Veteranović Čavčić - Mavro - PJESNI RAZLIKE

1
Mavro Vetranovi avi: Pjesni razlike

Mavro Vetranovi avi

Pjesni razlike

2
SADRAJ

Pjesni razlike (I. knjiga) ______________________________________________6
I. ________________________________________________________________6
1. Pjesanca Kufu. ______________________________________________6
2. Pjesanca: Aurea Aetas. ________________________________________8
3. Remeta.___________________________________________________13
4. Remeta.___________________________________________________19
5. Pjesanca gospodi krstjanskoj. __________________________________23
6. Pjesanca slavi carevoj. _______________________________________26
7. Tuba grada Budima. ________________________________________34
8. Pjesanca u vrijeme od poljice. _________________________________44
9. Pjesanca Latinom.___________________________________________57
10. Pjesanca kouti ranjenoj. ____________________________________61
11. Svijet i moje pjesni._________________________________________76
12. Pjesanca Plutonu. __________________________________________79
13. Pjesanca moru. ____________________________________________86
14. Bojnikom. ________________________________________________96
15. Pjesanca o Jobu. __________________________________________105
16. Tuba kralja Davida vrhu Absalona. ___________________________108
17. Pjesanca Jaganjcu. ________________________________________111
18. Pjesanca lakomosti.________________________________________114
19. Moja plavca. _____________________________________________122
20. Prava mudrost. ___________________________________________126
II. _____________________________________________________________131
1. udno prikazanje. __________________________________________131
2. Pjesanca na smrt sestre. _____________________________________135
3. Pjesanca boljeljiva druga. ___________________________________139
4. Pjesanca Lili na grobu. ______________________________________143
5. Lili druga. ________________________________________________145
6. Lukreciji Romanoj vladici.____________________________________146
7. Kasandri Trojani. __________________________________________148
8. Nadgrobnica Antunu Luiu. _________________________________150
9. Vlasteostvu hvarskomu. _____________________________________151
10. Pjesanca Marinu Driu u pomo. ____________________________153
11. Pisanca u pomo poetam. ___________________________________156
12. Orlaa rianka, reeno u Blatu ribarom ________________________156
13. Orlaa rianka Peratu govori. _______________________________162
14. Galiun. _________________________________________________166
15. Pjesanca spurjanom. _______________________________________167
16. Trgovci Armeni i Indijani. ___________________________________170
17. Dvije robinjice. ___________________________________________173
18. Pastiri. _________________________________________________175
19. Lanci Alemani, trumbetari i pifari_____________________________177
20. Vuk ovci priko rijeke. ______________________________________178

3
21. Tuba kralja Davida________________________________________179
III. _____________________________________________________________182
1. Tuba moja. ______________________________________________182
2. Pjesanca protiva oholasti. ____________________________________189
3. Pjesanca kratku roku naega ivota. ____________________________190
4. Pjesanca grjeniku. _________________________________________191
5. Pjesanca: mlohavo je svjetovno ufan'je. _________________________192
6. Pjesanca razmiljan'ja od smrti. _______________________________193
7. Pjesanca o blaenstvu nebeskom. ______________________________195
8. Tko je blaen. _____________________________________________196
9. Pjesanca Salamandri. _______________________________________196
10. Pjesanca o pokori._________________________________________197
11. tit od napasti. ___________________________________________199
12. Pjesanca smrti. ___________________________________________200
13. Pjesanca suda napokonjega__________________________________202
14. Na no od bojega poroda. __________________________________215
15. Bogoljubno rasmiljan'je od muke Isukrstove. ___________________228
16. Pjesanca Jesusu na kriu. ___________________________________236
17. Tuba djevice Marije_______________________________________238
18. Molitva od kria. __________________________________________245
19. Pjesanca boanstvu. _______________________________________246
20. Pjesanca vrhu oenaa. _____________________________________254
21. Vjerovan'je. ______________________________________________264
IV. _____________________________________________________________270
1. Pjesanca Jesusu prva _______________________________________270
2. Pjesanca Jesusu druga ______________________________________271
3. Pjesanca kouti (Jesusu trea) ________________________________274
4. Pjesanca Jesusu etvrta _____________________________________275
5. Tijelu Jesusovu. ___________________________________________277
6. Pjesanca Jesusu peta________________________________________278
7. Molitva Jesusu. ____________________________________________279
8. Molitva propetomu Jesusu. ___________________________________281
9. Pjesanca Jesusu esta _______________________________________282
10. Pjesanca djevici prva_______________________________________283
11. Pjesanca Fenici (Djevici druga) ______________________________285
12. Pjesanca Fenici (Djevici trea) _______________________________287
13. Pjesanca djevici etvrta_____________________________________289
14. Pjesanca djevici peta_______________________________________292
15. Pjesanca turku (djevici esta) _______________________________293
16. Pjesanca djevici sedma _____________________________________294
17. Pjesanca djevici osma ______________________________________295
18. Pjesanca djevici deveta _____________________________________296
19. Pjesanca anelom. ________________________________________299
20. Pjesanca svomu anelu. ____________________________________300
21. Pjesanca trojstvu. _________________________________________301

4
Pet psalama. _____________________________________________________303
1. Psalam 37: Domine ne in furore tuo____________________________303
2. Psalam 50: Miserere, mei Deus _______________________________305
3. Psalam 30: In te domine speravi_______________________________314
4. Psalam 129: De profundis clamavi _____________________________323
5. Psalam 60: Salvum me fac Deus. ______________________________329
DODATAK ______________________________________________________339
Tube me i brige s vesel'jem zdruie_____________________________339
Ako ste i kadar po svijetu vi hode ________________________________341
Pjesni razlike (II. knjiga) ____________________________________________343
1. Pjesanca muzam. __________________________________________343
2. Pjesanca Apollu. ___________________________________________345
3. Pjesanca mjesecu.__________________________________________348
4. Pjesanca Orfeu.____________________________________________350
5. Pjesanca Arionu. ___________________________________________351
6. Pjesanca Eolu kralju od vjetar. ________________________________353
7. Pjesanca Neptunu. _________________________________________355
8. Pjesanca lovorici. __________________________________________358
9. Pjesanca kufu. _____________________________________________360
10. Pjesanca grlici. ___________________________________________361
11. Pjesanca nimfi Eko. _______________________________________366
12. Pjesanca djevici. __________________________________________369
13. Pjesanca Jesusu. __________________________________________371
14. Pjesanca (o spoznanju). ____________________________________374
15. Pjesanca mladosti. ________________________________________380
16. Pjesanca druga mladosti. ___________________________________390
17. Pjesanca nesrei. _________________________________________397
Tri doslije nepoznate pjesme ________________________________________404
I. Orlaa rianka Kotoru govori pronostik. _________________________404
II. Na priminutje Marina Dria Dubrovanina tuba. ________________407
III. Nadgrobnica gornjega Marina. _______________________________416
Dvadeset pjesama Mavra Vetrania ___________________________________417
[I.] Tuni moj uzdae, uzdae tuni moj ___________________________417
[II.] Tuni moj uzdae, uzdae tuni moj __________________________418
[III.] to mi es prisudi, do groba da takoj _________________________419
[IV.] Iz Ariosta. ______________________________________________419
[V.] Mati od sina na grobnici. ___________________________________422
[VI.] U smrt jedne kreposne djevice. _____________________________422
[VII.] Pokornik prid kriem. ____________________________________423
[VIII.] Jezuse, smrt obra, da meni daruje _________________________424
[IX.] Na grobnici Isuk[r]stovoj. __________________________________424
[X.] U smrt drazijeh prijatelja pjesanca. ___________________________425
[XI.] Pjesanca. (Po boijemu sudu nu pravda hoe toj)________________427
[XII.] Pjesanca. (Nitore nije slae, ni e bit do vijeka) _______________430

5
[XIII.] Pjesanca. (Tko da plam zagasi, ki gori u meni) ________________431
[XIV.] Pjesanca. (Velmi se pobolih stoei u jami) ____________________432
[XV.] Pjesanca duha osloboena od tijela.__________________________433
[XVI.] Pjesanca djevici. ________________________________________434
[XVII.] U smrt sestre svoe. _____________________________________435
[XVIII.] U priminutje gospoe ive, druevnice gospodina Saba
Menetia, vlastelina dubrovakoga, M. D. LX. ___________________437
[XIX.] ni u san ni javi, ni u drugo jo doba _________________________443
[XX.] Pjesanca san. ___________________________________________444
RJENIK________________________________________________________447
ABECEDNI POPIS PJESAMA _______________________________________456

6
Pjesni razlike (I. knjiga)
I.

1.
Pjesanca Kufu.

Koli je plaan glas, moj boe prislavan,
kad je kuf u on as na prijeku smrt spravan,
ter taj kuf pribijeli kraj rijeke studene
pojui procvijeli, travica da vene!
Mnim da bi mramorno srdace toj bilo, 5
da ne bi jadovno i grozno cvililo,
sliaje tuj pticu u pjesan gdi cvili,
pojui duicu da s tijelom razdili.
Za rijeka gdi uti jadovne te pjesni,
smete se i smuti u velje boljezni. 10
Jo da bi plah vojnik u oruju tuj proal,
pjeac ali konjik, i pticu tuj naal,
gdi gore od jada kraj rijeke cvilei
jadove uklada, s duhom se dijelei:
kraj rijeke tuj stoje i on bi proplakal 15
i oruje svoje po zemlji povrgal;
ter bi se cvilei, sadruen s tugami,
po zemlji niei vas oprao suzami.
Zato je pla priljut, zato je boljezan
na smrti kufa ut gdi poje u pjesan, 20
stojei kraj rijeke, gdi vajmeh pun vaja
od smrti od prijeke tuice pobraja.
Ne da ima sumnju i strah, da ivot svoj skrati
i da ga smrt u prah i u zemlju obrati;
pojui ner veli taj ptica pribijela: 25
ivot se moj eli rastavit od tijela,
za svijetu na slubi odkli se porodih,
moje dni u tubi do sada provodih.
Pjesnivac jo bi taj svu zabio tuicu,
ki obide vas svijet taj itui druicu, 30
hotei ivot svoj od truda i muke
za ljuven nepokoj smrti dat u ruke;
ter s lirom pojui napokon nabata,
u suzah plovui, od pakla na vrata,
molei prid vrati, gdi je spila pakljena, 35

7
da mu se povrati druica ljuvena.
Arion jote taj, ki pjesan tuj spravi,
rad koje na suh kraj riba ga priplavi,
ki s lirom pojui u veljoj nezgodi
na ribi plovui smrti se slobodi: 40
da kufa tuj uje gdi s veljom boljezni
na smrti klikuje, pojui u pjesni,
puinom vajmeh ta pojui prislatko
i sebe i svoj pla zabil bi tutako.
Jo scijenim nije pastir, ni morska sirena, 45
ni vila ni satir od luga zelena,
ni zvijeri ni ptice od svake naravi,
da grozne suzice s boljezni ne spravi,
sliaje tuj pticu, kraj rijeke gdi stoje,
dijelei duicu, umira i poje. 50
Jote mnim bijesan lav oal bi lovei
zlosrdi svoj narav, dubravom hodei,
i svoju usilos s bijesom bi prikratil
i u ljubav i u milos zlosrdje obratil,
gdi se kuf skonava, pojui ter tako 55
smrti se pridava ljuveno i slatko.
Nije jele ni bora, hrasta ni jasena,
ni suha javora ni brijesta zelena;
ni dubak ostali razlika narava,
veliki ni mali, to zemlja sazdava, 60
ni s travom nijedan cvijet, tuj alos da uje,
gdi taj kuf na on svijet pojui putuje,
za velju ljuvezan da ne bi boe moj
outil boljezan za tolik nepokoj.
Zato bi pravedno tuj pticu sadruit 65
i njome zajedno i cvilit i tuit,
gdi vajme napokon . . . prituna
smrti se pod zakon [ter] prida za suna,
prijeku smrt ter toli s velikom ljubavi
zaklina i moli, da svoj bijes ustavi; 70
pojui ter pravi toliko priklono:
o smrtna naravi, za mao as stan gojno.
in' tvoja taj strijela da me jo ne cvijeli,
da moj duh od tijela jote se ne dijeli,
ijem tubu svu moju, kraj rijeke stojei, 75
na svrsi ne spoju, suzice ronei.
Za vrijeme me kratko i moj rok na svijeti
dale e tutako moj ivot zanijeti,
gdi e moj bijeli dan i sunana svitlos
svrnut se u vjeni san i u vjenu mrklos. 80
Tko nebi suzice, o vjena milosti,
prolijevao niz lice s velikom alosti,
gdi smrtni taj narav i taj stril priljuti
na molbu i ljubav nee se svrnuti?
Ne gleda cviljen'je, ne gleda plaan glas, 85

8
ni velje smiljen'je ni od pjesni mednu slas;
zlosrdje ner slijedi ter mnokrat na svijeti
prije cvijetak povrijedi, ki je ljepi vidjeti.
Ter s tomem oblasti uini taj strila
srdace propasti od kufa pribila, 90
iz glasa ki takoj pojui kraj rijeke
prikrati ivot svoj od smrti od prijeke.
Pokli je nagla ta, moj boe, smrt prijeka,
ka ranu kako ma zadava bez lijeka:
tebi se ja molim, ki s' vjena dobrota, 95
in' malo da prodljim rok moga ivota;
ne daj mi jo smrti, o vjena milosti,
u pepeo satrti me tijelo i kosti,
ijem moje sve pjesni do konca zaglavim,
da s veljom ljuvezni hvalim te i slavim. 100
Ke pjesni poslati ja mislim u kril tvoj,
ako smrt ne skrati prije reda ivot moj.
Jo ljubav tuj tvoju ja molim, sluga tvoj,
otvori svijes moju i odrijei ivot moj,
ter ini tolik dar da jezik moj stee, 105
prikornu nijednu stvar da ludu ne ree,
neka mi ne ree tko godi s prikorom:
zaal je dalee dubravom i gorom,
kara je dostojan, za polje ostavi,
gdi bjee pokojan, slijedei drum pravi. 110
Naglos ga primoe bezumjem zajedno
ter svrit ne moe pjesance naredno.
O boe prislavan, zatoj t' je za svu mo
moj ivot pripravan tebe zvat na pomo,
da tvojom ljubavi i tvojom milosti 115
kae mi drum pravi od vjene svjetlosti,
da mogu poznat ja oni kram i vidjet,
gdi drugo sunce sja, vie nas na on svijet;
to sunce govoru, ko vlada nad nami
danicu i zoru nad svijemi zvijezdami. 120

2.
Pjesanca: Aurea Aetas.

Svijes moja manena, sebe van ostaje,
prva ona vrjemena u sebi smiljaje;
onadaj najlie, kad sjae zlati dan,
spilica kad bie lovjeku dom i stan,
na trzni ali pak u cvijetju i travi 5
gdi pri tih hladak od rajske ljubavi.
A mnozi kraj gore ki sbono ivjehu,

9
od prutja obore i od kala pletjehu;
i od slame i od stane ki bjehu slavni tad,
gdi svrake i vrane ne bi se legle sad. 10
Rajska ti bjee stvar, moj boe, na svijeti
toliko slavan dar oima vidjeti,
gdi jel'je i borje i s desna i s lijeva
i rajsko lovorje iv lovjek uiva,
i dubja ostala razlika narava 15
velika i mala to zemlja sazdava,
gora i [s] zagorjem aliti planinom:
pod borjem i jel'jem, poljem i ravninom
pojate pletui, gdi voda studena
uberi tekui srijed sjene zelena. 20
Od ljudi stvar svaka gdi gojno ivjae
a zida ni klaka jo nitkor ne znae;
polae bjehu toj i dvori izbrani,
o boe vinji moj, o stvore prislavni!
Gdi lovik zemaljski, ki vrijeme toj bjee, 25
na zemlji anelski bezlobno ivjee.
Nu ne vijem, boe moj, tko je pamet tuj stekal,
blaenstvo da bi toj jezikom izrekal,
sunace gdi sjae u vrime u svako
i na jedno rok stae, ne vrue ner mlako, 30
kozin rog i raka jednako toplei
i stvoren'ja svaka toplinom gojei.
Stvoritelj za bjee naredil toj takoj,
da hrana ne lipe naravi lovjeoj.
Jo bjee blaenstvo radovat u sebi, 35
gdi nijedno kraljevstvo ne bjee po sebi;
ni saj svijet razdijeljen na mnogo granica,
ni toli rascvijeljen od mnozijeh tuica.
Nit bjee gradova ni slavnijeh polaa,
ni trudnijeh jadova ni tube ni plaa. 40
Nit bjee poznalo govedo u te dni
ni jaram ni ralo ni lemi gvozdeni.
Na svijeti ne bjee rodil se jo nitkor,
skovati da umjee motiku ni kosor,
ni gvozdja ostala, o vinji boe moj, 45
koja su zadala teaku krvni znoj.
Niti se trapljae po vas dan u brazdi,
ni lozje sadjae, kako se sad sadi.
S glotinom penica jote se ne znae,
to dava zemljica u ove dni nae; 50
zato bog za hranu lovjeku davae
nebesku tuj manu, ka na tli padae;
a komuj drijenjine i maginje slatke,
eludi i smrjekinje i voke jo svake
pitomo sve voe davae s divjai, 55
da lovjek to hoe uiva i slai.
I dubja jo mnoga svaki hip i svak as

10
iz stabra iz svoga toahu rajsku slas,
koja bi taj slados lovjeku zanijela
u nebesku rados trudan duh iz tijela. 60
Nit bjee skrlata ni grimiz vidjeti,
ni biser ni zlata nigdjere na svijeti;
nit bjehu raskoe, ni bludi ostali,
koji su, moj boe, u ove dni nastali;
ner bjee, moj boe, lovjeka i ene 65
odjea od koe, i tu ne strojene,
i od lista smokvena, lovjeku neka je
naga put skrovena, da sramom ne ostaje.
Sve iman'je i blago ter bjee za nita,
i kamen'je drago jak pljeva od strnita. 70
Nit bjee rat ni boj, vaj boe ljuveni,
ner ljubav, mir i goj, i ivot openi.
Ni oruje skovano, s koga je svijet krvav,
ni u more u slano taknula nijedna plav.
Nit koga koljahu gusari prihudi, 75
ni u robstvo voahu nijednu vrst od ljudi,
ner gojno, boe moj, mogae svak stati
i u sjenci zelenoj poivat i spati,
gdi bjee slatki kus lovjeka hranica
svakoga bil'ja bus i bistra vodica. 80
I zimi i ljeti ter bjee, udna stvar,
od boga vidjeti toliko slavan dar,
razlike gdje ptice u miru i u goju
kod bistre vodice ubere i poju,
i zvijeri ostale, od puste dubrave, 85
velike i male, gdi gojno borave.
Prijazan pridraga za ktjee da takoj
u stadijeh jednaga provode ivot svoj,
ljuveno ter bjee i milo gledati,
gdi ovce ne ktjee gorski vuk zaklati; 90
ali pak bijesan lav ne ktjee da tjeri,
kako je svoj narav, nijednu vrst od zvijeri,
ner kako jaganjac ki ne zna nijednu zled
u stadu od ovac slijeae blagi red.
Koje se blaenstvo mogae vee re 95
ali se kraljevstvo na ovomu svijetu ste,
nego li pribivat u travi i cvijetju
i slados uivat od ptica u pijetju;
i divje zvijeren'je u stadijeh gdje stoji,
openo smiren'je meu sobom ter goji. 100
Nu kom se objavi s gvozdenom rudom vaj,
u nemir postavi i u tubu vas svijet saj;
za Vulkan ma skova, a Marte svom vlasti,
vrimena sva nova u krvi omasti;
sva zloba i hinstvo ter saj svijet rascvijeli 105
i openo jedinstvo od drazijeh razdijeli.
A pak se namjeri mjerilac hitri taj,

11
ki tanko razmjeri do lakta vas svijet saj,
i u zemlju postavi marginje bez broja,
neka svak boravi to mu da es svoja, 110
da mogu narodi svijeh strana po svijeti,
ke narav rasplodi, po sebi ivjeti.
Cerera pak njeka ralom grm privrati,
gdi ita razlika tuj poe sijati;
posija penicu i ostala soiva, 115
da lovjek hranicu nudei dobiva.
Ter naui orae volovi orati
i ostale kopae motikom kopati.
Pak teak zabrazdi blaenu zemljicu,
u koju nasadi razliku lozicu, 120
u vrime toj lozje da na svijet sazdava
i vino i grozdje razlika narava;
razlike naravi, ter tko se opoji
doijem ga probavi, sebe van taj stoji,
i stoji sebe van, izgubiv svoju mo, 125
ter mu se ini dan jak da je tmasta no.
1

to pride brime i as, koli bih rad znati,
vodenu ter nam slas u nalijep obrati?
to vajmeh pride rok, to vrime toj minu,
na vodi raden sok da uini prominu? 130
Vaj vodo studena, jur gubim svijes moju,
to nova vrimena stlaie slas tvoju!
to gorko toliku jadovna poraza
himbenos loviku u vinu pokaza?
kako zvijer od gore ter lovjek kad je pjan, 135
prijati ne more pokoja ni tih san.
Ter grube nije nitor, ni ondruna ka smrdi,
ner lovjek, boi stvor, kad se pjan pogrdi.
Jo vinji boe moj, vaj meni vaj meni,
to minu vrime toj i oni dni blaeni, 140
kad ena vretence ne bjee poznala,
ni tanko predence na klupko smotala;
kad ena ne znae razboj ni brdila,
niti se veo tkae, ni zlato ni svila;
nit koprenu tkahu, ka se te sijeh dana, 145
nit biser nizahu vrh zlatijeh gojtana.
I skrlat oholi jo vajmeh ne tkahu,
uibnu nego li odjeu noahu,
vaj da je put sama, lovjeka i ene
skrovena od srama u one dni blaene. 150
A sad je toj takoj, pravedno mogu rijet,
taj pakljen nepokoj obujmil vas saj svijet;
zato su, moj boe, meu zlobe ostale

1
125-126 dolaze u rkp, po duljini stupca jo ovako pisani:
izgubiv svoju mo i stoji sebe van;
ter mu se ini no jak da je bijeli dan.

12
tolike raskoe sijeh dana nastale
svijeh strana po svijeti, ter ne vijem, moj boe, 155
tva pravda trpjeti tolik smrad gdi moe.
Najlie gdi ene sadanjijeh vrjemena
nose oplaene prsi i ramena
pod tunijem skrlatom, biserom i svilom,
vezeno sve zlatom i ostalijem tamnilom. 160
Svila se taj plazi, neka se duami
pakljen jaz zajazi, gdi je pla suzami.
Zatoj u plakati prvahno vrijeme toj,
dokli smrt prikrati emeran ivot moj;
zato je pravedno do konca plakati, 165
pokli se bezredno na nica privrati
vaj narav taj stara toliko blaena,
ku stlai i shara zloba sijeh vrjemena;
ku stlai taj zloba i avlja himba taj,
rad ke se podoba da zgori vas svijet saj, 170
neka sve raskoe i zledi ostale
poginu, moj boe, ke su sad nastale.
Zato se svijeh strana, moj boe, po svijeti
ne moe sijeh dana bezgrjeno ivjeti.
Tijem hoe svaki sud i razlog na svijeti, 175
da budu svaki trud te due podnijeti,
i s plaem svaki jad i boles i tuge,
a navla rat i glad i pomor od kuge.
Tijem boe milos daj i ljubav ne skrati,
ner ovi obiaj u stari obrati, 180
neka se svijet ovi, u bludu ki tone,
opeta ponovi u stare zakone,
da se svi narodi, podobno ako je,
o zelj'u i vodi njeguju i goje;
neka se mijene sad po svijetu strana svijeh 185
polae i svaki grad od slame na stanijeh.
Biseru i zlatu i svili grimiznoj
i finom skrlatu skrati vlas, boe moj;
da je zlato i svila i biser za nita,
kako je prije bila u stara godita; 190
i skrlat, moj boe, in' dragos da skrati,
u odjeu od koe svoj ures da obrati.
Jo vinji moj boe, molim se ja tebi,
ako se ste moe ka milos pri tebi,
prijazan sastavi od draga do mila, 195
s pravednom ljubavi kako je prije bila,
i mimo sve ino opeta sjedini
openstvo jedino a himbu rasini.
Za vee nije sade, mogu re, ni malo
razloga i pravde za sjeme ostalo, 200
ni ostalijeh dobara, openstvu najlie,
u vrjemena stara kako no prije bie.

13
3.
Remeta.

Stante zvijeri, stante ptice
i ostali boi stvore,
navla ribe pliskavice,
ke plovete sinje more,
moju tugu i nevolju 5
da ujete i boljezni,
to pripijevam sam na kolju
u jadovne moje pjesni.
O Neptune i tebe molju,
zlosrdo se ti ne plai, 10
i valovom ne daj volju
ner puinom sve utai.
I molim te rad ljubavi,
da namiri trudna mene,
iz puine sve priplavi 15
na kraj kolja sve Sirene:
neka vide, neka uju
boljenive tube moje,
gdi ja cvilim i tuguju
sam na kolju ovdi stoje. 20
Arione moj ljuveni,
kad valovi stanu mirom,
na kraj kolja i ti k meni
na dupinu pridi s lirom;
na kraj kolja ter e uti 25
jadovite moje pjesni,
to srdace moje uti
od tuice i boljezni.
Ako ljubav biti moe,
i ti tvoju otvor' spilu, 30
o Eole plahi boe,
ter od vjetar polji silu,
da opteku sve planine,
sve lugove i dubrave,
i sva polja i ravnine, 35
same vile gdi borave;
da od vihar prijene sile
u puini, gdi ja stoju,
na kolj denu gorske vile,
gdi pjesance tune poju. 40
Neka vide, neka uju
mene, velmi boljeniva,
gdi na kolju sam tuguju,
gdi nije vidit duha iva.
Gdi sam ovdi boga slavlju, 45
u okolo ter se vrtim
kako galeb na senjalu,
gdi tuice mnoge patim.
Obrah dvore za pokoru,
gdi nije uti razgovora, 50
da se s drazim razgovoru
u puini sinja mora.
Za pokoru obrah spile,
gdi su stijene i litice,
gdi je hridje i gomile, 55
kudi laze guterice.
Gdi pitome nije zeleni,
nit je buksa ni epresa,
ner u hridju meu grebeni
mnotvo raste od epljesa. 60
Olji badelj jote raste
i broa se jo nahodi,
u to ene jaja maste,
uskrsen'je kad prihodi.
I drugoga nije lijeka, 65
kad se koja boles zgodi,
ner bokvice, sljeza i drijenka,
to se u hridju samo plodi.
I bijeloga lijera malo,
i bobovnik i divja ruta, 70
to se je samo usijalo
pri meinah ukraj puta.
Srijed gomile kamenite
jote rastu daj dva busa
od travice zlamenite, 75
ka se zove medjnja rusa.
Jo su moji slavni stani,
tetivika gdi se plete
i gdi apje, morovrani,
oko mene svuda lete. 80
Grliice a nije uti
oko mene ni goluba,
za ga soko podlabuti,
kom ga uje da zaguka.
I ptiice nije ut ine, 85
er kad pride k meni koja,
od sokola taj pogine
i ostavi perja svoja.
Jo nije uti ni za elju
da u proljetje slavic poje, 90

14
ner na suhu na badelju
zlati popi svuda stoje.
Jo po travi i po sljezu,
ali pake po rasadu,
goli spui svuda ljezu 95
ter mi tugu velju dadu;
vas rasadnik priko noi
ter mi mnokrat opogane,
da nije milo k njemu doi,
kad bio danak s jutra svane. 100
U jesencu nu prihode
priko mora modrokosi
ter otiplju do jagode
to na divjoj raste lozi.
I doe mi jo plakati, 105
gdi obisnu hustoline,
kako da sve grad pomlati,
ter se vide sparoine.
Nu galebak dojde bijeli
ter lupare kljunom para; 110
na markijenti pak se krili,
kako da me razgovara.
Drae mi je za ruicu
a kotrava za tratorak,
i kopriva za ljubicu, 115
za narane suh javorak.
Lovor mi je za lemune,
troskot mi je za bosilak,
a esvina za etrune,
koja smee zelen listak; 120
navla ljeti i jeseni
gorko sunce kad sve sprai,
ter nije cvijetka ni zeleni,
doijem dadic zemlju svlai,
do korijenka ter sve sahne; 125
jo je tuga vele trudna,
da duica tuj izdahne,
gdi se pije voda mutna.
Mnokrat bude jo do plaa,
ar nije moi trpjet glada, 130
za nije motra ni moraa,
i pogine kozja brada.
Jo srdace sve povene
i trpjet je velja muka,
za u stijenah oko mene 135
nije divjega vidjet luka.
Nu kad pride primaljetje
ter zemljicu dadic skvasi,
sva zelenca i sve cvijetje
na dvor zemlje sve izlazi. 140
I opet se sve objavi,
priko ljeta to prisie,
ter se moj duh oporavi,
divje cvitje gdi mirie.
Ora zima kad li pride 145
ter se nadme sinje more,
valovi se svuda vide
po puini kako gore.
Ter su tuge ter su jadi,
gdi od otra i garbina, 150
kad se more s krajem svadi,
vali jau do vrh stijena;
kad li s kraja sjever dune
ali plaha tramuntana;
oi mi su suza pune, 155
gdi prah lijeta sa svijeh strana.
Od meave jo pealim
i od mraza jo tuguju,
na pepelu gdi se palim
a za nokti zapuhuju. 160
Jo ni ljeti, jo ni zimi
nije k erijenu moi priti,
kako u paklu za se dimi
ter mi hoe oi ispliti.
Jo je tuga i nevolja, 165
munja oi gdi zablijeti,
i sve trepti do vrh kolja
kad zagromi i zatrijeti.
Jo je njeka huda mraka
i boljezni i tuice, 170
gdi obsinu iz oblaka
nad puinom pijavice;
ter se more ognjem stvori
i sve more zakrvave,
kako pakao ter sve gori, 175
put od kolja kad se sprave.
Nu ja tada boga molju
i u zvonce tada zvonim,
ter tuj tugu i nevolju
ja od sebe takoj gonim 180
Vrh svijeh tuga jo su tuge,
kad se vali s krajom svade,
podiraju sve poluge,
kako da ih avli vade.
Ter ja stenjem i uzdiu, 185
moju plavcu kad izvlau
u spilicu u najviu,
gdi do grma vali plau.
A nije koga vajmeh zvati,
trudnu meni da pomoe 190

15
tunu plavcu remiati,
ka se shranit jur ne moe;
ner pakljene pridu muke,
gdi se meni vajmeh starcu
sve do kosti gule ruke 195
izvlaei moju plavcu.
Ter bi tuno pogledati,
gdi taj tuga i nevolja
mojom plavcom svudi mlati
po mrkijentah oko kolja. 200
Kad li vali s mirom stoje,
tadaj utim muku veu,
zato tune mrjee moje
do potrjebe zaman meu;
kurentija za svijeh strana, 205
ali ljeti ali zimi,
kako votom od libana
oko soka svije njimi.
Ali kad se pak buleta,
kolovrat mi vrti brodom, 210
i bulentin vas mi smeta
kurentija s plahom vodom.
Jote ne smijem vre plesti,
da ih vrgu na murine,
za ih nose sve zle esti 215
pod mrkijente u dubine.
Kad odvrem jote s kraja
moj odmetac i tunjicu,
ne lipe mi s tugom vaja,
za ne izmem ni udicu. 220
Nu za ribu malo marim,
kad bi vee ne truditi,
a to malo zel'ja sparim,
nije ga ime obuljiti.
Cutim tugu jo priljutu, 225
ne mogui pojmit duha,
gdi proz zube cijedim blutu
a pogrizam kruha suha.
Kad li pridu jo poklade,
tuica je i nevolja, 230
gdi ja vidim norce mlade
po liticah oko kolja.
Ter pealim i tuguju
i od straha vajmeh trepim,
gdi se noge popuzuju, 235
da niz stijene na vrat sletim.
Za nevolju toj se pati,
kokoice za ne bude,
da mi se je konfortati
u nevoljne moje trude. 240
Neka vam se jo potuu,
po sva ljeta i godita
ni za boga ni za duu
ne dava mi nitko nita.
U sve tuge i nezgode 245
jo da bi me ne pokrali,
koji mene tuj pohode,
kako da bi svega dali.
U plavci se nono brode,
ne da sa mnom boga mole, 250
ner mi nitor ne ohode
i vrtac mi vas ogole.
Ne ojdu mi nigdir struka
ni moraa ni bitvice,
ni divjega pora luka, 255
ni piljuga etjenice,
ni repuca ni evega;
i gdi najdu trs kupusa,
s korijenkom ga podru svega,
kako da je turska gusa. 260
Jo su tuge i alosti,
gdi sparoge sve pobiru
u korizmu kad se posti,
a na me se ne obziru.
Kad mi zel'je sve poberu 265
po mrkijentah pak se sprave
ter narikle sve poderu,
i lupara ne ostave.
Potajno se jo privlae,
krajem kolja ter ribaju 270
i ribe mi sve divjae,
oko mene ke plivaju.
Tuica je jote gora,
kad osekne, gdi po braku
gazom hode pokraj mora 275
ne dadu se zaprijet raku.
Jo do skaoma i do tropa,
da mi dadu veu muku,
ne smijem na dvor bez zaklopa
ostaviti na paloku. 280
Lupeki se jote sprave,
kad me doma ne ugledaju,
ter sva vrata i sve brave
gramandijelom otvoraju.
Ter soiva to pripravim 285
ali koje stvari ine,
priko zime da boravim,
sve pokradu i popline.
Ni od boga ni od due
nije straha ni spomene, 290

16
ne[r] se takoj sami rue
pljenujui esto mene.
Kako jote vinji boe
jadovito srce moje
ove tuge trpjet moe 295
u pustinji ovdi stoje!
Gdi se na kolj privezoe,
i pridoe k momu stanu,
ter sve sa [s]vijem ponesoe,
da ni o em ne ostanu. 300
Ponesoe sve do konca,
sve do igle i do ila,
do tripilja i do lonca
i s skrabicom od ognjila.
Sve do strune i do udice 305
to mogoe sve odnesoe,
napokon mi iz tikvice
malo soli istresoe.
Ne lipe mi jote jada,
gdi nalegu gusjenice, 310
ter ne ostane struk rasada
ali mlade imulice.
I to sijem u krapice,
navade se i naklate
njeki pruzi i gagrice, 315
drobne mravlje i krilate;
ter kad nikne koje zrno,
sve pogrizu sa svijeh strana
i uine sve toj crno,
jak da oprudi s mrazom slana 320
Jo je peao, jo je bijeda,
to se trpi to se pati
od morskoga od medvjeda,
ki se sa mnom esto rati;
na odmetac i trticu 325
er kad ponem ja ribati,
radene mi svu ribicu,
kad se peao taj naklati.
Kad ga hou otjerati,
nit me haje nit me uje, 330
ner se pone ocijerati
i oima namiguje.
I taj pusto kad se tjera,
zgledati ga nije milo,
s brci elju gdi ocijera 335
i na mene krivi rilo.
Jo me obhodi velja tuga,
gdi plovui tiho bata
i mnome se trudnijem ruga
krivei se priko vrata. 340
Pak zanori ter zaprdi
ter se more zabobui,
ter do Punja sve zasmrdi
kako u paklu gdi vre kljui.
A pak s jutra kad podrani, 345
tuice su i alosti,
oko kolja gdi pogani
i bez stida gdi pakosti.
Jo ne mogu sanan spati
od napasti njeke hude, 350
ni u podne poivati
gdi krijesovi mene bude.
Ter se velja uti muka,
ter kolik je ljetnji danak,
od krijesova stoji buka, 355
da nije moi vidjet sanak.
Jadovite jo su stvari,
gdi me s veer' priko noi
bodu ami i komari,
da nije oka stisnut moi. 360
to su kimci, to su buhe,
jote tomuj nije broja,
i napokon konjske muhe,
da nije mira ni pokoja.
Jot nesreni pride danak, 365
to nije bio prjee toga:
nagnjezdi se crni vranak
kod samoga stana moga,
ter mi dava velje jade
na vrh stijena gdi ne grae, 370
ner pljesnive hljepce krade, -
a remeti srce plae.
Nu se jedno dobro uti,
er po kolju sa sve strane
nigdir mia nije uti, 375
tijem se make i ne hrane;
malo hljepca pljesnivita
nu s veera to mi ostane,
skarabee toj do svijeta
toj pogrizu i opogane. 380
Jo su tube, jo su trudi
i peali jote gore,
zli krstjani i zli ljudi
kontrabantom gdi me tvore.
Ter su tuge vaj priljute, 385
gdi pridoe orunici,
da pograbe malo blute
to ja hranih u pivnici.
Nu vlastele moji stari
mene stara opravie, 390

17
a zlijem ljudem da nije hari,
ki me zlobno obadie.
Jote sijeda pride svinja,
da pocrpe bario vode,
er mu ne dah piti vina 395
zloglasit me poe hode;
i divjega to bi lozja
i na lozju to bi malo,
pokrade mi dodi grozdja
to kosovom bjee ostalo. 400
Druzi vaji jo su gori,
ki me u misleh ne popuste,
da me Turci ali Mori
ne povezu vozit fuste;
ter korablju kad ku vidim 405
put od kolja da se plavi,
od tuice vas problidim,
kako da me tjere lavi.
K tomuj inte prave sude
bogomolne due vjerne, 410
podnosim li velje trude
i alosti neizmjerne:
na vrh stijena gdi sjedei
na sunacu esah svrabi,
bijela vrana zgar letei 415
podriska me i pohabi.
I osmjehnuh se od alosti
i rijeh: da ti kljun povene,
ka se takoj upakosti
i neisto shabi mene; 420
sve pogiblo sjeme od tebe
i tvoj stanak ne poznala,
i kad hoe po od sebe,
krvavijem se natezala.
Nu ti narav tvoj prisudi, 425
da ne ostavlja vrano bijela
prineiste tvoje udi
i neista tvoja djela;
a ja trude sve podnosim,
u pustinji ovdi stoje, 430
da u boga toj isprosim,
to bi htjelo srce moje.
Parjah vajmeh vranu bijelu
a prignuh se po struk luka,
ter zgrominjah niz gomilu, 435
gdi me stie velja muka,
gdi u drau i u kupijenu
uvalih se po nesrei,
smrskah rebra sva o stijenu
i nejake moje plei. 440
I o kupijenu i o drau
po nesrei gdi se stavih,
odrijeh stegna i mahau
i koljeni okrvavih;
ter sve tuge zaboravih 445
pri toj tuzi ka me stie,
gdi se jedva oporavih
i dokli me bog podvie.
Lje u drau tuj stojei
meju trude sve ostale, 450
priko volje, ne hotei
shabih moje svite male;
i skrpljene rubetine,
ke za boga meni dae,
od vedahne suknetine, 455
o drau se rasparkae.
Nu lazei k momu stanu
ni toj ne bi jo bez plaa;
da na travi nogom stanu
propade mi nogom draa, 460
zavi ka se sva do kosti
ter sam ne znah gdi iv ostah
od boljezni i alosti,
vrh svijeh truda koje poznah.
I bolan se po tleh prostrijeh 465
ne domaki k momu stanu,
doijem nokti drau podrijeh,
ka mi zada manu ranu.
A ne bivi nikogare
da me bude podvignuti, 470
ponavljaje trude stare
kako tovar poeh ruti,
vapijui: vinji boe,
to si skratio milos tvoju
ter u trudu ne pomoe 475
kamenitu staros moju.
U toj tuzi i nevolji
takoj k bogu klikujui
outih se malo bolji,
lje peaono tugujui. 480
Privih drijenka i skrobuta
i rijeh: rijeka takoj stoji,
da se ovaj rana ljuta
ne ozledi i ne ognoji.
Tijem stvoren'je molim svako 485
da uini prave sude,

18
gorko li je ali sladko
2

probavljati ove trude.
Ne za drugoj, vinji boe,
obrah ovoj za pokoru, 490
ner me ljuba[v] tva primoe,
da se s tobom razgovoru.
Za ne vidjeh ja na svijeti,
slavni boe, drumak pravi
da bih mogal k tebi priti, 495
iv kladene od ljubavi;
u pustinji ner stojei
i u spili sam po sebe
tebe s plaem tuj molei,
da me izbavi vjene tube. 500
U pustinju tijem se spravih
ter svjetovne sve prijazni
i sve blude ja ostavih,
ijem nas avo hitro blazni.
Sve vladanje i oblasti 505
sve pogrdih i sam sebe,
neka slau ove slasti
u pustinji radi tebe.
I sve trude rado patim
i sve primam milo k sebi, 510
da se tamo dobro platim,
kad na razlog pridu k tebi.

2
sladko - ove rijei ne mogoh proitati jer je
rukopis izderan, nego od nagovijetanja metnuh
ovamo.

19
4.
Remeta.

Razmiljaje smrtnu silu
i od svijeta tatu slavu,
u pustinji moju spilu
ostavio sam i dubravu;
i prial sam u ove strane 5
iz pustinje, neka znate,
ne da pitam od vas hrane
ni pjeneza da mi date;
ni da mene potujete
vele trudna i neboga, 10
ner li samo da ujete
strahovitu rije od boga.
Da budete svi poznati
prave pute i naine,
kako ete poplesati 15
svu oholas i tatine.
Tijem vas molim, moji drazi,
stante gojno rad ljubavi,
er mnim da e vai vlasi
potreptati svi na glavi; 20
za su rijei mnogo ljute,
nu blaen e mnogo biti
tko ih bude po sve pute
po nainu obsluiti.
Kralj Salamun ovoj veli: 25
razbirajte svi narodi,
tko spasen'je dui eli
vazda s bogom pravo hodi.
Ali spite ali bdite,
po sve hipe i sve ase 30
razbirajte i mislite
ove moje slavne glase.
Za je mnogo slavna slava
od lovjeka, ki na svijeti
sebe udi i spoznava, 35
ako ive da e umrijeti.
I blaenstvo veliko je
od loveka, ki razbira:
kako ini djelo svoje,
da napokon ta umira. 40
este inte jo spomene
er stojite na granici,
a loviku ivot vene,
kako cvitak na travici.
A nije moi kud utei, 45
za smrt mnogo bijesno plai,
kako suho sijeno u pei
da telesa naa prai.
Jo mislite nauk sveti
moji drazi, to ste bili 50
i od ta ste vi zaeti,
prije ner ste se porodili.
I vidjet je lijepa sada,
o lovjee, dika tvoja,
a unutra je puna smrada 55
jak smrdea vrjea gnoja.
Jo se spomen', to e biti
i gdi li e vajmeh doi,
kada bude k zemlji priti
i svjetovno blago oi. 60
Pokli taman svijet nas vara
a smrt ne da ivjet dugo,
ner telesa naa hara:
to elimo blago drugo,
ner ubotvo uivati 65
i haljine nosit loe
i bogu se pridavati
da pomoe due nae?
Za pod nebom sve iman'je
to je stvoril bog na sviti 70
i oholas i gizdan'je
na nebesa ne da priti.
I kada se crna gnjila
skoro bude satvoriti
od tvojega tuna tijela, 75
to e tada govoriti?
U tamnilu tomuj stoje
gdi e diku svu skratiti,
bi li prosuo blago tvoje
da ti se je povratiti? 80
Zatoj ki se vi topite
u raskoah i u bludu,
vaa uha otvorite,
da moj nauk nije za ludu.
Crna zemljo i pepele, 85
ijem se dii i oholi,
ter svjetovne s bludom elje
vazda slijedi i ne ohodi?
Sve svjetovne uti slasti,
slijedi diku i gizdan'je, 90

20
u velike oholasti
ufajui i u iman'je.
Gladi lica, gladi kose,
a ne vidi sa svijeh strana
mrtva tijela gdi pronose, 95
k zemlji da su ukopana.
Za klobukom nosi perje
kako paun ter se gizda,
a ne vidi tuge velje
ter suzice ne prolijeva, 100
otru kosu gdi smrt nosi,
sa svijeh strana ter intano
kako sijeno sebe kosi,
toli trudno i toli plano!
Kosi kralje i esare, 105
kosi pjece i konjike,
kosi mlade, kosi stare,
i knjinike i orunike.
Dijeli bratju i sestrice
i od drazijeh vrste svake, 110
ljubovnike i ljubovnice,
i od sinak tune majke.
Jadovno se jo tuguje,
u povoju gdi smrt ljuta
i od prsi odkiduje 115
tunijem majkam sinke od skut
Meju sve je vidjet alos
i boljezan i tuica,
gdi gizdava prid njom mlados
po tli pada sva na nica; 120
tune majke i sestrice
gdi se njimi tuj rastaju
ter krvave nokti lice
u tuici i u vaju.
Ter se puca drijevo i kami, 125
razbiraje plane glase,
nad grobovi gdi suzami
podiraju svoje vlase.
A zaman je tuj plakati. -
Velika je jote tuba, 130
kad se vajme[h] k stanu vrati
uzdiui plana druba.
to se crnim odijevate,
nu mi recte vajmeh sada,
i suzice prolijevate 135
od tuice i od jada?
Odkli nije mo' iz mrtvila
ni uzdahom ni suzami
povratiti togaj tila,
ko priklopi studen kami. 140
Nu se esto spomenite,
er imate i vi lei
prjee mnogo ner li mnite,
gdi je miris taj smrdei.
Ter od kuda moji drazi 145
na svijet taman ishodimo,
opet goli, opet nazi,
k crnoj zemlji pohodimo.
A smrt milos nijednu ne ima,
ter su tuge jote gore, 150
gdi nas zemlja k sebi prima
kako vodu u ponore.
I vi vajmeh ne predate
od jadova i alosti,
tolik rasap gdi gledate 155
od mladosti i starosti?
Ner vodite lake tance
vau mlados ter trajete,
pripijevaje u pjesance,
a za duu ne hajete. 160
Oholasti to se bani
i u svili i u zlatu?
prjee ner se u zemlji stani,
ako ' tvoju vidjet platu:
stlai ures, stlai diku, 165
ter po grobju poi malo,
da iv vidi svoju sliku
i jadovno ogledalo.
Ter e vidjet i poznati,
kolike su tuj alosti, 170
gdi se vide susi gnjati
i u prahu gole kosti.
Tuj e vidjet i poznati,
na sem svijeti to su bili
i oholi i bogati 175
a pak su se razagnjili!
Tuj e vidjet svoja lica,
gdi su sa svijeh strana
3

od jadovnijeh guterica
i od zmija ogrizana! 180
Tuj svjetovnu gledaj slubu,
ijem napokon svijet nas plati
koju emo imat platu,
kad se ivot na prikrati.
I ne odvraaj nazad plei, 185
ner razmiljaj te alosti,
s tomem drubom gdi e lei

3
178 nestaju stihu dvije slovke, ali je tako u
rukopisu.

21
i u smradu i u tamnosti.
Gdi e oi i zenice
u tom smradu sve istei, 190
u kijeh se e guterice
i repate zmije lei.
Jo kad lee na dno groba,
u tom tijelu nee biti
toli mala ljana i zgloba, 195
ki se nee rastvoriti.
Tuj razbiraj tvoje dike,
gdi su toli tuni dvori,
gdi do suda po sve vike
ne' se moi dvignut gori. 200
emu biser, emu svila,
emu zlato toj se dere,
pokli tuna naa tila
kako ponor zemlja tere?
emu bijele rukavice 205
i od moska miris lijepi,
ali voda od ruice,
ijem vas aval takoj slijepi?
emu li su slatke pjesni,
pokli ivot na se skrati 210
ter vesel'je u boljezni
napokon se sve obrati?
Pokli tijelo golo i nago
bit e skoro ukopano,
to je kamen'je toj pridrago 215
u prstene ukovano?
to li vise u tatini
na vaemu grlu i vratu
diamanti i cafini,
pripleskani svi u zlatu: 220
pokli vam je prilo spati
u mrtvilu mrtvi sanak,
gdi se nije mo povraati
na sunace i bio danak.
Vaj emu li ustezate 225
vaa ela i obrvi,
pokoli se svi nadate
da ih grizu zmije i crvi?
to svjetovno jo[te] blago
vi elite uivati, 230
pokli tijelo golo i nago
u smradu e prebivati?
to li vajmeh oko glave
pronosite vence i krune,
ke su lijepe i gizdave 235
i tatine svake pune,
ki biserom i ki svilom
i zlatom su raspletani,
pokli naa tijela silom
smrt u prahu stlait kani? 240
U frecetijeh to li hrusti
na skrlatu biser bijeli,
pokli vam e ostat pusti,
kad nas s duhom smrt razdijeli?
to li prsi i ramena 245
takoj naga vi nosite,
do sred mice oplaena,
pokli u zemlju pohodite?
Svi do pasa nafrapani
emu li su ti sajuni, 250
odkoli su vai stani
gdi su abe i karpjuni?
to li svilu i grimize
u podveze uplijetate,
gdi ombali zlatni vise 255
ke biserom uplijetate?
to nosite svione pase,
koje srebrom okivate,
i na glavi to li vlase
tancijem velom pokrivate? 260
S diademom gdi se nose
toli liso ureene
za, tatinu tue kose
a svoje su ostriene?
odkoli e vaa mlados 265
kako svijea ugasnuti
i vesel'je sve u alos
skoro vam se obrnuti.
Tijem svjetovna tata slavo
to isprazno dni provodi, 270
rec' istinu, reci pravo,
ter u gizdah due topi?
U gizdan'ju topi due
ter padaju u ponore,
da bez konca uvijek tue, 275
gdi u ivom plamu gore.
Gdi je cvijeljen'je, gdi je tuba,
gdi je uzdah bez pokoja,
gdi je skrit jo od zuba
od duica, kijem nije broja. 280
to li zgrade i polae
ta oholo vi gradite,
svu zelencu i narane
u perivoj ter sadite?
pokoli je slava svaka 285
i vesel'je segaj svita
toli mala, toli kratka

22
na priliku lijepa cvijeta,
ki na travi jutrom zene,
a u podne prihini se, 290
a k veeru vas povene
a k veeru ponizi se.
Ter taj cvijetak ne mirie,
za mu sunce lipos krati,
i k veeru vas polipe 295
i u prah se vas obrati.
U raskoah i u bludu
irite se jo na volju,
kako vepri u eludu
u dubravi i u polju. 300
Pritili ste i bogati,
nu se na vas eljno tuu,
za neete nitor dati
ni za boga ni za duu.
I ubogari kada prose, 305
vi topite vae due,
er sokline prazne nose
ter se bogu na vas tue.
Ah to li je prava pravda,
oh jesu li plane stvari, 310
gdi od ee i od glada
premeu se ubogari?
Mislite li priti k bogu,
gdi se u blagu vi tovite
kako svinje u brlogu 315
ter svoj ivot provodite?
I vi zemlju ki sudite,
to se smrti ne bojite,
tue blago ner udite
da pravednijeh ogolite? 320
Na vas plau udovice,
na vas plae puk ostali;
od jadova i tuice
za ste avlu duu dali.
U mitu se vi topite 325
i mitom se zakladate,
a boga se ne bojite
i smrti se ne nadate.
Ne znate li da smrt prijeka
grozno strijelja, grozno cvijeli, 330
i kriposna nije lovjeka,
koga s duhom ne razdijeli?
Tijem nemojte pribirati
plana blaga bremenita,
ni sirote odirati, 335
ni vazimat tuna mita.
Za e pravda init prava,
pusto blago da ostane,
i da vaa tata slava
u prahu se sva rastane. 340
O trgovci lakomiti
ke lakomos vajmeh ini
druge svijete nahoditi
brodei se po puini:
to lakomos taj vas vlada 345
ter sve kopno ter sve more
i od istoka do zapada
obhodite polja i gore?
I od zvijezde tramuntane
put od otra putujui 350
bez pokoja tue strane
probijate tugujui;
ter od ee ter od glada
i od mraza i topline,
ja oito vidim sada, 355
da vas tamo mnogo gine!
Puina vas mnogo ere
a gusa vas inostrana
svudi kolje, svudi dere
u tuini sa svijeh strana. 360
Recite mi, ja vas molju,
kad srebrne i kad zlate
rude tamo na svu volju
gdi trudite i kopate;
i kada se nakrcate 365
suha srebra, suha zlata:
smrt kopate a ne znate
da u tomuj nije vam plata!
Za vesel'je srjea krati,
a smrt prijeka kada pride, 370
sve uzgori dnom obrati
i u tetu sve otide.
I u kratko se sve toj stvori
kako pljeva od strnita,
ali poar kad pogori 375
ter ostane sve za nita.
Koliko bi bogu drago,
da lakomos ne slijedite
[t]er za vami da toj blago
za duicu razdijelite; 380
o pjenezu ner mislite,
ter trudei po vas danak
i u noi kada spite
ne vidite tihi sanak.
Za kad vrijeme pride spati, 385
vi u goju ne stojite,
er o trgu i kamati

23
vau pamet zavodite.
A platine otrijeskane
sve na sebi vi nosite 390
i uljacom omazane,
kako prasci vi hodite;
a haljina pune krinje
ke su s vrhom naloene,
toj vam grizu crne grinje, 395
kako da su s lijet teene.
Er lakomos taj vas ini
svoga blaga da straate,
ka vas vara, ka vas hini,
da zloj esti duu date. 400
A neete razmiljati,
kad u grebu vi leete,
da smrt nee nitor dati
da u zemlju ponesete.
I napokon sve zlo poe 405
vae blago i vaa stoka,
kad ne mlite er smrt doe
prije vrjemena i prije roka.
Moji drazi ter smrt prijeka
uinit e u toj vrijeme 410
kako nijemcem bez jezika
vaa usta da zanijeme.
Neka nijema vaa usta
rijet ne mogu grijeha svoga,
i tuj stoku ka je pusta 415
dat za duu ni za boga.

5.
Pjesanca gospodi krstjanskoj.

Vijem, da je jelen plah i bijesno se plai,
od lava nu ga strah u gori utai;
ter lava kad uje da gorom prohodi,
u krovu tuguje ijem ga se slobodi.
S vrjemenom nu lava lovei po gori 5
izgubi dubrava, za ga smr[t] umori;
zato je smrt jaa ner kripos od lava,
ka ranu od maa bez lijeka zadava.
Ohol je jo soko i plaho se vija,
letei visoko ptiice kad zbija; 10
taj sokol pelegrin kako trijes zatrepti,
kada se iz visin za pticom zaleti,
i ako je toli plah i ohole naravi,
lje i njega smrt u prah s vrjemenom postavi;
ter se zaman vija i uzda u krila, 15
za je smrt hrlija ner ptica i strila.
Orao se jo visi na oblak uzgori,
nu ga smrt ponizi s vrjemenom i umori;
ter to mu pomaga visine itui,
pokli smrt primaga svaki duh ivui; 20
to li mu krunica pomaga na glavi
i da se svijeh ptica naziva kralj pravi,
pokli ne razbira prijeka smr[t] i tuna
kralja ni pastira, slobodna i suna,
vaj, razmi nje prijea i nagle privare 25
jednaga sve mijea i mlade i stare,

24
bogata i uboga, razumna i luda
i strilja svakoga i cvili od svuda.
Jo paun gizdavi meju stvor ostali
perjem se sam slavi i gizda i hvali; 30
nu s tomem ljepotom kratka je oholas,
za ga smrt ivotom rastavlja u mao as;
zato smrt ne prosti po vas vijek nikada
nijednojzi lijeposti, to godi bog sazda.
Zatoj sve su zaman lijeposti i dike 35
i nitko nije ufan ivovat u vijeke;
za smrti protiva, kako se znat moe,
nijedna stvar iva odoljet ne moe;
ni kopja ni mai, ni oruje sve golo,
za sve nje i tlai svijeh strana okolo, 40
sve sobom zanosi jak rijeka sila nje
i sebe sve kosi jak sijeno kad se nje.
lovjee a zatoj kamo se ' uvrijeti,
pokli [je] narav tvoj da bude umrijeti?
Istoni vaj care, sva slavo poganska, 45
zapadnji esare, o kruno krstjanska,
o kralji od France, banovi i duke,
gdi vam su ufance i vae odluke?
Da li vi mislite u vijeke ivjeti
ter narod cvilite, da stoji u sjeti? 50
Pjece i konjike to u vojsku sabraste,
od smrti od prijeke da li strah ne imaste?
ter mai i sablje nage se podiru
i vae korablje svijet plijene i odiru!
I sve su poljane i drumi svijeh strana 55
u krvi oprane od tunijeh krstjana!
I sila poganska umnoi svoju vlas
a krv se krstjanska prolijeva svaki as!
I kopno i more tui se za svu mo,
za nitkor ne more slobodno drumom pro! 60
A nije milosti, ni mira ni goja,
ner velje alosti i tube bez broja,
i uzdaha s tugami od stara do mlada,
i svake suzami polijeva od jada
majke i sestrice, za svojijeh straaju, 65
i mnoge udovice u crnu dni traju.
A za, toj svijeh molju, recte mi boga rad,
to se ste u polju s orujem stali sad?
emu je tuj lipos i dika gizdava,
emu li tva krijepos i jakos od lava? 70
emu je iman'je, emu je slavan glas,
emu li vladan'je, pokli smrt tlai vas?
emu je bez broja gradova oborit
i silom od boja toliku krv prolit?
emu je dobiti drave tolike 75
i u hara sloiti narode razlike?

25
emu je gospoctvo, emu su esarstva,
i stavit u robstvo bez broja suanstva?
emu su grobovi sa zlatom pengani,
pokli ste robovi, o kralji i bani, 80
od smrti pritune, u malo koja vas
jak robe i sune pod svoju stavlja vlas?
emu je vas istok i zapad vladati
a svomu kratki rok ivotu imati?
emu je sve blago od svijeta uivat 85
i kamen'je drago na krilu razbirat,
pokli smrt sve tlai, prid kojom sve plae
i u zemlji jednai s gospodom kopae?
A toj su poznali gospoda Rimljane,
ki su svijet vladali po sve etr strane; 90
a gole njih kosti u prah se stvorie,
ke svojom kriposti vas svijet saj dobie;
imena od kojijeh u zabit ostaju,
i pisma na grobijeh jedva se poznaju.
A plae krv na vas prid bogom i cvili, 95
koju ste do danas po zemlji prolili;
prid boga suzice jo se su skupile,
bezgrene duice koje su prolile,
vajmeh orunikom zato vi daste v[l]as,
pjecem i konjikom, neka im vazmu as. 100
Da bi se ne steklo i da vam nije prirok,
to se je vam reklo za plani vas uzrok,
i to vam govore, kojijeh vi cvijelite,
polae i dvore kojijem vi plijenite,
i takoj u plijenu jakino sve ludi 105
inite nescjenu i od boga i od ljudi!
Vaj da li boji sud i pravdu splesaste,
pravednijeh odasvud gdi takoj prognaste?
Ah je li toj pravo, hoe li toj pravda,
oruje krvavo krstjane da vlada? 110
Vaj to puk cvijelite ter sudom nepravijem
drave dijelite orujem krvavijem?
Misli li koji vas, pod zemlju kada po,
koji e pusti glas za sobom skoro o?
ki ete odgovor prid bogom tamo dat, 115
kada vas vinji dvor na pravdu bude zvat?
to ete tuj rei, kad vas sud porazi,
kamo li utei i goli i nazi?
Taj sila i taj vlas gdi se e staniti
i oruna oholas ijem se e braniti? 120
Jeda se uzdate u sile tolike,
ar krvi vladate drave razlike?
Vijem koga toj vara, scijenim ga da je lud,
za vinji od zgara inako ini sud,
ter tko mni imati svjetovno vesel'je, 125
smrt mu ga obrati u plano dresel'je!

26
Zato svak napokon sve blago ostavi,
pokli smrt pod zakon lovjeka postavi;
ter to je vas svijet ste i od svijeta sve blago,
pokli e tijelo le i golo i nago? 130
tri lakti u dljinu gdi mu su za dosti,
da mu tuj poinu svi gnjati i kosti!
O kralji, a za toj ljuveno molim vas,
prikloni svak stijeg svoj i orunu oholas,
smirte se meu vami rad boje ljubavi; 135
grozni pla [s] suzami neka se ustavi,
da narod ne jada, koji ste cvijelili,
koji ste do sada orujem dijelili.
Neka se raduju, neka se vesele,
koji sad tuguju i mira ki ele; 140
neka se cvilen'je zabude s porazi,
kad vae smiren'je svijetu se porazi.

6.
Pjesanca slavi carevoj.

Sli' svako stvoren'je razlike naravi
me grozno cviljen'je i moj pla krvavi,
sliite uzdah moj i gorku boljezan
i tuni nepokoj ki utim no i dan.
Vi gorko sunace i nebo [s] zvijezdami 5
me eljno srdace zdrueno s tugami,
gdi ranom bridak ma rani me bez lijeka,
da utim grozni pla i tubu do vijeka.
Mjesee moj jasni, tebi se jo molju,
tvoje mi prijazni ne brani na volju; 10
ne prijei k zapadu, srijed neba ner stani,
da vidi u jadu stril ki me izrani.
I vi sve gospoje, ene i djevice,
pozrite vaj moje s emerom tuice,
od mene neboga ter slite tuan glas, 15
ki k nebu prid boga posilam svaki as,
gdi se vas snebivam od velje tuice
i grozno polijevam suzami me lice.
U tugah ter stoje vaj ivot moj cvijeli
i srce na dvoje cijepa se i dijeli, 20
i sve se podira jednaga s teerom,
gdi alos razbira i tubu s emerom.
Sve zvijeri i ptice zatoj se skupte sad,
da gorke tuice sliate i moj jad;
ne samo vi gorske, vaj, zvijeri i ptice, 25
ner jote sve morske razlike ribie

27
na suh kraj isplite, molim vas za rados,
da moj trud vidite i tubu i alos.
ujte jo planine, ujte me sve gore,
polja i ravnine, sve rijeke i more; 30
ujte me dubrave, ujte me svi luzi,
i svaki list trave gdi cvilim u tuzi;
kamen'je jo ivo ja zovem da uje,
koli boljeljivo moj ivot tuguje.
I tebe zemljo jo slatko u moliti, 35
jeda me kako mo u tugah zdruiti,
in' da se zajedno, o zemljo, zdruimo,
da s plaem naredno prid boga tuimo,
da nas bog uslii, da milos ne krati,
ner da nas utijei i k sebi obrati; 40
da strano ne sudi, ner svojom ljubavi
na svijeti zle ljudi na pravi drum stavi,
ki misal svu svoju stavie u oholas,
da rimsku gospodu pod svoju stave vlas,
svaki njih ter zove iz glasa, dan i no, 45
istone vukove da im su na pomo,
vukove i lave ter k sebi poteu,
da rimske sve slave do traga popleu.
Bijesan lav ter stoji s istoka pripravno,
da rimsko posvoji gospoctvo prislavno 50
i rimsku gospoju, ku sam bog obljubi,
koja sad vlas svoju na prijeu jur gubi.
Vaj, gubi svoju vlas, ku je prije dobila,
i svoju slavnu as, kom se je gojila,
odkli je poznala Davidov slavan cvijet 55
i Petra i Pavla, kojijem se dii svijet,
i k tomuj ostale uenike prave,
koji su sve hvale dostojni i slave;
kojijem bi pridana za djela tolika
majka svijeh krstjana, crkva katolika, 60
da veu i drijee a navla bez plate
krstjane, ki grijee i ki se povrate,
pravi drum slijedei, kud hode izbrani,
suzami scijenei da e bit oprani.
Uenici stari ter ki se spoznae; 65
od raja vratari i od pakla ostae,
neka zna vas svijet saj, da im bi dana vlas,
otvorit vinji raj i od pakla tmasti jaz.
Nu ne vijem, za ki sud ne moe pokoja
prijati ner li trud taj rimska gospoja? 70
jak da je suena da bude na svijeti
velmi utruena sve vaje podnijeti.
Zatoj sam vaj svako stvoren'je na pla zval,
ljuveno i slatko i glasom klikoval.
Nu neu zvat Mue na moje boljezni, 75
da moj pla sadrue i jadne me pjesni,

28
nit mislim nauka ja od njih pitati,
to je ma odluka da budem pisati,
kako ih jur druzi klikuju i zovu,
u jadu i u tuzi i u suzah ki plovu; 80
ali pak ki ute vesel'je s ljubavi
neka ih napute da najdu drum pravi,
ter pamet svu svoju i misal postave,
s nainom gdi poju pjesance gizdave.
Ner zovu tebe zgor, o kralju vrhu svijeh, 85
i s tobom vinji dvor svijeh duha blaenijeh.
Ti koji sam jesi, ki vlada svijem nami,
i svijetom s nebesi i svijemi zvijezdami.
Ti boe ki s' sazdao razlika udesa
i anele zle prognao s vinjijeh nebesa, 90
i ti ih pogrdi rad zlobe tolike
a dobre potvrdi s blaenstvom u vijeke.
Ti vjena ljubavi, ki stvori svaki stvor,
i dobrijem pripravi na nebi vinji dvor;
ti koji zle ljudi za zlobe i grijeh svoj 95
razlono osudi u vjeni nepokoj.
Ti boe ki si sam vrhu svijeh u slavi,
u kom je ivi plam od vjene ljubavi;
ti koji lovjeka stvorio si od kala,
da t' bude do vijeka po njem as i hvala. 100
Ti boe ki si prav i ive u vijeke,
koji si taj ljubav, ka ne ima prilike,
ki udno razdijeli poljane od gora
i od noi dan bijeli i rijeke od mora,
jagance i lave, koga su priudno 105
sve od svijeta drave i nebo sve puno:
tebi se pridaju, za si ti pravi bog,
u komu poznaju svu pravdu i razlog;
i koji kraljuje i vlada svaku stvar,
neka mi daruje grjeniku tolik dar, 110
da otvori svijes moju, da jezik moj spravim,
da rimsku gospoju u pjesni poalim;
da milos jo steem pri tvojoj milosti,
prije smrti da reem jadovne alosti
od ljudi pozlobnijeh, ki po zlom zakonu 115
tope se u grijesijeh, svaki as i tonu.
Za koju vajmeh stvar, uzrokom zlijeh ljudi,
prolijeva slavan car krstjansku krv svudi.
Tijem svjetlos zgar dana sa svijemi nebesi
prosvijetli Otmana i orujem uresi, 120
mimo sve ter ino za na se grijeh zgodi,
otmansko koljeno da naprijed prohodi;
i bog ga umnoi za grijehe tolike
pod svoj stijeg da sloi drave razlike.
Sabljom ga opasa i ktije mu vlas dati, 125
da ljudi zla glasa sve u krv obrati.

29
Jote ga umnoi boja mo velika,
da u hara podloi gospoctva razlika;
ter kopja i sablje jak sunce svijetle se
i svoje korablje po moru bijele se, 130
kad jedra otvore, da ih je vidjeti
kako snijeg vrh gore i zimi i ljeti.
I svudi gdi pade ter s vojskom pribiva,
sve ravne livade atori pokriva.
Kad li se uputi, bijele se tumbani, 135
jak bijeli labuti po ravnoj poljani.
A to su kufije u zlatu potkane,
to li demikije srebrom okovane!
I perje od vitez, to nose na glavi
pod nebom taj ures ljepi se ne objavi! 140
Ter slavno gospodstvo i slavna vlas svoja,
postavi u robstvo saanstva bez broja;
sve sabljom povali i u krvi zamuti,
i ognjem popali kako zmaj priljuti;
i leti visoko, oholo se vija, 145
jakino plah soko, dralove kad zbija.
Svijem carom ter je car, jote je k tomuj sad
svijem kraljem gospodar s istoka u zapad,
kako trijes gromei iz vinjijeh oblaka
sve sile lomei krstjanscijeh junaka; 150
i mnoge viteze desnica njegova
priputi u veze i u singjer okova.
I slavna svoja vlas i svoj ma krvavi
u malo istok vas poda se postavi,
njegove ter sile, pravo se moe rijet, 155
prognae Kasile deri tja na on svijet,
Mangrele i Sike, erkase, Karmane,
Tartare velike i Uzumkazane;
i svu Natoliju s kraljevstvom od Troje
i svu Amaziju, Armeni gdi stoje; 160
i Crno sve more, od grada do grada,
branit se ne more, ner mu se sve prida.
Istone sve strane posil'jem ter takoj
do rijeke Latane podloi pod kril svoj.
I Vlasi napokon zaman se rvae, 165
ter mu se pod zakon s haraem pridae.
Suriom Egipat i Arabe jo mnoge
obrati pod svoj bat i skljusi pod noge,
Egipat ter je vas i polja i gore
posvojil u mao as i rumeno more. 170
O grko esarstvo, prislavno na svit saj,
za tvoje neharstvo i tobom drakun taj
svasma se zajazi, ter tebe vajmeh ta
do traga porazi i u vjeni stavi pla.
Slavna Romanija ter Turkom sad slui 175
i sva Arbanija i cvili i tui.

30
Despoti i kralji od Bosne to bjehu,
hercezi Sandalji ki u slavi slovjehu,
vojvode, knezove i ostala gospoda
i slavni banove, gdi vam je sloboda? 180
Ni car vas ne odtjera, ni car vas ne dobi,
ner vaa nevjera takoj vas oznobi!
ter se ste stanili pod lavom svi sade,
za niste shranili ni vjere ni pravde,
krstjanstvo ter plae s nevjere te vae, 185
i rimske polae u tuzi ostae.
O slavni Hrvati, i vas li ognjen zmaj
do traga pomlati i da vam plani vaj!
ter vae gradove i kotar ostali
i slavne banove sve ognjem popali, 190
i vaoj dravi, ku nogom poplesa,
nijednog ne ostavi hrabrenog viteza!
Ner sam Klis ostaje, u ki se uzda puk,
nu i njega s potaje obtijee bijesan vuk,
na njega ter rei i husta jo zubi 195
i hitro ga prei da ga prije izgubi!
Ter ga e zaklati iz krova skoro dan,
za ga e izdati zli ljudi od krstjan. -
O slavni Kliani, to vam sad ja velim,
vitezi izbrani, raspa vam ne elim; 200
ner za vas ja molju vinjega svaki as,
tuj s tugom nevolju da odvrati svu od vas;
a meni prostite na ovuj rije moju
i vi krv prolite hrabreno u boju.
Vaj drazi Kliani, ali vi ne znate 205
to su zli krstjani, a u njih se uzdate!
ujte se svakoga i oi prostrite,
i samo od boga pomoi prosite,
neka vas on vlada, neka vas on shrani,
i u vijeke i sada zlijeh ljudi obrani. 210
Opeta moj Klise, ovo t' se govori,
bljudi se bljudi se, blizu t' su zlotvori;
i nalijep toli gork, kako zna, probavi,
za ti se skrati rok vesel'ju i slavi.
Jo po tom zle zgode, silan se car spravi, 215
i sam se put Rode svom silom odpravi.
I Rodu tuj prija, jaki sve ljuti zmaj,
koja mu dodija, plijenei morski kraj;
koja se pravljae gospoja gradom svijem,
i jo se hranjae orujem krvavijem. 220
A i slavni Biograde i ti mi govori,
tvrdine i zgrade tko tvoje obori?
Tvoja li krajita, o slavni Biograde,
ostae za nita, u zabit sva sade?
Tko kopja i sablje sada e lomiti 225
i orune korablje Dunavom voditi?

31
Gdje li su tve ajke, Dunavom poplile,
koje su junake plijenovi hranile?
Ugarska straice, cvili li ti sada,
viteka hranice, gdi tebe car vlada, 230
istoni vaj lave, to tvoj stijeg odpravi,
biogradske ter slave u zabit postavi?
Ne bjee li bolje, da se tuj po travi
sabljami toj polje viteki krvavi?
ulafu viteku vojnici da broje, 235
nego li na ensku trbuhe da goje?
O kruno ugarska, s nebesa poslana,
sva slavo krstjanska i asti ufana,
tko tvoju pohvalu i toli slavan glas
potlai u kalu s orujem u mao as? 240
ner sam car otmanski, koji te pomlati,
i tvoj stijeg krstjanski gori dnom obrati,
Selima slavna sin ter tvoje gospostvo
i u krv i u plin postavi u robstvo;
ter Savu i Dravu i tihi jo Dunaj 245
uini krvavu, jakino ljuti zmaj.
Oh je li iv lovjek, da pravo procijeni
slavni car to tolik tuj plijenak poplijeni?
Za da imam sto jezik u glavi ja tuan,
vaj ne bih po vas vik pobrojil tijeh suan, 250
niti bih procijenio ni uinio sud pravi,
to je car poplijenio u tojzi dravi.
Da eljno procvijeli zemlja, lijes i kami,
gdi Dunaj vas bijeli smuti se suzami;
Dunajske jot ajke sve grozno cvijeljahu 255
gdi sinke i majke na oi dijeljahu,
djevice i ene i ljudi jote ta
velmi poraene spoznae grozni pla;
bratja i sestrice jote procvijelie,
od velje tuice gdi se razdijelie. 260
Vaj boe milostiv, aj slavni moj boe,
ovi trud boljeniv procijenit tko moe!
Sve ugarsko vesel'je da u tubi vajmeh ta
outi dresel'je i zdrui tolik pla!
Aj ti li ktije takoj, da tvojom odlukom 265
toj stado krstjansko ra[s]pe se prid vukom?
I ugarske polae i crkve sve tvoje,
po tli se potlae i u zabit da stoje?
Vaj tko li nadae zle ljudi, boe moj,
ter kralja izdae, gdje vjerno bije boj! 270
Nije drugo, nego li nevjere krstjanske,
ter se taj krv proli gospode ugarske.
A sad svak na svijeti uini pravi sud,
gdi mogu podnijeti nebesa tolik trud;
i svako stvoren'je kako se ne smuti, 275
moje govoren'je alosno gdi uti,

32
gdi eljno tuguju mislei taj poraz,
a zaman klikuju svaki hip i svak as,
da zlobe ostave krstjane i grijeh svoj,
i da se priprave jednaga biti boj; 280
da se sva samire gospoda od krstjan,
da java odtjere k istoku na svoj stan.
A nee na volju uti moj tuan glas;
ner li se sve kolju meu sobom svaki as;
a taj ih lav zoblje, emeran i jadan, 285
i plijeni i kolje s istoka no i dan;
njegova ter slava, njegova ter sila,
tuih je drava bez broja skupila.
Dubrovnik slabi grad jote se njemu ta
od mnogo lijet do sad postavi u hara, 290
i slui mu vjerno, vazda je vjeran bil,
ter gojno i mirno poiva pod svoj kril.
I Turci ki znaju, koli ga ljubi car,
svi mu se klanjaju, scijenei dragu stvar.
Ma nu se ja boju, gizdavi grade moj, 295
da slavu tuj tvoju ne izgubi za grijeh tvoj;
bijesan lav za moe i tvoju skratit vlas
za tvoje raskoe i tvoju oholas.
Molim te tijem drago, za ljubav jedinu,
ne uzdaj se u blago ni u tvoju tvrdinu; 300
ne uzdaj se u cara, ni u pomo krstjansku,
za vinji bog zgara korijepi zled svaku.
Zatoj se ti spravi ter hrlo na pospjeh
oholas ostavi i ostali svaki grijeh,
s bogom se ti zdrui i mimo sve ino 305
i dvori i slui otmansko koljeno.
I tebi govoru, koja ne vojevat;
po kopnu i moru ako e kraljevat,
u slavi vrh blata, razbludno stojei,
i lava krilata pri sebi gojei: 310
bani se i dii, da more kraljuje,
a s carem lisii a s kraljem vuhuje;
ter se ho toviti vrh blata leei,
i s himbom loviti iz krova preei:
ne lei, ne lei, vee se ne tovi, 315
i hitro ne prei ner kasno lov lovi.
Za nije ni pravo, ni ti se pristoji,
oruje ravo da tvoje ta stoji.
Oruje tve povran' ter izljez' iz blata,
i tvoj stijeg prislavan rastresi od zlata, 320
prislavna gospoje, ter se njim uresi
i oruje sve tvoje ti nago iznesi,
da suncu odsijeva, po moru kad plove
i s desna i s lijeva u slavi da slove.
Korablje porini krasne i gizdave 325
po morskoj puini, neka te proslave,

33
neka svak poznava, da nijesi lisica,
ner da si ti prava od mora kraljica.
Za ljudi govore po svijeti svijeh strana,
da tvoje nije more ner da je Otmana. 330
To li je tvoja as, da Otman s istoka
posvoji tvoju vlas od mora iroka?
Za lei u bludu, zatoj te svak huli
a glavu i kudu slavan ti car guli
od tvoga marcoka, ki bjee njekadar 335
od mora iroka uzmnoan gospodar,
sadanjijeh godita, a kako vidi svak,
doal je na nita, doal je na manjak.
Nu scijenim gospoje, da ima strah poginut
korablje ter tvoje ti nee porinut, 340
ni oruje tve podrijet, pravo ti velim ja,
ni lavu odoljet, s istoka koji sja;
istoni za je car, pravo t' se moe rijet,
jak drugi Leksandar, ki prija vas saj svijet,
ter tlai sve strane ter prei svaki as, 345
sve od svijeta krstjane pod svoju stavit vlas;
svijeh strana ter plijeni i robi i hara,
i nitar ne scijeni kralja ni esara.
Za nitkor dobiti ne moe njim boja,
gdi kopje dohiti i sablja jo svoja. 350
A ti nijes' ufana ni se e ufati
od tunijeh krstjana pomoi imati
za velje osvade, s kijeh ginu njih slave,
meu sobom ter vade oice iz glave.
A tebi, vaj, samoj ne grede od ruke 355
odtjerit na stan svoj lavove i vuke.
Tijem hoe neharstvo zlijeh krstjan i svada;
istono da carstvo svijem oi izbada.
Pokli je toj takoj, nije tebi s prijekora,
u miru tijem se goj u blatu kraj mora; 360
za nije pravedno i pravda nije prava,
s kijem si ti zajedno, da te ta izdava.
Zatoj se ti vladaj i kraljuj svijem blatom,
i lava zakladaj i srebrom i alatom;
njim [d]vori i vuhuj, nu slavna gospoje 365
samo se sebe uj u blatu tuj stoje;
za zaman svak liha i varan ostaje
taj, tko se od grijeha skrueno ne kaje.
Zatoj grijeh ostavi i tvoje raskoe,
da te bog proslavi i da te pomoe; 370
a neka oholi, ki o nita boj biju,
kokoti i orli svoju krv proliju.
Pokli bog vinji ta toj takoj sudil jes
ter posla krvav ma od zgara iz nebes,
neka se na volju za grijehe krstjana 375
meju sobom iskolju gospoda izbrana.

34
Ter se sad krvave za zledi za nae
krstjanske drave, ke u tubi ostae;
jote se izdaju meu sobom prituni,
a Turkom ostaju robovi i suni. 380
Zatoj se veseli slavni car otmanski,
ki drugo ne eli, ner nemir krstjanski.
Za vajmeh, da budu krstjani u goju,
car bi bio zaludu svom silom u boju;
niti bi u robstvo krstjani ostali, 385
ni svoje gospostvo tuinom podali. -
Ljuveni i drazi oto ste sad uli,
koji su porazi svijes moju prignuli,
da toli intano i eljno uzdiu,
suzami ter plano prignut si da piu; 390
za koju, vajmeh, stvar toliku ima vlas
istoni slavan car kraljevat vrhu nas.
Zatoj svak iskusi alosne me pjesni,
ter eljno prosuzi od velje boljezni;
dostojno zato jes u tuzi plakati 395
i u suzah vrh nebes prid boga poslati,
jeda ga bog uje po svojoj milosti,
ter ljubav daruje, da nam grijeh oprosti,
i da nas slobodi istonoga zmaja
po kopnu i vodi, i ostalijeh svijeh vaja! 400

7.
Tuba grada Budima.

Ja Budim tuan grad k nebesom klikuju,
nebesa vajmeh sad da vide i uju,
gdi moje gospoctvo, ko ctijee u slavi,
silan car u robstvo poda se postavi.
Ljuto me rascvijeli, grozno me rasplaka, 5
jote me razdijeli na mnogo sandaka;
s vukovi i lavi ter se zmaj veseli,
po ugarskoj dravi koje svud naseli.
Jote je tuica i alos i boles,
gdi sveta krunica, poslana zgar s nebes, 10
stavi se na glavu rad zledi krstjanske
istonomu lavu od krvi otmanske,
koji se oholi, gdi sablja njegova
u mao as krv proli od mnogo banova,
ka cvili prid bogom meu vas stvor ostali, 15
za ne bi nikoga, da kralja poali,
ki vjenu pohvalu, u oruju uresan,
ostavi u kalu, od svojijeh poplesan,

35
ter slava budimska, bijui hrabren boj,
i krv Kazimirska zavri porod svoj. 20
Krstjanske podhibe ku vajmeh izdae,
ter moj stijeg pogibe, jak sunce ki sjae.
A pak me dijelie Ardeljci, Beani,
i grozno cvilie istoni pogani;
dijelei ter takoj jadovan za dosta 25
prislavni kotar moj u plau vas osta.
Tijem s togaj dijeljen'ja nee mi po vijek vas
vjenoga cvijeljen'ja lipsati ni mao as.
Cvilit e i druzi i eljno plakati,
koji e u tuzi svoj ivot trajati, 30
kako ja Budim grad, u vaju i tubi
koji sam ostao sad, Otmanom na slubi;
ter se moj slavan glas na nica obrati,
uzmnona moja vlas do konca prikrati.
Meu sva zla ostala stie me velik trud 35
i tuba nemala, ja ne vijem za ki sud;
za mi se zgodi ta, da tube minute
povrijedi grozni pla i rane priljute,
ter tuna es moja bez boja i rati
ne da mi pokoja ni mira prijati, 40
da malo poinem bez tuge i vaja,
prije neg li poginem poraen od zmaja.
esarov za se brat s Otmani urati
ter s vojskom estokrat poe me rvati;
nu ni kralj ni esar ne moe odolit, 45
da mene slavan car ne bude posvojit.
Za sila tolika pride u kotar moj
carevijeh konjika, kojim se ne zna broj,
krstjanscijeh ter malo u oruju to bjee
vojnika ostalo, i toj me odbjee; 50
i toj me odbjee, za Turci hrabreni
sabljami naprijee, jak zmaji ognjeni;
sandaci i bae i njimi slavan car
ter mene prijae, kako sve pustu stvar;
i pride hip i as, da od mene ostane 55
po svijeti pusti glas, svudi po sve strane.
Zatoj se ja bolim, u suzah plovui,
i eljno ja molim iz glasa zovui,
ako je gdje vojnik u oruju ushranjen,
pjeac ali konjik, za sjeme ushranjen 60
na ugarskoj dravi, hrlo se vajmeh sad
na slubu pripravi i na moj plani jad,
ter svijetlo sve svuci oruje toj s sebe
a crno obuci sve ruho na sebe.
Vojnie dragi moj pak polit suzami 65
hrabreno perje toj ter plei nogami,
i odpai svijetli ma, neka ti ravi,
u suze i u pla ter se vas postavi

36
i oderi sva lica, skubui vlas po vlas,
pak zemlji na nica prostri se vajmeh vas, 70
ter cvili i tui u suze krvave,
i u plau sve zdrui ugarske drave;
i vee oruan u vojsku ne hodi
ner plaan i tuan tvoj ivot provodi.
Za su sva krajita i ugarska pohvala 75
jur dola na nita i pusta ostala.
Lje takoj u plau, meju jad ostali,
kraljevu polau najvee poali,
u oruju ka sjae, prid kijem car treptijee,
sandaci i bae a pak ju odrijee. 80
Ter je toj pogiblo oruje prislavno,
ko je vazda bilo s vojnici pripravno
krajinom ugarskom hrabreno boj biti
i krvi junakom Kosovo politi;
i kopja lomiti i korde i sablje, 85
i uz Dunaj broditi ajke i korablje,
da mnokrat tih Dunav, krajita gdi su taj,
inil je vas krvav jedan i drugi kraj.
Slavniju vajmeh stvar ter vijekom na svijeti
ne bjee nikadar oima vidjeti, 90
ner gdi se bojnici perjani stajahu,
u oruju konjici jak sunce ki sjahu,
ter kopja praskahu vojnika do ake;
a po tleh padahu kufije i apke;
i svioni klobuci i perje hrabreno, 95
gdi Ugri i Turci boj biju hrabreno.
Ter vajmeh gdi stae u oruju trepet taj,
mnjah da se orae s nebesi vas svijet saj!
Vaj boe, vaj boe, na svijeti je li tko,
izrijeti da moe hrabrenstvo toliko, 100
gdi od sabalj i od tita trijeskovi gromljahu,
i od konjscijeh kopita, ki svojijeh plesahu.
Ar vuci i lavi i zvijeri ostale
u pustoj dubravi kad bi se sastale,
ne bi ta u boju zlosrdo stojei 105
prolile krv svoju, zubi se kosei,
vojnici kako ti, koji se koljahu,
gdi kopja i titi u krvi plivahu.
Mnim da jo plakahu sve zvijezde s nebesi,
gdi s konja padahu ranjeni vitezi, 110
i mnozijeh do mice ki bojak bijahu,
nage se desnice krvave vidjahu.
Lje od te mladosti koji bi ostali,
velje bi radosti po boju poznali;
zato bi u boju bojui hrabren boj 115
dijelili na volju meu sobom blago toj,
navla demikije, srebrom zakovane,
i apke skufije i bijele tumbane,

37
hazdije i ube i kacige bijele
najvee da ljube vojnici da dijele; 120
i perja zlaena, to nose na glavi,
ijem mlados hrabrena dii se i slavi,
jezdei konjice u vjenoj pohvali,
koji bi od vojnice ivotom rastali. -
A sad nije Ugrina, eka ni Poljaka, 125
da s kopjem Turina u polju doaka;
nije vee Hrvatin ni od Bosne vitez taj,
ni hrabren Dalmatin, Ardeljac i Ugrovlah,
ki vjeru krstjansku sabljom su dijelili
i u krv pogansku desnice mastili. 130
A sad nije Kosova, a sad ni Krbave,
ni polja ravnoga ni hrvacke slave;
ner li je pogibla vojnika sva slava,
i k zemlji ponikla jak sijeno i trava,
kada mraz i slana naglo se objavi, 135
ter se tuj poljana zelencom rastavi,
ali ti s munjom trijes, slijedei narav svoj,
kad sprai zelen lijes dubravi planinskoj.
Ter je pla i tuba planinom usliat
pastijerska gdi druba tuj pone uzdisat, 140
jadovno cvilei za svu mo i snagu,
planinu videi bez zelence nagu.
Vojnie tijekom sad zatoj se potei
u stojni Biograd, Matija gdi lei,
ter klikuj: vaj meni, rascviljen u tuzi 145
da mramor studeni od jada posuzi;
i reci: kralju moj, razberi tuan glas,
pogibe Budim tvoj i ostali kotar vas;
pogibe sva slava i ugarska sva hvala,
i u eljus od lava svasma je upala! 150
Tijem kralju prislavan, ake se moe rijet,
ustani groba van opeta na saj svijet,
da vidi polae i tvoje dvorove,
izmami ke tlae carevi robove!
O Janko vojvodo, molim te boga rad, 155
i ostala gospodo, dvite se malo sad,
vjekuti sanak taj nemojte spati ta,
ner vite trudni vaj, i tubu i moj pla,
i rane priljute ke prijah ja Budim,
slobode minute u robstvu ki udim, 160
bogu se molei i svetijem na nebi,
suzice ronei udovac po sebi,
pun vaja i tube, lje s gorom ljubavi
od poganske slube da me bog izbavi:
jeda vas opeta vinji bog uskrasi, 165
ter zmaja prokleta vaa vlas porazi,
dvigi se iz praha taj vaa pohvala,
koja je prije straha svijem carom zadala,

38
krajita branei i ostali kotar moj,
viteze hranei kojijem se ne zna broj. 170
Nu je moj zamah pla i uzdah prituan,
pokli sam ostal ta carev rob i suan,
u tubi i vaju da vajmeh poraen
jadovne dni traju po vas vijek i amen.
Svu krijepos orunu zato sam izgubil, 175
a slubu pritunu priz volju obljubil;
lje mi je za ludu, lje mi je sve zaman,
cvijeliti u trudu i obno i obno,
za slavna ma krijepos snagom je lipsala,
i oruna vaj svjetlos prahom je propala; 180
po mojoj dravi ter vajmeh strana svijeh
oruje ravi od vitez hrabrenijeh,
me oruno gizdan'je ter se sve prikrati
i ni u kom ufan'je ve nije mo prijati.
Jaoh moja svjetlosti, kamo tvoj poten glas, 185
tko tvoje krijeposti potlai u mao as?
tko t' slavu poplesa, da u tvojoj dravi
hrabrena viteza za sjeme ne ostavi?
Kazimirska slavo, vaj kruno blaena,
takoj li bi pravo da si sad satrena, 190
da tvoja sva hvala kraljevske opine
plesana vrh kala u oruju pogine?
A ja u na svijeti bez kraljeve drube
sve trude podnijeti i gork pla i tube,
kako se pristoji onomuj, tko tui, 195
rascviljen ki stoji, suanstvo kad zdrui;
a moje nitkore pod nebom na svjeti
milosti ne more jezikom izrijeti,
smiljaje najlie krvave tuice,
gdi se sad stanie ugarske djevice, 200
ali pak tolik broj razlike mladosti
od ena i od gospoj izvrsnijeh za dosti,
ni sada ni po tom kojijem, se u vijeke
ne mogu ljepotom izrijeti prilike.
Tko li jo mladjence s plamenom rastavi, 205
biserne ki vijence noahu na glavi,
ke Budim ja tuan po mojoj dravi
njegovah oruan, kad plovijeh u slavi,
a ne vijem za ki sud izgubih tuj drubu
ter zdruih tolik trud, vjeni pla i tubu. 210
Gdi je vajmeh ostala u robstvu mlados taj,
koja bi rvala s vrimenom vas svijet saj?
Vas saj svijet rvala, k tomuj bi zlotvora
svijem stanom prognala na on kraj prijek mora.
Jo vajmeh agorno job Budim cvilim sad, 215
za mi je zazorno pobrajat ovi jad,
i emer toli ljut od tune zdravice,
rad koje podvignut ne mogu glavice,

39
ner svasma na nice po zemlji ponikoh
s priplane vojnice, s koje sad pogiboh, 220
u oruju gdi sjae i vojska i kralj moj,
kada se sastae da s carem biju boj
na polju Muhau hrabreno za dosti;
ter vajmeh sad plau od velje alosti
straaje vojnike, s kojih sam astan bil, 225
pjece i konjike, koje bjeh odgojil,
u oruju nagomu kako trijes ki bjehu,
po vladanju momu ki u slavi caftjehu;
ter moje sve sile minutijeh godita
sve se su proile i dole na nita. 230
Tijem vajmeh krstjani, sada me svak ali,
za me su pogani do traga splesali.
Lje vajmeh dobro znam i svijet e toj znati,
vjekuti prijekor vam da nee lipsati;
s prijekorom u tubi jo ete tuiti 235
i mene na slubi poganskoj zdruiti.
Za malo po malo, da vam je sad znati,
to vas je ostalo, toj e car pobrati
i stavit pod krilo ter ete tad rijeti:
ivjet nam nije milo, elimo umrijeti. 240
Budim smo izdali poganom u ruke,
zatoj smo poznali sve trude i muke;
Budimov plani glas i tuba nemala
s raspom je vrhu nas od boga zgar pala,
ter nas bog naplati, da naa sva rados 245
svrne se i obrati u tubu i alos,
nevjerni krstjani neka smo svijeh strana
van doma prognani od tunijeh pogana,
za nevjeru navla, ku s himbom snovasmo,
ter mi i porod na u robstvu ostasmo. 250
Ja Budim govoru ovi trud prijadan
svakomu zlotvoru, od koga bih izdan,
neka se poznava od mnozijeh svijeh dana,
to j' bila ma slava, ka je sad skonana.
A ja u tuiti rascvijeljen i tuan 255
i cara sluiti vjeni rob i suan.
Cvijelit u vajmeh ta i obno i obno,
jeda moj grozni pla prid boga bude do;
ter meni objavi, za koji vajmeh trud
svak mene ostavi, da trpim tolik trud, 260
ter nitkor na saj svit, kralj bivi u polju,
na pomo ne ktije prit u svoju nevolju.
K tomuj ga odbjee jo njeki sluga svoj,
potrebno kad bjee za s carem biti boj,
u polju gdi toli trudan se kralj splesa 265
i gdi se krv proli od mnozijeh viteza,
od mnozijeh viteza, gdi Turci naprijee
ter s mrtvijeh telesa oruje odrijee;

40
oruje odrijee, gdi takoj gdi takoj
mateno sve bjee u krvi junakoj; 270
i ruho ostalo koje se sve bjee
u krvi opralo, gdi kralja razbie,
gdi moj kralj poklee u neas za mene
ter rijeka potee od krvi hrabrene,
pravedan gdi kralj moj, Ludovik gizdavi, 275
u oruju ivot svoj zavijen ostavi.
Za ukazat pohvalu, stie ga smrt prijeka,
splesana u kalu od svojijeh vojnika,
na polju Muhau vitetvo dijelei,
rad koga u plau ja ostah cvijelei, 280
suzice ronei travica da vene,
jednaga alei i kralja i mene,
i ostalu gospodu od moga kotara,
i moju slobodu koja se sva shara,
i svasma poginu i dnom se privrati, 285
na prjednju stojbinu da se ve ne vrati.
Sve ugarske gospoje tijem suze prolite
i pijerge sve moje crnilom pokrite,
i kraljev slavni dvor ki cvijeli i tui,
neka ga svaki stvor u plau sadrui, 290
neka se poznava, kako je sijeh dana
sva moja drava do konca sharana;
ter moje gospoctvo i slava minuta
stani se u robstvo od zmaja priljuta;
grozni pla ter skladam u vele plaan glas, 295
za se ve ne nadam slobodit prjednju vlas,
ni prjednju slobodu da mi se povrati
na ishodnjijeh ishodu ka se dnom obrati.
Za vajmeh nije toga kralja ni vojvode,
suanstva ovoga da mene slobode, 300
careva za sablja krvava gdi stoji
esara ni kralja nitor se ne boji.
Tijem mnozi govore, Suliman da sada
i kopno i more kraljuje i vlada,
i svoj stijeg prislavan, kako je znati toj, 305
vazda je pripravan svijem kraljem biti boj.
Za da bi sve sile u oruju od krstjan
zajedno se skupile na taj stijeg od Otman:
ne bi ga nikada gdi se s Turci kolju
jednu ped nazada potiskli u polju. 310
Tijem nita ne haje nikoga vajmeh car,
za vazda ostaje u polju gospodar;
i nitkor ne more pod nebom na svijeti
na svoje tabore posil'jem naprijeti,
zato ih uvaju vojnici hrabreni, 315
ki ognjem puhaju kako zmaj ognjeni.
Ter gdi je tabor taj, da vam je svijem znati,
ne moe vas svijet saj ljepu stvar sazdati.

41
Taj carev tabor sam ter kad se otvori,
jakino ivi plam vas sine i gori; 320
u svjetlosti sine i u plamu gorei,
jak munja kad ine prid trijeskom gromei.
U kojoj svjetlosti od naijeh sabalja
izavrije za dosti krvavijeh kapalja;
i u polju sva trava, kad se boj razbije, 325
ostane krvava i u krvi sve plije.
Vaj boe, vaj boe, zatoj bih rad znati
prid carom tko moe u polju ostati?
Lje toj znam ja Budim, u robstvu ki sada
i cvilim i trudim, gorije od jada, 330
u robstvu kako je poganom u rukah
trajati dni svoje u trudu i u mukah.
Lje takoj inim sud u mojoj pameti,
krstjanska da zla ud i nesklad prokleti
nenavid mi pravi, s neskladom ter takoj 335
naprijeda postavi koljeno otmansko;
ter ini taj nesklad (jaoh moje zle zgode)
s istoka do zapad da Otmani prohode;
u zapad prohode oruni ter takoj
suanstvo izvode, komu se ne zna broj. 340
Ter takoj svud plijeni Soliman i hara
i nitor ne scijeni kralja ni esara;
ter kopno ter more ni s desna ni s lijeva
projti se ne more bez planoga gnjeva.
Meju sve ostale drave krstjanske, 345
koje su poznale jadove poganske,
najvee ja Budim i cvilim i tuim,
minutu ki udim slobodu da zdruim.
Tuice nu moje zaman je ponavljat,
pokli nije taj tko je moe me odrvat; 350
za mene Budim grad svom mojom dravom
podal je taj nesklad vukovom i lavom;
da vuci i lavi legu se i plode,
da mojoj dravi na volju kud gode,
svud hode na volju ter malo po malo 355
rasaplju i kolju toj to je ostalo.
Ter nee iv lovjek do malo vrjemena
najti se mo za lijek od moga sjemena;
zato e Otmani kako sve jaka stvar
posijat tumbani vaskolik moj kotar, 360
i nitor na svijeti po ugarskoj dravi
nee se vidjeti da, nose na glavi,
ner samo tumbani, skufije ali pak,
to nose pogani, neka ih pozna svak.
Koliko za sada, ne mogu drugu stvar 365
pobrajat od jada, koli je slavan car,
koji se umnoi ter svoje gospoctvo
svasma me podloi i stavi u robstvo.

42
Tijem cvijelit i plakat ponite sve gore,
pokli me odrvat ne moe nitkore; 370
zelene dubrave ponite plakati,
pokli mi sve slave Suliman prikrati.
Doline i brjegove jo molim da tue,
da moje pijergove u tubi sadrue.
Molim jo sve luge, da grozno procvijele 375
i moj pla i tuge sa mnome podijele.
Molim jo sve ptice i zvijeri ostale,
da moje tuice s jadovi poale.
Zemlja lijes i kami i ivine svake
i nebo zvijezdami i vode sve slatke, 380
i more ti slano i ostali vas svijet saj,
molim vas srano, slite moj plani vaj,
plani vaj i tubu pakljenih jadova,
to meni za slubu krstjanstvo darova.
Ja Budim spravan bjeh s razmirjem u rati 385
u oruju vrhu svijeh s Turci se rvati,
i slavan bio sam tit, ki ne dah na svijet saj
Otmanom Savu prit ni Dravu ni Dunaj;
i orujem sahranih vladan'je ugarsko
i od pogan jo branih pristol'je krstjansko. 390
Krstjansko neharstvo nu volju ispuni
istono ter carstvo mnome se okruni,
ter s mojom svom slavom, u kojoj prjee ctijeh,
vukovom i lavom ostal sam u noktijeh,
pla, tuba i alos ter sada vlada mnom, 395
za moja sva rados svrnu se gori dnom,
u plau i tubi ter suan ostaju
na poganskoj slubi u vjenomu vaju.
Zato je plana stvar i alos i tuga,
tko je bil gospodar, zvati se pak sluga; 400
a sami in'te sud, molim svu gospodu,
je li ki vei trud ner straat slobodu,
sloboda za je taj, svi mudri govore,
sve blago na svijet saj da ju platit ne more.
A dobro toj znaju ki u robstvu stojei 405
u tubi dni traju slobode elei,
najlie od svojijeh ako je tko izdan,
kako ja od mojijeh u ruke turske dan.
Zatoj me svak plai, skladaje tuicu,
pokli mi car tlai prisvijetlu krunicu, 410
ka kruna izbrana, kako sve vrijedna stvar,
bjee mi pridana od boga vajmeh zgar,
vaj neka taj kruna krasnoga uresa
bijesnoga drokuna na uzdu usteza,
drokuna i lava, pod kijem je sijeh dana 415
sva ugarska drava do konca sharana.
Tijem alim tuj krunu mimo zla ostala,
ka se je drokunu posil'jem podala,

43
kojom se gizdah ja u oruju prislavan,
jak sunce koje sja vrhu nas po vas dan, 420
danica ali pak u vrijeme od zore,
dijelivi noni mrak, kad sine vrh gore.
A sada u mraku ja ostah takmeno,
jak sunce u oblaku, kada je skroveno,
u mraku i tmasti ostal sam, pravo dim, 425
bez kraljeve vlasti udovac ja Budim.
Lje vea tuica pla mi je zadala,
ner onaj kraljica kad je mnom vladala
i edo u povoju, koje car proslavi
krunicu da moju ponosi na glavi. 430
Za mi bjee bolje da ena mnom vlada,
u moje nevolje pravo vam dim sada,
i edo nejako, koje car proslavi,
ner da me ovako popleu pogani;
i hara plaati, nego li vaj meni 435
slobodu straati bez konca po sve dni.
Bolje bi trpjeti i edo i enu,
ner da se po svijeti banovi proenu;
ali pak svi bani s gospodom ugarskom
ne bi ta poklani desnicom poganskom. 440
Jo vajmeh ostalo to bjee gospode,
ne bi ta straalo minute slobode;
niti bi slavan car od krvi otmanske
razdijelio u timar drave ugarske,
ner bih ja u goju, da vam je svijem znati, 445
provodio es moju bez boja i rati.
I ako bih ja hara Otmanom obsluil,
vaj ne bih tolik pla i tubu sadruil,
kako ju druim sad, gdi rane ponavljam,
s emerom gorki jad ter plano probavljam. 450
Hara bih tijem nebog odbrajal ja caru,
dokli bi vinji bog pomogao esaru
i ostaloj gospodi (ako su gdi koja)
da mene slobodi s vrjemenom es moja.
Nu ne vijem taj tko je (o vinji moj boe), 455
suanstvo da moje odrvat sad moe,
ali me slobodit od tube priljute,
da budem provodit radosti minute;
ner sama vlas tvoja toliko uzmnona,
pod kom su svakoja stvoren'ja podlona. 460
Za tvoja desnica, moe se pravo rijet,
mogla bi na nica svrnuti vas saj svijet.
Nu ja mnim da tvoj sud hotje li toj takoj,
da trpim tolik trud i tolik nepokoj,
u trudu i u mukah po vas vijek tuei, 465
Otmanom u rukah priz volju sluei.
A sad u vas-moj pla vrh zlotvor uloit,
ki me inie ta pod cara podloit;

44
na Be u najlie prid boga plakati,
ki cara podvie da moju vlas skrati, 470
k tebi me, Beane, Budim grad posvojit,
da moje sve rane budu mi ponovit.
Vaj Beu prituan, nije li ti s prijekora,
da ostanem ja suan navla bez uzroka.
Vaj to se nadae ter se ta izludi 475
ter cara ki spae s naporom probudi!
Ter sam ja Budim grad i sa svom dravom
na slubi ostal sad vukovom i lavom.
Ne zna li Beu moj, ar to car vazima,
da vee nigdar toj opet se ne prima! 480
Zato se ne boji posil'ja nijednoga,
u oruju kad stoji, ner srde od boga.
K tomuj ga krstjanstvo nevjerom pomaga,
ter svoje toj carstvo sve sile primaga.
Tijem vee po vijek vas vee se ne nadam 485
minutu stei vlas, kraljevstvom da vladam.
Nu moje gospoctvo ki vajmeh izdae,
suanstvo i robstvo napokon poznae;
za pride Suliman ter tuijeh i mojijeh
iz moga doma van tutako progna svijeh, 490
neka me ve nitkor plijenei ne cvijeli
i mene i moj dvor orujem ne dijeli.

8.
Pjesanca u vrijeme od poljice.

Leute tvoja slas vaj to se prikrati,
u toli plaan glas ter skopos obrati?
Koje se tuice s jadovi stekoe,
s kolijenci sve itce ter se ta smetoe,
smeteno ter sada u plaan glas zvoni 5
kako sve od jada suzice da roni,
ter scijeni ivot moj, da u planoj nezgodi
jadovit uzdah tvoj na on svijet prohodi?
Moj dragi leute, toj li su tve slube
da moje minute ponavlja sve tube! 10
Leute ljuveni, nijes li tvom sladosti
razgovor bil meni u svakoj alosti?
A sad se, sva rados i rajski skopos tvoj
obrati u alos i u plani nepokoj,
zvonjen'je toj tvoje s veljega nemira 15
s korijenkom ter moje sve srce podira;
za moje sve pjesni i moju svu rados
u plane boljezni obrati i u alos.

45
Vaj ne vijem, to bi toj ter tubu tuj spravi,
da trudan ivot moj s tijelom se rastavi, 20
i eljno uzdiu u muci i trudu
gdi tvoj buk usliu, jak gusli gdi gudu.
Zatoj sad svaki stvor vapiju, da uje
moj plani razgovor gdi sa mnom tuguje,
da uje pla priljut, vaj ki mi domori, 25
zato se moj leut u gusli satvori.

Elikonsku drubu s planine tijem zovem
na moj pla i tubu, u suzah gdi plovem,
da uje taj druba od gore zelene,
to je pla i tuba i muke pakljene, 30
gdje mene sad prijeka zatijee tuna smrt,
jak trudna jeljenka prid lovci bijesan hrt;
ter ete vajmeh ut ter ete poznati,
kako se moj leut u gusli obrati.

O vile vodene, molim vas jadovan, 35
iz vode studene izljeste malo van,
jezera od vode s kladenci ostavte,
na moje zle zgode ter se sve pripravte,
ter ete vidjeti vode van stojei,
kako je cvijelei, jadove brojei; 40
jadovan najlie, s kojim je es huda
gdi eljno uzdie od muke i truda,
ter se tuj od jada, gdi roni suzice,
iv kamen raspada od velje tuice;
ter ete vajmeh ut ter ete poznati, 45

O vile ljuvene od polja i od ravnin
i od gore zelene aliti od planin,
od svake zelence, ako cvijet berete
u gizdave vence, to tamo pletete 50
pri vodi studenoj, o drubo gizdava,
u gori zelenoj, gdi je vaa dubrava,
rad boje ljubavi sliajte uzdah moj,
po zeleni travi ne berte cvijetje toj.
Vaj, to li u zoru pojete pjesance, 55
livadom u horu izvodei tance,
o drubo pridraga, blaznei satire,
da s vami jednaga i poju i svire:
skratite tanac taj, skratite i pjesni,
a ujte tuan vaj i moje boljezni; 60

Satiri, molim vas, ljuveni i mili,
slite moj plaan glas, jadovno ki cvili,

46
i tamo ostavte dubrave i luge, 65
i svi se pripravte na moj pla i tuge;

Vaj morske sirene, jeda jo moe bit,
truahna vi mene nemojte oznobit, 70
nemojte za vas svijet rad moga poraza
toliko slatko pjet puinom iz glasa;
iz dubin na kraj suh nego li pridite,
rascviljen ner moj duh u tubi vidite:

Arion dragi moj, ako se sad brodi
u plavci u kojoj mrnare ter dvori,
koji ti govore prijetei i prave,
da tebe umore i s blagom rastave; 80
priz volju ter poje puinu brodei
iz dubin ter zove dupina molei,
da tebe riba taj po svojoj ljubavi
na zdravje na suh kraj puinom priplavi:
tako ti zdravo prit tuj morsku puinu, 85
nemoj me ostavit u tubi gdi ginu;
molim te rad boga, Arion gizdavi,
do mene neboga hrlo se sad spravi,
tere e vajmeh ut tere e poznati,
kako se moj leut u gusli obrati. 90

To li gdi hodei Orfeo gizdavi
u liru zvonei hodi po dubravi,
pojui prislatko, ter gdi glas tvoj uje
zvijeren'je tuj svako za tobom putuje,
i ptice ne poju protivnijem naravom, 95
gdi slados tuj tvoju biraju dubravom;
zemlja, lijes i kami jo gdi glas tvoj sliu
i zvijezde na[d] nami od slasti uzdiu;
od pakla prid vrati to li si sad prial,
da ti se povrati, to eli tvoj misal, 100
skladaje tuj tubu ter poje i zvoni,
pakljenu da drubu na milos prikloni,
ter tvoj pla primaga pakljenu usilos,
Euridie draga da t' se da za milos:
tako ti dobiti tuj tvoju druicu, 105
nemoj ve zvoniti, skladaje tuicu,
ner li se hrlo sprav', tegui put mene,
da vidi tva ljubav gdi ivot moj vene;

47
To li gdi planduju pastiri kon stada
tere se raduju bez tuge i jada,
i gdi se vesele pri vodi stojei
pod sjenom od jele u dipli zvonei:
ljuveno sad molju pastirsku tuj drubu, 115
da uje nevolju i moj pla i tubu,
groznije gdi plaem i gore od jada,
ner da mi tko maem srdace propada

I vi sve djevice, i vi sve gospoje,
sliajte tuice i jade sve moje
i velju boljezan, gdi trudi svijes moja,
da javi ni u san ne imam pokoja,
ner planu i tunu duh se moj skonaje, 125
jak robu i sunu, ki u vezu dni traje;

I ostala mladosti, molim vas boga rad,
sliajte alosti i s tubom gori jad, 130
gdi mene vajmeh ta tolik trud rascvijeli,
jak bolna smr[t]ni ma kad s duhom razdijeli;
ter vajmeh u tubi suzice ronei
skonam se na slubi, nesrjeu dvorei,
nesrjeni jeda as svrnut se kad bude, 135
ter tuan moj poraz s plaem se zabude;

To li je gdi gusar u gori zelenoj
na toli planu stvar sadruit ivot moj, 140
da vidi i uje i pravo da sudi,
kako taj tuguje, tko prijeku smrt udi,
jak ranjen taj lovjek ki jedva kopore,
ranici svojoj lijek gdi najti ne more;
kako se moj leut u gusli obrati

To li je gdi vojnik oruan u boju,
i pjeac i konjik, za ljubav za moju
oruje vrz' svoje ter malo gojno stoj
a tube sli' moje i trudni nepokoj, 150
gdi vene i blijedi u suzah me lice,
a pla mi moj vrijedi u srcu ranice;

48
To li je gdi suan, koji se dreseli, 155
okovan i tuan slobode ter eli:
zabudi tuan jad i ostalu zlu volju
ter moju vajmeh sad razbiraj nevolju,
vaj gdi se uzdah moj od srca podira,
jak smrtni nepokoj da u sebi razbira; 160
i duh se moj dijeli suzice ronei,
kako kuf pribijeli kraj rijeke stojei,
videi smrtni as kraj rijeke studene,
ter pusti eljan glas, travica da vene;

O ptice razlike, sve koje bog stvori,
drobne i velike u polju i u gori,
u slavnom proljetju kad uber spravite
po travi i cvijetju ter se ta slavite: 170
ostavte uber taj po cvijetju i travi
a slite tuben vaj i moj pla krvavi,
gdi trepti m' moja put ne inako, pravo dim,
ner kako gibak prut kad vihar svije njim;
aliti taj suan, ki ezne i preda, 175
ivotom ki je duan ter prijeku smrt gleda;

Zvijeren'je ostalo, rad boje ljubavi,
veliko i malo, razlike naravi, 180
postojte u goju ter vajmeh pridite,
da tubu svu moju i alos vidite,
gdi mi se svaki vlas izvija na glavi,
smiljaje mo i vlas od smrtne naravi,
ka svojom krijeposti strilami luk spravi 185
ter ivot ne prosti mladosti gizdavi;

To li gdi ostaje mlada udovica
ter joj smrt zadaje ljuvena strjelica, 190
molim ju rad boga, da ostavi emer taj,
a na me neboga i tuna pogledaj,
nepokoj gdi mene u vjeni pla stavi,
od drube ljuvene koji me rastavi;

Toj li je gdi majka u plau i tubi,
stara i nejaka nesrei na slubi,
kojoj smrt prostrijeli jedinog[a] sinka,
ter tui i cvijeli iz glasa i vika: 200

49
tuj majku ja molju, rad boje ljubavi,
da svoju zlu volju i svoj pla ustavi,
a k meni da pride, gdi vajmeh tuguju,
nje oi da vide i ui da uju,
kako ja suzami terem se vajmeh vas, 205
da puca iv kami, sliaje moj poraz;
za ne vijem na svijeti ja tuan nikadar
jezikom izrijeti toliko planu stvar;
da puca tvrd mramor i zemlja da tui,
i zene suh javor, da moj pla sadrui, 210
u suzah gdje plovu prije mrtav ner li iv,
i svaki stvor zovu na moj pla boljeljiv;

To li je sestrica gdi plana ostala, 215
kojoj je strjelica srdace propala,
ter se sva od jada za bratcom cvjelei
u plau raspada duicu dijelei,
i odira svoj obraz i nokte krvavi
skubui pram i vlas od tuge na glavi: 220
molim tuj sestricu s velikom ljubezni,
do ostavi tuicu i svoje boljezni,
da vee ne tui i bratca ne ali,
ner mene da zdrui meu vas stvor ostali,
gdi me smr' oznobi ter s veljom alosti 225
sad mi se svi zglobi rastaju od kosti,
i tuno me srce vaj sve se podira;
jak na as od smrce, kad bolan umira;

To li gdi grlica jadove razbira
kojojzi tuica srdace podira,
i s plaem i s tugom gdi puta uzdah svoj,
cvilei za drugom na grani na suhoj;
ali pak gdi muti vir bistre vodice, 235
svreno da uti ljuvene tuice:
bogom u tuj pticu zaklinat ja sade,
da parja tuicu i svoje sve jade,
neka se uputi put mene ljuveno,
da uje to uti me srce ledeno, 240
koje se u sto dil jadovno raspada,
jak da ga jedan stril objestran propada;
gdi mi se moj leut u gusli obrati.

Napokon javor suh klikuju iz gore, 245
da vidi gdi moj duh smirit se ne more,
ner li se pripravlja to vema svaki as,

50
da moj trud ponavlja i tuni moj poraz,
gdi nee moj leut uzrok mi kazati,
u emer toli ljut to slados obrati. 250
Vaj suhi javore, ter tuna svijes moja
ni moj duh ne more prijati pokoja,
moj leut rajsku slas gdi vajmeh izgubi,
a toli plaan glas s jadovi obljubi.
Tijem suhi javore, gdi moj duh sad tui, 255
jaoh ako bit more, trudna me sadrui
u tunoj boljezni, ka srce me dvoji,
pojui u pjesni gdi se pla moj goji;
tere e poznati, koje su tuice
komu es obrati svu rados na nice, 260

To li je gdi lovor u gori zelenoj,
sli' plani razgovor i tuni uzdah moj,
s kolikom boljezni provodim sve trude, 265
u plane boljezni gdi leut moj gude;
i leut moj mili od velje tuice
grozno me rascvili u jadne suzice,
a nee za vas svijet, za ljubav i milos,
tubu mi svoju rijet ni planu usilos, 270
ni svoje zvonjen'je jadovno gdi zvoni
na moje moljen'je da vajmeh prikloni,
s gorutom ljubavi vaj gdi ga sad molju,
da mi trud objavi i moju nevolju.
A za toj, a za toj, lovore zeleni, 275
spravi se na pla moj, vaj meni, vaj meni,
tere e vajmeh ut, tere e poznati,

To li je gdje jela sred gore zelene
granice nadvela vrh vode studene, 280
ter svojom zelencom gdi rajski hladak svoj
nad ivijem studencom jezero brani toj,
i ini dobar tit i ne da za nita
sunanoj zraci prit sva ljeta i godita:
na pla u zvati moj tuj jelu visoku, 285
da vidi nepokoj i tubu estoku,
koje su boljezni i alos i tuga,
gdje srce me bijesni podrijet se iz kruga;
za tolik nepokoj ne moe nositi,
gdi nee leut moj veselo zvoniti, 290
ner svak as od jada plau mu sve itce,
ter vema priklada k jadovom suzice;

51
To li je zelen bor, ki ini hladite, 295
gdi je vilam razgovor i rajsko plandite,
proljetjem najlie sred zelene gore,
gdi slavic biljie s veera do zore,
u kom je straica vilinjoj naravi,
dokoli danica bio danak objavi: 300
pritihi slavicu, ljuveni slavju moj,
ostavi straicu toj drubi vilinjoj,
neka spe u cvijetju te vile svoj sanak,
a ti ta u pijetju ne ekaj bio danak;
in' vile da budi dubravom i lugom 305
grlica ka trudi cvilei za drugom,
vaj a ti sadrui, molim te boga rad,
moj ivot ki tui i cvili grozno sad,
a sa mnom ti plai, moj slavju gizdavi,
ter ve mi tomai, to leut moj pravi. 310
Zato se meni mni, zato ja inim sud,
moj leut ljuveni da slijedi plani trud,
koji trud nitkore, govoru ja tebi,
poznati ne more ner sam bog na nebi,
ter nee zvoniti kako je nauan 315
ni svoj trud odkriti, zato je ta muan.
Samo mnim, da veli: plana je stvar ovoj;
iskusit tko eli moj pakljen nepokoj,
sli' mene leuta ter ete poznati,
to je tuba priljuta i grozno plakati. 320
U vrime u svako, svaki as do sada,
zvonil sam prislatko bez tuge i jada,
i uini ma slados, koju sad bog skrati,
razliku da mlados u mramor obrati,
od mnozijeh jote vil inil sam mom slasti 325
da bude ljuven stril srdaca propasti;
inil sam jo mnotvo od djevic i gospoj
staviti u robstvo ljubavi pod stijeg svoj;
i inih veekrat, da mnoge gospoje
van sebe budu stat sladosti rad moje; 330
mnokrat je uzdisal jo mramor studeni,
kada je uslial moj skopos ljuveni;
i inih suzami suh javor oprati,
i da se iv kami gori dnom obrati;
ma slados tolika ini panj plakati 335
i oruna vojnika s konjica sjahati,
ter pjea[c] sta mue, gdi slatko zvonjah ja,
i oruje sve svue i od sebe smetnu tja;
rad moje ljubavi jo inih po glasu
vukovi i lavi s jaganjci da pasu; 340
jo inih njekada srjed guste dubrave
pastiri sva stada da u zabit postave,
goveda i krave i ostalo to bjee,
ni sijena ni trave ter pasti ne htjee;

52
i sve pse stranike jednaga sa ovcami 345
od slasti tolike moj skopos zamami,
vaj svi se smamie te bijesno u prijeko
po zemlji prolie sir, maslo i mlijeko.
Jo ini satire prislatki skopos moj
da u dipli ne svire u gori zelenoj, 350
i u svakom kako mraz da srce ostane,
dokli moj slatki glas zvonei pristane.
Jo ini travica, gdi skopos moj zvoni,
po zemlji na nica da listak prikloni;
jote ma velja slas zvonei uini 355
serenam vazet glas po morskoj puini,
kako panj ter stae vrh vala morskoga
i svaka uzdae zvonjen'ja rad moga.
A sad se ma mlados prem svasma prikrati
i ljuven moj skopos u alos obrati, 360
za hotije moja es, jadovno da tuim
i alos i boles cvijelei da zdruim,
videi gdi onaj, ka od tijela duh svlai
i koja vas svijet saj i plee i tlai,
kraljica ohola u kruni stojei, 365
s tetivom vrh kola napet luk nosei,
i tuna nakazan na bedri na suhoj
noae napasan strijelami trka svoj!
Tuniju vajmeh stvar pod nebom na svijeti
ne bjee nikadar oima vidjeti, 370
vaj razmi gledati od puka gdi mnotvo,
gola kos' i gnjati, voae u robstvo;
voae vezane care i esare,
i kralje i bane i mlade i stare;
pape s gardenali jote tuj voahu, 375
zlati pluvijali na kijeh se svijetljahu,
i dmitre bogate noahu vaj meni
biserne i zlate s drazijemi kameni;
biskupe ostale jo viah, gdi hode
ter tube ne male meu sobom provode. 380
U robstvu u tomu svezani jo stahu,
u oruju svijetlomu jak sunce ki sjahu,
hrabreni vojnici, vitezi pristali,
pjeci i konjici, ki bi svijet rvali,
i mladci gizdavi, ljuveni i mili, 385
s vukovi i lavi koji bi boj bili.
Razlicijeh gospoja jo bjee vidjeti,
ke od plaa svijes moja ne moe izrijeti,
a navla kraljice, krunjene ke bjehu,
i uresne dijevice, jak cvijetje ke ctijehu. 390
Jo mi se objavi, gdje bjee mnotvo toj
djetinske naravi vidjeti velik broj,
meu sune ostale jo se tuj viae,
mladjence gdi male u robstvu voae,

53
mladjence nejake, ke bjee nje sila 395
od prsi od majke zlosrdo zgrabila,
od enske utrobe ki bjehu prem pali
a grijeha ni zlobe ne bjehu poznali,
ter tuni i plani poee pihati,
jak edni i lani da hoe sisati. 400
Jo tuba velika bjee svijeh drava,
razlicijeh jezika, to narav sazdava;
i kad uh jezik moj cvilei u plaan glas,
goriji nepokoj ne outih do danas.
Ovo je ona, rijeh, tjelesi ka vlada, 405
za prvi koju grijeh na saj svijet bog zada.
Ter se plane uju s jadovi suzice,
gdi majke tuguju i plane udovice,
i od tunijeh sestrica ke bratju izgubie
ter blijeda sva lica suzami polie; 410
vaj ter su (ne mali) alostni jadove,
drag draga gdi ali a u suzah svak plove.
I poeh gledati vrh robstva vrh toga,
mogu li oznati od drazijeh gdi koga;
i poznah za dosti u tomuj vaj mnotvu 415
razlike mladosti i starijeh u robstvu,
jednaga u stadu, to bjee plijenila
u naemu gradu prijeka smrt nemila.
Meu mlados ostalu tuj poznah jadovan
i Krista i Lalu, ter ostah mramoran, 420
gdi u pored hoahu, ronei suzice,
i smrtne noahu na grlu uzice,
ijem vee svakoga nagla smrt i puti,
odluku od boga kad godijer outi;
ki uzao ni vez taj nije mo razdvojit, 425
ijem bude vas svijet saj plamom se ponovit,
mramoran ta stoje i leden kako mraz,
sve rane ter tvoje povrijea svaki as,
a ti si toli blag, Jesuse ljuveni.
Jesuse moj pridrag, Jesuse blaeni, 430
ter eka grjenika, jeda se obrati
prije ner mu smrt prijeka svoj ivot prikrati.
Neizmjernu tvu ljubav ter mogu poznati,
gdi nee ma krvav s nebesa poslati,
da bude poklati svijeh ki te kunu ta, 435
i u propas poslati, gdi je s trudom vjeni pla,
vaj neka te due ta tvrde od grjenik
i cvile i tue u pakli po vas vik;
zemlja, lijes i kami, za ne vijem moj boe,
i nebo zvijezdami gdje trpjet to moe, 440
suzami ter sve toj nee se satvorit
ali pak boe moj vas svijet se oborit,
vaj, svijet se oborit, kako bi hotil sud,
da bude poklopit grjenike za zlu ud,

54
neka svijet ne uje lovjee neharstvo, 445
gdje kune i psuje toj tvoje boanstvo;
zato je strana stvar, da lovjek zlosrdi
zlobno te za nehar psujui pogrdi,
spomene od smrti a nee uinit,
ka ga e rastrti i u pepeo rasinit, 450
i da e vrijeme do, kad se e rastvorit,
i kad se nee mo za zledi pokorit,
ni grijeha rijet svoga ni da se pokaje
jaki sve od boga tko u zabit ostaje.
O srce mramorno, vaj srce ledeno, 455
o srce jadovno, vaj srce kameno,
to se saj led i mraz u tebi njeguje,
ter boga i boju vlas priklono ne tuje?
to je taj tvrdina u tebi ostala,
vrhu svijeh ivina, to je narav sazdala, 460
ter nee omekat, kako bi razlog ktio,
i onomu hvalu dat, ki te je satvorio?
Moj oe nebeski, o vinji vladaoe,
o kralju aneoski i stvari svijeh stvore,
sva hvala i slava samomu se tebi 465
bez konca sazdava u vinjijeh na nebi.
Nebeske drave sve od zgora nad nami
hvale te i slave jednaga s zvijezdami;
ne samo vinji dvor hvalu ti sazdava,
ner jote svaki stvor razlika narava, 470
sve zvijeri, sve ptice, hvalu ti sazdaju
i k zemlji na nice prid tobom padaju;
sva dubja, sve trave, sve vode i kamen
hvale te i slave, u vijeke i amen;
svi brijezi, sve gore, rudine i polja, 475
s ribami sve more, svi otoci do kolja;
slavi te i hvali u mnotvu, moj boe,
i vas stvor ostali, koji se rijet moe,
stvoren'je ter svako, koje ti objavi,
slavi te prislatko s gorutom ljubavi. 480
Jo dusi prokleti, ki u paklu vijek traju,
moj boe prisveti oito poznaju,
stvoritelj da si taj, po rijei ki stvori
s nebesi vas svijet saj i pakal ki gori,
i da e jote prit u oblacijeh prislavan, 485
po plamu ponovit ovi svijet pritaman.
Moj boe blaeni, prid tobom ter trepte
svi dusi pakljeni od jame proklete,
i velmi tuguju pakljene sile sve,
kad godi zauju mjentovat ime tve; 490
ali kri prisveti kad uje avlja vlas,
na kom se propeti tvoj sinak da za nas,
na nica padaju, o slavni boe moj,
za svasma poznaju, da je Jesus sinak tvoj,

55
ki se tuj poboli, nam zdravje elei 495
ter dragu krv proli, nam zdravje elei;
i s tvojom oblasti pak slavan pristupi,
od vjene propasti ter vrata razlupi,
ter slavna vlas svoja i svoja usilos
suanstva bez broja izvede na svitlos. 500
A lovjek vajmeh sam stvoren'je mimo sve
zabivi strah i sram, pogrdi ime tve!
Tijem udno u sebi razbiram ovuj stvar,
to lovjek tuj tebi pokaza zlu nehar,
ter boe blaeni ne polje ti sada 505
vrh nas plam ognjeni i krupe od grada,
i njimi da krvav, sumpor i crnu mas,
lovjei da narav outi tvoju vlas,
da lovjek moe rijet: pravi je sud hotil
onogaj, ki je svijet s nebesi satvoril, 510
uzmnona svoja vlas za zlobu prokletu
zgar posla vrhu nas zlosrdu osvetu,
i pride brijeme toj, da plaa ne lipe
i vjeni nepokoj neka nas pedipe;
stvoritelj pravi na, koga smo psovali, 515
posla nam krvav da i ovi trud ostali,
neka se dreseli svaki nas vijek vijekom,
ki ga smo prokleli poganskijem jezikom,
a zvjere divjano poznava boju vlas
ter hvalu intano dava mu svaki as. 520
Latinko velika, tebi se jur sada
sva ovaj prilika s boljezni priklada;
za si ti sama taj, neka t' je toj znati,
rad koje plani vaj krstjanstvo sve pati.
Latinko prikrasna, zao sanak zaspala, 525
probud' se iza sna, dvigni se iz kala.
Dosta se s' gojila u gnusnu leei,
jak svinja pritila irom se tovei.
Molim te boga rad, sli' tuan uzdah moj,
hrlo se dvigni sad i skrati sanak tvoj, 530
i krioce sve razim' ter vajmeh sred krila
pjesancu ovuj prim', koja t' se posila,
koja je sijeh dana od mene neboga
u plau skladana s naredbom od boga.
Tijem otvor' tve ui i stani vrh sebe, 535
svaki stvor gdi tui prid bogom na tebe.
Za tvoje neharstvo i tvoja oholas
ne haje boanstvo ni boju mo i vlas,
i ti si najvea na svijeti ostala
stontina smrdea svijeh grijeha i zala; 540
i taj smrad u tebi, ki se je uplodil,
bogu je na nebi i svetijem dotrudnil;
alosti i tuge ter nee lipsati
od glada i kuge i boja i rati.

56
A sama ini sud, hoe li na svijeti 545
od tebe tolik trud vinji bog podnijeti;
za se ne pristoji, zato je grjehota,
u gnusnu da stoji taj tvoja ljepota.
Za nije tvoja as, da gnusi u kalu
gizdavi tvoj obraz i svu put ostalu, 550
zato si gospoje vaskolik ovi svijet
u vesel'ju stoje vladala mnogo lijet;
a sada tva hvala i s dikom oholom
u gnusu ostala nesrjei pod kolom,
od Nila ter rijeka ni vode ostale 555
ne bi te do vijeka od gnusa oprale,
razmi pla i suze, bogu se molei,
konopac i uze na grlu nosei.
Da sam bog na nebi po svojoj milosti
sgrijeen'je sve tebi i tvoju zled prosti! 560
Zatoj mi rec' malo: to srca ne spravi,
isprazna pohvalo, ter boga ne slavi,
ner vema tko more u tvojoj dravi,
kune ga to gore bez nijedne ljubavi.
Zatoj se ustavi, nemoj ga kleti ta, 565
za ve se jur spravi s nebesa krvav ma,
s kijem e bog poslati rasrdu i gnjev svoj,
da bude poklati s dravom kotar tvoj.
Vaj to li ne bude poklati krvav ma,
sve e toj poznati s tuicom grozni pla, 570
u tubi i u mukah po sve dni trudei,
tuinom u rukah u robstvu sluei.
Ne samo krstjanom stati e na slubi,
ma jote poganom u plau i tubi.
Za ve se korablje s istoka spravljaju, 575
i kopja i sablje, da tebe karaju
i plijene i robe; za hoe boji sud,
za grijehe i zlobe da trpi tolik trud,
ter ti e bit zaman po tom se kajati
i obno i obno tvoju zled plakati, 580
za vee ni kamo vuhovat ni tlapit,
ni sjemo ni tamo repom se podtapit;
ter alos i tuga, smiljaje taku stvar,
tko t' je prije bil sluga, da t' je sad gospodar!
Zato bez razloga u tebi manen bijes 585
i svetijeh i boga proklina u nesvijes.
A sad te ja molju, jaki sve gospoju,
da ne ima zlu volju na pjesan na moju,
usilan za sam bio, prilo je pravo rijet,
da ovo to sam pio, priz volju budu pjet. 590
Za naglos vaj prijeka od njekuda prijei,
ter s moga jezika tvr' uzao odrijei,
i usta otvori, oh, neka u pjesni
jezik moj govori tolike boljezni,

57
koje te ekaju za grijehe i zlobe, 595
u tuzi i vaju da tebe oznobe.
Zatoj nije za nita od mene ri ovaj,
ner ti se navijeta oiti pla i vaj,
neka pak ne mo re Latinka neboga:
ne mogoh ljubav ste ni milos od boga, 600
ter ne bi nikoga pod nebom na svijeti,
da moj pla prije toga i alos navijesti;
ter bih zled parjala, velmi se bolei
i moj grijeh oprala suzice ronei.
Tijem dvigni glavicu i u gnusu ne sjedi, 605
ter ovuj zdravicu, kako zna, ocijedi,
koju ti posila Latinko, vajmeh, sad
istona sva sila i sjever i zapad.
Ljuta je i gorka, pravo se moe rijet,
nu je malo jo roka, da ju e svu prodrijet, 610
da ju e svu prodrijet ter vidim u duhu,
da e sva izgorjet sirova uz suhu.
Zatoj me grozni pla, Latinko, sustie,
sve srce tuno ta da eljno uzdie;
za prijei plani dan, neka t' je toj znati, 615
da s krivcem pravedan jednako zlopati.

9.
Pjesanca Latinom.
4

Latinko gospoje, oholi tvoj ures
i dike te tvoje slove se do nebes,
zato je tva gizda, govoru ja tebi,
jak jedna od zvizda, najsvjetlja na nebi;
i stoji u slavi tvoj pozor izbrani 5
jak paun gizdavi u ravnoj poljani,
i oholo gizda se i perjem se hvali,
ruicu gdi pase i cvijetak ostali.
Ljepotom jo veljom bani se u vencu,
jak vila pod jelom pri ivom studencu. 10
Ter vee nije druge, vojnici svi prave,
kraljice ni sluge toliko gizdave;
ni vee slavnije gospoje na svijeti,
ni ljepe, spravnije u oruju vidjeti.
Za gdi se tva lijepos orujem odijeva, 15
rekal bi taj svjetlos da suncu odsijeva,
ter se tobom die viteke sve slave,
nu na te krv lie razlike drave.

