Džemaludin Latić - Srebrena česma

Djelo “Srebrena česma” predstavlja zbirku poezije za djecu Džemaludina

Latića. Analizirajući njegove pjesme, možemo zaključiti koliko je pisac
privržen svome rodnom kraju kojeg u mnogim pjesmama opisiva sa velikom
ljubavlju i velika je izraženost njegova divljenja prema rodnom kraju.

Također, kroz njegove riječi možemo uvidjeti njegovu religioznost, veliko

poštovanje prema vjeri, te naglašavanje važnosti i veličanje iste. Stoga i ne
čudi da su književni kritičari rekli za zbirku poezije “Srebrena česma” da je
citiram: “najmuslimanskija u cjelokupnom bh. stvaralaštvu ove vrste”. Latić je
završio medresu i Islamski teološki fakultet, što će reći da je odlično poznavao
islamsku religiju, ta ista znanja se mogu uvidjeti analizirajući njegove pjesme.

Njegove pjesme su lirske pjesme, od kojih su neke rodoljubne, misaone, ljubavne, opisne. Djelo nosi
naziv prema istoimenoj pjesmi “Srebrena česma”. Nije teško doći do zaključka zašto se djelo zove
“Srebrena česma” i zašto ovu pjesmu izdvaja. Voda je vrlo važan element i život bez vode na zemlji bi bio
nemoguć, ali za osobe muslimanske vjeroispovjesti, voda ima daleko veći značaj.

U islamskoj religiji prije svake molitve/klanjanja peru se noge, ruke, lice vodom, kako bi čisti održali
obred molitve/klanjanja. Knjiga je podijeljena u pet dijelova: Iz sobe moje sestre, Niz šume i proplanke,
Nježno naše srdašce, Šejtanija i Uspavanka iz mog zavičaja.

U prvom naslovu pjesnik piše o svom krajoliku, sestri, djedu, prošlosti, ljubavi prema svom rodnom
kraju, djevojkama koje je volio najiskrenije. U drugom dijelu opisiva svoj krajolik, životinje koje stanuju u
njegovom kraju, izražava suosjećanje sa životinjama koje su nježnije i nezaštićene pred velikim
grabljivcima.

U trećem dijelu govori o ljudima koji nemaju dobrote u sebi, o nama samima koji imamo dobro srce, ali
ga zli ljudi iskorištavaju i stoga se pjesnik poistovjećuje sa životinjama koje su krhke i nezaštićene.
Također, govori o svojoj djevojci s kojom se ne želi svađati, već sa njom želi uživati u životu i ljubavi. A
posebno je divna pjesma koju posvećuje svojoj kćeri Nasifi u kojoj govori kako je svijet okrutan, kako žali
što će ona odrasti, što se on više neće moći igrati sa svojom malom djevojčicom.

U četvrtom dijelu pjesnik piše o Šejtaniji, djevojci koju nitko nije volio i svi su je izbjegavali i igrom slučaja
je došla kod Fate i Zlate koje nisu voljele Šejtaniju, ali kako je vrijeme odmicalo, tako je njihovo
prijateljstvo raslo. Na kraju je Šejtanija otišla, a Fata i Zlata su žalile za njom.

U zadnjem naslovu pjesnik piše o nekim običajima u Bosni, poput igara koju roditelji uče svoju djecu.
Također, piše o svome sinu za kojim žali i pati, bol je velika jer njegovog sina više nema, dao je svoj život
za Bosnu. I pjesnik piše ponosno o svojoj Bosni, rodnoj zemlji. Piše o njenim prirodnim ljepotama, veliča
je i divi joj se i spreman je dati svoju krv za odbranu Bosne.

Vrsta djela - zbirka poezije

Mjesto radnje - pjesnikov dom, vrt, djedov voćnjak, Fatina i Zlatina kuća
Vrijeme radnje - zima, proljeće, ljeto i jesen (nema podataka o točnoj godini)

Likovi - pjesnik, pjesnikov djed

Kratak sadržaj

Dva kralja

Pjesma se sastoji od tri strofe. U prvoj strofi se radi o ratniku koji je u vrijeme Rimljana oslobodio zemlje
širom Bosne. Ratnik je sagradio sebi dvorce pokraj koliba gdje se pjesnik rodio. Dvorac je sada napušten i
na dnu tek kaplje voda, ostala je pustoš i zaborav na hrabrog ratnika.

U drugoj strofi pjesnik govori o svom rođenju, rođen je u ljeto, njegov djed je donio sjekiru s kratkom
drškom da mu pupak odrežu kako bi bio zidar mrkog čela, a otac mu je pak donio olovku kako bi bio
obrazovan. U trećoj strofi se ponovno vraća hrabrom ratniku, kralju, kojeg štite stećci kamenovi.
Stolovao je u Pridvorcima, borio se s ranama, gubio je vojsku, ali unatoč tome, ostajao je jak i hrabar.

