Ivan Goran Kovačić - Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme
Ivan Goran Kovai
Lirika Ognji i roe Postuma
SADRAJ
PJESME OBJAVLJENE ZA IVOTA PJESNIKOVA ______________ 7 Lirika (1930-1931) __________________________________ 7 NA GROBEK SESTRICI MOJOJ __________________ 7 POPEVKA DROBNOJ DEICI Z GRADA ___________ 8 VUMRL JE STAREK..._________________________ 9 RTVA _____________________________________ 10 SRECU MOJEM... ___________________________ 11 I K MENI JE NIKOLA PRIEL __________________ 12 ANGELI SU ZILI...___________________________ 14 NA BADNJU VEER __________________________ 15 NA SELU ___________________________________ 17 KAJ OPET GRMI?! ____________________________ 17 ZALEPRO SNIJEAK ZRAKOM... _______________ 19 U SUMRAKU ________________________________ 20 STARINSKA KLET ___________________________ 21 HARMONIKA ________________________________ 21 MALIN _____________________________________ 22 SMRT ______________________________________ 23 SMIRENJE __________________________________ 23 VESNA U MENI______________________________ 24 V NEDELU NA VEER ________________________ 24 VUZMENA NO _____________________________ 25 KOZJA KRV _________________________________ 26 MUENICIMA PETRU ZRINJSKOM I FRANJI KRSTI FRANKOPANU _______________________ 26 KAJKAVSKA LIRIKA __________________________ 28 MAK I CIKLAMA________________________ 28 JEDEN JE VUMRL... _____________________ 28 V NOI________________________________ 29 V PROTULETJE (Protuletje je tu)___________ 29 SENJA _____________________________________ 31 NOTTURNO_________________________________ 31 V PROTULETJE (Z jabuk su padale latice) _________ 32 SUNCE SE RODILO BOLNO____________________ 33 CIRKVA NA BREGU __________________________ 34 ZAKAJ? _____________________________________ 35 TOMBOLA NA TRGU _________________________ 35 ZGRAANJE NAD SNOVIMA ___________________ 36 KAJKAVSKA LIRIKA __________________________ 38 MOJI SPOMINKI ________________________ 38 RNI OBLAKI __________________________ 38 BALADA_______________________________ 39 VJETROVITA NO____________________________ 40 NA SESVETE ________________________________ 40
LIRIKA (1932) ____________________________________ 42
Ja neu tvojeg uitka ___________________________ FRULICA ___________________________________ MOZAIK ____________________________________ JUTRO _____________________________________ LJETNO PODNE _____________________________ SUTON_____________________________________ U SEOSKOJ CRKVI ___________________________ JESENJI SUTON U VONJAKU _________________ JESEN U MOJOJ SOBI_________________________ NEDJELJA U UMI KRAJ GRADA _______________ STAROM DRUGU ____________________________ UTJEHA ____________________________________ PJESMA IZ MANSARDE _______________________ KOSCI U GRADSKOM PARKU __________________ MLAD SELJAK BOLUJE U GRADU ______________ VJETAR U UMI _____________________________ PANJ NA BRIJEGU OEKUJE MRAK_____________ UTNJA U RODNOM DOLU ____________________ POVRATAK _________________________________
42 42 43 44 44 45 45 46 46 47 47 48 48 49 50 51 52 53 53
LIRIKA (1932-1935) ________________________________ 55 SELJACI RUE HRAST ________________________ SMRT VODENIH CVJETOVA ___________________ ITO _______________________________________ SJEANJE NA STIJENJAK _____________________ SJETA______________________________________ KRMA ____________________________________ SPOZNANJE_________________________________ NONI SMETLAR ____________________________ SEOSKI PREBJEZI ___________________________ SELJANKA LEI NA NONOJ LIVADI ____________ FIJAKERSKI KONJ BR. 4_______________________ MORE LANA ________________________________ KOSCI MI SE TUE SA IVOTA_________________ USKRSNUE ________________________________ GORSKI KOTAR _____________________________ SREBRNA PJESMA ___________________________ STROJEVIMA ELJEZNA SRCA... _______________ SKRENI POLET ALOSNE KUERINE__________ JUTRA _____________________________________ USPOMENE_________________________________ DIMNJACI TVORNIKI, DIVOVI CRVENI _________ 55 56 57 57 58 58 59 60 60 61 62 64 64 65 66 67 68 68 69 69 69
LIRIKA (1937-1942) ________________________________ 70 TUGA NAD DOMOVINOM _____________________ 70 MOJ GROB __________________________________ 71 STARINSKI STIHOVI _________________________ 72
DOBRII CESARIU __________________________ PUT ZA DRAGOM ____________________________ JAKE SMRTI (1939) __________________________ VOJNIKOVA RUKA ______________________ OI STJEPANA RADIA __________________ PALI VUK _____________________________ SMRT LETAA _________________________ MRTVAKO PROLJEE __________________ TRI PJESME (1940)___________________________ USNULA DRAGA________________________ PREZRELA JESEN ______________________ BELI MOST ____________________________ MJESEEVA SONATA ________________________ NO _______________________________________ LASTAVICE _________________________________ BDJENJE ___________________________________ NONI VLAK ________________________________ LEEVI PUTUJU _____________________________ ODGOVOR __________________________________
73 74 75 75 75 76 77 78 79 79 79 80 81 81 82 83 84 84 85
RJENIK ________________________________________ 86
OGNJI I ROE _________________________________________ 87
RODNI KRAJ ________________________________ 87

RANE TOGE______________________________________ 88 OINA KOLAJNA_____________________________ ZADNJI GLASI _______________________________ SESTRIN GROB______________________________ PRIMORKA _________________________________ 88 88 89 91
GLEDALO KUPE __________________________________ 92 D'D, SONCE I STARI MLINAR _________________ 92 RIBE_______________________________________ 93 BELI MOST _________________________________ 94 MALI SVET ______________________________________ 95 MALI OBLAK________________________________ POTOK _____________________________________ PROLEE___________________________________ MALI POT __________________________________ 95 95 95 96
VINOGRAD I DRAGA_______________________________ 97 BRESKVA___________________________________ DVA GROZDA _______________________________ MALA TRGAICA ____________________________ TRGATVA __________________________________ 97 97 98 98
VINO ______________________________________ 99 NA NEBU I NA ZEMLJE ___________________________ 100 RNI OBLAKI ______________________________ KONJI I NEBO ______________________________ SONCE I SELJAK____________________________ VESELA CERKVA ___________________________ 100 100 101 101
VEKVENE SNAGE ______________________________ 104 KONJ _____________________________________ 104 BIK _______________________________________ 104 VESELI LJUDI ___________________________________ 105 MARTINOVA BRADA ________________________ 105 TUNA ROG ________________________________ 105 PETR BREKI HARMONIKA _________________ 106 STARI TANCI____________________________________ 107 VALCER ___________________________________ 107 TRDI KORAKI ___________________________________ 108 DRVARSKA POPEVKA _______________________ 108 PRIPOVETKA O JELENU _____________________ 109 SLOBODNI SIN _____________________________ 111 STARI INTRUMENT _____________________________ 112 SREA ____________________________________ 112 DRVLJE ___________________________________ 112 ETIRI METRA _________________________________ 114 PUNTAR GRABANCIJA______________________ PRIJATELJ SMRTI___________________________ GOSPOCKA ROKA___________________________ PETRICA KEREMPUH _______________________ 114 114 115 115
KLJU _________________________________________ 117
Ove su pjesme napisane lukovdolskim govorom _____ 117 O JEZIKU, KRAJU I LJUDIMA _________________ 118
RJENIK _______________________________________ 122
POSTUMA ___________________________________________ 125 SEDAM PJESAMA (1947) __________________________ 125 SAMOME SEBI ________________________ JASAN DAN ___________________________ SAMOTNO DRVO ______________________ SLUTNJA _____________________________ TRAJANJE ____________________________ PILAT________________________________ MRANO DOBA _______________________ BJELINE __________________________________ GARITE __________________________________ TRI BISERA ________________________________ POTONULI JEDRENJACI 1934 (SEDAM BODEA)_________________________________ Jutra na malim stepenicama _______________ Pismo dugo kao no _____________________ Zvono ________________________________ Kova ________________________________ Pastiri________________________________ JUTARNJA PJESMA THEI________________ "TIHA PJESMA UZ KLAVIR"______________ DAR DIVANA _______________________________ "ONI NISO ZNALI..." _________________________ 125 126 126 127 127 128 128 129 129 130 131 131 131 132 132 133 133 134 135 137
NAPISANO 1943. _________________________________ 139 KOMUNISTIKOJ PARTIJI____________________ OGNJENI VLAK _____________________________ NAA SLOBODA ____________________________ PARTIZANKA ______________________________ KUKAVICE_________________________________ KLJUSE ___________________________________ JUTRO ____________________________________ PROLJEE _________________________________ MRZIMO VAS! ______________________________ JAMA _____________________________________ NAA PJESMA ______________________________ O TEKO JE ETNIK BITI ____________________ PARTIZANSKE NOGE________________________ 139 140 141 142 142 144 144 145 146 147 158 159 161
RJENIK _______________________________________ 165 ABECEDNI POPIS PJESAMA _______________________ 166
PJESME OBJAVLJENE ZA IVOTA PJESNIKOVA
Lirika (1930-1931)
NA GROBEK SESTRICI MOJOJ

Zakaj je tako tuno, zakaj oblaki su sivi i kraplje kiica dol?! Nad hiice mokre, slamom pokrite, nagnul se hrast je, sav rn i gol... Kada je veter popuhnul nato, zaplakale grane su tiho i stresle biserne kaplje i lie zlato... Kak da je i moje srce zanjihal jae taj veter jesenji, drag i tiho me nekam ponesel kak onaj rni oblak... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Vu selu mojemu, znam, male dremleju hie... A grobak do globa se v groblju naemu nie... I tam je jeden grobek rni, a na njem lie zlato lei... "De, dragi veter, lie obrni, naredi venec onom ki spi!..." Ve vidim; svuda je tama na nebu mirkaju zvezde... jedna je sama... A tako je svetla i mala zanihala jako se ona, na nae je groblje pala... I najemput po celom groblju je svetlo... i ko da jen velik ogenj iz groblja lie... ... onda sam videl zvezdicu na grobu sestrice moje da sveu naie...
I venec sam videl uti od suhega zlata, a utel je tako lepo i ko da rez njega pozdravlja svojega brata... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zakaj je tako tuno, zakaj oblaki su sivi i kraplje kiica dol?!... "Niste vi, oblaki, niste ni krivi! Znam, zakaj je tako - zakaj sam tuan... Zakaj je tako mi lep dan maglen i ruan... ... jer tako mi godi ta bol!..." Zagreb, 31. listopada 1930. Zora, 1930
POPEVKA DROBNOJ DEICI Z GRADA

Sve mi nekak je denes tako lepo, veselo a srce kak ptiica z gajbe v nebo bi zleteti htelo... I letel bi, letel z liem, i s ticami tiho popeval i v potok bi, kaj brbla v umi, vesele popevke zleval... I deicu majhenu onu, kaj bosa po mlakami gaze, stisnul na srce bi svoje, kunul v blede obraze. Lepo bi im pripovedal i v oi bi njihove gledal. A srce bi slual kaj tue i usne kaj epeju vrue!... I onda bi njih ja stiskal sve blie i blie... i rekel bi, kakove jesu gospodske visoke hie. Svega pri njim je najti, i lava kaj vodu trca. I svega je, svega najti, samo ni toplega srca!...
Onda bi gledala mene deica drobna i mala, a tiho bi, tiho i tuno, jokati deica stala... Zakaj njihova mama nema do neba hie i lava kaj vodu trca?!... Drobnoj bi deici rekel: "Zato, kaj ima srca!..." Zagreb, 2. XI. 1930. Zora, 1930
VUMRL JE STAREK...
Zvonek je s turna naega zvonil, plovan polehko popeval vetrek po nebu oblake gonil, nigdo ni suze proleval... Starek je vumrl, imel je bradu ko svetec v oltaru belu, Navek se smejal, ni znal o jadu, rado ga imali v selu. I gda je leal mrtev na stolu ko roica mala i bleda, ni traga smrti ni kakvom bolu navek se smeka i gleda... ... Imel je enu, ali je vmrla, a tako je dobra bila!... Tuga je ivot bakici strla kaj se vu njoj je krila. Imali negda lepeg su sina. V tuje je kraje proel Jokala za njim je domovina. ... Nigda ni nazad joj doel... Dalko je, dalko preel prek mora gde zlato se v grudam vadi. Pisali su joj: Velka je gora strla mu ivotek mladi...
Jokala dugo, jokala mati: "Vsega pri hie nam ima, njive i polja, groe za brati, a sineka naega nima!..." Jednega dana vgesla je ona... a starek za strugom epal i gda su zajdna zvonela zvona, lepe molitve je tepal... ekal je dane, tiho, veselo, blia postala daljina... Zato se smekal ko nebo belo: ... Videl je enu i sina!... Zvonek je s turna naega zvonil, plovan polehko popeval vetrek po nebu oblake gonil, nigdo ni suze proleval... 8. XI. 1930. Zagreb. Zora, 1930.
RTVA
Povorka se tuna umskim putem kree nujna lica ljudi na nosiljci nose nekog, teko idu - ko da im se nee, raskopanih grudi, raskutrane kose. Krni svi su oni i opora lica, ta gorski su ljudi i sinovi gore, kuice su njine vrh strmih litica, a sjekirom sijeku ve od rane zore. Nemono se ovjek na tralji pomako, krvava mu glava grubo zamotana, tiho reko ljud'ma: "Nosite polako, brao, pee grdno krvava mi rana. ... Ne znam ja za ranu to mi bukva dade, ve mi srce jae krvari i pee... Svatko od vas, brao, svatko dobro znade, da mi srce ovo dugo tui nee..."
10
Tihi jecaj ljudi govor mu prekine, potekoe svima niza lice suze "... Jao, djeco tuna, jao, mili sine, eno - Bog vam, eto, oca vaeg uze!... ... Brao, recite im neka sudbu snose, neka Boga tuju, neka ga ne kunu, a uma to mene ubi im - napose sreom e im vratit ui au punu; jer sinovi mladi" - s uzdahom izree "... u umu e poi i ruiti jele, a drva iz ove vijek zelene sjee vozit e dok rane za mnom ne zacijele... ... Neka tuju Krista, nek se za me mole! Zbogom, brao... sretan umirem u gaju, vrh litice nae - vidim krasne dole. Zbogom, plave gore - zbogom, mili kraju..." To izree teko - i glava mu klone... zagrljeni kleknu ocevi i sini, za bratom si dragim gorke suze rone na plavom vrhuncu, gorskoj u visini... Krvavo je sunce u jazbinu palo... Jo se uje ljud uzdah i pla boni, i bukove grane jecati su stale... A iz sela malog Majci bojoj zvoni. Lukovdol (Gorski Kotar), 20. kolovoza 1930. Zora, 1930.
SRECU MOJEM...
Kaj mi, srce, v grudi tue tako jako?!... Kaj te titi, kaj te boli... da li jad? Mehko jesi, znalo bi mi puknit lako i razruit ovaj ivot lep i mlad... Nemoj skakat, ni ne ii ni od mene... Gda je otrov v ile moje spustil mo, vgesnule se budu ove moje zene, i samo kaj budu mi znale za no... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
11
Ne... ne vmiri, srce, htel bi ivet sada, zaigraj mi jae, steri otrov ljut!... Zmeknula se asom samo dua mlada, gda je trnjav tako ov ivotni put... Zagreb, 15. XI. 1930. Zora, 1930.
I K MENI JE NIKOLA PRIEL

I Vu gradu sem bil v koli, vrnul sem rodnoj se hii... Prvi su grmi pred menom, selski je turen mi blii... Mamica suze proleva, sretna divanit ne more, i samo gledi vu udu, kaj mora gledat me - gore... Sestrica majhena draga postelj je meni prostrla, kunula v zaspane oi, vrata za sobom zaprla...
II Sigde je tema i tiho, srece sobu tu voli, z druge se eptanje uje mama se z sestricom moli... Mislel sam tako vu mraku, epet mi tako je godil, setit sem onih se danov, gda Niko selom je hodil. Lanec je vragov tropotal, rez hine je sobe jeal, v strahu sem tiho se molil i z sestrom pobono kleal...
12
Gda jutro je belo prilo, viknul sem teda, i ona... gledeli sretni, presretni; kolaa, bebu i "kona"... mirkali z omi smo milo, gle - nekaj se v tami nagiba! Vrisnili v strahu smo skupa, a v kutu je vrag i - iba... Pak smo se smijali onda, "kona" je jahala beba, vragek je teral ga z metlom, Niko ga poslal je z neba...
III Kako sem doma ves sreten, pak jutro je puno snega... ni mislil nisem ja "z kole", na dare, sada, na Njega... Nekaj je palo ba z stola, vrisnil sem sreten v mraku... kolaa, bonbona i vsega, v mojem je puno krlaku... Srece skakalo moje, bratec i seka vre lete... i sreten sem, sreten jokal, jo sem ja majheno dete!... Pak smo se smijali onda, "kona" je jahala beba, vragek je tiral ga z metlorn, Niko ga poslal je z neba... Zagreb, 6. prosinca 1930. Zora, 1930.
13
ANGELI SU ZILI...
Angeli su zili lepi z neba k zemli dole i vu tali za vse lude Jezuu se mole... Drugi z neba bele zvezde potrgali jesu; i da zemla rna ne bu vse ih na nju tresu... I venkl bu vre po zvonu tako lepo lupil!... Vse pastire i vse krale k detetu bu skupil. I vsi budu uli Njega venu lubav, slogu... Popevali budu: Slava na visini Bogu! A popevka setila bu vse krale i lude: da na zemli vena lubav, mir i sloga bude... K Jezuu su frkli dole vsi angeli beli z Marijom i Josipom su za to molit hteli... Zagreb, 16. prosinca 1930. Zora, 1930.
14
NA BADNJU VEER
Na nebu se obesil kak rni i podrapani pun lukni krlak jen velik i ves od snega oblak... Z vetrom se je boril na hie je sipal sneg, gda se naglo vmoril; zabelil se dol i breg... Sigde su zvezdice bele, i bleskale su se... a zemla je bila lepa kak pun biserja dlan; Mesec se smekal, i ni bil ut vre zlat gda denes je Bajdni dan... Rodil se brat, rodil se Boi Sin zato zvoniju zvoni vsi, na ves glas... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Po putu deica gredu - su bleda, i dru od zime lute, a jedno okno se svetli i gleda na snene pute... Bratec je stal na tengu, je drhtal i zapopeval, a sestrica mu je pomogla, i z nom je suze proleval... Lepo su, lepo popevali o detecu malom vu tali; na slami se rodil... i kako je zlatni trak zvezde tri krala k Njemu sprovodil... i javil se onda angelov glas pastirima z popevkom: Rodil se Spas... ...Onda su deica stala, najmanja je seka zaspala Vu udu su gledali v sobu; na oknu je bor i uli su ajngela kor da popeva onu istu popevku... Kako bi bili sretni da su vu hii, da su nutri, kaj im za Isusom malim
15
za popevkom pod borom duica tei... I onda bi sretni beali doma, i nosili bi boe dare mami, kaj betena lei... Vu hii je bakica jena, i dedek stari i beli, pa su spruili kolena, se digli - i vun rez okno gledeli... Z rukami su mahali i deicu ozeblu zvali pa su ih grejali, kuevali i darov im puno dali... I mamicu su dopelali, i sreni onda popevali... Starci su blaeni bili, Isus se i njih je setil; hiicu slamom pokritu z dari, z decom posvetil... A deica su pak popevala z mamom, bakom i z dedom ... o detecu malom vu tali, na slami se rodil... i kako je zlatni trak zvezde tri krala k Njemu sprovodil... i javil se onda angelov glas pastirima s popevkom: Rodil se Spas... Zagreb, 13. XII. 1930. Zora, 1930.
16
NA SELU
Zadnji sunev trak drui mrije na tornju gorskoga sela ptiice cvrkuu tuno sutonska opijela... Umoran seljak se vraa, sa ela kaplje mu znoj... S volovi eto oraa, svrio poso je svoj! Stado se vratilo kui slavuj biglie... Sumrak se lagano vue, u selu tiho, sve tie... Tek zvono kad zvonar povue za ue zajeca Mariji u visine... A zadnji mu akord se pjesme vjetrom raspline... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Opet je tiho i tie... tek se na jasnome nebu zvjezdica njie...
Zora, 1930.
KAJ OPET GRMI?!

(Ne ratujte...)
- Zakaj...? eptal je bledi jen deec, ves musaf i prnjav vuz put. - Zakaj sem sam na svetu i drem kak prut?... Kaj opet grmi, kaj opet ljudi, ti ludi eliju oce, a mojega ni... ... Vre su ga zeli, i topi pojeli vu boju.
17
A mamicu moju je beteg potrla i ona je vmrla... Sem sam na svetu, a lehko je v letu, gda toplo je svud i sunece greje na grud, i krvca mi vreje... ... Nigdo je zna za nas i nigdo nam nee prnesti spas... Su mrzli asfalti i mokri su jako, nad njimi ni krova, na njimi ni lako... Trbuek je prazen, rez oblok dii peenka, se oko prevraa i diim kolaa; se sputa slina i tako je fina...! a mori me glad ... Vetrek me mrzli zagrli, obloke su gospodske zaprli... Ima nas puno; vu gradu, pred gradom, na selu ni traga ni jelu, niti odelu, nit hii a saki je danek boi smrti jen blii... Gdo kriv je tomu, gdo tat? Mama je vmirala, z ustmi prebirala: "Rat, rat..."
Zora, 1931.
18
ZALEPRO SNIJEAK ZRAKOM...