4
Ista pjesma u rkp. "Vrtlu" pod naslovom Italii Dum Mavro Dubrovanin

58
Za si ti uzrok vas od mnogo jur zala,
zato si tvoju vlas tuinom podala; 20
ter zove tuine i ljudi neznane,
da t' robe i plijene latinske te strane.
Robe te i plijene i odiru svaki as,
na prijeu ter gine prislavna tvoja vlas.
Nepravi krstjane ner meu sve zle zgode 25
pojami pogane k tebi se sad brode,
da t' spleu toj malo tej vojske razlike
to ti je ostalo lijeposti i dike.
A je li toj pravo, da t' se sad potlai
tve lice gizdavo ne kopji ni mai, 30
ner samijem neskladom, ki silu primaga,
i himbom i svadom, gospoje pridraga?
Za koju vajmeh stvar, moe se toj znati,
slavan kralj i esar da ostae u rati;
i vojsku svak svoju spravil je u polju, 35
da se tuj u boju kako psi iskolju.
Kolju se i dave, kako psi i vuci,
i plijene t' drave krstjane i Turci;
sva zemlja, sve vode, sve more ter takoj
ne imaju slobode ner s plaem nepokoj. 40
Svudi je za dosti tuica s jadovi;
puna su alosti sela i gradovi.
Aj tko bi sad zbrojil, gospoje od gospoj,
uzmnoan to je bil prije toga ures tvoj?
i to si ti sada i koji ima dil, 45
mramor bi od jada u suze prosuzil!
Radosti minute nu neu pobrajat
ni tuge priljute iz nova ponavljat;
za vea nije alos ni vea boljezan,
minutu ner rados pripijevat u pjesan. 50
Vaj kad se prikrati minuta tva rados
i svasma obrati u tubu i u alos.
A sama znati mo, kada je vlas tvoja
vladala velju mno naroda bez broja!
vas istok i zapad ne bi li vajmeh tvoj, 55
i stavi svaki grad na svijeti pod kril svoj?
Kolike harae tebi su brojili,
i rimske polae to ti su nosili!
Gospoje boga rad zatoj bih rad znati,
kamo toj blago sad, kamo se obrati! 60
Gdi t' je plav krcata razlikoga blaga
i srebra i zlata i kamen'ja draga!
Gdi li t' su mramori i zidi ostali,
to t' nesklad obori i ognjem popali!
Gdi li t' su esari, vitezi gizdavi, 65
koje bog nadari da plovu u slavi,
koji se spravie tebi dat svu slavu
i vinu t' stavie krunicu na glavu!

59
Gdje li t' su korune, od kraljev zlamen'ja,
u zlatu sve pune dragoga kamen'ja, 70
i ostale jo stvari, s triunfi to t' dae
ti slavni esari, koji svijet rvae!
ki care i bane i kraljev jo mnotvo
dae ti svezane za poklon u robstvo.
Nu nemir, gospoje, tvoju vlas prikrati, 75
horugve ter tvoje gori dnom obrati;
i Marte oholi, orunik vrhu svijeh,
svasma te ogoli od vitez tolicijeh,
i tebe rascvijeli i skrati t' sve slave
i sve ti razdijeli tuinom drave. 80
I od tolike slave nito t' nije ostalo
za dike gizdave ner perja toj malo,
to nose na glavi i ijem se gizdaju
vitezi gizdavi, u oruju ki sjaju.
Jo mala pohvala, govoru ja tebi, 85
sama je ostala kraj mora pri sebi,
sjedei vrh blata u enskomu bludu
u kruni od zlata, ku nosi za ludu,
pameti i umom ter se sama zove,
pritancijem razumom vrhu svijeh da plove; 90
ter krili jo pri i jo se podpira,
i blago uzdri, to druzijeh odira;
nu nesklad uklada meu kralji najlie,
da tuge i jada krstjanstvu ne lipe.
Latinko gospoje, zatoj te sad molju, 95
na molbe na moje priklon' se na volju,
ter sada odlui da smiri gospodu,
da se boj razlui prije ner se izbodu.
Za ako u boju budu se sastati,
prolit e krv svoju, neka t' je toj znati. 100
Vaj ter e sva trava od ravne poljane
ogreznut krvava, gdi se boj sastane.
A je li sud pravi, gospoje izbrana,
da se ta krvavi viteka poljana,
da kopja praskaju, vaj gdi se vojnici 105
na ruke sastaju, pjeci i konjici!
Ter kopja gdi uzlome, ut se e straan glas,
jak gromi da grome u oblaku vrhti nas!
Je li jo pravedno, da budu popliti
u krvi bezredno i kopja i titi? 110
i oruje ostalo, i perja s glavami,
gdi e bit ne malo uzdaha suzami,
da zemlja izezne od jada, gdi takoj
oruje pogrezne u krvi krstjanskoj!
Gdi e pomrati sunace [s] zvijezdami, 115
kad budu trati konjici vaj sami
bez konjik na volju i svojijeh plesati,
u krvi po polju ki budu leati.

60
Kolik e jote strah sve ivo prijati,
kada se bude prah do nebes dvizati. 120
K tomuj mnim svak e rijet: prial je hip i as,
da pade vas saj svijet i nebo vrhu nas
od trijeske tolike zlosrdijeh vojnika,
kojoj na prilike ne mogu do vijeka;
ujui najlie gdi plano suzami 125
od jada uzdie zemlja, lijes i kami,
kad ponu gromjeti lumbarde ognjene
i bublji zvoniti i trublje medene.
Vaj ter e vei broj viteza lipsati,
ner nijedan pela roj kada se urati. 130
Tolike tuice tko li e zbrajati,
kad ponu sulice i kopja praskati,
i kad se raspre po polju ter stoke
i mae iskre i korde estoke.
Mnim se e groba van jo mrtvi dvizati, 135
kad ponu grom straan pod zemljom sliati,
gdi grome lumbarde od trijeska prilikom
ter tube i jade zadaju vojnikom.
Hoe li Vulkan sam jo eljno uzdisat,
kada se bude plam do neba uzdvizat! 140
Hoe li biti jad i emer priljuti,
opeti kako grad kad budu sasuti,
i strile gdi uzlete, gdi e taj stat se boj
jak ose proklete ali ti pela roj!
Hoe li oblaci krvav znoj proliti, 145
kad budu junaci u krvi popliti?
Vajmeh smrt nemila hoe li jo rijeti:
nijesam prije primila tolik trud na svijeti,
u zemlju skladaje tolik broj vojnika,
kijem se duh rastaje od rane bez lijeka. 150
Nu uti nemao trud jadovna svijes moja,
za ne vijem pravi sud uinit od boja,
kad svri Marte boj zlosrdje ter skrati,
koga e vei broj u polju lipsati,
koji e vajmeh stijeg od vojnik u polju 155
ostati za biljeg kada se pokolju?
Tko li e tuj alos izrei i taj pla,
hrabrena gdi mlados u krvi pade ta?
O stare Karone, a ti se pripravi,
pakljeni parune, ter veu plav spravi, 160
i tamo kraj rijeke, blatina gdi je taj,
nakosi trljike ter plavcu koniaj;
Palinura k sebi jote e prizvati,
da t' plavcu tuj tebi pomaga tivati;
i tojzi jo plavi, Karone stari moj, 165
vozaca pripravi, kojih je vei broj,
koji e privozit vjeto i naredno
tuj plavcu na izmit s tobome zajedno.

61
Zato e mnotvo do bez broja na svijet saj,
koje sam nee mo priplavit na on kraj, 170
Latinka gospoja ako sad ne smiri
gospodu bez broja, to kokot razmiri.
Sude Radamante, sa[d] to e i ti rit,
kad bude prida te toliko mnotvo prit?
Hoe li uti trud i velik nepokoj, 175
kad pride prid tvoj sud toliko mnotvo toj?
ako se ne spravi Latinka gospoja,
da vjeni mir stavi meu kralji vlas svoja.
Gospoje od gospoj a sad se spomeni,
sama se ti posvoj a tuijeh odreni, 180
oruni ta zvokot neka se ne uje,
i orao i kokot neka te ne kljuje.
in' da t' se pokloni kokotov plahi bijes,
u oruju ki zvoni i gromi kako trijes;
in' da te Akvila, Latinko, na cvijeli, 185
koja sad sva krila dalee raskrili;
in' da te ne cvijele istoni pogani
i orujem ne dijele tuini ne znani.
To li su odluke, da se e udati,
ne daj se u ruke od mnozijeh vladati; 190
jednoga ti vjeri i posvoj za sebe,
a ostale odtjeri dalee od sebe,
neka se slobodi od tuge i jada,
da vesel provodi tvoj ivot od sada;
da majke ne ostaju i tune sestrice 195
u tubi i vaju i plane udovice,
ke velmi uzdiu prid tvojijem uresom
i ruke uzdiu cvilei k nebesom,
dokli se ti smili, Latinko gospoje,
ter kralje namiri u rati ki stoje. 200

10.
Pjesanca kouti ranjenoj.

Tko moe na svijeti od cvilne koute
grozni pla izrijeti i jade priljute,
koutu dim koja sprijaznit ne more
tihoga pokoja ni od polja ni od gore,
tihi mir i pokoj ter se njom rastavi, 5
gdi plana ivot svoj skonava u dubravi;
takoer i u lugu suzice ronei,
pla, alos i tugu pri sebi gojei,
radosti minute kad joj es prikrati
i u tube priljute vesel'je obrati. 10

62
Ter je trud, moj boe, kouta gdi plaha
ustavit ne moe jadnoga uzdaha;
ni uzdaha ni pla svoj, ner gore od jada
po gori zelenoj plaan glas uklada,
uklada i tuicu prijeku smrt videi, 15
nalijepnu strjelicu pri srcu nosei,
kad lovac od lova prije sunca podrani
ter hitro iz krova strilom ju izrani.
Koli je jadan ut i tuan za dosti
taj emer toli ljut i plane alosti, 20
planina i lug taj gdi vehni tuguje,
toliko plaan vaj u sebi gdi uje!
Jo taj trud s tugami i plana boljezan
stanovit iv kami podira zemlje van;
a mramor pribijeli, pri tubi toj stoje, 25
cijepa se i dijeli od jada na dvoje.
Svaka zvijer i ptica, gdi jote toj uti,
i bistra vodica smete se i smuti;
a slavic na jeli u pustoj toj gori
sam sebi smrt eli, da ga prije umori, 30
da alos ne uje gdi takoj cvilei
kouta tuguje s duhom se dijelei.
A kamo plaan glas dubravom gdi leti,
putnika svaki vlas na glavi da trepti!
a tube najlie, dubravom gdi takoj 35
s vapajem uzdie po gori zelenoj!
Tuben je jo poraz prituna narava,
gdi joj svoj tuan glas ponavlja dubrava;
gori i dubravi zato je dana vlas,
da tuer odjavi s vapajem svaki glas. 40
Ako je glas vesel, ponavlja vesel'je;
to li je glas dresel, ponavlja dresel'je.
Ter gusar ter vojnik sam sebe dobiva,
i pjeac i konjik gdje taj glas priziva.
Napokon travica za tolik nepokoj 45
po zemlji na nica prevrati listak svoj,
ter vene ter blijedi ter vajmeh ranjenu
strjelica taj vrijedi koutu trapenu;
trapenu vajmeh ta, gdi lugom pastire
priziva na svoj pla i gorske satire, 50
s vilinjom mladosti od gustijeh dubrava
gdi ju trudnu za dosti prijeka smrt skonava.
Viui ter veli i od truda i od jada:
drugu stvar ne eli moj ivot za sada,
planinsku ner drubu, iz glasa ku zovem 55
na moj pla i tubu, u suzah gdi plovem.
Ako gdje koja vil u jezeru studenu
opira obraz bil za diku ljuvenu,
prosapi zlatan vlas niz bil vrat do pasa:
slii moj plaan glas tunoga poraza, 60

63
eljno te molim ja, polita suzami,
za sunce koje sja i mjesec [s] zvijezdami.
Ako ja ljubavi mogu ste koji dil,
jezera ostavi, ne opiraj obraz bil,
i ne plet' u kosu i u vjenac pramen tvoj, 65
niz bil vrat ki prosu u vodi studenoj,
ner hrlo uprii ter tvojom ljubavi
planu me utjei u ovoj dubravi.
Ter najprije draga vil, za ljubav ku t' nosim,
podri moj jadan stril, pri srcu ki nosim; 70
pak bil'je vaj svako, eljno te ja molju,
prijeei tutako razbiraj na volju,
nu ne daj ruicu, kaloper ni bosil,
ni hromu ljubicu ni rumen trendofil,
oksjenem i rutom ner samo boga rad 75
i ljutijem skrobutom ranu mi povi' sad;
i na ovi plaan trud mimo sva jaoh ina
gorkoga ne zabud' smijeati pelina,
s gorkosti te trave, te trave s gorkosti,
jeda me ozdrave od ove alosti. 80
U rajsko zagorje uvedi pak mene,
pod jel'je i borje na vire vodene.
Kad bistre vodice duh se moj nasiti,
daj malo duice da mogu pojmiti;
za kom bih duicu pri vodi pojmila, 85
gorku bih tuicu s boljezni zabila,
i ljutu jaoh strijelu, toliko agornu,
ku nosim u tijelu pri srcu jadovnu.
Nu odkli se ne more na bil'je ni trava,
ni od polja ni od gore takogaj narava, 90
u pustoj dubravi gdi trudan duh dijelim,
da me sad ozdravi, da vee ne cvijelim:
prije roka umrijeti za vajmeh prije volju,
ner ovuj trpjeti s jadovi nevolju.
ivui tijem boe, koji si na nebi, 95
ako se ka moe ste milos pri tebi,
polji sad prijeku smrt, da svojom naravi
svasma me bude strt i u prah me postavi,
da taj ip priljuti, ki mi smrt zadava,
me srce ne uti, ko se sad skonava; 100
tolike na svijeti da vee ne budu
jadove trpjeti u mukah i trudu,
gdi cvilim grozei, gledaje smrtni hip,
pri srcu nosei strilicom ljuti ip.
Lje vajmeh, trud vei pod nebom nitkore 105
jezikom izrei na svijeti ne more,
razmi tuj tuicu s kojom se smr' spravi,
da trudnu duicu od tijela rastavi;
zviretu najlie, vaj komu u gori
tuer duh polipe, kad ga smrt umori, 110

64
ter vijekom nikada umrla zvijerca taj
vee se ne nada uskrijesit na svijet saj.
Za zvijere kad umre, umre duh i tijelo,
i u crnu zemlju gre, gdje mu je i djelo.
Zatoj se bolim ja, za vee na svijeti 115
sunaca, koje sja, ne mislim vidjeti;
ni sunca ni bil dan, ni vinje radosti,
kada me vini san obujmi tamnosti.
Pla, alos i tuge tijem vajmeh ponavljam,
dubrave i luge za sada ostavljam, 120
i rajska plandita i vira vodena,
od mnogo godita gdi sam ja gojena;
a kamo planine od jel'ja i borja,
i poljske ravnine i blaga zagorja,
i livade slavne plodnoga narava, 125
ke su vazda spravne razlicijeh dat trava,
i pozna i rana gdi se zelen plodi,
koutam ter hrana vazda se nahodi!
Jo vajmeh pla priljut grozno me rascvijeli,
od stada od kout za me es razdijeli, 130
ter mene grozni vaj sada e skonati,
a moja druba taj iva e ostati,
ka e nakon mene, kad me smrt umori,
studence vodene uivat po gori
i zelen razliku vesele za dosti 135
za milos i diku s velikom radosti,
i uber i pijetje od razlicijeh ptica
i razliko cvijetje ko plodi travica.
Vrh svega vrh toga pod suncem koje sja
proljetja slavnoga najvee alim ja, 140
proljetje za je toj, ljuveno i milo,
s mirisom ivot moj planinom gojilo.
Vaj, gdi bi bijesan lav prihinjen za dosti
ponikal za ljubav s mirisne sladosti,
s tolikom ljubavi ter bijesni svaki duh, 145
gdi pri u dubravi tihoga vjetra uh,
na jeli visokoj ali pak na boru,
gdi ui listak svoj, najlie u zoru
kad svijetla danica s kolom se odpravi,
gusarska straica, bio danak da objavi; 150
ter uan taj slatki gdi gorom prohodi,
ivui duh svaki sebe van zahodi;
i slavic taj ptica kriocem se poklopi,
jutrnja rosica iz vedra gdi kropi,
pod kriocem ter tako gdi tuj slas razbira, 155
ljuveno i slatko rajski glas rastira;
pjesance ter poje s medenom sladosti,
vrh jele tuj stoje od velje radosti,
gdi sam ja poznala planinski svaki blud,
a sad sam ostala, slijedei svaki trud! 160

65
Ter kad ja na svijeti jo miljah, vaj meni,
u dugo ivjeti u rajskoj zeleni:
tad mi smrt zaprije put, stlait me hotei,
ovi stril toli ljut pri srcu nosei,
gdi plana ednei smrtni trud razbiram, 165
vodice elei a od ee umiram.
Tijem tvrdi mramore, mramore studeni,
jaoh jeda bit more, pusti vir vodeni,
molim te neboga, jeda bit moe toj,
nasiti rad boga emeran ivot moj 170
te vode studene u ovojzi dubravi,
prije ner li smrt mene ivotom rastavi.
Za kom bih ja sita vode se napila,
moja bi estita prijeka smrt sad bila.
Dubrave i luzi, i gore zelene, 175
sad vite u tuzi gdi ivot moj vene;
ter sada po gori s vapajem dajte glas,
kako me umori od smrti prijeke vlas:
lovac me rascvijeli u gori zelenoj,
gdi vajmeh prostrijeli srdace i duh moj, 180
ranjena ter sad mrem od truda ne mala,
i u crnu zemlju grem, ka me je sazdala,
a ostavljam svijetu svijet, kako je vazda bil,
ki smrtno mogu rijet da me je oznobil,
kako se vidi toj, gdi strila estoka 185
potlai ivoj moj i tilo prije roka,
nevidom ter mene u krasnoj dubravi
srjed gore zelene nevidom rastavi,
u krasnoj dubravi, gdi mi e nemilo
vukovi i lavi razdrpit sve tilo. 190
Toj me e prigrdo, kom budu izdahnut,
zvijeren'je zlosrdo na kuse razmaknut;
jo mi e sve ptice, krvave naravi,
raskljuvat sve lice i oi u glavi.
Zlosrda za je ud zvijeren'ja od gore: 195
kad ivu smrtni trud zadat se ne more,
mrtvoga na volju jak pele i ose,
i drpe i kolju i u zubijeh raznose;
i ptice ostale mrtvu mu zadadu
tuice ne male, kada se na nj nakladu. 200
Sad ini pravi sud sve ivo stvoren'je,
je li toj velik trud vrh glave trpjen'je?
Jesu li alosti i pakljeni nepokoj,
mrtake da kosti zvijerenje drpi toj?
O zemljo, i ti sad razbiraj u sebi, 205
je li toj velik jad, molim se ja tebi,
je li toj tuica, ali trud najvei,
ki iva duica ne moe izrei!
planinska pridraga plandita ostavit,
i s tilom jednaga trudan duh rastavit, 210

66
i ostale raskoe od slavnijeh dubrava,
koje svak rijet moe, da ih narav sazdava,
zemaljski da je raj koutam u gori,
zelenca gdi je taj, ku sam bog satvori.

Rekla si kouto, koli je na svijeti 215
emerno i ljuto, jadan stril podnijeti,
i umrijeti srjed gore, gdi vajmeh po vas vijek
najti se ne more smrtnojzi rani lijek;
najlie ednei od truda gdi ezne,
ivi vir elei od vode studene, 220
a ne ima gdi piti u gori zelenoj,
trudan duh pojmiti pri vodi studenoj.
I ja taj inim sud, kouto ranjena,
da je toj velik trud i muka pakljena.
Plane su jo tube, pravedno mogu rijet, 225
samomu bez drube u pustoj gori mrijet.
Rascvilna kouto, nu nemoj vajmeh sad
toliko priljuto skladati plaan jad,
ustavi gorki pla, ustavi tuice,
ter nemoj grozno ta prolijevat suzice. 230
Ako tvoj duh dijeli, gdi t' se smrt priblie,
to jada, to cvijeli, to t' se ta uzdie?
Pokli si umrla i vidi smrtni as,
to s' tolik prostrla s vapaje[m] tuan glas,
ter trude svi luzi i puste dubrave, 235
gdi ivot tvoj suzi u suze krvave?
I sve je smeteno, do zvijeri, do ptice,
gdi toli bezredno prolijeva suzice!
A tvoj je zaman pla i grozno cviljen'je,
pokli t' je prilo ta ivotom dijeljen'je. 240
Nu ako ti razbira, ranjena tom strilom,
da takoj umira i s duhom i tilom,
kouto druice, eljno te molim ja,
te tvoje tuice na stranu parja' tja:
jednom e umrijeti, jednom e k zemlji po, 245
jednom e na svijeti svjetovna djela o;
Jednom e prikratit tuj tvoju boljezan,
i u prah se obratit, iz koga s' prila van.
I u prahu tuj stoje, neka t' je jo znati,
boljezni te tvoje tuer e parjati; 250
zato zvijer od gore, po tom se svrne u prah,
vee ju ne more obujmit nijedan strah.
Zaman si rekla toj i zaman svjedoi,
ka pere obraz svoj suzami ke toi;
da po tom premine s ivota zvijere toj, 255
s njim tuer pogine u vjetru i duh svoj,
ter ne zna strani sud, po plamu ki e do,
i to je plani trud, vjekuta gdi je no,
i vjene pomrake, gdi nigdar na svijeti

67
svjetlosti ni zrake nije mo vidjeti; 260
i grjene gdi due njeguju plani glas,
gdi cvile i tue bez konca po vijek vas;
gdi plana ta druba gorije od jada
s kritom od zuba trud k trudu priklada;
ter tko tuj pribiva u mrkloj tamnosti, 265
vjekute priiva s boljezni alosti,
gdi vajmeh nikada, po vas vijek do vijeka,
ne moe nijedna stvar odkupit grjenika;
za hoe pravda toj i s pravdom vinji sud,
da grjenik za grijeh svoj vjekuti pati trud. 270
A u tebi razuma ne vidim ja toga,
ni svijesti ni uma, ni suda pravoga,
da bira i kusi, to je alos i tuga,
i tanko da sudi vaj to je smrt druga;
od boje odluke za dano nije tebi, 275
da taj trud i muke razbira u sebi;
i ne zna to je slava, gdi je gori nad nami
nebeska drava nad svijemi zvijezdami,
visoko tamo tja gdi s bojom milosti
sunace drugo sja s vjekutom svjetlosti, 280
ko sunce nikada ne ima istoka,
ni strma zapada, vrjemena ni roka;
u vrijeme u svako ner tamo gdi stoji,
tuj svjetlos jednako njeguje i goji;
gdi je danak vjekuti bez nonoga mraka, 285
i plamen goruti i svijetla taj zraka.
Jo ne vijem tko more umrlijeh na svijeti
polae i dvore od vinjijeh izrijeti,
od vinje dubrave gdi je svake za dosti
vesel'ja i slave i obilne radosti; 290
gdi je slavno kraljevstvo i gdi se razbira
vjekute blaenstvo i gdi se ne umira.
Blaenstvo ter tko toj trudei dobiva,
vjeni mir i pokoj po trudu priiva.
A to je pripravio vinji bog lovjeku, 295
koga je satvorio na svoju priliku,
kad saj svijet ostavi, da se tuj nastani,
s vesel'jem u slavi gdje stoje izbrani,
gdi nije ut jeseni ni zime nikada,
s razlike zeleni da listak sam spada; 300
proljetja ni ljeta jo se tuj ne znaju,
vrjemena od svijeta ka ovdi vladaju;
i tuj se ne uti slana, led, snijeg i mraz,
ni sjever priljuti ki esto znobi nas.
Sunana pomraka jo nije tuj nikada 305
ni s maglom oblaka ni dada ni grada,
ni jutrnje rose, ka zorom kropi nas,
ku pele raznose biraju mednu slas.
Pun mjesec na nebi gdi nijednom oblasti

68
mrkline u sebi ne pati ni tmasti; 310
gdi strano ne gromi, gdi vijekom po sve dni
plah vihar ne lomi planinske zeleni;
gdi uti nije trijeska, ni s trijeskom plamena,
nit se lamp svjetliska ni munja ognjena,
ni zvijezde s kudami ke mnokrat vidimo 315
letei nad nami, ter im se udimo.
Kraljevstvo slavno toj ter sada i vazda
tihi mir, vjeni goj, njeguje i vlada;
blaene ter due, ke se tuj nasele,
ni cvile ni tue, ner li se vesele 320
u taj dvor priblaen, ter se tuj sazdava
po vas vijek i amen sva hvala i slava
vinjemu u vinjijeh, koji je uzmnoan,
stvoritelj vrhu svijeh koji je razloan.
A ti se ne nadaj uivat tuj rados, 325
gdi je vjena slava taj s vesel'jem i rados.
Nu odkli se ne nada vinjemu vesel'ju,
to cvijeli i jada u groznom dresel'ju,
od truda ednei gdi tvoj duh umira
bistroga elei kladenca i vira? 330
I odkli te avlja vlas ne more povui
pod zemlju u propas, gdi je plamen gorui,
emu su suzice bezredno proliti,
gdi ne mo duice od jada pojmiti?
To li e meni re, kouto ranjena, 335
ne mogu zdravja ste nit u bit shranjena
ni u tijelu ni u dui, po vas vijek do vijeka,
tijem ivot moj tui rane rad bez lijeka,
tuicu vrh tuge ter sada ponavljam
dubrave i luge za sada ostavljam, 340
i ostale raskoe, ke u sad parjati,
za [se] toj ne moe bez truda zbrajati:
kouto nemoj ta, nemoj ta kouto
ponavljat grozni pla cvilei priljuto;
zabudi alosti, zabudi dresel'je, 345
zabudi radosti i od svijeta vesel'je,
zabudi i duh tvoj, ki dijeli od tijela,
pokli je toj takoj tvoja es hotjela,
pokli e prijeka smrt za nijedno zlo djelo
jednaga u prah strt i tvoj duh i tijelo. 350
Vijem, odkli s' ti pala od majke utrobe,
da nijesi poznala ni grijeha ni zlobe,
za ku se pristoji pakljenoj oblasti,
da tvoj duh posvoji u vjenoj propasti;
za se si gojila po tvojoj naravi, 355
kako si hotjela u gustoj dubravi;
pasla si travicu u gori i u polju,
i bistru vodicu pila si na volju;
ter ti je hranica u gori zeleni

69
drobahna travica i viri vodeni. 360
Nijes' prela ni tkala, takoer ni ila,
i nijesi poznala, to je biser i svila;
ni srebra ni zlata, ni kamenja draga,
ni ista skrlata, ni ostaloga blaga;
ni tanke koprene, ni vela pribijela 365
od velje procjene za odjeu od tijela.
Imala nijes' brige dikom se gojiti,
ni zlate verige na grlu nositi;
ni rasplijet ni veze, ki su sad nastali,
najlie podveze zlatijemi ombali. 370
I meu zla ostala ti nijesi ramena
sva naga kazala i prsi oplaena,
kako ih vajmeh sad svud kau po svijeti,
koju stvar kako gad nije milo vidjeti.
K tomuj se jo tuu, vlastite gdi kose 375
i strigu i struu, a tue pronose,
diademom pokrovne, da ih mlados pohvali,
plamenu dostojne, da im glave popali.
U stara vrjemena nu prjee nije bila
taj tuga pakljena, ka je sad isplila. 380
A ne vijem, od kud toj na saj svijet ispliva,
u misleh ivot moj ter se vas snebiva.
Nu ne vijem drugi sud, ner da nas po zlobi
hitroga avla ud tijem djelom oznobi.
Jo nijesam nigda mnio, slobodno mogu re, 385
vaj da e riganio toliku dragos ste,
ki je bio za nita, kouto ljuvena,
minutijeh godita, u prjednja vremena;
a od malo jur godi, za diku za veu,
na obru ga u okoli u krkla umeu, 390
da im su sve strane, kad se ka obrati,
stupajem prostrane na volju stupati;
i okrugle njih skute nad glenjijeh nosei,
zapiru sve skute okolo hodei.
Nu okorno i ako je, to vam u sad rijeti 395
u pjesni u moje, nemojte zazrijeti;
ne imajte zle volje, za se zled ne tvori,
kada se za bolje to komu govori,
a same inte sud, ter vite s razlogom
taj s grijehom avlja ud smrdi li pred bogom. 400
Procijente malo sad taj nain od skuta,
je li smrad, je li gad i rana priljuta,
i pakao na svijeti, o due neboge,
vrh glean vidjeti do lista sve noge,
neka se zajazi vas ponor pakljeni 405
timijemi porazi u ove nae dni.
Jo nijesi poznala, kuuto, po vijek vas
elja ni zrcala, gladei enski vlas,
ni vode od ruice s mirisnom pomasti,

70
to tiska duice u vjene propasti. 410
Tvoje su jo bile lonice i stani,
koje su pokrile skrobutom brtani,
i ostala zelenca, kouto gizdava,
gdi je rajska taj sjenca u dupljah skrovena,
s naredbom od gore gdi si pribivala, 415
polae i dvore a nijesi zidala
kamenom tesanijem od bijela mramora,
naravom ner samijem, ki dava taj gora.
Ter gdje si ti stala kouto u gori
nijesi se bojala, da ti tko obori 420
polae i dvore, ni grada zidana,
kako ih sad ore po svijeti svijeh strana
s naporom orunijem, s desnicom krvavom,
zlosrdjem pritunijem, s lakoznijem naravom.
Ter kud se prohodi, po stranah od svita, 425
zemlja se nahodi svud krvi polita.
Tijem sudi, je li pla, je li bi od gnijeva,
lovjeja da se ta svudi krv prolijeva;
krstjanska najlie, ka se sad prolijeva,
da eljno uzdie prid bogom na on svijet [sic!]. 430
Posudi jo pravo, kouto ranjena,
tako ti bit zdravo i da si shranjena,
robove i sune je li grijeh oznobiti,
i plane i tune u okovijeh voditi,
najlie krstjane, plijenei ke sada 435
izvode prognane jak ovce u stada;
ter s trudom plano je pobrajat te stvari,
gdi puni svud stoje robova pazari,
i tmaste tamnice, ke sunce ne obtijee
gdi pasje hranice jedva im dotijee! 440
A uzrok je tomuj vas nenavid i nesklad,
krstjancijeh glava vlas, koje se kolju sad;
kolju se meu sobom, kako se moe znat,
i s himbom i s zlobom slijedei boj i rat.
Ter to se krstjani neskladom vladaju, 445
za to ih svijeh pogani poda se skladaju!
Nu je li pravedno, ako je zla glava,
da njome zajedno pogine krv prava?
Ter mi je bolno sad, govoru ja tebi,
toliko trudan jad razmiljat u sebi, 450
kouto pridraga, za ne vijem poznati,
pravedan jednaga to s krivcem zlopati.
A je li pravi sud, hoe li toj bozi,
pravedan tolik trud da s krivcem podnosi?
A taj smo vidjeli oito trudan jad, 455
ugarsko gdi cvijeli gospoctvo vajmeh sad,
ko glave krstjanske za nesklad izdae
i u ruke poganske svasma ga podae;
i mnoge ostale drave od krstjan,

71
koje su upale u nokti od pogan. 460
A taj zla postae, pravo se moe rijet,
za grijehe za nae, kijeh je pun vas saj svijet.
Kouto ljuvena, tijem gdi se zlo tvori,
sirova i zelena jednako sve gori,
ter emer taj priljut i taj jad krvavi 465
probavlja i uti i krivac i pravi.
Za sad u prikratit ovi jad priljuti,
za se u povratit na moj trud minuti,
koutu da zdruim u trude sve svoje,
neka njom potuim u pjesni u moje; 470
zato se pristoji, da lovjek, boji stvor,
u trudu tko stoji dati mu razgovor,
i koga rascvijeli nesrea huda ta,
na pola da dijeli njim tubu i svoj pla.
Kako se podoba, zatoj u slijediti 475
koutu do groba i njom pla dijeliti,
u plane pjesance, s velikom ljubavi,
pokli nije ufance, ranjena da ozdravi.
Kouto ranjena, a zdravja to udi,
da si ti shranjena, da vee ne trudi, 480
i da se naseli, gdi je tvoja dubrava,
i da se veseli estita i zdrava;
i da tuj pribiva vesela za dosti,
i opeta da uiva minute radosti.
Istinu vijem veli ranjena kouto, 485
dug ivot da eli i dobro minuto,
tvojojzi naravi zato je dano toj,
u krasnoj dubravi provodit ivot svoj;
i u miru i u goju kako bi ti ktjela,
slijediti es svoju i gorka tva djela. 490
Nu misal ostavi, a pak e pravo rijet,
kako se probavi slas koju dava svijet;
za svakom radosti ijem nas svijet daruje,
s hitrom nas sladosti tom vara i truje,
truje nas i vara hitrosti pokrovnom, 495
kolje nas i hara sladosti otrovnom;
i kada mi mnimo da nas ijem pokrijepi,
tadaj vid gubimo, za nas tijem zaslijepi;
i rados jo svaku, ku od svijeta primamo,
jak vjetar u aku za ludu stiskamo, 500
i od dara svjetovnijeh ufan'je tko ima,
taj zaman upalj mijeh u nesvijes nadima.
Jo malo razberi, kouto, to u rijet,
koji su emeri, ke dijeli taman svijet.
Ako ste u gori, ako ste u lugu, 505
svud stoje zlotvori, jak zmije u krugu;
dim lovci od lova, ki se tuj skitaju
zvijeren'je iz lova ter hitro strijeljaju,
da mnokrat nitore ni od lovac ni od pasa

72
shranit vas ne more smrtnoga poraza. 510
I ka se slobodi od pasa i od lovac,
mnokrat se prigodi, da uvezne u tonotac;
i u pleter od oac i u tonot uvezne,
u krovu taj lovac ki hitro protegne;
i ka se prije nada sahranit svoj ivot, 515
najprjee upada nevidom u tonot.
I kada ednite, ter vas je elja pit,
slobodne ne smijete k jezeru bistru prit,
k jezeru od vode za esto pastiri
i vile prihode i gorsci satiri, 520
vilinja ter vam ud, ali pak satirska,
zadava ne mao trud i straa pastirska,
s lukom i strilami, kojijem bi jadovno
probili iv kami i srce mramorno.
Planinske dubrave koja li pohodi, 525
vukove i lave jo tamo nahodi,
ki tamo na volju planinom gdi zau
sve dre i kolju nejae to nau.
Jo ako livadom koja vas prohodi,
s trudom se i jadom zdruena nahodi, 530
za trepti, za preda u strahu agornu,
suanstvo gdi gleda ali smrt jadovnu.
Rudinom to li gre ali pak po brijegu,
i tamo strahom mre i misli o bijegu.
Zato vas svak tjeri, i slijedi i mori, 535
jakino sve zvijeri kijeh je plod u gori.
Ter vam je svaka slas dubravska i luna
svaki hip i svak as jadovna i tuna,
i mjesto jo svako, ko mnite uivat,
ljuveno i slatko u goju poivat, 540
tad vam es privrati na nica vesel'je
i rados obrati u gorko dresel'je,
ter nigdir na svijeti vesela s radosti
ne more zanijeti kouto tve kosti;
da more pravo re, priplana ma drugo, 545
ovdje u zdravje ste i ivjet u dugo.
A sama vidi toj, kad nijesi ti mnjela
u gori ivot tvoj razluit od tijela,
ranjena tom strilom s kojom e zemlji po
i s duhom i s tilom zagrlit vjenu no, 550
ranicom bez lijeka a sad te u gori
nevidom smrt prijeka bezredno umori,
zato je ktjela toj tvoja es prihuda,
prije roka ivot tvoj da skrati od truda.
A ostale tuice ne mogu za sada, 555
kouto druice, pobrajat od jada;
za vee to poju u plane me pjesni
nezgodu tu tvoju i tvoje boljezni,
vema se uiem u jadu gorkomu,

73
eljnije uzdiem na rastanju momu, 560
groznije cvilei u pjesni u moje,
s tobome dijelei jadove te tvoje.
Nu meu sve ostalo, kouto neboga,
promisli sad malo, molim te rad boga,
ako ti cvili ta ter alos razbira, 565
skladaje grozni pla, gdje od straha umira,
gdi tvoje ostavlja dubrave i luge
ter tako ponavlja jadove i tuge,
i gdje t' e tijelo le, kad bude umrijeti,
da sunca nee ve ni bil dan vidjeti: 570
to u ja vajmeh re jadovan zadosti,
kad budem mrtav le u mrkloj mrklosti?
gdi stvari nije ine, kad budem tuj lei,
ner grde ivine i miris smrdei;
i u zemlji put moja kad bude ostati, 575
njom se e svakoja svjetovna rastati;
i ouen'je svako od telesne puti,
ni gorko ni slatko, neu ga tuj uti.
Nu eznem u trudu, mislei za svu mo,
umrijeti kad budu, gdi mi e dua do? 580
Ali e po k raju u vinje radosti,
ali e po k vaju u ninje alosti?
Ako e k vinjem po od dvora slavnoga,
ja ne vijem s ijem e do pred boga pravoga;
za mudri govore, da nito na svijet saj 585
duicu ne more odvesti u dvor taj,
ner milost od boga, ka je spravna za dosti
sahranit svakoga tko ite milosti;
onogaj najlie, tko suze ronei
jadovno uzdie za grijeh se bolei. 590
To li ju vinji sud osudi tamo po,
priplani gdi je trud i vjena gdi je no,
u tmaste mrklosti, gdi vijekom nitkore
sunane svitlosti vidjeti ne more:
vaj to u re tadaj, reci mi rad boga, 595
ako me tuba taj dostigne neboga.
Tijem zajdem sebe van u veljoj tuici,
mislei gdi e stan bit mojoj duici,
ter i obno i obno kouto od straha
pihan'ja nije mi mo ustavit ni uzdaha. 600
Misal je jo druga, koja me skonava,
i tugu vrh tuga trudnu mi zadava,
sliaje vrhu nas, u oblanoj dravi,
toliko straan glas, trubei ki pravi:
dvite se zemlje van, mrtake vi kosti, 605
sudnji je prial dan s velikom krijeposti,
ter mrtvi i ivi skupte se na jedan stog,
i pravi i krivi, za vas e sudit bog.
Sve sudnje tuice za sad u parjati,

74
kouto druice, samo bih rad znati, 610
koji je toj razlog, da due svijeh ljudi
dvije vote vinji bog opravda i sudi?
Za kom se rastavi duica od tijela,
sudi ju sud pravi, kako je ivjela.
to vajmeh dua taj, kad ivot svoj skrati, 615
u tijelo na svijet saj opet se povrati,
i opet se prisudi ali prit k radosti
ali pak da trudi u vjenoj alosti?
opet se povrati taj dua u tijelo,
i ta ju bog plati, kako je nje djelo. 620
Vaj nu se govori, da je uzrok samo taj:
vinji bog, ki stvori nebesa i svijet saj,
kad bude vas saj svijet pred pravdom pravednom
do konca pogorjet ognjenijem plamenom,
neka se sve due, kouto pridraga, 625
opeta sadrue s telesi jednaga,
da due i tijela na puno sve sa svijem
kako su njih djela plaene budu tijem.
Ka dobrom zaslui, da bude shranjena,
u tijelu i u dui po vas vijek blaena; 630
koja li zla bude, zlobnijem e tijem djelom
trpjeti sve trude i s duom i tijelom
u mrkloj mrklosti, beza dna gdi je mraz,
gdi nije ut radosti, nego li plaan glas.
Kouto tijem da zna, ula si razlog taj, 635
zato bog sudi dva lovjei narataj.
Kouto druice, ljuvena i mila,
sad sudi duice razlune od tijela;
nu kada bude prit po plamu da sudi,
s tijelom e tad sudit svaku vrst od ljudi. 640
Vaj tko nije izranjen od grijeha zlom strilom,
da bude sahranjen i s duhom i s tilom,
u tijelu i dui da u vinjoj dravi
kraljevstvo sadrui, gdi se sam bog slavi;
a dua u tijeli po vas vijek da plae, 645
koju grijeh razdijeli od vinje polae;
u vjenoj tamnosti vjeno zlo da pati,
gdi nigdar alosti ne moe da skrati.
Ako je moj uzdah i ovi moj plani jad
u pjesan sudnji strah spomenuo esto sad, 650
tomuj se ne udi, pojui to uzdiem,
ni ludo ne sudi da ne znam to piem,
kouto pridraga, zato me s boljezni
strah velik primaga, da pojem u pjesni
priplanu ovuj stvar, ku nitkor na svijeti 655
ne moe nikadar jezikom izrijeti,
ni moja slaba mo ni kratak ivot moj
ne moe vrha do toj tubi velikoj.
Za da se od gore, kouto ljuvena,

75
u jedan list stvore sva listja zelena, 660
i kad bi vinja vlas za udo stvorila
u crnu vajmeh mast svu rijeku od Nila
i ostala jezera i vire vodene,
i od ptica sva pera u pene gvozdene,
da piem sva ljeta: ne bih ja pripisal 665
do konca od svijeta, to uti ma misal,
koji e biti trud i alos i boles,
kad pride strani sud na zemlju zgar s nebes!
Sad vajmeh kouto meni je u pjesni
skladati priljuto sve tvoje boljezni, 670
za to svijet to dava i zemlja to plodi,
sve se toj skonava i u zemlju pohodi;
a tebi i meni narav je sazdala,
potrajat kratke dni i ivjet do mala.
Za mudri govore, a prava bilj je toj, 675
da nitkor ne more prodljiti ivot svoj;
vrjemena za svaka, razuman jo pravi,
slaba su i kratka ivuoj naravi,
i naa godita, vrjemena i ljeta,
sva nam su za nita s tatinom od svijeta. 680
I oito viu sam, da nam se toj tvori,
od lana kako pram u kratko ki zgori.
K tomuj znam, k tomuj vijem, i mogu re sada,
da kako sjenca svijem vrijeme se ukrada,
krade se i bjei, a sami ne znamo 685
as u ki smr' prijei, da joj se pridamo.
Svjetovnom ljubavi jo se svi vorimo
i u gnjiloj svi plavi puinu brodimo,
a svijet nas ta vara jakino mrana no
nevjeta mrnara, ki ne umije k portu do; 690
a teko toj dui, a teko dui toj,
kojoj smrt pritui, kad skrati ivot svoj,
koja je upala u avlju privarku,
muica jak mala u mrjeu pritanku,
ku prede sam pauk, prede i prostira, 695
svijem da je za nauk, na svijetu tko umira.
A blago toj dui ka u nesvijes ne tone,
ner li sve obslui pravedne zakone.
Kouto, a ti sad u pustoj dubravi
tvoj trudni s plaem jad i tubu ostavi, 700
i eljan tvoj uzdah, s kijem cvili prid smrti,
koja e skoro u prah tve tijelo rastrti.
Vaj vee ne cvijeli toliko jadovno,
ner s tijelom duh dijeli pokojno i gojno;
zato je zaman sve, to cvijeli i jada, 705
i tube tako tve priplano uklada,
pokli t' je prial as, da te smrt umori,
i da te pusti glas ostane u gori;

76
za vee nije t' lijeka ni u bil'ju ni u travi,
pokli te smrt prijeka ivotom rastavi. 710

11.
Svijet i moje pjesni.
5

Nije toli jaganjac na smrti umiljen,
ni jelen od lovac strjelicom ustriljen;
ni grlica plana, kojoj duh od jada
ranica taj mana i srce propada,
za drugom cvilei vrh svake granice, 5
s duhom se dijelei od velje tuice;
ni bil kuf kraj rijeke kad poje cvijelei,
od smrti od prijeke svoj konac videi;
ni tuna kouta, kada joj u gori
strjelica priljuta lanece umori, 10
ali nju kad lovac bez pasa od lova
u himben tonotac uhvati iz krova,
slobodu elei a tuna ne more
na volju utei u svoj lug od gore;
ni ivi sokol taj vrh jele stojei, 15
ki uti plani vaj suzice ronei,
kad mu gorska vila tunijemi jadovi
oskube sva krila da vee ne lovi,
ter cvijeli i tui na jeli vrh gore,
da prijeku smrt zdrui a umrijeti ne more: 20
kako ja umiljen, ki u tubi i u vaju
vaj velmi rascvijeljen s boljezni dni traju,
s boljezni dni traju ter toli boljeljiv,
umrijeti ne haju, ni vee biti iv,
gdi vajmeh intano svud kudi ja hodim, 25
jadovno i plano moj ivot provodim,
da ni u em na svijeti, o vinji boe moj,
ne mogu ja rijeti: najdoh mir i pokoj;
za mene svud slijede razlike alosti,
i ivot moj vrijede truahnu za dosti. 30
I gdi mnim ja blaen provodit ivot moj,
tuj vee poraen nahodim nepokoj.
Za mi es prisudi svaki hip i svak as,
da ivot moj trudi do groba po vijek vas;
da se svijet mnom ruga i da me pogrdi 35
pun himbe i tuga svoj narav zlosrdi.
A ja se rugam njim svaki hip i svak as
jak orahom gnjilim, ranketan kad je vas;

5
U rukopisu bez naslova.

77
za vidim svoj narav vaj da nas u tuzi
u uplju krca plav, da nas prije ponuzi. 40
Lje nam da kad godi iman'je za slubu,
koje nas dovodi napokon na tubu;
i to nam dariva, sve je to za ludu,
za se sve priiva u muci i trudu.
Ni milo ni drago, ni rado ni slatko, 45
svjetovno za blago u vrijeme u kratko
izlinja kako sjen i utee u mao as,
ter kako ljuti hrjen uini suzit nas.
Ter to nam sazdaje, kako je svoj zakon,
sve pusto ostaje za nami napokon, 50
jak zemlja to dava i zemlja to plodi,
sve se to skonava i u zemlju pohodi.
Smiljeno lje takoj i javi i spei
taj trudni nepokoj podnosim vrh plei,
doijem se prigodi, da pride vrijeme toj, 55
da od truda slobodi rascvijeljen ivot moj
vladalac vinji taj, ki sada i vazda
nebesa i svijet saj kraljuje i vlada.
A to me svijet zlijedi i rane sve moje
ponavlja i vrijedi, nauan kako je: 60
da mu je mala har, to mi je dosmrdio,
za kako gnilu stvar ja ga sam pogrdio.
Za milos tuj stekoh, kojom me bog plati
ter ga se odrekoh i stlaih potplati;
sa svom ga krijeposti stlaena pogrdih, 65
u bojoj milosti za se vas potvrdih.
I ako njim provodim ke tube u vaju,
vesel se nahodim i vesel ostaju;
vesel sam za dosti, za vrijeme prihodi
od tmaste mrklosti da me bog slobodi; 70
ter u mo tadaj rijet: poiva' ivot moj,
dobil sam taman svijet, ki mi da trudan boj,
dobil sam i zmaja, ki svojom gorkosti
tuice i vaja zada mi za dosti;
dobil sam i lava, zlosrda i nemila, 75
pakljena dubrava koga je gojila;
i zmiju priblijedu, punu svijeh otrova,
ka mnokrat u grijedu pei me iz krova,
ter emer svoj ljuti, pun gorscijeh otrovi,
nepokoj minuti mnokrat mi ponovi; 80
mnokrat mi trud zada i velju tuicu,
da pojmit od jada ne mogoh duicu.
Koji u nepokoj za sada parjati,
dokli se ivot moj na svjetlos povrati,
na oni drum, na oni put, gdje u ja boljezni 85
i emer moj priljut probavit u pjesni.
Tubu u zbrojiti, po malo po malo,
ter u sve odkriti, to se je tajalo;

78
lje neu raniti odkrovno nikoga,
ner u as shraniti svakomu rad boga, 90
da nitko na saj svijet, o vinji moj boe,
s prikorom meni rijet bezono ne moe:
boden je odvee ter protiv zlotvoru
crnilo razmee jak sipa po moru.
O tomuj ne radim, niti u raditi, 95
niti se tijem branim nit se u braniti;
pripravan ner stoju, pravi drum ter slijedim,
da shranim as moju, a druzijeh ne vrijedim.
Tijem ako budu iv, jo se e na svijeti,
tko je prav tko li kriv, napokon vidjeti. 100
Za tko trud zadaje ne imavi razloga,
sam duan ostaje, gdje dui svakoga.
A pravdu skrio je svijet ter je sud za ludu,
zato prav ne smije rijet razloga na sudu;
za se sud prodava i sud se kupuje, 105
i za krivca dava, vaj tko se prav uje.
I tko je siromah ter ga svijet progoni,
pase ga svoj uzdah i suze ke roni.
Nu ne vijem, za ki sud razlog se skonava,
nepravda tolik trud ter pravijem zadava; 110
ter tko je plemenit taman svijet uiva,
i ako je pozlobit
6

Vaj svijete prituan, to se ta oholi,
tko nije kriv ni duan, da ga ta progoni?
Pravedna progoni, a tko je pun zloba, 115
njeguje i goji i krili do groba!
Ah, je li pravedno, hoe li vinji toj,
da toli bezredno njeguje narav tvoj?
Da dobri i sveti tobom su prognani,
a ki su prokleti, zovu se izbrani! 120
Ter mui i trudi mislei ivot moj,
kad godi posudi, koji je razlog toj,
da je zlobnijem estit put, svijeh strana kud hode,
a dobri trud priljut svud putom nahode;
ter dobri svud trude, svud slijede nevolju, 125
a zlobni to ude, sve im je na volju.
Tijem boe milos daj, molim te sluga tvoj,
ter krmi i vladaj truahan ivot moj,
dokli bil dan svane ter s tvojom milosti
ivot se moj stane sunanom svjetlosti. 130
Drugo dim sunce ja, ner onoj, ko sada
vrhu nas vas dan sja, a veer zapada.
Dim sunce vinje zgar, ko slavni moj boe
pod zemlju nikadar zapasti ne moe.
Tadaj u poznati, da od mene neboga 135
trud se e rastati, o boe svijeh boga.

6
112 druge polovice stiha nema u rukopisu.

79
Kad bude vrijeme do, da s tvojom milosti
moja se tmasta no satvori svjetlosti:
tadaj e svak uti, tadaj e svak vidjet,
to srce me uti i ke u pjesni pjet. 140

12.
Pjesanca Plutonu.

Sraimski i rimski boj iskusit tko je rad,
Lukan je pisal toj, Lukana iti sad,
tere e tuj uti, to je kripos od lava,
to je boj priljuti, ali rat krvava.
Tko li vlas od boja eljan je sad znati, 5
s koga se sva Troja gori dnom obrati,
pod kojom za dosti i s desna i s lijeva
hrabrene mladosti u krvi popliva,
Omera pogledaj ter e znat, kako je
u krvi rasap taj uinjen od Troje; 10
a uzrok bi Elena, neka [se] po sve dni
travica zelena po Troji zeleni,
spomene vjekute neka se mogu rijet
od Troje pripuste, dokoli tee svijet.
Tko li se sam spravi, da vene i blijedi, 15
stijeg tune ljubavi po tjeraj i slijedi;
Ovid'ja po legaj od ljuvena djela,
da t' ree, kako taj peri se zla strijela.
Toj li e tko saj svijet mjeriti s nebesi,
Euklide toj e rijet, ki se tijem uresi; 20
Euklida tijem legaj, ter ti e razlog dat,
kako se mjera taj po tanku moe znat.
K tomuj se moe re, da Arkimed vrh toga
reene moe ste milosti od boga.
Toj li e[] saznati razloge sve sade, 25
kako je zidati polae i grade,
Vitruvja tiho ti, ter e na po tanku,
kako e zidati po mjeri stvar svaku.
Tko li e udesa razbirat nad nami,
kako se nebesa vladaju s zvijezdami, 30
Ptolomeo rijet e toj i mnozi ostali,
koji su razum svoj na razum taj dali.
Tko li e pengati po veljoj tanini,
i mramor djelati, prilike da ini,
po iti Apela, pravo ti ja velju, 35
ali Praksitela, ter ispun svu elju;
zato se moe rijet, da mimo njih djela
ljepa se na saj svijet jo nijesu vidjela.

80
To li e to kovat, po iti Vulkana
ter ti e poslovat taj djela prislavna. 40
Ako li tko eli labirint zidati,
tomuj se sad veli: trjebi je iskati
hitroga Dedala, komu je izbrana
tanina ne mala i vridnos zgar dana.
Tko li je rad uti jadovne boljezni, 45
ali pla priljuti pojui u pjesni,
prid pakal po sada, gdi Orfeo cvili ta;
pojui ter sklada pod liru grozni pla
od pakla prid vrati, gdi je velja tuica,
da mu se povrati ljuvena druica. 50
Toj li si eljan ut priliku k tomuj, vaj
nemoj stupa smaknut, na morski pridi kraj,
ter uho postavi da uje boljezni,
Arion gizdavi ke poje u pjesni
u liru zvonei, gdje njeka riba taj 55
puinu brodei plavi ga na suh kraj.
Takmenu tuicu tko li e ut drugu,
po nai grlicu gdi cvili u lugu
vrh suhe granice, gdi s jadom i s tugom
priljute suzice prolijeva za drugom, 60
estoko ter suzi i eljna sve mira,
ljuveno gdi u tuzi skonan'je razbira.
Tko li e po tanku pjesance skladati,
po iti Petrarku, ter e toj kazati,
najvee gdi slavi pojui i hvali 65
lovorak gizdavi nad vas dub ostali.
Tko li e jo znati, to je pakao to li raj,
po Danta privrati, da vidi razlog taj.
Tko li je pripravan da bude na svijeti
u razum prislavan svoju svijes zanijeti, 70
po tihu najlie, spametno najlie,
privrati sve knjige Salamun to pie,
ter e na razum taj, ki mnozi govore,
da nito na svijet saj stignut ga ne more.
Tko li je dan na to u zemlji kopati 75
to srebro i zlato, za ko svijet zlopati,
Plutona po pitaj, ki u pakli pribiva,
potajna ruda taj kako se odkriva.
K tomuj e Pluton re, ki ti e metar bit,
kako se moe ste iman'je i dobit; 80
dobitak zato taj u pakli pribiva
i opeta na svijet saj na rasap ispliva.
Tijem Pluto pakljeni, za tvoju tuj krunu
ufano rec' meni, ivijem te ja kunu,
zato taj plaan vaj van mrkle propasti 85
objavlja[] na svijet saj tom tvojom oblasti,
sve srebro i zlato ter na dvor ishodi,
pakljeno sve blato to sije i plodi;

81
iz pakla ishodi ter se za nj krvave
svi od svijeta narodi i za nj se krvave; 90
ter nigdir ivot moj ne more najti sad
tihi mir i pokoj, pribivat s kijem bih rad.
O Pluto, vaj Pluto, bezredno ter takoj
emerno i ljuto uzdie ivot moj,
na te se bolei ter piham i jadam 95
suzice ronei i tubu ukladam,
molei svaki as vinjega na nebi,
lakomu tvoju vlas da strati tuj tebi,
jeda bog naredi, ter se as prigodi,
da tvoje te zledi vas se svijet slobodi, 100
od zlate te rude da za lijek sjemena
ostati ne bude ni manje imena.
Jote se snebiva moja svijes i smeta,
gdi s tobom pribiva lakomos prokleta,
u kruni tuj stoje, koja je pokrila 105
iman'je sve tvoje i blago skupila;
za je njoj pridano, da svojom oblasti
uva ga ufano u tmastoj mrklosti.
A sada ruda taj zlatnoga poraza
ishodi na svijet saj od asa do asa, 110
ka dijeli ma krvav; jo mnozi govore,
njom milos i ljubav da skrasit ne more,
rodjake ner dijeli i mila i draga,
i sirote cvili, tunoga rad boga.
I ljubav jedina, moe se jo rei, 115
od oca do sina mee se za plei;
i k tomuj materi, (to je trudno izrijeti)
sinovi i keri ele smrt vidjeti;
i od brata do brata svu ljubav i milos
od srebra i zlata rastavlja usilos. 120
I jote kijem vlada jadovna ruda taj,
vijekom se ne nada uivat vjeni raj,
aj tuni Plutone, za hoe vinji toj,
taj lovjek da tone smrdei u kao tvoj;
da tone u tvoj kao, u trude bez mira, 125
gdi sumpor i pakao s plamenom izvira,
gdi tuan ivot moj ni nitkor na svijeti
od dua tolik broj ne moe izrijeti.
Ter se duh moj udi, sebe van stojei,
gdi Karon tuj trudi, toj mnotvo brodei, 130
a prije bi poginuo, da vee ne ivi,
ner malo poinuo kraj rijeke na rivi.
Samo se vidi toj, jantoli gdi utira
7

na elu krvav znoj, ki mu tuj izvira.
Nu kad se toj zgodi, lijevom znoj otira 135
a desnom plav brodi, ali ju odpira;

7
Stih 133 u rukopisu nerazumljivo: iantoli.

82
najlie gdje pozna rekea kada je,
da je pod njom malo dna, trudno se vladaje;
obiaj za ima taj rijeka pakljena,
da osee i plima u njeka vrjemena. 140
Plah sjever iz luke kada li jo dune,
krvave sve ruke ulja se napune,
na veslo gdje bneta, to moe najbre,
da plata opeta nazad ga ne vre.
Jo mu nije zaman stat, kada se obrati 145
oposlom kolovrat, da mu plav ne izvrati;
kolovrat zato taj kad mu se prigodi,
ne da mu na on kraj da plavcu pribrodi.
Ter trude velike i snagu svu stavi,
na on kraj od rijeke duice da plavi. 150
K tomuj se, moj boe, snebiva ivot moj,
u tuj plav gdi moe skrcat se tolik broj,
s tegote tolike koja so po vijek vas
na drugi kraj rijeke pripravlja svaki as;
ter Karon pokoja nigdare ne stie, 155
te due bez broja na izmit gdi dvie.
Oto s' uo Plutone, to se sad govori,
to u pakao tvoj tone, u paklu tvom gori.
Nu ekam odgovor, koji e sad dati,
neka ja boji stvor umijem se vladati. 160
Je li toj istina, molim te boga rad,
da je tva krivina, to mi si rekao sad?
Nu Pluton sad veli: prava me ne sudi,
za zlato toj eli svaka vrst od ljudi.
Tijem se svak zove lud, ali stvar bezredna, 165
tko ini pravi sud od mene pravedna;
a bog zna ki je iv nada sve ostalo,
da tomuj nijesam kriv ni vele ni malo.
Ner li vi ki ste zgar, timijem se tovite
a mene pravu stvar krivinom tvorite, 170
ter mi je na vas ao, neka vi svi znate,
da nijesam toli zao, kako me pengate;
ner ste vi uzrok vas, a na me jadate
i na me zloban glas i tubu skladate.
S rudom ste od zlata probili bez boja 175
od pakla sva vrata, gdi stoji vlas moja,
ter vam su prostrana, da sada i vazda
toj zlato svijeh strana u pakao upada.
Sva vrata probiste, prostrana da stoje
i krunu moliste lakome gospoje, 180
da izajde pakla van, da je s vami u drubi
svaki hip, as i dan, a vi njoj na slubi.
Ter pride pakljen mos od polae nae
kraljica lakomos na molbe na vae,
sami ju dozvaste, i sami bez mene 185
u zemlji kopaste njom rude zlaene.

83
I sad ih kopate i obno i obno,
a oito svi znate napokon gdi e do.
Nu kom se odpravi izajti na bil dan
da pakal ostavi, da je njoj vjeni dan, 190
ja rekoh: gospoje, kamo se odpravlja,
nije djelo toj tvoje, da pakal ostavlja.
Jeda ti to lipe, gospoje pridraga,
iman'ja najlie, i svakoga blaga?
Pod tvoju nije li vlas jaki sve gospoji 195
ovi moj pakljen jaz, sve blago gdi stoji?
Nije li stvar bogata, nu sama prosudi,
od srebra i zlata to mi lju zli ljudi,
sve zlato i blago ter moj dvor uiva,
i kamen'je drago to mi svijet dariva. 200
Sve vrsti od svila nije li ti za dosti,
to svijet zgar posila u moje tamnosti?
Frapanijeh sajuna ne ima li bez broja
i zlatijeh korduna, jaki sve gospoja?
kojoj es dopusti, po svomu da djelu 205
u zlatu sva hrusti i u biseru bijelu.
Ne ima li jo krune od zlata samoga,
koje su sve pune kamen'ja dragoga?
ke nose na glavi ki hoe na svijeti
s tatinom u slavi oholo ivjeti. 210
Ter za tuj oholas, kojom se svijet vlada,
pod moju sve se vlas toj zbira i sklada.
Nije li pun pakao moj munite razlike,
kojoj se ne zna broj nit ima prilike?
A kamo prsteni i verige zlate 215
i drazi kameni bez cijene i plate?
to nitkor na svijeti ni u mojoj mrklosti
ne moe izrijeti, koje su vrijednosti,
to se faozo kuje, to se zlo prodava,
to se zlo kupuje i u vjeru zadava. 220
Toj sada i vazda, svaki hip i svak as,
u ponor upada, beza dna gdi je jaz.
A kamo kamata, toliko skupa stvar,
ka srebra i zlata alje nam mnotvo zgar,
koga su svi puni i s desna i s lijeva 225
od pakla kantuni, gdi svak as pripliva?
Za svijetu ki slue rad tuna iman'ja,
ni od boga ni od due ne imaju spoznan'ja.
Lakomcu svakomu ter to zlo stekal jes;
van ali na domu, grabi mu huda es. 230
Jote k nam od zgara, pravo t' se sad pravi,
od karat i od cara dobit sve sva plavi;
pratei jo svake ovdi se pribiru,
sirote nejake to tamo odiru
i plane udovice, od kojijeh mogu rijet 235
prid boga suzice da lete na on svijet,

84
zovui osvetu, sve to se grabi njim,
u rasap i tetu da projde kako dim.
Tijem kamo misli po, slavna lakomosti,
i moje dvore o, gdi je blaga za dosti? 240
Rad moje ljubavi, ako se moe rijet,
tvoj stupaj ustavi, ne hodi na on svijet,
za tamo na svijeti, pravo se rijet moe,
s tebe e odrijeti haljine te loe;
zato tuj zli ljudi svakoga odiru, 245
koji su zle udi i svi zlo umiru.
Tijem sada uj mene, rubine tej svuci,
a ke su krpljene, na sebe obuci.
Nu mene ne haja, ner li stijeg vazam svoj
me molbe sve parja, i ostavi pakal moj. - 250
Nu ree: Plutone, u tvoje vladan'je
od zgara sve tone svjetovno iman'je;
tijem je sve bogato, i to je slavna stvar,
sve srebro i zlato gdi ti se siplje zgar.
Ja sam toj poznala podobno kako je, 255
koja sam vladala iman'je sve tvoje.
Sve to je zgar splilo, nije meni branjeno,
pod moj klju i krilo ner je sve shranjeno;
nu mi nije za dosti, za sita nijesam jo
lakome sladosti, kako sam znati mo. 260
A svijet me zove vas, Plutone ljuveni,
svaki hip i svak as na slubu da je meni;
meni se dariva ljuveno i drago,
da sa mnom priiva sve iman'je i blago.
Nu odkli se meni svijet vas prida bez boja, 265
prava se mogu rijet svjetovna gospoja;
a ti e ostati stojbine gdi su tve,
gdi ti u poslati svjetovno blago sve,
za sjeme to je malo, Plutone, na volju
svijem ljudem ostalo, za ko se svi kolju 270
po svakoj dravi, ter s desna i s lijeva
vas se svijet krvavi i s desna i s lijeva.
Ter vee bogata ja te u uinit,
i srebra i zlata tvoj pakao napunit,
ner je bil nikada, pravo ti mogu rijet, 275
s poetka do sada, odkli je stvoren svijet.
Jo e rad ostati, za ti e vlas moja
s tijem blagom poslati zlijeh ljudi bez broja.
Za blijedo tve lice, a po tom rekoh njoj,
lakoma kraljice, pokli je toj takoj, 280
a ti se odpravi, smjerno te ja molju
ter taj svijet u slavi gospoduj na volju.
O umrli zli ljudi, tijem to me tvorite,
ako vi zle udi pri sebi gojite?
Ter blaga elei jak bolan ki grozi 285
u vodi ednei, intano pit prosi,

85
a njega takmeno gdi eli edan pit,
jezero vodeno ne more nasitit,
ner edan umira, i trudan za dosti
dvije smrti razbira, kakve su alosti: 290
prva smrt ka od tijeli razdvaja duice,
a druga, ka dijeli vjekute tuice.
Takoj vi mrete dva, ki se ta vladate,
i u pakal ovdi na strmoglav padate;
ter plaan i jadan tko ovdi prihodi, 295
na sunce i bil dan taj vee ne ishodi,
sunane svitlosti ter vidjet ne more
ni boje milosti, ni vinje tej dvore,
gdi je tamo vinji kram u slavnoj dravi,
goruti gdi je plam od boje ljubavi; 300
gdi je vjeno vesel'je, gdi sam bog kraljuje,
gdi nijedno dresel'je s plaem se ne uje.
O mili i drazi, Pluton je rekal sad,
koji su porazi i to je plaan jad;
lovjeku svakomu kako je jo druit, 305
kraljicu lakomu tko hoe ta sluit;
i tko ju jo slui, ne moe ivot svoj
ni u tjelu ni u dui prijat mir ni pokoj,
kako pas rabijan ner se sve osijeca,
kad stoji privezan, na mijeni mjeseca. 310
O eo vjekuta, o zlosrdi glade,
tko zlatu doputa taj emer i jade,
da se s njim gojite, ter due svaki as
u jami topite, beza dna gdi je jaz.
O slijepi narode, lakome naravi, 315
kamo te zavode od blaga ljubavi?
to zlato ljubite, jak slijepi hodei,
ter due gubite, ludo se topei?
Plutona jeste li svi uli vajmeh sad,
kako se dreseli, tko taki slijedi jad, 320
i kako tuguje za djela zla svoja,
koga ta kraljuje lakomos gospoja!
Tijem sebe poznajte, a nijedne krivine
Plutonu ne dajte, to tolik puk gine.
Sami ste uzrok vas, da se ta umira, 325
i da vas pakljen jaz lakomo prodira.
Zatoj se spomente, hrabreno ter takoj
lakomos proente opeta na dom svoj,
odkli je izala u pakal k Plutonu,
svi grijesi i sva zla da tuj njom potonu. 330
A este spomene inite, molim vas,
od slave blaene, koja je vrhu nas,
taj slava prislavna, gdi je ljubav od boga,
ka je vazda pripravna prijati svakoga,
na ljubav i milos da uiva vinji kram, 335
tko ini usilos i svijetu i sebi sam,

86
ter nee da drui taman svijet na volju,
ni s blagom da zdrui lakomos avolju,
ka takoj u zlobi za svoja zla djela
lakomce sve znobi i u pakal posila. 340
Komu je tijem drago kram imat nad nami,
sve iman'je i blago potlai nogami.
O due pridraga, tijem gledaj prisveta
ranava i naga Jesusa propeta,
na kriu gdi visi umiljen i priblag, 345
da tebe uzvisi, ako ti bude nag,
dokli si na svijeti, kako se podoba,
pravedno slijedi ti ubotvo do groba.
Ter e bit uzvien i vjeno blago ste,
ki se sad ponien ubogar moe re, 350
i dobit tuj platu, ku vajmeh nitkore
u srebru i zlatu dobiti ne more,
u vinjoj dravi koje se nahodi,
a nigdar ne ravi ni u rasap prohodi.

13.
Pjesanca moru.

(hoc mare magnuum et spatiosum manibus est).
8

Procijenit svak more i svijem je toj znano,
veliko da je more, i rukam prostrano,
u kom su dubine, i gdi su razlike
od riba ivine, drobne i velike,
kijem slaba svijes moja ni nitkor na svijeti 5
razlikos ni broja ne moe izrijeti.
I velja voda taj, i voda taj slana
obtjee vas svijet saj, okolo svijeh strana,
i kripos tuj ima, da u zapad i u istok
osee i plima, i na jedan stoji rok. 10
I narav jo svoja ini, da toj more
vazda bez pokoja kree se i kopore,
koliko da razlog i nain poznava,
ki od zgar vinji bog naravi sazdava,
i slatke sve vode od rijeka i od vira, 15
zemlje van ke ishode i teku bez mira.
A slavno toj more k brdu se ne dvie,
pristupit da more zemaljske medjie;
i tko bi u nj prolio sve od svijeta sladosti,
ne bi mu odsolio grkute slanosti. 20

8
Hrvatski naslov iz rukopisa kneza Pucia, latinski iz frat. rukopisa.

87
Nu darov svoj slavan tko moe izrijeti,
gdi je ravno kako dlan, i plitko vidjeti,
a kruglo i plitko, dugo i iroko,
i slano i itko, mioko i duboko.
A boja odluka stvori ga i uini, 25
da kako jabuka vazda je u oblini;
ter slane te vode od sinjega mora
sve brijege nadhode i vrhe od gora.
A stvar je udna rijet, da je voda vrhu nas
i u vodah dolnji svijet poklopljen da je vas, 30
stojei takmeno od voda u pupku,
jak pice praskveno povito u klupku.
A zemlja ostaje vode van i kraj suh,
gdi ivot svoj traje ivui svaki duh,
sunace gdi ju takoj i topli i vrui, 35
da slijedi narav svoj svaki duh ivui;
lovjeku najlie gdi je milos zgar dana,
da nigdar ne lipe odjea ni hrana,
i vodica slatka da mu je na volju
u vrjemena svaka u gori i u polju, 40
i u vijeke po sve dni pod vodom gdi stoji,
razlike zeleni da plodi i goji;
i zvijeri i ptice i lovjee sjeme,
i dubja i travice s naredbom u vrijeme
to pljee i hodi, naravom da takoj 45
po kopnu provodi vode van ivot svoj.
Nu ne vijem, moj boe, toj udo vrh uda
u sebi tko moe razbirat bez truda,
gdi slane te vode doli su pod nami,
a od zgar nas nadhode, i od zgar su nad nami! 50
I nebesko kolo, k tomuj se moe rijet,
da obtie okolo pod vodu vas saj svijet,
pod vodom ter slanom, gdi sunce zahodi,
opet nam svom stranom svoj istok izvodi.
I takoj sudim ja, da donjijem pod nami 55
toj isto sunce sja, koje sja nad nami.
Nu nas tijem nadijeli vinjega vlas i mo,
kad je nam dan bijeli, da je donjijem tmasta no;
tmasta no i sanak kad li se nam zgodi,
tada njim bio danak danica izvodi, 60
i sunano kolo da ih s desna i s lijeva
svijeh strana okolo svjetlosti obsijeva;
sunce ih obsijeva i mlako i vrue,
i zemlja prolijeva vodice vjekue.
I od srebra i od zlata rude se nahode, 65
i jezera i blata i rijeke od vode;
i u njih je proljetje i ljeto s jeseni,
i trava i cvijetje s razlikom zeleni,
s mosuri ledeni i u njih je tamo mraz
u zimnje studeni, kako no i u nas; 70

88
vrhu njih jo pada dadiva vodica
i krupe od grada i jutrnja rosica.
I vedro i oblano zgaa se jo tamo,
i jasno i mrano, kako no ovamo.
I njim se prigodi, da i oni nad sobom 75
oute kad godi, da prati trijes i grom;
i kako nad nami mun'je im sijevaju,
i zvijezde s kudami veekrat gledaju;
i guste magline esto im osvanu,
sva polja i ravnine da u mraku ostanu, 80
ni brijega ni gore da nigdir na svijeti
ni sinje jo more ne mogu vidjeti;
i ra i slana, opena kako stvar,
veekrat i mana na tle im pada zgar.
I od polja i od gora vjetri se tuj ute, 85
i mnokrat sva mora s valom se zamute;
smuti se pjenami sve velje toj more,
da kako meu nami brodit se ne more.
A mnokrat ivi duh, ki tuda putuje,
najmani vjetra uh ni uti ni uje; 90
za po svoj puini toj more veliko
tiho se uini, jak ul'je i mliko.
I kolji i otoci mnozi su jo tamo
u morskoj optoci, kako no i ovamo;
nigdi se milina pod vodom nahodi, 95
a njegdje dubina, kako no i ovdi.
Pod nami tamo jo po moru ki brode,
mrkijenat velju mno i seka nahode.
I u donje te strane pod nami ke stoje,
trudom se lje hrane, njeguju i goje; 100
za je tvoj hotil sud, o vinji moj boe,
da ljudem nigdir trud lipsati ne moe.
I tuj se razbira boljezan s tugami,
i tuj se umira, kako no meu nami.
I tamo smrt prijeka, ka s kosom ku nosi, 105
kako plaha rijeka sve sobom zanosi;
zanosi i tlai, zlosrdom ter udi
u zemlji jednai svaku vrst od ljudi,
ter sve to kopore i u em se duh uje,
uvrijet se ne more, kudi smrt putuje; 110
i ki se raaju i na svijet ishode,
vesel'ja straaju a alos provode.
Svudi su tijem dake svom vrsti od ljudi
tuice jednake, nepokoj i trudi!
Da svudi nepokoj, da svudi grozni pla, 115
o vinji boe moj, lovjeka slijedi ta,
kako se vidi sad, koliko estok trud
i koli plaan jad po svijeti zene svud.
Odkli su tijem dake srid vode srid slane
u pupku zemaljske osnovi snovane, 120

89
a voda svaki as vidi se pod nami
i nebo svrhu nas sa svijemi zvijezdami:
moe li tko godi s razlogom pravo rijet,
da plove u vodi zemaljski ovi svijet?
ivua stvar svaka za se tijem snebiva, 125
tegota zemaljska gdi moe da pliva!
Za zemlja da plove, mi bismo poznali,
da morsci valove svijetom bi niali;
ter strane na stranu mogal bi svak vidjet,
po moru po slanu da nam se brodi svijet! 130
Toj li se moe rijet, gdi je slavno toj more,
srjed njega da saj svijet ganut se ne more,
temeljno ner tako, stojei u vodi,
u vrijeme u svako, vazda se nahodi.
I razlog toj pravi, da saj svijet moj boe, 135
to bi vlas na glavi, ganut se ne moe,
ni sjemo, ni tamo, kako toj svi znaju,
ne ludi, ner samo ki razlog poznaju.
Nu kad je ovi svijet osnovan u vodi,
koja se moe rijet da ga zdal pohodi, 140
o vinji boe moj tko moe toj poznat,
u vodi u itkoj da o sebi moe stat,
ne imavi podpora, kako taj teka stvar
pod vodu od mora ne moe pasti zgar?
Tijem da tko razbira taj uda velika, 145
na em se podpira tegota tolika,
prjee bi izgubil i pamet i um svoj,
ner li bi iskusil, kako bit moe toj.
Nu grijehom od zgode kad bi svijet od zgar pao
pod slane te vade, na em bi doli stao? 150
gdi bi se stanile tegote tolike,
gdi li se shranile ivine razlike?
razlike ivine svakoga narava,
i stvari sve ine, to zemlja sazdava.
Tko da znat toj moe, ner kripos taj tvoja, 155
o vinji moj boe, ki stvori svakoja!
A meni ni dano, dokli sam na svijeti,
toj djelo otajno da mogu vidjeti.
Tijem u sad parjati taki sud trudan ja,
za se vrijeme krati a mua bjei tja. 160
Mua me ohodi ljuvena i slatka,
a slabos pohodi i snaga nejaka;
i moja sva pamet i moja svijes mala
krade se u zanovet i u grmja ostala.
Za vema to brodim te morske puine, 165
to vema zahodim beza dna u dubine!
po sebi ter kad sam, razbiram toj djelo,
niti vijem niti znam, to je crno ni bijelo.
Od druzijeh vrh plei tijem prti ovuj stvar,
ka meni izrei nije dana nikadar, 170

90
neka svak razbira i obno i obno,
ijem se svijet podpira srjed voda osnovan?
Nu boe prislavni, toj hotje vlas tvoja,
ka mjeri na dlani i uzdri svakoja,
neka se poznava na svijetu ovomu 175
sva kripos i slava u stvoren'ju tvomu;
da pravo svak ree, stvoritelj da si taj,
ki vodom obtjee posuni vas svijet saj,
i od zdal, i od zgar neka nas te vode
kako sve udna stvar nadhode i obhode. 180
Tijem tko e drugo rijet i sudit po sebi,
ner da se vas saj svijet uzdri po tebi,
da tvojom oblasti bez konca po vijek vas
ne moe upasti poda se u propas.
Inostran svaki sud ako bitko inio, 185
taj bi lud i prilud i manen svasma bio.
Druzi su jo trudi i mislit i rijeti,
koja vrst od ljudi uini na svijeti,
da zelen od gore, ka goru odijeva,
vlai se na more i u more porijeva? 190
Svijeh strana ter sade, o vinja ljubavi,
snuju se i grade korablje i plavi,
korablje i plavi, ter po njem plovu svud,
lovjeoj naravi da dijele ne mao trud.
Za kad se rasrdi zlosrdom naravi, 195
sve od svijeta pogrdi korablje i plavi
s tolikom plahosti, ku pravo rijet mogu
sve od svijeta jakosti da utait ne mogu,
ali ga svrnuti, da tihos uini,
valove gdi muti po pustoj puini; 200
ali da ne rika lupaje o suh kraj,
gdi tuga velika svoj gledat bijesni vaj;
gdi se ta propina ter motar pokriva,
po kraju vrh stijena gdi pjene prolijeva,
najlie od juga kad dima vjetar plah, 205
taj alos i tuga ter zada velik strah
mrnarom ki brode, valovi gdi od mora
svu plavcu nadhode jak vrsi od gora;
od tuge i jada gdi takoj jedrei
dua se raspada, prijeku smrt videi, 210
raspada i cvijeli, razluit gdi nije mo,
ali je dan bijeli ali je tmasta no,
gdi zraka pogine, a nigdir na svijeti
najmane vedrine nije mo vidjeti;
svi zglobi da trnu, da preda srdace; 215
u oblaku u crnu gdi je skrovno sunace;
na srjeu ner takoj brodi se i jedri,
slijedei nepokoj, doijem se razvedri,
i dokli zgar sine sunace gorute
ter tmaste magline rasini priguste. 220

91
Sjeverne plahosti kad li se prigode,
kolike alosti mrnari provode!
gdi sjever plah dima, gdje se ta u plavi
mrnarom poima svaki vlas na glavi;
goruti dim krvav gdi uee sve more, 225
timunom da se plav vladati ne more;
krvave te plate trudnu plav gdje takoj
progone i prate u velik nepokoj;
i taj bijes krvavi prije ner se razbere,
veekrat od plavi sva jedra razdere; 230
i oholo gdi pri, veekrat bijes spravi,
otijemne da skri i argutle od plavi.
Tko moe jo izrijet jadove vrh jada,
gdi zvijezde nije vidjet, kojom se svijet vlada,
tmasta no s pomrakom kad bio dan progoni 235
ter mrklijem oblakom tuj zvijezdu zasloni;
ter pone trudan vaj mrnara vrijediti,
bez zvijezde nijedan kraj gdi ne umi slijediti.
K tomuj mu jo trepte svi vlasi na glavi,
nesrea kad smete busulo u plavi, 240
najlie neesti gdi ine da takoj
i karte i esti da izgube razlog svoj.
A trud je najvei mrnarom trpjet svijem
po tmasti jedrei s busulom smetenijem!
Trudi su jo gori, gdi u pustoj puini 245
plavca se rastvori i sva se rasini,
ali pak meu vali, o vinji moj boe,
svu bandu zavali, a uzdignut ne moe;
norei ter takoj zamkne se pod vodu,
slijedei nepokoj i svoju zlu zgodu, 250
i na dnu se stani, gdi vajmeh neboga
ne moe da shrani sobome nikoga.
Svak tko toj razbira, rec' je li plana stvar,
gdi more prodira a na dno tone zgar
srjed morske puine, gdi nije mo ispliti, 255
a ufan'je pogine u svemu na svijeti!
I druga nevolja nije manja, ner li taj,
gdi ju plata put kolja naene na suh kraj,
i seka taj gdi je, pokrovna skorupi,
ter se plav razbije i u trijeske razlupi! 260
Oh je li jo tuga, o boe ivui,
gdi gleda drug druga prid sobom plovui,
a jedan k drugomu ne moe plovom do,
u trudu smrtnomu ufanu dat pomo!
Ner eljno procvijele spravivi grozni pla, 265
prijazan gdi dijele, tonui vajmeh ta;
i zaman cvilei vrh vode vrh slane
boljezan dijelei na dnu se pak stane,
tonui ter takoj s velikom alosti
ostave ivot svoj i blago i kosti, 270

92
gdi legu groba van, pridavi duh bogu
i odkli se na svoj stan vrnuti ne mogu;
gdje zaspe mrtvi san, gdi dokle tee svijet,
sunace ni bil dan nije ut ni vidjet,
ni svojte ni roda: da suh panj procvijeli, 275
kad ih taj nezgoda s drazijemi razdijeli!
A eljno taj suzi na domu rascvijeljen,
tko je ta u tuzi s drazijemi razdijeljen!
K tomuj su jo trudi i plani nepokoj,
svijeh strana zli ljudi gdi brode more toj, 280
da nigdir, moj boe, ni obno ni obno
morem se ne moe u plavci gojno pro
od mnogo ljudi zlijeh, ki plovu svijeh strana,
a od Turak vrhu svijeh i ostalijeh pogana,
s istoka k zapadu najlie ki brode, 285
suanstvo u stadu jak ovce gdje izvode.
A toj se vidi sad svaki hip i svak as,
po moru da je zapad od pogan plijenjen vas,
i robljen i plijenjen s velikom alosti
i grozno rascvijeljen, straaje radosti; 290
otoci najlie napokon i kraj suh,
gdi eljno uzdie ivui svaki duh,
zemlja, lijes i kami da gdi toj razbira,
groznijemi suzami jadno se opira.
I ja vas povenem i srce me grozi, 295
kada se spomenem, kudi se privozi
veliko toj mnotvo od vjere krstjanske
povodom u robstvo u strane poganske;
dim kojijeh ivot moj ni nitkor na svijeti
ne moe tolik broj jezikom izrijeti. 300
A inte pravi sud i pravo svak procijen,
koli je plaan trud, gdi se taj ini plijen,
da zemlja uzdie i mramor da cvijeli,
gledaje najlie gdi se taj plijen dijeli;
a navla nejake mladjence videi; 305
pri prseh od majke u suze cvijelei,
ki jedva sisaju, u robstvu a takoj
jehtei pihaju u ruci poganskoj.
A ostale duice, ke u robstvu ostaju,
kolike tuice s boljezni poznaju, 310
gdi mlados i staros, to u plijenu izvode,
pla tubu i alos do groba provode.
Mladosti gizdava a ti toj poznava,
u nokti od lava ka esto upada!
A djevice mlade, ljuvene i mile, 315
ke se su, zapade, u tebi gojile,
ini li zla zgoda, da tue i cvijele,
od svojte i od roda kada se razdijele?
jehte li i groze, ute li pakljen vaj,
kada ih privoze nevjerni na on kraj? 320

93
zato se mni meni i taki inim sud,
da u jami pakljeni ne raste tolik trud,
ni taki nepokoj, ki nitkor na svijeti,
vaj vinji stvore moj, ne moe izrijeti,
djevice grozni pla gdi kladu u tubi 325
stojei vajmeh ta poganom na slubi,
ter svaka vlas po vlas podira na glavi
i nokti svoj obraz i lica krvavi,
da blidi travica tolik broj videi
od planijeh djevica, suzice ronei, 330
u gori da vene od jada zelen bor,
i u lugu da zene i procti suh javor,
da moe vidjeti da moe poznati
ko djevstvo na svijeti od pogan zlo pati!
A navla gdi uzdiu meu vuci i lavi 335
i ruke podviu k nebeskoj dravi,
k nebeskoj dravi s vapajem iz glasa,
da ih bog izbavi turskoga poraza.
Jeda taj grozni pla kako sve divna stvar
s nebesa krvav ma uini pati zgar, 340
da boja osveta i taj ma krvavi
s vrh glave do peta zloinca rastavi,
koji se pridava pod krilo pogansko,
ter hitro izdava esarstvo krstjansko,
kako je svijem znati, da, slavni stvore moj, 345
s razmirjem u rati provodi ivot svoj,
istone pogane po moru vodei,
da vode krstjane zapadom brodei.
Tijem bi ktil, sud pravi i pravda od boga
da s glavom rastavi zloinca takoga, 350
neka je lovjek zao tijem raspom nadijeljen,
ki je taj uzrok dao, da je zapad rascvijeljen.
Ja vajmeh s boljezni rascviljen za dosti,
ponavljam u pjesni tolike alosti,
biraje, moj boe, to toli jadan stril 355
upasti ne moe prida te u tvoj kril?
Grozni pla suzami gdi gore od jada
stanovit iv kami objestran propada;
a uzdasi priljuti i od suza usilos
ne moe svrnuti na ljubav i milos 360
toj tvoje boanstvo, da oima pogleda
na tuno krstjanstvo, prid Turci ko preda;
i trepti i preda, i od straha svi trnu,
jak edo kad zgleda najmanu sjen crnu;
ali prut nejaki, kijem trepti na volju 365
od vjetra uh svaki u gori i u polju.
A navla tvoj zapad, od koga morski kraj
provodi vajmeh sad toliko plaan vaj!
Sad vinji moj boe, pritrudna svijes moja
dosegnut ne moe otajstva taj tvoja, 370

94
ni trudan ivot moj, ni javi ni spei,
prijat mir ni pokoj ne moe mislei,
pokli su naredne sve pravde i tvoj sud,
duice pravedne to trpe tolik trud?
to li su roene izaad na bil dan, 375
pokli su robljene svijeh strana od pogan?
Otroci najlie bez grijeha i zlobe
koju zled tvorie da ih Turci ta robe?
A djevice mlade, ke grijeha ne znaju,
to te ta, zapade, u robstvu straaju? 380
Pravedne duice, ke grozno cvilite,
ter plane tuice meu sobom dijelite,
mnim vaa nije zloba, za ku se moe re,
za ku se podoba tolike trude ste;
ner li se govori, vaj drubo pridraga, 385
sirova da gori pri suhoj jednaga.
Nije zloba, ni va grijeh, nu oito vidim ja,
vrhu zlijeh i dobrijeh da gorko sunce sja;
i sada i vazda, opena kako stvar,
voda nam od dada iz oblak pada zgar, 390
ner s desna i s lijeva, i okolo strana svijeh,
taj se dad prolijeva vrhu zlijeh i dobrijeh.
I otci minuti ogrijestu zobae,
a zubi strnuti sinovom ostae!
I druzi jo prave, kako svud leti glas, 395
krstjanske da glave uzrok su tomuj vas;
ter nemir ter nesklad s razmirjem u rati
ini vas takoj sad u robstvu plakati.
Pravedni tijem dake pri zlobnijeh u drubi
provode jednake jadove u tubi. 400
Mudrci tijem prave razlono za dosti,
boljezan da s glave prohodi sve kosti;
ter glava kad uti boljezan od truda,
u ostaloj svoj puti bole se sva uda.
Vaj nu je trudna stvar u sebi smiljati, 405
to zloban i dobar jednako zlo pati.
Nu ohajmo stvar taku, nemojmo truditi,
toliko po tanku toj djelo suditi;
za zaman svak trudi, zaman je vas trud svoj,
po sebi tko sudi otajstvo boje toj. 410
A navla moj boe, komu nije zgar dano,
dosegnut tko moe toj djelo otajno?
Za moj pla i suze i uzdahe sve moje
posilam, Jesuse, u krilo u tvoje,
i ove sve pjesni za ljubav za tvoju 415
s velikom boljezni ke skladam i poju,
jeda te primogu za ljubav, ku t' nosim,
da milos ste mogu, koju te ja prosim!
Vaj da se dostoji, da krilo toj tvoje,
Jesuse, otvori, na molbe na moje, 420

95
koje se ne brani, ni se e braniti,
Jesuse izbrani, pravedne shraniti;
a navla tko se ta trudei skonava,
slijedei grozni pla, ter ti se pridava.
Tijem grozne suzice, koje se proliste 425
ter ivo s tuice kamen'je probiste,
nemojte u trudu, molim vas boga rad,
cvilei za ludu skladati tolik jad,
gdi trnu svi vlasi, gdi se mramor dvoji,
eljnijemi porazi gdi tuba taj stoji. 430
A taj jad priljuti, i vai svi trudi
ne mogu svrnuti na milos zle ljudi,
ki puni sve zlobe pojami pogane
pljenuju i robe svijeh strana krstjane.
Tijem suze priljute, svom silom molim vas, 435
oblake probi'te i nebo vrhu nas,
hrlei na pospjeh ter tamo suzice
vinjemu u vinjijeh pojdite prid lice;
i tuj se umnote ter vajmeh molim vas
s vapajem umnote cvilei tuben glas. 440
I recte: moj boe, jur vee na svijeti
tolik trud ne moe pod nebom podnijeti,
krstjanske za glave, ke umrijet ne scijene,
kolju se i dave, robe se i plijene.
K tomuj su ne male jo tuge s jadovi, 445
sela se sva pale, ore se gradovi;
i u tojzi nezgodi, o vinji boe moj,
robje se izvodi, komu se ne zna broj;
s razmirjem taj nesklad ter ini, da takoj
podnosi tvoj zapad toliki nepokoj, 450
zapadnje drave ter se ta bezredno
meu sobom krvave, kako nije pravedno.
Koju zled ne tvori ni djelo toj plano
dubravom u gori zvijeren'je divjano,
i zvijeri sve grube, planina ke plodi, 455
vema se vaj ljube, ner li zli narodi.
A tuj zled podnose u robstvu krstjane,
u gvozdju ki voze neiste pogane;
voze ih priz volju duice pravedne,
slijedei nevolju i trude bezredne, 460
slijedei gorki jad, straaje slobode,
za nemir i nesklad zapadnje gospode,
s kijeh zemlja sad plae u suze krvave,
gdi kokot naskae na orla s dvi glave;
a orao se potuli iz krova ter takoj 465
kokota oguli, priadi na dom svoj.
Sguli ga do koe, da od velje tuice
sam u se ne moe pojmiti duice.
Tijem suze grozimo s velikom alosti
i milos prosimo od tvoje milosti, 470

96
da nam tuj milos da, podobno ako je,
da blago pogleda krstjanstvo sve tvoje,
da se tvoj gnjijev skrati, da vee u gnjijevu
s razmirjem u rati kraljevi ne ivu;
neka se moe rijet, nesklad je poginuo, 475
jur je sad trudan svijet u miru poinuo;
neka se puk spravi, da boe priblaen
hvali te i slavi po vas vijek i amen.
Vrh svega moj boe, veliki i pravi,
ako se ste moe dil tvoje ljubavi, 480
slii moj tuan glas i uzdahe s tugami,
i pozri, gdi se vas opiram suzami,
boanstvo da tvoje bude se svrnuti
na molbe na moje, i na pla priljuti;
da taj lijes od gore s korijenkom pogine, 485
od koga na more vlae se karine;
dim taj lijes, u kom se nevjerne hudobe
s pogani privoze da plijene i robe,
a sama plavica na zdravje da pliva,
pravedna hranica s kojom se dobiva. 490

14.
Bojnikom.

Moj boe, kolici koulje rukave
hrabreni vojnici u polju krvave,
gdje mnokrat i glavu plah konjik ostavi
za tatu ste slavu, kojom se svijet slavi;
ter s kopjem u boju, gdje perje dobiva, 5
za shranit as svoju sve trude zabiva,
aliti zlatan vez na grlo da stavi,
u drubi od vitez neka se njim slavi.
Ter to es dariva, da uiva na volju
tko s kopjem dobiva krvnika u polju; 10
ter vitez na glavi kad nosi perje toj,
vema se njim slavi ner da je vas svijet svoj,
scijenei da dika nije vea na svijeti,
ner s perjem vojnika u oruju vidjeti.
I verigu zlatu kad mu es daruje, 15
da ju nosi na vratu, mni da svit kraljuje;
ter s kopjem u ruci zabi da u polju
kako lavi i vuci bodu se i kolju,
gdje s desna i s lijeva od polja hrabrena
krvi se polijeva travica zelena; 20
svudi po sve strane ter polje prislavno
napokon ostane u krvi oprano.

97
Nu tko se ne vlada kako vojnik pravi,
perja se ne nada, da se njim proslavi,
ni verizi zlatoj da ju nosi poteno, 25
za lotra er nije toj ner ensko vreteno.
A vojnik ki je slavan, vazda je na svijeti
u oruju pripravan hrabreno umrijeti,
a strah ga ne vlada ni od kopja ni od strile,
da uspregne nazada od smrti nemile, 30
i prije e sve muke ali smrt obrati,
neg iv se u ruke krvniku predati.
Tijem nee nikada u svoj trud najvei
ustupit nazada ni ozrit se na plei,
da mu tko ne ree: boja se isprti, 35
na ensku utee, strah ga je od smrti;
a ino je kraj kolja lupare parati,
a ino je sred polja s hrabrim se sastati.
I tuj se poznaju kreposti hrabrene,
gdje kopje primaju u tite perene, 40
zamjerna ter je stvar i mnogo gizdava,
gdje hrabar i hrabar, jakino dva lava,
rvu se i kolju, kako ho ti znati,
napokon u polju tko e iv ostati;
a hvala i slava, hrabrenstvo gdi je toj, 45
tada se poznava, kada se svri boj.
Vojnici jo scijene veliku ste slavu,
kad svuku i oplijene poljanu krvavu,
ter se ta ohole; a zemlja procvijeli,
kad polje ogole i plijen se razdijeli. 50
O vinji moj boe, nu gdi je mudros taj,
procijenit da moe toliko trudan vaj,
tolik broj telesa na trzni videi
od mrtvijeh viteza u polju leei!
Gdje vajmeh po travi, nagi i odrti, 55
mrtvi i krvavi, ostaju prostrti.
A trud je na svijeti i velik nepokoj,
oima vidjeti zlosrdje tolikoj,
gdje mnozi vojnici mrtvi se valjaju,
pjeci i konjici, ter grobja straaju, 60
straaju i sjeni da im kosti poinu,
gdje lee potreni i gdi ta poginu!
Toj ti su alosti i velja boljezan,
vojnika gdje kosti osahnu zemlje van;
a tuj nije nikoga, moj boe, na svijeti, 65
tuina ni svoga u polju vidjeti,
vodicom blaenom da mrtvijeh pokropi,
i ploom kamenom u zemlji poklopi;
da ree jo takoj: o umrle kosti,
dui vam vjeni goj a grijeh vam bog prosti! 70
Jo scijeni svijes moja, da je trudno za dosti
ostale od boja pobrajat alosti,

98
od mrtvijeh najlie gdje svudi svijeh strana
grdobno mirie vojnika poljana;
i takoj gdje smrde, napokon orlove 75
i zvijeri zlosrde rane im ponove,
vojnike izbrane ter zvijeri i ptice
gorije izrane, ner ljute sulice
i sablje i mai, gdje mnotvo bez broja
huda es potlai u polju od boja. 80
Gorka je jo tuga, gdi vajmeh moj boe
gospodar ni sluga poznat se ne moe;
a majka jedina kolik trud toj pati,
gdje mua ni sina ne moe poznati,
ni brata sestrica, gdje lei poraen 85
obrazom na nica, u krvi omaten!
Trudi su i muke vidjeti jo mnoge
njekoga bez ruke, njekoga bez noge;
ter trudan taj poraz ponovi sve rane,
njetko hrom njetko klas' gdje takoj ostane; 90
ali ta nemilo gdje kopje vojnika
objestran probilo, a rani nije lijeka.
Hoksjena i rutu ma nije kad iskati,
tuj ranu priljutu tko bi htil vidati.
Mnim, da stup mramoran jote bi prosuzil, 95
tolik trud jadovan kada bi iskusil,
gdje zemlja proplae i gdi sahne trava,
gdi [se] utrobe povlae i crijeva krvava.
Trud je jo na svijeti jadovan za dosti,
oima vidjeti ostale alosti, 100
najlie gdje mnozi u polju u ravnu
vojnici nebozi s glavom se rastanu.
Ter tko je da zbroji tolike poraze,
gdje [s'] strane trup stoji od glave po na se!
A mnoge es huda suanstvom pedepe, 105
da im muke i truda boljezni ne lipe,
u robstvu gdje takoj sindere nosei
provode ivot svoj slobode elei,
a trudna es svoja ne da im na svijeti
tihoga pokoja ni sanka vidjeti; 110
ter gdje ta nesrean svoj ivot provode;
i obno i obno trudni se nahode,
sindere gdje nose, a od boje ljubavi
cvijelei smrt prose, da ih truda izbavi.
Zato je trudna stvar koga es povrijedi, 115
tko je bil gospodar, suanstvo da slijedi;
i mnozi ine sud, najlie tko pati,
pakljeni da je trud slobodu straati;
u trudu i u mukah er ivot provodi,
suanstvu u rukah tko se ta nahodi, 120
i u svomu slobodstvu prije voli umrijeti,
ner li ta u robstvu u dugo ivjeti.

99
A s kopjem u ruci to vojnik dobiva,
po trudu i muci do mala uiva.
A to je drugo plijen, razmi plam od stijenja, 125
aliti jedna sjen ka tuer izlinja?
A tko se prije nada vie bit uzvien,
svrh kola prije pada po zemlji ponien;
od sree er kolo od danka do danka
vrti se okolo, a ne ima pristanka; 130
i mnozi govore, zlohitra srea taj
da smirit ne more nikoga na svijet saj;
za ubog i bogat u vrijeme u svako
boljanin i kuriat lomi svijes jednako,
iman'ja elei, straaje tihi mir, 135
jak jeljen ednei itui bistar vir.
Tijem ako ufate od sree u pomo,
ludo se vladate, za je toj slaba mo,
er drugo nije srea, sliajte, molim svijeh,
razmi prazna vrea aliti upalj mijeh, 140
a blaen se veli, tko svoju svijes spravi,
da mnogo ne eli a o malu boravi.
A toj se blaenstvo slavnije moe rijet,
neg nijedno kraljevstvo to vlada trudan svijet
Tijem ako ' svijet dobit i blago sve stei, 145
nemoj ti trudno bit svijeta se odrei;
i ako e dobit raj i vjenu pohvalu,
oruje sve podaj i stoku ostalu,
ter pjenez razdijeli po trudnijeh i ubozijeh,
a k tomu procvijeli, da ti bog prosti grijeh. 150
Kriem se oruaj i vjerom potvrdi,
ter sebe i svijet saj i oholas pogrdi;
pak zai u pusto, u mjesta prisveta,
gdje e na velju mno blaenijeh remeta.
Tuj ti e nauk bit, pustinja gdi je taj, 155
kako e pridobit i sebe i svijet saj,
gdje s bojom oblasti, tko tamo pribiva,
sve avlje napasti pokorom dobiva.
Toj ti je hrabren boj, komu se sazdava,
vojnie dragi moj, sva hvala i slava. 160
Tuj je jakos i snaga od vojske hrabrene,
koja sve primaga krijeposti pakljene
bez kopja, bez maa, ner samo postei
skruen'jem od plaa na molbi stojei;
ter edni i lani gdje ivot svoj traju, 165
rascvilni i plani bogu se predaju;
gdje nijedan boji stvor ne moe na svijeti
polau ali dvor od zida vidjeti,
neg jame i spile i hridja ostala,
za zvijeri nemile to je narav snovala, 170
gdje trude po vas dan i velik dio noi,
a kad ih stigne san, bore se svom moi;

100
varu se i bore, i velmi se bljudu,
da ih sanak ne more pridobit u trudu;
ter zimi ni ljeti, ni priz no ni priz dan, 175
ne ele vidjeti pokoja ni tih san;
tih sanak progone i pokoj ne drue,
pustinjske zakone da pravo obslue.
Prije bi svak smrt obrao, da skrate ivot svoj,
ner bi se sit naspao da tijelu da pokoj! 180
A lee na slami gdje obno borave,
i studen sam kami pod glavu postave,
da trudna put svoja, o vinji moj boe,
ni u em pokoja prijati ne moe;
ter javi i spei gdje tmastu no traju, 185
prijeku smrt videi bogu se pridaju.
A mnozijeh nemao trud od straha oblijeta,
mislei ognjen sud i konac od svijeta;
ter cvijele grozei s velikom gorkosti,
bogu se molei da im se grijeh prosti. 190
A mnozi ne haju, da sklone glavicu,
ner bdei ekaju istonu danicu,
da njimi jednako s gorutom ljubavi,
ljuveno i slatko, vinjega proslavi;
da zorom poznava istona danica, 195
koga je narava remetska vojnica.
A po tom sunan zrak obujmi danicu,
na teg se spravi svak dobivat hranicu;
nu njetko teei hranicu dobiva,
a njetko kleei suzice proliva, 200
kleei ter takoj koljena krvavi,
vinji bog da duh svoj kraljevstva dobavi.
Toj su sluge prave, ki grozno cvilei
koljena krvave spasen'ja elei;
er suza priljuta s groznijemi uzdasi 205
sva djela minuta i grijehe porazi.
Od suza snienstvo er gdje ta ishodi,
na vjeno blaenstvo skruen duh privodi,
ter mnozi govore, anelski da je dvor
pustinja od gore, gdje lovik boi stvor 210
zvijeren'jem u drubi svoj ivot provodi,
a s bogom na slubi vazda se nahodi.
A ne ima ufance tko tamo planduje,
da drugo braance ali smok blaguje,
neg hljebac i tuac i pitje od vode, 215
ijem jedva tuan duh i ivot provode.
Za s punom utrobom, kad se tko nasiti,
ne moe s hudobom ni s tijelom boj biti.
Takoer svrh svega priporit cijene kus,
kupusa divjega ako gdje nau bus, 220
i zel'ja ostala za u estut jedini,
to je narav sazdala u pustoj ledini.

101
I toj se ne osoli, ni obuli ni svari,
sirove nego li blaguju te stvari.
Kad li se prigodi da blagdan potuju, 225
pokislo u vodi soivo blaguju;
i toj se jantoli, kad se blagdan slavi,
obuli i soli, rad boje ljubavi.
A ivot gdje traju ter tolik trud ute,
vinca se uvaju, jak zmije priljute; 230
za ljudi duhovni svi scijene za istinu,
da nalijep i otrovi taje se u vinu.
A rasap oiti vidi se svaki as,
kad se tko nasiti, pod svoju da nije vlas;
a tijelo tko slui ter ive u zlobi, 235
s bogom se razdrui a rob je hudobi.
Ter pravo rijet mogu, taj lovjek da je brav,
za dui i bogu ne moe biti prav.
Takoer jo mnozi pustinjom zahode
bez obue bosi, itui vir vode; 240
a gdje im vir vode svoj anel objavi,
tuj zvijeri nahode zlosrde naravi,
nu nijedna od zvijeri, po daru od boga,
ne znobi ni tjeri remetu neboga,
i mnokrat bijesan lav njime [se] sadrui, 245
ter vjerno za ljubav dvori ga i slui;
i zvijeri ostale ke pljeu i hode,
velike i male, pustinje to plode,
sve im se pridaju i jo ih sadrue,
oito er znaju vinjega da slue. 250
I tuj svak poznava, tko tanko razbire,
pokora to je prava i zakon od vjere.
Za je rije velika, gdje s veljom ljubavi
dvori zvir lovika protiva naravi,
gdje sam lav najlie, ki otrom naravi 255
nigdare ne lipe, da zube krvavi.
A to se udnije moe zvat na svijeti,
ner zvijeri i zmije pitome vidjeti!
Zvijeren'je u polju aliti u gori
lovjeka na volju pitomo da dvori! 260
Jote bog doputa, da u gori kad godi
ptiica letuta remetu pohodi;
ter sam duh prisveti navijesti tuj pticu,
da u gori remeti donosi hranicu,
jakino crni vran ki Pavlu dvorae 265
tere mu svaki dan pol hljeba noae,
gdje blaen Paval taj, koga grijeh ne oznobi,
i sebe i svijet saj i avla pridobi;
pokorno gdje tako s gorutom ljubavi
u vrijeme u svako vinji se bog slavi, 270
u spili stojei pustinjak izbrani,
bogu se molei da svoj duh sahrani;

102
gdje smoka ne znae, ner samo voe toj
to palma raae, da krijepi ivot svoj.
A krijepos od vina ni slados ne znae, 275
ner kako ivina vodicu pijae.
Vazda bos hoae a za ures i diku
od palme noae pletenu tuniku.
To je ures i dika i sva je slava toj
od svetijeh vojnika, ki s avli biju boj! 280
Toj ti su pancijeri i oruja bijela;
pustinjak ijem tjeri pod zemlju zla dila!
Tuj sablje i mai i kopja povita:
uzdasi i plai za zlobe od svita!
To je svila i skrlat i kamen'je drago, 285
to [ti] je prsten zlat i raskono blago.
Toj ti je iman'je, pustinja gdi je sveta,
i liso gizdan'je od pravijeh remeta.
Toj ti je hrabrenstvo, gdje takoj u gori
vjekuto blaenstvo pustinjak izdvori. 290
Vojnie dragi moj, tijem se moe rijeti,
remetski da je boj najtvri na svijeti,
skrueno gdje toli s gorutom ljubavi
vinji se bog moli u svetoj dubravi;
gdje gora najlie blaena i sveta 295
svetinjom mirie od slavnijeh remeta;
a uzdasi suzami koji se tuj plode,
oblake nad nami i zvijezde nadhode;
ljuveno i milo gdje sam bog na nebi
prima ih u krilo i uzdri pri sebi. 300
Tijem suze gorute pustinjak proliva,
blaenstvo vjekute u vinjijeh dobiva;
remetska suzica er je mnogo jaa,
neg otra sulica i zamah od maa.
Pustinjak ter tako kad gorom prohodi, 305
pokorno ivot svoj suzami provodi,
gdi je krijepos, gdi je vlas, gdi je jakos izbrana,
gdje avlja oholas pod zemlju pognana;
gdje s bojom oblasti, i obno i obno,
svakojzi napasti moe se vrha do. 310
I toj se je djelo, kako se govori,
estokrat zgodilo remetam u gori,
Antonu najlie, kad ga ta nemilo
zli dusi izbie za nijedno zlo dilo,
i u tolik trudan boj gdje se prinemoe: 315
Jesus ga slatki svoj krijepei pomoe,
po trudu i muci ter s vijencem na glavi
i s palmom u ruci na on se svijet spravi.
A kamo ostali, ki se su do groba
s hudobom rvali, kako se podoba, 320
toliko hrabrenstvo ter nam svim kazahu,
za dobit blaenstvo, komu se nadahu!

103
A gdi se bojahu, sve s bojom oblasti
od sebe gonjahu avolje napasti,
ni siti ni pjani, ni oholi ni bijesni, 325
neg edni i gladni, i isti i trijezni.
Ter ivot remetski u pustoj dubravi
ivot je anelski, gdje se sam bog slavi;
anelska druba taj gdje se ta potvrdi
ter sebe i svijet saj i avla pogrdi; 330
ter jakos i snaga od vojske blaene
pod noge podlaga sve sile pakljene.
Nu krijepos taj slavna na svijetu tamnomu
openo nije dana uivat svakomu,
samo je remeti od boga dano toj, 335
ki dobar i sveti provodi ivot svoj;
onomuj najlie ki grozno cvilei
sam sebe pedepe, pokoru elei,
u polju i u gori ter s bojom oblasti
rve se i bori protiva napasti; 340
gdje krotka i blaga remetska usilos
divjano primaga zvijeren'je na milos;
remetsko hrabrenstvo ter gdje ta pribiva,
vjekuto blaenstvo pokorno dobiva.
Krasno je jo vidjet, gdje svoja krasna vlas 345
pod zemlju na on svijet progoni oholas,
progoni oholas i plee i tlai,
a od grla nijednu slas ni ljuti ni slai;
ter trude do groba vojnici izbrani,
da im hitro hudoba blaen duh ne kani, 350
gdje oko njih vei broj od strijela oblijeta,
ner nijedan pela roj u vrijeme od cvijeta.
ipi su od strijela nalijepom trovani,
od due i od tijela na rasap kovani,
a teko svakomu, teko e i biti, 355
u boju u tomu tko se da dobiti.
Vojnica to je prava, gdje po sva godita
svjetovna sva slava scijeni se za nita;
gdje iman'je i blago i ostale tatine
i kamen'je drago za nita ne scijene; 360
svilom i skrlatom ter ivot gdje traju
i srebrom i zlatom vazda se rugaju.
Ter tko tuj pribiva, svaki boi sluga,
blaenstvo dobiva a svijetom se ruga.
A blaen sluga taj, ki trpi sve trude, 365
da sebe i svijet saj i avla dobude.
Toj su tri vojvode i zvijeri manene,
ke due zavode u trude pakljene:
prvo je svijet tamni, na komu za dosti
do groba po sve dni ne lipsa alosti; 370
drugo je naa put, koja nam svaki as
u emer toli ljut obraa mednu slas,

104
medne dim sladosti telesnijeh pouda,
s kijeh duam alosti ne lipe ni truda,
a aval nastoji, neprijatelj krvavi, 375
da duu razdvoji od boje ljubavi.
Tijem ko je eljan znat, vojnica to je prava,
to je boj to je rat i crkovna slava,
od samijeh remeta vi to je hrabren boj
i djela prisveta i krjepak ivot svoj, 380
tere e sam rijeti, da od remete hrabrenstvo
dobiva na svijeti vjekuto blaenstvo,
skrueno gdje toli, i obno i obno,
vinji se bog moli suzami za svu mo;
i gdje su remete od ivota sveta, 385
tuj gnijezdo ne plete oholas prokleta;
er avlju oholas i ostala zla djela
progone u propas, odkle su izvrela.
Cvilei ter takoj gdi ivot svoj traju,
u brijeme u svako bogu se pridaju, 390
a uzdahe priljute kad k nebu odprave,
sve trude minute u zabit postave.
Remetstvo prisveto er gdi ta uzdie,
na nebo deveto skruen duh podvie,
ter kako u zrcalu gledaju kad godi 395
svu slavu i hvalu da se tuj provodi.
A nijedan boi stvor ne moe na svijeti
taj rajski kram i dvor jezikom izrijeti,
gdje vinjijeh nad nami u rajskoj dravi
nad svimi zvijezdami vinji se bog slavi, 400
s velikom radosti, s gorutom ljubezni,
s mednome sladosti pojui u pjesni;
gdje nije tme ni mraka ni guste magline,
ni sinja oblaka ner vjene vedrine.
A ostalo otajstvo tko moe da zbroji, 405
jedino blaenstvo u trojstvu gdje stoji,
gdi je pravo istina u kipu od boga
do oca i sina i duha svetoga,
a od sina i od oca i duha svetoga
poetka ni konca ne znaju nijednoga. 410
Nu vidi, gdi otac taj uzmnoit i slavni
nebesa i svijet saj uzdri nad nami,
i vrti nebesa u vrijeme rasklada
i naa telesa sazdava i vlada.
A ostale radosti, ke su na tom svijeti, 415
mojojzi slabosti trudno je izrijeti;
za ne imam ufance, ni taku vlas i mo,
od ove pjesance da mogu na vrh do,
a muza ljuvena, ku verno posluih,
rad stara vrjemena jur se njom razdruih. 420
Svjetovni vojnici, zatoj vas molim sad,
pjeci i konjici, recte mi boga rad,

105
to je drugo oholas i tata to je slava,
neg samo satren klas ki ploda ne dava?
I drugo nije djelo od vae naravi, 425
ner oruje bijelo i perje na glavi,
i oholas tolika, ka mnozi govore
da joj se prilika dosegnut ne more.
Tijem inte odluke, da oruje parjate
a da se u ruke Jesusu pridate, 430
neka vas on vlada, neka vam za trude
blaenstvo vjeno da, potrebno kad bude.

15.
Pjesanca o Jobu.

Odkle si svijet stvoril, do sada boe moj,
nitkore nije vidil s razmirjem vei boj,
razmi boj od Joba, s kijem se je rvala
himbena hudoba i trud mu zadala;
zada mu trudan boj s razmirjem u rati, 5
da trudan ivot svoj u tijelu zlopati;
zada mu tuice i velje alosti
i sve mu na nice obrati radosti.
Najprije ga oznobi, za gusa njegove
sve s plijenom porobi u polju volove. 10
Vee mu jo vaje gusari zadae,
za mu sve rataje do jednoga poklae;
taj zamah nu dobi strpjen'je od Joba,
i ne da hudobi vladat se za roba,
niti Job prisveti tuj srdu poali, 15
na raspu i teti ner boga zahvali.
I ree: boe moj, blaen bud i slavan,
a ja sam sluga tvoj na svaki trud spravan.
Ti si mi dal boe i tvoja vlas sveta
vazet mi sve moe na volju opeta. 20
S neba se pak sputa ognje[ne] plahosti
usilos goruta zadat mu alosti,
da napas prokleta kriposti Jobovoj
ponovi opeta s boljezni pravi boj;
sve ovce u pai ter taj plam toli plah 25
s ovari poprai i obrati sve u prah.
Jobova nu dua s bojom se ljubavi
tutako orua i u taj se boj spravi,
jak vitez pripravan s hudobom boj biti,
venaac prislavan da bude dobiti; 30
na tojzi protivi ter bogu zahvali,
iz neba plam ivi to mu tuj popali.

106
Ni u tom ga ne moe es hude naravi
rastavit, moj boe, od tvoje ljubavi,
ner li se potvrdi u tvojoj milosti, 35
ter taj trud pogrdi s velikom kriposti.
Na bi toj za dosti hudobi prokletoj,
Jobovoj alosti to zada tolik boj,
ner posla na troje kaldeosko posil'je,
tere mu sve svoje plijenie kamil'je; 40
kamil'je pognae gusarske potjere
i sve mu poklae do jednoga pastire.
Tijem tuga i vaja nu se Job na svijet saj
nitore ne haja i udarac primi taj
u tilak pravi svoj, s kijem bjee pripravan 45
do groba biti boj, jak vitez prislavan.
Huda es prituna ma nu se jo spravi,
da Joba za suna pod svoju vlas stavi,
ter vihar pustinjom svivi se svrh gore
svrnu mu gori dnom polae i dvore, 50
i u tojzi polai taj rasap od zidov
sprai mu i stlai vas porod od sinov.
Taj rasap priljuti stlai mu sinove,
svi trudi minuti da mu se ponove;
za tuna nezgoda pakljene naravi 55
od svoga poroda svasma ga rastavi.
Moj boe, trud vei moe li na svijet saj
iv lovjek izrei, ner li bi rasap taj,
ki s veljom naglosti, u vrijeme u kratko,
sa svom ga radosti razlui tutako! 60
Vaze mu dobitak, kamile i volove,
i ostali vas itak i sinke njegove;
vaze mu sve blago, sa svijem ga rastavi,
ner golo i nago tijelo mu ostavi.
Nu ni taj rasap vas ni trudi minuti 65
ne imae nijednu vlas na grijeh ga prignuti;
za kripos jedinu nu s togaj poraza
rastrgnu naglinu, ostrugan, bez vlasa,
po zemlji ponie, vas prostrt ter takoj
skrueno poklie: hvala ti boe moj, 70
sva hvala i slava, jak bogu pravomu,
tebi se sazdava na daru svakomu.
Ti s' boe dal meni i ti mi s' vazel sve,
u vijeke po sve dni blaeno ime tve.
Moljen'je sli moje, neka se boe moj 75
ispuni sve tvoje hotjen'je i sud tvoj.
Ni tuj ga trudan boj ne moe rascvijelit,
ni od boje duh se svoj milosti razdijelit.
Himbena hudoba nu se jo povrati,
da kripos od Joba gori dnom obrati, 80
i s veom naglosti u boj se pripravi,
da s trudom alosti vee mu pojavi;

107
ter Joba blaena hudoba prokleta
uini ranjena s vrh glave do peta,
ranice priljute da puti Jobovi, 85
sve trude minute jeda mu ponovi,
jeda ga obhine, jeda ga rastavi
od prave istine i boje ljubavi.
Ni taj trud krvavi nu njega ne moe
od tvoje ljubavi rastavit, moj boe, 90
ner ranjen do kosti od esti prihude
s velikom kriposti podnese sve trude,
i svaki nepokoj strpil je u tijeli,
da od tebe duh se svoj moj boe ne dijeli.
I s tvojom oblasti, jak vitez izbrani, 95
enskoj se napasti hrabreno obrani.
Kad ktjee taj napas vrhu svijeh napasti
init ga u propas pakljenu upasti,
ni enska taj zloba ni emer priljuti
ne moe od Joba stranputnu rije uti; 100
ner ranjen u trudu trud enom pogrdi
ne reki rije ludu, da boga rasrdi.
A kamo tri druzi, himbena narava,
ki priad u tuzi, da Joba ranava
pohode u gnoju gdi smrde lei vas, 105
duicu da svoju zavedu u napas,
himbeni razgovor meu sobom spravivi,
jeda Job boji stvor s bogom se razdrui,
u gnoju da takoj vas ranav smrdei
prikrati ivot svoj s bogom se dijelei. 110
Lje se Job rvae ter trudan po sebi
vinjemu davae svu hvalu na nebi,
da ga bog sabljude i da mu da milos,
da sebe dobude i avlju usilos,
i saj svijet da splee kripostnom naravi, 115
ki puti i vee himbenom ljubavi.
Stranputnu nijednu stvar ni zatoj ne izusti,
ter toli slavan dar bog njemu dopusti,
bez konca po vijek vas duica da svoja
uiva vinu slas bez rati i boja 120
u vinjoj dravi, gdi je dvor priblaen,
gdi se bog sam slavi po vas vijek i amen.
Dobivi dake boj taj vitez izbrani,
uini da duh svoj strpjen'je sahrani.
Strpjen'je toj dake tko s trudom provodi, 125
od tube od svake jednom se slobodi,
potrjebno kad bude, kad skona ivot svoj
ter vas trud zabude pri slavi nebeskoj.
Dim tko se pripravi, da gorko i slatko
strpjeno probavi i u vrijeme u svako, 130
ter nitor ne scijeni svjetovne alosti,
ke gori promijeni u vinjoj sladosti.

108
Jesuse prislatki, slavo milostiva,
pokli se trud svaki strpjen'jem dobiva,
Jesuse blaeni, o vjena ljuvezni, 135
strpjen'je daj meni u trudnoj boljezni,
rad koje ivot moj ne moe prijati
tihi mir i pokoj bez boja i rati;
zato je vajmeh moj mimo sve na svijeti
toliko trudan boj, ki ne vijem izrijeti, 140
ki javi i u sni svak as me skonava
tolikom boljezni, koju mi zadava.
Razlike nebogu dava mi tuice,
da mnokrat ne mogu pojmiti duice,
boljezniv lje tako gdi plano tuguju, 145
u vrijeme u svako tvu milos klikuju,
i obno i obno cvilei u suze,
da mi si na pomo, moj slatki Jesuse,
sve od svijeta boljezni neka ja pogrdim,
pri tvojoj ljuvezni da se vas potvrdim. 150
Jote u sluga tvoj skrueno moliti,
in' da ovi trudan boj ja budem dobiti,
boj avlje napasti, koj me ne ohodi,
u vjene propasti ner li me zavodi.
K tomuj me jo bljudi prislavna vlas tvoja 155
od himbe zlijeh ljudi, kojih je bez broja.

16.
Tuba kralja Davida vrhu Absalona.

Absalon sinko moj, moj sinko ljuveni,
skona me nepokoj i nemir pakljeni,
u suzah plovui, utei gorki jad,
prijeku smrt elei, da umrem tebe rad.
A smrt je zacknijela i nee luk spravit, 5
da moj duh od tijela sad bude rastavit;
za volim umrijeti i iv bit ne haju,
ner s plaem na svijeti da u tuzi dni traju.
Absalon sinko moj, predragi moj sinu,
vaj ne vijem to bi toj ter mi ta poginu! 10
Jedina ljubavi, to tebe dragoga
sa mnom smrt rastavi, reci mi rad boga;
prijeka smrt ter takoj eljno me rascvijeli,
prije roka ivot moj da s tijelom razdijeli,
da mojoj starosti ka eljno uzdie 15
vjekute alosti do groba ne lipe,
pla, tuba i alos od plaa i od due
po sve dni mu staros do groba da drue;

109
tuei da takoj s tobome razdiljen
skona me nepokoj u plau rascviljen. 20
Za plaan ostaju bez tvoje ljubezni,
ter umrijet ne haju od velje boljezni.
Vaj, tko mi prida glas i njim pla i tubu,
Absalon da za vlas obisnu o dubu,
moja ga tuica do groba slijedila, 25
i onaj mu strilica srdace probila,
ka otra sulica me srce propade,
Absalon na nica po zemlji gdi pade.
Birajte dvorani, kuajte djevice,
i majke izbrane i sve udovice, 30
ter inte pravi sud, gdi moe na svijeti
me srce tolik trud i alos podnijeti,
skladaje grozni pla u veljoj nezgodi,
gdi moj duh bridak ma objestran prohodi.
I vi sve gospoje sa mnome u drubu 35
jadove sve moje dijelite i tubu,
za vrijeme prilo jes sa mnome cvijeliti,
i alos i boles na pola dijeliti.
Oh, zlate prstene tijem vrz'te sve s ruka,
pokli je trud mene obujmil i muka; 40
i biser i svilu pronosit nemojte,
u mrklom tamnilu dreselo ner stojte.
Vojnici prida mnom i vi svi stanite,
viteka gori dnom ter kopja svrnite;
hrabrena s glavice jo perja dvignite, 45
i vae konjice sve crnije[m] pokrite;
i zlaene tite i oruje vae sad
sve prahom pospite, molim vas boga rad,
neka se da znati po svemu rusagu,
koje kralj zlo pati, izgubiv svu snagu, 50
crnilo ki nosi za tolik nepokoj
i u boga smrt prosi, da skrati ivot svoj,
gorije od jada gdi vajmeh cvijelei
duh mu se raspada od tijela dijelei,
gdi taj pla provodi u tubi ter takoj 55
na on svit prohodi emeran uzdah svoj,
i svoje suzice, koje se prolie
od velje tuice, iv kamen probie.
Tijem nebo sad zovem i zemlju na moj pla,
u suzah gdi plovem cvilei vajmeh ta, 60
i nebo da uti i zemlja da uje,
u emer priljuti kako kralj tuguje.
Absalon vajmeh vaj, vaj moja ljuvezni,
mogu li na svijet saj vee bit boljezni,
boljezan ner moja i moj pla i alos, 65
pokli je taj tvoja pogibla sva mlados;
smrt tvojoj mladosti gdi ivot prikrati,
a moje starosti sve u pla obrati.

110
Absalon sinko moj, Absalon, Absalon,
pokli je htil takoj nesreni taj zakon, 70
da nas smrt razlui i svasma razdvoji,
i duh moj da mui i u tubi da stoji,
bez tebe emu je emeran ivot moj,
da u plau tuguje boljezniv otac tvoj?
emu je moja vlas, kraljevat u kruni, 75
pokli taj plaan glas tube me napuni?
to li se kralj zovem, pokoli cvilei
u suzah vas plovem, tuan duh dijelei?
emu je sva sluba, emu su dvorani,
pokli me taj tuba nalijepom izrani? 80
emu su polae i ostale radosti,
pokoli kralj plae za tvojom mladosti?
emu je sve blago i zlato na svijeti
i kamen'je drago, pokli je umrijeti?
Absalon ljuveni, koji htje vajmeh sud, 85
u staros da meni ostavi tolik trud,
da s ranom bez lijeka moj se pla umnoi,
dokli me smrt prijeka u zemlju poloi;
cvilei malo iv gdi uzdiem od jada,
a uzdah moj boljezniv na on svit propada! 90
Absalon srani, pridragi sinko moj,
ustani ustani da vidi nepokoj,
priljuta gdi zmija i alos i tuga
me srce izvija s korijenkom iz kruga;
za svojom ljubavi bezredno smrt prijeka 95
svasma me rastavi, vajmeh mi, do vijeka.
Vaj, nu u boljeniv svu hvalu dat bogu,
u zemlju pokli iv kopat se ne mogu,
i perja ne moem ni krila sad stei,
iz plaa da moem na nebo utei. 100
Nu pokli ne skrati vinji bog pogled svoj,
da u zemlju obrati emeran ivot moj,
crnilom polae pokri'te svijeh strana,
do groba da plae ma staros skonana;
dvorane pridrazi, ljuveno molim vas, 105
pokli se proglasi jadovit ovi glas,
ne tje' me nitkore, ni mi daj razgovor,
doijem se satvore me suze u mramor;
za u prije izdahnut, utei tuicu,
ner li e prisahnut me suze na licu; 110
za mi se podoba, da cvijelit ja budu
za sinkom do groba u muci i trudu.

111
17.
Pjesanca Jaganjcu.

Velmi t' je nebavac smiljen na skonan'ju
pritihi jaganjac, kad je na zaklan'ju,
ki nee da preda, ni kae zlu volju,
bridak no gdi gleda da mu njim prikolju;
smiljeno ner takoj ne bleje ni mui, 5
dokli smrt ivot svoj od tijela razlui.
Niti e u plaan glas suzice roniti,
gdi oiti vidi as da e krv proliti,
rad blaga narava ner li se bez muke
smiljeno pridava krvniku u ruke, 10
koliko da pravi jagnjece tiho toj:
rad boje ljubavi sahrani ivot moj.
Jagnje sam bezgreno, zlosrdje tijem skrati,
vaj nemoj ta prijeno me grlo priklati,
za ni sud podoban da ni e pravda toj, 15
ja ki sam bezloban, da skrati ivot moj;
ar vajmeh boljezniv, pravedno mogu rijet,
nikomu nijesam kriv to ivjeh na saj svijet,
ni raspa ni tete ne uinih nikada,
nit pitam osvete vrh tebe ja sada, 20
koji zled tuj tvori, da mene ta cvijeli,
vaj da me umori i s duhom razdijeli.
Ja bivi toli blag, reci mi rad boga,
to si no spravil nag na mene neboga?
Ovca me porodi i mlikom zadoji, 25
pak zemlja ku plodi travica odgoji;
niti se kud skitam, zatoj zna pravi bog,
obuu da pitam i odjeu ja nebog,
za me je boja vlas, ka me je ta ktjela,
da trpim snijeg i mraz, vunicom odjela; 30
zada mi jo papke, da u druzijeh ne prosim
postole ni opanke, na volju da nosim.
Jo mi je hranica u travi zeleni,
i bistra vodica, gdi je vir studeni;
ter po tom podrani, kad vidim danicu, 35
po ravnoj poljani ja pasem travicu;
travicu tuj beru za sunca po vas dan,
dokoli k veeru izajde mrkli san,
lovejoj naravi da malo po malo
na eljus postavi i uzdu i valo, 40
ter mrkli taj sanak, koji svijet kraljuje,
ukroti bio danak, na posluh da mu je,
i muklo sve stane, i polja i gore,
doijem se rasvane, s veera do zore.
Ner samo u proljetje, kada se u dubravi 45

112
sam slavic u pijetje pojui postavi,
pojui da trudi do istone danice,
zvijeren'je da budi i ostale sve ptice,
da u lugu i u dubravi, aliti u polju,
svaka se zvijer spravi i ptica na volju, 50
po naravu svomu u polju i u gori
[da] hvalu da onomu svakoja ki stvori.
S veera ali pak po svu no kad poje
malahni taj turak, u travici stoje,
ki pokoj ne uti nit vidi tih sanak, 55
doijem se uputi s danicom bio danak;
ter turak taj mali po svojoj naravi
stvoritelja hvali pojui i slavi;
s veera pak pastir dene me u obor svoj
po svu no gdi je mir i rajski gdi je goj; 60
ter travu ku zbiram prike dne pasui,
tuj svu no priivam, opeta slaui,
gdi sam ja ufano od vuka krvnika
jagnjece uvano oda psa stranika,
po svu no ki laju i ne spe ni malo, 65
ner mene uvaju i stado ostalo.
Jo gojno kad lee, nee spat po svu no,
lupea ner pree, hoe li krasti do,
u vrime najlie, kada se prvi san
k pastirom priblie, ki trude po vas dan, 70
ter svoj dlan pripravi, kako je obiaj,
pastirom da stavi na oi sanak taj.
Jo kad sam u pai, ako spe pastiri,
psi mi su na strai od vukov i zvijeri,
i umrijet ne haju za mene tutako 75
psi ki me uvaju, jagnece nejako.
A ti tu zled tvori, a ne vijem za ki sud,
da me prije umori, zadat mi smrtni trud.
Nije togaj narava, pravo t' se govori,
usilos od lava u pustonoj gori, 80
zlosrdu usilos da ne bi prikratil,
na ljubav i milos ner li se obratil,
da mu se pridaju jakino tebi sad,
gdi oito poznaju podnijeti smrtni jad.
Vaj ne bi ivot moj od tijela razdijelio, 85
kad bih se toliko ja njemu primilio,
kako se umiljen ja tebi pridah vas,
ki s duhom razdijeljen jur vidim smrtni as;
a zlosrd tvoj se jad na milos [ne] obrati,
ter noem hoe sad me grlo priklati, 90
desnicu tuj tvoju ter spravlja pojmiti,
pravednu krv moju da bude proliti.
Koji bi boi stvor bez velje tuice
na ovaki razgovor ne prolio suzice,
gdi se ta pridava u ruke krvniku; 95

113
od koga poznava prijati smrt prijeku!
Ar kamen stanovit na toli plaan glas
pod zemlju na on svit propal bi u propas,
da grozno procvili i tui kamen taj
u pakljenoj spili, vjekuti gdi je vaj, 100
na lovjei narav, ki je tvri, vaj meni,
nego li bijesan lav ali zmaj ognjeni.
Jeda bi taj sila od dvora pakljena
s tubom pla dilila od svoga kamena,
sliaje tuj tubu da od suza usilos 105
pakljenu svu drubu privede na milos,
na toli jadovit i toli plaan glas
da uini otvorit od zemlje strmen jaz,
da s tubom i jadom svi u propas padaju,
kraljicom nepravdom ki u propas padaju [sic!], 110
ki nee pravoga zakona obsluit!
A nije se na koga ni cvilit ni tuit,
zato su jur mali, slobodno mogu rijet,
pravedni ostali ki sude ovi svijet,
ki vajmeh na volju sve stado nejako 115
i deru i kolju u vrime u svako;
ter ne vijem, bog pravi to trpi i pati,
da naoj naravi zlosrdje ne skrati,
da od zgar vinji kram vrhu nas ne otvori,
da polje ivi plam vrhu nas da zgori. 120
Ar da se svijet ovi, kako bi razlog ktio,
opeta ponovi, vele bi blaen bio;
nu se grijeh i zloba ponavlja svaki as,
rad ke se podoba da pade vrhu nas
zlosrdje od boga, vaj neka sud pravi 125
pedijepe svakoga, tko svoj grijeh ne ostavi.
O vinji moj boe, o slavni stvore moj,
nu ne vijem tko moe izrei tolik broj,
izrei tolik broj, ki u zlobah dni traju
a nee da grijeh svoj i zlobu poznaju, 130
ni sebe spoznati, ni sebe ostavit,
da im dua zlopati, da pridu na on svit.
Vaj, ali ne znaju, koje su tuice
gdi doli padaju od grijenih duice,
kad vajmeh izgube s vesel'jem vjeni raj, 135
ki duu ne ljube ner tijelo i svijet saj,
u zlobah ter takoj na svijetu tamnomu
provode ivot svoj u grijehu svakomu;
takoer i u bludu, a za grijeh ne scijene,
koji blud na trudu vjenomu promijene, 140
kad im se sva rados i ivot minuti
obrati u alos i u pla priljuti;
kad im se rastavi trudan duh od tijela,
ter se slas probavi od mnogo zlijeh djela.
O srca kamena, mramorna naravi, 145

114
nepravdo bezredna, o vuja ljubavi,
o umrli ljudi, k bogu se priklonte,
parjajte zle udi, pravednijeh ne koljte,
zle udi bezredne pri sebi ne gojte,
i krvi pravedne prolijevat nemojte. 150

18.
Pjesanca lakomosti.

Moj boe, tko bi taj, koli bih rad znati,
u zemlji vjeni vaj tko poe kopati,
od zlata ter rude iskopa lovjek taj,
rad koga sve trude provodi vas svijet saj.
Nu ne vijem stvar drugu, o vinja ljubavi, 5
tuj alos i tugu da na svijet objavi,
ner Pluton, ki stoji u tmastoj propasti,
da vas svijet posvoji lakomom oblasti,
ter posla lakomos van pakla ki gori,
da s trudom tu alos zemlje van otvori, 10
neka se proglasi taj ruda s tugami,
da se prije zajazi paklen jaz duami.
Lakomos ter tuj sad svak dvori i tuje,
ka istok i zapad i sjever kraljuje,
i vjetre ostale ki od svud puhaju, 15
sve slave i hvale tere joj sazdaju,
kako sve gospoji, koja se moe rijet
u kruni da stoji i vlada vas saj svijet.
I svijet je prijala ter s robjem bez broja
pravdu je prognala pod zemlju vlas svoja; 20
ne s maem nit s batom pravdu je prognala,
ner srebrom i zlatom to tee do mala;
ter su sve drave u plau i tubi,
za pravde nije prave s razlogom u drubi.
Jote zlo ini toj prokleta lakomos, 25
da je svudi rat i boj, i tuba i alos,
velike jadove ter svijetu zadava,
orei gradove od mnozijeh drava,
kraljeve cvijelei i mnogu gospodu,
na robstvu mijenei vlastitu slobodu. 30
I ki su vladali veliko gospoctvo,
ti su sad poznali suanstvo i robstvo,
ter ivot provode u sjetnoj peali,
elei slobode s kom se su rastali.
Trudno je jo vidjet, gdi lakom nepokoj 35
omasti vas saj svijet u krvi lovjejoj,

115
ter vajmeh nije polja, ni brijega ni gore,
otoka ni kolja, to uzdri sve more,
nit je grad ni selo, lakomo posil'je
gdi nije razvelo koren'je i il'je, 40
kijem trudi i prudi i kojijem skonava
svaku vrst od ljudi, to narav sazdava,
na zdravje ter se pro nikamo ne more,
ni obno ni obno, ni kopno ni more,
ner se svud uzdie, u sumnji stojei, 45
pri blagu najlie guse se bojei,
i ostalih ljudi zlijeh, ki deru i kolju
putnike strana svijeh po gorah i polju.
Lakomos gospoja, Plutona ka slijedi,
bez mira i goja ter takoj svijet vrijedi, 50
i slavna nje sila, to se zlo dobiva,
sve doli posila, gdi Pluton pribiva.
Jo ivot moj trudi, i javi i u san,
kad godi posudi toliku prijazan,
od srebra i zlata koje se dobiva, 55
zemaljska to plata trgovcem pribiva
za muku i trud svoj od rude te zlate,
rad koje nepokoj i velje zlo pate.
Velmi ti vaj ude toj zlato kopati,
rad koga sve trude i sve se zlo pati. 60
I mnozi ne haju izgubit ivot svoj,
oito kad znaju, da e na zlato toj,
najlie ki hode u Novu Indiju
i kosti zavode u Etiopiju;
i prik Arabije kada se upute, 65
grifone i zmije i zmaje priljute
pred sobom videi, ne mogu poinut
od straha treptei vik da e poginut;
a navla kad zajdu u puste dubrave,
pantere ter najdu, vukove i lave, 70
i divje bivole, entaure i satire,
arpije i orle, kravosce i tire.
I mnokrat tu vide drakune i kimere,
i gluhe jaspide i jadne vipere.
Jo tuge razlike daju te dubrave, 75
navla basiliske, pogledom ki dave,
ciklope, gigante toli strahovite,
divje elefante, velmi nezgromnite;
mrke kanibale, kojih je velik broj,
i drobnjake male, ki s drali biju boj. 80
Pristranije[h] obraza jo njeke gledaju,
s glavami od pasa ki ree i laju
Jo njeka dubrava tamo se nahodi,
ka ljudi bez glava njeguje i plodi,
na prseh dva oka ki strana imaju, 85
pustinjom s istoka ter se svud skitaju;

116
i druzih jo mnogo, ki sunce kad sine
potplatom od noge vrh sebe sjen ine.
I mnozi jo druzi tamo se nahode,
istoni ti luzi to goje i plode, 90
ki mogu init toj po svojem naravu
peurkom obraz svoj vas pokrit i glavu.
Tamo su jo mnozi, koje tuj govore,
i goli i bosi, to plode te gore,
kojim da narav svoj hrlinu jo taku, 95
na nozi na jednoj pritei zvijer svaku.
I svaku nakazan grdobnu gledaju,
ter javi ni u san pokoja ne imaju.
Takoj ti putuju u muci i trudu,
i velmi tuguju od zlata na rudu; 100
trgovcem lakomos ter ini na svijeti
svu tugu i alos vrh plei podnijeti,
za s trudom putuju, ijem najdu zlato toj,
i velmi tuguju, donijet ga na stan svoj,
ne imavi pokoja ner s trudom poraza, 105
ljetnji dan od znoja a zimi od mraza.
Za mnoge drave trudei za svu mo
od zimnje meave jedva se mogu po,
gdi slana, snijeg i mraz i sjever oholi
vazima suncu vlas, da nitor ne topli; 110
samo pod snijegovi, ki tamo padaju,
sve gore s brijegovi i polja ostaju
u krovu skrovena, da zimi ni ljeti
nije liska zelena ni cvijet'ja vidjeti.
A mnoge drave, kad ljetnji pride dan, 115
ni dubka ni trave ne mogu dati van,
najlie vrh lava sunace kad stane,
sve dubje i trava s listom se rastane,
sunace ter vrue toj zemlji pritui,
gdi vode tekue napokon prisui, 120
sunana toplina ter zemlju rascvijeli,
s kom vlaga i mokrina svasma se razdijeli;
ter sunce zatjeri iz vrue drave
sve ptice i zvijeri u puste dubrave,
te zvijeri i ptice po gori zelenoj 125
da itu vodice sahranit ivot svoj;
ali pak u sjeni da trudne poinu
pri vodi studeni, prije ner li poginu.
Takoj ti provode trgovci ivot svoj,
ki dale zahode itui blago toj, 130
ne imavi pokoja ner s trudom poraza,
ljetnji dan od znoja, a zimi od mraza;
ter sunce gorute tako ih porazi,
da im se obljute od znoja obrazi,
i zimnji jo poraz velmi ih pozledi, 135
za im se vas obraz i sva put poledi.