Pod crnim vrhom, u zapećku

Pjesma obiluje epitetima i personifikacijom. Pjesnik opisiva svoje Pridvorce, svoj rodni kraj, ljude koji su
zaokupljeni svojim poslovima i koji prestaju raditi kada čuju poziv na molitvu. Također pjesnik opisiva
kišu koja pada, krupne kapi, opisiva šumu koja se puši umivena. Pridvorci se nalaze u Srednjoj Bosni koja
ima jako puno šume, kiše, rijeka i taj kraj odgovara pjesniku i najviše uživa u svom rodnom kraju. To
mjesto su pretežito naselili stanovnici muslimanske vjeroispovjesti.

Djedov voćnjak

Pjesnik opisuje voćnjak svoga djeda koji obiluje raznim voćem. Tu se nalaze dunje, orah, šljive, jabuke,
kesten,… Svake jeseni njegov djed posadi novu voćku. Kada se pjesnik rodio, njegov djed je posadio novi
orah, za njegovu sestru je posadio budimku – vrsta rane šljive žutocrvene boje, a za njegovog brata je
posadio mladi kesten. I kada vjetar puhne, mnoštvo mirisa se pomiješa, ali njegov djed uvijek prepozna
tri mirisa – mirise voćki koje je posadio za svoju unučad. Sada kad je pjesnik odrastao, orah je velik i
pjesnik je ponosan na djeda i njegov voćnjak, ali je i tužan jer njegov djed više nije živ i neće moći više
nikada brati plodove.

Iz sobe moje sestre

Pjesnik opisiva sobu svoje sestre u kojoj se nalaze šeftelije – breskve, dunja, a zavjese su nabrane u
trokut. Kada ona otvori prozor, miris voća dopre do vrta. A u sobu pak dopru mirisi iz vrta, čuje se vika
djece, miriše djedov voćnjak, zrak je blag i sunce već napušta polje. To stanje opušta pjesnika, pjesnik je
sretan u svome domu, u svome vrtu, opušta ga vika djece, miris voćnjaka. U ovoj pjesmi prvi put
spominje česmu koja se nalazi u njegovom vrtu i u sobi može čuti mlaz vode.

Možemo zaključiti da pjesnika uistinu male stvari čine sretnim, njegov skromni dom, ali dom pun topline,
ljudi kojima je okružen, djeca u vrtu, djedov voćnjak.

Naša kuća stara

Ova pjesma je vrlo emotivna. U ovoj pjesmi pjesnik opisuje svoju kuću koja je naizgled stara, ali je puna
ljubavi i topline i tko god svrati u njegovu kuću, uvijek je dobrodošao. Opisuje krajolik u proljeće, potok
kraj kuće, proljeće je istjeralo sve ljude iz svojih kuća, priroda je oživjela. Na tavanu kumrija guče, a
kumrija je ptica, vrsta grlice. Imaju i puno mačića, a jedan od njih je i Gigo koji se vrlo često voli skriti.
Pjesnik želi naglasiti kako su on i njegova obitelj prijateljski raspoloženi prema svima i kome treba
pomoć, oni će vrlo rado pomoći iako ni oni nemaju mnogo. I kome je zima, uvijek se može doći u njihovu
kuću ogrijati. Ta kuća se nalazi u brdovitom dijelu i mjesto je malo jezivo i stoga pjesnik govori tko se
plaši tim krajem ići po noći, može svratiti u njihovu kuću i prenoćiti.

Vasva

Vasva se razboljela u proljeće i kada su sipile rosuljaste kiše. Vrijeme je tjeralo djecu da budu u kući, a
Vasvu je bolest natjerala da leži u krevetu. Jednog dana sunce je ugrijalo, djeca su radosno izašla iz svojih
domova igrati se vani, ali Vasva je tog jutra svoje oči zauvijek zatvorila. Vasva je nečujno preminula i
otišla u naljepši oblak na nebu. Djeca se od tada više nismo mogla prljati u pijesku i igrati na zidinama.
Njena smrt je sve pogodila. Djeca su danima gledala u nebo, zvali je, pozdravljali, ali ona se nije
odazivala. I dalje su se nadali da će se ona vratiti, u njihovu ulicu, malu, razigranu. Kao da je i vrijeme
stalo i priroda, nije se čuo više žubor rijeke, ni šum vjetra.

Trešnja

Pjesnik trešnju opisuje kao stražara, ima stotinu ruku i uvijek stoji na jednom mjestu. Kada on na put
kreće i kada se vraća, uvijek srdačno maše svojim granama. Prva u proljeće zazeleni i pusti svoje
najljepše bijele cvjetove. U maju počinju rasti plodovi, a u julu suze lije – u julu njeni plodovi sazrijevaju.
Pjesnik suze uspoređuje sa plodom. Kaže kako voli njene suze – njene crvene, slatke plodove. Najčešće
ih bere njegov djed. Djed svome unuku govori kako je trešnja zlatna voćka i da joj se najviše raduju djeca
i ptice. I tko joj i jednu granu polomi, njemu se ruka osuši. Pjesnik počinje i završava pjesmu istom
strofom u kojoj stoji kako ona uvijek maše granama kada on krene na put i kada se vraća. Takvim stilom
pisanja upravo pokazuje taj krug odlaska i vraćanja na isto mjesto.

