1

Efid Šehić

ZAR NIJE PROŠLO VRIJEME RUŽA

Izdavač:
Dobra knjiga, Sarajevo

Za izdavača:
Izedin Šikalo

Lektura:
Isnam Taljić

Tehnički Urednik:
Samir Kamenjaš

Štampa:
Dobra knjiga

CIP-Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
821.163.4(497.6)-31
ŠEHIĆ, Efid
Zar nije prošlo vrijeme ruža/Efid Šehić
Sarajevo: Dobra knjiga, 2014.-303str.; 20 cm
ISBN978-9958-27-187-8
COBISS.BH-ID21252358

2
 Efid Šehić

ZAR NIJE PROŠLO VRIJEME RUŽA

Sarajevo, 2014./1435.

3
 Postoje događaji koji se moraju doživjeti
da bi se u potpunosti razumjeli. Rat i ljubav
spadaju u upravo u tu kategoriju.
Svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima nije namjerna.

4
Spavao sam čvrstim snom. Probudi me krupan glas i jako ljuljanje
kreveta.
– Ustaj, trebaš mi!
Krevet je, zbog starosti i materijala od koga je napravljen,
strašno škripao. Prvo što ugledah kroz sanjive oči bile su vojničke
čizme, uredno izglačane i vrlo velike. Na osnovu boje glasa, nisam
mogao pretpostaviti ko je. Polahko sam podigao pogled kako bih
mogao vidjeti ko me zove. Bio je to Čeho, krupan momak, visok
blizu dva metra. Kad je primjetio da sam ga pogledao, prestao je
ljuljati krevet, sageo se te krupnim glasom naredio da se obučem i
da za pet minuta, dođem u njegovu kancelariju. Nije ni sačekao da
mu potvrdim dolazak, već je odmah krenuo iz spavaonice. Uspio
sam mu dobaciti:
– Čeho, ti dobro znaš da se ja ne dam “ni jahati, niti voditi”! Prvo
reci čarobnu riječ pa možda i dođem.
Zatvarajući vrata, ironično je dobacio:
– Ne vrijeđaj konje!
Obukavši se, uzeh pribor za ličnu higijenu i krenuh prema
kupatilu. U kupatilu, novo razočarenje. Nestalo mi je kalodonta.
Svjestan činjenice da nemam novca, onako “nasuho”, vodom, oprah
zube, razmišljajući koliko ima dana do podjele paketa sa
cigaretama. Cigarete sam redovno prodavao i za dobiveni novac
uspijevao kupiti ono najneophodnije. Bio sam svjestan da je to
zabranjeno po islamskim propisima. Međutim, pravdao sam se
nuždom. Nekad sam negdje pročitao da je najlakše slagati svojoj
savjesti.
Uđoh u kancelariju. Čeho bi zauzet nekim piskaranjem i, ne
podižući pogled, dobaci mi:
– Eto, vidiš da te ne moram moliti!
Naljutio sam se i pošao izaći. Međutim, on se nasmija i reče:
– De, vidi ga. Šalim se! Šta se odmah ljutiš? Sjedi. Ti si mi neki
musliman.
5
 Na ove njegove riječi, odlučih popustiti te sjedoh na stolicu koja
se nalazila nasuprot njemu.
Taj momak mi je bio drag, završio je medresu prije rata i, što se
kaže, već odavno bio u vjeri. Što se mene lično tiče, jedna od
njegovih najljepši osobina bila je da nikad, ma kako bio ljut, nije
psovao. Jednostavno, nikad nije izgovarao riječi koje su imale
značenje psovke. U jedinici su mu sporili to što se viđa sa
djevojkom koja nije pokrivena i radi u UNPROFOR-u kao
prevodilac. I ja sam mu to sporio sve dok je nisam vidio. Poslije
sam ga donekle razumio. Bila je suviše lijepa i zgodna da bi čovjek
u njenoj blizini mogao racionalno razmišljati. Što se tiče ostalih
njegovih kritičara, sumnjao sam u njihovu iskrenost. Mislim da ga
je većina osuđivala iz zavisti.
Prestade pisati te, odloživši olovku, reče:
– Vidi, radi se o tome da naše sestre koje imaju vjerski kurs u
našoj jedinici, po rasporedu danas imaju gađanje u selu Srhinje.
Trebaš mi za osiguranje strjelišta. Imam već trojicu, ti bi bio četvrti.
Znam da ti je ovo slobodan dan, ali ja bih ti zauzvrat sredio da sa
linije dođeš dva dana ranije. Šta veliš, dan za dva, plus društvo
lijepih djevojaka!?
Odgovorih mu:
– Znam da nisi nešto posebno pametan, ali nisam znao da si
ovako loš pregovarač. Da si kao uvjet postavio da dva dana duže
ostanem na liniji, pristao bih.
– Dobro, onda smo se dogovorili. Za pola sata je pokret ispred
Centra.
Izlazeći iz kancelarije, ugledah Jasmina na kraju hodnika.
– Halo, Jasko! Selam alejkum!
– O, alejkumu selam! Ja, evo, krenuo doručkovati.
– Eto i mene. Nisam ni ja doručkovao.
Ušavši u prostoriju za objedovanje, posluži smo sami sebi doručak.
6
Već spremljena, hrana je dovožena iz centralne kuhinje. Mi nismo
imali kuhara. Jer, realno, nije bilo potrebe za njim. Princip
samoposluživanja, koji je podrazumijevao i pranje upotrebljenog
suđa, besprijekorno je funkcionisao.
Sjedosmo da jedemo. Po izrazu Jasminovog lica, primijetio sam
da i nije baš oduševljen doručkom. Ja bih se već tri puta dosada
požalio na doručak, ali, znajući da će me ukoriti, nisam se usuđivao.
Jasmin je bio moj najbolji prijatelj. Po mom dolasku u jedinicu,
odmah poslije upoznavanja, postali smo nerazdvojni. Gotovo da
smo bili vršnjaci, ali naše prijateljstvo se nije zasnivalo samo na
tome. Obojica smo voljeli islam i trudili se da u praksi
primjenjujemo njegove propise. Za kratko vrijeme smo znali sve
jedan o drugom, zajedno smo klanjali svaki vakat, poslije sabaha i
akšama išli smo na trčanje. Za razliku od mene, on nije išao na
ratište, bio je kurir u jedinici. Jedini razlog za njegov neodlazak u
borbu bio je taj što još nije napunio osamnaest godina. Željno
iščekujući odlazak u borbu, često je znao spomenuti koliko još ima
dana do punoljetstva. Ukratko, bio je istinski vjernik, uvijek
pozitivan i u službi dobra. Privilegija je bila družiti se s njim.
Za doručkom sam mu objasnio gdje idem. Malo me zafrkavao.
Dogovorili smo kahvu kad se vratim i da mu ispričam kako je bilo.
Usput je spomenuo da i on meni ima nešto ispričati.

Utovarivši svu neophodnu vojnu opremu, municiju, mete, signalne

zastave i ostalo, krenuli smo na strjelište. Po dolasku, dobih
raspored da osiguravam desnu stranu strjelišta, treba da pazim da
neko ne bi ušao u zonu vatre.
Sestre su me pozitivno iznenadile. Bile su poprilično precizne.
Većina ih se nije plašila čak ni bacanja bombe. Jedino je bio
smiješan način na koji su puzale.
7
 Na kraju smo i mi iz osiguranja imali priliku malo šenlučiti.
Potrošio sam svojih trideset metaka izigravajući tipa koji ne zna
fulati i, nažalost, ostao sam bez metaka.
Među djevojkama je bila i jedna koju sam već duže posmatrao,
ali nije mi se pružila prilika da se upoznamo. Tražio sam je
pogledom i, u momentu kad sam je ugledao, pogledi nam se
susretoše. Prva je spustila pogled i zacrvenila se u licu. Prišao sam
i nazvao selam. Nakon što je odgovorila, upitao sam je:
– Kako si ti gađala?
– Bolje od tebe!
Osjetio sam se povrijeđenim:
– Kako možeš gađati bolje od onog ko je pogodio sa svih trideset
metaka?
– Jedan si fulio!
– Nisam!
– Sad i lažeš!
– Dobro, možda jesam jedan. Ti si, kao, eto, sve pogodila!
– Nećemo se prepirati.
– Nećemo.
– Kako se zoveš?
– A zašto bih ti rekao?
– Da znam s kim se prepirem.
– Zovem se Nedžad.
– Lijepo ime!
– Kako znaš da je lijepo kad ne znaš šta znači?
– Lijepo je jer je lijepo. A ti mi reci značenje.
– Ne znam. A ti, kako se zoveš?
– Nije bitno.
– Eto sad nije bitno!? Kud ti rekoh svoje!
– Imam momka.
– Pa šta? Nije ti suprug!

8
 – Jest vjerenik.
– Auu, a ja mislio da si ti slobodna. – odgovorio sam zbunjeno.
Čeho me zovnu da utovarimo opremu.
– Onda, izvini.
– Nemaš se šta izvinjavati. Nisi znao.
Odmjerim je još jednom, onako, od glave do pete, te prevrnuh
očima.
– Allahimanet!
– Allahimanet!
Okrenuh se i rekoh za sebe:
– Blago njemu.
– Čula sam te! – odjeknu mi iza leđa.
Okrenuh se te je upitah:
– Pa?
– Pa, ništa. Blago i njoj.
– Kojoj?
Nasmijala se, a i ja za njom.
– Hajde! Nisam te zvao ovdje da ašikuješ nego da mi pomogneš!
– vikao je Čeho.
– Idem. Šta vičeš?! Kao da si progutao megafon!

U kasarni zatekoh Jasmina kako sjedi u fotelji u predvorju

zgrade. Nakon što smo razmijenili selam, otišao sam do
spavaonice da bih ostavio pušku. U spavaonici zatekoh Rijada, i
Nihada. Rijad me upita:
– Gdje si se to ti lunjao okolo sa puškom?
Ukratko sam se pohvalio gdje sam bio, a zatim se požalio kako
su me ponijele emocije i kako sam, ispucavši sve metke, došao u
situaciju da danas poslije podne trebam na ratište bez metka. I kako
ću se vjerovatno morati prepirati sa magacinerom da bih dobio koji
metak.
Ostavivši pušku, krenuh iz spavaonice. Začu se ezan. Bio je
9
vakat podne namaza.
Jasko je već uzimao abdest. Pridružio sam mu se i zajedno smo
ušli u mesdžid. Poslije namaza, razmijenili smo selame i, napustivši
mesdžid, izašli pred zgradu. Bilo je veoma vruće, pravi ljetni dan.
Jasko me napomenu za kahvu i predloži da poslije prošetamo jedan
krug po čaršiji.
– Ti si pravi David Kopperffild! Odakle ti lova, frajeru?
– Mani se Davida Koppreffilda! Zna se ko daje nafaku! Tek kad
prodamo cigarete, čovjek od tebe ne može platit kahvu. Kada tebi
nestane, imam ja.
– Nije ni to loše. Idemo, samo da presvučem košulju. Ostavivši
Jasmina pred zgradom, ušao sam u spavaonicu.
Bilo mi je malo čudno što predlaže šetnju, jer obično nigdje nismo
išli iz hlada u ovo doba dana.
U spavaonici zatekoh ovog put samo Rijada. Spremao se
krenuti kući.
Dobacio sam mu:
– Je li to gotovo!?
Veselo je odgovorio:
– Jest, hvala dragom Bogu! Naša sam jedan metak tu, kod
kreveta, i stavio sam ti ga, u okvir na pušci. Ako ti gore tvoji ne
budu dali, a četnici te budu uhvatili živa, neka imaš za sebe.
– Ma, ne sekiraj se, moj Rijade! Ovakvog oni ne uhvatiše! Ali,
hvala ti, u svakom slučaju.
– U životu nemoj nikad govoriti: „Ja neću” ili: “Mene ne mogu”.
Bitno je samo govoriti: “Ne dao Bog!”
Bio sam zauzet oblačenjem košulje i, dok sam smišljao šta da
mu odgovorim, Rijad je već zatvorio vrata za sobom.
Izašavši, ugledah Jasmin kod kapije. Prišao sam mu te smo krenuli.
Sunce je nemilosrdno pržilo. U razmišljanju i poimanju stvari i
događaja, Jasmin i ja smo bili kao blizanci. To je bilo toliko
izraženo da, kad bismo negdje krenuli, maršrutu nikad ne bismo