117
Jo vajmeh od jada u zimnoj alosti
mnokrat im odpada sve meso od kosti,
u sjeverne strane kad pridu najlie,
gdi grada i slane i snijega ne lipe, 140
i studen gdi je mraz i zimi i ljeti,
sunana koga vlas ne moe stopliti.
I mnokrat jo tamo kad budu trudni prit,
vaj nije se jur kamo potajat ni sakrit,
gdi s mun'jom gromove iz visin praskaju 145
i s ognjem trijeskove iz oblak padaju.
Nu mimo sve stvari velmi se ja bolju,
gdi putem gusari deru ih i kolju;
a navla gdi mnozi Arabi ishode,
i nazi i bosi, ter robje toj vode 150
u puste te strane, ter tako u tubi
toj robje ostane zvijeren'jem u drubi,
gorije od jada svoj ivot trajui,
arabska taj stada pustinjom pasui,
gdi od s jutra po vas dan i s veer do zore 155
pokoja as jedan prijat se ne more;
za ljetnji dug danak i zimnja duga no
ne da im tih sanak na oi svoje do,
slobode elei svak as bez pristanka,
u spilah leei bez pokojna sanka; 160
ter obno i obno hoe duh dat bogu,
za vee na svoj stan vrnut se ne mogu.
Tuge su jo gore, duica gdi vene,
za se na ne more vodice studene,
vodice studene ni zimi ni ljeti, 165
ni sjence zelene, ni dubka vidjeti,
gdi bi se od tuice putnik oporavio
i kaplju vodice na jezik svoj stavio.
To li gdje kraj rijeke trudni se namjere,
alosti velike slijede ih i tjere, 170
ter ponu tuj suzit od velje tuice,
za nije mo okusit te bistre vodice.
Ter velmi predaju, gdi tamo kraj rijeke
skorupom plivaju nakazni razlike,
navla kukudrili, ke nije mo izrijeti 175
koli su nemili i strani vidjeti;
i zmija krilatijeh i ostale alosti
u rijek i u blatijeh vidjet je za dosti,
ter nije jezera ni blata ni rijeke,
gdi nije emera od smrti od prijeke. 180
O boe milostiv, koli je gorko toj
od eo trpjet gnjiv i smrtni nepokoj,
gdi bistru vodicu trgovci gledaju,
a od ee duicu pri vodi putaju.
Tuno je jo vidit, gdi mnozi poginu 185
hotei tamo prit arabsku prinu,

118
ki pamet svu stave dalee tamo za,
sunane dubrave u istoku tomuj na,
sunano gdi kolo s konjici istjee,
ter saj svijet okolo s nebesi obtjee; 190
i od svijeta najdu kraj, gdi vee nije mo
po kopnu turma taj da bude dalje pro,
od svijeta na koncu gdi ruka tuj maha
svakomu trgovcu ter vele da straha.
Tamo ih odluke jo dale zavode, 195
gdi zlate jabuke na dubju nahode,
u vrtu gdi stoje ljuvene sestrice
ter zelen tuj goje od bistre vodice.
Nu naad vrtac taj, njim najdu i trude,
zato ga ognjen zmaj i uva i bljude, 200
ter zaman postavlja sve trude i muke,
tko se tuj odpravlja te trgat jabuke;
za ognjen zmaj prijeti ter ne da, boe moj,
nikomu na svijeti trgati voe toj.
A mnozi u zapad sunani zahode, 205
gdi s tubom velik jad i alos nahode;
za je tuj vjena no i vjene mrklosti,
gdi vidjet nije mo sunane svjetlosti,
ner tmaste magline i tmaste oblake,
ter polja i ravnine sve obujme pomrake. 210
Vee su tuice, ki brode puinu,
gdi mnoge duice i plavce poginu.
A sada ini sud svaki duh na svijeti,
je li ki vei trud pod nebom na svijeti,
razmi te emere i taj trud krvavi, 215
puina gdi ere mrnare i plavi,
pomoi na svijet saj a nije mo prijati,
da plavca na suh kraj zdrava se povrati,
ner li ju progone vihri i valove,
da prjee potone slijedei jadove, 220
ter se sva razije sred morske puine,
ali se razbije o seke i stijene.
Ter zemlja proplae i suze nebesa,
gdi ribe razvlae lovjeja telesa;
lakoma za zloba rad ke se skonaju 225
prisudi, van groba da u mori ostaju,
a due ne vijem kud stane se od ljudi,
ner samo boji sud kamo ih osudi.
A mnokrat serene puinom gdi poju,
sve srce njih svene, gdi izgube svijes svoju; 230
za mrnar ne more trpjeti tuj pjesan,
ner skae u more jak manen i bijesan;
i takoj mrnare taj slados zatravi,
da umrijet ne mare s himbene ljubavi.
alost je jo vea i peao s tugami, 235
kada ih nesrea nadnese na kami,

119
ki gvozdje potee s potajnom naravi,
ter plavcu razvee i na dno postavi.
Da tko toj razbira, koji su toj trudi,
gdi more podira i blago i ljudi, 240
mnim vajmeh taj lovjek, tko bi mu vas svijet dao,
ne bi se po vas vijek u plavcu ukrcao;
ner li bi dale stao, dalee, lovjek taj,
gdi nigdar morski vao ne tie u suh kraj.
Nu lovjek osone, da blago uini, 245
ter mnokrat potone u morskoj puini.
Ne bi po peali, ako bi prije toga
trgovci ne znali tuj srdu od boga,
ner tolik pogibaj svaki as videi
nee se na svijet saj ustavit trudei, 250
vaj ner li obtuku vas saj svit u jata,
zabivi svu muku pri rudi od zlata.
A zimi i ljeti, u svakoj jur dobi,
svijeh strana po svijeti prijeka ih smrt znobi;
za kopno posuno i voda sva slana 255
zlobno je i tuno a navla sijeh dana.
Lakomos od zlata za ini, moj boe,
da se brat u brata poufat ne moe;
za gdi je iman'je, svi mudri govore,
ni u komu ufan'je prijat se ne more. 260
Tijem druga nije toli ufana ni draga,
ki dlaku na poli ne cijepa rad blaga.
Manje bi peali i manji porazi,
kad bi se ne klali i mili i drazi.
Ner vajmeh jednaga svojtu i tuine 265
lakomos primaga, da ljubav pogine,
ter ljubav jedina za tunu lakomos
od otca do sina svrne se u alos.
Jadove tko take mislei ne cvijeli,
gdi sinke od majke i otca jo dijeli 270
lakomos tuna taj, ka zlato objavi
i u robstvo vas svijet saj pod svoju vlas stavi.
Toj li se podoba, koja su toj djela,
majina utroba . . . . . . rodila
9

i mlijekom dojila pri prseh drei 275
i od mlada gojila, mnogo ljet trudei,
da majku pridragu neharno dijete toj
odbjegne pri blagu i ostali vas rod svoj!
O majke ljuvene, tako vam radosti,
jesu li pakljene toj smiljat alosti! 280
Zato ja inim sud, tko u pakli zlopati,
da tamo vei trud ne moe poznati,
ner narav vaa taj, ka moe na svijeti
toliko plaan vaj i tubu podnijeti,

9
274 u rukopisu osta neispunjeno.

120
tere vam grozni pla ne skona svu snagu, 285
vaa krv gdi vas ta ostavlja pri blagu.
Tijem vajmeh rad bih znat od mila do draga,
koja je vea rat, razmi rat od blaga,
ko dijeli i lui svaku vrst od ljudi,
i vema taj mui, tko vema i udi. 290
Sad mili i dragi procijente boga rad,
koji su porazi i ki je gorki jad
u suhomu zlatu, koje nam vajmeh ta
vesel'ja za platu ne dava, ner li pla.
A drugi nije uzrok od zlata na rudu, 295
da ostane vas istok i zapad u trudu,
ner sama lakomos proklete ljubavi,
ka zlatom svu alos na saj svijet objavi,
i uzrok je taj dala, duboko da je sada
pod zemljom ostala, i ljubav i pravda, 300
te slavne kraljice, ter ni obno ni obno
ne mogu glavice pomolit zemlje van,
ner cvile svaki as pod zemljom stojei
u vele plaan glas suzice ronei,
jeda bog ut bude toliko plaan glas, 305
da od zlata sve rude prodere pakljen jaz;
da se te zle zgode i ljubav i pravda
i tube slobode i ostalijeh svijeh jada.
Za kom bi propala u pakal ruda taj,
pravda bi vladala opeta vas svijet saj, 310
i ljubav jedina, kom bi se odkrila,
od otca i sina ne bi se dijelila,
ni od svoga jo roda, ni od svoga plemena,
i njom bi sloboda svud bila blaena.
I dubak od bora i od jele ne bi znao, 315
to je kraj od mora, ni to je morski vao;
nit bi se snovali plavi ni korablje,
ni od gvozdja kovali ni mai ni sablje,
ni oruje ostalo, koje je zemlji svoj
velik trud zadalo i velik nepokoj, 320
ter su sve drave, a navla krstjanske,
ostale krvave od sablje poganske.
Tijem ako bit more, o vinja ljubavi,
s brijegovi sve more jednaga sastavi,
ter slavna tvoja vlas dopusti toj sade, 325
sva ruda u propas da zlatom propade,
pak da se sve gore s brijegovi, boe moj,
vrh rude obore, gdi je zlato tuno toj,
da dokli tee svijet, vaj, do sva vrjemena
nije ut ni vidjet od zlata sjemena; 330
ner neka pod nami u jazu pribiva,
da saj svijet suzami vee se ne umiva.
Zato nije ni pravo, lakomos da nosi
oruje krvavo, da vas svijet njim kosi.

121
A ti zna, boe moj, koji si sva sazdal, 335
kolik je nepokoj na svijeti sad nastal;
kako li svijet sada lakomos, boe moj,
kraljuje i vlada, koji je jur vas svoj;
koji je s tugami jednaga zdruila,
i svasma nogami poda se skljusila; 340
skljusila potplati, i jo ini po vodi
drugi svijet iskati zapadnjoj gospodi,
ter mnoge odpravi (lje s tugom u vaju)
mrnare i plavi, da zlato kopaju,
gdi mnozi ne ishode opeta na stan svoj, 345
ner glave ohode i njimi zlato toj.
Moj boe prislavan, a sad ja inim sud,
da je lovjek pripravan podnijeti tolik trud
rad tvoje ljubavi i vjere krstjanske,
brodit se u plavi u strane poganske, 350
to mui i trudi i obno i obno
toj blago tko udi prinijet ga na svoj stan:
ne bi mu dal platu u kamen'ju dragu,
ni u srebru ni u zlatu, ni u dragomu blagu,
za blago toj gine i lovjek jote njim, 355
i u kratko primine jak sjenca ali dim;
a slavna tva plaa, ku eli ti na dar,
iv ju plam ne skraa ni druga nijedna stvar;
ter koga lovjeka tva milos daruje,
po vas vijek do vijeka s tobom se raduje 360
u vinjoj dravi, gdi tebe, boe moj,
anelski dvor slavi, komu se ne zna broj.
Nu lovjek svu gubi nebesku tuj platu,
za tebe ne ljubi jak dragos u zlatu.
Tijem boe, milos daj ter ini tvoja vlas, 365
neka se ruda taj provali u propas,
neka se taj ruda, neka se ruda taj
u vijeke do suda ne objavi na svijet saj.
Svjetovno bogactvo za ko se dobiva,
prislavno boanstvo pri njem se zabiva, 370
tope se i due u pakljenomu blatu,
lakomos ke slue pri srebru i zlatu;
pakljeni za mrnar, ki due privodi,
toliko teku stvar ne moe da brodi;
za u plav kad tiva tuj turmu bogatu, 375
ne moe da pliva po rijeci i blatu,
tegote tolike ter vajmeh parun taj
ne moe prik rijeke pribrodit na on kraj;
ner srebro i zlato i due razlike
ali bi u blato ali pak srid rike, 380
neka se plavca taj brodei ne izvrati,
doijem se na on kraj opeta povrati;
toj blago s duami, vaj, ter se topi ta
u blatu s tugami, vjekuti gdi je pla.

122
19.
Moja plavca.
10

Vrime jur prihodi, da s bojom ljubavi
ivot moj pribrodi puinu u plavi,
u krmu vjetra uh dokli mi sad pri,
jeda moj trudan duh svu elju izvri,
ter vjetric tihi taj i plavcu i mene 5
u porat na on kraj blaeni priene,
na zdravje da sada tamo se priplavim,
minutijeh svijeh jada jeda se izbavim.
Za velik nepokoj utio sam i utim,
da prjee, boe moj, s plavcom se uputim, 10
da gojno poinu, gdi bih rad poivat,
kad morsku puinu ja budem priplivat.
Trudei tijem prijeim, pun truda i vaja,
da prjee odrijeim moju plav od kraja.
Za kom bih ovi kraj ostavil, gdi trudim, 15
mnim da bih dobil raj dobiti ki udim.
A toj zna ivi bog, svakoja ki vlada,
kolik trud ja nebog podnesoh do sada,
elei plav moju s velikom ljuvezni
nakrcat u goju, pojui u pjesni. 20
Nu misal priljuta hini me i vara,
za ne imam peduta, ni dobrijeh mrnara,
ter sidro salpati ne mogu vajmeh sam,
ni jedra gindati aliti da kalam,
ne imam timunijera, timunom da vlada; 25
ni vjeta naukijera, da u nain plav sklada.
Jo nije mo imati peniza, moj boe,
da trudnu tivati plavcu mi pomoe,
da se plav ispravlja naredno stojei
neka se ne valja, puinu brodei. 30
Od barke paruna jo nije mo imati,
ako gdje fortuna moju plav prikrati,
da mene parun taj i sebe pribrodi
u barci na suh kraj, ako se zlo zgodi.
Mimo zla ostala, ka saj svijet sazdava, 35
tuba me ne mala jo vajmeh skonava;
za nije mo sijeh dana na slubi imati
pravedna krivana, ni u nj se ufati,
da prida razlog prav, da duu sabljude,
s trgovi kad se plav iskrcat sva bude, 40
vaj neka divana, tuna i neboga,
od faosa krivana ne gubi razloga.
Nada sve lje tuu, za patrun ni mrnar

10

123
ne haje za duu ni mari nijednu stvar,
ne haje ni mari, ner s grijehom pribiva, 45
duhovne za stvari pri blagu zabiva,
pri blagu zabiva ter sisa do kosti
krv, ka se dobiva s velikom gorkosti.
Trgovac i krivan zlu dobit priklada,
ki obno i obno divanu podkrada, 50
divanu onuj dim, ku vajmeh svijeh strana
odrtu sad vidim oda zlijeh krstjana,
ka je prije vladala duhovna sva blaga,
a sad je ostala i gola i naga;
kradena i plijenjena a sad je za nita 55
od svojijeh scijenjena u svoja godita,
ter se sad skonava, ni u goju ni u miru
od crkovnijeh glava, ke ju sad odiru,
odiru nebogu, da naga zlopati,
da svoj rod pomogu planijemi dukati. 60
O vinji moj boe, ter ne vijem to rijeti,
tva pravda gdi moe tolik trud podnijeti!
Ah je li toj pravo, da li sad ne cvijeli
teen'je krvavo, ko se zaman dijeli,
potajom najlie, o vinji stvore moj, 65
da eljno uzdie polaa i dom tvoj,
gdi mnozi u drubi svijeta se ohaju,
da tebi na slubi svoj ivot potraju.
A sade, a sade, ne lipe tuj plaa,
gdi se tvoj dom krade i tvoja polaa, 70
i vajmeh odira bez boja i rati,
pokoja ni mira da nije mo imati.
Sinovi svi pravi ter vehni tuguju,
gdi kruac krvavi tuini blaguju;
ivui svaki duh ter to sad ne cvijeli, 75
sinovi gdi tvoj kruh tudjijem se razdijeli;
a ki se raaju i u redu njeguju,
taj kruac straaju i velmi tuguju,
i trudni i plani, vaj, gdi se bog moli,
i edni i lani, odrti i goli, 80
trpei tolik trud; a ne vijem, moj boe,
tvoj vajmeh pravi sud gdi trpjet toj moe,
ter nee poslati s nebesa krvav ma,
da bude poklati svijeh, koji grijee ta,
ni tvoju prisvetu desnicu prostrijeti, 85
tuj ilu prokletu da bude podrijeti,
neka se do traga pogubi taj ila,
ka u dom od vraga duice posila;
sirote nejake neka se izbave
od tube od take, gdi s plaem borave. 90
Nu ako je, to u rijet, pravedno reen'je,
da ne gre na on svijet nepravo teen'je,
hotil bih znat sada, o vinji boe moj,

124
kamo gre i pada steen'je krivo toj?
Zato se meni mni i tako sudim ja, 95
da u ponor pakljeni, pod zemljom koji zja,
vue ga sto vraga u pakal ki gori
s pjenezom jednaga, tko takuj zled tvori,
i stoka ostala, to mu pak ostane,
tee mu do mala kako vlas kad plane. 100
I mimo sve ino ki tako sagrijee,
stoto im kolino vinji bog pedijepe.
Tijem recte za ljubav, emu se nadate,
crkovnu koji plav lupeki vladate?
gdi je pravda, gdi je razlog, ali ste sebe van, 105
gdi je dua, gdi je bog i gdi je sudnji dan?
Ako vi scijenite da ete umrijeti,
to takoj plijenite boi stan na svijeti?
Nee li plani vaj skoro prit i on as,
kad vam e rasap taj vrh glave pasti vas? 110
Koliko za sada, ovoj vam dosta bud',
za ne vijem od jada pobrajat tolik trud.
Lje ki ste u tomu, tuj zlobu parjajte,
a pismu ovomu zabave ne dajte;
za krivcem govorim, koji su uzrok vas 115
a prave ne tvorim, da im se vazme as.
Nu molim ja boga, jeda se kad zgodi,
od raspa od toga da svoj dom slobodi.
Ovdi ja prikratih te tube priljute
i opet se povratih na pjesni minute. 120
Nu pokli nije moi odmjene imati,
s bojom u pomoi sam sidro salpati,
i odrijeit gumine i ostalo sve spravit,
sam morske puine da budem priplavit.
Nu tebe Jesuse klikuju za svu mo, 125
molei u suze da mi si na pomo.
in' tvoja da ljubav nigdir me ne ostavi,
doijem se moja plav na on kraj priplavi;
ter ako milos na pri tebi ja mogu,
ne daj mi s plavcom za stran puta nebogu, 130
u trudno toj more ne daj mi tamo prit,
gdi duh moj ne more bez tebe shranjen bit,
meu seke i kolje i strane valove,
gdi su sve nevolje i smrtni jadove.
Za tko tuj zahodi, ni obno ni obno 135
opeta ne ishodi iz toga mora van,
za se tuj razbije o toli tuan kraj,
gdi opeta ne isplije, opeta na svijet saj.
Nu ako je i muka toj velje more pro,
lje moja odluka na manje nee do 140
slijediti, to eli srdace i duh moj,
da se pak veseli, kad najde mir i goj.
Za ako pripliti na zdravje ja budu,

125
nee moj trud biti ni muka zaludu;
ar vee darove vinji mu bog spravlja, 145
tko gore jadove strpeno probavlja;
i taj e krunjen bit u svakoj jur dobi,
tko bude k elu prit, kako se podobi.
Poetak ar da tko prije svrhe prikrati,
nije slino nikako da mu se trud plati; 150
za mudri govore: nije koris ni dika
platu vr u more ner ludos velika.
Ali pak na svijeti vidjet je ludo jo,
sve zvijere odrijeti a u repu slomit no;
i togaj bog vema dariva i plaa, 155
nazada tko plema putem se ne obraa,
kako no taj ena, za pogled oholi
koja bi stvorena u grumen od soli,
koja se nazada obazre u neas
i za grijeh pet grada propade u propas. 160
A za toj, a za toj, pokoli ugrijeih,
Jesuse slatki moj, ter plavcu odrijeih,
i otvorih jedra sva, da sada i vazda
jedina milos tva krmi me i vlada;
ter ini, da sada ja steem tolik dar, 165
vas da se nazada ne svrnu nikadar,
ni k desnoj ni k lijevoj, ner s tvojom ljubavi
in' slijedit ivot moj do konca drum pravi.
Jo te u moliti, Jesuse jedini,
ne daj me pokriti tmastojzi mrklini, 170
mrkline ni mraka ne daj mi vidjeti,
ni tmasta oblaka, ijem budu pripliti;
ner nebo sve jasno in' da sad nahodim,
da asno i lasno puinu pribrodim,
da moja sva jedra bez plahe fortune 175
tihim se iz vedra vjetricom napune.
in' da se jo plata od vihar jo skrati,
moja plav krcata neka se ne izvrati;
za ako bez tebe, Jesuse prisveti,
ja budem vrh sebe sva jedra vazeti, 180
ja s plavcom nikako neu se shraniti,
ner se u tutako dno mora staniti.
Jote u moliti, kako sve tvoj sluga,
ne daj se proliti valovom od juga,
da mi jug ne smeta, o vinja ljubavi, 185
sva jedra napeta i timun od plavi;
od juga za naglos mogla bi u mao as
svrnut mi svu rados u vele plaan glas.
Za da se prigodi taj alos estoka,
gdi se duh moj brodi prik mora iroka, 190
moglo bi razdrijeti sva jedra u pee,
i mene zanijeti k neznancem dalee,
ali mi skriti arbule i otijemne,

126
ali plav raziti i razbit o stijene;
ter bih ja bez tebe, Jesuse priblaen, 195
i plavcu i sebe izgubil poraen.
Zatoj te ja molju, Jesuse moj prisvet,
uvaj mi na volju i plavcu i trinket
i jedra ostala, o vjena ljubavi,
velika i mala, ka nosim u plavi, 200
gumine i ela, Jesuse prislavan,
tanka i debela, shranit mi bud spravan;
sartije sve moje do najmanje uze,
potrjebno kako je, ti vlada' Jesuse,
nada sve ankore uvaj mi za ljubav, 205
bez kijeh se ne more sahranit nijedna plav.
uvaj ju od miline morskoga sapluna,
gdi trudna plav gine, kada dme fortuna;
in' mi jo tvoja vlas i velja tva ljubav,
svaki hip i svak as busulo da je uprav, 210
po zvijezdi nebeskoj, ka ne ima zapada,
da s plavcom ivot moj krmi se i vlada;
za sama zvijezda taj meu svijemi zvijezdami
timuni vas svijet saj i nebo nad nami,
anelski koju dvor i slavi i tuje 215
i lovjek, boji stvor, na pomo klikuje.
Za milos ne brani, ner milos sazdava,
da togaj sahrani, koj joj se pridava;
i u vrijeme u svako, ufan'je tko ima,
ljuveno i slatko u kril ga svoj prima. 220
esto se jo zgodi, da mrnar tonui
smrti se slobodi, nje ime zovui.

20.
Prava mudrost.
11

Tko se sam spoznava, dobiva i sudi,
jai je od lava i tvri svijeh ljudi;
zato je razum taj razumna ovjeka,
komu se na svijet saj ne najde prilika,
i nitkor na svijeti no moe nikadar 5
tuj kripos scijeniti i toli slavan dar.
Sve zlato i blago, za mudri govore,
i kamen'je drago platit ga ne more;
sve orune vojnike za s kopji i mai
pjece i konjike nag plee i tlai, 10
i kralje i care jo kuda prohodi

11

127
ne scijeni nitare pri svojoj slobodi.
I nijedno gospoctvo i od svijeta sve slave
tuj kripos u robstvo ne mogu da stave,
ni muke ni truda ni uti ni uje, 15
ni lovjeka huda kud godi putuje;
jo gusar od gore samomu u lugu
zadat mu ne more ni alos ni tugu.
lovjeka za naga ne moe na svijeti
u gori bez blaga ni gusa odrijeti; 20
za lovjek taj slavan u tijeli im ive,
vazda je pripravan stlait sve protive.
U robstvu okovan taj lovjek jo da je,
scijeni se slobodan i taj trud ne haje;
ner li se svijem svijetom jo ruga svoja vlas, 25
kako gnjilijem cvijetom, kada je satren vas.
Nit more prognan bit iz doma svoga van,
ni blago izgubit koje je sve zaman.
Za tko je kripostan, pravo vam govoru,
vas svijet je tomuj stan, jak ribam u moru; 30
od protiv oda svijeh titi se jo plema,
i ini rug i smijeh lje od srjee najvema,
ka blago bezumnijem dariva zaludu,
a jade razumnijem da ivu u trudu;
sve blago pokloni bezumnom ludosti, 35
a vrijedne progoni bez nijedne milosti.
Sva svoja pri sebi, kud hodi, svud nosi,
i od boga na nebi ini dar ne prosi,
i drugo nije rad, da ima na svijeti,
ner samo eu i glad da moe podnijeti. 40
I tata sva hvala pri njem je za nita,
jak grumen od kala i slama od strnita.
Ni dvorbe ni slube od dvoran ne eli,
ni svjetovne drube, da se njom veseli;
svjetovna za sluba i od svijeta vesel'je 45
nije drugo ner tuba i plano dresel'je.
Ner slijedi mir i goj, splesavi sve blude,
s blaenstvom da duh svoj zle smrti sabljude;
pri sebi takoj sam ter gojno poiva,
i otvoren vinji kram nad sobom priiva. 50
Nebeske krijeposti ter vidi oima
i druge svjetlosti, ke saj svijet ne ima.
U donjoj tamnosti jo vidi i uje
pakljene alosti, gdje se vijek tuguje;
gdi vajmeh ostaju u plau i tubi, 55
ki s grijehom dni traju na svjetovnoj slubi.
Ter kom je pokojan ter za svijet ne mari,
vidjet je dostojan priudne te stvari.
Jo zemlja to daje, svijeh dubja i trava
sve vrste poznaje koga su narava, 60
po kopnu i vodi ivinu jo svaku,

128
ka plove i hodi, razbira po tanku;
krilate najlie ke pjee nogami,
pak perje podvie da lete nad nami,
Nebeske visine, i polja i gore, 65
i morske dubine izmjerit jo more.
Jo umom dohita i tie po tanku
okoli od svijeta, kolik je na dlaku.
I suncu zna istok i kudi zapada,
vrjemenu svemu rok po kom se rasklada, 70
koji vijek vrjemenit i sada i vazda
zemaljski ovi svit timuni i vlada.
Jo udno, boe moj, razmilja u sebi,
gdi mnozijem zvijezdam broj poznava na nebi;
mnozijem broj poznava i ke su svjetlosti, 75
koga li narava, koje li krijeposti;
i svojijem imenom jo mnoge moe rijet,
kijeh kolo s vrjemenom obtjee vas saj svijet.
I njeke ostale temeljne razlike,
ke se vide male, ma nu su velike, 80
u hipu u svomu ke vidjet moe svak,
na nebu osmomu, kad pride noni mrak.
I njegov jo razum spametno dohita,
gdi je suncu pravi drum i ostalijeh planita,
u dvanaes skalina ki hitro rastavi 85
dvanaeste ivina za biljeg ter stavi.
Sunana usilos gdi s desna i s lijeva
ostale u svjetlos planete odijeva,
mjesecu jo punu mrklinu osudi
na glavi drakunu aliti na kudi; 90
od zemlje ter sjenca, bez zrake sunane,
uini mjeseca da u tmasti ostane.
Jo mjesec kada se sunacem sastaje,
vidjeti ne da se, ner skroven ostaje,
ter vee ne svijeti, ni svijetao ni jasan, 95
nit se da vidjeti ner deri treti dan.
Od zrake sunane nu kad se odijeli,
vas svijetao ostane i tmastu no dijeli,
dvanaes krat ter takoj u krovu ostaje,
neka se pomrak svoj po svijeti poznaje. 100
Vrh uda vrhu svijeh jo udo priiva,
sred voda sred slanijeh gdi zemlja poiva,
poiva u vodi, ter mnozi govore,
da zemlja nadhodi visinom toj more;
a voda od mora nee se proliti, 105
ni vrhe od gora ni polja pokriti.
Za hotje prislavan vladalac nebeski,
da stoji vode van ovi svijet zemaljski,
ter vodi nikadar ne da se proliti,
da iva svaka stvar moe duh pojmiti. 110
I zemlja jo takoj vode van ostaje,

129
ivini da svakoj hranicu sazdaje.
Tko li jo udesa priudna moe rijet,
gdi u sebi nebesa uzdre vas saj svijet,
ter zemljom sve vode, jote zduh i oganj, 115
letei obhode i obno i obno,
s istoka k zapadu, [s] zapada u istok,
vrte se u skladu, s nainom slijede rok,
skladaje rok pravi, okolo ter takoj
protivnom naravi provode potijek svoj. 120
Taj lovjek razuman jo ne ima pokoja
ni javi ni u san, kuaje svijes svoja,
gdi sila ognjena toliko naredno
i kripos ognjena druguju zajedno,
od ognja toplina ter ne da vodi van 125
ni od vode mrzlina ne gasi oganj taj.
Jo teko i lahko, suhoa i vlaga,
u vrijeme u svako skladaju jednaga;
ter slavni moj boe, nije se mo ne udit,
da lovjek sam moe tuj tana iskusit, 130
komu je svijes dana, zajti tom dubinom,
gdi je studen smijeana jednaga s vruinom.
I ako svaka jes protivne naravi,
stiska ih tijeskan vez vjekute ljubavi,
gdi narav tuj svoju njeguju i goje, 135
u miru i u goju zdrueni ter stoje.
Tijem taj vez nitkore i skladno skladan'je
razvezat ne more, ner samo skonan'je
s krijepostju od smrti i odlukom s nebesa,
ka moe satrti lovjeja telesa. 140
I stvari ostale sve mogu lipsati,
koje su nastale i ke e nastati,
i sve se skonaje, ner boe priblaen
tvoja rije ostaje po vas vijek i amen,
kojoj se godita ni ljeta ne znaju, 145
pri kojoj za nita sve stvari ostaju.
Spametan dake taj, ki sebe spoznava,
od svega na svijet saj razloge pridava.
Napokon svoj razum poznava po sebi
po zemlji zmijam drum i pticam po nebi, 150
aliti od plavi puinu brodei,
poznava drum pravi vrh sebe stojei.
Tijem tko se spoznaje i sebe dobiva,
taj blaen ostaje i s bogom pribiva.
Tomuj se moe re, da je lovjek taj pravi, 155
ki moe milos ste pri bojoj ljubavi.
Tomuj se moe rijet, da je s bogom u drubi,
da mu je vas saj svijet podloen na slubi,
komu je dano zgor s naredbom od boga
kraljevat svaki stvor i sebe samoga. 160
Dim tomu lovjeku, ki pamet svu stavi

130
razmiljat smrt priku, kakve je naravi,
i im nas put plaa, kada nas dobude,
koja nam obraa svu rados u trude,
kada nas dobiva, ter vajmeh napokon 165
s tubom nam dariva vjeni pla za poklon,
da naa dua ta njeguje i drui
s jadovi grozni pla, s jadovi da tui.
Kad li se dobude, spoznavi sebe sam,
plata mu pak bude, gdi je gori vinji kram, 170
u vinjoj polai, u vjenjoj ljuvezni,
gdi splee i stlai sve od svijeta boljezni;
gdi svoj duh sahrani u vinjem kraljevstvu,
gdi stoje izbrani u vjenom blaenstvu.
A kamo tolik dar, na svijeti ki uiva, 175
gdi se sam gospodar od sebe naziva!
Za ga bog daruje, da svijesti lovjek taj
sam sebe kraljuje i stlai vas svijet saj.
lovjee od kala, tijem svak as razbiraj,
koja je pohvala, stlaiti vas svijet saj; 180
koli je dar slavan, koli je krasno toj,
kad je duh pripravan da s tijelom bije boj;
ter takoj ter takoj i vee i puti
s razlogom narav svoj, kada rat outi.
Nu kripos tuj mali u sebi spoznaju, 185
s tatinom u hvali ki svoje dni traju,
ter mislit, svijete moj, tuga je priljuta,
bezumnijeh kolik broj zavodi stran puta,
ki veznu na prijeu u tvoju tunu slas,
jak ptica u mrjeu ka je tanja ner li vlas, 190
s lijenosti u bludu lotarstvo dvorei,
jak prasci u eludu trbuhe gojei,
kojim je bog trbuh, ter siti nitore
s blaenstvom trudan duh shraniti ne more;
zato su njih djela protiva razlogu, 195
ter crna od bijela razluit ne mogu,
kako sve slijepa stvar, bez vida ka trudi,
kolure ter nigdar ne moe da sudi.
Ter kako bez oi ne mogu na svijeti
ni sunca s istoi ni neba vidjeti, 200
no i dan ter tako u vjenoj mrklosti
provode jednako, bez boje svitlosti.

131
II.

1.
udno prikazanje.
12

Lje pamet i um moj k meni se povrati
ter tuni nepokoj menije se prikrati,
ter spravih svijes moju [ter] spravih sebe sam
na onu gospoju, ka vlada vinji kram,
i kopno i more, bez ke se na svijet saj 5
shraniti ne more lovjeji narav taj.
Tijem da mi ree sad: sluga e biti moj,
zabil bih plani jad i gorki nepokoj;
zabil bih svu tubu, ka me prije posvoji,
davi se na slubu toj slavnoj gospoji. 10
I da me nje pogled pogleda i dika,
zabil bih prjednju zled i ranu bez lijeka,
i ovi jadan stril od gorke ljubavi,
kojim mi u sto dil srdace rastavi,
ki mi drum zaprijei naslijedit tuj lijepos, 15
kojom se svijet dii za ljubav i milos,
jak jednom od zvijezda najsvjetljom na nebi,
gdje rajska nje gizda slavi se po sebi.
Za vee nije druge slavnije prilike,
gospoje ni sluge, lijeposti ni dike; 20
i ona je samo taj, ka moe svu alos
i svaki plani vaj svrnuti u rados.
I nje je smiljen'je krijeposno vrhu svijeh
ter grozno cvilen'je obraa sve u smijeh.
Kupido kad zgleda jo slavni nje obraz, 25
vas trepti i preda i stine kako mraz,
i trka i luk svoj jo krije strijelami,
ter nee biti boj planinom s vilami.
Vaj nu se prigodi mojojzi mladosti,
u tuni nezgodi od plane alosti, 30
budui dan njeki u podne pod gorom
stie me trudni san u sjenci pod borom;
u sjenci zeleni (proljetje nu bjee)
bistri vir vodeni pod borkom gdi vrijee
iz bijela mramora, kako cklo ki sjae, 35
kojim se sva gora s dubravom slavljae,

12
U rukopisu bez naslova. Ovoj pjesmi nema poetka, koji bjee na predjanjem iztrgnutom listu. Na koncu
pjesme pominje se, da je imala 350 stihova.

132
ki svojom sladosti minuje slatki med,
i ljetnjom hladnosti [n]adtjee zimnji led.
A kamo slados taj, ku ujah po gori,
jak da se vinji raj vrh mene otvori! 40
Gdje ptice razlike svijeh strana ubere,
od slasti tolike da se duh podere,
i srce u krugu za ljubav i rados,
sliaje po lugu od ptica tuj slados.
A kamo razlik cvijet gdje miris ishodi, 45
da srce na [on] svijet od slasti zahodi!
Meju sve sladosti i dobro ostalo
outih s radosti vesel'je ne malo,
danica i zora gdi bil dan voae,
a slavic vrh bora nada mnom pojae, 50
i u pjesni mnjah, veli: ostavi nepokoj,
to srce tve eli skoro e imat toj.
Blizu je tebe, znaj, prislavna gospoja,
da t' skrati svaki vaj i ostala zla tvoja.
I u sanak moj spei pri vodi studeni, 55
to eljah elei, zgodi se toj meni.
Zgodi se meni toj s velikom ljubavi,
gospoja svijeh gospoj da mi se objavi,
s tolikom svjetlosti, ku nigdar na svijeti
mojojzi slabosti ni dano izrijeti. 60
Kad sinu nje svitlos, mnjah, da e u as taj
ognjena usilos porazit vas svijet saj,
taj svjetlos tolik strah ter meni vaj zada,
jak da u vas u prah sprait se od jada.
Nu kom se povrati u mene svijes moja, 65
vas moj trud prikrati prislavna gospoja,
i rekoh: gospoje molim te nebog ja
za lice toj tvoje, iz koga sunce sja,
reci mi boga rad, ako se moe rijet,
jes' li ti prila sad s nebesa na saj svijet, 70
prislavna gospoje, da moj pla prikrati
i tube sve moje da u rados obrati?
da moje dresel'je i moj pla priljuti
u rajsko vesel'je bude se svrnuti?
da se ta izbavim i plaa i tube, 75
kad emer probavim od ljuvene slube?
i da se slobodim od uze ljuvene,
s kom tubu provodim i trude pakljene?
Gospoja ako s' taj, molim te rad boga,
objav se a ne taj od mene neboga. 80
Jesi li ista ti, tko ti se pridaje,
da mu mo skratiti sve trude i vaje?
Za ti u pridati i tijelo i duu,
da se moj pla skrati, da vee ne tuu.
Toj li si ka druga od drube ljuvene 85
sablazan od luga, od gore zelene,

133
molim te boga rad, uresu gizdavi,
parja' me vajmeh sad, vrni se k dubravi,
ljuvenom prijazni ni sada ni po tom
vee me ne blazni tom rajskom ljepotom. 90
Za mojoj mladosti od ljuvene rane
vjekute alosti znaj da su zadane;
ter tube minute i muke ostale
od strijele priljute jur me su skonale.
Za taj trud ljuveni, tijem se sad rijet more, 95
tuan duh u meni da jedva kopore. -
A ona: sinko moj, parjaj pla i tubu,
ako e ivot svoj dat meni na slubu.
Ja u sad prijati pod moj stijeg tvu mlados,
da se tvoj pla skrati i tuba i alos. 100
Ja ti u kazat put i od vinjijeh drum pravi,
po kom e prit u skut od vinje ljubavi.
Najti e po meni nebeski dvor i kram,
gdi stoje blaeni, gdi eli priti sam;
gdi je vinja polaa s gorutom svjetlosti, 105
[gdi nije] tube i plaa, gdje nije mrklosti.
Od svijeta sva zaman ljubav se porodi,
jakino kratak san ki u mao as prohodi:
[ja] nisam vila taj od ljuvene drube,
da dijelim plani vaj mladosti za slube. 110
Tijem misal ostavi od himbe ljuvene
ter pamet svu spravi, da slijedi ti mene. -
Gospoja reki toj s velikom ljubavi,
tuer se sanak moj sa mnome rastavi;
i kad se probudih i sankom razabrah, 115
vesel'je outih, oito za poznah,
da nije stvar himbena od gorske naravi,
ner dijeva blaena ka moe da shrani
onogaj lovjeka, koga trud skonava
od rane bez lijeka, ter se njoj pridava. 120
Tijem rekoh: nije zaman, vaj meni vaj meni,
stignul me ovi san u ovoj zeleni.
Prila je rijeh sada gospoja svijeh gospoj,
slobodit od jada emeran ivot moj,
da moj vez rastavi, ki mi duh skonava, 125
od tune ljubavi koju svijet sazdava.
A za toj, a za toj, uinih odluke
i tijelo i duh moj pridat joj u ruke,
neka me do groba, kako se pristoji,
za sunja i roba na volju posvoji, 130
pokli se prigodi da trudna vaj mene
od plaa slobodi i od tube pakljene.
Za kom se pridah njoj, bit joj rob i sluga,
tutako ivot moj slobodih svijeh tuga;
ter to bjeh (prije dresel) pun svake alosti 135
najdoh se vas vesel, nadijeljen radosti.

134
A za toj ljuveni, mladosti gizdava,
vjerujte vi meni, da druga nije trava
ni bil'je na svijeti, pri kom je kripos taj,
kad strijela zlaena zada mi tolik vaj,
13
140
kad mojoj mladosti trudan duh rascvijeli,
s velikom radosti koju mi nadijeli;
kad voljah umrijeti, nego li biti iv,
ne mogu podnijeti i trpjet tolik gnjev.
A sada a sada, meni se prigodi, 145
da mene svijeh jada taj dijeva slobodi.
Vazda u tijem zvati tuj slavnu gospoju,
kad budem u rati s ljubavi i u boju,
da slavna svoja mo i uzmnona svoja vlas
bude mi na pomo svaki hip i svak as, 150
da mrtva i iva bude me shraniti
i oda svijeh protiva do groba braniti.
Da ju hvalim i slavim i sada i po tom,
dokle se rastavim ja s trudnim ivotom;
14

podobna zato je svoj hvali i slavi, 155
nada sve gospoje u vinjoj dravi
i ovdi na svijeti, od kojijeh tolik broj
ne moe izrijeti u glavi jezik moj;
za ju bog uresi nad svijemi zvijezdami,
da vlada nebesi i svijetom i nami. 160

13
Poslije stiha 140 pripisano je na okrajku 6-8 stihova, koji se ne mogu proitati.
14
I stihovi 153-154 pripisani su na okrajku.

135
2.
Pjesanca na smrt sestre.
15

Tuan je razgovor i plani nepokoj
vidjeti suh javor u gori zelenoj,
meju dubja ostala kod bistra kladenca,
gdi se je rastala njim svoja zelenca,
ter se ta vidi suh: tijem tko tuj putuje 5
ivui svaki duh od jada tuguje,
gdi od njega nije sjeni, ter kako da tui
meu svom zeleni gdi se sam prisui,
kod bistre vodice, ter zimi i ljeti
vaj nijedne ptiice nije na njem vidjeti, 10
a navla slavica, da zorom biljie,
ner sama grlica ka eljno uzdie
vrh suhe granice, gdi gore od jada
s ljuvene tuice plani glas uklada.
Vaj slavni boe moj, gdi tube razbira 15
ter ljuven nepokoj srce joj podira.
alost je s tugami, gdi plano popijeva,
suh javor suzami ter plano polijeva.
A ne vijem javor taj gdje moe trpjeti
toliko plaan vaj ter nee proctiti, 20
za tubu priljutu da bude prijati
zelencu minutu, ku mu es prikrati,
neka se odijeva minutom zeleni,
gdi suze prolijeva taj ptica po sve dni;
i cvijetak da se svoj opeta objavi 25
zrcalo da je toj lovjejoj naravi,
vjekute spomene da ostanu na svijeti
od tube ljuvene, ke nije mo izrijeti.
Neka se poznava i u gori vajmeh ta,
koga je narava od ptice grozni pla, 30
to li su alosti i kako taj suzi,
minute radosti tko straa u tuzi;
onomuj najlie, tko suze ronei
jadovno uzdie dragu stvar elei.
Za ja mnim, moj boe, (ako se moe re), 35
suh javor da moe pri tebi milos ste,
da mu da tvoja vlas da moe na svijeti
toliko plaan glas od ptice izrijeti:
vapil bi dan i no, jadovno tuei,
iz glasa za svu mo boljezan druei! 40
Rekal bi u gori skladaje tolik vaj:
to me bog satvori i sazda na svit saj,
tolike da tube u gori sad stoje,

15
U rkp. samo s naslovom Pjesanca.

136
grlica bez drube cvijelei gdi poje;
rekal bi, za ki sud o tuna dubravo 45
objavi tolik trud? takoj li bi pravo,
da vajmeh u tebi, gorije od jada,
grlica po sebi plaan glas uklada?
rekal bi javor jo: rad plane grlice,
dubravo kako mo trpjet te tuice, 50
sliaje grlicu, boljezan ku vlada
ter pojmit duicu ne moe od jada,
cvijelei za drugom jadovno na svijeti,
da s plaem i s tugom bude ta umrijeti.
Rekal bi jo javor: vaj rad bih ja znati, 55
to kremen i mramor nee se rastati
od jada na poli, o vinji boe moj,
jadovno gdi toli provodi ivot svoj
grlica sred luga, u gorkoj tuici,
po sebi bez druga na suhoj granici; 60
jo kada uzdahne od elje ljuvene,
to vajmeh ne sahne lis trave zelene?
to gora listak svoj ne svrne na nica,
grlici pritunoj gdi vrijedi ranica,
priljuta taj strijela od tune ljubavi 65
svoj ivot od tijela da prjee rastavi.
Rekal bi javor taj, da moe govorit:
moe li na svit saj vei trud bog stvorit,
ni veu boljezan ni emer priljuti,
to javi i u san grlica taj uti, 70
kad ju smrt razlui od vernoga druga,
ter trudi ter mui svoj tubi da je sluga.
Rekal bi jo javor, kada bi govoril,
je li gdi plaan stvor vinji bog satvoril,
ki moe na sviti goriju tuicu 75
na sebi podnijeti, ner tunu grlicu,
ka sebe u trudu skonava cvijelei,
nesrjeu prihudu s boljezni slijedei;
gora i zagorje ter se tuj snebiva
i jel'je i borje, gdi plano pripijeva, 80
pojui ter pravi: zaman se veselim,
u pustoj dubravi, gdi prijeku smrt elim,
kunui hip i as, u ki me rastavi
nesree hude vlas od verne ljubavi
ter sam ja ostala jaoh sama bez druga, 85
za koga bih dala sve srce iz kruga,
i tijelo i duu i k tomuj vas saj svijet,
da ga opet sadruu, ako se moe rijet.
Nu je rana bez lijeka, prilo je tuiti,
za ga opet do vijeka ne mogu zdruiti, 90
ni njim se sastati, da vajmeh do groba
moj ivot zlopati, kako se podoba,
jak tko je na slubi s nesreom sastavljen,

137
u plau i u tubi z drazijemi rastavljen,
kako ja neboga bez druga ostala, 95
ka nijesam prije toga nijednu zled poznala.
Tijem se u grlica do groba ja zvati
tuna udovica i sve dni plakati,
od tuge i jada neka se u gori
iv kamen raspada i u rasap rastvori, 100
neka se u gori jadovno cvilei
me tijelo rastvori s duhom se dijelei,
da tuba i pla taj u pustoj dubravi
vee se na svijet saj od mene ne objavi,
od mene grlice kojoj es obrati 105
svu rados na nice da ivot moj skrati.
Jo suhi javor taj, da moe govorit,
zbrajal bi plaan vaj i emer jadovit;
rekal bi: vaj meni, o goro zelena,
nemir je pakljeni ranica ljuvena, 110
alost je i tuga i smrtni nepokoj,
grlica bez druga gdi traje ivot svoj;
u suze priljute gdi od tube i od vaja
radosti minute u gori pobraja,
od tuge i jada ter e prije poginut, 115
ner li e nikada cvijelei poinut.
Svjedok su suzice, ke roni svaki as
s ljuvene tuice u toli plaan glas,
ter mui ter trudi, napokon ter takoj
sama se prisudi potrajat ivot svoj, 120
po sebi da traje svoj ivot bez druga,
i vee ne haje ljubavi bit sluga;
ter zimi ni ljeti ni u druga vrjemena
nije je mo vidjeti vrh dubka zelena,
vrh suhe granice ner plana pribiva 125
do smrti tuice gdi s jadom priiva.
Vrh svega vrh toga nee se napiti
kladenca bistroga, vaj, da se nasiti,
bistri vir ner smuti od vode studene,
svreno da uti jadove ljuvene; 130
ter je pla s tugami vidjeti tuj pticu,
na pola suzami gdi mijea vodicu,
od jada i od tuge pak alos slijedei
dubrave i luge oblijeta cvijelei.
Ter nije dubak suh ni zelen u gori, 135
ijem se svoj trudan duh letei umori,
to nee obtui, po lugu i dubravi
dragoga itui, s kijem ju es rastavi.
Nu kom ga ne najde ter ga ta izgubi,
pla tubu i jade toprva obljubi, 140
ter tuno svaki as od tube ljuvene
ponavlja plaan glas, travica da vene.
udo t' je moj boe jaoh od te grlice,

138
gdi trpit ne moe ljuvene strelice,
u tubi ter takoj rad velje ljubavi 145
napokon ivot svoj cvijelei rastavi.
Zatoj u boe zvat uzmnonu tvu kripos,
da meni bude dat tuj ljubav i milos,
da meni vaj sade ljuveno i milo
taj ptica upade cvijelei u krilo, 150
neka bi vidjela moj emer s nalijepi,
ki meni iz tijela sve srce korijepi
rad truda estoka, ki me ta rascvijeli,
da moj duh prije roka s tijelom se razdijeli,
plaui s e s t r i c u ku mi smrt povrijedi, 155
do groba tuicu da ivot moj slijedi,
i mnoge jo druge od moga plemena,
kojim sad od tuge neu rit imena,
u plane me pjesni ke sada ukladam,
s velikom boljezni cvilei gdi jadam, 160
da moj pla jadovit i tuge priljute
ne budu ponovit alosti minute.
Za da bih po broju svijem ime objavil,
mnim da bih svijes moju sebe van zastranil.
Zatoj mi grlice plaan glas nasladi 165
ter hrlo u krilce u moje upadi,
da oba cvijelimo, prituna druice,
da nae dijelimo na pola tuice;
za tomuj pol tuga srca se odijeli,
tko moe na druga, zajedno njim da cvijeli. 170
Lje oni, ki tue i grozno ki cvijele,
lasno se sadrue, boljezni da dijele.
Nu tko je vajmeh taj, s kijem u ja cvijeliti,
da budem plani vaj i alos dijeliti?
Tko li e k meni do, da je sa mnom u drubi, 175
da mi je na pomo u plau i u tubi?
razmi ti grlice velmi rascviljena,
pritiha ptiice s drugom razdijeljena,
koja e poznati sve moje alosti,
kad ponem plakati ja trudan za dosti, 180
kad eljno uzdahne emeran ivot moj,
da listak posahne na travi zelenoj;
kad tuba i moj pla i uzdah jadovit
cvilei vajmeh ta propade na on svit;
vapjen'je kad moje, gdi ivot moj cvijeli, 185
razluci na dvoje mramorak pribijeli;
kad eljno prosuzi od jada svaki stvor
sliaje u tuzi moj plani razgovor;
svaka vrst od ljudi kad vidi i uje,
gdi ivot moj trudi i eljno tuguje, 190
gdi je moj trud za nita i tuba sva moja,
sva ljeta i godita gdi ne imam pokoja,
ni javi ni spei, bez ljuvene drube,

139
tolike videi alosti i tube.
Tijem tuna grlice pridi sad ter e ut 195
vaj, to su tuice i to je pla priljut,
kad zbrojim svu boles pri tvojoj ljubavi,
kako me moja es s drazijemi rastavi.
Za kad bih sve moje tuice poznala,
mnim da bi te tvoje boljezni parjala. 200
Tijem vee suzice ne roni ti takoj
vrh suhe granice, jadovni drue moj;
suh javor ostavi, molim te rad boga,
ter se sad odpravi do mene neboga....
16

16
Ova pjesma nije dovrena, jer je drugi list rkp. iztrgnut. Budu da u kazalu stoji da je ova pjesma imala 120
dvorednih kitica a ovdje ih ima samo 102, to se vidi, da je na drugom listu bilo jo 18 dvorednih kitica ove
pjesme.
3.
Pjesanca boljeljiva druga.

Koli je vajmeh plah, koli je vaj prijean,
boljeniv moj uzdah s jadovi izmijean!
mijean je nalijepi, mijean je s emerom,
ter moje korijepi srdace s teerom!
Zdruen je s tugami ter ini, da vas as 5
ja grozno suzami polijevam moj obraz.
Pelinak i ruta jo se njim sastavi,
da tuga priljuta moj ivot zatravi.
A kamo kotrava i bil'ja ostala
otrovna narava, to je zemlja sazdala, 10
navla emerika i emer od zmija,
ki ranom bez lijeka me srce izvija.
A ne vijem za ku stvar protiva vaj meni
ukaza tuj nehar moj uzdah ljuveni!
Ter meni ne pravi, ter meni ne veli, 15
kamo se odpravi, kamo li po eli;
ner li se sam spravlja i plaho jo bijesni,
a mene ostavlja u veljoj boljezni,
u tunoj boljezni nebavac ter stoju
i ini u pjesni jadove da poju. 20
ini me cvijeliti utei nepokoj,
i s tijelom dijeliti emeran ivot moj.
ini me, da jadam, ini mi eljet jo,

140
da sebi smrt zadam, uzami bridak no.
ini me vapiti, plaui iz glasa, 25
i emer taj piti smrtnoga poraza.
ini me vajmeh ta da ivot moj tui
i da me vjeni pla do groba sadrui.
ini mi podrijeti srdace iz kruga,
ini me umrijeti taj alos i tuga. 30
Uzdae, vaj meni, tako li pravo bi,
tvoj nemir pakljeni da mene oznobi?
Kako me ostavlja cvilei [neboga]
kud li se odpravlja, reci mi rad boga?
Tko me e zdruiti, ako ti bude po, 35
i sa mnom tuiti jednaga dan i no?
Vaj za to odpravljat nemoj se ti sade,
pomoz mi ponavljat emere i jade,
i smrtne boljezni, to utim nebog ja,
ni javi ni u sni ne imavi pokoja. 40
Nu pokli sva sila hoe me ostavit
i moj duh od tila bezredno rastavit,
vaj nu se utii i kratko nu stani
ter moj pla uslii, uzdae srani.
Pokli ma huda es, uzdae moj tuan, 45
sudila tako jes, da mi nijes posluan,
s plaem se odpravi ter klikuj iz glasa
u slavnoj dubravi od gore Parnasa,
neka se naredno za ljubav sranu
sve muze zajedno na zboru sastanu; 50
i kad se taj druba zajedno sastavi,
in' moj pla i tuba da im se objavi,
i reci drubi toj od gore zelene,
uzdae trudni moj cvilei od mene:
oni me posila, koj eljno umira 55
komu jad i strila srdace podira.
Oni me posla k vam, jadovno ki cvijeli,
bez drube koji sam u plau duh dijeli.
Oni me posila, s kijem su sve nezgode,
objestran sto strila komu duh probode; 60
od plane alosti ki umira u vaju,
svi zglobi od kosti ter mu se rastaju;
u suzah ki plove, trudei dan i no,
i na pla svoj zove prislavnu vau mo.
Za to sve pridite, molim vas boga rad, 65
da moj pla vidite i s tugom gorki jad,
ter ete poznati, trudna me videi,
koje se zlo pati dragu stvar elei,
kako se iz tijela vaj eljan duh dijeli,
kad draga od mila tuna smrt razdijeli. 70
Po tom se odpravi, uzdae ljuveni,
po svakoj dubravi, po gori zeleni;
obajdi planine, obajdi sve luge,

141
polja i ravnine, iroke i duge,
obajdi livade, gdi svako cvijetje cti, 75
ter moj trud i jade objavi tamo ti;
obajdi sve vode, kladence i rijeke,
ter kazuj nezgode od smrti od prijeke,
kako smrt priljuta hitro se privue,
ter moga n e p u t a ukradom povue, 80
bez nijedne ljubavi da se taj dobrota
prije reda rastavi od svoga ivota;
pla tuba i alos svijeh strana ter stoji,
vaj gdi se taj mlados ivotom razdvoji.
Reci jo, pastiri da stada ostave, 85
i od gore satiri zelene dubrave,
ljuvena druba taj vaj da bi vidjeli,
kako me smrtni vaj s n e p u t o m razdijeli.
Uzdae pak teci po gorah i vodah,
ter vilam svijem reci, da si ti moj uzdah, 90
da si moj poklisar, da se tuj objavi
toliko plana stvar i moj trud krvavi,
strjelica priljuta kako me rascvijeli,
dragoga n e p u t a koja mi prostrijeli;
jeda bi sve vile od gore zelene 95
na jedno se skupile, da pridu do mene,
i one da uju zajedno kad budu,
kako ja tuguju rascviljen u trudu,
suzice ronei niz obraz moj blijedi,
n e p u t a alei koga smrt povrijedi. 100
A navla Diana da vidi vajmeh sad,
kraljica izbrana, tuicu i moj jad.
Uzdae pak putuj, kraj mora hodei,
Neptuna ter klikuj eljno ga molei,
jaoh jeda ne skrati prijazni ljuvene, 105
na suh kraj poslati sve morske sirene,
i on njimi da pride jednaga na suh kraj,
alostni da vide pri meni smrtni vaj,
kako me smrtni ma s n e p u t o m rastavi
a meni vjeni pla za darov ostavi. 110
Jo moli sunace, da mi sad poslui,
da moje srdace u tugah sadrui,
da bude ne sjati ner da mi pomoe
n e p u t a plakati ako mi bit moe.
Mol' mjesec jo jasan i zvijezde ostale, 115
da moju boljezan i moj trud poale.
Mol' zvijezdu danicu, da vidi s istoi,
gdi suze po licu teku mi iz oi,
meu vas stvor ostali i ona da mene
u tugah poali, gdi ivot moj vene, 120
zato je smrt prijeka hotjela toj takoj,
da ranom bez lijeka prikrati ivot moj.
A ne vijem koji vaj hotil je i sudi,

142
da mi smrt cvijetak taj prije roka oprudi.
Uzdae, moli jo vladaoca od pakla; 125
da vidi bridak no, koji me vaj zakla,
i muke ostale, ke ne vijem za ki sud
sad mi su zadale s boljezni smrtni trud,
tolik trud s boljezni, koji ja na svijeti
ni javi ni u sni ne scijenjah vidjeti. 130
Jeda mi dopusti za ljubav i milos,
Orfea da pusti iz pakla na svitlos;
kada van izajde, neka sam bez druge
sve gore obajde dubrave i luge,
jaoh lirom da poje, da takoj u pjesni 135
pobraja sve moje tuice s boljezni,
po svakoj dubravi neka se u drubu
svaka zvijer pripravi na moj pla i tubu;
i svake jo ptice, ke sazda vinji bog,
da vide tuice, ke utim ja nebog. 140
I kad se sjedine u gori zeleni,
razlike ivine da pridu sve k meni:
za ljubav i vjeru Orfeo u taj as
zvonei u liru da pusti tuan glas,
da k meni prizove ljuvenu i milu, 145
u suzah ka plove, sjede u crnilu,
po sebije u kutu ka roni suzice
ter plane na skutu dri sirotice;
neka ta mladica sa mnome u drubi
odere sva lica u plau i tubi, 150
vaj koju smrt prijeka zlosrdo rascvijeli,
svoga ljubovnika ter njome razdijeli.
Majku mu jo dragu zov' k meni u drubi,
ka krijepos i snagu cvijelei izgubi,
od velje tuice ter vajmeh moj boe 155
i od truda duice primiti ne moe,
cvilei tri glase neka mi pustimo,
na smrtne poraze vaj da se tuimo,
to se smrt nabuni ter cvijetak gizdavi
prije reda obruni i u zemlju postavi, 160
neka se podere zemlje van iv kami,
kad nae razbere jadove s tugami,
neka se korijepi svaki dub zeleni
i u pee procijepi mramorak studeni,
i neka list spade s travice studene, 165
vidivi te jade i trude pakljene;
neka se sve rijeke i vrjela sva smute,
kad tube tolike i na pla oute;
neka se sva rados i svako vesel'je
obrati u alos i plano dresel'je. 170
O mladci ljuveni i vam se molim sad,
pridite svi k meni ter vite tuni jad,
gdi ivot moj plae s nemira priljuta,

143
gdi mi smrt izmae u majke iz skuta
n e p u t a pridraga, za koga dal bih ja 175
svjetovna sva blaga pod suncem koje sja,
i ivot i duu ako se rijet moe,
da vee ne tuu ovakoj moj boe.
Tijem na smr' ja plau, koja mi vaj sada
crni trn i drau u srce zabada, 180
ter se svi jednaga suzami poli'te,
i sa mnom pridraga n e p u t a alite.
Za pravda hoe toj i sudi ostali,
taj gizdav cvijetak moj neka se poali,
ki bjee kruna i as oda sve mladosti, 185
i toli poten glas ureen za dosti,
a smrt ga vaze pak i sa mnom rastavi. -
Zatoj ga ali svak rad moje ljubavi,
i vi sve gospoje i vi sve djevice,
pridite na moje pakljene tuice; 190
vaj sve se spravite, molim vas za rados,
da sa mnom alite ljuvenu tuj mlados,
ter ete vidjeti, gdi se e toli plah
van srca podrijeti emeran moj uzdah,
gdi se e prid vami jaoh uzdah moj podrijet, 195
koji sad suzami posilam na on svijet,
da pade prid boga, neka se potui,
kako me neboga prijeka smrt razdrui
od moje ljubavi i velje radosti,
vaj ter me ostavi u gorkoj alosti; 200
alostan ter ostah i bit u u vijeke,
nevjeru za poznah od smrti od prijeke,
nje strijela prigorka vaj ter se uplai,
onomuj prije roka ter ivot svoj sprai,
jaoh koga no i dan eljno se bolei 205
ja plau jadovan suzice ronei;
vaj meni, koga sad s velikom alosti
s dravom lijepi grad aluje za dosti!

4.
Pjesanca Lili na grobu.
17

Svijem vilam ki je bil razgovor ljuveni,
ovdi je priklopil mramorak studeni;
lakomi za je ktio nenavid od smrti
taj cvijetak toli mio prije reda satrti.
Zatoj se sve mue jednaga u gori 5

17
Ova pjesma dolazi takodjer medju Dimitrovievimi pjesmami, ali se i ondje pominje da je spjevao Vetrani.

144
na prijeku smrt tue, koja ga umori;
koja ga rascvijeli, da prjee povene
i svasma razdijeli od slube ljuvene.
Nu ako ga smrt s nami prije reda rastavi,
i ovdi ga pod kami u vjeni grob stavi, 10
smrtni je taj narav, zato smrt ne gleda
milosti ni ljubav, vrjemena ni reda;
ner toli bezredno i stare i mlade
sve kosi zajedno i u zemlju sve klade.
Nu smrtne pohvale, moj M a r o
18
gizdavi, 15
zaman su ostale, to tebe tuj stavi;
od smrti od prijeke za nebi taka vlas,
da se tvoj u vijeke zabude poten glas,
glas ki si ostavil tei e po vas vik,
za si njim proslavil s l o v i n s k i vas jezik. 20
Tijem neu suzice, neka t' je toj znati,
prolijevat niz lice, ni tebe plakati,
razmi u bogu dat svu hvalu, i slavu,
ki k sebi ktje prijat tvu mlados gizdavu,
svjetovne boljezni da se prije izbavi 25
i tamo u pjesni da ga prije proslavi.
A sad u rad boga, tko bude ovdi prit,
ljuveno svakoga zaklinat i molit,
nemoj mu trudno bit, vaj, svojom desnicom,
ovi grob okropit blaenom vodicom, 30
i rijeti: blaen bio ovi grob u vijeke,
koji je priklopio od mua sve dike,
i s dikom sve slave i ures estiti,
ki mnoge drave pjesancom nasiti,
i rajskom radosti koju vaj na svijeti 35
od velje alosti nije dano izrijeti
ni druzijem ni meni, tvoje rad mudrosti,
koje su ljuveni svi siti za dosti;
ki razum, mogu re i druzi toj e rijet,
po sve dni da e te, dokoli tee svijet. 40
Tijem taj grob kamen[it], gdi lee tve kosti,
vazda e zlamenit tobom bit za dosti;
vazda e bit blaen meju sve kamen'je
po vas vijek i amen, kaui zlamen'je,
dokoli tee svijet zato e prislatko 45
pjesance mu se pijet u vrijeme u svako,
utei boljezni i velje alosti
za tvojom ljuvezni i uresnom mladosti,
njegda te alei, utei nepokoj,
a njegda hvalei izvrsni razum tvoj, 50
komu ja priliku ni javi ni spei
u naem jeziku ne mogu izrei.

18
15 Mjesto Maro dolazi u svih rukopisih Dimitrovievih pjesama rije Niko, te se veli ondje, da je ova
pjesma nadgrobnica Niku Dimitroviu.

145
Sad s mirom poivaj, a on da ti daruje
duici vjeni raj, ki svaka kraljuje.

5.
Lili druga.

Stril smrti proklete huda es pripravi,
da pjesni sve smete od rajske ljubavi;
vaj, smete sve pjesni ter grozno sad cvijele
od velje boljezni gospoje i vile,
i prijeku smrt kunu, koja stril ne skrati, 5
od mladac svijeh krunu ner k zemlji obrati,
obrati svu rados, obrati vesel'je
u tubu i u alos i u grozno dresel'je.
Obrati onuj vil u trude i tubu,
s kojom je svezan bil mnogo ljet u drubu, 10
ponoviv svu boles smrt, koja uprijei
ter vajmeh ljuven vez od drazijeh razdrijei,
zlati vez i uzal, ki bjee dva draga
zamaknul i svezal za grlo jednaga.
Ter onoj mladosti, ka je sama ostala, 15
gorke je alosti nesrea sazdala,
od tamnijeh od gospoj za jedna najbre
predui konac svoj prije roka rastre.
Zatoj ti druice, ka se njim rastavi,
jadovne suzice i tvoj pla ustavi; 20
za zaman svak tui i uzdie i cvijeli,
da ga smrt razdrui i svasma rascvijeli,
dim draga od mila, kojijeh je kako cvijet
s prijazni gojila ljubav, ku goji svijet.
Tijem mnozi govore, i ja toj dim sada, 25
da tuge nije gore, alosti ni jada,
razmi je taj tuga i uzdah s boljezni,
kada smrt dva druga razlui s boljezni.
Ter kad ih rastavi, on koji ostaje
sve s trudom probavi tuice i vaje, 30
i tako rascviljen za tolik nepokoj
s ljubavi razdiljen skonava ivot svoj.
Ter tadaj poznava, kopnei gdi vene,
koga su narava tuice ljuvene,
i to je ljuven vaj, ki mnozi govore 35
da sazdat vas svijet saj trudnju stvar ne more.
Zaman je lje trud vas dragoga straati,
i u tubi plaan glas s boljezni skladati.
Zatoj pla priljuti ni velja boljezan
ne moe vrnuti nikoga zemlje van, 40

146
i vee nije lijeka u bil'ju ni u travi,
vaj koga smrt prijeka s duicom rastavi.
Sad vile i gospoje, molim vas boga rad,
na molbe na moje priklonte ui sad,
vaj suze spravite, da s veljom ljuvezni 45
sa mnome slavite kamen grob u pjesni,
gdi ljuven poiva razgovor od gospoj,
za kijem se snebiva srdace i duh moj.
Razliko jo cvijetje birajte na volju,
to dava proljetje u gori i u polju; 50
na izmit ga nosite, vaj drubo pridvorna,
vaj ter ga prospite vrh groba mramorna,
da mramor taj bijeli pravedno moe re:
bog mi dar nadijeli toliku milos ste;
mirisnom sladosti neka se sad goje 55
blaene vaj kosti, u mene ke stoje,
koje se mogu rijet da s bojom ljubavi,
dokoli tee svijet, da e ctijet u slavi,
kako su prije ctijele gizdavo za svu mo
prije ner su vidjele u zemlji tmastu no, 60
poda mnom leei, gdje nije duh poraen;
ter e mo svak rei: ovi je grob blaen,
blaen je i estit, za slavu priiva,
razuma svega sit, ki u njem pribiva.

6.
Lukreciji Romanoj vladici.
19

Ljepoto svijeh gospoj, o dilju pribijeli,
tko toli ures tvoj jadovno rascvijeli;
u kom je sva dika i razum sve slave
oda svijeh vladika od rimske drave?
ini te nu takoj stril gorke ljubavi 5
zdruiti nepokoj i emer krvavi,
radosti tvoje ta Kupido ter skrati
i tvoje sve u pla vesel'je obrati;
er tebe ne moe prihinit po sebi,
ner druzijeh primoe da dadu smrt tebi; 10
ter tako odlui, da tebe s ljepotom
prem svasma razlui i s tvojijem ivotom;
jad emer i nalijep ter ti da bez lijeka,
da ures tvoj prilijep potlai smrt prijeka.
A ti se s' gospoje hrabreno branila 15

19
Jedan komad ove pjesme naao se i u rukopisu pjesama Menetievijeh i Drievijeh te je za to ve i
tampana ova pjesma u II. knjizi starih pisaca, na strani 472, ali ona za cijelo pristaje bolje ovamo.

147
i poten'je tvoje ranicom shranila.
Ranjena za se ti i tvoja sva dika
osvete nasiti od tvoga krvnika,
osvete rad koje pravo se moe rijet
slave se te tvoje napuni vas saj svijet; 20
mnozijem da s' prilika potena i slavna,
po vas vijek do vijeka gospoje izbrana.
Ar sama ti voli prije reda umrijeti,
s prijekora nego li u dugo ivjeti,
neka svak govori: ostavi poten glas 25
taj, ka se umori za shranit svoju as.
A on tko bi uzrok, da zada smrt sebi,
vjeni je sam prijekor ostavi[l] po sebi,
u vijeke po vijek vas neka se moe re,
s prijekora da e glas onomuj vazda te, 30
bezredno gospoju ki ini na svijeti
proliti krv svoju, da bude umrijeti
od tuge i jada, pustivi plaan glas
ter sebi smrt zada za shranit svoju as;
da nitkor na svijeti u nijednoj dravi 35
ne moe njoj rijeti: da je sluga ljubavi.
Er da se bude ta ljubavi pridala,
vaj, ne bi vazam ma smrt sebi sazdala.
Za tolik nepokoj tijem sebe prisudi
prikratit ivot svoj, da vee ne trudi. 40
A zato moj boe, ner samo na svijeti
ljudskoga ne moe prijekora podnijeti!
Meju sve ostalo neka je ivot svoj
vjekute zrcalo po svijeti svijeh gospoj.
A za toj, a za toj, vau as branite 45
i u asti ivot svoj poteno shranite;
za pravo mogu rijet, to mudri govore,
poten glas vas saj svijet da platit ne more.
Er sve toj poznava, tko tako razbira,
poten glas i slava da nigdar ne umira; 50
blaenstvo za se toj na svijeti dobude,
tko shrani ivot svoj, splesavi sve blude;
er prave: poten glas bolje je dobiti,
nego li zlatan pas s prijekorom nositi.

Akrostih: Lukretia Romana ubode sama sebe.

148
7.
Kasandri Trojani.

Kasandru mlaahnu vinji bog proslavi
i duh joj nadahnu, da pravo sve pravi;
a ti njoj sam boe prikaza tolik dar,
koji se ne moe procijenit nikadar,
zlamen'je da svako pravedno bude rijet, 5
bez sumnje tutako to e do na saj svijet.
A zaman sve bjee Kasandri klikovat,
za nitkor ne ktjee istinu vjerovat.
Najlie kad vlase skubjee na glavi,
trojanske poraze kad s raspom objavi, 10
duicu dijelei od tuge i jada
skonan'je videi trojanskoga grada,
radosti sve svoje ter u pla obrati,
taj rasap od Troje kad poe zbrajati.
Ah koli alosno bjee ju vidjeti, 15
jadovno i grozno kad poe cvijeliti!
Taj tuba ne bi man, ner li se sve stee,
Kasandra ne u san ner javi to ree;
radosti minute ter se sve zabie,
za suze priljute tuer se prolie, 20
o boe, za Troja sva se dnom obrati,
krvava rad boja, razmirja i rati;
i tamo gdi bjee pod Trojom tolik boj,
sva polja po[p]lie u krvi vitekoj.
Ako me tko pita, za djelo za koje 25
ta je krv prolita pod miri od Troje,
najmani ter kamen u zidu ne osta cio,
koji nije iv plamen u pepel obratio,
a mnogo gospoctvo, to bjee ostalo,
sve se da u robstvo veliko i malo: 30
Omero lje pravi i svak toj govori,
s jadovne ljubavi da Troja lje zgori,
i uzrok bi Elena, ku ljubav posvoji,
travica zelena da raste po Troji;
mnozi ter, boe moj, pod Trojom ki bie 35
kojim se ne zna broj, u krvi poplie.
Elene za lijepos i ures izbrani
imal je tuj krijepos jadovne ljubavi,
neka se u polju rad toga uresa
kraljevi iskolju i mnotvo viteza. 40
Er ljubav prokleta kraljevom pritui
ter se taj osveta u rasap obslui;
boljezan i alos ter bjee tolika,
pod Trojom gdi mlados ponie razlika.
Jaoh tere do danas alosti rad ove 45

149
od Troje tuan glas po svijeti svud plove,
uvena za ne bi Kasandra dijeva taj,
ka klie po sebi i ree: Troji vaj,
vaj kralju od Troje i tvojoj opini,
vladan'je to tvoje i tvoj grad rasini. 50
Vratite, vratite Elenu vi sada,
a sebe shranite od tuge i jada;
er da ju povratit neete bez boja,
dnom se e obratit u gori sva Troja;
napokon Trojani to ivo ostane, 55
bit ete prognani svudi po sve strane.
A ne bi zaman toj, Kasandra to ree,
ner li se boe moj do konca sve stee.
Jaoh dake uzrok bi Elena gizdava,
da se ta pogubi trojanska sva slava! 60
Ar vinji moj boe, nose luk i strile
Kupido primoe od svijeta sve sile,
o boe, ter mali sada se nahode,
ki nijesu poznali ljuvene zle zgode,
hotei da slue ljubavi prokletoj 65
ter cvile i tue kratei ivot svoj.
Tijem Troja slavan grad nada sve ostale
outi tolik jad i tube ne male,
rasap taj trpei, za ki se moe rijet,
da e taj glas tei dokole tee svijet. 70
Od koje i danas za biljeg prituan
vidi se rasap vas jadovan i ruan;
i u raspu u tomu gdi je mrtac bez broja
kae se [s]vakomu, to je bila prije Troja.
A rasap nitkore, o vinji boe moj, 75
procijenit ne more, ner tko je vidil toj;
najlie najlie, gdi vajmeh iv kami
jadovno uzdie vas polit suzami,
od tube tolike od truda i od vaja
hrabrene bojnike gdi u tubi pobraja; 80
mnotvo jo mladosti, od ke se ne zna broj,
hrabreno za dosti koja je bila boj.
Vas istok ter takoj do sunca zapada
od Troje krvav boj u pjesni uklada,
a zaman svak trudi skladaje te pjesni, 85
pokli su svi sudi s tolikom boljezni
s rasrdom svijeh boga sudili vajmeh ta,
da Troja neboga svrne se sva pod ma;
da se ta obori, da istok i zapad
u pjesni govori: pogibe slavan grad. 90
Aj boe, aj boe, a sada rasap taj
opeta ne moe ponovit vas svijet saj!

Stih 1-30 akrostih Kasandra Trojana.

150

8.
Nadgrobnica
gospodinu Dum Antunu Luiu, Dubrovaninu, vrijednomu uitelju od bojijeh zakona.

Ovdi je smrt prika, svakomu nemila,
vridnoga, knjinika pod mramor spremila,
oca D u m A n t u n a ki je bil za diku
zlat vjenac i kruna gradu Dubrovniku,
i ostaloj dravi, Lopudu najlie, 5
gdje tijelo ostavi a k nebu duh dvie,
s dva vijenca, ke je dobio, to mu es pokloni;
ureen za je bio objema zakoni:
uitelj ki je mnozih za sobom ostavio,
i u djelijeh crkovnih mnoge postavio; 10
gdi svojom dobrotom duhovni svoj nauk
i svojijem ivotom vladao je velik puk;
svetinja gdi svoja od avljijeh uzica
slobodi bez broja krstjanskijeh duica;
i dobrijem naukom, ki mu je bog sazdao, 15
vazda je prid pukom jak drugo sunce sjao;
i kako Diana istona svjetlosti
svijeti sad nad nama kon boje milosti;
gdje kosti i tijelo redovnik izbrani
u brime dozrilo pod ploom nastani, 20
a blaen duh se svoj u vinjijeh naseli,
da u slavi nebeskoj vazda se veseli,
u krilu Abraina, jer se tuj raduje
nad svijema zvijezdama gdi sam bog kraljuje.
Er s duhom rasprti telesnu tegotu, 25
izvede od smrti k vjenomu ivotu,
gdi naglos od smrti ne moe po vijek vas
potlait ni strti ni sprit poten glas;
ter moli sad boga s gorutom ljubavi,
od raspa svakoga da svoj puk izbavi, 30
da sada i vazda razmirja i rati
ni pomor ni glada ne da mu poznati;
i da bog izbavi sve due krstjanske
s mrnari i s plavi od ruke poganske,
i od morske puine, jadovno gdi takoj 35
topi se i gine mrnara velik broj. -
Svi ljudi, sve ene, komu se tim zgodi,
od dijeve blaene da ovi dom pohodi:
nemoj vam trudno bit s molitvom skruenom
ovi grob pokropit vodicom blaenom 40
i rijeti: blaen bio, bez konca po sve dni,
koga je poklopio ovi grob kameni.

151

9.
Vlasteostvu hvarskomu.

Kaluer dum Mavar mir boji posila
vlastelom u grad Hvar svijem srcem iz tila;
er se toj posila s velikom ljuvezni,
od draga do mila pojui u pjesni.
A ka je draa stvar na svijetu ovomu, 5
ner srce dat na dar prijatelju dragomu!
Tijem vam se posila, podobno kako je,
s korijenkom iz tijela srdace sve moje,
neka se poznava od vas ter do mene,
koga su narava prijazni ljuvene. 10
Vlastele estiti, a vi ste za dosti
openo svi siti razumne sladosti;
tijem vaa taj vrijednos i s desna i s lijeva
jak sunana svjetlos Dalmate obsijeva,
er vam je dano zgar od boje ljubavi 15
da vazda vami Hvar dii se i slavi,
i jer vas napuni razumnoga blaga
i krunom okruni od kamen'ja draga,
neka se poznava po vaoj krijeposti,
koga su narava razumne vrijednosti, 20
najlie gdje tako vrijedno se vladate
i u vrijeme u svako pjesance skladate.
A pjesni prislatke, koje se tuj plode,
nada sve oblake do zvijezda prohode,
s tolikom sladosti, ku mnozijem na svijeti 25
ni mojoj slabosti nije dano izrijeti.
Kastalja prislatka er pri vas izvira,
gdi se slados rajska u pjesni razbira.
Ter gdje se taj uje u Hvaru rajska slas,
velmi se raduje slovinjski kotar vas; 30
i ostale drave naega jezika
u Hvaru sve prave da je vrijednos velika.
Vodeno korito jo mnozi tuj scijene,
to je konjsko kopito izbilo iz stine;
ter tee vrjelo toj iz bijela mramora 35
u sjenci zelenoj u gaju od lovora,
pri kom se ushrani Petre Hektorovi
i vitez izbrani Jeronim Bertui
i mnozi estiti, ke obilno za dosti
Ganimed nasiti nebeskom sladosti; 40
najlie vlastele, kojijem se moe re
da drugo ne ele ner vrijedan razum ste
A dobro toj znaju gospoje Kamene,

152
ke pjesni skladaju vrh gore zelene,
prid bistrijem jezerom ter gdi poivaju, 45
zlatom i biserom vence povijaju,
koja se krasna stvar od planinscijeh vila
vlastelom svijem u Hvar za milos posila.
Dostojno er to je i hoe sud pravi,
s muzami tko poje da se ta proslavi. 50
Zatoj se Hvar slavi, vlasteli gdi takoj
s venaci na glavi provode ivot svoj,
veselo sluei Kamene gospoje,
i Orfea druei dubravom gdi poje,
pojui gdje takoj s medenom prijazni 55
plemenstvo sve hvarsko na pjesan priblazni.
Minerva jo takoj esto vas pohodi,
ter visok razum svoj meju vam rasplodi;
primudre tanine ter ke se tuj plode,
visoke planine i gore nadhode, 60
i Atlanta onoga, ki uzdri nad nami
vrh ramena svoga nebesa zvijezdami;
ter se Hvar ta gizda razumnom vrijednosti,
jak jutarnja zvijezda istonom svitlosti.
Minerva er tako, kako se pristoji, 65
openo svijeh slatko razumom opoji,
da tolik va razum pritanke naravi
poznava zmijam drum, kud pljeu po travi;
zemlja, lijes i kami tere se snebiva,
toliki meu vami gdi razum pribiva. 70
Od pjesni najlie ter tko tuj slas uje,
srdace mu uzdie, a duh se raduje.
Jo pjesni medene, ke iz Hvara ishode,
iz dubin sirene na skorup izvode,
na skorup izvode rad pijetja rajskoga 75
ter plovom dohode do porta Hvarskoga;
ter kako u bludu, gdje tuj slas oute,
sve svoje zabudu pjesance minute,
i gdi te sliaju pjesance medene,
plovom se skitaju jakino manene. 80
Ter takoj u nesvijes sebe van zahode,
jak pele cvijetni vrijes gdi gorom nahode.
I za tuj krasnu stvar, gdje ishodi slados taj,
scijeni se da je Hvar zemaljski drugi raj!
Tijem dragi Hvaru moj, ti s bojom milosti 85
napreduj i nastoj na mudre vrijednosti;
ne drugo za sada, za sada ne drugo,
ner da vas bog vlada i shrani u dugo.
I ovi lis primite za milos i ljubav,
i svi mi prostite, ako vam nijesam prav; 90
s moje dobre volje nu nije lipsalo,
da se pie bolje ner se je pisalo.
Nu mojoj ufanci drum zaprije slaba mo,

153
da ovojzi pjesanci nije mo na vrh do;
ter se ovdi ustavih priz volju zlovoljno, 95
er vas ne proslavih kako je dostojno,
er sam kripos moju od pjesni izgubio,
er vee ne poju, kako sam prije pio;
za staros skonava po naravnoj udi
i jakos od lava i krijepos od ljudi. 100
Taj me trud pritee, da i moja pjesan
slae vam ne pie, ner vam sam obvezan;
za bo ste i vi mene s knjigami zbrajali,
u pjesni medene koje ste skladali,
ter da vam ne odsluu, kako bi razlog htio, 105
grijeh bi mi na duu i prijekor velik bio.

10.
Pjesanca Marinu Driu u pomo.

Svijeh vas molim rad ljuvezni,
plemeniti Dubrovane,
ki pojete rajske pjesni
i sijete po sve strane:
tako da bi vaa mlados 5
u vesel'ju segaj svijeta
svako dobro i svaku rados
uivala mnogo ljeta,
vaeg starca namirite
kriva suda ne inei, 10
kijem Dria sad tvorite,
svoga truda ne scijenei.
Ki pjesance rajske poje
prid polaom od gospode,
meju vami tamo stoje, 15
svi razumni gdi prihode;
a nikoga ne podkrada,
razmi svoju svijes lomei
te gizdave pjesni sklada,
bez pokojna sanka bdei. 20
I kad hoe trudan spati,
ne ima mira ni pokoja,
za ga tuer pone zvati
elikonska mua svoja,
ka ga krmi, ka ga vlada, 25
ka mu kae drumak pravi,
da s razlogom pjesni sklada
kako vila u dubravi.
I kara ga, kad ga budi,

154
[d]a ne gubi vrijeme svoje, 30
neka mui, neka trudi,
neka rajske pjesni poje;
s razgovorom od pastira
da se udi sva dubrava,
od kud slados taj izvira, 35
kojoj nijedna nije zabava.
Od ljubavi a najlie,
koja starca ljuto rani,
da procvili i uzdie,
jedva ivot da sahrani; 40
da se starac taj spomene,
koje trude starac pati
od strilice od ljuvene,
s ke se mnokrat ivot skrati.
Inostranci, ki su s dvora, 45
i graane plemeniti
Marinova razgovora
ter se slatko svak nasiti
Navla vlaci . . . . stari
20

svi rekoe i knezove: 50
ne vidjesmo ljepe stvari
od naredbe Marinove,
od koje se snebivamo
tuj videi krasnu diku,
ku sladosti priivamo 55
u slavnomu Dubrovniku.
Navla njeko dijete malo,
ko imae zlata krila,
slijepo, krasno i pristalo
i na bedri trka strijela, 60
i luk napet na ramenu,
ter gdi udari svoja strijela
po mramoru i kamenu,
rastaje se u sto dijela.
A pastire njeko mlado, 65
bolei se svojijem akom
protiv njemu bjee stalo,
da ga osveti svojom praom,
ne marei togaj luka,
ni od zlata ljute strijele, 70
ke noae posrjed puka
mnozijeh grozno da rascvijele;
prid polaom ter ki stahu,
gledajui te lijeposti,
svi se velmi snebivahu 75
od djetinske te kriposti.
Marinove pjesni dake,

20
49 ne moe se rije proitati, jer je artija progrizena; moe biti kmeti.

155
Dubrovane moji drazi,
dostojne su slave svake,
odkoli se ta proglasi. 80
A to mu je zvijezda dala,
pod kojom se na svijet javi,
da je po njem vjena hvala
s Dubrovnikom svoj dravi.
Tijem ga mue posvojie 85
elikonske slavne drube,
ter mu venac poklonie
za njegove verne slube;
venac velim lovorike,
ki ne sahne, ki ne vene, 90
ner je zelen po sve vijeke
i u vrime svako zene:
da se dii, da se gizda,
uresivi svoje vlase,
jak na nebi svijetla zvijezda 95
kad s veera vole pase;
svaka vila u dubravi
da pravedno moe rei:
dostojan je vjenoj slavi,
ku bi mnozi radi stei. 100
Pastirice i pastiri,
sve djevice i gospoje,
i od luga svi satiri
neka slave pjesni svoje.
Neka ree bog ljuvezni: 105
izvrsita svoja mlados
po nainu sklada pjesni,
da je svomu gradu rados.
Jo Apolo neka ree,
kad od mua kolo spravi:
21
110
Marin mladac milos stee
od svijeh vila u dubravi,
ke mu venac poklonie
od prislavne lovorike,
ki ne vene ni prisie, 115
ner je zelen po sve vike,
da je slavna svoja dika
22

za pjesance, koje sklada
asti svoga Dubrovnika
ki je kruna od svijeh grada. 120
U kom hvale i sve slave
po njem se su otvorile,
jak zelenca od dubrave,
gdi se goje gorske vile.

21
110 od mua samo po nagovijetanju, jer je u rkp. poblijedjelo, te se ne moe proitati.
22
U stihovih 117-119 veina se rijei ne moe proitati, jer je u rkp. artija progrizena.

156
Tijem se sada sprav no spravi 125
dubrovaka sva mladosti,
ter Dria glasom slavi
u vesel'ju i radosti,
a ne grijete due vae,
korei ga takoj prava; 130
za to mue njemu dae,
u pjesance toj vam sklada.

11.
Pisanca u pomo poetam.

Lonarom je gnjila dana,
kada lonce pripravljaju,
da ruice pristavljaju,
kako hoe sa svijeh strana;
a pengatur vrhu svega 5
ima volju i oblasti,
da ne tedi nijedne masti,
kako hoe da sve penga.
A poetam es pogodi,
neka slijede muu svoju, 10
da na volju pjesni poju,
kako hoe u slobodi.

12.
Orlaa rianka.

reeno u Blatu ribarom.

Na zemlji, na nebi sva hvala i slava
samomu se tebi Kristose sazdava,
pravi bog er si taj i vinji nad nami,
kraljuje vas svijet saj i nebo zvijezdami.
Ti si bog istini, Kristose, i lovjek, 5
u trojstvu jedini, komu se ne zna vijek;
i ti si vladalac, kojemu nitkore
poetak i konac dosegnut ne more.
Ti si ri istina razuma blagoga
od oca i sina i duha svetoga; 10
i stvorac ti si taj, uzmoi i slavni,
ki nebo i svijet saj uzdri nad nami.

157
I mene s' stvorio i ti me si boe
obukao i odio obuom od koe;
a od zemlje i kala sazdana odkle bih, 15
nijesam zled poznala, kojom duh oznobih;
djevstvo sam shranila, kako mo sam znati,
i nijesam kanila nigdar se udati;
djevstvo sam druila i tebe rianka
vjerno sam sluila od moga postanka; 20
a nijesam ja vila ni pusto od gore,
neg vlaka sibila, kako svak znat more.
Molim te a za toj, ljuveno i milo,
vapjen'je i glas moj da primi u krilo.
Prosvitli svis moju, in' jezik da spravim, 25
naredbu da tvoju po vijeke ja slavim;
neka do na manje ne more svis moja
u vrijeme sadanje, to ree rije tvoja;
i neka ne slau, [n]er isto da takoj
na dlaku da kau, to mi duh ree moj. 30
Sad Srblji i Vlasi, do mala i velika,
i ostali rusazi oda svijeh jezika,
ali je domain ali je prialac,
ali je Bugarin i estit vladalac,
ali je kurjatin potiten takmeno, 35
uboga oca sin, pastijere najmeno,
i u slian'ji
23
tko je aliti u polju,
vapjen'je sli moje, ke skladam priz volju,
najlie u pjesni, ke vajmeh na svijeti
bez gorke boljezni nije mi mo izrijeti, 40
za otajna taj djela, koja sam ja bdei
pod smrjekom vidjela, u sjenci sjedei,
pri jezeru na travi, gdje mi bog nemalu
prijazan objavi u otajnom zrcalu.
Toj mi se prigodi, sunana kad zraka 45
ljeti se nahodi na domu od raka,
poli dne najlie, kad zemlja ednei
od sue uzdie, tih dadic elei.
Dim kako divna stvar, ne dale od mene,
zavrti tih vihar vrh jele zelene, 50
i ree: rianko, za sunce, koje sja
ljuveno i slatko, eljno te molim ja,
gani se ter teci, ter u Blatu slanu
ugrezi i reci ribarom na stanu:
doliha lisica, kad se u lov nakani, 55
er mnokrat stupica stue joj modani.
Rijet vam u jo veu, o blatski ribari,
da pticu loveu ulove ptiari.
A sami scijenite, tako vi bit zdravo,
kako svijet hinite, je li tako pravo? 60

23
37 rkp. usliscciani, nerazumljivo, moda kakav nomen proprium.

158
Oito vidim ja, da se plav krmijea,
da je Blato meaja, a svijet je lopia;
a vi ste Blaani, gdje ishitim himbu tuj,
s narik[l]om pripravni okruit vas svijet saj.
Tijem tko nije sasma gluh, taj uho otvori, 65
ter zbiraj, to moj duh Blaanom govori.
ut ete, sliite, opet vam govoru,
i zlatom piite na bijelom mramoru,
da ostaju od mene u Blatu u slanu
vjekute spomene za biljeg o stanu. 70
Tijem stante ter ujte, opeta molim vas,
jadove priljute i toli trudan glas,
to vam es umijesi, da zemlji pod kolo
va bis se ponizi i hvastan'je oholo,
ter grede na va dom do mala vrjemena, 75
to ini trijes i grom i mun'ja ognjena.
Er vinji hoe sud a rok se priblie,
da vas ta tolik trud zlameno pedepe;
erbo se banite, da lava krilata
pri sebi hranite u kruni od zlata, 80
i da ste vojvoda i s desna i s lijeva
od slanijeh svijeh voda, ke narav prolijeva,
ter more vladate ter zimi i ljeti
zloincem ne date krstjane plijeniti.
Ter tako sve strane sterete svudje glas, 85
da vode sve slane pod vau stoje vlas,
i da ste gospoda, kojoj se rijet moe,
da svoja sloboda polipsat ne moe.
I vaa taj slava, po vodah kud brodi,
pod krilom od lava s napridkom prihodi, 90
koju bog doputa i srea sadrui,
pohvala vjekuta da je slijedi i drui;
oholas ter vaa za to vaj kud hodi,
vie se uzmnaa, ner joj se prigodi.
Er je more slano po bojoj ljubavi 95
openstvu sazdano, neka ga svak plavi;
u miru i u goju da ga svak uiva
slijedei es svoju, gdje hranu dobiva.
A to se banite, da more svijeh strana
od lupe branite, najlie od pogana, 100
gola je toj laa i smijehu dostojna
i kako sve tamaa od ljudi prikorna.
Er se od vas razloi, da ste vi Blaane
opuzle kokoi na dadu oprane!
Za vae korablje, kad ste s kim u rati, 105
ni kopja ni sablje ne smijete kazati;
stigove gdje turske kad sretu i oute,
jak drali i guske smetu se i smute,
bjeei nazada, gdje od straha svijeh takoj
krvav znoj propada, ijem shrane ivot svoj. 110

159
I toj se je djelo, emerno i ljuto,
estokrat vidilo u brime minuto;
i odkle ste postali, vi nijeste do sada
orujem prijali ni sela ni grada,
to je tursko najlie aliti pogansko; 115
i na vas uzdie poglavje krstjansko.
Taj vaa nevjera vaj mnogu gospodu
u rasap rastjera, da izgube slobodu.
A taj e omraza po vinjoj milosti
s velika poraza vrh glave vam pasti; 120
er se toj priblie i brijeme prihodi,
da vas gniv pedepe po slanoj toj vodi.
Za se zmaj zahvali, da plamom s istoka
poglavje popali oda svijeh otoka;
a to je posuno pod vaom oblasti, 125
runo e i tuno u rasap upasti!
Er vam je pohvala, da vam je sad znati,
u glibijeh od kala na osekli ostati.
Tijem tlapstvo parjajte i himbe tolike,
ter na trst ribajte glavoe i slinke; 130
er svudi zvei glas po svijeti openo,
da oruje nije za vas, neg ensko vreteno.
Tijem kanav predite, a oruje sve bijelo
u ever spravite, gdje vam je i djelo.
Pletite i janke i gamad ostalu, 135
gambore i rake ter lovte po kalu.
I barke armajte ter tamo na stanu
s norci se tjerajte po Blatu po slanu.
Vjeti ste voziti, a vojnice prave
ne umijete nositi koulje krvave, 140
ni hrabren boj biti, ni jezdit konjice,
ni kopja lomiti u polju od vojnice.
Vjeti ste pri kolju lupare lupati
a kopja u polju ne umijete vladati.
Ter kad se boj bije, Blaani pridrazi, 145
ra vas ubije, a strah vas porazi.
Zatoj vam govoru, oruje parjajte
po kopnu i moru, u Blato se tajte:
tajte se u Blatu, gdi je vae toj stan'je,
u srebru i zlatu ne imajte ufan'je. 150
Za ni vae Blato, svi sudi govore,
sve srebro i zlato odrvat ne more;
a malo po malo s razmirjem u rati,
to vam je ostalo, toj ete straati.
Rianka orlaa po duhu toj veli, 155
ribarska polaa neka se dreseli;
er e taj polaa s razmirjem u rati
[u] jezeru od plaa skoro se obrati.
Strah me je jo riti, to vidim po duhu,
gdje vam e zgoriti sirova uz suhu; 160

160
s tolikom alosti, ka ima prispjeti,
lovjejoj slabosti trudno je izriti.
Er viu, hoe sud da se taj zled pati,
im kriva vaa ud k pravcu se povrati;
za kopno i more jur vee na svijeti 165
toj vae ne more zlosrdje podnijeti;
susjedstvo najlie gdje gori od jada,
jak grozno uzdie, primrli od glada.
A taj bi i frusta, erbo se slavite,
gladnikom iz usta [za] to hljeb vadite, 170
zatoj vam zmaj prijeti s istoka, govore:
skoro u prostrijeti po Blatu atore,
da moji atori bijele se po Blatu,
kako snijeg na gori i kufi u jatu.
Boga se tijem bojte, dokle vam moe bit, 175
iskrnjijeh nemojte povrijeat ni znobit,
neka se smiluje blaeni svrhu vas
bog, koji kraljuje nebesa i svit vas.
Tijem zlu ud parjajte, orlai a meni
zabave ne dajte, ribari himbeni, 180
to vau nevolju skladaje u pjesni
navijestih priz volju, s velikom boljezni.
A da bih laiva rianka ja bila,
[k]a toli straiva objavih taj dila!
Jeda se ne stee ni javi ni spei, 185
to mi duh moj ree pod smrjekom sjedei!
A prijetnja taj vaa toli nepokojna
luda je tamaa i smijehu dostojna.
Od zlata ar lupar prilijepljen pri stijeni
za mnogu slabu stvar sudi vas i scijeni. 190
Er sila vaa taj tako je za nita,
jak jedan naruaj od slame strnita;
i taj vaa oblas, i sada i vazda,
svaki hip i svak as pod kolo zgar pada.
Opet vam govoru, ako se rijet moe, 195
inite pokoru za bludne raskoe;
er vam se podobi, vjerujte orlai,
da vas gniv oznobi u vaoj polai,
gdje vam su kobile u dvoru blackomu
tance izvodile kurjatu vlakomu: 200
arpe i fiautu ter lete Blaani,
u vaem da Blatu podrestu pogani.
To vam se pristoji, ja mukom mogu rijet,
da od vas rug stoji, dokle se sprai svijet.
A himbu ostalu i vaa zla djela, 205
u otajnom zrcalu koja sam vidjela,
sada u odkriti i bistro u riti,
neka se oiti vaa zled na sviti,
svitlija stvar svaka da ini pravi sud,
koliko je opaka zlohitra vaa ud, 210

161
s kojom se iz blata spravljate pripravno
na krunu od zlata u mjesto prislavno.
D u b r o v n i k se zove, ki se moe riti,
u slavi da plove svijeh strana na sviti,
ter mu se sazdava toliko velika 215
as slava i hvala oda svijeh jezika,
dostojno erbo je i razlog je pravi,
vrijednosti rad svoje da ga ta svak slavi.
Od mira tvrdinom slavi se svijeh strana
i vjerom jedinom oda svijeh graana, 220
najlie mladosti, ka s desna i s lijeva
sunanom svjetlosti u oruju odsijeva,
ter se svak snebiva videi gdje takoj
oruje odsijeva svjetlosti sunanoj;
k tomu bi svak rekao, da je Marte plah bojnik 225
u oruju dotekao braniti Dubrovnik!
A to su tornovi, u kom su oholi
ta s krunom orlovi i sivi sokoli!
A to su mrnari pod krilom Vlahue!
Nijesu toj ribari od blatske kalue, 230
neg toli gizdavi i toli hrabreni
jak vuci i lavi i zmaji ognjeni:
to je vjerna straica jakino u zori
istona danica pastiru u gori;
straa je toj vjerna i slona je ruka 235
i ljubav zamjerna od mrnar i puka.
To je verno ufan'je, toj ti je sve sada
pokojno uzglavje vladaocu od grada.
To je as gospode, koja se moe rijet
da svoje slobode ne dadu za vas svijet; 240
i prije e uei i sebe i mire,
neg li se odrei od zlate bandijere.
Rianka zatoj sad Blaanom govori:
Dubrovnik slavan grad u oruju vas gori,
a Srevu goru tako bog utvrdi, 245
svakomu zlotvoru da silu pogrdi;
er se tuj bulikan pod gorom udomi,
da riga suhi plam, da trijeska i gromi.
Ter takoj kraj mora kad pone trijeskati,
hoe se sva gora od groma rastati; 250
i svak bi prosudio, da ognjem ta tvra
da je drugi Munibio pod gorom od Sra.
Zatoj se uklonte ter se Dubrovniku
Blaani poklonte za krijepos toliku;
Dubrovnik erbo ta, oholi Blaani, 255
objestran bridak ma s nebesa zgar hrani,
da taj ma porazi svaku vrst od ljudi
tko mu se omrazi i tko mu zlo udi.
Zatoj se spoznajte, neharni ter takoj
Dubrovnik ohajte a s Turci bite boj. 260

162
U istok se spravite, vodite uskoke,
ter Cipar branite i ostale otoke;
i s vaom vojnicom, vinjega boga rad,
orunom desnicom primite Carigrad,
neka istok poznava i zapad jote vas, 265
ribarska to je slava i to je hrabren as.
Er e sud tada re: mogoe Blaani
vjekutu slavu ste po vodi po slani;
a da se ne stee, ni u sanak ni javi,
od zgara to ree orlaa u dubravi. 270

13.
Orlaa rianka Peratu govori.

Meu gorom i gorom jes blizu Kotora
lupeki stan i dom u luci kraj mora;
i gdje je sve zlo toj, svi u zlu seljani
provode ivot svoj kako psi pogani.
Gdje ena kad rodi, tadaj se moe rijet, 5
da avla izvodi iz pakla na saj svijet;
er nijesu razloni, neg su svi po tragu
naravom podloni sotoni i vragu.
Vrla su narava, er sada i vazda
zvijezda ih krvava kraljuje i vlada, 10
krvavi ter takoj gnuse se i rue,
slijedei narav svoj, kako psi bez due.
Tijem se svud govori, da su tuj u luci
seljani svi gori, neg Mori i Turci;
i vrl'je naravi, ner li su u gori 15
vukovi i lavi, kada ih glad mori.
I nitor ne scijene ni due ni boga,
krstjanstvo ner plijene i deru svakoga;
najlie gladnike ki gladne groznei,
s boljezni tolike do srca hodei. 20
Takoer jo mnozi rad slabe snaice
po zemlji nebozi padaju na nice;
a nije star, a nije mlad, tko vajmeh ne uti
s boljezni grozni jad i emer priljuti,
sirote gdje lane uzdiu treptei, 25
rascvilivi plane, zlosrdje videi,
zlosrdje videi, koje se moj boe
jezikom izrei na svijeti ne moe,
u toli jadan pla gdje trudne razbiru,
sve uskoci gdje ih ta kako psi odiru, 30
odiru i tlae, da vajmeh suh javor
u gori proplae i ostali boi stvor,

163
od tuge i jada za tojzi zlo djelo,
koje se do sada nije prije vidjelo.
Tijem pravda prisudi, da su Peratani 35
od boga i od ljudi u rasap prognani;
i k tomuj jote ta, da ih sveti Vlasi
pojami krvav ma do traga porazi,
i da im da bata, kako sve vojna stvar,
tapikom od zlata, ka mu je dana zgar, 40
za zledi tolike i grijehe bez broja,
kojijem na prilike ne moe svijes moja.
Er tuj zled ne stvori, koju vi tvorite,
zvijeren'je u gori od krvi prolite.
Ova se rije sada po pravom imenu 45
Peratu priklada po svomu sjemenu,
komu se podobi nada sve peali,
da ga tris oznobi i munja popali.
Neharan i bjee hudobu ki slijede
zlosrdjem uree da iskrnjijeh ne vrijede.
24
50
Perate er takoj rad tvoje zle udi
i zloba i grijeh tvoj na rasap prisudi;
najlie za onu zled, o sjeme prokleto,
kim mrae boi red i templo prisveto,
u jezeru na skolju mljetskoga otoka, 55
u trudnu nevolju od avljijeh uskoka.
Jeda li mislite ivjeti u vijeke,
ter takoj cvijelite boje redovnike?
Ako to mislite, krvavi narode,
sami se topite u kotlu od vode; 60
zato smrt prijeka, narode ka kara,
ne gleda zlijeh vijeka ni mlada ni stara.
K tomu vas es tjera i bezdan progoni,
ar pri vas nije vjera ni boji zakoni.
Po djelu i glasu zatoj se poznava, 65
s raspom u porazu da vas gniv skonava.
A to se druite, s brodi se brodei,
sami se ruite, mrk obraz nosei!
Budui er takoj nada sve narode
topei ivot svoj u laah provode; 70
i gdi je krstjanstvo, na plijen se utjeu,
gdje li je poganstvo, nazad se umiu.
Vojnice ar turske gdje u polju gledaju,
svi kako i guske od straha predaju;
oda svijeh jezika ter se svak snebiva, 75
oholas tolika u emu pribiva?
Er zna bog i sveti, er ste Peratani
svi male pameti i upljijeh modani;
a dobro poznava Dubrovnik estiti,
koga si narava, Perate mahniti, 80

24
Stihovi 49-50 rije po rije iz rkp., ali nerazumljivo.

164
gdje nije nijedno selo, veliko ni malo,
koje nije dreselo u raspu ostalo;
ter tvoja bijesna ud pasjega narava
susjedstvu tolik trud otajno zadava.
A javi i spei ne more gojno stat, 85
gospodske elei krvi se nalokat.
Orlaa toga rad naem se u smei,
toliko trudan jad u sebi mislei;
ter vee, moj boe, mogua tvoja vlas
pritrpit gdi moe peraku oholas! 90
Er ti sam ne stvori nikada na svit saj
ni u polju ni u gori toliko zlosrd vaj.
Za kada zahode u tue drave,
zlosrdo o[b]hode njih udi krvave,
s trijeskom rogoboru i bunu slijedei, 95
po kopnu i moru iskrnjih plijenei.
A to je stvar jadna po grijehu i zlobi
prilina i skladna u paklu hudobi.
Za zvijeri nije take od puste dubrave,
toliko opake ni toli krvave 100
vaj, da se kad godi ne prigne k ljubavi,
gdje ivot provodi u gustoj dubravi!
To je narav lava, kad tee za zvijeri,
ka mu se pridava, vee je ne tjeri;
Perate a ti ta tvri si neg kami, 105
er nee sliit pla ni uzdah suzami!
Boji nevjernie, gdje glede dresela
na tebe krvnie iskrnja sva sela,
tvoj emer priljuti videi i silos,
a ne' se prignuti na ljubav i milos. 110
Pravedne duice, opaki narode,
s boljezni tuice i alos provode,
rascvilne i plane velmi se bojei,
nevoljne i lane kus hljeba elei.
A kad bi eluda mogli na u seli, 115
bez muke i truda ivot bi proveli!
Svak sada ini sud ter pravo rec meni,
je li toj pasja ud i zlotvor pakljeni,
perake gdje brede, koje su smrad i gad,
smetaju i vrijede Dubrovnik slavan grad! 120
Koji se ta gizda kraj mora po sebi,
jak jedna od zvijezda najsvjetlja na nebi!
A ni bog ni sveti ne moe na svijeti,
Perate prokleti, tvoju ud podnijeti;
er ti se pristoji za mnotvo od zloba, 125
da tebe posvoji pakljena hudoba;
najlie uskoke, ke vodi pritune,
da plijene otoke i kraje posune.
Ili je zlobos taj Perate tva slava,
kojom mi trudan vaj susjedstvo zadava? 130

165
Er mnozi govore, kako je svijem znati,
da tovar ne more uz konja trati;
kad li sam potee, pone se znojiti,
ter potek dalee ne moe prodljiti.
Takoj se skonava do bremena mala 135
lupeka sva slava i olja pohvala.
Prili ste na konac tere se zlobite,
zamaknut konopac na grlu nosite;
na otru grebenu er vam e visei
za zlobu pakljenu da[t] vam se dug plei, 140
gdje ete nebozi ostati visei,
i goli i bosi na suncu kipei.
Ter vam se podoba, da kosti sve vae
naadi vrh groba satru se i sprae,
neka vas plaui galebi poale 145
i vrani graui i ptice ostale.
Tuni Peratani, ar je stvar dostojna,
da vam se zabrani grobnica pokojna
za grijehe i zlobu, ar pravo govoru,
da mrtvim u grobu kosti vam koporu, 150
krobou i kriplju, da po svom naravu
plijenei rasiplju susjedsku dravu;
ter mrtve gdje lee, opet ih na svijet saj
hudoba potee na stari obiaj.
Tijem zlu ud parjajte ter vuci nemili 155
tuu krv probavte, koju ste popili;
er za tuj zlobnu stvar, moe se toj rijeti,
da vinji goni zgar, tjeri vas po svijeti;
goni vas i tjeri, zlosrdi narave,
er planinske zvijeri nijesu ta krvave. 160
Zatoj ti prorie orlaa rianka,
Perate krvnie, sramoto krstjanska,
da ti se podobi, u raspu da takoj
gniv boji oznobi i sjetne i plod tvoj.
Perate a za toj, lupeka pohvalo, 165
za zlobu i grijeh tvoj pokaj se daj malo,
ter naprijed u zlobi, vinjega boga rad,
susjedstvo ne znobi, kako ga znobi sad.
Erbo sva osveta, nepravda ne lipe,
taj djela prokleta da raspom pedepe; 170
ter e taj oholas po bojoj oblasti
pod zemlju u propas na on svijet propasti,
ter e ta poginut lupeka taj slava
i gojno poinut Dubrovnik drava.

166
14.
Galiun.

Dubrovaka je mrnarica
don patrona i kraljica
od svijeh plavi i od svijeh drijeva,
to po slanoj vodi pliva.
A tko li e ino rijeti, 5
taj ne misli pravo umrijeti.
Jer je kapetan sveti Vlasi,
po svem svijeti koj se glasi,
pod korunom suha zlata
kojojzi se ne zna plata. 10
Ter se dii ter se gizda
jak jutrnja zorom zvizda,
prouzorje kad se spravi,
da bio danak svijetu objavi.
Ter su plavi toli mile 15
kako utve zlatokrile,
koje se legu ali plode
po jezeru bistre vode.
A to ti su svoji mrnari,
kako mladi tako stari: 20
toj su vuci, toj su lavi,
koji se hrane po dubravi;
a levente scijene za nita,
kako pomet od bunita.
Ter s neprijatelji gdje se staju, 25
za svijet nee da amajnaju,
ner se sijeku svi na pee,
dokli godi jedan tee;
ter se hrabreno svi krvave,
za ne izgubit vjene slave. 30
To je slava, to je dika
estitoga Dubrovnika,
od istoka do zapada
u slobodi koj se vlada.
Ter su takoj Dubrovani 35
po svem svijetu potovani,
od svijeh kralja i gospode,
i u slobodi svuda hode;
ter su vjenu stekli slavu,
podrei vjeru pravu. 40
Ter po svijeti kud prohode,
blaen ivot svoj provode,
na sramotu od svijeh ljudi
a najlie od susjedi.

167
15.
Pjesanca spurjanom.

Ja ne vijem spurjani zato se pristoji,
vaj da vas svijet hrani, njeguje i goji?
Zato je velik trud i teak za dosti,
uinit pravi sud mojojzi slabosti
od vae naravi, s kojom je opak vaj. 5
Ki vas vrag objavi i sazda na svijet saj?
udi ste opake ter vaa utroba
od muoca i od maske puna je svijeh zloba.
Tijem recte za ljubav, tijem recte sad pravo,
to je opak va narav, tako vam bit zdravo! 10
to je rebro deveto, to je rebro liho toj,
opako i prokleto, ter ne ima takmen broj,
od ljudi vrsti svoj kako je dano zgar,
da imaju pravi broj po takam od rebar?
I kriva rebra taj od vae naravi 15
ne ima mo vas svijet saj, da ih uprav ispravi.
Jo vae utrobe, k tomuj bih rad znati,
bez broja te zlobe gdje mogu zdrati?
Za vaa huda ud i javi i spei
njeguje velik trud, svako zlo mislei; 20
i u brijeme u svako himbeno hitro vi
sa svacijem opako ivete vazda svi.
Vijem, da se raate pod skalom u tmasti,
i oinstvo straate, straate i asti.
I kad ste vi siti, sedlat se ne date, 25
neg li se kopiti na konjsku prucate;
ni od ljudi ni od boga jo stida ne imate,
gdje ljuto svakoga jezikom badate;
i gdje mir ujete, nalijepom od zmije
iskrnjijeh trujete, da se mir zabije. 30
Tijem mudri govore, i ja sud inim taj,
da vrl'ju ne more stvar sazdat na svijet saj,
ner narav opaki od vae zle struke,
ka plodi trud svaki i s trudom sve muke.
Za u vas nije nada, za opak va narav 35
krmi vas i vlada, jak timun gnjilu plav.
I ako se kad godi, o pokrovni vrazi,
u rijetko prigodi, da ste vidjet blazi,
nije fide u tomuj i u toj se nitkore
na svijetu ovomuj ufati ne more; 40
za je toj kratka stvar. Tijem mudar govori,
tekui da tovar brzo se umori;
ter vau krivu ud opake naravi
lovei nijedan sud ne moe da ispravi.
Tko li ju ispravlja, trud mu je zaman vas, 45

168
i tuge ponavlja to gore svaki as;
bijela i arena za e prije na vrana,
i avla krtena, neg blaga spurjana.
I u svem se poznava, o vinji boe moj,
koga je narava avolje sjeme toj. 50
Vrla je narava, ter meu sve ostalo
vazda se prodava dinara za malo;
pod nebom na svijet saj nu ne moe biti
trgovac vajmeh taj, tko ga e kupiti.
Zato je za nita, za ga svak pogrdi, 55
kako stog bunita tugljivo ki smrdi;
nit ga tko kupuje, za gdje se nahodi,
eljno s[v]e tuguje i alos provodi.
I pasju tu lavu na svijeti nitkore
za rep ni za glavu uhvatit ne more; 60
zato je puljiva, kako no jegulja,
i vema tugljiva neg pusta godulja.
A nitkor ne zna toj, ner tko je u tuzi,
kako no ivot moj, ki eljno prosuzi,
gorije od jada, od truda i od muke, 65
tuna rad nesklada od avlje te struke,
kojoj bi dana vlas, a ne vijem od koga,
da mene svaki as progoni neboga.
Od osla i kobile povren u zao as;
petne mi sve ile podgrie kako pas, 70
sve ile od peta zgrize mi do kosti
taj struka prokleta s velikom gorkosti.
Druge mi ne lipe jo njega tuice,
gdje njivu najlipe posijah penice,
i bjee to ito u njivu sijano, 75
i svijetlo i isto po zrno izbrano:
nu aval pakljeni, na koga cvilim ja,
svu vratom tu meni njivicu posija,
ter mi se ne rodi penica taj ista,
ner se vrat rasplodi, koji je za nita; 80
ter avlje sjeme toj, ter avlje toj sjeme
skonava ivot moj svaki as i vrime.
Za vajmeh na svijeti ne mogu sve sile
zemlje van podrijeti svoj korijen ni ile;
krjepeno za stoji i posahnut nee, 85
i svak se as goji i plodi to vee.
Lje sve to pogrdih veselo za dosti,
za se vas potvrdih u bojoj milosti,
ki nee lovjeka kako prav gospodar
pravedna do vijeka ostavit nikadar. 90
Tijem Himen blaeni, ako se moe rijet,
kopile proeni pod zemlju na on svijet;
a pravi pir ljubi svaki as i vrijeme,
neka se pogubi do trage zlo sjeme;
pogubi do traga, za vajmeh, Himen moj, 95

169
u pakli nije vraga, kako je sjeme toj;
i vee nije muke, ni u pakli ki gori,
ner pasje te struke, ka svaku zled tvori,
s kojom su porazi i jadne peali,
prid kijem bi svi vrazi napokon bjeali. 100
Ter se e pravo rijet, ako se toj zgodi,
ovo se vas saj svijet prokletstva slobodi.
Kopili ljuveni, tako ja da sam zdrav,
vjerujte vi meni, da vam u rijet uprav:
ne bih rad za svijet vas, dokli sam na svijeti, 105
vazet vam poten glas ni od vas to rijeti;
a toj zna bog pravi, svakoja ki vlada,
da od vas ljubavi ne tedim nikada,
nit se u braniti do groba po sve dni
vau as shraniti i va glas poteni. 110
Narodi lje svaci, ki vam ud poznaju,
da ste vi opaci, razlogom provaju,
i openo govore: pod nebom na svit saj
da nitor nije gore, ner li va narav taj.
Kako je svijem znano i sami znate svi, 115
da vam nije zgar dano, pravedni da ste vi;
i narav nije dala vam, da se moe rijet,
da vam se da hvala ni u em na saj svijet.
Za se e prije more oicom pripljuti,
ali se sve gore gori dnom svrnuti, 120
ali se bijesan lav s kozlii smiriti,
neg opak va narav s boljijem se mijeniti.
Zatoj vas molim svijeh, kopili ljuveni,
ako vi koji grijeh scijenite u meni,
da opaku ud vau pojui pozlobno 125
u pjesni ja glau, ako nije podobno:
grijeh meni ne dajte, ni vele ni malo,
za se u toj varate bogato i debelo.
Za mudri govore, da vam je svijem znati:
bio se grad vrh gore ne moe tajati, 130
i govedo bijelo tko ne umije poznati,
tomu je i djelo slijepcem ga nazvati.
Jo slijepca na svijeti onoga zovem ja,
tko sunce vidjeti ne moe, kada sja.
I na sto tko nogu oda psa postavlja, 135
i togaj rijet mogu da zaman trud spravlja;
za nitor za drugo, ner dala nije narav,
na stolu u dugo da stoji pasja lav,
ter takoj ter takoj, kad se na sto stavi,
opet se tutako prije pod sto sva spravi. 140
Zatoj vas svijet sudi i narodi svaci,
da ste svi zle udi i da ste opaci;
nit se na tko moe, nit se e objavit,
da vam krivo moe rebarce ispravit.
Oto ste uli sad, zato ste svi hudi 145

170
i ki se goji gad pri vaoj zloj udi.
Tijem sada za ljubav ne krivte ivot moj,
ner vau zlu narav, ka vam je dala toj.
Zatoj se ja bolim, boljeljiv ter tako
bogom se svijem molim ljuveno i slatko, 150
s velikom ljubavi da se k vam obrate,
vaojzi naravi da zlu ud prikrate,
neka se moe rijet: ako se toj zgodi,
truda se vas saj svijet na volju slobodi.

16.
Trgovci Armeni i Indijani.

Plemeniti Dubrovani,
iz dale smo prili sada,
mi Arabi s Indijani,
do vaega slavna grada.
Er se tamo nam prigodi 5
na dalee u stranah naijeh,
deri sunce gdje ishodi,
od velicijeh slava vaijeh
zauli smo, da imate
u ovom gradu velje blago 10
i da ovdi vi primate
inostrance milo i drago.
mi Arabi s Indijani, 15
Jo zausmo, da tujete
u ovoj mjesto tko dohodi,
i jote ga darujete,
k svomu stanu kad pohodi. 20
usmo jote uzmnoitu
u slavnomu Dubrovniku
svu gospodu plemenitu
i razumnu i veliku.
Plemeniti Dubrovani, 25
Ter se tamo u nas uje,
o gospodo plemenita, 30
da s prijazni svak vas tuje
- - - - - - - - - - - - - - - -
Ter po moru kud plivate
i po kopnu kud jezdite,
od kraljeva sve imate 35
to pitate i elite.
do vaega slavna grada. 40
Ter vas kralji ter vas bani
milostivo svud primaju,
o pridrazi Dubrovani,
i velju vam slavu daju;
za ste dobri, za ste vjerni 45
i inite sude prave,
ter ste zatoj gojni i mirni,
i zatoj vas svudi slave.
iz dale smo prili sada, 50
S prijazni vas jote ljubi
od istoka slavno carstvo,
koje shara i pogubi 55
i poplesa sve krstjanstvo.
Za je vaa vjera prava
dalee se rasirila
istonoga ter je lava
k milosrdju priklonila. 60
Jo zausmo tamo stoje, 65
da vas esar od zapada

171
kako verne sluge svoje
milostivo prima sada;
i ljubav vam svaku kae,
zato vidi i poznava, 70
da su vjerne slube vae
i gospoda da ste prava.
Jo utimo velju rados,
er sve to smo proli svijeta,
ne vidjesmo ljepu mlados,
ni ljepega vee cvijeta, 80
ner smo ovdje mi vidjeli,
Dubrovani nai drazi,
ter vas vinji bog nadijeli
da se ivot va proglasi.
I vidjesmo velje blago,
srebro i zlato to imate, 90
i toj nam je vele drago
da ga u goju uivate,
u ljubavi i radosti;
ter prijazni vae take
pune dobra i sve milosti 95
dostojne su slave svake.
Ter ste kruna u kraj mora
od sve donje Dalmacije,
i k istoku do Kotora,
Arbanije i Grecije;
i po svijeti svudi prave, 105
da razumno vi vladate
vaa mjesta i drave,
u gospodstvu to imate.
Jo smo ovdi mi vidili
krasne dikle i gospoje,
gdje u zlatu i u svili 115
sve provode dike svoje;
ter su vidjet toli mile,
gdi sve hruste u biseru,
kako da su gorske vile
u planini prijezeru. 120
I gizdava kad njih lijepos 125
u pjesance glase pusti,
svijem serenam vazme krijepos
gdje se slados taj outi.
I pjesance njih gizdave,
koje toli slatke bie, 130
kako korijen od kotrave
srdace nam zatravie.
do vaega slavna grada
Tijem po kom smo outili
privelike slave vae,
zajedno smo se uputili
zatrudivi glave nae; 140
i ostavismo nae strane,
mnoge rijeke mnoge vode,
od istoka po sve strane,
prigazismo putem hode.
Mnoge jade, mnoge trude
ter smo putem provodili, 150
putujui guse hude
gdje smo putem nahodili;
proz dubrave i lugove
gdje nas trudnijeh jo viahu
bijesni lave i vukove; 155
svud nam drumke zapirahu.
mi Arabi s lndijani,
do vaega slavna grada, 160
A to ti su zmaji ljuti
i troglave jote zmije,
svud ih bjehu puni puti
i rasputja od Indije.
Grifone smo jo vidjeli, 165
s krunom orle i arpije,

172
na marginju koji dijeli
Armeniju od Indije.
Vidjeli smo jo pantere
i entaure i satire,
divje vole i himere, 175
neposkoke i mnoge tire.
I kuse smo jo blavore
s bazilisci mi gledali,
priko njeke vrle gore
kud smo jedva prigazili. 180
do vaega slavna gr ada.
Tijem ljuveno svijeh molimo, 185
dopust'te nam rad ljubavi,
neka s vami poivimo
u ovoj vaoj rajskoj slavi;
za je ovdi razlog svaki
i obil'je jote svako, 190
kako da je raj zemaljski
ter je s vami ivjet slatko.
Jo molimo svijeh vas drago,
da se ovdi nastanimo,
i da ovdi nae blago
zajedno s vami sahranimo; 200
srebro i zlato er donijesmo
deri tamo od istoka,
za hranjen'ja ovaj, rijesmo,
biti nam e naa stoka.
Donijeli smo, neka znate,
trgovinu zajedno s nami: 210
veriice njeke zlate
i u prstenku dragi kami;
i pratece jote ine,
suha srebra, suha zlata,
i od bisera kolarine 215
od kojijeh je draga plata.
A vi dajte blago nae,
oj druino ovdi sada,
Dubrovanom da se kae,
s ijem smo prili do njih sad
ter e slavni Dubrovani 225
i vidjeti i poznati,
umiju li Indijani
i Arabi trgovati.
Dajte zlato, dajte blago,
dajte biser taj pribijeli,
i kamen'je toj pridrago, 235
kako sunce koje se svijetli;
dajte orace i kanijele,
i mirisne jote vode,
sve tamjane i kandijele,
ki se ovdi ne nahode. 240
A sad blie pristupajte, 245
tko e s nami trgovati;
ter na volju obirajte,
to hoete trgovati;
i bit vam e ljubav svaka,
to prodamo za dukate, 250
i cijena je svemu laka,
za ne itemo tanke plate.
To li ete to mijeniti,
i vi trge vae dajte:
neemo se rascijeniti
na zamjeni, dobro znajte. 260
Njeto emo trgovati,
a po trgu rad prijazni
njeto emo na dar dati,
pokoli ste toli asni.

173

17.
Dvije robinjice.
25

25
U rkp. mjesto naslova ovo: dovedoe gusari dvije mlade robinjice koje zainaju. Ova pjesmica bjee do sele
obino prisvajana pjesniku A. ubranoviu, ali na rkp. stavlja je u toli tijesnu svezu s predjanjimi i potonjimi
pjesmicami naega pjesnika, da je ne mogosmo mimo ii.
Robinjice mi smo mlade,
u suanstvu rascvijeljene,
u Dubrovnik prile sade
s naijem rodom razdijeljene.
Zatoj eljno svijeh molimo, 5
da budete mirno stati,
dokli alos pobrojimo,
koju mlados naa pati.
Plemenita mi smo roda,
obje mlade sestrenice, 10
nu je htjela naa zgoda,
da smo sada slubenice.
u Dubrovnik prile sade 15
Majka nas je plemenita
u Armenijeh porodila,
i bogata i estita
prigizdavo odgojila. 20
Tamo nam je vazda bila
u Armenijeh gizda svaka:
suho zlato, biser svila,
i koprjena jo pritanka.
Robinjice mi smo mlade, 25
Jaoh! posla nas naa majka,
s jutra zorom kad podrani, 30
da beremo cvijetja svaka
etajui po poljani.
S jutra zorom u proljetje,
neka vam je vajmeh znati!
ter poesmo svako cvijetje 35
po livadi rosnoj brati.
s naijem rodom razdijeljene. 40
Brasmo bosil i ljubicu,
i od pelinka cvijetje brasmo,
i trendofil i ruicu,
pak livadom poetasmo.
Ter nam srce uzdisae, 45
gdi livadom u proljetje
po travici mirisae
u sladosti rajsko cvijetje!
u suanstvu rascvijeljene, 50
s naim rodom razdijeljene.
Prije sunaca ter u zoru
po livadi takoj hode,
outismo na javoru 55
vrh jezera bistre vode,
gdi tih slavic biljisae
od vesel'ja u ljubavi,
ter danicu pripijevae,
da bio danak jo ne objavi! 60
Ter sjedosmo poivati, 65
i poesmo od ljubavi
tihu slavju odpijevati
kako vile u dubravi.
Nu se naa rados skrati,
er nam vajmeh! slatke pjesni 70
zla nezgoda sve obrati
u alosti i boljezni.

174
Za po glasu iz planine
gusari nas uutie,
ter potajno u ravnine
k nam nebozijem pristupie! 80
I tune nas uhvatie,
ter nam vajmeh! bijele ruke
sve naopako obratie,
da nam dadu vee muke.
I klikosmo plane u glase,
da se uje do nebesa, 90
podiraje ruse vlase,
kad nas gusa taj saveza!
Ter su tuge, ter su jadi,
gdi se nitkor ne objavi
hrabren vitez u livadi, 95
da suanstva nas izbavi.
Tuj sve cvijetje i travica,
u suanstvu kad ostasmo,
obrati se k zemlji nica,
koli grozno proplakasmo.
I sve ptice od emera 105
jadovito uzdisahu,
gdje vjenace od bisera
s glavice nam podirahu.
Ter bi mramor i iv kami
rastavil se u sto dijela,
gdje polismo sva suzami 115
naa tuna lica bijela!
U suanstvu toli plane
gdi gusari nas vezahu,
ter estoke rane mane
srdace nam propadahu! 120
I sada nas svudi vode 125
savezane i spuene,
jak ovice u povode,
velmi plane i utruene:
ter nam tuge zadavaju
i veliku vajmeh alos, 130
gdje za pjenez prodavaju
po pazaru nau mlados!
Grozne suze ter ronimo,
toli plane u alosti,
jeda koga priklonimo
i k ljubavi i k milosti; 140
jeda milos tko ne skrati,
ter se dobra zgoda zgodi,
da gusarom sad nas plati,
i tube nas oslobodi!
A nitkor se ne hti najti,
po svijem svijeti kud hodismo, 150
da nas ovoj gusi plati,
zaman suze ter prolismo.
Ter je tuba, ter je alos,
u suanstvu gdje tuguje
boljeljiva naa mlados, 155
a nitkor ju ne odkupuje!
Tijem molimo milos vau,
o gospodo Dubrovani,
odkupite mlados nau,
tako da vas Bog sahrani.
Ne tedite vae blago 165
za nas tune potratiti,
zato vam e vele drago
naa majka zahvaliti.

175
Zatoj nam se umolite,
tere prijeno tere hrlo
od uzica slobodite 175
nae ruke i nae grlo!
Naa majka za pridraga,
neka vam je sada znati,
nee tedjet svoga blaga,
za jedan dukat da sto vrati! 180

Gusari odgovaraju.