Srebrena česma

Po ovoj pjesmi se upravo i zove ova knjiga i predstavlja središte i glavnu misao čitave zbirke poezije. Pod
orahom na kraju vrta se nalazi česma iz koje stalno teče voda. Obrasla je bršljanom i koprivom i najviše
joj se veseli čovjek koji ožedni kada dođe sa njive i kada ga svlada umor od rada. I životinje piju vodu sa
te česme. I uvečer kada pjesnik legne, došaptava se sa česmom. Ona se nikad ne odmara, voda stalno
teče i teče. Česma je sva od srebra. Srebrena česma spada u lirsku misaono-opisnu pjesmu u kojoj
pjesnik iznosi svoja osjećanja i doživljaj česme. Ova pjesma se sastoji iz dva dijela. Kao što je u uvodu
spomenuto, voda ima veliko značenje u islamskoj religiji jer vjernici peru noge, lice, ruke prije
molitve/klanjanja. Pjesnik osjeća bliskost sa česmom, on ne spava noću, noću je budan i pjesnici najčešće
pišu noću.

Kaže kako se česma nikad ne odmara i voda uvijek teče, tako se i pjesnik nikada ne odmara od svojih
pjesama, piše stalno i najčešće preko noći ima inspiraciju kad je najtiše i kada je sam. Spominje i vile koje
piju vodu sa česme uvečer, a time želi naglasiti njenu vrijednost. Spominje i da more pije vodu sa česme
zato što voda može nanijeti i zlo tako što uzrokuje mnoge poplave i odnosi ljudske živote. Česma je
zarasla bršljanom i koprivom, česmu svi koriste, a ipak je zarasla i nitko ne vodi računa o njoj i da se
počupa višak trave. To je ljudski nemar prema nečemu što nam daje život, bez čega ne možemo živjeti. U
pjesmi su korištene stilske figure epitet, personifikacija i onomatopeja. Pjesnik završava stihom “Voda
otiče, a kamen prolazi” .Voda je prolazna, baš kao i naš život, a kamen je postojan i trajan.

Bubamara
Kako je divno čitati stihove u kojima pjesnik sa tolikom ljubavlju opisuje prirodu, biljke, životinje, ljude.
Sa takvim žarom opisuje i bubamaru. Bubamare su iz roda leptirova. Za bubamare se inače kaže kako su
vijesnici lijepih vijesti. Stoga joj se pjesnik još više raduje. Radosno joj pruža prst da na njega sleti jer ga
čeka lijepa i nova vijest. Traži put po njegovom prstu gore – dolje i na vrh prsta stane, raširi kaftane –
krila i odleti u daleki svijet ispod nebeske plaveti. Kaftan je inače vrsta duge haljine bez postave.

Košutin trag u travi

Kraj Neretve se nalazi jedno malo selo. U jednom šljiviku jedna je djevojka voljela pjesnika, imala je
zelene oči. Djevojku naziva košutom, a sebe jelenom. Jelen je žurio svojoj košuti, ljubiti čelo, kožu, voljeti
je. Nema više cvijeća ljubavi, nema više košute, ostao je samo njen trag u travi, a ona je otišla zauvijek.
Otišla je u Hercegovinu, pjesnikova velika ljubav. Pjesnik svoju djevojku opisiva kao košutu, nježnu,
nestašu, nestalnu, berberske puti.

Onaj brzak što s planine

Brzak u ovoj pjesmi predstavlja djevojku Semku. Semka je uzela njegovo djetinjstvo. Semka je za njega
najburniji brzak. Zeleni, pa plavi što zaspi u gustoj travi, to su njene oči i dvije pletenice. Kada prođe
poljem, u rijeci vidi njen lik.

“To je srca mog hurnebes i tišina, što stupa za njim” – u ovom stihu pjesnik najbolje opisuje svoje
osjećaje prema Semki. Ona u njemu miješa i najbolje i najgore osjećaje. Zbog nje je i nemiran poput
vjetra i miran poput mirne rijeke. Ljubav u nama budi i najbolje i najgore osjećaje, i mir i nemir. Semka je
našla svoj mir pored nekog drugog, a ne pored pjesnika, to ga najviše boli.