10
dogovarali, ali se nikad nije ni dogodilo da on skrene u ulicu, a da
ja već nisam imao identičnu namjeru.
Bio je prijatelj i po! Sjećam se kad me je dočekao poslije jednog
od dolazaka sa ratišta. Nakon uobičajenog razgovora, izvadio je iz
džepa veliku crvenu jabuku, rukama je vješto raspolovio i ponudio
mi jednu njenu polovicu. Uzeo sam je i upitao odakle mu. Rekao je
da je jabuku dobio na poklon prije četiri dana. Na moje pitanje je li
čekao baš mene da je podijelimo, odgovorio je da ja njemu nisam
bilo ko i, da nisam došao ni za mjesec, da bi me jabuka čekala. Bio
je to iskren odgovor. Jasmin nikada nije znao improvizirati, niti
nešto slagati. Jednostavno, govor i postupanje po istini bili su jedna
od njegovih mnogobrojnih dobrih karakternih crta.
Krenuli smo u pravcu ugostiteljskog objekta gdje smo inače pili
kahvu. Tu nisu točili alkohol, za razliku od drugih ugostiteljskih
objekata.
S vremena na vrijeme sa linije bi se začulo puškaranje i poneka
detonacija. Četnička linija sa dobro utvrđenim rovovima i tranšeima
bila je udaljena na samo par stotina metara vazdušne linije od centra
grada, s tim da je bilo i mjesta gdje linija prolazila čak i znatno bliže.
– I, kako bi sa djevojkama na gađanju!?
– Ludo i nezaboravno! Da mi je neko pričao da obuka djevojaka
ima smisla, proglasio bih ga ludim! Ali, nakon viđenoga, bilo me
stid dosadašnjeg mišljenja.
– E, moj ahbabu, u historiji islama imaš divnih primjera žena
koje su svojim sudjelovanjem u džihadu zasjenile mnoge muškarce.
– Ma, čitao sam nešto o tome. Ali, kontam, jes’ možda nekad
davno.
– Ma, hajr! Dosta smo se uspjeli dohafizati! Samo da Allah, dž.š,
dâ da to održimo i nastavimo dalje.
– Uspio sam prići onoj pokrivenoj djevojci i riješiti situaciju.
– Čuj, otkud taj iznenadni napad hrabrosti? Zar nisi govorio da
je lakše na rov nego na nju.
11
 – Ma, eto desilo se.
– I, šta bi?
– Ma, ništa.
– Kako ništa? Hoćel’ ili neće?
– Ma, kako sam ja skont’o, k’o htjela bi, ali ne može.
– Čudno! To se samo tebi može desiti.
– Valjda. Uglavnom, djevojka je već zaručena.
– Ne kaže se džabe u narodu: „Ko prije djevojci, njegova je“.
Sada nemoj da ti pada napamet kakva ludorija. Znaš šerijatski
propis.
– Da, znam!
– Nego, jel ti plaho žao?
– Ma, nije. Znaš onaj hadis u kojem Muhammed, s.a.v.s., kaže:
”Sve ono što te snašlo, nije te moglo zaobići, a sve ono što te
mimoišlo, nije te ni moglo zadesiti”.
– Da, znam. Treba moliti dragoga Boga da nam dâ ono što je
dobro po nas. Čovjek je ograničen sa svojim osjetilima i razumom,
tako da nekada traži i voli ono što nije dobro po njega
i obrnuto, dok dragi Bog posjeduje sveobuhvatno znanje.
– Slažem se. Nego, i ti si meni rekao da imaš nešto za priču.
Razgovarajući, već smo bili stigli do ljetne bašte. Stolovi su
bili pusti, nije bilo nikoga. Kelner izađe. Vidno pospan, zijevnu i,
onako lijeno, upita:
– Izvolite, šta želite!?
Jasmin naruči kahvu, dok sam ja samo dobacio:
– Isto.
Ubrzo se pojavi kelner sa kahvama. Jasko mu plati i on
nestade.
Nakon što je otpio gutljaj, poče da priča:
– Upoznao sam se s njom jučer i imamo dogovoren izlazak
večeras.
– I to je to je li!? Ja ti priče. Je li vjerena?
12
 Jasmin prasnu u smjeh. Zamalo se nije polio kahvom.
– Naravno da nije.
Obzirom da nije zadovoljio moju radoznalost, nastavio sam ga
ispitivati.
– A je li lijepa?
Ponovo se nasmija i reče:
– Ti baš ne odustaješ?
– Ma, znaš mene.
– Dobro, ovako, kad već insistiraš. Lijepa je. Pored lijepih crta
lica, ima i veoma lijepu kosu, valovitu, pada joj po ramenima. Moje
je visine. Njene oči su posebna priča. Kad je pogledaš,
na prvi pogled ti se učini da nije ništa posebno. Međutim, ubrzo
primijetiš da u sebi ima nešto što se baš ne da riječima definisati.
Pored lijepog fizičkog izgleda, u razgovoru sam mogao primijetiti i
da je izrazito inteligentna, elokventna i da brzo proniče u samu srž
stvari. Uglavnom, da skratim, strašno mi se svidjela.
– Po tvojoj priči, izgleda da ti se baš dopala. Ne sjećam se da si
ranije tako govorio o bilo kojoj drugoj djevojci. Je li ti pružila ruku
kad ste se upoznavali? Ne bi me iznenadilo da si se i rukovao s
njom, s obzirom na to koliko te impresionirala.
– Pružila ruku, jest. Ali se nisam rukovao!
– Dobro, hajd’, ne zamjeri. Znaš, ovo ugrijalo, pa ja malo više
lupam nego inače. Drago mi je zbog tebe.
Ostatak razgovora poprimio je drukčiji tok. Razgovarali smo o
dnevnoj ratnoj i političkoj situaciji u našoj zemlji. Kraj rata se još
nije nazirao. Ja i Jasmin, smo bili izbjeglice u gradu, koji je za
kratko vrijeme primio vrlo velik broj izbjeglih osoba, što bi i u
mirnodopskim uvjetima predstavljalo problem, a kamoli u ovim
ratnim. Situacija u Bosni je bila složena i teška. Narod se teško
snalazio, bio je izložen svim vrstama blokada. Svakodnevno se
ginulo. Najviše su stradali nezaštićeni civili dok je u borbama broj

13
žrtava bio znatno manji. Razlog za ovakav omjer je četnički
kukavičluk. Agresor, nakon što bi u borbama pretrpio velike i teške
gubitke, cijevi svoje teške artiljerije uglavnom bi usmjeravao prema
nezaštićenim civilima, kako bi se svetio.
Cilj srpske četničke agresije nije bila samo pobjeda nego
sistematsko i plansko ubijanje bošnjačkog naroda. Taj plan je
podrazumijevao da je čak i beba legitiman vojni cilj.
Ali, život se nije dao zaustaviti, uprkos teškim uvjetima, radilo
je nekoliko prodavnica i ugostiteljski objekata. Omladina je izlazila
u šetnju i na kahvu, svjesno ignorirajući činjenicu da je rat i da
četnici, bilo kada i bilo koji dio grada, mogu poklopiti svojom
teškom artiljerijom.
Popivši kahvu, krenusmo u šetnju. Bez obzira na paklenu ljetnu
vrućinu, napravili smo krug oko grada. Vrijeme provedeno u šetnji
prošlo je brzo. Stigavši pred kasarnu, ušli smo u spavaonicu te legli,
onako u uniformama, na krevete, sa namjerom da se malo
odmorimo.
Nešto kasnije primijetih da mi je vakat spremati se na liniju. Lijeno
sam se podigao i odlučio da prvo odem do biblioteke, koja je bila
udaljena nekoliko prostorija dalje. Poslije nekog vremena, koje sam
proveo razgledajući naslove, odlučih se za tri knjige islamske
tematike. Na ratištu je ponekad bilo vremena na pretek, tako da sam
ga uglavnom koristio za čitanje. Međutim, nije uvijek bilo tako.
Nekada bi neprijateljska paljba i povremena borba znali oduzeti
čitav dan. Bilo je ponekad i mnogo kopanja. Razlika između duboko
iskopanog i utvrđenoga rova i onog koji to nije, često je
predstavljala razliku između života i smrti. Naviku i želju za
čitanjem knjiga stekao sam još u školskim danima. Pročitao sam sve
lektire. Ako je trebalo prepričati knjigu, nisam imao problema.
Međutim, pismeni sastavi su mi išli loše. Redovno sam dobivao
jedinice zbog stilskih ili pravopisnih grešaka.
Jakub je još više rasplamsao moju želju za čitanjem knjiga.
Jednoga dana, dok sam sjedio ispred Centra i dosađivao se, naišao
14
je i upitao me:
„Šta ti radiš!?“
„Ma, evo, ništa, dosađujem se.“
„Zašto se dosađuješ? Što nešto ne čitaš!?“
„Ma, mrsko mi. Šta ću čitati, ne idem u školu.“
„E, vidiš, tu griješiš.“
„Zašto?“
Počela me hvatati nervoza. Pomislio sam: „Šta je njega briga
šta ja radim?!“
„Evo, zašto. Prve riječi objave bile su u formi naredbe da se čita
i one se ne odnose samo na period školovanja nego na čitav
čovjekov život. Čitanjem knjiga, postaješ inteligentniji i povećavaš
vlastiti fond riječi, tako da možeš jasnije i preciznije reći što misliš
i osjećaš. Zatim možeš se kretati u društvu pametnih, ali i glupih
ljudi. Iz prostog razloga, zato što pametan može folirati da je glup,
dok glup ne može folirati da je pametan.“
„Ima smisla to što govoriš.“
„Nemoj ti meni govoriti: „Ima smisla“, nego, hrsuze, hvataj se
knjige i ne dangubi.“
„Imaš li ti šta da mi preporučiš, pretpostavljam da si ti toga na
vagone pročitao?“
„Imam. Donijeti ću ti sutra dvije. Pročitaj, pa vrati.“
„Donesi, a za vraćanje ne brini. Ja sam od onih koji drže do
emaneta. Hvala ti na savjetu.“
„Trudi se da prihvataš dobre savjete i znaj da su dobri savjeti
nešto vrijedno što se dobiva besplatno.“
Narednog dana, Jakub mi je donio dvije knjige. Dobro se
sjećam, jedna je “Legenda o Ali-paši”, a druga se zvala “Snagom
vjere do savršenstva duše”.
Po izlasku iz biblioteke, našao sam se ispred zgrade. Začuh
vrisku, zapomaganje. Začudih se jer nisam čuo nikakvu eksploziju,
15
pucanj ili slično.
Otvorila su se vrata na hodniku. Na njima se pojavio Nihad.
Pogled mu je bio izbezumljen, plakao je i vikao nešto što nisam
razumio u prvi mah. Nakon što sam razabrao njegove riječi, shvatih
da govori da je ubio Jasmina.
Krenuh što sam brže mogao prema spavaonici. Unutra sam
ugledao Adnana i Čehu kako pokušavaju Jasminu izvaditi jezik, da
mu ne bi zapao u grkljan te ga ugušio. Primijetio sam i da ima jako
unutrašnje krvarenje. Krv je u velikim mlazovima navirala na usta.
Iz iskustva sam znao da u većini slučajeva ranjenik sa tako jakim
unutrašnjim krvarenjem nema velike šanse da preživi.
Uspjeli su izvući jezik nakon čega zajedno žureći ponesosmo
Jasmina kroz hodnik. Auto koje je služilo za transport ranjenika
srećom bilo je spremno. Brzo smo smjestili Jasmina. Adnan zatvori
vrata te Čeho i vozač krenuše ka bolnici.
Jasmin je još uvijek davao znakove života. Bio sam u šoku
gledajući za autom koje je brzo odlazilo. Moj najbolji prijatelj je
teško ranjen. Momak koji mi je toliko drag.
Poslije tridesetak minuta neizvjesnosti, Čeho se vratio iz
bolnice. Izraz njegovog lica bio je dovoljan. U očima punim suza,
jasno je pisalo da je Jasmin umro.
Neopisiva bol preplavila je moje biće. Postoje situacije kad riječi ne
mogu opisati ono što čovjek osjeća. Obično ljudi shvate vrijednost
neke blagodati kad je izgube. Ja sam i prije gubitka Jasmina znao
koliko mi znači u ovim teškim vremenima, njegovo preseljenje na
Ahiret samo je još jasnije podcrtalo i naglasilo tu činjenicu.
Napustivši društvo u kojem je nekoliko iznenađenih ljudi stajalo
kao da su skamenjeni, ušao sam u manju prostoriju, u kojoj
primijetih klupu. Imao sam potrebu da budem sam. Legao sam na
klupu. Suza su mi se slivale niz lice.
Nema više mog prijatelja da klanjamo zajedno. S kim ću ići na
trčanje? Kome ću se moći povjeriti kad mi je teško?