Zalepro snijeak zrakom, pobijelio do i hum, i pokrio male kue, zagrlio platem drum. Tu i tamo trag je koji; ptica, srna, zec i vuk, potrali niz breuljke, pobunili sveti muk. Malo zvonce na breuljku ustavilo srebren glas, uti - skoro zajecat e, kad se rodi zemlji spas. Djeca vrite od veselja: "Eto meka snijega svud, potrimo, zamoimo u njeg ruku, noge, grud!..." I voze se, sanjke lete u ljetu bje samo san; i meklji im snijeak jeste i ljepi je zimski dan... A sunce se milo smjeka, motri djecu, brijeg i dol: "Gledaj, kako smijeh se ori, nestao je ljudski bol!..." A snijeak pada, pada, posjetit e on i grad. Pa i tamo buji, vrije zimski ivot svje i mlad!...
Omladina, 1931.
19
U SUMRAKU
Ve je sumrak pao. Svjetiljka drhturi na zavoju ceste... a crkvica mala na istom breuljku uz samostan stoji rasvijetljeno okno u mrak zuri, zuri... Pod prozorom istim skupili se ljudi, iz daleka motre, ude se pa bjee. Jedno dijete viknu: - Pao je pa lee... Jedna dama ree: - I pravo mu budi... Napio se, eto... oh, te krme klete Pa potegnu pseto... - Pusti, Pluto, skota! Za njom kriknu jedna radnica sirota: - Zar e pjano biti siromano dijete?... Od gladi je pao... - netko vor presijee, za miku ga primi i lagano die, siromani ljudi pristupe mu blie. - iji si ti, mali?... - seljak jedan ree. Moda iz estina... Joj, kako je hladan... - A to ti je, mali? - upita ga ena. ... Oi ukoene, mrtvac, svoja sjena jedva ujno anu: - Ve sam davno gladan... - Hoemo mu novca dati da kruh kupi... - Ne moe da hoda, treba ga odnesti gdje u sobu toplu... Nee novac jesti... I dijete jadno seljak mlad pokupi. U bunoj je krmi nastala tiina. Tek sablasno svjetlo s okna jo drhturi, na ulicu lednu smjeka se i zuri a u samostanu ugodna toplina... (Istiniti dogaaj na Sv. Duhu 4. I. 1931.)
Zora, 1931.
20
STARINSKA KLET
Naherena hia stoji, par hrastov za nu je cel svet, i vsaki se dale boji kaj starinska lei tam klet... Dve deske zlupane skupa, krov hie su upli i ves, spodi katula z obloki a cela mrtvaki jen les. Pred puno su ovde leta dva stareka drali red, za hiom je grozdje bilo, a v kleti vince ko med... Pak luta je prila zima, i sneg je zametal im put, da vse su v hii pojeli, vu kleti su stisli se v kut. Vince rleno su pili, a veter nanaal je sneg; od kleti je pune vina ves beli naredil jen breg...
Zora, 1931.
HARMONIKA
Harmonika lepo svira, tiho... jae, jae, pa alosno, pa veselo da ti srce skae. Pa je negdo z nogom lupil, viknul curu k sebi ja sem srce vrue skupil da mi puklo ne bi. Pa popevku ul sem v hii z hrapavega grla, a suzica vrua jena oko mi zaprla...
21
Kakti zvezda z neba v noi blesnula pa pala setil sem se, sestrica je jemput mi zaspala.
Zora, 1931.
MALIN
Slap mu nahudil pa se probudil malin vu bregu stari, vre se vrti, voda curi... zato on malo mari. Kuliko je vre te vodice se rez njega prepelalo, ni mu je ni i jo ivi zlo ga dalo ter dalo... Pred kulko je let poluknul na svet nigdo ne more znati, niti praded, jo majne ded odgovor more dati. A malin mui i samo umi, klopoe rbav danu: - jena je kap ftekla rez slap... - v jenem je oceanu.
Zora, 1931.
22
SMRT
Mnogi su je kleli, jer je njenim smradnim dahom kroz kosti i bogatau i siromaku strt prvom pun mirisnih ljubica, a drugom trnja, vrt. Da, mnogi su kleli i kunu njen dah kroz kosti, a ja joj velim: Oprosti! Oba su sada gnoj... a ti si stara i dobra mati, a sve to je staro i pati... Tvoj je ivot straan; jer ti ne moe biti i svoja - Smrt...
Zora, 1931.
SMIRENJE
Zar sad u zimi da se sjeam ljeta... zar sad dok zviduk vjetra svud odzvanja; dok elja tinja kano vatra sveta, a dua sretne opet sne da sanja?! Kad mrsili su vjetri moje kose, a jecali u suton tuno bori; tad nebom gledah, kako vjetri nose plav odar Panu, a daljina gori... I tad osjetih da sam atom zemlje i da pripadam samo modrom danu a s tuna oka, to ko cvijet dremlje, smirenja suza u aku mi kanu... Zar sad u zimi da se sjeam ljeta... Kad dan me pee kano ljuta rana?!... ... I opet vidim: nisam dijete tmine ve atom modra raspjevala dana.
Zora, 1931.
23
VESNA U MENI
I svako je polje, i sve su ulice pune tjelesa, vonj se svuda iri, a oi peku od nesna Danas je prela preko bojita prepuna gnjila mesa - Kraljica Vesna... Jo je sinonje sunce ko krtica plivalo u zlatu i trpalo bljeskom lanim usta eljena Sunca dok nije ovoga jutra puknula pregrada siva - i Jutro u cvatu doekalo elju s vrhunca... Kada dolove crne Proljee bijelo obljubi cvijeem - i skine zeleno velo s tijela Kraljica Vesna, pa ga na polja poloi i mirisnim dahom napuni: pjevanjem pjesma. Pa jaglaci uti, to u sebi kriju djetinju radost, i lasta plava, to ushit nosi vrh kua daleke modre gore, ljubica lijepa ko mladost: ...as Uskrsnua... Sve miri otrim mirisom cvijea. Nebo modro ko anela oko s vjeam oblaka. U vrtu jorgovana slavuja draga slua... Pelud je po meni pao. Miris upijam duboko, U meni je Vesna druga: - Zanosna dua...
Zora, 1931.
V NEDELU NA VEER
Vulice tihe, vulice rne, se jena vu drugu zavija. Jok vagona, jen vuzdah maine temu i meglu probija... Hie male, od deski zbite, su radnika bolesna gnezda. V megli se nie, tiho vuzdie lampa: je nihova zvezda... A jena sena vulice meri, spotie se i nekaj ie... V temi za drevom dvoje se gible, vuz to smeje, joe i stie...
24
V birtiju jenu, tam "preko puta", gdo zajde i vesel se vrni... pa se obrne i aku digne na dimnak visok i rni... A zutra v jutro: krvave oi je gladen, da kruha si najde kak janjek gre vu loprok rleni: pokoren vu tvornicu zajde...
Zora, 1931.
VUZMENA NO
Veter je jokal vuz hie i v kmici je nihal veju gredu i strano se smeju, ludi se blie i blie... Zekril sem oi - je dosti, klimale glave se gole; lukne bez oi su bole ile su sene od kosti... Morti da zili su z groba? Goli su muki i ene... Gledali z luknam su v mene v polnono vuzemno doba. Mesec je lukal rez granje, pod drevom drei se cura... Vujde - gda tukla je vura s krianja ist rno janje... Veter je jokal vuz hie, tiral je kosti da jeju; gredu i strano se smjeju, k gradu se blie i blie...
Zora, 1931.
25
KOZJA KRV
Cvijee mirie, a zemlji drhti mlaahna i bujna proljetna grud. Dok vjetri arlija i zlato prti, Silen tud plee pjan, sretan i lud... Tihano su Nimfe gazile sjene, a Faun s frulom sjeo na brv. Satiri skau prepuni pjene, dok s kozjih nogu ne potee krv... I sve je cvijee, kome je prije bezbojan vjeni bio i blijed, tad stala bjelini krvca da krije: ... od krvi je kozje postao cvijet...
Zora, 1931.
MUENICIMA PETRU ZRINJSKOM I FRANJI KRSTI FRANKOPANU

(30. aprila 1931.) Dulce et decorum est pro patria mori. Horac.
Poju vihri niz tamne poljane, topot konj prati njihov tihi pla; to je glas junak od kranske brane, a oi im gore i vitlaju ma... Okrenue konje uzdahtane k jugu, otkud razor strani hrli kao lud. Nagnu se nad grivu. Pozdrav druga drugu alje vihor brzi. Ma ranjava grud... Ustavie konje dva viteza mrka i na Istok vojsci uperie prst. Vitlaju se mai. Nastavlja se trka: Sve za Jadran plavi, za dom i za krst! - - - - Uzdahe im piju crni vlani zidi; Krsto alje pozdrav samotan i gluh, a "aluje srce da vilu ne vidi". Uz nju tek poiva tualjka i duh... Zasauje pjesme kao cvijee tuge u malen i tihi svoje due "vrt" -
26
i uzdie junak kroz sve noi duge; i eka u pjesmi, u tualjci smrt... - Sad cvijee cvjeta, mlado sunce gori, veli Krsto sjetno i dre mu glas. - Brate Krsto, dulce pro patria mori! odvrati mu Petar - a to eka nas... Vihor tuno pjeva i nosi im kose uz samrtni hropac i rastrgan glas... i gasnu se oi vatrene to nose jednu elju sobom, svome rodu Spas... - - - Svud lovori poju povrh naih stijena, a boluje Jadran uskoki, i plav... A "Jadranskog mora, jo luta, sirena" - - - Do lava trai, gdje je silni lav...
Zora, 1931.
27
KAJKAVSKA LIRIKA
MAK I CIKLAMA
Pokojnoj sestrici
Breg je zgubil belu plahtu, zrasle su ciklame, mak bu skoro pak zaarel da ne buju same. e tvoj grob je vezda rni, gda su vu njem mraki vre dva budu na njem cveta i rlen bu vsaki. Srece bu zraslo tvoje rlena ciklama; mojemu se maku ona nagnula bu sama...
Zora, 1931.
JEDEN JE VUMRL...
Vuzdah tiho zvire, a dimnak se kadi; jeden uprav vmire radnik, isto mladi. Protuletje die i smeje se vuzto krv in ogenj sie, tiho je i pusto... Morti da je senja?! plahta se zamata, vsaki obraz menja; nosiju im brata... ena se je stisla... Suza sama zvire a za stolom gazda novce si prebire. - Kaj to mora biti?!... i vuzto se jadi; malo eni hiti -, a dimnak se kadi... Zora, 1931.
28
V NOI
Tiho kakti z lampom tat bei nebom mesec zlat pak vse nekam on vrt lue, kak da ie tajne klue. "Ni to bilo bome ni, z lampom, mesec, kaj svetli? tel bi da te oblak zgasi, kaj bi dial zlatne lasi..." "Kaj ti, stari, kam gledi? Stisni oko da zaspi, laa da ti se prevrne pa te oblak mam zagrne..." "Pusti dole ti nih tam, pak i kamen tel bi, znam, gda po danu mora spati lubav vezda spovedati. A ti ima dosti zvezd, vi neg v umi tic i gnezd pak ti z nima lubav vodi i od jedne k drugoj hodi..." Vse je v kmici, ni ni ut, vu vrtu beli se put, mramor v senci tam se stie, Amor vusta Nimfi ie...
Zora, 1931.
V PROTULETJE
"- Protuletje je tu, gremo v cirkvu - kaj bu?... Roa je v ruki, vi! ti mui, kaj bu - ni... Vuzem je preel, zna, bruni vre tambura zemi si kravu, ve, da zutra k meni pe". "- Joek, jo sile ni, pusti, meni se spi. San mi se v noi dal, da si pri meni spal.
29
"- Trava lepo dii, vuz te se lepe spi... Hoe, meni je praf dost je pri meni krav. Rou dam za krlak, a mesec za oblak; skoim ez okno vun, perja i slame pun. Prila bu k meni ti - kaj jo da vreme ni?! A ja bum rekel: "Pe, gda krava bu i ve..."
Zora, 1931.
30
SENJA
Sunce se je vugalo, baba ve vesi, ne od snega, se od njih vse pole beli. Kaj se tam pak smeje tak? Da to vetrek ni? On pogeklal babu je, da ja ne zaspi. A po stezi nekaj gre i kolo kripi, to metuljek pela se, a sprege mu ni. Kaj se tam pak smeje tak? da to vetrek ni? On pogeklal babu je, da ja ne zaspi. Kam se pela deko lep? kam mu se mudi? Tam pucica lubica u lepo dii. Lepo v travi senjat je, skoro sem zaspal, a metuljek z meda je jen kulec mi dal...
Budunost, 1931.
NOTTURNO
Sve traim kut u miru. Noge korov gaze. Oh! Nestao je stari put i zarasle su tihe staze. A svud je muk... Rzaj zauh - ali ko da jeca; to dobri moj je konjic drug. I opet muk... trai gdje su djeca...
31
Ja zovnuh ga pa vrisak uh... i konjic pade. Travin pla. Nestalo je sna. Mrakom jek. To mu raku rade... I blag je zrak. Djeji smijeh - ne, to potok pada. Ne. Pla je. Zar me vara mrak? Jecaj je... mojih mrtvih nada. Sja mjesec blijed. S tornja se bat za batom reda. Nije. Ve drva sijee djed. Smijei se kroz tamu i gleda... Poruen dom. Mrtvo sve. Zalud pogled luta. Ko zmaj u zemlji lei grom Crne mi stope iza puta...
Budunost, 1931.
V PROTULETJE
Z jabuk su padale latice, v okno se oblaki skrili, a z njih su krapale kaplice, boi ih voleki pili. ari metulji se stiskali, ne sme im kia prah zeti; gda ne bi vre cvetje pipali morali stiha bi vmreti... Veje se prepune nieju, roe rlene i bele, i jako vse lepo dieju navek da tak lepo bi tele!... Ali gda budu pomirale i vreme ih v zemlu bu stuklo metulju pak suze zvirale i drobno mu srce bu puklo...
Omladina, 1931.
32
SUNCE SE RODILO BOLNO

Sunce se rodilo bolno i zalilo u bijegu pute isplakanim mutnim svjetlom i sjenama koje ute. Pod nebom su kronje jasena i hrastova poput oblaka, a jablan se kadi u zraku ko na grobu baklja junaka... Magli se sunce i gui vrijeme u tekom zraku. - Luda, ja, prokleta sjena, uivam s nesree "onih", luda, ja, luda u mraku... Trae po danu sunce, po noi nebo to svjetluca puno zvijezd, opala, a tapaju na mojem putu. Lude! alim ih, mozgove nose, a pune sumnja i briga, bolova, oaja, tuge... A ja sm tumaram mrakom ko prokleta sjena niz pute i ne znam za bolove druge. Zovu me ludom, a luda, ja, ne znam za ludosti svoje! Ne traim divnih vedraca zvijezd punih i sjaja poput onih mudraca to za mnom bjee... Sve sumnjam da mudrac nisam, a oni svi blesave lude! I alim ih, alim da nose lubanje teke i pune bolova, sumnja i tuge... Gaca ludov niz pute u aru zadimljena sunca i smije se, smije bez kraja. Luta od sela do sela, od zemlje do zemlje daleke, od grada do grada. I smije se. Svugdje se pada, svugdje se trai i trai... A on bez srca i mozga poput beutne stvari ide putima svojim
33
i ni zato ne mari... Ne vidi kronje jasena i hrastova poput oblaka, ne vidi da jablan se kadi ko na grobu baklja junaka... Ne vidi da sunce je bolno u bijegu zalilo pute isplakanim, mutnim svjetlom i sjenama koje ute... Ne vidi da magli se sunce i gui vrijeme u zraku, ne vidi, ne uti, ne sluti, i tapa vjeno u mraku...
Zora, 1931.
CIRKVA NA BREGU
Gde put se kak starek u breg vlee, bele gde steze pleziju i ludi pobono tam klee, dve lipe navek umiju... Tam turen popeva o nebu, a veter zvonek mal njie, kak lipa da zgrnila vse bu k sebi v crkvi da die... A Jezu se zmiril na kriu, cveti se z lipe trusiju, na drobnu mu padaju hiu, dragaju i ju zlatiju. Odhajaju tieki dalko ez nebo, oblake rne, i vsaki postane si malko... tel bi da k turnu se vrne! I meni se vezda prifinja: tiek sem z lipinih grana. Mi zvonek molitve zagrinja vu kesno vmiranje dana...
Zora, 1931.
34
ZAKAJ?
Zakaj klanjci prestali su rni senjati, zakaj bregi poeli su halju menjati?... Zakaj megle ftekle jesu kiu delati, a tieki v grmlje gusto tam popevati?... Kaj su teli suze moje ja potirati... il su z menom morti teli tiho vmirati?!...
Zora, 1931.
TOMBOLA NA TRGU
Na trgu vrvi mnotvo od mueva, djece i ena, a dru u rukama punim prstenja i uljeva karte. Kriaju brojeve jedni, nekoji srdito kunu, a drugi vrite Trublja im daje znak da se je svrio "kvarte". Jedni mahnito bjee. Radnike ake se kvre u iekivanju sree, to zadnje joj turie pare. Jedan je kriknuo divlje - za njime jadnici tre da vide sretnika onog to nosi snivane dare. Sunce je stalo na nebu i pod sobom lubanje pri. Trublja satanski jei. Tiina. Dva crne se broja. Sloan povik na trgu. Svatko pisaljku dri. "Kvinte"... zatrubi resko i prodre svima do sri. Nada ko bolest raste i udove napete trese, srce udara ko bat, a mozak u groznici radi. "Tombola"!... masa kriknu. Prsti pisaljke mijese. Grudi su napet luk. Mata dvorove gradi... Mie se broj za brojem, crn i zloban ko sudbina, a truba jei i pali vruicu sulude mase. Jedan je ona ovjek, to dre i eka i kune, a srca su njihova jedno, to broji trene i ase...
35
Hoe li?... pitajui usne stalno trepere, kada se brojevi diu, srce udara ludo o grudi jadne. Kue, novac i srea... sunce se ari i vere, a trena nema i nema; ruka im klonula padne... Svreno!... zatrubi triput i srce njihovo kosne, iz grudi luk odapne uzdah, smijeh i kletve. aka se rijei gra, papiri na zemlju pada kao klonula nada. Il ptica ranjena srpom prilikom loe etve. Lea se umorna grbe. Truba zvoni u mozgu. Jadan je trg kao polje za nesretnim bojem; klonule nade po vruem asfaltu lee. Jo se gdjegdje svjetluca na bijeloj ruci prstenje il kripe elini zubi, a pisaljka u aci stenje i oi prate mrko one to s ushitom bjee...
Zora, 1931.
ZGRAANJE NAD SNOVIMA

uri Vladiiu
O, ja ljubim tako moje krasne snove o bajnome bogatstvu, o jahti i o alu, kad vidim svoje vile i prekrasne dvorove i zaboravljam da sam se rodio u kalu. Ujutro kad se raaju vidici pun sam utnje sretne. Stojim na balkonu, sluam disaj ume, gledam stijeg neba dignut protiv kmici, diem se i ja s njime nebu na balonu... Zvone kristalne ae, krvave rujna vina, mirie voe zrelo i grudi prekrasnih ena, dru akordi glazbe. Ja drem od milina, i rijei su tako meke, ko barun, ko da su pjena; a smijeh je biseran i mlad i sretan poput boga. Pun dvor je ukanja svile i strastvenih ljubavnih rijei. U ruci mi mandolina, u mirisu vrtnog gloga glas je zvonak ko srebro i kao kristal zvei... A kad se trgnem oda sna pukne japanska vaza puna prekrasnih slika. I ja sam opet siromah u sivoj sobici svojoj i leim poput gmaza. Sram me je mojih sanja i arobnih vidika. Ja se zgadim na one mirise razne, smrde mi strano, i mori mi tjeskoba grudi.
36
I zvonak mrzim smijeh. Mrzim onakva sebe. Htio bih da me kazne vjerna moja braa: jadni, nesretni ljudi. O, ja ih ljubim jako, svoju bih dao im krv. Njihove bolove, muke. Ranjave ruke i jake. Uzdahe njihove volim. Ja sam rado crv to trpi nesreu s njima i stenje usred mlake...
Zora, 1931.
37
KAJKAVSKA LIRIKA
MOJI SPOMINKI
Sem priel k vam nazad, grobeki dragi, sem priel da zopet se vrnem. Veter me dragal, spominal vas blagi, dok gazil v tujini sem trnjem. Kaj su mi roice vezda rlene i pleze tu zvoneki lepi?!... a hia se skrila tam za kestene, obloki su rni i slepi... I ludi su vezda drugi pri nami, a cirkva na bregu je vmrla. I sigde se ini: su grobeki sami, i rae je tua potrla... Ni menara ni vre z bradom od snega, kaj v mraku za trik je povlekel. I nestalo lepog v selu je vsega, i sanje su nale tu pekel... Vse je, vse vmrlo, a ja sem se vrnil na grobe, gde roe goriju. I tam je lepo, ni svet ih pornil, gda moji spominki tu spiju...
RNI OBLAKI
Kaj su se tako zmirile ume? Na nebo su se navlekli oblaki, prnjavi, rni, i samo muiju, tuni kak bokci i siromaki. Bog nek zna otkud su doputovali. Bog zna ez kakve stranjske vse kraje, pak su alosni i zmueni jako prili do svoje tak drage domaje.
38
Zato se ume su zmirile tako, zato je tiho i bori muiju. Zato oblaki se rniju tako i mamici v krilo stiha suziju...
BALADA
O, ari se, ari roa kak oblak, gda sunce zahaja i vlee se mrak. A vu groblju tiho dremlje grob i kri: "- Zakaj se ne ari, roa, ne svetli? "rlen si je venec, isto rlen splel, na glavu ga spustil, na lasi ga del. "Jenu rou ftrgal, meni ju je dal, je glavu naslonil, je stiha zaspal". Vleeju se mraki, stoji kriek plah, k mami se naheril, morti ga je strah?!... Zakaj mama prosi drobni negov cvet, ne bu se raarel mrtev je i bled... Ali ni se vmekla, vetrek ju hladi. Cvetek je zadrhtal: da mu vmrla ni?!...
Zora, 1931.
39
VJETROVITA NO
Oajno jei vjetar, trublja viteza Rolanda, i zvone zlatni taliri u zelenoj posudi neba kao u depu palih panjolskih granda. Daske na krovu cvile ko prosjak to moli hljeba... Vjetar se luaki smije, vjetar oajno plae i jednoliko svira. Vjetar lamata lijebom i bregove preskae, kroz tamu seosku nosi bijele krpe papira. Vjetar je kao no otar i ree komade mesa i grize zubima mrzlim kosti sve u do sri. On je zloban starac. Sve jai je i sve bri sada negdje daleko crepovlje s krovova stresa. ume koije vjetra, daleko more klokoe, uje se kroz no zvonak smijeh mlade ene. Crne se njiu grane i toe, a oblaci laki jure, u jurnjavi se pjene. Vjetar se luaki smije, vjetar oajno plae, jednu pjesmu navija i nikad je ne mijenja. Vjetar lomata lijebom i bregove preskae - u daljini crnoj malake tiho i jenja...
Zora, 1931.
NA SESVETE
Kaj je tako tuno vsigde? alost mir mi muti. Je l' na svetu koga igde da bi tel me uti?... Mraki su zaprli tvoje, mame, drage oi. Beal sem pun tuge svoje grobu tvojem v noi. Zval sem tebe, da l' bi mi se glas tvoj z groba javil. Rekel sem: - Da l' sea li se - Tatek me ostavil...
40
- Sam sem, sam na ovem svetu, vse mi je moj pinklec. Zmolil bum se za vas, dragi, gda zvon bu iril cinklec... A ja bum ostal zmuen vuz cestu, tam pri Kriu. Dragi Boek, daj me zemi v tvoju drobnu hiu...
Zora, 1931.
41
LIRIKA (1932)
*** Ja neu tvojeg uitka, ja neu kue ni dvora, tornjeva tvojih, ija je slika ohola i vitka, a u njima zrak je leden i vjeno pretvaranje, dok druge siluje mora... Moje je drugo naelo to bog moj je i mati: Trpi za bijedne i pati! - A ako, krvnie, prui za izdaju meni srebra, skovat u od njega no i sjurit ga tebi u rebra...
FRULICA
Lonar je selu na volima doveo robu za ito, a ja sam k njegovim kolima s vrem zlata pohito. S enjom sam gledo u frulicu, to ula se starcu u bradi i dok je punio lulicu stao me smijekom da gladi. I nisam mu rei mogao zato sam ito donio... on mi je utke pomogao: od gline mi frulu poklonio. Vijek sam je usnama dirao idui malen na pau, skriven sam tiho svirao dozivaju ptice u au.
42
Jednom su mi je oteli pastiri, i svirahu redom. A ja se je kasnije ne mogoh dotai usnicom blijedom... Razjaren frulicu pograbih i bacih je o kamen jako u meni je djearac maleni od boli tiho zaplako. - Opet sam djetinjom duom pjesme pjevati stao, i nikome, nikome frule svoje ne bih ve dao! Kad bi tko na nju svirao i sad bih je bacio jako o kamen - al ne znam, bi l' opet maleni djeak zaplako...
MOZAIK
Povuen u se, kamenie pravim i zanosno ih redam. Od sree utim i tren due slavim, djetinjim okom ih gledam. U jednom boja jutra rosnog rudi, u drugom suton zlatni kupi etve. U nekom krik je sakrit bolnih grudi ili gr usne to prosiplje kletve. Hoe li nai jadnik, u kom mrknu bjeline ivota, tu sunane staze?... Gomile ednih hoe li da srknu pia tono maze? Ne... Krv e nai, gorku spuvu ui, duh to s njima pati. Bjesni s njima, raspinje i mui njihove boli to u sebi jati. - Vatru due kameak mi gasi to ga hou da izradim. U njem je sve, u njem su moji dasi i vie ga ne gladim.
43
Povuen u se, neznan lik jo slaem, kameak sitan do kameka redam. O, kad u i ja moi, kad da kaem: - U njem se itav gledam... O, hoe li ikad lanac da otkine eljan djela, vrijedan sudbe vrsne. Il e na njeg stati, svak da djeli prsne. Mozaik snova da se kao dim - raspline?
JUTRO
U polju pjeva kosa u rosi i mekana trava plae, a vjetar miris jagod nosi. Svjetlo biva sve jae. Magla se dijeli od dremljivih uma i bleji svileno janje. Miris sijena ide vrh polja i druma potok se smije kroz granje. Pod suncem u zlato ito se tali, obrovom stazica bjei. Putuju srcem jutarnji vali, selo se moje snijei...
LJETNO PODNE
Osjeam sunce u mozgu, kako me pali i ee, a hodaju u elucu pljuska bljutava voda. Udiem mirise vrele plastova sijena to lee ispod blijedoplavog i vrueg nebeskog svoda. Gladua suha se uti. ito pritisla omara, a trava blijeda od sue runi se tek i gine. Sjena je tanka i gdjegdje bljedilo umorno ara. Nebo je vrelo sve bljec~e i kao bez visine.
44
Gore se daleke plave, kroz lie trenji i lijeska planduju ovce u kupu, klike pastirka hitra, kljune ih po vuni mekoj, odleti do arkog pijeska, a vreli uzduh vrh ita stalno na nebu titra. Rue se obrovi mirno. Tiina svuda se iri, kroz travu uje se disaj i vlas se vidi plava, a drenak prosiplje sjenu, dok iz njeg objeen viri tobolac, kosa i eir - umoran kosac spava.
SUTON
Padaju obrovi ko mrtvi slapovi, dok oplazi usnuli ute. Vrh njiv zabiti crne se tapovi, a goveda muu niz pute. Crne se gore ko nemani hrptima sve u nebo zabole sivo, a voke ukaju negdje u vrtima od vjetra to danju je snivo. Kue se sablasno koe i bijele, tama se vue iz dola. Buno se etelke prataju i dijele, dok tropou daleka kola...
U SEOSKOJ CRKVI
Jezivo vrata zakripe, teak zrak padne na plua, koraci zvone, a sunce se vue niz stijene strme. Pranjavi baldahin visi. kripa crkvenog kljua i kaalj starog zvonara duboko i muklo grme. Polutmina je teka, zidovi vlani, ranjavi sveci vise i patniki podiu oi, oltar se penje, i sive na njem se mramori lani. Njie se kandilo vjeno i krvavo svjetlo toi. Jastuci na rtveniku natrule knjige dre, mirie iz njih starina. Ko da se ledeno tijelo na drvu od svjetla tre i mutnim oima gleda ae vode i vina...
45
Orgulje klimave ute pod stropom, a u dnu lae tama biva sve crnja. U klupi uti se maska. Ranjavi sveci vise, svijea se gui od ae, odjek kao u grobu... negdje je puknula daska.
JESENJI SUTON U VONJAKU