Proljećne vode

Pjesma obiluje stilskom figurom personifikacijom. Slapove vode pjesnik opisuje kao ruke. Strašni duh
vode pokaziva svoju najjaču snagu u proljeće. Vode se najviše plaše trska i janje, jer je trska tanka i slaba,
a janje nježno i bespomoćno. Pjesnik ne želi misliti o jeseni jer ne voli jesen, kada sve počne venuti, lišće
opada, vrijeme postaje tmurno, noći postaju duže, a dani kraći. Zato pjesnik više voli proljeće kada se
priroda budi, djeca su vani, čuje se šum rijeke, biljke počinju puštati svoje cvjetove koji se pretvaraju u
prekrasne plodove.

Čarobna kola

U ovoj pjesmi pjesnik opisiva Juru i njegova čarobna kola. Juru zove majka njegova rano da se vrati kući,
dok se ostaloj djeci već u to vrijeme počelo spavati, a Jure se još ne vraća kući. Jurina kola praše po
zavičaju, točkovi su izlizani od sunca i stavljanja lanaca. Jure je nemaran, ne vraća se kući na vrijeme, ali
je vrijedan i radi po cijele dane. Njegova kola se nazivaju čarobna kola zato što u to vrijeme je vrlo malo
ljudi imalo kola i zato su imala svoju veliku vrijednost i upravo je u tome bila čarobnost kola, što nije
mnogo ljudi moglo sebi priuštiti ta kola.

Bršljan

Prvi put je pjesnik spomenuo bršljan u pjesmi “Srebrena česma”. Spomenuo je kako je bršljan narastao
po česmi jer tu česmu nitko ne održava. Bršljan je biljka koja raste mogli bismo reći na sve strane. Biljka
je zimzelena drvenasta penjačica i naraste od dvadeset do trideset metara u visinu i uglavnom se javlja
na vlažnim mjestima, pokraj vode. U pjesmi stoji da se penje i uz vinovu lozu. Nekada je bršljan
predstavljao simbol plodnosti i besmrtnosti. Iznimno je otporan i ostaje zelen tijekom cijele godine.
Bršljan također predstavlja i ženstvenost zbog njegovog oblika. Iznimno je ljekovit, posebno za bolesti
dišnog sustava.

Kako nastaju biseri

Pjesnik opisiva kako nastaje biser. U tijelo školjke se usadi zrno pijeska, obloži ga svojom sluzi, slanoća
mora čini svoje i tako počne rasti biser u školjki. Što je bol veća, to ispušta više sluzi. A neka gospođa
stavlja bisere na svoje prste i hvali se i ponosna je, a ne zna za muke bisera kroz koje on prolazi dok
odrasta. Kroz ovu pjesmu pjesnik želi pokazati kako svi trebamo cijeniti vrijednosti koje nam je priroda
dala i kako trebamo iskazivati poštovanje prema istoj. Prirodni biser nastaje sam od sebe, bez ljudske
intervencije zaštićen školjkom.

Pravi, prirodni biseri su veoma skupi baš iz razloga što su rijetki i jer se mogu uništiti prilikom otvaranja
školjke. Sam proces nastanka je veoma dugotrajan i zahtjevan stoga ga žene posebno trebaju cijeniti jer
one nose taj nakit. Također, trebamo cijeniti ljudski rad. Ljudi odlaze na more skupljati školjke,
razvrstavaju te školjke, bruse bisere, obrađivaju. Pouka je da trebamo cijeniti prirodu i sve što nam daje,
kao i ljudski rad.

U noći više moga sela

Pjesma ima pet strofa. Pjesnik noću piše, noću ima najveću inspiraciju,iz toga razloga ne može ni spavati.
I njegova sestra također ne može zaspati. Promatraju svjetla dalekog grada, jer oni žive na selu, točnije
mjesto koje je više smješteno u jednom brdu. Promatraju kako u nekim kućama svjetla još uvijek gore, a
u nekim se svjetlo gasi jer ljudi idu spavati. Pjesnik čuje avione kako lete i pita se kuda li lete avioni, u
Stambol, Zagreb, London, Rim,… Pjesnik naglašava kako čekaju putnika iz aviona s hrpom divnih poklona,
vjerojatno pjesnik misli na svog oca, na kojeg čekaju da se vrati kući s puta kako bi im donio pregršt
poklona.

Jezerski večernji vašar

Ovo je pjesma o prirodi i svim stanovnicima prirode uvečer. Pjesnik opisiva što se događa sa životinjama i
biljkama uvečer. Kada se pojave zvijezde, razmiču se lopoči u močvarama i šušti trstika. Žabe krekeču, u
kolibi se čuje šuštanje sijena. Mjesec i zvijezde su na nebu. I tako čitavu noć, žabe krekeču, čuje se
šustanje biljaka, pjesniku ne ide san na oči, on preko noći piše. Možemo zaključiti i da je priroda njegova
velika inspiracija. U ovoj pjesmi je zastupljena stilska figura onomatopeja, tom stilskom figurom pjesnik
dočarava životinjsko glasanje i ostale zvukove iz okoline.

