Main Menu

HOME
SEARCH
POEZIJA

Domaa poezija

Home

Poezija Domaa poezija Enes Kievi

Enes Kievi
(1947-****)

Aleksa anti
Anica Savi Rebac
Arsen Dedi

I nita te kao ne boli

Dan je kao sunan

Branislav Crnevi

Ti si kao veseo

Branislav Petrovi

Prolazi kao ne vide te

Branko Miljkovi

Svima je kao lijepo

Branko Radievi

Svima je kao dobro

Branko V. Radievi

Svima je kao ludo

Budimir Nei

I ti si kao sretan.

Desanka Maksimovi
Dobrica Eri

....

Dragan Luki
Duan Radovi
Duko Trifunovi

Valcer kie
ure pred kiom,

ura Jaki

pod kronje lipe

Enes Kievi

u hitnji smo na asak stali.

Irena Vrkljan
Ivan Goran Kovai
Ivan V. Lali
Ivo Andri
Jovan Dui
Jovan Jovanovi - Zmaj

Nad nama su se
kroz cvjetno lie
oblaci bijeli okretali.
Zadihani,
osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.

Laza Kosti
Ljubivoje Rumovi

Srce se ulo

Mak Dizdar

u svakom kutu

Matija Bekovi
Milan Dedinac
Milan Raki
Milo Crnjanski

naih tijela.
Moda sam mogao
u tom trenutku
ljubavi neto zauvijek rei,

Milutin Boji
Miroslav Anti
Oskar Davio

al valcer poe...
I ljetna kia

Pero Zubac
Rade Drainac

dodirnu u grlu
drhtave rijei.

Rajko Petrov Nogo

Stanislav Vinaver

Korijen s krilima

Stevan Raikovi
Tin Ujevi

Dugo sam letio u prazno.

Vasko Popa

Treba na zemlju stati.

Velimir Raji

Uspravno iz nje rasti.

Uspravno umirati.

Veljko Petrovi
Vesna Parun
Vitomir Vito Nikoli
Vladislav Petkovi - Dis

Ptice su umi krila,

a uma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.

Vojislav Ili
Zvonimir Golob
eljko Krznari
Strana poezija
BAJKE SVETA
FANTASTIKA
SLIKOVNICE
OLOVKA PIE SRCEM
AROBNJAK IZ OZA
GALEB D. LIVINGSTON
KONTAKT
ADMINISTRATOR

Pod zemljom i u zraku

u isti mah drvee ivi.
Drvo je most to die
izme mrtvih i ivih.
I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja nita rekao nisam:
to jasen umi u meni.

Izgubljeni biser
Juer, jo se sreom osmjehivo dan.
Danas, izgubih biser u travi.
I zalud mi ga je traiti, znam.
Ali ja isto tako znam
da e sutra doi netko drugi
i nai moj biser,
dosnivati izgubljeni san.

Vatra vatru ne gori

Pod tvojim pasom korice vrue.
Pod mojim pasom
jatagan go.
U tvojim oima -

modar grom gue.

U mojim oima
pjeni se konj.
Sa tvojih kula
dva topa tuku.
S tri tisue zuba
osmijeh ti sja.
U meni vatra pola od ognja.
U tebi vatra pola od sna.

Sonata od sna
Od ega ive oi tvoje
Kad stalno iz njih isijava san?
O to bi dragulj dragane moje
dao da tako bar naas sja.
Tvoje su oi u meni zasle.
Taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim oima budi.
Ko snijeg si koji pao nije,
satkana sva si od sna,
latico snijena zgusnuta svjetla,
sva si ko cvijeta prah.
- Ne sklanjaj pogled. ega se boji?
Ljubavi zar te je strah?
Zacijeli rijei cjelovima,
s usana strgni mi dah.
emu se smijei?
Obujmi me jae,
sva krvi nek mi utrne!
Kad zagrlim te ovako,
zna to ja vidim:
Dva kria koja se grle.
A me njima die

jo neroen Bog,
prikovan poljupcima...
A to ako boginja neka
pod mojom usnom sniva?
Pod tvojom usnom sni violina,
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.
Prsti su tvoji vidre vedre
to se u igri tope.
uti li kako iz moga struka
iskau antilope.
O kad bi moglo uho uti
tvoj dodir, glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.
Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te utim. Da te diem.
Da te snim.
to je ivot? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Izmeu dva otkucaja
srca stane.

Prisutan kao svjetlost bez glasa.