16
 Dugo nisam mogao zaustaviti suze. U glavi su mi se smjenjivale
slike od momenta kad smo se upoznali, pa do one zadnje ispijene
kahve. Sada mi je bilo jasno zašto smo po ovakvoj vrućini išli na
kahvu i u šetnju. Je li slutio da će se nešto dogoditi? Uglavnom, nije
mi ništa rekao. Sjetih se i njegovog ugovorenoga sastanaka sa
djevojkom, koja ga je toliko impresionirala, što samo poveća moju
bol.
Ni sam ne znam koliko sam ležao na klupi. Vrijeme za mene nije
imalo nikakvu težinu. Gubio sam i ranije, bio sam i ranije izložen
teškim situacijama, izgubio sam oca i majku, ali i ovo sa Jasminom
imalo je posebnu težinu. U jednom momentu sam čuo da neko pita
gdje je Nedžad. Zatim je neko odgovorio da me potraži u nekoj od
prostorija. Nisam se javio, želio sam biti sam. Ubrzo se otvoriše
vrata, bio je to Mustafa, kojeg smo zvali Sijedi zbog izrazito sijede
kose. On je bio zamjenik komandanta. Na licu mu se vidjela tuga.
Nazvao je selam, odgovorio sam mu uspravivši se u sjedeći položaj.
Uzeo je stolicu i sjeo nasuprot mene.
– Sad sam bio sa komandantom dogovorili smo da danas ne ideš
na ratište. Ustvari, ne ideš do daljnjeg. Znamo koliko ste ti i Jasmin
bili bliski, i da ste bili nerazdvojni od upoznavanja.
Nisam htio komentarisati njihovu odluku.
– Kako se dogodilo, to...?
Nisam smogao snage prevaliti preko usta riječ “ubistvo.”
– Nihad je ušao u spavaonicu i tražio od Jasmina da mu učini
uslugu i zamijeni ga na požarstvu. Jasmin je to odbio. Znaš kakav
je Nihad, a i kakva mu je ta djevojka. Nakon što ga je Jasmin odbio,
uzeo je tvoju pušku i prijetio Jasminu da će ga ubiti ako ga ne
posluša stavivši mu vrh cijevi od puške iznad ćela. Jasmin ga je
ponovo odbio odgurnuvši cijev puške. Potom je Nihad prošao sa
druge strane kreveta, sjeo Jasminu na donji dio leđa i repetirao
pušku, ubacivši metak u cijev. Poslije Jasminovog ponovnog
odbijanja i traženja da ga ostvi na miru, Nihad je povukao okidač i
17
pogodio Jasmina ispod lijeve plećke. Tvrdi da je bio ubjeđen da je
puška stotinu posto prazna. Kaže da je bio u spavaonici kad si ti
rekao da nemaš metaka i da je puška prazna. Ostalo znaš.
Saznanje da je moj najbolji prijatelj ubijen iz moje puške
dodatno me rastužilo i skrhalo. Znao sam da je Jasminovo stav
odbijanja da učini Nihadu uslugu bio zasnovan na islamskoj zabrani
da se ljudima pomaže i olakšava put ka grijehu.
Primijetivši novi val suza na mom licu, Mustafa reče:
– Pokušaj se smiriti. Mi smo, hvala Dragom Allahu dželle
šanuhu, vjernici. Znamo da su smrt i život u Allahovim, dželle
šanuhu, rukama i da ćemo svi preseliti prije ili kasnije. Kad budeš
mogao, dođi, razgovarat ćemo o svemu, razgovor je lijek.
Ostao sâm sam još dugo poslije Mustafinog odlaska paralisan
jakim osjećajem tuge.

Ne znam kad i kako sam zaspao, ali znam da sam se probudio oko
četiri i trideset. Uzeo sam abdest. Dok sam koračao prema
mesdžidu, nisam mogao vjerovati da Jasmin nije sa mnom. Još
uvijek me držao grč od šoka izazvanog njegovim ubistvom. Nisam
se mogao pomiriti sa činjenicom da ga više nema. Strašno mi je
nedostajao. Bio je to moj prvi sabah u Centru bez Jasmina. Obavivši
namaz, vratio sam se u spavaonicu sa namjerom da ponovo zaspim.
San mi nikako nije dolazio na oči. Umjesto sna, ponovo su se redale
slike iz prošlosti vezane za Jasmina. Sjetih se kad smo, jedne prilike,
išli u Muhašinoviće. Ja sam tamo imao sobu koju sam ponekad
koristio za stanovanje. Ustvari, to je bila moja prijavljena adresa.
Bila je zima, sredina januara. Išli smo tako i razgovarali o hrani
jer smo bili strašno gladni. Početak te devedeset četvrte bio je
strašno težak, vladala je velika nestašica osnovnih prehrambeni
namirnica, zbog sukoba sa Hrvatima. Putevi kojima su ranije
prolazili konvoji sa humanitarnom pomoći bili su blokirani. Harala
je strašna glad. Spomenuo sam mu da imam jednu prijateljicu, tu
usput, i predložio da svratimo do nje.
18
 Ja sam bio prijavljen na “kuhinju” koja je bila u prizemlju njene
kuće. Njena mama je radila u kuhinji. Obzirom da nisam redovno
dolazio, ostavljala je konzerve koje su me sljedovale, pa bi mi ih
dala kad bih svratio. Kad smo stigli do prijateljice, rekao sam joj da
smo gladni i upitao je da li ima koju konzervu. Ušla je u kuću i
ubrzo se vratila sa velikom ribljom konzervom i cijelim hljebom.
Rekla je da, od prije desetak dana, zbog nedostatka hrane, dijele
samo jedan obrok dnevno. Izvinula se što nas ne može pozvati u
kuću, očekivala je prijateljicu, s kojom je trebala negdje da ide.
Zahvalio sam se na hrani i rekao da joj ne zamjerim.
Jasmin i ja smo krenuli dalje. Bio sam sretan što ćemo konačno
utoliti glad. Na nekih pedesetak metara od njene kuće, sreli smo
dječaka. S obzirom na godišnje doba, bio je oskudno odjeven, a i
ono što je imao na sebi, bilo je neuredno i zakrpljeno na više mjesta.
Pojava tog mršavoga dječaka od nekih desetak godina i njegov
pogled uperen u hljeb koji sam držao pod rukom, probudili bi
emocije i kod najokrutnijeg čovjeka. Odlučio sam da odlomim
trećinu hljeba i da mu dam. U tom trenutku, Jasko se okrenuo prema
meni i zatražio da mu dam konzervu i hljeb. Ne znajući šta smjera,
dao sam mu. On je pozvao dječaka i, bez imalo oklijevanja, dao mu
čitav hljeb i konzervu. Dječje oči su zasjale od sreće. Koliko je bio
ushićen, nije se sjetio ni zahvaliti. Samo je glasno uzviknuo:
– Joj, kako će se mama obradovati!
Nakon što je dječak veselo odskakutao, nervozno sam upitao
Jasmina šta ćemo nas dvojca jesti. On mi odgovori da ćemo se
strpiti dok nam Allah, dželle šanuhu, ne podari nešto drugo.
To je bio moj prijatelj, gromada od insana sa čvrstim
ubjeđenjem u korisnost dobročinstva na oba svijeta.
Moje sjećanje na Jasmina prekide Ismetov ulazak. Prišavši
krevetu, upita me:
– Spavaš li?

19
 – Jok, onako ležim.
– Jasmina su jutros prebacili u mrtvačnicu pa sam mislio, ako bi
volio, da ga još jednom vidiš.
– Naravno da bih volio.
– Onda, budi spreman za nekih desetak minuta.
Mrtvačnica je bila udaljena kilometar i po od Centra gdje smo
boravili. Idući komentarisali smo Jasminovo ubistvo. Jasmin je
bio svima u jedinici drag, tako da se na Ismetovom licu i u
njegovom glasu jasno nazirao jak osjećaj tuge.
U mrtvačnici nas je dočekao puniji čovjek, niskog rasta, sa
upadljivo velikim naočalama. Na Ismetov upit o Jasminu, čovjek se
okrenu i reče da pođemo za njim. Prošli smo nekoliko hodnika
različite dužine i ušli u prostoriju koja je bila polumračna. Jedini
izvor svjetlosti bio je prozor manjeg formata. Snop svjetlosti padao
je direktno na sto. Zaustavivši se, čovjek reče:
– Evo, tu je taj mladić za kojeg ste pitali.
Ismet i ja priđosmo. Jasmin je ležao na metalnom stolu. Na sebi
je imao duboke patike, koje smo zvali “starke”, crne pantalone i
majicu, na kojoj je bio nacrtan neki neobičan cvijet. Na trenutak
sam se prisjetio da je često nosio tu majicu, ali tek sada, prvi put, na
njoj zapazih taj cvijet. Izraz lica mu je bio krajnje neobičan za nekog
ko je mrtav. Prije bih rekao da spava. Uz to, polu smiješak na
njegovim usnama svakog bi naveo da pomisli da i nešto lijepo sanja.
Često je govorio o svojoj želji da bude mudžahid i da preseli kao
takav.
Sjetih se hadisa u kome Muhammed, s.a.v.s., kaže: “Ko bude
iskreno želio da pogine na Allahovom, dželle šanuhu,
putu kao mudžahid, Allah, dželle šanuhu, će mu podarit tu deredžu
pa makar umro i na postelji“.
Nadam se i iskreno vjerujem da se ovaj hadis odnosi i na
Jasmina. Njegova zadnja djevojka zvala se Medina. Raskinuli su
prije desetak dana. Preciznije, ona je ostavila Jasmina. Nije bila
20
pobožna, mislim da nije ni klanjala. Na njeno insistiranje, Jasmin je
pristao da se viđaju, s tim da je postavio uvjet da među njima ne
smije biti fizičkog kontakta, te da trebaju poštovati islamske norme
ponašanja. Sve to Medini nije bilo drago, ali, obzirom da joj se
Jasmin izuzetno sviđao, ipak je pristala i nekako sve to prihvatila.
Tako je bilo do jednoga dana, kad je počela pričati šta bi ona voljela
u životu postići. Pričala je o porodici, lijepoj kući, lijepo uređenom
vrtu sa ljuljačkom za djecu. Jasmin je sa pažnjom slušao dok je
govorila, da bi ga, na kraju, ona upitala šta bi on volio da mu se
dogodi u životu, šta je njemu glavni životni cilj. Jasmin je prvo
pohvalio Medinu za lijep, ispravan način razmišljanja, a zatim rekao
da bi i on to sve volio, ali da ipak ima nešto što bi više volio. Sa
čuđenjem je upitala šta je to što bi on više volio od onog što je ona
nabrojala, na šta je on odgovorio da bi volio da što prije preseli kao
šehid. Ovo je bilo previše za Medinu, tako da mu se svašta
nagovorila. Između ostalog i da nije normalan. I rekla da ga više ne
želi vidjeti.
Sjećam se, kako se smijao dok mi je to pričao.
Ne znam zašto, ali bî mi nekako lakše kad sam ga vidio. Imao
sam osjećaj kao da mi kaže: “Selam, prijatelju, do našeg novog
susreta! Dunjaluk je prolazan, a Ahiret je vječan, pa se pričuvaj da
ne zamijeniš prolazno za vječno!”
Iz razmišljanja me prenu Ismetov glas:
– Hoćemo li nazad?
– Hoćemo!
Tek kada smo napustili zgradu, primijetio sam lijep julski dan.