Tiho

Pjesma ima 4 strofe po 2 stiha. Rima je parna, vezuju se po dva uzastopna stiha. Svaki stih, osim zadnjeg,
počinje sa riječi tiho. Pjesnik stvara sliku kako život teče tiho i nečujno. Primjerice zeče doji majku i
njemu rastu zubi, s time stvara dojam kako brzo vrijeme prolazi, a tako tiho, neprimjetno. Pjesnik
ponovno piše ovu pjesmu noću i to možemo zaključiti po stihu: “Tiho mi se san prikrada”. Pjesnik koristi
stilsku figuru personifikaciju: “Tiho Mjesec noću luta”. Zadnja strofa je posebno zanimljiva, puž
predstavlja pjesnika, a trn predstavlja pjesnikove poteškoće u životu, stoga pjesnik slikovito govori trnu
da mu se skloni s puta.

Bolesno zeče

Pjesma je vrlo razigrana. Govori o malom zeki koji se cijelog dana igralo vani i u igri smočilo četiri tabana.
Kada se vratilo kući, kihao dva, tri puta. Majka zečica mu reče da je dobio gripu. Zeko je kašljao i teško
disao i osjećao je groznicu. Stalno je tražio vrući čaj kao da ima upalu pluća. Ubrzo su mu zvali doktora,
doktor ga je pregledao, a sav ostali zečji rod ga je zabrinuto gledao. Doktor ustanovi da ta bolest nije
strašna. Svi su se obradovali, a posebno majka zečica. Doktor mu je propisao zečji luk umjesto tablete i
vrijeskov čaj da se zgrije, kao i kupusnu glavicu da mu istjera svu groznicu i hladnoću koju je zeka
osjećao.

Bježi, zeko

Ovo je pjesma o zeki i orlu. Kada se rosa digne ujutru, stada već budu sita od ranog napajanja. Orao stari
proviri iz svog legla, visokog granja. Orao ima savijen kljun, kandže i surove oči. A pjesnik govori zeki da
bježi od orla, jer orao kruži ispod bijelih oblaka i iz visina pjevuši. Pjesnik i dalje tjera zeku da bježi i da
sakrije svoje dugačke uši kako ga orao ne bi primijetio. Ako ga spazi i krene prema zeki, zeko treba
bježati u grm. Pjesnik je vrlo naklonjen životinjama koje su manje zaštićene i nježnije. Zato i staje u
obranu malog zeke koji je nemoćan pred oštrim orlovim kandžama.

Daždevnjak

Ljeti poslije kiše kada se zemlja isparava, pojavi se daždevnjak kao da je iz neolita. Prugast je i crveno –
crn. Vuče se po zemlji. Ako se pak netko napravi junakom i preko njega stavi ruku, ako daždevnjak zvizne
postoji mogućnost da čovjek ostane gluh zauvijek. Daždevnjaci žive uglavnom na vlažnim mjestima gdje
živi i pjesnik, u naselju gdje prolazi rijeka. Ispuštaju otrov ukoliko se nađu u opasnosti. Njihov otrov je
posebno opasan za oči i usta protivnika, stoga ga životinje uglavnom izbjegavaju. Najaktivniji su tijekom
vlažnih noći. Hrane se većinom kukcima, paukovima, puževima i glistama.

Cici – puuuj

Pjesma govori o odlasku zime i dolasku proljeća i koliko se pjesnik veseli dolasku proljeća. Vjetar je već
otjerao snijeg, voćke kraj puta zebu (smrzavaju se). Nema više bijelog jorgana-snijega, proljeće je
otjeralo zimu. Ispod kuće pjeva ptić i veseli se što ide proljeće i govori snježiću da mora ići. Djed je pleo
čarape, ali više nema potrebe. Njiva sada čeka svoje orače i radnike koji će posijati pšenicu. Janje već
radosno skače i čega svog čobana da ide pasti travu. Pjesma ima radosni ton, svi se vesele proljeću,
toplijim danima, radosnoj igri djece vani, starije čeka mnogo posla na njivama i u svojim vrtovima.

Djetlić se ženi

Rodila se ljubav između djetlića i njegove djevojke kada se na njivi počelo orati i kada je šuma obukla
gole grane. Djetlić je žut i velika je svađalica, a sada je našao djevojku. Imala je siv ogrtač, a na vratu
šarenu ogrlicu. Djetlić joj je obećavao sreću i da će joj kupiti nove haljine, zlatni prsten, marame, samo je
moli da pođe za njega. Šumicom je već prošla sretna vijest da se djetlić ženi. Odjednom se mladoženji
smrknu lice kad je čuo klik, klik! To bijaše njegova prijetnja iz starih dana od klikavice. Od tada prođe i
proljeće i zima, ali šumska svadba još nije bila. Djetlić je popustio pod prijetnjom klikavice i ostade bez
svoje djevojke.

