijet i što sada negdje na drugom mjestu
radi? Gdje raste, rađa, veseli se, govori, odmara se, spava? Jedan izuzetan
kontinuitet s gradovima i prašumama otplovio je, nestao. Nisi ni primijetio.
Ostao si sam s tebi posve nepoznatom, jalovom magnetskom pustinjom.
Mrak

U njegovom potkrovnom ateljeu u Martićevoj ulici pitam mudrog i

šutljivog Oskara Hermana što misli da će biti poslije. Mrak, samo mrak
odgovara bez kolebanja. I doista, neke tamne boje na njegovim slikama čine
se sada dojmljivijima od drugih, kao da se upravo u njima nakon svega
nastanio. Međutim tu ga, budući da sam u galerijama malo a ni na drugim
mjestima slike mu ne vidim, rijetko susrećem. Češće ga se sjetim kada u
krevetu pospan dignem ruku iznad glave da ugasim svjetlo. Mrače, mrače,
kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.

Odjednom

Odjednom sa svih strana pojavljuje se

na mome mjestu netko posve nepoznat.
Neko zbirno biće koje sebe razgleda,
sabire, rasprostire, ne dohvaća.
Tako je kada se odlazi. Mi putujemo
kaže se. Netko kome je bila darovana
oholost biti samo Netko kome je kišilo
sada je kiša. Mi kiša, mi rijeka,
mi potop. Zbor slabosti u molitvi
na koncu sasvim uslišanoj.
Nije se trebalo toliko mučiti.
Nema tko kome što zašto i kako
praštati. Kao u točnom rasporedu
sve je na mjestu bilo kojem.
Sjajna priča svega ispripovijedila se,
nije ni primijetila. Netko više nešto
ne broji (osobina konačnoga sklada).