Prošlo je već sedam dana od Jasminove dženaze, koja je će ostati

zapamćena i po broju prisutnih.
Vrijeme sam provodio uglavnom izbjegavajući ljude. Išao sam
u duge šetnje. Na trčanje više nisam imao s kim, a bez Jasmina mi
21
je to bilo bez veze. Svaka pomisao na Jasmina izazvala bi mi suze.
Gubitak njega kao prijatelja bilo je teško i bolno iskustvo.
Prije par dana su me tražile neke djevojke sa namjerom da se
upoznamo. Nije mi bilo do toga. Bio sam u Centru kad su dolazile.
Rekao sam da im kažu da nisam tu. Komandant mi nije dozvolio da
idem na liniju. Rekao mi je da ću raditi u komandi, i to Jasminov
posao. Odbio sam ga, rekavši:
„Da me pogrešno ne razumiješ, Jasminu svaka čast, nije imao
osamnaest godina i nisu mu dozvolili roditelji. Da mi je bio cilj da
ne idem u borbu, ne bih pristupio Armiji kao maloljetan, sa šesnaest
godina.“
Nakon žustre rasprave, bilo je po njegovom. Spomenuo je da
sam nedavno Čehi rekao da želim završiti školu. Ustvari, ja sam
tražio od Čehe da provjeri tu mogućnost. Nakon nekog vremena
Čeho mi je rekao da to nije moguće s obzirom da sam u vojsci.
Moju želju da završim školu probudila je jedna djevojka. Bio
sam kod nje na ručku. Skuhala je dobar grah, tako da me pozvala.
Za ručkom sam joj ispričao smiješnu anegdotu. U tom momentu je
držala kašiku. Uslijed njene nepažnje, zbog smijeha i drhtaja ruke,
sadržaj iz kašike se prosuo po njenoj majici. Iskoristio sam priliku
da je malo zafrkavam.
„Šta misliš da sam te izveo u neki restoran i ti to uradila?! Gosti
bi pomislili: „Vidi sa kakvom je ovaj seljankom izašao? Ne zna ni
jesti, a da se ne pokapa!“
Moja provokacija je pogodila cilj. Odgovorila mi je puna srdžbe:
„Ma, šta ćeš ti meni pričati o bontonu i kulturi, seljačino!?
Nemaš ni osam razreda škole!
Upitao sam:
„Jel’ tako!?“
„Tako je!“
„E, vidjet ćeš ti ko je nepismena seljačina!“
22
 Ljutit, bacio sam salvetu i demonstrativno napustio njenu kuću.
Na izlazu mi je dobacila:
„Seljačino, dođi sutra poslije podne na kahvuuuuu!“
Rekla je to pomalo pomirujućim tonom.
„Navratit ću, a ti malo do sutra uvježbaj sa kašikom.“
Ostavio sam je da “drobi” i otišao.
Imao sam dva razreda srednje škole završena. Škola mi ne bi bila
problem da nije izbio rat i da nisam ostao bez roditelja. Tako je
došlo do razgovora sa Čehom o nastavku mog školovanja.
Komandant je to vješto iskoristio. Pao je dogovor:
„Završi srednju školu pa onda opet ratuj. Ono pola godine
drugog razreda ti je priznato kao jedna školska godina. Ostaje ti
samo još jedna godina pa da bar imaš srednju školu.“
„Dobro, ali nemoj da bude drukčije! I samo da znaš, kad bude
raspust, hoću da taj mjesec provedem s diverzantima.“
Pristao je.
Poslije našeg razgovora, otišao sam djevojci da je obavijestim
da više neću ići u borbu nego da ću pohađati školu. Počela me
zafrkavati:
„Ja se dosada hvalila prijateljicama kako imam momka
diverzanta, a on sad odlučio ići u školu!“
Iako me zafrkavala, primijetio sam da joj je bilo drago.
Poslije napornog jutra i popodneva, konačno sam bio slobodan.
Moje nove obaveze su se svodile na pomaganje Čehi oko
papirologije i održavanje veze sa komandom u Lukama, što je
podrazumijevalo često pješačenje na relaciji Centar – naselje Luke.
Poslije dužeg predaha uz kahvu, odlučih izaći u šetnju.
Presvukoh se u spavaonici te izađoh napolje. Promjena mi je prijala,
odavno nisam bio u civilki. Živio sam život poput janjičara. Ljudi
su išli na ratište i vraćali se kući, dok sam se ja jedini vraćao u
Centar, gdje je bila smještena komanda našeg odreda. U posljednje
vrijeme sam slabo gdje izlazio izvan Centra. Razloga za to bilo je

23
više. Nedostajao mi je Jasmin, a dijelom i zbog obaveza. Šetajući
tako, vrtio sam po glavi slike iz nedavne prošlosti.
U jednoj od ulica primijetih poznanika Mandru. Bio je u društvu
s dvije djevojke. Upoznao sam ga prilikom prvog dolaska u
jedinicu. Radio je u timu koji je imao zadatak fizičkog osiguranja
Centra. Prvi je nazvao selam te mi pružio ruku, veselo rekavši:
– E, baš mi je drago da smo se sreli. Ove dvije djevojke već neko
vrijeme žele se upoznati s tobom.
Ogovarajući na selam i prihvatajući njegovu ruku, odgovorio
sam:
– Nije problem. Ja sam Nedžad.
– Ja sam Amela.
– A ja Merjema.
– Ako nigdje ne žuriš, mogao si nam se pridružiti u šetnji
– reče Mandra.
– Ne bih volio da me pogrešno shvatiš, ali danas zaista nisam
raspoložen za druženje. U svakom slučaju, hvala ti. Možda neki
drugi put.
– Uredu, onda drugi put.
Krenuh dalje. To što nisu pružale ruku pri upoznavanju
ukazivalo je na to da im je neko već govorio o meni. Merjema mi
se učinila nekako poznatom. Ali, kako se nisam mogao sjetiti odakle
je znam, samo sam zaključio da je zaista veoma lijepa i privlačna.
Nisam dugo mislio o njoj. Nastavio sam šetnju, odlučivši pitati
Mandru kad se ponovo sretnemo o čemu se, zapravo radi i zbog
čega se žele upoznati sa mnom.

Probudio sam se kasno. Čeho me nije želio buditi. Ostavio me da

se naspavam. Nakon što sam ustao, sreo sam ga u
hodniku. Poselamili smo se te sam ga upitao:
– Šta nam je danas za zadaću?
24
 – Ništa strašno. Mogu ja to sam. Ti uzmi slobodan dan. Ispali se
negdje. Istrunut ćeš u ovom Centru.
– Dobar savjet, hvala ti! Mislim da je vrijeme da odem u posjetu
Jasminovim roditeljima.
– Zar nisi već išao?
– Ne, nisam. Bila im je gužva prethodnih dana. Volio bih ih
zateći same, da u miru mogu razgovarati s njima.
Krenuvši iz Centra, pred njihovom kućom bio sam za nekih
tridesetak minuta. Imao sam priliku upoznati se s njima još za
Jasminovog života. Bili su zaista fini i ljubazni. Srdačno su me
primili u svoj privremeni dom. Na licima im se moglo prepoznati
ono što su nedavno preživjeli. Usprkos tome, pokušavali su
pokazati drukčiju sliku o sebi.
Poslije uobičajenog razgovora o vremenskim prilikama,
Jasminova mama spusti kahvu na sto. Nekako u isto vrijeme, začu
se neki glas. Dozivao je:
– Sejfooo!
Sejfo je ime Jasminovom ocu. Čuvši, ustao je i izašao. Vratio se par
minuta kasnije te mi se obrati:
– Izvini, Nedžade, moram nešto do komšije, da mu pomognem.
Volio bih te zateći kad se vratim. Ali, ako ne budeš mogao čekati
toliko, slobodno idi. Bit će prilike da se vidimo, ako Bog da.
Ostao sam sa Jasminovom mamom, ženom koja je ukopala
dijete kome je falilo samo četrdeset sedam dana do osamnaest
godina. Pitao sam se šta da joj kažem. O čemu da pričati sa njom.
Na moju sreću, ona je odlučila prva započeti razgovor.
– Šta ima kod tebe? Ima li ti kakvih vijesti o babi? Jasmin mi je
pričao da ti je babo zarobljen?
– Sve po starom. Za babu ne znam još uvijek ništa. Bojim se da
su ga ubili. Ali, eto, čovjek se nada. Kažu da nada umire posljednja.
Kako je Kasim?

25
 Kasim je bio Jasminov mlađi brat.
– Nekad dobro, a nekad loše. Ponekad ode da se igra s djecom,
a ponekad uđe u sobu pa čitav dan ne izlazi, samo plače.
Oboje smo neko vrijeme šutili.
Ponovo je prva progovorila:
– Nema nam više Jasmina, ali, šta ćeš, živ insan ne može u
zemlju, mora se durati – reče brišući suze krajem mahrame.
– Čovjek ne biva pitan kad će doći na ovaj svijet, niti se pita kada
će otići s njega.
– Da, hoću da ti kažem nešto što mislim da trebaš znati. Jasko je
mnogo pričao o tebi. Stalno te spominjao i hvalio. Rekao mi je kako
si pravi vjernik i kako si, poslije svega što ti se u životu izdešavalo,
ostao čvrst i nepokolebljiv. Ja bih ga zadirkivala pitajući ga ima li
iko još u tom Centru osim tog tvoga Nedžada. On bi odgovarao da
ima još finih ljudi, ali da si ti njegov najbolji prijatelj. Najviše se
brinuo kad bi ti otišao negdje na teren, na Treskavicu ili gdje ste već
sve išli. Stalno bi slušao vijesti na
radiju. Znalo je ne biti vas po mjesec. Radovao se kad bi saznao da
dolazite za par dana i da si ti živ.
– Bez obzira koliko se trudio i želio da vas razumijem i da sebi
predstavim sliku kako je vama roditeljima koji ste izgubili takvog
sina, ja to ne mogu, jer to je nešto što je potrebno doživjeti da bi se
razumjelo. Ja znam samo kako je izgubiti najboljeg prijatelja,
nekoga s kim sam dijelio sve, hranu, garderobu, tajne... Kako je
izgubiti nekog ko te jedini dočeka u Centru nakon mjesec dana
provedenih na ratištu, nasmije ti se i nazove selam... Kad, pod
depresijom, u melanholičnom raspoloženju, odeš leći bez večere,
svjestan da svi tvoji ratni drugovi odoše kućama, svojim
porodicama, a ti dolaziš u Centar jer nemaš nikoga. Tad taj prijatelj
dođe, prodrma te i kaže: ”Daj, ne budi tužan. Možda nemaš nikoga,
ali ja sam ovdje. Napravio sam nam večeru. Mama mi dala da se