Krvavo jutro

Ova pjesma se sastoji iz tri dijela. Opisuje se hladno jutro, gdje sunce tek polako silazi niz borove. Na
proplanku je pasla sama mlada srna. Odjednom čula je čopor pasa. Nije čekala dugo i već je počela
bježati i sva je drhtala od straha. Zna jako dobro da vika i lavež ne slute na dobro. Bježala je mala
princeza svojim dugim nogama niz šume i puteve, sunce i mrak. Pjesnik se plašio hoće li izdržati njene
tanke noge i vitko tijelo. A lavež je sve jače odjekivao. Da je samo još malo pričekala i da nije bježala,
netko bi otjerao taj čopor pasa. Ovako sada ona jadna, mirno spava zauvijek, slomljenih nogu i sva u krvi.

Nježno naše srdašce

Pjesma ima jedanaest strofa po dva stiha. Pjesnik u ovoj pjesmi piše o sebi i svim ljudima koji imaju
nježno i dobro srce. Pjesnik apelira da nitko ne ide svijetom otvorena srca, jer dobro srce će mnogi
iskoristiti i ostat ćemo povrijeđeni. Svoje srce trebamo čuvati i ne pokazivati svoju dobrotu. Na svakom
koraku su zli ljudi koji nas pokušavaju iskoristiti. Pjesnik takve ljude najbolje opisuje ovim stihom:
“Vukovi viju, poskoci sikću”. Uspoređiva ih sa vukovima koji napadaju dobre ljude i zmijama koje se
uvlače i prave dobrim osobama kako bi nas povrijedili. Svoju dobrotu ne smijemo pokazivati.

Pomirenje

Pjesma govori o pjesniku i njegovoj djevojci. Jednu noć pjesnik svoju djevojku nije vodio nigdje jer je
padala jaka kiša. Ona se naljutila i kako on kaže podigla nos, zato joj i tepa maleni moj nosorože. Pjesniku
je dosta njene galame i budući da je danas sunčan dan, on želi da trče pored rijeke i da se skrivaju iza
jorgovana. On želi da ona ispruži svoj kažiprst stežući šaku i da im se prsti dodirnu u zraku i da to bude
znak njihovog pomirenja, jer pjesnik se više ne želi svađati. Možemo zaključiti kako pjesnik gaji veliku
ljubav prema ovoj djevojci.

Često poželim da ne rasteš više

Pjesnik posvećuje ovu pjesmu svojoj kćeri Nafisi i piše o njoj. On želi da ona prestane raste i da uvijek
bude mala djevojčica. I tako bi uvijek jela slatkiše i igrala sve igre. Ali Nafisi se već klima prvi zubić i to je
za njenog oca jako teško prihvatiti. Ona će odrasti, a on joj više neće moći tepati. I pita se tko će onda u
kući biti glavni. Život teče i teče i nosi sa sobom njegova najljepša buđenja, kada ga je kćer budila ujutro,
čupala kosu čim se probudi, uzimala papuču s noge i ponovno vraćala. U zadnjoj strofi se njoj obraća
kako će ona odrasti, shvatit će starije, gradit će svijet koji je pun borbe, njene igre i maštarije će prestati,
a njegov život će postati siv i dosadan.

Šejtanija

Ovo je pjesma koja ima osamnaest dijelova. U maloj kući je živio čovjek sa dvije kćerke, jedna je bila
pametna,a druga vrckasta. Bio je i bogat i nesretan u isto vrijeme. Morao je poći na put i pitao se s kime
bi ih ostavio. Zlata je bila nestašna, a Fata se bojala lopova i bila je mirnija od Zlate. Fata je pristala pustiti
oca na put ako joj nađe još trideset djevojaka, samo nije željela da joj dovede šejtaniju. Fata je znala da
su uvijek vrazi sa tom djevojkom, uostalom, tako su je i nazvali.
Šejtan je naziv za vraga kod vjernika islamske religije. Njen otac je ipak uspio naći samo dvadeset i devet
djevojaka, a nije mogao tridesetu. Fata je ipak pristala da Šejtanija bude trideseta djevojka. Otac se
počeo spremati na put, sve djevojke su tu bile, osim Šejtanije koja je kasnila. Kada je došla naposljetku,
opanke je obukla naopako, na njoj dimije (odjeća koju nose žene islamske religije) i crnu kosu raščupala.

Otac je Fati dao ključ od sehara, a sehar je drveni sanduk obložen išaranim limom i kožom u kojem se
nalazi novac, ostavio joj je novca za jelo i piće dok njega ne bude. Kada je otac otišao, počela je vika, igra
se kolo, pravi se šerbe (šerbe je jako zaslađena voda u koju se stavlja mirišljavi začin ili limun). Pala je
noć, a djevojke su i dalje igrale kolo. Netko pokuca na vrata. Bijaše to sedam brkatih putnika koji su htjeli
ostaviti sanduk kod djevojaka tvrdeći da će ga ostaviti na samo jednu noć jer ga više ne mogu nositi.