Laka kia sipi itav dan ko praak i miluje voe zrelo u vonjaku; plavoj ljivi skida njeno laki maak kao kouljicu; dok travicu svaku resi blistav smijeh rosinih dragulja. Voke se uvukle kao ptice u se to dremlju po granju, a netko se ulja tihano i meko uz debla i buse... Razlio se mirno san kronjama u kosu - svud tiina - no je meku mreu tkala, tek se katkad mokrih ptica cvrkut prosu i slab odjek kruke to je k zemlji pala...
JESEN U MOJOJ SOBI

Tiina je teka, vani jesen plae, a sve nijeme stvari grli teak mrak. Mokre grane suze, njiu se sve jae i ko pred smrt grle oajniki zrak. Soba je ledena, niz pranjava stakla kliu kaplje teke i pobiru prah. Mrtve stvari ute, zavjesa se makla, a kroz nju je uo vjetar kao strah. Dok etiri zida ko etiri tajne dre ut i vlaan uleknuti strop, sve su crnje sjene. Kroz kapljice sjajne blijeti kao spomen ljetnih boja snop.
46
I sve je ve mrtvo, samo jesen brea povlai se maglom i ruje ko krt, od umora moja sagiblju se lea dok ulazi u me jesen kao smrt.
NEDJELJA U UMI KRAJ GRADA

Beskrajan zuj pokraj uha, prignuta kima se koi. Zvrndaju rojevi muha, od zijevanja tope se oi. Cvrkuu mlitavo ptice, una jednako kljuje. Gr zijeva rastee lice, a zvona dosadno bruje. Po umi sunane pjege cipele neije kripe po putu. Za rodne brijege, gdje vina jesenja kipe, misli mi odlijeu trome. Teke kaplju minute s liem jesenjim. Svome brijegu ljepaju skute. Vrsi drvea ume, ja sluam jecaje tupo. - Oh, kako je uz tue drume ginuti bolno i glupo!...
STAROM DRUGU
Uspomena iz djetinjstva
Jutros rana u tiini snijega zalajala puka. Muklo jeknu zadnji hropac uvrh rodnog brijega oboje mi u srcu odjeknu.
47
Skoih brzo s ustavljenim dahom i bjelinu zagazih u snijegu. Tad opazih ko srebrenim prahom procvjetalu ruu - krvi pjegu. Zabit kolac, sjena mu se rui niz brijeg; o njeg svezan pas. A dasi zadnji tresu tijelo, krv se pui rodni brijeg u oku mu se gasi... - Stari drue, sluili smo svijesni, da su tako udni ovi ljudi. Kad od boli, starosti, pobjesni, boje te se - pukom ti se sudi!...
UTJEHA
Olovnosivi zidovi skueni od tjeskobe, po njima olovo uzdaha lei kroz pe vjetar struji, a bolest kroz disaj rei, dok teka suza lijeno kaplje tiinom sobe. Stolovi drveno ute, mrtvilo zastora visi, a debeo pauk srebrom niti gnjecave klizi. Svijam se, apuem trpko: "- Grizi... grizi!" pauku tustom to me u lijevoj prodire sisi. I sjene mrtvakim mirom alost po sobi piu, mati me gleda tupo, a pla joj u grlu grca. Ko bode uzdah njen gaa pauka moga srca, a pred krvavim oima stvari se bolesno njiu. Kunem se tiho, dok strava grijeha u mieni gmie: - Mati, prestat e, vjeruj, vjeiti tvoji jadi, kad u ubiti nekog, prodiran od gladi... - a jedna se olovna suza nemoi niz lice klie.
PJESMA IZ MANSARDE
Oblaci bijele radosti plove sunanim zlatom, prhla je drhtava pjesmica kroz prozor nad zadnjim katom.
48
Sunce je igralo veselu igru svjetla i sjene, slatkom su sreom drhtale na oknu ruice njene. S ormara miri jabuka rujna kao od vina. Uz pjesmu pie nesvijesno njegovo ime - maina. Veselo njie se zavjesa, gdje slak se o ljiljan plete, a kroz nju se u nebo prosiplje enjiva pjesma grizete.
KOSCI U GRADSKOM PARKU

Sunce je bacilo boje ko snove sa zlatne svoje palete po svodu, prosulo rue na gradske krovove i slijedilo mene u hodu... Tud volim da idem, jer nema ljudi iz grada, a grmlje pusto me sjea ipraja rodnog - pa da poludim vuku me gore, bijel toranj ko svijea... Sveano hodam da slike ne poplaim, to su ko golubi na mozak sjele, neto me stegnu, a ko po naim humcima kose se srebreno bijele. A tako je klepac zveknuo njeno i biser prosuo zvanki po kosi. "- Oh, dragi kosci, gortaci moji, to mi vas ovamo nosi? to ste umukli, kad od vas mirie ar sjenoko - zar i vas je strla daleka enja, to i mene sie oh, gdje mlad je srnda, gdje su vam grla?...
49
Bjeite samo, za vas se bojim, k humcima rosnim, selu i gori. Dosta je, to me grad ote mojim gorama. Dosta, to mene bol mori..." - Sve bih im reko, da nije trak pao sunev za mnom poput rujnog plata. Poao sam brzo pa od boli stao a to mi se jutro uini ko mata.
MLAD SELJAK BOLUJE U GRADU

Dok me blijeda no na krevetu sie u sobi gradskoj, tamo iznad huma uti mjesec snijegom plave sjene rie, naboden na vrke rodnih uma. I dok se ovdje crni puhor pui iz mrke lampe, tamo mjesec gladi snijene humke i ledeno cvijee. "- Oh, da mi je samo gruda svjeeg snijega s krova rodne kue, da mi srce hladi to boli, gori i pee... Uh, da se mogu bacit kao nekad o rahli snijeg, rairenih ruku! Proklinjem krevet uz koji sam pribit ko razbojnik osuen na muku... Kako bih rado ujarmio vole i na vlaicama poao po drva. Drugovi seljaci, prtine bih oro i ralica moja zagrezla bi prva! Upregli bi sve volove nae u plug teki i krenuli gradu, ulice bi preorali - dali pae, zasijavi svuda travu mladu... ... itav drem, prolaze me mravi. to? Ne mogu ivot dati vie... - Ali neka... Dati e ga zdravi."
50
A pahulje selom lete, lete, dok blijeda gradska no na krevetu sie naivno seljako dijete...
VJETAR U UMI
Danas je uma puna vjetrove glazbe to fijue, jeca, umi i zvoni; koije vjetrove tropou i konji ru danas po nebu ptice die vjetar i goni. Danas se uju glasovi ljepe mnogo i tie, danas miruju ljudi i ko da se svatko moli, a uma kune i jaue, svaka je kronja ovjek to bjesni i to se njie, podie pesnice vrste i svija se itav od boli... Bjesne vjetrovi-vranci, topou divlji i ru, a nebo je crno ko gvoe, u njemu topovi prijete. Kola vjetrova zvone, konji sve jae bjee, a s njima oblaci teki ko ptice goleme lete. - Danas je uma iva i zvone njeni lanci, to je sapeli kruto da se s mjesta ne mie. Danas je ona orija to trese negve i vie, kune, jaue, prijeti, dok ru vjetrovi-vranci; a ljudi su blijedi i tihi, mue udove gole, dru, kaju se bijedno i plaho molitve mole. - Danas sam sretan i ja, dok gr mi pesnice dri. Bijesan orija ja sam, to kune i to se svija: vranci, misli moje, divlji su danas i bri, a oi ne strahuju moje, jer umu ivu vole; dok ljudi su blijedi i tihi, dok mue udove gole, dru, kaju se bijedno i plaho molitve mole.
51
PANJ NA BRIJEGU OEKUJE MRAK

Sanjari mrki panj i mazi se na suncu ko starac to kaljuca sm i tih na brijegu. Zalile ga kie, uprljale mu koru, na masnom blatu liaj i mahovina raste i svaku mu je poru i disaj zatvorila gadna kora kraste. uti pod njim brijeg, teak ko bogata, a na njem uric zvoni i bumbar kao gajda to na svadbi svira, i lepra zrakom arna mana o vratu skladnog ljubavnika umskoga leptira. Negdje se na vrhu grohotno netko smije ko s obruem o trbuhu brat crkvenih kasta, a s vrem u ruci to mjeinu grije. Ori se, ori smijeh stoljetnoga hrasta. Daleko dolje pod panjem lijeno se protegle zmije, i udni im neki rogovi izbili iz glave. I dok se te zmije u daljini plave iz rogova crvenih oblak se nebu vije. A panj je slijep i gluh i glup i samo uti mrk i mrzi tanke jele i misli samo tamo na bijeli kup dasaka to se ko gospoice bijele... I sve to vie vidi i zna i uje vie, a kraste mu se ljute i objam mu je vei, i uti i tee die, a sve bi daskama na kupu neto htio rei... ... Pilana plae. Teka se kola uvijaju i mole. Sestre su daske glatke, bijele ko gospoice tate. Po njima idu dame i mirisi. I prsti bole dvorkinja to ih vlastitom krvlju late. Sretne su, divne i smiju se razvratno, a u njima su zrcala, pokustvo i pianino zvoni. I lica dvorkinj onih to ih bolest goni stoje u podu i ine sve kaljavo, blatno.
52
Panj uti mrk i hoe da potamni sunce. I gnjije i mrije u gru. A uric zvoni. Bogata pod njim drijema. Crkvenjak se gromko smije u nemirnom liu hrasta. Panj eka mrak na suncu, a njega nema, nema... On je drug, on je brat parije. Ona je najzadnja kasta.
UTNJA U RODNOM DOLU

ute doline pod kucajem sunca, na njih su sjene ko sjeanja sjele, a vjetri ko pastir uva uz pjesmu oblake meke, svilene i bijele. Na pute su stare radosti s neba, mirisne rue i leptiri pali, dok kobac nad njima krui i vreba da se ko strijela s oblaka svali. Moj se vinograd obuko zeleno i poput hajduka povalio dolom, pa sad trai, gdje lie je srebreno usahle breskve, a ubite bolom. Sve je isto u mojemu dolu, jer nad njim gora vijek zelena strai, tek utnja tui za danima sretnim kroz putove me jedna enja trai...
POVRATAK
I sada s kria kao nekad davno limeni Isus prijazno glavom klima, a kue mi male ko djevojice mau bijelim rupcima dima... U grudima ptica radosti cvrkue na uskom e puteljku star me sresti ia, a iz bijele brade prost duhan mu mirie i lupiv me o rame, vedro e da pria:
53
kako mu se zimus otelila krava, a tvor-krvopija poklo guske tuste. - Da... zna... - ree tie - ... bakica je pola Bogu... - i niz bradu mu se dvije suze spuste. Ja ga onda tjeim, on mi mrcnuv ree: - uri, sinko, doma te eljno mati eka, a seka ti kola iznenada pee... - i ve mirie slatko kola izdaleka. Pa medenih grudi, praan na prag stupim rodne kue, ve mi mati gladi lice... i drugove kolske oko sebe kupim - dok sestra i braa cvrkuu ko ptice. Onda selom poem, sa svakim se zdravim, grube ruke drmam, dok mi oi blude po granama bora to se prepun ljeska, a snae me rakijom i jabukom nude... I svatko me pita to uim tam' u gradu: - Gospodin bit e, ne treba da radi ree stari - nama e pomoi... - a blag mu osmijeh zaigra u bradi. ... Oh, dragi stare, kad se sjetim toga, ve djetetom mi je u dui cvalo veliko htijenje, da s vama zemlju orem i roen bijah tek za volove i ralo! - - Uspomene sretne najstranije bole! i gacam sjetno putem, a kamen noge bije I gledam: selo mi se na povratku milo kao onaj djeda bijelim smijekom smije...
54
LIRIKA (1932-1935)
SELJACI RUE HRAST
Tu hrast se golem die mazei vrhom svod, oko njega, dolje mnogo nie, krlja mu rob i rod: estik jel, grabrova, smrek jer tek za njeg sunce grije, a na njih on lednu baca sjenu; jer sok je zemljin za njegovo ilje a jadni gutik utu samrt eka... Pomrlo je uz njeg umsko bilje, tek maina mu resi korijen grub i od njeg ivi samo, podlo mu ljube lub, vijek zeleni bljut... A hiljadama zelenih srdaca on krv zelenu pije, da ih jesen uta na podinu pobaca, gdje nestaje i mrije pa opet mrtva pustu zemlju gnoje i slue mu ko prije... I on raste, raste moan i sve veu snagu skuplja, a svima kodi, grub i krvoloan. Tek duboka mu duplja hrane otrovnu koju biljku il stan su mranom ljiljku - - - Kad teki snijeg i otar zimski vjetar suharke rue, nemono ide star seljak, gazei dubok snijeg na metar, pod hrast, jer mu kroz dimnjak pue; a vjetar ga grize i sprdljivo se smije, pa rui suhe grane i starca s njima bije... - - Stari hrast je slomljen ove zime i od bure strada, a pukline su vee, stari kora tvrda, dok krhko granje puca i duboko u snijeg pada.
55
Al jo je moan, straan, i makar prepun brazda, jo on je monik silan, jo golem umski gazda. * ... Jutros su doli ljudi i ule su ih vrane, pa su u bijelu tiinu s najvie graknule grane. Onda su doli do hrasta i stali da mu se ude, a nekoji od njih su poeli, obilaze ga, da sude koliku e im dati mnoinu hvati... I ruke su veselo trli, dok jedan je neto reko; a drugi stao hrast vrpcom da grli i bradvom je u nj zasjeko... Dvojica pak su uzeli pilu, zarezali meso duboko i nakon vremena dugog zanjiho hrast se pogladiv malko vrkom nebo visoko... - Al jo je hrast straan, makar mu pjeva pila o skoroj smrti, jo e on, silnik, u stranom padu mnoge u gutiku strti...
Vihor, 1932.
SMRT VODENIH CVJETOVA

Mrtvoj sestri Ruici
Sjea li se, seko, kad gledasmo skupa u kolute utih, obasjanih pjega ulinih lampi - a vodeni cvijeti leali su bijeli ko nanosi snijega...?
56
I alost je stala u nama da pupa kao crna rua, to kad igrali se morahu maleni prebrzo umrijeti. ... Vrh naega sela sad u noi crnoj pahuljice bijele padaju ko onda vodeni cvijeti. I ne alih nikad tako, draga sele, to ne mogu s njima nestati, umrijeti...
Vihor, 1932.
ITO
Leluja se ito i pjeva vrelo i uti ko da se moli. Bijeli se u njem marljivo selo, zelene panjaci goli. Lahor je rukom preo po itu, poljubac sunca ga grije. Pticu gdje bjei vidjet je situ, zlatom se ito za pticom smije... Udara pjesmom vlat se do vlati, zvekee srebreno rosa. U snoplje klonulo ito se jati. Biserja puna je kosa...
Danica, 1932.
SJEANJE NA STIJENJAK
Vjetri se gone i laju, i grizu kao pseta vrh tvoga divovskog tijela, kameni oklop ti kre. Grem ti guraju ile u hladna njedra drveta, i ko u vepra ti kronje na sunanome hrptu stre. Tople su kie isprale tanki sloj zemlje rahle, izvajale na tebi zmije, zmajeve, divove groze a sivkasto-plavim su platem nebom ti bure mahle i enski se puta, starino, da lea ti brste koze.
57
... O, dragi moj, stari, okrutni dive, kako bih volio stavit ti ruke u miice hladne! Jo jednom bosonog pretrat stijene od starosti sive, pratei na pau koze mrave i jadne...
Evolucija, 1932.
SJETA
Pada kap po kap. Bui negdje slap. A u mraku spava ve dolina... Povrh glave tik jeknu ptiji krik. Kia rosi. Mrtva svud tiina. I do groba grob ko u lancu rob. Vrh njih vjetar mokro lie goni. Pada list po list. Jecaj tih i ist... To se uzdah s due sjetne roni.
Danica, 1932.
KRMA
Prua se stara harmonika - kao vrat harmonikaa pleu zagrljeni zidovi i strop uz zveket aa. Mlade kosce u plesu mrte osamnaestmjeseni jadi, i svaki od njih tvrdim dlanom znojne bokove gladi.
58
Starci sjede i vino ih davi, znali su da e to doi. A pjesma e veselje vratit u djevojake oi... Pa dok se mjesec kao lopov po krovovima vue, trese se krma od momake pjesme, - a starci sluaju mue. I kad je rano sunce ispilo oi nonoga neba ostae momci, a pjesma im poela da koleba...
Hrvatska revija, 1932.
SPOZNANJE
Oni bude dan u mirisu svrgnute noi, volovi muu u zvonjavi kola, zapinje korak u ujedu bola; umor lei u tijelu, a mora se poi. Njive trae znoj i plug da im rashladi grudi nabreknu ile, jaram puca muno, zastenje no i kamen prasne buno a u iji bol i nemo zadnju brazdu udi... Plastovi sijena nisu oblaci laki, nit mire cvijetom, nit bruje pela rojem. Sijeno mirie uljevima i znojem, i strepnjom zaludne muke plast zauti svaki. I berba se ori pucnjem, grozd nema mednu tenost, on ima okus galice i krvi, a doek berbe tek u mukama vrvi: - bolest, sua, tua - doek berbe: - vjenost. Pa kad nam jednom bol nad plugom ukoi kria, bljutava voda suho grlo krijepi, za sprena lea znojna se rubaa lijepi: seljaka muka i trpnja postala nam je blia.
Hrvatski list, 1932.
59
NONI SMETLAR
Dok zlatan mjeseev srp nje zvijezde: nebesko ito, i iz gospodskih vila psi laju duboko i sito, on prignut kao kosac iroko metlom mae i nje gradsko blato, a slabe se svjetiljke prae. Onda kolica zarue i za par korak uute; pjevucka starinski seoski napjev - i odu misli krute. Zovu ga ene to plonikom eu (i on ivi nonim ivotom), s njima se ali, pobire kupce i odlazi umorno potom.
SEOSKI PREBJEZI
Mi ne znamo, kad jaglac utim trubama zove, mi ne znamo, kako blistaju zvjezdana isla, koja prebiru grane lipe, breze i zove, jer mi vie za radost i proljee nemamo smisla. Nae su kosti upile svu vlagu potleuice, po pluima se vuku otrovne magle dima: mi znamo zagrljaj reume, gripe i suice, nas vole jedino bolesni, bijeda, glad i zima. Mi smo krenuli u grad, da se rijeimo duga, a mi smo se rijeili snage i zdravog roda sada je za nas tvrda zemlja i tupo ralo pluga: nemamo brazde zemlje, ni komad kunog poda. Makar su nau krv pretvorili u zlato i sono i zdravo meso oteli na kile nas oekivanje snai i nismo klonuli zato: - na nama ostaju rane, miije, koa i ile.
Hrvatsko kolo, 1932.
60
SELJANKA LEI NA NONOJ LIVADI

U zlatnoj se sandali meko proeto mjesec zvjezdastim ilimom neba. umi trava - zelena kosa livade i tresu joj se iroke grudi od zvonke pjesme cvrka. I on pjeva: o vjetru, koji se bori negdje s hraem i s morem jau na bijelom konju-oblaku. Pjeva enju livade: da je ljubavnik-vjetar pogladi rukom po mekanoj kosi. Pjeva bol livade: da e joj mirisnu travu pokloniti kosi ko bogu vlasi koludrice. ... Zadnje e suze isparit se nebu tako e se dua zaljubljene livade grliti s vjetrom. "- A momak e moj uprei kola ko brijeg i odnijet u sijenu poljubac sunca i miris mrtvih livadinih vlasi nekuda u grad. Pa kad e na povratku prazno zvoniti kola, i na sjeni rasti konjski kukovi sjetit e se dragi da je kupio zeleni rubac - s kim ne bi mogo pokrit golu livadu... Zaogrnut e miris mojih vlasi!" ...I kucao je cvrak pjesmu radosti, kucao ko srce.
61
FIJAKERSKI KONJ BR. 4

I Pokopali su ga u ulicu usku kao u raku, gdje zidovi kua uvaju vlagu, tiinu i bijedu u mraku. Kraj njega proe katkada netko, kog starakog prate koraci i rijetko, vrlo rijetko da nebo tu plahog goluba baci. Pa ako i sleti, uplai se mraka, uplai tiine, uplai se njega - i tek to sjedne, odleti.
II Tek starako srce se katkada budi i miu se ui: Negdje u glavnoj ulici grada prolaze ljudi, zamamljuju njedra i smijee se ene: prolazi ivot u oknima zgrad. Tramvaji zvone, odjekuju trube i kucaju toplo motorska srca. I onda projuri auto od svega bre (bjelaska crn se na danu): a momci i ene i djeca i starci i gladnici stanu, ulica stane netko plane, dok on re, zvonko re, svinuvi oholo
62
(ko vratove) blatobrane.
III - Ali nije to nita... Nekad se njegova dlaka divnije sjala od automobilskog laka! Kraj uiju je nekad mu vjetar zujao jae od automobilske trube! I tko je mogo kroz bijele zube zarzati tako?! I svinuti vrat (koto u pasu svije se ena). A onda bi ga ko srebrni plat, ko kraljevski plat pokrila pjena.
IV I opet je miran (kao u grobu): ne osjea sunca, ne osjea leda ni kie. Pred mrakom je zatvorio oi i jedva die. - - A ipak, ipak je staro kljuse osjetilo duboku sjetu: pomaklo je kopito i zagreblo o asfalt (tek toliko, da, tek toliko) da se uvjeri, je li na svijetu...
Hrvatski list, 1933
63
MORE LANA
Vjetar, paripe bijesno, vitla bijelu prainu, i die zeleni talas na moru lana. I pali hiljadu modrih zvijezda u slavu dana, a slak se grevito penje i skriva svoju bjelinu. Mirie oprano rublje iz seljakih krinja, pjeva o svojoj bjelini na uetu, dok vjetar ga nadimlje i nosi poput jedra; a ja se smijeim od milinja, jer laneno mi platno hvata pticu vjetra u njedra. Bacam se u laneno more i grabim akama kaplje lia, to glade usne, a turinci crveni ko lae u noi gore. Tako ushien ekam da me talas lana zapljusne. O, pjevaj, zeleno more, to bjelinu nevinu krije! Tebi u dati srce da ga zvijezdama gladi, da mi sakrite rane nae i mije, da mi djetinje snove pomladi...
Omladina, 1933
KOSCI MI SE TUE SA IVOTA