Ove mlade robinjice,
careve su dvorkinjice,
zaplijenjene u poljani.
Zausmo ih s jutra zorom 185
gdje u cvijetju poivahu
pri jezeru pod javorom,
ter slavicu odpijevahu.
Kad poesmo rajske pjesni
po livadi razbirati, 190
poe nam se od ljuvezni
svijem srdace podizati.
careve su dvorkinjice, 195
Po livadi zorom hode
ter ih tamo zaplijenismo
pri jezeru bistre vode,
gdi veseli mnogo bismo; 200
iz livade iz zelene
u suanstvu ter su sade
u Dubrovnik privedene
robinjice ove mlade.
Ove mlade robinjice, 205
Neka vam je zatoj znati,
o gospodo Dubrovani, 210
da ih emo prodavati
mi gusari Persijani;
za robinje ove mlade
ter tko bude odbrojiti
suhijeh dukat tri hiljade, 215
robstva se e sloboditi.
zaplijenjene u poljani. 220
Ako ete odkupiti
ovuj mlados na dukate,
tretju emo odpustiti
hiljadicu od nae plate;
i od gusarske nae drube, 225
o gospodo Dubrovaka,
biti vam e svake slube
i na slubi ljubav svaka.
o gospodo Dubrovani, 230

18.
Pastiri.

O gospoje prigizdave,
izljezli smo mi pastiri
tamo dale iz dubrave,
gdi se poje, gdi se sviri:
gdje su nae lijepe spile 5
pri jezeru bistre vode,
i gdje iz luga gorske vile
na plandite k nam prihode.
O prislavni Dubrovani,
u dubravi u zeleni, 10
jo su tamo nai stani,
od brtana sapleteni.
tamo dale iz dubrave, 15
gdi se poje, gdi se sviri.
Gdje kladenci izviraju
ter se pjesni toli slatke
u zelenci razbiraju,
gdje ubere ptice svake; 20

176
er da putnik tuj putuje
sam bi rekao: u toj gori
gdje se ovaj slados uje
da se vinji raj otvori.
O gospoje prigizdave, 25
Gdje s veera ter do zore
po sve ljeto i proljetje 30
procijeniti svijet ne more
od turaka rajsko pijetje;
eljno srce i duica
od alosti jo uzdie,
gdje ljubica i ruica 35
od sladosti svud mirie.
gdi se poje, gdi se sviri. 40
Gdje svu nocu i vas danak
po livadah provodei
ne vidimo tihi sanak,
lake tance izvodei.
Jo pojui po dubravi 45
kada gorom prohodimo,
i k milosti i k ljubavi
sve zvijeren'je priklonimo.
izljezli smo mi pastiri 50
Ter po gori i zagorju
svi se luzi snebivaju,
gdje po jel'ju i po borju 55
slavici nam odpijevaju;
u planini gdje za dosti
i od vila i od pastira
sve vesel'je i radosti
s ljubavi se tuj razbira. 60
I tamo smo udarali 65
i u dipli i u mijenice,
i ostale sve svirali
u klanditu kod vodice.
I u dubravah gdje smo stali,
svako cvijetje i ljubicu 70
s vilami smo zorom brali,
i trendofil i ruicu.
tamo dale iz dubrave, 75
Ter su vile vence vile,
koje nam su rad ljubavi
drago i milo poklonile,
ke nosimo mi na glavi. 80
I pojui mi s vilami
u vesel'ju i radosti,
prosuzio bi ivi kami
od medene te sladosti.
Nu ne vijemo stvari druge,
ner planinom stado pasti, 90
proz dubrave i proz luge,
gdi se ute rajske slasti;
i livade pohoditi,
ter s vilami luke i tance
rano zorom izvoditi, 95
pripijevaje u pjesance.
Nu ojdosmo strane nae,
i prili smo iz dubrave
u ovoj mjesto lijepo vae,
gdje smo uli velje slave;
gdi se sviri, gdi se poje, 105
gdi su tanci, gdi su hore,
gdje se ljepe vile goje,
ner su nae posrjed gore.
izljezli smo mi pastiri 110
Tijem ako nam moe biti,
mi drugoga ne elimo,
ner se ovdje naseliti, 115
da se s vami veselimo;
zato nam su vae vile,
koje ovdje s nami stoje,
vee drage i vee mile,
neg dubravom ke se goje. 120

177
I ljepota vaijeh vila, 125
ke su ovdi u poljani,
mlados nam je zatravila,
ter ostasmo kako pjani;
i ne umijemo kudi sada
od vesel'ja, ko utimo, 130
iz ovogaj slavna grada,
da se k lugom uputimo.
tamo dale u dubrave, 135
Neka vam je zatoj znati,
radi bismo meju vami
nau mlados potrajati,
s gospojami i s vilami; 140
a od nae lijepe drube,
tako da smo vazda zdravi,
biti vam e verne slube
i s prijazni i s ljubavi.
A sad glumci, vas molimo,
spravte dipli da se sviri, 150
igrajui da skoimo
u tri skoke i etiri;
da se nae srce smiri,
kad se vidi tko e bolje,
tanac vode mi pastiri, 155
poplesati ovoj polje.

19.
Lanci Alemani, trumbetari i pifari

Mi smo prili u ove strane,
da nauimo Dubrovane
u trumbune trumbetati.
Za smo lanci trumbetari, 5
dobri metri, neka znate,
ki trubimo pod pifari,
a ne itemo nijedne plate;
ner za ljubav trumbetamo,
a neemo od vas platu, 10
ner da s vami potrinkamo,
kad svrimo pimfaratu.
da nauimo Dubrovane 15
Iz dale smo prili sada,
naa srca da smirimo,
do ovogaj slavna grada,
da trumbamo i svirimo; 20
i drugoga ne elimo,
mii lanci Alamani,
ner li da se veselimo
zajedno s vami Dubrovani.
Mi smo prili u ove strane, 25
da nauimo Dubrovane
Meju nami za se uje
tamo dale u Alamani, 30
da Dubrovnik lance tuje,
perche stare boncompagni;
i od tud smo se odpravili
s trumbetami vele spravno,
neka bismo pohvalili 35
ovoj mjesto mnogo slavno.
da nauimo Dubrovane
u trumbune trumbetati. 40
Nu ne vijemo druge stvari,
neg eljusti nadimati
u trumbete pod pifari
i fraskune nagibati;

178
navla kad se umorimo, 45
pifkajui u trumbune,
mavasiju ne vodnimo,
trinkajui u fraskune.
neka vam je sada znati, 50
da nauimo Dubrovane
Dubrovani, bratjo draga,
zatoj emo trumbetati,
a pak emo svi jednaga 55
zajedno s vami potrinkati,
u veselju i milosti,
mnogo rado u zdravice,
kako drazi vai gosti,
svako vince bez vodice. 60
da nauimo Dubrovane
I kada se povratiti 65
mi budemo u nae strane,
tamo emo pohvaliti
naijem limfram Dubrovane;
tamo emo jote rei,
da smo lanci Alemani 70
svaku milos mogli stei
meu vami Dubrovani.
da nauimo Dubrovane 75
Neka znaju limfre nae,
tamo dale u zapadu,
da su tene gozbe vae
u ovomu slavnu gradu; 80
gdje se trinka u brijeme svako
s nami lanci kompanjuni
bez vodice vince slatko
gostarami i fraskuni.
Mi smo prili u ove strane, 85
da nauimo Dubrovane

20.
Vuk ovci priko rijeke.

Ne muti mi ovco rijeke!
ako budu k tebi priti,
od smrti te nee prijeke
svi pastiri sloboditi.
Zatoj bjei sad od tuda, 5
pokli mene ovdi uti,
to s' tuj prila kako luda
da mi bistru vodu muti!
Ali ne zna udi moje,
er ja zubi koljem stada; 10
a ti takoj sama stoje
meni muti vodu sada.
od smrti te nee prijeke 15
Od kad mogu tuj pripliti,
to ne misli o ivotu,
ner tuj pride vodu piti
inei mi na sramotu? 20
to li se si osamila
ter tuj sama izvan stada
vodu mi si zamutila,
da ne piju trudan sada?
Ne muti mi ovco rijeke! 25
Ako ufa u pastire
ali u pse u stranike, 30
mene vuka do odtjere
kad priplivam priko rijeke:
ne ufaj se, ja ti velju,
zubi te u razdrpiti,
da ispunim moju elju, 35
ako budu tuj pripliti.
svi pastiri sloboditi. 40

179
Za je meni velja muka,
gdje me takoj prjeko rijeke
podrauje bijesna vuka
a ne haje smrti prijeke;
ter u zube povraniti, 45
a ti ostat mnogo plana,
kada bude nahraniti
mene vuka mnogo lana.
ako budu k tebi priti, 50
Tobom u se nahraniti
i edan se krvi tvoje
pun do grla sad napiti, 55
da ispunim elje moje.
Zatoj ovco bjei sada,
na oiju ne stoj meni,
ner li slijedi tvoja stada
po livadi po zeleni. 60

21.
Tuba kralja Davida
vrhu Saula i Jonate.

Nu razbiraj, nu iskusi,
Izraele, velju alos,
ter s uzdahom eljno suzi,
za se naa skrati rados.
Izraele kuaj malo, 5
na visinah gdje na tvojijeh
oruje je svijetlo palo
od viteza izabranijeh.
to vrh gore, vajmeh meni,
pla se s tubom tolik stani, 10
gdje padoe izranjeni
vitezovi izabrani!
ter s usdahom eljno suzi, 15
Gdje na gori na zeleni
vitezovi pogiboe,
plemeniti i hrabreni
probodeni ponikoe. 20
Onaj toli tvrda jakos,
vajmeh meni, kako sade
i uresna lijepa mlados
od oruja mrtva pade!
Nu razbiraj, nu iskusi, 25
Ove tuge i nezgode
po drumovijeh ne objavite, 30
i rasputjem ki prohode
inostrancem ne kaite;
vaj neka se ne vesele
Filistea keri svoje,
ke nam s raspom smrti ele, 35
nae blago da posvoje.
za se naa skrati rados. 40
Vajmeh goro od Gijelboja
suhoa ti prituila,
i zelena listja tvoja
toplinica prisuila;
i po tebi sa sve strane, 45
za spomenu svega vijeka,
od svakoga dubka grane
suhe obisle do korijenka.
Izraele, velju alos, 50
Da bi ljeti i u proljetje,
ali zimi ali u jesen,
sve s travicom tvoje cvitje 55
spraila se i svaka zelen!
vajmeh goro, ter od sada
zelencom se ne odjela,
i rosice i tiha dada
po sve vijeke poeljela! 60

180
Ni dadilo ni rosilo 65
vrhu tebe uvijek vee,
i u tebi se ne plodilo,
tuna goro, nijedno voe;
ner se s plodom rastavila
sva godita i sva ljeta, 70
i zelence ne shranila
do skonan'ja segaj svijeta.
Nu razbiraj nu iskusi,
ter s uzdahom eljno suzi, 75
Za taj titak od jakosti
bi privren na toj gori,
gdje u oruju te mladosti
boj bijui smrt umori, 80
kako da nije s bojom vlasti
tit Saulov toli tvrdi
bio pomazan svetom masti,
ki se u boju tuj pogrdi.
Nu razbiraj, nu izkusi, 85
Gdje se vajmeh od viteza
od Saula titak sade 90
vas u krvi tuj poplesa
i tuj prahom vas propade.
Zatoj srce moje cvijeli
i cvijelit e vaj do vijeka,
za se sa mnom sva razdijeli 95
moja rados privelika.
Jo u cvilit i plakati
i tuiti, neka znate,
za je alos razmiljati
otru strilu od Jonate,
koja toli slavna bjee, 105
i kud godi ip obrati,
nigdar zaman ne letjee,
i nazad se ne povrati.
A Saulov ma hrabreni
kad godir se na nj potrgnu,
opeta se vajmeh meni 115
nigdar zaman ne povrnu.
A sad se je sva taj sila
i viteka jakos svoja
k zemlji nica obratila
i u alos bez pokoja. 120
Saul slavni i gizdavi 125
i Jonata ki captie,
u milosti i ljubavi
vas svoj ivot provodie.
U ivot se obljubie
ti pridrazi i ljuveni, 130
i na smrti jo ne bie
meju sobom razlueni.
U velikoj slavi ctijehu
ti vitezi prigizdavi,
i orlova bri bjehu,
vee jai ner li lavi. 140
Izraelske keri zatoj
sve tuite i cvilite,
ar se sada vajmeh takoj
s tom radosti razdijeliste.
Nu razbiraj, nu iskusi, 145
za se naa skrati alos.
I cvilite i tugujte
vrh Saula vajmeh sada, 150
i velmi ga poalujte,
za se plau toj priklada.
Ar pogibe ljubav prava,
ka vas svilom odijevae,
neka vam je vea slava, 155
i dare vam darivae.
Zlate veze i prstene
bez plate vam poklanjae,

181
da su ljepe ureene
te gizdave dike vae.
Kako vajmeh ti vitezi 165
u boju su nica pali,
i gizdavi vai uresi
u tubi su svi ostali!
Na visinah tamo tvojijeh
ti si ubjen o Jonata,
koga vajmeh vrh svijeh mojijeh 175
drago ljubih kako brata.
Zatoj ja se tvrdo bolim,
o Jonato, dragi brate,
i suzice grozno ronim
pomiljaje esto na te. 180
O uresni i gizdavi, 185
o vitee moj hrabreni,
vrhu enske sve ljubavi
mnogo vee poljubjeni:
ja te ljubih pridragoga
kako majka milostiva 190
jedinoga sinka svoga
slatko ljubi i celiva.
Jo se smuti dua moja,
vajmeh tugo privelika,
to ponie posrjed boja
svijetlo oruje od bojnika, 200
gdje Saulu i Jonati,
na vrh gore boj bijui,
prije se reda ivot skrati,
a ja ostah tugujui.

182
III.

1.
Tuba moja.

O majko na svijet saj to me si sazdala,
na toli plaan vaj i sva zla ostala?
to me si rodila i to me mlada ta
mlijekom si dojila na tubu i na pla?
Pla ki me nikada i alos velika 5
ne ostavi do sada i tuba razlika
od onogaj doba, kad mi se prigodi,
majina utroba da mene porodi.
U on hip i on as, kada se porodih,
najprve u plaan glas suzice ter prolih, 10
do segaj vaj danka gdi mira ni goja
ni pokojna stanka ne da mi es moja
ni mao as vidjeti, ner li me prisudi,
do groba na svijeti da ivot moj trudi.
Tijem ne bi moje man cviljen'je i uzdah, 15
najprvo na bil dan rascviljen kad ostah,
kad prigna glad mene ter poeh pihati,
da prsi od ene ja budem sisati.
Jaoh, jeda mlijeko toj od krvi kiselo
odgoji ivot moj jednaga i tijelo? 20
Lje takoj cvilei povojem vas povit,
tolik trud trpei, suzami vas polit,
treptjee moja put i moj duh u meni,
prid vihrom kako prut u gori zeleni:
koliko ivot moj da tadaj poznava, 25
da velik nepokoj trudan svijet zadava,
i tko se jo raa, raa se na alos
vesel'ja da straa i u mlados i u staros;
najlie u tubi komu se prigodi,
de se njim u drubi nesrea porodi, 30
kako se porodi i sa mnom u drubi,
da moj duh provodi vas ivot u tubi.
Tijem to me ne stvori vinji bog mramorom
ali pak u gori prisusijem javorom
tutako u on as, po tom se porodih, 35
kad nejak moj obraz suzami vas polih,
kako je obiaj djetinske naravi,
kada se na svijet saj pribitak objavi!
Ter ne bi sad poznal emeran ivot moj

183
tolicijeh grijeh ni zal, kojijem se ne zna broj, 40
ni lave pakljene u mutnom jezeru,
ki zjaju na mene, da me prije proderu,
i da me rascvijele s velikom alosti,
i da me razdijele od boje milosti;
ne bih znal, to je smrt koja e nemilo 45
sve u prah vajmeh strt nevoljno me tijelo,
i grobom pokriti, gdi od moga vaj tila
hoe se stvoriti smrdei gnoj i gnjila.
Jo ivot moj vene cvilei prid boga,
vaj gdi nije kod mene na svijeti nikoga, 50
tko mi e ivi dat od suza kladenac,
da cvilit i plakat ja budem nebavac;
nebogu vaj meni, da budem na svijeti
do groba po sve dni jadovno cvijeliti,
da ivot moj trudi suzice ronei, 55
ijem pride, gdi udi blaenstvo dvorei.
Nu moji dni mali i kratka godita
jur se su skonali i doli na nita,
jakino taj magla aliti sinj oblak,
od vihra od nagla kad doe na manjak; 60
i on as prihodi poslan zgar s nebesa,
ki k zemlji zavodi lovjeja telesa;
s kijem grede taj sila od smrtne naravi,
da moj duh od tijela tutako rastavi,
telesnu tegotu da ostavim i svijet saj, 65
ka momu ivotu zadava velik vaj,
ter vajmeh es moju, odkli se porodih,
s razmirjem u boju do sada provodih,
duica gdi moja nije mogla na svijeti
bez rati i boja jedan as ivjeti. 70
Tijem eljno uzdiem u veljoj tuici,
zato se pribliem k jadovnoj granici,
gdi vijekom nikada, kada kraj budu pro,
opet se nazada vrnuti neu mo;
za jedna od gospoj, po pakli ka eta, 75
predenu svaku stvar tuj tlai i smeta,
ter moje vreteno ne da mi dopresti,
i to je predeno strgat e i smesti,
i smesti i stlait nje bijesni nepokoj
i u prah e obratit s vretenom konac moj, 80
u pepel smrdei, gdje grijeno me tijelo
skoro e tuj lei, gdi mu je i djelo.
Za narav nije dala prit k slavi nebeskoj
tegoti od kala i stvari zemaljskoj,
a zemlja to dava i zemlja to plodi; 85
sve se toj skonava i u zemlju pohodi;
ter vajmeh stvar svaka, stvorena na saj svijet,
ni teka ni laka ne moe gori prit,
lovjei ner duh sam, bezgrjean ako jes,

184
is grede u taj kram k visinam od nebes, 90
po priistoj skali, ka je svjetlja od zlata,
gdi ulaze tuj mali u nebeska vrata,
u vrata nebeska od priiste svjetlosti,
gdi je druba anelska pri bojoj milosti,
gdi je ut slatki glas i pjesni gizdave, 95
blaeni gdi svak as stvoritelja slave.
A ne vijem prituan, hoe li kad duh moj
izgnuen i ruan blaenstvo vidjet toj?
I uzljesti tuj skalu toliko izgnuen,
u smradu i kalu svrh glave ponuen, 100
gdi me svijet uini i cvilit i tuit
i od kala puini prem sasma ponuzit;
nuzan'je ter mi toj vei trud zadava,
vaj gdi se ivot moj na smrti skonava,
gdi hrli smrt prijeka s tolikom naglosti, 105
da mene grjenika nadari alosti,
i da me rascvijeli, da ivot moj skrati,
i da mi dan bijeli u mrklos obrati.
Tijem kad se spomenem od vjene mrklosti,
vas blidim i venem i trepte me kosti 110
od tuge i jada, koji ja na svijeti
ne mogu nikada jezikom izrijeti;
ne mogu izrei ucviljen i utruen,
u sebi mislei: jesam li osuen,
jeda e vinji sud duu mi poslati 115
u donji vjeni trud, da vjeno zlo pati
u vjenoj tamnosti, gdi je pla vjekuti
i vjene alosti i plamen goruti,
ki plamen sve rijeke i s morem ne mogu
zagasit u vijeke, vaj meni nebogu; 120
ner li se naklada duami od grjenik,
gdi tuge i jada ne lipe po vas vik.
Tijem treptim i predam, i ivot moj vene,
oima gdi gledam prijeku smrt kod mene,
ka tolik nepokoj hrlei pripravi, 125
da skona ivot moj i s tilom rastavi.
Ter venem ter blidim, ter ne vijem to rei,
za puta ne vidim kamo u utei,
gdi tijelo moje mre i od sada do mala
u crnu zemlju gre, ka ga je sazdala; 130
a moj duh od tijela gre kad se rastavi,
od svojijeh svijeh djela da razlog da pravi
na pravomu sudu, gdi nije mo lagati
i gdi je za ludu svoju zled tajati;
zato je pripravan pravedno da sudi 135
taj sudac prislavan svaku vrst od ljudi.
A moj duh kad tijelo ostavi i svijet saj,
koje e vaj djelo ponesti na sud taj,
za ko se dostoja, o boe prislavni,

185
duica da moja tamo se sahrani? 140
Za odkli utroba enska me porodi,
sve vrijeme pun zloba moj ivot provodi,
ter takoj, ter takoj, odkoli svijet poznah,
ja grjenik ivot moj potrajah u zlobah.
U vele plaan glas tijem se duh moj spravi, 145
prije ner me smrtni as s duicom rastavi,
u suzah plovui i u plane me pjesni
svaki stvor zovui na moje boljezni,
svaki stvor da uje, gdi ivot moj cvijeli
i kako tuguje, gdi se s duhom dijeli, 150
na ishodnji moj danak gdi vajmeh prihodim,
vjekuti da sanak u zemlji provodim,
koji je pun truda, koji se ne moe
razabrat do suda, o vinji moj boe.
Nu blago dui toj, kojoj se prigodi 155
da isto ivot svoj bez grijeha provodi;
za vajmeh vjeni san ne vidi tuj spei
ni vjenu boljezan, u plamu gorei
u pakli, gdi due za zlobu i grijeh svoj
i cvile i tue, gdi je vini nepokoj; 160
ner li se raduje u vjenoj radosti,
gdi nigdar ne uje svjetovne alosti,
vjekuti gdi je dan, ki ne ima tmastu no,
gdi na oi svoje san ne more nigdar do;
vjeni mir i pokoj ner bdei uiva, 165
blaenstvo gdi je toj, gdi gori pribiva
s tolikom radosti, ku nigdar na svijeti
mojojzi slabosti nije dano izrijeti;
za su tuj sve slave s vesel'jem pri bogu,
sve od svijeta drave ke sazdat ne mogu, 170
[u] previnjoj svjetlosti ka suncu odsijeva
ter svojom svitlosti svaki stvor ogrijeva.
Zemlju lijes i kami zatoj u moliti,
da za me suzami bude se politi,
da milos od boga ne skrati ljubavi 175
ter mene neboga sve tube izbavi.
Sve zvijeri, sve ptice joter u moliti,
prid bogom suzice da budu roniti,
jeda bog milostiv ljubavi ne skrati,
od mene pakljen gniv da vajme odvrati. 180
Jo molim svaki cvijet razlika narava,
to zemlja na saj svijet plodei sazdava,
da svaka travica i cvijetje na svijeti
po zemlji na nica bude se prostrijeti,
suzice ronei s velikom gorkosti, 185
bogu se molei, da moj grijeh oprosti;
i da mi da milos, i da mi da pomo,
iz mraka na svitlos u svoje dvore do.
Za se jur no mrana i tmasta pripravi,

186
da tuna i plana u prah me rastavi, 190
gdi je tmasta tamnica, i gdi u skoro prit
i crvom hranica od moga tijela bit.
A nijesam stanovit ter ne imam pokoja,
na koji tamo svijet dua e prit moja:
ali e gori prit u dvore blaene, 195
suena ali bit u trude pakljene,
od koga vaj truda i smrtne alosti
sva trepte ma uda i zglobi i kosti.
Vas treptim u kosteh, i javi i u san,
jak riba na osteh treptei mora van. 200
Zatoj u od rijeka sve mnotvo sad zvati,
prije ner me smrt prijeka u pepel obrati,
u grozne da suze budu se satvorit,
i moj duh od uze pakljene slobodit.
Tijem boe dar mi daj, ako mi bit more, 205
dokli duh na svijet saj u meni kopore,
da Sava i Drava i Dunav i Latana,
Vardar i Murava, i Bar i Bojana,
Visla i Turica, Tibika i Boterijen,
Tisa i Marica, Neretva, Timot, Drijen, 210
Po, Reno i Rodan, i Tever i Ticin
i Amon i Jordan, Erigon, -
26

Tigris, Eufrates, i Gantes i Nilo
u suze i u boles sve se toj stvorilo,
rad mene da plau u suze do groba, 215
jeda me oplau svijeh grijeha i zloba.
Za same za dosti nije tube ni moj pla,
od vjene alosti slobodit mene ta,
da moj duh sahranjen najde se prid bogom,
ki je vas izranjen i grijehom i zlobom. 220
Jo vajmeh za svu mo ja, u suzah ki plovem,
klikuju na pomo iz glasa i zovem i
sve brijege i gore, glavice i planine,
i slano sve more, jezera i blatine,
doline, potoke, rudine i polja, 225
sve od svijeta otoke pomorske do kolja,
mrkijente i seke, sve jaze, sve spile,
sve jame duboke, sve gridje i gomile;
napokon sva vrjela ivuijeh voda svijeh,
koja su izvrjela iz uda zemaljscijeh: 230
u pla se stvorite rad mene neboga,
i taj pla poljite s uzdahom prid boga,
jeda me pomili ter moj pla prikrati,
da moj duh ki cvili vesel'jem naplati.
Dub zelen ali suh, aliti ki vene, 235
i svaki ivi duh, sve cvili vrh mene,
navla udovice i udane sve ene

26
212 u rkp. nedostaje jedne rijei; imena kao u rkp.

187
vaj i sve djevice alite sad mene,
i ostali narod vas od vernih krstjana;
slite moj plaan glas po svijeti svih strana, 240
jednaga u drubi ter sa mnom vajmeh sad
cvilite u tubi, cvilite boga rad,
jaoh jeda suzice, ke emo sad prolit,
na on svijet prid lice od boga budu prit;
da mene grjenika pomili prituna, 245
prije ner me smrt prijeka posvoji za suna.
Za nije mo po tom [ni plakat] ni cvijelit,
kada smrt ivotom bude me razdijelit.
Tijem obno i obno u suzah priljutijeh
perem se jadovan od zledi minutijeh, 250
jeda ist i opran, u suzah boljeniv,
prit budu u tvoj stan, moj boe milostiv.
Sunce u jo zvati i misec nad nami,
da svitlos prikrati sa svijemi zvijezdami,
s mjesecem sunce toj i zvijezde ostale 255
da trudan ivot moj na svrsi poale;
sve zvijezde nebeske neka sad poznaju,
od tube zemaljske kako se rastaju;
za pride as i dan da ivot moj skrati,
da budu mrtvi san u grobu zaspati, 260
u grobu gdi e stat me tijelo i kosti,
i vjeni sanak spat u mrkloj tamnosti,
dokli bog bude prit u oblacijeh prislavan,
ponovit i sudit po plamu svijet taman.
Tijem sunce na nebi sa svijemi zvijezdami, 265
molim se ja tebi, poli' se suzami,
jeda se ma alos i gork pla s boljezni
obrati u rados pri bojoj ljuvezni,
ter na me pogleda blazijema oima,
ki trepti i preda i velik strah ima, 270
kako e razloge prid bogom pridati
za zledi za mnoge, ke nije mo zbrajati,
za koje pakljen jaz, kad moj duh primine,
otvoren stoji vas, da ga prije pozine.
Tijem vajmeh u plau, suzami polit vas, 275
u vinju polau posilam tuan glas,
svi sveti i svetice koji su u slavi
da padu na nice pred bojom ljubavi,
jeda bog milostiv ljubavi ne skrati,
rasrdu i svoj gnjiv da od mene odvrati, 280
i svojom oblasti da obrani jo mene
od vjene propasti i od muke pakljene.
Anelsci svi dusi u slavi nebeskoj,
i vi sad u tuzi pozrite ivot moj,
moj ivot ki cvijeli, i uti tuicu, 285
jaki sve tko dijeli od tijela duicu.
Ljuveno zatoj vas ja molim za svu mo,

188
na ovi smrtni as nemojte mene o;
za trudan duh se moj od tijela rastavlja,
na vele tuan boj vaj ter se sad spravlja. 290
Za se su sve sile iz jame pakljene
jednaga skupile na trudna na mene,
na mene prituna ter sprav ne sve stoje,
za roba i suna da me prije posvoje.
A ja sam nejaki i slabe krijeposti, 295
dobiti boj taki bez boje milosti.
Zatoj vas svijeh molju, o dusi blaeni,
u ovuj nevolju pomozte vi meni,
da moja duica s vami se obrani,
i od vjenijeh uzica blaenstvom sahrani. 300
O slavna gospoje, a sada mimo sve
na molbe na moje prikloni ui tve,
za pride brime i as klikovat s boljezni,
da te moj plaan glas privede k ljuvezni;
o majko i dijevo, ar se sad od jada 305
iv kamen i drijevo u tubi raspada,
gdi tijelo me u prah svrnut se jur spravi,
a tuan moj uzdah k tebi se odpravi,
i suze priljute, ke ronim skrueno,
u tvoj kril i skute da primi skrueno. 310
O zvijezdo danice, istona svitlosti,
majko i kraljice puna sve milosti,
prislavne tve ui da uju nepokoj,
na smrti gdi tui emeran ivot moj,
ki se jur skonava i k zemlji jur spravi 315
i tebi pridava s velikom ljubavi.
Tijem dijevo preista i kruno svijeh gospoj,
in' da nije za nita pri tebi ivot moj,
i moj pla privrui i s plaem tuan glas,
suzami perui jadovni moj obraz, 320
blaene tve ui vaj jeda budu ut
moj ivot ki tui u toli pla priljut.
Zato sam stanovit, da tamo, djevice,
prohode na on svit skruene suzice,
gospoje prislavna, a ti si po vas vik 325
primiti pripravna suzice od grjenik,
od onijeh najlie, ki s plaem u vaju
kad se smrt priblie, tebi se pridaju.
Za Jesus prislavan, vas rasap videi,
nije prolio krv zaman na kriu visei, 330
pridragi sinak tvoj, ner smrti ne scijeni,
izgubljen narod svoj da sobom zamijeni;
ter svoja smrt prijeka s gorutom ljubavi
grijenoga lovjeka suanstva slobodi.
Tijem dijevo pridraga, dokli sam vajmeh iv; 335
in da te primaga ovi pla boljeniv;
vi ivac od suza, ki sluga tvoj proli,

189
ter sinka Jesusa ljuveno pomoli,
na ovi moj smrtni as da svojom oblasti
ne da mi u propas pakljenu upasti. 340

2.
Pjesanca protiva oholasti.

Tko hoe oholas do traga zatrti,
jadovnu smilja' vlas i gork stril od smrti,
i esto na kosti mrtve se oziraj
svjetovne lijeposti ter u njih razbiraj;
ter e tuj vidjeti prislavnu priliku, 5
kako je slijediti oholas i diku,
i ovi svijet taman i njemu tko slui,
da je sluba taj zaman, tko se njim sadrui.
Za da ima jo platu slubenik vajmeh taj
u srebru i zlatu, to uzdri vas svijet saj, 10
i k tomuj u bludu da ive sto ljeta,
sve bi mu za ludu; za vrijeme izlijeta
i vrijeme, vajmeh, toj ivot na prikrati
i u velik nepokoj oholas obrati.
Ter tko e imat strah da ne gre za ludi, 15
u grobu gledaj prah i gnjate od ljudi,
oholas i lijepos u em je ostala,
do ljanka svaka kos gdi se je rastala;
a obrvi i oi i lice pribijelo
repati crv toi, to se je razgnjilo. 20
Tuj gledaj sam to si, za se tuj razbira,
gdi sobom toj nosi kako tko umira;
i tuj se poznava isprazno ufan'je
i tata sva slava i oholo gizdan'je.
Jo misli, to si bio, to s' sada i to ' bit, 25
i od to se s' porodio, napokon gdje [e] prit!
Vaj nije li put tvoja, reci mi ti sada,
jak vrjea od gnoja, puna svega smrada?
Razbiraj jo vee i stavi svu pamet,
od stvari smrdee nijesi li ti zaet? 30
I u smrad ne li po, rec mi rad ljubavi,
kada [te] vina no u vjeni grob stavi?
Pri tojzi alosti vea je jo tuga,
u donjoj mrklosti gdje vajmeh smrt druga
u pakljen jaz stavi za svoj grijeh grjenika, 35
da suze ne ustavi po vas vijek do vijeka,
gdi u donjoj mrklosti u plau vijek traje
i s bojom milosti razluen ostaje.

190
Tijem se svak ukloni ohole uzice,
tko nee da roni po vas vijek suzice. 40

3.
Pjesanca kratku roku naega ivota.

Vijem boe, da zna svak i svak je stanovit,
da je velmi rok kratak i konac vrjemenit;
i vrime s nebesi u vike i sada
naijemi telesi kraljuje i vlada,
i vrime bre jes, ner vihar i vila, 5
i kolo od nebes, ner ptica i strila;
ter nebo od zgara, s vrjemenom gdje hrli,
i hini i vara na narav umrli.
A tuni vaj lovjek ne scijeni za nita,
koli je kratak vijek od svojijeh godita. 10
Kud vrime prihodi, jo ne vijem kako slijep,
kud li ga zavodi u mao as i u mao hip;
i ijem ga jo plaa i ijem ga nadijeli,
i kud ga obraa, kad ga smrt rascvili.
Nu vrijeme to prijei i hrli letei, 15
nitkor ga ne grijei, krivi sud inei;
za vrijeme nije uzrok ni svoja grjehota,
ako je kratak rok naega ivota.
Krade se dan po dan, a vrijeme nas hini,
a lovjek nije spoznan ter himbu ne scijeni, 20
to vrijeme nas vara himbeno i dvoji,
ter mlada i stara u jedan broj broji.
Zato je naredno, da vrijeme s nebesi
krade nas bezredno i sobom zanosi;
i vinji hoe bog, svakoja ki vlada, 25
da vrijeme na jedan stog sve smee i sklada.
Stee nas no i dan, i opet se vraamo
okli smo prili van, kada se raamo.
I eli svak zaman dug ivot od svijeta,
zato je as jedan koliko sto ljeta! 30
Jaoh a mi stojimo kako sve u bludu,
ter ljeta brojimo i dnevi za ludu!
A to je pobrajat vrjemena no i dan,
pokli je prilo spat pod zemljom vjeni san?
Aj boe, je li toj slijepaki razlog va 35
vrjemenu stavit broj, ko hitro vara vas?
I to prije stupamo granici mi hrlo,
to vee ufamo u vrijeme umrlo!
A tko tuj prihodi, gdi je stavljen marginj taj,
opeta ne ishodi ivotom na svijet saj; 40

191
ar tamo ostavi duicu napokon,
za ga smrt postavi vrjemenu pod zakon.
lovjee a za toj in' este spomene,
da je kratak ivot tvoj, kako cvijet ki vene;
a ti tuj ne ima vlas, da bude poznati 45
ki te e smrtni as u zemlju poslati;
zato se smrt vlada himbeno kradui,
ter nas svijeh podkrada, u zemlju kladui.
lovjek je lje slavan bez konca po vijek vas,
ki je vazda pripravan, ekati smrtni as. 50

4.
Pjesanca grjeniku.

Grjenie ne grai, jakino crni vran,
ner li tvoj grijeh plai i obno i obno,
cvilei ter svak as smrtni stril razbiraj,
i suzom ti se vas od grijeha opiraj,
i tvoj grijeh povrzi i vee ne grijei, 5
a prijeku smrt strzi, ka hrli i prijei,
i svoj luk pripravi s tetivom i strijelom,
da tvoj duh rastavi i s duhom i tijelom.
Ter to e vajmeh re za zledi ke tvori,
kad bude u prah le i kad se rastvori? 10
Vaj meni, to bi dal grjenie ti tadaj,
da bi se povraal opeta na svijet saj!
Ne bi li vas saj svijet i blago sve podao,
da bude oivit opeta za as mao?
da bude kajati tve zledi minute, 15
i eljno plakati u suze priljute!
Vajmeh mi nu nije mo ufan'je imat toj,
kad bude vjena no obujmit ivot tvoj.
A za toj, a za toj, grjenie misli ti,
da ne mo ivot tvoj po sebi prodljiti; 20
ne ufaj se u vijeke u vrijeme, ko e do,
od smrti od prijeke utei da e mo.
I vrijeme to plai, opet se ne vraa,
kako plam ner prai i u plam se obraa;
sve nae odluke i misli sve krati, 25
i u trude i muke svu rados obrati.
Tijem nitkor na saj svijet ne moe bit zgodno
prem svasma stanovit u vrijeme prigodno,
ner komu objavi vinji bog od zgara,
po svojoj ljubavi koji svijes otvara, 30
i kae pravi put od goja i mira,
u krioce i svoj skut pravedne da zbira.

192
A ki se ufaju velik rok da priu,
ti zaman penaju na ledu i ziu;
i tko se ve nada u ivot oholi, 35
taj s kola prije pada strmoglav niz doli;
za nitkor nije zabio krjepak cilj u rotu,
i sebi rok prodljio i svomu ivotu.
Tijem nitko, molim vas, ne odmii dan po dan,
graui svaki as, jakino crni vran; 40
i tko je izranjen, najbre iti lijek,
da bude sahranjen u dui po vas vijek.
A nemoj vajmeh rijet po ni to na svijeti:
jote mi nije umrijet, jote u ivjeti.
Ni togaj ne izusti, za tuga nije vea, 45
ner kad se zapusti ranica smrdea.
Ovoj se svakomu grjeniku zgovara,
vaj tko se u tomu razlogu sam vara;
i tko sud taj uje i nee nauka,
taj postav svoj snuje nainom pauka: 50
zaman e snovati svak postav taj novi,
i konjske kovati po ledu potkovi!

5.
Pjesanca: mlohavo je svjetovno ufan'je.

Tuiti tko nee i utit velik vaj,
nemoj se odvee naslanjat na svijet saj;
razuman za svaki istino toj kae,
da je tapak nejaki u svijetu, ki lae.
Protivnom naravi tijem lovjek da more, 5
da u jedno sastavi od svijeta sve gore,
ter hoe naslonit bez sumnje ivot svoj,
vijem da nije stanovit prijat mir ni pokoj.
Tijem se svak ukine, ko se na nj podpire,
i u njem nije istine, ufan'ja ni vjere; 10
za se sve krmia i s bojom odlukom
nami se svijet mijea, jak gnjilom jabukom.
Bogate i uboge, do cara do kralja,
sve plee pod noge i u klupko sce valja;
vazima i dava, vazima i njeguje, 15
i u kratko sva slava njegova minuje.
Svijet nami privraa napokon na slubu,
svu rados obraa u alos i tubu;
i u vrijeme u svako, i u jutro i u veer,
sve medno i slatko stvara nam u emer, 20
svu rados u mao as ter od nas rastavi,
najmani kako vlas da otrgne na glavi,

193
ali cvijet travice, ki zorom procafti
ter lijepos na nice k veeru obrati;
do sunca zapada koji cvijet gizdavi 25
goj i se i vlada caftei naravi,
prije sunce ner zajde ter lijepos prikrati,
ter svene i spade i u prah se obrati.
Svu rados tijem vidim, koju svijet sazdava,
jak maglu ali dim kad vjetar skonava. 30
Tuga je jo vea u svijet se ufati,
za to nam obea, nee nam toj dati.
Hitro nas jo vodi po cvijetju razliku,
po kom nas izvodi u tubu razliku;
a k vinjoj polai tko hoe pak priti, 35
po trnu i drai trjebi je iziti.
Pokoli svijet lae i hini i vori,
ufan'je to nae slui ga i dvori?
Jo da nam daruje sve blago na svijeti,
to nam toj trjebuje, pokli je umrijeti? 40
to eli na svijeti iv lovjek, moj boe,
to mrtav ponijeti u zemlju ne moe?
Dim blago svjetovno, gdi misal svu stavi,
koje se jadovno napokon probavi!

6.
Pjesanca razmiljan'ja od smrti.

Koli je estok pla, ki mi vaj zadava,
koli je bridak ma, ki mi duh skonava!
Koli je gorko jo trpjeti jaoh sada,
objestran gdi mi no srdace propada!
Koli je estok trud i velje alosti, 5
gdi strile oda svud bodu me do kosti!
Jo ivot moj plae, velmi se bolei,
sve trne i drae u srcu nosei;
ronei suzice svaki hip i svak as,
ke prude me lice i blijedi moj obraz. 10
Vaj, makar da bi se u mramor stvorile,
ter vee ne bi se u jadu ronile,
niti bi taj poraz od suza intano
vas prudil moj obraz i lice me plano.
A ki je uzrok toj, pravedni moj boe, 15
pokoja ivot moj da prijat ne moe,
razmi sam smrtni strah, ki mi sam govori,
da tijelo me u prah i u pepel satvori;
ter eljno ja plau, mislei za svu mo,
u koju polau tamo u tuan do? 20

194
gdi e moj biti stan i moj dom smrdei,
i koju alostan drubu u tuj stei?
Zatoj pla i tuba me srce izvija,
za e bit ma druba od guter i zmija;
a kamo jo ine kada tuj izljezu 25
gadljive ivine, me tijelo da grizu!
A navla repati kad budu crvi prit,
i elji kosmati, bez broja ki e bit,
koje u tuj kante i pjesni usliat,
gdi budu tarante i abe skritat? 30
Kakav u vaj biti, kad budu me oi
iz glave ispliti, kad ih crv rastoi?
Kud li e obrvi i lice me bijelo,
kad zmije i crvi sve zgrizu nemilo?
I usni medene kad budu odpasti, 35
s kojim sam ljuvene ja util sve slasti;
i grlo i bil vrat, koji ja uz goru
podvizah estokrat, jak paun po dvoru;
i moj vlas gizdavi tuj li e po u prah,
koji rad ljubavi rastresah i eljah? 40
To li su radosti, ke mislim prijati,
gdi suhe me kosti ostanu i gnjati?
A jaoh i lele, to li je me blago,
prsteni i perle i kamen'je drago?
Toj li je gizdan'je, toj li su raskoe, 45
svjetovno ufan'je toj li je moj boe?
Toj li su vaj slave, toj li je ljepota,
i dike gizdave od moga ivota?
Toj li su pjesance, ljuveno ke pojah,
gizdave kad tance okolo izvoah? 50
Toj li je ma dika, u oruju kad ja sjah,
od iva lovjeka ne imavi nijedan strah?
Tuj li u cvijetice razliko razbirat,
i svilom kitice i zlatom povijat?
Tuj li e me dike sprait se u gadu, 55
i tilo uvijeke ostati u smradu?
Nu pokli boe ho, svakoja ki stvori,
da mene vjena no u grobu satvori:
neka t' se vajmeh toj na volju sve zbude,
istom in' da duh moj prida te do bude. 60

195
7.
Pjesanca o blaenstvu nebeskom.
27

Njeki je slavan bijes, tko moe na svijeti
vrh sebe svoju svijes k visinam zanijeti.
Bijes, ludi govore, nu je toj udna stvar,
od boga tko more prijati tolik dar.
Budui na svijeti za je trudno po sebi 5
u tijelu vidjeti tuj slavu na nebi;
za taj dvor od zgara, pun svake radosti,
malijem se otvara bez boje milosti,
a navla tko je zloban ter nije na svijeti
k nebesom podoban svoj pogled prostrijeti. 10
A ja sam u taj broj ter kako lovjek lud
elei vidjet toj podnosim velik trud,
stavivi svu silu ter venem ter blijedim,
budui u tilu svu slavu da vidim.
Nu misal svu zaman u trudu provodim, 15
za tako jak u san, s pameti zahodim,
a vidjet oima nije mo te lijeposti,
jaki sve tko ne ima od vida krijeposti;
jaki svijet tko ljubi i u zlobi dni traje,
ter svoj vid izgubi i u mraku ostaje. 20
I to se toj vie, moj boe jedini,
moja svijes uzdvie k nebeskoj visini,
to vei primam trud i muke priljute,
svjetovni za mi blud zapira sve pute;
brani mi i ne da, dokli sam na svijeti, 25
tuj slavu prije reda prid sobom vidjeti.
Jote mi govori, o slavni boe moj,
zaman se ne mori, zaman je pospjeh tvoj,
zaman se svak trudi tuj milos dobiti,
u tijeli tko udi nebesa probiti; 30
za duu grijeh vee a tijelo k zemlji zgar
sobom ju pritee, kako sve teka stvar.
Tijem milos nije dana, da dua na svijet saj
u tijeli svezana vesel'ja vidi taj.
Lje tko se slobodi suanstva od puti, 35
ter k vinjijem prohodi, koliku slas uti!
Radosti kolike s vesel'jem razbira
tuj, gdi se uvijeke nigdare ne umira,
gdi je rije jedina blaenstva slavnoga
od otca i sina i duha svetoga! 40
Tijem boe uprijei, milost mi nadijeli,
ter duu odrijei i s tijelom razdijeli,
po tvojoj ljubavi ostaviv svu alos

27
U rkp. bez naslova.

196
neka se odpravi da vidi tuj rados;
da joj je tamo stan a s tvojom pomoi, 45
vjekuti gdi je dan bez mraka i noi,
neka se nasiti vesel'ja u slavi,
u trojstvu gdi si ti a jedan bog pravi.

8.
Tko je blaen.
28

Vrh stvora svakoga blaen se nahodi,
bez grijeha smrtnoga tko ivot provodi;
i blaen i estit moe se rei taj,
tko bude pridobit i sebe i svijet saj;
i duha zlobnoga, ki je s nami u rati, 5
potplati od noga tko bude splesati.
Nu vajmeh tko je taj, ki u tijelu pribiva,
da sebe i svijet saj i avla dobiva?
Za rijetci i mali sada se nahode,
u takoj pohvali ki ivot provode. 10

28
U rkp. bez naslova.
9.
Pjesanca Salamandri.

Salamandru prave, jedini moj boe,
srjed ive erave da zgorjet ne moe,
niti ju nijedna stvar, ni zimi ni ljeti,
ne moe nikadar u vijeke stopliti;
ar da bi prem pala na plamen ognjeni, 5
vijekom bi tuj stala jaki mraz studeni,
za ima tuj oblas protivne naravi,
da stoji kako mraz u ivoj eravi.
Ter mnozi govore, da ivi plamen plah
svrnut je ne more u pepeo ni u prah, 10
salamandra sama ter s njeke potaje
erave ni plama nitar se ne haje,
ledena ner takoj i mrazna, boe moj,
u vrijeme u svako provodi ivot svoj.
Ter od te ivine udo je na svijeti, 15

197
bez mlake vruine gdje moe ivjeti;
za svaka ivina, ku je narav sazdala,
ako nije toplina u njojzi daj mala,
ne moe ploditi ni sjeme dati van
ni sebe gojiti ni ivot as jedan. 20
Sama je dake taj meju sve ivine
sazdana na svijet saj, na ognju da ostine,
ter svojijem naravom, ni toplijem ni vruijem,
ruga se eravom i plamom goruijem.
Vaj nu se ne udi na svijeti nitkore, 25
to joj bog prisudi da zgorjet ne more,
po sebi i ja sam za mogu toj znati,
koga me ivi plam ne moe skonati,
plam boje ljubavi i boje milosti,
da moj duh rastavi s telesnom mrklosti, 30
gdje gorim vajmeh vas i zimi i ljeti,
elei kako mraz na suncu skopnjeti.
Za mi se dugo mni, Jesuse slatki moj,
provodit moje dni u odjei telesnoj,
ijem pride smrt prijeka, da jadan stril spravi 35
ter mene grjenika s duicom rastavi;
emeran za duh moj ini dar ne eli,
u ljuven u kril tvoj ner da se naseli.
Tijem cvilim i tuim jadovno u suze,
ijem te prije sadruim, moj slatki Jesuse; 40
za si ti moja slas, ku nije mo pobrojit,
rad koje elim vas u prah se satvorit;
u prah se rastati i skonat moje dni,
a s tobom sastati, Jesuse ljuveni.
Pri tvojoj sladosti zato bih ja zabil 45
sve od svijeta alosti, koje sam probavil,
i koje provodim i ke u provodit,
dokle duh slobodim, da k tebi budem prit.

10.
Pjesanca o pokori.
29

Vijem da sam sagrijeil, nu bih ja boe rad,
da bih se odrijeil od zloba mojijeh sad,
koje su tolike, kojijeh je tolik broj,
kojim na prilike ne moe ivot moj,
svrh glave do peta kojijeh sam pun boe, 5
za napas prokleta hitro me primoe,
da zgrijeim ja tebi, pravedni stvore moj,

29
U rkp. bez naslova.

198
a zadam sam sebi pakljeni nepokoj.
Zatoj sam sebi sam otvoril ja dvore,
gdi je doli vjeni plam, grjenici gdi gore, 10
gdi je duam poguba, gdi nije ut radosti,
gdi je skrit od zuba i plane alosti.
Nu drugi lijek ne vijem, o nebeska slavo,
ner da se ispovijem skrueno i pravo,
i grozno da plaem po sve dni do groba, 15
da grijehe oplaem i mnotvo od zloba.
Tijem tebi na pospjeh, moj boe, ja teem,
sve zlobe i moj grijeh skrueno da t' reem,
cvilei u suze, velmi se bolei,
konope i uze na grlu nosei, 20
jakino sve zloban i lovjek bez reda,
ki nije podoban k nebesom da gleda.
I tuj u plakati prid slavnu vlas tvoju,
ijem budu oprati suzami zled moju.
Nu ovaj trudna zled, s koje duh moj gine, 25
uini kako led me srce da stine;
ter stoji jaki mraz i zimi i ljeti,
i ne da moj obraz suzami politi,
da grozno ja plau prid tobom jaoh stoje,
da moj grijeh oplau i zledi sve moje. 30
Tijem srce me svrui i ti ga postavi
u plamen gorui od tvoje ljubavi,
da se taj led i mraz u srcu mom topi,
dokli me smrtni as mramorom poklopi.
O svijetli istoe, jo mi daj vlas tvoja, 35
da oi me toe svak as bez pokoja
suzice priljute, neka ja suzami
sve grijehe minute operu s tugami.
Na smrtni kad me dan obujmi vjena no,
neka duh moj opran prida te bude do, 40
blaenstvo da tvoje, ljuvene milosti
zgrijeen'je sve moje skruenu oprosti,
prije ner me avlja vlas ne bude povui
sa sobom u propas u plamen gorui,
koji se pripravi, davi mi tolik boj, 45
da tebe rastavi od mene ki sam tvoj.
Jesuse, a zatoj molim te no i dan;
u ruke in' da moj bude ti duh pridan;
za ga si ti stvorio, da tebe vijek slavi
i za nj si krv prolio od velje ljubavi. 50

199
11.
tit od napasti.
30

Pokli sam plaa sit, moj boe jedini,
to vee ovi svijet vara me i hini?
Pokli se ivot moj na svrsi skonava,
to vee trudan boj svijet meni zadava?
Pokli sam skonan vas i pokli umiru, 5
napasti svaki as to mi duh podiru?
Vaj to me svijet cvijeli i pla mi zadaje,
gdi se duh moj dijeli i s tijelom rastaje?
Jur vee ne uju kriposti u meni,
a eljno tuguju u muci pakljeni; 10
minujem tijeskan most, da stupim na on kraj
da tuba i alost dava mi plani vaj.
Za se su sve sile napasti razlike
na mene skupile i tube velike,
to dava tama[n] svit ki cvijeli i gnjijevi, 15
da nije mo odolit tolikoj protivi.
Zato sam nejaki i ne imam te moi,
podnijeti trud taki bez boje pomoi.
Tijem ivot moj plae, bogu se molei,
sve strile i mae u srcu nosei, 20
da svojom oblasti k meni se obrati,
pakljenoj propasti da silu prikrati,
duica da moja u rati ne izgine,
na svrsi od boja da u goju poine.
Pokli je stvorena, o slavni boe moj, 25
vesel'ja blaena da uiva i dvor tvoj:
o boe, ti ne daj, ako mi moe bit,
da ovi trudan vaj bude me pridobit;
ne bran' mi ljubavi, ne ted' mi milosti,
ti moj duh izbavi od svake alosti. 30
Trudna me pogledaj, nemoj me zabiti,
tvrdi mi titak daj, kijem se u tititi.
tit mi daj od boja, ki bih rad imati,
u kom u bez broja udarce primati.
Nu boe ne prosim ini tit, neka zna, 35
pri sebi da nosim, ner molim da mi da,
u vjeri u pravoj neka sam stanovit,
bez sumnje gdje duh moj more se slobodit.
K tomuj mi prikai prijazan tuj tvoju,
bridak ma pripai na bedru na moju, 40
koji u nositi pripasan u polju,
da budem dobiti vojnike na volju.
Drugi ma ne prosim, ner sam kri blaeni

30
U rkp. bez naslova.

200
u srcu da nosim u vijeke pri meni,
neka se njim branim, moj boe, oda svud, 45
da moj duh sahranim ki prija tolik trud;
u oruje za sam toj vee ja stanovit,
da moe svaki boj odrvat i dobit.

12.
Pjesanca smrti.

Trudna t' je vajmeh stvar ekati hip i as,
da smrtni poklisar prida mi tuan glas,
ki hrli i tee za svu mo na pospjeh,
da meni prije ree: grjenie vrhu svijeh
ostavi bludni san, za e hip skoro do, 5
ki ti e bijeli dan u tmastu svrnut no;
tijem dvigni glavicu ter popi' naglo sad
emernu zdravicu, s kojom je mijean jad,
koju ti posila, ka mnozijem nije draga,
s kojom je taj sila, ka vas svijet primaga, 10
koja je u slobodi ter kud stijeg obrati,
uzmnonoj gospodi svoj ivot prikrati;
i nije taj gospodar to na svijet bog sazda,
slavan kralj ni esar, ki pri[d] njom ne pada,
ni vitez orunik, ki za as bije boj, 15
ni pjeac ni konjik, ki se ne prida njoj;
i svako gospoctvo, kada se usplai,
postavlja u robstvo i u pepel poprai;
i vrime ne gleda, ner kosom ku nosi
zlosrdo bez reda prid sobom sve kosi, 20
ter stara i mlada tijem darom nadijeli,
i tko se ne nada, prjee ga rascvijeli;
vaj takoj taman svijet gorkosti napuni,
gdi vidi ljepi cvijet prjee ga obruni.
Sad ne vijem, boe moj, kad bude k meni prit, 25
gdi se u sluga tvoj prid njome ja sakrit?
Za tko bi sve gore obaal i polja,
sakrit se ne more, gdi je taj nevolja;
a doli kad pozrim, gdi je dvor pakljeni,
taj as se vas stvorim u mramor studeni, 30
i ostaju kako mraz rascviljen za dosti,
zato je taj poraz bez tvoje radosti,
i alos i tuga i muke razlike,
i tu je smrt druga ka ne ima prilike;
od svjetlosti tvoje jo je tuj lipsan'je, 35
i koji tuj stoje, svi gube ufan'je
od tvoje milosti, ka gori pribiva,

201
u vjenoj svjetlosti ka suncu odsijeva.
A k nebu kad gledam da uteku u tvoj skut,
od straha vas predam treptei kako prut; 40
ovaki za zloban, kako sam ja sade,
nije boe podoban u tvoj kril da upade.
Nu boe pokli ti, jedina kriposti,
taj pehar da piti, ki sinku ne prosti
ni dijevi blaenoj, ka Isusa porodi, 45
kojom se velik broj suanstva slobodi:
o boe ljuveni, o boe uzmnoit,
prilo je i meni zdravicu tuj popit!
Pokli mi ne moe vajmeh bit inako,
polji ju moj boe, polji ju tutako. 50
U vrijeme u svako, kad bude k meni prit,
ljuveno i slatko mislim ju ja popit.
Blaeno zatoj bud' prislavno tve ime,
za mi tvoj boe sud prodlji rok i vrime;
ter mene ne umori taj smrtni nepokoj, 55
doijem se pokori od grijeha ivot moj.
Lje stojim vrh sebe u misleh dan i no,
mogu li prid tebe slobodno tamo do?
Za ljudi govore (kako se moe znat,)
da vas svijet ne more boljezan tuj sazdat, 60
dostojna koja jes, da ini lovjeka
tuj slavu od nebes uivat do vijeka.
Nu si sam rekal ti: neu smrt od grjenik,
ner tko se obrati, ivjet e po vas vijek.
Veselo tijem u stat i obno i obno, 65
i s vesel'jem ekat, moj boe, smrtni san,
ki me e rastavit s telesnom boljezni,
a s tobom sastavit, o vjena ljuvezni.
Za si ti onaj slas, ku nitkor na svijeti
ne moe po vijek vas jezikom izrijeti! 70
Ter tko se nasiti te tvoje sladosti,
vjene e dobiti s blaenstvom radosti;
jedina taj slados dresel'je ter skrati,
i tubu i alos u pokoj obrati;
i vas trud skonava i svaki nepokoj, 75
ki saj svijet sazdava naravi lovjejoj.
Zatoj te ja molju, ti meni milos daj,
da mene na volju nasiti slados taj;
nasiti slados taj, ako mi bit moe,
ku vijekom vas svijet saj skonati ne moe, 80
te slasti neka sit, Jesuse slatki moj,
k blaenstvu budu prit, gdi je kram i dvor tvoj,
gdi je tvoj dvor i kram u vinjoj dravi,
goruti gdi je plam od vjene ljubavi;
gdi se plam goruti s vesel'jem razbira, 85
gdi je ivot vjekuti i gdi se ne umira;
i gdi nas tuna smrt, kada se tamo gre,

202
ne moe u prah strt, kako nas ovdi tre,
i tre nas i tlai, davi nam sve tuge,
i u zemlji jednai kraljeve i sluge. 90
Jesuse prislatki, toga rad na svijeti
ne marim trud svaki na ramu podnijeti,
ni smrtnu usilos, ka je jaa ner li lav,
ako je tva milos pri meni i ljubav,
koju je moliti, da moj duh izdvori 95
blaenstvo dobiti, kad me smrt umori.

13.
Pjesanca suda napokonjega

Kolik je ljetnji dan i duga zimnja no,
ne more tihi san na oi moje do,
nit me trud ostavlja ni emer priljuti,
ner mi se ponavlja nepokoj minuti,
da vajmeh svijes moja s veera do zore 5
tihoga pokoja prijati ne more,
i od zore dan bijeli do sunca zapada
plano me rascvijeli, da srce ispada,
trpei tolik trud ki nije mo izrei,
tvoj boe straan sud u sebi mislei; 10
ter to u da piem u plane me pjesni,
gdi jedva uzdiem od velje boljezni,
gdi obno i obno taj emer i tuga
korijepi vajmeh van me srce iz kruga,
svaki hip i svak as sliaje nad nami 15
toliko straan glas pun plaa s tugami,
pun tuna poraza, moj ivot ki uje,
anelska iz glasa gdi trublja klikuje,
trijetei s nebesa: ostavte vjeni san,
sva mrtva telesa, ustante zemlje van, 20
zove vas bog slavan, ki grede da sudi
s razlogom pripravan svaku vrst od ljudi.
Tijem mi se rastvora svaki zglob u kosteh
jak ribi van mora treptei na osteh,
i javi i spei, svak as bez pristanka, 25
tolik trud mislei od sudnjega danka,
najlie od straha, tko e iv ostati,
kad mrtvi iz praha budu se dvizati,
taj mrtva telesa, ka e bit sva cijela,
vodei od mesa, kako su prije bila; 30
lje blijeda, lje uta, lje tuna i mrana
od jada priljuta i truda priplana.
Za mrtve te kosti kad budu ustati,

203
lje e [sve] alosti i tube ostati,
ke tube nitkore pod nebom na svijeti 35
jezikom ne more po vas vijek izrijeti.
Sve od svijeta vesel'je za se e prikratit
i u plano dresel'je s boljezni obratit;
za nee nijedan grad pod nebom ostati,
ki nee rat i glad i pomor poznati. 40
Sve more, sva polja i od mora svaki kraj,
svi otoci do kolja utit e plani vaj
od morske vaj smee i od mutnijeh valova,
lovjeku gdi nee lipsati jadova,
ter svaki ivi duh od lovjeje drube 45
priti e blijed i suh od tolike tube.
Jo se e poboljet svaki duh ivui,
i smrti poeljet u suzah plovui,
sunace nad nami krvavo videi
i mjesec s zvijezdami u mraku stojei, 50
ter sunce nee sjat rad tune pomrake
i mjesec nee dat svjetlosti ni zrake.
I k tojzi pomraci priti e velik vaj,
za tmasti oblaci prikrit e vas svijet saj;
a kamo magline s pomrakom i tmasti, 55
sva polja i ravnine koje e popasti,
i brijege i gore, svudi po sve strane,
i sinje sve more bez zrake sunane!
Ter nee nitko mo, videi tolik trud,
to je dan to je no, uinit pravi sud! 60
Jo ne vijem od jada, tko e iv ostati,
zgar krupe od grada gdi budu padati,
i gdje e dad krvav s kamen'jem daditi,
lovjeja da narav tube se nasiti,
i ostalo ivue da plano u tuzi 65
u suze privrue jadovno prosuzi.
Tko li e na svijeti, moj boe jedini,
od straha pozrijeti k nebeskoj visini,
s pramenom nad nami tolik broj videi
od zvijezda s kudami po nebu letei; 70
a mnoge na tli zgar s neba e padati
za toli planu stvar, ku nije mo zbrajati!
A kamo gromovi i mun'je ognjene
i strani trijeskovi, da trudan duh svene!
jo vajmeh na svijeti iv lovjek budui 75
da eli umrijeti tolik trud mislei;
za nee bit doma ni zida na svijeti,
kako prut od groma ki nee treptjeti!
Tunije jadove jo tko e pobrojit,
svi od svijeta gradove gdi se e oborit; 80
toliko trudan vaj ter se e vidjeti,
kad pride rasap taj svijem ljudem na svijeti.
K tomuj bih rad znati, tko ne bi prosuzio,

204
gdi nee ostati u zidu kamen cio;
na zemlji ni u zidu, ner se e sve stui, 85
sve tube da obidu svaki duh ivui;
od truda i vaja kamen'je gdi puca
i gdi se razdvaja meu sobom i tuca.
Tube su priplane jo vajmeh smiljati,
sve zvijeri divjane gdi se e sastati, 90
ostaviv planine dubrave i luge,
priad u ravnine od vaja i tuge,
s pitomijem ter e ta jednaga u drubi
s cvijelen'jem grozni pla skladati u tubi,
skladaje tuan glas po svojoj naravi, 95
da trepti svaki vlas lovjeku na glavi.
Tijem javi ni spei ne moe svijes moja
u sebi mislei prijati pokoja!
Tko da se ne smuti u sebi, boe moj,
kad vajmeh outi rikan'je strano toj, 100
strahou toliku vidivi na svijeti,
vaj kojoj priliku ja ne vijem izrijeti,
gdi kako maneno zvijeren'je sebe van
u stadu takmeno skita se no i dan,
ter vajmeh od jada sve u tubi ostaje, 105
a ee ni glada nijedna stvar ne haje.
Vaj boe, vaj boe, za toj bih znati rad,
procijenit tko moe toliko plaan jad,
u stadijeh gdje hodi zvijeren'je divje toj,
i s tubom provodi emeran ivot svoj; 110
a nee na volju vukovi ni lavi
dobitak da kolju zlosrdnom naravi,
o tuzi priljuti ner se e zabavit
i obiaj minuti s jadovi probavit.
A kamo tuice meu tube ostale, 115
letute sve ptice velike i male
gdi se e sastati, u jata letei,
i od truda jadati pokoja elei,
i ke su od grabe i ke su blagosne,
nee se po na se razluit alosne, 120
u jatu ner takoj kad budu sve biti,
svaka e narav svoj od truda zabiti;
ter vajmeh plah sokol ni orao okrunjen
nee bit ta ohol zlosrdja napunjen,
golube i grlice da kolje i davi 125
i ostale sve ptice da nokti krvav i.
Tko li e jo vaje tolike izrei,
grifone i zmaje, arpije videi
zdruene u jatu, gdi takoj u drubi
svaku vrst perjatu vaj slijede u tubi, 130
utei tolik vaj, skonan'je videi,
i od straha vas svijet saj prid sudom treptei.
Nadmeno pak more s plimom e vajmeh prit,

205
planine i gore tere e sve pokrit;
alosti ter take nije bilo po vas vijek! 135
Vodice ni slatke nee bit ni za lijek;
toj ribnjoj naravi velik e strah dati,
po pustoj dubravi kad bude plivati
od ribe vrst svaka, ter nee vidjeti
ni vaoga ni braka nigdjere na svijeti, 140
ni koralj crveni ki more sazdava,
ner morske zeleni razlika narava,
od planin i od gora koje se bez vode
po kopnu kraj mora i goje i plode.
Jo ko bi svoj obraz ne polio suzami, 145
priplani taj poraz da vidi s tugami,
gdi ribe plivaju po pustoj dubravi
u tuzi i vaju s vukovi i lavi,
i zvijeri ostale ke nije mo izrei,
velike i male kon sebe videi. 150
Mnim, da e ribe rijet: kamo smo mi zale,
ovo smo drugi svijet plovui mi nale!
Vaj kamo zajdosmo iz slana mora van,
ter ovdi najdosmo u gori plani stan!
Mnim jo e cvilei uzdisat od tuge 155
svijeh strana videi dubrave i luge,
i trave posune i grmje ostalo,
priplane i tune, veliko i malo;
i bil'je i rakitje i ostale voke,
i razliko cvijetje ko ne ima prilike 160
u vodi u slanoj, gdi ribe prije toga
slijeahu narav svoj po daru od boga.
Mnim jo e rijet ribe: nije nam gdi poinut,
prile su pogibe, svijetu je poginut;
prazan svijet ostaje i on as prihodi, 165
da se sve skonaje po kopnu i vodi.
Slano e pak more odkriti planine,
brijegove i gore, polja i ravnine;
ter se e vratiti u prjednji bitak svoj,
i ivot skratiti ivini ivuoj. 170
Vaj sve e izdahnut to ivo kopore,
a pak e prisahnut do kaplje sve more;
i slatke sve vode, ke vajmeh zemlje van
tekui ishode i obno i obno,
sve se e prisuit prid pravdom prid pravom 175
i sebe razdruit s vodenijem naravom.
U tojzi nezgodi ter svaka stvar iva,
po moru i vodi to lazi i pliva,
nee mo shraniti u vodi ivot svoj,
ner se e staniti na zemlji suhotnoj, 180
na kopnu leei svudi po sve strane,
vodice elei i slatke i slane.
Ter tko e izrei alosti tolike,

206
na kopnu videi nakazni razlike!
I ribe ostale svakoga narava, 185
velike i male, to more sazdava!
Gdi groze i cvile, dahtei mora van,
i s duhom se dijele, videi sudnji dan!
Tijem tko bi kamen bio, recte mi svi sada,
da ne bi prosuzio gorije od jada, 190
toliki nepokoj u sebi mislei,
ki trudan ivot moj ne moe izrei,
od tube estoke i plane nevolje
videi otoke, mrkijente i kolje,
i sjeke strana svijeh, znane i neznane, 195
u morscijeh valovijeh koje su prije prane.
Ter brijezi i gore svud se e vidjeti,
gdi je bilo prije more svijeh strana po svijeti;
ter e brak prisahnut, ki plodi morski kraj,
i riba izdahnut, kad pride danak taj; 200
ter e bit posuno, gdi je more prije bilo,
lje plano i tuno morem se stvorilo;
nakazni ter take biti e svijeh strana,
bez vode bez slatke i bez mora slana;
i s bojom oblasti, za udo ne malo, 205
mrtvo e sve pasti to je ivo ostalo.
Nee bit lovjeka, ni zvijeri ni ptice,
za e sve smrt prijeka privrnut na nice.
Nu ivot moj trudi, mislei tolik vaj,
pustoan bez ljudi gdi e ostat vas svijet saj, 210
bez slatke vodice, bez slanoga mora,
bez zvijeri, bez ptice, od ravnin i od gora;
bez ribe napokon, za e sve lipsati
i smrti pod zakon priz volju pridati.
Nu ne vijem vajmeh sad, tko moe izrijeti, 215
toliko tuan jad, ki e bit po svijeti,
gdi se e razgnjiti sva mrtva telesa
i taj e smrad priti do vinjijeh nebesa!
Vihri e pak silom svijeh strana po svijeti
s korijenkom i ilom svu zelen podrijeti, 220
da nigdir na svijeti zelene travice
nee se vidjeti ni od grma granice,
poljem i ravninom ner se e u tuzi
sve svrnut gori dnom dubrave i luzi,
do lista travice ner e sve poginut, 225
da noga od ptice ne ima gdje poinut.
Za e taj vihar plah svudi, po sve strane,
poprait sve u prah, da nitar ne ostane
od luga i dubrave u polju i gori,
od bil'ja i trave, sve to sam bog stvori; 230
ledinom ter stoje bez ploda vas saj svijet,
zemlja e sve svoje zelence poeljet.
Trudna je misal taj razbirat, vaj meni,

207
gdi se e vas svijet saj rastavit zeleni,
i od voa i od ploda i od stabar i od trava, 235
i od svijeh naroda ljudskoga narava,
bez rijeke, bez blata, bez bistra jezera,
bez srebra, bez zlata, bez bijela bisera,
napokon bez rude, ka se je kopala,
velik pla i trude ka je svijetu zadala, 240
lakomos gojei s poetka do danas,
u oruju zvonei, splesavi razlog vas;
lakoma ter sila, kako zna vinji bog,
nogom je skljusila i pravdu i razlog,
ter nije mo sud pravi nigdjere vidjeti, 245
ner se svud krvavi oruje po svijeti.
Moj boe, togaj rad uini ruda taj,
rat nemir i nesklad da vlada vas svijet saj.
Tijem sada mislite razbludni svi ljudi,
ki vajmeh ivite s raskoom u bludi, 250
za sabrat iman'je ki mnozijeh cvijelite
i tue vladan'je orujem dijelite,
to ete tadaj re, kad vae sve kosti
u smradu budu le grdobno za dosti,
po zemlji van groba, od mrtvijeh gdi nije stan, 255
kako se podoba da je lovjek ukopan?
gdi vam e bit dvori polae i stani
i bijeli mramori sa zlatom pengani?
gdi vam e bit vrti s razlikom zeleni
i konji i hrti i viri studeni 260
od bistre vodice, gdi se su gojile
mirisne travice i s cvijetjem plodile?
Mislei tko more jo suze ne ronit,
gdi se e sve gore s brijegovi oborit,
ter se e sravnati, u trudu da takoj 265
svasma se zlo pati u stvari u svakoj.
A pak e na svijeti toli poraeno
u istoku izvrijeti jezero ognjeno,
u kom e istei goruti plamen taj,
koji e poei i sprait vas svijet saj; 270
i s desna i s lijeva i ostale sve strane
stvar mrtva ni iva da nigdir ne ostane;
ner e svijet skonati ivui taj plamen
i u prahu ostati zemlja, lijes i kamen.
Tijem kad se spomenu, kako e srda taj 275
u ivom plamenu poprait vas svijet saj,
ne mogu suzice uzdrat u glavi,
od velje tuice moj se duh zatravi;
ter tako u trudu planoga rad vaja
sam sebe zabudu, da ne znam tko sam ja; 280
ter kako zatravljen, ter kako nesvijestan,
ter kako vas smamljen, aliti vina pjan,
ostanu kako pjan, svijesti se dijelei

208
i obno i obno strani sud mislei.
A kamo glas oni, a kamo straan glas, 285
nada mnom ki zvoni u trublju svaki as,
s velikom alosti ki vajmeh govori:
mrt[v]ake vi kosti dvite se sve gori,
za grede uzmnoan bog i sudac pravi
init sud razloan lovjejoj naravi, 290
toj trublji na posluh ter e svud po svijeti
od mrtvijeh svaki duh tijelom se odjeti.
Tko ne bi svenuo, vas treptei kako prut,
na toli straan glas jadovit i priljut,
tolika videi neizmjerna udesa, 295
zemlje van vrvei sva mrtva telesa,
gdi se e poznati i drazi i mili,
i u tijeli sastati kako su prije bili!
Vaj tuj e poznati, gdi bude mnotvo toj,
i otac i mati od srca porod svoj; 300
i porod rodjake od krvi i od ploda,
od vrsti od svake razlicijeh naroda.
Svoj vrsti na svijeti jo se e tuj takoj
na prseh vidjeti vaskolik ivot svoj,
ter se e poznati, tko je prav, tko li svet, 305
i tko e ostati osuen i proklet,
Misal me lje hini, gdi e stat mnotvo toj
u maloj dolini, komu se ne zna broj,
svi od svijeta narodi zajedno gdi e prit,
ke lovjek rasplodi, odkli je stvoren svijet! 310
Nu slavni moj boe, nu stvore stvari svijeh,
sve tvoja vlas moe po djelih otajnih,
pokle si nebesa satvoril i saj svijet,
i taj se udesa po tebi mogu rijet
da su ta sazdana potajno po tebi, 315
taj mala poljana da uzdri na sebi
narode tolike, kojijem na nitkore
u broju prilike, moj boe, ne more,
razmi ti ki si sam pun hvale i slave,
ki otvora vinji kram i vinje drave, 320
ter slavan ishodi ter sobom, boe moj,
nebeske izvodi kriposti i dvor tvoj,
u oblacijeh prislavan na duzi sjedei,
ovi svijet pritaman pun zloba videi,
da sudi pravedno i mrtve i ive, 325
na skupu zajedno i prave i krive,
neka se svijet ovi, kako se podoba,
po plamu ponovi i oisti od zloba.
A pravda i tvoj sud vijem da se ne krati,
pravedno za svoj trud svakoga da plati; 330
nu ne vijem od tuge to u ja tadaj rijet,
u oblacijeh vrh duge da pride na saj svijet
svom vinjom kriposti nebescijeh dvorana,

209
u veoj svjetlosti ner li je sunana?
Koli e tadaj bit, o vinji boe moj, 335
grjenikom strahovit s pogledom obraz tvoj;
a pravijem toli blag i toli umiljen,
ugodan i pridrag zlosrdjem razdijeljen!
K tomuj duh moj mui u misleh i trudi,
kad anel razlui od dobrijeh zle ljudi, 340
ter due izbrane dostojne svoj slavi
da se sve sahrane ob desnu postavi,
a s lijeva sve zlobne s velikom alosti,
koje su podobne pakljenoj tamnosti:
kolik e grozni pla ukladat te due, 345
od dobrijeh ke se ta na lijevo razdrue!
suzice ronei kolik e prijat trud,
ob lijevo stojei, ekavi strani sud,
i trudne i mune i jadne za dosti,
i svasma razlune od vinje radosti! 350
U plau gdi takoj, toli rascvijeljene,
ekat e konac svoj s blaenstvom diljene,
gdi nee mo ute, ni skrit se ni uvrijeti,
ni od boga milos ste ni himbom oprijeti,
prid sudcem sve stoje, da bi se odkrile 355
za zlobe za svoje koje su stvorile;
i ufan'ja nijednoga nee mo prijati,
pred sudom od boga da im se sud skrati,
ekaje tuni as, kada e upasti
u toli strmen jaz pakljene propasti. 360
A kamo strani glas pun jada i tuge,
kad klikne boja vlas sjedei vrh duge:
prokleti ko ste vi za zlobe od mene,
u vjene pote svi alosti pakljene,
gdi je pla i tuba i uzdaha za dosti 365
i skrit od zuba i vjene alosti;
gdi nee nitko vas bez konca i amen
pozrijeti moj obraz ni moj hip priblaen!
Mnim, da e potreptjet prid vihrom kako prut
nebesa i vas svijet, kad budu toj zaut! 370
Toliko grozan pla, tko li e izrijeti,
kad anel krvav ma tuj bude podrijeti,
zgonei u taj as duice suene
u ognjenu tuj propas od jame pakljene,
ku zemlja otvori, sud boi hotei, 375
crna mast gdi gori i sumpor smrdei;
ter e jaz prodrijeti sve grjene duice
i u propas zanijeti od vjene tuice.
Gdje e pla prostrijeti i u tmastoj mrklosti
nee mo pozrijeti sunane svjetlosti, 380
u tijelu i u dui u paklu da takoj
cvijeli se i tui i uti nepokoj;
roditelj gdi sina ali sin rodjake

210
s prikorom proklina u psosti razlike,
kunui hip i as, kad su se rodili, 385
i od svijeta hitru vlas, s kom se su gojili,
u priplane pjesni, ke nije mo zbrajati,
od velje boljezni ke u sad parjati,
neka se ustavi ovi pla priljuti,
i svasma zaglavi nepokoj minuti, 390
bez tuge i vaja ostaviv zlotvore
da vrata od raja dobrijem se otvore.
Nu ne vije ivot moj, ni javi ni spei,
vesel'je slavno toj svreno izrei,
koje e tadaj ste pravedni u taj as, 395
kad bude sudac re u toli smiljen glas:
pridite pravedni u moje kraljevstvo,
gdi ete po sve dni uivat blaenstvo!
pridite u moj kram, ureen i slavan,
od vijeka ki je vam obean i spravan! 400
gdi ete pribivat bez tuge i vaja
i slavu uivat s vesel'jem od raja.
Ter e pla priljuti i tuno dresel'je
tuer se svrnuti u rajsko vesel'je,
s tolikom radosti ka e tuj nastati, 405
ku mojoj slabosti ni dano zbrajati;
s tolikom svitlosti ka e zgar sinuti,
i s bojom milosti pravedne dvignuti
vrhu svijeh oblaka, blaeni gdi je dvor
i polaa rajska od boga udan stvor. 410
Lje kad se dvignuti svi budu jednaga,
pjesan e kliknuti taj druba pridraga:
svet, prisvet i blaen, jedini stvore na,
po vas vijek i amen svakoja ki vlada;
blaeni i on as meu djela ostala, 415
kad nas je tvoja vlas na saj svijet sazdala.
Tuj se e sva sastat vesela taj druba,
gdi nee vee znat to je pla i tuba
u vinjemu kramu, u slavnoj dravi,
gorei u plamu od vjene ljubavi. 420
A svijet e ostati oputen svasma ta,
i smrt e spasati od bedre luk i trka;
za vee nigdjere nee se na svijeti
ni ptica ni zvijere ni lovjek vidjeti,
ni nijedna stvar iva, na kopnu ni u vodi, 425
to leti i pliva, to ljeze i hodi.
I svijet e biti tad bez nijedne ckvrni ist,
jak isti gristalad i od zlata ista list!
K tomuj se nee znat godita ni ljeta,
ni se e tko nadat skonan'ju od svijeta. 430
Vjeni e biti dan, sunce e sve sjati,
nu ne vijem noni san gdi se e tajati,
vrjemena ni roka za nee bit tadaj,

211
ni sunca istoka, ni tmasti zapad taj,
s kijem sunce zahodi, bio dan kad mine, 435
a jutrom ishodi u istoku i sine.
Ter zapad ter istok nee mrak poznati,
i stat e na jedan rok po vas vijek i sjati,
bez sinjijeh oblaka, bez snijega i dada,
bez tmasta pomraka, bez slane, bez grada. 440
Tolike svjelosti ter tko e scijenit mo,
kad s bojom milosti stlai se tmasta no,
kad vjeni dan svane protiva naravi,
ter se s tmom rastane po bojoj ljubavi!
Nit se e vidjeti jutrnja danica, 445
da zorom posvijeti gusarom straica,
ni zvijezde ostale, kijem slaba svijes moja,
velike i male, ne moe znat broja.
Svjetluta taj kripos za zvijezdam ostalijem
vazet e svu svitlos, velicijem i malijem; 450
i svjetlos taj e sjat po vrjemena svaka
i sunce nee znat ni misec pomraka.
S nainom pravedno zatoj bih rad znati,
godite naredno gdi se e tajati?
kud li e krovom pro, kad svasma odlui 455
sunano kolo o, kad se njim razlui?
kako li dan bijeli da tadaj osvane,
kada se razdijeli od zrake sunane?
kako li tmasta no tadaj e ostati,
kad mjese nee mo promjene poznati? 460
Gdi sunce sahrani proljetja i ljeta,
i jesen nastani na koncu od svijeta,
i zimnja vrjemena sjevernijem porazom,
mosura ledena gdi nee bit s mrazom!
Gdi li e narav stat razlike zeleni, 465
ka vee nee dat bez konca po sve dni
ni ploda ni sjeme, ner e ta trajati
neplodna sve vrijeme, gdi se e tajati!
Dim vrijeme udno toj, ko nee nikadar
skonati konac svoj, toli je udna stvar! 470
Moju svijes nejaku tijem ne vijem ja spravit,
toliko stvar tanku da budem objavit.
Tijem inte pravi sud ter ete svi rei,
da je to velik trud podnesti vrh plei.
Nu ako me tko pita, kada e toj biti, 475
skonan'je od svijeta kad li se zgoditi:
nitkor me ne kusi, ner misal privrati,
za ni ja ni druzi ne mogu toj znati,
razmi sam da bi bil da mu bog objavi,
davi mu svoje dil gorute ljubavi. 480
Zlamen'je lje svako kae se na svijet saj,
u vrime u kratko da e prit danak taj.
Za je svijet pun zloba, ke lovjek zao tvori,

212
za ke se podoba da u plamu sve zgori,
i da se svijet ovi rad boje osvete 485
po plamu ponovi za zlobe proklete.
Tijem vinji prihodi i s tobom vas svoj dvor
u slavi izvodi, da sudi svaki stvor,
da vee po vas vijek za zledi prihude
za sjeme iv lovjek ostati ne bude. 490
Za kad sud odsudi, vaj nee ostati
nijedna vrst od ljudi, ni zemlju plesati;
ter sudac gnijevan taj, ki straan prihodi,
init e vas svijet saj da se zla slobodi.
Straan e prit i do s nebeske visine, 495
prognati tmastu no, vjeni dan da sine;
nepravdu videi zlosrdo ner sada,
vas saj svijet cvilei kraljuje i vlada,
u oruju u nagu, ter puna svijeh zala
pri iman'ju dragu pravdu je prognala 500
pod zemlju na on svijet, ter vajmeh sijeh dana
pravo se moe rijet: pravda je prognana.
Nije vee razloga, pravo se ne sudi,
nije straha od boga ni stida od ljudi,
i cijele nije vjere, vrijedni se ne uju, 505
dobri se svi tjere, a zlobni kraljuju;
i od grijeha tegote velje se razbiru,
cvile se sirote i na mijeh odiru;
plau udovice i u tubi dni traja,
i iste djevice slobodu straaju, 510
djevinoj mladosti uresnoj najlie
ter nigdjer alosti ni tube ne lipe;
za taman ovi svijet i rasap zlijeh ljudi
od dijevstva rajski cvijet trga im i prudi.
Drugi je grijeh vei, protivan razlogu, 515
koji ja izrei od stida ne mogu,
u kom je tolik smrad i nalijep priljuti,
tijem ga u mue sad od stida minuti.
A kamo oni grijeh, zlosrdja napunjen,
vrh zloba vrhu svijeh neharstvom okrunjen, 520
ki oca i sina i duha svetoga
i svetijeh proklina i sebe samoga;
ter duh moj ne moe procijenit po sebi,
gdi saj svijet toj moe uzdrat na sebi,
neharno gdi takoj stvoritelja tuju, 525
da tijelo i duh svoj avolu daruju.
I sva zla ostala, koja se mogu rijet
vaj da su nastala odkli je stvoren svijet,
goje se i plode svaki hip i svak as,
i mnoge zavode duice u propas. 530
Nu s' tvoje bie slao i trude velike,
kimi si pedipsao narode razlike;
slao si rat, slao si glad i pomor, kako zna,

213
i svaki plaan jad za zledi i grijeh na,
i k tomuj svaki trud, jeda kad ostave 535
lotine i zlu ud, ter tebe proslave;
da sebe spoznaju, spoznavi da takoj
neiste parjaju neisti i grijeh svoj;
ter nije no ter nije dan, ter nije hip ter nije as,
odkle je svijet sazdan mogu rijet do danas, 540
da zloba grjena taj zlijem duhom u drubi
ne vlada vas svijet saj u plau i tubi.
To li bi tko rekal, praaje mene sad,
od kud je istekal prvoga grijeha smrad:
dim, da ga objavi najprvo vrhu nas 545
u vinjoj dravi anelska oholas,
najljepi boji stvor ter anel vajmeh sam
izgubi rajski dvor po sebi i taj kram,
oholo mislei: ja u bit po sebi
s pristol'jem sjedei najvii na nebi; 550
pokli sam svjetlji ja, ner pridragi kami,
i sunce koje sja nad svijemi zvijezdami,
vrh zvijezda vrhu svijeh slavan u gori prit
vinjemu u vinjijeh prilian ter u bit.
Tijem boe ne ktje toj trpjeti tvoja vlas, 555
anela ner stvor tvoj zgar vre u propas,
ki bjee ta ohol da u pakli pribiva,
od anela avol ter se sad naziva.
Nu to u sad rijeti od prvijeh rodjaka,
kijem bjee na svisti podlona stvar svaka! 560
Sve imahu na volju, sve bjehu sabrali,
ijem napas avolju ne bjehu poznali;
a navla smrt prijeka ni drugi nepokoj
da vijekom do vijeka ne moe ivot svoj
od tijela rastavit, od tijela toga rad, 565
ni u zemlju postavit kako ga stavlja sad.
Tijem boe, tijem boe, daj mi znat tve carstvo,
procijenit tko moe lovjeje neharstvo,
davi mu tolik dar, ki ne vijem zbrajati,
za toli malu stvar da ivot svoj skrati, 570
od ene u ruke davi se vladati,
svaki trud i muke i sve zlo da pati.
Ti boe lovjeka sam sazda na saj svijet,
da tvoja prilika vazda se moe rijet;
i rebro od kosti kojemu otvori, 575
po tvojoj milosti enu mu satvori,
da je njime u drubi, i blaga i zbona,
i njemu na slubi da je vazda podlona.
Davi njim tolik dar na[d] tvoje sve stvore,
ki nitko nikadar izrijeti ne more, 580
meu dobra ostala zemaljski da im raj,
gdi vajmeh do mala kraljeva druba taj;
za voe prislatko, to za te ti shrani,

214
u vrime u svako ter ga njim zabrani,
vaj da ga sabljudu, da je cijelo voe toj, 585
da po tom u trudu ne traju ivot svoj:
od voa toga slas nu od zmije napasti
uini u taj as da budu upasti
u tube priljute, da nazi u trudu
radosti minute cvilei zabudu; 590
gdi nazi ostae, cvilei ter takoj
sve zledi spoznae i svaki nepokoj.
Ter taj grijeh i neas i nesrea huda
ini smrt vrhu nas kraljevat do suda,
i svoje neharstvo za grijeh ki obljubi 595
vjekute esarstvo na zemlji izgubi,
i paklu otvori na volju sva vrata,
vjeni plam gdje gori, grjenikom gdi je plata.
Drugi grijeh na svijeti i zloba bezredna
uini umrijeti lovjeka pravedna, 600
koju stvar mislei ne moe svijes moja
ni javi ni spei prijati pokoja.
Ku Abel zled stvori, ter ga ta bratac svoj
jak zvijere umori u gori zelenoj!
Objeruk, svom snagom, zlosrdom naravi, 605
kljanastom matragom smlati ga po glavi!
Zlosrdo ter toli, s velika priroka,
pravednu krv proli, ne imavi uzroka.
Nu Kain dug plati, svijem dobrom razdijeljen,
i ivot svoj skrati od svojijeh ustrijeljen; 610
ter njega u gori jak zvijere divjano
svoj porod umori jadovno i plano.
Za sam bog posla sud s nebescijeh visina,
da prija tolik trud s roenoga sina,
ustriljen strilicom u gustoj dubravi 615
ter se ta s duicom izranjen rastavi.
Mnoga su jote zla, ka nije mo izrijeti,
za koja bog posla rasrdje na svijeti,
jeda se zli ljudi na pravi put vrate,
ter svoje zle udi i zlobe prikrate. 620
Nu se zled umnoi u grijesijeh i u zlobah,
ter pride prst boi iz oblak u vodah,
ter boja osveta i potop voden taj
uini opeta ponovit vas svijet saj.
Nu se bog smilova ter svojom ljubavi 625
velik dar darova lovjejoj naravi,
lovjei skonat plod ter ne ktje po vodi,
iz nova da narod opet se rasplodi,
i ostale ivine, kojijem se ne zna broj,
da vasma ne izgine u vodah narav svoj. 630
Nu ne bi za dosti lovjeku na svijeti
vodene alosti s potopom podnijeti,
moj boe ti isti, to posla potop taj,

215
neka se oisti od zloba vas svijet saj;
nu malo tee toj, to boe svijet ovi 635
i pravda i sud tvoj potopom ponovi:
svaki as i vrijeme za koje prihodi,
vee se zlo sjeme njeguje i plodi;
zloba se rasplodi svijeh strana po svijeti,
meu svijemi narodi, ku nije mo izrijeti; 640
u vrime u svako da velje alosti
ne lipe nikako ni tube za dosti;
ni rasap ni teta od mnozijeh drava,
to boja osveta za grijehe sazdava,
kraljevstva ter mnoga gori dnom obrati 645
pravi sud od boga, neka se grijeh plati,
od kojijeh i danas u naa vrjemena
ostaje pusti glas i s raspom spomena.
O vinji moj boe, nu ljubav taj tvoja
trpjeti ne moe, da due bez broja 650
u ponor padaju od vjene alosti,
da vijekom straaju nebeske radosti;
ter milos ne skrati prijazan tvoja taj,
Jesusa poslati s nebesa na svijet saj,
neka se uputi u tijelo sinak tvoj, 655
da svaki outi s boljezni nepokoj,
sve od svijeta boljezni da bude podnijeti,
s gorutom ljuvezni za narod na svijeti.
Podnese sve muke blag Jesus prisveti,
davi se u ruke grjenikom propeti, 660
gdi obra smrt prijeku i gdi se umori,
da vajmeh lovjeku vinji raj otvori,
da nam da toj carstvo u vinjoj dravi,
ko nae neharstvo u zabit postavi.
Potreba dake taj dala je uzrok vas, 665
sin boga na svit saj da bude prit za nas,
da svojom ljubavi i svojom milosti
narod se izbavi pakljene alosti.

14.
Na no od bojega poroda.

O vinji moj boe, pogledaj na me zgar,
ako se ste moe milosti tvoje dar;
daj kripos, daj mi vlas, da s tvojom ljubavi
moj jezik i moj glas ovuj no proslavi.
Zato se priklada, da ovaj no blaena 5
i sada i vazda od svijeh je slavljena.
Nu blijedim i venu, ijem prije duh spravim,

216
da ovuj no blaenu dostojno proslavim,
najlie u pjesni, o vinji moj boe,
s najveom ljuvezni koja se rijet moe. 10
Tijem kako glavnu stvar eljno te ja molju,
poetak daj dobar a svrhu jo bolju,
neka se moe re, kako se i pravi,
da grjenik mogoh ste dar tvoje ljubavi.
Tijem oe blaeni, uini usilos, 15
greniku da meni dopusti tuj milos,
da s puta ne enu, ni javi ni spei,
ovuj no blaenu u pjesan slavei,
kako je podobno, kako se pristoji,
da je tebi ugodno i slavnoj gospoji. 20
Zatoj me namiri ter sred srca moga
iskricu upiri od duha svetoga,
da tebi samomu nad vas stvor ostali
na daru ovomu moj ivot zahvali,
kad milos tuj steem i darov tolik tvoj, 25
pojui da reem: nebeski oe moj,
ovo j' no blaena, s kojom se prigodi,
djevica i ena da sinka porodi;
ter s veljom krijeposti sinue po svijeti
tolike svjetlosti, ke nije mo izrijeti. 30
Vinjega oca vlas er nebo ognjeno
otvori vrhu nas u brijeme blaeno,
ter novom svjetlosti sunani istoaj
u tamnoj mrklosti obasja vas svijet saj;
ter toli slavan plod svijetu se objavi, 35
ki svoj puk i narod suanstva izbavi,
po njemu da se ta stara zled prikrati,
i Adamov trud i pla u rados obrati.
A u limbu ki stahu, u mrkloj tamnosti,
ovuj no ekahu s velikom radosti, 40
pravedne duice ter u tmi gdje stahu,
od iste djevice poroda ekahu;
er im se svaka no injae sto ljeta,
ijem bude prije do spasen'je od svijeta,
da pakal poplijeni i avla da oznobi, 45
neka puk nevjerni ne tone u zlobi.
U limbu ter takoj gdje vrijeme trajahu,
tihi mir i pokoj i svjetlos ekahu
strpjenom krijeposti, kad svoj trud prikrate,
u rajske svjetlosti neka se povrate. 50
Nu slavni moj boe, je li gdje iva stvar,
procijenit da moe toliko slavan dar,
s nebescijeh visina gdje tvoja milos taj
jedinoga sina posla nam na svijet saj!
Ter sinak tvoj pridrag svijetu se objavi, 55
nejaki, go i nag, u jasleh na travi.
Tvoj sinak ter takoj odjeven u puti

217
najprvi nepokoj od zime outi,
ter trudan procvijeli i od velje tuice
svoj obraz pribijeli oprae suzice; 60
er trude viae, koje e na svijeti
za grijehe za nae od idov podnijeti.
I ozebal gdi bjee, zamjerna bjee stvar,
gdje nad njim dahtjee sam volak i tovar;
ter gdi ga viahu ozebla grozei, 65
nad njime dihahu stoplit ga hotei;
i njim se bojahu s velikom ljubavi,
oito er znahu, mesija da je pravi.
ivina ter takoj pozna, svijet [t]ko stvori,
a narod i puk svoj progna ga i umori. 70
A od truda predae zemlja lijes i kami,
gdi naga viae Jesusa na slami,
gdje zebe i stine kako prut treptei,
meu dvije ivine pokoja elei;
a polau slavnu sin boji ne imae, 75
ner pojatu slamnu, dobitak gdi stae.

Nu to ti miljae, o kruno svijeh gospoj,
gdi ozebal pihae jedini sinak tvoj?
I gdi ta pihae tvoj sinak toli mio,
a zibku ne imae, gdi bi se pritoplio? 80
Ni od perja lonicu, da kako kralj pravi
blaenu glavicu na meko postavi!
A pismo govori, da svuda kud hodi
zvijeren'je po gori, svudi stan nahodi;
napokon i ptice letute imaju 85
gnijezda i lonice, gdje ivot svoj traju!
K tomuj se ivot moj mislei snebiva,
gdje otajno djelo toj u sebi priiva,
to toli za rana tvoj sinak u puti,
o dijevo izbrana, tolik trud outi? 90
Bivi kralj i esar i slavan vojvoda
i vjeni gospodar oda svijeh naroda,
a sada da takoj, po tom se porodi,
toliki nepokoj i trude provodi,
gdje tuer u tijeli, po tom se objavi, 95
grozei procvijeli u jasleh u travi,
u jasleh ter takoj truahan pihae
djetece nejako a jedva sisae;
o dijevo, ter takoj leei na slami
anelski obraz svoj opra se suzami, 100
jak da je grenik taj ki tuer u tijeli,
kom pride na svijet saj, dahtei procvijeli.
O ista djevice, o kruno svijeh ena,
o anelska kraljice na vijeke blaena:
mnim, da bi mogla rijet, da oca od svoga 105
poslan bi na saj svijet iz krama rajskoga,

218
moj sinak da bude s boljezni na svijeti
sve muke i trude za narod podnijeti,
sve trude i muke neka ta iskusi
rad gorke jabuke, s koje svijet prosuzi. 110
Ter su svi narodi po tmasti hodili,
doim se porodi sin boji u tili,
i svijet se napuni razlike alosti,
a smrt se okruni s velikom jakosti,
ter kosom, ku nosi, trudan svit rvui, 115
sebe nje i kosi svaki stvor ivui.
Potrebno ter bjee ponovit zakone,
svijet koji tonjee, da vee ne tone;
tijem milos, pravda i goj zagrli ugoaj,
Jesusa ter takoj poslae na svijet saj, 120
da svoja prijeka smrt s tolikom blagosti
posil'je bude strt pakljenoj jakosti,
toli poraene da due ne tonu,
ner da su spasene po novom zakonu,
kad sinak Davidov sam se da na svijeti 125
u rukah od idov za narod umrijeti,
neka svi narodi, najlie krstjane,
po krvi i vodi spasu se i shrane.
A meni majci ta gorije od jada
srdace bridak ma i duu propada, 130
gdje trudim mislei, kolik e nepokoj
na kriu visei podnijeti sinak moj;
ter se duh moj muti i srce me plae,
smiljaje priljuti vijenaac od drae,
ki mu e svu glavu okolo svijeh strana 135
uinit krvavu do samijeh modana;
a noge i ruke k drijevu e pribiti,
svreno sve muke da bude primiti;
ter e ta na volju dragu krv proliti,
usilos avolju kojom e slomiti. 140

A kamo radosti, koje se ujahu,
gdje rajskom sladosti aneli pojahu;
pjesancu pojahu gdje svijetli u zraci
kako plam gorahu nad svijemi oblaci.
Pojahu aneli u toli meden glas, 145
da se svijet veseli i nebo svrhu nas;
i tuj se u[d]jae svaki stvor ivui,
gdje takoj ujae anele pojui:
hvala se i slava, o boe, sva tebi
na zemlji sazdava i u vinjijeh na nebi; 150
a ivot pokojni da u miru provode,
ljudi dobrovoljni po zemlji ki hode.
Tuj pjesan ujahu, kad se raj otvori,
pastiri ki stahu pri stadu u gori;
i gdi taj vidjahu udesa i slave, 155

219
u bijeg se spravljahu, a stada da ostave,
mislei za svu mo, jak da su sebe van,
to je ova svitlja no ner zora i bil dan?
I odkli je bog stvoril lovjeka i svijet saj,
nije se prije otvoril ovako vinji raj 160
s tolikom svjetlosti, to nitkor na svijeti
bez boje milosti ne moe izrijeti!
K emu se priklada, to li ovoj bit more,
gdje kako plam sada svijetle se sve gore?
A ovce i koze, goveda i krave 165
gojno se ponose i mirno borave,
ter tiho planduju, sliaje vrhu nas
aneli gdje poju u toli meden glas;
a od pasa stranika pri stadu gdje bdimo
zlamen'ja velika oito vidimo, 170
gdje nee da laju nakazni videi,
ner ovuj no traju u bludu leei;
ufan'je ner nae ter nadu gubimo,
od pasa bez strae pri stadu gdje bdimo,
a ovakaj nakazan ni od satir ni od vila 175
ni javi ni u san nije se prije vidila.
U bijeg se tijem spravmo, er ovoj nije mani,
a stado ostavmo, neka ga bog shrani.
U sumnji i strahu nu takoj stojei
ni sami ne znahu, kamo e utei, 180
za toli divnu stvar i udno toj djelo,
to se prije nikadar ne bjee vidjelo.
Ter se ta uae svaki stvor ivui,
gdje svjetlos taj sjae kako plam gorui;
najvee treptjehu videi udo toj 185
pastiri, ki bjehu u gori zelenoj;
erbo taj udesa strah bjee vidjeti,
to se zgar s nebesa prikaza po svijeti.
Nu se anel objavi ter tiho za dosti
pastire pozdravi s velikom blagosti: 190
pastiri, mir s vami od boje ljubavi,
kako je meu nami u rajskoj dravi!
to ste se pripali ter ste ta mislei
sebe van ostali, novu stvar videi?
A ja sam poslan zgar, pastiri ljuveni, 195
da vam se slavan dar objavi po meni.
Ohajte strah sada i stada parjajte,
put Betlema grada ter se svi odpravte.
Ja vam u bit straa, ja vas u provodit,
i stada sva vaa od zvijeri slobodit; 200
ter nate otroka u jasleh vrh sijena,
pravoga proroka i bojega sina,
povojem gdi je povit, a od zgara nad nami
kraljuje vas saj svijet i nebo zvijezdami.
Tuj je majka njim svoja, Marija djevica, 205

220
od svijeta gospoja i anelska kraljica;
volak i tovarac jo mu je na slubi,
i Josef sam starac pri njem je u drubi.
I kad ga vidite, strait se nemojte,
ner zemlji padite ter mu se poklonte; 210
pribitak er je taj, vinjega oca sin,
zgar poslan na svijet saj s nebesa iz visin,
uzmnoit i slavni, ter blaen otrok taj
podri na dlani nebesa i svijet saj.
Pastirom reki toj, jakino ivi plam, 215
k visini nebeskoj zame se u svoj kram.
Pastiri na taj glas parjavi sva stada
pojdoe u taj as put Betlema grada.
Nu kom se dvigoe dubravom hodei,
iz glasa klikoe danicu molei: 220
o zvijezdo danice, o istona svjetlosti,
pastirska straice, jutrnja lijeposti,
podrani prije zore, ter svijetla danice
od polja i od gore probudi sve ptice,
o zvijezdo pridraga, neka se sve sprave, 225
da s nami jednaga ovuj no proslave;
vahtari najlie kad puste rajski glas,
da gora uzdie gdje se taj uje slas.
A zvijeri razlike po gustoj dubravi
od slasti tolike vesel'je zatravi, 230
ter kako manene po grmu bijenjahu,
pjesance medene gdje gorom sliahu,
pastiri gdje tako u dipli zvonjahu,
ljuveno i slatko ter pjesni pojahu,
da jel'je i borje samo se snebiva; 235
gora i zagorje gdje pjesan odpijeva;
pastiri gdje slave ovuj no blaenu,
proz guste dubrave hodei k Betlemu.
Jo vea bjee slas, ner je sat medeni,
pastirski uti glas po gori zeleni, 240
k Betlemu gdje tako veseli hoahu,
stvoren'je ter svako pojui moljahu,
svu silu i snagu svaki stvor da spravi,
ovuj no priblagu da njimi proslavi;
neka se raduje ivui svaki stvor, 245
spasen'je kad uje da je s neba prilo zgor;
neka se raduju rasputja i puti,
kad slavu zauju koja se sad uti.
Veseli i zdravi ter takoj dojdoe,
gdi s bojom ljubavi pojatu najdoe, 250
i u jasleh na slami gdje lei otrok taj,
ki nebo zvijezdami stvoril je i svit saj;
i pri njem gdje stae gospoja svijeh gospoj
ter prsmi dojae blaeni porod svoj;
zato je prilino i toj se pristoji, 255

221
da mlijeko djevino taj rajski plod doji.
I oima sve tako pastijeri vidjee,
po rijei anelskoj reeno to bjee:

A blaene one oi,
ke vidjee i poznae 260
novo sunce od istoi,
u Betlemu koje sjae.
I blaen bi bil od boga,
tko bi mogal dar prijati,
u Betlemu sunca toga 265
s pastiri se nagledati.

Gdje po tom mladjenca Jesusa najdoe,
tutako na nica po zemlji padoe;
i kad mu pridae svoj poklon priprosti,
blagoslov prijae od svoje milosti. 270
A toli slavan dar procijenit ne more
ivua nijedna stvar, u em duh kopore:

gdi pastiri raj dobie,
kad se toli ponieni
prid Jesusom poklonie, 275
da su njime uzvieni.
A blaen je sluga pravi,
tko u srcu i u dui
gospodina svoga slavi
i takoj mu vjerno slui. 280

A druba ta sveta, vidivi tu slavu,
vrati se opeta u svoju dubravu;
ter tamo kraj gore veseli dojdoe,
gdje stada i obore u goju najdoe.

Nu tko je stekal mo, da pravo procijeni 285
kako se ovaj no u svjetlos promijeni?
A svjetlos tolika nije se prije nikada
vidjela od vijeka u noi do sada,
i odkli je svijet stvoren, nije prije nitkore
vidil raj otvoren i nebeske dvore, 290
ni anelske uo pjesni, gdi u rajskoj dravi
tolikom ljuvezni vinji se bog slavi.
Nu bi svak mogal rijet: stvoritelj to je htil,
ki je nebo i saj svit po rijei satvoril,
u ovuj istu no ki bjee odluen 295
na zemlju s neba do u tijelu obuen;
u brijeme sadanje i u ovu istu no
rije boja na manje da ne bi mogla do.
Ezaija najlie to u libru u svomu
svjedoi i pie po duhu svetomu: 300

222
dijeva e zaeti, a slavan svoj porod
zvat e se prisveti spasitelj od narod.
Ter se taj rije zgodi od duha svetoga,
da dijeva porodi lovjeka i boga;
ter neisti dusi, ki su svijet rvali, 305
nijemi su i glusi i slijepi ostali
u ovuj istu no, koja bi sazdana,
da je avlja vlas i mo pod zemlju prognana;
rukotvorni bozi ter po tleh padahu,
narodi nebozi kojijem se klanjahu. - 310
K tomuj se jo niko zlamen'je objavi,
udno i veliko, protiva naravi,
svjetluta na nebi gdje zvijezda istee,
po bojoj naredbi u istoku dalee.
Taj zvijezda svjetluta i udna taj zraka 315
s neba se zgar sputa do samijeh oblaka.
I takoj gdje sjae hodei nad oblak,
vema se svijetljae, nego li sunan zrak;
taj svjetlos od zrake ter gdje se viae,
tri kralje arabske za sobom voae, 320
toliko uzmnoan da najdu porod taj,
komu je podloan s nebesi vas svijet saj,
bogate poklone nosei i dare,
da mu se poklone i da ga nadare.
A mira i tamjan i arabsko zlato: 325
toj bjee dar slavan, blago obilato.
Od zvijezde po tragu nu k mjestu dojdoe,
gdje majku pridragu Mariju najdoe,
i otroka vidjee povojem povita,
stvoritelj ki bjee od nebes i svijeta. 330
A ista djevica, gdje, u klijeti sjeae,
Jesusa mladjenca na kriocu drae;
a slavnu djevicu obujmi stid i sram,
ter joj se na licu prikaza rumen plam,
u zlatu gdje sjahu kraljevi s krunami 335
ter joj se klanjahu sa svijemi slugami,
a nigdar prije toga ne bjee taj djela
od postanka svoga ni u sanak vidjela;
er bjee obikla u domu gdje stae
ivot od ponikla, s kijem dijevstvo gojae; 340
i o sebi gdje stae s gorutom ljubavi,
u eljah eljae da joj bog objavi,
koja e dijeva bit, koja e slavnoga
Jesusa porodit mesiju pravoga.
Nu kako sebe van kraljevi tuj stahu, 345
gdje toli ubog stan i pripros viahu,
u kom se gojae blaeni otrok taj,
koga se bojae i pakal i svijet saj.
A Betlem gradac mao, ki bjee ponien,
blaen je sad ostao i velmi uzvien. 350

223
Nu kralji svom drubom Jesusa poznae,
priklonstvom i slubom ter mu se pridae;
pridae i svoj dar, plemenit i gizdav,
kako sve dragu stvar da primi za ljubav;
i krune dvignue ter svi gologlavi 355
k zemlji se prignue s gorutom ljubavi.
Ter gdje ta klecahu, toliko priprosti,
blagoslov ekahu od svoje milosti.
Nu im Jesus dopusti, gdi prid njim kleahu,
blagoslov vjekuti koji ste eljahu; 360
ter togaj blaenstva kad isti svi bie,
u istona kraljevstva opet se vratie;
veseli i zdravi ter putem hoahu
i s veljom ljubavi Jesusa slavljahu,
er bjehu stekli dar, koji se na svijeti 365
ne moe nikadar jezikom izrijeti,
odavna prije toga er bjehu eljeli
mesiju pravoga da vide u tijeli,
koga je rodila nebeska kraljica
i mlijekom dojila priista djevica, 370
ter svoja mo i vlas kraljuje nebesa,
takoer i svijet vas i naa telesa;
ter mu se klanjaju aneli blaeni
i prid njim predaju svi dusi pakljeni,
i trepte kako prut toli poraeno, 375
er im je trudno ut toj ime blaeno;
najlie kad uju da krstjane pravi
toj ime mjentuju kojim se svit slavi.
Nu anel prisveti kraljevom objavi,
da Irud prokleti svu pomnju postavi, 380
kako bi himbeno kraljeve privaril
i dijete blaeno ivotom rastavil.
Nu po tom odkrie tuj himbu priljutu,
opet se vratie po drugomu putu,
ter puni blaenstva Jesusa slavljahu 385
i u svoja kraljevstva zdravo se vraahu,
i svaki na svoj stan vrati se k radosti,
a Irud alostan najde se za dosti.

Nu tko bi pripisal od kralja Iruda
zlosrdje, zlu misal i djela prihuda, 390
za ispunit zlu volju gdje posla junake
da svudje pokolju mladjence nejake,
zlohitro mislei da Jesus prisveti
nee mo utei taj poraz prokleti;
nego li kad svoj ma u rasap obrati, 395
Jesusa da e ta u mnotvu zaklati.
Lje kralju Irudu, odluio to bjee,
sve misli za ludu maglom se stvorie;
er nebog ne znae skrovito otajstvo,

224
u kom se tajae istino boanstvo, 400
ter avlju ne moe ustegnut oholas,
koja ga primoe da slijedi taj poraz,
Jesusa ter htjee ivotom razdvojit,
kraljevstvo er mnijee da mu e posvojit.
A otac ki stvori nebesa i svijet saj, 405
ne da mu da umori prije roka porod taj,
da pismo ne lipe od starijeh proroka,
jamano to pie od togaj otroka.
Nu Irud ne skrati zlosrdje ni gniv svoj,
ter ini poklati mladjenac tolik broj, 410
ter se glas ujae svudi po sve strane,
gdje Rahel plakae sinove zaklane,
skladaje grozni pla, to se Irud razgnijeva,
po zemlji da se ta prava krv prolijeva.
Svak sada ini sud, rad boje ljuvezni 415
kolik taj bjee trud i gorke boljezni,
pri prseh od majke gdje mai koljahu
mladjence nejake, ki grijeha ne znahu!
A ne vijem tko je taj pod nebom na svijeti,
toliko plaan vaj da moe izrijeti, 420
tolik trud gdi stae, da puca iv kami, i
gdje se krv mijeae na pola suzami!
A toj su alosti i gorke boljezni
jadovne za dosti pripijevat u pjesni!
Er tuj zled ne tvori zlosrdom narav i 425
zvijeren'je u gori u pustoj dubravi,
za je stvar bezredna, razlogu protiva,
da se krv pravedna po zemlji prolijeva;
djetinska najlie ter gdi je prolita,
pred bogom uzdie i osvetu pita. 430
Lje kad krv prolie, za vjenu spomenu
vijenace dobie ki nigdar ne venu,
ter s vijenci na glavi tamo se raduju,
u nebeskoj slavi gdje truda ne uju,
s Jesusom gdje takoj zajedno se sastae, 435
rad koga ivot svoj u krvi oprae,
da taj trud krvavi aliti smrt prika
Jesusa proslavi po vas vijek do vijeka.
I toj se prigodi, da Jesusa slavnoga
svi od svijeta narodi poznaju za boga, 440
da je bog i lovik i mesija pravi
koji e po vas vik kraljevat u slavi;
napokon ki e do u stranoj svjetlosti,
da ukae vlas i mo od svoje krijeposti,
da toli naredno i prave i krive 445
prosudi pravedno i mrtve i ive;
ter tako bog isti do'ti e prislavan,
da plamom oisti od zloba svijet taman.

225
Tijem vjerni krstjane, molim vas za svu mo,
svudi po sve strane slavite ovuj no, 450
srcem ju slavite svak as bez pristanka,
i jezikom hvalite do smrtnoga danka;
er se njom objavi plod vjere krstjanske,
ki u rasap postavi sve boge poganske.
Svaki grad i selo, izvodei tance, 455
slavi ju veselo pojui pjesance,
neka je vesela, er s bojom milosti
saj svijet je izvela iz tmaste mrklosti.
Lugovi, dubrave, kladenci i rijeke
dajte joj sve slave i hvale velike; 460
er s bojom ljubavi tuj svjetlos pokaza
ter se svijet izbavi vjenoga poraza.
Planine i gore, prodol'ja i polja,
i slano sve more i otoci do kolja,
sve ribe plovue u moru i u vodi, 465
i svako ivue to pljee i hodi,
s gorutom ljubavi veselo za dosti
ovuj no proslavi s velikom radosti;
erbo ju duh boi po svojoj milosti
takmeno umnoi vjekutom svjetlosti, 470
neka se svak takoj ovuj no veseli,
tko eli da duh svoj u vinjijeh naseli.
Sva od ptica razlikos letute naravi
za ljubav i milos ovuj no proslavi,
vahtari najlie da po svem zagorju 475
rajski glas biljie po jel'ju i borju,
po glasu od ptica neka zna vas narod,
er nam je djevica rodila blaen plod;
ter po tom sinue nebeske svjetlosti,
u rasap grinue pakljene krijeposti, 480
er Jesus priblaen po tom se porodi,
svoj narod poraen suanstva slobodi;
za po tleh potlai sve boge i obali,
to bjehu kovai rukami kovali,
ter avlje krijeposti u raspu ostae 485
prid novom svjetlosti, u ovuj no ka sjae.
Slavi ju proljetje u polju i u gori,
razliko kad cvijetje zelenca otvori,
u zoru najlie gdje u ravnoj livadi
rajski cvijet mirie da se duh nasladi; 490
zato se priklada i razlog je pravi,
da i ravna livada ovuj no proslavi,
i da cvijet na travi i listak zeleni
od dijeve proslavi pribitak blaeni;
er se je cvijetak taj u ovuj no objavil, 495
koji je vas svijet saj mirisom rasladil,
s tolikom sladosti caftei, da takoj
sve od svijeta alosti obrati u pokoj.

226
Tijem ovuj svetu no od asa do asa
svak slavi za svu mo s vapajem iz glasa, 500
da vinji dvor uje s kolikom ljubavi
ovaj se no tuje i hvali i slavi.
Jeseni i ljeta, i vi se spravite,
do konca od svijeta da ovuj no slavite;
zima, led, snijeg i mraz, da, rosa i slana, 505
ovuj no po vijek vas slavite svijeh dana.
Slavte ju topline i sunani zraci,
slavte ju magline i sinji oblaci.
Slavte ju gromovi i mun'je svjetlute,
dajte joj trijeskovi sve hvale vjekute. 510
Slavi ju po vijek vas zemlja lijes i kami
i nebo vrhu nas sa svijemi zvijezdami.
Na zemlji svaki stvor hvali ju i slavi
i u vinjijeh rajski dvor s gorutom ljubavi;
er toli slavan plod dijeva nam porodi, 515
da svoj puk i narod od raspa slobodi,
ter svoje milosti ni ljubav ne skrati,
da tmaste mrklosti u svjetlos obrati.
Toj ti je svjetluta blaena no ovaj,
s kom zraka vjekuta obasja vas svijet saj; 520
er dijeva porodi lovjeka i boga,
da narod izvodi iz mraka tmastoga;
i sin je Davidov i carom svijem je car,
i od narod i od idov vjekuti gospodar;
i isti jaganjac i vazda po vijek vas 525
posrjednik i parac od oca ter do nas,
svet, prisvet i blaen, gdje u rajskoj dravi
po vas vijek i amen vinji ga dvor slavi.
Djevina mladosti, i vi se spravite,
da s veljom radosti ovuj no slavite, 530
zato se priklada, da s veljom ljubavi
ovaj se no sada po divstvu proslavi:
i dijevu zdruite ter vazda do groba
vjerno ju sluite kako se podoba,
neka vas pomaga u trudu i tubi 535
djevica pridraga, kojoj ste na slubi,
neka vas obrani od svake alosti
i u dijevstvu sahrani pri svojoj blagosti.
Tijem djevu potujte s najveom radosti
a Jesusu darujte cvijet vae mladosti, 540
neka vas on takoj blaenstvom daruje
u slavi nebeskoj, gdje s ocem kraljuje.
Mladjence jo molju s velikom ljubavi,
da spletu u polju vijenaac gizdavi,
od poljske ljubice s bosilkom najlie, 545
i od drobne ruice, ka rajski mirie,
da Jesusu mladjencu kako stvar najdrau
tuj lijepos u vijencu i u jasleh ukau,

227
neka se zabavi u jasleh leei,
ta venac gizdavi na glavi nosei. 550
A pak se svi spravte ter s veljom ljuvezni
Jesusa proslavte pojui u pjesni,
neka se za svu mo i po vas proslavi
bog, ki se u ovuj no u tijelu objavi,
tere nam no ovaj, ka se ta proglasi, 555
otvori vinji raj, a pakal porazi;
priista djevica ter to nam poradi,
od vjenijeh tamnica krstjanstvo slobodi;
i u tmasti taman svijet gdje bjee oblak skril,
sada se moe rijet, da se je izvedril 560
po novoj svitlosti, u ovuj no ka sjae
ter stare mrklosti pod zemlju gonjae,
da svjetlji dan svane po bojoj milosti,
ner su sve sunane s vedrinom svjetlosti.
A otajstva ostala, koja se zgodie, 565
ne moe svijes mala da perom pripie;
takoer ni jezik najhrl'ji na svijeti
ne moe po vas vijek do konca izrijeti
od otajstva toga priudna taj djela,
ka uvijek prije toga nijesu se vidjela, 570
er se taj dubina iznorit ne more,
jak morska puina najdublje gdi je more;
ter slae to poju, da ovuj no proslavim,
to dalje svijes moju sebe van odpravim,
kako sve tko je pjan ter ne zna kad godi, 575
to je no, to li dan, ni puta kud hodi.
Nu pravo mogu rijet, da svijetla no ovaj
obasja vas saj svijet i otvori vinji raj;
otvori vinji raj, otvoren da takoj
minuti trud i vaj, obrati u pokoj; 580
i odkri nam pravi put plod, ki se porodi,
u Abramov blaen skut po kom se prihodi.
A tko se useli u taj kril priblaen,
vazda se veseli po vas vijek i amen,
medene sladosti er tamo priiva 585
u vjenoj svjetlosti, gdje sam bog pribiva.
estit se tijem uje meu stvor ostali,
skrueno tko tuje ovuj no i hvali.
Nu odkli je toj takoj, ako se rijet more,
stvor' boe jezik moj slavicom od gore, 590
neka se ne ustavi pojui za svu mo,
da hvali i slavi blaenu ovuj no,
od asa do asa sveer bez pristanka,
s vapajem iz glasa bez pokojna sanka.
Er kad bih stekal toj od tvoje ljubavi, 595
rekal bih, duh e moj poinut u slavi.

228
Izdvorih to sam htio u eljah elei,
ar se sam nasitio ovuj no slavei,
a ovi listak moj pridavam i pjesni
kraljici nebeskoj s velikom ljuvezni, 600
neka zna gospoja, s kolikom ljubavi
vaj slaba svijes moja ovuj no proslavi,
s kojom se podoba, s kojom se prigodi,
da svoja utroba Jesusa porodi,
mesiju slavnoga, stvoritelj koji jes 605
od ploda svakoga, od zemlje i od nebes.
Ki ovaj protite, eljno vas molim svijeh,
za boga prostite, ako to ludo rijeh;
i perce pripravte, ter to sam pripisal,
vi bolje ispravte, u em sam polipsal; 610
vrh svega vrh toga za moju duicu,
molite svi boga i slavnu djevicu,
da duh moj sahrane u svomu kraljevstvu,
meu due izbrane u rajskom blaenstvu.

15.
Bogoljubno rasmiljan'je od muke Isukrstove.

O nebeski vinji oe, rec mi vajmeh milos tvoja,
to bi moglo biti gore, neg to uti dua moja!
Er se ivot moj skonaje, kako javi tako spei,
sam po sebi razmiljaje, trudei se i bolei,
za koje si vajmeh djelo jedinoga tvoga sina 5
da ovjeje primi tijelo na svijet poslao iz visina,
poslao ga si zgar iz raja, iz vesel'ja i radosti,
gdi planoga ni ut vaja, ni boljezni ni alosti,
gdje se vjeni goj razbira u tvom dvoru svjetlutemu
i nigdar se ne umira u ivotu vjekutemu. 10
A vidjeh ga ja na travi, na molitvi kada stae,
gdje ga proe znoj krvavi, svoju muku gdje uae.
A alosno vidjet bjee, gdje krvavi znoj cijedei
vas predae i treptjee od skonan'ja trud videi;
ter od truda i od muke gdje skrueno uzdisae, 15
k nebu vajmeh obi ruke dragi Jesus podvizae,
er viae to e biti od boljezni ke prihode,
i kako e krv proliti, k drijevu pribjen za narode.
Tko li vajmeh izre moe boljeljive svoje jade,
[g]di se trudan prinemoe ter na nica zemlji pade, 20
pak se jedva oporavi ter podvie svoju glavu,
gdje prokapa znoj krvavi ter pokropi cvijetjem travu;
ter gdje bjee pao na nice, oe, sinak tvoj ljuveni,
svaki listak od travice od krvi se zarumeni.

229
Pak od muke tvrdo zgrozi i dua se svoja smuti, 25
za viae gdje mu nosi anel s neba kale ljuti.
Vaj koli je kamenito moje srce, o Jesuse,
gdje se nee jadovito rastopiti sve u suze,
gdje t' zdravicu od poraza i od emera priljutoga
anel prida i pokaza od vinjega oca tvoga; 30
a ne moe dua moja grozno cvilit i suziti,
da se bude bez pokoja sva u suzah ponuziti,
gdi prid tobom anel klee na travici na zeleni
ter skrueno tebi ree: zdrav Jesuse priblaeni,
tvoj te otac sad pozdravi, ovi kale primi sada, 35
ter ga popi i probavi, er ekati nije kada;
za je takoj odlueno i ne moe drugo biti,
neg smiljeno i skrueno da ga bude sad popiti;
er e tvojom trudnom mukom, kada bude krv proliti,
svim narodom i svim pukom rajska vrata otvoriti, 40
navla onih koji stoje u tamnosti i u mrklosti
ter ekaju smrti tvoje kako zraku od svjetlosti.
A ti tada velmi zgrozi, o Jesuse ma ljubavi,
i tvoja se put zarosi kako jajce na eravi,
od poraza velikoga gdje venjahu tvoja lica 45
ter moljae oca tvoga, da te mine taj zdravica,
koju primi po ljubavi zahvalivi ocu tvomu
ter ju popi i probavi u nalijepu emernomu.
Tko bi mogao trud izrei, na molitvi kada stae
o Jesuse, ter molei tvomu ocu govorae: 50
smuena je dua moja ter od muke velmi trudi,
nu se ispuni volja tvoja, kako hoe takoj budi.
Jo bi od truda od velika suho drijevo prosuzilo,
kad bi od Jude nevjernika zlobno djelo iskusilo,
kako tebe gospodina poglavicam od naroda 55
nebeskoga oca sina za lakomstvo vajmeh proda;
kako li te pak celova ter celovom od poraza
vojnikom te od popova i obadi i pokaza,
koji brzo, koji hrlo kako lavi pritekoe
na blaeno tvoje grlo ter konopac namakoe, 60
ter te vajmeh palicami pobijahu i mlaahu
i akami i nogami i konopom povlaahu.
Vaj nevjerno pozdravljen'je, vaj hitreno od celova,
koje bjee za zlamen'je po naredbi od popova,
to lakoma tvoja zloba pravednoga metra proda, 65
kako suna ali roba poglavicam od naroda,
idovom ga da u ruke, kako suna da ga trude,
kad podnese ljute muke, na raspetje da ga sude;
i kad vajmeh bi uhvaen, ma ljubavi privelika,
svezan, pobjen i pomlaen u suanstvu od vojnika; 70
i u suanstvu gdje hoae, svi se tvoji prid idovi
uenici rasprae kako ovce prid vukovi;
i takoj te svak ostavi rascviljena i neboga,
kako da nis prorok pravi ni sin oca nebeskoga.

230
A vojnici od idova, gdi na grlu konop stae, 75
prid svim zborom od popova Pilatu te prikazae.
Ne bi dosta ni toj truda, neg li tebe, moj Jesuse,
Pilat posla na Iruda, da se tvoja djela iskuse.
I tuj ti se trud ponovi, gdje Jesuse svezan stae,
ter te Irud prid idovi ivim bogom zaklinae: 80
pokai se i objavi, jes' kralj puka idovskoga
i mesija jes' li pravi i sin oca nebeskoga?
Jote Irud u rasrdbi sve razmae ruho svoje,
o Jesuse, ter pogrdi umiljene rijei tvoje;
a orunik od vojnice toli vajmeh poraeno 85
akom smlati tvoje lice milostivo i blaeno.
A tuga je privelika razbirati i smiljati,
gdi ti ruka od grjenika rajski obraz takoj smlati!
O Jesuse moj priblaen, bi li pravo i dostojno
da si pobjen i poraen toli vajmeh nepokojno? 90
Tvoja lica gdje smlatie ter te opet savezana
na Pilata povratie, pogrena i psovana;
Pilatu te prikazae u polai na pravdan'ju,
prid kim tako tiho stae kako ovca na zaklan'ju.
A idovi, koji stahu prid Pilatom u tvom dvori, 95
jednijem glasom vapijahu: razapni ga i umori;
umori ga trudnom smrti, zato mu se smrt podoba,
da se na puk vas isprti od himbenijeh svojijeh zloba.
Tuj te prava osudie, o Jesuse, krivi sudi,
a zloinca slobodie vojevodu od zlijeh ljudi; 100
er trpjeti ne mogahu poglavice od udijela,
gdje oito svi viahu tvoja sveta dobra djela.
Najprvo ti ofrustae priblaeno tvoje tijelo,
gdje pri stupu svezan stae mnogo grdo i nemilo;
tvoje oi pak povie ter Jesuse tebe tuna 105
na pristol'je posadie, pogrena i mnogo runa,
rascvijeljena i utruena, u boljezni i u vaju
dranijem vencem okrunjena, da se tobom narugaju.
Ter idovi kako lavi gdi na izmit pristupahu,
po licu te i po glavi trstjem vajmeh pobijahu, 110
mlaahu te i psovahu bez milosti i ljubavi,
i od ruga govorahu: rec' nam, jes' li prorok pravi!
Mlatie te i pobie, pak po trudu po veliku
tebe prava osudie na raspetje i smrt priku.
O milosti priblaena, po tom trudu kri spravie, 115
ter ga tebi na ramena boljeljivu navalie.
Na ramenu kri nosae ter Jesuse ma ljubavi,
po svem putu kud hoae svaki stupaj okrvavi;
i gdi trudan posrnijee, padajui k zemlji nica,
zemlja vajmeh protrnijee i venjae sva travica. 120
Er tolik trud ne mogae podnositi zemlja i trava,
svoga stvorca gdje viae boljeljiva i krvava,
gdje truahu i muahu tebe Jesuse mnogo tuna
i konopom povlaahu kako roba ali suna;

231
i kripahu svi na tebe od zlosrdja i od zlobtine, 125
da t' prije roka ivot skrate, tvoja slava da pogine.
A cvijeljae lijes i kami, gdi idovi pristupahu,
ter nogami i akami tvoje tijelo pobijahu,
a za mene za grjenika na raspetje gdi hoae,
tvoja ljubav privelika tuj boljezan provoae. 130
O Jesuse milostivi, a nikoga ne viae,
u taj rasap boljeljivi na smrt priku gdi hoae,
da te krijepi u porazu, da te slijedi, da te drui,
da t' otira krv na obrazu, da jednaga s tobom tui,
razmi tvoju planu majku, koja htjee pristupiti, 135
da ti bude na rastanku krvav obraz poljubiti;
nu ju silom odrijevahu, kako da nije boja mati,
i matrage podirahu, hotei ju nalupati.
A Marija majka draga, o Jesuse moj ljuvezni,
kojoj bjee svoja snaga polipsala od boljezni, 140
grozno suze prolijevae ter skladaje planu tubu
ivijem bogom zaklinae od idova tunu drubu:
ako moe ljubav biti, trudnoj mi se umolite,
ja u prijeku smrt primiti a sinka mi slobodite.
Nu idovi ne hajahu, tvoja majka to pitae, 145
neg te vema pobijahu gdi pod kriem posrtae.
A ostale dobre ene, tvoje stope ke slijeahu,
kako da su poraene, grozne suze prolijevahu;
er viahu, gdje te prava u tolikom planom vaju
mnogo blijeda i krvava na raspetje potezaju. 150
Slijeahu te trudna dosti s tvojom majkom, moj Jesuse,
u boljezni i u alosti prolijevaje grozne suze;
a ti na nje svrnu lice ter im ree: dobre ene,
drage majke i sestrice, ne alujte trudna mene,
plate sebe i poroda, ter cvilite i tuite, 155
er e priti tuna zgoda, velik rasap da vidite.
Tadaj ete govoriti: blaene bi prsi bile,
ke ne mogu poroditi i ke nijesu porodile.
Jote ete goram rei: vrhe k zemlji priklonite,
padite nam vrhu plei ter nas ivih poklopite; 160
zato ete gladovati, tere ete toli lane
vae sinke blagovati, poraene i mnogo plane;
inostranci er e priti ter vam nee lipsat plaa,
zato vam e oboriti mire od grada i od polaa,
i noem e sve poklati, a od noa to ostane, 165
u robstvu e prodavati i u suanstvu po sve strane.
Nu idovi pogrdie, o Jesuse, rijei tvoje,
a zlosrdje potvrdie, da naslade elje svoje;
er trpjeti ne mogoe, da te budu sloboditi,
neg te kriu privedoe, gdje te [h]tjehu umoriti. 170
Kad te k mjestu privedoe, da te umore poraeno,
ogolie i svukoe tvoje tijelo priblaeno.
Jo napokon gdje nag stae, truahu te bez pristanka
i suknjicu razigrae, koju t' bjee splela majka;

232
pak te po tleh povalie ter te prava bez krivine 175
protegnuta raspelie, kako kou od ovine.
A jadovno bjee uti, gdje te tako raspinahu,
ter ti avli toli ljuti noge i ruke pobijahu.
Pak na kriu trudan dosta, o Jesuse mu sladosti,
meu lupei raspet osta u boljezni i u alosti, 180
gdje te trudna oznobie ter te edna bez napoja
ljutijem octom napojie, da se smuti dua tvoja;
a ti vinca ne ednijee, ni takoer bistre vode,
neg milosti, kojom htjee sahraniti sve narode.
A idovi ki viahu, gdje na kriu raspet stae, 185
rugahu se i smijejahu i k tomu te napsovae;
rugahu se i smijejahu, o Jesuse milostivi,
er ne znahu to injahu nevjernici boljeljivi.
Vaj ne znahu, da su pili, o milosti priblaena,
u pustinji kad su bili, ivu vodu od kamena, 190
a velmi se ti boljae rad ljubavi i milosti,
tvoga oca ter moljae, ubojicam da grih prosti.
I u tom trudu priveliku, o Jesuse, na rastanku
najdraemu ueniku priporui svoju majku.
Ter tko moe da procijeni trud i muku preveliku, 195
gdje se majci sam zamijeni na Ivanu ueniku!
A pridraga majka tvoja, gdi tuj alos razbirae,
suzom blijeda lica svoja uzdiui opirae;
i gdi takoj trudna stae, od boljezni toli plana,
srdace joj propadae sa svijeh strana rana mana. 200
Zatoj javi ali spei skonava se pamet moja,
razbiraje i mislei tune trude bez pokoja;
er bi na toj promijenjen'je, toli blago i toli milo,
suho drijevo i kamen'je od boljezni prosuzilo,
gdje tvoj ivot skonava se, a blaenu tvoju majku 205
ueniku pridavae na ishodnjemu tvomu danku.
Zatoj eljno ja te molim, doputaj mi, moj Jesuse,
da skrueno ja se bolim, prolijevaje grozne suzo,
neka tuim, neka cvijelim, neka sa svom silom mojom
sve na pola trude dijelim s boljeljivom majkom tvojom; 210
i ni o em da ne radim, neg do groba brijeme moje
da prizivam i da alim boljeljive muke tvoje,
navla koli plano bjee, gdje napokon tugujui
tvoju glavu k nebu dvie velijem glasom vapijui,
govorei ocu tvomu: oe, ki si u vinjoj slavi, 215
u ovom raspu velikomu to me tako sad ostavi?
Opet vajmeh zavapivi, ponizivi glavu i lica,
trudne muke ispunivi duh isputa kako ptica!
Jo Jesuse kad izdae ter na kriu ivot skrati,
ni mrtvu ti tuj ne dae trudnu tijelu poivati; 220
er zlosrdje tvrdo svoje omekati ne mogoe,
ter blaene prsi tvoje otrijem kopjem probodoe!
O Jesuse milostivi razmiljaje tijem vas venu,
to uini, to li skrivi tvomu rodu i plemenu,

233
ter te takoj umorie, i na kriu mrtav stoje 225
ljutijem kopjom otvorie preblaene prsi tvoje?
Jo Jesuse kad izdae, po svoj zemlji po kraj svijeta
zlamen'ja se pokazae udna strana i jadovita;
sunce i mjesec od alosti i sve zvijezde svjetlos svoju
obratie u mrklosti alujui muku tvoju; 230
u mrklosti i u tamnosti sve stvoren'je ter se smuti,
kako da e nebo pasti, da e vas svijet poginuti.
A idovi ne poznae tvoja djela boanstvena,
ter im srca tvrda ostae kako stupac od kamena;
navla vajmeh gdi viahu meu ostala strana djela 235
gdje od mrtvijeh ustajahu iz grobova iva tijela,
a po svijeti trijenja stae, ter u toli trudne jade
kamen'je se raspadae i orahu se mnoge zgrade,
i vrh templa do dna pue i gora se sva provali
ne mogui stati mue, svoga stvorca da ne ali. 240
A ti tada trudan dosta, o Jesuse milostivi,
nag na kriu mrtav osta u taj rasap boljeljivi,
gdje lupeu, raspet stoje, po ljubavi i milosti
teke grijehe i zlobe svoje na skonan'ju sve oprosti.
O puino od ljubavi, o dubino od milosti, 245
tko te na taj kri postavi i takoj te oalosti?
Ti budui bistra rijeka, iz mramora ka izvira,
koja zlobe od grjenika sve zakuje i opira,
a vidim te pogrena, napsovana, popljuvana,
na raspetju osuena, pomlaena i frustana, 250
i vidim te sad raspeta, gdi je grdo i nemilo
okupala krv presveta priblaeno tvoje tijelo,
a ja grenik ne nahodim, milostivi vinji boe,
u ovom trudu, ki provodim, da pokazat meni moe,
tko e mojoj glavi dati iv istoaj od suzica, 255
da skrueno budem prati bez pristanka moja lica;
za je pravo da ja cvijelim, da na pola, moj Jesuse,
tvoje trude s tobom dijelim, prolijevaje grozne suze,
gdje na kriu raspet stoji po naredbi oca tvoga,
sve narode da slobodi od suanstva pakljenoga. 260
Ter se u kri nag uprti, ne tedivi krvi drage,
da izbavi od zle smrti sve narode i rusage.
Zatoj moja dua ezne, gdje toliko poraeno
sve u krvi vajmeh grezne tvoje tijelo priblaeno;
ter u tugu srce moje htjelo bi se sve rastati, 265
za ostale muke tvoje trudno mi je pobrajati.
Er boljezan pamet moju nu za topi posrjed rijeke,
razmiljaje muku tvoju, ku si podnio za grenike,
navla glava boljeljiva gdi se vidi, kralju slavni,
oskubena i pljeljiva, gdje t' su vlasi podirani, 270
kad se sudci nabunie da ispune volju svoju
dranijem vijencem ter krunie priblaenu glavu tvoju,
ter te trnje okrvavi nepravedno bez razloga,
kako da nijes' prorok pravi ni sin oca nebeskoga.