Sve djevojke su redom odbile, samo je Šejtanija pristala. Ali u tom sanduku su bila njihova dva prijatelja
lopova koji su se uvukli kako bi odnijeli blago iz kuće. Jedne večeri djevojke krenuše u brdo, ugledaše tri
hajduka kako peku ovnove. Fata je ukrala glave ovnova i počele su bježati, a za njima krenuše hajduci.
Šejtanija ih je nagovorila da to ukradu i kako su bježale, tako je Fata izgubila ključ koji joj je otac ostavio.

Hajduci ih nisu stigli, one su nastavile igrati kolo, jesti meso, Fata je žalila za ključem, a Zlata je sjedila u
ćošku. Šejtanija je odlučila pronaći ključ. Otišla je u selo i jedna žena joj je prišla tražeći od Šejtanije da joj
da savjet kako da ostane trudna. Šejtanija je rekla da joj mora dati ključić koje su one izgubile (taj ključ je
inače sa Ćabe, a Ćaba je hodočasno mjesto muslimana koje se nalazi u Mekki, Saudijska Arabija. Tamo je
otišao Fatin i Zlatin otac).

Žena joj je donijela ključ, a Šejtanija joj je protrljala rukama po stomaku i rekla da će zanijeti i roditi sina.
Ponovno se u kući igralo i pjevalo. Jedne večeri Šejtanija se uputila u brdo i upoznala vješticu koja je
ukrala pamet jednoj djevojčici jer je željela ljudsku moć. Šejtanija je isto tako željela nečiju pamet ukrasti.
Ta djevojčica kojoj je vještica ukrala pamet je Zlata, one su prevarile vješticu i Zlati se njena pamet
vratila. Šejtanija je na kraju morala otići, a svi su žalili za njom, a posebno Zlata. Otac se vratio sa Ćabe,
pristao je dati nagradu da se Šejtanija vrati ili da bar čuju bilo kakvu informaciju o njoj.

Uspavanke iz mog zavičaja

Ova pjesma ima tri naslova: “Cunu-nunu-nuška”, “Cunu-beju, napolju” i “Mace, gdje si bila?”. U prvom
naslovu pjesnik piše priču o tome kako Ramo svoje malo dijete ljulja kako bi zaspalo. Ali priča ima
redoslijed vezivanja. Postavlja pitanje gdje je određena stvar, predmet ili osoba, a već u drugom stihu se
na isto pitanje odgovara. U drugom naslovu pjesnik piše o vuku koji je uhvatio njegovu majku i hoće je
rastrgati, a on žali majku. U ovom naslovu se nalaze kontroverzni stihovi koji su uznemirili roditelje
učenika koji čitaju ovu lektiru. U trećem naslovu pjesnik piše o igri koju roditelji uče djecu koja tek
progovore, na način da stave dijete u krilo i na kraju stihova pljesnu mališanovim rukama. Ovaj način igre
sa djecom je u ovom podneblju vrlo rasprostranjen.

Sine moj

Pjesma ima šest strofa. U ovoj pjesmi pjesnik žali za svojim sinom i kaže da njemu sunce više nikada neće
svanuti, zato što njegovog sina više nema. Uzalud i mjesec sja jer je on izgubio svog sina jedinka, njega
sada pokriva trava, on leži u grobu. I kada cvijeće zamiriši, miris ga podsjeti na njegovog sina jedinka. U
Bosni se rodio njegov sin i govori sinu kako Bosna neće pasti, kako ga je majka rodila u Bosni i dala ga
Bosni, što znači da je njegov sin poginuo u ratu. Njegova majka pati i diže ruke prema nebu da nju uzme
umjesto njenog sina. Njegova majka kaže kako samo majke koje su prošle isto, mogu tu bol razumjeti.
Od Mašrika do Magriba

Ova pjesma govori o ratu i pokolju ljudi. Selo je umuklo i tužno, svi su u boli i tuzi. Al što više krvare, što
je više ljudi ubijeno, to stanovnici više vole svog Boga, sve glasnije mu kliču. I ovog trenutka nekoga
upravo ubijaju. Pjesnik ne može shvatiti otkud tolika mržnja, zašto se moraju ubijati, za koga i za čije
ideale? Ovog trenutka na put se spremaju novi vojnici, grle se i gledaju i pitaju koga to sutra neće biti,
tko će sljedeći dati svoj život. Pjesma ima vrlo tužnu notu, prožeta je osjećajima tuge, patnje, boli,
nevjerice, bespomoći.