26
slikam za ličnu kartu, to može i sačekati. Kupio sam jaja i salame.
Hajde, ustaj!“
– Znam svog Jasmina. On je bio takav, tako smo ga odgajali.
– Ima jedna činjenica koja mi teško pada i nikako ne silazi s uma,
a to je da je Jasmin ubijen iz moje puške. Strašno mi je teško zbog
toga.
– Nemoj, sine, da ti bude teško. Jasminu je, još dok je bio u mojoj
utrobi, bilo određeno koliko će živjeti. Nekom Allah, dželle šanuhu,
odredi da preseli u vodi, nekom da ga zemlja zatrpa, a našem
Jasminu je odredio da preseli na ovakav način. Ja nikoga ne
smatram krivim. To je Allahov, dželle šanuhu, kader.
– Slažem se. Samo, znate kakav je insan, uvijek nešto konta da
je bilo ovako, da je bilo onako.
– Znam, sinko. Upravo ta rečenica “da je bilo ovako” otvara
vrata šejtanu. Rekla sam ti, ja to smatram Allahovom, dželle
šanuhu, odredbom i nikoga ne krivim... Prije par dana došli su neki
iz vaše jedinice, pa mi pričaju: bit će sudski proces, sudit će tom
momčiću što ga je ubio. Ja i moj Sejfo smo im fino rekli da mi
momka nećemo kriviti. Ima samo sedamnaest godina i nije ga
namjerno ubio. Dosta je što sam ja ucvijeljena. Ne treba biti još i
njegova majka.
Njene riječi su me zaista zadivile. Ostao sam bez teksta. Bože
Dragi, koliki je to iman?! Neko ti ubije dijete u cvijetu mladosti i ti
imaš hrabrosti i snage da mu to oprostiš! I još vodiš računa o
njegovoj majci, da ne bude ucvijeljena!
Proveli smo još neko vrijeme razgovarajući. Kako se Sejfo nije
vraćao zamolih je da ga poselami i da mu prenese kako ću, čim
budem mogao doći ponovo, da malo posjedimo, i da moram u
Brezu, kod sestre i brata, nisam ih dugo vidio. Na kraju sam joj
rekao da sam svjestan da im ja ne mogu nikako nadomjestiti
Jasminov nedostatak, ali da se mogu na mene osloniti kao što bi i
27
na njega.

U Brezi sam ostao nepuna dva dana. Veoma sam poželio sestru i
mlađeg brata, sjedili smo dugo u noć, prisjećali se
smiješnih doživljaja iz djetinjstva i naših roditelja.
Nisam im ništa govorio o onom šta mi se dogodilo. Mada je
sestra uspjela zaključiti da nešto nije uredu. Upitala me nasamo šta
se to događa sa mnom. Odgovorio sam da je to sve friško i da ću joj
nekad ispričati, ali da sada ne mogu. Uvjerio sam je da sam dobro i
da se ne brine za mene.
Čudna je ta sestrinska ljubav. Kažu da krivično pravo nije
zabilježilo slučaj da je sestra ubila brata.
Sestra se zadesila u Sarajevu na početku rata. I uspjela izaći tek
par mjeseci kasnije. Pretrčavši preko piste, putujući zaobilaznim
putevima uspjela je doći do nas, u Visoko. Ubrzo poslije njenog
dolaska, nana je ponudila da se doselimo u Brezu, kod nje. Sestra je
prihvatila i povela brata sa sobom. Meni se ta ideja nije svidjela,
tako da sam im se zahvalio i ipak odlučio živjeti sam.
Kasno poslijepodne vratih se u Visoko. Ušao sam kod Čehe u
kancelariju i zatekao ga kako piskara.
– Ti meni dade dan, a ja ostadoh dva dana.
– Ma, nije problem. Našao bih te da si mi trebao.
– Ma, vjerujem.
– Gdje si bio? Nisi ovdje noćio.
– Ma, išao malo, vucao se!
– Daj, šta se ljutiš odmah? Nisam na to mislio.
– Znam, šalim se. Išao sam malo Jasminovim roditeljima, red je,
a poslije sam otišao do brata i sestre u Brezu.
– Kako su oni?
– Dobro su, hvala Dragom Bogu. Hrane imaju i ne puca mnogo
u zadnje vrijeme!
– Dobro je!

28
 – Hajd’, allahimanet. Ako ti budem trebao, bit ću tu, ispred!
– Allahimanet.
Po izlasku ugledah Mandru.
– Selam alejkum! Kako si?
– Alejkumu selam! Hvala Dragom Allahu, dželle šanuhu, dobro.
Kako si ti?
– Dobro, hvala Allahu... Izvini za ono neki dan, zaista nisam bio
raspoložen i žao mi je ako sam ostavio loš utisak u smislu da sam
nadmen, ohol i tako dalje.
– Nema potrebe da se izvinjavaš. A o utisku ne brini, nisu to tako
shvatile. Znaju koliko ti je Jasmin značio. Tako da su razumjele.
– Spomenuo si da njih dvije žele da se upoznaju sa mnom. Zbog
čega, šta je razlog?
– Djevojka koja se predstavila kao Merjema imala je dogovoren
sastanak sa Jasminom na dan kad je ubijen. Nedavno je saznala da
je vodio dnevnik i da je kod tebe. Taj dnevnik je razlog zbog kojeg
se želi upoznati sa tobom, a vjerojatno i zato što si mu ti bio najbolji
prijatelj.
– Da, Jasmin je vodio dnevnik. Imam namjeru predati dnevnik
njegovim roditeljima. Mogu provjeriti da Jasmin nije nešto napisao
u vezi s njom, mada sumnjam. Tek su se bili upoznali. Mislim da,
jednostavno, nije bilo vremena.
– Dobro, reći ću joj.

Uvečer, dok sam sjedio u prostoriji za dežurstvo, uđe Ismet i

obavijesti me da imam telefonski poziv.
Ušao sam u kancelariju i podigao slušalicu:
– Halo!
– Jel’ Nedžad?
– Da, jest!
– Ovdje Amela. Upoznali smo se nedavno, bila sam u društvu s
tvojim kolegom Mandrom, nadam se da me se sjećaš?
29
 – Da, sjećam se.
– Šta radiš sutra navečer?
– Nemam ništa u planu.
– Dobro. Onda, planiraj sutra u dvadeset sati da budeš u parku.
Bit ću sa prijateljicom tamo. Ona bi voljela da te nešto pita u vezi
sa Jasminovim dnevnikom.
– Doći ću, ako Bog da.
– Vidimo se. Hvala ti što si pristao.
– Ne trebaš se zahvaljivati, vidimo se sutra navečer ako Bog
da.
Spustio sam slušalicu i otišao sam da uzmem Jasminov dnevnik.
Pronašao sam ga u ormaru. Bio je to rokovnik sa crvenim koricama.
Sjeo sam na stolicu. Ponovo su me obuzela sjećanja na njega a sa
njima i suze. Nisam imao snage otvoriti ga. Pribrao sam se poslije
nekog vremena te, otvorio dnevnik. Pažljivo sam prevrtao list po
list. Sadržaj mi je, manje-više, bio dobro poznat. Jasmin je
uglavnom bilježio ratne događaje, tako da se nije radilo o klasičnom
dnevniku, čiji je cilj bilježiti isključivo autorovu privatnost. Pažnju
sam usredočio na posljednjih par listova. Bilo je upravo onako kako
sam pretpostavljao. Nije bilo niti jedne riječi zapisane o Merjemi.

Dan je sporo odmicao, djelimično i zbog manjka obaveza. Čeho je

koristio slobodne dane i otišao u posjetu roditeljima. Nakon
obavljenog ikindiskog namaza u medžidu ušao sam i sjeo u jednu
od udobnih stolica u prostoriji za dežurstvo. Ubrzo se na vratima
pojavio hadžija Ibrahim. I sada sa urednom bradom i zelenom
beretkom, sa značkom, na kojoj su bili ugravirani ljiljani. Imao je
čin kapetana. Po broju godina, komotno je mogao sjediti u kući, u
kakvom dobrom i čvrstom podrumu i slušati o ratu na radio
prijemniku te po čitav dan bistriti politiku sa svojim vršnjacima.
Hadžija Ibrahim nije bio čovjek toga kova.
Rodom je iz Foče i prije rata je bio imam u jednoj od visočkih
gradskih džamija. Često se znao našaliti da ga i danas, nakon svih
30
provedenih godina u Visokom, znaju nazvati “došljom”. Bio je
veoma vesele naravi, tako da se gotovo uvijek šalio i bila je prava
rijetkost vidjeti ga ozbiljnog.
S njim sam imao poseban odnos, doživljavao sam ga kao svog
dedu, a on je mene, s druge strane, volio kao svog unuka.
Njegov posao u jedinici bio je logistička briga o vojnicima.
Poslije razmjene selama, upitao me:
– Šta radiš? Bil’ išao sa mnom, da kombijem odvučemo neke
namirnice vojsci u Kondžilo?
Pristao sam jer sam se uželio njegovog društva.
Po utovaru namirnica, što je potrajalo desetak minuta, ušli smo
kombi i krenuli put Kondžila.
– Imaš li kakav dobar vic? Samo nemoj da bude neki koji već
znam.
– Da, imam, Hadžija, jedan, dobar, frišak, ne vjerujem da ga je
pet ljudi čulo.
– Pa, pričaj! Šta čekaš!?
– Vic govori o djevojci koju je sreo pripadnik UNPROFOR-a i
pitao je sa kojih se sve položaja puca po Sarajevu. Djevojka nije
znala ni riječ engleskog, ali uspjela je, na osnovu njegove
gestikulacije, razumjeti šta je pita. I, obzirom da nije znala engleski,
dosjetila se kako će i počela objašnjavati. Prvo je spomenula
Kobilju Glavu i pokazala na svoju glavu. Zatim Špicastu stijenu i
pokazala na grudi, pa nastavila do Golog brda, Širokače i tako dalje.
Hadžiji se svidio vic, tako da se grohotom smijao.
– E, hrsuze, bezobrazan ti je vic! Pokvarit ćeš me ovako stara!
Smijući se, došli smo do izlaza iz grada. Na raskrsnici je
stopiralo dosta školaraca. Hadžija, primijetivši jednu od
djevojaka u hidžabu, predloži:
– Šta misliš da stanemo i da pozadi primimo koliko može stati
školaraca, a da djevojci u hidžabu napravimo mjesta tu, kod tebe?