234
I udim se trnu tomu, to ga crna zemlja sazda, 275
do modana stvorcu svomu svetu glavu da propade.
Scijenim, kad bi zemlja crna prije togaj taj trud znala,
ne bi toga ljuta trna ni plodila ni sazdala.
Nu tko moe, da ne suzi, da ne uzdie, da ne plae,
razmiljaje kad iskusi, koliko su ljute drae, 280
od koga su vajmeh ploda rasploene po naravi,
neharnoga rad naroda koje nosi sad na glavi.
A to li su pravi sudi, tvoja glava pribloena
da pod dranom krunom trudi toli vajmeh poraena,
ter anelski vas dvor plae i stvoren'je sve uzdie, 285
gdi trnove ljute drae svetu glavu okrunie,
ter stvoren'je svako trne, gdi t' okolo sa svih strana
propadaju drae crne svetu glavu do modana;
tere tvoja rajska lica, o ljubavi privelika,
krv opira od modrica, ke si primio od grenika. 290
Ter je vidjet mnogo plano, gdje krvave kaplje rose,
ter ti maste usudrano tvoju bradu i sve kose;
ter su tuge i porazi, o Jesuse moj prislavni,
gdje su u krvi tvoji vlasi svi mateni i svaljani.
A za koga takoj stoje krvavi se glava tvoja, 295
neg za mnoge zlobe moje, kojijem ne znam ni sam broja!
O Jesuse ma ljubavi, tijem skrueno ja te molju,
dopusti mi pla krvavi, da ispunim elju i volju,
neka srce moje plae, neka cvijeli i uzdie,
razmiljaje ljute drae, tvoju glavu ke probie; 300
neka trudno srce moje korijepi se i podira,
gdi ostale trude tvoje, sinu boi, sad razbira.
Oruana navla ruka, na krivomu sudu stoje,
prid obrazom svega puka ljuto smlati lice tvoje,
ter anelsko tvoje lice vema svenu i problijedi, 305
neg li cvitak od ljubice, kad ga slanom mraz povridi.
I toj ne bi jo za dosti o Jesuse, gdi ti tako
oznobie u alosti priblaeno lice rajsko,
neg jo vojnik taj zlosrdi popovskoga starjeine
opsova te i pogrdi, prav budui, bez krivine. 310
A za mene, za grjenika, tuj si primio zaunicu,
moj Jesuse, od vojnika na svetomu tvomu licu,
podnesao si toj za mene, a ne moe lice moje
da problijedi i povene razmiljaje trude tvoje,
gdje prid sudcem svezan stae ter Jesuse, ma sladosti, 315
sve strpjeno podnoae jadne trude i alosti.
A iv lovjek ne vim tko je objavil se na sem sviti,
meu ostale trude tvoje da bi mogal procijeniti,
gdje su svijetle tvoje oi u tamnosti pomrale,
ke su-suncu od istoi i danici odsijevale, 320
a od oi trepavice takoj ti se vide sade,
kako listak od travice kad od sunca na tli pade.
Jo se dua boli moja, vidjevi te boljeljiva,
gdje medena usta tvoja iz glavice krv zalijeva,

235
a nije pravde ni razloga, kralju od nebes i od svijeta, 325
ispod vijenca trnovoga da ti usta krv polijeva,
iz kojijeh je ishodila, o Jesuse, med i mana,
a sad ih je krv polila i u krvi su sva smazana.
Lje tvoj vijenac taj krvavi, ki je gori od emera,
krstjanstvo se sve njim slavi kako krunom od bisera. 330
Nu razmiljat nije bez plaa, vaj gdje se je odgojila
taj trnova ljuta draa, koja te je oznobila;
er sve zlato i sve blago, to je pod nebom na sem svijeti,
i kamen'je sve pridrago ne moe je zamijeniti.
Za svi kralji i esari, sve krstjanstvo ki vladaju, 335
i ostali gospodari veliku joj slavu daju;
za je kralja okrunila izranjena i raspeta,
po kom se je ispunila prava vjera do kraj svijeta.
Jo boljezan moj duh uti i sve trepti srce moje,
razmiljaje konop ljuti, ki zavre grlo tvoje, 340
kad vojnici pritekoe, o Jesuse me ufan'je,
ter te na smrt povedoe kako ovcu na zaklan'je;
ter je tvoje grlo bijelo, priblaeno i prisveto,
kako zemlja potamnjelo, gdje konopom bi prieto.
Jote cvijelim i uzdiu, razmiljaje tvoje muke, 345
gdje su t' avli na tom kriu pribodene svete ruke,
svete ruke, ke stvorie nebo, zemlju, mora i rijeke,
a na kriu krv prolie, o Jesuse, za grenike;
stvorile su i lovjeka nad stvoren'ja sva ostala,
po sve vijeke ter do vijeka da t' se po njem dava slava, 350
a lovjeje nespoznan'je bez milosti i ljubavi
privede te na skonan'je, gdje t' se s tijelom duh rastavi,
i blaene tvoje noge, koje mnokrat prigazie,
o Jesuse, vode mnoge a nigdar se ne skvasie,
a uplje su na obje strane, boljeljive i krvave, 355
avlom drijevu prikovane, modre vajmeh i ranave.
A trudno su velje muke, moja dua gdje razbira
uplje noge, uplje ruke, gdje pravedna krv izvira.
I ostala tvoja uda gdje razbiram, kako stoje,
od boljezni i od truda korijepi se srce moje; 360
navla prsi priblaene, gdje se toi krv i voda,
otrijem kopjom probodene za spasen'je svijeh naroda.
Jo boljezan moj duh vrijedi od alosti koju utim,
gdje tolika krv se cijedi po blaenoj tvojoj puti,
a jedna kaplja krvi drage od svetoga tvoga tijela 365
sve bi puke i rusage od suanstva odkupila.
Po temuj se sva poznava, gdje krvavom rosom rosi,
o Jesuse, ljubav prava, svijem narodom koju nosi,
i gdje u krvi takoj plove po ljubavi i milosti,
sve grjenike k sebi zove, da se zloba svijeme prosti. 370
Jo ja ne vijem, moj Jesuse, o nebeska slava sveta,
tko da ustavi grozne suze vidivi te tuj raspeta,
gdi je vajmeh toli kruto tvoje tijelo priblaeno
nago takoj protegnuto, dragom krvi omateno;

236
ter bi mramor prosuzio i rastao se u sto dijela, 375
kad bi alos iskusio od svetoga tvoga tijela,
gdje Jesuse moj ljuveni, od vrh glave do potplata,
tijelo ti se sve rumeni kako komad od skrlata,
i nigdjere nije zdravo, sa svijeh strana ner je uplje,
modro blijedo i ranavo, ter se dragom krvi kuplje; 380
uplje t' stoji tijelo sveto, gdje se cijedi krv pridraga,
kako voda kroz reeto, za spasen'je svijeh rusaga.
O Jesuse ma sladosti, o Jesuse priblaeni,
a u tijelu od svijeh kosti svi t' su zglobi rastavljeni;
o duhovni ljubovnie, ter se velja alos uti, 385
gdi zglob zgloba ne dotie, ner su velma razmaknuti,
jer je kruto raspeljeno u irine i u diljine
tvoje tijelo priblaeno, kako koa od ovine.
A sad ne vijem, vajmeh tko je, ni od sada tko e biti,
tko bi mogal rane tvoje po svem tijelu pribrojiti, 390
o milosti privelika, dragi od dua ljubovnie,
i od boga do lovjeka milostivi posrednie.
Tvoja ljubav prigoruta pokli hotje krv proliti
i za puk se svoj doputa takoj raspet umoriti,
tvoju milos gdje ne krati, da tvoja smr' toli ljuta 395
k tvomu stadu da povrati ovce ke su zale s puta:
pogledaj me, moj Jesuse, ter mi dopus' milos tvoju,
da se stopim vas u suze, da opiram zlobu moju;
da ist cvijelim, da ist tuu u boljezni i u alosti,
doijem prima moju duu na spasen'je po milosti. 400

O krstjani, svak tko bude razmiljaje priivati
Jesusove muke i trude, svak se moe blaen zvati.
Tijem nemoj vam trudno biti ovo sveto pismo nae,
moji drazi, esto titi, neka spase due vae;
ovoj pismo esto tite i od mene od neboga 405
kad godi se spomenite ter vinjega molte boga.

16.
Pjesanca Jesusu na kriu.

O Jesuse milostivi,
vjena slasti i ljubavi,
svomu puku to sakrivi
ter te na kri tuj postavi?
Ter stvoren'je sve procvili, 5
od ljubavi od tolike
svete ruke gdi raskrili,
da zagrli ubojnike.
Zatoj rad bih vajmeh znati,
milostivi moj Jesuse, 10
tko se moe uzdrati,
da ne roni grozne suze?
Za se srce moje sada
sve korijepi i podira
od tuice i od jada, 15
tvoju alos gdi razbira,
gdi na kriu runo stavljen,
moj Jesuse slavo sveta,
takoj visi vas izranjen
s vrh glavice ter do peta. 20

237
Vajmeh meni, vjena slavo,
ter pridrago tvoje tijelo
sve je uplje i krvavo
i nigdjere nije cijelo.
Jo se udi moja dua 25
i snebiva sva od truda,
gdi razbira i gdi kua
od naravi velja uda:
gdje toj trpjet moe drijevo,
vjena slavo izabrana, 30
gdi na desno i na lijevo
krv se toi sa svijeh strana;
gdje li raste draa trna
od koje ti venac svie,
svetu glavu do modana 35
ter ti takoj njom probie.
Ter Jesuse izabrani
tvoji vlasi jote bie
dragom krvi svi smazani
i u krvi se svi slijepie. 40
I prislavno tvoje lice,
koje suncu jaoh odsijeva,
poniziv se takoj nice
u krvi se sve polijeva.
Tvoje usni jo rumene, 45
o Jesuse, sve svenue
i oice tve ljuvene
sve u krvi ogreznue.
Tko li skova avle ljute,
kijem te na kri tuj pribie, 50
ter alosti tuj minute
i tuice ponovie?
Za koje li zlobno djelo
svijetlo lice tuj ponizi;
gdi prislavno tvoje tijelo 55
meu lupei nago visi?
Jo tugujem od poraza,
razmiljaje onu muku,
kad poklie tuj iz glasa,
molei se tvomu puku, 60
o Jesuse moj priblagi,
tere poe tuj vapiti:
eahan sam pue dragi,
trudnu mi se daj napiti.
Octa i ui ter smijeae 65
bez ljubavi bez milosti,
i spengom ti piti dae
te estoi i gorkosti.
Sve stvoren'je jo ponie,
o Jesuse moj priblagi, 70
velijem glasom kad poklie:
to me ostavi oe dragi!
Jur se s duhom sad rastaju
i umiram jur od muke;
zatoj duh ti moj pridaju, 75
da ga primi sad u ruke.
O Jesuse, ma ljubavi,
pak prikloni svetu glavu
i s duhom se tuj rastavi,
koji posla u vjenu slavu. 80
Zemlja i lijes i iv kami,
o Jesuse, ter procvijeli,
i opra se sve suzami,
gdi se s duhom ti razdijeli!
I gora se sva raspue, 85
vrh se templa jo obali,
za ne moe stati mue,
svoga stvorca da ne ali.
I nebesa sva cvilei
i sve zvizde pomrae, 90
stvoritelja jaoh videi
tuj na kriu gdje izdae.
Jo se udi pamet moja,
o Jesuse kad izdae,
mrtvu mira ni pokoja 95
da t' na kriu tuj ne dae;
s kopjem vitez ner priskoi
svete prsi ter probode,
iv kladenac ter iskoi
i od krvi i od vode. 100
Tuj kladenac ter izvira
od tekute vjene vode
ter od zloba svijeh opira,
moj Jesuse, sve narode.
A za koga ner za mene, 105
o Jesuse moj prisveti,
od prijazni od ljuvene
dopusti se tuj propeti?
Zatoj tebe eljno molim,
ti moljen'je slii moje, 110
i in' da se velmi bolim,
razmiljaje muke tvoje;
i da moja dua tui
i da moje srce gori,
doim tebe tamo zdrui; 115
gdi su tvoji vjeni dvori;
da boljezan sva se skrati,
koju trpim i priivam
u alosti sad na svijeti,
bez pokoja gdi pribivam. 120

238
17.
Tuba djevice Marije

na krilu Jesusa mrtva drei.

Razbirajte svi narodi
od Marije velje tuge,
ka na svijeti ne ima druge
u alosti ku provodi,
gdi Jesusa sinka draga 5
na kriocu je protegnula,
i od jada je sva svenula
ter se nad njim prinemaga.
Zemlja i lijes i iv kami
ter se puca ter se dvoji; 10
gdi nad njime plana stoji
i umiva se sva suzami.
Ter suzami ke prolijeva,
svomu sinku ljute rane,
vajmeh meni, po sve strane 15
i opira i umiva.
Tko da grozno jo ne plae,
gdi su tuge, gdi su jadi,
iz glavice gdi mu vadi
tuna majka ljute drae! 20
Koje toli gorke bie,
ter okolo sa svijeh strana
svetu glavu do modana
propadoe i probie.
Ter povenu i problijedi 25
svaki listak od travice,
od emera i tuice,
sinku rane gdi povrijedi.
Jo klikuje u veljoj sjeti:
je li koja majka tuna 30
vee plana i vee suzna
gdi ostala sad na svijeti,
ner li sinko ja ostaju,
tvoja majka boljeniva,
vee mrtva ner li iva, 35
u tuici i u vaju!
Ter moj sinko, vajmeh sada,
u boljezni cvilim plana,
me srdace rana mana
sad probija i propada, 40
gdi trnova taj krunica
glavu ti je svu probila,
ter u krvi tvoja bila
ogreznue rajska lica.
Tko da mene jo ne ali, 45
gdi ja venu i sva blidim,
gdi t' glavicu runu vidim,
kud su vlase podirali.
Jaoh toli je tvoja slava;
gdi okolo sa svijeh strana 50
uplja stoji do modana
tvoja sinko sveta glava!
to modrice te nastae
po svetomu tvomu licu,
orunici zaunicu 55
dragi sinko kad ti dae!
I prisvete tvoje oi
to su takoj potamnile,
ke su vajmeh svjetlje bile
ner li sunce iz istoi! 60
A prislavno tvoje tilo
sve je modro i krvavo,
sve je uplje i ranavo
i nigdjere nije cijelo.
I u krvi, moja asti, 65
od vrh glave do potplata,
kako komad od skrlata
rumenilo sve omasti.
O Jesuse moja hvalo,
kako ne umrem od alosti, 70
gdi t' je u tijelu sve do kosti
sveto meso odpadalo.
Ranice ti ljute dae,
od kijeh stoje te upljine,
muei se bez krivine 75
prjee sinko ner izdae.
to se takoj rasrdie,
o idove alostivi,
to im Jesus moj sakrivi
ter pravednu krv prolie? 80
Mnjah, da srca nasladie,
kad Jesusa sinka moga
ljuvenoga i dragoga
ljuto bii izmlatie!
Od boljezni i tuice 85
kad pri stupu svezan stae,

239
i suzami polijevae
svoje slavno sveto lice!
Nu ni togaj ne bi dosta,
gdi mi sinka po svoj puti 90
izmlatie bii ljuti,
gdi pri stupu krvav osta;
ner li u tom dotekoe,
ner li naglo ner li hrlo
momu sinku sveto grlo 95
vaj konopi zamakoe.
Trnov venac pak savie
ter na svoju svetu glavu
iskubenu i krvavu
mnogo runo postavie! 100
Ter se njime rugajui,
spraviv trsti i palice,
popljuvae sveto lice
po glavi ga lupajui!
Jo mi srce grozno plae, 105
gdi ga trstjem tuj mlaahu,
ter mu glavu popadahu
do modana ljute drae.
Jo su jadi i tuice,
plana majka gdi uzdie, 110
gdi Jesusu tuj pokrie
svoje slavno sveto lice
orunici prihodei,
dajui mu zaunice,
i akami zavratnice 115
i od ruga govorei:
Tko te bije, tko te mlati,
prorokuj nam, boi sinu,
i reci nam sad istinu,
ter ti emo vjerovati. 120
O pravedni vinji boe,
tijem se udim i snebivam,
te alosti gdi razbiram,
kako zemlja trpjet moe,
gdi se njime narugae 125
i stvoren'je stvorcu svomu,
Isukrstu sinku momu,
rajsko lice popljuvae!
Teko drijevo jo tuj zbie
od svetoga kria tamo, 130
te ga njemu tuj na ramo
vele trudnu navalie.
Vaj kolika alos stae,
gdi pod kriem stupajui,
idovi ga lupajui, 135
trudan Jesus posrtae.
Tko bi zbrojil one jade,
jedva Jesus gdi hodei
i tegotu tuj nosei
nasrjed puta na tli pade. 140
A ja poeh klikovati:
o idovi svijeh vas molju,
u ovuj tugu i nevolju
hotijte se smilovati.
Malu od vas ljubav prosim, 145
pomilujte majku planu,
ka u srcu ranu manu
od alosti tuna nosim:
jeda moe ljubav biti,
dajte meni, da ja muim, 150
trudna sinka da izruim,
ja u teak kri nositi!
K milosti se priklonite,
ja vas molim vele drago,
slobodite moje blago 155
a za nj mene razapnite.
Nu ni togaj ne hajae,
ter Jesusa blago moje
gdi po zemlji prostrt stoje,
nogami ga poplesae; 160
i na njega napirahu,
ter mu bradu ter mu glavu
uinie svu krvavu,
gdi mu vlase podirahu.
Bijahu ga i mlaahu, 165
ter nogami ter akami,
da se puca ivi kami,
ke mu trude zadavahu!
Nogami ga jo tlaahu
i konopom za boljezan, 170
kijem za grlo bjee svezan,
po zemlji ga povlaahu.
I cvilei sva u jadu
ktijah k njemu pristupiti,
da bi mi ga poljubiti, 175
da nad njime mrtva padu;
nu ne more toj mi biti,
za kod mene koji stahu
posiono me odpirahu,
da ne mogu k njemu priti. 180
Svi se na me izvrnue,
kako vuci kako lavi,
bez milosti i ljubavi
ter mnom k zemlji posrnue.
Nu ne hajah mrtva biti 185
i da mene tuj zadave,

240
a da trnov venac s glave
mogu sinku ugrabiti;
trnov venac toli ljuti,
koji ini srce moje 190
da se pukne sve na dvoje,
smrtni poraz da outi;
za se moj duh raspadae,
gdi okolo sa svijeh strana
trnov venac do modana 195
svetu glavu propadae.
Ter se usilah ja neboga
proz vojnike silom proi,
jeda kako mogu doi
do Jesusa sinka moga! 200
Ter bolezno uzdisahu,
gdje ja cvijeljah, gdi ja plakah;
jedva hode gdje posrtah,
od zemlje me podvizahu.
Tko bi mogao pla zbrojiti, 205
grozne suze gdje prolie,
onoj mjesto kad vidie,
gdi te htjehu umoriti.
I smuti se sve stvoren'je
i stvori se sve u suze, 210
kad od tebe moj Jesuse
ue plano govoren'je,
Gdje pod kriem ti hodei
u za sobom plane suze,
ter se obrati moj Jesuse, 215
ove rijei govorei:
drage sestre i ljuvene,
grozne suze ustavite,
i vee me ne alite,
ni plaite vrhu mene; 220
vrh vas plate same sade,
plate ploda i poroda,
za s vrjemenom grede zgoda,
da gnijev boji vrh vas pade.
Do e alos i porazi 225
i od glada i od rati,
kad vam se e zaimati
na vrh glave vai vlasi.
Tadaj ete govoriti:
sve blaene ene bile, 230
koje nijesu porodile
i ke nee poroditi.
Do e vrijeme, da cvijelite,
kada ete goram rei:
padite nam vrhu plei 235
i brijegovi nas pokri'te.
Zato ete gladovati,
tere ete mnogo lacne,
poraene i priplane,
vau djecu blagovati. 240
Kad tuini budu priti,
ter od boja ter od rati
malo vas e i ostati
od poklanijeh, ki e biti.
I ki ostanu ne zaklani, 245
da se vea alos pati,
te e u robstvu prodavati
i vazda e bit prognani.
K tomuj se e prigoditi,
da od vaega togaj grada 250
nee ostat cijela zgrada,
ku vam nee oboriti.
to li sila ne obori,
toj e init od plamena,
u mirinah do kamena 255
i do pijeska sve pogori.
Te bi rijei zlamenite
ivi mramor rastopile,
i na milos priklonile
divje zvijeri strahovite; 260
a ne moe ljubav biti,
da idovi ti nemili,
ki te bjehu obujmili,
da te budu oprostiti;
ali ruke tvoje bijele 265
da t' slobode i odrijee,
na smrt s tobom da ne prijee
i da mi te ta ne cvijele.
Ner poee priskakati
ter uz rebra ter uz plea, 270
neka ti je alos vea,
ljute udarce prislanjati.
Vlaahu te za konope,
i gdi tebe povlaahu,
kaplje krvi svud padahu 275
i matahu tvoje stope.
Nu na mjestu kad ve bie,
gdje te htjehu razapeti,
sinko dragi i prisveti,
sve t' alosti ponovie. 280
Gdje te po tleh povalie,
pak moj sinko, zlato moje,
vajmeh nago tijelo tvoje
tuj na kriu postavie;
i svezae t' noge i ruke 285
ter svom silom to mogoe,

241
po kriu te protegoe,
da ti dadu vee muke.
Tugu k tuzi jo pridae,
gdje protegnut takoj stoje 290
sve nogami tijelo tvoje,
moj Jesuse, poplesae.
I po tom te protegoe,
dragi sinko priblaeni,
vajmeh majci poraeni, 295
ljute avle donesoe;
sve alosti i tuice
ter minute ponovie,
gdi t' na kriu vaj probie
svete ruke i noice. 300
I kad mi ti tuj pribie
tvoje tijelo golo i nago,
o Jesuse moje blago,
na kriu ga uzvisie,
da toj tijelo tvoje sveto, 305
sa svijeh strana s desna i s lijeva,
priblaenu krv prolijeva
meu lupei sve raspeto.
Jo me grozno rascvijelie,
gdje suknjicu vajmeh lele, 310
ku su ruke moje plele,
razbojnici razdijelie;
i rasta se sve u pee
moje srce jaoh od leda,
kad me s kria ti pogleda 315
i ljuveno meni ree:
eto eno sinka tvoga,
na meni ga sad izmijeni,
o takoj ga vazda scijeni
kako mene pridragoga. 320
to se jote ne razlui
od alosti dua moja,
kad me s kria ljubav tvoja
ueniku priporui!
Ter na kriu ti poklie: 325
pridaju ti majku moju,
da ju vazme kako svoju,
moj Ivane uenie.
O zamjeno alostiva,
to ne puknuh sva od jada, 330
na em mijenih sinka sada,
tuna majka boljeljiva!
Udovica ter ostaju
vajmeh meni u tamnilu,
mrtva sinka gdje na krilu 335
moje ruke protezaju.
to se jote ne rastavi
moje srce od poraza,
gdi poklie ti iz glasa:
to me boe sad ostavi! 340
Jo se dua moja skrati
i svrnuh se sva u suze,
kada poe moj Jesuse
trudan s kria klikovati:
jur se snaga skona u meni, 345
na me tuna pogledajte,
eahnu mi piti dajte,
dragi pue i ljuveni.
I ne dae vinca piti
momu sinku boljeljivu, 350
vee mrtvu ner li ivu,
da duh bude pokrijepiti;
octa i ui ner smijeae,
bez ljubavi i milosti,
ter pritrudne te gorkosti 355
iz spenge mu piti dae.
Ter tuj esto kad okusi,
vaj odvrati svoje lice,
od alosti i tuice
boljeljivo ter prosuzi; 360
i suzei plano ree:
jurve se je sve skonalo
i nitore nije ostalo,
sveto pismo da se stele.
Napokon se ponovie 365
sve tuice i alosti,
o Jesuse ma sladosti,
k nebu glavu kad podvie,
na skonan'ju od sve muke
velijem glasom klikujui, 370
ocu svomu pridajui
priblaeni duh u ruke.
Po tom sinko, ma ljubavi,
priklonivi svetu glavu,
svu ranavu i krvavu, 375
s duicom se pak rastavi.
Zemlja i lijes ter procvijeli,
i rasta se kamen ivi,
vajmeh majci boljeljivi,
gdje se s duhom ti razdijeli. 380
Jo Jesuse kad izdae,
vas svijet osta u tamnosti,
od boljezni i alosti
i mrkline svud nastae.
Sunce i mjesec potamnjee, 385
o Jesuse ma ljubavi,

242
i ostae svi krvavi,
mrtva tebe kad vidjee.
Vinji dvori, vinji krami,
jo moj sinko kad izdae, 390
polie se i oprae
od alosti svi suzami,
i od trenje vas svijet strepti
u alosti tugujui;
svoga stvorca alujui, 395
kad ispusti duh prisveti;
i crkva se sva razdijeli
s vrha zemlji ter sva pue,
za ne moe stati mue,
za Jesusom da ne cvijeli. 400
Vea alos jo je bila,
kada sinak moj izdae,
gdje od mrtvijeh tuj ustae
iz grobova mrtva tijela.
Taj se uda pokazae 405
vajmeh toli zlamenita,
a srdaca kamenita
od idova tvrda ostae.
Ne htjee se prikloniti
ni k ljubavi ni k milosti, 410
videi te trudna dosti,
da te budu sloboditi;
ner sulicu naotrie,
toli gorku i priljutu,
ter na kriu rastegnutu 415
svete prsi otvorie,
da Jesuse, diko moja,
toj prislavno tijelo tvoje
ni na kriu mrtvo stoje
ne ima mira ni pokoja. 420
Tijem klikuju sad na tubu
plane majke rascviljene,
ke su sinci razdijeljene,
da su sa mnom sve u drubu.
I vas na pla na moj zovu, 425
drage sestre udovice,
i priiste sve djevice,
ke u suzah grozno plovu.
Sve tecite i pridite,
milostivo svijeh vas molju, 430
moju tugu i nevolju
da ujete i vidite,
alostiva koli jesam
i srce se me podira,
smrtne tuge gdje razbira; 435
mrtva sinka gdje protezam.
Zatoj sa mnom sve tuite,
ter me majku alostivu,
vee mrtvu ner li ivu,
u alosti sadruite; 440
za sam tuna i neboga
sadruila velje muke,
gledajui noge i ruke
moga sinka pridragoga,
ter se puca srce moje, 445
tuni majci vajmeh meni,
o Jesuse moj ljuveni,
gdje ti dlane uplje stoje.
Ja neboga poraena
ter se udim i snebivam, 450
gdi razbiram i priivam
rascviljena vrh svijeh ena,
jaoh to li su ruke tvoje
nebo i zemlju ke stvorie,
a avli ih ta probie, 455
o Jesuse zlato moje;
i to li su noge tvoje,
koje more prigazie
i nigdjer se ne skvasie,
a pribjene sada stoje! 460
K tomuj eznu, k tomuj predam,
k tomuj grozno vajmeh cvijelim
i od tijela duu dijelim,
gdje na prseh ranu gledam,
koju kopjom otvorie, 465
gdje na kriu nag visae,
ter ti mrtvu, kom izdae,
tvoj u dragu krv prolie.
A ja ne vijem za ko djelo
tebi mrtvu, tebi nagu, 470
da t' proliju krv pridragu,
probodoe tvoje tijelo!
Ter se udim, to ne odpade
od viteza taj desnica,
otro kopje i sulica 475
tvoje prsi kad propade.
Ter na perseh tvojijeh stoji
otvorena rana ljuta,
da vesel'ja sva minuta
s planom majkom smrt razdvoji. 480
ijem li tebe potvorie,
za koje li tvoje zlobe
sve ti []kljane i sve zglobe
u tvom tijelu otvorie!
Ter sva venu i sva blidim 485
od alosti poraena,

243
tvoja uda priblaena
rastvorena gdje sad vidim.
Tijem se hoe majka tvoja
od alosti rastvoriti, 490
gdje ne moe pribrojiti
ljute rane te bez broja.
Jote venem sva od truda
i srce se me rastaje,
tuni celov razmiljaje, 495
kijem celova tebe Juda.
Tvrdo srce to u pee
njegovo se ne rastavi
od milosti i ljubavi,
kad mu sinko tiho ree: 500
Juda dragi i ljuveni,
tvomu metru reci sada,
koja misao tebe vlada,
ter celovom pride k meni.
Ter ja ne vijem, trudna majka, 505
Juda tuni uenie,
vaj prokleti nevjernie,
to estoko ne proplaka,
kad privede vojsku orunu,
toli naglo toli hrlo, 510
ter Jesusu sveto grlo
zavezae kako sunu!
Konopom ga zavrzoe,
da mu dadu vee trude,
dokli njega na smrt sude 515
ter ga hrlo povukoe.
Vajmeh Juda, kad bih znala,
da e prodat metra tvoga,
Isukrsta sinka moga,
suknjicu bih ja prodala; 520
i k tomu bih priprosila,
da odkupim zlato moje,
ter lakomo srce tvoje
pjenezom bih zajazila.
Jo srdace moje plae 525
od velike vajmeh tube,
gdje ne bjee tvoje drube,
da te zdrui do polae.
Ter su tuge i porazi,
kad te vojske obtekoe, 530
svi se od tebe razbjegoe
uenici tvoji drazi.
Na Petra se jote tuu,
na Petra u jo plakati,
ki hotjee za te dati 535
svoje tijelo i svoju duu;
a po glasu slubenice,
u polau gdje pritee,
tuj se tebe tri odree,
sakrivaje svoje lice. 540
Jo u cvijelit i tuiti
na Pilata nevjernoga,
ki Jesusa pravednoga
na smrt hotje odsuditi.
Velju alos ter provodim 545
razmiljaje u srcu momu,
kada ree puku svomu:
prava Jesusa ja nahodim;
tijem u ruke sad umiti
od pravedne krvi svoje, 550
da ne budem due moje
za nj pravedno izgubiti.
Po tom ree o Pilate:
oto Jesus, vazmite ga,
i na volju vodite ga 555
i sudite kako znate.
I Barabu oprostie,
a Jesusa moga sina,
milostiva gospodina,
po tleh dragu krv prolie. 560
To li sudi pravi bie,
da oproste razbojnika,
a Jesusa moga sinka
bez krivine umorie!
O nebeski vinji boe, 565
to Jesusu smrt ne prosti,
od boljezni i od alosti
kad se u vrtu prinemoe?
Gdje kleei sam na travi
razmiljaje svoje muke, 570
pridavi se tebi u ruke,
po tleh proli znoj krvavi.
Tvrdo ti bi srce bilo
i mramorno i kamenito,
vaj da ne bi jadovito 575
od boljezni procvililo,
razmiljaje onuj boles
i onuj alos i tuicu,
gdje prigorku tuj zdravicu
prikaza mu anel s nebes; 580
gdi mu poe govoriti:
tvoj te otac sad pozdravi,
nu Jesuse sad se spravi,
tuj zdravicu svu popiti.
Prida kale sinku momu; 585
nu alosno vidjet bjee,

244
gdje k nebesom ruke dvie
molei se ocu svomu:
Oe dragi, pozri doli
i pogledaj zgar s visina 590
jedinoga tvoga sina;
ki skrueno tebe moli.
in' da kale pun gorkosti
ovi proe mimo mene,
rad koga mi dua vene, 595
za je popit trudan dosti.
Nu je spravna dua moja
tuj zdravicu svu popiti,
i moju u krv proliti,
da se zbude volja tvoja. 600
Kako trpjet vajmeh moe,
vidjev sinka boljeljiva
gdje krvavi znoj prolijeva,
o nebeski vinji boe?
Mogae li dosta biti 605
jedna kaplja krvi drage,
vinji oe, sve rusage
od suanstva odkupiti;
neg jo oblas puku poda,
ki me velmi rascvijelie 610
i sinkom me razdijelie,
nad kijem grozno plau sada.
Ter moj sinak prav izdae,
vas izranjen i vas izbjen,
i na kriu avli pribjen, 615
bez krivine koga izdae.
Tijem u majka plana biti,
o Jesuse ma ljubavi,
za mogae znoj krvavi
sve narode iskupiti; 620
otac takoj ner odlui,
da svoj sinak umrijet bude,
da podnese smrtne trude,
sobom narod da izrui.
to li s nebes zgar ne pride 625
od anela vinja slava,
mrtva Isusa i krvava
da na momu kriocu vide?
da ih budem uprositi,
gdi je velja njih ljuvezan, 630
ter estoku tuj boljezan
sada mogu podnositi,
gdje svu slavu od nebesa
i svu rados od anela
na kriocu sam ja protegla, 635
ka se u krvi sva poplesa.
to taj druba ne htje priti,
ja bih tuna rada znati,
kad Jesusa vojska uhiti,
hotei ga umoriti, 640
da idovske satru sile
i da otmu moga sina,
nebeskoga gospodina,
da me njime ne razdijele;
ter ja ne bih sad ostala 645
ucvijeljena udovica,
ni bih moja blijeda lica
groznom suzom opirala,
vaj na krilu rastezaje
mrtva sinka i ranava, 650
toli runa i krvava,
gdje se dua ma rastaje.
Dua moja jo od tila
korijepi se i podira,
pozdravljen'je gdi razbira 655
od anela od Gabrijela,
ki me uzvisi vrh svijeh ena,
gdi prida mnom na tli klee,
i umiljeno meni ree:
zdravo dijevo priblaena, 660
pridoh ti se pokloniti,
i otac te zgar pozdravi
i milos ti sad objavi,
da e sinka poroditi;
od utrobe, dijevo, tvoje 665
koga bude poroditi,
blaeni e vazda biti
u nebeskoj slavi stoje.
A ovoj sada sva taj slava
meni se je prikratila, 670
i u tubu se je obratila
ter neboga nijesam zdrava;
nijesam zdrava ni vesela;
boljeljiva ner sam dosti
u peali i u alosti 675
nad Jesusom vlas rasplela.
Ter to meni sad pomaga
od anela pozdravljen'je,
pokli vidjeh rastavljen'je
od Jesusa moga blaga? 680
Dragi pue, tebe molim,
vajmeh malo nu postojte,
i kopati jo nemojte
sinka, nad kijem suze ronim,
da ujete plane glase 685
jaoh od mene udovice,

245
koja sebi iz glavice
sve podiram moje vlase.
S drazijem sinkom za se rastah
za to na vas velmi tuu, 690
to uvrijediste moju duu,
ter sva plana majka ostah.
Vajmeh puce izabrani,
to mi takoj bez ljubavi
svega sinka okrvavi 695
i svega mi ljuto izrani?
Dragi pue i ljuveni,
to neharni toli biste,
ter mi sinka umoriste
bez krivine vajmeh meni! 700
Toj li bie onej slube
od prijazni i ljubavi,
kad vas sinak moj izbavi
od suanstva i od tube?
Za se po njem sahraniste, 705
dragi pue izabrani,
i desnicom svijeh obrani,
kad Egipat porobiste.
A vi njega rascvijeliste
i uiniste gola i naga, 710
i suknjicu moga blaga
meju sobom razdijeliste.
Po kopnu vas jo provodi
priko mora crvenoga,
gdi ne skvasi nitkor noga, 715
i od vojske vas oslobodi!
A vi njega kako suna
savezana povedoste,
i na kriu protegoste
boljeljiva i velmi tuna! 720
Izvede vas iz Egipta,
ter pustinjom mnogo dana,
gdje padae s nebes mana,
od glada vas svijeh napita;
a vi njemu za toj djelo, 725
kad se njime narugaste,
mnogo grdo popljuvaste
svoje slavno lice bijelo!
I pustinjom takoj hode
moj vas sinak tuj nasiti, 730
i ednijem se da napiti
od kamena ive vode;
a vi njemu ocat ljuti
zajedno ui izmijeaste
i spengom mu piti daste, 735
neka veu alos uti.
Mnoge kralje pod vas sloi,
i slobodi vas od robstva,
da vam zemlje i gospodstva
i va narod velmi umnoi. 740
A vi trnov venac sviste,
ter na svetu svoju glavu,
oskubenu i krvavu,
svomu kralju postaviste;
vas izranjen gdje do kosti 745
na kriu se jo poboli,
s plaem oca ter pomoli,
da vam vau zlobu prosti.
A trpjet ga ne mogoste,
pribjen k drijevu gdje visae, 750
otrijem kopjom, kom izdae,
ner mu prsi probodoste.
Oto pue, ispuniste
na Jesusu alos svaku,
jaoh i mene tunu majku 755
sada njime razluiste!
Zatoj vee ne krsmajte,
ner li mene boljeljivu
s mrtvijem sinkom vajmeh ivu
sad u zemlju ukopajte, 760
neka u zemlju ukopana
mrtva sinka ja sadruim,
da ne cvilim, da ne tuim,
toli grozilo rasplakana.

18.
Molitva od kria.

O kriu prisveti i blaen svijem djelom,
sam te bog posveti krvju svom i tijelom,
sam te bog uzvisi i velmi proslavi,

246
kad sina, da visi, vrh tebe postavi.
Privinji svoju mo i milos tebije da, 5
da bude ti pomo, tko na te pogleda;
tko srce i oi na tebe obrne,
kad na nj smrt priskoi, od straha ne trne.
U tebi svak prija ufan'je i pokoj,
tijem upim k tebi ja, pomozi ivot moj. 10

19.
Pjesanca boanstvu.

Slavno ti bogactvo dobiva i prima,
prisveto boanstvo tko vidi oima;
nu je velmi udna stvar toj blago misliti,
tko moe tolik dar od boga primiti.
Odjeven za lovik u odjei od tijela 5
ne moe po vas vijek vidjeti taj djela;
nu malo po malo smiren duh po sebi
u otajno zrcalo toj vidi na nebi,
za svjetlos taj sine, koja ga obhiti,
nebeske visine da moe probiti, 10
i svijetla taj zraka od boje milosti
vodi ga iz mraka k nebeskoj svitlosti.
Sjedei dake sam pustinjak vrh gore
nebeski moe kram vidjeti i dvore,
za s duhom uzdie ter s duhom sebe sam 15
vrh sebe uzdvie k nebeskijem visinam.
A ja bjeh u taj broj, ki eljah vidjeti
blaenstvo slavno toj oima na svijeti;
nu moja slaba mo i od tijela nepokoj
ne da mi tamo do blaenstvo vidjet toj, 20
iz tmaste pomrake da bi mi iziti
i vinje oblake nada mnom probiti.
Nu s trudom i s mukom, u suze cvilei,
i s bojom odlukom, s duhom se dijelei,
sam zajdoh u pusto po gustoj dubravi, 25
zvijeren'ja gdi je mno razlike naravi,
i gdi taj dubrava, o vinji moj boe,
svu zelen sazdava, to zemlja dat moe,
jezero i blato i rijeka gdi je iva
i svako krilato, to perje odijeva. 30
Trudei ja takoj poeh um spravljati,
kako u tih pokoj po trudu prijati,
jeda ki vjetra uh, u kom je blaenstvo,
zanese meni duh u vinje kraljevstvo.
Tuj njeki glas ree, ki zgromje kako trijes: 35

247
zahodi dalee pustinjom u nesvijes,
vrh sebe stan' malo, na istok se obrati,
in tvoje stupalo da taj trud prikrati,
ako ho u goju u tijelu na svijeti
k visinam svijes tvoju i tvoj duh zanijeti. 40
Moj boe na svijet saj mo li dat veu slas,
nego li uti taj iz visin slatki glas,
ki me ta opoji, ter ostah sebe van,
jakino tko stoji u nesvijes vina pjan;
aliti taj teak, ki trudi po vas dan, 45
s veera prvi mrak kada ga stigne san.
Prije ner se razabrah van sebi stojei,
ivi plam ugledah u oblini gorei;
i taj plam gorui tuj bjee vidjeti,
gdje topli i vrui svaku stvar na svijeti, 50
svjetluta usilos ter u njem ka sjae,
sunana sva svitlos pri njoj se tamljae;
i u plamu u tomu uh njetko gdi pravi:
po meni svakomu kae se drum pravi,
onomu najlie, na zemlji ki trudi, 55
sam sebe najvie da uzdvigne gdje udi.
U plamu ja sam taj tko s tobom govori,
s nebesi vas svijet saj po rijei ki stvori;
ja sam rije jedina boanstva slavnoga
od oca i sina i duha svetoga; 60
bog otac i bog sin, bog i duh prisveti,
u trojstvu vas jedin ne drugi ni treti,
neg jedna sama stvar, ku lovjek na svijeti
ne moe nikadar izmislit i rijeti,
i nije sad taj lovjek, i nije bil, ni e bit, 65
da moe meni vijek i ljeta pobrojit;
godita i ljeta ne moe pobrojit,
zato ja prije svijeta odluih svijet stvorit;
poetak ter sam taj ki sam vazda bio,
s nebesi vas svijet saj koji sam stvorio, 70
i ja sam svrha taj, koja e do slova
po plamu vas svijet saj ponovit iz nova.
I ja sam taj zraka i svitlos intana,
pri kom svjetlos svaka ostaje oblana.
Beza dna ja sam pu od velje milosti, 75
i ja sam tvrdi klju istone tvrdosti,
klju svijetla istoka, ki ne ima nikada
vrjemena ni roka, ni strma zapada;
klju ki raj otvora svijem, ki su pravedni,
i zlobe zatvora u tmasti po sve dni. 80
Dar svaki ja dijelim, i blaznim i karam,
radujem i cvijelim, njegujem i umaram;
kraljujem vrhu svijeh i pravo svijeh plaam,
pravednijem pla u smijeh i u rados obraam.
Vrh sebe jo stani ter biraj udesa, 85

248
gdje mjerim na dlani sva svijetom nebesa;
ja vrtim nebesi, kako se vidi toj,
i svijemi telesi, kojijem se ne zna broj,
a sam sam stanovit vee, ner sve gore,
i mene vas saj svit zdrati ne more. 90
Sve sijem i sadim, razdvajam i druim,
korijepim i vadim, polijevam i luim;
i polja s gorami temeljno nastanih,
i more s vodami slatcijemi rastavih,
i bez moje volje ne moe nikadar 95
ni gora ni polje ploditi nijednu stvar.
Ja inim sve vode da ishode van mora,
da polja prohode i vrhe od gora,
i od svijeta sve vode odkli se raaju,
tuj opet pohode i tuj se vraaju. 100
Ja more razdraim, valovi da mijea;
i opet ga utaim, da tiho utia.
Svaki stvor stvoreni i sve to je stvoreno,
mnome i po meni vlada se naredno.
Ja uinih da obtee puina vas svijet saj 105
i u vrijeme da osee i plima morski kraj;
i ja sam uzrok taj, ki nijesam uzrok dao,
od kopna da suh kraj pokrije morski vao,
i svaku vrst ribnu uinih da pliva,
privarku i prudnu, da u vrijeme poiva; 110
i od zgar prolijevam dadene vodice
i perjem odijevam letute sve ptice,
i inih zvijer svaka, ku stvorih na svijeti,
da koa od dlaka bude ju odjeti.
Sve ivo to hodi i to e hoditi, 115
sve moja vlas plodi i vijek e ploditi;
i meu stvor ostali jo stvorih za diku
razloan svijet mali na moju priliku,
s poetka do sada, do konca i po tom
svijem stvorom da vlada i svojijem ivotom. 120
Dah mu jo slavan dar meu sve na svijeti,
da svoj duh nikadar ne moe umrijeti.
Jo spravi svijes tvoju i tvoj duh razloan,
ter biraj vlas moju, koli sam razloan:
ja vedrim i oblaim na volju s nebesa, 125
i odijevam i svlaim duh od svijeh telesa;
ja gromim i trijeskam i dadim vrhu svijeh,
i munjom svjetliskam u vedru i oblacijeh;
davam snijeg i slanu i krupe od grada,
i nebesku manu zgar inim da pada. 130
Ja inim mraz i led na suncu kopnjeti,
i straan moj pogled ini svijet treptjeti;
ja vjetru vlas daju, da vjetri po sve dni
onakoj puhaju, kako se meni mni.
Boanstvo nu moje ako ho gledati 135

249
u sebi kako je, toj ne mo imati;
za dosta nu t' je toj da bude na svijeti
i bitje i hip moj po plamu vidjeti.
Vidio me s' u tijelu rad tvoje ljubavi
i u svakomu djelu razlike naravi; 140
vidi me u vinu, vidi me u kruhu,
u ocu i sinu i svetomu duhu;
vidi me u moru i u slatkoj vodi,
i u svakom stvoru, to lazi i hodi;
vidi me na zemlji, vrh sebe tuj stoje, 145
gdi se mnom temelji stvoren'je sve moje;
vidi me vrh nebes, gdi je moj dvor priblaen,
pristol'je gdi mi jes po vas vijek i amen;
vidi me u suncu, kijem kolom vrtim ja,
i u jasnu mjesecu pro noi koji sja, 150
i u zvijezdah ostalijeh, na nebu ke sjaju,
velicijeh i malijeh, ke svjetlos sazdaju.
I u pakli moju mo ti vidi i usilos,
pravednijem tmastu no gdi svrnuh u svitlos;
i u dubju i travi ti me mo vidjeti, 155
i u svakoj naravi stvorenoj na svijeti,
i u svakom kamenu to moja vlas stvori,
i u ivom plamenu, u vijeke ki gori,
koji plam da gase sve vode od svijeta
i dadi svi kvase do konca sva ljeta, 160
i s vodom sve more i viri svijeh rijeka:
zagasit ne more taj plamen do vijeka.
I ja sam kami taj na troje odilao,
na kom sam vas svijet saj osnovao i zidao,
vrh koga ja stoje sve ujem, sve vidim, 165
stvoren'je sve moje gdi vladam i krilim.
S poetka od svijeta, odkle sam svijet stvorio,
s vremenom od ljeta tere sam razbrojio;
dah ljeto i proljetje i zimu i jesen,
dah travu i cvijetje i ostalu svu zelen; 170
dah svemu ja sjeme, a itu najlie,
da hrana u vrijeme lovjeku ne lipe;
dah trave i sijena i zimi i ljeti,
pitoma ivina da moe ivjeti.
Letute jo ptice, ke ni nju ni mlate, 175
po meni hranice nahode bez plate;
i zvijeri ostale i divje ivine,
velike i male, od polja i ravnine,
svaka vrst po na se, razluna od druzijeh,
hrani se i pase po gorah i luzijeh; 180
aliti po polju ke hode i pjee,
hrana im na volju od mene ne lipe.
Vi narav od mravlja, da vidi svijes tvoja,
tko im hranu pripravlja, ner sama svijes moja.
Od pela gledaj red, gdje njekom naravi 185

250
pospjeno beru med po cvijetju i travi,
ter toli naredno berui mednu slas
skladaju zajedno na domu svaki as.
Vi narav pauka, gdi moe sam plesti
bez moga nauka i snovat i presti, 190
tolikom taninom gdje mrjeu osniva
ter hitrijem nainom hranicu dobiva.
Vi ptice ke lete, kojim se ne zna broj,
tko gnjezda njim plete, nego li nauk moj?
Meu sve dubje i lijes lovoru tko vlas da, 195
iz neba da ga trijes ne takne nikada?
Tko li vid otvori orlovoj naravi,
k visinam da gori lete se odpravi,
nada sve letute da svjetlos razbira
u sunce gorute da oi upira, 200
a sunce vlas ne ima, put sunca gdi leti,
da mu vid vazima, oima gdi trepti!
Tko ures paunu da od perja i lijepos?
tko ovci da vunu, tko lavu da kripos,
da u lovu dobiva i stie to tjeri, 205
i da se naziva gospodar svijeh zvijeri?
Tko njeguje zmaja s plamenom i plodi
i pticu iz jaja tko na dvor izvodi?
Naravi tko da vlas, da osjem obrani
od ptica itni klas, ijem se lovjek hrani? 210
Tko je dal naravi, da ini u vrijeme
svaki list na travi svrnuti u sjeme?
Tko ini jo kamen da gvozdje pritee
i ptica na plamen goruti da lee,
dug ivot i staros na plamu da skrati, 215
a staros u mlados po plamu da obrati?
ivinu tko stvori, tko li ju dat moe,
na plamu da gori a zgorit ne moe,
ner sama vlas moja toliko uzmnona,
ka stvori svakoja stvoren'ja razlona. 220
Tko na svijet da lozje i najprije nasadi,
da itkos i grozdje lovjeka nasladi?
Vi ito tko sije, koga je narava,
doijem se razgnije, da ploda ne dava,
i gnjilad to skrati, u kratko i u dugo 225
opet se obrati u bitje u drugo;
vlas moja pravedna zato je ktjela toj,
da narav naredna sahrani razlog svoj.
Tko je mnotvo od gora s brijegovi i polja
iznesal van mora i otoke od kolja, 230
da svako ivue moe duh pojmiti
i sunce da vrue bude sve topliti?
Ne izmiljen razum moj, koji je sam sazdao
naredno toj takoj, nije li sva osnovao?
Vrh svega razbiraj i misli u sebi, 235

251
priudni organ taj tko stvori u tebi,
iz koga udan glas proz usta ishodi,
i od glave, misli, vlas kako se jo plodi!
Tko t' ui u glavi za toli slavan dar
objestran pristavi, da uju svaku stvar? 240
Tko t' kljane sastavi, u tijelu svaku kos,
i oi u glavi i obrvi i tvoj nos?
Tko t' usta otvori, tko t' kree jezikom,
da t' skladno govori s naredbom tolikom?
Tko je zube u hvalu u pored izredio, 245
i koom ostalu tvoju put opelio?
Tko li grst usadi u grlu, da uje,
to je slatko da sladi a gorko da pljuje?
Vas pikat i pluu tko u tvoj krug nastani,
i u ilah krv vruu, da tvoj duh sahrani? 250
I u tebi srce toj tko stavi i sazda,
do smrti da duh tvoj kraljuje i vlada?
Utrobu tko ti da i u krug ju tvoj stavi,
da se tuj sve sklada toj, to se probavi?
Vidi li oima koli je slavan dar, 255
tko bistar vid ima razluit svaku stvar?
Oima od tijela za kopno i more
i od crna do bijela razluit sve more.
Drugi je vid slavan, ki je velmi proslavljen,
od tijela svoga van kada je rastavljen; 260
za kad se razdrui s telesnom naravi
a s duhom sadrui i sasma rastavi,
sam moe svu vidjet svu rados i slavu,
kad zajde na on svijet u vinju dravu,
u plamu reki toj rije se taj utai, 265
a plaho duh se moj bijesnei usplai,
to vie elei vidjet te potaje,
jak orao letei u sunce gledaje;
i oni ognjen plam, ki gledah gdje gori,
po sebi tuj se sam u mao as rastvori. 270
Tko milos tuj stee pod suncem koje sja,
toj boe da izree to u plamu vidjeh ja?
Za bi prije oseklo sve more i rijeke,
ner se toj izreklo vesel'je u vijeke.
Ne moe ni duh moj, koji je toj vidil, 275
jednoga broja broj izrei stoti dil.
Zabiven tijem stoju i ne vijem to u rijet,
jak jedan svijes svoju kad polje na on svijet,
naredbe anelske videi od kora,
i slave nebeske od blaenijeh dvora, 280
po na se vrst svaka naredno gdje stae,
glasom bez pristanka ter oca hvaljae.
Mimo sve udno sam duh se moj uae,
u prvom plamu plam gdje drugi gorae,
plam vjene ljubavi, od onijeh najlie, 285

252
ke otac postavi kon sebe najvie,
pri svojoj milosti neka ga tuj dvore,
u ognjenoj svitlosti ka zgorit ne more;
na troje, na troje ter takoj svi kori
razluni svi stoje, gdje su vinji dvori: 290
serafski kor prisvet najvie ki stae,
pravi broj do devet ostavljen kazae,
u kom je velika i velmi razlona
blaena prilika od trojstva uzmnona;
serafski taj nain u prvi red stae, 295
a pod njim kerubin s tronom se viae,
i u srjednjoj svjetlosti, pod prvom ka sjae,
gospoctvo s krijeposti i s vladaoci stae;
treti red na dno svijeh, pod srednjih ki stae,
zamjerih i vidjeh vladan'je gdi stae 300
i sveti arkaneli, priblaeni dusi,
napokon aneli, koji su nam druzi.
Sveti uenici pak bjehu izbrani,
a pak muenici u krvi oprani,
u blaenoj slavi taj druba ljuvena 305
s vijenaci na glavi od cvijetja rumena;
i mladjence male tuj vidjeh krvave,
iz glasa gdje hvale Jesusa i slave.
Ja ne vijem gdje moj duh ne smete rajska slas,
pjesancu kad tu uh i ovi slatki glas: 310
blaen as Jesuse, u ki se rodismo,
i kad krv i suze za tebe prolismo.
Dijevci i djevice nakon njih pak stahu,
od bijele ruice ki vijence noahu;
pak bjehu proroci blaeni i sveti 315
i ostali svi oci iz mraka izeti;
a ostalijeh svetijeh ne moe na svijeti
ni trudan ivot moj ni nitkor izrijeti.
Vrh svijeh se viae, nebeski gdi otac
na vrhu sjeae gospodin i stvorac, 320
bog plamen gorui i iva erava,
komu se pojui davae sva slava;
bog zraka i svitlos i kami kantunas,
bog ivot i krijepos, s kojim je vjena slas;
bog tihi jaganjac i bog lav prijaki, 325
uzmnoni vladalac ki stvori stvor svaki;
bog koji nad nami sazdaje udesa
i uzdri rukami sva svijetom nebesa,
a od zgara nad nami, pristol'je gdje mu jes,
sam stoji nogami vrh zemlje i nebes, 330
i vrh nas od zgara pravi bog i otac taj
pravednijem otvora s blaenstvom vjeni raj;
svaki duh blaeni ter kad pride gori,
u svoj plam ognjeni taj as se satvori.
Oh tko toj razbira, udo ti vidi sam, 335

253
gdi taj plam prodira u sebi drugi plam!
Tko li e izrei te udne potaje,
gdje sam plam gorui u plamu ostaje,
ner sam duh priblaen po duhu svetomu,
koji je ueen u plamu pravomu. 340
Jo otac prisveti, vrhu svijeh gdi stae,
pod nami svijet treti nogami plesae,
razluni gdje stahu u pakljenoj jami
od onijeh, ki sjahu u plamu nad nami,
i ona rije iz plama blaena bez vijeka 345
stvori se tuj sama u tilo lovjeka,
i u tijelu lovjek taj po volji oini
ponovi vas svijet saj novijemi naini,
da je sve steeno s vrjemenom od roka,
to je prije reeno od starijeh proroka. 350
I kom se prikaza u tojzi svjetlosti,
klikoe iz glasa nebeske krijeposti:
svet prisvet i blaen koji jur prihodi,
da narod poraen suanstva slobodi;
blaen ki ishodi u ime od boga, 355
po krvi i vodi sahranit svakoga;
osana u vinjijeh, slavu mu svi dajte,
i doli u ninjijeh njemu se klanjajte;
blaen i proslavljen, blaenstvo ki sazda,
svet, svet i pohvaljen u vijeke i sada; 360
sva hvala i slava, blagoslov blaeni,
tebi se pridava u vijeke po sve dni.
I otac ree pak: ovi sin moj pravi,
njemu se klanja' svak, hvali ga i slavi.
To je rije blaena i njom je krijepos taj 365
u tijelu stvorena, kraljevat vas svijet saj.
Kad otac toj ree, da sina proslave,
vinji bog, poklee od rajske drave
iz glasa slavei taj druba jedina
i oca hvalei jednaga i sina, 370
i duha svetoga, da je svet i blaen,
i jednoga boga bez konca i amen.
Ne samo vinji dvor takoj ga proslavi,
ner jote svaki stvor zemaljske naravi;
i due ostale ke u plamu gorahu 375
sve slave i hvale tuj njemu davahu,
ter s veljom krijeposti blaene te due,
u vinjoj svjetlosti blaenstvo ke drue,
vikahu: oe na, prislavan u slavi,
svakoja ki vlada po ognjenoj ljubavi, 380
zgor doli pogledaj ter slavnom tvom vlasti
lovjeku ti ne daj u ponor upasti,
ljubavi velike ni brani ni krati,
stramputne grjenike na pravi drum vrati.
Pasijeh se tom slavom, ka me ta nasladi, 385

254
ovica jak travom po ravnoj livadi,
ku travu priiva, priko dne to bere,
kad gojno poiva s veera do zore.
Uspregnuh nu po tom, vidjev te potaje,
jak naglo ivotom kad se tko rastaje, 390
i streptjeh jo tako jak samo sjedei
djetece nejako stranu sjen videi;
za tijelo zemaljsko, gdi mi se duh vrati,
s vesel'jem tutako rados mi prikrati,
i meni svjetlos taj, s kom se ktjeh rastati, 395
ini mi vas svijet saj u mraku ostati,
ter mi je bio danak i sunce sve mrano,
jakino noni mrak, kad je sve oblano,
i nito na saj svijet, ni slatko ni blago,
rado mi nije vidjet, ni milo ni drago 400
pri tojzi svjetlosti, pri tojzi ljubavi,
ka s bojom milosti tuj mi se objavi.

20.
Pjesanca vrhu oenaa.

Oe na, koji si u vinjijeh na nebi,
gdi se sam uzvisi vrhu svijeh po sebi,
pristol'je blaeno gdi gori obra sam
gdi je nebo ognjeno i gdi je vjeni plam,
gorute ljubavi gdi je taj drava, 5
bez konca u slavi gdi t' se hvala dava,
od onijeh najlie, ki s tvojom milosti
tebe su najblie u vjenoj svjetlosti,
ter takoj svi gore pri tebi moj boe
a od njih nitkore zgoriti ne moe, 10
ner li se radiu to vee svaki as
i vema uzdiu pojui slai slas,
gdi tvoj hip pribiva u slavi tuj stoje
i slatko priiva blaenstvo toj tvoje.
Aj boe, tko more pod nebom na svijeti 15
blaene te dvore jezikom izrijeti,
i slavan taj ures, pristol'jem gdi si sio,
te dvore od nebes kojim si uresio
sa svijemi nebesi, koja su nad nami,
vinjijemi telesi a navla zvijezdami, 20
gdi uzmnona i sveta, moj boe, tvoja vlas
sve sedam planeta uini, da svak as
nebesko toj kolo, o stvore priblaen,
sve vrte okolo po vas vijek i amen.
Tijem vode i kraj suh i vas stvor ostali 25

255
i svaki ivi duh slavi te i hvali,
za si bog svijeh boga i tolik gospodar,
nad kim nije drugoga ni e bit nikadar.
Svaki as i vrime zatoj se svetilo
prislavno tve ime, kako je prije bilo, 30
i kako jest sada, jak blaen taj istok,
ki ne ima zapada ni drugi nijedan rok,
svetinji u kojoj svi sveti ostaju,
ki za te boe moj umrijeti ne haju,
a navla izbrani, mueni ki bie, 35
i u krvi oprani trudnu smrt primie;
i ki se svetie i sveti ostaju,
ki dijevstvo shranie i u dijevstvu dni traju,
ter krune i vence pronose na glavi,
razlike zelence u vjekutoj slavi; 40
i razlika cvijetja, [ka] zemlja na saj svijet
ni naa proljetja ne mogu objavit.
Nu velmi tuguju i ne imam pokoja,
za vidim i uju toj mnotvo bez broja
od ljudi i ena svudi po sve strane, 45
ki dijevstva blaena ne mogu da shrane;
ner saj svijet obljube ter za tuj malu stvar
taj venac izgube i toli slavan dar,
i u tunu polau doli prit ne haju
gdi vajmeh u plau vjenomu ostaju; 50
i mnozi na svijeti ne mogu nikadar
za boga podnijeti protivnu nijednu stvar.
Nijedan vlas na glavi ti ljudi umrli
rad boje ljubavi mnim ne bi podrli,
a kamo u boju za onogaj takmeno 55
da budu krv svoju proliti hrabreno,
kako ju on proli, na kriu visei,
vaj gdi se poboli nam zdravje elei,
ter svojom smrti sam s tolikom ljubavi
otvori vinji kram lovjejoj naravi, 60
svak tko je izranjen strilicom pakljenom
neka je ozdravljen tom krvi blaenom.
Nu smo mi svi zlobni i zledi sve puni
ter nijesmo dostojni blaenoj toj kruni,
koja se dariva duici pravednoj, 65
gdi se raj uiva u slavi blaenoj.
Za gdi je slava taj i vjeno vesel'je,
nije uti nijedan vaj ni nijedno dresel'je,
ni tubu ni alos, ni dugo ni u mao as,
ner ljubav i rados bez konca po vijek vas. 70
Tijem pridi tve carstvo ter milos ne krati,
ter nae neharstvo u ljubav obrati,
u vjenoj svjetlosti da hip tvoj vidimo,
pri tvojoj milosti po vas vijek da bdimo,
vjekuti gdi je dan bez sunca zapada, 75

256
gdi nije mo vidjet san telesni nikada,
jak ovdi vidimo u grijehu tmastu no
ter gdje prije elimo, ne da nam tamo do
navla grijeh, za koji u otromu sjeveru
aval nam razdvoji svoj zakon i vjeru, 80
i zledi ostale, koje su sijeh dana
bez broja postale po svijeti svijeh strana,
s razmirjem gdi je rat, to nije mo za sada
bez plaa pobrajat bez tuge i jada.
Pla, alos i tuba za se sva pobraja, 85
crkovna sva druba ar se sad razdvaja,
crkovni dom i stan ter se jur skonava,
gdi obno i obno hvala t' se sazdava,
gdi trudni klikuju tebi se molei,
ki jadno tuguju u tubi stojei, 90
bez broja da due tva milos pomoe
taman svijet ke drue i avlje raskoe.
Za ve su jur mali izvrsne dobrote,
ki nijesu upali u avlje tonote,
pakljena ter napas njeguje pogane 95
i ini, da svijet vas u smei ostane.
Tijem se jad pripravlja s razmirjem u rati
od t u r s c i j e h sabalja, ke nije mo smiljati,
poganske ter sile, pravo se rijet more,
jurve su pokrile sve kopno i more. 100
Tijem oe pomili, sabljudi i shrani
i tvoj puk okrili i oda zla obrani;
za vrime prilo jes, da k zemlji pogleda
od zgara vrh nebes i da nam milos da.
Tuj milos s ljubavi daj ote izbrani, 105
roditelj ku pravi sinovom ne brani;
uini da puk tvoj trpjeti ne bude
toliki nepokoj i alos i tuge.
Ako smo i krivi i grijeni i zlobni,
ote milostivi, i karu podobni: 110
ti tvojom milosti i otinom ljubavi
vjene nas alosti i tube izbavi,
pokli se dostoja, pokli se doputa,
prijazan taj tvoja i ljubav goruta
s nebescijeh visina da ini od zgar prit 115
jedinoga sina Jesusa na saj svit,
ki proli krv svoju u trnovi kruni,
da volju svu tvoju svreno ispuni;
na rasap videi ter vajmeh izdae,
na krilu visei, za grijehe za nae, 120
ter svoja smrt prijeka i taj krv blaena
slobodi lovjeka od vaja pakljena.
A za toj, a za toj, o vinji ote na,
pogledaj na puk tvoj, spasen'je da mu da,
za ludu neka nije onaj smrt s boljezni, 125

257
tvoj sinak ku podnije rad nae ljuvezni,
trpei sve muke tvoj sinak prisveti,
davi se u ruke grjenikov propeti.
Nu molbe s plaem sve, ke s plaem spravljamo,
u ruke i u krilo tve na volju stavljamo, 130
ne onoj da nam da, to mnimo podobno,
ner samo oe na, to je tebi ugodno.
Tijem volja tva budi, kako je na nebi,
takoj se sva zbudi na zemlji pri tebi;
za tebi priz volju ne moe vas saj svijet 135
u gori ni u polju najmani sazdat cvijet;
ni otajnom naravi bez tebe, moj boe,
jedan list na travi vladat se ne moe.
Tijem zaman svi trude, elei lje zaman
potajne tve sude objavit na bil dan, 140
i oito vidim ja da sunce vrhu svijeh
jednako od zgar sja vrhu dobrijeh i zlijeh,
i u vrijeme u svako taj kripos velika
zgar kvasi jednako pravedna i grjenika;
i oito vidi svak, da voda od dada, 145
od zgara iz oblak vrhu svijeh ka pada,
taj zemlju neplodnu i u zabit ka stoji
i plodu podobnu jednako napoji;
ter zemlja uredna, ku dadic taj poji,
pritila i mledna vlagom se tom goji. 150
Po tvojoj ljubavi ktil si toj sazdati,
da kripos naravi ne bude lipsati.
Desnica lje tvoja odputa i ustee
i vlada svakoja, i drijei i vee,
i pravo svijeh plaa, kako se trebuje, 155
za jednu sto vraa, kako tko djeluje.
Nu moj duh mislei zahodi sebe van,
i javi i spei i obno i obno,
o vinja visino, ter muim i trudim,
za mimo sve ino ne imam svijes da sudim, 160
kolik je ote moj u vinjijeh na nebi
mudros i razum tvoj rasplodan pri tebi;
ter ne vijem taj tko je, tko milos tuj stee
neizmjerne sve tvoje da sude izree.
Za nije svijes ni uma lovjeje visine, 165
od tvoga razuma da iskusi dubine.
Pokli nije taj razum, da moe taninom
sve trude i tvoj drum iskusit nainom,
ni od sada po vijek vas nee bit nitkore,
beza dna tuj propas izmjerit da more, 170
potajna sva tvoja tva kripos da goji,
ke slaba svijes moja ne moe da zbroji:
lje mislim u sebi, to ote jednoga
pritee sam k sebi, a nee drugoga,
svi sinci pokli smo i tvoj plod, ote moj, 175

258
koji se rodismo po krvi prisvetoj,
ku proli sinak tvoj, kad na kri pristupi,
da narod i puk svoj od robstva iskupi.
Jo Jesus prislavan, kako zna svijet ovi,
Jordanom bi opran, da zakon ponovi, 180
ter mnozi narodi spasen'je primie,
po krvi i vodi oprani ki bie;
a velik puk tone, gdi cvili i tui,
ki tvoje zakone ne hotje da obslui.
A ne vijem ote moj, je li tva odluka, 185
bez mjere tolik broj da gine od puka,
a mnozi shranjeni da se tuj nasele,
gdi dusi blaeni vazda se vesele.
Ovaj stvar pritanka ne da mi na svijeti
pokoja ni sanka tihoga vidjeti. 190
Tijem hrlim, da ostavim na druzijeh ovi sud,
da ovdi zaglavim svreno vas moj trud;
za dalje to hodim puinom gazei,
dublje dno nahodim, zaman se kvasei.
Nu lonac ne pravi lonaru nikako: 195
zato mi pristavi ruicu naopako?
Tijem nemoj nitkore sumnjom se tom trudit,
za otac taj more pritegnut i osudit;
i svojom prijazni taj otac po sve dni
i kara i blazni, kako se njemu mni. 200
Nebeski moj ote, o slavo jedina,
vladaoe i stvore oda svijeh ivina
i stvari ostalijeh, ke vlada vlas tvoja,
po rijei stvorenijeh, koje su bez broja,
vazdanji ote kruh da nam ti daj danas, 205
neka nam laan duh nasiti rajska slas,
neka nas slas rajska, moj ote, nasiti,
ku narav zemaljska ne dava na sviti;
jer tko je bude sit, ne moe nikada
u tijelo svoje prit boljezan od glada. 210
I slatkom ljubavi taj slados blaena
veekrat ozdravi lovjeka ranjena.
Jo rajska taj slados vrhu svijeh sladosti
obraa u rados razlike alosti,
ter tko ju skrueno bez grijeha blaguje, 215
svasma se svreno bez konca raduje;
tko li ga vazima u grijehu, suen jes
i sebi zaima na grlo pakljen vez.
Zatoj svak tko udi blagovat tuj slados,
sam sebe ne sudi u tubu i u alos, 220
ner misal razberi, ako je ka zloba,
suzom ju operi, kako se podoba;
pak kriu priteci rascviljen za dosti
skrueno ter reci: Jesuse oprosti,
molim te pridrago, Jesuse izbrani, 225

259
in' da me tve blago u kruhu sahrani;
ti moj duh nasiti braanca svetoga
i ednu da' piti kladenca ivoga,
ne od vode studene, ner koja izvira
od krv i blaene, ka zlobe opira; 230
za nije toj brano, ko s neba padae,
ter mnotvo toj lano pustinjom hranjae;
za nije toj voda, ku pie jur mnozi,
ku starac vojvoda u boga isprosi,
ter ini kamen suh da ju bude pustiti, 235
da je se svaki duh na volju nasiti;
ni kako hljeba pet, koje ti na gori
Jesuse moj prisvet u mnotvo satvori,
tolik puk videi u miru i u goju
na sijenu sjedei, da uju rije tvoju: 240
Jesuse ner si ti taj kruac i voda,
ki mnotvo nasiti od mnozijeh naroda,
ter milos ne krati, Jesuse medeni,
ki tijelo obrati u kruac blaeni,
da lani blaguju prisvetoga blaga, 245
neka se raduju s tobome jednaga.
Oita za je stvar, da taj kruh pribijeli
za vele slavan dar izbranijem razdijeli,
Jesuse slatki moj, za stolom sjedei,
skonani nepokoj od smrti videi, 250
s tolikom ljubavi ter tube svakoje
taj hljebac izbavi izbrane te tvoje,
i sva se raduje taj druba jednaga,
gdi gori kraljuje tva milos pridraga.
A sad te ja molju, daj ote ti meni 255
blagovat na volju taj kruac blaeni,
braance neka toj, kako se pristoji,
i tijelo i duh moj nasiti i opoji.
Nu samo hljebac taj ne daj mi samomu,
ner li ga ote daj obilno svakomu, 260
neka taj rajska slas, vinji dvor ku tuje,
nasiti narod vas i u vijeke njeguje.
Nu iskusit tko more, tko li e darov taj,
da jedan kruh more nasitit vas svijet saj!
I ako se razdvoji i dijeli u sto dil, 265
cio vazda lje stoji, kako je prie bil,
mrvica najmana ter od te sladosti
telesa sva naa i due kriposti,
koliko hljebac na, za ki te molimo,
da nam ga danas da svijem ki ga elimo. 270
A sad nas tve sluge nadari milosti,
ter nae sve duge odputi i prosti,
s ljubavi tolikom prosti nam ti samo,
dug naijem dunikom kako mi pratamo.
Da boja rije ovaj cvili me i znobi, 275

260
videi vas svijet saj zapleten u zlobi
i tanke tonote, ki s grijehom umiru,
ke plane sirote od svoga odiru;
a kamo da druga, i edna i lana,
oproste od duga i tuna i plana. 280
Mala bi toj bila, nu je druga vei jad:
pravda je zaspala i nije je vidjet sad,
ner stoji sijeh dana ne vijem gdje u krovu,
dalee prognana; zaman ju tijem zovu,
u krovu za stoji i nee da uje, 285
da joj se jad zbroji, u kom svijet tuguje.
Vaj znano da mi jes, gdi pravda taj tui,
molio bih moju es, da me njom sadrui,
da me es provodi, ako se moe rijet,
po kopnu i vodi deri tja na on svijet. 290
Prva bi rije moja, da se gdi njom stanu:
kamo se vlas tvoja zastani na stranu?
Gdi ti je ma svijetli taj, jak sunce ki sjae,
s kojijem ti vas svijet saj u kruni vladae,
na stolu kad stae ter maem na dlaku 295
na poli cijepae na stoli stvar svaku?
Sve kopno, sve more a sada zlopati
i sud se ne more bez mita imati;
i tko ima imati, togaj sud poziva,
pravedan da plati, a duan da uiva. 300
Njeka se jo druga kotrava uplodi,
i alos i tuga meu svijemi narodi,
dvoduplijem jezikom vaj gdi se prataju
a s himbom velikom u omrazi ostaju.
Na stolu jednomu s himbom se blaguje, 305
a jedan drugomu eli smrt da uje,
i licem se ljube, nu je celov taj zaman,
potajne zle zube za nee skazat van;
ner hoe od druga drug s himbom na svijeti
u omrazi iz kruga srdace podrijeti, 310
pokoli drugu drug u omrazi stojei
ne prata grijeh ni dug, s himbom ga topei.
Kako se nadaju ki u srcu toj nose,
kad milos pitaju, da milos isprose,
prid tvojom milosti kad reku prituni: 315
moj ote oprosti, krivi smo i duni,
proten'ja pitamo za duge da nam da,
kako mi pratamo dunikom vas dug na!
O vinji u vinjijeh, nebeski ote moj,
prata li taki grijeh i pravda i sud tvoj? 320
Zato se meni mni, da s molbom od tebe
pitaju po sve dni osvetu vrh sebe;
zlosrdi narav svoj za nee toj rei,
to ree sinak tvoj na kriu visei,
da onimijem prosti grijeh, ki mu smrt zadae, 325

261
muenu vrhu svijeh za zledi za nae;
ner takoj, ner takoj, stojei u omrazi,
napokon sud ih tvoj i pravda porazi,
ter doli vajmeh ta u vjenoj tamnosti
slijedei vjeni pla provode alosti. 330
Nu si ti milostiv ter taj gnjijev od zgara
grjenika, to je kriv, s naglosti ne kara,
vrjemena ner eka, da suzom dug plati,
i da mu milos da, ako se obrati;
za e prije svakoja svijem svijetom lipsati, 335
ner da se rije tvoja moj ote prikrati.
Rije ovuj ree sam (a ti toj dobro zna),
grjenikom neka nam ufan'je vjeno da:
ja neu smrt prijeku, ner elim da je iv
onomuj grjeniku, ki plati to je kriv. 340
to je drugo plaen'je, moj ote, nego li
skrueno vraen'je, tko za grijeh svoj moli,
molei ter plae skrueno do groba,
da plaem oplae svu neist od zloba,
i s veljom alosti da toli umiljen 345
onomuj oprosti, s koga je uvrien.
To li je inako, on ki je vrhu svijeh
nee mu nikako dug prostit ni svoj grijeh.
Vaj tijem se vrati svak ter svoj dug zaplati,
za je pla zaman svak, kad ivot tvoj skrati; 350
zaman se pak cvijeli, zaman je pak uzdah,
kad se duh razdijeli a tijelo gre u prah.
Nije tadaj prositi proten'ja od boga,
tko nee prostiti dunikom prije toga,
zato je pravedan nebeski otac taj, 355
za smrtni grijeh jedan ter dava plani vaj.
Lje mnotvo od zloba tko vee dni trati,
tomuj se podoba da vee zlo pati,
i dua ka pada u donje mrklosti,
vee se ne nada pri k vinjoj svitlosti; 360
od vinjega otca za je sud i odluka,
ni svrhe ni konca da ne ima taj muka.
Nu malo toj haju, u omrazi ki stoje,
da doli padaju za zledi za svoje.
Ne samo svjetovni u tomuj porazu 365
ma jote crkovni timijem se zlom pasu,
a navla sijeh dana taj se zled prigodi,
da vezan vezana drijeei slobodi!
Mnim takoj ki veu i takoj ki drijee,
da vema vez steu i vema sagrijee, 370
ter o em nastoje, moj ote blaeni,
od pravde od tvoje tijem e bit plaeni.
Najvee pastiru ovoj se priklada,
u velikom nemiru ki obor svoj vlada,
ter vajmeh stado toj po sve dni zlopati, 375

262
za mira ni pokoj ne more prijati;
ter ti se ne plodi, niti mu raste broj,
ner svak as dohodi na manje stado toj;
i s togaj nemira, u oboru ki bjee,
stado se rastjera i dale pobjee, 380
ter gdi su lugovi ali pak u polju
bez strae vukovi ovice te kolju.
to li je ostalo od stada od toga,
vee je poznalo zlo ner li prije toga;
za se jur skonava toj, to je ostalo, 385
ar pastir prodava sve ovce za malo,
ter trudne te ovce ni blazni ni ljubi,
ner ite trgovce, da ih prije izgubi.
Tijem ote blaeni, slatko te ja molju,
na on svijet proeni s omrazom zlu volju, 390
neka nije nemira, ni omraza, ni svada,
od togaj pastira do tunoga stada.
in ovce sve, koje ostae na domu,
u goju da stoje i u miru vjenomu,
neka ih tva ruka zlosrdja izbavi 395
od bijesnoga vuka, ki stada krvavi
i zubi razdira ovice, boe moj,
i eljus opira u krvi pravednoj.
Tijem tvoje toj carstvo jednaga s pastiri
sve ostalo krstjanstvo openo namiri. 400
Jo ote nemoj nas, ako se podoba,
uvesti u napas po sve dni do groba.
Nu ne dim ja takoj, prislavna tvoja vlas
do vijeka da stvor tvoj uvodi u napas,
ner tvojom oblasti dopusti kad godi, 405
da lovjek s napasti trudan boj provodi,
ter napas kad uje, velik trud outi
i velmi tuguje u tijeli i u puti.
Lje svak as i vrime, to vema tuguje,
to vema tve ime na pomo klikuje; 410
za vojnik sam sebe ne moe braniti,
moj ote, bez tebe ni ivot shraniti,
neka se poznava po trudu od boja,
koga je narava uzmnona vlas tvoja,
tvoja vlas prislavna, ka u dne i u noi 415
vazda je pripravna svakoga pomoi,
a navla vojnike, ki u te ufaju
udarce velike ter u tit primaju,
i javi i u san, prislavni boe moj,
i obno i obno bijui trudan boj. 420
I svudi kud hode, po moru i suhu,
svudi rat nahode u tijelu i u duhu;
navla tri poznaju meju sve ostale
ki nam boj zadaju i trude ne male:
avao, svijet, naa put, moj ote pravedni, 425

263
s razmirjem boj priljut daju nam po sve dni.
emeran taj poraz nu vojnik dobiva,
suzami svoj obraz ki esto umiva,
tko uzdie, tko cvijeli, tko posti kad moe,
i pjenez tko dijeli, da uboga pomoe, 430
tko tee i hrli, da Jesusa prisveta
skrueno zagrli na kriu propeta;
vodicom blaenom jo tko se potrapa,
s molitvom skruenom bez maa i tapa,
po bojoj oblasti bezgrjean kad bude, 435
reene napasti taj grjenik dobude.
etvrti njeki boj jote je na svijeti,
od koga nepokoj trudan je podnijeti,
vaj komu nije lijeka da svoj bijes utai,
ner samo smrt prijeka telesa ka prai; 440
za vodom blaenom, kad smo njim u rati,
ni molbom skruenom nije ga mo prognati;
kad li se krstimo, kria se ne haje,
ner vei primamo trud ki nam zadaje.
A kamo, tko pravi: tko je taj, rec' meni, 445
gorije naravi ner aval pakljeni?
Dim, da je lovjek zao, od koga narav svoj
gori je ner avao u jami pakljenoj.
Tijem pisma govore: aval je naravi,
zled koju ne more djelovat po glavi, 450
djeluje po kudi; jote se nahodi,
da lovjek zlom udi avola nadhodi.
Tijem ote, upasti ne daj nam doli ta
u propas napasti, bezgrjeni gdi je pla,
nego li izbav' nas i uvaj i bljudi 455
svijeh zala po vijek vas a navla zlijeh ljudi,
neka t' se hvala da, moj ote priblaen,
i sada i vazda po vas vijek i amen.
Za ino ne eli duh nae slabosti,
ner da se veseli pri tvojoj milosti, 460
u kramu u tvomu s tobome zajedno,
ki je spravan svakomu, tko ive pravedno,
tko himbu ne slijedi, ner li pun dobrote
i trudnijeh ne vrijedi, a navla sirote;
tko slijedi drum pravi i ljubi svakoga, 465
gorutom ljubavi uredbom od boga.

264
21.
Vjerovan'je.

Vjeruju u boga, uzmonoga otca,
gospodina moga, vinjega vladaoca,
stvoritelj koji jes od svakoga ploda,
od zemlje i od nebes, svijeh mora i voda,
ki vlada nebesi i svijetom i nami 5
i nebo uresi bez broja zvijezdami;
dubjem i travami ki zemlju nakiti,
i slatcijem vodami jote ju nasiti,
i svojom ljubavi prislavni stvorac taj
svu zemlju rastavi od vode i smet saj, 10
da svaka stvar iva i lazi i hodi
i riba da pliva po moru i vodi;
a ptice ostale uini jote pak,
velike i male da lete pod oblak.
Vjeruju u onoga, jak plamen ki gori; 15
u stvorca slavnoga, anele ki stvori,
u vinjoj dravi u vrijeme u svako
da ga taj dvor slavi ljuveno i slatko.
Vjeruju u onoga, ki je sam uzmnoit,
na svijeti bez koga ne moe nito bit, 20
bez koga ljubavi sred polja i gore
jedan list na travi zelen bit ne more.
Vjeruju u onoga, ki vlada vas saj svijet,
ki je bog svijeh boga, gospodin uzmnoit,
vrhu svijeh nebesa pristol'jem ki stoji 25
i naa telesa skonava i goji,
ki suncu da kripos i da mu tuj oblas,
toplinu i svitlos da kae vrhu nas,
da s kolom dan bijeli vrhu nas provodi,
noni mrak da dijeli i jutrom da ishodi; 30
da topli i uvrui od asa do asa
svaki duh ivui od zime i mraza,
i kudi prohodi rad svoga narava
da zemlja plod plodi i zelen sazdava,
u kom je tolika jo kripos jedina, 35
da lovjek lovjeka i sunce zaina.
Bez sumnje za svu mo u onogaj vjeruju,
i obno i obno koga ja klikuju,
da svojom ljubavi i svojom milosti
tube me izbavi i vjene alosti; 40
mjesecu nad nami ki je ktil vlas dati,
morem i vodami da bude vladati,
i svojom kriposti njegova da zraka
prosjeni svjetlosti tmastu no od mraka;
meu stvari jo ine mjesecu narav da, 45

265
da mnoge ivine kraljuje i vlada,
i bil'jem i travom od polja i od gora,
lijesjem i dubravom i ribom od mora.
Vjeruju u onoga svom silom i moi,
blaenstvo bez koga dobiti nije moi, 50
prisvijetlu danicu na nebu ki stvori,
da ini straicu putnikom u gori,
da jutrom ishodi i u vrijeme od pae
da bil dan izvodi, da suncu drum kae;
da ini danica u polju i u gori, 55
razlika travica svoj cvijetak da otvori.
Zvijezdu nam jo sazda vladalac vinji taj,
ka ne ima zapada i vlada vas svijet saj;
meju sva udesa, koja je satvoril,
vinja je telesa meu sobom razloil, 60
da po vas vijek vijekom jakino i kolo
protivnijem potijekom vrte se okolo,
s istoka k zapadu s zapada u istok,
da broje u skladu vrjemenu svomu rok,
do konca od svijeta kako su dijeljena 65
godita i ljeta i ostala vrjemena.
Vjeruju u kralja uzmnona i slavna,
ki rijeke rastavlja od mora od slana,
da iz mora ishode i teku proz gore
i opeta pohode u morske ponore, 70
a more nikako ne moe uzrasti,
ner stoji jednako po bojoj oblasti.
Dobro da oplima, dobro da osee,
nu kripos tuj ne ima bezredno da tee,
nit se e proliti, da bude sila taj 75
od kopna pokriti granicu i suh kraj.
Vjeruju u onoga, poetka ki ne ima,
u trojstvu jednoga, ki dijeli i prima,
ki kara i cvijeli, sjedei vrh nebes,
i milos jo dijeli kako mu drago jes; 80
u prvi as vijeka ki mimo stvor ini
samoga lovjeka rukami uini,
a ostali vas stvor svoj, koji je bez broja,
po rijei jedinoj satvori vlas svoja;
za je on rije prava, u trojstvu ka stoji, 85
sva hvala i slava komu se pristoji,
samoga lovjeka za takoj uresi,
da je svoja prilika meu svijemi telesi,
i svojom kriposti rebra mu otvori
ter enu od kosti tutako satvori, 90
u drubi da mu je druica verna taj,
i da njim kraljuje zemaljski vrt i raj.
Jote mu svijes sazda za mnogo slavan dar,
sam sebe da vlada i ostalu svaku stvar,
pod nebom svaka stvar da mu je podlono, 95

266
sve kako gospodar da vlada razlono,
sve ptice i zvijeri na posluh da mu jes,
i umom da mjeri visine od nebes;
da umom dohita od mora dubine
i okoli od svijeta, irine i dljine, 100
i stvari sve nove, ke stvori vinji bog,
imenom da zove to je pravda i razlog.
Ostale meu stvari neumrlijem ivotom
duh mu svoj nadari i rajskom ljepotom,
ter dua i ivine i ostaje svijeh djela 105
kada se izvije i svue iz tijela. -
31

Vjeruju u onoga, koji je pun vazda
svakoga razloga, svijem stvorom ki vlada,
ki zraku razmee od svetoga duha,
i stvorom svijem kree i vjetri svijem puha; 110
ki vrti nebesa od zgara vrhu nas,
i zemlju protresa pogledom svoja vlas;
gromjeti ki ini i trijetat trijeskove
i u morskoj puini mijeati valove;
ki dadi i rosi, stvoritelj slavni taj, 115
i na dlanu nosi i mjeri vas svijet saj,
svijem vrti, svijem kree, sve vidi, sve uje,
ivotom i smrti na volju kraljuje.
Bez koga nikadar, kako se znat moe,
na svijeti nijedna stvar ganut se ne moe; 120
a sam je stanovit, vee ner sve gore,
i njega vas saj svit zdrati ne more,
i svud ga puno jes i svud ga dotjee
i sjede vrh nebes vas saj svijet obtjee;
najmani vlas s glave bez koga nikada 125
ni listak od trave na zemlju ne spada;
po kom se poznava u svakomu stvoru
sva hvala i slava po kopnu i moru,
u svakoj ivini, i u dubju i travi,
za je bog istini uzmoni i pravi, 130
otac i sveti duh, krijepostan i jaki,
komu je na posluh podloan stvor svaki,
i komu po vas vijek ne moe poela
iskusit iv lovik ni svrhe ni ela.
Tko je taj, jo ne vijem, istino tko e znat; 135
imenom da pravijem pravo ga moe zvat;
zato je vazda bio, ne ima vrjemena.
Tko mu je ime dio vrhu svijeh imena'?
lovjei nu razlog sam takoj govori,
da mu je ime bog, svakoja ki stvori, 140
ki je pun ljubavi, ki je vas razloan,
ki plove u slavi kripostan i uzmnoan;
komu se godita i ljeta ne znaju,

31
Oba stiha 105-106 nerazumljivi u tekstu rukopisnom.

267
pri komu za nita sve stvari ostaju.
Stvoren'je sve svoje po rii ki svri, 145
stvoreno sve to je ter dlanom uzdri
vrh neba ognjena, vrhu svijeh visina,
gdi je slava blaena od oca i sina
i duha svetoga, ki vlada svakoja
poetak od koga ni svrhe svijes moja 150
ne moe saznati, za nije dano od boga
stvar taku iskati pritanka razloga;
za je on stvorac taj vinjega kraljevstva,
koji je vinji raj napunio blaenstva.
Vjeruju u onoga, po vas vijek blaena, 155
ki moe svakoga uinit shranjena,
koji se zgar krili svrh svakoga ploda
i oganj razdili od zemlje i od voda,
od voda jo vode ki takoj rastavi,
da svoj tijek provode priudnom naravi. 160
Vjeruju u onoga, pri kom je udna vlas,
od pakla tamnoga ki stvori strmen jaz,
gdi su plani dvori, gdi trude uiva,
vjeni plam gdje gori i erava iva;
gdje su plane pjesni i gdje nije radosti; 165
ner velje boljezni i vjene alosti.
Vjeruju u sina, koga je otac sam
s nebescijeh visina na zemlju poslao k nam,
Jesusa dragoga, ki je svet i prisvet,
od duha svetoga ki udno bi zaet; 170
ki priad sam na se rad nae ljubavi
lovjeju put uze i njom se sastavi;
priista utroba koga je nosila
za mnotvo od zloba i naa zla djela;
taj slavna djevica rodi ga i sazda, 175
uzmnona kraljica svijem stvorom ka vlada,
milosti sve puna ka doli pod nami
potlai drakuna i splesa nogami.
Jesuse prislavan, vjeruju u tebe,
koji [si] pripravan podati sam sebe 180
grjenikom u ruke, koji ti zadae
gorki trud i muke za grijehe za nae;
od otca odluke za ktjee toj takoj,
da prija sve muke za narod i puk tvoj.
Jesuse prisveti ter se da za posluh 185
na kriu propeti, gdi prida otcu duh,
gdje se je prolila tvoja krv prisveta,
koja je izvrila svrh glave do peta,
na kriu visei vas krvav i ranjen,
spasen'ja elei, da je grjenik sahranjen; 190
gdi t' mrtvo tve tijelo u ruho zavie,
u isto i bijelo, i u grob ga stavie.
A po tom treti dan, o slavo prisveta,

268
uskrsnu uzmnoan od mrtvijeh opeta,
i slavna tvoja mo, ku otac potvrdi, 195
prosvijetli tmastu no i jo smrt pogrdi;
pak s veljom oblasti u ninje pristupi,
i vjenoj propasti sva vrata razlupi,
i zrakom prosjeni te tmaste ponore
i silom poplijeni pakljene te dvore; 200
od suan ter mnotvo izvede na dan bio,
to bjee u robstvo lucifer porobio.
Ostaviv donji mrak uzvisil pak se jes
deri tja nad oblak u slavi vrh nebes,
ob desnu ter osta od otca sjedei, 205
uzmnoan za dosta u slavi svijetlei.
Vjeruju u te jo, Jesuse moj slatki,
uini[t] koji mo da je shranjen duh svaki,
koji e slavan prit, Jesuse slavni moj,
opeta na saj svit u slavi velikoj, 210
i mrtve i ive na skupu zajedno
i prave i krive suditi pravedno,
u velikoj slavi priadi u oblacijeh,
kako sve kralj pravi od naroda svacijeh,
i u plamu ivomu ovi e svijet sudit, 215
i tebi samomu vjena e slava bit,
pristol'jem vrhu svijeh na duzi sjedei
izbrane oda zlijeh na stranu dijelei,
i dobrijem rijet e pak: o moji izbrani,
ovamo pridi svak ob desnu ter stani, 220
ob desnu stanite, za vrime prilo jes,
da se svi shranite u slavi od nebes,
u nebeskoj slavi, koju vam otac moj
s poetka pripravi, zato je za vas toj,
gdi ete pribivat u vjenoj svjetlosti 225
i vjene uivat nebeske radosti,
gdi ete nebeski vjeni dvor imati,
gdi ete anelski razgovor prijati.
A po tom zlijem e rijet, pustivi straan glas:
padite na on svijet, grjenici, u propas, 230
padite u propas, padite u ponor,
zato je tuj za vas pakljeni kram i dvor;
padite u taj dvor, u vjene nemire,
gdi pakao i sumpor za miris izvire;
padite u taj jaz od ognjene rijeke, 235
gdi vidjet moj obraz neete u vijeke,
ni obraz ni lice, ni moje svitlosti,
ner vjene tuice i gorke alosti.
Pokoli sve moje ufan'je postavljam
u blaenstvo tvoje i tebi pridavam 240
i duu i tijelo, kako sve sluga tvoj,
da primi u krilo, o slavni stvore moj:
ti mi duh sahrani i ti ga sabljudi,

269
i ti ga obrani avla i zlijeh ljudi,
i daj mi dvor blaen, da budem uivat 245
po vas vijek i amen gdi bih rad pribivat,
neka se i meni taj rados objavi,
gdi tvoji blaeni hvale te u slavi.
32

32
Ova pjesma ini se da nije podpuna, jer je prijelaz iza stiha 238 odvie teak, pak bi i udno bilo, to se u
vjerovanju ne bi nita spominjalo o duhu svetom.

270
IV.

1.
Pjesanca Jesusu.

Trudno gre, govore, kada je tmasta no,
samomu proz gore bez dobre drube pro,
najlie tko je pje, bez jasna mjeseca,
i putu nije vje', gdi [je] gusta zelenca.
Velik trud jo prave i muku na svijeti, 5
korijenak kotrave iz dubin podrijeti.
Vea je jo muka plah vihar tjeriti
i laahna vuka s kozlii miriti.
Bez plavi trud je prit puinom valove
i gori pitomit u oblacijeh valove; 10
i gdi su jo lavi, trudno je lugom pro,
telesnoj ljubavi trudnije vrha do.
S trudom je tuica vidjeti gdi cvijeli
za bracem sestrica, kad ih smrt razdijeli;
meu alos jo svaku trudno je vidjeti 15
alostivu majku gdi cvijeli u sjeti,
velmi boljezniva gdi mrtvo na krioce
suzami polijeva jedino djetece.
Ljuta je jo strila i emer krvavi,
dva draga i mila kada smrt rastavi. 20
Trudi su bez broja, ke zbrojit po vas vijek
ne moe svijes moja ni drugi iv lovjek,
Jesuse moj slatki, gdje si ti u trudu,
pri kom je trud svaki na svijeti za ludu.
Ti s' ranjen, ti s' izbjen i ti si za ljubav 25
na kriu tuj pribjen vas ranav i krvav,
gdi si se raskrilio, ljubavi velika,
i dragu krv prolio za mene grjenika.
A ja sam zloban vas ter trudim vrhu svijeh
predaje svaki as, zapleten u grijesijeh; 30
za onaj vjena no i oni strmen jaz
prijeti mi za svu mo svaki hip i svak as,
da moj duh rascvijeli u vjenoj tamnosti,
i da me razdijeli s vjekutom radosti.
Ter dale moja svijes sebe van zahodi, 35
jak da ju manen bijes planinom zavodi,
u sebi mislei i obno i obno:
komu u pritei, da mi je na pomo?
Nu najti ja sada ne mogu nikoga,

271
da mene od jada slobodi vjenoga, 40
razmi sam od suza kladenac proliti,
i tebe Jesusa raspeta moliti;
jeda se ljuvezni put mene obrati,
ter moje boljezni i moj trud prikrati.
Tijem naglim i hrlim s groznijemi suzami, 45
da tvoj kri zagrlim objema rukami,
i plano ja grozim, cvilei u suze,
da milos isprosim od tebe Jesuse,
da ljubav taj tvoja po veljoj milosti
me zledi bez broja i moj grijeh oprosti; 50
kad zaspim mrtvi san i ostavim taman svijet,
od zloba svijeh opran da budu k tebi prit.

2.
Pjesanca Jesusu.

Jesuse, hvala ti u vijeke i slava,
ki silu prikrati i jakos od lava,
od stranoga lava i toli nemila,
pakljena dubrava koga je gojila,
i sad ga vaj goji i sad ga njeguje, 5
zlosrdo ter stoji ter na me klikuje,
reei na mene ter zube ocijera,
u trude pakljene da moj duh odtjera.
Nu mu je sve zaman, za slavno tve ime
i tvoj kri prislavan, Jesuse, brani me, 10
ki se kri pripravi, da bude na svijeti
s gorutom ljubavi grdu smrt podnijeti,
na kom se dostoja, Jesuse prisveti,
prijazan taj tvoja za tvoj puk propeti,
gdje t' ruke tuj nagu i noge pribie 15
i tvoju krv dragu po zemlji polie;
gdi dragu krv proli, gdi raspet izdae,
umrijeti za voli za grijehe za nae,
ner da se pogubi vaskolik narod tvoj,
koga ti obljubi, Jesuse slatki moj. 20
Tvoja krv prislatka i toli pridraga
ter zlobe oplaka oda svijeh rusaga,
ter tvoja slavna smrt za ljubav i milos
ktjela je takoj strt pakljenu usilos,
krv tvoja izbrana, Jesuse slatki moj, 25
ka vrae iz rana, kojijem se ne zna broj;
pod zemljom ter ute pakljene krijeposti,
tve rane priljute kakve su vrijednosti,
i tvoj kri to je sada i tvoja to je slava,

272
po svijeti ka vlada bez broja drava, 30
i strano ime tve, Jesuse prisveti,
stvoren'je prid kijem sve i preda i trepti;
kralji i kraljice ter mu se klanjaju,
i prid njim na nice po zemlji padaju.
Zatoj u tve ime iz glasa za svu mo 35
svaki as i vrime klikovat na pomo,
tve ime i kri tvoj s gorutom ljubavi,
dokoli duh se moj od tijela rastavi,
oda svijeh protiva, Jesuse izbrani,
i mrtva i iva, neka me sahrani, 40
kako me sahrani Jesuse do sada
i moj duh obrani svijeh tuga i jada.
Za vazda kad budu s krvnici u boju,
s tobom boj dobudu i stanem u goju;
ar slavno tve ime, Jesuse, i kri tvoj 45
u trudu zdrui me i brani ivot moj;
brani me i bljude i ini na svijeti
da budem sve trude strpjeno podnijeti;
podnijeti strpjeno, za si ti titak moj
i oruje jedino, kad bijem trudan boj, 50
ter tobom oruan ne mogu do vijeka
biti rob i suan od mojijeh krvnika,
s kojijemi biju boj, od kijeh se na svijeti
ne moe tolik broj jezikom izrijeti.
Lje kad se toj mnotvo posil'jem umnoi, 55
da moj duh u robstvo pod svoj stijeg podloi,
ne moe taj sila nigdar me oznobit,
ni due ni tila pod svoju vlas sloit,
vidivi pri meni u polju od boja,
Jesuse ljuveni, da je slavna vlas tvoja, 60
i oruje naglo toj od kria slavnoga,
ko brani ivot moj oda zla svakoga;
komu se moe rijet, da je pri njem kripos taj,
kojojzi odoljet ne moe vas svijet saj,
ni svijemi zvijezdami sva kola nebeska, 65
koja su nad nami, ni kripos anelska;
ni od pakla avlja mo svom svojom jakosti
ne moe vrha do od kria kriposti.
Jo da se prigodi, svi avli pakla van
da izljezu kad godi iz tmasti na bil dan, 70
kri toli prislavan kada bi vidjeli,
gdi stoji pripravan da ih grozno rascvijeli,
od velje tuice koju bi poznali
po zemlji na nice prid njim bi svi pali;
nica bi svi pali, da mu se da slava, 75
kako stvor ostali koji ga poznava;
spoznava svaki stvor, taj kripos njim da je,
ka otvora vinji dvor, ki mu se pridaje;
otvora vinji dvor slavan kri izbrani,

273
da lovjek boji stvor po njem se sahrani; 80
shrani se taj lovjek, da s bojom ljubavi
pribiva po vas vijek s blaenstvom u slavi.
Tijem dake, tijem dake, u moje sve trude
od protive svake slavan me kri bljude,
ter kad sam u boju od svijeta i od tijela, 85
nitor se ne boju protivnijeh svijeh sila,
ni duha pakljenih, koji mi u vaju
vrh tuga vrhu svijeh trudan boj zadaju,
onadaj najlie kad mi se prigodi,
kad moj duh uzdie da ih se slobodi, 90
kad napru na mene, vaj da me rascvijele,
i od slave blaene da moj duh razdijele.
Tijem s kriem ja stoju i obno i obno
krijepostan u boju, jak vitez oruan,
ki voli prijati smrtni trud i muke, 95
ner li se pridati krvnikom u ruke;
za kriem oruan, u boju i u rati
vjeni se ja suan ne mogu nazvati,
ni od zmaja ni od lava, ni od njih sve drube,
koja mi zadava velik trud i tube, 100
i velik nepokoj u boju i u rati,
hotei ivot moj prije reda da skrati.
Nu nije te krijeposti ni u lavu ni u zmaju,
razlike alosti to meni zadaju,
i obno i obno s razmirjem u rati 105
iz moga doma van ktivi me prognati,
i skratit ivot moj bijesan lav i drakun
za zlosrd narav svoj, otrovi ki je pun,
i ostali zli dusi, kada se njim sprave,
da noj duh u tuzi s vesel'jem rastave; 110
za kad se svi skupe i k meni priteku,
na plei ustupe i dale uteku,
dale se upute i velmi tuguju,
kada me oute, da Jesusa klikuju,
a navla kad reku: sada me ne ostavi, 115
in' milos da steku pri tvojoj ljubavi,
Jesuse, Jesuse, molim te sluga tvoj,
od pakljene uze slobodi ivot moj;
Jesuse pogledaj na moj trud i muke
krvnikom ter ne daj moj ivot u ruke; 120
za su sve Jesuse od zlotvor priprave,
u pakljene uze da mi duh postave.
Skrueno jo reku: o kriu blaeni,
in' da se rasteku zli dusi pakljeni,
zli dusi pakljeni, ki hoe svu rados 125
svrnuti sad meni u tubu i u alos;
i skrati lavu vlas i ljutomu zmaju,
ki meni svaki as trudan boj zadaju.
Pokli sam boji stvor ja s tobom u drubi,

274
in' da me moj zlotvor ne ostavi u tubi, 130
in' da se skrueno srdace i duh moj
ne skona svreno u muci pakljenoj.
O kriu prisveti, plano te jo molju,
brani me i sveti u ovuj nevolju
oda svijeh krvnika ki sa mnom biju boj, 135
elei smrt prijeka da skrati ivot moj.
Tijem kad kri prisveti iz glasa pokliknu,
svi dusi prokleti na nice poniknu,
i svi se raspre, jak pljeva u taj as,
kada se obre na guvnu itni klas 140
ter slama i pljeva svudi se raspri,
i s desna i s lijeva kad vjetar njom pri.
Zatoj se svak spravi ter s glasom za svu mo
Jesusa proslavi i klikuj na pomo
i svoj kri prislavan, molim vas rad boga, 145
ki stoji pripravan sahranit svakoga;
za da ja ne imam dil njegove oblasti,
stokrat bih suan bil prokletoj napasti,
stokrat bi vaj mene prokleta taj napas
u trude pakljene zavela u propas, 150
bez konca gdi duh moj po vas vijek i amen
util bi nepokoj i ognjeni taj plamen.

3.
Pjesanca kouti.

Kouta priplaha po gori zeleni
gorega uzdaha viui ne ini,
skladaje tuicu, prijeku smrt videi,
naljepnu strilicu pri srcu nosei,
kad lovac prihitar rani ju iz krova, 5
ter plai jak vjetar, od tunijeh jadova;
i plai i bijesni, ne imavi pokoja,
jeda ju s boljezni rastavi es koja,
jeda li neboga gdi najde koju vil,
srdaca van svoga da joj podre jadan stril, 10
pelinkom i rutom pak da bi taj vila
i ljutijem skrobutom ranu joj povila:
kako ja svaki as ki eljno uzdiem
i k nebu vape glas skrueno podiem,
nebeske kriposti da vide i uju, 15
u veljoj alosti kako ja tuguju,
jadovno i plano suzice ronei
i uzdah intano velmi se bolei.
Za su dni skonani, a prijei smrt prijeka,

275
vaj da me izrani strelicom bez lijeka. 20
Nu se ja ne boju od smrtne naravi,
duicu da moju od tila rastavi;
nit tuno ja cvijelim, da me je vajmeh strah
gdi s tijelom duh dijelim a tijelo gre u prah;
ner trudim cvijelei, za ne ima pokoja 25
u sebi mislei jadovna svijes moja,
i obno i obno, o slavni boe moj,
kako u tamo do ja grijeni prid hip tvoj!
Za mnozi govore: trudno je tamo prit,
u nebeske dvore blaenstvo toj dobit, 30
gdi jedva sahranjen pravedan bit moe,
a kamo tko je ranjen zlobami, moj boe,
kako ja vas zloban, ki nijesam na svijeti
k nebesom podoban me oi prostrijeti.
A kamo da reku, Jesuse slatki moj, 35
in' milos da steku pri tebi, ki sam tvoj!
Nu vajmeh, odkoli Jesuse moj pridrag
na kriu krv proli, visei go i nag,
milosti blaene gdi vajmeh ne skrati,
tvom krvi da mene ti bude oprati: 40
ja neu izgubit ufan'je nikadar,
da me ne obljubit kako sve dragu stvar.
Po vas dan i svu no bijesnei tijem hrlim,
da tvoj kri za svu mo skrueno zagrlim,
i tebe Jesuse na kriu visei 45
u plane me suze jadovno cvilei,
da moj pla priljuti i od suza usilos
bude te prignuti na ljubav i milos,
da na moj smrtni dan, kad pride vjena no,
ist, suzom vas opran, prida te budu do. 50

4.
Pjesanca Jesusu.

Molim te, Jesuse, da na me pogleda,
grozni pla i suze s boljezni da mi da,
Mariji kako da grjenici velikoj,
kada ju pogleda ljuveni pogled tvoj,
koja se lijeposti diae gizdavom, 5
kako lav krijeposti lovei dubravom,
ter pozor nje ohol kazae i lica
jakino plah sokol u stadu od ptica.
Nu se sva prihini prid tobom smiljeno,
rastopit za ini nje srce ledeno 10
tvoj pozor prislatki, za taku ima vlas,

276
u srcu vaj svaki rastopit leden mraz;
ki enu tuj svrui i ini stopliti
i od suza ivui kladenac proliti;
lijepi pram i kosu ter s plaem iz glasa 15
rasplete i prosu niz bil vrat do pasa,
i nice ponie i grozno procvijeli,
cvilei ter klie: Jesuse pomili,
ne brani milosti, ne skrati ljubavi,
vjene me alosti i tube izbavi; 20
za druge nije ene pod suncem, koje sja,
vee poraene u zlobah ner sam ja.
I ta se potlai prid tobom u jadu,
jak da joj svi mai trudan duh propadu,
estoke ter toli bie nje suzice, 25
prid tobom ke proli od velje tuice;
pod noge ter splesa svu lijepos i diku
od svoga uresa i oholas toliku
i lijepo gizdan'je rad tvoje ljubavi,
a vjeno ufan'je u tebe sve stavi, 30
i opra ti tuj sama noice suzami
bez stida i srama zdruena s tugami;
na nogah sve suze pak pramom osui,
moj slatki Jesuse, da t' vema poslui.
Ter suze tuj enu od velje gorkosti 35
inie blaenu i svu joj zled prosti.
Vas joj grijeh proten bi, zato se pokaja
i najde pri tebi blaenstvo od raja;
i da joj dar tolik milosti blaene,
od koga po vas vijek ostae spomene. 40
Jesuse ljuveni, molim te a za toj,
prikai i meni prislatki pogled tvoj;
poka mi tve lice, neka se u taj as
u grozne suzice prid tobom stopim vas,
da mi se iz oi prid tobom niei 45
ivi vir istoi od suza cvilei,
za zledi za mnoge, ke nije mo zbrajati,
da suzom tve noge ja budem oprati;
tve noge poraen da suzom opiram,
Jesuse priblaen, i vlasom otiram. 50
Tvoju mi pak nogu, gdi suze polijevam,
potoi nebogu, da t' potplat celivam;
za mi se ne prija, Jesuse, nikako,
da t' prosim ljubit ja tve lice prislatko,
ni od glave nijedan vlas ni ostalo tve lice, 55
za grijeni moj poraz i moje zlo djelo.
Tijem slatki Jesuse, nemoj me ostavit
i moj pla i suze ne ostavi u zabit;
pokli se ja kaju od zloba velicijeh
i duan ostaju pri tebi za moj grijeh, 60
in' da sam prilika grjenice Marije,

277
tva ljubav tolika da srce me zgrije,
u plamu da gori od tvoje ljubavi,
doijem se rastvori i u prah se rastavi.
A kad se sve sprai i u prah se sastani, 65
pravi mi drum kai, gdi stoje izbrani,
da se ja svom tubom od svijeta rastavim,
a da te s tom drubom i hvalim i slavim.

5.
Tijelu Jesusovu.
33

Blaeni budi kruh, u komu nije ino,
ner boi ivi duh a trojstvo jedino.
Blaeno toj tijelo, gdi je sam bog ivui,
koje je sve cijelo a u mrvah budui;
u mrvah cijelo jes i cijelo u cijelu, 5
vas je pun vrh nebes i u svakom pun dijelu.
Blaeno tijelo tve, Jesuse, vrhu svijeh,
pri kom su sile sve od dvora nebescijeh;
komu se klanjaju blaeni i sveti
i prid njim padaju svi dusi prokleti. 10
Blaeni taj kruac, u kom je trojstvo toj,
gdi je sinak i otac, o boe, i duh tvoj,
u bitju jednomu gdi jednaga pribiva
i dijeli svakomu dar da ga uiva.
Blaeni hip i as, kad nam se objavi 15
u kruhu vjena slas od rajske ljubavi;
ter tko ga okua bezgrjeno, moj boe,
blaena taj dua poginut ne moe.
Za nije pravedno, da je taj rascvijeljen,
tko je s tobom zajedno, moj boe, sjedinjen; 20
tko s tobom u duhu pravedno putuje,
i tebe u kruhu bezgrjeno blaguje.
Tijem se u vas prolit ja vajmeh u suze
i tebe pomolit moj slatki Jesuse,
da bude i meni tuj milos darovat, 25
taj kruac blaeni bezgrjeno blagovat;
kad budu ja priti, da se njim sadruu,
neka mi nasiti i tijelo i duu,
na vjeno spasen'je neka mi toj bude,
s blaenstvom shranjen'je da mi duh dobude, 30
da slatka taj slados od tvoje ljuvezni
obrati u rados sve moje boljezni.

33
U rkp. naslov pripisan novijom rukom.

278

6.
Pjesanca Jesusu.

Od tebe, Jesuse, ne pitam drau stvar,
razmi pla i suze da meni da na dar,
da cvilim i suzim svak as bez pristanka,
i eljno da tuim do smrtnoga danka;
za stavih svu elju, da budem plakati 5
dokli smrt u zemlju me tijelo obrati.
Srdace za moje cijepa se i dvoji,
gdi tijelo toj tvoje ranavo sve stoji,
toj tijelo prisveto, blaeno i drago,
na kriu raspeto i golo i nago, 10
vaj koje nije zdravo, od igle to bi rat,
ner je sve ranavo od glave do potplat;
ranavo i uplje ter tijelo toj tvoje
u krvi se kuplje na kriu tuj stoje.
A zato vaj meni, ner samo za grijeh moj 15
Jesuse ljuveni, raspet se da takoj,
i od trna krunicu rad moje ljubavi
na svetu glavicu, Jesuse, postavi;
a oi me ne cvile a srce ne plae,
gdje se su upile do modan te drae, 20
i svake ranice niz glavu prisvetu,
krvave kapljice ter lete do petu,
krvave kapljice ter s desna i s lijeva
peru ti sve lice ko suncu odsijeva.
Tuj slatku krv dijeli, o vjena ljuvezni, 25
da moj grijeh zamijeni tom tvojom boljezni.
Zatoj te ja molju, vi moje smiljen'je,
daj mi pla na volju i grozno cviljen'je,
da eljno ja cvijelim i javi i u sni,
da s tobom vaj dijelim tej tvoje boljezni, 30
da u suzah vas plovem, Jesuse dragi moj,
neka se nazovem u muci dionik tvoj;
neka ja cvilei za ljubav istahnu
tuj alos dijelei pri tebi izdahnu,
jeda mi alos taj u veljoj tuici 35
pokloni vjeni raj grjenojzi duici,
rad ke se poboli shranit ju elei,
tuj dragu krv proli na kriu visei,
Jesuse milostiv, jedina sladosti
gdi toli boljezniv trpi te alosti, 40
najmani gdi nije vlas u svetoj toj glavi,
koji t' nije zamazan u masti krvavi;
a uda ostala do ljanka i zgloba

279
sva t' se su rastala rad mojijeh zlijeh zloba,
gdi se sam doputa na kriu pribiti, 45
ljubavi goruta i tuj krv proliti.
Zatoj ti hvala bud po vas vijek do vijeka,
ki prija tolik trud za mene grjenika.

7.
Molitva Jesusu.
34

U zemlju niei oima sluga tvoj,
prid tobom kleei, Jesuse slatki moj,
u suzah priljutih perui moj obraz,
svijeh zledi minutih pridavam razlog vas.
Nu e prije jezik moj u glavi lipsati, 5
ner li e tolik broj od suza pridati;
za odkli svijet poznah od moga postanka,
ivil sam u zlobah svak as bez pristanka,
u razlikoj zlobi trajui dan svaki
do ovogaj dobi, Jesuse prislatki. 10
Najprije se pogubih u razlikoj zlobi,
a tebe ne ljubih, kako se podobi.
Za ljubav za tvoju jo nisam bil spravan
proliti krv moju, Jesuse prislavan,
ni podat sam sebe da budem tutako 15
ja umrijet za tebe u vrijeme u svako,
jakino ljubav taj, u tebi ka gori,
priadi na svijet saj sama se umori,
primivi sve trude tvoja put blaena,
po tebi da bude ma dua shranjena. 20
Zatoj se kriv uju, nu s plaem u suze
iz glasa klikuju: prosti moj Jesuse,
blaenstvo vajmeh tve i milos taj tvoja
prosti mi zledi sve, kojijem nije ni broja;
nemoj me prognati isprid lica tvoga, 25
da moj duh ne pati cviljen'ja vinoga.
Pokli se ja kaju za zledi za moje
i moj duh pridaju u ruke u tvoje,
od mene ne odvrati tvoj obraz blaeni,
ner moj trud prikrati i prosti zled meni, 30
zled koju suzami prid tobom opiram,
gdi zdruen s tugami tolik trud razbiram,
doijem ti uprijei, gdi ivot moj tui,
da moj vez odrijei, ki nosim o dui.
Za ako ne uprijei prijazan taj tvoja 35

34
U rkp. bez naslova.

280
ter mene ne odrijei od zloba bez broja:
ja suan neu mo, Jesuse priblaen,
k blaenstvu tvomu do po vas vijek i amen.
Tijem konop i uze, o dui ke nosim,
odrijei Jesuse, za milos ku t' prosim, 40
ja ki sam ogrijeen, ako mi moe bit,
da mogu odrijeen k blaenstvu tvomu prit.
I sada i po tom jo s tvojom ljubavi
s tolikom tegotom trudna me rastavi;
za nije mo izrei toliku tegotu, 45
ku nosim vrh plei, vaj momu ivotu,
ku bih rad dvignuti i svalit s rameni,
da duh moj ne uti tolik trud pakljeni,
ner da se izbavi po tvojoj milosti
i s tvojom ljubavi pakljene alosti, 50
onadaj najlie, od suza kad vir moj
na smrti polipe, da pridu u kril tvoj.
Vas moj pla i suze i dua jednaga,
moj slatki Jesuse, ljubavi pridraga,
cviljen'je i moj pla i od suza usilos 55
jeda te svrne ta na ljubav i milos!
Zatoj se pokorim, krivei sam sebe,
jaoh jeda izdvorim tuj milos od tebe,
trpei velik trud na svako jur dobi,
da me tvoj gnjijevan sud, Jesuse, ne oznobi; 60
da me tvoj vajmeh gnjiv u propas ne stavi,
zato se uju kriv ja tvojoj ljubavi.
A meni nije moi odnimit trud taki
bez tvoje pomoi, Jesuse prislatki;
ar sobom razluih vesel'je sve moje, 65
za vjerno ne obsluih zakone sve tvoje.
Zatoj sam podoban i hoe svaki sud
jakino sve zloban podnijeti svaki trud.
Nu nije te pokore, ni e bit do vijeka,
odkupit da more vaj mene grjenika, 70
prijazan ner tvoja i ljubav goruta,
koja se dostoja, koja se doputa
dragu krv proliti na kriu visei
i moj grijeh odmiti, shranit me elei.
Zatoj se svijes moja i pamet snebiva, 75
gdi draga krv tvoja sama se prolijeva,
ja crvak budui i grjenik veliki,
a ti bog ivui stvoritelj nebeski
na tuj se smrt spravi, gdi raspet vas stoji,
s tolikom ljubavi da moj duh posvoji. 80
Pripravan nu odkle si pomilit svakoga,
ti podri i otresi od srdaca moga
trnove sve drae, od kojijeh ivot moj
uzdie i plae u velik nepokoj;
i vijek u plakati, dokle sam vajmeh iv, 85

281
i zlobe kajati, za ke sam tebi kriv;
za ufam, Jesuse, da e moj pla priljut
i uzdah i suze primiti u tvoj skut,
kako si prijal ta, Jesuse blaeni,
od Petra grozni pla i uzdah skrueni, 90
ali pak suzice, koje se prolie
od velje grjenice, ke t' noge umie;
skruena usilos lupea jo ini
k tebi prit na milos i k tebi sjedini,
i mnoge bez broja grjenike pomili 95
prijazan taj tvoja i kriocem okrili.

8.
Molitva propetomu Jesusu.
35

Pokorom od Joba karaj me, boe moj,
za mnotvo od zloba, kojijem se ne zna broj;
za bih rad, da tvoj sud sudi me na svijeti,
da budem svaki trud za moj grijeh podnijeti,
da samo duica moja se izbavi 5
pakljenijeh tuica po tvojoj ljubavi.
Zatoj mi tijelu daj, da bude na svijeti
s boljezni svaki vaj i trude podnijeti;
daj rane priljute, da u trudu dni traju
za zledi minute, za ke se sad kaju; 10
do kosti in moju da crvi put tiplju,
da sjede na gnoju prahom se posiplju,
i u gnoju sjedei da cvilim do groba,
vas ranav smrdei, jak tijelo od Joba;
neka se me tijelo u smradu rastavi, 15
zato je zgrijeilo pri tvojoj ljubavi.
Pokli se pokorim, moj dragi Jesuse,
i moj grijeh govorim cvijelei u suze,
in da se razgnije moja put ranjena,
a samo da mi je duica shranjena, 20
vaj meni, za koju Jesuse moj prisvet
prolio si krv tvoju na kriu vas raspet;
vas raspet, vas ranjen, vaskolik jo krvav,
da moj duh sahranjen uini tva ljubav.
Napokon na svijeti tva ljubav velika 25
ini se umrijeti za mene grjenika,
Jesuse moj pridrag, Jesuse slatki moj,
visei go i nag u kruni trnovoj,
gdi toli smrt tunu primil si rad mene,

35
U rkp. bez naslova.

282
da meni pritunu da dvore blaene; 30
neharstvo nu moje i zlobe razlike
ne spozna te tvoje ljubavi velike,
ne spozna dar slavan od vjene svjetlosti,
ki za me bi spravan po tvojoj milosti.
Nu se sad spoznaju, vaj meni vaj meni, 35
da tuan ostaju, Jesuse blaeni.
Tijem bih rad sve tuge da tijelo me pati,
da svoje sve duge boljezni naplati.
Zatoj u vajmeh sad do groba plakati,
da budem grijeni jad suzami oprati; 40
zato znam, Jesuse, da s' spravan primiti
skruene me suze, koje u proliti,
vaj kako primi ta tva ljubav velika
suzami grozni pla od mnogo grjenika.
Jedina ljubavi, tijem pozri na pla moj, 45
molim te ter spravi tve krilo i skut tvoj,
neka moj pla priljut i grozne suzice
upadu u tvoj skut, u slavno tve lice,
neka ma duica, Jesuse izbrani,
od vjenijeh tuica s tobom se sahrani. 50

9.
Pjesanca Jesusu.
36

Pogledaj Jesuse, za milos, ku t' prosim,
konope i uze, na grlu ke nosim,
po zemlji na nica vaj gdi se prostiram,
moj obraz i lica ter suzom opiram,
da cvilim i plaem prid tvojom milosti, 5
ijem zledi oplaem emerne za dosti.
Blaeni za tvoj kruh ja mislim prijati,
suzami zloban duh kad budem oprati;
nu moje smiljen'je i moj pla krvavi
i grozno cviljen'je u zabit ne stavi. 10
Ako sam i grjenik, kladenac nu si ti,
u kom je vjeni lik, komu se da piti:
i eljno tko suzi i svoj grijeh opira,
a tvoj kruh okusi, nigdare ne umira.
Marija grjenica ta je grijeh dobila, 15
kad bjee sva lica suzami polila,
i poe opirat suzami tve noge
i vlasom otirat za grijehe za mnoge.
I oni razbojnik na kriu visei,

36
Ova pjesma nosi u rkp. naslov: pjesanca anelom, ali po sadraju vidi se, da je onaj naslov nerazloan.

283
da si bog i lovik tuj tebe videi, 20
proli se u suze za zlobe grjenik taj,
i od tebe Jesuse izdvori vjeni raj.
Jo te se odree uenik vjerni tvoj,
nu milos pak stee, Jesuse dragi moj;
zato se poboli i kaja za svoj grijeh, 25
kladenac ter proli od suza krvavijeh:
a ja sam vrhu svijeh, more se pravo rijet,
hudaca i zlobnijeh, koji su na saj svijet,
ter ne smijem k tebi prit na slavnu veeru,
nu se u pod sto skrit, mrvice da beru, 30
mrvice da liu, pod tvoj sto ke padu,
da moj duh utiu, ki cvili u jadu,
elei braanca od tvoje milosti;
i onogaj jaganjca puna sve sladosti,
koga si blagoval u vrime od muke, 35
kad se si sam podal grjenikom u ruke;
gdi bih rad plakati od velje tuice,
i tvoje oprati suzami noice,
jeda me tve oko pod stolom pogleda,
gdi stojim nizoko; ter meni milos da, 40
po plau i tubi neka sam i ja tvoj
u ljuvenoj drubi, Jesuse slatki moj,
ku branom nasiti od tijela svetoga
i ednijem da piti kladenca ivoga;
kijem tijelo ne brani ni krvi prisvete, 45
i duh njim sahrani od muke proklete,
ljubavi tvoje plam ter se ta smilova
tere njim vinji kram s blaenstvom darova.

10.
Pjesanca djevici.

Pjesance, nu poji, eljno te molim ja,
prislavnoj gospoji, jak sunce koja sja,
ka vlada nebesi i svijetom i nami
tere joj ponesi moj uzdah suzami.
Nu sliaj, to u rijet, pjesance gizdava, 5
kad pridem na on svijet, gdi je vinja drava,
gdi je slavna kraljica, ku sam bog uzvisi,
prid njom se na nica skrueno ponizi,
a po tom toj kruni, molim te rad boga,
blaen skut celuni i potplat od noga, 10
i slatko reci njoj: oni te pozdravlja,
od tijela ki duh svoj za tobom ostavlja,
ki vene treptei i kopni i preda,

284
priku smrt elei, da te se nagleda;
za vlasti ne ima, da tamo vrh nebes 15
od tijela oima uiva tvoj ures.
Zatoj ti posila suzami uzdah svoj
i srce iz tila, gospoje svijeh gospoj,
blaenstvo toj tvoje-da primi ovi dar,
prislavna gospoje, jaki sve dragu stvar, 20
A po tom, a po tom, o vjena ljubavi,
prije ner me ivotom prijeka smrt rastavi,
ti dijevo i gospoje trudna me pomili,
ter krilo toj tvoje za ljubav raskrili,
gdi moju duicu hotjel bih poslati, 25
pakljenu tuicu da vajmeh ne pati.
Ter primi sve pjesni, ke pojem sluga tvoj
s velikom ljuvezni i suze i uzdah moj,
i srce sve moje, koje t' se posila,
prislavna gospoje, s korijenkom iz tila. 30
Toli sam ta zloban ter dijevo za grijeh moj
nijesam se podoban nazvati sluga tvoj,
da primi u krilo s velikom ljuvezni
i drago i milo, o dijevo, me pjesni:
ti slavna gospoje po tvojoj milosti 35
zgrijesen'je sve moje i zledi oprosti,
pokli t' se skrueno, o dijevo, ja molim
i svasma svreno kajem se i bolim,
i grijeh moj govorim, koji u kajati,
dokli se rastvorim i eljno plakati, 40
suzice ronei svaki hip i svak as
tebi se molei u vele jadan glas,
da nijesu za ludu me pjesni ni zaman,
ke skladam u trudu i obno i obno.
Za slaba svijes moja jur mi mo prikrati, 45
ter gojna pokoja ne morem prijati,
mislei u sebi u suzah plovui,
kako u ja tebi ugodit pojui,
hoe li t' bit harno, prislavna gospoje,
me srce pripravno to eli da poje, 50
i to sam spio tebi i to u jote pjet,
dokli me na sebi uzdri taman svijet.
Nu dijevo prislavna, gospoje i majko,
vijem da si pripravna u vrijeme u svako,
po sve dni do vijeka da milos ne brani, 55
ner togaj lovjeka ljuveno da shrani,
u tugah ki plove ter tebe za svu mo
klikuje i zove, da mu si na pomo.
Tijem vinja kraljice i kruno svijeh ena,
priista djevice u vijeke blaena, 60
slatko te ja molju i milos tuj prosim,
od sijena po polju pokli duh zanosim,
spravivi svijes moju, da tebi gospoji

285
pjesance ja poju kako se pristoji:
ako ja mogu na ku milos pri tebi, 65
ne daj mi stranom za samomu po sebi;
ner sa mnom svud budi, kud stupaj stupa moj,
i ti me sabljudi i daj mi mir i goj,
po tvojoj ljubavi, dokli sam na svijeti,
da budu drum pravi do konca slijediti. 70
I ti mi daj milos, da se duh moj spravi,
da za svu usilos hvali te i slavi
i sada i vazda i mirno i gojno
vjenu ti hvalu da, kako je dostojno;
da ti se hvala da, kraljica za si taj, 75
ka krmi i vlada nebesa i svijet saj.
Tijem ljubav primaga nejaku svijes moju,
gospoje pridraga, pjesance da t' poju;
a ne vijem poeti rad slabe kriposti,
pjesance zaeti bez tvoje milosti. 80
Tijem hrli i prei, priista djevice,
ter mene utjei od velje tuice,
o kruno svijeh gospoj, da tvoja ljuvezan
odrijei jezik moj, koji je zavezan,
da s tvojom ljuvezni budem se vladati, 85
ijem spojem sve pjesni, ke mislim skladati;
i kad se svre sve, da u dvore prisvete
prid slavno lice tve s poklonom dolete.

11.
Pjesanca Fenici.
37

Vi gorko sunace i pozri s istoi,
nije grozno srdace ke uti estoi!
Vaj, tko li toj takoj, moj boe, odlui,
toliki nepokoj da mene sad mui,
ter ivot moj trudi i cvijeli i tui 5
i drugo ne udi, razmi smrt da zdrui.
Za trudno trpjet jes te trude u vaju
i alos i boles, ke mi duh skonaju;
jedina fenice za moj duh razmiri,
iz ognja iskrice gdi svoj plam upiri 10
u srdace moje ter se sva postavi
na gnijezdu tom stoje u ivoj eravi,
trudnu smrt elei, da svoj duh odijeli
na plamu gorei, a nee da cvijeli,
vesel'je nego li na smrti uiva, 15

37
U rkp. naslov samo Pjesanca; u rkp. kneza Pucia naslov Fenici.

286
umrijeti za voli, ner dugo da je iva.
Veselo ter gori i rado umira,
kad joj trud domori, gdi tube razbira.
Rado se jo prai na plamu taj ptica,
da ju smrt utai svjetovnijeh uzica; 20
za ne mni ptica taj, kad zgorjet sva bude,
opeta na svijet saj vrnut se na trude.
Lonicu od plama jo sama pripravlja,
po sebi gdi sama opet se ponavlja.
Za vinji moj boe, kad bude sva zgorit, 25
ni tu ju ne moe ivi plam umorit,
ni sama smrt prijeka, kad bi luk spravila,
ne bi ju do vijeka pod zemlju stavila;
za samu tuj pticu ti boe nadari,
za smrtnu strilicu da nitor ne mari. 30
Nije ptica fenice u stranah istonijeh,
ner li ti djevice, koja si vrhu svijeh,
u vjenom istoku loila u meni
eravu estoku i taj plam ljuveni,
da tvoja prilika po daru po tvomu 35
goji se do vijeka u srdacu momu.
Za si ti gospoja od vjene ljubavi,
za kom se svijes moja i moj duh zatravi,
za kojom vas manen prem svasma ostaju,
za ovi iv plamen oito poznaju, 40
da ga ti umnoi, o vjeno sunace,
i sama naloi u moje srdace,
hip i as da gori u vjenoj ljubavi,
dokli se rastvori i u prah se rastavi.
Vaj nu me trud mori, er elim gospoje 45
u plamu da zgori srdace sve moje,
a po tom da duh moj s tilom se razlui,
da pade u kril tvoj, da vee ne mui;
da vee ne trudi u plamu gorei,
ner tebe, ku udi mnogo ljet dvorei, 50
uiva taj tamo, ako mi bit more,
pokli te ovamo uivat ne more.
Dvorei mnogo ljet, gospoje no i dan,
neka ja mogu rijet: dvorba mi nije zaman;
slubu mi svu plati gospoja svijeh gospoj 55
i emer moj skrati i vjeni nepokoj.
Vaze me za slugu ter moju priljutu
boljezan i tugu svu zabih minutu.
Truda me izbavi, ter sada mogu rijet
po svojoj ljubavi gdi pridoh na on svijet: 60
prial sam u on dvor u vinjoj dravi,
gdi je rajski razgovor i gdi se bog slavi;
prial sam u on kram, gdi mogu ja rijeti,
da je vei gori plam, ner nijedan na svijeti.

287

12.
Pjesanca Fenici.
38

Ponavljam tuice u plamu estoku,
jak sama fenice u toplom istoku,
ka doad na staros sama plam pripravi,
svjetovnu svu rados s ivotom da ostavi,
videi da svijet saj ne dava za slubu 5
razmi sam plani vaj, i alos i tubu.
Tijem sebe bez suza skonan'ju prisudi,
pod zrakom od sunca da vee ne trudi,
ter svojom naravi prijeku smrt elei
sama plam pripravi na gnijezdu stojei; 10
i sama na istok k suncu se obrati,
da prjee smrtni rok svoj ivot prikrati,
na gnijezdu tom stoje, koje splete sama,
tuice sve svoje da ostavi sred plama.
udno t' je vidjet toj, gdi nee da cvijeli, 15
od tijela ivot svoj veselo ner dijeli,
koliko da pravi: o smrti nemila,
ivot se moj spravi rastavit od tila;
pokli me tvoja vlas ne moe umorit,
odluih u saj as na plamu sva zgorit, 20
da vee od sada ne budu ja vidjet
bio danak nikada ni ovi taman svijet,
koji me za slubu vesel'jem ne plati,
ner li mi u tubu svu rados obrati.
Pak krioci pletui, da se prije rastane, 25
iv plamen gorui uini da plane.
Nu plamen ne ima mo, kako je narav svoj,
da bude vrha do jedinoj ptici toj.
Za ako plamen taj ini, da sva zgori,
opet ju na svijet saj u prjednji hip stvori. 30
I opet se ponovi i perjem odijeva,
i taman svijet ovi trudei uiva.
Nu ne ima pol tuga, za ploda ne plodi,
ar sama bez druga svoj ivot provodi;
ter njeka es svoja ktjela je toj takoj, 35
bez ljuvena boja da traje ivot svoj,
nit misal ni brige ne ima rad ljubavi,
da zlate verige na grlo njoj stavi;
ni u srcu ni u tijelu jo vajmeh priljuti
zlatan ip ni strijelu s ranicom ne uti, 40
kako je obiaj svijeh zvijeri i ptica

38
U Pucievom rkp. naslov Istom Fenici.

288
utiti trudan vaj ljuvenijeh strilica.
Mimo sve na saj svijet, to vinji bog sazda,
lovjek se moe rijet, da u taj vez upada;
tijem dobro moe toj svak lovjek poznati, 45
ljuveni nepokoj ki u srcu svom pati.
A zatoj taj ptica sama se moe rijet
vjekuta djevica, dokole tee svijet.
Nu i mene satvori na saj svijet boja vlas,
da ivot moj gori svaki hip i svak as; 50
ter me ta ptici toj vinji sud prisudi
na plamu ivot moj po sve dni da trudi,
a zgorjet nije mi mo, ni moj pla ustavit,
ni u tubi vrha do, ni u prah se rastavit,
na plamu tom stoje, ki sebi pripravljam, 55
jadove gdi moje i tubu ponavljam;
gdi mene vrijedi svijet svaki hip i svak as
rumeni jak no cvijet, ki vrijedi snijeg i mraz.
A mojoj slabosti nije dano na svijeti
tolike alosti ni trude podnijeti, 60
vrh tuge tuica gdi mi se ponavlja,
to moja duica s nalijepom probavlja,
u vrijeme u svako ter trudan ivot moj
privodi jednako toliki nepokoj
i emer priljuti, koji me ta prudi, 65
od svijeta i od puti, od avla i zlijeh ljudi,
koji me svud slijede nezgodna lovjeka,
da moje povrijede sve rane bez lijeka,
i da mi grjeniku bez moga uzroka
zadadu smrt prijeku a navla prije roka. 70
A sada svak sudi, kuaje ivot moj,
jesu li toj trudi i plani nepokoj,
koji trud nikomu priljuti ne mogu
ja vajmeh samomu izrijeti ner bogu,
koji me satvori i ta me prisudi 75
me srce da gori i moj duh da trudi.