Dok sunce traži doma prag

Ovo je pjesma o Bosni, pjesnikovoj voljenoj rodnoj zemlji. Ljudi koji žive u Bosni su vrlo ponosni na svoju
zemlju. Pjesnik svojoj domovini želi mir i želi blagostanje, da nitko ne bude tužan i gladan. U selu se čuje
pjesma, čuje se stado životinja. Bosna je za njih slavna i žele čuvati kamen svoje drage zemlje. Naslov
pjesme je vrlo slikovit. Sunce predstavlja stanovnike Bosne, stanovnici traže prag svog doma, svoje
Bosne, rodne zemlje. Velika je ljubav stanovnika prema svojoj domovini, za Bosnu su uvijek prolijevali krv
i spremni su dati živote za svoju domovinu.

Ja sin sam tvoj

Pjesnik se obraća svojoj domovini Bosni kaže kako je on njen sin. Bosna je bogata brdima, gorama,
planinama, rijekom i šumama. Opisiva je kao milu i žestoku u isto vrijeme. Bosna je stasala na krvavoj
zemlji, zahvaljujući ljudima koji su dali svoje živote za tu zemlju. Ponosno se pjesnik obraća svojoj
domovini: “Ja sin sam Tvoj, zemljo!” Vidimo da tvoj piše velikim slovom, a takvo obraćanje znači
obraćanje sa puno poštovanja prema nekome ili nečemu. Ponosan je pjesnik na rijeke koje je Bosna
podarila: Unu, Drinu, Savu i Neretvu! Ako li pak krenu neprijatelji na njegovu zemlju Bosnu, on je
spreman dati svoj krv u njenu odbranu.

Analiza likova

Pjesnik - Rođen je u ljeto 1957. godine. Njegov djedj je želio da on bude zidar mrkog čela, a njegov otac
je želio da bude obrazovan čovjek, stoga mu je i donio olovku kada se rodio. Ponosan je na svoje
porijeklo i najviše uživa u svom rodnom kraju. Najviše uživa odmarajući se u djedovom voćnjaku i uz šum
srebrene česme. Najveću inspiraciju ima preko noći, kada je najtiše i kada je sam. Pjesnik nam u svojim
pjesmama želi ukazati na to da trebamo cijeniti prirodu i sve što nam priroda daje, kao i vrijednost
ljudskog roda.

Pjesnikov djed - Pjesnik u svojim pjesmama opisuje voćnjak svog djeda na kojeg je ponosan, kojeg voli i
djed mu mnogo nedostaje. Djed je bio jako vrijedan čovjek. Za unuka je posadio poseban orah kada se
rodio, kao i drugo voće za njegovog brata i sestru.
_____________________________________________

Džemaludin Latić - Srebrena česma

Pod orahom, na kraj avlije,

slap iz duga grla lije.
Niko kô ona ne dariva.
Grle je bršljan i kopriva.
Grli je čovjek žednih usta
kad s njive dođe, kada susta.
Prhne i skvasi krila ptice,
bumbar napuni svoje zembiljče.

Navečer, kada odem da spavam,

česma se sa mnom došaptava.
Kroz prozor slušam kako klopara;
ona se nikad ne odmara.
U noći piju vile i mòre,
igraju kolo sve do zore –
kad jež se češlja i miju lice
raspjevane golubice.
Česma se puši, od srebra sva je.
Voda otiče, kamen ostaje.
__________________________________________

Džemaludin Latić poznati je bosanskohercegovački pisac podrijetlom iz mjesta

Pridvorci pored Gornjeg Vakufa u srednjoj Bosni. Džemaludin Latić rođen je 1957.
godine. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu, nakon toga Filozofski fakultet i
Fakultet islamskih nauka u Sarajevu.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirao je na Odsjeku za svjetsku

književnost, a 1999. godine doktorirao na Fakultetu islamskih nauka na temu "Stil
kur'anskoga izraza".

Godine 1983. uhapšen je zbog političkih ideja te u sarajaveskom procesu protiv muslimanskih
intelektualaca osuđen na više od 6 godina zatvora. Oslobođen je 1986. nakon intervencije
Međunarodnog PEN – centra.

Nakon izlaska iz zatvora radio je kao zamjenik glavnog urednika islamskih informativnih novina
"Preporod", a pokrenuo je listove Ljiljan i Muslimanski glas čiji je bio urednik od 1990. do 1994.
Džemaludin je poznat kao član Društva pisaca Bosne i Hercegovine te Svjetskog društva muslimanskih
pisaca. Zastupljen je u svim pregledima i antologijama bosanskohercegovačke poezije te u antologiji
bošnjačkih priča za djecu.

Neke pjesme prevedene su na engleski, arapski, francuski, turski i talijanski jezik. Zbirka Moj ummete
prevedena je na albanski jezik kao Ummet im.

Iza sebe ima brojna uspješna djela poput: Amberom ti cvali puti, Mejtaši i vodica, Srebrena česma,
Šejtanija, Škripa vratnica, Dome Davudov, Ja sam tavus ašikane i mnoge druge.