Pod lijeskom juinaju kosci: rubaa im kao koa priratena; dok mlada seljanka sjedi kod koare podvivi noge poda se i stidljivo promatra vrte svitak u ruci: krunu s glave. Me trepavkama crnim njoj se oi plave kao nebo izmeu oblak. Pozivlju me pod grm da hladujem i jedan mi ve prua barilo vina (otrvi prije vrsto oduku dlanom). A drugi mi zaiska cigaretu i odmah spomenu zasaen duhan, u umi negdje pomnjivo skriven; i kako su prije puili mnogo, sada nemaju niti novinski papir da zamotaju jo zeleno lie. (A molitvenik ne daju babe,
64
pa stare marvinske putnice rabe, spremane jo od pokojnog djeda.) I sluam tako njihova svjetovanja: kako lugari tvrde, da su tatovi; kako gospoda na izletu jadaju; taj narod unitava ljepotu uma, kako su prije robom kuarili po svijetu, kako je bilo lijepo, a sada stradaju. Kako su prije iz Amerike dobivali, pa makar samo polovna odijela, a sada im nije ni koa cijela. (I pokazuju mi po tijelu krpe i krvave rane od kojih trpe. Pa dodaju: mogue ti imade u Zagrebu kakove stare prnje, poalji - poalji - ipak, znade, nee u kou tako trnje.) Onda se diu: udara brus u tobocu. Zdravim se s njima i Molbu obeajem. Odlazim: za mnom kose siktaju...
Hrvatski list, 1933
USKRSNUE
U zanosu kliem: enjo, uti kako mlado srce lupa, a miriu polja i pjevaju ljudi, polomljeno drvo die se i pupa, a zemljine cvijeem posute su grudi. I miriu noi, veeri i dani, a sunace mlado drhti ko od sree; i ljubica ape: Kani, suzo, kani, u slavu te Bogu vjetar odnijet e... Smiju se jezera pod drhtanjem sunca, sveano je nebo, od sree se plavi; jer danas e s jednog najljepeg vrhunca u nebesa plava On Bog da se javi.
65
uti e se pjesma eve, cvrkut laste, i svilu e plavu nebo da navue, ushit e u asu svud da ponaraste slavei u raju sveto Uskrsnue... Predati e zemlja nabujale grudi u koje e ratar plugom da zaree, uz poklik pastira, miris trave svjee, uz majinu brigu, blai bit e ljudi.
Danica, 1934
GORSKI KOTAR
Slikaru Vilku Gecanu
Vjetar - nestano drijebe prai irokom cestom i travu zelenu pase. Koluti magle se diu i elo neba liu: to planine jutarnju lulu pue. A noge se kukuruzu ute, vitezima sa sabljom o pasu, i rune se s glav perjanice. eljaju seljaci obrove njiva ko bokove dobre muzare krave, i kuca klepac: srce livade. Dok mladice jela broje mlade dane mirie ljubav kao dah od rane. * Ne, nema toga! Nije mjesec barka, to se na valu oblaka njie, i nema romantike neba vie; mrtva je la, obmana i varka! Nije sunce zlatno kube Kremlja, kada od njeg ispucala zemlja slii na brazde, brigom zaorane, gladnih seljakih lica. I staza se ne bijeli kao djevica, to se meu borovima eta.
66
Bor je hladan odsjev vatre, "umska teta" zidovi, reetka. I uti zubi u svakoga klipa mrtvaki se kese. A mravo blago vlanim njukama pipa i jalovost livada trese. Gnojnice bujaju, mirie alkohol, i sa uljem svakim rastu dugovi. - Treba da nas ujete, seljaci drugovi i odbacite jednom tualjku i bol! Treba da i vi u redove stupate, i ko uma borova radost zelenila toite da i vi jednom vrsto naprijed kroite!
SREBRNA PJESMA
Srebrn mjeseev srp nje zvijezde: nebesko ito. Kuju cvrci u polju kaos rosa sitne, sitne srebrnike od srebra mjeseine. U pustinji deve srebrnu pjenu vau. Zimi nad zemljom visi zavjesa srebrnim zvijezdama izvezena. Oi su moje majke bogata riznica srebra tuzi poklonjena. Srebrna je kolajna za junatvo mom ocu. Srebrn mu kri vrh groba kad snijei na Monte Grappa.
67
STROJEVIMA ELJEZNA SRCA...

eljezni divovi zbore stalno, jednako, glupo, a oi lud kota motre i beznadno i tupo. Svud die prainu sivu ona svemona sila: sto dinara tjedno ili na hiljade bacila. Na mlazove krvi piju dani bolesni, dugi: A ako ti nee radit hoe zdravi i drugi! Dok negdje u izbi vlanoj suica grudi kljuje, bolesnik hripi i kalje i krv i ivot pljuje... A ena u kutu blijeda s djecom malenom grca: - Strojevi, strojevi kruti, imate moda srca?!
Nova Danica, 1935.
SKRENI POLET ALOSNE KUERINE

Na sunev jutarnji zov obli rumenilo na kuni krov; od radosti svi prozori kata mahnue veselo staklenim krilima sa eljom da kua ko velika ptica poleti da oblake hvata. O kako alim nemo njena poleta sa eljom da se od temelja otkine. O kako alim, kako alim zamahe da letom uvis teret zemlji dokine.
68
JUTRA
Svake noi kad se vraam od tvog stana Za mnom uvijek kruto krine brava; Livadama lutam s mjesecom do dana: Zlatnim rupcem brie sunce suze trava.
USPOMENE
Kao leptiri, odbjegli iz ak, Nestale sve su djeje uspomene. Jo su samo prakom krila laka Jagodice prsta posrebrene.
DIMNJACI TVORNIKI, DIVOVI CRVENI

Dimnjaci tvorniki, divovi crveni, u zemlji vrsto do koljena stoje, a vjetar im ko vlasuljar neki kovra kosu tamnu i srebrnu i njome pod kapom nebeskom vijori. Dimnjaci tvorniki, divovi crveni!
69
LIRIKA (1937-1942)
TUGA NAD DOMOVINOM

Odjeknue pucnjevi ubojni hrvatskom domovinom, I sva se ko udova ogrnu crnom, alosnom tminom. Zaljuljala se polja bogata, tuno jeknule stijene, I jauk vjetrova krenuo kroz ume oaloene. Hrastovi stari i jele, lipe i cvijee Digli glasove tuei, - blisnule zvijezde ko svijee. Poletjela tunjava zemljom, preko ravnic, planin: - Neka ugasne svjetlo i vlada alost, tmina. Najljepa potee krv, utihnue najvee rijei, Neka utrne radost i pjesma neka ne jei. Neka sva srca gore, u suzama blistaju oi, Neka utihne pjesma i ivot da se ukoi... Razumjee tugu ptice, zvijeri, sunce - a oblaci Zavihorie nebom ko alobni, crni barjaci. - Ubojno krvniko tane upravi mrana ruka I neka plau ume i livade hrvatskog puka. I neka zatutnji zemlja i neka jauu rijeke, I potoci neka trube da uju zemlje daleke! Neka nas tuga mori i grevito ridanje hvata Neka nam srce trne, krvavo srce Hrvat! Ali nagrnue potoci bijesni niz gorske strmine I nabujae rijeke uz tutnjavu olujine, Navrelo Jadransko more, i umi i bijesni i rie Probudilo na dnu junake i neba se precrna tie, A milijuni seljak zastali muklo na njivi I tuga ih golema sjeknu i bol ih do zemlje privi. Onda se dignue tmurni i mahnue zgrenom rukom Tuga je rodila vihor, to uzdrma hrvatskim pukom...
70
I planue tune oi i sijevnue blijeda lica, Od krika se podigla jata tekih, mrtvakih ptica... Poljima, brdima, morem, umom i elinim stijenjem Krvava zvoni pjesma - noena gorljivim htijenjem: - Krv e zapalit svjetlo i gorjet e plamenom svetim, Gvoe e rastalit kruto, smrt donijet e rukama kletim!
Hrvatski dnevnik, 1937.
MOJ GROB
U planini mrkoj nek mi bude hum, Nad njim urlik vuka, crnih grana um, Ljeti vjean vihor, zimi visok snijeg, Muku moje rake nedostupan bijeg. Visoko nek stoji, ko oblak i tron, Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon, Da ne dopre do njeg pokajniki glas, Strah obraenika, molitve za spas. Neka ikne travom, uz trnovit grm, Besput da je do njeg, neprobojan, strm. Nitko da ne doe, do prijatelj drag, I kada se vrati, nek poravna trag.
71
STARINSKI STIHOVI
Rije po rije na papir tee, Neizreena, napisana. I motrim je: gle, ve ne pee Ne pee, zvuna, zakovana. I tko e vagnut sve te rijei, Nanizane, preboljene. Zar posao ja nemam prei, No te rijei nevoljene? O, daleko je bolje prijei More, ume i ravnice I krvnike, pljakae sjei Te pasti mrtav poleice! I nikada se vie dii, Pavi s milju na spasenje; Na sree, sree, to e stii Poslije nas pokoljenje. Te stare strofe, trone slike, Vjeno iste misli, tuge, Taj stari ljem i oklopnike Odbaciti ko poruge! Da, treba gore glavu dii, U krv i rat, u vatru zai I nikad, nikad natrag stii, A za sve druge Eden nai! Pa ipak, nek te rijei stoje, Stare strofe, bolne lai; Moda e tuge da postoje, I tko e drugi da ih tai?
72
DOBRII CESARIU
Bolesnika soba, zatvoren u mraku, alostan i tih I katkad se trgnem zauvi u zraku Plakati tvoj stih. ini mi se, dragi, on je kao suza, Suza teka sna. Iskopani dragulj u rudniku uza Da drugima sja. Teku crne rijei, ali usred plaa Prekida ih gr; Blista otro jezik buntovnikog maa. Pun je krvi vr. Ali nita zato, bogate su ile, Treba biti krut, Okovi ne bole, bezmjerne su sile Tek je krvav put. I neka je mrano, i neka je crnje! Klonuli su svi Za najljepe zlato dobili su prnje. Tako e i ti. Ne, nije to nita, ne, nita to nije, Ti si tako jak! ujem samo: netko hrapavo se smije, Dok odlazi vlak.
73
PUT ZA DRAGOM
Nitko ne uje na razgovor u noi I ne vidi Tvoj smijeak, niti suze, Odluih, draga, da u s Tobom poi. Ne plai se nita! Tko Ti hrabrost uze? Ruke su mi hladne? Gorke su mi usne? Udara mi srce pomamno u tmini? - Hlad je znak mirnoe. Nou zvuk se zgusne. Od Tvojih se suz ukom usna ini. Pria mi o svjetlu, gdje je srea bolja. O kuici maloj u dubokoj umi. Otkuda Ti rijei, odakle Ti volja? A glas Ti je prazan ko u looj glumi. To najcrnje sjeme dala si mi sama I sada korijenje njegovo se iri: Ulo je u meso, raste u ilama, A stapka mu smrtnim cvjetovima miri. Nema Tvojih ruku, nema Tvoga glasa. Nema Tvoje kose. Struka. Tvoga lika! - Jao! Ti si mrtva; a ja traim spasa. O, odakle krv ta, i vrisak. Trka. Vika! 31. VIII. 1938. Savremenik, 1938.
74
JAKE SMRTI (1939)

VOJNIKOVA RUKA
Ruka mu ve davno gnjila; I nakon smrti jednog dijela (Na koji sjea ralo i pila) eka cijelo pogreb tijela. Odbaenu u crnu tamu (Koja kao krv je gusta) U gru pustili su samu, Bez njena srca i bez usta. Pa ipak katkada u noi Moda ona srce stee I kae: Sluaj, treba poi, Komadi smrti tebe vee... Sada nad njom raste ito (Iz srdaca, kost i glav), A tuin seljak ne zna ni to, Da ona rasko rasipava!
OI STJEPANA RADIA
One ne bijahu stvorene za obine vidike, vrsto su gledale daleko, daleko na kraj stoljea: Mutnu im zavjesu davahu bliske stvari i slike, Jer su prejasno vidjele rasko Velikog Proljea. One su nosile u sebi tihog smijeka bore, to se u zipci ljuljo, na ubitu ivio tijelu: Tada su gledale rasti i vreti golemo more, A u njem svoju Misao ko ribu srebrnobijelu. O blage zaklane oi, iskopane krvavom rukom, (Za ljudsku smrt prejake, nedohvatno daleke) Sada stojite svagdje: nad selom, nad poljem, nad pukom; Ko sunca ljulja vas more i nose ko bisere rijeke.
75
Pognute glave div malenom Hrvatskom kroi Nose na grubu dlanu blage zaklane oi.
PALI VUK
Kad se srui vuk od zrna Ko da teka kronja pane. (Prognana daleko srna Treperei stane.) Njegov pad ne slii padu: To truplo pokriveno dlakom, Zgreno u divljem jadu Urlie nad rakom. Jo uvijek mu zubi ree I prijetei je dlaka mrka, Oi sa njeg plaho bjee: Ne, nije stala trka! S njim umire sama uma: Nesta s njime kretnje njene, Mrkog sina njena uma, ive njene sjene! Ona: zakovani div, Nadahla ga svojim bijesom. Kojim paro zub je kriv Mekim jadnim mesom. I - izgleda - ista smrt Boji se u njega ui: I mrtav se ne da strt Jo je sada ljui! Kad ostane zadnji vuk, Nemojte ga svladat Nek od njega ui puk Borit se i padat!
76
SMRT LETAA
Kad ovjek jednom leti, Visoko kad se vine, emu tlo i pad? Nek zemlje se ne sjeti, Nek motri san visine: Od oblak grad! Zato da dolje pane? Kad ve dosadi sve mu, Neka nae dom: Kao pticama grane Neka je poivka njemu Oblak-aerodrom. A kad ve treba pasti Neka pane u more: Drugi plavi san. Tamo e imat asti, Koje je imo gore, On i aeroplan! Tu se nebo ogleda: Dubina mu sjaj kae I zvjezdani trag. Dubina snizit ne da, Koji visinu trae I san im je drag. Nebo i more se ljube: Dviju sestara braa S ljubavnika dva: Nikad ih obje ne gube. Uvijek se k jednoj vraa Svaki od dva sna. U more nek potone, Da ono s njime njie Sav nebeski svijet: Oblake i avione, Zvijezde; - da uz njih vie Ne ustavlja svoj let!
77
MRTVAKO PROLJEE
Domiu dani: mrtvako proljee. Mislim na groblje, gdje legoe baku, Zaronie djeda i oca u raku, I s njima od kie mokro cvijee. Drage, nedorasle sestre u grobu, U ljubavi sretan sam da vas nema, Ni znale niste za la, to se sprema; Hvalite, slatke, svoju crnu sobu! Tu je na okupu itavo selo, Blizu kost do kosti, lijesovi krti, Blijete kose na suncu: zlato smrti, I izbija tvrdo seljako elo. Mrtvi kopai, zemlju ste kopali, Znali ste: sebi kopate leaje; Svaki joj od vas oduzeto predaje, Ve u kolijevci zemlji ste dopali! Groblje bi bilo jednako njivi, Da nema krieva: gle, kree trava, Iz grobova, iz vaih ruku i glava; Cvjetate! Opet ste pokretni, ivi! Oko vam prozire crnu debljinu, Gleda u obliku krunice cvijeta, Gledat e tako do konca ljeta, Kada se vraa u onu upljinu. Seljaci, kao zemlja nepomini, Tromi i teki, kao zemlja jaki, Sa njom ste jedno, zauvijek jednaki, ivi i mrtvi, vjeito slini. Mrtvako proljee: domiu dani. Uzet u sjeme u iroke ake, Da iz rake raste nebu pod oblake, I plodovi zru suncem obasjani!
78
TRI PJESME (1940)