13.
Pjesanca djevici.

O zvijezdo danice, vjekuta svjetlosti,
majko i kraljice puna sve milosti,
svijeh djevic i ena gospoje prislavna,
u vijeke blaena krunice izbrana!
O slavo nebeska, koja si nad nami, 5
kraljice anelska, krunjena zvijezdami,
nad svijemi oblaci ka gori pribiva

289
u sunanoj zraci ter vas svijet obsijeva,
o slavna gospoje, ter vinji gdi je dvor,
vrh nebesa stoje nebeski svaki stvor! 10
Za sam bog na nebi po svojoj milosti
dopusti toj tebi, da si te kriposti
da sama ti jesi meu svijemi enami,
ka vlada nebesi i svijetom i nami.
Za dobra sva djela, jo sam bog ktje takoj, 15
o zvijezdo prisvijetla i kruno svijeh gospoj,
da si ti zaeta bez godi i ljeta,
o majko prisveta, od mnogo prije svijeta.
Prije ner svijet stvoren bi, o dilju izbrani,
ini bog po tebi da se svijet sahrani, 20
i tvoja taj zraka gorute ljubavi
vjenoga pomraka krtjanstvo izbavi;
za tvoje smiljen'je vinji raj otvori
i grozno cviljen'je u rados satvori,
i tvoja slavna mo za ljubav i milos 25
obrati vjenu no gospoje u svitlos;
obrati dresel'je i obrati svu alos
u rajsko vesel'je i emer u slados,
svu tubu obrati u pjesni medene,
i sile sve skrati kriposti pakljene. 30
I ti si jo krjepak i toli tvrdi tit,
pod kijem se svak moe sahranit i oit;
pod kim se vesele, pod kim se raduju,
pravi drum ki ele da gori putuju.
Za kripos tuj ima, da s desna i s lijeva 35
udarce sve prima oda svijeh protiva.
Nu smrtnoj jakosti ne more odoljet,
ki ivot ne prosti nikomu na saj svijet;
nu kad se isprti od grijeha tko godi,
k ivotu od smrti na on svijet pohodi, 40
vinji bog za je ktil, svakoja ki vlada,
ljubavi svoje dil s milosti da nam da,
ter tvoju utrobu tijem darom nadijeli,
da splee hudobu, ka vas svijet rascvijeli;
po tebi djevice ter sinka objavi, 45
pakljene tuice da nas svijeh izbavi.
Ti sinka porodi, Jesusa slatkoga,
da narod slobodi oda zla svakoga.
Ti rodi Jesusa, da na pla utjei,
koji nas od uza pakljenijeh slobodi; 50
i ti si majka taj, ljuvena i mila,
Adamov ki si vaj u svoj kril primila.
Milosti tvojom ta jote si vrhu svijeh
od Eve grozni pla svrnula vas u smijeh.
Zatoj ja svijes moju pripravih i jezik, 55
u pjesni da poju i slavim po vas vijek,
o dijevo, za svu mo, svaki as i vrime,

290
i obno i obno prislavno tve ime;
zato se dostoji, dostojno za je toj,
jaki sve gospoji kraljici nebeskoj, 60
svijem stvorom ka vlada, puna sve ljubavi,
sva hvala da se da i da se vijek slavi.
Nu slavna gospoje i dijevo, neka zna,
bez pomoi tvoje, ku molim da mi da,
ne mogu jezik moj i srce pripravit, 65
da budu ures tvoj i hvalit i slavit;
za slavni tvoj ures, ki hou slavit ja,
visoko vrh nebes vrh sunca gori sja,
a mene sve tmasti ovdi su prikrile
ter ne imam te vlasti, razuma ni sile, 70
oblake probiti i ostavit tmastu no,
o dijevo, gdi si ti, da mogu tamo do;
ne mogu da pridu, pokli mi milos da,
pristol'je da viu, na kome slavno sja,
gdi je tvoj slavni dvor i krasna polaa 75
i anelski razgovor bez tube i plaa,
gdi slavi nije konac po vas vijek i amen,
gdi je bog i otac sin i duh priblaen,
gdi je mo jedina iz stabra jednoga
od otca i sina i duha svetoga. 80
Zatoj te ja eljno sad molim gospoje,
da bude temeljno utoite moje,
da mogu s plavcom prit, o dijevo jedina,
u porat stanovit od vjenijeh tiina,
duica gdi moja eli se staniti, 85
i tuj se bez boja u goju shraniti,
u portu tihomu da budem poivat,
pri blaenstvu tvomu vjeni mir uivat.
Svjetovni za mi boj velik trud zadava,
o dijevo, i duh moj bezredno skonava; 90
tuge mi proklete zadava taman svijet,
pjesance da svete ne mogu gojno spjet;
dava mi boljezan i obno i obno,
da javi ni u san poinut nije mi mo.
Rve me i trudi, i javi i spei, 95
to ivot moj udi ar mi nije toj stei;
rve me i tlai i silom jo mene
sa sobom povlai u trude pakljene,
davi mi tolik boj, da od velje tuice
ne moe ivot moj pojmiti duice. 100
I vid moj zaslijepi, da nije mo na svijeti
tvoj ures prilijepi, ki elim, vidjeti.
O dijevo prislatka, o dijevo jedina,
tonota pritanka jote mi zapina,
od straha er eznem, da u tanki tonot taj 105
sljepaki ne uveznem, u kom je vjeni vaj.
Takoj me svijet hini, jote mi govori:

291
k nebeskoj visini to gleda uzgori?
Toj li se podoba za zledi, ke tvori,
i ki si pun zloba, tuj dijevu da dvori? 110
Dostojan nijesi ti za zlobu i grijeh tvoj
tuj dijevu slaviti i krunu svijeh gospoj!
O dijevo jedina, o vinja ljubavi,
vijem da je istina, to meni svijet pravi;
nu cvilim i viem, tebi se molei, 115
i k zemlji poniem, velmi se bolei,
da ljubav taj tvoja spravi se na pospjeh,
vaj da sva zla moja oprosti i moj grijeh;
za si ti taj ljubav istija od zlata,
a ja sam tuna plav svijeh zledi krcata, 120
puna sve nevolje, puna svijeh jadova,
prignana na kolje oda svijeh valova,
i ti si dijevo klju i zaklad od raja,
a ja sam dubok pu sve zledi i vaja.
Nu ako sam i grjenik i zlobom izranjen, 125
daruj mi dijevo lijek, da je moj duh shranjen;
uka mi pravi put vinjega kraljevstva,
po kom se gre u skut od tvoga blaenstva.
Sve moje alosti jak prava gospoja
ti dijevo oprosti i grijehe bez broja, 130
i nemoj tve lice milosti blaene,
o slavna djevice, odvraat od mene.
Ljubavi daj mi dil, prislavna gospoje,
i primi u tvoj kril suzice sve moje.
Istoe sunani, prim moj pla i tubu 135
i uzdah srani i vernu mu slubu;
za neu pristati u mao hip ni mao as
klikovat i zvati na pomo tvoju vlas,
tebi se molei, tuj milos da mi da
i suzo ronei da na me pogleda, 140
milostiv tvoj pogled od vjene ljubavi
da moj grijeh i svu zled od duha rastavi,
neka ja svijes moju i duu pripravim,
da tebe gospoju i hvalim i slavim,
i moje sve pjesni s uzdahom poslane 145
s velikom ljuvezni neka t' su pridane.
O slavna djevice, o dilju moj gizdav,
za rajsko tve lice sve primi za ljubav;
za pjesni ke poju i ke sam dosle pio,
sve na as na tvoju tebi sam namijenio. 150

292
14.
Pjesanca djevici.

O djevice priblaena,
milostivo ja te molim,
usliaj me poraena,
ki se vajmeh velmi bolim;
er ovo se hitro i mue 5
salamandra, vajmeh meni,
u srdace me privue,
da pogasi plam ljuveni,
ki si plamen, o djevice,
od ljubavi ti loila, 10
na kom se je sva fenice
po milosti ponovila.
Ter se ivot moj prikrati,
er plamenak taj ljuveni
salamandra jur obrati 15
u mramorak u studeni.
Ter su tuge i porazi,
o djevice i gospoje,
gdje taj plamen prijeno gasi
salamandra na njem stoje; 20
u tuici i porazu
ter se srce moje goji,
sve u ledu i u mrazu
gdi studeno takoj stoji.
A ja cvilim i tuguju, 25
za plamenka vee nije,
i topline jur ne uju,
me srdace da razgrije.
Zatoj milos ti ne brani,
salamandru ner umori, 30
u' plamenu ka se bani,
a ne moe da izgori.

Za ti dijevo jesi sama,
koja more umoriti 35
salamandru posred plama,
neka bude sva zgoriti.
Kad sva zgori ter se sprai,
da ledeno srce moje
ukroti se i utai, 40
u plamenu tvomu stoje.
Po sve ase bez pristanka
da se prai i da [gori]
do smrtnoga [moga] danka,
dokle mi se [grud rastvori] 45
- - - - divice
- - bez pokoja
- jadove i tuice,
39

koje trpi dua moja.
Er ako se ne umori 50
salamandra taj studena,
moja dua zaman dvori,
s tobom biti sahranjena;
za e moj duh poginuti,
er srdace sve e moje 55
kako mramor ostinuti,
bez plamenka tvoga stoje;
i moja e sva duica
uvijek stati tugujui,
ako tvoja toplinica 60
ne stopli ju i ne svrui.

39
U stihovih 42-48 ogradjene rijei i ono to
osta prazno ne moe se itati u rkp. jer je
rukopis oteen.

293
15.
Pjesanca turku.

ture, slatki razgovore,
jeda te je koja vila
u zelenci posrjed gore
emerikom opojila?
Ter nije uti tvoje pjesni, 5
da me tiho razgovori,
od tuice i boljezni
moje srce koje gori.
Za ve zora bijela praska,
a danica zove danak, 10
i uberi ptica svaka
ostavivi noni sanak;
samo pjesan nije ut tvoju,
mimo ptice sve ostale,
ke s danicom rajsku poju 15
ter nebesku dijevu hvale.
Dragi ture i ljuveni,
ako nijesu tuge koje
u travici u zeleni
obujmile srce tvoje: 20
pokomoli malo glave,
pomoli se iz travice,
bez prikora i zabave
od nebeske zgar danice.
Lje se udim toj danici, 25
kako tebe s nebes zgara,
gdi se taji u travici,
ne kori te i ne kara?
Zato bi se pristojalo,
da te kara, da te kori, 30
meu stvoren'je sve ostalo
tvoje pjesni gdi ne uje.
Tijem se bolim i tuguju
u alosti rad ljubavi,
svake ptice gdi svud uju, 35
biljiui po dubravi
i pojui brijeme traju,
ter kraljici svijeh kraljica
u pjesance hvalu daju,
ka je svjetlja ner danica. 40
Tijem pridragi slatki ture,
umoli se eljnu meni,
nemoj takoj stati mue
u travici u zeleni.
Ti se ovdi u dubravi 45
u pjesance u medene
i proglasi i objavi
i sadrui trudna mene.
Za se ne vije pamet moja
sad bez tebe pripraviti, 50
tuj gospoju svijeh gospoja
u pjesance proslaviti.
Nemoj trudno srce moje,
dragi ture, rascvijeliti,
ko se hoe sad na dvoje 55
od vesel'ja razdijeliti,
usliaje rajske pjesni,
u visinah ke se poju,
od sladosti i ljuvezni
ter zanose pamet moju. 60
U visinah pokli gori
te se pjesni slatke uju,
i od anela rajski dvori
hvale i slave tuj gospoju;
i na zemlji pokli ptice 65
s jutra rano podranie,
i ostale ivinice
tuj gospoju proslavie;
pokli polje, pokli gora,
vesele se i raduju 70
i s danicom bijela zora,
te pjesance kad zauju;
i stvoren'ja sva ostala
pokli uju te sladosti,
gdi se dava vjena hvala 75
toj djevici od milosti:
i mi sad se pripravimo
meu ivine sve ostale,
u pjesni ju pozdravimo,
neka joj su vjene hvale. 80
I recimo: o djevice,
vjena hvala budi tebi,
boja majko i kraljice,
i na zemlji i na nebi.
Priblaeni oni danak, 85
vinju svitlos kad poznasmo
i po tebi tmasti sanak
u svitlosti razbirasmo.
Priblaeni oni asi,
o djevice priblaena, 90

294
kad se ime tve proglasi,
da si kruna od svijeh ena.
Zdrava dijevo priblaena,
zdrava kruno svijeh kraljica,
od Gabrijela pozdravljena, 95
ki prid tobom pada nica.
Slava tebi, boja majko,
koja zae i porodi
po milosti sjeme rajsko,
slatko voe ter rasplodi. 100
O djevice i gospoje,
vjena tebi hvala bila,
i blaene prsi tvoje,
kijem si sinka podojila.
Tebi slava, tebi hvala, 105
ka s' milosti svake puna,
i koja si nogom stala
vrhu zmaja i drakuna.
Sad prislavna o gospoje,
ja te molim drago i milo, 110
ti pjesance ove moje
prim' u slavno tvoje krilo;
i prida te kad prit budu,
in' djevice milostiva,
da me shrane i sabljudu 115
od svakoga tuna gnjiva,
neka grenik mogu rei,
da po tebi, o gospoje,
onuj milos mogoh stei,
koju eli srce moje; 120
da se aval ne raduje,
o djevice priblaena,
kada vidi i kad uje
mene s tobom sahranjena.

16.
Pjesanca djevici.
40

40
Prvi stih ne moe se proitati, jer je poblijedjelo pismo u rkp.
[Svijes se moja vaj podira]
po sve hipe i sve ase,
po visinah gdi razbira
nad oblaci rajske glase;
sve tuice i boljezni 5
ter zabivam . . . pravi,
razbiraje ove pjesni
pune slasti i ljubavi,
u visinah sa svijeh strana
gdi te pjesni svuda stoje: 10
zdrava majko izabrana,
vjena dijevo i gospoje.
Er sve zvijezde sad po sebi
i sva zemlja jo s nebesi
klanjaju se smjerno tebi, 15
za dostojna slave jesi.
Jo pjesance te govore:
oj lovjee, svak se spravi,
i ostali svaki stvore,
ter tu dijevu s nami slavi. 20
Za se slava njoj pristoji,
ar je sama taj djevica,
proslavljena koja stoji
vrh svijeh ena i kraljica;
ter ju slavom bog umnoi, 25
da je suncem odjevena,
i mjesec je nje podnoi
i zvijezdama okrunjena.
U krunici toj na glavi
jote gori dragi kamen, 30
od milosti i ljubavi
u komu je ivi plamen.
Iz kamenka iz dragoga
jo svitlosti te ishode,
od narava prislavnoga 35
ter prosvijetle sve narode.
Tijem srdace sada moje
od vesel'ja plaho bijesni,
sliajui, o gospoje,
po visinah rajske pjesni. 40
Dua moja tijem se sada
od radosti i ljubavi
u vesel'ju sva raspada,
da se s tijelom prije rastavi,

295
nad oblake kad uzleti, 45
kada s tilom svit ostavi,
gdi su tamo dusi svet i
da te uvijek njimi slavi.
Nedostojan nu se uju,
o djevice i gospoje, 50
tamo grjenik da putuju,
rad velike zlobe moje.
Zatoj molim tebe slatko,
o djevice priblaena,
milostiva boja majko, 55
ugledaj me poraena,
ter pomoli sinka tvoga,
slavna dijevo i gospoje,
da ne gleda grijeha moga
ni ostale zlobe moje; 60
da tvoj sinak po milosti,
o djevice, pla moj uje,
neka zlobe moje prosti
i neka me pomiluje.

17.
Pjesanca djevici.

Zdravo dijevo priblaena,
morska zvijezdo i danice,
boja majko i kraljice,
vrh svijeh zvijezda uzviena;
gdi s' zvijezdami okruena, 5
vrh svijeh nebes gdi nad nami
mjesec tlai pod nogami
u sunacu odjevena.
- - - - - - -
- - - - - - - 10
- - - - - - -
- - - - - slavne
- - - - svijeh strana
- - - svue uje
- - - dvor klikuje:
41
15
[zdravo] dijevo izabrana
[Zdravo] kruno od svijeh ena
u blaenstvu i radosti
[u] ljubavi i milosti
svom kriposti ureena. 20
Zdravo dijevo u vijek bila,
u blaenstvu sahranjena,
i ljuveno pozdravljena
od anela od Gabrijela.
Blaen budi i duh sveti 25
ki napuni tve utrobe,
da bez grijeha i bez zlobe
sinka bude poroditi.
[Zdravo] slavna ma gospoje,

41
Poslije stiha 8 ne moe se proitati itava 3.
kitica
[er je] vas svijet prosvijetlilo 30
[dijete] to se je porodilo
od utrobe svete tvoje.
[Jote] dijevo i majko sama
[tvoju] milos ne prikrati,
[neg u] rados vas obrati 35
[pla] od Eve i Adama;
[ter] se dijevo sva po tebi
[po] sve vijeke sva sazdava
vjena hvala, vjena slava
i na zemlji i na nebi. 40
Tijem sva polja ter sve gore
ter svi luzi i dubrave
[tebi poju] vjene slave
i sve vode i sve more;
[jo] sve zvijeri i sve ptice 45
kako u dne tako u noi
tebe slave sa svom moi:
zdravo gospo i kraljice.
Jo krstjansci svi narodi
velju tebi hvalu daju, 50
za oito svi poznaju,
da Jesusa ti porodi,
[ki] narode sve slobodi
[od] tuice i alosti,
[i] od mraka i tamnosti 55
[i] po krvi i po vodi;
[koji] sebe sam umori
[da] nam bude vjena plata
[za] neharstvo tere vrata
[od] nebesa sva otvori. 60

296

18.
Pjesanca djevici.

[Vijem] se dii, o Diano,
[ter] po nebi ta oholo
[s jutra] vodi tvoje kolo,
svijetla zvijezdo izabrana;
ter venac si zelen svila, 5
na glavicu ter ga stavi,
jako da se po dubravi
[sa]ma bani gorska vila.
[Jote] pozor tvoj ljuveni
sred nebescijeh kud prohodi, 10
rumenilo svud ohodi
[jako da] se svijet rumeni.
[Ter srjed] neba o Diana
kad istee s kolom gori,
sva zelenca cvijet otvori, 15
u komu je pelam hrana.
Ter tuj eljno svak uzdie,
tko putuje s jutra zorom,
ali poljem ali gorom,
rajsko cvijetje gdi mirie; 20
a ti kae diku tvoju;
kako da se u cvijetju bludi
ter slavice tiho budi,
da ti lugom tiho poju;
i ptiice sve ostale 25
po dubravi po zeleni,
da stoji uber taj ljuveni,
uberei rajske hvale.
Lugom budi sve satire,
gdi su tamo njih stanovi 30
u zelenci brtanovi,
da t' u dipli lijepo svire;
budi jote u ljubavi
ki u bludu mlados traju,
s jutra rano da ustaju, 35
da ih danak ne objavi.
Budi vile po dubravi,
s jutra rano da ustanu,
da obhode svu poljanu
i po cvijetju i po travi; 40
k tomuj luge da uhode
i gdi najdu rudinicu,
u travici i u cvijeticu
kod jezera bistre vode,
tuj se sprave vodit tance 45
ter iz glasa lijepo poju,
i tuj sliku, zvijezdo, tvoju
pripijevaju u pjesance.
Jote zvijezdo budi sada
pastijerice i pastire, 50
iz plandita da odtjere
u zelenca svoja stada.
Budi zorom svako selo
ter kokoti svud se uju,
i putnici ki putuju 55
zorom vrve svi veselo.
A ti danak zama[n] izvodi;
nu kad gorko sunce sine,
tvoja svitlos er pogine,
skoro u zapad ter zahodi. 60
S tobom zajde i bio danak,
ispod zemlje za kijem pride
ki ivine sve obide
s mrklom noi tmasti sanak;
tvoja svjetlos ter ostane 65
i u tmasti u mraku,
kako sunce u oblaku,
doijem zora opet svane.
A ne vidi gdje s istoka
druga zvijezda sad istjee, 70
tvoje gizde ter nadtjee,
i svoj zapad ne ima roka?
njom je istok bez zapada,
ter se dii ter se gizda,
za je svjetlja od svijeh zvijezda 75
i nju vas svijet slavi sada.
Od te zvijezde vjenu svitlos
ne moe jur sinji oblak
s tmastom maglom stavit u mrak,
za njom pride boja milos. 80
Ter Saturno i njim Jove
toj se zvijezdi poklonie,
vjeni istok ar vidie
od svitlosti u kom plove;
i bog Marte oruani 85
ponieno prid njom klee,
i smiljeno ovoj ree:
zdrav moj vene izabrani;

297
tuj kleei ter najbre,
umiljeno tiho i mue, 90
sve oruje svoje svue
i po zemlji prid njom vre.
Srid nebesa jo Apolo
svre venac s ruse glave,
neka joj su vee slave, 95
ustavivi donje kolo.
I prid njom se mjesec jasni
posrid neba sam ukloni,
i smjerno se njoj pokloni
rad ljubavi i prijazni. 100
Merkurio jo gizdavi
prid tom zvizdom od istoi
poniziv se bez priroi
prislavno ju tuj pozdravi.
I Kupido kad je vidi, 105
prid njom krije luk i strile,
i ljuvene skrati sile
i od jada vas problidi.
I Neptuno kad ju zgleda,
u puini vas se stravi, 110
ter valove sve ustavi,
i od straha prid njom preda.
Kova Vulkan, ki trijes kuje,
prid njom pada k zemlji nica,
er ju pozna da je kraljica, 115
ku nebeski vas dvor tuje,
prid kom trepte sve kraljice,
i vladike i gospoje
kako mramor prid njom stoje,
gdi nje sine slavno lice. 120
Prid tom zvizdom jo padaju
orunici i gusari,
svi kraljevi i esari,
i njoj vjenu hvalu daju.
A dobro se moe znati, 125
u prvine kad istee,
nova zvijezda svijet obtee,
i toprva poe sjati;
s boijem darom ter se zgodi,
kad taj slavna zvijezda sinu, 130
velik narod ne poginu,
od suanstva ki slobodi.
Ter nje kripos i nje sila
kad se zau i proglasi,
neprijatelje sve porazi, 135
gdi je doli plana spila.
Vrh nebesa ter nju gori
u pjesance slatko slave;
zdrava dijevo, ter svi prave
od anela rajsci kori: 140
ti si zvijezdo izabrana,
stokrat ljepa u svitlosti,
i punija sve milosti,
ner sunace i Diana!
Ti si ona svijetla zvijezda, 145
pri kojoj su slavne dike,
da se s tobom po sve vike,
nebo i zemlja vazda gizda!
Ti si zvijezda koja kae
svijem putnikom drumak pravi 150
da - - ne - - travi
inei im dobre strae.
Tvoja svitlos kud prohodi,
od milosti i ljubavi
ne da zajti drumak pravi 155
ni po kopnu ni po vodi.
I ti s' vinja tramuntana,
ku mrnari svi gledaju,
u korabljah ki plivaju
i ti s' vinja tramuntana. 160
I svjetluta tvoja zraka,
gorku suncu ka odsijeva,
sva ledena srca zgrijeva
tom svitlosti bez pomraka.
Sad komu je znati drago 165
od te zvijezde pravo ime,
prigodno je dolo vrime
objaviti vjeno blago:
od Marije ime nosi,
u fortunu ter tko plove, 170
a toj ime slavno zove,
od nje milos svak isprosi.
To li putnik gorom gine,
od Marije slavno ime
pomoe ga svako u vrime, 175
i nezdravje tudi mine.
To li ena koja rodi
i rodei velmi trudi,
a toj ime slavno udi:
pomaga ju i slobodi. 180
Ako li se gdje namjeri
zloban ovjek da sagrijei,
ter k Mariji skruen prijei,
od sebe ga ne odtjeri.
I Marija taj prislavna, 185
kako znaju svi narodi,
jak Diana ne zahodi
ner s istoka stoji spravna,

298
neka bljude, neka brani
od avola i napasti, 190
vjene tuge i propasti
verne sluge da sahrani;
sve alosti i dresel'je
ter Marija ini sama
i od Eve i Adama 195
obratiti u vesel'je.
Od Marije ini milos
jote pakao porobiti
i suanstvo sloboditi,
da uiva vjenu svitlos; 200
za je njome vjena slava,
i milost joj bog dopusti
uzde stavit na eljusti
od drokuna i od lava.
Jo Marija ini ive 205
iz kamenka vode vrjeti,
neka teku zimi i ljeti,
da naslade boljenive.
Te vodice iz kamena
ter su hladne i prislatke 210
i opiraju zlobe svake
od lovjeka poraena.
Za to sada svak ju dvori,
svak ju hvali, svak ju slavi,
da taj majka od ljubavi 215
svijem nam vinji dvor otvori;
navla iste vi djevice
slavite ju po sve hipe,
neka sprai luk i ipe
i ljuvene sve strilice. 220
I zorom se pripravite,
berte ruu i ljubicu,
svite venac i krunicu
ter toj dijevi poklonite,
neka joj se prida kruna, 225
za je majka i danica
od svijeh ena i djevica,
i milosti svake puna.
Za to sada, o Diana,
vrz oholas, vrzi dike, 230
za Mariji ne ima slike,
i od tebe je vee slavna;
s jutra zorom ter kad svane,
po nebu se ti ne visi,
ner se prid njom sva ponizi, 235
da na tebe nogom stane;
i pod njom se sva podloi,
sve stvoren'je neka vidi,
na pristol'ju gdi zgar sjedi,
da s' Diano nje podnoi. 240
Sad rairi slavne skute,
o djevice, i raskrili,
da nas aval ne rascvili,
ki zapire rajske pute;
ter te sada svi molimo, 245
slavna majko od ljubavi,
u trudu nas ne ostavi,
neka avlu odolimo.
O blaena i pridraga,
daj nam dijelak od milosti, 250
bud' nam titak od kriposti,
da nas aval ne primaga;
i kladenca daj nam piti,
ki nam tee iz kamena,
o djevice priblaena, 255
neka ga smo vazda siti.
Ako ti smo to zgrijeili,
nastojimo sa svom moi,
kad budemo k tebi doi,
da bismo se odrijeili; 260
i suzice prolijevamo
za sve grijehe, ke tvorismo,
ter suzami, ke prolismo,
grene due opiramo.
Jo molimo, moli za nas 265
Isukrsta sina tvoga,
da oda zla od svakoga,
o djevice, ukloni nas;
od napasti da nas brani,
da ne gleda grijehe nae, 270
da nam milos svu pokae,
da duice nae shrani,
o djevice, neka tamo
na nebesa, gdi su gori
od anela rajski dvori, 275
svi pridemo, gdi ufamo.

299
19.
Pjesanca anelom.
42

Anelsci svi dusi, o drubo blaena,
pozrite u tuzi mene poraena;
pozrite smiljen'je, molim vas rad boga,
i grozno cvilen'je od mene neboga.
Za ovo dan i no ne pristah trudei, 5
prijaznu vau mo i drubu elei,
taj druba blaena da k meni pritee,
za sila pakljena od svud me optee,
ter se sad od jada skonava ivot moj,
gdi sila taj sada dava mi trudan boj, 10
u tomu ter boju ucviljen i tuan
velmi se ja boju, da nijesam ja suan.
Bez boja toj mnotvo na me se pripravi,
vaj da me u robstvo pod svoju vlas stavi;
pod svoju stavi vlas, da mi trud nadijeli, 15
da duh moj po vijek vas i tui i cvijeli,
vaj kad me rastave od vae te drube,
da moj duh postave u plae i tube;
u vjene tamnosti da mene tuj sloe,
gdi nitko radosti prijati ne moe, 20
gdi nijedno vesel'je nije uti ni rados,
ner vjeno dresel'je i tubu i alos.
Anelska sva silo, molim te a za toj
ljuveno i milo, sahrani ivot moj,
uhrli i hodi, tekui ter prijei 25
ter mene slobodi i plana utjei,
prije ner me sila taj, oruna ka stoji,
i ovi pakljen vaj za roba posvoji.
A pravo nije toj, odkli sam boji stvor,
taj sila da duh moj zavede u ponor; 30
ner li bi pravedno, da s vami pribivam,
da s vami zajedno vinji dvor uivam,
odkli su prognani po bojoj milosti
zli dusi pogani u tmaste propasti,
s kojijemi boj biste ter slavno u boju 35
drakuna dobiste i drubu svu svoju;
drakuna prognaste vi dusi prisveti
i u ponor poslaste, gdi su svi prokleti.
Tijem eljno ja molju uzmnonu vau mo,
u ovuj me nevolju nemojte trudna o, 40
hrlo se pote'te i tecte u polju
ter vojske poplete i silu avolju,
neka se sabljudu, ako mi moe bit,

42
U rkp. bez naslova.

300
da s vami ja budu krvnike zadobit,
po trudu da duh moj s vami se tuj stani, 45
gdi je gori vjeni goj, gdje stoje izbrani.

20.
Pjesanca svomu anelu.

Anele blaeni, moj drue prislavan,
od boga ki s' meni za moju strau dan,
molim te za svu mo, pri meni ti budi
ter obno i obno uvaj me i bljudi.
Ti mene sabljudi blaenom oblasti 5
od himbe zlijeh ljudi i od svake napasti. -
Pokli je ktio takoj vinji bog na nebi,
straanin da si moj, molim se ja tebi,
rad boje ljubavi milos mi daj tvoju,
da spei i javi poivam u goju. 10
Ako sam na domu, sa mnom se nastani,
i u trudu svakomu zbljudi me i shrani;
i putem kud hodim, in' stupaj moj svaki
da s tobom provodim, anele prislatki.
Jote mi pokai tuj ljubav i milos, 15
potlai i sprai svu avlju usilos,
nogami ter stani, anele moj prisvet,
na grlu satani, koji je duh proklet,
ki sa mnom bije boj svaki hip i svak as,
posil'jem da duh moj povue u propas. 20
Toj li se svijes moja na koju zled prigne,
in ljubav da tvoja hrlo ju podvigne,
za on kri prisveti, na kom se dostoja
sin boga propeti, molim te eljno ja,
ne daj mi upasti u oni strmen jaz, 25
od vjene propasti vjekuti gdi je pla.
Ako li gdje zajdem nevidom drum pravi,
in milos da najdem pri tvojoj ljubavi,
anele moj prisvet, ter milos ne skrati,
na prvi drum opet ner li me povrati, 30
i s bojom milosti vazda me sadrui,
u vjenoj mrklosti da moj duh ne tui.
Za velje mnotvo toj od priljutijeh rana,
ke prija Jesus moj u tijelu svijeh strana,
i ostale sve muke, ke podnije za grijeh moj: 35
ne daj me u ruke satani prokletoj,
da moj duh ne cvijeli, da grozno ne plae,
ako se razdijeli od vinje polae.
Zatoj te ja molju, anele blaeni,

301
u svaku nevolju da bude pri meni; 40
svudi me sadrui i u dne i u noi,
da duh moj ne tui bez tvoje pomoi.
Bljudi me i vladaj u mjestu svakomu,
i duh moj ti predaj stvoritelju momu,
s tobome da duh moj u vinjoj dravi 45
gdi je tamo vjeni goj, hvali ga i slavi,
da mu sam na slubi, podobno ako je,
u anelskoj toj drubi, blaeni gdi stoje.

21.
Pjesanca trojstvu.

as, koji mine tja, zaman je tjerati
i sunce kad ne sja, tko moe grijati?
Nebesku brzinu tko moe stignuti
i morsku puinu oicom pripliti?
Tko li se objavi, moj boe, na saj svijet, 5
svijem zvijezdam broj pravi da moe meni rijet?
U moru jo plavi i ptici letei
tko moe drum pravi iskusit i rei?
Prini jo morskoj i kapljam od dada
tko najde pravi broj po sve dni do sada? 10
I taj je zaman trud, tko hoe sad znati,
kada e priti sud, ki e svijet skonati.
Gdi li je taj razum od hitroga suca,
da pozna pravi drum, kud se zmija smuca?
Tko li e razumjet, to u lugu kraj gore 15
kad ponu ptice pjet, meu sobom govore,
u zoru najlie, gdi od slasti, boe moj,
zelenca uzdie, biraje pijetje toj?
Nu mimo sve ino rado bih uprosil,
tko je trojstvo jedino u hipu iskusil? 20
Tko milos tuj stee, moj boe, na svijet saj,
na dlaku da ree, kakav je dubak taj:
u slavi nebeskoj, u vinjoj dravi,
u trojstvu bitje toj a jedan je bog pravi!
Pravedni nu prave, da od zgar nad nami 25
sve od svijeta drave pokriva granami,
i slavni dubak taj zelencom uresi
vinji dvor, vinji raj i zvijezde s nebesi,
ala je jedina od stabra jednoga,
od otca i sina i duha svetoga, 30
a sve je jedan bog uzmnoni i pravi,
sjedinjen u jedan stog od prave ljubavi;
a nijesu tri bozi, za toj bit ne more,

302
pogani ijem mnozi tvore nas i kore.
I ako tko ree, tri bozi da su toj, 35
zavodi dalee stramputa stupaj svoj;
i u dubljoj puini topi se dua taj,
ner li ju uini vinji bog na svijet saj.
U vjeni vajmeh trud ter mnozi padaju,
inei krivi sud, ki se ta varaju, 40
to je svjetlos, to li mrak, procijenit ne znaje,
gorilo ali pak i slados kakva je:
a kamo stvar taku da sude pravedno,
toliko potanku, kako je naredno!
Ter trude i mue, nebeski ote moj, 45
da trojstvo razlue, to si ti i sin tvoj,
i tvoj duh priblaen, ki gorje na nebi
po vas vijek i amen zdri se pri tebi.
Na ledu ter kuju gvozdene potkovi
i pauinu snuju od slabe osnovi! 50
Nu tko e raj dobit, mimo sve trjebuje,
bez sumlje stanovit da u trojstvo vjeruje,
kako crkva mati i sveti govore;
inako prijati blaenstva ne more.
Svakomu tijem velju, tko e raj dobiti, 55
da svoju svu elju blaenstva nasiti:
dale se ukloni napasti himbene
i u propas ne utoni od jame pakljene;
za je bog istini, vladalac vrhu nas,
u trojstvu jedini sjedinjen po vijek vas. 60

303
Pet psalama.

1.
Vrhu psalma: Domine ne in furore tuo, po nainu od
molitve.

Oh ako bit moe ku milos prijati,
nemoj me moj boe u gnjijevu karati;
ni u srdbi tvojoj ne pedjepsaj mene,
za tijelo i duh moj sve ezne i vene,
smiljaje tolik trud, ki grjenik taj trudi, 5
koga tvoj straan sud s rasrdbom osudi.
A ja sam vrhu svijeh, o slavni boe moj,
zapleten u grijesijeh, kojijem se ne zna broj,
ter ne vijem to rijeti niti smijem grjenik ja
k nebesom pozrijeti ni k suncu koje sja; 10
nit mi se podoba pogledat na dan bil,
za mnotvo od zloba, koje sam satvoril,
po sve dni grijeei od moje mladosti,
svjetovne slijedei s razbludom sladosti.
A kamo da tebi molim se vajmeh sad, 15
utei u sebi od grijeha tolik jad.
Nu neu pristati, kako se podoba,
u grozne plakati suzice do groba,
jeda pla i suze ke budu proliti,
moj slatki Jesuse, budu me odmiti 20
od zloba minutijeh, od kih se sad kaju
ja grjenik vrhu svijeh i duan ostaju.
Pokli se pokorim velmi se bolei,
i moj grijeh govorim, suzice ronei,
moj boe ljuveni, priklono da bude 25
smilovat se meni da moj duh sabljude.
I nemoj blaene braniti ljubavi,
nemona ner mene i slaba ozdravi;
za su se sve kosti jednaga i ile
od vee bolesti u meni smutile, 30
i moja sva uda i zglobi ostali
od muke i truda jur se su rastali,
i tijelo i sva put na glavi do vlasa
sve trepti kako prut od tuna poraza,
koji me porazi i u pla me postavi, 35
za me grijeh omrazi po tvojoj ljubavi
ter moja duica velmi je smuena
od grijenijeh tuica vee je spuena.

304
Nu ti dokli godi, boe gospodine,
trudna me slobodi, da moj duh ne izgine, 40
i tvojom ljubavi i blagom blagosti
tuna me izbavi pakljene alosti;
i ti se pospjei na milos, ku t' prosim,
ter uze odrijei, na grlu ke nosim,
i ti se obrati, moj boe ljuveni, 45
ter moj trud prikrati i nemir pakljeni,
rad koga ostaju prigrozno rascviljen
u tuzi i vaju s vesel'jem razdijeljen,
ekaje hip i as, jeda se prigodi,
ter moju tvoja vlas duicu slobodi, 50
tva milos blaena da uini mene
shranjena i spasena od smrti pakljene.
Zato taj tko umira u donjoj tamnosti,
taj vas vijek razbira vjekute alosti,
ter se na ne moe nitkore na svijeti, 55
tko bude, moj boe, zlom smrti umrijeti,
spomene od tebe initi da bude,
sudivi sam sebe u alos i trude.
Ni od pakla u puini jo nije nikoga,
ispovijes da ini u tebe uboga, 60
skrueno da ree: o vinja ljubavi,
zaal sam dalee, skai mi put pravi;
o slavo prisveta, da tvoja taj milos
vrne me opeta iz mraka na svitlos.
Ma nu je sve zaman u tojzi mrklosti 65
vapiti no i dan, da mu bog grijeh prosti;
za tko tuj upada gdi je jama prokleta,
vijekom se ne nada vrnut se opeta,
da bude na svijeti po sve dni vjekute
bio danak vidjeti ni sunce svjetlute. 70
Tijem trudih i trudim jadovno i plano
i sebe sam sudim cvijelei intano
i drugo ne elju, nego li za svu mo
prolijevat postelju suzami dan i no.
I oko jo moje velmi je smeteno 75
u rasrdbi stoje, cvijelei bezredno,
a navla na one ki obno i obno
trudna me progone iz moga doma van,
ki se su sastali vrh moje duice
ter mi su zadali velike tuice 80
i velje alosti, svak as me cvijelei,
od moje mladosti trudna me slijedei,
meu kijemi svu mlados u tubi do sada
potrajah i staros gorije od jada.
Nu se as prigodi ter svojom ljubavi 85
bog mene slobodi i tube izbavi,
ter pravo mogu re da u veljoj bolezni
ja milos mogu ste pri bojoj ljuvezni;

305
i pride brijeme toj, razluen od gnijeva
po trudu ivot moj da u goju poiva. 90
Svi od mene otid'te vi, koji po sve dni
sve zlobe inite na nain bezredni;
zato je vrhu nas vinji bog svijeh boga
uslial plani glas od mene neboga,
od zgara iz visin vrh nebes svijeh stoje 95
uslia gospodin moljen'je sve moje;
primil je u krilo molitvu svu moju
ljuveno i milo za ljubav za svoju,
da su posramljeni i mnogo smeteni
svi, ki su spravljeni boljezan dat meni, 100
neprijatelji moji, od kijeh je vei broj,
oruan vas stoji zadat mi vei boj,
ner mi su prije toga do sada zadali,
da bi me neboga pravedna zaklali.
Najvee na moje lje cvijelim i tuim, 105
ki svasma nastoje, da prijeku smrt zdruim;
a ti zna boe moj, odkli se sastae,
himbeni nepokoj kolik mi zadae,
razlike meu trude ter muan ostaju,
celovom od Jude gdi me ta izdaju. 110

2.
Vrhu psalma: Miserere, mei Deus, po nainu od
molitve.

Smiluj se vrh mene, o slavni boe moj,
milosti blaene branit mi ter nemoj;
po mnotvu veljemu od tvoje milosti
ivotu mojemu sve zledi oprosti,
i od svake nepravde operi mene jo 5
i smrsi svu sade od grijeha mojijeh mno,
od kojijeh ivot moj, moj boe milostiv,
ne more znati broj, to zgrijeih boljeniv.
I zlobu svu moju oito poznaju,
vaj meni, za koju duan se ja daju. 10
Jote grijeh moj vazda prida mnom ostaje,
da dua od jada s tijelom se rastaje,
mislei u sebi svak as bez pokoja,
samomu to tebi sagrijeih bez broja,
ter kad se od suda tvojega spomenu, 15
od muke i truda vaskolik povenu,
za mi se podobi toliki imat strah,
u grijehu i zlobi ar ivot potrajah.

306
Zatoj te ja molju, nemoj me rascvijelit
u ovuj nevolju, ni pravdom ognjijevit; 20
in' da se opravi u tvomu reen'ju
a mene ne ostavi u vjenom dresel'ju.
I sudit kad bude pravedno za dosti,
da pravdu dobude smijeanu s milosti,
da se tvoj sud pravi i sada i vijekom 25
jednaga sastavi s milosti velikom.
Za ako ti bude milost mi zabranit
i mene zabude, tko me e sahranit?
Ne bih li ostao ta bez tebe poraen,
slijedei grozni pla po vas vijek i amen? 30
U svakoj za zlobi ja grjenik zaet bih
u majke utrobi, prije ner se porodih;
i u grijesijeh jur mnozijeh mati me ma zae,
jadovno rad kojijeh ivot moj sad plae,
ter odkli ja postah, rodiv se na svijet saj, 35
vesel'ja ne poznah, ner tubu pla i vaj;
i prjee ner mati poe me dojiti,
ja poeh plakati i poeh cviliti,
kako tko poznava, to je smrt prituna
ter joj se pridava za roba i suna, 40
ali pak smiljaje, o vinji boe moj,
svjetovne sve vaje i trudni nepokoj,
i avlje napasti i blude himbene
i od vjene propasti sve muke paklene.
A ti si istinu u vijeke obljubio, 45
i mene, ki ginu, jo me nijes potopio!
Jo stvari neznane po tvojoj ljubavi
i mnoge potajne ti meni objavi,
davi mi taj razum, o slavni boe moj,
slijediti pravi drum, kud se gre u kril tvoj. 50
Nu tuga priljuta od svud me optee
i ini, stran puta da zajdem dalee,
pokoja ni mira da ne imam ja sada,
kako bez pastira ovica van stada,
ka vei predaje okolo svijeh strana, 55
bridak no gledaje, gdi e bit zaklana,
zaklana od guse u gori gdi e bit,
ali ju na kuse vukovi razdrpit.
Tijem k tebi klikuju, eljno te molei,
ki velmi tuguju, trudno se bolei, 60
planinom trudei da najdu drum pravi,
plandita elei od vjene ljubavi,
gdi moj duh u goju mogal bi pribivat
i slavu tuj tvoju u vijeke uivat;
za ovaj dubrava, jadovna i trudna, 65
vukova i lava ovo je sva puna,
i mnogo zvijeren'ja zlosrda tolikoj,
da nije mo smiren'ja imati ni pokoj,

307
u ovoj dubravi pripravni ter stoje
od tvoje ljubavi da mene razdvoje, 70
da moj duh rascvijele, u vijeke da plae,
i da me razdijele od vinje polae.
Za nijednu drugu stvar, toj utim u sebi,
ner samo za nehar, to zgrijeih ja tebi.
Nu tvoje smiljen'je slii moj tuan glas 75
i grozno cviljen'je pogledaj za mao as,
i tvojom rosicom milosti blaene
isopa granicom okropi ti mene,
i rijekom operi i duh moj i tijelo
i od srca poderi sve moje zlo djelo; 80
ne mogu za lijeke na mojoj bolosti,
ner slavne te rijeke od vjene milosti.
Ako me oprati njom bude od zgore,
bjelji u ostati ner li snijeg od gore.
Zatoj u za svu mo cviliti no i dan, 85
ijem budu k tebi do od zledi sve opran.
Za ovoj tamnilo, koje me izmri,
vema je nemilo, ner nalijep najgori.
Zatoj mi daj milos po tvojoj milosti,
da ovaj usilos od velje gorkosti 90
vrne se u slados medene naravi,
sva tuba i alos da me se izbavi.
I momu uven'ju s vesel'jem daj rados,
u veljem vesel'ju da ostavim svu alos;
za velmi tuguju svaki hip i svak as, 95
dokoli zauju tvoj boe slatki glas,
da mi glas tvoj ree u veljoj ljubavi:
zaao si dalee i ostavio drum pravi,
nemoj se zastranit, nemoj se izgubit,
ja u te sahranit i slatko obljubit; 100
zlobe t' sam sve prostil ljuveno i milo,
i pla sam tvoj primil i uzdah u krilo;
neu te ostavit, za sam pla vidil tvoj,
ner te u postavit s vesel'jem u dvor moj.
Moj boe, da taj glas ja grjenik zauju, 105
rekal bi: pride as, da gori putuju;
milos je od boga zgar mene zadahla
i od mene neboga sve zledi oprala.
Vaj, smrtna naravi, zatoj sad uprijei
ter moj duh rastavi i s tijelom razdrijei; 110
umiljene kosti za e goj imati,
i od vjene alosti vesel'je prijati;
prijat e goj i mir obil'ja svakoga,
vjekuti gdi je vir kladenca ivoga,
gdi putnik, ki edni na svijeti i trudi, 115
na ivac taj medni i hlipi i udi.
Jednom ga okusi, moj boe, putnik taj,
u vijeke ne suzi, za najde dui raj;

308
i od slavne te rijeke tko bude jednom pit,
ne edni u vijeke, ner li je vazda sit, 120
sit vjene ljubavi i tvoje milosti,
u vinjoj dravi od vjene svitlosti.
Za gdi je taj voda od slavne tej rijeke,
nije suncu zahoda u zapad u vijeke;
ni sinja oblaka ni s maglom tmasta no 125
ni mrkla pomraka vidjeti nije mo,
za si ti boe sam, ki suncu odsijeva,
ivui vajmeh plam, ki svaki duh zgrijeva,
svakoja ki vlada, o boe istini,
i ivi duh dava svakojzi ivini, 130
a navla lovjeku, koga ti satvori
na tvoju priliku, da t' slui i dvori,
a platu za slubu neka mu da i dar,
da je s tobom u drubu jaki sve tvoja stvar.
A moje neharstvo, o boe istini, 135
meni toj esarstvo izgubit uini!
Nu moj grijeh govorim, o slavo prisveta,
u zlobah ki norim svrh glave do peta.
A za toj, a za toj, molim te ljuveno,
prislatki obraz tvoj i lice rumeno 140
od zloba od mojijeh odvrati na prjeu,
od uza avoljijeh neka se odveu.
Zato sam vas spuen i stegnut uzami
i ivot moj smuen pere se suzami,
suzom se vas pere prigrozno rascviljen, 145
ijem svasma razbere da je s tobom razdijeljen.
Tijem boe ti sade milosti po tvojoj
sve moje nepravde i zlobe i grijeh moj
uini smrene i svasma potlai,
da moj duh ne ezne ner tebe da slai, 150
uzmnoen i slavan vrh nebes ki stoji
i velmi pripravan, da togaj posvoji,
tko ti se pridaje, od zloba odrijeen,
da vijekom ostaje, pri tebi utjeen.
A drugi tko mene da more rastavit 155
od uze pakljene a s tobom sastavit?
Tko li me izvadit iz morscijeh dubina
i moj duh nasladit, ljubavi jedina?
Razmi tva slavna mo i milos taj tvoja
moe mi dat pomo, ki item pokoja; 160
ufan'je sve moje u tebi ter stoji,
da mene toj tvoje blaenstvo posvoji,
da mene namiri i sada i u vijeke
i dale odtjeri sve moje krvnike,
ki biju trudan boj sa mnome svaki as, 165
da tuan ivot moj povuku u propas,
da se ja ne shranim, o boe, u dvor tvoj,
ner da se nastanim u vjeni nepokoj.

309
Zatoj se ja boju ter cvilim i suzim,
duicu da moju moj boe ne izgubim; 170
za vidim u meni i sud moj poznava,
vaj da mraz studeni me srce skonava,
studenu mramoru prilino ter stoji
i suhu javoru, ki zelen ne goji,
bez svoje zeleni gdi takoj vrh gore 175
ni hlada ni sijeni sazdati ne more.
Treptei ter predam i velmi tuguju
i smrtni as gledam, da k zemlji putuju,
ka me je dala van, do groba da budu
i obno i obno ivjeti u trudu, 180
ja vajmeh da takoj u trudu i u tubi
potraju ivot moj na svjetovnoj slubi,
pun grijeha, pun zloba, bivi [ja] neharan
za ke se podoba da sam ja pokaran
od tebe moj boe, o sue pravedni. 185
Nu ako mi bit moe, smiluj se ti meni,
ter tvojom milosti, o vinji boe moj,
grijehe mi sve prosti, kojijem se ne zna broj.
Oprosti boe moj, da budu pravo re,
pri tebi sluga tvoj da mogoh milos ste; 190
po bojoj ljubavi, po bojoj milosti,
moj se duh izbavi vjekute alosti.
To li mi ' zabranit tuj milos i dar tvoj,
gdi se e sahranit emeran ivot moj?
Gdi e duh priti moj bez tvoje ljubavi, 195
kad smrtni nepokoj strijelom ga rastavi?
Ter mislim dan i no, za zledi za moje
kako u grjenik do prid lice taj tvoje,
vaj gdi nije mo po tom za grijeh se kajati,
kad lovjek ivotom bude se rastati; 200
nit se je mo sakriti ni tajat svoj poraz,
tko bude tuj priti prid slavni tvoj obraz,
jaki sve grijena stvar, ka spoznat ne moe
od tebe tolik dar, pravedni moj boe,
ter vjeni trud uti i u plau sve stoji, 205
gdje nemir priljuti njeguje i goji.
Tijem srce me stvori, da od tvoje ljubavi
u plamu sve gori i od tvoje ljubavi,
moj boe jedini, da u njemu nije ino,
ner drazi kameni i zlato prifino; 210
za svijetlo i isto, moj boe, kad bude,
scijenit u za nito minute sve trude:
od mene vas moj grijeh vas se e odvratit
i moj pla vas u smijeh i u rados obratit.
I duh moj ponovi, pravedan neka jes, 215
i k sebi prizovi u slavu od nebes,
od uda od mojijeh da se prije rastavi,
sve zlobe i svoj grijeh da svasma ostavi,

310
neka nov poleti u vinje kraljevstvo,
gdi je dvor prisveti i vinje blaenstvo. 220
Za moj duh ne eli na svijeti dar ini,
ner da se naseli u vinjoj batini,
gdi je velja razlikos i velja divoa
i ljubav i milos blaenoga voa;
svaki cvijet gdi nie pun rajske radosti, 225
gdi ivac istjee od vjene sladosti.
I od tvoga obraza ne odvrz' me ti sada,
ki viem iz glasa od tuge i jada,
u suzah plovui, moj boe, dan i no,
tvu milos zovui, da mi si na pomo. 230
Od straha za predam i kako mraz stinu,
pod sobom gdi gledam beza dna dubinu,
i tunu tuj propas od jame pakljene
i toli strmen jaz koji zja na mene;
na mene vajmeh zja, jakino bijesan lav, 235
da doli nebog ja propadu strmoglav.
Tijem slavno tve lice put mene obrati;
i moje tuice sve dale odvrati,
i od mene jo duh moj blaeni i prisvet
o boe ti nemoj odnimit i vazet, 240
o boe, bez koga ne moe iv lovjek
blaenstva vjenoga dostii po vas vijek.
Povrat mi vesel'je od tvoje sahrane,
da vjeno dresel'je mene se ostane;
i duhom pritvrdijem potvrdi mene ti, 245
uzmnonijem i slavnijem, moj boe prisveti,
da budu potvren u slavi prisvetoj,
da nijesam pogren u drubi prokletoj.
Toj boe da poznam, da mi se objavi,
rekal bih: ivi plam od tvoje ljubavi 250
svu zlobu poprai i svu zled u meni
i moj duh utai tvoj pogled ljuveni,
od muke proklete ter se u rastavit
i tvoje sve pute zlijem ljudem ostavit,
svoj ivot ki traju u zlobah i jadu, 255
a nitor ne haju za razlog i pravdu,
po drumu pravomu neka svi putuju
u grijehu tamnomu koji se sad uju.
Ar u ja, boe, bit zrcalo svijem ljudem,
ki elim k tebi prit, da moj duh sabljudem, 260
o slavo prisveta, ter se e jo k tebi
zli ljudi opeta vrnuti po sebi;
po sebi ne samo, ner s tvojom milosti
priti e jo tamo k vinjojzi svitlosti,
pravedni gdi stoje ter se e mijeati, 265
ar zlobe sve svoje ovdi e oprati.
Boe svijeh krvnika jote me slobodi,
i strijela bez lijeka da duh moj probodi,

311
ka duh moj probada, da ivot moj skrati
i rados svu sada da u tubu obrati; 270
o slavo i silo, o vina ljubavi,
da moj duh i tijelo s vesel'jem rastavi.
Zatoj te sad zovu, pomonik da si moj,
u suzah ki plovu ja vajmeh ki sam tvoj:
pomiluj pomili, in' da sam sahranjen, 275
da vee ne cvili moj ivot izranjen;
daj mojoj rani lijek, po tvojoj ljubavi,
da duh moj po vas vijek hvali te i slavi.
Za da bih obaal sva polja i gore,
ne bih ja lijek naal niti se na more, 280
ni u bil'ju ni u travi ni u emu na saj svijet,
bez tvoje ljubavi, pravo se moe rijet.
A ovo se ja bolim za svu mo i snagu
i plano ja molim tvu milos pridragu,
koju je moliti, moj boe prislatki, 285
da bude prostiti vaj meni grijeh svaki;
za si ti milostiv, ja duan ostaju,
nu velmi boljezniv za grijeh se moj kaju,
za grijeh se moj kaju, zato sam ja duan:
tijem ti se pridaju, kako rob i suan. 290
Sve moje smiljen'je i uzdah moj stanovit
i grozno cvilen'je zatoj u ponovit,
da milos po trudu ja budem dobiti,
suzami kad budu sve zledi odmiti.
Srce u tijem spravit, i jezik i duh moj, 295
da bude vijek slavit i pravdu i sud tvoj;
za duh moj poznava, da si ti bog pravi,
sva hvala i slava od vjene ljubavi.
Nu duh moj ne moe spravit se na sebi,
bez tebe moj boe svu hvalu dat tebi; 300
zato je nejaki i slabe kriposti,
moj boe prislatki, bez tvoje kriposti,
ter kako lovjek nijem, bez jezika stoje
proslavit ja ne vijem blaenstvo toj tvoje.
Tijem pozri na me zgor s nebescijeh visina 305
ter usne me otvor, ljubavi jedina.
Vaj hrlo uprijei, ljubavi velika,
ter uzal odrijei od moga jezika,
i moj duh nadahni, moj boe ivui,
i srce me takni tvoj ugljen gorui, 310
da srce i jezik, i usta i duh moj,
navijeste dar tolik u slavu i hip tvoj,
neka ja ne stoju jakino lovjek nijem,
da slavu tuj tvoju navijestim ljudem svijem,
zao lovjek, moj boe, neka ne bude re, 315
da grjenik ne moe od tebe milos ste,
da od suza usilos ali pla priljuti
ne more na milos grjenika vrnuti.

312
estok je taj nalijep, i sunca vrh gore,
prem ti je svasma slijep, tko vidit ne more! 320
Ne zna li svak, boe, da suze priljute
i uzdah sam moe sve grijehe minute
i zlobe oprati i ini lovjeka
u tvoj dvor poslati k vesel'ju bez vijeka!
Tijem boe, milos daj, ne brani ljubavi, 325
da sa mnom vjeni vaj svasma se rastavi,
da moj duh ne preda plaan i rascviljen,
doijem se ugleda s tobome sjedinjen.
A ufan'je za vas svijet ja neu izgubit,
zato sam stanovit, da me e obljubit; 330
za tvoja rije slavna branit mi nee mo,
vidiv me pripravna, na milos k tebi do.
A tvoja rije veli, o boe ljuveni:
spasen'ja tko eli, da bude prit k meni;
neu mu zabranit ja moje ljubavi, 335
ner ga u sahranit, kad svoj grijeh ostavi;
i kad se obrati jo skruen za dosti,
ivot e prijati od boje radosti.
A prije e svakoja na svijeti poginut,
ner slavna rije tvoja igdar e priminut. 340
Tijem ovo miljen'je blazni me i krijepi
i grozno cvilen'je sumnju mi korijepi,
i ove alosti sve slatko probavljam,
ekaje radosti, kojom se pripravljam,
i tvoju odluku koja se ne krati, 345
da moj trud i muku vesel'jem naplati.
Za ino proen'je ja neu iskati,
ner samo proten'je za moj grijeh pitati.
Od tebe samoga ja pitam, boe moj,
od grijeha svakoga da odrijei ivot moj; 350
neka sam odrijeen s dobrijemi u broju,
da vee ogrijeen u vezu ne stoju.
Prosti mi i umnoi mene, tva ljubavi,
i moj grijeh odloi i u razlog ne stavi.
A sad gospodine milos mi tvoju daj, 355
s nebeske visine ti na me pogledaj;
pogledaj na me zgor, ki s' mojoj dui lijek,
ter usne me otvor i spravi moj jezik,
ter u ja ma usta i jezik spraviti,
ljubavi goruta, da budem slaviti 360
tebe, ki sam jesi, koga ja sad hvalim,
ki vlada nebesi i stvorom ostalijem.
Usta u pak spravit i spravljen kad budem,
tvoj u sud objavit na svijetu svijem ljudem,
neka svak znat moe, da tvojom ljubavi 365
mene ti sam boe od pakla izbavi.
Tijem ako ti bi ktil, o moje ufan'je,
ja bih ti poklonil harno prikazan'je;

313
o boe prislavan, nu nee ini dar,
ner duh napastovan, da ti se da na dar. 370
Samo je za te toj i toj ti dariva,
na svijeti trudan boj tko u polju dobiva.
Nu tko ti da na dar srce umiljeno,
od tebe nikadar nije pogreno;
i kad je skrueno ter ti se pridava, 375
s tobom je zdrueno gdi je vinja drava.
Tijem primi od mene, to ti sam ja duan,
darove ljuvene, kako sve tvoj suan.
Ne junia mlada ni tele najbolje,
obravi iz stada, da ti se zakolje; 380
ni vola pritila, ni druge ivine,
da ti se posila; za sve to primine:
ner ti u srce dat jednaga i duh moj,
i u tvoj ga kril poslat, da prime na dar toj.
Zatoj te sad molju, kako je i pravo, 385
primi toj na volju, sva hvalo i slavo!
in', da nije pogren od tebe ovi dar,
ner da je potvren, kako sve draga stvar.
Za kad ti toj poslah, o boe milostiv,
suzami sve oprah ja grjenik boljezniv, 390
sve isto i bijelo neka t' se odpravi,
da pade u krilo od tvoje ljubavi.
Vinji gospodine i boe prislavni
milosti jedine jo tvoje nep ??ni,
ti dobro uini u tvomu hotjen'ju 395
koji si jedini u blagom pozrijen'ju;
pozrijen'ju po tvomu, po kom je shranjen'je,
Sionu ti svomu pokai spasenje.
Pogledaj i smiri narode razlike,
da se ziu miri i zgrade velike; 400
potrjebu za ima miri bit utvren
grad Jerosolima ki je velmi razgraen,
i koj se jo ori sadanjijeh sijeh dana,
u plamu vas gori okolo svijeh strana.
Do dna se vas ori i u njem nije cio kamen, 405
za mnozi zlotvori potiu iv plamen,
s himbom od nevjere, da u rasap toj malo
razaspu te mire, to ih je ostalo.
Nu moe milos dat, dalee da bude
zlotvore tve prognat, da taj grad sabljude, 410
o slavo jedina, o slavo prisveta,
da se taj tvrdina sagradi opeta,
vaj da od sad ne gine tolik puk s narodi,
od prave istine ki dale zahodi,
dalee zahodi jak ovca van stada 415
i u maloj jo vodi topi se sve sada;
topi se u vodi, u vjenomu vaju,
slijep slijepa gdi vodi a oba padaju

314
strmoglav u ponor od vjene alosti,
pakljeni gdi je dvor s vjekutom alosti. 420
Tijem boe pomozi, da' milos jedinu,
narodi da mnozi sljepaki ne ginu,
neka se ne jazi taj propas duami,
u koj su porazi i gork pla suzami.
Sad zidan kad bude grad tvoje oblasti, 425
zabit e sve trude minute napasti.
Tadaj e primiti pravedne osvete
i sile slomiti od vojske proklete;
vrh otara tvoga tadaj e t' stavit jo
ne junca jednoga, nego li velju mno. 430
Toj ti e zaklati, i kada svi zgore,
tebi e poslati u nebeske dvore.

3.
Vrhu psalma: In te domine spero, po nainu od molitve.

Vidim se smeten vas i tuan za dosti,
i s plaem svaki as ponavljam alosti,
suzice ronei jadovno u tugah,
zapleten stojei jak piple u kukah;
i u tubah u mnozijeh zamren jo sam vas, 5
jak pljeva u snopijeh, kada se pouje klas.
Za istok i zapad i vjetri ostali
protiva meni sad vaj svi su nastali;
k tomu me svaki as sve rijeke i vode
u vele strmen jaz truahna zavode; 10
i trud me porazi, u suzah gdi plovu,
za mili i drazi, na pomo ke zovu,
svi mi su protiva, da nije mo poinut,
gdi mrtva i iva hoe me pozinut;
i himbom vas svijet saj grozno me rascvijeli, 15
i meni plani vaj za darov nadijeli.
Tuge su jo vel'je i nemir krvav,
ufano vesel'je za me sve ostavi.
Zlovoljan tijem stoju, rascviljen i plaljiv,
kuaje es moju i moj trud boljeljiv, 20
jak bolan nemonik od groze bolei,
ki ne ufa prijat lik i zdravja elei,
ter mu se stvar svaka, to kua svaki lip,
ako je i slatka, obraa u nalip.
Pokli je pripravan, o boe ljuveni, 25
ovi svijet pritaman nepokoj dat meni,
i ki me ta mui, i koji hoe toj,
da mene razlui od tebe, ki sam tvoj;

315
ter ne vijem to u sad, kud li se obratit,
kako li ovi jad od mene odvratit; 30
komu li u ruke ja se u pridati;
da moj trud i muke od mene odvrati,
zato nije ut sade nit je mo vidjeti
razloga ni pravde ni ljubav na svijeti.
Nemiran svijet je vas, tuba se svud plodi, 35
i vjera svaki as na manje dohodi.
I pravda sijeh dana jurve je s razlogom
pod noge splesana, ner samo prid bogom,
gdi eka vrime toj, s vrimenom da zgara
vas narod i puk svoj za zlobe pokara. 40
Glavu e najvee lje batom udriti,
po pravdi ka nee s razlogom suditi,
ka svako zlo djelo djeluje pri blagu,
ter duu i tijelo dala je sve vragu;
koja se nikoga ni stidi ni boji, 45
ni srde od boga, pripravna ka stoji,
da boja osveta za grijeh ju svoj plati.
svrh glave do peta da ju maem rasplati.
Zatoj e, boe moj, tuj srdu poslati,
da pravda i sud tvoj ne bude lipsati. 50
Pokli nije nikoga, pravedni moj boe,
da mene neboga u trudu pomoe;
samoga ner tebe ki milos ne brani,
i dal si sam sebe, lovjeka da shrani;
ja se u utei put tvoje ljubavi, 55
i ovuj u rije rei, to prorok sam pravi:
o boe svijeh boga, ki ivi po vas vijek,
u tebe samoga ufam se ja grenik;
i ufan'je sve moje tebi u pridati,
blaenstvo da tvoje milos mi ne skrati, 60
da nijesam smeten vas u vijeke i amen,
ki cvilim svaki as s vesel'jem rastavljen;
i u pravdi u tvojoj slobodi ti mene,
a duici mojoj daj dvore blaene;
in' da se nastani, o boe, pod tvoj kril 65
da se tuj sahrani, gdi ju si satvoril;
za taman svijet ovi nepravde pun svake
hitro me vaj lovi u mrjee pritanke.
Tijem eljno uzdiu, o vjena ljubavi;
i moj duh uzviu k nebeskoj dravi, 70
ufan'je gdi moje stvoril sam za svu mo,
pod krilo toj tvoje da bi mi tamo do;
duica da moja svasma se izbavi
svjetovnoga boja i s tubom rastavi;
da budu prit tamo ne mojom kriposti, 75
ljubavi ner samo od tvoje milosti;
po sebi zato sam ne mogu dobiti
bez tebe vinji kram, ni u dvore tve priti,

316
gdi sam prit ja ufan po tvojoj milosti,
gdi je tamo vjeni dan i vjene svitlosti; 80
gdi nije pla ni tuba, gdi nije tuni vaj,
ni himbena druba, ke je pun vas svijet saj;
gdi saj svijet darove ne dava za slubu,
ni plane jadove, ni sjetu ni tubu.
U te u samoga dake ja ufati, 85
ki more svakoga na milos prijati,
ki more milos dat i ljubav tuj tvoju
i mene odrvat u trudnomu boju.
Za ovi trudan boj ne mogu dobiti,
ako ti boe moj bude me zabiti; 90
toliko za mnotvo napira na mene,
stavit me u robstvo od jame pakljene.
Tijem k meni uho tve prikloni, boe moj,
ter moje tube sve i plani nepokoj
uslii, uslii, kriposti velika, 95
i hrli i prei ter mene grjenika
od'rvi od guse, koja se pripravi,
pakljene da uze na grlo postavi,
da mene prituna i plana za dosti
povede za suna od vjene tamnosti. 100
Zatoj me ti spasi i ukloni ti mene,
gdi su ti porazi od jame pakljene;
i meni ti budi zaklonik nebogu,
tolik broj zlijeh ljudi za trpjet ne mogu,
po svjetu avolju ki se su sastali, 105
da bi me na volju s batine prognali:
vaj da me proene taj sila duha svijeh
iz kue blaene, za nijedan za moj grijeh,
za svoje ner zlobe, nenavid ner za svoj,
kako zle hudobe, slijedei ivot moj, 110
zlu volju kaui da me prije umore,
i oito laui, zlo na me govore.
njimi je hitrina i hitri taj lovac,
ki meni zapina potajni tonotac;
ter hitro spoznaje iz krova gdi stoji 115
sve moje stupaje rasklada i broji;
po avljem zakonu ter tuna taj glava
drugomu Neronu prava me izdava.
I utoni bud mi dom i titak moj budi,
vaj neka vee mnom ne vore zli ljudi, 120
nego li da spasen po tebi ja budu
da vee poraen ne bolim u trudu;
za si ti ma jakos i utoite moje,
i moja sva rados, o boe, bez koje
prijati jakosti nikako nije mi mo, 125
ner s trudom alosti i gork pla dan i no,
i uzdisat svaki as, o kralju izbrani,
ako me tvoja vlas zlijeh duha ne obrani,

317
ki svasma nastoje za svoja zla djela,
da moj duh razdvoje prije reda od tijela, 130
brojei me stope jeda me prihine,
da me prije potope sred morske puine.
I imena rad tvoga, o boe prislavan,
slavna i svetoga, ti budi prislavan.
Iz morscijeh dubina da me sad izvadi, 135
o slavo jedina, da moj duh nasladi,
i da me nahrani i napita lana,
i da me obrani od plaa intana;
za trpim velik trud i muke pakljene,
gdi ine krivi sud zli ljudi od mene, 140
i sve zlo to vore i sami to djelju,
toj na me govore ter nebog ja cvijelju,
i velmi uzdiu od muke tolike
gdi uju i sliu otrovne jezike,
u kijeh su nalijepi ter moj duh bodu ta 145
jak strijele i ipi aliti rtat ma.
Svako zlo ter rijee, da meni duh smute,
k tomuj mi zaprijee tonoti sve pute,
i zamice tanke svudi mi spravljaju
jadove ter svake trudnu mi zadaju, 150
jeda me ulove, kako zvijer u lugu,
da moju ponove svu alos i tugu.
Iz ovijeh tonotac zatoj me izvedi
i himbenijeh oac, u kijeh su sve zledi,
zli lovci nemili koje su vaj meni 155
podhimbom sakrili, moj boe ljuveni,
nevidom da upadu i da se zamaknem,
u plau i jadu nevidom da izdahnem;
za si ti shranitelj, o boe dragi moj,
i od due spasitelj, ka eli vjeni goj. 160
U tvoje tijem ruke duh ti moj pridaju,
da odvrati sve muke, koje me skonaju;
i k meni pristupi, boe od istine,
ter moj duh odkupi, da u tubi ne gine.
Vijem da ga s' odkupio, shranit ga hotei, 165
kad si za nj krv prolio, na kriu visei.
A sada potvrdi milos i utemelji
i onogaj pogrdi, ki meni smrt eli;
ter od psa sljednika tom tvojom ljubavi,
ki laje i rika, ti mene izbavi, 170
koji mi nepokoj i nemir zadava
ter pamet i duh moj lajui skonava.
Tijem slavni moj boe in', tvoja da milos
trudna me pomoe i satre usilos
od togaj, ki meni zadava tolik trud 175
i tonot himbeni zapina oda svud;
zato si boe svih velmi nenavidil,
u zlobah u tacih na svijeti ke s' vidil;

318
ti si nenavidil meu zlobe sve ine,
ki gube rajski dil a ljube tatine, 180
pravedan za tvoj sud hotil je, moj boe,
da trpi pakljen trud, tko slijedi raskoe.
Nu to e oni rijet, o vinji boe moj,
kad pridu na on svijet prida te na sud tvoj,
koji su stavili svu pamet u oholas, 185
a tebe zabili, koji si vjena slas;
ki slatko papaju i slijede svaki blud
a svojijem zadaju s razmirjem velik trud?
Za grijene te due velmi se ja bolju,
trbuhu ki slue i ivu na volju; 190
a navla lovjek taj, koga sam ja poznal,
za dobar zalogaj koji bi duu dal,
na mene koji zja svaki hip i svak as,
da prie padu tja strmoglav u propas.
Ja zatoj u boga ufam se za svu mo, 195
da mene neboga ne bude trudna o;
i da me isprti od bijesnoga lava,
vaj koji do smrti moj ivot skonava.
Nu se u radovat s vesel'jem sluga tvoj
i tebi hvalu dat, o vinji boe moj; 200
zato si pogledao na moje smiljen'je
i mene nijesi dao u vjeno cvijeljen'je
onomuj lovjeku, s kijem su zli zlotvori,
ki moli smrt prijeku da me prije umori.
Nu milos blaenu ne brani tuj tvoju, 205
ter duu spasenu uini ti moju
od stare nevjere, koja me slijeae,
i velje potjere za mnome injae.
Tijem tebi hvala bud, ki milos ne krati,
ner li njih krivi sud na pravac obrati; 210
i nijes me satvoril, da tvoje odluke,
ja kad sam tuan bil, dadu me u ruke
neprijatelja mojijeh, kijeh me si sauval,
moj boe rad kojijeh velmi sam tugoval.
Nu rados ja uju, ar boe svud sada 215
slobodan tuguju bez tuge i jada,
za me si ufano zle drube izbavio
i u mjesto prostrano me noge postavio.
Prostran mi boe put i irok objavi,
po kom se gre u skut od tvoje ljubavi. 220
Nu nije moj razum tolike kriposti,
slijediti pravi drum od tvoje milosti;
bez tvoga smiljen'ja nit se u izbavit
groznoga cviljen'ja nikako na saj svijet,
za me svijet jo vee uzami i puti, 225
i doli pritee, gdi je pla priljuti.
Hini me i vara i hitro jo meni
doli jaz otvara, gdi je plamen ognjeni.

319
K tomuj mi za slubu, moj boe, dariva,
vini pla i tubu da moj duh uiva. 230
Tuge su jo vee i vea jo napas,
pokoja gdi nee dati mi za mao as,
duicu da moju meju sve ostalo
provodim u goju i u miru daj malo;
sa mnome intano nego li bije boj, 235
da tuno i plano provodim ivot moj,
i to sam po sebi ne moe ovi svijet,
priziva vaj k sebi zle ljudi na izmit,
da svijetu pomogu na mene vojevat,
i meni nebogu vjekuti trud zadat. 240
Zatoj se ti meni smiluj gospodine,
o boe blaeni, da moj duh ne gine;
za velmi tuguju i u san i javi,
posil'je gdi uju, to na me svijet spravi.
I oko se me smuti i utroba ostala, 245
i dua zled uti od razlicijeh zala;
jere u bolosti polipsa ivot moj,
od velje alosti utei nepokoj.
I godita moja, odkle se porodih,
s plaem bez pokoja do sada provodih, 250
ter ino ja nebog u vijeke ne poznah,
odkli me stvori bog, ner samo pla i uzdah;
i kripos u ubotvu moja se razboli
od suza u mnotvu, ke oko me proli;
a moje sve kosti ostae smetene, 255
biraje alosti i trude pakljene
i on pla i tubu, vaj ki se priiva,
to saj svijet za slubu suen'je dariva;
gdi je pla i tuba i truda za dosti
i skrit od zuba i vjene alosti, 260
od koje ja drube bojim se jadovit,
da moje sve tube ne bude ponovit;
sve sile za spravlja svaki as svaki hip
ter meni ponavlja vas emer i nalip.
Jote sam vrhu svijeh, o boe, tvoj sluga 265
neprijatelja mojijeh uinjen od ruga
i njih pogren'je, ter trudan ostaju;
nu moje strpjen'je sve tebi pridaju,
ti uvaj, ti bljudi i ti me obrani,
od toli zlijeh ljudi i moj duh sahrani. 270
I od susjed od mojijeh pogren sam vele,
ki kou svu na mijeh odrijet mi svi ele,
lje tvojoj ljubavi duh se moj pridava,
da se sad izbavi od vukov i lava,
na mene ki ree, vikaju i viju, 275
i skrovno me pree, da moju krv piju.
Znancem sam mojijem strah i velik nepokoj,
ki ele strt u prah prije reda ivot moj;

320
i ki me viahu, ti dale od mene
svi vanka bjeahu iz jame pakljene, 280
u ruci drei objestran bridak ma
i mene slijedei zadat mi grozni pla.
Zabiven jote bjeh jak mrtav od srca,
ter blago zaman rijeh plav moja sve krca;
blizu sam ja kolja, jur se u razbiti, 285
tjeri me nevolja, kamo u ispliti?
tjere me valovi i tune nezgode
i od svijeta jadovi sa mnom se svud brode.
Zgar boe a zatoj pogledaj me trude,
in' trudan da duh moj s plavcom se sabljude. 290
Vrh mene pogledaj, nemoj me zabiti
i plavci ti ne daj mojoj se razbiti;
za vidim nebog ja od mora dubinu,
ka na me vajmeh zja, da s plavcom poginu.
Jote bih uinjen, nebogu vaj meni, 295
jaki sud izgubljen, ufan'ja u kom ni,
koji je za nitar, koji se svud valja,
kako sve ona stvar, ka nito ne valja;
jer sluah od onijeh, u okolo ki bjehu,
pribivalac tamnijeh, inei u grijehu 300
opogovaran'je, kada se kupljahu
ter s himbom varan'je jednaga stavljahu;
ter se svjetovae, moj boe, ljuveni,
zajedno se stae suprotiva meni,
da mi vazmu duu, zadat mi nepokoj, 305
da s tilom razdruu emeran ivot moj.
Zatoj se ja ufah u te, gospodine:
tijem primi moj uzdah, da mi duh ne izgine;
od tune te drube, o vinja ljubavi,
i pakljene tube ti mene izbavi. 310
I ovo ja rekoh, da bog ti jesi moj,
komu se utekoh, kako sve sluga tvoj,
svasma t' se pridati, boe milostivi,
ki more lijek dati svakojzi protivi;
i u tvojijeh su rukah jo drijebi sve moje. 315
Zatoj me u tugah blaenstvo toj tvoje
izbavi od ruka neprijatelja mojijeh,
i pakljenijeh muka i od zlotvor oda svijeh,
ki mene progone usionom napasti,
da duh moj potone u vjenoj propasti, 320
u vjene pomrake, vjekuta gdi je no,
svitlosti ni zrake vidjeti gdi nije mo,
i gdi je magla taj i tmasti tolike,
kojijem na na svijet saj ja ne vijem prilike.
Tijem vinji boe moj, smiluj se vrh mene, 325
taj tmasti nepokoj odvrati od mene;
i uin' me spasena u milosti tvojoj,
i od gnijeva pakljena ukloni ivot moj;

321
gospodine boe, za duh moj po vas vijek
u drugom ne moe duici najti lijek, 330
ni oruja ni tita, ner tebe samoga,
o stvore od svijeta i boe svijeh boga,
ijem bih se obranil od neprijatelj mojijeh
i moj duh sahranil od zlotvor pozlobnijeh.
I ne postidim se ja tebe zovui, 335
ledeno da mi se srdace savrui,
u ivoj eravi i u plamu ivomu,
od tvoje ljubavi po daru po tvomu;
za se sve smrzlo jes i u mrazu pribiva
ter alos i boles s tugami priiva, 340
s tolikom tuicom, ku nije mo zbrajati,
gdi tilo s duicom hoe se rastati
od sile tolike od mojijeh krvnika
i od drube razlike otrovnijeh jezika,
koji ne prataju trud meni dajui 345
i kako psi laju na mene laui.
O vjena ljubavi, zatoj mi milos daj,
trudna me ne ostavi, zgar na me pogledaj,
da ti psi pristanu, na mene ki laju,
i ljutu mi ranu po srcu zadaju. 350
Ufan'je nu moje, ja ki se skonavam,
u ruke u tvoje sve tebi pridavam,
i tugu i moj trud, ki moj duh rastavlja,
pravedan za tvoj sud pravednijeh ne ostavlja.
Svrio si onijemi, ki u te ufaju, 355
lovjeijem sinovmi, ki ti se pridaju,
ljuvenu svu rados zato im ti plati,
i tubu i alos u pokoj obrati,
da mirno svi stoje bez tuge i vaja,
i da se pokoje u dvoru od raja; 360
i od njih e svakoga potajom pokriti,
i od lica od tvoga nee ih dijeliti,
i od smee lovjeka njih e obraniti,
i rane bez lijeka na zdravje shraniti
u crkvi u tvojoj od protivnijeh jezik, 365
sahranit u kojoj more se iv lovik;
pravedno zato je, da se ti pomogu,
na slubi ki t' stoje, kako no sve bogu.
O slavni boe moj, zatoj me sahrani,
i stav' me u taj broj, gdi su ti izbrani; 370
i s plaem i tubom ti mene rastavi,
i s himbenom drubom po tvojoj ljubavi,
himbeno ki hode, prijami ostale,
sve gore i vode da na me navale.
Nu se sam utrudil u bogu blaenu, 375
i tuj sam pogrdil svu drubu pakljenu.
I prasca divjaka pogrdih ja takoj,
prid kojijem proplaka veekrat ivot moj;

322
i sada na nj plau gdi otri zle zube
ter boju polau podrijeva i dube. 380
Vinograd splesa vas i obujmi sve lozje,
priadi u neas i odjema sve grozdje.
Jo bijesno toj prase, o vinji moj boe,
svu njivu popase, do klasa i poe;
pak zube ocjeri gorije od jada 385
ter ovce rastjeri bojega van stada.
Napokon pastira praad rogoborna
nastoji da odtira van svoga obora,
neka se sam iri i nokti i zubi,
kad ovce s pastiri do traga pogubi. 390
Zatoj te sad molim, o boe pravedni,
ja ki se nag bolim i plau po sve dni:
satri mu gubicu, skri mu sve zube,
da tvoju kuicu ne rije ni dube;
svasma ga zaslijepi i s vidom rastavi, 395
neka ne korijepi vinograd gizdavi;
ali mu prikrati svu silu i kripos,
i k sebi obrati na ljubav i milos,
neka ja mogu rijet: vinji bog pravedni
pogleda na saj svijet u ove nae dni, 400
svoja vlas tolika vinji raj otvori,
od prasca lovika ter sada satvori.
Za to je blaeni gospodin vrhu nas
i sada i sve dni bez konca po vijek vas,
milosrdje svoje zato on vrh mene 405
na pristol'ju stoje od pravde blaene
takoj mi umnoi, kako bih sam hotio,
ter mi se odloi alosti velik dio,
u orunomu gradu njemu se molei,
suzice u jadu s emerom ronei, 410
gdi moj duh proplaka u tunoj nezgodi
od prasca divjaka da mene slobodi.
U asnutju zatoj od pameti moje
rekoh ja sluga tvoj u napasti stoje:
odvren jur sam ja od lica za moj grijeh 415
dalee, boe, tja i od oi tvojijeh.
Uslii zatoj glas od molitve moje,
i mene u taj as blaenstvo toj tvoje
u trudu pomili, za ljubav i milos,
avoljoj toj sili ter skrati usilos, 420
kad zazvah tebe ja, o vinja ljubavi,
ter tube i vaja ti mene izbavi.
Zatoj se svak spravi, vinjega ter boga
i hvali i slavi jak stvorca pravoga.
Ljubte gospodina njegovi svi sveti, 425
u trojstvu jedina, neka vas on sveti
od svake napasti, a navla zlijeh ljudi
i od donje propasti, gdi su vjeni trudi;

323
zato e gospodin istinu iskati,
i za va svaki in razloga pitati. 430
I mimo sve ino uzmnona svoja vlas
dati e obilno ineijem oholas
alosti i vaja i trude razlike,
da slave od raja straaju u vijeke.
Vi koji ufate svi u gospodina, 435
muki se vladajte svrh svakoga ina,
sve muki inite, neka se bog slavi,
i njega scijenite, da je stvorac on pravi,
srdaca ter vaa hoe se krijepiti;
vjeni kram tko praa, njim ga e dobiti. 440

4.
Psalam de profundis, po nainu od molitve.

Iz tmaste dubine, gdi velmi tuguju,
k tebi gospodine iz glasa klikuju,
u jami stojei, beza dna gdi je jaz,
skrueno molei prislavnu tvoju vlas,
najmani da sine svjetlosti tvoje trak 5
vrh ove dubine, gdi je vajmeh tmasti mrak.
Bez dnevi gdi je no, gdi cvili ivot moj,
prijati gdi nije mo ni mira ni pokoj,
ni zimi ni ljeti ni u vrime ostalo
tih sanak vidjeti, ni vele ni malo; 10
ner tuan u trudu i obno i obno
rvem se za ludu i trud je moj zaman.
Trudim se jadovan, u tmasti stojei,
kako rob okovan, slobode elei,
aliti kad trudi na smrti taj lovjek, 15
ki drugo ne udi ner zdravju svomu lijek.
U tmasti tijem stoje, sunace gdi ne sja,
za zlobe za moje gdi nebog cvilim ja,
i za grijeh ki traju moj ivot prituan,
za ki se poznaju, da sam kriv i duan: 20
zatoj gospodine, uslii ti moj glas,
iz ove dubine, pretmasta gdi je propas,
gdi je tuba, gdi je jad, ki nije mo izrijeti,
i gdi je vei smrad, ner nijedan na svijeti,
u koji ja padoh, izgubiv drum pravi, 25
i dale vaj zajdoh od tvoje ljubavi,
gdi me grijeh moj ini i zloba velika
u tmastoj dubini cviliti do vijeka.
Gdi cvilim u suze, tebi se molei,
konopac i uze na grlu nosei, 30

324
tve ui prislavne da budu u saj as
na molbu mu spravne uti moj tuan glas,
koji t' ja rascviljen u ruke predaju,
za s tobom razdiljen svasma se poznaju.
Grijeh me moj rastavi od tvoje milosti 35
i od tvoje ljubavi, o vjena svitlosti.
Nu ako sam i zgrijeil, a vinji moj boe,
ljubavi daj mi dil, ako se bit moe;
milosrdja tvoga ni krati ni brani,
grjenika ovoga pomiluj i shrani. 40
in' milos tvoja taj, grjeniku da meni
obrati tmasti vaj u plamen ognjeni,
plamenak oni dim, bez koga nikadar
svjetlosti ne vidim, ni nijednu drugu stvar;
bez koga nije mi mo iz ove dubine 45
k svetomu dvoru do nebeske visine.
Visinu tuj pravim, gdi moj duh stvoren bi,
neka te tuj slavim i hvalu dam tebi.
Lje nijesam podoban k nebesom pozrijeti,
jakino sve zloban, komu tvoj sud prijeti, 50
a kamo tuj milos od tebe isprosit,
iz mraka na svitlos da budu k tebi prit.
A za toj, a za toj, o vinja ljubavi,
ti zlobe i grijeh moj na razlog ne stavi;
smrsi sve jednaga, to zgrijeih sva ljeta, 55
tvoja krv pridraga man da nije prolita.
Za ako me zlobe obslui ti boe,
pakljene hudobe izbavit tko moe?
I tko e trpjeti, van tebe samoga,
pod nebom na svijeti zled grijeha tamnoga? 60
Za ku zled vapiju k tebi, gospodine,
da trudan ispliju iz tmaste dubine.
Ufan sam nu zatoj, da se ne kratiti
iz dubin ivot moj na svitlos vratiti,
za ljubav goruta, moj boe, tvoja taj 65
s neba se doputa za me prit na svijet saj;
raspet krv proliti, na kriu nag stoje,
da bude odmiti zgrijeen'je sve moje.
Tijem hrli i prijei, ter tvojom oblasti
plana me utjei u ovoj propasti. 70
in', da nije za ludu prolita krv tvoja,
u muci i u trudu za djela zla moja.
Pomiluj pomozi, o slavni stvore moj,
i od mene ne odnosi prislavni obraz tvoj.
in pogled tvoj blaen vrh mene da sine, 75
u tmasti poraen gdi ivot moj gine.
Me tijelo za gine i moj duh, neka zna,
s nebeske visine ako me ne obsja;
i ako se ne spravi tva milos jedina,
da mene izbavi od mrklijeh dubina: 80

325
beza dna u jami po vas vijek ostaju,
sadruen s tugami, u drubi i u vaju;
pri tebi zato je taj ljubav i milos,
po skali od koje mogu prit na svitlos.
Zakona tvoga rad i radi jo tebe 85
ja trpim plani jad i obadjam sam sebe,
jaki sve krivac taj, ki glavom duguje,
gledaje smrtni vaj ter velmi tuguje;
tuguje i trudi, o slavni boe moj,
i drugo ne udi ner shranit ivot svoj. 90
Nu toli ne preda od straha prid smrti,
prid sobom ku gleda kad ga e satrti,
koliko se boji kuaje vjenu no,
u misleh ter stoji napokon gdi e do:
tako ja dan i no, svaki hip i svak as, 95
razbiram za svu mo tvoj, boe, straan glas,
kad me e zazvati jaki sve pravi bog,
da budem pridati od grijeha pun razlog,
vaj kojijem ivot moj ne moe u vijeke
pribrojit pravi broj ni najti prilike. 100
Tijem k tebi da priu, moj boe milostiv,
oito ja viu da ti sam velmi kriv;
zatoj se ja boju, sudit me kad bude,
duicu da moju ognijevit ne bude.
Tijem plano iz glasa k nebesom vapiju, 105
da iz tmasta propasa na bil dan ispliju;
na bil dan, ne velim ki stie tmastu no,
ner oni ki elim vidjeti za svu mo,
gdi se pla prikrati, kad boe grjenika
tva milos obrati, da je iv bez vijeka. 110
Zatoj se obraam ja boe na pospjeh
i plaem dug plaam od grijeha oda svijeh.
Zatoj me mimo sve pomiluj, Jesuse,
i u slavno krilo tve prim pla moj i suze,
u krilo prislavno, koje je vajmeh ta 115
vazdakrat pripravno od grjenik prijat pla.
Dua je ma trpila slavnu rije njegovu,
iz tmasta tamnila na pomo ku zovu;
i ufa dua ma svasma u gospodina,
da moj glas poslua iz mrklijeh dubina, 120
jadan glas ki cvili s uzdahom i tui,
jeda me pomili i s tubom razdrui
Jesus moj gospodin, lovjek i bog pravi,
jeda me iz dubin u polje zastavi,
u slavno dim polje, gdi je velmi za dosti 125
vesel'ja do volje i svake radosti,
gdi cvijetak tuj svaki s blaenstvom vazda cti,
gdi miris prislatki duicu nasiti;
rajski taj miris dim, ki ovdi ne utim,
ni cvijetje toj vidim, vidjeti ko udim; 130

326
ni drutvo blaeno, s kojim bih rad biti,
po vas vijek zajedno svak as se slaviti.
Za druga nije druba sa mnome u jami,
ner uzdah i tuba i gork pla suzami,
gdi eljno uzdiem u ovoj mrklosti 135
i duh moj uzdviem k nebeskoj svitlosti,
a grijeh ga tegli zgar i prit mu tuj ne da
kako sve teka stvar, zgar na tli ka pada,
gdi vijekom nikada alosti ne lipe
i gdi se od jada gorije uzdie; 140
duboka gdi je jama, gdi je ivot moj muen
i gdi sam od krama vinjega razluen;
nepomstvo gdi moje ini me vajmeh prit
i zloba, rad koje tuan u vazda bit.
Jesuse prislatki, Jesuse dragi moj, 145
pokle si trud svaki i svaki nepokoj
podnesal za mene da na kri pristupi,
od jame pakljene vaj da me iskupi,
ne kamen'jem drazijem, ni zlatom ni blagom,
smiljen'jem ner blazijem i krvi pridragom: 150
molim te za svu mo i sa svom kriposti,
nemoj me trudna o u mrkloj mrklosti.
Za onuj krunicu od trna nemila,
koja t' je glavicu do modan probila;
za on trud i muke od aval najlie, 155
kijem noge i ruke k drijevu ti pribie;
za udarac on priljut, od koga vaj kade
prisvetu tvoju put otar ip propade;
i za krv prislatku, koju ktje proliti
da bude zled svaku od grjenik odmiti: 160
in', da taj krv tvoja bude me oprati
od zloba bez broja, ke nije mo zbrajati.
I za svoj plani glas i ljubav istahnu,
kad klie u on as prije ner izdahnu,
na kriu visei vas ranav i krvav, 165
otcu se molei, da ukae tuj ljubav
narodom vajmeh svijem, rad kojijeh izdae
a navla onimijem, ki ti smrt zadae:
Jesuse ljuveni za trude te tvoje
oprosti i meni zgrijeen'je sve moje, 170
prostiti kom si ktil koji ti zlijem tvorie,
i od kijeh si raspet bil i ki te umorie;
neka sam sluga tvoj ja jedan od tizijeh,
postavljen u taj broj, kojim si prostil grih,
da mene opere tvoj ivac krvavi 175
i svu zled podere, ka moj duh zatravi,
od jutrnje strae i veer do noi
zgar svitlos da kae dar tvoje pomoi.
Za moj grijeh dan u no i u mrklos obrati
i moju malu mo duhovnu prikrati; 180

327
nepomstvo za moje u tijelu i u dui
zakone sve tvoje na puno ne obslui.
Vaj da ih obsluim, ne bih se tubi dal,
u tmasti da tuim, strmoglav gdi sam pal.
Jesuse, a za toj vapjen'je sli moje 185
i uzdah tuni moj u dubini stoje,
s vruijemi suzami ki grozno polijevam
beza dna u jami ke k tebi posilam,
Izrael da u te ufa gospodina,
komu si ti pute prik morscijeh dubina 190
otvoril, moj boe, ki vlada vas svijet saj,
po kopnu da moe s pukom prit na on kraj;
ter silu porazi, ka tvoj puk slijeae,
da ju more zajazi, kudi prit ktijae.
Taj tvoja slavna vlas tuj silu prikrati, 195
oruna oholas da bude ostati,
gdi ju more zajazi, da nijedan ivi duh
mora van ne izgazi opeta na svijet saj.
Tuj boe pravi sud ter takoj uini,
da prime smrtni trud u morskoj dubini, 200
da nitkor ne ree, da tvoje ljubavi
Izrael ne stee, ner ga tuj ostavi
i da ga u ruke krvnikom, da puk tvoj
podnese sve muke, da skona narod svoj.
Za si ti milostiv i milos ne krati 205
grjeniku, ki t' je kriv, da mu duh sahrani,
u svako jur doba tko t' duan ostaje,
od grijeha i zloba kada se pokaje;
i tvoju tuj milos na dar mu dariva,
kad s mraka na svitlos k sebi ga priziva. 210
A mene oholas i njome taman svijet
u ovi strmen jaz uini tuan prit,
gdi me je sinj oblak od zgara poklopio
i s maglom tmasti mrak svijeh strana obujmio.
Priplano tijem plau i uzdiem grozei, 215
trnovu vaj drau u srcu nosei,
i grozni vajmeh pla u jami pritmasti
ini mi kako ma srdace propasti,
kuaje neharstvo za koje voljno sam
izgubih toj carstvo i vinji dvor i kram. 220
Iz tmastih dubina tijem viu gdje ginu,
moga gospodina na milos da prignu;
pri mom gospodinu zato je taj milos,
da tmastu mrklinu moe dat na svitlos;
jote je obilno prid njim odkupljen'je 225
i ne eli ino, ner pravo skruen'je,
da grjenik prolijeva s jadovi suzice
i s njimi da oiva sve grijene tuice.
I sam si hotio re, da grjenik u tuzi
tuj milos moe ste, kad grozno prosuzi; 230

328
i grjenik ne umira, ner ive po vijek vas,
ki svoj grijeh opira suzami svaki as.
Tijem boe grozni pla i uzdah moj umnoi,
neka se meni ta zgrijeen'ja odloi,
da mi se svrh plei toj brime isprti, 235
prije ner li pritei bude as od smrti;
da moj duh lak bude, nebogu vaj meni,
kad svali sve trude od grijeha s rameni.
Za kad smrt pritee, nosei stril priljut,
trjebi je dalee putovat na dug put. 240
Razgovor jo tuan u jami jo uju,
gdi kako sve suan cvilei tuguju:
ovoj mi smrt pravi, pride ti skonan dan,
zgrijeen'je probavi, s koga si sit i pjan;
skoro e poznati, prid bogom kako je 245
razloge pridati za zledi za tvoje.
Isprazno tijem ne stoj, ner spravno sve sa svijem,
da prida razlog tvoj prid sudom pravednijem.
Vaj vinji moj boe, a ne zna ivot moj,
pridati tko moe od zloba razlog svoj; 250
zato je smeten vas, u jami stojei,
svaki hip i svak as zlobtine brojei.
Tuba ga sva smeta od plaa i vaja,
s poetka opeta gdi se grijeh pobraja.
Ter to je na saj svijet ter to je na svijet saj 255
gorije probavit ner samo emer taj,
a to zna ivot moj, koji je plaa sit,
kakov je nepokoj zdravicu tuj popit,
na srce ka pada sa svijemi tugami,
gorije od jada mijeana suzami. 260
Nu grjenik ufam ja prit s tvojom milosti,
gdi drugo sunce sja od vinje svjetlosti;
i on e odkupit od grijeha svakoga
i na milos primit Izraela svoga.
O vinji moj boe, mislit je udna stvar, 265
sam lovjek da moe procijenit tolik dar,
ljubavi velje plam gdi, slavo jedina,
ini te priti k nam s nebescijeh visina,
utroba od ene ter te je nosila
od dijeve blaene i naga rodila; 270
mlijekom te zadoji i taj te priista
njegova i goji trijesti i tri godita.
U tijelo ter takoj odkli se uputi,
vas trudan ivot svoj do smrti outi.
Uzmnonu desnicu nu po tom pak spravi, 275
pakljenu tamnicu ter s robjem rastavi;
za slavan pristupi, o kralju kralja svijeh,
ter vrata razlupi od dvora pakljenijeh;
i tuj tme prosjeni tuj svitlos i zrak tvoj,
i silom poplijeni suanstva tolik broj, 280

329
te due blaene ter sobom za milos
iz jame pakljene izvede na svitlos.
Izrael tvoj dake po tvojoj ljubavi
vjekute pomrake tobom se izbavi.
Izrael dake tvoj, pravo se moe re, 285
vjeni mir i pokoj po tebi moe ste;
zato se doputa, zato je toj ktjela
tva ljubav goruta u odjei od tijela:
dragu krv proliti i umrijeti za puk tvoj
i od grjenik odmiti svu zlobu i grijeh svoj. 290
Od suza u jezeru tijem pokli ja plivam,
vaj gdi grijeh moj peru i zlobe odmivam,
velmi se bolei, kajui zled moju
i tebe molei da milos da tvoju,
Jesuse tuj milos, Izrael po kojoj 295
iz dubin na svitlos prial je u dvor tvoj,
gdi vikom nikada vidjeti nije moi
sunana zapada ni mraka ni noi,
ner li je milos taj i tvoj zrak priblaen,
ki obsijeva vas svijet saj bez konca i amen. 300

5.
Psalam: Salvum me fac Deus.

Shranjena uini ti mene, boe moj,
u morskoj puini, gdi tonem sluga tvoj;
me tune zle zgode zato me vaj cvile,
gdi me su sve vode vrh glave pokrile,
koje me u jadu napokon jo ine 5
da u jaz upadu beza dna dubine;
jaz gdi se upada za grijehe na on svijet,
radosti nikada gdi nije ut ni vidjet;
jaz gdi je cvijeljen'je i plaa za dosti
i vjeno dijeljen'je od boje milosti; 10
jaz tuni gdi gore i ele umrijeti,
a umrijet se ne more ni zdravja vidjeti.
Zatoj te ja molju, ja boe za svu mo,
u ovuj nevolju budi mi na pomo.
in' da sam sahranjen, o slavo prisveta, 15
ki sam vas izranjen od glave do peta,
ne strilom priljutom, ni kopjem ni maem,
ner zlobom minutom, suzami ku plaam;
i perem i plau, jeda kad pride as,
da onu slas raslau, u koj je vjena as'; 20
jeda li pride red ter se trud moj skrati,
da mi se u slatki med vas nalijep obrati,

330
ter tebe proslavim ljuveno i milo,
kad emer probavim i tuno gorilo,
i tubu svu moju, rad koje rascviljen 25
pod vodom vas stoju ponuen i umiljen,
velmi se bolei i plano za dosti,
tebi se molei: ti moj grijeh oprosti.
Za vode uzljezoe do grijene me due
i naglo pridoe, vaj da me zadue, 30
Voda je vajmeh taj, s kojom je grozni pla,
s kojom je vjeni vaj, s kojom je bridak ma,
ki meni u vodi i obno i obno
trudan duh prohodi i srce objestran;
koje me jo vode svaki as, vaj meni, 35
k dubinam zavode u ponor pakljeni,
a duh moj ne moe po svojoj kriposti,
da se sad pomoe bez tvoje milosti;
zato sve napasti, ke iz pakla ishode,
u vjene propasti doli me zavode, 40
gdi je pla i tuba i jadovne pjesni
i skrit od zuba i uzdah s boljezni.
Zatoj me pomili, o boe milostiv,
da vee ne cvili moj ivot boljezniv,
pod vodom stojei i u san i javi, 45
spasen'ja elei pri tvojoj ljubavi;
za javi i u san topim se u vodi,
gdi plana boljezan nigdir me ne ohodi,
vodene gdi sile tope me i dave,
ke mi su usplile visoko vrh glave, 50
ter duha pojmiti ne da mi boljezan,
ni na kraj ispliti iz trudnijeh voda van;
pod skorup ner plovem od vodene sile,
gdi zaman sve zovem i drage i mile,
a nitkor nee do, gdi plovem u vodi, 55
da meni da pomo i da me slobodi.
Dosta bi meni toj, da k meni nee prit,
emeran ivot moj potopa slobodit;
ner li me jo tope i nuzaju mene,
da me prije poklope te sile vodene, 60
da vee hip ni as, gdi moj duh tuguje,
od mene pusti glas vee se ne uje.
Sadanja vrjemena za s himbom toj ine,
da ljubav pravedna s korijenkom pogine,
i ljubav taj prava jo gdi je ponikla, 65
svudi je kotrava s troskotom pronikla;
i gdi se jo plode svi trni, sve drae,
ter moj duh prohode, ki grozno sad plae,
vrh onijeh najlie, rad kojijeh tuguju
ki pravdu pokrie a himbu niguju, 70
moj boe, ter sade nastae podhibe
a korijen od pravde do traga pogibe.

331
Velmi jo tuguju od muke velike,
u glavah gdi uju dvoduple jezike,
ki emer njeguju i nalijep vajmeh taj 75
medenom ter truju sladosti vas svijet saj.
Himbeni taj narav ter pravdom privrati,
i od drazijeh svu ljubav gori dnom obrati;
taj emer estoko ter drazijeh razdijeli
i oko na oko sad plae i cvijeli. 80
Taj emer ta s jadom i s medom svijeh truje,
s gospoom nepravdom, ka vas svijet kraljuje.
Nenavid jo je njom, rad koga svijet tui,
moj ivot pod vodom ki topi i dui;
moj ivot za suzi, za mnozijeh i mene 85
nenavid ponuzi pod sile vodene,
gdi je propas taj puna koprjeve, ka prudi,
i lisic i kuna, koje su zle udi,
ke kune kudami frudaju i glade,
i hitro suzami zadaju sve jade. 90
K tomuj se, moj boe, uti trud pakljeni,
gdi ognjeni plam loe u vodi studeni,
s vodami jednaga gdi se taj plam goji,
od mila do draga prijazan ter dvoji,
i ljubav razlui, ter vajmeh jadovan 95
pravedan sad mui, a kriv je darovan.
Jo cvilim bezredno, pod vodami stoje,
videi zajedno dvije tune gospoje:
lakomos i oholas, jednaga u drubi,
rad kojijeh svijet je vas u plau i tubi, 100
i zlosrdi njih narav, s koga svijet zlopati,
svu milos i ljubav poplesa potplati;
i ovdi pod vodu proklete njih stope
ne samo gospodu nuzaju i tope,
ner ine vajmeh jo po zlomu zakonu, 105
crkovnijeh glava mno strmoglav da tonu,
koje bog ne ljubi, za goje zlu volju,
meu sobom ter zubi dave se i kolju.
Plani su toj jade i alos vrh tuga,
pravednijem gdi vade srdace van kruga; 110
njih narav zlosrdi ter, slavni boe moj,
svu ljubav pogrdi i blaen mir i goj,
inei osvetu, a svoj grijeh ne kaju,
u jamu prokletu rad koga padaju,
koje zlo ne tvori u pustoj dubravi 115
zvijeren'je u gori zlosrde naravi;
za zvijeri u lugu ne ivu u svadi,
ner li jedna drugu miluje i gladi,
i ljubi i lie s velikom ljubavi,
koje su najlie jednake naravi; 120
a lovjek lovjeku zadava gorki jad,
aliti smrt prijeku a navla blaga rad.

332
A ki su na svijeti goriji porazi,
vaj ner li vidjeti, gdi mili i drazi
zlosrdo meu sobom blaga rad i slave 125
s nemirom i zlobom kolju se i dave?
Vode su dake toj, u kojijeh ja tonu
ke tope ivot moj po zlomu zakonu,
i grijesi ostali, ke nije mo izrijeti,
koji su nas dali odavna umrijeti. 130
Od dubin u kalu zaboden ja sam vas,
gdi tubu ostalu ponavljam svaki as,
a nije krijeposti u meni ni bitja,
iz kaone tamnosti da budem izit ja,
gdi trepti ma dua u glibijeh i tone, 135
jak ptica grmua, na vesku kad prione,
na prutu visei od truda i muke,
dana se videi ptiaru u ruke;
ali zvir, ka ezne od straha i preda,
ka u tonotu vezne ter prijeku smrt gleda, 140
kad hitri taj lovac, ki lovi zvijer svaku,
zapina tonotac i mrjeu pritanku,
s kojijeh se moe rijet, o zrako sunana,
da je njimi obuzet vas saj svijet sijeh strana;
gdi je kao pun gnusa i svake tuice, 145
zgrijeen'je gdi nuza i topi duice,
gdi u brlog taj padu i u glibijeh ostanu,
u telesnom smradu ki svoje dni traju.
A, ki je vei smrad, ali ki vei trud,
telesni ner li gad i od svijeta tati blud? 150
Ki hitrom prijazni, jak ribar ribicu,
obrumom priblazni nespomnu duicu,
gdi s bludom raskoe i oholas s gizdami
vjekovnji plam loe u pakli pod nami;
koji plam pod nami, sueni gdi gore, 155
sve more s vodami zagasit ne more.
Sueno gdi due ne mogu najti lijek,
ner cvile i tue bez konca po vas vijek.
Za moja zla djela zatoj u cvijeliti,
ijem moj duh od tijela bude se dijeliti, 160
jeda kad pride red, da od suza u jezeru
sve grijehe i svu zled skrueno operu;
jeda kad red pride, jeda kad pride rok,
da oi me vide istoni taj istok;
jeda me taj zraka puna sve milosti 165
izvede iz mraka k nebeskoj svitlosti,
neka se te zrake ma dua nasiti,
neistoe svake kada se oisti.
Nebeski oe moj, puinom jo zajdoh,
gdi mira ni pokoj s vesel'jem ne najdoh; 170
ner alos jo goru, ner je kao smrdei,
u duboku moru trudan se topei.

333
Pridoh u dubine meu tune valove,
od morske puine gdi su sve jadove,
i zlo vrijeme mene potopi smeteno, 175
gdi dua ma ezne prid smrti bezredno.
Sad ne vijem, moj boe, ivoga lovjeka,
procijenit da moe tuj alos do vijeka,
i velje nezgode i velik nepokoj,
ke u dno zavode topei ivot moj. 180
Lje samo ti suni tuj alos poznaju,
[u] lani i tuni ki u saj svijet ufaju;
zato svijet tuice s jadovi sazdava,
i mnoge duice topei skonava.
Toj li mi tko pravi, koje je more toj, 185
gdi je taj trud krvavi i tolik nepokoj?
More je dim ovoj, gdi je trud pakljeni,
gdi nuze
43
ivot moj valovi smeteni,
gdi je kolja tolikoj, mrkijenat i seka,
kojim se ne zna broj, o slavo prisveta! 190
Ter nitkor ne moe na zdravje vajmeh pro,
s kojim nije, moj boe, prislavna tvoja mo.
Zato se toj more ne moe progazit,
ni svoj jaz sve gore s brijegovi zajazit;
zato je toj more, gdi nije mo poivat, 195
gdi jedva vaj more stota plav isplivat;
zato je toj more, ko vinji kram brani,
gdi jedva prav more duicu da shrani;
zato je toj more, ko goji i blazni
razlike zlotvore s avoljom prijazni; 200
zato je toj more, gdi je s plaem trudni vaj,
i blaen tko more isplivat na suj kraj;
zato je toj more, gdi vidjet nije moi
danice ni zore, ni mjesec pri noi,
ni sunca da sine priko dne nije vidjet, 205
ni zvijezde jedine, kojom se vlada svijet;
ner je dan vazda tmas i mrana mrkla no.
Tijem tvoju slavnu vlas vapiju na pomo,
ti tvojom milosti i tvojom ljubavi
ove me alosti i tube izbavi, 210
jeda tvom oblasti trud se moj prikrati,
gdi su sve napasti sa mnome u rati,
gdi nije mir, gdi nije goj, ni prave ljubavi,
razmi sam trudan boj i nemir krvavi;
u komu ja boju i rati pritunoj 215
provodim es moju u rati nemirnoj;
gdi vajmeh trudih se tebe vapijui,
i u duhu smutih se dubinom plovui,
jeda zgar pogleda utopavca mene,
ter meni dijelak da milosti blaene, 220

43
188 glagol nuze nije pouzdan, jer rkp. ima nekakvu zamrenu rije.

334
jeda pla moj zaman i uzdah ne bude
tvoj pogled prislavan ter mene sabljude.
Za nije as, za nije hip, ni vrijeme nijedno,
kad duh moj jadan ip ne rani bezredno
strilami bez lijeka, kijem nitkor ne moe 225
lijek najti do vijeka bez tebe, moj boe;
alosti rad koje me srce uzdie
i vilice moje mukle se uinie,
tebi se molei, moj boe, za svu mo,
ovdi se topei, da meni da pomo, 230
ti koji zgar vlada nebesa i svijet saj,
da na me pogleda i na moj plani vaj,
razlike napasti gdi mene sad veu
i od vjene propasti u ponor poteu.
I zatoj me oi lipsae u, glavi, 235
gledaje k istoi od tvoje ljubavi,
ufaje u boga, ki kara i cvijeli,
gospodina moga, ki svaki dar dijeli,
sunace jeda toj od slavne oblasti
obasja ivot moj u tamnoj propasti, 240
gdi je velja vajmeh mno od sile pakljene,
ti boe koju mo odvratit od mene,
i dat mi oni dar, ki elim, moj boe,
od koga nijedna stvar draa bit ne moe:
a to jest, da moju sahrani duicu, 245
u trudnomu boju ka uti tuicu.
Koja je vaj tuga i alos tolika,
kojoj se na druga ne moe prilika;
za se mno ljudi svijeh umnoi i spravi,
vrhu vlasa mojijeh ki mi su na glavi; 250
ljudi su dim oni, nenavid od kojijeh
svudi me progoni i slijedi strana svijeh,
koji se u jatu jednaga sastae
ter meni zlu platu jednaga sazdae,
navla bez uzroka, do due ter sam sit 255
emera estoka, koga mi dae pit.
Nu pokli toj takoj sudi me es moja,
da trudan ivot moj ne prija pokoja:
k tebi u moj boe iz glasa vapiti,
za moj duh ne moe tolik trud trpiti. 260
Tolik trud i muke zato me skonaju,
zatoj ti u ruke moj ivot pridaju.
Ti boe pogledaj na trude i pla moj,
splesat me ter ne daj druini himbenoj:
za se duh moj boji, ar se pokrijepie 265
neprijatelji moji, ki me progonie,
i ki me progone ter trpjet nije moi,
gdi ivot moj tone a nee pomoi.
Ne bi po peali, kada bi vaj mene
potjerom prognali iz kue blaene; 270

335
ner blazne i blude, a kad se sastaju,
celovom od Jude pravu krv izdaju.
Toj bi mi za dosti, kad bi me prognali;
ner vee alosti meni su zadali,
vrh tuga vrhu svijeh ter grozno proplakah, 275
za vazeo to ne bjeh, pravedan toj plaah,
a ti sam boe zna bezumje sve moje,
razlono ki vlada stvoren'je sve tvoje,
i grijesi svi zlobom koji su pri meni,
vijem nijesu prid tobom ni od tebe skroveni; 280
niti se nijedna stvar pod nebom na svijeti
prid tobom nikadar ne moe sakriti,
za mogu vidjeti tve oi prislavne,
sve stvari na svijeti skrovne i potajne;
pod zemlju jo da se ukopa koja stvar, 285
prid tobom tajat se ne moe nikadar.
Napokon oi tve oito gledaju
potajne misli sve, ke se van ne znaju.
Potaje zaman sve zatoj su na svijeti,
kom svijetle oi tve sve mogu vidjeti. 290
Nijedan grijeh ni zloba pokli t' se ne moe
po sve dni do groba potajat, moj boe:
to oni, ki slijede emeran ivot moj,
cvijele me i vrijede himbeno tolikoj?
Ja scijenim nije drugo, ner misle ne umrijeti 295
i ivot u dugo provodit na svijeti,
za zlobe za mnoge ter nee smiljati
prid tobom razloge da imaju pridati,
ter himbu ku mogu spravljaju toliku,
zadat mi nebogu prije reda smrt prijeku. 300
Ah je li pravedno, hoe li pravi sud,
da toli bezredno daju mi tolik trud?
Mnim kad bi scijenili, od smrti to je vlas,
ne bi me slijedili, kako li sljednik pas;
i kad bi poznali, vaj to su skrivili, 305
mene bi ohali a sebe sudili.
Da bi se do danas mnom ne postidili,
ki me su svaki as himbeno slijedili,
ki tebe ekaju, slavni gospodine,
da razlog pridaju za svoje krivine; 310
gospodine jaki, uzmnone kriposti,
ki vlada stvor svaki razlono za dosti,
ti od zgar pogledaj na slabos na moju,
i milos tuj mi daj priivjet u goju,
vrjemena toj malo da u goju potratim, 315
to mi je ostalo da moj trud prikratim,
jeda se slobodim ter vajmeh od sada
moj ivot provodim bez tuge i jada.
Za ovi nepokoj, ki nije mo izrijeti,
trudan je boe moj udilje podnijeti, 320

336
trudan je u puti, trudan je i u dui
taj emer priljuti, s koga moj duh tui,
ki cvili i tui, cvilit e i svak as,
doijem ga razdrui od tila smrtna vlas.
I takoj cvilei skonat u dni moje, 325
taj napor videi od zlobnijeh ki stoje
sve sa svijem pripravni, a ne vijem za ki sud,
moj boe prislavni, zadat mi tolik trud.
Ufan'je sve moje, nu ako sam i u vaju,
u ruke u tvoje, moj boe, pridaju; 330
za tko ufa u tebe, nee mu zabranit
da bude sam sebe pri tebi sahranit;
i tko t' se pridaje i za te tko trudi,
taj blaen ostaje van broja zlijeh ljudi.
Da bi se vrh mene jo ne posramili, 335
sve trude pakljene ki su navalili
vrh mojijeh ramena da nosim na svijeti,
o slavo blaena, to nije mo podnijeti;
ter nosim vrh plei taj prijekor i ruge,
ke nije mo izrei od jada i tuge. 340
Za ktjee toj takoj, da vajmeh u jadu
toliki nepokoj i trud mi zadadu
koji itu tebe, Izraelov boe;
ter stojim vrh sebe, gdi ivot moj moe
te jade trpjeti s nepravdom tolikom, 345
ke nije mo izrijeti lovjejim jezikom.
Aj zato tebe rad, za branit istinu,
ja trpim ovaj sad s prijekorom vatinu:
stid pokri moj obraz, ki vene bridei,
svaki hip i svak as jadovno cvilei; 350
nevolja zato je, cviliti da budu,
smiljen'je sve moje zato je za ludu.
Za bratji ja mojoj tuin sam uinjen,
tere sam vaj zatoj s vesel'jem razdiljen,
u tubi jo stoje sinovom nebavac, 355
od majke od moje tuin inostranac;
bratinstvo vajmeh toj ter me ne poznava,
ter velik nepokoj i trud mi zadava;
ter kako neznanac, na domu na momu,
ja sluim nebavac pravedno svakomu. 360
Za vernu tuj slubu nu platu ne prosim,
a gork pla i tubu s boljezni podnosim;
i ta u plakati u muci i trudu,
doijem se rastati ivotom ja budu.
Ljubav doma tvoga zato izjije mene, 365
da od mene neboga vjene su spomene;
spomene da ostanu ter vajmeh tebe rad
u tuzi i u vaju probavljam tolik jad,
i sva priroanstva zlijeh ljudi ujui,
vlas tvoga boanstva s prikorom psujui. 370

337
Padoe vrh mene ter trudan ostaju,
sve trude pakljene ter meni zadaju;
toliku sramotu ter patih na svijeti,
ku momu ivotu nije dano izrijeti;
vatina tolika ter me je slijedila, 375
od Nila sva rijeka ku ne bi odmila.
Vrh mene videi toliku tuicu,
pokrih ja postei vaj moju duicu;
nu taj pos' zaman bi, za trudna za dosti
vea me oznobi boljezan s alosti, 380
i tuba jo gora stie me i prija,
za mi bi s prikora, to vee postih ja;
i stavih odjeu ne od svile predenu
ner li otru vreu od struna predenu,
i takoj umiljen vrhu svijeh vaj tuga 385
ja njim bih uinjen u priu od ruga,
tolik rug inei od ivota moga,
takoj me videi smetena neboga;
i meni protiva oni govorahu,
prije reda ki iva trudna me morahu, 390
da trudan ivot moj u tuzi i jadu
u vjeni nepokoj bezredno podadu.
Na vratijeh sjedei ki vince pijahu,
grozno me cvijelei ter me pripijevahu.
Mnim vajmeh ognjen zmaj toliko priljuti, 395
razgovor tuni taj da uje i uti,
ognjenu usilos i jade sve svoje
prignuo bi na milos tuice rad moje;
a od njih milosti nitkore ne imae
vrh moje alosti, gdi moj duh cviljae. 400
A ja stanovito k tebi gospodine,
velmi temeljito gdi ivot moj vene,
vas skruen u sebi, trudei vaj takoj,
molitvu ja tebi uinih, boe moj,
u vrijeme ugodno da na me pogleda, 405
ako je podobno da meni milos da.
Jo i ako bit moe, slii me neboga,
u mnotvu moj boe milosrdja tvoga,
i u pravoj istini od tvoga spasen'ja,
moj boe jedini, ne bran mi shranjen'ja. 410
Shrani me i spasi, molim te, za svu mo,
da trudni porazi budu me svasma o;
za vrime prihodi, ja koji tuguju,
po ognju i vodi da vajmeh putuju.
Jote mi krvav znoj na elu izvira, 415
kad smisli ivot moj i kada razbira,
napokon gdi u do utruen za dosta,
kad budu tamo pro priko trudna mosta,
po kom se prihodi ter tko ga bude prit,
opeta ne ishodi po vas vijek na saj svit. 420

338
emeran i priljut po tom se nahodi
strmenit vele put, ki k jazu zavodi,
gdje grjene duice u suze priljute
vjekovne tuice i trpe i ute.
Drugi je visok put k nebesom prislavan, 425
Abramov gdi je skut pravednijem pripravan,
ki prima duice u vjeno vesel'je,
gdi nije ut tuice ni nijedno dresel'je.
Nu tamo ne ulazi u taj dvor nad nami,
po kalu tko gazi s gnusnijemi nogami; 430
zato prit ne dadu, blaenstvo gdi je toj,
tko u kalu i smradu provodi ivot svoj.
Meu zla ostala tijem, ako bit moe,
tijeh glibi i kala uklon' me, moj boe,
neka se zabosti ne budem u kao taj, 435
gdi je smrada za dosti i gdi je plani vaj,
ki vinji kram brani posilno za svu mo,
i duu zastrani, gdi je tmasta vjena no.
I ti me slobodi i ti me sabljudi,
po kopnu i vodi od onijeh zlijeh ljudi, 440
ki me nenavide u eljah elei,
ivot moj da vide u vodah topei.
Vodenijeh dubina k tomuj me izbavi,
o slavo jedina, o vjena ljubavi,
da me zla godina ne utopi vodena, 445
i da me dubina ne prodre utruena;
i tvoje kriposti dil mi daj blaene,
da usta pu svesti ne bude vrh mene,
oni pu priplaan, beza dna gdi je jaz,
gdi je uzdah intaan i tuba po vijek vas; 450
i koga podira, po vas vijek on tui,
i dvaka umira u tijelu i dui.
A vea nije tuga ni vee alosti,
ner li je smrt druga od vjene tamnosti.

339
DODATAK

Ak. rkp. br. 779 ima poslije pjesme Vetranieve I, 6 -, a prije njegove "komedije od
Uskrsnutja", dakle medju samiem Vetranieviem sadrajem, ove dvie pjesme, koje su po
svoj prilici takodjer Vetranieve a nema ih u rkp. fr. knj. br. 77:

Tube me i brige s vesel'jem zdruie
i zlate verige i okovi sputie;
slobodan i okovan u vezu jo stoju
i ob no i ob dan ja cvilim i poju;
i rob sam i suan, bez strae a hodim, 5
i vesel i tuan ivot moj provodim,
Srce mi ispada u tuzi i vaju,
od tuge i jada nijednu stvar ne haju.
Bodu me sve strijele trnove svaki as,
a oi me ne cvijele, neg li sam vesel vas. 10
Slijepe su me oi i mrklu no tjeram,
a zraku s istoi dalee naziram.
Velmi sam jote gluh, nu dale od mene
outim vjetra uh slamicom gdi krene.
Nijednu stvar ne uju, neg li pla glasovit; 15
i kada putuju, tadaj sam stanovit.
Velmi sam jote nijem a mnogo govorim,
govorim a ne vijem ni usni da otvorim.
Ne mislim nijednu stvar neg stojim u goju,
a misal jak vihar zanosi svijes moju. 20
Vazda sam vode sit a od ee uzdiu,
i kada hou pit, sve vode prisiu.
I sit sam i laan i rados razbiram,
vesel sam i plaan a rado umiram.
Dresel'je i rados jo nigdir ne ostavljam, 25
gorilo i slados jednaga probavljam.
I pojem i cvilim u vrijeme u svako,
i rado duh dijelim i gorko i slatko.
Sve imam ljuvezni, sve mi je na volju,
a utim boljezni i s trudom zlu volju. 30
Od jada umiram i utim dresel'je
a rados razbiram i vjeno vesel'je.
Po trnu gdi hodim, vesel'je sve zdruim,
a gdi cvit nahodim, tuj cvilim i tuim.
Vesel'je sve gledam a vas se dreselim, 35
prid smrti vas predam i umrijeti ja elim.
eljno mi duh cvili, veselo a stoji,
da se prije razdijeli i s tijelom razdvoji.
Poivam u goju, a ivot trudi moj,
rvem se u boju a utim vjeni goj. 40

340
Kad bojak dobudu i kada poinu,
najdem se u trudu, bojim se i ginu.
Vidim se u slavi, a rados ne primam;
gdi je trud krvavi, tuj rados uivam.
Nahodim a gubim, i tonu a plivam, 45
mrzne mi to ljubim, to neu sve imam.
to tjeram, sve stiem, to stignu sve bjei;
sve plano uzdiem a pla me moj tjei.
I kad sam u drubi, tada sam ostaju,
kad li sam u tubi, mnim da sam u raju. 50
U plamu gorim vas, nu plama ne hajem,
i kako led i mraz u plamu dni trajem;
i vee to stinu u ognjenom porazu,
to veu toplinu ja utim u mrazu.
Srjea me svud tjera, blago mi sve daje, 55
svud mi drum zapira i za me ne haje.
Svakomu dug plaam, za blago ne haju,
svakomu sve vraam a duan ostaju.
Svakomu darivam, to imam do konca,
a ja se nazivam za tvrda lakomca. 60
I tko ima s mirom stat, na me se taj tui,
i meni tko ima dat, krivi me i dui.
Jote me svak plijeni a k plijenu pritjeu
i tko mene cijeni, toga se odriu.
Tko se mnom naruga i sa mnom razdrui, 65
bude mi taj sluga i mene taj slui.
Er moje toj kolo kud godi prohodi,
vrti me okolo i svud me zavodi,
i hrli i prjei, dan i no ter dijeli,
mnokrat me utjei a mnokrat rascvijeli. 70
ini me veekrat u plau smijati,
ini me gojno spat i sna mi prikrati.
ini me na pospjeh, u mao as i mao hip
obratit pla u smijeh i rados u nalip.
Ove sam ispisal u kratko potaje, 75
gdi pamet i misal sva moja ostaje.
Nije ala ni gluma ni tata ispraznos,
neg je pu razuma i pla je i rados.
Sladak je i priljut, prava je istina,
i kae pravi put od gornjijeh visina. 80
Vele je slavan dar ter tko ga bude tit,
ne moj ga nikadar na lijevo obratit.

341

Ako ste i kadar po svijetu vi hode
za jednu udnu stvar, o slijepi narode,
pozrijevi uzgori smiljali, nebesa
od nita tko stvori i sva njih udesa;
ali pak s istoi na sunce gledaje 5
pro sebi gdi oi obratit ne daje;
bez broja zvijezde pak, kad mrkla no pride,
kojijem se udi svak, naine ke slide;
i mjesec ki vjeku ne stoji na mjeri,
nego li prem njeku zamjernu ud tjeri; 10
i rijeke iz gora iz susijeh ke teku
napokon put mora, ne pristav as vijeku,
i za sve jo za toj iroko toj more
nikako mimo svoj kraj uzit ne more;
i uda jo koja nije mo izrei, 15
za to ih svijes moja ne more dosei;
ter da vi od toga stvorca znat elite:
na kriu oto ga pribjena pozrite!
Moe bit da ga vi u slavi scinite,
koju on ostavi, kako svi vidite, 20
ter s neba na svijet saj na tuj smrt hotje do,
zadat vam vinji raj i djavlju slomit mo.
Smislite za va grijeh na to se dopusti,
od aval da vas zlijeh slobodi iz usti.
Toga cje kami je i tvri neg kami, 25
tko se ne oblije groznijemi suzami,
smiljaje na svoj grijeh i ljubav njegovu,
da on sam za vas svijeh htje prijat smrt ovu.
O udne ljubavi, ku izrijet nije mi mo,
da on raj ostavi a na smrt hotje do. 30
Stvoren'je sve plae, gdje mu je na glavi
taj kruna od drae cje nae ljubavi;
na glavi, aneli kojoj se klanjaju.
Mislite sad, je li alos jo i u raju.
Pozrite na lica s krvavijem kosami, 35
ke slavi danica sa svijemi zvijezdami.
Nut ruke gdi stoje, ke avli pribie,
vas ovi svijet koje od nita stvorie.
Stoje mu raspete, jer eli i hrli,
da tebe, zli svijete, k sebi sad prigrli. 40
Noge su avlom jo pribjene radi vas,
kojijem su za podno nebesa i svijet vas.
Tko e bit sad kami, da mu greb prikrije?
grjenik ki suzami vas se ne oblije.
Za e taj tvri bit neg mramor od gore, 45
jer alos na saj svijet vea bit ne more.
Plai sad dake svak, jer ste vi uzrok vas,
tko nee za grijeh pak u vjenu po propas.
Jer oto vi gore i mramor i kami

342
i rijeke i more i sunce s zvijezdami, 50
gdi plau smiljaje stvoritelja od svijeh,
pogren ta da je i raspet za na grijeh.
Koliko vee mi, koji smo uzrok vas,
imamo suzami cviliti po svak as,
da bi nam prostiti hotio uzrok taj 55
i svijeh nas primiti na milos u svoj raj.

343
Pjesni razlike (II. knjiga)

1.
Pjesanca muzam.
44

O muze, molim vas za ljubav svijeh boga,
sliajte trudan glas od mene neboga,
i suze i uzdah moj toliki na svijeti,
trpei nepokoj ki nije mo izrijeti,
gdje vajmeh trudei ne moe svijes moja 5
ni javi ni spei prijati pokoja,
razmi sam u tuzi druei tolik trud
ter ni ja ni druzi uinit ne vijem sud,
odkud bi uzrok taj, tko li me prisudi,
trpei tolik vaj da ivot moj trudi, 10
lugovi najlie stramputno hodei,
gdje moj duh uzdie velmi se bolei.
Lje takoj sam sudim, da ste vi uzrok vas,
lugovi da trudim svaki hip i svak as,
sam vajmeh hodei bez drube po sebi, 15
sve boge molei, koji su na nebi,
jeda se smiluju na mene ki trudim,
ter mi dar daruju prijati ki udim.
A druge ne elim milosti i ljubavi,
ner da se naselim u vaoj dubravi, 20
gdje vajmeh nitkore u vijeke nikadar
tamo prit ne more, komu ni dano zgar
od zvijezde od svoje, kad se tko porodi,
da s vami tuj stoje svoj ivot provodi.
Tijem kuam es moju, mogu li na slubi 25
jedan bit u broju pri vaojzi drubi,
od onijeh dim sluga, ke u vaoj dubravi
svjetovnijeh svijeh tuga va razum izbavi,
u slavi slovui vrh gore zelene,
pjesance pojui kod vode studene 30
s tolikom sladosti, ku nigdar na svijeti
mojojzi slabosti nije dano izrijeti.
Zatoj vas molim ja, ako mi bit more,

44
Premda sama pjesma Pelegrin istom dolje nie poima pod svojim posebnim naslovom, ipak je ve u
rukopisu naznaeno, da se ovih 17 pjesama ne smiju odijeliti od Pelegrina u uem smislu, ve se imaju
smatrati kao invokacije i priprave na Pelegrina; za to je u rukopisu zapisano ovako (na l. 59): Na slavu i na as
velikoga boga svri libro V, a poinje VI koje se zove piligrin.

