Enver Muratović, rođen je 1978. godine u Rožajama.

Objavio je zbirke poezije:

SUNCE U ČAŠI (haiku), Rožaje 1997;

UZMI I OSTATAK MENE, MRZ Pljevlja 1998;
DRUGA OBALA, KOMOVI Andrijevica, 2001;
NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004;
IZA MENE (izbor iz poezije), Centar za Kulturu Bihor, Petnjica, 2013.

Zastupljen je u antologijama i pregledima poezije i haiku poezije u regionu.

Živi i radi u Rožajama, Crna Gora.

O poeziji Envera Muratovića

Svima nama dobro su poznate riječi velikog pisca Ćamila Sijarića koji, opisujući prije
svega svoj Bihor, koji je poznat po priči i pričanju, kaže: ,,Tamo gdje se teško živi, lijepo se
govori.” Ove Sijarićeve riječi duboko su urezane u pamćenje svakog onog čiji je saputnik kroz
život pero. U Bihoru se lijepo govori, o tome svjedoče mnogi pripovedači iz ovog kraja, a Enver
Muratović dokaz je da se u Rožajama, nedaleko od Sijarićevog rodnog mjesta, isto tako lijepo
pjeva. Enver Muratović piše poeziju o životu, smislu i svemu onom od čega je satkan čovjek.
Njegove su pjesme himne ljubavi, onoj najčistijoj koja se rodi u porodici i živi dok je živ onaj
koji tu ljubav osjeća i u sebi čuva. Vješto i s lahkoćom, kako samo pjesnik umije, Muratović će
kroz tri katrena naslikati figuru glave porodice, oca čijeg se lika lirski subjekat sjeća, sklapajući
mozaik od slika koje dijete pamti. Pjesma ,,Kao da ti nije ništa” odraz je pjesniče želje da kroz
stihove izrazi svoja najdublja osjećanja iz perspektive čovjeka koji u očevom liku traži dio sebe.

Da rasteš u nama, i stopiš se u tišinu…

Motiv oca naći će se u još nekim od Muratovićevih pjesama, kao što je ,,Noć prva”. U
pjesmi se javlja i motiv smrti, tamna atmosfera nagoveštava kraj, prelazak s jednog na drugi,
bolji, svijet. Neće izostati ni ono pitanje koje od iskona sebi postavljamo, pitanje gdje će otići
duša poslije smrti.
 I mislim, griješno, kuda
Očeva će duša…

Premda se pjesnik nerijetko trudi da kroz svoje djelo ne govori o sebi, na hartiji će se
uvijek naći neko njegovo sjećanje. Tako će Muratović u jednu od svojih pjesama utkati lik mlade
žene. Ona u ovoj pjesmi postaje simbol najčistije, već spomenute ljubavi. Pjesma ispjevana
glasom brata, koji se sjeća svoje prerano preminule sestre, tražeći njen lik u djevojkama koje ga
na nju podsjećaju. Muratović će u svoju pjesmu unijeti datume, imena i sjećanja, i na taj način
nam kroz pjesmu u stvari ispričati priču, koju u sebi godinama skriva od ljudi urokljivih očiju.
Pjesma ,,Kuda to ode Enisa” jedna je od onih koju ovaj pjesnik naziva svojom, za razliku od
ostalih koje je samo ispjevao.

Jedan od motiva koji se u književnosti javljaju od prvih zapisa, pa sve do danas, jeste i
motiv žene. One su od davnina inspiracije pjesnicima. Ovaj motiv će se kod Muratovića pojaviti
u pjesmi ,,Ko da me ni bilo nije”, u kojoj lirski subjekat simbolično gubi svoje ja, u žudnji za
ženom, neuhvatljivom i njemu dalekom. Osim ljubavi, iskonska je čovjekova potreba da bude
shvaćen, da pronađe razumijevanje i nekog njemu sličnog. O svemu navedenom svjedočanstvo je
pjesma koja nosi naslov ,,Ljudi nama slični”.

Toliko je ljudi nama sličnih

Koji i ćutanje naše
Kao svoje prepoznaju

Enver Muratović piše i haiku poeziju, kratke pjesme stroge forme, koje se sastoje od
svega tri stiha i pjevaju o osjećanjima prema prirodi, životu, njegovom trajanju i smislu. Pjesme
o smislu naći će se među Muratovoćevom haiku poezijom:

U bisagama
Sijedi starac nosi
Cijelu jesen.

Pjesnička veličina je u jednostavnosti, sposobnosti da se sa malo riječi izrazi mnogo misli, pa i

onih najvećih, da u svega nekoliko stihova stane cijela životna filozofija, tako će sijedi starac u
ovoj pjesmi postati slika svakog čovjeka i prolaznosti života. Poštujući stroge zahtjeve haiku
forme, Muratović će kroz četiri pjesme prikazati sva četiri godišnja doba.

JESEN ZIMA PROLJEĆE LJETO

U pola noći – Vatra iz peći S proljeća, trešnja Doletje leptir:

Šuškanje trave. Slutim Obasjava sobičak. Zamiriše i kad je Cvijet se zanjiha
Ježeve bodlje Glavata sjenka. Zatvoren prozor I sjenka njegova.
Nerijetko je priroda, sa svim promjenama koje se u njoj dešavaju, slika nas samih. Ona
osjeća, živi i diše, baš kao i čovjek. U prirodi su i one na prvi pogled možda obične stvari,
magične slike. Upravo takve slike naći će se i u haiku stihovima Envera Muratovića.

Kako Muratovićeva, tako i poezija uopšte, svojevrstan je put do samospoznaje, pokušaj

čovjeka da razumeje sebe i druge, ali i svijet u kojem se našao. Veličina pjesnika oduvijek se
ogledala u tome što je stihovima umio da kaže ono što čovjek koji nema pjesničkog dara misli i
osjeća, ali ne umije da prevede u riječi.