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba vie.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini diem.
Samo da tiho uz tebe utim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oi oima utim,
kao da u te izgubiti, sada, ovoga asa.

Pa to je krasno

Vani su padali pijanci

umjesto snijega.
Bio je sijeanj, ili januar?
Ne sjeam se vie.
Pozvan u tui stan
sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona u opasnoj dobi,
a ja poput pijetla,
priam joj pjesme.
Ona se divila:
bedrima, dojkama, kukovima...
Svim svojim sokovima,
ona se divila mojim stihekima,
a ja sam pio vinjak.
I jedino to je znala rei:
- Pa to je krasno.
I meni je sve bilo jasno.
I uasno. I strano. I ao.
I sva bih blaga dao
da mi se vrate rijei
to sam joj reko,
ali bilo je ve kasno.
Ona je leala pored kamina,
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina
plakala je.
I ne hotei, grijeila je
milujui jastuk,
mislei pritom da sam vuk
koji e skoiti,
a ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek neto popiti.
I sjedio sam potpuno miran.
Dosada je glodala tiinu.
Vatra se jarcala u kaminu...
A ona je priala o svojoj maki,
i o ludnici u diskiu,
i o nekom crnom mladiu
koji ima kola i deset milijuna na knjiici...
I meni je sad stvarno
sve bilo jasno,
i rekao sam djevojici:
- Pa to je krasno.

To je, zaista, krasno.

I otiao sam padajui
sa snijegom po ulici.
A to je, zaista, krasno!

S glavom cvijeta
Presnen sam za ovu svjetlost jasnu,
presnen, za ovo tijelo u dui.
Ko cvijet to se lomi pod tekom glavom
i mene e tvoja ljepota da skri.

Ti pie
Ti pie:
kako se treba igrati i igrati,
a meni kae:
-Sakupljaj te igrake! Ti pie:
kako treba matati i matati,
a ne vidis od nosa
ni bijele make.
Ti pie
o nekoj slobodnoj slobodi,
a meni:
-Mir! Tiina!' - vie.
Ti pie
kako sunce dan u etnju vodi,
a vani najobicnija no je,
pjesnie.
Ti pie
o nekoj tamo srei,
o nekoj ljubavi,
i nekom miru...
A ja i noas sam moram lei.
Laku ti no , pjesmo na papiru!

Neki stid
Na zlo sam odavno ve okornjaio,
jo jedino dobrota ista mene gane.

O pete sam zavist okaio.

Cvijetom moje zarasle su rane.
Svaka himba meni je daleka.
Drugima sam kao samom sebi.
Mrnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi.
Pa ipak se katkad utim slabim,
kad od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim glavu
ne znajui kud bih sa oima.

Snijeg u oima
Ne kloni mi, moja glavo,
to nisam ti ja propao:
u oima mojim tunim
svijet je pao,
svijet je pao.
Ne tazi me, vino arko,
da ti budem vedar kao:
u oima mojim suhim
svijet je pao,
svijet je pao.
Ne nosi me, moj oaju,
ti nada mnom nema vlasti,
toliko sam ja letio
da ne stignem nikad pasti.
I kada mi duu srue,
to ni u snu lako nije,
moje e me staro srce
jo da grije,
jo da grije.
Ne smijei se, moja glavo,
to sam sam na sebe spao,
u oima mojim slanim,
snijeg je pao,
snijeg je pao.

Buenje
Da l' to moja glava svie
na ramena tvoga rui?
Ili ja to sebe sama
u rukama tvojim drim?
Da li se to moje srce
u dnu tvoga srca uje,
il pod slapom kose tvoje
jee pasom slatke struje?
Ustao bih, ali ne znam
kojom nogom?
Ko brljan se uz tebe svijam
bijelim logom.
U prozoru zimsko sunce
kroz san sije,
zavlai se izmeu nas
da se zgrije.

Otvoren kavez
Neto se divno deava s nama,
osjea li to i sama?
U nama se pomiu neke granice
to su nas stezale godinama.
I naa ljubav,
ko ptica u kavezu
kad joj otvori vrata,
ustreptala gleda u beskrajnu plavet,
i od ljepote strah je hvata.
Ve sama pomisao da je slobodna,
da moe zaparati visine modre,
kavez joj ini veim od svemira,
veim od njene slobode

Poslije kruga
Da sam te sreo poslije kruga
kad sam se vraao tebi

bio bih tvoj vjerni sluga

nita se mijenjalo ne bi.
Al ja sam bio radoznao
htio sam spoznati krug
letjet jo nisam znao
a put je bio predug.
I letio sam kao pela
omamljen mirisom cvijeta
dua mi je pobjei htjela
od tijela i od svijeta.
I padajui nauio sam
kako se podie sam
uzdiui se padao sam
pa sad i koraati znam.
Al jo mi dua mira nema
jo kruim navikom kruga
jo uvijek pjesmom pripradam svima
al' samo orla imam za druga...