344
za sunce koje sja nad nami vrh gore,
izajdi jedna van ter milos ne krati 35
ter moj mrak u bil dan i u svitlos obrati;
ter mene provodi, slijedei pravi drum,
po kom se dohodi, gdje stoji va razum,
u tojzi dubravi neka se nastanim,
pri vaoj ljubavi da moju as shranim; 40
da pravo mogu re: vesel sam za dosti,
za milos mogoh ste pri vaoj radosti,
pri vaoj prijazni, ka u gori zelenoj
pjesancom priblazni i srce i duh moj,
gdje iv plam dogara lje po bojem daru, 45
Apollo gdje udara i zvoni u citaru,
u lovornu vencu vrh gore zelene
pri ivom studencu od vode studene;
ter je tuj za dosti od pjesni najlie
vjekute sladosti, ka nigdar ne lipe; 50
i rajski razgovor, ki javi ni spei
ne moe nijedan stvor jezikom izrei.
Pijerske gospoje, zatoj vas sve molju,
na molbe na moje da mi ste na volju;
inte, da ivot moj rad boje ljubavi 55
u gori zelenoj s vami se sastavi.
Za trudim ja sada, kako no slijepac taj
ki o tapu nabada ter uti velik vaj,
ter trudi ter mui, za ne vije nikadar
da od bijela razlui do crna nijednu stvar, 60
ter mu je jednaka i javi i u san
i svitlos i mraka, tmasta no i bil dan.
Zatoj bih velmi rad, da vas ja sadruim,
utei tolik jad da vee ne tuim.
A same inte sud ter ete mo rei, 65
da mi se teak trud navali vrh plei,
gdje kako slijep hodim po gori zelenoj
ter trudan provodim emeran ivot moj,
vaj gdje se sam skitam bez drube hodei
i milos tuj pitam sve boge molei, 70
jeda ka od gospoj od vae te drube
prikrati nepokoj i moje sve tube,
da svojom ljuvezni, ijem sam iv na svijeti,
ja budu sve pjesni zaglavit i spjeti,
neka su od mene, ako se moe rijet, 75
vjekute spomene, dokoli tee svijet.
Osnova nije duga, ka jo nije dotkana,
ter alos i tuga rve me svijeh strana;
a sam se spoznavam, da je kratak ivot moj
ter se vas skonavam utei nepokoj, 80
gdje prijeka smrt prei, svijem ljudem nemila,
da naglo razdrijei moj ivot od tijela;
ter je trud i muka, gdi od velje slabosti

345
trepti mi sva ruka i ostale sve kosti,
ter perce vladati ne mogu od tuge 85
ni pjesni skladati ni kratke ni duge.
Spravan sam toga rad, da budem u saj as
svijem bogom poslat sad s uzdahom plaan glas,
koje u moliti, da mi njih dobrota
dopusti prodljiti tolikoj ivota, 90
ijem ivot moj bude s vami se sastati,
da moje sve trude vaa vlas prikrati,
da tubu svu skratim u vaoj dubravi,
i da se zdrav vratim s venacem na glavi,
onogaj sit vira ivoga kladenca; 95
ki tamo izvira, gdi je rajska zelenca.
Za tko ga bude sit, vazda se moe rijet,
da je blaen i estit, dokolu tee svijet:
napokon i duh svoj gdje u vinjijeh pribiva,
vjeni mir i pokoj s blaenstvom priiva. 100

2.
Pjesanca Apollu.

Jur mi se priklada, pokli mi moe bit,
koliko za sada, klikovat i vapit
svijetloga Apolla s velikom ljubavi,
konjice i kola srjed neba da ustavi,
da svoje milosti ne brani jedine, 5
ner vinjom svjetlosti vrh mene da sine;
da svojom svjetlosti izvede mene van
iz tmaste mrklosti na zraku i bil dan,
zaman da ne krim s pameti svijes moju,
ijem svasma ne svrim pjesancu ja moju, 10
stramputno ter hodim i sjemo i tamo
i pamet zavodim a ne vijem ja kamo,
dubravom i lugom sam vajmeh hodei
i s trudom i s tugom moju svijes gojei.
Dubrava za pusta, kud hodim vaj meni, 15
esta je i gusta razlikom zeleni,
ter je svijes i vid moj gustina vazela,
po gori zelenoj kose je svud splela;
ter treptim i predam, ter muim i trudim,
za k nebu kad gledam, ne vidim to udim. 20
Dim vinje svjetlosti, ku nitkor na svijeti
bez boje milosti ne moe vidjeti,
ter ivot moj suzi ter eljno uzdie,
jak tomuj u tuzi komu vid polipe,
ter trudan za dosti sve trepti i preda, 25

346
te vinje svjetlosti jeda se nagleda.
A ovo je vajmeh lug bez polja od gore,
irok i tolik dug, jak sinje sve more.
Zatoj se prolijeva ovi moj pla priljut,
za s desna i s lijeva ne vidi pravi put, 30
po kom bi izaal na ravno ivot moj,
jeda bih gdje naal vjeni mir i pokoj,
da me bog umnoi darom, da poinem
u tmastoj pustoi prije ner li poginem.
Apollo svijetli moj, zatoj te molim ja, 35
za svijetli venac tvoj, na glavi koji t' sja,
za on ip priljuti, ki t' srce propade
kad ranu outi i s ranom sve jade,
za Damfnom tekui kada se morae,
na plamen gorui za zaman gorae, 40
taj plamen ljuveni, ki t' elju prikrati
u lovor zeleni ter Damfnu obrati;
za strijelu jo tvoju, Apollo izbrani,
Pitona u boju kom smrtno izrani:
jeda ja ku milos mogu na pri tebi, 45
prosini tuj svitlos, kojom sja na nebi,
po svijeti svijeh strana neka se rijet moe,
da svjetlos sunana onogaj pomoe,
pustinjom ki zajde za vjene spomene,
Elikon da najde i dvore blaene, 50
i u dvorijeh tuj drubu, od muza gdi je goj,
da im da na slubu svreno ivot svoj,
na slubi njim stoje da spoje u pjesni
tuice sve svoje i svoje boljezni.
Sunanom svjetlosti tijem kad bih obasjan, 55
i s bojom milosti da izajdem na bil dan,
vas mislim izrijeti trud, ki sam nahodil,
svijeh strana po svijeti kudi sam pohodil,
pri sebi u jadu sve trude gojei,
k tunomu zapadu bez drube hodei, 60
ter obno ter obno trudei u bezred
ne mogoh gojno pro bez drube jednu ped;
za boje odluke mnim da su htjele toj,
svi trudi i muke da slijede ivot moj,
da ni u em es moja po kopnu ni u vodi 65
ne da mi pokoja, ner da me trud vodi,
jakino sve toga, ki ni u dne ni u noi
ne moe ni od koga prijati pomoi,
ni slatki razgovor u svoj trud najvei,
jakino suh javor bez listja stojei, 70
na komu ni ptica ni sida ni poje,
ner sama grlica u tube u svoje
cvilei za drugom, ter u pla priljuti
ponavlja svoj s tugom nepokoj minuti,
nesrei ter takoj stojei na slubi 75

347
provodi ivot svoj u plau i tubi.
Apollo toga rad, ako je ljubav tva,
vrh mene sini sad, da moja tuba sva
sa mnom se razdijeli i sasma rastavi,
kad vidim dan bijeli po tvojoj ljubavi; 80
minuto vesel'je da mi se ponovi,
kad stlaim dresel'je i plaan trud ovi
od pakla tamnoga, ki u pjet u pjesni,
gdje truda svakoga ne lipe s boljezni.
K tomuj u jo pjeti alosti i tuge, 85
kojijem ja na svijeti ne mogu na druge
prilike od jada ni tube u jadu,
koja se priklada tunomu zapadu.
A ta e vidjeti, ke su to boljezni,
tko bude protiti jadovne me pjesni, 90
ako se ne skrati prije roka ivot moj
ter mi se obrati sva tuba u pokoj
i emer moj jadan, ako kad k svjetlosti
izajdem na bil dan iz tmaste mrklosti
ter boga proslavim, ki je bog svijeh boga, 95
kad pjesni zaglavim od skladan'ja moga.
Apollo svjetluti, za vinju tuj svitlos
zatoj mi dopusti tuj ljubav i milos,
po tvojoj ljubavi prosjaj mi tmastu no,
od muza k dubravi da mi je tamo do, 100
vaj da me napute, kako u boljezni
i tube priljute skladati u pjesni,
i k tomuj vesel'je, komu se sva alos
i gorko dresel'je obrati u rados.
A znat toj ne moe, ner tko bi rascviljen, 105
kako ja, moj boe, ki sam bil razdijeljen
od svake radosti, u tubi stojei,
u svakoj alosti nesreu dvorei
po mnogo vrjemena, neplodna jak trava,
ka svoga sjemena ni ploda ne dava. 110
Pak najde ivot moj po bojoj odluci
vjeni mir i pokoj po trudu i muci.
Obaad vas svijet saj po svakoj dravi
napokon vjeni vaj mene se ostavi,
vidivi prije toga velike alosti 115
i truda svakoga i tube za dosti,
po svijeti hodei stramputno i u putu
s plaem provodei svu tubu minutu.
A ne vijem, za ki sud inie zle zgode,
do trpim tolik trud, bez drube sam hode 120
svijeh strana po svijeti, pla s tubom gojei,
to nije mo izrijeti ni javi ni spei,
koji trud i danas kad vajmeh spomenem,
kako prut streptim vas i zblijedim i svenem
od velje tuice s tolicijem porazom, 125

348
kako cvijet ruice prid slanom i mrazom,
ruan cvijet gdje takoj, vaj momu ivotu,
izgubi miris svoj i svoju ljepotu.
Lje kad moj trudan duh u misal toj stavi,
zgar prhne vjetra uh od boje ljubavi, 130
ter misal tuj skrati, ter trudan duh se moj
opeta povrati iz truda na pokoj.
Tijem lovjek, ki ljubi slijediti drum pravi,
ufan'ja ne gubi pri bojoj ljubavi;
za milos od boga na pomo tko zove, 135
ne ostavlja nikoga u tubi kad plove.
Svaki hip i svak as a toj se poznava,
kakva je boja vlas, tko joj se pridava.
Jo da se tko dui u morskoj puini,
tere se taj skrui a zavjet uini, 140
napokon lovjek taj smrti se izbavi
i opeta na suh kraj zdravo se priplavi.
Tijem scijenim jote ja; ako je mo rijeti,
sunace koje sja i bil dan vidjeti,
i najti oni zbor, ki eli ma dua, 145
gdi je rajski razgovor od blaenijeh mua.
Ako mi dopusti tuj milos i ljubav
Apollo svjetluti, da budu iv i zdrav,
plane u sve pjesni i tugu i alos
s velikom ljuvezni svrnuti u rados, 150
ter u mir i pokoj s vesel'jem prijati,
ako smrt ivot moj prije roka ne skrati.

3.
Pjesanca mjesecu.

Mjesee moj jasni, ako se moe re,
da ljubav s prijazni pri tebi mogu ste,
da meni harnu stvar uini rad boga,
ljuveno pozri zgar vrh mene neboga;
za venem i blidim trudei, neka zna, 5
gdje tebe ne vidim da s neba od zgar sja,
u sinjem oblaku ako se taji sad,
da u tmastom pomraku ja trpim tolik jad,
velmi se morei od jada i truda
pustinjom hodei, a ne vijem sam kuda, 10
zanosim me kosti i trudan ivot moj,
po tmastoj mrklosti slijedei nepokoj.
Tijem ako s' u krovu, eljno te za svu mo
vapijem i zovu, da mi si na pomo.
Ti ljubav umnoi ter moju tmu prosjaj 15

349
i u ovoj pustoi krmi me i vladaj.
Sini sad iz krova za ljubav i milos,
da tmasta no ova svrne se u svitlos,
ter tuba sva moja sa mnom se rastavi,
kad zraka taj tvoja od zgar se objavi. 20
Toj li se mjenuje ter eka s krijeposti
rok, da se odee sunanom svjetlosti:
sunce bih molio ja s velikom ljubavi,
da te prije obasja ner li je rok pravi.
Za tuba estoka znaj da me skonaje, 25
jasnoga istoka od tebe ekaje,
dobro da je oblano, mjesee ljuveni,
i tmasto i mrano sve nebo sad meni,
mjesee moj jasan, u vrijeme u svako
tmasta no i bil dan ter mi je jednako, 30
jednako u tmasti, jednako u mraku,
a ne imam oblasti posudit stvar taku,
za koja vaj djela ta trudim i muim,
ter crna od bijela ne vijem da razluim,
dokli me tva zraka od zgara ne prosja, 35
iz tmasta pomraka da izajdem vanka ja
k onojzi dubravi, gdje u rajskoj zeleni
vinji se bog slavi u vijeke po sve dni
u drubi blaenoj, ku vajmeh sad eli
srdace i duh moj, da se tuj veseli. 40
S tom drubom za blaen ja bih se vazda zval
po vas vijek i amen, kad bih se njom sastal;
za bi se tuj stoje svi trudi ne mali
i tube sve moje sa mnome rastali,
ter bih tuj u goju, ne u plau i tubi, 45
provodil es moju pri blaenoj drubi;
blaena i mila za bi mi druba taj
na pamet nanila, to je pakao, to li raj,
to je pla, to li vaj, to trpi u tubi
lovjeji narav taj, ki je svijetu na slubi; 50
to je trud i alos, ki lovjek provodi
u mlados i u staros po kopnu i vodi,
kad saj svijet sadrui razlicijeh pun zloba,
po sve dni ter tui i trudi do groba;
po smrti napokon po vas vijek tuguje, 55
za mu svijet za, poklon vjeni pla daruje,
za hoe vinji sud, da trpe te due
vjeni pla, vjeni trud, taman svijet ke slue.
Molim te tijem za toj, ne taj se u krovu,
mjesee jasni moj, pokli te ja zovu, 60
u ovoj pustoi da sine zgar sada,
da mi se odloi tuice i jada.
Za kripos mjesee, ku tvoja vlas ima,
da more osee i more da plima,
i tvoja promjena aliti utap tvoj 65

350
mjenuje vrjemena kako se vidi toj,
i lijesjem jo vlada i mnokrat za dosti
smeteno vrijeme da s velikom plahosti,
od zvijezda s krijeposti kad bude vrijeme do,
da svojom svjetlosti tebi su na pomo: 70
rad boje ljubavi uin' mi harnu stvar,
u tmastoj dubravi vrh mene sini zgar,
da mogu po tebi znat, je li danica
istekla na nebi, svijem zvijezdam kraljica,
ku elim nazrijeti ja, velmi boljeljiv, 75
oima vidjeti, dokli sam vajmeh iv,
da joj se pomolju, to mogu za svu mo,
u ovuj nevolju da mi je na pomo,
oh jeda zvijezda taj s gorutom ljubavi
sa mnome tmasti vaj i moj trud rastavi; 80
ako kad vedrina meni se prikae,
taj zvijezda jedina da mi bljude strae.
ijem sine sunace i svane dan bijeli,
ter moje srdace s trudom se razdijeli,
da mogu rijeti ja: moj ne bi trud zaman, 85
sunce me obasja, svanu mi bijeli dan,
bivi mi za druga danica svjetluta,
ka me da van luga, gdi je tma vjekuta.
Tada bih mogal rijet, kad bi se steklo toj:
potlaih taman svijet, priivam vjeni goj, 90
u miru i u goju bez tuge i vaja
pjesance gdje poju od pakla i raja;
ne utim u tubi ja vee plani jad,
pokli sam na slubi blaenijem muzam sad.
Truda me izbavi zvijezda, ku slijedih ja, 95
i s mjestom sastavi, gdje drugo sunce sja.

4.
Pjesanca Orfeu.

Orfeo dragi moj, Orfeo gizdavi,
ako si po pustoj gdje zaal dubravi,
ali pak po lugu, skladaje u pjesni
ku alos i tugu s velikom boljezni,
ter gdi trud razbira i jade priljute 5
suzami opira pojui sve pute,
planinom hodei u tubi ter takoj
u liru zvonei skonava ivot svoj;
ter zvijeri ter ptice, gdje plano ta zvoni,
s ljuvene tuice slijede te kud hodi; 10
kamen te jo slijedi i dubak zeleni,

351
gdje te tvoj pla vrijedi i nemir pakljeni;
trava se podira jo vajmeh zemlje van,
gdje tvoj pla razbira i gorku boljezan,
u suzah plovui s gorutom ljubavi, 15
druicu zovui, jeda t' se gdje objavi,
s kojom te razlui pakljeni nepokoj,
da trudi i mui do groba ivot tvoj,
jaki sve lovjek taj ki cvijeli i tui
s kojijem se plani vaj i tuba sadrui, 20
dragu stvar elei ter pone jadati,
vee se ne mnei nigdare njom stati,
u plano dresel'je ter trudan od vaja
minuto vesel'je suzami pobraja,
kako ti rascvijeljen, komu es prisudi, 25
s ljubavi razdijeljen da ivot tvoj trudi,
obaad vas svijet saj s jadovnom tuicom,
slijedei plani vaj razdruen s druicom;
u toli plaan glas skladaje sve jade
ter tvoj pla u propas pakljenu propade, 30
pakljenu usilos ter doli privrati
na ljubav i milos, da tvoj trud prikrati;
ter ti se pod zakon od suda pakljena
povrati napokon tva druga ljuvena,
napokon ka osta u pakli da tui, 35
jadavna za dosta, za zakon ne obslui,
ter tebi povrijedi sve trude minute,
da ivot tvoj slijedi jadove priljute:
Orfeo, za taj trud, kojijem te prisudi
od pakla plani sud, da ivot tvoj trudi, 40
kako ja mnogo dan pustinjom plaui
jakino crni vran pustinjom graui:
za ljubav svijeh boga i za pla, ki sklada,
putnika neboga tjei me, kako zna,
ti tvoj pla ustavi i suze ke roni, 45
a liru pripravi, da meni pozvoni,
da trudnu es moju i plane me pjesni
zavrim i spoju s razlikom boljezni,
svaki stvor da uje, koli je trud jadan,
tko stranom putuje s pravoga puta van. 50

5.
Pjesanca Arionu.

Arion, ako sad pripijeva u pjesni
tvoj vajmeh plani jad i tvoje boljezni,
vrh ribe stojei, jeda te riba taj

352
puinu brodei priplavi na suh kraj,
ter se tuj grozni pla suzice ronei 5
prikrati skoro ta s citarom zvonei;
ako te priplavi tuj riba na kraj suh:
rad boje ljubavi pokrijep' mi trudan duh,
koljenca i itce sprav', da slatko pozvoni,
jeda mi tuice daj malo odkloni, 10
ti slatko zvonei, a ja u s boljezni
suzice ronei skladati me pjesni.
Tijem hrli i teci, ljubavi rad moje,
serenatu ter reci, u moru ke stoje:
oni vas sad moli, ki od velje tuice 15
od suza iv proli kladenac niz lice,
neka te serene na kopnu poznaju
jadove, ki mene pustinjom tjeraju.
in' jo nereide njimi prit u drubi,
da uju i vide moj ivot u tubi, 20
gdje grozne suzice cvijelei prolijevam
i moje tuice gdje u pjesni pripijevam
s jadovi i s tugom, jakino ptica taj,
cvijelei za drugom ka slijedi plani vaj.
Te morske gospoje, ako mi moe bit, 25
na tube na moje da budu na kraj prit.
Arion ljuveni, ako bit moe toj,
umol' se ti meni, pokrijepi ivot moj,
ki velmi tuguje u trudu stojei,
ijem tebe zauje u itce zvonei. 30
Od mora taj druba tere e init sud,
to je pla i tuba, to li je pakljen trud,
kad s tobom pobroju pojui u pjesni
tuicu svu moju i plane boljezni,
najlie gdje osta trudan duh u meni, 35
kad pridoh dva mosta, Arion ljuveni;
prvi mos ognjeni, gdje mi da krvav trud,
i drugi vodeni, a ne vijem za ki sud.
K tomuj u jo spjeti tuice ne male,
trudei po svijeti, ke me su tjerale, 40
i razlik nepokoj, ki nije mo izrijeti,
ki ne vijem ivot moj da je mogao podnijeti,
dubrave i luge stramputno slijedei,
od vaja i tuge u suze cvijelei,
koji trud nitkore ni plani nepokoj 45
izrei ne more razmi sam ivot moj:
ako kad izajdem iz tmaste mrklosti
ter pravi drum najdem po bojoj milosti,
spravivi svijes moju i srce i duu,
pjesance da spoju ter muzam posluu. 50

353
6.
Pjesanca Eolu kralju od vjetar.

O kralju Eole, u pustoj dubravi
suze se me mole tvojojzi ljubavi,
i uzdah moj jadovit, ki gore od jada
vaj kamen stanovit i mramor propada,
podobno ako je u hridju gdi stoji, 5
na molbe na moje da uho prikloni,
da meni tolik dar za ljubav dopusti,
da silu od vjetar van spile ne pusti.
U rifeoskoj gori tijem vrata od spile
iz nutra zatvori i od vjetar svijeh sile, 10
da oholi narav svoj i udi zlosrde
jad, tubu i pla moj meni ne pogrde.
Za svojom plahosti ako bi dunuli,
na vee alosti moj bi duh prignuli;
ar da se budu ta na volju putati, 15
zaman e vas moj pla pojui ostati,
sve e bit za ludu, to skladam i poju,
u muci i trudu lomei svijes moju;
zato e manen bijes svijeh strana okolo
skriti zelen lijes od vihar oholo 20
i s desna i s lijeva s tolikom plahosti,
da nijedna stvar iva ne uje alosti,
ni truda ni muke, ni ostale boljezni,
to su me odluke da skladam u pjesni.
Vaj nee ut pastir u gori u crnoj 25
ni vila ni satir, to je pla i trud moj,
ni zvijeri ni ptice, ako su gdje koje,
nee ut tuice ni trude sve moje,
ni ostalu nevolju od vjetar rad sile,
ako se na volju raspre van spile. 30
Eole, a ti zna oholu tuj silu,
ki goji i vlada od vjetar tuj spilu:
otri su i ljuti, protivni i jadni,
trudno je jo uti koli su neskladni;
trudno je taj nesklad i nemir izrijeti, 35
ki dava tolik jad svijem ljudem na svijeti,
i zvijerem i pticam i svakoj ivini,
napokon i ribam u morskoj puini;
pjenei valove ter more sve mute,
gdje mnoge jadove sve ptice oute, 40
ter ribar ni mrnar, Eole dragi moj,
ne moe rad vjetar prijat mir ni pokoj,
ni teak u brazdi ki tei i trudi,
kada su u svadi ti vjetri zlosrdi.
Razlike jo muke ter trude zadaju, 45

354
napokon oblake vie nas smetaju,
plahi dad da pada i bil snig i slana
i krupe od grada po svijetu svijeh strana,
da trijete gromovi, da mun'je lampaju,
i ognjeni trijeskovi da od zgara padaju. 50
Jo zima poznava, s kom pride ne mao trud,
koga su narava i to je svoja ud,
gdi s togaj poraza, Eole ljuveni,
mosuri od mraza svud vise zeleni,
da nitkor na svijeti ni od polja ni od gore 55
najmanje vidjeti zelence ne more;
za zima kraljica, kad svoj stijeg otvori,
svu zelen na nica u polju i u gori
gori dnom obrati, ijem slavno proljetje
razliku povrati zelencu i cvijetje. 60
Zima je vajmeh taj priljuta narava,
kojoj se vas svijet saj s vremenom pridava,
i bosa i gola, u vencu od drae,
i velmi ohola, i na nju svak plae.
Poznava i jesen, kolik je nepokoj, 65
kad zemlji sva zelen prihini listak svoj,
po dubju i travi ter listak vas blijedi,
kad sjever krvavi sve dmei povrijedi.
Zna ljeto i proljetje, kad vihar plah plai,
svu zelen i cvijetje plahostju ter sprai. 70
Poznavam i ja toj, koli je trudna stvar
i ki je nepokoj zlosrdjem od vjetar,
ki svojom plahosti takoj me rascvijele,
da mi se sve kosti u zglobijeh razdijele;
i u goju i u miru moje ruke to sade, 75
toj mi sve podiru s korijenkom i vade,
ter nije mo, vaj meni, bez boja i rati
najmanje zeleni sadit ni vladati.
Za mi tuj boljezan prisudi es moja,
da spei tihi san ni javi pokoja 80
imati ne mogu, ner trude ne male
vaj meni nebogu nada sve ostale,
koje m' es prisudi, da tuan ivot moj
i mui i trudi, slijedei nepokoj.
Tijem da se ne boju, pakljeni to je plamen, 85
proklel bih es moju, tukui u kamen,
koja me namjeri da tamo tuguju,
gdje ptice ni zvijeri pokoja ne uju,
ni ostali nijedan stvor, Eole plah boe,
ljuveni razgovor prijati ne moe; 90
od tunijeh jadova gdje vihri najlie
dimaju iz krova, da plaa ne lipe.
Iz krova gdi takoj i s himbom puhaju,
velik mi nepokoj i tubu davaju;
u tuzi i vaju dimaje ter takoj 95

355
pjesni mi smetaju i srce i duh moj.
K tomuj su alosti i tuge pakljene,
jadovne za dosti ke cvijele sad mene,
gdi najdoh prituan, ni spei ni u san,
bez glave trup ruan, grdobnu nakazan, 100
ne imavi ni kude; ter ne vijem tko je taj,
da moe te trude izrei na svijet saj.
Za nije mo izrei grdobni taj poraz,
ni javi ni spei bez konca po vijek vas;
ar nitkor nikadar, odkli je stvoren svijet, 105
nije mogal grubu stvar upengat ni vidjet,
koju stvar od jada ja neu zbrajati
pojui, za sada ner ju u parjati,
da tube k alosti prikladat ne budu,
ke sam sit za dosti u muci i trudu, 110
ijem budu k mjestu do, ako ja budu zdrav,
slobodno gdje u mo pravedan razlog dat,
pravedan dat razlog, koji e vidjeti
na nebi vinji bog i ljudi na svijeti.
Tijem sada molim ja uzmnonu tvoju vlas, 115
za sunce koje sja od zgara vrhu nas,
ustegni vjetre te, Eole ljuveni,
da raspa i tete ne ine zeleni
i ostaloj naravi usilos plaha taj,
ku sam bog objavi i sazda na svijet saj. 120

7.
Pjesanca Neptunu.

Neptune, za ljubav in' da se od kraja
odrijei moja plav bez tuge i vaja,
ka je jur krcata od vie razloga,
ne srebra ni zlata, ner truda svakoga,
koji trud nitkore, ki skrcah ja nebog, 5
procijenit ne more, ner samo vinji bog,
koji me prisudi i koji htje takoj
do groba da trudi emeran ivot moj.
Vaj tijem se ja boju, ljuveni Neptune,
da mene i plav moju ne sretu fortune; 10
zlosrdje za goji vas spravno stojei,
da mene potopi, s plavcom se brodei.
Ako nije pravo toj, rad boje ljubavi,
Neptune dragi moj, zlosrdje ustavi;
za treptim i predam u strahu ja stoje, 15
oima gdje gledam zlosrdje toj tvoje.
Vijem da t' je vlas dana za toli slavan dar,

356
od mora od slana da s' tolik gospodar,
u kruni od braka, ter ti se na volju
pridava stvar svaka u svoju nevolju. 20
Dim svaka stvar iva, Neptune dragi moj,
ka brodi i pliva po vodi po slanoj,
ter svaki ivi duh gdje plovi u plavi,
kom prhne vjetra uh, svu misal postavi,
strnui kad e ti s ostima iz dubine 25
na skorup ispliti od morske puine:
ali e tih isplit, ali e s plahosti
truahne rascvilit mrnare za dosti,
zlosrdjem toli plah, da u moru ne lipe
pla tuba i uzdah mrnarom najlie; 30
zato svak poznava rave tve osti,
koga su narava koje li krijeposti.
Za nita ne scijeni nijedan duh ivui,
kad more zapjeni puinom plovui,
gdi rika umei ter zada jadove, 35
ostima zgonei prid sobom valove.
Tuan je jote vaj, gdi rika i reve,
pjenami morski kraj ter priska i pere,
i priska i pere; napokon bijesan pak
zlosrdo podere do struka s vaogom brak, 40
mlatei ostima, kako sve vlasnik taj,
ki taku vlas ima ogolit morski kraj,
od riba vlas svaka, morski kraj ke goji,
bez vaoge i braka u trudu da stoji,
da uti tuicu, kad se ta naklati 45
ter joj svu hranicu ostima pomlati;
napokon kad smete sve morske puine,
vrh sebe primee od jada dubine.
Jo tube priljute i trude pakljene
napokon oute da mora serene, 50
kada se rasrdi, bijesnei ter takoj
tiinu pogrdi, slijedei narav svoj;
serene ter tvoje, zlosrdan gdje si ta,
u krovu sve stoje, skladaje grozni pla,
gdje s veljom boljezni u muci i trudu 55
ljuvene sve pjesni od jada zabudu,
doijem se povrati k tihojzi milosti
zlosrdje ter skrati od bijesne plahosti.
Kad li si u goju, velmi si na svijeti
serenam, ke poju, ugodan vidjeti, 60
i vrsti ostaloj od ribnje naravi,
u vodi u slanoj ka s tobom boravi;
i u plavi mrnarom od vode od slane,
i trudnijem ribarom, ki se ribom hrane.
Nada sve lje meni, ki s veljom boljezni, 65
Neptune ljuveni, pojui u pjesni
nakrcah plav moju, a nije mi dano znat,

357
u miru i u goju gdje ju u iskrcat.
Zato su svud trudi, Neptune dragi moj,
svijeh strana zlijeh ljudi, kojijem se ne zna broj, 70
trudei ter takoj po kopnu i vodi
s boljezni nepokoj svudi se nahodi.
Svud je plijen i gusa, svijeh strana po svijeti,
da se stvar bez suza ne moe izrijeti,
ka se stvar tajati u krovu ne moe, 75
ni u pjesni zbrajati bez plaa, moj boe.
Neptune a za toj to dalje zahodi
pustinjom ivot moj, vei trud nahodi
i vee boljezni; za su sad vrjemena
da od prave ljuvezni nije vidjet sjemena, 80
sjemena ni voa, velika ni mala,
za je sad sva zloa po svijeti nastala;
ter kopno ni more, puina ni suh kraj,
projti se ne more, gdi nije plani vaj.
Vaj nigdjer nije mirno, za je svud pogiblo 85
ufan'je priverno ter ivjet nije milo;
taj alos i tuga prijazan ter skrati,
ni u brata ni u druga da nije mo ufati,
ni u pleme ni u svoj rod, zato je kotrava
razvrgla svudi rod, kako sve zla trava, 90
ter vajmeh svaki dan, svaki as i vrijeme,
izlazi zemlje van otrovno toj sjeme,
zlosrdje ko plodi i avli njeguju,
svi od svijeta narodi da po njem tuguju.
Neptune ljuveni, zatoj te molim sad, 95
odkli se pri meni njeguje tolik jad,
u ovoj pustoi, pritunoj za dosti,
gdje me es umnoi razlikom alosti,
ako kad izajdem iz ove mrklosti
ter pravi drum najdem od vjene svjetlosti, 100
da u miru i u goju odrijeim od kraja
krcatu plav moju bez tuge i vaja.
S plaem u moliti ja trudan tvu milos,
da bude slomiti tuj tvoju usilos,
neka zdrav pribrodim puine te tvoje, 105
doijem se slobodim tuice sve moje,
ter tamo plav moju iskrcam Neptune
u miru i u goju, gdje nije ut fortune,
i seku dno mora vaj gdje nije vidjeti,
da od plavi ankora bude se zadjeti; 110
gdi je porat prislavan bez sprae najlie
ist, sikur i ravan, gdje nitkor ne uzdie;
vaj gdje se ne uti ni uzdah ni suze,
gdje plijena nije uti, lupea ni guse,
gdje svaka stvar iva, Eole dragi moj, 115
u goju priiva vjeni mir i pokoj;
gdi je pravda i razlog, kako bi sam hotio,

358
i gdi je vinji bog s pristoljem sasma sio,
blaenstvo ter tako od goja i mira
u vrijeme u svako iv lovjek razbira; 120
gdje tuba i alos lovjejoj naravi
svrne se u rados pri bojoj ljubavi.
Tadaj bih mogal rijet: naal sam mjesto toj,
pjesance gdje e pjet u goju ivot moj.

8.
Pjesanca lovorici.

Krasna lovoriko, zelence ljuvena,
ma asti i diko i sjence blaena,
jur projde, vaj meni, s vremenom mnogo ljet,
da tvoje zeleni ne mogu ja vidjet,
ni miris uti tvoj, ki rajski mirie, 5
da srce i duh moj od slasti uzdie,
prije togaj obiaj kako je vaj bila,
da meni miris taj zanosi van tijela
srdace i duh moj, pravedno mogu rijet,
u gori zelenoj deri tja na on svijet. 10
Tijem venem i blijedim i trgam svijes moju,
gdje vajmeh ne vidim zelencu tuj tvoju,
u pustoj dubravi gdje trudi ivot moj,
gdi mi es objavi razliki nepokoj,
pustinjom trudei a slabom krijeposti, 15
bijeli dan udei i vinje svjetlosti,
jeda bih, lovore, kako je ma misal,
po trudu van gore naravno izljezal.
A vajmeh ne uju nijedan duh ivui,
gdje velmi tuguju, gorom se tukui, 20
da mi je za strae u pustoj dubravi
i da mi pokae od polja drum pravi;
u ravnom da polju, ako se kad stanim,
sve pjesni na volju sve moje zaglavim,
koje e uti svijet po svakoj dravi, 25
ako ih budu spjet, koje su naravi.
Mnim da e svijet uti i ostali svaki stvor,
to je pla priljuti i tuni razgovor,
koji pla na svijeti za sad se ne more
na puno izrijeti, moj dragi lovore, 30
zelenca ijem tvoja bude me okrunit,
ter pjesan sva moja bude se ispunit.
Tijem ako gdje stoji pri ivom studencu
u krovu ter goji tuj tvoju zelencu
u vrijeme u svako gdje taj vir izvira, 35

359
ter drago i slatko vesel'je razbira
svaka zvijer i ptica, svaki duh ivui,
gdje bistra vodica uberi tekui,
da svaki ivi duh uzdie u sebi,
tihoga vjetra uh gdje pri po tebi; 40
ter listak tvoj slatki taj miris sazdava,
ki nijedna dat taki ne moe dubrava:
in' dake tuj stoje u ovoj dubravi
da slavic zapoje, da tebe objavi,
neka ja priteku k toj tvojoj zeleni, 45
pojui da reku: moj dube ljuveni,
naal sam mir i goj od moje ufance,
da spoje ivot moj do svrhe pjesance;
naal sam moj lovor, ki e bit do groba
moj slatki razgovor, kako se podoba 50
jednomu, ki poje pjesance i sklada,
pri muzi toj stoje, lovorom ka vlada
u gori pijerskoj, u slavnoj dubravi,
gdje trudan ivot moj tube se izbavi,
i gdi se meni ta trudjahnu za dosti 55
obrati grozni pla u vjene radosti.
Da najdem trudan toj i da mi bit more
u gori zelenoj, moj slatki lovore,
pustil bih u saj as suzice ronei
k nebesom plaan glas, bogu se molei. 60
Ako mi bit moe, rekal bih, vaj meni,
upuhni duh, boe, u lovor zeleni,
pokli je taj lovor sa mnome u drubi,
da mi je razgovor u plau i tubi,
da vidi i uje, gdi s veljom boljezni 65
moj ivot tuguje, pojui u pjesni;
gdje od tuge i vaja priplani nepokoj
suzami pobraja emeran ivot moj.
Mimo stvor ostali, ostali mimo stvor,
da moj trud poali ljuveni taj lovor, 70
ter e sam init sud taj lovor ljuveni,
kolik se goji trud i tuba pri meni,
koji trud lovjek iv ne moe na svijeti,
koji je boljeljiv, jezikom izrijeti,
razmi sam ivot moj, ki se je nasuzil, 75
koji je vajmeh toj trudei iskusil.
I suzim ja sada i jo u suziti,
gorije od jada i eljno tuiti;
za mi ta prisudi nesrena es moja,
da ivot moj trudi bez mira i goja; 80
i onudje to hodim svaki as mir i goj,
to vei nahodim s razmirjem nepokoj;
ter s trudom alosti kad bih htil sve izrijet,
ne bi mi za dosti sto godi' ni sto ljet,
od boga ijem milos opet me povrati 85

360
iz mraka na svitlos ter moj trud prikrati,
ako se kad zgodi, da svojom milosti
bog mene slobodi od svake alosti,
od truda najlie cvijelei gdje takoj
jadovno uzdie i srce i duh moj, 90
i javi i spei svaki hip i svak as
vir vode elei, u kom je rajska slas,
dim oni vir vode, gdi dragi lovore
goje se i plode vrh pijerske vode
sve od svijeta vrijednosti u slavnoj dubravi 95
i gdi je za dosti blaene ljubavi.

9.
Pjesanca kufu.

O kufe pribijeli, ljuveni drue moj,
eljno ti procvijeli a ne vim to bi toj,
da poje u pjesni kraj vode studene
s tolikom ljuvezni, travica da vene;
napokon i cvijetje sve blijedi od jada, 5
gdje slatko tve pijetje na on svijet propada.
Rijeka se jo muti i velmi tuguje,
tuj pjesan gdje uti i tvoj glas gdje uje;
kamen se podira jo vajmeh zemlje van,
gdje tvoj glas razbira i tvoju tuj pjesan. 10
Jo stoje sebe van i zvijeri i ptice,
kako stup mramoran od velje tuice,
ljuveni kufe moj, pojui gdje jada
k tuici ter takoj boljezan priklada;
i mene primaga tvoj vajmeh plani glas, 15
ptiice pridraga, da stinem kako mraz
i venem i blijedim, velmi se bolei,
gdje tebe tuj vidim kraj rijeke stojei;
kraj rijeke tuj stoje ter se vas snebivam
gdje eljne te tvoje pjesance razbiram, 20
a ne vijem, zato ta s tolikom ljuvezni
uklada grozni pla pojui u pjesni.
Vaj nu je ma misal, ptiice pribijela,
da ti je rok prial dijelit se od tijela,
da te stril od smrti svih truda i tube 25
napokon isprti i svjetovne slube;
za platu mi drugu od svijeta ne imamo,
ner alos i tugu, ku svak as primamo
i truda za dosti, trudei ter tako
slijede nas alosti u vrijeme u svako. 30
Ako je toj takoj, boga u moliti,

361
daj malo ivot moj da bude prodljiti,
da s tobom jednaga ivot se moj zdrui,
ptiice pridraga, ki eljno sad tui;
i tui i cvijeli i trepti i preda, 35
moj kufe pribijeli, gdje prijeku smrt gleda,
bijesnei ka grede i plaho ka plai,
to ivot moj prede, da mi toj poprai.
Tijem boja dobrota ako bi hotjela,
daj malo ivota da bi nam prodljila, 40
planu e uti stvar i vele tuan glas,
ki prije nikadar nijesi uo do danas,
ako se povrati na svjetlos ivot moj
ter mi se trud skrati i tuni nepokoj.
Tijem boe prislavan, o vjena milosti, 45
pokli je stril spravan od smrtne krijeposti,
da kufa i mene u zemlju obrati
i pjesni medene da nam sve prikrati:
ti tvojom ljubavi plana me utjei
ter plahos ustavi od smrti ka prijei, 50
da se kuf pribijeli sa mnome sadrui,
sa mnome da cvijeli, sa mnome da tui;
da sa mnom pobraja pojui u pjesni
trud, ki je pun vaja i tune boljezni.
Moj boe, a po tom, kad se trud zaglavi, 55
ako me ivotom rastavit, rastavi.
Sve trude i muke za kad mi smrt skrati,
moj u duh u ruke u tvoje pridati,
neka tuj boravi, neka se nastani
u vinjoj dravi, gdje stoje izbrani, 60
tuj gdje ti kraljuje i vlada stvor svaki,
ako mi daruje za ljubav dar taki.

10.
Pjesanca grlici.
45

Prituna grlice, to toli eljno ta
vrh suhe granice uklada grozni pla
s tolikom boljezni, ku nitkor na svijeti
ni javi ni u sni nije mogal izrijeti?
Ljuvena ptiice gdje trpi tolik trud 5
i gorke tuice, a ne vijem za ki sud,
prijazan taj tvoja ni javi ni spei
ne prija pokoja suzice ronei;

45
Ova pjesma govori o smrti njegove srodnice (sr. stih 54-55), zato je valja porediti s pjesmom knjige 1. na
str. 185 pod brojem 11. 2; po svoj prilici da se ovdje kao ondje ima razumjeti njegova sestra.

362
svaki hip i svak as ter grozno cvijelei
ponavlja plaan glas s duhom se dijelei; 10
radosti minute ter si sve zabila
a tube priljute s jadom si zdruila,
ter trudi sva gora, gdje sama tuj stoji,
vrh suha javora suzice gdi roni;
i suhi taj javor velmi se snebiva, 15
taj plani razgovor gdi vajmeh priiva;
i srce i duh moj s tijelom se rastavlja,
gdje eljni uzdah tvoj s plaom se odpravlja
po gori zelenoj, po gustoj dubravi,
cvijeljen'je i pla moj da vajmeh objavi, 20
sve zvijeri i ptice, satiri i vile,
na tvoje tuice da bi se skupile,
i pastirska druba da sve toj posudi,
ki je vaj i tuba, da ivot moj trudi,
zemlje van iv kami gdje vajmeh podira, 25
vruijemi suzami gdje se ta opira.
Jo vajmeh gdje uti zelena travica
tvoj emer priljuti, list svre na nica.
Zatoj mi reci sad, pritiha ptiice,
to je taj gorski jad i velje tuice, 30
koje si spravila, da t' srce mramorno
s korijenkom iz tijela podiru jadovno?
Vaj, ako za drugom toli si trudna ta
ter s jadom i tugom uklada gorki pla,
zdruivi javor suh bez sjence zelene 35
da skona trudan duh od elje ljuvene:
vijem da je razlog toj, cvijeljen'je da goji
i u tubi ivot tvoj da s plaem provodi,
i edna gdje uti tuice ljuvene,
bistri vir da muti od vode studene; 40
ter bistru vodicu eahna ne piti,
svreno tuicu da bude utiti.
Prije ho poginut na mramor studeni,
ner trudna poinut na dubak zeleni;
i prije ho u tubi tvoj ivot skonati, 45
ner li se u drubi s druzijemi sastati.
Za tvojoj naravi od zgar je dano toj,
za vernom ljubavi taj slijedit nepokoj.
Zatoj se ne udim, pritiha grlice,
za i ja ta trudim, utei tuice 50
od smrti nemile, ka plahom naravi
tuan luk i strile zlosrdo pripravi,
ter mene rascvili, zlosrdo gdje takoj
tuj mlados ustrijeli, ku pleme i rod moj
u asti porodi i krasno odgoji; 55
a smrt se prigodi da ju zemlja posvoji,
zemlja ju posvoji ter taj cvijet rumeni
u prahu sad stoji pod kamen studeni;

363
ter nito, moj boe, pod nebom na svijet saj
ustavit ne moe studeni kami taj, 60
vaj da se ne boli, da eljno ne cvijeli,
i sa mnom na poli da tube ne dijeli;
najlie taj mlados gdi s veljom boljezni
svrnu mi u alos ljuvene sve pjesni,
suzami es moju slijedei ter jadam 65
da s plaem sve poju pjesance, ke skladam.
Tijem tuna grlice, ako t' je milo ut
me gorke tuice ali pak toli ljut
i tuni razgovor i moj trud krvavi:
ostavi suh javor u tojzi dubravi, 70
sama se utjei za ljubav svijeh boga,
letei ter prijei do mene neboga,
ako se podoba da vidi grlice,
koje u vrh groba ja prolit suzice,
suzice proliti, koje e za zlamen 75
od tube probiti i od jada iv kamen.
Pla ki u ja klasti, jo pravo mogu rijet,
vaj da e propasti pod zemlju na on svijet,
neka se poznava pod zemljom vajmeh sad,
koga je narava moj emer i moj jad. 80
Lje vajmeh poznaju, priplana grlice,
da zaman dni traju skladaje tuice.
Zaman je nepokoj u tubi slijediti,
zaman je i uzdah moj i eljno cvijeliti.
Zaman je sva alos suzami zbrajati, 85
pokli se ma rados na nica privrati,
elei dragu stvar, skladaje pla ljuti,
koja se nikadar ne moe vrnuti
iz trudna groba van, nit moe jo vidjet
sunace ni bil dan, dokoli tee svijet. 90
Grlice priplana tijem vajmeh ako je
ranica taj mana probila na dvoje
i tebi i meni srdace kameno,
da taj trud pakljeni trpimo takmeno:
slijedimo oba ta, ptiice pridraga, 95
do groba grozni pla oba dva jednaga;
za nam se podoba da zajedno cvilimo,
da tubu do groba na poli dijelimo
zdrueni s tugami, neka nas poali
zemlja lijes i kami i vas stvor ostali. 100
Zato su alosti dostojne zbrajati,
cvijet krasne mladosti pokli je straati,
cvijet koji smrt prijeka u zemlju obrati,
da vee do vijeka nigdar se ne vrati;
cvijet ter je opruen, u gizdah ki ctijee, 105
za diku okrunjen biserom ki bjee,
i zlatom i svilom, kijem se rod proslavi,
planina jak vilom u gustoj dubravi,

364
kad vila u vencu s medenom ljubezni
pri ivom studencu zaina u pjesni, 110
najlie pod borom u slavnoj dubravi,
danica kad zorom nebom se odpravi,
za sobom vodei sunace i bil dan,
a zorom gonei pod zemlju nonji san.
Sad ne vijem, moj boe, je li koj na svijeti, 115
tolike da moe boljezni izrijeti,
ke uti ivot moj jadovno cvijelei,
vjekuti nepokoj i tubu slijedei,
straaje oni cvijet, za ki bih ja podal
sam sebe i vas svijet (ako bih dat mogal). 120
Sad drugo ne lipe, ner mi se podoba,
da moj duh uzdie cvijelei do groba,
jaki sve lovjek taj, ki cvijeli i tui,
ki vajmeh plani vaj i tubu sadrui,
cvijelei ter suzi i u san i javi, 125
kad smrtni iskusi stril gorke naravi
s kijem ga ti porazi ter ljutu da ranu,
kad mili i drazi sobom se rastanu,
ter straa drag draga cvilei najlie,
ijem krijepos i snaga sva svoja polipe. 130
Koliko za sada, te plane boljezni
ne mogu od jada pobrajat u pjesni;
za se ma sva skrati i snaga i krijepos,
po tom smrt obrati u zemlju tuj lijepos,
taj lijepos ka je bila i dika ljuvena 135
jak jedna od vila od luga zelena,
ne samo ljepotom uresna ta bjee,
ner svakom dobrotom, ka u njoj captjee.
Za to je pravedno, da za svu usilos
svak ali zajedno sa mnome tuj lipos 140
i taj cvijet gizdavi, ki bjee na svijeti
lovjejoj naravi ugodan vidjeti.
Na svoj grob tijem teci i od ljudi i od ena
svaka vrst ter reci: dua ti blaena,
spasen'je bog ti daj po vas vijek i amen, 145
napokon i grob taj vazda se zvao blaen;
i od rue rumene vrh njega proctio cvijet
za vjene spomene, dokoli tee svijet,
gdje lee te kosti i u goju borave
od tvoje mladosti toliko gizdave, 150
neka svak moe rijet tko tuda prohodi:
nigdar se ljepi cvijet u zemlji ne plodi,
ner li je cvijetak taj, ki svojom ljubavi
van groba na svijet saj vinji bog objavi.
Gizdav je za dosti i vidjet toli mio: 155
blaene te kosti, vrh kijeh je procaptio;
blaena duica, vrh kijeh je proctijela
vrh groba ruica rumena i bijela

365
krasnoga uresa, caftei ter takoj
probija nebesa ljuveni ures svoj, 160
u vrime u svako da nigdar ne lipe
ljuveno i slatko da rajski mirie.
Nu pokli tu mlados zeleni, moj boe,
od svijeta sva dragos odkupit ne moe,
da se k nam povrati opeta na svijet saj, 165
da moj trud prikrati i s trudom plani vaj:
ja se u na slubu grlici pridati,
pla alos i tubu s kojom u skladati,
u vrijeme u svako da oba cvijelimo,
i oba jednako da tubu dijelimo, 170
u crnoj toj gori dalee od roda,
ku sam bog satvori, da je naga bez ploda,
bistri vir vodeni gdje nije mo vidjeti
ni nijedne zeleni ni zimi ni ljeti,
razmi sam suh javor vrh puste te gore, 175
da nijedan ivi duh k nam priti ne more,
ni zvijeri ni ptice, ni nijedan drugi stvor
u nae tuice i u plani razgovor;
gdje vidjet najlie nije jele ni bora,
ni da tuj mirie lovorom taj bora; 180
gdje vajmeh tuj stoje jo se ut ne more,
tih slavic da poje s veera do zore.
Lje mislim ures tvoj ja vidjet gizdavi,
kad trudan ivot moj s tijelom se rastavi,
da budem tamo prit, gizdava mladosti, 185
na drugi vajmeh svijet od vjene radosti
u elizeja polja, gdi je vjeni stan tebi,
ako bude volja svijeh boga na nebi,
gdje tamo pribiva splesavi dresel'je
i vjeno uiva s radosti vesel'je, 190
u cvijetju i u travi i u svakoj zeleni
razlike naravi, gdje stoje blaeni.
Ku zelen i lug taj ne moe nikadar
procijenit vas svijet saj, koli je slavna stvar,
druice blaena, najlie najlie 195
gdje mra zelena i svoj cvijet mirie,
i ostalo sve cvijetje i od polja i od gore,
ko nae proljetje sazdati ne more.
Pri dragom sunacu gdje se tamo bani
u rajskom venacu tvoj cvijetak izbrani, 200
gdi je djevic mnotvo toj i slavnijeh gospoja,
kijem trudan ivot moj ne moe znat broja,
s kijemi e gojno stat, s kijemi e po vijek vas
razliko cvijetje brat, u kom je rajska slas,
vrh koga snijeg ni mraz ni slana ne pada, 205
ni na tle po vijek vas zelenca ne spada;
tuj gdje se razbira vesel'je s radosti,
gdje voda izvira s tolikom radosti,

366
ku slados na svijeti od rajske zeleni
ne moe izrijeti nitkore po sve dni; 210
gdje ne ima smrt prijeka zlosrdja plahoga
po vas vijek do vijeka umorit nikoga;
ter ovdi dresel'je, kijem nas svijet naplati,
u vjeno vesel'je tamo se obrati
i tamo zabude svak, gdi je ta slava, 215
sve tuge i trude ke saj svijet sazdava.
I blago svakomu, moj cvijete izbrani,
u blaenstvu tomu tko se tuj nastani,
najlie gdje se ta po vas vijek raduje
tuj, gdje se grozni pla ni tuba ne uje, 220
za toli slavan dar ter tko tuj pribiva
ambroziju i nektar s vesel'jem priiva.
Nu odkli bog naseli tu tvoju dobrotu,
da se tuj veseli u vjenom ivotu
i u tomu blaenstvu, vjekuta gdi je slava, 225
ku u umrlom kraljevstvu trudan svijet ne dava:
ti s bogom pribivaj, kako t' se podoba,
a ja u plani vaj sliditi do groba.

11.
Pjesanca nimfi Eko.

Sva gora zelena trud velik sad uti,
o Eko ljuvena, gdje tebe nije uti.
ude se i spile, ude se i doline,
satiri i vile i ostale ivine.
ude se i luzi i velmi tuguju, 5
ja vajmeh u tuzi gdje eljno klikuju
svaki hip i svak as u suze priljute,
uzdah moj i plaan glas nebesa da ute,
da gori nad nami sve zvijezde poznaju,
vas opran suzami kako se skonaju, 10
slijedei nepokoi, slijedei sve jade,
da trudan duh se moj od tijela rastade.
A ti ta u krovu poe se tajati
i gdi te ja zovu, nee se javljati,
ter mi se ne javlja, potajna djevice, 15
da moje ponavlja s jadovi tuice,
od asa do asa gdje trudi ivot moj
viui iz glasa po gori zelenoj:
ako bdi u lugu, a ne se ozvati,
da moj pla i tugu odgovor tvoj skrati, 20
molim te boga rad, tajit se ve nemoj,
javi se vajmeh sad, u krovu ta ne stoj

367
na moj pla i tube koje u skladati,
bez tvoje te drube ke nije mo zbrajati;
za mi je izmukao glas od velje boljezni 25
viui svaki as, pojui u pjesni,
jeda ki od boga po svojoj ljubavi
truda me ovoga i tube izbavi,
od suza usilos jeda ga primoe,
za ljubav i milos ter mene pomoe, 30
u gori pustinskoj gdje pijevca nije uti,
gdje trudan ivot moj boljezni sve uti,
da moj trud prikrati, da svojom ljubavi
k mjestu me obrati, gdje u na drum pravi
od rajske dubrave, gdi je njeka od gospoj 35
dostojna sve slave, ku eli ivot moj
oima vidjeti, dokli iv me kosti
zavodim po svijeti s velikom alosti,
gdje alos priljuta i trudna es moja
vidi me stranputa bez mira i goja, 40
ijem milos svijeh boga po veljoj ljubavi
truda me planoga i tube izbavi,
ter nebog izajdem iz mrkle tamnosti,
tuj dijevu da najdem punu sve radosti,
Gracijom ku zovu, da je ljepa svijeh vila, 45
a ne vijem u krovu gdje se je sad skrila,
da nigdir na svijeti vaj momu ivotu
nije mo vidjeti nje slavnu dobrotu,
jak sunce ka sjae, kojom se, mogu rijet,
s blaenstvom vladae pod nebom ovi svijet; 50
a sad se potaja nje ures estiti,
svijeh tuga i vaja da se svijet nasiti.
Tijem Eko ljuvena, molim te boga rad
na mene utruena smiluj se vajmeh sad,
u pustoj dubravi, gdje s plaem klikuju, 55
moj mi glas pojavi, nebesa da uju
me trudne alosti, ke nitkor na svijeti
ni jadne gorkosti ne moe izrijeti,
i emer priljuti i plani nepokoj,
me srce to uti i trudan ivot moj, 60
ijem vajmeh izajdem iz tmaste mrklosti
ter dijevu tuj najdem punu sve milosti,
da vee ne trudim, da vee ne predam,
svitlosti ku udim dokli se nagledam;
da svojom ljubavi taj vinja odluka 65
truda me izbavi i s trudom svijeh muka,
ke trpim i slijedim s velicijem porazom
ter venem i blijedim, kako cvijet prid mrazom,
pustinjom hodei gdje tjerim sve tube,
trudom se gojei, sam hode bez drube, 70
gdje se trudan pasu i u trudu gdje truju
a tebe po glasu, o Eko, ne uju,

368
moj vajmeh tuan glas da u gori zelenoj
ponavlja svaki as i tuni uzdah moj.
Vaj pravda nije prava, pokli te ja molju, 75
o Eko gizdava, da mi si priz volju,
vapjen'je na moje da se ne ozvati,
u krovu ner stoje hoe se tajati!
Vaj to je taj nehar, ne stid se tajati,
da kako nijema stvar odgovor ne dati? 80
Vijem nijesi gluha ta, da ne mo sad uti
moj vajmeh grozni pla i uzdah priljuti!
Neharstvo to je toj, reci mi boga rad,
da tubu i pla moj ponavljat nee sad,
ter mojoj slabosti nee prit na pomo, 85
gdje s veljom alosti vapiju dan i no,
gorije od jada gdje u gori zelenoj
k boljezni priklada tuice ivot moj,
jak ranjen taj tko je ter vene i blijedi,
ranice kad svoje u srcu povrijedi, 90
ali pak tko gleda prid sobom prijeku smrt
ter trepti i preda, kad ga e vajmeh strt.
Tijem trpim ne mao trud, gdje u nova godita
taj tvoja stara ud dola je na nita.
to prije nije bilo u ovojzi dubravi, 95
sad se je zgodilo protiva naravi!
Nu Eko ljuvena, moe se pravo rijet,
da si ta skrovena i da te nije vidjet.
Zatoj se ne udim, nit se u uditi,
da tuj stvar posudim, nit ju u suditi; 100
za ti je dano toj, da nitkor na svijeti
gizdavi ures tvoj ne moe vidjeti,
razmi sam glas uje, tko jako govori
ali pak klikuje iz glasa u gori,
ter se ti ne krati, o Eko, u taj as 105
tutako da odvrati opeta isti glas.
Lje je meni velik trud, da inim vajmeh ja
po sebi pravi sud, za se ta potaja
ter ne dat odgovor na tubu na moju,
ja vajmeh boi stvor gdje glasom klikuju. 110
Nu sudi svijes moja meju zla ostala,
da narav taj tvoja sasma je lipsala,
neka se moe rijet, gdje trudi ivot moj,
da ni u em taman svijet ne da mi tih pokoj,
ter takoj u trudu gdje velmi tuguju, 115
sve mi je za ludu to tebe klikuju;
sve mi je toj zaman, sve mi je zaman toj
i obno i obno to tui ivot moj
kako sve lovjek taj ki mui i trudi,
komu es plani vaj za darov prisudi. 120
Nu odkli je toj takoj, sam vajmeh bez drube
da uklada ivot moj tolik pla i tube,

369
sam u pla skladati, kako se podoba,
i u trudu vladati moj ivot do groba,
jeda li prije toga, gdje trudim vajmeh sam, 125
vrh mene neboga zgar sine bijeli dan,
ter se moj trud skrati i moje dresel'je
i tuba obrati u rajsko vesel'je;
dubrave tmaste van ako kad izajdem
na sunce i bil dan ter milos tuj najdem, 130
da meni es moja pravi drum objavi,
estita gospoja gdje sama boravi,
koja je sijeh dana od mnogo ljudi zlijeh
zlosrdno prognana za nijedan za svoj grijeh.
Nit bjee taj zloba ni nijedan uzrok svoj, 135
za ki se podoba prognana da je takoj,
nenavid ner svoju usilos ne skrati,
tuj slavnu gospoju da bude prognati,
da bude prognati ter vajmeh svud sada
s razmirjem u rati ovi se svijet vlada. 140
I pride toj vrijeme, da prave ljubavi
zlosrdje za sjeme ni za lijek ne ostavi,
ni za lijek ne ostavi, zlu volju gojei,
da se svijet krvavi u oruju zvonei.

12.
Pjesanca djevici.

Priista djevice i majko blaena,
anelska kraljice i kruno svijeh ena,
ka od zgar nad nami vee ner sunce sja
i nebo zvijezdami kraljuje i vlada,
kraljuje i svijet saj i ostali svaki stvor, 5
gospoja kako taj, ku tuje rajski dvor;
kojoj je dana vlas i krijepos od boga,
kraljevat po vijek vas vrh stvora svakoga
od zvijezda u kruni s gorutom svjetlosti,
kom se svijet napuni vjekute milosti; 10
danica svjetluta, ter vijekom nikada
tva zraka goruta ne ima zapada,
i slavni tvoj istok imati ne more
vrjemenit nijedan rok kako taj od zore,
s kijem zvijezda ishodi iz svoga dvora van, 15
prid sobom ka vodi sunace i bil dan;
s pristol'jem ner stoji u vinjoj toj slavi
vru plamen ter goji od boje ljubavi,
ki plamen sve more po vas vijek u vijeke
zagasit ne more ni od svijeta sve rijeke, 20

370
gospoje prislavna, ni nijedna usilos.
A ti si pripravna na ljubav i milos,
milosrdja tvoga da dijevo ne brani,
nego li svakoga da zbljudes i shrani;
svaki as i vrijeme tko u trudu tuguje, 25
a slavno tve ime na pomo klikuje,
prislavna gospoje togaj ti pomaga
i u trude sve svoje milos mu tvu dava,
ter tvojom ljubavi i tvojom milosti
truda se izbavi i svake alosti. 30
S fortunom u plavi ako se tko brodi,
tvojom se ljubavi potopa slobodi
i velje nevolje, smeteno toj more
o seke i o kolje razbit ju ne more.
I kopno tko hodi ter s trudom uti vaj, 35
tvoja ga provodi gospoje milos taj,
ter togaj ne more nijedna stvar rascvijelit,
ni gusar od gore ivotom razdijelit,
i tvoj je porat taj, ki moe svak rijeti,
to obtjee morski kraj svih strana po svijeti, 40
da vijekom nikadar meu dobra ostala
tiu nijednu stvar nije narav sazdala.
Tijem blago svakomu, tko u miru i u goju
u portu u tomu razvee plav svoju,
gdi je vjena tiina, tiija od mlijeka, 45
i ista vedrina po vas vijek do vijeka;
gdje tmasta pomraka vidjeti nije mo,
ni sinja oblaka ni obno ni obno.
Tijem dijevo priista i kruno svijeh gospoj,
in da nije za nita pri meni uzdah tvoj; 50
i uzdah i moj pla, gospoje prislavna,
pokli si vajmeh ta na milos sva spravna.
O slavna gospoje, gdje ivot moj tui,
na molbe na moje prikloni tve ui,
djevice i majko, u ovuj nevolju, 55
ljuveno i slatko pokli te ja molju,
da na me pogleda, o vjena ljubavi,
i da mi milos da u pustoj dubravi,
u tmastoj mrklosti, gdje sjemo i tamo
zavodim me kosti, a ne vijem sam kamo; 60
ni kamo ni kudi, ter tuan ivot moj
tuguje i trudi slijedei nepokoj.
Tijem dijevo prislatka, tom tvojom ljubavi
tmastoga pomraka ti mene izbavi.
in' tvoja taj milos, da nebog vajmeh ja 65
izajdem na svitlos, gdi drugo sunce sja,
i gdi je vjeni dan sva ljeta i godita,
da moj pla nije zaman pri tebi za nita;
za vrijeme pride toj, krunice gizdava,
toliki nepokoj gdi mi tma zadava, 70

371
pijerske da muze na pomo ne zovu,
vaj da me sadrue u suzah gdje plovu,
skladaje me pjesni pustinjom hodei,
s velikom boljezni nepokoj gojei;
ner tebe gospoje zvati u na pomo 75
u trude sve moje s vapajem za svu mo;
pri tebi gospoji i od gospoj gospoje
me ufan'je za stoji i zdravje sve moje,
dim zdravje od due, koje mi nebogu
pijerske sve muze na dar dat ne mogu. 80
Tijem slavna djevice i od djevic svijeh asti,
po zemlji na nice sada u ja pasti,
skrueno ronei jadovne suzice,
tebi se molei, anelska kraljice,
da hitre Kamene (ako se moe rijet) 85
pod zemlju od mene poene na on svijet;
a s tobom gospoje neka se ja spravim,
da pjesni sve moje do konca zaglavim.
Tijem te u moliti, in' Jesus sinak tvoj
da bude prodljiti toliko ivot moj, 90
ijem s tvojom milosti pravi drum ja najdem,
iz tmaste mrklosti ter nebog izajdem,
da s tobom pobroju skladaje u pjesni
tuicu svu moju i moje boljezni,
i moj pla toli ljut, suzice ronei, 95
ki mi da trudan put k zapadu hodei.

13.
Pjesanca Jesusu.

Jesuse slatki moj, je li tko na svijeti
tve muke i trud tvoj da moe izrijeti;
za pravo mogu rijet, Jesuse ljuveni,
da odkli je stvoren svijet s poetka po sve dni,
nitkor se nije rodil ni se e roditi, 5
taj tko bi pribrojil ni tko e zbrojiti
boljezni tolike i trude bez broja,
kojijem na prilike ne moe svijes moja,
ke vajmeh boljezni, trudei na svijeti,
rad nae ljuvezni hotil si podnijeti, 10
prit s nebes na saj svijet ter se ta doputa
prijazan tvoja taj, ljubavi goruta,
bez broja te muke da bude podnijeti;
davi se u ruke grjenikom umrijeti;
na kriu visei napokon ter za nas 15
na rasap videi u krvi opran vas,

372
nag vajmeh izdae, Jesuse prisveti,
za grijehe za nae gdje se da propeti,
gdje se ta poboli narodom, vaj meni,
ter dragu krv proli, kako vir vodeni; 20
iz prsi najlie, ke t' kopjem idovi
sulicom probie, da t' se trud ponovi,
da slavna put tvoja, lovjee i boe,
ni mrtva pokoja prijati ne moe;
ter taj vir gdje izvira, kako vir od vode, 25
od zlobe opira sve od svijeta narode,
i u kruni trnovoj u krvi gdje plove,
ljuveno narod tvoj klikuje i zove,
klikuje svakoga, ako e tko piti,
kladenca ivoga neka se nasiti; 30
ter tko ga bude pit, bez konca po vijek vas
blaen e i estit priivat rajsku slas.
K tomuj se jo hrli vas ranav i krvav,
da togaj zagrli za milos i ljubav,
tko ti kriv i duan Jesuse ostaje, 35
kako rob i suan ter ti se pridaje,
suzice ronei s velikom gorkosti
tebi se molei, da mu se dug prosti;
ter mu se dug prosti, jote ga daruje
vjekutom radosti, kad se na nj smiluje; 40
na kriu ter tako, Jesuse prislavan,
u vrijeme u svako vazda si pripravan
prostiti svakomu sve duge svreno,
blaenstvu tko tvomu prida se skrueno;
svijeh duga ter takoj dunik se izbavi 45
i slatko nalijep svoj napokon probavi.
Tijem slatki Jesuse, ako mi moe bit,
elim se u suze ja grjenik rastopit,
u suzah stopljen vas, da skruen za dosti
raslaim tvoju slas vrhu svijeh sladosti, 50
koju slas nitkore po svojoj naravi
raslait ne more, bez tvoje ljubavi.
Lje milos dobiva, tko suze ronei
svoj obraz polijeva, tobom se bolei,
rad nae ljubavi gdje tijelo prisveto 55
nago se krvavi, na kriu propeto;
gdje prija smrt prijeku, Jesuse slatki moj,
da prosti grjeniku sve zlobe i grijeh svoj.
Toj lupe iskusi na kriu visei,
ki eljno prosuzi, tobom se bolei; 60
za lupe taj znae, Jesuse moj prisvet,
za grijehe za nae da si ti prav propet.
Skruen'jem lupe taj ter milos izdvori,
da mu se vjeni raj po tebi otvori,
po tvojoj ljubavi ter mu duh nastani 65

373
u vinjoj dravi, gdje stoje izbrani.

Tijem slatki Jesuse, slatko te ja molim,
daj uzdah, daj suze, da se ta pobolim;
pobolim da se ta tom tvojom boljezni, 70
skladaje grozni pla s velikom ljuvezni.
Ako mi bit moe, neka te Jesuse
na milos primoe moj uzdah i suze,
i srce skrueno i moj duh umiljen,
da sasma svreno, ja ki sam rascvijeljen, 75
slobodno mogu re: trud me se izbavi,
ter milos mogoh ste pri tvojoj ljubavi;
tuni se nepokoj i moj pla prikrati,
i trud se vajmeh moj s vesel'jem naplati,
minute tuice ter moje sve zabih, 80
vjekute vodice pokli se sit napih,
iz prsi blaenijeh ka tijekom izvira,
naroda oda svijeh ter zlobe opira.
Jesuse prislatki, slavo milostiva,
pokli se trud svaki pri tebi zabiva, 85
pokli sve alosti i tube sve skraa,
i u vjene radosti dresel'je obraa;
pokli pla Jesuse ljuveno i milo
od grjenik i suze prima ti u krilo:
u krilo toj tvoje tijem sada posilam 90
suzice sve moje, ke s jadom prolijevam,
prolijevam ronei u tmastoj mrklini,
tebi se molei, Jesuse jedini,
tva ljubav i milos jeda se ne skrati,
iz mraka na svjetlos da mene povrati, 95
da u pustoj dubravi i u tmastoj mrklosti
duh se moj izbavi razlike alosti;
u ravnoj poljani da trudan ivot moj
stanom se nastani na zraci sunanoj,
gdje druga livada, gdje vjeno proljetje 100
njeguje i vlada svu zelen i cvijetje,
a sunace mlako i s desna i s lijeva
u vrijeme u svako zelencom odijeva
blaeno polje toj, ko velmi na svijeti,
Jesuse slatki moj, ja elim vidjeti. 105
I kada izajdem van tmaste mrklosti,
gospoju da najdem punu sve milosti,
ku trudan ivot moj Gracijom naziva,
vjeni mir i pokoj ka trudnijem dariva;
koju na nitkore, Jesuse priblaen, 110
po sebi ne more po vas vijek i amen,
razmi sam lovjek taj po tvojoj ljubavi,
s kojijem se plani vaj po tebi rastavi,
vaj koga ne ohodi tva ljubav i milos,
ner li ga izvodi iz mraka na svitlos, 115

374
a navla u suzah skrueno kad plove
ter tebe u tugah vapije i zove,
vapije za svu mo, podobno kako je,
da mu si na pomo u trude sve svoje.
in' zatoj Jesuse, o kralju prislavan, 120
da grozne me suze pri tebi nijesu man,
i moj pla toli ljut, gdje trudi ivot moj,
elei pravi put ki vodi na pokoj,
ijem ljubav taj tvoja trudnu mi objavi,
Gracija gospoja gdje sada boravi, 125
ku javi i spei vrh svega na svijeti
vas venem elei da ju mogu vidjeti.
A ova mi tmasta no, ku sunce ne obsijeva,
ne da mi gojno pro ni s desna ni s lijeva,
da najdem drum pravi, ki najti ja udim 130
u tmastoj dubravi da vee ne trudim,
Gracija gospoja gdje sama sad stoji,
tuica da moja sva joj se pobroji,
i moje boljezni i trudi ne mali,
da svojom ljuvezni plana me poali, 135
da trudnu da meni svoj ures gizdavi,
razgovor medeni po svojoj ljubavi.
Nu pokli toj takoj ne moe bit meni,
Jesuse slatki moj, Jesuse blaeni,
ja ki se skonavam, pustinjom hodei, 140
tebi se pridavam, eljno te molei,
tva ljubav i milos da moj trud prikrati,
i da me na svitlos iz mraka povrati,
da te duh moj slavi bez konca po sve dni
u vinjoj dravi, gdje stoje blaeni. 145

14.
Pjesanca (o spoznanju).

Pride hip, pride as, pride rok i bil dan,
u ki me boja vlas izvede tmasti van;
i pride vrijeme toj, ter s bojom milosti
trudan se ivot moj rastavi s mrklosti,
ter s bojom ljubavi vrh mene sunce sja, 5
u tmastoj dubravi ko vidjet eljah ja,
i tmaste me oi sve bistre ostae
ter svijetlu s istoi danicu poznae,
i zvijezda tolik broj, ke nigdar na svijeti
truahan ivot moj ne moe izrijeti; 10
i poznah tutako, bez sumnje tutako,
to je gorko i slatko i ljuto i slatko,

375
to l' vedro i oblano, to li je vedrina,
to je svijetlo i mrano, to li je maglina;
to je pla i tuba i to su alosti, 15
sloboda i sluba i to su radosti;
to je pokoj, to je trud i dobra razlika,
to je prav i kriv sud i dobra razlika,
i to je blaenstvo i to su blaeni,
i to je kraljevstvo, gdi je pakal ognjeni. 20
Zgar mi bi jo dano, mogu rijet po bogu,
to je bijelo i crno razluit da mogu,
veselo koju stvar kada ja razabrah,
rijeh: ovo slavan dar od boga sad prijah;
za poznah, vinji plam da taknu svijes moju, 25
da spoznam sebe sam i kako duh goju,
je li ma duica u tijeli pokojna,
ali je tuica pakljenijeh dostojna,
koju stvar nitkore ner samo vinji bog
suditi ne more, ner pravda i razlog; 30
dim razlog od boga, ki nigdar ne sudi
zlosrdjem nikoga, kako sad zli ljudi,
u kijeh nije dobrote, razmi zlobe svake
ter cvile sirote i ostale nejake,
ki od straha na svijeti ne smiju nikomu 35
razlog svoj prav rijeti, samomu ner bogu.
Ter ne vijem, gdje mo toj trpjeti, moj boe,
na sudu razlog svoj da prav re ne moe,
najlie gdi je sada u naa godita
i razlog i pravda pri sudu za nita, 40
pokli svak zna sada da slavna vlas tvoja
kraljuje i vlada stvoren'ja svakoja,
i svak jo moe rijet, u vinjijeh gdje sjedi,
nebesa i saj svijet na dlani da mjeri,
i kako slavan bog u vinjijeh ki sjedi 45
svemu si dal zakon i razlog da slijedi;
ter od zgar nad nami, od mlina jak kolo,
nebesa zvijezdami vrte se okolo,
s istoka k zapadu, s zapada u istok,
slijedei u skladu s vrjemenom pravi rok. 50
Posudit jo more, tko cijelu svijes ima,
s vrjemenom da more osee i plima,
s razlogom i lozje listom se zeleni,
s vrjemenom i grozdje mei se s jeseni.
Jote se s proljetjem i s desna i s lijeva 55
zelencom i cvijetjem sva zemlja odijeva,
a zimi snijeg i mraz s mosuri ledeni
daju trud i poraz svakojzi zeleni.
I sunce kad raka u ljeto sadrui,
zelen se tad svaka na suu potui. 60
Srjed zime tijem tko e zelen grozd zobati,
ali pak tko voe po granah trgati:

376
zaman se taj brine i trga razum svoj,
kad vou rok mine da slai voe toj.
Tko li e birati s ruicom rajsku slas, 65
kad ljeto prikrati proljetju svoju vlas:
scijenim ga da je lud, za vinji moj boe
naravi stare ud lipsati ne moe.
Jo mogu poznati, od mala da je svjeta,
tko hoe sijati penicu srjed ljeta; 70
sunanoj naravi za nije razlog dan,
toj dobi na travi izvodit sjeme van.
Tijem scijenit ja mogu, da slijedi avlju ud,
protiva razlogu tko ini krivi sud.
Nu ne vijem moj boe, komu je dano zgar, 75
posudit da moe toliko tanku stvar,
pokle s' ti stvorac taj i krijepos izbrana,
to toli trudan vaj plodi se svijeh strana;
to ivi svaki duh bez konca po vas vijek
tebi je na posluh, ner samo iv lovjek? 80
Najprvo nad nami, podobno kako je,
nebesa zvijezdami na posluh tvoj stoje,
sva polja sve gore, sva dubja sva trava,
sve vode sve more hvalu ti sazdava.
Svakoga vjetra uh, kako se vidi toj, 85
da ti je na posluh, o vinji boe moj.
iv kamen i mramor, k tomuj se rijet more,
i ostali svaki stvor, u em duh kopore,
i zemlja napokon i sada i vazda
s nainom pod zakon krmi se i vlada; 90
stvoren'je ter sve toj razlika narava
stvoritelj da si svoj, oito poznava,
sve spravno po sebi, moj boe, ter stoji,
da posluh da tebi kako t' se pristoji;
naredbi po tvojoj s nainom ter tako 95
provode narav svoj u vrijeme u svako.
Mimo sve lovjek sam, vijem, da te ne ljubi,
s blaenstvom vinji raj za zlobu ter gubi,
i vinje toj carstvo, o vinji boe moj,
za svoje neharstvo vijem da sve gubi toj. 100
Nu kako vina pjan mnokrat se nahodim,
ter dale sebe van u misleh zahodim;
za pravo da sudi ma slabos, ne moe,
od kud su zli ljudi, ako si ti boe?
Toj li te nije boe, kako se moe rijet, 105
pravedan da moe najti se na saj svijet?
Ter muim ter trudim, za nito nije gore,
ner ja toj da sudim, o vinji moj stvor[]e.
Lje mi duh govori, da vijekom po vijek vas
nijedno zlo ne stvori uzmnona tvoja vlas, 110
i prije e u bezred vas saj svijet pogorit,
ner e ti nijednu zled u zlobi satvorit;

377
dobrota za je taj u tebi, moj boe,
ku nitko na svijet saj izrei ne moe.
Tom tvojom dobrotom ter moe svak znati, 115
da sada i po tom svijet se e vladati.
Vlada se i sada, vaj nu se prigodi,
da tuge i jada ne lipe kad godi;
zato ti doputa, zato ti ho takoj,
pravedne da frusta zlobnijemi, boe moj, 120
da trpe tuicu, da poslije po trudu
vjekutu krunicu s blaenstvom dobudu.
A ini, da zlobni saj svijet uivaju,
ki nijesu podobni blaenstvu i raju;
ovdi se raduju, ovdi se vesele, 125
ovdi svijet kraljuju, sve imaju to ele;
ovdi je zloba taj prodljila kraljevstvo
i sve je u svijet saj stavila blaenstvo.
Jo veu zled tvore, o vinji stvore moj,
za sami govore da im srea dava toj; 130
i u sreu ufaju ter meu zled ostalu
ni u em ti ne daju ni slavu ni hvalu.
Ter kad ih uzvisi i blago kad steku,
ali pak ponizi ter blago rasteku,
ne scijene da trud tvoj i uzmnona tva slava 135
sve moe vazet toj, to komu sazdava,
ner srei toj daju na svemu uzrok vas,
za vajmeh ne znaju, to je tvoja slavna vlas.
Nu slaba svijes moja ne dava srei grijeh,
za stoje svakoja u rukah u tvojijeh. 140
Zatoj u spraviti krijeposti moje sve,
da budem slaviti i hvalit ime tve,
i sada i po tom da te duh moj slavi,
dokli me ivotom prijeka smrt rastavi.
Pravedno zato je, zato se podoba, 145
da vrijeme sve moje slavim te do groba,
o vinja ljubavi, za pozna svijes moja,
da si ti bog pravi, ki s' stvoril svakoja.
Stvoril si svakoja, naredno ter tako
sve vlada vlas tvoja u vrijeme u svako. 150
I ti si razum taj, ki vinji moj boe
s nebesi vas svijet saj dosegnut ne moe;
a kamo ma slabos; da pravo posudi,
s vesel'jem to rados provode zli ljudi;
za zlobno neharstvo kako li bit moe, 155
da imaju bogactvo i ostale raskoe:
a ki su pravedni u trudu da takoj
do groba po sve dni provode ivot svoj.
Da ja taj inim sud, mogal bil svak rijeti,
vaj da sam vee lud, neg nitkor na svijeti. 160
Zatoj se meni mni, da je bolje parjati
taj emer pakljeni ner li ga zbrajati

378
u trudne me pjesni, koje ja na svijeti
bez velje boljezni ne mogu izrijeti.
Zatoj u ovi trud, ki utim u meni, 165
na druzijeh stavit sud, o boe ljuveni,
koji svijes imaju i suen'je cijelo,
razluit da znaju to je crno i bijelo.
Tijem se sad ustavljam od suda ovoga,
i ufan'je sve stavljam u stvorca u moga, 170
koga u moliti, da svoja dobrota
bude mi prodljiti daj malo ivota,
pjesance ijem spoju, ako je slino toj,
u miru i u goju ja sluga i rob tvoj,
pokli mi da milos, da s tvojom milosti 175
izajdem na svitlos iz tmaste mrklosti,
i ostavih dubravu i najdoh drum pravi,
da tebi dam slavu na svakoj ljubavi.
Tijem boe milostiv, vjekuta radosti,
pokli sam zdrav i iv i krijepak za dosti, 180
zdravje mi podri, ako je slino toj,
ijem se moj drum svri, ki slijedi ivot moj,
neka sam stanovit, da trude minute
ne budem ponovit i plae priljute,
koje sam provodil, trudom se gojei, 185
kada sam zahodil stramputa hodei,
po mrkloj tamnosti sam hode bez drube,
gdje najdoh za dosti svijeh vaja i tube.
Lje treptim i predam prid vihrom kako prut,
prid sobom gdi gledam to je dug ovi put; 190
dug mi se vele mni, tijem sada tuguju,
nu mi se velmi ckni, da prije putuju.
Tijem vjena svjetlosti, o boe ljuveni,
po tvojoj milosti provodi bud meni.
uvaj me i bljudi po putu svijeh strana, 195
od avla i zlijeh ljudi do smrti svijeh dana,
ako se podobi, da u strani u tuoj
nitore ne oznobi po putu ivot moj,
da ivot ne skratim prije roka alostan,
doim se povratim opeta na moj stan. 200
A po tom, a po tom, o vjena ljubavi,
ako me ivotom rastavit, rastavi;
istom in' da duh moj u vinjoj dravi
priiva mir i goj pri tvojoj ljubavi;
za drugo ne elim, ostala meju sva, 205
neg da se naselim gdi je vjena ljubav tva,
u plamu da gorim, pravedni gdje stoje,
dil kada izdvorim od milosti tvoje.
Lje sudim vajmeh sam, da je trudno poznati,
hoe li vinji kram tamo me prijati. 210
Kako u znati ja, koji sam zloban vas,
hou li od raja priivat vjenu slas

379
u vinjoj dravi, blaenstvo gdi je toj,
kada se rastavi od tijela ivot moj.
Za pokli, boe moj, pravedni ne znaju, 215
hoe li mir i goj priivat u raju;
ali me ' suditi u plamen ognjeni,
da budem truditi bez konca po sve dni:
lje ti se ja molju, mu molbu prim' u skut,
dopus mi na volju svriti ovi put. 220
I javi i spei nu trudim za svu mo,
u sebi mislei, koli je trudan pro,
ter vajmeh ivot moj, kad taj trud razbira,
trudnu mi krvav znoj iz tijela izvira;
od jada i od tube za ne vijem i ne znam, 225
kako u bez drube k zapadu hodit sam,
ijem najdem gospoju da moj trud prikrati,
da tubu svu moju u rados obrati;
pripravna za stoji taj dijeva izbrana,
da togaj posvoji, tko joj se pridava. 230
Nu tamo tko udi toj dijevi slavnoj do,
trjebi je, da trudi pustinjom dan i no,
i s trudom hodei da je spravan na svijeti
veliku vrh pleci tegobu podnijeti.
Ako mi tko veli: gospoja ka je toj, 235
ku hlipi i eli da najde ivot tvoj:
dim, ta je gospoja, ako ju najdu kad,
potajna sva svoja odkrit e meni tad;
svoj ures ljuveni, da vam je sad znati,
pravo e rijet meni, to ju u praati, 240
to li svijet prisudi, najlie sijeh dana,
od mnogo zlijeh ljudi da je sada prognana;
priad zla vrjemena ter za lijek na svijeti
blagoga sjemena nije moi vidjeti,
ner li trn i draa s troskotom najlie 245
da tube i plaa pravednijem ne lipe,
i mnozi porazi i trudi ostali,
pakljeni svi vrazi koje su sijali;
ter drazi i mili, da vam je vajmeh znat,
ki su se ljubili, hoe se sada klat, 250
i nije taj drava meu svijemi narodi,
s troskotom kotrava gdje se sad ne plodi,
ku nitkor na svijeti ni nokti ni zubi
ne moe podrijeti, da joj trag pogubi,
ni struka ni ile pasjega narava, 255
opake kopile ka na svijet sazdava
i ostale sve jade, kijem ne vi svijes moja
izrijeti za sade ni mnotvo ni broja.
A blagoj gospoji jo nijesu vrjemena
kako se pristoji odkriti imena, 260
dokli mi ne objavi vinji bog sam s nebes,
u krasnoj dubravi gdje stoji nje ures,

380
gospoja taj slavna s kondijerom ka stoji,
po sve dni pripravna da tamo napoji
svaku vrst od ljudi nebeskom sladosti, 265
tko se k njoj potrudi podobno za dosti.
Tijem elim dan i no gdi je taj dobrota,
da bi mi tamo do za moga ivota,
nje ures estiti jeda me koji dan
tom slasti nasiti, da jesam sit i pjan. 270
Za kom bih raslaio, to je taj rajska slas,
tuer bih potlaio sve trude i svijet vas,
svijet ki mi dan i no zadava tuice,
da mnokrat nije mi mo pojmiti duice.

15.
Pjesanca mladosti.

O mlaci pridite, molim vas rad boga,
hod'te se napi'te kladenca ivoga!
Ako je trudan tko ter uti nepokoj,
ljuveno i slatko hod' ga se sad napoj,
ter ga se nasiti za ljubav za moju, 5
ako ho iviti u miru i u goju;
za tko ga bude pit, slatko ga probavi
i vazda bude sit vjekute ljubavi,
vaj koje sladosti nitkore na svijeti,
ljuvena mladosti, ne moe izrijeti, 10
nit bi ju pripisal razmi sam lovjek taj,
tko je eljno uzdisal slijedei ljuven vaj,
ljuven vaj slijedei ljubavi na slubi,
jadovno cvilei u plau i u tubi,
strelicom izranjen ter zdravja elei, 15
da bude sahranjen, ovi vir ednei.
Ter kom je okusil te bistre vodice,
nije vee prosuzil ni pustil suzice,
razmi te sladosti, kom se je opojil,
vjekute radosti vazda je provodil, 20
najlie u dui u vinjoj dravi,
gdje nitkor ne tui pri bojoj ljubavi,
gdje priti nitkore ne moe na svijet saj,
ner milos ki dvore da najdu ivac taj,
taj ivac gdje izvira u rajskoj zeleni, 25
ter se tuj razbira vesel'je po sve dni.
Mladosti ljuvena, toj li e tko rijeti:
taj voda studena gdi je sada na svijeti,
kazuj nam drum pravi, da naoj mladosti
taj se vir objavi pun rajske sladosti, 30

381
da ga se nasiti na volju svaki nas,
neka smo estiti bez konca po vijek vas;
za bismo svi radi, da taj slas medena
duu nam nasladi i srca ledena:
o mlaci, dim pravo i neu za vas svijet, 35
tako mi bit zdravo, nitore lano rijet:
trudno je i lasno pristupit k vodi toj,
nu rano i kasno more se priti k njoj.
Nu mlaci ljuveni, bdi se dan i sva no,
k toj vodi studeni tko hoe tamo do. 40
Tamo se prihodi proz trn'je i drau,
po ognju po vodi i s tubom u plau;
hodi se ravninom po cvijetju i travi,
hodi se planinom po gustoj dubravi;
hodi se i s gladom i eu trpei, 45
i trude sve s jadom vrh sebe prtei.
I bosi i nazi jo tamo ki hode,
o mlaci pridrazi, taj ivac nahode.
Blizu je i dalee, nu tamo tko hodi,
blaenstvo sve stee, tko pride toj vodi; 50
blaenstvo ne malo za s trudom dobude,
i sve zlo ostalo po trudu zabude.
Najlie, mladosti, ostavi nonji san
iz tmaste mrklosti ter pride na bil dan,
na bil dan i zraku, da od noga potplati 55
potlai stvar svaku, s koje duh zlopati.
Pri tomu studencu jo e na djevicu,
pod jelom u vencu, svjetlju ner danicu,
od koje ljepotu nije dano na svijeti
mojemu ivotu za sada izrijeti 60
ni gizdav ures svoj ni odkrit joj imena;
za eka ivot moj drugoga vrjemena,
drugi as i vrijeme ja ekam s milosti,
da odkrijem nje ime i velje krijeposti,
ne samo krijeposti ner jote slavan dar 65
od rajske lijeposti koj joj je dan ozgar.
A navla svoj pogled i anelski svoj obraz,
pri kom bi snijeg i led prikopnio u taj as;
i k tomuj ljuveni i slatki razgovor
u gori zeleni da uje tvrd mramor, 70
u gori tuj stoje, umiljen za dosti,
pukal bi na dvoje od velje sladosti.
Taj dijeva prislavna pri viru ter stoji
po sve dni pripravna, da trudnijeh napoji
kondijerom od zlata komu nije procjena 75
na saj svijet ni plata ni nijedna zamjena.
Ki kondijer, velim ja, (a bog mi svjedoi)
da tamo ljepe sja ner sunce s istoi;
i s desna i s lijeva ter tamo u gori
sunacu odsijeva jak plamen ki gori. 80

382
Takoer i pehar, ki velim, po vas vijek
procijenit nikadar ne moe iv lovjek,
u lugu u tomu drei u desnoj,
da slui svakomu, tko tamo pride k njoj.
I tijemijem tko godi peharom bude pit, 85
duh mu svoj zahodi od slasti na on svit;
na on svijet vie nas, gdje sam bog kraljuje
i gdje se po vijek vas s blaenstvom raduje,
u vinjoj dravi gdi je svjetlos svjetluta,
gdje se sam bog slavi, gdi je ljubav goruta. 90
Nada sve ostalo, ki pehar taj ele,
piju ga po malo, piju ga po vele.
Lje vazda pun stoji i ravan jednako
i slados tuj goji u vrijeme u svako.
Taj dijeva gizdava nu vjene te slasti 95
nikomu ne dava posionom oblasti,
nu se sam prisudi, tuj slados tko e pit,
tko vema potrudi, da vema bude sit;
i vema tko gori u bojoj ljubavi,
veu slas izdvori u tojzi dubravi. 100
I rajsko pitje toj uini lovjeka
vjeni mir i pokoj uivat do vijeka,
ter je sit za dosti u tijelu i u dui
te rajske sladosti, ka se zlatom slui.
Jo ne vijem nikako, to moe slae bit, 105
u zlatu ner tako tu vjenu slados pit,
ka ini lovjeka i mrtva i iva,
blaenstvo do vijeka s vesel'jem da uiva.
Vaj nu se skonaje u misleh ivot moj,
gdje mlados ne haje blaenstvo slijedit toj, 110
svoj ivot ner traje pod krilom lijenosti
i nitor ne haje priti k toj lijeposti,
iz zlata pehara napit se za dosti
ki nalijep satvara u rajske sladosti.
Mladosti pridraga, tijem reci za milos, 115
koja te primaga od svijeta usilos,
ter takoj za ludu provodi dni tvoje,
s lijenosti u bludu isprazno ta stoje.
Ako je tuan svijet prihinil na slubi
mladosti tvoje cvijet, da si njim na slubi, 120
tuj drubu ostavi a splei iman'je,
k tomuj se jo spravi pogrdit gizdan'je;
pogrdi ljepotu, pokli je umrijeti
i u dugu ivotu nije nam mo ivjeti.
Velika ni mala jote nije, tko e rijet: 125
to mi je as dala, tomu sam ja kontijent.
Nu ako se spozna sam, tadaj e pravo rijet:
oito sada znam, pridobih vas saj svijet;
tijem u bit slobodan bez boja i rati,
i obno i obno vrijeme u trajati, 130

383
slijedit u slobodu, druit u goj i mir
i pit u tuj vodu, blaeni gdi je vir.
Iz kupe te zlate ja u tuj slados pit,
a navla bez plate, dokli je budem sit.
Nu ako mi tko veli: veliku stvar uju, 135
tijem ivot moj eli da tamo putuju,
a ne vijem kako prit sam tamo bez druga,
tuj slados vjenu pit u gori srjed luga,
velik trud ter utim, ako se prigodi,
da se sam uputim k blaenoj toj vodi; 140
tijem pokli nijesam vje, kako mi moe bit,
jezdei ali pje bez dobre drube prit
k toj slasti medenoj, koju bih rad piti,
da srce i duh moj blaenstva nasiti:
tomuj se moe re, sam se sad odpravi, 145
ako ho milos ste od boje ljubavi;
ne iti za drubu provoda ni strae,
ni lijepos na slubu da ti taj drum kae,
strpljenijem pancijerom ner li se oruaj
i kriem i vjerom ter e na ivac taj. 150
I kad se uputi, sam hode po sebi,
ter ku zled outi protiva da je tebi,
u pustoj toj strani u stupaj tvoj prvi
vjerom se obrani i kriem odrvi
i u pustoj dubravi rad togaj poraza 155
boga od ljubavi zavapi iz glasa,
ter taj bog ljuveni hrlo e tebi do,
u gori zeleni da ti je na pomo,
ki je bog bos i nag, ohol i umiljen,
zlosrd i velmi blag, vesel i rascviljen; 160
njegda se veseli, njegda se cvijelei
zlovoljno dreseli u mraku sjedei.
Nu ni mlad, nu ni star, iv lovjek na svijeti,
od njega ljepu stvar ne moe vidjeti;
vidjet je velmi lijep i krijepos tuj ima, 165
kazat se da je slijep i da je s oima,
i lijepos njegova mnokrat se namjeri
da je gruba ner sova na svjetlos kad zvjeri,
ter kad se grub stvori meju sve ostalo,
zvijeren'je u gori prid njim bi bjealo, 170
i kad se pogrubi protiva naravi,
svu krijepos izgubi od prave ljubavi.
Pogrdiv ter takoj kad lijepos promijeni,
tadaj se ures svoj za nita ne scijeni.
Ljepota nu svoja ijem slijedi drum pravi, 175
ivua svakoja uresom zatravi.
K tomuj se govori, da je bjelja svoja put,
ner bil snig na gori, ni galeb ni labut.
Nu mnokrat po puti vidjet je lijepos taj
jak afran priuti, i blijeda kako vaj, 180

384
i nitor ne stvori vinji bog na svijet saj,
da manje govori, nego li mladac taj;
i u vrijeme u svako kad slijedi ljuven put,
govori polako, da ga je jedva ut;
i himbu gdje goji meu draga dva duha, 185
po apat tuj stoji od uha do uha
s tolikom sladosti, da tube ni jada
razlikoj mladosti ne lipe nikada.
I nije taj gospoja ni od gore nijedna vil,
ku nee rije svoja propasti kako stril 190
od slasti medene, gdje svojom naravi
uini da svene rumen cvit na travi.
Najlie kad hini svoj slatki razgovor,
omekat uini i acar i mramor,
da srce kameno, gdje himbu tuj klade, 195
sladosti takmeno svoj ga stril propade.
Jo mu se vidi vas jakino iv plamen
na glavi krepan vlas i zlati svoj pramen;
kad oi otvori, svjetlje se uine
ner sunce na gori s istoka kad sine. 200
Ni svjetlja taj zvijezda, ku zovu Dianom,
ka se nebom gizda svjetlosti izbranom,
u vrijeme od zore gonei tih sanak,
sunane da dvore otvori bio danak.
A grlo i svoj vrat, pod nebom nikadar 205
ne more narav dat na svijeti bjelju stvar;
svoj obraz i lica ljepa su jo vidjet
ner rua i ljubica ni nijedan drugi cvijet,
a usne medene celovom kad hini,
ljepe su rumene neg koralj prifini, 210
koje bi stravile za toli slavan dar
satire i vile i svaku ivu stvar.
I obrvi jo crne, kad mu ih tko gleda,
srce mu sve trne i svoj duh popreda;
a zubi u glavi da vam je sad znati, 215
nije dano naravi bjelju stvar sazdati,
od zuba gdje bijelos vidi se svijeh strana
od pilja kako kos na toran strugana.
A prsti izbrani od ruka i od noga
re bi su kovani od srebra ivoga. 220
S krili je dijete toj ter s krili od svijeta
na volju ures svoj sve strane oblijeta,
ter ptica ni strila hrl'ja bit ne more,
ni planinska vila, ni vihar od gore;
letei za okol s gorutom ljubavi, 225
jakino kad sokol u lov se odpravi,
s lukom i strijelami ter nago dijete toj
tjera se s vilami po gori zelenoj,
tjera se satiri prihitra svoja ud
ali pak s pastiri da im da ne mao trud, 230

385
kod vira od vode navla gdje pastiri
svoj tanac izvode s vilami i satiri,
ter se sve snebiva gdje poje u tancu
a lug im odpijeva ljuvenu pjesancu.
Gdi strilu priljutu ljuven bog ne skrati, 235
da im slados minutu u nalijep obrati,
ter smete tanac taj i slatke te pjesni
i da im velik vaj s gorutom boljezni.
Gospoje jo vrijedi i slavne kraljice,
najvee lje slijedi dijevce i djevice; 240
cvili jo u jadu razliku gospodu,
da mu se pridadu straavi slobodu.
Jo hraben orunik, da je jai od lava,
i pjeac i konjik njemu se pridava.
K tomuj se rijet more, sve zvijeri, sve ptice 245
od polja i od gore da ute tuice,
i tolik nepokoj i tube i jade,
kad srce i duh svoj ljuven stril propade;
za gore od jada, ljuven stril gdje strijeli,
objestran propada srdace u tijeli, 250
i rani toj lijeka ni u em bog ne objavi,
razmi smrt lovjeka kad s lukom rastavi.
Nu ptice nu zvijeri i ostale ivine,
to ih ljubav taj tjeri, ne imaju krivine;
za svojom naravi, koju njim es dava, 255
s vrjemenom ljubavi svaka se pridava.
Nu vrijeme ekaju, slijedei narav svoj,
kad se sve pridaju ljubavi telesnoj,
i prije e iv kamen na polak puknuti,
neg ju e taj plamen na ljubav prignuti, 260
da se da za roba telesnoj ljubavi,
prije ner se podoba svojojzi naravi.
Men stvari sve ine zatoj se poznava,
zemaljske ivine koga su narava.
Armilin najlie tuj alos iskusi, 265
ki eljno uzdie, kada se izgnusi.
A lovjek vajmeh sam ne vijem kom naravi,
kada ga takne plam telesne ljubavi,
smami se i bijesni, da trudna svijes svoja
ni javi ni u sni ne prija pokoja, 270
ter nee da slijedi ni vrijeme ni rok svoj,
kada ga povrijedi ljuveni nepokoj.
Vrh tube vrh svake jo ljubav nastoji,
od oca i od majke da porod razdvoji;
rod s rodom razdvaja, da od roda najlie 275
od tuge i vaja prijazan polipe.
U zlatne uzice jo koga postavi,
razlike tuice taj s jadom boravi.
Tijem da je svijem znati, ljuvena mladosti,
vezi su ti zlati od velje alosti, 280

386
kijem puti, kijem vee ter i kraje svijeta
sve k sebi potee kako kalamita;
i krijepos jo svoja ne moe na svijeti
bez rati i boja tihi mir podnijeti.
Tijem njega samoga stidi se i boji 285
svaka vrst od boga, ku Varon pobroji.
Toj li e tko rijeti: taj bog od ljubavi,
vaj gdje se na svijeti porodi i objavi?
ali je svoj ures meu cvijetjem procaptil,
ali je zgar s nebes na zemlju doletil? 290
iz vira vodena ali je lijepos taj
i krijepos ljuvena izvrjela na svit saj?
Ali je prislavan i gizdav ures taj
iz morscijeh dubin van izavril na suh kraj,
neka se objavi na kopnu taj slava 295
od vjene ljubavi, ku more sazdava?
Ali se na gori, gdi je velja visina,
od snijega satvori taj lijepos jedina,
vrh gore snijeg bijeli da svojom krijeposti
vas saj svijet nadijeli takmenom lijeposti? 300
Ali ga na saj svijet porodi ka ena,
neka se moe rijet nada sve blaena,
blaena utroba meju svijem narodi,
koja se podoba, da taj plod porodi;
od koga slavan glas letjet e sva ljeta 305
u slavi po vijek vas do konca od svijeta;
za mu se priklada sva hvala i slava,
pokoli svijet vlada taj lijepos gizdava?
Sad znajte mladosti, da slavan taj ures
sve vinje krijeposti poslae zgar s nebes, 310
da krmi i vlada sve od svijeta narode,
i da im milos da, da dobar plod plode,
i da se do vijeka ostale meu trude
neplodna lovjeka svak uva i bljude,
Neplodan dim da je, tko razum potlai, 315
ter zaman dni traje a vrijednos ne slai.
Dim Venus pridraga da ga je rodila,
i bosa i naga u mri gojila,
u mri zelenoj i sad je njegov stan,
ki je drubi ljuvenoj od vinjeh na dar dan, 320
ljuvenoj toj drubi, ter joj su tuj stani,
ka mu je na slubi, da se njim sahrani.
Nu nigdjer na svijeti pod nebom nijedan stvor
nije ljepi vidjeti neg je taj ljuven dvor
u mri zeleni, gdi je krasna druba taj 325
pri vodi studeni, ka je slatka kako raj,
i bistra i ista, ku vijekom nitore
sva ljeta i godita prisuit ne more.
Koji stan koji dvor za vjeno zlamen'je
obzidal nije mramor ni drago kamen'je, 330

387
od mre ner zelen, ka plodi toj cvijetje,
ko ljeto ni jesen ni nae proljetje
takoer ni zima, da vam je jo znati,
krijeposti ne ima tuj krijepos sazdati;
a miris svoj slavan, ki se tuj razbira, 335
s korijenkom kruga van srdace podira,
gdi je slados tolika, kojoj se na svijeti
ne moe prilika jezikom izrijeti.
Jo je tuj livada ljuvena i mila,
ku drugdje nikada nije zemlja gojila, 340
niti se sad goji, nit se e gojiti,
nit narav nastoji taku stvar ploditi,
taku stvar ploditi, za sada ni po tom
nitor ju dobiti ne moe ljepotom.
Za narav nikadar u polju ni u gori 345
toliko krasnu stvar na svijeti ne stvori,
kako taj livada, ku sam bog ljuveni
svakoga narava, to polje toj plodi,
i sve tej zeleni, o mlaci pridrazi,
ivi vir vodeni polijeva i kvasi. 350
Nu [tko bi] vidil stan i ta dvor pridvorni,
ostal bi sebe van, kako stup mramorni,
ali pak vrh gore, na kom nije vidjeti,
zelen lis da more ni cvijetje proctijeti,
videi najlie razlike mladosti, 355
gdi njetko uzdie jadovno za dosti,
a njetko trudan vas, zamaknut uzami,
priblijedi svoj obraz polijeva suzami;
a njetko rascvijeljen gorije od jada
strelicom ustrijeljen plaan glas uklada; 360
a njetko sinder zlat, suzice ronei,
ne more gojno stat, na grlu nosei;
a njetko tuj jada od velje tuice,
gdje mu su nazada svezane ruice;
a njetko vas ranjen travicu krvavi, 365
a njetko zatravljen s gorute ljubavi,
ni u miru ni u goju, zanosi sebe van
trudei svijes svoju, jak da je vina pjan,
najlie mislei to je ljubav goruta,
ku eljom elei tuj se prit doputa, 370
gdje trudan ivot moj ni nitkor na svijeti
suanstva tolik broj ne moe izrijeti;
najlie bez broja gdi je ljubav stavila
razlicijeh gospoja, kraljica i vila,
i ostale gospode, ki u toj zeleni 375
straaju slobode, trudei po sve dni,
i k tomuj vojnici, vitezi izbrani,
pjeci i konjici, gdje stoje svezani,
od kojijeh imena za sad u parjati,
za ne imam vrjemena tolik broj zbrajati. 380

388
I sijedi i stari jo se tuj nahode,
ke ljubav nadari, da tubu provode.
Nu tko e sve vaje iskusit i tugu
vi malo etaje tuj drubu po lugu,
etaje gdje takoj meu mrom zelenom 385
zbrajaju nepokoj s tuicom ljuvenom,
ter strilom taj tko je zlaenom ustriljen,
ranice sve svoje odkriva rascvijeljen,
ter eljno uzdie, gdje mu je taj strijela
u krugu najlie srdace probila, 390
a vee do vijeka ni u em na svijeti
nije rani toj lijeka ni zdravja vidjeti.
A njeki ronei od jada suzice,
na grlu nosei zlaene uzice,
a njetko sindir zlat, kijem mu je okovan 395
i grlo i bil vrat ter trudi jadovan,
tui t' se na taj vez i na te okovi,
sva alos i boles da mu se ponovi.
A njetko oima u zemlju nii sam,
jaki sve tko ima u drubi stid i sram, 400
najlie tko je bil slobodi gospodar,
a pak je izgubil za ljubav tolik dar,
straaje gospodstvu, koga se izbavi
davi se u robstvo na slubu ljubavi.
Mnim da bi bijesan lav od jada prosuzil, 405
za milos i ljubav kad bi to iskusil,
kolike boljezni kolike nezgode
od gorke ljuvezni takoj se provode;
i ki su porazi i trudi najvei,
gdje mili i drazi tjee se cvijelei, 410
za milos primaga, gdje se su tuj stali,
da tjei drag draga i da ga poali.
Tjee se i ale i tubu zbrajaju,
gdje trude ne male provode u vaju.
Pla alos i tuba zato se tuj goji, 415
ljuvena taj druba u lugu gdje stoji,
sva blijeda sva uta, sva velmi stamnila,
jak zmija priljuta da ih je ranila.
Taj mra zelena i zimi i ljeti
vazda je ljuvena ljuvenijem vidjeti, 420
nu ne vijem es koja taj joj dar prisudi,
da se u njoj bez broja toliki puk trudi.
Lje sudim ja tako i utim u sebi,
da joj je dano toj od vinjijeh na nebi,
koju stvar iskusi Mantuan Poeta, 425
takoer i drugi, da je mra taj sveta;
u mri zelenoj za nebo dopusti
svoj drubi ljuvenoj da je stan vjekuti,
svak tko tuj pribiva vaj neka po vijek vas
taj miris priiva, u kom je rajska slas, 430

389
nada sve ostalo, gdi je druba taj draga,
da tube daj malo taj miris odlaga.
Nu tko e rijet meni: reci mi boga rad,
kijem se bog ljuveni imenom zove sad,
koji se moe rijet da sada i vazda 435
oholo vas saj svijet kraljuje i vlada;
lete ki obhodi hrlije od ptice,
po kopnu i vodi nosei strelice,
i k tomuj zlatan luk, ki je napet po vijek vas,
kijem vazda velik puk pod svoju stavlja vlas; 440
ter koga izrani za tolik nepokoj,
tamo ga nastani u mri zelenoj:
dim, mlaci, bog se taj, u slavi ki plove,
to obtjee vas svijet saj, Kupidom sad zove,
po svakoj dravi uzmnonom krijeposti 445
glasi se i slavi jak sunce svjetlosti.
eljan je za dosti ljuveni ures svoj
razlike mladosti od vila i od gospoj,
eljan e i biti ljuvenu slijedit vlas,
dokle svijet zgoriti po plamu bude vas. 450
Nu blago toj dui, blago e i biti,
ka se njim sadrui ter ga se nasiti;
za milos ne brani taj mlados gizdava,
da togaj sahrani, tko joj se pridava;
i tko se utee k toj slavnoj mladosti, 455
blaenstvo svak stee od vjene sladosti;
pri slavnoj gospoji jo mu e bit plata
prilace ka poji peharom od zlata,
u sjenci zeleni u slavnoj dubravi,
gdi je vir vodeni od vjene ljubavi, 460
gdje slavna taj dijeva, puna sve milosti,
sunacu odsijeva vjekutom svjetlosti,
i u slavi sva plove i u slavi plovui
Gracijom nju zove svaki duh ivui.
Mila je i slatka, ugodna i draga, 465
kraljica i majka oda svijeh rusaga;
po djelu dobromu ter ime toj nosi,
za milos svakomu dariva, tko ju prosi.
Ljuvena mladosti, uli ste plani vaj
i s kojom sladosti eka vas dijeva taj. 470
Zatoj vas molim svijeh, sliajte nauk moj,
hrlite na pospjeh k toj dijevi blaenoj;
hrlo se svi spravte, dokli vam bit moe,
a lijenos ostavte i ostale raskoe,
za vam e dijeva taj sve trude i alos 475
i s tubom plani vaj svrnuti u rados.
Nu tamo nitkore k toj slavnoj dubravi
sam priti ne more bez gorke ljubavi;
nit tamo tko hodi, ner koga trudei
Kupido provodi, po drumu hodei. 480

390
Tijem mladci gizdavi, zatoj se svaki vas
s Kupidom odpravi, tuj najti rajsku slas,
ter ete po tom re: mogosmo na svijeti
s Kupidom milos ste, ku nije mo izrijeti.

16.
Pjesanca druga mladosti.

Apolo ljuveni, Apolo gizdavi,
za venac zeleni, ki nosi na glavi,
podobno ako je, od muza svijeh hvalo,
na molbe na moje priklon' se daj malo.
Ako ja mogu ste ku milos pri tebi, 5
nemoj ta hrlo te k zapadu po nebi,
za svijetlo tve lice, ner vinji Apolo
sred neba konjice ustavi i kolo;
od tebe drugi dar za sada ne prosim,
ner na me sini zgar za ljubav, ku t' nosim, 10
da vajmeh takmeno tvoj plamen ivui
me srce kameno pritopli i svrui,
svaki hip i svak as u meni ko stine,
jak zimnji snijeg i mraz bez tvoje topline;
ter trepti ter preda, u krugu mom stoje, 15
u putu gdje gleda pijerske gospoje,
hrlei gdje plae s velikom ljuvezni,
da moj trud utae pojui u pjesni.
Zatoj bih vele rad moju svijes prignuti,
da budem vajmeh sad pjesancu kliknuti. 20
A mislim u sebi: ugodan bih li bio
i muzam i tebi pjesancu kad bih spio?
Ter ne vijem poeti, podobno kako je
pjesancu zaeti bez pomoi tvoje;
za mislim, svijes moju u te svu da stavim, 25
da krijepos tuj tvoju pojui proslavim,
nejaka ma slabos neka se potrudi,
iza sna svu mlados da moj glas probudi,
neka tmu zamijene u vinjoj svjetlosti,
kad uprav procijene dar tvoje krijeposti, 30
ke od zgar nad nami imaju taku vlas,
da nebo zvijezdami vladaju i svijet vas;
meju sve taj krijepos, ka od zgar sve obsijeva
i mjesec u svjetlos i zvijezde odijeva.
Mladosti pridraga, tijem s veljom ljuvezni 35
razlog me primaga, da pojem u pjesni
ter drugo ne udim ner da vas pojui
iza sna probudim na bil dan zovui,

391
da vam je na svijeti, mladosti gizdava,
oima vidjeti, nebeska to je slava, 40
i svjetlos goruta, ku svojom ljubavi
vinji bog doputa lovjejoj naravi,
svitlosti darov taj da lovjek uiva
i ostali vas svijet saj i svaka stvar iva,
ku svjetlos nitkore, koli je slavan dar 45
procijenit ne more, komu nije dano zgar,
najlie tko traje sve svoje dni zaman
ter scijenit ne haje, to je no to li dan,
to je svitlos i zraka, to je crno i bijelo,
to je tmasta pomraka i vjeno tamnilo, 50
i to je smrt prijeka, hrlei ka plai,
da prije lovjeka u pepel poprai.
Nada sve sebe sam tko u sebi spoznava,
taj vidi vinji plam i u plamu ka je slava;
i u sunce na nebi tko oi upira, 55
sjede sam po sebi ter svjetlos razbira,
taj vidi svu svjetlos, ka vas svijet obsijeva,
i uzmnonu svu krijepos ka u bogu pribiva.
Najlie tko leti, da elju ispuni
visoko s pameti, jak orao u kruni, 60
ki narav tuj ima, k visinam kad leti,
da nigdar oima ni blijeti ni trepti,
s velikom krijeposti put sunca letei,
vinje se svjetlosti nasitit elei,
ter mnokrat po vas dan s veera do mraka 65
vija se kako pjan vrhu svijeh oblaka.
Nu nijedna stvar iva ne moe izrei,
to u suncu priiva k visinam letei,
sunana gdje kripos s velikom prijazni,
da gleda na svitlos, k sebi ga priblazni, 70
letei da takoj vas danak provodi,
gdje svjetlos ivot svoj u blude zavodi,
zavodi u blude, gdje svjetlos priiva
ter svoje sve trude pri suncu zabiva.
Letei jo kada k suncu se uputi, 75
ni ee ni glada u sebi ne uti.
Jo' da ja dulji dan od svega godita,
ne bi ga mogao san pridobit za nita.
Nu ja sam inim sud, taku stvar mislei,
orlova da je ud put sunca letei, 80
neka se ne malo na nebi objavi
u suncu zrcalo orlovoj naravi,
da bude svak vidjet u suncu nad nami,
po em se vlada svijet i nebo zvijezdami;
i stvoren'je svako, navla duh ivui, 85
sunace to mlako zgar topli i vrui;
vaj svaka ivina jo k tomuj poznava,
sunana toplina koga je narava;

392
zemlja lijes i kami i vode sve znaju,
to je sunce nad nami, po kom se vladaju; 90
i svaka stvar iva i vas stvor ostali,
to sunce obsijeva, sve sunce toj hvali,
i hvali i slavi toj sunce na nebi
sve svojom naravi, ku slijedi po sebi.
Nu lovjek vajmeh sam ostale meu stvari, 95
sunani to je plam, razbirat ne mari,
ni kripos ni tuj mo, ni to je svitlos taj,
ka priz dan i priz no obsijeva vas svijet saj.
Dim svitlos tolika, ku vrijedni govore
da joj se prilika ni u em na ne more; 100
lovjeka za vee tmasti svijet i puti,
i k sebi pritee, da taj dar ne uti.
Slijepi ga i tijelo, da sudit ne zna sam,
to je crno i bijelo, ni to je sunan plam;
slijepi ga i lijenos, da nigdar na svijeti 105
iz mraka na svitlos ne moe pozriti,
nepomstvu ter podan u vrijeme u svako
tmasta no i bil dan mni mu se jednako;
nepomstvo i lijenos taj ter mu ne da s tmom
ni sunce ni svitlos razbirat nad sobom. 110
Prikorna ter je stvar lovjejoj naravi,
da toli slavan dar u zabit postavi,
navla tko ne haje blaenstvo spoznat toj,
s nepomstvom ner traje u mraku ivot svoj,
u mraku gdje stoji lijenosti ter slui, 115
da ga mrak posvoji, po vas vijek da tui,
mrklina i tma taj gdje s tromom lijenosti
zadava velik vaj bez boje milosti,
vaj gdje bi lijenac rad mrkline da ostavi,
a nije mu dano tad od boje ljubavi, 120
ni jakos ni krijepos, s mrakom se rastavit,
sunace i svjetlos da bude proslavit,
ni toli srano da oi upira
u kolo sunano, da svitlos razbira.
Za koga vjeni san za grlo uhvati, 125
sve mu je pak zaman sankom se rvati,
napokon ter lee u donjoj propasti,
gdje ga sud poplee od vinje oblasti.
Zatoj se svi spravte, ki u mraku sjedite,
ter tuj tmu ostavte a svjetlos slijedite; 130
slijedite sunace, vesel'je tko eli,
da vae srdace s duhom se veseli,
i sada i po tom u vinjoj dravi,
kad vas smrt ivotom napokon rastavi,
gdi biste poznali po vinjoj svjetlosti 135
dar ki ste prijali od boje milosti,
najlie tuj mlados kojoj se prigodi,
da tubu i alos s uzdahom provodi,

393
i tolik nepokoj i alos i tubu,
podavi ivot svoj Kupidu na slubu, 140
ki nijedno ne plaa za slubu vesel'je,
ner rados obraa u gorko dresel'je;
i vema tko slui neharnoj ljuvezni,
taj vema i tui s gorijom boljezni.
A dobro toj znaju, ki zaman sluei 145
u robstvu dni traju, jadovno tuei,
ter vazda ivot svoj u gorkoj alosti
straa mir i pokoj i ostale radosti,
jaki sve slijepa stvar, ka vajmeh na svijeti
ne moe vinji dar u suncu vidjeti. 150
A navla nemilo taj ljubav koga je
stavila pod krilo na slube na svoje,
i grlo i ruke ter mu je sputila,
od truda i muke da mu je smrt mila,
gdje taj trud razbira i svak as to gore 155
ter eljan umira a umrijet ne more,
gdje hitro ljuven plam blazni ga u blude,
nebeski dvor i kram da sasma zabude.
Oh ka je toj narav, protivna naravi,
telesna da ljubav s bojom vas rastavi! 160
Vaj to ste zaspali, toj li se podoba
ter se ste podali ljubavi za roba!
Vaega dijevstva cvijet ter dijevstvo prikrati,
ki nitor na saj svijet ne moe da plati,
ki u kratko gojite, a po tom a po tom 165
emernu plodite kotravu s troskotom.
Gdi je venac zeleni, koji se dariva,
kad vitez hrabreni trudan boj dobiva?
ki venac po vijek vas, o mlaci ljuveni,
ne moe snig ni mraz rastavit zeleni, 170
ner zimi i ljeti i u svako jur doba
zelen je vidjeti; za mu se podoba
zelencu da goji i miris priblaen,
pri dijevstvu ka stoji po vas vijek i amen.
lovjeka nu po tom prihini ljuven vaj, 175
tutako s ljepotom izgubi venac taj,
ter vee na glavi ne nosi nikadar
taj venac gizdavi, u kom je slavan dar,
slavan dar i krijepos po kom se nahodi,
da iz mraka na svjetlos lovjeka provodi; 180
i blago svakomu, tko taj dar dobiva,
u vencu u tomu da s dijevstvom pribiva.
Kotravu i troskot a u srcu tko goji,
u trudu svoj ivot do groba vas stoji,
u trudu vas stoji, ter rados svu skrati, 185
za o em nastoji, tijemijem ga bog plati.
Tijem sada pozrite u svitlos u pravu,
ter trudnu podrite s korijenkom kotravu,

394
u srce kameno ka vam se uplodi,
vaj ter vas takmeno u ponor zavodi; 190
za tko je prem sasma ne bude podrijeti,
togaj e vjena tma i ponor prodrijeti.
Toj li tko ini sud, kako bi moglo bit,
tegotan da je trud tuj travu pogubit;
za koga zaslijepi ljuveni nepokoj, 195
s trudom se korijepi jadovno bil'je toj:
toj vrijedan ne veli, ner samo lovjek lud,
za ljubav ki eli podnijeti tolik trud,
kad se sam prisudi da takoj u tubi
i mui i trudi ljubavi na slubi, 200
davi se za roba ljubavi telesnoj,
da trudi do groba emeran ivot svoj,
jadovan i tuan da s tubom pribiva,
da se rob i suan ljubavi naziva,
da ljubav za platu poda mu da nosi 205
zlat sinder na vratu, da u boga smrt prosi;
da takoj okovan jadovno u tuzi
i obno i obno uzdie i suzi,
da ivot provodi, kako sve tuna stvar,
da svojoj slobodi nije vee gospodar. 210
Tijem biraj, mladosti, ki u bludu zahode,
kolike alosti s jadovi provode,
gdje blijede i venu u tubi stojei,
strelicu ljuvenu u srcu nosei,
i eljno cvilei do groba gdje takoj 215
suanstvo slijedei skonaju ivot svoj,
ljuvena usilos ljuvenijem gdje brani
razbirat tuj svjetlos i okoli sunani;
da pamet nad oblak vrh sebe prisele,
ostaviv tmasti mrak neka se vesele. 220
Prikorna ter je stvar svijem, ki bijeli dan ljubite,
da tolik slavan dar za lijenos gubite,
ter nee nitko vas svoju svijes prignuti,
da gorje vinju slas razbira i uti,
u suncu da takoj gdje svoj vid upira, 225
stvoren'je vaj svakoj i stvorca razbira.
To li e tko rijeti, komu nije zgar dano
oima pozrijeti u kolo sunano,
zaman je usilos lovjejoj naravi
razbirat tuj svitlos bez boje ljubavi; 230
tijem emu ivot svoj taj lovjek siluje,
u odjei telesnoj da se tijem njeguje,
pokli te krijeposti ne ima sam po sebi
sunane svjetlosti razbirat na nebi;
nije li to velik trud, koj ne ima zgar krijepos 235
da ini pravi sud, to je sunce i svjetlos!
O mlaci gizdavi, tijem da je svijem znati
da od vinje ljubavi taj se dar ne krati;

395
neg taj dar ki prosi zgar mu se dariva,
kako se tko nosi, da ga ta uiva. 240
Tijem mlaci, sud je moj i vrijedan svak sudi,
da je lasno dobit toj, tko dobit toj udi;
s kijem li nije taj milos ni razlog ni mjera,
sunanu da svjetlos s toplinom razbira,
pripravi svijes svoju i srce i duh svoj 245
ter klikuj Graciju, gospoju svijeh gospoj,
neka te pomoe, neka te ne ostavi,
za ona dat moe tuj milos s ljubavi,
pripravna zato je, tko ju verno podvori,
bez vida ako je, da mu vid otvori, 250
da bude na svijeti s prijazni srano
vidom se uprijeti u kolo sunano,
svjetlosti vjekute neka se opoji,
sunace gorute pri sebi ku goji,
jak orao ki prija dar velje krijeposti 255
da se ta opija sunanom svitlosti,
nada sve letute, ter se jo ne strai
da sunce gorute perja mu poprai,
ni perja ni krila, ni krunu na glavi,
kom ga je krunila es svoje naravi. 260
Tijem mlaci gizdavi, vinji dar spoznajte,
i vinjoj ljubavi vladat se podajte,
ku ljubav svak gubi i od njega bjei tja,
tko vema tmu ljubi ner sunce koje sja.
Taj lovjek po sebi ter nee vidjeti 265
sunace na nebi, ni zimi ni ljeti,
ni svjetlos ni zraku, ner obno ner obno
skonava u mraku svoj ivot nespoznan,
gdje ga tme prihine, da u veljoj nezgodi
od prave istine stramputno zahodi. 270
Ter kad toj razbiram, vrh sebe stojei,
suzice ubiram, velmi se bolei,
u samu lovjeku da se taj zled tvori,
na svoju priliku koga bog satvori,
davi mu taj razum, kojijem ga nadari 275
da spozna zmijam drum i ostale sve stvari;
a sam se odmee od slave vjekute,
razbirat ter nee, to je sunce gorute,
ni svijetlu tuj svjetlos vie nas ka je gori,
uzmnona gdi je krijepos stvorca, ki sva stvori. 280
Vaj ter je runa stvar s umom se dijeliti,
i toli slavan dar na mraku mijeniti.
Tijem Gracija svijeh vas zove, i gospoja i dijeva ista,
u milosti koja plove po sva ljeta i godita
svi u tmasti koji spite, da ostavite tmasti sanak, 285
da se s mrakom rastavite, razbirajte bijeli danak.
K nebu dvite vae glave iz tmastoga toga mraka,
da vidite vjene slave u sunacu vrh oblaka,

396
u sunacu i svjetlosti za tuj slavu tko razbira,
po ljubavi i milosti vazda ive a ne umira, 290
i u suncu vidi gori stvoritelja prislavnoga,
sve stvoren'je koji stvori, boga ki je vrh svijeh boga,
i u jedinstvu vidi trojstvo, u plamenu od ljubavi,
svijetlijeh duha velje mnotvo gdje ga hvali gdje ga slavi.
Vidi majku i djevicu, sve milosti ka je puna, 295
i gospoju kraljicu, od anela ka je kruna;
i u tijelu vidi sina, komu otac ta naredi,
da zgar pride k nam s visina, da sve smrsi na svijet zledi.
I od mjeseca i od zvijezda vidi nain po razlogu,
ijem se vinje nebo gizda, gdje u svem hvalu daju bogu. 300
Vidi slavu i radosti, od pravednijeh gdi je druba,
gdje nije plaa ni alosti i svjetovna gdje nije tuba;
i ped zemljom vidi jamu, osueni gdi svi stoje
u vjenomu donjem plamu za bezredne zlobe svoje.
Toj su vinji dari slavni, ki se dijele po milosti 305
onijem, ki su vazda spravni razbirat ih po svjetlosti.
A koji se ljepi dari mogu vidjet i poznati,
razmi stvorca i sve stvari u svjetlosti razbirati,
vinje sunce gdje zgar stoji, u komu je vjena slava,
ter sve vlada i sve goji i vrjemena sva sazdava; 310
i toj sunce toplo i vrue kae krijepos koju ima,
gdje pod nebom sve ivue njega ivot i smr' prima.
Zatoj oi upirajte u sunanu vinju svitlos,
svak po tihu razbirajte ka se u njem goji kripos.

397
17.
Pjesanca nesrei.

Nesreo, druice vaj meni nebogu,
jur vee duice pojmiti ne mogu;
za je moj skonan glas u jadu i tubi,
cvilei svaki as, odkli t' sam na slubi.
I vee to jadam, u tubi stojei, 5
vei trud prikladam, suzice ronei,
jeda hip, jeda as zgodi se kad godi,
da me moj plaan glas od tebe slobodi,
od tebe ki sam tvoj, ka me ta nadijeli,
da trudan ivot moj bez pristanka cvijeli, 10
ter vajmeh po vas dan, ter vajmeh po svu no
ne moe tihi san na oi moje do;
tihi mir i pokoj jo nije mo prijati,
da prije ivot moj prijeka smrt prikrati,
ter moj pla i tuba nee me parjati, 15
ni tvoja taj druba sa mnom se rastati,
nesreo druice, prije ner li poginem,
da od velje tuice daj malo poinem.
Ako se podobi, nemoj me cvilit ta,
vaj da me ne znobi toliko jadan pla, 20
pla, tuba i alos i ostali nepokoj,
vesel'je i rados gdje straa ivot moj,
nesreo prihuda, gdje toli boljeljiv
sam ne vijem od truda, jesam li vajmeh iv,
mrtav li vaj hodim, gdje trude velike 25
s tobome provodim i tube razlike.
Jo ne vijem jadovan, koji sam vajmeh stvor,
stup sam li mramoran, ali sam suh javor?
Trpei tolik trud, rascviljen i utruen,
a ne vijem za ki sud tebi sam prisuen, 30
da mi da nebogu tolike boljezni,
koje se ne mogu pobrojit u pjesni.
Jur ne vijem tolik broj od ljeta i od godi
da trudan ivot moj za sobom zavodi,
putem i stranputa svudi te slijedei, 35
da tuba priljuta vrijedi me cvilei,
u gvozdju okovan da od velje tuice
i obno i obno prolijevam suzice,
vjeni rob i suan odkli se tvoj zovem,
boljeljiv i tuan u suzah da plovem, 40
suzami ter se vas ja nebog opiram,
to veu svaki as gdje tubu razbiram,
rascvijeljen ivot moj ter eljno uzdie,
to vei nepokoj gdje me svud pristie,
ter gore od jada moj uzdah jadovit 45

398
objestran propada iv kamen na on svit,
srdace a moje taj emer gdje uti,
nee se na dvoje od jada puknuti,
niti se podrijeti s korijenkom iz kruga,
gdje svudi po svijeti slijedi me taj tuga, 50
ka sada ni po tom nee me ostavit,
dokli smrt ivotom bude me rastavit.
Ter javi ni spei ne prijam radosti,
pri sebi gojei sve od svijeta alosti;
ili spim ili bdim, tijem ivot moj vene, 55
pri sebi gdje vidim sve trude pakljene.
Velmi se jo bolim, za vajmeh u vaju
suzice ke ronim, ne vijem kud padaju.
Vaj nu se meni mni, i pravo mogu rijet,
da u ponor pakljeni padaju na on svijet, 60
da moj pla priljuti i od suza usilos
ne moe svrnuti nijedan stvor na milos,
ter nigdjer nikoga ni vidim ni uju
kod mene neboga, gdje eljno tuguju,
da svojom ljubavi, gdje trudim ja takoj, 65
najmanji ustavi pri srcu uzdah moj,
meu sve zlo ostalo ter nijedan boji stvor
nee mi daj malo slatki dat razgovor.
Tijem grozno cvijeljen'je zaman je skladati,
pokli se smiljen'je gori dnom obrati, 70
ter moj pla krvavi ni uzdah jadovit
ne moe k ljubavi nijedan stvor priklonit,
nesreo druice, ni tebe ki sam tvoj,
da od velje tuice slobodi ivot moj.
Ako je razlog toj i pravda jo prava, 75
toliki nepokoj da me ta skonava:
krmi me i vladaj, kako zna najgore,
i vei trud mi daj, ner li se rijet more;
zlosrdje toj tvoje ter ni u em ne skrati,
da trude sve moje vei trud naplati, 80
da mogu ja rei od nesree hude
podnil sam vrh plei sve muke i trude;
nesrea druica ne htje me parjati,
ner mi sve na nica vesel'je obrati;
na nica vesel'je svrnu mi i rados, 85
davi van dresel'je, pla tubu i alos.
Nu je moja odluka, dokli sam na svijeti,
sve muke vrh muka strpjeno podnijeti,
i trude vrh truda i svaki nepokoj,
nesreo prihuda, pokli sam suan tvoj. 90
Toj li t' nije dosta vaj, ki utim u sebi,
iva me ukopaj, molim se ja tebi.
Pod zemljom gdje takoj bude me kopati,
emeran ivot moj ja budem skonati.
Zlosrdje toj tvoje jadovne naravi, 95

399
pod zemljom tuj stoje neka me ostavi;
za mi je za dosti pod zemljom poginut,
neboge me kosti da budu poinut.
Toj bi mi od boga za dosta ljubavi,
da me smrt neboga s tobome rastavi; 100
ar bi mi jur bolje prije roka umrijeti,
ner plane nevolje, ke trpim, trpjeti,
i trude tolike vrh sebe patei,
kojijem ja prilike ne mogu izrei.
S vesel'jem radosti a ti bi spravila, 105
kad bi smrt me kosti pod zemlju stavila.
Koliko za sada, nesreo druice,
ne mogu od jada sve zbrojit tuice,
ke mi si zadala s poetka do danas,
odkli s' me prijala pod tvoju tunu vlas; 110
za bi prije svijes moju skratile boljezni,
ner da ih pobroju u plane me pjesni.
Nu na te ni tebi ja se sad ne tuim,
ner zvijezdi na nebi, s tobome ku druim,
ka vajmeh istee, kad se as prigodi, 115
primal'ja kad ree: lovjek se porodi,
i pride na svijet saj ter mu se podoba
slijediti plani vaj i tuit do groba;
za zvijezda hoe toj, s kojom se porodi,
da plaan ivot svoj s nesreom provodi. 120
Vas polit suzami zatoj u sad poet
tukui u kami tuj zvijezdu eljno klet,
i rijet u zvijezdi toj, ka vajmeh prisudi
emeran ivot moj nesrei prihudi:
vaj zvijezdo nemila, da bi zgar nad nami 125
mrakom sa stvorila meu svijem zvijezdami!
Vee ne prijala sunane svjetlosti,
ka me si pridala nesrenoj kriposti!
S tobom se rastala, o zvijezdo, tvoja vlas
i vee ne sjala na nebi po vijek vas! 130
Svu krijepos tu tvoju straala, ku goji,
od zvijezda u broju neka se ne broji;
tuj krijepos straala, jako se moe rijet,
zgar s neba propala od zgara na on svijet,
da vee po vas vijek, podobno ako je, 135
ne vidi iv lovjek svjetlosti te tvoje;
za ti se podobi, da te s tom oblasti
vjeni mrak oznobi u tmastoj propasti,
da vee nitkore na svomu porodu
tuit se ne more na tvoju zlu zgodu. 140
Zatoj se tuim sad na tebe a tebi,
to mi da gorki jad gojiti pri sebi,
da cvilim nebog ta u veljoj nezgodi,
jak da mi bridak ma trudan duh prohodi.
O zvijezdo nezgodna, o zvijezdo prituna, 145

400
vaj to me slobodna ne uini od suna!
Vaj to te primoe, ter mene na svijeti
slobodna ne moe o zvijezdo vidjeti,
ner li me prikaza nesrei za roba,
da meni poraza ne lipe do groba; 150
ter ini taj poraz eljno me plakati,
da elim svaki as prijeku smrt prijati.
O zvijezdo nemila, nebogu vaj meni,
nu je smrt zacknila i nee prit k meni,
da prije rastavi od tijela ivot moj, 155
nesrenoj naravi da nijesam sluga svoj.
Vaj meni nebogu, a ne vijem za ki sud,
umrijeti ne mogu ni trpjet tolik trud,
o zvijezdo, ter takoj nesrei na slubi
trudan se ivot moj skonava u tubi; 160
skonava i trudi, i obno i obno,
i drugo ne udi ner tijelo k zemlji o;
a duh moj poslati, jaki sve dragu stvar,
da mu se trud plati, tuj gdi je poslan zgar,
neka tuj pribiva i tuj se nastani, 165
da pokoj priiva, gdje stoje izbrani;
neka se veseli, neka se raduje,
kad se tuj naseli, gdje sam bog kraljuje,
sve moje dresel'je neka se prikrati
i u vjeno vesel'je da se tuj obrati; 170
o zvijezdo, vaj meni, da nalijep priljuti
i emer pakljeni moj ivot ne uti,
kako ga utim sad, gdje ini tvoja zled,
da vajmeh gorki jad probavljam kako med.
Tijem ako bit more, za ljubav svijeh boga, 175
navali sve gore vrh mene neboga;
jo vajmeh navali sve s brijezi gomile
i vas trud ostali i plane sve sile,
ali me ponuzi srjed morske puine,
da svasma u tuzi moj ivot ne gine, 180
neka se daj takoj u slanoj toj vodi
emeran ivot moj nesree slobodi.
O zvijezdo agorna, za da je moja put
od stupa mramorna, slijedei pla priljut,
koji mi ti zada i sva zla ostala, 185
sva bi se od jada i od truda raspala.
Po tom stah na saj svijet, tijem to me ne stvori
u kamen stanovit, ali me ne umori?
U kamen za takoj da bi me stvorila,
ne bi ta ivot moj u robstvu vodila 190
nesrjea huda taj, ka vajmeh za svu mo
dava mi plani vaj i obno i obno.
Vei su porazi, gdje u moje nezgode
svi mili i drazi dale me ohode,
vaj mene neboga, ter ne imam u drubi 195

401
od drazijeh nikoga u plau i tubi;
i sve sam izgubil i svak me ostavi,
kojijeh sam ja ljubil jak oi u glavi,
vaj svak me ostavi, gdje u plau dni traju,
jo mojom ljubavi i mnom se rugaju, 200
rugaju ne samo, neg mi jo svak pravi:
mi tebe ne znamo ni tvoje ljubavi.
S trudom se zabavljaj i u trudu tom stoje,
grozni pla probavljaj i trude sve tvoje;
i sam se ti vladaj, kako zna najgore, 205
i od nas se ne nadaj, da t' ljubav bit more.
Muke su pakljene jo vajmeh trpjet toj,
gdje dale od mene odnose obraz svoj,
vaj meni nebogu, neka ja boji stvor
ni od koga ne mogu prijati razgovor, 210
razgovor ljuveni, gdje od truda vas venu,
straaje pri meni svu drubu ljuvenu,
ka me je ljubila i koju ljubjah ja,
a sad je odbjegla od mene dale tja;
odbjee dalee i mene ostavi, 215
i sva se odree od moje ljubavi,
ter puca iv kami od vaja i tube
gdje se sam suzami opiram bez drube.
Vaj drubo pridraga, koje te vajmeh ta
zlosrdje primaga, da te nije na moj pla? 220
Vaj to me samoga ostavi boga rad,
cvijeljen'ja ter moga ne vidi ni moj jad,
ni tube ostale, ke mi su za dosti
jadova zadale i gorke alosti,
ter u prije poginut meu sve zlo ostalo, 225
ner li u poinut bez truda daj malo,
neharstvo a tvoje nee se prignuti
na tube na moje ni moj pla priljuti,
vaj da me sadrui neharstvo tvoje toj,
rascvijeljen gdje tui emeran ivot moj. 230
Ako se zled koja u meni objavi,
prijazan taj tvoja da me ta ostavi:
reci mi boga rad, ne stoj ta vrh sebe,
da prosim vajmeh sad proten'ja od tebe.
Nu ni u em vajmeh kriv tebi se ne uju, 235
a toli boljeljiv bez grijeha tuguju;
za kom se sadruih ja s tobom zajedno,
u svem ti posluih vjerno i pravedno,
da nijednu krivinu nijes naal u meni,
ner pravu istinu i razlog ljuveni, 240
odkli se sprijazni sa mnome, u on as
kad me tvoj priblazni s hitrinjom slatki glas.
Tijem to u rijet ino, reci mi rad boga,
nevjerna druino, od neharstva tvoga,
ner s veljom boljezni u plau mom stoje 245

402
pripijevat u pjesni hitrine te tvoje,
neka zna vas svijet saj, to je pla i tuba,
i to je trudan vaj, nevjerna gdi je druba;
neka svak poznava, kad moj pla prosudi,
koga su narava u drubi zli ljudi, 250
neharstvo ki slijede ter gore od jada
onogaj povrijede, tko se zlu ne nada.
Lje vajmeh tko drui s nesreom zled koju,
zaman se taj tui na drubu na svoju;
za koga postavi nesrea u svoj broj, 255
togaj svak ostavi napokon i rod svoj.
Nit se tko boli ta nit se njim tko brine,
gdje sklada grozni pla da prije pogine;
nesrena taj tuba ter s kijeme pribiva,
minuta sva sluba pri njoj se zabiva. 260
A estit ivot svoj tko vajmeh provodi,
drazijem se ne zna broj, koje svud nahodi.
Nu odkli je ivot moj, vaj drubo prituna,
nesrei jadovnoj prisuen za suna:
ja u sam cviliti i uzdisat i plakat, 265
i tubu slijediti i jadat i plakat;
a vi ta svi stojte, kako ste i stali,
i dobra sva gojte, koja ste prijali.
Slijedite vesel'je, slijedite i rados,
pri ner vas dresel'je pristigne i alos. 270
Tijem se uj svaki vas nesrene naravi,
da vas moj plani glas ne udari po glavi;
za nitko na saj svijet, tko se je porodil,
ne moe pravo rijet: ja se sam slobodil
svijeh vaja i tube i svake alosti 275
i nesrene drube, sve uivam radosti
i miran u goju estit se zovui
provodim es moju u slavi plovui;
sve imam na saj svijet, na volju to bih htio,
avao sam stanovit u kolo ja zabio. 280
Mani je toj reen'je, ludo je toj rei,
za svako steen'je moe se rastei,
zato es to daje, obiaj tjeri svoj,
naumila kada je da opet raspe toj.
Dava nam i dijeli, i kad mi ne mnimo, 285
tadaj nas rascvijeli, da pokoj elimo.
Blazni nas i vodi po cvijetju svakomu,
a pak nas izvodi po trnu dranomu,
ter nae vesel'je u kratko prikrati,
i u plano dresel'je rados nam obrati; 290
rados nam obraa u gorke alosti,
i trud nam na plaa jadovno za dosti;
ter tko se mni blaen slijedit mir i pokoj,
tutako poraen najde se ivot svoj.
Tijem drubo ljuvena, s nesreom zle zgode 295

403
i okorna vrjemena snevarkom prihode
svaki hip i svak as, kako se vidi svud,
u tubi da svijet vas provodi svaki trud.
Tijem ako ivot moj provodim u vaju,
druzijem se ne zna broj ki s tubom dni traju, 300
ki gore od mene i cvile i tue,
i trude pakljene s nesreom sve drue,
a navla gospoda, ki cvile u slubi
kojijem se sloboda promijeni na tubi,
suzice ronei ter prijeku smrt ude, 305
vrh sebe nosei sve muke i trude.
Nu pokli toj takoj es meni prisudi,
emeran ivot moj do groba da trudi,
ter odkli ne mogu mijenit se na tomu:
hvalu u dat bogu na daru svakomu 310
da svojom milosti daj me tad nadijeli,
s nesrenom alosti kad me smrt razdijeli.