31
 – Dobar ti je prijedlog. Možda je to baš moja suđena. –
našalio sam se.
Hadžija zaustavi kombi. Otvorivši prozor, viknuo sam:
– Mi idemo za Kondžilo. Kome odgovara, neka ulazi. A ti,
sestro, obzirom da si u hidžabu, da se ne bi s njima gurala, ti ćeš
sjesti naprijed. Ima jedno mjesto.
Pogledala me. Primijetio sam da joj je drago zbog ukazane
pažnje, zacrvenila se u licu i oborila pogled.
Nazad je ušlo nekoliko školaraca. Pokrivena djevojka sjede do
mene, vodeći računa da me ne bi nehotično dotakla. Nastavili smo
put.
Pokrivena djevojka bila je odveć stidna da bi razgovarala, pa se
Hadžija i ja nastavismo zezati.
Hadžija me upita;
– A jel’, da te pitam, ti si dugo u vojsci, imaš solidno ratničko
iskustvo, jesil’ ikad razmišljao o tome kako bi se moglo deblokirati
Sarajevo?
Shvativši na što Hadžija aludira, odgovorih mu:
– Ma, nije da nemam neke vizije o tome. Naravno da imam, ali
bih volio čuti tebe kao starijeg, iskusnijeg i, uz to, sa činom
kapetana.
Hadžiji su imponovale moje pohvale.
– Vidiš, kad je riječ o deblokadi Sarajeva, mislim da je najbitnija
Kobilja Glava. Dakle, sve ti zavisi od izviđanja. Ako izvidiš dobro
i pripremiš materijalno tehnička sredstva, uspjeh ne bi trebao biti
upitan. Ako bi nju uzeo, onda ti Špicasta stijena dođe onako džaba,
kao na dlanu. Sljedeća bitna kota ti je Golo brdo. I, ako bi to uspio
uzeti, sve ostalo bi išlo znatno lakše. Mogao bih ti ja o deblokadi
pričati još mnogo, ali, ako si od onih pametnih, onda je ovo
dovoljno, a ako nisi, zašto gubiti vrijeme na tebe.
Nastavili smo se šaliti, uživajući što oni pozadi, a i djevojka
32
pored mene, ne mogu razumjeti o čemu pričamo.
Po dolasku u Moštre, začu se glas jedne od djevojaka:
– Hadžija, mi bismo izašli na sljedećoj raskrsnici.
– Nije problem. Stat ću vam, sine.
Ukaza se raskrsnica i Hadžija zaustavi kombi.
– Samo jače povucite šteku prema gore, nešto me zeza ta brava.
Na Hadžijine riječi, odgovori ona ista djevojka koja se malo prije
javila Hadžiji rekavši gdje da stane.
– Nešto bih ti rekla, hadžija.
– Reci, sine.
– Hajde, jasno mi je za ovog balavca. Balavac k’o balavac. Ali,
nije mi jasno kako Vi, kao stariji čovjek, pri tome hadžija, efendija,
majku ste mi učili u mektebu, i da se tako vulgarno šalite pred
ženskinjem! Čim dođem kući, sve ću ispričati mami! Stid vas i sram
bilo!
Hadžija se zacrveni u licu.
– Ma, o čemu to ti pričaš, sine? Kakva vulgarnost?
– Hadžija, nemoj se praviti budala. Znamo mi taj vic i znamo o
kakvoj deblokadi vi pričate. Slušali smo taj vic na televiziji.
Rekavši to, djevojka izađe za ostalim iz kombija, snažno
zalupivši vrata.
Isprativši je pogledom, skrenuh pogled prema Hadžiji. Bio je
van sebe od muke. Nestala je u sekundi ona njegova prirodna boja
lica, bio je sav crven. Otpuhnuvši, stavio je obje ruke na volan, te
spustio glavu. Nekoliko trenutaka šutnje potraja kao par godina.
Pribravši se, upalio je kombi te krenusmo dalje. Neko vrijeme smo
samo šutjeli. Osjećao sam se vrlo loše. Za sve sam ja bio kriv.
Osjećaj grižnje savjesti natjera me da prvi progovorim:
– Halali, Hadžija! Da sam znao da će ova naša šala ovako
završiti, ne bih se nikad šalio.
Hadžija još neko kraće vrijeme provede šuteći zatim reče:
– Ima jedan hadis u kom Muhammed, s.a.v.s. kaže: ”Teško
33
onome ko bude izmišljao laži da bi se narod smijao”. Pričanje
viceva po islamskom učenju je zabranjeno. Ono što je po islamu
dozvoljeno jest lijepa, istinita i umjerena šala, bez tog da se neko
ismijava i vrijeđa. Ljudski je pogriješiti, jer ljudi nisu meleki. Ali je
neophodno priznati grešku i zatražiti oprost od Dragog Allaha,
dželle šanuhu, a zatim nastojati da se ta greška ne ponovi. Ja i ti smo
u ovom slučaju odstupili od islamskoga učenja i vidiš kakve su
posljedice. Zapamti da čovjek, za razliku od ostalih stvorenja, ima
tu pogibeljnu mogućnost da ne slijedi Božiju uputu, ali nema
mogućnost da izbjegne loše posljedice takvog ponašanja, kako na
ovom, tako i na budućem svijetu. Nisam ljut na tebe zbog ovog, jer
ja sam kriv sebi, a ti sebi. Ali, uzmimo pouku iz ovog slučaja i
nastojimo biti dosljedniji u primjeni islamskih propisa.
Po dolasku u Kondžilo, istovarismo namirnice u priručni
magacin. Par prisutnih vojnika primijeti da je Hadžija neraspoložen
te me upitaše šta je to sa njim. Ja im slagah da ga boli zub. Oni
povjerovaše. U povratku smo se nastavili smijati i zezati, s tim da
on nije tražio, a meni nije ni naum padalo da mu pričam viceve.

Izašao sam iz Centra baveći se mišlju kako neću dugo ostati sa

Amelom i Merjemom. Ukratko ću im objasniti ono što ih interesuje
i vratiti se. Pomislivši na Merjemu, osjetih žal zbog njenog stanja.
Mora da je veoma pogodila Jasminova smrt. Dogovoriti viđenje,
očekivati i radovati se susretu, a onda saznati da je ta osoba
poginula, to mora biti strašno. Stigavši do parka, bacih pogled na
sat. Bilo je devetnaest i pedeset pet. Primijetivši da nisu stigle,
odlučih da sjednem na klupu koja se nalazila na samoj obali rijeke
Fojnice. Petnaestak minuta provedoh zureći u vodu, povremeno
pogledajući ima li ih. Kako se nisu pojavile, odlučih da ih više ne
čekam te krenuh nazad u Centar.
Došavši u Centar, požurih da stignem na akšam namaz. Uzevši
34
abdest, stigoh na drugi rakijat. Po završetku namaza, izašao sam
pred Centar i naslonio se na ogradu. Večer je bila zaista prelijepa,
puhao je blagi topli povjetarac. Bilo mi je čudno to što se nisu
pojavile. Možda ih je nešto omelo. Vjerojatno će ponovo zvati.
Upravo u tom momentu, začu se zvono telefona. Uputio sam se do
kancelarije i podigao slušalicu:
– Halo.
– Halo, jel’ mogu dobiti Nedžada? – začuo se ženski glas.
– Nedžad je kraj telefona.
– Pa, gdje si ti, Nedžade!? Što nas napravi budalama!?
– O čemu pričaš?
– Čuj, o čemu pričam!? Zašto nisi došao?
– Zašto niste vi došle!? Čekao sam vas!
– Ma, gdje si ti to nas čekao!?
– Na onoj klupi iza džamije.
– Ma, kakva klupa, kakva džamija?! Dogovorili smo se u
gradskom parku!
– Pa, zar gradski park nije gore, iza džamije?
– Ha-ha-ha! Ma, nije, bolan! Pogriješio si, nije to gradski park.
– Ja mislio da jest.
– Ha-ha-ha!
– Šta se smiješ!? Ja nisam odavde. Kako bi bilo da ja tebe
odvedem u Ilijaš i pitam te gdje je gradski park?
– Pa, ne možeš. Tamo su četnici.
– Nema veze, tvoje je samo da pristaneš!
– Nema potrebe, pusti to! Hajd’ da se dogovorimo za sutra
navečer. Sad je već kasno.
– Dobro, nije problem. Sutra navečer. Samo, jel’ u mom il’ u
tom vašem parku?
– Naći ćemo se u gradskom parku, a on se nalazi kod hotela.
Znaš li gdje je to?
– Da, znam.
35
 – Onda, sutra u isto vrijeme.
– Dogovoreno.

Nakon što sam klanjao sabah u mesdžidu, vratio sam se ponovo u

krevet, s namjerom da nastavim spavati. Nedugo poslije, probudila
me jaka eksplozija granate i drhtanje onih par stakala koja su
još uvijek bila čitava. Po svemu sudeći, granata je pala blizu Centra.
Od početka rata Centar je u par navrata bio direktno pogođen, a
dosta projektila završilo je i oko samog Centra. To se, između
ostalog, vidjelo i po oštećenoj fasadi.
Prizemna zgrada, Centar, kako smo je zvali, prije rata – koje li
ironije – služila je kao vrtić. Inače, u ratu je mnogim javnim
objektima promijenjena namjena. Četnici su to saznali ili
pretpostavljali, tako da su ti objekti često bile meta artiljerijskog
oružja.
Ubrzo se začu i druga eksplozija. Ovoga puta znatno bliže, tako
da se jasno čuo zvižduk gelera.
Začuh glasove u hodniku, koji je prolazio kraj spavaonice i
vodio u podrum, gdje je bilo sigurno sklonište od projektila.
Pomislih da bih se i ja trebao brzo obući i pridružiti se onima koji
su se uputili prema podrumu. Ali, bi mi mrsko i odlučih još ostati u
krevetu, ako još jedna padne bliže, onda ću se spakirati i otići u
podrum.
Ubrzo padoše još dvije, ali dalje. Na osnovu toga, zaključih da
je to još jedno neselektivno granatiranje grada i da Centar nije cilj
granatiranja.
Četnici su koristili gadnu taktiku prilikom granatiranja. Obično
bi ujutro, dok bi grad još spavao, znali iznenada zasuti projektilima.
Ili bi bili mirni veći dio dana, čekajući da se ljudi malo opuste i
povjeruju da taj dan neće biti granatiranja, a onda bi iznenada
ispalili samo po par granata na mjesta za koja su pretpostavljali da
36
 se ljudi na njima okupljaju. Poslije takvog iznenadnoga
granatiranja, ponovo bi zavladao mir. Ova taktika je jasno
ukazivala da je četnički cilj, prije svega, bio ubijanje što većeg broja
civila i sijanje straha, i nesigurnosti.
Ostao sam u krevetu, a granatiranje se nastavilo. U narednih pola
sata, na grad je, ako sam ja dobro izbrajao, palo preko trideset
projektila.
Sjetio sam se pjesme koja je bila popularna tih dana i često se
čula na radiju. Otprilike ovako: ”Ako pitaš kako mi je, da ti roknu
samo dvije, sve bi ti se samo kazalo”. I, zaista, ko to ne doživi, ne
može mu se ni opisati.
Dan je prolazio brzo. Morao sam par puta u komandu i nazad.
Nosio sam neku dokumentaciju.
Bližilo se vrijeme susreta sa Amelom i Merjemom. Osjećao sam
neku vrstu nervoze, mada za to nisam imao posebnog razloga.
Merjema je zaista bila tip djevojke koja je rijetko kog muškarca
mogla ostaviti ravnodušnim. Zatim, Jasminov opis, sada, nakon
svega što se dogodilo, u jednu ruku je izgledalo kao preporuka.
Ne, ne smijem misliti u tom pravcu! To je, ipak, neprihvatljivo.
Ona je, ipak, na neki način Jasminova i sve što trebam večeras
učiniti je da joj dam informaciju o Jasminovom dnevniku i da se
čim prije vratim u Centar. Bez dogovaranja narednog susreta.
Idući prema parku, već izdaleka sam ih primijetio. Sjedjele su na
niskom kamenom zidu, koji je opasavao veći dio parka.
Park je ukrašavalo drveće, koje je imalo visoka debla i velike
krošnje bogate lišćem. Lišće je već uveliko počelo mijenjati boju.
Miris jeseni se osjećao u zraku. Ubrzo sam se našao ispred njih.
Poselamivši se, počeo sam razgledati park, da bih, par sekundi
kasnije, konstatovao:
– Znači, to je taj gradski park, a ne onaj gore kod džamije. Na
ovu moju konstataciju, obje se glasno nasmijaše.
– Pa, dobro hoćemo li u šetnju? Ili negdje na kahvu? Birajte!
37
 Amela odgovori da želi ići na kahvu, dok Merjema bi za
šetnju.
– E, obzirom da se ne možete dogovoriti, idemo u šetnju!
– Izvini, ali to je bio i moj izbor – dobaci Merjema.
– Vjeruj da o tome nisam vodio računa.
– Dobro, nema veze. Da se ti Amela ne bi ljutila, drugi put ćemo
ići na kahvu. A sada, predlažem, obzirom da sam primijetila da
Nedžad slabo poznaje grad, da napravimo jedan krug po gradu,
kako bi ga bolje upoznao – reče Merjema veselim tonom.
– Slažem se, dobar prijedlog!
Amela je klimanjem glavom potvrdila da pristaje, mada vidno
nezadovoljna.
Ženska znatiželja nema kraja. Pitale su me odakle sam, zašto
živim u Centru, koliko imam godina i tako dalje. Potom su me pitale
o detaljima Jasminove pogibije. Ukratko sam ih upoznao sa tim,
mada sam primjetio da su dosta toga čule i od drugih. Spomenuo
sam koliko smo jedan drugog voljeli i poštovali. I to da smo bili
dvojica prijatelja koji su se voljeli u ime Allaha, dželle šanuhu, bez
ovodunjalučkih interesa.
Nakon nekog vremena, Merjema je upitala.
– Izvini što pitam, saznala sam da je Jasmin vodio dnevnik.
Nadam se da ćeš imati razumijevanja za moju radoznalost.
Interesuje me piše li u tom dnevniku nešto o meni?
– Da, Jasminov dnevnik postoji i trenutno je kod mene. Ovih
dana imam namjeru predati ga njegovim roditeljima. Naravno da
imam razumijevanja za tvoju znatiželju. Jasmin nije ništa zapisao u
dnevnik o tebi, jer za to, jednostavno, nije bilo vremena. A i sam
dnevnik, u osnovi, nije zapis o njegovom ličnom životu, jer je više
bilježio neka događanja u našem društvu, sa njegovim
komentarima, koji odražavaju njegov stav i mišljenje. Smatram, da
je imao priliku upoznati se ranije s tobom, da bi sigurno nešto
38
zabilježio o tebi. Neposredno prije nego što je poginuo, bili smo na
kahvi. Pričao mi je da se upoznao s tobom i da si mu se veoma
dopala.
– Ne poznajem te dovoljno da bih sa sigurnošću povjerovala u
to što govoriš, ali imam osjećaj da govoriš istinu.
– Vjeruj da zaista ne lažem. Nemam nikakav razlog, niti interes.
Ostatak vremena proveli smo pričajući o Jasminu i o nekim
temama u vezi sa našim godinama. Rastali smo se bez dogovorene
obaveze ponovnog viđenja.

