Danijel Dragojević

ČETVRTA ŽIVOTINJA, ŽIVOTINJA OD VREMENA

Nebeska životinja jednog jutra

stražnjim nogama čvrsto stoji na starom tlu,
prednjima hvata svoju posljednju budućnost
i riče plamenom i glasom. Tako je postaješ svjestan.

Jest, ali takve životinje (kažeš) nema.

Zovi je kako hoćeš, vidi je gdje znaš,

ona te tog jutra, ljudska dušo,
koja si samo golo tijelo sa lagano zacrtanim spolom,
vitla na vrhu svog zubatog repa.

Jednom udarena o zemlju misliš da si prokleta,

drugi put bačena u visine misliš da si ozračena,
moliš je, kao godišnja doba, da ustali red,
kako bi bila u malenim glasovima stvari koje ruke dodiruju
zauvijek spokojna, zaliječena od neba čije račune ne znaš,
jer od njenog repa do zubiju (kome ih ona kesi?)
vrijeme je od nekoliko nervoznih apokalipsa.

Jest, ali takve životinje (opet kažeš) nema.

Možda, možda je tako, ali sad si čuo,
sada će je biti, o njoj smo dosta govorili,
i kada (na početku, kraju, sredini) ne znaš
što se s tobom događa, to je ona, ta refleksivna noć,
rimuje vrh repa i našu glavu.