404
Tri doslije nepoznate pjesme

Za tampu priredio Petar M. Kolendi, "Dubrovnik", 1905.

I.
Orlaa rianka Kotoru govori pronostik.

Slavno se prolitje jur bijee odkrilo
i na travi cvitje zenui proctilo,
kad svijetli Apolo s vjenacem na glavi
konjice i kolo na juncu ustavi, 5
ter svoja tiha vlas zelencu gonei
rastaplja snijeg i mraz, plah sjever gonei.
I zimu proene i studen skonava,
zelenca da zene i da plod sazdava.
A praska se dzora, kad se zgodi meni 10
pod sjencom od bora, pri vodi studeni,
gdi sama po sebi sjedei poivah,
ter vjeno na nebi blaenstvo prizivah,
i nebo ognjeno razbirah mislei
i trojstvo blaeno pristoljem videi. 15
I takoj kraj vrjela, biraje tuj slavu,
grlica bijela sjede mi na glavu,
vrh moje glavice ter tiho zaguka
i ree: "Djevice, boja je odluka,
da prospe povit vlas i da se odpravi, 20
da mnogo trudan glas Kotoru objavi.
Tijem se dvi', ter teci, ter tamo na domu
urii i reci Kotoru staromu,
urii, Orlaa, i reci: "Kotore,
tvoj se trud bez plaa razminut ne more, 25
er gdi mni pridobit orujem pogane,
tvoje e oznobit graane i seljane.
Hinbeno er Turci taje se u polju,
da vae jak vuci vojnike pokolju,
gdi se e, Kotore, Kotore priplani, 30
omastit sve more u kolur sudrani,
s velikom alosti u oruju gdi takoj
hrabrene mladosti ponikne tolik broj.
Ter tko e trud izre, gdi mladost gizdava
pologom bude le u oruju krvava? 35
Toli tko iv bude za suna ostati,
taj ti e sve trude pakleno poznati,
i javi i spei sindijere gdi nosi,

405
prijeku smrt elei, da ga prije pokosi" "
46

Jo ree Orlaa: "Vidjee, Kotore, 40
trud, koji bez plaa izrijet se ne more,
vojnike videi, glavice krstjanske,
bez trupa visei niz torne poganske.
Slijede te jo druge emerne zadosti
nevolje i tuge i plane alosti, 45
erbo je plana stvar pomislit i rei,
gdi e tvoj vas kotar popalit plijenei,
ter e sam, Kotore, ostati svijeh dana,
kako dub vrh gore objeen bez grana.
Sad hoe vinji sud, da u selih seljani 50
napola dijele trud jednaga s graani,
openo ter e svak s razmirjem u rati
i dobar i opak pod jarmom orati,
orui u polju, kud s brazdom prohode,
boljezan i tugu da jednako provode; 55
a plug se ne izvraa u brazdi, ner tako
lemeem privraa grumenje zemalsko.
Kotore, tijem sada procijeni i in' sud,
komu se priklada s prilikom ovi trud;
za veli grlica: " "Gorka je izrijeti 60
naljepna zdravica, koju e prodrijeti,
er ti se naslui zlosreni nepokoj,
u raspu da tui poplijenjen kotar tvoj." "
Drugo zlo - gore, jer e ti njeki dan
ostali, Kotore, oznobjen od pogan, 65
za je tvoja zloba i oholas tolika,
nejaka i slaba, kako vez od lika.
Tijem, vajmeh! Kotore, oholas prikrati,
a u tvru od gore nemo' se ufati,
Lovtinova gora er tebe, Kotore, 70
od tvoga zlotvora sahranit ne more.
Toli se ufate u blacke jakosti,
sobom se rugate maneno zadosti,
er pravo re mogu, da Kotore stari,
pomo te ne mogu od Blata ribari, 75
za bo taj slaba mo, govoru ja tebi,
ne moe dat pomo ni druzim, ni sebi;
a vidjet svak more po ribarsko' slavi,
da jedva duh kopore u tvojo' dravi,
er slava od ribara vazda je u bijegu, 80
kako dim i para i magla po brijegu.
A ti sam mo znati, Kotore dragi moj,

46
Iza stiha 38 kao da ne ide odma 39. Prepisa je, valja da, ispustio Vetraniev opis dolaska Orlaina meu
Kotorane i objavu grliine poruke. Moda je Orlaa iznijela Kotoranima poruku od rijei do rijei, kako joj je
grlica kazala (st. 23-38), primjera za to imamo na stotine u narodnijem pjesmama, pa je prepisa te stihove ili
s nepanje pregledao, ili, da ne ponavlja isto, ispustio. Jedino je tako, mislim, razumljiv stih 39: "Jo ree
Orlaa" itd.

406
to trpi i pati vaskolik kotar tvoj,
tvoj kotar rascviljen i okolo svijeh strana
rasut i poplijenjen od tunijeh pogana, 85
a tvoji Blaane ne mare k tebi do,
da tebe sahrane i da t' se d pomo.
Vojnici od ribar er se ta vladaju,
jakino na titar kad djeca igraju,
a Turke gdi oute s nazijemi sabljami; 90
kako ruj poute i klasje na slami,
ter se ta prid Turci rastjeu Blaane,
jakino prid vuci ovce rasprane,
ter s tvojom dravom trudi se bolei,
vukovom i lavom pri zubijeh stojei, 95
da se Lovtin boli i grozno uzdie,
zlosrdo gdi toli rasap te pedipe.
Ti e znat najbolje, kotorski narode,
ke k tebi nevolje u raspu prihode,
nesrena er tuga slijedi te i prati, 100
gospodar i sluga da jednako zlo pati;
a tvoj trud er takoj, uj, da zna, Kotore,
oruje ribarskoj pomo te ne more.
Ili spim ili bdim, kroz toj se ja boju,
u raspu gdi vidim tu tvoju nevolju, 105
najlie gdi preda, a ne mo poinut,
gdi svakas pogleda, kada e poginut;
ter po vas bio danak, ni po svu tmastu no
ne moe tih sanak na oi tvoje do,
zlosrdje gdi takoj od vukov i od lava 110
vaskolik kotar tvoj do mira skonava.
Ter ti se ja boju, kotorski pue moj,
dravu da tvoju ne strada i grad tvoj,
er vidim Kotor grad ponien zadosti,
da o koncu visi sad s velikom alosti, 115
od straha ter preda i javi i spei,
gdi sablju pogleda nad glavom visei;
a Turci govore, gdi trepti i preda:
" "Bre, komo [?]
47
Kotore, ako se ne prida,
a istoni lav prijeti, da te e zaklati 120
i noktim razdrijeti i u rasap poslati,
da od tvoga imena meu svijem narodi
vjekuta spomena svijetu prohodi." " "
Jo ree Orlaa: "Neesni Kotore,
tvoj se trud bez plaa ponavljat ne more, 125
er vema to poju, skladaje u pjesni
nevolju tuj tvoju i ljute boljezni,
toj vema moja svijes i javi i spei
zahodi u nesvijes tobom se bolei,
er pomo ni od koga ne moe prit tebi, 130

47
Stih 118 "komo (?) - moglo bi se itati i korno, a valja da i kosno."

407
ner samo od boga i od svetijeh na nebi.
U pomo blaansku jur se man ufate,
gdi sablju pogansku nad glavom gledate,
Blaani prid Turci er se vema strae,
ner ovce prid vuci bez pastirske strae. 135
Nu odkle je toj takoj, u tolik tvoj poraz,
kotorski pue moj, pridaj se bogu vas
i moli Tripuna; kotorski narode,
novskoga drokuna da kopjem probode,
poganska oholas neka se prikrati, 140
a da se tvoj poraz u koris obrati.
Er ognjen drokun taj hudobna narava
sveer ti trudan vaj u raspu zadava,
i poli obrova, potajno gdi lei,
lisiki iz krova strai te i prei 145
i otri sve zube i eljus otvora,
da t' mire prodube i da grad pohara.
Toj ti su boljezni od Kotora grada,
Orlaa u pjesni ke - - - sklada,
vinjega gdje molju, Kotorani drazi, 150
da s vojskom u polju drokuna porazi,
neka se slobodi trag vjere krstjanske
po kopnu i vodi od sablje poganske;
i tebe da shrani, kotorski pue moj;
i od pogan obrani dravu i grad tvoj, 155
i da t' se ne stee do sudnjega danka
toj, to ti proree Orlaa rianka".

Svrha.

II.
Na priminutje Marina Dria Dubrovanina tuba.

O vinja ljubavi, je li tko na svit saj,
da mojoj d glavi od suza istoaj,
da javi i spei i u svako jo doba
suzice ronei uzdiem do groba,
da zdruen s tugami u toli plaan glas 5
opiram suzami priblijedi moj obraz?
Rascvilnoj grlici prilika da sam ta
na suhoj granici skladaje grozni pla,
dijelei trudan duh gdi sama poiva,
ter, vajmeh! javor suh suzami poliva, 10
koliko da pravi: "aj! smrti nemila,
hodi mi rastavi trudan duh od tila,
neka lug poznava i gora zelena

408
koga je narava usilos ljuvena".
Jo moj duh tuguje jakino danica, 15
kad dzorom ne uje turka ni slavica,
ni slatku pjesancu, to poju satiri
s vilami u tancu, ni mome s pastiri;
er se glas proglasi kolikom alosti
prika smrt porazi i pijerske radosti, 20
ter tuba taj sada, kojom se provodi,
oblake propada i na on svijet prohodi.
Zato se pristoji, zato se priklada,
da tuba taj stoji gorija od jada,
nesreni nepokoj er toli jadovno 25
povrijedi ivot moj i srce agorno,
za pravu prijazan ne moe nito strt
ni javi ni u san, ni u ivot ni u smrt.
To svuda, kud hodim, emerno zadosti
moj ivot provodim s velikom alosti, 30
nesrean kako taj, tko draga obljubi,
pak slijedi plaan vaj, kada ga izgubi.
Nu si ti sam, boe, toliko blaga stvar,
pri kom se ste moe po molbi svaki dar,
zatoj te ja molju skrueno, vajmeh! ta, 35
dopus' mi na volju suzami grozni pla,
da grozno uzdiem, da zdruen s tugami
svu ovu pripiem pjesancu suzami,
vaj! smrtna vrlina kako ljut stril spravi,
Dria Marina ter s duhom rastavi, 40
prije roka najlie da grozno suzami
za njime uzdie zemlja, lijes i kami,
gdi se smrt usili, ter svoj luk potee,
potom ga ustrili, za mrtva da lee.
A Bnetak procvijeli, ter suzom pokropi 45
vas mramor pribijeli, koji ga priklopi,
u tuoj dravi ter se taj grob gizda,
gdi tijelo ostavi, a bogu duh prida;
Dubrovnik a grad svoj, u kom se porodi,
boljeljiv nepokoj i trude provodi, 50
gospoje i vile ter sa svom mladosti
kunu luk i strile od smrtne naglosti,
kunu ip priljuti, koji je svrnul ta
razgovor minuti u tubu i u pla,
ter trudi i mui pijerska dubrava, 55
er se s njom razlui od muza sva slava.
I drobna travica po gori zelenoj
privrati na nica i listak i cvijet svoj,
gdi labut pribijeli captei u slavi
s duhom se razdijeli i pjesni zaglavi. 60
Ter ko je na svijeti, o vinji boe moj,
da moe izrijeti toliki nepokoj,
gdi jedna od sestar iz jame proklete

409
kako sve bijesna stvar pjesance sve smete,
ter toli nemilo taj emer gdi outi 65
elikonsko vrilo smete se i smuti,
Kastalija prislatka ter osta u smei,
gdi Apolo proplaka suzice ronei,
suzice ronei, ter s koga poraza
u liru zvonei zavapi iz glasa: 70
"O vile i gospoje, svijeh vinjijeh boga rad
na tube na moje priite, vajmeh! sad,
da jednaga cvijelimo, da, vajmeh! u pjesni
napola dijelimo priljute boljezni,
da uje tih Dunaj i Sava i Drava, 75
gdi toli plaan vaj trudna me skonava ;
er pride vrime i as, da slavna planina
u toli plaan glas poali Marina.
Vrjelo elikonsko er se je smutilo,
kopito to je konsko u hridju izbilo, 80
a zeleni lovor jur vene i blijedi,
za rajski razgovor pijerska smrt povrijedi.
O sjence zelene, ter ve je listak spao,
gdi je Marin ljuvene pjesance popijevao,
Tirenu djevicu gdi u pjesan proglasi, 85
Ekubu kraljicu, koju es porazi.
Kraljice Ekuba, tijem, ako mogu rijet,
dvigni se van groba i pridi na saj svijet,
jadovna gospoje, neesna kraljice,
pa opeta sve tvoje ponovi tuice, 90
Marina er tvoga rani stril priljuti,
pjesnivca slavnoga, er ga ve nije uti,
ki tvoje sve trude i gorke boljezni
od nesree hude prikaza u pjesni.
I sajdi, Tirena, za milos ljuvenu 95
iz vrjela studena na travu zelenu,
raspleti zlatan vlas, ter poli vodice
uloi plaan glas ronei suzice,
ukladaj grozni pla, ter se na smrt tui,
koja te, vajmeh! ta s Marinom razdrui, 100
koji je sve tvoje prikazal tuice
pri jedzeru stoje od bistre vodice.
Satiri ljuveni, jo, vajmeh! molim vas,
po gori zeleni prostrite plaan glas,
u gusli gudite s velikom peali, 105
a o hridje razbite sve vae svirali,
da gora poznava i ostale zeleni
koga je narava nepokoj ljuveni;
dragoga najlie ko, vajmeh! obljubi,
pak zaman uzdie, kada ga izgubi, 110
to je gorska boljezan i rane priljute
ponavljat u pjesan radosti minute.
A moe toj znati to je gorko dresel'je,

410
komu es privrati na nica vesel'je,
jak meni, vajmeh! sad, ki s veljom boljezni 115
ponavljam plaan jad pojui u pjesni,
ter dalje to piem boljezni brojei,
gorije uzdiem suzice ronei.
Tijem, vajmeh! satiri od gore zelene
i vi svi pastiri i vile ljuvene, 120
parja'te sve pjesni i tance i kola,
a sa mnom boljezni dijelite napola,
er je smrt nemila s velikom alosti
pod mramor spremila sve vae radosti.
S ljutijemi naljepi ter alost i tuga 125
s korijenkom korijepi me srce van kruga,
trudei, da takoj i javi i u sni
skonaju ivot moj emerne boljezni,
er koga smrt prijeka ivotom rastavi,
nije vraa ni lijeka, da ga opet pojavi. 130
Od polja i od gore ter ne vijem toj bil'je,
ustegnut da more toj smrtno posil'je,
er kripos i snaga od smrtne plahosti
pod noge podlaga sve od svijeta jakosti,
ter saj svijet to plijeni posilno i hara 135
za nito ne scijeni cesara ni cara,
ner kosom, ku nosi, jak bijesna tekui,
sebe nje i kosi svaki stvor ivui.
I gdi se ta vlada tuga je jo gora,
gdi od stara do mlada ne ini razbora, 140
ter, vajmeh! trudan svijet posilno gdi slijedi,
gdi najde ljepi cvijet, prije ga povrijedi.
Samo se moe rijet, da ni smrt nema vlas
prognati na on svijet pod zemlju poten glas.
Ni bio grad vrh gore, ni tmasti, ni mrakom 145
sakrit se ne more pod sinjijem oblakom,
a pri po svijeti svijeh strana poten glas,
Jak pela po svijeti biraje mednu slas;
i sve se skonava i u magli prohodi
to saj svijet sazdava i zemlja to plodi, 150
samo glas poteni tko ostavi na svijeti
u vijeke po sve dni ne moe umrijeti,
s blaenstvom u slavi ter se taj nahodi,
ko s vijencem na glavi na on svijet pohodi.
Pijerska dubrava nu to se sad tui, 155
er se s njom sva slava od pjesni razdrui,
razlog je i pravda i hoe svaki sud,
da se sad i vazda provodi plaan trud,
zato se moe re, da od muza planina
drugoga nee ste Dria Marina, 160
ki toli plaan glas za sobom ostavi,
od Slavije kotar vas da se s njim proslavi,
najlie Dubrovnik, koji je vazda bio

411
od muza ljubovnik i u svakoj slavi ctio,
i ctjee u vike vrednosti napunjen 165
od slave tolike, kojom je okrunjen.
Lje velik nepokoj i trude provodi;
sve pleme i grad svoj, u kom se porodi,
er vee ufance ne mogu imati
medene pjesance, da ih e skadati. 170
Ter s trudo[m] velika tuba je nastala,
gdi je rajska muzika u krovu ostala,
najlie videi pri vodi studeni
organe visei o vrbi zeleni,
gdi poli vodice tkogodi prohodi 175
velike tuice s jadovi provodi,
ter trudan putuje velmi se bolei,
er slatke ne uje organe zvonei.
Velja je jo tuba u gradu nastala,
gdi je tvoja sva druba jak nijema ostala, 180
ter mlados tuguje s velikom alosti,
er vee ne uje minule sladosti.
Skrie se pastiri u tmastu potaju
i vee satiri s vilami ne igraju
sva kola i tance, ter naljep priljuti 185
i rajske pjesance razdrui i smuti.
Smete se muzika, koja je prije bila
slava, as i dika od gospoj i od vila,
plani su leuti i tuni ostali,
nijemi su flauti i ostale svirali. 190
Smetal je violune taj emer nemili,
da slatko ne zvone, kako su zvonili,
jo - - iteti nesreni taj poraz,
kordine s korneti da izgube slatki glas,
smuti monikorde i glavoimbalo, 195
smete arpikorde i ice ostale,
muzika ter plae od tuge i jada
i kako vran grae, kad pjesni uklada.
A ostale alosti, to ivot moj pati,
trudno je zadosti u pjesan skladati, 200
Orfeo er nije ta u liru zvonei
ukladao grozni pla prid paklom stojei,
ni Ar[i]on, puinu kad morsku broae
na ribi dupinu, a u liru zvonjae,
ter blaga riba taj s velikom ljubavi 205
zdravo ga na suh kraj bez navla priplavi.
A ne vijem, boe moj, tko jezik taj stee,
da tolik nepokoj i tubu izree,
gdi u gori Dijana [s] svojijema vilama,
gospoja prislavna, poli se suzama. 210
Slia je kamen'je, gdi u tubi i u vaju
vrh gore zelene plaan glas skladaju,
velik pla i tuba po gori ter stae,

412
vilinja sva druba gdi Vidru plakae.
Proctil bi suh javor u gori zeleni, 215
svenul bi zelen bor pri vodi studeni,
puklo bi kamen'je od velje tuice,
gdi zlatno pramen'je prosue s glavice,
ter tijae vapiti: "Vaj! smrti nemila,
gdi je na estiti razgovor od vila? 220
to nas s njim rastavi, da, vajmeh! svudi ta
po gustoj dubravi sklada se grozni pla?"
Elikon, vajmeh! vas ter trudan treptijee,
gdi toli plaan glas od vila ut bijee;
Dijana najlie gdi s drubom hodei 225
jadovno uzdie suzice ronei,
ter stae tolik cvil, da se svijet snebiva,
svaka svoj obraz bil gdi suzom poliva.
A suze emerne, ke po tli padahu,
u perle biserne tuer se stvarahu 230
i u drago kamen'je, neka ga nahodi
za vjeno zlamen'je ko gorom prohodi,
u dragom kamenu da ostane po vik vas
za vjenu spomenu Marinov poten glas,
neka se njim slave na grlu nosei 235
gospoje gizdave u drubi hodei.
A ostali nepokoj ni javi, ni spei,
Driu dragi moj, ja ne vijem izrei,
najlie, gdi toli u trudu agorno
cijepa se napoli me srce jadovno 240
rad velje prijazni, srani drue moj,
koja me priblazni, do groba da sam tvoj,
ter mi se podoba, o kufe pribili,
za tobom do groba da ivot moj cvili,
er vee takoga, jamano mogu re, 245
prijatelja drugoga, ni druga neu ste.
Tijem, da se moe rijet, podal bih za tebe
svijem blago na saj svijet [i] jote sam sebe,
da ivot moj skratim, a tebe dragoga
na bil dan povratim iz groba tmastoga, 250
er alost i tuga takoj me kraljuje,
kako sve tko druga srano aluje,
a ne vijem tko je taj, po zemlji tko hodi,
da toli plaan vaj i tubu provodi,
kako ja prituan, koji sam u tubi 255
plani rob i suan, nesrei na slubi,
ter svuda, kud hodim, velmi se bolei,
tuni jad provodim, trudom se gojei.
Er javi i u san i u svako' jo dobi
nesrena boljezan vrijedi me i znobi, 260
a mojoj alosti nije vraa ni lijeka,
o vinja milosti, ner samo smrt prijeka,
er, vajmeh! tko takoj s drazijem se razdili,

413
mrzne mu ivot svoj, a smrt mu omili,
za vema tko straa sranu prijazan, 265
to veu povraa sam sebi boljezan,
dragoga najlie ko s pravom ljubavi
u srce upie, pak se s njim rastavi.
Ter gdi se uplodi u srce rana taj,
sveer se provodi do groba tuan vaj. 270
A nije se nasuzil nitkore na svijet saj,
ner tko je iskusil to je ljuti emer taj,
kako ja, boe moj, koga me cvijelei
skonava nepokoj, nesreu slijedei,
ter oi me cvile, gdi gorije od jada 275
strila iza strile me srce propada,
svaki stril priljuti intano ter takoj
moj tuni minuti ponavlja nepokoj.
A znaju svi bozi, da strilam nije broja,
ke, vajmeh! podnosi jadovna put moja, 280
ter rane vrh rana rad tune nezgode
na izmit svijeh strana moj ivot prohode.
Tijem svi, ki sluite pijerske gospoje,
sa mnom se zdruite, podobno ako je,
velikom sladosti neka se spravimo, 285
Vidrine da kosti mrtve proslavimo,
podobno zato je i razlog je pravi,
da se tijelo svoje i mrtvo proslavi,
a dua pokojna da s bogom poiva,
koja je dostojna, blaenstvo da uiva, 290
anelsko gdi pijetje nigdare ne lipe,
a nebesko cvijetje u vijeke mirie.
Nu odli su toj takoj hotjeli svi bozi,
da plaan ivot moj tolik trud podnosi,
da im se sazdava i sada i vazda 295
sva hvala i slava koja se priklada.
Ja im u hvalu dat, gdi me trud pedipe,
a cvilit i plakat jur meni ne lipe,
[i] javi i spei, sjedei i u putu
u krugu nosei sulicu priljutu. 300
Tijem boge sve molim, da vide i uju,
kako se ja bolim i elno tuguju,
jeda se smiluju na uzdahe i moj cvil,
ter meni daruju milosti svoje dil,
po vinjoj ljubavi jeda se, vajmeh! ta 305
daj malo ustavi moj uzdah i moj pla!
Najlie gdi sada srdace sve moje
tuno se raspada i cijepa na dvoje,
u toli plaan vaj te moj cvil nitkore
pod nebom na svit saj utait ne more, 310
Neptuno ner samo ako se smiluje,
ki more sve slano na volju kraljuje,
er bi mi poslao sad iz morcijeh dubina

414
na toli plaan jad jednoga dupina,
ter bi me dupin taj po moru priplavio 315
i u Bnetke na suh kraj na zdravje postavio.
Ter bih ja agoran sve Bnetke obaal,
pribijeli mramoran doijem bih grob naal,
ter bih taj mramor bil, gdje Vidra poiva,
suzami vas polil i s desna i s liva, 320
u tuzi agornoj ter gdi bih uzdisal,
na ploi mramornoj zlatom bih upisal:
"Ovi grob blaen bil bez konca po vijek vas,
koji je priklopil od muza rajsku slas
a vjenacom na glavi, kojim se sad gizda 325
u nebeskoj slavi uzvien vrh zvizda,
a ja sam stanovit, da e taj venac zlat
dokoli tee svit jak drugo sunce sjat".
Drugo mi, vajmeh! sad u trudu ne lipe,
u toli plaan jad gdi moj duh uzdie, 330
ner vapit pastire u mnogo plaan glas
i vile i satire na ovi [moj] ljut poraz,
da rano prije dzore urane po hladu,
ter pridu iz gore u ravnu livadu,
da beru sve cvitje od mirisnijeh trava, 335
to slavno prolitje u zemlji sazdava,
vrh ploe kamene da prospu cvitje toj,
gdi je kosti blaene ostavio Dri svoj;
ljubicu najlie i ruu rumenu,
da slatko mirie na grobu studenu, 340
da miris priziva taj ploa pribila,
gdi mrtav poiva razgovor od vila.
Uzdae tuni moj, sad me ti sadrui
i u tolik nepokoj vijerno me poslui,
uhrli, ter hodi jak strijela letei 345
po slanoj svoj vodi serene molei,
da u morskom jedzeru, gdi je dardin od vila,
perala naberu i bisera bila,
i koralj rumeni, ki morske gospoje
za ures ljuveni njeguju i goje, 350
i ostale zelence od morske naravi,
najade u vence to nose na glavi,
drobni smilj najlie, ki u hrihju [od ko]lja
krasnije mirie neg cvijetje od polja.
Jo kad bi serene, ali morske vile 355
i vaoge zelene i braka skupile,
tuj morsku zelencu, to nosi na glavi
Glauko u vencu za ures gizdavi;
ter da tom zeleni, milosti svoje rad,
pospu grob blaeni, gdje Vidra lei sad, 360
toprv bi poznala bnetaka drava
Vidrina to je hvala i razum i slava,
koga je odgojil Dubrovnik slavan grad,

415
a Bnetak posvojil, gdi mrtav lei sad.
Nu ne vi[m] to u ve vrh moje boljezni 365
izmislit ali re, skladaje u pjesni,
er alos i tuga srdaca podira,
pjesanca gdi duga s trudom se razbira.
Tijem, vajmeh! za sada ovo u boljezni
cje tuge i jada zaglavit u pjesni, 370
a moj trud i muke, ke utim u sebi,
vinjemu u ruke pridavam na nebi,
jeda se smiluje na moje alosti,
ter meni daruje dil svoje naglosti,
da trudan duh se moj s Marinom nastani 375
u slavi nebeskoj, gdi stoje izbrani.
Sad s mirom poivaj, Driu dragi moj,
bog ti dal dui raj, a tijelu tih pokoj,
da vazda duh se tvoj bez konca raduje
u slavi nebeskoj, gdi sam bog kraljuje, 380
aneli gdi poju, u slavi stojei,
u miru i goju boanstvo dvorei,
gdi, sveti govore, da vijeke do vika
lipsati ne more anelska muzika.
Tijem se tuj veseli veselo zadosti, 385
gdi te bog naseli u rajskoj sladosti,
i tamo poj slatko i anelom odpijevaj
u vrijeme u svako, gdi je rajska slados taj.
Zato je dostojno, da se tuj naseli
i da se pokojno u vijeke veseli, 390
za tolik razum tvoj ter tamo priziva
vjeni mir i pokoj, gdi u raju poiva.
A to je hotila blaena tvoja es,
ka te je dojila sladosti od nebes,
neka se moe re, tvoj[om] si vrijednosti 395
od boga mogal ste tolike milosti,
ter gori nad nami tvoj se duh raduje
nad svijemi zvjezdami, gdi sam bog kraljuje.
Lje smo mi dreseli bez pjesance tvo[je]
jak eljad u seli, gdi kukot ne poje. 400
Sad za me neboga, moj pijeve izbrani,
skrueno mol' boga, da moj duh sahrani,
i o drugom ne rau, neg trudim zadosti,
jeda me tuj nau u vinjoj radosti,
da s tobom po vijek vas u dvorijeh blaenijeh 405
prizivam rajsku slas od pjesni medenijeh,
a mene svaki as hrlije smrt tjeri,
nego li lovnik pas, kad tee za zvijeri,
ter k tebi ufam do, kad se moj trud skrati,
da mi se tmasta no u svjetlos obrati. 410
Hrlo se tijem spravljam, da tamo putuju,
a svijet saj ostavljam, na kome tuguju,

416
da se njim pase svak, kako zna na volju,
jak travom dobitak, kad pase u polju.

III.
Nadgrobnica gornjega Marina.

U ovom grobu poivaju
od Marina Vidre kosti,
koje suncu odsijevaju
po razumu od mudrosti, 5
er ga muze opojie
elikonske bistre vode
i vrh lug[a] odgojie,
gdi se rajsk[e pje]sni poje,
gdje zvijezde s nebi [sj]aju, 10
gdi prid licem bojem poje,
i aneli mu odpijevaju
na prislatke pjesni svoje.
Tijem nemo'mo smrti kleti,
koja ga je ugrabila, 15
za nam ga je u dvor sveti
i blaenstvo na[se]lila,
gdi svi dusi priblaeni
vesele se i raduju,
na razgovor [tu]j medeni 20
u pjesance k[oji] poju.
I mi boga svi [m]olimo,
milosrdju da po svomu
s[vi s]e s Vidrom naselimo
u vesel'ju nebeskomu. 25

Kako je ovo potonja stranica u rukopisu, mnogo je stradala s vlage. Slova zatvorena u
zagradama ne mogu se vie proitati, pa sam ih popunio kako mi se je inilo najprilinije,
a i sm sam uvjeren, da svugdje nijesam uspio pogoditi kako je u originalu bilo.

417
Dvadeset pjesama Mavra Vetrania
Graa za povijest knjievnosti hrvatske 1912., Zagreb, 1912.

[I.]

Tuni moj uzdae, uzdae tuni moj,
eljno ti uzdae, a ne vim to bi toj,
men sve ostalo gdi plahos taj tvoja
ni vele ni malo ne da mi pokoja, 5
jak da mi govori: ne u san, ner javi
ustani, da vidi nepokoj krvavi!
Mnim, da bi suh javor u gori prosuzil,
taj plani prigovor, vaj, kad bi iskusil
i tube tolike, kojijem ja na svijeti 10
ne mogu prilike jezikom izrijeti,
ni spjeti u pjesni toliki, vajmeh, gniv
od velje boljezni, sto ljeta da sam iv,
ta sa[v] saj zlobni svijet svaki as opai
i svaki dobar svjet ne scijeni i tlai. 15
Oci su pomrli, mlados je stekla vlas,
ter mlados zagrli prokletu oholas,
ter nu je jur malo, to vidim i uju,
sinova ostalo, rodjake ki tuju,
ohola er mlados meu svijemi narodi 20
tuj tubu i alos njeguje i plodi
i zlijemi zakoni toli poraeno
pod zemlju progoni priklonstvo blaeno,
ter tko je umiljen, taj trude priiva
i hodi rascviljen, a oholas sgar pliva. 25
Nu gre as i brime, kad se e prigodit,
da se e, o Rime, razruit i oborit,
er vijekom po vijek vas ne moe na svijeti
prokletu oholas vinji sad podnijeti,
ter tko se ta vlada goei oholas, 30
strmoglav propada pod zemlju u propas,
i tamo svak tko gre u Boga smrt prosi,
a gorom smrti mre, ner kosom ka kosi,
ter tko da [-] sudi, jadovi ki su toj,
pakljeni ti trudi i plani nepokoj, 35
ki meni, uzdae, uzdae tuni moj,
alosno pridae taj trpjet nepokoj,
er ih sve naziram i gledam ja sade,
gdi tvoj glas razbiram i plane tve jade,
zatoj me pogledaj zgar, vinja ljubavi, 40

418
i ti mi milos daj i ti me izbavi
alosti

[Manjka svrha.]

[II.]

Tuni moj uzdae, uzdae tuni moj,
eljno ti uzdae, a ne vijem to bi toj,
ter odkli ja postah, vaj meni, na svijet saj
prije toga ne poznah toliko plaan vaj, 5
ni trude pakljene, ni tube ostale,
neboga vrh mene koje su sad pale,
da budem plakati, u plau da takoj
ja budu skonati do groba ivot moj
i k tomuj me kosti, kad legu ukopan, 10
da ute alosti i obno i obno,
dokoli tee svijet od plaa i truda
tuan se mogu rijet boijega do suda;
a ti se odpravlja, uzdae, bijesnei,
a mene ostavlja velik trud mislei, 15
tko te sad posila, kud li se odpravlja,
ter moj duh od tila i srce rastavlja?
Jo vee, vaj, trudim, govoru ja tebi,
za scijenim i sudim sam nebog po sebi,
da e se vidjeti toliko plana stvar, 20
ka prije na svijeti nije s['] vidil' nikadar,
er mnoge peali plode se na svijeti,
grijesi su nastali, ke nije mo izrijeti,
i zloba tolika, na ku se rijet more,
prid Bogom do vika sve kopno i more, 25
da boija osveta i pravda njegova
trudan svijet opeta ponovi iznova,
neka se satre jad, ali vaj vrh vaja,
vas istok i zapad ki crkvu razdvaja,
taj zloba bezredna posil'je da skrati, 30
e ke vjera pravedna i crkva trud pati;
ma nu se rijet more, ki se ta vladaju
da u tmaste ponora strmoglav padaju,
sunane svjetlosti gdi z[i]mi ni ljeti,
ni boije milosti ne mogu vidjeti, 35
gdi tamo nije uti vesel'je ni rados,
ner emer priljuti, dresel'je i alos.

419
[III.]

[Manjka poetak.]

to mi es prisudi, do groba da takoj
i cvijeli i trudi emeran ivot moj,
u plau tom stoje da budu straati,
radosti svakoje i tubu zbrajati,
jaki sve lovjek taj, komu se prigodi, 5
za grijeh plani vaj da sobom provodi;
a za toj, a za toj pokli ne bi zaman,
uzdae tuni moj, taj tvoja boljezan
i plano cvijeljen'je i alos i tuga
i tvoje dresel'je tunoga van kruga, 10
sa mnom se razdijeli, kamo zna ter hodi,
ter jadaj, ter cvijeli, ter tubu provodi;
a ja u sam plakat, bez tebe tuei,
i u trudu dni trajat, sve tube druei,
neka se moe rijet, da moj [-] uiva 15
sve tube, ke saj svijet za poklon dariva,
neka se vas moj pla i moj trud krvavi
s jadovi, vajmeh, ta napokon zaglavi,
neka se rijet moe, da plane me pjesni
na on svijet projdoe s velikom boljezni. 20

[IV.]
Iz Ariosta.

Alcun non po saper da chi sia amato
quando felice in su la rota siede,
pero ch' ha veri e infiniti amici a lato,
che mostran tutti una medesma fede,
se poi si cangia in triesto il lieto stato,
volta la turba adulatrice il piede,
e quel che di cor ama riman forte,
et ami il auo signor dopo la morte.

Taj, koga svoja es naprijedkom naplati,
od koga ljubljen jes ne moe sam znati,
za hoe es svoja, ka mu toj prisudi,
da mnotvo bez broja slijedi ga od ljudi
i tko se njim drui u brijeme u svako, 5
vjerno ga svak slui i dvori jednako,
ljubi ga i blazni, gladi ga i bludi
s velikom prijazni svaka vrst od ljudi,

420
sranom ljubavi ter mu as svak nosi
i nitkor ne pravi: ne znam te ja tko si, 10
ter ijem ga es svoja k visinam podvie,
pravijeh mu bez broja prijatelja ne lipe,
ter estit ijem tako vrh kola sjedi zgar,
svakomu jednako open je gospodar,
vrh kola ter takoj, gdi stoji posaen, 15
provodi ivot svoj tih, estit i blaen,
a to je uzrok vas obil'je od blaga
i od svoje sree vlas dokli ga pomaga;
To li ga na ubotvo svoja es prisudi,
parja ga sve mnotvo hinbenijeh od ljudi 20
i u tolik svoj poraz, ki s jadom priiva,
vas rusag svoj obraz od njega pokriva
i u svoj trud najvei, kad ga es polupa,
kae mu svak plei i od njega odstupa,
odstupa dalek' svak, da, vajmeh, moj Boe, 25
ni tuin ni rodjak vidjet ga ne moe,
pod kolom gdi takoj u trudu i mukah
provodi ivot svoj nesrei u rukah,
nit' moe togaj ste u tolik nepokoj,
tko mu e pravo re: prijatelj sam dragi tvoj, 30
ja te u podvignut, ja te u odkupit,
da bih znao poginut i glavu izgubit
i ako se moe re i ako se podoba,
iv u ja s tobom le pod plou od groba,
ti si moj gospodar i ti si ivot moj, 35
a ja sam tvoja stvar i vjeran sluga tvoj.
Prijatelj je toj pravi, tko u ivot i u smrt
dragoga ne ostavi, kad ga es bude strt,
u raspu er takoj koga es skonava
sran se prijatelj svoj i vjeran poznava, 40
tko tuj zled priiva, kad blago izgubi,
rasap mu odkriva, kako ga ko ljubi,
rasap mu svoj kae, da oito poznava,
tko plati, tko lae i vjera to 'e prava
i tuj se poznava u toli jadan trud, 45
koga je narava nesree hude ud.
Nu ne vijem tko je taj meu svijemi narodi,
da u toli trudan vaj veran se nahodi,
za koga hudi as od blaga rastavi,
utrne korijen vas od prave ljubavi 50
i stabar i ila sprai se i svene,
da od draga do mila nije vee spomene,
za ljubav pogine, da u trudna vremena
od prave istine nije vee sjemena,
a ljubav hinbena, koja je laiva, 55
u trudna bremena sama se odkriva;
a es je skakljiva, hinbeno ter toli
njekoga odiva, njekoga ogoli,

421
njekomu daruje raskoe velike,
da estit kraljuje narode razlike, 60
njekoga porine svrh svoga kola zgar,
da u raspu pogine, kako sve plana stvar,
da trudan razbira razlikos svijeh jada,
gdi u raspu umira od ee i glada.
Nu ne vijem na toga meu svijemi narodi, 65
da bitja od svoga kontjent se nahodi,
za kopa i ora i bogat i prosjak
u jednu mreu ta nevidom srne svak,
svak srne i upada i eljno uzdie,
a tuge i jada nikomu ne lipe, 70
a s vie visine ki nie padaju,
to vei pljus ine i vema jadaju
i u veoj slobodi koga srea vlada,
rasap ga pohodi, komu se ne nada.
Tijem tko bi svijet dobio, ne reci: "svijet je moj", 75
er nitko nije zabio u kolo klinac svoj,
vrjemena za svaka i od sree toj kolo
kakono vrtaljka vrte se okolo
i mi se vrtimo s vrjemenom jednaga
i u trud se vrtimo u eljah od blaga, 80
a koga es tjera, da ga prije rascvijeli,
ljubav se i vjera u svoj trud razdijeli,
ter gdi se topi ta vas polit suzami,
hvata se za nag ma objema rukami,
a pomo sve lipe o trudnoj nezgodi, 85
od drazijeh najlie da ga tko slobodi
i da ga pokrijepi, gdi mu taj boljezan
srdace korijepi iz kruga svoga van
i da ga, moj Boe, i edna i lana
u trudu pomoe jadovna i plana 90
i k njemu [- - - - -] toboca
pjenezom u [- - -] trudna udorca,
i da ga podvigne, u raspu gdi takoj
topi se i gine emeran ivot svoj.
Razgovor od rijei lje u raspu i teti 95
krijepi ga li lijei, a nije ta oeti,
razgovor nigdare za ne ima oblasti,
a kotlu bez ckvare da kupus omasti;
Tijem Boga svak moli s gorutom ljubavi,
da ga es ne ogoli i u rasap ne stavi, 100
za zaman uzdie, zaman je plakati
koga es pedipe i raspom pomlati,
i takoj tko tui, gdi ga es skonava,
nitkor ga ne drui, ni manje poznava.

422
[V.]
Mati od sina na grobnici.

Za mal as nu postoj, molim se sad tebi,
taj smrtni nepokoj ter smisli u sebi,
ki cvitak taj slavni izbrane mladosti
ta kruto izrani s velikom alosti,
gdi od velje tuice zglobi se rastae, 5
majine ruice gdi sinka kopae,
ter tu se poznae [- - - - - -]
kad taj cvit usae u [- - - - - ]
u cvitju i travi pod dubak zeleni
neka toj boravi moj sinak ljuveni, 10
neka mu mirie s ruicom ljubica
i nad njim biljie vrh dubka ptiica,
a navla slavic tih u brijeme u svako
vrh ptica vrhu sih ljuveno i slatko,
svaki hip i svak as vrh dubka tuj stoje, 15
skladaje slatki glas bez konca da poje;
pod zemljom te kosti suzami polite
od ptica sladosti neka se nasite,
za ho[e] sud pravi i razlog ostali,
taj cvijetak gizdavi da se ta poali: 20
nu tko se poboli utei tuicu,
sad Boga pomoli za tujzi duicu,
da ju Bog pomili i pakla izbavi
i kriocem okr[i]li pod svojom ljubavi.

[VI.]
U smrt jedne kreposne djevice.

Odkuda ima smrt posil'je i krepos,
da bude u prah strt anelsku tuj ljepos,
to se smrt rasrdi, to li se razgnjeva,
ter ljepos pogrdi, ka suncu odsijeva,
kako smrt ne ima strah, kako se ne boja, 5
da bud[e] strt u prah krunu svijeh gospoja,
taj slavna gospoja, vaj, to li sagrijei,
zlosrdo es tvoja ter kosom uprei,
ter diku pokosi i s duhom rastavi,
biserom ka nosi venaac na glavi; 10
ne bi li grehota i zloba velika,
da se taj ljepota, slavna as i dika
i kruna svijeh gospoj u pepel obrati,

423
kojoj ti ivot svoj, o smrti, prikrati?
Vaj, smrti, ne bi li prijazni ljuvene, 15
to taj cvijet pribili uini da svene,
to svijetu da boles, to saj svijet rascvili,
ter slavno taj ures s duicom razdili,
da saj svijet ostane jadovno trudei,
svjetlosti sunane i zrake udei; 20
ta, potom izdae taj ljepos izbrana;
pomrake nastae po svijeti svijeh strana,
jaki sve da svoju ovi svijet aluje
prislavnu gospoju, ka djevstvu kraljuje?
Ne samo djevice aluju taj pozor, 25
ner zvijeri i ptice i ostali svaki stvor
i sve to na saj svit vinji Bog satvori,
a navla svaki cvit u polju i gori,
zato je cvijet bila mirisa rajskoga,
s kojijem je gojila blaenstvo od Boga. 30
ale ju dubrave, ale ju svi luzi
i svaki lis trave ostaje u tuzi,
za je nje cvitak bil od rajske zeleni,
ki je [-] vazda ctil u djevstvu po sve dni.
ale ju planine, svi brijezi i gore, 35
ale ju ravnine, sve rijeke i more,
pravedno zato jes, moj Boe prislatki,
da slavan taj ures poali stvor svaki,
za ju ti uresi anelskom ljepotom,
a smrt ju ugasi i rasta ivotom, 40
nu smrtne pohvale i smrtni nepokoj
zaman su ostale, pravedni Boe moj,
za tvoja vlas i mo po veljoj ljubavi
ini ju gori do k vesel'ju i slavi,
da s tobom u dui bez konca pribiva, 45
vesel'je da drui i Tvoj kip da uiva.

[VII.]
Pokornik prid kriem.

Pokorom od Joba karaj me, Boe moj,
za mnotvo od zloba, kojijem se ne zna broj,
kojijeh je vei broj, ner nijedan na svijeti
proljetni pela roj gdi pri po cvijeti,
ter rijeka od Nila, ni morska puina 5
ne bi me odmila od mojijeh zlobtina,
a od svud smrt prika obtjee ivot moj,
kako hrt jelinka po gori zelenoj,
ter, vajmeh, po vas dan ni po svu tmastu no

424
ne moe tihi san na oi moje do, 10
mislei tolik trud, er ne vijem to u rit,
prida te, na tvoj sud kad pridem na on svit,
zatoj se pokorim jadovan i tuan
i moj grijeh govorim, da sam kriv i duan,
a u mojijeh oiju vodice nije take 15
da suzom odmiju me zlobe opake,
zatoj te ja molju, moj slatki Jezuse,
dopust mi na volju grozni pla i suze,
za zlobe moje ta neka se pokorim,
skladaje grozni pla, dokli se rastvorim, 20
da u planom jezeru od suza pokornih
gnusan duh operu od zloba otrovnih,
jer kad bih toj stekal, Jezuse priblaen,
pravo bih ja rekal: jo nisam poraen,
za grijesi i zlobe i svaka zla djela 25
vee mi ne znobe ni due ni tijela,
a blaen se zove tko u tijeli pribiva,
u suzah ter plove, da grijehe odmiva.

[VIII.]

Jezuse, smrt obra, da meni daruje
nebeska sva dobra, gdi u raju kraljuje,
gdi milos ne brani, o ljubavi prava,
skruen duh da shrani, koji t' se pridava,
er, slatki Jezuse, po svojoj ljuvezni 5
grozei u suze skrati sve boljezni,
A toj ste ne moe nijedan stvor ivui,
ako ga, moj Boe, tvoj plam [ne] razvrui,
zatoj mi

[Konac manjka.]

[IX.]
Na grobnici Isuk[r]stovoj.

Pridrazi narodi, najlie, pue moj,
tko ovdi prohodi, ustavi stupaj svoj,
ter biraj bio kami, gdi lei stvorac taj,
ki je nebo zvjezdami osnoval i svijet saj,
a gorutom ljubavi ter na tli pride zgor, 5
da od raspa izbavi ovjeka, boiji stvor,

425
a sin je Davidov, ki se da na svijeti
u rukah od idov trudnu smrt podnijeti,
sam prijeku smrt obra, neka nam da stei
anelska sva dobra, ka nije mo izrei, 10
ter raspet izdae na kriu visei,
za grijehe za nae velmi se bolei,
ter krvi pridrage raspet ne zabrani,
sve od svijeta rusage da od raspa sahrani,
blaeno ter tijelo kad s kria snimie, 15
u isto i bijelo platno ga povie,
u kom ga spremie pod taj bijeli mramor,
da nad njim uzdie ivui svaki stvor.
Tijem ovdi svak teci grozei u suze,
skrueno ter reci: zdrav, slatki Jezuse, 20
na zemlji, na nebi sva hvala i slava
samomu se tebi dostojno sazdava,
er milos taj tvoja kad, vajmeh, izdae,
tuj se le dostoja za zlobe za nae,
ter mrtav gdi takoj u taj se grob stavi 25
vas narod i puk svoj suanstva izbavi.
Tijem se svak potei, opet vam govoru,
spasitelj gdi lei u tomu mramoru,
ter taj bijeli kami, koji ga priklopi,
groznijemi suzami skrueno pokropi, 30
s vapajem u suze ter prostri plaan glas:
prislatki Jezuse, smiluj se vrhu nas
tom tvojom blagosti, ter, stvore prislavni,
zlobe nas oprosti i due sahrani!

[X.]
U smrt drazijeh prijatelja pjesanca.

Grlica bez druga i vila bez gore
i slavic bez luga ivjeti gdi more
i ostale sve ptice, koje su na svijeti,
bez bistre vodice gdi mogu ivjeti?
Gdi li bit moe toj, bez mora i vode 5
u dugo ivot svoj da ribe provode,
gdi li se nahodi, da jeljen gizdavi
dalee zahodi k planinskoj dravi,
u tojzi zeleni, o vinji moj Boe,
vir vode studeni gdi najti ne moe 10
i narav od svijeta gdi uinit moe toj,
da pela bez cvijeta provodi ivot svoj,
ni mao as ka zaman ne traje u bludi,
od s jutra po vas dan ner mui i trudi,

426
poani od zore, ijem sunce zapade, 15
sva polja i gore i ravne livade
pospjeno pohodi svudi po sve strane
i gdi med nahodi, tuj mnokrat osvane,
sve drago godite ter tako ispuni,
da svoje ulite meda se napuni, 20
da peli ne lipe za hranu medna slas
u zimu najlie, kad pride snijeg i mraz?
Peljina to je ud, da itui hranicu
provodi tolik trud, straaje snaicu,
tijem tko e na svijeti zamjernu toli stvar 25
oima vidjeti od Boga slavan dar,
vrh sebe stan malo, ter s bojom ljubavi
raz[z]biraj zrcalo peljine naravi,
ter e sam init sud, ter e sam poznat toj,
od pele to je trud, ijem pase ivot svoj, 30
naredbu toliku jo e tuj vidjeti,
ka momu ivotu nije dana izrijeti,
za ruka ovjeka ni hitros ostala
po vas vijek do vijeka ne bi toj snovala,
to svojom naravi pelica osniva, 35
gdi s drubom boravi i slados uiva.
Nu pela kad zajde dalee na volju,
medni cvijet da najde u gori i polju,
protivnom naravi ter se na ne more
meden cvijet na travi od polja i gore, 40
koliko alostan svoj ivot provodi,
gdi prazna na svoj stan iz pae dohodi,
kad vrijeme cvijet skrati; medenu ter slados
pelici obrati u tubu i alos.
Ovoj se sve meni priklada nebogu, 45
ki trpim po sve dni, to trpjet ne mogu,
u uzdah cvilei eljno bez pristanka,
pokoja elei tihoga i sanka,
skladaje sve tube i moj pla glasovit
po sebi bez drube i uzdah jadovit, 50
jak tuna grlica, kad zdrui javor suh,
gdi od planijeh tuica za drugom dijeli duh,
i ostale sve ptice, ke tube razbiru,
bez bistre vodice gdi edne umiru,
i vila bez druga van drube ljuvene, 55
ter je tubi sluga, gdi ivot svoj vene,
i kako jeljen plah planinom ednei,
kad pusti svoj uzdah jezera elei.
A moj trud, ne vijem ja, tko moe na svijeti
pod suncem, koje sja, jezikom izrijeti, 60
nit' ja sam, vajmeh, sud uinit ne mogu,
koli je estok trud pri meni nebogu,
toliko boljeniv kad stojim i hodim,
mrtav li ali iv moj ivot provodim,

427
ni kad spim, ni kad bdim, ter u san, ter javi 65
tih pokoj ne vidim, ner li trud krvavi
s tuicom tolikom, ku nitkor na svijeti
ne moe prilikom izmislit ni rijeti,
ni perom ispisat, sto ljeta da pie,
kad ponem uzdisat, u on' as najlie, 70
vaj, kad se spomenem ljuvene od drube,
ter blidim i venem od plaa i tube,
jak cvijetak rumeni, ki vene i blijedi,
kad ga mraz studeni i slana povrijedi.
Spomena, vajmeh, taj ter ini, da uti 75
moj ivot plani vaj i emer priljuti,
kojijem me smrt porazi, napev luk i strile,
da mili i drazi sa mnom se razdile,
da ja sam ostanem, da cvilim i tuim,
dokli se rastanem, dresel'je da druim, 80
da druim dresel'je, gdi se smrt naklati,
ter moje vesel'je sve u zemlju obrati,
po sve dni da se ta ne dijeli od mene
do groba grozni pla da ivot moj vene,
ter, vajmeh, ponavljam jadove i tubu, 85
gdi zaman ja straam ljuvenu tuj drubu,
tuei sve takoj, ter se e skonati
prije roka ivot moj, ki trpi i pati
tolike boljezni, vaj meni nebogu,
u plane me pjesni ke izre ne mogu, 90
za vee to jadam; pojui u pjesni,
to vee prikladam tuice k boljezni,
prijeku smrt videi; zlosrdo gdi takoj
gnjijeva se cvijelei emeran ivot moj,
da tuge ni jada, ni druzijem ni meni 95
ne lipe nikada do groba po sve dni.

[XI.]
Pjesanca.

Po boijemu sudu nu pravda hoe toj,
da ovjek u trudu provodi ivot svoj,
da hranu u znoju dobiva trudei,
gdi trga svijes svoju tih pokoj udei,
a svjetovna slados i hinbeni bludi 5
nije rados, ner alos i razlici trudi,
nu tuna taj plata svjetovne prijazni
od srebra i zlata ovjeka priblazni,
da ovjek, boiji stvor, ki blago uiva
i paka vinji dvor s blaenstvom dobiva 10

428
i duhovne stvari i dobro ostalo,
za koe ne mari ni vele ni malo,
ner taman svijet slui, iman'je elei,
gdi trudi i tui i javi i spei,
odkoli poznava toj dijete nejako, 15
da 'e zaman sva slava i ivljen'je kratko.
to misli ovjek star, s kim je mala snaga,
koja ga, ne vijem, stvar razlogom primaga,
kad k zemlji pogleda, da, vajmeh, svoja put
od straha ne preda treptei kako prut, 20
ne preda treptei i srce i duh svoj,
vjeni grob videi u zemlji u crnoj,
najlie tko 'e zloban i Bogu tko 'e kriv,
ter nije podoban na svijeti biti iv,
gdi li e dua do, kada ju rastavi 25
od tijela vjena no svjetovnom ljubavi,
ijem e bit plaena, kad bude prid Bogom,
ako 'e ranjena grijehom i zlobom;
nee mo tada rit: o sue jedini,
ovo me taman svit blaznei prihini, 30
hitro me privari razbludnom ljuvezni,
a pak me nadari vjekutom boljezni,
zato me povrati, da budem od zloba
plaem se oprsti, ako se podoba!
Zaman je toj rei, zaman se prosi toj, 35
za milos nije stei po smrti jadovnoj,
za jednom Bog sudi, pravo se moe rit,
svaku vrst od ljudi, koja gre na on svit.
Tijem, svijete pritaman, od mene bijegaj tja,
ne misli, as jedan da te u sluit ja, 40
za kusi u sebi vjeni pla i tubu
ti ovjek, ki tebi prida se na slubu,
ter s tobom druguje napokon, vajmeh, ta
i po vijek tuguje gojei grozni pla.
A mnozi toj znaju, kojijem se ne zna broj, 45
ki rados straaju i blaen mir i goj
u jami pakljenoj u vjenoj tamnosti,
gdi je vjeni nepokoj i plane alosti
i skrit od zuba i rasap napokon,
ki svjetovna druba dariva za poklon; 50
zatoj te ja neu, hinbeni svijete moj,
ner te se odmeu, da vee nijesam tvoj,
nit' ljubav ja nosim, niti u nositi,
nit' blago ja prosim, nit' ga u prositi,
hinbene privare u blagu za stoje, 55
ke mlade i stare veekrat posvoje,
da traju svoje dni s boljezni u tugah,
ne manje smeteni ner piple u kukah.
A bosa i naga zemja me porodi
i svakoga blaga es mene slobodi 60

429
i momu ivotu svjetovnom ljubavi
jo nijednu tegotu na ramo ne stavi,
ter se ne navodim tegotu nosei
i ivot provodim ubotvo goei,
tim u nag zemlji po, kad se smrt naklati, 65
da naga vjena no k zemlji me obrati,
a tamo da duh moj stani se u slavi,
odkli ga stvorac svoj najprvo objavi,
da se tuj veseli kon stvorca vjenoga,
kad se duh odijeli od tijela tamnoga, 70
kada se svijeh tuga telesnijeh izbavi,
da se toj naruga svjetovnom ljubavi,
gdi je danak vjekuti, gdi trojstvo pribiva
i plamen goruti, ki vas svijet obsiva,
i vinja nebesa, gdi nije tmasta no, 75
gdi naa telesa ne mogu sada do,
jaki sve teka stvar zemaljske naravi,
ka ne ima tolik dar od boje ljubavi,
od iva plamena dokoli pride sud,
ter dua blaena zabude svjetni trud, 80
kada se povrati u svoju pre[d]nju put,
ter tubu prikrati i emer svoj priljut,
koji je trpjela rad boje ljubavi,
prije ner ju od tijela trudna smrt rastavi.
Tijem ako tijelo mre, nije dua skonana, 85
k visinam ner li gre, odkli je poslana,
gdi sama po sebi sve slave vjekute
razbira na nebi ljubavi gorute,
gdi mimo sve ino u goju bez gniva
blaenstvo jedino u trojstvu priiva, 90
od oca i sina i duha svetoga
vrhu svijeh visina od raja slavnoga.
Toli je grehota u dui i zloba,
tegli ju tegota, gdi joj se podoba,
u pupak pakljeni, u vjene tamnosti, 95
bez konca po sve dni gdi nije ut radosti;
nu, dake, nije zaman ovjeji narastaj
od Boga zgar poslan s nebesa na svijet saj,
pravedan ner tko je, napokon u dui
za dobro za svoje blaenstvo sadrui, 100
tko li je, vaj, zloban, ter slui taman svit,
taj nije podoban k blaenstvu tomu prit.

430
[XII.]
Pjesanca.

Nitore nije slae, ni e bit do vijeka,
razmi smrt kad nae bezgrena ovjeka,
drago ti je toj dui, da saj svijet ostavi,
ka grijehu ne slui svjetovnoj u slavi,
svaki as sto ljeta vidi se toj dui, 5
ijem se prije od svijeta i tijela razdrui,
ijem prije ovi svit ostavi pritaman,
da prije bude prit u vinji dvor slavan.
Nu to u ja zloban, moj Boe, sad rijeti,
ki nijesam podoban k nebesom pozrijeti, 10
a kamo, a k[a]mo, o vinji Boe moj,
da prida ja tamo, gdi je bitje i kip tvoj,
prid lice toj tvoje kako u ja priti,
gdi zlobe sve moje nee se mo skriti,
kijem zlobam jezik moj, pravedni moj Boe, 15
zbrojiti tolik broj nigdare ne moe?
Tijem, vajmeh, svaki as i u san i javi
trepti mi svaki vlas od straha na glavi
i trudna svijes moja, gdi konac razbira,
ne moe pokoja prijati ni mira, 20
od smrtne naravi kada e prit strila,
da moj duh rastavi i ivot od tila,
da budem pridati onomuj razloge,
ki me e pitati za zlobe za mnoge,
pitati po tanku i razlog iskati 25
odkli sam ja majku, vaj, poel sisati,
u em sam pristupil zakone od Boga,
na jedno je sve skupil do asa ovoga,
injen grijeh i misal, vaj meni nebogu
sve mi je pripisal po pravomu razlogu. 30
Tijem ne vijem stvar drugu, ner boje ljubavi,
moj emer i tugu da sa mnom rastavi
i u togaj ufati, ki ruke raskrili
grenika prijati, skrueno ki cvili,
prid kriem najlie ki cvili i plae 35
i eljno uzdie, da svoj grijeh oplae,
po zemlji na nica zatoj se prostiram
i moja sva lica suzami opiram,
jeda mi duicu grozni pla slobodi,
na velju tuicu s boljezni provodi, 40
i pepel po glavi prosipam sam sebi,
jeda dil ljubavi ja steem pri tebi,
da na me ti pozri vidom od milosti,
zled moju da prosti dostojnu alosti
moj slatki Jezuse, ako sam i zgrijeil, 45

431
da bi me od uze pakljene odrijeil,
uzu dim od pakla, rad koje ja tuu,
ka mi je zamakla i tijelo i duu!

[XIII.]
Pjesanca.

Tko da plam zagasi, ki gori u meni,
ner eljni uzdasi i moj pla ljuveni,
za, vajmeh, pravedno ja nebog mogu re,
da svi ivi zaedno kladenci budu te
i rijeka od Nila i morske puine, 5
ne bi zagasila gorute vruine,
u kojoj ja gorim, a to je boji sud,
da se ta rastvorim trpei tolik trud,
djevica prisveta srdace za moje
u iv plam popreta, da gori tuj stoje 10
i iva erava ljubavi jedine
da ga tuj skonava, u plamu da gine.
K tomuj se snebivam, gdi grozno svaki as
bezredno polijevam suzami moj obraz
cvilei dan i no, jak da sam vas ranjen, 15
da bi mi kako mo zagasit taj plamen,
nu je alos velika i smrtni nepokoj,
u suzah za lika ne najde ivot moj,
za moja suzice to vema istiu,
vema se tuice ognjene potiu 20
i vei raste plam u meni nebogu,
zagasit koji sam po sebi ne mogu,
zatoj u klikovat, jak slavic u gori,
i glasom onuj zvat, koja me umori,
koja plam naloi hotjenju po svomu 25
i taj trud umnoi u srcu u momu,
kojoj sam vazda bil ja veran zadosti,
jeda mi da u dil dil svoje radosti,
od svoje ljubavi da mi dil ne brani,
da me ta ne ostavi, ner da me sahrani, 30
za druga nijedna stvar, pravedni moj Boe,
zagasit nikadar ovi plam ne moe,
jedini ner sam glas od slavne gospoje,
da okusi vjenu slas srdace, joh, moje,
za da mi ree sad nje ures ljuveni: 35
u eljah to si rad, to e na pri meni,
volil bih umriti i prije bih smrt obral,
nego li iv biti, za bih ja njoj pridal
i tijelo i duu, pravedno, vaj, velim,

432
da tamo njoj sluu na dvorbi, gdi elim; 40
za je taj vinji kram, gdi ona boravi
i drugi, vajmeh, plam od vjene ljubavi
i vjene svjetlosti, vaj, gdi su nje dvori,
pri bojoj milosti svaki duh gdi gori,
gdi vidjet nije sanka i gdi nije tmasta no, 45
ner li bez pristanka slavi se vinja mo,
gdi je vjena taj slava, gdi se svak veseli,
gdi je djeva gizdava, ku ivot moj eli.

[XIV.]
Pjesanca.

Velmi se pobolih stoei u jami,
gdi jamu toj polih do vrha suzami,
cvilei za svu mo intano jadovan,
da bi mi kako mo izajti na bil dan,
za dua ma trudi i u san i javi, 5
er drugo ne udi, ner tijelo da ostavi
i s tijelom trudan svit, ki me ta oznobi,
ter ne da dui prit, gdi jo' se podobi.
Dua bi ma rada trudan svijet ostavit,
k blaenstvu da sada k vinjemu bude prit, 10
nu dahti i plae i grozno jo cvijeli,
od vinje polae zato ju svijet dijeli,
ter nije mo ispliti iz tmaste dubine,
ni duha pojmiti, da malo poine,
da mi se duica izbavi, jaoh, sada 15
oda svijeh tuica i emernih jada,
zatoj u onuj zvat gospoju od gospoj,
ka moe milos dat, da shrani ivot moj
i ivot i duu po svojoj milosti,
da vee ne tuu u ovoj mrklosti, 20
da ljubav i milos bude mi tunu dat,
sunana da svitlos bude me obasjat,
za bez nje milosti po vijek vas na svijeti
te vinje svitlosti neu mo vidjeti,
za sama kae put i oni drum pravi, 25
po kom se gre u skut od vjene ljubavi,
ka milos ne brani tko eli prit gori,
da duh svoj sahrani, gdi su vinji dvori,
gdi je taj livada od trave zelene,
gdi cvijetak nikada ni blijedi ni vene, 30
gdi nije ut alosti ni tuge s boljezni,
ner s rajskom sladosti, vjeni goj i pjesni,
gdi je vinje kraljevstvo i gdi se ne umira,

433
ner li se blaenstvo vjekute razbira,
gdi tmastu nije no, ni zimi ni ljeti, 35
i tmaste gdi nije mo magline vidjeti.

[XV.]
Pjesanca duha osloboena od tijela.

O vinji moj Boe, o vjena radosti,
procijenit tko moe tolike alosti
i tolik nepokoj, koji sam provodil,
ki ne bi ivot moj u sto lit pobrojil,
to je tuna dolina, ku projdoh ja sada, 5
gdi nije stvar ina, ner tube i jada,
gdi nije ut vesel'je ni vidjet radosti,
ner plano dresel'je i smrtne alosti,
ni blag mir ni tih goj ni mo [-] prijati,
ner trudni nepokoj s razmirjem u rati, 10
dolina taj tuna uini ter mene
i plana i suzna, da ivot moj vene,
i puna sva praha i trna i drae
i eljna uzdaha, gdi se grozno plae,
pripuna sva jada mijeana s naljepi, 15
ki duu propada i srce korijepi,
iak je jo droban, ki se tuj sam sije,
ki je vee jadovan, ner emer od zmije,
goji se jote vrat, pri kom je hitra slas,
ka ne da gojno stat ovjeku ni mao as, 20
svako je tuj bil'je emerne od trave
i korjen i il'je jadovne kotrave,
ka buse razmee u mnotvu od ila
i srce zaplee i vadi van tila.
Velja ti je, moj Boe, toj vidjet tuica, 25
gdi rasti' ne moe rumena ruica,
ni drugi nijedan cvijet mirisna narava,
po nito na saj svijet ki zelen sazdava;
da cvijetak najmani zeleni na travi
nepokoj utai ovjejoj naravi, 30
onomuj najlie, tko je grozno rascviljen,
ter eljno uzdie s vesel'jem razdiljen,
jadovno ter toli gdi je polit suzami,
cijepa se napoli od jada iv kami.
Poginu jo mnozi, nevidom ki zajdu, 35
dolini u tojzi sve tube gdi najdu,
za sjence zelene nije tuj vidjeti
ni vode studene, ni zimi ni ljeti,
trudei ter takoj prije putnik pogine

434
u sjenci zelenoj, nere tuj poine, 40
bez bistre vodice gdi tamo, moj Boe,
pojmiti duice od truda ne moe,
a navla sunace kad ljeti pripee,
gdi tuno srdace cijepa se u pee,
elei livadu, ku s desna i s lijeva 45
pod dubjem u hladu proljetje odijeva
razlikom zeleni, da pojmi trudan duh
pri vodi studeni, gdi pri vjetra uh.
Oh da to mogah ste, kad vas bjeh poraen,
svasma bih mogal re, estit sam i blaen, 50
nu se mnim sad blaen, za s bojom milosti
vidim se rastavljen s tom trudnom alosti.

[XVI.]
Pjesanca djevici.

Na smrt se ja tuu zato 'e zacknjela,
da onoj dam duu i srce iz tijela,
koja mi sve veli, koja mi sve pravi:
tko ures moj eli i moje ljubavi,
komu sam ja mila, tko me e sluiti, 5
svuci se iz tila, a pak e moj biti,
za s tijelom ki stoje u bludu na svijeti,
radosti ti moje ne mogu vidjeti.
O slavna kraljice, o kruno svijeh ena,
o vjena djevice u vijeke blaena, 10
anelska ljeposti, svijeh gospoj gospoje,
sunana svjetlosti, ufan'je sve moje,
o zvijezdo jedina, ka zapad ne ima,
vrh svijeh visina nad svijemi koja sja,
ku mrki pomraci ne mogu pokriti 15
ni tmasti oblaci, ni zimi ni liti,
tebi se pridaju i tebe ja zovu,
u tuzi i vaju vaskolik ki plovu,
ki stojim u muci rad tvoje ljubavi,
trudan mi dah svuci i s tilom me[']rastavi, 20
za ove tegote koje me sad cvijele,
od tvoje dobrote svaki me as dijele
i svak as padaju na mene na izmit
i dui ne daju, da bude k tebi prit!
A gdi e, joh, u vik emeran ivot moj 25
bez tebe najti lik, gospoje od gospoj,
da ovaj tuica svasma me ostavi,
da moja duica s tijelom se rastavi,
zatoj sad uprei, molim te rad Boga,

435
ter moj duh razdrijei od tijela tamnoga, 30
da tijelo ostavim, a tamo, gdi si ti,
u vijeke da slavim tvoj ures estiti,
tvoj ures priblaen da budem zdruiti,
rad koga poraen vazda u tuiti
doijem se stanim ja u tojzi dravi, 35
gdi tvoja ljepos sja pri bojoj ljubavi,
da tamo, gospoje; pri tebi kad budu,
alosti sve moje i tubu zabudu.
Vaj, koje na svijeti, gospoje svih gospoj,
jur vee trpjeti ne moe ivot moj 40
ni javi ni spei, ni hode ni stoje,
milosti elei ljubavi od tvoje,
pokli si sva spravna vrh svijeh se krilei,
gospoje prislavna, milosti dijelei,
ljubavi daj mi dil, [in], da vee ne tuu, 45
ner primi u tvoj kril moj ivot i duu,
i srcem jednaga, podobno ako je,
ljuvena i draga svijeh gospoj gospoje,
za da ja mogu toj od tebe prijati,
mogao bi ivot moj blaen se nazvati. 50

[XVII.]
U smrt sestre svoe.

Dragu stvar nitkore srano tko ljubi,
procijenit ne more, doijem ju ne izgubi,
a poznat moe toj, komu se prigodi,
da trudan ivot svoj u tubi provodi,
stradaje stvar dragu, jadovno ter suzi 5
trgaja svu snagu, kad taj trud iskusi,
od tuge priljute ter tako kopni vas,
radosti minute straaje svaki as,
tijem se moe rijet, kad je se izbavi,
da bi dao vas saj svijet, da se s njom rastavi, 10
i sebe za roba gusarom u ruke,
ako se podoba, da trpi sve muke.
A sam toj poznava tko uti tuj tugu,
kako se skonava srdace u krugu,
tko jade priljute s emerom probavlja, 15
radosti minut[e] gdi s tubom ponavlja,
plaem se goei povrijeen zadosti,
u tubi stoei s velikom alosti.
Koji trud nebogu meni se priklada,
ki izre ne mogu od tuge i jada, 20
zato smrt ovjeka kad zemlji obrati,

436
vee se do vijeka na saj svijet ne vrati,
zatoj su sve zaman jadovne suzice
i obno i obno prolijevat niz lice,
pokoli nikada tom tubom na svijeti 25
opet se ne nada oima vidjeti
svoj pokoj ljuveni, s kim ga smrt razdijeli,
do groba po sve dni da tui i cvijeli,
da strada radosti u plau rascvijeljen
jadovnom alosti i tubom nadijeljen, 30
aj Boe, aj Boe, ter ne vijem na svijeti
tuj alos ko moe od plaa izrijeti,
dragu stvar tko ljubi s gorutom ljubavi,
a pak je izgubi i s njom se rastavi,
a ufan'ja ni nije mo ni u em poznati, 35
ni tubi vrha do, ni plaa parjati,
koli je gorko toj nesrei u slubi
provodit ivot svoj u plau i tubi,
za kad mu u misal tuica taj stane,
vaj, ko bi pripisal boljezan i rane, 40
u srcu ke nosi, ijem ga es nadari,
da u Boga smrt prosi i umrijeti ne mari,
a kamo uzdah svoj s emerom od zmija,
za tolik nepokoj gdi mramor probija
i tube ostale, vaj, ke se mogu rit, 45
da bi sve propale od jada na on svit.
A zatoj, a zatoj parjat u ja sade
moj plani nepokoj i ostale sve jade,
pokli ta od Boga vinji sud odlui,
da mene neboga sestricom razlui, 50
tubu u ostavit i plani nepokoj
i Boga proslavit, ki hoe toj takoj,
da se ja rastanu s drazijemi, vaj meni,
a srcu mom ranu da nosim po sve dni,
tijem, draga sestrice, sva moja radosti 55
odro bih sve lice od velje alosti,
pla, tubu i uzdah da budem skladati,
dokli se vas u prah ja budem rastati
rad tvoje ljubavi, s ko[m] me smrt razdijeli
i u tubi ostavi, da ivot moj cvijeli. 60
Ma nu se ja boju, velmi se i bljudu,
duicu da moju ogrijeit ne budu,
bezredno cvilei do groba svaki as,
suzice ronei niz blijedi moj obraz,
vaj, tijem u, sestrice, ustavit nebog ta 65
emerne suzice i uzdah i moj pla,
od asa do asa, jaoh, nu u vapiti
i nebesom iz glasa i Boga moliti,
da te Bog pomili i pakla izbavi
i rajem nadili po svojoj ljubavi. 70
Sad s Bogom poivaj, o asti svijeh ena,

437
dal ti Bog vinji raj, dua ti blaena,
za tobom lje takoj trudan e ostati
emeran ivot moj, da sve dni zlo pati,
rad tvoje ljubavi da sada i potom, 75
dokli me rastavi trudna smrt s ivotom;
lje ako ti smrtna vlas ivljenje prikrati,
nee tvoj poten glas u vijeke lipsati,
koji si gojila, mirisni kako cvijet,
odkli se s' rodila i stala na saj svijet, 80
zato se moe re, da tvojoj mladosti
mogla si tamo ste vjekute radosti,
u vinjijeh da duh tvoj s vesel'jem pribiva,
blaenstvo gdi se toj pravednijem dariva,
meu dar ostali gdi u tojzi dravi 85
vinji se Bog hvali po vas vijek i slavi;
Tijem, vene svijeh ena, ako si ti sada
s blaenstvom zdruena, kako t' se priklada,
spomen se od mene za ljubav, ku t' nosim,
da dvore blaene po tebi isprosim, 90
neka mi po tebi Bog milos daruje,
ki u vinjijeh na nebi u trojstvu kraljuje,
da s tobom jednaga duh se moj sahrani,
sestrice pridraga, gdi stoe izbrani!

[XVIII.]
U priminutje gospoe ive, druevnice gospodina
Saba Menetia, vlastelina dubrovakoga, M. D. LX.

Sad sli svak, tko eli, rajsku stvar da uje,
kako se veseli, kako li raduje
prije smrti i potom emu se jo nada
tko dobrijem ivotom krmi se i vlada,
gospoa jak iva, ka s Bojom ljubavi 5
blaenstvo priiva u vinjoj dravi,
estita vladika na svijeti ka je bila
kruna, as i dika svijeh gospoj i vila,
koja se moe rijet, da kako divna stvar
s nebesa na saj svijet sletjela bjee zgar, 10
za milos i diku neka je po vijek vas
gradu Dubrovniku poten'je, slav' i as,
tom slavnom Gradicom neka se grad gizda,
jak zora danicom najsvjetljom svih zvizda,
er prije nije bila, ni e bit u taj broj 15
Serena ni vila, ni nijedna od gospoj,
koja bi mogla rijet, ktjela je es moja,

438
da sam ja ljepi cvijet, ner iva gospoja,
Gospoa er iva anelskom ljepotom
sve ostale dobiva i svojom dobrotom 20
i tihom blagosti mimo sve ostalo
razlikoj mladosti da je isto zrcalo,
ter svoj rod glasovit blaenstvom slovijee,
gdi taj cvijet naroit zenijee i ctijee
u rajskom mirisu, u kom nije nijedna zled, 25
jakino u vrisu, gdi pele vade med.
A nije se jo rodil, ni se e roditi
taj, tko bi pobrojil, ni tko e zbrojiti
nje rajske ljeposti vrhu svijeh ljepota
i velje vrednosti od sveta ivota, 30
za hoe es svoja, da s' ures svoj slavi
i od vrijednijeh gospoja u broj se postavi.
O iva gospoje, nu tko je na svijeti,
kreposti sve tvoje da moe izrijeti,
Kasandra trojana er to je pri tebi 35
i efezina Dijana, ku scijene na nebi,
a to je Lukrecija, to li je Elena,
ku scijeni Grecija najljepu svih ena?
iva plemenita prilike aneoske
od roda estita i krvi vlasteoske, 40
ka ljepe caftijee, ner nijedan poljski cvijet
i kako da bijee zgar pala na saj svijet,
ter se taj boji stvor diae gizdami,
jakino zelen bor listjem i granami
i jela vrh gore s proljetja najlie, 45
s veera do zore gdi slavic biljie,
ter taj plod izbrani na planti zelenoj,
goji se i ushrani u opini potenoj,
razumi ovu stvar, er s priom rijet hoe,
da stabar gdi je dobar, dobro je i voe. 50
Toj se je sve djelo, kako se pristoji,
oito vidjelo u tojzi gospoji,
ka u svom ivotu dokle [je] hodila,
rajsku je ljepotu s dobrotom gojila,
ter nitkor na svijeti od ena i ljudi 55
nije mogal vidjeti, da se u em izludi
u rii ni smijehu, u tatoj ni slavi,
ni zlobi ni grijehu, ni u nijednoj zabavi,
svaki duh ivui svjedoit moe toj
i Bog svemogui i blaen ivot svoj, 60
taj dika prislavna i ljepos jedina,
da bjee izbavna oda svijeh tatina,
priprosto ivijee, nu mnogo pristala
hoholas svu bijee o sebe prognala,
pameti i umom k tomuj se moe rijet 65
i tancijem razumom gradu bi dala svjet,
a mednom sladosti taj krasni boiji stvor

439
tuojzi alosti davae razgovor,
er joj Bog doputa za milos dar taki,
da vazda iz usta tee joj med slatki, 70
za bi svoj razgovor za ljubav i milos
drag kamen i mramor omekal, kako vos,
A bistre nje oi toliko gizdave
ne imahu priroi ni nijedne zabave,
ter pogled taj gizdav priblage naravi 75
inil bi, bijesan lav da svoj bijes ustavi,
taj kruna od gospoj za kudi hoae,
ponien obraz svoj i lica noae,
blagosna i bjee, ter nijedne na svijeti
oima ne ktjee tatine vidjeti, 80
neg vazda rumen plam, kud godi hoae
za poten stid i sram na licu noae,
svaka vrst od gospoj te gdi ju viae,
s rukami pogled svoj k nebesom dvizae,
velei: blaen bil as, ki se prigodi, 85
da se taj rajski dil meu nami rasplodi
i utrobe blaene, ke je su nosile,
i prsi od ene, ke je su dojile!
Gospoja taj krasna pritiha i blaga,
potena i asna i perna pridraga 90
bjee bogomolna i velmi skruena,
prea i dvorna i s Bogom zdruena
i blagos toliku jo bjee pritekla,
da nigdar rije priku nikomu nije rekla,
nu, vajmeh, moj Boe, prijeka smrt na svijeti 95
toliki dar ne moe strpljeno podnijeti,
zato se moe rijet, vazda se smrt plai,
gdi vidi ljepi cvijet, da ga prije poprai,
zlosrdje tijem spravi i bijesnu ud svoju,
ter s duhom rastavi tuj krasnu gospoju, 100
za kom se, vajmeh, sad u trudu stojei
sve pleme i vas grad aluje bolei,
kunui smrt priku, ka se ta usili,
tuj vrednos i diku da s duhom razdili,
er mramor da uje, ali ti iv kami, 105
gdi svoj dom tuguje vas polit suzami,
podobno ako je rascvijeljen zadosti,
pukal bi na dvoje od velje alosti,
verni drug najlie, gdi taj trud razbira,
ter grozno uzdie, a suze otira, 110
velei: vaj meni, gdi je moje uzglavje,
gdi je moj cvijet rumeni i vjeno ufan'je,
gdi je moje uzglavje i anelska dobrota
i pokoj i zdravje od moga ivota?
Bijela golubice pritiha i blaga, 115
o verna grlice i jerlo pridraga,
reci mi Boga rad, uresu izbrani,

440
kamo se, vajmeh, sad od roda zastrani,
ali ti ne bjee obian slavni grad,
ter tako odbjee od tvoga roda sad, 120
sve pleme ter takoj, o vene gizdavi,
i mene, ki sam tvoj, u trudu ostavi.
Nu odkli je es moja hotjela toj takoj,
da trudna smrt tvoja rascvijeli ivot moj,
daj ve me kadgodi, o ufan'je sve moje, 125
a sanak pohodi, podobno ako je,
neka se utae uzdasi i cvil moj,
kad mi se prikae ljuveni ures tvoj,
o vjerna draice, neka si ti meni
u moje tuice razgovor medeni! 130
Blaen bi bio danak, ali ti tmasta no,
kad bi ti u sanak do mene ktjela do,
er da toj moe bit i da toj mogu ste,
priblaen i estit ja bih se mogal re,
za bih bil stanovit, kad bi mi ti rekla, 135
na ki si tamo svit od roda utekla.
ma nu se meni mni, za dobra tva djela
da si dvor blaeni u vinjijeh posjela,
Nu taj bijes od smrti nije mogal nikadar
potlait ni strti toliko divnu stvar, 140
gospoa er iva, kako sve boiji stvor
u vinjijeh priiva anelski kram i dvor,
za smrti nije dano, niti joj se pristoji,
to je s neba poslano da na tleh posvoji.
Tko bistar vid ima, tijem pozri, dragi moj, 145
nad oblak oima, k visini nebeskoj,
gdi gori nad nami, nad svijemi oblaci,
nad svijemi zvjezdami svijetli se u zraci
taj krasna gospoja i kruna svijeh vila,
ka je dobra sva svoja pri sebi gojila, 150
ter takoj u zraci svjetlja se rijet more,
sunani ner traci prosuti vrh gore,
ter vie svijeh zvizda taj ures gizdavi
dii se i gizda s vjenacem na glavi,
gdi s boijom milosti meu svijemi aneli 155
u vjenoj svjetlosti rado se veseli,
gdi se sad pokaza s vesel'jem u slavi,
planoga poraza da pleme izbavi,
svomu drugu vernu da skrati najlie
tuicu emernu, da vee ne uzdie, 160
s visina ter pravi: o verni drue moj,
uzdahe ustavi i tru[d]ni nepokoj,
er sam Bog ktil je toj, od smrti da strijela
truahan ivot moj rastavi od tijela,
svjetovnu tegotu kad svalim s ramena, 165
u vjenom ivotu neka sam shranjena,
ter to sam eljela u snagu najbolju,

441
stigla sam i srjela, kako ktjeh na volju,
u anelskom nasel'ju ter se sad nahodim,
gdi u rajskom vesel'ju vjeni mir provodim, 170
gdi nije ut dresel'je i gdi se ne umira,
ner vjeno vesel'je vazda se razbira,
gdi nije ut boljezni, ni gorke alosti,
anelske ner pjesni s medenom sladosti,
gdi nijedne tuice ni ute ni uju 175
blaene duice, ke ovdi planduju,
i ovdi, gdi sam ja nad svijemi zvjezdami,
tri svjetlje sunce sja, ner je toj nad vami,
a vjeno proljetje u brijeme u svako
zdencu i cvijetje njeguje jednako 180
i ovi rajski cvijet, pravo se re moe,
zemaljski da vas svijet sazdati ne moe;
tijem vau svu alos, plemenit rode moj,
obrati u rados i trude i pokoj,
po daru od Boga er se sad veselim, 185
blaenstva drugoga gdi vee ne elim.
Mramor bi prosuzil, svenul bi zelen bor,
vaj, kad bi iskusil anelski razgovor,
gdi kako danica s nebesa od zgara
blaena Gradica Saba razgovara, 190
napokon i panj suh, ki zelen ne plodi,
i svaki ivi duh, to plijee i hodi,
sve se toj snebiva, gdi samo po sebi
rajsko se priiva vesel'je na nebi,
Gradica gdi pravi: o drue priverni, 195
uzdahe ustavi i cvil emerni,
ne cvili rad mene, za ke sam hotjela
dvorove blaene, ovdi sam posjela.
Da s' trudan i muan nu oito vijem i znam,
er nijesi nauan bez mene ivjet sam, 200
nu taj trud i muke zaman je, dragi moj,
er boija odluka hotjela je toj takoj,
da. ostavim svitu svit, gdi je zloba intana,
a svijet se moe rit traedija intana,
a ovdi se ne umira, ni uti dresel'je, 205
ner li se razbira vjekuto vesel'je
i anelske radosti, ke nigdar na svijeti
lovjejoj slabosti nije dano izrijeti,
taj svijet to je vee od neba na mjeru,
ner zrno od lee na okruglu taljeru, 210
stojei takmeno od truda u pupku
jak pice praskveno povito u klupku,
a va grad i kotar, moj drue ljuveni,
toli je mala stvar, kako rat igleni
i slave tolike, ijem se taj svijet slavi, 215
ne imaju prilike pri ovoj dravi,
er vinja drava, nebeski gdi je raj,

442
vema je prostrana, ner stokrat svijet saj,
ter tko e pamet ste, ali ju stekao jes,
da moe pravo re veliaj od nebes, 220
tko li je stekao mo i razum jedini,
da moe vrha do nebeskoj visini,
s visinom irinu da izmjeri naredno,
takoer i dlinju, kako je pravedno,
nebeski er otac, ki je nebo osnovao, 225
nije elo ni konac, ni mjeru nebu dao
i sam Bog jedini po svojoj odluci
u jednoj oblini sve dri u ruci,
gdi vrti nebesa i zemlju i vas svit
i svaka telesa, a sam je stanovit, 230
kako e vidjet sam i oito poznati,
kad pride u ovi kram sa mnom se sastati,
gdi molim ja Boga s gorutom ljubavi,
blaenstva ovoga neka te dobavi,
a da mo', dragi moj, u tijelu na svijeti 235
rajski kram i dvor tvoj oima vidjeti,
koji ti je pripravljen, kad bude tijelo o,
gdi ' velmi proslavljen na glavi s krunom do
i, s paomom u ruci, gdi se prit nadaju
po trudi i muci ki narod vladaju, 240
velmi bi vesel bio i mimo sve drugo
prije bi smrt elio, ner ivjet u dugo!
K tomuj te molim sad, dokle si na svijeti,
moj dragi za tvoj grad svaki trud podnijeti,
ponosi znojan trud u brijeme u svako 245
i ini pravi sud svakomu jednako,
er zemlju ki sude, a nijesu ispravni,
zaludu raj ade i ovi kram prislavni,
za sam Bog od zgara, pravedno ki sudi,
pedjepe i kara za taj grijeh zlo ljudi. 250
Tijem ako ' dobit raj na pravdi prid Bogom,
pravdom se oruaj i dobrijem razlogom,
i ako e od Boga blaenstvo dobiti,
napitaj gladnoga i ednu daj piti,
odei nagoga i suna slobodi, 255
utjei planoga i slijepa provodi,
a trude priljute, to pati put tvoja,
od flanka i gute bez mirna pokoja,
strpljeno podnosi, dokle ti bit moe,
i u Boga lik prosi, on da te pom[o]e. 260
A nebeskom platom ovdi e plaen bit,
gdi srebrom ni zlatom ne duu oznobit,
gdi nijedne tuice ni ute ni uju
blaene duice, ke ovdi planduju,
gdi nije mo poznati to je trudni nepokoj, 265
razmirja ni rati, ni to je krvav boj,
ni ee ni glada, ni smrtna poraza,

443
ni snijega u grada, ni slane ni mraza,
gdi je svjetlos vjekuta, gdi je vazda bijeli dan
i gdi se ne sputa na oi noni san, 270
vedrina i zraka gdi je s vjenom svjetlosti
bez sinja oblaka i mrkle tamnosti
i gdi je pravi sud, ki pravo svijeh plaa,
i gdi se svaki trud u pokoj obraa,
i u ovoj dravi, gdi je dvor anelski, 275
hvali se i slavi stvoritelj nebeski.

[Konac, sva je prilika, manjka!]

[XIX.]

[Poetak manjka!]

ni u san ni javi, ni u drugo jo doba,
ku meni objavi ne vijem ka hudoba,
makar bi bila man smrtnoga poraza
taj plana nakazan, ka s' meni prikaza,
vaj, ne bi vidjele tolike alosti 5
me oi, ke cvijele jadovno zadosti,
ni tolik rasap jo od mnozijeh telesa,
razlike vrste mno to trudna smrt splesa,
i u zemlju postavi i u zemlju sve sklade,
zlosrdom naravi to plijeni i krade 10
ter eljno, jaoh, toli moj ivot rasplaka,
da se mnom poboli ivua stvar svaka,
zemlja, lijes i kami da se jo snebiva,
gdi se moj suzami blijed obraz poliva,
za ne bi zaludu pri[t]uni moj sanak, 15
ki meni u trudu potvrdi bio danak.
Nu ovi, vajmeh, san, s kijem pride plaan vaj,
mnim, da bi zgar poslan od Boga na svit saj,
da bude na svijeti emeran ivot moj
oima vidjeti toliki nepokoj 20
i planu tuj tubu s rasrdbom od gniva,
koju svijet za slubu narodem dariva,
ali pak vinji sud za zlobe razlike
posila tolik trud, da znobi grenike,
posila rat i glad i pomor od kuge 25
i ostali svaki jad i alos i tuge,
neka se frustaju razlikom alosti,
ki u zlobah dni traju svjetovnom radosti,
zato se podoba, da biem od zgara
svaki grijeh i zloba takoj se pokara, 30

444
svom tugom i jadom i rukom orunom
podstupjem i gladom i smrti pritunom,
neka svak poznava, o vinji Boe moj,
pravda to je prava i razlog to je tvoj,
prid kojim nitkore, tko je mrtav ali iv, 35
sakrit se ne more ni pravedan ni kriv,
lje eka grenika, jeda se obrati,
prije ner mu smrt prika svoj ivot prikrati,
da tvojom milosti i tvojom ljubavi
pakljene alosti svasma se izbavi. 40
Tijem tko se spoznava, da je zledi izranjen,
ter ti se pridava, taj moe bit shranjen,
taj grenik najlie skruen ki [-] plae
i eljno uzdie, da svoj grijeh oplae,
suzami skrueno cvilei po sebi 45
da svoj duh svreno sahrani po tebi;
nu naa svijes mala s neharstvom najlie
uzrok je vas dala, da nas Bog pedipe,
za zledi bez broja neemo parjati,
za ke se dostoja plano se kajati. 50
Nu trudni sanak moj ini me tuiti,
da plaan nepokoj ja budem utiti,
i mnozi jo druzi, kojijem se ne zna broj,
da budu u tuzi provodit ivot svoj,
za mi se sve javi to via[h] ja spei, 55
napokon objavi, da vidim to bdei.

[XX.]
Pjesanca san.

Sli sad svak boljezan i jade svijeh jadov,
to meni noni san pokloni za darov,
ter ete, vajmeh, ut pojui u pjesni,
to je tuba i pla ljut s razlikom boljezni,
to je tuba i alos i ko se zlopati, 5
komu es svu rados gori dnom obrati,
a navla, od Boga kad srda pride zgar
naroda vrh svoga, ko li je trudna stvar,
za mnotvo od zloba kad projde svijeh strana,
kako se podoba, da je biem frustana, 10
vaj, svaka drava da trpi tolik trud,
da se ta poznava to je s pravdom boiji sud.
Tijem ne bi isprazan, tijem ne bi zaludu
ovi moj plani san, ki vidjeh u trudu,
nu ne vijem u ki as lje bjee prije zore, 15
kad vidjeh taj poraz, ki se izrijet ne more,

445
ter duh moj uzbjesni u sanak moj spei,
tolike boljezni i trude videi,
od truda ter takoj me srce i sva put
za tolik nepokoj potrepti kako prut 20
s tolikom strahotom, ku nije mo zbrajati,
za s mojijem ivotom mnjah se u rastati
i da e u taj as iva me na svijeti
pod zemlju taj poraz tutako zanijeti,
gdi izajde Medera, ne vijem kom oblasti, 25
iz mutna jezera pakljene propasti,
nakazan, vajmeh, taj ter tuno sestrami
zamuti vas svijet saj u plau suzami.
Ko li mi gledati jadovno bjee toj,
gdi biem pomlati od ljudi tolik broj, 30
s tolikom alosti gdi svoj bijes ne skrati,
sve od svijeta radosti, da u pla obrati
pribijesna taj neman gdi se ta uplai,
kako lav okovan kada se razdrai
i kad se spomene od lova i luga 35
i gore zelene, ali ti od druga,
ter se bijesan makne od elje ljuvene
i o sebi razmakne okovi gvozdene
i kako mahnita nakazan strana taj
obtee i obskita u bijesu vas svijet saj, 40
sve vode, sve more, sve otoke do kolja,
sve brijege i gore, rudine i polja
i k tomuj svaki grad, sve upe i sela
s istoka u zapad obide do ela.
Prosuzi iv kami, procvili ivot moj, 45
gdi po tleh nogami poplesa mnotvo toj,
mnotvo, dim, od ljudi razlicijeh jezika,
da cvili i trudi i tui do vika
sestrami u drubi, ter tako bijesnei
sve stavi u tubi, sve stavi u smei. 50
Koji bi mramor bio tvrde ta kriposti,
da ne bi prosuzio od velje alosti,
gdi mlade i stare, bogate i uboge,
kraljeve i esare sve skljusi pod noge,
gdi tlai kraljice, u slavi ke stoje, 55
ene i djevice i ostale gospoje.
I vrsta jo svaka lovjeje naravi
prid njome proplako u taj pla krvavi;
nada sve lje dub moj u plau tuj stae,
toliki nepokoj gdi u tubi gledae, 60
njekoga gdi tlai nogami poda se,
a mnozijeh gdi vlai po zemlji za vlase.
Tuna bi jo vidjet, gdi se krv prolijeva
i gdi se vas saj svijet crnilom odijeva,
jo je trud i muka, gdi zemlja plakae, 65
mladjence iz ruka gdi majkam grabljae,

446
pri prseh ki stahu u povoj poviti
i mlijeko sisahu suzami politi,
mladjenac nu od svijeh nijedna zled ne bijee,
ni smrtni nijedan grijeh, za ki trud podnijee, 70
ner zloba od otac istoni ali grijeh,
prije reda na konac privesti ini svijeh.
Tko bi taj tuan stog toliki pribrojil,
razmi sam vinji Bog, ki ih je satvoril,
mnim prije bi moj jezik od pela letei 75
pobrojil roj velik u hustu stojei,
ner due te mnoge i mnoga telesa,
Medera pod noge to skljusi i splesa,
i poeh gledati, jeda u gdi koga
oito poznati od mnotva od toga, 80
nu da bih ne poznao, oito ke poznah,
manje bih plakao, pri toga ner plakah;
nu neu za vas svijet ja plaan i tuan
imena sad rijet od mnotva tijeh suan,
za razlog nije pravi, ni e sud od Boga, 85
da duh moj objavi imenom nikoga.
Ni javi ni spei lje odkle stvoren bih
do sada trud vei ni utih ni vidih,
razmi sam ovi san prituna narava,
ki velju boljezan bdei mi zadava, 90
mislei svaki as taj poraz i trude,
hoe li boja vlas, da istina toj bude,
za, da bi, vajmeh, bio ovi san stanovit,
mnim, bi se ponovio iz nova ovi svit,
tijem, Boe, ovi sud u milos obrati, 95
da toli plaan trud tvoj narod ne pati
i tubu, ku vidim, ako se rijet more,
da projde, kako dim i magla vrh gore.

447
RJENIK
acar - acal, elik
Alemani - Nijemci
amajnati (tal. ammainare) - spustiti jedra
Amazija - Mala Azija
ankora (lat.-tal.) - sidro
Apel - glasoviti grki slikar, suvremenik
Aleksandra Velikog
Apolo, Apollo - Apolon, grki bog sunca,
pjesnitva i glazbe
Arbanija - Albanija
arbuo (gen. arbula) - jarbol
Ardeljac - Erdeljac, stanovnik Erdelja, neko
dio Maarske a danas Rumunjske
argutla (lat.) - argola, rudo na kormilu
Arion - legendarni gr. pjesnik, glazbenik i
pjeva
Arkimed - Arhimed, starogr. matematiar,
uenjak i izumitelj (287-212 pr. n. e.)
armati (tal.) - opremiti brod
Armeni - Armenci
armilin (tal.) - bijela lasica
arpa - harfa
arpija - zmaj, nakaza
arpikord (tal.) - gl. instrument, vrsta
embala
Aurea Aetas (lat.) - zlatno doba (tako rim.
pjesnik Ovidije u Metamorfozama naziva
staro doba u povijesti ovjeanstva, kad je
sve bilo bolje i ljepe)

badelj - iak
baniti se - oholiti se
bario (tal.) - bava
basilisk (gr.) - zmijski kralj, mitska ivotinja
sloena od abe, zmije i pijetla s krunom na
glavi; riga otrovnu paru i ubija pogledom
baa (tur.) - turski dostojanstvenik, paa
batati - jedva hodati
Bertui, Jeronim - Jeronim Bartuevi,
hvarski knjievnik i uenjak, Vetranoviev
suvremenik; Hektorovi mu je posvetio,
tonije reeno, kao poslanicu uputio svoje
Ribanje i ribarsko prigovaranje
biljisati - pjevati
Biograd - Beograd; stojni Biograd - Stolni
Biograd, Szkesfehrvr, grad u Maarskoj
juno od Budimpete, do 14. stoljea
Ugarska prijestolnica
bitvica - lie od cikle
bljusti (se) (prez. bljudem) - uvati (se)
Bneci - Mleci, Venecija
bnetati - navaljivati
bnetaki - mletaki, venecijanski
bobovnik - vrsta biljke (telphium)
Bojana - rijeka na dananjoj granici Crne
Gore i Albanije, iz Skadarskog jezera utjee u
Jadransko more
bokvica - demin. od bokva, biljka paskvica,
trputac, ilovlak
boljezan - bolest, bol
Boterijen - rijeka Dnjepar u dananjoj
Rusiji, Bjelorusiji i Ukrajini (iskv. prema gr.
Borystheres)
brak - vrsta morske trave
brdilo - dio razboja ili tkalakog stana u
kojemu stoji brdo (ealj)
breda - rije nepoznatog znaenja; moda od
tal. bertesca, to znai ardak od brvana
(greda) (Akad. rj.)
brime, brijeme - vrijeme
bro - biljka kupina
brtan - brljan
buks - imir, vrsta grmolike biljke
bulentin - "neka ribarska sprava" (Akad. rj.)
buletati - hvatati ribu uz pomo bulentina
(v.)
bulikan - vulkan
busulo - kompas, busola

captjeti - cvjetati
Cerera - starorimska boginja zemljoradnje
(gr. Demetra)
ciklop - kiklop
citara (gr.) - iani glazbeni instrument
citra, kitara, vrsta lire
cje - zbog, radi
cklo - staklo
ckniti - kasniti
ckvara (tal.) - mast
ckvrn - oskvrnue, sramota, ljaga
ctiti (prez. ctim) - cvjetati

448
afran - afran
am - "neka ljuta muha" (Akad. rj.)
elo - ue (pored obinog znaenja)
entaur - kentaur
epljes - mediteransko drvo kvrgavih grana
erijen - ognjite
erkasi - erkezi, narod sa srednjeg i
sjeverozapadnog Kavkaza
es - kob, sudbina
etrun - limun, citron
eveg - deminutiv od eveac (berberis
vulgaris)
ljan - lanak, lan
ombali - nakit
ten - tovan
tovati - tovati

dake - dakle
dale, dalee - daleko
Damfne - Dafna, ki rijenoga boga Peneja,
koju je Apolon pretvorio u lovor zbog
neuzvraene ljubavi
Dante Alighieri (1265-1321), najvei
talijanski nacionalni pjesnik, autor
Boanstvene komedije
demikija (tur.) - vrsta orijentalne sablje
koja se isprva kovala u Damasku
deri - ak, sve do
Dijana, Diana - rimska boica lova (gr.
Artemida)
dim - v. diti
dimati - puhati
dipli - diple, dvojnice
diti (prez. dim)- govoriti kazati
dmitra (gr.) - mitra, biskupska kapa
dmjeti - puhati; dme - pue
dokoli - dokle
drakun (gr.) - zmaj; takoer i Tursko
carstvo, jer se zmaj nalazio na njegovom
grbu; v. i novski drokun
dreseliti se - alostiti se, tugovati
dresel'je - alost, tuga
Drijen - Drim, rijeka koja protjee kroz
dananju Makedoniju, Kosovo i Albaniju
drijenjine - zbirna imenica prema: biljka
drijen, drijenak (cornus parva)
drokun - v. drakun
duka - knez
Dunaj - Dunav
dva - dvaput
dvii - dii

dilj - ljiljan

Eko - Eho, nimfa pretvorena u stijenu i
osuena da ponavlja rijei koje drugi govore
Ekuba - Hekuba, Hekaba, ena trojanskog
kralja Prijama, mati Hektorova, kojoj je svih
19 sinova poginulo u trojanskom ratu, a keri
zavrile kao robinje; Ekuba je drama Marina
Dria
elefant (lat.) - slon
Elena - Helena, ki Zeusa i Lede, ena
spartanskog kralja Menelaja koju je oteo
Paris, to je bio povod trojanskom ratu
Elikon - Helikon, gora u Beotiji u Grkoj na
kojoj je bilo sjedite muza
elikonsko vrilo - vrelo Hipokrena na brdu
Helikonu, koje je provrelo tamo gdje je Pegaz
kopitom udario o zemlju; simbol pjesnikog
nadahnua.
elizeja polja - u grkoj mitologiji ugodno
mjesto gdje ive due junaka i asnih ljudi
nakon smrti
Eol - grki bog vjetra
er - jer
Euklid - glasoviti grki matematiar (4. st.
pr. n. e.), utemeljitelj geometrije i
matematike (Elementa)
Euridie - v. Orfeo

faos - fal, laan, pogrean
faozo - fal, lano, krivo, pogreno
fiauta - flauta
fid (lat. fides) - vjera
flanak - kamenac
fortuna - nevrijeme
frapan (tal.) - nakien proivenim arenim
komadiima tkanine
fraskun (tal.) - vrsta boce
frecet (tal. frecceta - strelica) - enski nakit,
vjerojatno u obliku strelice (Akad. rj.)
frudati - trti (krzno)
frusta (tal.) - bi
frustati (tal.) - bievati
fusta (tal.) - mala gusarska galija

gambor - vrsta raka
Ganimed - u gr. mitologiji lijepi djeak koji

449
bogovima na Olimpu toi pie
Gantes - Ganges, rijeka u Indiji
ganuti se - pomaknuti se
garbin (tal.) - jugozapadni vjetar, lebi
gardenal - kardinal
giganti - u gr. mitologiji divovi, sinovi
zemlje koji su vladali svijetom prije nego to
su ih pobijedili olimpski bogovi
gindati (tal.) - dizati (jedro)
Glauko - morsko boanstvo starih Grka
glavo - vrsta ribe, glamac, nije osobito
cijenjena u prehrani; ribati (loviti) glavoe i
slinke znai raditi uzaludan posao
glavoimbalo - klaviembalo, glazbeni
instrument, pretea dananjeg klavira
glotina - korov
godulja - augm. od godina
goj - izobilje; spokojstvo, mir
gostara (novogr.) - vr, staklenka, boca
Gracije - tri umiljate sestre, Zeusove keri
gramandijela (tal) - eljezno orue kojim se
otvaraju vrata bez kljua
granica - granica
grko esarstvo - Bizant
gresti (prez. grem) - ii
grifon - mitsko udovite, zmaj
gristalad - kristal
grkut - gorak
gumina (tal.) - debeli konop za privezivanje
laa
gusa - gusar
guta (tal.) - kostobolja, giht

har - pohara, propast; milost, dar
hazdija (tur.) - duga haljina
Himen - Himenej, starogrki bog braka
hode - hodajui
hoholas - oholost
hoksjena - osjenac, buha, vrsta ljekovite
biljke
horugva - zastava na koplju
hrabar - momak
hust - rije je nejasna: buka ili gomila, hrpa
(Akad. rj.)
hustati - draiti
hustolina - patrljak, peteljka od grozda

Irud - Herod, zloglasni idovski kralj
isop (gr.) - vrsta mirisne biljke, izop, sipant
ispliti - isplivati
isprazan - besposlen
istei - izai
isto - istok
istoaj - izvor
izgnuen - umrljan, prljav
izjije - izjede

jadovan - alostan, to donosi jad
jak, jaki, jakino - kao, kaono
jantoli - prema Akademijinom rjeniku, rije
je nejasna i javlja se samo kod Vetranovia;
vjerojatno je rije o prilogu sa znaenjem:
samo, jedino
jaspida (gr.) - aspida, zmija otrovnica
javi - na javi
jednaga - ujedno, zajedno, skupa
jehtjeti - razlijegati se, oriti se
Jove - Jupiter, vrhovni starorimski bog (gr.
Zeus)
jur, jurve - ve

kalati - spustiti
kaldeoski - iz Kaldeje (u starom vijeku ime
najjunijeg dijela Mezopotamije)
kanat (tal) - pjevanje, pjesma
kanijela - biljka cimet, slatka korica, darin
kantun (tal.) - ugao
kaon - blatan, kalan
karina - kolumba, kobilica, dno broda
Karman - Karaman, stanovnik Karamanije
Karon - Haron, u gr. mitologiji laar koji
due pokojnika prevozi u podzemni svijet
preko rijeke Stiksa
Kasandra Trojana - ki trojanskog kralja
Prijama i Hekube; zbog neuzvraene ljubavi
Apolon joj je dao dar prorotva, ali ju je
kaznio tako da njenim proroanstvima, pa
tako ni predvianju propasti Troje, nitko nije
vjerovao
Kastalja, Kastalija - vrelo Hipokrena na
brdu Helikonu, koje je provrelo tamo gdje je
Pegaz kopitom udario o zemlju; simbol
pjesnikog nadahnua (v. elikonsko vrilo)
kimak - stjenica
kimera - himera, neman iz starogrke
mitologije
kip - tijelo
kladenac - izvor, studenac; zdenac
klasti (prez. kladem) - stavljati, metati
klikovati - dozivati

450
kljanast - klinan, pun klina, nazubljen; ili
vornat, pun vorova (Akad. rj.)
knjinik - pisac, knjievnik
kolarina (tal.) - ogrlilca
kolur, kolura (tal.) - boja
koljenca - pragovi na ianim gl.
instrumentima
kom - kad
komar - komarac
kompanjun (tal.) - drug, prijatelj
kon - kod
kondijer (gr.) - vr, krag, pehar
konfortati se - okrijepiti se
koniati - rije nepoznata znaenja (Akad.
rj.)
kontijent, kontjent (tal.) - zadovoljan
konjic - konjanik
koporiti - micati se
korablja - laa, brod
korda (gr.) - 1. struna, ue, konopac; stega;
2. orda, sablja
kordun (franc.) - vrpca, traka, lenta
korijepiti - korijeniti, iskorijeniti, iupati
kornet - gl. instrument, rog
kosor - kosir
kotrava - korov, zla trava
kram - hram
kravosac - vrsta zmije
krepan - kovrav; krepan vlas - kovrava
kosa
krmijeati se - Akad. rj. tumai ovu rije
ovako: "kae se u Dubrovniku malom djetetu
da se 'krmijea' kad je nemirno u snu"; iz
toga se izvode znaenja: micati se bez reda,
zabunjivati se, mutiti se; ispravno bi itanje
prema tome bilo krmijeati se
krmiati se - v. krmijeati se
krit - krgut
kuda (tal.) - rep; kraj, svretak
kuf (tal.) - labud
Kupido - rimski bog ljubavi (Amor, Eros)
kurentija (tal.) - morska struja
kurjat, kuriat (tal.) - sveenik, upni,
duobrinik
kus - zalogaj, komad

labut - labud
laan - gladan
lampati (tal.) - sijevati, bljeskati
lanci - vojnici plaenici
lasno - lako
Latana - vjerojatno rijeka Leitha, desni
pritok Dunava na granici Austrije i Maarske
Latini - misli se na Talijane
Latinka - personif. Italija
Leksandar - Aleksandar Veliki
leme - plug, otrica pluga koja kopa
leut - lutnja, glazb. instrument
lih - samo, tek
liho - neparno; samo
lijes - zemlja; list
lik - sloj izmeu kore i drveta kojio se koristi
za pletenje i sl.
limfra - nimfa
liso - ponosno; oholo, prijevarno
lotina - "osobina neeg to je loe" (Akad.
rj.)
lotarstvo - lijenost
Ludovik - Ludovik II, maarski kralj (1506-
1526), poraen od Turaka u bitki na Mohau,
nakon koje je i poginuo
Lukan - Marcus Annaeus Lucanus (39-65 n.
e.), starorimski pjesnik, autor historijskog
epa o rimskom graanskom ratu Pharsalia;
urotnik protiv cara Nerona
lupar - vrsta raka
lupe - lopov

lje - tek, samo
ljepos - ljepota
ljesti - ulaziti, ui
ljuven - prijatan, drag, ljubak; ljubavan

maan - od maa
maginja - plod koji raste na planiki
man, mani - uzalud
manen - lud, mahnit
Mantuan Poeta - rimski pjesnik Vergilije,
roen u Mantovi
mao - malen
marcok (tal.) - lav na grbu (mletakom);
moda od rijei Marco (svetac zatitnik
Venecije)
Marica - rijeka u Bugarskoj
Marte - Mars, rimski bog rata
mast - boja
mastiti - bojati
Matija - Matijas Korvin (1458-1490),
hrvatsko-ugarski kralj; narodna ga predaja
pamti kao dobrog i pravednog vladara (Kralj

451
Matija)
matraga - batina, toljaga
mavasija - malvazija (vino)
meiti - gnjeiti
Medera - Megara, jedna od triju Erinija
(srdi), boginja osvete
Merkurio - Merkur, rimski bog
krasnorjeivosti, trgovine, putova, glasnik
bogova
meu - meu
mijenice - gajde
Minerva - rimska boica mudrosti (gr.
Atena)
minuti - proli
mioko - milo
miri - zidine
mjentovati (tal.) - spominjati
mniti - misliti
monikord (gr.) - glazb. instrument s
jednom icom
mora - biljka maurana
Mori - Arapi, Mauri, gusari
morovran - crni, vrani
mosur (tur.) - ledenica, stalaktit
motar - biljka matar, urac
mravlje - mravi
mra - biljka mirta, kadulja
mrkijenta - strijena uz more
mue - utke
Muha - Moha, mjesto u junoj Maarskoj
pored kojega se 29. kolovoza 1526. odigrala
glasovita bitka u kojoj su Turci porazili
ugarsku vojsku, nakon ega su gotovo cijelu
Ugarsku osvojili Turci
Munibio - Mulciber, bog Vulkan, rimski bog
vatre i kovake vjetine (gr. Hefest)
Murava - Morava, rijeka u Srbiji
murina - otrovna morska riba iz porodice
jegulja
mua - muza

naklasti se - postaviti se
nalip, nalijep - otrov
napokonji - posljednji
naredan - estit, dobar, valjan; redovit,
obian, prav
naredba - neto naredno, skladno, red
narikla - morski pu
Natolija - Anadolija, azijski dio Turske
naukijer - nautiar, navigator
naval (lat.) - brodarina, pomorska vozarina
nazi - nagi, goli (mn. od nag)
nebavac - jadnik, siromah, nesretnik
nebog - jadan
neesan - nesretan
nehar - nemilosrdnost; nezahvalnost
neharstvo - nezahvalnost
nepokoj - nemir
nepomstvo - nemir, nebriga, nepanja
Neptun, Neptuno - starorimski bog mora
(gr. Posejdon)
neput, neputa (tal.) - neak, neakinja
ner, nere - nego
nereide - ki morskog boanstva Nereja,
vladara Egejskog mora; imao je 50 keri, od
kojih je najvanija Tetida, Ahilejeva majka
nigdar - nikada
nikadar - nikada
Nilo - Nil, velika egipatska rijeka
nimfa - gr. boginja nieg reda; nimfe su
predstavljale razliite prirodne sile
nitor, nitore - nita
nitkor, nitkore - nitko
noriti - roniti
Nova Indija - Amerika
novski drokun - zmaj iz Novog, tj. Herceg-
novog, koji je bio pod turskom vlau, za
razliku od Kotora koji je bio mletaki; zmaj se
nalazio na turskom grbu
nuzan'je - potapanje
nuzati - potopiti

objestran - obostrance, s obje strane
obor - tor, ograda, mjesto za stoku
obrum - mamac, meka
ocijerati - kesiti se
o, oi (prez. oem) - ostaviti
odmetac - povraz
odmiti - odvratiti, odgovoriti
odvri (prez. odvrem) - odbaciti
ofrustati (tal.) - izbievati
ohajati - ostaviti, zapustiti
oholas - oholost
okoli - krug, svemir
okoran - otvrdnuo, otar
oksjena - v. hoksjena
Omer - Homer, starogrki pjesnik Ilijade i
Odiseje
ondruna - nejasna rije (Akad. rj.)
opruditi - opuriti, udariti

452
Orfeo - Orfej, mitski pjeva iz Trakije koji je
tako divno pjevao da su se zaustavljale ptice i
zvijeri da ga sluaju; kada je njegova ena
Euridika umrla od zmijinog ugriza, Orfej ju je
pokuao izbaviti iz podzemnog svijeta, ali je
prekrio uvjet da se nee osvrtati da je vidi
prije nego to izae na povrinu
organi - orgulje
oskuben - poupan
oskupsti (prez. oskubem) - upati
olji - magarei
otro (tal.) - jugo, juni vjetar
otar - oltar
otijemna - lantina, motka na brodu koja dri
jedro
Otman - Turin; otomansko carstvo, Turska
Ovidije, Publije Nazon (43. pr. Kr. - 17. po.
Kr.) - starorimski pjesnik, autor uvenih
Metamorfoza; prognan na Crno more (Pont),
gdje je i umro, pie dvije glasovite zbirke
elegija Tristia i Ex Ponto.
oznobiti - uiniti jadnim
oica - lica

palok - " 'na paloku' se uzima kad je neto
metnuto tako da moe svatko uzeti i odnijeti,
t. j. nije sakrito ni zakljuano" (Akad. rj.)
pancijer - oklop
parjati - ostaviti, napustiti, odagnati
parun (tal.) - zapovjednik broda
pea - komad
peao, peal - bol, tuga
ped - pedalj (. roda)
pedepsati, pedjepsati, pedipsati - kazniti
pedut (tal.) - kormilar
pelegrin (lat.) - putnik, hodoasnik
pengan (tal.) - naslikan
pengati (tal.) - slikati
pengatur (tal.) - slikar
peniz - nejasna rije (Akad. rj.)
Perat - Perast, grad u Boki kotorskoj
perche stare boncompani (tal.) - da ostanu
u dobrim odnosima
pice - kotica
pifar - svirala
pifkati - svirati na svirali
pihati - uzdisati
pijerg (gr.) - toranj, kula, tvrava
pijerski - blagdanski, sveani, pirski
pijerski - blagdanski, sveani, pirski
pijevac - pjesnik
pikat (tal.) - jetra
piligrin (lat.) - putnik, hodoasnik
piljug - klica, mladica
pimfarata - svirka
piple - pile
pitje - pie
pjesanca - pjesma
pjesnivac - pjesnik
pje - idui pjeice
pjeac - pjeak
planita - planeta, nebesko tijelo
planta - stabljika
plav - brod, laa
plavca - brodi, laica
pliti (prez. plijem) - plivati
Pluton - bog podzemnog svijeta
pluvijal (lat.) - kabanica; dio sveenike
bogoslune odjee (sprijeda otvoreni ogrta)
pljeljiv - elav
Po - Pad, rijeka u sjev. Italiji
podhiba - himba, prevara, dvolinost, zloba
podirati - derati, cijepati
podobati - zasluivati
pojati - 1. pjevati; 2. primiti; pojami -
primivi
pokle, pokli - budui da, jer, poto
pokoj - mir
polaa - palaa
polipsati - prestati, oslabiti
ponuziti - potopiti
poplesti - pogaziti, poharati
popraiti - opriti, opei; pretvoriti u pepeo
posil'je - nasilje
pospjeh - brzina, urba; na pospjeh - urno,
na brzinu
poljica - kuga
potrinkati - popiti
pouraniti - obnoviti, posvijetliti
pozor - pogled; oko
pozriti, pozrijeti - pogledati
Praksitel (oko 390-330 pr. n. e.) - glasoviti
grki kipar
prasac divjak - vepar, divlja svinja
praskveno - breskvino
praati - pitati
prate - roba, razne stvari
praviti - govoriti, kazati, rei
preiti - uriti
preei - vrebajui

453
pribitak - korist, dragocjenost
prigoditi se - dogoditi se
prihiniti - prevariti
prijati - primiti
primagati - premagati, pobjeivati, primorati
pripliti - preplivati
pripljuti - preplivati
prirok - prigovor
prisie - sahne
priskati - prskati
prilac - pridolica, doljak
pritio - debeo
priz - bez
prieniti - pritjerati
priivati - uivati
prjee - prije
prjea - urba; na prjeu - u urbi
proctiti, proctijeti - procvjetati
protiti - proitati
prouzorje - praskozorje
pronostik (gr.)- prorotvo, proricanje,
slutnja
proz - kroz
pruditi - koristiti
pruzi - skakavci
prina - pijesak
Punj - danas unj, uvala na otoku Lopudu
Ptolomeo - Ptolomej (oko 100-170 n. e.) -
astronom i matematiar, ija je geocentrina
teorija svemira dominirala sve do Galileja i
Kopernika, te ju je kao svoje uenje
prihvatila i crkva

Radamant - mitoloki kretski kralj i
zakonodavac, jedan od sudaca u podzemnom
svijetu (pored Eaka i Minosa)
Rahel - Rahela, u bibliji ki Labanova, ena
Jakovova, majka Josipova
ramo - rame
ranketan (tal.) - ueen, upaljen
raslaiti - zasladiti
rat ( r., gen. mn. rati) - rat
ratiti se - sporiti se, boriti se, ratovati
razmi - osim, nego, tek, jedino
radei - uei, zapaliti
remeta (gr.) - pustinjak
remiati - skloniti u luku
Reno (lat. Rhenus)- rijeka Rajna
repuac - vrsta biljke i njezin korijen,
prostjenak, postenjak; jede se na salatu
(Akad. rj.)
rianka - seljanka
rifeoska gora - gorje Ural (lat. Ripphaei
Montes)
riganio (tal) - biljka origano, mravinac; osim
kao zain koristila se i u lijeenju
Rodan (lat. Rhodanus) - Rhne, rijeka u
Francuskoj
Rode - Rodos, grki otok
Romanija - Rumunjska
rtat - otar
ruj - uto-crvenkasti cvijet
rumeno more - Crveno more
rusa - rua
rusag (ma. orszag) - drava, kraj
ruta - vrsta ljekovite trave
ruan (cvijet) - ruin cvijet

sabljusti (prez. sabljudem) - ouvati
saj - ovaj
sajun (tal.) - komad tkanine od saje, fine
tkanine, koji se nosi preko prsiju
salamandra - salamander, kameleon
salpati (tal.) - dignuti (sidro); otploviti,
odjedriti
Sandalji - hercegovaka velikaka porodica
sandak - visoki dostojanstvenik
saplun (tal.) - pjena (morska)
sartije (gr.) - vrlo vrsta uad na brodu koja
pridrava jarbol, pripona
satir - u starogrkoj mitologiji nie
boanstvo, pohotni kozonogi i dlakavi demon
Saturno - Saturn, rimski bog vremena i
plodnosti, koji jede vlastitu djecu
satvoriti - stvoriti
segaj, sega - ovoga
seka (tal. sega) - morska stijena, greben
serena - sirena
serenata (tal.) - ljubavna pjesma
shraniti - ouvati, potovati
sikur (tal.) - siguran
sinder, sindir (tur.) - lanac
sjemo - simo, ovamo
skarabea - skarabej, balegar, kotrljan,
govnovalj, vrsta kukca kornjaa koji od
izmetina pravi kuglice (u starom Egiptu se
smatrao svetim)
skljusiti - prignuti, poniziti, podvrgnuti,
svaliti
skopos - nain pjevanja, pjesma

454
skrobut - povitina, divlja trava
skrovan - skriven, prikriven, tajan
skrit - krgut
skritati - krgutati
skubei - v. skupsti
skufija (tal.) - enska kapa
skupsti (prez. skubem) - upati
slai - slai
slaiti - sladiti, uivati
slavic - slavuj
slinka - vrsta ribe, babica, nije osobito
cijenjena u prehrani; ribati (loviti) glavoe i
slinke znai raditi uzaludan posao
smea - smutnja, neprilika
smok - hrana
snevarkom - nenadano
soklin (lat.) - vreica
sparoina - sparoga; takoer i trnje u
kojemu raste sparoga (Akad. rj.)
spenga - spuva
spila - spilja
spraiti - saei
spurjan (tal.) - izvanbrano dijete, kopile
sraimski - koji pripada Sracinima, odnosno
Saracenima, Arapima
stog - skup (pored obinog znaenja)
stoje - stojei
stojni Biograd - Stolni Biograd,
Szkesfehrvr, grad u Maarskoj juno od
Budimpete, do 14. stoljea Ugarska
prijestolnica
stontina - moda stentina, od tal. stento u
znaenju jad, emer, nevolja (Akad. rj.)
stvorac - tvorac
sudrani - nejasno znaenje (Akad. rj.)
suj - suh
Suliman - Sulejman Velianstveni (1494-
1566), turski sultan, osvaja Rodosa,
pobjednik u bitki na Mohau, neuspjeno
opsjedao Be, poginuo pri opsadi Sigeta
suprotiva - protiv
Surija - Sirija
svjet - savjet
svjetluti - svijetlei

opet (tal.) - puka
ip - vrak, iljak
kolj (tal.) - otok
krivan (tal.) - pisar, inovnik
kufija (tal.) - enska kapa
tivati (tal.) - naslagati, sloiti teret
trop (tal.) - sljeme na zgradi
turak - zrikavac

ta - tako
takmen - ravan, uspravan; isti
tamaa - ala, la
tana - sastanak, dogovor
Tartari - Tatari, Mongoli
te (od gl. tkati) - tka
tei - trati
tempal, templo (lat.) - hram, crkva
teer - s teerom - posvema, do kraja
Tever - Tiber, rijeka koja protjee kroz Rim
Ticino - rijeka u sjevernoj Italiji, izvire u
vicarskoj, uvire u rijeku Po
tijem - dakle
timar - imanje, dvor, leno
Timot - Timok, rijeka u istonoj Srbiji
timun (tal.) - kormilo
timunijer (tal.) - kormilar
timuniti (tal.) - kormilariti, upravljati
tir - zvijer
Tirena - ime pastirice u istoimenoj drami
Marina Dria
Tisa - rijeka, pritoka Dunava; izvire u
Ukrajini, protjee kroz Rumunjsku i
Maarsku i u Srbiji utjee u Dunav sjeverno
od Beograda
tjerati (prez. tjerim) - tjerati
tjerim - v. tjerati
tonot, tonotac - zamka, mrea
trag - do traga - do istrebljenja, do unitenja
trendofil - vrsta cvijeta, trandovilje, tenda
trijebi je - treba, potrebno je
trinkati (njem.) - piti
trinket (tal.)- malo jedro na prednjem
jarbolu
tris, trijes - grom
tri - triput
trka - tobolac
troskot - korov
trljika - trstika
trtica - trskin tap
trudan - umoran
trumbetari - trubai
tumban - turban
Turica - rjeica u Pounju, nedaleko Dubice
turma (lat.) - karavana; vojni odred; skupina,

455
grupa ljudi; povorka; krdo
tutako - tu, ovdje

ufanca - nada
ufan'je - nada
ufano - pouzdano, jamano
Ugrovlah - Rumunj
uklasti (prez. ukladem) - izricati, iskazivati
ulafa (tur.) - plaa, nagrada
umiljen - ponizan, skroman
upengati - naslikati
uprositi - upitati
usae - vene
usilos - sila, potreba
usudrano - nejasno znaenje (Akad. rj.)
uzdvignuti - uzdii
uzmnoan - moan
Uzumkazani - "ime nekom tatarskom
plemenu" (Akad. rj.)

vahtar - nona ptica pjevica
vaj - jad
vao - val
vaoga - alga, morska trava
Varon, Marko Terencije (116-27. pr. n. e.)
- rimski svestrani uenjak, pisao o
najrazliitijim podrujima
vatina - nevolja, zlo
vedahna - stara, ofucana
Venus - Venera, rimska boica ljepote (gr.
Afrodita)
vesak - ljepilo
vije -v. viti
vijem - v. viti
vipera (lat.) - zmija otrovnica
Visla - rijeka u Poljskoj
viti (prez. vim/vijem, vi, vi...) - znati
Vitruvije (70-25. pr. n. e.) - rimski arhitekt i
graditelj; autor glasovitih Deset knjiga o
arhitekturi
vjekut - trajan, vjean
Vlasi - Rumunji; sveti Vlasi - sveti Vlaho,
zatitnik Dubrovnika
voriti (se) - varati (se)
vos - vosak
vuhovati - varati
Vulkan - rimski bog vatre i kovake vjetine
(gr. Hefest)

za - zato; jer
zanoriti - zaroniti
zbljusti (prez. zbljudem) - sauvati
zel'je - bilje
zlamen - znak
zled - zlo
znobiti - nanositi zlo
zvjeriti - zvjerati, nepomino gledati
zvoniti - svirati (prema tal. suonare)
zvonjen'je - sviranje (prema tal. suonare)

asnutje - uas, uasnutost
denuti - dognati
elud - ir
itca - ica
uberiti - uboriti, amoriti
udijeli - idovi

456
ABECEDNI POPIS PJESAMA
Ako ste i kadar po svijetu vi hode 341
Bogoljubno rasmiljan'je od
muke Isukrstove. 228
Bojnikom. 96
udno prikazanje. 131
Dvije robinjice. 173
Galiun. 166
Iz Ariosta. 419
Jezuse, smrt obra, da meni daruje 424
Kasandri Trojani. 148
Lanci Alemani, trumbetari i pifari 177
Lili druga. 145
Lukreciji Romanoj vladici. 146
Mati od sina na grobnici. 422
Moja plavca. 122
Molitva Jesusu. 279
Molitva od kria. 245
Molitva propetomu Jesusu. 281
Nadgrobnica Antunu Luiu. 150
Nadgrobnica gornjega Marina. 416
Na grobnici Isuk[r]stovoj. 424
Na no od bojega poroda. 215
Na priminutje Marina Dria
Dubrovanina tuba. 407
ni u san ni javi, ni u drugo jo doba 443
Orlaa rianka Kotoru govori
pronostik. 404
Orlaa rianka Peratu govori. 162
Orlaa rianka, reeno u Blatu
ribarom 156
Pastiri. 175
Pisanca u pomo poetam. 156
Pjesanca (o spoznanju). 374
Pjesanca anelom. 299
Pjesanca Apollu. 345
Pjesanca Arionu. 351
Pjesanca: Aurea Aetas. 8
Pjesanca boanstvu. 246
Pjesanca boljeljiva druga. 139
Pjesanca djevici etvrta 288
Pjesanca djevici deveta 296
Pjesanca djevici osma 295
Pjesanca djevici peta 292
Pjesanca djevici prva 283
Pjesanca djevici sedma 294
Pjesanca djevici. 369
Pjesanca djevici. 434
Pjesanca druga mladosti. 390
Pjesanca duha osloboena od tijela. 433
Pjesanca Eolu kralju od vjetar. 353
Pjesanca Fenici (Djevici druga) 285
Pjesanca Fenici (Djevici trea) 287
Pjesanca gospodi krstjanskoj. 23
Pjesanca grjeniku. 191
Pjesanca grlici. 361
Pjesanca Jaganjcu. 111
Pjesanca Jesusu druga 271
Pjesanca Jesusu etvrta 275
Pjesanca Jesusu na kriu. 236
Pjesanca Jesusu peta 278
Pjesanca Jesusu prva 270
Pjesanca Jesusu esta 282
Pjesanca Jesusu. 371
Pjesanca kouti (Jesusu trea) 274
Pjesanca kouti ranjenoj. 61
Pjesanca kratku roku naega ivota. 190
Pjesanca kufu. 360
Pjesanca Kufu. 6
Pjesanca lakomosti. 114
Pjesanca Latinom. 57
Pjesanca Lili na grobu. 143
Pjesanca lovorici. 358
Pjesanca Marinu Driu u pomo. 153
Pjesanca mjesecu. 348
Pjesanca mladosti. 380
Pjesanca: mlohavo je svjetovno
ufan'je. 192
Pjesanca moru. 86
Pjesanca muzam. 343
Pjesanca na smrt sestre. 135
Pjesanca Neptunu. 355
Pjesanca nesrei. 397
Pjesanca nimfi Eko. 366
Pjesanca o blaenstvu nebeskom. 195
Pjesanca o Jobu. 105
Pjesanca o pokori. 197
Pjesanca Orfeu. 350
Pjesanca Plutonu. 79
Pjesanca protiva oholasti. 189
Pjesanca razmiljan'ja od smrti. 193

457
Pjesanca Salamandri. 196
Pjesanca san. 444
Pjesanca slavi carevoj. 26
Pjesanca smrti. 200
Pjesanca spurjanom. 167
Pjesanca suda napokonjega 202
Pjesanca svomu anelu. 300
Pjesanca turku (djevici esta) 293
Pjesanca trojstvu. 301
Pjesanca u vrijeme od poljice. 44
Pjesanca vrhu oenaa. 254
Pjesanca. (Nitore nije slae, ni e
bit do vijeka) 430
Pjesanca. (Po boijemu sudu nu
pravda hoe toj) 427
Pjesanca. (Tko da plam zagasi, ki
gori u meni) 431
Pjesanca. (Velmi se pobolih stoei
u jami) 432
Pokornik prid kriem. 423
Prava mudrost. 126
Psalam 129: De profundis clamavi 323
Psalam 30: In te domine speravi 314
Psalam 37: Domine ne in furore tuo 303
Psalam 50: Miserere, mei Deus 305
Psalam 60: Salvum me fac Deus. 329
Remeta. 13
Remeta. 19
Svijet i moje pjesni. 76
tit od napasti. 199
to mi es prisudi, do groba da
takoj 419
Tijelu Jesusovu. 277
Tko je blaen. 196
Trgovci Armeni i Indijani. 170
Tuba djevice Marije 238
Tuba grada Budima. 34
Tuba kralja Davida vrhu Absalona. 108
Tuba kralja Davida 179
Tuba moja. 182
Tube me i brige s vesel'jem
zdruie 339
Tuni moj uzdae, uzdae tuni moj 417
Tuni moj uzdae, uzdae tuni moj 418
U priminutje gospoe ive,
druevnice gospodina Saba
Menetia, vlastelina
dubrovakoga, M. D. LX. 437
U smrt drazijeh prijatelja pjesanca. 425
U smrt jedne kreposne djevice. 422
U smrt sestre svoe. 435
Vjerovan'je. 264
Vlasteostvu hvarskomu. 151
Vuk ovci priko rijeke. 178

Veteranović Čavčić - Mavro - PJESNI RAZLIKE

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Veteranović Čavčić - Mavro - PJESNI RAZLIKE

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

1

Mavro Vetranovi avi: Pjesni razlike

You might also like