USNULA DRAGA
Na dragoj lei mjeseina I san svih zvijezda na njoj sniva, U grudi joj se bijele sliva, A svuda drugdje pomrina. I moja radost i vedrina U srebrn okvir je okiva, Dok crna tuga mi noiva U srcu: mraku sviju tmina. I tako draga u snu bludi, Pa, ini mi se, vrh nebesa, Dok rana zora njeno rudi, Treperi odraz njena mesa. Tek onda kada vjee digne, Mir mi stigne. O, mir mi stigne.
Hrvatski knjievni zbornik, 1940.
PREZRELA JESEN
U svakom plodu malo sunce zori, I voe slatkim jezikom mirisa Javlja nam svoja imena; dok gori Lie svih brez, kupin i tis. S brijega uta bundeva se sori. Orasi pljute kroz lie iz visa. Cestama tropot punih kola ori, Na nebu vatre jesenjih obrisa. Lijepe mi se prsti od slatkoe. I moje srce zrelo je ko voe. Mirie! udne jo ga dre snage Na tankoj grani ljubavne zreloe. Gle, viu silno, s njegove punoe, Vesela usta ime moje drage!
Narodno kolo, 1938.
79
BELI MOST
Preskoil je reko, V hrptu se je svil, Bel ko isto mleko I velo od vil. To so dva se vala Slila vu jen tren; Slika je ostala Od njihove pen. Srebrna se riba K njemu pripelja, Voda se zaziba: On se v nje smehlja. Kada riba projde, On tiho zaspi, Koijica dojde, Pa ga probudi; Strese se od sree Da ne more ja; Popevko okree Koijin kota: Beli, beli, beli most Ko slonova kost!
Hrvatski knjievni zbornik, 1940. (Pjesma je ukljuena i u zbirku Ognji i roe)
80
MJESEEVA SONATA
Jecaju gusle negdje u zraku, Iznad zaarana grada; Na tihi grcaj, na suzu laku Ko more mjeseina pada. Zatui od njih sva visina I zemlja nekim mekim zvukom, I plae dalje violina Pod mjeseevim svijetlim lukom.
NO
To nisu zvijezde, to nebo nije: To konica je pel puna; I komad zlatnog meda - luna U gorka usta slasti lije. To nisu zvijezde, to nebo nije: To svijetle suze alosnice Oblie neko divno lice, I njihov sjaj mi oi mije. Konice srca! Pjesmo nebeska! Uzdie radost, a tuga se smjeka.
81
LASTAVICE
O lasto, kad nagne tamna krila Sve modrilo svoda U srce se slije; Kad se vine, grud ti se otkrije: Tako blisne voda, Koju no je skrila. Cvrkue, a uhu tad se ini: Srebrne karice Reu svijetle zrake! Ili, da kroz ledene oblake - Prolijeu strelice U dubokoj visini. Gleda te kraj okna djevojica; Sniva, oi rastu: I na nebu suru Vidi tebe u plavu veluru; Al ne vidi lastu, Za nju si kraljica! Iza tebe dvorjanke, u sviti, Kneginje odabrane, U svili i barunu Do dvorova nose modru krunu, U tamne dvorane, Gdje stupovi su viti. Sestro mauhic, o sutonjoj uri Mahovinom sanja Raznjeava due; Leti: s tobom nebesa se rue, Okreu, - a danja Rijeka modro juri. Otmjena si, lasto, poput klasa! Vihor vas, ko jedra, Nosi, mile ptice; Krila biju ko duge trepavice, A grud, kao njedra, Slatko se bjelasa... . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
82
Proljetos, s ljubicom u kljunu, Kao modre nade, U sela ste nam pale; Cvrkutom ste tunim zaplakale: Tko nam to ukrade Strehu gnijezda punu? Kruile ste vrh golih zidova Kuic i tal, Gdje su gnijezda bila Ispod streh, iznad vratnih krila, Gred i jasala, Ispod svih krovova. Tisue se cvrkut - ko suze Nad razvale prosu; A niste ni znale, Da jedine ste ljude oplakale, Koje smrt pod kosu Najstraniju uze.
Izmeu dva rata, 1942.
BDJENJE
Mali cvrak pjeva ko da sanja, I samo se naas od sna prene; Meke sjene travka, cvijea, granja U svjetlo su zvijezd odjevene. Svi drugovi oko njega zriu: Cijelo nebo dre od glasova. Zar iz snova zrikavci to viu, Il su pjesme zvjezdanih korova? Poljuljane svijetle sfere gasnu. Rosni mir; glas probuene ptice. Kraj ivice jo se cvrak glasnu. Blijeda zvijezda sputa trepavice. Nijemo padoh: razdrte mi grudi. Ginuli su negdje cijele noi Zvijezde, travke, zrikavci i ljudi.
83
NONI VLAK
Kroz no daleko tutnji crni vlak. Srce ga slua, i s njim muklo tue: Kotai, jure nada nj, nad njim bue; I spava trne, ko na smrti znak. Pa doe zavoj, i kroz laki zrak umorom kie kolesa zazvue: To nekom drugom zemljom vlak se vue; A spava tone, ko da sre mak. Kroz no sve bre tutnji crni vlak Gazei ljude, naselja, tjelesa, Kao sotona bezuman i jak. Onda sve tie nestaju kolesa, S dalekim slapom, s liem, koje stresa I nosi kroz no snenu vjetar lak.
LEEVI PUTUJU
Leevi plove, njiu se i plove, Zeleni, modri, teki, naduveni: Krupnjaju, rastu, kao da se tove; I onda stanu, tiho okupljeni Kraj obale crne. Jedan o drugog neoprezno zapne, Poskoi naglo, ko od neke volje; A gnjilo uho iznad vode napne, Nad mutne vale, to uz njih grgolje Kraj obale crne. Noni se palac na talasu ziba, Namiguje, kao da se ali: "Tko kae za nas da smo hrana rib? Gle! Od njih mi smo tako odebljali Kraj obale crne." Strano, ko rana, zijevaju im usta, A voda, pljute iz njih, u njih, zbori: "Lau! Od mene trupla su im tusta!"
84
I prelije ih grubo, i ubori Kraj obale crne. Pa kao da ih neman rijeke lupka Da poure se, dok bi htjeli stati; Jer kad e prestat ova strana kupka, Kad e im jednom odmorite dati Kraj obale crne? Zato im ue, to vratove resi, Prezrenu milost jo jednom ne vrati, I o dub stari opet ih objesi, Da bi se mogli mirno odmarati Kraj obale crne? Zato taneta, posuta po trupu, Ne oteaju, na dno ih odvuku, Da doe jednom kraj jurenju glupu, Da nau tihu, najtaniju luku Kraj obale crne? Al oni plove, njiu se i plove, Zeleni, modri, teki, naduveni: Krupnjaju, rastu, kao da se tove; I onda stanu, enjom okupljeni, Kraj obale crne.
Govor Gorana Kovaia na akademiji u Bihau 5. januara 1943. Letak
ODGOVOR
Krvnie! Ako za izdaju ponudi meni srebra, Skovat u od njega no I sjurit ga tebi u rebra!
Govor Gorana Kovaia na akademiji u Bihau 5. januara 1943. Letak
85
RJENIK
beteg (ma.) - bolest bljut - brljan e - ako rez - kroz diiti - mirisati droban - sitan, malen Dulce et decorum est pro patria mori (lat.) - Slatko je i dino umrijeti za domovinu (Horacije) gda - kad grand (panj.) - plemi viega reda, velika hia - kua jok - pla jokati - plakati kube (tur.) - kupola kulec (prema njem.) - poljubac kunuti (prema njem.) - poljubiti lasi - kosa les - lijes lub - kora lukati - vrtati rupe, rupiati lukna (njem.) - rupa ljiljak - imi majhen - malen malin - mlin metulj - leptir metuljek - leptiri menar (njem.) - crkvenjak, zvonar mue - utke muditi - uriti, kasniti negve (ma.) - okovi, lanci nigda - nikada oblok - prozor parip (gr.) - konj, kljuse pe - pjeva plovan (lat.) - upnik pogeklati - pokakljati Roland - ili Orlando, junak iz doba Karla Velikoga, istakao se u borbi protiv Arapa i Baska; glavni junak glasovitog Ariostovog epa Mahniti Orlando sigde - svugdje krlak - eir loprok (njem.) - klaonica turen - toranj veja - grana vesi - visi Vesna - u staroslavenskoj mitologiji boica proljea i mladosti Vladii uro - pseudonim Vladimira Juria (1910-1945); s Juriem i Josipom Hitrecom (1912-1972) Goran e 1932. objaviti manji izbor svojih pjesama vun - van vuzem - uskrs
86
OGNJI I ROE
RODNI KRAJ
Oklo sela breg do brega Visok hrptv, vrste, jake; I divlje zveri sakojke Se jvljajo iz grla sega. Tu ume rast za seljake, Im hio daj, pljug, postljo, Kantrdo, ormr i zibljo, I trdo trugo za grobn mrake. V dolu lei, ko na stolu, Hiljde zlat lebv kruha, Hiljde bel metrv ruha, Hrane konju, gazde, volu. Po pristoj so grozdi zlati, Rumni, plavi, oti - slatki: I dani gred, dugi, kratki Ko pogrbi i kudi svati!
87
RANE TOGE
OINA KOLAJNA
Oa na so slavno pali. Koljno so nam poslli. V roke smo jo stopot zeli I grdo jo zamrzli. Njeje srebro nam je fkralo S denstov, sreno, malo. Ali v cele nae noi Otprla nam ona oi: Od njejga svetla v tame Mi smo vidli grobe same; Mesto oe nam divni, Od nov nas koljn brni.
ZADNJI GLASI
Cinku je s turna naga zvonil, Plvan polahko popval, Vetr po nebu oblake gonil, Nie n sz prolval. Vmrl je star oa, brado je imal Ko svet'c v oltaru belo, Ko malo dete na odru se smejal, Veslo bilo mu elo. Imal je eno, ali je vmrla, A tako dobra je bila! Toga je ivot matere strla, K se vu nje je skrila.
88
Ljubli negda lepga so sina, V tuje se kraje obrnil, Kaple soze so v kupce vina Nigdr nazd se n vrnil. Dalek je, dalek pro'l prek mora, Tam zlatna se zemlja prostrla, Pisli so ju: da zlatna je gora Mladi mu ivot potrla. Jokla dugo, jokla mati: Sega pri hie nam ima, I ume, i njive, i groe za brati, A sinka naega nima. Njempt tako vg'sla je ona. Za trug stari je epal, Dugo zvonla zadnja so zvona, Lepe moltve je tepal. ekal je dane tiho, veslo, Blia postla daljina Zato se smjal ko nebo belo: Videl je eno i sina! Cinku je s turna naga zvonil, Plvan polahko popval, Nie n sz prolval. Vetr po nebu oblake gonil, 1929.
SESTRIN GROB
N ju bilo ni leto dan Kada je vmrla. I gdo bi zapamtil njeje ime, I njeje lice, I njeji smeh, Da se n njeja ziba Zibla Skupa z mojm srcm I popevla: Imam sestro!
89
Imam sestro! Imam sestro! Dalek od mene - V rodnmu selu Njeji je grob, Odloen od cele rodbne, Sm, V kotu Deinskga groblja. I s pozabdo Na mali ju kri I na ako zemlj Kada Sisvete prdo. A ja (Ki s'm Boga pozbil I jo kome v ajngele verjem, Med kmi njeja dua Ko cvr'k popeva I smeje se svojmu velikemu bratu, K ju o polno Ovo popevko slae) Divanim jesenskm vetru Tiho i vroe V tujmu gradu O jesni: - Dobri vetr, Prosi te njeji brat Suho lie pribri I na njejmu grobu sloi Venj'c zlat! I ovo sozo odnesi Na njeji grob - Na kmu svee n Naj se na njemu Svetl! 1929.
90
PRIMORKA
Dobra stara ena, alsno oblena; Na ple kora, Teka, puna dara: Smokv nezabljne; Slatke, a zelne! Pustla si more, Prola nae gore, Duge trde pte Mi ekli smo te. Prosli smo melje, Faon ali zelje; K tebe to nosli, Smokve smo dobli! O drobna rna stara, Ta na ple kora Bila nam je sanja I non i danja. Doivel bi pota Gdo rek'l bi: sirta! Za nas, deco rata, Ti bila si bogta.
91
GLEDALO KUPE
D'D, SONCE I STARI MLINAR
Srebrna kap Zlatna kap Zelna Plava ota Na soncu ble Na liu um Na krovu zvon I be Vuzdu pota. Stari mlinr dom gre: Biser vuz biser nos v las Srebren I djamantov puno brado. Vesel je. Plodno se polje zelen, A na vod Kapi Tancdo Ska Ko drobne vesle deklce, irjo im se svilne kikljce I okre. A doma mali vnuk Stal pod hin klobuk Fakin I nemirnjak I sljua: Plju i u i um Kin divn I kap po kap I kap po kap Cekin Cekin I srebrnjk Zvoni na dlan.
92
Stari oa se uri, Po potu tuklj njegov ap: Raste voda, gle, vuz slap! Boa kap Vrt Vrt Mlinsk kota. I um um I grom grm: Iz grada Bela gosp Be... I glda vnuk: to stari oa Iz vr vu koe zlato trese; Iz zlata dla srebro oa I srebro pun v mlinu kese. A pred mlinom, Oklo njega I nad njim Kapi ska Pa se ta Smej I lovjo Srene so: Ljudsk se radsti veseljo.
RIBE
Gdo im skoval svetle ljuske, I pomtal farbe zlate, I svilna im isprel pera? Gdo im glase zel iz grla? I vvk so tako tihe, Tako svetle, tako lahke. So li pale iz oblkov? So nastle iz kamnja? So li iz renga zlata? Niso! Pale so iz neba V noi zvezde iz viine V reko, pa se oivle:
93
Zato tako so srebrne, Pune zlata, svilne preje. Zato tako so bez glasa.
BELI MOST
Preskil je reko, V hrptu se je svl, Bel ko isto mleko I velo od vl. To so dva se vala Slila vu jen tren; Slika je ostla Od njihov pn. Srebrna se riba K njemu pripelj, Voda se zaziba: On se v njem smehlj. Kada riba projde, On tiho zasp, Kojica dojde, Pa ga probud; Strese se od sree Da ne more ja; Popevko okree Kojin kot: Beli beli beli most Ko slonva kost!
94
MALI SVET
MALI OBLAK
Dgnil se v jutro Iza brega Mali oblak - ko gnjezdo Od snega. Tice so v jata letle Iz njega. I puhnil je vetr, Vetr jak: N gnjezdo vre ticam Mal oblk; Tono letdo, vrdo ez zrak.
POTOK
ez srce tiho potok tee I nosi soze stare sree, I prole toge, tihe smeke Iz krvi rne, due teke. ez srce tiho potok tee I nosi soze stare sree.
PROLEE
Gdo se tako smeje tam, Da to vetr n? Po'al visibbo je, Da ja ne zasp. A po stoz nego gre I kolo krip: To pelj metulj'k se, A spreg mu n.
95
Kam se voz deko mlad, Kam mu se ur? Ah, deklca fijlica Ke lepo di!
MALI POT
ez umo vodi mali pot, Od lada plav, od sonca ot. V njemu trag je zajcv, srn, I zarez kola, glibok, rn: To pro'l drobn voz je drv, I tica jo, i krt, i rv. I dugo vre nikga n A pot vvk be, be. Zavja sim, zavja tam, Okolo umsk kri jam, Dole skae, v nebo gre I njempt n ga vre. ovek glda: kde je to? Gova, mir krg njega so; N vetra ut, popvke tc, Presvtlo n, n preve kmc: Pozabi ovek toge s, I srea tu primiri se.
96
VINOGRAD I DRAGA
BRESKVA
Iz grada prila v male si koje (ernje cv'le belo so odrda), I vidlo mi se - a bila si bleda! Da beli svet im pal na lica ti je. Kvartr si zla v selsk nam birtje, I pila mleko i jela si meda I kada la so iz pae govda, Drobne dlane vol kuval ti je. I kako bi se ja te ndal sree! I kako mslel bi da skoro loze Bom s tbom gldal vu prolne soze I da rumno brskvino bo cvee Vu moje brajde s na tebe palo I v mojem krilu lica ti obsjlo.
DVA GROZDA
Zelna trta gre ez drugo trto, I prek mladce lisnta mladca. Tu je v tru ko v gnjezdu s zaprto, N videt svetle nam o, ni lica. Ko list vuz list smo drhtavo se stisli, I cel vingrad drhtal ispod gvozda, I dial v cveu, v zaljubljne misli, Z dva naa srca: dva jedna grozda.
97
MALA TRGAICA
Moj dragi, gsti moj vingrad, Ti mu zelni moj ajdk; Ne um: da li smo groe brat Ja i ona, zelni moj ajdk. Ispod lia s'm soncu se smejl, Gledal rne oi tvoje bb; Grozd iz trte, grozde njeje bral. Tiho divlj gukal je glb. Vingrad moj, zelni moj ajdk, Jo na vust slasti udne so. No, reci mi, zelni moj ajdk, S'm kuval tebe ali njo?
TRGATVA
Trgli so grozd po grozd i gnjeli, Popevli trgai vesli. A v meme je toga umla Ko prazna obrna grana: To naa so srca, o draga, Zgnjetna i potrgna! I v lajte glibke groe so deli Trgai mladi, jako vesli. I do laktv roke im gole So bile plave, krvve. Muari z bregv zagrmli. Zgane so loze i trave. Odnesli so groe. Glasi vesli Po pot strme se razletli. N groa, tebe ni nikga. Dalek so tice. Skri lice! Slatka ehlja, grenka toga. Bol popvka trgace.
98
VINO
Pred zidanco sm stojm vuz trte: Ko groe s so moje sree strte; S lepi asi pali so ko lie, Nad km se vetr joe: leto ie; S kolci, pod k mi smo bili skrti, Ko koplja v moje telo so zabti; Al vino kuaj iz alsne trte, S sree, toge vu njemu so strte: Ko grozd lepa i puna i dia Je bila naa ljubav, naa srea; Ko mot je motna njempt potkla, Slatka, a trpkost v njo se je zavlekla; I prola v togo, kada je zavrla V srce je pala, ko vino vesla; Ko vino tona, otrvna, dia Je mrtva ljubav, naa prola srea. Ne smej se preve, i preve ne toi, Sm sebe ao puno vina proi; I kada ti bo toga v srce sela, Od vina dua tvoja bo vesla; I kada bo od radosti zavrskal, Vu vinu staro togo bo poiskal. Ne smej se preve, i preve ne toi, Sm sebe ao puno vina proi!
99
NA NEBU I NA ZEMLJE
RNI OBLAKI
rni oblki: prnjvi siromaki, So gladni ita, ejni vinsk loze. rni oblki: bogti siromaki Ke siromko bogctvo so: soze. rni oblki! - kun j seljaki, Pa projd spat za breg kde n vroe. rni oblki! - prosjo seljaki, I pride jen po jen i njimi joe.
KONJI I NEBO
Vetri so nebki konji K vle oblke (Voze nebekga sena) V talo: rne mrake. Pasli celi dan so travo, Dok n rosa pala (Drobne i deble zvezde), Pa se zasijla. I najlpem od s konjov Pala je potkva: Ko misec se zasvetlla, S zlata i nova. - O, seljki rni konji, epvi i gladni, Moret bote gore v nebu Siti i paradni!
100
SONCE I SELJAK
Sonce ima plav krljk I od zlata lae, Pla sviln mu je oblk, Pa veslo skae. Onda zvlee svet'l no, Da tamo zakolje, I zaje vetr mo: Nosi jo ez polje. Sonce zajde na jen breg, Ko kralj pun slobde, Rastop mu oko sneg I zapli vode. Roe rast krg mu ng I letjo tice, Gospon ljiljan, petljar glog Dido mu v lice. - Njivo orje jen seljk Vu prnjve robe Sonce skrilo za oblk Svoje zlate zobe. Rja zela mu krljk, Zlate lan konce Pla oblk naprvil mrak: Pod njim joe sonce.
VESELA CERKVA
Na bregu cerkva jena, Stara par vekv, Stoj vre zapuna, Sv puna, imiv. Njeja je niska vrata Pred smrt zaprl baron N vre golbe v jata Razgnjal smehom zvon.
101
S ajngele i svete Je imat v retu tel A majstor v lica, v krete Veselje im je del. V glavnmu je oltaru Anton, svet pustinjak V pobnem stoj aru, Ko grabancija-dijak. Z jen nog je skoil, Lepo se nasmejl S palic se podboil, Da ne bi dole pal. Do njega je Mikla: V roka mu zlat'n ap, Na glav bela kula, A brada mu ko slap. I sveti Petr v kotu Dignil velik klju: Ko da mu gdo na potu, Pa tel bi njim se tu. Tam fratr jed'n stari Zatancal je, junak, Ko da za greh ne mari Je kuto dignil v zrak. I ajngeli drvni, Krilam daj mah Ska preljubljni, N j Boga strah. I kada trak od sonca ez okno v cerkvo gre, Veselju nima konca To jako lepo je. A Mojsiju na kipu Od jada zras'l rog: Vu tem se smenem hipu Nasmjal stari Bog... - O dobri, sveti ljudi, Stinjni vu svoj kot Ljudsk ste isto udi, Rojni ba za pot.
102
Ja znam, da vi bi teli V beli, lepi svet, Da tone razvesli Va obraz, smen kret. Vvk bi potovli, Tirli ljude v smeh -; V birtije malo stali, I ne bi bil to greh.
103
VEKVENE SNAGE
KONJ
Ni kralj ne hodi tako ponosto, I pla mu gizdav n ko tvoj je rep; Ko tvoje grive nima cura kito, I tan'c n ju ko tvoj tan'c lep. K ima tako nogo vilovto? K tako slatko zna svoj prignit vrat? N junaka, k tako silovto Gre z vriskom besnm i veselm v rat! Gdo more z vihrm ko ti gromovto Nagnjat se, dok kree ognje strel V oblku praha trdo ti kopto? I kada stane v's od pene bel Pokriva tvoje telo ponosto Od srebra pla, tkan zltom raskoto.
BIK
Tako mirna i tako jaka sila Sam zemlj je: bregv plann. I ovek eka, da iz pl vin Bi kudi vulkn snaga divanla. A strana trd mic je gomla, Rodovta ko zemlja iz glibn, K besn, divlj, kudi njeji sin, im dign mu se plodovta ila. V te glave, pred k se ovek izgub, I stane slab, nemno se pred, Jo jedno Jehve sila sp: Iz nozdrv njeje plman knit zna I dim se gst v snop zapu. Da! Stari Zavet v biku jo iv...
104
VESELI LJUDI
MARTINOVA BRADA
Stari oa Martin Bil je veseljk, Do sto lt je ivel Vvk zdrav i jak. Z brad se je gizdal, Bel ko oblak. Ba o stotem letu Oi je zaprl, Na postelj se proil, Z brad se prostrl - Ko z belm pokrvom I tiho je vrml. Potlje sake noi, Dok misec svet, Na grobu je svetlo, Pod km Martin sp: Veldo da brada To mu se bel.
TUNA ROG
Tuna Rog - ve mu smeno ime ez duga leta tral ljude v smeh; Radost jaal, ko ar kovki meh; V topla leta obral je zime. Brez njega nie n tel imat svate, On prvi bil je nek harmonik; Za ejo bolje so nek paprik Njegve bile ale sakojke. Na trgtvo, tvo, sako slavo, Da bo veslo bil je vvk zvan; I kada negdo bil je zakopn, Na krmna re je na'l pravo.
105
Istino je vvk rekl v lice, N nikga v opine se bal I kada komu bilo zato al, Sm bi n se zel s poalice. Gdo vuz grob mu projde, ta se smeje, Na pamet njemu pde puno l; I kada Tuna bi iz groba stal, Smejli bi se temu prek s meje.
PETR BREKI HARMONIKA

Ako se je jkal ali smjal Zaprta bila vusta so i oi, Z harmoniko je svoje soze ljal, ez tipke njeje smeh se njegov til. Njegvo duo imal njeji meh, Njegvo srce, njegov vzdih i smeh. I celi ivot bil mu je popvka, Cel ivot tan'c, svati, pirovnje, Muzkal do svojga je sretka, I na oblke 'l je v svatovnje... To znad s: da je Petr Breki Pri ajngeli hrmonik nebki. To n izmslil nigdo, to so glasi Od Boga prili o mrtvke mae: im plvan zapopval "Boe, spasi!" Zagrmle orglje so nae Na tan'c - kudi muzke Petrve I ko da celo selo v nebo zove!
106
STARI TANCI
VALCER
Kolobri svetli pod nogmi Ko srebrni krogi so vodni. Mali viri zraka, razletni, Vrtdo se, vrtdo se za nami. Prstni so zlati tvoji prami, Slatke roe dahi ti medni. Bel si cvet: okrni se, okrni! Gle, letmo, sami med zvezdmi... N te vre, iz rk si mi nestla: Gldam lahko, belo pahuljco, Belo zvezdo, drobno belo tico, K je v bel krog zaigrla. Mali viri zraka se vrtdo I po tvoje las mi dido.
107
TRDI KORAKI
DRVARSKA POPEVKA
Kulko drv iz nae m, iz nae sl Je grad pjel! A Drago Malte si volu nogo strl. I Pero Koan je stal pod bukv. Stari Kal'c je delal drva i vmrl. I s so, s leli po ret. Na Vrbska je gospon k vozu stal I meril ga z metrm i z o, Klel je tate Lukvce, Jedrne I za sol, bice im je dal. A gospona brige n Kulko ng Kulko rk Kulko k Kulko glv Kulko lt Je kupil on I z drv otpljal je vagon. Zato v nas se vjde jad, zapali bes! Zabdav kletve gred do nebes. Pa bomo mi sodli: Jo dost vam n?! Stotne Stotne Hiljd voz Bomo vam poslli v grad, I loma bo borv, bukv, Iz nae rk i ng i glv! Stotne Stotne Hiljd voz Vgal bo na jad. I naj gor! I naj gor!
108
PRIPOVETKA O JELENU
I. Miha ivi je odvezal od jasl svojga vola Jedinca Jelna; Oklo rogv namtal mu venj'c lancv. Oprtil je torbo s poga i ljukom; N pogldal eno, N se mog'l obrnit k alsne dec Polahko prekriil se I pomslel: Zake moram prodat rantelja svojga Zake n sena na hie Zake so deca gladna Zake je ena gola i bosa? Ali kada je hodil po potu za Jelenvem tragm Malo se razveslil i nasmejl: Deca so bila sita, Obuta i oblena, A ena je dela na se kupovn oblko I rob'c ar Pa gre iz tacuna vesla: Na roka nos Pakete mke Mast Cukra Kafe I za njega v epu prge cigart; A Jice je zela skrivke okolado. Trgov'c jo prijzno pozdrvlja. II. Dom se vrnil pred mrak Vesel Prevesel: Bilo mu je v srcu toplo od vina: Na s je pozbil Na eno Obo Oblko Na okolado. I tekga lanca n outil, Ke ga je snel iz prodanga vola
109
I prek ramna oklo sebe zakvil V srcu, v o, v glasu Se smejlo vino: Zapopval je na potu.
III. Gorela je svea na stolu v hie. Gorle so enne oi nad njim Od straha Od jada I toge. Nestlo je laljivga veselja Ko sna: Bi li ju rekl zake se napl? Ke bi bilo da je nekmo Presekl vrat I pustil drob! Mislel je: Zake je tako na svetu? I nazad se k ene vrnil, Tel ju re da ima za jelo novc, A trgvcu ke so doni pratli bodo; Ne bo ni nam vvk rno pred o! Ali ni n rekl; Na krevet je pal teko ko kman Vu vodo Glibko Zelno: Gre Jelen pred njim Zlati so mu rogi, Zlati so mu papki I lan'c mu srebrn oklo rogv Svt Ko kruna. Kulko novc, kulko novc bomo dobli!
110
SLOBODNI SIN
Ko stabla v uma So pali (K so zruli i roke im odskli I koro im rno sneli - mrtvko robo oblkli). Deca so im zavriskla. I ene zajokle. I matere k nebu oi obrnle, Iz sega so grla Boga zazivle. Pa k ne bi znal, da je to vekvni jok, Da to za mrtvmi aljo, Mislel bi: Zavijajo lesce, Mumljjo medvdi I gladni vuki na misec tuljo. O, ne bo vvk Turin i drugi ajdk I klka i zemaljsk gospodr I prevnji apotolski car Klal rvtski puk! Jempt bo rat Naprvil i Rvat: V ma bo grmlo V ma bo gorlo Rvtsko ognje... I kada bo 'l slobdni sin da mrtvga oo poe Na'l ga bo: na zemlje lei, Na krevetu od maha, ispod umsk strh. I ne bo greh Ne bo greh Kada po brd zagrm Kada ez mo zaum I zazvon Njegov smeh!
111
STARI INTRUMENT
SREA
O dvorci, o dobe s, K bez greha dua je? O dvorci, od dobe s! Ja jedne sree imam ar, K nigdo ne bo vjel ngdr. Pozdrvi njega saki pot Km javlja galsk se kkt. Ah, da nimam lj ja vre, Od nj ivot slomil se. Ta raj je duo, telo zel I s muke mi je snel. O dvorci, o dobe s! Hip mojga bega v spas Bo i moje smrti as. O dvorci, o dobe s! Arthur Rimbaud
DRVLJE
Od sg drvlj v Inglke, V s slatka kota tri, Jasn jedni, jasn lepi I zelen rad gor. Od sg drvlj v Inglke, Od mora k moru pak, Najslaj vrba popke spua, Dok jo mo oblak.
112
Od sg drvlj v Inglke Ko tamjan, mirha fin Nijdno nima duh i kd Ko lipa i ko brin. Od sg drvlj v Inglke, - Hrastv, brestv - gor Jedna tisa lampe mira Njemu, k sm le. Walter de la Mare
113
ETIRI METRA
PUNTAR GRABANCIJA
On, "stara hia"; on, puntar grabancij; On, slavni dijak; on, svetsk vandrok Je prvi videl, da na je krepal Maj I pustil sozo uhko kudi KAJ. Nokturno grik i bdenje hrastovko, Hrvtsko, dijko, kmetsk i seljko, I vvk betek i vvk huda smrt, I zorje nae pot vvk zaprt. Ostvit kmico, ostvit nao no, Ostvit galge - vte od doma pro. I pun se svetla vrnit v stari kraj, I bit trubenta, og'nj, strela, punta! A znat, da vrhu hrvatskga grunta KAJ je kletva, i jok, i jok je KAJ.
PRIJATELJ SMRTI
Fran Galovi Groe bo vino; iz tela ni n bo, Nas bo nestlo, i ostlo s bo: Popvke, oblki, i kostnji, tice, Sonce i leto na drage gorce. I vr'k bo vmrl i bo se probudil. Seljk si vino bo v tru pritrdil, S pesmm bo ga pil skroz dklje ne vmere: Vu kmice mu vetr s vrata zapre, Okna zalpi - i v rei dome Prnse popvke, narokove, Slatke ko ku'c i kdi ehlja,
114
uhke ko soza, kdi zemlja rne, Iz k se nigdo nigdr ne povrne, Da je vrka, da glda metulja.
GOSPOCKA ROKA
To slatki KAJ je zagorskga dvorca. To n KAJ kmeta, grabancijaa norca. Duh mu rezede. Fin je kdi pena. Zvon ko ice starga clavecina. Gospcke soze i vzdihi gospcki (Dalek so jadi i besi narcki!) Za fino je oko prebla roba, izmce, krljki, i podveza. I parki, figure od porculana. Otmna alost, ne ala neslna; Ne kletva, vika i narokova. Kdi da slatka i lahka popvka Vel: Gladla me roka je mevka, Mleko mi dala alsna mua.
PETRICA KEREMPUH
Vekva kmica. I jedna svetla Vu nje so iskre muilnga vepla; Pod rne galga, na odrte ke Ognjne rast i krvve re. N treba bilo Veronike ropca Za sliko glave krvavga Gopca: Na cele zemlj so jo slike prave Njegve muke - s seljke glave. Na tambre pod galga si zajkal, Zavrskal, zakll, zajvkal, zaskkal V no rno i v s rne nae dane.
115
Si u istresl, sze si proljal I pod galga si smrti se nasmjal. Od straha so se digle rne vrane.
116
KLJU
Ove su pjesme napisane lukovdolskim govorom kajkavskog narjeja Gorskoga Kotara. Kako se mjesto Lukovdol (opina Severin na Kupi) nalazi na granicama bosiljevakoga kajkavskog dijalekta s ikavskim osobinama i vrbovske akavtine, osjea se to katkad i u leksikonu i u akcentuaciji. Osjea se ponekad i susjedstvo Bele Krajine. Glavne su osobine ovoga govora, za razliku od drugih govora kajkavskog narjeja: "ke" dolazi mjesto "kaj", i mjesto nepostojanog "a" i "e" dolaze prastari poluvokali. Zato valja upozoriti itatelje da itaju npr. mjesto "venjac" (vijenac) "venj'c", a nikako "venjc" kako izgovaraju Slovenci. Gdjegod je to bilo potrebno, naznaio sam poluvokal apostrofom, i svagdje se treba drati ove upute. Tako dolazi s'm mjesto sam (jesam), cv'le mjesto cvale, m'gla mjesto magla (slino kao u ruskom jeziku, samo s naglaskom na prvom slogu), tan'c mjesto tanac (ali nikako tanc!), itd. Akcente sam u glavnim intonacijama pobiljeio, koliko odstupaju od knjievnog jezika i od drugih kajkavskih govora. Isto sam tako naveo najneobinije rijei, oblike i fraze.
117
O JEZIKU, KRAJU I LJUDIMA