Jutarnja molitva
Blagosiljam Te
to si me i ovo jutro probudio.
Znam da to mnogima,
koji sino usnue sa mnom,
jutros ve nije dano.
Samo da gledam u Tvoju svjetlost,
u izvor oiju mojih,
meni je najvei dar
koji se pruiti moe.
Ono to vidim
prevelika je radost za mene.
Prevelika
da samo u meni ostane.
Sve to si mi darovao
primio sam od srca.
Primio sam ovo tijelo
ko to se prima cvijet;
jer na koga bi pala,

koga obasjala Tvoja svjetlost

da nisi stvorio svijet.
Naviko si me na noi.
Naviko na dane.
Naviko na zemlju.
Na nebesa sviko.
S vatrom sam u rodu,
sa zrakom sam u rodu;
ko da sam iz vode,
iz svjetlosti niko.
A sve i bez mene
bit e ko i prije
Ni sjena se na me
naviknula nije.
Blagosiljam Te
to si mi sina moja dva darovao
Snagu si moju i zdravlje
ponos i uzdanje
kroz njih mi vratio.
ivot si moj do vrha
radou ispunio.
Dunost sam roditelja
meu oi stavio
i nosit u je dok i Ti mene nosi.
Pod krilima u svojim gnijezdo saviti
da sina moja dva
do Dobrote Tvoje dovinem.
Da mi obraz pred Tobom osvjetlaju
i onda kada me ne bude ovdje.
Sina moja dva: dva blizanca Sunca.
Aureola dva oko moga srca.
Sve to je sebe u Tebi nalo
zanijemilo je pred Tobom.
drvee nema rijei:
u plodovima Te opijeva.
Voda nema rijei:
u bilju Te zeleni.
Zemlja nema rijei:
u cvijetu Ti se smijei.
I usta moja,
te rane otvorene,
ve polako
svjetlost Tvoja zarasta.

Kao da je munja sinula kroz Sunce,

razmaknuvi sljepilo sjaja,
ukazala mi se Tvoja providnost;
Tvoj put do tebe u meni.
Sad znam,
kao to voda zna,
da sam samo Tvoja suza
izvirila iz sna
koja se ponovo vraa oima svojim.

Valovi
Valovi, valovi,
doite k meni,
Enesu.
Na moju obalu,
obalu moju
nebesnu.
Valovi, valovi,
oi vas moje
edne su.
Valovi, valovi
doite k meni,
Enesu.
Ne tamo valovi!
Pazite! Pazite.
Stijene su.

Nakit za dragulje
Koliko bi se
riznica kraljevskih
ljepotom tvojom
okititi htjelo.
Kolike bi se vile
u svile pretvorile
samo da ti dodirnu tijelo.
O koliko bisera
na dnu mora
o vratu tvome sniva.

Al ruke se moje
kao dvije zmije,
sklupane gnijezde
oko tvoga krila.

Zajedno emo svui tijela

Ne gusi krik poljupcima
pusti glas
pusti glas u noc
neka misle da radjamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
popij
do dna
do dna dna
zajedno emo svuci tijela
i smijat cemo se
i smijat cemo se i plakati
zajedno
jos samo malo
jos samo malo se drzi
za moje ruke od svjetla

Pogaa
Jo kao djeak sam u umu nosio ue.
I nisam slutio nikakve varke
kada mi stabla ruke prue,
ja sam samo skupljao suharke.
Uprtim zoru na ramena,
preklano janje oko vrata,
Nada mnom plast sunana sijena
sue vatrom od suha zlata.
U ruci sjekira, zmija u procijepu.
Iz depa, od starih oeviih hlaa,
pui se istom ispeena, rumena, a slatkokora,
vrua ko dua,
moje drage Majke mala pogaa.
Kao da suncem iz mene grije,

srce je moje od usta vee,

ogromnom snagom ljubavi bije.
prsnut e, iskoiti, poletjet e!
U kui je malokad bilo kruha.
Otac je u jesen s liem otiao.
A mi smo iz ume vukli. drva suha
da snijeg nam ognjite ne bi zatrpao.
Obno bi vjetar podvijena repa
kao maak uz dimnjak mijaukao,
cvilei kroza san trona crijepa
u meni bi apom zagrebao.