U Centar sam stigao dvadeset minuta prije jacije, tako da sam

mogao klanjati i akšam. Pomislio sam: ”Bože Dragi, koliko sam
imanski oslabio od kad nema Jasmina!” Ne sjećam se da nam se
dogodilo da smo namaz klanjali u zadnjem vremenu. Zaista, jedan
od znakova Božije ljubavi prema čovjeku je i taj da ti dâ pobožnog
prijatelja, koji će te upozoravati kad zastraniš, bodriti kad kloneš i
konstantno te pozivati na činjenje dobrih djela. Sjetih se da smo
imali običaj takmičiti se u tome koliko je ko u danu učinio dobrih
djela.
Ušao sam u Mesdžid te obavio namaz. Obzirom da nije
preostalo puno vremena do jacije, odlučih da sam sačekam, te uzeh
Kur’an da pročitam par stranica.

Bio sam poprilično umoran, tako da sam legao odmah poslije

jacije. Obično nisam imao problema sa snom. Međutim, ove noći
to nije bio slučaj. Jedan od razloga je, sigurno, bio ponovno
podsjećanje na Jasmina. Ovo je, osim s njegovim roditeljima, bio
prvi put da pričam o njemu s nekim poslije njegove smrti.
Sjetih se citata iz jedne knjige: ”Čovjek dva puta živi. Prvi put
kad doživljava to što doživljava, a drugi put kad govori o tome i
naviru mu sjećanja”. Drugi razlog bi, svakako, mogao biti i

39
Merjema. Ali, kako je sebi najteže priznati istinu, ni ja u tome nisam
bio izuzetak te odbih tu pomisao. Moj utisak je bio da je djevojka
oštroumna, draga i simpatična, ali da, i pored lijepog fizičkog
izgleda, ipak u mojim očima ne predstavlja nešto čemu se ne može
odoljeti. Možda bi imalo smisla da smo se upoznali u drukčijim
okolnostima.

Nakon loše provedene noći, ustao sam ujutro poslije devet sati.
Mučila me nesanica, ali sam, ipak, uspio zaspati, s tim da sam se
povremeno budio i trzao iz sna. Razlog su bili ružni snovi ili, bolje
rečeno, noćne more. Velika želja za sudjelovanjem u borbi sa
šesnaest godina i par mjeseci starosti, uzimala je svoj danak. Često
su mi dolazile u san slike stvarnosti koje sam doživio, samo još u
gorem obliku. Najčešće sam sanjao situacije u kojima trebam pucati
na neprijatelja, a da to nisam u stanju učiniti zato što ne bih imao
pušku ili bi bila neispravna. Također sam znao sanjati da sam
ranjen, da nas neprijatelj granatira i tuče čak, i avijacijom. Poslije
takvih snova, obično bih se budio sav mokar od znoja.
S obzirom na godine, bio sam uporan u dokazivanju kako mogu
uraditi sve što i ostali, često krajnjim naporima savladavajući
neopisivi strah. U ovome sam poprilično i uspijevao, tako da niko
na mene nije gledao kao na nekog ko je u pogrešno vrijeme na
pogrešnom mjestu.
S druge strane, sa šesnaest godina, koliko sam imao na početku
rata, ipak sam bio bliže djetetu nego zrelom vojniku i, kao takav,
trebao sam biti bliže majčinom krilu, s majčinom rukom u kosi,
nego u borbi sa neprijateljem.
Poslije ustajanja, otišao sam do kupatila i istuširao se, a potom
sam izašao pred Centar i ugledao hadžiju Ibrahima kako pere svoj
crveni kadet. Često smo se prepirali koje je boje kadet. On je tvrdio
da je boje trule višnje, a ja sam tvrdio da nisam čuo za tu boju dok
sam išao u školu. Upitao sam ga :
– Trebal’ ti pomoć, hadžija?
40
 – Ma, bježi! Pomogao si ti meni neki dan!
– Obećao si da mi nećeš zamjeriti.
– Ko je rekao da ti zamjerim?
– Daj mi taj šlauf i hvataj se klupe! Nema smisla da ti tako star
pereš auto, a da ja ovako mlad i jak stojim, i gledam! – govoreći
mu, preskočio sam ukrasnu ogradu koja nas je dijelila i krenuo da
mu uzmem šlauf iz ruke.
On napravi korak unazad i vrh šlaufa usmjeri prema meni. Mlaz
vode pogodi me u glavu. Voda je bila veoma hladna. Kako Hadžija
nije posustajao, počeli smo se otimati za šlauf, tako da je mlaz vode
čas bio usmjeren prema meni, čas prema njemu. Za dvije minute
otimanja, obojica smo bili poprilično mokri. Povukao sam se jer je
Hadžija čvrsto držao šlauf. Moje povlačenje Hadžija dočeka
pobjednički:
– Šta je mladi i jaki?! Zašto bježiš?!
– Ne bježim! Znaš onu narodnu da pametniji popušta!
– Ma, nemoj! Da se nisi prevario kad je moja starost u pitanju?!
Još ja dvojicu takvih mogu nositi pod pazuhom!
Jakub, koji je sve to posmatrao ispred prostorije za dežurstvo,
dobaci:
– E, stvarno ne znam ko je od vas dvojice veće dijete! Bježite sa
te promahe i presvucite se! Obojica ćete se prehladiti.
Presvukao sam se u spavaonici i ponovo izašao napolje. Hadžije
nije bilo te upitah Jakuba:
– Gdje je otišao Hadžija?
– Valjda je otišao kući da se presvuče. Poručio ti je da trebate
negdje ići i da ga sačekaš.
Ušao sam se u prostoriju za dežurstvo, da sačekam Hadžiju.
Došao je dvadesetak minuta kasnije. Čuvši sirenu izašao sam i
ugledao ga u kadetu. Otvorio je prozor i veselo dobacio:
– Hajde, upadaj!
41
 – Gdje to idemo?
– Šta te briga, hrsuze! Mene da polijevaš! Hadžinica mi se
smijala i bila na tvojoj strani. Rekla je da si me trebao cijelog
smokriti.
– Prvi si počeo.
– Ma, pusti to. Drago mi je da si se smijao. Otkako je Jasko
preselio, hudiš k’o bolesna kokoš.
– Znaš, Hadžija, koliko mi je drag i kakav je bio Jasmin...
– Znam, ali Bogu je bio draži.
Obojica smo ušutili.
Ubrzo, stigavši pred neki butik, Hadžija zaustavi auto. Uđe
unutra, a ja za njim.
U butiku nas je dočekala starija gospođa, koja je bila krajnje
ljubazna. Odmah se dalo zaključiti da je svoj radni vijek provela
kao prodavačica. Hadžiju je poznavala. Počeli su razgovarati.
Hadžija je tražio garderobu, rekavši joj da treba brojeve koji bi
meni odgovarali. Bio sam malo začuđen što baš mjeri po meni.
Ali, pretpostavio sam da hadžija ima unuka moje visine i godina, i
da je mene poveo kako bi se lakše orijentirao oko veličine.
Kupio je par majica i par pantalona, srdačno se zahvalio gospođi
te krenuo ka izlazu. Ubaci kupljenu garderobu u auto i pređe ulicu.
Ostao sam kod auta, ali spazih da mi maše da pođem za njim. Ušli
smo u prodavnicu gdje se prodavala obuća. Kupio je dva para
cipela. Dok sam ih probao, bilo mi je, ipak, malo neugodno, ali ništa
nisam rekao Hadžiji. Usput smo se ponovo šalili. Zadirkivao me
imam li curu i slične stvari. Dovezao me pred Centar.
– Hajd’ sad, pa se vidimo kasnije nekad. Moram hadžinicu
odvući u Kakanj.
– Dobro, Hadžo, vidimo se.
– Sačekaj, kuda ćeš?

42
 – Što?
– Uzmi ove cipele i garderobu.
– I, šta ću s tim?
– De, ne pravi se budala! Tebi sam kupio.
– Ma, daj, Hadžija! Nisi trebao, imam garderobe.
– Nisam ti ni kupio zato što nemaš. To ti je dar od mene. Čuo
sam da ćeš u školu pa neka imaš.
– Dobro, Hadžija. Znam da, po islamu, nije lijepo odbiti dar pa
ti se neću protiviti, ali ipak si danas malo pretjerao. Hvala ti.
– Hvala Dragom Bogu.

Doručak je bio pravi ratni – neukusan i količinski krajnje oskudan.

