Sreća

Čovjek, star 92 godine, omalen, ponosnog držanja, dobro obučen i uredno obrijan, koji
ustaje svako jutro u osam, uredno počešljane kose, seli danas u starački dom. Njegova 70-
godišnja supruga je nedavno umrla i zato mora i on seliti. Nakon strpljivog čekanja od
nekoliko sati, osmjehnu se prijateljski, kad mu rekoše da je njegova soba pripremljena.

Dok se u svojim kolicima lagano kreće prema liftu, opisujem mu malu sobu sa
platnom ispred prozora, koje predstavlja zavjesu. “To je veoma lijepo”, kaže on entuzijazmom
osmogodišnjeg dječaka, kome su upravo poklonili štene. “Gospodine Winst, pa još niste ni
vidjeli sobu.” “To nema nikakve veze”, kaže on.

“Sreća je nešto, što biraš unaprijed. Da li je moja soba lijepa, ne zavisi od namještaja
ili dekoracije. To zavisi ponajprije od toga kako ja zapažam stvari. Ja sam u svojoj glavi već
odlučio da je moja soba lijepa. To je odluka, koju donosim svaki dan kad se probudim . Ja
sam biram hoću li ostati cijeli dan u krevetu i brojati dijelove tijela, s kojima imam problema,
ili ću ustati i zahvaliti nebu za one dijelove, koji me još uvijek služe Svaki dan je poklon za
sebe i dokle god mogu otvoriti oči, upirem svoj pogled u novi dan i sjećam se sretnih
momenata iz svog života. Starost je kao račun u banci, uzimaš sa njega onoliko koliko ti je
potrebno.. Dakle, moj savjet ti je da na svoj račun sreće stavljaš što više možeš.”

Zamislio sam se nad svim tim što mi je ovaj starac rekao. Naposljetku sam mu rekao s
osmjehom na licu: “Hvala ti na suradnji i prilogu na mom računu.”

(nepoznat autor)