Narjejem u kom su napisane ove pjesme govori selo Lukovdol, opine severinske, kotara Vrbovsko. Bliska okolica Lukovdola govori jednako ili vrlo slino, a mjesta koja su od njega udaljena najmanje 5 km govore drukije. Opinsko mjesto Severin na Kupi, 5 km istono od Lukovdola, govori dijalektom koji se razlikuje od lukovdolskoga; mjestimino zanosi na karlovaki, odnosno bosiljevski, i imade katkada prizvuk tokavtine Ponikava. Taj se utjecaj naroito osjea u kajkavskom narjeju Osojnika i Jadra, mjest najbliih Ponikvama, a najudaljenijih od Lukovdola, tj. oko 15 km. Npr. Lukovdolan kae: Grem na vdo - grem vod pripljat (najstariji oblik: Grem na vdo), dok Jadran ili Osojnian govori: Grem n vodo, grem vde prpeljat. Osim toga Lukovdolci kau ke, dakle su kekavci, dok Severinani, Jadrani i Osojniani, pa Pleivani, Rimljani, Zdihovani i Klanani tj. svi istoni stanovnici severinske opine izgovaraju karlovako odnosno bosiljevako kaj, dakle su kajkavci. Nerijetko izbjegne po kojem od tih stanovnika i to. Zapadni, sjeverozapadni i jugozapadni dio opine nalazi se pod snanim utjecajem lukovdolske kekavtine koja je pravi konglomerat svih moguih dijalekata i govora, emu je zacijelo uzrok geografski poloaj mjesta i historijska vanost njegove upne crkve. Dva kilometra preko Kupe ive Belokranjci kod kojih se izgubilo njihovo hrvatsko podrijetlo. Jugozapadno lei trgovite Vrbovsko, akavsko sredite kotara. Oni kau: a del; vidin, sedan - dakle, zadrali su glavne osobine akavtine, razumije se, sa znatnim lokalnim primjesama u govornim finesama. Zapadno od Lukovdola pretee utjecaj belokranjske sloventine iz Starog Trga, Poljana i okolice Vinice (upani mi kazivao da jedno selo kraj Vinice govori akavski), pa je poradi toga njihov govor dobio neke upravo udesne oblike kod izgovora vokala - vrvi najrazlinijim diftongima. Na primjer, Plementaan veli: grem na vdo; Jadran isto tako; a mjesta u dolini Kupe kau: Hrem na vdo, a govore kruhu: krh, krha. Jo vie na zapad izvan opine severinske, u Brod. Moravicama, kau: krh, krha. U Plementau kau kruki: rnka, bukvi: bkva itd. Stoga se Lukovdolci rugaju Plementaanima i Zaumolanima:"Pri nas bura pue, a pri vas pie!" Sva ta zapadna mjesta, kao i istona, za razliku od Lukovdola, kau kaj. Uzroci tim najarolikijim lokalnim dijalektima, kako rekoh, jesu geografske i politiko-historijske prirode; a ne bi se moglo zanijekati i klimatsko lokalno djelovanje, u vezi s florom, na izgradnju temperamenta stanovnika pojedinih mjesta, i prema tome na njihovo jezino bogatstvo i raznolikost. Uoimo li da u Lukovdolu divno uspijeva vinogradarstvo kojim se bavi 70% stanovnika; da bujaju vonjaci s najnjenijim vrstama voaka i sretna zavjetrina pod selom doputa sunanim prisojcima i plodnoj dolini da bogato rodi (glavni prisoji nose imena: Rodine i Rane njive) - a kilometar zapadno i kilometar juno od Lukovdola ne uspijeva loza i krljavi, krta zemlja izbacuje mizeran prirod, dok snani vjetrovi i esti rani mrazevi ubijaju rascvalo stabalce, neemo se uditi ni raznolikosti volje, otpornosti i ivosti ljudi, ni najsmjenijim razlikama akcenta, vokalizma i rjenika njihova narjeja. O prolosti severinske opine znamo ovo (pie Radoslav Lopai, u djelu Oko Kupe i Korane, Zagreb, 1895): "- U srednjem vieku pripadao je Lukovdol, sada upno mjesto p sata daleko od Severina, upaniji i gospotini modrukoj, s kojom je imao istu vlastelu, naime knezove Krke. Lukovdol (Severin spominje se u nama poznatim starim pismima ponajprije u modrukom urbaru g. 1486. kao vlasnost kneza Brnardina Frankopana, sina kneza Stjepana (umro godine 1481.), koji je bio kod diobe Frankopanskih dobara godine 1449. Modruu dobio. Tada je Lukovdol brojio dvadeset i jedno selite; svako je sluilo samo 84 soldina i
118
davalo boinu ast, ali je jedan dio selita uslied turskih provala bio pust. U urbaru ne spominje se u Lukovdolu kneev dvor ili grad, premda je bez sumnje ve obstojao, ali se spominju zemlje crkvene, to je dokaz, da je ve tada obstojala upa lukovdolska.1 U raznim ugovorima, to ih je sklapao unuk kneza Brnardina, knez Stjepan Ozaljski, poevi od god. 1544. sa svojim urom knezom Nikolom Zrinjskim Sigetskim i njegovim sinovima glede jedinstva i ustupa Frankopanskih dobara, spominje se i Lukovdol (Severin), o kojem se kae, da lei u kninskoj upaniji, poto se je meutiem bilo zaboravilo, da je Severin stajao na mei biskupije i upanije modruke prema biskupiji i upaniji kninskoj.2 Meutiem bili su Turci severinske strane jo vie opustoili. Povjerenici, to su uli g. 1558. procienjati Lukovdol, naoe na tom imanju veliku kulu kao grad, zidanu crkvu, ali bez zvonika, a u selima Gornjem (sada Gorinci) i Dolnjem Lukovdolu (sada Lukovdol, Rti, Grinik, tj. Dolenci i Podvunik, op. p.) samo trinaest napuenih selita, a na Kupi drala je obitelj Sean mlin, koji jo i danas dri. Zemalja bilo je dosta, a ume bijahu velike, ali u njih bilo je pogreno ulaziti, jer po umama neprestano hodahu turski Vlasi na krau i razbojstvo (Wolaky Turcici nimium deambulant in eis, et rapiunt ex eis).3 to je bilo g. 1558. jo poteeno oko Lukovdola, to je godine 1577. popalio i unitio beg od Hlievna; srea da se i tom prigodom iteljstvo donekle spaslo biegom na sve strane.4 Severin ustupie g. 1580. knezovi Zrinjski, koji batinie imanja kneza Frankopana Ozaljskoga, knezu Gaparu Frankopanu Trakomu, a kod te Frankopanske rozgve ostalo je imanje sve do propasti Trakih knezova (g. 1671.). Obiteljska imanja razdijelie g. 1609. meu sobom sinovi Gaparovi, Juraj Nikola i Vuk Krsto. Severin dobio je u dio najmlai brat Vuk, kasnije veliki general karlovaki. Od kako se u Gomirju naselie Vlasi (g. 1599.), imali su Frankopani mnogo posla i muke, da ouvaju ostatak svojih manja u Bosiljevu i Severinu, osobito kako bjehu Vlasi posegli i za Vrbovskim i za Moravicama, gdje se u prvi mah ne bjehu nastanili. Samo od g. 1601. pa do g. 1608. poinie Vlasi itavo islo otimaina, razbojstva, javnoga nasilja, ubojstva i umorstva kod kmetova severinskih, kojima do zla boga ogorae i onako dosta kukavni ivot. G. 1606. poinili su mnogo teta osobito Vlasi, koje je bio u to doba doveo iz Ostroca karlovaki general Vid Kisel. G. 1607. mnogo su zla inili Vlasi, to ih je reeni general izveo bio na novo iz Turske i smjestio oko Bosiljeva i Severina, ne znajui kuda bi s njima. Ti su Vlasi kroz itavu zimu leali u selu Jadru. Jednom se je vraao knez Vuk Frankopan od starih Vlaha (Ponikvaara), gdje je pobirao dohodak, sa sedam sluga u Severin. Njega doeka u zasjedi do osamdeset Vlaha, drei, da e sva tri brata knezove Frankopane uhvatiti. Frankopan ukloni se nakon ljutoga kreeva u Severin, ali jedan njegov sluga ostao je na mjestu mrtav, a vie je teko ranjeno. Kad se
upnik Boli, koji je ostavio rukopisnu povjest krbavske ili modruke biskupije, pripovijeda da je lukovdolska upa istom g. 1604. osnovana. - Vidi nae hrvatske urbare, str. 72. 2 Neo reg. acta, fasc. 1645., br. 22, prije u hrv. zem. arhivu, sada u Budimpeti. 3 Ibidem. 4 Valvasor, knj. XII., str. 125.
119
Frankopani radi toga razbojstva optuie generalu Kiselu, stao se taj izpriavati da on ne moe Vlahe kazniti, van ako to naloi nadvojvoda u Gradcu.5 Vuk Krsto Frankopan bio je ne samo na glasu kao junak i vojskovoa, ve se takoer odlikovao kao uman gospodar i skrban titnik svojih podanika. Vuk je imao mnogo posla, dok je svoja od Turaka poharana imanja opet uredio. U pusta sela naseli on nove kmetove i slobodnjake; naroito g. 1622. Goricu kod Severina i g. 1636. Pleevicu. Za njegova doba dooe u severinske krajeve iz Kranjske Slovenci i Koevari; potomci su potonji Rauchi, nebergeri, Frdrbari, Znelai i drugi, kojih ima osobito u upi plemenitakoj. Selita budu sva popunjena kmetovima, a kua podanikih bilo je u pojedinim mjestima gotovo vie, nego li ih ima danas. Podanici davali su od cieloga selita tada najveu slubu od est radnika na tjedan. Priroda od ita i vina bilo je prilino, samo od uma nije bilo dohodka, jer se tada drvo sbog loih cesta nije moglo dalje prodavati. Sami Frankopani riedko bi boravili u Severinu, ve bi dolazili na lov. -" [Str. 250-254]. Ovdje prekidam Lopaia, jer je za objanjenje jezinih osobina pojedinih mjesta dovoljan ovaj pasus da potvrdi najrazliitije utjecaje i da ih historijski objasni. Meutim, utjecaj historije, naroito ratnikih podviga, na psihu naroda i njegov jezik bijae i dalje velik. Buntovne dane kmetstva proivljava Lukovdol pod grofovanjem Oria koji su dobili dvorac Severin darovnicom od Leopolda, poslije smaka hrvatskih velikaa i unitenja njihova potomstva. Ali, zaudo, u pameti kmetova po usmenoj predaji, koju zabiljeih, ostaju Vranyczany: Za vreme Ppota Vranira davali ko ljudi klko. Se so mu delali. Davali so mu jo destino, kada so eli enico, ali r. Ako je bilo deset rstav (krstina), gospodaru je pripalo 9, a Vraniaru desta. Ako je ike (ito) skrvel, on je del pred cerkvo klop. Kada so li ljudi iz cerkve, tuklo ga je pred celem narodom. Svet ni mogl tega podnest, pa so izbrali jenega starega ojeka. On se zval Roko iz Ljukovega dola. I poslali so ga v Be. Kada je pri'l pred dvor carsk kleknil je i 'l pred cara. Kueval mu je noge. Car ga pital: - Ke e, Roko? - Presvitli care, da klka otpde! - otpovedal je Roko. Onda mu je rekl car: - Odi, Roko, dom, vi' ne bo klke. Ki bo za nj, ta bo 'l na ribe'nj. Kada je Roko pri'l dom, 'l je k popu. To je bilo o pol noi. Pop je moral mait (misiti) i proglasit da je klka otpla. Pop je to napravil, ali nikoga ni bilo f cerkve. Vraniar je mislel da narod zato ne zna ke je pop po noi f cerkve rekl, pa je kmete 'l pitat za klko i desetino. Ali car pie Vraniaru da mora sam za glav prit pred cara, ali tri funte svojega mesa poslat v Be. Vraniar se sam otrovl i vrml. I vi nigdar ni bilo klke. Za napoleonske Ilirije lukovdolski je kraj pod snanim uplivom francutine, pa do danas ostadoe neke rijei kao: grem na urnado, tj. na dnevnicu itd., a i neka prezimena kao: Maral, erve i Kobe. Tako starosjedioci Babii, Vrbanci, Lesci i drugi dobivaju tokom stoljea nove pridolice, pa se i time jezik mijenjao i poprimao razne osobine, bilo u akcentu, bilo u vokalizaciji, bilo u rjenikom blagu (Amerikanci, kuarci). Glavne crte lukovdolskog narjeja, kako sam u poetku naglasio, jesu: kekavski dijalekat, veim dijelom sa akavskim akcentom i mjestimino bosiljevakokajkavskim, odnosno belokranjskim.
Lopai: Spomenici hrvatske Krajine, knj. I., str. 355-359.
120
Gdjekad kapne i koji zvuk ikavskog govora. Na primjer: msec, sikra, presvtli, sinkoa (sjenokoa), a naroito je sauvan u narodnim pjesmama koje su sve odreda akavske i ikavske. Prvo upada u oi postojanje prastarih staroslovenskih debelih i tankih poluvokala: koji su u tokavskom zamijenjeni punim a vokalom, a u kajkavskom punim e, na primjer: Lukovdolac kae: m'gla, d'ska, s'm (sam, jesam), p'k'l (pakao), dok kajkavac veli: megla, deska, pekel, a tokavac: magla itd. Zatim udara u oi glas lj, koji se pojavljuje uvijek ispred staroslovenskoga glasa oy, na primjer: pljug, umjesto plug, pljua tj. plua, ovjek koji plui; sljuga - sluga, gljuh - gluh, ljuk - luk, sljuh sluh itd. Do te pojave ne dolazi, ako se l nae pred dananjim u, koje je postalo od staroslavenskog primjer: klop - klupa (kl pa); loka - l ka (luka) itd. , na
Glas o nalazi se bez iznimke u lukovdolskom dijalektu tamo, kako rekoh, gdje bijae u staroslavenskom : roka - ronka; pot - pont; ot - ont itd. Glas h otpada na poetku rijei, na primjer: Rvat - Hrvat; rast - hrast; lad - hlad; (u svojim sam ga pjesmama ee ostavio zbog razumijevanja, i jer sami stanovnici ovdje katkad ostave glas h). Glas v ispada u skupovima: sve - s, a u skupu vr ispada ponekad v, na pr. srab mj. svrab, trd mj. tvrd itd. Primarno i sekundarno prelazi u : svea, lie. Umekano r daje rj: morje. Guturali k, g, h ispred i ostaju nepromijenjeni.
Tm, tl prelaze ponekad u km, kl: nakle - na tlima, klka - tlaka, kmica - tmica.
Poslije palatalnih konsonanata dolazi a prema e, a primjer: ndra (njedra), jdra (jedra). Razvija se kadto sekundarno r, na primjer: prnest (donijeti). Govori se cerkva mjesto crkva. Sauvalo se dugo r, na primjer: grlj'k od boce (grlo od boce).
U ovim sam pjesmama upotrijebio neke mlae rijei i oblike, jer su ve dugo udomaeni.
Narod je veseo, buntovan i dobroudan, pa je to dolo do izraza i u njegovim obiajima, punima dareljivosti koji se sastoje: u pjevanju pjesama o Ivanjdanu (ikavski), dijeljenju darova, poklanjanju pisanica djeacima u Uskrsu, djevojicama u Bijeloj nedjelji, darivanju djece kroz tri dana ljenjacima, orasima, jabukama, suhim groem, pa i noviima na Dan drobne djece (to su tzv."tepke", od tepsi - tui), dok momci tri veeri u isto vrijeme dobivaju od djevojaka jabuke i mladu rakiju, itd. Ukratko, jezik tih ljudi, veselnik i puntar, jezik je bune i muzike. * Nekolio ovih pjesama tampano je u Hrvatskoj reviji 1937. i 1938. godine.
121
RJENIK
Ajdk - hajduk ali, ili Bal, bojao betek, bolest bdo - budu, e, hoe bte - budete, ete, hoete brez, bez brin, borovica, smreka Cinku, maleno zvono Hiljd - hiljad (gen. pl.) Jen, jedan jed'n - jedan j - ih jo, ju jok - pla jokt - plakati ju, joj K - koja kde - gdje kman - kamen kantrda - stolac (obino s pletenim sjeditem) k - koje, kojoj km - kojemu, kojima kmi - kojima k - koji kikljca - suknjica klaka, tlaka kmic - tmic (gen. pl.) kome, jedva k - koju, kojom kt - kut krt - kretnja, pokret krg - okolo krit - kruiti kdi - kao kulko - koliko kupca - aa k'c - poljubac kuvat - cjelivati Lae - hlae lad - hlad lajta, bure, bava Ljuk, luk Mh - mahovima melja - brano
ernja, trenja ez, kroz vrdo, cvre

Denstvo, djetinjstvo deklca - djevojica, draga del, metnuo dklje, dok domo - kui drobn, sitan, malen d'd - dad, kia Faon - grah fijlica - ljubiica fkrasti, ukrasti Galge, vjeala gdo, tko glb - golub gst - gust gova - gusti glv - glav (gen. pl.) gledlo - zrcalo glibna - dubina glibk - dubok grdo, grdno, veoma gred - idu grenka - gorka groe - groe grunt - zemlja gvozd, uma
122
mret - moda mka - brano muzka - harmonika muzkat - svirati (osobito na harmoniku) Naj, nek najempt - najedamput narokova - naricaljka, tualjka negdo, netko nego, netko nek, nego ni, nije nigdo, nitko nima - nema nie - nitko ng - nog (gen. pl.) Njje - njezino njejga - njezina (gen. pl.) nj - njih Obleka - odjea, haljine obrnit - obratiti, osvrnuti oa - otac oa (stari) - djed k - oiju (gen. pl.) (v) o - (u) oima osoj - osojna, sunana strana Pn - pjen (gen. pl.) petljar - prosjak plman - plamen plvan - upnik pljg - plug poga - kola, bijeli kruh poiskat - potraiti popek, pupoljak potlje - poslije, kasnije po'at - pokakljati preja - prea prge - pregrt, akovet prdo - dou pripeljat se - dovesti se projd - prou punta, buna
Rast - rastu rja - ra roba - koulja rob'c - rubac rk - ruk (gen. pl.) S - sva ski - svaki, svatko sakojke - svakakve s - sve sl - sel (gen. pl.) s - svi ska - skau s'm - sam, jesam smehljat se - smijeiti se smejat se - smijati se so - su, jesu so (li) - jesu (li) sodit - suditi sz - suz (gen. pl.) sljuat - sluati stopt - sto puta stza - staza svet'c - svetac svt - savijen, svinut ap - tap krljaki - eirii pot, poruga tacun, duan m - um (gen. pl.) Ta - kotrljaju toga - tuga toni - tuni tre - trsje, vinograd trd (mic) - tvrdih miica trgaca - beraica trgtva - berba trta - trs, okot trubenta, trublja truga - lijes tkljat - tuckati Vvk, uvijek vekveni - vjeni veldo, vele
123
venj'c - vijenac vetr - vjetar v'gsnit - ugasnuti vl - vil (gen. pl. od vla) vjest se - ugristi se vle - vuku vmere - umre voz - vozova vgat - ugati, zapaliti Vrbska - Vrbovsko vre, ve, vie vrnit - vratiti v's - sav
vuzdu - uzdu vzdih - uzdah Zdnji glasi - zvonjava za mrtvacem zke - zato zapre - zatvori zaskkat - zapomoi, zajecati ziba, zipka ziblj, zipka zidanca - klijet, pivnica
ejni - edni veplo, sumpor
124
POSTUMA
SEDAM PJESAMA (1947)

SAMOME SEBI
Zar da se samo naginje Nad nebeski akvarij, Ne bi li nevidljivom udicom Uhvatio ribicu zlatnu? Zar da samo gleda vonjake I varkama obmanjuje ula; Sluajui zelene vodoskoke Voaka, i drhturei na studeni um Slapa alosne vrbe? Zar da rekne: Neka tee vrijeme, Zaklopio sam oi, i ujem Samo ono to doarava san, Vidim samo okrugle brijeke, Gdje uvijek jaganjci pasu; Smijeak oekuje topli zagrljaj tuge, A alost blista svijetlim suzama; Jer znam: srea je kao srce, Ne moe je rascijepati na dvoje. Ali ako protrne i zaplae Radi tue nevolje, zar nije ona i tvoja? Ako pobijesni i vrisne Radi tueg ponienja, zar nije ono i tvoje? Ako zavapi radi tue nemoi Da iskali jad, zar nije osveta tvoja? Ako je tuem djetetu zaklana majka I objeen otac, zar nee svisnuti? Zar nee vrisnuti? Moe li zatvoriti oi, kada tee vrijeme Kao krvava rijeka? Ako katkad i obmane ula, Sanjaj samo osvetnik ma Koji sja kao sunce!
125
JASAN DAN
Odijelile se boje u vedrini: Na dvije pole (kao otre sjene Kad se lue od svjetlosti). Zelene Ravni, i isto nebo u modrini. Svijet razrezanom kuglom nam se ini: Jo da ti tko u laku ruku djene Jabuku rujnu, da baena prene Muziku vedru od tla spram visini! Al gledaj! poput sunanoga hica S neba u polje sletjela je ptica, I tragom leta osta bijela pruga; Gleda, a oi ara utvorica: Tragom crvena sada leti ptica, I za njom, dru, razvija se duga.
SAMOTNO DRVO
umjelo si, smo, sred ravnice, Radosti vjetra; i vesele ptice Skrivalo kronjom, velikom ko uma; U sjeni tvojoj skitnica je s druma Sluao tajno sve muzike stiha; Napjeve silni i tualjko tiha! Spoznanja tvoja: korijenje duboko, A nadahnua: sve granje visoko; List svaki bjee skladan stih i rima, Jesenji plau i tiino zima; Jesen ti zlatom svaki stih okova, A zima srebrom u snu te darova! Proljetni svate, ovjenavan cvijetom, Sunani kralju, krunjen svijetlim ljetom, Opjevan pjesmom gnijezd i oblak, Zori - na ice od sunanih zraka, U luku gran, tvojih monih lira Znao je lahor da tihano svira! A sad ne umi: ume tebi vrane; Sruena kronja, posjeene grane; Izmrcvareni, ko objeenici,
126
to s tebe vise, tvoji su oblici, I kao oni, bez ruku, bez glava, Tvoja se strana sjena ocrtava.
SLUTNJA
Vlak juri kroz no, mrano tutnji, Kroz dugu no, kroz cijelu dugu no. I tutnji sm u nonoj utnji, I ko da nikad nee na kraj do. On crni drug je svakoj slutnji, to nee, nee, ko ni vlak taj, pro: Umro! Umro! Umro! vjeno tutnji Kroz dugu no, kroz cijelu dugu no.
TRAJANJE
Svejedno, je li dan il no, Svejedno, je li java ili mora, Svejedno, da li mrak e do, Svejedno, da li svanuti e zora. U naim snima dan je klet: Vjeala, muke, ubojstva i klanje. U javi san je razapet: U patnji bijes, u bijesu oajanje. Ne znamo to je brat i rod, Ni gdje je patnji, muenju doetak. Osuen krvlju krvav plod Svretkom majke plaa svoj poetak. Trpi li vie naa kost Ili su vee muke naeg mesa? Umor i teka beznadnost U domovima hladnijim od lijesa. Svejedno, je li dan il no, Svejedno, je li java ili mora, Svejedno, da li mrak e do, Svejedno, da li svanuti e zora. Zagreb, 2. IX. 1942.
127
PILAT
Rujne ljepote oblak se stidim, I oni ko da are se od srama Il krvi; kada sklopim oi, tama Ne silazi, i opet krv tek vidim. U muzici, oh, nai stare sanje, I utjehu u plau njenih struna Al odakle u meni opet buna Uzavrije na stradanje i klanje! Stihove traim, gdje od porculana Paviljon blista, vjeni vrh King-Tinga, Al ujem Tubu garde iz Shikinga, Pla Li-Tai-Poa, vrane doba Hana. Kistom ublait duu; neka dlijeto Sklad okameni! A od strana boja Spasli me nisu Uccello, nit Goya, Rafael blagi, silni Tintoretto. Ja nisam kriv, a tueg srca tama, Ubojstva tua na meni se svete: Za otkup uzeh bezimeno dijete, A ono vie: Mama! Mama! Mama!
MRANO DOBA
U tuem kraju tue planine, U tuem polju tua mi ita, I tue ptice, tue daljine I vjeno edan pijem iz sita. Mrano je sunce, preduge noi, I nigdje ne sja, moja zvijezdo Moram se vratit: u ume poi, Gdje srce stane u svako gnijezdo. Na bistrom slapu oprat u tijelo, Nakvasit usta suha od ei, Studenom vodom otrti elo, I bit u koto bijahu prei. Mrano me doba zaguit nee, Srkat u smolu, jesti u cvijee!
128
BJELINE
Topla je i svijetla rije "ljeto" Kad svaki list je, poput malog uha, Trepere sluo strah tvog budnog duha, to drhtae u umi blizu grada U vrelu tijelu, koje ljubav svlada. Topla je i svijetla rije "ljeto". Svaki list je znao izre "jesen", Kada bi tiho pado vlaan, rujan Ko tvoja usna; mekan, jedva ujan; Tvoj duh bi presto na um da treperi apui liu: mek nam krevet steri! Svaki list je znao izre "jesen". A sad lie ne ape, nit slua: U krovitu sad nae male ume Bijeli se snijeg, i ulazi u me Ledena sumnja: je l' tu ljeto vrelo I jesen bjee, kada tvoje tijelo Bijelilo se, toplo kao dua.
GARITE
Oboreno selo, crno, mrtvo. Ko krik bi ovdje zvuao i smijeh. Grozni leu (ubojice? rtvo?), Tko zna za tvoju patnju ili grijeh! Gdje je mala srea: bljesak stakla, Tiha kripa vrat, iz vrtia dah? Gospodaru; leu iz tog pakla, Ti ne zna radost, uas, bol ni strah. Gdje je vretena zuj, tih kucaj zipke, Postelja meka i kunog turka glas? iji si, leu, zar od ene gipke, Il od starca trup, il od mladia stas? Postoji li negdje etalica, tkanje, Lastavije gnijezdo, radost ili bol! Moe li ovjek snivat ljepe sanje Od sna, da ima krevet, klupu i stol.
129
Zar ima negdje majke, oca, brae, Zar ima kerka oca, i majku sin? Zar ima svijet, gdje tvoje dijete plae, Gdje raste kruka, korov, trn i krin. Zar ima mjesto bolesti i muk, Gdje pati, trpi, vriti ovjek iv. Zar ima mjesto, gdje udara ruka, I suze teku; gdje netko ti je kriv?
TRI BISERA
Kia pada, trava raste, gora zelena. U toj gori do tri jele tanke, visoke. Pod jelama do tri gljive bijele, crvene. Pod gljivama do tri zmije ljute, arene. Na glavi im do tri krune zlatne, srebrne. Na krunama tri bisera bijela, prebijela. U svakom je od njih slika lijepe djevojke. Do biser dolo mome pa ih ubralo. Jednim junak zakitio sablju tananu. Drugi on u prsten stavi, zlatan, vitiast. Trei biser sm u ruci tako prozbori: "Mene metni na srdace, lijepi junae!" Mome tako uinilo i jauknulo. Mrtvo pade podno jela tankih, visokih: Ujela ga ljuta zmija usred srdaca.
130
POTONULI JEDRENJACI (1934)