Odlučih otići do škole, da vidim kako i na koji način ću nastaviti
školovanje. Nisam imao nikakvih ličnih dokumenata, knjižice iz
osnovne škole, a ni svjedočanstvo o završenom prvom razredu
srednje škole. Sve je to ostalo u porodičnoj kući. To me i nije toliko
brinulo koliko činjenica da sam već dvije godine van školske klupe.
Vjerojatno će biti teško snaći se. Bar u početku. Iz prostog razloga
što sam zaboravio većinu gradiva iz nekih nastavnih predmeta, a i
teško će mi biti povratiti naviku učenja. Jesam mnogo čitao, ali to
je, ipak, drugačije u odnosu na situaciju kad imaš obavezu nešto
sistematski izučavati, usvajati gradivo i odgovarati. Ja sam bio
istinski zaljubljenik onoga drugog načina, to jest fakultativnog
sticanja znanja. Ono je, zasigurno, imalo nedostataka u odnosu na
sistematsko, ali, s druge strane, davalo je neograničenu slobodu u
odabiru i bezuvjetnosti onoga što se treba zapamti.
Baveći se mislima kako će to sve izgledati, brzo dođoh pred
školu. Ulazna vrata bila su otvorena. Nađoh se u prostranom
hodniku. Na sredini hodnika ugledah dvije čistačice. Razgovarale
su. Bilo mi je malo čudno kako su uspijevale da u isto vrijeme obje
govore i razumiju jedna drugu. Priđoh i, nakon što po drugi put
nešto glasnije nazvah selam, primijetiše me.
43
 – Izvinite, ako može samo jedno pitanje?
– Reci, sine. – reče jedna od njih.
– Ja bih trebao do sekretara ili do direktora, ako je tu.
– Direktor je tu. Popni se uza stepenice pa desno, vidjet ćeš
natpis na vratima.
– Hvala vam najljepša.
– Ništa, sine.
Direktorovu kancelariju lahko nađoh. Nakon što sam pokucao,
začuh krupan muški glas:
– Bujrum!
Nađoh se u velikoj i lijepo uređenoj kancelariji. Prvo primijetih
cvijeće. Zaista ga je bilo mnogo, raznih boja i vrsta.
Sve je bilo čisto, od tepiha pa do zavjesa. Negdje na sredini
kancelarije bila su dva velika stola, uredno pospremljena. Na njima
je bio uobičajeni kancelarijski pribor. Sjetih se Čehe i njegovog
neurednog stola, umalo se ne nasmijah.
– Izvoli, momak, kojim dobrom!?
Tek tada primijetih čovjeka srednjih godina. Bio je lijepo
odjeven i odavao sliku prijatnog čovjeka. Nosio je naočale, koje su
mu lijepo stajale i davale ton ozbiljnosti njegovom licu.
– Ne znam odakle da počnem. Uglavnom, ja sam iz okupiranog
Ilijaša. Početak rata mi je onemogućio dalje školovanje. Ove dvije
ratne godine često sam se selio i, manje-više, nisam razmišljao o
nastavku školovanja. Međutim, to se promijenilo i sad sam tu.
Zanima me kako i na koji način mogu nastaviti školovanje.
– Koji si razrede završio u Ilijašu?
– Završio sam prvi razred, a drugi nisam uspio, izbio je rat.
– Dobro, tu su godinu, zbog rata, priznali kao da ste je svi
završili.
– Ja nemam nikakvih dokumenata. Kako i na koji način se može
prevazići taj problem?
44
 – Ma, lahko ćemo. Neka ti jedan od roditelja dođe i dâ pismenu
izjavu, pod punom krivičnom i materijalom odgovornošću, da si
završio to što si završio od škole i bit ćeš upisan. To je to.
– Bojim se da i tu imam problem. Ja nemam nijednog roditelja.
– Kako nemaš!?
– Mama mi je prije rata poginula u saobraćajnoj nesreći, a otac
je zarobljen na samom početku rata.
– Čuj, a ko se brine o tebi?
– Dragi Bog.
– Žalosno... Ustvari, izvini. Nemoj me pogrešno razumjeti.
– Uredu je, razumijem vas.
– Pa, dobro, žao mi je što te to snašlo. Ovako ćemo, otiđi sad
odmah sekretaru i daj izjavu šta si i gdje završio i on će ti reći kad
trebaš ponovo doći.
– Hvala najljepša! Allahimanet.
– Kako se prezivaš!?
– Šehić, ime Nedžad.
– Uredu. Ako ti bilo šta bude trebalo u vezi sa školom, slobodno
dođi do mene.
– Hvala vam, ali mislim da, osim upisa, neću više ništa trebati.
– Dobro, onda, allahimanet.
– Allahimanet.
Brzo sam završio formalnosti sa sekretarom škole i napustio
zgradu. Bilo mi je drago što je sve tako dobro prošlo i što sam stekao
direktorovu blagonaklonost. Osjetio sam i jednu vrstu ponosa što ću
sam, bez roditeljske pomoći, nastaviti školovanje i pomislih kako
bi mojim roditeljima bilo drago, da znaju za ovo.

Zatekoh Čehu i Jakuba kako razgovaraju uz kahvu. Ne pitajući ih

za dozvolu, uzeo sam s police fildžan i nasuo sebi kahvu.
– Gdje si ti, mali? Otkad to djeca piju kahvu?! – progovori
45
Čeho.
– De, ba, Čeho! Hiljadu puta sam ti rekao da me ne zoveš mali,
a ti opet!
– Ma, dobro, halali! Ali, kako da te zovem? Možda veliki!?
– Ti si stvarno naporan.
– De, pusti ti Čehu. Neko te maloprije tražio na telefon. Ženski
glas. Nije se predstavila. Rekao sam joj da nisi tu. Nazvat će kasnije
– reče Jakub.
– Vidi ti našeg Romea! A o kakvoj je to Juliji riječ? – provocirao
je Čeho.
– Ma, to me je vjerovatno zvala ova jedna što radi u
UNPROFOR-u. Nedavno mi se žalila kako joj momak dosadan i
kako joj ide na živce. Ne zna kako da ga nogira. Pokušala je par
puta indirektno. Ali, kaže, frajer totalno tup, ne konta. Priznala mi
je, onako direktno, da već duže vremena razmišlja o meni i da bi
voljela biti sa mnom u vezi. Obećao sam da ću razmisliti, pa je
vjerovatno zvala u vezi s time.
– Ma, nemoj!
– Znam da je, Čeho, pred tobom težak period i da će promjene
koje će uslijediti u tvom životu biti bolne za tebe. Ali, ne brini se,
ja ću biti tu. Imam brdo maramica.
– Ha-ha-ha. Stvarno imaš smisla za humor.
Začu se zvono telefona, Jakub se javi, te nakon nekoliko
razmijenjenih riječi, dodade mi slušalicu.
Primaknuvši slušalicu telefona uhu, čuo sam ženski glas:
– Halo!
Poklopivši dlanom ruke slušalicu, obratih se Čehi:
– Ne, brini! Zamolit ću je da bar još jednom izađe sa tobom!
Jakub se poče glasno smijati.
– Ne znam, Čeho, meni on djeluje uvjerljivo.

46
 Obzirom da mi je kabl od telefona dozvoljavao, izašao sam u
hodnik.
– Halo, ko je?
– Pa, zar mi ne možeš poznati glas?!
– Mnogo djevojaka me zove, pa ne mogu svima zapamtiti boju
glasa.
– Ma, nemoj! Što se ti voliš hvaliti!
– Da probam pogoditi?
– Može.
– Merima!
– Ne!
– Irma?
– Ne!
– Esma?
– Ni blizu.
– Ovakvo možemo do sutra. Lakše bi bilo da ti kažeš svoje ime.
– Dobro, ovdje Amela.
– Ooo, otkuda ti!?
– Ma, eto, nazvala.
– Da, i...?
– Sa mnom je Merjema, pa smo mislile, ako nemaš šta
pametnije, da nam se pridružiš večeras u šetnji.
– Imam nekih obaveza, ali pokušat ću to odgoditi.
– Onda, u devetnaest u parku.
– Je li u onom kod džamije!?
– Ha-ha-ha, nije.
– Dobro. Vidimo se.
– Ćao!
– Allahimanet!

47
Dok sam sjedio zamišljen na kamenom zidu u parku, iznenada ih
ugledah, kako prilaze. Poselami smo se.
– Kuda ćemo? – upitah.
– Haj’mo prema zanatskom. – predloži Amela.
– Može!
– Kako si ti!? – upita Merjema.
– Ma, da sam baš najbolje, nisam, ali živi se. Danas sam bio u
školi. Imam namjeru nastaviti sa školovanjem. U jedinici su mi
zabranili da neko vrijeme idem na liniju, pa sam to namjeravao
iskoristiti da završim školu.
– A što su ti zabranili da ideš na liniju!?
– Ma, imao ja neku djevojku pa me šutnula. Mene to plaho
pogodilo. Ubrzo bila jedna akcija, ja se nisam nešto plaho čuvao,
komandir me skontao i tako. Sada, kad se ovo dogodilo sa rahmetli
Jasminom, oni odlučili.
– Lijepo je i pametno to što si odlučio nastaviti školovanje.
Nadam se da ćemo se tamo viđati – reče Merjema.
– Ako Bog da.
– Kakav si bio učenik?
– Ma, onako, srednja žalost.
– Htjela bih da ti se zahvalim za ono prošli put. Bio si stvarno
fer. Vjeruj da mi mnogo znači ono što si mi rekao. Dužnik sam ti.
Zato, ako ti bilo šta bude trebalo, slobodno mi se obrati.
– Hvala, imat ću to na umu.
– Možeš se i meni obratiti – dobaci Amela.
– A jesu li sve djevojke u Visokom ovako ljubazne i širokogrude
ili sam ja baš naletio na dvije koje su takve?
– Ne znam za ostale, ali nas dvije smo k’o sestre i nastojimo biti
takve kao što si nas opisao. – reče Amela.
Kad je bio vakat, ja sam ušao u džamiju da bih klanjao namaz.
Nakon toga smo nastavili šetati. Bilo mi je veoma lijepo

48
i prijatno u njihovom društvu. Većinu vremena proveo sam u
razgovoru sa Merjemom, tako da se Amela par puta s pravom
pobunila i zaprijetila da će otići kući. Poslije njenog upozorenja,
počeo sam voditi računa da je ne zapostavljamo u razgovoru, mada
je jedan dio mene ne bi imao ništa protiv toga da je i otišla kući.

Po dolasku u Centar, nakon što sam proučio džuz Kur' ana i klanjao
jaciju, raspremio sam se i legao. Naum pade mi citat iz jedne knjige
koji kaže da ništa ljude ne može bolje i čvršće zbližiti nego
zajednički proživljena nesreća. Otprilike nešto takvo dogodilo se
meni i Merjemi. Nisam samo ja izgubio Jasmina, nego i ona.
Konačno priznah sebi da sam totalno „odlijepio“ na nju, bez obzira
šta to sve značilo i gdje to vodilo. Duboko svjestan toga, počeo sam
razmišljati o tome šta dalje. Problem je bio tu. Ignorirati ga i ne
priznati, bilo bi glupo i neodgovorno. Sve se moglo lijepo završiti
bez ovog večerašnjeg izlaska. Nisam sebi smio dozvoliti ponovni
susret sa njom. Međutim, ne vrijedi plakati za prolivenim mlijekom.
Nakon dužeg razmišljanja čvrsto odlučih da se ne pokušavam
vezivati za nju, bez obzira što mi se toliko dopada. Da smo se sreli
u drukčijim okolnostima, vjerovatno bih prevrnuo svijet da bude
moja. A ovako, znajući i imajući na umu ono što se dogodilo između
nje i Jasmina, ipak ne bih mogao. Ne mogu objasniti, radi se čisto o
nekom osjećaju, a osjećaji vrlo često nadilaze riječi, tako da ih je
nemoguće riječima definisati. Međutim, brinulo me šta će biti ako
ona pokuša i uzme sebi za cilj da budemo u vezi. Hoću li imati snage
oduprijeti se?
Ponovo sam imao problem sa snom. Prevrtao sam se čas na
jednu, čas na drugu stranu.

49
Negdje oko deset sati, zovnu me Čeho i zamoli da odnesem spiskove u komandu. Uzeo sam ih i,
onako usput, pokušavao skrenuti misli sa prošle noći. Brojao sam drveće u prolazu, pa prozore na
zgradama, ali nije išlo… Odjednom iza
sebe začuh ženski glas;
– Ti si gluh stotinu posto! Bila je to Amela.
– Oooo, izvini! Ja se nešto zamislio. Šta ima kod tebe, otkuda ti!?
– Ma, evo, mama me poslala da joj nešto donesem od rodice. Kuda si ti krenuo s tim papirima?
– Ma, dolje, do komande.
– Nešto bih ti rekla, ali da nikome ne kažeš da si ovo čuo od mene.
– Da budem iskren, slab sam u čuvanju tajni. Ako je nešto baš važno, bolje je, nemoj mi govoriti.
– Ma, ne vjerujem ti. Kad si ti, ono sinoć, otišao, Merjema
i ja smo ostale zajedno još neko vrijeme. I, znaš li šta mi je priznala?
– Šta?
– Da joj se ti sviđaš!
Shvativši šta je rekla, preplavi me val nekakvog do tada nepoznatog osjećaja. Pokušao sam se
skoncentrisati da Amela ne bi primijetila.
– Kako ti se zove babo?
– Zašto te to zanima?
– Ma, reci mi.
– Salem.
– I gdje je Salem sada?
Krajnje zbunjena, odgovori mi:
– Eno ga u kući.
– A da i ti odeš kući i da, umjesto mene, zafrkavaš svog dragog

50