Oporuka
Keri i sinovi moji,
Ne dijelite se u kui
koju vam ostavljam,
ona e i poslije vas ostati.
Spomenite se pri objedu
da e jos neko iz tih posuda jesti.
Usta otvarajte jednako za istinom
kao to ih za kruhom otvarate.
Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.
I kad padate u blato,
padajte kao sunce.
Budite dobri prema vodi:
spomenite se Majine utrobe
koja vas je s vodom donijela.
Spasite zrak svoga tehnikog uma,
jer nema tog izuma
koji e vas nauti ivjeti bez zraka.
Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.

Putujte.
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vraajte korijenju
kao potoci izvoru svome.
Dotiite svoje rijei rukama.
Ne otuujte se od prirode.
inite dobro i njoj i ljudima.
Spomenite se:
da ste iz nita doli,
da se u nita vraate,
i da nita nije dragocjenije
od ivota
koji u trajno naslijee
ostavljate svijetu.
I ne alite za mnom.
alite za mojim neznanjem.
Dosta me je zemlja hranila,
sad vrijeme je da ja zemlju hranim.

Izmeu dva krika

ovjek sam, i nita ne znam.
Moda bih ti vie mogao rei
Da sam svjetlo to se gnijezdi
U oima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih siao meu ljude
Zbog tebe bih poelio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim kao teret
Dobro je to nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je to sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni ve prerasta
U jedno sveope vienje s tobom

Ma gdje bila na svijetu

Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom u nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od oiju tvojih

Sunce, vjetar i ti
Napisat u ti pjesmu
U kojoj e biti
Sunce, vjetar i ti.
Vrijeme e mirisati pred kiu
ito e snivati Van Goga
Poljem e svirati rijeka
Iz roga zelenoga.
Odjenut u te u haljine tanke
Tek tijelo da ti se sluti
U jednom e stihu lipa
Svu pjesmu zapahnuti.
Hodit e sva izvan sebe
Od uzviene neke slobode
Nedeljiva od svega to vidi:
Od zraka, od zemlje, od vode.
Jablani dizat e glave
Ruama dah e stati
Za vitkom pojavom tvojom
Sve e se okretati
I ume, i brda, i ljudi,
I suncokreti daleki uti.
Uinit u da cijeli se svijet
Oko tvog lika zavrti.
I u tom, svemira verglu,
Gdje prte u prozor boje,
Ti oima ibat e pejza
Svjesna ljepote svoje.
Vjetar odoleti nee,
Za kosu ete epat.

Ti ovla e ustrgnut klas

I kosu u rep e vezat
"Moja si", siktat e vjetra
Za vratom studeni zubi.
Dobacit u ti maramu kradom
Da vrat zatiti dugi.
"Ne bjei", bjesnit e vjetar,
"Nee se oteti lako!"
I zaskoit ete pod suknju Put bijela bljesnut e zrakom.
Ti zgrabit e vjetar za guu
I koljenima ga stiskati glatkim
Sve dok trzaji vjetra
Ne postanu posve mlaki.
A zatim u, tiho, u pjesmi
Otkrinuti oblake lake,
I ti e prosuti kose
U zlatne sunane zrake.
Tisue svjetlosnih strijela
Kroz srce e ti sinut
Od nonog palca do ela
nevidljiva vatra e liznut.
Osjetit e u svakoj pori
Svjetla svilene lasi,
Vrh tvojih stidljivih dojki
Dvije maline divlje e rasti.
Osjetie pod akom pupka
Sve ukrug slatku toplinu,
I kao kad dijete kamei
Baci u vodu mirnu;
Krug za krugom topline
Krv e iriti vrela Sve dok ne dodirne sebe
Izvan granica tijela.

Ode naa ludost divna

Kao da neko guske erupa Nebo se zaperja

Ne znam to mi bi,
Podigoh ruku
I rekoh:
"Ode moj al!"
"Ode moj eir"
Ti prihvati igru,
I zakai eir u zrak.
"Ode moja knjiga",
Uzvratih mirno.
Prestraen graknu mrak.
"Ode moja tiina",
Ti radosno ciknu
"Adieux mon sher rochar!"
"Ode moja ubara"
Utivo viknuh
"Moj kroljik daragoj,
Praaj!"
"Ode moj ogrta",
Ti apnu stidno,
Pleui valcer divljinom.
"Ode", zanijemih.
Gle, no se gluha ogrnu pelerinom.
"Ode moj hubertus",
Naglasih znaajno.
"to je to za jednog kralja".
"Ode moja ogrlica",
Ti uzdahnu njeno I poprska krv koralja.
"Ode moj opasa"
"Ode moj pas".
U snu se osmijehnue breze.
I haljina tvoja u slapu skliznu:
Dva utapa prekrie zvijezde
Strepei da ne vrisne:
"Ode moje tijelo",
Povukoh te put kunog dima.
Za nama snijeg je tragove meo..