Kao leptiri odbjegli iz ak Nestale sve su djetinje uspomene, Jo su samo prakom krila laka Jagodice prst posrebrene. Gospojici Tei iz jezerca u Zlatnom Perivoju
Zagreb, 10-XII-1934 IVAN KOVAI
SEDAM BODEA
Jutra na malim stepenicama
Svake noi kad se vraam od tvog stana Uvijek za mnom kruto krine brava. Livadama lutam s mjesecom do dana: Zlatnim rupcem brie sunce suze trav. Ujutro te ekam uvrh malih stuba, Naslonjene na oblak ispred neba: I zaboravljam sva muenja gruba I smrt to na me svake noi vreba.
Pismo dugo kao no

Da zaboravim sve i da odem do tebe?! Znam: u oima bi tvojim suze bol zapalila. I plakala bi, da te vie ne volim. Zareala bi u no vrata gvozdena. Na povratku bi zvijezde, krupne suze, blistale. Ali ne! I opet bi ga kriom ekala, Izjutra na oknu, opodne i uvee. Zato si, Marijo, lagala, kad sam te pitao:
131
Je li te i danas triput pozdravio? Onda si uzela od njega slatke kestene. O, kako su gorki u mojim ustima! Stoga ti piem pismo i suzama ga peatim, U kasnu no, dok sniva u svom krevetu, Dugako pismo, Marijo, peatim suzama: Tebi ga piem - a drugoj ga budem poslao.
Zvono
Zazvoni zvono: nebeski brat. Zaume tiho zeleni zvonovi kroanja. Zabrecaju mirisna zvonca cvjetova. Zaute svilena zvona vezenih noanja: Zagrmi zvono neba ponad svjetova I zaljulja sunce: zlatni bat. U meni ko u bijelom tornjiu Maleno srce zakuca.
Kova
Na seoski kova kuje nebu zvijezde. Svake noi gledam, gdje iz kovanice U jatima lete kao zlatne ptice I negdje visoko, mirno se ugnijezde. Blistaju ko rosa nebeske livade. A kada se njima cijelo nebo ospe, Onda kova iskre kao cvijee prospe, Da vjetri-sijai po nebu ga sade. Napokon golem od nakovnja odstupi I uaren potkov poloi na ruku; Iziav napolje, baci ga u luku Te on uz tih zveket na livadu lupi.
132
Pastiri
Pastir-vjetar zvidi dugim biem: Iza gore goni ovce: oblake. Onda sie k meni na livadu I zelenom se travom valjamo. Kad ogladnim, potrese kronjama, U krilo baci slatke plodove. Pokaklja me, pa se nasmijemo. Mirno pasu ovce na livadi. Lista brzo moju poetnicu I sa mnom ita sitne pjesmice; ujem, na povratku s pae veernje: apue ih liu u kronjama.
JUTARNJA PJESMA THEI

Kraj samotnog mlina pojavio se dan, Razigran vranac na travi. Ko na lopoa list na prueni dlan Spustio se leptir plavi. Dijete sunca noobdija cvijea Zagleda u svaije oi, Tebe se davne jo dobro sjea Sa slike svibanjske noi. Nosila si vr napunjen rosom. Mjesec Ti s usana jagode brao. Suila si suze zvijezda kosom, Pjevajui slavuj krilu Ti pao. Jutro je sviralo u vrbovu sviralu, Za njim je tralo bjelosvilo janje. Sunce Te podiglo djevojicu malu Da vidi anele kako vezu sanje...
133
"TIHA PJESMA UZ KLAVIR"

Tiha pjesma uz klavir Pod nama je dubok vir; Pred nama je velik mir. Dre tiho i Tvoj stas Kuda zove pjesme glas?! Il u vatre arki ar Donosei smrt k dar; Ili njegov jaki let Odnosi u ljepi svijet.
134
DAR DIVANA
Ni mi v rodu sveti Frane, Ki s ticami i z govedi Bracke vodil je divane, I dral im propovedi. Ni mi steljo videt bilo F polnoi i o Ivanju, Kako svee jo pokrilo; Ke udnemu vzrok je znanju. Nimam klinano kantredo Bez mrvice od eleza Da bi ul z vilo besedo, Ke jo dri krava Breza. Ni bilo ni jedne moi, Nadnaravne i nadljucke, Da po danu i ob noi ujem zajce, vole, cucke; Da mi saka re im znana Tobe, kletve, soze, svaje pot na sljugo i plovana, Ki ji "blagoslove" daje. Magrca so moja vuha ula pravit o Betlemu: Kako Josip dal mu kruha, A brada je tresla se mu. "I Marija se jokala Z detetom na slabe roka. I stvorenja sa so stala F pustinje od sz i joka. Jokale su sohe trave I deve i ovce, koze, Konji, janjci, mii, krave I od peska bodo soze... Blistal se je pot za nami: Soze bile su dragulji I biseri beli sami, Sveti zdihi pa metulji...
135
A mene pod nogam, dragi, Stvorila se diteljina I izvr'c mrzli, blagi; Dar samega Boeg Sina!" Zasopile teko krave, Zafrkali jako konji. Zaujeni si od slave Ka ni prila nigdar do nji. Psikale pobono guske, I emii z gred so pali. Race, zajci, piad v ljuske, Telci tiho zajokali... Ali med tem svetem glasom Zagrmel je smeh v grohotu; To se smejal star vol basom. - Saki utel f svojem katu... "- Ha! ha! Vi magarci, Mulci, vuivci i mule, Modreji so divlji jarci I vredneje prazne lule. Prvi bil je v male tale Vol, kada se Isus rodil! Drugo se so same ale, I k mene je Mali hodil. Primal me za jake roge I potoval kudi starca I skupa smo, v jene sloge Tirali vavek magarca..." Jarcem tresle so se brade, Beleli se konjom zobi, ul se smeh je miov mlade, Grohotali so golobi... Da ste vidli drobnog osla: Poklopil je vuha duga. Jokal je. Tekega posla, Dok mu re bo dana druga! V uhkemu je joku jecal: "- I-a, i-a, i-a, Boe!" Do njega s'm ja odklecal, Lice del k njegove koe.
136
I potekle so mi rei Na preudnemu jeziku: "- To ne more se porei, Najmanj to je dano biku. Istina je se to prava, To vuimo tono f kola, Oslu dana ta je slava, I ne sluajte vre vola!" udna bila mo divana: Se so klekle ivotinje uju komu re ta dana Od njihove je boginje. Tako so mi poverili Svoje tajne, svoje misli, Ke so f stihu zaiskrile Ko biseri v lepe isli.
"ONI NISO ZNALI..."

Oni niso znali za Don Quijota, Oni niso znali za Sierre Madre, Oni niso znali za Granado, I gdo bi od njih znal za Escorial, Za Goyo, Murilla i El Greca? Oni so jedino teli od domaeg pota, Oni so jedino znali za mrnjo v nadre, Oni so imeli srce trdo kudi nado, I saki je znal zake bo ivot dal, I da ga tam dalek dalek sloboda eka. Oni niso znali za Don Ouijota. Oni so jedino teli od domaeg pota. Oni niso znali za Sierre Madre. Oni so jedino znali za mrnjo v nadre. Oni niso znali za Granado. Oni so jedino znali za vero ko nado.
137
I gdo bi od nji znal za Escorial, Za Goyo, Murilla i El Greca. A saki je znal zake bo ivot dal, I da ga tam dalek Sloboda eka.
138
NAPISANO 1943.
KOMUNISTIKOJ PARTIJI
Izrei zanosno tvoje veliko ime I osjetit krepku Slobodu divljeg zraka Isto je, ili zaogrnuti se svime to sja - ko mraan oblak sonim svjetlom zrak. Isto je oknom smijeha probit bedem mraka, Isto je muziku nai besmrtne rime, I snagom ivota plamtjeti u as smaka Izrei zanosno tvoje veliko ime. Ti ini da svaki malen postaje velik, Da besmrtnik vjenost s trenutkom malih spaja; Kraj krila Slobode ami utamnienik, Srebri mu kosa u mraku od tvoga sjaja; Prkos mu tvrdi kost, meso mu nema kraja A negve gnjiju, i tvrdi bi trun elik; Ne od mraka! On slijepi od svjetla tvog Maja. Ti ini da svaki malen postaje velik. Tvoj jezik, ko vjetrovi sa etiri strane, Ko Istok, ko Zapad, ko Sjever, poput Juga, Okruuje Zemlju, i govorei plane Rijeima: Borba! Sloboda! - Blista duga Bljeskom Uma, iskrom Bata, svjetlom Pluga. uju Crnci dungle, i vidi svijet savane! Okuplja Kineze, Eskime, svakog druga Tvoj jezik, ko vjetrovi sa etiri strane. Tvoj silan jezik dade mona usta Sinu (Ko pobuna su strana, ko Pobjeda krasna), Markse i Engelse, stijeg Lenjinu, Staljinu (Vi, etiri ognja Osvjetenja klasna!). Na narod tvojom snagom probuen oda sna Vidio je munju, to iznad step sinu: Na brdima si naim kao Bitka glasna! Tvoj silan jezik dade mona usta Sinu.
139
OGNJENI VLAK
Ugali mi smo petrolejski vlak, I s njim sad poput diva Bez voe juri i juri u mrak Plamena lokomotiva! Razvio na je vatreni stijeg; Ne zna on vie postaje. Kraj pruge tuinskih leeva brijeg Mirno leati ostaje. S gromorom leti ognjeni zmaj; Kraj tihih sela tutnji; Sav gori, drhti od njega kraj U mrkloj nonoj utnji. Digo je ruke nonik, a trak Pakleni po njem svijeti; Iskre sa zvijezdama lete kroz mrak Ko da vlak u nebo leti. Tutnji sve bre kroz dalek muk; Zare konj u staji; Probuen slua seljaki puk. Plamen na zidu sjaji. I kad uz gromot proleti krijes, Gori mu srce do dana, I pjeva ritmom vlaka bijes Hrvatskih partizana. Ugali mi smo petrolejski vlak, I s njim sad poput diva Bez voe juri i juri kroz mrak Plamena lokomotiva!
140
NAA SLOBODA
Petru Komneniu
I. Sloboda dere meso i krv guta, Sloboda noge kri, lomi ruke. Darovi njeni groblja su i muke. Sloboda je strana, hladna i kruta. Njena su vojska kosturi, mrtvaci; Njena su vrata grozne smrti ralje, A poderane njezine su halje, I crni od krvi i dima barjaci. Sloboda rie ko bombe, granate, Ko tanad piti, i strano se ceri Ko nebo, kojim krue bombarderi. Oko nje crni gavrani se jate. Sloboda nema krila, ima take, I oka nema, orava i slijepa. Ko sablast ide. Ona nije lijepa: Ona je strana ustala iz rake. Ljuljake njene vjeala su. Tane Poljubac njezin u krvave rane. Al groblja su joj brda i doline, Vrh kojih sunce nestaje i sine.
II. Slobodo, sada Klancem Smrti gazi, A kljuse ti je ranjavo, i pada. Koatu ruku daj nam, pa e tada Od nae krvi da se preobrazi. Ti nisi ena, snaga ti je muka, Ne pjeva pjesme, al i ne narie: Ti grmi, vriti, proklinje i rie, Ko naa bomba, mitraljez i puka. Pui, Slobodo, ne treba da leti, Nek tvoje kosti pokrivaju krpe, Al jednom iznad nae mrtve hrpe ivotom e se Smrti da osveti.
141
PARTIZANKA
Drugarice, ne sja lani zlatni O tvom vratu; nema narukvice; Vihori ti kosa; povik ratni Obasjo ljepotom tvoje lice. O tvom vratu ne sja lani zlatni, Drugarice! Partizanko, dragulj ti na uki Ne treperi; ne zna velo tanko; Gruba halja priljubila k puki, I grli te samo pojas muki. Ne treperi dragulj ti na uki, Partizanko! Mila sestro, poljubaca strasnih Ne poznaje; krik je bojni presto; Laki dodir tvojih prsta krasnih Drgu ranu ko cjelovom prestro. Poljubaca ne poznaje strasnih, Mila sestro! Drugarice, u skrlet ti rane Obukle se; s mrnje trepavice Ko draguljne zrake sjaju. Tane U grudima svijetlom krvi plane. Obukle se u skrlet ti rane, Drugarice!
KUKAVICE
Kuku! Tim dvoglasom luta U altu i sopranu Sa grane na granu, Od svijetla luga K zelenu dnu U jedamputa I radost i tuga: Kuku! S dva krila kroz drvee (Jedno je srebrno, A drugo crno)
142
Smijeh vjerenice U varavu snu Zajedno lijee S plaem udovice: Kuku! Nigdje ko u tom glasu Ne grli sjeta radost, Umiranje mladost I svjetlost tminu. Gle! Ja sam tu! U jednom asu Mrak i zora minu: Kuku! Kroz zelene brijeke Igra se smrt skrivaa Grlom svoga plaa S malim ivotom U vedrom zvuku. uj mu smijeke! I njen odziv potom: Kuku! Brdo se brdu skriva, A dolovi dolini, Daljina daljini U svijetlu muku. Dan se odziva U jekama mraku: Kuku! eljusti kamenja S mrnjom dre tijela Izgorjela, bijela, Krvava, plava; To tuini mru: Slua sa stijenja etiristo glava: Mai piu! Mai piu!
143
KLJUSE
Klonulo je kljuse kraj puta, sred snijega: Dre izranjeno; porasla mu dlaka Ko leu; kolone prolaze kraj njega Bez glasa, u gluhu jarku njegva mraka. Tu stoji na mjestu i noi i dane, Ko da je ukleto, bez kretnje, nit mie Repom; na njem samo pomiu se rane ivei i rastu; dlaka dalje nie Kao mahovina na grobu, i trava. Mravi mu truplo, polako se manji, A umorna, grdna krupnja teka glava, I visi na vratu, to se svija, tanji. Dok prolaze ete (kao kroz daljine), I oruje zvecka i kopita kreu, Dugakih se dlaka uhvatilo inje Ko srebrno sedlo na njegovu leu. I tako e stajat, stajat ko spomenik Tekih staza, patnja svete borbe nae, Dok e u ognjici sanjati ranjenik, Da ga dalje kroz dim i kroz vatru jae.
JUTRO
Budei se sluate talasanje tanga; Za doruak glazbu: popularne arije. Zabrinuti moda za spas svoga ranga, urite, jo sanjivi, u mrak kancelarije. "Da nije na vidu politika objeda? trajk jo s univerze? Il istoa rasna? Baka mi je idovka." Gospoda zbog objeda Pred sluavkom, mrmljaju, suvie su glasna. Vi idilu sanjate Haita, Havane, O srei Amerike, gdje ima maslaca, eera i skorupa. Tu se u kavane Zbog opreza na razgovor ovjek ui aca.
144
- A ovdje nad nama, u planinskom kru, Krui bombardiraju talijanska "Savoja", Taneta mitraljeska kao ptice pru Sa zmijinjim psikanjem. Dok grom naeg boja Tutnji muklo planinom, majkom partizan, A ja (nakon baenog faistikog letka, Prljavog od ponuda) s mrnjom naih rana Bijelim stih na plamenu ispaljenog metka.
PROLJEE
Cvate zrak od cvrkuta ptic. (Gdje su gnijezda?). Skreem k nebu glavu: Paperje srebri u zraku se plavu. uti cik kljuni svih klica. Cikti kr. Igle svih ivica Zvucima sitnim bodu srce. Javu Cvrkutom bijesnim razganjaju: Travu, Blijedu jo, pokri zelen mrtvih lica... Ptiji glas, vjeniem od trnja Najslae pjesme, grobove im kiti. utimo. Suze ne moemo kriti. Nije pla: Bljesci suznog zrnja erdan su svjetla, to im slavu titi. Nema ih vie, jer su htjeli biti!
145
MRZIMO VAS!
Mrzimo vas, hulje, Mrzimo, krvnici, Vi, pljakake rulje! U majinoj klici Kunu vau djecu utrobe svih ena Ispod doma naeg, bombom poruena. Skotovi i gmazi, to psiete zrakom, Na krvavoj stazi, Za mranim oblakom Dosti e vas, zmije, osvetnika strijela Iznad naih brda, dolina i sela. Kukavice, vrane, Psi tuinskih kurva, U dno nae rane Bijes e da vas surva, Od otrov njenih kosti e vam gnjiti, Dok se ne nasiti, dok se ne nasiti. Nae ljute guje Kroz kost e vam gmizat, Pobjenjele kuje Crijeva e vam lizat, Muhe zukavice i smrdljivi crvi Osvetu e mnoit u crnoj vam krvi. Srcem bismo jeli Pogano vam meso, Na leine sjeli I kliktali bijesno, Smrdeima vaim punili bi plua Za pobjede nove, nova nadahnua.
146
JAMA
I. Krv je moje svjetlo i moja tama. Blaenu no su meni iskopali Sa sretnim vidom iz oinjih jama; Od kaplj dana bijesni oganj pli Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu. Moje su oi zgasle na mome dlanu. Sigurno jo su treperile ptice U njima, nebo blago se okrenu; I utio sam, krvavo mi lice Utonulo je s modrinom u zjenu; Na dlanu oi zrakama se smiju I moje suze ne mogu da liju. Samo kroz prste kapale su kapi Tople i guste, koje krvnik nae Jo gorom mukom duplja koje zjapi Da bode u vrat zabode mi slae: A mene dragost ove krvi uze, I utio sam kaplje kao suze. Posljednje svjetlo prije strane noi Bio je bljesak munjevita noa, I vrisak, bijel jo i sad u sljepoi, I bijela, bijela krvnikova koa; Jer do pojasa svi su bili goli I tako nagi oi su nam boli. O bolno svjetlo, nikad tako jako I otro nikad nisi sinulo u zori, U strijeli, ognju; i ko da sam plako Vatrene suze s kojih duplje gori: A kroz taj pak bljeskovi su pekli, Vriskovi drugih muenika sjekli. Ne znam, koliko ar je bijesni trajo, Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu, Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo. Tad spoznah skliske oi na svom dlanu I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati, Kako u tebe sada oplakati..."
147
A silno svjetlo, ko stotine zvon Sa zvonik bijelih, u pameti Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona, Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti! Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko! Mjesee! Svjetlo ko majino mlijeko! Al ovu stranu bol ve nisam eko: Krvnik mi ree: "Zgnjei svoje oi!" Obezumljen sam skoro preda nj kleko, Kad gr mi aku gustom sluzi smoi; I vie nisam nita uo, znao: U bezdan kao u raku sam pao.
II. Mokraom hladnom svijestili me. uke Dijelili, vatrom podigli me silom; I svima redom probadali uke Krvnici tupim i debelim ilom. "Smijte se!" - ubod zapovijedi prati "Oboce svima pred krst emo dati!" I grozan smijeh, cerekanje, grohot Zamnije, ko da grohou mrtvaci; I same klae smete ludi hohot Pa svaki biem na rtve se baci. A mi smo dalje u smijanju dugu Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu. Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli (Od straha valjda, to smo ipak ivi), U red za uke otekle nas vukli, I nijemi bol na stranu sve nas privi; (U mku uli iz ume smo pticu); Provlaili su kroz uke nam icu. I svaki tako, kada bi se mako, Od bola strana muklo bi zareo. "utite!" - rikne krvnik - "nije lako, Al potrebno je, da tko ne bi bjeo." I nitko od nas glavom da potrese I drugom slijepcu ljuti bol nanese. Krvoednike smiri ian lokot I umorni su u hlad bliski sjeli; I zauo se vode mrzli klokot U arku grlu, i glasno su jeli,
148
Ko poslije teka posla; zatim stali Jedan sa drugim da se grubo ali. Zaboravili kao da su na nas: Zijevali, vjetre putali su glasne. "Eh, jednu malu vidio sam danas..." Dobaci netko, uz primjedbe masne. I opet klokot hladna vina ili vode Trgne slijepce - ica me probode.
III. U mome redu poela da ludi Neka ena. Vikala je: "Gori! Ljudi, gori! Kua gori! Ljudi!" A ica ljuto poela da pori Nabreknute, grozne nae ui. Na tla se ena uguena srui. "Dupljai! ore! Lubanje mrtvake! Sove! U duplja dat emo vam ere Da progledate! Vi, orave make!" Zarei pijan kolja kao zvijere I slijepcu noem odcijepi lice Od uha, to se zaljulja vrh ice. Urlik i teki topot slijepe rtve (to bjee kroz mrak uvis noge die), I brz trk za njom, sred tiine mrtve, I tupi pad, kad lovca no je stie. O, taj je spasen! - rekoh svojoj tami, Ne opazivi da nas vode k jami. Srce je muklo upljom grudi tuklo; Tad druga srca preko ice zauh. Lupanje ludo naprijed nas je vuklo. (to srca skau, kad u mraku plau!) I od te lupe progledah kroz rupe: U jasnom sjaju misli mi se skupe. I vidjeh opet, ko jo ovog jutra, Duboku jamu, jue iskopanu. Napregnuh sluh da ujem, kad unutra Uz tupi udar prve rtve panu. Otrom svijesti odluih da brojim: Ja, pedeseti, to u redu stojim.
149
I ekao sam. Skupljao sam tone Podatke: tko je ve nestao straga, Tko sprijeda - zbrajo, odbijo, dok pone Udaranje, padovi. Sva snaga Mozga u jasnoj svijesti se napregnu, Da promjene mi panji ne izbjegnu. Negdje je cvrak pjevo; oblak pokri Zaas u letu sjenom cijelo polje. uo sam, kako jedan krvnik mokri, A drugi stao iroko da kolje. Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu, Sa bljeskom sunca na nnome bridu.
IV. Kad prva rtva poela da krklja, uh meki udar, mesnata vrea Padae dugo. Znao sam: u grkljan Dolazi prvi ubod, meu plea Drugi, a ruka naglo rtvu grune U jamu, gdje e s drugima da trune. Netko se mrtvo ispred mene sloi Il iza mene, riknuvi od straha, A ja udarce silnom svijesti mnoih, Odbijajui pale istog maha, Mada sam svakog - to kriknu, zagrca utio kao ugriz u dno srca. ovjek iz jame jeco je ko dijete, Tek priklan; cikto jezivo mu glasak. Strepih da raun moj se ne pomete. Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak. Tlo se zaljulja. Klonue me svlada. Nestala u spas posljednja mi nada. Al silna svijest panjom me opsjednu: U sluh se ivci, krv, meso i koa Napregli. Zbrojih trideset i jednu rtvu; ezdeset i dva boda noa. Sluo sam udar, kojom snagom pada, I meni opet vratila se nada. Na jauk iz bezdna sada nova prasne Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa Padahu sad uz pljuske manje glasne, Kao u vodu, povrh kae mesa.
150
Uto outjeh da po krvi kliem. Protrnuh: evo, i ja k jami stiem!
V. - O vidio sam, vidio sve bolje, Ko da su natrag stavljene mi oi: I bijelu kou, i no koji kolje, I rtve (kao jagnjad, to se koi askom pred klanje, al u redu blie Korak po korak mirno k nou stie). Bez prekidanja red se dalje mico - Ko da na elu netko neto dijeli Nit je tko viko, trzo se, narico; Na ezi stranoj tiho su nas eli Ko mrtvo klasje koje jedva uti. (To se ula krv, to iz grla pljuti). Korak po korak poli smo; stali opet; Krljanje, udar, pad i opet korak. Zauh zvuk jae. Ukoene, ko propet, Stadoh: Na usni tue krvi gorak Okus outjeh. Sad sam bio trei, to jamu eka u redu stojei. Strana mi tama, od sljepoe gora, Sav um pomuti i na ula lee, I za njom svjeltost ko stotine zor: Iskro! Strijelo! Plamene! Snijee! Silno svjetlo bez ijedne sjene, Ko otar ubod igle usred zjene. Drug se preda mnom natrag k meni nago, Kao od gra; onda je zastenjo, Naprijed posrne, uzdahnuo blago I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo. Surva se, pljusnu kao riba. Zine Preda mnom prostor bezdane praznine. Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag, Bez ravnovjesja - kao da sam stao Jezive neke provalije na prag, A iza mene drugi ponor zjao. Bijela strijela u prsi mi sinu, Crna me inu s ple. U dubinu.
151
VI. U bezdnu uma jeza me okrijepi. Osjetih hladno truplo, gdje me titi, Hladnost smrti da mi tijelo lijepi. Strah svijeu sinu: Neka ena vriti! U jami sam - tom drijelu naeg mesa; Ko mrtve ribe studena tjelesa. Leim na leu: kupu hladetine, Mlohave, sluzne, to u krvi kisne, I spas sa jezom iz leda me vine: Svijest munjom blisne, kada ena vrisne. Okrenuh se, u groznici tad k vrisku Pruih ruku: napipah ranu sklisku. I prvi puta sva ivotna snaga Nad leevima stala da se skuplja; Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja Lubanje zaboh prste; tijela naga Ko da su sva zavritala u jami Sav pak jeknu jezivo u tami. Bomba e pasti! Uasnuh se prvo; U gru stranu zgrabih rukom nie. Zakoljak naoh grozan. Le se rvo Sa mnom i na me poeo da klie. Krkljo mu grkljan u krvavoj rani; Korake zauh i glasove vani. O boe moj, zagrlila me ena Sad zagrljajem druge svoje smrti: Kako joj koa lica nagrbljena... Starice! Bako! I uzeh joj trti Koate ruke, i arko ih ljubih. inilo mi se: mrtvu majku ubih. uo sam, kako umirui stenje, I poelio ludo da oivi. Sve leeve tad molih oprotenje. Outjeh tvrdu usnu, gdje se krivi Obeznanih se. Kad sam opet skido Mrak nesvijesti, jo sam gorko rido.
152
VII. Uutjeh. Sm sam me truplima lednim, A studen smrti na lea mi sjela, Na udove. U ledu mrtvih ednim Vatrama nepca, jezika i drijela. Led smrti uti. U njem pak gori. A nigdje vriska da samoa ori. Taj grozni teret, to na meni lei, Ni smrtnim ledom nee da priuti Hladnou grla; a biva sve tei; Odjednom skoro viknuh: voda pljuti! ujem gdje s vrha po truplima tee; Ah, studen mlaz! - al pee, pee, pee! Po goloj koi, po lenome jarku, Niz trbuh, prsa, slabine i bute Potoi studen pali vatru arku, Dube u mesu kanalie ljute. I kad na usnu mlazi arki kapno, Opaljen jezik kusnu ivo vapno! Puna je jama: na leine liju Vapno da ivim strvine ne smrde. O hvala im, nas mrtve sada griju Plamenom svoje samilosti... Tvrde Leeve utim: trzaju se goli, Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli. Taj zadnji trzaj umirueg ivca, Taj udni drhtaj, na kojem sam plivo, Uini da sam blagosiljo krivca: O gle! jo truplo kraj mene je ivo To starica me hladnom rukom gladi, Jer zna da moji ne prestae jadi! VIII. Kada se mrtvi val ivota stio, Korake zauh ko daleku jeku: Netko je jamu par puta obio; I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku. Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba Ko grobar, kad se izvlai iz groba. Zaprepastih se: leevi se miu, Kliu nada me, polako se rue Smiju se, plau, hropou i viu, Pruaju ruke i bijesno me gue...
153
Osjeah nokte, stranjice, bokove, Trbuhe, usta, to me iva love. Prestravljen stadoh. Stadoe i oni. Sad je teina manja. Mrtva noga Pala mi preko ramena. Ne goni Nitko me vie! - Od penjanja moga Rue se mrtvi! - rekoh sebi; - To se O vratu tvome splele enske kose. Prostrujo hladan zrak na moja usta Kroz sloj leeva: izlazu sam blizu! I srknuh utopljeniki: krv gusta Kroz nosnice u grlo otro briznu. Smijo sam se - al da me netko tako Nakreveljena vidje, taj bi plako Il bi od straha sledio se, nijem Pred tom rugobom. Jer, to da se tjeim: Odsad e ljudi mislit da se smijem Kad plaem, i da plaem kad se smijeim. Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame, Sjeat e svijet na crno drijelo jame. I sma sebe osjeo sam krivim, to ostavljam u bezdnu te mrtvace, Jer zrak je ovaj iv... a ja ne ivim... I ekah da me opet natrag bace. Al rana ivim bolom: iv si! ree, Sabrah se. Vlaga! S njom se sputa vee.
IX. O nikad nisam oekivo tamu S tolikom enjom. Pazi! rosa klie Niz trupla dolje do mene, u jamu! Uaren jezik poeo da lie Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela, to su se na me ko lijeb nadnijela. Pomamno sam i divlje se penjo, Gazio prsa i trbuhe grubo I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo, Nisam ve trno. Vuko sam i skubo Dugake kose, uspinjo se mesom, Podjaren eom kao ludim bijesom.
154
Nisam osjeo bola, straha, stida; Obarah le za leom, grabih, plazih Po njima ko po zemlji to se kida. A moda svoju mrtvu sestru gazih, Susjeda vukoh, lomih njenu dragu. e mi je dala bezumlje i snagu. Kad sam se divlje iz jame izvuko, Zaboravih svijest, oprez, da l je mrko: Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko Do trave: zvjerski, ivinski je srko; Uranjo u nju, jeo je i guto I ko po rijeci livadom sam pluto. Dozvah se: ust, punih trave, leim, Gorim, ledenim: u tekoj sam mri. Spasen! O, kamo, kamo sad da bjeim? Zadrhtah: pjesma krvnikova ori. Daleko. Naim mukama se ruga. I mrnja planu. Ostavi me tuga.
X. Odjednom k meni miris paljevine Vjetar donese s garita mog sela; Miris iz kog se sve sjeanje vine: Sve svadbe, berbe, kola i sijela, Svi pogrebi, naricaljke, opijela; Sve to je ivot sijo i smrt ela. Gdje je mala srea, bljesak stakla, Lastavije gnijezdo, iz vrtia dah; Gdje je kucaj zipke, to se makla, I na traku sunca zlatni kuni prah? Gdje je vretena zuj, miris hljeba, to s domaim turkom slavi ivot blag; Gdje su okna s komadikom neba, Tiha rkipa vrat, sveti kuni prag? Gdje je zvonce goveda iz tale, to, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod U san kapne; dok zvijezde ple Stoljea mira nad sela nam i rod. Nigdje plaa. Smijeha. Kletve. Pjesme. Mjesec, putujui, na garita sja: Ugasnuo s dola dalek jecaj esme, Crni se na putu leina od psa...
155
Zar ima mjesto bolesti i muk, Gdje trpi, pati, strada ovjek iv? Zar ima mjesto, gdje udara ruka, I ivi s onim koji ti je kriv? Zar ima mjesto, gdje jo vrite djeca, Gdje ima otac kerku, majku sin? Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca, I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin? Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijee Rubi jo radost i tai jo bol? Zar ima veeg bogatstva i sree, Nego to su krinja i klupa i stol? Iz ume, s rikom gor, prasak muk Zatutnji. Za njim tanad raspreno Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno. Bitka se bije. Osvetnik se javlja! Osvijetli me radost snana poput zdravlja. Planu u srcu sva ognjita rodna, Osvetom buknu krvi prolivene Svaka mi ila, i ko usred podna Sunca Slobode razbi sve mi sjene. Dre se smjera garinoga dima, Jurnuh, poletjeh k vaim pucnjevima. Tu ste me nali leati na strani, Brao roena, neznani junaci; Pjevali ste, i ko kad se dani, iroka svjetlost, kao boji znaci, Okupala me. Rekoh: zar su snovi? Tko je to pjevo? Tko mi rane povi? Outjeh na elu meku ruku ene; Sladak glas zauh: "Partizani, drue! Poivaj! Muke su ti osveene!" Ruke se moje prema glasu prue, Bez rijei, i dosgnuh njeno lice, Kosu i puku, bombu vidarice. Zajecao sam i jo i sad plaem Jedino grlom, jer oiju nemam, Jedino srcem, jer su suze maem Krvnikim tekle zadnji puta. Nemam Zjenice da vas vidim i nemam moi, A htio bih, tugo! - s vama u boj poi.
156
Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem Na vaem svjetlu. Pjevajte. Jer utim, Da sad tek ivim, makar moda mrijem. Svetu Slobodu i Osvetu slutim... Vaa mi pjesma vraa svjetlo oka, Ko narod silna, ko sunce visoka.
157
NAA PJESMA
Legla orla, vuje staze, Silna brda, uske klance, Partizanske ete gaze Faistike lome lance. Idu dane, idu noi Preko um, polj, rijek: "Kad e doi, kad e doi?" Klie narod iz daleka. Tutnje bombe, tutnje mine, Dumana dok grom ne satre; Onda erdan zvijezd sine: To su partizanske vatre. A kad rujno jutro grane Iznad naih tihih sela, Gosti narod partizane Jelom svojih skromnih zdjela. I iroka pjesma ori, Dok kroz narod vojska kree: Kako pada dok se bori, A sve su joj ete vee; Kako ide drug do druga; Kako ide brat do brata, to tuincu nije sluga, Ve ga mrzi, bije, hvata; Kako stie smrt faista, Kada gora munjom plane; Kako uma cvjeta, lista, Da zagrli partizane. Legla orla, vuje staze, Silna brda, uske klance, Partizanske ete gaze Faistike lome lance.
158
O TEKO JE ETNIK BITI

Hej, to sam vam noas pio Talijansko "buono vino" Zato, to bih druke krio, Otkrit u vam sada fino. Talijansko vino nije, Ve - tamo - iz Dalmacije (To moramo isto kriti) O teko je etnik biti! Govorimo etnicima: - Vi ste borci otadbine! A svak od njih lir ima I poneto popudbine. To nam daje silni Duce. Iz Londona onda bue: "Domovinu Draa titi!" O teko je etnik biti! Treba malo dobre volje, Zaboravit krv zarana Ustaa nek Srba kolje, A mi emo muslimana. Isti jad u istoj koi S okupatorom nas sloi. To su nae tajne niti. O teko je etnik biti! Talijanska vojna snaga alje nae ete sprijeda I dok stoji ona straga Bjeati nam vie ne da. Sprijeda biju partizani, Straga tuku Talijani: U vraju smo preu zbiti... O teko je etnik biti! Proslavi nas naa vlada Partizanskim pobjedama; Kad nam s Nijemcem vojska pada, Njih pripie ona nama. Vie: Strado okupator! etnici su njegov zator! I tuim nas perjem kiti! O teko je etnik biti!
159
Nastala je ljuta trka, A na Draa svuda vie: "Partizan e sve do Grk, Pa se etnik pred njim mie. Putaju ih nae ete Neka sve do Grke lete!" Al kud e se jadan skriti? O teko je etnik biti! Nego, sada nam je tee: Odve naglo partizani U Grku preko nas bjee Tko e da im bijeg zabrani? Makar su po volji Drae Pustile ih nae strae Uzeli nas ljuto biti... O teko je etnik biti! etnik vam je u svem gibak: Pljaka on tek - za rezervu, Jer je lagan onaj cvibak, S limom skrko bi konzervu. I esto nam prazan stomak, A partizan je na domak... Ve smo toga svega siti! O teko je etnik biti! Ba je naa vlada bistra, Dobro nae konce krije: Drai dala ast ministra, Jer uz Nijemce on se bije. Teritorij vlada nema, Al se gora stvar jo sprema Kad ni vlade nee biti... O teko je etnik biti! Ali ipak ja jo snivam, Kako pokraj ministarstva Kao kakav Bog uivam Usred etnikoga carstva. uti, more, jo ne slini, Pomoi e Mussolini! Ali Englez odve hiti... O teko je etnik biti! Trebala bi naa vlada Da afriki rat zavue, Jer Talijan ako strada I nama e biti vrue... I Nijemac ako pane,
160
Zlo e jutro da nam svane. Da! Sve snage treba zbiti! O teko je etnik biti! A zlo raste sa svih strana. Bila bi nam slava draa, Da pobjede partizan Preoteti moe Draa. Jer se samo za njih uje, A ve sav svijet na nas pljuje. To se vie ne da kriti. O teko je etnik biti! O teko je etnik biti! Izgubim li zadnju nadu Znam to tad u uiniti Obrijat u gustu bradu, Oiati duge vlasi Moda to e da me spasi. A sad idem dalje piti! O teko je etnik biti...
PARTIZANSKE NOGE
Hitler ima brze tuke, Al uzalud on pikira, Jer partizan, sve bez muke, Kuda hoe odmarira. tuke e se strmoglavit, I Hitler e pasti s njima, A partizan as e slavit Pobjede u hodovima. Mussolinijev "Caproni" I "Savoja" mitraljira Al dok bombe na nas roni, Naprijed vojska nam marira. I svi auti, kamioni, Motocikli i kotai Ne pomau, jer ih goni Naa noga, takmac jai.
161
Nabrekle su na njoj ile, Mike su ko repa krupne Al faisti miji cvile, Kad ih ona vrsto lupne. Ona preko Prenja gazi, I Ljubinu prekorai Bjei etnik po toj stazi, Da ga hod na ne zakvai. "Deset, petnaest, bezbroj sati Partizanska hoda noga. Partizani nee stati Ba su vrazi sa tri roga!" Tako ude se faisti I kraj svoje "pate-ute" (to e Dalmatin je "isti") Na svoj kamion se ljute. Tako ustaa se udi, Dok se vozi na motoru A partizan se usudi Za na Zagrebaku goru. Partizani! nae noge Ne potie "pata-uta", One lete krilom sloge Planinama naeg puta. Neka ile im se plave, Nek im rastu mike, buti Al njihove nee slave Svi motori oskvrnuti. Uini partizan pokret Faistu se koa jei Brz pred nama mu je okret, Kad pred naom nogom bjei! to su negdanji rekordi U hodanju i u trci Ne znahu na hod ni gordi Olimpijci, stari Grci. Al od silna hoda rastu Nae noge, to se kinu I skoro e, sline hrastu, Porast uvis, u debljinu.
162
Na je korak uvijek vei Sad dosee nae more Jednom nogom, drugom prijei Tuincu do Fruke gore, Jednom nogom kod Bihaa I Zagreba on je stao, Drugom Crnu Goru laa, I u Sandak on je pao. A kad Nijemac bi da makne Nau nogu od Karlovca, Druga poe, zakorakne Do Gackoga i Avtovca. udne noge i koraci! Kada bjee, naprijed jure - A faisti, ba ko raci, Napreduju, natrag ure. Nee dobit rat vagoni, Ni lokomotive teke, Ni motori, kamioni Ve onaj to ide pjeke. On to skae s Durmitora, Na vrhove Treskavice, to pojuri sve do mora, I na vrak Bjelasnice. SS-trupe, vojsku Bunda, Alpince i bersaljere Umorila naa runda, to po ukama se vere. I kad naa noga zada Zadnji udar kamionu, Zadnjim zamahom kad svlada Let faistikom avionu, Kad faisti jo podijeli Zadnji smrtni udar straga (Jer sprijeda, kad bi i htjeli Ne da njegvog bijega snaga) Od mora do Staljingrada Nae noge vozit emo; Nakon sramnog njinog pada - Drugovi! ve ne idemo...
163
Nek se nae noge voze, Nek ih slue avioni, A brdima neka koze Ko i prije - pastir goni.
164
RJENIK
islo - niska, brojanica Escorial - glasoviti kraljevski dvorac kraj Madrida jok - pla jokati - plakati kantreda (tal.) - stolica kudi - kao metulj - leptir nado - elik, eljezo nadre - njedra piad - pilad pot (njem.) - ruglo, rug, sramota zake - zato zasopiti - zapuhati se, zadihati se zdih - uzdah
165
ABECEDNI POPIS PJESAMA

ANGELI SU ZILI... BALADA BDJENJE BELI MOST BELI MOST BIK BJELINE BRESKVA CIRKVA NA BREGU RNI OBLAKI (rni oblki: prnjvi siromaki) RNI OBLAKI (Kaj su se tako zmirile ume?) DAR DIVANA DIMNJACI TVORNIKI, DIVOVI CRVENI DOBRII CESARIU DRVARSKA POPEVKA DRVLJE DVA GROZDA D'D, SONCE I STARI MLINAR FIJAKERSKI KONJ BR. 4 FRULICA GARITE GORSKI KOTAR GOSPOCKA ROKA HARMONIKA I K MENI JE NIKOLA PRIEL JAMA [Ja neu tvojeg uitka] JASAN DAN JEDEN JE VUMRL... JESENJI SUTON U VONJAKU JESEN U MOJOJ SOBI JUTARNJA PJESMA THEI JUTRA JUTRA NA MALIM STEPENICAMA JUTRO (U polju pjeva kosa u rosi) JUTRO (Budei se sluate talasanje tanga) KAJ OPET GRMI?! KLJUSE KOMUNISTIKOJ PARTIJI KONJ 14 39 83 80 94 104 129 97 34 100 38 135 69 73 108 112 97 92 62 42 129 66 115 21 12 147 42 126 28 46 46 133 69 131 144 44 17 144 139 104 KONJI I NEBO KOSCI MI SE TUE SA IVOTA KOSCI U GRADSKOM PARKU KOVA KOZJA KRV KRMA KUKAVICE LASTAVICE LEEVI PUTUJU LJETNO PODNE MAK I CIKLAMA MALA TRGAICA MALIN MALI OBLAK MALI POT MARTINOVA BRADA MJESEEVA SONATA MLAD SELJAK BOLUJE U GRADU MOJ GROB MOJI SPOMINKI MORE LANA MOZAIK MRANO DOBA MRTVAKO PROLJEE MRZIMO VAS! MUENICIMA PETRU ZRINJSKOM I FRANJI KRSTI FRANKOPANU NA BADNJU VEER NA GROBEK SESTRICI MOJOJ NA SELU NA SESVETE NAA PJESMA NAA SLOBODA NEDJELJA U UMI KRAJ GRADA NO NONI SMETLAR NONI VLAK NOTTURNO OI STJEPANA RADIA OINA KOLAJNA ODGOVOR OGNJENI VLAK "ONI NISO ZNALI..." 100 64 49 132 26 58 142 82 84 44 28 98 22 95 96 105 81 50 71 38 64 43 128 78 146
26 15 7 17 40 158 141 47 81 60 84 31 75 88 85 140 137
166
O TEKO JE ETNIK BITI PALI VUK PANJ NA BRIJEGU OEKUJE MRAK PARTIZANKA PARTIZANSKE NOGE PASTIRI PETR BREKI HARMONIKA PETRICA KEREMPUH PILAT PISMO DUGO KAO NO PJESMA IZ MANSARDE POPEVKA DROBNOJ DEICI Z GRADA POTOK POVRATAK PREZRELA JESEN PRIJATELJ SMRTI PRIMORKA PRIPOVETKA O JELENU PROLEE PROLJEE PUNTAR GRABANCIJA PUT ZA DRAGOM RIBE RODNI KRAJ SAMOME SEBI SAMOTNO DRVO SELJACI RUE HRAST SELJANKA LEI NA NONOJ LIVADI SENJA SEOSKI PREBJEZI SESTRIN GROB SJEANJE NA STIJENJAK SJETA SKRENI POLET ALOSNE KUERINE SLOBODNI SIN SLUTNJA SMIRENJE SMRT SMRT LETAA SMRT VODENIH CVJETOVA SONCE I SELJAK SPOZNANJE SREBRNA PJESMA SREA SRECU MOJEM... STARINSKA KLET
159 76 52 142 161 133 106 115 128 131 48 8 95 53 79 114 91 109 95 145 114 74 93 87 125 126 55 61 31 60 89 57 58 68 111 127 23 23 77 56 101 59 67 112 11 21
STARINSKI STIHOVI STAROM DRUGU STROJEVIMA ELJEZNA SRCA... SUNCE SE RODILO BOLNO SUTON UTNJA U RODNOM DOLU "TIHA PJESMA UZ KLAVIR" TOMBOLA NA TRGU TRAJANJE TRGATVA TRI BISERA TUGA NAD DOMOVINOM TUNA ROG U SEOSKOJ CRKVI USKRSNUE USNULA DRAGA USPOMENE U SUMRAKU UTJEHA VALCER VESELA CERKVA VESNA U MENI VINO VJETAR U UMI VJETROVITA NO V NEDELU NA VEER V NOI VOJNIKOVA RUKA V PROTULETJE (Protuletje je tu) V PROTULETJE (Z jabuk su padale latice) VUMRL JE STAREK... VUZMENA NO ZADNJI GLASI ZAKAJ? ZALEPRO SNIJEAK ZRAKOM... ZGRAANJE NAD SNOVIMA ZVONO ITO RTVA
72 47 68 33 45 53 134 35 127 98 130 70 105 45 65 79 69 20 48 107 101 24 99 51 40 24 29 75 29 32 9 25 88 35 19 36 132 57 10
167

Ivan Goran Kovačić - Pjesme

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Ivan Goran Kovačić - Pjesme

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai

Lirika Ognji i roe Postuma

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

LIRIKA (1932) ____________________________________ 42

Ivan Goran Kovai: Pjesme

OGNJI I ROE _________________________________________ 87

RODNI KRAJ ________________________________ 87

Ivan Goran Kovai: Pjesme

KLJU _________________________________________ 117

Ivan Goran Kovai: Pjesme

RJENIK _______________________________________ 165 ABECEDNI POPIS PJESAMA _______________________ 166

Ivan Goran Kovai: Pjesme

PJESME OBJAVLJENE ZA IVOTA PJESNIKOVA

NA GROBEK SESTRICI MOJOJ

Ivan Goran Kovai: Pjesme

POPEVKA DROBNOJ DEICI Z GRADA

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

I K MENI JE NIKOLA PRIEL

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

KAJ OPET GRMI?!

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

ZALEPRO SNIJEAK ZRAKOM...

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

MUENICIMA PETRU ZRINJSKOM I FRANJI KRSTI FRANKOPANU

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

SUNCE SE RODILO BOLNO

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

ZGRAANJE NAD SNOVIMA

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

Ivan Goran Kovai: Pjesme

JESENJI SUTON U VONJAKU

RJENIK _________________ 165 ABECEDNI POPIS PJESAMA _ 166