O, ode naa ludost divna.

Starinski mirisi
Naa soba mirie po tamjanu,
Po starom vinu,
I svijea plae suzama bijelim.
Krevet se naseli pun zrikavaca
od poljubaca koje s tobom dijelim.
Kroz utave modre zastore zore
Slute se obrisi tijela to gore.

Brzo se sakrij u mene

Brzo se sakrij u mene.
Ja u se u tebe skriti,
Da neznam tko sam ja,
Da ne zna tko si ti.
Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema,
To smrt nas naa trai,
I vidi da nas nema.

Iskonski nagon stvaranja

Bjeei od smrti,
U pjesme,
Ili u tebe,
Ja sam na istom U biti.
Jer sve dok smrtnika bude I besmrtnih e biti.

U nama su samo oi ive

Nismo mi to
to naa tijela hoe,
I to se sada

U jednom gru lome,

Mi ljubavi smo
Samo dvije samoe
U ivotu ovom providnome.
Ko oka dva
to zajedno gledaju,
A jedno drugo
Nikada ne vide.
Ko oka dva
to sjaj prelijevaju,
I plau,
I snivaju
Stvari posve vidne.

Smrtne rue
Bokori rua mirisom ubore
Oko tvoga ela blijeda, zamiljena.
Kroz zatvoren prozor zore svijeom gore.
Na krevetu lei od sna ispijena.
Pijana od rua. U smrt zaljubljena.
Vani trenja miri prvim pahuljama
Moje misli k tebi pelama se roje.
Ti smijei se mrtva u bijelim haljinama,
Dok pred kuom svati smrznuti Propeti konji ukopani stoje.
Spava poput cvijeta u knjizi,
Pritjenjena izmeu smrti i ivota.
I kao da nisi ena.
Sva si u snu ljepota.

Bijeli sni
Crkavica.
Snijeg se kezi.
Cvokoe.
krguta.
kripi.
Prosinac bjelac
Kronje brezi
Zaplie,

Zasipa,
Sipi.
U guste pletenice vijavica
Uvijen svaki je put.
U glasu ptice zacakli se
Cvrkut zamrznut.
Sve vie snijei,
I snijei,
Nebo se pred oima bjelasa
U ranjenoj zvijeri to bjei
Cijepa se lave pasa.
A negdje
U drvenoj izbi
Gdje vjetar - vepar vije,
Gdje vuije oi eu,
Ljubav se moja krije.
Oko nje vampiri krue.
Krhki leptiri lete.
Padaju snijene rue.
Meava zavija.
Mete.
Dok cjelac uz prozor re,
I glogovo drvo pucketa,
Ona na medvjeem krznu
Cvili u svili ljeta.
U njoj jo more romori,
Valovlje u njoj jo die,
Suncem cjelova gori,
Sjeanjem sva mirie.
Na nekoj divljoj plai
Jo za njom uzdiu vali,
More je obalom trai,
Zovu je daleki ali.
Sve vie snijei,
I snijei,
I vjetar - vepar vije...
U nekoj drvenoj izbi
Sad moja ljubav bdije.

A nad njom mjesec laje

Ko bijesan pas bez lanca
Ko luak u koulje vezan
Vriti na leima vranca.
Ona uz okno sjeda.
Duhova ledi se dah.
Od njene kose krijese
Pauka hvata strah.
Upire pogled daleko.
Dok planina prahom se rui,
More se pahulja ljulja
U njenoj samotnoj dui.

Nono kupanje
Diu dva otoka
Potopljena
U svili haljine njene.
Dvije lune od pjene
Pod morem.
Dvije polulune
Na valu.
Jedna je luna nebeska.
Na stijeni mokre sjene.
Neije grimizne ake
Od slanih suza kristala.
I kaplje med od smole
U mlijeko raspukle smokve I vino u tijelima pjeva:
Zbog nas je more slano.

Ona
Iza njena ela umi vasiona
Sijaset svejtova iz ponora sja se
Dva sunca joj resi kruna misaona
pred ljepotom njenom svemiri se gase.

Zvjezdani kas
Vidio sam strijele
Konje bijele
Nebom prozvijezdae
No im griva
Glavom prosipa se
Kopitama potkivaju put visina
Kajase im htjedoh prihvatiti
proguta ih jezdama praina.

Valcer vir
Budi valcer vir
Vrtlog vjetra nek te vije
Budi glazbe dubok mir
Budi sunce poezije
Budi sve to ja ne mogu
to mi drugi zgazi uze
Vrati u ljubav vjeru Bogu
Vrati vatri iskru suze
Budi takva kakva jesi
Ne mijenjaj se za sva blaga
Uvijek nek ti miso resi
Ona tiha patnja draga
Ma koliko bila ena
Uvijek vie tajna budi
Budi utnja al iskrena
Nek te vjeno slute ljudi.
I daj dui svojoj strepnju
Neka ezne ljubi pati
Daj ljepoti smrti zebnju
I u ljubav vjeru vrati
Budi suza na dnu mora
to je osmijeh oka krije
Budi ubor sa izvora
Budi sunce poezije.

Gradski akvarel
Stari park sjene zmijulje
Iz oka arulje kaplje mrak
Usahlo jezero u riblje krge
Nad gradom kalje zrak.
Drvee tako teko die
Iz plua lia sapinje dah
Uz hrast se breza savija stie
Kroz struk joj struji samrtan strah.
U kronjama oblaci hriplju
Krvavi mjesec niz granje plae
sipljiva zora u gnijezdu neona
Ulicom zeleni ispljuvak skae.

Toka izvan kruga se ruga

Od jedan se uvijek broji
Od jedan sve drugo postoji
I prije poetka
Jedan bi
Jedan e doi i poslije svih
Jedan to sve drugo sadri
Kako da se tog jednog
Rijeimo
Mnoine je dug
Uhvatimo poetaki beskraj
I veimo
Dobili smo krug
I evo metaforosfera:
Vasiona je bezbroj krugova
U rukama nevidljivog onglera
Koji hita i hvata
Svaki od nas
Osim kruga u kojem se okree
Ima i krug u kojem se kree
I svaki vapi
Ite
Kruga sredite
A samo poneko od nas sanja
Iskoiti iz kruga
I ostati na nogama

S navitkom kretanja
Jedan je protiv sviju
Svi protiv jednog se biju
A ne smiju
A ne smiju
Ni jedan
Da budu svi
Ko jedan
Vaseljena pod svodom
Na jedan svedena
Smije se jedinstvena
Toka izvan kruga se ruga.
*
Mi smo se ipak negdje sreli
Izvan ivota izvan kruga
Iako sami jo nas vee
Od misli most od suza duga.

U Budimpeti
- I koaru elite?
- I koaru dakako.
Zajedno s uricama.
ofiku, ipak - apnuh u sebi ne via svakoga dana.
Zakoraih u kiu.
urice diu.
Kad o rame kucnu me glas:
- Please, sir,
what is the price?
- Nothing - izustim.
I cvijece pruim.
A osmjeh ljepotici sinu:
zrak se zavitla u piruetu,
ulica u balerinu.
Naioh na staricu.
Trotoar mete.
Prioh bez rijei. Kiticu dam.
I isti osmjeh one dame,
Isti prepoznah plam.

Igra se zavue u moje srce,

svim prolaznicima
prilazih redom.
urice sitne svima darivah svi lice imahu jedno.
ofiki urim.
Oi mi guu.
Budimpeta pod kiom
se stidi.
O, kad bi Pariz imao noge,
pjeke bi doao da je vidi.

San bez snivaa

Iza mene nee ostati
ak ni tuga.
Osmijeh e ko duga
nadvit se iznad plaa.
Iza mene e ostati
samo san
koji se nee moi sjetiti
Ni svog snivaa.

Samome sebi
Ne govori nikad o onom
to oi ne vide
Nemoj da tvoje se oi
roenih usta stide.

Sizife brate
Znam da postojim ali sva moja nastojanja za odravanjem u prostoru samo su
nitavna. Znam da sam izgubljena toka izvan krunice, izvan biti, znam da nikada
neu ispjevati svoj vjek, znam da nikad neu zaspati s idealom pod kosom, sva
moja nadanja, traganja, prodiru gladne staze uzaludnosti sva bespua vode mom
cilju Sizife brate i opet me roene misli lau.
Postoji